IMMANUEL KANT, KRITIKA ISTOG UMA A VII-XXII

[A VII] PREDGOVOR PRVOME IZDANJU1

Ljudski um ima osobitu sudbinu u jednoj vrsti svojih spoznaja da ga uznemiruju pitanja
koja ne moe odbiti jer su mu zadana samom prirodom uma, a na njih ne moe odgovoriti jer
nadilaze svaku mo ljudskog uma.
U ovu nepriliku ljudski um dolazi bez svoje krivice. Poinje s naelima kojih je primjena u
toku iskustva neizbjena, a tim iskustvom ujedno dovoljno potvrena. S njima se (kao to to i
njegova priroda donosi sa sobom) die sve vie, do udaljenijih uvjeta. [A VIII] Ali kako
opaa da na taj nain njegov posao svagda mora ostati nedovren, jer pitanja nikada ne
prestaju, uvia da je prinuen pribjei naelima koja prekorauju svaku moguu iskustvenu
upotrebu, a priinjaju se ipak tako nesumnjivima da se s time slae i obini ljudski um. No
time se baca u tamu i proturjeja prema kojima dodue moe zakljuiti da negdje moraju u
osnovi leati skrivene zablude, ali ih ne moe otkriti zato to naela kojima se slui ne
priznaju vie probni kamen iskustva jer prelaze granice svega iskustva. Borilite tih besko-
nanih prepirki zove se metafizika.
Bilo je vrijeme kada su je nazivali kraljicom svih znanosti, pa ako se volja uzme za djelo,
onda je ona zbog izvanredne vanosti svojega predmeta svakako zavrijedila to asno ime.
Sada se, zahvaljujui modnom toku vremena, prema njoj pokazuje svaki prezir, pa se matrona
zapostavljena i naputena tui poput Hekube: Modo maxima rerum, [A IX] tot generis
natisque potens ... nunc trahor exul, inops.2 (Ovidije, Metamorfoze 13.508-510).
Isprva je njezino gospodstvo pod upravom dogmatiara bilo despotsko. No kako je
zakonodavstvo imalo na sebi jo trag staroga barbarstva, to se zbog unutranjih ratova malo
pomalo izrodilo u anarhiju, a skeptici, neka vrsta nomada koji zaziru od svakoga stalnog
obraivanja tla, potkapali su od vremena do vremena graansko jedinstvo. Ali ovih bilo je
sreom samo malo, pa nisu mogli sprijeiti da ga oni prvi ne pokuavaju uvijek iznova iz-
graditi, ako i ne po uzajamno jednoglasnoj osnovi. U novija se vremena jednom dodue inilo
kao da bi se svim ovim prepirkama pomou neke fiziologije ljudskoga razuma (od glasovitoga
Lockea) imao napraviti kraj i potpuno rijeiti opravdanost onih zahtjeva. Meutim, pokazalo
se da je ova tobonja kraljica, premda se njezino roenje izvelo iz obinoga puka, tj. iz
obinog iskustva, zbog ega je njezina preuzetnost s pravom morala postati sumnjiva, ipak jo
i dalje ustrajala u svojim zahtjevima, jer joj se ona genealogija zapravo neispravno pridavala.
[A X] Time je sve opet zapalo u zastarjeli dogmatizam, a ostalo potcjenjivanje iz kojega su
htjeli izvui tu znanost. Sada, poto su (kako se uvjeravaju) uzalud iskuani svi putovi,
zavladala je u znanostima prezasienost i potpuni indiferentizam, majka kaosa i noi, ali ipak
ujedno izvor ili bar predigra njihova bliskoga preporoda i prosvjetljivanja, poto su loe pri-
mijenjenom marljivou postale tamne, zbrkane i neupotrebljive.
Uzalud je naime htjeti hiniti ravnodunost u pogledu takvih istraivanja kojih predmet
ljudskoj prirodi ne moe biti ravnoduan. I oni tobonji indiferentisti, koliko god se misle
promjenom kolskoga jezika, ukoliko uope to misle, zakukuljiti, govorei popularnim
tonom, neizbjeivo padaju natrag u metafizike tvrdnje prema kojima su pokazivali toliko
prezira. Ta ravnodunost do koje dolazi usred cvjetanja svih znanosti, pogaajui upravo onu
koje bi se znanja, kad bi ih bilo, ovjek izmeu svih najmanje [A XI] odrekao, jest meutim
ipak fenomen koji zasluuje pozornost i razmiljanje. Ona oito nije uinak lakomislenosti,
nego sazrele sile suenja* jednoga doba koje se ne da vie zavaravati prividnim znanjem, pa
1
Kant je izostavio ovaj predgovor u izdanju B (= drugo originalno izdanje) od god. 1787.
2
" Od sviju najvea dosad ... Beskuna, potrebna sad sam, od grobova dragih me vuku." (prijevod T. Maretia).
*
Tu i tamo uju se tube na plitkost naina miljenja naega vremena i na propadanje temeljite znanosti. No ja ne
vidim da one kojima je temelj dobro poloen, kao to je matematika, prirodna znanost itd., i najmanje zasluuju to
predbacivanje, nego da naprotiv potvruju stari glas temeljitosti, a u posljednje ga vrijeme ak i nadmauju.
Upravo taj isti duh pokazao bi se djelotvoran i u drugim vrstama spoznavanja da su se najprije samo pobrinuli za
ispravljanje njihovih naela. Naprotiv su u nedostatku toga ravnodunost i sumnja i najposlije stroga kritika dokazi
temeljitoga naina miljenja. Nae je doba pravo doba kritike kojoj se mora podvri sve. Religija svojom svetou i
poziva um da iznova preuzme najtei od svih svojih poslova, naime spoznaju samoga sebe, i
da postavi sudite koje e mu osigurati njegove pravedne zahtjeve, ali koje, naprotiv, moe
odbiti sve njegove neosnovane [A XII] preuzetnosti, ne predrasudama, nego prema njegovim
vjenim i nepromjenjivim zakonima. To je sudite kritika istoga uma.
No pod tim ja ne razumijevam kritiku knjiga i sustava, nego kritiku umske moi uope, s
obzirom na sve spoznaje za kojima ona tei neovisno o svakom iskustvu, dakle odluku o
mogunosti ili nemogunosti metafizike uope i odreenje kako izvora tako i njezina opsega i
granica, ali sve to prema naelima.
Ja sam sada udario ovim putem, jedinim koji je preostao, laskajui sebi da sam na njemu
odstranio sve zablude koje su dosada razdvajale um u njegovoj primjeni izvan iskustva.
Njegova pitanja nisam izbjegavao moda time da bih se ispriavao nesposobnou ljudskog
uma, nego sam ih potpuno specificirao prema naelima, a poto sam otkrio toku
nesporazuma uma sa samim sobom, rijeio sam ih na njihovo potpuno zadovoljstvo. [A XIII]
Odgovor na ona pitanja nije dodue ispao onako kao to je to oekivala dogmatika zanesena
elja za znanjem, jer ona bi se mogla zadovoljiti samo arolijama, a u njih se ja ne razumijem.
No to nije bila ni namjera prirodnog odreenja naega uma, a dunost je filozofije bila da
ukine opsjenu koja je proizila iz neispravnoga tumaenja koliko god hvaljene i omiljele
obmane propalo pri tome. U tome sam poslu obratio svoju veliku pozornost iscrpnosti, pa se
odvaujem rei da nema ni jedne jedine metafizike zadae koja ovdje nije rijeena ili za ije
rjeenje koje nije barem dan klju. Zaista i isti um je tako potpuno jedinstvo da bi se, kada bi
njegovo naelo bilo nedostatno samo za jedno jedino od svih tih pitanja koja su mu zadana
njegovom vlastitom prirodom, to naelo ipak moglo samo odbaciti, jer onda ni jednom od
ostalih takoer ne bi bio dorastao s potpunom pouzdanou.
Govorei to mislim da na itaoevu licu opaam s prezirom pomijeanu nevoljkost [A
XIV] zbog zahtjeva koji su prividno tako hvalisavi i needni. Pa ipak su neusporedivo
umjereniji nego zahtjevi svakog autora najobinijega programa koji tvrdi da u njemu
dokazuje, recimo, jednostavnu prirodu due ili nunost prvoga poetka svijeta. Ovaj se,
naime, nudi da e ljudsku spoznaju proiriti preko svih granica mogueg iskustva, o emu ja
ponizno priznajem da to posve nadilazi moju mo. Umjesto toga imam posla sa samim umom
i njegovim istim miljenjem, a njegovo iscrpno poznavanje ne moram traiti daleko od sebe,
jer um nalazim u samome sebi. O njemu mi ve obina logika daje primjer da se sve njegove
jednostavne djelatnosti mogu potpuno i sustavno nabrojiti; samo to se ovdje nabacuje pitanje
koliko se ja nadam da u postii pomou njega ako mi se oduzme sva graa i pomo iskustva.
Toliko o potpunosti u postizavanju svake svrhe i iscrpnosti u obuhvaanju svih svrha
zajedno, koje nam ne postavlja samovoljna odluka nego priroda same spoznaje kao materije
naega kritikog istraivanja.
[A XV] Jo su izvjesnost i jasnoa dvije stvari koje se tiu forme tog istraivanja, a valja ih
smatrati bitnim zahtjevima koji se s pravom mogu postaviti autoru koji se odvauje na tako
sklizak pothvat.
to se pak tie izvjesnosti, to sam ja sam sebi izrekao sud da u ovoj vrsti razmatranja ni na
koji nain nije doputeno da se zastupa puko mnijenje i da je sve to je u njoj i malo slino
hipotezi zabranjena roba koja se ne smije nuditi ni za najneznatniju cijenu, nego im se otkrije
mora se zaplijeniti. Naime, svaka spoznaja koja bi trebalo da je a priori pouzdana nagovijeta
sama da se eli smatrati ba nunom, a jo vie to hoe odreenje svih istih spoznaja a
priori, koje bi trebalo da bude smjernica, dakle sam primjer svake apodiktine (filozofijske)
izvjesnosti. Da li sam ja u tome pogledu izvrio ono to obeavam, preputeno je posve sudu
itaoevu, jer se piscu prilii samo to da iznese razloge, ali ne da sudi o njihovu djelovanju na
njegove suce. No da ne bi to na neduan nain bilo [A XVI] uzrokom oslabljenja toga
djelovanja, neka mu bude doputeno da sam naznai ona mjesta koja bi mogla dati povoda za
kakvu sumnju, premda se tiu samo sporedne svrhe da bi se u pogledu glavne svrhe za

zakonodavstvo svojim velianstvom obino hoe da joj izmaknu. Ali onda pobuuju opravdanu sumnju protiv
sebe, pa ne mogu zahtijevati iskreno potivanje koje um doputa samo za ono to je moglo izdrati njegovo
slobodno i javno ispitivanje.
vremena mogao otkloniti utjecaj koji bi u toj toki samo i najmanja sumnja itaoeva mogla
imati na njegov sud.
Ja ne poznajem nikakvih istraivanja koja bi za shvaanje moi koju nazivamo
razumom, a ujedno za odreivanje pravila i granica njegove primjene, bila vanija od onih
koja sam napravio u drugome poglavlju transcendentalne analitike pod naslovom: dedukcija
istih razumskih pojmova. To me je istraivanje stajalo i najvie, ali, nadam se, ne uzaludnoga
truda. No to razmatranje, koje je zasnovano poneto duboko, ima dvije strane. Jedna se odnosi
na predmete istoga razuma i trebalo bi da prikae i uini shvatljivom objektivnu vrijednost
njegovih pojmova a priori; upravo zato i pripada bitno mojim svrhama. Druga ide za tim da
razmotri sam isti razum prema njegovoj mogunosti i spoznajnim moima na kojima se on
sam osniva, dakle da ga razmotri u subjektivnome [A XVII] pogledu. I premda je ovo
ispitivanje u pogledu moje glavne svrhe od velike vanosti, to ona u bitnosti ipak ne pripada
njoj, jer glavno pitanje ostaje uvijek to to i koliko razum i um mogu spoznati slobodni od
svakog iskustva, a ne to kako je mogua sama mo miljenja. Budui da je ova potonja strana,
tako rei, neko traenje uzroka za dani uinak, imajui utoliko na sebi neto to je slino
hipotezi (premda stvar zapravo drukije stoji, kako u to pokazati jednom drugom prigodom),
zato se ini kao da je ovdje sluaj, da ja sebi doputam da iznosim mnijenje i da prema tome i
itaocu mora biti slobodno da iznese drugaije mnijenje. U pogledu ovoga moram itaoca
predusresti da objektivna dedukcija, do koje mi je ovdje naroito stalo, dobije svoju cijelu
jakost ako subjektivna kod njega nije proizvela potpuno uvjerenje koje ja oekujem. Zato
moe biti dovoljno ve samo ono to je reeno na stranicama 92 i 93.3
to se najposlije tie jasnoe, to italac ima pravo da najprije zahtijeva diskurzivnu
(logiku) jasnou, pomou pojmova, ali potom i [A XVIII] intuitivnu (estetinu) jasnou,
pomou zorova, tj. primjera ili drugih objanjenja in concreto. Za prvu sam se dovoljno
pobrinuo. To se ticalo bitnosti moje nakane, ali to je bio i sluajni uzrok to nisam mogao
zadovoljiti drugome premda ne tako strogome, ali ipak opravdanom zahtjevu. Ja sam gotovo
neprekidno u toku svojega posla bio neodluan kako bih postupao u tome. Primjeri i
objanjenja inili su mi se uvijek potrebni, pa su mi u prvome nacrtu zaista obilno i pritjecali
na svojim mjestima. No ja sam uskoro uvidio veliinu svoje zadae i mnotvo predmeta s
kojima bih imao posla. A kako sam opazio da e ve ovi posve sami u suhoparnu,
jednostavno skolastikom izlaganju poprilino rastegnuti djelo, inilo mi se nezgodnim da ga
jo vie preplavim primjerima i objanjenjima potrebnim samo radi popularne namjene,
pogotovu zato to se ovaj rad nikako ne bi mogao udesiti za popularnu primjenu. Pravim
poznavaocima znanosti nije toliko ni potrebno to olakanje, premda je dodue svagda ugodno,
ali ovdje bi moglo povui za sobom ak neto protivno svrsi. Opat Terrasson kae dodue:
Ako [A XIX] veliinu neke knjige ne mjerimo po broju listova, nego po vremenu koje je
potrebno da se ta knjiga shvati, onda se za mnogu knjigu moe rei da bi bila mnogo kraa
kad ne bi bila tako kratka. No kad ovjek s druge strane postavi za svoj cilj shvatljivost
opsene cjeline spekulativne filozofije, ali suvisle u jednome naelu,4 onda bi se s istim
pravom moglo rei: Mnoga knjiga postala bi mnogo jasnija da nije imala postati ba tako
jasna. Naime pomona sredstva jasnoe nedostaju u dijelovima, ali ee zbunjuju u cijelosti,
jer itaocu ne daju da dovoljno brzo doe do pregleda cjeline, pa svim svojim svijetlim
bojama, tako rei, zamrljaju i izobliuju artikulaciju ili ustrojstvo sustava o kojemu je najvie
bilo rijei da bi se moglo suditi o jedinstvu i valjanosti njegovoj.
Kako se meni ini, za itaoca bi moglo biti dovoljno privlano da svoj trud sjedini s
trudom pievim, ako namjerava jedno veliko i vano djelo posve i trajno dovriti prema
predloenome nacrtu. [A XX] Metafizika je, dakle, prema pojmovima koje emo ovdje dati o
njoj, jedina od svih znanosti koja sebi smije obeavati takvo dovrenje, i to za kratko vrijeme,
a potrebno je za to samo malo, ali ujedinjenoga truda, tako da e za potomstvo preostati samo
to da sve u didaktikoj maniri uredi prema svojim namjerama, a da zato ni najmanje nee
moi poveati sadraj. Jer ona nije nita drugo nego sustavno sreen inventar svih naih
posjeda pomou istoga uma. Ovdje nam nita ne moe izmaknuti, jer ono to um proizvede

3
A 92-93 = B 124-126 (Prijelaz na transcendentalnu dedukciju kategorija).
4
Kirchmann predlae 'im Prinzip' (u naelu) umjesto 'in einem Prinzip' (u jednome naelu).
posve iz samoga sebe ne moe se sakriti, nego to sam um dovodi na svjetlo, im se samo
otkrilo zajedniko naelo toga. Potpuno jedinstvo ove vrste spoznaja, i to spoznaja iz samih
istih pojmova, a da nita od iskustva ili samo i od posebnoga zora koji bi imao voditi do
odreenog iskustva nimalo ne moe utjecati na nju da je proiri ili povea, ini tu bezuvjetnu
potpunost ne samo moguom, nego i nunom. Tecum habita et noris, quam sit tibi curta
supellex (Persius, Satire 4.52).5
[A XXI] Nadam se da u sam dati takav sustav istoga (spekulativnog) uma pod
naslovom: Metafizika prirode, koja ipak, premda je opsegom vie od polovice kraa, treba da
dobije nerazmjerno bogatiji sadraj nego to ju je ovdje dobila kritika koja je najprije morala
prikazati izvore i uvjete svoje mogunosti, pa je morala oistiti i izravnati posve obraslo tlo. U
kritici ja oekujem od svoga itaoca strpljivost i nepristranost suca, ali u metafizici prirode
pripravnost i pomo pomonika; jer koliko god su u kritici potpuno i iznesena sva naela za
sustav, toliko je za iscrpnost samoga sustava ipak jo potrebno da ne nedostaju ni izvedeni
pojmovi koje ne moemo a priori nabrojiti, nego ih postepeno moramo pronalaziti. Isto tako,
kao to se ondje iscrpla cijela sinteza pojmova, tako se ovdje povrh toga zahtijeva da se to isto
uini i u pogledu analize, a sve je to lako i vie zabava nego posao.
Moram napomenuti samo jo neto s obzirom na tisak. Kako je poetak tiska neto
zakasnio, mogao sam pregledati otprilike samo polovicu [A XXII] oglednih araka, u kojima
nalazim dodue nekoliko slagarskih pogreaka, ali one ne kvare smisao, osim one koja dolazi
na str. A379, red. 4. odozdol, jer bi trebalo da stoji specifino mjesto skeptino. Antinomija
istoga uma, od str. A425. do A461 (=B454-489), postavljena je na nain tablice, tako da se
sve ono to pripada tezi, uvijek nastavlja na lijevoj strani, a ono to pripada antitezi, na
desnoj. To sam zato uredio tako da bi se teza i antiteza to lake mogle usporeivati.

5
"Obazri se u svojem vlastitom domu, pa e vidjeti kako je jednostavan tvoj inventar."