Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str.

321 3

Politika teorija Jrgena Habermasa

Izvorni znanstveni lanak

321.7.01
1 Habermas, J.
Primljeno: 28. svibnja 2004.

Jrgen Habermas i deliberativna demokracija*

WALTER REESE SCHFER**

Saetak

Autor razmatra Habermasovu teoriju deliberativne demokracije u kontekstu

suvremenih rasprava o teoriji morala i politike. Ishodite je Habermasove teorije
njegova ideja etike diskursa. Rije je o kognitivistikoj etici, u tradiciji Kanta,
Rawlsa, Tugendhata i Apela, koja pretpostavlja pojam normativne ispravnosti u
analogiji s deskriptivnim pojmom istine. Tu ideju najbolje iskazuje Kantov kate-
goriki imperativ, prema kojem vaenje normi ovisi o njihovoj poopivosti. Ha-
bermas je, meutim, slijedei Kantov uvid, svjestan nemogunosti da se univer-
zalistika etika racionalno utemelji. Umjesto konanoga (deduktivnog) utemelje-
nja on nudi refleksiju o pretpostavkama smislenog diskursa odnosno o argumenta-
cijskim pravilima koja se moraju potivati ako jezina komunikacija treba biti
smislena. Na ovu moralnoteorijsku poziciju nadovezuje se Habermasov nacrt teo-
rije prava u knjizi Faktinost i vaenje. U modernome drutvu funkcija je prava
rastereenje socijalne komunikacije: pravo tvori legitimni okvir socijalne komuni-
kacije na koji se akteri mogu osloniti. Izvor legitimnosti prava Habermas vidi u
specifinoj svezi ljudskih prava i narodne suverenosti. Ljudska prava i narodna
suverenost uzajamno se uvjetuju i ujedno su u odnosu napetosti. Apsolutiziranje
individualnih prava ukida mogunost demokracije jer se ni o emu ne moe odlu-
ivati, apsolutiziranje narodne suverenosti vodi u tiraniju veine i gubitak prava.
Habermas smatra da se pravo moe legitimirati komunikacijskim posredovanjem
izmeu individualnih prava i narodne suverenosti, u skladu s naelom da samo
one norme mogu pretendirati na vaenje s kojima se mogu suglasiti svi eventualno
pogoeni pojedinci kao sudionici racionalnih diskursa. Narodna se suverenost
konzekventno proceduralno tumai. Ona se, s jedne strane, prakticira kroz javne
diskurse, a s druge strane, kroz procese odluivanja unutar demokratski ustrojenih
politikih institucija. Obje su dimenzije legitimiranja prava razliite i ujedno upu-
ene jedna na drugu: javni se diskursi odvijaju u civilnom drutvu, politike se
odluke donose u demokratskim institucijama drave. Time je naposljetku nazna-
ena i specifina pozicija Habermasove politike teorije deliberativne demokra-
cije. Ona je podjednako udaljena od modela liberalne demokracije, koji naglaava
posjedniki individualizam i zatitu privatnih interesa graana, kao i od republi-

*
Tekst predavanja koje je 28. svibnja 2004. odrano na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu.
**
Walter Reese-Schfer, redoviti profesor politologije na Fakultetu drutvenih znanosti Sveuilita
Georga Augusta u Goettingenu.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 4
kanskog demokratskog modela, koji naglaava politiku participaciju aktivnih
graana. Teorija deliberativne demokracije naglaava vanost civilnog drutva:
ono je svojevrsna praktina verifikacija etike diskursa. Civilno drutvo je sfera
autonomne javne komunikacije koja je komplementarna dravnoj upravi, ali je ne
moe supstituirati. Komunikacijska mo prakticira se u modusu opsade: to
znai da mnogostruki diskursi civilnog drutva trebaju pridonijeti racionalnosti i
legitimnosti odluka koje donosi politiki sustav, ali ih ne trebaju zamijeniti niti
izloiti populistikim pritiscima.

Kljune rijei: moral, etika, pravo, diskurs, etika diskursa, ljudska prava, narodna suve-
renost, civilno drutvo, deliberativna demokracija

Ovo se predavanje sastoji od tri dijela. U prvome obraujem teorijske osnove teorije
deliberativne demokracije, naime etiku diskursa. U drugome govorim o Habermasovoj
politikoj filozofiji kako ju je razvio u svome spisu Faktinost i vaenje (Faktizitt und
Geltung). Konano, u treem dijelu prikazujem koncept deliberativne demokracije u
uemu smislu te iznosim neke kritike prigovore, budui da Habermasov koncept ipak
nije posve ispunio ono to se od njega oekivalo.

1. Progam utemeljenja etike diskursa

Etika diskursa konstruirana je refleksivno. Ona ne naznauje etiku koju Habermas
smatra ispravnom, nego pokuava, obratno, u naknadnoj, dakle refleksivnoj interpreta-
ciji onoga to u komunikacijskim procesima sporazumijevanja ve oduvijek inimo ot-
kriti pretpostavke i zahtjeve uspjenoga sporazumijevanja. Etika diskursa ne mora stoga
propovijedati o odreenim sadrajnim vrednotama o kojima bi se svagda moglo sporiti,
primjerice ljudskim pravima, nego, umjesto toga, u trezvenoj, gotovo juristikoj vanj-
skoj perspektivi moe opisivati procedure ravnopravnoga sporazumijevanja. Ako se te
procedure faktiki potivaju, tada se i ishod mora smatrati pravednim, dok bi se o sa-
drajnoj pravednosti moglo beskrajno sporiti. Habermas se tu tijesno oslanja na juris-
tiki model: ako je postupak bio korektan, u kojemu su obje strane sasluane i potovani
su zakoni, onda se i presuda moe smatrati pravednom. Ne mora se vie mjeriti supstan-
cijalnom predodbom o pravednosti, koju je svatko izveo prema vlastitoj koncepciji
pravednosti iz svoje individualne interpretacije onoga to on ili ona smatra pravom.
Habermas zastupa kognitivistiku etiku, kako je on naziva, tj. onu u kojoj se ustra-
java na sposobnosti za istinitost praktikih pitanja (Habermas, 1983., dalje: MkH, 53).
Time se on svjesno stavlja u tradiciju Immanuela Kanta, a u dananjoj filozofiji morala
uz teoretiare kao to su John Rawls, Paul Lorenzen, Ernst Tugendhat i Karl-Otto Apel.
On se protivi prosvjetiteljsko-skeptinim promiljanjima Alasdaira MacIntyrea i relati-
vistikim prigovorima Richarda Rortyja.
Govor o sposobnosti za istinitost praktikih pitanja ne valja itati doslovno, nego
metaforiki. Habermas razlikuje, naelno, deskriptivne, tj. opisne, i normativne, dakle
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 5
propisujue iskaze. Jedino prvi mogu u tonome smislu rijei biti istiniti ili pogre-
ni. A normativni su iskazi samo analogni istini. Tu je rije o normativnoj ispravnosti,
ne o deskriptivnoj istini.
Ipak je analogija obaju podruja nosivi element u Habermasovoj argumentaciji. Iz-
meu znanstvenih pojedinanih opaanja i opih hipoteza moraju postojati mostovna
naela: respektivna pravila indukcije. U filozofiji morala takoer postoji takvo mos-
tovno naelo, u temelju kojega je u najrazliitijim formulacijama, zapravo, oduvijek ista
ideja: Sve se kognitivistike etike nadovezuju, naime, na onu intuiciju koju je Kant iz-
rekao u kategorikome imperativu. (MkH, 73). Kategoriki imperativ djeluj tako da
maksima tvoje volje u svako doba ujedno moe da vai kao princip opega zakonodav-
stva (Kant, 1990.: 64) tumai se tako da se one norme iskazuju kao nevaee koje ne
bi mogle nai kvalificiranu suglasnost svih eventualno pogoenih pojedinaca (MkH,
73). Reeno jezikom Georga Herberta Meada, rije je, dakle, o univerzalnoj razmjeni
uloga, o ideal role-taking ili universal discource (MkH, 75).
Protiv naela univerzalizacije u moralu nastao je prigovor etnocentrizma. Moda je
u njemu sadran moralni kodeks zapadne civilizacije, koji se hoe postaviti kao opeo-
bvezatan. U sadanjoj su raspravi, doista, kognitivistike etike dospjele u neke pote-
koe opravdavanja prema pobornicima relativistikih pristupa, koji razliite morale raz-
liitih drutava smatraju jednakovrijednim i ravnopravnim.
U kritikome se osvrtu pokazuje, k tome, da Kant svoj kategoriki imperativ, zapra-
vo, ne utemeljuje, nego ga, naprotiv, poima kao fakat uma. Kant do toga promiljanja
nije doao lako, nego je godinama traio odrivo metafiziko utemeljenje etike. U svo-
joj Kritici praktikoga uma spoznao je, dakako, da u tome pokuaju nije uspio. Tako on
pie na najistaknutijemu mjestu teksta, naime u istome paragrafu u kojemu formulira
kategoriki imperativ:
Svijest o tome osnovnom zakonu moe se nazvati faktom uma, jer se on ne
moe izmudrovati iz prethodnih danosti uma, npr. iz svijesti o slobodi (jer ova
nam nije unaprijed dana), nego zato to nam se sam od sebe namee kao sinte-
tiki stav a priori, koji se ne temelji ni na kakvoj predodbi, niti na istoj niti na
empirijskoj, premda bi on bio analitiki kad bi se pretpostavljala sloboda volje.
No za to bi mu kao pozitivnom pojmu bio potreban intelektualni zor, koji se
ovdje ne smije prihvatiti. No da bi se taj zakon bez krivog tumaenja smatrao
kao dan, mora se dobro upamtiti da on nije empirijski, nego jedini fakat istoga
uma, koji se na taj nain nagovijeta kao iskonski zakonodavan (...). (Kant,
1990.: 64-65).
Tim je mjestom u tekstu dotaknut temeljni problem filozofije, naime odnos bitka i
trebanja. Dananje stanje diskusije u tome pitanju odreuje djelo G. E. Mooresa Princi-
pia Ethica iz 1903. godine. Mooresov danas openito priznat nauk glasi: Ne smije se
nikad iz toga to je neto tako zakljuiti da tako i treba biti. im se preskoi taj jaz iz-
meu bitka i trebanja, ini se naturalistiki pogreni zakljuak (naturalistic fallacy), je-
dan od najgorih promaaja koji se danas moe prigovoriti nekome filozofu. I Kant ga je
uinio. Zato Karl-Heinz Ilting razorno vrednuje Kantovu etiku: nije uspio svojoj etici
dati racionalan temelj; njegova Metafizika udorea je, u najboljem sluaju, okruena
dakom kriticizma, ali, inae, zastupa sekularizirani kranski platonizam (Ilting, 1999).
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 6
Ali i dananjim etikama nedostaje u posljednjoj instanciji racionalan temelj, tako u
Johna Rawlsa, koji naelo univerzalizacije, dodue, formulira na veoma zanimljiv na-
in, ali ga ne utemeljuje. To je otvoreno pitanje izazvalo u dananjoj filozofiji vanu ra-
spravu, naime debatu o pitanju posljednjega utemeljenja. Samo ako je ono mogue,
moe se zamisliti posljednji racionalni temelj etike. A tu, upravo na tome mjestu, veliki
je izazov koji je Habermas prihvatio. Taj izazov elim jo precizirati.
Hans Albert je u svome spisu Traktat ber kritische Vernunft nemogunost takvoga
utemeljenja uzdigao u obvezujui nauk: svatko tko se trudi oko posljednjega utemelje-
nja dospijeva u Mnchhausenovu trilemu, kako to Albert naziva, tj. suoen je s proble-
mom da se mora sam izvui iz blata:
Oito tu postoji, naime, samo ovaj izbor:
1. ili infinitni regres, koji se ini danim nunou da se u potrazi za temeljima
ide sve dalje nazad, ali koji se, praktiki, ne moe provesti i, stoga, ne daje
sigurnu osnovicu;
2. ili logiki krug u dedukciji, koji nastaje tako da se u postupku utemeljenja
posee za iskazima koji su ve prije traili utemeljenje, i koji, jer je logiki
pogrean, takoer ne daje sigurnu osnovicu; i konano:
3. prekid postupka na odreenoj toki, koji je, dodue, naelno provediv, ali
koji bi ukljuivao suspenziju naela dostatnoga utemeljenja. (Albert,
1991.: 15).
Taj se prikaz ini i uvjerljivim i cjelovitim. Ne postoji neki drugi put nego ova tri
koje je naveo Albert. Dakako, a to je Habermasov prigovor: tu je pojam utemeljenja
preuzak. itava trilema nastaje samo onda kada se utemeljenje shvati kao potraga za
temeljem koji se nalazi ispred onoga to se treba utemeljiti. Albertov pojam utemeljenja
misli deduktivni izvod iz aksioma.
Tipini je put u filozofiji, meutim, refleksija o pretpostavkama. Tada se ne dedu-
cira, nego refleksivno pojanjava neki sklop. Kod temeljnih filozofskih pitanja to uope
ni ne moe biti drugaije. Logika se, primjerice, ne moe deduktivno utemeljiti jer se pri
tome utemeljenju sama ve oduvijek mora pretpostaviti. Tu jedino pomae refleksija o
vlastitim uvjetima. To znai u praktikoj argumentaciji da se vie ne mora traiti deduk-
cija kao oblik utemeljenja, nego argumentacijska pravila. Naelo univerzalizacije etike
jedno je takvo argumentacijsko pravilo.
ak i pristaa posljednjega utemeljenja poput Karla-Otta Apela (Habermas u tome
pitanju zastupa poziciju izmeu Alberta i Apela) smatra nemoguim deduktivno uteme-
ljenje zadnjih naela. Mogua je, naprotiv, eksplikacija neizbjenih, tj. opih i nunih
pretpostavki, koje je svatko tko argumentira ve morao priznati ako jezina igra argu-
mentacije treba zadrati svoj smisao (Apel, 1976.: 72-73). Apelov je najvaniji argu-
ment onaj perfomativnoga protuslovlja, koje treba izbjei, tj. protuslovlja izmeu sadr-
aja iskaza i ina iskazivanja. Klasian bi primjer bila reenica: Ovim sumnjam da po-
stojim. Oito je vlastito postojanje ve nuna pretpostavka da se reenica uope moe
iskazati.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 7
Posve je zamislivo da se ve na osnovi toga argumenta predoi cjelovita etika. Jer
argumentativni govor zahtijeva mnogo vie pretpostavki od pukog postojanja onoga
koji neto kae barem, primjerice, doputanje vaenja drugoga i, ponajprije, da samo
one norme smiju zahtijevati vaenje koje nalaze (ili bi mogle nai) suglasnost svih po-
goenih kao sudionika praktikoga diskursa (MkH, 103). To je osnovna predodba je-
dne teorije morala iz koje, onda, moe nastati sve drugo. Potraga za performativnim
protuslovljima omoguuje da se identificiraju potrebna argumentacijska pravila i iskau
kao bezalternativna. To nije, dakako, zbiljsko utemeljenje ono to se neizbjeno mora
pretpostaviti i opet je samo neto nalik Kantovu faktu uma.
U tome je glavna razlika izmeu filozofije Jrgena Habermasa i one njegova prijate-
lja i kolege Karla-Otta Apela. Apel smatra argument neizbjenih pretpostavki traenim
posljednjim utemeljenjem. Habermas misli, naprotiv, da to znai preoptereivanje toga
argumenta, koji je, u najboljem sluaju, dostatan kao slab oblik transcendentalnoga
utemeljenja.
Habermas se, naprotiv, dri stanovite moralne faktinosti, da to pomalo paradoksal-
no formuliramo. To pristaje antimoralnome i materijalistiki orijentiranome osnovnom
stajalitu onoga vremena u kojemu su se njegove ideje formirale ili drukije reeno: tu
se oituje marksistika tradicijska linija koja je na presudnome mjestu ula u njegovo
miljenje. ak je u dvjema bitnim tokama to utjecalo na teoriju morala, kako ju je Ha-
bermas razvio iz svoje Theorie des kommunikativen Handelns:
1. Utemeljenje morala nalazi se u samome komunikacijskom djelovanju, dakle ne sma-
tra se konstrukcijom subjekata protiv zbilje. Unato svome kontrafaktinome ka-
rakteru ono treba imati realnu osnovicu.
2. Ono je upueno na to da mu ide u susret racionalnost koja se razvija u svijetu ivota
(MkH, 119).
Habermas je nune pretpostavke diskursa oznaio kao kontrafaktike, usmjerene
protiv injenica. O tome pojmu ovise njegove predodbe o emancipaciji. I onaj tko dje-
luje strateki, i tko hoe prevariti, mora u diskursnoj situaciji tako initi kao da priznaje
partnera u razgovoru. Pravila diskursa vijede i onda kada se faktiki kre. La je dobar
primjer za to: ona funkcionira jedino kada se iznosi prema pravilima tvrdnje koja pre-
tendira na istinu. Ako se ona unaprijed prepoznaje kao la, promauje svoju svrhu ili je
knjievnost.
Sami zahtjevi govorne situacije inzistiraju na potivanju kontrafaktikih pravila u
tim je zahtjevima emancipacijski razorni potencijal. Time je Habermasova filozofija
morala prepoznatljiva kao pristup izmeu isto kontrafaktikoga miljenja i pukoga
objektivizma naknadne konstrukcije pravila.
Etika diskursa premjeta svoje ispunjenje, svoje ozbiljenje u praktike diskurse. Mo-
ralna naela ne mogu se izraditi za pisaim stolom i zatim proglasiti. Prema etici dis-
kursa smije norma samo onda zahtijevati vaenje ako se svi njome eventualno pogoeni
pojedinci kao sudionici praktikoga diskursa suglase o tome (odnosno ako bi se sugla-
sili) da ta norma vrijedi. (MkH, 76).
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 8
Habermas bi elio iskljuiti monoloku primjenu takvih naela jer time svagda po-
stoji opasnost da se vlastiti interesi smatraju opima (ili takvima izdaju). Nije dovoljno
da pojedinac promilja mogu li svi pristati na njegove predodbe normi; ak nije ni do-
voljno da svi pojedinci tako za sebe promiljaju. Tek doista provedenom argumentaci-
jom nastaje praktiki diskurs (MkH, 77). Jedino se tako moe sprijeiti da se perspekti-
vistiki izoblieno tumae respektivni vlastiti interesi. U takvome pragmatinom smi-
slu svatko je sam posljednja instancija za prosuivanje onoga to je, doista, u vlastitome
interesu. S druge strane, pak, mora ostati pristupaan kritici drugih i opis prema kojemu
svatko percipira svoje interese. (MkH, 78).
Potencijalna uinkovitost pojma diskursa pokazuje se u tome da se svi demokratski
politiki procesi tvorbe volje jedva mogu vie zamisliti bez diskursnih elemenata. Po
svome pristupu pojam se ini posve prikladnim i za filozofsku refleksiju o institucijama.
Ali Habermasov pojam praktikoga diskursa pogoenih ostaje suvie neodreen. Tko
tome treba pripadati? I onaj tko se samo osjea pogoenim? Katoliki sveenik kada bi
protestantkinja ili ateistkinja eljela pobaciti dijete? Mora li se pravo govora i glasova-
nja, eventualno, ralaniti prema stupnjevima pogoenosti? Kako se izbjegava da se
ograniavanjem tema iskljuuju doista pogoeni? (To bi bilo pitanje moguih usputnih
uinaka odluka.) Tko je pogoen takvim raspravama o poslovniku?

2. Faktinost i vaenje: civilno drutvo

Djelo Faktizitt und Geltung (1992., dalje: FG) bilo bi filozofija prava Jrgena Ha-
bermasa kada bi on filozofiju prava uope smatrao danas moguom na uobiajen, he-
gelovski nain. Prema njegovu skromnijem razumijevanju to djelo sadri samo projekt
filozofije prava (FG, 14). Danas filozofija vie ne moe ponuditi vlastiti sistematizira-
jui i sintetizirajui jezik, nego se samo jo moe pobrinuti za transparentnost temelj-
nih pojmova (FG, 9). Ali njezina je mnogojezinost barem u jednome pogledu i nje-
zina snaga: ona omoguuje metodiko-pluralistiki postupak i moe tako pokuati po-
vezati razliite perspektive teorije prava, sociologije prava i povijesti prava, teorije mo-
rala i teorije drutva (FG, 9). To je presudna razlika u odnosu na godinu dana kasnije
predoeni nacrt Das Recht der Gesellschaft Niklasa Luhmanna (1993.), koji usmjerava
mnogo jedinstveniji pogled svoje sistemske teorije na, velikim dijelom, jednake teme
kao to su Habermasove. Habermas se, posve kao Luhmann, protivi staroeuropskom
izjednaavanju praktikoga uma, dakle moralnosti, i drutvene prakse.
Taj se teorijski nacrt moe itati kao sluaj primjene Habermasove Theorie des kom-
munikativen Handelns jer je tamo napetost izmeu faktinosti i vaenja postojala ve
u temeljnim pojmovima (FG, 22). Habermas pokuava, dakle, posredovati socioloku
teoriju prava, koja polazi od injenica pravnoga sustava, s filozofskom teorijom praved-
nosti. Posredovanje se sastoji u politikoj teoriji deliberativne demokracije i civilnoga
drutva, jer ono to moe osigurati dostatnu otvorenost nisu krute ustavnopravno usta-
novljene dravne institucije, nego suverenost javne deliberacije. Normativna je teorija
pravednosti u opasnosti da ne spozna dovoljno krute injenice politike zbilje, sociolo-
ka je teorija pod sumnjom pozitivizma. Dra Habermasova nacrta sastoji se u tome da
se integracijskom i interdisciplinarnom teorijom prevlada ta dvostruka simplifikacija.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 9
Habermas zastupa tezu da se u modernome pravu komunikacijski uinci sporazumi-
jevanja oslobaaju tereta da uvijek iznova moraju jamiti socijalnu koheziju. On se u
tome pridruuje teoriji institucija Arnolda Gehlena1: Pravom se diskursi i njihovi rezul-
tati mogu uiniti trajnima. Tako se izbjegava da se oni izlau sluajnostima neformalno
flotirajue svakodnevne komunikacije (FG, 59). Socijalna bi integracija bila preoptere-
ena kad bi se zasnivala samo na racionalnim utemeljenjima ili samo na solidarnosti.
Novac i mo kao druga dva integracijska mehanizma preoptereeni su jer zrcale, ponaj-
prije, nejednakosti u drutvu. Da bi se dugotrajno odrali, nuna im je legitimacija.
Neizbjeni su, dakle, razlozi i utemeljenja. Socijalnoznanstveno raaravanje prava
rezultiralo je, na koncu, time da nije vano jesu li figure utemeljenja uvjerljive ili nisu.
One su samo medij postizanja legitimacije. Niklas Luhmann ovako zaotrava tu misao:
Budui da se razlozi kao jamci sveza odluivanja teko mogu nadomjestiti, pravniku se
ini kao da razlozi opravdavaju odluke a ne odluke razloge. (Luhmann, 1986.: 33, isti-
canje moje). Habermas nasuprot tome pita: Ako razloga nikako nema, zato su uope
potrebni? (FG, 77). Njegov je odgovor: jer ak i neuvjerljivi i neodrivi razlozi nose u
sebi zahtjev za ispravnou, po kojemu je pravni sustav, ipak, vie od iste proizvolj-
nosti prema modelu Thomasa Hobbesa. Spoznaja da su razlozi funkcionalno nune po-
pratne pojave odluka ne obesnauje ve automatski njihovo vaenje.
Habermasu je, dakle, vano rekonstruirati sustav prava, koja graani moraju jedni
drugima priznati ako ele legitimno regulirati svoj zajedniki ivot sredstvima pozitiv-
noga prava. (FG, 109) On poinje tu rekonstrukciju analizom problematinoga odnosa
ljudskih prava i narodne suverenosti. Apsolutiziranje narodne suverenosti moe znaiti
tiraniju veine nad pravima pojedinca, apsolutiziranje individualnoga prava, poput,
primjerice, prava vlasnitva, moe demokratskim odlukama oduzeti njihovu supstanciju.
Zaotreno se to moe ovako izraziti: ako sve pripada pojedincima, ne moe se vie ni o
emu zajedniki odluivati. Habermas, koji odbacuje posjedniki individualizam i u
tome se protivi i Immanuelu Kantu,2 zastupa nauk da se subjektivna prava ne odnose
ve po svome pojmu na atomistike i otuene individuume koji se posesivno ukopavaju
jedni protiv drugih (FG, 117). Umjesto toga je vana suradnja pojedinaca i njihovo
uzajamno priznavanje. Prema Habermasovu shvaanju narodna suverenost i ljudska
prava nalaze se u untarnjoj povezanosti ako se politika autonomija pojedinaca ne reali-
zira samo kroz ope zakone, nego u kominakacijskome modusu diskurzivnoga formira-
nja miljenja i volje. Legitimnost prava ne oslanja se, dakle, ni iskljuivo na prava poje-
dinca (prema liberalnome tumaenju) ni na kreposnu dravu suverenoga naroda (to bi
bilo rousseauovsko tumaenje), nego na komunikacijsko posredovanje, na diskursno
naelo prava, koje ovako glasi:
Vae upravo one norme djelovanja s kojima bi se mogli suglasiti svi eventualno
pogoeni pojedinci kao sudionici racionalnih diskursa. (FG, 138).

1
Usp. izmeu ostaloga Gehlen, 1986. (drugi dio imao je prvotni naslov Die Seele im technischen
Zeitalter, 1957.).
2
Kant je htio izborno pravo dodijeliti samo graanima posjednicima, a ne njihovim slugama i drugima
ovisno zaposlenim, jer je smatrao da ovi nisu sposobni za neovisno odluivanje.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 10
Pripada li to naelo, pak, prije strani morala ili prava? Ono samo nije pozitivno
pravno naelo. Zato je Habermas u svojim ranijim publikacijama o etici diskursa svagda
ostavljao dojam da je, zapravo, rije o moralnome naelu nadreenome pravu, no koje
nije prisilno u smislu pozitivnoga prava. Odatle je proizlazila osebujna slabost njegova
pristupa, koju su stalno iznova opaali ne samo institucionalno orijentirani pravnici i
politolozi. Odstupajui od svojih dosadanjih promiljanja, on sada dolazi do teze da
ovaj iskaz prethodi razlikovanju morala i prava. Iskaz ima, dodue, skroman normativan
sadraj, ali vai za norme djelovanja uope, takorei je, dakle, jo neutralan naspram
prava i morala. Preko otvorenoga i relativno neodreenoga pojma pogoenih moe se
ta formulacija, onda, pripisati svagda jednome od obaju podruja: u moralnim pitanjima
ovjeanstvo ili pretpostavljena svjetska graanska republika ini odnosnu veliinu, u
etiko-politikim pitanjima pogoeni su samo sugraani u naoj zajednici (FG, 139).
Habermas ne upotrebljava pojam etiki, kao veinom uobiajeno, za moralnoteorijski,
ve u smislu etosa, dakle obiaja, udorednosti, kao to se podrazumijevaju u
Hegela.
On predlae ovakvo razlikovanje moralnoga i demokratskoga naela: moralno na-
elo operira na razini unutarnjega ustrojstva odreene argumentacijske igre, demo-
kratsko naelo na razini vanjske institucionalizacije. I ovdje, opet, funkcionira meuso-
bni odnos rastereenja izmeu faktinosti i vaenja koji se provlai kroz cijelu Haber-
masovu knjigu: sam je umski moral preslab, upuen je na previe dobre volje i dobroga
karaktera. Zasniva se samo na znanju, ne na vjeri, predaji i navici. Zato mu je nuna in-
stitucionalizacija u pravnome sustavu. Za pojedinca to, pak, znai rastereenje od kog-
nitivnih bremena tvorbe vlastitih moralnih sudova (FG, 147). Ako bi se moralo pouz-
dati jedino u moral, ne bi se, ponajprije, nikada pouzdano moglo znati da li i suelnik,
drugi tako djeluje. Ta se motivacijska neizvjesnost apsorbira faktinou provoenja
prava. Prisilno pravo podupire normativna oekivanja sankcijskim prijetnjama tako
da se adresati smiju ograniiti na razboritu procjenu posljedica djelovanja. (FG, 149).
Komunikacijska bi sloboda mogla sadravati i opasnost da bude izloena stresu
trajne komunikacije o svakoj sitnici svakodnevnoga ivota. Tada je vano privatnu au-
tonomiju, takorei, ojaati kao negativnu slobodu protiv tereta pozitivne komunikacij-
ske slobode. Tome slue ona temeljna prava koja pojedincu pruaju priliku da ne mora
nekome biti odgovoran niti, pak, ne mora javno navoditi prihvatljive razloge za svoje
djelovanje (FG, 152-153). To promiljanje, koje se, na prvi pogled, ini kao rubna na-
pomena, polazite je za dalekosene teorijske konzekvencije: nipoto se, naime, tada ne
smije moralno samozakonodavstvo pojedinih osoba smatrati polazitem samozakono-
davstva graana. Sloboda dravljana moe se ozbiljiti i graanskim stavom koji kalku-
lira o koristi i nipoto nije krepostan. Njima je dovoljno ono to je Kant nazvao le-
galnou, naime samo vanjsko respektiranje zakona, za razliku od moralnosti, kod
koje je vano uvjerenje pojedinca. U tome je razlog to Habermas svoje diskursno na-
elo tako formulira da je naspram morala i prava isprva jo neutralno.
Kako moraju u pojedinostima izgledati razliiti tipovi diskursa? Habermas razlikuje
tri pitanja koja sva nadilaze pragmatiko poetno pitanje o tome to se, uope, moe
uiniti glede neke konkretne zadae:
Prvo, interesno-kalkulativno pitanje o tome kako se mogu uskladiti konkurentske
preferencije: pitanje agregirane cjelokupne volje.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 11
Drugo, etikopolitiko pitanje o tome tko hoemo biti. To se pitanje obrauje her-
meneutikim diskursima samorazumijevanja i usmjereno je na autentinu cjeloku-
pnu volju.
Tree, moralnopraktiko pitanje o tome kako elimo djelovati na pravedan nain: pi-
tanje autonomne cjelokupne volje (FG, 222 i d., takoer 139 i d., 199-200, 640 i d.).
Pozivanje na cjelokupnu volju, koje podsjea na Rousseaua, upuuje na to da je Ha-
bermasu u njegovim promiljanjima stalo, na kraju krajeva, do ozbiljenja neispunjenoga
potencijala Francuske revolucije. Dakako, batina na koju on misli nije utopija kapitali-
stikoga radnog drutva i nacionalne drave, nego pojam narodne suverenosti. O tome
se oitovao, ponajprije, u svome vanom lanku Volkssouvernitt als Verfahren (Na-
rodna suverenost kao postupak), koji je objavljen kao prethodna studija u knjizi
Faktizitt und Geltung (prvobitno objavljeno u Habermas, 1989.). Misaonu figuru ne-
podijeljene vladareve suverenosti, koja poiva na Jeanu Bodinu (1976.) i njegovu ute-
meljenju novovjekovnoga apsolutizma, Rousseau je prenio na volju ujedinjenoga na-
roda, stopio s klasinom idejom samovladavine slobodnih i jednakih i prevladao u mo-
dernome pojmu autonomije. (FG, 364). Ali budui da narod samo fiktivno ini subjekt
s voljom i svijeu, Habermas predlae da se narodni suverenitet ne poima vie supstan-
cijalno, nego kao postupak. Time pokuava normativni sadraj te jedinstvene revolu-
cije prenijeti u nae pojmove, a to je poduhvat koji se () namee ljeviaru koji ivi u
Saveznoj Republici Njemakoj: ustavna se naela nee ukorijeniti u naim osjeajima
prije nego se um ne uvjeri u njihove orijentirajue, budunosne sadraje. (FG, 609).
Filozof Habermas moe svoju ustavnu dravu voljeti jedino ako je razloge za to preci-
zno rekonstruirao. Um je ispred osjeaja i mora ih stalno nadzirati.
Kako bi zadrao pobunjenike i bazinodemokratske potencijale Francuske revolu-
cije, Habermas im pokuava dati demokratskoteorijski profil. Normativni su razlozi, ta-
korei, valuta u kojoj komunikacijska mo zadobiva vaenje (FG, 623). Pojam komuni-
kacijske moi poiva na njegovoj raspravi s Hannah Arendt.3 Normativni argumenti
stvaraju legitimnu mo i mogu djelovati na upravni sustav jer je ovaj upuen na obra-
zloenja koja sebi, meutim, ne moe sam dati rutinskim funkcioniranjem, nego za ko-
jima uvijek iznova mora posezati u komunikacijsko podruje. Nekad tvrda politika su-
verenost rastvara se u besubjektne komunikacijske oblike. Komunikacijski razvod-
njena suverenost stjee vaenje u moi javnih diskursa, koja nastaje iz autonomnih jav-
nosti, ali koja se mora oblikovati u odlukama demokratski ustrojenih institucija tvorbe
miljenja i volje, jer odgovornost za praktino sudbonosne odluke zahtijeva jasnu insti-
tucionalnu nadlenost.
Habermas postulira: Komunikacijska se mo prakticira u modusu opade. (FG,
626). Upravni se sustav opsjeda civilnim drutvom, koje mogua obrazloenja proputa
samo ako se ine prihvatljiva mnijenjima mobiliziranih javnosti. Ono se sastoji od raz-
nolikih udruga, asocijacija, organizacija i pokreta, koji prihvaaju i kondenziraju odjek
drutvenih problema u privatnim ivotnim podrujima te ga, pojaavajui ga, upuuju u
politiku javnost (FG, 443).

3
O izvorima predodbe komunikacijski proizvedene moi kod Hannah Arendt usp. Habermas, 1976..
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 12
Sam Habermas vidi problem toga svog gledita: suverenost naroda mogla bi se pre-
mjestiti u kulturnu dinamiku avangardi koje stvaraju mnijenje. Intelektualci su vjeti
na rijeima i prisvajaju mo koju, navodno, rastvaraju u mediju rijei (FG, 629). Ali po
njegovu miljenju ta opasnost nije velika jer se komunikacijska mo moe prakticirati
samo neizravno, naime jedino kao ograniavanje zbiljske, upravne moi. Smo odgo-
vorno odluivanje vie se ne obavlja, prema toj predodbi, prisvajanjem rijei, nego
opet korektnim demokratskim postupcima. Uostalom, intelektualci mogu samo tamo
utjecati na diskurs gdje se realna suverenost i mo raspruju, gdje se kratkotrajne do-
brovoljne asocijacije mogu formirati i opet rastvarati. Presudan je, meutim, argument
Habermasova ideja narodnoga obrazovanja za egalitarnu politiku kulturu, koja je li-
ena svih obrazovnih povlastica i na cijeloj je osnovici postala intelektualnom (FG,
630): Svatko je intelektualac to je posljednja utopija Francuske revolucije koju, prema
Habermasu, treba jo ozbiljiti. Njegovo miljenje valja u toj toki jo i danas shvatiti
kao nastavak socijaldemokratskih obrazovnih reformskih nastojanja iz ezdesetih i se-
damdesetih godina 20. stoljea: integrirane kole, matura za sve, studij za to vie stu-
denata.
Habermas je time pokuao u svome djelu Faktizitt und Geltung, vie od trideset go-
dina nakon svoga pionirskoga djela Strukturwandel und ffentlichkeit (1962.), dati
normativan pojam javnosti kao temelj teorije demokracije. Dok u ranijem pojmu jav-
nosti nikada nije bilo posve jasno nije li time nostalgino stiliziran odreeni oblik pro-
svjetiteljske javnosti, koji je odavno postao idejnom povijeu, i kakav vjerojatno nije ni
postojao, dotle Habermas ovdje poduzima korak ka ideji deliberativne demokracije, u
kojoj se procesi tvorbe mnijenja ravnopravno obrauju s procesima upravnoga odlui-
vanja. On time ustrajava na intuicijama koje je, u biti, imao ve 1962. godine. Delibera-
tivna je demokracija istodobno i normativno mjerilo sadanjosti i realnoutopijski projekt
budunosti.
Civilno drutvo, ija se komunikacijska sloboda dogaa na trgovima, pozornicama,
arenama itd. (FG, 435), nije za Habermasov sadanji veliki teorijski projekt nipoto je-
dina i presudna referentna veliina, koliko god ga on smjeta u sredite svoje argumen-
tacije. On je pravila pravne drave, logiku diobe vlasti, racionalnost jurisdikcije, pa ak
i graanskoga civilnog prava, proirio u jednu vrstu dravljanskoga nauka o pravu.4 Kri-
tike teorije prava imaju u vidu veinom, u najboljem sluaju, ustavno pravo te temeljna
i ljudska prava, dakle one temeljne norme kojima je, zbog njihova izraeno moralnoga
sadraja, uvijek svojstvena tendencija rastvaranja i problematiziranja pozitivnoga prava,
koja je u oima mnogih konzervativnih pravnika vrlo opasna. Ta je prevaga na strani
naela, dodue, jo uvijek karakteristina za Habermasa, ali on je u svoja promiljanja
ukljuio i jurisdikciju te, povrh toga, sudako tumaenje i nadogradnju prava. Njegova
diskursna teorija prava shvaa demokratsku pravnu dravu kao institucionaliziranje
postupaka i komunikacijskih pretpostavki za diskurzivno formiranje miljenja i volje,
koje se odvija pomou legitimnoga prava (i utoliko jami privatnu autonomiju), i koje, s
druge strane, omoguuje () legitimnu uspostavu prava. (FG, 527).
Utjecaj na uspostavu prava pomou komunikacijske moi i jamstva pravnodravnih
egzistencijalnih pretpostavki za tu komunikacijsku mo uzjamno se, dakle, uvjetuju. To
4
Usp.o tom pojmu u Horster, 1992.: 1139.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 13
prepletanje mora, uzmu li se u obzir mogunosti preobrazbe, razvijati i poticati delibe-
rativne strukture na strani pravnoga sustava i stvarati deliberativna temeljna stajalita na
strani graana koji prakticiraju tu komunikacijsku mo.

3. Jrgen Habermas i deliberativna demokracija

Model deliberativne demokracije pokuaj je praktine primjene etike diskursa
Jrgena Habermasa na podruje politikoga. Praktina primjena tu znai neto posve
drugo nego donoenje izvedbenih odredbi za prethodno izraene normativne teorijske
koncepcije, ona se, naprotiv, odnosi na praktino tumaenje politikih strukturnih sveza
metodama Habermasove kritike hermeneutike.
Habermasov je pristup, refleksijskoteorijski gledano, kompleksan kontrastni sklop
normativnih i faktinih elemenata. Svoju teoriju demokracije iznosi jednoznano s nor-
mativnom nakanom jer eli razraditi one procedure uz ije potivanje neka odluka moe
opravdano vaiti kao demokratska. On izriito zahtijeva da se konkretni procesi odlui-
vanja to vie priblie tome deliberativnom modelu. Te se procedure mogu onda opaati
i preispitivati, uz stanovitu provjerljivu distanciranost, tako da nastaje razina kvazi-
objektivnosti te se ne mora svaka pojedinana odluka oslanjati na pojedinanu vrijedno-
snu predodbu.
Habermasova deliberativna demokracija dobiva svoje konture ako ju se razgranii u
odnosu na liberalno-pravnodravni demokratski model privatnointeresnih kompromisa
depolitiziranoga stanovnitva kojim vlada politika klasa, na jednoj strani, i na graan-
skorepublikanski model politike samoorganizacije aktivnih i politiziranih graana, na
drugoj strani. Deliberativna demokracija zastupa jae normativne zahtjeve nego libe-
ralna, ali slabije nego graanskorepublikanska strategija, koju ona smatra rousseauov-
skom preoptereenjem graana. Ona preuzima od modela liberalne pravne drave us-
tavnu institucionalizaciju procesa odluivanja, koji ne trebaju ovisiti o tome jesu li gra-
ani dostatno aktivni i sposobni kolektivno djelovati. Od republikanskoga modela preu-
zima jau orijentaciju na realan proces formiranja miljenja i volje u deliberirajuoj jav-
nosti. Parlamenti bi bili pogreno tumaeni ako bismo ih shvatili samo kao tijela koja
raspravljaju. Oni su, ponajprije, instancije odluivanja i njihovi se procesi raspravljanja
pretpostavljaju, od samoga poetka, kao orijentacija za odluivanje. Ipak, parlamentarne
rasprave imaju i komunikacijsku stranu, koja im je zajednika s procesima sporazumi-
jevanja demokratske javnosti, medija i raznolikih tijela. Komunikacijski tijek izmeu
formiranja javnoga mnijenja, institucionaliziranih izbornih odluka i legislativnih odluka
treba zajamiti da se publicistiki stvoreni utjecaj i komunikacijski stvorena mo nad
zakonodavstvom preoblikuju u upravno uporabljivu mo. (FG, 362). Pokraj sfere eko-
nomije i drave Habermas tako postavlja treu razinu, civilno drutvo. I liberalizam je
razlikovao dravu i drutvo, ali je graansko drutvo shvaao prije svega kao podruje
privatnoga gospodarstva. Habermas razgraniuje gospodarstvo i javnu upravu od doda-
tne razine, civilnoga drutva, koje pokraj resursa novca i javne moi uspostavlja resurs
solidarnosti, odnosno komunikacijsku mo.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 14
Slika 1: Deliberativna demokracija
resurs sustav podruje
upravna mo politika uprava drava
ekonomski sustav
novac trite
djelovanja
javne komunikacijske
solidarnost civilno drutvo
mree

Iz sloene interakcije ovih triju podruja resursa moderna drutva organiziraju svoje
potrebe za integracijom i upravljanjem. Za teoretiara poput Habermasa prevladani su
svi koncepti gospodarskoga upravljanja kroz politiki sustav. Ali on odbacuje i neolibe-
ralni model, koji tritu dodjeljuje vodeu funkciju, ak i naspram javne uprave koju
valja trino organizirati i smanjiti. Umjesto toga on preporuuje interakciju, koja, iz-
meu ostaloga, moe angairati i medij prava protiv presezanja iz sfera novca i politike
moi. Habermasov cilj nije, dakle, graansko drutvo kao u liberalizmu, nego drutvo
graana.
Utjecaj takvoga drutva preko postupaka i komunikacijskih pretpostavki nipoto ne
treba, prema koncepciji deliberativne demokracije, izloiti proces vladanja i upravljanja
populistikim raspoloenjima aktivnih graana, nego, naprotiv, treba pridonijeti diskur-
zivnoj racionalizaciji odluivanja. Ovaj pojam racionalizacije zasluuje poblie razma-
tranje. Racionalizacija je manje od legitimacije, ali vie od konstituiranja moi. Legiti-
macija bi mogla biti i samo naknadna potvrda. Meutim, racionalizacija proceduralno
nadziranom raspravom pridonosi i programiranju same politike moi te suoblikuje nje-
zine sadraje. Jedino sam politiki sustav moe donositi i provoditi kolektivno obvezu-
jue odluke, dakle djelovati u klasinome smislu. Komunikacijske strukture javnosti
tvore, nasuprot tome, neto poput iroko razapete mree senzora (FG, 364), koje same
ne mogu vladati, ali ipak reagiraju na rairena miljenja i probleme u drutvu. Komuni-
kacijska mo ne moe sama prakticirati vladavinu, ali moe svojim civilnodrutvenim
utjecajem usmjeravati proces politike vladavine u odreenim pravcima.
Habermas se ovim razlikovanjem moi i vlasti kree u okviru temeljnih pojmova
Maxa Webera. Ovome je mo znaila priliku da se unutar nekoga socijalnog odnosa
vlastita volja nametne i unato protivljenju, neovisno o tome na emu se ta prilika te-
melji. Ona je mogla poivati, primjerice, i na pukoj nadmoi u raspravi. Vlast je, napro-
tiv, prilika da se unutar zadanoga institucijskog poretka postigne poslunost za neku na-
redbu kod odreenih osoba. Vlast je, dakle, vezana za institucije, a mo funkcionira i u
odnosima koji se ne mogu precizno odrediti ni organizirati, dakle upravo kao u civil-
nome drutvu koje Habermas smatra tako vanim. Ali mo bez sustavnoga pretvaranja u
vlast ne moe razviti pravnodravno-demokratsku uinkovitost djelovanja.
Ta orijentacija prema Weberu rezultira kod Habermasa naelnom kritikom Rous-
seauove ideje narodne suverenosti, prema kojoj je demokracija autonomna odluka na-
elno i tjelesno prisutnoga naroda, kojeg se ne moe zastupati u naelnim pitanjima.
Prigovor glasi da je Rousseau prenio apsolutistiki nauk o dravnoj suverenosti na na-
rodnu suverenost i time stvorio potencijalno totalitaran model. Tako se drava uzdie u
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 15
koncentrat moi i pojedinaan subjekt, koji ne postaje podnoljiviji time to se narod i
drava smatraju identinim.
Liberalna kritika prema kojoj je upravo vano da se narodnoj volji postave granice
i da se ova moe prakticirati samo u odreenim procedurama, naime kroz predstavnika
zakonodavna tijela, izvrnu vlast i pravosue te na izborima i glasovanjima postavlja
umjesto suverenoga graanstva, koje je u stanju proizvoljno djelovati, model striktne
ustavne demokracije, u kojoj dravu kao subjekt zamjenjuje, u osnovi, anonimna struk-
tura.
Habermas eli i tu nai meurjeenje, koje umjesto subjekta narodne suverenosti po-
stavlja komunikacijske procese, koji po njegovoj analizi nemaju subjekta, dakle tijek di-
skurzivnoga formiranja miljenja i volje (FG, 365). Narodna se suverenost, dakle, opet
potvruje kao komunikacijski proizvedena mo, ali je integrirana u proceduralne po-
stupke i samo utjee na izdiferenciran politiki sustav, a da se ne stavlja neposredovano
na njegovo elo, kako je to zamiljeno kod Rousseaua. Podsjetimo se: komunikacijska
se mo, ak i u zaotrenim odnosima, prakticira jedino u modusu opsjedanja bez na-
kane osvajanja (FG, 626). Potivaju se, dakle, sferne granice izmeu politikoga su-
stava i deliberirajue javnosti. Habermasu je veoma vano da se dobitci moderne, po-
stignuti diferenciranjem pravne drave, ne stavljaju na kocku, ali da se demokratska
javnost ipak jae angaira nego to je to bilo predvieno u dominantnome demokrat-
skoteorijskom modelu elitne demokracije politike klase.
Ideja civilnoga drutva pojavljuje se kao praktini socioloki pokuaj verifikacije
isprva isto normativno-refleksivnoga koncepta etike diskursa. Ipak je njegova teorijska
koncepcija imala stanovitog utjecaja na druge mislioce i danas se dalje razvija u inten-
zivnoj raspravi prije svega s amerikim autorima kao to su Joshua Cohen i Frank
Michelman. Osobito Cohenov model zasluuje kratak prikaz. Cohen definira delibera-
tivnu demokraciju kao asocijaciju ljudi ijim interesima upravlja javna deliberacija nje-
zinih lanova (Cohen, 1997.: 67). Legitimacijska je osnova slobodno savjetovanje meu
jednakima koji se razumiju kao pluralistiki. Pravila bi ujedinjavanja trebala biti takva
da su ona ve sama rezultat takvoga savjetovanja. Demokratsko-deliberativna struktura
savjetovanja trebala bi se, povrh toga, po mogunosti vidljivo izraziti i kroz transpa-
rentne strukture u svim konkretnim rezultatima savjetovanja (Cohen, 1997.: 72 i d.).
Rije je, dakle, o formalnostrukturalnome konceptu, premda njegovi idejnopovijesni
korijeni seu nazad do supstancijalistikih radikalnodemokratskih i socijalistikih kri-
tika politike naprednih industrijskih drutava. Iskustva u raznolikim bazinodemokrat-
skim skuptinama i organizacijama stare i nove ljevice, u kojima su se rasprave uvujek
iznova nelegitimno skraivale poslovnikim trikovima i pritiskom odluivanja, preporu-
uju naglaavanje tih proceduralnih imbenika. Ljevica, koja je tradicionalno bila vie
zainteresirana za supstancijalne rezultate nego za formalnosti, zbog svojih se gorkih
iskustava pribliila liberalnome modelu pravnodravno ureene demokracije, no eli
proiriti formalnodemokratsko postupanje duboko u temeljnu strukturu civilnoga dru-
tva. Bezbrojne graanske inicijative, asocijacije i organizacije, koje su sveukupno pri-
donijele arenoj bazinodemokratskoj ukupnoj slici, nisu bile interno nipoto nuno i
samorazumljivo deliberativno strukturirane u smislu gore navedenih uvjeta upravo na
to upozorava deliberativna demokracija. Ali ona ne bi bila lijeva ideja kada ne bi ujedno
nudila svoj koncept kao model reforme cjelokupnoga drutva.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 16
Slika 2: Deliberativna demokracija prema Cohenu (1997.: 74 i d., passim)
Temeljni uvjeti koncepta deliberativne demokracije:
1. Deliberacija je slobodna. Sudionici ne smiju, dakle, biti vezani autoritetom ili pret-
hodno utvrenim normama i zahtjevima osim onih same deliberacije.
2. Sudionici pretpostavljaju da e se na kraju deliberacije takoer osjeati vezani re-
zultatima i provoditi ih.
3. Deliberacija se mora zasnivati na argumentima. Svi prijedlozi, sva podrka i kri-
tika moraju biti utemeljeni.
4. Smije se vriti samo jedna jedina prisila, naime, prema Habermasovu naelu etike
diskursa, nenasilna prisila boljega argumenta.
5. Svaka bi se kolektivna odluka trebala donositi na deliberativan nain i ne samo na-
knadno provjeravati je li suglasna i s naelima deliberacije.
6. Svatko ima jednako pravo govora i glasovanja, tj. svi se sudionici smatraju for-
malno i supstancijalno jednakima.
7. Ve postojei pravni zahtjevi unutar skupine lanova nemaju obvezatan uinak,
nego se mogu u svakome trenutku staviti na raspolaganje s jednom iznimkom:
mora se sauvati okvir deliberacije meu jednakima.

Pred nama je idealan model, koji ide znatno dalje nego to to sebi predoava sam
Habermas, pa i dalje nego, primjerice, ameriki ustav, koji u svome uvenom prvome
amandmanu sadri upravo pravila ograniavanja navodei glavna podruja i osjetljive
teme o kojima Kongres izriito ne smije donositi zakone: Congress shall make no lawe
respecting an establishment of religion, or prohibiting the free exercise thereof; or
abridging the freedom of speech, or of the press; or the right of the people peaceably to
assemble, and to petition the Government for a redress of grievances. (First Amend-
ment, 1791.). Od tada se tendencija da se funkcijskim sustavima omogui razvoj nji-
hove vlastite racionalnosti i time podigne blagostanje cjelokupnoga drutva proirila
daleko izvan podruja slobode vjeroispovijesti, tiska i okupljanja.
Samoograniavanje deliberacije na to da se samo utjee na politiki sustav kroz ci-
vilno drutvo koje samo raspravlja a ne glasuje, kako to Habermas predlae, ini se
znatno primjerenijim modernitetu jer u veoj mjeri vodi rauna o diferencijacijskim
procesima dananjega drutva. Habermas spoznaje problematine crte deliberacijske ra-
zine civilnoga drutva: naelno neograniena komunikacijska strujanja ine, za njega,
divlji kompleks koji se ne da u cjelini organizirati. Zbog svoga anarhinog ustrojstva
opa je javnost, s jedne strane, nezatienije izloena represijskim i ekskluzijskim efek-
tima nejednako raspodijeljene socijalne moi nego organizirane javnosti parlamentar-
noga kompleksa (FG, 374). Pozitivna se protutea sastoji u njegovoj mogunosti da
preskae komunikacijske granice, razbija tabue, senzibilnije prihvaa nove probleme te
ak izravnije artikulira kolektivne identitete i potrebe nego u formaliziranim instituci-
jama.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 17
Habermas pokuava tako rekonstruirati granice izmeu naelno neogranienoga di-
skursa i pravne zatite, primjerice privatne sfere, da, dodue, sve moe postati predme-
tom javnih rasprava, ali ne i politikoga reguliranja: Govoriti o neemu nije isto to i
mijeati se drugome u njegove stvari. Naravno da se intimno podruje mora zatititi od
tuih nasrtljivosti i kritikih pogleda; ali nije sve to je pridrano odlukama privatnih
osoba uskraeno javnoj tematizaciji i zatieno od kritike. () Uz pomo toga razliko-
vanja moe se lako shvatiti da je bespredmetan liberalni prigovor spram ukidanja gra-
nica javnoga tematskoga spektra, pod uvjetom da se samo sauva osobni integritet poje-
dinca. (FG, 381).
Ako deliberacijski procesi trebaju biti politiki podnoljivi i uspjeni, upueni su na
kontekste kulture i osoba koji su sposobni da ue. (FG, 395) Moglo bi se dodati: upu-
eni su i na spremnnost za uenje i za samociviliziranje te sfere.
Deliberativna demokracija prema modelu Joshue Cohena zamiljena je za jasno
omeenu skupinu. Habermas je ukljuivanjem politike javnosti i civilnoga drutva
omoguio otvaranje prema naelno neodreenom broju suigraa. Javnost, ponajprije,
nije vie nego alarmni sustav s nespecijaliziranim, ali iroko drutveno osjetljivim sen-
zorima (FG, 435). Kako bi izvrila zbiljski pritisak na politiki sustav, potrebni su joj
dramatizacija i pojaanje djelovanja. To se dogaa preko drutvenih pokreta, graanskih
inicijativa i graanskih foruma, politikih udruga i asocijacija, koji po Habermasovoj
definiciji predstavljaju skupine civilnoga drutva (FG, 451). Ovo nabrajanje sadrava
fokusiranje na lijevoprogresivne ili, u najmanju ruku, organizacijske oblike alterna-
tivno-kritikoga miljea.
Niklas Luhmann, koji je te Habermasove teorijske napore desetljeima distancirano
kritiki promatrao, u svojoj je studiji Die Politik der Gesellschaft istaknuo upravo taj
problem: najnoviji socijalni pokret, takorei pokret treega narataja, jest pokret kseno-
foba, koji u prilino necivilnome civilnom drutvu inzistira na postavci da njegove ak-
cije nosi iroka skupina blagonaklonih graana, koja ga utljivo simpatizira (Luhmann,
bez godine). Sam Habermas je, dakako, ve prepoznao dvolinost mnogih socijalnih
pokreta. Populistiki pokreti koji slijepo brane okamenjene ostatke tradicije za Haber-
masa su, po svome mobilizacijskom obliku, i moderni i antidemokratski. To vrijedi i za
socijalizam: On je htio u novim cirkulacijskim oblicima industrijalizma spasiti stare
socijalnointegracijske snage solidarnih zajednica koje su pripadale potonulome predin-
dustrijskom svijetu (FG, 449) te je stoga, poput rimskoga boga Janusa, istodobno gle-
dao i naprijed i nazad. Sline dvostruke aspekte modernosti i retrogradnosti imao je u
Habermasovoj analizi i faizam. Zakljuak iz te problematizacije glasi: vitalno drutvo
graana, kakvo prieljkuje Habermas, moe nastati samo u kontekstu slobodarske po-
litike kulture i odgovarajuih socijalizacijskih obrazaca te na osnovi nepovrijeene
privatne sfere ono se moe razvijati samo u ve racionaliziranome svijetu ivota.
(FG, 449). Drukije reeno: Demokratsko i zbiljski civilno drutvo mogue je samo
tamo gdje je liberalizam posve pobijedio i gdje moe poivati na irokim, habitualizira-
nim tradicijama ponaanja racionalne i samosvjesne civilnosti ili bi ovdje trebalo rei:
graanskosti?
Habermas je ve 1968. godine javno rekao da je tadanji studentski pokret samo pri-
vidno revolucionaran i da ne moe postii zbiljski prevrat. Nije moglo biti rijei o tome
da avangarda djeluje umjesto jo neprosvijeenih masa, nego samo o tome da se, napro-
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 18
tiv, krene u strpljiv civilnodrutveni rad prosvjeivanja, ali i samomijenjanja i politike
integracije, ponajprije samih marginalnih i sektakih prosvjetitelja, dakle samoprosvje-
ivanja. On je dosljedno i neprestano odbijao militantnu borbu, a da pri tome nije okli-
jevao staviti na kocku svoj ugled. Njegova je dananja teorija deliberativne demokracije
i civilnoga drutva, zapravo, samo produljenje i proirenje intuicije koja je, u biti, po-
stojala ve trideset godina prije toga.
Javnost, koja mora biti rezonantno tlo svih prosvjetiteljskih aktivnosti, po Haberma-
su nije sistemski uvrena institucija, ve komunikacijski sklop sadraja i stajalita u
svijetu ivota, dakle, u krajnjoj instanciji, miljenja. Njezina se otvorenost sastoji upra-
vo u njezinoj uporabi prirodnoga jezika i, veim dijelom, ope razumljivosti njezinih ra-
sprava. Zato ona sadri, u jednome dijelu svojih manifestacija, stanovitu lainost ili, si-
stemskoteorijski reeno, dediferencijaciju. U drugome dijelu ona nije optereena odlu-
ivanjem, budui da ne djeluje javnost nego politiki sustav, i postaje popritem inte-
lektualizacija (FG, 437). Ovdje nailaze na najbolji odjek virtuozi umijea formuliranja.
To je i razlog to se o svim pitanjima rata i mira uvijek iznova anketiraju knjievnici,
premda zapravo ne postoji nikakav uvjerljiv razlog da im se, zbog njihove kompetencije
za proizvodnju fikcijskih tekstova, prizna i javna savjetodavna kompetencija u fakti-
kim pitanjima.
Habermasu je vano da se kvaliteta formiranja javnoga mnijenja moe empirijski
mjeriti, naime prema proceduralnim svojstvima njezina proizvodnog procesa (FG,
438). Premda ovu misao Habermas ne izvodi, to konkretno znai: svatko treba imati je-
dnaku priliku da bude sugovornik. Valja dokinuti komunikacijske povlastice, odnosno
one moraju doivjeti samokritiko samorastvaranje, kako se to ve dulje vrijeme dogaa
u sluaju politizirajuih knjievnika. Javnost ostaje, naime, upuena u posljednjoj in-
stanciji na odjek, i to na odobravanje egalitarno sastavljene laike publike (FG, 440).
Habermas time pridaje razgovornome jeziku i razumljivosti komuniciranja najelemen-
tarnije demokratsko znaenje. Jezik mora istodobno imati mobilizirajuu snagu i time je
u opasnosti da razvije i demagoke crte. Habermas uvia opasnost manipuliranja, ali
smatra da se, uza svu mogunost manipuliranja, iroko javno mnijenje ne moe ni javno
kupiti ni javno ucijeniti. Njegov spontani karakter, koji ono ima kao fenomen svijeta i-
vota, prua mu stanovitu zatitu te ono barem latentno ima obrambena sredstva.
Habermasu je civilno drutvo sfera samoorganiziranoga, asocijacijskoga ueg po-
druja, koje u difuznoj i oscilirajuoj javnosti uvijek iznova pokuava postii odjeke za
drutvene probleme i tematizacije. Pravila igre su liberalna: sloboda okupljanja, pravo
osnivanja udruga i drutava ine zajedno sa slobodom izraavanja miljenja irok pro-
stor tih asocijacijskih strukturnih tvorevina (FG, 445). To je, zasigurno, nesigurno tlo,
koje se uvijek iznova moe ugroziti ako se nametnu neugodne teme. Tada je politiki
sustav sklon, kao ve 1967./68. prema studentima, restriktivno tumaiti slobode pro-
svjedovanja i okupljanja. U takvim se situacijama slobodni prostori moraju opet, javno i
sudski, u nudi obraanjem Ustavnome sudu, izboriti i ponovno utvrditi. Time se moe
objasniti neobino dualno ustrojstvo novih socijalnih pokreta, koji imaju istodobno i
ofenzivne i defenzivne ciljeve (FG, 447). Ofenzivno pokuavaju odrati postojee
protujavnosti i asocijacijske oblike nasuprot dravnome pritisku i drutvenoj preobrazbi.
Razne parcijalne javnosti ostaju, zbog uporabe svakodnevnoga jezika, meusobno ko-
munikacijski transparentne. One i zbog toga mogu initi protuteu svijeta ivota u od-
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 19
nosu na progresivno diferencirane i podjelom rada specijalizirane drutvene funkcijske
sustave.
Habermas svrstava civilnodrutvene organizacijske oblike, u tradiciji toposa pokreta
Treega svijeta, u socijalnu periferiju, koja naspram sredita politike ima prednost vee
senzibilnosti za percipiranje i identificiranje novih problema (FG, 460). Primjeri to ih
on o tome navodi mogu predoiti to se time misli:
pokret protiv trke u atomskome naoruanju
protiv rizika atomske energije
protiv drugih velikih tehnologija
protiv genetskoga istraivanja
protiv odumiranja uma i drugih ekolokih ugroavanja
protiv procesa osiromaenja u Treemu svijetu
protiv odreenih pojava u svjetskom ekonomskom poretku
feminizam.
Gotovo nijednu od ovih tema nisu pokrenuli dravni strunjaci, nego ponajprije inte-
lektualci, pogoeni pojedinci, radical professionals i slini aktivisti. Radical profes-
sionals su oni aktivisti koji svoj ivot provode i, djelomice, zarauju i za svoje ivotne
potrebe time to upravljaju voritima mrene komunikacije, organiziraju kampanje i
prosvjede, prate osnivake procese novih stranaka i drugih organizacija jer poznaju
pravne odredbe o strankama, udrugama i porezima te, ponajprije, djeluju kao odvjetnici
u odgovarajuim sudskim postupcima. Oni se brinu za infrastrukturu i kristaliziranje je-
zgara inae raznolikih i difuznih aktivnosti civilnoga drutva. Osobito su poznavanje
prava i verziranost u organizacijskim procedurama kompetencijski resursi koje umiju
ponuditi. Oni su navlastiti nositelji civilnoga drutva, ali mogu naii na odjek jedino
tamo gdje su procesi pozornosti ve zahvatili parcijale skupine graana.

S njemakoga preveo:
Tomislav Martinovi

Literatura
Albert, Hans, 1991.: Traktat ber kritische Vernunft, Stuttgart, J.C.B.Mohr/UTB
Apel, Karl-Otto, 1976.: Das Problem der philosophischen Letztbegrndung im Lichte einer tran-
szendentalen Sprachpragmatik, u: Kanitschneider, B. (ur.), Sprache und Erkenntnis, Inns-
bruck: 55-82
Bodin, Jean, 1976.: ber den Staat, Stuttgart , izvornik Six livres de la Republique, 1576., nje-
maki prijevod 1592.
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 20
Cohen, Joshua, 1997.: Deliberation and Democratic Legitimacy, u: Bohmann, James/ Rehg, Wil-
liam: Deliberative Democracy. Essays on Reason and Politics, Cambridge (Mass.)/ London:
67-92
Gehlen, Arnold, 1986.: Anthropologische und sozialpsychologische Untersuchungen, Pogovor
Herberta Schndelbacha, Reinbeck
Habermas, Jrgen, 1962.: Strukturwandel und ffentlichkeit, Neuwied/ Berlin
Habermas, Jrgen, 1976.: Hannah Arendts Begriff der Macht, u: isti, Philosophisch-politische
Profile. Erweiterte Ausgabe, Frankfurt/M. (2. izdanje 1984.)
Habermas, Jrgen, 1983.: Moralbewutsein und kommunikatives Handels, Frankfurt/M.
Habermas, Jrgen, 1989.: Volkssouvernitt als Verfahren, u: Forum fr Philosophie Bad Hom-
burg (ur.): Die Ideen von 1789, Frankfurt/ M.: 7-36
Habermas, Jrgen, 1992.: Faktizitt und Geltung, Frankfurt/M.
Horster, Detlef, 1992.: Jrgen Habermas' Rechtsphilosophie, Die Neue Gesellschaft/ Frankfurter
Hefte, (39) 12
Ilting, Karl-Heinz, 1999.: Grundfragen der praktischen Philosophie, Frankfurt/M.
Kant, Immanuel, 1990.: Kritika praktikog uma, prev. Viktor Sonnenfeld, Zagreb
Luhmann, Niklas, 1986.: Die soziologische Betrachtung des Rechts, Frankfurt/ M.
Luhmann, Niklas, 1993.: Das Recht der Gesellschaft, Frankfurt/ M.
Luhmann, Niklas, bez godine: Die Politik der Gesellschaft, neobjavljen rukopis

Walter Reese-Schfer

JRGEN HABERMAS AND DELIBERATIVE DEMOCRACY

Summary

The author looks into Habermas theory of deliberative democracy in the con-
text of the present-day debates on the theory of morals and politics. The starting
point of Habermas theory is his idea of discourse ethics. This is cognitivist ethics
in the tradition of Kant, Rawls, Tugendhat and Apel that is built around the con-
cept of normative correctness analogous to the descriptive notion of truth. This
idea is best expressed by Kants categorical imperative, according to which the
validity of norms depends on their generalizability. Habermas, in line with Kant,
is aware of the impossibility to rationally found universalist ethics. Instead of the
final (deductive) foundations he offers the reflexion about the assumptions of a
meaningful discourse i.e. the argumentation rules that must be respected if lan-
guge communication is to be meaningful. Habermas outline of the theory of law
in his book Between Facts and Norms (Faktizitt und Geltung) builds on this
Reese-Schaefer. W., J. Habermas i deliberativna demokracije, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 4, str. 321 21
moral-theoretical position. In modern society the function of law is to facilitate
social communication: law is the legitimate framework of social communication
on which the actors can rely. Habermas considers the specific link between human
rights and popular sovereignty as the source of legitimacy. Human rights and
popular sovereignty mutually condition each other and at the same time there is
tension between them. The absolutization of individual rights makes democracy
impossible since decision-making is obstructed; absolutization of popular sover-
eignty leads to the tyranny of the majority and the loss of rights. Habermas thinks
that law can be legitimized by communicational mediation between the individual
rights and popular sovereignty, in line with the principle that the claim to validity
can only be laid by those norms that are approved of by all potentially affected in-
dividuals as rational discourse participants. Popular sovereignty is consistently
procedurally interpreted. On the one hand, it is practised by means of public dis-
courses and on the other through decision-making processes within democrati-
cally structured political institutions. The two dimensions of legitimizing law are
different yet complementary: public discourses take place in civil society, political
decisions are made in democratic institutions of the state. This is also an outline of
the specific position of Habermas political theory of deliberative democracy. It is
equally distant from the model of liberal democracy which emphasizes possessive
individualism and the protection of citizens private interests, and from the repub-
lican democratic model that emphasizes political participation of active citizens.
The theory of deliberative democracy emphasizes the importance of civil society:
It is a sort of a practical verification of discourse ethics. Civil society is a sphere
of autonomous public communication that is complementary to state administra-
tion but cannot substitute it. Communication power is exercised in the siege
mode i.e. multiple discourses of civil society should contribute to the rationality
and legitimacy of the decisions made by the political system, but do not have to
replace them nor expose them to populist pressures.

Key words: moral, ethics, law, discourse, discourse ethics, human rights, popular sover-
eignty, civil society, deliberative democracy

Mailing address: Sozialwissenschafliche Fakultt, Seminar fr Politikwissen-

schaft, Georg-August-Universitt Gttingen, Platz der Gttinger Sieben 3,
D 37073 Gttingen. E-mail: reeseschaefer@hotmail.com