RIBA DUGINIH BOJA

Marcus Pfister
Daleko, usred mora, ivjela je riba. Ali ne neka obina
ribica, nikako. Bila je to najljepa riba u cijelom oceanu.
Njezino tijelo prekriveno blistavom krljuti, ljeskalo se u
svim duginim bojama. Druge su se ribe divile njezinim
arenim i svjetlucavim ljuskama. Nazvale su je Ribica-
Srebrica.
Jednog ju je dana mala plava
riba zamolila da joj daruje
jednu svjetlucavu ljusku.
Zar da tebi poklonim svoju
dragocjenu ljusku? ,
odvratila je lijepa riba oholo
Izgubi se to prije!
I mala je plava riba
prestraeno otplivala.
Otada se vie nijedna od njih
nije eljela druiti s umiljenom
Srebricom. im bi se pojavila u
njihovoj blizini, odmah bi se
udaljile, ostavile je samu.

to je vrijedila Srebrici njezina

blistava ljepota ako joj se vie
nitko nije divio? Sada je bila
najosamljenija riba u cijelom
oceanu!
Jednog se dana potuila morskoj zvijezdi i rekla joj
alosno: Pa, ja sam ipak lijepa! Zato me nitko ne voli?

U peini iza koraljnog grebena ivi mudra hobotnica

Osmokraka. Moda ti ona moe pomoi, savjetovala je
morska zvijezda Srebrici.

Ubrzo je nala peinu. U njoj je

bilo tamno, jedva se neto
naziralo. Iznenada su iz mraka
zasvijetlila dva oka.
ekala sam te, ree Osmokraka dubokim glasom.
Valovi su mi ispripovijedali tvoju priu. Zato posluaj moj
savjet. Pokloni svakoj ribi po jednu ljusku. Tada vie
nee biti najljepa riba u oceanu, ali bit e opet sretna.
Srebrica je eljela kazati jo neto, no
hobotnica Osmokraka ieznula je u
tamnom oblaku tinte.
Moje ljuske pokloniti? Moje udesne krljuti
u duginim bojama?, zapanjila se riba-
ljepotica. Nikada! Ne! Kako bih bez njih bila
sretna?
Tada iznenada osjeti lagan dodir perajom.
Mala plava riba bila je opet tu!
Srebrice, nemoj se ljutiti! Pokloni mi barem
jednu blistavu ljuicu!
Srebrica je oklijevala.
No, dobro, samo sasvim malu, najmanju ljusku, mislila
je. To se nee ni primijetiti.
Pomno potrai i iupa najmanju ljusku.
Evo, poklanjam ti je! Ali sada me ostavi na miru!
Puno, puno hvala, grgotala je mala plava riba
zadovoljno.

Ti si dobra, Srebrice!
Ribi-ljepotici godila je pohvala.
Odjednom se osjeala vedro i
smireno. Jo je dugo gledala za
malom plavom ribom koja je
presretno plivala morem uzdu i
poprijeko.
Mala plava riba s blistavom
ljucicom kretala se vodom poput
strijele. I nije prolo mnogo
vremena, a Srebrica je bila
okruena mnotvom raznih riba.
Sve su one eljele po jednu
blistavu ljusku. I zamislite,
Srebrica je dijelila svoje ljuske
desno i lijevo. Nije ih nimalo
tedjela. I jo je pritom bivala
sve sretnijom.

to je vie oko nje u vodi

svjetlucalo i blistalo, to se bolje
osjeala meu ostalim ribama.
Napokon je Srebrici, ribi duginih
boja, ostala samo jedna blistava
ljuska. Sve je druge poklonila. A
bila je sretna kao nikad dotad!

Doi, Srebrice, doi i igraj se s

nama!, dozivale su je druge ribe.

Dolazim!, odgovorila je veselo i

s njima otplivala daleko na morsku
puinu.