Simulacija

je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti, takozvane

hiperzbilje. U sadanjosti, nestala je razlika izmeu sve zbilje i modela simulacije, u emu je
bio ar apstrakcije. Djelovanje simulacije nuklearno je i genetiko, a ne zrcalno i diskurzivno.
Zbilja je proizvod nastao od minijaturiziranih stanica , matrica i memorija, upravljakih
modela- i iz toga je se moe umnoiti beskonano mnogo puta. Ona vie ne treba biti
racionalna, jer se vie ne mjeri prema nekoj instanciji, idealnoj ili negativnoj. Zbilja je
operativna. Ona nije vie zbiljska, jer vie ne obavlja nikakvo imaginarno. To je hiperzbilja,
sintetiki proizvod.

U tom prijelazu na prostor ije skretanje ne pripada vie zbilji, ni istini, razdoblje simulacije
otvara se , dakle, ukidanjem svih referenata. Radi se o zamjeni zbilje znakovima zbilje, to jest
od odvraanja od svakog zbiljskog procesa putem njegovog operativnog dvojnika,
programskog, nepogreivog stroja, koji nudi sve znakove zbilje i izmie svim njezinim
okolnostima. Zbilja se nikada vie nee moi dogoditi. Hiperzbilja, odsada zaklonjena od
imaginarnog i od razlike zbilje i imaginarnog, ostavlja mjesta samo orbitalnom ponavljanju
modela i simuliranom proizvoenju razlika.

Prikrivati je hiniti da nemamo ono to imamo, a simulirati je hiniti da imamo ono to

nemamo. Prvo upuuje na neku prisutnost, drugo na odsutnost. Ipak, simulirati ne znai hiniti
Npr. netko tko eli biti bolestan moe uvjeravati okolinu na to, a tko simulira u sebi odreuje
neke simptome.

Ovdje dolazimo do pitanja je li simulant bolestan ili nije, budui da proizvodi istinite
simptome. S njime se ne moe objektivno postupati ni kao s bolesnikom, ni kao nebolesnikom.
Jer ako se neki simptomi mogu proizvesti, a ne stei kao prirodna injenica, tada se svaka
bolest moe drati kao simulirana, ime medicina gubi smisao. Psihijatar tvrdi da za svaki
oblik mentalnog poremeaja postoji posebna kategorija u slijedu simptoma koje simulant ne
poznaje i ije odsutnost psihijatra ne bi mogla prevariti. Medicina danas moe proglasiti
nesposobnim nekog odlinog simulanta, jednako kao nekog homoseksualca, sranog bolesnika
ili istinskog luaka. Ako tako dobro izigrava luaka, znai da i jest lud. U tom smislu, svi
luaci simuliraju.
 Simulacija upuuje i na religiju i simulakrum boanstva: upravo su ikonoklasti predosjeali
svemo simulakruma, tu sposobnost da iz svijesti ljudi izbriu Boga i tu istinu koju daju
naslutiti, da u biti Boga nikada nije bilo, da nije postojao drugaije nego kao vlastiti
simulakrum- odatle njihov bijes u unitavanju slika. Njihov oaj proizlazio je iz ideje da slike
ne skrivaju ba nita i da one zapravo nisu slike, takve kavima ih ini orginalni model, ve
savreni simulakrumi, to blistaju vlastitom fascinacijom. A pod svaku je cijenu potrebno
ukloniti tu smrt boanske referencije. Iz toga je vidljivo da su ikonoklasti, koje optuuju za
prezir i nijekanje slika, bili oni koji su im pridavali pravu vanost. Ipak, ako se moe simulirati
samog Boga, to jest svesti ga na znakove, tada cijeli sustav prelazi u besteinsko stanje i sam je
ogroman simulakrum- ne nestvaran, ve privid, to jest on se vie ne zamjenjuje za zbilju , ve
se zamjenjuje u sebi, u neprekinutom optoku kojemu nema ni reference ni opsega.

Zbog toga je simulacija suprotna prikazivanju. Prikazivanje polazi od istoznanosti znaka i

zbilje. Simulacija, obrnuto, polazi od nijekanja znaka kao vrijednosti, polazi od znaka kao
obrata i unitenja svake referencije. Kada zbilja nije ono to je bila, nostalgija dobiva svoj puni
smisao.

Etnologija je bila nadomak svojoj paradoksalnoj smrti onog dana kada je Tilipinska vlada
odluila vratiti njihovoj prvobitnosti nekoliko desetaka Tasadaya otkrivenih duboko u dungli,
gdje su ivjeli bez dodira s ostatkom ljudske vrste tokom osam stoljea. Da bi ivjela
etnologija, potrebno je da umre njezin predmet, koji se umiranjem osveuje za svoje otkrie i
svojom smru prkosi znanosti to ga se eli domoi. Tako su etnolozi zatvorili sigurosni pojas
praume oko Tasadaya, te je vie nitko nee dirnuti. U tome sluaju znanost gubi dragocjeni
kapital ali je predmet spaen, netaknut . Dakle, ovdje se radi o simuliranoj rtvi njezinog
predmeta da bi sauvala svoje naelo zbilje. Na isti nain je zatvorena spilja Lascauxa izlikom
spaavanja originala, no izgraena je replika da bi svima bila dostupna.

Isto tako su se sva znanost i tehnologija pokrenule za spas mumije Ramzesa II., nakon to su
ostavili da nekolko dasetljea trune u dubini nekog muzeja. Ramzes nam ne znai nita, ali je
mumija neprocjenjive vrijednosti, jer jami da akumulacija ima smisla. Cijela naa linearna i
akumulacijska kultura propada ako ne moemo na vidljiv nain uskladititi prolost, zbog ega
treba izvui faraone iz grobova i mumije iz njihove tiine. Samo im je potpuna tajnost jamila
milenijsku mo- nadmo nad truljenjem koja bi znaila nadmo nad cijelim ciklusom razmjena
sa smru.
 Dakle potrebna nam je vidljiva prolost koji nam ulijeva povjerenje u nae ciljeve, jer
duboko u sebi u njih nikada nismo vjerovali.

Ramzes nas fascinira kao to su renesansne krane fascinirali ameriki Indijanci, ljudska
bia koja nikada nisu ula za rije Kristovu. Tako je na poecima kolonizacije postojao
trenutak zaprepatenja i zadivljenosti pred samom mogunosti izmicanja sveopem zakonu
Evanenja, zbog ega su moda istrebljivali Indijance da bi unitili dokaze. No nakon toga su se
Amerikanci hvalili da su broj Indijanaca vratili na onaj kakav je bio prije osvajanja.

Dakle posvuda ivimo u svijetu neobino slinom izvorniku, no ta dvojnost ne znai

neposrednost njihove smrti.

Disneyland je savren model svih isprepletenih poredaka simulakruma, kao to je to igra

opsjena i fantazija. U njemu se iscrtava objektivni proTil Amerike, hvalospjev amerike
vrijednosti idealizirane preoblikovanjem zbilje. On je tu da bi sakrio da zbiljska zemlja jest
Disneyland. Postavljen je kao imaginaran kako bi se vjerovalo da je ostatak stvaran, dok cijeli
Los Angeles i Amerika nisu vie stvarni, ve pripadaju hiperzbilji i simulaciji. Ovdje je rije o
skrivanju da zbiljsko nije vie zbiljsko, o spaenju naela stvarnosti.

Disneyland je po tome stroj za odvraenje napravljen da bi se iz suprotnog kuta obnovila

Tikcija zbilje. Taj svijet eli biti infatilan da bi pruio uvjerenje kako su odrasli drugdje, u
stvarnom svijetu, da bi sakrio kako je istinska infatilnost posvuda, a ona je infatilnost samih
odraslih koji dolaze ovdje se igrati djeteta,to jest da bi sebe obmanjivali o svojoj zbiljskoj
infatilnosti. Disneyland je prostor obnavljanja imaginarnog, ali je prototip nove funkcije kao
to su tvornice za obradu otpada. Istom tom redu pripadaju svi instituti za seksualnu,
psihiku, somatsku reciklau; posvuda se recikliraju izgubljene sposobnosti, tijelo,
drutvenost..

Watergate je operacija koja preko skandala nastoji obnoviti moralno i politiko naelo,to
jest preko imaginarnog naela zbilje u nestajanju. On je uspio nametnuti svoju ideju, te novi
politiki moral u svjetskim razmjerima. (U uem smislu, 'afera Watergate' se odnosi na
prislukivanje i provalu u sjedite nacionalnog odbora Demokratske stranke u hotelsko-
stambenom kompleksu 'Watergate' u Washingtonu. U irem smislu, Watergate je opi pojam
za sloenu mreu politikih skandala u SAD-u izmeu 1972. i 1974. godine.)
 Trai se od nas da prihvatimo kapital kao da je racionalan ili da se borimo protiv njega u
ime racionalnosti. Watergate nije skandal, jer svi to nastoje sakriti - to prikrivanje pokriva
produbljenje moralnosti, moralnu paniku da se pribliavamo prvotnoj sceni kapitala, no
upravo to je skandalozno, neprihvatljivo moralnom i gospodarskom sustavu vrijednosti.
Kapitalu se pripisuje ta misao o ugovoru, ali je prema tome savreno ravnoduan, on je
pothvat bez naela, te nikada nije bio vezan za drutvo kojim vlada. No on nije skandal to se
obznanjuje prema moralnoj ili gospodarskoj racionalnosti, on je izazov koji treba prihvatiti
prema simbolikom pravilu.

Watergate je bio tek zamka koji je sustav podmetnuo svojim protivnicima, tj. simulacija
skandala u obnoviteljske svrhe. Dakle radi se o manipulaciji koja je uzronost gdje pozitivnost
i negativnost proizvode jedna drugu i preklapaju se, gdje vie ne postoji ni aktivno ni pasivno.

Ako bi promatrali cijeli ciklus bilo kojeg ina ili dogaaja u sustavu u kojem vie ne postoji
linearni kontinuitet , u nekom polju poremeenom simulacijom, nestaje neko odreenje, svaki
se in ukida na kraju ciklusa, raspren u svim smjerovima.

Dakle mi smo u logici simulacije koja vie nema nita zajedniko s logikom injenica i
zdravog razuma. Simulaciju odlikuje precesija modela, te tvori pravo magnetno polje dogaaja.
injenice vie nemaju vlastite putanje, raaju se tek na presjeku modela. Nastaje pakao
simulacije, koji nije vie pakao muenja ve zlog, neuhvatljivog uvrtanja smisla.

Uvijek je rije o dokazivanju zbilje imaginarnim, istine skandalom, zakona prekoraenjem,

rada trajkom, sustava krizom, kapitala revolucijom..

Iluzija vie nije mogua, jer ni zbilja vie nije mogua. Sve postaje simulacija koja je opasna
jer uvijek daje pretpostaviti da bi sam red i zakon mogli isto tako biti simulacija. Kao
hiperzbiljski dogaaji - koji vie nemaju ni sadraj ni vlastiti cilj- poinju se beskonano
odraavati jedni od drugih, te ih ne moe kontrolirati poredak koji djeluje na stvarno i
racionalno, na uzroke i ciljeve.

Jedino orue vlasti, njezina jedina strategija protiv izdaje, je da posvuda ubrizga stvarno i
referencijalno, da nas uvjeri u stvarnost drutvenosti, ozbiljnost gospodarstva i svrhovitosti
proizvodnje. Za to rabi diskurz krize, te diskurz udnje.

U isto vrijeme hiperstvarnost i simulacija odvraaju od svakog naela i svake svrhe. No

kapital je jedini koji se prvi okoristio destrukturiranjem svake referencijalnosti, svake ljudske
svrhovitosti, slomio je sva idealna razlikovanja istinitog i lanog, dobra i zla, da bi uvrstio
zakon jednakovrijednosti i razmjena, eljeni zakon svoje vlasti. Bio je prvi koji je uveo u igru
odvraanje, apstrakciju, razdvojenost.. No premda je podravao stvarnost, bio je prvi u
njezinom ukidanju unitavanjem svake uporabne vrijednosti.

Vlast djeluje kao odvraanje i simulacija, rastavljajui sve proturjenosti proizvodnjom

jednakovrijednih znakova, a njezina igra se svodi tek na kritiku opsesiju vlau. Kada posve
nestane, logiki emo se nai u potpunoj halucinaciji vlasti, no kada je ima onda izraavamo
elju za oslobaanjem od nje. Nijedno nae drutvo ne zna biti u koroti za zbiljom, za vlau ili
samim drutvom, koje je ukljueno u isti gubitak.

Simulacija je posljednji predmet drutvene potranje, te kao predmet zakona ponude i

potranje nije vie podreen nasilju i smrti, te je potpuno proien od politike dimenzije.
Nestala je svaka iskra, te je sigurna jedino Tikcija politikog svijeta. Jednako vai i za rad. Ne
postoji vie iskra proizvodnje i nasilnost njegovih interesa. Svi jo vie proizvode, no taj rad je
postao samo potreba, predmet drutvene potranje.

Dakle ne radi se vie o ideologiji rada, ve o scenariju rada. Ideologija odgovara samo
zlouporabi stvarnosti putem znakova, dok simulacija odgovara zaobilaenju stvarnosti i
njezinom udvostruenju u znakovima. Svrha ideoloke analize je uvijek obnoviti objektivan
proces, koji je lani problem ispod simulakruma ime ele obnoviti istinu.

U poglavlju Kraj panoptikuma se spominje eksperiment amerike televizije iskuan na

obitelji Loud, gdje se sedam mjeseci neprekidno snimala odiseja jedne obitelji, njezine drame
i radosti - ivjeli su kao da kamera nije bilo. Ta utopija i paradoks fascinirali su dvadeset
milijuna gledatelja kao perverzni uitak naruavanja neije intimnosti. Taj uitak je nita
drugo nego simulacija koja zbilju prenosi u hiperzbilju, gdje je i sama obitelj bila hiperstvarna.
Istina vie nije reTleksivna, zrcalna, niti perspektivna, ve je manipulativna istina testa koji
pretrauje i ispituje. Nastaje informacija, kao tajna zaraznosti, lanana reakcija i prividi
prostora u kojima se jo odigrava efekt zbilje.

Televizija nije vie spektakularni medij, jer nismo u drutvu spektakla o kojem su govorili
situacionisti, ni u tipu speciTinog otuenja i represije kakvo je ono podrazumjevalo. Nema
vie medija u doslovnom smislu, on je sada neuhvatljiv, rairen i raspren u zbilji, a ne moe se
rei ni da ju je izmjenio. Ne radi se ni o bolesti ni o zarazi, ve o vrsti genetskog koda koji
upravlja promjenama zbilje u hiperzbilju. Dakle moglo bi se rei: TV nas gleda, otuuje,
manipulira s nama, informira nas...

Nuklearna neizvjesnost samo uvruje banalizirani sustav odrvaanja koji se nalazi u srcu
medija, bezrazlonog nasilja to vlada posvuda u svijetu, nasuminog ustrojstva svih izbora
uinjenih u nae ime. Nae ivote ne paralizira toliko izravna prijetnja atomskim razaranjem,
ve ih odvraanje(koje proizlazi iz injenice da je ak i stvarni atomski sukob iskljuen) ini
leukeminim. Odvraanje iskljuuje rat, ono je neutralno implozivno nasilje metastabilnih
sustava.

Opasnost od nuklearne disperzije je tek izgovor putem usavravanja oruja za ustanovljenje

sveopeg sustava sigurnosti, blokiranja i kontrole iji uinak odvraanja nije uope usmjeren
na nuklearni sukob, ve na mnogo iru vjerojatnost svakog stvarnog dogaaja. Ravnotea
straha je strahota ravnotee.

Odvraanje nije strategija, ona krui i razmjenjuje se izmeu nuklearnih protagonista

jednako kao i meunarodni kapital u podruju spekulacije iji je optjecaj dovoljan da
kontrolira sve svjetske razmjene.

Put u svemir je igrao istu ulogu kao i nuklearna eskalacija. Oduevljenje mnotva nije bilo
usmjereno dogaaju iskrcavanju na Mjesec ili hodanju ovjeka u svemiru, ve savrenom
programiranju i tehnikim manipulacijama. Vie se ne mata o pomnosti nekog programa,
omamljuje samo njegovo izvravanje, izvraavanje jednog svijeta bez greke. Svemirski i
nuklearni modeli nemaju vlastite ciljeve : niti otkrie Mjeseca, niti vojnu premo, ve je
njihova istina da su oni modeli simulacije, modelski vektori sustava planetarne kontrole.

Posve je vjerojatno da emo jednog dana doivjeti da nuklearne sile posvuda izvoze
atomske elektrane, oruje i bombe. Kontrolu prijetnjom zamjenit e strategija paciTikacije
bombom i posjedovanjem bombe. Dakle nuklearno posvuda uvodi ubrzani proces implozije,
zamrzava sve oko sebe te usisava svu ivu energiju.

No nuklearno je ujedno vrhunac raspoloive energije i maksimalizacija sustava kontrole sve

energije.
 U sadanjem nasilnom povjesnom razdoblju, mit osvaja Tilm kao imaginarni sadraj. Mit
izbaen iz zbilje nasilnom povijeu, utoite nalazi u Tilmu. Sama povijest osvaja Tilm prema
istom scenariju, slavi svoj veliki preporod prema istom postupku koji je na njima oivljavao
izgubljene mitove. Povijest je naa izgubljena referenca, tj. na mit.

Veliki dogaaj ili velika trauma nekog razdoblja je agonija snanih referencija, zbilje i
racionalnog koja otvara eru simulacije. Danas imamo utisak da se povijest povukla ostavljajui
iza sebe neodreenu nebulozu, ispresijecanu tokovima, ali istroenih referencija. Gomilaju se
nostalgije rata, faizma, revolucionarne borbe.. Nostalgije za izgubljenom referencijom.

Povijest nam se daje ne vie u odnosu s nekom povijesnom zbiljom nego kao to neo-
Tigurativnost u slikarstvu ima veze s klasinom Tiguracijom zbilje. Neo-Tiguracija je prizivanje
slinosti, no isto tako i dokaz nestanka predmeta u samom njihovom prikazivanju: hiperzbilji.
Film se u dananje vrijeme sve vie pribliava apsolutnoj zbilji u njenoj banalnosti, istinitosti,
goloj oitosti, njezinoj dosadi, u zahtjevu da postane zbilja. Povijest je bila snaan mit, no
moda zadnji. Mit koji je istodobno podrazumjevao mogunost objektivnog slijeda dogaaja i
uzorka, mogunost narativnog slijeda diskurza. Film je pridonio nestanku povijesti i pojavi
arhiva, pridonio je sekularizaciji povijesti, njezinom utvrivanju u vidljivo.

Zaborav unitenja dio je unitenja. Zaborav je jednako bitan dogaaj, jer je preopasan i
treba ga izbrisati jednim umjetnim pamenjem, koje je ponovna inscenacija unitenja.
Televizija je istinsko konano rjeenje historiciteta svakog dogaaja. Ne postoji vie zaborav u
obliku krivnje, prikrivenog srama, jer od sada svi znaju, svi su bili ganuti i cmizdravi pred
unitenjem, to je siguran znak da se to vie nee dogoditi.

No ono to nitko ne eli razumjeti je to da je npr. Holokaust najprije dogaaj ili vie jedan
televizijski objekt, to jest da se pokuava podgrijati hladni povijesni dogaaj, tragian ali i
hladan, prvi veliki dogaaj hladnih sustava hlaenja, odvraanja i unitenja koji e se kasnije
rairiti u drugim formama.

Trebalo bi dakle govoriti o hladnom svjetlu televizije, jer ona vie ne prenosi imaginarno,
ve nam daje stvarne dogaaje.

 Kineski sindrom je lijep primjer nadmoi televizijskog dogaaja nad nuklearnim dogaajem
koji sam ostaje neizvjestan i na neki nain imaginaran.

TV i nuklearno iste su prirode: iza toplih koncepata energije i informacije, oni imaju
snagu odvraanja hladnih sustava. TV je takoer nuklearni proces lanane reakcije, ali
implozivna, jer ona rashlauje i neutralizira smisao i energiju dogaaja. Tako i nuklearno, iza
tople katastrofe, skriva se duga hladna katastrofa. Slinost nuklearnog i televizije oitava se
izravno u slikama.

Harrisburg, Watergate i TV mrea: to je trilogija Kineskog sindroma, gdje vie ne znamo koji
je posljedica ili simptom drugog. arobna nerazgovijetnost, idealna konstelacija simulacije.

China syndrom svoju snagu pronalazi u Tiltriranju katastrofe, u doziranju nuklearnog straha
preko sveprisutnih prenosnika informacije. Ui nas da nuklearne katastrofe nema, te da nije
bilo ni nuklearnog sukoba na poetku hladnog rata. Ravnotea straha poiva na vjeitoj
neizvjesnosti nuklearnog sukoba. Dakle prava kontaminacija je u tome da nikada nije bilo
bioloke i radioaktivne, ve mentalne destrukturacije putem mentalne strategije katastrofe.

Jedini nain da se izmakne simulaciji katastrofe je da se proizvede katastrofa, no za to se tu i

tamo pobrine priroda, te terorizam koji izaziva nasilje protiv nevidljivog nasilja sigurnosti.

Copolla radi Tilm Apokalipsa danas kao nastavak rata Amerikanaca samo drugim
sredstvima, u kojem testira mo posredovanja, uinak Tilma koji je postao neumjerena
mainerija specijalnih efekata. Rat je postao Tilm, a Tilm je postao rat, oba se susreu u
zajednikom zanosu tehnikom.

Film nastavlja i ponovo zapoinje pakao Junog Vijetnama. No kao to je ve spomenuto

Tilm je skrojen iz drugog materijala, Amerikanci su izgubili onaj rat, ali su ovaj dobili.
Apocalypse Now je za njih svjetska pobjeda.
 Baudrillardova pria o efektu Beaubourga, govori o Beaubourgu kao stroju za stvaranje
praznine, kojeg usporeuje ak i sa atomskim centralama. Po njemu se u centru Pompidou
dogaa politiko odvraanje, odnosno kulturna Tisija. to se tie materijala djela, predmeta i
knjiga koja se u njemu nalaze, te takozvanog polivalentnog prostora, on nimalo ne kola - to
dublje prodiremo u unutranjost, postajemo svjesniji toga. Postoji proturjeje svojstveno
Beaubourgu: pokretni eksterijer, promjenjiv, cool i moderan- za razliku od interijera koji je
zgren nad starim vrijednostima. Taj prostor odvraanja danas nam prikazuje prostor svih
drutvenih odnosa. Sav drutveni diskurz i odnos prema kulturi prikazan je tu. Kada mase
dolaze u Beaubourg one se ne prilagoavaju slubenoj kulturi ve naruavaju i rastvaraju mit
sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaaju smisao kulturnih predmeta,
njihovo se poznavanje ne ogleda u znaenju ve samo u simulaciji. Beaubourg je prostor i
kulturnog odvraanja, na djelu je istinsko usmrivanje kulture. Upravo u tome je i ironjija
Beabourga.

Masa je arite inercije i tim putem arite novog nasilja, razliitog od eksplozivnog nasilja.
Ono je posve drugaije nasilje, ne znamo ga analizirati: implozivno nasilje ne proizlazi vie iz
proirenja sustava, ve iz njegovog zasienja i grenja. Nasilje kao posljedica prekomjerne
gustoe drutvenog, u stanju pre- reguliranja sustava, preoptereene mree (znanja ,
informacija, moi) i kontrole to osvaja sve meuprostorne puteve.

Hipermatketi su hiperprostori robe gdje se po mnogoemu ostvaruje nova drutvenost.

Ljudi tamo dolaze nai i izabrati predmete- odgovore na pitanja koja si postavljaju ili dolaze
kao odgovor na dirigirano pitanje to ga tvore predmeti. Predmeti nisu vie roba, oni nisu
posve ni znakovi kojima bi odgonetali i usvajali smisao i poruku, to su testovi koji nas ispituju i
na koje moramo odgovoriti, a odgovor je ukljuen u pitanju. Hipermarket je neodvojiv od
autoputova to ga okruuju i opskrbljuju, parkinga, raunalnog terminala i cijelog grada kao
potpuno funkcionalnog zaslona svih djelatnosti. Hipermarket je pored tvornice i
tradicionalnih institucija kapitala, model svakog budueg oblika kontrolirane socijalizacije:
poopavanje u jednom homogenom prostoru- vremenu svih rasprenih funkcija tijela i
drutvenog ivota ( rad, zabava, higijena, hrana..), prevoenje svih proturjenih tokova u
pojmove integriranih optoka; prostor vrijeme cijele operativne simulacije drutvenog ivota,
cijele strukture stanovanja i prometa.

U svijetu smo u kojem je sve vie informacija, a sve manje smisla. Postoje tri hipoteze:

INFORMACIJA proizvodi smisao, ali ne uspijeva nadomjestiti nasilan gubitak znaenja u

svim podrujima.

Informacija nema nita zajedniko sa znaenjem.

Upravo suprotno, postoji stroga i nuna meuovisnost oboje u onoj mjeri u kojoj
informacija izravno razara ili onesposobljava smisao i znaenje.

Ova teza je najzanimljivija. Socijalizacija se mjeri prema izloenosti medijskim porukama.

Desocijaliziran ili asocijalan je onaj kojeg mediji zanemaruju. Ipak , informacija koja se iri
prodire vlastite sadraje. Ona prodire komunikaciju i drutveno i to iz dva razloga:

1. Umjesto da omoguava komunikaciju, ona se iscrpljuje u insceniranju komunikacije.

Umjesto da proizvodi smisao, iscrpljuje se u inscenaciji smisla.

2. Informacija rastae smisao i drutveno u neku vrstu nerazumljivosti, to ne vodi

poveanju inovativnosti ve potpunoj entropiji.

Mediji su tako izvritelji implozije drutvenog u masama (umjesto socijalizacije) .

Smisao toga je da su svi sadraji smisla usisani u jednu formu medija.jedino medij
proizvodi dogaaj- radi se o neutralizaciji svih sadraja.

To je tvrdnja o implozji sadraja, upijanju smisla i nestajanju samog medija.

Svijet robe vie ne postoji, sada je to njezina opscena i prazna forma . A reklama je
ilustracija te zasiene i prazne forme robe.

 Dvojnik je imaginarni lik koji kada se materijalizira, kada postane vidljiv, znai neposrednu
smrt. To znai da snaga i imaginirano bogatstvo dvojnika poivaju na njegovoj
nematerijalnosti, na injenici da on je i ostaje fantazija. Baudrillard se pita nije li to
razmnoavanje i umnoavanje u naoj dubini smrt i nagon za smru?- Ono to nijee spolnost
i eli je unititi, budui da je spolnost njegovateljica ivota? Nema vie majke ni oca, postoji
samo matrica. Osvre se i na Waltera Benjamina i njegovu uvenu knjigu umjetniko djelo u
doba tehnike reprodukcije u kojoj govori o auri koja je izgubljena u serijski reproduciranom
djelu, njegovoj jedinstvenoj osobini za sada i ovdje.

U klasinoj perspektivi tehnologija je produetak tijela. S druge strane, u baroknoj i

apokaiptinoj verziji Crasha, tehnika je smrtonosna dekonstrukcija tijela- proirenje smrti,
rastavljanje i komadanje. Tehniku se jedino moe shvatiti u ( automobilskoj) nesrei, to jest u
nasilju nad njom i nad tijelom. Rije je o istom: svaki udar, povreda, sva metalurgija nesree
ita se u semiurgiji tijela,modrica, oiljaka, sakaenja, koji su isto tako i nova spolovila
otvorena na tijelu. Cijelo tijelo prestaje biti znak i nudi se razmjeni znakova tijela.

Malo knjiga i Tilmova postie to ponitenje svake svrhe ili kritikog negativiteta, sjaj
banalnosti ili nasilja: Nashville ili Paklena narana, a od romana : Borges i Crash- koji je prvi
veliki roman o svijetu simulacije.

Tri su reda simulakruma:

-prirodni, naturalistiki, zasnovani na slici, imitaciji i krivotvorini, skladni, optimistini i

s ciljem obnavljanja prirode prema Bojem liku

-produktivni simulakrumi, zasnovani na energiji, snazi, njezinoj strojnoj materijalizaciji i

u cijelom proizvodnom sustavu- tenja za stalnim irenjem, oslobaanjem energije

-Simulakrumi simulacije, zasnovani na informaciji, modelu, kibernetikoj igri-

hiperstvarnost, tenja za potpunom kontrolom.
 Dananji nihilizam je nihilizam prozirnosti i radikalniji je i odluniji nego u svojim
prijanjim i povijesnim oblicima, jer ta prozirnost i nerazluivo su dio sustava i teorije to ga
pokuava analizirati. Kada je Bog umro, jo je postojao Nietzche da to i kae, postojali su veliki
nihilisti pred Vjenim. Ali pred simuliranom prozirnou svih stvari, pred simulakrumom
materijalistikog ili idealistikog ostvarenja svijeta u hiperrealnosti ( Bog nije mrtav, sada je
hiperrealan) nema vie teorijskog i kritikog Boga da bi prepoznao svoje.