Sveuilite J.J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Diplomski studij Hrvatskog jezika i knjievnosti i Povijesti

Leontin apo-Mileni

Inkvizicija u Zapadnoj Europi

od 12. do 19. stoljea
Diplomski rad

Mentor : prof. dr. sc. Ivan Balta

Osijek, 2012.
 Saetak

Moralni pad i bogaenje sveenstva, uvoenje crkvenih dogmi kao i velike drutveno-
intelektualne promjene u 12. stoljeu uzrokovale su nezadovoljstvo katolikom Crkvom te
potaknule stvaranje brojnih heretikih pokreta. Poznate hereze bili su katari, albiani, humilijati i
valdenzi koji su irili svoja uenja po Europi. Budui da se papinska obrana pokazala nedostatna
protiv svih tih heretikih pokreta, Crkva trai pomo svjetovne vlasti u borbi protiv
krivovjernika. Kako bi zaustavilo neprestana heretika irenja, papinstvo je u 12. stoljeu razvilo
ustanovu za borbu i progon svih heretika Inkviziciju.

Inkvizicija je bila crkvena istrana ustanova za istragu krivovjerja i heretikog djelovanja.

Djelovala je na prostoru Zapadne kranske Europe od 12. stoljea do Napoleonovih ratova
poetkom 19. stoljea. Katolika crkva je primjenjivala posebnu vrstu krivinog postupka radi
traenja, dokazivanja, optube i osude heretika, ali i svih onih koji su odstupili od uenja
katolike Crkve. Povijest razlikuje dvije inkvizicije : Rimsku i panjolsku.

Inkvizitori su bili osobe koje su vodile krivini postupak Inkvizicije. Veinom su to bili
dominikanci. Njih bi papa poslao na neko podruje kako bi osudili krivovjerce, a suraivali su sa
svjetovnim vlastima. Jedan od najveih inkvizitora bio je panjolski dominikanac Tomas de
Torquemada.

Da bi se optuenog prisililo na priznanje pribjegavalo se raznim oblicima torture, a na kraju bi

bio spaljen na lomai, to je posebno dolo do izraaja proirivanjem progona na vjetice i
objavljivanjem zloglasnog djela Malleus maleficarum. estoki progoni heretika, a posebno
vjetica proirili su se cijelom Zapadnom kranskom Europom pa tako i Hrvatskom, a prestaju
tek krajem 18. i poetkom 19. stoljea.

Kljune rijei : Inkvizicija, katolika Crkva, heretici, tortura, vjetice, Malleus maleficarum,
Tomas de Torquemada, lomaa

2
 Sadraj

1. Uvod............................................................................................................................4
2. Odnosi u Crkvi prije poetka inkvizicijskih progona...................................................5
3. Pojava hereza...6
4. Vrste heretikih pokreta........7
5. Pojam Inkvizicije....................................................................................................................10
6. Korijeni Inkvizicije.......11
7. Naini voenja istranih postupka.............................................................................12
8. rtve inkvizicijskih postupaka....................................................................................14
9. Oblici torture..............................................................................................................15
10. Progoni vjetica.........................................................................................................17
11. Malleus maleficarum malj koji ubija vjetice..........................................................20
12. panjolska inkvizicija................................................................................................25
13. Tomas de Torquemada prvi veliki panjolski inkvizitor..........................................27
14. Inkvizicija i progoni vjetica u Hrvatskoj...................................................................29
15.Zakljuak..................................................................................................................33
Popis literature...........................................................................................................34
Prilozi.........................................................................................................................35

3
 1. Uvod

U svom diplomskom radu govoriti u o munom i crnom razdoblju u povijesti Crkve,

razdoblju Inkvizicije, koje je trajalo na prostoru Zapadne kranske Europe od 12. pa sve do 19.
stoljea. Inkvizicija je bila ustanova osnovana od strane Crkve s ciljem progona i borbe protiv
svih krivovjernika, nekatolikih sekta i vjetica.

Za veinu dananjih ljudi Inkvizicija znai samo jedno - panjolska inkvizicija. No,
Inkvizicija, u obliku u kojem je postojala u panjolskoj, bila je jedinstvena organizacija, koja
nije bila odgovorna samom Crkvi, nego i svjetovnoj vlasto. Za razliku od panjolske, papinska
ili Rimska inkvizicija bila je odgovorna iskljuivo rimokatolikoj Crkvi. Takoer, nije postojala
samo u panjolskoj i Italiji, nego i u mnogim drugim zemljama Zapadne kranske Europe,
meu kojima i Hrvatskoj.

Od dostupne literature na temu moga rada najvie sam se koristio knjigom Inkvizicija, koju su
napisali autori Michael Baigent i Richard Leigh, te naravno neizostavnom inkvizicijskom djelom
Malleus maleficarum Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera. Mnoge korisne i zanimljive
podatke, pogotovo to se tie progona vjetica u Europi i Hrvatskoj, naao sam u djelu Ugovor s
avlom Vladimir Bayera, a o panjolskoj inkviziciji u knjizi Torquemada i inkvizicija u
panjolskoj Emila Lucke.

Ovaj e se diplomski rad baviti Inkvizicijom u razliitim oblicima od muenja i zatvaranja,

krivotvorenja dokaza, izdaje obitelji i susjeda, masovnih smaknua i drugih metoda kojima su se
sluili inkvizitori protiv heretika, protestanata, vjetica i uope svake skupine koju su smatrali
prijetnjom papinstvu i katolikoj dogmi. Nadam se da e moj rad dati jedan bolji i podrobniji
uvid u povijest ovog okrutnog i sramnog procesa kojeg je provodila katolika Crkva.

4
 2. Odnosi u Crkvi prije poetka
inkvizicijskih progona

Srednjovjekovno je drutvo bilo podijeljeno na tri osnovna stalea plemie (vitezove,

vlasteline), sveenike i seljake (slobodne, kmetove). Usponom Europe, koji je zapoeo u 11.
stoljeu, te razvojem gradova, obrta i trgovine, pojavit e se novi drutveni slojevi poput
graanskog patricijata, puana, ali i gradske sirotinje. Promijenjene drutvene okolnosti
vremenski e se poklopiti s reformnim pokretom unutar zapadnog kranstva i borbom za
prevlast izmeu svjetovne i duhovne vlasti. Razvoj robno-novane moi privrede jaao je
materijalnu mo vladara, dok je materijalna mo Crkve izazivala negodovanja odreenih
drutvenih slojeva.1

Moralnom padu sveenstva pokuao se suprotstaviti papa Grgur VII. jaanjem crkvenih
dogmi miljenja koje se usvaja kao sigurno bez kritikog provjeravanja i bez obzira na stvarne
mogunosti. Osnovna karakteristika intelektualne aktivnosti tijekom cijelog srednjeg vijeka, bio
je pokuaj crkvenog stalea da zadri i definira svoj povlateni poloaj u drutvu. U 11. stoljeu
dolo je do prvog masovnog pokuaja sveenstva da odredi njihov potpuno izdvojen poloaj u
odnosu na laike. Program reformi Crkvi ukazivao je na ono po emu se posveena osoba treba
razlikovati od laika. Sukob oko investiture (uvoenja u slubu) doveo je do vrlo velikog interesa
za prouavanje prava, pa je papin zahtjev sa suverenom vlau nad svjetovnim vladarima bio od
samog poetka u sreditu interesa tadanje pravne znanosti. 2

Borba papinstva za prevlast dovela je i do formiranja teologije kao znanstvene discipline. Do

12. st, teologija je postojala samo u ogranienom obliku dokazivanja oevidnog ovjekova
robovanja Sotoni i potrebe za iskupljenjem pomou svemogueg i nedostinog boanstva. No, u
12. stoljeu pojavile su se i osnove za optimistinije ispitivanje boanstva. Miljenje da se Krist
moe izravno shvatiti razumom ili osjeajem bila su zajedniko obiljeje razliitim pojavama 12.
stoljea, kao to su strast za sveuilinim obrazovanjem, osnivanjem crkvenih redova, ali i
pojava hereza. 3

1
Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve. Srednjovjekovna Crkva, 3. svezak, Kranska sadanjost, Zagreb 1993.,
str. 247.
2
Isto, str. 251.
3
Isto str. 253.

5
 3. Pojava hereza

Drutvena i intelektualna previranja 12. stoljea uspjela su uvrstiti teoretsku prevlast

Crkve, ali to je dovelo do velikih nezadovoljstava. U uskoj vezi sa irenjem crkvene moi i
utjecaja na kranskom Zapadu Europe nalazi se i razvoj srednjovjekovnih hereza. Hereza
dolazi od grke rijei hairesis i znai krivovjerje. Krivovjerjem ili herezom katolika Crkva je
proglaavala sve ono to je bilo u suprotnosti s njenim nauavanjem i pretpostavkama.
Paradoksalno je da su heretiki pokreti 12. stoljea imali mnogo zajednikih postavki i ideala s
reformatorima crkve. Hereze su vrlo rijetko imale oblik izravnog napada na samu Crkvu kao
ustanovu. Uglavnom su pokretane snanom odanou moralnim naelima kranske vjere, a
skoro sve prve heretike poticala je elja za vraanjem prvobitnoj istoi zajednikoj ivota Krista
i njegovih apostola.4

Do polovice 12. stoljea organizirane hereze zapravo nije ni bilo. Do toga vremena heretici
su bili uglavnom izolirani pojedinci sposobni inspirirati manje skupine sljedbenika, ali bez
sposobnosti izazivanja nekog opeg pokreta. Ve oko 1200. godine heretici su bili uobiajena
pojava, potencijalno opasna za Crkvu. Pape i lanovi crkvene hijerarhije smatrali su tu opasnost
vrlo velikom, pa je potreba da se hereza potisne i pobijedi nalagala teolozima ozbiljan rad. U
strahu da e izgubiti svoje duhovno vodstvo, pape su proglaavali heretikim i one duhovne
pokrete koji bi u drukijoj atmosferi i mogli biti dozvoljeni i uklopljeni u Crkvu. 5

Iz poetnih zahtjeva za reformom Crkve, njezinom povratku europskim korijenima,

prestankom bogaenja crkvenih ustanova te zahtjevima za moralnim preporodom Crkve,
postupno su se razvila radikalna i protucrkvena propovijedanja. Ona su naila na veliki odjek,
osobito kod puka koji je sada prvi put ulazio u javni ivot gradova. U prvoj polovici XII. stoljea
sjevernom Italijom i Francuskom poinju se iriti heretike sekte. 6

4
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, Teovizija, Zagreb 2004.. str. 18.-19.
5
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, Stari grad, Zagreb 2002., str. 33.-34.
6
Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve. Srednjovjekovna Crkva, str. 255.

6
 4. Vrste heretikih pokreta

Krivovjerna dualistika vjerovanja zasnivala su se na uenju o borbi dvaju suprotstavljenih

sila, dobra i zla, svjetla i tame. Najrasprostranjenija hereza u Zapadnoj Europi od kraja 11. do 13.
stoljea bila je katarstvo. lanovi sekte zvali su se katari. Rije katar na grki znai ist, jer su
obredi i vjersko uenje katara naglaavali potrebu odravanja istoe pred Bogom. Bili su
poznati u raznim zemljama pod razliitim nazivima. Tako su se u Lombardiji nazivali humilijati,
a ponekad i patareni. U njemakoj su se nazivali Ketzer to znai heretik. U Bosni se katarstvo
organiziralo u posebnu Crkvu bosansku, tamo su bili bosansko-humski krstjani. Na jugoistoku
Europe katari su se zvali bogumili. 7

Svoj nauk katari bi esto iznosili za vrijeme kriarskih vojni i sukoba s Inkvizicijom
objavljujui latinske spise, ali malo se od toga sauvalo, pa veinu njihova nauka poznajemo iz
citata u katolikoj literaturi. Katarsko-dualistiko potpuno suprotstavljanje vjenih principa
dobra i zla svojom je intelektualnom osnovom privlaio obrazovane, dok je poluobrazovane,
nepismene, nie sveenstvo i gradsku sirotinju privlaio izrazitom emocionalnom obojenou.
Katarstvo se vrlo brzo irilo. Trgovaki putovi i sajmovi predstavljali su glavne pravce irenja
hereze.

Gdje se god okupljala masa katari su zapoeli svoja pripovijedanja i uvijek su postizali velik
uspjeh, osobito u vrijeme kad je Crkva bila dezorganizirana sukobom oko investiture i
neuspjehom kriarskih ratova. Katari su, suprotno Crkvi, odbacivali crkvene sakramente,
tovanje svetaca, brak, zakletve, rad, ratovanja itd. Crkvu su drali oruem Sotone. Sljedbenici
su se dijelili na usku elitu savrenih - perfecti i na vjernike credentes. Katolika crkva je u
poetku pokuala mirnim putem preobratiti katare, na kada je taj pokuaj propao, papa Inocent
III. je pozvao na kriarsku vojnu protiv katara 1208.-1229., tijekom koje je katarski pokret bio
uguen u krvi. 8

Katarska hereza je dobila velike simpatije i interes ak i od mnogih plemia u junoj

Francuskoj. Tako su se heretici na jugu Francuske zvali su se albigenzi ili albiani, po gradu

7
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, str. 28.-29.
8
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 21.

7
Albi, gdje im je bilo sredite. Veliki su uspjeh postigli zato jer su dostigli mnogo vei stupanj
moralne istoe od slubenog sveenstva. Ovu je herezu opasnom po Crkvu inio uspjeli spoj
dobro definirane i napredne doktrine s preciznom organizacijom. Albiani posve sigurno nisu
bili katolici. Bili su dualisti koji su svijet smatrali bojnim poljem gdje se bori dobro protiv zla.
Do kraja XII. stoljea, herezu albiana nisu vie mogle zadrati lokalne crkvene institucije, pa je
papa Inocent III. uz ustupke junofrancuskom plemstvu, pridobivi njihovu pomo, pokuao
vojnom silom unititi albiane. 9

1208. godine papa Inocent III. pokrenuo je kriarski rat protiv albiana koji su proglaeni
hereticima. 22. srpnja 1209. godine vojska je stigla u francuski grad Beziers, meu ijim je
stanovnicima bilo i dosta katara. Neki su vojnici pitali kako razlikovati heretike od pravih
krana, a papin poslanik je dao zloglasni odgovor : Pobijte ih sve. Bog e svoje prepoznati.
Toga dana stradalo je oko 15 000 ljudi, a grad je bio porobljen i opljakan. Dominikanci su
nakon brojnih sukoba uspjeli iskorijeniti albiane. 10

Nezavisno od katara, razvio se u junoj Francuskoj pokret lionskih siromaha kojeg je osnovao
Petar Valdes, bogati trgovac iz Lyona, koji je sav svoj novac i imetak razdijelio sirotinji i
prihvatio ivot prosjaka i propovjednika. Po njemu su se zvali valdenzi. Valdenzi su u svojem
nauavanju bili jo ustrajniji od katara. Bili su bliski pokretu humilijata, odbijali su crkvene
sakramente i ivjeli u radnim zajednicama. irili su svoje uenje u eku, Poljsku i Maarsku.
Njihova tenja za siromatvom naila je na odobravanje pape Aleksandra III., no njihove elje da
propovijedaju o pitanjima vjere, na to kao laici nisu bili ovlateni, razila ih je sa Crkvom.
Traili su da ih Crkva prizna, no nisu uspjeli. Papa Inocent III. je i protiv njih pokrenuo kriarski
rat, a oni su ga tada otvoreno napali kao antikrista. Postali su meta inkvizicijskih progona,
stoljeima su proganjani, ali nikad potpuno uspjeno. Izopeni iz Crkve, brzo su poeli padati
pod utjecaj katara, prihvaajui njihovo uenje i ustroj. 11

Uz katare i valdenze u 13. stoljeu javljaju se i drugi brojni heretiki pokreti koji meutim nisu
organizirani kao sekte. Jedni od njih su i otliebovci u Njemakoj, koji nisu vjerovali u uskrsnue
i Posljednji sud, a dozvoljavali su enidbu meu svojim sveenicima. 12

9
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 34.
10
Isto, str. 37.-38.
11
Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve. Srednjovjekovna Crkva, str. 256.
12
Isto, str. 258.

8
 Na etvrtom lateranskom koncilu zahtijevano je da biskupi progone i izvode pred sud sve
osobe za koje se sumnja da su heretici, a 1233. papa Grgur IX. dao je redovnicima na jugu
Francuske pravo presuivanja dokazanim hereticima. Ni pokuaji pomirbene politike pape
Inocenta III., niti mjere suzbijanja pokreta silom, donijete na etvrtom lateranskom koncilu,
nisu suzbili djelovanje valdenza, humilijata i katara koji su nastavili sa irenjem po cijeloj
Europi. 13

Iako se u nauavanju veina od heretika nije slagala meusobno, bili su ujedinjeni u otporu od
nadmoi i represije Katolike Crkve. Budui da se papinska obrana pokazala nedostatna protiv
svih tih heretikih pokreta, oni trae pomo svjetovne vlasti u Francuskoj, panjolskoj i Italiji u
borbi protiv krivovjernika. Kako bi zaustavilo neprestana heretika irenja, papinstvo je u 12.
stoljeu razvilo ustanovu za borbu i progon svih heretika Inkviziciju. U administrativnom
pogledu, uvoenje posebnih tijela za borbu protiv hereza pri lokalnim crkvenim sreditima ili
civilnim vlastima, bilo je vrlo pogodno rjeenje, ali je liilo papu stvarnog nadzora nad
metodama i procedurom Inkvizicije.14

13
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, str. 37.
14
Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve. Srednjovjekovna Crkva, str. 256.

9
 5. Pojam Inkvizicije

Inkvizicija (latinski inquisto - traenje, istraga) je bila crkvena istrana ustanova za istragu
krivovjerja i heretikog djelovanja. Djelovala je na prostoru Zapadne kranske Europe od 12.
stoljea do Napoleonovih ratova poetkom 19. stoljea. Katolika crkva je primjenjivala posebnu
vrstu krivinog postupka radi traenja, dokazivanja, optube i osude heretika tj. krivovjeraca, ali
i svih onih koji su odstupili od uenja katolike Crkve.

Inkvizitor je bio osoba koja je vodila krivini postupak Inkvizicije. Njega je obino papa
poslao na neko podruje kako bi osudio krivovjerce. Problem je bio to je inkvizitor bio obino
sudac i tuitelj, dok je obrana okrivljenih bila onemoguena. Osim toga okrivljeni je morao pod
prisegom svjedoiti protiv sebe, bez branitelja, dok je osuda bila bez priziva. Takoer se nije
mnogo dralo do dokaznih materijala ve je svaka optuba bila pravovaljana. Optuivati su
mogli svi od djece, ena do neslobodnih pa i sukrivaca u zloinu.15

Muenja, progoni i smaknua krivovjernika nisu bili nikakva novost u povijesti kranstva
budui da je takva praksa zapoela ve u 4. stoljeu o emu govori sluaj o biskupa Priscilijana
iz Avile koji je u svoj nauk u ukljuivao neke zapise iz Srednjeg istoka i elemente gnostikog
dualizma. Optuen je za arobnjatvo i herezu te odveden rimskom caru Maksimu gdje je
okrutno muen. Proglaen je krivim, a zatim mu je odsjeena glava.

Nakon tog dogaaja do utemeljenja Inkvizicije, bilo je jo smaknua heretika, meutim ona
nisu predstavljala papinu politiku, nego politiku pojedinih lokalnih sveenika i monika koji su
na okrutan nain kanjavali optuene krivovjernike. Francuski kralj 1022. godine dao je spaliti
na lomai nekoliko krivovjernih redovnika iz Orleansa, a 1126. g. jedan je heretik bio spaljen u
St. Gillesu. Meutim, s uspostavom Inkvizicije, pokrenuta je sluben i uinkovit aparat koji je
16
rukovodio itavom istragom optuivanjem, suenjem, muenjem i smaknuem.
(vidi: Prilog 1.)

15
Petri, Hrvoje, Inkvizicija, u : Meridijani, God. IX. (2002./2003.), broj 67, str. 60.
16
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 15. 16.

10
 6. Korijeni Inkvizicije

Opasnosti koja joj je prijetila od heretikih pokreta, Crkva se isprva odluila suprotstaviti
politikom uvjeravanja nastojei dokazima, pouavanjem i uvjeravanjem vratiti krivovjernike
natrag u krilo Crkve. Ta je politika tijekom 13. st. imala mnogo pristalica, no pokazala se
nedostatnom. Zbog toga se sve vie poela nastajati ideja kriarske vojne pri emu su
krivovjernici bili sve vie izjednaavani sa nevjernicima. Uz to se sve vie afirmirao i istrani
postupak protiv krivovjernika Inkvizicija. Povijest razlikuje dvije inkvizicije : Rimsku i
panjolsku. 17

Rimska inkvizicija poinje 1232. godine kada Papa Grgur IX. istrani postupak protiv
krivovjernika povjerava papinskim komesarima inkvizitorima. 20. travnja 1233. g. izdao je
bulu kojom je dominikancima povjerio specifian zadatak iskorjenjivanja hereze. Papa se
obratio svojim biskupima i zamolio ih da s dobrodolicom i ljubaznou prime fratre-
propovjednike i pomognu im u borbi protiv heretika. Naglasio je ukidanje povlastica svim
dokazanim hereticima te mogunost pozivanja u pomo svjetovne vojske. 18

Papin pouzdan i najstraniji oslonac u borbi protiv heretika od 13. da kraja 14. stoljea je bio
crkveni red dominikanaca. Grgur IX. unajmio je utemeljenje stalnoga dominikanskoga suda, a
tim je postupkom roena Inkvizicija, a 1234. poela je sa djelovanjem u Tuolouseu, gdje su
imenovana dva slubena inkvizitora. Papinska bula dala je ovlasti dominikanskim inkvizitorima
osuivati heretike bez mogunosti priziva te izricati kolektivne smrtne kazne, najee na
lomai. Uz papin blagoslov, slubeno je utemeljen aparat masovnog istrebljenja heretika, s
formalnom sankcijom i mandatom koji je proizlazio izravno od Svete stolice.19

panjolska inkvizicija je nastala na temelju odobrenja pape Siksta IV. kralju Ferdinandu
Aragonskom 1478. da moe imenovati nekoliko inkvizitora koji bi uspostavili mir u panjolskoj.
Kraljevi su odmah iskoristili inkviziciju protiv neposlunih velikaa i idova. panjolska
inkvizicija je progonila idove, muslimane i krane poput protestanata, koji su bili optueni
zbog krivovjerstva i moralno neprihvaenih obiaja. 20

17
Petri, Hrvoje, Inkvizicija, str. 61.
18
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 19.
19
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, str. 41.
20
Lucka, Emil, Torquemada i inkvizicija u panjolskoj , Novo pokoljenje, Zagreb 1951., str. 7.

11
 7. Naini voenja istranih postupka

U poetku se Inkvizicija odvijala u anonimnosti: pokornik bi jednom godinje dolazio k

sveeniku, koji bi ga pitao je li poinio ili poznaje nekoga tko je poinio grijehe za koje je
nadlena Inkvizicija - je li itao zabranjene knjige, prakticirao magiju ili praznovjerje, je li irio
krivovjerje... U sluaju potvrdnog odgovora prekinuo bi ispovijed i pozvao pokornika da ode
inkvizitoru te se pod zakletvom odrekne svojih grijeha ili mu prokae grijehe drugih. Najee bi
sluaj zavravao brzim odricanjem pod zakletvom, na tajan nain i s blagom pokorom. Samo se
u najteim sluajevima pristupalo javnom procesu. Meutim, kasnije su inkvizitori sami
zapoinjali kazneni postupak - inkvizitor poziva osumnjienu osobu pred sud; tu se vrilo
presluavanje u nazonosti dvojice svjedoka te je sastavljan zapisnik. Krivnja ispitanika
utvrivala se ili priznanjem samog okrivljenika ili svjedoenjem osoba od povjerenja. 21
(vidi : Prilog 2.)

Osumnjienima za herezu je dodijeljeno vrijeme milosti od obino petnaest do trideset dana

da se predaju. Ako bi optueni pokuao pobjei ili se ne bi odazvao na sud u danom roku,
slubeno bi bio proglaen otpadnikom. Ako bi se optueni predali u danom roku, dobili bi blau
kaznu slinu pokori, no bili su duni otkriti imena i pojedinosti o drugim hereticima koje bi
poznavali. Inkvizicijski sud bio je spreman za blagost prema pojedincu ako bi sudu otkrio veu
koliinu imena pa bili to i neduni ljudi. Tim postupkom Crkva je drala narod u strahu i svatko
je iz straha za vlastiti ivot optuivao drugoga i postajao uhoda.22

Da bi se optuenog prisililo na priznanje, pribjegavalo se strogom zatvoru - izgladnjivanje,

uskraivanje spavanja, lanci na rukama i klade na nogama, ako bi ustrajao, pribjegavalo se
razliitim oblicima torture: muila, bi, uareni ugljen, panjolska izma Treba ipak istaknuti
da su pape inzistirale da se tortura primjenjuje samo u izuzetnim sluajevima i da se ne smije
dovesti u pitanje tjelesni integritet ili optuenikov ivot. 23
(vidi : Prilog 3.)

21
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 51.-52.
22
Isto, str., 54
23
Petri, Hrvoje, Inkvizicija, str. 62.

12
 Na kraju dolazi presuda - ako je optuenik proglaen krivim, ali se pokaje uz odricanje pod
zakletvom, bio je osuivan na zatvor ili da na odjei nosi obiljeja sramote, na primjer trake od
ute ili crvene tkanine, ili su se nalagala hodoaa, katkad bievanje. Ako bi ustrajao u svome
krivovjerju, bio bi preputen svjetovnom sudu i kazni predvienoj za najtee zloine: smrti,
veinom na lomai. 24

Smrtna je kazna openito gledajui, barem u poetku progona, bila krajnja mjera jer su
inkvizitori eljeli spasiti krivovjerne due i sauvati im duu u tijelu, pa bi im ako priznaju
svoje grijehe dali veu ili manju pokoru to bi svjedoilo o milosti kranske vjere. Smrtne kazne
veinom su se odravala za javnih blagdana kada bi se okupilo mnotvo ljudi koji bi promatrali
smaknue, a rtva bi se u panjolskoj inkviziciji davila prije spaljivanja ime bi se milostivo
spasile od agonije u plamenu, no takav obiaj nije bio est u Rimske inkvizicije. 25

S druge strane, ak bi i najblaa kazna pokora, mogla biti teka. Jedan od oblika pokore bio
je veoma neugodan heretik koji se pokajao morao je za vrijeme crkvenih sveanosti, procesija,
nedjelja i blagdana pojavljivati gol u crkvi ili mjestima gdje je imao tajne sastanke, a zatim bi ga
sveenik bievao. Drugi oblik pokore bio je mukotrpno hodoae pjeice po svetitima u
Europi, pa ak i u Svetu zemlju u ulozi kriara. Takoer, ispovjeeni heretik morao je nositi
veliki uti kri priiven na odjeu kao znak srama i obiljeja pokajnika.

Jedna od pokora bila bi i ogromna novana kazna iznuena od strane korumpiranih inkvizitora.
Ako bi osueni umro prije odreivanja novane pokore, njegova bi imovina bila zaplijenjena, a
dug bi se prenosio na njegovu obitelj. 26

24
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, str. 48.
25
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 56.
26
Isto, str. 59.

13
 8. rtve inkvizicijskih postupaka

Od sredine 15. stoljea inkvizicijski progoni i muenja, kako kranskih heretika tako i
vjetica, zahvaa postepeno sve zemlje zapadne kranske Europe ukljuujui i Hrvatsku.
Inkvizicijski zloini zahvatili su vicarsku, Italiju, Francusku, Njemaku, panjolsku, Belgiju,
Nizozemsku, kotsku, Englesku, Island pa ak i krajeve Sjeverne Amerike. Ti progoni traju
velikom estinom itavo esnaesto stoljee, a tek tijekom osamnaestog stoljea poinju nestajati,
da bi bili potpuno ukinuti poetkom devetnaestog stoljea.27

Crkveni povjesniari skloni su poricati nehumanost inkvizicijskih postupaka, a sporan je i broj

rtava. Nemogue je utvrditi pravi broj progonjenih i stradalih. Brojke o rtvama inkvizicije
esto su bile preuveliane. Istraivanja panjolskih povjesniara pokazuju da je izmeu 1480. i
1530., razdoblja s najvie smrtnih kazni, bilo smaknuto oko 5000 ljudi, dok je u razdoblju od
1530. da 1700. broj izreenih smrtnih presuda bio oko 500.28

Inkvizicija je u poetku jo pokazivala umjerenost. Osuenik bi bio prisiljen na javnu

pokoru i odricanje od hereze, to su mnogi pod prijetnjom smrti i inili. U teim su sluajevima
heretici obino osuivani na doivotni zatvor, a samo najvei i najokorjeliji heretici na lomau.
Ali od kraja 13. stoljee, irenjem djelovanja inkvizicije protiv vjetica, veina optuenih je bila
osuena na spaljivanje.29

estoki progoni vjetica zapoeli su u okrilju Inkvizicije sredinom 15. stoljea. Meutim, do
sredine 16. st., protestanti i katolici u jednakoj su mjeri spaljivali vjetice, i to na stotine
odjednom. Prema podacima iz onog doba, Rimska inkvizicija je u razdoblju od 150 godina
spalila barem 30 000 vjetica.30

27
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 71.-72.
28
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, str. 58.
29
Petri, Hrvoje, Inkvizicija, str. 61.
30
Baigent, Michael. Richard Leigh, Isto, str. 75.

14
 9. Oblici torture

Papa Inocent IV. je 1252. godine dopustio torturu ili nasilno dokazivanje krivnje. Jo od 9.
stoljea bilo je na snazi pravilo prema kojem je crkvenim dostojanstvenicima bilo zabranjeno
prolijevati krv, budui da se putanje krvi kopljem, maem ili bodeom smatralo nekranskim.
Iz potovanja prema takvoj tradiciji, tehnike inkvizicijskog muenja prolijevanje krvi svodile su
na najmanje mogue, no zato su osmiljene brojne druge tjelesnog muenja poput rastezanja
udova ili slamanja prstiju koje su na taj nain sprjeavale namjerno prolijevanje krvi.

Dakle, najblai oblik torture bilo je stiskanje paleva. Krvnik ili neki od pomonika bi
optuenikove paleve stavio izmeu dvije metalne ploice koje su se pomou arafa stezale. Za
pojaavanje boli se po ploicama udaralo ekiem. Sljedei korak u muenju sastojao se od
snanog stezanja ruku konopcem. 31

Posebna vrsta torture vrila se pomou otrih eljeznih avala kojima je bio podstavljen
optuenikov stolac. Veoma okrutna naprava za muenje bila je i panjolska izma. Optuenikova
potkoljenica stavljena je izmeu dva eljezna oklopa, a avli s unutarnje strane tog oklopa su,
ovisno o jaini stezanja, prodirali u meso nesretnika.32 (vidi : Prilog 4.)

Najstranije muilo to su ga rabili progonitelji vjetica bile su takozvane ljestve koje su

omoguavale silno rastezanje ljudskoga tijela koje se moglo vriti sve dok okrivljenik nije
priznao svoje zloine ili izgubio svijest. Okrivljenikove su ruke bile vrsto svezane na jednu od
gornjih preki ljestava,a noge su mu bile svezane uetom koje se namotavalo na vijak na dnu
ljestava, to ga je krvnik okretao ime je dolazilo do rastezanja tijela.33 (vidi : Prilog 5.)

Jo jedno od sprava za muenje bila je takozvana eljezna djevica. To je bio metalni sarkofag s
vratima koja su obloena iljcima iznutra. Nakon to bi rtva ula, vrata bi se zatvorila. iljci su
bili strateki rasporeeni da pogode vitalne organe, ali nisu bili jako veliki tako da bi rtva patila
u agoniji dok ne bi iskrvarila.34

31
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 83.-84.
32
Isto, str. 86.
33
Isto, str. 88.
34
Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, str. 93.

15
 No, bez obzira na mnogobrojne sprave za muenje, vrhunski instrument Inkvizicije bila je
vatra budui da se spaljivanjem na lomai nije prolijevala krv tako da je to bila uobiajena
smrtna kazna.35 (vidi : Prilog 6.)

Sudske komisije za obavljanje torture nisu potivale nikakva pravila o ograniavanju muenja
nego su okrivljenicu tako strano i tako dugo muili dok nije priznala ono to se od nje trailo.
Kad bi optuenica u strahovitim mukama priznala zloin, iako ga najee nije ni bilo, esto bi je
snala i smrt u obliku lomae. Neke vjetice osuene na smrt su prije spaljivanja pogubljene, bilo
odsijecanjem glava ili guenjem uetom, no veina njih je iva spaljena.36

35
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom : procesi protiv arobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj, Informator, Zagreb
1982., str. 74.-75.
36
Isto, str. 79.

16
 10. Progoni vjetica

Stav Crkve prema arobnjatvu stoljeima je bio prilino neodreen. Sveenici su uglavnom
bili slabo obrazovani, osobito u seoskim sredinama, te su rijetko naputali podruja s kojih su
sam potekli. Dijelili su uvjerenje lokalnog stanovnitva da vjetice doista postoje i da seoska
starica posjeduje moi kao to su unitenje usjeva, izazivanje bolesti i tajanstvene smrti ljudi i
stoke. Zbog svoje spretnosti u lijeenju ljudi i povjerenja koje je uivala, seoska starica je
sueljava sveenika sa njegovom nesposobnosti i slabosti autoriteta. Meutim, sve do 15.
stoljea slubena crkvena dogma poricala je stvarnost arobnjatva. Prema Crkvi arobnjatvo je
zabluda koju je irio vrag. No, ve u 15. stoljeu katolika Crkva je promijenila miljenje tvrdei
da je mo vjetica veoma stvarna te se ne moe odbaciti kao puka fantazija. U prolosti se
vjerovanje u vradbine smatralo herezom, a sada se herezom smatrala nevjerica. 37

Za pape Ivana XXII. djelokrug Inkvizicije proiren je na voenje istranih postupaka i protiv
zazivaa duhova, proricatelja budunosti, vraeva i dr., koja su sva pripisana pod kategoriju
arobnjaka ili vjetica koji su u vezi sa Sotonom. Crkvena vlast arobnjatvo je promatrala sa
religioznog gledita kao odmetnitvo od vjere i oboavanje avla, dok je svjetovna vlast u
arobnjatvu vidjela nanoenje tete drugim ljudima moima, a pod utjecajem Crkve poinje
uvaavati i izvjesne religiozne predodbe. Papinska bula iz 1484. g. slubeno je priznala
vradbine kao stvarnost. U buli se navodi da vjetice zazivaju demone u vradbinama, ubijaju
stoku i djecu majinim utrobama, unitavaju plodove zemlje, vinograde i vonjake. Zapoeli su
progoni vjetica.38

Prema uvjerenju inkvizitora, vrhovni poglavar sekte vjetica bio je Sotona, a svaki lan sekte
bio bi za njega vezan posebnim ugovorom. Primanje svakog novog lana obavljalo bi se na
masovnom tajnom sastanku vjetica zvanom sabat. U svim optunicama protiv osuenih stajala
je sumnja u prisustvovanje sabatu. Smatralo se da se da sabatom predsjeda sam demon osobno u
obliku neke ivotinje, a vjetice mu se klanjaju i odaju mu poast. Sotona trai od prisutnih
odricanje od kranske vjere, ui ih aranju te nanoenju boli i zla drugima, a zatim slijede

37
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 18.
38
Isto, str. 23.

17
razuzdane tjelesne orgije, ples i gozba. Jedna od tekih optubi je upravo zabranjeni blud vjetica
sa demonima sukubima i inkubima za to uvijek nemilosrdno optuivane i osuivane. 39
(vidi : Prilog 7.)

Pri zarobljavanju vjetice poduzimane su velike mjere sigurnosti kako ne bi mogla koristit svoje
moi. Kako bi se izbjegao svaki kontakt sa zemljom (paklom) vjetica je noena na dasci ili u
koari, pred sucem je stajala okrenutih lea kako ga ne bi zaarala pogledom, nije smjela dotai
suca i njegove pomonike rukama, a oni su nosili blagoslovljeni talisman oko vrata kako bi se
zatitili od njene magije. 40

U svojim istranim postupcima inkvizitori su se sluili veoma jednostavnim dokazima. Sve to

bi dvije ili tri osobe posvjedoile pod prisegom, prihvaalo se kao istinito i dokazano.
Osuenima su postavljana razliita pitanja, no bez obzira na odgovor - bili su osueni, budui da
se samo poricanje stvarnosti smatralo herezom. Ako navodna vjetica nije odmah priznala svoj
zloin, zapoeli bi s muenjem torturom. Ako vjetica ni onda nije nita priznala mogli su joj
lagati da e biti milostivi ili da e je osloboditi ako prizna to zna.

Istraitelji su nastojali na sve naine slomiti one ene koji ni na najveim mukama nisu htjeli
priznati optube to su ih suci protiv njih iznosili. Njihovu utnju protumaili su kao priznavanje
krivnje. Vjetice bi brijali po cijelom tijelu u potrazi za skrivenim arolijama ili vrajim peatom
u koi te bi ih polijevali posveenom vodom u svrhu tjeranja vraga. Jedno od istranih sredstava
bio je i sud hladne vode ili tzv. boji sud gdje bi okrivljenu privezali uetom oko pasa i bacili u
rijeku. Ako bi potonula odmah bi je izvadili, ali ako ne bi potonula nego plivala na vodi smatrali
bi to vidljivim dokazom da je vjetica.41
(vidi : Prilog 8.)

Takoer su straari morali stalno paziti vjeticu u eliji da se ne bi pokuala ubiti prije poetka
suenja. Samoubojstvo u agoniji ili oaju takoer se tumailo kao posljedica demonskog

39
Institoris, Heinrich. Jacob Sprenger, Malleus maleficarum. Malj koji ubija vjetice, Stari grad, Zagreb 2006.,
str. 89.
40
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 118.-119.
41
Isto, str. 126.

18
utjecaja, a time i kao dokaz krivnje. Samoubojstva u elijama su bila brojna, a inkvizitori su od
sebe otklonili svaku odgovornost. 42

U razdoblju inkvizicijskih progona vjetica od 1430. do 1770. godine, najvei broj rtava bili
su seljanke, sluavke i ene iz redova gradske sirotinje. Plemkinje i bogate graanke veoma su
rijetko bile rtve lomae, a i veliki arobnjaci onog vremena izbjegavali su progone. Meu
rtvama nalazimo i prilian broj mukaraca, takoer iz potlaenih klasa, ali njih broj je malen
naspram ogromnom broju spaljenih ena. Posebnu grupu meu mukarcima ine spaljeni
sveenici optueni za aranje kojih je bilo poprilian broj.43

1717. godine u Austriji je osuen seljak po imenu Perger s nekoliko prijatelja po optubi da su
dobili mast od vraga, pretvorili se u vukove i zaklali stada ovaca. 1749. godine u Bavarskoj je
osuena mlada opatica Marija Sanger jer je uz pomo avla zaarala opatice svoga samostana te
je spaljena na lomai. 1728. godine u Maarskoj je spaljeno est arobnjaka i sedam vjetica. U
vicarskoj je na smrt osuena sluavka Ana Goldi zbog optube bacanja zlih ini na svog
poslodavca. 44

Tijekom 18. stoljea progon vjetica se postepeno stiavao, a krajem 18. potpuno je prestao. U
Engleskoj i Francuskoj su ti procesi prestali ve krajem 17. stoljea, dok u drugima poput
panjolske, vicarske, vedske, Njemake, Maarske i Hrvatske ostaju sve do kraja 18. stoljea.
U Njemakoj je 1793. u Bavarskoj, posljednji put spaljena vjetica.45 (vidi : Prilog 9.)

42
Isto, str. 131.
43
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 105.
44
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 226.
45
Isto, str. 237.

19
 11. Malleus maleficarum
malj koji ubija vjetice

Veliki doprinos irenju jedinstvenog shvaanja zloina arobnjatva u itavoj Zapadnoj Europi
dala je specijalna literatura o vjeticama koju su pisali sami inkvizitori. Papa Inocent VIII. je
1484. g. u svojoj buli zvanoj arko elei imenovao dva dominikanca teologa za inkvizitore
protiv vjetica Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera. Dvije godine nakon imenovanja,
1486., oni su napisali povijesno ozloglaenu knjigu od ak 500 stranica - Malleus maleficarum
(eki koji ubija vjetice). 46 (vidi : Prilog 10.)

Nakon novog crkvenog shvaanja i tumaenja pojma arobnjatva kao ugovora s avlom,
dolo je do enormnog poveavanja progona osoba enskoga spola. Broj enskih rtava
masovnog inkvizicijskog ludila veoma je nadmaio broj mukaraca, pa se zapravo moe govoriti
i iskljuivo o progonu vjetica. Ta je injenica vidljiva i iz naslova djela Malleus Maleficarum
eki (malj) koji ubija vjetice, a ne arobnjake (latinski - maleficorum). (vidi : Prilog 11.)

Malleus Maleficarum je jedno od najokrutnijih pisanih djela u povijesti, knjiga koritena kod
svakog suca, inkvizitora i pravnika. Bio je toliko popularan da je u samo trideset godina
doivjela trinaest izdanja u Njemakoj, Francuskoj i Italiji. Knjiga i do danas nosi obiljeje
slijepe, nekritike vjere u odreene dogme popraene velikom mrnjom i okrutnou prema
svima onima koji ne dijele isto miljenje.47

Malleus maleficarum ima simbolino ime kao eki koji se treba upotrijebiti protiv svih vjetica
i navodi sve gnjusne pojedinosti o navodnim manifestacijama vjetijeg djelovanja te kako mu
stati na kraj. Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi govori o elementima arobnjatva, vragu,
vjeticama i pristanku od strane Boga. Drugi dio govori o nainima izvoenja arobnjakih
radnji i postupcima njihova uklanjanja. Trei dio knjige govori o crkvenim i svjetovnim sudskim
postupcima protiv vjetica i svih heretika. Sva tri dijela podijeljena su na brojna pitanja o
vjeticama i predloene odgovore kao pomo sucima, krvnicima i svim inkvizitorima.

Autori Malleusa navode brojna okrutna i veoma matovita rjeenja u suzbijanju vjetijeg i
demonskog djelovanja, kao to su razni lijekovi, molitve, egzorcizam, muenje, izdaja, Sve

46
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 118.
47
Isto, str. 121.

20
svoje iznijete argumente pokuavaju potkrijepiti citatima iz Biblije i djela katolikih svetaca.
Djelo zapoinje jasnom izjavom : Vjerovanje u postojanje bia poput vjetica toliko je
ukorijenjeno u katolikoj vjeri da je suprotno miljenje oito znak hereze. 48

Prema autorima ena je zla od prirode, jer bre sumnja u vjeru i bre se odrie vjere, to je
temelj za arobnjatvo. Institoris i Sprenger istiu kako su u ena sve tjelesne i duevne snage
nedostatne, pa stoga nije nikakvo udo da izvode razna arobnjatva protiv intelektualno ili
fiziki nadmonijih suparnika. Takoer vjeruju da ena uvijek vara pa tako svojim suzama eli
prevariti mukarca i stati na put njegovoj potpunoj srei. Prema njima, od svih zloinaca u
svijetu, vjetice zasluuju najvee kazne. 49

Malleus postavlja pitanje zato Bog doputa da na svijetu postoji zlo i arobnjatvo i zato ga
ne otkloni? Iznosi se teza da Boji cilj nije sprjeavanje zla, jer bi On tada liio svijet uzroka
mnogih dobrih stvari jer iz vjetijih djela dobivamo dokaz istinske vjere pravednika svih onih
vjernika koji vjetice progone. Na taj nain Institoris i Sprenger opravdavaju sve postupke
Inkvizicije koji se vre u ime Boje, a protiv Sotone.50

Malleus tvrdi da su paklene sile same po sebi nemone ako ne djeluju putem ljudskih
posrednika. avo ne moe vriti zlo ljudima bez pristanka Boga, ali moe neposredno putem
ovjeka, tj. ene s kojom sklapa ugovor. Zbog toga su ljudska bia kriva za sva zla na svijetu.
Vjetice mogu izazvati oluju, gromove, munje, ubijati ljude i ivotinje, utapati djecu, uiniti da
konj pobjesni i zbaci jahaa, mogu izazvati razne bolesti, ljubav i mrnju, unititi ljude
urokljivim okom, putovati zrakom, pretvarati ljude u ivotinje Takoer one svojim arolijama
sprjeavaju muku plodnost, a enama mogunost raanja. 51

Institoris i Sprenger nadalje tvrde kako je Bog blagoslovio sve inkvizitore i njihovu svetu
dunost titei i od vradbina vjetica koje njima ne mogu nakoditi. Knjiga je izrazito
orijentirana protiv enskog roda i njeni pisci se panino boje ena koje nazivaju laljivicama i
nesavrenim ivotinjama koje uvijek obmanjuju. Autori knjige, kao sveenici i teolozi, stalno

48
Institoris, Heinrich. Jacob Sprenger, Malleus maleficarum., str. 6.
49
Isto, str. 31.
50
Isto, str. 35.
51
Mandrou, Rober, Opsednutost avolom i vradbine u XVII veku : neobjavljeni tekstovi; Novi Sad, Knjievna
zajednica Novoga Sada, 1988., str. 66.-68.

21
naglaavaju da nema ni govora o tome da bi demoni silom tjelesno ugnjetavali ene, nego
naprotiv ene same ude za bludom.52

ena je lijepa izgledom, zarazna kada se dodirne, i smrtonosna kada se zadri u blizini. 53

Sve vradbine proizlaze iz tjelesne poude, koja je u ene nezasitna. 54

Malleus je nemilosrdan u osudi djevojaka koje su bile zavedene pa ostavljene, a sam zavodnik
ne snosi nikakvu krivnju, nego prema njima postaje rtvom isto kao i prevareni muevi. Autori
tvrde da se prevarene i ostavljene ene ele osvetiti muevima pa surauju sa demonima koji im
daju moi kojima mogu nauditi mukarcima. ene se dakle optuuju da spavaju sa Sotonom i
demonima (sukubima i inkubima), ubijaju mukarce i kuhaju djecu. Osim lijepih ena osobitu su
sumnjive bile starice i babice zbog konkurencije sveenicima i ugleda u selu. Svako ponaanje
ena koje Institoris i Sprenger nisu mogli objasniti na racionalan i prirodan nain pripisivali su
vjeticama i njihovim vradbinama.55

Malleus preporuuje da se vjetici moe obeati ivot, ali taj ivot bi znaio ivot u zatvoru na
kruhu i vodi :

Kada joj se obea ivot, neka joj ne bude reeno da e biti zatvorena. Neka povjeruje da e joj
biti odreena drugaija kazna, poput izgona.56

Ako bi vjetica pristala na takve uvjete morala bi razotkriti ostale vjetice, no obeanje ivota
se nije moralo ispuniti, jer po autorima nema razloga postupati asno sa vjeticom, pa bi sudac
mogao lagati da e biti milostiv. 57

Mnogi inkvizitori misle da se, nakon odreenja zatvorske kazne, njen ivot moe potedjeti na
neko vrijeme te da se ona poslije svakako mora spaliti.58

52
Institoris, Heinrich. Jacob Sprenger, Malleus maleficarum., str. 45.
53
Isto, str. 48.
54
Isto, str. 53.
55
Isto, str. 55.
56
Isto, str. 58.
57
Isto, str. 60.
58
Isto, str. 63.

22
Sudac moe optuenoj obeati ivot, tako da se poslije odrekne dunosti izricanja kazne,
ovlastivi za to drugoga suca.59

Ako bi optuena unato neprestanom muenju uporno odbijala priznati krivnju, Malleus je
predloio da je posjeti nekoliko ljudi koji bi joj obeali slobodu ako ih podui o onome to zna,
ime bi priznala krivnju. Nadalje, pisci Malleusa savjetuju sucima, ispitivaima i krvnicima da
daju obrijati vjeticu na svim mjestima gdje bi mogla skrivati avolji simbol, skriveni znak
njenog ugovora s vragom, neosjetljiv na svaku bol. Jo jedan od postupaka otkrivanja vjetica, uz
ve prije spomenuti pokus sa potapanjem u hladnoj vodi, jest ordalija (boji sud) usijanim
eljezom. 60

Kako bi se potvrdila prava narav vjetice, teolozi preporuuju kao jednu od metoda i sud
vatrom pri emu bi vjetica opekla ruke ako je kriva. No, meutim Malleus upozorava da ako i
vjetica proe neozlijeena ostaje kriva je moe dobiti imunost na bol od samoga vraga. 61

I ne zauuje to vjetice mogu proi neozlijeene kunju usijanim eljezom, i to uz pomo

vraga, jer od prirodoslovaca saznajemo da ruke premazane sokom odreenog bilja, nee izgorjeti
u vatri. 62

Na samom kraju knjige autori sucima predlau vrstu kazne za okrivljenike, ovisno o
utvrivanju teine poinjenog zloina te priznanju optuenoga i spremnosti za pokajanje.
Gotovo uvijek, presuena kazna za vjeticu je spaljivanje na lomai, ponekad uz mogunost
guenja ili odrubljivanja glave prije spaljivanja.63

Naoruana Malleus maleficarum Inkvizicija je zapoela vladavinu straha po Europi. Kada bi

osuivala optuenog, sve to su dvije ili tri osobe posvjedoile pod prisegom prihvaalo se kao
istinito i dokazano, optueni bi dobio mogunost obrane, no bez obzira na svoje odgovore, bio bi
osuen jer se samo poricanje stvarnosti smatralo herezom. 64

59
Institoris, Heinrich. Jacob Sprenger, Malleus maleficarum., str. 324.
60
Isto, str. 331.
61
Isto, str. 345.
62
Isto, str. 471.
63
Isto, str. 506.
64
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 124.

23
 Inkvizicija je u samo 150 godina spalila barem 30 000 vjetica, a budui da je Crkva esto
naginjala mrnji ena, borba protiv vjetica posluila je kao opravdanje za pokretanje
kriarskoga rata protiv ena. Grozna mrnja Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera prema
enskom rodu, popraena paninim strahom od njihova arobnjatva i prenesena u zlokobnu
knjigu pokrenula je masovno ludilo, proganjanje, muenje i ubijanje nedunih bia.65

65
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 127.

24
 12. panjolska inkvizicija

Inkvizicija se obino povezuje upravo sa panjolskom gdje je djelovala tristo godina. Po

svojim mehanizmima i djelovanju, pogotovo to se tie uhienja, suenja, postupaka, zaplijene
imovine, panjolska inkvizicija je oponaala Rimsku inkviziciju, meutim ona nije bila sredstvo
papinstva, nego je izravno odgovarala panjolskim vladarima - kralju Ferdinandu i kraljici
Izabeli. Dakle, Inkvizicija u panjolskoj nije djelovala samo kao oruje Crkve, nego i dravne
kraljeve politike.

Glavni ciljevi srednjovjekovne francuske i talijanske inkvizicije bili su kranski heretici kao
to su bili katari, valdenzi pa ak i vitezovi templari. Meutim, glavni cilj panjolske inkvizicije
bili su Marranosi, idovi koji su je nastanjivali u velikom broju, a jedan od razloga njihova
progona je bila udnja inkvizitora za njihovim velikim bogatstvom. 66

Inkvizitori su redovito obilazili gradove i sela u potrazi za krivovjernicima koje bi osudili i

zatvarali, a zatim pogubili, a njegovu imovinu zaplijenili. Od svih rtava kojima je Inkvizicija
tamo sudila u razdoblju od 1488. do 1530. g. idovi su inili ak 99%. 67

Najblaa kazna koja je mogla zatei nekog Marranosa bila je zapljena njegove imovine. Uz
zapljenu slijedilo je i javno poniavanje na ulicama jer se nepoudnog Marranosa oblailo u
sambenito, majicu sumporno-ute boje, s krievima koji su sezali do struka. Potom je okrivljeni
bio bievan na vratima crkve. Kanjavanje je ilo sve do toga da su osuenici javno spaljeni na
lomai. Taj obred nazivan je akt vjere. Osuenik se morao javno odrei svojih uvjerenja i
68
poljubiti kri da bi potom, kao in milosra, bio zadavljen uetom oko vrata te zatim spaljen.

Poslije 1730. godine, mo i utjecaj panjolske inkvizicije poeo je opadati zbog zbivanja u
ostatku Europe. Napoleonova vojska 1808. g. okupirala je panjolsku, svrgnula burbonsku
dinastiju, a Napoleonov brat Josip proglaen je kraljem. Napoleon je 4. prosinca 1808. izdao
dekret kojim je ukinuo Inkviziciju i zaplijenio svu njenu imovinu. 69

66
Emil Lucka,Torquemada i inkvizicija u panjolskoj , Novo pokoljenje, Zagreb 1951., str. 18.
67
Isto, str. 23.
68
Isto, str. 27.
69
Isto, str. 31.

25
 Kada je na prijestolje 1814. ponovno zasjeo Burbonac, kralj Ferdinand VII., Inkvizicija je
djelomino obnovljena, ali je njezino djelovanje bilo bez neke osobite svrhe. Posljednji progon
idova u panjolskoj zbio se 1818. g., a 1820. g. stanovnici Barcelone i Valencije zauzeli su
inkvizicijske zgrade i opljakali njene arhive. 15. srpnja 1834. Inkvizicija je konano dokinuta
slubenim dekretom.70

70
Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, str. 123.-124.

26
 13. Tomas de Torquemada

prvi veliki panjolski inkvizitor

1482. godine papa je u panjolskoj imenovao sedmoricu dominikanskih inkvizitora meu

kojima je bio i Tomas de Torquemada koji je uao u povijest Inkvizicije kao jedan od njezinih
najokrutnijih predstavnika. Tijekom petnaestak godina svojeg rada Torquemada je zadobio mo i
utjecaj koji se mogao usporediti sa onim panjolskih kraljeva. Iako nikada nije odbacio
dominikansku skromnu odoru, posjedovao je golemo bogatstvo i putovao uvijek u pratnji velike
naoruane vojske. Pod njegovom okrutnom i beskompromisnom vladavinom stradalo je na
tisue rtava, veinom spaljeno na lomai. 71 (vidi : Prilog 12.)

Tomas de Torquemada, prvi veliki inkvizitor panjolske, roen je u Valladolidu 1420. godine.
Bio je roak slavnog teologa i kardinala Juana de Torquemade. U svojoj ranoj mladosti pristupio
je dominikanskom redu u Valladolidu, da bi kasnije bio imenovan priorom samostana Santa
Cruz u mjestu Segovia. Na tom poloaju zadrao se 22 godine. Kraljica Izabela izabrala ga za
svog ispovjednika dok je boravila u Segoviji. Kada se uspela na tron Kastilje 1474. godine
postao je jedan od njenih najpovjerljivijih i najutjecajnijih savjetnika. 72

U to se vrijeme dralo kako je istoa katolike vjere u panjolskoj u velikoj opasnosti.

panjolska je tada imala velik broj idova Marranosa koji su se preobratili na kranstvo. Neki
su se preobratili slobodnom voljom, ali puno vei broj njih uinio je to prisilno. U oba sluaja
njihovo preobraenje praeno je sumnjom i nepovjerenjem. Neki od preobraenih bili su samo
nominalno preobraeni, ali su tajnosti nastavili odravati idovske obiaje. 73

1483. godine papa je imenovao Torquemadu, koji je tada bio samo pomoni inkvizitor,
Velikim inkvizitorom Kastilje, a 17. listopada njegove su se ovlasti proirile i na Aragon. Uskoro
je cijela panjolska bila pod njegovom nadlenou, da bi ubrzo zatim utemeljio sudove u
Valladolidu, Sevilji, Jaenu, Avili, Cordobi i Villa Realu, te 1484. godine i u Zaragozi. Takoer je
ustanovio i Veliko vijee koje se sastojalo od pet lanova koji su njemu kao predsjedatelju tog

71
Emil Lucka,Torquemada i inkvizicija u panjolskoj ,
72
Isto., str.
73
Isto., str.

27
tijela pomagali u razmatranju albi. Kao glavni ovjek panjolske inkvizicije Torquemada je u
panjolskoj elio postii sangre limpia (istu krv). 74

Posveen svom cilju Torquemada je svoje napore usmjerio ka unitenju Marranosa. Sukladno
tome Inkvizicija je izdala upute katolicima kako mogu prepoznati svoje Marrano susjede i tome
obavijestiti Inkviziciju. Dio uputa je glasio: Ako vidite susjede da nose istu i urednu odjeu
subotom, oni su idovi. Ako kue iste petkom i pale svijee ranije nego to je uobiajeno te
75
noi, oni su idovi.

Kako bi sprijeili daljnje progone panjolski su idovi pristali vlastima platiti 30.000 dukata.
No, za to je uo Torquemada i usprotivio se kralju Ferdinandu, kojem je doao s raspelom u
rukama, govorei: Juda Ikariot prodao je Krista za 30 srebrenjaka. Vaa Visost e ga prodati za
30.000 dukata. Evo ga, ovdje je. Uzmite ga i prodajte! 76

Potom je ostavio raspelo na stolu i napustio prostoriju. To je rezultirao Aktom o izbacivanju

31. oujka 1492. godine u kojem kraljevski par nareuje svim idovima da od 1. srpnja napuste
panjolsku i nikada se vie u nju ne vrate, a ukoliko se poslije tog datuma nau na tlu panjolske
biti e ubijeni. Kada govorimo o Torquemadinu estokom zalaganju za protjerivanje idova iz
panjolske gotovo je ironino spomenuti da je njegova baka bila idovka koja je prela na
kranstvo. 77

Nakon to je postigao svoj cilj - izbacivanje idova, Torquemada se povukao u samostan

svetog Tome u Avili. U zadnjim godinama ivota bio je uvjeren da e biti otrovan, stoga je
uvijek pored sebe za zatitu drao poseban talisman kojeg je zvao rog jednoroga. Umro
prirodnom smru 16. rujna 1498. godine. O svemu onome to je uinio kao elnik ovjek
panjolske Inkvizicije jednom je prilikom rekao: Kriv sam za samo jedan zloin... Bio sam
78
premilosrdan!

74
Emil Lucka, Torquemada i inkvizicija u panjolskoj, str. 87.
75
Isto., str. 89.
76
Isto., str. 91.
77
Isto, str. 98.
78
Isto, str. 106.

28
 14. Inkvizicija i progoni vjetica u Hrvatskoj

Pojava inkvizicije na hrvatskom prostoru podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca.

Ne zna se kada je papa Grgur IX. ovlastio dominikance u Hrvatskoj inkvizitorskim pravima, ali
ih prije 1259. godine kao inkvizitore u Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Budroga. Petar je
zapisao da su se dominikanci propovijedanjem i raspravama uporno borili protiv krivovjerja te su
mnoge obratili katolikoj vjeri. Oni koji se nisu htjeli obratiti su po slubenicima kralja
Kolomana bili spaljeni na lomai. 79

Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se dominikanac Pavao, dok je prvo
sjedite inkvizicije za Dalmaciju bilo u Zadru. Slubu inkvizicije u Hrvatskoj je 1245. godine
papa Inocent IV. povjerio franjevcima Slavonske provincije. Upravo su oni djelovali u Bosni.
Papa Benedikt XII. priznao je 1337. godine da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju
jer su tamonji ban i neki velikai primali i zatiivali krivovjerce. Inkvizitori su osim u Zadru
djelovali i u Zagrebu, Kopru i Dubrovniku, a moe ih se od 16. do 18. stoljea pratiti uglavnom u
borbi protiv protestantskih knjiga. Posljednji imenovani inkvizitor u Zadru je 1790. godine bio
Korulanin Antun Cebalo.80

U Hrvatskoj se sa sudskim progonom arobnjaka susreemo od 13. stoljea, iz kojega

datiraju najstariji povijesni podaci o toj pojavi u nas, pa neprekidno do kraja 50-ih godina 18.
stoljea kada je progon arobnjaka u naim krajevima prestao. Gotovo u svim statutima naih
dalmatinskih i primorskih gradova, od 13. stoljea nadalje, nailazimo na odredbe protiv
arobnjaka iz kojih proizlazi da je vlast u tim krajevima vjerovala u realnost arobnjakih
pojava. arobnjatvo je smatrano velikim zloinom te je za njega predviena najtea mogua
kazna spaljivanje na lomai.81

Vjerovanje u realnost arobnjakih pojava u puku susreemo i u Hrvatskoj ve u najstarija

vremena, no i dravna je vlast stoljeima vjerovala u postojanje vjetica. U Hrvatskoj susreemo
sudbeni progon vjetica, ovdje zvanih i strige, od 13. stoljea pa neprekidno do kraja pedesetih
godina 18. stoljea kada prestaje. Gotovo u svim statutima dalmatinskih i primorskih gradova od

79
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 254.
80
Isto., str. 258.
81
anjek, Franjo, Crkva i kranstvo u Hrvata : srednji vijek, Kranska sadanjost,
Zagreb 1993., str. 63.

29
13. st. susreemo odredbe protiv vjetica, iz kojih nedvojbeno proizlazi da je vlast u tim
krajevima vjerovala u realnost postojana vjetica i njihovo djelovanje smatrala tekim zloinom,
za koji je predvidjela najteu moguu kaznu - spaljivanje na lomai. 82

U poetku inkvizicijskih postupaka u Hrvatskoj kod dravne vlasti prevladava narodno

shvaanje, prema kojem vjetice nanose teke tete ljudima putem nekih tajanstvenih moi ije
podrijetlo nije poblie odreeno. No, poetkom 17. stoljea dolazi do prihvaanja teolokog
shvaanja ustaljenog u cijeloj Zapadnoj Europi, prema kojem vjetice i arobnjaci tvore
organiziranu sektu, sklapaju ugovor s avlom, odlaze na tajne sastanke (sabate) i imaju stranu
mo kojom nanose tetu drugima. 83

I u Hrvatskoj se vjerovalo da su se vjetice na sastancima gostile raznim jelima i piima, pa

ak i da su jele ljudsko meso. Smatralo se da tim gozbama prisustvuje i sam Sotona, s kojim ene
u izuzetnim sluajevima vre tjelesni blud. Prema spisima sa hrvatskih sudova, na sabatima se
vrilo i primanje novih vjetica u slubu, a demon ih je poduavao kako izazivati oluje i
unitavati usjeve. avo je opisan kao mukarac sa nogama od psa ili jarca, a na torturama se
navode i neka od njegovih brojnih imena: Primus, Mati, Markaj, Lucifer, Kralj, Silnjak,
Gasperl, 84

Razvoj progona vjetica u Hrvatskoj tekao je na isti nain kao i u svim ostalim zemljama
zapadne europske kulture. Kazneni postupak protiv vjetica i arobnjaka u Hrvatskoj su vodile
tri vrste sudova: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, upanijski sudovi i vlastelinski sudovi
pojedinih feudalaca. Sudovi slobodnih kraljevskih gradova bili su istovjetni s gradskim
poglavarstvom, a sainjavali su ga gradski sudac i prisenici. upanijskim sudovima
predsjedavao je podupan, a sudsko su vijee inili plemiki suci i podsuci upanije te ostali
upanijski slubenici. Vlastelinskim su sudovima upravljali suci postavljeni od feudalnog
gospodara. U sluaju arobnjatva samo je javni tuilac (fikal) bio ovlaten svojom tubom
pokrenuti postupak pred sudom. 85

82
anjek, Franjo, Crkva i kranstvo u Hrvata : srednji vijek, str. 25.
83
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 263.
84
Isto., str. 267.-268.
85
Isto., str. 270.-271.

30
 U 15. stoljeu uvodi se muenje (tortura) kao sredstvo dobivanja okrivljenikova priznanja, a
takoer se i poveava broj smrtnih kazni. Tako na zagrebakim sudovima toga doba susreemo
brojne sluajeve optuenih ena koje su spravljale arobne napitke u svrhu ubijanja, a kanjene
spaljivanjem na lomai, a jedan sluaj govori o nekoj vjetici koja je kupala jednu enu zlim
korijenjem da je mu ponovno voli. 86

Drugi sluaj iz 1496. godine govori o eni zvanoj Urula koja je pomou arolija razorila brak
svoga brata i njegove ene, prvo je muena, a zatim spaljena na lomai. Od 17. stoljea tortura
postaje veoma proiren i osnovni proces dobivanja priznanja svakog procesa protiv vjetica u
Hrvatskoj. 87

Od samog poetka 18. stoljea poeli su progonitelji vjetica na svakoj okrivljenici prije
torture pomno traiti na koi utisnut vraji peat. Naime, smatralo se da vjetice, koje su inile
gotovo uvijek siromane nepismene kmetkinje, seljanke i puanke, ne znaju pisati pa ugovor s
avlom moraju potvrditi tajnim znakom na koi. Ako bi krvnik na eninom tijelu pronaao peat,
on bi ga iz koe izrezao i potvrdio njegovu vjerodostojnost pred sudskom komisijom. 88

Krvnik je peate pronalazio na razliitim dijelovima tijela, tako je u sluaju optuene Margarete
Ringlin pronaen ispod jezika, Kate Srneti 1706. g. na palcu desne noge, a vjetice Kuljanke
1733.g. na leima. Ako traenje peata nije urodilo uspjehom, vjetice bi po torturom prisilili da
ih otkriju te objasne na koji su ih nain dobili. 89

Za obavljanje muenikog ispitivanja sudsko je vijee izaslalo komisiju od nekoliko svojih

lanova. U Hrvatskoj su u cijelosti vrijedila meunarodna europska pravila za primjenu torture,
prema kojima se tortura primjenjivala ako su postojali direktni dokazi za poinjeno zlodjelo,
dakle svjedoanstva najmanje dvojice svjedoka ili dobrovoljno priznanje optuenika. Torturu je
u Hrvatskoj obavljao krvnik s pomonicima, a koristili su se razliiti oblici muenja, kao to su
stiskanje paleva, snano stezanja ruku konopcem, panjolska izma, otri eljezni avli na
optuenikovu stolcu, te ljestve koje su omoguavale silno rastezanje ljudskoga tijela. 90

86
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 284.
87
Isto., str. 286.-287.
88
Isto., str. 289.
89
Isto., str. 293.
90
Isto., str. 296.-297.

31
 U drugoj polovici 18. stoljeu dolazi do prestanka progona vjetica u Hrvatskoj. Kraljica
Marija Terezija vjerovala je u postojanje vjetica i arobnjaka te njihovih zloina. Iako ona nije
ukinula Inkviziciju, ipak je smatrala je da u lovu na vjetice stradava i mnogo nevinih ljudi. U
Opem zakonu o kaznenom sudskom postupku 1768. godine kraljica se estoko obara na
narodno praznovjerje koje smatra odgovornim za besmislene progone ljudi te njime nastoji
sprijeiti da jo nevinih osoba bude kanjeno. U skladu s tim naelom, zakon je predvidio mnoge
mjere opreza ne bi li zbog arobnjatva stradali krivi ljudi.91

1740. godine Marija Terezija izdala je opu odredbu za sve austrijske zemlje, prema kojoj su
se sve izreene presude morale njoj osobno podnijeti na potvrdu. No ta odredba nije vrijedila u
Hrvatskoj i Ugarskoj, iako se sama kraljica ubrzo poela zanimati za hrvatske procese protiv
vjetica, u kojima su se vrile brojne zloporabe i nezakonitosti. Kraljica je tek 1756. godine za
podruje Hrvatske izdala odredbu slinu onoj prvoj koja je dotad vrijedila za austrijske nasljedne
zemlje. Prema toj su odredbi hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vjetica i
arobnjaka te donositi osude, ali te osude nisu mogli izvravati prije kraljiine potvrde. Tu je
odredbu ozakonio i Hrvatski sabor, ime je Marija Terezija stekla kontrolu nad tim procesima u
Hrvatskoj. 92

Marija Terezija 1758. godine donosi novu odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj i Slavoniji
nemaju uope prava voditi procese protiv arobnjatva bez posebne kraljiine dozvole. Nakon
1758. godine u spisima i raznim dokumentima vie se ne susreemo s procesima protiv zloina
arobnjatva na hrvatskom tlu. Ti su procesi na taj nain kod nas posve nestali, a da slubeno
nisu bili ukinuti i zabranjeni. 93

91
Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom, str. 312.
92
Isto., str. 315.-316.
93
Isto., str. 318.-319.

32
 15. Zakljuak

Inkvizicija je bilo sramno i crno razdoblje kako za katoliku Crkvu tako i za povijest same
ljudske moralnosti. Nedemokratska i nehumana obiljeja Inkvizicije bila su: bezuvjetno
prihvaanje prokazivanja, tajnost tuitelja i svjedoka, iskljuivanje djelotvorne i cjelovite
obrane, muenje, iskoritavanje u korist financijskih ili politikih ciljeva te fanatino postupanje
nekih inkvizitora.

Kranska se vjera, pogotovo u razdoblju srednjeg vijeka, smatrala najveim dobrom, a otpad
od vjere i krivovjerje najveim zlom. Vjera je bila od javne vanosti za cijelo drutvo, ali nisu
postojala prava na vjersku slobodu, naelo tolerancije i slobode misli. Kranski je svijet svim
sredstvima svoje svjetovne i crkvene moi vodio bitku za svoje odravanje protiv ugroenosti od
strane heretika, no njegova je istinska vjerska svijest bila u mnogim postupcima zamraena.
Tek tijekom 19. stoljea, Crkva je bila primorana odrei se svakoga oblika svjetovne i politike
vlasti, pa tako i inkvizicijskih postupaka.

Meutim, koliko god se mora voditi rauna o povijesnim obiajima i mentalitetu toga doba,
Inkvizicija objektivno predstavlja teku mrlju u povijesti katolike Crkve. Grijeh je inkvizitora u
tome to su prekrili teoloko naelo slobode ina vjere, mislei da mogu, nametnuti vjeru
nasiljem i bez demokratinosti. Nikoga se ne moe silom prisiliti nasilnim putem da se odrekne
svojih naela i prihvati tua.

33
 Popis literature

1. Baigent, Michael. Richard Leigh, Inkvizicija, Stari grad, Zagreb 2002.

2. Bayer, Vladimir, Ugovor s avlom : procesi protiv arobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj,
Informator, Zagreb 1982.

3. Institoris, Heinrich. Jacob Sprenger, Malleus maleficarum. Malj koji ubija vjetice, Stari grad,
Zagreb 2006.

4. Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve. Srednjovjekovna Crkva, 3. svezak, Kranska

sadanjost, Zagreb 1993.

5. Lucka, Emil, Torquemada i inkvizicija u panjolskoj , Novo pokoljenje,

Zagreb 1951.

6. Mandrou, Rober, Opsednutost avolom i vradbine u XVII veku : neobjavljeni tekstovi; Novi
Sad, Knjievna zajednica Novoga Sada, 1988.

7. Petri, Hrvoje, Inkvizicija, u : Meridijani, God. IX. (2002./2003.), broj 67, stranice 60.-62.

8. anjek, Franjo, Crkva i kranstvo u Hrvata : srednji vijek, Kranska sadanjost,

Zagreb 1993.

9. Tomi, Draenko, Inkvizicija : nastanak, razvoj i povijesno znaenje, Teovizija,

Zagreb 2004.

34
 Prilog 1.

Muenje i spaljivanje heretika

35
 Prilog 2.

Voenje inkvizicijskog suda

36
 Prilog 3.

Razliiti naini muenja okrivljenika u procesu ispitivanja

37
 Prilog 4.

panjolska izma jedno od raznih inkvizicijskih sprava za muenje

38
 Prilog 5.

Postupak muenja rastezanjem tijela uz pomo ljestvi

39
 Prilog 6.

Muenje vatrom i usijanim eljezom

40
 Prilog 7.

Sabat vjerovalo se da vjetice i arobnjaci odlaze na tajni sastanak gdje oboavaju avla

41
 Prilog 8.

Sud hladne vode vjetica se bacala u rijeku kako bi se ustvrdilo posjeduje li moi

42
 Prilog 9.

Spaljivanje vjetica na lomai

43
 Prilog 10.

Papa Inocent VIII. dopustio je rad Institorisu i Sprengeru, autorima Malleus maleficaruma

44
 Prilog 11.

Malleus maleficarum naslovnica originalnog prvog izdanja

45
 Prilog 12.

Tomas de Torquemada prvi veliki panjolski inkvizitor

46