Berkeley, Rasprava o naelima ljudske spoznaje

I. Postoje ideje utisnute u osjetila, spoznate umom ili strasti, i ideje formirane
pamenjem i imaginacijom. Jednu stvar ine kolekcije tih ideja. A one su sve ugodne
ili neugodne, uzrokujui strast ljubavi, mrnje, radosti, alosti, itd.
II. Osim ideja, postoji neto to ih spoznaje i promatra, opaa. To opaanje, koje
vre um, duh, dua, ili ja sm (my Self) [ne znam jel to toan termin]. Ideje ne
odreujem rijeima, nego stvarima koje su razliite od njih, gdje postoje ili gdje su
opaane. Jer ideja postoji upravo zato jer ju opaamo (perceive).
III. Nijedno miljenje, strast, ideja imaginacije ne postoji izvan uma. A ni
kombinacije ideja i osjetilnih podraaja, ini se, ne postoje nego u umu koji ih opaa.
Mislim da se iz ovog moe izvui intuitivno znanje, i to moe bilo tko tko uzme u
obzir to znai termin postojati kada se govori o osjetilnim stvarima. Ako vidim sada
ovaj stol, on postoji, ali ako odem u drugu sobu, on je postojao, iako ga moda netko
drugi i sada vidi i tvrdi da postoji. Jer nemogue je govoriti o postojanju nemisleih
stvari bez opaanja istih. Njihovo Esse jest Percipi, i nije mogue da one imaju ikakvu
egzistenciju izvan umova onih koji ih opaaju.
IV. udno miljenje dominira ljudima; da svi osjetilni objekti imaju prirodnu ili
stvarnu egzistenciju razliitu od one koju imaju kada ih opaa netko mislei. Ali
koliko moemo biti sigurni u to? Ali itko tko taj stav dovodi u pitanje dolazi u
kontradikciju. Jer ti objekti nisu nita drugo nego stvari koje naa osjetila opaaju, a
to drugo opaamo nego ideje i osjeaje. I nije li proturjeno da te stvari imaju
egzistenciju bez opaaja?
V. Ako prouimo ovo naelo, ono e se moda nai na dnu i ovisiti o doktrini o
apstraktnim idejama. Jer davanje egzistencije osjetilnim objektima bez njihovog
opaanja je ba svojstvo apstraktnog. Sve to vidimo i osjetimo, opaamo kao
kretanja, ideje, impresije osjetila; i je li mogue odvojiti ih od opaaja? U umu ja
mogu razdvojiti stvari od njih samih (from it Self ??), ali moja se imaginacija i um ne
prostiru preko mogunosti prave egzistencije bez opaaja. Pa je nemogue da ja vidim
ili osjetim ijednu stvar bez osjetilnog podraaja te stvari, a to znai i da ne mogu
zamisliti nijednu osjetilnu stvar odvojenu od osjetilnog opaaja.
VI. Neke istine su tako oigledne ljudskom umu. Takva jedna je da sva tijela to
vidim nemaju postojanje izvan uma, njihovo bie jest takvo da ga se opaa i zna. Tako
ako ih ja ne opaam niti itko drugi, oni nemaju egzistencije, ukoliko ih neki vjeni
duh ne opaa uvijek.
VII. Dakle, ne postoji nijedna supstancija osim duha, ili one koja je opaana. Za
daljnje dokaze neka se zna prvo da su osjetilne kvalitete boja, figura, kretnja, miris,
okus, itd, tj ideje opaane osjetilima. Isto kao i stvari, gdje god postoje boje mirisi itd,
one moraju biti opaane. Ne postoji nemislea supstancija tih ideja. (unthinking
substance)
VIII. Iako ideje same ne postoje izvan uma, postoje stvari sline njima koje postoje i
izvan uma, u nemisleoj supstanciji. Ali ja kaem, ideja moe biti samo kao ideja
(boja moe biti samo nalik drugoj boji, ne i mirisu). Jer ako su te stvari originali naih
ideja, mogu li se opaati? Ako da, onda su one ideje, ali ako nisu, kako bi mogli npr
boja mogla biti slina neemu nevidljivom i biti takvom u naem umu?
IX. Neki se ne odluuju za distinkciju izmeu osnovnih i sekundarnih kvaliteta, od
kojih su primarne protenost, figura, kretanje, mirovanje, vrstoa i broj, a sekundarne
su sve ostale osjetilne kvalitete poput boje, zvuka, okusa itd. Ove ideje nisu kopije
tijela izvan naeg uma, ali imat emo ideje primarnih kvaliteta koje e biti sheme ili
slike stvari koje postoje izvan uma, u nemisleoj supstanciji koju zovemo materija
(matter) [na wiki pie da je matter materija]. Po materiji mi spoznajemo inertnu
bezosjetilnu supstanciju, u kojoj protenost, figura i kretanje opstoje. Ali poto su
protenost figura i kretanje ideje, a ideje ne mogu biti sline niemu osim idejama, i
da niti one niti njihovi arhetipovi postoje u nemisleoj supstanciji, zakljuujemo da
pojam materije sadri kontradikciju u sebi.
X. Oni koji priznaju primarne kvalitete da postoje izvan uma, a sekundarne ne,
uzimaju to za nesumnjivu istinu. Ako su te originalne kvalitete neodvojivo spojene s
drugim osjetilnim kvalitetama, i nije mogue apstraktirati ih od njih, onda vidimo da
one postoje samo u umu. Ukratko, odvajanje primarnih kvaliteta od sekundarnih
osjetilnih je nezamislivo. Gdje god su osjetilne kvalitete, moraju biti i primarne, dakle
u umu i nigdje drugdje.
XI. Veliko i malo, sporo i brzo, postoje samo u umu jer su relativne i mijenjaju se.
Tako bi protenost izvan uma bila nita. I ako bi netko rekao da postoje opa
protenost i ope kretanje, ja bih samo rekao da je definicija materije tako mutna i
predstavlja antiku i ismijavanu kretnju materia prima (kod Aristotela). Bez
protenosti, vrstoa ne moe biti zamisliva, jer smo ve pokazali da protenost ne
postoji u nemisleoj supstanciji, pa tako ne moe ni vrstoa.
XII. Brojevi su iste kreacije uma i um ih vidi razliito u odnosu na druge stvari
(npr nije isto jedan in, jedan yard, jedan metar itd). Brojevi su relativni i ovise o
ljudskom shvaanju pa je udno ako bi im itko dao egzistenciju izvan uma.
XIII. Jedinstvo (cjelina, unity) e trebati jednostavne ideje koje e se pridodavati
ostalim idejama u umu. Ali ne nalazim nijednu ideju koja odgovara rijei jedinstvo.
Kada bih ju imao, mislim da ju ne bih mogao ne primijetiti, jer ona bi trebala biti
najjasnija mom shvaanju jer se dodaje ostalim idejama. Ona je zapravo apstraktna
ideja.
XIV. Sva osjetilna opaanja (kvalitete) su u umu. Moemo se onda sloiti da
protenost i figura (oblik) nisu sheme kvaliteta koje postoje u materiji, jer istom oku
te stvari nee biti iste ako se promjeni poloaj, stajalite itd. Dakle, protenost i oblik
ne mogu biti slike stvari izvan uma. Isto to vrijedi i za kretanje.
XV. Ukratko, sve ono to vrijedi za osjetilne kvalitete vrijedi i za protenost, oblik
i kretanje. No ova teorija argumentacije ne dokazuje da ne postoji protenost u nekoj
stvari jer ne znamo po osjetilu koja je prava protenost ili boja tijela. Ali ipak
argument pokazuje da je nemogue postojanje bilo koje osjetilne kvalitete izvan uma,
tj nemogue je postojanje vanjskog tijela.
XVI. Razmotrimo dobiveno miljenje. Kau da je protenost akcidencija materija, i
materija je supstrat koji ga podrava. elim znati kako to materija podrava
protenost. ak i ako kaete da ne znate, morate imati neku relativnu ideju o materiji.
Podravanje ovdje ne moe biti uzeto doslovno, jer nije isto kao kada kaemo da
stupovi podravaju zgradu (dat translating skillzz).
XVII. Veina filozofa materijalnu supstanciju smatra kao ideju bia openito, skupa s
relativnim kretanjem njegovih akcidencija. Ideja bia se meni ini najapstraktnijom i
najneshvatljivijom. A ni njihove akcidencije ne mogu biti shvaene razumskim
rijeima. Moraju se dakle nekako drugaije shvatiti (ne rijeima, ili ne razumom,
nisam sigurna..). Mislim da nema jasnog znaenja dodanog materijalnoj supstanciji, a
i zato bi se i muili da saznamo to ako smo rekli da to ne postoje izvan uma.
XVIII. Da oni i postoje izvan uma, i da odgovaraju naim idejama o tijelima, kako mi
to moemo znati? To znamo ili osjetilnom spoznajom ili razumom. Osjetila opaaju
ono to je neposredno utjecalo na njih, ali nam osjetila ne poruuju da postoje izvan
uma. To materijalisti sami govore. Dakle, ako imamo ikakvo znanje o vanjskim
stvarima, to mora biti iz razuma, koji to zakljuuje putem osjetilnih spoznaja. (tu i on
spominje san i kako ga varaju osjetila pa ne zna toan razlog zbog kojeg bi mogli
vjerovati da postoje vanjska tijela). Dakle, postojanje tijela izvan nas nije nuan razlog
zbog kojeg mi imamo ideje.
XIX. Mogli bismo lake zakljuiti postojanje vanjskih tijela na osnovu kreacije
ideja, jer je vjerojatnije da ona utjeu na nas nego da ne utjeu. Ali i tada bi samo
mogli rei da je vjerojatno da postoje tijela. Ali ak ni materijalisti kau da nisu ni
blizu saznanju utjeu li vanjska tijela na kreaciju ideja ili ne (ako ak i postoje). Tako
vidimo da proizvodnja ideja nema nikakve veze niti garancije za postojanje vanjskih
tijela. Da bi postojala vanjska tijela, mora biti neizvjesno miljenje, jer
pretpostavljamo da je bog stvorio bezbrojna bia koja su besmislena i ne slue
nikakvoj svrsi.
XX. Ukratko, i da postoje vanjska tijela, mi to nikad neemo znati, a i da ih nema,
mi imamo jednako razloga za to kao to ih imamo i sada. Ali ako u naoj inteligenciji
i bez utjecaja imamo osjeaje, ima li ta inteligencija razlog vjerovati u postojanje
opipljivih supstancija, predstavljene njegovim idejama, da moe vjerovati u to? Jedno
razmatranje je dovoljno da dovede razumsko bie da sumnja u snagu bilo kojeg
argumenta kojeg je imao o postojanju vanjskih tijela izvan uma.
XXI. Ako treba jo dokaza protiv postojanja materije, mogao bih navesti nekoliko
greaka iz tog naela. To je povelo mnoge rasprave u filozofiji, a i u religiji. Ali neu
ii u detalje jer mislim da su argumenti a posteriori nepotrebni za potvrivanje
dovoljne demonstracije a priori.
XXII. Mislim da sam oduio ovaj dokaz, jer zato priati o onome to se moe
dokazati jednim jedinim dokazom razumskom biu? Samo trebamo pogledati u nae
misli i probati odvojiti sve kvalitete iz uma i vidjeti mogu li postojati a da nisu
opaane. I znam da mnogi misle da postoje, pa u isto radi vaeg zadovoljstva, i na
osnovu vaeg uvjerenja dati toj teoriji dovoljnu vrijednost i pretpostaviti da postoje.
XXIII. Istina, moemo lako zamisliti knjige na polici, ali to su sve jo uvijek ideje u
naem umu, kombinirane jedna s drugom, i one ne pridonose dokazivanju postojanja
materije izvan uma. Ali poto ih moemo zamisliti takvima, oni bi mogli postojati. Ali
da postoje, mi bi ih morali zamiljati postojeima ali bez da ih mislimo, a to je
proturjeno. Um koji ne razmilja je zaluen misliti da moe shvatiti tijela koja se ne
misle i koja su izvan uma. (i got no idea what this means)
XXIV. Oito je je li mogue ili ne shvatiti apsolutnu egzistenciju osjetilnih objekata u
sebi samima, ili izvan uma. Po meni, te rijei su ili proturjene, ili ne znae nita. A da
u to uvjerim druge, samo ih trebam usmeriti u njihove misli. I ako se i njima u
mislima pojavi proturjenost, ne treba im vie dokaza. Na tome baziram svoju tvrdnju
da su to rijei bez znaenja. Ovako upuujem i itatelje da pogledaju u svoje misli.
XXV. Sve nae ideje, osjeaji, stvari koje opaamo, su inaktivne, u njima nema moi
niti djelovanja. Tako da nijedna ideja ni misao ne moe proizvesti niti promijeniti
jedna drugu. U to se uvjerimo istim opaajem naih ideja. Ali ako nitko ne nae u
svojim idejama mo ni djelatnost, onda su one prazne. Uviamo da su ideje pasivne i
inertne, pa je nemogue da one budu uzrok iega, a niti mogu biti predstavnici shema
niti bia, odakle slijedi da protenost, oblik i kretanje ne moe biti uzrok naim
osjeajima. Lano je rei da su to efekti moi iz brojeva, kretanja i veliina. (ja neam
blage ta on ovdje oe re..)
XXVI. Mi konstantno imamo nove ideje, ili ih mijenjamo itd, pa tako mora neega
biti koji je njima uzrok i koji ih mijenja. Jasno je da taj uzrok ne moe biti kvaliteta ili
ideja. To mora biti supstancija, ali uvidjeli smo da ne postoji materijalna supstancija.
Dakle, to moe biti jedino neka bestjelesna supstancija ili duh.
XXVII. Duh je jednostavno, nerazdvojivo, aktivno bie. Kada opaa ideje, ono
se zove shvaanje, a kada razmilja o njima, onda je to volja. Tako da ono ne moe
biti uzrok ideja jer je aktivno, a ideje su pasivne i ne mogu potjecati od aktivnog bia.
Nemogue je imati ideju koja je aktivna kao kretanje. Takva je priroda duha koji
djeluje, njega se moe spoznati samo preko njegovih djela i utjecaja. Tko god u ovo
sumnja, neka proba zamisliti aktivni duh i da razlikuje volju od razuma, i da razlikuje
supstanciju koja daje tu mo, a koja se oituje u duhu i dui. Ali volja, duh i dua nisu
ni razliiti a nisu ni ideje, oni su razliiti od ideja i poto je djelatno, ne moe ni biti
predstavljeno idejama. Ali imamo neki pojam o njima, isto kao i o ljubavi i mrnji,
iako ne razumijemo u potpunosti te rijei.
XXVIII. Ja mogu zamiljati ideje kad god elim, ali neim drugim osim volje, a
to je mata. Istom moi ona stvara i brie ideje, a taj proces oznaava da je um
aktivan. To je utvreno u iskustvu, ali kada mislimo o nemisleim djelatnostima ili o
uzbudljivim idejama, samo se igramo rijeima.
XXIX. Kakvu god mo imao, moje ideje ne ovise o volji. Nije u mojoj moi da
gledam kada otvorim oi. Dakle, postoji neto drugo od volje ili duha koji prizvodi
ideje.
XXX. Osjetilne ideje su intenzivnije nego one iz mate, a i esto dolaze po nekom
redu, a ne proizvoljno. Taj red ideja nazivamo zakonom prirode i nauen je kroz
iskustvo koje nam govori da ideje dolaze s nekim drugim idejama, u pravilnom
poretku stvari.
XXXI. Po tim zakonima prirode, mi ivimo ivot i predviamo to e nam dati
najbolju korist, npr znamo da nam treba hrana kad smo gladni, znamo da nam san daje
odmora itd. To su obina promatranja, bez ikakvog razumskog povezivanja ideja.
XXXII. I ini se da je taj duh, koji je stvorio prirodne zakone koji svjedoe o
njegovoj dobroti i mudrosti, nas namjerno vodio prema prirodi jer su nam te ideje
jasne, a kada god pomislimo o njemu, zbunimo se i ne povezujemo tako oito ideje.
Tako razbacanim idejama mi pridodajemo da su jedna drugoj uzrok i da imaju
djelatnost i mo, to je neshvatljivo i apsurdno.
XXXIII. Ideje utisnute u osjeaje od stvoritelja prirode se zovu prave stvari. A
stvari u naoj mati su ideje, slike stvari, koje kopiraju prave stvari. A osjetilni opaaji
nam daju ideje koje su jae i stvarnije od ideja mate. One su manje ovisne o duhu
koji ih opaa jer su uvijek u volji drugog monijeg duha, ali ipak su one ideje i
nijedna ideja ne moe postojati izvan uma koja ih opaa.
XXXIV. Prije nastavka, moram odgovoriti na mogue prigovore na ove dokaze.
Prvo, prema ovim naelima, sve to je supstancijalno i pravo u prirodi je protjerano
izvan svijeta; a nepostojee sheme i ideje ih zamjenjuju. Sve stvari koje postoje
postoje samo u umu, one su pojmovi. Zar su onda sve stvari koje vidimo prividne i
iluzije? Ja kaem, nismo lieni nijedne stvari iz prirode. to god vidimo, ujemo,
osjetimo, ostaje stvarno kao i uvijek. Raspravili smo to su prave stvari i to su lane
iliti nae ideje, ali oboje postoje u umu i u tom smislu su nalik idejama.
XXXV. Ne raspravljam protiv egzistencije iega to shvaamo, bilo osjetilima
ili milju. Ne dovodim u pitanje postojanje onoga to vidim i onoga to dodirujem.
Nijeem egzistenciju onoga to filozofi nazivaju materijom ili tjelesnom
supstancijom. U ovome nema tete ostatku ovjeanstva, kojima ovo nee ni
nedostajati.
XXXVI. Ako netko smatra da ovime poriem egzistenciju pravih stvari, on je
daleko od shvaanja onoga to govorim. Ono to nazivamo stvarnim je ono to utjee,
to je ureeno, to je izrazito; ono to nije izmiljotina uma koji ga promatra. U tom
smislu, sunce koje sija danju je stvarno, ali ono koje ja zamiljam po noi je ideja tog
sunca.
XXXVII. Po ovome e neki misliti da treba oduzeti sve opipljive supstancije. Ja
kaem, ako se supstancija uzme u vulgarnom smislu, kao kombinacija osjetilnih
kvaliteta, to se ne moe oduzeti. Ali ako se to uzme u filozofskom smislu, kao podrka
akcidencijama ili kvalitetama uma, onda kaem da ih oduzimamo, ako se uope i
moe oduzeti ono to nije ni postojalo, ak ni u mati. (#rekt)
XXXVIII. No kau da je udno rei da jedemo i pijemo ideje, i slaem se, jer se
ideja ne koristi u svakodnevnom govoru da oznaava kombinacije osjetilnih kvaliteta,
koje se nazivaju stvari. Svaki izraz iz svakodnevnog jezika e se initi udan i
smijean. Ali istina je, drugim rijeima, da jedemo i pijemo one stvari koje
neposredno opaamo osjetilima. Nisam za pristojnost i prikladnost, nego za istinu
izraza! I ako kaemo da jedemo neposredne osjetilne objekte koji ne mogu postojati
neopaani i izvan uma, onda u dopustiti da se nazivaju stvari radije nego ideje, jer je
tako prilagoenije svakodnevnom govoru.
XXXIX. Koristim naziv ideja jer naziv stvari oznaavaju neto to postoji izvan
uma, i jer stvar ima vie opsenu vrijednost nego ideja. Osjetilni objekti postoje samo
u umu pa ih zato zovem idejama.
XL. Ali neki e i dalje biti uvjereni u njihova osjetila. Ono to osjetim doista
postoji, ali ne znam kako bi ti moglo dokazati postojanje iega to nije opaano
osjetilima.
XLI. Postoje oni koji e rei da postoji ogromna razlika izmeu vatre i ideje vatre,
na primjer. Ako je prava vatra toliko drugaija od ideje vatre, onda je i prava bol
razliita od ideje boli, a ipak nitko se nee pretvarati da je prava bol bezopaajna stvar
ili izvan uma, isto koliko i njegova ideja.
XLII. Neki e rei da izmeu stvari koje vidimo postoji daljina, pa je nemogue da
stvar koja je toliko udaljena od nas bude kao ideja u naim mislima. Ali ja kaem, ak
i u snovima ako je neto daleko, a i ako nije, mi imamo ideju toga u naem umu, a
poto su u snovima, one su zapravo ionako samo u umu.
XLIII. Da razjasnimo prolu toku, neki e se pitati kako je mogue opaati daljinu i
stvari u daljini vidom. Tada bi vidjeli prostor i tijela u njemu, a ono bi bilo u opoziciji
s onim to smo rekli, da stvari postoje samo u umu. Mi zapravo ne vidimo daljinu, niti
ju oznaavamo kutevima i linijama, niti iim slinim; to je samo sugerirano naim
mislima, i to posebnim vidljivim idejama i osjeajima u vidu, koji u svojoj prirodi
nemaju veze s daljinom ni stvarima u daljini, nego mi to shvaamo preko povezivanja
ideja nauenom iz iskustva, isto kao to rijei sugeriraju ideje koje oznaavaju.
XLIV. Vid i dodir su dvije vrste, posebne i heterogene. Ideje vida, kada su u daljini,
ne sugeriraju da te stvari koje vidimo zapravo postoje, nego samo upozoravaju to e
ideje dodira utisnuti u na um na toj i toj daljini i vremenu. Vidljive ideje su jezik gdje
nas duh (o kojemu ovisimo) informira o opipljivim idejama koje e utisnuti u nas, u
sluaju da pokrenemo kretanje u naim tijelima.
XLV. Netko e rei da se svaki tren stvari briu i stvaraju ponovno. Ja kaem opet,
ideje osjetila su tu dokle god ih netko promatra; dok gledam drvo, ono je tu, ali kad
zaklopim oi, sve nestaje, i kad ih opet otvorim, oni su tu opet. Ako netko smatra da
ideje mogu postojati bez opaaja, neka. Ali oni koji znaju da to ne moe biti, smatrat
e ovaj prigovor apsurdnim.
XLVI. Mnogi misle da je ovo sve apsurdno u filozofiji. Ali filozofi prihvaaju da su
boje i svjetlo upravo tu ako ih opaamo, a zato takve ne bi bile i stvari jer sve su to
objekti osjetila. Nekima je to udno, no u kolama se to ui, iako tamo prihvaaju
materiju od koje je sve sazdano, i koja zahtjeva neko boanstvo da bdije nad njime,
koje oni smatraju progresivnom kreacijom.
XLVII. Iako vjerujemo da postoji materija, posebna tijela ne postoje izvan uma.
Filozofi su doli do zakljuka da se materija sastoji od bezbroj dijelova koje nisu
opaane. Posebna se tijela ine konanima u veliini, ne zato to imaju konaan broj
dijelova, nego zato to nae osjetilo nije dovoljno otro da ih razazna. I kako se
osjetilo otri, tako spoznaje veu veliinu tijela, linije, kuteve koji variraju itd. I kada
se osjetilo zaotri do beskonanosti, tijelo e se initi beskonano. Tijekom ovoga
nema nikakve promjene u tijelu, samo u osjetilu. Dakle, svako tijelo je beskonano
proteno i lieno oblika i figure. Dakle, materija postoji, ali posebna tijela ne postoje
izvan uma, jer um ta tijela uokviruje.
XLVIII. Opet ponavlja da iako stvari ne postoje dok ih mi ne opaamo, ne
moemo tvrditi da ne postoji neki duh koji ih non stop opaa. I da kad kae izvan
uma ne misli samo na svoj um, nego sveukupno, kao i taj duh, netko mora opaati
stvari umom da postoje.
XLIX. Netko e rei da je um sainjen od protenosti i oblika jer se samo u njemu
nalaze protenost i oblik, ali ja kaem, ne nalaze se oni u obliku moda ili atributa,
nego u obliku ideje. To bi bilo isto kao da kaem da mi je duh zelen jer se ideja
zelenog samo nalazi u umu.
L. Oni koji kau da su materija i kretanje doprinijeli znanosti i objasnili mnoge
fenomene, ja kaem da su ti fenomeni jednako objanjeni i bez materije i kretanja.
Moe se objasniti utjecaj kada e se neto dogoditi i zbog ega, ali objasniti kako
materija utjee na duh je zasad nemogue. Zato kaem da nema koristi od materije u
prirodnoj filozofiji. Uostalom, i oni koji opisuju stvari, ne rade to po opipljivoj
supstanciji, nego po primarnim kvalitetama (kretanje, oblik..) koje su zapravo u
sutini ideje i takve ne mogu biti uzrok niemu to nije razotkriveno ve.
LI. Nije li apsurdno oduzeti prirodne uzroke i priati o svemu kao o operacijama
duha? Ljudi bi bili ismijavani kada bi umjesto vatra grije rekli duh grije. Kaem,
bio bi ismijavan jer ljudi esto misle s onim to su nauili, ali priaju vulgarnim.
Recimo, i ljudi koji su shvatili istinu heliocentrinog sustava jo uvijek govore sunce
izlazi, sunce zalazi, jer kad bi se pravilno izraavali, stvarno bi bilo smijeno.
LII. Nemogue je izmijeniti razmiljanja i govor svakodnevnog jezika, ali vjet
itatelj e skupiti smisao iz veza u diskursu te napraviti povezivanja s nepreciznim
nainima govora na ije smo koritenje primorani.
LIII. Neki uenjaci tvrde da iako materija postoji (po njihovom uenju), uzimaju
boga za neposrednog uzroka svih stvari. Uvidjeli su da u stvarima nema moi,
ukljuujui i osjetilne objekte. Ali s ozbirom da bezbrojna bia nemaju svrhe, i ne
mogu imati efekta, bog ih je mogao stvoriti i bez tih stvari.
LIV. Znai li istovremen pristanak ovjeanstva na postojanje materije i stvari izvan
uma da je cijeli svijet u zabludi? I koji je uzrok toj zabludi? Kaem, nema toliko puno
ljudi koji vjeruju u postojanje stvari izvan uma, a i oni koji u to vjeruju mogu se
nazvati nerazumna nemislea bia. Ali oni imaju nekakav pojam o ovoj temi. esto se
dogodi ovakva zabluda u koju ljudi vjeruju, iako zapravo nemaju pojma o emu se tu
radi.
LV. esto su stvari bile apsurdne veini, a bile su istinite, kao kretanje zemlje oko
sunca. Uvijek je samo manjina isprva primjeivala istinu.
LVI. Ljudi su prihvaali krive istine jer su smatrali da su im dane, tj da nisu oni
sami autori tih istina, pa su ih prihvaali zdravo za gotovo, a zapravo nisu ni pokuali
uvidjeti proturjenost u njima. Filozofi donekle popravljaju greke vulgarnosti, ali
nailaze na drugi proble, a to je pitanje postojanja stvari izvan naeg uma. To miljenje
oni imaju jer znaju da nisu autori tih istina pa one moraju imati neki uzrok razliit od
umova u koje su utisnute.
LVII. Ali zato nismo mislili da su ideje osjeaja u nama utisnute od strane duha, a
ne od stvari? Prvo, jer nismo bili svjesni proturjenosti kada bi davali moi akcije
stvarima. Drugo, jer taj duh ne vidimo i ne opaamo ga osjetilima. Tree, jer su djela
duha uvijek u nekom redu i pravilu, pa nam se ine normalnima i uobiajenima te ne
potiu razmatranje. Pogotovo jer su promjenljivost i nestalnost u djelovanju, iako
imperfektne, smatrane oznakama slobode.
LVIII. Neki e rei da su miljenja koja ovdje navodimo proturjena istinama
filozofije i matematike. Kaem, ako se moje naelo shvati u svom pravom smislu, ono
e se slagati sa svim principima.
LIX. Sposobni smo stvarati vjerojatne i utemeljene pretpostavke koje emo
opravdati budemo li u situaciji razliitoj od sadanje. Tu se sadri znanje prirode, koje
uva korist i sigurnost s onim to je reeno. (no fkin idea xD)
LX. Dalje se pitamo koja je svrha biljaka i ivotinja. Jer ako duh proizvodi sve
efekte kroz aktove volje, onda je sve dobro i umjetniko (? Artificial) u djelima, bilo
prirode bilo ovjeka, uzaludno. Kada ovjek mukotrpno napravi jedan mehaniki sat,
on niemu ne slui jer ne pokazuje on vrijeme, nego ju inteligencija shvaa. Zato
onda kada je sat pokidan ne popravlja ga inteligencija, ve ruka? Isto to vrijedi i za
mehaniku prirode. Ukratko, kako po naim principima moemo dati konani uzrok
beskonanom broju tijela i maina uokvirenim umjetnou i time objanjavati
prekomjerne fenomene?
LXI. Svemu tome kaem, prvo, iako i sam ne znam istinu, imam pretpostavku koja
je temeljena na apriori dokazima i vjerojatna o tome kako priroda funkcionira, ali
prijanji argument svejedno ne pobija moju pretpostavku. Drugo, principi nisu
osloboeni potekoa; jer opet e se zahtjevati znati to bog planira za instrumente i
maine, koje nitko ne moe porei da su bile pod utjecajem njegove zapovijedi volje,
bez tog cijelog aparata. Ali ovo moemo lako porei vrativi se na to da te maine
postoje samo u umu, jer smo dokazali da one nemaju mo niti akciju niti efekta, pa ne
mogu ni utjecati na prirodu.
LXII. Konstrukcija stvari nije bitna za efekte, ali je nuna za postojanje stvari u
konstantnom poretku po zakonima prirode. To smo nauili iz prirode i koristimo za
objanjavanje fenomena. Zakoni prirode proizvode efekte svojom jednolikou. To
sve nadzire duh. Tako da ako taj duh, ili bog, eli napraviti udo, on nee utisnuti neke
poretke u mehanizam i pustiti ga da radi, nego e on te pokrete uiniti svojom
inteligencijom i djelovati preko mehanizma, uznemirujui red, koji se lako moe
vratiti u red.
LXIII. Nekad je potrebno da stvoritelj prikae svoju nadmo u pravljenju izgleda iz
obinog niza stvari. To su uda jer nisu svakodnevna. On to ne radi da nas uvjeri da
postoji, nego da pokae da na stvoritelj jest inteligentan dobroinitelj.
LXIV. Ve smo rekli da je priroda u poretku, ali ako ideje ne mogu biti uzrok
drugima, emu onda ta povezanost? I emu onda tolika raznolikost ideja, nije valjda
da ih je bog stvorio bez razloga?
LXV. Kaem, veze izmeu ideja nisu relacija uzrok efekt, nego znak oznaeno.
Dalje, ideje su sloene u maine isto kao to su slova u rijei, tako da bi bila
jedinstvena, ona se drugaije poslau. A to slaganje mora biti uinjeno po pravilima i s
mudrim izmiljanjem. Tako je nama dana pregrt informacija i znamo to oekivati od
koje. Tako znamo i koji dio tijela ima koju primjenu i korist.
LXVI. Sva naa miljenja o uzrocima su neobjanjiva i vode nas u absurde, ali mogu
biti objanjena i koritena ako se shvate kao znakovi informacija. Traenje znaenja
tih znakova je ono ime se bavi prirodni filozof, a ne da objanjava postojanje
opipljivih uzroka, ija je doktrina otuila umove ljudi od aktivnog principa koji kae
da ivimo, kreemo se, i imamo svoje bie u jednom nadmonom mudrom duhu.
LXVII. Jednako je apsurdno pretpostavljati supstanciju bez akcidenata, i pretpostaviti
akcidente bez supstancije. ak i da takva supstancija postoji (bezosjetilna supstancija)
gdje bi ona postojala? Reeno je da ne postoji ni u umu ni u prostoru, dakle ne postoji
nigdje.
LXVIII. Pogledajmo opis materije: ne djeluje, nije opaana niti opaa. Ovo sve
govori da je to inertna, bezosjetilna, nepoznata supstancija, dakle definicija potpuno
saeta od negativnih atributa, osim misli koja ju podrava, ali i ona ne podrava nita.
Ovo dolazi jako blizu definiciji ne-bia. Pod prisutnou nepoznate prilike, bog nam
voljom uzburkuje ideje. Kako bi onda mogli shvatiti ikoju prisutnu stvar koja se ne
moe opaziti osjetilima niti milju, a niti je sposobna proizvoditi ideje u naim
umovima, niti ima protenost, niti formu, niti postoji u ijednom prostoru. Prisutna
ovdje oznaavaju neko apstraktno znaenje, koje nisam u stanju razumjeti.
LXIX. to se misli pod prilikom: to je ili agent (onaj koji djeluje) koji proizvodi neki
efekt, ili neto opaano uz neku drugu stvar. Ali ne moe biti uzeta ni u kojem smislu
ako se odnosi na materiju jer materija je pasivna i inertna pa ne moe biti agent
uzroka. Ona je bez osjetilnh kvaliteta pa je ne opaamo. to onda prilika znai kada se
pria o materiji? Ona ili ne oznaava nita, ili ima neko znaenje sasvim drugaije od
konotacije rijei prilika.
LXX. Moda mi ne opaamo materiju, ali kaete da ju bog opaa, a njemu je to
prilika uzburkivanja ideja u naem umu. Jer ako mi opaamo u nekom poretku, onda
postoji i poredak prilika. Tj, da postoje djelii materije odgovarajui naim idejama, i
iako ne uzburkivaju nae ideje, one su bogu, koji ih opaa, takve kao da je bilo mnogo
prilika koje ga podsjeaju da utisne ideje u na um, kako bi stvari tekle u poretku.
LXXI. Kaem, vi ne priate o postojanju bia razliitog od ideje ili duha, s obzirom
na vau definiciju materije. Jesu li to te ideje, ja ne znam, jer je to u bojem umu
kojeg ja ne dokuujem. Poredak je slian kao kada orkestar svira po notama, ali mi ne
ujemo note, samo glazbu, i ne poznajemo note. Ova definicija je preekstravagantna, a
i nije protivna naem miljenju da ne postoji bezosjetilna bezopaajna supstancija.
LXXII. Preko svjetla razuma, skupljamo dobrotu i mudrost duha koji ih uzburkava u
naim umovima. Ali to je sve to ja vidim od toga. Jedno takvo bie kao to je bog
ima i vie nego dovoljno objanjenja za sve u prirodi. Ali ne vidim nita o inertnoj
bezosjetilnoj materiji. Materija nije prilika; materija je, ako uope i jest, prilika boga
da uzburka ideje u nama.
LXXIII. Pogledjamo motive koji su naveli ljude da se suprotstave postojanju
materije; toliko da vidimo nestatnak tih motiva i razuma. Prvo su smatrali da sve
kvalitete postoje izvan uma, pod opaajem nemislee supstancije u kojoj su postojali.
Kasnije su oduzeli osjetilne kvalitete, ali ostavili primarne. Jo uvijek vjeruju da
primarne postoje i izvan uma. Pokazali smo da nijedne ne postoje izvan uma ili duha
koji ih opaa, pa tako nemamo vie razloga podravati bie materije. Materija nije
mogue da postoji.
LXXIV. Iako smo saznali istinu, teko se odvii starih pretpostavki. to mi to
uope i opaamo meu svim idejama i miljenjima utisnutih u na um, iz ega moe
biti zakljueno postojanje inertne bezmislee neopaene prilike? A i to nas tjera da
vjerujemo da je svemogui duh usmjeravan inertnom prilikom da uzburka ideje u
umu?
LXXV. Zbog naih uvjerenja i pretpostavki, kada nas razum napusti, mi se vraamo
vjerovanju da materija postoji i to isto zbog mogunosti postojanja. A ishod svega
toga je da postoje neke nepoznate ideje u bojem umu; to je jedino to smatram pod
prilikom kada se pria o bogu.
LXXVI. Neu rapsravljati postoje li takve ideje koje se mogu zvati materijom u
bojem umu. Ali ako uzmemo sve prijanje u obzir, mislim da je to nemogue. Jer
proturjeno je da takve kvalitete (kretanje, protenost itd) postoje u neopaenoj
supstanciji i da budu podrane njome.
LXXVII. Ali moda i postoji neka neopaena supstancija koja podrava neke
druge kvalitete, ali su nama nespoznatljive kao to su boje za slijepog ovjeka. Ali
kada bi imali drugo osjetilo, ne bi sumnjali u njihovo postojanje. Ponavljam, ako pod
materijom smatramo nepoznato podravanje nepoznatih kvaliteta, to nas ne zanima.
LXXVIII. Kada bi imali novo osjetilo, to bi nas samo obogaivalo s novim
idejama i osjeajima. I opet bi imali istog razloga protiviti se postojanju te supstancije.
LXXIX. Kaem, kad su rijei poslagane bez znaenja, nema opasnosti od
proturjeja, jer te rijei nee oznaavati ono to znamo ili ono to vidimo, nego e biti
znak neega ali ne znamo ega tono.
LXXX. to ako kaemo da je materija neto nepoznato, niti supstancija, niti
ideja, niti ita slino. Jer sve to se protivi idejama i supstancijama itd ne bi znailo za
ovakvu negativnu definiciju materije. Ja kaem, moete koristiti i rije nita kada se
pria o materiji ako elite. Jer meni se ini da bi to i bio rezultat te vae definicije.
LXXXI. Ako pak drugi ponovno kau da postoji pozitivno u definiciji to to
materiju oznaavamo neime ( a ne niime) i da egzistira, ali kaem da vama moe
biti potpuno shvatljiva neka stvar, a da mojim osjetilima bude potpuno nerazumljiva i
nespoznatljiva. Ne poriem da postoje drugi duhovi i bia osim onih koje ja opaam.
Ludost je da ja sa svojim malenim znanjem o idejama odluujem koje ideje nadmoni
duh moe utisnuti. Jer koliko ja znam, moe postojati bezbroj boja i zvukova itd. Ali
ne znam koliko spreman mogu biti shvatiti svoju malenkost spram beskrajne
razliitosti duhova i ideja koje mogu postojati, od opaanja do bivati opaanim je
proturjenost i igra rijeima ako se mene pita. Ova pitanja bi radije trebala preuzeti
religija.
LXXXII. Da tijela i stvari imaju egzistenciju, dokazali smo preko razuma, ali to
govori sveto pismo. Ja kaem na to, ne zanima me je li neki spisi svet ili ne, ako je
tako vulgarno napisan je u opasnosti dovoenja vlastite istine u sukob s naom
doktrinom. Slaem se da postoje tijela izvan uma, i objasnili smo razlike izmeu
stvari i ideja, ali ne postoji ono to nazivamo materijom.
LXXXIII. Sve to smo do sada rekli stoji i reeno je s koritenjem jezika,
diskursa kojeg god, i s time nema nita loe dokle god je taj jezik razumljiv i jasan.
Ali sve ovo upuuje da se treba dalje prouiti ovaj dio.
LXXXIV. uda gube na svojoj naglaenosti i izvedbi u naim principima. Je li
mojsijev tap stvarno postao zmija ili se samo mijenjala ideja u umovima promatraa?
uda e po naim principima jedino biti gledana kao iluzije i prevare. Kaem, tap je
doista bio pretvoren u zmiju i to se nita ne proturjei s naim princpom. Ve smo
raspravili razlike stvarnog (pravog) i imaginarnog. Najzad, uda nisu imala nita s
naim principima nego s primljenim principima i naposljetku radije govore za ono to
sam sve dosad rekao, a ne protiv.
LXXXV. Zavrivi s FAQ i primjedbama (NAPOKON), vidjet emo posljedice
naih naela. Neke se vide na prvi pogleda, i odmah vidimo nekoliko pitanja koja su
bila izbaena iz filozofije: moe li opipljiva materija misliti? Je li materija beskonano
djeljiva? I kako ona djeluje u duhu? S ozbirom da ovise o postojanju materije, ta
pitanja nemaju nita raditi u naim principima.
LXXXVI. Ljudsko znanje moe biti svedeno na dvije glave: znanje o idejama i
znanje o duhovima. O idejama o nemisleim stvarima imamo jako nejasno znanje jer
smo razdvojili egzistenciju na dvije strane, na pravu koja postoji izvan nas i na
razumnu koja postoji u umu. To se ne slae s naim principom, i dovodi do potpunog
skepticizma ako emo temeljiti nae cjelokupno znanje na opaajne stvari, pa su tako i
skeptici na kraju sumnjali da ita zapravo znaju.
LXXXVII. Ako bi protenost i oblike gledali preko slika, opet bi zapali u
skepticizam, jer bi to bio privid i nama ne bi bila poznata stvarna protenost te stvari
sa slike. I tako se nae ideje mijenjaju o stvarima, a dok se same stvari ne mijenjaju,
pa nikad ne moemo biti sigurni u to znanje. Cijeli taj skepticizam slijedi iz
pretpostavke da su ideje i stvari razliite i da stvari imaju opstojanje izvan uma ili bez
opaaja.
LXXXVIII. Sva ta sumnja u osjetila, sumnja u postojanje osjetilnih objekata je
filozofiju inila suludom u oima javnosti, ali sva ta sumnja nestaje ako oduzmemo
znaenje naim rijeima i ne igramo se s terminima kao to su apsolut, vanjsko,
postojanje itd, koje oznaavaju ono to ne poznajemo jasno. Ne mogu sumnjati u
svoje tijelo jer ako je u isto vrijeme opaano vidom i dodirom, nemogue je da ne
postoji u prirodi, jer postojati i znai biti opaan.
LXXXIX. Zbog skepticizma je bilo bitno postaviti temelje znanja i detaljno
razlikovati termine stvar, stvarnost, postojanje. Stvari, ili bia, imaju dvije razliite
grane koje samo dijele zajedniko ime, a to su ideje i duhovi. Duhovi su aktivne
nedjeljive supstancije, a ideje inertne prolazne ovisne stvari, koje su u umovima ili
duhovnim supstancijama. Rekli bismo da posjedujemo znanja o mislima naeg
vlastitog uma, o duhovima i aktivnim biima, ali mi zapravo nemamo ideje. Mi samo
imamo miljenje o relacijama i odnosima izmeu stvari i ideja, a one se razlikuju od
samih ideja. Ideje, duhovi i relacije su svaka za sebe posebne stvari, i bilo bi
nepravilno da nae svo znanje o svemu nazivamo terminom ideja.
XC. Ideje u naem umu postoje, tj prave su stvari, ali ne mogu postojati izvan uma
koji ih opaa, one predstavljaju prave stvari u umu. One su eksterne time to nisu
uzrokovane umom, ve duhom drugim od onoga koji opaa.
XCI. Osjetilni objetki su kombinacije osjetilnih kvaliteta i ne mogu postojati sami
od sebe. Dakle, oni nemaju drugaije postojanje nego onakvo kada ih netko opaa.
Dok neki filozofi smatraju da je to sve postojee u materiji.
XCII. Naa rasprava o materiji je podigla prainu ateizma i krivih religija. Jer ak su
i slavni stari filozofi smatrali da je materija jednaka bogu po svemu i da postoje
odvojeno. Blabla sere po ateistima da im je to jedino uporite za njihovu nevjeru.
XCIII. Poto se ateisti samo oslanjaju na dragu im nemisleu supstanciju, i sve ele
svesti na nemislee i glupo, elim rado im to oduzeti i gledati ih kako se pre u paklu.
Pa e vai dragi epiKURCI, hobbisti i slini njima propasti i biti jeftin i lak trijumf.
XCIV. Postojanje materije nije uporite samo ateista, ve i idolopoklonstava u svim
formama. Oni su se poklanjali vlastitim idejama, jer svi totemi i boanstva su bile
samo stvari koje opaane utiskuju ideje u na um.
XCV. I krani su imali problema s vjerom, recimo s uskrsnuem. Tijelo je bilo
jednako ne formi, nego supstanciji koja ostaje ista u nekoliko formi. Oduzmimo tu
materijalnu supstanciju i pod tijelom smatramo ono to je opipljivo i vidljivo, to je
samo kombinacija kvaliteta, ili ideja, i tako neodgovoreni prigovor dolazi do niega.
XCVI. Kada smo materiju izbacili iz prirode, povukla je za sobom puno skeptinih
miljenja koja su povela rasprave ije argumente svi ele vidjeti u demonstraciji radi
dokaza, iako za mene su ve oigledno dokazane i bez toga.
XCVII. Jo jedno podruje greaka je podruje apstraktnih ideja. Stvari koje bi
trebale biti najjasnije, kao to su vrijeme, mjesto, kretanje postaju pre apstraktne da bi
se shvatile obinim osjetilima. Mi ih razumijemo u kontekstu, ali ih ne shvaamo kao
same.
XCVIII. Kad god pokuam objasniti apstraktnu ideju vremena, izgubim se,
nemam nikakvog miljenja o njoj. Vrijeme bivajui nita, slijedi da je ono trajanje
nekog konanog duha koje mora biti oznaeno brojem ideja ili akcija koje nadilaze
jedna drugu u tom istom duhu ili umu. Jasna je posljedica da dua uvijek misli, i istina
je da tko god pokua razdvojiti u svom umu egzistenciju duha od njegovog razuma e
naii na mnoge potekoe.
XCIX. Tako, kad pokuavamo promatrati apstraktne ideje gubimo vid o njima i
bjeimo u pretjeranosti. Sve ovisi o dvostrukoj apstrakciji: prvo, pretpostavlja se da se
protenost na primjer moe apstrahirati od bivanja opaanom. I svi koji budu
razmislili o tome shvatit e da su osjetilne kvalitete sve sline osjeajima i sve stvarne
i prave, da gdje god je protenost, tu je i boja u njegovom umu, i da njihovi arhetipovi
mogu postojati samo u nekom drugom umu, i da objekti osjetila nisu nalik tim
osjeajima zajedno, pomijeanim skupa; nita ne postoji bez opaaja.
C. Svi misle da znaju to je za ovjeka srea, ali rijetko tko smatra da zna to je
asptraktna ideja sree ili dobra, liena svih uitaka koje uzrokuje. Pa kao ovjek moe
biti i poten bez poznavanja apstraktne ideje potenja. Te rijei koje oznaavaju
openita miljenja apstrahirana svih pojedinih osoba ili akcija je ostavila moralnost
tekom, i uenje morala manje korisnom. Doktrina o apstraktnome je dosta pridonijela
upropatavanju najkorisnijeg dijela znanja.
CI. Dvije grane spekulativne znanosti su filozofija prirode i matematika. Prvo u
rei neto o filozofiji prirode; ovdje skeptici pobjeuju jer ele prikazati ovjeanstvo
kao zaslijepljeno i u nemogunosti raspoznati istinite i stvarne prirode stvari. Esencije
stvari su skrivene od nas. Ali mi znamo da su ovi prigovori bez temelja i da je to
proizalo iz slijeenja krivih principa koji su nas naveli na sumnju prema osjetilima.
CII. Najvea zabluda koja nas je navela na to miljenje jest da svaka stvar u sebi
sadri svoj uzrok, ili da ima neki izvor iz kojega crpi svoje kvalitete. Ovime je
izostavljeno mnogo toga i previe saeto uenje filozofije prirode.
CIII. Mehaniki princip trenutno u modi je privlaenje. Ali kako smo mi osvjetljeni
ako nam je reeno da privlaenje postoji? Jel ta rije oznaava sklonost neega? Nita
nema o nainu i akciji, pa to slobodno moemo nazvati i impulsom ili ispruanjem.
CIV. U raznim primjerima privlaenja vidjet emo slinosti. Postoji zajedniki
pristup tijela. Ali to nije uobiajeno, jer je izvan poretka u naem promatranju. Jer u
poretku je da sve stvari tee k zemlji, ali udno bi bilo kada bi stvari teile k mjesecu.
Tako filozofi ipak opravdavaju privlaenje bezbrojnih tijela.
CV. Znanje o tim fenomenima se nalazi u volji duha, ali u veoj veliini shvaanja,
a dok su znanja filozofije prirode veinom pravila iz prirodnog poretka koje shvaa
um. Tako se umom iri spoznaja dalje od ove trenutne te predvia i prisjea se
vremena i prostora.
CVI. Ali trebamo oprezno kroiti tim putevima; mi previe istiemo analogije te
nae znanje zapravo pretjerujemo do teorema. Kao to npr znamo da zemlja privlai
mjesec, tako emo zakljuiti da neka zvijezda privlai neku drugu zvijezdu. U tim
spekulacijama nema nita nuno ili esencijalno nego ovisi o volji vladajueg duha,
koji uzrokuje interakciju dva tijela ili njihovu privlanost po nekim zakonima, dok
druge ostavlja na jednoj daljini.
CVII. Sad amoemo iznijeti neke zakljuke. Prvo, kada filozofi uzimaju ita drugo
osim uma ili duha za uzroke, oni se samo zabavljaju. Drugo, ako je sve ovo kreacija
nekog dobrog i mudrog djelatnika, onda bi biti filozof znailo razmiljati o finalnom
uzroku stvari i mislim da je to vrijedan in i bavljenje. Tree, nije naveden nijedan
razlog protiv prouavanja prolosti prirode zajedno s eksperimentima i opaanjima, na
kojima emo donjeti zakljuke o bojim kreacijama i njegovoj dobroti. etvrto,
promatrajui fenomene u naem pogledu, otkrivamo zakone prirode i iz njih
deduciramo ostale fenomene, i to ne demonstracjiom, jer dedukcija koristi pravila i
principe i djeluje ujednaeno.
CVIII. Oni koji stvaraju pravila iz fenomena i kasnije iz tih pravila izvlae fenomene,
ini se da ih smatraju znakovima radije nego uzrocima. ovjek shvaa prirodne
znakove i bez poznavanja njihove analogije. Mogue je esto da pretjeramo u takvim
analogijama i uinimo greke.
CIX. A kada itamo knjige, mudar ovjek se fokusira na smisao i njegovu primjenu,
nego da se fokusira na gramatiku i koritenje jezika. Pa se tako ini suludim u prirodi
fenomene svesti na generalna pravila. Trebamo imati plemenitije poglede, da
proirimo um i obogatimo ga ljepotom i poretkom, tako, da bi proirili miljenje o
mudrosti i dobroti naeg stvoritelja.
CX. Najbolji klju spomenute analogije e biti shvaena raspravom o mehanici, u
kojoj su vrijeme, prostor i kretanje podijeljeni na apsolutne i relativne, prave i
prividne, matematike i vulgarne. Ta podjela podrava egzistenciju kvaliteta izvan
uma, i da su inae shvaeni u relaciji sa osjetilnom stvari, s kojom zapravo u svojoj
prirodi nemaju nikakve relacije.
CXI. Za vrijeme nemam to dodati osim ve reenoga ranije. Apsolutni prostor bio
bi neopaan osjetilima, ostaje isti i slian sebi i nepokretan. Relativan prostor bi bio
mjera ovome, poto je pokretan i definiran situacijom prema osjetilnim biima, ali se
vulgarno uzima kao nepokretan prostor. Mjesto on objanjava kao prostor koji
zauzima neko tijelo. I kako je prostor apsolutni i relativni, takvo je i mjesto.
Apsolutno kretanje je translacija tijela iz apsolutnog mjesta u apsolutno mjesto, a
relativno kretanje iz relativnog mjesta u relativno. I poto dijelovi apsolutnog prostora
ne spadaju pod nae osjetilne opaaje, moramo se koristiti njihovim osjetilnim
mjerama: i tako definiramo mjesto i kretanje putem tijela, koje smatramo
nepokretnima. Ali se moramo apstrahirati jer se ini da ta nepokretna tijela nisu takva
zapravo, i ista stvar koja se relativno pokree moda zapravo miruje. Relativno
mirovanje i kretanje su definirani prema mjestu. U svemu relativnom postoji
ambiguity, za razliku od pravih ili apsolutnih. A prave kvalitete su razlikovane po
relativnom kretanju sljedeih osobina. Prvo, u apsolutnom kretanju svi dijelovi koji
zadravaju istu poziciju s ozbirom na cjelinu sudjeluju u kretanju cjeline. Drugo,
mjesto se kree ako se nalazi u mjestu koje se kree (isto dio mjesta u velikom
mjestu). Tree, pravo kretanje se nikada ne mijenja niti stvara niime osim silom
tijela. etvrto, pravo kretanje se uvijek mijenja silom na pokrenuto tijelo. Peto, u
jedva relativnom krunom kretanju nema centrifugalne sile koja je proporcionalna
kvantiteti kretanja.
CXII. Ali meni se ini da postoji samo relativno kretanje, jer za kretanje moramo
ukljuiti dva tijela (neki odnos), dok za daljinu i poziciju treba samo jedno. Tako da
ako bi samo postojalo jedno tijelo, ono ne bi moglo biti kretajue.
CXIII. Ali mogue je i da se jedno tijelo kree meu mnogima ako se na njega vri
neka sila, neka akcija. Jer definicija e biti takva da se tijelo kree ako je promijenilo
poloaj bilo da postoji neka sila ili ne koja utjee na to. I poto je to osjetilno, svaki
ovjek to zna u svom razumu, pa vas pitam, ako hodate ulicom, kree li se kamenje
pod vaim nogama jer je ipak promijenilo daljinu izmeu vaih nogu? Iako kretanje
ukljuuje relaciju dva tijela nije nuno da svaki od njih bude kretajui. Tako tijela
mogu mijenjati svoj poloaj bez da se kreu.
CXIV. Poto se i mjesto razliito definira, tako je i s kretanjem. (isto ko u fizici, ovisi
u kojem se prostoru nalazi pa ti se jedno ini da se kree dok se i tom ovjeku u
drugom prostoru ini da se ti kree) Iako se mislilo da se izvan zemlje i sama zemlja
ne kree, dokazalo se da se i zemlja kree. Mislim da e svako apsolutno kretanje na
kraju biti definirano kao relativno jer je apsolutno kretanje bez relacije neshvatljivo.
CXV. Kada se tijelo kree, ono mijenja udaljenost naspram drugog tijela, i da se
akcije i sile mogu primijeniti na tijelo da mu se promijeni kretanje. Ako ijedno od tog
dvoje nestane, mislim da se za tijelo ne moe rei da se kree.
CXVI. Ovo uenje o kretanju ini se ne implicira postojanje apsolutnog prostora. A ne
moemo ak ni uokviriti ideju istog prostora, odvojenog od sveg tijela. To smatram
nemoguim jer je to najapstraktnija ideja. Ako se kreem bez problema, to nazivam
prostor, a ako nailazim na prepreke, to su tijela, a ako pak kroz prostor prolazim s
odreenim otporom, onda je on manje ili vie ist. Prostor se ne moe shvatiti bez da
uzmemo u obzir tijelo i kretanje. ak i da sve nestane, ostao bi isti prostor.
CXVII. Ovime smo se oslobodili dileme gdje su neki mislili da je pravi prostor
bog, ili da postoji neto poslije boga koje ne moemo spoznati. Sada se ine kao
apsurdna miljenja.
CXVIII. Idemo sada na matematiku. Matematiari koriste dedukciju i stavarju
teoreme, a njihovi prvi principi su oni o kvantiteti, i oni ne dovode u pitanja te
maksime, koje moda sudjeluju u pogrekama. Ne poriem istinitost tih principa.
Ukratko, smatram da se i matematiari bave pogrekama koje izlazi iz doktrine o
apstraktnim opim idejama i postojanju stvari izvan uma.
CXIX. Aritmetika je bila smatrana znanou o apstraktnim idejama brojeva. Njihovo
shvaanje nije dio spekulativnog znanja. Ali ako bolje razmislimo, moemo se samo
zabaviti pretpostavkama iz prolosti jer te teorije nisu izvedive u praksi.
CXX. Poto su ideje brojeva skup jedinica, a ako nema jedinstva u apstraktnom,
onda nema ni apstraktnih ideja brojeva. Tako aritmetika nema nikakve veze s
njihovim objektima. Vidimo da je znanost brojeva ista praktina znanost i da postaje
teka i zbunjujua ako se uzme kao spekulativna.
CXXI. Ako pogledamo u prolost brojeva, tu postoji analogija ista kao i u jeziku i
rijeima. Zbog tog jedinstva jedinica u svakom broju i njihovog oznaavanja, mi smo
sposobni vidjeti svakakve raune i proporcije i koristiti brojeve za kvantitetu drugih
stvari.
CXXII. Tako se u aritmetici ne misli o stvarima, ve o znakovima koji nas
upuuju u djelovanje stvari. Pa tako se ti znakovi ne odnose na stvari nego ih mislimo
samo kao numerika imena i znakove (karaktere), pa je suludo o njima praviti nauku.
CXXIII. Protenost je objekt geometrije. Beskonana djeljivost konane
protenosti je teorem ili aksiom. Paradoksi proizlaze iz kretanja, koji imaju toliku
proturjenost ljudskom razumu.
CXXIV. Svaka protenost je ideja i ako ja ne vidim te beskonane dijelove,
onda oni nisu tu. Ali ne vidim ih ni u linijama i povrinama. I ja ne mogu shvatiti kako
bih besoknano mnogo ideja mogao zamisliti u jednoj. To je kontradikcija. I
nemogue je da e ijedno razumno bie to shvatiti bez da ga se postpuno uvodi u to.
Jer to je najvea apsurdnost i pod time mislim da je ovjekov um nespreman to
prihvatiti.
CXXV.Neki e rei da je i protenost u apstraktnim idejama i osjeajima beskonano
djeljiva.
CXXVI. U geometriji se linija smatrala skupinom mnogo drugih linija ili nekih
drugih djelova. Ali to nikome nije bilo bitno, bitna je bila linija u svojoj
univerzalnosti, jer poznavanje njenih najsitnij djelia ju nee mijenjati, ona svoju
svrhu ispunjava time to je linija. Te osobine su kasnije prenesene u znak.
CXXVII. Da bi se sprijeile pogreke u geometriji, potrebno je uzeti radijus ne
od beskonano mnogo dijelova, nego od deset tisua pa vie. (no idea, net glupo o
matematici)
CXXVIII. Da bi teoremi postali univerzalni u praksi, moramo priati o linijama
na papiru da sadre dijelove koje zapravo ne sadre. Jer tako moemo vidjeti da samu
liniju ne moemo tono podijeliti toliko, ali u usporedbi s nekom velikom linijom, taj
mali in moe predstavljati njezin desetotisuiti dio. I pod time da je linija beskonano
djeljiva moramo misliti o liniji koja je beskonano velika.
CXXIX. Ove teorije bi imale puno demonstracija koje bi mene pobile, ali logika
kae da dokazi aposteriori nisu uzeti naprotiv pretpostavkama o beskonanosti.
CXXX. Geometri su puno razmiljali o beskonanosti, pa su vjerovali u svata.
CXXXI. Ne postoji beskonano mali dio niti beskonani broj dijelova sadran u
bilo kojoj konanoj kvantiteti.
CXXXII. Ne postoji nijedan teorem kojem vjerujemo a da je baziran na takvim
beskonanim dijelovima ili cjelini.
CXXXIII. Te greke u teorijama su dovele do mnogih krivih zakljuaka.
CXXXIV. Ovim ne elim zbuniti niti uzdrmati temelje naih znanosti, nego samo
da one skrate neke nauke i uine znanost bistijom i vie razumljivom nego prije.
CXXXV. Idemo sada na znanje o duhovima. Imali smo malo znanja o duhovima
i to nam je stvaralo probleme. Pa kako bi onda imali i ideju o njima. Ali mi smo
pokazali da je duh jedina supstancija u kojoj mogu postojati ideje i nemislea bia. A
da ta sama supstancija bude ideja ili njoj slina je apsurdno.
CXXXVI. Neki bi htjeli imati osjetilo koje e opaati supstancije, due itd, ali ja
kaem da bi i tada imali ideju ili osjeaj. A to je jednako udno i neshvatljivo kao
kada bi htjeli spoznati okrugli kvadrat.
CXXXVII. Iako ideja ne moe oznaavati duh u misli, akciji ili opstojanju, ideja
moe oznaavati neto o duhu, jer ona ne mora uvijek biti potpuna slika one stvari
koju oznaava.
CXXXVIII. Vanost termina duha je u tome to ga definiramo kao ono to misli,
eli, i opaa. Te moi ne mogu biti oznaavane idejama, a onda ne moe ni duh.
CXXXIX. I iako te rijei poput duh, dua i supstancija, nisu ideje, one oznaavaju
ono to opaa ideje, eli, i razmilja o njima. Moramo razlikovati duh i ideju da ne bi
dolo do zbunjivanja.
CXL. Imamo miljenje o duhu, tj razumijemo to ta rije znai. A ako promiljamo
ideje koje su u drugim duhovima, onda mi njih (duhove) shvaamo preko nae due, i
u tom smislu bi imali ideju ili sliku o duhovima.
CXLI. Besmrtnost due se odnosi samo na to da ne moe biti unitena zakonima
prirode, ali stvoritelj ju moe unititi. Dua je nedjeljiva, neprotena, nepokvarena.
Dakle, priroda ju ne moe unititi pa kaemo da je dua ovjeka prirodno besmrtna.
CXLII. Dua nije isto to i bezosjetilni inaktivni objekt, ili ideja. Duhovi i ideje su
razliiti i to god kaemo o njima ne oznaava obje njihove prirode. Ne moemo imati
ideje o misli ili aktivnom biu, ali imamo miljenje o njima.
CXLIII. Doktrina apstraktnih ideja je prouzrokovala pomutnje u znanostima pa
tako sada imamo mnogo mranih i dvosmislenih termina u metafizici i moralu.
CXLIV. Ali najvie pomutnje dovodi to to ovjek o svemu pria, pa krivo
naziva neke dogaaje. A to je bitno za moral jer su tamo greke skupo plaene.
CXLV. Nemamo nikakvog znanja o egzistenciji duhova, osim onog znanja o idejama
koje ti duhovi u nama pobuuju. To znanje je neposredno jer ovisi o intervenciji ideja
od strange tog agenta.
CXLVI. Po nekim stvarima moemo biti uvjereni u njihovo postojanje, ali te
stvari nisu proizvedene niti ovise o volji ovjeka. Dakle, neki drugi duh ih uzrokuje. I
ako uzmemo u obzir sve zakone prirode, svu harmoniju, zakone boli i ugode, vidimo
da je sve to djelo jednog duha, u kojemu sve stvari postoje.
CXLVII. Po tome znamo da znamo boga isto kao i bilo kojeg drugog uma ili
duha. Egzistencija boga je oitija nego egzistencija drugog ovjeka.
CXLVIII. Nije nam potrebno vidjeti boga oima, jer ga i ovako vidimo i bolje
nego bi ga vidjeli oima. ovjeka vidimo i shvaamo kao skupinu ideja, a isto tako i
boga, samo to ovjeka i vidimo, a boga poznamo po njegovim kreacijama.
CXLIX. Moemo rei da je egzistencija boga najoitija istina. On je uvijek tu u
naem umu i pobuuje nae ideje i osjeaje, u njemu ivimo, kreemo se i imamo
bie.
CL. Netko e rei zar nema i priroda udjela u kreaciji? Ako shvatimo prirodu kao
neko bie odvojeno od boga i stvari, ne znam to bih na to rekao, jer ne vidim nikakvo
znaenje u tome. U svetom pismu pie kako se bog brino brine za nas i da je uvijek
blizu svakoga od nas.
CLI. Netko e rei da priroda nije boje djelo jer u njoj ima zvijeri, bolesti, loih
dogaaja itd. Kaem, to je sve zbog prirodnog poretka i zakona, koji samo dokazuju
boju dobrotu i mudrost. Bez tih poredaka i zakona nijednan ovjekov izum ne bi
vrijedio jer se i on oslanja ili ugleda na te zakone.
CLII. ak vidimo i da te zle stvari stvaraju kontrast i doprinose ljepoti onih
suprotnih, kao odnos sjene i svjetla. Te stvarni nikada ne bi trebale biti smatrane
slabou tvorca prirode, nego su oni argument bogastva njegove moi.
CLIII. O koliini boli i neugodnosti u naem ivotu u rei da su one tu za nau
dobrobit. Iako mi svaku bol i neugodnost smatramo zlim, ako ga pogledamo u iroj
slici i u cijelom nizu osjeaja i dogaaja koji su povezani s tim, vidjet emo da ono
ima prirodu dobrote kada se uzme u obzir cijeli sustav.
CLIV. Ateisti sve ovo ne vide. A bilo koja osoba koja je razumna i potena ne moe
poricati sve to smo rekli.
CLV. Zabrinjavajue je koliko ima glupih ljudi koji zanemaruju tu misterioznu
mudrost skrivenu u prirodi i zapravo ne vide istinu. Takvih ima u kranstvu i oni
esto zapadnu u ateizam. Jer svatko u sebi osjeti prisutnost vjenog duha i u srcu sveti
strah, koji nas vodi prema vrlinama i odbija nas od poroka.
CLVI. Jer to drugo zasluuje prvo mjesto u naem uenju nego razmatranje o bogu, i
naa dunost. Ovime sam elio potaknuti itatelje da osjete sve navedeno i da
spoznaju prisutnost boga.