Mustafa Smajlovi

uprija pod vodom

Edin Kukavica Beir Dunja
ITD Sedam Sarajevo
Biblioteka Kaliopa
Knijiga 3.
Za izdavaa: Edin Kukavica
Urednik: Mirzet Hamzi
Recezenti: erif Krgo
Lektor: autor
Tehniko ureenje:
tampa:
Za tampariju:
Tira: 500

CIP -

Rjeenje Ministarstva
 I
Tu, gdje mi je bilo sueno da se sklonim od
progonitelja, izmeu paukove mree i naputenog
golubijeg gnijezda, bez vode, bez mrvice nimeta, s ljutom
ranom na bedrima i jo ljuom ranom u dui, ekao sam
mujezinov glas koji me je uspravljao kada sam posrtao.
EZAN

Pria nije za svaije uho.

Ja, Jakub, najmlai i jedini preivjeli sin hadi ulbe Neimarlije, kazujem glasom,
kako bi se zabiljeilo mastilom koje brani od zaborava.
Takve, ije je uho bezdan a dua presahlo vrelo, zaobilazim kao nabujalu rijeku, nosei moju
priu samo za one, kojima je rije uprija od usta do uha, kojima je, kao suza, ista staza od
glasa do sluha.
Takvima, koji umiju sluati druge, svjedoim: nije bilo damije, nije bilo munare na
damiji, nije bilo erefeta na munari, nije bilo mujezina..., a uo se ezan koji je pozivao na
molitvu.
- Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber...! mujezinov glas je pozivao na namaz.
Odazivala se moja dua. Odazivalo se moje srce. istog tijela i jo istijeg nijeta molio
sam se Svevinjem i Svemilostivom Gospodaru u potkrovlju Avdagine kue koja je, Boijom
voljom, ostala nesprena u foanskom dehennemu.
Ranilo je zlo i kasnila nada, prije ili kasnije, stizale su crne vijesti tegobne slutnje,
umiralo se i moda raalo, ali je samo ezan stizao na vrijeme.
Ni minutu prije, ni minutu kasnije, ve tano u vakat namaza oglaavao se mujezin
kog nije bilo, s munare koje nije bilo.
Tu, gdje mi je bilo sueno da se sklonim od progonitelja, izmeu paukove mree i
naputenog golubijeg gnijezda, bez vode, bez mrvice nimeta, s ljutom ranom na bedrima i jo
ljuom ranom u dui, ekao sam mujezinov glas koji me je uspravljao kada sam posrtao.
Stari kaput je bio moj pokriva i moja postekija, ali i nijemi svjedok moje molitve i
moje muke.
Okruen delatima, koji su i u pepelu traili preivjele, molio sam za spas. Sve, osim
tihe molitve koju je jedino Dragi Bog mogao uti, imalo je prizvuk bola i promuklog krika.
Oslukivanjem vanjskog svijeta, ispunjenog glasovima delata, i utnja je zvonila za
krvnikovo uho, koje je oslukivalo dah ivota ivih mrtvaca.
Bojao sam se i tiine, u kojoj je moje srce preglasno hlupalo, dok sam sebe uvjeravao
kako sklopljeno golubije krilo nije, niti moe biti, no kojim je krvnik pred mojim oima iz
utrobe trudnice izvadio dijete, kako bi mi na vrhu otrice pokazao njegovo malehno srce.
I iza sklopljenih oiju vidio sam prolivenu krv moje brae Ibrahima i Jusufa. I iza
zapuenih uiju, sluao sam reanje delata:
- S Jakubom emo zatrijeti porodinu vrijeu Neimarlija!
 Due su prhnule u nebo, a jauci su odjeknuli u dubinama moje ranjene due.
Bio sam osuen na ivot, da bi polagahno umirao...
Da li je smrt djeteta, koje je umrlo prije roenja, bila poetak mog umiranja? Koliko
me je nestalo odlaskom Ibrahima i Jusufa? Koliko vie nisam onaj Jakub, koji je bio prije
ruenja Sahat-kule?
I ine foanske kule su padale, uz jek koji se preseljavao u osuenika na ivot.
Kamen po kamen, umirao je u meni onaj Jakub, koji je svoj sahat navijao prema
Sahat-kuli koja je odbrojavala vijekove.
Kada je Foa ostala bez Alade damije i munare sa sjajnim alemom, ja, Jakub, ostao
sam bez ruke. I drugu ruku e mi polomiti, ruenjem niana rahmetli babe, hadi ulbe
Neimarlije.
Koliko me je onda ostalo na ovom svijetu?
Javie mi se spasonosni glas Dobrog:
- Jakube, ima te onoliko, koliko te ezan s Allade damije moe uspraviti!
Taj spasonosni glas, koji je stigao odnekud i odnekad, kazao mi je i ovo:
- Ne odustaj, Jakube, u molitvi i vjeri!
U prvom snu, koji je stigao nakon molitve u gluho doba noi, pojavie se nad
ehotinom bijeli oblak. Iz bijelog oblaka poee padati bijela kia. Zabijelie se voda i put
koji je vodio prema bijelom nianu na vrhu gradskog mezaristana. Na tom bijelom putu,
jedina crna taka bio sam ja, Jakub, u crnom kaputu, onom koji mi je u potkrovlju Avdagine
kue bio i pokriva i postekija.
Taj ja, iz sna, nisam imao ruku, nisam imao nogu, nisam imao glave..., samo sam imao
glas i taj moj kaput, po kome sam se prepoznao na bijelom putu prema bijelom nianu.
ta mi je mogao kazati glas, koji nije i jeste bio moj?
- Jakube, sa ovim snom ne smije osvanuti u Avdaginoj kui! - kazao mi je glas, da bi
potom nestao san. Umjesto bjeline, u moje oi se natoila crna no, od koje nisam mogao
vidjeti prst pred okom.
- Jakube, sa ovim snom ne smije osvanuti u Avdaginoj kui! - jo snanije je zazvonio
glas u meni razbuenom.
Avdagina kua e planuti u rani sabah, moda nepuni sahat kasnije, kada me drhtave
noge ponesu na put spasa, prema bijelom nianu na vrhu gradskog mezaristana. Okrenuo sam
se da glasno izustim molitvu zahvalnosti Svevinjem i Svemilosnom Gospodaru.
Moj put izlaza iz foanskog dehennema vodio je preko zemlje umrlih, od niana do
niana...
 Bog jedino znade zato me je spasio od delata i ovodunjalukog ognja. Uz molitvu za
oprost ako grijeim, usuujem se kazati da sam dospio meu ive, da bi svjedoio o
foanskom dehennemu 1413. i 1414. hidretske godine.
Kako e te prepoznati Jakuba, najmlaeg i jedinog preivjelog sina, hadi ulbe
Neimarlije?
Suenom muhadirskom stazom hodim uspravno, ogrnut kaputom koji mi je pokriva
i postekija.
 II
U neko doba, negdje, u nekom za nju
nepoznatom prostor, zabijelie se jutro.
HAINA BIJELA SMRT

Snop mjeseine padao je na prozorsko okno koje je staklila zategnuta, prozirna folija.
U gornjem uglu prozora, iz sjenke, kuljao je crni dim koji je izlazio iz sulunara provuenog
kroz metalnu lajsnu. Od garei i sjenki na foliji, jedva se naziralo pet slova: UNHCR. Mnogo
jasnije su se vidjele dvije naslikane ruke, vrsto stegnutih aka i prstiju, kao znak pozdrava i
spasenja.
Koliko je takva poruka iz dalekog svijeta, ovdje u Bosni, znaila za dvije ljudske due
koje su razgovarale izmeu etiri zida?
Glas ene se moga outi i na zaleenom potoku, iji je vodotok led zasutavio samo
desetak metara nie od kue.
- Hazime, velim ti, najtee je kuni prag prekoraiti... Kasnije je sve lake!
- Urazumi se moja Hao, ti nisi kadra ni po ravnom hoditi... Ubie te brdo i u brdu
studen!
- Gladni smo Hazime, a glad je gora i od tvoje rane, koja danima krvari!
- Je l jo ita ostalo u podrumu? pitao je muki glas. Makar neto... neto?! - ulo
se.
- Zadnja tri krompira sam iznijela jutros... odzvanjao je glas ene na ledenom vjetru.
- Moj ti, Hazime, danima nismo osjetili miris nimeta... Bez hljeba, sutra smo ivi
mrtvaci!
- Ima li ikakvog drugog izlaza, Hao?
- Nejma! Ve kasnim na Grebak!
Glasovi su se umirili.
Pucketao je led na potoku.
Radi mraza, zima u planini nema svoje gluho doba noi.
Ponovo se oglasio glas ene iza prozirne folije.
- Odoh ti ja, Hazime, pa Bog zna...!
- Ma gdje, Bog ti pomogo?!
- Na Grebak!
- Prvo da se halalimo... - ulo se iz mukih usta. Ako sam ti kad i naao uinio,
halali... ljudsko je da se grijei...
- Halal ti bilo Hazime i na ovom i na onom svijetu kazala je ena.
- I tebi! Sve ti opratam, sve... sve! kazao je mukarac.
Zakripala su vrata. Na pragu ena kae:
 - Ako Bog da, izdobrie ovo... uvaj mi se Hazime... za koji dan!
Vrh kue, na zaleeni put iskoraila je starica. Nainila je korak, a onda se okrenula i
pogledala na kuu. Kada se uvjerila u neto to je ona samo znala i ponijela sa sobom,
proaputala je molitvu i krenula.
Ono to nije smjela zaboraviti, bilo joj je na povijenim leima: jednom i jo jednom je
opipala suhim prstima ruhksak u kome e donijeti brano!
Na otvorenom, mjeseeva svjetlost je otkrila sve ono to e joj drugi kazati:
- Hao, zar i ti, tako slaba, na Grebak? Jedva na nogama stoji!
Nisu je mogli ni zaustaviti ni obeshrabriti.
- Makar jednu aku, samo da moj Hazim omirie hljeb kazala je i krenula za
drugima. Nije ni znala gdje je i ta je taj Grebak na kome se umiralo za aku brana i koji je
spaavao gladna usta.
Kud i drugi, tamo je krenula i ona.
U koloni gladnih, mnogi je nisu primjeivali. Svi su hitali za svoju spasonosnu mrvicu,
noen svojim brigama i svojom nadom da e uspjeti. Kako glad nejma oiju, Haa je bila neko
ko vie smeta nego to moe pomoi na stazi spasa i smrti.
Sustizali su je i prolazili, gurali i ostavljali.
- Bona nano, sama kopa svoj mezar - odvraali su je od puta i nagovarali je da se vrati
dok nije kasno. Uvjeravali su je da se u njenim godinama jo moe poivjeti od vode i zraka...
- Bar tebi puno ne treba! - odzvanjalo je u njenim uima.
Sluala ih je i nije sluala, ali ni jednog trenutka nije pomiljala da odustane. Korak po
korak istrajavala je na ovoj suenoj stazi u nadi da e joj svanuti samo onda, kada se Hazimu
vrati s punim ruhsakom brana. Kad je mogla, sklanjala se s puta da kome ne zasmeta. Kad
nije mogla, od bremena umora i dubokog snijega, saekala bi da je odgurnu i nije se ljutila.
- Svako hita po svoju mrvicu nafake - proaputala bi, da bi potom takvo saznanje
zadahnula molitvom. - Boe, svima olakaj a ne oteaj!
Ona, Haa Obhoa, koja je sedamdeset i kusur godina udisala goradanski vazduh,
naviknuta na ivot u kome nikome nije bilo tijesno, po mjeri dobrote u kojoj nije bilo mjesta
za mrnju i prijezir, ni u ovakvim trenucima nije zamjerala onima koji je guraju, ni onima koji
je prolaze utke.
Molitva i pomisao na Hazima bili su njena snaga u nevoljama koje su tek pristizale,
kada je u podnoju planine kroila na put, koji kao da je vodio na nebo.
 Ni tu, kada se cijela planina nala pred njom, poput bijele adahe koja je zinula da je
proguta, nisu je ostavljali na miru. Najmanje joj je mogao pomoi savjet mladog ovjeka u
uniformi, koji je jurnuo uz planinu poput vjetra.
- Gore je bijeli dehennem, nano... ne idi dalje!
ovjek, koji se pretvorio u vjetar, nije ni saekao da je uje.
- Moj Hazim ni mene ne bi ostavio gladnu... Moram sinko... moram!
Prvi put je pala. Na uzbrdici, noge su je izdale, kliznule ispod nje i vratile je desetak
koraka unazad. Ustala je, stresla snijeg sa dimija i ponovo krenula onako kako je jedino
mogla, uz pomo ruku kojima je grabila po snijegu.
Neko joj je, u naletu, pruio ruku da se domogne sigurnijeg tla, a onda je taj neko
nestao, ostavljajui je samu na strmoj i klizavoj stazi.
U neko doba, negdje, u nekom za nju nepoznatom prostor, zabijelie se jutro. Tek na
svjetlosti dana moglo se vidjeti kako izgleda ova ojaena starica. Njene sitne oi, ispod
zaleenih obrva, traile su mjesto za odmor, uspjela je samo da se zadri rukom za bodljikavu
granu smreke. Tu, ni na zemlji ni na nebu, zatekli su je oni koji su se vraali s teretom na
leima.
Nisu joj mogli pruiti ruku.
- Bar kaite, dokle sam stigla? - upitala je priguenim glasom.
- Nidokle! - kazao je neko, nesvjestan kakvu joj nevolju ini.
Ni u takvoj opasnosti kada se svakog trenutka mogla strmoglaviti u provaliju, Haa
Obhoa nije mogla ni htjela nikome zamjeriti. Prije da je u svoj njenoj muci, u oima
zaiskrio sjaj pri pogledu na vree s branom. Isustila je ono to je njeno srce otkucalo:
- Bar da nekome na sofri zamirie pogaa!
Odnekad, nekako, uspjela je da se pomakne i da se propne na sigurniju stazu. Tamo,
gdje se obua lijepila za prtinu, gdje je lake disala i mislila na Hazima, saznala je da mjesto
nidokle ima svoje ime.
- Nano, blia si ovamo nego tamo! - kazali su joj.
Po vrei brana na leima, znala je da je blia Grepku nego Goradu. Takvo saznanje
e je uspraviti, dae joj novu snagu, ali za one koji su je primjeivali na putu spasa, bila je
pogrbljena, sitna i neobino mrava starica. Ni debelo vuneno ruho, koje ju je titilo od
hladonoe, nije moglo prekriti krhko tijelo. Tek, sitne oi, koje su ispod izboranog ela
svjetlucale poput eravice, pokazivale su da se pod koom jo otima dua.
Promrzlim prstim pritegla je kaieve na opancima i nastavila dalje.
 U neko doba pregazila je i planinski prevoj, kog su joj u Goradu opisivali kao drugi
krug dehennema. U uima su joj odzvanjale rijei:
- Hao, to ti je neto kao dvogrba kamila u snjenoj pustahiji... Mora se uvati bijele
smrti!
Kroz snjenu pustahiju je hodila, borei se sa umorom, ali i udnim slikama koje su joj
dolazile pred oi. Molitvom je razbijala strah, a pomisao na Hazima nije joj dala da zatvori
oi.
- Mogu ja, Hazime, mogu... jo mogu! - otimala se.
Na domaku Grepka savladae je umor. Potraila je predah ispod kronje bora. Obradovala se
kada je ugledala ovjeka koji je sjedio na panju. Najzad, nakon nekoliko sati hoda, imala je s
nekim razmijeniti rijei.
Izabrala je komadi kopna, pod borovim granama, s uzdahom sjela, a onda se poalila
susjedu:
- Znam da ne smijem sjesti, kazivali su mi, ali moram... dua mi je na izdisaju!
Susjed je utio.
- Znam, od umora ni rije ne moe preko jezika - proaputala je, kao da se pravda za
ono to mu je kazala, a onda se bolje zagledala u ovjeka koji je, s vreom brana na leima,
bio zagledan u daljinu.
Nije treptao oima.
- Hej, dobri ovjee?! - zovnula ga je.
Dah joj je zadrhtao. Kada se uvjerila u ono to je svojim oima vidjela, strah ju je
podigao na noge. Jedva je nekako oteturala do utabane staze. Ve par koraka dalje, kada se
gotovo postidjela iznenadnog straha, zaalila je to bar oi nesretniku nije zatvorila. Takav
grijeh je eljela podijeliti sa prvom osobom koja ju je sustigla. Molila je da je bar saslua.
Mladi, umotan u vuneni al, kome je bilo sueno da uje njenu priu, upitao je:
- Pod kojim stablom bora je taj mrtvac?
Objasnila mu je onako kako je mogla i znala.
Kada je zaustila da mu se poali da nije, kako je adet, zatvorila oi nesretniku, mladi
je potrao nazad. Uspjela je uti ono to je kazao:
- Dobra eno, brano se nije smrzlo!
Od pomisli, ta je nakon svega uslijedilo, brada starice je zadrhtala. Osjetila je
muninu u stomaku. Ono, to ju je ponovo razabralo i pokrenulo iz mjesta, bila je pomisao
kako bi radije umrla od gladi i studeni nego mrtvaca pokrala.
- Gluho i daleko bilo - branila se.
 Zagovorena onim to se dogodilo, primicala se odreditu.
Tu, na Grepku, gdje brano nije neto, jer ga je bilo u izobilju, ugledae Hau Obhoa
ni ivu ni mrtvu.
Toplim ajem i mehkom hranom povratili su je u ivot.
- Djeco, jesam li stigla gdje treba? - upitala je.
Potvrdno su joj kimnuli glavom.
Meu spasiteljima, toplinom rijei se izdvajao ovjek u bijelom mantilu. Taj fini
ovjek, iji je i osmijeh bio mehlem za ranu, liio je starici na mlinara. Ona ga je tako i
nazvala.
- Dobro nano, jesam i to, mlinar, ali me treba posluati... - izustio je ljekar sa
smijekom u krajiku usana. - Sada je za tebe odavde daleko blie Sarajevo.
- Ne, to ne! - kazala je i pridigla se na noge. Od pomisli da je mogu zadrati, prosula je
suze.
Ljekar je kanio jo neto izustiti, ali starica ga je preduhitrila. Vie rukama nego
rijeima pokuala je da opravda svoju odluku:
- Moram... Umrijee mi Hazim od gladi... Ni on mene ne bi ostavio, m-o-r-a-m!
- Ali, nano... s punim ruhsakom jo je tee! Vidjela si, usput, koliko je smrznutih dua!
- Djeco, nanie je lake - branila se. - Ve kasnim!
Nije htjela dangubiti. Pomogli su joj da se pridigne s bremenom.
Grebak je ulazio u jo jednu studenu no, kada je Haa Obhoa zagazila u snijeg i
krenula na put povratka.
Odnekud, negdje, savladae je umor.
Ako sjedne da predahne, nee ustati. Ako bude nastavila put, srce e joj otkazati pod
teretom.
Zajedno sa umorom napadale su je misli.
Neko vrijeme e stajati u snijegu, sama, izgubljena, a onda e biti prisiljena da potrai
zaklon ispod prvog drveta.
Slabost u nogama ju je prizemljila i ona je s mukom oslobodila ramena od kaieva i
oslobodila se bremena.
- Dobro je... - proaputala je. - Samo da malko odmorim ruke i noge... da se usturim...
ovako... Brzo u nastaviti put...
aputala je, a inilo joj se da njen glas odjekuje divljinom. S glasom, od kog je zvonila
zaleena uma, stizao je ubor vode, onaj, kog ima samo potok ispod njene kue.
Polahko su joj se zatvarale oi.
- Ne smijem zaspati! - branila se i promrzlim jagodicama prstiju trljala zjenice. Teki oni
kapci su se ponovo zatvarali. Ispod sputenih trepavica, poinjale su se javljati slike kojima
nije mogla odoljeti.
Prepustila se ljepoti prizora i umjesto studeni, poinjala je osjeati toplinu po cijelom
tijelu. Lijepo je vidjela, kada se pred kuom pojavio njen Hazim. Nije hramao. Bio je mlai i
veseliji.
- Kad si se pridigao Hazime?
- Ozdravio sam ti, Hao, od sree i ljepote... - kae joj i mae joj da pouri.
Ima joj tek najdrau vijest kazati.
Po njegovim oima je uvijek znala i ono to drugi nisu mogli vidjeti. Treperile su od
nekog zadovoljstva.
- ta mi to ima lijepo kazati? - kae mu i primae mu se na korak, dva... - De, izusti
stari moj!
- Vidi li ovaj bijeli koverat u mojoj ruci, Hao?
- Vidim... kako da ne vidim!? K kae mu, pomjera sve hladnije usne i jedva die
zaleenu obrvu.
- Boniko, ovo je pismo od naeg Haima... - presretan je Hazim. - Tek e biti
obradovana kada sazna ta nam pie - kae joj ne skidajui osmijeh s lica.
- Ali Hazime, blago meni, kako to? - ne vjeruje mu. Od sree. - Oboje znamo da nam
je sin poginuo... Zar ga ti nisi spustio na tabutu u kabur?
- Ovo je neto drugo, iva mi bila - uozbiljie se Hazim, da bi je potom prekorio,
onako, kako to samo on znade. - Kada je tebe tvoj Hazim slagao? Reci boniko?
- Vallahi, ne mogu se poaliti... ne mogu! - kae mu i jedva eka da uje pisanu poruku
od Haima. - De, itaj, dina ti!
Hazim, kako to on zna, ita slovo po slovo. Glas mu nadjaava ubor potoka pred
kuom. Kad je proitao ono draga majko i dragi moj babo..., pred Hainim oima se
ukazae cvijetne bae. Milina joj gledati cvijee, a jo drae sluati ono to sin javlja.
Njen radosni Hazim eli da Haa razumije svaku rije, pa sa posebnim zadovoljstvom
naglaava najzanimljiviju poruku od sina.
- Sluaj ovo Hao, ovo: ... tu ste se napatili kao niko na. Nejmate ni zrna kahve, ni
prake brana... ujem, majka nije danima zamijesila tijesto... Boli me babina rana... Zovem
vas, doite meni... ovamo, u ove ljepote kakvih nejma tamo... Hazim je itao pismo,
osmjehivao se od sree, a suze su ga umivale.
 - Kako to moe biti? - udila se Haa, ali nije puno marila za suze. Bilo joj je vano da
su Hazimova i njena dua pune radosti.
Jo neko vrijeme je sluala Hazimov glas, a onda ga je ubor potoka pod kuom
uutkao.
Pokuavala se pridii, da krene. im je Hazim zamakao u kuu, znala je da mora
pouriti. Nije se jednom naljutio kad je trebalo negdje krenuti. Nekako bi se uvijek zadrala u
kui, dok bi on ekao u avliji. I tu, pod kronjom etinara, ula je njegov glas:
- Pohiti bona, svi bi vozovi prohuktali dok se ti spremi! - Eto i na Haim nas zove
sebi, mora pouriti! - otvarala je usta, ali nije putala glasa. Iako je ruke vie nisu sluale,
osjeala je meu prstima toplinu brana. Nije mogla otvoriti oi, a vidjela ga je kako se bijeli
na njenom dlanu. Njegov miris ju je jo jednom zadahnuo i u dui je osjetila slast pogae.
Posljednji put pomislila je na Hazima i njegovu ljutu ranu, i iza njenih sputenih
zaleenih trepavica on se ponovo javio. Lijepo ga je vidjela i ula:
- Hao, vie nam nita ne treba... na Haim je poruio da mu doemo praznih ruku...
Sve to nam bude trebalo, on nam nudi tamo...
- Gdje je to tamo? - posljednji put su se pomjerile usne, a onda se dogodilo ono, radi
ega Haa Obhoa nijednog trenutka nije mogla zaaliti. Odjednom ispred nje su se otvorile
bae, kakve prije nikada nisu vidjele njene oi... Tamo, gdje su izvirala najljepa vrela i gdje
je cvjetalo najmirisnije cvijee, stajali su i ekali je Hazim i Haim.
Dok se Hazim umivao smijehom, sretniji nego ikada, sin joj je ispruio ruku...
- Doi, majko! - lijepo ga je ula i vidjela.
Prema Haimu je koraila.
Nali su je odnekad.
Kau jedino joj osmijeh nije bio zaleen.
GAZIJA OD GLASINCA

Onaj, koga Fejzulah Bahto nije mogao vidjeti, govorio je glasom koji se mijeao sa
hukom vjetra i uborom vode. Glas nepozvanog i nepoznatog nije pripadao ovjeku.
- Sluaj Fejzulah, sluaj i pamti!
Fejzulah je sluao i uima, i ustima, i oima.
- Dvije vojske se potukoe na Polju Glasinakom... dvije!
Usporio je dah da ga bolje uje.
- Gazija od Glasinca je jahao na konju Bijelcu... Silan hat, a jo silniji jaha... majka
Bosanka ga rodila!
Fejzulahova obrva se pomjeri prema elu i ostade lebdjeti poput sokola na nebu.
- Bilo dumana kao utijeh mrava, a Glasinana - more biti jedan na desetericu...
- Ko zaturi kavgu?
- Deseterica koji kanie ubiti jednog!
- Na elu Glasinana bio je Gazija, junak kakvog jo majka nije rodila. Boj se bio do
po bijela dana, a od po bijela dana ostade Gazija sam na mejdanu... sam protiv pedeseterice!
- Iii, bi li to bi?
- Pedeseterica jurnue na jednog, al Gazija od Glasinca nije bio svako, pa e se
dogoditi onako kako se dogodilo: u po Mejdan polja Bijelac se uspravi na dvije noge, kao da
e okrilatiti i poletjeti nebu pod oblake... Odozgo, s bijelog hata kao sa oblaka, Gazijina sablja
je ognjem tukla, dok je junak nad dumanskim jadom podvriskivao, zadavajui strah i trepet...
U neko doba kaziva prie je predahnuo, ostavljajui svog sluatelja bez daha, a onda,
kada je huk vjetra zamukao, kada je rijeka prestala tei, izustio je:
- I bi to od Boga sueno bi: ko posjee Gazijinog konja, posjee i Gazijinu glavu!
- Nije li tu kraj prie? - promucao je Fejzulah ili su se samo tako priinilo.
- Nije! - uvjerio ga je glas onog koga nije vidio. - Ljuti boj se nastavio...! - kazao je
nevidni.
Fejzulahova obrva se pretvorila u krilo sokolovo.
- Bez glave na ramenu, Gazija od Glasinca je nastavio biti boj! Kad su dumani vidjeli
nevieno udo, dali su se u bijeg, a vidjeli su ovo, ovako: pod pazuhom lijeve ruke Gazija je
nosio svoju glavu, a njegova sablja u desnoj ruci sijevala je poput nebeske munje...
Nakon kratkog predaha, kaziva je izustio:
- Tamo gdje je junak pao, tek tada je boj stao!
- Moe li tako biti, kako je bilo?
 - Fejzulah, odi na Mejdan i nai e dva bijela niana... Tamo gdje je Gaziji posjeena
glava, preko noi je nikao prvi nian, a drugi se zabijelio stotinu koraka dalje, tamo gdje je
junak, sputajui na zemlju svoju glavu, izdahnuo duu i upisao se meu ehide! - kazao je
glas nepozvanog i nepoznatog i nestao.
Fejzulah Bahto je bio djeak kada je prvi put uo ovakvu priu.
Godinama kasnije, djeakim korakom mjerio je razdaljinu izmeu niana i uvijek bio
je zateen pitanjem bez odgovora:
- Zato u stotinu Gazijinih koraka staje mojih dvijestotine koraka?
Tek, kada je zakoraio korakom junaka od Glasinca, a bilo je to u dvadesetoj,
najozbiljnije e ponijeti u sebi priu onog nevidnog kazivaa, koji mu se jo samo jednom
javio.
- Fejzulah, koraaj... uspravan koraaj!
Bilo je to na poetku minulog rata.
Te zlehude godine, kada je svojim korakom posljednji put izbrojao stotinu koraka
izmeu Glasinakih niana, kolale su prie, ove, ovakve: Bosna je zalogaj samo za jedna
usta... Bogumilsko sjeme je istruhlo, treba ga zamijeniti zdravom klicom nebeskog naroda...
Nema mjesta nianima izmeu krieva i krstova... Treba ubijati bogomolje u kojima se vjernik
ne moli Bogu s tri, ili pet prstiju... Oni, koji su roeni da umru na tabutu, moraju da umru bez
tabuta i oznake. Treba im nasilno pogasiti mjesec i zvijezdu u oima! Bosna mora postati
grobnica za jedne, a raj za druge... Treba jednom za svagda uutkati mujezinovu molitvu
meu zvonima...!
I krvavim pjesmama su zaprijetili: Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo krvi...
Krvavim beharom obeharalo je bosansko proljee.
Zagledan u tuinu, Fejzulah Bahto je pod rukom koje nema, jo osjeao toplinu onog
niana na Glasincu pod kojim je moda zakopana glava Gazije. Sjea se, taj dodir ga je
uspravio koliko i onaj glas nepozvanog i nepoznatog: Bori se, Fejzulah!
Jagodicama prstiju pomilovao je bijeli kamen, a onda je osjetio kako je stotinu struja
prostrujalo njegovim tijelom. Nita se nije dogodilo sluajno. Ne, nije usnio!
- Sijevnula je munja iz vedrog neba... Imao sam osjeaj da je grom protutnjao kroz
moju krv i zakopao se u zemlju na kojoj sam stajao - proaputao je u poluhladnoj sobi hajma
na rijeci Majni, koja mu je bila suena da zalijei ljute gazijske rane.
Sjeanje je, pomislio je, obojeno samo sa dvije boje: crnom i bijelom!
- Ba kao crnobijeli bosanski vilajet! - izustio je uz zagonetni smjeak, koji mu je
omekao prebledjelo lice.
 - Da, zapjevao sam na Mejdanu, a da nisam mogao odmah dokuiti emu ta pjesma...
Tek, kada sam zajahao konja, mog Bijelca, sve mi se odmah kazalo: moja pjesma je zazvuala
molitvom - smjeak na usnama zatreperio je poput lista breze.
Ono to nije prelazilo preko usana, jo ljepe je razgaljivalo duu. Molitva upuena
Svevinjem, znao je, mehlem je za sve rane. Dok su oko Glasinakog polja gmizale ljute guje,
rasipajui se otrovom, on, Fejzulah je molio da mu Svevinji podari sabur, da mu mrnja ne
pomuti razum. Od pobonosti pjesme razvialo se i tamo gdje je svaku svjetlost guila tama.
Protiv neprijatelja je krenuo svjestan da ne moe biti gubitnik.
- Il ehid ili gazija! - ponovio je rijei izgovorene dan prije ljutog boja na Glasincu.
Sjeanje je potrebno koliko i vazduh.
Sjedei pored prozora i zagledan u daljinu, Fejzulah je najmanje bio tu, u jednoj od
soba minhenskog hajma, gdje mu je bilo sueno da odboluje rane na tijelu. Njegova ivotna
saputnica, Dika, koja mu je ostala vjerna i kad je ostao osakaen, nije se jednom upitala kamo
je zagledan. ta je njen Fejzulah mogao vidjeti u tom njemu nepoznatom prostoru kojeg
drukije sunce umiva i zagrijava? ta je ljubav njene mladosti mogla vidjeti tamo, preko obala
zatrovane rijeke koju je neko odnekad zvao Majna?
Ta tua ravnica, bez kamena i brijega, pretvarala je njegovo zdravo oko u pticu koja se
gubila u maglama. Zamagljenje je mamilo suzu, i Fejzulah je ranom na ruci koje nema, inio
ono to je morao: trljao je zjenicu, gledao, a mogao je vidjeti samo prazninu!
Ta praznina mu je zatvarala oko, inei ga tako samo sretnijim.
Pod sputenim trepavicama lake su oivljavale slike prolosti.
Najlake i najljepe se javljao glas majke Behare, a sa glasom njen dragi lik.
- Odjutros, sine, babo ti je plaho uznemiren... - uje i vidi majku. - Otkako ste vas
trojica s pukom, ne zatvara oi! - kae mu.
Mislio je preutjeti, ali utnja bi majku povrijedila.
- Majko, i babo je svjestan da moramo izii na Mejdan... Htjeli mi ili ne, ali oni e
napasti... Na nama je ostalo da se branimo
- Jes Vallahi, Bahte nikad nisu bile kukavice... - kae ona koju jednim okom lijepo
vidi. - Sine, bie onako kako od Boga bude sueno - umiruje i njega i sebe.
Osmijeh mu ne silazi s lica.
Odnekad, otvaraju se vrata kue na Glasincu, a na vratima se pojavljuje on, babo
Sejfudin.
- Grmi od Gosine! kae - nejma nam druge... Tamo su oni, a ovdje smo ja i moja tri
sina! - kae skidajui kapu.
 Ono, to mu osmijeh zadrava na licu, je prizor kog se zaelio. Ni u snu nisu bili
ljepi: babo sa suncem na elu, a majka s denetskom ljepotom u plavim oIma.
Zovnuo ih je, a umjesto odgovora, s lea mu je prila Dika.
- Tvoj glas me je probudio... - oglasila se brino, kako to samo ine oni koji iskreno
brinu. - Fejzo, jesi li za kahvu?
- Nisam Diko... treba mi mir - proaputao je.
Jo dok su bili djeaci, majka je uobiavala da njega i njegovu brau Mehmedaliju i
Jusufa budi prije babe. Na temlicu, pored poreta, poredala bi bijele oljice sa mlijekom.
Znalo se ija je ija oljica, a unutra je, za sve isto bila zaslaena bijela kahva.
- Kad prije poodrastosmo? - upitae se Fejzulah. - Do dvadesete, stigosmo se u visinu,
a bome i u irinu - nasmijae se glasno, da bi potom osjetio bol u dui.
Javie mu se slike zlehude sudbine, koja je zagasila ognjita Bahta. Onu veer, kada je
na padinama Gosine branio zbijeg prognanika iz Podrinja, dumani upadoe u njegovo selo.
Branei kuu i u kui majku, sa duom se rastavie otac Sejfudin i najmlai brat Jusuf. Kazali
su mu:
- Dok je bilo u cijevima, nisu se povlaili!
Majka je izgorjela sa kuom.
Domalo, u abanovom gaju, od teke bombe pogibe i Mehmedalija. Umrije mu na
rukama...
- Dok budem po suncu hodio, iz mene bratov glas nee izii... Kao da ga sad vidim i
ujem: - Fejzo, daj mi ruku da lake ispustim duu... I jo neto, moli te brat, ne poturaj
puku!
Svojim glasom ponovo je prizvao onu koja je bdjela nad njegovim ranama. Na prstima
mu je prila, zagrlila ga i proaputala:
- Fejzo, Bog mi je svjedok da s tobom bolujem tvoju bol...
- Neka Diko, ovako mi je lake - branio se.
Nemona, Dika se povlaila, a on ostajao u svojim mislima.
- Bosna... Ostala mi je Bosna! - gotovo je uzviknuo, prisjeajui se najljueg boja, na
Mejdanu.
Kazali su mu:
- Fejzo, ti ne moe s nama... Dosta je bilo mezara Bahta! Bar ti poivi jo koji dan...
Bio je gluh za takve.
 Gaziji od Glasinca, Fejzulahu Bahti nije bilo sueno da bije boj na konju Bijelcu.
Ostao je rano bez njega. Glad ga pojede na domaku Mejdana. Kosti mu je zakopao u crnu
zemlju, a put Mejdana krenuo je sa najhrabrijim Glasinanima.
Bio je na elu.
- Bi tako kako bi: kod prvog Gazijinog niana izgubih oko, a kod drugog, stotinu
koraka dalje, ostadoh bez ruke - progovorio je onom bojom glasa kojom govore samo
vjernici. - Boijom voljom postadoh ovo to jesam: svjestan rtve!
Ono to Fejzulah Bahto nee i ne moe svakome ispriati, ula je ona koja ga nije
ostavljala kada mu je najtee.
Dika je ula ovo, ovako: - Dok sam leao na Mejdanu, okrenut licem nebu, vrh moje
glave stajao je Gazija od Glasinca. Imao je glavu na ramenu. Prije nego to e me ljepotom
svoga lica vratiti u ivot, zajahao je na konja Bijlca i odjahao...
Maja 1997. godine, u autobusu koji je vozio samo u jednom pravcu, prema Bosni,
Fejzulaha e neko upitati:
- Kamo putujete s tim ranama?
- Tamo gdje e me svaka rana prestati boljeti!
- A-a, gdje je to?
- Tamo gdje Gazija od Glasinca jae na konju Bijelcu!
SUENJE JAKUBU UNIU

Luksuzno opremljena sudnica vie je liila na prostoriju u kojoj se donose vane

politike odluke nego na prostor u kome se sudi i presuuje osumnjienima za pronevjere,
ubistva i krae. Osim rasporeda sjedita gdje sjede sudija i porotnici, osumnjieni, uvari reda
i zakona, svjedoci i publika, sve drugo odaje sliku namjenski opremljene sale za
konferencije...
Za uzdignutom govornicom, sjedei na izrezbarenoj stolici iji naslon viri iznad
glave govornika, glavni sudac Ilijaz Kaltak je gledao preko naoara u one koji sjede za
dvije glave nie od njega. Njegov pogled gotovo da su zaklanjale sijede, zamrene obrve. Na
jo luksuznijoj stolici, s njegove lijeve strane, licem mu okrenuta, sjedila je mlada ena,
sreene kose. To je Raska Kos, sudski zapisniar. Onako kako sudija bude zahtijevao, a njeno
uho mora da uje, bit e zapisano. Njeni dugi i krhki prsti sa crvenim lakom na noktima,
spremni su da utipkaju svaku rije u kompjuter najnovije marke.
Ako sudac svojim starakim izgledom (prije svega zalizanom kosom) i podsjea na
prepoznatljive nam sudije kakve smo navikli gledati bar u filmovima, svojim izazovnim
izgledom i odjeom Raska Kos nas vraa u ovo vrijeme u kome ivimo brzo, a uivamo malo.
Raskina suknjica je visoko iznad prekrtenih nogu izloenih publici. ak i onaj kome se sve
vrijeme smrkava u sjaju luksuza, morao je ovako neto primijetiti. Pa, ipak, osumnjieni,
sjedei izmeu dvojice uvara reda i zakona, pritisnut svojom tegobnom brigom, od dolaska u
sudnicu samo je jednom podigao glavu. Zakratko je zadrao pogled na onima koji su sjedili
ispred i iznad njega. U tom kratkom pogledu nije bilo ni molbe ni prezira. im je spustio
glavu, njegovi prsti su kliznuli u raupanu kosu. Takav, napadnut samo njemu znanim
mislima, zurio je u lakirani pod u ijem se sjaju, za druge, oslikavao veliki kristalni luster koji
je visio iznad glava.
Sudac e prve rijei progutati. Zaustio je da kae kako osumnjieni treba ustati kako bi
na nogama sasluao izvod iz sudskog zapisnika, ali je promucao samo ovo:
- Kako je Jakub uni invalid... bez nogu... molim ga da zapisnik saslua tako kako
jedino moe... sjedei!
Meu onima koji e se nageti, pa ak i ustati da bolje vide osumnjienog Jakuba
unia, bili su i lanovi obitelji ubijene Rahime uni koja je do udaje nosila djevojako
prezime Selimi. Meu takvima, koji su se jo jednom uvjerili da je osumnjieni teki bogalj,
za trenutak mrnju je potisnulo saaljenje. Njihov izraz lica je otkrivao i ono to se esto ne
dade rijeima opisati: bol pomijeana s gorinom! Neki e otkriti i ono to prije nisu znali o
ubici: na lijevoj ruci, kojom se pridravao za rame uvara reda, nedostajala su tri prsta.
- Bolje bi bilo da nejmam oi! - proaputala je uz bolan uzdah najnesretnija osoba u
publici, majka ubijene Rahime Selimi. Ta sitna starica, ije je lice liilo na nagorjelu hartiju,
najradije bi pobjegla iz ovog prostora u kome je nedostajalo vazduha, ali je bila viom silom
primorana da slua, gleda, pa tek onda da kae svoju rije. U uima joj je odzvanjalo:
- Tvoja rije moe da presudi!
Ona e uti, ali nee razumjeti ni ovo to sudac ree:
- Vi, Jakube uniu, niste htjeli advokata... Mi smo ga morali, zakonom, obezbjediti!
Jakub je podigao glavu. Da je mogao, kao to nije mogao, ustao bi i glasno kazao ovo
to e rei:
- Nejma tog advokata koji me moe osloboditi grijeha!
-Dakle, priznajete da ste ubili... ! - zazvonio je sudijin glas.
- Pitam Vas, da ste Vi bili na mom mjestu... ta bi uradili? Rahimu sam volio vie nego
sebe. Vie nego djecu! Ona je ubila mene... prije nego sam podigao ruku... prije ove najvee
nesree!
- Priaj Jakube...
- Nije meni potrebno ovo suenje. Vi ste ga traili. Znadem presudu. Nisu mi potrebni,
ni advokat, ni svjedoci. Bog mi je svjedok. On i niko drugi!
- Jakube, duguje nam istinu, ma kakva ona bila - izustio je sudac gledajui Jakuba
onim pogledom koji ite vie od rijei. - Daj, tu istinu hoemo!
- Istina moe biti samo jedna. Onako kako je bilo bilo je! iz ove koe no mogu u
drugu... Mogu promijeniti koulju, kaput, hlae..., ali koa ostaje i ovo moje malo due u njoj.
ta dua jo die. Da nije Rahimine i moje djece, uinio bih neto da presui. da me nejma...
Sudski zapisniar Raska Kos je biljeila svaku Jakubovu rije. Njene oi su treptale.
Njeni prsti su tipkali. Novinarka dnevnog lista, N.M., jo lake e doi do Jakubove prie.
Ukljuila je diktafon. Ono to e biti najzanimljivije za itaoce crne hronike prenijet e u
novinu. Ona e, po svom nahoenju presuditi ta e biti zauvijek izbrisano...
- Od fakultetske diplome, drai nam je bio vjenani list! Uzeli smo se iz velike ljubavi
i straha da svako odugovlaenje moe biti pogubno za nau vezu...
- Jakube, ubila bi se kad bi me ostavio! - jo mi u uima odzvanja glas moje Rahime.
- Zakleli smo se jedno drugom u vjernost. Nismo stavljali ruku na Mushaf. Naa
zakletva je bila ajet. Na ajet. U oima drugih bili smo onakvi kakvi jesmo bili: sklad ljepote i
duha! Ona, djevojka hurijske ljepote. Ja, mladi muke, Ademovske ljepote. Zajedno, u
zagrljaju, bili smo sve to i jo mnogo vie. I pjesnik nas je opjevao: 'Zavoljee se kao Omer i
Merima, Jakub i Rahima!' Ona je meni bila brljan koji me grli i uz mene pue, ja, njeno
mlado drvo bez kojeg joj nejma ivota. Jedno drugom smo trebali kao zrak, svjetlost i voda.
Kad je Rahima zatvarala oi, ostajao sam bez svjetlosti dana. Kad sam ja utio, Rahima je
tugovala...
- Jakube, moe li se jo vie voljeti? - pitala me Rahima i govorila kako ima osjeaj
kako njeno srce kuca u mojim grudima, a moje u njenim.
- Jakube moj, moe li se ovoliko voljeti? - pitala je Rahima.
- I kada nisam znao odgovor, znao sam da je volim vie od sebe, a kada se neto voli
vie od sebe, znao sam joj kazati kako ne postoje granice ljubavi.
- Rahima moja, svaki na pokuaj da dokuimo kraj takvog saznanja, samo smo na
novom poetku pitanja bez odgovora - rekoh li tako onoj koje vie nejma.
- Izrodismo djecu: Kerimu i Kerima! Bog dade da lie na nas. Kerim ima sve moje.
to vie raste, vie lii na nesretnog babu. erka nam, dua naa, Kerima, ima sve majkino. I
ljepotu i dobrotu. 'Od njene ljepote', rekoh majci njenoj, 'svi momci e da pomahnitaju'.
Nasmijala se, od srca, kao nikad tako, moja Rahima...
Jakubova pria je usporavala dah. Sluali su ga zatvorenih oiju. I sudac, kojeg su
godinama duge i nevane prie troile, sluao je s takvom panjom da je odbijao svaku
pomisao da prekine onoga, koji je u zanosu ne trepui oima, govorio...
Tek, kad je Jakub uni pomenuo rije rat, zaulo se komeanje u publici. Oni koji su
preivjeli sarajevski ratni dehennem, a takvih je bilo najvie u publici, brzo su se umirili.
Pogledom prema Jakubu, kao da su ga pourivali da nastavi priu.
- Te noi, kada e me moja Rahima ispratiti na treskaviko ratite izljubit u djecu.
- Ne sluti nesreu, Jakube - kazala je Rahima drei se rukom za srce.
- Ne do Bog da ti ta bude! - ree.
- Meni je vano da vas troje sauva glavu... - rekoh grlei jednom rukom Rahimu, a
drugom Kerima i Kerimu. - Molim se Bogu da vama ta ne bude, a meni e biti onako kako
mi bude sueno - kazao sam i otiao.
- Gore, u hladnoj treskavikoj pustahiji bio sam se s dumanima, sve do onog kobnog
jutra kad su me pokosili geleri granate... Jo dok sam bio pri svijesti, zamoliu sve one koji su
znali za moju Rahimu, da joj kau kako sam prekomandovan na drugo ratite. to dalje od
Sarajeva...
- Gdje je ta bolnica kako me nosite? - pitah.
- U Suhodolu!
 - Samo nek nije u Sarajevu, izustio sam gubei svijest.
- Valjda samo oni koji su ostali bez nogu znaju kako se ovjek osjea pri svakom
buenju. Vie od bola, boli saznanje da ni san ne moe vratiti izgubljene korake. Ni osjeaj
svrbea na nonim prstima kojih nejma, nije nikakva utjeha. Nije utjeha ni rije saborca koji
je doivio istu nesreu: - Vana je glava na ramenu!
- Da li su prokopali tunel ispod sarajevskog aerodroma? - bile su to moje prve rijei
izgovorene u Suhodolskoj bolnici.
- Nisu! - kazae.
- Dabogda ga nikad i ne prokopali! - rekoh li tako?
- Nemoj tako Jakube... Od istine ne moe pobjei. Rahima treba znati istinu. Ako te je
voljela zdravog, voljee te i takvog, bez... - tjeili su me i ubjeivali da uinim onako kako su
to i drugi uradili. Javili su o nesrei na vrijeme. Dok rane zacijele naviknut e na ono to se ne
dade sakriti. Olakali su tako i sebi i drugima muke...
Da je mogao ustati Jakub uni bi ustao da kae ovo:
- Neko me je izdao! Rahimi su kazali da sam ostao bez nogu. U novoj dojavi kazali su
jo gore: - Od Jakuba unia je trup ostao!
- Stii e i proljee, a neu krenuti put Sarajeva. Odbijao sam svaku pomisao da se pojavim
ovakav pred Rahimine oi. S prvim beharom trenji, kada je Rahima dolazila da me vidi,
odlazio sam iz Suhodola. Leei u zadnjem dijelu vojnog auta, gledao sam kroz prozor i
radovao se svakom preenom kilometru... Bjeei od Rahime u pravcu Zenice, ja sam,
ustvari, bjeao Rahimi i onom pismu koje je proitala u Suhodolu: - Idem na lijeenje u
inostranstvo... Lake e ti biti kada me vidi u protezama. Volim te vie od sebe. Tvoj Jakub.
P.S. uvaj djecu!
Iz oiju osumnjienog za ubistvo, kliznula je suza. Glavni sudac je lijepo vidio kada je
kliznula niz obraz i otkinula se na pod. Njegovo tvrdo srce omekala je ta slika i on e, u
nemoi da bilo ta bolje kae, izustiti ovo:
- Jakube, gore glavu!
- Bilo kamo i kako da gledam, ja, gospodine sudija vidim samo jedno: njeno lice! -
kazat e Jakub, da bi nakon kratke stanke nastavio priu.
- Bilo ta da mi govorite, ja, gospodine sudija, ujem samo jedno: Rahimin glas! Taj
njen lijepi glas, mirniji nego ikada, kazao mi je da je pogrijeila. ekanje se oduilo. Njeno
srce je zatrovao drugi mukarac. I djeca su izgubila iz vida oev lik, kazala je: - Pitaj svog
Kerima! - kazala ja Rahima i okrenula se naem sinu koji je lijepo nauio izgovarati moje
ime.
 Umjesto odgovora, moj sin je potrao u zagrljaj babi.
- Koliko me voli, sine? - pitao sam ga.
Rairio je ruke: - Ovoliko, babo!
Te Kerimove ruice su mi kazale da me vole onoliko koliko ih je mogao rairiti.
erka, Kerima, starija tri godine, kazala je onako kako joj je srce apnulo: - Babo, zar treba
da ti to kaem... pa zna se, volim te. I mama... I mama te voli!
Saekao sam Rahiminu rije.
utjela je.
- Voli li me jo, Rahima... ovako... pogledaj me?! - priupitah je.
utjela je.
- I njena utnja mi je kazivala da nije vie ona Rahima iji je i dah kazivao da pripada
meni. Zadrala se samo istina u njoj. Sve drugo je bilo tue. Tue oi. Tue lice. Tue tijelo.
Tua dua. Sve je bilo tue u njoj i na njoj. Sveee!
Dozvolite gospodine sudac, da i ja kaem jednu... - oglasio se prvi put, branitelj
okrivljenog: - Jakube, da li je ubijena i jednog trenutka pokazivala znakove kajanja...?
Okrivljeni je ljutito reagovao: - I bez vaeg upada kazao bih ono to sam vidio u
Rahiminim oima. Nije to bio znak pokajanja, ni znak prezira, ni mrnje... Na zlo me je
navelo njeno saaljenje!
- Kako to mislite, Jakube uniu? - oglasio se i tuitelj iz ijih je oiju sijevnula sablja. - ta
vas je moglo natjerati da ubijete? Da ste samo jo koji minut saekali, sve bi bilo drukije...
Nije li tako?
- Vae otre rijei nee vratiti Rahimu meu ive. Nee je vratiti ni pravedna presuda
koju oekujem, ali ni moje objanjenje ta me je navelo da dignem ruku na onu koju sam
volio... Gospodine, nije to bila ni ljubomora to je Rahima prigrlila drugog dok sam davao
duu Bogu, a Dragi Bog je nije htio... Bila je dovoljna samo jedna jedina rije da ne uinim
ono to sam uinio. Da je rahmetli Rahima kazala 'ne', odustao bih. Nekako bi otpuhao ejtane
od sebe...
Glavni sudac je ustao, skinuo naoari i izustio: - Dakle, kai Jakube ta je bilo
presudno da poini zloin?
Jakub je otvorio usta, ali rije ostade u grlu. Poe se guiti. Imao je osjeaj da je u
njegov dunik kliznula suha oskorua. Progutao bi je, ali nije mogao. Iskaljao bi je, ali ona se
nije pomicala.
Donijeli su mu au vode.
 - Zahtijevam najteu kaznu za ono to sam uinio. Ubio sam! Znam dobro da mi ta
presuda ne moe olakati duu, kao to znam da Vaa kazna, gospodine sudija, nije nita u
odnosu na Boiji sud i presudu, ali ja sam u tom presudnom trenutku bio preslab da donesem
neku drugu odluku. Pitanjima sam razbio Rahiminu utnju, a da bogdo nisam... Ona nije nikad
umjela lagati. Izustila je ono to je u sebi nosila...
I muk u sali kao da je pitao: - ta je Rahima izustila Jakubu?
- Jakube, gadi mi se! kazala je ona koje vie nejma. - U vjenom poaru smrti i
nade, samo jedna varnica ivota i ljubavi, bila je dovoljna za svo zemaljsko trajanje koje
odgovaram!
SMRT SMAILA KARUPA

Zar je trebalo da proe petnaest godina da bi se uvjerio kako je Bajruzin Bakal govorio
istinu o smrti Smaila Karupa i onima koji su ga oalili?
Bajruzina nejma da mu traim oprost zbog moje tvrdoglavosti i tvrde odluke da ga
uvjerim kako je bio na krivom putu. Preselio je s ovog svijeta. Umro je ubijeen da je u pravu.
Svojim iznenadnim odlaskom ostavio me je na mukama. Napadaju me utnja i nemo.
Koliko mi moe biti utjeha ovo moje pero i hartija, ako mastilom ispunim prazninu na
bjelini?
Pii Ibrahime! Rije moe biti spas, ako ta rije uspije kazati drugome da si grijeio!
Pii Ibrahime sve onako kako je bilo!
To jutro, Bejruzin mi je donio novine u kojima je bila objavljena vijest o potvrdi
sudskog vjetaka da nejma sumnje oko Smailove smrti. Skonao je ivot samoubojstvom!
Nije bilo tragova nasilja na tijelu. Smail je sam ispleo i sam namakao omu na svoj vrat!
Pa ipak, jedna reenica najdublje je odzvanjala u mojim uima: - Tijelo Smaila Karupa
je visilo na nepristupanom mjestu, sve do dolaska sudskog vjetaka!
- Ti misli da je Smail tako skonao ivot?! - upitat e me Bajruzin, kao da je jedva
saekao da iitam novinsku vijest. - Onoliko koliko bude poznavao Smaila, kladim se, takav
e ti biti odgovor.
- Aaa, koliko ti poznaje Smaila? - izustih, tek da bi dobio na vremenu.
- Misli, valjda, koliko sam ga poznavao? Rei u ti, dok se dvoumi, taman toliko
koliko sam ubijeen da je mrtav doneen na vjeala!
- Moda grijei duu, Bajruzine!
- Znao sam tvoj odgovor, Ibrahime!
- Ali, dobri ovjee, ne tvrdim da ga drugi nisu primorali da uini ono, to moda ne bi
uinio pri zdravoj pameti... - pokuao sam Bajruzinu objasniti mogui razlog za Smailovo
samoubojstvo.
- Evo dokaz su i sve ove dirljive poruke oaloenih na smrtovnicama... itaj!
- Sve te poruke u novinama mogu samo rasplakati one koji su malo, ili nimalo
poznavali Smaila Karupa kazao je Bajruzin i kiselo se nasmijao. Bolan ne bio, Smajo je vie
volio ivot od nas obojice!
- Bar proitaj poruku Smailove stare majke - rekoh.
 - E, to je ve neto sasvim drugo, moj Ibrahime. Jedino u te suze vjerujem kazao je i
ustao. - Rije majka puni usta. Ona je jedino iskreno oalila, ali ne i prealila dijete. Bojim se
njenog bola!
- A Smailov brat... Sakib? Evo da proitam ta pie: - Brate, bol mi razdire srce i
duu...! Nije valjda...
- Pusti Smailovog brata, svega ti! - Bajruzin je, u ljutnji, zguvao novine i poeo
nervozno hodati oko mene. U jednom trenutku, kada sam oekivao da e poeti vikati, sasvim
mirno je nastavio govoriti:
- Smail je nekome smetao, bratu, eni..., nekom jeste. Saznat e se nekad istina, ali
kakva fajda od saznanja koje ga nee vratiti meu ive. Kako bude vrijeme odmicalo, na svim
tim smrtovnicama i podsjeanju koje oaloeni piu radi ivih, rijei tuge e izblijediti. Moj
dobri Ibrahime, jedino e ostati usamljena meu oaloenima majka Hatema-hanuma, ako ne
umre od tuge prije.
- Moda ti zna neto vie - jezik me izdade. - Krije li neto od mene, Bajruzine?
Izgovoreno vie nisam mogao vratiti i gotovo sam naslutio ta e se dogoditi.
Bajruzinovi obrazi dobie boju ruja. Gotovo da sam osjetio njihovu toplinu...
- Vidi, ti ne poznaje ni mene - kazao je zauujue mirno, iako sam znao da je
najmanje ostao miran u sebi. Dogodilo se ono najgore. Zautio je. Govorio sam i ono to
nisam mislio i hodao oko njega. Kada sam se uvjerio da sam poeo izgovarati gluposti koje su
nas obojicu vrijeale, u nemoi da probijem zid Bajruzinove utnje, pognute glave napustio
sam Bajruzina. Bez pozdrava.
Sutradan smo se ponovo sreli. Saekao je da ga prvi pozdravim. Njegovu rije sam
doekao kao olakanje. Kamen mi je pao sa srca.
- Otiao sam od tebe, a da nisam bio naisto ostavljam li te uvrijeenog ili bijesnog -
rekoh.
- Nisam bio ni jedno ni drugo mirno je kazao. - Iskreno kazano, alio sam te!
- Mora i mene razumjeti - izustio sam iskreno. - Ni jedan dokaz nije dovoljan da me
uvjeri u suprotno. Ni tvoji dokazi nisu dokazi!
- Ali Ibrahime, ti sumnju gura za vrata, a to je ve neko polazite za ozbiljniju
raspravu o zagonetnoj smrti naeg prijatelja. U svoj toj tvrdoglavosti, gdje ti je dua
Ibrahime?
- Ovdje za duu nejma mjesta - rekoh i pogledah ga u oi. - Nee valjda kazati da si
vie volio i potovao Smaila od mene. U najmanju ruku voljeli smo ga obojica po razumnoj
mjeri, manje-vie, isto!
 - Moda si u pravu, ali danas sam ti donio neto to bi donekle moglo izmijeniti tvoja
promiljanja - kazao je i gurnuo mi pod nos Smailovu knjigu pripovjedaka San o sutranjem
danu. - Evo, jo jednom iitaj njegovu priu Prokosi ili bilo koju drugu, pa e se na najbolji
nain uvjeriti da nejma niega to pomrauje razum. Nieg!
Znao sam gotovo svaku Smailovu priu bar onoliko koliko i Bajruzin. Znao je to i on.
Zato mi gura pod nos neto to obojica znamo? Takva pomisao imala je moda i jedini
odgovor: trebalo je da odagnam i njegovu moguu sumnju da Smailove pripovjetke ne moraju
znaiti i odraz njegovog vanjskog ivota. Rekao sam ono to sam prvo pomislio:
- ivot je ipak ostao izvan korica ove knjige!
- Lud si, Ibrahime!
- A ti sumnja u sebe!
- Kako to misli? - pogledao me je Bajruzin, a taj pogled mi je kazivao da znade i
zato sam mu to kazao. Za trenutak je zautio, dovoljno da mu vratim dug.
- Dakle, ni ti ne moe biti siguran da je Smailu neko zlo uinio!
- Mogu! - nije se dao zbuniti. - Moda sam ekao ovu priliku da te podsjetim na
njegovu pripovjetku Grijena ljubav, u kojoj mladiu Igbalu nepravdu ini roak Nermin. Ni
Begzada, koju je mladi vie volio od sebe, prisjeti se, nije ostala bezgrijena...
- Da, ali to je pripovjetka - odgovorio sam, u detalje se prisjeajui Smailove
pripovjetke, koja je po knjievnoj vrijednosti bila u sjenci drugih njegovih pria.
Bajruzin se nije pomirio sa mojim miljenjem. Naglas je iitavao neke djelove
pripovjetke, traei nekakav dokaz za ono to e kasnije potkrijepiti sumnjom. U pauzama je
govorio o Smailu, prisjeajui se njegovih izjava za kafanskim stolovima i gradskim
itaonicama. U sklapanju mozaika izmeu zapisanog u pripovjetki i onoga, ega se mogao
prisjetiti kazat e sa kaiprstom na sljeponici: - Boe, ako grijeim, oprosti mi grijehove...!
- Ne razumijem te o emu govori - rekoh.
- Ipak, ba ova Smailova pripovjetka mogla bi biti kljuna u odgonetanju tajne koja
nas mui - podigao je glavu Bajruzin i gledajui kroz mene, nastavio govoriti: - Da, ovo jeste
pripovjetka, ali i ono to se bojim kazati. Od Boga me je strah. Boe, ako ima Begzade u
Smailovoj Paiji i Nermina u Sakibu, onda nejma nikakve sumnje... zlo su poinili naem
Smailu Karupu!
- Ne grijei duu, Bajruzine!
- Grijeh pripada meni a istina Bogu - uzdahnuo je sa suzom u oima. Te suze, koje su
domalo kliznule niz Bajruzinove suhe obraze, ugasile su u meni elju da bilo ta kaem.
zautio sam kao i on.
 utnja je trajala danima i mjesecima.
U sve rjeim susretima sa Bajruzinom Bakalom razgovarali smo o svemu drugom,
samo ne o Smailovoj smrti. Jednom, i vie ni jednom, on e kazati: - Moja bolest je bra od
istine koja e moda tebi biti suena!
Bajruzin je umro na putu do klinike za plune bolesti. Uguio ga kaalj.
Pridruio sam se onima koji su na crnim stranicama novina ispisivali tune poruke
mrtvima da bi ih ivi iitavali i prosuivali o dubini bola. ta sam ja mogao kazati onome
koga nejma i onima koji e saznati koliko me boli njegov odlazak?
Savjet sam potraio kod Smailove majke.
- Sinko, ako preuti, ne valja. Ako napie ono to srcem ne misli, grijeh je - kazala
je starica.
- ta ako ni rije ne umijem zapisati, majko?
- Ako si vjernik, daj u damiju da za njegovu duu proue vjernici. Tako e najbolje
nai mir u svojoj dui - izustila je starica i podigla glavu s jastuka. - Ja to redovno inim za
duu mog rahmetli Smaila!
- Ali, za vau tugu i novine znaju. Trebam li isto initi?
Starica je nakon mojih rijei vratila glavu na jastuk, a potom me zamolila da stegnem
povez oko njene glave. Kako je gotovo aputala, morao sam prinijeti uho da razaberen njene
rijei.
- Koliko si poznavao mog Smaila?
- Dovoljno da sam ga volio, majko!
- Iii, samo toliko...?
- Zar to nije dovoljno?
- Nije dijete, nije! Ono u novinama nisu moje rijei...
- Ali...?!
- Posluaj me dobro: ja sam majka sa dva srca! Jedno je otilo sa Smailom, a drugo je
ostalo uz Sakiba. Ovo drugo nazor kuca...
- Majko, nije valjda...?
- Jeste sinko! Ali i on, Sakib, je moje dijete. Strah me je dehennemske vatre koja ga
eka. Snahu Paiju alim!
Smailova majka me je zaklela da naao ne uinim Sakibu. Ponovila je: - I on je moje
dijete!
Kao nikada tako zatrebao mi je Bajruzin Bakal. Da li je uo moj krik tuge na onome
svijetu?
 Nakon moje poruke objavljene u novinama da mu traim oprost na ovome i onome
svijetu, otiao sam na njegov mezar. Poljubio sam nian i prouio Fatihu za njegovu duu.
Kad sam bio uvjeren da sam najzad naao mir svojoj dui, na polasku, javio mi se Bajruzinov
glas.
- Ibrahime, opet misli samo na sebe! - kazao je glas.
Prvi put sam od Bajruzina Bakala bjeao, bez mogunosti da ikamo pobjegnem.
Bjeei, ustvari, ja se samo vraam njemu.
KAZNA

Proljee je stizalo u Zabinicu, a uitelj ahzudin Kodro je umirao.

Leao je pored odkrinutog prozora, na tvrdom i uskom krevetu kojeg je kolski
podvornik Bajro Kos sklepao od bukovih dasaka koju godinu prije nego to je preselio na
seosko groblje u Jasiku. U amanet, ostavio je stari dobri Bajro i onu policu za knjige koja je
visila na zidu, vrh uiteljeve glave. Dok je bolesnik mogao duhaniti, a motao je ljutu
hercegovaku kiju tridesetak godina, sluio se i Bajrinom mutiklom od drenovine. Eno je
izmeu 174. i 175. stranice romana Dervi i smrt, tamo gdje se uitelj zadrao na ovakvoj
Selimovievoj misli: Moda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno
za mrnju, drugo za ljubav. Ovo to imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora,
moj ivot i moja smrt, sve to pripada Bogu, Stvoritelju svjetova... I zadnje vrijeme, mutikla
je sluila uitelju samo za obiljeavanje stranica, kada bi umoran od sebe, svoje boljke i tue
misli, prilijegao da predahne.
Sada, kada se bolest razbuktavala buenjem Proljea, koje je uvijek kasnilo u ovu
bosansku zabit, uitelj je morao odustati od itanja. U napadu bola, koja je kidala misli,
bjeao je u sebe. Iako nije imao vie nikakvog zadovoljstva i od najljepe spoznaje, traio je
odgovore koji bi mu mogli pomoi da zaboravi ono to nije zaboravljalo njega - bol! Bilo je to
i svoenje rauna sa samim sobom. Izmeu zdrave misli i smrtonosne rane to je zaustavljala
dah, smetalo mu je najvie ono to uje pod prozorom.
- Kome je danas red da njeguje uitelja?
- Nije tvoje da o tome misli. Sve se znade!
Ovisnost od drugih bila je uiteljeva stvarnost i mora. I od takve spoznaje je bjeao
tamo gdje je - bio komotniji. U prolost.
ivot mu je u kasnim godinama dodijelio i takvu nevolju da mora prihvatiti, htio to on
ili ne, tuu ruku koja ga je zadahnjivala hladnom vodom i toplim napitkom. Bio je svjestan da
bi bez takve pomoi umirao u jo teim mukama. Ovako, morao je sluati one koji su mu na
bolesnikom jastuku dizali glavu, prevrtali ga i presvlaili, gonili ga i molili da jede ono to
nije mogao jesti i pije ono to njegova ljuta rana nije dozvoljavala da pije.
Bio je prinuen da ini ono to drugi misle da je najbolje.
De, uo, zadahni duu!
- Ne mogu!
- Mora!
 Ponavljalo se to gotovo u isto vrijeme, samo su se mijenjali oni koji su, manje ili vie,
brinuli o njemu. Svi drugi su bili uspravni, pokretni, govorljivi i nadmoni, samo je on bio
dolje, u leeem poloaju, utljiv i nemoan. Pa ipak, sve se mijenjalo, u navikama i
ponaanju onih koji su bili iznad njega, mijenjalo se vrijeme sjenke po zidovima, umovi s
one strane prozora, samo je rana u prsima jednako stezala. Kada je nije uspio potisnuti ni
pomjeranjem, a u tome su mu pomagale tue ruke, bjeao je u sjeanje.
Kao da je bilo juer.
Dovezoe ga na otvorenom kamionu do uske i strme staze koja je poput ledenice visila
s vrha planine. Kako je vani i dah ledio, voza je samo promolio glavu kroz prozor kabine i
naredio mu da iskae. Ubrzo je ostao sam u snjenoj pustahiji za koju su mu kazali da se zove
Zabinica. Od tog trenutka poinjalo je njegovo prevaspitavanje, kako je pisalo u
zapeaenoj koverti koju je morao predati u ruke sekretaru partije u Mjesnom uredu
Zabinica.
Zakoraie u nepoznato svjestan da uvijek ima gore od goreg. Zbog poinjenog
partijskog grijeha mogao je zavriti na Golom otoku, ili, moda jo gore - mogla ga je
progutati crna no! Ovako, dobio je nekakvu Zabinicu koja ga je doekala hukom studenih
vjetrova i zavijanjem kurjaka.
No je poinjala s njegovim penjanjem uz planinu. Tom uskom i strmom planinskom
stazom, kojom su i divokoze s mukom hodile, zagazio je nogom gradskog mladia, sina
poznatog intelektualca to je radi svoje antikomunistike ideologije izbjegao iz zemlje. Bijeg
na kapitalistiki Zapad spasie glavu profesora Kasima Kodre, ali e zato njegov sin, dok
crveni budu vladali, morati dokazati da je roen kao kopile u familiji Kodra. I takav teret
morao je iznijeti na vrh planine i ko zna dokle ga treba jo tegliti...
Prevaspitavanje je poelo posrtanjem i klizanjem, ustajanjem i pentranjem kako je i
jedino bilo mogue. ahzudin Kodro je promrzlim prstima grebao uz strmu stazu, svjestan da
je svako odustajanje kopanje vlastitog groba pod planinom.
U njegovim promrzlim uima je odzvanjalo: - ahzudine Kodro, pozdravi se sa
hladovanjem ispod gradskih kestenova. Vas, gradske mamine maze, samo planina, munje i
gromovi mogu nauiti ivotu!
Glas crnog avola, koji je nosio konspirativno ime Mrki, odjekivao je u svakom ulu
ahzudina Kodre koji je padao i ustajao.
Sjea se: padao je na pomisao da nee uspjeti kao uitelj na selu, a ustajao, napadnut
prijetnjom Mrkog: - Sluaj uo, ja posljednji ocjenjujem!
 I strah od nepoznatog, koje se oglaavalo zavijanjem kurjaka i huktanjem sovuljage,
gonio ga je naprijed.
Predahnue na vrhu planine, da bi odmah potom jauknuo u spoznaji kako je
nadmudren od onih koji su ga ostavili pod planinom. S kamiona je gurnutna stazu koja je
vodila preice, potroio je vrijeme i snagu, a odmah iza planine zaobilazni tvrdi drum pokazao
je svu njegovu zabludu. Tamo gdje je stigao, mogao je stii zaobilazno, lake i bre. Ovako,
morao je trei stii do naselja Zabinica...
- Kud god hodio, mora stii do partijskog sekretara do jutra! - grmio je glas Mrkog,
ije je oi i ui imala i ova pustahija koja se zove Zabinica.
Koliko je od tada vremena prolo? Bolesnik e jauknuti od bola, ali jo vie od
spoznaje da mu je ivot prohujao na partijskom prevaspitavanju u Zabinici.
Ostao je tu, omladio se, ali nekim udom nije pustio korijenje: - Jesam li i tako
kanjen? - upitae se jednom, i ne jednom, svodei zadnjih godina raune o onome to je bilo
i onome to je trebalo biti.
U jedno je bio siguran. Sav se predao radu u koli. Nauio je prvim slovima brojne
generacije uenika. Poput mrava teglio je tu mrvicu od rijei koja je usreivala druge, i u tom
zadovoljstvu da drugima bude lijepo, istrajavao na studenom vjetru, dugim noima i
beskrajnoj komotnosti.
Drugi su ga upozoravali: - Zaboravlja na sebe!
Takvima je klimao glavom, davao im za pravo, ali nije se mijenjao. Odlagao je odluku
za kasnije, uvjeren kako uvijek ima vremena za promjene.
Obian svijet, kakav samo i moe biti na planini, gdje se po huku vjetra nasluuje
sutranji dan (u kome e se otkloniti greka ako se nije stiglo danas), izbjegavao je savjete
onome koji ui druge. Pa ipak, oni koji su u seoskom uitelju vidjeli obinog ovjeka, od krvi
i mesa, nisu izbjegavali da ga upitaju:
- Uo, zato se ne bi oenio?
- Ima vremena! - odgovarao je. Vremenom, navika e uiniti svoje i svijet e prihvatiti
uiteljevu odluku kao sudbinu. Od etrdesetih godina uinog ivota, kada su sve vie
izostajala ili sasvim iezla pitanja o enidbi dogodie se ono to se obino dogaa neenjama
- misao o enama poprimie sasvim drugi oblik! One su potrebnije za sve drugo samo da ne
budu ivotne pratilje. Ili, kako bi to jednom uitelj kazao:
- Bez enske glave je teko, ali neka je podalje od mene!
Takva misao, koja je gasila svaku uiteljevu elju za enidbom, ostavila ga je bez
korijena. Kasnije, kada ga zdravlje bude nainjalo kao crv jabuku, vraae se svojoj greki ali
ve je bilo sasvim kasno da neto promijeni. Na golom kamenjaru i na jakim vjetrovima, bez
korijena, postao je lahak plijen za sve nedae koje sa sobom donosi ivot i planina.
Jedino zadovoljstvo koje je odravalo ahzudina Kodru bilo je beskrajna sloboda u
prostranstvu Zabinice. Dodue, takva sloboda e stii kasnije, kada ga ideolozi jednoumlja
budu zaboravili u brdima, ali zato je, doekavi je najzad poslije tekog straha i jo teeg
iekivanja, mogao osjetiti svu ljepotu koju ona kosi sa sobom.
Bjeei od onih koji su ga ga prognali iz grada, uitelj e zaboraviti grad. Za cijeli
radni vijek uiteljevanja. Moe se na prste jedne ruke nabrojati koliko puta je siao s planine.
U grad je silazio samo kada je morao. Sve drugo to je trebalo uraditi u gradu obavljao je
njegov najiskreniji prijatelj: kolski podvornik Bajro Kos. Beskrajno je vjerovao tom
dobroudnom gortaku koji je gotovo cijeli svoj ivot proveo u koli, a da nije znao jednog
jedinog slova. Potpisivao se placem desne ruke!
Nerijetko bi uitelj drugima kazivao ovo: - Moj Bajro se moda ne zna potpisati, ali
zato znade svaku zvijezdu i sazvijee u kosmosu. Pitajte ga!
Evo, i njegova dua e za Bajrinom, na izdisaju je, a jo nikada nije saznao jedan od
najvanijih odgovora: ko je koga vie volio i potovao? On Bajru ili Bajro njega?!
I u napadima bola, nasmijeie se, na pomisao da e se moda sresti u smrti.
U trenucima, kada je bol poputala ili mu se tako samo inilo, stizao je tamo gdje vie
korakom nije mogao stii. Na Bajrin mezar. Sve je tako svjee ostalo u oima. Uz onaj
kameni nian, poboden iznad Bajrine glave, posadio je ruu. Prva rua procvjetala je pored
njegovog imena, a nije ga zaklonila. Godinama kasnije imao je muku sa rascvjetalim i
rairenim grmom koji je sakrivao niane. Velike, crvene rue prekrile su i sakrile Bajrin mezar
od oiju, ali on, ahzudin Kodro, i iza sklopljenih oiju mogao je vidjeti dragi lik kolskog
podvornika.
U takvim mislima upitae ga oni koji su mu zadahnjivali duu hladnom vodom i
toplim napitkom: - Uo, ima li neku elju?
- Imam... imam! - rije mu je potiskala jeanje.
- Moda eli da te odnesemo u grad?
- Boe sauvaj!
- Sve to bude u naoj moi, mi emo... kai elju, uo?!
- Kada umrem... zakopajte me... - zaustio je bolesnik, ali nije izustio.
U radoznalosti, brzi su bili oni koji su stajali vrh njegove glave: - Gdje, uo?!
- Pored moga Bajre! - uzdahnuo je i predahnuo bolesnik.
Njegova odluka, i po izrazu lica, bila je mehlem za ljutu ranu.
 U iekivanju onoga od ega nije mogao pobjei, bolesnika je naputao strah, ali i
volja za ivotom. Od bola i iscrpljenosti poee gubiti svijest, a time i slike koje su ga
uvjeravale da jo traje njegova borba za zrak i vodu. Ova posljednja borba bila je tea od svih
drugih.
A proljee je stizalo u Zabinicu.
 III
Kako se nita ne dogaa sluajno, ahzin unuk Harun je
morao rei ono to je svojim oima vidio: - Majko, bijela
golubica mi je prhnula iz sna... Kada sam priao prozoru,
ugledao sam je kako oblijee oko naeg nebodera.
BIJELA GOLUBICA NAD NEBODEROM

Za staricu ahzu Duran, ivot u neboderu bio je tiha, ubitana patnja.

Poput stabla, kojeg je jo samo poneki zeleni list odravao u ivotu, poinjala se suiti
u korijenu.
Ova neobino sitna ena, ije je poutjelo i porama izbrazdano lice uramljivala ista,
tamnozelena amija, imala je sve to joj je dua mogla poeljeti. Sve joj je bilo na dohvat
ruke. Nudilo joj se da bira i probira, od najsonijeg zalogaja do najslae kapljice. Ono, ega
moda nije bilo drugdje, moralo je, za nju, biti u ormanu i policama, od hodnika do njene sobe
s pogledom na sarajevska naselja Boljakov i Bua potok.
Imala je ova dobroudna starica i vremena na pretek, pa mogla je, po volji, birati kako
da ga troi. ta god da je uradila, od mindera u velikoj trpezariji do mehkog leaja na
ustakljenom balkonu, niko joj nee prigovoriti, niko zasmetati!
Bila je u svakom trenutku povlatena od onih s kojima je dijelila vrijeme i prostor u luksuzno
opremljenom i komotnom stanu na jedanaestom katu bijelog nebodera na Alipainom polju.
Nudili su je i molili: - Uzmi neno, za tebe smo kuhali!
Uzimala je zalogaj, tek da koga ne povrijedi, otkidala mrvicu i zatvarala usta.
- Majko, sve to ti dua zaite, hou i mogu ti dati - budio ju je sin Refik.
U njegovom mehkom glasu osjeala je svu zahvalnost Bogu za svaku mrvicu nafake, a
odmah potom svu panju koju sin moe pruiti majci, ali nije mogla protiv neeg to je bilo
jae od nje. Pomilovala bi ga pogledom, zahvalila se i molila da joj oprosti.
- Boli me tvoja briga, sine - izustila bi tiho, gotovo neujno.
Ono, od ega je bjeala, stizalo ju je.
- Ali, mora mila, makar zalogaj... - bio je uporan Refik - zadahni duu, makar
kapljicom mlijeka!
- Sine, uur, imam svega... i previe! - uzdahnula bi, ali tek toliko da ga ni uzdahom
ne povrijedi. - Dragi Bog e dati da sve ovo izdobri... Hoe, hoe sine!
U poetku je uspijevala prikrivati tegobu u dui. Odravala ju je nada da e se brzo
otvoriti putevi prema Drini. Vratie se tamo gdje je pustila korijene. Zamladie rane na dui,
im korai nogom u prostranu avliju u kojoj se raskrilila kua kakve nejma u cijelim
Hajgiima. Dovoljno e biti da pihne vodu sa esme i oi e joj se razbistriti, a dua e se
razletiti na sve etiri strane poput golubice.
ekanje se oduilo.
Utjehu je traila u razgovoru.
 - Moja ti, snaho, ja sam ti poput stabla izvaljenog iz zemlje... Suim se. Sve je manje
snage u meni!
- Neka majko, ne misli na kuu... - pokuala ju je umiriti snaha Vasvija - evo, i ovo je
tvoja kua... i mi, tvoji... u kui!
- Nije moj vazduh! - branila se.
Snaha bi uutila. Od nemoi.
Starica je nastavljala priu.
- Ovdje sam ti, moja ti, ko ptica u kafezu...
Dugo su joj krili istinu: kua u Hajgiima je izgorjela jo u prvoj godini rata. Zajedno
s kuom izgorjelo je sve to se godinama kuilo. Ostao je samo kamen.
Odlaganje istine najmanje je pomoglo starici. Ona e, u njenom iekivanju, odjeknuti
jo bolnije...
- Boe, zato nisam i ja s kuom izgorjela! - jauknula je.
U elji da je privoli da jede i tako sauva snagu, sin je mimo svoje volje, gubio mjeru:
- Majko, pihni makar kap vode!
- Ali, sine, i kap je puno...
- Molim te majko, kap... k-a-p!
- Ne mogu!
- Mora mila... de, otvori usta!
Popustila bi, kako ga ne bi povrijedila. S bolnim izrazom na licu otvarala je usta i
kapljica bi nekako kliznula niz suho grlo. Iz sitnih oiju kliznule bi krupne suze.
- Ujede me za utrobu, sine!
- ta je jedna kap majko?
- Vrh noa u ivoj rani!
- Kai mi majko, ta ja da radim?
- Moli te majka, da navikne na moju bol... da bar tebe ne boli - branila je sebe i sina.
Od onog dana, kada su joj otkrili istinu o kui u Hajgiima, uvjereni da e joj bar tako
donekle ugasiti elju za povratkom, odbila je da je izvedu izvan nebodera.
- I da sam ptica, vie nejmam kamo odletjeti! - kazala je.
Refika, Vasviju i djecu nije smjelo izdati strpljenje. Nije ni moglo jer ova dobroudna
starica, u kojoj je strujala njihova krv, nije niim zasluivala da je neko pogleda poprijeko. I
takva, s bremenom tegobe, zabraena i zamiljena, plijenila je ljubavlju i potovanjem. Njen
blagi pogled je umirivao, a glas odmarao. Njeno prisustvo, u bilo kojem kutku, inilo je veliki
stan toplijim i punijim. Iako je hodila i dihala gotovo neujno, ukuani su osjeali i toplinu
njene sjenke. U svakom djeliu prostora osjeali su dah i miris tog dragog bia.
Bila je lijepa navika i teka briga.
Vie od drugih patio je Refik.
Svoju brigu o majci iznosio je iz nebodera.
- Bog mi je svjedok, nita mi nije teko, sve inim i sve bi uinio da joj olakam dui,
da mi, sirotica, ne pati - govorio je prijateljima i alio se: - Vehne mi pred oima!
- Opet ti, Refik, najbolje znade svoju majku... - doekivali su ga iskreno i savjetovali
onako i onoliko koliko su znali i mogli.
- Majka ti je, nemoj nita da ti bude teko... Ti ne smije ostati bez snage!
Vremenom, kako to obino biva, ljudi su ga sluali, ali sve manje brinuli njegovu
brigu. Njegovo jadanje postae navika. Ostae sam u svojoj tuzi, preputen sebi i svojoj nadi.
Kad bude posustajao od bola, shvatie da ga ipak najbolje razumije ona, zbog koje je patio.
- Blago meni, nemoj ti... Dosta je da jedno pati! - doekivala ga je na pragu.
- Nisi ti meni briga, majko... nisi! Ti si moj mehlem za rane. - branio se.
- Ali, majka sam ti, znam te... - proaputala bi.
U zagrljaju, kako se samo majka grli, ni manje ni vie nego onako i onoliko koliko joj
nee usporiti dah, Refik je shvatio svu svoju nemo da neto sakrije ili neto ljepe kae to bi
obje due umirilo. Pod dlanovima je osjeao svu krhkost njenih ramena, u venama usporeno
strujanje krvi, pod dahom njen drhtavi dah poput lista koji jo treperi na vjetru...
Iz njenih tunih, ali lijepih oiju, potekle bi suze i kliznule niz suhe obraze. I prije
nego to bi Refik ita izustio, kazala bi: - Neka sine, moje je prolo... Ti gledaj na svoju djecu
i svoju Vasvu!
- Nemoj tako majko... boli me! - nekako je izustio.
- Mora znati, blago meni, da od ove boljke, nejma lijeka...
- Ima, ima majko - kazao je glasom djeteta, da bi potom progutao suhu oskoruu - nai
emo ga da je na kraju svijeta!
- Sinko, zato ii tako daleko i gubiti vrijeme... - pomilovala ga je pogledom punim
ljubavi, a onda, u pomisli da ga isuvie mui ili, ne daj Boe, vrijea, zamolila je da priaju o
neem drugom.
- Sinko, ne valja se u Boije petljati... - kazala je i pomenula imena Refikove djece.
Uslijedilo bi Refikovo pitanje olakanja: - Sluaju li te, majko?
- Dakako da sluaju! Blago meni, da mi nije njih bre bih kopnila, a ovako, zagovore
me i, bezbeli, uspiju me nasmijati - vraala se vedrina na izborano lice starice.
 I Refiku bi lahnulo. Shvatao je da e najbolje pomoi majci ako bude promijenio sebe.
Odluio je to vie govoriti o djeci iz koje je crpila posljednju snagu, pa i onda kada je priao
o njihovim problemima. Na tom preostalom kopnu nade, okruenom brigama i patnjom,
starica je due i ljepe priala o malom Harunu, koji je visinom dosezao do njenih ruku uvijek
spremnih da ga prihvate u zagrljaj.
- Isti je, sunce ga grijalo, moj rahmetli Jusuf... Ima njegovu ehru, a Vallahi, i njegovu
narav - govorila je i mislima se vraala u naputeni svijet iz kojeg je izgurana tuom voljom i
tuim zlom. - Jah, jaaah! - potvrivala je to bolnim uzdahom.
Refik bi tako neto naslutio, kako bi je odvratio od misli koje su joj bile voda i zrak,
povisio bi glas na malog Haruna.
- Harune, zato nisi poljubio nanu?
- Ne rui dijete... - prenula bi se starica. - Odjutros se ljubimo i nikako da se izljubimo!
U takvim trenucima, Harun je bjeao u zagrljaj starice i onoliko koliko je dugo ostajao
u njenom zagrljaju, ona je bila tijelom i mislima u neboderu.
Ono od ega je Refik bjeao, krijui i od sebe da je tako, stiglo ga je kada se najmanje
nadao.
Jedno jutro, kada mu je glas majke otvorio oi, ugledao ju je vrh svoje glave. Stajala je
pored kreveta i smjekala se. Kada je bila uvjerena da se oslobodio sna, spustila je dlan ruke
na njegovu prosijedu kosu...
- Uranila majko, kako si? - upitao je ne diui glavu s jastuka.
- Dobro, dobro sine... - kazala ke uz smijeak koji razgaljuje duu. - Nikad nisam bila
bolje sine!
Podigao se da je bolje uje.
- Zato si tako rano ustala?
- Dobri Melek me poslao da ti ispriam sine, kazala je tiho, ne skidajui osmijeh koji
je nurom sijao sa njenog lica. - Ovakav san sam samo mogla poeljeti... nije krila radost.
Refik je protrljao oi da je bolje vidi. Nikada mu, pomislio je, nije bila ljepa u svojoj
vedrini. Sijala je od zadovoljstva.
Ono to e majku jo vie razvedriti, sina e rastuiti.
- Vraam se, sine, u nae Hajgie... - kazala je i poela lomiti prste od dragosti - jo
danas... prije akama, sine!
utio je dok su ga suze umivale.
- Ne plai, majkina duo...
Zajecao je.
 - Treba da se raduje zajedno s majkom, a ti plae - pomilovala ga je i drugom
rukom, a onda sjela pored njega. - Sine, u snu mi je tvoj babo Jusuf poruio da doem... Ti
zna da sam tvog babu uvijek sluala... Ne mogu ga ni ovog puta odbiti...
- Dobro, dobro majko... - jedva je izustio.
- Tvoj fini babo je i za tebe poslao poruku...
- Kakvu poruku majko?
- Da pazi na sebe, na djecu i snahu Vasvu... prvi put je pustila suzu. - I kazao ti je,
da ne ometa majku na putu... da me s osmijehom isprati... Ne moe babin mezar ostati
usamljen u naim Hajgiima!
Refik je osjetio potrebu da je Vasvija pored njega. Kao nikada tako, zatrebala mu je.
Pogledao je u pravcu sobe, u kojoj je spavala sa djecom. Ustao bi da je zovne, ali nije mogao
na svoje noge. Zovnuo bi je, ali nije imao glas.
- Majko, ti nee jo ii... - kliznuo mu je jezik kao u djeteta.
- Oprosti, ta ja ovo govorim - progutao je oskoruu.
Njegovoj dui bilo je tijesno, ali srce nije kasnilo za majkom i zemljom i ivom
Drinom.
- Razborito govori sine... Ni ja to ne znam, ni ja... Jedino Dragi Bog zna kada u
prekoraiti prag - kazala je mirno, da bi potom spustila ruku na njegovo rame. - Halali majci
to sam te bihuzurila... Majka sam ti, i ako sam... oprosti, rodila sam te...
- Ne govori mi tako majko... - zamucao je, od tuge koja ga je guila, da bi potom lahko
izustio ono to je nosio u srcu. - Halal ti bilo i na ovom i na onom svijetu!
Zagrljajem je kazao koliko je voli.
Njihov jecaj je probudio Vasviju.
Kada ih je ugledala uplakane, preblijedila je. U dva koraka je bila ispred njihovih
nogu. Klekla je.
- Govorite, ta je bilo?
- Nita Vasvo... - mirno je kazao Refik - ljudski je i da se zaplae, je li tako majko?
Umjesto odgovora, osjetio je stisak njene ruke. Ta posljednja snaga koja je krhku ruku
majke inila jo toplom, govorila mu je da uti. utnjom e olakati svima.
Taj dan Vasva i djeca bili su poteeni razgovora izmeu sina i majke. Ono to se nije
moglo sakriti, izustila je ahzina snaha za kahvom: - Danas nam je najljepi dan, jer ne silazi
osmijeh s lica moje najdrae svekrve... Boe, neka sve izie na dobro!
U neko doba starica je prilegla.
 Refikovo oko nije silazilo s nje. Lijepo je mogao vidjeti kako blaeno spava. Pored
uzglavlja, u saksiji je treperio list bosioka od njenog daha.
Nije mu moglo promai ni lagahno pomjeranje plahte na njenim prsima. U ritmu
pritajenog daha, treperila je i svjetlost vrh majkine due.
I mio miris majkinog leaja kao da je treperio.
Kada i kako je trepnuo?
U neko doba, priao je na prstima i prinio uho leaju. Nije dihala. Ni onaj listi
bosioka nije treperio. Nije bilo ni one drhtave svjetlosti. Jedino je ostao miris, kojeg je punim
pluima udahnuo, da bi potom bolno uzdahnuo.
Dvije krupne suze su kliznule niz Refikovo lice.
- Ode, izmeu dva treptaja... - zaalio je i gorko zaplakao.
Neko e otvoriti prozor.
Kako se nita ne dogaa sluajno, ahzin unuk Harun je morao rei ono to je svojim
oima vidio: - Majko, bijela golubica mi je prhnula iz sna... Kada sam priao prozoru, ugledao
sam je kako oblijee oko naeg nebodera.
- Duo, to se tebi samo priinilo - kazala je Harunova majka.
Refik je utio. Nade ivota i smrti su ih ekale.
MIRIS KALOPERA

Svaka biljka ne mirie svojim cvijetom.

Koliko je Tahir Pozder uivao u mirisu kalopera, gotovo cijeli svoj ivot nosio je
njegov list za uhom. Bilo ta da je radio, u predahu, posezao je rukom prema uhu, uzimao
miriljivi struak i prije nego bi ga podnio pod nos, vrhovima jagodica protrljao bi list, udiui
i izdiui: - Ovo je moj duhan i moja kahva!
U fojnikoj ariji ko je poznavao Tahira, morao je znati i ovo: kad jednom pomirii
struak kalopera, sve mu je potaman. Nejma nikakvih briga! Ako se kaloper due zadri pod
njegovim neobino povijenim nosem, bilo je vie nego sigurnoda sve njegove lae nisu
isplivale. Brige ga more. Nervozan i zanijet gnjeio je i trljao list biljke tako i toliko da se on
pretvarao u mrvicu. Nerijetko bi se dogaalo i ovo: iscijeenu, miriljavu mrvicu, gurao je u
nosnicu i umrkivao je. U poetku, jo dok njegovo ulo mirisa nije bilo naviklo na tu opojnu
travu, deavalo mu se da kihne. Kihao je i mirisao ono to je njemu bilo slae od kahve i
duhana.
- Duhan je bolest, a kahva troak! - govorio je i onda kada ga niko nije sluao.
Takvo saznanje, koje je inilo njegovu duu mehkom, a srce lahkim, ponio je jo u
ranoj mladosti. Njegov siromani otac, Abdulrahman Pozder, na samrti, izustio je ovo:
- Umrijeh ti sine, a ne napih se prave kahve i ne naduhanih pravog hercegovakog
duhana!
Otac e preseliti na onaj svijet, a ostae njegov glas: - Sinko, najbolja je navika -
nenavika!
Od te noi, kada svom rahmetli ocu nije mogao ispuniti posljednju elju, Tahir je
odluio da tedi. Odrei e se svega onoga bez ega je mogao ivjeti.
- Jedino bez ega ovjek ne moe je voda i nimet. Vode ima! Nafaku je svakome dao
Bog! - kazae jednom. I ne jednom. U ovakvom poravnjanju due i tijela bilo je njegovo
zadovoljstvo. Na tom ostrvu zadovoljstva, miris kalopera kojeg je udisao u dno svojih plua,
bio je vijek uitka. Sveti Boiji dar!.
Uteda, po svaku cijenu i na svakom mjestu, izdvojie Tahira Pozdera od onih koji su
dangubili. Da je mogao, kao to nije, Tahir bi hodio onom stazom koja mimoilazi hlad ispod
stoljetnih stabala i kahvanske bae u kojima se ispijaju skupe kahve i dragocijeno vrijeme.
Meu onima koji su bili drukiji od njega, i navikama i nainom odijevanja, ovaj
nesvakidanji ovjeuljak liio je na zalutalog drala u jatu domaih ptica kojima nisu suene
selidbe u toplije krajeve. I izgledom podsjeao je na tu tuu, udnu pticu. Iz tronog i tijesnog
kaputa, zakopanog jednim dugmetom povrh prsa, virio je njegov dugi i tanki vrat. I povijeni
kljun izmeu izbuljenih oiju, koje su gledale u daljinu, dojmilo je mnoge da kau kako e
Tahir Pozder ipak jednom uzletjeti gore, u nebesa, odakle je pao.
Zbog tih udnih oiju i tajanstvene prie, ovaj fojniki dral nikada nije postao tema
ismijavanja. Vie su ga se bojali nego ga saaljevali.
Svoju nadmonost nad drugima Tahir je iskazivao u mehlemima i ajevima koji su
lijeili i najtee boljke. Jutrom, prije svih, izlazio je iz kue i odlazio na fojniku pijacu.
uvijek na istom mjestu, za istom tezgom, on je nudio spasonosne mehleme. Drugi su
uzvikivali, Tahir je aputao: - Gatka je varka, lijek je moja travka.
Drugi su prodavali krpice i ie. Oko drugih je zveketalo i zvonilo, a oko Tahira
Pozdera je mirisalo.
Niko pouzdano ne zna kada je ovaj udesni vidar poeo spravljati mehleme, kako je
spravljao ajeve, a jo manje kako i od koga je naslijedio umijee spravljanja spasonosnih
lijekova.
O sebi i travama Tahir Pozder bi kazivao ovako: - Ovo van smijem kazati, a ovo ne
smijem. Ni za ivu glavu!
Udiui opojni miris kalopera, fojniki vidar je jednom i vie nijednom izustio ovo: -
Glas mi sve kazuje... Taj glas samo moje uho uje!
Moe li biti da je bilo tako kako je visoki hoda, haddi Feiz Dedan priao, a priao
je ovo, ovako: - Kako plemeniti Tahir Pozder nije ni mrava zgazio, a kako ni muici nije zla
mislio, javljao se Glas Meleka. Taj Glas mu je kazivao kakvu treba travku probrati za svoj
mehlem, a na tue rane...
Drugi su nagaali irei krila mati. Prialo se...
Glas je Tahira Pozdera budio i nou. Po ljekovitu travku znao je ii na vrh Vranice.
Tamo gdje je bila iznikla, javljala se svijetloplavim plamenom. im bi iupao travku, plamen
bi se ugasio...
Glas je travaru kazivao ovo: - Biljku uberi, korijen ostavi!
Kau, nou su Tahirove oi svjetlucale poput eravica. Niko nije vidio, a mnogi su
priali: - Jednom, kada je gledao u drvo, ono je planulo. Zatvorio je oi i vatra se ugasila!
U jedno su bili najsigurniji: kome ovaj tajanstveni vidar spravi mehlem, rane zarastaju!
Ili, bude mu lake...
Pa i takav, u iskrenom nijetu da pomogne drugima, ovaj spasitelj bolesnih imao je
svoje dumane. Meu takvima, naglasovitiji i najuporniji bili su oni kojima je smetalo i
olistalo drvo u ariji. Jednostavno, takvima je bilo sve dosada osim nastranja na slabije od
sebe. Podgrijani ljutom ljivovom kapljicom i bolesnom eljom da se dokazuju kao
kabadahije, jednom, i ne jednom nasrnuli su na fojnikog travara koji je u zakrpama sakrivao
utave novanice.
Susree ga u tijesnom sokaku... Kada je vidio da ne moe naprijed ni nazad, Tahir je
stao...
- Digni ruke! - kazali su mu.
Nemoni Tahir je posluno digao ruke. Nakon pretresa nasrtljivci su nemalo bili
iznenaeni. Tahir nije imao depova, ali ni kese u kojoj se nose dukati.
- Gdje su pare?! - upitae ga nakon mune utnje.
- Znam samo da nisu kod siromaha! - odgovorio je mudro Tahir, ali ga takva
dosjetljivost nee spasiti od onog to je uslijedilo kasnije. Dva naredna dana morao je sam
sebi spravljati mehleme za rane.
Takav kakav je bio, zasmetae i onima koji su u njemu vidjeli ejtana. Jedan od takvih,
prije nego to je odgurnuo Tahira, izvui e struak kalopera iza njegovog uha i zgazie ga
nogama.
- Evo ti na, sad gataj muka gataro! - kazae mu.
Ni prije, a ni tada Tahir Pozder nije odavao znake straha. Niim nije pokazivao da se
boji, ali ni da prezire. Reklo bi se da je prije saaljevao takve. Mirno bi ih pogledao i jo
mirnije se udaljavao.
Onaj, koji je bio najblii Tahiru zvao se Seid Selman. Za ariju on je imao samo jedno
ime - Sarho! Govorilo se o njemu da je stigao odnekud i odnekad iz Hercegovine. Kada je
prestao verc duhana, ostao je u Fojnici. Znano je jo i ovo: dok je bio pri zdravoj, govorio je
etiri jezika. Peti, arapski, je natucao... Oboljee od neurednog ivota i spavanja po vlanim
podrumima. Ostae tajna ta je to Tahira Pozdera primoralo da prigrli Sarhoa, kada se znalo
da je gotovo prezirao ljude koji su rasipali novac i zdravlje. Moda je odgovor u ovome:
nerijetko, u vremenu toplih dana, Sarho je zajedno sa Tahirovim ljekobiljem ostajao prenoiti
na pijanoj tezgi ili pod tezgom.
Budio ga je Tahir: - Sarho, jutro je!
Jo dok je s mukom otvarao krmeljave oi, ranoranilac mu je gurao topli somun pod
pazuh, ali i ljekoviti napitak u boici. ulo se: - Sarho, uzmi prvo zalogaj pa lijek!
Zahvaljujui Tahirovoj panji i mehlemima, Sarho e jo poivjeti koju godinu, iako
su ga ljekari bili davno otpisali. Na denazi je bio i Tahir. Prvi put su vidjeli suze u njegovim
oima. Nije plakao. Suze su same tekle.
Kau da je kazao ovo: - Na Boiju odluku ne valja plakati!
 Vremenom, u fojnikoj ariji, manje-vie, sve se mijenjalo, samo je Tahir Pozder
ostao isti. U istom odijelu, prtio je istu robu i za istom tezgom, na istom mjestu, nudio je svoje
mehleme. Ako je i bilo nekih manjih promjena u navikama, jednu nije mijenjao ni onda kada
je lijegao u svoj jedini leaj: udisao je miris kalopera!
Oko njega, na pijaci, mnogo toga je bilo drukije. Drugi su irili svoj prodajni prostor,
s novom robom mijenjali su i tezge, gradili moderne nastrenice, od sjajnog lima, zagraivali
se i odgraivali, a on je ostajao na istom. Nije ak mijenjao ni stari nain pakovanja ljekovitog
bilja. Svoju travu je zamotavao u fiek spravljen od obine novine.
Govorio bi: - Nove, najlon kese su i troak i otrov!
Vremenom stii e i drugi prodavai ljekobilja, od Visokog, Kiseljaka, Zenice i ko zna
sve odakle. Novopristigli su se razlikovali od starog travara i po tome to su vikali. Tahirova
utnja e im neko vrijeme odgovarati, vidjee u tome svoju prednost, a onda e se dogoditi
ono to e ih razljutiti i uiniti kivnim na ovog fojnikog travara na koga je Bog zavoravio!
Muterije su hrlile na njegovu tezgu.
Zavist e prerasti u zlobu.
Kiseljaki travar, neki Ilmaz Kalem, pokuat e oponaati Tahira sa umrkivanjem
mirisa neke nepoznate travke, pa kada se nita nije mijenjalo na bolje, poet e vikati koliko
ga je grlo nosilo kako fojniki travar umrkivanjem mirisa kalopera baca ini na trave od
kojih se umire!
- ujte i poujte kakvim se grijehom slui Tahir Pozder! - odzvanjalo je pijacom - on
truje ljude! - kliktao je Ilmazov glas.
Taj osvetoljubivi kliktaj potrajat e jo koji dan, a onda e se dogoditi ono zbog ega je
se Tahir Pozder prvi put nasmijao od srca. Taj neki Ilmaz nestao je kako je i doao. Pobjegao
jeda se vie ne sramoti.
Ono to nije mogla uiniti konkurencija, uradila je starost. Za takvu boljku Tahir
Pozder nije imao spasonosnu travku.
- Za starost postoji samo jedan mehlem... Smrt! - kazao je umorni travar slutei svoj
odlazak. Ostaje tajna da li ga je upozorio onaj Glas kojim se odazivao osamdeset i kusur
godina...
Preselio je u jesen, noen fojnikom arijom s ruke na ruku, do Niana. Eno mu
mezara pod stablom jabuke senabije.
Ostale su dvije prie da krue arijom, jedna - kako iza sebe nije ostavio ni jednog
jedinog dukata i druga - kako su ga no prije nego je izdahnuo poharali lopovi. Jedino to
moemo biti sigurni, u mezar je sputan praznih ruku.
Na mezaru, neko je, odnekad, posadio struak kalopera.
Da Tahirova dua mirie.
NEZARASLE RANE

Ni sekundu prije, ni sekundu poslije, ve taNo u sueni trenutak

dogodie mi se neto, emu ne umijem dati ime.
S Bakirom Kosom branio sam tvravu od dumana.
Oni imali topove. Mi imali gazijsko srce.
Oni napadali u oklopima. Mi ih odbijali ivim mesom.
Kamen se pretvarao u prah. Ljudsko meso u krv.
- Hasane, ako od Boga bude sueno da iznese ivu glavu iz ovog dehennema, kai
mojima da me nije ubio strah i da nisam pokleknuo u vjeri prema Svevinjem!
Odjekivao je Bakirov glas u uhu, zajedno s grmljavinom granata koje su ruile
Tvravu iz koje smo iskakali i zamjenjivali mrtve, da bi mrtvaci postajali.
Molio sam Bakira da ne gubi nadu i onda kada sam, u napadu straha, zaboravljao da
nam se moe dogoditi ono, to nam je od Svevinjeg i Svemilosnog propisano. Vikao sam u
grmljavinu, svjestan da je moj glas jedini izlaz i jedini gajtan koji me povezuje sa bratom po
vjeri i sudbini. Dozivao sam Bakira da s molitvom na usnama odagna crne misli koje su nas
napadale zajedno s dumanima. Topovska grmljavina guila je moje rijei, a rasprskavajui
gromovi, koji su kidali ljudsko meso i pretvarali bedeme u prainu, inili su me
gluhonijemim, ali jo uvijek budnim i buntovnim da s mjerom vjere rasuujem o smrti i
ivotu, pobjedi i porazu.
- ivi smo, Bakire, sve dok ujemo grmljavinu... I kad topovi utihnu, ivi e ih uti! -
vikao sam ili sam samo mislio da viem.
U jedno sam bio siguran: dok je ivih, Tvrava e se braniti. Iza lea branitelja, dihalo
je i drhtalo nekoliko hiljada nevinih dua. Smrt na bedemima odbrane i nije neto ako nije
probijen obru. Molili smo se i branili srcem, mesom i kurumom. Glavna snaga u nama bili
su oni iza nas! A, ispred nas - oni!
Smrt i dumani!
U neko doba utihnue Bakirova puka. Sa takvim saznanjem, pola mene je poelo
umirati. Uzalud sam pokuavao oslunuti bilo kakv znak ivota iz grobnice, ako je Bakirova
busija postala grobnica. Uzalud sam dozivao onoga koji se nije odazivao. I onda, kada sam
postao gotovo siguran da se nesrea dogodila bratu, uo sam njegov glas: - Hasane, Bog nam
je dao ivot, Bog nam daje i smrt!
Ponavljao sam rijei, koje sam ve jednom izgovorio: - Smrt i nije neto, ako ivot
dajemo za hiljade dua iza nas!
 Ne naputa me Bakirov glas: - Ako mi je smrt suena na Tvravi, molim se Bogu da
bude brza, bra od bola...
Bezbroj puta, kao i Bakir, molio sam samo da me ne osakate dumani: - Ne daj Boe
ljute rane koja ne zarasta!
Bakirov glas me nije naputao sve do suenog trenutka, a onda je, uz zasljepljujui
bljesak munje, sve odjednom zamuklo. U jednom djeliu sekunde, ponovo sam odivio svoj
vijek ivota!
Probudili su me bolovi podno Tvrave...
Vrh moje glave stajao je Bakir.
Zato mi nije pruao ruku?
- Hasane, dobro doao meu ive! - kazao je sa smjekom u oima. - Ako pobjedimo
bolove, preboljeemo i istinu!
- ija je Tvrava? - upitah ga.
- Niija! - izustio je, da bi potom uzdahnuo. - -nema je.
- Aaa, jesu li nai gore?
- Nisu... - nasmijao se brat - nai su tamo gdje su bili dumani... i jo dalje... juriaju!
Zatreptao sam oima, od dragosti. Valjda uvjeren da sam pobijedio najgore, Bakir e
me vratiti u stvarnost: - Samo nas dvojica ne moemo dalje... kazao je sa grem bola na licu,
traei i za sebe olakanje u podjeli istine - mene su dumani ostavili bez ruku, a tebe bez
nogu!
Preboljeu bolove bre nego saznanje da sam izgubio korake. Izlaz u potraiti u
utjehi, koja e mi pomoi da premostim jaz oaja: nisam izgubio oslonac u vjeri i u zagrljaju
brata po vjeri i nevolji. Bakirova vedra rije me uspravlja poput biljke koju u posljednji
trenutak spaava kapljica vode: - Hasane, i ovo je volja Boija - umjesto da se rukujemo, mi
emo se grliti!
Vrijeme ne lijei posljedice...
Rane su zarasle i bol je minula. Nejma bola i kad sklopim oi i s oima pomisao na
zbilju. Jedino ne umijem objasniti onima koji nisu ovo to smo Bakir i ja - sve vrijeme
osjeam korak po tvrdoj stazi po kojoj zemlju ne dotiem stopalima. I osjeam noge... od
malog prsta do koljena, koje se savija da bi nainilo novi
k

a mi je
prokrvarila uho, ali jesam uo kada je kazao kako je on mehlem za ono to e mi uraditi
dubovske guje u ljudskoj koi.
- Od njihovog ujeda propjevat e da si Rahmanov halat! - ree i odjaha na bijelom
hatu.
 Kako uvijek ima gore od goreg, a to gore kao da je naslutio trgovac Muan, snai e
me nevolje na ulazu u selo. Na put mi stadoe seoske kabadahije i zakoljice. Trebalo je samo
da jedan kae kako me po zlu znade i eto belaja.
Jedan ree, peterica povjerovae: - Taj je trgovao ukradenom stokom na pijaci u
Srebrenici!
- Pa doao po nau stoku...
- uti, znai, kriv je!
Moja podignuta ruka, ta moja rije odbrane, samo je razbjesnila kabadahije. Moja
utnja postala je kopno na koje se sruila divlja rijeka. Pred naletom bujice, koja sve otkida,
rui i nosi, svako ponovno pomjeranje ruke i praznina u ustima, znailo je novo potapanje i
nestajanje. Od bolova pucale su misli i gasila se svjetlost u oima.
Udarali su me suhim sohama i mokrim konopcima.
udo se dogodilo. Bog jedini znade kako i kada se povukla podivljala bujica i kako
sam preivio dunjaluki potop. Nakon svega, kada se rijeka povukla, liio sam na izlomljenu
travku iji je korijen bio izvaljen iz zemlje.
Dragi Bog je poslao Jusuf-bega da me nae u svojoj bai.
Na rukama me je donio na svoj ardak.
Mehlemi spravljani rukom Kadun-begovice i lijepa Jusuf-begova rije pomogli su mi
da otvorim oi.
- Naa baa, na musafir - kazao je Jusuf-beg.
- Bome, i na sluga! - izustila je begovica ostavljajui mjesta u ustima i za ono to se
begu nee svidjeti. - Sluga, ali bez glasa... Zar bez glasa, bee?!
Vidjeh trag guje oko Kaduninih usta.
I beg vidje isto.
- Kaduno, misli li ti mrijeti?
- Mislim, bee... jakako!
- Pa, evo ti prilike da ti se Kapija otvori...
- Kakva kapija? O emu ti to, bee?!
- Dragi Allah ti je poslao ovog musafira, bez sluha i glasa, bez kue i evlada... pa biraj!
Ali zapamti, njegova ruka ti moe dennetska vrata otkrinuti... Moe, moe!!!
Kao kapljice kie sa strehe, koje kaplju u cvijee, kapale su Begove rijei u moju duu.
Dua ih je upijala kao edna zemlja. Dua upijala a oi se otvarale. Da je plemeniti Jusuf-beg
tada mogao razumjeti govor mojih ruku koje su u akama stiskale rijei, znao bi da sam ve
tog trenutka, uz svu zahvalnost, izustio moju zakletvu da u mu biti vjerni sluga dok budem
dihao. Ovako, samo sam oi otvarao treptei trepavicama kao grlica krilima.
Beg e kazati i ovo: - Na jaki od koulje neko mu je upisao ime. Ramo Muhamedov
Jaar! Kaduna, sve dok mu ljute rane ne zacijele, neu ni vode da mi prinese!
Otpuzat u na koljenima do Jusuf-begovih nogu.
On e me uspraviti na noge. Rana e me zaboljeti od stiska njegove ake, ali sua e
mi ozdraviti. Begove usne su prvi put munjom sijevnule.
- Pred Bogom smo jednaki, pa bit emo i u mojoj kui!
- Ramo, Jusuf-begova se mora sluati! - vie rukama nego rijeima izustila je Kadun-
begovica. Bi mi to jo jedno olakanje dui. I Begovici prionuh za srce.
Rane e zacijeliti. Moje potovanje prema Begu i Begovici e se produbiti. Sazidah
novu upriju, od iste ljubavi i vrste odlunosti da im budem odan dok budu po suncu hodili.
Uz upriju sazidah kule njihove i moje sigurnosti. Svaka kula je ponijela svoje ime samo meni
znano na mome putu prepoznavanja, snalaenja i uvjerenja.
Bio sam Begu i Begovici s ljeta hlad, u zimu toplina.
Zalivan njihovom panjom izrastao sam u ogromno zimzeleno drvo pod kojim je u
svako godinje doba bilo hlada, topline i mjesta za moje gospodare i njihove musafire.
Beg jednom, i ne jednom, ree: - Bog mi je s tobom nadomjestio ono to nisam imao -
djecu! Ti, Ramo, svojom odanou i utnjom kazuje i dokazuje mnogo vie nego to drugi
mogu rijeima izrei... Ti... ti si moj sin!
- Ja, Begov sin... siiin... siiin! - odjekivalo je u meni.
Kako sam mome dunjalukom gospodaru mogao objasniti moju sreu? Kako sam mu
mogao zahvaliti na takvoj asti? Kada svoje oduevljenje nisam mogao ispoljiti tako kako
sam jedino mogao, rukama, zagrlio sam ga onoliko koliko su mi ruke bile duge i iroke. Pa
kada je i to bilo malo, kada mi se inilo da je to mrvica u odnosu na ono to mi on daje, moje
oi su orosile. S mog ozarenog lica je kliznula suza na dlan Jusuf-begove ruke.
- Bee, ta suza je moja rije u kojoj je more zahvalnosti, tebi i Kadun-begovici! -
kazao sam rukama i zaplakao.
Rastao sam, listao i sazrijevao u bai mojih dunjalukih gospodara. Nad zemljom sam
bio biljka. Pod zemljom - korijen.
Begova zemlja me hranila i odravala.
usuf-beg je bio moj sluh. Kadun-begovica je bila moj glas.
Sluao sam njihovim uima i govorio njihovim avazom.
Bio sam im Sin. Za druge bio sam utnja, i jo gore - muk!
 U svakom mom pokretu jedino su moji gospodari vidjeli ono to jesam bio: iv insan!
Insan koji promilja! Lijepo i jasno su uli svaku moju rije, moje mogu i moje hou. Ako i
nisam siguran u ovo, vie sam nego siguran da su znali da ih niim nisam umio povrijediti. Sa
takvom mjerom saznanja, gradio sam sebe da budem ono to e me u Begovoj kui odrati i
initi sretnim: bio sam od koristi na svakom koraku!
Begovina je traila savreni sklad mudrosti, umijea i potenja.
Nisam posustajao ni onda kada su drugi mojim gospodarima govorili: - Bee, za takvo
tvoje bogatstvo uvijek zafali pameti!
Za sabur, koji me je spaavao i onda kada gotovo nije bilo izlaza, zahvalan sam Bogu,
pa Begu.
- Kkada je rije o imanju i begovini, toga moe biti i vika, ali pameti nikada dosta -
izustie mi Begova usta iz kojih, rije po rije nauih klanjati.
Ako sam kad i bio gluhonijem, u jedno sam siguran: na postekiji nisam! Ajet po ajet,
molio sam se Milosnom, Svemilosnom, tako kako sam jedino umio i mogao. Okupanog tijela.
istog srca. I inio sam sve ono, onako, kako je inio Jusuf-beg klanjajui svaki vakat
namaza. Nudei mi ovnujsku koicu, od kurbana, ree: - Ljubav prema Allahu, delle anuhu,
je iznad svake druge ljubavi!
Odgovorih rukom: - Allahu ekber!
I Jusuf-beg je znao: kada bi otvorili moje srce, u njemu bi nali ove rijei.
Moj glas nije za svaije uho, ali pria se ne moe sakriti. Kadun-begovica je to ljepe
kazivala: - Usta su vrela iz kojih vriju rijei. Ono to otie i tee je rijeka. Blago insanu koji
zbori iste due i istog srca. I rijeka mu je ista. Moe se jo neko napiti!
Za utnju nije ni ovakva pria.
Mojim dunjalukim gospodarima i meni bi sueno da iz zemlje niknemo, da se u list i
behar zametnemo, ali da plod ne ostavimo. Dragi Bog jedino sve znade i On samo znade zato
je to bilo tako. Pod tim dunjalukim stablom ivota koje behara a ne raa, moda je naa
ljubav bila zrelo sjeme koje smo ostavili i drugima.
Tom zrelom sjemenkom jedni su se davili, drugi sladili, a trei otrenjivali.
- Ostade begovina na usvojenom gluhonijemom Rami Jaaru!
- Jusuf-begu je, bez sumnje, bio slai Dennet od begovine.
- U gnijezdu kojeg je Jusuf-beg podigao u ljubavi i slozi, nije bilo mjesta za ljutnju,
zavist i mrnju. On je otiao, a nama je ostavio da biramo: svjetlost ili tamu, ljepotu ili
nesreu!
 Mene, gluhonijemog Ramu Jaara pitali su jednom, i ne jednom, kako u gluh i nijem
sauvati begovinu.
- Kad i Kadun-begovicu spuste u mezar, oko begovine e se saviti guje, na begovinu
e zinuti adahe, nad begovinom e kruiti leinari... Kako e ti to, Ramo, izdurati?
- Ljubavlju i potenjem u uvati begovinu! - rekoh rukama. - Za dobre ljude biu
horoz koji mahanjem krila najavljuje dobrodolicu. Pjesma e im se sama javiti u uhu, u
dui... Za zle ljude bit u Begov ljuti ker Mugu, kojeg nikada nije s lanca odvezivao - kolutah
oima koje su kazivale i ovo. Hou i neu biti takav. Od moje ljubavi prema ljudima, koju je
Jusuf-beg u meni posijao, otrijeznit e se zli, a opametiti blesavi.
Jusuf-beg je ostavio u meni klju koji sva vrata otvara. Taj njegov klju bio je lijepa
rije. Prsti na mojoj ruci e se irom otvarati tako i toliko da e i nerazumni shvatiti da moja
dua s dlana isijava. Na mom dlanu je pisalo: - Ono to ja ne inim tebi, nemoj ni ti initi
meni!
Kada bih zatvarao aku, bio je to lo znak.
Unutar moga dlana ostajala je nedodirljiva begovina.
Znao je moj dunjaluki gospodar za tu njegovu i moju tvravu. Pa ipak, vie je brinuo
o meni nego o begovini.
- Ramo, bojim se da ti ne mogu pruiti ono to ti dugujem. Sve ti ostavljam, a nita ti
ne ostavljam - kazao je zabrinut.
- Ne govori tako, bee! - pomilovala ga je moja ruka.
Prepoznao sam i njegovu utnju. Nije izustio, ali jeste pomislio kako u nastaviti put
bez njega. Kako u sam, gluh i nijem, preko pustinje. Ko e meni vodu prinijeti da zadnji put
zadahnem svoju duu kada mi Azrail a.s. pokuca na vrata...
Boe, u toj Jusuf-begovoj utnji koliko je bilo ljubavi i brige prema meni. U nemoi da
to rijeima iskaem, sve svoje probrane misli slao sam u prste mojih ruku i rukama
objanjavao koliko sam zahvalan tom ovjeku koji me je prigrlio kao roenog sina. Ono to je
drugima bilo sigurnost, meni je bilo utjeha: ako mom dunjalukom gospodaru nisam mogao
uzvratiti dobrotom, jesam ljubavlju. Ako je Jusuf-begova ljubav bila prema meni kao planina,
moja ljubav prema njemu bila je vrh planine. Taj vrh je dodirivao nebo. Neke tamo godine
dogodit e se ovo. Na Sokolovom brdu Jusuf-bega ujede guja. arka. Puna otrova. Kao da
mene ujede, zabolje me.
U strahu da otrov ne zatruje plemenitu krv moga gospodara, skidoh koulju i zavezah
mu nogu iznad koljena. Stegnuh koulju tako da krv sporije struji, a da ga ne zaboli.
- Stegni jo jae, Ramo! - mirno ree Jusuf-beg.
 Jo mirnije objasni da nejma akiju. Zaboravio je ponijeti...
Uinih ono to sam jedino znao i mogao. Pocijepao sam nogavicu od hlaa i tamo,
gdje su se ukazali tragovi arkinih zuba, zagrizoh Begovo meso i poeh isisavati krv i otrov.
- Boli li, bee? - drhtavom rukom upitah bega.
- Samo ti radi svoj posao - ree.
Isisavao sam otrov, a gledao mog gospodara u oi. U tim lijepim starakim oima
nieg nije bilo to bi se moglo nazvati nemir ili strah. Gledao je negdje preko mojih
pogrbljenih lea, kao da eka nekog ko mu ne moe donijeti ni radost ni zabrinutost. Kako
sam ga bolje poznavao od mnogih, u jedno sam bio siguran: kakve su mu oi, takve su i misli.
Ta smirenost ulijevala mi je nadu da mu se nita strano ne moe dogoditi. Pa ipak, u ovo
drugo sam bio sigurniji: to vie isisam otrova time je dalji od onog najgoreg.
Svaki put, kada bih isisao krv iz njegove rane, pratila bi me ista pomisao: vrijeam li
plemenitog Jusuf-bega? Nanosim li mu bol?
Kao to nisam mogao vidjeti nemir na njegovom licu, tako nisam mogao dobiti ni
odgovor na moja pitanja. U jedno sam bio siguran: od mog bola i straha zbog Jusuf-bega,
pree je bilo ono to inim! Isisavao sam otrov od koga je prijetila opasnost da preseli.
Ni tako neto me nije moglo uvjeriti da sam otklonio opasnost i zaprtio sam gospodara
na moja pogrbljena lea. Kako je Beg bio tei i vei od mene, izgledao sam pod njim poput
mrava koji tegli mrvicu dva puta veu od sebe. Ali, nisam odustajao... Moj jedini cilj bio je
to prije i to kraim putem stii u selo.
Jusuf-beg mi nije smio biti teret.
Ljubav prema tom ovjeku i strah bili su moja snaga.
Kada se put spasa oduljio gospodaru, njegov stisak oko vrata ree mi ovo: - Ramo,
spusti me na zemlju!
Spustih ga, polahko, da ga ne povrijedim.
- Znam koliko je do nae kue, ali ne znam koliko je jo ostalo do moje suene ure.
Ramo, ja i ti jedino neemo kasniti tamo... - ree gospodar i iz depa izvue duhansku kesu.
Moja savijena obrva je bila znak pitanja. Odmah nisam mogao Bega shvatiti. Palei
cigaru nastavit e svoju priu.
- Ni minutu prije, ni minutu kasnije stii emo na vrijeme. Ako mi je sueno, umrijet
u od otrova arke! Ti si sve uradio to si mogao. Hvala ti...
- Ali, bee...!
 - Obrii suze, Ramo! Ako je Boija odluka, ne valja plakati - kazala mi je njegova ruka
na ramenu. Nije je skidao sve do onog trenutka kada sam svojim rukama jo jae pritegnuo
povez iznad njegovog koljena.
Jusuf-beg e se prvi put nasmijati i odvezati povez.
- Obuci koulju, Ramo! - kazao mi je.
Bog e dati da stignemo u selo i da Jusuf-beg prezdravi ujed guje arke. Koliko znam,
jedino je Kadun-begovica znala ovakvu istinu. Drugima je nismo priali. Ne bi nam vjerovali.
Jednom, i vie ni jednom, gospodar je kazao: - Bolje je priati da me arka nije ni ujela!
Od druge boljke je Jusuf-beg preselio.
Onu, suenu no, kazat e: - Od starosti nema lijeka!
Za Begom ode i Kadun-begovica. Zabolje je smrt gospodara. Nije doekala ni da se
Begovo tijelo ohladi u zemlji.
Na izdisaju ree: - Da nije smrti nita ne bi valjalo!
S njima preselie moj sluh moj sluh i moj glas.
Ostatak ivota sam proveo u tiini. Dok sam po suncu hodio, begovina je bila i ostala
onakva kako ju je i Beg odravao.
ivio sam onako i onoliko koliko mi je od Dragog Allaha bilo sueno: ni minutu vie,
ni minutu manje. Preselih na vrijeme.
Sve drugo je izmeu mog glasa.

EJTANSKO KOLO

Dovedoe me u koulji koju tua ruka zakopava i raskopava. Kako ne bih svjedoio
za smrt Mustafe Hujdura, presudie mi bez suda i sudije, bez porote i svjedoka.
- Mehmedalija, ti si ejtan s dva imena... - rekoe - Mehmed bjei u tebe, a Alija bjei
iz tebe!
Jo jae stegnue okove.
 Ni studeni leaj ne moe ohladiti boj i uboj. Dua mi ljuta rana, koju svaka njihova
rije vrijea. ar bola u kostima od stiska ruku onih koji me ugurae u krug bez svjetla i
izlaza.
- Udario je na ejtansko kolo! - odzvanjaju rijei u studenoj samici u kojoj i uho
osjeam kao ranu koja krvari.
Ni tamnica.
Ni bolnica.
Ponavljam da ne zaboravim: zovem se Mehmedalija ahin, sin ahzihanume i Hajdar-
bega... Zovem se Mehmedalija ahin!
Odzvanja moj glas u krugu.
Odnekad i odnekud poslae mi davljenika i spasitelja - Ajniju Huderiju!
Upoznasmo se.
- Ja sam neuropsihijatar, a ti si niko i nita, sve dok iz tebe bude bjeao Alija od
Mehmeda!
Huderijina rije lijei, prijeti, opominje, prevaspitava i ubija. Kad sjevnu oi, usta
zagrme: - Ja krojim koulju za tvoju kou pod kojom hou upoznati samo jednog insana!
Uslijedilo je dugo, mukotrpno ispitivanje...
- Mehmede, koliko poznaje Aliju?
- Onoliko koliko Alija poznaje Mehmeda - rekoh.
- Ko je rodio Mehmeda, a ko Aliju?
- Hajdar-begova prva ena, ahzi-hanuma erifovi - odgovorih ne skidajui pogled s
Huderijinih krmeljavih oiju.
- Kakve ste kole posvravali?
Preutjeh odgovor kako bi se Huderija uozbiljio. Nije bilo dovoljno da samo podigne
obrvu. Izmamio sam njegovo novo pitanje.
- ovjee, ta ste po profesiji?
U isto vrijeme i Mehmed i Alija su diplomirali na odsjeku za knjievnost - bio sam
drzak - Bili su meu najboljim studentima! - rekoh iskreno.
Nije se dao zbuniti. Kazao je kako nisam ni prvi ni posljednji sa diplomom profesora
koji je zatrebao njegovu pomo.
- Takve najlake zamete ejtansko kolo! - osmjehnuo se.
Da nita nije bilo sluajno, uvjeri me onog trenutka kada je iz tane izvukao svesku
mojih zabiljeki.
- Mehmedalija, zar ste pisali i poeziju?
 - Da, i takav sam otrov kuao - rekoh.
Zamuckujui i umrkavajui iitao je pjesmu Od stiha do smrti: Slovo po slovo -
stih / Stih po stih pjesma / Pjesma po pjesma knjiga / Knjiga po knjiga pjesnik! /
ovjee, dalje te eka smrt il' besmrtnost.../ ta te briga, tebe vie nita nee zaboljeti!
Nasmijao sam se, to je primoralo Huderiju da podigne glavu.
- Eto, Alija se morao nasmijati stihoklepcu Mehmedu - izustio je gotovo ljutito.
Nije mi dozvolio da se branim. Prevrnuo je list...
- Posluaj Mehmeda: Od danas za Sunce / smatram svoje Srce ,/ Od zvijezda do
zvijezda! - podigao je obrvu. - ta je pjesnik naumio rei? - upitao je.
- Nemam potrebe dodatno objanjavati ono to sam ve pjesmom rekao - bio sam
iskren.
Huderija je vrijeao.
- Niste neki pjesnici! - kazao je i nije se zadovoljio reenim - Jazuk je Mehmedalija to
nosi dva imena.
Ujagmio sam rije.
- Kakve veze ima poezija s dijagnostikom moje bolesti?
- Ima! - viknuo je - pjesnici su najblii ludnici!
Odutio sam njegovu glupost, ali i tvrdoglavost.
Usljedile su, potom, Huderijine otrovne strijele koje je odapinjao iz svoje due koju su
profesija i navika osiromaile emocijama i toplinom. Govorio mi je kako je ovaj sueni krug
za mene spas od nekog i neega, to ja nisam kadar razumjeti. Taj neko od koga sam sklonjen
na sigurno, dobit e, kazao je, ime i prezime onog trenutka kada mi bude davao otpusnicu iz
ludnice.
Do tada morao sam biti spreman da prihvatim dijagnozu koju mi je trebao propisati.
- Niti sam lo knjievni kritiar, niti sam lo dijagnostiar - pokuavao mi je dokuiti
misao, pokazujui tako da se donekle boji svog tienika. - Znam ta misli, ali i znam da si se
jednom i ne jednom upitao mogu li te ubiti kad mi se prohtije... U stvari, ti si nita, a ja sam
psihijatar! - vrijeao je.
Nasmijao sam se, to je Huderiju podiglo na noge.
Pretvoren u guju, koja se po ko zna koji put omotala oko mene, ponovo me je ugrizao,
ubrizgavajui otrov u moje uho.
- Ja sam samo Ajnija, a ti, zamisli, Mehmed i Alija i sve ovisi od mene: ako se
potpiem da si psihiki zdrav ubit e te metkom Kadir Numankadi, ako te proglasim
ludakom, ne gine ti smrt od injekcije!
 Znao sam da ga nisam smio prekidati u trenucima kada je bio najiskreniji, ali i
najopasniji, ali nisam mogao preutjeti.
- Ajnija, ako eli moju smrt, nemoj da to bude muenje - bio sam iskren. - Uini to
odmah, ovog trenutka, jer kasnije e shvatiti da niim nisam zavrijeivao mrnju izmeu nas
dvojice - nisam htio moliti.
Prvi put je zautio.
Meni se govorilo.
- Mogu li bar znati imenom i prezimenom ko mi je preporuio ludnicu kao spasenje? -
upitao sam. - Ko mi je takav prijatelj? - upitao sam glasnije i razbio Huderijinu utnju.
- Moda s tvojim ludilom spaavam i svoju glavu... - oglasio se moj davljenik i moj
spasitelj, priznavi tako da ima i iznad njega neko kome mora polagati raune. - Ti lud, a ja
spaen! - kazao je i prvi put me pogledao oima ovjeka koji ima duu.
- ta, ako je i ovo varka? - kliznulo mi je s jezika. - Ko si ti Ajnija Huderija? - upitao
sam.
- Nisam kao ti, ejtan sa dva imena! - nasmijao se i kada sam oekivao kraj mojih
muka, uslijedio je tek poetak Huderijinog uitka. - Meni se nigdje ne uri, a tebi? - kazao je i
zalupio vratima.
Osjeao sam se nadmudernim, ali ne i poraenim.
Odluio sam se za odbranu utnjom.
Danima Ajnija Huderija nije uo moj glas.
- Ako si zaboravio govoriti, nisi zaboravio pisati ili crtati - kazao je jedno jutro i na
silu mi ugurao olovku u ruku. - Bilo kakvu crtu da povue znat u ta misli! - kazao je.
Sutradan saekala ga je praznina na hartiji.
Kako sam oekivao sve od njega, nije me uspio ni ubodom igle primorati da
progovorim. Nisam ni kriknuo, ni suzu pustio.
- I utnja iscrpljuje, moj Mehmedalija - izustio je, nakon to je i posljednju kapljicu
bijele tekuine ubrizgao kroz iglu u nabreklu venu. - I gluhonijemi su pod injekcijama Ajnije
Huderije propjevali! - vrhom vate obrisao je krv i nestao iz vidokruga.
Sve mi se moglo dogoditi, samo nije smjela panika. Moj ubica je igrao na takvu kartu.
Kazao mi je jednom, i ne jednom, kako u zatvorenom prvo nestaje vazduha, a potom svjetla u
oima.
- Jedino tvoja samica nema prozora! - ponavljao je iz dana u dan.
Jedini izlaz, za kojeg nije znao moj ubica u bijelom mantilu, bio je moja molitva.
 Naputen i zaboravljen od ljudi, molio sam se Svevinjem i Svemilostivom za
spasenje od ljutih grijenika.
- Boe, olakaj a ne oteaj...! - rijei molitve iz istog srca i iste due pomijerale su
moje usne u tami lednice.
Mogao mi je Huderija uskratiti nimet i vodu, ali nije mogao molitvu.
- Bog sve vidi i Bog Jedini sve znade - molio sam u gluho doba noi da se pronae
ubica Mustafe Hujdura i da se izmire rauni sa onima koji hoe da sakriju grijeh od Boga i
ljudi.
Samo jednom, odnekud i odnekad javio mi se glas.
- Mehmedalija, ne silazi s puta na kome koraa! - kazao je glas i nestao.
Ujutro sam imao posljednji susret s Ajnijom Huderijom.
Nije mogao vjerovati da sam meu ivima.
- Dok sam injekcijama trovao u tebi Aliju, oivljavao je Mehmed - kazao je gledajui
me oima koje nisu pripadale ovjeku. Davei se rijeima, priznao je kako je ejtansko kolo
preselilo pod njegovu kou.
Posljednji put sam ga vidio kad su ga oblaili u moju koulju.

KLJU

Iznad nabacane, masne ilovae, koja se uzdizala iznad trave i svojim sivilom
odudarala od drugih boja to odmaraju oi, stajao je gazda Junuz Borovina.
Taj patuljasti, neugledni ovjeuljak, kome i najvjetiji krojai s mukom uzimaju
mjeru za odjeu, nije skidao pogleda sa onog niana koji je bio poboden vrh glave onog to
lei dolje, pod ilovaom. Kao da ne vjeruje svojim oima u ono to gledaju, jagodicama
prstiju je opipavao slovo po slovo imena i prezimena urezanog u drvo od onoga to je
zauvijek preselio sa ovog svijeta. Sa svakim slovom njegove usne su se pomjerale isputajui
kolutove pare iz suhog grla. Ni tako se nee zadovoljiti Junuzova dua. On e se, uz zagonetni
smjeak, omaknuti korak unazad, a onda e glasno, da se lijepo uje, izustiti ime mrtvaca
kome se jo nisu kosti ohladile u zemlji:
- amil Guo!
Graktanje vrane na orahu upozorie Junuza da je ostao sam u groblju. U urbi, da se
to prije nae s druge strane grobljanske kapije on e se saplesti o kamen i pasti, ali iz ruke
nee ispustiti ono to e mu ponovo ozariti lice: klju od amilovog duana!
Tek, kad bude na sigurnom, tamo gdje se kalje i kie, njegove sitne oi e zasijati
punim sjajem. Sijat e ljepe i jae od zlatnog sata na njegovoj ruci koja je prstima stiskala
daleko veu vrijednost - klju!
Sve ptice u Hanitima pjevale su samo Junuzu Borovini. I on bi pustio glas koliko ga
grlo nosi da nije tako kako jeste. Varo je oplakivala amila Guu. Ovako, najsretniji ovjek
na ovome svijetu zadovoljie se i onim to uje i iza zatvorenih vrata amilovog duana.
- Pii, dvije trgovake vage... male!
- Upisano!
- Jesmo li upisali pult?
- Nismo...
- Pii, jedan pult... veliki!
- Upisano!
- Pii dalje, tri police... vee... drvene!
Kada je popis inventara bio okonan, prije nego to e pozvati Junuza, neko e, vie
zbog drugih upitati: - Zato sve ovo nije moglo saekati bar koji dan kasnije?
- Nije! - odgovorio je glavni u komisiji da bi potom, vie sebi nego drugima, dao
obrazloenje: - Danas ili sutra, svejedno, amila neemo oivjeti. Za njega su sve inventure
zavrene!
Novi vlasnik amilovog duana, gazda Junuz, lahko e se rijeititi starih,
neupotrebljivih stvari, nee dugo ekati, uselit e s novim inventarom. Kako bi, za svaki
sluaj, nekima zatvorio usta, nije urio sa promjenom naziva firme. I dalje, vrh novih vrata,
nevjetim rukopisom bilo je ispisano amilova magaza. Uz novi inventar, novi gazda e se
pobrinuti da u duanu bude i nove robe koju amil nije stizao, iz njemu samo znanih razloga,
nabavljati. U jednom dijelu duana Junuz je nudio muterijama sve to bi moglo zatrebati, od
obinog ekseria do zlatne duhanske tabakere, a u drugom, od ljutog biberovog zrna do
slatke hurme. to je duan bio puniji, Junuz je bio zadovoljniji.
 - Jo samo da nabavim ptiijeg mlijeka - govorio je zadovoljno trljajui dlanove.
U poetku, Junuz e strpljivo doekivati i one koji su samo zbog amila i prie o
amilu navraali u duan. Takvima Junuz je pekao kahvu, nudio im i svoju stolicu, ali ih je
sve manje sluao. im bi ula muterija on bi skakao, i sve dok ne bi novi kliznuo u njegov
dep, ne bi se smirivao. Pa ni tada, kada je budelar bio pun kao ipak, nije se bitno mijenjao
sklad Junuzovog interesa i zadovoljstva: novac je bio na prvom mjestu, a pria o amilu
posljednja rupa na svirali!
Oni koji su ostali odani amilu i dosljedni istine o njemu, zaobilazili su Junuza i
njegov duan, ali ne i priu o jadima koje je ovaj nanio amilu i otjerao ga u grob.
- Junuz, briga i bolest su krivci to danas amil Guo truhne u ilovai! - nastavili su
kazivati takvi, koji nisu mogli pregoreti istinu da je novi gazda poput kuge salijetao amila
kome e, na izdisaju istrgnuti klju iz ruke.
Ono to je svijet uglavnom utio, najljue je boljelo: - amila Guu je uguila
Junuzova konkurencija!
Junuz Borovina koji je iselio amila na groblje, a on uselio i u drugi duan, nije se
obazirao na ovakvu istinu koja je neko vrijeme kruila varoicom. Trgovakom mudrou i
lukavim strpljenjem on e u mnogome potisnuti priu u orsokak. U tome e mu pomoi i
vrijeme koje lijei i tee boljke.
Lukavi Junuz je znao da se nita ne postie preko noi. Osim stare firme on je zadrao
i amilove vage koje vagaju ni manje ni vie, nego onako i onoliko koliko tegovi kau. Tako
je zadrao i amilove muterije.
Sve dok je strpljivost podupirala ovakvu trgovaku mudrost, vrata duana se nisu
zatvarala ni preko dana. Zbog posla Junuz nije iao kui. Ruao je u duanu, brzo, na prekide
i malo. Suh zalogaj je zapinjao u grlu, ali je zato novac lahko i brzo klizio u dep. I najsitniji
novac bio je slai od najmasnijeg zalogaja. Svim svojim ulima okretao se tom monom
zvuku i, preko suhog zalogaja slatko nudio i jo slae iskao: - Daj, daaaj!
amilove vage su i dalje vagale, ni manje ni vie, nego onako kako tegovi kau, ali je
sve vie u Junuzovim ustima jezik klizio: - Evo roba, daj, daaaj!
Nekako ba u to vrijeme, kada e kupci kupiti i spoznaju o Junuzovoj gladi za novcem,
popustit e njegova strpljivost. Kada je bio sasvim uvjeren da bre ide prodaja od nabavke,
odluuje se da skine amilovo ime sa firme. Taj runi natpis, kako ga je uvijek vidio,
zamijenit e novim, velikim, lijepo odtampanim slovima. Odakle je god pogledao, samo se
mogao diviti. Srce mu je zaigralo na slovima svoga imena.
- Tek sada znam da je sve moje! - gotovo je uskliknuo od zadovoljstva.
 Od tog dana dogodit e se neto emu Junuz nikada nee saznati odgovor. amilove
vage su i dalje vagale po mjeri koja je odgovarala svima, ali prodaja je padala. Kada je i
nabavka stala, zabrinuti gazda e otvoriti knjigu veresije. Sve manje je bilo i onih koji su se
upisivali i nosili robu. Pored Junuzovog duana prolazilo se kao pored groblja i, to je
posebno uznemirilo onog ko ih gleda, nosili su ljudi cekere pune robe. Nita bolje nije bilo ni
u onom prvom Junuzovom duanu u dnu varoice.
Izmoren brigom i nesanicom, jo u gluho doba noi, Junuz e uiniti ono to je mislio
da je razlog ovakve nesree. Vratit e stari natpis tamo gdje je za amilova ivota stajao.
Sutradan e se uvjeriti kako ni ovako neto nije razlog onoga to se deava. Od strane
pomisli kako bi se moglo sve okonati, zajeao je poput ljutog ranjenika.
Bjeao je od neega emu nije mogao pobjei.
S tekom mukom poalit e se Junuz onima kojima je vjerovao po samo njemu znanim
arinima. Meu takvima je bio obuar Muradif Sola.
- ta mi ne valja, moj Muradife?! - zakolutao je oima.
- Vaga li po amilovoj mjeri? - upitao je mirno Muradif.
- Vagam, jata nego vagam!
- E, onda ti ne znam odgovoriti - jo mirnije e kazati obuar, da bi potom kazao kako
on ima posla vie nego je ikada imao: - Sudei po mojim muterijama krpe i trpe su
zavladali Hanitima - dodao je.
U Muradifovom odgovoru, ma koliko on zazvuao u Junuzovom uhu kao ravnodunost ili jo
manje zabrinutost, bilo je istine koja nije bila strana ni onome koji je s tugom u oima gledao
obuara: - Kad uster ima posla, kantari u trgovini hraju - preutjee Junuz ono to je
pomislio, ali nee ovo:
- Ali Muradif-bee, jo narod ima para u jastucima!
- Kako to misli? - vie zbog sebe upitae obuar, kome nee ba sasvim biti jasan
Junuzov odgovor.
- Znam ja ta govorim - kazao je, okrenuo se i otiao.
Ono to e gazda Junuz Borovina zaustiti, ali nee izustiti, ilo je na adresu vlasnika
novootvorenog duana u sreditu varoice. Junuzova strana utnja zvala se Hajdar
Ferizbegovi. Rije je o mlaem ovdanjem ovjeku koji je, nakon viegodinjeg izbivanja iz
Hanita, sagradio novu kuu na oevom imanju. Svojom graditeljskom ljepotom i veliinom,
ovaj prelijepi zamak u sreditu varoi, bacio je u sjenu sve druge kue. U prizemlju je ono od
ega Junuz Borovina nije mogao pobjei ni svojom utnjom - prodavnica svih vrsta robe!
 Protiv svoje volje i Junuz e zaviriti tamo. Od sjaja smrknut e mu se pred oima. I
dok su se drugi ogledali u ogledalima i oduevljavali izborom robe, Junuz e bez daha izletjeti
vani i povratit e zelenim jedom.
Jo u prvom guenju naumpast e mu amil Guo. Uz ironini smijeak onog koga
nema, muklo i bolno odjenut e u njemu jedna jedina rije - konkurencija!
Tu stranu rije amil je izgovorio i onu no, koju sekundu prije nego to e ispustiti
duu. Vrh njegove glave stajao je Junuz. Bio je samo zbog drugih ojaen zbog onoga koji je
preselio sa tekom boljkom i gorkom istinom.
Ta slika napast e Junuza i nee mu izlaziti iz oiju sve dok ne bude izmirio raune za
grijeh.
Jo isto vee, dok je leao zgren i mokar na zguvanom leaju dogodit e mu se ovo,
ovako: prekrit e ga sjenka... Ta sjenka, pristigla odnekud i odnekad, imala je glas. Glas e
pozvati Junuza da otvori oi, ali Junuzove trepavice bile su zalijepljene za onu duplju. uzalud
je pokuavao da progleda i da se odbrani od neega od ega se nije mogao odbraniti. Guio se
od nemoi i straha.
- Ko si ti? - upitao je mlatarajui rukama.
- Zar ne poznaje moj glas, Junuze? - kazao je Glas i pozvao ga da ustane, ali sada su i
Junuzove noge bile prilijepljene za leaj. Jo samo je rukama kruio po praznini da bi
dodirnuo i odgurnuo neto to se nije moglo odgurnuti.
- Kamo me vodi? - upitao je Junuz kada je osjetio hladan dodir na vrelom dlanu.
- Moramo svesti raune! - uo je Junuz sada poznati glas koji e mu naglo otvoriti oi.
Vrh njegove glave crna sjenka je ustupila mjesto onome koga ne bi trebalo da ima meu
ivima.
- amile, ti si! - zakolutao je izbuljenim oima Junuz, da bi se potom prepustio moi
onog koga je lijepo mogao vidjeti. Vrh njegovog uzglavlja stajao je amil u bijelom. Imao je
bijelu kosu, bijelu koulju, bijele hlae i bijele cipele. I amilove ruke bile su bijele. Jedina
crna taka na njemu, bio je klju u njegovoj bijeloj ruci.
Jasno je Junuz uo zveket halke na kojoj je visio klju. U isto vrijeme amilov glas e
kazati ovo: - Junuze, ovo nam nee trebati. Tamo gdje te vodim vrata su nam irom otvorena!
Ujutro su Junuza Borovinu nali na putu prema Nianima. Od puta do grobljanske
kapije dijelilo ga je nekoliko koraka. Tih nekoliko koraka Junuzova dua je nastavila put, a
njegovo tijelo, unotano u bijeli araf, ostalo je na kaldrmi.
 Ako je vjerovati varokom beskuniku Pindi Gari, koji je prvi nabasao na jo toplo
Junuzovo tijelo, za priu je i ovo: Junuzova ispruena ruka igrala je po kaldrmi poput
otkinutog guterovog repa. U toj ruci nije bio amilov klju.
 IV
Trebalo je ugraditi jo samo jedan kamen i eto uprije! Taj
posljednji kamen trebala je ugraditi Ferhat-begova ruka...

UPRIJA POD VODOM

Ta Ferhat-begova uprija i svaiji put bili su jedine graevine koje je sagradila ljudska
ruka u uskom, Horajskom klancu, od vodopada do rijeice Dostinja, do njenog poniranja u
Drinu.
 Pogledom u dolinu, makadamski put, koji je s jedne strane gotovo okomito padao u
ambis, a s druge se peo jednakom otrinom prema drugom dijelu planine, liio je na tanki,
svileni gajtan na kome je visila bijela kamena uprija. Kako se ovom graditeljskom biseru u
divljini, radi nepristupanosti terena, nije moglo lahko prii nizvodno kao ni uzvodno, ljudsko
oko ga nikada i nije moglo cijelog sagledati. Biser je, kau, ljepe sijao kada se gleda odozdo,
iz vode. Taj malehni iskorak kamena u otrom procjepu izmeu stijena i vode, kotao je svog
graditelja glave. Nesrea se dogodila u zavrnoj fazi gradnje. Zadivljen ljepotom svoje uprije
Ferhat-beg eta je zaelio da svojom rukom uzida posljednji kamen, okliznuo se i sunovratio
u ambis. Drugi su zavrili njegovu zadubinu.
Stotinu i kusur godina kasnije, izgradnjom hidrocentrale u Peruici, Drina e potei
uzvodno. Zajedno s donjim tokom rijeice Dostinja nestat e i Ferhat-begova uprija.
Potopljena u Drinskom jezeru, zauvijek je izgubila smisao svog postojanja.

***

Bilo je rano proljee kada je Ferhat-beg eta dojahao na konju do Horajskog klanca.
Dalje, dolje, kuda nije mogla konjska noga, Beg e sai pjeice. Tamo, na mjestu gdje su
stijene bile najblie jedna drugoj i gdje je Dostinja bila najua, donio je odluku da sagradi
most. Ako uspije spojiti dvije obale, pomislio je, put do cilja skratit e za pola dana. Bre e
se stizati preko bespua do pitomih krajeva.
Bre i blie!
Saznanje, da e drugima i sebi utedjeti vrijeme koje sve drugo nosi sa sobom, ispunit
e Ferhat-begovu duu ljepotom. Druga spoznaja ubrzat e rad njegovog srca: takvu priliku
ovjek samo moe poeljeti - ljepe dobro se ne moe uiniti na dunjaluku kao to je gradnja
uprije!
Zagledan u ono to ve njegove oi vide, tu, izmeu procjepa stijena, Ferhat-beg e
proaputati molitvu: - Boe Svemilosni, daj mi snage, strpljenja i zdravlja da svoj naum
sprovedem... Od uprije koja e svakom Tvom robu zatrebati, boljeg dobra ne mogu ljudima
dati dok Ti budem pod suncem hodio!
U jednom trenutku uinit e se Ferhat-begu kako mu apat odnose brzaci Dostinje i on
e svoj pogled usmjeriti uz stijenje, prema komadiu modrog neba, i glasno e prouiti istu
dovu.
Kau, taj dan se Ferhat-beg eta nije vraao iz Horajskog klanca dok zvijezde nisu
okitile nebo.
 Odmah sutradan dao se na posao... Uvjeren, kako mu se ve od nauma otvaraju
dennetske kapije, on e po upskom vilajetu poeti probirati naposlunije i najodanije ljude,
najvjetije klesare i najbolji kamen.
I nazivi viegradskoupskih naselja puno su kazivali onome ko je traio dobre
majstore: lijeb, Dubovo, Presjeka, Kamenica...
Beg e svojim podanicima kazati ovo: - U lijebu najbolje lijebe, u Dubovu najbolje
dube, u Presjeci najbolje prosijecaju ..., a u Kamenici najbolje poznaju duu kamena. Takvi mi
trebaju!
U jedno je bio najsigurniji: samo s najboljima moe zapoeti gradnju u Horajskom
klancu!
Pitat e ga jednom, i ne jednom: - Ferhat-bee, koliko ti treba ljudi?
- To jo ni ja ne znam! - odgovarao je.
Jednom, i vie ni jednom, upitat e ga i ovo: - Ferhat-bee, a kakv kamen hoe za
svoju upriju?
- Hou takav kamen koji se bez lijepka lijepi i koji, bez voska, s drugim kamenom
srasta... Takav kamen postoji samo u Horajskom klancu!
Begovom odgovoru nita se nije moglo oduzeti i nita dodati. I njegova utnja kazivala
je ovo: uprija mora biti sagraena od onog istog kamena koji Horajski klanac ini vjenom
tvravom. Svaki drugi kamen Horajske stijene bi odbacile kao strano tijelo.
Na pitanja onih, koji su u promiljanju grijeili, Beg je, uz osmijeh, odgovarao kratko:
- U ustima je mokro pa se jezik oklizne!
Ono, to je Begu gasilo osmijeh na licu, bila je vrsta spoznaja da ne smije uriti. Na
pripreme je troio mudrost i strpljivost, ali ni manje ni vie, nego onoliko koliko je trebala da
sazrije odluka o polasku u Horajski klanac. Do tada, on e saekati da njegovi poslunici
ponu sanjati most kojeg ima da ima i onda kada su oi zatvorene!
Drkijom bojom glasa i drukijim izrazom lica kazat e im ovo: - upriju prvo
moramo sagraditi u naim glavama, a onda emo je, gotovu, prenijeti tamo gdje e da vjekuje!
Priat e im Ferhat-beg o upriji, danima i noima, tako i toliko, sve dok im se nije
bijelim kamenom zabijelila u snu. Sanjat e je sve dok im nije na jeziku oteala.
Jedni su sanjali most, takav, kakvog je i Beg vidio zatvorenih i otvorenih oiju, drugi
su sanjali drukiji most, kakvog moda nema na bosanskim rijekama, a trei, kakvih je sve
manje bilo, sanjae upriju bez oslonaca. za takve, kojima je kamen visio u zraku, Beg je
odmah odreivao poslove na prekopavanju puta...
 - Ono to ne moe biti u stvarnosti, ne smije biti ni u snu! - govorio je Ferhat-beg i
kroz svoje sito i reeto prosijavao ove od onih. U situ e ostati oni kojima e Beg kazati: - Vi
ete graditi upriju!
Za to vrijeme put do gradilita bio je prokopan i utaban. S obje strane klanca. Gradnja
je mogla poeti ..., a poela je s Begovom komandom: - Eto vas, a eno i kamena!
Zautjet e jezici, a zakliktat e dlijeta, macole, ekii i ini silni halat. Od kliktaja
eljeza i jeke kamena odjekivat e Horajski klanac tako u toliko da e i Ferhat-beg
promuknuti uzvikujui da ga uju i oni s druge strane obale: - Ee-h-eeej, kamen na kamen...
he-e-ej, kamen uz kamen i eto uprije-e-e!
Nee proi ni ljetne vruine, a pokazat e se kako je gradnja mosta na Dostinji
avolski posao. Jednostavno kazano, gotovo nita nije ilo onako kako je Ferhat-beg zamislio
u svojoj glavi. Na najveim vruinama kada je vodopad Dostinje curio niz okomite stijene,
pogodi srana kap najboljeg Ferhat-begovog zidara Idriza Guu. Od onog kamena, kojeg je
nesretni zidar mislio ugraditi u upriju isklesae mu Kameniani nian. Denaza e nekoliko
dana odgoditi gradnju...
Na Idrizovom mezaru Ferhat-beg e kazati ovo: - Ako ovom rahmetliji nije bilo od
dragog Boga sueno da sagradi upriju na Dostinji, jeste vama koji ga ispraate... Srcem i
duom od Svevinjeg iem za Idriza rahmet, da ga dennetskim baama nagradi, a vama,
koji ga pratite molim za selamet..., da s hajrom i hairli upriju privedete kraju!
Druga, tea nevolja stii e sa jesenskim kiama. Kad Bog hoe dati, od provale
oblaka kao da se svi ovodunjaluki potoci slie u Horajski klanac. Dostinja podivlja.
Najmutniji i najjai talas vode potkopa i ponese graevinu...
Sve je liilo na razvaljen mravinjak kojeg sitni mravi zalud pokuavaju zatititi i, u
meteu, vukui mokre i preteke mrvice, prevru se i dave u nemoi da bilo ta uine korisno
za ono to se ne moe sauvati. Ni tada, kada je mutna voda punila usta spasitelja i davljenika,
Ferhat-beg nije odustajao. Poturao je svoje tijelo tamo gdje se kamen otkidao i nestajao u
matici vode. inio je ono u ta je bio uvjeren da je najbolje initi. Zasukanih rukava, mokar
do gole koe, svojim primjerom branitelja gradnje ulijevao je snagu drugima da istraju. Znao
je, tu je rije podrke nemona. Ni oni, koji su brinuli vie o njemu nego o upriji nisu ga
mogli odvratiti da svoju glavu poturi u zatitu graevine koja se raspadala u naletu divlje
vode.
Na sreu, dogodilo se ono to je samo moglo biti volja Boija.
Kie e stati i voda e splasnuti!
- Bog nagrauje one koji se ne predaju - kazat e Beg i odahnut e.
 Odahnut e i neimari, meu kojima se graditeljskim umijeem i nesvakidanjom
spretnou isticao Jakub akar. Ovaj graditelj, niskog rasta, ali dugih koatih ruku, jedini je
smio s teretom koraati elinim uetom zategnutim iznad provalije. Kako je ue bilo
oteeno na sredini, tako da je zarezani dio ice strio u obliku slova S, drugi su odbacivali
svaku pomisao da mogu uraditi ono to je Jakub radio: s kamenom u naruju poput
najspretnijeg artiste u cirkusu, skakutao je po uetu s jedne na drugu stranu obale. Jakub je i u
drugim poslovima bio ispred drugih. Uz vjetinu zidanja, u emu mu nije bilo premca, mogao
je na rukama hodati po kamenom zidu koji je visio iznad vode i stijena. Radi takve njegove
smjelosti i spretnosti plijenio je potovanje kod drugih. I dok su mu se drugi divili, ne
skrivajui oduevljenje, Ferhat-beg je strahovao da ga takvi ejtanluci ne kotaju glave. Kazat
e: - Jakube, ohani sa tim ejtanlucima... Bolje je za tebe, ali i za upriju! Valja nam je
zavriti!
Kako je Jakub sa neskrivenim emocijama volio i potovao Ferhat-bega, nije mu
trebalo dva puta govoriti. Primirio bi se i najozbiljnije nastavljao veliki posao.
Jo jednom e graevinu zadesiti poplava. Jo jednom e neimari poinjati graditi
ispoetka, a onda e dolaskom suhe zime gradnja ovrsnuti i tako se jednom za svagda
otrgnuti od moguih poplava. Beg e to mudro kazati: - Ono to je ostalo u prvoj i drugoj
poplavi, i ovo to smo na ostatku sagradili, vie ne mogu ni gromovi poruiti!
Kamen uz kamen, kamen na kamen, rasla je graevina. Sa svakim uzidanim kamenom
rasla je i snaga u graditeljima koji su poslom i odanou inili Ferhat-bega pobjednikom nad
vodom to je poraeno huala dolje, duboko u procjepu stijena. A gore, visoko iznad stijena,
inilo se Ferhat-begu, i oblak je postajao kamen to pokriva i ini bezbjednim njegove
neimare u odlunoj nakani da jednom zauvijek spoje dvije obale. Izmeu neba, koje e se
oglasiti sokolovim kliktajem i vode, to se razbija i kida na otrim stijenama, Ferhat-begov
kamen se savijao u luk zajedno sa njegovim srcem. Ali, tek poetkom narednog ljeta taj bijeli
luk dobit e onaj eljeni oblik kakvog je Beg vidio u svom snu...
Leei pod stablom izbeharale trenje na Brijegu, licem okrenut nebu, on e usniti
ovo, ovako: niz vodopad Dostinje kliznu ogromna sjajna kugla i dolje, izmeu vode i stijena,
uz snanu eksploziju od koje zagluhnu svijet, rasprsnu se u hiljade komadia. Horajski klanac
prekri ljubiastoplava svjetlost, a onda, iz te magle, izronie dvije labudove glave. Te dvije
bijele labudove glave e se okrenuti jedna drugoj i dodirnut e se vrhovima kljunova. Tek e
se dogoditi udo, koje e probuditi snivaa. Bijele ptice e se od poljupca okameniti!
Kako god tumaio san, Ferhat-beg e imati jedno na umu: - Nita ne moe biti drugo
do ono to mora biti - gradnju uprije privodim kraju!
 Bit e to onaj dan, kad je bilo sueno...
Trebalo je ugraditi jo samo jedan kamen i eto uprije! Taj posljednji kamen trebala je
ugraditi Ferhat-begova ruka. Prije nego to je kanio ovo uiniti, pomislit e ovako: - Onog
trenutka, kada se i taj kameni bro uklopi u tu sjajnu, bisernu ogrlicu od dodira moje ruke
zazvonit e kamen poput harfe takvim zvukom kakvog ljudsko uho nije prije ulo!
U zanosu, zakoraio je s kamenom u naruju. Noga je kliznula niz kameni zid...
Kau, onaj kamen, koji je sa Ferhat-begom zavrio dolje, duboko izmeu vode i
stijena, nije ugraen u upriju. Poboli su ga na vrh njegove glave, tamo gdje je ukopan.
Nian i Ferhat-beg su ostali na suhom. Vode Drinskog jezera su poplavile upriju i jo
teku uzvodno!

BILJEKA O PISCU
 Mustafa Smajlovi je roen 16. jula 1953. godine u Lascima kod Viegrada. Osnovno i
srednje obrazovanje zavrio je u Viegradu. Studirao na fakultetu politikih nauka u Sarajevu,
odsijek Sociologija.
Svje prve poetske, prozne i novinske radove poeo je objavljivati jo u viegradskim
kolskim danima. Dugogodinji je saradnik vie bh. listova i asopisa.
Kako pripovjeda ali i prozni pisac i pjesnik, Smajlovi spada meu bh. knjievnike sa
veim brojem knjievnih nagrada. Dobitnik je i nagrade na knjievnoj i kulturnoj
manifestaciji Susreti Zija Dizdarevi.
Smajlovi je recenzent i urednik preko pedeset publikacija iz javnog i kulturnog
ivota.
Objavljena djela:
Ratni recepti (1994),
Sehara (1996) i
ena sa slikarevog platna (2000).
Ovo je trea knjiga Smajlovievih pripovjedaka. U pripremi za tampu se nalazi
rukopis proze, te knjiga putopisa sa putovanja po Evropi, Africi i Aziji.
ivi i radi u Sarajevu. Urednik je sarajevskog dnevnog lista Jutarnje novine.

Mustafa Smajlovi - uprija pod vodom-

I
EZAN
II
HAINA BIJELA SMRT
GAZIJA OD GLASINCA
SUENJE JAKUBU UNIU
SMRT SMAILA KARUPA
KAZNA
III
BIJELA GOLUBICA NAD NEBODEROM
MIRIS KALOPERA
NEZARASLE RANE
GLAS RAHMETLIJE
EJTANSKO KOLO
KLJU
IV
UPRIJA POD VODOM