U kui sjede deda Rade, lopov Sava i Branko.

DEDA: Vidi, dragi roae, kako se u naoj bati modri onaj sljez?

SAVA: Bog s tobom Rade, gdje sljez moe da se modri, sve nacije odavde do Bihaa vide
da je sljez crn, a kod tebe se modri!

DEDA: Hajde stara budalo, da si se ti razumio u boje ne bi u zatvoru zavrio stotinu

puta! Branko sine, reci mu koje je boje sljez!

BRANKO: Sljez je modar.

SAVA: A prole godine si govorio da je crven, ta emo sad?!

DEDA: Prole godine je i bio crven, a ti si oravi lopov!

SAVA: Nije ti to lijepo pobratime, sad e rei i da lisica nije uta?

DEDA: ut je tvoj nos! Lisica je crvena od kako je svijeta i vijeka!

SAVA: Hah! Eno ga opet crvena! Sve nacije odavde do Bihaa znaju da je lisica uta, a ti
na'o izmiljat'!

DEDA: Bihaa pa Bihaa! K'o da se vascijeli svijet rasuo odavde do Bihaa. Sve one
budale to su s tobom u zatvoru leale znaju da je uta, a ti zapeo da je crvena! Pij tu
moju rakiju i ne kvari mi unuad krivim informacijama, tako ti boga.

BRANKO: Deda, odosmo mi u kolu.

DEDA: Hajde, dovienja.

Branko dolazi u kolu. Uiteljica eta po razredu, a djeca sjede.

UITELJICA: Djeco, ko e nam danas rei koje je boje vuk?

BRANKO: (die ruku)

UITELJICA: Evo ga, Branko e nam kazati!

BRANKO: (glasno, da ga cijela uionica uje) Uiteljice, vuk je zelen!

UITELJICA: Bog s tobom, dijete, gdje si to uo?

BRANKO: (samouvjereno) Tako kae moj djed!

UITELJICA: Nije tano, vuk nije zelen.

BRANKO: (glasno) E jest, zelen je!

UITELJICA: Nije!

BRANKO: Jeste! Tako kae moj deda i tako mora biti!

UITELJICA: (prilazi Branku, unese mu se u lice i povue ga za uho) Kai ti svom mudrom
djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv (glasnije) zapamti to!

Branko tri kui uplakan i zove dedu.

BRANKO: Deda, deda...

DEDA: ta je bilo, to plae?

BRANKO: (uplakan) Uiteljica me pitala kakve je boje vuk i ja rekao da je zelen!

DEDA: Pa nego ta je nego zelen?

BRANKO: Ona kae da nije zelen. Rekla mi je da kaem svom MUDROM djedu da je vuk
siv! I jo me potegla za ui!

DEDA: ta? Mog unuka potegla za ui? Ma zapamtie ona mene! I jo mene nazvala
mudrim, bolje reeno budalom, je li?! A dotle li smo doli! I jo rei da vuk nije zelen
ve nekakav joj kad joj ja doem! E nee moi vie tako, pakuj stvari i idemo pravac
uiteljici!

Deda i Branko idu prema koli. Deda nosi tap. Ispred kole stoje djeca, a pored zida stoji
uiteljica. Deda prilazi uiteljici.

DEDA: A je li, ikavice jedna, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene zna kakav je to vuk,
ha? Nije zelen, je li? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, itavog vijeka s njima
muku muio, a ti se nala da soli pamet narodu kakav je to vuk! Ma sram te i stid bilo,
treba tebe ovim tapom izmlatiti, da se jednom naui pameti!

UITELJICA: (plae) Ali... gospodine... nemojte tako...

DEDA: Nisam ti ja nikakav gospodin, ikavice ikava! Ti toj gospodi petljaj i lai kakav
je vuk, ja vukove znam bolje nego ti ovu djeurliju ovdje. Branko, idemo kui!

Deda i Branko odlaze, a uiteljica ostaje ispred kole uplakana. Deda i Branko ulaze u
kuu. Deda sjeda, a Branko stoji pored stola.

DEDA: A i ti, jezikaro jedna, nek te jo jednom ujem da bleji kakav je ko, pa u ti ja
pokazati. Vuk je zelen, pa zelen. ta tebe briga kakav je vuk?

BRANKO: Pa ta u kad me pitala?!

DEDA: Od sad ima da uti, je li jasno?

BRANKO: Ali deda...

DEDA: Nema 'ali deda', ima da uti!

Djed ostaje da sjedi, a Branko se izdvaja ispred publike.

BRANKO: (obraa se publici)

Minulo je od tih neveselih dana ve skoro pola vijeka...

Djeda ve odavno nema na ovome svijetu, a ja jo ni danas posigurno ne znam kakve je

boje sljez...

Znam samo da u proljee iza nae potamnjele batenske ograde prosine neto ljupko,
prozrano i svijetlo...

Prosto ti se plae, iako ne zna ni ta te boli ni ta si izgubio...

Kraj