SADRAJ

2-3-. STR MATO SAETAK (PLAKATI)

3.-5. STR JESENJE VEE
6. STR UTJEHA KOSE
7. -8. STR NOTTURNO
9. STR - SRODNOST

1
2
3
Jesenje vee

Olovne i teke snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
utom rijekom meu golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju

Kuice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crnei se crnim vranama.

Sve je mrano, hladno; u prvom sutonu

Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan liem suhijem

apce o ivotu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira

Lirska pjesma Jesenje vee Antuna Gustava Matoa, pisana u formi soneta objavljena je 1910. godine u Hrvatskom aku. U njoj pjesnik svoje
osjeaje i psiholoka raspoloenja izraava u poetskom pejzau jeseni. Kroz slike sveopeg nitavila i umiranja prirode on progovara o ivotu.
Polazina interpretacija - tmuran jesenji pejsa, ljudski nemiri, usprkos sveopem umiranju, jablan ape o ivotu
Stih - jedanaesterac. Spor ritam.
Motiv - Centralni motiv je samoa. Neizvjesnost u njegovom ivotu, enju, duevni nemir, potrebu za nekim daljinama. Ovdje je druga
atmosfera. Ima zvunih efekata, ali se oni polako gube, nestaju.
Tema - jesen kao godinje doba. Slike oblaka i rijeke. "Olovne i teke snove snivaju oblaci nad tamnim gorskim stranama"..
Jesenji pejza. Jato crnih vrana. Vrane daju tamni ton prirode - ovozemljski prostor ivljenja. Sve je mrano, hladno, tamno. Suton je. Ceste
nestaju, ne vidi se u kom pravcu vode, nestaju, gube se. Ambijent ostvalja utisak bezizlaza.

Detalj slijepe doline - sve djeluje animalno i pustinjski. Takva slika izaziva nemir, crne slutnje. Sve je mrano, hladno. I u srcu je hladno.
Nema nieg svijetlog i nema onoga to obeava da je svijetlo. On deluje sumorno, izdvojen, usamljen. Atmosfera stvara monotoniju. Osnovni
utisak je monotonija (u bojama) i nagovijetena je u samom naslovu. Monotonija je u naslovu (upuuje ponavljanje vokala E - jesenje vee).
Ima stilsku funkciju. Na monotoniju upuuje i prva strofa - vokali O i E i pomou velikih ponavljanja.
Druga - M i N doprinosi monotoniji. Posebna funkcija R zadnja dva stiha - vrane i vrbe su mirnoom uveale mrak. R ima ekspresivnu
funkciju. Upuuje na graktanje vrana, ima onomatopejsku funkciju. Na poetku prve strofe drugog stiha - inverzija kao stilistiki postupak. U
prvom planu - sumorna, teka, tamna. Pjesma je ispjevana u impresionistikom stilu, ali on u svojoj prozi pisanja ima simbolizma. Simbolistiko
je gordi jablan - opire se sivilu ivota, mraku. Impresionistiko je - formira utisak o prirodi, o pejzau. Pokuava oslikati, a formira i kontraste
(uta rijeka, srce u ranama).

Ovaj Matoev sonet pripada pejsanoj lirici, u kojoj pjesnik pronalazi mogunost ekspresivnosti unutranjih stanja duha. Naslov pjesme
asocira na Baudelaireove (Jesenska pjesma) i Verlaineove pjesme (Jesenja pjesma), u kojima ti pjesnici oslikavaju motiv jeseni kao ono
to nagovjetava smrt.

Kod Matoa se uz motiv jeseni u samom naslovu kombinira i motiv veeri. No/veer poznat je lajtmotiv hrvatskog pjesnitva (pogotovo
ako se sjetimo tri slavna Nokturna od kojih je jednom autor i sam Mato), koji sugerira nitavilo, strah, zlosretne slutnje. Stoga imamo
dojam da je naslovom Jesenje vee Mato pleonastiki naglasio ugoaj pjesme. Osim toga, ve u naslovu primjeujemo monotonost
asonance (jedan jedini samoglasnik je e), koja navjetava i ugoajnu monotoniju, kao sugestivni izraz pjesme.
Jesen se kao i kod europskih modernista uklapa u posljednji zalet ivotnih uitaka, ona nije vie ljeto (mladost), ali nije jo ni zima (starost i
smrt). Ipak, jesenji ugoaj navjetava mrtvilo i prirode i ljudi, pa i pojedinca.

U prvoj strofi moemo izdvojiti dvije suprotne slike: oblake u visini i sjene u rijekama. U prva dva stiha prevladavaju epiteti koji odraavaju
kromatsko-akustini doivljaj osnovnog jesenjeg ugoaja: olovni, teki snovi; tamne gorske strane. Sinestezija se ostvaruje prisutnosti tamnih,
sivih boja koje ovi epiteti sugeriraju te aliteracijom, koja na zvukovnoj razini doarava teinu osjeaja. Druga pjesnika slika su monotone
sjene koje plivaju utom rijekom meu golim granama. Kao da promatramo likovni prikaz jesenjeg pejsaa, na kojemu je jedina iva boja uta.
No ni ova uta ima sumorne asocijacije, kao neeg zamuenog, prljavog i dosadnog. Osnovni ugoaj ove strofe je monotonija u prirodi koja
se dogaa u jesen.

U drugom katrenu slika monotonije gradira u sliku uznemirenosti. Nad pejsa se sada nadvila magla, koja prekriva kuice i toranj. Sunce mre, a
vrbe su mrke crnei se crnim vranama. Ovdje prevladava crna boja, a pojavnost crnih vrana je simbol nadolazee smrti. Kako je u prvoj strofi
jedina prava boja bila uta, ovdje se istie crvena, boja sunca na zalasku: Sunce u ranama mre. Personificirano umirue sunce jae nego crne
4
vrane unosi ugoaj nadolazee smrti. Sunce i vrane predstavljaju kontrast boja, ali na simbolikoj razini, ovaj koloristiki kontrast govori kao
jedno o slici nitavila. U ovoj strofi nalazimo i socijalnu obojenost pjesme, koju doarava motiv kuica. Ovaj deminutiv asocira na sirotinjske,
male kue. Kako umire priroda, umire i ono materijalno, to je stvorio ovjek.

Prva tercina posrednim epitetima upuuje na ugoaj koji sada vlada: Sve je mrano, hladno. Ova strofa kao da saima sve slike i ugoaje iz
katrena i objanjava sve. No nakon ovakvog mranog nagovjetaja, pjesnik donosi motiv cesta koje se tek slute u prvom sutonu. Cesta je
simbol ljudskog puta, odnosno ivota. One simboliziraju i svjetlo, put spasenja, svojevrsno uskrsnue nakon smrti. Krajnji cilj tih puteva je
ljudima nedokuiv, neznan i izaziva strah, to je izraeno u metafori slijepih ljudskih nemira. Ova tercina unosi i prisutnost ovjeka, koja je tek
naznaena u drugoj strofi (kuice, toranj, njive).

Posljednja strofa personificira gordi jablan, koji postaje simbol humaniziranog pejsaa kojeg je Mato htio postii. On je simbol stremljenja
visinama, izdizanja iz nitavila i sivila koje se u pjesmi opisuje. Pasivnost i letargija u prethodnim strofama ovdje se pretvara u dinaminu sliku
rasta prema visini. Dinaminost je naglaena i vizualnom slikom izraenom onomatopejskim poetizmom lisjem suhijem. utanje lia
mrakom gluhijem govori o nadi i borbi ovjeka usred najveih ivotnih sivila, to esto jablane dovodi do osjeaja samca sred svemira.
Ova posljednja metaforika slika samca donosi obrat. Odraz je snanog emocionalnog stanja proizvedenog u ovjeku koji se sam bori protiv
svih, a donosi i poantu pjesmu: borba ima smisla i ne treba nikada posustati, pa makar sve oko nas ilo protiv toga, makar se osjeali kao samac
usred svemira. Ali dostii emo svemir, ono visoko, istu ljepotu.

Mato svoju virtuoznost izraava u pjesmi na razini zvuka, ritma, boje, taktilnih osjeaja, upravo sinestezijom svega. Ritam je postignut rimom:
u katrenima abab abab, a u tercinama aab ccb. Osim toga, Mato je dosljedan u vrsti stiha, svi su pisani jedanaestercima. Ritmu pridonosi i
opkoraenje (Iza mokrih njiva magle skrivaju/ Kuice i toranj;) i inverzija (prva dva stiha). Vidimo da pojedini tehniki postupci kao to su
opkoraenje i inverzija nemaju samo ulogu ritma, nego i pojaavanja znaenja.

5
Utjeha kose

Gledao sam te sino. U snu. Tunu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijea,
Na visokom odru, u agoniji svijea,
Gotov da ti predam ivot kao rtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajui da su tamne oi jasne
Odakle mi nekad bolji ivot sjao.

Sve ba, sve je mrtvo: oi, dah i ruke,

Sve to oajanjem htjedoh da oivim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja jo je bila iva,
Pa mi ree: Miruj! U smrti se sniva.

Ljubavni sonet Utjeha kose, kojim zapravo poinje hrvatska nova lirika, napisan je 1904., a zavren 1907. odnosno 1908. godine.
U pjesmi Utjeha kose sjedinjuju, u pjesnikovoj bolnoj ispovjedi, dva motiva: motiv smrti i motiv ljubavi.
U ovoj pjesmi izraen je dramatski razvoj pjesnikovih osjeaja. U lirskoj poeziji odreeni intimni pjesnikov doivljaj predstavlja osnovno
inspiracijsko arite pjesme. U ovoj pjesmi to je vizija mrtve drage na odru.
Matoeva je pjesma utemeljena na doivljaju smrti voljene ene i itatelju nudi doivljaj bola. Ako se zna da je pjesma nastala onda kada je
njegova ljubav (glumica) oboljela od TBC-a, a dovrena je kada se je Mato konano vratio iz Beograda u Zagreb (Sofija arevi umrla jeu 27.
godini), onda emo ga i drugaije itati i doivjeti. Shvatit emo osobnost, duboku proivljenost i bol kojom taj sonet odzvanja, a ne samo itati
to kao lijepu i tunu ljubavnu pjesmu.
Mato je ovdje pod velikim utjecajem Baudelairea i simbolista.

Prva strofa - Na emocionalni sadraj 1. stiha upuuj pridjev tuan. Dominira element sna, privienja. Atmosfera je nestvarna - kobna (dvorana
kobna, idila cvijea)
Ve u prvom stihu (koji se sastoji od etiri reenice) nagovjeteno nam je da je sve mirno, skrueno, u spokojnom raspoloenju, u odavanju
poasti.
Kontrast cvijea i kobne dvorane pokazuje u isto vrijeme mrtvaku hladnou i ljepotu cvijea koje treba ukraavati nekadanju ljepotu ("odakle
mi nekad bolji ivot sjao"), koja sad lei nepomina, mirna - mrtva (visoki odar, agonija svijea).
Pjesnik osjea gubitak, osjea nemo. Gotov da ti predam ivot kao rtvu.
Pjesnik izraava ljubav, izgubljenost, spremnost na najvee rtve - pokloniti voljenoj osobi ivot, unititi se zbog ljubavnog oaja
pjesnik iskazuje taj osjeaj simbolom u stihovima: - Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao.
Pjesnik izraava nijemu bol, zapanjenost, zadrava bol u sebi.

Druga strofa - pjesnik pokazuje nedokuivu udnju i postojanost ljubavi. U drugoj kitici prebacuje misao iz stiha u stih (Zapanjen sam stao / U
dvorani kobnoj...)
Bolestan uitak, mijeanje dvaju razliitih osjeaja - osjeaja kobnog gubitka i estetizacije smrti U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
Pjesnik sumnja, svjestan je gubitka ljubavi, sjea se izgubljene sree: - Sumnjajui (...) bolji ivot sjao

Trea strofa - pjesnik je prikazao trule, propadanje, osjeaj potpunog gubitka (sve ba, sve je mrtvo: oi, dah i ruke; Sve to oajanjem htjedoh
da oivim
- oaj, uzaludnost htijenja, nemo pred smrti.
Pjesnik osjea stravu, slijepu stravu, muku koja raste do najvieg stupnja, do strasti: - U slijepoj stravi i u strasti muke
Pjesnik osjea izgubljenost u uzaludnom razmiljanju, obuzet je sivim mislima: - U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

etvrta strofa - jest poanta pjesme. Kosa je simbol ivota, a pjesnik je iznio i UTJEHU: - Miruj! U smrti se sniva!

Pjesnik svim silama pokuava pokazati koliko mu je ao, koliko eli oivljenje njenih udova i oiju... U kosi pronalazi spas...
Smrt svakako nije neto konano, postoji neki izlaz, nasluuje neki vii ivot. Pjesnik izraava osjeaj da je smrt novi oblik postojanja. Pokuaj
smirenja i pomirenja.

6
Notturno

Mlana no; u selu lave, kasan

uk il' netopir,
Ljubav cvijea - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrak sjetno cvri, jasan

Kao srebren vir,
Teke oi sklapaju se na san,
S neba rosi mir

S mrkog tornja bat

Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samou, muk,

Sve je tei huk:
eljeznicu guta ve daljina.

1. GLAVNE INJENICE
Notturno je posljednja Matoeva pjesma, antologijske vrijednosti koju je napisao u suton svojega relativno kratkoga ivota u
bolnikom krevetu. U njezinu nastanku znaajan je moment to je posljednju korekturu izvrio nekoliko dana prije smrti. Ovo su
podatci koji e znaajno utjecati na ton i raspoloenje u pjesmi.
2. FORMA
-SONET
-STIH DESETERAC I PETERAC
-UKRTENA RIMA
3. VRSTA
Pripada skupini pejzanih pjesama.
S puno elemenata impresionizma ( iza svakog se izraza ili stilskog postupka krije neki dojam ili impresija)
S puno elemenata simbolizma budui da se iza tajnovitih rijei i stilskih izriaja skrivaju slutnje nekih novih dubljih znaenja (
eljeznicu guta ve daljina...).

Notturno znai da je pjesma pravi pjesniki kola nonih zbivanja:

Postie se pomou :vizualnih, akustinih, taktilnih, olfaktivnih koji smjenjuju jedni druge u meusobnoj uzajamnosti.
Sugestivno smo uhvaeni u pravo bogatstvo osjetilnih senzacija:
od osjeta blage topline (mlana no)
preko tajnovitih sjena nonih ivotinja i graevina (uk, netopir, toranj)
diskretne svjetlosti (Blaga svjetlost sipi sa visina)
prave raskoi zvukova razliitoga registra i intenziteta: otrih (lave, zvuk eljeznice), muklih (odbrojavanje crkvenog sata),
blagih, ugodnih, (cvranja)
tu je i opojan i intenzivan miris cvijea (miris jak i strastan)
S druge strane dojmovi tajnovitosti, slutnji, gaenja, nestanka, prolaznosti i trenutanosti svega (Broji pospan sat... ili...S
neba rosi mir... ili ...eljeznicu guta ve daljina) valjaju se kao valovi i struje pjesmom u jednoj skladnoj uzajamnosti i
uzronosti.

U skladu sa simbolizmom, koji se snano osjea, naroito u zadnjim stihovima, pjesma je dobila svoj tajanstveni, mistini kraj, svoju sumranu
dimenziju, teku egzistencijalnu prazninu. Iz toga su mnogi u njoj otkrivali osjeaje pesimizma, nespokoja i egzistencijalne izgubljenosti.

1. Prvi katren donosi mnotvo motiva, koje promatramo na svim osjetilnim razinama.
Vizualni motivi sela, uka, netopira, cvijea
akustino-olfaktivni motivi lavea, mirisa cvijea i tajnog pira
Pejsa i u ovoj pjesmi postaje humaniziran i odraava raspoloenja, stanje due i ovjekov doivljaj svijeta.
Gradacija zvukova ostvarena je pomou motiva lavea i pjesme s pira, koji se u drugoj strofi pretvaraju u tek jedva ujno
cvranje cvrka. Sve se stiava u prirodi, a ovjekove "teke oi sklapaju se na san". Smiraj prirode i njena tiina donosi mir i
ravnoteu u dui.

7
 METAFORA "Teke oi" koje se sklapaju na san metafora su za ovjekovo opiranje i ivotne borbe, koje mu ne doputaju
da pronae svoju nirvanu. Trudi se ostati budan i drati sve pod kontrolom, ali dua mu trai utjehu u snu.
2. Prva tercina naruava takvu sliku mira i tiine
motivom "bata" sata, koji s mrkog tornja otkucava sate. Simboliki gledano motiv sata govori o prolaznosti ivota, na koju
nas vizualno curenje vremena podsjea. No, ni ovakvo naruavanje akustine konstante tiine ne unosi nemirni ugoaj
pjesme, naprotiv, "blaga svjetlost sipi sa visina".
Zvuk se pretvara u tiinu, tiina ponovno u zvuk, a zvuk u svjetlost. Sinestezija zvukova, mirisa i svjetla sinestezija je
ovjekovog uma, tijela i due.
KONTRAST Posljednja strofa sadri snaan kontrast: samoa i muk tiine skrivaju zvuk eljeznice koju guta ve daljina.
"eljeznica" kao simbol prolaznosti i odlaska noi ivota sadri dvostruko znaenje. Njena zvuna pojavnost unosi nemir u
tiinu noi, ali podsjea i na protonost vremena i ljudski ivot koji je svake sekunde sve dalji od sadanjeg trenutka.
3. STILSKA SREDSTVA
Gradacija kao stilski postupak kojim se intenzitet impresija sputa od onih najjaih u poetnim stihovima (lave pasa) do
onih smirenih, stianih, uspavanih, gotovo neujnih i jednolinih na kraju. (Sve je tii huk).
Eliptine - krnje reenice (u selu lave, Kasan uk il netopir, Kroz samou muk). Takve su reenice efektno stilsko sredstvo
za iskazivanje iznenadnih, trenutnih impresija.
Opkoraenja koja svojim nedovrenim stihom i prebacivanjem logikog teita na drugi stih, proizvode kolebanje,
nedovrenost i nedoumicu (1. stih... u selu lave, kasan; 2. stih... uk il netopir).
Sinestezija gdje se iz jednog osjetilnog podruja izraz prenosi u neko drugo osjetilno podruje (S neba rosi mir, ili Blaga
svjetlost sipi).
Epiteti stvaraju jedinstvenu atmosferu osebujnih nonih zbivanja, ugoaja razliitih intenziteta... (mlana no, miris jak i
strastan, tajni pir, teke oi, mrkog tornja). U nekima od ovih epiteta pridjevi se pojavljuju u inverziji ime se pojaava
dojam onoga simbolinog, neoekivanog, naglaenog.
Personifikacija - Ljubav cvijea, miris jak i strasan, ili eljeznicu guta ve daljina, ili Broji pospan sat.
Kontrast, tipian matoevski stilski izriaj. Kontrastom se pjesnike slike slau u oprene, esto neoekivane sprege koje
pjesmi daju posebnu izraajnost i veliki osjeajni intenzitet. Iza izraza: mlana no, slijedi prodoran zvuk lavea pasa, ili iza
stiha... S mrkog tornja bat, broji pospan sat... - slijedi stih - Blaga svjetlost sipi sa visina).
Usporedba koja se, u svoj toj dinamici nonih dogaanja, izvrsno uklapa u fonetiku nonih suzvuja krijui u sebi i stilsko
sredstvo sinesteziju - Sitni cvrak sjetno cvri jasan kao srebren vir.
Onomatopeja u kojoj se oponaa cvranje, zvuk ugodan uhu i koji se skladno uklapa u tu tajanstvenu orkestraciju zvukova
razliitog intenziteta. Ovoj zvunoj kulisi pridruuje se i posebno dojmljiva aliteracija s uporabom glasa S koji svojim sitnim i
"prosipajuim" zvukom, zrai nekom posebnom njenou - Blaga SvjetloSt Sipi Sa viSina.
Asonanca nas dubokim, muklim i turobnim samoglasnikom U uvodi u poantu pjesme s tekim slutnjama, u tmuran zadnji
stih. (Kroz samoU mUk, Sve je tii hUk, eljeznicU gUta ve daljina.). Slinu psiholoku matricu sugerira i personifikacija
(eljeznicu guta ve daljina) koja nas ostavlja u nekom posebnom emocionalnom raspoloenju pred ovom jedinstvenom
modernistikom pjesmom, prepunom impresionistikih izriaja, ali i simbolistikih slutnji.
Mato je melodioznost pjesme postigao rimom (katreni abab abab, tercine aab ccb)...
Tema ove pjesme je mir i spokoj, pjesnik nam eli doarati spokoj koji donosi no. Mir, tiinu, pomalo i jezu i strah. Kako
no sve vie dolazi, tako zvuk sve vie odlazi
Motivi - no i lave, sitni cvrak, miris cijea, teke oi, mir, bat s tornja, pospan sat, blaga svijetlost, samoa, muk, huk,
eljeznica... Svim ovim motivima pjesnik eli doarati atmosferu koju sobom donosi no. "Kroz samou, muk, Sve je tii huk:
eljeznicu guta ve daljina."
Navedeni motivi prikazuju no, none prizore, noni krajolik i pejza. Pjesnik se oslanja na sluh i vid.

8
Srodnost

uric, sitan cvjeti, skroman, tih i fin,

Dre, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snjenim zvoniima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljea blagog ovaj rosni sin

Najdrai si nama meu cvjetovima:
Boju i svjei miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i ist ko edo, suza i krin.

Viega ivota otkud slutnja ta,

to je kao glazba budi miris cvijea?
Gdje je tajna due koju uric zna?

Iz urica die naa tiha srea:

Miris tvoga bia, moja ljubavi,
Slavi drobni uric, cvjeti ubavi.

Naslov ovog soneta podsjea na Baudelaireovu pjesmu Suglasja. To odraava Matoevu poetsku opredijeljenost ka francuskom
simbolizmu. Oni u svijetu prirode vide simbole, koji se otkrivaju poniranjem u njihovu tajanstvenost. Umjetnici otkrivaju znaenje
tim simbolima, a priroda i sve to se u njoj nalazi u svojevrsnoj su srodnosti/suglasju.

Baudelaireovi Cvjetovi zla govore o idealu nedostine ljepote i podvojenosti ovjeka izmeu te ljepote kojoj tei i
svakodnevnog zla s kojim je ovjek suoen. Tema Matoevog soneta je usporedba ljepote cvijeta urice s ljepotom ljubavi koju
pjesnik osjea prema voljenoj osobi. Motiv urice personifikacija je skromnog, tihog i uglaenog ivog bia, simbol duhovnosti i
bogatstva unutranjih stanja. U katrenima nalazimo i simbol bijele boje izraen u vie metafora: Zvoni bijele psalme snjenim
zvoniima, Boju i svjei miris snijega i mlijeka ima. Prisutnost bijele boje odraava nevinost, istou i savrenstvo. To je odraz
ideala i tenje savrenstvu i ostvarenju iste ljepote. Zbog toga je ton pjesme uzvien i govori o ljubavi i srei koju mladi ljubavnici
slute iz cvijeta urice.

Slutnja viega ivota pobuena je mirisom cvijea, koji odjekuje kao glazba. Boja, miris i zvuk su ravnopravne osjetilne
dimenzije, koje dovode do srodnosti o kojoj Mato pjeva. Sinestezija je jedan od najeih Matoevih stilskih postupaka. Simboli
iz prirode kriju tajnu due i na taj nain stvaraju povezanost pojavnog svijeta i onog oku nevidljivog, ali osjetilnog. Povezuju se
olfaktivni (miris cvijea), akustini (dre, zvoni, glazba) i vizualni motivi, koji su najei. Povezanost motiva urice i ljubavi
otkriva se u posljednoj tercini.

U prve tri strofe lirski subjekt je mi, a odraava i opeljudsko u pojedinanom pjesnikovom doivljaju i obratno, a pozicija
subjekta se u posljednjoj strofi mijenja u ja i izravno iskazivanje pjesnikovih impresija i osjeaja koje u njemu izaziva urica. U
mirisu, boji i izgledu tog cvijeta pjesnik osjeti miris tvog bia, moja Ljubavi. urica je cvjeti ubavi, to odraava doivljaj
ljudskih osjeaja i njihovih usporedbi s ljepotom prirode.

Ritam pjesme je umjeren. Rima je u katrenima obgrljena (abba abba), a u tercinama aba bcc. Stih je dvanaesterac. Pjesma
obiluje epitetima i usporedbama koji se veu uz uricu, metaforama u kojima se pojavljuje simbol bijele boje, a nalazimo i
retorika pitanja, od kojih je sastavljena prva tercina