Mustafa Smajlovi ovjek iz sna

I
Put pod vodom .. 7
II
S ove strane groblja . 17
Kopa bunara... 29
Kamen mea .. 35
Bugojanski tabut...
43
III
Kudret-sahat..
57
ejtansko kolo ..... 65
Nezarasle rane...
71
IV
Otrovnica ..... 85
Zagonetni smijeak sa slikarevog platna ..
93
Vjenanje .. 101
Usnula ljepotica . 109
Kako naslikati ljubav 115
korpija.. 119
V
ovjek iz sna .... 129
Recenzije
Prie uzviene ljepote .. 137
Produen vijek tradicionalnoj bosanskoj prii...
141
Biljeke o autoru
 PUT POD VODOM
Te godine, kada je Drina potekla uzvodno, netragom je nestao Merzuk Torohan, grbavi
starac iz Brodara u Viegradskoj upi.
Nisu ga vie vidjele ljudske oi. Bilo mu sueno da ostane bez niana nad glavom.
Ostao je Merzukov put. Ni njega vie ljudske oi ne vide. Eno ga pod vodom!
Na tom putu, kog su preplavile jezerske vode Drine i po kome ljudska noga vie ne hoda, bila
je ogromna stijena. Ona je dola glave Merzukovom ocu Abdulrahmanu. To brdo od kamena je i
Abdulrahmanovog oca Ibrahima odvela u smrt. Neko ju je odnekad nazvao - Merzukova hripa!
Taj Merzuk, koga vie nejma na ovome svijetu, odnekad je nekome ispriao kako je s ovoga
svijeta na onaj preselio njegov otac Abdulrahman.
Konjskom zapregom je obilazio stijenu. Abdulrahmanu se okliznula noga. Konj i kola su
ostala gore, na suhom, a siroti starac je zavrio dolje, na stijeni, koja je poput ribe izvirivala iz
vode.
Merzuk je stajao vrh oeve glave.
- Ubi li se oe?
- Ubih sine!
- Da te odnesem do heima?
- Sinko, za ovu boljku nejma lijeka... - kazao je otac i u smrtnom hropcu izustio ovo: -
Ovako ti je i djed Ibrahim skonao... Sine moj, bjei od ove proklete hripe, ili je skloni s puta!
Tako je kazao Merzukov otac i preselio. Eno mu mezara na suhom.
Merzukovih niana nejma.
Iste godine, kada je otac preselio na mirniji svijet, Merzuk Torohan je zasukao rukave,
pljunuo u ake i prihvatio se tegobnog posla.
- Il' ja, il' kamen!? - Kazao je i poeo razbijati stijenu. Zavrnutih rukava do laktova, sa
tekom macolom u akama, udarao je po stijeni, otkidajui mrvicu po mrvicu kamena. Svako
zrno je zalijevao znojem.
Punom snagom je udarao.
Otpadalo je malo.
Drugi su se viali tamo gdje se pjevalo i igralo, samo on, Merzuk Torohan, bio na jednom
mjestu. U kanjonu Drine. Razbijao je kamen.
Stijena tvrda.
Mladi jak.
- Merzuk, okani se orava posla! - Odvraali su ga.
- Neu i ne mogu! - Branio se.
U poetku su mu priskakali u pomo. Put je trebao i drugima. Nakon prvog jaeg zamora,
odustajali su. utke su odlazili. On je ostajao.
Sam protiv brda od kamena.
Posljednji, koji je pokuao pomoi Merzuku, bio je neki Ajnija Somun, koga su odnekad i
odnekud iz Gornjeg Podrinja splavari spustili niz Drini u Brodar. Taj doljak je donio sa sobom
nekoliko tapina dinamita. uskijom je provrtio nekoliko rupa, tamo gdje je mislio da je stijena
najosjetljivija, a onda se dogodilo ono, zbog ega je Merzuk uzviknuo:
- Pomislih bie neto, a ono - nita!
Od tog trenutka, kada je dinamit podigao samo prainu, donio je vrstu odluku: niko ga
vie nee ometati u poslu!
Sve je manje spavao i sve manje stavljao zalogaj u usta.
Troio se bre od kamena.
Jednog dana e se sluajno pogledati u ogledalu od vode.
 Iz vode ga je gledao kostur.
Kapljica znoja, koja je kliznula sa ela i pala u vodu, rasprila je u krugovima to strailo od
lika.
- Ne, nisam to ja... - Proaputao je i potraio pogledom stijenu. - Ja u tek biti Merzuk
Torohan kada razbijem ovo udo! - Izustio je glasno.
Odbacivao je svaku pomisao da odustane. U vrstoj nakani da ukloni stijenu s puta, nije ga
mogla sprijeiti ni stara majka Behara.
Taj dan silom prilika ostao je u kui. Morao je. Munje su parale nebo i tutnjale kanjonom, a
mutna Drina je nosila i valjala sve pred sobom. Jedino nije mogla nita onoj stijeni. Samo ju je
potopila. Tako je Merzuk ostao podalje, na suhom, nemoan da joj se priblii.
- Bog mi je svjedok da ne mogu dolje, od vode! - Pokorno je izustio, da bi potom uzdahnuo: -
Boija je prea!
Ba u takvom predahu, kada nije mogao protiv vie sile, sustigle ga je ono od ega je
bjeao. Izbjegavao je pogled stare majke, ali njene rijei nije mogao izbjei. - Sine, vakat ti
je... Sva snaga ti ode u taj prokleti kamen! - Kazala je draga starica. Nije izustila emu mu
je vrijeme, ali ta strana rije u njegovom uhu je odjeknula poput groma.
- Prvo stijena, pa onda ena! - Pokuao je da se odbrani.
- iv i zdrav mi bio sine, ali nemoj tako... - Uzdahnula je ona koju je cijelim biem volio.
- Izmeu tvoje odluke i moje elje, ima moja smrt. Merzuk, brigo moja, oeni se! - Molila je
onako kako to samo majke umiju da mole.
Nije bilo druge - pristao je.
Dovedoe mu sirotu, a lijepu Sajmu Fehri iz Velike Gostilje. Stie mlada bez sehare i
djevojakog ruha u sehari. Jedino to je ponijela i donijela sa sobom, bila je njena mladost, ali i
nesvakidanja ljepota.
Narodni pjeva, neki Ibran Mujkan, o najljepoj, ali i najvrednijoj mladoj u Hrtaru pjesmu
ispjevao. Tu prvu svadbenu no nije mu sa usana silazila. Poluotvorenih oiju, s glavom
naslonjenom na Merzukova prsa, sricao je rijei pjesme, koju je vjerno pratio istanani zvuk
saza. Glas pjevaa i poruka ljubavne pjesme nikoga nisu ostavljali ravnodunim, a najmanje mladu,
koja je pod bijelom vjenanicom dvorila u oku sobe, drhtoljei poput breze.
Drhtoljila je i sluala onoga koji je u zanosu, umilnim, mukim glasom pjevao:
"Aman, a-a-amaaaan...
Haj, kakve Sajma oi ima,
dva dragulja medu biserima.
Trepavice, ruine latice.
Obrve krila grlice...
S ela mjeseina ija
Lijepa Sajmo, lijepa li si,
vrijedna li si...
Ama-a-an... A-a-a-m-aaan."
Veselje je potrajalo kratko. U kuu je uselila lijepa Sajma, a iz kue je iselila stara Behara.
Eno joj mezara u bai.
Nee se jo Beharine kosti ohladiti, a Merzuk e se vratiti poslu. Uzalud ga lijepa i sirota
Sajma odvraala da saeka jo koji dan.
Ne valja zbog sela, a bome, ne valja ni zbog mene... ta e svijet kazati? - umoljavala ga je.
Svijet neka gleda svoja posla - Merzuk je bio neumoljiv.
Drugi dan od denaze, bio je u kanjonu Drine. Razbijao je kamen.
Iz kanjona vraao se u mrklu no i umoran padao pred onu, koju je u kuu doveo.
 - Merzuk, bolan ne bio, pogledaj u me'... Zavapila je, stiskajui jedru grud. - Troi
snagu u taj kamen, a ja ti mlada i zelena... Vehnem ti, a jo ni procvala nisam! - zalila je rijei
suzama.
- Strpi se jo malo, moja Sajmo... jo malo! - Branio se.
- Kamen mi je na grbai, i sve dok ga ne skinem, ne naumpada mi mehka postelja -
Pravdao se.
Zdrava i lijepa sirotica nije vie mogla ekati. Pobjegla je glavom bez obzira. Kako je
ula u Merzu-kovu kuu, tako je i izala - nepomilovana! Merzukov inat da razbije kamen
vremenom je prerastao u samo njemu znano zadovoljstvo. Osloboen predi-ka od onih koji su mu
stajali na putu, ostao je sam u tom zadovoljstvu koje gaje troilo i tanjilo.
Dvije pune godine je Merzuk lomio sebe i stijenu. Na heftu prije nego to e ukloniti i
posljednji grumen kamena i uiniti put prohodnim, leei ispod stabla jabuke senabije, usnio je san
kakav niko nikada nije snio.
Sa bijelog konja, koji je stao nogom, tik pored njegove glave, gledao gaje ovjek u
bijelom. Taj nepoznati i nepozvani imao je bijelu kapu, pod kapom bijelu kosu, bijele obrve i bijele
trepavice. Iz te bjeline gledale su ga crne oi. Taj takav mu je odozgo doviknuo ovo: "Uz Drinu
pliva crna dvoglava adaha... Ti si progutao kamen, a adaha e progutati tebe. Bjei, ovjee,
kud zna i kako zna!"
Pridigao se i podigao glavu da bolje vidi onoga gore.
- Ko si ti? - Upitae izbuljenih oiju.
- Bjegunac! - uo je glas i lijepo vidio onog, koji ga je jo jednom opomenuo da bjei. -
Bjeim ispred vode koja uzvodno tee, pa mi je i tebi kazati da spaava ivu
glavu! - I to je kazao bijeli ovjek na bijelom konju i nestao sa glasom.
Iz stranog sna probudila ga je crna ptica. Na grani, vrh njegove glave, graktala je i vrtila
se ukrug.
Bio je mokar, kao da je spavao u vodi.
Odnekad, crna ptica e prhnuti kao i crni san, ali ni san ni ptica ga nisu mogli omesti u
naumu. Tano u suenu uru, posao je priveo kraju.
Put je bio prohodan! Taj dan, kada su zauvijek u kanjonu Drine zamukli zvuk i zveket
kamena i eljeza, ulo se neto to je liilo na ljudski glas i podvriskivanje. Na mjestu gdje je bila
stijena, igrao je kostur od ovjeka.
Bilo je to kolo u kojem je igrala samo jedna ljudska dua.
Oni, koji su posljednji vidjeli razbijaa kamena, kazivali su: "Imao je sve kao i ostali insan,
samo jedno nije. U glavi je imao riblje oi!"
Ubrzo Drina je potekla uzvodno, a on, Merzuk Torohan je otiao nizvodno.
Kau.
Niko to nije vidio.

- Samo da ne umrem prije nego zavrim roman, u kog je sudbonosno uskoio Hamza Dula! -
glasno je izustio, zastraen pomilju da njegovom smru moe biti zaboravljen taj nesvakidanji
ovjeuljak.
- Moja smrt i nije neto, ali trag ivota mora ostati... Taj estoprsti mora biti sauvan za one koji
budu itali, ako budu itali, moju posljednju knjigu - izustio je poluglasno i ponovo se pomolio
 Svevinjem. - Boe, daj mi snage! Jo malo vremena mi daj Svemilostivi...!
Znao je: ne smije uriti sa pisanjem (posljednje rijei trebaju biti najdublji trag kog ostavlja iza
sebe na ovom prolaznom svijetu) a u isto vrijeme, bol u prsima ga je opominjala da je kraj blizu.
Trebao mu je susret sa Dulaem, ali on, kao da je bjeao od njega.
Po drugi put je pohodio mehanu, u kojoj se trebao pojaviti. ekao je. U gubljenju strpljenja,
kazali su mu: - Gospodine, Dula se ne dri naeg vremena... On svoj sat navija onako kako mu iz
svemira apuu... Ko eka, taj ga i doeka - odnekad!
ekani se pojavio, kada je onaj koji gaje ekao kanio da ustane i ode.
Dula je stigao kao nikada tako, sa priom.
Svi drugi su mogli zaspati, samo on, Salahudin Duran, nije trepnuo okom. Otvorenih usta i oiju
sluao je priu.
Ispriao je kako je u zarobljenitvu preivio paklene muke, nakon kojih vie nikad nee biti
ono to je bio: najljepi, najstariji, najjai i najzdraviji sin Rahmana Dulaa i majke Behadile
Beto.
- Zatoen u tamnici, s tekom metalnom reetkom na glavi, koja me je prisiljavala da uim, i samo
da uim, dan i no na moje tjeme, kroz reetku, kap po kap, curila je hladna voda...
Predahnuo je. Salahudin je uzdahnuo.
Promijenio je boju glasa i nastavio priu.
"Od ove metode muenja i konj mora da progovori!" - odzvanjale su rijei muitelja, a tukle me
ledene kapi...
Naglo je zautio, da bi se potom na njegovom izboranom licu ukazao gr bola i munine.
Odhuknuo je jednom, pa jo jednom, a onda je prosuo piskutav glas u uho slualaca.
- Sibir je Misir za ledene kapi koje dube mozak i u
mozgu pomisao: koliko tako ovjek moe izdrati?
unuo je kako bi doarao sliku poloaja u kojem je bio u tamnici. Za one, koji su ga gledali
onako povije-nog, irom otvorenih oiju, bez treptaja, liio je na sve drugo, samo ne na ljudsko
stvorenje.
Govorio je u njedra.
- Kap po kap, sat po sat, no po no, umirao sam, a smrt nije stizala... Odzvanjalo je u mozgu
kao u bubnju... pucala lobanja... rasipao se razum... ekao sam da dva moja oka iskoe iz glave i
razbiju se od plonik poprskan krvlju, vodom i znojem.... Boe, spasi me patnji, molio sam, uzmi
me sebi Boe!
U zanosu, neko je izustio: - Da Bog sauva i sakloni!
Buljei u jednu taku, pred nogama, Dula je nastavljao priu. Iako je govorio tiho, vie za sebe
nego za druge, svaka njegova rije je dopirala do uiju i lijepila se za sluh poput pijavice. I oni,
koji ga u poetku nisu kanili sluati, bili su pretvoreni u uho. Samo se povremeno uo kaalj ili
uzdah.

ovjek iz sna

U gluho doba noi ta je moglo probuditi knjievnika i novinara Haruna Hujdura?

Lom stakla? Psovka pijanca u kafani preko puta? Vrisak bludnice...? Brzo je ustao i upalio
svjetlo, a potom je oteturao do umivaonice.
 Boe, kakav udan san?! proaputao je. Tako neto valjda niko nije sanjao! zaparao je
njegov promukao glas. Prstima je napipao slavinu, odvrnuo je, a potom je gurnuo glavu pod
hladan mlaz vode. Tek, kada je dobro rashladio vratne ile, podigao je glavu i otvorio oi. Ostao
je zateen nad likom u ogledalu.

Zaboga, jesam li to ja? Zapitao se onom bojom glasa, kakvog imaju samo zastraene osobe.
Naglo, poput djeteta koje u strahu eli da brzo zaboravi straan prizor, sklopio je oi, ali i iza
sputenih trepavica ostao je lik, onaj i onakav kakvog je vidio u ogledalu. Ponovo je otvorio oi i
ponovo se suoio sa stvarnou.

ovjee, ta to bi s tobom? uo je svoj glas kao nikada tako. Jo mu je gore bilo. Osjetio je
muninu u elucu. Gledao se, bez treptaja, dugo i uporno, sve dok mu se nije uinilo da mu se
podsmjehnuo onaj tamo u ogledalu.

U jednom trenutku, izgubio je razum i zakriao je: Ko si ti, ko, ko-o, k-o-o-ooo!

Senad Buljubai: Zamka I, olovka

Zazvonio je glas, kroz prostoriju i u ehu, poput grmljavine, odjeknuo je u uima. ovjek iz
ogledala, njegovih oiju, njegovih usana, njegovog lica, njegovog glasa, samo je ponavljao
njegove rijei. Stresao se, kao i on, od nagle nemoi da objasni kako se promijenio njegov lik
preko noi. Kada je bio sasvim uvjeren da to niko drugi ne moe biti u ogledalu nego on, Harun
Hujdur, poeo je aputati rijei molitve. Od straha, ega li, molio je: Boe, olakaj, a ne oteaj!

Do tog trenutka pobonost je smatrao gotovo obmanom duha i due. Vjerovao je samo u ono to
vidi svojim oima i dodiruje svojim ulima. Od straha, ega li, aputao je one rijei molitve koje
je jo kao djeak nauio. Lijepo je mogao vidjeti kako se s polagahnim pomjeranjem usana,
oputa koa na licu. Za divno udo, osjetio je olakanje. Ni prsti ruku, koji su zalazili u
razbaruenu kosu, nisu vie onako podrhtavali. Sav onaj nemir, koji je kidisao na duu poput
leptirice na otvoreni plamen, polahko je nestajao. U neko doba, vratie se i rumenilo u obraze,
zasvjetlucae oi prepoznatljivim arom, zavladae smiraj u svakoj pori njegovog lica, sve e se
vratiti na svoje mjesto, samo jedno vie nee biti isto kako je bilo prije. Proaputao je sasvim
pomirujue: I ta boja kose je sada moja...

Da, Harun Hujdur je doekao jutro pod sijedim vlasima kose. Posijedio je preko noi. Od sna,
ega li?!

I nenavika je navika kazao je mirno. Nema druge, ivot ima svoj nastavak izustio je
pomirujue.

Kada ga je takvog ugledala vremena gazdarica, koja je po obiaju bez kucanja upadala u
njegovu sobu, izgubila je tle pod nogama. Sirotica je zavrila u bolesnikoj postelji. Ona, Zlata
Rustempai, ponovo e stati na svoje noge, ali nikada nee moi da razumije Harunov san.

Pria i nije bila za njeno uho.

San je trajao jedan cijeli vijek uenja.

Leao je na airu, pod stablom jabuke senabije. Bio je licem okrenut nebu.

U neko doba, vrh njegove glave, stvorio se ovjek u bijelom.

Ko ste Vi? upitao je Harun.

Zovi me svojim imenom nasmijeio se nepozvani i nepoznati. Ti e biti ovo, to sam ja, a
ja sam bio to to si Ti! uozbiljio se.

Htio je ustati, ali se nije mogao pomjeriti. Ispruio bi ruku, da pozdravi onoga koji je stajao iznad
njega, ali ga ruka nije sluala. Jedino je mogao govoriti.

Pomozite mi da ustanem zamolio je.

ovjek u bijelom se odmakao korak. Ne, to ne smijem... Ako bih Te dodirnuo, Ti bi otvorio oi
i ja bih nestao! kazao je onaj vrh njega.

Jedno vrijeme su se samo gledali. Harun je bio bez odjee na sebi. ovjek vrh njega je od glave
do pete bio u bijelom. Jedino to je bilo crno na njemu, bile su oi. Dva ugljena.

Pri susretu pogleda, ugljen bi se zaario. Harun je prvi skrenuo pogled, u nemoi da bilo ta kae.
Zato je govorio onaj iznad njega.

Kazao je: Harune, eli li uti istinu, ali bez ljutnje i gorine, bez mrnje i prijezira...?

I da neu, moram Vas sluati... kazao je Harun i skupio hrabrost da ga ponovo pogleda u
oi. Govorite, ili me ostavite na miru!

Najzad treba znati da je sve to si stvorio u ivotu Boija volja, a moj trud kazao je onaj vrh
njega i nastavio govoriti. Sve Tvoje najbolje prie ja sam napisao... Sve tvoje ene ja sam volio,
ili nisam volio... Kada bude ovo to sam sada ja, jo samo jednom e voljeti, enu koja ti je do
smrti suena. Posljednju priu koju bude napisao, bie posveena eni koja e te na tabutu
ispratiti do Niana...

Ima li ta ena ime...?

Ima, ali za sada emo je zvati Sudbina!

I sudbina ima svoju prepoznatljivost?

Mlada je, puno mlaa od nas obojice... Ima dugu crnu kosu koja uramljuje bijelo lice. To bijelo
lice niko prije Tebe nije ljubio. Najljepe su joj oi, dvije crne rue, dugih i lahkih latica. Mala
usta, povijenih usana poput vrbovog lista, koja e Te pobono ljubiti, kazae ti da je Tvoja lijepa
sudbina.
 A-a, kada e to biti?

Ni minutu prije, ni minutu kasnije, ve tano u sueni trenutak kazao je onaj to ga je na kraju
rukom dodirnuo.

Harun je otvorio oi. ovjek u bijelom je nestao.

U neko doba, odnekud i odjednom, dogodilo se onako, kako je ovjek iz sna kazao.

Harun je bio naget nad pisaom mainom. Cijeli dan je pokuavao da napie priu o ovjeku iz
sna. Svi pokuaji su bili uzaludni. Bjelina lista ga ja umarala. Tvrdoglavo i uporno je uvlaio
papir u pisai stroj, da bi ga potom brzo izvlaio, guvao i bacao u korpu za otpatke. Rijei ga
nisu sluale. Bilo je to strano muenje u nemoi da zapie jednu razboritu reenicu. U neko
doba, on e odgurnuti od sebe pisai stroj, mirei se porazom.

Glava e klonuti na hastal.

Odnekud, prenulo ga je tiho kucanje.

Na vratima sobe je stajala mlada ena sa usnama poput vrbovog lista.

Ustao je, ne vjerujui svojim oima.

Zaustio je, ali nije uspio izgovoriti niti jednu rije. Preduhitrila ga je mlada ljepotica: Zovem se
Zenaida Radetinec!

Ko Vas je poslao meni?

Sudbina!

Prvo to je ljepotica dodirnula na Harunu Hujduru, bila je sijeda kosa.

Sanjala sam Vas takvog proaputala je. Ba takvog zagrlila ga je.

Biljeke o autoru

Mustafa Smajlovi roen je 16. jula 1953. godine u Lascima kod Viegrada. U rodnom gradu je
zavrio osnovno i srednje obrazovanje. Studirao je na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu, odsjek
sociologija.
Svoje prve prozne, poetske i novinske tekstove poeo je objavljivati jo u viegradskira kolskim
danima. Dugogodinji je saradnik vie bh. listova i asopisa. Autor je zapaenih reportaa i
putopisa iz Azije, Afrike, Evrope ..., koje je objavljivao u periodici, posebno u periodu od 1995.
do 2002. godine. Dobitnik je vrijednih nagrada za poeziju, prozu i novinarstvo. Zapaene nagrade
dobio je na knjievnim natjeajima listova Osloboenje. Veernje novine, Zadrugar, Ljiljan,
Sumejja..., te na knjievno-kulturnoj manifestaciji Susreti Zija Dizdarevi (1999. i 2004. godine).
Smajlovi je recenzent, urednik, autor i koautor vie publikacija iz oblasti javnog i kulturnog
ivota.
Objavljene knjige pripovijedaka: Sehara (1996), ena sa slikarevog platna (2000), uprija
pod vodom (2001).