Analiza likovnog djela ,,Krik

,,Krik ili ,,Vrisak (norveki: ,,Skrik) je najuvenija slika Edvarda Munka. U njenom prvom
planu je bespolna figura koja gleda direktno u posmatraa. Na njenom licu se izraava osjeaj
straha i tjeskobe. Perspektiva mosta na kojem stoji ima osjeajnu snagu uvlaenja posmatraa u
zbivanje. Groteskno stisnuta, izvija se i otjelovljuje strah koji kao da se kanalie kroz nju dolazei
iz zbrkanog, histerinog predjela u pozadini. Silovita perspektiva nakrivljenog etalita i ,,Van
Gogov potez etkicom podiu histeriju do zastraujue grozniavosti. Pod uzavrelim i
izgarajuim nebom u utim, oran i arko crvenim tonovima, uasnuta androgina, pomalo
demonska figura na mostu stoji u lepravom plavom kaputu koji se uliva u bujicu indigo i
marinskoplave iza njega. Svoje izduene ruke dri podignutim i prislonjenim uz sljepoone kosti
elave glave nalik na lobanju, razgoraenih je oiju i izoblienih usta. Tu su i dvije udaljene
plaviaste ljudske figure na mostu, kao i obrisi dva brodia u fjordu u zadnjem planu. Pejza u
pozadini predstavlja Oslofjord, gledan s jednog brda nedaleko od Osla. Krik se javlja kao
radikalno novo djelo koje ekspresivnom snagom bez presedana prua prvo slikovno
predstavljanje anksioznosti modernog doba. Na drvenoj tabli, veliine 9173,5 cm, umjetnik je
naslikao (temperom i pastelom) kompoziciju izuzetne snage: presjeeno na dva dijela
dijagonalom dugake ograde, djelo istura u prvi plan lice neodreenog pola, iroko otvorenih usta
i gotovo upljih onih duplji, koje se gri drei se za glavu objema rukama, uasnutog izgleda.
Iza tog antropomorfnog crva, neosetljivi na buku od koje on pokuava da se zatiti urlajui
izgleda i sam dva prolaznika se udaljavaju; podno njihovih nogu je fjord, u kome se mogu
vidjeti dvije lae, dok nebo od krvi vijuga nad tmurnim plavetnilom kopna. Hromatska estina,
sukob pravih i krivudavih linija, sudar kosina i vertikala (crvena ipka krajnje desno), kontrast
izmeu ravnodunosti etaa i panike lika u prvom planu; sve skupa pojaava nelagodnost i
vrtoglavicu, osjeaj neravnotee i munine, stvarajui privid ubrzanog kretanja, vibriranja slike.
etiri verzije slike su uraene u tehnici uljane boje, tempera, pastel na kartonu od 1893. do 1910.
godine. Norveki slikar Edvard Munk (1863-1944) je tipian predstavnik ekspresionizma i spada
u velikane slikarstva s kraja XIX i poetka XX vijeka koji su samostalno izdigli svoju, dotad
gotovo perifernu, nacionalnu likovnu scenu. Kao vjeito nespokojan pesimist ivio je u stalnom
strahu od samoe ljudskog bia, podjednako u guvi velegrada kao i pred uznemirujuom
veliinom prirode. Prva verzija slike ,,Krik ili ,,Vrisak nastala je 1893. godine, a izvorni naziv
ovog djela je ,,Oaj ili ,,Krik prirode (,,Der Schrei der Natur). Ona pripada skupini slika koje
je Munk nazvao ,,Friz ivota (kategorija ,,Nemir), u kojoj je istraivao teme ivota, ljubavi,
straha, smrti i melanholije. Krik je simbol moderne melanholije jer se u njemu na dramatian
nain sjedinjuju lina patnja i iskustvo otuenosti povezano sa ivljenjem u metropoli. Munk kao
da eli da oskrnavi visoki kanon ljepote, da zaboravi lijepe konture smirenih poza stvaranjem
jedne rune slike. Osloboen tereta tradicija, nekadanjih ili savremenih, nastojei da slika ne
prirodu, nego ono to je specifino ljudsko, umjetnik antinaturalista (kasnije ekspresionista)
poduhvatie se prikazivanja najvieg stepena intenziteta jednog ina. On ne slika trenutak koji
prethodi kulminaciji, kao to je to traio Lesing, ve kulminaciju samu; on ne prikazuje fiziki
bol, iji bi uzrok bio samo spoljanji (zmija, otrov, koplje), ve najintimniji mogui bol. Radi se o
autorovoj tenji da se naslika ljudska dua: u gromoglasnoj tiini, vritee boje Krika i grevito
krivudanje njegovih linija konkretizuju duhovni bol, iznosei nevidljivo na svjetlost dana i inei
objektivnim jedno subjektivno iskustvo. Svi ti elementi rasvjetljavaju posmatrau porijeklo slike,
kanaliu njen smisao dakle, priroda je ta koja vriti, a ne osoba one usmjeravaju tumaenje,
pruajui kljunu rije: strijepnja. To od ega drhti Munk, njegov Angst ili Angest (anksioznost),
nije li to egzistencijalna vrtoglavica koju je Kjerkegor pretvorio u koncept, jasno je razluivi od
straha (anksioznost, za razliku od straha, nema jasno determinisan objekt)? Nije li to, takoe,
novi afekt, neuroza gradskog ovjeka koju je Frojd htio da uvede u psiholoku teoriju? U vlasti
nespokoja, u inat Lesingu, ukidaju se sve bliske nam granice: one koje po obiaju povlaimo
izmeu zvunog i vidljivog, izmeu prostora i vremena, izmeu spoljanjosti i unutranjosti.
Izmeu slikara i posmatraa ,,Krika, drugi se pridruuje prvom u nekoj vrsti empatije jer pogled
naslikanog lika projektuje svoju patnju izvan slike. Remek djelo pod nazivom Krik rezultat je
dugog rada i njegova ekspresionistika snaga ne podudara se sa spontanou poetnih namaza
boje. Munk je, rukovodei se idejom o cjelini, nakon deset godina rada uvrstio svoj Krik u iri
ciklus od est radova, koji je bio izloen 1902. godine u okviru Berlinske secesije. ,,Friz ivota
je vizuelna poema o ljubavi i o smrti, bolesti i usamljenosti, koja nosi peat iskuenja koja su
zadesila umjetnika: smrti u porodici, napadi anksioznosti, smetanje sestre u azil za umobolne.
On svjedoi i o snanoj podlonosti uticaju pojedinih pisaca: Kjerkegora, Niea, kao i ostalih
autora vedrog raspoloenja poput Strindberga ili Ibzena. Talasasti ritam dugih linija slike kao
da raznosi odjek krika u svaki njen ugao i stvara od zemlje i neba jednu veliku zvunu pozornicu
straha. ak i pejza na slici sa zakrvavljenim nebom izbrazdanim talasastim linijama odzvanja
odjekom ljudskog krika. ,,Krik spada u najprepoznatljivija djela u istoriji likovne umjetnosti.
Smatra se da je posle ,,Mona Lize najpoznatija umjetnika slika. U XX vijeku je stekla status
ikone u popularnoj kulturi. Interpretirana je vie puta, od televizijskog serijala ,,The Simpsons,
preko ,,BBC serije ,,Doctor Who, do filma Vesa Krejvena ,,Scream. Vremenom je postala i
simbol anksioznosti modernog ovjeka, ali i same ljudske vrste nadjaane osjeajem straha i
tegobe. Kao to je Leonardo da Vini definisao ideal renesansnog mira i samokontrole, Edvard
Munk je definisao moderno doba, vrijeme nemira, nesigurnosti i anksioznosti.
Postoji Munkova dnevnika poema o nastanku ove slike:
etao sam stazom sa dvojicom prijatelja sunce je zalazilo - odjednom je nebo postalo krvavo-
crveno zastao sam, osjetivi se iscrpljenim. Naslonio sam se na ogradu bilo je krvi i vatrenih
jezika nad plavo-crnim fjordom i gradom moji prijatelji su odetali, a ja sam stajao tu, drhtei
od nemira i osjetio sam beskrajni krik koji proima prirodu. Zalazee sunce je proetalo du
puta, iznad fjorda, krvavo-crveno nebo, osjeaj bezimenog uasa.

Zaista, zloslutne boje, linija koja se sputa s lijeva na desno, dehumanizacija linosti do stanja
larve, kontrast izmeu njene patetine slabosti i estine takozvanih prirodnih sila (ije kovitlanje
podsjea na izvjesna Van Gogova djela), sve ide u prilog jednog potresnog egzistencijalnog
iskustva; suoen sa tim avetinjski blijedim licem, posmatra je kao paralisan. Naa skamenjenost
prouzrokovana je ne toliko pogledom stvorenja, koliko njegovim iroko otvorenim ustima,
deformisanim nevjerovatnom grimasom cerenja. To nije udovite iz spoljanjeg svijeta, lako
odredljivih kontura, tu udovinost naslikani lik otkriva u sebi samom. Na slici je neljudsko
provalilo u ljudsko, pejza se interiorizovao, izbrisale su se sve granice izmeu unutranjeg i
spoljanjeg. Taj neartikulisani krik, to nemuto urlanje koje je Munk tako snano uinio
vidljivim, ne izbija ni iznutra ni iz spoljanosti, ve iz ta dva prostora spojena ujedno. Tumaei
ovu sliku, kritiari obino pokreu i teme socijalnog otuenja, emocionalnih ekstrema - kao to
su anksioznost, usamljenost i oaj koje nagovjetavaju nihilizam dva svjetska rata i sveopti
osjecaj egzistencijalnog zastoja koji je uslijedio. Glavno umjetniko sredstvo u ovoj skromnoj,
gotovo primitivnoj kompoziciji je linija. Munk u potpunosti iskoritava mogucnosti ovog vanog
orua, ostvarujui snaan slikarski, kao i psiholoki (ekspresionistiki) efekat. Upotreba jakih
boja igra ne manje vanu, ali podreenu ulogu (crno-bijela litografija djela pokazuje kako slika
zadrava svoje dejstvo, ak i nakon to postane bihromatska). Kako bi pojaao emocionalni
efekat, autor koristi svoju uobiajenu tehniku: suoavanje posmatraa licem u lice sa
protagonistom. Na slici figura tri prema posmatrau, presjeena donjom ivicom okvira, kao da
eli da probije ,,etvrti zid, angaujui ne samo gledaoca, ve i sam medijum slike. Na slici
postoje dvije vrste linija, talasaste i zmijolike koje ine krajolik i izdvajaju protagonistu, kao i
prave koje ine most. Mislim da je moguce tumaiti te linije kao vizuelne metafore ludila i
razuma. Umjetnik ih suprotstavlja, na taj nain stvarajui ogromnu tenziju, usmjeravajui panju
na glavu osobe kao najblieg i najoiglednijeg pribjeita i vora sveobuhvatnog kompozicijskog
trougla (nebo, plaa i most). Kao rezultat apsorbovanja sve te tenzije - procesa nametnutog
kompozicijom - figura poinje da pati od preopterecenja. Dakle, postoji jasna kompoziciona
logika da objasni ili podupre psiholoki optereenu konotaciju potlaenog pojedinca, terorisanog
ili progonjenog od strane svog okruenja. Ovo savreno pribliavanje organizacije kompozicije
alegorijskomm narativu postaje jednim od glavnih elemenata koji ine ovo djelo tako snanom i
trajnom ikonom. Most predstavlja ostrvo uraunljivosti na koje vritea figura bjei, noseci u sebi
karakteristike tog ambijenta (ludila). ini se da fizika tranzicija nije uspjela da ,,popravi" stvari
za nju, jer joj nije mjesto na tom mostu, za razliku od dvije udaljene figure. Za rtvu se ludilo
nastavlja na mostu, ona to pokazuje doslovno, talasastim krivudanjem linija glave, trupa i ruku.
Boje ne samo da potvruju tenziju, ve je i dalje uvecavaju, do take u kojoj iskustvo gledanja
postaje nelagodno. ute i crvene nijanse se bore sa plavim i zelenim, horizont postaje linija
fronta. Munk skrece panju na trenutni intenzitet predjela sa jarko zasicenim, kontrastnim bojama
kojim ,,crveno" nebo gori iznad ,,plavkasto-crne" vode. Uprkos svojim iskrivljenim jednostavnim
oblicima i uznemirujucim bojama, ,,Krik" je i dalje realistina slika, uraena u
ekspresionistikom maniru. Njena scena ne sadri apstraktne simbole ili figure, svi elementi su
jasno vidljivi i ne zahtijevaju tumaenja. Stoga, u pogledu razumijevanja, Munkov ,,Krik"
relativno lako percipiraju svi ljudi, na taj nain omoguujui opravdane debate o njegovoj
umjetnikoj vrednosti. To je dobro za bilo koje umjetniko djelo, jer ljudi treba da budu u stanju
da razgovaraju o tome ta vide. Ovim djelom Munk u potpunosti ispunjava noseu ideju
ekspresionizma: prenoenje osjecanja kroz platno. Prikazani pejza izgleda nestabilno zbog
ukrtanja dijagonalne linije mosta i vode, kao i nadnesenog neba. Iako figura nije sama, slika je
ispunjena osjecajem beznaa i usamljenosti. Zbog upotrebe blago iskrivljene perspektive, Munk
stvara nepremostivu udaljenost izmeu centralne figure i ljudi koji su svjedoci dogaanja. Ove
impresije se pojaavaju uznemirujucim bojama koje koristi umjetnik, kao i krivudavim linijama
koje ine da scena izgleda kao optika varka. ,,Krik je za mene savren primjer moderne
umetnosti. Iako je nastao prije vie od 120 godina, jo uvijek ostaje moderan, kako zbog
univerzalnog karaktera egzistencijalnih problema koji proizilaze iz njega, tako i zbog umjetnikih
sredstava kojima se koristi. Munk je stvorio emocionalno efektno i mocno umjetniko djelo, na
umjetniki nain je potpuno prenio osjecanja oaja i usamljenosti, a i sama njegova tragina
linost kao da je izraena na ovoj slici. Radikalna jednostavnost njegove tehnike duboreza, u
kojoj esto koristi samo jednu sjajnu boju i sr komada drveta izlae tampi, i dalje moe da
izgleda zapanjujuce nova. U drvorezu je razvio svoj metod, zasijecanjem slike u grubim glavnim
crtama i sijeenjem gotovih drvenih blokova u sekcije koje je odvojeno oslikavao. Njegov
grafiki stil, kao i smjele kompozicije i paleta boja njegovih slika, duboko utie na njemake
ekspresionista ranog XX vijeka, ukljuujuci i Ernst Ludvig Kirchner-a i August Macke-a.