ALBERT CAMUS

PRVI OVJEK

Rimska kopija grkog kipa boice CERES iz petog stoljea prije Krista. U
lijevoj ruci dri klasje ita.
CERES (Cerera), ki Saturna i Ree, sestra Jupiterova i Plutonova, mati
Prozerpinina, boica poljodjelstva, i po tome civilizacije, kao i plodnosti,
zato i boica enidbe.
Plebejci su je slavili kao vrhovnu zatitnicu i brinuli se za njezin hram u
Rimu, na Aventinu i za njezinu svetkovinu (Cere-alia) u vrijeme etve.
Danas CERES simbolizira u mnogim jezicima poljodjelstvo i proizvodnju
hrane.
Prima Ceres unco glebam dimovit aratro, prima dedit fruges alimentaque
mitia terris
(Ovid., Met. 5, 341-342)
(Prva je Cerera zemlju razgrnula kukastim
plugom, Prva plodove zemlji i hranu slatku je dala.)
(prev. T. Mareti)
Biblioteka
CERES
KNJIGA SEDMA
Urednik DRAGUTIN DUMANI
CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka,
Zagreb
UDK 840-31 =862
CAMUS, Albert
Prvi ovjek / Albert Camus; prevela Tatjana Brodnjak. -Zagreb : Ceres,
1996. - 294 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Ceres ; knj. 7)
Prijevod djela: Le premier homme ISBN 953-6108-18-6 960312033
Albert Camus PRVI OVJEK
Prevela Tatjana Brodnjak
CERES ZAGREB, 1996
Naslov izvornika
Albert Camus: Le premier homme
Gallimard, nrf, Cahiers Albert Camus, Pari 1994.
Editions Gallimard, 1 Bibliotheque Nationale,
o Louisa Germaina
I.
TRAENJE OCA
Posrednik: Udovica Camus
Tebi, koja nikada nee moi proitati ovu knjigu^
Iznad dvokolice koja je odmicala ljunkovitom cestom, veliki i teki
oblaci plovili su u sumrak prema istoku. Tri dana ranije, napunili su se
iznad Atlantika, priekali vjetar sa zapada, pa se pokrenuli, najprije
polako, zatim sve bre, nadlijeui svjetlucave jesenske vode, ravno prema
kopnu, razbili seb o marokanske grebene, oblikovali u stada na
visoravnima Alira, te se ovdje, nadomak tuniskoj granici, pokuavaju
domoi Tirenskog mora da bi u njemu ieznuli. Nakon putovanja dugog
tisue kilometara iznad tog golemog otoka, zatienog uzburkanim morem
na sjeveru a na jugu nepominim valovima pijeska, prelazei preko te
bezimene zemlje jedva malo bre nego to su to tisuljeima inila carstva
i narodi, njihov je polet oslabio i neki su se ve poeli pretvarati u velike i
rijetke kapi kie to je bubnjala po platnenom krovu iznad etvero putnika.
Dvokolica je kripala po dobro trasiranom, ali jedva nabijenom putu. S
vremena na vrijeme iskra bi frcnula ispod eljeznog obrua kotaa ili
konjskog kopita, a poneki bi kameni udario o drvenu konstrukciju ili
pak odskoio u stranu, zabivi se uz mukli zvuk u meku zemlju jarka uz
cestu. Dva su mala konja meutim mirno napredovala, posrui tek s
vremena
(dodati geoloku nepoznanicu. Zemlja i nebo.) Solferino.
na vrijeme i upinjui se da bi izvukla teku dvokolicu natovarenu
namjetajem, grabila neumorno cestom svojim neusklaenim kasom.
Povremeno bi jedan od njih buno frknuo nozdrvama i time poremetio
kas. Arapin koji je upravljao dvokolicom tada bi ga tronim plosnatim
uzdama* oinuo po leima i ivotinja bi posluno opet uhvatila ritam.
ovjek koji je sjedio na prednjoj klupi pored koi-jaa, Francuz star kojih
tridesetak godina, zagledao se zamiljeno u konjske sapi to su se micale
ispod njega. Povisok, zdepast, duguljasta lica, visoka i etvrtasta ela,
odlune vilice, svijetlih oiju, unato poodmak-lom godinjem doba, imao
je na sebi platneni kaputi s tri dugmeta, zakopan do vrata kako se nosilo
u ono vrijeme, i laganu kapua nad kratko podianom ko-somb. U trenutku
kad se kia poela kotrljati po konatom krovu iznad njih, okrenu se
prema unutranjosti dvokolice: Kako je? viknu. Na drugoj klupi,
stisnutoj izmeu prednje te hrpe starih kovega i namjetaja, sirotinjski
odjevena ena, umotana u veliku maramu od grube vune, umorno mu se
osmjehnu. Dobro je, dobro, odvrati ona kao da se ispriava. Djeai od
etiri godine spavao je privinut uz nju. Imala je blago i pravilno lice, kosu
panjolke, valovitu i crnu, mali pravilan nos, lijep i topao sme pogled.
No neto je na tom licu ipak zapanjivalo. Nije to bila samo neka vrsta
maske koju su umor ili neto tome slino privremeno utisnuli u njega,
nego neki izraz odsutnosti i blage rastresenosti kakav trajno nose na licima
poneki nevini ljudi, no koji je kod nje na trenutke prosijavao iz same
ljepote lica. Toj zapanjujuoj dobroti pogleda pridruivao bi se na mahove
bljesak nekog iracionalnog straha koji bi se pojavio i odmah
* ispucanim od uporabe a ili neka vrsta polucilindra? b obuven u teke
cipele.
potom utrnuo. Dlanom ruke ogrubjele od rada, oteenih zglobova, lagano
je tapala mua po leima: Dobro je, dobro je, govorila je. Odmah
potom prestala bi se osmjehivati te nastavila promatrati ispod platnenog
krova cestu po kojoj se se ve poele blistati lokve vode.
ovjek se okrenu prema Arapinu, koji je utio ispod svog turbana sa utim
resama, a tijelo mu je izgledalo deblje u velikim, pri dnu irokim hlaama
stegnutima iznad glenja. Je li jo daleko? Arapin se nasmijei ispod
svojih velikih bijelih brkova. Osam kilometara i stigli smo. ovjek se
okrenu, i bez osmijeha, ali veoma brino, pogleda svoju enu. Ona nije
odvraala pogleda s puta. Daj mi uzde, ovjek e. Kako hoe,
odvrati Arapin. Prui mu uzde, ovjek ga prekorai, a stari se Arapin
provue ispod njega na mjesto s kojeg je ovaj upravo ustao. Udarivi dva
put uzdama, ovjek ovlada konjima, koji odmah ujednae kas i odjednom
ponu vui ravnije. Razumije se u konje? upita Arapin. Odgovor bi
kratak i bez osmijeha: Da, ree ovjek.
Danje je svjetlo jenjalo i odjednom bi no. Arapin izvue iz spremita
etvrtastu svjetiljku to je bila s njegove lijeve strane i, okrenut prema dnu
dvokolice, upotrijebi nekoliko ibica da bi upalio svijeu to je bila u njoj.
Potom vrati svjetiljku na mjesto. Kia je sad padala polako i ravnomjerno.
Svjetlucala se u blijedom svjetlu svjetiljke i ispunjavala ugodnim umom
potpunu tamu uokolo. S vremena na vrijeme kola bi se provezla uz
bodljikavo grmlje, uz nisko drvee, na nekoliko trenutaka slabo
osvijetljeno. Preostalo vrijeme prolazila je pustim predjelima koji su se
zbog tame doimali jo prostranijima. Samo su miris spaljene trave ili
iznenadan jak vonj gnoja davali naslutiti da su u blizini obraena polja.
ena se oglasi iza ovjeka koji je upravljao dvokolicom, a on naas
zauzda
konje i okrenu se prema njoj: Nigdje ive due, ponovi ena. Boji li
se? to? ovjek ponovi svoju reenicu, ovaj put gotovo viui. Ne,
ne, ne uz tebe. Ali je ipak djelovala uznemireno. Boli te, ree ovjek.
Malo. On podbode konje, i opet su samo tro-pot kotaa to su drobili
brazde i topot osam potkovanih kopita ispunjavali no.
Bila je jesenska no 1913. godine. Putnici su dva sata ranije krenuli s
kolodvora u Boneu kamo su bili stigli iz Alira nakon noi i dana
putovanja na tvrdim klupama treeg razreda. Na kolodvoru su zatekli
dvokolicu i Arapina koji ih je ekao da ih odveze na imanje pored seoceta,
dvadesetak kilometara u unutranjosti, gdje je ovjek trebao preuzeti
ravnateljstvo. Trebalo je vremena da se natovare kovezi i ostale stvari, a
kasnili su i zbog loe ceste. Kao da je primijetio zabrinutost svoga
suputnika, Arapin ree: Ne bojte se. Ovdje nema razbojnika. Ima ih
svugdje, odvrati ovjek. Ali imam ja sve to treba. I udari se po uskom
depu. Ima pravo, na to e Arapin. Uvijek se nade luaka. U tom
trenu ena zazove mua. Henri ree boli me. ovjek opsuje i
podbode konjea. Evo stiemo ree. Nakon nekoliko trenutaka opet se
okrenu eni. Boli li jo? Ona mu se nasmijei, pomalo odsutna, ali bez
izraza patnje na licu. Da, jako. Zabrinuto ju je gledao. A ona se opet
ispria.
Nije to nita. To je moda od vlaka. Pogledaj, ree Arapin, selo. I
doista, s lijeve strane, u daljini, nazirala su se svjetla Solferina zamagljena
kiom. Ali ti kreni desnom cestom, ree Arapin. ovjek je oklijevao,
okrenu se prema eni i upita: Idemo li kui ili u selo? Oh, kui, bolje
je. Malo dalje, kola skrenu udesno u smjeru nepoznate kue koja ih je
ekala. Jo
a Mali djeak.
10
kilometar, ree Arapin. Stiemo, izgovori ovjek u smjeru ene. Ona
je, zgrena od boli, zarila lice u dlanove. Lucie, ree ovjek. Nije se
micala. ovjek je dodirnu rukom. Neujno je plakala. Rastavljajui
slogove i oponaajui izgovorene rijei, doviknu joj: Ti e lei. Ja u ii
po doktora. Da, idi po doktora, mislim da je to to. Arapin ih je
zaueno gledao. Dobit e dijete, ree ovjek. Ima li u selu doktor?
Ima. Idem po njega ako hoe. Ne, ostani u kui. Pazi na nju. Ja u
stii bre. Ima li on kola ili konja? Ima kola. Zatim Arapin kae eni:
Dobit e djeaka. Neka bude lijep. ena mu se osmjehnu, ali kao da ga
nije razumjela. Ona ne uje, ree ovjek. Kad budete u kui govori
glasno i pokazuj rukama.
Dvokolica je odjednom napredovala gotovo neujno. Cesta je postala
uom i bila je posuta sedrom. Vodila je pokraj malih hangara prekrivenih
crijepom iza kojih su se nazirali prvi redovi vinograda. Ususret im je
dolazio jak miris mota. Provezli su se pored velikih kua uzdignutih
krovova i kotai su sad drobili ljaku svojevrsnih dvorita bez drvea.
Arapin bez rijei prihvati uzde i zategnu ih. Konji stanu, a jedan od njih
frknua. Arapin pokae rukom na malu kuu obijeljenu vapnom. Loza
penjaica ovijala se oko malih vrata iji okvir se plavio od modre galice.
ovjek skoi na tlo i pod kiom otri do kue. Otvori. Vrata su vodila u
tamnu prostoriju koja je vonjala po praznom ognjitu. Arapin, koji je uao
za njim, uputi se kroz mrak ravno prema ognjitu i, posluivi se
komadiem tinjajue eravice, upali petrolejsku svjetiljku to je visjela
iznad okruglog stola nasred prostorije. ovjek zastane na trenutak i preleti
pogledom po kuhinji obijeljenoj vapnom s crveno oploenim sudoperom,
starim kuhinjskim ormarom i zidnim kalendarom
No je?
11
punim vlage. Stube obloene istim onim crvenim ploicama vodile su na
kat. Zapali vatru, ree i vrati se do kola. (Uzeo je malog djeaka?) ena
je ekala bez rijei. Uzeo ju je u naruje da je spusti na tlo, i poto ju je
nakratko privinuo uza se, podignu joj glavu. Moe li hodati? Da,
ree ena i pomilova mu ruku svojim kvrgavim prstima. On je odvue u
kuu. ekaj, ree. Arapin je ve bio zapalio vatru i spretno i paljivo
slagao u nju trsove vinove loze. Ona je stajala pokraj stola ruku poloenih
na trbuh, a njezinim lijepim licem okrenutim prema svjetlu svjetiljke
prelazili su kratki valovi boli. ena kao da nije primjeivala ni vlagu ni
miris naputenosti i bijede. ovjek je neto radio u gornjim prostorijama.
Odjednom se pojavi na vrhu stuba. U sobi nema pei? Ne, odvrati
Arapin. A nema ni u onoj drugoj. Doi, na to e ovjek. Arapin se
popne k njemu. Ubrzo izae, natrake, nosei madrac koji je ovjek drao
za drugi kraj. Madrac poloie pokraj ognjita. ovjek povue stol u kut, a
Arapin se popne na kat i vrati se s jastukom i pokrivaima. Legni
ovamo ree ovjek eni i odvede je do madraca. Oklijevala je. Iz
madraca se dizao miris vlane strune. Ne mogu se svui, ree,
ogledavajui se oko sebe kao da je tek sada opazila to mjesto. Svui to
to ima ispod ree joj ovjek. Pa ponovi: Svui donje rublje. Zatim e
Arapinu: Hvala ti. Ispregni jednog konja. Odjahat u do sela. Arapin
izae. ena se razodijevala, leda okrenutih prema muu, koji se takoer
okrenuo. Zatim legne na madrac i tek to se ispruila i povukla na sebe
pokrivae, ispusti dug i bolan krik, kao da se njime eljela odjednom
osloboditi svih krikova to su se od boli nakupili u njoj. ovjek je stajao
pored madraca putajui je da jaue, a kad je utihnula skinu eir, klekne
na jedno koljeno i poljubi lijepo elo iznad sklopljenih vjea. Potom stavi
eir na glavu i izae na kiu.
12
Ispregnuti konj ve se okretao oko sebe, prednjih kopita zarivenih u
ljaku. Idem po sedlo ree Arapin. Nemoj, ostavi mu uzde. Jahat u ga
tako. Unesi kovege i ostalo u kuhinju. Ima li enu? Umrla je. Bila je
stara. Ima li ker? Nemam, Bogu hvala. Ali imam sinovljevu enu.
Reci joj da doe. Hou. Idi s mirom. ovjek je promatrao starog
Arapina kako nepomian stoji pod sitnom kiom i smjeka mu se ispod
mokrih brkova. On se ni sad nije nasmijeio, samo ga je promatrao svojim
svijetlim i budnim oima. Zatim mu prui ruku koju ovaj prihvati, po
arapskom obiaju, vrkovima prstiju i prinese je ustima. ovjek se okrenu
uz kripu ljake pod nogama, ode do konja, skoi na njegova neosedlana
lea i udalji se tekim kasom.
Izaavi s imanja, ovjek se zaputi prema raskru odakle su prvi put
ugledali svjetla naselja. Sad su bila nekako sjajnija, kia je prestala, a cesta
koja je desno vodila prema njima, sjekla je u ravnoj crti vinograde u
kojima bi mjestimice zasvjetlucala ica. Negdje na pola puta konj sam
uspori i nastavi korakom. Pribliavali su se neobinoj pravokutnoj kolibi
iji je jedan dio, jedna prostorija, bio zidan, a drugi sklepan od dasaka, s
velikom nadstrenicom to je zaklanjala izbaenu tezgu. Na zidanom
dijelu bila su ugraena vrata iznad kojih se moglo proitati:
Poljoprivredna menza Madame Jacques. Ispod vrata je dopiralo svjetlo.
ovjek zaustavi konja nedaleko od vrata i, ne sjahavi, pokuca. Iznutra se
odmah zau zvonak i odluan glas: to je? Ja sam novi upravitelj
imanja Saint-Apotre. ena mi se poraa. Potrebna mi je pomo. Nitko ne
odgovori. Ubrzo zatim zau se kako netko podie i povlai zasun, i vrata
se otvore. Na njima se pojavi crna kovrava glava Europljanke punih
obraza i spljotena nosa iznad debelih usana. Zovem se Henri Cormerv.
Moete li otii k mojoj
13
i
eni? Ja idem po doktora. Promatrala ga je ne trep-nuvi, pogledom
naviklim da procjenjuje ljude i nevolje. Hrabro je izdrao njezin pogled,
ali niije dodao ni rijei objanjenja. Idem, ree ona. Pourite. On se
zahvali i podbode konja. Nekoliko trenutaka kasnije stigne do sela,
prolazei izmeu neke vrste zidina od suhe zemlje. Pred njim se pruala
naizgled jedina ulica, obrubljena malim prizemnicama nalik jedna drugoj,
kojom se zaputio do malog trga prekrivenog sedrom gdje se, sasvim
neoekivano, uzdizao mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije. I trg i
ulica bili su pusti. Cormerv se ve zaputio prema jednoj kui, kada konj
odjednom ustuknu. Neki Arapin to se iznenada pojavio iz mraka, odjeven
u taman i poderan burnus, dolazio mu je ususret. Doktorova kua? upita
ga odmah Cormerv. Ovaj se zagleda u jahaa. Doi, ree poto ga je
dobro odmjerio. Zaputie se ulicom u suprotnom smjeru. Na jednoj zgradi,
visokoj prizemnici do koje su vodile stube obijeljene vapnom, moglo se
proitati: Sloboda, Jednakost, Bratstvo. Okruivao ju je mali vrt
obukanih zidova, a u dnu vrta stajala je kua na koju je pokazivao
Arapin. To je ree. Cormerv skoi s konja i, korakom koji nije odavao
nimalo umora, prijee vrtom od kojeg je vidio jedino patuljastu palmu,
posuena lia i trula debla tono u sredini. Pokuca na vrata. Nitko ne
odgovoria. Okrenu se. Arapin je utke ekao. S druge strane za-ue se
koraci i zastae iza vrata. Ali ona se ne otvore. Cormerv pokuca jo
jednom i ree: Traim doktora. Tog trenutka zau se povlaenje zasuna i
vrata se otvore. Pojavi se ovjek mladenakog i ljepukastog lica, ali
gotovo sijed, visok i kran, s gamaama na nogama, koji je izlazei
oblaio lovaku jaknu. Gle,
otkud ste se vi stvorili? ree sa smijekom. Nikad vas nisam vidio.
ovjek mu objasni. Oh, da, gradonaelnik mi je rekao da ete doi. No,
priznajte, malo ste neobino mjesto izabrali za raanje. ovjek odgovori
da je cijelu stvar oekivao kasnije i da se vjerojatno preraunao. Dobro,
dobro, to se svakome moe dogoditi. Krenite, osedlat u Matadora i
dolazim za vama.
Na pola puta, pod kiom koja je opet poela padati, jaui svog zelenka,
sustignu lijenik Cormervja sad ve sasvim pokislog, no posve uspravnog
na tekom tegleem konju. Neobian dolazak, doviknu lijenik. Ali
vidjet ete, ima ovaj kraj i svojih dobrih strana kad se izuzmu komari i
razbojnici iz unutranjosti. Jahao je usporedno sa svojim suputnikom.
No, to se tie komaraca, mirni ste do proljea. to se pak razbojnika
tie... Pritom se smijao, no ovjek je samo jahao, bez rijei. Lijenik ga
radoznalo pogleda. Nita se ne bojte, ree, sve e biti u redu.
Cormerv se okrenu prema lijeniku, pogleda ga svojim bistrim i mirnim
pogledom, pa e, gotovo srdano: Ne bojim se. Navikao sam na udarce u
ivotu. Je li vam to prvijenac? Nije, ostavio sam djeaka od etiri
godine kod punice u Aliru1.
Stigoe do raskra i zaputie se cestom to je vodila prema imanju.
Uskoro je ljaka frcala pod konjskim kopitima. Kad se konji zaustavie i
kad je zavladala tiina, iz kue se zau prodoran krik. Dva ovjeka sjau s
konja.
Jedna ih je sjena ekala u zaklonu ispod loze s koje se cijedila kia. Kad su
se pribliili, prepoznae starog Arapina zakukuljenog u vreu. Zdravo,
Kaddoure, lijenik e, kako je? Ne znam, ne ulazim ja k enama,
odvrati starac. To ti je pametno, na to e
a Borio sam se s Marokancima (znaajno ga pogleda), Marokanci nisu
dobri.
U proturjenosti sa str. 8: mali djeak spavao je privinut uz nju.
14
15
lijenik, osobito kad ene vrite. Ali iz kue vie nije dopirao ni
najmanji krik. Lijenik otvori vrata i ude, a Cormerv za njim.
Velika vatra od trsja plamtjela je pred njima na ognjitu i osvjetljavala
prostoriju jae nego petrolejska svjetiljka s bakrenim obodom i perlicama
to je visjela na sredini stropa. S njihove desne strane sudoper je bio
prekriven vrevima i runicima. Slijeva, ispred malog klimavog ormara za
posude od svijetla drva, bio je stol odmaknut iz sredine. Stara putna torba,
kartonska kutija za eire, kojekakvi zaveljaji, sve je sad bilo na njemu.
Po svim kutovima bilo je stare prtljage, meu kojom i jedan veliki koveg
od vrbina prua, koja je zauzimala gotovo sav prostor i ostavljala samo
malo slobodnog mjesta u sredini, nedaleko od vatre. U tom prostoru, na
madracu poloenom okomito prema ognjitu, leala je ena, lica poloena
na jastuk bez jastunice i raspletene kose. Pokrivai su sada prekrivali
samo pola madraca. S lijeve strane kleala je gazdarica menze zaklanjajui
neprekriveni dio madraca. Oimala je iznad lavora runik iz kojeg se
cijedila crvenkasta voda. Zdesna, sjedei u turskom sjedu, jedna je
Arapkinja, bez ara, drala u rukama, kao da prinosi rtvu, drugi lavor od
pomalo obijene gledi iz kojeg se puila vrua voda. Dvije su se ene
nalazile svaka s jedne strane presavinute plahte koja je bila podvuena
ispod bolesnice. Sjene i plamsaji vatre penjali su se i sputali po
obijeljenim zidovima, po zaveljajima kojima je bila zatrpana prostorija,
obasjavali rumenilom lica dviju uvarica i tijelo bolesnice umotano u
pokrivae.
Kad dva mukarca uoe u kuu, Arapkinja se osvrnu na njih, osmjehnu
im se, pa se opet okrenu prema vatri, pridravajui i dalje lavor svojim
mravim i tamnim rukama. Vlasnica menze ih pogleda i radosno uskliknu:
Ne trebamo vas vie, doktore. Ilo
16
je samo od sebe. Ona ustane, a dva mukarca ugledae, pored bolesnice,
neto bezoblino i krvavo to se micalo na mjestu i isputalo neprekidan
zvuk nalik na jedva ujnu podzemnu kripua. To se samo tako ini, na
to e lijenik. Nadam se da niste dirale pupkovinu. Nismo, odvrati ena,
smijui se. Morale smo neto ostaviti i za vas. Ona ustane i prepusti
svoje mjesto lijeniku pa je sad ovaj zakrio pogled na novoroene
Cormervu koji je i dalje, skinuvi kapu, stajao na vratima. Lijenik se
sagnu, otvori svoju torbu, zatim uzme lavor iz ruku Arapkinje koja se tog
asa povue sa svjetla i skloni u tamni kut pored ognjita. Lijenik opere
ruke, leima i dalje okrenut prema vratima, zalije ruke alkoholom koji je
pomalo mirisao na lozovau i miris kojeg je odmah ispunio cijelu
prostoriju. U tom trenutku bolesnica podignu glavu i ugleda mua.
Prekrasan osmijeh preobrazi njezino lijepo umorno lice. Cormerv prie
madracu. Stigao je, ree mu u jednom dahu i prui ruku prema djetetu.
Jest, ree lijenik ali ostanite mirni. ena ga upitno pogleda.
Cormerv, koji je stajao pored madraca, uini joj znak da se umiri: Lezi.
Ona se spusti na krevet. Kia je sad bubnjala dvostruko jae po starom
crijepu na krovu. Lijenik je uurbano radio ispod pokrivaa. Zatim se
uspravi i inilo se kao da neto trese pred sobom. Zau se sitan krik.
Djeak je, ree lijenik. I to poprilian. Eto jednog koji je dobro
poeo, na to e vlasnica menze. Selidbom. Arapkinja se u kutu nasmija
i dva puta pljesnu dlanovima. Cormerv je pogleda, a ona, zbunjena,
okrenu glavu. Dobro, ree lijenik ostavite nas sad na trenutak same.
Cormerv pogleda svoju enu. No njezino je lice i dalje bilo okrenuto u
stranu. Samo su ruke, oputene na grubom pokrivau, podsjeale na
poput nekih stanica pod mikroskopom.
17
osmijeh koji je nekoliko trenutaka ranije ispunio i preobrazio tu sirotinjsku
sobu. Stavi kapu na glavu i uputi se prema vratima. Kako ete ga
nazvati? doviknu za njim vlasnica menze. Ne znam, nismo o tome
razmiljali. Gledao ga je: Nazvat emo ga Jacques jer ste vi bili tu.
Ona prasnu u smijeh, a Cormerv izae. Ispod loze, jo uvijek pokriven
vreom, ekao je Arapin. On pogleda Cormerva koji ne prozbori ni rijei.
Dri, kae Arapin i prui mu jedan kraj svoje vree. Cormerv se skloni
pod nju. Osjeao je rame starog Arapina i miris dima to se isparavao iz
njegove odjee, i kiu koja je padala po vrei iznad njihovih glava.
Djeak je, ree ovjek i ne pogledavi svog sugovornika.
Blagoslovljen budi Bog, ree Arapin. Sad si gazda. Voda koja je
stigla ovamo prevalivi tisue kilometara padala je bez prestanka pred
njima, po razrovanom sedrenom tlu punom lokava, po oblinjim
vinogradima, a ica kojom je loza bila povezana svjetlucala se pod
njezinim kapima. Ona nee stii do mora na istoku, a poplavit e cijeli
kraj, movarne predjele uz rijeku i okolna brda, golemu, gotovo pustu
zemlju iji je jaki miris dopirao do dva mukarca stisnuta pod jednom
vreom, dok se iza njih na mahove uo slabi pla.
Kasno u no, Cormerv je, opruen, u dugim gaama i potkoulji, na
drugom madracu pored svoje ene, promatrao kako na stropu poigravaju
plamsaji vatre. Soba je sad bila prilino uredna. Sa enine druge strane, u
koari za rublje, lealo je dijete, tiho, tek povremeno jedva ujno brboui.
ena je spavala, lica okrenuta prema njemu, poluotvorenih usta. Kia je
prestala. Sutra e trebati prionuti na posao. Pored njega, istroena, gotovo
drvena ruka njegove ene takoer ga je podsjeala na taj posao. Isprui
ruku, njeno je poloi na ruku porodilje, okrenu se na lea i sklopi oi.
18
Saint-Brieuc
aetrdeset godina kasnije, jedan je ovjek, u hodniku vlaka za Saint-
Brieuc, s negodovanjem promatrao kako pod blijedim suncem proljetnog
poslijepo-dneva promiu pored njega skueni i jednolini krajolici runih
sela i kua to se proteu izmeu Pariza i La Manchea. Pred njim su se
redale livade i polja zemlje koju ve stoljeima ljudi obrauju do njezina
posljednjeg metra. Gologlav, kose podiane do koe, duguljasta lica
profinjenih crta, stasit, plava i izravna pogleda, unato prijeenoj
etrdesetoj, doimao se vitko u svom kinom ogrtau. Ruku vrsto
poloenih na metalnu preku ispod prozora, oslonjen na jedan bok,
izbaeniih grudi, djelovao je samouvjereno i energino. Vlak je upravo
poeo usporavati i napokon se zaustavi na nekom malom bijednom
kolodvoru. Nekoliko trenutaka kasnije mlada otmjena ena proe ispred
vrata na kojima je stajao mukarac. Ona zastane da bi premjestila koveg
iz jedne ruke u drugu i u taj as spazi putnika. Ovaj ju je gledao smijeei
se, i ona nije mogla a da se i sama ne nasmijei. ovjek spusti okno, ali
vlak je ve kretao dalje. teta, pomisli. Mlada mu se ena i dalje
smijeila.
Putnik ode i sjedne u odjeljak treeg razreda gdje je imao mjesto pored
prozora. Nasuprot njemu, ovjek rijetke i slijepljene kose, mlai nego to
se to moglo zakljuiti po njegovu podbuhlom crvenom i
a Od samog poetka trebalo bi vie nastojati na udovitu u Jacquesu.
19
pristavom licu, zdepast, zatvorenih oiju, teko je disao, oito uslijed loe
probave, i s vremena na vrijeme upuivao prema njemu kratak* pogled.
Na istoj klupi, uz hodnik, seljanka u nedjeljnom ruhu, s neobinim eirom
ukraenim votanim grozdom na glavi, brisala je nos ridem djetetu blijeda
i bezizraajna lica. Osmijeh iseznu s putnikova lica. On izvue iz depa
asopis i rastreseno pone itati lanak od kojeg mu se zijevalo.
Neto kasnije, vlak se zaustavi i ploa s natpisom Saint-Brieuc pojavi se
u okviru vagonskih vrata. Putnik odmah ustane, s lakoom spusti koveg
iz prtljanika iznad sebe, te poto na odlasku pozdravi svoje suputnike koji
mu iznenaeni otpozdravie, izae brzim korakom i sie niz tri stube
vagona. Na peronu pogleda svoju lijevu ruku uprljanu aom, koja se
nataloila na bakrenom rukohvatu to ga je upravo bio ispustio, izvadi iz
depa maramicu i otare ruku. Zatim se uputi k izlazu i postupno se
pridrui grupi putnika blijedih lica u tamnim odijelima. Strpljivo je ekao
pod strehom to je podupirahu stupici da pokae voznu kartu, ekao jo
malo da mu utljivi slubenik vrati kartu, zatim proe kroz ekaonicu
golih i prljavih zidova, ukraenih samo starim plakatima na kojima je i
Aurna obala poprimila boju ae, pa se brzim korakom, kroz koso
poslijepodnevno svjetlo, uputi ulicom to se od kolodvora sputala prema
gradu.
U hotelu zatrai sobu koju je bio rezervirao, odbije usluge sobarice,
stasom nalik krumpiru, koja mu je htjela ponijeti koveg, ali joj ipak,
poto ga je odvela do sobe, dade napojnicu koja i nju iznenadi i zbog koje
joj se na licu pojavi izraz simpatije. Zatim ponovno opere ruke i sie
svojim uobiajenim hitrim
ugaen
20
korakom ne zakljuavi vrata. U predvorju hotela sretne sobaricu, upita je
gdje je groblje, dobije i previe objanjenja, ljubazno ih saslua, pa se
uputi u naznaenom smjeru. Prolazio je uskim ulicama obrubljenim
nezanimljivim kuama od rune crvene cigle. Mjestimice su stare kue s
otkrivenim gredama pokazivale svoje neravne krovove od kriljevca.
Rijetki prolaznici nisu se ni zaustavljali pred izlozima koji su nudili
predmete od stakla, remek djela od plastike i najlona, rogobatnu keramiku
koju je mogue nai u svim gradovima suvremenog Zapada. Samo su
duani prehrambenim proizvodima pokazivali rasko. Groblje je bilo
opasano visokim i grubim zidom. Nedaleko od ulaza, police jadnog
cvijea i klesarske radionice. Pred jednom od njih putnik zastade da bi
pogledao dijete bistra pogleda to je u jednom kutu na jo neispisanoj
nadgrobnoj ploi pisalo zadau. Zatim ue i uputi se u uvarevu kuu.
uvara nije bilo. Putnik prieka u siromano namjetenom uredu, zatim
spazi plan groblja koji je upravo bio prouavao u trenutku kad je uvar
uao. uvar je bio visok i krupan ovjek jaka nosa koji je ispod debele
jakne visoka okovratnika mirisao po znoju. Putnik se raspita gdje je polje s
poginulima u ratu 1914. Da, odvrati ovaj, to se polje zove Polje
francuskog sjeanja. Koje ime traite? Henri Cormerv, odgovori
putnik.
uvar otvori veliku knjigu umotanu u pakpapir i svojim prstom prljavim
od zemlje pone prelaziti popisom imena. Njegov se prst zaustavi.
Cormerv Henri, ree, smrtno ranjen u bici na Marni, umro u Saint-
Brieucu 11. listopada 1914. To je, ree putnik. uvar zaklopi knjigu.
Doite, ree, i krene ispred njega prema redovima grobova od kojih su
neki bili skromni, drugi preuzetni i runi, ali svi prekriveni svakojakim
mramorom i ukrasima koji bi obeastili bilo koje mjesto na svijetu. To
vam je roak?, upita
21
uvar rastreseno. To mi je otac. Bolno je to, na to e uvar. Pa i nije.
Nisam imao ni godinu dana kad je umro. Dakle, razumijete. Da,
odvrati uvar, ali svejedno. Bilo je previe mrtvih. Jacques Cormerv ne
odgovori. Bilo je doista previe mrtvih, ali to se tie njegova oca, nije
mogao izmisliti suut koju nije osjeao. Ve godinama, otkako ivi u
Francuskoj, obeaje sam sebi da e uiniti to to je njegova majka, koja je
ostala u Aliru, to ga je dakle ona1 ve odavno molila: otii na oev grob
koji sama nije nikad vidjela. Smatrao je da taj posjet nema nikakva smisla,
prije svega za njega koji nije ni poznavao oca, nije znao gotovo nita o
njemu, i koji se uasavao konvencional-nosti, a onda ni za njegovu majku
koja nije nikad govorila o pokojniku i koja uope nije mogla zamisliti to
ga tamo oekuje. No, budui da se njegov stari uitelj povukao u Saint-
Brieuc, pa je to bila prilika da ga ponovno vidi, odluio je da posjeti tog
mrtvog neznanca i elio dapae to uiniti prije negoli se sretne sa starim
prijateljem, kako bi se mogao osjeati posve slobodnim. To je ovdje,
ree uvar. Stigli su do polja ograenog stupiima od siva kamena
povezanim debelim crno obojenim lancem. Nadgrobne ploe,
mnogobrojne, bile se sve jedna drugoj nalik, jednostavni pravokutnici s
uklesanim imenima, rasporeeni u jednakim razmacima po redovima to
su se nizali jedan za drugim. Svaka je bila ukraena malim strukom
svjeeg cvijea. Francusko sjeanje brine se o odravanju ve etrdeset
godina. Evo ga, tu je. Pokazivao je na jednu plou u prvom redu. Jacques
Cormerv zastane malo podalje od ploe. Ostavljam vas, ree uvar.
Cormerv se priblii ploi i rastreseno je pogleda. Da, to je doista bilo
njegovo ime. Podignu pogled. Sve blijedim nebom plovili su polako mali,
bijeli i sivi
Sic.
22
oblaci, a s neba je dopirala as blaga, as zastrta svjetlost. Oko njega, na
tom prostranom polju mrtvih, vladala je tiina. Samo je mukla buka grada
dopirala preko visokih zidina groblja. Povremeno bi poneka tamna sjenka
promaknula medu udaljenim grobovima. Jacques Cormerv, pogleda
uperenog prema oblacima to su polagano plovili nebom, pokuavao je iza
mirisa vlanog cvijea dokuiti miris soli koji je u tom asu dopirao s
udaljenog i nepominog mora, kad ga udarac vjedra o mramornu plou
nekog groba prenu iz sanjarenja. I upravo u tom trenutku proita na ploi
datum roenja svoga oca, i tek tada shvati da ga do sada nije ni znao.
Zatim proita obje godine, 1885--1914 i gotovo nesvjesno izrauna:
dvadeset devet godina. Odjednom mu jedna misao proleti glavom i
duboko ga potrese. Njemu je etrdeset godina. ovjek koji lei ispod te
ploe, i koji je bio njegov otac, mladi je od njegaa.
I taj val njenosti i suuti, to mu iznenada ispuni srce, nije bio polet due
koja nosi sina prema uspomeni na nestalog oca, nego potresno saaljenje
to ga zreo ovjek osjea nad nepravedno ubijenim djetetom -neto tu nije
bilo u skladu s prirodnim poretkom, istinu govorei, u tome da sin stariji
od svog oca ni nema nikakva poretka nego samo ludilo i kaos. Slijed
vremena samog lomio se oko njega nepominog medu tim grobovima koje
vie nije vidio, i godine su se prestale redati, slijedei tu veliku rijeku to
tee prema kraju. Bile su samo lom, navala plime, vrtlog u kojem se
Jacques Cormerv borio uhvaen u kovitlac tjeskobe i saaljenja*3.
Pogledao je i druge grobne ploe tog polja i shvatio po datumima na njima
ispisanim da je to tlo bilo zasijano djecom koja su nekada bila oevi
a Prijelaz.
b Proiriti rat 1914.
23
sad prosijedih ljudi to su u ovom trenutku vjerovali da ive. Jer i on sam
vjerovao je da ivi, sam se izgradio, bio je svjestan sveje snage, svoje
odlunosti, suoavao se sa ivotom i vladao sobom. Ali, u toj neobinoj
vrtoglavici koja ga je obuzela, onaj kip to ga svaki ovjek uspije izgraditi
i iskaliti na ognju godina da bi se u nj zavukao i u njemu ekao da se
pretvori u prah, ve je uurbano pucao, ve se raspadao. Od njega je ostalo
samo to srce puno tjeskobe, eljno ivota, ogoreno na smrtni poredak
svijeta, koje ga je pratilo etrdeset godina i koje i dalje kuca istom snagom
o zid to ga razdvaja od tajne ivota, elei doprijeti dalje, s onu stranu, i
spoznati, spoznati prije nego to umre, spoznati napokon da bi postojalo,
samo jednom, samo na trenutak, ali zauvijek.
Prisjeao se svog ivota, ludog, hrabrog, kukavikog, tvrdoglavog i uvijek
upravljenog prema tom cilju o kojem nije znao nita, i ustvari, sav je
protekao a da on nije ni pokuao zamisliti kakav je mogao biti ovjek koji
mu je dao upravo taj njegov ivot prije negoli je otiao umrijeti u neku
nepoznatu zemlju s druge strane mora. Nije li i on s dvadeset devet godina
bio osjetljiv, nesretan, napet, svojeglav, senzualan, zanesen, cinian i
hrabar. Da bio je sve to, i jo mnogo vie, bio je iv, bio je ukratko ovjek,
a on ipak nije nikad razmiljao o ovjeku to tu poiva kao o ivom biu,
nego kao o neznancu koji je nekad davno proveo jedno vrijeme na tlu na
kojem je on roen, o kojem mu je majka govorila da mu je nalik i koji je
pao u ratu za domovinu. Sad mu se inilo da je ono to je godinama
pohlepno elio saznati kroz knjige i ljude, da je ta tajna otila zajedno s
tim ovjekom, s tim ocem mladim od njega, s onim to je on bio i to je
postao, te da je veoma daleko traio ono to mu je bilo tako blizu, u
vremenu i u krvi. Istina je da mu nitko nije pomogao. Obitelj u kojoj se
vrlo malo govorilo, u kojoj se nije ni
24
italo ni pisalo, nesretna i restresena majka, tko mu je mogao ita rei o
tom jadnom ocu? Nitko ga nije poznavao osim majke, koja ga je
zaboravila. U to je bio siguran. I umro je nepoznat, u zemlji u kojoj je
boravio nakratko, kao neznanac. Vjerojatno je bilo do njega da se raspita,
da postavlja pitanja. Ali onome tko poput njega nema nita a eli cijeli
svijet, sva snaga nije dostatna da bi se izgradio i osvojio ili shvatio svijet.
Na kraju krajeva, jo uvijek nije prekasno, jo uvijek moe traiti, pokuati
saznati tko je taj ovjek koji mu se sada inio mnogo bliim nego bilo koje
bie na svijetu. Mogao bi...
Poslijepodne se bliilo kraju. Suanj suknje pokraj njega, jedna tamna
sjena, vratie ga u krajolik grobova i neba to ga je okruivao. Trebalo je
otii, nije tu imao vie to traiti. Ali nije se mogao odvojiti od tog imena,
od tih datuma. Ispod te ploe nije bilo niega osim praha i pepela. No za
njega je njegov otac bio opet iv, iv na neki neobino tih nain, i inilo
mu se da ga sad ponovno naputa, da ga jo jednu no preputa toj
beskrajnoj samoi u koju su ga neko bacili i ondje ostavili. Pustim nebom
odjeknu iznenadan i jak prasak. Nevidljivi je avion probio zvuni zid.
Okrenu vi lea grobu, Jacques Cormerv napusti oca.
25
3. Saint-Brieuc i Malan (].G.f
Naveer, za veerom, J.C. je promatrao svog starog prijatelja kako se
gotovo pohlepno baca na drugi komad janjeeg buta; vjetar to se podigao,
tiho je zavijao oko niske kuice u predgrau nedaleko od ceste uz plau.
Dolazei, J.C. je u presuenom potoiu uz plonik primijetio komadie
osuenih algi, koji su, uz miris soli, podsjeali na blizinu mora. Victor
Malan koji je cio svoj radni vijek proveo u upravi carina, povukao se u
mirovinu u taj gradi, kojeg nije izabrao, ali je naknadno svoj izbor
opravdavao govorei kako ga tu nita ne ometa u osamljenikim
razmiljanjima, ni pretjerana ljepota, ni pretjerana runoa, pa ni sama
samoa. Upravljanje stvarima i ljudima mnogo emu su ga nauili, a prije
svega tome, ini se, da ovjek tako malo zna. Njegovo je obrazovanje,
meutim, bilo golemo i J.C. mu se divio bez ustezanja, jer je Malan, u
vremenu u kojem su superiorni ljudi tako banalni, bio jedino bie koje je
imalo svoje osobno miljenje, ukoliko je to uope mogue, i, u svakoj
prilici, neizrecivu slobodu prosuivanja koja se poklapala s
najnepokolebljivijom izvornou.
- Tako je, sine - govorio je Malan. - Kad ve idete u posjet majci,
pokuajte saznati neto o svom ocu. I doite mi slavodobitno
ispripovijedati nastavak. Prilike za smijeh su rijetke.
- Da, to jest smijeno. Ali kad mi je ta neobina
a Ovo poglavlje napisati i izostaviti.
27
misao ve pala na pamet, mogu bar pokuati ieprkati koju obavijest vie.
Ima neeg patolokog u tome da se nisam nikad zanimao za to.
- Ma, ne, u ovom sluaju to je bilo mudro. Ja sam bio trideset godina
oenjen Marthom, koju ste poznavali. Savrena ena koja mi i dandanas
nedostaje. Uvijek sam mislio da voli svoju kuu.1
- Zacijelo imate pravo - doda Malan odvraajui pogled, a Cormerv je
oekivao primjedbu, koja je, znao je, neizbjeno slijedila nakon ovog
odobravanja.
- Ja bih se, meutim, - nastavljao je Malan - no ja sam zacijelo u krivu,
suzdrao od toga da pokuam saznati vie negoli me ivot nauio. Ali ja
sam lo primjer za to, zar ne? Sve u svemu, ja, vjerojatno zbog svojih
mana, ne bih nita poduzeo. Vi, naprotiv, (i u njegovom oku sijevnu iskra
zlobe), vi ste ovjek od akcije.
Malan je zbog svoje glave okrugle poput mjeseca, svoga spljotenog nosa,
gotovo nevidljivih obrva, zalizane kose i velikih brkova koji ipak nisu bili
dostatni da pokriju njegove debele i senzualne usne, bio slian Kinezu.
Njegovo mekano i oblo tijelo, debele ruke s pomalo kobasiastim prstima
podsjeali su na mandarina koji mrzi tranje. Dok bi napola zatvorenih
oiju uivao u jelu, niste mogli a da ga ne zamislite u svilenoj haljini sa
tapiima meu prstima. No pogled je mijenjao sve. Njegove tamnosmee,
grozniave i nemirne oi, koje bi se iznenada ukoile kao da je
inteligencija radila svom brzinom na nekom odreenom pitanju, bile su
oi Zapadnjaka velike senzibilnosti i irokog obrazovanja.
Stara je slukinja donijela sir koji je Malan pogledao ispod oka.
Poznavao sam ovjeka, ree, koji je, poto je proveo trideset godina sa
svojom enom...
Ova su tri odlomka precrtana.
28
Cormerv je sad sluao paljivije. Svaki put kad bi Malan zapoeo s:
poznavao sam ovjeka koji... jedan moj prijatelj koji... ili Englez koji je
putovao sa mnom..., mogli ste biti sigurni da je rije o njemu samom...,
koji nije volio kolae a ni njegova ih ena nije nikad jela. I onda, nakon
dvadeset godina zajednikog ivota, zatekne svoju enu u slastiarnici, i,
promatrajui je, shvati da ona nekoliko puta tjedno odlazi onamo i
prodire kolae s kremom od kave. Da, mislio je da ne voli slatkie a ona
je zapravo oboavala kolae s kavenom kremom.
- Dakle, - na to e Cormerv - nikoga do kraja ne upoznamo.
- Da, ako ba hoete. No bilo bi moda tonije, ini mi se, u svakom
sluaju mislim da bih radije rekao, no pripiite to mojoj nemoi da bilo to
pouzdano tvrdim, da, dovoljno je rei da ako dvadeset godina ivota nije
dovoljno da bismo upoznali jedno bie, onda vam, neizbjeno, povrno
istraivanje etrdeset godina nakon smrti jednog ovjeka moe donijeti
samo vrlo ograniene obavijesti, da, mogli bismo rei upravo ograniene,
o tom ovjeku. Premda, s druge strane...
Uhvativi no, podignu fatalistiki ruku koja se potom spusti na kozji sir.
- Oprostite mi. Neete sira? Ne? Uvijek jednako umjereni! Naporno je to,
htjeti se uvijek svidjeti!
Traak zlobe zasja opet ispod njegovih poluotvorenih kapaka. Ve
dvadeset godina poznavao je Cormerv svoga starog prijatelja (dodati ovdje
zato i kako) i njegovu je ironiju primao bez ljutnje.
- Nije to da bih se svidio: previe jela ini me tekim. Tonem.
- Da, vie ne lebdite iznad drugih.
Cormerv je promatrao lijepi rustikalni namjetaj koji je ispunjavao nisku
blagovaonicu s gredama obi-jeljenim vapnom.
29
- Prijatelju dragi, - ree - uvijek ste mislili da sam ohol. I jesam. Ali ne
uvijek, niti sa svakim. S vama, na primjer, ne znam to je oholost.
Malan odvrati pogled, to je kod njega bio znak ganutosti.
- Znam, - na to e on - ali zato?
- Zato to vas volim - odvrati mirno Cormerv. Malan privue k sebi zdjelu
s rashlaenim voem
i ne ree nita.
- Zato to ste mi se vi, - nastavi Cormerv - dok sam bio veoma mlad,
veoma glup i veoma usamljen (sjeate li se, u Aliru ?), obratili i otvorili
mi, sasvim neprimjetno, vrata svega onoga to volim na ovom svijetu.
- Oh, pa vi ste daroviti.
- Zacijelo. Ali i najdarovitijima treba netko da ih potakne. Onaj koga vam
ivot u jednom trenutku stavi na put, taj mora biti zauvijek voljen i
potovan, ak i ako to nije njegova svjesna zasluga. To je moje uvjerenje!
- Dobro, dobro - ree Malan s pomalo lanom skromnou.
- Sumnjate u to, znam. Ali, vidite, nemojte misliti da je moja ljubav prema
vama slijepa. Vi imate velikih, veoma velikih mana. Barem u mojim
oima.
Malan oblie svoje debele usne i odjednom pokae veliko zanimanje za
razgovor.
- Koje?
- Vi ste, na primjer, recimo to tako, tedljivi. Ne iz krtosti, uostalom, nego
zbog silnog straha da e vam neto uzmanjkati itd. To je ipak velika mana
koju openito ne volim. I to je najvanije, vi ne moete a da ljudima ne
pripisujete zadnje misli. Vi instinktivno ne vjerujete u osjeaje koji nisu
povezani s nekim interesom.
30
- Priznajte, - na to e Malan ispijajui svoje vino, - ne bih smio piti kavu.
A opet...
No Cormerv nije izgubio mirnoua.
- Uvjeren sam na primjer da mi ne biste vjerovali kad bih vam rekao da
bih vam, samo da to zatraite, istog trenutka predao svu svoju imovinu.
Malan je oklijevao i ovog puta pogleda svog prijatelja.
- Oh, znam. Vi ste velikoduni.
- Ne, nisam velikoduan. krt sam kad je rije o mojem vremenu, o mojem
trudu, o mojem umoru i to mi je odvratno. Ali to to sam rekao, istina je.
Vi mi meutim ne vjerujete, i u tome je vaa mana i vaa prava nemo,
iako ste inae superioran ovjek. Jer imate krivo. Jedna vaa rije i istog
asa sve to imam je vae. Vama to nije potrebno i to je samo primjer. Ali
nije izabran sluajno. Sva je moja imovina stvarno vaa.
- Hvala, doista, - ree Malan kiljei, - veoma sam dirnut.
- Dobro, evo vam poljubac. Ni vi ne volite kad se govori previe otvoreno.
Htio sam vam samo rei da vas volim sa svim vaim manama. Volim malo
koga i malo se kome divim. to se svega ostalog tie, sramim se svoje
ravnodunosti. Ali one koje volim, nita me, ni ja sam a pogotovu ne oni,
nee moi natjerati da ih prestanem voljeti. Dugo mi je trebalo da to
nauim; sada znam. No, da se vratimo na na razgovor: vi ne odobravate
to to se elim raspitati o ocu.
- Zapravo da, odobravam, bojao sam se samo da biste mogli biti
razoarani. Jedan inoj prijatelj, koji je veoma volio neku mladu djevojku i
elio se njome oeniti, uinio je krivo to je htio vie saznati o njoj.
a - esto posuujem novac, za koji znam da je izgubljen, ljudima prema
kojima sam ravnoduan. Ali to je stoga to ih ne umijem odbiti i
istovremeno sam zbog toga oajan.
31
- Jedan malograanin, - doda Cormerv.
- Da, - ree Malan, - to sam bio ja. Prasnue u smijeh.
- Bio sam mlad. Prikupio sam o njoj toliko proturjenih miljenja da se
moje pokolebalo. Nisam bio siguran volim li je ili ne volim. Ukratko,
oenio sam se drugom.
- Ja si ne mogu nai drugog oca.
- Ne, na sreu. Jedan je dovoljan, ako je vjerovati mom iskustvu.
- Dobro, - ree Cormerv. - Uostalom, za nekoliko tjedana moram posjetiti
majku. To je prilika. A govorio sam vam o njemu samo stoga to sam
maloas bio zbunjen tom razlikom u godinama u moju korist. U moju
korist, da.
- Da, razumijem. On pogleda Malana.
- Recite si da nije ostario. Poteen je te patnje, a ona je dugotrajna.
- S ponekom radou.
- Da. Vi volite ivot. Tako i treba, samo u njega i vjerujete.
Malan se spusti svom teinom u iroki naslonja presvuen kretonom, a
izraz neke neizrecive sjete odjednom preobrazi njegovo lice.
- Imate pravo. I ja sam volio ivot, volim ga strasno. A istovremeno mi se
ini stranim, ali i nedostinim. Eto, zato vjerujem, iz skeptinosti. Da,
elim vjerovati, elim ivjeti, uvijek.
Tu Cormerv zautje.
- Kad imate ezdeset pet godina, svaka se godina ini kao odgoda. elio
bih umrijeti miran, a umrijeti je strano. Nita nisam uinio.
- Ima ljudi koji opravdavaju postojanje svijeta, koji samom svojom
nazonou pomau drugima da ive.
32
- Da, i umiru.
Dok su utjeli, vjetar je oko kue zapuhao malo jae.
- Imate pravo, Jacques, - ree Malan. Pokuajte neto saznati. Vama vie
nije potreban otac. Sami ste se izgradili. Sada ete ga moi voljeti kako vi
znate voljeti. Ali..., - ree oklijevajui... - Posjetite me opet. Nije mi
preostalo jo mnogo vremena. I oprostite...
- Da vam oprostim? -upita Cormerv. - Pa ja sve vama dugujem.
- Ne, ne dugujete mi bogzna to. Oprostite mi samo to ponekad ne znam
odgovoriti na vau ljubav...
Malan je promatrao veliku starinsku svjetiljku to je visjela iznad stola, i
glas mu je postao sasvim tih dok je izgovarao ono to je Cormervu,
nekoliko trenutaka kasnije, samom na vjetru i u opustjelom predgrau, bez
prestanka odjekivalo u mislima:
- U meni je neka stravina praznina, neka bolna ravnodunost8...
a Jacques / Od poetka sam, jo kao dijete, pokuavao otkriti to je to
dobro a to zlo - jer mi to nitko oko mene nije mogao rei. I sada
odjednom priznajem da me sve naputa, da mi je potreban netko da mi
pokae put i da me hvali i kudi, ne u ime sile ve u ime autoriteta,
potreban mi je moj otac.
Mislio sam da znam, da vladam sobom, jo uvijek ne [znam?].
33
4. Djetetove igre
Lagani i kratki valovi ljuljali su brod na srpanjskoj vruini. Jacques
Cormerv, ispruen napola gol u svojoj kabini, promatrao je kako na
bakrenim okvirima brodskih okana pleu odbljesci sunca to se mrvilo u
moru. Naglo ustane da bi ugasio ventilator koji mu je suio znoj u porama
jo prije negoli mu se ovaj poeo slijevati niz grudi, bilo je bolje znojiti se,
i ponovno se spusti na leaj, tvrd i uzak kakve je volio. Odjednom, iz
utrobe broda dopre do njega u priguenim vibracijama mukli zvuk strojeva
kao da stupaju cijele vojske. Volio je taj zvuk velikih parobroda danju i
nou, i osjeaj da hoda po vulkanu dok svuda oko njega beskrajno more
prua pogledu svoja slobodna prostranstva. Ali na palubi je bilo prevrue;
putnici, shrvani pretjeranim koliinama hrane, sruili su se u brodske
lealjke natkrivene palube ili se sklonili u hodnike da bi malo otpoinuli.
Jacques nije volio poslijepodnevni poinak. A benidor, pomislio je
mrzovoljno, a to je bio neobian izraz to ga je rabila njegova baka u
vrijeme kad je bio dijete u Aliru i kad ga je prisiljavala da se svakog
poslijepodneva odmara zajedno s njom. Tri prostorije malog stana u
predgrau Alira bile su uronjene u prugastu sjenu brino zatvorenih
rebrenicaa. Vani je ljetna ega prila suhe i pranjave ulice, a u polutami
stana pokoja debela dosadna muha neumorno bi traila izlaz zujei poput
aviona. Bilo je prevrue da sie na ulicu k drugovima,
a Oko desete godine
35
jer su i njih roditelji zadrali kod kue. Bilo je prevrue da ita Pardaillana
ili l'Intrepideaa. Kad bi baka kojim sluajem bila odsutna, ili bi avrljala sa
susjedama, dijete bi prilijepilo nos na rebrenice blagovaonice to je
gledala na ulicu. Cesta je bila pusta. Pred duanom cipela i trgovinom
krojakim priborom preko puta, zastori od crvena i uta platna bili su
sputeni, ulaz u trafiku bio je zasjenjen zavjesom od raznobojnih perli, a
kod gostioniara Jeana bilo je prazno, samo je jedna maka, na pragu
izmeu poda posutog pilovinom i pranjavog nogostupa, spavala kao
mrtva.
Dijete bi se tada okrenulo prema gotovo praznoj, vapnom obijeljenoj sobi,
u kojoj je u sredini stajao etvrtasti stol, a du zidova, ormar za posue,
radni stol pun ogrebotina i tintanih mrlja, mali madrac, na samom podu,
prekriven prekrivaem na koji bi naveer lijegao polunijemi ujak, i pet
stolacab. U kutu, na kaminu s mramornom ploom, mala vaza izduena
vrata i ukraena cvijeem, kakve se mogu nai po sajmovima. Uhvaeno
izmeu dviju pustinja sjene i sunca, dijete bi poelo kruiti oko stola,
brzim korakom, ne prestajui ponavljati kao da govori litaniju: Dosadno
mi je! Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosaivao se, ali bila je to
istovremeno i igra, bilo je u tome neke radosti, neke vrste uivanja u
dosadi, jer bi ga obuzeo bijes kad bi zauo kako baka, koja se ipak vratila,
izgovara A benidor. No njegovi su prosvjedi bili uzaludni. Baka, koja je
odgojila devetero djece na
a Te velike knjige tiskane na novinskom papiru s neukusno oslikanim
koricama, i na kojima je cijena bila otisnuta veim slovima negoli naslov i
ime autora.
b besprijekorna istoa.
Ormar, drveni toaletni stoli s mramornom ploom. Mali runo izraen
tepih pored kreveta, troan, izlizan, otrcan po rubovima. A u jednom kutu,
veliki koveg prekriven starim arapskim tepihom s resama u obliku ira.
36
selu, imala je svoje predodbe o odgoju. Dijete bi se u tren oka nalo u
sobi. Bila je to jedna od dviju prostorija to su gledale na dvorite. U
drugoj su bila dva kreveta, majin i onaj na kojem su spavali on i brat.
Baka je imala pravo na svoju sobu. U svoj je visok i prostran krevet esto
primala dijete nou i svakodnevno za poslijepodnevnog poinka.
Izuo bi sandale i popeo se na krevet. Otkako se jednom kad je baka bila
usnula iskrao iz kreveta da bi kruei oko stola ponavljao svoju litaniju,
njegovo je mjesto bilo u dnu kreveta pored zida. Zavuen tako u dno
kreveta, gledao bi baku kako skida haljinu i sputa koulju od gruba platna
to je u pasu bila stisnuta vrpcom koju je sada odvezivala. Zatim bi se i
sama popela na krevet, a dijete bi osjetilo pored sebe miris ostarjele puti i
promatralo debele plave vene i starake mrlje koje su unakaavale noge
njegove bake. Hajde, ponavljala bi. A benidor, i ubrzo bi usnula, dok
bi dijete, otvorenih oiju, pratilo kruni let neumornih muha.
Da, godinama je to mrzio, pa i kasnije, kad je postao odrastao ovjek, i sve
dok se jednom nije teko razbolio nije se mogao odluiti da za velikih
vruina poslije ruka prilegne. Ako bi mu se i dogodilo da zaspi, probudio
bi se mrzovoljan i s nekom muninom. Tek odnedavna, otkako pati od
nesanice, u stanju je odspavati pola sata dnevno i probuditi se raspoloen i
io. A benidor...
Vjetar kao da se stiao pritisnut suncem. Brod se prestao ljuljati i
odjednom se inilo da napreduje po pravocrtnom putu, strojevi su radili
punom parom, propeler je okomito sjekao debljinu vode, a buka klipova
postala je napokon tako ravnomjernom da se mijeala s muklim i
neprekinutim vapajem sunca na moru. Jacques je napola spavao, obuzet
nekom ugodnom tjeskobom od pomisli da e ponovno vidjeti Alir i
37
sirotinjsku kuicu u njegovu predgrau. Tako je bilo svaki put kad bi
naputao Pariz i putovao u Afriku, to neko pritajeno veselje, od kojeg se
nadimaju grudi, zadovoljstvo nekoga kome je uspio bijeg pa se smije
zamiljajui zaprepatena lica straara. Jednako tako bi mu se, svaki put
kad bi se u nj vraao cestom ili vlakom, srce stegnulo im bi se pojavile
prve kue predgraa, koje bi iskrsnule iznenada, nenajavljene drveem ili
vodenim tokom, nalik na zloudni tumor to iri oko sebe vorove svoje
bijede i svoje runoe, prodirui postupno strano tijelo i odvodei ga do
srca grada ije bljetavilo mu je ponekad pomoglo da zaboravi tu umu
eljeza i betona ijim je zatvorenikom bio i danju i nou i koja je
ispunjavala njegove nesanice. Ali sada je od toga pobjegao, disao je na
prostranim leima mora, disao je s valovima, uljuljkan suncem, napokon
je mogao spavati i vratiti se djetinjstvu od kojeg nije nikad posve
ozdravio, toj tajni svjetlosti, toplog siromatva, koja mu je pomogla da ivi
i pobijedi sve. Taj skrhan odsjaj, sad ve gotovo nepomian, na bakrenom
okviru brodskog okna dolazio je od istog onog sunca koje je, u zamraenu
sobu gdje je spavala baka, pritiui svom svojom teinom o povrinu
rebrenica, uranjalo u hladovinu samo jednu tananu otricu kroz pukotinu
to ju je odkrhnuti komadi drveta ostavio na spoju rebrenica. Nedostajale
su muhe, njihov zuj nije ispunjavao ni pothranjivao njegov drijeme, na
moru nema muha, a osim toga one njegove su bile mrtve, one koje je
dijete voljelo zato to su bile bune, jedine ive u tom svijetu izblijedjelom
od vruine, i svi su ljudi i ivotinje poivali, nepomini, osim njega, istina,
koji se prevrtao po krevetu, u uskom prostoru to mu je preostao izmeu
zida i bake, i on je htio ivjeti, i inilo mu se da je vrijeme provedeno u
snu oteto ivotu i njegovim igrama. Drugovi su ga ekali, sasvim sigurno,
u ulici
38
Prevost-Paradol, obrubljenoj vrtovima to su uveer nakon zalijevanja
odisali svjeinom i mirisom cvjetova kozje krvi koji su posvuda rasli,
zaliveni ili ne. im se baka probudi, odjurit e napolje, spustit se niz jo
pustu Lvonsku ulicu pod fikusima, otrati do zdenca na uglu ulice Prevost-
Paradol, odvrnuti do kraja veliku slavinu od lijevana eljeza na vrhu
zdenca, sagnuti glavu pod slavinu da bi mu veliki mlaz vode ispunio
nosnice i ui, slijevajui se kroz otvoreni oko-vratnik koulje sve do
trbuha, pa ispod hlaa po nogama sve do sandala. Tada e, sretan to
osjea vodu kako se pjeni izmeu njegovih tabana i koe sandala, otrati
bez daha do Pierreaa i ostalih, koji su sjedili na ulazu jedine dvokatnice u
ulici, otrei drvenu cigaru koja e im posluiti u igri canette vinga1 s
drvenim plavim reketom.
Poto bi se okupili, krenuli bi vukui reket po zaralim reetkastim
ogradama vrtova pred kuama, uz paklenu buku koja bi probudila cijelu
etvrt i rastjerala make to su drijemale pod pranjavim glicini-jama.
Trali bi, pretravali ulicu, lovili jedan drugog, ve dobro oznojeni, no
uvijek u istom smjeru, prema zelenom polju, nedaleko od kole, etiri ili
pet ulica odande. Putem bi obavezno zastali pored onog to se nazivalo
vodoskokom, na velikom trgu, pored goleme okrugle fontane na dva kata
iz koje nije tekla voda, ali je bazen, ve odavno zaepljen, bio do vrha pun
od obilnih kia, to bi tu i tamo pale u tom kraju. Ta bi ustajala voda,
prekrivena starom mahovinom, korama dinja, narani i smeem svake
vrste, stajala tu dok je sunce ne bi isuilo ili se gradske vlasti probudile i
odluile da je ispumpaju, pa bi suhi, ispucani, slani mulj ostao jo dugo na
dnu bazena, ekajui da sunce
a Pierre, takoer sin ratne udovice koja je radila na poti, bio mu je
prijatelj.
1 Vidjeti autorovo objanjenje, dalje u tekstu.
39
dovri posao i pretvori ga u prainu koju e vjetar ili metla smetlara
razbacati po sjajnom Uu fikusa to obrubljuju trg. Ljeti bi, u svakom
sluaju, bazen bio suh i izlagao pogledu iroku ogradu od tamna, ulatena
kamena, to su ga izglaale tisue ruku i stranjica i na kojem su Jacques,
Pierre i ostali jahali kao na konju, okreui se na svojim stranjicama dok
ne bi neizbjeno pali u plitki bazen to je vonjao po mokrai i po suncu.
Zatim bi, i dalje trei kroz vruinu i prainu to je prekrivala istim sivim
slojem njihove noge i njihove sandale, letjeli prema zelenom polju. To je
bila naputena ledina iza bavarske radionice gdje su se, izmeu zaralih
eljeznih obrua i trulih ostataka baava, ispod sedre probijali buseni
krljave trave. Tu bi uz veliku graju nacrtali krug u sedri. Jedan bi od njih,
s reketom u ruci, stao unutar kruga, a ostali bi, jedan za drugim, bacali
drvenu cigaru prema krugu. Ako bi cigara pala unutar kruga, onaj koji ju
je ubacio preuzeo bi reket i sad bi on branio krug. Oni najspretniji3
uhvatili bi cigaru u letu i odbacili je daleko. Oni bi imali pravo otii do
mjesta na koje je pala i, udarajui rubom reketa o jedan kraj cigare koja bi
se potom vinula visoko u zrak, hvatali je i bacali jo dalje, i tako sve dok
ne bi promaili ili dok je ostali ne bi uhvatili u letu, pa se brzo vraali
natrag kako bi obranili krug od cigare to bi je brzi i spretni protivnik ve
bacio prema krugu. Taj tenis siromanih, s tek poneto sloenijim
pravilima, ispunio bi cijelo poslijepodne. Pierre je bio najspretniji, bio je
mraviji od Jacquesa, i manji, gotovo loman, plavokos koliko je ovaj bio
tamnokos, svijetlih trepavica iza kojih je njegov plavi i otvoren pogled
djelovao bespomono, ranjivo i zaueno, naizgled nespretan, ali u akciji
precizan i ustrajan.
spretni branitelj, u jednini.
40
Jacques je pak briljirao u najnemoguijim zahvatima, ali bi promaio one
najjednostavnije. Zbog onih prvih, i zbog divljenja koje su izazivali kod
drugova, smatrao se najboljim i esto se hvastao. U stvari, Pierre ga je
stalno pobjeivao, ali nije nikada o tome priao. Poslije igre bi se samo
uspravio u svoj svojoj visini, i tiho se smjekajui sluao drugovea.
Kad vrijeme ili raspoloenje nisu bili pogodni, umjesto da tre ulicama i
ledinama, okupili bi se najprije u hodniku Jacquesove kue. Odande bi,
kroz vrata u dnu, preli u malo sputeno dvorite okrueno zidovima triju
kua. Na etvrtoj strani, preko vrtnog zida nadvijala se kronja naranina
stabla iji se miris, kad je bilo u cvatu, penjao uz sirotinjske kue, irio
hodnikom ili se malim kamenim stubama sputao u dvorite. S jedne
strane i pola druge, u maloj, koso postavljenoj kuici stanovao je frizer
panjolac koji je imao frizeraj s uline strane, te arapski brani parb gdje
je ena ponekad naveer prila kavu u dvoritu. Na treoj strani, stanari su
hranili kokoi u visokim klimavim kokoinjcima od drveta i ice. I
napokon, s etvrte strane, lijevo i desno od stuba, zjapili su mrani iroki
otvori podruma kue: pilje bez izlaza i svjetla, izdubljene u samoj zemlji,
bez ikakvih pregrada, smrdljive od vlage, do kojih su vodile etiri stube
prekrivene mahovinom i u kojima su stanari gomilali viak svoje imovine,
to e rei gotovo nita: stare vree koje su ondje trunule, komade drvenih
sanduka, proupljane i zarale stare lavore, sve ono to se inae vue po
zaputenim ledinama i to ne moe sluiti ni najsiromanijima. Upravo tu,
u jednom od tih podruma, okupljala su se djeca. Jean i Joseph, dva sina
panjolskog brijaa, obiavala su se igrati ondje. Ulaz u tu razvalinu
smatrali su svojim
a Na zelenom polju odravale su se donnades b Omar je sin tog para -
otac je gradski ista ulica.
41
vrtom. Joseph, okrugao i vragolast, neprestano se smijao i davao sve to je
imao. Jean, nizak i suh, skupljao je i najmanji avao, i najmanji vijak, i bio
osobito tedljiv sa svojim pekulama ili koticama od marelica
neophodnim za jednu od njihovih najdraih igaraa. Bilo je teko zamisliti
veu suprotnost od ta dva nerazdvojna brata. Svi zajedno, Pierre, Jacques,
i Max, trei ortak, zavukli bi se u smrdljiv i vlaan podrum. O zarale
eljezne grede razapeli bi poderane vree to su trunule na tlu, otresavi s
njih male sive ohare lankovita oklopa koje su nazivali zamorcima. I pod
tim odvratnim atorom, konano na svome (jer nitko od njih nije nikad
imao svoju sobu pa ak ni svoj krevet), zapalili bi male vatre koje bi,
zatvorene u tom vlanom i umalom zraku, tinjale dimei se i tjerale ih iz
njihove jazbine, pa bi ih na kraju zatrpali vlanom zemljom, nastruganom
u dvoritu. Tada bi, ne bez prepirke s malim Jeanom, podijelili velike
bombone od mente, kikiriki ili slanutak, posuen i posoljen, vuji bob i
kojekakve slatkie bljetavih boja to su ih Arapi nudili na ulazu u oblinje
kino u plitkim koarama prekrivenim muhama koje su bile zapravo obine
drvene kutije postavljene na kotaie. U dane pljuskova, iz vlanog
dvorita zasienog vodom, viak kie slijevao se u redovito poplavljene
podrume, a oni bi se popeli na stare sanduke i igrali bi se Robinzona
daleko od istog neba i morskog vjetra, uivajui u svom kraljevstvu
bijedeb.
No, najljepi* dani bili su u proljee, kada bi, zahvaljujui nekoj dobro
smiljenoj lai, uspjeli izbjei poslijepodnevnom odmoru. Tada bi,
nemajui nikad
a Jednu koticu trebalo je postaviti na tri druge sloene u tronoac. S
odreene udaljenosti, trebalo je sruiti to zdanje bacajui drugu koticu.
Onaj koji bi uspio, pokupio bi sve etiri kotice. Ako bi promaio, njegova
bi kotica pripala vlasniku onih etiriju.
b Galoufa
najvei
42
novca za tramvaj, dugo pjeaili do botanikog vrta, prolazei utim i
sivim ulicama predgraa, kroz etvrti konjunica, uz velika spremita za
kola to su pripadala poduzeima ili privatnicima koji su kamionima na
konjsku zapregu opsluivali unutranjost zemlje, prolazei pritom uz
iroka vrata na povlaenje iza kojih se ulo toptanje konjskih kopita,
rzanje, zveckanje lanaca kojima su bili privezani, i s uivanjem udisali
miris balege, slame i znoja to se dizao s tih zabranjenih mjesta o kojima
bi Jacques matao prije nego to bi zaspao. Zastali bi pred nekom
otvorenom konjunicom u kojoj su timarili konje, jake ivotinje vrstih
nogu uvezene iz Francuske koje su ih gledale oima izbjeglica, izmuene
vruinom i muhama. Zatim bi, pred grdnjama vozaa kamiona, otrali do
golemog vrta gdje su se uzgajale rijetke vrste. U velikoj aleji s koje se
kroz bazene i cvijee pogled pruao sve do mora, izigravali bi ravnodune
i uglaene etae pod sumnjiavim pogledom uvara. No ve u prvom
poprenom drvoredu, dali bi se u trk prema istonom dijelu vrta kroz
redove golemih korenjaka, tako gustih da je u njihovoj sjeni bilo gotovo
mrano, prema velikim stablima kauukovcaa ije su se objeene grane,
koje se nije moglo razlikovati od mnogobrojnog korijenja, pruale sve do
zemlje, i jo dalje, sve do pravog cilja njihova pohoda, velikih kokosovih
palmi s grozdovima malih okruglih i zbijenih plodova naranaste boje na
vrhu koje su nazivali cocoses. Tu je najprije trebalo provjeriti na sve strane
da u blizini nema nijednog uvara. Zatim bi poeo lov na municiju, to jest
kamenie. Kad bi se svi vratili punih depova, gaali su jedan po jedan
grozdove plodova to su se, nadvisujui ostalo drvee, blago njihali na
nebu. Pri svakom bi pogotku palo nekoliko plodova koji su pripali sretnom
strijelcu. Ostali bi morali ekati dok
a navesti imena drvea.
43
ovaj pokupi svoj plijen pa tek tada nastavili s gaanjem. U toj je igri
Jacques, spretan u gaanju, bio ravan Pierreu. No obojica bi podijelila svoj
plijen s onima to su imali manje sree. Najnespretniji je bio Max, koji je
nosio naoale jer je imao lo vid. Bio je zdepast i krupan, ali je ipak
uivao potovanje svih od dana kad su ga vidjeli kako se tue. Dok su se
svi oni, u estim ulinim tuama u kojima su sudjelovali, a pogotovu
Jacques koji nije mogao svladavati bijes i estinu, obiavali baciti na
protivnika da mu u to kraem vremenu nanesu to veu bol, spremni da
im to bude propisno uzvraeno, Max, ije je ime zvualo nekako
germanski, jednog dana kada ga je mesarev debeli sin, zvani But, nazvao
prljavim vabom, mirno je skinuo naoale, dao ih na uvanje Josephu,
zauzeo stav kao to su to inili bokseri koje su viali po novinama, i
pozvao ovoga da ponovi svoju uvredu. Zatim je, ne pokazujui uzbuenje,
izbjegao svaki Butov napad, udario ga nekoliko puta ne primivi nijedan
udarac i na kraju mu, na svoje veliko zadovoljstvo uspio, koje li pobjede,
nabiti modricu na oku. Od tog dana Maxova popularnost bila je u grupi
osigurana. Depova i ruku ljepljivih od voa, bjeali su iz vrta prema moru
i, im bi se nali izvan zidina, poredali bi plodove na svoje prljave
maramice, vakali sa slau vlaknaste, slatke i odvratno masne bobice, ali
lagane i ukusne poput pobjede. Potom bi odjurili na plau.
Da bi stigli do plae, morali su prijei cestu zvanu ovarska jer su njome
doista esto prolazila stada ovaca koja su se vraala ili odlazila na sajam u
Mai-son-Carre, istono od Alira. Bila je to ustvari zaobi-laznica koja je
dijelila more od grada koji se protezao po breuljcima poput amfiteatra.
Izmeu ceste i mora, tvornice, ciglane i plinara bile su okruene pijeskom
prekrivenim ploama ilovae ili vapnenom prainom, gdje su se bijelili
pranjavi otpatci drva i eljeza.
44
Nakon te rune pustare izlazilo se na plau Sablettes. Pijesak je tu bio
pomalo crn, a prvi valovi nisu uvijek bili prozirni. S desne strane nalazilo
se kupalino zdanje s kabinama i dvoranom, velikom drvenom kutijom na
stupovima, koja je za blagdanskih dana sluila za ples. Za vrijeme sezone
prodava prenih krum-piria svakog je dana palio svoju pe. Mala grupa
najee nije imala novca ni za jedan tuljac prenih krumpiria. Ako bi
sluajno koji od njih imao potreban novaca, kupio bi jedan i znaajno se
uputio prema plai, praen povorkom svojih drugova punih potovanja, pa
bi, stigavi do mora, u sjeni velike rasuene barke zabio stopala u pijesak i
spustio se na stranjicu, drei papirnati tuljac uspravno u jednoj ruci, a
drugom ga pokrivajui kako mu nijedna od tih hrskavih pahulja ne bi
ispala. Obiaj je bio da zatim ponudi po krumpiri svojim drugovima, koji
su se pobono naslaivali tom jednom jedinom toplom poslasticom s
jakim mirisom ulja to im ju je namijenio. Zatim bi svi promatrali sretnika
kako, ozbiljna lica, guta jedan po jedan preostale krumpirie. Na dnu
papirnatog tuljca ostalo bi uvijek mrvica. Preklinjali bi sitog srekovia da
ih podijeli s njima. Na to bi ovaj najee, osim kad se radilo o Jeanu,
razmotao masni papir, rairio po njemu mrvice krumpiria i dopustio da se
jedan po jedan poslue. Izabrali bi na sreu onoga koji e navaliti prvi i
prema tome uzeti najveu mrvicu. Poto bi gozba zavrila, a uitak i
osjeaj uskrae-nosti bili zaboravljeni, poela je trka prema zapadnom
kraju kupalita, pod jarkim suncem, do napola sruene zidine, koja je
nekad najvjerojatnije sluila kao temelj sad nepostojeoj kolibi iza koje su
se mogli svui. U nekoliko trenutaka bili su goli, trenutak potom u vodi,
plivajui snano i nespretno, dovikujui
a 2 novia
45
sea, slinei i pljujui, nadmeui se u ronjenju ili u tome tko e ostati dulje
pod vodom. More je bilo ugodno, toplo, sunce na njihovim mokrim
glavama lagano, a blaena svjetlost ispunjavala je njihova mlada tijela
radou od koje su neprestano klicali. Vladali su ivotom i morem, i ono
najraskonije to nam svijet moe ponuditi, primali su i nemilice troili,
poput gospodara sigurnih u svoje nezamjenjivo bogatstvo.
Trei od ala do mora, suei na pijesku slanu vodu od koje su im tijela
bila ljepljiva, ispirui zatim u moru pijesak od kojeg su bili posve sivi,
posve bi zaboravili na vrijeme. Trali su, a iope su uz prodorne krike
letjele nisko iznad tvornica i morskog ala. Nebo, s kojeg se povukla danja
sparina, postajalo je bistro i zeleno, svjetlost je jenjala, a s druge strane
zaljeva, luk kua i grada, dotada uronjenog u laganu izmaglicu, poprimao
je jasnije obrise. Bio je jo dan, no uline svjetiljke ve su se palile jer se
sumrak u Africi sputa iznenada. Obino bi Pierre prvi dao znak za pokret:
Kasno je, i odmah bi potom nastala jurnjava, brzo opratanje. Jacques bi
sa Josephom i Jeanom trao put kue ne obazirui se na ostale. Trali su
bez daha. Josephova je majka imala brzu ruku. to se Jacquesove bake
tie... Trali su kroz veer koja se sputala svom brzinom, usplahireni
prvim upaljenim plinskim svjetlima, osvijetljenim tramvajima to su
promicali pored njih, ubrzavajui trk, uasnuti to je ve dobrano pala no,
i rastajali se na ulazu bez pozdrava. Tih bi veeri Jacques zastao na
mranom i smrdljivom stubitu, naslonio se u mraku na zid i ekao da se
smiri njegovo pomahnitalo srce. Ali nije mogao ekati, a od same te
spoznaje jo je bre disao. U tri koraka stigao bi do odmorita, proao
pored
a Ako se utopi, mama e te ubiti. Nije te sram da se tako pokazuje? Gdje
ti je sad mama.
46
zajednikog nunika na katu, i otvorio vrata. U blagovaonici na kraju
hodnika gorjelo je svjetlo i on je sleden sluao zveckanje lica po
tanjurima. Uao bi. Za stolom, u krugu svjetla petrolejske svjetiljke, polu-
nijemi ujaka nastavljao je buno srkati svoju juhu; njegova majka, jo
mlada, bujne crne kose, pogledala bi ga svojim blagim pogledom. Dobro
zna..., zapoela bi. Ali bi baka, uspravna u svojoj crnoj haljini, stisnutih
usana, svijetlih oiju stroga pogleda, kojoj je vidio samo lea, prekinula
ker. Odakle dolazi?, pitala bi. Pierre mi je pokazivao zadau iz
rauna. Baka bi tada ustala i prila mu. Pomirisala bi mu kosu, pa rukom
prola preko njegovih glenjeva jo punih pijeska. Bio si na plai.
Onda si ti laljivac, sriui bi rekao ujak. No baka bi bez rijei prola
pored njega, uzela iza vrata blagovaonice debeli korba, zvani volujska
ila, koji je ondje visio i oplela ga njime po nogama i stranjici dva do tri
puta, a to je tako peklo da se derao u sav glas. Neto kasnije, usta i grla
punih suza, ispred tanjura juhe koju mu je ujak saalivi se nad njim
posluio, trudio se iz sve snage da suspreg-ne suze. Na to bi majka,
uputivi baki kratak pogled, okrenula prema njemu svoje lice koje je toliko
volio. Jedi juhu, rekla bi. Gotovo je. Gotovo je. Tek bi se tada
rasplakao.
Jacques Cormerv se probudi. Sunce se vie nije zrcalilo na bakrenom
okviru brodskog okna, nego je zalo za obzorje i sad je osvjetljavalo zid
nasuprot njemu. Odjenu se i popne na palubu. Stii e u Alir duboko u
no.
a brat
47
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat.
vrsto ju je grlio na samom pragu stana, jo zadihan od uspinjanja
stubama koje je preao etiri po etiri u jednom zaletu, ne promaivi ni
jednu, kao da je njegovo tijelo jo uvijek tono pamtilo visinu stuba.
Iziavi iz taksija, u ulici ve prilino bunoj, jo blistavoj od jutarnjeg
polijevanja8 koje se isparavalo na prvoj vruini, opazio ju je, na istom
mjestu kao nekad, na uskom i jedinom balkonu, izmeu dviju soba, iznad
nadstrenice frizeraja - frizer vie nije bio Jeanov i Josephov otac, on je
umro od tuberkuloze, takav je to zanat, govorila je njegova ena, stalno
udie neiju kosu - prekrivene valovitim limom koja je kao i nekad bila
zasuta bobicama fikusa, zguvanim papiriima i starim ikovima. Stajala
je tu, jo uvijek bujne, ali od godina posijedjele kose, jo uvijek uspravna
unato svojim sedamdeset dvjema godinama, ovjek bi joj dao deset
godina manje zbog njezine izrazite mravosti i jo oite snage, a takva je
bila cijela obitelj, pleme mravih stvorenja bezbrina dranja i neumorne
energije nad kojima starost naizgled nije imala nikakvu mo. Sa svojih
pedeset godina, ujak Emil1, napola nijem, doimao se kao mladi. Baka je
umrla uspravne glave. A to se majke tie, kojoj je sad hrlio, inilo se da
nita ne moe svladati njezinu skrivenu
nedjelja.
Dalje u tekstu postat e Emest.
49
upornost, budui da deseci godina naporna rada nisu unitili u njoj mladu
enu koju je Cormerv kao dijete gledao s divljenjem.
Kad je stigao pred vrata, majka ih je otvorila i bacila mu se u zagrljaj.
Onda ga je, kao svaki put kad bi se ponovno sreli, poljubila dva ili tri puta,
privijajui ga k sebi svom snagom, a on bi pod rukama osjeao njezina
rebra, tvrde i izboene kosti njezinih pomalo drhtavih ramena, i pritom
udisao miris njezine koe koji ga je podsjeao na ono mjesto ispod
Adamove jabuice, izmeu vratnih ila, koje se vie nije usuivao
poljubiti, ali koje je volio mirisati i milovati dok je bio dijete, kad bi ga,
rijetko, uzela na krilo ili kad bi se pravio da spava, nosa zaronjena u tu
malu udubinu koja je za njega imala miris njenosti, tako rijetke u njegovu
djejem ivotu. Poljubila ga je, te, oslobodivi ga svoga zagrljaja, malo ga
promatrala pa ga opet zagrlila i jo jednom poljubila, kao da je, odmjerivi
u sebi svu ljubav to ju je za nj mogla osjeati ili izraziti, ustanovila da jo
neto nedostaje. Sine moj, govorila je, bio si tako dalekoa. A onda,
odmah potom, okrenula se, vratila u stan i otila sjesti u dnevnu sobu koja
je gledala na ulicu, doimala se kao da vie ne misli na njega, i ni na to
drugo uostalom, i na trenutke bi ga ak pogledala s nekim neobinim
izrazom u oima, kao da joj odjednom, ili mu se barem tako inilo, smeta
u tom skuenom, praznom i zatvorenom svijetu u kojem je samovala. Tog
je dana, tovie, poto je sjeo kraj nje, izgledala nekako nemirnom i s
vremena na vrijeme kriomice pogledavala na ulicu svojim tamnim i
grozniavim oima koje bi se razvedrile im bi se njezin pogled spustio na
Jacquesa.
Ulica je postajala sve bunijom, a teki crveni tramvaji, kloparajui poput
starog eljeza, prolazili su
prijelaz
50
sve ee. Cormerv je promatrao majin profil u sivoj bluzi s bijelim
okovratnikom dok je sjedila kraj prozora na neudobnoj stolici [ J1 na kojoj
je uvijek sjedila, lea malo pogrbljenih od godina, ali kojima nije trebala
potpora naslonjaa, ruku spojenih oko maramice koju bi svojim ukoenim
prstima smotala u klupko, pa je zatim spustila u krilo izmeu dvije
nepomine ruke, glave okrenute prema ulici. Bila je ista kao trideset
godina ranije, i iza njezinih bora nazirao je isto ono udesno mlado lice,
lukove obrva napete i glatke, kao stopljene s elom, mali ravan nos, usnice
jo lijepo ocrtane unato borama u kutu usana zbog umjetnog zubala. Sam
vrat, koji tako brzo propada, sauvao je lijep oblik unato sad ve
vorastim ilama i malo oputenoj bradi. Bila si kod frizera, rekao je
Jacques. Nasmjeila mu se osmijehom male djevojice koju su uhvatili u
prijestupu. Da, zna, radi tvog dolaska. Oduvijek je bila koketna na svoj
gotovo neprimjetan nain. I ma kako siromano odjevena bila, Jacques
nije pamtio da je ikad na njoj vidio neto runo. I sad su te sive i crne boje
koje je imala na sebi bile dobro izabrane. Bio je to uroeni ukus
pripadnika njihova plemena, uvijek bijednih, uvijek siromanih, ili pak,
neto bolje stojeih, poput nekih roaka. Ali svi su oni, a pogotovu
mukarci, poput pravih Mediteranaca drali do bijele koulje i dobro izgla-
ane crte na hlaama, smatrajui pritom prirodnim da taj posao
neprekidnog odravanja, jer je odjee bilo malo, uz ostale enske poslove
obavljaju ene, to jest majke ili supruge. to se majkea tie, ona je uvijek
smatrala da nije dovoljno to pere rublje i sprema po tuim kuama, i
Jacques je se, otkako pamti, sjeao kako neprestano glaa jedine bratove i
njegove hlae, sve dok on nije otiao i otputio se u svijet u kojem
1 Dva neitka znaka
a luk obrva koat i gladak ispod kojeg se sjao grozniav pogled crnog oka.
51
ene niti peru niti glaaju. Talijan je, ree majka, taj frizer. Dobro
radi. Da, na to e Jacques. Htio je rei: Veoma si lijepa, ali je zastao.
Uvijek je to mislio o svojoj majci, ali joj se nikad nije usudio rei. Ne
stoga to se bojao da bi ga mogla odbiti ili to je sumnjao da bi joj se takav
kompliment mogao svidjeti. No, to bi znailo prekoraiti onu nevidljivu
granicu iza koje se cijelog ivota zaklanjala - blaga, uglaena, pomirljiva,
gotovo pasivna, ali ne ponizujui se nikad pred niim i pred nikim,
osamljena u svojoj polugluhoi, nemogunosti izraavanja, lijepa ali
gotovo nedostupna, to nedostupnija to je bila nasmijeenija i to ga je
srce vie vuklo k njoj - da, cijeli svoj ivot zadrala je to isto bojaljivo i
posluno dranje, a opet suzdrano, isti onaj pogled kojim je trideset
godina ranije, ne upleui se, gledala kako njezina majka korbaem tue
Jacquesa, ona koja nije nikad dotakla pa ak ni ozbiljno izgrdila svoju
djecu, ona koju su ti udarci bez sumnje takoer boljeli ali je, nemona da
neto poduzme, to zbog umora, to zbog nemutog izraavanja i
potovanja koje je dugovala majci, preputala da stvari idu svojim tijekom,
trpjela danima i godinama, trpjela da joj tuku djecu, kao to je sama trpjela
naporne radne dane sluei drugima, pranje parketa na koljenima, ivot
bez mukarca i bez utjehe, okruena masnim otpatcima i prljavim rubljem
tuih ljudi, duge dane muke to su se nizali jedan za drugim, tvorei ivot
koji se, lien nade, pretvorio u ivot bez ikakvih osjeaja, neuk,
tvrdokoran, pomiren s patnjama, svojima i tuima. Nikad je nije uo da se
ali, samo bi ponekad rekla da je umorna ili da je od pranja velikog rublja
bole kria. Nikad je nije uo da nekog ogovara, samo bi ponekad rekla
kako su sestre ili tetke bile s njom neljubazne ili ohole. Ali je isto tako
veoma rijetko uo da se smije iz sveg srca. Smijala se neto vie u
posljednje vrijeme otkako je prestala raditi, a
52
djeca se brinula da joj nita ne nedostaje. Jacques je promatrao sobu, ni
ona se nije promijenila. Nije htjela otii iz tog stana u kojem je imala svoje
navike, iz te etvrti u kojoj joj je sve bilo lako, da bi se odselila u neki
drugi, udobniji, ali gdje bi sve postalo teko. Da, bila je to ista ona stara
soba. Promijenila je namjetaj, koji je sad bio pristojniji i manje
sirotinjski. Ali bio je kao i uvijek gol, priljubljen uz zid. Uvijek neto
prekopava, rekla je majka. Nije mogao a da ne otvori ormar za posude u
kojem su, unato svim njegovim prijekorima, i sada bile samo
najpotrebnije stvari, i praznina kojeg ga je zapanjivala. Otvorio je i ladice
stolia za odlaganje jela gdje su se povlaila dva, tri lijeka, to je toj kui
bilo sasvim dovoljno, pomijeana s dvoje, troje starih novina, komadima
konopca, te mala kartonasta kutija s rasparenom dugmadi i stara
fotografija za osobnu kartu. Tu su ak i suvine stvari bile sirotinjske jer se
nikad nisu upotrebljavale. I Jac-ques je bio siguran da bi u normalnoj kui
pretrpanoj stvarima, kakva je bila njegova, majka upotrijebila samo ono
najnunije. Jednako je tako znao da ni u po-krajnoj majinoj sobi,
namjetenoj malim ormarom, uskim krevetom, drvenim toaletnim
stoliem i slamnatom stolicom, s jednim jedinim prozorom zastrtim
kakanom zavjesom, nee nai nikakav drugi predmet, osim moda,
ponekad, maramicu smotanu u klupko koju bi odlagala na golo drvo
toaletnog stolia.
Ono to mu je upalo u oi kad je upoznao druge kue, bilo one svojih
drugova iz liceja ili kasnije one bogatijih ljudi, bio je upravo broj razliitih
vaza, vreva, kipia, slika kojima su bile natrpane prostorije. Kod njega se
govorilo vaza na kaminu, vr, duboki tanjuri, a onih nekoliko drugih
predmeta koje se u kui moglo nai nije imalo imena. Kod njegova ujaka,
naprotiv, mogli ste uivati u keramici iz Vogeza, jelo
53
se u tanjurima iz Quimpera. On je odrastao okruen siromatvom golim
poput smrti, okruen opim imenicama; kod ujaka je, pak, otkrio vlastita
imena. Ni dandanas u prostoriji sa svjee opranim oploenim podom, na
jednostavnom i ulatenom namjetaju, nije bilo niega, osim jedne arapske
pepeljare od tucanog bakra na stoliu za posluivanje jela, stavljene
onamo prije njegova dolaska, i potanskog kalendara na zidu. Tu se nije
imalo to vidjeti niti to rei, i stoga nije znao nita o svojoj majci, osim
onoga to je sam saznao. Niti o svom ocu.
- Tata?
Ona ga pogleda i posta paljivaa. -Da.
- Zvao se Henri i to jo?
- Ne znam.
- Nije imao jo koje ime?
- Mislim da je, ali ne sjeam se.
Njezina panja kao da je odjednom popustila, gledala je prema ulici gdje
je sunce ve peklo svom snagom.
- Da li mi je bio slian?
- Da, cijeli ti, pljunuti. Imao je svijetle oi. I elo kao tvoje.
- Koje je godine roen?
- Ne znam. Ja sam imala etiri godine vie od njega.
- A ti, koje godine?
- Ne znam. Pogledaj u obiteljsku knjiicu. Jacques ode u sobu, otvori
ormar. Meu ubrusima,
na gornjoj polici, bila je obiteljska knjiica, mirovinska knjiica i nekoliko
starih dukumenata pisanih na panjolskom. Vrati se s dokumentima.
Otac - ispitivanje - rat 1914. - Atentat.
- Roen je 1885. a ti 1882. Imala si tri godine vie od njega.
- A ja sam mislila etiri. Davno je to bilo.
- Rekla si mi da je rano izgubio oca i majku i da su ga braa dala u
sirotite.
- Da. I sestra takoer.
- Roditelji su mu imali gospodarstvo?
- Da. Bili su Alzaani.
- U Ouled-Fayetu.
- Da. A mi u Cheragi. To je sasvim blizu.
- S koliko je godina izgubio roditelje?
- Ne znam. Oh, bio je mlad. Sestra ga je ostavila. To nije lijepo. Nije ih
htio vie vidjeti.
- Koliko je godina imala sestra?
- Ne znam.
- A braa? On je bio najmlai?
- Ne. Drugi po redu.
- Znai da su braa bila premala da se brinu o njemu.
- Da. Tako je.
- Ali to onda nije bila njihova krivica.
- Je, zamjerio im je to. Nakon sirotita, sa esnaest godina zaposlio se na
imanju kod svoje sestre. Davali su mu previe posla. To je bilo previe.
- Doao je u Cheragu.
- Da. K nama.
-1 tako si ga upoznala?
-Da.
Ona ponovno okrenu glavu prema ulici, i on vie nije imao snage nastaviti
na taj nain. No ona je sama progovorila.
- Nije znao itati, razumije. U sirotitu se nita ne naui.
- Ali pokazala si mi dopisnice koje ti je poslao iz rata.
54
55
- Da, nauio je s gospodinom Classiaultom.
- Kod Ricomea.
- Da. Gospodin Classiault je bio gazda. On ga je nauio itati i pisati.
- S koliko godina?
- S dvadeset godina, mislim. Ne znam. Sve je to bilo tako davno. Ali kad
smo se vjenali, nauio je prepoznavati vina i mogao je raditi bilo gdje.
Bio je pametna glava.
Promatrala ga je.
- Kao i ti. -1 onda?
- Onda? Doao je tvoj brat. Tvoj je otac radio za Ricomea, a Ricome ga je
poslao na svoje imanje u Saint-Lapotre.
- Saint-Apotre?
- Da. I onda je doao rat. Umro je. Poslali su mi geler.
Geler koji je raznio glavu njegovu ocu nalazio se u maloj kutiji za kekse
iza ubrusa u ormaru, zajedno s dopisnicama poslanim s bojinice koje je
Jacques mogao izgovoriti napamet kako su bile ture i kratke. Draga
moja Lucie. Ja sam dobro. Sutra mijenjamo poloaj. Pazi na djecu. Grlim
te. Tvoj mu.
Da, iste one mrkle noi kad je roen, za vrijeme selidbe, on, izbjeglica,
dijete izbjeglica, Europa je ve podeavala svoje topove koji su trebali
grunuti svi zajedno nekoliko mjeseci kasnije, protjerujui Corme-ryeve iz
Saint-Apotrea, njega prema njegovom korpusu u Aliru, nju prema malom
stanu njezine majke u sirotinjskom predgrau, s djetetom oteklim od
uboda komaraca na rukama. Nita se ne brinite, majko. im se Henri
vrati, otii emo. A baka, uspravna, sijede kose zaeljane unatrag,
svijetlih oiju stroga pogleda: Keri, trebat e raditi.
- Bio je u zuavima.
- Da. Borio se u Maroku.
Tono. Zaboravio je to. Godine 1905. njegov je otac imao dvadeset
godina. Sluio je, kako se to kae, aktivni vojni rok u ratu protiv
Marokanacaa. Jacques se prisjeti to mu je ispripovijedao ravnatelj kole
kad ga je nekoliko godina ranije sreo na alirskim ulicama. G. Levesque
bio je mobiliziran kad i njegov otac. Ali su ostali samo mjesec dana u istoj
postrojbi. Slabo je upoznao Cormerva, kako je sam rekao, jer je ovaj
veoma malo govorio. Otvrdnuo na umor, bio je utljiv, ali jednostavan i
pravedan. Jedan jedini put je Cor-mery bio sav izvan sebe. Bila je no
poslije vrueg dana, u onom dijelu Atlasa gdje je odjel vojske logo-rovao
na breuljku zatienom stjenovitim klancem. Cormery i Levesque trebali
su smijeniti strau u dnu klanca. Nitko se nije odazvao na njihov poziv. A
onda su, podno ivice od divljih smokava, ugledali svog druga glave
zabaene unatrag, udno uperene prema mjesecu. U prvi as nisu ni
prepoznali njegovu glavu koja je imala neobian oblik. Ali bilo je posve
jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda oteklina u njegovim ustima bilo je
cijelo njegovo spolovilo. Tek su tada spazili njegovo tijelo rairenih nogu,
zuavske hlae rasparane, i usred tog procijepa, u neizravnom odsjaju
mjeseca, krvavu lokvu13. Stotinjak metara dalje, iza velike stijene, i drugi
je straar bio u istom stanju. Oglaena je uzbuna, straarska mjesta
pojaana. U svitanje, kad su se vratili u logor, Cormery izjavi da to nisu
ljudi. Levesque, koji je razmiljao, odgovori mu da oni misle da tako
moraju postupiti ljudi, da su oni kod njih, i da ovi pribjegavaju svim
sredstvima da se obrane. Cormery se usprotivi. Moda. Ali imaju
a 1914.
b krepao ti sa ili bez, rekao je narednik.
56
57
krivo. ovjek ne ini takvo to. Levesque mu odvrati kako oni smatraju
da si ovjek u odreenim okolnostima moe sve dopustiti i (sve unititi).
Na to Cormerv pobjesni: Ne, ovjek se mora znati svladavati. To je onda
ovjek, inae... I potom se smiri. Ja, progovori zatim muklim glasom,
ja sam siromaan, odrastao sam u sirotitu, daju mi tu odjeu, odvuku me
u rat, ali ja se svladavam. Ima Francuza koji se ne svladavaju, rekao je
na to Levesque. Onda ni oni nisu ljudi.
I odjednom zaurla. Prljavi gadovi! Kakvi gadovi! Svi, svi...
Zatim ue u svoj ator, blijed kao krpa.
Kad je bolje razmislio Jacques je shvatio da je od tog starog uitelja, kojeg
je odonda posve izgubio iz vida, zapravo saznao najvie o svom ocu. A
opet nita vie, osim nekoliko detalja, od onoga to je mogao naslutiti iz
majine utnje. Otvrdnuo i ogoren ovjek koji je cijeli svoj ivot radio,
ubijao po nareenju, prihvatio sve ono to nije mogao izbjei, ali koji je
negdje duboko u sebi odbijao da ga moralno iskvare. Siromah, ukratko. Jer
siromatvo [se] ne bira, ali se moe zadrati. I pokuao je zamisliti, na
temelju ono malo stvari koje je saznao od majke, istoga tog ovjeka devet
godina kasnije, oenjenog, oca dvoje djece, koji se izborio za neto malo
bolji poloaj u drutvu i kojeg odjednom pozivaju u Alir radi
mobilizacijea, dugo putovanje nou sa strpljivom enom i nepodnoljivom
djecom, rastanak na kolodvoru i onda, tri dana kasnije, u malom stanu u
Belcourtu, njegov iznenadni dolazak u krasnoj crvenoj i plavoj uniformi sa
irokim hlaama kakve je nosila zuavska pukovnija, uznojen ispod
debelog sukna, usred srpanjske ege* sa slamnatim
a novine 1814. u Aliru. [Sic] * Kolovoz
58
eirom u ruci, jer nije bilo ni fesa ni kacige u trenutku kad je kriomice
izaao iz garnizona pod svodovima obzidane obale i otrao izgrliti enu i
djecu prije veernjeg ukrcavanja za Francusku koju do tada nije nikad
vidioa, prije negoli se otisnuo na more koje ga nije nikad nosilo, i grlio ih
je snano, u urbi, a zatim otiao kako je i doao, dok mu je ena s malog
balkona mahala na pozdrav, a on joj odmahivao trei, okrenuvi se da jo
jednom mahne eirom prije nego to se zaputi trkom niz ulicu sivu od
praine i ege, i nestane iza kina, u daljini, u bljetavom jutarnjem svjetlu,
da se nikad vie ne vrati. Ostalo je trebalo zamisliti. Ne na temelju onoga
to mu je mogla rei majka, koja pojma nije imala o povijesti i zemljopisu,
koja je znala jedino da ivi na zemlji pored mora, da je Francuska s druge
strane tog mora kojim ni ona nikad nije plovila, a Francuska je uostalom
neko sumnjivo mjesto izgubljeno u nejasnoj noi kamo se stie preko luke
zvane Marseille koju je zamiljala slinu Aliru, gdje bljeti jedan grad za
koji svi kau da je veoma lijep i koji se zove Pariz, i gdje se, napokon,
nalazi pokrajina zvana Alzas odakle su rodom roditelji njezina mua koji
su odande pobjegli, ima tome mnogo godina, pred neprijateljima to se
zvae Nijemcima, da bi se nastanili u Aliru, kraju koji je trebalo oduzeti
tim istim neprijateljima, koji su uvijek bili zloesti i okrutni, pogotovu s
Francuzima, i to bez ikakva razloga. Francuzi su se uvijek morali boriti sa
svaalakim i neumoljivim ljudima. Tu je bila i panjolska koju nije znala
kamo smjestiti, ali koja nipoto nije bila daleko, iz koje su njezini roditelji,
Mahonci, otili isto tako davno kao i roditelji njezina mua da bi doli u
Alir jer su krepavali od gladi u Mahonu, za koji ak nije znala da je otok,
jer nije uostalom znala ni to je to
a Nikad prije nije vidio Francusku. Vidio ju je i bio ubijen.
59
otok jer nikad nijedan nije vidjela. Imena nekih drugih zemalja ponekad bi
privukla njezinu panju iako ih nije uvijek mogla tono izgovoriti. U
svakom sluaju, nikad nije ula za Austro-Ugarsku monarhiju, niti za
Srbiju, Rusija je poput Engleske bila za nju teka rije, nije znala to je to
nadvojvoda i nikad ne bi mogla izgovoriti etiri sloga imena Sarajevo. Rat
je bio tu, poput zloslutnog oblaka, pun crnih prijetnji, ali kojeg je bilo
nemogue sprijeiti da zavlada nebom, jednako tako kao to je nemogue
sprijeiti dolazak skakavaca ili oluje to pustoe po alirskim visoravnima.
Nijemci su ponovno prisiljavali Francuze na rat, i ljudi e opet patiti -
tome nije bilo uzroka, ona nije znala to je povijest Francuske niti to je to
povijest. Poznavala je pomalo svoju, i jedva neto malo povijest ljudi koje
je voljela, a ti ljudi koje je voljela morali su patiti poput nje. U tmini
svijeta koji nije mogla zamisliti i povijesti koju nije poznavala, jedna je jo
tamnija tmina upravo zauzela mjesto, stigla su tajanstvena nareenja, to
ih je znojan i umoran andar donio u selo, trebalo je napustiti imanje gdje
se ve sve spremalo za berbu - upnik je doao na kolodvor u Boneu da
otprati mobilizirane vojnike. Treba se moliti, rekao joj je, a ona je
odvratila: da, gospodine upnie, ali nije ga ustvari ni ula, jer joj nije
govorio dovoljno glasno, a njoj uostalom nikad ne bi ni palo na pamet da
se moli, jer nije nikad nikome htjela smetati - i njezin je mu tako
otputovao u svojoj lijepoj raznobojnoj uniformi, uskoro e se vratiti, svi su
to govorili, Nijemci e biti kanjeni, ali do tada je valjalo nai posla.
Sreom, jedan je susjed rekao njezinoj majci da u tvornici metala u
Vojnom arsenalu trebaju ene i da e prednost imati ene mobiliziranih,
napose ako uzdravaju obitelj, i tako e joj se posreiti da radi deset sati
dnevno svrstavajui male kartonske kutije prema veliini i boji, moi e
baki donijeti neto
60
novca, djeca e imati to jesti dok Nijemci ne budu kanjeni i dok se Henri
ne vrati kui. Ona, razumije se, nije znala da postoji nekakva ruska fronta,
niti to je to uope fronta, niti da se rat moe proiriti na Balkan, na
Srednji istok, na cijelu planetu, sve se dogaalo u Francuskoj kamo su
Nijemci uli ne najavivi se, i napali djecu. Sve se zapravo dogaalo ondje
gdje su Afrike trupe i medu njima H. Cormerv, prebaene na vrat na nos,
odvedene takve kakve su se zatekle u tajanstveni kraj o kojem se govorilo,
na Marnu, i nije ak bilo vremena ni da im se nadu ljemovi, a tamonje
sunce nije bilo dovoljno jako da ubija boje kao u Aliru, pa su tako mase
arapskih i francuskih Aliraca, odjevene u jarke i gizdave boje, sa
slamnatim eirima na glavi, crvene i plave mete koje se moglo primijetiti
sa stotina metara, u gomilama ulijetale u vatru, pogibale i gnojile tlo na
kojem e tijekom etiri godine ljudi pristigli iz cijelog svijeta, suureni u
blatnim rovovima, puzati metar po metar pod nebom naikanim
svijetleim bombama, bombama to su fijukale dok je grmjela obrana
najavljujui uzaludne juriea. No u onom trenutku nije bilo rovova, samo
afrike trupe to su se topile pod vatrom poput lutaka od raznobojna
voska, i svake se godine na stotine siroadi raalo posvuda u Aliru,
arapskom i francuskom, sinovi i keri bez oca koji e morati nauiti ivjeti
bez poduke i bez naslijea. Nekoliko tjedana, i onda jedne nedjelje ujutro,
na malom unutranjem odmoritu jedinog kata u zgradi, izmeu stubita i
dva nunika bez rasvjete, crne rupe zidane na turski nain, koju su
neprestano istili kre-zilom i koja je stalno zaudarala, Lucie Cormerv i
njezina majka sjedile su na dva niska stolca i istile leu pod svjetlom to
je dopiralo iz prijenice na stubitu,
proiriti
61
dok je malo djetece u koari za rublje cuclalo zaslinje-nu mrkvu, kad se
jedan gospodin, ozbiljna lica i lijepo odjeven, pojavio na stubitu s
nekakvom omotnicom. Dvije su ene odloile tanjure, u koje su stavljale
oienu leu to su je uzimale iz posude smjetene izmeu njih, i otrle
ruke kad ih je gospodin, zausta-vivi se na pretposljednoj stubi, zamolio
da se ne miu, pitao tko je tu gospoda Cormerv, evo je, rekla je baka,
ja sam njena majka, i gospodin je rekao da je on gradonaelnik, da
donosi bolnu vijest, da je njezin mu umro za domovinu i da ga Francuska
oplakuje i ponosi se njime. Lucie Cormerv ga nije ula, ali je ustala i
pruila mu ruku s mnogo potovanja, baka se uspravila, s rukom na
ustima, i ponavljala na panjolskom Boe moj. Gospodin je zadrao
Lucinu ruku u svojoj, zatim je jo jednom stisnuo objema rukama,
promrmljao "rijei utjehe i na kraju joj pruio omotnicu, okrenuo se i
tekim korakom siao niz stube. to je rekao?, pitala je Lucie. Henri je
mrtav. Ubili su ga. Lucie je gledala omotnicu ne otvarajui je. Ni ona ni
njezina majka nisu znale itati, okretala ju je, bez rijei, bez ijedne suze,
nesposobna da zamisli tu tako daleku smrt na kraju neke nepoznate tmine.
Zatim je stavila omotnicu u dep svoje pregae, prola pored djeteta i ne
pogledavi ga, te otila u sobu koju je dijelila sa svoje dvoje djece,
zatvorila vrata i rebrenice na prozoru koji je gledao na dvorite, bacila se
na krevet, gdje je ostala nijema i bez suza satima, stiui u depu
omotnicu koju nije mogla proitati i zurei u mraku u nevolju koju nije
razumjelaa.
- Mama, - ree Jacques.
a ona je mislila da se geleri kreu sami od sebe.
62
I dalje je gledala na ulicu, s istim izrazom lica, i nije ga ula. On dodirnu
njezinu mravu i naboranu ruku, a ona se okrenu prema njemu smjeei se.
- Tatine dopisnice, zna, one iz bolnice. -Da.
- Primila si ih poslije gradonaelnika? -Da.
Geler ga je pogodio u glavu pa su ga transportirali jednim od onih
odvratnih sanitetskih vlakova, punih krvi, slame i zavoja, kakvi odravaju
vezu izmeu klaonice i evakuacijskih bolnica u Saint-Brieucu. Tamo je
nakrabao dvije dopisnice naslijepo, jer vie nije vidio. Ranjen sam. Nije
to nita. Tvoj mu. I onda je za nekoliko dana umro. Bolniarka je
napisala: Bolje je tako. Ostao bi slijep ili lud. Bio je veoma hrabar. I
onda geler.
Ulicom je prolazila izvidnica, tri naoruana pado-branca hodali su jedan
iza drugog, ogledavajui se na sve strane. Jedan od njih bio je crn, visok i
vitak, nalik na prekrasnu ivotinju u svojemu mrljastom ruhu.
- To je zbog razbojnika, - rekla je. - Da, i drago mi je to si mu iao na
grob. Ja sam prestara i osim toga to je daleko. Je li lijep?
- Tko, grob? -Da.
- Lijep je. Ima cvijea.
- Da. Francuzi su ba dobri.
Izgovarala je to i vjerovala u to, ali i ne mislei vie na mua, sad ve
zaboravljenog kao to je bila i ona davna nesrea. Osim toga nita nije
ostalo, ni u njoj ni u toj kui, od tog ovjeka to ga je progutao svjetski
oganj i od kojeg je ostala samo neopipljiva uspomena nalik pepelu
izgorjelog leptirova krila poslije umskog poara.
- Zagorjet e paprika, priekaj.
63
aUstala je da bi otila u kuhinju, a on je sjeo na njezino mjesto, pa sad i
sam promatrao ulicu koja se ve godinama nije promijenila, s istim
duanima na kojima je sunce izblijedilo i oljutilo boje. Samo je trafikant
preko puta zamijenio raznobojnim plastinim trakama svoju zavjesu od
uplje trske iji je poseban zvuk Jacques jo i sad uo, prolazio je kroz nju
da bi dopro do ugodna mirisa novina i duhana i kupio album L'Intrepide
koji ga je oduevljavao priama o junatvu i asti. Na ulici je vladala
ivost nedjeljnog prijepodneva. Radnici u svojim svjee opranim i
izglaanim bijelim kouljama, avrljajui su se pribliavali trima, etirima
gostionicama koje su mirisale na svjeu hladovinu i na anis. Arapi, takoer
siromani, ali uredno odjeveni, prolazili su sa svojim enama, skrivenim
iza koprena, ali s cipelama Louis XIV. na nogama. S vremena na vrijeme
cijele bi arapske obitelji proetale u nedjeljnom ruhu. Jedna je od njih
vukla za sobom troje djece, od kojih je jedno bilo odjeveno poput
padobranca. Izvidnica je ponovno prolazila onuda, oputeno i naizgled
ravnoduno. Eksplozija je odjeknula upravo u trenutku kad je Lucie
Cormerv ula u sobu.
Doimala se sasvim blizom i veoma snanom, a vibracijama koje su
uslijedile kao da nije bilo kraja. inilo se kao da je odjeknula davno, ali je
arulja u blagovaonici jo uvijek podrhtavala u dnu staklene koljke koja
je sluila kao luster. Majka se povukla u dno sobe, blijeda, tamnih oiju
punih uasa kojim nije mogla vladati, pomalo posrui. To je tu. To je
tu, ponavljala je. Nije, ree Jacques i otri do prozora. Ljudi su trali, i
ne znajui kamo; jedna je arapska obitelj ula u sitniarsku trgovinu preko
puta, pourujui djecu da udu to bre, i sitniar ih je primio unutra,
zatvorio vrata, povukao zasun i ostao iza stakla promatrati
izmjene u stanu.
64
ulicu. U tom trenutku izvidnica se vraala, trei bez daha u suprotnom
smjeru. Automobili su urno pristajali uz plonike i tu se zaustavljali. U
nekoliko asaka ulica se ispraznila. No, nagnuvi se kroz prozor, Jacques
je mogao vidjeti uskomeanu gomilu ljudi nedaleko od kina Musset i
tramvajske postaje.
- Idem vidjeti to je, - ree.
Na uglu ulice Prevost-Paradolal, grupa ljudi psovala je na sav glas. Ta
prljava rasa, derao se jedan mali radnik u potkoulji, obraajui se
Arapinu to se zavukao u neki kolni ulaz nedaleko od gostionice. I krenu
prema njemu. Ja nisam nita uinio, ree Ara-pin. Svi vi puete u isti
rog, bando pederska, i navali na njega. Jacques ree Arapinu: Poite sa
mnom, i ue s njim u gostionicu koju je sad drao Jean, njegov prijatelj
iz djetinjstva, frizerov sin. Jean je bio ondje, uvijek isti, osim to je bio
pun bora, nizak i mrav, mualjiv i oprezan. Nita nije uinio, ree
Jacques, uvedi ga k sebi. Jean je brisao ank i pogledao Ara-pina.
Doi, ree i nestane u dnu gostionice.
Kad je Jacques iziao, radnik ga je gledao poprijeko. Nita nije uinio,
ree mu Jacques. Sve ih treba ubiti. To tako kaemo u bijesu. Razmisli
malo. Ovaj slegne ramenima: Idi tamo pa e mi rei kad vidi onu
kau. Sirene kola hitne pomoi zavijale su sve glasnije, sve urnije.
Jacques potri prema tramvajskoj postaji. Bomba je eksplodirala u
elektrinom stupu nedaleko od postaje. Bilo je mnogo ljudi koji su ekali
tramvaj, svi ureeni za nedjeljni izlazak. Mala gostionica to se ondje
nalazila bila je ispunjena kricima za koje se nije moglo rei jesu li izraz
bijesa i2 boli.
a Da li je to vidio prije nego to je doao k majci? - U treem dijelu
prepraviti atentat Kessous i u tom sluaju ovdje samo spomenuti atentat. -
Dalje.
1 Cijeli taj dio do boli zaokruen je i s upitnikom.
2 Sic
65
Okrenuo se k majci. Bila je posve uspravna, blijeda. Sjedni, i odvede je
do stolice koja je stajala uz stol. Sjedne do nje i uhvati je za ruke. Ve
dva puta ovog tjedna, ree. Bojim se izai. Nije to nita, ree
Jacques, to e prestati. Da, ree ona. Promatrala ga je udnim
neodlunim pogledom, kao da je bila podvojena izmeu povjerenja u
sinovljevu inteligenciju i svoje uvjerenosti da je cijeli ivot sainjen od
nesree protiv koje se ne moe nita uiniti i koju je mogue jedino trpjeti.
Razumije, ree, ja sam stara. Ne mogu vie trati. Krv joj se polako
vraala u obraze. U daljini su se jo ule sirene kola hitne pomoi,
ubrzane, urne. No ona ih vie nije ula. Duboko udahnu, malo se smiri,
pa se nasmijei sinu svojim lijepim srdanim osmijehom. Kao cijeli njezin
rod, odrasla je u opasnosti, pa joj je opasnost mogla tititi srce, ona ju je
podnosila kao i sve ostalo. No on nije mogao podnijeti njezino nasmrt
prestraeno lice koje je upravo vidio. Poi sa mnom u Francusku, ree,
ali ona je tresla glavom odlunou ispunjenom tugom. Oh, ne, tamo je
hladno. Ve sam prestara. elim ostati kod kue.
66
6. Obitelj
- Oh!, - ree mu majka, - drago mi je da si tu. Ali doi naveer, bit e mi
manje dosadno. Posebno naveer, zimi rano padne no. Da barem znam
itati. A ni plesti ne mogu uz svjetlo svjetiljke, bole me oi. Pa kad Etienne
nije tu, legnem i ekam vrijeme jela. Dugoasno je to, dva sata tako. Da su
malene ovdje, razgovarala bih s njima. Ali one dou i odu. Prestara sam.
Moda smrdim. Onda, tako, sama...
Izrekla je to u jednom dahu, malim jednostavnim reenicama koje su se
redale kao da se prazni od svojih dotad neizgovorenih misli. A zatim, kad
bi misli presahnule, ponovno bi zautjela, stisnutih usana, blaga i sjetna
pogleda, promatrajui kroz zatvorene rebrenice blagovaonice
zasljepljujuu svjetlost to je dopirala s ulice, uvijek na svom mjestu na
neudobnoj stolici, a njezinn bi sin kao nekad kruio oko stola nasred
blagovaonice21.
Ponovno ga pogleda kako krui oko stolab.
- Lijep je Solferino.
- Da, ist je.Ali sigurno se izmijenio otkako ga nisi vidjela.
- Da, to se mijenja.
- Doktor te pozdravlja. Sjea li ga se?
- Ne, davno je bilo.
- Nitko se ne sjea tate.
a odnosi s bratom Henriem: tue
b to su jeli: paprika od droba - ujuak od bakalara, slanutak itd.
67
unakaena trupla, kuu zakrvavljenu sve do stropa i, ispod jednog kreveta,
najmlae dijete koje je jo disa-lo i koje je takoer bilo osueno na smrt,
ali je jo smoglo toliko snage da na obijeljenom zidu krvavim prstom
napie: To je Pirette. Poli su u potragu za ubojicom i pronali ga
obezumljenog u polju. Uasnuto javno mnijenje zahtijevalo je smrtnu
kaznu koja mu nije uskraena, i pogubljenje se odralo u Aliru pred
zatvorom Barberousse, u nazonosti mnogobrojne svjetine. Jacquesov otac
ustao je nou da bi prisustvovao primjernom kanjavanju zloina koji ga
je, prema bakinim rijeima, ozlojedio. No nikad se nije saznalo to se
zapravo dogodilo. Pogubljenje je, naizgled, prolo bez izgreda. No
Jacquesov se otac vratio blijed kao krpa, legao, zatim ustao da bi nekoliko
puta povraao, pa opet legao. Vie nikad nije htio govoriti o onome to je
vidio. One veeri kad je uo tu priu, Jac-ques je, leei uz rub kreveta da
ne bi doticao brata s kojim je spavao, sklupan, potiskivao osjeaj
munine izazvane grozom, prevakavajui pojedinosti koje su mu
ispripovijedali i koje je sam zamiljao. Te su ga slike progonile tijekom
cijelog ivota, ak i nou, vraajui se s vremena na vrijeme, rijetko, ali
redovito, u obliku more, svaki put u drukijem obliku, ali s uvijek istom
temom: dolazili bi po njega, Jacquesa, da ga pogube. Probudivi se,
otresao bi sa sebe zebnju i tjeskobu te se s olakanjem naao u stvarnosti u
kojoj nije bilo nikakve mogunosti da ga pogube. Sve dok nije doao u
zrelo doba i povijest oko njega postala takvom da se pogubljenje moglo
ubrojiti u dogaaje koji se nisu inili nimalo nevjerojatnima, tada zbilja
vie nije mogla ublaiti snove, nego se, dapae, tijekom veoma
[odreenih] godina, hranila istom onom tjeskobom koja je potresla
njegova oca i koju mu je ovaj ostavio kao jedino oito i sigurno naslijee.
No to je bila ta tajna veza koja ga je povezivala s neznanim
70
mrtvacem iz Saint-Brieuca (koji takoer nije pomiljao da bi mogao
umrijeti nasilnom smru) preko njegove majke koja je znala za taj
dogaaj, vidjela povraanja i koja se nije sjeala onog jutra kao to nije
shvaala da su se vremena promijenila. Za nju je vrijeme bilo jo uvijek
ono isto, nesrea se mogla pojaviti u svakom trenutku bez upozorenja.
Bakaa je, naprotiv, imala toniju predodbu o stvarima. Zavrit e na
stratitu, govorila bi esto Jacquesu. Zato ne, to nije vie bilo neto
izuzetno. Nije bila toga svjesna, ali takvu kakva je bila nita nije moglo
iznenaditi. Uspravna, u svojoj dugoj crnoj opravi proroice, neuka i
tvrdoglava, ona barem nije znala za predaju. Vie nego bilo tko upravljala
je njegovim djetinjstvom. Odgojili su je roditelji Mahonci na malom
imanju Sahela, udala se veoma mlada, takoer za Mahonca, njenog i
krhkog, ija su braa ve ivjela u Aliru od 1848. godine, tj. od tragine
smrti djeda po ocu, pjesnika u slobodno vrijeme, koji je klepao stihove
jaui na magarcu otokom izmeu niskih kamenih zidia to omeuju
povrtnjake. Upravo prilikom takve jedne njegove etnje na magarcu,
zavaran stasom i crnim eirom iroka oboda, neki prevareni mu, hotei
kazniti ljubavnika, ubi s lea poeziju i s njom uzor obiteljskih vrlina, za
kojim, meutim, ne osta nita njegovoj djeci. Daleka posljedica toga
traginog nesporazuma u kojem je pjesnik naao smrt, bilo je preseljenje
na alirsku obalu opora nepis-menjaka to su se razmnoavali daleko od
kola, upregnuti samo u mukotrpan rad pod nemilosrdnim suncem. No
bakin je mu, ako je suditi po fotografijama, naslijedio neto od
nadahnutog djeda, i njegovo mravo lice, lijepih crta, sanjalakog pogleda
i visoka ela sasvim oito nije bilo predodreeno da se nosi s
prijelaz
71
mladom, lijepom i energinom suprugom. Ona mu rodi devetero djece, od
kojih dvoje umre u djetinjstvu, dok je jedno od njih spaeno, ali plativi to
tjelesnom manom, a posljednje se rodi gluho i gotovo nijemo. Na malom
otunom imanju, ne prestajui obavljati svoj dio tekog zajednikog posla,
podizala je svoje leglo, s dugim tapom uza se dok je sjedila za stolom, to
joj je pritedivalo uzaludne rijei prijekora, jer bi krivac istog asa dobio
po glavi. Vladala je zahtijevajui potovanje za sebe i svog mua, kome su
djeca morala rei vi, kako je to ve panjolski obiaj. Njezinom muu nije
bilo sueno da dugo uiva u tom potovanju: umro je prerano, istroen
suncem i radom, a moda i brakom, i Jacques nije nikad uspio saznati koja
je bolest bila uzrokom njegove smrti. Ostavi sama, baka je prodala malo
imanje i otila ivjeti u Alir sa svojom najmlaom djecom, ostali su otili
za poslom im su uli u dob za egrtovanje.
Kasnije, kad je odrastao, Jacques ju je promatrao, ni siromatvo ni nevolje
nisu je uspjeli unitili. S njom je sad bilo samo troje njezine djece,
Catherine1 Corme-ry, koja je spremala po kuama, najmlai, s tjelesnom
manom, koji je stasao u snanog bavara, i Joseph, najstariji, koji se nikad
nije enio, i koji je radio na eljeznici. Sve troje radilo je za bijedne plae
koje su, udruene, trebale prehraniti obitelj od pet lanova. Novcem za
domainstvo gospodarila je baka, i Jac-quesa je nadasve zapanjivala
njezina strogost, nije ona bila krta, ili pak jest, u onom smislu u kojem
krtarimo na zraku koji udiemo i koji nam omoguava da preivimo.
Ona je kupovala odjeu za djecu. Jacquesova se majka vraala kui kasno
i zadovoljavala se time da gleda i slua to se govori, posve svladana
vitalnou
'*
a Strana 11, majka Jacquesa Cormerya zove se Lucie. Odsada e se zvati
Catherine.
svoje majke kojoj je sve preputala. Tako je Jacques cijelo djetinjstvo
morao nositi preduge kabanice koje je baka kupovala da bi trajale to due
i raunala da e se priroda pobrinuti da uzrast djeteta dostigne veliinu
odjee. No Jacques je rastao sporo i odluio je stvarno porasti tek s
petnaest godina, pa je tako odjea bila ve istroena prije negoli mu je bila
po mjeri. Tada bi mu kupili novu, prema istom onom naelu tedljivosti,
pa Jacquesu, kojeg su drugovi zbog njegova izgleda ismijavali, nije
preostalo nita drugo nego da stegne kabanicu pojasom i tako uini
originalnim ono to je bilo smijeno. Taj bi kratkotrajni osjeaj srama bio
brzo zaboravljen u razredu, gdje je Jacques prednjaio, kao i u dvoritu za
kolskog odmora, gdje je nogomet bilo njegovo carstvo. Ali to je carstvo
bilo zabranjeno. Jer dvorite je bilo cementirano, a donovi su se troili
takvom brzinom da je baka zabranila Jacquesu da za vrijeme kolskog
odmora igra nogomet. Ona je osobno svojim unucima kupovala vrste i
teke visoke cipele koje je smatrala neunitivima. Da bi to vie produljila
njiihov rok trajanja davala je zabiti u donove debele unjaste avle koji su
predstavljali dvostruku prednost: trebalo je najprije njih istroiti da bi se
dolo do ona, a istovremeno su omoguavali da se provjeri je li prekrena
zabrana igranja nogometa. Tranje po cementiranom terenu doista ih je
brzo troilo i davalo im svjee izglaan izgled koji je izdavao krivca.
Svake bi veeri, vrativi se kui, Jacques najprije morao otii u kuhinju,
gdje je Cassan-dra arala iznad crnih lonaca, i, svinuta koljena, potplata
okrenutog prema gore, u pozi konja kojeg potki-vaju, morao pokazati
donove. Razumije se da nije mogao odoljeti pozivu kolskih drugova i
privlanosti njegove najdrae igre, pa sav njegov trud nije bio usmjeren na
dostizanje neostvarive vrline nego na prikrivanje prijestupa. Stoga je po
izlasku iz kole, i
72
73
kasnije iz liceja, proveo poprilino vremena trljajui donove o mokru
zemlju. Lukavstvo bi ponekad uspjelo. No uvijek bi dolo vrijeme kad bi
istroenost avala postala sablanjiva, kada bi ve i sam on bio zahvaen,
kada bi se, vrhunca li nesree, zbog nespretnog udarca nogom o tlo ili o
ogradu kojom je bilo zatieno drvee, on odvojio od gornjeg dijela
cipele, pa bi se Jacques vratio kui s cipelom svezanom konopcem kako
ne bi zijevala. To bi bile veeri volujske ile. Uplakanom Jacquesu majka
bi za utjehu govorila: Istina je da to kota. Zato nisi pazio? No ona
sama nije nikad ni podigla ruku na svoju djecu. Sutradan bi Jacquesu obuli
pagerice i odnijeli cipele postolaru. Dobio bi ih dva, tri dana kasnije
okiene novim avlima, i ponovno je morao uiti odravati ravnoteu na
skliskim i nesigurnim donovima.
Baka je bila kadra ii i dalje, i Jacques se poslije tolikih godina nije mogao
prisjetiti te zgode bez neugodnog osjeaja srama i gaenja*. Ni njegov
brat ni on nisu dobivali deparac, osim ponekad kad bi pristali otii u
posjet ujaku trgovcu ili dobro udanoj tetki. to se ujaka tie bilo je lako,
jer on im je bio drag. Ali tetka je bila umjetnica u razmahivanju svojim
relativnim bogatstvom, tako da je dvoje djece radije ostalo bez novca i
zadovoljstva koje ono prua nego da pristane na ponienja. U svakom
sluaju, iako su more, sunce i igre u etvrti bile besplatna zadovoljstva, za
prene krumpirie, arene bombone, arapske slatkie i napose, to se
Jacquesa tie, neke nogometne utakmice, trebalo je novaca, barem poneki
novi. Jedne veeri, Jacques se vraao iz kupovine sa zdjelom zapeenih
jabuka po koju je otiao k pekaru u etvrti (u kui nije bilo ni plina ni
tednjaka, kuhalo se na kuhalu na alkohol. Nije prema tome bilo ni
penice, pa kad bi
u kojoj su se mijeali sram i gaenje.
74
neko jelo trebalo zapei odnijeli bi ga ve pripremljeno pekaru u etvrti
koji bi ga za nekoliko novia stavio u svoju pe i pazio da ne zagori), jelo
se puilo pred njim ispod kuhinjske krpe kojom je bilo zatieno od
praine i koja mu je omoguavala da pridrava krajeve zdjele. Objeena o
njegovu desnu podlakticu, poluprazna mrea s namirnicama kupljenim u
veoma malim koliinama (pola kile eera, pola etvrtine maslaca, za pet
novia ribanog sira itd.) nije bila teka, pa je Jacques udisao ugodan miris
zapeenih jabuka, hodao ivahno izbjegavajui svjetinu koja je u to
vrijeme vrvjela plonicima. U jednom trenutku, iz njegova probuenog
depa, ispadne kovanica od dva franka i udari o plonik. Jacques je
pokupi, provjeri sitni to mu je ostao, nita nije nedostajalo, i stavi ga u
drugi dep. Mogao sam je izgubiti, pomisli odjednom. I ponovno mu
padne na pamet utakmica na koju je uspio vie ne misliti.
Ustvari, to dijete nikad nitko nije poduio to je dobro a to zlo. Neke su
stvari bile zabranjene, a prekraji strogo kanjavani. Neki pak ne. Samo su
njegovi nastavnici, kad im je program ostavljao vremena, ponekad
govorili o udoreu, no i tu su zabrane bile jasnije nego objanjenja.
Jedino to je Jacques mogao vidjeti i iskusiti u pogledu udorea bio je
svakodnevni ivot radnike obitelji u kojoj oito nitko nikad nije pomislio
da postoje neki drugi naini osim najnapornijeg rada da bi se zaradio
novac potreban za ivot. No to je bila lekcija iz hrabrosti, a ne iz udorea.
Unato tome, Jacques je znao da nije lijepo zatajiti ta dva franka. I nije to
elio uiniti. I nee to uiniti; moda bi se mogao, kao zadnji put, provui
kroz dvije daske starog stadiona i gledati utakmicu ne plativi. Stoga ni
sam nije razumio zato nije odmah vratio sitni koji mu je ostao i zato je,
trenutak kasnije, izaao iz nunika izjavljujui da mu je kovanica od
75
dva franka upala u jamu dok je svlaio hlae. Nunik je bila puno
preotmjena rije za skuen prostor u zidu odmorita jedinog kata. Bez
zraka, elektrine rasvjete i slavine, u niskom postolju sabitom izmeu
vrata i zida u dnu bila je probijena rupa uavca u koju ste morali izliti
nekoliko kanti vode poslije uporabe. No nita nije moglo sprijeiti da
smrad tog mjesta dopre do stubita. Jacquesovo je objanjenje bilo
prihvatljivo3. Ono je iskljuivalo mogunost da ga poalju na ulicu u
potragu za izgubljenom kovanicom i onemoguilo svaki razvoj dogaaja.
Jacquesu je meutim ipak bilo teko pri dui dok je izricao tu lou vijest.
Baka je u kuhinji upravo sjeckala enjak i perin na staroj pozelenjeloj
dasci udubljenoj od uporabe. Zastala je i pogledala Jacquesa koji je ekao
eksploziju. No ona je samo utjela i ispitivaki ga promatrala svojim
svijetlim i ledenim pogledom. Jesi li siguran?, napokon e. Da, osjetio
sam kako pada. I dalje ga je promatrala. Dobro, onda, ree. Vidjet
emo. I Jacques je, uasnut, vidje kako zavre rukav desne ruke,
oslobaa svoju bijelu i kvrgavu ruku i izlazi na stubite.
Odjurio je u blagovaonicu s muninom u elucu. Kad ga je zazvala
ugledao ju je kod sudopera, njezina je ruka bila prekrivena sivom
sapunicom koju je ispirala pod mlazom vode. Tamo nema nita, ree
ona. Ti si obini laljivac. Zamuckivao je: Ali moda je propala
dublje. Ona je oklijevala: Moda. Ali ako si slagao, teko tebi. I bilo
mu je doista teko, jer je istog trenutka shvatio da baku zacijelo nije
krtost nagnala da prekapa po izmetima, nego strana oskudica zbog koje
su dva franka u toj kui bila panje vrijedna svota. Shvatio je i napokon
jasno vidio, dok ga je sram razdirao, da je ta dva franka ukrao od truda
svoje
a Ne. Mora nai neko drugo objanjenje jer je ve jednom bio rekao da je
novac izgubio na ulici.
76
obitelji. I dandanas si Jacques, dok promatra majku pored prozora, ne
moe objasniti kako je ipak mogao ne vratiti ta dva franka i povrh svega sa
zadovoljstvom sutradan otii na utakmicu.
Sjeanje na baku povezano je i s manje opravdanim osjeajima srama.
Baka je drala do toga da Henri, Jacquesov stariji brat, uzima satove iz
violine. Jacques je tome izbjegao zahvaljujui uspjehu u koli koji bi,
objanjavao je, bilo nemogue odrati uz dodatne obveze. Njegov je brat
tako nauio izmamiti nekoliko groznih zvukova iz svoje hladne violine i
uspijevao odsvirati, s ponekom pogrenom notom, pjesme koje su bile u
modi. Jacques, koji je pjevao prilino tono, nauio je iz zabave iste te
pjesme, ne zamiljajui mogue posljedice te nedune razonode. U
nedjelju, naime, kad je baka primala svoje udane keria, dvije su bile ratne
udovice, ili svoju sestru koja je i dalje ivjela na imanju u Sahelu i
govorila radije mahon-skim narjejem nego panjolski, poto bi im
posluila zdjelicu crne kave na votanom stolnjaku, pozvala bi svoje
unuke da odre improvizirani koncert. Ovi bi, zaprepateni, dovukli svoje
metalne notne stalke i dvije stranice partitura poznatih refrena. Trebalo je
nastupiti. Jacques je pratio kako je znao i umio vrlu-davu Henrievu
violinu, pjevao Ramonu, Usnuo sam divan san, Ramona,... ili Plei,
moja Dalme, ja voljet u te noas..., ili pak da bi se ostalo na Orijentu
Noi Kineske, noi draesne, noi ljubavi, noi pijanstva i njenosti...
Drugi bi se pak put traila realistina pjesma posebno za baku. Jacques bi
tada interpretirao Jesi li ti doista ovjek moj, ti kojeg sam toliko voljela,
ti koji si se pred Bogom zakleo da me nikad rasplakati nee. Ta je
pjesma uostalom bila jedina koju je Jacques mogao pjevati s istinskim
osjeajima, jer je junakinja pjesme na kraju pjevala svoj patetini refren
a svoje neakinje
77
usred svjetine koja je prisustvovala pogubljenju njezina udljivog
ljubavnika. No bakina najmilija pjesma bila je jedna u kojoj je zacijelo
voljela sjetu i njenost koje ste uzalud mogli traiti u njoj samoj. Bila je to
Tosellieva Serenada koju su Henri i Jacques izvodili sa zanosom, iako
alirski naglasak nije ba pogodovao uzvienom trenutku koji je pjesma
evocirala. Za sunanih poslijepodneva etiri ili pet ena odjevenih u crno,
skinule bi, sve osim bake, crne panjolske marame, poredale se ukrug u
sirotinjski namjetenoj sobi obijeljenih zidova i laganim kimanjem glave
odobravale te izljeve glazbe i teksta, sve dok baka, koja nije nikad mogla
razlikovati jedan do od jednog si i nije, uostalom, ni poznavala imena
nota, ne bi prekinula aroliju kratkim: Pogrijeio si, koji bi presjekao
dva umjetnika. Trebalo je nastaviti od tog mjesta, naredila bi baka kad
bi teko mjesto bilo svladano na njoj zadovoljavajui nain, uslijedilo bi
jo malo kimanja i za kraj pljesak dvama virtuozima koji su urno
pospremali svoju opremu da bi se to prije pridruili drugovima na ulici.
Samo bi Catherine Cormerv ostala u jednom kutu ne rekavi ni rijei.
Jacques je jo pamtio ono nedjeljno poslijepodne kad je, izlazei s
partiturama, uo tetku kako ga hvali majci, a ona odgovorila Da, bilo je
dobro. Inteligentan je on, kao da je izmeu te dvije primjedbe bilo
nekakve veze. No okrenuvi se, shvatio je koja je to veza. Majin je
pogled, drhtav, blag i grozniav poivao na njemu s takvim izrazom da je
dijete ustuknulo, zastalo i pobjeglo. Ona me voli. Ona me dakle voli,
govorio je sam sebi na stubitu, i u tom asu je shvatio da i on nju voli
oajniki, da je iz dna due elio da ga ona voli, i da je sve do tog trenutka
u to sumnjao.
Kino predstave nudile su djetetu drukija zadovoljstva... Odravale su se
nedjeljom poslije podne i ponekad etvrtkom. Kino u etvrti nalazilo se na
nekoliko koraka od njihove kue, a nosilo je ime pjesnika romantizma kao
i ulica koja je uz njega prolazila. Prije negoli ste uli, valjalo je svladati
navalu plitkih koara u kojima su Arapi nudili ispremijeane kikiriki,
sueni i soljeni slanutak, vuji bob, ljepljive bombone obojene jarkim
bojama. Drugi su prodavali arene kolae, medu kojima i nekakve spiralne
kremaste piramide prelivene ruiastim eerom, neki pak arapske utipke
s kojih se cijedilo ulje i med. Oko plitkih koara rojevi muha i djece to ih
je privukao isti eer, zujali su i urlali naganjajui se uz psovke trgovaca
koji su strepili za ravnoteu svojih koara i koji su jednim zamahom ruke
tjerali i muhe i djecu. Neki od trgovaca su se uspjeli skloniti pod staklenu
strehu kina to se s jedne strane protezala jo dalje, drugi su svoje ljepljivo
blago izloili pod arkim suncem i prainom to su je podizale djeje igre.
Jacques je pratio baku koja je za tu priliku zategnula svoju sijedu kosu i
srebrnom kopom zakopala svoju vjenu crnu haljinu. S mnogo
ozbiljnosti razmicala je bunu gomilu djeurlije to je zakrila ulaz, i
uputila se do jedine blagajne po rezervirane karte. Istinu govorei,
moglo se birati izmeu rezerviranih loih drvenih naslonjaa sa
sjeditima to su se podizala uz silnu buku i klupa na kojima su se,
svaajui se za mjesta, tiskala djeca kojoj su otvorili sporedna vrata u
posljednji as. S obje strane klupa, po jedan je policajac s volujskom ilom
bio zaduen za odravanje reda u svom dijelu gledalita, i esto ga se
moglo vidjeti kako izbacuje neko odve buno dijete ili odraslu osobu. U
kinu su se tada prikazivali nijemi filmovi, najprije urnal, pa kratki
komini film, dugomatrani film i na kraju film u nastavcima, po jedna
epizoda tjedno. Baka je naroito voljela te filmove u nastavcima, jer se
svaki nastavak zavravao nekom napetom scenom. Na primjer, miiavi
junak nosi u naruju mladu plavokosu
78
79
ranjenu djevojku preko mosta od lijana, razapetog iznad dubokog klanca
punog brzica. Posljednja slika tjedne epizode prikazivala bi tetoviranu
ruku koja velikim noem ree lijane mosta. Junak je i dalje hrabro kroio
naprijed unato urlicima upozorenja gledatelja s klupaa. Pitanje koje se
tada postavljalo nije bilo hoe li se par izvui, sumnja u tom smislu bila je
nedoputena, nego kako e se izvui, i zato su svi ti gledatelji, arapski i
francuski, ponovno doli u kino sljedeeg tjedna da bi vidjeli kako se
zaljubljeni par pri smrtonosnom padu zadrao na stablu to im ga je
poslala sama providnost. Priredbu bi od poetka do kraja na klaviru pratila
jedna stara gospoica koja se majmunarijama i kominim dosjetkama s
klupaa suprotstavljala spokojnom nepominou svojih suhih leda nalik
boci mineralne vode zaepljene ipkastim okovratnikom. Jacques je tada
smatrao znakom otmjenosti to impresivna gospoica nije skidala svoje
rukavice bez prstiju ni po najveoj egi. Njezina uloga uostalom nije bila
tako laka kao to se moglo pomisliti. Osobito je glazbena pratnja vijesti
zahtijevala od nje da mijenja melodije prema prirodi dogaaja na ekranu.
Tako bi, bez prijelaza, od veselog kvadrila to je pratio reviju proljetne
mode uskakala u Chopinov Posmrtni mar prilikom neke poplave u Kini
ili pogreba neke vane linosti iz domae ili meunarodne politike. U
svakom sluaju, to god da je svirala, izvedba je bila nepogreiva, kao da
deset malih nepokolebljivih strojeva na starom poutjelom klaviru od
pamtivijeka slijedi naredbe nekog preciznog mehanizma. U dvorani golih
zidova, s podom prekrivenim ljuskama od kikirikija, miris krezila mijeao
se s jakim mirisom ljudskih tijela. Zagluujuu graju gospoica bi naglo
prekidala, pritiui na sve pedale,
a Riveccio
80
preludijem koji je imao stvoriti ugoaj jutra. Neopisivo brenanje
najavljivalo je da je projektor stavljen u pogon, i to je bio poetak
Jacquesova krinog puta.
Budui nijemi, filmovi su bili popraeni raznim ispisanim tekstovima koji
su trebali razjasniti radnju. Kako je baka bila nepismena, Jacquesov je
zadatak bio da joj ih ita. Unato svojim godinama baka nije bila nimalo
gluha. No trebalo je prije svega nadjaati zvuk klavira i graju gledalita,
koje nije tedjelo komentare. Osim toga, unato jednostavnosti tekstova,
mnoge rijei u njima baki nisu bile poznate, a neke su i njemu bile
nepoznate. Ne elei, s jedne strane, ometati susjede i nadasve ne elei
svima dati do znanja da baka ne zna itati (ponekad bi mu ak ona sama,
obuzeta stidom, na poetku predstave glasno rekla: itat e mi,
zaboravila sam naoale) Jacques, dakle, nije itao tekstove glasno kao to
je mogao. Rezultat je bio da je baka ula sve napola, zahtijevala da joj
proita ponovno, i to glasnije. Jacques bi tada pokuao govoriti glasnije, a
sa svih strana zaulo bi se psst, to bi ga toliko posramilo da bi poeo
zamuckivati, baka bi ga grdila, na ekranu bi se ve pojavio sljedei tekst,
jo narazumljiviji za jadnu staricu koja nije razumjela ni prethodni.
Nesporazum bi rasao sve dok se Jacques ne bi pribrao i u dvije rijei saeo
presudni trenutak, kao u filmu U znaku Zoroa na primjer, s Duglasom
Fairbanksom ocem. Gad mu eli oteti mladu djevojku, razgovjetno i
polako bi izgovarao Jacques isko-ristivi kratku stanku klavira i gledalita.
Tu bi se sve rasvijetlilo, film bi tekao dalje, dijete je disalo s olakanjem.
Njegove bi se nevolje, uglavnom, zaustavljale na tome. No neki filmovi,
poput Dvije sirotice, bili su doista komplicirani pa bi, pritisnut bakinim
zahtjevima s jedne strane i sve eim prosvjedima gledatelja s druge,
Jacques jednostavno zautio. Jo uvijek pamti
81
onu predstavu kad je baka, izvan sebe, izala usred filma, a on je slijedio
plaui, uzrujan time to je pokvario jadnici jedno od njezinih rijetkih
zadovoljstava i uzalud potroio sirotinjski novac koji je za to trebalo
platitia.
Njegova pak majka nikad nije ila na te predstave. Ni ona nije znala itati,
a uz to je jo bila i nagluha. Njezin je rjenik bio jo siromaniji od
rjenika njezine majke. I dandanas njezin je ivot bez razonode. U
etrdeset godina, bila je u kinu dva ili tri puta, nita od svega nije
razumjela, i, ne elei uvrijediti osobe koje su je pozvale, rekla samo da su
haljine bile lijepe ili da je onaj s brkovima zao ovjek. Ni radio nije mogla
sluati. A to se novina tie, prelistala bi ponekad one s ilustracijama,
zamolila sinove ili unuke da joj objasne ilustracije, zakljuila da engleska
kraljica djeluje tuno i zaklopila novine te nastavila gledati kroz uvijek isti
prozor ivot iste one ulice koju je promatrala pola svog ivota'3.
a dodati obiljeja siromatva - besposlicu - djeje kolonije ljeti u Milani -
zvuk trube - izbacivanje - Ne usuuje joj se rei. Govori: Veeras emo
bogme piti kavu. To se povremeno mijenja. Gleda je. esto je itao prie o
siromatvu, u kojima je ena hrabra. Nije se nasmijeila. Otila je u
kuhinju, hrabra. Ne rezignirana.
b uvesti ujaka Ernesta starog, prije - njegov portret u sobi u kojoj su
Jacques i majka. Ili ga uvesti kasnije.
82
Etienne
U stanovitom smislu ona je bila manje prisutna u njegovu ivotu od
njezina brata Ernesta1 koji je ivio s njima, bio posve gluh, i izraavao se
to onomato-pejama i gestama, to s kojih stotinjak rijei kojima je
raspolagao. No Ernest, koji u mladosti nije bio sposoban ni za kakav rad,
pomalo je pohaao kolu i nauio raspoznavati slova. On je ponekad
odlazio u kino i vraao se kui s upravo zapanjujuim saecima za one
koji su film vidjeli, jer je svoje neznanje nadomjetao bogatstvom mate.
Bistar i lukav, uostalom, posjedovao je onu vrstu instinktivne inteligencije
koja mu je omoguavala da se kree svijetom i meu, za njega, posve
bezglasnim biima. Zahvaljujui toj inteligenciji mogao se svakodnevno
zadubiti u novine, u kojima bi odgonetavao velike naslove, to mu je
davalo bar povrnu sliku o svjetskim zbivanjima. Hitler, znao je rei
Jacquesu kad je ovaj odrastao, nije dobro, ha. I doista, nije bilo dobro.
To su vabe, uvijek isto, dodavao bi ujak. Ne, nije bilo tako. Da, ima i
dobrih, dopustio bi ujak. Ali Hitler, to nije dobro, i ve trenutak kasnije
prevladao bi njegov smisao za zbijanje ale: Levy (to je bio sitniar preko
puta) se boji. I prasnuo bi u smijeh. Jacques je pokuao objasniti. Ujak bi
se odjednom uozbiljio: Da. Zato eli zlo Zidovima? Oni su kao svi
ostali.
as se zove Ernest, as Etienne, no radi se o istom liku: Jac-quesovu
ujaku.
83
On je na svoj nain oduvijek volio Jacquesa. Divio se njegovu uspjehu u
koli. Rukom ogrubjelom od alata i teka rada, prekrivenom nekom
vrstom roine, trljao bi djetetovu glavu. Dobra je to glava. Tvrda (pritom
bi se svojom debelom akom udarao po glavi), ali dobra. Ponekad bi
dodao: Kao njegov otac. Jacques je jednog dana iskoristio tu primjedbu
da bi ga upitao je li njegov otac bio pametan. Tvoj otac, tvrda glava.
Radio to je htio, uvijek. Tvoja majka da da uvijek. Jacques nije mogao
izvui nita vie iz njega. Bilo kako bilo, Ernest je esto vodio dijete sa
sobom. Njegova snaga i ilavost, koji nisu mogli doi do izraaja u
razgovoru ni u kompliciranim odnosima drutvenog ivota, dosegla bi
vrhunac u tjelesnom izriaju i osjetilnom ivotu. Ve pri buenju, kad bi
ga prodrmali, trgajui ga iz njegova hermetikog sna gluhog ovjeka,
uspravio bi se zbunjen i riknuo: Hmm, Hmm, poput neke prethistorijske
ivotinje koja se svakodnevno budi u nepoznatom i neprijateljskom
svijetu. No, im bi se razbudio, njegovo tijelo i njegove kretnje, drali su
ga vrsto na zemlji. Unato tekom poslu bavara, volio je plivati i ii u
lov. Kad je Jacques bio jo sasvim malia, otiao bi s njim do kupalita
Sablettes, natovario ga na lea i zaplivao prema puini, nespretnim, ali
odvanim prsnim stilom, isputajui neartikulirane krikove koji su
izraavali ponajprije iznenaenje zbog dodira s hladnom vodom, a potom
uitak to se u njoj nalazi ili pak ljutnju zbog neoekivanog vala. Ne
boji se?, pitao bi s vremena na vrijeme Jacquesa. Bojao se, ali nije nita
govorio, oparan tom samoom u kojoj su se nalazili, izmeu neba i mora,
podjednako prostranih, a kad bi se okrenuo, plaa bi mu izgledala kao
nevidljiva crta, utroba bi mu se zgrila od straha i poeo
a 9 godina
84
bi zamiljati beskrajne i tamne dubine pod sobom u koje bi potonuo poput
kamena da ga je ujak kojim sluajem ispustio. Dijete bi tad snanije
stisnulo miiav ujakov vrat. Boji se?, zapitao bi odmah ovaj. Ne, ali
vrati se. Ujak bi se posluno okrenuo, na mjestu nekoliko puta udahnuo, i
opet krenuo s istom onom sigurnou s kojom se kretao kopnom. Na plai,
jedva malo zadihan, trljao je znano Jacquesa uz gromoglasan smijeh,
zatim se okrenuo i urinirao u bunom mlazu, nastavljajui se smijati i
estitajui si na dobrom radu prostate, tapui se pritom po trbuhu i
ponavljajui Dobro, dobro ime je obiavao popratiti sve ugodne
osjeaje bez razlike, bilo to pranjenje ili hranjenje, insistirajui s
podjednakom naiv-nou na uitku koji je iz njih izvlaio, uvijek eljan da
to svoje zadovoljstvo podijeli sa svojim blinjima, to je za stolom
izazivalo bakina prosvjedovanja, nije ona bila protiv toga da se o tim
stvarima govori, i sama je o njima govorila, ali ne za stolom, kako je
znala rei, no tolerirala je ipak njegovu toku s lubenicom, voem
poznatim po dijuretinim osobinama i koje je, uostalom, Ernest oboavao i
zapoinjao halapljivo gutati najprije smijui se, vragolasto namigujui
baki, srui, podrigujui se i mljackajui, da bi nakon prvih zalogaja, dola
na red prava pantomimska predstava u kojoj bi rukom opetovano prelazio
put kojim lijepo crveno i bijelo voe mora proi od usta do spolovila, a
lice mu se kreveljilo od zadovoljstva, i kolutanje oiju dok je izgovarao
ono njegovo Dobro, dobro. To ispire. Dobro, dobro, bilo je tako
neodoljivo da je izazivalo smijeh svih prisutnih. Zbog te svoje adam-ske
naivnosti pridavao je pretjeranu vanost cijelom nizu prolaznih boljki na
koje se alio skupljenih obrva, pogleda usmjerena prema svojoj nutrini,
kao da ispituje tajanstveni rad svojih organa. Izjavljivao bi da ga boli
upravo tu, a to tu je uvijek bilo negdje
85
drugdje, da osjea knedlu koja mu se seta posvuda. Kasnije, kad je
Jacques ve pohaao licej, uvjeren da je znanost jedinstvena i ista za sve,
ispitivao bi ga, pokazivao mu udubljenje medu rebrima: Tu me neto
probada, govorio bi. Da li je to opasno? Ne nije bilo opasno. Tad bi
otiao s olakanjem, brzim i sitnim korakom spustio se niz stube i
pridruio se drugovima u oblinjim gostionicama s drvenim namjetajem i
po-cinanim ankom, koje su mirisale po anisu i drvenoj piljevini i kamo
je Jacques ponekad morao ii po njega u vrijeme veere. Dijete se nije
nimalo udilo kad bi zateklo toga gluhonijemog ovjeka za ankom,
okruenoga drugovima, gdje pria do iznemoglosti usred gromoglasna
smijeha koji nije bio ismijavanje, jer su Ernesta njegovi drugovi zbog
njegove veselosti i velikodunosti oboavaliabcd.
Jacques je to mogao osjetiti kad bi ga ujak poveo u lov u koji je odlazio sa
svojim drugovima, odreda
a novac koji je utedio i koji daje Jacquesu.
b srednjeg rasta, malo krivih nogu, blago pogrbljenih lea, obloenih
debelim slojem miia, unato svojoj mravosti ostavljao je utisak
nevjerojatne muevne snage. Lice mu je, meutim, ostalo i zadugo e
ostati lice djeaka, njeno, pravilno, pomalo [ J1 s lijepim smeim oima
kao u njegove sestre, posve pravilnim nosom, glatkih obrva, pravilne
brade i lijepe guste, ne, blago valovite kose. Njegova fizika ljepota sama
je po sebi objanjavala zato je, unato svojoj bolesti, imao nekoliko
avantura sa enama, koje nisu mogle zavriti brakom i koje su, neizbjeno,
kratko trajale, iako su neke od njih imale lagani okus onoga to se obiava
nazivati ljubavlju, kao ona njegova veza s udanom trgovkinjom iz etvrti,
ponekad bi subotom naveer vodio Jacquesa na koncerte na skveru
Bresson, koji je gledao na more, a vojni je orkestar svirao Les cloches de
Corjieville ili ariju iz Lakhme, dok je usred svjetine koja je kruila kroz
no oko [ ], Ernest, dotjeran, uvijek naao naina da proe pokraj
gostioniareve ene u svilenoj haljini, pa su razmjenjivali prijateljske
osmijehe, a i mu bi katkad uputio poneku prijateljsku rije Ernestu u
kojem, zacijelo, nije nipoto vidio mogueg suparnika.
c praonica mouna [rijei koje je autor zaokruio].
d plaa i komadi izblijedjelog drva, epovi, komadi razbijenih boca...
pluto trska.
1 Jedna precrtana rije.
86
bavarima ili lukim radnicima i eljezniarima. Ustali bi u svitanje.
Jacques je bio zaduen da probudi ujaka koji je spavao u blagovaonici i
kojeg nikakva budilica na svijetu nije mogla oteti snu. Jacques bi uo
budilicu, njegov bi se brat psujui okrenuo u krevetu, a majka bi se, u
drugom krevetu, samo promekoljila, ne probudivi se. Ustao bi tapkajui
u mraku, kresnuo igicu i zapalio malu petrolejsku svjetiljku to je stajala
na zajednikom nonom ormariu izmeu dva kreveta. (Da! namjetaj u
toj sobi: dva eljezna kreveta, jedan s jedne strane, na njemu je spavala
majka, drugi s druge strane, tu su spavala djeca, nasuprot nonom
ormariu ormar s ogledalom. Soba je imala prozor u podnoju majina
kreveta koji je gledao na dvorite. Ispod prozora nalazio se velik pleteni
koveg prekriven mreastim prekrivaem. Dok god nije porastao, Jacques
je, da bi zatvorio prozorske rebrenice, morao kleknuti na koveg. I nijedne
stolice.) Zatim bi otiao u blagovaonicu, prodrmao ujaka koji bi se oglasio
svojom uobiajenom rikom, pogledao uasnuto u lampu iznad svojih
oiju, i napokon doao k sebi. Obukli bi se. Jacques bi u kuhinji podgrijao
ostatak kave na malom kuhalu na alkohol, dok bi ujak punio torbe s
hranom: sir, kobasice, rajice, sol i papar, te pola kruha prerezanog po
sredini u koji su stavili veliki omlet to ga je pripremila baka. Zatim bi
ujak jo jednom provjerio svoju dvocjevku i metke, oko kojih su glavne
pripreme nalik ritualu obavljene dan ranije. Poslije veere raspremili bi
stol i temeljito oistili stolnjak od votanog platna. Ujak bi se smjestio na
kraj stola i smrtno ozbiljan poloio pred sebe, ispod svjetla velike visee
petrolejske lampe to su je za tu priliku spustili nie, komade rastavljene
puke koje je dobro podmazao. Jacques je, s druge strane stola, ekao da
na njega doe red. I pas Brillant takoer. Imali su, naime, psa, setera
mjeanca, beskrajno dobrog,
87
koji nije mogao nakoditi ni muhi, a dokaz je tome da bi se, kad bi koju
uhvatio u letu, s gaenjem urio da je ispljune, pomaui se pritom
isplaenim jezikom. Ernest i njegov pas bili su nerazdvojni, a njihovo
razumijevanje savreno. Bilo je nemogue ne vidjeti u njima sloan par
(samo onaj tko ne poznaje i ne voli pse moe tu usporedbu shvatiti kao
porugu). Pas je dugovao ovjeku poslunost i ljubav, a ovjek je zauzvrat
pristao na to da ima samo jednu brigu. ivjeli su zajedno i nikad se nisu
razdvajali, spavali su zajedno (ovjek na divanu u blagovaonici, pas na
jadnoj prostirci pokraj kreveta istroenoj sve do potke), ili zajedno na
posao (pas je leao na leaju od strugotina namjetenom posebno za nj
ispod stolarskog stola u radionici), zajedno odlazili u gostionicu, pas bi
strpljivo sjedio do nogu svoga gazde i ekao da ovaj zavri razgovor.
Sporazumijevali su se onomatopejama, pas je volio miris svog gazde, a
gazda miris svoga psa. Ernestu se nije smjelo rei da njegov pas, kojeg je
rijetko prao, smrdi, naroito poslije kie. On ne smrdi, odgovarao bi i
zaljubljeno njukao unutranjost velikih drhtavih pseih uha. Lov je bio
njihova zajednika sveanost, njihov kraljevski izlazak. Bilo je dosta da
Ernest izvadi lovaku torbu pa da se pas ustri po blagovaonici, stolci bi
iza njegova prolaska plesali, a sude u ormaru zveckalo od udaranja
njegova repa. Ernest se smijao. Razumio je, razumio je. Zatim bi smirio
ivotinju, a ona bi poloila njuku na stol i promatrala briljive pripreme, s
vremena na vrijeme neupadljivo zijevajui, ali se do kraja ne odmiui od
privlanog prizoraab.
Kad je puka bila ponovno sastavljena, ujak bi mu je dodao. Jacques ju je
primao u ruke s potovanjem, i starom vunenom krpom stao latiti puane
cijevi. Za
a lov? moe se izostaviti
b trebalo bi da knjiga bude krcata predmetima i puti.
to vrijeme ujak bi pripremao metke. Poredao bi ispred sebe kartonske
tuljke ivih boja s bakrenim dnom koji su stajali u jednoj od torbi, a iz iste
je torbe izvukao i neke metalne boce, nalik na uturice, u kojima su bili
barut i tanad i trake od smedeg filca. Pomno bi napunio tuljke barutom i
filcom. Zatim bi izvadio malu spravicu u koju bi umetnulo tuljac i
posebnom ruicom pokrenuo ahuru koja bi savila kartonski tuljac do
razine filca. Kako bi meci bili gotovi, Ernest ih je dodavao Jacquesu koji
ih je slagao u nabojnjau to je leala ispred njega. Ujutro, kad bi Ernest
opasao nabojnjau oko svog trbuha proirenog debljinom dvaju dempera,
to je bio znak za polazak. Jacques bi mu je zakopao na leima. A Brillant,
koji se, otkako bi ustali, motao amo-tamo u tiini, jer je bio dresiran da
obuzdava svoje ushienje kako ne bi probudio ostale ukuane pa je dahtao
prenosei svoju grozniavost na sve oko sebe, uspravio bi se pred svojim
gazdom, stavio mu ape na grudi, i pokuavao isteui vrat i tijelo
propisno oblizati svoga voljenog gazdu.
Kroz no koja je polako blijedjela i kojom se razli-jegao jo blag miris
fikusa, hitali su prema kolodvoru u Aghi, pas bi jurio daleko ispred njih u
mahnitom krivudajuem trku, povremeno se okliznuvi na ploniku
vlanom od none rose, dojurio natrag do njih vidljivo obezumljen to ih
je moda izgubio, Etienne je nosio, okrenutu prema dolje, puku u navlaci
od gruba platna i lovaku torbu, Jacques je koraao s rukama u depovima
kratkih hlaa i velikom torbom o ramenu. Na kolodvoru, svi su ve bili na
okupu, s psima koji bi se udaljili od svojih gazda samo da na trenutak
zavire pod rep svojih srodnika. Bili su tu Daniel i Pierrea, dva brata,
Ernestovi drugovi iz radionice, Daniel uvijek nasmijan i pun optimizma,
pozor, promijeniti imena.
89
Pierre suzdraniji, metodiniji i uvijek pun otoumnih primjedaba o
ljudima i stvarima. Bio je tu i Georges koji je radio u plinari i povremeno
boksao, to mu je donosilo dodatnu zaradu. esto su s njima bila jo
dvojica ili trojica, sve dobri momci, barem u toj prilici, sretni to su se na
jedan dan oslobodili radionice, skuenog i prenatrpanog stana, ponekad i
ene, puni one predanosti i velikodune popustljivosti svojstvene
mukarcima kad se okupe radi kakvog kratkotrajnog i intenzivnog
zadovoljstva. urno bi se uspeli u vagon u kojem je svaki odjeljak imao
izlaz na peron, dodavali torbe, potjerali gore pse, i smjestili se, napokon
sretni to su se nali bok uz bok i to dijele istu toplinu. Tih je nedjelja
Jacques nauio da je muko drutvo dobro i da puni srce. Vlak bi krenuo,
pa poeo hvatati brzinu, kratko daui i, s vremena na vrijeme,
isputajui kratak uspavani zviduk. Prolazili su jednim dijelom Sahela i
im su se pojavila prva polja, ti su snani i buni mukarci odjednom
zautjeli i promatrali svitanje dana iznad brino obraenih oranica gdje se
jutarnja magla poput koprene vukla po ogradama od debele suhe trske to
su razdvajale polja. S vremena na vrijeme u prozorski bi okvir uklizio
umarak i iza njega vapnom obijeljene kue imanja na kojem je sve jo
spavalo. Poneka bi ptica izletjela iz jarka uz nasip i vinula se do njihove
visine, letjela usporedno s vlakom kao da se eli nadmetati u brzini, dok
iznenada ne bi odletjela u smjeru okomitom na kretanje vlaka, pa se inilo
kao da se odjednom odlijepila od stakla i da ju je strujanje zraka izazvano
jurnjavom vlaka odbacilo unatrag. Zeleno obzorje lagano je rumenjelo da
bi u trenu sasvim pocrvenjelo, pojavilo se sunce i stalo se uspinjati nebom.
Upijalo je magle s povrine prostranih polja, popelo se jo vie, odjednom
je u odjeljku postalo vrue, ljudi su skidali jedan demper pa drugi,
smirivali pse koji su se
90
takoer uznemirili, razmjenjivali ale, a Ernest je ve na svoj ve dobro
poznat nain priao o hrani, o bolestima i [o] tuama u kojima je
prednjaio. S vremena na vrijeme neki bi od drugova postavio Jacquesu
pitanje o koli, zatim bi razgovarali o neem drugom ili pak dijelili s njim
svoje divljenje pred nekom od Ernesto-vih grimasa: Tvoj ujak je ovjek i
pol!
Krajolik se promijenio, postao kamenit, hrastovi su zamijenili stabla
narani, a mali je vlak dahtao sve ubrzanije, isputajui velike oblake pare.
Odjednom je zahladilo jer se izmeu sunca i putnika isprijeila planina,
tek su tada shvatili da nije prolo sedam sati. Vlak bi jo jednom
zazvidao, usporivi uao u nagli zavoj i zaustavio se na maloj
eljeznikoj postaji na osami, usred doline koja je opsluivala samo
udaljene rudnike, pustoj i tihoj, zasaenoj velikim eukaliptusima ija su
srpolika lia treperila na jutarnjem povjetarcu. Iskrcavanje iz vlaka
odvijalo se takoer uz mnogo graje, psi bi silazei iz odjeljka promaili
dvije strme stube vagona, ljudi su opet napravili lanac i dodavali si torbe i
puke. Ali im bi izali iz postaje, koja je imala izlaz ravno na prve
obronke, pred tiinom netaknute prirode zamrli bi postupno uzvici i graja,
te bi se na kraju mala druina uspinjala u tiini, dok bi psi trkarali oko
njih opisujui beskrajne osmice. Jacques nije doputao da zaostane za
svojim snanim pratiocima. Danijel, njemu najdrai, ponio mu je torbu
unato njegovim prosvjedima, ali je ipak morao udvostruiti napor da bi
odrao korak s grupom, dok mu je otar jutarnji zrak parao plua.
Napokon, poslije sata hoda, izbili bi na golemu, blago valovitu visoravan
obraslu patuljastim hrastom i klekom, iznad koje je beskrajno, svjee i
blago osunano nebo irilo svoja prostranstva. To je bilo lovite. Psi bi se,
kao na zapovijed, okupili oko lovaca. Dogovorili bi se da se sastanu za
objed u dva sata poslije podne u malom boriku s izvorom
91
smjetenom uz sam rub visoravni, odakle se pruao pogled na dolinu i
ravnicu u daljini. Uskladili bi satove. Lovci bi se podijelili u grupice po
dvojica, zvidukom dozvali pse i krenuli u razliitim smjerovima. Ernest i
Danijel bili su klapa. }acquesu su dali lovaku torbu koju je paljivo
prebacio preko prsa. Ernest bi iz daljine doviknuo ostalima da e se vratiti
s vie zeeva i prepelica nego svi oni zajedno. Svi su se smijali, mah-nuli
rukom na pozdrav i nestali.
Tada bi za Jacquesa poelo pravo pijanstvo kojeg se jo i danas prisjea s
enjom u srcu. Dva mukarca, na metar udaljenosti jedan od drugog, ali u
istoj visini, pas ispred njih, a on stalno u pozadini, ujak koji pogledom,
istovremeno lukavim i divljim, neprestano provjerava dri li odstojanje,
beskrajan hod u tiini, kroz grmlje iz kojeg povremeno uz prodoran krik
prhne poneka ptica na koju se i ne osvru, spust u malu usjeklinu punu
miomirisa ijim dnom prolaze, ponovno uspon prema nebu, svijetlom i sve
toplijem, vruina koja je sve jaa i koja na oigled isuuje zemlju to je
bila jo vlana kad su krenuli. Odjek pucnja s druge strane usjekline, lepet
krila jata prepelica boje praine koje je pas istjerao iz grmlja, dvostruki
pucanj, odmah zatim ponovljen, pas koji se zalijee naprijed i vraa se s
mahnitim pogledom, i s hrpom perja u krvavoj gubici koju mu Ernest i
Daniel odmah oduzimaju i koju trenutak kasnije Jacques prima u ruke s
mjeavinom uzbuenja i uasa, traganje za ostalim rtvama, poto su
vidjeli da su pale, Ernestovo kev-kanje koje je na trenutke zvualo kao
Brillantovo, i opet pokret dalje, Jacques sad ve malaksao od sunca unato
malom slamnatom eiru, dok visoravan oko njih muklo odzvanja poput
nakovnja pod sunevim ekiem, pa s vremena na vrijeme opet poneki
pucanj, ili dva, ali nikad vie, jer je samo jedan od lovaca ugledao zeca ili
kunia kako kida u gusti, unaprijed osuena na smrt ako se naao u
nianu Ernesta, spretnog poput majmuna,
koji odjednom tri, gotovo jednako brzo kao njegov pas i ne manje buno,
po mrtvu ivotinju, grabi je za stranje noge i pokazuje izdaleka Danielu i
Jacquesu, koji ga bez daha dostiu radosno kliui. Jacques bi irom
otvorio lovaku torbu da u nju primi jo jedan ratni plijen prije negoli
krene dalje, posrui pod suncem, svojim gospodarom, i tako satima bez
kraja, u krajoliku bez granica, glave preputene trajnoj svjetlosti i
neizmjernim prostranstvima neba, Jacques se osjeao najbogatijim
djetetom na svijetu. Na povratku, u vrijeme dogovoreno za ruak, lovci bi
jo vrebali priliku, ali ih je volja napustila. Vukli su za sobom noge, brisali
ela, poteno ogladnjeli. Stizali bi jedan za drugim, pokazujui jo
izdaleka ulov, ismijavali svoju lou sreu, izjavljujui kako je uvijek rije
o istima, svi u jedan glas prepriavali svoje lovake zgode, a svatko bi
dometnuo jo po koju pojedinost. No, veliki aed bio je Ernest, on je na
kraju preuzeo rije i gestikulirajui s preciznou koja je Jacquesu i
Danielu bila dobro znana, oponaao let prepelica, zeca koji bjei iz grmlja
i bacao se sklupan na zemlju poput igraa ragbija koji se baca na gol. Za
to bi vrijeme Pierre, metodian kakav je bio, ulijevao anisovac u metalne
lonie koje je pokupio od drugova i otiao ih napuniti vodom na malom
izvoru u podnoju borova. Od krpa za sue prostrli bi neto nalik na stol i
svatko bi izvadio svoje zalihe. No, Ernest, koji je imao kuharskog dara
(kad bi ljeti odlazili u ribolov uvijek bi zapoinjali ribljom juhom koju bi
spremao na licu mjesta i tako netedimice zainio da bi i kornjai spalila
jezik), pripremio bi tanke tapie zailjenih krajeva i nizao na njih komade
kobasica koje bi donio sa sobom, pa ih pekao na vatri dok ne se ne bi
raspukli, a crveni se sok razlio po eravici, gdje bi cvrao i zapalio se.
Izmeu dva komada kruha nudio je svoje vrue i mirisne kobasice koje bi
svi prihvaili uz poklike i
92
93
lakomo gutali zalijevajui ih ruicom rashlaenom na izvoru. Zatim bi
slijedio smijeh, prie s posla, vicevi koje bi Jacques, masnih usta i ruku,
prljav, iscrpljen, jedva uo jer ga je hvatao san. Svima se zapravo spavalo,
pa su neko vrijeme dremuckali, gledajui rastreseno prema ravnici u
daljini zastrtoj izmaglicom od vruine, ili su pak, poput Ernesta, stvarno
spavali, lica pokrivenog maramicom. U etiri sata meutim, trebalo je
krenuti da bi se stiglo na vlak koji je prolazio onuda u pet sati i pol.
Smjestili bi se u odjeljak, shrvani umorom, a psi su spavali ispod klupa ili
meu njihovim nogama, sanjajui krvave snove. Nadomak ravnici, dnevno
je svjetlo poelo slabiti, i zaas se, kako to biva u Africi, spustio sumrak, i
no je, uvijek tjeskobna u takvim prostranim krajolicima, nastupila bez
prijelaza. Kasnije, na kolodvoru, nestrpljivi da to prije stignu kui, najeu
se i legnu rano jer je sutradan bio radni dan, urno su se opratali u mraku,
gotovo bez rijei, samo prijateljskim tapanjem. Jacques ih je uo kako se
udaljavaju, sluao je njihove grube i tople glasove, i volio ih. Zatim bi
hvatao korak s Ernestom, sranim kao i uvijek, dok bi on jedva vukao
noge za sobom. Nadomak kui, u mranoj ulici, ujak bi se okrenuo prema
njemu: Jesi li zadovoljan? Jacques ne bi odgovorio. Ernest se smijao i
zvidukom dozivao psa. No, nakon nekoliko koraka, dijete bi svoju ruicu
zavuklo u grubu i uljavu ujakovu ruku koja bi ga vrsto stisnula, i tako bi
utke hodali do kue.
abErnest se, meutim, znao naljutiti isto tako naglo i estoko kao to je
znao uivati. Vaa nemo da ga urazumite ili jednostavno s njim
porazgovorite pretvarala je njegov bijes u pravu prirodnu nepogodu.
a Tolstoj ili Gorki. (I) Otac Iz te je sredine potekao Dostojevski (II) Sin
koji se vratio izvorima dat e pisca onog vremena (III) Majka
b Gospodin Germain - Gimnazija - Religija - bakina smrt - zavriiti na
Ernestovoj ruci?
94
Oluju gledate kako raste i ekate da pukne. Ne pre-ostaje vam nita drugo.
Poput mnogih gluhih ljudi, Ernest je imao izvanredno razvijen njuh (osim
kad se radilo o njegovu psu). Ta mu je povlastica pribavljala mnogo
radosti kad bi mirisao juhu od graha ili jela koja je volio vie od svega,
lignje u vlastitom crnilu, omlet s kobasicama ili paprika od iznutrica,
pripravljen s govedskim srcem i pluicama, paprika siromanih kojim se
baka osobito ponosila i koji je esto bio na jelovniku ba zbog svoje
skromne cijene, ili kad bi se nedjeljom zalio jeftinom kolonjskom vodom
ili losionom zvanim [Pampero] (to ga je upotrebljavala i Jacquesova
majka), iji se slatkast i dugotrajan miris bergamote uvijek vukao po
blagovaonici i po Ernestovoj kosi, a Ernest je duboko udisao sadraj
boice s izrazom ushienja na licu... No ta mu je njegova osjetljivost
uzrokovala i neprilike. Bio je neumoljiv prema nekim mirisima na koje su
normalni nosevi bili posve neosjetljivi. Imao je na primjer obiaj
pomirisati svoj tanjur prije nego to bi poeo jesti, i silno bi se ra-srdio kad
bi osjetio da mirie po jajetu. Tada bi baka uzela osumnjieni tanjur,
pomirisala ga, izjavila da ne osjea nita pa ga dodala svojoj keri da i ona
kae svoje. Catherine Cormerv prela bi nosom preko porculana te, i ne
miriui ga, svojim blagim glasom, rekla da nema nikakva mirisa. Potom
bi pomirisali i ostale tanjure da bi lake donijeli krajnji sud, sve osim
djejih jer su djeca jela iz limenih porcija. (Iz potpuno tajanstvenih
razloga, uostalom, nedostatka suda, moda, ili, kako je tvrdila baka, da ne
bi bilo razbijanja, premda ni on ni njegov brat nisu bili nespretnjakovii.
Obiteljske tradicije, meutim, esto poivaju na slabim temeljima, i zato
su mi smijeni etnolozi koji trae razloge mnogim tajanstvenim obredima.
Prava tajna, u mnogim sluajevima, u tome da nema nikakva razloga.) Na
kraju bi baka izrekla presudu: nema
95
nikakva mirisa. Ustvari, ona ni u kojem sluaju ne bi donijela drukiju
presudu, pogotovu ako je ona dan ranije prala sude. Njezina ast domaice
nije joj doputala da ita prizna. No tek bi tada pravi bijes spopao Ernesta,
to vie to nije nalazio rijei kojima bi izrazio svoje uvjerenjea. Trebalo je
priekati da se oluja stia, da odbije veerati ili da s gaenjem eprka po
tanjuru koji je baka meutim zamijenila drugim, ili pak da ustane od stola
i izjuri van, izjavljujui da e jesti u restoranu, mjestu na koje nikad nije
nogom stupio, kao ni bilo tko iz obitelji, iako je baka, svaki put kad bi
netko za stolom zanovijetao, izgovorila svoju proroku reenicu: Idi u
restoran. Restoran su otada svi doivljavali kao jedno od onih mjesta
grijeha punog lane privlanosti u kojima se sve ini lakim kad ima ime
platiti, no gdje prve i grene uitke koje nudi kad-tad skupo plati tvoj
eludac. Treba rei da baka nikad nije odgovarala na ispade bijesa svoga
najmlaeg djeteta. S jedne strane stoga to je znala da je to beskorisno, a s
druge to je prema njemu oduvijek pokazivala onu neobinu slabost koju
je Jacques, poto je proitao poneto knjiga, pripisao injenici da je Ernest
bio bogalj (iako ima toliko primjera gdje roditelji, protivno uvrijeenom
miljenju, zaziru od djeteta s manom), i to je shvatio mnogo kasnije, onog
dana kad je u bakinim svijetlim oima uhvatio pogled pun njenosti koju
do tada kod nje nije nikad opazio, okrenuo se i ugledao ujaka koji je
oblaio haljetak svoga blagdanskog odijela. U tamnoj tkanini to ga je
inila jo vitkijim, profinjena i glatka lica, brino oeljane kose, s istim
okovratnikom i kravatom posebno za tu priliku, po dranju slian grkom
popu ureenom za nedjeljnu misu, Ernest joj se odjednom uinio onakvim
kakav je bio, to jest neobino lijep. Tada je shvatio da je
a mikrotragedije
96
baka tjelesno voljela svog sina i bila poput svih ostalih zaljubljena u
ljupkost i snagu Ernestovu, te da je njezina izuzetna slabost pred njim bila
zapravo veoma obina, ona koja nas sve vie ili manje uspije raznjeiti, na
nae zadovoljstvo, uostalom, te doprinosi da nam svijet bude podnoljiviji,
a to je slabost prema ljepoti.
Jacques se prisjeao jedne druge provale bijesa svog ujaka Ernesta, mnogo
ozbiljnije, jer je gotovo zavrila tuom s ujakom Josephinom, onim koji je
radio na eljeznici. Josephin nije spavao u kui svoje majke (ruku na srce,
a i gdje bi spavao?). Iznajmio je sobu u etvrti (sobu u koju uostalom nije
pozivao nikog iz obitelji i koju Jacques, na primjer, nije nikada vidio), a
hranio se kod majke, kojoj je za to davao mjeseno neto novaca. Josephin
se razlikovao od svog brata koliko god je to mogue. Desetak godina
stariji, s kratkim brkovima i kosom pod ianom na etku, bio je
nezgrapniji od njega, zatvoren u sebe i proraunat. Ernest ga je redovito
optuivao za krtost. Iskreno govorei izraavao se jo jednostavnije: On
Mzabit. Mzabiti su za njega bili prodavai ivenih namirnica iz etvrti,
koji su doista bili iz Mzaba i koji su godinama ivjeli ni od ega i bez
svojih ena u sobicima u dnu duana koji su mirisali na ulje i na cimet, da
bi mogli prehraniti svoje obitelji u pet gradova Mzaba, usred pustinje,
kamo je pleme heretika, svojevrsnih islamskih istunaca koje su na smrt
bili proganjali pravovjerci, dospjelo prije vie stoljea, u mjesto to su ga
izabrali jer su bili sigurni da im ga nitko nee htjeti oteti budui da ondje
nije bilo nieg osim kamenja, tako daleko od napola civiliziranog svijeta s
obale kao to su planete hrapave kore i bez ivota udaljene od Zemlje, i
kamo su se naselili da bi podigli pet gradova oko krtih izvora vode, s
namjerom da za vrijeme te neobine askeze poalju u
97
gradove na obali ljude koji umiju trgovati kako bi na taj nain odravali tu
tvorevinu duha i jedino duha, sve dok ih ne zamijene drugi i dok se ne
vrate ivotu u svojim utvrenim gradovima od zemlje i blata, gradovima
svog kraljevstva kojima e napokon zavladati njihova vjera. O tom
reduciranom ivotu, o opo-rosti tih Mzabita moglo se stoga suditi samo s
obzirom na njihove duboke ciljeve. No, radniko stanovnitvo etvrti, koje
nije znalo nita o Islamu i njegovim herezama, vidjelo je samo privid. I za
Ernesta, kao i za sve ostale, usporediti brata s Mzabitom bilo je kao
usporediti ga s Harpagonom. Istina je da je Josephin bio prilino krt, za
razliku od Ernesta koji je, kako bi znala rei baka, imao srce na dlanu.
(Dodue, kad bi bila ljuta na njega optuivala bi ga da mu je taj isti dlan
probuen). No, pored ove razlike u naravima, bila je injenica da je
Josephin zaraivao neto vie nego Etienne te da je uvijek lake rasipati
kad nita nema. Rijetki su oni koji ostaju rasipnici poto su neto stekli.
Oni su kraljevi ivota kojima treba skinuti kapu. Josephin dakako nije
grcao u novcu, osim plae kojom je raspolagao vrlo metodino
(prakticirao je takozvanu metodu koverata, no, kako je bio krt da kupi
koverte, proizvodio ih je sam od novinskog papira ili papirnatih vreica),
zaraivao je jo poneto malim domiljatim posliima. Budui da je radio
na eljeznici, svakih je petnaest dana imao pravo na besplatnu vonju.
Svake druge nedjelje sjeo bi na vlak i otiao u takozvanu unutranjost,
to jest na selo i obilazio arapske farme gdje bi po jeftinoj cijeni kupio jaja,
mrave pilie ili zeeve. Sve bi to dovukao sa sobom i prodavao susjedima
za potenu zaradu. Njegov je ivot u svakom pogledu bio organiziran. Nije
se znalo ima li kakvu enu. Uostalom, izmeu radnog tjedna i nedjelja
posveenih trgovanju zacijelo mu je nedostajalo slobodna vremena koje
zahtijeva
98
preputanje sladostrau. No uvijek je izjavljivao da e se oeniti u
etrdesetoj godini i to za kakvu dobro stojeu enu. Dotada e ostati u
svojoj sobi, zgrtati novac i djelomino ivjeti kod majke. Ma kako se
neobinim to inilo, kad se uzme u obzir njegovo pomanjkanje arma, svoj
je plan ostvario kao to je rekao i oenio se jednom profesoricom
glasovira, nimalo runom, koja mu je, pored svog namjetaja, darovala,
barem na nekoliko godina, sreu graanskog ivota. Istina je da je
Josephin na kraju morao zadrati namjetaj umjesto ene. No, to je druga
pria, ali jedina stvar koju Josephin nije predvidio bilo je to da nakon
svae s Ernestom vie nije mogao jesti kod majke, nego je morao koristiti
skupe restoranske usluge. Jacques vie ne pamti uzroke toga stranog
dogaaja. Nerazumljive bi svae s vremena na vrijeme podijelile obitelj, i
nitko zapravo ne bi znao kako su poele, to vie to se, budui da im je
pamenje bilo slabo, nisu vie sjeali uzroka, ograniavajui se samo na to
da mehaniki odravaju posljedicu jednom zauvijek provakanu i
prihvaenu. Od tog mu je dana ostala samo slika Ernesta uspravnog pored
jo nerasprem-ljenog stola kako uzvikuje nerazumljive psovke, osim one o
Mzabitu, svom bratu koji je i dalje sjedio i jeo. Zatim je Ernest pljusnuo
brata, koji je uzmaknuo prije negoli je ovaj navalio na njega. Ali baka je
ve zgrabila Ernesta, a Jacquesova majka, blijeda od straha, vukla je
odostraga Josephina. Pusti ga, pusti ga, govorila je, a dvoje djece blijeda
lica i otvorenih usta, nepomino ih je promatralo, sluajui bujicu ljutih
kletvi koje su tekle samo u jednom smjeru, sve dok Josephin, mrzovoljan,
nije progovorio: To je ivotinja. ovjek mu nita ne moe, te zaobiao
stol dok je baka zadravala Ernesta koji je htio potrati za bratom. No,
poto su vrata zalupila, Ernest je i dalje mahnitao. Pusti me, pusti me,
govorio je majci,
99
lupit u te. Ali ona ga je uhvatila ga za kosu i drmala ga: Ti, ti e
udariti majku? Ernest se tada sruio na stolicu plaui: Ne, ne, ne tebe. Ti
si za mene kao dragi Bog! Jacquesova je majka otila lei ne dovrivi
veeru, a sutradan ju je boljela glava. Od tog dana Josephin vie nije
dolazio, osim ponekad kad je bio siguran da Ernest nije kod kue, da vidi
majku.
aJo se jedne provale bijesa Jacques nije volio prisjeati jer joj nije elio
znati uzrok. Neko je vrijeme stanoviti gospodin Antoine, Ernestov daleki
znanac, prodava ribe na trnici, porijeklom Malteanin, prilino uznosita
dranja, visok i vitak, koji je uvijek nosio svojevrsni polucilindar tamne
boje i oko vrata, ispod koulje, svezanu kockastu maramu, svakog dana u
vrijeme veere redovito dolazio k njima. Kad je kasnije o tome razmiljao,
prisjetio se neega to tada nije bio primijetio, to jest da se njegova majka
oblaila nekako dopadljivije, odijevala pregae svijetlijih boja, a na
obrazima se ak dao naslutiti traak rumenila. Bilo je to vrijeme kad su
ene poele kratiti kosu, koju su dotada nosile veoma dugom. Jacques je,
uostalom, volio promatrati majku ili baku dok su se posveivale obredu
eljanja. S runikom na ramenima i ustima punim ukosnica, dugo bi
etkale svoju sijedu ili crnu kosu, zatim je podigle, pa zatezale glatke
pramenove u pundu na zatiljku privrujui ih ukosnicama to su ih
izvlaile iz usta jednu po jednu, razdvojenih usana i vrsto stisnutih zuba,
da bi ih jednu po jednu zabadale u debelu masu punde. Nova se moda baki
inila istovremeno i smijenom i osude vrijednom; podcijenjujui stvarnu
mo mode tvrdila je, ne obazirui se na logiku, da samo ene koje ive
slobodno mogu pristati da se tako izvrgavaju ruglu.
Jacquesova je majka to uzela do znanja, ali se ipak, godinu dana kasnije,
otprilike u vrijeme Antoineovih posjeta, vratila naveer kui odrezane
kose, pomlaena i svjea, i s lanim veseljem, iza kojega se nasluivao
strah, izjavila da ih je htjela iznenaditi.
Za baku je to doista bilo iznenaenje; odmjeravajui je i promatrajui tu
nepopravljivu nesreu zadovoljila se time da joj, pred sinom, kae kako
sada nalikuje kurvi. Potom se vratila u kuhinju. Catherine Cormerv
prestala se smjekati, i odjednom se sva nevolja ovog svijeta ogledala na
njenom licu. Njezin je pogled susreo ukoen sinov pogled, jo se jednom
pokuala nasmijeiti, no njezine su usnice podrhtavale te je plaui otrala
u sobu i bacila se na krevet koji je bio jedino utoite za njezin odmor,
njezinu samou i njezinu tugu. Jacques joj je, zbunjen, priao. Zarila je
lice u jastuk, a kratke kovre koje su otkrivale zatiljak i njezina mrava
lea tresli su se od jecaja. Mama, mama, govorio joj je }acques
dodirujui je srameljivo rukom. Veoma si lijepa ovako. No ona ga nije
ula i kretnjom ruke zamolila ga je da je ostavi na miru. Povukao se do
vrata pa i sam, naslonjen o dovratak, zaplakao od nemoi i ljubavi*.
Nekoliko dana baka nije keri uputila ni rijei. Istovremeno je Antoine,
kad bi doao, bio primljen mnogo hladnije. Osobito je Ernest bio suzdran.
Mada kico i slatkorjeiv, Antoine je to dobro vidio. I to se tada
dogodilo? Jacques je vie puta u majinim oima primijetio tragove suza.
Ernest je najee utio otresajui se ak i na Brillanta. Jedne ljetne veeri
Jac-quesu se uinilo da vreba neto na balkonu. Dolazi Danijel? zapitalo
je dijete. Ovaj promrsi neto kroz zube. I odjednom Jacques ugleda kako
se kui pribliava Antoine koji nije dolazio nekoliko dana. Ernest
a Par Ernest, Catherine poslije bakine smrti.
* suze nemone ljubavi
100
101
izjuri iz stana i nekoliko asaka potom sa stubita su dopirali mukli
glasovi. Jacques potri na stubite i spazi dva mukarca kako se bez rijei
tuku u mraku. Ernest je, ne osjeajui udarce, udarao i udarao akama,
vrstim kao elik, i zaas se Antoine skotrljao niza stube, ustao krvavih
usta, izvadio maramicu da obrie krv, ne prestajui gledati u Ernesta koji
je odjurio kao lud. Kad se vratio, Jacques je zatekao majku kako sjedi u
blagovaonici, nepomina, bezizraajna lica. I sam je sjeo ne rekavi nitaa.
Zatim se Ernest vratio, psujui kroz zube, i dobacio ljutit pogled sestri.
Veera je protekla kao i obino, osim to majka nije jela; nisam gladna,
odvratila je svojoj majci koja ju je nutkala. Kad se veera zavrila otila je
u svoju sobu. Po noi ju je Jacques, budan, uo kako se vrti u krevetu. Od
tog je dana ponovno odijevala svoje crne i sive haljine, strogu odjeu
siromaha. Jacquesu je i u tome bila lijepa, moda jo i ljepa, zato to je
postala jo daljom i jo odsutnijom, zauvijek se povukavi u siromatvo,
samou i starost koja e doib.
Dugo je Jacques to zamjerao svom ujaku i ne znajui to mu je zapravo
mogao predbaciti. No, istovremeno je znao da mu ne moe nita zamjerati
i da siromatvo, bolest i oskudica u kojoj je obitelj ivjela, nisu dodue
isprika za sve, ali ipak ne doputaju da itko ita osuuje kod onih koji su
rtve takva ivota.
Nanosili su jedni dugima bol i ne hotei, jednostavno stoga to su jedni u
drugima vidjeli olienje bijedne i okrutne neimatine u kojoj su ivjeli. U
svakom sluaju, nije ni sumnjao u gotovo ivotinjsku privrenost svoga
ujaka prije svega prema baki, a
a opisati to puno prije - tuu, ne Luciena.
b jer starost e doi - u to vrijeme Jacquesu se njegova majka inila starom
iako je imala jedva neto vie godina nego on sada, no mladost je prije
svega zbir mogunosti, a on prema kome je ivot bio velikoduan... [taj je
dio precrtan, prim. izd.]
102
onda i prema Jacquesovoj majci i njezinoj djeci. Osjetio je to na sebi onog
dana kad se dogodila nesrea u bavarskoj radionicia. Svakog je etvrtka,
naime, Jacques odlazio onamo. Ako je imao kakvu domau zadau, na
brzinu bi je napisao i odjurio u radionicu s istim onim veseljem s kojim je
nekad hrlio drugovima na ulici. Radionica se nalazila nedaleko od vojnog
vjebalita. Bilo je to svojevrsno dvorite zatrpano otpacima, starim
eljeznim obruima, puno ljake i zgarita. S jedne strane bila je izgraena
neka vrsta krova od cigle koji su u pravilnim razmacima podravali
stupovi od lomljenog kamena. Pod tim je krovom radilo pet do est
radnika. Svatko je u naelu imao svoje mjesto, to jest stolarsku klupu
postavljenu uza zid ispred koje je bio prazan prostor kamo su se odlagale
manje i velike bave, a od susjedne klupe dijelio ga je mali stol s
procjepom u koji se umetalo dno bave i runo brusilo s pomou alatke
sline satari13, samo to je naotrena strana bila okrenuta prema ovjeku
koji ju je drao objema rukama. Ta organizacija posla nije bila uoljiva na
prvi pogled. U poetku je raspored bio zacijelo takav, no s vremenom su
stolovi promijenili mjesta, metalni obruevi gomilali se izmeu stolarskih
klupa, sanduci sa zakovicama stalno su mijenjali mjesto, i morali ste dugo
promatrati, ili bolje reeno, esto posjeivati to mjesto da biste uoili kako
se svaki radnik uvijek kree u istom krugu. Prije negoli bi, s uinom za
ujaka, stigao do radionice, Jacques bi ve izdaleka raspoznavao udarce
ekia po dlijetu kojim su se elini obruevi nabijali na bave netom
sklopljene od duica, radnici su udarali po jednom kraju dlijeta dok su
drugim krajem ustro klizili oko obrua - ili bi pak po snanijim i
prorijeenim
a staviti bavarsku radionicu prije opisa bijesa, a moda ak i na sam
poetak Ernestova portreta. b provjeriti ime alatke
103
udarcima naslutio da zakivaju eline obrue uhvaene u kripcima
stolarskih klupa. Kad bi stigao u radionicu usred buke udaraca ekia
doekali bi ga radosni pozdravi i ples ekia bi se nastavio. Ernest,
odjeven u plave pokrpane stare hlae, u pagericama punim piljevine,
sivoj flanelskoj koulji bez rukava i sa starim fesom na glavi, koji je
njegovu lijepu kosu titio od strugotina i praine, poljubio bi ga i zamolio
ga da mu pomogne. Ponekad bi Jacques pridravao obru uspravljen na
nakovnju koji ga je stisnuo po irini, dok bi ujak svom snagom zabijao
zakivke. Obru je podrhtavao u Jacquesovim rukama zabijajui mu se pri
svakom udarcu ekia sve dublje u dlanove, ili bi pak Jacques, kad bi ujak
opkoraivi je sjeo na jedan kraj klupe, sjeo na drugi i vrsto stezao dno
bave koje ih je razdvajalo dok bi ga Ernest brusio. Ali najvie je volio
iznijeti duice nasred dvorita gdje bi ih Ernest ugrubo spojio, opasavi ih
jednim obruem po sredini. Na dnu, unutar bave otvorene s dvije strane,
Ernest bi naslagao iverja, a Jacques je bio zaduen da ga potpali. Uslijed
vatre eljezo se irilo vie negoli drvo, to je Ernest iskoristio da bi
snanim udarcima dlijeta i ekia zabio obru jo nie, i sve to u oblaku
dima od kojeg su im suzile oi. Kad bi obru bio dobro nabijen, }acques bi
donosio velika drvena vjedra koja bi na pumpi u dnu dvorita napunio
vodom, zatim bi se malo odmaknuli, a Ernest bi obilnim mlazovima vode
polijevao bavu, uslijed ega bi se obru ohladio, stisnuo se i tako se jo
dublje zario u drvo omekano vodom, uz oslobaanje silne koliine parea.
Tu bi prekinuli posao da bi neto prezalogajili, radnici bi se okupili oko
vatre od iverja i drva zimi, u sjeni krova ljeti. Bio je tu Abder,
nekvalificirani arapski radnik koji se odijevao u arapske hlae to su
a dovriti bavu.
104
padale u irokim naborima i koje su mu sezale do pola lista, stari haljetak
preko majice sav u dronjcima i fes, koji je govorio s neobinim naglaskom
i obraao se Jacquesu s kolega jer je radio isti posao kao i on kad je
pomagao Ernestu. Gazda, gospodin [ ]l, u-stvari bivi bavar koji je sa
svojim pomonicima izraivao bave za neku veu nepoznatu bavariju.
Jedan talijanski radnik uvijek tuan i prehlaen. I, naravno, veseljak
Daniel koji bi Jacquesa uvijek po-sjeo kraj sebe, zadirkivao ga ili mazio.
Jacques bi ih nakon nekog vremena ostavio pa se klatio po radionici, crna
mu je kuta bila puna piljevine, a bose noge u starim sandalama, kad je bilo
vrue, pune zemlje i iverja, s nasladom je udisao miris piljevine, i jo
svjeiji miris iverja, vraao se vatri da udahne ugodan miris dima koji se iz
nje dizao, ili pak isprobavao spravu za bruenje dna, oprezno, na
komadiu drva koji bi priklijetio u stegi, i pritom uivao u spretnosti
svojih ruku na kojoj su mu svi radnici estitali.
Za vrijeme jedne takve stanke popeo se glupo na klupu s vlanim
donovima. Iznenada se okliznuo prema naprijed, dok se klupa zaljuljala
prema natrag, i pao svom teinom na klupu koja mu je priklijetila desnu
ruku. Istog je asa na ruci osjetio tupu bol, ali je brzo ustao i poeo se
smijati pred radnicima koju su odmah pritrali. No i prije nego to se
prestao smijati, Ernest se bacio na njega, podigao ga u naruje i izjurio iz
radionice, trei bez daha i zamuckujui: Doktoru, doktoru. Tek je tada
opazio da je srednjak njegove desne ruke pri vrhu posve zdrobljen, nalik
na iroku prljavu i bezoblinu apu iz koje tee krv. Odjednom mu pozli i
on se onesvijesti. Pet minuta kasnije bili su kod arapskog doktora koji je
stanovao preko puta. Nije to nita, doktore, nije nita, ha,
ime neitko
105
govorio je Ernest blijed kao krpa. Priekajte vani, rekao je lijenik, bit
e on hrabar. I morao je biti, o tome jo danas svjedoi Jacquesov
pokrpani srednji prst. Kad mu je stavio kope i zavio prst, lijenik mu je
estitao na hrabrosti. Unato tome, Ernest ga je htio prenijeti preko ulice, a
na stubama njihove kue odjednom je dijete poeo mahnito ljubiti, drhtei
i privijajui ga uza se tako snano da ga je boljelo.
- Mama, - ree }acques, - netko kuca.
- To je Ernest, - odvrati majka. - Otvori mu. Sad zakljuavam zbog
razbojnika.
Kad je ugledao Jacquesa, Ernest je, zastavi na kunom pragu, ispustio
krik iznenaenja nalik engleskom hoio pa ga zagrlio uspravljajui se.
Kosa mu je bila potpuno sijeda, dok je lice ostalo mladoliko, pravilno i
skladno. No njegove su krive noge bile sad jo krivlje, lea posve pognuta,
a dok je hodao irio je i ruke i noge. Kako je? upita ga }acques. Nije
bilo dobro, probadanja, reuma, uglavnom loe; a Jacques? Da, dobro je,
kako je samo jak, ona (pritom pokaza prstom na Catherinu) sretna to ga
ponovno vidi. Od bakine smrti i odlaska djece, brat i sestra ivjeli su
zajedno i nisu ak mogli jedno bez drugog. Njemu je trebalo da se netko
brine o njemu, i u tom mu je smislu ona bila kao ena, kuhala mu, prala
rublje, njegovala ga kad je trebalo. Njoj nije trebao novac, jer su joj djeca
novano pomagala, nego drutvo mukarca, i on je na nju pazio na svoj
nain ve godinama otkako su ivjeli zajedno, da, kao mu i ena, ne po
puti ve po krvi, pomaui si uzajamno u ivotu koji su njihove tjelesne
mane inile jo teim, vodei nijemi razgovor osvijetljen povremeno
kakvim komadikom reenice, ali sloniji i poznavajui jedno drugo
daleko bolje od mnogih normalnih parova. Da, da, govorio je Ernest.
Jacques, Jacques, ona stalno spominje. I
106
evo me tu, odvrati mu Jacques. I evo ga, zaista, tu, ponovno medu njima
kao nekad, ne znajui to da im kae iako ih nije nikad prestao voljeti,
barem njih, koje voli jo i vie stoga to mu omoguuju da ih voli, on koji
je bio nesposoban voljeti tolika stvorenja koja su to zasluivala. -ADaniel?
- Dobro je, star kao ja; Pierrot njegov brat u zatvoru.
- Zato?
- Kae sindikat. Ja mislim da je s Arapima. Pa odjednom zabrinuto:
- uj, razbojnici, to dobro?
- Ne, - ree Jacques, - drugi Arapi da, razbojnici ne.
- Dobro, rekao sam tvojoj majci gazde previe okrutni. Bilo je neizdrivo,
ali razbojnici, to ne ide.
- Upravo tako, - ree Jacques. - Ali moramo uiniti neto za Pierrota.
- Dobro, reem Danielu.
- A Donat? (To je bio radnik u plinari, boksa.)
- Umro je. Rak. Svi smo stari.
Da, Donat je bio mrtav. I teta Marguerite, mamina sestra, bila je mrtva,
ona kojoj ga je baka vukla svake nedjelje poslije podne i gdje mu je bilo
strano dosadno, osim kad bi ga tetak Michel, koji je bio koija i kojem
su ti razgovori u mranoj blagovaonici uz zdjelicu crne kave na stolnjaku
od votanog platna takoer bili dosadni, odveo u svoju konjunicu
nedaleko od kue, i ondje, u polumraku, dok je poslijepodnevno sunce
vani grijalo ulice, osjetio bi najprije miris dlake, slame i konjske balege,
uo kako lanci ulara struu po drvenim jaslama, konji bi okrenuli prema
njima svoje oi s dugim trepavicama, a tetak Michel, visok, mrav,
dugakih brkova, koji je i sam mirisao
107
po slami, podigao bi ga na konja koji bi mirno, zaro-nivi ponovno glavu u
jasle nastavio mljeti svoju zob, dok bi mu tetak donosio rogae koje je
vakao i cuclao sa slau, pun zahvalnosti prema tom tetku duhom uvijek
vezanom uz konje, i upravo bi s njim na Uskrnji ponedjeljak cijela obitelj
odlazila na izlet u umu Sidi-Ferruch, Michel bi iznajmio jedan od onih
konjskih tramvaja kakvi su u ono vrijeme prometovali izmeu njihove
etvrti i sredita Alira, svojevrstan veliki kavez s reetkama i klupama
okrenutim lea uz leda u koji su bili upregnuti konji, prednjaka bi Michel
izabrao u svojoj konjunici, rano ujutro u tramvaj bi natovarili velike
koare za rublje pune velikih, prostih brioa zvanih mounas i laganih i
prhkih kolaa zvanih oreillettes to su ih sve ene iz obitelji mijesile kod
tete Marguerite puna dva dana uoi izleta na stolnjaku od votanog platna
posutom branom, na kojem bi tijesto razvlaile valjkom dok ne bi
prekrilo gotovi cijeli stol-njak, pa s nazubljenim kotaiem od imirova
drva izrezivale kolaie, a djeca ih na pladnjevima odnosila do velikih
posuda s kipuim uljem u kojima su se prili, pa ih kasnije redali u velike
koare za rublje, odakle se onda dizao ugodan miris vanilije koji ih je
pratio cijelim putem do Sidi-Ferrucha, pomijean s mirisom morske rose
to je dopirala sve do ceste uz obalu, kojom su ustro grabila etiri konja
iznad kojih je Michela pucketao biem, dodajui ga s vremena na vrijeme
Jacquesu koji je sjedio pored njega, Jacquesu koji je bio oparan etirima
golemim sapima to su se njihale ispod njega uz glasnu zvonjavu
praporaca ili se rastvarale dok bi se rep podizao, pa je mogao lijepo vidjeti
kako se pojavljuje i pada na zemlju sona konjska balega, a ispod potkova
su frcale iskre i praporci su zvonili sve bre dok su konji kadili zrak oko
sebe.
a vratiti se na Michela za vrijeme potresa u Orleansvilleu.
108
U umi, dok su ostali smjetali izmeu drvea velike koare za rublje i
prostirali kuhinjske krpe, Jacques je pomagao Michelu da guvom od
slame istrlja konje i objesi im oko vrata zobnice od grubog platna u kojima
su ovi vakali, zatvarajui i otvarajui svoje tople oi ili pak nervozno
kopitom tjerajui muhe. uma je bila puna ljudi, jeli su gurajui se jedan
preko drugog, plesali tu i tamo uz zvuke harmonike ili gitare, u blizini je
hualo more, nikad nije bilo tako toplo da bi se kupali, ali uvijek dosta
toplo da bosonogi hodaju po prvim valovima, dok su ostali poivali i dok
se u svjetlosti to je neprimjetno postajala sve blaom nebeski svod inio
jo prostranijim, tako prostranim da su djetetu suze navirale na oi i bilo
mu je da klie od radosti i zahvalnosti prema tom divnom ivotu. Ali teta
Maguerite je umrla, ona onako lijepa, i uvijek lijepo odjevena, i previe
dopadljivo, govorkali su, i pravo je imala jer ju je eerna bolest prikovala
uz stolac, pa se u zaputenom stanu poela nadimati i postala tako debela i
podbuhla da je jedva disala, runa da se prestrai, okruena svojim
kerima i epavim sinom postolarom koji su, s tugom u srcu, stalno
oslukivali da li jo dieab. Sve se vie debljala, naopana inzulinom, i na
kraju joj je doista ponestalo dahac.
Ali umrla je i teta Jeanne, bakina sestra, ona koja bi nedjeljom poslije
podne priustvovala koncertima i koja je dugo izdrala na svom imanju
obijeljenom vapnom, okruena trima kerima ratnim udovicama, priajui
stalno o svom muu koji je odavno poginuo u ratud, i s tetkom Josephom
koji je pak govorio samo
a esta knjiga 2. dijela.
b I Francis je umro (vidjeti posljednje biljeke)
c Denise ih naputa s osamnaest godina i odaje se razvratnom ivotu -
Vraa se kad joj je dvadeset i jedna godina, obogatila se, i prodaje svoj
nakit da bi obnovila oevu konjunicu - podlijee nekoj epidemiji.
d keri?
109
mahonskim jezikom i kome se Jacques divio zbog njegove sijede kose
iznad lijepog ruiastog lica i zbog crnog sombrera koji je nosio ak i za
stolom, koji je sa svojim neponovljivim otmjenim dranjem bio pravi
seoski patrijarh, no kome se ipak dogaalo da se za vrijeme jela malo
pridigne i ispusti nepristojan zvuk zbog kojeg se onda uljudno ispriavao
pred rezigniranim prijekorima svoje ene. I bakini su susjedi, Massonovi,
svi pomrli, najprije stara, zatim starija sestra, velika Alexandra, i [ ]'s
klempavim uima, koji je bio akrobat i pjevao je na matinejama u kinu
Alca-zar. Da, svi, ak i najmlaa ki Marthe, kojoj se njegov brat Henri
udvarao i vie nego udvarao.
Nitko vie nije govorio o njima. Ni njegova majka ni njegov ujak nisu vie
govorili o preminulim roacima. Ni o tom ocu o kojem je traio neki trag,
ni o drugima. Nastavljali su ivjeti oskudno iako nisu vie bili siromani,
ali navika je bila tu, a osim toga i nepovjerenje prema ivotu kojeg su
voljeli nagonski, ali su iz iskustva znali da redovito donosi nesreu, nikad
je ne najavljujui^ Osim toga, takvi kakvi su oboje bili, utljivi i povueni,
bez uspomena i vjerni samo ponekoj nejasnoj slici, ivjeli su sada
nadomak smrti, to jest uvijek samo u sadanjosti. Od njih nee nikada
saznati tko je bio njegov otac, pa ak ni kad bi, samom svojom
prisutnou, probudili u njemu nove izvore potekle iz siromanog i sretnog
djetinjstva, nije bio siguran da bi te tako bogate uspomene, tako jake u
njemu, bile doista vjerne djetetu kakvo je bio. Ali je zato bio mnogo
sigurniji u to da se mora zadovoljiti s dvije ili tri povlatene slike koje su
ga sjedinjavale s njima, koje su ga stapale s njima u jedno, koje su
iskljuivale ono to je godinama pokuavao biti i svodile ga
1 Neitko ime.
a pa to su ustvari udovita? (ne, on je .)
110
konano na anonimno i slijepo bie koje je preivjelo sve te godine kroz
svoju obitelj i koje je bilo najplemenitiji dio njega.
Poput slike onih sparnih veeri kad bi se cijela obitelj sa stolicama sila na
plonik pred ulazna vrata, gdje se zaguljiv i vru zrak sputao s
pranjavih fikusa, dok su stanovnici etvrti pred njima odlazili i dolazili, a
Jacquesa, glave naslonjene na mravo rame svoje majke u malo zavaljenoj
stolici, promatrao kroz kronje zvijezde na ljetnom nebu, ili pak slika one
Badnje veeri kad su se iza ponoi bez Ernesta vraali od tete Marguerite i
vidjeli ispred restorana nedaleko od njihova ulaza ovjeka ispruena na
podu, i drugog kako oko njega plee. Dva su ovjeka, ve podobro pijana,
traila jo pia. Vlasnik restorana, krhki plavokosi mladi, nije ih htio
posluiti. Ovi su mu onda nogama izudarali enu koja je bila trudna. Tada
je vlasnik restorana potegnuo pitolj. Metak se zabio ovjeku u
sljepooicu. Njegova je glava sad poivala na rani. Pijan od alkohola i
uasa, onaj je drugi poeo oko njega plesati, i dok je restoran zatvarao
vrata ljudi su se razbjeali prije negoli doe policija. U tom zabaenom
dijelu etvrti gdje su stanovnici ivjeli vezani jedni za druge, te dvije ene
to su vrsto privi-jale djecu uza se, rijetka svjetla na ploniku masnom od
nedavne kie, dugi i mokri tragovi automobila to su klizili cestom, buni i
osvijetljeni tramvaji to su prolazili u pravilnim razmacima, puni veselih
putnika ravnodunih prema tom prizoru iz nekog drugog svijeta, urezali su
u prestraeno Jacqueovo srce sliku koja je nadivjela sve ostale:
sladunjavu i nametljivu sliku etvrti kojom je bezbrino i pohlepno vladao
danju, ali koja je s dolaskom noi odjednom postajala tajnovitom i
zastraujuom, kad su se ulice poele
ponizan i ponosan gospodar ljepote noi.
111
puniti sjenama ili pak kad bi jedna jedina bezimena sjena iznenada izronila
iz mraka preplavljena krvavom svjetlou crvene kugle u izlogu ljekarne, i
kad bi dijete obuzeto odjednom nekom zebnjom tralo prema jadnoj kui
da se skloni k svojima.
6.b. kola1
aOvaj nije poznavao njegova oca, ali je o njemu govorio kao o nekom
pomalo mitolokom biu, i, u svakom sluaju, u odreenom mu je
trenutku znao nadomjestiti oca. Jacques ga stoga nije nikad zaboravio, kao
da je, ne osjetivi nikad stvarno odsutnost oca kojeg nije ni upoznao, ve
kao dijete pa i kasnije u ivotu, nesvjesno prepoznavao jedini oinski
postupak, istovremeno promiljen i odluan, s kojim se susreo u
djetinjstvu. Jer gospodin Bernard, njegov uitelj, u odreenom je trenutku
zaista uloio sav svoj ljudski napor da promijeni sudbinu tog djeteta o
kojem se morao brinuti, i odista ju je promijenio.
Gospodin Bernard sad je bio tu pred Jacquesom u svom malom stanu
zavojite ulice Rovigo, gotovo u podnoju Casbahe, etvrti koja nadvisuje
grad i more, napuenoj sitnim trgovcima svih rasa i vjera, gdje kue miriu
na zaine i bijedu. Bio je tu pred njim, ostario, prorijeene kose, sa
starakim pjegama na ve prozirnoj koi lica i ruku, kretao se sporije nego
nekad i bio oigledno sretan kad se mogao ponovno zavaliti u svoj
naslonja od trstike, pokraj prozora koji je gledao na trgovaku ulicu i na
kojem je cvrkutao kana-rinac, a i godine su ga smekale pa nije skrivao
uzbuenje, to ne bi bio uinio ranije, ali bio je jo uspravan, a glas mu je
bio jak i odluan, kao u vrijeme kad
112
1 Pogledati u dodatku, strana 235-236, List II. koji je autor umetnuo
izmeu 68. i 69. stranice rukopisa a prijelaz s 6?
113
bi stojei pred razredom govorio: U red po dvojica. Po dvojica. Nisam
rekao petorica! I guranje bi prestalo, uenici koji su se gospodina
Bernarda bojali i istovremeno ga oboavali, poredali bi se uz vanjski zid
razreda, na galeriji prvog kata, sve dok redovi napokon ne bi bili pravilni i
nepomini, a djeca utihnula, dok ih jedno Ulazite sad, bando lijenina
ne bi oslobodilo i dalo znak za pokret i poetak nove, tie aktivnosti koju
bi gospodin Bernard, snaan, elegantno odjeven, s muevnim licem
okrunjenim prorijeenom, ali uredno zaglaenom kosom, namirisan
kolonjskom vodom, nadzirao dobrohotno i strogo.
kola se nalazila u razmjerno novom dijelu te stare etvrti, medu
jednokatnicama i dvokatnicama sagraenim prije rata 70. godine i neto
novijim skladitima koja su povezivala glavnu ulicu, u kojoj je bila
Jacquesova kua, s unutranjim pristanitem Alirske luke, gdje su bili
gatovi s ugljenom. Jacques je dva puta dnevno pjeaio do kole, koju je
poeo pohaati s etiri godine jo kao malu kolu i od koje mu u sjeanju
nije ostalo nita osim umivaonika od tamna kamena u dnu natkrivenog
kolskog dvorita u koji je jednog dana udario glavom, ustavi u krvi, s
napuklom arkadom i izazvavi sveopu paniku uiteljica, i tada se zapravo
prvi put susreo s kopama, koje su, tek to su mu ih skinuli, zamijenile
druge, na drugoj arkadi, jer je njegov brat kod kue bio zamislio da mu
nabije na glavu stari polucilindar koji mu je zaklanjao oi i obue stari
kaput o koji je zapinjao pri hodu, pa je udario glavom o odlijepljenu
ploicu to je strala iz poda i krv je opet potekla. Ve je u malu kolu iao
s Pierreom, godinu dana ili gotovo godinu starijim od njega, koji je
stanovao u oblinjoj ulici s majkom, takoer ratnom udovicom,
potanskom slubenicom, i s dva ujaka zaposlena na eljeznici. Njihove su
obitelji vie-manje prijateljevale, onako kako je to obiaj u
114
takvim etvrtima, a to znai uzajamno se potujui, ali se gotovo nikad ne
posjeujui, i bili su spremni iskreno jedni drugima pomoi iako im se za
to gotovo nikad nije pruila prilika. Samo su djeca postala pravi prijatelji,
od prvog dana, kad su dvojica djeaka, Jacques, jo u haljinici, kojeg su
povjerili Pierreu, svjesnom svojih kratkih hlaa i svoje odgovornosti
starijeg, krenuli u malu kolu. Proli su nakon toga zajedno cijeli niz
razreda osnovne kole, niih i onih viih, u koje je Jacques krenuo s devet
godina. Punih pet godina etiri su puta dnevno zajedno prelazili isti put,
jedan plavokos, drugi crnokos, jedan miran, drugi buan, ali braa po
podrijetlu i po sudbini, obojica dobri aci i istovremeno neumorni igrai.
Jacques se u nekim predmetima vie isticao, no njegovo ponaanje,
njegova nestanost, njegova potreba da se pravi vaan, takoer, tjerali su
ga na tisuu ludosti, to je davalo prednost Pierreu, promiljenijem i
zatvoreni-jem. Tako su naizmjence bili najbolji u razredu, i ne pomiljajui
da se zbog toga uzohole, za razliku od njihovih obitelji. Njihova su
zadovoljstva bila drukija. Ujutro bi Jacques ekao Pierrea pred kuom.
Krenuli bi prije prolaska ulinih pometaa, ili bolje reeno malih kola koja
je vukao konj oguljenih koljena i kojima je upravljao jedan stari Arapin.
Plonik je bio jo mokar od none vlage, a zrak to je dolazio s mora imao
je okus soli. Pierreova ulica, koja je vodila do trnice, bila je naikana
kantama za otpatke, po kojima su izgladnjeli Arapi i Mauri, i poneki
panjolski kloar, prekapali u zoru nalazei jo uvijek poneto u onome to
su siromane i tedljive obitelji dovoljno prezirale da bi odbacile. Poklopci
kanti za otpatke bili su uglavnom podignuti, i u to doba jutra ilave i
mrave uline make zauzele bi mjesto odr-panaca. Dva bi se djeaka
neujno prikrala kantama i naglo spustila poklopac zatvorivi maku u
kantu. To
115
nije bio lak pothvat jer su make roene i odrasle u siromanoj etvrti
imale svu okretnost i brzinu ivotinja naviklih da brane svoje pravo na
ivot. Ipak bi se ponekad, potpuno zaokupljena kakvim ukusnim
pronalaskom koji je bilo teko izvuci iz hrpe smea, maka dala
iznenaditi. Poklopac bi se spustio uz tre-sak, maka bi uasnuto
zamijaukala, te grevitim pokretima leda i pandi uspjela podii krov svog
cina-nog zatvora, izvui se iz njega, dlake nakostrijeene od uasa i
strugnuti kao da joj je opor pasa za petama, uz grohotan smijeh dvaju
nadmonih krvnika nesvjesnih svoje okrutnosti8. Ti su krvnici, dodue,
bili istovremeno sasvim nedosljedni jer su s gnuanjem proganjali intara,
kome su djeca dala nadimak Galoufa1 (to na panjolskom....). Taj gradski
inovnik djelovao je otprilike u isto vrijeme, no, ponekad je, po potrebi,
iao u obilazak grada i poslije podne. Bio je to europski odjeven Arapin
koji je obino stajao u dnu neobinog vozila s dva upregnuta konja,
kojima je pak upravljao drugi, stari ravnoduni Arapin. Vozilo se sastojao
od svojevrsne drvene kutije u kojoj su sa svake strane bila dva reda kaveza
vrstih reetaka. Bilo je ukupno esnaest kaveza, a svaki je mogao primiti
po jednog psa koji bi se tu naao priklijeten izmeu reetaka i pregrade
kaveza. Uspravljen na papuici na stranjem dijelu kola, s nosom u visini
krova kaveza, imao je dobar pregled nad svojim lovitem. Kola su vozila
polako mokrim ulicama koje su se poele puniti djecom to su odlazila u
kolu, domaicama koje su odlazile po kruh i mlijeko u flanelastim
kunim haljinama s cvjetnim uzorkom arkih boja, arapskim trgovcima
koji su odlazili na trnicu s malom rasklopnom tezgom na jednom
a egzotizam, juha od graka
1 Taj je nadimak dobio po prvom ovjeku koji je obavljao tu slubu i koji
se stvarno zvao Galoufa.
116
ramenu i ogromnom pletenom koarom punom robe za prodaju na
drugom. Stari bi Arapin na iznenadni povik intara zategnuo uzde i kola bi
stala. intar je spazio jednu od svojih jadnih rtava dok je grozniavo
kopala po kanti za otpatke, izbezumljeno pogledavajui iza sebe, ili pak
dok je kidala du kakvog zida, urno i uznemireno kako to ine izgladnjeli
psi. Galoufa bi tad s vrha kola dohvatio volujsku ilu sa eljeznim lancem
na vrhu to je putem prstena klizio drkom. Spretnim, brzim i tihim
korakom trapera pribliavao se ivotinji, stigao do nje, i ukoliko nije imala
ogrlicu, koja je obiljeje tatinih sinova, potrao prema njoj1 iznenadnom i
zapanjujuom brzinom, prebacio joj oko vrata svoje oruje koje je
funkcioniralo poput lasa od eljeza i koe. Uhvaena tako za vrat,
ivotinja se luaki odupirala i bespomono cvilila. No ovjek bi [je] brzo
odvukao do kola, otvorio jedna vrata--reetku te podigao psa, stiui mu
sve vie omu oko vrata, i ubacio ga u kavez, dobro pazei da provue
drku svog lasa kroz reetke. Kad je kavez bio dobro zatvoren, povukao bi
eljezni lanac i oslobodio vrat psu lienom slobode. Tako je bar bilo kad
psu ne bi pritekla u pomo djeca iz etvrti. Jer svi su se urotili protiv
Galoufe. Znali su da uhvaene pse odvode u gradsku intarnicu, dre ih
tamo tri dana, a nakon toga, ako nitko ne doe po njih, ivotinje ubijaju.
No, ak i da to nisu znali, kukavan prizor tih mrtvakih kola koja se
vraaju na odredite poslije uspjenog obilaska, natovarena nesretnim
ivotinjama svih dlaka i veliina, koje su, prestraene iza reetaka,
ostavljale iza kola trag cvilea i zavijanja pred smru, bio bi dovoljan da ih
ozlojedi. Stoga su djeca, im bi se kola s kavezima pojavila u etvrti, jedna
drugima dala znak. Razbjeali bi se po cijeloj etvrti pa i sami
Sic
117
krenuli u lov na pse da ih potjeraju u druge dijelove grada, daleko od
stranoga lasa. Kad bi se pak, unato tim mjerama opreza, dogodilo, kao
mnogo puta, da inter otkrije kakva psa lutalicu u Jacquesovoj i Pierreovoj
nazonosti, taktika je bila uvijek ista. Prije negoli bi se lovac uspio
pribliiti svom plijenu, Jacques i Pierre bi poeli vikati: Galoufa,
Galoufa tako glasno i prodorno da bi pas strugnuo to je bre mogao i
zaas bio izvan dometa. Tog su trenutka i djeca morala dokazati da znaju
brzo trati, jer bi jadni Galoufa, koji je bio plaen po uhvaenom psu, lud
od bijesa, pojurio za njima vitlajui svojom volujskom ilom. Odrasli su
im obino pomagali u bijegu, bilo tako to su ometali Galoufu, ili ga pak
naprosto zaustavljali i zamolili da se radije brine o psima. Radnici iz
etvrti, svi odreda lovci, voljeli su pse i nisu imali nikakva razmijevanja za
to neobino zanimanje. Kako je znao rei ujak Ernest: On ljeniina! Svu
je tu strku s visine promatrao stari Arapin to je upravljao konjima, utke,
ravnoduan, mirno motajui cigaretu ako bi se rasprava oduljila. No bez
obzira na to jesu li zarobljavali make ili oslobaali pse, djeaci su brzo
nastavljali put prema koli i uenju, dok bi za njima leprale pelerine, ako
je bila zima, ili odzvanjao klepet sandala (zvanih mevas), ako je bilo ljeto.
Putem bi proli preko trnice i bacili brz pogled po tezgama, gdje su se
ovisno o godinjem doba, pred njima nizala brda oskorua, narani ili
mandarina1, marelica, bresaka, dinja i lubenica, plodova od kojih e oni
kuati samo one najjeftinije i to u ogranienim koliinama, zajahali
nekoliko puta uglaani rub velikog bazena oko vodoskoka, ne isputajui
kolsku torbu, pa odjurili dalje uz skladita bulevara Thiers zapah-nuti
mirisom narani koji je dopirao iz tvornice gdje
Sic
118
su ih gulili i od kore spravljali razne likere, uspeli se malom ulicom
punom vrtova i vila, te napokon izbili u ulicu Aumerat koja je vrvila
djecom, to su, u sveopoj graji razgovora ekala da se otvore kolska
vrata.
Zatim bi poela nastava. S gospodinom Bernardom ona je uvijek bila
zanimljiva iz jednostavnog razloga to je on strasno volio svoj poziv. Vani
je sunce moglo vritati po riim zidovima, uionica kljuati od vruine
unato sjeni od zavjesa na iroke, ute i bijele pruge. Moglo je i kiiti kao
iz kabla, kao to to biva u Aliru, pa se ulice pretvore u mrane i mokre
jame, pozornost razreda jedva da je bila poremeena. Samo su muhe pred
nevrijeme odvraale pozornost djece. Lovili bi ih i ubacivali u tintarnice
gdje ih je ekalo gadno umiranje, davljene u ljubiastom talogu malih
stoastih porculanskih tintarnica umetnutih u za njih predviene rupe na
kolskoj klupi. No, metoda gospodina Bernarda, koja se sastojala u tome
da bude nepopustljiv kad je bila rije o ponaanju, ali da zauzvrat kolski
sat uini zanimljivim i zabavnim, pobjeivala je ak i muhe. Uvijek je u
pravom trenutku znao izvuci iz svog ormara s blagom zbirku minerala,
herbarij, punjene leptire ili kukce ili..., koji su zaokupili zanimanje
njegovih uenika im bi ono popustilo. Jedini je na koli uspio dobiti
epidijaskop, pa im je dva put mjeseno prireivao projekcije iz prirodopisa
i zemljopisa. Uveo je i natjecanje u raunanju napamet, iz aritmetike, koje
je prisiljavalo uenika da brzo razmilja. Zadao bi razredu, koji je morao
sjediti prekrienih ruku, zadatak iz dijeljenja, mnoenja ili ponekad malo
tei zadatak iz zbrajanja. Koliko je 1267 + 691? Onaj koji bi prvi tono
rijeio zadatak dobio bi jedan bod koji mu se pribrojio opem mjesenom
uspjehu. to se ostalih predmeta tie, sluio se udbenicima znalaki i
tono... To su uvijek bili udbenici koji su bili u uporabi u metropoli. I ta
119
djeca, koja su znala samo za iroko, prainu, obilne i kratke pljuskove, za
pijesak sa ala i more to plamti pod suncem, marljivo su itala, pazei na
toku i zarez, za njih mitske prie o djeci to se s vunenim kapama na
glavi i izmama na nogama vraaju kui po cii zimi, vukui za sobom
naramke drva po stazama prekrivenim snijegom, dok konano ne ugledaju
krov svog doma pod snijegom i dimnjak to se dimi, to je bio znak da se
na ognjitu pripravlja juha od graka. Jacquesu su te pripovijetke bile
prava egzotika. Sanjao je o njima, svoje sastave ispunjavao opisima
jednog svijeta koji nije nikad vidio, i nije prestajao ispitivati baku o
snijegu koji je padao puni sat dvadeset godina ranije u Aliru i okolici. Te
su pripovijetke za njega bile dio kolskih ari, medu koje se ubrajao i miris
lakiranih ravnala i pernica, izvrstan okus remena kolske torbe koji je
vakao rjeavajui teke zadatke, gorak i opor miris ljubiaste tinte,
pogotovu kad bi na njega doao red da napuni tintarnice tintom to se
nalazila u velikoj tamnoj boci koja je imala ep sa staklenom ko-ljenastom
cjevicom, pa je Jacques s uivanjem prinosio nos njezinu otvoru, njean
dodir s glatkoom stranica nekih knjiga, koje su uz to ugodno mirisale na
tiskaru i ljepilo, i konano, za kinih dana, onaj miris mokre vune koji se
isparavao iz vunenih kabanica u dnu razreda i koji kao da je nagovjetao
onaj rajski svijet u kojem djeca s izmama i vunenim kapama tre kroz
snijeg prema ugrijanoj kui.
Samo je kola Jacquesu i Pierreu pruala te radosti. U njoj su bez sumnje
voljeli ono to nisu nalazili kod kue, gdje su siromatvo i neznanje inili
ivot tekim, sumornim, kao zatvorenim u sebe sama; siromatvo je
tvrava bez viseeg mosta.
No, nije to bilo samo to, jer Jacques se osjeao naj-nesretnijim djetetom na
svijetu kad je dolo vrijeme kolskih praznika pa ga je baka, ne bi li se
nakratko
oslobodila neumornog derita, poslala u djeju koloniju gdje je bilo
pedesetak djece i aica odgojitelja, u brda Zaccar, u Milianu, gdje su bili
smjeteni u kolu opremljenu spavaonicama, dobro jeli i udobno spavali,
igrali se i etali po cijeli dan, pod nadzorom ljubaznih bolniarki, a kad bi
se spustila veer, kad su se sjene urno uspinjale obroncima planina i kad
se iz oblinje vojarne, usred mukle tiine gradia izgubljenog u brdima
kojih stotinjak kilometara od svakog posjeenog mjesta, tugaljivim
notama oglasila truba najavljujui policijski sat, dijete je osjetilo kako u
njemu raste beskrajan oaj, i eznulo u tiini za ubogom kuom svog
djetinjstva lienom svegaa-
No, kola za njih nije znaila samo bijeg od obiteljskog ivota. Ona je,
barem to se tie nastave gospodina Bernarda, bila hranom njihovoj gladi
za otkrivanjem novog, jo svojstvenijoj djetetu negoli odraslu ovjeku. I u
drugim su razredima nedvojbeno poduavali djecu mnogim stvarima, ali
to je bilo pomalo slino tovljenju gusaka. Posluivali su im ve
zgotovljenu hranu i molili ih da je progutaju. U razredu gospodina
Germainea1 prvi su put osjetili da postoje i da su predmetom najvieg
potovanja: stavljeno im je, naime, do znanja da su dostojni da otkrivaju
svijet. tovie, njihov se uitelj nije posveivao samo tome da ih naui
onome za to je bio plaen da poduava, on ih je s lakoom primio u svoj
ivot, ivio ga s njima, pripovijedao im o svojem djetinjstvu i o ivotima
neke djece koju je upoznao, iznosio im svoja gledita, nipoto svoje ideje,
pa tako, primjerice, iako je bio antiklerikalac kao i veina njegovim
drugova, u razredu nikad nije rekao ni jednu rije protiv religije, ni protiv
bilo ega to bi moglo biti predmetom neijeg
a produljiti i hvaliti laiku kolu Ovdje autor naziva uitelja njegovim
pravim imenom.
120
121
izbora ili neijeg uvjerenja, ali je zato iz dna due osuivao ono o emu se
nije imalo to raspravljati, krau, prokazivanje, bezobzirnost, nepotenje.
Pripovijedao im je osobito o ratu, jo posve bliskom, u kojem je proveo
etiri godine, o patnjama vojnika, o njihovoj hrabrosti, njihovu strpljenju i
o srei primirja. Na kraju svakog tromjeseja, prije negoli ih je poslao na
praznike, i s vremena na vrijeme kad bi mu raspored to doputao, obiavao
im je itati duge odlomke iz Dorgelesove knjige Les Croix de boisa. Jac-
quesu su ta tiva otvarala jo jedna vrata egzotike, no egzotike u kojoj su
vrebali strah i nevolje, iako ih nikad, osim teoretski, nije povezivao s ocem
kojeg nije nikad upoznao. Jednostavno se svim srcem predavao tivu koje
bi njegov uitelj itao svim svojim srcem i koje mu je opet govorilo o
snijegu i dragoj mu zimi, ali i o udesnim ljudima odjevenim u teke
tkanine skru-ene od blata, koji govore nekim neobinim jezikom i ive u
rupama pod stropom od granata, raketa i metaka. Svako su itanje on i
Pierre iekivali sa sve veim nestrpljenjem. Taj rat o kojem su svi jo
govorili (Jac-ques je sluao bez rijei, naulivi ui, Daniela kad je na svoj
nain prepriavao bitku na Marni u kojoj je sudjelovao, ne znajui ni
dandanas kako se odande vratio, kad su ih, njih, zuave, pripovijedao je,
poslali u strijelce, pa su silazili s orujem na gotovs u usjeklinu i nije bilo
nikoga pred njima i hodali su tako i hodali i iznenada kad su se nali na
pola spusta, strijelci su padali jedan za drugim, i dno klanca puno krvi i
onih to su zazivali mama, bilo je strano), koji preivjeli borci nisu mogli
zaboraviti i ija je sjena lebdjela nad svim to se oko njih odluivalo i nad
svim planovima to su se kovali za povijest, arobnu i jo udesniju nego
to su bile bajke koje su itali u drugim razredima
i koje bi bili sluali s razoaranjem i dosadom da je gospodin Bernard
pokuao izmijeniti svoj program. No on je nastavljao, zabavni prizori
smjenjivali su se sa stravinim opisima, i malo pomalo, afrika su se djeca
upoznavala s... X, Y, Z-om, koji su postali dio njihove druine, o kojima su
meusobno razgovarali kao o starim prijateljima, tako prisutnim i tako
ivim da Jacques nije mogao zamisliti da bi, iako su ivjeli u ratu, mogli
postati njegovom rtvom. Tako, onog dana na kraju kolske godine, kad je,
stigavi do kraja knjige*, gospodin Bernard tihim glasom proitao da je D.
umro, kad je sklopio knjigu u tiini, suoen sa svojim osjeajima i svojim
uspomenama, i podigao pogled prema razredu, opazio je kako ga Jacques
iz prve klupe netremice gleda, lica oblivena suzama, jecajui tako bolno
kao da nikada nee prestati: Hajde, mali, hajde, rekao je gospodin
Bernard jedva ujnim glasom, pa ustao i pospremao knjigu u ormar,
leima okrenut razredu.
Priekaj, mali, ree gospodin Bernard. Ustane s naporom, prijee
noktom kaiprsta po reetkama krletke svog kanarinca koji zapjeva od
sveg glasa. Ah, Casimir, gladni smo, traimo da nam tata neto da, i
uputi se prema maloj kolskoj klupi u dnu sobe, pored kamina. Pretrai
jednu ladicu, zatvori je, otvori drugu, izvue neto iz nje. Dri, ree, to
je za tebe. Jacques uzme knjigu umotanu u smekast duanski papir i bez
natpisa na koricama. I prije negoli ju je otvorio, znao je da je to knjiga Les
croix de bois, upravo onaj primjerak iz kojeg im je gospodin Bernard itao
u razredu. Ne, ne, htio je rei, to je previe. Ali nije nalazio rijei.
Gospodin Bernard kimao je svojom starom glavom. Plakao si zadnji dan
kole, sjea se? Od tog dana ta ti knjiga pripada. I okrenu se da bi
vidjeti knjigu
122
123
sakrio suze to su mu odjednom navrle na oi. Ponovno ode do pisaeg
stola, pa se s rukama na leima vrati k Jacquesu te mu, maui pred nosom
kratkim i vrstim crvenim ravnaloma kae: Sjea li se slatkog prutia?
Oh, Gospodine Bernard, ree Jacques, pa vi ste ga sauvali! Znate li da
je to danas zabranjeno? Pih, bilo je i onda. A ti si mi svjedokom da sam
ga upotrebljavao. Jacques je doista bio svjedokom, jer je gospodin
Bernard bio pristalica tjelesnog kanjavanja. Obino je kanjavanje,
dodue, donosilo negativne bodove koji su se na kraju mjeseca odbijali od
bodova koje je uenik prikupio, to je utjecalo na njegov opi uspjeh. No,
u ozbiljnim sluajevima gospodin Bernard nije, poput njegovih kolega,
slao prijestupnika direktoru. On je to sam rjeavao i to prema ustaljenom
ritualu. Jadni moj Robert, govorio bi, morat emo upotrijebiti slatki
pruti. Nitko u razredu ne bi reagirao (samo bi se moda u sebi smijao,
sukladno stalnom pravilu ljudskog srca prema kojem je kanjavanje jednih
uvijek uivanje za drugeb). Dijete bi ustalo, blijedo, ali najee trudei se
da se dri hrabro (neki su ustajali iz kolske klupe ve lijui suze i ili
prema katedri pokraj koje je, ispred ploe, ve stajao gospodin Bernard.)
Dio rituala, u kojem je bilo uvijek i malo sadizma, bilo je i to da Robert ili
Joseph sami sa stola uzmu slatki prut i predaju ga prinositelju rtve.
Slatki pruti bilo je debelo i kratko ravnalo od crvena drva, s mrljama
od tinte i puno kojekakvih ogrebotina, koje je gospodin Bernard oduzeo
jo davno nekom zaboravljenom ueniku; uenik bi ga predao gospodinu
Bernardu koji bi ga uzeo, uglavnom s podrugljivim izrazom lica, i
razmaknuo noge. Dijete bi moralo gurnuti glavu meu uiteljeva koljena,
a ovaj bi je vrsto stegnuo skupivi bedra. Po tako izloenoj
a Kazne.
b ili ono to je kanjava jedne, veseli druge.
124
stranjici, gospodin Bernard bi, sukladno kazni, udarao razliit broj puta,
rasporeujui udarce ravnomjerno na obje polutke. Reakcije na tu kaznu
razlikovale su se prema uenicima. Jedni su jecali jo prije negoli su dobili
batine, na to bi neustraivi uitelj primijetio da pretjeruju, drugi bi naivno
pokrivali stranjicu rukama koje bi gospodin Bernard zaas sklonio. Neki
su se, pak, pod udaracima koji su pekli, divljaki ritali. Bilo je i onih,
meu kojima je bio Jac-ques, koji su podnosili udarce bez rijei, drhtei, i
vraali se na mjesto gutajui krupne suze. Openito uzevi, meutim, tu su
kaznu prihvaali bez gorine, prije svega jer su gotovo svu djecu tukli i
kod kue pa su batine doivljavali kao prirodni nain odgoja, a i stoga to
je uiteljeva pravednost bila apsolutna, i to se unaprijed znalo iza kojih
prekraja, uvijek istih, slijedi obred ispatanja, a svi oni koji su prekoraili
granicu iznad koje negativni bodovi nisu vie bili dostatni, znali su to ih
eka, i da e presuda biti primijenjena podjednako i sa istim arom na sve,
od prvog do posljednjeg. Jacques, koga je gospodin Bernard oito mnogo
volio, dobivao je svoje poput ostalih, pa tako i sutradan nakon to mu je
gospodin Bernard javno pokazao svoju naklonost. Jacques je odgovarao
pred ploom pa poto je dobro odgovorio na postavljeno pitanje, gospodin
Bernard pomilovao ga je po obrazu, u razredu je netko tiho promrmljao
mezimac, a gospodin Bernard ga je privinuo uza se i ozbiljno rekao:
Da, prema Cormervu osjeam posebnu naklonjenost kao uostalom i
prema svima onima meu vama koji su u ratu izgubili oca. Ja sam ratovao
s njihovim oevima i ostao sam iv. Pokuavam barem ovdje zamijeniti
moje mrtve drugove. A sada, ako netko hoe rei da imam svoje
mezimce, neka se javi. Ta je besjeda primljena potpunim mukom. Kad
su izlazili, Jacques je pitao tko ga je nazvao mezimcem. Primiti takvu
uvredu i ne reagirati znailo je izgubiti ast.
125
Ja, javio se Munoz, visok plavokos djeak prilino mlitav i bezbojan,
koji je rijetko govorio, ali je uvijek pokazivao antipatiju prema Jacquesu.
Dobro, odvrati mu Jacques. Onda ti mater kurvua. To je bila jedna od
uobiajenih psovki koje su odmah izazvale tuu, psovati majku ili mrtve
na obalama Mediterana bila je od pamtivijeka najgora uvreda. Munoz je
meutim oklijevao. No obiaji su obiaji, i drugi su progovorili umjesto
njega. Hajde, na zeleno polje. Zeleno polje je bilo naputeno zemljite,
nedaleko od kole, gdje je mjestimice rasla krljava trava i koje je bilo
zatrpano starim eljeznim obruima, limenkama i trulim bavama. Tu su
se odvijale takozvane donnades. Donnades su bili obini dvoboji, u
kojima je aka zamjenjivala ma, ali koji su, barem u naelu, potivali ista
pravila. Njihov je cilj bilo rjeenje svae u kojoj je dovedena u pitanje ast
jednog od protivnika, bilo tako to mu je netko opsovao najbliu rodbinu
ili pretke, bilo da je podcijenio njegovu nacionalnu ili rasnu pripadnost,
bilo da je nekoga prokazao ili bio optuen da je to uinio, ukrao ili bio
optuen da je ukrao, ili pak zbog posve nejasnih razloga kakvi
svakodnevno iskrsavaju meu djecom. Kad bi jedan od uenika smatrao, a
napose kad bi drugi za njega smatrali (a on to shvatio) da je uvreda bila
takva da svakako treba sprati ljagu, uobiajena reenica bila je: U etiri
sata na zelenom polju. im bi ta presudna reenica bila izgovorena,
uzbuenje bi splasnulo i komentari bi prestali. Protivnici bi se povukli u
pratnji svojih drugova. Za vrijeme kolskih sati to su slijedili, vijest bi
ila od klupe do klupe kao i imena ampiona koje su drugovi kriomice
promatrali i koji su se prema tome drali mirno i odluno kako to dolikuje
mukarcima.
i sve tvoje mrtve.
126
Ono to su proivljavali u sebi bila je druga stvar, pa su i oni najhrabriji
rastreseno pratili nastavu, zaokupljeni tjeskobom to se primie trenutak
kad e se suoiti s nasiljem. No nije se smjelo pruiti priliku drugovima iz
protivnikog tabora da se podsmjehuju i optuuju ampiona da mu se
stisnuo upak, kako je bilo uobiajeno rei.
Jacquesu se, poto je ispunio svoju muku dunost i izazvao Munoza na
dvoboj, poprilino stisnuo, kao uostalom svaki put kad bi morao zadati ili
primiti udarac. No ve je donio odluku i nije dolazilo u obzir da ni na
trenutak pomisli na odustajanje. Tako je moralo biti, i on je znao da e ta
lagana munina koju osjea u elucu prije boja nestati im se suoi s
protivnikom, kad ga ponese njegova vlastita estina, koja mu je uostalom
isto toliko koristila koliko mu je kodila .... i koja ga je stajala1.
Te veeri kad je bio zakazan okraj s Mimozom sve se odvijalo prema
ustaljenom ritualu. Borci, u pratnji svojih navijaa prometnutih u
sekundante koji su ve nosili ampionovu torbu, doli su prvi na zeleno
polje, a za njima su stigli svi oni koje je privlaila tua i koji su, na
bojnom polju, na kraju okruili protivnike to su odbacili pelerinu i
kaputi u ruke svojih sekun-danata. Tog je puta ba zahvaljujui svojoj
estini Jac-ques navalio prvi, bez mnogo uvjerenja, natjerao Munoza da
ustukne, a ovaj povlaei se bez nekog reda i nespretno uzvraajui
kroeima svog protivnika, dohvati Jacquesa u obraz udarcem koji ga
zaboli i ispuni slijepim bijesom koji je sve vie rastao potpomognut
vriskom, smijehom i navijanjem prisutnih. Navalio je na Munoza, obasuo
ga udarcima, zbunio ga, i s uitkom zadao kroe po desnom oku, a ovaj se,
izgubivi posve ravnoteu, jadno srui na stranjicu, plaui na
Odlomak tu prestaje.
127
jedno oko, dok mu je drugo sve vie oticalo. ljiva na oku, kraljevski i
vrlo cijenjen udarac, jer je dobrih nekoliko dana, i to veoma vidljivo,
svjedoio o slavi pobjednika, kod svih su prisutnih izazvali urlike nalik na
Sijuksove. Munoz nije odmah ustao, pa je Pierre, kao intimni prijatelj,
odmah odluno intervenirao i proglasio Jacquesa pobjednikom, obukao
mu kaputi, zaogrnuo pelerinom i odveo ga s bojnog polja, u pratnji
oboavatelja, dok se Munoz pridizao, i dalje plaui i odijevajui se u
malom krugu zaprepatenih. Jac-ques, oamuen tom brzom slavom jer se
uope nije nadao da e biti tako potpuna, jedva je uo oko sebe estitke i
ve uljepane opise borbe. elio se osjeati zadovoljnim, i njegovoj tatini
je to na neki nain godilo, no, u trenutku kad je naputao zelenu polje, i
kad se okrenuo prema Munozu, neka mu je sumorna tuga pritisnula srce
pri pogledu da izoblieno lice onoga koga je potukao. I tako je spoznao da
rat nije dobar, jer pobijediti ovjeka isto je tako gorko kao i biti od njega
pobijeen.
Kako bi upotpunili njegov odgoj, bez odlaganja su ga poduili da
Tarpejska peina nije daleko od Kapi-tola. I doista, sutradan, dok su ga
drugovi zadivljeni udarali pod rebra, osjetio je da se mora praviti vaan i
razmetati se. Kako na poetku sata Munoz nije odgovorio kad su ga
prozvali, Jacquesovi su drugovi njegovu odsutnost komentirali ironinim
cerekanjem i namigivali pobjedniku, emu Jacques nije odolio pa je,
okrenuvi se drugovima, zakiljio na jedno oko i napuhao obraz te, ne
znajui da ga gospodin Bernard promatra, stao izvoditi kojekakve grimase
koje su u tren oka nestale s njegova lica kad je uiteljev glas iznenada
odjeknuo utihnulom uionicom. Jadni moj mezime, govorio je taj
hladnokrvni podrugljivac, i ti ima poput ostalih pravo na slatki pruti.
Pobjednik je morao ustati, otii po spravu za muenje, pa
128
zaroniti u osvjeavajui miris kolonjske vode to se irio oko gospodina
Bernarda, i napokon zauzeti sraman poloaj za kanjavanje.
Afera Munoz nije imala zavriti tom poukom iz praktine filozofije.
Djeak je izbivao dva dana, pa se Jacques unato svom bahatom
ponaanju ipak malo zabrinuo, treeg dana ude u razred visok uenik i
obavijesti gospodin Bernarda da je uenik Cormerv pozvan direktoru.
Direktoru se ilo samo u jako ozbiljnim sluajevima pa je uitelj samo
podigao obrve i rekao. Pouri, komariu, nadam se da nisi napravio
neku glupost. Klecavih koljena Jacques je slijedio visokog uenika
galerijom iznad cementiranog dvorita, zasaenog lanim paprom ija
slaba sjena nije titila od paklenske vruine, do direktorove sobe koja se
nalazila na drugom kraju galerije. Prvo to je ugledao kad je uao bio je,
pred direktorovim pisaim stolom, Munoz u pratnji ene i mukarca
namrgoena lica. Iako mu je oko bilo nateeno i posve zatvoreno to je
izobliavalo lice njegova druga, Jacques je osjetio olakanje kad je vidio
da je ovaj iv. No nije imao vremena uivati u tom olakanju. Jesi li ti
udario svog druga? upita direktor, omalen elav ovjek ruiaste puti i
energina glasa. Da, ree Jacques bezbojnim glasom. Rekla sam vam,
gospodine, na to e ena. Andre nije fakin. Potukli smo se, ree
Jacques. To kao da i nisam uo. Zna da sam zabranio bilo kakve tue,
ak i izvan kole. Povrijedio si svog druga, a mogao si ga i ozbiljnije
raniti. Slijedeih e tjedan dana za vrijeme odmora u dvoritu stajati u
kutu, to ti je prva opomena! Ponovi li se to jo jednom, leti iz kole.
Obavijestit u tvoje roditelje o tvojoj kazni. Moe se vratiti u razred.
Jacques je bio zaprepaten i nije se ni pomaknuo. Idi, ree direktor.
Onda, Fan-tomas? ree gospodin Bernard kad se vratio u razred.
Jacques je plakao. Hajde, sluam te. Isprekidanim
129
glasom najprije je obznanio svoju kaznu, zatim rekao da su Munozovi
roditelji podnijeli tubu i napokon priznao da su se potukli. Zato ste se
potukli? Nazvao me mezimcem. Jo jedanput? Ne, ovdje u
razredu. To je znai bio on. A ti si smatrao da te ja nisam dovoljno
branio. Jacques je oajniki promatrao gospodina Bernarda. Oh, jeste,
jeste. Vi... I brine u pla. Idi na mjesto, ree gospodin Bernard. To je
nepravedno, procijedi dijete kroz suze. Da., ree on tiho1.
Sutradan, za vrijeme odmora, Jacques je stajao po kazni u dnu natkrivenog
kolskog dvorita, leima okrenut prema igralitu i veselim povicima
svojih drugova. Prebacivao je ravnoteu s jedne noge na drugua, umirui
od elje da i sam potri. S vremena na vrijeme pogledao bi iza sebe i vidio
gospodina Bernarda kako u jednom dijelu dvorita seta s kolegama i ne
obazirui se na njega. No, drugog dana nije ni primijetio kad mu je priao
iza leda i potapao ga po potiljku: Kakvo ti je to pokislo lice? I Munoz
je u kazni. Eno, doputam ti da pogleda. Na drugom kraju dvorita
Munoz je doista stajao sam i mrzovoljan. Tvoji suuesnici odbili su se
igrati s njim cijeli tjedan dok si ti u kazni. Gospodin Bernard se smijao.
Vidi, obojica ste kanjeni. I to je u redu. Potom se nagne prema djetetu
te mu, smijui se s puno ljubavi od koje se u osueniku podigao val
njenosti, kae. Bogme, komariu, kad te ovjek vidi ne bi vjerovao da
ima takav kroe!
Toga ovjeka, koji danas razgovara sa svojim kanarincem i koji mu se
obraa s mali iako je ovome etrdeset godina, Jacques nije nikad prestao
voljeti, unato tome to su ga godine, udaljenost, i napokon
Odlomak tu prestaje. a Gospon, podmetnuo mi je nogu.
130
Drugi svjetski rat djelomino odvojili od njega jer nije imao nikakvih
vijesti, i bio je sretan poput djeteta kad je 1945. vremeni rezervist u
vojnikoj kabanici pozvonio na njegova vratima, i to je bio gospodin
Bernard, koji je ponovno stupio u vojsku, ne zbog rata, nego protiv
Hitlera, govorio je a i ti si se mali borio, znao sam ja da si ti od dobre
sorte, a nadam se da nisi zaboravio svoju majku, dobra je ona, ima li bolje
od tvoje majke na svijetu, a sad idem natrag u Alir, posjeti me, i Jacques
ga je posjeivao svake godine, ve petnaest godina, svake godine kao
danas kad je na odlasku poljubio toga ganutog starca koji mu je stiskao
ruku na vratima, toga ovjeka koji ga je bacio u svijet, preuzeo posve sam
odgovornost da ga iupa iz njegove sredine i poalje ga prema jo veim
otkriima8.
kolska godina bliila se kraju, i gospodin Bernard pozvao je Jacquesa,
Pierrea, Fleurva, svojevrsnog fenomena koji je bio podjednako uspjean u
svim predmetima, to je glava za politehniku, govorio je uitelj, i
Santiaga, lijepog djeaka koji je bio neto manje nadaren, ali veoma
marljiv: Eto, rekao je kad se razred ispraznio. Vi ste moji najbolji
uenici. Odluio sam vas prijaviti za stipendiju. Poloite li ispit, moi ete
pohaati licej i maturirati. Puka je kola najbolja kola. Ali ona vas
nikamo ne vodi. Licej vam otvara sva vrata. I drae mi je da na ta vrata
udu siromani djeaci poput vas. No, za to mi treba pristanak vaih
roditelja. A sad, magla!
Odjurie, zbunjeni, i razioe se bez komentara. Jacques je zatekao baku
samu kod kue kako prebire leu na stolnjaku od votana platna u
blagovaonici. Oklijevao je, a onda odlui priekati majku. Ona stigne,
oito umorna, stavi pregau i pone pomagati baki prebirati leu. Jacques
se ponudio da i on pomogne, pa
Stipendija
131
su mu dali tanjur od debelog bijelog porculana na kojem je bilo lake
razlikovati kamenie od dobre lee. Objavio je novost nosa zabodena u
tanjur. Kakva je to pria, ree baka. S koliko se godina polae
matura? S deset, odvrati Jacques. Baka odgurne svoj tanjur. uje li ti
to? Nije ula. Jacques joj polako ponovi novost. Oh, ree ona, to je
zato to si pametan. Pametan ili ne, sljedee je godine trebao u zanat.
Dobro zna da nemamo novaca. Donosit e u kuu svoju tjednu plau.
Istina je, ree Catherine.
Vani su danje svjetlo i vruina poeli jenjavati. U to doba dana kad su
radionice radile punom parom, etvrt je bila pusta i tiha. Jacques je
promatrao ulicu. Nije znao to ustvari hoe, ali je znao da eli posluati
gospodina Bernarda. No, s devet godina, niti je znao niti se mogao
suprotstaviti baki. Ona je, meutim, oito oklijevala. A to e raditi
poslije? Ne znam. Moda u biti uitelj, poput gospodina Bernarda.
Da, za est godina! Prebirala je leu neto sporije. Pa, ree, ali ne,
ipak smo mi presiromani. Rei e gospodinu Bernardu da mi to ne
moemo.
Sutradan su ostala trojica priopila Jacquesu da su se njihove obitelji
sloile. A ti? Ne znam, ree on osjetivi se odjednom jo
siromanijim od svojih prijatelja, i to ga zaboli. Nakon nastave ostadoe
sva etvorica. Pierre, Fleurv i Santiago dali su odgovor. A ti,
komariu,? Ne znam. Gospodin Bernard ga je gledao. U redu je,
ree on ostalima. Ali morat ete naveer poslije nastave raditi sa mnom.
Sredit u to, moete ii. Kad su ovi izali, gospodin Bernard sjedne u
svoj naslonja i privue Jacquesa k sebi. Onda? Baka kae da smo
previe siromani i da na godinu moram poeti raditi. A tvoja majka?
Moja baka zapovijeda. Znam, ree gospodin Bernard. Neko je
vrijeme razmiljao, pa zagrli Jacquesa. Sluaj: mora je razumjeti. ivot
joj je teak. Njih su vas dvije same
132
odgojile, tvog brata i tebe, i uinile od vas dobre djeake. Zato se boji, to
je neizbjeno. Unato stipendiji trebat e ti jo malo pomoi, a osim toga
est godina nee donositi novac u kuu. Razumije? Jacques kimnu
glavom i ne gledajui uitelja. Dobro. Ali moda joj moemo objasniti.
Uzmi svoju torbu, idem s tobom! Kui?, zapita Jacques. Pa da, bit e
mi zadovoljstvo opet vidjeti tvoju majku.
Neto kasnije, gospodin Bernard pokucao je na njihova vrata pred
zbunjenim Jacquesovim pogledom. Baka ih je dola otvoriti tarui ruke u
pregau tako stisnutu oko pasa da joj je iskoio njezin staraki trbuh. Kad
je spazila uitelja krenula je rukom prema kosi da je zagladi. Onda,
bako, ree gospodin Bernard, u poslu, kao obino. Vrijedni ste vi. Baka
uvede posjetitelja u sobu kroz koju je trebalo proi do blagovaonice,
ponudi mu da sjedne za stol, izvadi ae i anisovac. Ne dajte se smetati,
doao sam samo malo popriati s vama. Za poetak, raspitivao se o
njezinoj djeci, pa o njezinu ivotu na imanju, o njezinom muu,
pripovijedao o svojoj djeci. U tom trenutku ude Catherine Cormerv,
usplahiri se, oslovi gospodina Bernarda s Gospodine uitelju, ode u
svoju sobu da se poelja i stavi istu pregau, pa se vrati i sjedne na rub
stolca podalje od stola. A ti malo proeci, ree gospodin Bernard
Jacquesu. Shvaate, ree zatim baki, hvalit u ga, pa bi mali jo mogao
pomisliti da je to istina... Jacques izae, strmoglavi se stubama i stane u
zasjedu na ulazna vrata. Proao je cijeli sat, ulica je ponovno oivjela,
nebo je izmeu fikusa postajalo zeleno, kad je gospodin Bernard izronio iz
stubita i naao mu se iza lea. Poeao ga je po glavi. No, dobro, sve je
dogovoreno. Tvoja je baka hrabra ena. to se pak tvoje majke tie...
Ah!, ree, nemoj je nikada zaboraviti. Gospodine, oglasi se
odjednom baka i pojavi se u hodniku. Jednom je rukom drala pregau, a
drugom
133
brisala oi. Zaboravila sam... rekli ste da ete davati dodatne satove
Jacquesu. Razumije se, ree ovaj. I nee dangubiti, vjerujte mi. Ali
mi vam neemo moi platiti. Gospodin Bernard ju je pozorno gledao.
Nita se ne brinite, ree drmajui Jacquesa, on mi je ve platio. On je
ve bio otiao, a baka uzme Jacquesa za ruku da se popnu u stan, i tada mu
prvi put stisnu ruku, svom snagom, i s nekom oajnikom njenou.
Mali moj, govorila je, mali moj.
Punih mjesec dana, svakog dana poslije nastave gospodin Bernard
zadravao je djecu po dva sata u koli i s njima radio. Jacques se naveer
vraao kui ponekad posve iscrpljen i razdraen i prihvaao se svojih
zadata. Baka ga je promatrala s tugom i ponosom. On pametna glava,
govorio je Ernest uvjereno, udarajui se akom po glavi. Da, ali to e
biti s nama? Jedne veeri, ona se trgnu: A njegova prva priest? Istini
za volju, religija u njihovoj kui nije zauzimala nikavo mjesto1. Nitko nije
iao na misu, nitko nije spominjao ili pouavao Boje zapovijedi, niti je
itko aludirao na nagrade ili kazne na onome svijetu. Kad bi pred bakom za
nekog rekli da je umro: Dobro je, nee vie prdit. Ako se radilo o nekom
prema kome je bilo za oekivati da neto osjea: Jadnik, rekla bi, bio
je tako mlad, bez obzira to je pokojnik ve odavno bio u godinama kad
se umire. No ona to nije radila iz neodgovornosti. Oko nje ih je, naime,
mnogo pomrlo. Njezino dvoje djece, njezin mu, zet i svi njezini neaci u
ratu. Smrt joj je bila isto tako bliska kao rad i siromatvo, nije na nju
mislila nego ju je na neki nain ivjela, a osim toga svakodnevne brige
padale su joj jo tee nego Alircima openito, koji su, zbog svojih
predrasuda i svoje kolektivne sudbine lieni onog posmrtnog pijeteta koji
cvjeta na vrhuncu civilizacija51.
Na margini: tri neitka retka. a Smrt u Aliru.
134
Za njih je to bilo iskuenje s kojim se trebalo suoiti, poput onih koja su
im prethodila, o kojima nisu nikad govorili, u kojima su pokuavali
dokazati hrabrost koju su smatrali najveom ovjekovom vrlinom, ali koju
je do daljnjega trebalo pokuati zaboraviti i odagnati od sebe. (Odatle
smijena strana svakog pogreba. Roak Maurice?) Ako se tom opem
raspoloenju doda okrutnost borbi i svakodnevnog rada, ne raunajui,
kad je rije o Jacquesovoj obitelji, stranu istroenost bijedom, bilo je
teko nai mjesto religiji. Za ujaka Ernesta, koji je ivio na razini osjetila,
religija je bila ono to je vidio, to jest pop i sveanost. Koristei se svojim
komi-arskim darom, nije proputao nijednu priliku da oponaa misni
obred, ukraavajui ga onomatopejama koje su doaravale latinski jezik, a
na kraju bi glumio istovremeno vjernike koji se klanjaju na zvuk zvonca i
sveenika koji kradom, dok su oni sagnuti, pije misno vino. to se tie
Catherine Cormerv, ona je bila jedina osoba ija se blagost mogla dovesti
u vezu s vjerom, no ta je blagost ujedno bila i njezina jedina vjera. Ona
niti je osporavala niti odobravala, pomalo se smijala alama svog brata, ali
je sveenike koje bi srela pozdravljala s Gospodine upnie. Nikad nije
govorila o Bogu. Iskreno govorei, Jacques tu rije nije ni uo cijelog svog
djetinjstva, i to ga nije zabrinjavalo. ivot, tajanstven i prtav, bio mu je
dostatan da ga cijelog ispuni.
Pored svega toga, ako bi u obitelji nekoga pokopali prema graanskom
obredu, nerijetko bi, to je bilo paradoksalno, baka ili ak ujak jadikovali
zato nije bilo sveenika: kao psa, govorili bi. Za njih je, naime, religija,
kao i za veinu Aliraca, bila dio drutvenog ivota i nita drugo. Bili su
katolici jednako tako kao to su bili Francuzi, to je obvezivalo na stanovit
broj obreda. Istinu govorei, ti su se obredi svodili na svega etiri:
krtenje, prvu priest, vjenanje
135
(ako ga je bilo) i posljednju pomast. Izmeu tih etiriju vremenski
udaljenih obreda, ljudi su se bavili drugim stvarima, prije svega
preivljavanjem.
Bilo je stoga samo po sebi razumljivo da Jacques mora ii na prvu priest,
kao to je iao i Henri kojem je ostala u najrunijem moguem sjeanju, ne
zbog samog obreda, nego zbog drutvenih posljedica, a ponajvie zbog
obvezatnih posjeta, u narednih nekoliko dana, prijateljima i roacima koji
su mu morali darovati neto novca, to je Henri s nelagodom primio i
morao predati baki, koja mu je od ukupne vrijednosti dala sasvim mali dio,
jer prva priest kota. No taj se obred obavlja oko djetetove dvanaeste
godine, a prije toga mora dvije godine pohaati vjeronauk. Jac-ques e
tako moi na prvu priest tek u drugom ili treem razredu liceja. Upravo
se na tu pomisao baka trgnula. Za nju je licej bilo neto pomalo mrano i
zastraujue, kao mjesto gdje treba uiti deset puta vie nego u pukoj
koli jer ono vodi k boljem materijalnom poloaju, a prema njezinom
shvaanju, nijedno materijalno poboljanje nije mogue stei bez
prekomjernog rada. S druge je pak strane, iz dna due prieljkivala
Jacquesov uspjeh zbog rtve koju je unaprijed prihvatila, pa se bojala da
e vrijeme posveeno vjeronauku ii nautrb vremenu za uenje. Ne,
ree, ne moe ii istovremeno u licej i na vjeronauk. Dobro, onda
neu ii na prvu priest, ree Jacques, mislei pritom prije svega na to
kako e izbjei sve one mune posjete i nepodnoljivo ponienje oko
primanja novca. Baka ga pogleda. Zato? To se moe srediti. Obuci se.
Idemo upniku. Ona ustane i odlunim korakom ode do svoje sobe. Kad
se vratila, umjesto haljetka i radne haljine koju je skinula, odjenula je
svoju jedinu crnu haljinu za izlaske [ f, zakopanu do vrata, i svezala oko
glave crni svileni rubac. Vijenac 1 Neitka rije
136
sijede kose obrubljivao je rubac, a njezine svijetle oi i stisnute usne
davali su joj izgled odlunosti same.
U sakristiji crkve Saint-Charles, grozne neogotike graevine, sjedila je,
drei za ruku Jacquesa koji je stajao pored nje, pred upnikom, debelim
ovjekom od ezdesetak godina, okrugla lica, pomalo mlitava, debela
nosa, mesnatih usana s dobroudnim osmijehom ispod krune od prosijede
kose, koji je sklopio ruke na svojoj halji napetoj iznad rairenih koljena.
elim da mali obavi prvu priest, ree baka. Veoma dobro, gospoo,
uinit emo od njega dobrog kranina. Koliko mu je godina? Devet.
Imate pravo to ga aljete na vjeronauk tako rano. Za tri godine bit e
savreno spreman za taj veliki dan. Ne, ree odsjeno baka. To se
mora obaviti odmah. Odmah? Ali priesti su tek za mjesec dana, osim
toga on ne moe pred oltar bez najmanje dvije godine vjeronauka. Baka
mu objasni situaciju. No upnik nije shvaao zato je nemogue
istovremeno se baviti studijem i vjerskim obrazovanjem. Strpljivou i
dobrotom, pozivao se na svoje iskustvo, navodio primjere... Baka ustane.
U tom sluaju, mali nee ii na prvu priest. Doi, Jacques, i povue
dijete prema izlazu. No, upnik potri za njima. ekajte, gospoo,
ekajte. Njeno je odvede natrag do njezina mjesta, pokua je urazumiti.
No baka je tresla glavom poput tvrdoglave stare mazge. Ili odmah, ili e
proi bez nje. upnik napokon popusti. Bio je uvjeren da e Jacques,
poto proe ubrzanu poduku iz vjeronauka, moi na prvu priest ve za
mjesec dana. I sveenik ih, klimajui glavom, otprati do vrata, gdje
pomiluje dijete po obrazu. Dobro sluaj to e ti govoriti, ree. Pritom
ga je gledao s nekom tugom.
Jacquesu su se tako nagomilali dodatni satovi s gospodinom Germaineom
i satovi iz vjeronauka etvrtkom i subotom naveer. Ispiti za stipendiju i
prva
137
priest pribliavali su se i vremenski se poklapali, dani su mu bili
preoptereeni, vie nije bilo mjesta za igranje, ak ni nedjeljom ili bolje
rei osobito nedjeljom, kad je mogao malo predahnuti od uenja, ali ga je
baka odmah zaposlila u kui i slala u trgovinu, podsjeajui ga na budue
rtve koje e obitelj morati podnijeti radi njegova kolovanja i na sve te
godine kad nee vie nita moi raditi za kuu. Ali, moda u i pasti,
rekao je Jacques, ispit je teak. Na neki je nain ponekad to i
prieljkivao, jer mu se teki teret svih tih rtava koje su mu neprestano
nabrajali uinio pretekim za njegov mladi ponos. Baka ga je zbunjeno
pogledala. Nije pomiljala na tu mogunost. Zatim je slegnula ramenima,
ne elei se objanjavati. Samo probaj, ree, isprait u ti tur.
Predavanja iz vjeronauka drao je pomoni upnik, visok, gotovo
beskrajan u svojoj dugoj crnoj halji, suh, orlovskog nosa i upalih obraza,
isto toliko strog i neumoljiv koliko je stari upnik bio blag i dobar.
Njegova je nastavna metoda poivala na uenju napamet i, mada
primitivna, bila je moda jedina doista prilagoena tim malim sirovim i
tvrdoglavim ljudima koje je imao zadatak duhovno obrazovati. Trebalo je
nauiti pitanja i odgovore: to je Bog...?...a Te rijei mladim kateku-
menima nisu znaile apsolutno nita, i Jacques ih je, budui da je imao
izvrsno pamenje, recitirao nepogreivo, ne razumijevajui nikad nita.
Kad bi neko drugo dijete odgovaralo, on bi prodavao zjake ili se kreveljio
s drugovima. Tako ga je jednog dana visoki upnik uhvatio pogledom dok
je izvodio jednu od svojih grimasa, te mislei kako je upuena njemu,
odlui ga podsjetiti da valja potivati njegovu svetost, pred svom djecom
pozove Jacquesa te mu svojom dugom koatom rukom prilijepi propisnu
pljusku.
Pogledati jedan katekizam
138
Udarac je bio tako jak da je Jacques umalo pao. Idi sad na mjesto, ree
upnik. Dijete ga pogleda, ne ispustivi ni suze (uostalom, cijelog ivota
samo su ga dobrota i ljubav mogli rasplakati, nikad zlo ili batine koji su,
naprotiv, samo jaali njegovu sranost i odlunost) i vrati se u klupu.
Lijevi mu je obraz gorio, osjeao je okus krvi u ustima. Vrkom jezika
otkrije da mu je od udarca obraz s unutranje strane napuknuo i krvari.
Proguta krv.
Ubudue je na satovima vjeronauka sjedio odsutno, kad mu se sveenik
obraao gledao je u njega mirno, ni neprijateljski ni prijateljski, bez greke
recitirao pitanja i odgovore to su se odnosili na boansko bie i Kristovu
rtvu, tisuu milja udaljen od mjesta na kojem je recitirao, razmiljajui o
svoja dva ispita koji su zapravo bila jedan. Zadubljen u uenje kao u jedan
te isti san koji ne prestaje, dirnut samo, i to na neki nejasan nain,
veernjim misama u groznoj hladnoj crkvi kojih je bilo sve vie, ali za
kojih je sluao glazbu s orgulja koju je tada uo po prvi put, jer je do tada
sluao samo neke glupe pripjeve, sanjao je jo punije i jo opojnije snove
nastanjene zlaanim milovanjima crkvenih predmeta i sveenikog ruha u
polutami crkve, ususret tajni, tajni bez imena, gdje imenovana i strogo
odreena boanska bia nisu imala to traiti, jer su bila samo nastavak
turog svijeta u kojem je ivio; ta topla i nejasna tajna u koju bi uranjao,
nadovezivala se na svakodnevnu tajnovitost suz-drljivog smjeka ili
utnje njegove majke, kad bi u predveerje uao u blagovaonicu gdje je, ne
upalivi petrolejsku svjetiljku jer je bila sama kod kue, sjedila u tami
putajui da no polako ispuni prostoriju, njena prilika, jo tamnija i gua
od tame, kroz prozor je zamiljeno promatrala ulinu vrevu, za nju posve
nijemu, dijete bi tad zastalo na pragu, tuna srca, ispunjeno oajnikom
ljubavlju prema majci i prema
139
onome u njoj to nije ili to vie nije pripadalo ovom svijetu i prostoj
svakidanjici. Onda je dola prva priest, od koje se Jacques sjeao
uglavnom samo ispovijedi dan uoi, na kojoj je priznao samo one svoje
loe postupke za koje su mu rekli da su greni, dakle malo toga, i jeste li
imali grene misli?, Da, oe, reklo je dijete za svaki sluaj iako mu nije
bilo jasno kako misao moe biti grena, i do sutradan je ivio u strahu da
mu se ne otme neka grena misao ili pak, to mu je bilo razumljivije, neka
od onih nepristojnih rijei kojima je obilovao njegov rjenik kolarca, pa
se kako je znao i umio barem od rijei suzdravao do jutra kad se
odravao obred, i kad je u mornarsko plavom odijelu i s bijelom trakom
oko rukava, s malim molitvenikom i krunicom od sitnih bijelih kuglica u
ruci, sve to poklon manje siromanih roaka (tete Marguerite itd.),
prolazio s votanicom sredinjom laom u povorci djece koja su takoer
drala u ruci vo-tanice pod ushienim pogledima rodbine koja je stajala u
pokrajnim laama, a glazba to je zagrmjela u tom trenutku ga sledi,
ispuni ga jezom i nekim izvanrednim zanosom u kojem je po prvi put
osjetio svoju snagu, svoju sposobnost da pobjeuje i da ivi, zanos koji ga
nije naputao cijelo vrijeme obreda, koji mu je odvraao pozornost od
svega to se dogaalo, ukljuujui i samu priest, pa ni kasnije, za vrijeme
objeda s roacima koji su bili pozvani za stol [bogatiji] nego obino, to je
silno podiglo raspoloenje uzvanika naviklih da jedu i piju malo, sve dok
silna radost nije ispunila prostoriju, i to je posve unitilo Jacquesov zanos i
ak ga do te mjere zasmetalo da je u trenutku deserta, na vrhuncu opeg
oduevljanja, briznuo u pla. to ti je?, pitala je baka. Ne znam, ne
znam, na to ga je baka, oajna, pljusnula. Tako e barem znati zato
plae, ree. Ali zapravo je znao, dok je gledao preko stola majku koja
mu se tuno osmjehivala.
140
To je dobro prolo, ree gospodin Bernard, a sad na posao. Jo
nekoliko dana naporna rada, zadnji sati odravali su se kod gospodina
Bernarda (opisati stan?), i jednog jutra, na tramvajskoj postaji nedaleko od
Jacquesove kue etiri aka oboruana podmetaem za pisanje, ravnalom i
pernicom okupila su se oko gospodina Germainea, i Jacques je vidio
majku i baku kako se naginju preko balkona i mau im.
Licej u kojem su se odravali ispiti bio je tono na drugom kraju, s druge
strane gradskog luka du zaljeva, u nekad bogatoj i sumornoj etvrti koja
je, zahvaljujui panjolskim doseljenicima, postala jednom od najpukijih
i najivljih alirskih etvrti. Sam je licej bilo golemo etverokutno zdanje
to se nadnijelo nad ulicu. Do njega su vodila dva pobona stubita i jedno
sredinje, iroko i monumentalno, kojem su se sa svake strane nalazili
skromni vrtovi zasaeni stablima banana i1 zatieni od akog
vandalizma reetkastom ogradom. Sredinje je stubite vodilo do galerije
na kojoj se sastajalo s pobonim stubitima i gdje su se otvarala
monumentalna vrata u posebnim prilikama, pored kojih su bila jedna
mnogo manja to su vodila uz stan portira, i ta su se obino koristila.
Upravo u toj galeriji, meu prvim pristiglim acima, od kojih je veina
skrivala strah nemarnim, neusiljenim dranjem, dok su kod nekih bljedilo i
utnja odavali tjeskobu, ekali su i gospodin Bernard i njegovi aci, pred
zatvorenim vratima u rano, jo svjee jutro i pred jo vlanom ulicom koju
e sunce zaas prekriti prainom. Uranili su dobrih pola sata, utjeli su,
stisnuvi se uz uitelja, koji nije znao to bi im rekao pa ih je odjednom
ostavio, rekavi da se odmah vraa. I doista nekoliko trenutaka kasnije
vidjeli su ga kako im prilazi, elegantan kao uvijek u
Na tona mjestu u rukopisu nedostaje rije.
141
svom eiru sa svinutim obodom i gamaama koje je stavio posebno za tu
priliku, nosei u svakoj ruci po dva zamotuljka od svilenog papira spiralno
uvinuta s jednog kraja da bi ih se moglo drati, a kad im se sasvim
pribliio primijetili su na njima masne mrlje. Evo kroasana, ree
gospodin Bernard. Pojedite jedan sada, a drugi sauvajte za deset sati.
Rekli su hvala i jeli, ali ivakano i neprobavljivo tijesto teko im je silazilo
niz grlo. Nemojte paniariti, ponavljao je uitelj. Paljivo proitajte
zadatak i temu sastavka. Proitajte ih vie puta. Imate vremena. Hoe,
proitat e vie puta, posluat e ga, njega koji je znao sve i pored kojeg je
ivot bio bez problema, bilo je dovoljno prepustiti mu se. U tom trenutku
zau se graja pokraj malih vrata. ezdesetak okupljenih aka uputi se
zajedno u tom smjeru. Neki je podvornik otvorio vrata i poeo itati popis.
Jacquesovo ime prozvano je medu prvima. Drao je uitelja za ruku, na
trenutak je oklijevao. Idi, dijete moje, ree mu gospodin Bernard.
Jacques se drhtei uputio prema vratima i prije nego to je preao prag
okrenu se prema svom uitelju. On je stajao na svom mjestu, visok, vrst,
mirno se smjekao Jacquesu i kimao glavom u znak odobravanjaa.
U podne ih je gospodin Bernard ekao na izlazu. Pokazali su mu svoje
koncepte. Samo se Santiago zabunio u rjeavanju zadatka. Tvoj je
sastavak veoma dobar, rekao je kratko Jacquesu. U jedan sat otpratio ih
je natrag. U etiri sata opet je bio tamo i provjeravao njihova rjeenja.
Idemo, ree, sad treba ekati. Dva dana kasnije, u deset sati ujutro
opet su sva petorica bila pred malim vratima. Vrata se otvorie i podvornik
opet pone itati ovaj put mnogo krai popis onih koji su proli. U opoj
graji Jacques
provjeriti program stipendija.
142
nije uo svoje ime. Ali osjeti radosno tapanje po potiljku i zau g.
Bernarda kako mu kae: Bravo, komariu. Primljen si. Samo je dobri
Santiago pao, i svi su ga gledali s tugom. Nita zato, govorio je, nita
zato. Jacques vie nije znao gdje je ni to se zbiva, vraali su se sva
etvorica tramvajem, otii u do vaih roditelja, rekao je gospodin
Bernard, svra-tit u najprije do Cormerva jer je on najblie; skromna je
blagovaonica sad bila puna ena, bila je tu baka, majka, koja je uzela
slobodan dan za tu priliku (?), i njihove susjede Massonove, a Jacques se
drao uz uitelja, udiui po posljednji put miris kolonjske vode,
prilijepljen uz prijateljsku toplinu toga postojanog tijela, a baka je blistala
od sree pred susjedama. Hvala vam, gospodine Bernard, hvala vam,
govorila je dok je uitelj milovao dijete po glavi. Vie me ne treba,
rekao je, sad e imati uitelje uenije od mene. Ali zna gdje sam, doi do
mene ako ti zatreba pomo. Otiao je, a Jacques je ostao sam, izgubljen
meu svim tim enama, zatim je potrao do prozora, i dok je gledao
uitelja kako ga jo jednom pozdravlja ostavljajui ga samog, umjesto
radosti zbog uspjeha, golema djeja tuga obuze mu srce, kao da je
unaprijed znao da ga je taj uspjeh upravo oteo nevinom i toplom svijetu
siromanih, svijetu zatvorenom u sebe poput otoka u drutvu, u kojem,
meutim, siromatvo zamjenjuje obitelj i solidarnost, da bi bio baen u
nepoznati svijet, koji nije bio njegov, i za koji nije mogao vjerovati da su
uitelji u njemu ueniji od ovoga ovdje ije je srce znalo sve, svijet u
kojem e odsad morati uiti, otkrivati bez iije pomoi, kako postati
konano odrastao ovjek bez podrke jedinog ovjeka koji mu je ikada
pomogao, odrastati i izgraivati se sam, uz najveu moguu cijenu.
143
7. Mondovi: Kolonizacija i otac
aSad je odrastao ovjek.... Na cesti od Bonea za Mondovi, kola u kojima
je bio J. Cormerv mimoilazila su se s dipovima naikanim pukama koji
su vozili polako...
- Gospodin Veillard?
-Da.
Uokviren vratima svoje skromne seoske kue, ovjek koji je gledao
Jacquesa Cormerva bio je nizak, zdepast i oblih ramena. Lijevom je rukom
drao vrata otvorenima dok je desnom vrsto zagrlio dovratak, tako da je
istovremeno nudio i prijeio prolaz u kuu. Sudei po rijetkoj prosijedoj
kosi koja mu je davala izgled Rimljanina, mogao je imati etrdesetak
godina. No preplanula koa njegova pravilnog lica, svijetle oi, pomalo
tromo tijelo, ali bez imalo sala i bez trbuha, u hlaama kaki boje, sandale i
plava koulja s depovima inili su ga jo mlaim. Nepomino je sluao
Jacquesova objanjenja. Zatim ree: Uite, i nestane u kui. Dok je
Jacques prolazio malim hodnikom obijeljenih zidova, u kojem su od
namjetaja bili samo jedna smea krinja i drveni dra za kiobrane,
zauo je iza sebe gazdin smijeh. Sve u svemu, pravo hodoae. Pa,
iskreno reeno, pravi je trenutak za to. Zato?, upita Jacques. Uite u
blagovaonicu, odvrati kolon. To je najhladnija prostorija. Pola
Kola na konjsku zapregu vlak brod avion.
145
blagovaonice inila je veranda u kojoj su sve slamnate zavjese, osim
jedne, bile sputene. Pored stola i ormara za stolno posue od svijetla drva
izraenih u modernom stilu, u prostoriji su jo bili stolci od trstike i
brodske lealjke. Jacques se okrenu i opazi da je sam. Primakne se verandi
i kroz prostor to ga nisu zakri-vale zavjese ugleda dvorite u kojem bijahu
zasaena stabla lanog papra meu kojim su se svjetlucala dva arko
crvena traktora. U daljini, pod jo podnoljivim prijepodnevnim suncem,
poinjali su redovi vinove loze. Trenutak kasnije, gazda ue s pladnjem na
koji je stavio bocu s anisovcem, ae i bocu ohlaene vode.
Domain podigne svoju au s mlijeno bijelom tekuinom. Da ste doli
malo kasnije, moglo vam se dogoditi da vie nikog ne zateknete ovdje. U
svakom sluaju nijednog Francuza koji bi vam mogao dati bilo kakvu
obavijest. Stari mi je lijenik rekao da sam se rodio na ovom vaem
imanju. Da, on je pripadao imanju Saint-Apotre, no, moji su ga roditelji
kupili poslije rata. Jacques se ogledavao uokolo. No, vi sigurno niste
roeni u ovoj kui. Moji su roditelji sve pregradili. Jesu li prije rata znali
mog oca? Ne vjerujem. ivjeli su uz tunisku granicu, a onda su se
eljeli pribliiti civilizaciji. Solferino je za njih bila civilizacija. Nisu
uli govoriti o bivem upravitelju? Nisu. Budui da ste odavde, znate
kako je. Tu se nita ne uva. Rui se i ponovno gradi. Misli se na
budunost i zaboravlja sve ostalo. Dobro onda, ree Jacques, smetao
sam vam ni za to. Niste, odvrati ovaj, bilo mi je drago. I nasmijei
mu se. Jacques ispije svoje pie. Vai su roditelji ostali uz granicu? Ne,
to je zabranjena zona. Pored brane. Vidi se da ne poznajete mog oca. I on
ispije ostatak svog pia, pa kao da je odjednom ivnuo, prasnu u smijeh:
On je stari kolon. Onaj staromodni. Od onih koje psuju u Parizu, znate
ve. Istina je da je uvijek bio krut. ezdeset godina. Ali
146
visok i suh poput puritanca s onom svojom [konjskom] glavom.
Patrijarhalni tip, shvaate. Njegovi su arapski radnici s njim vidjeli svoje,
a i njegovi sinovi, poteno govorei. Tako je prole godine kad se trebalo
iseliti tu bila prava korida. Cijeli je kraj postao opasan. Morali smo spavati
s pukama. Kad je napadnuto imanje Raskil, sjeate se? Ne, ree
Jacques. Da, otac i dva sina zadavljeni, majka i ki dugo silovane pa
ubijene... Ukratko... Prefekt je imao tu nesreu da kae okupljenim
poljoprivrednicima kako treba razmotriti [kolonijalna] pitanja, odnos
prema Arapima, i da je sad okrenuta nova stranica. Na to mu je stari
odgovorio da nitko na svijetu nee njemu krojiti zakon. No, otada nije vie
otvorio usta. Nou bi ustajao i izlazio. Moja ga je majka promatrala kroz
rebrenice i vidjela ga kako seta svojom zemljom. Kad je stigao nalog za
evakuaciju, nije rekao ni rijei. Berba je bila zavrena, vino u bavama.
Odepio je bave, otiao zatim do izvora slane vode koji je sam
svojevremeno skrenuo sa svoje zemlje te ga vratio u stari tok, privrstio za
traktor plug za duboko oranje. Puna tri dana je, gologlav, za volanom
traktora, upao trsove vinove loze sa cijelog imanja. Zamislite samo starog
kako onako suh poskakuje na traktoru, pritie gas kad ralo zapne za koji
deblji trs, nije dolazio ni na jelo, majka mu je donosila kruh, sir i
[soubressade] koje je gutao smireno, kao to je sve radio, pa se, bacivi
zadnji okrajak kruha, jo ee dao na posao, i tako od izlaska do zalaska
sunca, ne osvrui se na planine na obzorju, ni na Arape koji su zaas bili
obavijeteni pa su, drei se po strani, utke, gledali to radi. A kad je
mladi kapetan, kojeg je netko upozorio, doao i zatraio objanjenje, stari
mu je rekao: Mladiu, budui da je sve to smo ovdje uinili zloin, treba
ga izbrisati. Kad je sve bilo gotovo, vratio se na imanje, proao dvoritem
natopljenim vinom to je isteklo iz bavi, i poeo se pakirati. Arapski
radnici
147
ekali su ga u dvoritu. (Bila je tu i patrola koju je poslao kapetan, nije ba
bilo jasno zato, s ljubaznim mladim porunikom koji je ekao nareenje.)
to emo mi, gazda? Da sam na vaem mjestu, rekao je stari, iao
bih u makiju. Oni e pobijediti. Nema vie pravih ljudi u Francuskoj.
Domain se smijao: - Bio je prilino izravan, ne?
- Oni su s vama?
- Ne. On vie nije htio uti za Alir. U Marseilleu je, u novogradnji...
mama mi pie da se vrti po sobi kao lav u kavezu.
-A vi?
- Ah, ja, ja ostajem, i to do kraja. Ostat u togod da se dogodilo... Obitelj
sam poslao u Alir, a ja u krepati ovdje. To u Parizu ne razumiju. Znate li
tko nas, osim nas samih, jedini moe razumjeti?
- Arapi.
- Upravo tako. Stvoreni smo da se razumijemo. Jednako glupi i sirovi kao
mi, ali ista ljudska krv u ilama. Jo emo se malo ubijati, rezati si jaja i
uzajamno se muiti. A nakon toga emo ponovno ivjetu kao ljudi. To je
takva zemlja. Jo jedan anisovac?
- Ali lagani, - ree Jacques.
Ubrzo zatim, izaoe. Jacques je htio znati je li u kraju ostao jo netko tko
je mogao poznavati njegove roditelje. Po Veillardovu miljenju, nije, osim
starog lijenika koji ga je donio na svijet i koji je kao umirovljenik ostao u
Solferinu, nije bilo vie nikoga. Imanje Saint-Apotre dva put je mijenjalo
vlasnike, mnogi su arapski radnici pomrli u oba rata, rodili su se novi.
Ovdje se sve mijenja, ponavljao je Veillard. I to brzo, veoma brzo, sve
se zaboravlja. Ipak, moda stari Tamzal... On je bio uvar na jednom od
majura imanja Saint-Apotre. Godine 1923. mogao je imati dvadesetak
godina. Na kraju krajeva, Jacques e tako barem razgledati kraj u kojem je
roen.
Osim sa sjevera, krajolik je u daljini bio okruen planinama iji su se
obrisi jedva nazirali uslijed podnevne ege, nalik na goleme blokove od
kamena i svjetlucave magle, izmeu kojih je dolina Sevbouse, nekad
movarna, pruala sve do mora na sjeveru, pod nebom izblijedjelim od
vruine, svoje vinograde pravilnih redova, s liem to se plavilo od
modre galice i ve crnim grozdovima, presijecane mjestimice redovima
empresa ili umarcima eukaliptusa u ijoj su se sjeni sklonile kue. Ili su
poljskim putem i crvena se praina podizala iza svakog njihova koraka.
Pred njima, sve do planina, zrak je treperio, a sunce prilo. Kad su stigli
do male kue iza umarka platana bili su mokri od znoja. Nevidljivi pas
doeka ih bijesnim laveom.
Vrata od dudova drva na maloj, prilino oronuloj kui, bila su brino
zatvorena. Veillard pokuca. Lajanje se udvostrui. inilo se da dolazi iz
malog zatvorenog dvorita s druge strane kue. Nitko se ne pomaknu.
Povjerenje je na visini, ree Veillard. Tu su. Ali ekaju.
- Tamzal!, - viknu, - ja sam, Veillard.
- Prije est mjeseci doli su po njegova zeta, htjeli su znati da li
opskrbljuje hranom pobunjenike. Vie nisu uli za njega. Onda su prije
mjesec dana rekli Tamzalu da je najvjerojatnije htio pobjei pa su ga ubili.
- Ah, tako, - ree Jacques. - A je li doista opskrbljivao pobunjenike?
- Moda je, moda nije. to ete, rat je. No, to objanjava zato se vrata
tako sporo otvaraju u zemlji gostoljubivih ljudi.
U tom trenutku vrata se otvorie... Tamzal, nizak, kose [ ]\ sa slamnatim
eirom iroka oboda na glavi, u pokrpanom plavom radnom odijelu,
smjekao se
Dvije neitke rijei.
148
149
Veillardu i gledao Jacquesa. To je prijatelj. Roen je ovdje. Ui, ree
Tamzal, popit e aj.
Tamzal se niega nije sjeao. Da, moda. Jedan njegov ujak pripovijedao
mu je o nekom upravitelju imanja koji je ostao nekoliko mjeseci, poslije
rata. Prije, na to e Jacques. Da, ili prije, mogue je, on je tada bio
veoma mlad, a to je bilo s njegovim ocem? Poginuo je u ratu.
Mektoub1, ree Tamzal. Rat je gadna stvar. Uvijek je bilo rata, ree
Veillard. Ali ovjek se brzo privikne na mir. Pa misli da je to normalno. A
zapravo je rat normalana. Ljudi su ludi, ree Tamzal, odlazei u drugu
sobu po pladanj s ajem to mu ga je pruala neka ena glave okrenute na
drugu stranu. Ispie kipui aj, zahvalie se, pa krenue pregrijanim putem
to je vodio kroz vinograde. Vraam se svojim taksijem u Solferino.
Doktor me pozvao na veeru. I ja se pozivam. Priekajte. Ponijet u
neto za jelo.
Kasnije, u avionu koji ga je vraao u Alir, Jacques je pokuao dovesti u
red obavijesti koje je prikupio. Bilo ih je, zapravo, veoma malo i nijedna
nije imala izravne veze s njegovim ocem. inilo se da se no uspinje sa
zemlje gotovo mjerljivom brzinom da bi konano potpuno obavila avion,
koji je klizio ravno, bez ijednog trzaja, poput vijka to se zabija u debljinu
noi. Tama je samo pojaavala Jacquesovu nelagodu, osjeao se dvostruko
zatoenim, avionom i tamom, i teko je disao. Prisjeao se matine knjige
roenih, imena dvaju svjedoka, pravih francuskih imena kakva se mogu
proitati na cimerima parikih duana, a stari lijenik, poto mu je
ispripovijedao poneto o oevu dolasku, o njegovu roenju, rekao mu je
da su to bila dva trgovca iz Solferina, prvi koje su naili, koji su pristali
uiniti uslugu njegovu ocu, a nosili su
1 Na arapskom: Tako je bilo zapisano (u sudbini). a proiriti
150
imena iz parikog predgraa, da, ali nije u tom bilo nieg neobinog, jer su
Solferino osnovali revolucionari iz etrdeset osme. Ah, da rekao je
Veillard, moji su pradjedovi bili meu njima. Odatle mom starom
revolucionarni duh. Zatim doda da je njegov pradjed bio stolar u
Foubourgu Saint-Denis, a praba-ka pralja finog rublja. U Parizu je vladala
velika nezaposlenost, poeli su nemiri, i Ustavotvorna skuptina je
izglasala pedeset milijuna za finaciranje jedne kolonije8. Svakom je
obeana kua i 2 do 10 hektara zemlje. Moete zamisliti koliko je bilo
kandidata. Vie od tisuu. I svi su sanjali o Obeanoj zemlji. Pogotovu
mukarci. ene su se, meutim, bojale nepoznatog. Ali oni! Pa nisu dizali
revoluciju nizato! Bili su od onih to vjeruju u Djeda Mraza. Anjihov je
Djed Mraz, tj. Boinjak, nosio burnus. I bogami, dobili su svoj mali
Boi. Otili su 49. a prva je kua izgraena 54. U meuvremenu...
Jacques je sada lake disao. Prva se tama razlila nebom, povukla se poput
plime, ostavljajui za sobom pregrt zvijezda, pa je nebo sad bilo posuto
zvijezdama. Ometala ga je jo samo zagluujua buka motora pod
njegovim nogama. Pokuao se prisjetiti starog trgovca rogaima i
krmivom koji je poznavao njegova oca, nejasno ga se sjeao i neprestano
ponavljao: Nimalo razgovorljiv, nije bio nimalo razgovorljiv. Ali buka
ga je zamarala, tonuo je u neku vrstu tuposti u kojoj je uzalud pokuavao
zamisliti oca koji se gubio iza tog nepreglednog i neprijateljskog krajolika,
stapao se s bezimenom povijesti toga sela i te doline. Pojedinosti iz
razgovora s lijenikom dolazile su mu u misli s istim onim naporom s
kojim i teglenice koje su, prema rijeima lijenika, odvele parike kolone
u Solferino. Istim onim naporom, jer u ono vrijeme nije bilo vlaka, ne, ne,
da, bilo je, ali je iao
48 [broj je autor zaokruio perom, prim.izd.]
151
samo do Lyona. Dakle, est teglenica koje su vukli teglei konji i
Marseljeza i Le Chant du depart, razumije se, u izvoenju gradskog
orkestra, uz blagoslov opi-nara i klera na obalama Seine, sa zastavom na
kojoj je bilo izvezeno ime jo nepostojeeg sela koje e putnici udom
stvoriti. Teglenica se ve otisnula od obale, Pariz je klizio u daljinu, gubio
obrise, nestajao, blagoslovljen bio va pothvat, i ak su i oni najjai,
okorjeli borci s barikada, utjeli, srce im se paralo, njihove su se
prestraene ene privijale uz njihovu snagu, a u potpalublju je trebalo
spavati na utavim slamari-cama i s prljavom vodom u visini glave, i
ene su se svlaile prve, iza plahti koje su jedne drugima pridravale. Gdje
je u svemu tome bio njegov otac? Nigdje, a ipak su mu te teglenice to su
ih sto godina ranije teglili konji po kanalima u kasnu jesen, otiskujui se
mjesecima od obala rijeka prekrivenih poutje-lim liem, ispraivane
ljeskama i ogoljelim vrbama pod sivim nebom, doekivane u gradovima
slubenim fanfarama, i ispraivane svaki put s novim teretom tih novih
skitnica prema nepoznatoj zemlji, govorile o tom mladom pokojniku iz
Saint-Brieuca vie nego [senilne] i zbrkane uspomene koje je doao traiti.
Motori su sad promijenili brzinu. Te tamne gromade, ti razlomljeni i britki
komadi noi tamo dolje, to je bila Kabilija, divlji i krvav predio te zemlje,
veoma dugo divlje i krvave, prema kojem su sto godina ranije radnici iz
48, nagurani u fregatu na zamanjak, Labrador, rekao je stari doktor,
tako se zvala, moete li zamisliti, Labrador za putovanje prema suncu i
komarcima, Labrador koji je svim lopatama brodskog kotaa grabio
ledenu vodu to ju je maestral podizao u oluju, s palubama ibanim
polarnim vjetrom punih pet dana i noi, a osvajai u dnu potpalublja,
nasmrt bolesni, povraaju jedni po drugima i ele jedino umrijeti, i tako
sve do ulaska u
152
luku u Boneu, sa svim onim ljudstvom u pristanitu okupljenim da s
glazbom doeka avanturiste pozelenjelih lica to su doli izdaleka,
napustili glavni grad Europe, sa svojim enama, djecom i namjetajem da
bi se iskrcali teturajui, nakon pet tjedana lutanja, na tom tlu plaviastih
obzorja, gdje su ostali zateeni nekim udnim mirisom, mjeavinom gnoja,
zaina i
[ I1-
Jacques se okrenu u svom sjedalu; napola je spavao. Vidio je oca kojeg
nije nikad upoznao, kojem ni stas nije poznavao, vidio ga je na tom
pristanitu u Boneu s ostalim iseljenicima, dok su koloturi sputali
sirotinjski namjetaj koji je preivio putovanje, a ljudi se svaali zbog
onog koji se izgubio. Bio je ondje, odluan, smrknut, stisnutih zuba, i
napokon, nije li moda upravo tom cestom, od Bonea do Solferina,
etrdesetak godina ranije, proputovao dvokolicom, pod istim jesenskim
nebom? No, za iseljenike nije postojala cesta, ene i djeca tiskali su se na
vojnim kolima za municiju, mukarci su pjeaili, probijajui se nasumce
kroz movarnu dolinu ili bodljikavu makiju pod neprijateljskim pogledima
grupica Arapa koje su sretali s vremena na vrijeme i koji su se drali
podalje, praeni neprestano laveom opora kabil-skih pasa, sve dok
krajem dana nisu stigli u isti onaj kraj u koji je bio stigao i njegov otac
etrdesetak godina ranije, ravan, okruen udaljenim visovima, bez ijedne
kue, bez komadia obraene zemlje, prekriven samo aicom vojnikih
atora boje zemlje, samo goli i pust prostor, koji je za njih predstavljao
kraj svijeta, izmeu praznog neba i opasne* zemlje, a ene su nou plakale
od umora, od straha i razoaranja.
Jedna neitka rije, nepoznate
153
Isti taj dolazak nou u neko bijedno i neprijateljsko mjesto, isti ljudi, i
onda, i onda... Oh! Jacques nije znao je li bilo tako i s njegovim ocem, ali
ostali su se, a to je dolazilo na isto, morali trgnuti pred vojnicima koji su se
smijali, i smjestiti se u atore. Kue e doi kasnije, sagradit e ih,
podijeliti zemlju, a rad, sveti rad, donijet e spas za sve. Ali rad je morao
priekati... rekao je Veillard. Kia, alirska kia, obilna, okrutna,
nepresuna, padala je punih osam dana, rijeka Sey-bouse se razlila.
Movare su dopirale sve do ruba atora iz kojih nisu mogli izai,
neprijateljska braa u prljavom promiskuitetu golemih atora to su
odzvanjali pod beskrajnim pljuskom, i da bi izbjegli smrad nasjekli su
uplje trske da bi mogli urinirati iznutra prema van, a im je kia prestala,
doista su se prihvatili posla pod nadzorom stolara i gradili drvene barake.
Bili su doista hrabri, ree Veillard smijui se. Zavrili su svoje kuerke
u proljee, a onda zaradili koleru. Ako je vjerovati mom starom, pradjed
stolar izgubio je tada ker i enu, koje su imale pravo to su oklijevale
pred tim putovanjem. Da, da, govorio je etajui gore-dolje stari
lijenik, uvijek uspravan i ponosan sa svojim gamaama, i koji nije znao
sjediti na miru, umiralo ih je na desetke dnevno. Vruine su nastupile
prije vremena, kuhali su se u barakama. A to se higijene tie... Ukratko,
umiralo ih je na desetke dnevno. Njihova subraa, vojnici, nisu vie znali
to initi. udna su to bila subraa, uostalom. Iscrpli su sve svoje lijekove.
Onda im je pala napamet jedna zamisao. Ljudi moraju plesati da bi im se
zagrijala krv. Tako su koloni svake noi poslije posla, izmeu dva pogreba,
plesali uz zvuke violine. I doista, to i nije bila tako loa zamisao. Uz
vruinu koja je vladala, ti su se jadni ljudi kupali u znoju, a epidemija je
zaustavljena. Tu zamisao treba produbiti. To je doista
154
bila dobra zamisao. Po vruoj i vlanoj noi, medu barakama u kojima su
spavali bolesnici, oko violinista koji je sjedio na drvenom sanduku, uz
svjetiljku oko koje su zujali komari i ostali kukci, osvajai odjeveni u
duge halje ili zamotani u plahtu, svojski su se znojili uz veliku vatru od
ipraja, dok su na sve etiri strane logora strae uvale zatoenike od
crnogrivih lavova, od kradljivaca stoke, od arapskih bandi ili pak racija
pripadnika drugih francuskih kolonija u potrazi za zabavom ili hranom.
Kasnije su im, napokon, dali zemlju, parcele razasute daleko od sela s
barakama. Kasnije su izgradili i selo sa zemljanim zidinama. Ali dvije
treine doseljenika, ondje kao i u cijelom Aliru, pomrlo je ne dotakavi se
ni motike ni pluga. Ostali su se nastavili ponaati kao Pariani na polju i
obraivali su zemlju sa sklopivim cilindrom na glavi, s pukom o ramenu,
lulom u zubima, samo su lule s poklopcem bile doputene, nipoto
cigarete, zbog opasnosti od poara, s kininom u depu, kininom koji se
prodavao u gostionicama u Boneu i u kantini u Mondoviu kao svako drugo
pie, uzdravlje, a uz njih su bile ene u svilenim haljinama. Ali puke i
vojnici uvijek su bili oko njih, ak su i za pranje rublja u Sevbousi ene,
koje su nekad u praonici ulice des Archives radei mirno avrljale, trebale
pratnju, i esti su bili napadi na samo selo nou, kao 51. za vrijeme jedne
od pobuna kada su stotine konjanika u burnusima to su leprali oko zidina
na kraju pobjegli pred dimnjacima eljeznih pei to su ih u njih uperili
zatoenici, imitirajui topovske cijevi, gradei i radei u neprijateljskoj
zemlji koja je odbijala okupaciju i osveivala se na svemu na to je naila,
i zato je Jacques, sad dok se avion dizao i sputao, mislio na svoju
majku? U mislima je vidio onaj tenk zaglibljen u blato na cesti za Bone,
gdje su koloni ostavili trudnu enu da bi otili po pomo, a kad su se
vratili nali su je rasparana
155
w
trbuha i odrezanih dojki. Bio je rat, rekao je Veillard. Budimo poteni,
dodao je stari lijenik, zatvorili su ih u pilje s njihovim obiteljima, ma,
jesu, jesu, i odrezali jaja prvim Berberima, a oni su pak... i tu dolazimo do
prvog zloinca, znate, onog koji se zvao Kain, i otada traje rat, ljudi su
uasni, pogotovu pod estokim suncem.
A poslije objeda proetali bi selom nalik stotinama drugih sela po cijelom
kraju, nekoliko stotina kuica u graanskom stilu s kraja 19. stoljea,
rasporeenih u nekoliko ulica koje su se sjekle pod pravim kutem, s
velikim zdanjima poput zadruge, poljoprivredne tedionce i dvorane za
sveanosti, a u sreditu svega mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije
koji je podsjeao na vrtuljak ili na ulaz u metro, i gdje su godinama,
mjesno pjevako drutvo ili vojni orkestar, na blagdane davali koncerte,
dok su parovi u nedjeljnom ruhu kruili oko njih, usred praine i sparine,
ljutei kikiriki. I danas je bila nedjelja, ali su propagandne vojne slube u
paviljonu postavile zvunike, mnotvo su sainjavali uglavnom Arapi, ali
nisu etali trgom ve su podalje mirno sluali arapsku glazbu koja se
preklapala s govorima, a Francuzi su se, izgubljeni u mnotvu, drali na
okupu, i imali isti onaj izraz lica smrknut i usmjeren prema budunosti,
poput onih to su neko dospjeli ovamo na Labradoru, ili onih to su se
zatekli negdje drugdje pod istim okolnostima, s istim patnjama, bjeei od
bijede ili progona ususret patnjama i kamenu. Kao na primjer panjolci iz
Mahona, odakle je potjecala njegova majka, ili Alzaani koji su 71. odbili
njemaku dominaciju i odluili se za Francusku, pa su im dali zemlje
ubijenih ili zatvorenih pobunjenika iz 71., odmetnici to su zauzeli jo
toplo mjesto pobunjenika, proganjani progonitelji od kojih je potekao
njegov otac, koji je etrdeset godina kasnije stigao ovamo s istim onim
smrknutim i tvrdoglavim izrazom, sav okrenut prema budunosti, poput
onih to ne vole svoju prolost i koji je poriu, i on iseljenik poput svih
onih koji su ivjeli ili bijahu ivjeli na tom tlu ne ostavivi traga, osim na
sitnim istroenim i pozelenjelim kamenim ploama malih groblja
kolonizacije, slinim onome koje je Jacques, na kraju, kad je Veillard
otiao, posjetio sa starim lijenikom. S jedne strane, nove i odvratne
grobnice po posljednjoj modi, ukraene raznim predmetima i perlicama s
trnice rabljenom robom u kojima se potpuno gubi suvremena suut. S
druge strane, meu starim empresima, u drvoredima prekrivenim
borovim iglicama i eerima, ili uz vlane zidove u podnoju kojih raste
oksalis utih cvjetova, stare kamene ploe to se gotovo stapaju sa
zemljom postale su neitke.
Cijela su mnotva ljudi pristigla ovamo prije vie od jednog stoljea,
obraivali su zemlju, orali brazde, na nekim mjestima sve dublje, na
drugima sve krivu-davije, dok ih nije prekrila lagana zemlja, a kraj
ponovno bio preputen korovu, raali su se i nestajali. Tako i njihovi
sinovi. I sinovi i unuci njihovih sinova nali su se na tom tlu kao to se i
on sam naao tu, bez prolosti, bez udorea, bez obrazovanja i bez vjere,
ali sretni to postoje, to postoje u svjetlosti, puni tjeskobe pred nou i
pred smru. Sve te generacije, svi ti ljudi pristigli iz toliko razliitih
zemalja pod to udesno nebo na kojem se ve slutio nagovjetaj sumraka,
ieznuli su ne ostavivi traga, zatvoreni sami u sebe. Neizmjeran se
zaborav nadvio nad njih, i to je ustvari bilo ono to je donosilo oprost toj
zemlji, to to se zajedno s mrakom sputalo s neba na tri mukarca koja su
se vraala u selo s tugom u dui zbog nadolazee tame, puni one tjeskobe*
to obuzima sve afrike ljude
* zebnja
156
157
kad se veer hitro sputa na more, na zastrajue planine i na visoravni,
ista ona sveta tjeskoba iz koje su na obroncima Delfa, gdje veer budi isti
takav osjeaj, nikli hramovi i oltari. Ali na afrikom tlu hramovi su
porueni, ostao je samo taj ugodan i nepodnoljiv teret na dui. Da, kako
su samo bili mrtvi! I kako jo uvijek umiru! Tihi i daleki od svega, kao to
je umro njegov otac u nerazumljivoj tragediji, daleko od svoje domovine
po krvi i mesu, nakon ivota koji nije izabrao, izmeu sirotita i bolnice,
preko neizbjenog braka, ivota koji se izgraivao oko njega, protiv
njegove volje, dok ga rat nije ubio i pokopao, ostavljajui ga zauvijek
nepoznatog njegovoj obitelji i sinu, preputajui i njega zaboravu koji je
bio konana domovina ljudi njegove rase, mjesto gdje je zavravao ivot
zapoet bez korijena, i onda sve one knjige po ondanjim bibliotekama o
tome kako upotrijebiti djecu naputenu za vrijeme kolonizacije zemlje, da,
svi su tu bili ostavljena i izgubljena djeca to su gradila prolazne gradove
da bi na kraju umrli u sebi i u drugima. Kao da je ljudska povijest, ta
povijest koja neprestano napreduje jednim od svojih najstarijih
kontinenata gotovo ne ostavljajui traga, hlapjela pod neumornim suncem
zajedno s uspomenom na svoje prave tvorce, svedena na provale nasilja i
umorstva, na bljeskove mrnje, na bujice krvi to brzo narastu i, poput
vada, brzo presue. No je sad navirala iz samog tla i preplavljivala sve, i
mrtve i ive, pod uvijek prisutnim udesnim nebom. Ne, on nikad nee
upoznati svog oca koji e i dalje poivati tamo dolje, lica zauvijek
izgubljenog u pepelu. Bila je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio
dokuiti. No, na kraju krajeva, nije li to bila samo tajna siromatva od koje
su sainjena bia bez imena i bez prolosti, tajna koja im osigurava mjesto
u nepreglednom mnotvu bezimenih mrtvaca koji su stvorili svijet
zauvijek sebe unitivi.
158
Upravo je to bilo ono to je povezivalo njegova oca s ljudima s Labradora.
Mahonce iz Sahela, Alzaane s visoravni, s tim nepreglednim otokom
izmeu pijeska i neba, kojeg je sad stala prekrivati beskrajna tiina, to jest
anonimnost, na razini krvi, hrabrosti, rada, nagona, istovremeno okrutna i
milosrdna. A on koji je htio pobjei od te bezimene zemlje, bezimenog
mnotva i bezimene obitelji, ali u kojem je netko uporno zazivao tamu i
anonimnost, pripadao je tom plemenu, dok je slijepo koraao kroz no uz
starog lijenika to je jedva disao s njegove desne strane, dok je
oslukivao glazbu to je na mahove dopirala s trga, dok se prisjeao
strogih i zagonetnih lica Arapa okupljenih oko paviljona, samosvjesnog
smijeha i dranja Veillar-dova, dok se s njenou i tugom koji su mu
parali srce prisjeao nasmrt prestraenog majina lica kad je odjeknula
eksplozija, dok je prolazio kroz no svih tih prolih godina po zemlji
zaborava u kojoj je svatko prvi ovjek, u kojoj se i on sam morao
izgraivati posve sam, bez oca, ne upoznavi nikad onaj trenutak kad otac
sina, doekavi da je ovaj dovoljno odrastao da moe s njim govoriti,
poziva na razgovor kako bi mu povjerio obiteljsku tajnu, ili neku staru
tugu, ili svoje ivotno iskustvo, onaj trenutak u kojem ak i smijeni i
mrski Polonije razgovarajui s Laertom odjednom postaje velik, a on je
navrio esnaest godina, pa dvadeset, a da nitko s njim nije razgovarao,
sve je morao nauiti sam, odrasti sam, izgraivati sam svoju snagu i svoju
mo, pronai sam svoj moral i svoju istinu, roditi se napokon kao ovjek
da bi se nakon toga morao roditi jo teim roenjem, roditi se za ljude oko
sebe, za ene, kao to to moraju svi ljudi roeni u toj zemlji koji, jedan po
jedan, pokuavaju nauiti ivjeti bez korijena i bez vjere, i koji svi zajedno
danas, kad im prijeti da zauvijek postanu anonimni i da se izgube jedini
sveti tragovi njihova prolaska na zemlji,
159
neitke kamene ploe koje je na groblju sad prekrila no, moraju pouiti
druge kako da se rode, cijela mnotva izvlatenih osvajaa to su im
prethodila na tom tlu i koje su sad morali prihvatiti kao brau po rasi i po
sudbini.
Avion se sad sputao prema Aliru. Jacques je mislio na malo groblje u
Saint-Brieucu gdje su grobovi vojnika bolje uuvani od onih u
Mondoviu*. Mediteran je razdvajao u meni dva svijeta, jedan u kojem su u
ogranienim prostorima sauvane uspomene i imena, drugi u kojem
pjeani vjetar brie tragove ljudi po beskrajnim prostranstvima. On je
pokuao umaknuti anonimnosti, sirotinjskom ivotu, tvrdoglavom
neznanju, nije mogao prihvatiti ivot na razini toga slijepog strpljenja, bez
rijei, bez ijednog plana za budunost. Obiao je svijet, izgraivao,
stvarao, iznevjerio bia, njegovi su dani bili prekomjerno ispunjeni. A ipak
je sad u dui osjeao da mu Saint--Brieuc i to to je on predstvaljao nikad
nisu nita znaili, mislio je na istroene i pozelenjele grobove koje je
upravo napustio, pristajui s nekom neobinom radou da ga smrt odvede
u njegovu pravu domovinu i prekrije tekim zaboravom uspomenu na tog
monstruoznog i [banalnog] ovjeka koji je odrastao i izgradio se bez iije
pomoi i potpore, u siromatvu, na sretnoj obali i pod svjetlom prvih
svitanja svijeta, da bi potom, sam, bez sjeanja i bez vjere, stupio u svijet
odraslih svoga vremena i u njegovu stravinu i uzbudljivu povijest.
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
Alir
160
1. Licej
aKad je 1. listopada te godine Jacques Cormeryb, nesiguran u svojim
glomaznim novim cipelama, do grla zakopan u koulji jo tvrdoj od
apreture, natovaren kolskom torbom koja je mirisala na lak i kou, vidio
kako voza, do kojeg su Pierre i on stajali u prednjem dijelu tramvaja,
povlai ruicu mjenjaa prema prvoj brzini, i kad je teko vozilo napustilo
postaju u Belcourtu, okrenuo se ne bi li vidio, nekoliko metara dalje,
majku i baku, koje su se jo uvijek naginjale kroz prozor da bi ga to dalje
ispratile na taj prvi put prema tajanstvenoj gimnaziji, ali nije ih uspio
vidjeti jer je njegov susjed upravo itao srednje stranice lista Depe-che
algerienne. Stoga se okrenuo prema naprijed i promatrao eline tranice
koje je tramvaj ravnomjerno gutao i iznad njih elektrine ice to su
podrhtavale u svjeini jutra, s tugom u srcu okreui lea svom domu,
staroj etvrti koju je zapravo tako rijetko naputao i to samo nakratko
(govorili su idem u Alir kad bi ili u sredite grada), odmiui sve bre
i s uznemirujuim osjeajem usamljenosti, unato bratskom ramenu
Pierrovu koji se gotovo prilijepio uz njega, prema nekom nepoznatom
svijetu u kojem nije znao kako e se morati ponaati.
Ustvari, nitko im nije mogao dati nikakav savjet. Pierre i on ubrzo su
shvatili da su posve sami. ak ni
a Zapoeti s odlaskom u licej i nastaviti kronolokim redom, ili pak opisati
odraslo udovite i zatim se vratiti na razdoblje polaska u licej sve do
bolesti.
b fiziki opis djeteta
163
gospodin Bernard, kojeg se uostalom nisu usudili smetati, nije im mogao
nita rei o tom liceju o kojem nije nita znao. Kod kue, neznanje je bilo
jo potpunije. Za Jacquesovu obitelj, latinski je, primjerice, bila rije koja
nije imala ama ba nikakva znaenja. Da su postojala vremena (izvan
vremena divljatva, koje su naprotiv mogli zamisliti) u kojima nitko nije
govorio francuski, da su se smjenjivale cijele civilizacije (sama ta rije
nije im nita znaila) iji su se obiaji i jezici posve razlikovali, te istine
nisu doprle do njih. Ni slika, ni pisana rije, ni usmena predaja, ni povrna
kultura koja se raa iz banalnih razgovora, nisu ih se dotakli. U toj kui u
kojoj nije bilo novina, ni knjiga, sve dok ih Jacques nije donio, niti radija,
gdje su postojali samo najneophodniji uporabni predmeti, u koju je
zalazila samo obitelj, i iz koje se odlazilo samo rijetko i opet da bi se otilo
u posjet nekom od lanova te iste neuke obitelji, sve to je Jacques
donosio iz liceja bilo je neprihvatljivo, i tiina izmeu njega i obitelji
bivala je sve veom. U liceju, pak, ne bi mogao govoriti o svojoj obitelji,
iju je neobinost osjeao ne mogavi je objasniti, ak i da je uspio
svladati u sebi nepobjedivi sram koji mu je zatvarao usta pred tom temom.
Ono to ih je dijelilo od ostalih nije bila ak ni klasna pripadnost. U toj
zemlji doseljenika, zemlji brzog bogaenja i strmoglavih padova, granice
meu klasama bile su manje naglaene od onih meu rasama. Da su bili
arapska djeca, njihovi bi osjeaji bili mnogo bolniji i gori. Uostalom, dok
su u osnovnoj koli njihovi drugovi bili mali Arapi, arapska su djeca u
gimnaziji bila iznimke, a i ona su uvijek bila sinovi bogatih biljenika. No
to to ih je dijelilo od ostalih, i to jo vie Jacquesa nego Pierrea, jer je ta
neobinost bila izraenija u njegovoj obitelji nego u Pierreovoj, bila je
nemogunost da je usporedi s tradicionalnim vrijednostima ili kliejima.
Na pitanja postavljena na poetku
164
kolske godine mogao je, razumije se, odgovoriti da mu je otac poginuo u
ratu, to je, u krajnjoj liniji, bilo svojevrsno obiljeje drutvenog poloaja,
a da je on zjenica svoje nacije, kao i svi uostalom. No, to se ostalog tie,
tu su nastupale potekoe. U obrascu koji je morao ispuniti nije znao to
da stavi kao zanimanje roditelja. Stavio je najprije kuanica, a Pierre
potanska slubenica. No Pierre mu je objasnio da kuanica nije
zanimanje, nego da je to ena koja je kod kue i obavlja kuanske poslove.
Ne, rekao je Jacques, ona obavlja kuanske poslove kod drugih, a
ponajvie kod sitniara preko puta. Onda, rekao je Pierre oklijevajui,
mora staviti slukinja. Ta pomisao Jacque-su uope nije pala napamet
iz jednostavnog razloga to tu rije, tako rijetku, kod njega nisu nikad
izgovarali -pored ostalog i stoga to nitko nije imao osjeaj da ona radi za
druge, radila je prije svega za svoju djecu. Jac-ques je poeo ispisivati tu
rije, zastao i odjednom osjetio sram odjednom1 i sram to se posramio.
Dijete nije nita samo po sebi, njega predstavljaju roditelji. Kroz njih se
odreuje u svojim oima i u oima drugih. O njemu sude preko njegovih
roditelja, to jest sude mu bez mogunosti opoziva, i ba je taj sud ljudi
Jacques upravo otkrio, a s njim i vlastiti sud o nezahvalnu srcu kakvo je
bilo njegovo. Nije mogao znati da se, kad jednom postanemo odrasli ljudi,
ne moramo osjeati posebno zaslunima ako ne poznamo te rune
osjeaje. Jer drugi o nama sude, dobro ili loe, prema onome to jesmo, a
mnogo manje prema naoj obitelji, jer se ak dogaa da se o obitelji sudi
prema djetetu koje je postalo odraslim ovjekom. No, Jacques bi morao
imati izuzetno isto i junako srce pa da ne pati zbog otkria do kojeg je
upravo doao, kao to je morao biti neizmjerno ponizan da bi bez bijesa i
Sic
165
srama prihvatio tu patnju zbog onoga to je spoznao o svojoj prirodi. On
nije imao nita od svega toga, nego samo tvrdokorni i bijedan ponos koji
mu je bar u toj prilici bio od pomoi i omoguio mu da odlunim perom
upie u obrazac rije slukinja, i odluno ga preda prefektu koji se na nj
nije ni osvrnuo. Pored svega toga Jacques nije nipoto elio promijeniti ni
svoj poloaj ni svoju obitelj, a njegova je majka, takva kakva je bila, bila
neto to je volio najvie na svijetu, mada i ljubavlju oajnika. Kako
uostalom objasniti da se siromano dijete moe ponekad posramiti nikome
pritom ne zavidei?
U jednoj drugoj prilici, kad su ga pitali za vjeroispovijest, odgovorio je
katolik. Pitali su ga treba li ga upisati na vjeronauk, a on je, prisjeajui
se bakinih strahovanja, odgovorio da ne treba. Ustvari, rekao je prefekt
koji je bio jedan od onih hladnokrvnih pod-rugljivaca, vi ste katolik, ali
ne i praktikant. Jacques mu nije mogao rei kako su stajale stvari u
njegovoj kui, niti objasniti udan nain na koji su njegovi pristupali vjeri.
Odluno je odgovorio da, ime je izazvao smijeh i doao na glas kao
vrst karakter u trenutku kad se osjeao izgubljenijim nego ikad.
Jednog pak drugog dana, profesor knjievnosti podijelio je uenicima tekst
koji se odnosio na probleme unutranje organizacije nastave, i traio da
roditelji potpiu. Tekst, u kojem se potanko nabrajalo sve to je acima
bilo zabranjeno unositi u licej, od oruja do stripova preko igraih karata,
bio je napisan tako kompliciranim jezikom da ga je Jacques majci i baki
morao saeti vrlo jednostavnim rijeima. Jedino se njegova majka mogla
potpisati svojim nemutim potpisoma. Budui da je poslije smrti svog
mua svakog tromjesjeja primala* mirovinu kao ratna udovica,
a poziv * dobivala
166
te je dravna uprava, u ovom sluaju dravna blagajna - no Catherine
Cormerv rekla bi samo da ide u blagajnu to je za nju bila rije bez ikakva
smisla dok su djeca naprotiv zamiljala neko mitsko mjesto nepresunog
bogatstva iz kojeg je njihova majka s vremena na vrijeme smjela crpsti
skromne koliine novca - od nje svaki put traila da se potpie, nakon
prvih potekoa, jedan ju je susjed (?) nauio oponaati uzorak potpisa
Udova Camus1 koji joj je vie-manje uspijevao, ali je bio priznat.
Sutradan ujutro, meutim, Jac-ques je otkrio da se majka, koja je izala
prije njega da bi otila pospremiti duan koji se rano otvarao, zaboravila
potpisati. Baka se nije znala potpisati. Ona je uostalom i raunala s
pomou krugova koji su, ve prema tome jesu li bili precrtani jednom ili
dvjema crtama, oznaavali jedno cijelo, desetinu ili stotinu. Jacques je
morao odnijeti u kolu nepotpisan tekst s uputama o ponaanju, rekao je
da je majka zaboravila, na pitanje nije li netko drugi u kui mogao
potpisati, odgovorio da nije i po iznenaenju profesorovu zakljuio da je
njegov sluaj manje banalan nego to je do tada vjerovao.
Jo su ga vie obeshrabrivali mladi iz francuske prijestolnice koje su u
Air dovele karijere njihovih oeva. Onaj koji ga je naroito navodio na
razmiljanje bio je Georges Didiera, kojeg je ljubav prema predmetu
francuskog i prema itanju pribliila Jacquesu sve do njenog prijateljstva,
na koje je Pierre uostalom bio ljubomoran. Didier je bio sin asnika,
gorljivog katolika. Njegova se majka bavila glazbom, sestra (koju
Jacques nije nikad vidio, ali je o njoj eznutljivo matao) je vezla, a Didier
se, kako je sam govorio, namjeravao posvetiti sveenikom pozivu.
Izvanredno inteligentan, bio je nepopustljiv oko pitanja vjere i
1 Sic
vratiti se na njega u trenutku njegove smrti.
167
morala, i o tim pitanjima njegovi su stavovi bili nepokolebljivi. Nikad nije
izgovorio prostu rije niti pravio aluzije, kao to su inila druga djeca s
neumornim zadovoljstvom, na prirodne funkcije ovjekove ili funkcije
reprodukcije, koje im uostalom nisu bile tako jasne kao to su to htjeli
prikazati. Prvo to je zamolio Jacquesa kad je zapoelo njihovo
prijateljstvo bilo je da prestane prostaiti. Jacquesu to nije bilo teko kad
je bio s njim. Ali s drugima se zaas prilagodio razgovorima o prostotama.
(Ve se tada ocrtavala njegova viestruka priroda koja mu je trebala
olakati mnogo toga i uiniti ga sposobnim da govori svaijim jezikom, da
se prilagodi svakoj sredini, da igra sve uloge, osim...) Uz Didiera je
Jacques shvatio to je to prosjena francuska obitelj. Njegov je prijatelj u
Francuskoj imao obiteljsku kuu u koju je odlazio za vrijeme praznika, o
kojoj je Jacquesu neprestano govorio ili pisao, kuu koja je imala tavan
pun starih koega u kojima su se uvala obiteljska pisma, uspomene,
fotografije. Znao je sve o ivotima svojih djedova i pradjedova, ak i o
jednom pretku koji je bio mornar u Trafalgaru, i iz te duge povijesti, tako
ive u njegovj mati, crpio je primjere i pouke za svoje ponaanje u
svakodnevnom ivotu. Moj je djed govorio da... Otac eli da ..., govorio
je opravdavajui time svoju strogost, svoju nepokolebljivu istou. Kad bi
govorio o Francuskoj rekao bi naa domovina i prihvaao unaprijed sve
rtve koje ta domovina od njega zahtijeva (Tvoj je otac poginuo za
domovinu, govorio bi Jacquesu...), dok je za Jacquesa taj pojam
domovine bio bez ikakva smisla; on je znao da je Francuz, da to za sobom
povlai stanovite dunosti, no Francuska je za njega bila neto daleko na
to si se pozivao, koja je ponekad tebe pozivala, neto poput Boga, o
kojem je poneto uo izvan svog doma, i koji je, naizgled, bio apsolutni
djelitelj dobra i zla, na kojeg
168
je nemogue utjecati, ali koji ima svu mo nad sudbinom ovjekovom. A
tako su sve to, i jo i vie, doivljavale i ene s kojima je ivio. Mama,
to je to domovina3?, upitao je jednog dana. Ona ga je gledala
prestraeno kao uvijek kad ne bi razumjela. Ne znam, rekla je, ne
znam. To je Francuska. Ah, da. inilo se da joj je laknulo. Didier je,
meutim, dobro znao to je to, obitelj je za njega intenzivno postojala
generacijama, kao to je zemlja u kojoj se rodio imala svoju povijest, on je
Ivanu Orleansku zvao po imenu, a isto su tako dobro i zlo za njega bili
jasni kao njegova sadanja i budua sudbina. Jacques, a i Pierre, iako on
manje, osjeali su da pripadaju nekoj drugoj vrsti, bez prolosti, bez
obitelji, bez tavana pretrpanog pismima i fotografijama, bili su teoretski
graani neke neodreene nacije gdje snijeg prekriva krovove kua dok oni
rastu pod stalnim i surovim suncem, oboruani samo najelementarnijim
moralom koji zabranjuje na primjer krasti, koji ti nalae da brani majku i
enu, ali ostaje nijem na mnotvo pitanja koja se tiu ena, odnosa s
pretpostavljenima... (itd.), ukratko, neuka djeca koja nisu znala za Boga
niti je on znao za njih, nesposobna da zamisle neki budui ivot, toliko im
se sadanji inio svakim danom neiscrpnim pod zatitom ravnodunih
boanstava - sunca, mora i siromatva. Ustvari, ono to je Jacquesa
duboko vezalo za Didiera bilo je, zacijelo, srce tog djeteta obuzetog
apsolutnim, nepokolebljivog u svojim odanim strastima (prvi put je
Jacques uo rije odanost iz Didierovih usta) i njegova tako privlana
njenost, ali i to to se u njegovim oima doimao nekako stranim, njegov
je arm za }acquesa bio upravo egzotian i tim ga je vie privlaio, kao to
e ga, kad odraste, neodoljivo privlaiti strankinje. To dijete obitelji,
tradicije i vjere,
a otkrie domovine 1940.
169
imalo je za Jacquesa privlanost pustolova koji se preplanuli od sunca
vraaju iz tropskih krajeva, skrivajui u sebi neku neobinu i nerazumljivu
tajnu.
No kabilski pastir, koji na svojoj golemoj planini nagrizenoj suncem
promatra let roda, sanjarei o Sjeveru s kojeg su doletjele nakon duga
puta, moe tako sanjariti po cijeli dan, ali naveer se vraa svojim poljima
mastike, svojoj obitelji u dugim haljinama, svojoj bijednoj kolibi u kojoj je
pustio korijenje. I zato, koliko god Jacques bio oaran neobinim draima
graanske tradicije(?), on je ipak ostao istinski vezan za onog koji mu je
bio najsliniji, a to je bio Pierre. Svakog jutra, u est i etvrt (osim
nedjeljom i etvrtkom), Jacques bi se spustio stubama grabei po etiri,
izletio u vlaan i topao ljetni zrak ili u jaku zimsku kiu od koje je njegova
pelerina bubrila kao spuva, skrenuo kod esme u Pierreovoj ulici, i
neprestano trei, popeo se stubama do drugog kata gdje bi lagano
pokucao na vrata. Pierreova majka, lijepa ena bujna stasa, otvorila bi mu
vrata koja su vodila ravno u sirotinjski namjetenu blagovaonicu. U dnu
blagovaonice po jedna vrata sa svake strane vodila su u sobe. Jedna je bila
Pierreova, a dijelio ju je s majkom, druga je pripadala dvojici ujaka,
grubih eljezniara, utljivih i nasmijeenih. Kad se ulo u blagovaonicu,
odmah s desne strane bila je mala prostorija bez zraka i danjeg svjetla,
koja je sluila kao kuhinja i kupaonica. Pierre je redovito kasnio. Sjedio bi
za stolom prekrivenim stolnjakom od votanog platna, kraj upaljene
petrolejske svjetiljke po zimi, sa smeom zdjelicom od pocakljene gline u
rukama, i pokuavao ispiti, a da se ne opee, vrelu tekuinu koju mu je
majka netom natoila. Pui, govorila je. Puhao bi i srkao, a Jacques bi
se premijetao s noge na nogu promatrajui gaa. Kad bi Pierre zavrio s
dorukom, morao je jo
a kaket srednjokolca
170
svratiti u kuhinju osvijetljenu votanicom, gdje ga je pokraj cinanog
sudopera ekala aa vode i na njoj etkica za zube s debelim slojem
posebne paste jer je patio od gnojenja zubnog mesa. Pokupio bi pelerinu,
kolsku torbu i kapu i tako natovaren snano i dugo etkao zube i glasno
pljuvao u cinani sudoper. Apotekarski miris paste za zube mijeao se s
mirisom bijele kave. Jacques, kome je bilo pomalo muno, gubio je
strpljenje i davao mu to do znanja, to bi zavravalo jednim od onih
durenja koja uvruju prijateljstva. Potom bi utei izali na ulicu, hodali
do tramvajske postaje bez ijednog osmijeha. Drugi bi se, pak, put utrkivali
glasno se smijui ili bi trali dodajui si torbe kao da su lopte za ragbi. Na
postaji bi ekali, vrebajui dolazak crvenog tramvaja da bi vidjeli s kojim
e od dva ili tri vozaa tog dana putovati.
Nikad nisu ulazili u dvije otvorene prikolice nego bi se popeli u prva kola,
probijajui se prema naprijed jer je tramvaj bio krcat radnicima koji su ili
u sredite grada, pri emu su im torbe oteavale kretanje. Stojei u
prednjem dijelu kola, koristili su svaki silazak putnika kako bi se to vie
priljubili uz pregradu od eljeza i stakla i uz visoku i usku mjenjaku
kutiju navrh koje se poluga s ruicom kretala vodoravno du kruga na
kojem je veliki elini zubac oznaavao mrtvu toku, tri naredna tri
uzastopne brzine, i peti rikverc. Vozai, koji su jedini smjeli rukovati tom
polugom, i s kojima je, kako je to nalagao natpis iznad njihove glave, bilo
zabranjeno razgovarati, uivali su kod djece ugled polu-bogova. Nosili su
uniformu veoma slinu vojnikoj, i kapu s konatim obodom, a arapski
vozai fes. Dvoje ih je djece razlikovalo po njihovu izgledu. Bio je tu
simpatini mladac koji je imao lice zavodnika i krhka ramena; smei
medvjed, visok i snaan Arapin grubih crta lica s pogledom uperenim
uvijek pred sebe; prijatelj ivotinja, stari Talijan blijeda lica i
171
svijetlih oiju, sav iskrivljen nad upravljakom polugom, a koji je svoj
nadimak dobio po tome to bi gotovo zaustavio tramvaj da potedi kakvog
nesmotrenog psa ili pak psa koji bi bez ustruavanja nasred tranica
polagao svoj izmet; i Zoro, nalik na veliku kobasicu, s licem i briima
kao u Douglasa Fairbanksaa. Prijatelj ivotinja bio je srcima dvaju djeaka
najdrai. No njihovo je divljenje ipak bilo upueno smeem medvjedu koji
je, nepokolebljiv i uspravan na svojim vrstim nogama, vozio svoj buni
stroj svom brzinom, golemom lijevom akom vrsto drei drvenu ruicu
poluge, gurajui je, im bi mu promet dopustio, do tree brzine, dok mu je
desna ruka budno poivala na velikom kotau konice, desno od
mjenjake kutije, spremna ustro okrenuti kota nekoliko puta dok je
polugu vraao na nultu toku, a stroj tromo klizio tranicama. Upravo bi
se sa smeim medvjedom, u zavojima i na skretnicama, velika motka
privrena za krov tramvaja debelom spiralnom oprugom, vrlo esto
odvojila od elektrine ice s kojom je bila povezana preko kotaia sa
lijebom na obodu, pa se uspravila uz buno podrhtavanje ica i frcanje
iskri. Kondukter bi tada iskoio iz tramvaja, uhvatio dugu icu privrenu
za kraj motke koja se automatski namatala u kutiju od lijevana eljeza na
stranjem dijelu prvih kola, i, vukui iz sve snage kako bi svladao otpor
spirale eline opruge, povukao motku unatrag, otputao je polako dok se
ne uspravi, i nastojao je vratiti u ljeb kotaia, uz prtanje iskri. Nagnuti
izvan kola, ili, kad je bila zima, nosa priljubljenog uz prozorsko staklo,
djeaci su pratili cijelu operaciju, pa kad je bila ovjenana uspjehom,
objavili su to u sav glas i tako obavijestili vozaa, ne krei pritom
zabranu da s njim razgovaraju. No, smei medvjed ne
uze i zvonce
172
bi ni trepnuo; ekao bi da mu kondukter da znak povlaenjem ueta to je
visilo u dnu kola i pokretalo zvonce sprijeda. Ponovno bi pokrenuo
tramvaj, bez posebnih mjera opreza. Djeca su promatrala kako elina
cesta juri ispod i iznad njih, kroz kino ili blistavo jutro, veselei se kad bi
tramvaj svom brzinom pretekao neka kola s konjskom zapregom ili se pak
nakratko natjecao u brzini s kakvim zadihanim automobilom. Na svakoj
postaji tramvaj bi iskrcao dio tereta to su ga inili arapski i francuski
radnici, te ukrcavao to bolje odjevenu klijentelu to se vie pribliavao
sreditu, ponovno kretao uz zvonjavu zvonca i vozio s jednog kraja na
drugi, dugim lukom kruga du kojeg se prostirao grad, sve do trenutka kad
je iznenada izbio na luku i na nepregledni prostor zaljeva koji se pruao
sve do plaviastih planina daleko na obzorju. Tri postaje dalje bila je
zadnja postaja, La place du Gouvernement, gdje su djeca silazila. Trg je s
tri strane bio obrubljen drveem i kuama s nadsvo-enim trijemovima, a s
etvrte otvoren prema bijeloj damiji i prema luci. U sreditu se uzdizao
konjaniki spomenik vojvode od Orleansa prekriven sivo-zele-nom
patinom pod bljetavim nebom, a njegova ve potamnjela bronca blistala
se na kii za runa vremena (pripovijedalo se da je kipar, zaboravivi
isklesati jedan podbradnjak, poinio samoubojstvo) dok se s konjskog repa
voda neumorno slijevala u mali vrt s reetkastom ogradom koji je
okruivao spomenik. Ostatak trga bio je oploen malim glatkim kamenim
ploama po kojima bi se djeca, iskoivi iz tramvaja, odsklizala do ulice
Bab-Azoun kojom su u pet minuta stigla do liceja.
Ulica Bab-Azoun bila je uska ulica koju su nad-svoeni trijemovi s obje
strane, to su poivali na golemim etvrtastim stupovima, inili jo uom,
jedva ostavljajui mjesta za tramvajsku liniju, ovu je drala
173
neka druga kompanija, to je povezivala tu etvrt s najviim etvrtima
grada. Za vruih dana, jarko plavo nebo visjelo je nad ulicom poput
uarena poklopca, ali je u sjeni trijemova bilo svjee. Za kinih dana,
cijela bi se ulica pretvorila u dubok usjek od mokra i blistava kamena. Du
nadsvoenih trijemova nizali su se duani, trgovine tkaninama na veliko s
tamno obojenim proeljima i balama svijetlih tkanina to su se bjelasale u
sjeni, trgovine mjeovitom robom to su mirisale na klinac i kavu,
duanii u kojima su arapski trgovci prodavali slatkie s kojih se cijedilo
ulje i med, mrane i duboke kavane u kojima su u to doba dana strojevi za
kavu radili punom parom (naveer su, pak, osvijetljeni slabim svjetlom,
vrvjeli od buke, cijela vojska mukaraca gazila bi po piljevini kojom je bio
posut parket i gurala se oko tezge zatrpane aama s opalno bijelom
tekuinom i zdjelicama punim lupina, slanih ribica, celera nasjeckanog na
komadie, peenih krumpiria i kikirikija) i konano trnica za turiste gdje
se nudila odvratna orijentalna staklarija u plitkim izlozima uokvirenim
stalcima s razglednicama i maurskim maramama arkih boja.
Jednu od tih trnica pod nadsvodenim trijemovi-ma, drao je debeo ovjek
koji je uvijek sjedio iza izloga, u sjeni ili u svjetlu elektrine rasvjete,
golem i blijed, izbuljenih oiju, nalik onim ivotinjama koje otkrijemo kad
podignemo kamen ili stari panj, i posve elav. Djeca iz liceja zbog njegova
su mu neobina izgleda dala nadimak klizalite za muhe ili uzletite za
komarce, tvrdei da ti kukci, dok hodaju ogoljelom povrinom njegove
lubanje, promae zavoj i izgube ravnoteu. Cesto bi naveer, poput jata
vo-raka, pretravali ispred njegova duana, izvikujui nadimke
nesretnika i imitirajui sa bzzz tobonje sklizanje muha. Debeli bi ih
trgovac estoko grdio; jednom ili dvaput pokuao ih je uhvatiti, ali je
morao
174
odustati. Povukao bi se iznenada pred rafalima urlika i podrugivanja, te
nekoliko veeri zaredom pustio djecu da se iivljavaju urlajui mu pred
nosom. A onda jedne veeri, arapski mladii koje je trgovac potplatio,
iskoili su iza stupova gdje su bili skriveni i dali se u trk za djeacima.
Jacques i Pierre te su veeri mogli zahvaliti samo svojoj izuzetnoj brzini
to su izbjegli batinama. Jacques je zaradio samo jedan za-unjak, a onda
se pribrao i umaknuo neprijatelju. No, dvojica ili trojica njihovih drugova
zaradila su dobrih batina. aci su nakon toga skovali plan kako da
opljakaju duan i fiziki unite njegova vlasnika, no na kraju su ipak
odustali od svog mranog nauma, prestali progoniti svoju rtvu i otada
dobroudno prolazili suprotnim plonikom. Ustrtarili smo se, rekao je s
gorinom Jacques. Uostalom, rekao mu je Pierre, nismo bili u pravu i
bojali smo se batina. Te se zgode, zacijelo, prisjetio kasnije kad je
(stvarno) shvatio da se ljudi samo pretvaraju da potuju tua prava, a
povlae se jedino pred siloma.
Negdje na sredini ulica Bab-Azoun se irila, a nadsvodeni trijemovi su se s
jedne strane gubili i prepustili mjesto crkvi Sainte-Victoire. Ta mala crkva
stajala je na mjestu nekadanje damije. Na njezinu proelju obijeljenu
vapnom bio je uklesan svojevrsni ol-tar(?) uvijek okien cvijeem. U
vrijeme kad su djeaci prolazili, na slobodnom su se ploniku cvjearnice
ve otvarale i nudile struke perunika, karanfila, rua i anemona, ovisno o
godinjem doba, uronjene u visoke limenke rdave od vode kojom su stalno
kropili cvijee. Na istom je ploniku bio i mali duani s arapskim
utipcima, a to je bio ustvari mali sobiak u koji bi jedva stale tri osobe.
Na jednom zidu sobika bilo je ugraeno ognjite, rub kojeg je bio
obloen
a on kao i ostali.
175
T
plavom i bijelom majolikom, i na kojem je cvrao poprilian kotli s
kipuim uljem. Pred ognjitem se u turskom sjedu smjestio neobian lik u
arapskim hlaama, razgolienih grudi za vruih dana i sati, a inae
odjeven u europski kaputi zatvoren ispod vrata sigurnosnom iglom, koji
je zbog svoje obrijane glave, suha lica i krezubih usta, podsjeao na
Gandhija bez naoala, i koji je s pjenjaom od crvene gledi u ruci
nadgledao peenje okruglih utipaka to su rumenjeli u ulju. Kako bi koji
utipak bio peen, to jest kad bi mu rub postao zlaano rumen, a vrlo tanko
tijesto u sredini prozirno i hrustavo (poput prozirnog prenog krumpiria)
paljivo bi provukao pjenjau ispod utipka i brzo ga podigao iz ulja,
ocijedio ga potom iznad kotlia, tresui dva tri puta pjenjaom, pa ga
poloio pred sebe na stalak zatien staklom, sainjen od polica s
rupicama na kojima su bili poredani, s jedne strane tapii od utipaka s
medom, ve zgotovljeni, a s druge, plosnati i okrugli utipci iz uljaa.
Pierre i Jacques bili su ludi za tim poslasticama, i kad bi jedan ili drugi,
nekim sluajem, imali koji novi, nali bi vremena da svrate po utipak iz
ulja zamotan u papir koji bi od ulja odmah postao proziran, ili po tapi
koji bi trgovac, prije negoli bi im ga pruio, umoio u vr to je stajao
odmah do njega, pored vatre, pun tamnog meda naikanog mrvicama od
utipaka. Djeca bi uzimala te divote i zagrizala u njih trei prema koli,
naginjui se prema naprijed da ne zaprljaju odjeu.
Upravo ispred crkve Sainte-Victoire, neposredno nakon poetka kolske
godine, polijetale su lastavice na jug. U gornjem, proirenom dijelu ulice,
naime, bilo je razapeto mnotvo elektrinih ica, pa ak i vodova pod
visokim naponom koji su nekad sluili za pokretanje tramvaja, a koji, iako
izvan uporabe, nisu
bili demontirani. S prvim hladnoama, relativnim hladnoama uostalom,
jer nije nikad smrzavalo, ali ipak osjetnim nakon mjeseci zaguljive
vruine, lastavice8' koje su letjele uglavnom iznad bulevara uz more, iznad
trga pred licejom ili nebom siromanih etvrti, strmoglavljujui se s
vremena na vrijeme uz glasan cvrkut na plodove divlje smokve, komad
smea na moru ili kakav svje izmet, najprije bi se poele pojavljivati
pojedinano, u koridoru ulice Bab--Azoun, letjele bi najprije nisko ususret
tramvajima, pa odjednom uzjetele visoko i izgubile se na nebu iznad kua.
Onda bi ih jednog jutra osvanulo na tisue po icama iznad malog trga
Saint-Victoire i po krovovima kua, stisnule bi se jedna uz drugu klimajui
glavicama nad malim crno-sivim grudima, lagano tapkajui noicama i
udarajui repom kako bi napravile mjesta za pridolice, prekrivajui
plonik svojim malim pepeljastim izmetima, bilo je to muklo cvrku-tanje
pojaano povremenim kliktajima, pravi tajni sabor bez stanke koji bi se od
samog jutra nadvio nad gradom, postepeno se sve vie irio i postao
gotovo zagluujuim s dolaskom veeri, kad su djeca trala prema
tramvajima koji su ih trebali odvesti kui, a onda bi kao na neki nevidljiv
znak utihnule, tisue glavica i crno-bijelih repova klonulo bi na usnulim
pticama. Puna dva ili tri dana pristizale su lastavice sa svih strana Sahela,
poneke iz jo veih udaljenosti, pokuavale bi se smjestiti medu onima to
su ve bile tu, i malo pomalo rasporedile se po krovnim vijencima du
ulice, s jedne i druge strane glavnog okupljalita, neprestano
umnoavajui iznad glava prolaznika lepet krila i sveopi cvrkut koji bi na
kraju postao nepodnoljiv. A onda, jednog jutra, ulica bi iznenada osvanula
prazna. U noi, neposredno prije svanua, ptice bi sve zajedno odletjele na
jug. Time je
Zlabias, Makroud
pogledati alirske vrapce kod Greniera.
176
177
w
za djecu zapoinjala zima, mnogo prije kalendarske, jer za njih nije bilo
ljeta bez prodornog cvrkuta lastavica na jo toplom veernjem nebu.
Ulica Bab-Azoun na kraju je izbijala na veliki trg gdje su s lijeve i s desne
strane, jedna nasuprot drugoj, stajal licej i vojarna. Licej je zaeljem bio
okrenut prema arapskom dijelu grada ije su se strme i vlane ulice
penjale breuljkom. Vojarna je okrenula zaelje moru. Iza liceja pruao se
perivoj Marengo; iza vojarne, siromana i napola panjolska etvrt Bab-
el--Oued. Nekoliko minuta prije sedam i etvrt, uspevi se svom brzinom
stubama, Pierre i Jacques uli bi s rijekom ostale djece kroz mala vratareva
vrata pokraj velikih sveanih vrata. Izbili bi na prostrano sveano stubite,
s obje strane kojeg su visjele poasne ploe, kojim su se opet svom
brzinom penjali do odmorita, odakle se s lijeva odvajalo stubite za
katove i koje je bilo odvojeno od velikog dvorita zastakljenom galerijom.
Tu, iza jednog od stupova na odmoritu, opazili bi Nosoroga koji je vrebao
na zakanjele uenike. (Nosorog je bio glavni nadzornik, mali i nervozni
Korzikanac koji je svoj nadimak dugovao svojim za-frkanim brkovima.)
Tog trenutka zapoinjao bi jedan drugi ivot.
Pierre i Jacques zbog svoje su obiteljske situacije dobili stipendiju za
polu-internat. Provodili su dakle cijeli dan u liceju i objedovali u
blagovaonici internata. Nastava je poinjala u 8 ili 9 sati ovisno o danima,
a doruak se posluivao pitomcima internata u 7 i 1/4 i vanjski su uenici
imali na nj pravo. Obitelji dvojice djeaka nisu mogle ni zamisliti da je
mogue odrei se bilo kakvog prava, kad su ih ionako imali tako malo;
Jacques i Pierre bili su dakle medu malobrojnim polu-pitomcima koji su
stizali u 7 i 1/4 u veliku bijelu okruglu blagovaonicu gdje su napola
probueni pitomci ve zauzeli svoja mjesta za dugim stolovima obloenim
cinkom, pred velikim zdjelicama
178
i ogromnim koarama s naslaganim krikama suhog kruha, dok su djeaci,
uglavnom Arapi, omotani visokim pregaama od gruba platna, prolazili
kroz redove s nekad sjajnim velikim kavovarima sa svinutim kljunom za
lijevanje, da bi svakom u zdjelicu natoili kipuu tekuinu i kojoj je bilo
vie divke nego kave. Poto bi ostvarila svoje pravo, djeca bi, etvrt sata
kasnije, mogla otii u uionicu u kojoj su pod nadzorom repetitora,
takoer uenika internata, mogla ponoviti lekcije prije poetka nastave.
Velika razlika u odnosu na osnovnu kolu bilo je mnotvo nastavnika.
Gospodin Bernard znao je sve i poduavao je sve to je znao na isti nain.
U liceju su se nastavnici mijenjali s predmetima, a metode s osobama21.
Postojala je mogunost usporeivanja, to znai da je trebalo izabrati
izmeu onih koje ste voljeli i onih koje uope niste voljeli. Uitelj je u tom
smislu sliniji ocu, on zauzima gotovo posve njegovo mjesto, neizbjean
je poput njega, i u svakom smislu neophodan. Ustvari se pitanje voli li ga
ili ne uope ne postavlja. Najee ga volimo jer apsolutno ovisimo o
njemu. Ali ako ga dijete sluajno ne voli, ili ne ba osobito, ovisnost i
neophodnost ostaju, i oni su gotovo kao ljubav. U liceju, naprotiv,
nastavnici su bili poput ujaka koje moe birati. Moglo ih se, na primjer, i
ne voljeti, kao to je to bio sluaj sa stanovitim profesorom fizike,
neobino elegantno odjevenim, autoritativnim i prostim, kojeg Jacques i
Pierre nisu mogli provakati, a opet su se tijekom godina morali s njim
vie puta sresti. Onaj koji je imao najvie uvjeta da bude voljen bio je
nastavnik iz knjievnosti, koga su djeca ee viala, a Jacques i Pierre
doista su bili vezani uz njegab kroz gotovo sve razrede, ne mogavi
a Gospodina Bernarda su voljeli i divili mu se. Nastavniku u liceju u
najboljem su se sluaju divili, ali ga se nisu usudili voljeti. b rei koje? i
proiriti?
179
se, meutim, osloniti na njega jer on o njima nije znao nita, nakon
zavrene nastave vraao se za njih posve nepoznatom ivotu, a oni svojoj
udaljenoj etvrti gdje nije bilo nikakve vjerojatnosti da se nastani profesor
liceja, tako da nisu nikad nikoga susretali, ni od profesora ni od uenika,
na svojoj tramvajskoj liniji - liniji crvenih tramvaja koji su vozili u
donjogradske etvrti (C.F.R.A.) dok je za gornjogradske, otmjene etvrti
prometovala linija zelenih tramvaja, takozvana T.A. Ti su T.A. uostalom
vozili do liceja, dok su CERA. ili samo do trga du Gouvernement, pa se
[ J1 liceju s donje strane. Tako je na kraju dana dvoje djece osjetilo da se
razlikuje od ostalih ve na samim vratima liceja ili samo malo dalje, na
trgu du Gouvernement kad bi se, oprostivi se od vesele grupe svojih
drugova, uputili prema crvenim tramvajima to su vozili u siromane
etvrti. To to su osjeali bila je razliitost, ali ne i inferiornost. Bili su iz
neke druge etvrti, to je bilo sve.
Za vrijeme nastave, meutim, ta bi razliitost potpuno nestala. Kute su
mogle biti otmjene ili manje otmjene, sve su bile sline. Postojalo je samo
suparnitvo u inteligenciji za vrijeme nastave i u fizikoj spretnosti u
igrama. U obje vrste natjecanja dvoje djece nije bilo meu zadnjima.
Solidno obrazovanje koje su dva djeaka dobila u osnovnoj koli dalo im
je osjeaj nadmonosti, zahvaljujui kojem su se estom razredu nali
meu najboljima. Njihovo savreno poznavanje pravopisa, temeljito
poznavanje rauna, njihovo izvjebano pamenje i nadasve potovanje [ ]2
koje su im usadili za sve vrste znanja, bili su, barem na poetku njihova
kolovanja, glavni aduti. Da Jacques nije bio tako nestaan, to ga je
redovito spreavalo da se nae na poasnoj ploi, da je Pierre
Jedna neitka rije. Jedna neitka rije.
180
bolje prionuo uz latinski, njihova bi pobjeda bila potpuna. U svakom
sluaju, ohrabreni svojim nastavnicima, bili su potovani. to se igara tie,
radilo se prije svega o nogometu, Jacques je ve na prvim odmorima
otkrio ono to e tolike godine biti njegovom strau. Utakmice su se
igrale za vrijeme odmora, odmah poslije objeda u blagovaonici i onog od
jedan sat koji je za pitomce, polu-pitomce i vanjske ake slijedio iza
zadnjeg sata u 4. To je bio odmor od jednog sata koji je djeci omoguavao
da uinaju i odmore se prije nego to e dva sata provesti uei gradivo za
sutradana. Jacques nije ni pomiljao na uinu. S ostalim zaljubljenicima u
nogomet, pohrlio bi u betonirano dvorite, s etiri strane obrubljeno
trijemovima na debelim stupovima (ispod kojih su treberi i oni mudri
etali avrljajui) du kojih je bilo nekoliko klupa, ukraeno velikim
fikusima zatienim eljeznim ogradama. Dva bi tabora podijelila
dvorite, golmani se smjestili svaki na svoj kraj izmeu stupova, a velika
gumena lopta postavljena je u sredinu. Nije bilo sudaca, i nakon prvog
uta poela bi vriska i trka. Na tom je terenu Jacques, koji je s najboljim
uenicima razgovarao kao sa sebi ravnima, zadobio potovanje i ljubav i
onih najloijih, kojima nebo, uskrativi im pamet, esto podari snane
noge i neiscrpan dah; tu se po prvi put odvojio od Pierrea koji nije igrao
nogomet, iako je bio prirodno spretan, ali je bivao sve osjetljiviji, budui
da je rastao bre od Jacquesa, i kosa mu je postajala sve svijetlijom, kao da
je kod njega premjetanje u drugu sredinu loije uspjelob. Jacques je pak
zaostajao u rastu, zbog ega je dobio nadimak pikavac i niskoguzi, ali
to ga nije pogaalo, do iznemoglosti je naganjao loptu, nastojei izbjei
as drvo, as neprijatelja, osjeao se vladarom dvorita i
a dvorite djelomice ispranjeno poto su vanjski dai otili kui b proiriti
181
ivota. Kad bi se oglasio bubanj koji je oznaavao kraj odmora i poetak
uenja, on doista kao da bi pao s neba, zaustavio bi se tog asa na
cementu, zadihan i znojan, ljut to su sati tako kratki, pa postajui polako
svjestan trenutka potrao opet prema drugovima, briui rukavom znoj s
lica, i odjednom se zgrozio pri pomisli da su se avli na njegovim
donovima istroili, pregledavao bi ih sa zebnjom za vrijeme nastave,
pokuavajui ustanoviti promjenu u odnosu na prethodni dan i bio
ohrabren otkriem da je veoma teko odrediti stupanj istroenosti. Osim
kad bi, nakon neke nepopravljive tete, otvoren on, unitena koa,
iskrivljena peta, bilo sasvim izvjesno kakav ga doek oekuje kod kue.
Tijekom posljednja dva sata gutao bi slinu s grem u elucu i pokuavao
se iskupiti za poinjenu tetu marljivim radom na koji se ipak, unato svim
nastojanjima, zbog straha od batina nije uspio usredotoiti. Taj je zadnji
dio nastave bio uostalom i najdulji. Prije svega stoga to je trajao dva sata.
Osim toga odvijao se kad je ve pao mrak ili se sputao sumrak. Visoki
prozori gledali su na perivoj Marengo. Oko Jacquesa i Pierrea koji su
sjedili jedan do drugog, djeca su bila tia nego obino, umorna od rada i
igara, zaokupljena rjeavanjem posljednjih zadataka. Osobito krajem
godine, veer se sputala na veliko drvee, na cvjetnjake i stabla banana u
perivoju. Sve zelenije nebo sve se vie irilo, amor grada bivao je sve
udaljenijim i sve muklijim. Kad je bilo jako vrue i jedan od prozora
odkrinut, mogao se uti cvrkut posljednjih lastavica iznad malog vrta, a
miris jasmina i velikih magnolija preplavio bi kiselkaste i gorkaste mirise
tinte i ravnala. Jacques bi sanjario s nekom neobinom tjeskobom u dui,
sve dok ga mladi repetitor, koji je i sam pisao svoj rad za fakultet, ne bi
opomenuo. Valjalo je ekati posljednji udarac bubnja.
182
aU sedam sati, svi bi navalili na izlaz liceja, a onda u trku, u bunim
grupama, ulicom Bab-Azoun gdje su svi izlozi bili osvijetljeni, plonici
ispod nasvodenih trijemova puni ljudi, tako da su ponekad morali trati
kolnikom, izmeu tranica, dok ne bi naiao tramvaj pa su ipak morali
skrenuti pod nadsvodene trijemove, sve dok se pred njima konano ne bi
pojavio trg du Gouvernement, rasvijetljen po obodu kioscima i tezgama
arapskih trgovaca osvijetljenim acetilenskim svjetiljkama, miris kojih su
djeca s uitkom udisala. Crveni su tramvaji ekali, dupkom puni, za
razliku od jutra kad je ipak bilo manje ljudi, tako da su ponekad morali
ostati na nogostupu prikolice, to je bilo istovremeno zabranjeno i
doputeno, sve dok na nekoj od stanica ne bi siao dio putnika pa bi se
djeca ugurala u masu ljudi, razdvojena, ne mogavi dakle brbljati, i
pokuavala se strpljivim radom lakata i tijela domoi ograde odakle se
mogla vidjeti luka u mraku, gdje su veliki parobrodi, istokani svjetlom u
tami mora i neba, izgledali kao olupine izgorjelih kua u kojima sva
eravica jo tinja. Veliki osvijetljeni tramvaji buno su prolazili uz more,
zatim skretali u unutranjost grada i vozili izmeu sve siromanijih kua
do same etvrti Belcourt, gdje se valjalo oprostiti i popeti se stubama, koje
nisu nikad bile osvijetljene, do kruga svjetlosti ispod petrolejske svjetiljke
koja je osvjetljavala votano platno na stolu i stolice oko njega,
ostavljajui u tami ostatak prostorije gdje je Catherine Cormerv iz ormara
za posue vadila jedai pribor, baka u kuhinji podgrijavala podnevni
paprika, a stariji brat u kutu stola itao neki pustolovni roman. Ponekad je
trebalo otii do mzabitskog trgovca mjeovitom robom po sol ili etvrtinu
maslaca koji bi uzmanjkali u zadnji as, ili pak po ujaka Ernesta
a napad pedera
183
koji je na dugo i na iroko raspravljao u gostionici kod Gabya. Veeralo se
u 8 sati, u tiini, ili je pak ujak prepriavao kakvu nesuvislu dogodovtinu
od koje se grohotom smijao, no o liceju nikad ni rijei, osim kad bi baka
pitala Jacquesa je li dobio dobre ocjene, a on bi odgovorio da je i o tome
vie nitko ne bi govorio, majka nije nita pitala, samo bi kimala glavom i
promatrala ga svojim blagim pogledom kad bi odgovorio da je dobio
dobre ocjene, ali uvijek utljiva i pomalo odsutna, ne ustaj, rekla bi
svojoj majci, idem ja po sir, i to je bilo sve, do kraja veere, kad bi
ustala i poela raspremati stol. Pomozi majci, rekla bi mu baka jer se on
ve dohvatio Pardaillana i stao pohlepno itati. Pomogao bi joj pa se vratio
pod svjetiljku, poloio veliku knjigu koja je govorila o dvobojima i o
hrabrosti na glatko i golo votano platno, dok bi majka povukavi stolicu
izvan dosega svjetiljke sjela zimi uz prozor, ljeti na balkon, i gledala kako
prolaze tramvaji, automobili, prolaznici, koji se bivali sve ma-lobrojnijia.
Opet bi baka rekla Jacquesu da mora na spavanje jer sutradan ustaje u pet i
pol, poljubio bi najprije nju, zatim ujaka i na kraju majku koja bi mu
uzvratila njenim i rastresenim poljupcem, pa ponovno zauzela svoj
nepomini poloaj, u polumraku, pogleda odlutalog prema ulici i rijeci
ivota to je neumorno tekla dolje ispod obale na kojoj je ona neumorno
stajala, dok ju je njezin sin, s tugom u srcu neumorno promatrao u tami,
gledao ta suha i pogrbljena leda, pun neke neizmjerne tjeskobe pred
nesreom koju nije mogao pojmiti.
a Lucien -14 EPS -16 Osiguranje
184
Kokoinjac i klanje kokoi
Ta tjeskoba pred nepoznatim i pred smru s kojom se suoavao svaki put
kad bi se iz liceja vraao kui, koja je ve tada u smiraj dana ispunjavala
njegovu duu istom onom brzinom kojom je tama prodirala svjetlost i
zemlju, i koja bi ieznula tek kad bi baka upalila petrolejsku svjetiljku,
odlaui staklo na votano platno, pridiui se malo na prste, bedara
oslonjenih o rub stola, tijela nagnuta naprijed, nakri-vivi glavu kako bi
bolje vidjela plamenik pod sje-nilom, jednom rukom drei bakreni
kotai s pomou kojeg se podeavao fitilj, a drugom struui upaljenom
ibicom po fitilju sve dok se ovaj ne bi prestao dimiti i dao lijep jasan
plamen, tada bi baka vratila na svjetiljku staklo koje je kripalo u dodiru sa
zupcima bakrenog lijeba u koji ga je valjalo umetnuti, zatim se ponovno
uspravila pored stola i samo jednom podignutom rukom podeavala fitilj
sve dok se toplo uto svjetlo ne bi ravnomjerno razlilo po stolu u
savrenom irokom krugu, osvjetljavajui blagom svjetlou, koja kao da
se odbijala od votanog platna, lica ene i djeteta koje je s druge strane
stola prisustvovalo cijelom obredu, a njegova je tjeskoba polako nestajala
kako je svjetlost rasla.
Istu bi tu tjeskobu osjeao ponekad dok bi pokuavao svladati u sebi
oholost ili tatinu kad bi mu baka zapovijedila da u odreenim
okolnostima ode po koko u dvorite. To bi uvijek bilo naveer, uoi
nekog vanog blagdana, Uskrsa ili Boia, ili pak kad bi im u pohode
dolazili oni bolje stojei roaci,
185
koje je trebalo istovremeno poastiti i zavarati to se tie stvarnog
materijalnog stanja u obitelji. Za vrijeme prvih godina liceja, naime, baka
je dogovorila s ujakom Josephinom da joj sa svojih nedjeljnih trgovakih
izleta donosi arapske pilie, zamolila ujaka Ernesta da joj u dnu dvorita,
na samom podu ljepljivom od vlage, sagradi jednostavni kokoinjac u
kojem je uzgajala pet do est kokoi koje su joj davale jaja, a povremeno i
svoju krv. Kad se baka odluila na prvo smaknue, obitelj je bila za stolom
i ona je starijem djeaku rekla da ode po rtvu. No Louis1 je odbio, on je
jasno i glasno izjavio da ga je strah. Baka se podrugljivo nasmijala i
ukorila tu razmaenu djecu koja su toliko drukija od one iz njezina
vremena, iz zabiti u unutranjosti, koja se nisu niega bojala. Sigurna
sam da je Jacques hrabriji. Hajde, idi ti. Iskreno govorei, Jacques se nije
osjeao nimalo hrabrijim. Ali kad su ga ve takvim proglasili nije mogao
ustuknuti, i te je prve veeri otiao. Trebalo se spusiti stubitem tapkajui
u mraku, skrenuti lijevo u isto tako mraan hodnik, pronai dvorina vrata
i otvoriti ih. No je bila manje mrana od hodnika. Mogle su se nazrijeti
etiri skliske i pozelenjele stube koje su se sputale u dvorite. S desne
strane, kroz rebrenice kuice u kojoj su ivjeli frizer s obitelji i arapska
obitelj, dopirala je krta svjetlost. Nasuprot vratima mogao je primijetiti
bjeliastea mrlje ivotinja usnulih na zemlji ili na posranim prekama.
Kad bi se pribliio i dotaknuo klimavi kokoinjac, sagnut, s prstima iznad
glave uvuenim u rupice eline mree, iz njega bi se podiglo prigueno
kokodakanje pomijeano s odvratnim mlakim smradom izmetina. Otvorio
bi iana vrataca pri samoj zemlji, nagnuo se da
Jacquesov brat zove se ponekad Henri, ponekad Louis. a izobliene
186
bi mogao zavui unutra ruku, s gaenjem dotaknuo tlo ili ukaljanu preku
te brzo izvukao ruku, a dah bi mu zastao od straha kad bi zauo mlataranje
krila i nogu i kad bi ivotinje stale letjeti i trati na sve strane. Te
uskomeane ivotinje u tami, taj kutak mraka i prljavtine, ispunjali su ga
tjeskobom od koje mu se grio eludac. Unato tome, morao je smoi
odlunosti jer su ga odredili za taj zadatak kao najhrabrijeg. ekao je,
promatrao jasnu no iznad sebe, nebo obasuto sjajnim i spokojnim
zvijezdama, pa posegnuvi rukom jo dublje dohvatio prvu nogu koja mu
se nala nadohvat, izvukao prestraenu raskokodakalu ivotinju iz
kokoinjca, poupavi joj pritom dio perja
0 iana vrata, dok je kokoinjac odjekivao prodornim
1 obezumljenim kokodakanjem, a stari Arapin oprezno izaao u
pravokutnik svjetlosti to je iznenada zasjao. Ja sam, gospodine Tahar,
reklo je dijete bezbojnim glasom, doao sam po koko za baku. Ah, ti
si. Dobro je. Mislio sam da su lopovi, i vratio se u kuu, ostavljajui
dvorite u potpunom mraku. Jascques bi tada poeo trati, koko se
luaki otimala, udarao je njome o zidove hodnika i o reetke stubine
ograde, bilo mu je muno od gaenja i od straha dok je osjeao u ruci
debelu, hladnu i hrapavu kou kokojih nogu, trao sve bre odmoritem i
hodnikom na katu, te napokon uletio u blagovaonicu kao pobjednik.
Pobjednikov se lik ocrtavao na kunom pragu, raupan, koljena zelenih
od dvorine mahovine, drei koko to dalje od sebe, lica blijeda od
straha. Vidi?, rekla je baka starijem bratu. Mlai je od tebe, a postidio
te. Jacques se prepustio uivanju u zasluenoj slavi tek poto je baka
odlunom kretnjom dohvatila noge kokoi koja se istog trenutka primirila
kao da je osjetila da je dola u neumoljive ruke. Njegov je brat jeo desert i
osvrnuo se na njega samo da bi mu dobacio pogled pun prezira, to je
187
pridonijelo Jacquesovu samozadovoljstvu. Ono je meutim kratko trajalo.
Sretna to joj je unuk tako muevan, baka ga je za nagradu pozvala u
kuhinju da joj pomae pri klanju kokoi. Ve je bila opasala veliku plavu
pregau pa je, ne isputajui kokoje noge iz ruku, postavila na pod veliki
duboki bijeli tanjur od porculana i dugi kuhinjski no koji je ujak Ernest
redovito brusio s pomou dugog crnog kamena tako da je, istanjen
uporabom, bio nalik na sjajnu elinu nit. Stani tu. Jacques bi stao gdje
bi mu pokazala, u dno kuhinje, dok bi baka stala na vrata, prepreujui
tako izlaz i kokoi i djetetu. Kria naslonjenih na sudoper, (lijevog)
ramena na zid, gledao je, uasnut, precizne kretnje prinositeljice rtve.
Baka bi povukla tanjur pod svjetlost male petrolejske svjetiljke na
drvenom stolu lijevo od ulaza. Poloila bi ivotinju na tlo, te kleknuvi
desnom nogom na pod uklijetila kokoi noge, pritiui je rukama kako
bi joj onemoguila da se otme, pa joj lijevom rukom zgrabila glavu koju je
povukla unatrag do tanjura. Noem otrim poput britve polako joj je rezala
grkljan na mjestu gdje je kod ovjeka Adamova jabuica, produbljujui
rez i zavrui joj sve vie glavom kako se no uz grozan zvuk usjecao u
hrskavicu, te pridravala ivotinju koja je stravino podrhtavala cijelim
tijelom, nepomina, dok joj je u bijeli tanjur otjecala purpurna krv u koju
je Jacques gledao drhtavih nogu kao da je to njegova krv iz njega istjecala.
Uzmi tanjur, rekla je baka poslije beskrajno mnogo vremena. ivotinja
je prestala krvariti. Jacques je oprezno poloio na stol tanjur s krvlju koja
je ve bila potam-njela. Koko, ije je perje izgubilo sjaj i na ije staklaste
oi su se ve spustili smeurani kapci, baka je bacila pored tanjura.
Jacques je promatrao to nepomino tijelo, noge na kojima su prsti sad bili
spojeni i koje su mlitavo visjele, spljotenu krijestu bez sjaja, jednom
188
rijeju, smrt, te otiao u blagovaonicua. Ja to ne mogu gledati, rekao mu
je brat te prve veeri, obuzdavajui bijes. To je odvratno. Ma nije,
odgovorio mu je Jacques nesigurnim glasom. Louis ga je promatrao
istovremeno neprijateljski i ispitivaki. Jacques se trgnuo. Odjednom se
suoio sa svojom tjeskobom, s tim paninim strahom od noi i od smrti, te
u ponosu, i samo u ponosu, pronaao volje da bude hrabar to mu je na
kraju dalo hrabrosti. Boji se, to je sve, rekao mu je napokon. Da,
rekla je baka koja je tog trenutka ula, ubudue e Jacques ii u
kokoinjac. Dobro, dobro, rekao je ujak Ernest sav ozaren, hrabar je
on. Jacques je sav ukoen gledao u majku, koja je, malo dalje, krpala
arape na velikom drvenom jajetu. Da, ree, to je dobro, ti si hrabar. I
ponovno se okrenula prema ulici dok je Jacques, ne skidajui pogleda s
nje, osjeao kako mu se nesrea uvlai u duu. Poi spavati, rekla je
baka. Ne palei malu petrolejsku svjetiljku, Jacques bi se svlaio u sobi pri
svjetlu to je dopiralo iz blagovaonice. Legao bi na rub kreveta za dvije
osobe kako ne bi morao doticati brata, ni smetati mu. Odmah bi zaspao,
malaksao od umora i uzbuenja, samo bi ga ponekad probudio brat,
opkoraujui ga da bi legao uza zid, on je naime kasnije ustajao, ili majka
koja bi svlaei se u tami udarila u ormar, tiho se popela na svoj krevet i
spavala tako tiho da se inilo da je budna, Jacques je to ponekad i
pomislio, pa je poelio zazvati je, ali je znao da ga ionako ne bi ula, zato
se trudio ostati budnim koliko i ona, isto tako tihim, nepominim i
neujnim, sve dok ga san ne bi svladao kao to je svladao njegovu majku
poslije naporna dana provedena u pranju i spremanju.
a sutradan miris svjeeg kokojeg mesa osmuenog na plamenu.
189
etvrci i praznici
Samo su se etvrtkom i nedjeljom Jacques i Pierre vraali svome svijetu, s
iznimkom pojedinih etvrtaka kad bi Jacques ostao u pritvoru, to jest bio
zadran u kazni (kako je pisalo u pismu razrednika koje je Jacques morao
dati majci na potpis poto joj je njezin sadraj saeo u jednu rije kazna)
te morao ostati dva sata, od 8 do 10 (u teim sluajevima i etiri) u liceju i
u posebnoj uionici s ostalim krivcima, te pod nadzorom repetitora, koji bi
uglavnom bio bijesan to su mu upropastili slobodan dan, rjeavati izrazito
dosadnu zadau za kaznua. Pierre meutim, u svih osam godina liceja, nije
nikad ostao u kazni. Jacques je pak, izrazito nemiran i tako tat da je
izvodio bilo kakve gluposti ne bi li privukao na sebe panju, samo nizao
kazne. Uzalud je objanjavao baki da se kazne odnose na ponaanje, ona
nije razlikovala glupost od loeg ponaanja. Za nju je dobar uenik bio
nizbjeno krepostan i pametan, kao to je krepost vodila ravno u znanost.
Tako su, barem prvih godina, kazne etvrkom bile pojaane ukorima
srijedom.
etvrci bez kazne i nedjeljna jutra bili su posveeni odlasku u trgovinu i
kuanskim poslovima. A poslije podne su Pierre i Jean1 mogli izai
zajedno. Za ljetna vremena ili su na plau Sablettes ili na vojno
vjebalite, veliku ledinu na kojoj je bilo nogometno igralite i mnotvo
staza za boanje. Tu su mogli igrati
a u liceju, ne donnade nego castagne 1 Rije je o Jacquesu
191
nogomet, najee s krpenom loptom i s momadima sastavljenim na licu
mjesta od arapske i francuske djece. No, preostali je dio godine dvoje
djece odlazilo u Dom Invalida Koubaa gdje je Pierreova majka, koja je
bila napustila potansku slubu, radila kao efica praonice rublja. Kouba je
bilo ime breuljka istono od Alira gdje je zavravala jedna tramvajska
linijab. Tu je zapravo prestajao grad, a poinjali su blagi krajolici Sahela
sa skladnim vinogradima, relativno mnogo voda, s gotovo sonim
livadama i poljima plodne crvenice, presjecanim mjestimice drvoredima
visokih empresa ili trstikom. Vinova loza, voke, kukuruz rasli su tu u
izobilju i bez mnogo uloena truda. Onome tko bi doao iz grada i
njegovih vruih i vlanih donjogradskih etvrti, zrak se ovdje inio otrim
i smatrao se ljekovitim. Alircima koji su, im bi stekli neto imovine ili
novca, odlazili ljeti iz Alira u Francusku gdje je klima blaa, bilo je
dovoljno da zrak koji negdje udiu bude samo malo svjeiji pa da ga krste
francuskim. Tako se i na Koubi udisao francuski zrak. Dom invalida,
koji je bio otvoren odmah poslije rata za umirovljene ratne invalide, bio je
udaljen pet minuta od krajnje tramvajske postaje. Bio je to bivi samostan,
prostrano zdanje sloene arhitekture s nekoliko krila, debelih zidova
obijeljenih vapnom, s natkrivenim trijemovima i velikim, svjeim
dvoranama sa svodovima u kojima su bile smjetene blagovaonice i sve
pratee slube. Praonica rublja, koju je vodila gospoda Marlon, Pierreova
majka, nalazila se u jednoj od tih velikih dvorana. Tu bi doekala djecu, u
mirisu vruih glaala i vlanog rublja, u prisutnosti dviju radnica, jedne
Arapkinje i jedne Francuskinje, koje su radile pod njezinim nadzorom.
Dala bi im svakom komad kruha i okolade pa, zavrui rukave
a Je li mu to ime? b poar
192
na svojim svjeim i vrstim rukama, rekla: spremite to u dep za etiri
sata i idite u vrt, imam posla.
Djeca bi najprije lutala trijemovima i unutranjim dvoritima i najee bi
odmah pojela uinu da se otarase kruha koji im je smetao i okolade koja
im se topila medu prstima. Susretali bi invalide kojima je nedostajala
jedna ruka ili noga, ili pak one u kolicima s kotaima od bicikla. Nije bilo
unakaenih lica ili slijepaca, samo invalidi bez ruku i nogu, uredno
odjeveni, poneki s odlijem, s rukavom koulje, kaputa ili nogavicom od
hlaa brino svrnutima i privrenim sigurnosnom iglom oko nevidljiva
batrljka, i to nije bilo strano, bilo ih je mnogo. Djeca su se, poto se
stialo iznenaenje koje su doivjela prvi dan, prema njima odnosila kao
prema svemu novom to bi otkrila i odmah potom uklopila u prirodni red
svih stvari. Gospoda Marlon objasnila im je da su ti ljudi izgubili ruku ili
nogu u ratu, a rat je ionako bio dio njihova svijeta, samo su o njemu i
sluali oko sebe, on je ostavio toliko traga na njihovu okolinu da im nije
bilo teko shvatiti da se u njemu moglo izgubiti ruku ili nogu, pa ak ni da
ga se moglo opisati upravo kao razdoblje u ivotu u kojem se gube ruke i
noge. Stoga taj svijet hromih ljudi za dvoje djece nije bio tuan. Istina je
da su neki bili utljivi i smrknuti, ali veinom su to bili mladi, nasmijani
ljudi, koji su se dapae alili na raun svoje hromosti. Imam samo jednu
nogu, govorio bi jedan, plavokos, muevna etvrtasta lica i zdrav kao
dren, a esto ga se moglo zatei u praonici rublja, ali ti jo uvijek mogu
dati nogom u guzicu. Pa bi se, oslanjajui se desnom rukom o tap, a
lijevom o ogradu trijema, uspravio i svojom jedinom nogom zamahnuo
prema njima. Djeca bi se s njim alila, pa odjurila glavom bez obzira.
inilo im se posve normalnim da oni jedini mogu trati i sluiti se svojim
dvjema rukama. Jedan jedini put je Jacquesu, poto je istegnuo
193
gleanj na nogometu pa je nekoliko dana vukao nogu, proletjela glavom
misao da invalidi koje via etvrtkom vie nikad u ivotu nee moi, kao
to on moe, potrati za jureim tramvajem ili udariti nogom loptu.
Odjednom shvati svu udesnost ljudskog mehanizma, i neka ga nejasna
zebnja obuzme na pomisao da bi i on mogao postati bogalj, ali ubrzo na to
zaboravi.
Prolazili su* pokraj blagovaonica s pritvorenim rebrenicama u kojima su
se veliki pocinani stolovi jedva primjetno sjali u sjeni, zatim uz kuhinje s
golemim posudama, kotlovima i loncima odakle se dizao jak miris
zagorjele masti. U zadnjem krilu primijetili su spavaonice s dva ili tri
kreveta prekrivena sivim prekrivaima i s ormarima od svijetla drva.
Zatim bi se vanjskim stubitem spustili u vrt.
Dom invalida bio je okruen velikim, gotovo posve zaputenim perivojem.
Nekoliko invalida prihvatilo se odravanja velikih ruinjaka i cvjetnjaka
oko kue te malog povrtnjaka opasanog ogradom od suhe trstike. Ostali
dio perivoja, neko velianstvenog, bio je posve zarastao u korov.
Ogromni eukaliptusi, kraljevske palme, kokosove palme, kauukov-cia
golemih debala, ije su se najnie grane svijale do poda i ondje opet
uhvatile korijen, tvorei tako biljni labirint pun sjene i tajnovitosti, gusti i
snani empresi, ilava stabla naranai, umarci neobino velikih,
ruiastih i bijelih oleandara, gospodarili su izbrisanim drvoredima na
kojima je glina pojela ljunak, zaraslima u mirisni gusti jasmina, pavitine,
Kristova cvijeta, grmove kozje krvi i same utonule u debeo sag djeteline,
kiselice i korova. etati tom mirisnom dunglom, penjati se po drveu,
zabiti nos u travu, kriti noem zarasle puteljke iz kojih izlazi izgrebenih
nogu i lica puna vode, bilo je pravo pijanstvo.
* djeca
a drugo veliko drvee.
194
No, proizvodnja opasnih otrova zauzimala je takoer dobar dio
poslijepodneva. Ispod stare kamene klupe naslonjene na komad zida
obraslog u divlju lozu, djeca bi nagomilala svu silu tuba od aspirina,
boica od lijekova ili starih tintarnica, krhotina od posua i razbijenih
alica koje su inile njihov laboratorij. Tu bi, izgubljeni u dnu perivoja,
daleko od znatieljnih pogleda, spravljali svoje tajanstvene napitke. Temelj
svakog napitka bio je ruiasti oleander, i to stoga to su oko sebe esto
sluali o tome da je njegova sjena tetna i da se neopreznik koji usne ispod
njega vie nikad ne probudi. Lie od oleandra, i cvijet kad mu je bilo
vrijeme, dugo su gnjeili izmeu dva kamena dok se ne bi pretvorili u
opasnu (pogibeljnu) kau koja je obeavala stranu smrt. Tu bi kau
ostavljali izloenu zraku i ona bi se zaas poela prelijevati svim duginim
bojama, to joj je davalo posebno prijetei izgled. Za to vrijeme, jedno od
djece otralo bi napuniti bocu vodom. Zatim bi na red dolo drobljenje
eera. Djeca su bila sigurna u njihovu zloudnu mo s nesigurnog razloga
to to drvee raste na grobljima. eere su brali, nisu ih skupljali po tlu
gdje su onako suhi i tvrdi djelovali nepodnoljivo zdravoa. Dvije su kae
zatim pomijeali u staroj zdjelici i razri-jedili vodom, pa cijedili kroz
prljavu maramicu. Tako dobivenim sokom, zastraujue zelene boje, djeca
su rukovala oprezno kao to se rukuje ubojitim otrovom. Paljivo su ga
nalijevali u tube od aspirina ili ljekarnike boice koje bi potom zaepili,
pazei da ep ne dodirne tekuinu. Ono to bi preostalo pomijeali bi s
drugim kaama od svakojakih bobica koje su mogli nai, pa su tako
proizvodili cijele serije sve jaih otrova, briljivo ih obiljeavali i slagali
pod klupu do narednog tjedna kako bi se vrenjem pretvorili u neprijeporno
kobne otrove. Kad bi taj mraan posao bio
uspostaviti kronoloki red.
195
zavren, Jacques i Pierre oduevljeno su gledali zbirku zastraujuih
boica i sa zadovoljstvom udisali gorak i kiselkast miris to se dizao s
kamena umrljanog zelenom kaom. Ti otrovi nisu, uostalom, bili nikom
namijenjeni. Ovi su kemiari dodue pokuavali izraunati koliki bi broj
ljudi mogli ubiti, pa su u svom optimizmu ili tako daleko da su smatrali
da im je proizvedena koliina dostatna da isprazne grad. Nije im meutim
nikad palo napamet da bi ih ta udotvorna droga mogla osloboditi nekog
druga ili mrskog profesora. Jer, oni ustvari nikoga nisu mrzili, to e im
zadavati neprilike kasnije u ivotu i u drutvu u kojem e morati ivjeti.
No, najuzbudljiviji dani bili su dani s vjetrom. Jedan bok kue koji je
gledao na perivoj zavravao se neim to je nekad bila terasa, kamena
ograda koje je poivala u travi pokraj cementnog podnoja obloenog
crvenim ploicama. S terase koja je bila otvorena s triju strana otvarao se
pogled na perivoj, a iza perivoja zjapila je provalija koja je dijelila
breuljak Kouba od jedne od visoravni Sahela. Terasa je bila okrenuta tako
da je istoni vjetar, uvijek estok u Aliru, kad bi zapuhao, ibao njome
poprijeko iz sve snage. Tih bi dana djeca otrala do prvih palmi u ijem
podnoju je uvijek bilo listova. Ostrugali bi donji dio stabljike da odstrane
bodlje kako bi ih mogli uhvatiti s obje ruke. Zatim bi, vukui palmino
lie za sobom, otrali do terase; vjetar je puhao svom snagom, zvidao u
velikim eukaliptusima, suludo vitlajui njegovim najviim granama,
kutrao palme, guvao iroke i sjajne listove kauukovaca koji su utali
poput papira. Trebalo se popeti na terasu, visoko podii palmin list i stati
leima prema vjetru. Djeca bi rukama vrsto uhvatila suho i utavo
palmino lie, zaklanjajui ga djelomice svojim tijelom, pa se naglo
okrenula. U taj as bi se list priljubio uz njih, udisali bi njegov miris
196
po praini i po slami. Igra se sastojala u tome da se napreduje protiv vjetra
podiui palmin list sve vie. Pobjednik je bio onaj tko bi prvi stigao do
kraja terase ne dopustivi da mu vjetar istrgne list iz ruku, stao ondje s
listom u ispruenim rukama, tijela oslonjena na jednu nogu izbaenu
prema naprijed, i izdrao tako, pobjedniki i to je dulje mogue prkosei
podivljaloj snazi vjetra. Tu, iznad perivoja i visoravni to je vrvjela
drveem, pod nebom kojim su jurili golemi oblaci, Jacques je osjeao
kako vjetar, to je dolazio iz dalekih krajeva, klizi niz palmin list u
njegove ruke i ispunjava ga takvom snagom i radou da nije prestajao
klicati od oduevljenja sve dok, ruku i ramena iznemoglih od napora, ne bi
ispustio palmin list koji bi odmah odnio vjetar zajedno s njegovim
poklicima. Naveer, leei u krevetu shrvan umorom, u tiini sobe gdje je
njegova majka spavala svojim laganim snom, jo je uvijek uo u sebi
huanje pobijenjelog vjetra koji e voljeti cijeloga ivota.
etvrtaka je osim toga bio i dan kad su Jacques i Pierre odlazili u gradsku
knjinicu. Jacques je oduvijek gutao sve knjige koje bi mu se nale pod
rukom i to s istom onom pohlepom s kojom je ivio, igrao se ili sanjario.
itanje mu je omoguavalo da pobjegne u bezazlen svijet gdje su
bogatstvo i siromatvo bili podjednako zanimljivi, budui posve nestvarni.
L'intrepide, veliki ilustrirani albumi koje su on i njegovi drugovi
razmjenjivali sve dok im korice od lje-penke ne bi postale sive i hrapave, a
stranice poderane i pune uha, odnosili su ga u svijet ale i junatva koji je
zadovoljavao njegove dvije bitne potrebe, potrebu za radou i potrebu za
hrabrou. Sklonost prema junatvu i bljetavilu kod dva je djeaka bila
zacijelo veoma izraena, ako je suditi po njihovoj nevjerojatnoj
izdvojiti ih iz njihove sredine.
197
potronji pustolovnih romana i po lakoi kojom su povezivali junake iz
Pardaillana sa svojim svakodnevnim ivotom. Njihov omiljeni pisac bio je
ustvari Michel Zevaco, a renesansa, poglavito talijanska, s okusom maa i
otrova, rimskih i firentinskih palaa te raskoi kraljevskog i papinskog
dvora, bila je omiljeno carstvo tih dvaju aristokrata koje se moglo zatei
kako, u utoj pranjavoj ulici u kojoj je ivio Pierre, jedan drugog
izazivaju na dvoboj, poteu duga lakirana ravnala iz [ f i medu kantama za
otpatke uputaju se u estoke dvoboje od kojih su im jo dugo ostajali
oiljci na prstima3. U to se vrijeme nisu ni mogli susresti s nekim drugim
knjigama jer je u njihovoj etvrti malo tko itao, a sami su mogli kupiti, i
to samo s vremena na vrijeme, samo popularne knjige koje su se povlaile
po tezgama prodavaa novina.
No, otprilike u vrijeme kad su poeli pohaati licej, otvorena je u etvrti
gradska knjinica, na pola puta izmeu ulice u kojoj je ivio Jacques i
breuljka gdje su poinjale otmjenije etvrti s vilama okruenim malim
vrtovima, punim miomirisnih biljaka koje su bujale na tim vlanim i
vruim padinama Alira. Te su vile okruivale perivoj zavoda Saint-Odile,
crkvenog internata za djevojke. Upravo su u toj etvrti, tako blizu i tako
daleko od njihove, Jacques i Pierre otkrili svoje najdublje emocije (jo nije
vrijeme da se o njima govori, ali e o njima biti govora itd.) Granica
izmeu dvaju svjetova (jednog pranjavog i bez drvea, u kojem su sav
prostor zauzimali njegovi stanovnici i kamen u kojem su ivjeli, drugi u
kojem su cvijee i drvee nudili svu ovozemaljsku rasko) bio je prilino
iroko etalite s velianstvenim platanama na oba
1 Jedna neitka rije.
a Ustvari su se tukli da odlue tko e biti d'Artagnan ili Passepoil. Nitko
nije htio biti Aramis, Athos ili u krajnjem sluaju Porthos.
198
plonika. S jedne njegove strane nizale su se vile, a s druge male jeftine
stambene zgrade. Gradska knjinica nalazila se na toj drugoj strani.
Bila je otvorena tri dana u tjednu, od kojih etvrtkom, naveer poslije
radnog vremena i cijelo jutro. Jedna mlada nastavnica, prilino nezahvalne
vanjtine, koja je dobrovoljno poklanjala nekoliko sati svog vremena
knjinici, sjedila je za prilino irokim stolom od svijetla drva i izdavala
knjige. Prostorija je bila pravokutna, zidovi potpuno prekriveni policama
od svijetla drva i knjigama uvezanim u crno platno. Tu je bio i stoli s
nekoliko stolica za one koji su htjeli na brzinu pogledati neto u rjeniku,
jer tu su se knjige samo posuivale, i abecedna kartoteka kojom se ni
Jacques ni Pierre nisu nikad sluili, njihova se metoda sastojala u tome da
eu uz police, izaberu knjigu prema njezinu naslovu, rjee prema autoru,
da zapamte njezin broj i upiu ga na plavi karton koji je trebalo ispuniti da
bi se dobila eljena knjiga. Da bi se steklo pravo na posuivanje knjiga
trebalo je predoiti uplatnicu od stanarine i uplatiti minimalnu lanarinu.
Nakon toga biste dobili lansku iskaznicu, a posuene knjige upisivale su
se istovremeno u iskaznicu i u knjigu koju je drala mlada knjiniarka.
U knjinici je bilo ponajvie romana, no mnogi su bili zabranjeni mlaima
od petnaest godina i stajali su posebno. Stoga iskljuivo intuitivna metoda
dvoje djece nije dostajala da se izaberu najbolje od preostalih knjiga. No,
sluaj ipak ne teti uvijek kulturi, pa su tako dva halapljivca, prodirui
sve na to su naili, uz ono najgore gutali i ono najbolje, ne trudei se,
uostalom, da bilo to zapamte, i pamtila su doista samo ono neobino i
jako uzbuenje koje je tjednima, mjesecima i godinama poticalo i
pothranjivalo u njima cijeli jedan svijet slika i uspomena, nespojiv sa
stvarnou u kojoj su svakodnevno ivjeli, ali nita manje stvaran za tu
199
strastvenu djecu koja su ivjela svoje snove s istom onom estinom s
kojom su ivjela ivot*.
Sadraj tih knjiga bio je ustvari prilino nevaan. Vano je bilo ono to bi
osjetili ulazei u knjinicu, gdje nisu vidjeli zidove s crnim knjigama nego
prostor s mnogim obzorjima koji ih je, ve na samom pragu oteo
skuenom ivotu njihove etvrti. Onda bi doao trenutak kada bi, svaki s
dvije knjige na koje su imali pravo, vrsto pritisnute laktovima o bok,
hodali u taj sat ve mranim etalitem, drobei pod nogama plodove
velikih platana i zamiljali uitke koje e im donijeti njihove knjige, ve ih
unaprijed usporeivali s onima od prethodnog tjedna, sve dok ne bi stigli
do glavne ulice gdje bi ih pod slabim svjetlom uline svjetiljke otvorili ne
bi li uhvatili koju reenicu (na primjer: bio je neobino snaan) koja bi
potakla njihovu radosnu i nezasitnu nadu. Brzo bi se rastali i pohitali
prema blagovaonici da poloe knjigu na votano platno, pod svjetlost
petrolejske svjetiljke. Jaki miris ljepila dizao se iz grubog uveza koji im je
grebao prste.
Sam nain na koji je bila tiskana knjiga govorio je itatelju kakav e
uitak iz nje izvui. R i J. nisu voljeli veliki slog sa irokim marginama u
kojima su uivali istanani pisci i itai, nego stranice pune sitnih slova
to su tekle u zbijenim redovima, do vrha ispunjene rijeima i reenicama,
poput onih ogromnih seljakih tanjura iz kojih moete jesti mnogo i dugo
a da ih nikad ne ispraznite i koji jedini mogu namiriti neke velike apetite.
Nisu marili za istananost, oni nisu znali nita, a htjeli su saznati sve. Bilo
je nevano je li knjiga loe napisana, a kompozicija romana nezgrapna,
ako je bila razumljiva i puna uzbudljivog ivota; te su knjige, i samo one,
bile graa za njihove snove, nad kojima su onda snivali dubokim snom.
a Stranice iz rijenika Quillet, miris tabli. b Gospoice, je li dobar Jack
London?
200
Svaka je knjiga, osim toga, imala poseban miris, ovisno o papiru na kojem
je bila tiskana, blag i nenametljiv miris u svakom sluaju, no tako osobit
da je J. zatvorenih oiju mogao razlikovati biblioteku Nel-son od tekuih
izdanja koja je tiskao Fasquelle. Svaki od tih mirisa, jo prije negoli je
zapoeo s itanjem, prenosio je Jacquesa u jedan drugi svijet pun ve
[ispunjenih] obeanja koji je zaas zasjenio prostoriju u kojoj je sjedio,
izbrisao i samu etvrt i njezine zvuke, grad i cijeli svijet koji e posve
ieznuti im se s pohlepom i arom baci na itanje koje e ga dovesti u
stanje takva pijanstva iz kojeg ga nee moi trgnuti ni opetovane naredbea.
Jacques, po trei put ti kaem, postavi stol. Napokon bi postavio stol,
prazna i odsutna, pomalo smetena pogleda, kao opijena tivom, pa se
vratio knjizi kao da se od nije ni odvajao. Jacques, jedi, i on bi jeo
posluenu hranu koja mu se unato svojoj gustoi inila manje stvarnom i
manje vrstom od one koju je nalazio u knjigama, potom bi raspremio stol
i ponovno uzeo knjigu. Ponekad bi mu prila majka prije nego to bi sjela
u svoj kut. To je biblioteka, rekla bi. Loe je izgovarala tu rije koju je
ula samo iz sinovih usta i koja joj nije nita znaila, ali raspoznavala je
korice knjigab. Da, rekao bi Jacques ne podiui glavu. Catherine
Cormerv tada bi se nagnula preko njegova ramena. Promatrala bi taj
dvostruki pravokutnik pod svjetlom, pravilne redove crta; i ona je udisala
njihov miris, ponekad ak prelazila stranicom svojim prstima ukoenim i
smeuranim od pranja rublja, kao da je htjela bolje shvatiti to je to knjiga,
pribliiti se malo tim tajanstvenim, za nju nerazumljivim znakovima, u
kojima je njezin sin tako esto, i to satima, nalazio ivot koji joj je bio
nepoznat i iz kojeg se vraao gledajui je kao da gleda neznanku.
a proiriti.
b dali su mu napraviti (ujak Ernest) mali pisai stol od bijela drva.
201
Izobliena je ruka njeno milovala djeakovu glavu, no on nije uzvraao, a
ona bi samo uzdahnula i otila sjesti daleko od njega. Jacques, idi
spavati. Baka bi ponovila svoju naredbu. Sutra e zakasniti. Jacques
bi ustao, s knjigom pod pazuhom spremio torbu za sutradan, te stavivi
knjigu pod jastuk, usnuo tekim snom, poput pijanca.
Tako je godinama Jacquesov ivot bio neravnomjerno podijeljen izmeu
dva ivota koja nije nikako mogao spojiti. Dvanaest sati, uz zvuke bubnja,
u drutvu djece i profesora, zaokupljen igrama i uenjem. Dva do tri sata
svakodnevnog ivota u svojem domu u staroj etvrti, uz majku kojoj je bio
doista blizak samo u snu. Iako je njegov prvi ivot bila zapravo ta etvrt,
njegov sadanji ivot i jo vie njegova budunost bio je licej. Tako se
njegova etvrt na kraju na neki nain svela na veer, spavanje i snove. I je
li ta etvrt, uostalom, uope postojala ili je bila samo pustinja u koju se
pretvorila jedne veeri kad je djeak izgubio svijest? Pad na beton... Ma
kako bilo, ni s kim u liceju nije mogao govoriti o majci ni o svojoj obitelji.
Jednako tako ni s kim kod kue nije mogao govoriti o liceju. Nijedan
kolski drug, nijedan profesor, za svih tih godina koje su ga dijelile od
mature, nije nikad doao k njemu kui. to se pak majke i bake tie, one
nisu dolazile u licej, osim jednom godinje na dodjelu nagrada, poetkom
srpnja. I tog bi dana, istina, ule na velika vrata, okruene mnotvom
sveano odjevenih roditelja i uenika. Baka bi stavila svoju haljinu i crni
rubac za sveane izlaske, Catherine Cormerv stavila bi eir ukraen
smeim tilom i crnim grozdom od voska, smeu ljetnu haljinu, i jedine
cipele s malom potpeticom koje je imala. Jacques je nosio bijelu koulju s
ovratnikom poput Dantonova i s kratkim rukavima, ispoetka kratke,
kasnije duge hlae, koje bi majka veer uoi briljivo izglaala, pa bi
202
koraao izmeu dviju ena, vodio ih prema crvenom tramvaju, oko jedan
sat u podne, smjestio ih na klupu u prvim kolima, a sam stao sprijeda
promatrajui kroz staklo majku koja bi mu se s vremena na vrijeme
osmjehivala, i koja bi za cijelo vrijeme vonje provjeravala je li joj eir
dobro namjeten, kako joj stoje natovi na arapama ili je li na svom mjestu
mala zlatna medalja s Bogorodicom to joj je na tankom laniu visila o
vratu. Od trga Gouvernement slijedio je komad svakodnevnog puta kojim
je dijete samo jednom godinje prolazilo u drutvu dviju ena, ulicom
Bab--Azoun. Jacques je udisao majin losion (Lampero) kojim se majka
obilno zalila za tu priliku, baka je koraala uspravno i ponosno, korei
ker kad se ova alila na noge (Tako ti i treba kad u svojim godinama
kupuje premale cipele.) dok im je }acques neumorno pokazivao duane
i trgovce koji su postali vanim dijelom njegova ivota. Sveana vrata
liceja ve su bila otvorena, zelenilo u loncima ukraavalo je od vrha do
dna monumentalno stubite kojim su se ve poeli uspinjati prvi roditelji i
uenici, kao i Cormervevi koji su, razumije se, doli puno prerano, kao to
to uvijek ini sirotinja koja ima malo drutvenih obveza i malo
zadovoljstava, i koja se uvijek boji da nee stii na vrijeme8. Potom bi
stigli do dvorita za starije ake, prekrivenog redovima stolaca
iznajmljenih iz agencije za plesove i koncerte, gdje je u dnu, ispod velikog
sata, po cijeloj irini bio podignut podij prekriven stolcima i naslonjaima,
i on ukraen svom silom lonanica. Dvorite se malo-pomalo ispunjavalo
svijetlim haljinama, ene su naime bile u veini. Oni koji su stigli prvi
zauzeli su mjesta u sjeni, ispod drvea. Ostali su se hladili arapskim
lepezama od tanke pletene
^fc
a a oni koje je sudbina zakinula ne mogu a da se ne osjeaju na neki nain
odgovornima za to pa im se ini da tu sveopu krivicu ne treba jo
poveavati malim propustima...
203
slame obrubljenima crvenim vunenim jabuicama. Iznad prisutnih,
plavetnilo neba se zgunjavalo i od vruine to ga je prila postajalo sve
tvrim.
U dva sata, vojna glazba, nevidljiva na gornjoj galeriji, zasvirala je
Marseljezu, svi bi prisutni ustali, a u dvorite bi uli profesori s
etvrerouglatim tokama i dugim togama od etamina koji je mijenjao boje
ovisno o njihovim specijalnostima, predvoeni ravnateljem i jednim
predstavnikom vlasti (uglavnom visokim vladinim dunosnikom). Zvui
naredne vojnike koranice popratili bi smjetanje profesora, i odmah
potom rije bi uzeo predstavnik vlasti i iznio svoje miljenje o Francuskoj
openito i o obrazovanju napose. Catherine Cormerv je sluala iako nije
nita ula, ali nikad nije pokazivala nestrpljenje ili dosadu. Baka je ula,
ali nije ba mnogo razumjela. Dobro govori, rekla bi keri, koja bi
kimala s odobravanjem. To bi ohrabrilo baku da se okrene svom susjedu ili
susjedi s lijeve strane, nasmijei se i kimanjem glave potvrdi to je upravo
izrekla. Prve je godine Jacques primijetio da jedino njegova baka nosi
rubac kakav su nosile stare panjolke, i bi mu neugodno. Taj ga ustvari
lani sram nije nikad napustio; pokuao je srameljivo baki govoriti o
eiru, a kad mu je odgovorila da nema novaca na bacanje i da je uostalom
rubac grije za uha, shvatio je da se tu ne da nita uiniti. No, kad bi se
baka poela obraati svojim susjedima za vrijeme dodjele nagrada, osjetio
je kako se vraki crveni. Nakon predstavnika vlasti, ustao bi najmlai
profesor, uglavnom tek stigao te godine iz metropole, koji je po tradiciji
morao odrati sveani govor. Govor je obino trajao izmeu pola i jednog
sata, a mladi sveuilitarac ne bi propustio priliku da ga naika aluzijama
iz kulture i humanistikim finesama potpuno nerazumljivima tom
alirskom opinstvu. Kako je osim toga bilo veoma vrue, pozornost bi
opadala, a lepeze mahale
204
sve bre. ak bi i baka pokazivala da joj je dosta, gledajui uokolo. Jedino
je Catherine Cormerv, paljiva, podnosila, ne trepnuvi, tu kiu uenosti i
mudrosti to je padala* po njoj bez prestanka. Jacques se pak gnje-zdio na
stolici, traio pogledom Pierrea i ostale drugove, slao im kojekakve
znakove i uputao se u dugi razgovor grimasama. Dugi pljesak na kraju bi
zahvalio govorniku to je zavrio, i tada je poelo prozivanje nagraenih.
Poinjalo se s viim razredima, pa je tako prvih godina dvjema enama
prijepodne prolo u ekanju na doe na red Jacquesov razred. Samo su
najvie nagrade pozdravljane fanfarama nevidljive glazbe. Nagraeni
uenici, sve mlai i mlai, ustajali bi, proli dvoritem, popeli se na podij,
prihvatili stisak ruke, ukraen lijepim rijeima, predstavnika vlasti, zatim
ravnatelja, koji bi im predao sveanj knjiga (to ga je ovome prethodno
dodao sveuilini pod-vornik popevi se prije nagraenog uenika s mjesta
ispod podija gdje su stajale kutije na kotaiima pune knjiga). Zatim bi
nagraeni uenik siao s podija praen glazbom i pljeskom, s knjigama
pod rukom, ozaren, traei pogledom sretne roditelje koji su brisali suze.
Nebo je sad ve bilo manje plavo, poneto od njegove vruine isparilo je
kroz nevidljivu pukotinu negdje iznad mora. Nagraeni uenici penjali su
se i silazili, fanfare su se smjenjivale, dvorite se malo--pomalo praznilo,
nebo se ve poinjalo zelenjeti, i doao je red na Jacquesov razred. im je
izgovoreno ime njegova razreda, prestao bi se kreveljiti i uozbiljio se. Kad
bi prozvali njegovo ime, ustao bi, a u glavi bi mu zujalo. Jedva bi uo iza
sebe majku, koja nije nita ula, kako kae baki: Rekao je Cormerv?
Da, odvratila bi baka rumena od uzbuenja. Betonirano dvorite kojim
je trebao proi, podij, prsluk predstavnika
klizila
205
vlasti s lancem od depnog sata, dobroudan osmijeh ravnateljev, poneki
prijateljski pogled nekog od njegovih profesora izgubljenog u mnotvu na
podiju, zatim povrtatak, uz glazbu, dvjema enama koje su ve stajale u
prolazu, majka koja ga je gledala s nekom zauenom radou, a on joj je
dao na uvanje debeli popis nagraenih, baka koja je pogledom pozivala
susjede za svjedoke, sve se odvijalo prebrzo nakon beskrajnog
poslijepodneva i Jacques je jedva ekao da se nae kod kue i pogleda
knjige koje je dobioa.
Vraali bi se obino s Pierreom i njegovom majkom13, dok bi baka u tiini
usporeivala visinu dviju hrpa knjiga. Kod kue bi Jacques najprije uzeo
popis nagraenih i na majin zahtjev napravio uha stranicama na kojima
se spominjalo njegovo ime, kako bi ih mogla pokazati susjedima i rodbini.
Onda bi napravio inventuru svog blaga. I ne bi jo ni zavrio, a majka je
ve svuena, u papuama, zakopavala svoju platnenu kutu i povukavi
svoj stolac sjela do prozora. Smjekala mu se: Dobro si radio, govorila
bi mu i gledajui ga kimala glavom. I on je nju gledao, ekao je, nije znao
to, a ona se okrenula prema ulici, i zauzela svoj uobiajeni poloaj,
daleko od gimnazije, koju e ponovno vidjeti tek za godinu dana, dok je
tama preplavljivala sobu i ve se palile prve svjetiljke na ulici* kojom su
sad prolazili samo etai bez lica.
I majka bi se u tom trenutku zauvijek oprostila od liceja koji je jedva i
vidjela, a Jacques se iznenada ponovno naao u obitelji i etvrti iz koje
nije izlazio.
a Les travailleurs de la mer
b Ona nije vdjela licej i nije znala nita o njegovu iivotu u njemu.
Prisustvovala je jednoj priredbi za roditelje. Ali licej nije bilo to, licej to je
bilo...
* plonicima
206
kolski praznici takoer su Jacquesa vraali obitelji, barem prvih godina.
Nitko od njih nije iao na dopust, mukarci su radili bez odmora, tijekom
cijele godine. Samo bi im nesree na radu, kad su bili zaposleni u
poduzeu koje ih je osiguralo od takve vrste rizika, donijelo malo
slobodna vremena, koje bi proveli u bolnici ili pod lijenikim nadzorom.
Ujak Ernest, na primjer, u jednom se trenutku kad se osjeao sasvim
iscrpljenim, stavio na teret osiguranja, namjerno si otrgnuvi strugom
komad mesa s dlana. Sto se pak ena tie, i Catherine Cormerv, one se
radile bez prestanka, jednostavno stoga to je odmor za sve njih znaio
skromnije obroke. Nezaposlenost, za koju nije postojalo nikakvo
osiguranje, bila je zlo kojega su se najvie bojali. To objanjava zato su ti
radnici, u Pierreovoj i u Jacquesovoj obitelji, koji su u svakodnevnom
ivotu bili najtolerantniji ljudi na svijetu, bili tako ksenofobini kad se
radilo o poslu, i optuivali naizmjence Talijane, panjolce, idove, Arape i
na kraju cijeli svijet da im kradu posao - stajalite zacijelo zbunjujue za
one intelektualce koji zastupaju teoriju o proletarijatu, a ipak tako ljudsko i
razumljivo. Ti neoekivani nacionalisti nisu onim drugim nacionalistima
osporavali pravo da vladaju svijetom, imaju novaca ili slobodna vremena,
nego pravo da slue. Rad u toj etrvti nije bio vrlina, nego nunost, koja
vas je, omoguujui vam da preivite, vodila u smrt.
U svakom sluaju, ma kako vrue bilo alirsko ljeto, dok su pretrpani
brodovi odvozili dravne slubenike i dobro stojee ljude na oporavak na
dobar francuski zrak (a oni koji su se vraali bili su puni bajoslovnih i
nevjerojatnih pria o plodnim poljima bogatima vodom usred kolovoza),
siromane etvrti nastavljale su ivjeti nepromijenjenim ivotom, i
207
umjesto da se napola isprazne, poput etvrti u sreditu grada, inilo se da
su jo napuenije jer se na ulice slilo mnotvo djeurlijea.
Za Pierrea i Jacquesa, koji su lutali suhim ulicama u probuenim
pagericama, istroenim hlaama i pamunoj majici s okruglim izrezom
oko vrata, praznici su znaili prije svega vruinu. Posljednje su kie pale
jo u travnju ili najkasnije svibnju. Tijekom tjedana i mjeseci, sve stalnije i
sve jae sunce, posuilo je, isuilo i napokon sprilo zidove, smrvilo
buku, kamenje i crijepove u sitnu prainu koju su vjetrovi raznosili
uokolo, prekrivajui njome ulice, izloge duana i lie sveg drvea. Cijela
bi se etvrt tada, u srpnju, pretvorila u svojevrsni sivo-uti*3 labirint,
danju posve pust i sa svim rebrenicama svih kua brino zatvorenima, nad
kojim je vladalo okrutno sunce, obarajui pse i make na pragovima kua,
prisiljavajui iva bia da se uljaju uz zidove kako bi mu umak-la. U
kolovozu bi sunce nestalo iza debele kuine neba sivog od sparine, tekog
i vlanog, s kojeg se sputala difuzna bjelkasta svjetlost, zamorna za oi,
koja bi na ulicama izbrisala i posljednje tragove boja. U ba-varskoj
radionici, ekii su odjekivali mlitavije, a radnici povremeno prekidali
posao da bi glavu i gole grudi oblivene znojem stavili pod mlaz svjee
vode iz pumpec. U stanovima su boce s vodom, i one, malo-brojnije, s
vinom, bile omotane vlanim krpama. Jac-quesova baka hodala je
zamraenim sobama bosonoga, odjevena samo u laganu koulju, maui
mehaniki slamnatom lepezom, radila ujutro, u vrijeme podnevna poinka
odvlaila Jacquesa sa sobom u krevet, i ekala prvu veernju svjeinu da
nastavi s
a prije toga igrake vrtuljak korisni darovi.
b rie
c Sablettes? i druge ljetne zabave.
208
poslom. Tjednima su se ljeto i njegovi sunjevi tako povlaili pod tekim,
vlanim i arkim nebom, sve dok ne bi zaboravili i samo sjeanje na
zimske svjeine i zimske vode*, kao da svijet nije nikad upoznao vjetar, ni
snijeg, ni ugodne kie, i kao da je od stvaranja svijeta pa sve do ovoga
rujanskog dana postojao samo taj golemi suhi mineral s izdubljenim
pregrijanim hodnicima kojima su se sporo, smeteno i ukoena pogleda
kretala pranjava i znojna bia. A onda bi se odjednom, zgreno nad
samim sobom do krajnje napetosti, nebo otvorilo. Prva rujanska kia, jaka
i obilna, preplavila bi grad. Sve bi ulice u etvrti zablistale, zajedno sa
sjajnim fikusovim liem, elekrinim icama i tramvajskim tranicama.
Preko breuljaka koji su nadvisivali grad, miris mokre zemlje dolazio je s
udaljenih polja, donosei zatoenicima ljeta poruku o prostoru i slobodi.
Djeca bi pohitala na ulice, trala pod kiom u svojoj laganoj odjei i sretno
gacala po nabujalim potocima na ulici, hvatala se u kolo u velikim
lokvama vode, drei se za ramena, ozarenih lica, podignutih prema kii
koja nije prestajala, gazila u ritmu blatnu kau da bi iz nje iscijedila
prljavu vodu opojniju od vina.
Oh da, vruina je bila nesnosna, i esto je izlu-avila ljude koji su postajali
iz dana u dan sve nervoznijima, ali nisu imali snage reagirati, vikati,
psovati ili udarati, a nervoza se nagomilavala poput vruine, sve dok ne bi,
u rioj i tunoj etvrti, ovdje-ondje, iznenada eksplodirala - kao onog
dana, u ulici Lyon, gotovo na rubu arapske etvrti nazvane Marabout, oko
groblja isklesanog u crvenoj glini breuljka, kad je Jacques vidio kako iz
pranjava lokala maurskog frizera izlazi Arapin, odjeven u plavo i obrijane
glave, koji je uinio nekoliko koraka plonikom ispred djeteta, udno se
drei, tijela nagnuta prema naprijed, a glave zabaene
kie
i
209
unatrag mnogo vie nego to se inilo moguim. Frizer, koji je brijui ga
poludio, jednim je potezom svoje dugake britve prerezao ponueni mu
vrat, a ovaj je pod neujnom otricom osjetio samo krv koja ga je guila, i
izaao je, trei poput napola zaklane patke, dok je frizer, koga su
muterije odmah svladale, mahnitao - ba kao i sama vruina tih
beskrajnih dana.
Voda to se izlijevala iz nebeskih vodopada, nemilosrdno je prala drvee,
krovove i ulice od ljetne praine. Tako blatnjava, brzo bi napunila odvodne
kanale, divljaki glogotala u otvorima kanalizacije, a kanalizaciju gotovo
svake godine zaepila i razlila se kolnikom, pa ikljala pred prolaskom
automobila i tramvaja, pretvarajui se u dva ukasta iroka krila. I samo
je more na plai i u luci postajalo blatnjavo. A onda bi se pod prvim
suncem stale puiti kue i ulice, cio grad. Postojala je mogunost da se
vruine vrate, ali ne vie tako teke, nebo bi postalo otvorenije, disanje
olakano, a iza debelog sloja sunca, treperenje zraka, obeanje kie,
nagovjetali su dolazak jeseni i poetak kolske godinea. Ljeto je
predugo, govorila je baka koja bi s istim uzdahom olakanja doekivala
jesenske kie i }acquesov odlazak u kolu, jer je njegovo lijeno
razvlaenje za tih dana ege po sobama sa zatvorenim rebrenicama, samo
poveavalo njezinu nervozu.
Ona uostalom nije nikako mogla razumjeti zato je jedno razdoblje u
godini posebno odreeno za besposliarenje. Ja nisam nikad imala
praznike, govorila je, i to je bila istina, ona nije upoznala ni kolu ni
trenutke dokolice, radila je od djetinjstva i to bez prestanka. Pristala je da
radi nekog vieg cilja njezin unuk nekoliko godina ne donosi novac u
kuu. Ali, ve je od prvog dana gunala zbog ta tri izgubljena mjeseca, te
a u liceju - pretplatnika karta - obnavljanje svakog mjeseca - zadovoljstvo
da moe odgovoriti: Pretplaen, i slavodobitna provjera.
210
I
kad je Jacques upisao trei razred zakljuila je da je red da mu za vrijeme
praznika nade neki posao. Ovog e ljeta raditi, rekla mu je kad je
zavrila kolska godina, i donijeti neto novca u kuu. Ne moe tako ba
nita ne raditia. }acques je, dodue, smatrao da ima sasvim dovoljno posla,
izmeu kupanja, izleta na Koubu, sporta, tumaranja ulicama Belcourta,
itanja ilustriranih albuma, popularnih romana, Almanaha Vermont ili
neiscrpnog kataloga tvornice oruja u Saint-Etienneub. Ne raunajui
odlazak u kupovinu za obitelj i male kuanske poslove koje bi mu baka
namijenila. Ali upravo je sve to za nju znailo nita ne raditi, jer djeak
niti je donosio novac u kuu niti je radio kao za vrijeme kolske godine, ta
je situacija bez pokria zna nju sjala sjajem svih ognjeva pakla.
Najjednostavnije je dakle bilo nai mu posao.
To, meutim, i nije bilo tako jednostavno. U malim oglasima po novinama
traili su, istina, trgovake pomonike ili trgovake putnike. A gospoa
Bertaut, mljekarica iji je duan, to je mirisao po maslacu (neobian miris
za nosnice i nepce naviklo na ulje), bio odmah pored firizeraja, davala ih
je baki na itanje. No, poslodavci su uvijek zahtijevali da kandidat ima
najmanje petnaest godina, a bilo je teko bezono ne lagati govorei o
Jacquesovim godinama jer on ni za svojih trinaest godina nije bio visok. S
druge strane, oni su uvijek sanjali o slubenicima koji e kod njih graditi
karijeru. Prvi kojima ga je baka (uparaena kao i uvijek u vanim
prilikama) predstavila Jacquesa smatrali su da je premlad ili pak
jednostavno nisu htjeli zaposliti nekoga na dva mjeseca. Ne preostaje
drugo nego rei da e ostati, rekla je baka. Ali to nije istina. Nije
vano. Povjerovat e. No Jacques nije to htio rei, i ustvari nije ga uope
zabrinjavalo
a upletanje majke - Umorit e se. b itanje prije? gronjogradske etvrti?
211
hoe li mu povjerovati ili nee. Jednostavno je osjeao da e mu ta la
zapeti u grlu. Razumije se da je kod kue esto lagao, da bi izbjegao kazni,
domogao se 2 franka, i mnogo ee iz zadovoljstva da govori i da se
hvali. No, dok mu se laganje kod kue inilo posve malim grijehom,
laganje stranim ljudima shvaao je kao smrtni grijeh. Nejasno je osjeao
da ljudima koje volimo ne laemo u bitnim stvarima, jednostavno stoga
to ne bismo vie mogli ivjeti uz njih ni voljeti ih. Poslodavci su o njemu
mogli znati samo ono to im se reklo, to e rei da o njemu ne bi znali
zapravo nita, la bi dakle bila potpuna. Hajdemo, rekla je baka veui
maramu, jednog dana kad ju je gospoda Bertaut upozorila da velika
eljeznarija u Aghi trai mlada trgovakog pomonika. eljeznarija se
nalazila na jednom od uspona koji vode prema sreditu grada; srpanjsko
sunce palilo ga je i izvlailo iz kolnika miris urina i katrana. U prizemlju
je bio uzak i veoma dubok duan, po duini podijeljen na dva dijela
tezgom prekrivenom uzorcima eljezne robe i lokota, dok su zidovi bili
veim dijelom obloeni ladicama s tajanstvenim naljepnicama. Desno od
ulaza, nad tezgom se dizala reetka od kovana eljeza i tu je bila smjetena
blagajna. Prezrela gospoda zamiljena lica koja je stajala iza reetke
pozvala je baku da se popne do kancelarija na prvom katu. Drvene stube, u
dnu duana, doista su vodile do kancelarije rasporeene i usmjerene kao i
duan, u kojem je pet ili est inovnika, mukaraca i ena, sjedilo oko
stola na sredini. Sa strane su jedna vrata vodila u direktorovu sobu.
Gazda je bio samo u koulji i raskopana okovrat-nika, u svom
pregrijanom uredua. Mali prozor, iza njegovih leda, gledao je na dvorite
do kojeg nije dopiralo sunce, iako su bila dva sata poslije podne. Bio je
nizak i debeo, drao je palce zadjenute u iroke
gornje dugme na koulji, ovratnik koji se skida.
212
svijetlo-plave naramenice i teko disao. Nije se dobro razaznavalo lice iz
kojeg je izlazio dubok i zadihan glas koji je baki ponudio da sjedne.
Jacques je udisao miris eljeza koji se osjeao u cijeloj kui. Gazdina
nepominost slutila mu je na nepovjerljivost, pa su mu se noge stale tresti
pri pomisli na lai koje e morati izgovoriti pred tim monim i stranim
ovjekom. Baka se, meutim, nije nimalo tresla. Jacques e uskoro
navriti patnaest godina, vrijeme mu je da se zaposli i to bez odlaganja.
Gazdi ba nije izgledao kao da mu je petnaest godina, ali ako je
inteligentan... i kad smo ve kod toga, ima li svjedodbu o zavrenoj
srednjoj koli? Ne, ali ima stipendiju. Kakvu stipendiju? Za licej. U liceju
je, znai? U kojem razredu? Treem. I odluio je napustiti licej? Gazda je
postao jo nepominiji, njegovo se lice sad moglo bolje vidjeti, njegove su
okrugle i mlijene oi etale od bake do djeteta. Jacques je od tog
pogledao zadrhtao. Da, rekla je baka. Presiromani smo. Gazda je
postao neto oputeniji. teta, rekao je, budui da je darovit. Ali ovjek
moe dobro zaraditi i u trgovini. Ta dobra zarada poinjala je, istina,
skromno. Jacques e zaraivati 150 franaka mjeseno za osam-satno radno
vrijeme. Moe poeti ve sutra. Vidi, rekla mu je baka. Povjerovao
nam je. Ali kad odem, kako u mu objasniti? Prepusti to meni.
Dobro, odgovorilo je dijete predajui se. Gledao je nebo iznad njihovih
glava i mislio na miris eljeza, na kancelariju punu sjena, na to kako e
morati rano ustajati i kako su praznici, tek to su poeli, ve bili zavreni.
Dvije godine zaredom Jacques je preko ljeta radio. Najprije u eljeznariji,
zatim kod nekog pomorskog posrednika. Svaki je put sa strahovanjem
doekivao 15. kolovoza, datum kad je trebalo dati otkaz1.
Autor je ovaj odlomak zaokruio perom
213
Praznici su doista bili gotovi, iako je ljeto bilo isto kao i prije, sa svojom
egom i svojom dosadom. No izgubilo je ono to ga je nekad inilo
drukijim, svoje nebo, prostore, graju. Jacques nije vie provodio dane u
uarenoj etvrti siromatva, nego u sreditu grada, gdje je sirotinjsku
buku zamijenio bogati cement od kojeg su kue poprimale sivu boju,
otmjeniju, ali i tuniju. Od osam sati, kad bi Jacques uao u duan koji je
mirisao po eljezu i po hladovini, u njemu bi se ugasila neko svjetlo, nebo
bi nestalo. Pozdravio bi blagajnicu i popeo se do prostranog i loe
osvijetljenog ureda na prvom katu. Za njega nije bilo mjesta za stolom u
sredini. Stari knjigovoa, s brkovima utim od cigareta koje je savijao i
puio po cijeli dan, pomoni knjigovoa, ovjek od tridesetak godina
napola elav, bikovska trupa i lica, dva mlaa trgovaka pomonika, od
kojih je jedan, mrav, tamnokos, miiav, lijepa i pravilna profila dolazio
uvijek u mokroj koulji priljubljenoj uz tijelo, irei oko sebe ugodan miris
po moru jer bi se svakog jutra prije nego to bi se na cijeli dan zakopao u
uredske prostorije okupao u luci, a drugi, debeli aljivija koji nije mogao
obuzdati svoju veselu ud, i na kraju, gospoda Raslin, glavna tajnica, malo
konjasta izgleda, ali ugodna za oi u svojim uvijek ruiastim haljinama
od fina ili gruba platna, koja je svima upuivala svoj strogi pogled, bili su
dostatni da sa svojim dosjeima, raunskim knjigama i pisaim strojem
zauzmu cijeli stol. Jacques je stoga sjedio na stolcu desno od vrata to su
vodila u direktorovu sobu i ekao da mu daju posla, a najee se radilo o
razvrstavanju rauna ili trgovakih pisama u kartoteku koja je uokvirivala
prozor, i iz koje je u poetku volio izvlaiti separatore na poteg, prevrtati
ih i udisati njihov miris, sve dok se taj miris na papir i ljepilo, ispoetka
tako ugodan, nije na kraju pretvorio u miris same dosade, ili bi mu pak
dali da jo jednom
214
provjeri neki dugi zbroj, to bi radio na koljenima sjedei na stolcu, ili bi
ga pomoni knjigovoa pozvao da s njim kolacionira niz brojki te bi,
stojeki, marljivo oznaavao brojke koje bi ovaj nabrajao sumornim i
priguenim glasom da ne bi ometao kolege. Kroz prozor se mogla vidjeti
ulica i zgrade preko puta, ali nikad nebo. Ponekad bi, ali to nije bilo ba
esto, poslali }acquesa po uredski pribor u papirnicu odmah do duana ili
na potu s nekom hitnom poiljkom. Glavna pota nalazila se dvjesta
metara dalje na irokom etalitu koje se penjalo od luke prema vrhu
breuljka na kojem je sagraen grad. Na tom je etalitu Jacques opet
naao prostranstvo i svjetlost. Sama pota, smjetena u golemoj okrugloj
graevini s kupolom dobivala je dnevnu svjetlost kroz troja velika vrata i
kroz prostranu kupolua. No, Jacquesa su, naalost, slali s pismima na
potu najee iza radnog vremena, i to je onda bila jo jedna muka vie
jer je trebalo trati, dan je u taj sat ve poinjao blijedjeti, prema poti
krcatoj ljudima, ekati u redu pred alterima, a ekanje bi samo produljilo
njegovo radno vrijeme. Dugo ljeto za Jacquesa se ustvari svodilo na
tmurne dane bez sjaja provedene u beznaajnim obavezama. Ne moe
nita ne raditi, govorila je baka. No, upravo je u tom uredu Jacques imao
dojam da nita ne radi. Nije odbijao rad, iako mu nita nije moglo
zamijeniti more i igre na Khoubi. Ali pravi rad za njega je bio, na primjer,
onaj u bavariji, dugotrajan napor miia, niz spretnih i preciznih kretnji
vrstih i okretnih ruku, i na kraju bi se pojavio rezultat tvog truda: nova
bava, pomno izraena, bez ijedne pukotine, koju je radnik mogao
promatrati.
No taj uredski posao niti je odakle dolazio niti je neemu vodio. Prodavati
i kupovati, sve se vrtilo oko
potanski poslovi?
215
tih neznatnih i neopipljivih radnji. Iako je do tada ivio u siromatvu,
Jacques je tek u tom uredu otkrio pravu bijedu i plakao za izgubljenom
svjetlou. Njegovi kolege nisu bili krivi za taj osjeaj guenja. Bili su s
njim ljubazni, nisu mu nita grubo nareivali, ak bi mu se i stroga
gospoa Raslin ponekad nasmijeila. Malo su meusobno govorili, i to s
onom mjeavinom vesele srdanosti i ravnodunosti svojstvene Alirci-
ma. Kad bi gazda stigao ujutro, etvrt sata poslije njih, ili kad bi izaao iz
svog ureda da izda neku zapovijed ili da provjeri neki raun, (kod
ozbiljnih stvari, pozvao bi starog knjigovou ili odgovornog slubenika u
svoj ured), njihovi bi karakteri vie doli do izraaja, kao da su se ti
mukarci i te ene mogli odrediti samo u odnosu prema moi, stari
raunovoa neljubazan i samosvojan, gospoa Raslin izgubljena u svom
strogom snu, a pomoni knjigovoa naprotiv savreno ponizan. No, ostali
dio dana, zatvorili bi se u svoju ljusku, i Jacques bi na svom stolcu ekao
zapovijed koja e mu pruiti priliku za to smijeno troenje koje je
njegova baka nazivala radoma.
Kad vie ne bi mogao izdrati, kipei doslovce na stolcu, siao bi u
dvorite iza duana i osamio se u zahodima-uavcima betonskih zidova,
krto osvijetljenima, u kojima je vladao opor zadah mokrae. Tu bi u tami
zatvorio oi i, udiui dobro poznat miris, sanjario. Neto se mrano, neto
slijepo pokrenulo u njemu, na razini krvi i vrste. Pred oi su mu dolazile
noge gospoe Raslin kao onog dana kad se, ispus-tivi kutiju s
gumbanicama tik pred njom, sagnuo da ih pokupi, pa podigavi glavu
ugledao njezina razmaknuta koljena ispod suknje i bedra u ipkastom
rublju. Nikad do tada nije vidio to ena nosi ispod suknje, i od tog
iznenadnog prizora posuila su mu se
a Ljeto, satovi poslije male mature - tupo lice pred njim.
216
usta i uhvatila ga je neka gotovo luaka drhtavica. Pred njim se otvorila
tajna, koju, unato svim svojim iskustvima, nee nikad do kraja
proniknuti.
Dva puta dnevno, u podne i u est sati, Jacques bi izjurio van, spustio se u
trku strmom ulicom i uskakao u prepune tramvaje s grozdovima putnika
na nogostupima koji su vozili radnike [u] njihovu etvrt. Stisnuti jedni uz
druge u sparini, stajali su nijemi, i odrasli i djeca, okrenuti prema kuama
koje su ih ekale, mirno se znojei, preputajui se ivotu podijeljenom
izmeu posla bez due, dugotrajnih odlazaka i dolazaka u neudobnim
tramvajima i, konano, sna u koji bi za tren potonuli. Jacquesu se, dok ih
je ponekad naveer promatrao, stezalo srce. Do tada je poznavao samo
rasko i radosti siromatva. No ta vruina, dosada i umor otkrivali su mu
njegovo prokletstvo, prokletstvo oajniki zaglupljujueg i beskrajno
monotonog posla od kojeg dani izgledaju predugi, a ivot prekratak.
Kod pomorskog posrednika ljeto je bilo ugodnije jer su uredi gledali na
etalite Front-de-mer, i nadasve stoga to se dio posla odvijao u luci.
Jacques se naime morao penjati na brodove svih moguih nacionalnosti
koji su pristajali u Alirsku luku i koje je posrednik, lijep starac ruiaste
puti i kovrave kose, morao zastupati kod raznih administrativnih tijela.
Brodske bi isprave Jacques odnio u ured gdje bi ih preveli, i poslije tjedan
dana on je sam morao prevesti popis robe i ponekad brodski tovarni list
ako je bio napisan na engleskom i upuen carinskoj upravi ili velikim
uvoznim kuama koje bi preuzimale robu. Jacques je dakle morao
redovito odlaziti u tgovaku luku u Aghi po te dokumente. ega je
pustoila ulice to su se sputale prema luci. Teke ograde od lijevana
eljeza s jedne i druge strane bile su usijane, bilo je nemogue na njih
poloiti ruku. Na prostranim
217
dokovima sunce je ispraznilo sve osim prostora oko brodova to su upravo
pristali, bokom uz dok, i oko kojih su se uskomeali dokeri u plavim
radnim hlaama s nogavicama zavinutim do lista, golog i preplanulog
poprsja, i s vreom na glavi koja bi im prekrivala ramena sve do kria, na
koju bi onda tovarili vree cementa, ugljena ili pakete otrih bridova.
Odlazili su i dolazili mostiem koji se sputao s broda na dok, ili bi pak
ulazili izravno u trbuh teretnog broda kroz irom otvorena vrata spremita,
urno koraajui preko debele daske prebaene izmeu spremita i doka.
Iza mirisa sunca i praine to se dizao s dokova ili mirisa pregrijanih
paluba na kojima se katran topio, a sav okov gorio, Jacques je
prepoznavao osobit miris svakoga teretnog broda. Oni iz Norveke
mirisali su na drvo, oni to su dolazili iz Dakara ili oni brazilski donosili
su sa sobom miris kave i mirodija, njemaki su mirisali po ulju, engleski
po eljezu. Jacques bi se popeo mostiem na brod, pokazao mornaru, koji
ga nije razumio, posrednikovu iskaznicu. Zatim bi ga poveli uskim
brodskim hodnicima gdje je i hladovina bila vrua, do kabine asnika ili
pak zapovjednika brodaa. U prolazu je sa zaviu gledao te male uske i
gole kabine koje su sadravale bit cijeloga jednog ivota mukarca, i koje
su mu tada postale draima od najraskonijih odaja. Ljubazno su ga
primali jer se i sam ljubazno smjekao i zato to je volio ta lica grubih
mueva, taj pogled koji su svi poprimili uslijed samotnikog ivota, i to im
pokazivao. Poneki bi od njih govorio poneto francuski i postavljao mu
pitanja. Zatim bi se zadovoljan vraao prema uarenom doku, usijanim
eljeznim ogradama i uredskom poslu. Ta jurnjava po suncu naprosto ga je
iscrpljivala, spavao je tekim snom, i mjesec kolovoz zatekao ga je
mravog i nervoznog.
Nesretni sluaj s dokerom? Pogledati novine.
218
S olakanjem je vidio kako se pribliavaju dvana-estsatni dani provedeni u
liceju, ali je istovremeno rasla u njemu nelagoda pri pomisli da e u uredu
morati obznaniti da naputa posao. Najtee je bilo sa eljeznarijom. Bio bi
najvie volio kukaviki ne otii na posao i poslati baku da kae bilo to.
No baka je smatrala da je najjednostavnije preskoiti sve formalnosti, bilo
je dosta da ode po plau i vie se ne vrati, bez ikakva objanjenja. Jacques,
koji je smatrao sasvim prirodnim da poalje baku da gazda na nju srui
svoj bijes, i na neki nain, istina je da je ona bila odgovorna za cijelu
situaciju i za la u koju ga je uvukla, negodovao je meutim, ne znajui
objasniti zato, pred tim rjeenjem; iznenada pronae uvjerljiv argument:
Ali gazda e poslati nekoga ovamo. Istina, rekla je baka. A ti e mu
lijepo rei da e raditi kod ujaka. Jacques je upravo kretao, sa zebnjom u
dui, kad mu baka ree: Svakako najprije uzmi plau. Govorit e
poslije. Kad je dola ta veer, gazda ga je pozvao u svoju jazbinu da mu
preda plau. Evo, mali, ree mu pruajui mu omotnicu. Jacques je ve
neodluno pruao ruku, kad mu se ovaj nasmijei. Dobro ti ide, zna.
Moe rei roditeljima. I Jacques je ve progovorio i objanjavao kako
vie nee dolaziti. Gazda gaje gledao sa zaprepatenjem, ruke jo uvijek
ispruene prema njemu. Zato? Sad je trebalo lagati, no la mu je zapela
u grlu. Jacques je ostao nijem, ali s takvim izrazom oaja na licu da je ovaj
shvatio. Vraa se u licej? Da, ree Jacques i unato svemu strahu i
oaju odjednom mu laknu i suze mu navru na oi. Gazda bijesno ustane.
Znao si to kad si doao ovamo. I tvoja baka je znala. Jacques nije
mogao ne potvrditi glavom. Povieni glasovi odjednom su ispunili
prostoriju; ponijeli su se nepoteno, a on, gazda, mrzi nepotenje. Zar ne
zna da ima pravo ne isplatiti ga, i bio bi lud kad to ne bi uinio,
219
tako je, nee mu platiti, neka doe baka k njemu, bit e primljena kako
zasluuje, uostalom, da su mu rekli istinu moda bi ga bio zaposlio, ali ta
la, ah! ne moe vie pohaati licej, presiromani smo, a on je nasjeo.
Upravo zbog toga, ree odjednom Jacques, zbunjeno. Kako zbog
toga? Zato to smo siromani, ree i zauti, a ovaj drugi, pogledavi
ga, dometnu polako: ...zato ste to uinili, zato ste izmislili cijelu priu?
Jacques je, stisnutih zuba, zurio u pod. Nastade tiina, beskrajna. Zatim
gazda dohvati sa stola omotnicu i prui mu je: Uzmi svoj novac. I
odlazi, ree grubo. Neu, ree Jacques. No gazda mu gurnu omotnicu
u dep: Odlazi. Jacques je trao ulicom i plakao, rukama se uhvativi za
revere kaputia kako ne bi doticao novac koji ga je pekao u depu.
Lagati da bi stekao pravo na to da nema praznike, raditi daleko od ljetnog
neba i mora koje je toliko volio, i ponovno lagati da bi se mogao vratiti
napornom radu u liceju, ta ga je nepravda nasmrt pogaala. Jer ono
najstranije nisu bile te lai koje na kraju nije uspio izgovoriti, on, uvijek
spreman lagati iz zadovoljstva, ali nesposoban za lai iz nude, nego prije
svega sve one izgubljene radosti, ona preputanja godinjem doba i
svjetlosti koja su mu bila oduzeta, pa se godina pretvorila u niz urnih
ustajanja i sumornih dana koji bi prohujali u trenu. Morao se odrei onog
najljepeg u svom ivotu siromaha, onog nezamjenjivog bogatstva u
kojem je tako obilato i tako pohlepno uivao, da bi zaradio koji novi s
kojim se nije mogao kupiti ni milijunti dio tog blaga. Unato tome, znao je
da to mora uiniti, ak je jedan dio njega, u trenutku najveeg otpora, bio
ponosan to je to uinio. Jer jedinu nagradu za ta ljeta rtvovana bijednom
laganju, dobio je na dan svoje prve plae, kad je, uavi u blagovaonicu
gdje je baka gulila
220
krumpir koji je bacala u zdjelu s vodom, gdje je ujak Ernest, sjedei,
trijebio buhe strpljivom Brillantu stiui ga meu koljenima, a majka
koja je upravo stigla razvezivala je na jednom kraju ormara za posue mali
zaveljaj prljavog rublja koji su joj dali za pranje, Jacques je priao i bez
rijei poloio na stol novanicu od 100 franaka i kovanice koje je cijelim
putem kui vrsto stiskao u ruci. Baka je, takoer bez rijei, gurnula
prema njemu kovanicu od 20 franaka i pokupila ostatak. Rukom je lagano
udarila Catherine Cormerv po boku kako bi privukla njezinu panju i
pokazala joj novac: To je tvoj sin. Da, rekla je ova, i svojim tunim
pogledom pomilovala dijete. Ujak je kimao glavom, zadravajui Brillanta
koji je pomislio da je njegovim mukama doao kraj. Dobro, dobro,
rekao je. Ti, ovjek.
Da, postao je ovjek, plaao je svoj dio duga, i pomisao da je barem malo
umanjio siromatvo te kue ispunjavala ga je onim gotovo drskim
ponosom koji osjeaju ljudi kad se ponu osjeati slobodnima i niemu
podlonima. I doista, s poetkom nove kolske godine, kad je uao u
dvorite drugog razreda, nije vie bio ono izgubljeno dijete koje je, etiri
godine ranije, u svitanje napustilo Belcourt, posrui u svojim potkovanim
cipelama, s tjeskobom u dui pri pomisli na nepoznat svijet koji ga je
oekivao, a pogled kojim je gledao svoje drugove izgubio je poneto od
svoje nevinosti. Mnogo ga je toga, uostalo, od tog trenutka poelo odvajati
od djeteta kakvo je do tada bio. I kad je jednog dana, on, koji je uvijek
strpljivo podnosio bakine batine kao da su one bile neizbjean dio ivota
svakog djeteta, baki istrgnuo iz ruku volujsku ilu, lud od estine i bijesa i
spreman udariti tu sijedu glavu ije su ga svijetle i hladne oi
izbezumljivale, tako da je baka shvatila, ustuknula i zatvorila se u svoju
sobu, oajavajui, zacijelo, to je odgojila tako
221
izopaenu djecu, ali sasvim uvjerena da vie nikad nee udariti Jacquesa,
kojeg doista vie nikad nije udarila, bilo je to stoga to je dijete doista
umrlo u tom mravom i miiavom adolescentu razbaruene kose i divljeg
pogleda, koji je radio cijelog ljeta da bi donio plau u kuu, koji je izabran
za golmana kolskog tima, i koji je, tri dana ranije, gotovo se
onesvijestivi, prvi put okusio djevojake usne.
222
Zagonetan satnom sebi
Da, da, tako je to bilo, takav je bio ivot tog djeteta, takav je bio ivot na
siromanom otoku te etvrti, odreen golom nudom, u obitelji bogalja i
neznalica, s mladom i uzburkanom krvlju u ilama, nezasitnom glau za
ivotom, neobuzdanom i lakomom inteligencijom, a sve to u bunilu
radosti koju bi povremeno naruili prodori nepoznatog svijeta, ostavljajui
ga nekako praznog, iako bi se od njih brzo oporavljao, nastojei razumjeti,
upoznati, usvojiti taj svijet koji nije poznavao, i napokon ga usvojivi jer
mu je prilazio pohlepno, ne pokuavajui se uvui u njega, nego
dobronamjerno, ali ne ponizujui se, i ne gubei nikad onu svoju mirnu
sigurnost, da, onu svoju samouvjerenost, zahvaljujui kojoj je osjeao da
e uvijek postii sve to eli i da nita, nikada, za njega nee biti
nedostino na ovom svijetu i samo na ovom, pripremajui se (i
pripremljen ve ogoljelou svog djetinjstva) na to da njegovo mjesto
bude svugdje, jer nije elio nijedno mjesto, nego jedino radost, slobodna
bia, snagu i sve ono dobro i tajanstveno to nudi ivot, a to nije mogue
niti e ikad biti mogue kupiti. Pripremajui se ak kroz neimatinu da
bude sposoban jednog dana primiti novac, ali ga nikad ne traiti i nikad
mu ne robovati, takav kakav je bio sada, on, Jacques, etrdesetogodinjak,
gospodar tolikim stvarima, a ipak tako siguran da je nevredniji od naj-
bezvrednijeg stvora, i da je u svakom sluaju nitavan u usporedbi sa
svojom majkom. Da, ivio je u igrama
223
na moru, na vjetru, na ulici, pod teretom ljeta i jakih kia kratkotrajnih
zima, bez oca, bez ikakve naslijeene tradicije, pronaavi oca samo na
godinu dana i to u pravom trenutku, napredujui kroz bia i stvari [ ]\, i
spoznaje do kojih je dolazio i na temelju kojih je mogao izgraditi nekakvo
svoje ponaanje (posve dostatno u onom trenutku s obzirom na okolnosti
koje su mu se nudile, nedostatno kasnije pred zloudnim tumorom svijeta)
i stvoriti svoju osobnu tradiciju.
No, je li to bilo sve, te kretnje, te igre, ta smjelost, taj zanos, obitelj,
petrolejska svjetiljka i mrano stubite, palmino lie na vjetru, roenje i
krtenje u moru, i konano ta tmurna i mukotrpna ljeta? Bilo je sve to, oh,
da, bilo je upravo tako, no bila je tu i ona mrana strana bia, ono to se u
njemu svih tih godina potajno komealo poput podzemnih voda u dnu
stjenovitih labirinata koje nisu nikad vidjele danje svjetlo, a ipak
odraavaju neku priguenu svjetlost koja dolazi tko zna odakle, isisana
moda kamenim kapilarama iz uarenog sredita zemlje prema crnom
zraku skrivenih peina, gdje ljepljiva i (stlaena) flora jo uvijek pronalazi
hrane da preivi tamo gdje se svaki ivot ini nemoguim. I to slijepo
gibanje u njemu, koje nije nikad prestalo, koje jo i sad osjea, taj crni
oganj pritajen duboko u njemu poput vatre treseta ugaene na povrini no
sa arom koji unutra i dalje tinja, premijetajui vanjske napukline treseta i
te nezgrapne vrtloge vegetacije, tako da gibanja kaljave povrine
odgovaraju onima movarnog treseta, a iz tog tromog i neprimjetnog
talasanja jo se i danas, dan za danom, raaju njegove najee i
najstranije udnje kao i njegove pustinjske tjeskobe, njegove najplodnije
enje, njegove iznenadne potrebe za ogoljelou i umjerenou, kao i
njegova tenja da ne bude nita, da, to tajanstveno gibanje svih tih godina
bilo je
Jedna neitka rije.
224
usklaeno s tom nepreglednom zemljom oko njega, iji je pritisak osjetio
ve kao dijete, s beskrajnim morem pred sobom, a iza sebe s nepreglednim
prostranstvom planina, visoravni i pustinje koje se naziva unutranjou, a
izmeu jednog i drugog stalna opasnost o kojoj nitko nikada nije govorio
jer se inila posve prirodnom, ali koju je Jacques nasluivao kad bi, na
malom imanju Birmandreis s prostorijama vapnom obijeljenih svodova i
zidova, teta prije spavanja obilazila sobe i provjeravala jesu li posvuda
navueni golemi zasuni na tekim kapcima od punog drva, s krajolikom u
koji se osjeao baenim poput njegova prvog stanovnika, ili prvog
osvajaa, onamo gdje je jo uvijek vladao zakon sile i gdje je pravda
postojala samo zato da bi nemilosrdno kanjavala ono to obiaji nisu
mogli sprijeiti, okruen tim istovremeno privlanim i uznemirujuim
narodom, bliskim, a odvojenim, s kojim se svakodnevno druio, raala su
se i prijateljstva, ili drugarstva, ali kad bi se spustila veer, svi bi se,
meutim, povlaili u svoje tajnovite kue u koje nitko nije imao pristupa,
zabarikadirane zajedno s njihovim enama koje se nije moglo nikad
vidjeti, ili, ako ste ih i susreli na ulici, sa arom do pola lica i onim lijepim
toplim i blagim oima iznad bijele tkanine, niste znali tko su, a bilo ih je
toliko u etvrtima u kojima su ivjeli, bilo ih je tako mnogo da su, mada
umorni i rezignirani, samim svojim brojem predstavljali neku nevidljivu
prijetnju koja se ponekih veeri osjeala u zraku po ulicama kad bi izbila
tua izmeu Francuza i Arapina, isto tako kao to je mogla izbiti izmeu
dva Francuza ili dva Arapina, no ta tua nije bila primljena na isti nain,
Arapi u etvrti, u ispranim radnikim odijelima ili svojim bijednim
galabijama, polako bi prilazili, sa svih strana, ne zastajui, sve dok malo
po malo sve zbijenija gomila ne bi iz sebe izbacila, bez nasilja, samim
svojim sjedinjavanjem, onih nekoliko
225
Francuza privuenih tuom, i dok se Francuz koji se tukao, uzmiui, ne
bi iznenada naao suoen sa svojim protivnikom i s mnotvom smrknutih i
zagonetnih lica koja bi mu oduzela svu hrabrost da nije odrastao u toj
zemlji i da nije znao da samo hrabrost omoguuje da se u njoj ivi, tada bi,
dakle, suoio s tim prijeteim mnotvom koje i nije prijetilo, osim svojom
nazonou i kretanjem koje se nije moglo obuzdati, a najee bi oni
sami zaustavili Arapina koji se tukao ponesen bijesom kako bi ga odveli
prije negoli se pojave redari, koji bi stigli bre nego to bi bili
obavijeteni, i bez pogovora pokupili protivnike i prolaznike,
zlostavljajui ih ispod Jacquesovih prozora i odvodei ih u policijsku
postaju. Jadnici, rekla bi baka gledajui dva ovjeka to su ih vrsto
zgrabili i gurali pred sobom, a iza njihova bi odlaska dijete osjealo kako
prijetnja, nasilje i strah vrebaju ulicom, dok bi mu neka nepoznata
tjeskoba stezala grlo. Ta no u njemu, da, to mrano i isprepleteno
korijenje koje ga je vezivalo za tu velianstvenu zemlju, za njezine vrele
dane i veeri tako kratke da svisne od tuge, a koji su bili neki njegov
drugi ivot, moda ak i stvarniji po svojem svakidanjem prividu od
prvog ivota i ija je povijest bila sainjena od niza mranih elja i
snanih i neopisivih dojmova, mirisa kole, staja u njegovoj etvrti, luga
na majinim rukama, jasmina i kozje krvi u gornjogradskim etvrtima,
stranica iz rjenika i progutanih knjiga, ustajalog mirisa zahoda kod kue i
u eljeznariji, mirisa velikih hladnih uionica u koje bi ulazio posve sam
prije ili poslije nastave, topline najdraih kolskih drugova, vonja tople
vune ili vode za ispiranje usta to se vukla za Didierom, ili pak mirisa
kolonjske vode kojom bi majka zalijevala velikog Marconia i zbog kojeg
bi se Jacques u klupi najradije bio jo vie primaknuo svom prijatelju,
mirisa rumenila za usne to ga je Pierre uzeo jednoj svojoj teti i koji su
njih nekoliko zajedno
226
mirisali, zbunjeni i uznemireni poput pasa kad udu u kuu kojom je prola
kuja koja se tjera, zamiljajui da je ena taj komad slatkastog mirisa
bergamote i kreme, koji je u njihovom okrutnom svijetu galame, znoja i
praine bio kao objava nekog profinjenog8 i njenog i neizrecivo
privlanog svijeta od kojeg ih ak ni prostote, koje su usput izgovarali oko
tog tapia rumenila, nisu mogle zatititi, pa onda ljubav prema tijelima od
njegova najranijeg djetinjstva, prema njihovoj ljepoti zbog koje je plakao
od sree na plaama, prema njihovoj toplini koja ga je neprestano
privlaila, bez nekog jasnog razloga, ivotinjski, ne zato da bi ih
posjedovao, to nije ni umio, nego naprosto zato da bi osjetio njihovo
zraenje, naslonio se ramenom na rame najboljem drugu, s osjeajem
preputanja i povjerenja, gotovo se onesvijestio kad bi se ruka neke ene u
prepunom tramvaju malo dulje zadrala na njegovoj, ta elja, da, elja da
ivi, da ivi jo vie, da se pomijea s onim najtoplijim to zemlja ima, s
onim to je i ne znajui oekivao od svoje majke, ali nije nikad dobio ili se
nije usudio primiti, to je pronalazio uz psa Brillanta kad bi se opruio
pored njega na suncu i udisao jak miris njegove dlake, ili u najjaim i naj-
animalnijim mirisima u kojima je ona udesna toplina ivota bila unato
svemu sauvana za njega koji nije mogao bez nje.
U tom mraku u njemu raala se ona nezasitna strast, ona luda udnja za
ivotom koja je uvijek bila u njemu i koja je do danas ouvala njegovo
bie netaknutim, uinivi samo malo gorim - u obitelji s kojom se
ponovno naao i pred slikama svog djetinjstva -straan i iznenadni osjeaj
da je vrijeme mladosti otilo, poput one ene koju je volio, oh, da, volio ju
je silno svom duom i tijelom, da, pouda je s njom bila tako uzviena, a
svijet se, kad bi se povukao s nje uz
dodati popisu
227
nijemi krik u trenutku najveeg uitka, ponovno vraao u svoj uareni
poredak, volio ju je zbog njezine ljepote i zbog te njezine udnje za
ivotom, nesebine i oajnike, koja ju je tjerala da ne prihvati, da ne
prihvati injenicu da vrijeme moe proi, iako je znala da ba u tom
trenutku prolazi, ne elei da za nju jednog dana kau kako je bila mlada,
nego elei ostati mladom, zauvijek mladom, koja je briznula u pla kad
joj je jednog dana u ali rekao da mladost prolazi, a dani se primiu kraju:
oh, ne, oh, ne, govorila je kroz suze, ja tako volim ljubav, i, budui da
je bila inteligentna i superiorna u mnogo emu, i moda ba zbog toga to
je doista bila inteligentna i superiorna, nije prihvaala svijet takav kakav
je. Kao onda kad je otputovala nakratko u stranu zemlju u kojoj je bila
roena, oni turobni posjeti tetama za koje su joj govorili: vidi ih
posljednji put, i doista, ona njihova lica, ona njihova tijela, njihove
olupine, htjela je otii vritei, ili pak one obiteljske veere na stolnjacima
to ih je izvezla prabaka koja je odavna bila mrtva, i na koju nitko nije
mislio, osim nje, koja je mislila na svoju mladu prabaku, na njezine
radosti, na njezinu glad za ivotom, slinu njoj, udesno lijepoj u sjaju
svoje mladosti, i svi su je za stolom obasipali komplimentima, za tim
stolom oko kojeg su se na zidovima nizali portreti mladih i lijepih ena, tih
istih koje su joj sad dijelile komplimente i koje su bile umorne i oronule. I
krv joj je zakipjela, htjela je pobjei, pobjei u zemlju gdje nitko ne stari i
ne umire, gdje je ljepota neprolazna, ivot uvijek neobuzdan i bljetav, i
koja nije postojala; kad se vratila, plakala je u njegovu zagrljaju, a on ju je
oajniki volio.
I on, moda jo vie negoli ona, budui da se rodio u zemlji bez predaka i
bez sjeanja, gdje je unitenje onih koji su mu prethodili bilo jo
potpunije, i gdje starost nije nalazila nikakve utjehe u enji kao to je
228
nalazi u civiliziranim zemljama [ J1, i on, poput usamljene i uvijek titrave
otrice osuene biti slomljenom odjednom i zauvijek, ista udnja za
ivotom suoena s potpunom smrti, osjea danas da mu ivot, mladost i
bia izmiu, da nita ne moe spasiti, i preputa se samo slijepoj nadi da e
mu ta mrana sila, koja ga je godinama uzdizala iznad ivota, prekomjerno
ga hranei, slina najokrutnijim okolnostima, s istom onom neumornom
nesebinou s kojom mu je pruala razloge da ivi, pruiti i razloge da
ostari i da umre bez pobune.
Jedna neitka rije.
229
N
o
List I.
4) Na brodu. Poslijepodnevni odmor s djetetom + rat 1914.
5) Kod majke - atentat.
6) Putovanje u Mondovi - poslijepodnevni odmor kolonizacija.
7) Kod majke. Nastavak djetinjstva - nalazi djetinjstvo, ali ne i oca.
Spoznaje da je prvi ovjek. Gospoa Lua.
8) Kada ga je, poljubivi ga svom snagom dva ili tri puta, privijajui ga
uza se, i oslobodivi ga zagrljaja, pogledala i ponovno privukla k sebi da
ga jo jednom poljubi, kao da je ocijenila da je svoj njezinoj njenosti
(koju je upravo izrazila) nedostajalo jo neto i1. Odmah se zatim okrenula
te se inilo da vie ne misli na njega, da ne misli, uostalom, vie ni na to,
i s vremena na vrijeme pogledala bi ga s nekim udnim izrazom u oima
kao nekoga tko je odjednom suvian, tko remeti taj prazan, zatvoren i
skuen svijet u kojem se kretala.
Reenica se ovdje zavrava.
233
List II.
Jedan je kolon 1869. pisao odvjetniku: Da bi Alir izdrao postupke
svojih lijenika, mora doista imati duu prikovanu uz tijelo.
Sela opasana jarcima ili zidinama (i kule na sva 4 ugla).
Od 600 kolona poslanih 1831. godine, 150 ih umire pod atorima. Odatle
veliki broj sirotita u Aliru.
U Boufariku obrauju zemlju s pukom na ramenu i s kininom u depu.
Izgleda kao Boufarik. 19% mrtvih u 1839. Kinin se prodaje u
gostionicama kao bilo koje drugo pie.
Bugeaud eni svoje kolone, vojnike u Toulonu, poto je pismeno zatraio
od gradonaelnika Toulona da izabere 20 jedrih djevojaka. Bila su to
vjenanja na zapovijed. No, vidjevi mladenke, vojnici ih meusobno
razmjenjuju kako znaju i umiju. Tu poinje Fouka.
Regionalna kolonizacija. Cheragas je koloniziralo 66 obitelji vrtlara iz
Grassea.
235
Gradske uprave u Aliru uglavnom nemaju arhiva.
*
Mahonci koji se iskrcavaju u malim grupama s kovezima i s djecom.
Njihova rije ima vrijednost isprave. Nikad ne zaposli panjolca. Njima
alirsko priobalje duguje svoje blagostanje.
Birmandreis i Bernardina kua.
Povijest (Dr Tonnac) prvog kolona u Mitidji.
Cf. Bandicorn, Povijest kolonizacije u Aliru, str. 21.
Pria o Piretteu, id., str. 50 i 51.
236
List III.
10 - Saint-Brieuc1
14 - Malan
22 - Igre iz djetinjstva
30 - Alir. Otac i njegova smrt (+ atentat)
42 - Obitelj
69 - Gospodin Germain i kola
91 - Mondovi - Kolonizacija i otac
Brojevi odgovaraju stranicama u rukopisu.
237
101 - Licej
140 - Zagonetan samom sebi
145 - Adolescent1
List IV.
Takoer vana tema glumljenja pred drugima. Ono to nam pomae u
trenucima najtee boli je osjeaj da smo sami i naputeni, ali ipak ne toliko
sami da drugi ne bi primijetili nau nesreu. U tom su smislu nai
trenuci sree ponekad oni u kojima nas osjeaj napu-tenosti ispunjava i
uzdie u beskrajnoj alosti. U tom je smislu i srea esto samo osjeaj
saaljenja nad vlastitom nesreom.
Kad je dijelio siromanima - Bog je postavio ugodu pored oaja kao lijek
pored bolia.
Kad sam bio mlad, traio sam od bia vie nego to su ona mogla dati:
stalno prijateljstvo i stalne osjeaje.
Sada znam od njih traiti manje nego to ona mogu dati: prisutnost bez
rijei. A njihovi osjeaji, njihovo prijateljstvo, njihovi velikoduni
postupci imaju za mene vrijednost uda: uinak iste milosti.
Marie Viton: zrakoplov
Rukopis se prekida na strani 144.
a bakina smrt
239
List V.
Bio je kralj ivota, okrunjen izvanrednom darovi-tou, eljama, snagom,
radou i zato je doao da je moli za oprost, nju, koja je ponizno robovala
danima i ivotu, koja nije nita znala, nita prieljkivala niti se togod
usudila poeljeti, ali je ipak sauvala u sebi netaknutom istinu koju je on
izgubio i koja jedina opravdava nae ivljenje.
etvrci u Koubi
Vjebanje, sport
Ujak
Matura
bolest
O majko, o njena, oboavana djevojice, vea od mog vijeka, vea od
povijesti koja te sebi podinila, istinskija od svega to sam na tom svijetu
volio, o majko, oprosti svom sinu to je pobjegao od noi tvoje istine.
Baka, tiranin, no za stolom je posluivala stojeki.
Sin koji zahtijeva da se potuje majka, ali udara ujaka.
241
Prvi ovjek
(Biljeke i skice)
Nita ne pomae protiv jadnog neukog, tvrdokornog ivota...
Claudel, U Echange (Razmjena)
Ili pak
Razgovor o terorizmu:
Ona je objektivno odgovorna (solidarna)
Promijeni priloku oznaku ili u te udariti
to?
Ne uzimaj od Zapada ono najgluplje. Nemoj vie rei objektivno jer u te
udariti.
Zato?
Da li je tvoja majka legla pred vlak Alir-Oran? (trolejbus)
Ne razumijem.
Vlak je odletio u zrak, etvero djece je mrtvo. Tvoja se majka nije
pomaknula. Ako je objektivno ipak odgovorna*, znai da odobrava
strijeljanje talaca.
Ona nije znala.
Niti ova. Ne reci vie nikad objektivno.
Priznaj da ima nedunih ili u i tebe ubiti.
Zna da bih to mogao uiniti.
Da, vidio sam te.
aJean je prvi ovjek.
Posluiti se Pierreom kao odrednicom i dati mu prolost, domovinu,
obitelj, moral (?) - Pierre - Didier?
*
Mladenake ljubavi na plai - i veer koja se sputa nad morem - i
zvjezdane noi.
Susret s Arapinom u Saint-Etienneu. I to bratstvo dvaju prognanika u
Francuskoj.
* solidarna
a Ci. Povijest kolonizacije
245
Mobilizacija. Kad je moj otac pozvan u vojsku, nikad dotada nije vidio
Francusku. Ugledao ju je i bio ubijen.
(to je skromna obitelj, kao to je moja, dala za Francusku.)
Posljednji razgovor sa Saddokom kad je J. ve protiv terorizma. No ipak
prima kod sebe S. budui da je pravo na azil sveto. Kod majke. Njihov se
razgovor odvija pred majkom. Na kraju, Pogledaj, kae J. pokazujui na
majku. Saddok ustaje, krene prema majci, s rukom na srcu, da bi je
poljubio klanjajui se kako to ine Arapi. J. ga nikada nije vidio da to ini,
jer je prihvatio francuske obiaje. Ona je moja majka, rekao je. Moja
je umrla. Volim je i potujem kao da je moja majka.
(Pala je zbog atentata. Loe joj je.)
*
Ili pak:
Da, mrzim vas. Potenje svijeta po mom miljenju nalazi se kod
potlaenih, ne kod monih. I samo kod njih ima nepotenja. Kad jednom u
povijesti svijeta jedan potlaeni ovjek bude znao...onda
Dovidenja, ree Saddok.
Ostani, uhvatit e te.
Tako je bolje. Njih mogu mrziti, i pridruujem im se u mrnji. A ti si moj
brat i mi smo razdvojeni.
No. J. je na balkonu... U daljini se uju dva pucnja i tranje...
- to se dogaa? - pita majka.
- Nita.
246
- Oh! Pobojala sam se za tebe.
Baca se na nju...
Poslije uhapen zato to je pruio utoite.
Nosili su pei k pekaru
Baka, njezin autoritet,
njezina energija
Krade novac
2 franka u jami
Osjeaj asti kod Aliraca.
Nauiti to je pravda i to je moral znai suditi o dobru i zlu jedne strasti
po njezinim posljedicama. J. se moe prepustiti enama - no ako mu one
zaokupe sve njegovo vrijeme...
Dozlogrdilo mi je ivjeti, djelovati i osjeati da bih jedne osuivao, a
drugima davao za pravo. Dozlogrdilo mi je ivjeti prema slici koju mi
drugi daju o meni. Odluujem se za autonomiju, zahtijevam neovisnost u
meuovisnosti.
Bi li Pierre mogao biti umjetnik? Jeanov otac koija?
Nakon bolesne Marie, P. pada u krizu tipa Cla-mence (ne volim nita...),
tada J. (ili Grenier) odgovara na pad.
247
Suprotstaviti majci svijet (zrakoplov, najudaljenije zemlje meusobno
povezane).
Pierre odvjetnik. I odvjetnik d' Yveton\
Da smo tako hrabri, ponosni i snani kakvi jesmo... imali neku vjeru,
nekog Boga, nita nas ne bi moglo povrijediti. Ali mi nismo imali nita,
trebalo je sve nauiti, i ivjeti samo za ast koja ima svojih slabosti...
To bi trebala biti istovremeno povijest kraja jednog svijeta - protkana
tugom za godinama svjetlosti...
Philippe Coulombel i veliko imanje u Tipazi. Prijateljstvo sa Jeanom.
Njegova smrt u zrakoplovu iznad imanja. Nali su ga s drkom metle u
boku, lica smrskana na komandnoj ploi. Krvava kaa posuta komadiima
stakla.
Naslov: Nomadi. Poinje selidbom i zavrava iseljavanjem s alirskih
posjeda.
2 egzaltacije: siromana ena i svijet neznabotva (inteligencija i srea).
1 Militantni komunist koji je postavio eksploziv u jednu tvornicu.
Giljotiniran za vrijeme alirskog rata.
248
Svi vole Pierrea. J. svojim uspjesima i oholou izaziva mnoga
neprijateljstva.
Prizor linovanja: 4 Arapina baena s Kassoura.
*
Njegova majka jest Krist.
Pustiti druge da govore o }., uvesti ga, predstaviti ga preko drugih i preko
njegova proturjenog portreta koji svi zajedno skiciraju.
Obrazovan, sportski tip, razvratnik, usamljenik i najbolji mogui prijatelj,
zao, odan do krajnosti itd, itd.
On ne voli nikoga, nema nesebinijeg stvorenja, hladan i suzdran,
srdaan i strastven, svi ga smatraju energinim osim njega samoga, koji
se stalno izleava.
Razvijati lik na taj nain.
Kad on govori: Poeo sam vjerovati u svoju nevinost. Bio sam car.
Vladao sam svime i svima, bilo mi je na raspolaganju (itd.). Onda sam
saznao da nemam dovoljno srca da bih mogao istinski voljeti i mislio sam
da u umrijeti od prezira prema samom sebi. A onda sam se pomirio s tim
da ni drugi ne vole istinski i da moram prihvatiti da sam vie-manje kao
svi drugi ljudi.
Onda sam ipak odluio da ne i da jedino sebi moram predbaciti to nisam
dovoljno velik i oajavati koliko me volja u oekivanju prilike da to
postanem.
Drugim rijeima, ekam trenutak kad u postati carem i u tome ne
uivati.
249
Ili pak:
Ne moemo ivjeti s istinom - znajui - onaj tko to ini odvaja se od
drugih ljudi, ne moe vie dijetiti s njima njihove iluzije. On je udovite -
a ja sam upravo to.
Maxime Rasteil: Kalvarija kolona 1948. Mondovi Umetnuti povijest
Mondovia? Primjer 1) grob povratak i [ ]\i Mondoviu. lb) Mondovi od
1848. do 1913.
Njegova panjolska strana
suzdrljivost i senzualnost energija i nada
J. : Nitko ne moe zamisliti to sam propatio... Cijenimo ljude koji su
uinili velika djela. No trebalo bi uiniti jo i vie za neke ljude koji su se,
unato tome to su bili, znali suzdrati od najveih nedjela. Da, cijenite
me.
Razgovor s padobranskim porunikom:
- Predobro govori. Vidjet emo prijeko hoe li biti isto tako
blagoglagoljiv. Idemo.
- U redu, ali elim vas najprije upozoriti, jer vi se zacijelo niste nikad sreli
s ljudima. Sluajte dobro. Drim vas odgovornim za ono to e se dogoditi
prijeko, kako vi kaete. Ako ne popustim, nee biti nita. Jednostavno u
vam javno pljunuti u lice onog dana kad to bude mogue. No ako
popustim i izvuem se, bilo to za godinu ili 20, ubit u vas, vas osobno.
Neitka rije.
250
- Pazite na njega - ree porunik - taj je tvrda glavaa.
J.-ov prijatelj se ubija da bi Europa bila mogua. Da bi se stvorila
Europa potrebna je dobrovoljna rtva.
J. ima etiri ene istovremeno i ima dakle prazan ivot.
C.S. : kad dua previe pati, u njoj se javi glad za nesreom koja...
Cf. Povijest pokreta Combat.
Chatte umire u bolnici dok susjedov radio brblja gluposti.
- Bolest srca. Hodajui mrtvac. Da se ubijem, to bi bar predstavljalo
nekakvu inicijativu.
Samo e ti znati da sam se ubio. Poznata su ti moja naela. Mrzio sam
samoubojstva. Zbog onoga to ona ine drugima. Potrebno je, ako se za to
odluimo, zamaskirati stvar. Iz nesebinosti. Zato ti to kaem? zato to ti
voli nesreu. To je moj poklon tebi. Dobar tek!
a (susree ga razoruanog [izaziva] dvoboj).
251
T
J. : Dinamian ivot, koji se obnavlja, mnogostrukost osoba i iskustava,
sposobnost obnavljanja i [preputanja nagonima] (Lope) -
Kraj. Ona podie prema njemu svoje ruke kvrgavih zglobova i pomilova
ga po licu. Ti si najvei. Bilo je toliko ljubavi i oboavanja u tim
tamnim oima (pod pomalo uvelim vjeama) da se onaj dio njega -onaj
koji je znao - pobunio... Trenutak kasnije, on je zagrli. Budui da ga je
ona, tako pronicljiva, voljela, morao je to prihvatiti, a da bi prepoznao tu
ljubav morao je i sam sebe malo voljeti...
Musilova tema: traenje spasa za duh u suvremenom svijetu - D:
(Druenje) i rastanak u Demonima.
Muenje. Krvnik iz solidarnosti. Nikad nisam mogao prii nijednom
ovjeku - sad smo rame uz rame.
Kransko stanje: isti osjeaj.
Knjiga mora biti nedovrena. Primjer: Ana brodu koji ga je vraao u
Francusku...
Ljubomoran je, a pretvara se da nije i izigrava svjetskog ovjeka. Nakon
toga nije vie ljubomoran.
252
X vidi terorista kako puca na... uje ga kako tri mranom ulicom iza
njega, ne mie se, naglo se okree, srui ga podmetnuvi mu nogu, pitolj
pada. Zgrabi oruje i dri ovjeka na nianu, onda shvati da ga ne moe
predati, odvodi ga u udaljenu ulicu, natjera ga da tri i puca u njega.
Mlada glumica je u logoru: vlat trave, prve trave usred sedre i taj estok
osjeaj sree. Bijedan i radostan. Kasnije ona voli Jeana - zato to je ist.
Ja? Ali ja [ne zasluujem] da me voli. Upravo tako. Oni koji [pobuuju]
ljubav, ak i oni posrnuli, vladaju svijetom i opravdavaju njegovo
postojanje.
28. studeni 1885: roenje C. Luciena u Ouled-Faye-tu: sin C. Baptista (43
godine) i Cormerv Marie (33 godine). Oenio se 1909. (23. studenog) s
gospoicom Sintes Catherine (roenom 5. studenog 1882.). Umire u Saint-
Brieucu 11. listopada 1914.
S 45 godina, usporeujui datume, otkriva da je njegov brat roen dva
mjeseca prije vjenanja? A ujak mu opisujui obred vjenanja govori o
dugoj uskoj haljini...
Lijenik joj pomae pri porodu drugog sina u novoj kui pretrpanoj
namjetajem.
Ona odlazi u srpnju 14. s djetetom nateenim od uboda komaraca iz
Sevbouze. Kolovoz, mobilizacija.
253
7
Mu se prikljuuje izravno svom [korpusu] u Aliru. Jedne se veeri
iskrade da bi izljubio svoje dvoje djece. Vie ga nisu vidjeli do obavijesti o
njegovoj smrti.
Jedan protjerani kolon unitava svoje vinograde i ponovno puta slanu
vodu... Ako je to to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati...,
Mama (govorei o N.): onog dana kad si bio primljen - kad si dobio
nagradu.
Criklinski i asketska ljubav.
udi se to se Marcelle, koja mu je upravo postala ljubavnicom, ne zanima
za nedae njegove zemlje. Doi, kae ona. Ona otvara jedna vrata:
njezino devetogodinje dijete - roeno pomou forcepsa koji mu je
povrijedio motorike ivce - paralizirano, lijeva strana lica via od desne,
koje treba hraniti, prati itd. On zatvara vrata.
Zna da ima rak, ali ne kae da zna. Ljudi oko njega uvjereni su da glume
pred njim.
1. dio: Alir, Mondovi. Sree Arapina koji mu govori o njegovu ocu.
Njegov odnos prema arapskim radnicima.
J. Douai: Ustava.
254
Beralova smrt u ratu.
Krik R koja brine u pla kad saznaje za njegovu vezu s Y.: I ja sam
lijepa. I krik Y.: Ah! neka netko doe i odvede me.
Poslije, mnogo poslije drame, F. i M. se susreu. Krist se nije spustio u
Alir.
Prvo pismo koje od nje dobiva i njegov osjeaj dok gleda svoje ime
ispisano njezinom rukom.
U idealnom sluaju, kad bi knjiga bila napisana majci, od poetka do kraja
- a tek bi na kraju saznali da ona ne zna itati - da to bi bilo toa.
Ono to je elio najvie na svijetu, da njegova majka proita sve to je bilo
njezin ivot i njezino meso, to je bilo nemogue. Njegova ljubav, njegova
jedina ljubav ostat e zauvijek nijemom.
Oteti tu siromanu obitelj sudbini siromanih, a ta je da ieznu iz
povijesti bez traga. Nijemi. Bili su i jesu vei od mene.
a T.I. podvueno.
255
Poeti s noi roenja. Poglavlje I, zatim poglavlje II: 35 godina kasnije,
jedan e se ovjek iskrcati iz vlaka u Saint-Brieucu.
Gr1, kojeg sam prihvatio kao oca, rodio se ondje gdje je moj pravi otac
umro i gdje je pokopan.
Pierre i Marie. U poetku je ne moe imati: zato je poinje voljeti.
Naprotiv, J. i Jessica, trenutana srea. Zato mu treba vremena da je
istinski zavoli - njezino je tijelo skriva.
Mrtvaka kola na visoravnima (Figari).
Pria o njemakom oficiru i djetetu: nita nije vrijedno da se za to umre.
Stranice iz rjenika Quillet: njihov miris, table.
*
Mirisi bavarske radionice: strugotina ima vie [ ]2 miris nego piljevina.
*
Jean, njegovo stalno nezadovoljstvo.
*
Naputa kuu kao adolescent da bi spavao sam.
Grenier
Jedna neitka rije.
256
Otkrie religije u Italiji: kroz umjetnost.
Kraj I. poglavlja: za to vrijeme, Europa je podeavala svoje topove.
Zapucali su est mjeseci kasnije. Majka stie u Alir, vodei jedno dijete
od 4 godine za ruku i s drugim u naruju, onim nateenim od uboda
komaraca iz Sevbouze. Pojavljuju se kod bake koja ivi u trosobnom stanu
jedne siromane etvrti. Majko, hvala nam to nas primate. Baka,
uspravna, svijetlih i strogih oiju gleda je: Morat e raditi, keri.
Mama: poput neukog Mikina. Ona ne poznaje Kristov ivot, osim na
kriu. A ipak, tko mu je blii?
Jutro, u dvoritu jednog privincijskog hotela, ekajui M. Taj osjeaj sree
koji je mogao doivjeti samo u privremenom, u nedoputenom - koji je
samim time to je bio nedoputen onemoguavao toj srei da potraje -
najee mu je zagoravao ivot, osim u rijetkim trenucima kad bi se
nametnuo, kao sada, u svom istom stanju, u blagoj jutarnjoj svjetlosti,
medu dalijama jo sjajnim od rose...
Pria o XX.
Ona dolazi, navaljuje, ja sam slobodna itd, izigrava enu bez
predrasuda. Zatim lijee gola u krevet, ini sve da bi... konano jedan lo [
]l. Jadnik.
Naputa mua - oajnog itd. Mu pie onom drugom: Vi ste odgovorni.
Nastavite je viati ili e se
Jedna neitka rije
257
ubiti. U stvari, neuspjeh je zajamen: zaneseni smo apsolutnim, i zato
elimo dostii nemogue - ona se dakle ubija. Dolazi mu. Znate li to
me dovodi? Da. Dobro onda, imate izbor, ili u vas ubiti ili ete vi
mene ubiti. Ne, vi morate preuzeti na sebe teret izbora. Ubijte. U
stvari, jedna od onih bezizlaznih situacija u kojima rtva zapravo i nije
odgovorna. Ali je [najvjerojatnije] odgovorna za neto drugo za to nije
nikad platila. Gluposti.
XX. Ona nosi u sebi duh razaranja i smrti. [Odana] je Bogu.
Naturist: neprestano nepovjerljiv prema hrani, zraku itd.
U okupiranoj Njemakoj:
Dobra veer Herr offizier.
Dobra veer, kae J. zatvarajui vrata. Iznenaen je tonom njegova glasa. I
shvaa da mnogi osvajai imaju taj ton jer im je neugodno to osvajaju i
okupiraju.
J. eli ne biti. Ono to ini, gubi ime itd.
<
Lik: Nicole Ladmiral.
*
Oeva afrika tuga.
258
Kraj. Vodi sina u Saint-Brieuc. Na malom trgu, stoje jedan nasuprot
drugom. Kako ivi? pita sin. to? Da, tko si ti itd. (Sretan) osjeti kako se
oko njega zgunjava sjena smrti.
V.V. Mi mukarci i ene ovog vremena, ovog grada, ove zemlje, grlili smo
se, rastajali, ponovno sastajali i konano se razili. Ali sve to vrijeme
nismo si prestajali uzajamno pomagati, s predivnom soli-darnou onih
koji se moraju boriti i patiti zajedno. Ah, to je ljubav - ljubav za sve.
S 40 godina, poto je cijelog ivota po restoranima naruivao krvave
bifteke, shvaa da zapravo vie voli da su samo napola krvavi ili da uope
nisu krvavi.
Prestati se brinuti za umjetnost i za formu. Ponovno uspostaviti izravni
dodir, bez posrednika, dakle nevinost. Zaboraviti umjetnost ovdje znai
zaboraviti sebe. Odrei se sebe, ali ne iz vrline. Naprotiv, prihvatiti svoj
pakao. Onaj tko eli biti bolji dri do sebe, onaj tko eli uivati dri do
sebe. Samo onaj tko prihvaa ono to dolazi sa svim posljedicama, odrie
se onoga to jest, odrie se svoga ja. Taj je onda u izravnom dodiru.
Pribliiti se veliini Grka ili velikih Rusa preko te nevinosti 2. stupnja. Ne
bojati se. Niega se ne bojati... No tko e mi pritei u pomo!
Tog poslijepodneva, na cesti izmeu Grassea i Cannesa, u nevjerojatnom
zanosu otkriva odjednom, i
259
to nakon mnogo godina njihove veze, da voli Jessicu, da konano voli, i
cijeli mu se svijet uini poput neke sjene u usporedbi s njom.
Nije me bilo ni u emu od onoga to sam rekao ili napisao. To se nisam ja
oenio, niti sam to ja postao ocem, niti sam ja, itd...
Bezbroj napisanih radova da bi se nahoad dovela u vezu s kolonizacijom
Alira. Da. Svi mi ovdje.
Jutarnji tramvaj, od Belcourta do trga du Gouver-nement. Sprijeda, voza i
njegove poluge.
Ispripovijedat e priu o udovitu. Pria koju u ispripovijedati...
Majka i povijest: Govore joj o Sputniku: Oh, ne bi mi se svidjelo gore!
Poglavlje natrake. Taoci, kabilsko selo. Ukopljeni vojnici - raiavanje
terena itd., i tako malo po malo do prvog pucnja kolonizacije. Ali zato
stati na tome? Kain je ubio Abela. Tehniki problem: samo jedno poglavlje
ili kao kontrapunkt?
Rasteil: kolon s gustim brkovima i prosijedim zaliscima.
Njegov otac: tesar iz Faubourga Saint-Denis; njegova majka: pralja finog
rublja.
260
Svi koloni iz Pariza uostalom (od kojih mnogo revolucionara iz 1848.). U
Parizu mnogo nezaposlenih. Ustavotvorna skuptina je izglasala 50
milijuna da bi otpremila jednu koloniju: Za svakog kolona: jedna
nastamba 2 do 10 hektara sjeme, razne kulture itd. obroci namirnica
Nije bilo eljeznice (pruga je ila samo do Lyona). Zbog toga kanali - na
teglenicama koje su vukli teglei konji. Marseljeza, Chant du depart,
blagoslov sveenika, zastava koju dobivaju za Mondovi.
6 teglenica izmeu svake 50 do 100 metara. Smjeteni na slamaricama. Da
bi presvukle donje rublje ene se skidaju iza plahti koje jedna drugoj
pridravaju.
Gotovo mjesec dana putovanja.
U Marseilleu, veliki Lazaret (1500 osoba), punih tjedan dana. Zatim ih
ukrcavaju na staru fregatu na kota: Labrador. Isplovljavanje po maestralu.
Pet dana i pet noi - svi bolesni.
Bone - sve stanovnitvo u pristanitu doekuje kolone.
Stvari nagomilane u potpalublju, mnoge izgubljene.
Od Bonea do Mondovia (na kolima za streljivo, a mukarci pjeice da bi
ostavili mjesta i zraka enama i djeci) nema ceste. U movarnoj dolini ili u
makiji pod neprijateljskim pogledima Arapa, uz bijesan lave kabilskih
pasa - 8. XII. 18481. Mondovi nije postojao,
Autor zaokruio perom.
261
vojniki atori. Nou su ene plakale - 8 dana alirske kie pod atorima, a
vadi se razlijevaju. Djeca obavljaju nudu u atorima. Tesar izrauje
lagane zaklone prekrivene plahtama da bi se zatitio namjetaj. uplja
trska nasjeena na obalama Sevbouze kako bi djeca mogla mokriti iz
atora van.
4 mjeseca pod atorom zatim provizorne barake od dasaka; u svaku
dvostruku baraku moralo je stati est obitelji.
U proljee 49: preuranjene vruine. Kuhaju se u barakama. Movarna
groznica zatim kolera. 8 do 10 mrtvih dnevno. Umire tesareva ki
Augustine, zatim njegova ena. I urjak. (Pokapaju ih pod sloj sedre.)
Preporuka lijenika: Pleite da biste zagrijali krv.
I pleu po cijele noi izmeu dva pogreba uz violinu.
Koncesije su se trebale davati tek 1851. Otac umire. Rosine i Eugene
ostaju sami.
Kad odlaze prati rublje u pritoku Sevbouze, potrebna je vojnika pratnja.
Vojska gradi bedeme + opkope. Kuice i vrtovi, grade ih svojim rukama.
Pet ili est lavova rie oko sela. (Numidski lav crne grive.) akali.
Veprovi. Hijene. Pantere.
Napad na selo. Kraa stoke. Izmeu Bonea i Mon-dovia, zagiibljuju se
jedna kola. Putnici odlaze po pojaanje, osim mlade trudne ene.
Pronalaze je raspo-renog trbuha i odsjeenih grudi.
Prva crkva, etiri zida od slamnatog lijepa, bez stolaca, nekoliko klupa.
Prva kola: koliba od letava i granja. 3 sestre.
Zemlja: razbacane parcele, obrauju ih s pukom na ramenu. U selo se
vraaju naveer.
Kolona od 3000 francuskih vojnika u prolazu nou opljaka selo.
262
Lipanj 1851: ustanak. Stotine konjanika u burnu-sima oko sela.
Postavljaju eljezne dimnjake od pei na niskim bedemima kako bi
izgledali kao topovske cijevi.
Ustvari, Pariani na njivi; mnogi su odlazili u polje sa sklopivim cilindrom
na glavi, a njihove ene u svilenim haljinama.
Zabranjeno je puiti cigarete. Doputena je samo lula s poklopcem. (Zbog
poara.)
Kue sagraene 1854.
U departmanu Constantine, 2/3 kolona umire prije negoli je i dotaklo
motiku i plug.
Staro groblje kolona, beskrajni zaborav1.
Mama. Istina je da ja, unato svoj mojoj ljubavi, nisam mogao ivjeti na
razini tog slijepog strpljenja, bez rijei, bez planova. Nisam mogao ivjeti
njezinim neukim ivotom. Putovao sam svijetom, gradio, stvarao, ranjavao
bia. Moji su dani bili ispunjeni preko mjere - ali nita mi nije ispunilo
srce kao...
Znao je da e opet otii, opet se prevariti, zaboraviti ono to je znao. No
ono to je znao bilo je upravo to da je istina njegova ivota bila tu u toj
sobi... Pobjei e zacijelo od te istine. Tko moe ivjeti sa svojom
Beskrajni zaborav autor zaokruio.
263
T
istinom? No dovoljno je znati da je ona tu, ukratko, dovoljno ju je
poznavati pa da samim time pothranjuje u nama skriveni i tihi [ar],
nasuprot smrti.
Mamino kranstvo potkraj ivota. Siromana ena, nesretna, neuka [ ]l
pokazati joj sputnik? Neka joj kri bude na pomoi!
1872. kad se naseljava oeva loza, to je poslije:
- Komune
- arapskog ustanka 71. (prvi ubijeni u Mitidji bio je uitelj).
Alzaani okupiraju zemlje pobunjenika.
*
Dimenzije epohe.
Neukost majina kao kontrapunkt svim [ ]2 povijesti i svijeta.
Bir Hakeim: to je daleko ili tamo dolje.
Njezina je religioznost vizualna. Ona zna to je vidjela, ali ne moe to
protumaiti. Isus je patnja, on pada itd.
ena-borac.
Napisati svoj [ ]3 da bi se pronala istina
1 Jedna neitka rije.
2 Dvije neitke rijei.
3 Dvije neitke rijei
264
1. Dio
Nomadi
1) Roenje u selidbi. 6 mjeseci poslije rataa. Dijete. Alir, otac kao zuav
ide u napad sa slamnatim eirom na glavi.
2) 40 godina kasnije. Sin pred ocem na groblju u Saint-Brieucu. Vraa se
u Alir.
3) Stie u Alir u vrijeme dogaaja. Traenje. Putovanje u Mondovi.
Pronalazi svoje djetinjstvo,
ali ne i oca.
Spoznaje da je prvi ovjekb.
2. Dio Prvi ovjek
Adolescencija: Udarac akom Sport i moral
ovjek: (Politika akcija (Alir), Pokret otpora)
3. Dio Majka
Ljubavi
Kraljevstvo: stari prijatelj iz sporta, stari prijatelj, Pierre, stari uitelj i
pria o njegova 2 zalaganja.
Majka1
U posljednjem dijelu, Jacques objanjava majci arapsko pitanje, kreolsku
civilizaciju, sudbinu Zapada. Da, kae ona, da. Zatim potpuna
ispovijest i kraj.
a Mondovi 1848.
b Mahonci 1850. - Alzaani izmeu 72.-73. i 1914.
1 Cijeli taj odlomak je autor zaokruio.
265
Postojala je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio rasvijetliti.
Ali, na kraju krajeva, postoji samo tajna siromatva koja stvara bia bez
imena i bez prolosti.
Mladost na morskim alima. Poslije dana punih sunca, graje, isrpljujueg
skakanja, pritajenih ili razbuktalih elja. Veer se sputa na more. Visoko
na nebu oglasi se lasta. I zebnja mu ispuni srce.
Napokon uzima kao uzor Empedokla. Filozof [ f koji ivi sam.
*
elim ovdje napisati priu o paru vezanom istom krvlju i o svim njihovim
razliitostima. Ona slina onom najboljem to zemlja ima, a on smireno
udo-vian. On baen u sve ludosti nae povijesti; ona koja ivi stalno u
istoj povijesti kao da pripada svim vremenima. Ona gotovo uvijek utljiva
i izraavajui se sa svega nekoliko rijei; on koji ne prestaje govoriti i
nesposoban da s tisuama rijei iskae ono to ona moe izraziti samo
jednom rijeju svoje utnje... Majka i sin.
*
Sloboda da progovori bilo kojim tonom.
Jacques, koji se sve do tada osjeao solidarnim sa svim rtvama, sada
otkrivada je solidaran i sa krvnicima. Njegova tuga. Definicija.
Jedna neitka rije.
266
Trebali bismo ivjeti kao promatrai svoga ivota. Da bismo mu dodali
san koji bi ga zaokruio. No, mi ivimo, a drugi sanjaju na ivot.
Promatrao ju je. Sve je stalo, a vrijeme je teklo pucketajui. Kao kad na
kino-predstavama uslijed kvara nestane slika, u tami kino-dvorane uje se
samo odvijanje filmske trake... pred praznim ekranom.
Ogrlice od jasmina to su ih prodavali Arapi. Nizovi utog i bijelog
mirisnog cvijea [ f. Ogrlice brzo uvenu [ ]2 cvijee pouti [ ]3 alimiris
traje, u sirotinjskoj sobi.
Svibanjski dani u Parizu gdje posvuda zrakom lebde latice kestenova
cvijeta.
Volio je svoju majku i svoje dijete, ono na to nije mogao utjecati svojim
izborom. I napokon, on koji je sve osporavao, sve dovodio u pitanje,
uvijek je volio samo ono to je bilo neizbjeno. Bia koja mu je sudbina
nametnula, svijet onakav kakvim mu se prikazivao, sve ono to u ivotu
nije mogao zaobii, bolest, poziv, slavu ili siromatvo, svoju zvijezdu
jednom rijeju. Sve ostalo, sve ono to je morao izabrati pokuao je i
zavoljeti, ali to nije isto. Zacijelo je upoznao zanos, srast i trenutke
njenosti. No svaki ga je trenutak nosio prema drugim trenucima, svako
bie
est neitkih rijei. Dvije neitke rijei. Dvije neitke rijei.
267
prema drugim biima, i na kraju nije volio nita od svega to je izabrao,
osim onoga to mu se stjecajem okolnosti s vremenom nametnulo,
potrajalo zahvaljujui sluaju koliko i njegovoj volji, i na kraju postalo
neizbjenim: Jessica. Prava ljubav nije ni sloboda ni izbor. Srce, pogotovu
srce nije slobodno. Ono je neizbjenost i prihvaanje neizbjenosti. A on
je, doista, od sveg srca volio uvijek samo ono to je neizbjeno. Sada mu
je preostalo jo jedino da voli vlastitu smrt.
aSutra, est milijuna utih, milijarde utih, Crnih, mulata, zapljusnut e
Europu... i u najboljem sluaju [preobratiti je]. Sve to su ga nauili, njega
i njemu sline, sve to je sam nauio, od tog e dana, ljudi njegove rase,
sve vrijednosti zbog kojih je ivio, umrijeti od beskorisnosti. to e onda
jo imati smisla?... utnja njegove majke. Pred njom je polagao oruje.
*
M. ima 19 godina. Njemu je tada bilo 30, i nisu se poznavali. Jasno mu je
da ne moemo vratiti vrijeme, sprijeiti voljeno bie da je postojalo,
djelovalo, trpje-lo, ne posjedujemo nita od onoga to izaberemo. Jer,
trebalo bi izabrati s prvim krikom dok se raamo, a raamo se odvojeni -
osim od majke. Posjedujemo samo ono to je neophodno, stoga se tome
trebamo vratiti i (vidjeti prethodnu biljeku) i pokoriti se. Ipak, koje li
nostalgije i kojeg aljenja.
Treba odustati. Ne, nauiti voljeti ono to je neisto.
Na kraju, moli majku za oprost - Zato bio si dobar sin - Ali zbog svega
ostalog to ona ne moe znati ni zamisliti [ J1 to jedino ona moe
oprostiti (?)
a Sanja o njoj za poslijepodnevna odmora. 1 Jedna neitka rije
268
Budui da sam obrnuo, pokazati Jessicu ve u godinama prije nego to je
pokaem mladu.
eni se s M. jer prije njega nije upoznala mukarca, a on je time opinjen.
eni se njome zbog svojih mana, zapravo. Kasnije e nauiti voljeti ene
koje su ve posluile - to jest - voljeti stranu neizbjenost ivota.
*
Poglavlje o ratu 1914. Inkubator naeg vremena. Kako ga vidi majka?
Koja ne poznaje ni Francusku, ni Europu, ni svijet. Koja misli da se geleri
granate pokreu sami.
Usporedna poglavlja koja bi dala glas majci. Komentari istih injenica
izraeni njezinim rjenikom od
400 rijei.
*
Ukratko, govorit u o onima koje sam volio. I samo o tome. Neizmjerna
radost.
aSaddok:
1) - Ali zato se eni tako, Saddok?
- Moram li se eniti po francuskom obiaju?
- Francuskom ili nekom drugom! Zato se pokoravati tradiciji koju
smatra glupom i okrutnomb?
- Zato to se moj narod poistovjeuje s tom tradicijom, jer nema nita
drugo, jer se uz nju zauvijek
a Sve to u lirskom [neproivljenom], tonije reeno nimalo realistinom
stilu.
b Francuzi imaju pravo, ali njihov nas razum tlai. Stoga izabirem arapsku
ludost, ludost potlaenih.
269
vezao, i jer bi odvojiti se od te tradicije znailo odvojiti se od njega. Zato
u sutra ui u tu sobu, razodjenu-ti jednu neznanku, i silovati je uz prasak
puaka.
- Dobro. U meuvremenu, poimo jesti.
2) - Onda?
- Kau da za sada treba uvrstiti antifaistiku frontu, da se Francuska i
Rusija moraju braniti zajedno.
- Zar se ne mogu braniti provodei pravdu kod sebe?
- Kau da e to doi kasnije, da treba ekati.
- Pravda nee ekati ovdje i ti to dobro zna.
- Kau da ete, ne budete li ekali, objektivno posluiti faizmu.
- I zato je zatvor dobar za vae stare drugove.
- Kau, kau. A ti uti.
- utim.
Gledao ga je. Vruina je poela rasti.
- Znai, izdaje me?
Nije rekao: Izdaje nas i imao je pravo jer izdaja se odnosi na meso, na
pojedinca itd...
- Ne. Danas naputam partiju...
3) - Sjeti se 1936.
- Ja nisam terorist za komuniste. Ja sam to protiv Francuza.
- Ja sam Francuz. I ona takoer.
- Znam. ao mi je.
- Znai izdaje me.
Saddokove oi sjale su se kao u groznici.
Ako se ipak odluim za kronoloki red, Gospoa Jacques ili lijenik bit e
potomci prvih kolona u Mondoviu.
270
Ne alimo se, kae lijenik, zamislite tek nae pretke, ovdje... itd.
*
4) I Jacquesov otac ubijen na Marni. to je preostalo od toga mranog
ivota? Nita, neopipljiva uspomena - lagani pepeo leptirova krila
izgorjelog u umskom poaru.
Dva alirska nacionalizma. Alir izmeu 39. i 54. (pobuna). U to su se
pretvorile francuske vrijednosti u alirskoj svijesti, svijesti prvog ovjeka.
Ljetopis dviju generacija objanjava dananju dramu.
Ljetna kolonija u Miliani, trube iz vojarne ujutro i naveer.
Ljubavi: htio je da sve budu djevianski iste od prolosti i od mukaraca.
I jedinom biu koje je sreo i koje je to doista bilo, posvetio je svoj ivot,
ali sam nije nikad mogao biti vjeran. Htio je dakle da ene budu ono to on
nije mogao biti. A upravo to to je bio tjeralo ga je enama koje su mu bile
sline i koje je onda volio i uzimao pomamno i strasno.
Adolescencija. ivotna snaga, vjera u ivot. Ali on pljuje krv. Zar je to
dakle ivot, bolnica, smrt, samoa, apsurd. Odatle ta rastresenost. A
duboko u njemu: ne, ne, ivot je neto drugo.
Prosvjetljenje na cesti izmeu Cannesa i Grassea...
271
I znao je da e, ak i ako se bude morao vratiti toj turosti u kojoj je
oduvijek ivio, posvetiti svoj ivot, svoje srce, zahvalnost cijeloga svog
bia koje mu je jedanput, moda samo jednom, ali ipak jedanput,
omoguilo pristup...
Posljednji dio zapoeti ovom slikom: slijepi magarac koji godinama
strpljivo krui ukrug pokreui dolap, trpi udarce, okrutnost prirode,
sunce, muhe, unato svemu nastavlja trpjeti, a od njegova polaganog hoda
ukrug, naizgled jalovog, monotonog, bolnog, neumorno teku vode...
1905. godina. Rat u Maroku i L.C.1. Ali na drugom kraju Europe,
Kaljajev.
ivot L.C.-a. Posve izvan njegova utjecaja, osim njegove odluke da ivi i
opstane. Sirotite. Poljoprivredni radnik prisiljen oeniti se svojom enom.
Njegov se ivot tako gradi unato njemu - a onda ga ubija rat.
Posjeuje Greniera: Ljudi poput mene, to sam shvatio, moraju se
pokoravati. Trebaju im nametnuta pravila itd. Vjera, ljubav itd.: za mene
nemogue. Stoga sam odluio obeati vam poslunost. Ono to slijedi
(vijest).
Na kraju, ne zna tko je njegov otac. A tko je uope on sam? 2. dio.
Vjerojatno Lucien Camus, otac.
272
Nijemi film, itanje potpisa baki.
Ne, ja nisam dobar sin: dobar sin je onaj koji ostaje. Ja sam otiao u svijet,
iznevjerio sam je zbog tatine, zbog slave, zbog stotine ena.
- Ali, zar si samo nju volio?
- Ah! samo sam nju volio?
Kad stojei pred oevim grobom osjea da se vrijeme raspada - taj novi
vremenski poredak odgovara onom u knjizi.
On je ovjek neumjerenosti: ene itd. U njemu je dakle ono [pretjerano]
kanjeno. Nakon toga zna.
Tjeskoba u Africi, kad se veer naglo sputa na more ili na visoravni ili na
zastraujue planine. To je tjeskoba pred svetim, uas pred vjenou. Ista
ona koja je u Delfima, gdje veer izaziva slian osjeaj, potaknula gradnju
svetita. Ali na afrikom su tlu svetita razorena, i ostaje samo taj golemi
teret na dui. Kako samo umiru tada! Tihi i udaljeni od svega.
Ono to nisu voljeli, bio je Alirac u njemu.
Njegov odnos prema novcu. Djelomino posljedica siromatva (nita nije
kupovao), a djelomino njegova ponosa: nikad se nije cijenjkao.
273
T
I za kraj, ispovijest majci.
Ne razumije me, a ipak jedino mi ti moe oprostiti. Mnogi se nude da
to uine. Mnogi takoer uzvikuju na sva zvona da sam kriv, a ja nisam
kriv kad mi to kau. Drugi pak imaju pravo da mi to kau i znam da imaju
pravo, i da bih morao dobiti njihov oprost. No mi traimo oprost od onih
za koje znamo da nam mogu oprostiti. Samo to, oprostiti, i ne traiti od
nas da zasluimo oprost, da ekamo. [Nego] jednostavno s njima
razgovarati, sve im rei i primiti njihov oprost. Znam da oni i one od kojih
sam to mogao zatraiti, negdje duboko u srcu, unato njihovoj dobroj
volji, ne mogu i ne znaju oprostiti. Jedno jedino bie moglo mi je oprostiti,
ali nisam mu nikad uinio nita naao i dao sam mu svoje srce, a ipak,
mogao sam mu se obratiti, esto sam to inio u mislima, ali ono je mrtvo i
ja sam sam. Samo ti to moe uiniti, no ti me ne razumije i ne moe
proitati to to piem. I ja ti tako govorim, piem, tebi, samo tebi, a kad
zavrim, bez ikakva u te objanjenja zamoliti da mi oprosti i ti e mi se
nasmijeiti...
Prilikom bijega iz tajnih prostorija redakcije, Jacques ubija jednog od
progonitelja (kreveljio se, posrtao, nagnut prema naprijed. Tada Jacques
osjeti kako u njemu raste straan bijes: udari ga jo jednom odozdo prema
gore u [grlo], i ogromna rupa zijevnu tog asa u donjem dijelu vrata, a
onda, lud od gaenja i od bijesa, udari ga jo jednom [ f ravno medu oi i
ne gledajui kamo udara...) ...zatim odlazi k Wandi.
etiri neitke rijei.
274
Berberski seljak siromaan i neuk. Kolon. Vojnik. Bijelac bez zemlje.
(Njih je volio, a ne one meleze sa iljastim utim cipelama i rupcem oko
vrata koji su od Zapada uzeli samo ono najgore.)
Kraj.
Vratite zemlju, zemlju koja nije niija. Vratite zemlju koja nije ni za
kupnju ni za prodaju (da, i Krist se nije nikad spustio u Alir jer su ak i
redovnici ondje imali posjede i koncesije.)
I uzvikne, gledajui majku, zatim ostale:
Vratite zemlju. Dajte svu zemlju siromasima, onima koji nemaju nita i
koji su tako siromani da nisu nikad ak ni eljeli neto imati ili
posjedovati, onima koji su poput nje u ovoj zemlji, golema vojska jadnika,
veinom Arapi, i poneki Francuz, koji ive ili preivljavaju ovdje
zahvaljujui trvdoglavosti i izdrljivosti, s jedinom au koja vrijedi na
svijetu, au siromanih, dajte im zemlju kao to se daje neto sveto
onima koji su sveti, a ja u se tada, ponovno siromaan i konano osuen
na najgore izgnanstvo na kraj svijeta, smjekati i umrijeti zadovoljan,
znajui da su napokon sjedinjeni pod suncem mog roenja, zemlja koju
sam toliko volio i oni i ona koje sam duboko potovao.
(Tada e ta velika bezimenost postati plodnom - i prekrit e i mene - Vratit
u se u tu zemlju.)
Pobuna. Cf. Sutra u Aliru, str. 48, Servier. Mladi politiki povjerenici iz
EN.O-a koji su uzeli ime Tarzana za ratno ime.
275
Da, ja zapovijedam, ubijam, ivim u planinama, pod suncem i pod kiom.
to si mi ti bolje nudio: nadniar u Bethuni.
I Saddokova majka, cf. str. 115.
Suoen s... u najstarijoj povijesti svijeta mi smo prvi ljudi - ne ljudi na
zalasku kako to uzvikuju u [ ]: novinama ve ljudi jedne neodreene i
drukije zore.
Djeca bez Boga i bez oca, uasavali smo se uitelja koje su nam
predlagali. ivjeli smo bez zakona -Oholost.
Ono to se naziva skepticizmom novih generacija -la.
Otkad je poten ovjek koji odbija vjerovati la-ljivcu skeptik?
Plemenitost spisateljskog posla je u otporu prema tlaenju, dakle u
pristajanju na osamljenost.
Ono to mi je pomoglo da podnesem zlu sudbinu pomoi e mi moda da
dobijem premilostivu sudbinu - A ono to me podralo prije svega je
vanost, velika vanost koju pridajem umjetnosti.
Ne stoga to bi ona za mene bila iznad svega, nego zato to se ne odvaja ni
od koga.
Jedna neitka rije.
276
Iznimka je (antika).
Pisci su zapoeli s ropstvom.
Izborili su se za slobodu - ne radi se f f
K.H.: Sve to je pretjerano, beznaajno je. No Gospodin K.H. bio je
beznaajan prije nego to je poeo pretjerivati. Volio je nagomilavati.
etiri neitke rijei
277
19. studenog 1957.
Dragi gospodine Germain,
Priekao sam da se malo stia galama koja me okruivala ovih dana da bih
vam se javio i progovorio iz dna due. Ukazana mi je velika ast koju niti
sam traio niti prieljkivao. No kad sam primio vijest, prva moja misao,
nakon one upuene mojoj majci, bila je upuena vama. Bez vas, bez one
tople ruke koju ste pruili malom siromanom djetetu kakvo sam bio, bez
vae poduke i vaeg primjera, nita se od svega ovoga ne bi dogodilo. Ne
mislim da je ova vrsta priznanja neto osobito. Ali to je barem prilika da
vam kaem to ste mi znaili i to mi jo uvijek znaite, te da vas uvjerim
da su va uloeni trud, va rad i vaa velikodunost jo uvijek ivi u
jednom od vaih malih aka koji, unato svojim godinama, nije prestao
biti vaim zahvalnim uenikom. Grlim vas iz sveg srca.
Albert Camus
281
Alir, tog 30. travnja 1959.
Dragi moj djeae,
Primio sam, adresiranu tvojom rukom, knjigu Camus koju mi je ljubazno
posvetio njezin autor gospodin J.-Cl. Brisville.
Ne znam kako izraziti veselje koje si mi priinio svojom plemenitom
gestom niti znam kako bih ti zahvalio. Kad bi to bilo mogue, vrsto bih
zagrlio velikog djeaka kakvim si postao i koji e za mene uvijek biti
moj mali Camus.
Nisam jo proitao knjigu, osim nekoliko prvih stranica. Tko je Camus?
Imam osjeaj da oni koji pokuavaju proniknuti u tvoju linost ne
uspijevaju ba najbolje. Ti si oduvijek pokazivao nagonski stid prema
otkrivanju svoje prirode, svojih osjeaja. I u tome izvrsno uspijeva jer si
jednostavan i neposredan. A uz to jo i dobar. Taj sam utisak stekao o tebi
u koli. Pedagog koji se eli savjesno baviti svojim pozivom, ne proputa
nijednu priliku da bi upoznao svoje uenike, svoju djecu, a prilika za to
ima bezbroj. Jedan odgovor, jedna kretnja, ponaanje, tota otkrivaju.
Mislim dakle da dobro poznajem dragoga malog ovjeuljka kakav si bio,
a dijete, veoma esto, nosi u sebi klicu ovjeka kakvim e postati.
Zadovoljstvo to moe biti u koli izviralo je iz svih tvojih pora. Tvoje je
lice zrailo optimizmom. Promatrajui te, nikad nisam mogao zamisliti
kakve su stvarne prilike u tvojoj obitelji. To mi je postalo malo jasnije kad
je tvoja majka dola k meni radi tvog upisa na popis kandidata za
stipendiju. To je, uostalom, bilo u trenutku kad si trebao otii od mene.
No, sve do tada izgledalo mi je da si u istom poloaju kao i tvoji drugovi.
Uvijek si imao sve to ti je trebalo. Ba kao i tvoj brat, bio si uredno
odjeven. Mislim da ne mogu izrei ljepu pohvalu tvojoj majci.
282
Da se vratim na knjigu gospodina Brisvillea, ona sadri bogatu
ikonografiju. Bio sam dirnut kad sam, preko slike, upoznao tvog jadnog
Tatu kojeg sam uvijek smatrao svojim drugom. Gospodin Brisville bio
je tako dobar da me citira: zahvalit u mu se.
Vidio sam popis, stalno sve vei, djela posveenih tebi ili onih koja govore
o tebi. Veliko mi je zadovoljstvo ustanoviti da ti slava (a to je iva istina)
nije udarila u glavu. Ostao si Camus: bravo.
Sa zanimanjem sam pratio mnotvo zapleta kazalinog komada koji si
adaprirao i reirao: Demoni. Previe te volim a da ti ne bih poelio najvei
mogui uspjeh: onaj koji zasluuje. Malraux ti, osim toga, eli dati jedno
kazalite. Znam da je to kod tebe prava strast. Ali... hoe li se moi nositi
kako valja s tolikim usporednim aktivnostima? Bojim se da prekomjerno
troi svoju snagu. I, dopusti svom starom prijatelju da primijeti kako ima
ljupku suprugu i dvoje djece, a oni trebaju supruga i oca. Kad smo kod
toga, ispriat u ti to nam je znao rei na direktor u Ecole Normale. Bio
je veoma, veoma strog, i to nas je spreavalo da vidimo, da osjetimo da
nas stvarno voli. Priroda dri veliku knjigu u koju zapisuje sva vaa
pretjerivanja. Priznajem da me je to mudro upozorenje obuzdalo u
trenutku kad sam bio spreman zaboraviti ga. Pokuaj stoga i ti ostaviti
praznom stranicu koja ti je namijenjena u Velikoj Knjizi prirode.
Andree me podsjetila da smo te vidjeli i sluali u jednoj televizijskoj
emisiji posveenoj knjievnosti, u povodu Demona. Bilo je dirljivo sluati
te kako odgovara na postavljena pitanja. Nisam se mogao suzdrati da
pomalo zlobno ne primijetim kako ni ne sluti da u te, napokon, vidjeti i
uti. To je unekoliko nadomjestilo tvoje izbivanje iz Alira. Ve te odavno
nismo vidjeli...
283
Prije nego to zavrim, elio bih ti rei koliko me, kao svjetovnog uitelja,
pogaaju prijetei planovi upereni protiv nae kole. Vjerujem da sam u
cijeloj svojoj karijeri potivao ono to je u djetetu najsvetije: pravo da
samo trai svoju istinu. Sve sam vas volio i vjerujem da sam inio sve to
je bilo u mojoj moi kako ne bih izraavao svoje ideje i tako utjecao na
vau mladu inteligenciju. Kad se govorilo o Bogu (jer to je na programu),
govorio sam vam da neki ljudi vjeruju u njega, drugi ne. I da u punoi
svojih prava, svatko ini to eli. Isto tako, kod poglavlja o religijama,
ograniio sam se na to da navedem one koje postoje, i kojima pripadaju
oni kojima se to svia. Istinu govorei, dodavao bih da ima i takvih ljudi
koji se nisu priklonili nijednoj religiji. Znam da se to ne svia onima koji
bi od uitelja htjeli uiniti putujue trgovce religijom, tonije reeno,
katolikom religijom. Na Ecole Normale u Aliru (koja se tada nalazila u
perivoju Galland), moj je otac, kao i njegovi drugovi, morao ii na misu i
svake se nedjelje prieivati. Jednog je dana, ljut zbog te prisile,
posveenu hostiju stavio umolitvenik i zatvorio ga! Direktor kole saznao
je za to i bez oklijevanja izbacio mog oca iz kole. Eto to ele pristae
Slobodne kole (slobodni ste... da mislite kao oni). Uz sadanji sastav
Poslanikog doma, bojim se da bi se taj mrani plan mogao ostvariti. Le
Canard enchaine bjavio je da se u jednom departmanu u stotinjak razreda
laike kole nastava odvija uz raspelo na zidu. Ja u tome vidim odvratan
napad na djeju svijest. U to e se to, moda, pretvoriti za neko vrijeme?
Ta me razmiljanja iskreno rastuuju.
Mali moj, pribliavam se kraju 4. stranice: doista zlorabim tvoje vrijeme i
molim te da mi oprosti. Ovdje je sve u redu. Mojem zetu Christianu sutra
poinje 27. mjesec slube!
284
Znaj da, iako ti ne piem, esto mislim na tebe. Gospoa Germain i ja
grlimo vas sve etvero od sveg srca. Iskreno va.
Germain Louis
Sjeam se dana kad ste ti i tvoji drugovi s prve priesti svratili k nama u
razred. inilo se da si sretan i ponosan na odijelo koje si nosio i na
blagdan koji si slavio. Iskreno, bio sam sretan zbog vaeg veselja, i
smatrao sam da idete na priest zato to vam se to svia? Dakle...
285
A TT<
UEJU pAMUS
-2~T; ~-. ,~ >*" "~j.~:->. '"'r--^-''-'
Biljeka Gallimarda
Danas objavljujemo Prvog ovjeka. Rije je 0 djelu na kojem je Albert
Camus radio neposredno prije svoje smrti. Rukopis je pronaen u njegovoj
torbi 4. sijenja 1960. Sastoji se od 144 stranice ispisane perom, ponekad
bez toke i zareza, brzim, teko odgonetljivim rukopisom, nikad
preraivanim (pogledati faksimil na strani 286).
Ovaj smo tekst priredili na temelju rukopisa i prvog tipkanog prijepisa
Francine Camus. Radi boljeg razumijevanja teksta uveli smo
interpunkciju. Rijei koje se moglo dvojako proitati stavljene su u uglate
zagrade. Rijei ili dijelovi reenica koje je bilo nemogue odgonetnuti
naznaene su bjelinom u uglatoj zagradi. U dnu stranice navedene su,
naznaene zvjezdicom, varijante ispisane iznad rijei; slovima, dodaci na
marginama; brojevima, biljeke izdavaa.
Dodatak sadri listove (koje smo obiljeili s I. do V.) od kojih su neki bili
umetnuti u rukopis (list I. ispred poglavlja 4, list II. ispred poglavlja 6b), a
ostali (III, IV. i V.) su se nalazili na kraju rukopisa.
U nastavku objavljujemo biljenicu s naslovom Prvi ovjek (Biljeke i
skice), malu biljenicu uvezanu spiralom s papirom na kvadratie, koja
itatelju omoguuje nazrijeti kako je autor namjeravao razvijati svoje
djelo.
Kad itatelj proita Prvog ovjeka, shvatit e zato smo u dodatku tiskali i
pismo koje je Albert Camus poslao svom uitelju Louisu Germaineu
sutradan po primitku Nobelove nagrade te posljednje pismo koje je Louis
Germain uputio njemu.
elimo na kraju zahvaliti Odette Diagne Creach, Roger Grenieru i Robertu
Gallimardu na pomoi koju su nam pruili svojim velikodunim i
postojanim prijateljstvom.
Catherine Camus
LJETOPIS ALBERTA CAMUSA
7. studenog 1913: roen u Mandovi (pokrajina grada Con-statinea), gdje je
i krten. Otac, Alzaanin, podrumski je radnik na nekom vinogradarskom
imanju. Njegova majka, podrijetlom iz panjolske, Catherine San-tes,
katolkinja je, ali ne prakticira vjeru.
rujan 1914: otac mu je ubijen u bitci na Marni. Majka seli u Alir (etvrt
Belcourt).
1918-1923: Albert Camus sa starijim bratom Lucienom pohaa osnovnu
kolu u ulici Aumerat. U upi tijekom dvije godine slua vjerunauk za
katekumene.
1923: zahvaljujui uitelju Luisu Germainu, Camus dobija stipendiju za
srednju kolu. Baka inzistira da mu upnik podijeli prvu priest na kraju
kolske godine 1922/23., prije upisa u srednju kolu.
1923-1930: pohaa licej. Prestaje sa svakom religioznom praksom.
1929: prvi dodiri s filozofijom. Profesor mu je Jean Grenier.
1930: prvi napadaji tuberkuloze. A. C. ulazi u Prvu viu kolu, gdje se
ponovno susree s J. Grenierom.
1933: Jean Grenier objavljuje svoje Les lles (Otoci). Camus se upisuje na
fakultet u Aliru. Priprema svoj diplomski rad iz filozofije.
1934: eni se sa Simone Hie, kerkom alirskog lijenika. Pod utjecajem
svog profesora Renea Poiriera upoznaje se s modernom filozofijom
(Kierkegaard, Hus-serl, Heidegger).
1935: razvodi se. Vodi neovisan i relativno neuredan ivot. Pristupa
komunistikoj partiji i bavi se propagandom meu muslimanima.
Zapoinje pisati L'Envers et l'Endroit (Nalije i lice), osniva, u suradnji s
mladim
289
radnicima, Kazalite rada (Theatre du Travail) Dovrava svoj diplomski
rad.
1936: dobija diplomu Visokog uilita (Etudes Superieurs) - tema
Kranska i neoplatonska metafizika. Taj rad ga uvodi u kransku,
premda ga privlai i smirenost grke filozofije.
oujak 1936: Njemaka ponovno osvaja Rhenanie. A. C. dovrava svoj
prvi kazalini komad: Revolte dans les Asturies (Pobuna u Asturiesima),
politiki, ali ne i anti-klerikalni komad.
svibanj 1936: uspjeh Narodne fronte. Poetak graanskog rata u
panjolskoj.
ljeto 1936: putovanje u centralnu Europu.
1937: zbog zdravlja ne smije prihvatiti profesuru. Udaljuje se od
komunistike partije i odluuje se za M.L.N. Messali Hadja. Odbija mjesto
uitelja u Sidi-bel--Abbesu.
1938: A. C. je novinar u novinama Alger Republicain to ih je osnovao
s P. Piaom.
1939: istraga u Kabvlie.
3. rujna 1939: objava rata. Camus razmilja da se prijavi u vojsku, ali je
odbijen zbog loeg zdravlja.
1940: eni se s Francine Faure iz Orana s kojom ima blizance. Alger
Republicain je zabranjen zbog cenzure. A. C. dolazi u Pariz gdje surauje
s Paris-Soir, ali prolazi nezapaeno.
svibanj 1940: dovrava L'Etranger (Stranac), to ga je poeo pisati 1937.
Njemaka invazija.
1941: povratak u Oran, gdje radi kao profesor. Zavrava Le Mythe de
Sisyphe (Mit o Sizifu), to ga je zapoeo 1938.
1942: novi napadaj hemoptizije. Povratak u Francusku. Objavljivanje
Stranca. A. C. poinje La Pete (Kuga). Ulazi u mreu pokreta otpora
Combat, gdje susree Claudea Bourdeta.
1943: objavljivanje Mita o Sizifu. Prva redakcija Le Mal-
290
entendu (Nesporazum), Prvo Lettre a un Ami allemand (Pismo njemakom
prijatelju). U travnju u Cahiers du Sud prikaz knjige J. Guittona o P.
Pougetu, djelo koje ga je osvojilo.
1944: susret sa Sartreom. Drugo Lettre a un Ami allemand (Pismo
njemakom prijatelju). Camus s Pascalom Piaom preuzima novine
Combat. Le Malentendu (Nesporazum) je postavljen s Mariom Casares.
1945: Caligula u Theatre Hebertot. Bombardiranje Hiro-ime.
1946: itanje tekstova Simone Weil koje Camus daje objaviti u
Gallimardu. Dominikancima u Bd de Latour--Maubourg dri predavanje
na temu Nevjernik i krani.
1947: represije u Madagaskaru i Aliru. Rat u Indokini. U lipnju izlazi La
Pete (Kuga), iji je uspjeh ogroman. Raskid grupe oko Combata: jedne
privlai R.P.F., druge socijalizam. A. C. se povlai i preputa vodstvo
Claudeu Bourdetu.
1948: Pu u Pragu. Jugoslavija raskida sa SSSR-om. Camus pie L'Etat de
Siege (Opsadno stanje) i Les Justes (Pravedni). Prijateljuje s P.
Bruckbergerom i kranskim pjesnikom R. Levnaudom. U rujnu Camus
provodi tajanstven dan u dominikanskom samostanu Saint--Maximum, o
emu pie svom prijatelju, pjesniku Francoisu Pongeu. Tamo sam naao
unutarnju tiinu koja mi je bila potrebna.
1949: proces Rajk u Maarskoj. Poziv na pomo grkim komunistima
osuenima na smrt. Putovanje u Junu Ameriku. Camus je bolestan. U
prosincu izvedba Les Justes (Pravedni).
1951: L'homme revolte (Pobunjeni ovjek).
1952: u svibnju Camusova reakcija na F. Jeansonov lanak u Temps
Modernes: raskid sa Sartreom je konaan. U studenom, nakon to je
primljena panjolska, Camus se povlai iz UNESCO-a.
291
1954: L'Ete (Ljeto).
1955: lanci u L'Express o sjeverno-afrikom problemu.
1956: u sijenju u Aliru podrava jedan trajk. U svibnju La Chute (Pad).
Ljeto: kazalina adaptacija Faulkner-ova Requiema pour une none. U
studenome pu u Maarskoj. Camus sudjeluje u protesnom meetingu
protiv ruskih tenkova.
1957: u oujku L'Exil et le Royaume (Progonstvo i kraljevstvo). U
studenome Nobelova nagrada za knjievnost.
1958: kupuje kuu U Lourmarinu.
1959: izvedba Les Possedes (Demoni).
4. sijenja 1960: Camus je poginuo u prometnoj nesrei na putu prema
Parizu.
(Jadranka Brni)
292
KAZALO
I. TRAENJE OCA
Iznad dvokolice... 7
Saint-Brieuc 19
3. Saint-Brieuc i Malan (J.G.) 27
4. Djetetove igre 35
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat. 49
6. Obitelj 67 Etienne
83
6.b. kola 113
7. Mondovi: Kolonizacija i otac 145
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
1. Licej 163
Kokoinjac i klanje kokoi 185
etvrci i praznici 191
2. Zagonetan samom sebi 223
PRILOZI
List I. 233
List II. 235
List III. 237
List IV. 239
List V. 241
Prvi ovjek (Biljeke i skice) 243
Dva pisma 279
Biljeka Gallimarda 287
Ljetopis Alberta Camusa 289
NAKLADNIK
CERES, ZAGREB
TRG HRVATSKIH VELIKANA 3 ZA NAKLADNIKA
DRAGUTIN DUMANI
LEKTURA I KOREKTURA
JADRANKA BRNI
LIKOVNI UREDNIK
KRISTINA BABI
TEHNIKI UREDNIK
MIRKO MAMI
PRIPREMA ZA TISAK MI, Zagreb
UK BOICE CERES
IVAN LACKOVIC KROATA
TISAK
GIPA, ZAGREB
CERES
objavljuje
1. Biblioteka POEZIJA DANAS
1. Slavko MIHALI: Povik noobdije
2. Mate GANZA: Korona
3. Milana VUKOVI: Aurno zlatno
4. Boris BILETI: Radovi na nekropoli
5. Neda Miranda BLAEVI: NeoNTINTA
6. Mile PEORDA: Parole pour elle
2. Biblioteka SALONA
1. Saint-John PERSE: Pohvale / Eloges
2. Saint-John PERSE:
U slavu kraljeva / La gloire des rois
3. Saint-John PERSE: Anabaza / Anabase
4. Saint-John PERSE: Progonstvo / Exil
5. Dragutin TADIJANOVI: Bijela ena / Femme blanche
6. Samuel BECKETT:
Sve moje pjesme / Tous mes poemes
7. Ivan GOLUB:
Lice osame / Ultima solitudo personae
8. Charles BUKOVVSKI: Ja elim mirnu oluju
3. Biblioteka LEPTIS MAGNA
1. Zlatko TOMII: Povratak u postojbinu duha
2. Anelko VULETI: Pismo nebeskomu gromu
3. Janko BUBALO: Na kraju etve
4. Drago TAMBUK:
Morski Boi / Krvavi most / Alat bola
5. Antun LUI: Naovamo
4. Biblioteka ANTOLOGIJE
(dvojezina izdanja)
1. Albansko suvremeno pjesnitvo
2. Austrijsko suvremeno pjesnitvo
3. Francusko pjesnitvo 20. stoljea
4. panjolsko suvremeno pjesnitvo
5. Biblioteka VOLUBILIS
1. Maro PITAREVI: Harlekin
2. Draen MARKOTA: Put u jesen
3. Miljenko STOJ1 Pjesma blizini
4. Emil DURAS: Erikov dnevnik
6. Biblioteka MALI PRINC
1. Antoine de SANT-EXUPERY: Mali princ
2. Le Prince de BEAUMONT: Ljepotica i zvijer
3. Michel TOURNIER: Sveta tri kralja
4. Jean GIONO:
ovjek koji je sadio drvee
5. J.M.G. LE CLEZIO: Mondo i druge prie
6. Marguerite YOURCENAR: Kako smo spasili Wang-Foa
7.Biblioteka ZNANOST
1. Ivo MILJKOVI: Jabuka (monografija)
2. S.H.HAWKS,jri VV.K.COLLINS: Naela proizvodnje virginijskog
duhana
3. Carlo HUGUES: Elaiografija Istriana / Istarska elaiografija
4. Dragutin DUMANI: Otok Unije
5. Vjenceslav RICHTER: Izazov naslijeu
8.Biblioteka VELIKI TABOR
(knjievne teorije)
1. Gaston BACHELARD: Poetika prostora
2. Emil STEIGER: Osnovni pojmovi poetike
Knjinica Zelina
Biblioteka CERES
1. Alain FINKIELKRAUT Kak se to moe biti Hrvat?
2. Petar EGEDIN: Frankfurtski dnevnik
3. Pascal BRUCKNER: Ledeni mjesec
4. Stanko ANDRI: Enciklopedija nitavila
5. Bela HAMVAS: Filozofija vina
6. Predrag MATVEJEVI: Istoni epistolar
7. Albert CAMUS: Prvi ovjek
8. Hrvoje LORKOVI: Odjeci izrona
9. Bela HAMVAS: Scientia Sacra, I.-VI.
10. Mislav TIINOVI:
etiri jahaa i Marta Rozekolis
11. AnteGUGO:
Da se ne zaboravi