PLATON

Drava
 PLATON

DRAVA
 PRVA KNJIGA

ODOH jue dolje u Pirej s Glaukonom Aristonovim, pomoliti se

boici i ujedno vidjeti, kako e prirediti svetkovinu, budui da su je
sada prvi put svetkovali. Lijep je bio i domai ophod, ali se jednako
tako pristalim inio i ophod, u kojem su ili Traani. Poto se
pomolismo i nagledasmo, htjedosmo otii u grad. Kad smo tako
krenuli kui, ugleda nas izdaleka Polemarh Kefalov i naloi sluzi da
potri, te nam ree da priekamo. Sluga me uhvati otraga za odijelo i
ree:
- Veli vam Polemarh da priekate. Ja se
okrenem i upitam:
- Gdje je on?
- Evo dolazi iza vas; nego priekajte.
- Ta hoemo - ree Glaukon.
I malo kasnije dou Polemarh, Adimant, brat Glaukonov, Nikerat
Nikijin i neki drugi, koji su, ini se, sudjelovali pri sveanosti. Tad
ree Polemarh:
- Sokrate, u grad ste, mislim, krenuli?
- Ne misli krivo - rekoh ja.
- Vidi dakle, koliko nas je.
- Ta kako ne?
- Dakle ili nadjaajte nas ili ostanite ovdje.
-Ne ostaje li - rekoh ja-jo jedno: uvjeriti vas da nas treba pustiti?
- Biste li nas mogli uvjeriti i onda, kad ne bismo sluali?
- Nikako - ree Glaukon.
- Mislite dakle tako, da ne emo sluati. Tad ree
Adimant:
- Zar ne znate, da e na veer biti utrka sa zubljama na konjima, u
ast boice?
- Na konjima? - rekoh ja. - To je svakako novo: oni e se na
konjima utrkivati i pri tom e jedan drugome predavati zublje? Ili
kako veli?
- Upravo tako - ree Polemarh. - Osim toga e biti i nona
sveanost, koju je vrijedno vidjeti. Poslije veere emo otii tamo i

2
gledati tu nonu sveanost; ondje emo nai mnoge mladie, pa
emo voditi razgovore. Nego ostanite i ne inite drukije.
1 ree Glaukon:
- ini se, treba ostati.
- Ali ako se ini - rekoh ja - treba tako initi.
Odosmo dakle u dom Polemarhov i zatekosmo ondje Liziju i
Eutidema, brau Polemarhovu, pa i Trazimaha iz Halkedona,
Harmantida iz Peanije i Klitofona Aristonimova. Bjee unutra i otac
Polemarhov Kefal; uini mi se veoma star, jer sam ga sad vidio
nakon duga vremena. Sjedae ovjenan na nekakvu naslonjau, jer je
upravo rtvovao u dvoru. Sjedosmo dakle kraj njega, jer ondje bijahu
postavljene stolice naokolo. im me Kefal vidje, odmah me stade
pozdravljati i ree:
- Sokrate, ne silazi nam esto u Pirej, a trebao bi. Da ja jo mogu
lako ii u grad, ne bi trebalo tebi ii ovamo, nego bismo mi ili k
tebi; ali sada treba ti ee ovamo dolaziti. Jer znaj, kako mi slabe
naslade tjelesne, tako mi rastu elje i naslade za razgovorom. Uini
nam to; budi zajedno s ovim mladiima, pa ovamo k nama dolazi kao
k prijateljima i posve domaima.
- I zaista, Kefale - rekoh ja - rado razgovaram sa starcima. ini
mi se, naime, da njih kao ljude, koji su put prije preli, kojim emo
moda i mi morati ii, treba pitati kakav je, je li neravan i muan ili
lak i prohodan; pa i tebe bih rado zapitao, kako ti se to ini, kad si
ve u toj dobi, za koju kau pjesnici daje na pragu starosti: je li kao
"muka ivota" - ili kako ti to inae naziva?
- Ja u ti Sokrate, zaista, kazati, kako mi se ini. Jer nas nekoliko,
iste dobi, esto se sastajemo, da ne zatremo staru poslovicu. Veina
jadikuje na sastanku, eznui za nasladama mladosti i sjeajui se
ljubavnih ara, pia, gozbi i drugoga kojeega, stoje s time u svezi;
aloste se, kao da su izgubili neto veliko, kao da su samo tada ivjeli
a sada i ne ive; neki se tue i na zlostavljanje, koje stari ljudi moraju
trpjeti od svojte, pa nato gunaju protiv starosti, to im je kriva toliku
zlu. Meni se ini, Sokrate, da oni ne okrivljuju ono, to je krivo. Jer
da je tome kriva starost, i meni bi tako bilo, i svima ostalima, koji
dooe do te dobi. Alija sam se ve namjerio na ljude, koji nisu bili
takvi; i na druge, a bio sam jednom s pjesnikom Sofoklom, kad ga je

3
netko zapitao: "Kako si. Sofoklo, s obzirom na ljubavni ar? Jo
moe sa enom biti?" A on ree: "Ne govori, ovjee; s najveim
veseljem tomu utekoh kao od kakva bijesna i divljega gospodara". I
tada mi se uini, daje Sofoklo to lijepo rekao, a i sada mi se ini
jednako tako. Jer je svakako u starosti ovjek posve miran i
osloboen od toga. Kad poude prestanu biti silovite i popuste, onda
doista biva prema rijei Sofoklovoj: to znai rijeiti se mnogo
mahnitih gospodara. Nego tomu i odnosu prema svojti nije kriva
starost, Sokrate, nego ud ljudi. Ako su oni uredni i skromni, i tegoba
je starosti umjerena; ako nisu, onda, Sokrate, takvu ovjeku biva
muna i starost i mladost.
Zadivim se na njegove rijei, i hotei da jo govori, stanem ga
poticati te reem:
- Kefale, veina, mislim, ne odobrava, kad tako govori, nego
misle da ti ne podnosi starost lako radi udi, nego zato to ima
velik imutak; za bogate, kau, ima mnogo utjeha.
-Pravo kae, ne odobravaju. I jest neto u tom, to kau, ali nije
onoliko koliko misle. Nego vrijedi tu rije Temistoklova. Kad je
njega neki Serifljanin grdio i govorio da nije slavan po sebi, nego po
svome rodnom gradu, odgovori mu, da sigurno ne bi ni on samo zato,
daje Serifljanin, glasovit postao, ali ni njegov kudilac, daje
Atenjanin. I za one, koji su bogati, a starost muno podnose, vrijedi
isto: niti e estiti upravo lako podnijeti starost u siromatvu ali niti
e onaj, koji se obogati a nije estit, ikada sam sobom biti
zadovoljan.
- Jesi li, Kefale, vei dio imovine dobio ili sam stekao?
- to sam stekoh, Sokrate? Bio sam prema djedu i ocu nekako
srednji tecikua. Moj djed i imenjak dobi otprilike toliko imovine,
koliko je sada imam ja, te je pomnogostrui, a otac Lizanija uini je
jo manjom nego je sada; meni je dosta, ako sinovima ne ostavim
manje nego neto malo vie od onoga, to dobih.
- Razlog pitanju bjee, to mi se uini, da blaga ne voli osobito.
Tako rade veinom oni, koji ne steku sami; koji ga steku, vole ga
dvostruko nego ostali. Jer kao to pjesnici vole svoje pjesme i oci
djecu, tako upravo i oni, koji steku blago, tetoe ga ne samo zato to
je od koristi, kao i drugi, nego i zato to je njihovo djelo. Zato je

4
neugodno s njima se i sastati, kad ne ele nita hvaliti nego samo
bogatstvo.
- Pravo kae.
- Svakako-rekoh ja-nego mi reci jo neto: koje je, misli, najvee
dobro, to si uio od svog bogatstva?
- Ono, o emu moda ne bih mnoge uvjerio. Jer, Sokrate, dobro
znaj, kad je tko blizu te misli, da e umrijeti, obuzima ga strah i briga
radi onoga, radi ega si prije nije tro glavu. Prie naime, to se
govore o onome svijetu - da onomu, koji ovdje krivo uini, treba
ondje trpjeti kaznu - koje se isprva ine smijene, tada istom mue
duu njegovu, a nisu li moda istinite; onda i sam neto bolje
razumije onaj svijet, bilo radi slaboe starosti, bilo zato, to mu je
ve blie. Zato onda pun sumnje i straha razmilja i ispituje, je li
komu to krivo uinio. Netko u svomu ivotu nalazi mnogo
nepravednih djela, i iza sna se esto kao djeca od straha trza, i ivi u
tjeskobnoj nadi; netko nije svjestan nikakva nepravednog djela, pa
ima uvijek slatku i sretnu nadu, kako kae Pindar: hraniteljicu
starosti. Jer lijepo on to ree, Sokrate, da onomu, koji pravedno i
sveto ivot provede,
Slatka nada srce gaji, U starosti
hrani, prati, Ponajvema ljudsku miso
Prevrtljivu to upravlja.
Lijepo zaista kae, upravo divno. Za tu dakle svrhu drim, da je
posjed blaga neto najvrjednije - istina ne za svakoga ovjeka, nego
samo za estita. Jer posjed blaga mnogo pomae tome, da ovjek
moe onamo otii bez straha, da nehotice koga nije prevario, ili mu
slagao, ili da duguje bogu kakvu rtvu ili ovjeku novce. Bogatstvo i
inae mnogo koristi, ali, Sokrate, jedno uz drugo, rekao bih, da je za
razumna ovjeka osobito veoma korisno za spomenutu svrhu.
- Veoma lijepo kae, Kefale - rekoh ja. - Nego, hoemo li
upravo za pravednost rei jednostavno, da je ona isto to i istinitost,
odnosno vraanje onoga to tko od nekoga primi; ili se upravo i to
moe initi katkad pravedno a katkad krivo? Primjerice ovo: ako bi
tko od pametna prijatelja primio oruje, a on bi poludio i natrag ga
zahtijevao, svatko bi rekao, da takve stvari ne treba vraati, i da ne bi

5
bio pravedan onaj, koji bi vraao, ili koji bi takvu ovjeku htio sve
istinito govoriti.
- Pravo kae.
-Nije dakle odreenje pravednosti: govoriti istinu i vraati, to tko
primi.
- Svakako, Sokrate - prihvati Polemarh - ako treba Simo-nidu
vjerovati.
- I zaista - ree Kefal - ali preputam vam razgovor, jer mi se ve
treba pobrinuti za rtvu.
- to ne - rekoh ja - Polemarh je tvoj batinik?
- Dakako - ree on u smijehu i ujedno poe rtvovati.
- Govori dakle ti, batinie razgovora - rekoh ja - kako veli, da
Simonid pravo govori o pravednosti?
- Da je pravedno vraati svakomu dug; to mi se ini, da lijepo
ree.
- Ali zaista - rekoh ja - Simonidu nije lako ne vjerovati, jer je
mudar i boanski ovjek. Ali to on time misli, moda zna ti,
Polemare, ali ja ne znam. Jer oito ne misli to, to o tom govorasmo:
da treba vratiti, ako netko neto dade na ostavu i kad nerazumno
natrag zahtijeva; premda je ono, to je dano na ostavu, jamano dug.
Zar ne?
-Da.
- A nikako se ne smije vraati tada, kada bi tko nerazumno natrag
zahtijevao?
- Nipoto.
- Dakle, kako se ini, Simonid drugo neto misli, kad kae, daje
pravo vraati dug.
- Zaista drukije misli: naime da su prijatelji duni prijateljima
initi dobro, a nita zlo.
- Razumijem - rekoh ja - ne bi morao vratiti novce dane na
ostavu, ako vraanje i primanje biva na tetu, a prijatelji su i onaj koji
prima, i onaj koji vraa; ne veli li, da tako misli Simonid?
- Svakako.
- A smije li se neprijateljima vraati dug?
- Smije ono, to smo im duni; a duanje, mislim, neprijatelj
neprijatelju zlo initi, jer mu to i pripada.

6
 - Dakle - rekoh ja - Simonid je, kako se ini, pjesniki zagonetno
rekao, stoje pravednost. Jer, kako se vidi, miljae, da je pravedno
davati svakomu ono to mu pripada, a to nazva dugom.
- Nego to misli?
- Tako ti Zeusa, a da gaje onda tko zapitao: Simonide, koje se
umijee zove lijenitvo; kakav dug ono duguje i komu ga daje? Sto
misli da bi nam odgovorio?
- Oito daje to ono umijee, koje daje tijelu lijekove, jela i pia.
- Koje se umijee zove kuharstvo? Kakav dug ono duguje i komu
ga daje?
- Ono daje jelima zaine.
- Dobro; koje bi se dakle umijee zvalo pravednou? to bi
davalo i komu?
- Ako se, Sokrate, treba drati onoga stoje prije reeno, bilo bi to
ono umijee, koje daje prijateljima koristi, a neprijateljima tete.
- Dakle zove pravednou prijateljima initi dobro i neprija-
teljima zlo?
- Bit e tako.
- Tko je onda najsposobniji bolesnim prijateljima dobro initi, a
neprijateljima zlo u bolesti?
- Lijenik.
- Tko na lai u opasnosti na moru?
- Kormilar.
- A to pravednik? U kojem je radu i za koji posao najsposobniji
prijateljima koristiti i neprijateljima koditi?
- Meni se ini, kod navale i obrane u ratu.
- Dobro; zdravimaje zaista, mili Polemare, lijenik beskoristan.
- Istina.

- A kormilar onima, koji nisu na lai. -Da.

- Zar je i pravednik beskoristan onima to ne ratuju?
- To ba ne mislim.
- Korisna je dakle pravednost i u miru?
- Jest.
- I ratarstvo? Ili nije?
- Jest.
7
 - Za dobivanje plodova?
-Da.
- Pa i posao postolarski? -Da.
- Rekao bih, mislim, za pravljenje obue?
- Naravno.
- A pravednost? emu bi rekao, daje korisna u miru?
- Za promet i drutveno ophoenje, Sokrate.
- A prometom zove kad vie njih neto zajedniki rade ili neto
drugo?
- Da, to.
- Je li dakle pravednik samo dobar i koristan dionik za kockanje,
ili moda vjetak u kockanju?
- Vjetak u kockanju.
- Ali je za slaganje opeka i kamenja pravednik korisniji i bolji
dionik od graditelja?
- Nikako.
- Nego za koju je onda zajednicu pravednik bolji dionik od
kitaraa i graditelja, kao to je kitara bolji od pravednika za glazbu?
- Meni se ini za zajednicu novanu.
- Osim moda, Polemare, kad se hoe upotrijebiti novac, kad
primjerice treba kupiti ili prodati konja; tada je, kako ja mislim, bolji
konjski vjetak. Zar ne?
- A kada pak plovilo brodograditelj ili kormilar?
- ini se.
- Za koju je dakle upotrebu srebrna ili zlatna novca pravednik
korisniji od ostalih?
- Kad ga treba sauvati da bude netaknut, Sokrate.
- Dakle, kad ga ne treba upotrebljavati nego ostaviti?
- Dakako.
- Kad su dakle novci beskorisni, tad je za to korisna pravednost?
- ini se.
- I kad treba srp priuvati, pravednost je korisna i zajednici i
pojedincu; a kad ga treba upotrebljavati, potrebno je umijee
vinogradarsko?
- ini se.

8
 - Hoe li rei, daje pravednost korisna i za tit i za liru kad ih
treba uvati i ne upotrebljavati, a ratno umijee i glazbeno kad ih
treba upotrebljavati?
- Tako je.
- Dakle je i za sve ostalo pravednost kod upotrebe beskorisna, a
kod neupotrebljavanja korisna?
- ini se.
- Ne bi dakle, prijatelju, pravednost bila neto osobito vrijedno,
ako je korisna za beskorisne stvari. Ali promotrimo ovo. Onaj, koji je
najsposobniji pri napadaju u borbi, bilo na ake bilo kako drukije,
nije li on najsposobniji i pri obrani?
- Svakako.
-Onaj, koji je dakle sposoban ouvati se od bolesti, zar je on
najsposobniji potajno bolest drugima donijeti?
- ini mi se.
- Nego za oko je vrstan uvar kod vojske onaj isti, koji je vrstan
doznati i ukrasti i osnove neprijateljske i ostale namisli.
- Svakako.
- U emu je dakle tko vrstan uvar, u tome je i vrstan tat.
- ini se.
- Ako je dakle pravednik vrstan uvati novce, vrstan je i krasti.
- Kako na razgovor kae, jest.
- Kako se ini, pravednik se pokazao kao nekakav tat, i ini se, da
si to nauio od Homera. Jer i on voli Odisejeva djeda po materi,
Autolika, i kae za njega, da se od svih ljudi odlikovao "lukavstvom i
krivokletstvom". ini se dakle i po tvojim i Homerovim i
Simonidovim rijeima, daje pravednost nekakvo tatsko umijee,
dakako na korist prijatelja i na tetu neprijatelja. Nisi li tako govorio?
- Zaista nisam; nego ja vie ne znam. to sam govorio; ali to mi se
jo ini, da pravednost prijateljima koristi a neprijateljima kodi.
- Zove li prijateljima one, koji se svakome samo ine dobri, ili
one koji zaista jesu. ako se i ne ine takvim0 A vrijedi li isto to i za
neprijatelje?
- Prirodno je ljubiti one, koje tko dri dobrima, a mrziti one, koje
dri zlima.

9
 - Zar se ljudi ne varaju u tome, te im se ine mnogi dobrima, koji
nisu, i obratno?
- Da, varaju se.
- Njima su dakle dobri neprijatelji, a zli prijatelji0
- Svakako.
- Tada je pravedno zlima koristiti a dobrima koditi.
- ini se.
- Ali dobri su pravedni i ne mogu krivo initi.
- Istina.
- Dakle je po tvome zakljuivanju pravo koditi onima, koji ne
ine nita krivo.
-Nipoto, Sokrate, jer se ini, daje to lo zakljuak.
- Dakle je pravo-rekoh ja - koditi nepravednima a koristiti
pravednima.
- Ovaj se zakljuak ini ljepi od onoga.
- Mnogima dakle, Polemare, koji su se u ljudima prevarili,
dogodit e se, da e im pravedno biti koditi prijateljima, jer su,
misle, zli, a neprijateljima koristiti, jer su toboe dobri; tako emo
rei upravo protivno nego to Simonid ree.
- I dogaa se tako; ali odredimo pojmove drukije, jer nismo, ini
se, pravo odredili prijatelja i neprijatelja.
Kako odredismo, Polemare?
- Daje onaj prijatelj, koji se ini dobar.
- A kako emo sada drukije odrediti? - rekoh ja.
- Daje prijatelj i koji se ini i koji zaista jest dobar; koji se samo
ini dobar a nije, taj se ini prijatelj, ali nije; za neprijatelja vrijedi
isto.
- Prijatelj e dakle, kako se ini, biti po tom govoru dobri, a
neprijatelj zli.
-Da.
- Veli dakle, neka odreenju pravednosti vie pridamo nego
isprva, dok govorasmo daje pravedno prijatelju koristiti, a
neprijatelju koditi, naime, da to sada ovako upotpunimo: pravedno
je dobru prijatelju koristiti a koditi zlu neprijatelju0
- Svakako bi, ini se, tako bilo ispravno rei.

10
 - Pristoji li dakle - rekoh ja - pravedniku da kodi ijednomu
ovjeku?
- Treba naime koditi zlima i neprijateljima.
- Postaju li konji bolji ili gori, ako im se kodi?
- Gori.
- Zar u vrsnoi pasa ili u vrsnoi konja?
- U vrsnoi konja.
- Postaju li i psi, kad im se kodi, gori u vrsnoi pasa, a ne u
vrsnoi konja?
- Bezuvjetno.
- A ne emo li, prijatelju, za ljude tako rei, da postaju gori u
ljudskoj vrsnoi ako im se kodi.
- Svakako.
- Nije li pravednost ljudska vrsnoa?
- Sigurno jest.
- Nuno dakle postaju nepravedniji i ljudi kojima se kodi.
- To je jasno.
- Mogu li glazbeni glazbom uiniti nekog neglazbenim?
- Nije mogue.
- Mogu li uitelji jahanja umijeem jahanja uiniti nekog
nevjetim jahaem?
- Nikako.
- A pravednici pravednou nekog nepravednim? Ili uope, mogu
li dobri vrlinom uiniti nekog zlim?
- To nije mogue.
- Jer nije, mislim, posao topline ohladivati, nego je to posao
protivnoga poela.
- Naravno.
- Niti je moiti posao sue nego protivnoga poela.
- Svakako.
- Nije dakle ni koditi posao dobroga ovjeka nego zloga.
- Tako je.
- A pravednik je dobar0
- Svakako.
- Nije dakle posao pravednika koditi, Polemare, ni prijatelju ni
drugome ikomu, nego je to naprotiv posao nepravednika.

11
 - ini mi se, Sokrate, da pravo kae.
- Ako dakle tko veli, kako je pravedno vraati svakomu dug. a
kod toga misli na to da pravednik duguje neprijateljima tetu, a
prijateljima korist, onda nije bio mudar, tko to ree, jer ne govorae
istinu; uvidjeli smo. da ne bi bilo pravedno ikomu koditi.
- Doputam.
- Protivit emo se dakle, skupa i ja i ti, ako tko ree, daje to kazao
ili Simonid ili Bijant ili Pitak ili drugi koji mudar i blaen ovjek.
- Ja sam pripravan zajedno se s tobom protiviti.
- Nego zna - rekoh ja - ija mi se ini rije, daje pravedno
prijateljima koristiti a neprijateljima koditi?
- ija?
- Mislim Perijandrova ili Perdikina ili Kserksova ili lsm-enija
Tebanca ili kojega drugoga bogatoga ovjeka, koji miljae daje
veoma moan.
- Govori ivu istinu.
- Neka - rekoh ja - ali kad se ve pokazalo, da pravednost i
pravedno ni to nije, to bi tko drugo rekao da jest?
Dok smo mi jo razgovarali, htio se vie puta Trazimah umijeati
u govor, ali su mu branili oni, koji su kraj njega sjedili.
jer su htjeli razgovor uti do kraja. Ali kad prestadosmo i ja to
dorekoh, ne mogae vie mirovati, nego se prignu kao zvijer i navali
na nas, kao da e nas rastrgati. I ja se i Polemarh od straha trgnusmo.
On pak povie glasno pred svima:
- Kakvo vas je blebetanje spopalo tako dugo. Sokrate? to
meusobno ludujete i klanjate se sami sebi? Nego, ako zaista hoe
znati stoje pravedno, nemoj samo pitati i hvastavo pobijati ""kad
netko neto odgovori"; zna daje lake pitati nego li odgovarati.
Nego i sam odgovori i reci, to je pravedno. I da mi ne ree, daje to
obveza ili korist ili probitak ili dobitak ili hasna, nego to god e
govoriti, govori jasno i tono; jer ja ne u prihvatiti, ako e tako
blebetati.
Prestravili se na te rijei i kad sam ga gledao, hvatae me strah i
ini mi se, bio bih ostao nijem, da ga nisam pogledao prije nego on
mene. Ali kad je od govora stao divljati, pogledah ga prvi, te sam mu
mogao odgovoriti, pa rekoh podrhtavajui:

12
 - Trazimae, ne ljuti se na nas. Ako ja i Polemarh u govoru i
razmatranju grijeimo, dobro znaj, da nehotice grijeimo. Jer da
traimo zlato, nikada se ne bismo jedan drugome hotimice klanjali i
time kvarili traenje; dakle ne misli, da mi, traei pravednost, stvar
vrjedniju od mnogo zlata, tako nerazumno iz uljudnosti jedan
drugome poputamo, a da ne nastojimo to veina, da se nae. Ti je
prijatelju moda moe nai; nego, mislim, da mi ne moemo. Dakle
je mnogo vie pravo, da nas vi, koji ste vrsni, alite, nego da se na
nas ljutite.
Kad on to u, zahihoe veoma pakosno i ree:
- O Herakle, to je ono poznato pretvaranje Sokratovo. To sam ja
znao i ovima unaprijed govorio, da ti ne e htjeti odgovarati, nego
da e se pretvarati i sve prije initi nego odgovarati, ako te tko to
bude pitao.
- Ta mudar si, Trazimae - rekoh ja. - Zato, mislim, dobro znade,
ako bi koga upitao, koliko je dvanaest, pa mu unaprijed rekao:
ovjee, da mi ne ree, daje dvanaest dva puta est ili tri puta etiri
ili est puta dva ili etiri puta tri, jer ne u prihvatiti, ako bude tako
blebetao... nego ti je, mislim, jasno, da nitko naravno ne e
odgovoriti onomu, koji bi tako pitao. Ali da ti je upitani rekao:
Trazimae, to hoe? Zar da nita ne odgovorim od onoga, to si
spomenuo? Zar ni onda, divotnie, ako je neto od toga istina, nego
da ti reem neto drugo, to nije istina? Ili kako veli? to bi mu na
to rekao?
- Da, kao daje to jednako onomu!
- Nita zato - rekoh ja - ako i nije jednako, nego se upita-nomu
samo ini tako, misli da on zato ne e odgovoriti ono, to mu se ini,
branili mu mi ili ne.
- to ne, i ti e tako uiniti? Odgovorit e neto od onoga, to
sam zabranio?
- Ne bih se zaudio, ako bi mi se nakon razmiljanja tako uinilo.
- to onda, ako ja kaem uza sve te odgovore o pravednosti drugi,
bolji od tih; to e tad?
- to drugo - rekoh ja - nego ono, to smije ovjek, koji ne zna? A
smije jamano nauiti od onoga, koji zna; i ja dakle hou to.
- Ta da, sladak si, ali za nauk plati i novce!

13
 - Zato ne, da ih imam - rekoh ja.
- Ta ima ih - ree Glaukon - nego to se tie novaca, Trazimae,
samo govori; mi emo svi za Sokrata platiti.
- Naravno - ree on - da Sokrat uini po obiaju: naime, da sam
ne odgovara, a tui odgovor da dobiva gotov i pobija ga.
- Ta kako bi tko odgovorio, mudrac ino - rekoh ja - kad prvo ne
zna i priznaje da ne zna, a drugo, kad bi mu branio kakav znatan
ovjek, da ne ree nita od onoga to misli, ako i misli neto o tomu?
Nego je dakle veina pravo, da ti govori, jer ti veli da zna i da
moe rei. Zato ne ini drukije, nego ugodi meni i odgovaraj, i ne
zakrati pouke Glaukonu i ostalima.
Kad sam to rekao, stanu ga moliti Glaukon i ostali, da govori. Na
Trazimahu se vidjelo, da eli govoriti, kako bi se proslavio, jer je
drao, da ima prekrasan odgovor; ali se drao kao da ne poputa,
nego da ja odgovaram. Napokon popusti i ree:
- To je dakle Sokratova mudrost: sam ne e da pouava nego
okolo od ostalih ui, i za to ne vraa ni hvale.
- Da od ostalih uim, Trazimae, istinu si kazao - rekoh ja -ali
lae, kad veli da ne vraam hvalu. Vraam koliko mogu, a mogu
samo hvaliti, jer nemam novaca. A da to rado inim, kad vidim da
tko lijepo govori, odmah e sad vidjeti, kad stane odgovarati; jer
mislim da e lijepo govoriti.
- uj dakle: ja tvrdim, da pravedno nije nita drugo nego korist
jaega. Ali zato ne hvali0 Nego ne e!
- Moram prije pojmiti - rekoh - to govori, jer sad jo ne znam.
Veli, daje pravedno korist jaega; to time misli, Trazimae? Ta
jamano ne ovo: ako je hrva Polidamant od nas jai i ako njegovu
tijelu koristi govedina, zar je ta hrana i nama, koji smo od njega
slabiji, ujedno korisna i pravedna?
- Uasan si, Sokrate; shvaa govor onako, kako bi mu najvie
naudio.
- Nipoto, izvrsnie, nego reci jasnije, to misli.
- Zar onda ne zna, da jedne drave imaju vladu pojedinaca
(tiranija), druge puka (demokracija), tree plemia (aristokracija)?
- Ta kako ne?
- Nije li u svakoj dravi najjai vladajui sloj?

14
 - Svakako.
- Svaka vlast postavlja zakone za svoju korist, puka puku
korisne, pojedinac sebi, a tako i ostale, postavivi zakone proglase,
daje to, to jest njihova korist, pravedno za podlonike, i koji to
prestupa, kazne ga, to kri zakone i krivo ini. To je dakle ono,
mudraino, to velim, da se u svim tim dravama isto smatra
pravednim, naime: korist vlasti, koja postoji. Ona je jamano jaa u
dravi; zato je za onoga, koji pravo misli, svuda ono, to rekoh,
pravedno: korist jaega.
- Sad sam shvatio to misli - rekoh ja - a je li istina ili nije,
nastojat u spoznati. Dakle, Trazimae, i ti si odgovorio, da je korist -
pravedno, a ipak si meni branio, da to ne odgovorim; dakako, tu je
dodan izraz: jaega.
- Moda je neznatan dodatak!
- Tko zna, nije li vrlo znatan? Ali znamo, da ga na svaki nain
treba razmotriti, je li istinit. Jer i ja se slaem, da je pravednost neto
korisno; ali budui da ti dodaje i veli, daje to korist jaega, a to mi
nije jasno, treba doista razmotriti.
- Razmatraj.
- Tako e biti - rekoh ja. - Reci mi, ne veli li, daje pravedno
pokoravati se i vladarima?
- Velim.
- Jesu li vladari u svakoj dravi bez pogreke ili mogu neto i
pogrijeiti?
- Jamano da mogu neto i pogrijeiti.
- to ne, kad odreuju zakone, neki mogu biti pravi, a neki
ne?
- Mislim tako.
- Znai li prave davati, davati sebi korisne, a ne davati prave -
sebi tetne? Ili kako misli?
- Da, tako.
- to odrede, to trebaju podlonici initi, i to je pravedno"1
- Ta kako ne?
- Nije dakle po tvome govoru pravedno initi samo ono, to
koristi jaemu, nego i protivno, to teti.
- to veli? - ree.

15
 - ini mi se, ono to ti veli; ali razmislimo bolje. Nismo li se
sloili da vladari kadto promauju svoju dobrobit u zapovijedima,
koje izdaju podlonicima, a daje pravedno podlonicima initi to
vladari nalau? Nismo se u tome sloili?
- Mislim da jesmo.
- Misli dakle - rekoh ja - da si se i u tome sloio, da je pravedno
tetu initi vladarima i jaima, naime onda, kad vladari nehotice
nalau svoju tetu, a podlonicima veli daje pravedno initi ono, to
oni naloe. Zar tada, premudri Trazimae, ne biva nuno, daje
pravedno upravo protivno od onoga, to ti govori? Ta nalae se
jamano slabijima, da ine tetu jaemu!
- Zaista. Sokrate, to je posve jasno - ree Polemarh.
- Da, ako mu ti posvjedoi - prihvati Klitofon.
- to treba svjedoka? Ta sam Trazimah priznaje, da vladari
kadto nalau ono, stoje njima na tetu, a podlonici pravedno rade.
kad izvruju te zapovijedi.
- Trazimah, Polemare, ree, da je pravedno vriti zapovijedi
vladara.
- Ree i to, Klitofone, daje pravedno korist jaega. A kad je to
oboje rekao, priznao je opet, da jai kadto nalau slabijima i
podlonicima da ine njima tetu; a prema tome priznaju pravedno je
jednako tako teta jaega, kao i korist jaega.
- Ali pod koriu jaega miljae ono. to jai dri sebi korisnim -
ree Klitofon - to miljae da treba slabiji initi, i to nazivae
pravednim.
- Ali se nije tako govorilo - ree Polemarh.
- Nita zato, Polemare - rekoh ja - nego ako Trazimah sada tako
govori, neka bude tako.
Reci mi, Trazimae, jesi li tako htio okrstiti pravednost, daje
naime korist jaega ono, to se jaemu ini, bila ona korisna ili ne
bila Hoemo li rei, da tako govori?
- Nipoto; nego misli, da onoga, koji grijei, zovem jaim onda
kad grijei?
- Da, miljah, da to misli, kad si doputao, da vladari nisu bez
pogreke, nego da neto i grijee.

16
 - Sokrate, ti izvre rijei. Primjerice zove li ti onoga, koji grijei
kod bolesnika, lijenikom upravo po tome to grijei? Ili
raunateljem onoga, koji u raunu grijei, onda kad grijei, i s
obzirom na tu pogreku? Nego, mislim, mi se tako izrazujemo, daje
pogrijeio lijenik i raunatelj i uitelj itanja; ali nijedan, mislim, od
njih zapravo nikada ne grijei, dok je ono ime ga nazivamo. Zato da
tono reemo, kad ve i ti pazi na tonost u govoru, nijedan obrtnik
ne grijei. Jer koji grijei, grijei onda. kad ga ostavi znanje, ali tada
nije obrtnik. Zato obrtnik ili mudrac ili vladar, nijedan ne grijei u
svome poslu, iako se kae da je pogrijeio lijenik ili vladar. Takvim
dakle dri moj odgovor; ali najtonije je da vladar ne grijei, ukoliko
je vladar, da on, budui je bez pogreke, odreuje najbolje za one za
se, a da ih se podlonici trebaju drati; zato velim kao u poetku, daje
pravedno: raditi na korist jaega.
- Dobro, Trazimae - rekoh ja - tebi se ini da izvrem tvoje
rijei.
- Svakako.
- Misli da sam ti htio postaviti stupicu i da sam sa zlom
namjerom onako upitao?
- Znam dobro, da jesi; ali ti ne e nita pomoi. Jer niti moe
tvoja zla namjera meni tajnom ostati, niti bi me mogao iz zasjede
silom govora svladati.
- Blaenie, ne bih ni pokuao - rekoh ja. - Ali da nam se opet
tako ne dogodi, reci, u kome smislu shvaa vladara i jaega: kako se
obino veli ili strogo reeno onako, kako si upravo sada govorio, pa
e pravedno biti da slabiji radi za njegovu korist kao jaega.
- Mislim na vladara u ovom najtonijem smislu. Okrei i izvri
to, ako moe; nita te ne molim - ali zaista ne e moi.
- Misli da bih bio tako lud, te bih iao strii lava i izvrati rijei
Trazimahove?
- Sad si ipak pokuao, premda si i u tome nitko i nita!
- Dostaje toga - rekoh ja. - Nego mi reci, je li lijenik, u
najtonijem smislu rijei, o kome si upravo govorio, tecikua ili
vidar bolesnika? Misli samo na pravoga lijenika.
- Vidar bolesnika.
- to je s kormilarom? Je li pravi kormilar voda broda ili mornar?

17
 - Voa broda.
- Nita, mislim, ne treba na to paziti, to se nalazi na brodu; zbog
toga jo ga ne treba nazivati brodarom. Jer se ne zove kormilar po
tome, to plovi morem, nego po svom umijeu i to vodi brodove.
- Istina.
- to ne, svatko od njih imade kakve koristi?
- Svakako.
- Nije li umijee zato stvoreno, da svakome potrai i pribavi
korist?
- Jest, za to.
- Zar onda i svakome umijeu drugo neto koristi, a ne to, da
bude to savrenije?
- Kako to misli?
- Tako - rekoh ja - kad bi me zapitao, je li tijelu dosta biti tijelo ili
mu trebajo neega, rekao bih, da mu svakako jo treba. Zato i
postoji umijee lijeniko, koje smo sada spomenuli, budui daje
tijelo manjkavo i nije mu dosta, daje takvo; zato je stvoreno umijee
lijeniko, da tijelu namie, to mu koristi. Zar ti se ini daje to
pravo, to rekoh, ili nije?
- Pravo je.
-
Dalje: treba li samo lijeniko umijee, ili i koje drugo umijee,
nekakve posebne vrline, kao oi vid i ui sluh, te zato treba pokraj
njih jo nekakvo umijee, koje e se brinuti i namicati, to njima
koristi? Zar i u samom umijeu ima i neki nedostatak i zar svakome
umijeu treba drugo umijee, koje e se brinuti za ono, to prvome
koristi, i zar tom umijeu, koje e se o tome brinuti, treba opet drugo
slino umijee, i tako do beskraj-nosti? Ili e umijee samo za se
spoznati, to mu koristi? Ili ne treba ni sebe ni drugoga umijea, da
se brine o tome, to koristi protiv njegovih nedostataka, jer ono nema
nikakve ni nevolje ni pogreke, niti mu pripada traiti korist za drugo
osim za ono, za to postoji; ono je kao pravo umijee neoteeno i
itavo, bez potrebe za iim drugim, dakako dotle, dok je upravo ono,
to jest. Pomisli samo na najtoniji smisao umijea; je li tako ili nije0
- ini se da jest.
- Ne brine se, dakle, umijee lijeniko za svoju vlastitu korist,
nego za korist tijela.

18
 - Da.
- Ni umijee odgajanja konja za sebe nego za konje, ni ijedno
drugo umijee za sebe, jer mu i ne treba, nego za ono, za to postoji.
- Tako se ini.
- Ali, Trazimae, umijea vladaju i jaa su od onoga, za to
postoje.
Pristade na to, ali jedva jedvice.
- Dakle nijedno se znanje ne brine i ne nalae korist jaega, nego
korist slabijega i podlonika svojega.
Pristade napokon i na to, makar seje htio o tome prepirati. A kad
je pristao, rekoh ja:
- to ne, i nijedan lijenik kao lijenik nema pred oima korist
svoju lijenikovu, nego bolesnikovu? Jer mi smo se sloili, daje
lijenik u pravom smislu rijei nadziratelj bolesnika a nije tecikua;
ili se nismo sloili?
Ree, da jesmo.
- to ne, da je i pravi kormilar nadziratelj brodara, a nije mornar?
I to je priznao.
- Ne e dakle takav kormilar i nadziratelj imati na umu i nalagati
korist za sebe, kormilara, nego za brodare i podlonike.
Jedva pristade.
- Dakle, Trazimae - rekoh ja - nijedan drugi vladar kao vladar
nema na pameti i ne nalae svoju korist, nego korist onih.
nad kojima vlada i za koje radi; i sve, to govori i ini, govori i ini
tako, da pazi na njih, na njihovu korist i na to, to njima pripada.
Kad smo u govoru dotle doli i kad je svima oito bilo, da se
odreenje pravednosti u protivno izvrnulo, Trazimah, mjesto da
odgovori, ree:
- Reci mi, Sokrate, ima li dadilju?
- emu? - rekoh ja - ne bi li bolje bilo da odgovara nego da tako
pita?
- Kad te ostavlja balava i ne eli te useknuti, premda je potrebno:
ti jo ne razlikuje ovce od ovara.
- Ta zato upravo?
- Zato, to misli da se ovari ili govedari brinu za dobro ovaca
ili goveda, i da oni na neto drugo paze, dok ih tove i goje, nego li na

19
dobro svoje i svojih gospodara! Pa i vladari u gradovima, oni, koji su
zaista vladari, misli da kako drukije misle o svojim podanicima, a
ne onako, kako bi netko o ovcama mislio, i da se oni nou i danju za
drugo neto brinu, a ne o svojoj koristi! I tako si daleko od pojma o
pravednom i pravednosti i o nepravednom i nepravednosti, te ne
zna, da je pravednost i pravedno uistinu tue dobro, korist jaega i
vladajueg, a vlastita teta podlonika i sluge, dok je s
nepravednou upravo protivno. Zar ne zna, da vladar vlada nad
pravim budalama i pravednicima, a podlonici koriste njemu kao
jaemu i sluei njemu usreuju njega a nipoto sebe. Treba biti na
istu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na
teti. Ponajprije u poslovnom ivotu: gdje god ljudi u zajednicu
stupe, nigdje ne nalazimo, da pravednik kod razvrgnua zajednice
vie dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dunostima prema
dravi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga
imutka vie prinosi, a nepravednik manje; kad se to dobiva, jedan ne
dobiva nita, a drugi mnogo. Ta i onda, kad jedan i drugi kakvu
javnu slubu obavlja pravedniku, ako nita drugo, kua nazaduje radi
zanemarivanja privatnih poslova, a od drave ne vue nikakve
koristi, jer mu to zabranjuje pravednost; k tomu se zamjerava svojti i
znancima, kad im ne e nita pomagati protiv prava. Kod
nepravednika je sve protivno od toga; mislim naime na takvog, o
kome upravo sada govorah: koji bi mogao stei velike prihode. Zato
ga ogledaj, ako hoe suditi, koliko njemu samome vie koristi biti
nepravedan nego li pravedan. A spoznat e najlake, ako doe do
najsavrenije nepravde! Nepravednik je tu najbla-eniji, a najbjedniji
su oni, kojima se krivo uini ili koji ne bi htjeli krivo initi. To je
tiranija, silnitvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav
mah tue posveeno, boje, privatno i dravno. Za svaki pojedini
takav zloin, kad se otkrije, krivac trpi kaznu i najveu sramotu;
zloince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi, provalnicima,
otimaima i lopovima. Ali kada tko dravljanima otme imovinu i
povrh toga njih same kao roblje sebi podloi, mjesto onih sramotnih
imena naziva se sretan i blaen ne samo od dravljana, nego i od
stranaca, koji za njega uju, daje inio svu nepravdu. Jer se ne
napada nepravda zato to se ovjek boji da e je poiniti, nego to se

20
boji da e je morati trpjeti. Tako, Sokrate, dovoljno jasno proizlazi da
je nepravda jaa, slobodnija i silnija od pravednosti, i kako u poetku
govorah, pravednost je korist jaega, a nepravednost je vlastit probi-
tak i korist.
To rekavi htjede Trazimah otii, oblivi nae ui obilnim i dugim
govorom kao to sluga izliva vodu. Ali mu ne dadoe nazoni otii,
nego ga prinudie, da ostane i dade dokaz za ono, stoje rekao. Pa i ja
ga sam zamolih i rekoh:
- Boanski Trazimae, takav si nam govor odrao, a hoe otii,
prije nego nas dovoljno poui ili od nas uje, je li tako ili nije? Ili
misli, da govori o neznatnoj stvari, a ne o nainu ivljenja, kojim bi
svaki od nas najkorisnije ivio?
- Ta zar ja drukije mislim? - ree Trazimah.
- ini se - rekoh ja - da za nas nita ne mari i ne misli o tome,
hoemo li ivjeti gore ili bolje, ne znajui ono to ti veli da zna.
Nego, dobriino, daj nam to razjasni; ne e ti biti na zlo, to god
dobro uini nama ovolikima. Jer ja ti evo za sebe kaem, da ne
vjerujem i ne mislim, da bi nepravednost bila korisnija od
pravednosti, ni onda, ako joj se sve doputa i ne brani initi to hoe.
Nego, dobriino, neka netko bude nepravedan, neka moe initi
krivo, bilo potajno bilo silom, ipak mene to ne uvjerava, da je to od
pravednosti korisnije. Tako se moda i drugome komu od nas
priinja, ne samo meni. Zato nas uvjeri, blaenie, dovoljno, da ne
mislimo pravo, dok pravednost vie cijenimo od nepravde.
- A kako da te uvjerim? Ako te nije uvjerilo ono, to upravo sada
govorah, to jo da ti uinim? Ili da ti svoj govor metnem u duu?
- Nemoj, tako ti Zeusa - rekoh ja. - Nego ponajprije ostaj kod
toga, to ree, ili ako mijenja, mijenjaj otvoreno i ne zavaravaj nas.
A sada, Trazimae, dajo ogledamo ono, to prije ree; uvia da si
isprva odreivao pojam pravoga lijenika, a kasnije si mislio, da ti ne
treba vie tono paziti na to kod pravoga pastira, nego da on kao
pastir, tovei ovce, ne pazi na njihov boljitak, nego na dobar zalogaj
kao kakav gost ili gostitelj ili opet na prodaju, kao tecikua, a ne kao
pastir. Ali umijeu pastir-skome jamano nije do drugoga ega stalo
nego do dobrobiti povjerenog stada. Jer za samo umijee pastirsko
jamano ne treba nita vie, dok je to ono, to treba biti. Tako upravo

21
miljah da nam treba priznati kako svaka prava vladarska djelatnost
trai dobrobiti ni za to drugo nego za one, nad kojima vlada i za
koje se brine, pa isticala se ta djelatnost u dravnom ili privatnom
ivotu. A ti misli da vladari, u pravom smislu te rijei, u dravama
svojevoljno vladaju?
- Ne mislim nego dobro znam.
- Ali, Trazimae, ne vidi li, da ostale javne slube nitko ne
obavlja svojevoljno, nego trai plau, drei da ta djelatnost ne e
biti na korist imatelju vlasti nego podlonicima? Jer, reci mi samo
ovoliko: ne razlikujemo li svagda umijea prema raznolikom
sadraju njihovih djelatnosti? I ne odgovaraj, blaenie. protiv svoga
miljenja, kako bismo neto postigli.
- Da, time ih razlikujemo.
- to ne, svako nam i osobitu neku korist daje, a ne samo
openitu, primjerice lijenitvo zdravlje, kormilarenje sigurnu
plovidbu, i ostala tako?
- Svakako.
- to ne, i umijee teenja zarade? Jer to je njegova sposobnost.
Ili ti moda jednakim dri i lijeniko i kormilarevo umijee? Ili,
ako ve hoe tono odreivati, kako si sam rekao, ne zove odmah
radi toga umijee kormilarevo lijenitvom, ako tko kao kormilar
postaje zdrav time, to mu koristi ploviti po moru?
- Nipoto.
- Ne zove, mislim, ni umijee teenja lijenitvom zato, ako je
tko stjeui novce zdrav i io?
-Nipoto.
- A dalje, zove li lijenitvo umijeem stjecanja, ako tko kao
lijenik zasluuje novce?
-Ne.
- to ne, priznali smo, da svako umijee donosi svoju osobitu
korist?
- Neka bude.
- Dakle je oito, da svi obrtnici onu korist, stoje svi jednako
postizavaju, postizavaju po neem ime se svi jednako slue uz svoje
posebno umijee.
- ini se.

22
 - A kaemo, da obrtnici imaju korist stiui novce odatle, to se
slue i umijeem teenja.
Jedva pristade na to.
- Dakle ne dolazi svakome od njegova umijea ta korist, naime da
stjee novce, nego ako tono ogledamo, lijenitvo stvara zdravlje, a
umijee teenja teenje; graditeljstvo kuu, a novanu nagradu
umijee teenja, koje ga prati; tako i sva ostala umijea: svako
obavlja svoj posao i donosi onu korist, koja lei u njegovom biu. Ali
ako k umijeu ne pridolazi novana nagrada, ima li obrtnik kakvu
korist od samoga umijea?
- ini se da nema.
- Zar si ne koristi onda, kad besplatno radi?
- Mislim, da ne koristi.
- Dakle je, Trazimae, toliko jasno, da nijedno umijee ni
vladarska djelatnost ne koristi sebi nego, to smo davno prije rekli,
priprema i brine se za korist podlonika, gledajui na njegovu korist
kao na korist slabijega, a ne na korist jaega. Upravo zato i malo
prije, mili Trazimae, govorah, da nitko ne e svojevoljno preuzeti
kakvu javnu slubu i popravljati i ublaivati tude zlo, nego trai
plau, i to zato, to onaj koji hoe svoju slubu dobro, to jest prema
umijeu obavljati, nikada ne radi za svoj boljitak, nego za boljitak
podlonika. Upravo zato, kako se ini, treba onima, koji bi htjeli
vriti javne slube, pripadati nagrada bilo u novcu bilo u asti, ili
kazna, ako ne e da preuzmu danu im slubu.
- Kako to misli, Sokrate? - ree Glaukon. - Jer one dvije nagrade
znam, ali nisam razumio, kakvu kaznu misli i kako sije uvrstio s
plaom u isti red.
- Dakle ne zna za nagradu, za kojom najestitiji tee, kad god
hoe vriti javne slube. Ili ne zna, da se elja za astima i novcem
smatra i jest sramota?
- Znam - ree.
- Zato dakle - rekoh ja - dobri ne ele vladati ni radi novca ni radi
asti. Jer niti su voljni otvoreno primiti plau za vladanje pa se zvati
plaenici, niti kao vladari sami potajno uzimati pa se zvati lopovima.
A nisu opet voljni ni radi asti, jer nisu astoljubivi.

23
Zbog toga ih treba prisiliti i kazniti, ako se hoe da vladaju: odatle je,
ini se, postalo sramotno ne ekati na prinudu nego svojevoljno ii
vriti javne slube. A najvea je kazna, ako tko sam ne eli vladati,
to, da tad vlada gori. Radi toga straha, ini mi se, vladaju estiti, kad
god vladaju; oni prihvaaju javne slube ne ekajui od tog kakvo
dobro ni uivanje, nego prihvaaju to kao neto nuno, budui da ne
znaju boljih ni jednakih sebi, kojima bi vladu povjerili. Jer kad bi
bila drava od dobrih ljudi, ini se, otimali bi se oni da ne vladaju,
kao to se sada bore da vladaju; tada bi postalo oito, da doista pravi
vladar nije stvoren zato da se brine oko svoje koristi, nego oko koristi
podlonika. Zato bi svatko pametan volio imati korist od drugoga,
nego se muiti za tudu korist. Stoga ja nikako ne doputam
Trazimahu, daje pravednost korist jaega. Nego o tome emo i
kasnije jo govoriti, mnogo mi se znatnije ini, to Trazimah sada
veli: daje ivot nepravednika bolji nego ivot pravednika. Koji dakle
ivot voli ti, Glaukone, i kako ti se ini, daje istinitije rei?
- Ja velim daje korisniji ivot pravednika.
- uo si kolika je netom dobra spomenuo Trazimah za ivot
nepravednika?
- uo sam, ali ne vjerujem.
- Hoe dakle, da ga uvjerimo, ako kako uzmognemo, da ne
govori istinu?
- Ta kako ne u?
- Ako dakle ponemo protivno, te stanemo drati govor protiv
njegova govora o tome, kako je opet to dobro, ako je ovjek
pravedan, pa opet on pa mi, trebat e brojiti i mjeriti dobra, koja
spominjemo i jedni i drugi, i onda e nam trebati sudaca koji e
presuditi. Ali ako budemo kao netom razmotrili to u meusobnom
razgovoru, sami emo biti ujedno suci i govornici.
- Svakako - ree.
- Kako dakle hoe? - rekoh ja.
- Tako, kako ree.
- Hajde dakle, Trazimae, - rekoh ja - odgovori nam od poetka:
veli, da je savrena nepravda korisnija od savrene pravednosti?
- Svakako velim, a naveo sam i zato.

24
 - Hajde dakle, kako o njima veli: jednu od njih jamano naziva
krepou a drugu zloom?
- Ta kako ne!
- to ne, pravednost krepou a nepravdu zloom?
- Zar ba tako, najdrai moj, kad ve i velim, da nepravda koristi
a pravednost da ne koristi!
- Nego to onda?
- Protivno.
- Zar pravednost naziva zloom?
-Ne, nego veoma dobroudnom glupou. -Nepravdu
dakle naziva zloudnou?
- Ne, nego razumnou.
- Zar ti se ini, Trazimae, da su nepravednici i razboriti i
kreposni?
- Dakako, ako mogu savreno krivo initi, ako mogu sebi
podlagati drave i narode! A ti moda misli, da govorim o
kesokradicama? Korisno je dodue i to, ako se ne dozna, ali nije
vrijedno spomena, u poredbi s onim, o emu upravo sada govorah.
- Znam zaista, to tim hoe rei; ali se udim, to nepravdu
vrsta medu krepost i mudrost, a pravednost u protivno.
- Ali ipak tako vrstam.
- To je jo otrije, prijatelju, i nije vie lako znati to bi ovjek
rekao. Jer da veli, da je nepravda korisna ali da je porona ili
sramotna, kao to priznaju neki drugi, mogli bismo neto rei, kako
se obino govori; ali sada je oito da e rei, kako je nepravda i
lijepa i jaka, i da e joj sve opet pridjenuti, to mi pridijevasmo
pravednosti, kad si se ve usudio uvrstiti je medu krepost i mudrost.
- Posve istinito nasluuje moje misli.
- Ali se ipak ne smijem ustruavati, nego u protiv tvoje tvrdnje
ii i razmotriti je, dokle god mislim, da govori upravo ono to
misli. Jer meni se sada, Trazimae, ini, da se nipoto ne ali, nego
da govori ono, to ti se ini daje istina.
- A to ti je stalo do toga, ini li se meni ili ne ini? Zato ne
pobija tvrdnje?
- Nita-rekoh ja-nego kuaj mi jo ovo odgovoriti: ini li ti se, da
bi pravednik htio od pravednika u neemu vie imati?

25
 - Nikako; ta ne bi tada bio uljudan i dobroudan.
- A u pravednom djelu?
- Ni u pravednom djelu?
- A od nepravednika bi htio vie imati i smatrao bi to pravednim,
ili ne bi smatrao pravednim?
- Smatrao bi i htio bi, ali ne bi mogao.
- Ali ne pitam to, nego ne eli li pravednik od pravednika vie
imati, i ne e, a od nepravednika hoe?
- Pa, tako je.
- A to nepravednik? Zar eli pravednika nadmaiti i u
pravednom djelu?
- Ta kako ne, kad on eli u svemu vie imati.
- to ne, nepravednik e i od nepravednika i u nepravednom djelu
htjeti vie imat i nastojat e, da sam od svih najvie dobije?
- Jest tako.
- Ovako dakle kaimo: pravednik ne eli nadmaiti sebi
jednakoga, nego nejednakoga, a nepravednik i sebi jednakoga i
nejednakoga.
- Izvrsno si rekao.
- A nepravednik je razborit i vrstan, a pravednik ni jedno ni
drugo.
- 1 to je dobro.
- to ne - rekoh ja - nepravednik je prema tome nalik na razborita
i vrsna ovjeka, a pravednik nije nalik?
- Ta kako ne e biti takav nalik na ove, a drugi nenalik0
- Lijepo; svaki je od njih, dakle takav kao oni. na kakve je nalik.
- Naravno.
- Neka, Trazimae! Zove nekoga glazbenim a drugoga
neglazbenim ovjekom?
-Da.
- Koji od njih razumije glazbu, a koji je od njih ne razumije9
- Jamano glazbeni ovjek razumije glazbu, a neglazbeni ne
razumije.
- to ne, i vrsnim je u tome, u emu je razborit, a nevaljalim, u
emu je nerazborit?
-Da.

26
 - Isto i kod lijenika, zar ne?
- Jest, tako.
- ini li se dakle tebi, izvrsnie, da bi koji glazben ovjek,
ugaajui liru, htio ili elio, nadmaivati drugoga glazbenog ovjeka
u pritezanju i otputanju ica?
- ini mi se, ne bi.
- Ali bi htio bolje od neglazbena ovjeka?
- Bez sumnje.
- to bi lijenik, bi li htio, kad propisuje propise o jelu i piu,
nadmaiti drugog lijenika ili metodu lijeenja?
-Nipoto.
- A nelijenika i nelijeenje? -Bi.
- Gle, na kojem god se podruju radilo, bi li ikoji strunjak htio
nadmaiti, bilo u djelu bilo u govoru, drugoga strunjaka. Ne bi li on
u istom poslu isto htio kao onaj, koji je njemu jednak?
- Ta moda je nuno da tako bude.
- A to nestrunjak? Ne bi li jednako htio nadmaiti strunjaka i
nestrunjaka?
- Moda.
- A strunjak je mudar?
- Jest.
- Mudrije vrstan?
- Jest.
- Dakle vrsni i mudri ne e htjeti nadmaiti jednakoga, a
nejednakoga i protivnoga hoe?
- ini se.
- A zli i neuki htjet e i jednakoga i protivnoga?
- ini se.
- to ne. Trazimae - rekoh ja - nepravednik hoe da nadmauje i
nejednakoga i jednakoga? Ili nisi tako govorio?
- Jesam.
- A pravednik ne e htjeti nadmaiti jednakoga, nego samo
nejednakoga?
-Da.
- Dakle je - rekoh ja - pravednik nalik na mudra i dobra a
nepravednik na zla i neuka?

27
 - ini se.
- A sloismo se, daje svaki takav, na kakva je nalik.
- Da, sloismo se.
- Dakle nam se pravednik pokazao dobar i mudar, a nepravednik
neuk i zao.
Trazimah priznade sve to, ne onako lako, kako ja sada govorim,
nego uz natezanje i s mukom, znojei se izvanredno, budui da je
ljeto bilo; tada i vidjeh po prvi puta kako se Trazimah crveni. Kad se
dakle sloismo, daje pravednost vrlina i mudrost, a nepravda zloa i
neukost, rekoh ja:
- Dobro, to je u redu. Ali dalje rekosmo, daje nepravda i jakost,
ili se ne sjea, Trazimae?
- Sjeam se-ree on-ali nisam sasvim sporazuman s onim. to
sada govori, i mogao bih o tome dosta rei. Ako bih dakle govorio,
dobro znam, da bi me nazvao pukim govornikom; zato ili daj da
reem, koliko hou, ili ako hoe pitati, pitaj, a ja u ti kao bakama,
kad priaju prie, dobaciti "dobro" i kimanjem povlaivati ili
nepovlaivati.
- Nipoto protiv svoga mnijenja - rekoh ja.
- Prema tvojoj elji, kad mi ve ne da govoriti; a to jo hoe?
- Ne u nita, tako ti Zeusa - rekoh ja - nego ako e ve tako
initi, ini, a ja u pitati.
- Pitaj dakle.
- Pitam dakle to i maloprije, da bismo redom ili dalje, kakav je
odnos pravednosti prema nepravdi. Tvrdi se, da je nepravda monija
i jaa od pravednosti; ali ako je zaista pravednost mudrost i vrlina,
lako e se, mislim, pokazati i monija od nepravde, kad je ve
nepravda neukost. Svakome je to sad jasno, ali ja, Trazimae, ipak ne
elim to tako jednostavno prihvatiti, nego pokuati obrazloiti. Ti bi
rekao, da ima nepravednih drava i da nastoje nepravedno druge
drave sebi podvrgnuti i podloiti, a mnoge i imadu sebi podloene?
- Ta kako ne? To e najbolja i savreno nepravedna i initi
najvie.
- Razumijem - rekoh - daje to bio tvoj govor; ali ovo pitam zbog
toga, hoe li drava, koja postaje jaa od druge drave, bez
pravednosti postii tu mo ili je za to potrebna pravednost?

28
 - Ako je pravednost mudrost, kako si ti netom govorio, potrebna
je pravednost; a ako je onako, kako ja govorah, nepravednost.
- Vrlo mije milo, Trazimae - rekoh ja - to ne e samo da
kimanjem povlauje, nego i veoma lijepo odgovara.
- Ta ugaam ti.
- Dobro to ini; nego mi dakle i dalje ugaaj te odgovori: misli
li, da bi drava ili vojska ili razbojnici ili lopovi ili koja druga
druba, koja eli zajedniki nepravedno neto uiniti, mogla to
uiniti, ako bi lanovi inili krivo jedan drugome?
- Nipoto.
- A to, ako ne bi krivo inili jedan drugom, ne bi li onda prije
mogli zajedniki djelovati?
- Svakako.
- Jer nepravda, Trazimae, uzrokuje meusobno razdor, mrnje i
borbe, a pravednost slogu i prijateljstvo; zar ne?
- Neka bude, da se s tobom ne prepirem.
- Dobro to ini, izvrsnie; nego reci mi ovo: ako je posao
nepravde sijati mrnju, gdje god se nade, zar ona ne e. kad se nae i
kod slobodnih i kod robova, prouzrokovati da se oni mrze i da se
bune i da budu nesposobni zajedniki jedni s drugima raditi?
- Svakako.
- A ako se nae meu dvojicom, ne e li se oni prepirati i mrziti i
neprijatelji biti ijedan drugome i pravednima? .
- Hoe.
- A ako se dakle, divotnie, nepravda nade u jednome ovjeku,
zar e moda izgubiti svoju mo? Ili e je jednako tako imati i tada?
- Neka je ima jednako tako.
- A njezina je mo svagdje, gdje se nae, bilo u kakvoj dravi,
bilo u plemenu, bilo u vojsci, bilo u emu god drugome, ponajprije,
da dovodi do razdora i prepirki i prema tome onemoguuje
zajedniku djelatnost, a zatim da je sve mrsko i samom sebi i svemu
stoje protivno, pa prema tome i pravednome? Nije li tako?
- Svakako.
- Dakle i onda, kad se nae kod jednog ovjeka, sve e posljedice
pokazivati, za to je stvorena: ponajprije e ga onesposobiti, da ne

29
moe djelovati radi bune i nesloge u sebi, a zatim e uiniti da bude
mrzak i sam sebi i pravednima. Zar ne?
-Da.
- Pravedni su i bogovi, prijatelju?
- Neka budu.
- Nepravednik e dakle, Trazimae, i bogovima mrzak biti.
pravednik mio.
- Slobodno uivaj u pobjedi; ja ti ne u braniti, da se prisutnima
ne zamjerim.
- Hajde dakle - rekoh ja - da potpuno uivam u pobjedi, pa
odgovaraj kao i do sada. Da su pravednici i mudriji i bolji i
sposobniji za rad, a nepravednici da nisu sposobni nita zajedniki
uraditi - nego da ne velimo uprav isto ni za one nepraved-nike, koji
su neto zajedniki jedni s drugima s uspjehom uradili -ta ne bi se
ustezali jedni napasti druge, da su posve nepravedni, ve je oito u
njima moralo biti neto pravednosti, koja im nije dala initi krivo
jedni drugima, kao onima protiv kojih su ili i radi kojih su radili
ono, to su radili; to im je pomoglo, da su se kao napola opaki i
napola nepravedni zajedniki dali na nepravedna djela - jer oni, koji
su sasvim opaki i potpuno nepravedni, oni su i raditi potpuno
nesposobni - da je to dakle tako, a ne onako, kako si ti isprva tvrdio,
razumijem. Ali treba sad vidjeti, to smo nadalje htjeli razmotriti,
ive li ti pravednici i bolje i jesu li sretniji od nepravednih. Po
onome, to smo rekli, ini se sada, da jesu - barem, kako ja mislim;
ali ipak treba to jo bolje pogledati. Jer nije govor o emu god, nego
o tome, kako treba ivjeti
- Dakle razmotri.
- Hou - rekoh ja. - Reci mi: ini li ti se, da ima konj neki posao?
-Da.
- Razumijemo li dakle pod poslom konja ili to drugo ono, to se
njime ili jedino ili najbolje moe uiniti?
- Ne shvaam te.
- Ili ovako: bi li im drugim vidio nego li oima?
- Nipoto.
- A dalje, bi li im drugim uo nego li uima?
- Nikako.

30
 - to ne, pravo bismo rekli, da su to poslovi za ui i oi?
- Svakako.
- to dalje, bi li mladicu loze odrezao bodeom i noem i im
drugim?
-Da.
- Ali niim, mislim, ne bi tako lijepo, kao srpom za to
napravljenim.
- Istina.
- Zar ne emo rei, daje to njegov posao?
- Da, rei emo.
- Sada bi dakle, mislim, bolje razumio, to netom pitah: nije li
posao svake stvari ono, to se njome ili jedino ili bolje nego ostalima
urauje.
- Ta razumijem i ini mi se, daje to posao svake stvari.
- Idemo dalje - rekoh ja. - to ne, svaka stvar, za koju je odreen
neki posao, ima i vrlinu? Ali vratimo se na iste primjere. Oi imaju
posao?
- Imaju.
- Zar imaju oi i vrlinu?
- Imaju i vrlinu.
- A ui, imaju li one posao? -Da.
I vrlinu?
- Da, i vrlinu.
- Kako je sa svim ostalim predmetima, nije li jednako tako?
- Jest tako.
- Pazi sada! Zar bi oi ikada svoj posao lijepo obavile, kad ne bi
imale svoju vlastitu vrlinu nego mjesto vrline porok?
- Kako i bi? Jer moda misli sljepou mjesto vida?
- Ne pitam, kako se zove ta njihova vrlina, nego samo hoe li
neto, to radi, svoj posao obavljati vrlinom svojom lijepo, a bez nje
zlo.
- To govori kako treba.
- to ne, i ui e, liene svoje vrline, zlo obavljati svoj posao?
- Svakako.
- A to vrijedi dakle i za sve ostalo?
- Meni se ini.

31
 - Hajde, dakle, nakon toga ovo razmotri. Dua ima nekakav
posao, koji ne moe obaviti nikoji drugi organ; primjerice ovo:
upravljati, vladati, savjetovati i sve slino; bismo li to emu drugome
dodijelili ili dui, i rekli, daje to njoj svojstveno?
-Niemu drugome.
- to emo pak rei za ivot? Daje posao due?
- Da, sasvim sigurno.
- to ne, tad emo rei, da dua ima i nekakvu vrlinu? -Da.
- Zar e onda ikada, Trazimae, dua moi lijepo obavljati svoje
poslove bez svoje vlastite vrline. Ilije to nemogue?
- To je nemogue.
- Nuno dakle bez svoje vrline dua zlo vlada i upravlja, a s njom
sve to dobro radi.
- Nuno.
- to ne, priznali smo, da je pravednost vrlina due, a
nepravednost porok?
- Ta priznali smo.
- Dakle e pravedna dua i pravedan ovjek dobro ivjeti, a
nepravedan zlo.
- ini se, prema tvom razlaganju.
-A koji dobro ivi, blaen je i sretan, a koji ne ivi tako, nije.
- Naravno.
- Pravednik je dakle sretan, a nepravednik nesretan.
- Neka bude.
- Ali nesretan biti nije korisno, a sretan biti jest.
- Ta kako ne?
- Nikada dakle, blaeni Trazimae, nije korisnija nepravda od
pravednosti.
- To ti dakle neka bude, Sokrate, gozba na svetak Bendidin.
- Od tebe spremljena, Trazimae, kad si mi se udobrovoljio i
prestao se ljutiti. Ipak se nisam lijepo gostio, svojom krivnjom, a ne
tvojom. Kao to sladokusci grabe i kuaju svako novo jelo koje se
donosi, prije nego se dovoljno nauiju predanjega, tako mi se ini i
za mene. Prije nego smo nali ono, to isprva razmotrismo, to jest
stoje pravednost, pustio sam to, te sam stao istraivati, je li
pravednost zloa i neukost, ili mudrost i vrlina. Kad se opet kasnije

32
ustvrdilo, daje korisnija nepravda od pravednosti, nisam se mogao
suzdrati, a da ne prijeem na to. Zato mi se sada dogodilo, da iz
toga naeg razgovora nita ne znam. Jer kad ne znam, to je
pravednost, teko u znati, je li ona kakva vrlina ili nije, je li onaj,
koji je ima, nesretan ili sretan.

DRUGA KNJIGA

KAD sam to rekao, miljah, da sam s raspravljanjem gotov, 3'.

ali, kako se ini, to bjee istom poetak. Jer Glaukon je uvijek i u
svemu veoma junaan, pa i tada se ne htjede zadovoljiti time, to je
Trazimah sustao, nego ree:
- Sokrate, hoe li nas samo prividno ili uistinu uvjeriti, daje na
svaki nain bolje biti pravedan nego nepravedan?
- Volio bih, uistinu, kad bi bilo do mene - odgovorih.

33
 - Tad ne postie ono, to bi htio. Jer reci mi: zar se tebi ini, da
ima dobara, koje bismo htjeli imati ne radi posljedica nego radi
samih njih, primjerice radost i sve one naslade, koje nisu tetne i od
kojih u kasnije vrijeme nita drugo ne nastaje, osim radosti onome,
tko ih ima.
- Meni se tako nekako ini - rekoh ja.
- A dalje, dobra, koja volimo i same po sebi i radi posljedica,
primjerice miljenje, vid, zdravlje; te volimo jamano iz oba razloga?
- Da - rekoh.
- A vidi i treu vrstu dobara, u koju ide vjebanje tijela, traenje
lijeka u bolesti, lijeenje i drugi struni poslovi, to je rekli bismo ih
htjeli imati, nego samo radi nagrade i ostaloga, to otale dolazi.
- Ima zaista - rekoh - i ta trea vrsta.
- U koju vrstu dakle stavlja pravednost?
- Ja mislim, u najljepu: to treba voljeti i samo po sebi i radi 3
posljedica onaj. koji hoe sretan biti.
- Ali se tako ne ini veini; oni je stavljaju u neugodnu vrstu,
koju treba obavljati radi nagrade i slavnoga glasa, ali koja je sama po
sebi i zbog toga nepoeljna.
- Znam - rekoh ja - da se tako ini, i Trazimah je kao takvu davno
kudi, a hvali nepravdu; ali ja sam, kako se ini, neuk ovjek.
- Hajde dakle i mene uj, hoe li ti se kao i meni initi. Jer ini mi
se daje Trazimah od tebe prije reda kao zmija opinjen, a meni se ne
svia dokaz zajedno i drugo; elim naime uti, stoje jedno i drugo,
pravednost i nepravda, kakvu mo imaju samo po sebi i to prave od
ljudske due, a nagrade i posljedice da pustimo s mirom. Ako ti je s
voljom, ponovit u Trazimahovu tvrdnju, pa u najprije rei to
obino kau da je pravednost, i odakle je nastala; drugo, pokazat u,
daje svi vre protiv volje kao neko nuno zlo; a tree, da to pravo
ine, jer kako kau, mnogo je toboe bolji ivot nepravednika nego
pravednika. Noja, Sokrate, nipoto tako ne mislim, ali sam se smeo i
ogluio sluajui Trazimaha i nebrojene druge, a obranu pravednosti,
da je bolja od nepravde, nisam jo ni od koga uo, kako bih htio. A
elim uti, da se pohvali sama po sebi. Mislim, da bih najprije od
tebe to uo. Zato u svom silom pohvaliti nepravedni ivot, i tako ti

34
pokazati, kako opet hou i tebe uti da nepravdu kudi, a pravednost
hvali. Nego gledaj je li ti tako pravo?
- Vie nego ita - rekoh ja. - Jer o emu bi itko pametan radije
govorio i sluao?
- Prekrasno govori; i to sam prvo obeao rei, to uj: bit i
podrijetlo pravednosti. Kau, da je od prirode dobro initi nepravdu a
zlo trpjeti nepravdu, ali daje vee zlo kad se nepravda trpi, nego
dobro, kad se nepravda ini. Zato kad ljudi kuaju oboje, onda se
onima, koji ne mogu nepravdu od sebe odbijati a drugima ju initi,
ini korisnije meusobno se nagoditi, da ne e nepravdu ni initi ni
trpjeti. Zbog toga su, kau, upravo i poeli postavljati sebi zakone i
nagodbe, i stoje tako naloeno, to su nazvali zakonom i pravom. To
je dakle postanje i bitnost pravednosti; ona je u sredini izmeu
najveega dobra, naime ako tko nepravdu ini i ne biva kanjen, i
najveega zla, ako tko trpi nepravdu, a ne moe se osvetiti;
pravednost, kao sredinu obojega, vole ne kao dobro nego kao stvar
vrijednu onda, kad nije mogue nepravdu initi. Jer onaj, koji to
moe initi i koji je pravo muevan, nikada se ni s kim ne bi nagodio,
da nepravdu ne e ni initi ni trpjeti; ta bio bi lud. To je dakle,
Sokrate, i takva je, kako kau, priroda i podrijetlo pravednosti.
A da i oni, koji ine pravednost, to ine nerado i samo zato, to ne
mogu nepravdu initi, najbolje bismo razabrali iz sljedeeg primjera:
da damo jednome i drugome, i pravedniku i nepravedniku, slobodu
da ini to hoe, pa da pratimo i gledamo, kamo e jednoga i drugoga
elja vui. Doista bismo zatekli pravednika, da ide onamo, kamo i
nepravednik; jer po prirodi tei svako bie za moi, kao za neim
dobrim, ali ga zakon silom navraa, da potuje jednakost. A bila bi
sloboda, koju mislim, poglavito ovakva: kad bi oni dobili mo, kakvu
kau daje nekada dobio Gigo, praotac lidijskoga kralja. On je bio
pastir u slubi tadanjega kralja lidijskoga; jednog se dana, tako kae
pria, poslije velikog nevremena i potresa raspukla zemlja i nastao
ponor ba na mjestu, gdje je pasao. Kad on to opazi, zaudi se i sade
dolje te pored drugih udesa priaju, da je vidio uplja mjedena konja
s vratacima. Kad je na njih zavirio, vidio je unutra mrtvaca, kako
mu se priinilo, veih razmjera od obina ovjeka; on nije nita imao
nego na ruci zlatan prsten. Pastir gaje skinuo i iziao. Kad su se

35
pastiri po obiaju sakupili, da na koncu mjeseca jave kralju o
stadima, doe i on s prstenom. Dok je s ostalima sjedio sluajno je
okrenuo zarez prstena prema nutarnjoj strani ruke, a nato je postao
nevidljiv onima, koji su kraj njega bili, i oni su o njemu razgovarali,
kao daje otiao. On se udio, opet se prstena dotaknuo i okrenuo je
zarez van, i nato je postao vidljiv. Opazivi to, iskuavae prsten, ima
li tu mo, i zaista: kad je zarez unutra okretao, postajae nevidljiv, a
kad ga okretae van, vidljiv. Brzo mu je iza tog otkria uspjelo, da
bude meu glasnicima, koji su ili kralju. Kad doe na dvor, zavede
njegovu enu, navali s njom na kralja, ubije ga i prisvoji sebi vladu.
Kad bi se dakle nala dva takva prstena, pa bi jedan nataknuo
pravednik, a drugi nepravednik, nitko, ini se, ne bi bio tako
nesalomivo vrst, da bi ostao kod pravednosti i htio uzdravati se i ne
dirati u tue, kad bi mogao i s trga bez straha po volji uzimati, i u
kue zalaziti pa ljubiti ene po volji, i ubijati i iz tamnice po volji
oslobaati, te ostalo raditi kao bog meu ljudima. Tako ne bi nita
drukije radio od nepravednika, pa bi obadva ili istim putom. To bi
svatko uzeo za velik dokaz, da nitko nije svojevoljno nego pod silu
pravedan, budui da pravednost pojedincu nije dobro; jer svatko ini
nepravdu, gdje god misli da e je moi initi. Zaista svaki ovjek
neporecivo misli, da pojedincu mnogo vie koristi nepravda od
pravednosti. Jer ako tko kraj povoljne prilike ne bi nikada nita htio
uiniti krivo ni u tue dirnuti, uinio bi se onima, koji bi to vidjeli,
najbjedniji i najlui, ali bi ga pred svijetom hvalili i obmanjivali se
meusobno, iz straha, da ne bi trpjeli nepravdu. Toliko o tome.
A sad, sud o ivotu onih, o kojima govorimo, moi emo sebi
najbolje onda stvoriti, ako usporedimo najveega pravednika i
najveega nepravednika.
Kakva je dakle usporedba?
Ne oduzimamo nita ni nepravedniku od nepravde ni pravedniku
od pravednosti, nego uzmimo, daje jedan i drugi savren za svoj
posao. Ponajprije neka nepravednik slii vrsnom obrtniku. Kao to
savren kormilar ili lijenik raspoznaje u svojem umijeu nemogue i
mogue, te se jednoga laa a drugo ostavlja, a k tome je vrstan
popraviti, ako ve gdje pogrijei; tako je i za nepravednika potrebno
da radi potajno, dok se prihvaa nepravednih djela, ako hoe veoma

36
nepravedan biti, a koji se daje hvatati, treba ga drati loim. Jer je
krajnja nepravednost initi se pravednim a ne biti. Treba dakle dati
savrenu nepravedniku savrenu nepravednost i ne smije mu se nita
oduzimati, nego treba dopustiti, da pokraj najvee nepravde sebi
pribavi najvei glas u pravednosti; da moe popraviti, ako to
pogrijei; da moe govorom dovoljno uvjeravati, ako koja nepravda
doe na vidjelo, i da ima moi, gdje moi treba, bilo u obliku
junatva i jakosti, bilo s pomou prijatelja i imovine. Kad smo za
toga tako rekli, recimo, da pokraj njega stoji pravednik, ovjek
jednostavan i plemenit, koji kako veli Eshil, "ne eli se samo
priinjati dobrim", nego takav biti. Priinjanje dakle treba oduzeti.
Jer ako e se initi pravednim, onda e kao takav imati asti i darova;
ne zna se dakle, bi li takav bio radi pravednosti ili radi darova i asti.
Treba mu dakle sve skinuti osim pravednosti i treba ga staviti u
protivni poloaj nego nepravednika. Neka ne ini nikakve nepravde,
ali neka bude na glasu kao najvei nepravednik, da dokae
pravednost time, to ga se ne doima zao glas i njegove posljedice,
nego neka ivi postojano sve do smrti, neka se priinja nepravedan
za ivota, a pravedan neka bude, pa da tako za obadva imademo
krajnosti, jednog pravednosti, drugog u nepravednosti, te da se
presudi, koji je od njih sretniji.
-Ali, mili Glaukone-rekoh ja- kako jako udeava jednoga i
drugoga ovjeka za usporedenje, kao kip!
- Kako najvie mogu. A kad su takvi, nije vie, kako ja mislim,
nimalo teko opisati, kakav ivot eka jednoga i drugoga. Treba
dakle to rei; pa ako i bude zvuilo surovije, nemoj misliti, da ja
govorim, Sokrate, nego oni, koji hvale nepravednost mjesto
pravednosti. Oni e rei, da e pravednika u takvim prilikama ibati,
muiti, okivati, oi mu ispaliti, a nakon svih muka na kolac
nataknuti, te e on spoznati, da ne treba nastojati biti pravedan nego
se samo initi pravednim, a da onu Eshilovu rije bijae mnogo
ispravnije rei za nepravednika. Jer doista, kae se, nepravednik ne
eli priinjati se nepravednim nego biti, budui da u njemu postoji
tenja prema istini i da ne ivi za prividanja.

37
 "brazdu uma anjui duboko, iz koje mu
vrle misli niu."
Ponajprije on vlada u dravi, jer se ini, da je pravedan, zatim se
eni, odakle hoe, udaje keri, kamo hoe, moe stupati u poslovne i
osobne veze, s kime hoe, i pokraj svega toga ima nedoputene
koristi od dobitaka, jer se ne aca nepravdu initi. Ako ide u borbu,
pojedinanu i javnu, jai je i vie ima nego protivnici; a imajui vie,
bogat je, prijateljima koristi, neprijateljima teti, bogovima rtve
prinosi i darove daruje dovoljno i sjajno; mnogo bolje nego
pravednik tuje bogove i ljude, koje hoe; zato su mu vjerojatno i
bogovi skloniji nego pravedniku. Tako kau ljudi, Sokrate, da su i
bogovi i ljudi pripravili bolji ivot nepravedniku nego pravedniku.
Kad je Glaukon to rekao, naumio sam bio neto na to odgovoriti,
ali njegov brat Adimant upade:
- Jamano ne misli, Sokrate, daje o stvari dovoljno reeno?
- Nego to? - rekoh.
- Upravo ono nije reeno, to seje najvie trebalo kazati.
- Dakle - rekoh ja - kako kau, brat pomozi bratu; zato i ti
pomozi, ako je tvoj brat to izostavio. Premda mene moe i to, to je
on rekao, nadhrvati i uiniti nemonim, da pomognem pravednosti.
I on ree:
- To nije nita, nego uj jo i ovo; treba, naime, da navedemo i
protivno onome, stoje reeno, naime to se govori i u pohvali
pravednosti, a i pokudi nepravednosti, da bude jasnije ono, to mi se
ini da hoe Glaukon. - Govore oci i opominju sinove kao i svi oni,
koji se za nekoga staraju, da treba biti pravedan, ne hvalei pri tom
upravo pravednost, nego njezin dobar glas, da bi onome, koji bi bio
na glasu kao pravedan, radi toga glasa pripale asti.
enidbe i sve, stoje netom spomenuo Glaukon. da ima nepravednik
radi dobroga glasa. Ali oni mnogo vie govore o posljedicama
dobroga glasa. Jer onom, koji ima dobar glas, obeavaju blagoslov
bogova i spominju obilna dobra, koja bogovi daju pobonima, kao
to kae plemeniti Hesiod i Homer. Onaj veli, da s voljom bogova
pravednicima hrastovi

38
 "irove nose na vrhu, a meda u svojoj sredini; ovce svilorune
njima previjaju sve se pod vunom,"
a tako i mnoga druga dobra, jednaka tima. Slino veli i drugi:
"Kao slava kralja nezazornog, bogobojaljiv Koji uzdie pravdu
te zemlja nosi mu crna Penice, jema mu nosi. a drvee puno je
ploda, Vjena legu se stada, a iz mora dobiva ribe."
Musej i njegov sin obeavaju pravednicima jo krasnija dobra od
bogova. Oni ih u svom prianju odvedoe na onaj svijet, posadie za
stol, uinie gozbu pobonika, te pjevaju, da oni sve ostalo vrijeme
ovjenani u goenju provode, uvjereni, da je najljepa plaa za
krepost vjena pijanost. Drugi spominju jo opirnije nagrade od
bogova: tko je poboan i dri prisegu, iza njega ostaju unuci i
potomci. Tako eto i slino hvale pravednost. A bezbonike i
nepravednike zakapaju u nekakav glib na onom svijetu i sile ih, da u
reetu vodu nose; a jo ih za ivota na zao glas daju, pa ne mogu za
nepravednike spominjati drugo nego one kazne, koje je Glaukon
nabrojio za pravednike, koji se priinjaju nepravedni. To je dakle
pohvala i kuenje zajednoga i drugoga.
Osim toga razmotri, Sokrate, i drugi sud o pravednosti i
nepravednosti, kako govore obini ljudi i pjesnici. Jer svi u jedan
glas govore, daje trijeznost i pravednost lijepa, ali teka i muna, a
daje razuzdanost i nepravednost ugodna i laka, a samo je radi glasa i
zakona sramotna. Veinom kau, da je nepravednost korisnija od
pravednosti, i opake bogatae i druge mogunike lako i rado nazivaju
javno i pojedince sretnima i aste ih, a one. koji su slabi i siromani,
njih ne aste i preziru ih, premda priznaju da su bolji od onih drugih.
A od toga svega najudnovatije se govori o bogovima i o kreposti.
Naime da i bogovi mnogim vrlim ljudima nesree i bijedan ivot
dadoe, a protivnima protivan udes! Prosjaci i vrai obijaju pragove
bogataa i uvjeravaju, da po rtvama i bajanju dobivaju od bogova
mo da im sred zabava i svetkovina pribave oprotenje, ako je tko
uinio kakvu nepravdu sam ili njegovi predci, i da e s malo troka,
ako hoe kojega neprijatelja uvaliti u nesreu, jednako nauditi i
pravednu i nepravednu, jer oni, kako kau, znaju zazivanjem i

39
opinjavanjem nagovoriti bogove, da im uine po volji. Za sve te
tvrdnje navode pjesnike za svjedoke. Jedni daju primjere, kakoje zlo
lako:
Jer nevaljaltine moe na pregrti lako uzeti: Gladak je do nje
put, a stanuje veoma blizu. Ali pred krepost znoj poloie
besmrtni bozi
I nekakav dug i strm put. Drugi navode Homera za svjedoka, da
ljudi mogu bogove pridobiti, jer i on ree:
U molitvi bozi su sami. I njih ljudi okrenuti
gledaju kadom i vinom, Gledaju molbama tihim, Ijevanicom i
rtvom palnom; Mole se, kad je prestupio tko, zgrijeio togod
A kad spominju mnotvo knjiga Museja i Orfeja, kako kau,
sinova Selene i Muza. Prema tim knjigama rede rtve i uvjeravaju ne
samo pojedince nego i cijele drave, da ivi a i mrtvi toboe mogu
dobiti oprotenja i osloboenja za nepravedna djela pomou rtava i
zabavnih igara; oni kau, da nas takozvani teletai oslobaaju od zla
na onome svijetu, a one, koji ne prinesu rtve, ekaju tamo strahote.
Sokrate, to misli, kako svi takvi i toliki govori o tome. kako
krepost i zlo cijene ljudi i bogovi, djeluju na due mladia, koji su
divno nadareni i sposobni da iz svakog razgovora brzo povuku
zakljuke, kakav svatko treba biti i kojim putem udariti, da ivot to
najbolje provede? Mladi bi govorio vjerojatno sam sebi s Pindarom:
"je li pravedno na zid visoki, ili krivom varkom zar da
sepopnem i tako zatien daproivim?'''
Ta za nagrade, to se spominju, kau, da mi nita ne koriste, ako
budem pravedan, a ne budem bio ujedno i na glasu kao takav, nego
mi to donosi oevidnu muku i tetu; a za nepravednika kau, da e
imati bogovski ivot, samo ako sebi zna pribaviti glas pravednosti.
Kad ve dakle priin, kako kau mudraci, i "istinu nadvlauje i
sreom gospodari", treba se uope za njime okrenuti; pred svoja
vrata i oko sebe treba nacrtati utvaru kreposti, ali premudroga
Arhiloha liju lukavu i arenu treba za sobom vui. Ali, veli se, nije
uvijek lako skrivati svoju zlou. Naravno ni druga nijedna velika

40
stvar nije laka, rei emo; ali ipak, ako hoemo sretni biti, treba ii za
tragovima naih govora. Radi ouvanja tajnosti sastavit emo zavjere
i stranke, i ii emo uiteljima govora, koji ue mudro govoriti u
skuptini i na sudu, te emo tada to rjeitou to silom postizavati,
da ne budemo kanjeni zbog zlodjela. Ali da, prema bogovima ne
pomae ni tajnost ni sila! Ako ih nema, ili ako ih za ljude nita nije
briga, nipoto nam ne treba biti stalo za to; ako jesu i ako se za ljude
staraju, onda za njih niti znamo niti smo uli gdje drugdje nego u
priama i kod pjesnika, koji su im stvorili rod. A ti sami pjesnici
kau, da se bogovi mogu nagovoriti i pridobiti rtvama, tihim
molitvama i darovima. Pjesnicima treba vjerovati, ili oboje ili
nijedno; ako im dakle treba vjerovati, onda treba nepravdu initi i
prinositi rtve od onoga, to se nepravdom stee. Jer ako emo biti
pravedni, ne e nas bogovi kazniti, ali se liavamo dobitaka.
koje daje nepravda; ako emo biti nepravedni, imat emo dobitke,
molit emo bogove radi prestupaka i nagovarati ih, da se smiluju na
nae grijehe, te emo proi bez kazne. - Ali da, na onom emo svijetu
kanjeni biti za grijehe ili mi sami ili potomci! Nego najdrai rei e
nam razuman ovjek da se oistimo, pomoi e nam teletai i bozi
spasitelji, kako nam kazuju obiaji najveih drava i sinovi bogova,
koji kao pjesnici i vrai boji govore, daje tako. Pa kako emo jo
vie voljeti pravednost nego najveu nepravednost? Jer ako sebi
pribavimo nepravednost s patvorenom vanjtinom, onda emo
povoljno prolaziti i kod bogova i kod ljudi u ivotu i nakon smrti,
kako kau mnogi ljudi i najuglednije osobe.
Po svemu dakle, stoje reeno, Sokrate, kako je mogue, da bi jo
tkogod htio cijeniti pravednost? Kako se ne bi onaj, koji je moan
duhom, imovinom, tijelom ili rodom, smijao sluajui da je hvale?
Zaista, ako tko moe na prikaz lanim pokazati, te ako je dovoljno
spoznao, da je najbolja pravednost, jamano puno oprata i ne srdi se
na nepravednike, jer zna da nijedan ovjek nije svojevoljno
pravedan, nego da nepravdu poradi kukavtine, starosti ili koje druge
slabosti kudi, kad je ne moe initi, osim ako tko poradi svoje
osjeajne prirode osuuje nepravdu ili se od nje uzdrava poradi
znanja. A oito je, daje tako! Jer koji takav ovjek prvi doe do
moi, prvi ini nepravdu, koliko moe.

41
 A tome svemu nita drugo nije uzrok, nego ono, odakle je
potekao sav taj govor, i moj i moga brata. Od svih vas, divotnie,
koji volite, da hvalite pravednost, poevi od starih junaka, kojima su
se govori sauvali, pa do naih suvremenjaka, nijedan nikada nije
pokudio nepravdu ni pohvalio pravednost samu zbog sebe, nego
samo poradi glasa, asti i darova, koji odatle dolaze. Ali jedno i
drugo samo po svojoj bitnosti, dok se nahodi u dui onoga, koji ih
ima, i dok ostaje tajno i bogovima i ljudima, nikada nije nijedan
pjesnik ni pisac dovoljno opisao, naime daje nepravednost najvee
zlo, to ga dua u sebi ima, a pravednost najvee dobro. Jer da vi svi
od poetka tako govorite, i da nas od mala uvjeravate, ne bismo
pazili jedan na drugoga, da ne uini nepravdu, nego bi svatko pazio
sam na se i uvao se od nepravde kao od najveeg zla.
To bi, Sokrate, a moda jo i vie od toga mogao Trazimah i
gdjekoji drugi rei o pravednosti i nepravednosti, i kako se meni ini,
naglavce izvraati njihovu bitnost; ali ja - ta ne treba mi nita pred
tobom skrivati - govorim nairoko, kako najvema mogu, elei od
tebe protivno uti. Zato nam ne govori i ne pokai samo, daje
pravednost bolja od nepravde, nego to ini jedna i druga sama po
sebi onome, koji je ima, zbogegaje dakle jedna zlo, a druga dobro.
Ono to se priinja kod toga pusti, kako je Glaukon zahtijevao. Jer
ako kod jedne i druge ne e oduzeti istiniti glas, koji uiva, a dodat
e lani, rei emo, da ne hvali pravednost nego prividanje, da ne
kudi nepravednost, nego samo prividanje, da preporuuje potajnu
nepravednost i potvruje Trazimahu, da je pravednost tue dobro,
naime korist jaega, a da nepravednost sebi koristi i pomae, a
slabijemu kodi. Zato, kad si ve priznao, da pravednost ide meu
najvea dobra, kojaje vrijedno imati ne samo radi posljedica, ve
mnogo vie radi samih po sebi, kao vid, sluh, pamet, pa i zdravlje i
sva druga dobra, koja su prava dobra sama po sebi, a ne po mnijenju,
pohvali dakle kod pravednosti upravo to: da ona sama po sebi koristi
onome, koji je ima, a nepravednost kodi; nagrade i glas pusti neka
drugi hvale. Jer ja bih ostalima dao, da zbog toga hvale pravednost i
kude nepravednost, dakle da slave i grde glas i nagrade, koje one
pribavljaju, ali tebi ne bih dao, osim ako ne bi ti zahtijevao. Cijeli
svoj ivot nisi ni o emu drugom razmatrao nego o tome. Zato nam

42
ne govori i ne pokai samo to, da je pravednost bolja od nepravde,
nego i to, kakav je uinak jedne i druge samih po sebi na onoga, koji
ih ima. bilo to bogovima i ljudima poznato ili ne bilo, zbog ega je
dakle jedna dobro a druga zlo.
Ja sam se uvijek divio nadarenosti Glaukonovoj i Adiman-tovoj,
pa i sada, kad sam to uo, vrlo se obradovah i rekoh:
- Nije loe o vama, djeco slavnoga oca. spjevao poetak elegije
ljubavnik Glaukonov, kad ste se proslavili u bici kod Megare:
"djeco Aristonova, koljeno slavnoga mua boansko!"
Tako je zaista prijatelji! Jer u vama je neto posve boansko, ako
niste uvjereni, daje nepravda bolja od pravednosti, premda je moete
tako braniti! Meni se dakle ini, da niste doista uvjereni daje
nepravda bolja, a sudim to po ostaloj vaoj udi, jer po vaim
govorima ne bih vam vjerovao: to vam pak vie vjerujem, to manje
znam, to u. Pomoi ne mogu, jer mi se ini da sam preslab; dokaz
mi je to, to sam, govorei Trazimahu, mislio dokazati da je
pravednost bolja od nepravde, a vi mi niste prihvatili. A opet ne
mogu drukije nego da pomognem pravednosti, jer se bojim, da
moda nije bezbono pri optuivanju pravednosti utati i ne braniti
je, dok jo diemo i moemo govoriti. Zato je najbolje, da joj
pomaem, kako mogu.
Glaukon i ostali moljahu, da na svaki nain pomognem i ne
napustim istraivanje nego da razmotrim bit jednog i drugog, i kakvu
zapravo donose korist. Rekoh dakle, to sam naumio:
- Pitanje, na koje se dajemo, nije neznatno, nego za otro oko.
kako se meni ini. Kad ve dakle nemamo otre oi, naumio sam
istraivanje o tome tako urediti, kao da tko kratkovidnima naloi
proitati malena pismena izdaleka. Lako se tada tko domisli, da se ta
ista pismena nalaze i negdje drugdje, vea i na veem prostoru, pa da
moemo proitati najprije ona pismena te onda ogledati manja, jesu li
ista.
- Svakako - ree Adimant - ali to ima posla, Sokrate,
istraivanje o pravednosti s time?
- Ja u ti rei. Velimo, da postoji pravednost jednoga ovjeka, ali
postoji jamano i pravednost itave drave?

43
 - Svakako.
- to ne, drava je vea od ovjeka?
- Jest vea.
- Moda bi dakle u veemu veu pravednost bilo i lake upoznati.
Ako dakle hoete, istraimo najprije, to je ona u dravama; zatim je
tako ogledajmo i u svakome pojedinom ovjeku, traei slinost
veega oblika pravednosti u obliku manjega.
- Meni se ini, da ispravno govori.
- Kad bismo u misli ugledali, kako nastaje drava, zar bismo
onda vidjeli i njezinu pravednost i nepravednost, kako nastaju?
- Moda.
- to ne, kad to izvrimo, ima nade, da emo lake vidjeti to
traimo?
- Mnogo lake.
- Mislite dakle, da to treba pokuati? Mislim, nije to malen posao;
zato promislite!
- Promislili smo - ree Adimant - nego hajde na stvar.
- Prema mome miljenju, nastaje, dakle, drava, zato, to svaki
od nas nije sam sebi dosta, nego mu mnogo treba i potrebni su mu
drugi; ili to drugo misli, daje poetak osnivanja drave?
- Nita drugo.
- Tako dakle uzima jedan drugoga da nam pomogne ovo i ono, i
budui da nam mnogo treba, skupimo mnoge dionike i pomonike
najednom mjestu i tome zajednikom prebivalitu nadjenemo ime
drava; zar ne?
- Svakako.
- Dakle jedan drugome daje, ako hoe davati, ili ako hoe prima
iz uvjerenja, da mu je tako bolje.
- Tako je.
- Hajdemo dakle u misli stvarati dravu od poetka. Stvorit e je,
kako se ini, naa potreba.
- Kako ne.
- Ali prva je i najvea potreba priskrbljivanje hrane, da moemo
opstojati i ivjeti.
- Svakako.
- Druga je stan, trea odjea i slino.

44
 - Tako je.
- Hajde dakle, kako e drava priskrbiti sve to? to ne, tako da
jedan obraduje zemlju, drugi gradi kue, trei tka odjeu? Ili emo tu
dodati i postolara ili kojega drugoga, koji se brine za potrebe
tjelesne?
- Da, svakako.
-A bila bi za najnuniju potrebu drava od etiri ili pet ljudi.
- ini se.
- to dakle onda? Zar treba, da svaki pojedini od njih svoj posao
radi za sve? Primjerice da ratar sam pripravlja hranu etvorici i da
etvorostruko vrijeme i muku troi za pripravu hrane i da dijeli to s
drugima? Ili treba, da druge odnemari, da samo sebi pravi etvrtinu
te hrane u etvrtini vremena, a tri etvrtine vremena da provodi
pravei to kue, to odjeu, to obuu; dakle da se ne mui za druge
i ne brine za njih, nego da radi sve poslove sam za sebe?
I ree Adimant:
- Ali Sokrate, moda je ono prvo lake nego ovo.
- Naravno, to ne bi bilo nimalo udno! Jer dok si govorio,
domislio sam se, da se ponajprije ne raa svatko posve jednak
svakome, nego razlian po nadarenosti, daje dakle jedan za ovaj
posao sposoban, a drugi za onaj. Ili se tebi ne ini?
-Da.
- to dalje: bi li jedan bolje obavljao mnoga umijea ili samo
jedno?
- Kad bi obavljao jedno.
-Oito je, da posao propada, ako se propusti pravo vrijeme.
- Oito je.
-Jer, mislim, posao ne e ekati dok poslenik ima vremena, nego
treba poslenik ii za poslom i to stalno.
- Treba.
-Tako svega vie nastaje, sve je ljepe i lake, kad jedan radi
jedno prema svojoj sposobnosti i u pravo vrijeme, bez brige za ostale
poslove.
- Svakako.
- Dakle treba, Adimante, vie nego etiri dravljanina za pripravu
onoga, o emu govorasmo. Jer ratar, kako se ini ne e sam sebi

45
praviti plug, ako plug ima biti dobar, ni budak ni ostalo orue
ratarsko. Ne e ni graditelj svoje alate, a treba i njemu mnogo; tako
isto tkalac i postolar.
- Istina.
- Dakle e tesari, kovai i mnogi drugi obrtnici, kao sudionici u
naoj dravici, uiniti nju velikom.
- Tako je.
- Ali jo ne bi osobito velika bila, ako bismo njima dodali
govedare, ovare i ostale pastire, budui da ratari moraju imati
volove za oranje, graditelji i ratari teglee blago za dovoenje, a
tkalci i postolari kou i vunu.
- Ne bi ni malena bila drava, koja bi sve to imala.
- Ali - rekoh ja - gotovo nije mogue osnovati dravu u takvu
kraju, gdje ne e trebati uvoziti.
- Nije mogue.
- Trebat e dakle ona jo i druge ljude, koji e joj iz drugih drava
dovoziti, to joj nedostaje.
-Da.
- Ako posrednik pode praznoruk, ne donosei nikakve potrebne
stvari onima, od kojih podmiruju svoju potrebu i s kojima eli
zamijeniti robu, praznoruk e se i vratiti, zar ne?
- ini mi se.
- Treba dakle kod kue praviti ne samo za sebe dosta, nego i ono,
to treba i koliko treba drava, iz koje se uvozi.
- Treba.
- Dakle nam treba vie ratara i ostalih obrtnika u dravi.
- Da, vie.
- Pa i ostalih ljudi posrednika, koji e sve to uvoziti i izvoziti, a to
su trgovci; zar ne?
Da.
- Dakle e nam trebati i trgovci.
- Svakako.
- Ako se trgovina vodi po moru, trebat e jo i mnogo drugih
vjetaka u pomorstvu.
- Zaista mnogo.

46
 - A kako je u dravi samoj? Kako e se meusobno dijeliti, to
svaki bude izraivao? Ta upravo zato i skupismo ljude te osnovasmo
dravu.
- Oito prodavanjem i kupovanjem.
- Odatle e nam dakle nastati trg i novac, kao sredstvo za
olakanje prometa.
- Svakako.
- Ako ratar ili koji drugi obrtnik donese neto od onoga, to pravi,
na trg, i ne nae odmah kupce i muterije, dangubit e u svome poslu
sjedei na trgu?
- Nipoto - odgovori Adimat - nego ima ljudi, koji to vide i sami
preuzimaju tu slubu; u dobro ureenim dravama redovito oni koji
su tjelesno najslabiji i nesposobni za koji drugi rad. Jer njihov je
posao ostajati na trgu i kupovati robu proizvoaa i preprodavati je
za novce onima, koji trebaju neto kupiti.
- Dakle nam ta potreba - rekoh ja - stvara trgovie (kramare) u
dravi. Ili ne zovemo trgoviima one, koji na trgu sjede i posreduju
pri kupnji i prodaji, a trgovcima one, koji putuju po dravama?
- Dakako.
- Ima jo, kako ja mislim, i nekih drugih posrednika, koji se ba
ne istiu osobito umom, ali su dovoljno snani tijelom za napore. Oni
dakle prodaju svoju snagu; plau za to zovu nadnicom, i zovu se,
kako ja mislim, nadniari. arne?
- Svakako.
- Dakle, kako se ini. i nadniari spadaju u potpune drave.
- ini mi se.
- Zar nam je, Adimante, drava ve tako porasla, da je potpuna?
- Moda.
- Gdje bi onda u njoj bila pravednost a gdje nepravednost? I kada
bi i gdje nastale u onome to smo razmotrili?
- Ja, Sokrate, ne vidim, ako ne na potrebi, koja te ljude okuplja na
okup.
- Moda pravo kae - rekoh ja. - Treba ogledati i ne popustiti.
Ponajprije dakle razmotrimo, kako e ivjeti ljudi u takvim
prilikama. to ne, pravei hranu, vino, odjeu i obuu i sagradivi
stanove, ljeti e veinom raditi lako odjeveni i bosi, a zimi dobro

47
odjeveni i obuveni? Za hranu e pripravljati od jema jemeno, od
penice penino brano, jedno e skuhati, drugo e umijesiti; kau
e sjajnu i kruh postavljati na kakvu trstiku ili isto lie, lei e na
slamnjau od tisova i mirtova lia, gostit e se sa svojom djecom,
pripijat e vina, ovjenat e se i slavit e bogove u veselu drutvu;
djece ne e imati vie nego prema imovini i uvat e se siromatva i
rata.
A Glaukon prekide:
- Kako se ini, tima ljudima spravlja gozbu bez prismoka.
- Pravo kae - rekoh ja - zaboravih, da e i prismoka imati. Oito
e imati soli, ulja i sira, spravljat e luk i povre te kakva ve variva
ima na vrtu. Ponudit emo im i slatkia: smokava, graka i graha,
mirtu i ir e uz oganj pei, umjereno uz to pripijajui. Tako e
mirno i u zdravlju ivot provoditi, stari umirati i slian ivot
potomcima ostavljati.
A on ree:
- Sokrate, da osniva dravu za svinje, im bi ih drugim nego tim
krmio?
- Nego kako treba, Glaukone?
- Kao obino, da lee, mislim, na leajima, ako ne e biti bijedni,
da jedu sa stola i da imaju prismoka i slatkia, kao i mi danas.
- Neka, razumijem - rekoh ja - kako se vidi, ne razmatramo samo
to, kako postaje uope drava, nego kako postaje i izobilna drava.
Moda nije to ni zlo; jer ogledajui i takvu dravu moda bismo ba
opazili, kako u dravama nastaje pravednost i nepravednost. Prava,
takorei, zdrava, drava, ini mi se, jest onakva, kakvu smo opisali;
ali ako opet hoete, da ogledamo i dravu u raskalaenosti, nita ne
smeta. Jer zaista nekima, kako se ini, ne e biti dosta toni takav
ivot, nego e biti potrebni i leaj i, stolovi i drugo pokustvo, pa i
prismok, pomast, kadovi, milosnice i kolai i svega toga svake vrste.
Pa i ne smije se vie, kako isprva govorasmo, davati samo potrebno;
stan, odjeu i obuu, nego treba potai i slikarstvo; zlato i bjelokost i
slino treba uvoziti. Zar ne?
-Da.
- Dakle opet treba dravu poveati. Jer ova zdrava vie ne
dotjee, nego je treba ispuniti mnotvom, koje nije vie u dravama

48
radi najvanije potrebe, primjerice svi lovci i oponaatelji, koji
oponaaju pomou likova i boja, a mnogi i govorom, naime pjesnici i
njihovi pomonici: rapsodi, glumci, plesai, kazalini poduzetnici,
umjetni obrtnici, napose za enski nakit. Pa i po-slunika emo vie
trebati. Ili misli, da ne e trebati odgojitelja, dadilja, sluavka,
eljarica, brijaa, pa slastiara i kuhara? A trebat e nam jo i
svinjara, jer toga nam u prvobitnoj dravi ne bijae; ta nije bilo
potrebno. Ali u toj e dravi i to trebati, a trebat e i veoma mnogo
drugog stada, ako se eli gostiti. Zar ne?
- Ta kako ne.
- Dakle emo kraj takva ivota i lijenika trebati mnogo vie nego
prije?
- Mnogo vie.
- I zemlja, koja je tada dovoljna bila, da hrani sve ondanje ljude,
ne e sada biti dovoljna nego malena; ili kako veli?
- Tako.
- Dakle nam treba odrezati od zemlje susjeda, ako hoemo imati
dovoljno panjaka i oranica; isto e i nai susjedi uiniti od nae, ako
se i oni upuste u beskrajno teenje blaga i prijeu granicu najnunijih
potreba.
- Svakako e to uiniti, Sokrate.
- Iza toga emo ratovati, Glaukone, ili kako e biti?
- Dakako.
- Nemojmo jo nita govoriti, ini li rat kakvo zlo ili dobro, nego
samo toliko, da smo postanje rata nali u onome, iz ega poglavito u
dravama i za pojedince i za mnotvo zlo nastaje, kada god nastaje.
- Svakako.
- Dakle treba, prijatelju, jo poveati dravu, ne za malo, nego za
cijelu vojsku, koja e izai i boriti se s neprijateljima za imovinu i za
ono, o emu upravo sada govorasmo.
- A to, zar sami graani nisu dosta?
-Nisu - rekoh ja-ako smo se dobro sporazumjeli ti i mi svi, kad
smo dravu osnivali. Sloili smo se, ako se sjea, da jedan ne moe
dobro obavljati mnoga umijea.
- Istinu veli.
- Zar se ne ini, da se ratovanje osniva na umijeu?

49
 - I te kako.
- Zar onda treba vema mariti za umijee postolarsko nego za
ratno?
- Nipoto.
- Postolaru dakle ne dasmo, da bude ujedno ratar i tkalac i
graditelj, nego postolar, kako bi nam dobro obavljao svoj posao;
tako isto i svakome pojedinome od ostalih jedan posao davasmo, za
koji bijae nadaren; njega je imao lijepo raditi, slobodan od ostalih
posala, za ivota se time bavei i ne proputajui za to pravi as. A
nije li veoma vano, da se ratni poslovi dobro obave? Ili je to tako
lako, da e svatko i kao ratar i kao postolar i u kojemu god drugom
umijeu biti ujedno dobar ratnik, dok nijedan ne bi postao dovoljno
vrstan u piljkanju ili kockanju, ako se od mala time ne bi bavio
svojski nego uzgredno? Kad on uzme tit ili koje drugo ratno oruje i
orue, zar e odmah biti vrstan borac u borbi tekoga orunika ili u
kojoj drugoj ratnoj borbi? Ako se uzme kakvo drugo orue u ruke, ne
postaje se samim tim obrtnik ni borac, te ne e ono koristiti onome
koji svoj posao ne naui i dovoljno ne uvjeba?
- Ta inae bi orua mnogo vrijedila!
- to ne - rekoh ja - kako je posao onih koji uvaju dravu
najvaniji, tako im treba i najvie slobode od ostalih posala, a opet i
umijea i mara najveega.
- Da, mislim tako.
- Zar onda ne treba i osobitog dara za sam posao?
- Kako ne?
-Na bi dakle posao bio, ako bi samo to mogli, izabrati, koji je i
kakav je dar prikladan za uvanje drave.
- Bio bi zaista.
- Zaista - rekoh ja - nismo se neznatne stvari latili; ipak hrabro
naprijed, koliko samo sile doputaju.
- Dakako, samo naprijed.
- Misli li dakle, da se dar uvanja pametna psa razlikuje neto od
sposobnosti plemenita mladia?
- Kako misli?
- Tako: jedan i drugi trebaju otro opaati, hitro goniti to
opaaju, i biti opet snani, ako se trebaju boriti kad uhvate.

50
 - Ta zaista trebaju sve to.
- 1 biti hrabar, ako e se ve dobro boriti.
- Kako ne.
- A zar je hrabar onaj, koji nije sran, bilo konj, bilo pas. bilo koja
god druga ivotinja? Sigurno si opazio, da je sranost neodoljiva i
nepobjediva, daje s njome svaka dua neustraiva i nepredobiva?
- Opazio sam.
- Jasno je dakle, kakav treba biti uvar tijelom. -Da.
- Pa i duom, naime sran. - I to.

- Kako onda, Glaukone - rekoh ja - ne e uvari, tako nadareni,

biti na ratnoj nozi meusobno i zlostavljati ostale graane?
- Tako ti Zeusa, ne lako.
- Ali ipak treba, da su prema svojima pitomi, a na neprijatelje
ljuti; inae ne e ekati na neprijatelje, da ih unite, nego e se prije
sami meusobno unitavati.
- Istina.
- to emo dakle uiniti? Gdje emo nai uvara u isti mah blage
i srane udi? Jer blaga je ud protivna sranoj.
- ini se.
- A ipak ako koje od toga dvojega nedostaje, zaista ne emo imati
dobrog uvara. Kako se to oboje zajedno ini nemogue, izlazi, da
dobar uvar nije mogu.
- ini se.
A ja, naavi se u neprilici, promislivi preanje, rekoh: -Pravo
smo, prijatelju, u neprilici, jer smo se ostavili slike, koju smo sebi
postavili.
- Kako misli?
- Nismo opazili, da ima stvorova, koji imaju ta dva protivna
svojstva, u to smo sumnjali.
- Gdje dakle?
- Tako miljah, kad rekoh, da se treba prije latiti u odgoju glazbe
nego tjelesnog vjebanja.
- Pravo je.

51
 - Zna dakle, daje u svakom poslu glavno poetak, osobito za sve
mlado i njeno? Jer tada se najvie stvara i utiskuje lik. koji im se
hoe dati.
- Svakako.
- Zar emo onda tako lako dopustiti, da djeca sluaju kakve god
prie, od koga god sastavljene, i primaju u duu predodbe veinom
protivne onima, koje e, po naemu miljenju trebati imati kad
odrastu?
- Nikako ne emo dopustiti.
- Ponajprije dakle, kako se ini, treba nadgledavati sastavljae
pria, i koju priu lijepo naine, treba je izabrati, a koju ne naine,
izbaciti. Odgojiteljice i majke emo nagovarati, da djeci govore
odobrene prie i da mnogo vie oblikuju priama njihove due, nego
rukama njihova tijela, a veinu pria, koje sad priaju, treba izbaciti.
- Kakve to?
- U veim priama - rekoh ja - razabrat emo i manje, jer trebaju i
vee i manje prie imati isti uinak i isti smisao; ili misli da ne?
- Da, ali ne razumijem na kakve vee misli.
- Koje nam govorahu Hesod, Homer i ostali pjesnici. Jer oni
sloie ljudima izmiljene prie, te ih govorahu i prije, a i sada.
- Kako i to im prigovara?
- Ono, to treba najprije i najvie prigovarati, osobito ako tko ne
izmilja lijepo.
- to to?
- Kada pjesnici krivo prikazuju, kakvi su bogovi i polubogovi,
upravo kao slikar, koji nimalo slinu sliku ne crta.
- Ta i pravo je tome prigovarati; ali kako dakle da kaemo i
to?
- Ponajprije, krivo je rekao pripovjeda o najveemu mitu, naime
daje Uran uinio ono, to kae Hesiod, i da se opet Kron njemu
osvetio. Stoje nadalje Kron uinio i pretrpio od sina, ne bi, mislim, ni
daje istina, trebalo tako lako govoriti pred nerazumnom djecom, nego
bolje o tome utjeti; ako bi potrebno bilo govoriti, da to kao tajnu
uje to manji broj, rtvovavi ne kakvu obinu rtvu, nego veliku i
skupu rtvu. Tako e biti okupljen mali broj sluaa.
- Ta i jesu te prie mune.

52
 - I ne smiju se priati u naoj dravi, Adimante! Ne smije se
mladiu to govoriti, budui da mu ne bi bilo udno initi krajnju
nepravdu ili svakim nainom zlostavljati oca, pa makar bio ovaj i
kriv, jer bi tad radio to prvi i najvei bogovi.
- Zaista, tako ti Zeusa, i meni se ini, da nije prikladno govoriti o
tome.
-I uope, da bogovi meusobno ratuju, progone se i bore; ta nije
to ni istina! Ako budui uvari drave trebaju drati za najveu
sramotu meusobno se lakoumno svaati. Ne treba nikako priati ni
kititi borbe s divovima ni druga svakakva neprijateljstva bogova i
polubogova prema roacima i svojti. Djecu treba uvjeriti, da se
nikada nijedan dravljanin nije posvadio s drugim i da je to
zabranjeno; tako radije treba da govore odmah djeci i starci i starice i
uope svi stariji, a pjesnike treba prisiliti, da tome slino priaju. Ne
smiju se prema tome u dravu primati prie, kako je sin Heru okivao,
kako je Hefesta otac bacio, kad je htio majku od udaraca braniti. Kao
ni borbe bogova, koje je Homer spjevao bilo u prenesenom, bilo u
pravom smislu. Jer mladi ne zna suditi, stoje preneseno a to nije,
nego to u toj dobi primi u predodbe, to ostaje u njem neizbrisivo i
neuklonivo za sve vijeke. Upravo zato moda treba nadasve nastojati,
da ono, to prvo uju, budu najljepe prie o vrlini.
- To je opravdano; ali ako bi nas opet tko i to pitao, stoje to i
kakve su to prie, kakve bismo prie naveli?
I ja rekoh:
- Adimante, ja i ti nismo za sada pjesnici, nego osnivai drave.
Osnivaima treba znati naela, prema kojima moraju pjesnici
postupati i od kojih ne smiju odstupati, ali ne treba, da sami prie
slau.
- Dobro, ali koja bi bila naela u priama o bogovima?
- Ovakva nekakva: boga treba uvijek takva prikazivati, kakav
upravo jest, pjevao tko o njemu u epu ili u tragediji.
- Tako je.
- to ne, bog je zaista dobar i treba tako govoriti?
- Bez sumnje.
- Ali nijedno bie, koje je dobro, nije tetno, zar ne?
- ini mi se da nije.

53
 - Pravi li onda tetu ono, to nije tetno?
- Nikako.
- to ne pravi tetu, ini li kakvo zlo?
- Ni to.
- A to ne ini nikakvo zlo, ne bi bilo ni uzrok nikakvu zlu0
- Ta kako?

- Dalje: bie, koje je dobro, korisno je? -Da.

- Uzrok je dakle dobrobiti?
- Da.

- Nije dakle dobro bie uzrok svemu, nego samo dobru jest
uzrok, a zlu nije.
- Svakako.
- Dakle nije ni bog, kad je ve dobar, svemu uzrok, kako svijet
kae, nego je malo emu uzrok, a mnogo emu nije kriv; jer mnogo
manje dobra imamo nego zla. Dobru je uzrok samo bog, a zlu treba
neto drugo traiti kao uzrok a ne boga.
- Mislim, da posve istinito govori.
- Ne treba dakle ni Homeru ni drugom pjesniku povlaivati dok
tamo bezumno i krivo o bogovima govori, da dvije bave lee u
Zeusovu domu, pune darova, jedna dobrih a druga zlih, i kome Zeus
smijea iz obih i dade.
"taj se na zlo sada namjerava, a sad na dobro",
a kome ne smijea, nego mu dade ono drugo nepomijeano,
da
"toga po zemlji divnoj glad i bijeda progoni huda."
Ne treba vjerovati ni to se kae, da Zeus dijeli dobra i zla.
- Ako tko ree, daje krenje zakletvi i ugovora, koje poini
Pandar, uzrokovala Atena i Zeus, ne emo odobriti, a niti daje svaa i
raspra bogova nastala po Temisti i Zeusu. Ne smije se opet doputati,
da mladii uju, to Eshil kae, da
"bog krivnju stvara smrtnicima sam kad u
zlo vri kuu hoe posvema".

54
 Nego ako tko pjeva o patnjama Niobinim, u kojima dolaze ti
stihovi, ili patnje Pelopida, ili zgode trojanske, ili to drugo takvo,
onda ili se ne smije dopustiti govoriti, da su to djela boja, ili ako su
boja, trebaju pjesnici nai zgodan nain, kakav otprilike mi sada
traimo, i kazati, daje bog radio pravedno i dobrostivo, a onima, koji
trpe, da kazna bijae na korist. Ali se ne smije pjesniku dopustiti da
govori kako im je kazna bila na nesreu i kako je bog kaznu dosudio;
no moe se dopustiti, da se kae, kako je kazna bila onima koji trpe
potrebna i kako su je dobili od boga na korist, poto su bili i svojom
su zloom postali bijedni. Ali treba se zabraniti govoriti, da bog, koji
je dobar, postaje uzrok neijoj zloi. Nitko ne smije takvo to
govoriti u svojoj dravi, koja eli imati dobre zakone, i nitko ne
smije sluati, ni mlai ni stariji, prie o tome, bile u stihu ili u prozi.
Jer ne dolikuje to govoriti - a nije ni korisno nama ni samo po sebi
skladno.
- Primam s tobom taj zakon i priznajem ga.
- To bi dakle - rekoh ja - bio jedan zakon o bogovima i naelo,
prema kojem e trebati govornici govoriti i pjesnici pjevati, naime,
da bog nije uzrok svemu nego samo dobru.
- I to je dosta.
- A to je onda s drugim naelom? Zar misli, da je bog vjetac i
da se lukavo ukazuje sad u ovom sad u onom obliju: da se sad sam
pretvara i zaista mijenja svoj lik u razliite oblike, a sad da nas samo
vara i ini, da o njemu tako mislimo? Ili misli, daje iskren i ne
mijenja nikad oblije?
- Jo ne mogu na to odgovoriti.
- Gle: ako bi neto istupalo iz svoga oblija, ne pretvara li se
nuno ili samo po sebi ili po drugome?
- Nuno.
- to ne, najmanje je izloeno vanjskom utjecaju ono, stoje u
najboljem stanju? Primjerice, ne mijenja li se najmanje odjela, pia i
napora najzdravije i najjae tijelo, a od ega, vjetrova i slinih
utjecaja svako vrsto rae?
- Kako ne.
- A duu najhrabriju i najrazumniju ne bi li najmanje smeo i
promijenio kakav vanjski utjecaj?

55
 -Da.
- Zaista i sve sprave i graevine, i odjea koje su dobro nainjene
i u dobru su stanju, najmanje se mijenjaju od vremena i ostalih
utjecaja?
- Zaista jest tako.
- Dakle sve stoje, bilo od prirode bilo od umijea bilo od
obadvojega, u dobru stanju, najmanje se daje mijenjati od tuega
utjecaja.
- ini se.
- Ali bog je i boje svakako najsavrenije.
- Kako ne.
- Tako dakle bog nikako ne bi imao mnogo oblika.
- Zaista nikako.
- Nego zar bi sam sebe mijenjao i pretvarao?
- Svakako, ako se ve pretvara.
- Mijenja li se onda na bolje i ljepe; ili na gore i runije od sebe?
- Nuno na gore i runije, ako se ve pretvara; jer jamano ne
emo rei, kako bogu nedostaje ljepote ili vrline.
- Posve pravo kae! A kad je tako, Adimante, ini li se tebi. da
bi jedan bog ili ovjek inio sebe svojevoljno kako god gorim?
- Nije mogue.
- Nije dakle mogue ni da bi se bog htio pretvarati. Svako
najljepe i najsavrenije bie, ako samo moe, ostaje uvijek
jednostavno u svojem obliku.
- ini mi se bezuvjetno.
- Neka nam dakle, izvrsnie, nijedan pjesnik ne govori, da

"bogovi nalik na strance iz daleke zemlje svakakva

oblija kau i tako oblaze grade."
Ni o Proteju i Tetidi neka nitko ne lae i neka ni u tragediji ni u
ostalim pjesmama ne uvodi Heru pretvorenu, kako kao sveenica
prosjaci
"za djecu Inaha, vode u Argu, ivota davae"

56
 i mnogota slino tome neka nam ne lau. Majke opet neka u to
ne vjeruju i neka ne plae djecu tim glupim priama, da toboe
nekakvi bogovi nou obilaze okolo u svakakvim stranim likovima;
prvo, da ne hule na bogove, drugo, da djecu ne ine plaljivima.
- Ne, to se ne smije initi.
- Ali zar nas bogovi, iako se dodue ne mogu sami mijenjati,
varkom i aranjem ne obmanjuju, te nam se ne priinjaju u
svakakvom liku?
- Moda.
- A to, misli li, da bi bog htio rijeju ili inom lagati i utvaru
pred nas slati?
- Ne znam.
- Ne zna da istinitu obmanu, ako se moe tako rei, mrze svi
bogovi i ljudi?
- Kako to misli?
- Tako, da nitko ne e svojevoljno lagati najznatnijim dijelom
svoga ja i o onom, to je najznatnije u njemu, nego se nadasve boji
lai o tome.
- Ni sada jo ne razumijem.
- Jer misli da neto uzvieno govorim, a ja velim, da ni jedan
ovjek ne eli sam sebe obmanjivati, niti eli o bitku ostati u obmani
niti o istini biti na neistu, pa da dakle najvie mrzi na la u svojoj
dui.
- Kudikamo najvie.
- A zaista bi se to, kako upravo sada rekoh, s najvie prava zvalo
istinska obmana: naime nepoznavanje istine u dui ovjeka, koji je u
la zapao. Jer la u rijeima samo je oponaanje lai u dui i kasniji
njihov odraz, a nije posve ista la. Ili nije tako?
- Svakako.
- Dakle na pravu la mrze ne samo bogovi nego i ljudi.
- ini mi se.
- A kada je i kome la u rijeima korisna, te ne zasluuje mrnje?
Zar nije korisna protiv neprijatelja i kod prijatelja onda, kada oni iz
mahnitosti ili kakve bezumnosti hoe poiniti kakvo zlo? Ne slui li
nam to kao lijek, kao obrambena mjera? I u priama koje upravo
sada spomenusmo, slino postupasmo; ne znamo, kakva je davnina

57
doista bila, pa stoga gradimo prie to vie nalik na istinu, te tako
inimo la korisnom.
-I jest tako.
- emu je dakle la bogu korisna? Bi li lano prikazivao davninu
zato, stoje ne poznaje?
- Bilo bi zaista smijeno.
- Nema dakle u boga lanoga pjesnika.
- ini mi se, da nema.
- A bi li lagao od straha pred neprijateljima? -
Nipoto.
- A bi li radi bezumnosti ili mahnitosti prijatelja9
- Ali nitko bezuman i mahnit nije prijatelj bogova.
- Nema dakle bog razloga lagati.
- Nema.
-Nikako dakle ne lau boanska bia?
- Nikako.
- Sasvim je dakle bog jednostavan i istinit i u inu i u govoru, te
niti se sam pretvara niti vara druge, niti utvarama ni rijeima ni
poslanim znacima, ni najavi ni u snu.
- Kad ti govori, meni se i samom tako ini.
- Doputa dakle, daje to drugo naelo, prema kojem treba o
bogovima i govoriti i pjevati: naime da se bogovi ne pretvaraju kao
vjeci i da nas laima ne obmanjuju ni govorom ni inom?
- Slaem se s time.
- Dok dakle u Homera mnogo to drugo hvalimo, ne emo hvaliti,
da Zeus onakav san alje Agamemnonu; ni u Eshila, kad Tetida kae,
daje Apolon na njezinoj svadbi pjevao i
Nabrajd sreu njezinoga poroda. ivote bez bolesti i
dugovjeke. Posvema ree udes bogougodan I pjesmu
slave pjeva meni na radost. Ja miljah, ne e usta
Feba lagati Boanska, to im proroanska buja dar.
Sam pjesmu pjeva, sam na gozbi nazoan, Sam ovo
ree; sam ubilac postade Za sina mojega!
Kadgod tko stane tako o bogovima govoriti, ljutit emo se i ne
emo mu dati kora za prikazivanje, a ne emo ni uiteljima dati time

58
se sluiti pri odgoju mladia. Jer nai uvari trebaju biti bogobojazni
i boanski, koliko je to ovjeku najvie mogue.
- Svakako se slaem s tim naelima i sluio bih se njima kao
zakonima.

59
 TREA KNJIGA

- O BOGOVIMA dakle - rekoh ja - takve otprilike prie trebaju

mladii sluati, i ne sluati odmah od mala, ako e bogove i roditelje
tovati te meusobno prijateljstvo cijeniti.
- Mislim, daje to ispravno.
- A dalje? Ako e biti hrabri, zar im ne treba i tako govoriti da ih
rijei potaknu, da se to manje smrti boje? Ili misli, da bi ikada itko
postao hrabar imajui u dui taj strah?
- Zaista, ne mislim.
- A to, ako tko vjeruje priama o onome svijetu, kojeg u crnoj
slici riu; misli li, da se ne e bojati smrti i da e u bitkama voljeti
smrt nego poraz i ropstvo?
-Nikako.
- Treba nam dakle, kako se ini, nadgledati i one, koji kane i o
tim stvarima govoriti, i moliti ih, da ne proklinju samo tako
jednostavno prilike u Hadu, nego neka ih radije hvale, jer inae niti
govore istinito niti korisno za one, u kojima se treba razviti ratniki
duh.
- Zaista treba.
- Dakle emo izbrisati stihove kao:
"jer bih volio biti i teak i sluiti drugom, koji
svojega nema imutka, nego mrtvacima vladat, sa
zemlje kojih nesta."
Zatim:
"da se pokazali ljudima i bozima stanovi ne bi vlani,
strani, od kojih i sami zaziru bozi."
Zatim:
"aj, i u dvorima boga Hada nekakve ima due i
prikaze ima, a ivota nikako nema"
Zatim:
"sam da je svjestan; drugim onuda tek lepeu sjene."

60
 Zatim:
"dua iz udova njemu izleti, ode k Hadu kob
oplakuju mladost i muevnost ostaviv svoju."
Zatim:
"i tad odleti nalina dimu dua pod zemlju cvre." Zatim:
"ko to cvre i lijeu slijepi mii peini stranoj u kutu, kad koji
iz niza spadne s peine, gdjeno dre u redu jedan se drugog:
tako cvrahu due prosaca."
Za to i za sve slino molit emo Homera i ostale pjesnike, neka se
ne srde, ako izbriemo, ne kao da ne bi bilo pjesniki i veini ugodno
sluati - nego stoje vie pjesniki, to manje smiju to sluati djeaci i
muevi, koji trebaju biti slobodni i vie se bojati ropstva nego smrti.
- Svakako.
- to ne, jo treba zabaciti i sva strana i grozna imena o
podzemlju, Kokite, Stige, paklenike, mrtvace i sva druga, koja su te
vrste i uzrokuju, kad se spominju, najveu zebnju u onih, koji
sluaju. i moda su ona imena za to drugo dobra, ali se za uvare
bojimo, da nam se od takve zebnje ne uzbude i postanu meki vie
nego treba.
- I pravo se bojimo.
- Dakle ih treba ukloniti?
- Da.
- A u protivnom smislu od toga treba i govoriti i pjevati. -Oito.
- Onda emo ukloniti i naricanja i kukanja velikih junaka?
- Moramo, ako ve i ono prvo uklanjamo.
-Gledaj dakle - rekoh ja-jesmo li u pravu! Velimo dakle, da estit
ovjek ne e drati smrt stranom, ako njegov drug u boju padne
pokraj njega.
- Velimo.
- Ne bi dakle radi njegove sudbe naricao, kao da mu se neto
strano dogodilo.
- Nipoto.
- Ali i velimo, da je takav u prvom redu sam sebi dosta za ivot i
da mu ne treba drugih toliko kao obinim ljudima.
- Istina.
61
 - Dakle je njemu mnogo manje strano izgubiti sina, brata, novce
ili to drugo takvo.
- Zaista najmanje.
- Stoga on mnogo manje narie, a podnosi to mirnije, kad ga
stigne koja takva nesrea.
- Kudikamo manje.
- Pravo bismo dakle uklanjali tualjke od velikih junaka, a davali
bismo ih enama, a i meu njima ne vrjednijima nego ljudima
nejunakim, kako bi nam se ustruavali poput njih initi oni, koje
odgajamo za uvanje zemlje.
- Pravo je tako.
- Opet emo dakle moliti Homera i ostale pjesnike, da ne pjevaju
o Ahilu, boiinu sinu:
"sad bi se nalego na bok, a sada bi nauznak lego,
a sad na lice, sad bi osovio on se te usto
pa bludio sav prenemau se morske uz ale"

"te on aavog pra obadvjema rukama zgrabi pa si ga saspe po

glavi"
ili da inae plae i narie, koliko je i kako je Homer spjevao. Ili
da Prijam, koji je po rodu blizu bogovima
"moli i valja se po blatu i svakoga poimence
on zove junaka."
A jo emo ga mnogo vie moliti, da ne pjeva, kako bogovi
nariu i govore:
"teko nesretnoj meni, junaka jadnica rodih."
A ako ve druge bogove, neka se nikako ne usudi najveega boga
tako krivo oponaati, da mu u usta stavlja:
"aj, sad oima svojim ovjeka miloga vidim
gonjena okolo grada, a moje za Hektorom plae srce" i

62
 "ajme, od ruke Patrokla Sarpedonu, koji je
meni od svih miliji ljudi, sudbinom poginut
treba."
Jer ako bi nam, mili Adimante, mladii to ozbiljno sluali, a ne bi
se smijali nedostojnu govoru, teko da bi tko pomislio, daje to njega
kao ovjeka nedostojno, i teko da bi se prekorio, ako bi mu i palo na
um tako govoriti ili initi, nego bi bez ikakva srama i ustezanja radi
sitnih nezgoda pjevao mnoge tualjke i naricaljke.
- Posve istinito govori.
- A ne smije to, kako nam je netom pokazalo razmatranje; tome
se treba pokoriti, dok nas tko ne uvjeri drugim im ljepim.
- Ta ne smije zaista.
-Ali ne smiju biti ni ljubitelji smijeha. Jer upravo kad se tko poda
neumjerenu smijehu, to trai i veliku promjenu.
- ini mi se.
- Dakle se ne smije odobravati, ako tko prikazuje znamenite
ljude, kako ih smijeh presvaja, a jo mnogo manje, ako bogove tako
rie.
- Zaista mnogo manje.
- Nipoto ne emo Homeru ni to odobriti o bogovima:
"blaene bogove sve neutaljivi obuzme smijeh gledaju
Hefesta. gdje po kui sopei brza."
To se prema tvome razmatranju ne smije odobriti.
- Da, po mojem razmatranju, ako ti hoe, da je moje, jer zaista se
ne smije to odobriti.
- Ali i istinu treba mnogo cijeniti. Jer ako pravo netom
govorasmo i ako je la bogovima zaista beskorisna, a ljudima korisna
samo kao lijek, oito je, da se to smije dati samo lijenicima, a obini
se ljudi toga ne smiju laati.
-Oito.
- Dakle, ako ikome drugome, la pristaje samo vladarima drave i
to na korist drave, bilo radi neprijatelja. Svi se ostali toga ne smiju
laati, nego ako podlonik slae vladarima, rei emo, da je to
jednaka i vea pogreka, nego kao kad bolesnik lijeniku, ili onaj,

63
koji se vjeba, uitelju vjebanja ne govori istinu o stanju svojega
tijela, ili kad mornar kormilaru ne govori istinu o brodu ili o sebi ili o
ostaloj posadi.
- iva istina.
- Ako dakle vladar uhvati koga u dravi, da lae, kao primjerice
koga obrtnika
"vraa. U' u bolesti vina lijenika ili tesara."
kaznit e ga, drei da uvodi u dravu stvari, koje ju kao i brod
izvru i upropauju.
- Da, ako se uz rijei vre i djela.
- A to, zar nam mladii ne e trebati samostege?
- Kako ne.
- A nisu li uglavnom ovo najvei znakovi samostege: da budu
pokorni vladarima, a sami da budu vladari svojim poudama za
piima, jelima i ljubavnim uitcima.
- Meni se ini.
- Odobrit emo dakle, mislim, rijei to i kod Homera Diomed
govori:
"mirno, dragane, sjedi i moju posluaj rije"
i stoje s time u svezi:
"pou Ahejci kipei gnjevom, mucahu voa se boje."
i drugo, stoje takvo.
- Da, odobrit emo.
- A to, ovo:
"teka oj pijanice, u tebe pasje su oi. a srce jelenje,"
i to je iza toga po redu, zar i to da odobrimo, kao i druge
bezobratine podanika prema vladarima, koje je tko spomenuo u
govoru ili u pjesmi?
- Ne, ne.
- Jer nije, mislim, mladiima prikladno to uti za njihovu ednost.
Ali nije nita udno, ako im se to svia; a kako se tebi ini?
- Tako, kako ree.
- Dalje; prikazivati najmudrijega ovjeka, gdje govori, da mu se
ini najljepe od svega, kad su stolovi puni

64
 "mesa i kruha, puno u vru vina imade, koje
vinotoa grabi i gostima u kupe toi"
ini li ti se prikladno za vladanje mladia samim sobom? Ili
"ali od glada mrijeti, da suenje takvo nas snae, to je
najgore?"
Ili prikazivati Zeusa, koji sam bdije, dok ostali bogovi i ljudi
spavaju, da radi elje za ljubavnim uitkom sve lako zaboravlja, to
odlui; da se tako uzbuni, kad vidi Heru, da ne e otii ni u lonicu,
nego bi rad odmah ondje na zemlji s njome lei; da govori, tako ga
elja obuzima, kako nije ni onda, kad su prvi put jedno k drugome
ili
"kradom od roditelja milih."
Ili kako Hefest okiva Aresa i Afroditu radi slinog uzroka.
- Zaista, ne ini mi se to prikladno.
- Ali ako se gdje pria i prikazuje kakva postojanost, koju u
svemu i svagdje pokazuju istaknuti muevi, trebaju to mladii gledati
i sluati, primjerice:
"ali se u grudi lupi i napune na srce ovako: strpi se,
srce, ve si pretrpjelo i gru psinu."
- Svakako.
-Ne smije se dakle dopustiti, da junaci budu podmitljivi i lakomi na
novce. -Nikako.
-Niti se smije njima pjevati, da
"darovi bogove mite, da mite i kraljeve asne"
niti treba hvaliti Ahilova odgojitelja Fenika, daje prikladno
govorio, kad je njemu svjetovao, neka brani Ahejce, ako dobije
darove, a bez darova neka se ne ostavlja gnjeva. Ni za sama Ahila ne
emo drati ni sloiti se, daje bio tako lakom na novce, te bi bio od
Agamemnona darove primio, i da bi tek za otkupninu bio dao mrtvo
tijelo Hektora, a inae da ne bi htio.
- Nipoto nije pravo to hvaliti.

65
 - Samo radi Homera ne u kazati, da je upravo grijeh za Ahila
tako govoriti i sluati, dok drugi tako govore. Jednako tako kad kae,
daje Ahil Apolonu rekao:
" / / si me, branitelju, obmanio, najljui od svih, al bih ti se ja
ve osvetio, da snage imaem"
i daje rijeci, koja je bila bog, nepokoran bio i pripravan bio s
njome se boriti. I opet ne treba vjerovati, da je za svoju kosu,
posveenu rijeci Sperheju, rekao:
"budi mi prosto vlasi Patroklu vitezu dati'
u grob, i daje on to uinio. Opet daje Ahil navlaio mrtva Hektora
oko groba Patroklova i klao zarobljenike na lomai, rei emo za to
kao i za ostale grozote, da nije istinito reeno i ne emo naima dati
vjerovati, da je Ahil, kao sin boice i Peleja, prerazumnoga unuka
Zeusova, i od premudrog Hirona othranjen, patio od takve zbrke u
dui, da bi bio imao u sebi dvije bolesti, meusobno protivne, ropsku
poudu za novcima i opet oholo preziranje bogova i ljudi.
- Pravo kae.
- Nemojmo dakle - rekoh ja - ni vjerovati ni dati govoriti, da su se
Tesej, sin Posejdonov, i Piritoj, sin Zeusov, dali na onako stranu
otmicu, ili da bi se koji drugi boji sin i junak usudio bio onako
strano i bezbono uraditi, kako sada o njima lau, nego prinudimo
pjesnike, da ili ta djela njima ne pridijevaju ili njih ne zovu bojim
sinovima, a da ne govore oboje i da ne nastoje uvjeravati mladie, da
bogovi zla stvaraju i da junaci nisu nita bolji od ljudi. Jer kako prije
govorasmo, to nije ni sveto ni istinito, jer smo jamano dokazali,
kako nije mogue da bi zla dolazila od bogova.
- Naravno ne.
- I tetno je za one, koji sluaju. Jer svatko e sebi pratati, to je
zao, uvjeren, da toboe tako rade i da su radili i roaci bogova,
Zeusovi blinji.
"kojim ide zrana hrid za Zeusa nosi oinskoga rtvenik, i jo u
njima ne utrnu boja krv."

66
 Radi toga treba takve prie ukinuti, da u mladie ne usauju
veliko nagnue na zlo.
- Svakako.
- Koja nam dakle vrsta pria jo preostaje, dok odreujemo,
kakve se smiju a kakve ne smiju govoriti? Jer reeno je, kako treba
govoriti o bogovima, boanstvima, junacima i o Hadu.
-Da.
- to ne, ostalo bi, da se i o ljudima neto ree?
- Oito.
- Zato nije mogue, prijatelju, da bismo mi to za sada odredili.
- Kako?
- Zato to emo, mislim, nai da pjesnici i sastavljai pria
uglavnom krivo govore o ljudima, naime da su mnogi nepravedni ali
sretni, a pravedni da su bijedni, i da koristi initi nepravdu, ako ostaje
tajno, a pravednost daje dobro za tuina a vlastita teta. To emo,
mislim, braniti govoriti, a nalagat emo protivno od toga i pjevati i
priati. Ili misli, da ne emo?
- Znam dobro, da hoemo.
- to ne, ako priznaje, da pravo govorim, mogu rei, da si istog
miljenja o onom, to istraujemo?
- Pravo shvaa.
- to ne, onda emo se sloiti, da o ljudima treba govoriti takve
prie o pravednosti, naime da je ona od prirode korisna onome koji je
ima, bilo da se on takav ini ili ne?
- iva istina.
- O sadraju pria, dakle, neka bude dosta, a sada treba, kako
mislim, ogledati oblik govora. Tad emo potpuno zavriti na ogled o
tome, to treba govoriti i kako treba govoriti.
I ree Adimant:
- Ne razumijem, to time misli.
- A zaista bi trebao - rekoh ja. - Moda e ti onda ovako biti
jasnije: zar nije sve, to govore sastavljai pria ili pjesnici,
pripovijedanje zgoda ili prolih ili sadanjih ili buduih?
- Ta to drugo?
- Zar to ne obavljaju ili jednostavnim pripovijedanjem, ili u
obliku oponaanja, ili obojim?
67
 - I to mi nije posve jasno.
- ini se - rekoh ja - da sam smijean i nejasan uitelj. Zato u ti
kao oni, koji se ne znaju izraziti, kuati pokazati, to hou, ne na
cjelini, nego na dijelu. I reci mi: zna poetak Ilijade, gdje pjesnik
veli, da Hriso moli Agamemnona, da mu uz otkup vrati ker, a on se
nato naljuti; kad je Hriso nije dobio, da se moli bogu protiv Ahejaca?
- Znam.
- Dakle zna, da do stihova:
" / sve Ahejce moljae,
najvie dva upravljaa puka Atrida"
govori sam pjesnik i da i ne kua nae miljenje drugamo
navraati, naime, da bi tko drugi govorio a ne on sam. Iza toga
govori on kao Hriso i nastoji nas to bolje uvjeriti, da ne govori
Homer, nego starac sveenik. I gotovo je tako udesio sve ostalo
pripovijedanje o zgodama u Troji, na Itaci, a napose u cijeloj Odiseji.
- Dakako.
- to ne, pripovijedanje je i onda, kad dri zgodimice govore, i
kad pria dijelove izmeu govora?
- Svakako.
- Ali kad pjesnik govori u ime nekog drugog, zar ne emo rei, da
onda nastoji to vie izjednaiti svoj govor onoj osobi, koju prije
spomenu, da e govoriti?
- Rei emo dato.
- to ne, izjednaivati sebe s drugima ili u glasu ili u obliju znai
oponaati onoga, s kojim se tko izjednauje?
- Dakako.
- U takvu dakle sluaju, kako se ini, slui se pri prianju i taj i
ostali pjesnici oblikom oponaanja.
-Da.
- A ako se pjesnik ne bi nigdje skrivao, sve bi mu pjevanje i
pripovijedanje bilo bez oponaanja. Ali da ne ree, da opet ne
razumije, kako bi to bilo, eto primjera. Da je Homer rekao: Hriso je
doao otkupiti ker i moliti Ahejce, osobito kraljeve, i da poslije toga
ne govori kao Hriso, nego jo kao Homer, zna, da ne bi to bilo
oponaanje nego jednostavno pripovijedanje. Onda bi bilo nekao
68
ovako (a rei u bez stihova, jer nisam pjesnik): kad je sveenik
doao, moljae bogove, da bi Ahejcima dali osvojiti Troju i sretan
povratak, a njih opomenu neka prime otkupninu za ker i nek se boje
bogova. Kad je on to rekao, svi osjetie strahopotovanje prema
bogovima i povlaivahu mu, ali Aga-memnon bijesan naloi mu,
neka odmah ode i vie se ne vrati, da mu ne bude ezlo i tkanice
boje od slabe pomoi. Za ker mu ree, da e prije kod njega u Argu
ostarjeti nego li biti otkupljena; naloi mu, da ode i da ga ne drai, jer
inae ne e kui itav doi. A kad starac to u, poboja se i ode utei.
Kad se iz tabora udaljio, stane se Apolonu vrue moliti, spominjati
njegove pri-djevke, sjeati ga i zaklinjati, ako mu je ikada ugodio
darom, bilo hramove gradei, bilo rtve prinosei, da bi svojim
strijelama naplatio Ahejcima njegove suze. - Tako prijane, nastaje
jednostavno pripovijedanje bez oponaanja.
- Razumijem.
- Razumij dakle - rekoh ja - da je opet neto protivno, kad tko
uklanja pjesnikove rijei izmeu govora i ostavlja samo razgovore.
- I to razumijem; tako je u tragedijama.
- Posve si pravo shvatio i mislim, da sam ti ve razjasnio, to
prije nisam mogao, naime da postoje tri vrste pjesnitva i prianja.
Jedna vrsta stoji posve u oponaanju; kao to ti veli: to su tragedija i
komedija, druga u pripovijedanju samoga pjesnika, a naao bi je
osobito u ditirambima, a trea opet vrsta u obadvo-jemu: naao bi je
u epskom a i u mnogom drugom pjesnitvu -ako me razumije.
- Razumijem, to si htio rei.
- Sjeti se dakle i onoga prije, gdje smo rekli, daje ve reeno to
treba govoriti, to jest sadraj pjesama, a jo da treba ogledati, kako e
se rei, to jest oblik.
- Ta sjeam se.
- To je dakle upravo bilo, to sam mislio. Treba nam se sloiti
hoemo li dopustiti pjesnicima, da pripovijedaju oponaajui, ili da
jedno oponaaju, a drugo ne, i kakvo je to jedno i drugo, ili da uope
ne oponaaju.
- Slutim, da ti razmilja, hoemo li u dravu primiti tragediju i
komediju, ili ne emo.

69
 - Moda. A moda jo i vie od toga. Jer ja zaista jo ne znam;
nego kamo nosi govor kao vjetar, onamo treba ii.
- Lijepo veli.
- Promotri dakle, Adimante, trebaju li nam se uvari razumjeti u
oponaanje ili ne? Ne proizlazi li to kao odgovor reenog naela; da
bi svaki pojedinac samo jedan posao lijepo obavljao, a mnogo ne bi,
nego ako bi to pokuao, ne bi ni u emu nita istaknuto postigao?
- Proizlazi.
- to ne, i o oponaanju se moe isto rei, da jedan isti nije
sposoban dobro oponaati mnogo toga kao jedno.
- Naravno.
- Teko e dakle tko moi obavljati kakav znatniji posao i usto
mnogo oponaati i biti vrstan oponaa, jer ni one oblike oponaanja,
za koje se ini da su jedno drugome blizu, ne mogu iste osobe dobro
oponaati, primjerice kao pjesnici komedije i tragedije. Ili nisi li
netom govorio, da su to oponaanja?
- Jesam, i istinu kae, da iste osobe ne mogu. -Ni rapsodi i
glumci nisu jedni te isti.
- Istina.
-Ni za komedije i tragedije nisu jedni te isti glumci. A sve su to
oponaanja. Zar ne?
- Jesu.
- A ini mi se, Adimante, daje ljudska priroda jo jedno-stranija,
te ne moe mnogo toga lijepo oponaati, ili raditi samo ono, to
oponaa.
- iva istina.
- Ako hoemo dakle odrati prvi navod, naime kako treba, da
nam uvari budu rijeeni svih ostalih zanimanja i budu savreni
obrtnici u svome poslu: da uvaju slobodu drave i niim se drugim
ne bave, to na to ne smjera, onda zaista ne bi smjeli nita drugo
raditi ni oponaati. A ako to oponaaju, da oponaaju odmah od
mala, to njima pristaje: hrabre, skromne, svete, slobodne i sve
slino, a djela, slobodna ovjeka nedostojna, ne bi smjeli ni initi ni
vrsni biti oponaati, kao ni ikakvu drugu sramotu, da im oponaanje
ne prijee u krv. Ili nisi opazio, kako oponaanja, nastave li se odmah

70
dalje, u naviku i prirodu prelaze i u dranju tijela i u glasu i u
miljenju?
-I te kako.
-Ne emo dakle dopustiti - rekoh ja-onima, za koje velimo da se
brinemo, i koji trebaju biti dobri muevi, da kao muevi oponaaju
enu bilo mladu bilo stariju, bilo da mua grdi bilo da se s bogovima
prepire i hvasta u svojoj obijesti, za koju misle da je srea, bilo daje
obuzima nesrea, alost ili tuga, a pogotovu ne enu, kako boluje ili
ljubi, ili kako je u trudovima.
- Svakako ne.
- Ni robinje ni robove, koji vre ropske poslove.
- Ni to.
- A kako se ini, ni zle ljude, koji su kukavice, te protivno rade
od onoga, to upravo sada rekosmo: koji kleveu i jedni se drugima
podruguju i psuju, bilo kao pijani bilo kao trijezni, ili koji se jo kako
slino rijeima i inima ponaaju prema sebi ravnima i prema
drugima. A ne smijemo ih, mislim, ni na to priuavati, da oponaaju
mahnite u rijeima i u inima. Jer treba poznati i mahnite i loe ljude
i ene, ali se ne smije nita od toga ni initi ni oponaati.
- iva istina.
- to dalje; smiju li oponaati kovae ili ostale obrtnike ili veslae
ili upravljae amca ili to drugo takvo?
- Kako, kad ne treba nita da imadu zajedniko s time?
- to dalje; zar e oponaati rzanje konja, riku bikova, um rijeka,
buku mora, grmljavinu i opet takvo to?
- Ne; njima je zabranjeno, da mahnitaju i da se s mahnitima
izjednauju.
- Ako te dakle - rekoh ja- razumijem, ima dva naina govora i
pjesnikog pripovijedanja: jednim bi pripovijedao ovjek zaista
dobar i hrabar, kad bi mu to trebalo govoriti, a drugog, tome
nejednakog naina uvijek bi se drao i njime bi pripovijedao ovjek
po naravi i odgoju protivan prvome.
- Kakvi su to dakle naini?
- Meni se ini, da e uredan ovjek, kad doe u pripovijedanju na
kakav govor ili in plemenita ovjeka, htjeti prikazivati, kao da je on
sam onaj ovjek, i ne e se sramiti radi takva oponaanja; najvie e
71
oponaati plemenita ovjeka, dok on radi postojano i razumno, a
rjee i manje, dok posre radi bolesti, ljubavi, ili pijanstva, ili koje
druge nezgode. Ali kad se namjeri na nekoga, koji je njega
nedostojan, ne e se htjeti ozbiljno izjednaivati s gorim osim moda
na as, kad to dobro radi.
nego e se sramiti oponaati ga; jedno zbog toga, to je nevjet
oponaati takve, a drugo zbog toga to je i slabo voljan preobraavati
se i uputati se u oblija gorih ljudi, kad to u dui prezire, osim ako je
za alu.
- Naravno.
- to ne, sluit e se onakvim pripovijedanjem, kakvo smo mi
maloprije spomenuli za Homerove pjesme. Njegov e govor imati
oboje, i oponaanje i ostalo pripovijedanje; ali samo neki malen dio
oponaanja u mnogo govora; ili zar nemam pravo9
-I te kako; prema tome nainu treba biti govor takva govornika.
- to ne - rekoh ja - slabiji govornik e radije sve oponaati, stoje
god loiji, i ne e nita drati sebe nedostojnim, te e htjeti sve
oponaati ozbiljno i pred mnogima, i ono, to smo upravo sada
govorili, grmljavinu, huku vjetra i tue, kripanje osovina i valjaka,
glasove truba, svirala i svih glazbala i jo glasove pasa. ovaca i ptica;
njegov e dakle govor biti sav u oponaanju glasova i kretnja, te e u
najboljem sluaju tek neto malo pripovijedanja sadravati?
-I to je bezuvjetno tono.
- To su dakle ona dva naina govora, o kojima sam govorio. -Da.
- to ne, jedan od njih ima malo promjena, i ako tko govoru daje
prikladnu harmoniju i ritam, onda biva da onaj, koji pravo govori,
govori gotovo u jednoj istoj harmoniji, jer tekst se mnogo ne
razlikuje, i jednako tako u slinom ritmu?
- Posve je tako.
- A to je s drugim nainom govora? Ne treba li takvom
govorniku naprotiv svih harmonija, svih ritama, ako hoe, svoj govor
tako iznijeti, da odrazuje svakovrsne oblike promjena?
- Naravno.
- Zar se onda svi pjesnici, kao i oni koji neto govore, ne slue
jednim ili drugim od ona dva naina govora, ili nekakvim
pomijeanim od ona obadva?
72
 - Bezuvjetno.
- to emo dakle uiniti? - rekoh ja. - Hoemo li u dravu primiti
sve te naine govora ili jedan od istih ili samo pomijeani?
- Ako je na moju, istoga oponaatelja estitog ovjeka.
- Ali, Adimante, ugodan je i pomijeani nain, a kudikamo
najugodniji je djeci, odgojiteljima i veini svijeta nain protivan od
onoga, to ga ti odabire.
- Ta jest najugodniji.
- Ali moda bi rekao, da ne pristaje u nae dravno ureenje, jer
kod nas nema ovjeka dvostruka ni mnogostruka, kad ve svaki radi
jedan posao.
- Ta ne pristaje!
- to ne, zato emo jedino u takvoj dravi nai, daje postolar
samo postolar, i da nije uz to i kormilar, daje ratar samo ratar, i da
nije uz to i sudac; daje vojnik samo vojnik, i da nije uz to i tecikua; i
tako redom?
- Istina.
-Ako bi dakle u nau dravu doao kakav ovjek, koji bi bio tako
mudar i vjet, da bi se mogao svakojako preobraavati i sve stvari
oponaati, te bi htio pokazati svoja umijea i znanje, klanjali bismo
mu se kao svetu, divnu i udesnu stvoru, ali bismo mu rekli, da kod
nas u dravi nema takva ovjeka, i da nije doputeno, da se takvi u
njoj nastane. Otpravili bismo ga u drugu dravu izliv mu na glavu
pomast i ovjenav ga vunenim tkani-nicama, a sami bismo se
zadovoljili oporijim i neugodnijim pjesnikom i priaocem radi
koristi, koju od njih imademo; jer bi nam on oponaao govor estita
ovjeka i priao prie prema onim naelima, koje smo odmah u
poetku zakonom postavili, kad smo poeli odgajati ratnike.
- I upravo tako bismo inili, ako bi bilo do nas.
- Sad se dakle, prijatelju, ini, da smo potpuno raspravili onaj dio
glazbenog odgoja, koji govori o govorima i priama, jer je reeno,
to treba govoriti i kako treba govoriti.
- I meni se tako ini.
- to ne, iza toga ostaje da raspravimo o nainu pjevanja pjesama
i uope o glazbi?
-Da.
73
 - Zar onda ne bi ve svatko sam naao, to nam treba o nj ima
rei, kakve trebaju biti, ako hoemo biti u skladu s onim, stoje prije
reeno?
Glaukon se nasmije i ree:
- Ja sam, Sokrate, ini se, izuzet od tih sviju, jer za sada nipoto
ne mogu pravo pogoditi, to nam treba rei o glazbi; ali ipak slutim.
- Svakako - rekoh ja - moe najprije jasno uvidjeti, daje pjesma
sloena od tri stvari, govora (teksta), harmonije i ritma.
- To da.
- to ne, govor u pjevanju jamano se nita ne razlikuje od
nepjevana govora to se tie zahtjeva, da se govori u istim obrascima,
koje netom spomenusmo?
- Istina.
- I trebaju harmonija i ritam slijediti govor?
- A kako ne?
- Ali rekosmo, da u govoru ne treba tuiti ni naricati?
- Ta ne treba.
- Koje su vrste pjevanja tualjke? Reci mi, jer si ti glazben.
- Miksolidijska i sintonolidijska i jo neke takve.
- to ne, ne treba ukloniti, jer su beskorisne i za ene, koje trebaju
biti estite, a kamo li ne za mukarce.
- Svakako.

- Ali uvarima najmanje pristaje pijanstvo, mlitavost i

besposlienje.
- Ta kako ne?
- Koje su onda vrste pjevanja mlitave i za pijanke?
- Jonska i lidijska, koje nazivamo raspojasanima.
- to e dakle s njima, prijatelju, kod ratnika? -Nita; nego mi se
ini, da ti ostaju samo dorska i frigijska.
- Ne poznajem tih vrsta pjevanja - rekoh ja - nego ostavljaj onu
vrst, koja bi prikladno oponaala glasove i pjesme ovjeka, koji je
hrabar u ratu i u svakom poslu, gdje treba snage, kao i onog, koji
strada, koji zadobiva rane ili ide u smrt ili padne u kakvu drugu
nesreu, a pri svemu tome odluno i postojano odbija udes. I drugu
opet ostavlja za ovjeka, kakav je u miru, gdje ne treba sile nego
74
dobre volje, koji ili nekoga neto nagovara i moli, bilo boga
molitvom bilo ovjeka poukom i opomenom, ili naprotiv, koji slua
tudu molbu, pouku ili nagovor, pa je stoga posluan, nije obijestan,
nego u svemu trijezno i umjereno radi i zadovoljava se onim, to mu
se dogodi. Te dvije vrste pjevanja, za silu i za dobrovolju, koje e
najljepe oponaati glasove nesretnih i sretnih, trijeznih i hrabrih - te
ostavljaj.
- Trai da ostavim one, koje sam upravo sada spominjao.
- Ne e nam dakle u pjesmama i napjevima trebati mnogo ica ni
mnogo vrsta pjevanja.
- ini mi se, da ne e.
- Ne emo dakle hraniti graditelje harfi i cimbala i svih glazbala,
koja su s mnogo ica i glasova.
- ini se, da ne emo.
- to dalje, hoe li primiti u dravu graditelje frula ili frulae? Ili
nije to najmnogoglasnije glazbalo i ne oponaaju li ona mnogoglasna
glazbala oito frule?
- Ta naravno.
- Dakle ti ostaje lira i kitara korisna za grad, a na selima pastiri
nek sviraju u svirale.
- Tako nam raspravljanje kazuje.
- Nita novo ne inimo, prijatelju! Samo dajemo prednost
Apolonu i Apolonovim glazbalima pred Marsijem i njegovim
glazbalima.
- Zaista, ini mi se, daje tako.
- I gle, neopazice opet proiavamo dravu, za koju netom
rekosmo, daje raskona.
- Svakako inimo pametno.
- Hajde dakle - rekoh - istimo i ostalo. Jer poslije harmonija bilo
bi nam na redu govoriti o ritmovima. Ni tu ne smijemo traiti
arenila ni razliite mjere, nego se drati ovih ritama, koji odrazuju
uredan i hrabar ivot. A kad to naemo, moramo ureivati stopu i
napjev prema govoru takva ovjeka, a ne govor prema stopi i
napjevu. A koji bi to ritmi bili, tvoj je posao rei, kao i kod
harmonija.

75
 - Zaista to ne mogu kazati. Jer da postoje tri vrste ritmikih
mjera, kao to se sve pjevanje sastoji od etiri vrste, vidio sam i
mogu rei; ali kakav ivot koja vrsta oponaa, ne mogu kazati.
- S Damonom emo raspraviti, koje su mjere pristale za prostotu i
obijest, ili za mahnitost i drugu zlou, a koje ritme treba ostaviti za
protivne udi. A nekako mislim, da sam ga uo, kako spominje
nekakav sloen bojni ritam i daktilski i junaki, kako ih nekako
razlikuje i suprotstavlja, da neistaknuti i istaknuti dio bude jednak,
postajui as kratak as dug. Kako mislim, nazivae jednu mjeru
jambom, drugu trohejem, a dodavae im duine i kraine; i nekima je
od njih, mislim, kudio i hvalio brzinu stope jednako tako kao same
ritme, ili nekako jedno i drugo; ta ne mogu kazati. Ali to, kako rekoh,
neka ostane za Damona, jer da se to utvrdi, trebalo bi dugog
raspravljanja; ili ti misli, da ne bi?
- Zaista bi.
- Ali ovo moe utvrditi: pristalo i nepristalo ponaanje vezano je
za ritminost i neritminost?
- Kako ne.
- A ritminost i neritminost prati, a i srodna je, prva s lijepim
govorom, a druga s loim. A za harmoninost i neharmo-ninost
vrijedi isto to, ako ve ritam i harmonija prate govor, kako netom
rekosmo, a ne govor njih.
- Da, zaista treba, da ono dvoje prate govor.
- A stoje s nainom govora i sa samim govorom? Ne prate li ud
due?
- Ta kako ne.
- A ostalo prati govor? -Da.
- Dakle dobar govor i dobra harmonija i dobro ponaanje i dobar
ritam jesu posljedica dobre udi, ne one, koju nazivamo kao blai
izraz za ludost dobroudnou, nego due, kojoj je ud zaista dobro i
lijepo ureena.
- Da zaista.
- Zar onda ne treba, da mladii svuda slijede te stvari, ako hoe
svoje dunosti ispunjavati?
- Treba.

76
 -A tih je puno slikarstvo i srodni obrti, pun je obrt tkalaki i
bojadisarski i graditeljstvo, kao i svako ostalo rukotvorno djelo,
moe ih se nai i u naravi tjelesa i ostaloga raa. U svemu tome
nalazi se pristali i nepristali lik. A nepristalost, neritminost i
neharmoninost srodna je zlu govoru i zloj udi, kao to je protivno
srodno i oponaa trijeznost i dobru ud.
- Svakako.
- Zar nam dakle treba samo pjesnike nadgledati i prinu-ivati, da
stavljaju u pjesme sliku dobre udi, ili da kod nas uope ne pjevaju,
ili trebamo nadgledati i ostale umjetnike i obrtnike i braniti im da tu
zloudnost, razuzdanost, prostotu i nepristalost stavljaju u slike
ivotinja ni u graevine ni u ijednu drugu rukotvorinu? A koji se
tome ne moe podvri, da mu ne dopustimo, da se kod nas svojim
poslom bavi, kako nam se ne bi uvari hranili nepoudnim slikama
kao zlom paom, berui i pasui mnogo na mnogo mjesta svaki dan
pomalo, i tako neopa-eno kakvo veliko zlo u svojoj dui poticali,
nego da traimo one umjetnike, koji u svojoj darovitosti mogu
naslutiti prirodu ljepote i pristalosti. Tad e nam mladii na zdravu
mjestu ivjeti i od svega korist crpsti, odakle god im do oka ili do
uha dopire neto od lijepih djela, kao zrak, koji s dobrih mjesta nosi
zdravlje, te ih odmah od mala neopaeno vodi k slinosti,
prijateljstvu i skladu s onim govorom, koji se za lijepo zalae.
- Ta tako bi se kudikamo najljepe odgajali.
- Radi toga je onda, Glaukone, najglavniji odgoj u glazbi. Ritam i
harmonija najjae dopiru u unutranjost due i najivlje je se
doimaju, daju joj pristalu ud i ine ovjeka dobrim, ako se ispravno
odgojio, dok se inae dogaa protivno. A opet i zato, to bi onaj koji
je kako treba odgojen najotrije opaao, to nije potpuno ili nije
lijepo u umjetnosti ili nije lijepo u prirodi; ljutei se pravo na to,
lijepo bi hvalio i rado u duu primao i time se hranio te postajao lijep
i dobar, a runo bi s pravom kudio i mrzio jo kao mlad, prije nego bi
mogao razlog dokuiti, a kad bi kasnije doao do razloga, radovao bi
se, jer bi upoznao srodstvo s njime ba najbolje onaj, koji bi se na
takav nain odgojio?
- Meni se svakako ini, da odgoj radi toga ovisi o glazbi.

77
 - Kao to smo dakle - rekoh ja - u pismenima tada savreni, kad
ih, ma kako ih je malo, dobro znamo, pa nam nijedno ne umakne, ma
gdje bilo, kad nismo prema njima ravnoduni ni u malom ni u
velikom, kao da ih se ne bi trebalo opaati, nego ih svuda nastojimo
razlikovati, drei kako ne emo prije biti pismeni, dok to ne
postignemo.
- Istina.
- to ne, ni slike pismena, ako bi se gdje ili u vodi ili u zrcalu
ukazivale, ne emo prije poznati nego li upoznamo sama pismena; to
zahtijeva isto umijee i vjebu, zar ne?
- Svakako.
- Dakle emo tek tada, kako velim, imati pravi muziki odgoj mi
sami, kao i uvari, koje velimo da nam treba odgajati. Kad upoznamo
trijeznost i hrabrost i plemenitost i podatljivost, i to je tome srodno,
i opet to je tome protivno, gdje god bilo; i kad opaamo, da jesu u
onome, u emu jesu - i to same vrste kao i njihova umjetna
prikazivanja - te ih ne budemo prezirali ni u
- Moda.
- Ali kod toga se mora mnogo spavati i odmarati, a nepouzdano
je i za zdravlje. Ili ne vidi, da ti borci od zanimanja prespavaju cijeli
ivot, a ako samo malo iziu iz odreenoga naina ivota, jako i
estoko boluju?
- Vidim.
- Treba dakle za ratne borce neka pomnija vjeba. Jer oni trebaju
biti kao psi budni i to otrijega vida i sluha, i da im se zdravlje
odmah ne rui, kad se izvrgavaju u ratnim pohodima mnogim
promjenama vode i ostale hrane, ege i zime.
- ini mi se.
- Zar bi onda najbolja tjelovjeba bila srodna glazbenom odgoju,
o kojem maloprije raspravljasmo?
- Kako veli?
- Tjelovjebaje jamano jednostavna i nepretjerana, osobito kod
onih. koji se bave ratovanjem.
- Kako dakle?
- To bi mogao nauiti i od Homera. Jer zna, da na gozbama
junaka u ratu ne asti njih ni ribama, makar bila ta vojska uz more na
78
Helespontu, ni kuhanim mesom, nego peenim, koje vojnici najlake
mogu pripraviti, jer je, tako rei, svuda lake sluiti se ognjem nego
posude sa sobom nositi.
-I te kako.
- Ni mirodija nije, kako ja mislim, Homer nikada spomenuo.
- A to znaju i ostali borci, da se tijelu, koje hoe biti ilo, treba
ustezati od svega takvoga.
-I znaju to dobro i usteu se.
- Ako ti se ini, daje tako pravo, sirakuski stol, prijatelju, i
sicilsku raznolikost prismoka, kako se ini, ne hvali.
- Ne, ne hvalim.
- Kudi dakle i to, to mukarci, koji ele tijelom biti snani,
imadu korintoske djevojke za prijateljice.
- Svakako.
- to ne, i uivanja atikih kolaa?
- Bez sumnje.
- Jer bismo, mislim, cijelo takvo jedenje i ivljenje mogli pravo
usporediti s onim skladanjem i pjevanjem, koje bi upotrebljavalo sve
harmonije i ritme.
- Kako ne.
- to ne, ondje raznolikost stvara razuzdanost, a tu bolest:
jednostavnost u glazbi stvara u duama trijeznost, a u tjelovjebi
zdravlje u tjelesima?
- iva istina.
- A kad u dravi ima puno razuzdanosti i bolesti, zar se ne
otvaraju mnoga sudita i ljekarne, i ne velia li se umijee sudako i
ljekarsko, osobito kad se ve i slobodni ljudi mnogo i jako tim
zanimanjima posveuju?
- Ta kako ne.
-A za zli i jadni odgoj u dravi zar e moi uzeti kakav vei
dokaz nego to, to savrene ljekare i suce ne trebaju samo prostiji
ljudi i radnici nego i oni, koji se grade, da su odgojeni kao slobodni
ljudi? Ili se tebi ne ini sramotno i velikim dokazom neodgojenosti,
kad je ovjek prinuen sluiti se pravdom, posuenom od drugih,
kao da su oni nai gospodari i suci, i to zato, jer je sami ne
posjedujemo?
79
 - Najvea sramota.
- Zar ti se ini, da je od toga sramotnije, kada tko ne trati samo
vei dio ivota u suditima, tuen i tuei, nego se u svojoj
pokvarenosti upravo time gizda, stoje toboe vrstan u nepravdi i
sposoban svakojako se kretati, svuda se provui i gipko se okrenuti,
da ne bude kanjen; a to sve radi sitnica i nitavosti, a da ne zna,
koliko je ljepe i bolje urediti sebi ivot tako, kad ne treba dremovna
suca?
-Ne, nego je to od onoga jo mnogo sramotnije.
- A ne ini li ti se sramotnim, da trebaju umijee lijeniko, ne
radi rana, ili kad navale kakve vremenske bolesti, nego zato.
jer su radi besposlienja i neumjerenog naina ivljenja, kakav
spomenusmo, puni smrada i zapuha kao nabujala bara, pa su
prinueni mudri Asklepijevci bolestima nadijevati imena "napu-
havanje" i "prehlada".
- I jesu to zaista nova i udna imena bolesti.
- Kakvih, mislim, ne bijae za Asklepija, a sudim po tome, to
njegovi sinovi nisu prigovorili eni, kojaje ranjenu Euripilu u Troji
dala piti pramnijskoga vina, u koje bijae usuto mnogo jemena
brana i nastrugano sira, to bi prema obinom shvaanju doveo do
upale, niti su zabranili Patroklu, koji je tako lijeio.
- I zaista je udan takav napitak za ovjeka u takvu stanju.
- Nije, ako promisli, da Asklepijevci, kako se veli, prije
Herodika nisu upotrebljavali taj sadanji nain lijeenja. A Hero-dik,
koji je bio uitelj tjelovjebe, postavi boleljiv, smijea tjelovjebu i
lijenitvo, te izmui najprije i najvema sebe, a zatim poslije mnoge
druge.
- Kako to?
- Tako, to je sebi smrt uinio dugom. Jer pratei svoju smrtnu
bolest nije se, mislim, mogao izlijeiti, te zaprijeen doivotnim
lijeenjem, nije se bavio nikakvim drugim poslom, te bijae na
mukama, ako je kad morao izii iz svoga obinog naina ivljenja, te
po svojoj mudrosti teko umirui doivi visoku starost.
- Dakle je odnio lijepu nagradu za umijee svoje.
- Drugo se nije ni moglo oekivati od ovjeka, koji ne zna, da
Asklepije nije iz neznanja i iz neiskustva tu vrstu lijeenja
80
potomcima ostavio neotkrivenu, nego zato, to je znao, da je svima u
sreenoj dravi dodijeljen stanoviti posao, koji treba vriti, i da nitko
nema vremena doivotno bolovati i lijeiti se. A smijeno je: mi to
kod rukotvoraca opaamo, a ne opaamo kod onih, koji se ine
bogati i sretni.
- Kako?
- Kad je - rekoh ja - tesar bolestan, trai od lijenika lijek, da ga
popije i bolest izbljuje, ili da se proisti, ili da se bolesti rijei
paljenjem ili rezanjem. A ako mu tko nareuje osobit nain ivljenja
na dugo vrijeme, da si stavlja na glavu obloge i sline stvari, odmah
e rei, da nema kada bolovati i da mu ne koristi tako ivjeti pazei
na bolest i odnemarujui odreeni posao, i zatim pusti takva lijenika
na miru, ue u obini nain ivljenja, ozdravi, ivi i radi svoje
poslove, a ako mu tijelo to ne moe podnijeti, umre i rijei se muka.
- ini se, da takvu ovjeku i pristaje tako postupati s lijenikim
umijeem.
- Zar zato, to je imao nekakav posao da radi, te mu nije koristilo
ivjeti, ako ga nije obavljao?
- Naravno.
- A bogata dakle, kako se veli, nema nikakva takva odreena
posla, o kojem bi ovisilo njegovo ivljenje tako, da mu ne bi bilo
vrijedno ivjeti, ako bi bio prinuen napustiti ga?
- Da, veli se, da nema.
- A ne uje li Fokilida, kako veli, da krepost treba istom onda
vjebati, kad ve netko ima to za ivot.
- Mislim, i prije.
-Nemojmo se nita s njime o tome prepirati, nego pouimo sami
sebe, treba li se bogatau vjebati u tom usavravanju i je li mu ivot
bez vrijednosti, ako ne vjeba. Ili smeta li umjetno podravanje
bolesti tesaru i ostalim rukotvorcima u njihovom radu, a Fokilidovoj
opomena nita ne ui?
- Zaista, gotovo najvie smeta ta pretjerana briga za tijelo, koja
prelazi zahtjeve tjelovjebe. Ta neprilina je i za gospodarske
poslove i za vojne i za dravne slube.
- A stoje glavno, ona je nevolja za kakvo god uenje, razmiljanje
ili ostali duevni napor, jer se uvijek boji napinjanja i vrenja u glavi,
81
zbog ega i okrivljuje filozofsko umovanje. Ona svuda smeta, gdje se
tako krepost vjeba i ogleda; jer ona uvijek dri ovjeka u strahu, da
je bolestan i da neprestano osjea bolove po tijelu.
- Naravno.
- to ne, rei emo, daje i Asklepije to znao, pa daje za one. koji
su od prirode i po nainu ivljenja tijelom zdravi, a imaju samo u
sebi kakvu odreenu bolest, pokazao lijeniko umijee, te
lijekovima i rezanjem odstranjivao bolesti, kako bi bolesnici mogli
nastaviti svoj obian nain ivljenja, da ne bi inae drava imala
kvara; a tijela, koja su iznutra bila posve bolesna, nije htio
odreivanjem osobita naina ivljenja pomalo odlijevati i dolijevati i
tako initi ovjeku ivot dug i bijedan, te im omoguiti, da stvaraju
od sebe, kako je prirodno, sline potomke. Mislio je, naprotiv, da ne
treba lijeiti onoga, koji nema snage za redovit i dug ivot, drei da
nije koristan ni sebi ni dravi?
- Dri dakle, daje Asklepije imao dravnikih sposobnosti?
- Oito! A zar ne vidi, da su se njegovi sinovi pokazali pred
Trojom dobrim borcima i da su se lijenitvom onako sluili, kako
rekoh, samo zato, to im je otac takav bio? Ili se ne sjea da su i
Menelaju iz rane, koju mu je zadao Pandar,
"krv isisali i na to blaga vratva sipali"
a to bi mu poslije toga trebalo ili popiti ili pojesti, nisu mu
nalagali, upravo kao ni Euripilu, drei kako su ti lijekovi sposobni
izlijeiti ljude, koji su prije rana bili zdravi i uredni u nainu ivljenja
pa ako bi upravo ovaj as i ispili kakvu god mjeavinu. A boleljivu
od prirode i razuzdanu miljahu, da ne koristi ivjeti, jer nisu od
koristi ni sebi ni drugima i da ne treba lijeniko umijee biti za njih,
ni da se lijee, sve kad bi bili bogatiji od Mide.
- Veoma krasne opisuje sinove Asklepijeve.
- Tako i treba - rekoh ja. - Ipak tragici i Pindar ne vjeruju to i
kau, da je Asklepije, istina sin Apolonov, ali da je za zlato izlijeio
bogata ovjeka, kojemu je ve bilo umrijeti, a zato da ga i jest grom
udario. Ali mi, kako je prije reeno, njima ne vjerujemo oboje, nego
ako je bio sin boga, rei emo, da nije bio lakom za sramotnim
dobitkom, a ako je bio lakom, da nije bio sin boga.

82
 - Posve je pravo tako. Ali to veli na ovo, Sokrate, zar ne treba
imati u dravi dobre lijenike? A bili bi takvi jamano najprije oni,
koji su lijeili najvie zdravih i najvie bolesnih, a jednako tako i suci
oni, koji su dolazili u dodir s ljudima svakojake udi.
- Priznajem, da su veoma dobri; ali zna li, koje takvima drim?
- Da, ako ree.
- Ta pokuat u; ali ti si jednim istim rijeima upitao za dvije
stvari.
- Kako?
- Lijenici bi postali najvrsniji, ako bi, poevi od mala, pored
uenja svoje struke imali posla sa to vie ljudi i sa to gorim
tjelesima i sami sve bolesti bolovali i ne bili posve zdravi od prirode.
Jer ne lijee, mislim, tijelo tijelom - ta ne bi mu inae bilo doputeno,
da bude ili postane bolesno - nego duom lijee tijelo, a ona ne moe
nita dobro lijeiti, ako postane i ako jest loa.
- Tako je.
- A sudac, prijatelju, duu sudi duom, pa se ona ne smije od
mala othraniti meu loim duama i s njima dolaziti u dodir, ni sama
poiniti i proi sve nepravde, da bi onda po sebi brzo prosuivala
nepravde ostalih kao bolesti kod tijela, nego treba u mladosti biti
ista i daleko od zlih navada, ako hoe biti lijepa i dobra, i ako hoe
zdravo prosuivati to je pravedno. Zato se upravo i ine estiti ljudi
u mladosti dobroudnima i lako se dadu prevariti od nepravednih,
budui da nemaju u sebi uzore za jednaka nagnua zlih.
- I zaista im se to osobito dogaa.
- Upravo zato, dobar sudac ne smije biti mlad nego star, budui
da kasno spoznaje stoje nepravda, jer je on nije opazio kao svojstvo
svoje due, nego kao tue svojstvo u tuim duama nakon dugog
vremena promatranja, te je tada razabrao kakvo je to zlo. Pri tom mu
je sluilo znanje, a ne vlastito iskustvo.
- ini se, daje takav sudac svakako najplemenitiji.
- A, to si ti pitao, takoer i dobar, jer tko ima dobru duu, dobar
je. A onaj vrsni i sumnjivi, koji je sada mnoge nepravde uinio te
misli daje lukav i mudar, kad se drui s jednakima sebi, ini se
vrstan, jer je oprezan, te moe druge prosuditi po sebi. Ali kad se
priblii dobrima i ve starijima, ini se smijenim, kad neumjesno ne
83
vjeruje i ne poznaje zdrave udi, budui da ne moe po sebi
prosuivati takvu ud. Ali kako se ee namjerava na opake nego na
dobre ljude, priinja se i sebi i drugima prije mudar nego li glup.
- Svakako je to istina.
- Ne treba dakle - rekoh ja - traiti, da dobar i mudar sudac bude
takav, nego kao onaj prije spomenuti. Jer opakost nikada ne bi
spoznala krepost i sebe, a krepost e uz odgajanje priroena dara s
vremenom spoznati sebe i opakost. Taj dakle postaje mudar, kako se
meni ini, a ne onaj opaki.
- I meni se ini.
- to ne, uz takvo umijee sudako postavit e zakonom u dravi
i umijee lijeniko, kakvo smo spomenuli. A taj e zakon glasiti:
treba nastojati oko dravljana tijelom i duom nadarenih, a koji
tijelom takvi nisu, pustiti da umiru, a koji su duom zli i neizljeivi,
njih e se ubiti.
- Bez sumnje se pokazalo, daje tako najbolje i za one same, kojih
se to tie, i za dravu.
- Mladii e se dakle oito uvati od sudakog umijea, i sluiti
se samo onim jednostavnim glazbenim odgojem, za koji rekosmo, da
usauje trijeznost.
- Dato.
- Zar ne e glazben ovjek isto na isti nain traiti, i ako
ushtjedne, odabrati tjelovjebu, te mu ne e trebati umijea
lijenikoga osim za nudu?
- ini mi se.
- Zaista e same vjebe i napore obavljati imajui na umu vie
svoju volju i nju poticati, nego snagu, a ne kao to ostali borci radi
snage jedu i napinju se.
- Posve pravo.
- Zar onda, Glaukone, oni, koji nareuju odgoj u glazbi i
tjelovjebi, ne nareuju to neki misle, naime da se jedni duevno
odgajaju a drugi tjelesno.
- Nego to?
- ini se, da oboje nareuju poglavito radi due.
- Kako dakle?

84
 - Ne opaa, kakovo je duevno stanje onih, koji u tjelovjebi
ivot probave, a glazbenog odgoja se ne taknu? Ili kako je u
protivnom sluaju?
- A o emu govori?
- O surovosti i tvrdoi i opet o mekoi i pitomosti - rekoh ja.
- Opaam, da oni, koji se slue samo tjelovjebom, postaju
suroviji nego treba, a koji samo glazbenim odgojem, postaju opet
meki nego je za njih dobro.
- I zaista, surovost bi potjecala od sranosti u naravi, a pri pravom
odgoju ona znai hrabrost, ali ako bi se nategnula preko reda,
postajala bi oporost i silovitost, stoje i prirodno.
- ini mi se.
- A to dalje: ne bi li filozofina priroda posjedovala blagost? I
ako bi se njoj vema popustilo, bila bi meka nego treba, a ako bi se
lijepo odgojila, krotka i uredna?
- Jest tako.
- A velimo za uvare, da im treba imati obadvije te udi?
- Ta treba.
- Treba dakle, da se te dvije udi meusobno sloe9
- Kako ne!
-I u onoga je trijezna i hrabra dua, u koga je taj sklad?
- Svakako.
- A u neskladnoga je kukavna i surova?
- -I te kako.

- to ne, kad tko glazbi daje, da mu nasvira i nalije u duu kroz

ui kao kroz lijevak slatke, meke i plaljive harmonije, koje upravo
sada spominjasmo, i kad cijeli ivot probavi u tuenju i radovanju
radi pjesme, on ju najprije, ako je ita srane volje imao, kao eljezo
smeka i uini ju korisnom, ako je prije bila beskorisna i tvrda; a i
dalje neprestano smekava tako svoju volju, te je topi i lijeva, dok
konano ne rastopi sranost i kao ile je iz due ne izree i ne uini je
"mlitavim kopljanikom."
- Svakako.
- I ako odmah isprva imade duu plahu od prirode, brzo to
postigne, a ako sranu, slabi svoju volju i uini je naglom, te se na
85
sitnice odmah razdrauje a zatim brzo smiruje. Postanu dakle
svadljivi, srditi i neugodni mjesto srani.
- Posve.
- A to, ako se opet mnogo mui tjelovjebom i jako se dobro
tovi, a glazbe se i filozofije ne maa, ne postaje li ponajprije radi
tjelesne jakosti pun poleta i sranosti i hrabriji, nego to je prije bio?
-I te kako.
- Ali tada, kad nita drugo ne radi i nikako se s Muzom ne drui,
ako je i bilo neto nagona za znanjem u njegovoj dui, ne postaje li
ova slaba, gluha i slijepa, budui da ne kua nikakva nauka ni
duhovna istraivanja, niti se bavi znanstvenim tivom i ostalim
duhovnim djelatnostima, kad se ne budi i ne hrani i kad se osjetila
njezina ne proiavaju?
- Tako je.
- Takav dakle, mislim, postaje neprijatelj miljenja i muzike,
nita se vie ne slui uvjeravanjem i dokazivanjem, nego obavlja sve
kao zvijer silom surovou, te ivi u neznanju i nespretnosti
neskladno i neljupko.
- Svakako je tako.
- Dakle, za to dvoje, rekao bih, da je nekakav bog dao ljudima
dva umijea, glazbu i tjelovjebu, i to za odgajanje duhovnog ivota i
sranosti, a ne za odgoj due i tijela osim uzgredno; nego ona dva
svojstva, duhovno i voljno, da se sloe napinjui se i poputajui
jedno drugome dokle treba.
- Ta i ini se.
- Za onoga dakle, koji najljepe mijea glazbu a tjelovje-benim
odgojem i najprimjerenije dovodi u duu, rekli bismo s punim
pravom, da je potpuno glazben i vjet usklaivanju, mnogo vie nego
onaj, koji ugaa ice meusobno.
-Naravno, Sokrate.
- to ne, Glaukone, i u naoj dravi e nam uvijek trebati takav
nadstojnik, ako se eli sauvati dravno ureenje.
- Zaista e veoma trebati.
- To bi dakle bili smjerovi u odgoju i u izobrazbi. Jer emu bi
spominjali njihove plesove, lovove, hajke, borbe pjeke i na kolima?

86
Ta prilino je jasno, da to treba ureivati prema tim smjerovima, i
nije vie teko nai.
- Moda nije teko.
- Dobro - rekoh ja - to bi nam dalje poslije toga trebalo
raspraviti? Zar ne, koji e od njih biti vladari a koji podlonici?
-Da.
- Oito treba da su stariji vladari, a mlai podlonici?
- Svakako.
-I to oni, koji su izmeu njih najbolji? -I to.
- A zar oni, koji su od ratara najbolji, postaju najvrsniji ratari?
-Da.
- A budui da sada trebamo najvrsnije uvare drave, ne emo li
ih nai meu najboljima uvarima?
- Da. hoemo.
- to ne, treba da su razumni i sposobni za to, te jo uz to skrbni
za dravu?
- Jest tako.
- A svatko bi se najvie brinuo za ono, to upravo ljubi0
- Bez sumnje.
- A ljubio bi najvema ono, iju bi korist drao vlastitom koristi i
ija dobrobit imade udjela i pri njegovoj dobrobiti; isto to vrijedi i za
protivan sluaj.
- Tako je.
- Treba nam dakle izmeu uvara odabrati takve mueve, za koje
se nama najvie ini, da su za cijeloga ivota spremni svim marom
raditi ono, to dre da dravi koristi, a da ni na kakav nain ne bi
htjeli to uraditi, to ne dre da koristi dravi.
- Ti su prikladni.
- ini mi se dakle, da ih treba promatrati u svakoj dobi, uvaju li
vjerno to naelo, te ga ni milom ni silom ne odbacuju i ne
zaboravljaju misao, da im treba initi ono, stoje za dravu najbolje.
- Kakvo odbacivanje misli?
- Rei u ti. ini mi se, da misao naputa duu ili s naom voljom
ili bez volje; s voljom naputa lana misao onoga, koji se nauio
neem boljemu, a bez volje svaka istinita misao.

87
 - Razumijem za misao, koja s naom voljom naputa duu, ali bih
elio uti za onu, koja bez volje naputa duu.
- Ta to! Ne misli li i ti, da se ljudi dobra nerado liavaju, a zla
dobrovoljno? Ili nije li zlo prevariti se u istini, a dobro istinu
posjedovati? Ili se tebi ne ini, da istinu posjedovati znai misliti
ono, to jest?
- Ali pravo kae, i meni se ini, da se nerado liavaju istinitog
miljenja.
- to ne, to im se dogaa varkom, milom ili silom0
- Ni sada ne razumijem.
- ini se, da govorim kao pjesnik. Prevarenima zovem one. koji
se dadu nagovoriti da preokrenu miljenje, i one koji zaboravljaju. U
prvom sluaju govor, a u drugom vrijeme potajno misao oduzima.
Sad jamano razumije?
-Da.
- "Silom" nazivam, kad kakva muka ili bol miljenje preokrene.
- I to razumjeh. Pravo veli.

- I ti bi, kako ja mislim, rekao, da su prevareni i kao opinjeni

oni, koji se predomisle, bilo to ih naslada oara, bilo to ih kakav
strah preplai.
- Da; ini se, da sve to opinjava to i zavarava.
- Dakle, kako sam netom rekao, treba traiti one, koji su najbolji
uvari svojega naela, naime onoga, koje kae, da treba initi ono,
to svagda misle daje najbolje za dravu. Trebamo dakle odmah od
mala paziti na njih, i zadavati im djela kod kojih se to najlake
zaboravlja i najbre se dade prevariti. Tko pamti dobro i teko se
dade prevariti, njega treba odabrati, a tko nije takav, treba ga
odbaciti. Zar ne?
-Da.
- Treba im opet nalagati napore, dati im da podnose boli i poticati
ih da se uputaju u borbe, kod ega treba uvijek na isto paziti.
- Pravo je tako.
- to ne-rekoh ja-treba, tree, udesiti zajednike kunje u pogledu
obmanjivanja i pregledati, pa kao to drebad vode u buku i viku i
gledaju, je li plaljiva, tako treba i mladie zapla-ivati i opet im
88
pruati naslade, te ih tako mnogo bolje iskuavati nego li zlato u
ognju, da se vidi tko se u svemu pokazuje neopinjen i postojan, kao
dobar uvar sebe i odgoja kojeg je dobio, tko pokazuje u svemu tome
ritam i sklad, ukratko, tko se tako ponaa, da bi sebi i dravi
najkorisniji bio. I tko se uvijek kao djeak i kao mladi i kao mu
iskazao i ist kroz sve proao, njega treba postavljati dravi za
vladara i uvara, njemu treba davati asti u ivotu, a poslije smrti
dostojan ukop i ostale znakove spomena, a tko takav nije, treba ga
odbaciti. Takav nekakav, ini mi se, Glaukone, treba da je izbor i
postavljanje vladara i uvara, ako elimo spomenuti samo opi smjer,
a ne i pojedinosti.
- I meni se tako nekako ini.
- Onda je doista najtonije zvati te ljude pravim i savrenim
uvarima, kako i s obzirom na vanjske neprijatelje, tako i na
unutranje prijatelje, da jedni ne budu mogli htjeti, a drugi ne budu
mogli initi zlo. A mladie, koje smo sad "uvarima" zvali, nazvat
emo pomonicima i podupiraima postupaka vladara?
- I ja tako mislim.
- Kako bi onda - rekoh ja - kad nam je potrebna kakva od onih
lai, o kojoj upravo maloas govorasmo, mogue bilo, da nam u tu
umjesnu la povjeruju poglavito sami vladari, a ako ne oni, bar ostali
graani?
- Kakvu to?
- Nikakvu novu, nego onu feniku, koja se ve prije na mnogo
mjesta dogodila, kako kau i kako su uvjeravali pjesnici, a u nae se
doba nije dogodila niti znam bi li se dogodila; a da se vjeruje to,
treba mnogo nagovaranja.
- Kao da se ustruava govoriti.
- A init e ti se, da se i posve pravo ustruavam, kad je ispriam.
- Govori i ne boj se.
- Govorim dakle, premda ne znam, odakle u smionost, a odakle
rijei smoi. Najprije u pokuati uvjeriti same vladare i ratnike, a
zatim i ostale graane, kako se sve ono, to smo uinili dosad za
njihovo othranjivanje i odgoj, njima samo inilo, da im se dogaa i
daje sve to bilo samo san. A doista da su se tada oni pod zemljom
stvorili i odgajivali, te se njihovo oruje i ostale sprave tamo gradile.
89
A kad su bili ve potpuno opremljeni, zemlja ih je mati na svijet dala
i sada se trebaju za zemlju, u kojoj su bili, kao za majku i hraniteljicu
brinuti i ustajati na njezinu obranu, ako je tko napadne, a o ostalim
dravljanima misliti, da su im braa i jednako tako iz zemlje roeni.
- Nisi se bez razloga dugo sramio tu la govoriti.
- Posve naravno. Nego ipak uj i drugi dio prie. Jer ste zaista
braa vi svi u dravi-rei emo im mi pjesnici - ali je bog, dok vas je
pravio, kod poroda primijeao zlata onima izmeu vas, koji su
sposobni vladati, zato su oni najvrjedniji; onima, koji su pomonici
primijeao je srebra, a ratarima i ostalim obrtnicima eljezo i mjed. A
budui da ste svi jednog roda, raali biste veinom djecu nalik na vas
same, ali bi se kadto od zlatna rodio srebrn porod i od srebrna
zlatan, a tako je i kod ostalih. Vladarima dakle bog nalae najprije i
najvie, da ni nad im ne budu tako dobri uvari ni tako pomno nad
niim ne bdiju kao nad potomstvom, da bi spoznali to li je njima od
toga u duama primijeano; pa ako se njihov porod rodi mjeden ili
eljezan, da ga ni na kakav nain ne poale, nego da dadu primjerenu
ast njegovoj priroenoj sposobnosti i da ga ture meu obrtnike ili
ratare; ako se opet od ovih rodi netko zlatan ili srebrn, da poaste i
uzvise jedne meu uvare, a druge meu pomonike. Jer postoji
prorotvo, da e drava tada propasti, kad je stane uvati eljezni ili
mjedeni uvar. Ima li onda kakvo sredstvo, da bi ovoj prii
povjerovali?
- Ne za te prve graane, ali ima, da bi povjerovali njihovi sinovi i
potomci i ostali kasniji ljudi.
- Ali i to bi - rekoh ja - bilo dobro, ve i za to, da bi vie marili za
samu dravu ijedni za druge. Jer prilino razumijem, to misli.
I to e nam dakle biti tako, kako bude jako uvjerenje u istinitost
nae bajke! A mi naoruajmo te zemljoroene i izve-dimo ih s
vladarima na elu. A kad iziu, neka potrae mjesto u dravi, gdje bi
bilo najljepe udariti tabor, odakle bi najlake drali na uzdi
dravljane, ako se tko ne bi htio zakonima pokoravati, i odakle bi se
mogli braniti, ako bi doao izvana kakav neprijatelj kao vuk na stado.
A kad udare tabor, neka propisanu rtvu prinesu i neka si naine
leaj, ili kako ti misli?
- Tako.
90
 - to ne, takav, da ih od zime brani, a daje i u ljetu pogodan?
- Ta kako ne? Jer, ini mi se, govori o stanovima.
- Da, o stanovima za vojnike, a ne za tecikue.
- Kako se ti razlikuju?
- Ja u ti nastojati objasniti.
Jer jamano je od svega najgore i najsramotnije za pastire hraniti
takve pse, pomonike stada, koji bi iz razuzdanosti ili gladi ili iz
kakve druge zle navade sami pokuali ovce napadati i tako bili nalik
na vukove mjesto na pse.
- To je zlo, a kako i ne?
- to ne, treba se uvati na svaki nain, da nam tako ne uine
pomonici prema dravljanima, kad su ve od njih jai, i da mjesto
dobrostivih saveznika ne postanu nalik na surove gospodare.
- Treba se uvati.
- to ne, najbolje bi se to predusrelo time, da su zaista lijepo
odgojeni?
- Ali to jesu. A ja rekoh:
- Nije dobro to tako sigurno tvrditi, mili Glaukone; nego neka
ostane to smo netom govorili, to jest da im treba dobiti pravi odgoj
(kakav ve on bio), ako hoe imati najvee pomagalo za to, da budu
blagi i sa sobom i s onima, koje uvaju.
- To je pravo.
- A osim takvog odgoja, rekao bi svatko pametan, kako im treba
pripraviti takve stanove i dati im takvu imovinu, da im to ne smeta,
da ne budu najbolji, i ne potie ih zlo initi ostalim dravljanima.
- I istinito e rei.
- Pripazi dakle, treba li im ivjeti i stanovati na ovakav nekakav
nain, ako hoe takvi biti, da vre svoju dunost kako treba.
Ponajprije da nijedan nema nikakve svoje imovine, ako nije posve
nuno; zatim da nijedan nema stana ni takve riznice, u koje ne bi
mogao ulaziti svatko, tko e htjeti; a sve to trebaju trijezni i hrabri
ratnici, da toliko po odredbi primaju od ostalih dravljana kao plau
za uvanje da im za godinu dana ne bude ni previe ni premalo; da
kao u taboru polaze zajednike ruke i da skupa ive. Zlata i srebra
(treba im rei), da imaju uvijek u duama od bogova boanskog, i da
im nita vie ne treba ovjejega, i da je grijeh to posjedovanje kaljati
91
i mijeati teenjem smrtnoga zlata, jer se mnogo zloina poinilo
zemaljskim novcem, a njihov je novac ist. Nego jedino njima u
dravi nije doputeno rukovati i laati se zlata i srebra ni ii pod isti
krov, gdje se nalazi zlato i srebro niti ga na sebe metnuti ni piti iz
srebra ili zlata. I tako bi se odrali oni i drava s njima. A kad oni
sami steknu svoju zemlju, kue i novce, bit e gazde i ratari mjesto
uvari, a mjesto saveznika postat e mrski gospodari ostalim
dravljanima. Cijeli e ivot provesti mrzei i omrznuti, proganjajui
i izloeni progonima, bojei se mnogo vie i vema neprijatelja
iznutra nego izvana; ali tada se ve i oni sami kao i cijela drava
kreu putom propasti. Dakle radi svega toga, treba uvarima tako
prirediti i stan i ostalo, kako sam rekao i to zakonom odrediti. Ili ne?
- Svakako - ree Glaukon.

92
 ETVRTA KNJIGA

ADIMANT nas prekide i ree:

- to e, Sokrate, rei na obranu, ako tu ree, da ne ini osobito
sretnima te mueve; a ipak to ovisi od njih samih. Drava je zaista
njihova, ali oni ne uivaju nikakvo dobro od drave, kao drugi ljudi,
koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kue i za njih stjeu
prikladan namjetaj, sami prinose rtve bogovima, primaju goste, pa
imaju i ono, to si ti upravo sada spominjao, zlata i srebra i svega,
stoje u obiaju kod ljudi, koji hoe biti sretni. Ta ini se upravo,
rekao bih, da kao najmljeni plaenici u dravi sjede i nita drugo ne
rade, nego samo strae.
- Da - rekoh ja - i to samo za hranu i ne primaju ni plae uz hranu
kao ostali, tako te im ne e biti slobodno ni otputovati, ako budu
htjeli po svom poslu, ni davati milosnicama, ni ako ushtjed-nu troiti
na to drugo, kako ve troe oni, koji se ine sretni. To i mnogo
drugo takvo u optubi izostavlja.
- Ali neka bude i to u optubi.
- Veli dakle, to emo rei na obranu?
- Da.
- Ii emo-rekoh ja - istom stazom i nai emo, kako mislim, to
treba rei. Ta rei emo, da ne bi bilo nikakvo udo, ako bi i ti tako
bili posve sretni; ali da mi ne gledamo na to, dok dravu osnivamo,
da nam jedan stale bude osobito sretan, nego u prvom redu cijela
drava. Mislili smo naime, da bismo u takvoj dravi najprije nali
pravednost, a opet nepravednost u dravi najgore ureenoj, i kad
bismo ih ugledali, da bismo mogli prosuditi, to davno traimo. Sada
dakle, kako mislimo, ne pravimo djelomino sretnu dravu,
usreujui u njoj samo neke, nego itavu dravu, a kasnije emo
razmotriti suprotnu. Primjerice da mi slikamo kipove, a netko
pristupi i stane koriti i govoriti, kako ne meemo najljepe boje na
najljepe dijelove slikanoga predmeta - oi su naime najljepe, a
nijesu namazane grimiznom bojom nego crnom - inilo bi se. da se
primjereno pred njime branimo, ako bismo govorili: "Divotnie, ne
misli, da nam treba oi tako lijepe slikati, da se i ne ine kao oi, a
opet ni ostale dijelove, nego pazi, dajemo li svakome dijelu to mu
93
pripada, i inimo li cjelinu lijepom." Pa i sada ne smijemo takvu
sreu uvarima dati, koja e od njih uiniti sve prije nego uvare. Jer
znamo i ratare obui u sveano ruho, zlatom ih obloiti i rei, neka
zemlju obrauju, kad im se svidi; znamo i lonare posaditi uz oganj i
rei, neka redom nadesno nazdravljaju i aste se, kraj sebe lonarski
kolut postave i rade, kad zaele; znamo i sve ostale na takav nain
sretnima uiniti, da bude tako cijela drava sretna. Ali nas nemoj
tako opominjati, jer ako tebe posluamo, ratar ne e biti ratar ni
lonar lonar, i nitko ne e imati nikakva stalea, od kojih drava
postaje. Nego za ostale je manje stalo; jer ako krpai loi postanu i
pokvare se i stanu se takvima graditi, premda to nisu vie, nije za
dravu nikakvo zlo. A uvari zakona i drave, koji to nisu, nego se
samo ine takvima, vidi da zaista cijelu dravu stubokom
upropauju, a opet i da jedino oni imaju prilike za to, da se drava
dobro upravlja i sretna bude. Ako dakle mi pravimo istinite uvare,
nipoto dravne zlotvore, a onaj na kudilac nekakve ratare i sretne
domaine kao na pukoj veselici a ne u dravi, onda on govori o
neem drugom, a ne o dravi. Treba dakle promisliti, hoemo li ih
postavljati zato, da njih same stigne to vea srea, ili treba paziti
kod cijele drave, stie li nju srea; dok te pomonike i uvare treba
prinudi vati i nagovarati, da nastoje oko toga, kako e to bolje
obavljati svoj posao, a jednako tako i sve ostale stalee; i dok tako
svekolika drava raste i lijepo se ureuje, treba pustiti svakome
staleu da bude dionik sree, kako sama priroda daje.
- ini mi se, da lijepo govori.
- Zar e ti se onda initi, da primjereno govorim i ovo, stoje s tim
srodno?
-to?
- Gledaj opet ostale obrtnike, kvari li ih ovo tako, da postaju izli?
- A to to?
- Bogatstvo i siromatvo.
- Ta kako?
- Ovako. Ako lonar obogati, ini li se tebi, da e jo htjeti mariti
za svoj obrt?
- Nipoto.
- A nadmait e sam sebe u lijenosti i nemaru?
94
 - Mnogo.
- Postaje dakle gori lonar?
- I to mnogo gori.
- A opet kad radi siromatva ne e moi nabavljati orua ili to
drugo za obrt, poslove e gore izraivati i gore e pouavati za
obrtnike sinove ili druge naunike.
- Kako ne?
- Dakle radi obojega, i radi siromatva i radi bogatstva, gore su
tvorevine obrta, a gori su i sami obrtnici.
- ini se.
- Opet smo dakle, kako se ini, neto nali za uvare; oni trebaju
na svaki nain paziti, da se to potajno u dravu ne uvue.
- to to?
- Bogatstvo i siromatvo, jer jedrio stvara rasko, lijenost i
prevrat, a drugo pored prevrata prostotu i lou radnu djelatnost.
- Svakako. Ali razmisli Sokrate, kako e nam drava moi
ratovati, kad nema novaca, osobito ako bude prinuena ratovati s
velikom i bogatom dravom.
- Oito - rekoh ja - s jednom tee, a s dvjema takvima lake.
- Kako si rekao?
- Ponajprije, ako se ustreba boriti, zar se ne e nai ratni borci
boriti s razmaenim bogatim ljudima?
- To da.
- to onda, Adimante, ne ini li ti se, da bi se jedan aka,
najljepe za to pripravljen, lako borio s dva bogata i tusta neakaa?
- Moda ne bi skupa.
- Ni onda, ako bi mogao prividno uzmicati te okrenuv se udarati
onoga, koji bi svagda prvi navaljivao, i ako bi to sve inio na suncu i
zapari? Zar ne bi takav svladao i vie takvih?
- Dakako, ne bi bilo nita udno.
- A ne misli li moda, da bogatai vie znadu o akanju nego o
ratnoj vjetini?
- Mislim.
- Vjerojatno je, dakle, da e nam se borci lako boriti s dvostruko i
trostruko toliko njih.
- Dopustit u ti, jer mi se ini, da pravo govori.
95
 - to dalje, ako oni poalju u drugu dravu poslanstvo i kau
istinu: mi se ne sluimo ni zlatom ni srebrom i nije nam to ni
doputeno, a vama jest; ako dakle s nama sklopite ratni savez, onda
je vae blago to pripada drugima. Misli, da e itko, uvi to, voljeti
ratovati protiv koatih i mravih pasa nego s njima protiv tustih i
njenih ovaca?
- Ne ini mi se. Ali ako se u jednoj dravi gomila sve tude blago,
pazi, nije li to opasno za dravu, koja nije bogata.
- Lakovjeran si, kad misli, daje koju drugu dravu vrijedno
nazvati dravom, osim onakve kakvu mi ureivasmo.
- Nego to?
- Vee ime treba nadijevati ostalim dravama, jer je svaka od njih
sastavljena od mnogo drava, pa nije jedna drava, kako kau u igri.
Dvije su, u svakom sluaju, neprijateljske jedna drugoj, jedna
siromanih a druga bogatih. U svakoj su od ovih jo veoma mnoge, a
ako bi se prema njima vladao kao prema jednoj, posve bi promaio, a
ako bi kao prema mnogima, onda e uvijek imati mnogo saveznika,
a malo neprijatelja, ako e jednima davati blago i sredstva moi
drugih ili i njih same. I dok ti se drava upravlja razumno, kako je
netom ureeno, bit e najvea, ne toboe nego zaista najvea, i ako
ima samo tisuu branitelja. Jer jednu dravu tako veliku ne e nai
ni kod Helena ni kod ostalih naroda, ali hoe mnoge i mnogo puta
vee od takve, koje se samo ine velikima. Ili misli drukije?
- Zaista, ne mislim.
- to ne - rekoh ja - to bi bila i najljepa meda za nae vladare,
kako veliku treba dravu initi i koliko zemlje treba prema njezinoj
veliini odmjeriti, a ostalu pustiti na miru.
- Koja mea?
- Mislim ova: poveavati dravu dotle, dok moe sauvati svoju
jedinstvenost, a dalje ne.
- Tono.
- to ne, i taj emo opet nalog uvarima dati, da paze na svaki
nain, da drava ne bude ni malena ni toboe velika, nego dostatna i
jedinstvena.
- Moda emo im neznatan nalog dati.

96
 - A jo je neznatniji ovaj nalog, koji spomenusmo i u predanjem
razgovoru: ako se od uvara rodi kakav lo porod, da ga treba
otpravljati meu ostale, a ako se od ostalih rodi sposoban, da se
otpravi meu uvare. Tim se htjelo pokazati, da i ostale dravljane
treba uzimati za posao, za koji je tko stvoren, i to svakoga zajedno
odreeno zanimanje, da bi svatko, obavljajui svoj jedan posao, bio
ne mnogovrstan, nego samo jedan, i da tako onda i cijela drava tvori
jedinstvo a ne mnotvo.
- Jest, taj je nalog od onoga manji.
- Zaista to nisu, dobri Adimante, mnogi i veliki nalozi, to im
nalaemo, kako bi tko pomislio, nego sve neznatni, ako samo paze -
kako se kae - na jednu veliku stvar, bolje rei ne veliku nego
primjerenu.
- Kakvu to?
- Na odgoj i na obrazovanje. Jer ako dobrim odgojem postaju
uredni ljudi, sve e im to lako jasno biti kao i druge stvari, to mi
sada mimoilazimo, to jest enidba, brakovi i raanje djece, naime da
sve to treba uiniti prema poslovici:
"Meu prijateljima sve je zajedniko."
- To bi bilo posve pravo.
- I zaista, ako dravno ureenje jednom dobro poe, napreduje
kao na krunoj putanji. Jer trajno dobro obrazovanje i odgoj stvaraju
dobre priroene sposobnosti, a opet dobre priroene sposobnosti
postaju jo bolje od preanjih kraj takvog odgoja; uz ostalo bolje i u
raanju, kao to vidimo i kod ostalih ivih stvorenja.
- Naravno.
- Ukratko da kaemo, toga se trebaju upravljai drave ivo
drati: da se ne pokvari drava bez njihova znanja, nego neka
nadasve paze na to, da se ne uvuku u odgoj gimnastiki i glazbeni
nikakve nepogodne novotarije, budui da treba ostati pri postojeem.
Kad tko dakle govori, da ljudi vema paze na pjesmu,
"koja. dok pjevaju, njima posvema odzvanja nova"
neka se onda boje i najvie pripaze, da ne bi tko mislio, kako
pjesnik ne pjeva nove pjesme nego nov nain pjesme, i da ne bi to
97
hvalio. A ne smije se to ni hvaliti ni primati. Jer treba se uvati i ne
stvarati novu vrstu glazbe drei, da je to pogibao za sve. Naime
nigdje se ne mijenjaju zakoni glazbe, a da se ne bi mijenjali najvei
dravni zakoni, kako veli Damon, a ja mu to vjerujem.
- Metni dakle i mene meu one, koji vjeruju - ree Adimant.
- Straarnicu dakle trebaju, kako se ini. uvari sazidati tu negdje,
na temelju glazbe.
- Svakako se tu bezakonje lako uvlai, a da se i ne opazi.
- Da, jer se priinja kao kakva igra i kao da nikakvo zlo ne
ini.
Ta i ne ini nita drugo nego se pomalo udomi i tiho obuhvaa
znaaje i djelovanje, odatle prelazi ojaano u javni graanski ivot, a
onda odavle s velikom drskou prelazi na zakone i dravno
ureenje, Sokrate, dok napokon ne uniti sve u kui i dravi.
- Dobro - rekoh ja - tako je ba to?
- ini mi se.
- Kako smo dakle od poetka govorili, nai djeaci trebaju odmah
imati odgoj koji je ureen prema zakonu, jer ako je odgoj protiv
zakona i ako djeaci takvi postaju, onda nije mogue, da od njih
narastu zakoniti i vrijedni muevi?
- Kako ne.
- Kad se dakle djeaci ponu lijepo igrati i kad po glazbi u se
prime smisao za zakon, on ih opet, protivno nego kod onih prije
spomenutih, u svemu prati i jaa, te podie i u dravi ono, stoje prije
bilo odnemareno.
- Zaista je tako.
- Dakle oni iznalaze i sitna za oko pravila ponaanja, koja su
njihovi predci zapustili.
- Kakva?
- Ovakva: da mladi ute pred starijima, kako se pristoji; kako
treba sjediti kod stola, pred drugima ustajati, paziti roditelje, iati se,
odijevati i obuvati se, i kako se cijelim tijelom treba drati i slino
ostalo. Ili ne misli?
- Mislim.
-A ludo je, mislim, to zakonom odreivati, jer to niti postaje niti
ostaje po govoru i slovu zakonske odredbe.
98
 - Ta kako?
- ini se ipak, Adimante, kojim tko smjerom u odgoju poe. da
su odatle takve i posljedice. Ili zar jednako ne zove uvijek k sebi
jednako?
- Naravno.
- I onda napokon rekli bismo, mislim, da od toga postaje
jedinstvenost, savrenost i krasota bilo u dobru bilo protivno u zlu.
- Ta zato ne.
- Ja dakle ne bih vie radi toga htio takve stvari zakonom
odreivati.
- Prirodno.
- to dalje, hoemo li se usuditi zakonom odreivati trgovake
ugovore, koje pojedinci na trgu meusobno sklapaju, a ako ba
hoe, i ugovore obrtnika; kako emo izgraditi grdnje i uvrede, a
kako urediti parnice i postavljanje sudaca; a ako gdje treba pobirati
ili odreivati carine, bilo na trgovima bilo u lukama, ili uope kakve
trne, gradske ili luke stvari i tako dalje, hoemo li o svemu tome
donositi unaprijed odredbe?
- Ali nije vrijedno nalagati neto takvo lijepim i dobrim ljudima;
jer e jamano lako sami pronai mnogo toga, to treba zakonom
odrediti.
- Da prijatelju - rekoh - ako im bog bude ouvao zakone, koje
smo prije spomenuli.
- A ako ne, stalno e oni mnoge takve zakone postavljati do
konca ivota i popravljati ih, mislei, da e time postii najbolje.
- Veli, da e takvi ljudi ivjeti kao oni bolesnici, koji su toliko
razuzdani, da ne e da promijene lo nain ivljenja.
- Svakako.
- I zaista ti krasno ivot provode! Jer lijeenjem nita ne postiu,
samo ine bolesti raznolikije i vee, i uvijek se nadaju, ako im tko
preporui lijek, da e od njega ozdraviti.
- Ta svakako tako prolaze oni, koji tako boluju.
- to dalje, nije li od njih divno, da najmrim neprijateljem dre
onoga, koji im istinu govori! Naime istina jest, da im nita ne e
pomoi ni lijekovi ni paljenja ni rezanja ni opet basme ni zapisi ni

99
drugo takvo to prije nego prestanu pijani biti, prena-trpavati se,
puteno uivati i besposliiti.
- Nije to osobito lijepo, jer nema nikakve ljepote u tome, ljutiti se
na onoga, koji dobro govori.
- Kako se ini, ne hvali takve ljude.
- Ne, tako mi Zeusa.
-Ne e dakle ni onda hvaliti, ako bude cijela drava inila to, to
smo netom govorili. Ili se tebi ne ini, da isto rade, to i ti ljudi, one
drave koje usprkos looj upravi nalau dravljanima, da ne diraju u
cijeli dravni sustav, jer da e biti smru kanjen onaj, koji to bude
inio; ali koji njima kod takve uprave najugodnije dvori i ugaa tako,
da pred njima pue i njihove elje unaprijed pogaa i vrstan ih je
ispuniti, taj e dakle biti plemenit mu i veoma mudar i od njih e
uivati velike asti?
- ini mi se zaista, da isto ine, pa to nikako ne hvalim.
- A ne divi li se hrabrosti i gipkosti onih, koji hoe i nastoje
dvoriti takve drave?
- Da, osim onih, koji su od graana laskom tako prevareni i
misle, da su doista dravnici, zato to ih svjetina hvali.
- Kako veli? Ne oprata tim ljudima? - rekoh ja. - Ili misli da
ovjek, koji ne zna mjeriti, moe ne misliti o sebi, daje etiri lakta
visok, dok to kau drugi?
- To opet ne mislim.
- Ne ljuti se dakle; jer i jesu jamano najljepi takvi ljudi! Oni
zakonom nalau ono, to smo netom spomenuli, te uvijek to
popravljaju i misle, kako e doi na kraj nepotenju u poslovnom
prometu i onome, to sam upravo sada govorio, a ne znaju, da zaista
sijeku stoglavu zmiju.
-I zaista ne ine nita drugo.
- Ja dakle miljah, da istinitu zakonodavcu ne bi trebalo baviti se
tom vrstom zakon( i dravnoga ureenja ni u loe ni u dobro
upravljanoj dravi, jer je u njoj beskorisno i nita ne pomae, a u
ovoj bi ih jedne pojedinac sam za sebe mogao nai, a drugi proistjeu
sami iz postojeeg naina miljenja i djelovanja.
- to bi nam dakle jo preostalo od zakonodavstva? A ja rekoh:

100
 -Zanas nita, ali bi najvee, najljepe i najtemeljnije zakonske
uredbe trebao dati Apolon u Delfima.
- Kakve?
- O zidanju hramova, rtvama i ostalom potivanju bogova,
boanstava i junak(, o pokapanju pokojnik( i svemu, to treba onima
ondje iskazivati, da budu milostivi. Jer mi zaista takve stvari ne
razumijemo i kod osnivanja drave ne emo sluati nikoga drugoga,
ako smo pametni, i ne emo uzimati tumaa drugoga osim onoga,
koga su uzeli i nai oci. Jer jamano je taj bog u takvim stvarima za
sve ljude oinski tuma; on tumai sjedei na pupku usred zemlje.
- Lijepo kae i treba tako initi.
- Dakle bi ti drava bila ve osnovana, sine Aristonov -rekoh ja. -
No hajdemo dalje! Pribavi odnekud dovoljno svjetla i pogledaj u nju
sam te pozovi brata i Polemarha i ostale, ne bismo li kako vidjeli,
gdje bi bila pravednost i gdje nepravednost, i kako se jedna od druge
razlikuje, i koju treba imati onaj, koji hoe biti sretan, bilo to tajno
pred svim bogovima i ljudima ili ne bilo.
- Uzalud govori, - ree Glaukon - obeao si sam istraivati,
budui da je bezbono, ako ne bi pomogao pravednosti po
mogunosti na svaki nain.
- Pravo podsjea - rekoh ja - i treba tako initi, ali treba, da i vi
pomaete.
- Ta init emo tako.
- Nadam se dakle, da u to ovako nai. Mislim, da nam je drava
savreno dobra, ako je doista kako treba osnovana.
- Svakako.
- Oito je mudra, hrabra, trijezna i pravedna.
- Oito.
- to ne, ako od toga to u njoj naemo, jo uvijek ostane neto,
to jo nije pronaeno?
- Dato.
- Kao to bi nam dakle bilo kod druge etiri stvari; traimo li
jednu od njih, dovoljno bi bilo, kad bismo najprije spoznali nju; a da
prije spoznamo tri ostale stvari, opet bi se tim spoznala ona koja se
trai, jer je oito, da vie ne bi bila drugo nego ostatak.
- Pravo veli.
101
 - Dakle i tu treba jednako tako postupati, kad ve toga ima
etvero?
- Ta oito.
- Ponajprije mi se kod toga oituje mudrost, ali pritom ima neto
udno.
-to?
- ini mi se, daje zaista mudra drava, koju smo spomenuli, jer se
promiljeno upravlja; zar ne?
-Da.
- A upravo je ta promiljenost oito nekakvo znanje. Jer jamano
nisu ljudi promiljeni u upravljanju dravom po neukosti nego po
znanju.
- Oito.
- A u dravi ima mnogo i svakakva znanja.
- Ta kako ne.
- Zar onda treba dravu zvati mudrom i promiljenom radi znanja
tesarskoga?
- Nipoto radi njega; u najboljem je sluaju moemo drati
vjetom u tesarskom poslu.
- Ne smije se dakle drava zvati mudra ni onda, ako znade
odluiti sve radove, kako bi bilo najbolje izvesti stolarske radove.
- Zaista ne.
- A radi znanja o preraivanju ruda ili radi kojega drugoga znanja
o slinim stvarima?
- Ni radi jednoga.
- Ni radi znanja o rastenju plodova iz zemlje; u tom je sluaju
nazivamo vjetom poljodjelstvu.
- ini mi se.
- to onda, ima li u dravi netom od nas osnovanoj u nekih
dravljana neko znanje, koje ne slui pojedinim dijelovima drave,
ve dravi kao cjelini i koje bi pouavalo, kako bi se najbolje drava
vladala i sama prema sebi i prema ostalim dravama0
- Zaista ima.
- Kakvo - rekoh ja - i u kojih ljudi?
- To je znanje upravljanja dravom, a imaju ga oni vladari, koje
smo upravo sada zvali savrenim uvarima.
102
 - Kako dakle naziva dravu radi toga znanja?
- Promiljenom i zaista mudrom.
- Misli li onda, da e nam u dravi vie biti kova( nego tih
istinitih uvara?
- Mnogo vie kova(.
- to ne, tih je uvara manje brojem od svih ostalih zanimanja,
koja po znanju, koje je za njih potrebno, imaju posebno ime?
- Mnogo manje.
- Dakle bi drava, prirodno osnovana, cijela bila mudra po znanju
najmanjeg svojeg stalea i dijela, koji joj je na elu i vlada; i taj je
rod ljudi, kako se ini, prirodno najmanji brojem te mu pripada, da
ima takvo znanje, koje jedino izmeu ostalih znanja treba zvati
mudrou.
- Posve istinito govori.
- Dakle jedno od etvoroga naosmo, ne znam kako i samo po
sebi i gdje se u dravi nalazi.
- Meni se bar ini, daje dovoljno razjanjeno.
- Ali nije osobito teko vidjeti samu hrabrost i gdje se ona u
dravi nalazi, te zbog ega dravu takvom treba zvati.
- Kako dakle?
- Tko bi na to drugo pogledao te dravu nazvao kukavnom ili
hrabrom nego na ovaj dio, koji za nju ratuje i vojuje?
- Ne bi nitko ni na to drugo.
- Ne bi, mislim, ostali u njoj svojom kukavtinom ili hra-brou
odluivali, hoe li drava biti ovakva ili onakva.
- Ta ne bi.
- Drava je dakle i hrabra po nekom svojem dijelu, zato to u
njemu ima takvu snagu, koja e potpuno moi podravati pravo
mnijenje o onome, stoje strano, naime, daje to i takvo strano, stoje i
kakvo je za odgoj oznaio zakonodavac. Ili ne zove to hrabrou?
- Nisam posve razumio, to si rekao, nego ponovno reci.
- Velim, daje hrabrost nekakvo uvanje.
- Kakvo dakle uvanje?
- uvanje mnijenja o onome, stoje i kakvo je strano, koje je na
temelju zakona odgoj usadio u ovjeka. A to sam govorio, da je ona
"potpuno" uvanje, znai, daje svatko uva i ne gubi ni u alostima ni
103
u radostima ni u poudi ni u strahu. A ako hoe, rei u, emu mi se
ini slinom.
- Hou.
- to ne, zna, da bojari, kad hoe vunu bojati tako da bude
grimizna, od toliko boja izabiru jednu vrstu, i to bijelu, zatim
prireuju vunu s mnogo pomnje, da to vema primi sjaj i onda boje.
I to se tako oboji, dobiva trajnu boju te mu ne moe oduzeti sjaja
pranje ni bez luga ni s lugom; to se tako ne oboji, zna kakvo ve
postaje, bojao tko drugim bojama ili ne priredio bijelu boju kako
treba.
- Znam; gubi boju kod pranja i smijeno izgleda.
- Tako dakle - rekoh ja - pomisli, da smo po mogunosti i mi
radili, kad smo vojnike odabirali i odgajali u glazbi i gimnastici.
Pomisli, da nismo nita drugo namjeravali, nego da nam zakone, kao
vuna boju, sa to ljepim uvjerenjem u sebe prime.
da im mnijenje o onom, stoje strano i o ostalom trajno bude - a to
imaju od toga to posjeduju priroene sposobnosti i prigodnu
izobrazbu - i da im se boja ne da isprati istilima one snage, koju
imaju naslade, koje to mogu initi bolje od svake sode i luga. zatim
alost, strah i pouda, koje su jae od svakoga drugog sredstva
ienja. Takvu dakle snagu i potpuno uvanje pravoga zakonitoga
mnijenja o onome, stoje strano i o onome, to nije strano, ja zovem
i postavljam za hrabrost, ako ti ne veli to drugo.
- Ja ne velim nita. Jer mi se ini, da pravo shvaanje o tome
istome, koje je nastalo bez odgoja, naime ivotinjsko i ropsko, ne
dri posve zakonitim, i da ga zove neim drugim, a ne hrabrou.
- Sasvim ispravno govori - rekoh ja.
- Prihvaam dakle, daje to hrabrost.
- Ta i prihvaaj je s obzirom na dravu, i pravo e uraditi, a
drugi put emo o tome jo ljepe raspravljati ako bude htio; sad
naime nismo to traili, nego pravednost. Za ovo je istraivanje, kako
mislim, to dosta.
- Ta lijepo veli.
- Jo ostaje dvoje, to u dravi treba vidjeti, trijeznost i ono, ega
radi upravo sve istraujemo, pravednost.
- Svakako.
104
 - Kako bismo onda nali pravednost, da se ne zadravamo s
trijeznou?
- Ja zaista niti znam niti bih htio, da se to prije pokae, a napose
ne onda, ako bismo se morali odrei istraivanja o trijeznosti; nego
ako hoe meni ugoditi, ogledaj prije to.
- Zaista hou, ako samo ne inim krivo.
- Razmotri dakle.
- Neka bude. Ako iz daljine pogledamo, trijeznost je vie nalik
nego one prije na nekakvu suglasnost i sklad.
- Kako?
- Trijeznost je jamano nekakav red, i vlast nad nekim nasladama
i poudama, kako kau. naime, daje ona sama od sebe jaa, ne znam
na koji nain; i druge joj nekakve takve tragove ljudi nalaze; zar ne?
- Naravno.
- to ne, smijeno je rei "jai od sebe"? Jer tko je od sebe jai,
bio bi jamano i slabiji od sebe, a tko je slabiji, jai, jer se u svemu
tome govori o njemu kao o jednoj istoj osobi.
- Kako ne
- Ali mi se ini, tim se hoe rei, da u samom ovjeku u dui ima
neto bolje a neto gore. i kad je bolji od prirode dio jai od gorega,
da se tome veli "jai od sebe"; svakako se to hvali. Ali kad manji a
bolji dio radi zle izobrazbe ili loa drutva podlegne mnoini gorega
dijela, to se kao prijekorno kudi te se naziva onaj, koji je takve udi,
slabijim od sebe i razuzdanim.
- ini se.
- Pogledaj dakle nau mladu dravu! Nai e, daje u njoj jedno
od toga dvojega; rei e, pravo se veli, daje jaa sama od sebe, ako
ve treba trijeznim i "jaim od sebe" zvati ono, gdje bolje vlada
gorim.
- Ta gledam i vidim da istinu govori.
-I zaista bi svatko najprije naao mnoge i svakakve poude,
naslade i alosti u djece, ena, robova i u neobrazovanoj veini
takozvanih slobodnih ljudi.
- Svakako.

105
 - A jednostavne i umjerene osjeaje, koje rukovodi promiljenost
uz razum i ispravno mnijenje, nai e u nekolicini, koji su najbolji i
po prirodi i po odgoju.
- Istina.
- to ne, vidi, da ti se i to u dravi nalazi, i da se tu poude loe
veine svladavaju od pouda i od razboritosti bolje nekolicine?
-Da.
- Ako dakle treba koju dravu zvati jaom od naslada, pouda i
od same sebe. to treba ovu.
- Svakako.
- Zar ne, i trijeznom u svemu tome?
- Dakako.
-I ako opet u kojoj god dravi isto misle vladari i podlonici o
tome, tko treba vladati, misle tako i u naoj; ili ti se ne ini?
- I te kako jako.
- U kojih e onda dravljana rei da se nahodi trijeznost, kad su
takvi, u vladarima ili u podlonicima?
-Jamano u jednima i u drugima.
- Vidi dakle - rekoh ja - da smo netom dobro slutili, daje
trijeznost kao nekakav sklad?
- Zato to?
- Zato, to kod nje nije tako, kao kod hrabrosti i mudrosti, koje se
nalaze samo u nekom dijelu drave, te jedna dravu ini mudrom a
druga hrabrom, nego se ona protegla upravo na cijelu dravu i
udruuje u najpotpuniji sklad najslabije, najjae i osrednje, bilo
razumom, bilo snagom, bilo brojem, novcem ili ime god drugim
takvim. Zato bismo s punim pravom rekli, daje ta sloga trijeznost, i
daje to prirodna suglasnost boljega i gorega u tome, tko treba vladati
i u dravi i u svakom pojedincu.
- Posve se slaem.
- Dobro. Troje smo do sada u dravi vidjeli, kako se ini; a to bi
onda bila preostala vrsta, po kojoj bi jo drava imala kreposti? Ta
oito je to pravednost.
- Svakako.
- to ne, Glaukone, sad nam istom treba kao kakvim lovcima oko
grma stati i paziti, da pravednost kuda ne umakne i oku se ne sakrije,
106
jer je oito tu negdje; gledaj dakle i nastoj je ugledati, ne bi li je kako
prije od mene vidio i meni kazao.
- O da bih! Nego bolje, ako me uzme kao pratitelja da budem
sposoban vidjeti, to mi se pokae - ako se to zbude posve e me s
pravom uzeti.
- Pomoli se sa mnom, i prati me.
- To u initi, nego samo vodi.
- I zaista, mjesto se ini nekako neprohodno i zasjenjeno;
svakako, je tamno i neistraljivo; ali ipak treba ii.
- Zaista treba.
A ja pogledah pred sebe i rekoh:
- Hej! Hej! Glaukone! ini mi se, imamo nekakav trag i mislim,
da nam ne e umai.
- Dobar glas - ree on.
- Zaista, kako smo ludi!
- Zato?
- Ve davno nam se, sretnice, kako se ini, od poetka ispred
nogu valja, a mi to nismo opazili nego smo bili smijeni, upravo kao
oni, koji trae ono to imaju u rukama. Mi na to pred nama nismo
gledali, nego smo gledali nekamo u daljinu, a upravo moda stoga i
bijae nam sakriveno.
- Kako kae?
- ini mi se, da o pravednosti davno govorimo i sluamo, a ne
razumijemo, da smo na neki nain o njoj govorili.
- To je dug poetak za onoga, koji eli uti.
- Ali uj - rekoh ja - ako ve neto velim. to smo naime u
poetku odredili, da treba initi, kad srno dravu osnivali, jest upravo
pravednost, kako se meni ini, ili neka vrsta toga. A odredismo
jamano i esto govorasmo, ako se sjea, da svakome pojedincu
treba obavljati samo jedan posao u dravi, za koji bi njegove
priroene sposobnosti i najprikladnije bile.
- Da, govorasmo.
- Zaista smo i od mnogih drugih uli i sami esto govorili, da je
pravednost raditi svoj posao a ne raditi mnoge.
- Da, govorili smo.

107
 - To dakle prijatelju, "raditi svoje", ini se, da je zapravo
pravednost. Zna, po emu sudim?
- Ne znam, nego govori.
- ini mi se, da je ostatak od onoga, to smo u dravi ogledali,
naime od trijeznosti, hrabrosti i mudrosti, to, to je svima njima dalo
mo da nastanu, i kad su nastale, da ih uva, dok se u dravi nalaze.
A rekli bismo, ako bismo ono troje nali, da e njihov ostatak biti
pravednost.
- Svakako.
- Ali ipak, ako bi trebalo presuditi, to e nam od toga dravu
najvema dobrom uiniti, teko bi se bilo odluiti; naime je li slono
miljenje vladara i podlonika, ili uvanje zakonita miljenja kod
ratnika o tome, stoje strano a to nije, ili mudrost i nadzor kod
vladara, ili dravu najvema dobrom ini to, dok se pravednost nalazi
u djeteta i ene i roba i slobodna ovjeka i obrtnika i vladara i
podlonika, naime to svaki pojedinac radi samo svoj posao, a ne
mnoge.
- Teko je presuditi, kako ne.
- Natjee se dakle, kako se ini, u radu oko dravne vrline s
njezinom mudrou, trijeznou i hrabrou ta mo, da u njoj svatko
radi samo svoj posao.
-I te kako.
- to ne, pravednou bi nazvao to, to se s onim trojim natjee u
radu oko dravne vrline?
- Svakako.
- Hajdemo dalje u naem istraivanju. Zar e vladarima u dravi
naloiti, da kroje pravdu?
- Dato!
- Zar e ii pri suenju za im drugim osim za tim, da nitko ne
bude imao tue niti da bude svojega lien?
- Ne e, nego samo za tim.
- Drei daje pravednost? -Da.
- I tako bi se dakle nekako priznavalo, da je pravednost u tome,
da ovjek svoje ima i vri ono to mu pripada.
-I jest tako.

108
 - Hajde dakle, ini li se tebi, to meni. Ako bi tesar htio vriti
poslove postolara ili postolar poslove tesara, te bi jedan od drugoga
uzimao orue ili mjesto ili ako bijedan te isti ovjek htio vriti oba
obrta: zar ti se ini, da bi kakva velika teta za dravu nastala, ako bi
se sva ta zanimanja zamijenila?
-Ne bi velika.
- Ali, mislim, kad je tko obrtnik ili kakav drugi tecikua od
prirode, te se uzdie bogatstvom, mnotvom, snagom ili im drugim
pa nastoji otii u ratniki stale, ili koji ratnik u stale vladara i
uvara, a nije dostojan toga, i ako ti stalei jedni od drugih uzimaju
orue i mjesta, ili kad jedan te isti nastoji sam vriti zadae svih
drugih, tada se, mislim, i tebi ini, daje njihovo zamjenjivanje i
mnogostruki rad propast za dravu.
- Svakako.
- Dakle mnogostruki rad i meusobno zamjenjivanje triju stalea
najvea je teta za dravu i s najvie se prava moe zvati
zloinstvom.
- Posve.
- A ne e li najvee zloinstvo prema svojoj dravi nazvati
nepravdom?
- Kako ne.
- To je dakle nepravednost. A opet moemo rei protivno od toga,
svojstven rad triju stalea priradnog, obrambenog i uvar-skog na
svojim zadaama, naime da svaki od njih u dravi radi svoj posao, i
jest zapravo pravednost; to bi dravu pravednom inilo.
- ini mi se, da nije drukije nego tako.
-Nemojmo jo nipoto - rekoh ja-to posve stalno govoriti! Nego
ako se za taj pojam, i onda kad se nae kod pojedinog ovjeka,
sloimo da je pravednost, onda emo pristati. Jer to emo tad moi
drugo rei? Inae emo morati tada iznova ogledati cijelu stvar. Ali
sada dovrimo razmatranje, kod kojeg smo pokuali, e da bismo
lake spoznali pravednost kod jednog ovjeka, ogledati to prije u
neem veem, to ima pravednost. Uini nam se, da je to vee
drava; tako smo je osnovali to smo mogli najbolju, dobro znajui,
da e pravednost biti svakako u dobroj dravi. to nam se dakle
ondje pokazalo, prenesimo na jednoga ovjeka, i ako se bude slagalo,
109
dobro e biti. A ako se u ovjeka pokae neto drugo, opet emo se
vratiti na dravu i iskuati, te emo moda, usporeujui i tarui
jedno o drugo, postii da kao iz kresiva vrcne pravednost. A kad se
ona jasno pokae, uvrstit emo je sami u sebi.
- To je pravi put i treba tako initi.
- Zar je onda ono to se usporeuje, premda je jedno vee a drugo
manje, nejednako u onome, po emu se usporeuje, ili jednako?
- Jednako.
- Dakle se i pravedan ovjek po samom pojmu pravednosti nita
ne e razlikovati od pravedne drave, nego e biti jednak.
- Da! Jednak.
- Ali za dravu se inilo, daje pravedna, kad su u njoj bile tri vrste
razliitih naravi, i kad je svaka vrsta radila svoj posao; a opet
trijezna, hrabra i mudra na temelju drugih nekih osobina i stanja tih
istih stalea.
- Istina.
- Dakle emo tako, prijatelju, i jednoga ovjeka, koji e imati iste
vrste u svojoj dui, radi istih osobina s onim staleima, drati
vrijednim istih imena kao dravu.
- Morat emo.
- Opet smo, divotnie - rekoh ja - zapali u olako razmatranje o
dui, ima li ona u sebi one tri vrste ili nema.
- ini mi se, da nismo u posve olako; ta moda je istina, Sokrate,
to se veli, daje teko, stoje lijepo.
- ini se. No dobro znaj, Glaukone, da - ako ja mislim - takvim
postupkom, kakvim se sada u govoru sluimo, toga nikada ne emo
tono dobiti, jer do toga vodi drugi dui i veiput; ali moda vie
odgovara onome, to je prije reeno i razmotreno.
-Nije li dovoljno? Jer meni bi za sada dovoljno bilo.
- Ali zaista, i meni e posve dovoljno biti.
- Dakle ne sustani nego promatraj.
- Zar onda nismo primorani priznati, da su u svakoga od nas iste
vrste i udi, koje i u dravi? Jer jamano nisu od drugud u nju dole.
Ta bilo bi smijeno, ako bi tko pomislio, da sranost nije nastala u
dravama iz pojedinaca, koji i jesu tome uzrok, kao ljudi u Trakiji i
Skitiji i recimo uope ljudi u sjevernim krajevima; ili tenja k znanju,
110
koju bi svatko najprije pridjeo naem kraju; ili elja za
privreivanjem, za koju ne bi nitko rekao, da se najmanje nalazi u
Feniana i u Egipana.
-I te kako.
- To je dakle tako, i nije nita teko spoznati.
- Nipoto.
- Ali ovo je ve tee; radimo li tim jednim istim sve, ili jednim od
toga trojega jedno, a drugim drugo; uimo li jednom naom
sposobnou, drugom se srdimo, a opet treom nekom traimo
naslade u jelu i raanju i stoje tome srodno; ili svako od toga cijelom
duom radimo, kad pregnemo? To je ono, to e biti teko kako treba
odrediti.
- I meni se ini.
- Ovako to dakle kuajmo odrediti, jesu li one sposobnosti
meusobno istovjetne ili razline.
- Kako?
- Oito je, da jedno isto ne e u istom smislu ili u istom odnosu
initi ili trpjeti u isti as protivno. Zato, ako naemo, da se to zbiva u
djelatnostima due, znat emo, da nije bilo jedne sposobnosti nego
vie.
- Dobro.
- Pazi dakle, to velim.
- Govori.
-Zar je- rekoh -mogue, da jedno isto skupa stoji i vrti se u istom
smislu?
-Nikako.
- Sloimo se dakle jo tonije, da ne bismo dalje kako postali
nesloni. Ako bi tko govorio za ovjeka, koji stoji, ali kree rukama i
glavom, da on u isti as stoji i kree se, drali bismo, mislim, da se
ne smije tako govoriti, nego da neki dio njegov stoji a neki se kree.
Nije li tako?
- Tako je.
- to ne, i onda, ako bi se onaj, koji bi to govorio, jo vie alio i
mudrovao, da zvrkovi u isti as stoje i vrte se, kad se oko ilja na
istom mjestu okreu ili kad neto drugo, to se vrti, to ini najednom
istom mjestu, ne bismo to prihvaali drei, da takvi predmeti tada ne
111
stoje i ne vrte se u jednom istom dijelu svojem, nego bismo rekli, da
oni imaju u sebi upravnu os i obod te da na osi stoje, jer se nikamo ne
nagibaju, a obodom se naokolo okreu; ali kad vrtei se os nagibaju
ili desno ili lijevo ili naprijed ili nazad, da tada nikako nema
mirovanja.
- Pravo.
- Ne e nas dakle nijedan takav prigovor smesti ni uvjeriti, da bi
ikada ita kao jedno isto u istom smislu i istom odnosu moglo u isti
as protivno pretrpjeti ili biti ili uiniti.
- Mene nipoto.
- Ali ipak, da ne budemo prinueni duljiti obredajui sve takve
prigovore i dokazujui, da nisu istiniti, postavimo daje to tako, i
idimo naprijed sloivi se, da e nam biti sve oboreno, to iz toga
izlazi, ako se to kada pokae drukije nego tako.
- I treba tako initi.
- Zar e onda - rekoh ja - metnuti meu suprotivtine
potvrivanje i nijekanje, zahtijevanje i odbacivanje, privlaenje i
odbijanje te uope sve takvo, bilo to tvorno ili trpno, jer u tome u
naem sluaju ne e biti nikakve razlike.
- Ta meu suprotivtine.
- to onda, eu i glad i uope poude, te volju i elju, ne bi li sve
to metnuo meu vrste, koje su upravo sada reene? Primjerice zar ne
e uvijek rei, da dua onoga, koji udi. tei za onim. to udi, a ona
koja hoe, da privlai ono to hoe, a jednako tako ona, koja to eli,
da to sama sebi potvruje kao pitanje, iz eznua za ostvarenjem
eljenoga. -Da.
- A dalje, kad dua ne voli, ne e i ne udi, ne emo li to uvrstiti u
odbijanje, tjeranje od sebe, i u sve protivno od onoga prije?
- Ta kako ne.
- Kad je to dakle tako, rei emo, da ima pouda i da su od njih
samih najoitije one, koje nazivamo ea i glad?
- Rei emo.
- to ne, jedna je pouda za pilom, a druga za jelom? -Da.
- Zar bi onda ea kao ea bila u dui pouda za im viim nego
za onim, to velimo? Primjerice zar je ea ea za toplim ili
hladnim pilom, za mnogim ili malim, ili, jednom rijeju, za
112
nekakvim pilom? Ili bi, ako je uza eu kakva vruina, ona pored
toga stvarala poudu za hladnim, a ako je hladnoa, poudu za
vruim; a ako je ea velika radi pozamanosti svoje, stvarat e
poudu za mnogom tekuinom, a ako je malena, za malom? A sama
ea zaista ne e nikada biti pouda za neim drugim, nego za im
ve jest, naime za samim pilom, a glad za jelom?
- Tako, svaka je pouda sama po sebi pouda samo za onim, za
im je prema svojoj biti upravljena, a tek uz stanovite primjese za
odreenim predmetom.
- Neka nas zato nitko nepripravne ne smete govorei, da nitko ne
eli samo pilo, nego dobro pilo, i ne samo jelo nego dobro jelo. Jer
toboe svi ele dobro; dakle ako je ea pouda, onda je pouda za
dobrim, bilo pilom bilo za im drugim, za im ve jest; tako i ostale
poude.
- Ta moda se ini, da tu ima neto.
- Ali ipak sve to se na neto odnosi, odnosi se, ukoliko izraava
odreenu kakvou, na neto odreene kakvoe, kako se meni ini. a
neto samo po sebi odnosi se na neto drugo samo po sebi.
- Nisam razumio.
- Nisi razumio, daje vee u odnosu prema neem drugom0
- Svakako.

- to ne, od manjega? -Da.

- A mnogo vee od mnogo manjega? Zar ne? -Da.
- Zar onda i ono, stoje bilo vee od onog stoje bilo manje, i ono
to e biti vee od onog to e biti manje?
- Naravno.
- Zar dakle ne stoji tako i vie prema niem i dvostruko prema
polovici i tako dalje, a opet tee prema lakemu i bre prema
sporijemu i vrue prema hladnome i sve tomu slino?
- Svakako.
- A stoje sa znanjima; nije li isto? Znanje samo po sebi jest
znanje onoga, to se dade nauiti samo po sebi, ili kako ve treba
odrediti predmet znanja; ali odreeno znanje tie se odreenog
predmeta. A mislim ovako: kad je nastalo znanje graenja kue, nije
li se odvojilo od ostalih znanja tako, te je nazvano graditeljstvo?
113
 - Dato.
- Zar ne zato, stoje odreeno tako, kako nije nijedno ostalo? -Da.
- to ne, budui da se odnosilo na odreen predmet, i samo je
postalo odreeno? Tako i ostala umijea i znanja?
- Jest tako.
- To je ono - rekoh ja - to sam htio tada rei; ako si naime sad
razumio, da se sve, to god se na neto odnosi, odnosi jedno, samo po
sebi na predmete same po sebi, a drugo, kakvoom na kakvou
drugih predmeta. I ne velim nipoto, daje sve onakvo, kakvi su
predmeti na koje se odnosi, naime daje znanje o dobru i zlu samo
dobro i zlo; nego kad ve nije postalo znanje o samom znanju uope,
nego o odreenoj kakvoi, to jest o zdravlju i bolesti, dogodilo se,
daje i samo znanje odreeno postalo, pa je to uinilo, da se ono vie
ne zove jednostavno znanje nego lijeniko, budui daje pristupila
neka kakvoa.
- Razumio sam i ini mi se, daje tako.
- A eu dakle ne e metnuti meu ono, to u odnosu prema
neemu jest? A jamano postoji ea?
- Da, za pilom.
-to ne, za nekakvim je pilom i ea nekakva, ali ea sama po
sebi nije ni za mnogim ni za malim ni za dobrim ni za zlim, jednom
rijeju nije za odreenim pilom, nego je ea sama po sebi za pilom
samim po sebi?
- Svakako.
- Dakle dua onoga, koji ea, dok ea, ne e nita drugo nego
piti, i za tim ezne i na to smjera.
- Ta oito.
- to ne, ako je kada ednu neto vue na protivnu stranu, bilo bi
neto u njoj razlino od onoga nagona, to ea, i to nju poput
ivotinje vue na pilo? Ta rekli smo, da jedno isto svojim jednim
istim dijelom ne bi moglo u jednom istom odnosu u isti as protivno
raditi.
- Ta ne bi.
- Kao to, mislim, nije dobro rei za strijelca, da njegove ruke u
isti mah luk odapinju i napinju, nego da jedna ruka odapinje a druga
napinje.
114
 - Svakako.
- Hoemo li dakle rei, da ovjek i ako je edan, ne e kadto
piti?
- Da, esto.
- to bi se dakle o tome reklo? Zar ne, da u dui ima dio, koji
nagoni piti, a ima i drugi, koji ne da, razlian i jai od onoga koji
tjera?
- Meni se ini.
- Zar ono to spreava ne dolazi od razuma, dok ono, to nas
nagoni i privlai, nastaje iz strasti i bolesti?
- ini se.
- Ne emo dakle nerazloito drati, daje to dvoje i razlino jedno
od drugoga; nazivamo onaj dio due, kojima ona misli, razumnou,
a onaj dio, kojim ljubi, gladuje, eda i za ostale se poude uzbuuje,
nerazumnou i poudnou, koja voli ii putem zadovoljenja i
naslade.
- Ne, nego bismo pravo tako drali.
- Dakle, te su nam dvije sposobnosti u dui odreene, a
sposobnost, kojom smo srani i gnjevnije li trea, ili bi kojoj od one
dvije bila srodna?
- Moda onoj drugoj, poudnosti.
- Ali, jedno sam neto uo i vjerujem tome; naime da se Lentije
Aglajonov vraao iz Pireja idui izvana uz sjeverni zid te opazio na
stratitu mrtvaca, u jednu ih je ruku elio vidjeti, a u drugu se opet
ruku gnuao i sam sebe odvraao. Isprva se borio i prekrivao svoje
lice, a onda svladan od elje, otvori irom oi, pritri k mrtvacima i
povie: Evo vam, nesretnice, nasitite se krasnoga gledanja!
- uo sam i sam.
- Ta pria zaista pokazuje, da se kadto volja bori s poudnou,
kao neto razlino s razlinim.
- Da, pokazuje.
- to ne - rekoh - i drugdje na mnogo mjesta opaamo, kad koga
poude protiv razuma sile, kako sam sebe grdi i gnjevi se na silnika u
sebi, i kako njegova volja postaje saveznik razumu, kao kad se
dvojica prepiru. Ali da bi se volja sloila s poudama, premda joj
razum dokazuje, da ne smije, te protiv njega radila, ne bi, mislim,
115
rekao, da si ikada opazio u sebi, da se to dogodilo, a mislim da ni u
drugom nikome.
- Zaista nisam.
- to dalje; kad tko misli, da ini nepravdu, zar ne, to je
plemenitiji, to se manje moe gnjeviti, ako i gladuje i sebe i togod
drugo takvo sam trpi od onoga, za koga misli, da mu pravedno to
ini; i kako velim, protiv njega ne e da se die njegov gnjev?
- Istina.
- to dalje, kad tko misli, da mu se krivo ini, zar ne kipi u njemu
gnjev i ne esti se i zar se ne bori za ono, to mu se ini pravedno, te
usprkos gladovanju i suzdravanju i slinim trpljenjima sve voljno
podnosei pobjeuje i ne naputa boj za plemenite stvari prije nego
ili ostvari svoj naum ili zaglavi ili se ne smiri pozvan natrag od svoga
razuma kao pas od pastira.
- Posve je nalik volja na to, to veli; i mi smo u naoj dravi
pomonike postavili podlone kao pse vladarima kao dravnim
pastirima.
- Ta lijepo poima ono, to hou rei; ali razumije li osim toga i
ovo?
-to?
- Da nam se sada protivno ini sranost nego maloprije. Tad
naime miljasmo, daje ona nekakva poudnost, a sad velimo, da nije
nipoto, nego da se u oprekama due prije bori na strani razuma.
- Svakako.
- Zar je onda i od njega razlina ili je samo neka vrsta
razumnosti, tako te nisu u dui tri sposobnosti nego samo dvije,
naime razumnost i poudnost? Ili kao to dravu drahu tri stalea,
naime stale za privreivanje, pomaganje, vladanje, zar je tako i u
dui trei dio ta sranost, koja po prirodi pomae razumnosti, ako se
ne pokvari od loeg obrazovanja0
- Svakako trei.
- Da, ako se pokae, daje neto razlino od razumnosti, kao to se
pokazalo, daje razlina od poudnosti.
- To ne bi bilo teko pokazati. Ta i u djece bi mogao vidjeti, da su
odmah, kad se rode. puna sranosti, a razumnosti nemaju neki. ini
mi se, nikada, a veina je dobije kasno.
116
 - Zaista si lijepo rekao. A i kod ivotinja bi vidio, da je to tako.
Osim toga posvjedoit e, to smo negdje gore rekli, i rije
Homerova:
"ali se u srce lupi i napane na njeg ovako."
Jer tu je eto Homer oito spjevao, da razlino prigovara
razlinome, ono, stoje promislilo o boljemu i goremu, onome, to se
nepromiljeno gnjevi.
- Posve pravo govori.
-Tekom smo dakle -rekoh ja- mukom postigli na cilj: mi se
prilino slaemo, da se iste vrste nalaze u dravi, kao i u dui
svakoga pojedinoga ovjeka, a i u istom broju.
- Jest.
- to ne, sad proistjee, daje istim nainom i istim dijelom mudar
i pojedinac, kojim je i im je mudra i drava?
- Dato.
- Dakle i to, im je i kako je hrabar pojedinac, daje time i tako
hrabra i drava, i da se i ostali dijelovi na obje strane na isti nain
odnose prema kreposti.
- Nuno.
- Dakle emo, mislim, Glaukone, rei, daje i ovjek pravedan na
isti nain, na koji je i drava.
- I to posve nuno.
- Ali nikako nismo zaboravili, daje ona bila pravedna time, stoje
svaki od tri stalea u njoj radio svoje.
- ini mi se, da nismo zaboravili.
- Treba nam dakle pamtiti, da e i svaki od nas, u koga e svaka
od one tri sposobnosti u njemu raditi samo svoje, biti pravedan i
raditi samo svoje.
- I te kako treba pamtiti.
- to ne, razumu pripada, da vlada, budui da je mudar i brine se
za cijelu duu, a volji pripada, da ga slua i bude njegov saveznik?
- Svakako.
- Zar onda ne e, kao to smo govorili, smjesa glazbenog i
tjelovjebenog odgoja njih skladne uiniti time, to e razum jaati i

117
hraniti lijepim govorima i naucima, a sranost (to jest volju)
ublaivati i stiavati, krotei je skladom i ritmom?
- Posve.
- I one e dakle dvije, tako obrazovane i uistinu za svoj posao
nauene i odgojene, nadgledati poudnost, koja upravo najvei dio
svaije due zaprema i koja je od prirode najne-zasitnija. Na nju e
one paziti, da ne bi zasiena takozvanim tjelesnim sladama postala
velika i jaka te prestala raditi svoj posao, pa pokuala zarobiti i
zavladati onima, nad kojima joj i slinima po rodu ne pripada vlast, i
tako cijeli ivot svima preobrnula.
- Svakako.
- Zar ne bi onda, one dvije i na izvanjske neprijatelje najljepe
pazile na korist cijele due i tijela; jedna bi odluivala, a druga se
borila i sluala vladara i hrabrou izvrivala njegove odluke?
lako.
- Dakle, mislim, po tome dijelu due svakoga pojedinca zovemo
hrabrim, kad njegova volja i uz bol i uz ugodnost tono vri ono, to
naloi razum, bilo strano ili ne bilo.
- Tono.
- A mudri po onom malenom dijelu, koji u njemu vlada i nalae;
on znade takoer, to koristi njima trima samim, svakom pojedince i
svima skupa.
- Svakako.
- A dalje; ne zovemo li trijeznim, kad su sva tri dijela u
prijateljstvu i skladu, naime kad i vladar i oba podlonika slono daju
vladu razumu i ne bune se protiv njega?
- Trijeznost sigurno nije nita drugo nego to i kod drave i kod
pojedinca.
- Ali pravedan e biti ovjek po onoj od nas esto ponav-Ijanoj
reenici, i na tako oznaen nain.
- Svakako.
- A dalje; moda nam se kako zamrauje pravednost, te se ini
neto drugo nego to se u dravi pokazala?
- Meni se ne ini.
- Ako jo to sumnjamo o njoj, mogli bismo se ovako posve
uvjeriti, da pravedniku pridijevamo mrske ine.
118
 - Kakve dakle?
- Primjerice ako bi nam se trebalo sloiti o potenju one drave i
ovjeka, koji je jednako kao ona sreen i odgojen, naime, ini li se,
da bi takav ovjek pronevjerio zlato ili srebro, koje je primio u
ostavu? to misli, tko bi prije pomislio daje on to uinio, nego oni
koji nisu takvi?
-Nitko.
- to ne, na njeg ne bi pala sumnja radi krae crkvene i obine, te
izdajstva bilo prijatelja bilo cijele drave?
- Ne, nikada.
- I nikako ne bi bio nepouzdan ni u zakletvama ni u ostalim
obeanjima?
- Ta kako bi?
- initi preljube, odnemarivati roditelje, ne tovati bogove
dolikuje svakome drugome prije nego takvu ovjeku?
- Zaista svakome.
- to ne, tomu je svemu uzrok to, to u njega svaki njegov dio
radi svoje, i u vladanju i u sluanju.
- Zaista to i nita drugo.
- Dakle jo neko drugo tumaenje trai za pravednost? Ona je ta
mo, koja stvara takve mueve i drave.
- Zaista ne traim.
- Dakle nam se san potpuno ispunio, kako smo rekli da ga
slutismo, jer, ini se, kad smo poeli dravu osnivati, pomou milosti
nekoga boga zali smo odmah na izvor i lik pravednosti.
- Svakako.
- A to dakle - i upravo radi toga i korist od toga - bjee.
Glaukone, samo neka slika pravednosti, naime, tko je od prirode
stvoren za postolara, daje pravo, da on samo cipele pravi i nita
drugo ne radi, a tesar da tee, i ostalo tako.
- ini se.
- A uistinu, kako se ini, pravednost bjee neto takvo, ali ne u
izvanjskom obavljanju svojih poslova, nego u unutranjemu, naime
da se doista bavi sobom i svojim poslovima, da ne dopusti
svakome dijelu u sebi baviti se tuim, a ni to, da sposobnosti due
vre razliite poslove, nego da doista svoje lijepo uredi i postane
119
vladar sam sebi, sredi se i prijatelj postane sam sebi i uskladi tri
sposobnosti, upravo kao tri sklada najviega i najniega i srednjega
glasa, i ako je drugo to meu time, da to svee i tako od mnotva
jedno postane, trijezno i skladno; pa onda da tako radi svoj posao
bilo to privreivanja blaga, ili njega tjelesna, ili kakav dravni posao,
ili posebniki posao. U svemu tome da onaj rad dri i zove
pravednim i lijepim, koji takvo stanje uva i stvara, a mudrou ono
znanje, koje takav rad nadgleda, nepravednim pak onaj rad, koji
takvo stanje unitava, a neznanje ono mnijenje, koje opet takav
nepravedni rad priprema.
- Posve istinito govori, Sokrate.
- Dobro! Kad bismo ustvrdili, da smo nali pravedna ovjeka i
dravu, kao i pravednost, koja se u njima nalazi, ne bi se, mislim,
upravo jako uinilo da laemo.
- Zaista ne bi.
- Dakle da ustvrdimo? -Da.
- Neka dakle bude - rekoh ja. - Jer poslije toga treba, mislim,
razmotriti nepravednost.
- Svakako.
- to ne, ona opet treba da bude nekakva nesloga onih triju
sposobnosti i obavljanje vie poslova i upletanje u tude poslove i
ustanak nekoga dijela protiv cijele due, da u njoj zavlada, premda
mu to ne pripada, nego mu od prirode dolikuje robovati onome
dijelu, koji je vladarskoga roda? Rei emo, mislim, da tako nekako i
nered i pometnja tih sposobnosti zasluuje ime nepravednosti, kao i
naziv razuzdanosti, kukavtine, neznanja i uope sve pokvarenosti.
- Zaista upravo to.
- to ne, nepravedno i krivo initi kao i pravedno initi, to je sada
sve vee posve jasno, kad je ve poznata nepravednost i pravednost?
- Kako to?
- Tako, to se to nita ne razlikuje od zdravlja i bolesti: kao stoje
ono u tijelu, tako je to u dui.
- Kako?
- Zdravo jamano daje zdravlje, a bolesno bolest. -Da.
- to ne, i pravedan rad daje pravednost, a nepravedan
nepravednost.
120
 - Svakako.
- A zdravlje davati znai uspostaviti takav prirodni odnos sila
tjelesnih, da meusobno vladaju i sluaju, a bolest uspostaviti takav
neprirodan odnos, da jedno drugome protiv prirode vlada i pokorava
se.
- Tono.
- to ne - rekoh - davati pravednost znai uspostaviti takav
prirodni odnos sila u dui, da meusobno vladaju i sluaju, a
nepravednost uspostaviti takav neprirodni odnos, da jedno drugome
protiv prirode vlada i pokorava se?
- Naravno.
- Dakle, kako se ini. krepost bi bila neko zdravlje, ljepota i
dobro stanje due, a nevaljalost neka bolest, rugoba i nemo.
- Tako.
- Zar onda ne vodi plemenito nastojanje do stjecanja kreposti a
podlo do nevaljalosti?
- Svakako.
- Sad nam jo ostaje, kako se ini, ogledati koristi li pravedno
raditi, za lijepim teiti i biti pravedan bez obzira ne zna li se, ili zna,
daje netko takav? Ili koristi li nepravedno raditi i nepravedan biti,
ako se ne biva kanjen niti po kazni bolji postaje?
- Ali, Sokrate, meni se ini da raspravljanje ve postaje smijeno,
ako se u jednu ruku ini kako nije vrijedno ivjeti ni pokraj svih jela i
pia i svega bogatstva i moi, dok se uz to kvari priroda tijela, a u
drugu e ruku toboe biti vrijedno ivjeti, dok se remeti i kvari
priroda samoga onoga, po emu ivimo, naime da se ini sve drugo
samo ne to, kako e se rijeiti nevaljalosti i nepravednosti a stei
pravednost i krepost. Jer se jedno i drugo ve ustanovilo naim
razmatranjem.
- Da, smijeno, ali ipak ne treba utati, budui da smo ve dotle
doli, te se moe najjasnije vidjeti, daje to tako.
- Zaista, smije se sve prije, samo ne utati.
- Ovamo sad, da vidi, koliko vrsta nepravednosti ima, kako se
meni ini, i dakako, koje je vrijedno ogledati.
- Evo me, samo govori.

121
 -I zaista, kad smo se ve dotle u razmatranju uspeli, ukazuje mi
se, kao s nekog vidika, da ima samo jedna vrsta kreposti, a nebrojene
vrste nevaljalosti, ali medu njima neke etiri, koje je vrijedno
spomenuti.
- Kako veli?
- Koliko ima vrsta oblika dravnih ustava, toliko, ini se, ima i
vrsta oblika due.
- Koliko dakle?
- Pet oblika ustava, a pet due.
- Reci, koji?
- Velim, da bi jedan oblik ustava bio taj, koji smo mi raspravili.
On ima dva imena; ako bi se meu vladarima pojavio jedan osobit
ovjek, nazvao bi se kraljevstvo, a ako bi njih vie, aristokracija.
- Istina.
- To mije dakle - rekoh ja - jedna vrsta, jer ako bi bilo vie njih ili
samo jedan, ne bi dirnuli ni ujedan znatniji dravni zakon, ako bi se
izobrazili i odgojili onako, kako smo raspravili.
- Ta nije vjerojatno.

122
 PETA KNJIGA

- TAKVU dakle dravu i ustav zovem dobrim i pravim, a

jednako tako i takva ovjeka, a ostale ustave, kako je onaj pravi,
zovem nevaljalim i pogrenima i u pogledu uprave dravne tako i u
pogledu ureenja znaaja due pojedinaca. Razlikujem etiri vrste
zloe.
- Koje su to?
I ja sam htio govoriti o ustavima redom, kako mi se inilo, da se
jedan iz drugog razvija, kad Polemarh - sjedae naime malo dalje od
Adimanta - isprui ruku i, uhvativi ga gore oko plea za odjeu,
privue ga k sebi i sagnuvi se naprijed k njemu stane neto govoriti.
Od toga nita drugo nismo uli nego ovo:
- Hoemo li dakle pustiti, ili to emo uraditi?
- Nipoto - ree sad Adimant glasno. I ja rekoh:
- to vi zapravo ne putate?
- Tebe.
- Zato? - rekoh ja.
- ini nam se, da si lakouman i da kradom isputa itav odsjek
govora, koji nije ba malen, samo da ga ne raspravi. Mislio si, da se
ne e opaziti, a ipak si loe rekao o enama i djeci, naime, da je
svakome jasno, da e meu prijateljima biti to zajedniko.
- A nije li to pravo, Adimante? - rekoh.
- Da, ali taj "pravo" trai kao ono, stoje ostalo, da se kae, koji je
nain zajednitva, jer ih moe biti mnogo. Ne propusti dakle rei,
koji nain ti misli. Jer mi smo davno ekali i mislili, da e gdje
spomenuti, kako e se raati djeca u takvom zajednitvu, i kad se
rode, kako e ih odgajati - i uope cijelo to zajednitvo ena i djece,
o kojemu govori. Mislimo naime, da za dravu mnogo, da sve znai,
dogaa li se to ispravno ili neispravno. Sad dakle, kad ve prelazi na
drugi ustav prije nego si to dostatno razloio, odluili smo, to si uo,
naime da te ne putamo prije nego raspravi sve to kao ostalo.
- Uzmite onda da i ja tako glasujem - ree Glaukon.
- Slobodno dri, Sokrate, da smo mi svi to odluili - ree
Trazimah.

123
 - to uradiste - rekoh ja - kad me zaustaviste! Koliko opet
razmatranje zameete kao u poetku o dravi! Ja sam se ve veselio,
da sam o tome raspravio, sretan, ako e tko to dopustiti i prihvatiti
ono, kako sam izveo. A vi to sada iznosite i ne znate, koliko pitanja
potiete. Ja sam ga tada vidio i ispustio, da ne zada mnogo muke.
- A to - ree Trazimah - misli, da su ovi sad amo doli zlato
traiti, a ne sluati govore?
- Da - rekoh - primjerene.
- Ali Sokrate - ree Glaukon- za pametne je mjera za sluanje
takvih govora cijeli ivot! Ali se ne brini za nas, ve nikako ne
sustani raspravljati o onome, to pitamo, kako se tebi ini, kakvo e
nam biti za uvare zajednitvo djece i ena i odgajivanje, dok su jo
mladi, u vrijeme izmeu poroda i odgoja. ini se daje to vrijeme
upravo najmunije. Kuaj dakle rei, na koji se nain treba
zajednitvo ureivati.
- Nije - rekoh ja - to lako raspraviti, blaeni ovjee. Jer ima
mnogo prigovora, jo vie nego kod onoga, to smo prije raspravili.
Ta ne bi se vjerovalo daje mogue to, to se govori; i ako bi upravo
postojalo, ni tome se ne e vjerovati, da bi to bilo najbolje. Upravo
zato i jest nekakav strah maati se toga, mili prijatelju, da se govor ne
bi inio pusta elja.
- Ne boj se nita; ta mi, koji emo sluati, nismo ni neuki ni
nevjerni ni zlobni.
Ja rekoh:
- Izvrsni ovjee, zaista tako govori hotei me sokoliti? -Da.
- Onda - rekoh ja - potie posve protivno. Jer da ja vjerujem sam
sebi u svoje znanje, lijepo bi bilo pametnima i milima. Ali ne
vjerovati i traiti i govoriti istinu o najveem i milom predmetu meu
pametnima i milima. Ali ne vjerovati i traiti, i uporedo o tome
govoriti, to upravo ja inim, to je strano i opasno, ne radi smijeha -
ta to je djetinjski - nego da ne bih promaio istinu, i da ne bih ne
samo sam pao nego i prijatelje za sobom povukao, i to ba kod stvari
kod kojih se najmanje smije promaiti. A molim se, Glaukone,
Adrasteji, radi onoga to kanim govoriti. Mislim, naime, daje manji
grijeh nekoga nehotice ubiti, nego prevariti o lijepom i dobrom i

124
zakonitom. Bolje je onda izloiti se toj pogibli prema neprijateljima
nego prema prijateljima; zato me ne sokoli.
Glaukon se nasmije i ree:
- Ali Sokrate, ako nas tvoj govor zavede u bludnju, odrjeu-jemo
te od ubojstva i od prijevare, da bude ist; nego slobodno govori.
- Ali zaista - rekoh - tko je odrijeen, i ist je, kako veli zakon; a
vjerojatno je i ovdje u vaem drutvu ist, ako je ve ondje pred
zakonom.
- Zato dakle govori.
- Treba dakle sad opet na nepravom mjestu govoriti, to je moda
tada trebalo redom govoriti; ali moda e tako pravo biti, poslije
potpuno svrenog prikaza o mukarcima, izvesti opet prikaz o
enama, osobito kad ti tako poziva.
- Ljudi, koji se rode i odgoje onako, kako smo mi raspravljali, ne
mogu po mojem miljenju stjecati i upotrebljavati djecu i ene u
suprotnosti onom cilju, koji smo im isprva postavili, a pokuali smo
u raspravljanju postavljati mueve kao uvare stada. -Da.
- Nastavimo dakle u tom pravcu i dajmo enama slian porod i
odgoj, onda gledajmo, pristaje li to ili ne pristaje.
- Kako?
- Ovako: mislimo li, trebaju li kuje u uvara skupa uvati to
uvaju psi; skupa loviti i ostalo zajedniki raditi; ili one trebaju
ostajati kod kue, poto su nesposobne za drugo zbog koenja i
odhranjivanja tenadi, a psi neka se mue i svu skrb imaju oko stada?
- Sve zajedniki; samo se njima sluimo kao slabijima, a psima
kao jaima.
- Moe li se onda neko ivo stvorenje uzimati za isti posao, ako
mu ne daje istu hranu i odgoj?
- Ne moe.
- Ako emo dakle ene uzimati za iste poslove kao i mueve,
treba ih isto uiti.
-Da.
- Onima je dan glazben i tjelovjebeni odgoj. -Da.
-I enama dakle treba dati ta dva umijea kao i znanje ratno, a
jednako ih za rat uzimati.
- Prema onome to govori, prirodno.
125
 - Moda bi se doista mnogo toga, to se sada govori, inilo
smijeno, jer se protivi naim obiajima, ako bi se uinilo sve kako
se govori.
- Svakako.
- to u tome vidi najsmjenije? - rekoh ja - ili je oito, da su
najsmjenije ene, kako se gole s mukarcima vjebaju u hrvalitima,
ne samo mlade, nego ve i starije? Kao i starci u vjebalitima, kad
su nagrepani i nisu ugodni za oko, pa se ipak rado vjebaju?
- Da, tako ti Zeusa, prema postojeem shvaanju bilo bi smijeno.
- to ne, kad ve hoemo govoriti, ne treba se bojati ala
dosjetljivaca, koliko i kako govoriti o takvoj promjeni u vjeba-
litima, glazbenom odgoju i osobito u noenju oruja i u jahanju
konja.
- Pravo veli.
-Nego, kad smo upravo poeli govoriti, treba nam se vratiti na tu
opasnu stranu zakona, te zamoliti te dosjetljivce, neka se okane
svojega posla, i neka budu ozbiljni, te ih treba podsjetiti, da nije dugo
odonda, kad se Helenima inilo sramotno i smijeno ono, to je jo
sada smijeno mnogim barbarima, naime da se mukarci vide goli; i
kad su se prvi stali vjebati Kreani, zatim Lacedemonjani, smjeli su
se tadanji dosjetljivci svemu tome podrugivati; ili ne misli?
-Da.
-Ali, mislim, kad se ve iskustvom pokazalo, da seje bolje u
takvim sluajevima liavati odjee nego zamatati, nestade i smi-
jenosti za oi, kad zato postoji valjan razlog, te se pokaza, daje lud,
koji smijenim neto drugo dri nego zlo, i koji ale zbijajui dri
kakvu drugu pojavu kao smijenu, a ne nerazumnu i zlu pojavu, i
koji ozbiljno tei za lijepim zbog druge kakve svrhe a ne zbog dobre.
- Svakako.
- Zar se ne treba onda najprije o tome sloiti, je li to mogue ili
nije, i dati priliku prigovoriti (ako koji aljivdija ili ozbiljan ovjek
hoe prigovoriti), naime moe li ljudski enski stvor po svojoj naravi
stupiti u zajednicu s mukim rodom u svim djelima, ili ni u jednom,
ili moe li u nekima, a u nekima ne moe, te kamo onda pripada
ratna djelatnost? Zar ne bi netko tako i najljepe poeo i najljepe
svrio?
126
 - Kudikamo najljepe.
- Hoe dakle, da sami sebi prigovorimo mjesto prigova-ratelja?
Tad se nee protivnikom miljenju dogoditi kao pod-sjedanoj
tvravi bez obrane?
- Nita ne smeta.
- Govorimo dakle mjesto njih: "Sokrate i Glaukone, ne trebaju
vam nita drugi prigovarati; ta sami ste se u poetku osnivajui
dravu sloili, kako po prirodi treba svakome pojedinome, da radi
samo svoj jedan posao.
- Sloili smo se, mislim, ta kako ne?
- Ne razlikuje li se onda posve ena od mukarca prirodom?
- Kako se ne bi razlikovala?
- to ne, jednome i drugome pripada i drukiji posao, ve prema
prirodi?
- Dato.
- Kako onda sad ne grijeite i sami sebi protivno ne govorite, dok
opet velite, da mukarcima i enama treba isto raditi premda imaju
prirodu veoma razlinu?" Hoe li se moi, divotnie, protiv toga
braniti?
- Tako iznenada nije veoma lako; nego u tebe moliti i molim te,
da izree i nae protuprigovore, ma kakvi god bili.
- To je ono, Glaukone, i mnogo drugo takvo, to sam ja davno
prije vidio, te se bojao i acao latiti se zakona o stjecanju i
obrazovanju ena i djece.
- Tako mu Zeusa, to nije lako.
- Nije, nego stvar stoji ovako. Pao tko u plitko jezero ili usred
najveega mora, ipak jednako pliva.
- Svakako.
- to ne, i nama treba plivati i nastojati, da se iz pitanja spasimo,
nadajui se, ili da e nas kakva pliskavica na se uzeti, ili kakvu
drugom neobinom spasu.
- ini se.
- Hajde dakle ne bismo li kako nali izlazak. Sloismo se dakle,
da drukije prirode trebaju drugo raditi, a priroda ene i mukarca da
je razlina, a sada velimo, da razline prirode trebaju isto uraditi; to
nam prigovaraju?
127
 - Upravo.
- Zaista je, Glaukone, krasna mo u nadmudrivanju.
- Kako to?
- Zato, to mi se ini da mnogi u nju i nehotice zapadaju i misle,
da se ne prepiru, nego da pametno razgovaraju, budui da ne mogu
govora pojmovno razlagati i ogledati, nego prigovaraju samo
rijeima izraavanja, te se tako meu sobom prepiru; a ne
razgovaraju po naelima znanosti.
- Ta zaista mnogima tako biva; ali zar se i nas to sada tie?
- Svakako; ini se, da se nehotice poinjemo nadmudrivati.
- Kako?
- Posve muevno i borbeno ostajemo pri rijeima, da razliita
priroda ne smije dobivati istih poslova, ali jo nismo ogledali, stoje
pojam razliite i iste prirode, i na to se odnosi, kad smo ga prije
odreivali, to jest kad smo razliitoj prirodi davali razliite poslove, a
istoj iste.
- To zaista nismo ogledali.
- Upravo je zato nama slobodno, kako se ini, da zapitamo sami
sebe, je li ista priroda elavih i vlasatih, a ne protivna, i kad se ve
sloimo daje protivna, da onda, ako su elavi postolari, ne damo taj
posao vlasatima, a ako su to opet vlasati, da ga ne damo onim
drugima.
- Zaista bi smijeno bilo.
- Zar po emu drugome smijeno, nego po tome, to tada nismo
postavljali slinost i razlinost prirode uope, nego smo pazili samo
na onu vrstu razlinosti i jednakosti, koja se tie samih poslova?
Primjerice govorasmo da lijenik i onaj, koji imade duevnu sklonost
za lijeenje, imaju jednaku prirodu. Ili ne
Da.
- A oni, koji su sposobni za lijenika i tesara, da imaju razliitu
prirodu?
- Svakako.
- to ne - rekoh ja - ako se i muki i enski rod u kakvu umijeu
ili drugome poslu pokae razliit, onda emo rei, da to treba samo
jednom ili samo drugom rodu dati; ali ako se pokae razliit upravo u
tome, to ensko raa a muko oplouje, rei emo, da jo nipoto
128
nije dokazano da se ena razlikuje od mukarca u onome, to mi
govorimo, nego emo jo misliti, da nam trebaju isto raditi i uvari i
njihove ene.
-I pravo je.
- to ne, iza toga nalaemo onome, koji govori protivno, da nas
poui upravo to, za koje umijee ili za koji posao u dravnom
ureenju priroda ene i mukarca nije ista nego razlina?
- Pravedno je tako.
- Moda bi dakle, to si ti maloprije govorio, rekao i drugi, da
nije to tako lako odmah tono rei, ali da nije nita teko onome, koji
promisli.
- Ta rekao bi.
- Hoe dakle da zamolimo onoga, koji se tako protivi, da nas
slijedi, ne bismo li mu kako pokazali da nema nikakva osobita posla
u upravi dravnoj, koji bi eni samo kao njoj pripadao?
-Da.
- Hajde nam dakle odgovaraj, rei emo mu, zar si govorio, da je
jedan za neto sposoban, a drugi nesposoban zato, to jedan neto
lako ui a drugi teko; to jedan s malo nauka mnogo iznalazi u
onome to naui, a drugi s mnogo nauka i vjebe ne pamti ni ono, to
naui; i to jednome tijelo dovoljno pomae u duevnom radu a
drugome smeta? Zar si po emu drugom odreivao, a ne po tome, tko
je za svaki posao sposoban, a tko nije?
- Nitko ne e rei, daje po neem drugome.
- Zna li onda kakvu ljudsku djelatnost, pri kojoj se u svemu ne bi
odlikovao vie muki rod od enskog? Ili da ne duljimo, te da
spomenemo tkanje, postupak oko jela i slastica, u emu se upravo
ini, da enski rod neto znai, a ba i jest najsmjenije, ako u tome
zaostaje.
- Istinu kae, da tako rei u svemu zaostaje rod za rodom.
Mnoge su ti ene bolje u mnogome nego mnogi mukarci; ali je
uope onako, kako ti veli.
- Dakle, prijatelju, nijedan dravniki posao nije za enu zato
stoje ena, ni za mukarca stoje mukarac, nego su priroene
sposobnosti jednako razasute na obje vrste stvorova i po svojoj

129
prirodi sudjeluje u svim poslovima ena kao i mukarac, ali je ena u
svemu slabija od mukarca.
- Svakako.
- Zar emo onda mukarcima dati sve dunosti, a enama nita?
- Ali kako!
- Nego je - mislim tako emo rei - ijedna ena za lijenika a
druga nije; i jedna je glazbena, a druga je od prirode neglazbena.
- Dato.
- A zar dakle nije jedna sposobna za tjelovjebu i za rat a druga
neratoborna i nesklona tjelovjebi?
- Mislim, da jest.
- to dalje; nije li jedna mudroljubiva a druga nemudro-Ijubiva,
jedna srana a druga nesrana?
- Jest.
- Dakle je jedna ena sposobna za uvara a druga nije? Ili zar
nismo takvu prirodu i kod mukarca uvara izabrali?
- Da, takvu.
- Dakle je priroda i ene i mukarca jednaka za bdijenje nad
dravom, osim stoje slabija ili jaa?
ini se.
- Treba dakle takvim mukarcima izabrati i takve ene, da s njima
ive i uvaju, kad su upravo za to sposobne i prirodom njima srodne?
- Svakako.
- A ne treba li istim prirodama davati i iste poslove?
- Iste.
- Vrtei se dakle dodosmo na predanje, te priznajemo, da nije
protiv prirode davati enama uvara glazbeni i tjelovjebeni odgoj.
- Svakako.
-Nismo dakle zakonom odreivali neto stoje nemogue i nalik na
puste elje, kad smo upravo prema prirodi zakon postavljali; naprotiv
je dananje suprotno stanje, kako se ini, protuprirodno.
- ini se.
- to ne, mi razmatramo, je li ono, o emu govorimo, mogue i je
li najbolje?
-Da.
- I sloili smo se, daje mogue? -Da.
130
 - A da je najbolje, u tome da se sloimo?
- Svakako.
- to ne, da ena postane dobrim uvarem, ne e trebati drugog
odgoja za mukarce a drugog za ene, kad i onako odgoj imade posla
s jednakom prirodom?
-Ne e.
- Kako onda misli o ovome?
- O emu to?
- O tome, misli li, daje jedan mukarac bolji a drugi gori? Ili
dri sve jednakima?
-Nipoto.
- Misli li onda, da su u dravi, koju smo osnovali, uvari postali
bolji mukarci, ako su dobili odgoj, koji smo spomenuli, od
postolara, odgojenih u postolarstvu?
- Smijeno pita.
- Razumijem - rekoh - ali to, nisu li oni najbolji od svih
dravljana?
- Kudikamo.
- to dalje, ne e li te ene biti najbolje meu enama?
- -I to mnogo.
- A ima li to za dravu bolje, nego da u njoj postoje to bolje
ene i mukarci?
-Nema.
- A to e, kako smo mi raspravili, uiniti pridolaenje glazbenog i
tjelovjebenog odgoja?
- Kako ne!
- Nismo dakle postavili za zakon samo ono stoje mogue, nego i
ono stoje najbolje za dravu?
- Tako je.
- Trebaju dakle svui svoje odijelo, ene uvara, a mjesto odjee
obui se u krepost, i trebaju sudjelovati u ratu i u ostalome uvanju
drave, i ne smiju drugo raditi; ali od tih samih posala treba enama
davati lake nego mukarcima, radi slabosti roda. A ovjek, koji se
smije golim enama, to se vjebaju zbog najbolje nakane,
"nezreli berui plod mudrosti svoje"

131
 o smijenome, nema pojma, kako se ini, emu se smije, ni to
radi. Jer zaista jest i bit e najljepe rei, daje korisno lijepo a tetno
sramotno.
- Svakako.
- Recimo dakle, da tome kao valu umiemo, govorei o zakonu
za ene, te nismo sasvim potonuli odreujui, da nam i uvari i
uvarice imaju sve zajedniki obavljati. Nego nam razlaganje
potvruje, daje to mogue i korisno?
- I zaista ne umie malenu valu.
- Rei e, da nije velik, kad vidi val iza toga.
- Govori dakle, da vidim.
- Iza toga i ostalih preanjih zakona dolazi, kako ja mislim, ovaj.
- Koji?
- Da sve te ene budu zajednike svim tima mukarcima, a da
nijedna ni s jednim ne ivi napose; i opet djeca da budu zajednika, i
roditelj da ne poznaje svojega poroda ni dijete roditelja.
- To je mnogo tee vjerovati nego ono, i to se tie mogunosti i
to se tie koristi.
- Ne mislim, da bi se moglo o koristi sumnjati, naime da ne bi
bilo najvee dobro, da budu zajednike ene, a i djeca, ako je samo
mogue. Alije, mislim, najvea sumnja nastala o tome, je li mogue
ili nije.
- O obadvojemu bi se moglo veoma posumnjati.
- Govori o savezu tih toaka! A ja miljah, da u jednome umai,
naime, ako ti se uini korisnim, da e mi onda ostati samo to, je li
mogue ili nije.
- Ali nisi mogao potajno utei, pa razloi oboje.
- Treba se dakle podvri sudu. Ali mi uini ovoliko: daj da
svetkujem, kao to lijeni mislioci obiavaju raditi, kad sami putuju.
Jer i oni, prije nego iznau kako e postii neto to ele, puste to,
kako se ne bi muili, i ne razmiljaju o tome, je li mogue ili nije,
uzimajui da ono, to hoe, postoji te zatim ostalo razreuju i rado
razlazu, kako e uraditi, kad to bude, pa duu, lijenu i inae, ine jo
ljenijom. Zaista ve i sam mlitavim, te elim to odgoditi, i pitanje o
tom, kako je mogue, a ne, kasnije razmotriti, a sad u uzeti da je
mogue, pa u ogledati, ako mi doputa, kako e to vladari urediti,
132
ako to provedu, a zatim, da bi za dravu i za uvare bilo najkorisnije,
ako bi se to provelo. To u prije nastojati s tobom razmotriti, a
poslije ono, ako nema nita protiv toga.
- Nemam nita; razmotri.
- Mislim dakle, ako e vladari biti vrijedni toga imena i njihovi
pomonici jednako tako, da e onda jedni htjeti vriti naloge a drugi
nalagati, te e donekle sluati zakone, a donekle postupati u duhu tih
zakona, koliko im dopustimo, da sami odluuju.
- Prirodno.
- Ti e dakle njima, kao zakonodavac, izabrati i dati ene to
vie jednake prirode, kao to si izabrao i mukarce. Oni e imati
zajednike stanove i objede, a nitko ne e nita takvo za se imati, te
e biti dakle zajedno; a budui skupa i u vjebalitima i u ostalom
odgoju, tjerat e ih, mislim, priroena nuda da meu sobom spolno
ope. Ili ti se ne ini nuno to velim?
- Ne matematski nuno nego ljubavno. A ova je nuda, ini se, za
veliko mnotvo od one ea u nagovaranju i privlaenju.
- I te kako - rekoh. - Ali, Glaukone, opiti medu sobom bez reda
ili drugo togod initi niti je sveto u dravi sretnika niti e vladari
doputati.
- Ta ne bi bilo pravedno.
- Oito je dakle, da emo zatim svadbu uiniti po mogunosti to
sveanijom, a sveane e svadbe biti najkorisnije.
- Svakako.
- Kako e dakle onda biti najkorisnije? Ovo mi reci, Glaukone. U
tvojoj kui vidim lovake pse i vrlo mnogo plemenitih ptica; jesi li,
Zeusa ti pazio to, kako se drue i mlade legu?
-Kako?
- Prvo, medu njima samima, premda su plemeniti, zar nisu i ne
postaju neki najbolji?
-Da.
- eli li onda od svih jednako mladih, ili nastoji to vie od
najboljih?
- Od najboljih.
- to dalje, od najmlaih ili od najstarijih, ili najvie od doraslih?
- Od doraslih.
133
 - I ako na to ne pazi, misli, da e ti biti mnogo gora pasmina i
pijetlova i pasa?
-Da.
- A to misli za konje i za ostale ivotinje? Zar daje kako
drukije?
- Bilo bi zaista udno.
- Ala, mili drue, kako nam onda silno treba savrenih vladara,
ako je i s ljudskim rodom jednako tako.
- Ali tako jest; nego kako to?
- Jer im treba znati primjenjivati mnoge lijekove. Za ona tijela,
kojima ne treba lijeka, ali hoe sluati pravila ivota, drimo daje
dosta, ako je lijenik i loiji; ali kad treba i lijekove uzimati, znamo,
da treba vrsniji lijenik.
- Istina, ali emu to govori?
- Zato: ini se, da e nam vladari morati upotrebljavati mnogo
lai i prijevare na korist podlonika. A govorili smo. daje sve takvo
korisno kao lijek.
-I pravo je.
- ini se dakle, da taj "pravo" dolazi osobito kod brakova i
raanja djece.
- Kako to?
- Prema onome, kako smo se sloili, trebaju najbolji to ee
opiti s najboljim enama, a najgori s najgorima obrnuto, i djecu onih
treba izobraziti, a ovih ne, ako stado ima biti to savrenije. I to sve
ne smije biti poznato osim vladarima, da bi se opet stado uvara to
manje bunilo.
- Posve pravo.
- to ne dakle, trebat e zakonom odrediti svetkovine, na kojima
emo svesti nevjeste i enike, zatim initi rtve, a nai e pjesnici
imati spjevati svatovske pjesme, prikladne za svadbe, koje e biti. O
broju brakova dat emo odluivati vladarima, da to je mogue vie
odravaju isti broj graana, uzimajui kod toga obzir na ratove,
bolesti i sve slino, tako da nam drava po mogunosti ne bude ni
prevelika ni premalena.
- Tako je.

134
 - Treba dakle, mislim, urediti nekakvo mudro drebanje, da onaj
loi kod svadbovanja okrivljuje sreu a ne vladare.
- Svakako.
- Jamano i mladiima, vrsnima u ratu ili gdje drugdje, treba
davati odlikovanja i nagrade, a pokraj ostaloga i veu slobodu u
spolnom openju sa enama. Pod tim izgovorom rodit e se to vie
djece od takvih otaca.
- Pravo.
- to ne, i djecu, koja se rode, primat e oblasti za to postavljene,
bilo muke bilo enske, bilo jedne i druge, jer i oblasti e jamano
biti zajednike i enama i mukarcima.
-Da.
- Oblasti e dakle, mislim, djecu dobrih uzeti i odnijeti u
othranilita k hraniteljicama, koje stanuju odjelito u nekom dijelu
drave; a djecu gorih, i ako se drugima rodi koje kljasto dijete, sakrit
e na tajno i skrovito mjesto, kako ve treba.
- Ako ve stale uvara ima biti ist.
- to ne, oni e se skrbiti i za othranjivanje, i majke e u
othranilite voditi, kad budu dojile, nastojei svim silama, da ijedna
svoje dijete ne opazi, i druge e ene pribavljati, koje imaju mlijeka,
ako same majke ne budu dotjecale; za djecu e se skrbiti, da potrebno
vrijeme budu dojena, a bdjenja e i ostali posao dati dojkinjama i
hraniteljicama?
- Govori o velikoj polakici raanja za ene uvara.
- To i treba. Ta rekosmo naime, da se trebaju djeca raati od
doraslih.
- Istina.
- Zar ti se onda ini, da primjereno vrijeme napona za enu traje
dvadeset godina, a za mukarca trideset?
- Koje su to godine?
- Za enu, da raa dravi poevi od dvadesete do etrdesete, a za
mukarca, da raa dravi od asa kad prevali najee vrijeme
mladenatva do pedeset i pete.
- Svakako su ijedni i drugi tada u naponu tijela i razuma.
- to ne, ako stariji i ako mlai od njih stane raati za zajednicu,
rei emo, da je to zloin protiv svetih i pravednih zakona, budui da
135
on rada dravi dijete, koje e se potajno roditi i ne e se zaeti uz
rtve ni uz molitve, koje kod sklapanja svakoga braka mole i
sveenice i sveenici i cijela drava, naime da se dobrima raaju
uvijek bolja djeca i korisnima korisnija - nego se zaeti u tami iz
prostog putenog neuzdravanja.
- Tono.
-A isti je zakon, ako se tko, jo u dobi za raanje, maaena, koje
su u dobrim godinama, bez privole vladara; rei emo, naime, da
daje dravi nezakonito i grijeno dijete.
- Posve pravo.
- A kad ve, mislim, i ene i mukarci prevale godine za raanje,
dat emo im slobodu, da ope spolno s kime hoe; mukarci osim
keri, matere, kerinih keri i starije rodbine materine; a ene osim
sina, oca, i njihova starijega i mlaega koljena; i rei emo, neka
onda paze na to, da ne dadu na svijet nikakav zametak, ako se zane,
a ako to silom doe, da postupaju tako, kao da za takvo dijete nema
hrane.
-I to je dobro; ali kako e meu sobom raspoznavati oevi i keri,
i ostali srodnici, o kojima si upravo sada govorio?
- Nikako - rekoh ja. - Nego koja se djeca poslije onoga dana,
kada se koji od mukaraca oenio, rode deseti i sedmi mjesec, nju e
svu zvati muku sinovima a ensku kerima, a ona njega ocem, i tako
e dakle njihovu djecu zvati unucima, a oni opet njih djedovima i
bakama; a onu djecu, koja se rode u vrijeme, kada su njihovi oci i
majke raali, zvat e braom i sestrama. Zato oni, o kojima sada
upravo govorasmo, ne e dirati jedni u druge, ali e zakon doputati,
da braa i sestre spolno ope, ako tako kocka padne i Pitija to
potvrdi.
- Posve pravo.
- To ti je dakle. Glaukone, i takvo je zajednitvo ena i djece za
uvare drave; ali da je u skladu s ostalim dravnim ureenjem i da
je kudikamo najbolje, treba dakle iza toga potvrditi razmatranjem. Ili
kako da inimo?
- Zeusa mi, tako.
- Zar onda nije ovo poetak sporazumijevanja, da upitamo sami
sebe, to li moemo rei, daje najvee dobro kod ureenja drave, za
136
kojim treba zakonodavac ii i zakone postavljati, i to kao najvee
zlo; zatim da ogledamo, moe li se ono, to smo upravo sada
raspravili, staviti u trag dobra, a ne u trag zla?
- Tako e biti najbolje.
- Imamo li onda koje vee zlo za dravu nego ono, koje nju
raskida i mjesto jedne drave ini mnoge? Ili vee dobro od onoga,
koje nju vee i ini jednu?
- Nemamo.
- to ne, zajednica radosti i alosti vee; naime kad se to vie svi
dravljani radi istoga dobitka i gubitka jednako raduju i aloste?
- Svakako.
- A odjeljivanje u tome rastavlja; naime kad se jedni previe
aloste, a drugi previe vesele istim nezgodama drave i ljudi u
dravi?
- Kako ne.
- Zar onda odavle to dolazi, to u dravi ne govore svi skupa
rijei: "moje" i "nije moje", kao ni "tue"?
- Oito.
- Dakle se najbolje upravlja ona drava, u kojoj najvie ljudi
zajedno isto kau jednako te rijei: "moje" i "nije moje"?
- Kudikamo.
- Dakle i ona, koja je najsrodnija pojedinom ovjeku. Primjerice
kad se koji od nas povrijedi na prstu, onda to osjeti cijeli organizam,
od tijela do due, pa sve do vladajueg dijela u dui, koji ih sreuje u
jedinstvo, te kod ozljeivanja jednoga dijela skupa cijeli outi bol. i
tako dakle velimo, da ovjeka boli prst. Isto se moe rei o emu god
drugome u ovjeka, pri bolu. kad se koji dio ozlijedi, i pri ugodnosti,
kad mu je lako.
- Ta moe se isto rei; a to to pita, tako je: drava, koja se
najbolje upravlja, najblia je takvom ovjeku.
- Dakle, mislim, kad e se jednome dravljaninu dogoditi togod
ili dobro ili zlo, takva e drava najprije rei, da je to njezin
doivljaj, te e se sva zajedno ili radovati ili alostiti.
- Nuno ona, koja ima dobre zakone.

137
 - Bilo bi vrijeme - rekoh ja - da se vratimo na nau dravu i
ispitamo, ima li ona najvie ono, o emu smo se u raspravljanju
sloili, ili moda koja druga jo vie.
- Dakle treba.
- Pazi! Ima li i u drugim dravama vladara i naroda, kao i u njoj
- Ima.
- Ti e dakle svi jedni drugima govoriti "dravljani"?
- Kako ne.
- Ali kako narod u ostalim dravama jo naziva vladare9
- U veini drava kau im "silnici", a u dravama s demo-
kratskom vladom kau im upravo to ime, "vladari".
- A to kae narod u naoj dravi? to veli da su vladari osim
"dravljani"?
- Spasitelji i pomonici.
- A to oni vele, daje narod?
- Plaaoci i hranitelji.
- A kako kau narodu vladari u ostalim dravama?
- Robovi.
- A to kau vladari vladarima?
- Suvladari.
- A nai?
- Suu vari.
- Moe onda rei za vladare u ostalim dravama, da mogu
kojemu suvladaru rei "roak", a drugome "tuin"?
- Da, mnogima.
- to ne, o roaku misli i govori kao o svome, a o tuinu kao o
tuinu?
-Da.
- A kako tvoji uvari? Bi li koji od njih mogao o kojemu
suuvaru pomisliti ili progovoriti kao o tuinu?
- Nikako; jer e za svakoga, na koga se tko bude namjerio,
misliti, da se namjerio na brata ili sestru ili oca ili majku ili sina ili
ker ili na njihovu djecu ili pretke.
-Prekrasno govori -rekoh ja- ali reci jo i ovo: hoe li im
zakonom dati samo rodbinska imena, ili da prema imenima i rade
sve, kako dolikuje; dakle prema oevima, koliko zakon nalae
138
potovanja i skrbi za oeve i dune poslunosti prema roditeljima, jer
mu ni pred bogovima ni pred ljudima dobro biti ne e, budui da ne
bi radio ni sveto ni pravedno, ako bi drugo radio, a ne to? Hoe ti te
ili druge rijei svi dravljani djeci odmah u uho govoriti o oevima,
koje im se kao takve pokae, kao i o ostalim roacima?
- Te rijei; ta bilo bi smijeno, ako bi se rodbinska imena govorila
samo ustima bez djela.

- U njoj e se dakle najvie od svih drava slono govoriti one

rijei, koje smo upravo sada spomenuli, naime "moje je dobro" ili
"moje je zlo", kadjednome, bio to, bude dobro ili zlo.
- iva istina.
- to ne, govorasmo, da su uz takvo miljenje i govorenje
zajednike povezane i radosti i alosti?
- I pravo smo govorili.
- to ne, najvee e nam zajednitvo dravljani imati u onome,
emu govore "moje", a po tom zajednitvu imat e i najvee
zajednitvo u alosti i radosti?
- Kudikamo.
- Zar je onda tome uzrok, pored ostaloga ureenja, zajednitvo
ena i djece za uvare?
- Kudikamo najvie.
- Sloili smo se, daje to najvee dobro za dravu, usporeujui
dobro ureenu dravu s tijelom, u njegovu odnosu prema nekom
svome dijelu u alosti i radosti.
- I pravo smo se sloili.
- Dakle nam se zajednitvo djece i ena za uvare pokazalo
uzrokom najveega dobra za dravu.
-I te kako.
- Pa i s preanjim se slaemo, jer smo rekli, da oni ne smiju
imati za sebe ni kua ni zemlje ni imovine nikakve, nego da od
ostalih primaju hranu kao plau za uvanje i da svi zajedniki troe,
ako e zaista biti uvari.
- Pravo je tako.
- Zar ih onda, kako velim, preanje i sadanje utvrenje ne
stvara jo vie istinitim uvarima i zar ne ini da oni ne raskidaju
139
dravu - i zar ne spreava zvati "svojim" ne jedno te isto nego svaki
drugo, pa prema tome da jedan vue u svoju kuu sve, to moe stei
odjelito od ostalih, a drugi u svoju, te ima samo za sebe, enu i djecu,
koja, budui odjelita, pruaju i odjelite radosti i alosti - nego da svi
jednako mislei o svojini smjeraju na isto i prema mogunosti skupa
osjeaju alosti i radosti?
- Posve.
- to dalje, ne e li meu njima takorei ieznuti meusobne
optube i parnice, budui da nemaju nita za se osim tijela, a ostalo je
zajedniko? Odakle upravo dolazi, te se oni ne svaaju, kako se ve
ljudi svaaju, koji posjeduju vlastito blago ili vlastitu djecu i roake?
- Posve su nuno od toga osloboeni.
- Zaista po pravu ne bi meu njima bilo ni parnica radi nasilja ili
uvrede. Jer da se vrnjaci brane od vrnjaka, jamano emo rei, daje
lijepo i pravedno, budui da smo uveli nunu brigu oko tijela.
- Pravo.
- Ta i ovo ima taj zakon pravo: ako bi se tko na koga gnjevio,
iskalio bi srce kao na roaku i manje bi zalazio u vee svae.
- Svakako.
- Starijemu e biti naloeno, da vlada i kazni sve mlade. -Oito.
- Zaista i ovo, da mladi ne e nikada htjeti, stoje prirodno, bez
naloga vladara starijemu ni inae nasilje initi ni tui ga; a mislim, da
ga ni drukije ne e vrijeati: to dovoljno brane dva uvara, strah i
stid. Stid odvraa, da ne dira u roditelje, a strah je. to napadnutome
pomau ostali, jedni kao sinovi, drugi kao braa, a trei kao oci.
- Ta izlazi tako.
- Dakle e ti muevi na svaki nain meu sobom u miru ivjeti
ve radi zakona?
- Naravno.
- Ako se oni meu sobom ne svaaju, nema straha, da e se kada
ostali graani s njima ili meu sobom zavaditi?
- Ta nema.
- Najmanje zla, kojih bi bili rijeeni, acam se i spominjati radi
nedolinosti, naime, ulagivanja siromaha pred bogatima, neprilike i
brige, koje imaju pri othranjivanju djece i pri privreivanju nune
hrane za ukuane, dok neto posuuju, neto zakidaju, neto kako
140
god pribave i sve predaju enama i ukuanima, da oni gospodare;
koliko dakle oni, prijatelju, i kako oko toga trpe, jasno je i
jednostavno i nije vrijedno govoriti.
- Ta jasno je i slijepu ovjeku.
- Od toga e dakle svega biti osloboeni i ivjet e u veem
blaenstvu od onoga, u kojemu ive olimpijski dobitnici.
- Kako?
- Ono, radi ega dobitnike dre blaenima, samo je malen dio
onoga, to uvari imaju. Jer njihova je i pobjeda ljepa i hrana na
dravni troak potpunija. Njihova je pobjeda dobrobit cijele drave;
hranu i sve ostalo, to za ivot treba, dobivaju mjesto vijenca i oni i
djeca; ivi dobivaju od drave odlikovanja, a kad umru, imaju
dostojan ukop.
- To je lijepo.
- Sjea se onda da nam je prije netko prigovorio, da uvare ne
inimo sretnima, da naime oni nita nemaju, a mogli bi imati sve, to
pripada dravljanima? A mi smo rekli, da emo to kasnije raspraviti,
ako se gdje dogodi prilika, a tad da uvare inimo samo uvarima, ali
dravu po mogunosti to sretnijom, a ne gledamo u njoj samo na
jedan stale i ne pravimo njega sretnim?
- Sjeam se.
- to dakle; prikazuje li nam se ivot pomonika, ako nam se ve
ini mnogo ljepi i bolji od ivota olimpijskih dobitnika, sad kao
ivot postolara ili kojih drugih obrtnika ili kao ivot ratara?
-Ne ini mi se.
- A zaista je, to sam i ondje govorio, pravedno i tu rei: ako e
uvar htjeti biti tako sretan, da i ne bude uvar, i da mu ne bude
dotjecao ivot tako primjeren i stalan i, kako mi velimo, najbolji,
nego e ga obuzeti nerazumno i djetinjasto poimanje sree i radi
moi ga potaknuti da sve u dravi sebi prisvaja, onda e spoznati, da
je Hesiod doista mudro rekao: "daje pola nekako vie od cijeloga."
- Po mojemu e savjetu ostati kod svoga ivota.
- Doputa dakle zajednitvo ena s muevima, koje smo
raspravili, i ostalo to se tie odgoja, djece i uvanja drave, te da
njima treba i kod kue i u ratu skupa i uvati i u lov ii kao kujama s
psima, i da po mogunosti u svemu i na svaki nain sudjeluju, a to
141
radei da e prolaziti najbolje i ne e se protiviti prirodi ene, budui
da su mukarac i ena stvoreni za meusobnu zajednicu.
- Doputam.
- to ne - rekoh ja - ostaje nam raspraviti, moe li ta zajednica i
meu ljudima nastati, kao meu drugim ivotinjama, i kako moe?
- Pretekao si me i rekao onako, kako sam htio pridometnuti.
- to se rata tie, oito je, mislim, kako e ratovati.
- Kako?
- Ii e u rat zajedniki, a osim toga vodit e u rat odraslu djecu,
da gledaju, kao djeca ostalih obrtnika, to to e imati sama raditi kad
odrastu; a uz to da slue i pomau svuda u ratu i dvore oeve i majke.
Ili nisi opazio u obrtima, primjerice djecu lonara, da dugo vremena
slue i gledaju prije nego e praviti lonce?
-I te kako.
- Zar onda trebaju oni pomnije nego uvari odgajati svoju djecu
iskustvom i gledanjem obrta?
- Zaista bi bilo smijeno.
- Ali i borit e se svaki stvor osobito ako su mu nazona djeca.
- Jest tako; ali je, Sokrate, velika pogibao, ako postradaju, kao to
se ve u ratu lako dogaa, da e pokraj sebe upropastiti i djecu, te
dravu uiniti nesposobnom da se oporavi.
- Istinu veli - rekoh ja - ali misli li ti, da im mora prije svega biti
glavna briga, da se nikako ne izlae opasnosti?
-Nipoto.
- A to, ako se ve treba izloiti opasnosti, zar tada ne ondje, gdje
e radi uspjeha postati bolji muevi?
- Ta oito.
- A misli, kako je od male vanosti i kako nije vrijedno
opasnosti da ratne poslove gledaju ili ne gledaju djeca, koja e biti
ratnici?
-Ne mislim, nego je od vanosti za ono, to veli.
- To dakle mora biti, naime da djecu inimo gledateljima u ratu,
ali se uz to skrbimo za njihovu sigurnost, i bit e dobro. Zar ne?
-Da.
- to ne, prvo njihovi oci ne e biti, koliko je do ljudskog uma,
neuki, nego upueni o ratnim pohodima, koji su i koji nisu opasni?
142
 - Prirodno.
- U jedne e ih dakle voditi, a u druge ne.
- U redu.
-I ne e im postaviti ma koga za nadstojnika nego one, koji su po
iskustvu i po dobi sposobni biti vodii i pazitelji.
- Tako i treba.
- Ali rei emo: ta mnogima se ve mnogo toga dogodilo i protiv
oekivanja.
- Dakako.
- Za takve dakle zgode, prijatelju, treba im odmah jo kao djeci
krila davati, da umaknu letom ako zatreba.
- Kako veli?
- Na konje ih treba penjati to mlade, i kad naue jahati, treba ih
slati da gledaju na konjima, ne na onima, koji su jogu-nasti i
ratoborni, nego na onima koji su najbri i najpitomiji. Tako e naime
najljepe gledati svoj posao, i ako zatreba, najlake se spasti uz
starije vodie.
- ini mi se, pravo veli.
- A to je dalje u ratu? Kakvi trebaju ti vojnici biti medu sobom i
prema neprijateljima? Zar mi se pravo ini ili ne ini?
- Reci kako?
- Koji od njih ostavi bojni red ili odbaci oruje ili to takvo uini
iz kukavtine, zar ga ne treba postaviti za kakva obrtnika ili ratara?
- Svakako.
- A koji iv padne u neprijateljsko suanjstvo, zar ga ne treba dati
na dar onima, koji hoe s plijenom raditi to ih je volja?
- Posve.
- A koji se odlikuje i proslavi, zar ti se ne ini da ga trebaju
mladii i djeaci, jo na bojitu, redom svaki ovjenati? Ili ne?
- ini mi se.
- to dalje, rukovati se? - I to.
- Ali ovo ti se, mislim, vie ne e svidjeti - rekoh ja. -to?
- Da svakoga poljubi i dade se poljubiti.

- Prije nego ita! I dodajem zakonu, dok su na tom pohodu, da ga

nitko ne smije odbiti, koga ushtjedne ljubiti tako, da se to ranije
143
natjee za odlija onaj, koji upravo koga ljubi, bilo muko bilo
ensko.
- Lijepo; jer je ve reeno da e se junaku dopustiti vie brakova
nego ostalima, i da e se takvi esto, mimo ostalih, birati za enidbu,
da se to vie potomaka od njih raa.
- Ta rekli smo.
- Ali i po Homeru je pravedno dobre mladie ovako astiti. Jer i
Homer ree, da Ajant, koji se u ratu proslavio, dobiva na ast "itava
lea", budui daje to prava ast za mladia u naponu i hrabra, od koje
e mu uz ast i snaga porasti.
- Posve pravo.
- Sluat emo dakle - rekoh ja - u tome Homera. Jer i mi emo
kod rtava i svih takvih prilika junake, koliko se budu junaci
pokazali, astiti i pjesmama i onim, to smo upravo sada govorili, a
osim toga poasnim mjestima, dijelovima najboljeg mesa i s vie
aa, da astei ujedno usavrujemo junake mueve i ene.
- Prekrasno govori.
- Neka; a koji u ratu slavnom smru pogine, zar ne emo prije
svega rei, daje od zlatnoga roda?
- Prije nego ita.
- I vjerovat emo Hesiodu, naime kad koji od takva roda umru,
da
"oni su duhovi isti, na zemlji koji borave, dobri, branei od zla,
uvari ljudima smrtnim?"
- Hoemo.
- Dakle emo se raspitati kod boga. kako treba pokopavati te
ljude, to su nalik na duhove i bogove, i s kojom poasti, te emo ih
pokopati onako i na onaj nain, kako nas bude putio0
- Zato ne!
-I ostalo emo dakle vrijeme njihove grobove tako tovati i
klanjati im se, kao da su demoni? A isto e nam takav obiaj biti i
onda, kad od starosti ili na koji drugi nain umre jedan od onih. koji
se pokazao osobito dobar u ivotu?
- Svakako je to pravedno.
- to dalje: kako e nam vojnici postupati s neprijateljima0
- Kako to?
144
 - Prvo, to se tie prodavanja u roblje. ini li se pravedno, da
Heleni helenske gradove prodaju u roblje, ili da se to, koliko je
mogue, ne dopusti nikojoj drugoj dravi, i da se priuavaju na to, da
tede helensko pleme, kako bi se ouvalo od barbarskog ropstva?
- Svakako je bolje tedjeti.
- Dakle da ni oni sami nemaju Helena za roba i da ostalim
Helenima tako svjetuju?
- Svakako: tako bi se vie okretali na barbare, a od sebe se
odvraali.
- to dalje; zar je lijepo, kad pobijede, plijeniti poginule, osim
oruja? Ili zar to ne daje kukavicama izgovor, da zaostaju u borbi,
toboe to ine svoju dunost, kad se oko mrtvaca bave, a nisu li ve
mnoge vojske propale radi takve otimaine?
-I te kako.
- A ne ini li se prostota i lakomost plijeniti mrtvaca i znak
enskoga siuna miljenja drati za neprijatelja tijelo poginuloga,
dok je neprijatelj (to jest dua njegova) odletio, a ostavio samo
sredstvo, kojim se borio? Ili misli, da se oni, koji to ine.
ita razlikuju od pasa, koji se ljute na kamenje kojim su pogoeni, a
puste na miru one, koji ih pogode?
- Nimalo.
- Treba dakle pustiti i ne plijeniti mrtve i ne braniti njihova
ukopa.
- Zaista treba pustiti, Zeusa mi.
- Jamano ne emo oruja nositi ni u hramove kao na dar. osobito
ne oteto helensko oruje, ako nam je to stalo do ljubavi prema
ostalim Helenima; mi emo se pae i bojati, da nije kakav grijeh
nositi u hram takve darove, otete srodnicima naim, osim ako bog ne
bude govorio kako drukije.
- Posve pravo.
- to dalje; kako e se ti vojnici drati prema neprijateljima, to
se tie pustoenja helenske zemlje i paljenja kua?
- Rado bih uo, da nam kae, to misli.
- Meni se dakle ini, da ne treba initi nijedno od toga, nego samo
otimati ljetinu; hoe da ti kaem i zato?
- Naravno.
145
 -ini mi se, kao to rat i svaa i jesu dvije razliite rijei, da tako
i jesu dvoje, stvoreno za dvije razline stvari. A velim da su ovo dva
pojma: prvo domae i srodno, drugo tue i strane. Za domae je
dakle neprijateljstvo reeno svaa, a za tue rat.
- I ne veli nimalo nezgodno.
- Pazi dakle, velim li i ovo zgodno. Velim naime, da je helensko
pleme samo sebi domae i srodno, a barbarskome strano i tue.
- Lijepo.
- Kad se dakle bore Heleni s barbarima i barbari s Helenima, rei
emo, da ratuju i da su po prirodi zaraeni i da to neprijateljstvo treba
zvati ratom; a za Helene emo rei, kad to takvo budu inili, da su si
od prirode prijatelji, ali daje Helada oboljela i daje neslona i da
takvo neprijateljstvo treba zvati svaom.
- Ja pristajem, da se tako misli.
- Pazi dakle. U takvom sluaju, koji smo nazvali sada svaom,
naime gdje se takvo to dogodi, te se drava raspadne na dva dijela,
pa jedni drugima pustoe polja i pale kue, svaa se ini grijena,
ijedni i drugi nisu domorodci, jer se inae nikada ne bi usudili
pustoiti svoju hraniteljicu i majku; ali se ini daje u redu, ako
pobjednici pobijeenima otimaju ljetinu i ako se ponaaju kao
protivnici koji misle da e se pomiriti, a ne uvijek ratovati.
- Ta mnogo je blae to miljenje od onoga.
- to dakle - rekoh - ne e li drava, koju ti osniva biti helenska?
- Treba svakako da bude.
- to ne, njezini e graani biti i dobri i blage udi.
- Sigurno.
- A bit e prijatelji Helena, i smatrat e Heladu kao svoju, i
sudjelovat e kod svetkovina, kod kojih e biti i ostali?
- Svakako.
- to ne, razmiricu s Helenima, kao sa svojima srodnicima, drat
e za svau i ne e je ni zvati ratom?
- Ta ne e.
- Dakle e i zapoinjati razmirice u nadi, da e se pomiriti?
- Svakako.
- Prijateljski e ih dakle opameivati a ne e kazniti, da budu
robovi ili da propadnu - kao uitelji, a ne kao neprijatelji.
146
 - Tako je.
- Ne e dakle ni Helade pustoiti kao Heleni, ni stanova paliti, ni
priznavati, da su im u svakoj dravi svi neprijatelji, i mukarci i ene
i djeca, nego daje uvijek samo nekoliko neprijatelja, naime oni, koji
su krivi razmirici. I radi svega toga niti e htjeti pustoiti njihovu
zemlju, drei, daje vema prijateljska, niti e ruiti kue, nego e
dotle biti u razmirici, dok krivci ne budu prisiljeni od onih, koji
nekrivi trpe, dati zadovoljtinu.
- Ja se slaem, da nai dravljani imaju tako postupati s
protivnicima, a s barbarima onako, kako sada postupaju Heleni meu
sobom.
- Da postavljamo dakle i taj zakon za uvare, da ne pustoe
zemlju ni kua ne pale?
- Postavimo ga! Pa moemo rei daje svakako tono i to i ono
utvreno prije.
- Ali mi se ini, Sokrate, ako te se pusti tako govoriti, da se
nikada ne e sjetiti onoga, to si prije mimoiao, da bi sve to rekao;
naime, da se takvo dravno ureenje moe ostvariti, i na koji se nain
moe. Jer ako bi to nastalo, drava, u kojoj bi se ostvarilo, imala bi
sva dobra; ona bi se - to ti mimoilazi, istiem ja - s neprijateljima
najbolje borila zato, to bi jedni druge najmanje ostavljali, budui da
bi se poznavali i zvali onim imenima: braa, oci, sinovi. A ako bi i
enski rod skupa vojevao, bilo u istom redu, bilo i otraga svrstan, na
strah neprijateljima i ako bi kada nastala kakva potreba pomoi,
znam, da bi po svemu tome bili nepobjedivi. Vidim i u mirno doba
sve dobro, koje si ti mimoiao, to bi ga oni imali. Ali budui da sve
to priznajem, naime da je sve to tako i drugo nebrojeno, ako bi se ve
takvo dravno ureenje ostvarilo, ne govori vie o tome, nego nastoj-
mo sada sami sebe upravo to uvjeriti, daje ono mogue, i kako je
mogue, a ostalo pustimo na miru.
- Iznenada si - rekoh ja - uinio ti kao prepad na moj govor i ne
prata mojemu vrludanju. Ta moda ne zna, da sam jedva utekao
dvama valima, a sad tjera na me trei val najvei i najtei. Ali kad
ga vidi i uje, sasvim e mi oprostiti, da sam se naime naravno
acao i bojao govoriti i poeti razmatrati tako neobian govor.

147
 - to bude vie tako govorio, manje emo te pustiti, a da ne bi
kazao, kako moe nastati to dravno ureenje; nego govori i ne
zatei.
- to ne; najprije se treba sjetiti, da smo ovamo doli traei, stoje
pravednost i nepravednost.
- Treba, ali emu to?
- Nita; ali ako naemo, stoje pravednost, zar emo drati, da se
ni pravedan ovjek ne smije nita od nje razlikovati, nego da na svaki
nain bude takav, kakva je pravednost, ili emo biti zadovoljni,
akojoj bude to najblie, i ako e je od ostalih najvie imati?
- Tako je, bit emo zadovoljni.
- Dakle smo uzora radi traili, stoje pravednost i potpuno
pravedan ovjek, bi li on to postao, i kakav bi bio, kad bi postao, a
opet to je nepravednost i posve nepravedan ovjek. Njih pro-
matrajui, kakvi nam se pokazuju u odnosu prema srei i nesrei - da
si onda budemo prisiljeni priznati, kako e onaj imati najsliniji udes
njima, koji bude njima najsliniji, a nismo traili zato, da pokaemo,
da se to moe ostvariti.
- To kae istinito.
- Misli onda, da bi bio manje dobar slikar, koji naslika uzor
najljepeg ovjeka, i koji sve u sliku tono metne, a ne moe
dokazati, da takav ovjek moe i postojati?
- Zaista ne mislim.
- to dakle, ne velimo li, da smo i mi rijeima stvarali uzorsliku
dobre drave?
- Svakako.
- Misli onda, da mi manje dobro govorimo, ako ne moemo
dokazati, daje mogue dravu tako urediti, kako se govorilo?
- Nipoto.
- Istina je dakle tako - rekoh ja. - Ali ako ve tebi za volju treba
nastojati i to pokazati, kako i po emu bi najvema mogue bilo
ostvarenje te drave, opet mi, da bih mogao to pokazati, isto priznaj.
-to?
- Zar je mogue neto uiniti onako, kako se kae; ili je prirodno,
da in slabije dosee istinu od rijei, i ako se to moda ne ini? Nego
priznajeli ti to ili ne?
148
 - Priznajem.
- Na to me dakle ne goni, da bi trebalo pokazivati, da sasvim tako
i u zbilji biva, kako smo raspravili; nego ako uzmogne nai, kako bi
se drava uredila to vie nalik na ono, stoje reeno, onda moemo
rei, da smo pronali da se to moe ostvariti, to si elio. Ili ne e
biti time zadovoljan? Jer ja bih bio zadovoljan.
-Ta i ja.
- A iza toga, kako se ini, treba traiti i pokazati slabosti
sadanjih drava, budui da nisu tako ureene kao naa drava, pa
koju bi to neznatniju promjenu (i to poglavito jednu ili dvije, ali to
manje i neznatnije) trebalo uiniti, da drava doe do takva ureenja.
- Svakako.
- Uz jednu promjenu ini se, moemo dokazati, da bi se drava
preokrenula, makar to nije malena i laka nego znatna.
- Koju?
- Idem upravo na ono, to smo prije usporeivali s najveim
valom; ali u rei, i ako e me na to upravo poklopiti valom smijeha i
ruga. Pazi, to u rei.
- Govori.
- Ako ili filozofi ne postanu u dravama kraljevi, ili ako sadanji
kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to
oboje ne sloi ujedno, naime dravna vlast i filozofija, te ako od
onih, koji sada odjelito slijede bilo jedno bilo drugo, svi le budu
prisilno odaleeni od vlasti, onda ne e, mili Glaukone, jrestati zlo u
dravama, a mislim ni u rodu ljudskome. To Jravno ureenje, koje
smo sada raspravili, ne e se zaista nikada Drije moi ostvariti ni
svjetlo sunano ugledati. Nego to je ono, ;to me davno plai i ne da
govoriti, videi, da u neto veoma leobino rei; teko je naime
uvidjeti, da nema drugog puta do ree za nikoga ni za samca ni za
dravu.
A on ree:
- Sokrate, izbacio si takvu rije i govor, radi kojega treba drati,
da e sada upravo veoma mnogi i ugledni ljudi odjeu odbaciti,
uzeti svaki oruje, na koje se namjeri, i svom silom lako na te
poletjeti mislei, da e udesa poiniti; a ako ih ne e rijeju
odbijati i natjerati u bijeg, zaista e te stii rug i kazna.
149
 - Zar nisi - rekoh ja - ti tome kriv?
- Jesam, i dobro sam uinio; ali te ne u izdati nego u braniti,
im mogu, a mogu sklonou i poticanjem, a moda bih ti i
prikladnije odgovarao nego tko drugi. S takvim pomonikom nastoj
onima, koji ne vjeruju, pokazati, daje onako, kako ti veli.
- Treba nastojati, kad ve i ti tako veliku pomo daje. Potrebno
mi se dakle ini, ako se hoemo kako osloboditi onih, o kojima
govori, da odredimo o kakvim filozofima govorimo, te se
usuujemo rei da oni imaju vladati; da se onda, kad to bude jasno,
svatko bude mogao braniti i pokazati, kako jednima prirodno pripada
maati se filozofije i upravljati u dravi, a drugima ne maati se ve
slijediti upravljae.
- Bilo bi dosta to odreivati.
- Hajde dakle poi za mnom ovuda, ne bismo li to nekako tono
razjasnili.
- Hajde.
- Trebat e dakle da te sjetim, ili se sjea, da se za onoga, za
kojega reemo, da neto ljubi, ne smije pokazati, kako neto od toga
ljubi a neto ne ljubi, ako se pravo govori, nego da sve voli?
- Kako se ini, treba me podsjetiti, jer ne poimam sasvim.
- Drugome bi, Glaukone, pristajalo govoriti, to govori! No
ovjeku za ljubav sposobnu ne pristaje zaboravljati, da svi lijepi
mladii nekako uzbuuju i uzrujavaju prijatelja djeaka i zaljub-
ljenika, jer se ini, da su vrijedni skrbi i ljubavi. Ili ne inite tako
prema lijepima? Jednoga ete slaviti, da je aroban, to je tu ponos;
za drugoga velite, da mu je krivi nos kraljevski; koji je medu ta dva
po sredini, da ima jako pravilne crte; zatim da crnomanjasti izgledaju
muevni a bijeli da su sinovi bogova; a medenouti i to ime, misli li,
da je izum koga drugoga a ne ljubavnika, koji mazi i lako podnosi
bljedou, ako je na lijepom mladiu; jednom rijeju, izgovarate se
svim izgovorima i izmiljavate svakakve izraze, samo da ne izgubite
nijednoga, koji je u cvijetu mladosti.
- Ako hoe po meni suditi, da ljubavnici tako ine. doputam ti,
govoru za volju.
- to dalje, ne vidi, da ljubitelji vina to isto ine. naime da vole
svako vino uz svakakve izgovore?
150
 - I te kako.
- Vidi tako, mislim, i astoljubive: oni su satnici, ako ne mogu
postati vojskovoe, pa ako ne mogu biti aeni od veih i
uglednijih, zadovoljni su, ako ih aste nii i neznatniji, budui da su
uope astoljubivi.
- Naravno.
- To dakle reci ili poreci: za koga velimo, da neto eli, hoemo li
rei da eli cijelu tu vrstu, ili da neto eli a neto ne eli.
- Cijelu.
- to ne, i za filozofa emo rei, da eli mudrost, ali ne samo
jednu a drugu ne, nego cijelu?
- Istina.
-Za onoga dakle, koji za zlovoljom ui, osobito koji je mlad i jo
ne zna kazati stoje dobro i to nije, rei emo, da nije eljan znanja ni
mudroljubiv, kao to za onoga, koji je kod jela nezadovoljan, velimo,
da nije gladan ni jela eljan ni sladokusac nego slab jeda.
- I pravo emo rei.
- A koji dakle rado hoe svaki nauk okusiti i veselo se ui te se
lako ne zasiti, toga emo pravom nazvati filozofom; zar ne?
I ree Glaukon:
- Onda e mnogi i udni ljudi biti filozofi. Jer i svi oni. koji rado
neto gledaju, ini mi se, da su takvi zato, to rado ue. a osobito
mije udno metati medu filozofe one, koji rado sluaju, jer oni
svojevoljno ne bi htjeli doi u takve razgovore i zabavu, ali kao da su
iznajmili ui, da uju sve korove, skau okolo na Dionizove
svetkovine i ne zakanjuju ni na gradske ni na seoske. Svi emo
dakle te i druge, koji rado ue takve stvari i sitna umijea, zvati
filozofima.
- Nipoto, nego nalik na filozofe.
- A koje zove pravima?
- One, koji rado gledaju istinu.
- I to je pravo; ali kako to misli?
- Za drugoga nije to nipoto lako; ali za tebe mislim, da e mi
ovo priznati.
-to?

151
 - Da su lijepo i runo dvije stvari po broju, budui da je jedno
drugome protivno.
- Kako ne?
- to ne, kad su dvije, svaka je za se jedno?
- Naravno.
-I o pravednom i o nepravednom, o dobru i o zlu, i o svim se
pojmovima moe isto rei, naime daje svaki za sebe jedan, ali da se
svaki priinja svuda kao mnotvo radi sveze s inima, tjele-sima i
radi povezanost jednoga s drugim.
- Pravo veli.
- Prema tome dakle dijelim napose one, koje si upravo sada
spominjao, naime koji vole gledanja, umijea i ina, a opet napose
one, o kojima je govor i koje bi jedino pravo nazvao filozofima.
- Kako veli?
- Oni, koji rado sluaju i gledaju, jamano vole lijepe glasove,
boje, oblike i sve, to se od toga stvara, ali njihov razum nije
sposoban vidjeti i zavoljeti prirodu same ljepote.
- To jest zaista tako.
- Zar ne bi dakle bili rijetki oni, koji mogu ii do same ljepote i
gledati je za sebe?
-I te kako.
- Tko dakle lijepe predmete priznaje, a samu ljepotu ne priznaje,
niti moe koga slijediti, ako ga se vodi do njezine spoznaje, ini li ti
se, da ivi u snu ili najavi? A gledaj: zar nije ovo drijem, ako netko
bilo u snu bilo budan dri za neto, to mu je samo nalik nekoj stvari,
da nije nallik nego da je to sama ta stvar?
- Ja bih svakako rekao, da takav drijema.
- to dalje: koji naprotiv dri, da ima ljepote po sebi i da moe
vidjeti nju i predmete, koji imaju udio u njoj, te ne dri ni predmete
ljepotom ni ljepotu predmetima, ini li ti se opet i za njega, da ivi
najavi ili u snu?
- I te kako najavi.
- to ne, njegovo bismo poimanje pravo zvali spoznavanjem, jer
spoznaje, a poimanje onoga prije mnijenjem, jer samo mnije?
- Svakako.

152
 - to onda: ako se taj, za koga velimo, da mni, a ne spoznaje,
stane na nas ljutiti, i prepirati da ne govorimo istinu, hoemo li ga
moi kako miriti i pomalo potajno uvjeravati, da nije zdrav?
- To zaista treba.
- Hajde dakle pazi, to emo mu rei. Ili hoe da ga ovako
pitamo i govorimo, naime, da nitko nita nema protiv toga, ako to
zna, nego da bismo rado vidjeli, da to zna. Ali nam reci ovo: tko
spoznaje, spoznaje li neto ili nita? Ti mi dakle odgovaraj mjesto
njega.
- Odgovorit u, da zna neto.
- Je li ono, to jest, ili to nije?
- Ono to jest; jer kako bi se spoznalo ono to nije?
- To nam je dakle stalno, i ako bismo istraili i drugim nainom,
naime da se ono, to svakako jest, moe svakako spoznati, a to
nikako nije, da se nikako ne moe spoznati.
- Veoma stalno.
- Dobro; a ako je ve neto takvo, da i jest i nije, ne bi li to bilo u
sredini medu onim to savreno jest, i opet onim, to nikako nije?
- U sredini.
- to ne, o onome to jest postojae znanje, a neznanje nuno o
onome, to nije; a za ono u sredini treba traiti neto srednje meu
neznanjem i znanjem, ako to takvo ima?
- Svakako.
- Imamo li onda mnijenje?
- Ta kako ne.
- Kao razliitoj sposobnosti od znanja, ili istoj?
- Razliitoj.
- Za drugo je dakle stvoren izraz mnijenja, a za drugo izraz
znanje; svaki prema svojoj razlinoj sposobnosti.
- Tako je.
- to ne, znanje je stvoreno za bitak, naime da spozna, da bitak
jest. Ili bolje, ovako mi se ini, da treba prije razloiti.
- Kako.
- Rei emo, da su sposobnosti jedna vrsta bitaka, kojima i mi
moemo to moemo, kao i sve drugo, to god moe, napose velim,

153
da su vid i sluh sposobnosti. Razumije li onda, to hou rei izrazom
"pojam".
- Ta razumijem.
- uj dakle, to mi se o njima ini. Ja u sposobnosti ne vidim kao
ni u mnogom drugome ni boje nikakve ni oblika ni to takvo, po
emu neke predmete spoznajem, da su jedni ovakvi a drugi onakvi;
kod sposobnosti gledam samo na svrhu i uinak, i u tome smislu
dajem svakoj ime; onoj, koja slui istoj svrsi i koja proizvodi isti
uinak dajem jedno te isto ime, a koja slui razliitim svrhama i
proizvodi razliite uinke, dajem drugo ime. A to ti, kako ini?
- Jednako tako.
- Hajdemo opet na stvar, izvrsnie! Veli li, da je samo znanje
neka sposobnost, ili u koju ga vrstu mee?
- U tu, kao najjau od svih sposobnosti.
- to dalje; hoemo li mnijenje uzeti kao sposobnost, ili emo je
staviti u drugu vrstu?
- Nipoto, jer ono, ime moemo mniti, nije nita drugo nego
mnijenje.
- A eto malo prije si doputao, da znanje i mnijenje nije jedno te
isto.
- Ta kako bi ikada tko pametan rekao, da je ono, to je
nepogreivo, i ono, to nije nepogreivo, jedno te isto?
- Lijepo, i oito se slaemo, da je mnijenje razlino od znanja.
- Razlino.
- Dakle je svako od njih za drugo nastalo i drukije nekako
djeluje.
- Nuno.

- Znanje je za bitak, da spozna kakav je bitak? -Da.

- A mnijenje je, velimo, za to, da mni? -Da.

- Zar da mni ono isto to znanje spoznaje, i hoe li se jedno isto

moi i znati i mniti? Ili je to nemogue?
- Nemogue je prema naem istraivanju, ako je za drugu stvar i
druga sposobnost, a sposobnost je jedno i drugo, naime i mnijenje i
znanje, ali svakako drukija sposobnost, kako velimo; odatle dakle
154
izlazi, da ne moe biti jedno isto ono, to se moe spoznati, i ono to
se moe misliti.
- to ne, ako se bitak moe spoznati, onda bi ono, to se moe
mniti. bilo neto drugo, a ne bitak?
- Drugo.
-Zar onda miljenje mni nebitak? Ilije nemogue i pomisliti
nebitak? Samo se zamisli. Zar onaj, koji mni. ne upravlja svoje
mnijenje na neto? Ili zar se opet moe mniti, a da se nita ne mni?
- Nije mogue.
- Nego neto mni onaj koji mni? -Da.
- Ali nebitak nije neto, nego bi se najprvije zvao nita.
- Svakako.
- Nebitak odredismo nuno kao predmet neznanja, a bitak kao
predmet znanja.
- Upravo tako.
- Mnijenje dakle ne misli ni bitka ni nebitka.
- Ta ne.
- Mnijenje dakle ne bi bilo ni neznanje ni znanje.
- ini se, da ne bi.
- Zar je onda iznad njih prelazei ili znanje jasnoom ili neznanje
nejasnoom?
- Ni jedno ni drugo.
- Nego zar ti se mnijenje priinja mranije od znanja, a jasnije od
neznanja?
- Mnogo.
- Stoji dakle meu obojim? -Da.
- Po tome bi mnijenje bilo izmeu toga u sredini?
- Svakako.

- to ne, prije smo rekli, ako bi se neto pokazalo, da ujedno jest i

nije, da to stoji u sredini meu onim, stoje kristalno jasno, i onim to
nikako nije, i da zato ne e biti ni znanje ni neznanje, nego opet ono,
to se pokazalo u sredini meu znanjem i neznanjem?
- U redu.
- A sad se pokazalo, da je meu time ono, emu velimo mnijenje.
- Pokazalo se.
155
 - Ostalo bi nam dakle nai ono, kako se ini, to ima dio obojega,
i bitka i nebitka, i za to bi se pravo reklo, da nije tono nijedno ni
drugo, da mu onda, ako se pokae, pravo reemo, da se moe samo
mnijeti, dajui tako krajnjemu krajnje, a srednjemu srednje; ili nije li
tako?
- Tako je.
- Postoje to ustanovljeno, rei u, neka mi govori i odgovara onaj
mudraina, koji dri, da nema nikakve ljepote same za se i nikakve
ideje same ljepote, koja bi bila uvijek jednaka, ali vjeruje, da ima
mnogo lijepih predmeta; onaj, to rado gleda i nikako ne trpi, ako tko
kae, da ima jedna ljepota i pravednost, i tako dalje. Jer zaista,
izvrsnie, rei emo, od tih mnogih lijepih predmeta, zar ima koji,
koji se ne e pokazati ruan? I od pravednih, koji se ne e pokazati
nepravedan? I od svetih, koji se ne e pokazati nesvet?
- Nema, nego e se oni nuno pokazati i lijepi i runi, kao i sve
ostalo, za to pita.
- to dalje; mnogi dvostruki predmeti zar se rjee pokazuju kao
polovica nego kao dvostruki?
-Nimalo.
- I veliki dakle predmeti i maleni i laki i teki, zar e se s veim
pravom zvati onako, kako mi reemo, nego li obrnuto?
- Ne e, nego e uvijek svaki predmet imati dio i jednoga i
drugoga.
- Je li onda svaki od ono mnogo predmeta vie ono ili nije, to tko
o njemu ree da jest?
- Nalik je na dvolinosti, kojima se zabavljamo kod gozba i na
zagonetku djece, kako je ukopljenik pogodio imia, naime ime i
na emu gaje pogodio po zagonetci. Jer i oni se predmeti ine
dvolini i nijedan se od njih ne moe stalno pomisliti ni da jest ni da
nije, dakle ni oboje ni nijedno.
- Moe li onda s njima to ljepe uiniti ili ih kamo ljepe
metnuti, nego meu bitak i nebitak? Jer se ne e pokazati ni mraniji
od nebitka, da bi bili manje od nebitka, ni jasniji od bitka, da bi bili
vie od bitka.
- iva istina.

156
 - Nali smo dakle, kako se ini, da se mnoga shvaanja svijeta o
lijepome i o ostalome motaju negdje izmeu savrenoga bitka i
nebitka.
- Nali smo.
- A prije smo se sloili, ako se to takvo pokae, da treba rei, da
se to moe samo mniti, a ne spoznati, kao neto to se mota po
sredini i to shvaa sposobnost, koja je u sredini.
- Sloili smo se.
- Za one dakle, koji gledaju mnoge lijepe predmete, a samu
ljepotu ne vide i ne mogu slijediti drugoga, koji ih do nje vodi, te
mnoge pravedne ljude i samu pravednost ne vide i tako dalje, rei
emo, da sve samo misle, ali da ne spoznaju nita od onoga, to
misle.
- Svakako.
- A to emo opet rei za one, koji gledaju sve pojmove, po sebi
vjeno jednake? Zar ne, da samo spoznaju a da ne misle?
- Nuno i to.
- to ne, rei emo, da ti i vode i ljube ono, za to postoji znanje,
a oni ono, za to postoji mnijenje. Ili se ne sjeamo, kako smo
govorili, da ti ljube i gledaju lijepe glasove i boje i slino, a za samu
ljepotu i ne doputaju, da bi neto bila?
- Sjeamo se.
- Zar emo onda to pogrijeiti, ako emo im rei vema filodoksi
(ljubitelji mnijenja) nego filozofi (mudroljupci), i zar e se jako na
nas ljutiti, ako budemo tako govorili?
- Ne e, ako budu mene sluali, jer nije pravo ljutiti se na istinu.
- One dakle, koji vole bitak svakoga predmeta, treba zvati filo-
zofima (mudroljupcima), a ne filodoksima (ljubiteljima mnijenja)?
- Svakako.

157
 ESTA KNJIGA

- JEDVA se nekako pokaza, Glaukone, - rekoh ja - nakon duga

istraivanja, tko su filozofi a koji nisu filozofi.
- Ta moda nije lako u nekoliko rijei.
- ini se da nije; meni se ipak ini, da bi bilo jo jasnije, kako mi
je trebalo samo o tome to rei, a ne dotai se mnogoga, dok sam htio
vidjeti razliku izmeu pravednog i nepravednog ivota.
- Sto nam dakle dolazi sada?
- A to drugo, nego ono, stoje po redu. Kad su dakle filozofi oni,
koji mogu domaati ono, to se uvijek u istome istovjetno nalazi, a
oni, koji to ne mogu, nego lutaju meu mnotvom i raznolikou,
nisu filozofi - koji onda trebaju biti voe drave?
- Kako bismo dakle na to dobro odgovorili?
- Tako, ako bismo govorili, da se postavljaju za uvare oni, koji
se budu pokazivali sposobni uvati zakone i poslove drava.
- Pravo je tako.
- A zar je ovo oito: treba li uvati slijep uvar ili uvar otra
oka?
- A kako ne bi bilo oito?
- ini li se onda, da se ita od slijepca razlikuju oni, koji su doista
lieni spoznaje o bitku svake stvari i koji nemaju u dui nikakve
jasne slike, te ne mogu, kao slikari, na pravu istinu pogledati i onamo
uvijek oi upravljati i to tonije promatrati, pa si postavljati zakone
za lijepo, pravedno i dobro, ako to treba utvrivati, i tako postavljene
pojmove uvati, da se odre?
- Zaista, nije nikakva velika razlika.
- Hoemo li dakle te ljude postavljati sebi za uvare ili one, koji
su spoznali svaki bitak, a iskustvom nita za onima ne zaostaju i ni u
jednom drugom dijelu vrline nisu iza njih
- Zaista bi bilo udno druge birati, ako oni samo inae ne bi
zaostajali, jer bi upravo ona jedna sposobnost bila gotovo najvea
prednost njihova.
- Govorimo dakle upravo to, na koji e nain moi jedni te isti
ljudi imati uz ono i ove osobine?
- Svakako.
158
 - Govorimo dakle ono, to smo govorili u poetku naeg
razmatranja o filozofima, naime da treba najprije spoznati njihovu
narav; i mislim, ako se o njoj dovoljno sloimo, sloit emo se i
tome, da mogu te osobine imati svi ti ljudi i da ne smiju drugi biti
voe drava nego oni.
- Kako to?
- U tome se dakle sloimo o naravi filozofa: da oni uvijek ljube
nauk, koji im kae neto od onoga bitka, koji uvijek jest i koji nije
uznemiren u svom miru postajanjem i propadanjem.
- Sloimo se.
- Sloimo se nadalje - rekoh ja - i u tome, da ljube sav onaj bitak i
da svojevoljno ne naputaju ni malena ni veega ni hitnijega ni
nebitnijega dijela, kao to smo prije rekli o astolju-bivima i
zaljubljenima.
- Pravo govori.
- Pazi dakle! Trebaju li osim toga imati sljedeu osobinu u svojoj
naravi oni, koji imaju biti onakvi kako govorasmo.
-to?
- Da ne lau i svojevoljno nikako ne prihvaaju la, nego nju da
mrze, a istinu ljube.
- Prirodno.
- Nije samo prirodno, prijatelju, nego je i sasvim nuno, da onaj,
koji je od prirode u neto zaljubljen, voli sve, stoje tome drugome
srodno i domae.
- Pravo.
- Zar bi onda naao, daje mudrosti ita blie od istine?
- A kako bih naao?
-Zar onda moe jedna ista narav ljubiti mudrost i ljubiti la?
- Nikako.
- Tko je dakle zaista eljan znanja, treba odmah od mala to vie
eznuti za svom istinom?
- Posvema.
- Ali zaista, kome elje na jedno silno naginju, znamo, da su mu
za ostalo slabije, kao potok naveden u drugo korito.
- Dato.

159
 - Komu su dakle elje potekle za naucima i za svim, to je takvo,
stavile bi se, mislim, u slubu naslade due same po sebi, a ostavljale
bi naslade tjelesne, uz uvjet, da se bude istinski filozof, a ne
patvoreni.
- Sasvim nuno.
- Takav je zaista trijezan i nikako nije blaga eljan; jer radi
onoga, radi ega se blago s mnogo truda trai, drugome kome vie
prilii nego njemu.
- Tako je.
- Pa doista i ovo treba ogledati, kad hoe prosuivati filozofsku i
nefilozofsku narav.
-to?
- Da ti ne izbjegne, ako on ima u sebi prostu ud. Jer jamano je
sitniavost najvie protivna dui, koja ima uvijek eznuti za
cjelovitou, bila ona boanska ili ljudska.
- iva istina.
- Koja je dakle dua veliajna te ima zornu predodbu o svem
vremenu, svem bitku, misli, da joj se moe ljudski ivot initi neim
velikim?
- Ne moe.
- to ne, takav ne e drati ni smrt za neto strano0
- Najmanje.
- Dakle u kukavnoj i prostoj naravi istinske ljubavi prema
mudrosti, kako se ini, ne bi bilo?
- ini mi se, da ne bi.
- to dalje; koji je uredan, a nije eljan blaga te nije ni proste
udi, ni hvastav ni kukavica, bi li kako postao nepouzdan ili
nepravedan?
- Ne bi nikako.
- Dakle i to: kad e razmatrati filozofsku i nefilozofsku duu,
pripazit e onda odmah od mala, je li ona pravedna i pitoma ili
nepouzdana i divlja.
- Svakako.
- Ne e zaista ni ovo propustiti, kako ja mislim.
- to?

160
 - Ui li lako ili teko. Ili oekuje, da bi ikada itko ita dovoljno
zavolio, to bi s mukom i teko radio, a malo postizao?
- Nema toga.
- to dalje; ako ne bi mogao nita pamtiti, to bi nauio, nego bi
sve zaboravljao, zar bi mogao ne biti prazan i bez znanja?
- Kako i bi.
- Ako se dakle bude beskorisno muio, misli, da napokon ne e
nuno mrziti i na sebe i na takav rad?
- Kako ne e!
- Zaboravnu dakle duu nikada ne uvrstimo meu filozofske due,
nego traimo, da ona mora dobro pamtiti.
- Svakako.
- Ali zaista ne bismo mogli rei, da nagnue neglazbene i
nesklapne naravi drugamo kamo vue, a ne u neumjerenost.
- Dato.
- A istina je srodna neumjerenosti ili umjerenosti?
- Umjerenosti.
- Traimo dakle uz ostalo umjerenu i ugodnu ud za onu narav,
koja e se sama po sebi lako povoditi za idejom svakoga bitka.
- Kako ne!
- A to tada; moda ti se kako ini, da nisu sve osobine potrebne
ni medu sobom u svezi, to smo ih spomenuli za duu. koja ima
dovoljno i potpuno poimati bitak?
- Zaista su veoma potrebne.
- Hoe onda moi kako kuditi takav posao, koji nikada nitko ne
bi mogao kako treba obaviti, ako od prirode ne bi bio pametan, lako
uio. bio plemenit, ugodan, prijatelj i srodnik istine, pravednosti,
hrabrosti, trijeznosti?
- Ni bog kuenja takva pokudio ne bi.
- A kad bi takvi odgojem i godinama postali cijeli ljudi, zar ne bi
jedino njima dravu povjeravao?
Na to upade Adimant:
- Sokrate, tome ti ne bi mogao nitko prigovoriti! Ali tako biva
svagda onima, koji sluaju sline rijei kao to sada govori: dre, da
ih radi neiskustva u pitanju i odgovaranju govor kod svakoga pitanja
malo vodi na stranputicu, a na koncu raspravljanja, kad se nakupi
161
sitnih zastranjenja, ukazuje se velika pogreka, protivna preanjim
tvrdnjama. Kao to vjetaci u ahu nevjeste toj igri na koncu zatvore
te ovi nemaju to micati, tako su i oni ljudi na koncu zatvoreni te
nemaju to govoriti - i to je igra aha, ne dodue kameniima nego
govorima - premda, uza sve to, nije tako istina. A velim to s obzirom
na ono, to se sada raspravlja. Sada bi naime rekao tko, da ti se kod
svakoga pitanja ne moe govorom protiviti, ali da u zbilji ovo vidi:
koji se posvete filozofiji i due se vremena njom bave, a ne samo
radi odgoja u mladosti - veinom postaju veoma udni, da ne reem
veoma loi; a i onima, koji se ine najestitiji. ipak od toga posla,
koji ti hvali, biva to, da postaju za drave beskorisni.
A ja uvi rekoh:
- Misli onda da lau, koji to govore?
- Ne znam, nego bih rado uo, to se tebi ini.
- uo bi, da mi se ini, da istinu govore.
- Kako je onda opravdano govoriti, da se drave ne e prije
izbaviti zla nego to u njima filozofi postanu vladari, a za njih se ba
sloismo, da su joj beskorisni?
- Zadaje pitanje, na koje treba slikovito odgovoriti.
- A ti, mislim, ne obiava slikovito govoriti!
- Ne - rekoh - ruga se, a upleo si me u razmatranje, koje je tako
teko dokazati! uj dakle ovo, da jo vie vidi, kako prianjam za
slikovit govor. Tako je naime teak odnos, u kome se najestitiji
nalaze prema dravi, da i nema nijedne druge stvari, koja bi to
slino pokazivala; nego treba, poredei i branei ih, iz mnotva stanja
sastaviti sliku za takvo jedno stanje, kao to rade slikari kad slikaju
jelen-jarce i takve mjeovite slike. Pomisli, naime, da se ovo dogodi
s vie laa ili s jednom. Vlasnik lae nadmauje sve ostale u lai
veliinom i snagom, ali je nagluh, te jednako tako slabo vidi i slabo
razumije pomorstvo. Ladari se meu sobom svaaju za kormilarenje,
svaki misli da ima on biti kormilar, a nikada to umijee nije uio i ne
moe oznaiti svoga uitelja ni vrijeme uenja; osim toga vele, da se
to umijee i ne moe nauiti, pa su gotovi sasjei onoga, koji veli, da
se moe. Samo se neprestance kupe oko vlasnika broda, mole i svata
ine, da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu nagovoriti nego
ih preteku u tome katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lae, a
162
plemenitoga vlasnika broda omame bunikom, piem ili im drugim,
pa lau upravljaju sami, raspolaui svime, stoje u njoj, te plove,
pijui i gostei se, kao to se uostalom moe od takvih ljudi samo
oekivati. Osim toga onoga, koji moe predo-biti i svladati vlasnika
broda, kako bi onda oni bilo milom bilo silom bili gospodari, hvale
kao sposobna laara i kormilara i vjetaka na lai, a koji nije takav,
kude ga, daje beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da
mu treba paziti na doba godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i
sve, to tome umijeu pripada, ako hoe biti zaista upravlja lae;
naprotiv to se tie pravog umijea kormilarenja, bilo to milo nekim
ili ne, dre, da nije i u isti mah dobiti posao kormilara. Kad bi se
dakle na laama tako dogaalo, misli, da laari na tako ureenim
laama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom, brbljavcem i
beskorisnim za njih?
- I te kako - ree Adimant.
- Mislim zaista, da ti nije potrebno sliku rainjavati, te vidi, da
se drave isto tako ponaaju prema pravim filozofima, pa drim, da
razumije to mislim.
- Naravno.
- Ponajprije dakle onome, koji se udi, to se filozofi ne cijene u
dravama, tumaei sliku i nastoj ga uvjeriti, da bi bilo mnogo
udnije, kad bi se cijenili.
- Ta tumait u.
- Tumai dakle i to, daje istina, da su najestiji izmeu filozofa u
oima svjetine beskorisni; ali to su beskorisni, zato. reci, neka
okrivljuju one, koji se njima ne e sluiti, a ne estite. Jer nije
prirodno, da kormilar moli laare, da i on vlada, ni da '"mudri idu na
dvorove bogataa", nego je slagao onaj, koji je to rekao. Uistinu je
prirodno, da i bogata i siromah, ako je bolestan, trebaju ii u
dvorove lijenika, i da svaki, kojemu treba vlade, ide na dvor onoga
koji je sposoban vladati, a ne da vladar, koji doista iole vrijedi,
podlonike moli za vlast. Nego ne e pogrijeiti, ako dravnike, koji
su sada na vladi, bude usporeivao s laarima o kojima smo netom
govorili, a one, za koje ti kau da su beskorisni i brbljavi zvjezdari, s
pravim kormilarima.
- Posve pravo.
163
 - Po tome dakle i pod tim prilikama nije lako, da bude ugledan
najplemenitiji posao kod ovih ljudi, koji protivno rade, ali kudikamo
najvie dolazi na zao glas filozofija od onih, koji kau, da se njome
bave i na koje upravo, prema svojim rijeima, kudilac filozofije
misli, kad kae, da su pristae filozofije veinom posvema loi, a koji
su estitiji, da su beskorisni; ja sam dopustio, da istinu govori, zar
ne?
-Da.
- to ne, raspravili smo, zato su estiti beskorisni? -Da.
- Hoe iza toga da raspravimo, kako je veina filozofa nuno
loa i da nastojimo pokazati, ako uzmognemo, kako ni tome nije
filozofija kriva?
- Svakako.
- ujmo dakle i govorimo, sjetivi se poetka naeg raspravljanja,
kad smo odredili kakva mora daje priroda onoga, koji eli postati
lijepim i dobrim ovjekom. Njega je najprije, ako se sjea,
rukovodila istina, za kojom mu je svakako i na svaki nain trebalo
ii, a u protivnom sluaju kao hvastavac nikakvog posla nije smio
imati s pravom filozofijom.
- Ta reklo se tako.
- to ne, to se tako jako kosi sa sadanjim miljenjem o njemu?
-Da.
- Zar dakle ne emo u njegovu korist moi rei, daje pravi filozof
od prirode stvoren da se bori oko bitka, a ne da ostaje kod mnotva
svakoga predmeta, koji imadu samo prividan bitak. On bi iao
naprijed bez umora s neprestanim oduevljenjem, sve dok ne bi
shvatio bit svakoga predmeta, kako doista jest, onim dijelom due
kojem pripada shvaati ono, to je takvo; a to pripada bitku srodnom
dijelu. Njime bi se primakao i sastavio se s pravim bitkom, stvorio bi
mudrost i istinu te dospio do spoznaje, pa tek tada istinski ivio,
rastao i tako se rijeio muke, a prije ne bi.
- To je zaista tono.
- to dalje; hoe li biti u redu, da ljubi koju la ili sasvim
protivno, da nju mrzi?
- Da mrzi.

164
 - Kad dakle istina vodi, ne bismo, mislim, nikada rekli, da e za
njom poi kolo zala?
- Ta kako!
- Nego da e poi zdrava i pravedna ud, koju i trijeznost prati.
- Naravno.
- Dakle i ostalo kolo osobina, koje se nalaze u naravi filozofa. A
to nam to treba opet iznova vrstati i dokazivati njihovu nunost? Ta
sjea se, kako se pokazalo, da njima pripada hrabrost, plemenitost,
lako uenje i pamenje. I kad si ti prihvatio, da e dodue svatko
nuno pristati na ono, to govorimo, ali da bi, ostavivi rijei, a
pogledavi na one, o kojima je govor, rekao, kako od njih jedne
nalazi beskorisne, a veinu posvema lou, stali smo razmatrati uzroke
klevete, te smo sada doli na to, zato je veina loa; upravo radi toga
opet ponovismo i odredismo narav pravih filozofa prema unutranjoj
nunosti.
- Tako je.
- Treba dakle - rekoh ja - razmotriti propadanja te naravi kako u
mnogima ona gine, a samo malen dio tome umie, kojima za to
upravo i kau, da nisu loi nego beskorisni; zatim treba razmotriti
kakve su duevne kakvoe opet one naravi, koje oponaaju
filozofsku narav te zalaze u njezin posao, premda tome ne
odgovaraju primjereno i nisu za to dorasle, pa tako one mnogostruko
grijeei pribavie filozofiji svagdje i pred svima takav glas, kako
spominje?
- A kakva propadanja misli?
- Ja u ti nastojati razloiti, ako uzmognem. Ovo e nam, mislim,
zaista svatko priznati: da takva narav, koja bi sve imala, to smo
upravo sada zahtijevali za savrena filozofa, rijetko kada medu
ljudima nastaje i rijetko se u koga nalazi; ili misli, da ne?
- Za te dakle rijetke naravi, gle, kako su mnoge i velike
opasnosti!
- Koje dakle?
- Ponajprije ono, to je najudnije uti: naime, da svaka pojedina
osobina te naravi, koju smo pohvalili, upropatava i od filozofije
odvlai duu - mislim hrabrost, trijeznost i sve, to smo proli.
- udno je to uti.
165
 - Nadalje, zatiru i odvlae osim toga jo sva ona dobra, koja se
spominju: ljepotu, bogatstvo, tjelesnu snagu, moan rod u dravi i
sve tome srodno; ta zna, koju vrstu mislim.
- Da, ali bih rado tonije uo, to misli.
- Prihvati se dakle stvari u cijelosti, pa e ti postati jasno i ne e ti
se udno initi, stoje prije o tome reeno.
- Kako to?
- Za svako sjeme ili rase, bilo u zemlji bilo u ivotinja, znamo,
da ono, koje ne dobije prikladnu hranu, pa vrijeme i mjesto, pokazuje
veu nestaicu pristalih osobina to je samo jae; jer zlo je jamano
protivnije onome, to je dobro, nego onome to nije dobro.
- Kako ne!
- Razloito je dakle, mislim, da vrjednija narav pri neprikladnoj
hrani gore prolazi od loe.
- Jest.
- Dakle, Adimante, da reemo, da tako i osobito nadarene due uz
lo odgoj osobito zle postaju? Ili misli, da velike nepravde i suta
zloa nastaju od proste naravi, a ne od nadarene, koju je upropastio
odgoj. Slaba narav nikada ne e biti uzrok ni veliku dobru ni veliku
zlu.
-Ne mislim, nego je tako.
- Dakle, mislim, narav, koju smo za filozofa odredili, ako dobije
prikladan nauk, nuno se uspjeno razvija i dolazi do svake kreposti,
a ako se dobro ne posije, ne posadi i ne uzgoji, razvija se u posve
protivnom pravcu, ako joj upravo kakav bog ne pomogne. Ili i ti
misli kao ostali svijet, da ima mladei, koju kvare nazovimudraci
(sofisti), i da ima nekakvih zabitnih nazo-vimudraca, koji kvare
mlade ba toliko koliko je vrijedno spomena. A nisu li najvei
nazovimudraci upravo oni, koji to govore, i ne odgajaju li
najsavrenije te stvaraju i mlado i staro i muko i ensko onakvim,
kakvim hoe?
- Kada dakle?
- Kada skupa sjede mnogi u skuptini, suditu, kazalitu, logoru,
ili na kakvom drugom sastanku, pa uz veliku viku neke govore ili
ine kude a neke hvale, pretjerujui u obojemu, te odzvanja vika i
pljesak, a peine i kraj, u kome se nalaze, jekom podvostruuju
166
buno kuenje i hvalu. U takvim prilikama to misli, kako je
mladiu, tono se kae, pri dui? Ili koji e pojedinaan odgoj tome
odoljeti, a da ga ne e takvo kuenje i hvala potopiti i odnijeti niz
struju, kuda ona tee? Ne e li mladi za isto rei za to i oni, daje
lijepo i runo, ne e li raditi, to i oni, ne e li takav biti kao i oni?
- Zaista nuno, Sokrate.
- I zaista jo nismo spomenuli najvei pritisak.
- Kakav?
- Koji ti odgojitelji i nazovimudraci inom izvruju, kad rijeima
ne mogu uvjeriti. Ili ne zna, da onoga, koji ih ne slua, kazne
gubitkom graanske asti, novcem i smru?
- I te kako dobro.
- Sto misli, koji bi se onda drugi nazovimudrac ili kojeg bi se
pojedinca rijei mogle s uspjehom njima suprotstaviti?
- Mislim, nijednog.
- Svakako ne, a veliko je bezumlje i pokuati to. Jer ud odgojena
po njihovom odgoju niti postaje niti je postala niti e zaista postati
drukija - barem ljudska ud, drue; boansku pak ud, kako kae
poslovica, pustimo po strani. Jer treba dobro znati: to se spasi i
postane u takvu dravnom ureenju kako treba, ne e krivo rei,
daje boja volja spasila.
-Ni meni se drukije ne ini.
- Dakle osim toga jo i ovo uvidi.
- to?
- Da svaki pojedini uitelj, koji za novac pouava, a koje ljudi
zovu sofistima i smatraju kao svoje takmace, ne ui drugo nego ono,
to svijet misli kad je na okupu, i to zove mudrou.
Upravo tako kao da tko upoznaje hirove i elje velike i jake ivotinje,
koju si pripitomljuje: naime kako joj treba pristupiti i gdje je uhvatiti;
kada postaje najljua, kada najmirnija i po emu je takva; kakvim se
kada glasom oglauje i na kakve opet tue glasove postaje pitoma ili
divlja; a upoznavi sve to druenjem i dugim iskustvom, nazvao bi
mudrou, sastavio u umjetna pravila i dao se na pouavanje toga, a
uistinu i ne znajui stoje na tome miljenju i eljama lijepo ili runo,
dobro ili zlo, pravedno ili nepravedno, nego bi sve to zvao prema
mijenju one velike ivotinje, zovui dobrim ono, emu bi se ona
167
radovala, a zlim, na to bi se ljutila. O tome ne bi imao nikakva
drugoga mjerila, nego bi pravednim i lijepim zvao ono, to se
namee kao potrebno, a narav dobrog i potrebnog ne bi ni vidio ni
mogao drugome kazati, koliko se uistinu bitno razlikuje jedno od
drugoga. Ne ini ti se, Zeusa ti, da bi takav bio udan odgojitelj? -Da.
- Zar ti se onda ini, da se od njega ita razlikuje onaj, koji smatra
kao mudrost to je spoznao nagon i naslade kojekakva mnotva na
njihovim skupovima, bilo u pogledu slikarstva, glazbe ili
dravnitva? Jer ako se tko s gomilom drui i pokazuje joj ili pjesmu
ili kakvu drugu tvorevinu ili daje dravniku uslugu, te ini preko
potrebe mnotvo sucem o tome, onda je on, kako se kae, po
Diomedovoj prinudi prisiljen initi ono, to ti hvale. A jesi li ve
ikada koga od njih uo, gdje dokazuje, daje to uistinu i dobro i lijepo,
a da mu dokaz ne bi bio smijean?
- Mislim, da ne u ni uti.
- Uzmi dakle sve to na um i sjeti se onoga to rekosmo: hoe li
mnotvo kako dopustiti ili misliti, da ima ljepota po sebi, a ne mnogi
lijepi predmeti: ili uope bilo koji predmet po sebi, a ne mnogi
pojedini predmeti?
- Najmanje.
- Nije dakle filozofija za mnotvo? -Nije.
- Dakle oni prema tome kude filozofe?
- Svakako.
- Dakle kude i ti pojedinani uitelji, koji se sa svjetinom drue,
te joj nastoje omiljeti.
- Oito.
- Kakav dakle spas vidi odatle za filozofa, da bi on, ostavi
vjeran svome poslu, do cilja doao? A domisli se iz preanjega: ta
mi smo se sloili, da toj naravi pripada lako uenje, pamenje,
hrabrost i plemenitost.
-Da.
- to ne, takav e odmah meu djeacima biti u svemu prvi,
osobito ako se tijelom rodi nalik na duu.
- Ta kako ne e!
- Htjet e se dakle, mislim, kad bude stariji, njime sluiti i
ukuani i dravljani za svoje poslove?
168
 - Kako ne!
- Dakle e ga ponizno moliti i astiti, elei ga unaprijed
pridobivati, te se tako ulagivati buduoj moi njegovoj.
- Tako obino biva.
- to onda misli da e takav initi u takvim prilikama, osobito
ako je iz mone drave, te je bogat i plemenita roda, a k tome jo
lijep i stasit? Zar se ne e napuniti golemim nadama i misliti, da e
biti sposoban voditi sudbinu Helena i barbara, i radi toga se visoko
uzdizati, pun oholosti i prazna ponosa bez razuma?
-I te kako!
- Ako dakle onome, koji je u takvu raspoloenju, netko tiho
pristupi i stane govoriti istinu, naime da u njega nema razuma, a
potreban mu je, ali da ga ne moe stei onaj koji se ne podloi
mukama stjecanja, zar misli, da mu je to lako uti uz tolike zapreke?
- Ni izdaleka.
- Ako dakle ipak jedan poslua to nekako te popusti i dade se
privlaiti k filozofiji radi nadarenosti i srodnosti s njom, to misli da
e uiniti oni koji dre da gube njegovu pomo i prijateljstvo? Ne e
li se svega poduhvatiti i sve mu govoriti samo da to ne poslua, a
onome, koji bi ga nagovarao, potajno bacati klipove pod noge i javno
ga na sudove vui, samo da ne uzmogne nagovoriti? Bezuvjetno.
- Ima li onda prilike, da e se takav baviti filozofijom?
- Nema osobite.
- Vidi dakle - rekoh ja - da nismo zlo govorili, naime, da su i
same naravne osobine filozofa, ako dopadnu u zao odgoj, na neki
nain krive, da on postane nevjeran svome zanimanju; zatim da su
kriva takozvana dobra: bogatstvo i svake takve prednosti.
- Ta nismo zlo, nego pravo rekli.
- To je dakle, divotnie, tolika i takva propast i kvarenje, kojim
su izloene za najbolje zanimanje najbolje nadarene prirode, koje,
kako mi velimo, i inae rijetko nastaju. I upravo od tih ljudi dolaze i
oni koji ine najvea dobra, kad su ve poli tim smjerom; siuna
narav ne ini nikada nijednome, ni pojedincu ni dravi, nita veliko.
- iva istina.
- Ovi dakle, kojih se to najvie tie, tako otpadaju i ostavljaju
filozofiju pustu i nedovrenu, pa sami ne ive dostojnim i istinskim
169
ivotom, a u filozofiju, naputenu i osirotjelu, nagrnue iza toga
drugi nedostojni, osramotie je i pribavie joj prigovore, kakve i ti
veli, da joj kuditelji predbacuju, naime, da su neki njezini pristae ni
za to, a veina da zasluuje samo zlo.
- Ta to se i govori.
- Prirodno se govori - rekoh ja. - Jer kad drugi ovjeuljci vide,
da to mjesto postaje prazno, a da je puno lijepih imena i izvanjskosti,
veselo iskakuju, kao to se zatvorenici iz zatvora utjeu u svetita, iz
svojega umijea u filozofiju, i to ba oni koji su najspretniji u svom
siunom umijeu. Pri svemu tome filozofiji ostaje ipak diniji ugled
naprama ostalim umijeima. Za njom upravo tee mnogi, koji su po
prirodi nesavreni, a kao to su tjelesno nagreni od svoga umijea i
obrta, tako ih je i duevno slomio i okrnjio njihov prosti rad; ili nije li
nuno?
- I te kako.
- Misli onda, da je kakva razlika vidjeti njih ili kovaa, elava i
malena, koji je stekao novaca, a tek nedavno iz zatvora osloboena,
kako se kupa u kupalitu, oblai nove haljine, oprema se poput
enika, i kani uzeti gospodarevu ker, koja je siromana i sama.
- Nije velika razlika.
- Stoje onda prirodno da takvi raaju? Zar ne, kopilad i lou
djecu?
- Svakako.
- to dalje; kada do odgoja dolaze oni, koji ga ne zavrjeuju, te se
njime nedostojno bave, to emo rei, kakve predodbe i misli
raaju? Zar ne mudrovanja, koja zaista treba tako nazivati, i na
kojima nema nita ispravnoga i u svezi s istinskom razboritou?
- Dakako?
- Ostaje dakle, Adimante, vrlo malen dio onih, koji se dostojno
bave filozofijom; to su ili plemenite i dobro odgojene udi, koje su
morale ii u progonstvo, te su prema naravi ostale vjerne filozofiji,
jer nije bilo tamo kvaritelja, ili kad se u malenoj dravi pojavi velik
duh, koji dravnu djelatnost zabaci i prezre, a pogled vine u visine - a
rijetko bi gdje doao filozofiji koji sposoban ovjek od drugoga
umijea, koje bi potpuno zabacio. A mogla bi zauzdati koga i uzda,
koja je na naem drugu Teagu; jer i kod Teaga je sve ostalo ureeno,
170
da otpadne od filozofije, ali ga boleljivost tijela odvraa od
dravnitva i sustavlja u tome. A mene, naime moj glas boanski,
nije vrijedno spominjati - ta dogodilo se to rijetko kome ili nikome
do sada. I od toga dakle maloga broja kad neki postanu filozofi i
okuse kako je to slatka i blaena imovina, te opet dovoljno uvide
mahnitost svjetine i vide, da, tako rei, nitko nita zdravo ne radi oko
dravnih poslova, pa vide, da nema saveznika, s kojim bi tko iao
pravdi u pomo i tako sam sebe spasao, osjea se kao ovjek koji je
pao medu zvijeri, te koji niti hoe skupa s njima nepravdu initi niti
moe sam svima divljima odolijevati, pa tako, jo prije nego bi ita
pomogao dravi i prijateljima, mora propasti, ni od kakve koristi sebi
ni drugima. Kad on to sve promisli, miruje i radi svoje; kao za
nevremena, kad na vjetru leti praina i pljusak, stane pod zid; gleda
ostale, kako se pune bezakonjem, te je zadovoljan, ako e ivot ovdje
ivjeti ist od nepravde i grijenih djela i ostaviti ga miran i radostan
s lijepom nadom.
- Ta zaista ne bi ba neznatno postigao, kad bude jednom morao
otii, kud se zauvijek ide.
- Ali svakako ni najvee, ako se ne namjeri na dobro dravno
ureenje; jer u dobrom e i sam bolje napredovati i sa svojim e
probitcima spasiti i dravne.
O tome dakle, zato je filozofija oklevetana, i da nije s pravom,
meni se ini daje dovoljno reeno, ako ti jo to drugo ne veli.
- Ta ne velim vie nita o tome; nego koje sadanje dravno
ureenje veli, daje za nju prikladno?
- Nijedno - rekoh - nego optuujem, da nijedan sadanji dravni
ustav nije dostojan filozofske prirode; zato i velim, da se ona mijenja
i kvari, te kao to tue sjeme u drugu zemlju sijano gine i obino se
pod silu prilagouje novim prilikama, da tako ona sada gubi svoju
mo i preobrauje svoju ud u tuu. Ali ako dobije najbolje dravno
ureenje, kao stoje i sama najbolja, tada e pokazati, daje ona zaista
bila boanska, a ostalo daje bilo ljudsko, i po naravi i po tenjama.
Oito je dakle onda, da e iza toga pitati koje je to dravno ureenje.
- Nisi pogodio: ta nisam htio to pitati; nego je li to ono ureenje,
koje smo raspravili, dok smo osnivali dravu, ili drugo.

171
 - to se ostaloga tie, jest. A upravo je reeno i tada, da e trebati
uvijek u dravi biti neto, to e potovati isti ideal dravnoga
ureenja na koji si se i ti obazirao, kad si kao zakonodavac zakone
postavljao.
- Ta reeno je.
- Ali nije potanje kazano iz straha, to ste vi prigovorili i
pokazali, daje dokaz za to dug i teak. A i ostatak nije posve lako
raspraviti.
- Kakav?
- Na koji e nain drava s filozofijom postupati, a da sama ne
propadne. Jer je sve veliko izvrgnuto opasnosti, i tono se kae, ono
stoje lijepo, doista je teko.
- Ali ipak neka bude naem razmatranju kraj tek onda, kada to
postane oito.
- Ne e smetati to, to ne bih htio, nego e, ako ve bude, smetati
to, to ne mogu, a spoznat e odmah sam moju dobru volju. A
gledaj kako rado i uz kakvu opasnost i sada kanim govoriti; drava se
treba prihvaati filozofije protivno nego to sada ini.
- Kako?
- Sada su i oni, koji se laaju filozofije, tek mladii, a da ne
kaem djeaci, koji se jo prije nego to znadu neto o gospodarstvu i
stjecanju novca, primiu najteem dijelu njezinu -najtei zovem nauk
o dokaznim govorima (dijalektiku) - i ubrzo ga ostavljaju drei se
vrsnim filozofima, a ako se kasnije dadu nagovoriti sluati druge koji
se filozofijom bave, smatraju to ve za veliku stvar, mislei kako se
time treba samo uzgred baviti; pod starost pak, osim upravo malo
koga, gasi se u njima filozofsko svjetlo jae od Heraklitova sunca,
koje se bar opet ponovno upali.
- A kako treba?
- Posve protivno: dok su mladii i djeaci, trebaju se baviti
odgojem i filozofijom, koja prilii mladiima, a za tijelo, dok se
razvija i jaa, jako se dobro brinuti i pribavljati tako potporu za
filozofiju. A kada dob stane odmicati, kad se pone usavrivati dua,
treba vie panje posvetiti njezinim vjebama. A kad snaga stane
poputati, te ne bude za dravne i vojne slube, tada ve trebaju samo
pasti na polju filozofije i nita drugo ne raditi, osim uzgredom, oni,
172
koji kane sretno ivjeti i na ivot, koji su pro-ivjeli, poslije smrti
nastaviti primjeren udes na onom svijetu.
- Zaista mi se ini, Sokrate, da gorljivo govori, ali mislim, da se
veina sluaa jo gorljivije opire i da ne e nikako vjerovati, poevi
od Trazimaha.
- Nemoj - rekoh ja - zavadati mene i Trazimaha, koji smo netom
postali prijatelji, a ni prije nismo bili neprijatelji. Jer ne emo nita
popustiti u istraivanju, dok ili ne uvjerimo i njega i ostale, ili neto
korisno uinimo za onaj ivot, kad se opet rode i namjere na takva
razmatranja.
- Zaista, za maleno si vrijeme govorio!
- Zaista za nikakvo prema vjenosti. Ali nije nikakvo udo, to
veina ne vjeruje ovim rijeima. Ta nikada nisu vidjeli, da bi se
dogodilo ono o emu se govori, nego su mnogo prije vidjeli takve
izraze, kako su prisilno na umjetni nain dovedeni do sklada, a nisu
se, kao sada nai, sami od sebe usklaivali, to jest nikada nisu vidjeli
ovjeka, ni jednoga ni vie njih, koji bi po mogunosti potpuno i
rijeju i inom dostigao i izjednaio se s krepou, te bi vladao u
dravi, koja je jednako takva; ili misli, da jesu?
- Nipoto.
- Nisu se opet, sretnice, dosta nasluali ni lijepih ni plemenitih
rijei oni, koji mogu na svaki nain trajno traiti istinu radi spoznaje,
nego su samo izdaleka sluali govore oni, koji vole mudrovanja,
prepiranja i ono, to ne smjera ni na to drugo nego na prividnost i
prepiranje pred sudovima i u drutvenom ivotu.
- Nisu.
- Ako smo se dakle toga radi i to unaprijed videi i bojali tada,
ipak smo govorili, od istine prisiljeni, kako nikada ne e biti savrena
ni drava ni dravno ureenje, a jednako tako ni ovjek.
dok ti rijetki filozofi, koji nisu loi nego im samo sada kau. da su
beskorisni, ne budu kako sluajem prisiljeni, da se, htjeli ili ne htjeli,
poskrbe za dravu i stave njoj u slubu, ili dok sinove sadanjih
vladara ili kraljeva ili njih same ne prisvoji po kakvu boanskom
nadahnuu istinska ljubav za istinskom filozofijom. A velim, da
nema nikakva razloga, da toboe jedno od toga ili oboje ne bi moglo

173
nastati; ta tada bi nam se pravo smijali, da uzalud govorimo puste
elje; ili nije li tako?
- Tako je.
- Ako su pak istaknuti filozofi ili u beskrajnoj prolosti bili kako
prisiljeni pobrinuti se dobro za dravu, ili su to i sada u kojem
barbarskom kraju, koji je negdje daleko izvan naega pogleda, ili e
to i kasnije biti, pripravni smo o tome govorom se boriti, daje
spomenuto dravno ureenje bilo, jest i da e biti, kada ta Muza
filozofije u dravi zavlada. Ta nije nemogue da nastane, niti mi
govorimo ono stoje nemogue; ali i mi priznajemo, daje teko.
- I meni se tako ini.
- Za veinu e opet rei, da im se ne ini?
- Moda.
- O sretnice, nemoj sasvim tako optuivati veinu; oni e ti
drukije misliti, ako se ne bude s njima pravdao nego ih bude mirio
i pobijajui klevetu, kojoj je tenja za znanjem izloena, pokazivao o
kojima filozofima govori, i ako bude kao malo prije odreivao
njihovu narav i zanimanje. Inae bi moda drali, da ti govori o
onima, na koje oni misle. Ili e rei, da e oni drugo misliti i
drukije govoriti i onda, ako filozofe upoznaju s te strane? Ili misli,
da se netko, koji je prostoduan i blag, ljuti na neljutita ili zavidi
nezavidljivu? Ja te pretjeem i velim, kako drim da takva svadljiva
narav ne dolazi u mnotvu, nego samo kod nekolicine.
- Nemaj brige, drim to i ja.
- Dri dakle i to, da su tome, to je mnotvo neprijazno prema
filozofiji, krivi oni izvanjski nepozvani gosti, koji filozofe grde, s
njima se mraze i uvijek o ljudima govore; sve stvari, to filozofiji
najmanje pristaju?
- Kudikamo.
- Ta onaj, Adimante, koji miljenje svoje zaista upravlja na bitak,
nema jamano ni kada gledati dolje na zanimanja ljudi, s ljudima se
boriti i napunjati svoju duu zaviu i neprijateljstvom: pravi filozofi
gledaju i promatraju neto stoje ureeno, vjeno jednako, to meu
sobom nepravde ne ini i ne trpi, te je sve u razloitom redu; to oni
oponaaju i to vie se s njime izjednauju. Ili misli daje mogue, da
netko ne oponaa ono, s ime se drui iz udivljenja?
174
 - Nije mogue.
- Druei se dakle filozof s boanskim i urednim postaje boanski
i uredan, koliko kao ovjek moe. Alije klevete svuda mnogo.
- Svakako.
- Ako on dakle - rekoh - bude nekako prisiljen ono, to ondje
vidi, usaditi u ljudski ivot, pojedinano kao i u dravni, a ne samo
sebe obrazovati, zar misli, da e biti lo uitelj trijeznosti,
pravednosti i svekolike kreposti dravljanske?
- Ali ako ve svijet opazi, da o filozofu istinu govorimo, zar e se
onda ljutiti na filozofe i ne e nam vjerovati, dok velimo, da drava
ne bi drukije nikada mogla postati sretna, ako je ne bi nacrtali
slikari, koji se slue boanskim uzorom?
-Ne e se ljutiti, ako to opaze; nego o kakvu nacrtu govori?
- Uzeli bi dravu i udi ljudske kao dasku i najprije je istili, ali
to nije posve lako. U tome bi se odmah, kako svakako zna, pokazali
drukiji nego ostali; ne bi se htjeli baviti ni pojedincem ni dravom
ni pisati zakone prije nego li dravu istu ili prime ili sami uine.
- Pravo rade.
- to ne, misli, da bi iza toga nacrtali osnove dravnoga
ureenja?
- Dato.
- Zatim bi, mislim, kod izraivanja esto pogledali na jednu i
drugu stranu, naime na istinsku pravednost, ljepotu, trijeznost i sve,
to je takvo, i opet na te osobine u ljudi; sastavljali bi i mijeali od
tenja ljudskih smjesu nalik na ljude, pri emu bi se drali onog
uzora, za koji i Homer ree, daje bogolik i nalik na bogove, kad se u
ljudi pojavljuje.
- Pravo je tako.
- Ijedno bi, mislim, brisali, a drugo ponovno crtali, dok ne bi
ljudske udi uinili to milije bogovima, koliko se moe.
- To bi svakako bio najljepi nacrt.
- Zar onda moemo uvjeriti nekako one - za koje ti ree, da e
gorljivo protiv nas ii - daje takav slikar dravnih ureenja onaj,
koga smo tada pred njima hvalili, a na koga su se oni ljutili, to smo
mu drave predavali. I zar to sada neto pitomije sluaju?
- I mnogo pitomije, ako su trijezni.
175
 - Ta kako e se dakle moi usprotiviti? Zar tako, to e rei, da
filozofi nisu ljubitelji bitka i istine?
- To bi zaista udno bilo.
- A rei e, da njihova narav, koju smo mi raspravili, nije srodna s
najboljim?
-Ni to.
- to dalje; zar da takva narav, dobivi prikladna zanimanja, ne e
biti savreno dobra i prava prijateljica filozofije prije svake druge? Ili
da e to prije rei za one, koje smo odijelili?
- Jamano ne e.
- Jo e se dakle estiti, dok emo govoriti, da ni za dravu ni za
dravljane nevolje ne e prestati i da se dravno ureenje, koje u
govoru ocrtavamo, ne e ostvariti prije nego li zavlada u dravi rod
filozofa.
- Moda manje.
- Hoe onda, da ne reemo samo to, da se manje este, nego da
su posve pitomi postali i uvjerili se, pa da nam onda trebaju dati
pravo, ako ne iz drugog razloga, a ono iz stida.
- Svakako.
-Ovi dakle-rekoh ja-neka budu tako uvjereni. A tko e se o tome
prepirati, da sinovi kraljeva ili vladara ne mogu postati filozofi od
prirode?
- Nitko.
- A moe li tko govoriti, da im je svakako propasti, ako takvi
postanu? Jer i mi doputamo, daje teko ouvati se od toga; ali da se
u sve vrijeme od svih nijedan ne bi nikada ouvao, ima li ovjeka
koji e se o tome prepirati?
- A kako e?
- Ali zaista, ako se samo jedan pojavi, moe, imajui poslunu
dravu, sve izvriti to se sada ne vjeruje.
- Ta moe.
- Jer ako on kao vladar postavlja zakone i zanimanja, koja smo
raspravili, jamano nije nemogue, da dravljani nisu voljni
pokoravati im se.
- Nije nipoto.

176
 - Nego je dakle udno i nemogue, da bi se i drugima isto
priinilo, to se nama priinja?
- Ja ne mislim tako.
- Pa zaista, dosta smo, kako ja mislim, ve raspravili, daje to
najbolje, ako je samo mogue.
- Dosta.
- Sada nam dakle, kako se ini, izlazi sljedee: zakonodavstvo, o
kojem govorismo, najbolje je, ako bi se ostvarilo; teko gaje
meutim ostvariti, ali nije nemogue.
- Da, to izlazi.
- Kad smo ve onda to jedva negda dovrili, treba dakle iza toga
govoriti ostalo, naime, na koji e nam nain nastati uvari dravnoga
ureenja, po kojim naucima i zanimanjima, u kojoj e se dobi svi
pohvaati pojedinoga predmeta?
- Zaista treba govoriti.
-Nita mi - rekoh ja - nije pomoglo, to sam prije mimoiao
tegobnu raspravu o posjedovanju ena i raanju djece i postavljanju
vladara, znajui da je tegobno i teko ostvariti potpunu istinu o tome:
jer sada svejedno doe potreba da se to raspravi. O enama je dakle i
o djeci svreno, a o vladarima treba kao ispoetka poeti. A rekosmo,
ako se sjea, da se trebaju pokazivati kao dobri domoljubi, iskuati
se u radostima i u alostima, i kako se ne smije pokazati da bi to
miljenje naputali ni u muci ni u strahu ni u ijednoj drugoj promjeni,
a onoga, koji to ne moe, treba iskljuiti. A tko iz svega izae ist,
prokuan kao zlato u ognju, da ga treba postavljati za vladara, te mu
ivu i mrtvu davati poasti i nagrade. Tako se nekako govorilo, dok
je raspravljanje uzmicalo i zaklanjalo se, bojei se taknuti sadanjeg
istraivanja.
- Posve istinito govori; ta sjeam se.
- Jer je, prijatelju, svakoga strah rei ono, to smo se sada usudili.
A sada neka bude to smjelo reeno: za najsavrenije uvare treba
postavljati filozofe.
- Ta neka bude reeno.
- Promisli dakle, da e ti ih prirodno malo biti. Jer sve osobine, za
koje rekosmo da ih moraju imati, rijetko e se na okupu nai, nego su
veinom razasute.
177
 - Kako veli?
- Zna da se elja za znanjem, pamet, dosjetljivost, otro-umnost,
i druge osobine koje uz to idu, ne nalaze sve skupa, te, kao i snani i
plemeniti duh, ne bi htjeli uredno u miru i postojanosti ivjeti, nego
takve ljude strast baca amo-tamo, pa im je strana sva postojanost.
- Istinu govori.
- to ne, a opet te postojane i nepromjenjive udi, na koje bi se
prije pouzdao i koje su u ratu prema strahu ravnodune, iste su takve
meutim i prema uenju, trome i neuke kao da su ukoene, te samo
drijemaju i zijevaju, kad im treba na tom podruju to s naporom
uraditi.
- Tako je.
- A mi smo rekli, da treba oboje imati na dobar i lijep nain, ili da
im se ne smije davati ni najizabraniji odgoj ni ast ni vlast.
- Tono.
- to ne, misli, da e to rijetko biti?
- Kako ne!
- Treba dakle prirodu kuati i u onome, o emu smo tada govorili,
to jest u naporu, strahu i u nasladi, pa sada jo dakle velimo, to smo
tada propustili, naime da je treba vjebati i u mnogim naucima i
pripaziti, hoe li moi i najvee nauke svaati ili e utati kao oni,
to sustaju u borbama.
- Ta zaista treba tako pripaziti; ali na kakve to misli najvee
nauke?
- Sjea se - rekoh ja - da smo tri dijela due razlikovali i
usporeivali, te odatle odreivali pravednost, trijeznost, hrabrost i
mudrost.
- Ta ako se ne bih sjeao, ne bi bilo pravo, da sluam ostalo.
- Zar se i onog sjea, stoje prije toga reeno?
- to to?
- Govorili smo, da bi to bilo mogue najljepe razmotriti i da bi to
jasno postalo tek drugim duim obilaenjem, ali da se mogu za ono,
to je prije reeno, nadovezati po redu dokazi. I vi rekoste, daje to
dovoljno i tako je dakle tada ono reeno, kako se meni injae,
nepotpuno, a je li bilo po volji, to ete rei.
- Ali meni je reeno tono, a to se inilo zaista i ostalima.
178
 - Ali, prijatelju, u takvim stvarima mjera nije primjerena, ako ita
zaostaje za bitkom; jer to god je nedovreno, nije mjera niega. Ali
kadto se nekima ini, daje to ve dosta i da vie nita ne treba traiti.
- I jako mnogima se tako dogaa radi lakoumnosti.
- A to se treba dogaati najmanje uvaru drave i zakona.
- Prirodno.
- Takvu ovjeku dakle, drue, treba obilaziti duim putom, i treba
se kod uenja jednako tako muiti, kao kod vjebanja, ili, kako smo
upravo sada govorili, nikada ne e doi do kraja nauke, koja je
najvea i koja ga se najvie tie.
- Ta zar nije to najvee, nego ima jo neto vee od pravednosti i
onoga, to smo raspravili?
- Ima i vee! U tome se ne smije kao sada ogledati samo nacrt,
nego se ne smije nita propustiti da nam izradba bude to savrenija.
Ili nije li smijeno, kako kod drugih neznatnih stvari ustrajno
nastojimo, da budu to tonije i ie, a ne traimo daje za najvee
stvari potrebna i najvea tonost?
- Sasvim sigurno; ali misli li, da bi te tko pustio a da ne zapita,
koji je to nauk koji najveim naziva, i o emu radi?
- to prije mislim. Jer esto si uo: daje najvei nauk ideja
dobrote, pomou koje pravednost i ostale kreposti postaju potrebne i
korisne. Sada dobro zna da o tome kanim govoriti, a osim toga zna,
da taj pojam dovoljno ne poznajemo. Ali ako ga ne poznajemo, zna,
da nam bez njega nema nikakve koristi ako bismo ostalo kako i znali,
kao to nam ni posjed ne koristi bez dobra. Ili misli, daje koja korist,
ako ovjek sve posjeduje, ali ne dobro? Ili znati sve ostalo osim
dobra, a ne znati nita, stoje lijepo i dobro?
- Zaista, ne mislim.
- Ali zaista i to zna, da se veini ljudi ini dobrim naslada, a
mudrijima daje u spoznaji.
- Kako ne!
- Zatim zna, da oni, prijatelju, koji to dre, ne mogu kazati, koja
je to razumnost, nego su napokon prisiljeni rei: spoznaja dobra.
- Da, to je smijeno.
- Ta kako ne! Predbacuju nam, da ne poznajemo dobra, a opet
nam govore, kao da ga poznajemo. Ta kau, da je dobro
179
"spoznaja dobra", kao da mi razumijemo, to govore, kad spomenu
izraz "dobro".
- iva istina.
- to dalje; koji nasladu odreuju kao dobro, moda su manje u
zabludi nego oni drugi? Ili nisu li i oni prisiljeni priznati kako su
neke naslade zle?
-I te kako.
- Dogaa im se dakle, mislim, te priznaju, daje dobro i zlo isto;
zar ne?
- Dato.
- to ne, oito je, da se o tome jako i mnogo prepire.
- Ta kako ne!
-Nadalje je oito, da bi mnogi prividnu pravednost i ljepotu (i ako
nije prava), ipak voljeli nju imati, po njoj raditi i nje se drati, ali
prividno dobro nikome nije dovoljno, nego trai pravo, a prividnost u
tome svatko zabacuje.
-I te kako.
- Za tim dakle ide svaka dua i radi toga sve ini; za to sluti, da
jest neto, ali ne zna i ne moe tono shvatiti stoje to, ni stalno se
uvjeriti, kao o ostalome, pa joj radi toga izbjegava prava korist i
ostaloga - zar dakle da reemo, da takva i tolika stvar smije biti
nejasna i za one najbolje u dravi, kojima emo sve predati?
- Nikako.
- Ipak mislim, da ne bi onaj, koji ne zna kako li su dobre
pravednost i ljepota, bio osobito vrijedan uvar. A slutim da to nitko
ne e prije tono znati.
- Ta lijepo sluti.
- to ne, drava e nam biti potpuno ureena, ako je bude
nadgledao takav uvar, koji to znade?
- Bezuvjetno; nego dakle ti, Sokrate, to veli, daje dobro: znanje
ili naslada, ili neto drugo mimo to?
- Gle ti njega - rekoh ja - lijepo se ve davno prije vidjelo, da ti ne
e dosta biti, to ostali o tome misle.
- Ta ne ini mi se ni pravo, Sokrate. da mogu kazati samo
miljenja ostalih, a svoje ne. nakon to sam se bavio time toliko
vremena.
180
 - to dakle; ini li ti se pravo, da netko govori o onome, to ne
zna, kao da zna?
- Nipoto kao da zna; nego da bude voljan govoriti ono, to misli,
samo kao svoje miljenje.
- to, nisi opazio, da su sva miljenja bez znanja runa! I
najljepa su slijepa! Ili ti se ini, da se to razlikuju od slijepaca, koji
putom pravo idu, oni koji pogaaju neto istinito bez razuma?
- Ne razlikuju se nita.
- eli li onda vidjeti ono, stoje nuno, naime stoje slijepo i
nejasno, dok moe od drugih uti ono stoje svijetlo i lijepo?
- Zeusa ti, Sokrate - ree Glaukon - ne sustani kao da si na koncu;
ta bit e nam dosta, ako tako i o dobru raspravi, kao to si raspravio
o pravednosti, trijeznosti i ostalome.
- Ta i meni e, drue - rekoh ja - i te kako dosta biti. Ali moda ne
u moi, te e moje nastojanje radi nespretnosti zasluiti da ga se
ismije. Ali, o sretnici, pustimo za sada, stoje sama dobrota. Jer mi se
ini vei posao ono, to mije sada na pameti, nego li ga bismo
sadanjim zaletom dostigli. Ali sam voljan govoriti, to mi se ini
edom dobra i najslinije njemu, ako je i vama drago, a ako nije,
pustit u.
- Ali govori, jer o ocu e kasnije pripovijedati.
- Htio bih, da vam uzmognem vratiti i da vi primite ne samo, kao
sada, kamate, nego i glavnicu. Primite dakle onda kamate i prinos
same dobrote. Ali budite na oprezu, da vas kako nehotice ne
prevarim i ne dadem kamate.
- Bit emo, koliko moemo, nego samo govori.
- Hou, kad se sloimo i sjetimo onoga, to je prije i esto ve
drugdje reeno.
- Na to?
- Velimo i odreujemo u govoru, da postoji mnotvo lijepih i
dobrih predmeta i tako dalje.
- Da, velimo.
- A opet i samu ljepotu i samu dobrotu i tako dalje, to smo tada
uzimali u mnoini, uzimamo u jednini prema jednoj jedinoj ideji
svakoga predmeta, te zovemo svaki onim, to jest.
- Tako je.
181
 - I onda velimo, da se predmeti vide, a da se ne pomiljaju, a
ideje opet da se pomiljaju, a da se ne vide.
-Da.
- Kojim onda dijelom svojim vidimo ono, to se vidi?
- Vidom.
- to ne, sluhom ono, to se uje, i ostalim osjetilima sve to se
zapaa?
- Dato.
- Zar si onda opazio, koliko je stvaratelj osjetila jae izgradio
mo, kojom vidi i biva vien?
- Nisam posve.
- Ali gledaj ovako. Treba li sluhu i glasu jo kakvo drugo
sredstvo, da bi sluh uo a glas se uo, a u protivnom sluaju da sluh
ne bi uo a glas se ne bi uo, ako ono sredstvo ne pristupi kao tree?
- Ne treba nita.
- A mislim, da ni mnogim drugim osjetilima, da ne reem
nijednom, nita takvo ne treba. Ili ti zna spomenuti koje osjetilo?
- Ne mogu.
- A nema na umu, daje osjetilu vida potrebno i ono stoje vieno?
- Kako?
- Ako negdje u oima ima vid i ako se onaj, koji ga ima, hoe
njime sluiti, a nazona je u vidljivim predmetima boja, zna, da ni
vid ne e nita vidjeti, i da e boje biti nevidljive, ako ne pristupi
tree sredstvo, stvoreno napose upravo za to.
- O emu dakle to govori?
- 0 onome, to ti zove svjetlom.
- Istinu veli.
-Nisu dakle, neznatne stvari, osjetilo vida i vidljivost predmeta,
vezani vezom vrednijom nego ostali spojevi; jer svjetlo nije bez
cijene.
- Zaista daleko od toga, da bi bilo bez cijene.
- Kojega dakle boga na nebu moe spomenuti kao uzrok, ije
nam svjetlo pomae, da vid vidi najljepe i da se vidljivi predmeti
vide?
- Kojega i ti i ostali; ta pita oito za sunce.
- Zar se dakle vid ovako odnosi prema tome bogu?
182
 - Kako?
- Sunce nije sam vid ni ono mjesto gdje vid nastaje, to jest
oko.
- Ta nije.
-Alije, mislim, od osjetila oko najslinije suncu.
- Kudikamo.
- to ne, i mo, koju ima, ima od sunca, te mu se ona namie, kao
da od sunca pritjee.
- Svakako.
- Zar ne dakle, sunce nije vid, ali je njemu uzrok, i upravo se po
njemu vidi?
- Tako je.
- Znaj dakle, da sunce zovem edom dobrote, to ga je dobrota
rodila sebi slinim. to je sama dobrota u misaonom svijetu za um i
predmete miljenja, to je sunce u vidljivom svijetu za vid i vidljive
predmete.
- Kako? Jo mi razloi.
- Kada tko oi ne upravlja na one predmete, kojima na boje pada
dnevno svjetlo, nego kojima na boje padaju noni kresovi, zna-
rekohja-da se one zatupljuju i da se pokazuju gotovo kao slijepe, kao
da nema u njima ista vida?
-I te kako.
- A kad ih tko, mislim, upravlja na one predmete koje sunce
obasjava, onda oi jasno vide i pokazuje se, da u tim istim oima ima
vid.
- Dato.
- Dakle misli, da tako radi i dua: kada se uperi u ono, na to sja
istina i bitak, onda dua to opazi, spozna, te se ini da ima uma; ali
kada se uperi u ono, stoje s mrakom pomijeano, naime u ono to
postaje i propada, onda dua samo mnije, te se zatupljuje i poremeti
misli, i ini se kao da nema uma.
- Ta jest.
- Dakle je ideja dobrote ono, to daje istinu predmetima spoznaje
i mo spoznaje onome to spoznaje; ako bude drao, daje ideja
dobrote uzrok znanja i istine, istine koja se spoznaje umom, te daje
oboje, i spoznaja i istina, neto tako lijepo, ali da je sama dobrota
183
neto to je jo ljepe od toga obojega, onda e pravo drati. A kao
stoje ondje pravo drati, daje svjetlo i vid samo nalik na sunce, a nije
pravo drati ih za sunce, tako je i tu pravo drati, da je to oboje,
znanje i istina, samo nalik na dobrotu, ali nije pravo drati nijedno od
toga za samu dobrotu. Tad treba jo vema cijeniti dobrotu.
- Golemu krasotu kae, ako dobrota daje znanje i istinu, a sama
je ljepotom nad njima! Ta jamano ti ne veli, da je to naslada!
- Ne grijei, nego ovako sliku dobrote bolje razmotri.
- Kako?
- Za sunce, mislim, ne e rei, da vidljivim predmetima daje
samo osobinu, da se vide, nego da im daje i postanje, rastenje i
hranu, a samo da nije postanje.
- Ta kako u rei?
- Misli dakle i o predmetima spoznaje, kako od dobrote nemaju
samo osobinu da se mogu spoznati, nego kako im od nje dolazi jo i
opstanak i bitak, a da dobrota ipak nije bitak nego je s onu stranu
bitka, te po uzvienosti i moi via...
Na to ree Glaukon u ali:
- O boe, kolikog li nadmaivanja!
-Ta ti si kriv - rekoh ja-kad me sili, da govorim ono, to o tome
mislim.
- Nipoto ne prestani, pa bar, ako ne to drugo, raspravi
usporedbu sa suncem, ako jo to ima o tome rei.
- Ta zaista imam o tome jo dosta.
- Dakle ne izostavi ni sitnice.
- Mislim, da u morati mnogo; ali ipak, kako zasad bude mogue,
ne u hotimice netoan biti.
- Ta nemoj.
- Pomisli dakle, daje to, kao to rekosmo, dvoje, i da jedno vlada
u vrsti i svijetu misaonom, a drugo opet u vidljivom - da ti se ne bi
inilo, kako se igram rijeima, ako bih rekao "nebo'". Dakle zna ta
dva svijeta, vidljivo, misaono?
- Znam.
- Uzmi dakle crtu na dvoje nejednakih dijelova razrezanu, te opet
rei na isti nain, jedan i drugi dio, od kojih jedan predstavlja
vidljivu, a drugi misaonu vrstu, i bit e ti u vidljivoj vrsti po
184
meusobnoj jasnoi i nejasnoi jedan dio samo slike. A zovem
slikama: prvo sjene, zatim odrazivanje u vodi i u predmetima, koji su
guste, glatke i svijetle povrine, i sve takvo slino, ako razumije.
- Ta razumijem.
- Za drugi dakle dio uzimaj ono, stoje nastalo prema spomenutim
slikama, naime ivotinje oko nas, svaku biljku i svaku vrstu
proizvoda ljudskoga umijea.
- Uzimam - ree.
- Bi li i htio rei, daje to razdijeljeno prema istini i neistini, to jest
kako je mnijenje prema znanju, tako je slika prema svojemu
predmetu?
- Bih i te kako.
- Pazi dakle opet, kako treba rezati i misaoni dio.
- Kako?
- Tako, daje dua prisiljena jedan svoj dio traiti pomou
pretpostavaka, sluei se dijelovima tada odrezanima kao slikama, ne
idui na poetak nego na konac; a drugi je opet dio prisiljena traiti
idui od pretpostavke, koje ne uzima za gotove, na poetak i
istraujui pomou ideja samih po sebi bez slika, a ne kao prvi dio.
- To, to veli, nisam tono razumio.
- Ali e razumjeti kasnije, jer iza tih rijei bit e ti lake. Mislim
naime da zna, da oni, to se bave geometrijom, raun-stvom i
takvim stvarima, pretpostave parni i neparni broj, likove, trovrsne
kutove i drugo tome srodno kod svakoga istraivanja, pa
pretpostavivi to kao da znaju, ne e vie nita o tome ni sebi ni
drugima dokazuju, drei, kako je to svakome oito. Nego ve odatle
poinju ostalo raspravljati i tako dolaze tono do onoga, to su poeli
razmatrati.
- Svakako to znam.
- Sto ne, zna i to, da, premda se slue vidljivim likovima i o
njima govore, ne misle o njima, nego o onome, na stoje to nalik,
govorei o etverokutu samome po sebi i o njegovu premjeru, a ne o
premjeru koji crtaju, i ostalo tako: same te likove, koje prave i crtaju,
od kojih imaju i sjene i slike u vodi, uzimlju opet kao slike, i nastoje
vidjeti ono samo, to se ne moe drukije vidjeti nego u razumu.
- Istinu govori.
185
 -Za tu sam dakle vrstu govorio, daje misaona i daju je dua
prisiljena traiti uz pretpostavke, te ne ide na poetak, jer se vie od
pretpostavaka ne moe uspinjati, nego se slui kao slikama onim, to
su stvorili oni dolje, i to se pomilja i cijeni kao potpuno tono
prema onome gore.
- Razumijem, da govori o postupku o mjerstvu i u znanostima
njemu srodnim.
- Razumij dakle, da kao drugi dio misaone vrste zovem ono, to
dosee sam govor snagom raspravljanja (dialegesthai), ne uzimajui
pretpostavke za poetke nego zbilja za pretpostavke, kao stube i
zalete; da ide do poetka svega stoje bez pretpostavke i kad ga
dosegne, da onda opet natrag silazi do kraja, drei se redom onoga,
to je do poetka; a kod toga da se uope ne slui niim, to je
osjetilno, nego idejama samima po sebi radi ideja samih po sebi i da
zavri idejama.
- Razumijem, ne dodue tono - ta ini mi se, da govori o velikoj
stvari - nego samo toliko, da hoe odrediti, kako je jasniji onaj dio
misaona bitka, to ga ogleda znanost raspravljanja, od onoga to ga
ogledaju obine znanosti, kojima su pretpostavke kao poetci; u
njima su oni, koji to razmatraju, prisiljeni dodue razmatrati
razumom a ne osjetilima, ali se ipak priinja, da nemaju znanja o
tome, premda se to moe spoznati pomou poetka. To je zato, to
oni ne razmatraju uspevi se do poetka nego iz pretpostavaka. A
ini mi se, da rad mjernika i slinih ljudi zove razumom, a ne
umom, drei, da je razum izmeu mnijenja i uma.
- Shvatio si sasvim potpuno - rekoh ja. - I uzmi, da za ta etiri
dijela nastaju u dui etiri stanja: za najgornji dio um, za drugi
razum, treemu daj ime vjerojatnost, a zadnjemu nagaanje, te ih
poredaj razmjerno, promislivi, da onoliko, koliko je istine u onome
za to su ta stanja, da toliko jasnoe i sama imaju.
- Razumijem, uzimam to na znanje i redam, kako veli.

186
 SEDMA KNJIGA

- IZA toga dakle - rekoh - usporedi nau narav prema tome. je li

ili nije obrazovana, sa sljedeim stanjem. Predoi naime sebi, da ljudi
ive u podzemnoj pilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da
su ljudi u njoj od mala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju
na istom mjestu i gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne
mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka
njima za leima; meu ognjem i sunje-vima zamisli put gore, a uza
nj zid, kao to arobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko
koje pokazuju svoje sljeparije.
- Predoujem si.
- Predoi si dakle uz taj zid ljude, koji nose svakakve sprave, to
iznad zida izviruju, kipove, druge ivotinje kamene, drvene i
svakojako izraene; i kako je prirodno, da jedni nositelji govore a
drugi ute.
- udnu sliku veli i udne sunjeve.
- Nalik na nas! Jer misli li najprije, da bi sunji od sebe samih
ijedan od drugoga to drugo vidjeli osim sjena, to bi od ognja padale
na stijenu peine pred njima?
- Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli ivot drati glavu
nepomino?
- A to bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar ne bi
isto?
- Dato.
- Ako bi dakle mogli medu sobom razgovarati, misli da sjene,
koje bi vidjeli, ne bi obiavali zvati jednako kao i prave
predmete?
- Bez sumnje.
- to dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi
koji od prolaznika progovorio, misli da bi oni drali kako netko
drugi govori, a ne sjena, koja bi mimo prolazila?
- Zeusa mi, ne mislim.
- Sasvim bi dakle takvi ljudi drali, da nita drugo nije istina nego
sjene predmeta?

187
 - Veoma nuno.
- Gledaj dakle, to bi im se dogodilo, kad bi se toga izbavili,
odbacili okove i izlijeili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to
dogaalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati
vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjeao bi kod svega toga
bol, i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono, od ega je do
tada vidio sjenu - to bi, misli, rekao, ako bi mu tko govorio, daje
tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budui daje neto blie bitku i
okrenut prema predmetima, u kojima je vie bitka, i ako bi mu onda
sve, to bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima silio da odgovara
stoje? Misli, da ne bi bio u zabuni i mislio, daje istinitije ono stoje
do tada vidio, nego ono to mu se sada pokazuje?
- Dakako.
- to ne, i ako bi ga se sililo, da gleda u samo svjetlo, boljele bi
ga oi, bjeao bi i okretao se prema onome, to moe gledati, i mislio
bi daje to zaistajasnije od onoga, to bi mu se pokazivalo?
- Da, tako.
- A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim
uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunanoga
svjetla, zar se ne bi kod tog namuio i ljutio, to ga se vue, i kad bi
ve doao na svjetlo, zablijetenim oima ne bi mogao vidjeti nita
od onoga, emu sada velimo, daje istinito?
- Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.
- Dakle bi mu, mislim, trebalo priuiti se, ako bi htio vidjeti
predmete gore. I najprije bi najlake opaao sjene, zatim u vodi
slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lake
promotrio nou stvari na nebu i samo nebo, pogledajui u svjetlo
zvijezda i mjeseca, nego li danju sunce i sunano svjetlo.
- Kako ne!
- Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce,
kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuem mjestu, nego sunce
samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.
- Nuno.
- I zatim bi ve o njemu zakljuivao, da ono daje godita i godine,
da sve upravlja na vidljivom svijetu i daje na neki nain uzrok svemu
onome, stoje vidljivo.
188
 - Oito bi poslije onoga na to doao.
- to onda, kad bi se sjeao staroga stana, mudrosti ondje i
tadanjih supatnika, misli, da ne bi sebe drao sretnim radi te
promjene, a one alio?
-I te kako.
- A ako je tamo imao kakve asti i pohvale od drugih i poasti
onaj koji je najotrije vidio sjene, koje su mimo prolazile, i koji je
najbolje pamtio, stoje obiavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te
bi onda iz toga najvrsnije pogaao ono to e se dogoditi, misli, da
bi eljan bio toga i zavidan radi asti i vlasti medu onima? Ili bi mu
se dogodilo prema Homerovim rijeima, te bi ivo volio "kao teak
sluiti drugome ovjeku siromanu" i bilo togod radije podnio, nego
da bi onako morao misliti i ivjeti?
-Ja mislim tako, voliobih sve podnositi nego onako ivjeti.
- I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet siao i na isto mjesto
sjedao, zar mu ne bi oi bile pune mraka, doavi iznenada sa sunca?
-I te kako.
- A ako bi mu onda opet trebalo prepirui se s onim vjenim
sunjevima prosuivati one sjene, dok je jo zablijeten, prije nego se
oi ustale - a to vrijeme privikavanja ne bi bilo ba kratko - zar mu se
ne bi ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore uspeo samo
zato, da se vrati s pokvarenim oima, te da nije vrijedno ni kuati
gore ii? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio
otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?
- Zaista bi.
- Dakle, mili Glaukone - rekoh ja - tu cijelu sliku treba nadovezati
na predanje prikazivanje pa usporeivati svijet, to se preko vida
ukazuje, sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem
sunca; a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzima kao
uzlazak due u misaoni kraj, ne e promaiti ono emu se nadam,
kad ve to eli uti, a bog zna, je li moje miljenje upravo istinito.
Meni se dakle kao ispravno ini, daje u svijetu spoznaje ideja dobrote
zadnja i da je se jedva moe vidjeti. Ali kad se ugleda, treba
zakljuivati, da je ona uzrok svemu stoje ispravno i lijepo u svijetu; u
vidljivom svijetu raa svjetlo i gospodara njegova, a u misaonom
svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se ini, da nju
189
treba vidjeti onaj, koji eli razumno raditi, bilo u posebnikom bilo u
javnom ivotu.
- Mislim i ja, dakako kako ve mogu.
- Hajde dakle, pomisli i ovo, te se ne zaudi, to oni, koji ovamo
dou, ne e brinuti se za ljudske poslove, nego njihove due uvijek
tee boraviti gore; ta tako je prirodno, ako elimo, da to bude prema
prije spomenutoj slici.
- Zaista prirodno.
- to dalje; misli, da je nekako udno, ako se tko od boanskoga
gledanja svrati na ljudska zla, te se pri tom dri nespretno i ini vrlo
smijean, budui da su mu oi jo zablije-tene, pa prije nego se
dovoljno priuio na sadanji mrak, ve je bio prisiljen na sudovima
ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima, kojih
su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaanja onih, koji same
pravednosti nikada vidjeli nisu?
- Nije nikako udno.
- Ali, ako bi tko imao pameti, sjeao bi se, da oi dvojako i iz dva
uzroka imadu smetnje; kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u
svjetlo. A ako bi mislio; da se to isto dogaa dui. ne bi se
nerazumno smijao, ako bi koju duu vidio smetenu i nesposobnu
neto vidjeti, nego bi razmotrio, je li zbunjena zato to se jo nije
navikla na tamu, budui daje dola iz svjetlijega ivota, ili je dola iz
vee neukosti u svjetliji kraj te se napunilajasnijega sjaja. I tako bi
istom jednu duu radi udesa i ivota nazvao sretnom, a drugu bi
poalio, i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smijean
nego kod one due, koja je dola odozgo iz svjetla.
- Veoma tono govori.
- Treba nam dakle, ako je to istina, pomisliti o tom da odgoj nije
takav, kakav kau neki uitelji da jest. A kau, da u dui nema
znanja, a oni ga usauju kao da u slijepe oi meu vid.
- Ta kau zaista.
- A sadanje razmatranje pokazuje da se ta mo, kao i sredstvo
kojim svatko ui, nalazi u svaijoj dui. Ali kako se oko ne bi moglo
drukije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako
se upravo mora ta mo okretati s cijelom duom iz podruja

190
postajanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdii se do bitka i
najsvjetlije toke bitka, a to je, velimo, dobrota. arne?
-Da.
- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrsta umijea
obrtanja, naime, kako e se tko najlake i najuspjenije okrenuti, ne
da mu se usadi vid, nego kad ga ve ima te samo nije pravo okrenut i
ne gleda kamo treba, da ga se na to navede.
- Ta ini se.
- Ostale su dakle vrline, kako se veli, duevne, ini se, blizu
nekako vrlinama tjelesnim: zaista se naime isprva ne nalaze, a
kasnije se usauju navikom i vjebom. Ali sposobnost spoznavanja
nadasve pripada, kako se ini, neemu stoje vema boansko u nama,
to nikada ne gubi svoju mo, a po onom obrtanju postaje potrebno i
korisno, jer inae je nepotrebno i tetno. Ili nisi jo opazio, kako kod
onih, koje zovu zlima ili mudrima, niska dua ljuto gleda i otro
razbira ono, prema emu se okrenula, budui da nema lo vid, ali je
prisiljena sluiti zloi, te to vie zla ini to otrije gleda.
- Svakako.
- Ali kad bi se ta priroda odmah od mala potkresivala, te bi joj se
obrezali oni kao olovni utezi, srodni postajanju, koji upravo za jela i
takve naslade i uitke prianjaju, te vid duevni okreu prema dolje -
kad bi se ona toga rijeila, pa se stala okretati prema istini, ovu bi
priroda tih ljudi najotrije vidjela, kao to i ono vidi, na stoje sada
okrenuta.
- Naravno.
- to dakle, ne izlazi li iz preanjega razmatranja prirodno i
nuno ovo: ni oni, koji su neobrazovani i nevjesti istini, nikada nisu
sposobni za upravljanje dravom, ni oni, kojima se doputa, da se
svojim odgojem bave do kraja ivota; prvi zato, to u ivotu nemaju
neku svrhu, prema kojoj trebaju smjerati kod svakoga rada i svojega i
dravnoga; drugi zato, to ne e htjeti uope svojevoljno raditi,
mislei, da su jo za ivota naseljeni na otocima blaenika?
- Istina.
- Mi dakle kao osnivai imamo zadau najbolje prirode prisiliti
da dou do nauka, za koji prije rekosmo, daje najvei, to jest da vide

191
dobrotu i popnu se onim uzlaskom prema svjetlu, a kad se popnu i
tono vide, ne doputati im, to se sada doputa.
- to to?
- Da ondje ostaju i ne ele natrag silaziti k onim sunjevima ni
primati od njih muke i asti, bile neznatne bile vrednije.
- Onda emo im krivo uraditi! Uinit emo, da gore ive, premda
bi mogle bolje.
- Opet si, prijatelju - rekoh ja - zaboravio, kako zakonu nije do
toga stalo, da jedan stale u dravi osobito sretan bude, nego
- Ta kako ne!
- Koji bi onda, Glaukone, nauk vukao duu iz svijeta postajanja u
svijet bitka? A sada, dok govorim, dolazi mi ovo na um: nismo li
govorili, da ti ljudi trebaju u mladosti biti ratni borci?
- Ta rekli smo.

- Treba dakle taj nauk, koji traimo, pokraj onoga imati jo i to. -
to?
- Da ratnicima ne bude beskoristan.
- Treba zaista, samo ako je mogue.
- Prije smo im dali tjelovjebeni i glazbeni odgoj.
- Bijae tako.
- Tjelovjeba se bavila onim, to raste i propada, jer nadgleda
rastenje i propadanje tijela.
- ini se.
- To dakle ne bi bio nauk, koji traimo.
- Ta ne bi.
- Nego dakle glazbeni odgoj, kako smo ga prije raspravili?

- Ali on bjee, ako se sjea, dopuna tjelovjebenog odgoja;

odgajao je uvare navikama; davao je blagoglasjem skladnost, a ne
znanje; davao je ritmom ritminost; a i u govorima je imao neto
tome srodno, i to i u onima, koji su bili nalik na priu, i u onima, koji
su bili vie istiniti. Ali za znanje koje vodi k spoznaji, to ti sada
trai, nije u tome bilo nikakva nauka.

192
 - Veoma me tono podsjea, jer doista nije nita takovog imao.
Ali, boanski Glaukone, gdje bi bilo to takvo? Jer sva su se umijea
priinila rukotvornima.
- Kako ne? I zaista, to nam jo drugo ostaje, osim glazbenog i
tjelovjebenog odgoja, te umijea?
- Hajde - rekoh ja - ako vie ne moemo uzeti nita osim tih,
uzmimo ono, to se protee na sve njih.
-to?
- Primjerice ono, ime se zajedniki takoer slue sva umijea,
umovanja i znanja. To i treba svatko kao prvo uiti.
- to to?
- Tu sitnicu: raspoznavati jedan, dva i tri, a zovem to ukratko
brojem i raunom. Ili nije li kod toga tako da se svako umijee i
znanje treba time baviti?
-I te kako.
- Dakle i ratno umijee?
- Bezuvjetno.
- Svakako prikazuje Palamed svakom zgodom u tragedijama
Agamemnona veoma smijenim vojskovoom. Ili nisi opazio, kako
veli, daje izumio broj, pa uspostavio tada redove u taboru pred
Trojom, prebrojio lae i sve ostalo, a prije toboe nisu znali brojiti
niti je, kako se ini, Agamemnon znao, koliko je noga imao. Ta nije
znao brojiti! to misli, kakav je tad bio vojskovoa?
- Zaista udan, ako je to bila istina.
- to ne, dakle - rekoh ja - odredit emo, da je za ratnika potreban
nauk, da zna raunati i brojiti?
- Nadasve, ako iole kani razumjeti vrstanja vojske, a bolje rei,
ako kani i ovjek biti.
- Ima dakle o tome nauku isto na umu to ja? -to?
- ini se, da pripada meu nauke, koji od prirode vode do
spoznaje onoga to traimo, ali da se nitko njime pravo ne slui,
premda posvema vue k bitku.
- Kako veli?
- Ja u nastojati pokazati, to mi se ini. Naime, razlikujem
predmete, koji vode k bitku od predmeta, koji ne vode onamo.

193
Razmotrimo ih sada zajedno, pa mi ih potvrdi ili poreci, kako bi
jasnije vidjeli, je li onako, kako slutim.
- Kazuj.
- Kazujem dakle, ako samo vidi: jednom sjetilna opaanja ne
potiu miljenje na razmatranje, jer se tu, kako se ini, opaanje
dovoljno prosuuje samim osjetilom, a drugi put osjetilna opaanja
svakako potiu miljenje na razmatranje, jer, kako se ini, samo
osjetilo ne zadovoljava.
- Oito veli za predmete, koji se izdaleka ukazuju i kao obrisi.
- Nisi sasvim pogodio, to govorim.
- to misli zapravo?
- Uzimam da ne potiu osjetila ona opaanja, koja ne prelaze
ujedno u protivno opaanje. Ona, koja prelaze, uzimam da osjetila
potiu, budui da tad opaanje pokazuje upravo tako ovo kao i
protivno, dolazilo ono izbliza ili izdaleka. A pomou primjera e
jasnije razumjeti, to govorim. To bi, velimo, bila tri prsta, najmanji,
drugi, srednji.
- Svakako.
Misli dakle, da se oni vide izbliza; ali pripazi! -to?
- Svaki se od njih jednako pokazuje kao prst i u tome se nita ne
razlikuje, vidilo ga se u sredini ili na kraju, bio on crn, debeo ili
mrav i tako dalje. Jer u svemu tome nije prisiljena dua veine ljudi
zapitati miljenje, to li je prst, jer joj vid nikad ne oznauje, da bi
prst bio ujedno neto protivno od prsta.
- Ta zaista ne.
- to ne, takva stvar prirodno ne bi poticala i budila miljenje.
- Prirodno ne.
- A to dalje; zar vid tono vidi, kako su veliki i mali i nita mu
nije stalo, stoji li koji prst u sredini ili na kraju? I tako jednako,
osjea li opip tono debljinu i tankou, ili mekou i tvrdou? I zar ne
pokazuju ostala osjetila takove pojave netono? Ili zar ne radi svako
osjetilo ovako: ponajprije je osjetilo, koje je odreeno za tvrdou,
odreeno da slui i za mekou, te osjea tvrdou i mekou kao isto i
javlja tako dui?
- Tako je.

194
 - to ne, u takvim opet prilikama dua nuno ne zna, to oznauje
to osjetilo kao tvrdo, ako to isto oznauje i kao meko;
zatim ne zna dua, to osjetilo za lako i teko oznauje kao lako i
teko, ako ono oznauje teko kao lako i lako kao teko?
- Ta i jesu to udna obmanjivanja za duu i potrebna, da se
razmotre.
- Prirodno dakle nastoji dua u takvim prilikama najprije prizvati
u pomo raunstvo i miljenje, te razmotriti, je li u svakom
pojedinom sluaju, to se dojavljuje, jedno ili dvoje0
- Kako ne!
- to ne, ako se ini dvoje, svako se pokazuje kao jedno i kao
drugo?
-Da.
- Ako je dakle svako kao jedno, a zajedno ine dva, onda e dua
odjelito oboje pomiljati; jer da nije odjelito, ne bi pomiljala kao
dvoje, nego kao jedno.
- Tono.
- I vid je, velimo, vidio veliko i maleno, ali i ne odjelito, nego kao
neto pomijeano; zar ne?
-Da.
- A radi jasnoe bijae opet miljenje prisiljeno vidjeti veliko i
maleno, ne pomijeano, nego odjelito, protivno od vida.
- Istina.
- Dakle nam odatle nekako dolazi prvotno pitanje: to je zapravo
veliina i majunost?
- Svakako.
-I tako dakle nazvasmojedno misaonim a drugo vidljivim.
- Posve pravo.
- To sam dakle netom htio govoriti, naime, da jedna opaanja
potiu miljenje, a druga da ne potiu, odreujui da potiu ona
opaanja, koja u osjetila dolaze zajedno s opaanjima sebi
protivnima, a koja ne dolaze tako, ona da ne bude miljenje.
- Razumijem dakle sad, i ini mi se, daje tako.
- to dakle, kamo se ini da pripada broj i jedinica?
- Ne domiljam se.

195
 - Ta domiljaj se iz predanjega. Jer ako se jedinica sama po sebi
tono vidi, ili ako se kojim drugim osjetilom poima, ne bi ona vukla
k bitku, isto kao stoje bio sluaj kod prstiju. Ali ako se uz nju uvijek
zajedno vidi i njezina suprotnost, te se ona ini upravo tako jedinica
kao protivno, onda bi ve trebao netko, tko e to prosuditi. Dua je tu
nuno u dvojbi, te mora traiti i pitati, budei u sebi miljenje, to li
je jedinica sama po sebi. Tako bi nauk o jedinici vodio i obraao na
gledanje bitka.
- Ali zaista tu osobinu nema ba vid, kada se tie onoga, to je
isto: ta jedno isto vidimo ujedno i kao jedno i kao beskrajno
mnotvo.
- Dakle, ako to biva kod jedinice, biva isto i kod svakoga broja?
- Kako ne!

- A raunstvo i brojenje tie se broja?

- I te kako.
- A to, ini se, vodi do istine.
- U najveoj mjeri.
- Pripadalo bi dakle medu nauke, koje traimo. Jer ratniku je to
potrebno nauiti radi vrstanja eta, a filozofu zato, to mu treba
izroniti iz postajanja i dosei bitak, ili inae ne e nikada postati
mislilac.
- Tako jest.
- A na je uvar ratnik i filozof.
- Dato.
- Dakle bi, Glaukone, prikladno bilo taj nauk zakonom odrediti i
nagovarati one, koji e u dravi imati najvee slube, da se late
raunstva i da se ne bave njime povrno nego dotle, dok sami
miljenjem ne dou do gledanja prirode brojeva. Ali da se ne
vjebaju radi kupovanja i prodavanja, kao trgovci i trgovii, nego
radi rata i zato, da se sama dua moe lako okretati od postojanja do
istine i bitka.
- Prelijepo govori.
- I zaista, sad i sam razbiram, poto smo spomenuli nauk o
raunstvu, kako je krasan i mnogostruko koristan za ono, to

196
hoemo, samo ako se tko njime bavi radi spoznaje, a ne radi
trgovanja.
- Kako to?
- Po tome, to smo upravo sada govorili. On snano prema gore
vodi duu i nuka je, da govori brojeve same po sebi, a nikako ne
doputa da se u govoru uzimaju brojevi od predmeta, koji se mogu
vidjeti ili opipati. Ta zna, ako tko stane u govoru ralanjivati
jedinicu samu po sebi, da se strunjaci tome smiju i ne doputaju to.
Nego ako ti nju rainjava, oni je uzimaju mnogostruko, pazei, da
se ne bi tada jedinica pokazala kao jedinica nego kao mnotvo
dijelova.
- Posve istinito govori.
- to tada; to si ve promotrio, da su ljudi, koji su divotnici, o
kakovim brojevima razgovarate? U kojima je jedinica takva, kakvu
vi hoete, naime svakoj drugoj posvema jednaka, bez ikakve sitne
razlike, bez ijednoga dijela u sebi? to misli da bi odgovorili?
- Ja mislim, da govore o onim brojevima, koji se mogu samo
pomisliti, a nikako se drukije ne mogu shvatiti.
- Vidi dakle, prijatelju, da nam se zaista ini potreban taj nauk.
On goni duu da se samim miljenjem pribliuje samoj istini.
- I zaista to osobito ini.
- to tada; to si ve promotrio, da su ljudi, koji su nadareni za
raunstvo, tako rei za sve nauke otroumni. A ako se spori u tome
odgoje i izvjebaju, onda ipak imadu bar tu korist, da postaju
otroumniji, nego to su bili.
- Tako jest.
-I zaista, kako ja mislim, ne bi lako naao koju nauku kao tu, koja
bi vie muke zadavala kod uenja i vjebanja.
- Ta ne bi zaista.
- Dakle radi svega toga taj se nauk ne smije naputati nego treba
one, koji su od prirode najsposobniji, u njemu obrazovati.
- Slaem se.
- To nam dakle - rekoh - neka bude jedan nauk; a razmotrimo
drugi, koji je s onim u svezi, je li za nas pogodan.
- Kakav? Ili govori o geometriji?
- Upravo o tome - rekoh ja.
197
 - Koliko se tie rata, oito je pogodno. Jer za udaranje tabora,
zauzimanje mjesta, prikupljanje i rasprivanje vojske, i kako se ve
inae vrstaju vojske u samim bitkama i na hodovima, znai mnogo,
je li ovjek vrstan u mjerstvu ili nije.
- Ali zaista, za takve bi stvari dosta bio kakav malen dio mjerstva
i raunstva. Ali treba razmotriti, slui li vei i dalekoseniji dio
mjerstva naem cilju, naime da pomogne lake vidjeti ideju dobrote.
A tom cilju slui, velimo, sve, to nuka duu, da se okree prema
onom kraju, gdje je najblaeniji bitak izmeu svih bitaka, koji dua
treba na svaki nain vidjeti.
- Pravo govori.
- Dakle ako nuka vidjeti bitak, pogodno je, a ako nuka vidjeti
postojanje, nije pogodno.
- Da, velimo.
- Ne e se dakle s nama prepirati ni oni, koji su makar malo
mjerstvu vjeti, da to znanje ima neto posve protivno nego to kau
oni, koji se njime bave.
- Kako?
- Oni govore veoma smijeno i prisiljeno. Naime, kao daje sve
njihovo raspravljanje rad i poradi rada; govore o pravljenju
etverokuta, pretvaranju likova, dodavanju, i sve slinim nazivima. A
taj se sav nauk jamano radi spoznaje goji.
- Svakako.
- Dakle treba jo da se sloimo u tome?
- U emu?
- Da se goji radi onoga, to uvijek jest, a ne radi onoga to
jednom neim postaje i propada.
- Lako se sloiti; ta mjerstvo je spoznaja vjenoga bitka.
- Vuklo bi dakle, plemeniti ovjee, duu k istini i stvaralo bi
filozofsko miljenje, da tada gore upravimo ono, to sada
nedoputeno dolje upravljamo.
-Najodlunije.
- Dakle, treba najodlunije nalagati, da ti se graani u uzornoj
dravi na nikakav nain ne budu uklanjali mjerstvu. Jer i njegove
uzgredne posljedice nisu neznatne.
198
 - Kakve?
- Koje si i ti ve rekao: rad za rat; pa znamo, da e sve ostale
nauke bolje shvatiti i onaj koji se bavio mjerstvom, od onoga koji
nije u njega upuen.
- Zeusa mi, sasvim.
- Da odredimo dakle to kao drugi nauk za mladie?
- Odredimo.
- to dalje, kao trei da odredimo zvjezdoznanstvo? Ili misli da
ne?
- Mislim, da odredimo, jer bolje opaati doba mjeseca i godina ne
prilii samo ratarstvu i brodarstvu, nego jednako tako i ratnitvu.
- Drag si mi, jer kao da se boji svijeta, da se ne bi inilo kako
nalae beskorisne nauke! A to nije mala stvar, nego je samo teko
povjerovati, da se u tim naucima kod svakoga ovjeka neko duevno
osjetilo isti i osvjeuje, koje inae po ostalim zanimanjima gine i
slijepi, a vrjednije je da se sauva, nego tisue i tisue tjelesnih oiju,
jer se jedino njime istina vidi. Onima dakle, koji tako takoer misle,
init e se, da neizmjerno lijepo govori; a koji to nikako nisu
opazili, prirodno e drati da nita vrijedna ne govori, jer druge
znatne koristi od toga ne vide. Zato gledaj prema tome, s kojima
razgovara. A ako ne razgovara ni s jednima nego raspravlja
poglavito radi sebe, ne krati to ni drugome, ako bi se mogao odatle
neto koristiti.
nacrtane i izraene nacrte Dedalove ili kojega drugoga umjetnika ili
slikara. Jer ako bi tko bio vjet mjerstvu, pa takve stvari vidio,
pomislio bi, da su po izradbi veoma krasne, ali daje smijeno
promatrati ih ozbiljno, kao da e toboe u njima nai istinu o
jednakome, dvostrukome, ili o drugom kojem odnosu.
- A kako ne e smijeno biti?
- Pravome dakle zvjezdoznancu misli, da se ne e dogoditi isto
gledajui kretanje zvijezda? Mislit e daje, stoje najljepe mogue
sastaviti takva djela, tako sastavljeno od nebeskog stvoritelja, i samo
nebo i predmeti na njemu. Ali kod odnosa noi prema godini i ostalih
zvijezda prema tome i meu sobom - ne e mislim, udnim smatrati
onoga, koji dri, daje to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa,

199
premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima; zatim ne e
udnim smatrati nastojanje, da se na svaki nain shvati istina o tome?
- Meni se, sluajui sada tebe, svakako ini tako.
- Mi emo dakle, kao mjerstvo, tako i zvjezdoznanstvo izuavati,
sluei se kao zadatcima za vjebanje; a pustit emo predmete na
nebu, ako se hoemo zaista zvjezdoznanstvom baviti, te od
beskorisna korisnim uiniti onaj dio due, koji je od prirode razuman.
- Zaista nalae mnogostruko vie posla, nego kako ga sada
imadu oni, koji se bave zvjezdoznanstvom.
- A mislim - rekoh - da emo mi i ostalo na isti nain nalagati,
ako elimo kao zakonodavci biti od koristi.
Nego moe li spomenuti jo koji prikladan nauk?
- Sad ovako samo ne mogu.
- Kretanje ne pokazuje zaista jednu vrstu, nego vie, kako ja
mislim; sve e vrste kretanja moi moda rei onaj, koji je mudar, ali
dvije su koje se i nama ukazuju.
- Kakve dakle?
- Osim spomenute vrste kretanja, njezino nalije. -to?
- Kao to su oi uperene na vidljivo kretanje zvijezda, tako su,
ini se, i ui naperene na ujno skladno kretanje; a ta su znanja
nekako meu sobom srodna, kako kau pitagorovci i kako mi,
Glaukone, doputamo. Ili kako inimo?
- Tako.
- Dakle, kad je ve posao velik, njih emo pitati, kakvo je njihovo
miljenje o tome, i o drugim stvarima osim toga. Ali emo kod svega
toga paziti na nae naelo.
- Kakvo?
- Da nam ne bi nai gojenci pokuali uiti samo napola neto od
toga to smo govorili, i na takav nain to ne dopire uvijek onamo,
kamo treba sve ciljati, kao to smo netom govorili o
zvjezdoznanstvu. Ili ne zna, da i kod glazbe jednako tako ine? Ta
mjere opet skladove meu sobom i glasove, koji se uju, te se kao
zvjezdoznanci beskrajno mue.
- Zaista, to je i smijeno: spominju nekava gustoglasja, prislanjaju
ui, kao da od susjeda glas love, te jedni kau, da jo u sredini
izmeu glasova uju neku jeku i daje to najsitniji razmak, kojim
200
treba mjeriti, a drugi prigovaraju, da glasovi jednako zvue; jedni i
drugi stavljaju ui ispred razuma.
- Ti govori o dobrim ljudima, koji icama dodijavaju, te ih mue
i oko klinaca navijaju. A da slika ne bude preduga, naime da ne
priam o udarcima perom i o optuivanju, zatajivanju i prejakom
zvuenju ica, ostavljam se slike i velim da ne govorim

0tima, nego o onima koje maloprije rekosmo, da emo zapitati o

harmoniji. Ta ine isto, to i zvjezdoznanci. Trae naime brojeve u
tim skladovima, to se uju, ali se ne uzdiu do zadataka, da bi
razmotrili koji su brojevi skladni i koji nisu, i zato su takvi jedni
1drugi.

- Ta boanski zadatak veli.

- Zaista koristan za traenje ljepote i dobrote, a ako se drukije
postupa, beskoristan.
- Prirodno.
- A mislim, ako i postupak kod svega toga, to smo raspravili,
vodi k meusobnoj zajednici i srodnosti nauka, i ako se to u misli
sastavi po toj meusobnoj srodnosti, onda e taj rad doprinijeti
postignuu naeg cilja i muka oko toga ne e biti beskorisna; inae je
beskorisna.
- I ja tako slutim; nego spominje veoma velik zadatak, Sokrate.
- O predigri govori ili o emu? Ili ne znamo, daje to sve samo
predigra za samu svetu pjesmu, koju treba nauiti? Jer ne ini ti se,
da su oni, koji su u tome vrsni, "dijalektiari".
- Zeusa mi, nisu, osim vrlo malo onih, na koje sam se ja namjerio.
- Nego ti se ve ini, da e neki, budui nesposobni kazivati i
prihvaati razlog, ikada ita znati od onoga najviega to velimo, da
treba znati?
- Opet ni to.
- Dakle je to, Glaukone, ve sama sveta pjesma, koju razgo-
varanje provodi? Nju bi, premda je misaona, prikazivala ona mo
vida, za koju rekosmo, da nastoji gledati na same stvorove i na same
zvijezde, i napokon ve na samo sunce. Tako i onda, kad se tko daje
na razgovaranje (dijalektiku), bez osjetila samo razumom smjera na
201
svaku stvar samu po sebi, i ako ne odustane prije nego li samim
miljenjem pojmi dobrotu samu po sebi, dolazi na sam kraj misaona
svijeta, kao to onaj tada dospijeva na kraj vidljiva svijeta.
- Svakako.
- to dakle, ne zove taj put dijalektikom?
- Dato!
- A oslobaati se okova - rekoh ja - okretati se od sjena do slika i
svijeta; uzlaziti iz podzemlja do sunca i ondje ne moi jo odmah
gledati ivotinje, rae i svjetlo sunano nego njegove boanske
odraze u vodi i sjene bitaka, a ne sjene slika koje se odrazuju na
drugom takvu svjetlu donekle slinom suncu - sav taj rad znanosti,
koje smo proli, ima takvu mo i vodi prema gore najbolji dio due
do gledanja najboljega bitka, kao to se tada uzdie najosjetljiviji dio
na tijelu do gledanja najjasnijega predmeta u tvarnom i vidljivom
kraju.
- Ja prihvaam to. Premda mi se ini, daje posvema teko
prihvatiti, a opet na drugi nain teko ne prihvatiti. Ali ipak-ta ne
treba sada samo uti, nego i kasnije esto ponavljati - uzmimo, da je
to tako, kako se sada govori, pa onda idimo na samu svetu pjesmu i
proimo je tako, kako smo proli predigru. Govori dakle, kakva je
mo dijalektike, na koje se dakle vrste dijeli i koji su putovi do nje.
Jer bi to ve kako se ini bili oni putovi, koji vode na samo ono
mjesto, gdje bi bilo mjesto poinka od puta i konac putovanja.
- Ne e vie, mili Glaukone, moi tako lako slijediti, ali to je do
mene, dobre volje ne e ponestati; ne bi trebao vie vidjeti slike o
onome, to govorimo, nego samu istinu, kakva se ve meni ukazuje.
A je li zaista istina ili nije, nije na nama da tvrdimo; ali daje zaista
vidimo kao neto takvo, to tvrdimo; zar ne?
- Dato!
- to ne, i to treba tvrditi, da bi jedino mo dijalektike pokazala
onome, koji zna, put, to smo upravo sada proli, a da drukije
nikako nije mogue?
- I to je vrijedno tvrditi.
- Svakako nam nitko ne e prigovarati, dok emo rei, da neko
drugo istraivanje od spomenutih nastoji sustavno poimati o svakoj
pojedinoj stvari, to li je svaka; sva ostala umijea odnose se ili na
202
miljenja i poude ljudi ili su se okrenula na postojanje i sastavljanje
ili na njegovanje onoga, to postaje i sastavlja se. A preostale
znanosti, za koje rekosmo, da doseu neto bitka, naime mjerstvo i
koje su iza njega po redu, vidimo da sanjaju o bitku, ali ga ne mogu
vidjeti na javi, dok uzimaju pretpostavke i njih ostavljaju
nepromijenjene, ne mogui ih dokazivati. Jer tko poinje onim to ne
zna, a konac je i sredinu spleo od onoga to ne zna, kako je mogue,
da njemu takva tvrdnja ikada znanje postane?
- Nikako.
- to ne - rekoh ja - postupak dijalektike, ukidajui pretpostavke,
jedini ide pravim putom, naime do samoga poetka, da ga utvrdi, te
oko due, zaista zakopano u glib neznanja, pomalo vue i uzvodi
prema gore. Za pomonike kod toga uzima umijea, koja smo proli.
Ta smo umijea esto iz navike nazvali znanjima, ali im treba dati
drugo ime, jasnije od mnijenja, a mranije od znanja. A samo smo
miljenje prije negdje odredili; ali, kako se meni ini, ne trebaju se
prepirati o imenu oni, kojima je zadaa razmatrati o tolikim stvarima,
o kakovim je nama.
- Ta ne treba.
- Nego je dovoljno ono ime, koje jedino jasno istrauje misao,
koju imademo o tome u dui.
-Da.
- Najbolje je kao prije, prvi dio zvati znanjem, drugi predo-
ivanjem, trei vjerovanjem i etvrti nagaanjem; zatim to potonje
oboje miljenjem, a ono prvo poimanjem; nadalje da se miljenje
bavi postajanjem a poimanje bitkom. Kako se poimanje odnosi
prema miljenju tako se bitak prema postajanju; a znanje prema
vjerovanju, i predoivanje prema nagaanju, kao poimanje prema
miljenju. A odnos i diobu na dvoje tih duevnih djelatnosti, za to to
etvero postoji, naime predmeta za miljenje i poimanje, pustimo,
Glaukone, da nas ne zaspu s mnogostruko vie raspravljanja, nego ih
je bilo do sada.
- Ali zaista, meni se za ostalo, koliko mogu pratiti, takoer to
ini.

203
 - Zar dijalektiarem zove i onoga, koji shvaa odreenje bitka
svake stvari? A koji to ne moe, za njega e rei, da o tome utoliko
nema pojma, ukoliko to ne moe sebi i drugome razloito kazati?
- Ta kao ne bih rekao?
- to ne, isto e tako rei i o dobroti: koji pojmovno ne moe
ideju dobrote od svega ostaloga odijeliti i tako je odrediti, i kao u
boju probijati se kroza sve dokaze, nastojei dokazivati ne prema
miljenju nego prema bitku, a u svemu tome u raspravljanju ne ide k
cilju bez posrtanja, za takva e rei, da ne poznaje same dobrote ni
koje drugo pojedino dobro. Ako nekako koji odraz o njoj dosegne,
dosegne je mnijenjem a ne znanjem. Sanjajui i spavajui ivi on
svoj ivot, i prije nego to se na njem probudi, doe u Had i tamo
konano potpuno usne.
- Zeusa mi, osobito u sve to istai.
- Ali zaista, ako bi svoju djecu, koju samo u dijalektici
izobrazuje i odgaja, zbilja odgojio, ne bi pustio, kako ja mislim, da
nerazloni kao crte vladaju u dravi i odluuju o najveim stvarima.
- Ta ne bih.
- Naloit e im dakle zakonom, da se poglavito bave tim
odgojem, kojim e se osposobiti najvjetije stavljati pitanja i davati
odgovore.
-Naloit u zajedno s tobom.
- Zar ti se onda ini, da nam umijee raspravljanja (dijalektika)
lei odozgo na naukama kao kruna i da se vie druga nauka ne bi nad
njeg s pravom mogla postaviti, pa bi rasprava o naukama imala kraj.
- ini mi se.
- Ostaje ti dakle - rekoh ja - podjela: koje emo u tim naukama
poduavati i na koji nain.
- Oito.
- Sjea se onda preanjega izbora, kakve smo vladare izabrali?
- Ta kako se ne bih sjeao?
- Dakle, uostalom, dri, da onakve prirode treba izbirati; treba
naime osobito uzimati najstalnije i najhrabrije i prema mogunosti
najljepe. A osim toga, treba traiti ne samo one, koji su po udi
plemeniti i ozbiljni, nego trebaju imati i ono, to pomae ovakav
odgoj.
204
 - to dakle napose odreuje?
- Treba, sretnice, da su umom otri za nauke i ne ue s tekoom.
Jer dua ti mnogo vema sustaje kod naporna uenja nego kod
naporna vjebanja; napor je naime vie njezin, jer je na nju
ogranien, a nije zajedniki s tijelom.
- Istina.
- Treba dakle traiti i ovjeka s dobrim pamenjem, postojana i u
svakom smislu marljiva. Ili na koji nain misli, da e netko htjeti
muiti se tjelesno i obavljati jo toliko uenje i duevno vjebanje?
- Nitko, ako nije posve krasno nadaren.
- Svakako su sadanje pogreke i zao glas zadesili filozofe zato,
kako i prije rekoh, to ga se ne laaju dostojno. Jer se ne bi smjeli
njime zanimati izrodi, nego pravi ljudi.
- Kako?
- Ponajprije, koji e se njim zanimati, ne smije biti hrom u
radljivosti, to jest pola ljubitelj, a pola mrzitelj rada. A to bude onda,
kada se tko rado vjeba i lovi i voli sve tjelesne napore, ali rado ne
ui, rado ne slua razgovore i ne istrauje, nego mrzi na svaki takav
napor. A hrom je i onaj, koji je svoju marljivost udesio protivno
tomu.
- Govori posve istinito.
- Dakle isto emo tako i kod istine uzeti kao kljastu onu duu,
koja dodue na svojevoljnu la mrzi i sama je ne trpi i osobito se
ljuti, dok drugi lau, ali meutim nehotinu la lako prima i ne ljuti
se, ako je gdje uhvate u neznanju, nego se udobno kao svinja u
neznanju prlja?
- Svakako.
- I kod trijeznosti i hrabrosti i veledunosti i svih dijelova
kreposti treba osobito paziti na prave ljude i izrode. Jer kad koji
pojedinac i drava ne zna takve stvari razlikovati, uzimaju, sve ne
znajui, hrome i izrode to za prijatelje a to za vladare.
- Upravo je tako.
- Mi se dakle trebamo svega toga dobro uvati, jer ako toliki nauk
i toliko vjebanje propisujemo i stanemo odgajati tjelesno i duevno
itave ljude, sama nam pravda ne e prigovarati, dravu emo i
dravno ureenje sauvati; a ako emo tako odgajati druge ljude,
205
posve e nam se protivno dogoditi i na filozofiju emo jo vie
smijeha sasuti.
- Zaista bi to bila sramota.
- Svakako, a ini mi se, da mi se i sada neto smijeno dogodilo
- Kako?
- Zaboravih, da se zabavljasmo i poeh govoriti ee. Jer
govorei, pade mi opet na um filozofija, i vidjevi, daje nedostojno u
blato baena, ini mi se da sam se ozlovoljio i kao gnjevan na krivce
ee govorio.
- Zeusa mi, meni se kao sluatelju to nije inilo.
- Ali jest meni kao govorniku. No ne zaboravljajmo, da smo
prvotno izbirali starije ljude, a sada to ne emo moi. Jer Solonu ne
treba vjerovati, da netko moe starei mnogo uiti, nego drimo, da
moe manje uiti ve i onda, kad jo moe trati. Mladima pripadaju
svi veliki i trajniji napori.
- Bez sumnje.
- Trebamo im dakle kao djeacima zadavati nauke iz raun-stva,
mjerstva i svega pripravnoga obrazovanja, kojim se treba obrazovati
prije nauka o raspravljanju. Ali ne smijemo postupati kod pouavanja
tako, da ih silimo na uenje.
- Zato to?
- Zato to slobodan ovjek ne smije nijedan nauk uiti ropski. Jer
tjelesni poslovi, ako se obavljaju pod silu, nita ne kvare tijela, ali u
dui ne ostaje nijedan nauk pod silu.
- Istina.
- Nemoj dakle, izvrsnie, obuavati djeake pod silu u nauci,
nego po djeaku, kao u igri, da uzmogne tako bolje opaziti, za stoje
svaki stvoren.
- Razumno je, to govori.
- to ne, sjea se, kako smo govorili, da djeake treba i u rat
voditi na konjima kao gledatelje, i ako je gdje bez opasnosti, treba ih
voditi blizu i dati da omiriu krvi, kao tenci.
- Sjeam se.
- Koji se dakle, u tim svima naporima, naucima i opasnostima
uvijek najokretniji pokazuje, treba ga uvrstiti u neku skupinu.
- U kojoj dobi?
206
 - Kad proe doba za potrebne tjelesne vjebe. Jer za to vrijeme,
trajalo ono dvije ili tri godine, nije se sposobno neto drugo uraditi.
Umornosti se i sni protive naucima, a ujedno je i to jedno ne
najmanje iskuavanje, kakav e se svaki u vjebama pokazivati.
- Ta kako ne!
- Dakle e poslije toga vremena izabrani izmeu dvadeset-
godinjih dobivati i vee asti nego ostali, te nauke, koje su kao
djeaci uili bez sustava, treba njima tako sastavljati, da uvide
meusobnu srodnost nauka i prirode bitka.
- Svakako je jedino takav nauk stalan u onima, koji ga steku.
- I najvei je dokaz raspravljake sposobnosti i nesposobnosti; jer
koji ima uvid, dijalektian je, a koji ga nema, nije.
- I ja mislim tako.
- Na to e ti dakle trebati pripaziti, pa koji u tome najvema takvi
budu, to jest stalni u naucima, stalni u ratu i u ostalim dunostima,
njih e opet. kad stanu prelaziti tridesetu godinu, trebati izbirati
izmeu izabranih, postavljati ih u vee asti, te ih ogledati i
iskuavati u sposobnosti raspravljanja, naime utvrditi, koji se od njih
moe bez pomoi oiju i ostalih osjetila uputiti s istinom do samoga
bitka. I tu zaista treba, drue, velike panje.
- Zato osobito?
- Ne opaa, koliko sada zlo prijeti raspravljanju?
- Kakvo?
- Postaju nekako - rekoh ja - puni prijezira za zakone.
- I te kako.
- Misli onda daje udno, ako se to tako zbiva i ne oprata
im?
- Kako to?
- Kao kad bi se tko othranio kao podvaljeno dijete u velikom
bogatstvu, u mnogom i velikom rodu i meu mnogim laskavcima, a
kad bi postavi muevan opazio, da ne pripada tima tobonjim
roditeljima, a pravih roditelja ne bi naao; moe li naslutiti, kako bi
bio raspoloen prema laskavcima i nazovi-roditeljima u ono vrijeme,
kad jo nije znao za to i poslije, kad je opet saznao? Ili hoe uti,
kako ja slutim?
- Hou.
207
 - Slutim dakle - rekoh - da bi on vema tovao oca i majku i
ostale tobonje roake nego laskavce manje bi doputao, da budu bez
ega; manje bi uinio ili rekao to nezakonito protiv njih; manje bi
bio u velikim stvarima neposluan njima nego laskavcima, i to onda,
kad jo ne bi znao istine.
- Naravno.
- Kad bi dakle opazio, kako jest, slutim opet, da bi mu za njih
popustilo tovanje i mar, a za laskavce bi poraslo; bio bi im
posluniji nego prije, i ivio bi onda po njihovu, druei se s njima
otvoreno, a nita ne bi mario za oca i ostale tobonje roake, ako od
prirode ne bi bio posve estit.
-Govori sve upravo onako, kako bi se dogodilo. Ali ta ima ta
slika zajednikog s dijalektiarima?
- Ovako. Mi od mala imamo odreene nazore o pravednom i
lijepom, u emu smo odgojeni od roditelja, da ih sluamo i tujemo.
- Ta imamo.
- to ne, imamo i druge pobude, onim nazorima protivne, pune
ugodnosti, koje naoj dui laskaju i k sebi je vuku, ali koje ne mogu
nagovoriti one, koji su ikako uredni; oni tuju one oinske nauke i
njima se pokoravaju.
- Tako je.
- to dakle: kad se takvog ovjeka zapita "stoje lijepo" i on
odgovori onako, kako je uo od zakonodavca, a dijalektiar ga stane
pobijati i pobijajui mnogo puta i na mnogo naina dovede na
miljenje, daje neto upravo tako runo kao lijepo; tako isto i o
pravednom i dobrom i onome, to je najvema cijenio, to misli,
kako e se iza toga odnositi njegovo tovanje i pokoravanje prema
onome?
-Nuno ne e vie jednako ni cijeniti ni sluati.
- Kad dakle to ne bude drao vrijednim ni svojim, kao prije, i
istine ne bude nalazio, hoe li pristati uz kakav drugi ivot nego li
prirodno uz onaj, koji mu laska?
- Ne e.
- Dakle e se, mislim, initi, da je od zakonita ovjeka postao
bezakon?
- Svakako.
208
 - to ne, prirodno to biva onima, koji se tako bave dijalektikom,
te to sam netom govorio, zasluuje potpuno oprotenje?
-I saaljenje.
- Dakle da ne bude toga saaljenja, trebaju ti se laati
raspravljanja tridesetogodinji uz posvemanju opreznost.
- I te kako.
- Zar onda nije velika opasnost, da to ne okuse mladi? Ta nije ti,
mislim, nepoznato, da se mladii, kada prvi put okuse govore, njima
slue kao za zabavu: slue se uvijek njima da prigovaraju, oponaaju
pobijatelje i sami druge pobijaju, kao to tenad uvijek rado natee i
natrgava prolaznike.
- Zaista prekomjerno.
- Kad ve dakle mnoge sami pobiju, a mnogi pobiju njih, jako i
brzo izgube vjeru i pouzdanje u ono to su prije vjerovali, pa su
odatle onda i oni sami i cijelo nastojanje oko filozofije na zlu glasu
kod ostalih.
- iva istina.
- A stariji ne bi htio takve mahnitosti; radije e oponaati onoga,
koji hoe razgovarati i razmatrati istinu, nego onoga koji se ali i
prigovara radi ale; sam e biti umjereniji i ono e zanimanje uiniti
uglednijim a ne neuglednijim.
- Pravo.
- Dakle je i ono, to je prije reeno, sve reeno radi te opreznosti,
naime da po prirodi budu uredni i stalni oni koj ima e se dati pristup
do dijalektike, a ne kako se sada njome bavi ma tkogod i kojemu to
nimalo ne dolii.
- Svakako.
- Dosta je dakle ostati kod dijalektike neprekidno i gorljivo
dvostruko toliko godina kao tada kod tjelovjebenog odgoja, ne
radei nita drugo nego vjebajui kao nastavak vjebanja
tjelesnoga?
- Veli li est godina ili etiri?
- Slobodno - rekoh - metni pet. Jer poslije toga trebat e, da se
vode opet dolje u onu peinu i prinude se, da zapovijedaju u ratu i
vre slube, koje su za mladie, kako ni iskustvom ne bi zaostajali za

209
ostalima. I jo i u tome treba iskuavati, hoe li biti postojani, kad
budu na sve strane vueni ili e to i zastranjivati.
- A koliko vremena za to treba?
- Petnaest godina. A kad dou do pedesete godine, onda treba
one, koji ostanu i istaknu se u svemu u svakome smislu, u djelima i
znanjima, do kraja ve voditi i siliti, da vid duevni uprave gore i
pogledaju u ono, to svemu svjetlo daje. A kad vide samu dobrotu,
da, uzimajui nju za uzor, ostali dio ivota ureuju dravu, pojedine
dravljane i sami sebe, svaki redom; da se veinom bave filozofijom,
ali kad doe red, da se mue dravnim poslovima i da svaki vlada
radi drave, ne kao da rade neto lijepo nego kao potrebno; da u tom
smislu uvijek odgoje druge, da ih ostave mjesto sebe dravi za
uvare, te tada odu na otoke blaenika i ondje trajno stanuju. Zatim
treba dravu siliti, da im spomenike i rtve javno ini kao
boanstvima, ako i Pitija bude doputala, inae kao blaenima i
boanskima.
- Prekrasne si vladare stvorio, Sokrate, kao kipar.
- I vladarice, Glaukone; jer dri, to sam rekao, da nisam mislio
nita vie o mukarcima nego o enama, koje medu njima po prirodi
budu sposobne.
- Naravno, ako e ve svejednako imati kao mukarci, kako smo
ve raspravili.
- to onda, doputate, da o dravi i o dravnom ureenju nismo
upravo samo elje rekli, nego da smo rekli stvar dodue teku, ali
nekako moguu, i to ne drukije nego onako, kako smo rekli: naime
onda moguu, kad pravi filozofi, bilo vie njih, bilo jedan, u dravi
postanu vladarima; kad sadanje asti prezru pomislivi da su proste i
niega vrijedne; kad istinu nadasve stanu cijeniti i asti, koje ona
daje, a kao najvee i najpotrebnije pravednost, pa svoju dravu urede
tako, da slue pravednosti i nju unapreuju.
- Kako?
- Kad sve one, koji su u dravi stariji od deset godina, poalju na
sela, a njihovu djecu odalee od sadanjih obiaja, koje njihovi
roditelji imaju, te ih odgoje po svojim obiajima i zakonima, koji su
onakvi, kako smo raspravili. I tako doputate, da e se najbre i

210
najlake ustaliti drava i dravno ureenje, koje smo spominjali; da
e sama sretna biti i najvie koristiti narodu, u kojemu nastane?
- Kudikamo; i dobro si, ini mi se, Sokrate, rekao, kako bi se
ostvarila, ako bi ve kada postajala.
- Dakle nam je - rekoh ja - dosta govora o toj dravi i o ovjeku
njoj jednaku! Jer je oito, kakvo emo miljenje imati o njemu.
- Oito, i to pita, gotovo je, kako mi se ini.

211
 OSMA KNJIGA

- NEKA, dakle smo se sloili, Glaukone, da su za dravu, koja se

ima savreno upravljati, zajednike ene, djeca i sav odgoj; tako isto
da su zajedniki poslovi u ratu i miru, a kraljevi da su im oni, koji su
se najbolji pokazali u filozofiji i u ratnom umijeu.
- Sloili smo se.
- Pa i to smo dopustili, da e se ratnici, pod vodstvom vladara,
nastaniti u stanovima, kakve smo prije opisali, u kojima ne e nita
biti ni za koga kao osobno vlasnitvo, nego e biti svima zajedniko;
a osim takvih stanova sloili smo se negdje, ako se sjea, kakva e
im i imovina biti.
- Ta sjeam se: mislili smo, da nitko ne smije nita posjedovati od
onoga, to sada ostali imaju, nego da kao ratni borci i uvari primaju
od ostalih hranu na godinu kao plau za uvanje, te da se imaju
skrbiti za se i za ostalu dravu.
- Pravo veli - rekoh. - Ali kad smo to svrili, deder se sjetimo,
odakle smo amo skrenuli, kako bismo opet nastavili istim putom.
-Nije teko; ta govorio si gotovo kao sada, svrivi raspravu o
dravi, da uzima kao dobru onakvu dravu, kakvu si tada proao, i
kao dobra ovjeka onoga koji je na nju nalik, i to dok si. kako se ini,
mogao spomenuti jo ljepu dravu i ovjeka; ali si onda govorio, da
su ostale drave pogrene, ako je ta prava. Za ostala dravna ureenja
rekao si, kako se sjeam, da ih ima etiri vrste, na koja se vrijedno
osvrnuti i vidjeti njihove pogreke i opet ljude na njih nalik. Sve
bismo te ljude morali tono ogledati i sporazumjeti se, tko je najbolji
a tko najgori, da bismo ispitali, bi li najbolji bio najsretniji, a najgori
najjadniji ili je kako drukije. I kad sam ja zapitao, koja etiri
dravna ureenja misli, tada se upletoe u razgovor Polemarh i
Adimant, neto si ponovio svoj govor i dotle doao.
- Posve si pravo zapamtio - rekoh.
- Opet se, dakle, daj kao hrva stavi u napadaki stav i kad
ponovim pitanje, nastoj odgovoriti, to si tada htio rei.
- Samo ako budem mogao.
- I zaista elim i sam uti, koja si etiri dravna ureenja mislio.

212
 - Ne e to teko biti. Dravna ureenja naime, na koja mislim,
imaju poznate nazive: prvo kretsko i spartansko, koje veina hvali;
drugo imenom oligarhija (vlada nekolicine), koju se kao drugu po
redu hvali, puna je mnogoga zla; trea po redu i razlina od toga
demokracija (puka vlada), a onda slavna tiranija (nasilnitvo),
razliita od tih svih ureenja, etvrta je i krajnja bolest drave. Ili
zna kakav drugi oblik dravnoga ureenja, koje bi bilo kakva oita
vrsta? Jer nasilnitva vie njih i kupovna kraljevstva i neka slina
dravna ureenja stoje jamano nekako u sredini od ovih, a naao bi
ih isto toliko kod barbara, koliko kod Helena.
- Spominju se svakako mnoga i udna.
- Zna dakle, da nuno ima toliko vrsta i ljudskih udi, koliko ima
vrsta dravnih ureenja? Ili misli, da dravna ureenja nastaju
odnekuda iz drva ili kamena, a ne iz ljudskih udi u dravama. Te
udi povlae sve ostalo za sobom kao uteg na vagi.
- Da, niotkuda nego ba odatle.
- Dakle ako je ureenje drava peterovrsno, bilo bi petero-vrsno i
duevno ureenje pojedinaca.
- Dato!
- O ovjeku dakle, nalik na plemiku vladu, ve smo govorili, a
za njega pravo velimo, daje dobar i pravedan.
- Govorili smo.
- Zar dakle iza toga treba proi gore ljude, naime svadljive i
astoljubive, koji stoje nasuprot spartanskom dravnom urede- nju,
zatim opet ovjeka prikladna za vladu nekolicine, za puku i sil-
niku vladu, kako bismo vidjeli i usporedili najnepravednijega s
najpravednijim, a na kraju da razmotrimo kako stoji ista pravednost
prema istoj nepravednosti s obzirom na sreu i nesreu onoga, u
koga se nalazi; da onda idemo ili s Trazimahom za nepravednou ili
sa sadanjim raspravljanjem za pravednou?
- Svakako treba tako initi.
- Kao to smo dakle poeli razmatrati oblike dravnih ureenja
prije nego pojedinaca, budui daje to jasnije, i sada tako treba
najprije razmotriti astoljubivo ureenje dravno - ne znam naime za
drugo zgodno ime; treba rei vlast ili vlada po asti (timokracija ili
timarhija) - a prema njemu emo razmotriti odgovarajueg ovjeka.
213
Hoemo li zatim razmotriti vladu nekolicine i ovjeka prikladna za
vladu nekolicine, hoemo li se opet osvrnuti na puku vladu i
razmotriti ovjeka za puku vladu; hoemo li, etvrto, doi i do
silnike drave i zagledati opet u silniku duu, te tako nastojati
dovoljno prosuditi ono, to smo se zapitali?
- Tako bi zaista bilo razumno i razmatranje i sud.
- Hajde dakle - rekoh ja - nastojmo razmotriti na koji bi nain
aristokracija prela u timokraciju. Ili nije li to jednostavno tako, da se
svako dravno ureenje mijenja prema onima, koji su na vladi, kad
meu njima nastane razdor; kad su sloni, pa makar ih bilo posve
malo, ne moe doi do poremeenja.
- Ta jest tako.
- Kako e nam se dakle, Glaukone, drava poremetiti i kako e se
posvaditi pomonici i vladari jedni s drugima i sami sa sobom? Ili
hoe, da se kao Homer molimo Muzama, da nam reknu, kako je ono
najprije svaa nastala, i pustimo da nam Muze tragiki uzvieno
govore, u potpunoj ozbiljnosti, a zapravo alei se kao s djecom, s
nama se poigravaju?
- Kako?
- Ovako nekako: "Teko se poremeti drava tako sastavljena; ali
kad propada sve, to postane, ni takav sastav ne e ostati svekoliko
vrijeme nego e se raspasti. A raspadanje je ovako. Ne samo za rae
u zemlji nego i za iva stvorenja na zemlji postoji doba plodnosti i
neplodnosti due i tijela, naime kad se obrtanja sastavljaju u krune
putanje za sve, za kratkovjeke u kratkotrajne a za dugovjeke u
obrnuto. A premda su mudri oni, koje ste odgojili za voe dravne,
ipak ne e razumom uz iskustvo pogoditi plodnost i neplodnost roda
vaega, nego e im to umai i rodit e nekada djecu, kad se ne e
smjeti. A za boanski porod vai obrtanje, koje obuhvaa savren
broj; za ljudski porod obrtanje, koje obuhvaa broj, u kojemu najprije
mnoenje korijena i potencije u tri dimenzije a s etiri lana
prouzrokuju jednakost i nejednakost, poveanje i umanjenje i sve se
odreuje meu sobom u razlomku i cijelim brojem. Njihova 4:3
osnova, sastavljena s peticom, a tri puta pomnoena, daje dva
proizvoda. Jedan je proizvod isto toliko puta tolik, naime stotinu puta
po stotinu. Drugi proizvod ima imbenike donekle jednake, a
214
donekle nejednake: stotinu brojeva dobivenih od premjera petice;
svaki je broj umanjen za jedan, ako je premjer reen cijelim brojem,
a za dva, ako je premjer reen razlomkom; a onda stotinu kocki
trojke. Od sveg tolikog mjerstvenog broja zavisi to, naime bolja i
gora raanja. Kad nam uvari za ta raanja ne budu znali, a budu
vjenavali enike i mlade u nevrijeme, onda djeca ne e biti nadarena
ni sretna. Istina, uvari e od te djece postavljati za nasljednike
najbolje, ali e oni, budui nedostojni, kad dou u vlast otaca, kao
uvari poeti odnemarivati najprije nas Muze. tujui zahtjeve
glazbenog odgoja manje nego treba, a zatim i tjelovjebeni odgoj;
odatle e vam mlade biti neodgojenija. Od njih e tada doi na vlast
vladari ne osobito dorasli zadai uvara, da prosuuju pokoljenja,
koja su kod Hesioda kao i kod vas, naime zlatno, srebrno, mjedeno i
eljezno. A kad se pomijea eljezo sa srebrom i mjed sa zlatom,
nastat e nejednakost i neskladna nejednolinost, a to uvijek stvara
rat i neprijateljstvo, gdje god nastane. Treba dakle rei, da je razdor
uvijek takva podrijetla, gdje god nastane."
- Rei emo, da i pravo odgovaraju.
- Ta i nuno, kad su Muze.
- to vele dakle Muze dalje?
- Kad je nastao razdor, onda su svaka ona po dva pokoljenja
vukla: eljezno i mjedeno na novac i stjecanje zemlje, kue, zlata i
srebra, a ona dva, zlatno i srebrno, budui da nisu bila siromana
nego od prirode bogata, vodila su duu do kreposti i onoga
prvobitnoga poretka. Nakon to su se meusobno silom natezala,
sloie se, da e zemlju i kue zajedniki podijeliti i uiniti
vlasnitvom pojedinaca, a da e prijatelje i hranitelje, koje su prije
kao slobodne uvali, tada uiniti robovima, imati za tienike i sluge,
i sami se brinuti za rat i njihovu zatitu.
- ini mi se, da taj prijelaz odatle nastaje.
- Dakle bi to dravno ureenje bilo nekako u sredini izmeu
aristokracije i oligarhije?
- Svakako.
- Prijelaz e dakle biti takav, a kakva e poslije prijelaza biti
drava? Ili je oito, da e donekle oponaati preanje dravno

215
ureenje, a donekle oligarhiju, budui daje u sredini, a neto e imati
i kao svoje osobine.
- Dakako.
- to ne, time, to e astiti vladare, to e se njegovi ratnici
kloniti ratarstva, rukotvorstva i ostaloga stjecanja novca, to e
urediti zajednike ruke, nastojati oko tjelovjebe i ratne borbe -u
svemu e tome oponaati preanje ureenje.
-Da.
- Ali e se bojati davati mudracima vlast, budui da vie ne e
imati takve mueve u pravom smislu te rijei, nego pomijeane;
naginjat e tu na sranost i oni ljudi, koji su jednostavniji, naime oni,
koji su vie stvoreni za rat nego za mir; cijenit e varke i spletke u
tim stvarima; bit e vjeno ratom zabavljeni, pa e odatle opet mnoge
takve osobine imati kao svoje vlastite?
-Da.
- A bit e takvi ljudi eljni blaga, kao oni u oligarhiji, i strastveno
e cijeniti zlato i srebro u potaji, budui da e imati blagajne i svoje
riznice, kamo bi ga spravili i sakrili, i opet ograde oko stanova,
upravo kao vlastita gnijezda, u kojima bi rasipno mnogo troili na
ene i druge, na koje bi htjeli.
- iva istina.
- Budui da e cijeniti blago i tajno ga tei, tedjet e ga, a tue
e rado troiti iz poude; naslade e tajno uivati, bjeei od zakona
kao djeca od oca. Nisu odgojeni dobrom rijeju nego silom, budui
da su pravi odgoj, koji uz raspravljanje ukljuuju i filozofiju,
odnemarili, te e tjelovjebeni odgoj biti u veoj cijeni od glazbenog.
- Govori o dravnom ureenju, koje je sasvim pomijeano zlom i
dobrim.
- Ta pomijeano je; ali se jedno u njemu najjasnije istie, radi
pretezanja sranosti, i to: natjecanja i astoljublja.
- Naravno.
- Dakle bi - rekoh ja - to dravno ureenje tako nastalo i takvo bi
nekakvo bilo, davi mu samo nacrt i ne izradivi ga tono, budui
daje dosta vidjeti savrena pravednika i nepravednika i iz nacrta, a
golem je i dug posao proi sva ureenja, sve znaaje, a nita ne
izostaviti.
216
 - I pravo je tako.
- Koji je dakle ovjek prema tome dravnom ureenju? Kako je
postao i kakav lije?
- Mislim - ree Adimant - da je po elji za prepiranjem nekako
blizu naem Glaukonu.
- To moda - rekoh ja - ali mi se ini, da u ovome nije stvoren
prema Glaukonu.
- U emu?
- Treba biti neto vie samoljubiv; za glazbu da je manje
sposoban, ali daje voli; da rado slua, ali nipoto nije za govornika.
Takav bi prema robovima bio nekako surov, ali ne bi robove prezirao
kao onaj, koji je potpuno odgojen; prema slobodnima bi bio pitom,
vladarima veoma posluan. eljan je vlade i asti, ali ne bi htio
domoi se vlasti govorima ni iim, to je takvo, nego ratnim djelima i
slinima. Ljubi tjelovjebu i lov.
- Ta jest to znaaj onoga dravnog ureenja.
- to ne, takav bi u mladosti i novce prezirao, ali to bi postajao
stariji, uvijek bi ih veina ljubio: samo zato, to bi imao u sebi narav
eljnu novaca i to ne bi bio ist za krepost, budui da bi ostao bez
najboljeg uvara.
- Bez kojega? - ree Adimant.
- Bez razuma, koji je pomijean s odgojem: jedino on, ako se u
koga razvije, prebiva za ivota u onome koji ga ima. kao uvar
kreposti.
- Lijepo govori.
-I mladi, koji bi bio u timokraciji, jest takav, nalik na takvu
dravu.
- Svakako.
- Postaje pak on, ovako nekako. Kadto je mlad sin, od dobra
oca, koji ivi u dravi bez dobre uprave, pa se stoga kloni asti,
slubi, parnica i svake takve prevelike poslenosti, i voljan je
tetovati, samo da nema neprilika.
- Kako dakle postaje?
- Onda, kad prvo uje, kako se mati ljuti, to joj mu ne pripada
meu vladatelje; kad ona radi toga medu ostalim enama zaostaje;
zatim kad ona vidi. da mu ne nastoji osobito oko blaga niti se bori i
217
ne grdi po sudovima u osobnim ili u javnim stvarima, nego sve slino
lakoumno podnosi; kad mati opaa, da mu uvijek samo na se gleda,
a nju niti osobito cijeni niti ne cijeni; kad se mati radi svega toga ljuti
i govori sinu, da mu je otac nemuevan i odvie mlitav, i ostalo,
koliko i kako ve ene rado o takvim stvarima gude.
- I kako mnogo i na njih nalik!
- Zna onda, da i sluge takvih gospodara, za koje se ini, da su
odani, kadto sinovima tajno tako govore. Ako oni vide, da netko ili
novce duguje, a otac ga ne tui, ili je to drugo kriv, nukaju sina,
neka se osveti svima takvima, kad postane mu, i neka bude
muevniji od oca. A vani uje i vidi drugo to slino, naime da zovu
ludima i malo cijene u dravi one, koji se bave samo svojim poslom,
a da cijene i hvale one, koji se bave svime i svaime. Tada dakle
mladi sve to uje i vidi, i uje opet oeve govore i vidi njegova
zanimanja izbliza, usporeujui ih sa zanimanjima ostalih; privlai
ga to jedno i drugo; otac mu u dui podupire i unapreuje razumnost,
a ostali poudnost i sranost; i budui da nije od ovjeka zla po
prirodi, ali se sluio zlim drutvima ostalih, bude vuen od ta dva
protivna pravca i zadri se u sredini i vladu u sebi predade sili, kojaje
srijedi, volji, to jest astoljubivosti i sranosti, te postane ponosan i
astoljubiv ovjek.
- ini mi se, da si posve razloio postanje toga ovjeka.
- Imamo dakle drugo dravno ureenje i drugoga ovjeka.
- Imamo.
- Dakle iza toga govorimo prema Eshilu "o drugome ovjeku,
drugoj dravi dodijeljenog" ili bolje, govorimo prema osnovi prije o
drugoj dravi.
- Svakako.
- A bilo bi, kako ja mislim, ono dravno ureenje, koje je iza
takva ureenja, oligarhija.
- A kakav ustav zove oligarhijom?
- Zovem ono urednje, koje se temelji na procjeni imovine, u
kojem vladaju bogati, a siromah nema prava na vladu.
- Razumijem.
- to ne, najprije treba govoriti, kako se prelazi iz timo-kracije u
oligarhiju?
218
 -Da.
- I slijepcu je, rekoh, jasno kako prelazi.
- Kako?
- Blagajna ona, koja se za svakoga zlatom puni, upropauje
takvo dravno ureenje. Jer najprije iznalaze sebi prilike za troenje i
za to preokreu zakone, a u stvari ih ne sluaju ni oni ni ene njihove.
- Prirodno.
- Zatim, mislim, videi jedan drugoga i nadmeui se, na-pravie
sami, da su svi takvi.
- Prirodno.
- Odatle dakle, jo jae gramze za novcem i koliko to vie cijene,
toliko manje cijene krepost. Ili zar nije krepost tako daleko od
bogatstva, da kad bi jedno i drugo stajalo na zdjelici vage, uvijek bi
nastojalo jedno pretegnuti na protivnu stranu0
- I te kako.
- Kad se dakle u dravi cijeni bogatstvo i bogati, manje se cijeni
krepost i dobri.
- Oito.
- Vjeba se dakle ono, to se svagda cijeni, a odnemaruje se ono,
to se ne cijeni.
- Tako.
- Dakle mjesto ljubitelji natjecanja i asti postanu napokon
ljubitelji teenja novca i novaca, pa bogata hvale, dive mu se i vode
ga u slube, a siromaha ne cijene.
- Svakako.
- to ne, tada istom izdaju zakon, kojim odrede kao kamen mea
za oligarhiju odreenu svotu novaca i reknu unaprijed, da nema
prava na slube onaj, u kojega imovina ne dosee odreenu svotu, i
to gdje je oligarhija jaa vie novaca, a gdje je slabija manje novaca.
A postiu to ili oruanom silom ili i prije toga zaplae, i onda postave
takvo ureenje. Ili nije moda tako?
- Zaista je tako.
- Ustav je dakle tako rei takav.
- Da; nego koji je onda znaaj dravnoga ureenja i kakve su
pogreke, koje rekosmo da ima?

219
 - Prva je pogreka - rekoh - upravo to, kakvo mu je odreenje. Ta
pazi, ako bi tko tako postavljao kormilare laa po imovini, a
siromahu ne bi dao, ako bi bio i sposobniji za kormilara.
- Zlo bi oni plovili.
- to ne, tako je i kod drugoga ega ili kod koje slube?
- Ja mislim.
- Osim kod drave, ili i kod drave?
- Kudikamo najvie, kad je ta sluba najtea i najvea.
- Dakle bi vlada nekolicine imala prvo tu toliku pogreku.
- ini se.
- to dakle, zar je ova pogreka od te neto manja?
- Kakva?
- Da takva drava nije jedna nego nuno dvije, jedna siromaha, a
druga bogataa, koji prebivaju na istome prostoru i uvijek jedni druge
napadaju.
- Zeusa mi, nije nita manja pogreka.
- Ali zaista ni ovo nije lijepo, da ne mogu moda nikakva rata
ratovati, prvo zato, to bi trebalo ili da uzimaju oruano mnotvo, te
da ga se vie boje nego neprijatelja, ili, ako ga ne bi uzimali, da se
doista pokau u samoj borbi kao oligarsi; drugo pak zato, to ujedno
ne ele davati novane prinose, budui da ljube novce.
- Nije lijepo.
- to dalje, zar se ini, da je pravo, to smo davno kudili, naime
kako u takvu dravnom ureenju jedni isti vre mnoge poslove kao
ratari, novari i ratnici?
- Nipoto.
- Pazi dakle, ne doputa li to ureenje kao prvo ovo najvee od
svih tih zala?
- Kakvo?
- Da netko smije sve svoje prodati, a drugi od njega stei, i kad
proda, da prebiva u dravi, a zapravo njezin lan nije ni novar ni
obrtnik ni konjanik ni teki oruanik, nego se zove siromah i
beskunik.
- Da, doputa prvo.
- Takva se pojava nipoto ne brani u oligarhijskim dravama; ta
ne bijedni bili prebogati, a drugi posve siromani.
220
 - Upravo tako.
- A gledaj ovo: dok je takav ovjek bio bogat i troio, zar je bio
tada to korisniji dravi za ono, o em smo upravo sada govorili? Ili
se samo inilo, da pripada medu vladare, a u istinu nije bio ni vladar
ni sluga drave, nego samo troilac gotovine?
- Tako, samo se inilo, a nije bio nita drugo nego troilac.
- Hoe onda, da reemo o njemu, da kao stoje u sau trut bolest
konice, da je tako i takav ovjek trut u kui, bolest dravna?
- Svakako, Sokrate.
- to ne, Adimante, bog je sve krilate trutove stvorio bez alca,
ali od tih, koji hode, neke je stvorio bez alca, a neke sa silnim
alcima? I od onih bez alaca postaju napokon pod starost prosjaci, a
od onih sa alcima svi oni, to su nazvani zlikovci?
- iva istina.
- Oito je dakle, gdje u dravi vidi prosjake, da su u tom kraju
sakriveni tati, depokradice, svetokradice i znalci svih takvih zloina.
- Oito.
- to onda, ne vidi, da ima prosjaka u oligarhijskim dravama?
- Osim vladara gotovo samo prosjaci.
- Zar onda da ne mislimo, da u njima ima i mnogo zlikovaca sa
alcima, koje oblasti pomno silom obuzdavaju?
- Mislimo doista.
- Zar onda ne emo rei, da tu postaju takvi ljudi radi
neodgojenosti, loe skrbi i ustava?
- Rei emo.
- Nego dakle takva bi bila oligarhijska drava i toliko bi zla
imala, a moda i vie.
- Gotovo toliko.
- Neka nam dakle bude gotovo i to dravno ureenje koje zovu
oligarhijom (vladom nekolicine), a ima vladare po visini imovine. A
poslije toga ogledajmo ovjeka na nj nalik, kako postaje, i kakav je
kad postane.
- Svakako.
- Zar se onda poglavito ovako mijenja ovjek timokracije u
ovjeka oligarhije.
- Kako?
221
 - Kad se njegov sin najprije ugleda u oca i ide njegovim stopama,
a zatim ga vidi, kako je iznenada posrnuo o dravu kao o greben,
izgubio svoje blago i sebe, pa bilo kao vojvoda bilo u kojoj drugoj
velikoj slubi pao na sud, muen od tuitelja, te bio osuen na smrt
ili na progonstvo ili na gubitak graanskih prava i svoje imovine.
- Prirodno.
- A kad to, prijatelju, vidi i pretrpi i imovinu izgubi, onda.
mislim, od straha odmah naglavce rui s prijestolja u svojoj dui
astoljubivost i sranost. Ponien siromatvom, dade se na teenje
novca, ilavo i pomalo tedi i radi te novce sabira. Zar ne misli, da
takav tada poudnost i ljubav za blagom na onaj prijesto posauje i
ini velikim kraljem u sebi, meui krune, ogrlice i pripasujui
sablje?
- Mislim.
- A razumnost, mislim, i sranost posadi lijevo i desno, do nogu
poudnosti, i podloi ih njoj, te razumnosti ne da nita drugo
promiljati ili gledati nego li to, odakle e manje novaca biti vie, a
sranosti opet ne da niemu se drugome diviti ili nita cijeniti osim
bogatstvo i bogatae, i diiti se niim drugim nego teenjem novca, i
drugim ime to do toga vodi.
- Nema druge promjene, koja bi tako brzo i jako mijenjala
mladia astoljubiva u mladia pohlepna za novcem.
- Zar je dakle taj za oligarhiju?
- Svakako je ta promjena nastala od ovjeka, koji je nalik na
dravno ureenje, iz kojega se razvila oligarhija.
- Ogledajmo dakle, bi li bio nalik.
- Ogledajmo!
- to ne, prvo bi nalik bio time, to bi novce najvie cijenio?
- Kako ne!
- Zaista i time, to bi bio tedljiv i radljiv, to bi zadovoljavao
samo potrebne poude u sebi, a drugih trokova ne bi inio, nego bi
ostale poude kao lude obuzdavao.
- Svakako.
- Bio bi nekako suhonjav - rekoh ja - od svega traei svoju
korist, i mislio bi samo na zgrtanje blaga; takve upravo i hvali svijet;
ili ne bi taj bio nalik na takvo dravno ureenje?
222
 - Meni se svakako ini; novce ipak najvema cijeni i drava i
ovjek takav.
- Ta nije, mislim, takav mario za odgoj.
- Mislim, da nije; ta ne bi slijepa za kolovou kora postavio i
najvie cijenio.
- Dobro, ali gledaj ovo. Zar ne emo rei, da u njemu radi
nedostatka odgoja nastaju trutovske poude, to prosjake to
zlotvorske, one se obuzdavaju silom iz brige za ostalim stvarima.
-I te kako.
- Zna onda kamo e pogledati i vidjeti njihova zlotvorstva?
- Kamo
-Na skrbnitvo sirota, te uope tamo, gdje se daje prilika, da
mogu krivo initi.
- Istina.
- Zar onda nije po tome jasno, da takav ovjek u ostalim
poslovima, u kojima je na glasu toboe kao pravedan, svojom
samostegom obuzdava ostale zle poude u sebi, ne nagovaranjem, da
nije bolje, ni pitomei govorom, nego nudom i strahom, drui za
svoju ostalu imovinu.
- Posve.
- Zeusa mi, prijatelju, nai e, da su u veine njih poude srodne
trutu, kad treba tude troiti.
- I te kako jako.
- Ne bi dakle takav bio u sebi sloan ni jedinstven, nego nekako
kao dvojako bie, s boljim i gorim poudama, ali bi imao bolje
poude veinom jae od gorih pouda.
- Jest tako.
- Upravo bi se zato, mislim, takav inio pristaliji od mnogih; ali
bi istinita krepost slone i skladne due daleko bila od njega.
- ini mi se.
- I zaista, tedia je kao posebnik slab borac u dravi za kakvu
pobjedu ili drugo lijepo natjecanje, budui da ne e troiti novce radi
slave i takvih borbi, jer se boji buditi poude za troenjem i pozivati
ih na savez pri natjecanju; bori se samo s nekoliko svojih osobina,
kako prilii za vladu nekolicine, a veinu podjarmljuje i tako ostaje
bogat.
223
 -I te kako.
- Sumnjamo li jo dakle, da tedia i stjecatelj novaca spada po
slinosti uz oligarhijsku dravu?
- Nipoto.
- Treba dakle, kako se ini, poslije toga ogledati demokraciju,
kako nastaje i kakav znaaj ima kad nastane, da zatim opet spoznamo
znaaj, koji joj odgovara, te ga podloimo usporedbenom sudu.
- Svakako bismo tako postupali dosljedno sami sebi.
- to ne - rekoh ja - ovako nekako prelazi oligarhijska drava u
demokratsku: to se ne moe zasititi onim, to se smatra odabranim
dobrom, naime da ima postati to je vie mogue bogata?
- Kako dakle?
- Budui da vladari, mislim, ondje, gdje je vlada nekolicine,
vladaju zato jer su vrlo bogati, to oni ne e mladiima, koji postaju
razuzdani, zakonom braniti, da ne smiju troiti ni zatirati svoje
imovine: samo zato, da bi njihovu imovinu kupovali i na nju novce
posuivali, te jo bogatiji i ugledniji bili.
- Svakako.
- Dakle je ve to oito u dravi, da nije mogue graanima
cijeniti bogatstvo i ujedno postizavati dovoljno trijeznosti, nego treba
ili jedno ili drugo odnemarivati.
- Prilino oito.
- Kada se dakle u oligarhijskim dravama na to ne mari i doputa,
da kadto vrli ljudi budu razuzdani, te ih se tako nuno tjera u
siromatvo.
-Da.
- Oni dakle, mislim, sjede u dravi oboruani alcima i orujem,
jedni duni novaca, drugi bez graanskog prava, a trei jedno i
drugo, te eljni prevrata mrze i snuju o glavi onih, koji su stekli
njihovu imovinu, kao i ostalih.
- Jest tako.
- A bogatai se onda prignu, kao da onih toboe i ne vide, i
svakoga ostaloga, koji im se ne opire, obasipaju novcem, te ga
iscijede mnogostrukim kamatima, djecom glavnice, pa stvaraju u
dravi mnogo trutova i prosjaka.
- Ta kako ne mnogo?
224
 - Ne e nikako da ispaljuju i gue takvo zlo; ne suprotstavljaju se,
da svatko rasipa svoju imovinu onako, kako hoe. niti nastoje, da se
opet po kakvom drugom zakonu takva zla uklanjaju.
- Po kakvu dakle?
- Po zakonu, koji dolazi iza onoga i koji sili dravljane drati se
kreposti. Jer ako tko naloi, da se svojevoljno posuuje veinom na
vlastitu tetu, onda bi se manje bezobrazno bavili u dravi
posuivanjem, pa bi manje u njoj bilo takvih zala, kakva upravo sada
spomenusmo.
- Mnogo manje.
- Ali sada, poradi svega toga, to stvaraju vladari u dravi od
podlonika. A to stvaraju od sebe i od svojih? Ne stvaraju li mladie
raskone, tjelesno i duevno neotporne, mlitave i lijene, da bi
odolijevali nasladama i alostima?
- Dato!
- A ne postaju li nemarni za sve ostalo osim stjecanja novca. Za
krepost isto tako malo mare, koliko i siromasi?
- Ta da.
- Kad se dakle sastaju takvi vladari i podlonici na putovanjima
ili u drugim kakvim sastancima, kao poklonici ili ratnici, skupa na
brodu ili kod vojnitva, ili kad se vide i u samim pogiblima, pa kada
bogati tu nigdje ne preziru siromane, nego naprotiv kad esto suh
opaljen siromah, uvrstan u boju do bogataa - koji je u hladu odgojen
i koji je od tuega mesa postao gojan - vidi njega puna sipnje i muke,
zar misli, kako siromah ne dri, da su takvi ljudi bogati samo po
svojoj pokvarenosti, i kad se siromasi nasamo sastaju, misli, kako ne
kazuju jedan drugome: "Nai ljudi nisu ni za to?"
- Ja doista dobro znam, da tako ine.
- to ne, kao to boleljivo tijelo treba izvana samo malo
poticanja dobiti pa da oboli, a kadto je i bez izvanjskoga utjecanja
samo sa sobom neslono; upravo tako i drava, koja je u istom stanju
kao ono tijelo, zbog neznatnog povoda, naime kad izvana prizivaju
saveznike i to ili jedni iz oligarhijske drave ili drugi iz demokratske
drave, razboli se i bori se sama sa sobom, a kadto dolazi razdor i
bez izvanjskoga utjecanja?
- Dakako.
225
 - Dakle demokratska vlada nastaje, mislim, kad siromasi
pobijede, te jedne od protivnika ubiju, druge prognaju, a s ostalima
jednako podijele graanska prava i slube; zatim kad se u njoj ovlasti
veinom drijebom biraju.
- Ta jest to ustav puke vlade, nastala ona oruanom snagom ili
tako, da druga stranka umakne radi straha.
- Kako onda dakle - rekoh ja - ive takvi ljudi i kako li je opet
takvo dravno ureenje? Jer oito e se takav ovjek pokazati kao
stvoren za demokraciju.
- Oito.
- to ne, najprije su toboe slobodni, i drava se napunja slobode
i bezstege, i doputeno je u njoj initi sve, to tko hoe.
- Ta veli se.
- A gdje je sve doputeno, oito bi u njoj svatko ureivao svoj
ivot na osobit nain, koji bi mu se sviao.
- Oito.
- Dakle bi, mislim, najvie u tom dravnom ureenju nastajali
svakovrsni ljudi.
- Ta kako ne bi!
- ini se, kao daje to najljepe dravno ureenje: kao areno
odijelo, svim cvijeem iarano, tako bi se i to dravno ureenje,
iarano svim znaajima, inilo najljepe, i moda bi i njega mnogi
ocijenili kao najljepe, kao djeca i ene, kad gledaju arene predmete.
-I te kako.
- I moe se, sretnice, u njemu po volji traiti dravno ureenje.
- Zato dakle?
- Zato, to radi slobode ima sve vrste ureenja, i tko hoe
ureivati dravu, to smo upravo sada mi inili, ini se, da mu treba
samo doi u demokratsku dravu, pa izabrati onaj nain, koji mu se
svia, kao daje doao u trgovinu, gdje se prodaju sva dravna
ureenja. A kad je izabrao, moe se dati na osnivanje.
- Svakako ne bi bio u neprilici za uzore!
- A nije ti u toj dravi nikada sila biti vladar, ni onda, ako si
sposoban za vladu, a opet ti nije sila ni pokoravati se, ako ne e ni
ratovati, kad ratuju, ni mirovati, kad ostali miruju, ako ne eli mira,
a opet ako ti koji zakon brani vladati ili suditi, svejedno vlada i
226
sudi, ako te je samo volja; dakle zar nije boanski ugodno takvo
ivljenje u onaj as?
- Moda, u onaj as.
- to dalje, nisu li otmjeno bezbrini neki osuenici? Ili jo nisi
vidio u takvu dravnom ureenju, da ljudi osueni na smrt ili progon
svejedno ostaju i vrzu se u javnosti, kako da to nitko i ne mari i ne
vidi? Zbog toga ide takav okolo kao kakav junak.
- I mnoge sam vidio.
- A kako to dravno ureenje samo prata i nipoto nije sitniavo,
nego prezire ono, to smo mi, kad smo dravu osnivali, uzvieno
govorili: naime da bez izvanredne prirode nitko ne postaje dobar
ovjek, ako se ne bi odmah kao dijete u igri upoznao s lijepim i sve
tako i dalje radio. Kako lije ono veliajno sve to pogazilo, te nita ne
mari od kakvih tko zanimanja prilazi k dravnim poslovima, nego ga
asti, ako samo veli, daje mnotvu sklon!
- To je sasvim plemenito pratanje!
- Te bi dakle oznake imala demokracija i druge tome srodne, i
bila bi, kako se ini, ugodno dravno ureenje, bez vlade, arena, te
bi bez razlike dijelila neto kao jednaka prava jednakima i
nejednakima.
- Kako poznate stvari govori!
- Gledaj dakle, kakav je takav ovjek za sebe. Ili treba prije
gledati, kako postaje, kao to smo gledali za to dravno ureenje?
-Da.
- Zar onda ne ovako? tedii onome, prikladnu za vladu
nekolicine, rodio bi se, mislim, sin, othranjen pod ocem u njegovim
navikama?
- Ta zato ne bi?
- Dakle bi on silom vladao poudama u sebi, koje nagone na
troenje, a ne na priraivanje i koje su, dakle, nazvane nepotrebne.
- Oito.
- Hoe onda, da najprije odredimo potrebne i nepotrebne
poude, da nam razgovor ne tapa u mraku?
- Hou.

227
 - to ne, poude, bez kojih ne bismo mogli biti, pravo bi se zvale
potrebne, kao i one, koje nam koriste, ako se zadovoljavaju? Jer
potrebno je prirodi naoj zahtijevati te obadvije poude; ili nije?
-I te kako.
- Pravo emo dakle za njih rei, da su "potrebne".
- Pravo.
- to dalje, za one poude, koje bi svatko odbio, ako bi se od
mala vjebao, i koje ljudima, dok su u njima, nisu ni za kakvu korist
kod posla, a neke su dapae tetne - zar ne bismo lijepo govorili, ako
bismo rekli za sve te poude da su nepotrebne?
- Zaista lijepo.
- Hoe dakle da odaberemo kakav primjer za jedne i druge
kakve su, da ih slikovito shvatimo?
- Dakle treba.
- Zar dakle ne bi potrebna bila pouda pojesti i samoga kruha i
prismoka toliko, koliko je za zdravlje i dobro osjeanje?
- Mislim.
- Pouda za kruhom jamano je potrebna za oboje: to koristi i
to moe ivot prekinuti.
-Da.
- A pouda je za prismokom potrebna, ako daje kako korist neku
za dobro osjeanje.
- Svakako.
- to dalje, pouda za odabranijim jelom i za drukijima uitcima
od takvih, koja se u mnogima moe od mala uklanjati kaznom i
odgojem, a tetna je tijelu, tetna dui za razumnost i trijeznost - zar
bi se pravo nepotrebnom zvalo?
- Zaista posve pravo.
- to ne, rei emo, da su te poude i rastrone, a one prve da
prirauju, jer su korisne za rad?
- Dato!
- Tako emo dakle rei i za putenost i ostale poude?
- Tako.
- Rekli smo dakle i za onoga, kojega smo upravo sada nazvali
trutom, to ime kao za ovjeka, koji je pun takvih naslada i strasti, te

228
gospodare njime nepotrebne poude, a za onoga, kojim gospodare
potrebne poude, da je tedia i prikladan za vladu nekolicine?
- Nego dato!
- Opet dakle - rekoh ja - govorimo, kako od oligarhijskog ovjeka
postaje demokratski ovjek; a ini mi se, da veinom ovako postaje.
- Kako?
- Kad se mladi othrani, kako smo upravo sada govorili, bez
odgoja i tedljivo; kad okusi trutskoga meda; kad se sastane sa
estokim i silnim zvjerima, koje znaju pripremati naslade svako-
vrsne, arene i na svaki nain: onda ti misli, da tu negdje poinje u
njemu oligarhija prelaziti u demokraciju.
- Veoma nuno.
- Kao to se dakle drava mijenjala, kad su jednaki saveznici
izvana pritekli u pomo jednome jednakome dijelu, zar se i mladi
tako mijenja, to opet izvana srodna i jednaka vrsta pouda pritjee u
pomo jednoj vrsti pouda kod njega?
- Svakako.
- I ako, mislim, onome dijelu u njemu, koji je za vladu
nekolicine, takoer priteknu u pomo kakvi saveznici - bilo odnekle
od oca, bilo i od ostalih roaka, koji ga opominju i grde -tada dakle u
njemu nastaje buna, otpor i borba sa samim sobom.
- Dato!
- I kadto, mislim, demokratska stranka uzmakne pred oli-
garhijskom strankom i neke od pouda poginu, a neke budu i
prognane, naime kad neki stid nastane u dui mladia, i opet sve
doe u red.
- Ta biva kadto.
- A opet se, mislim, druge poude, srodne prognanima, tajno
othranjuju. Oevo nepoznavanje odgajanja mnoi ih i jaa.
- Svakako rado tako biva.
- One dakle povuku mladia k starim znancima i u potajnom
drubovanju nrrod? mnotvo pouda.
- Dato.
- Napokon dakle, mislim, zauzmu tvru u dui mladia; tad
opaze, da je prazna, bez lijepih nauka i zanimanja i istinitih govora,
to su upravo najbolji straari i uvari u duama ljudi bogu milih.
229
 - Kudikamo.
- Mjesto njih dakle, mislim, uzlete lani i hvastavi govori i
miljenja, te zauzmu isto mjesto u dui mladia.
- Naravno.
- Zar onda ne doe opet medu one Lotojede i ne prebiva li oito
meu njima? I ako tedljivome dijelu due njegove dolazi kakva
pomo od roaka, zatvore oni hvastavi govori vrata kraljevskoga
zida u njemu, te ne putaju ni same saveznike niti primaju kao
poslanike govore starijih pojedinaca; ovako sami su u boju jai; stid
zovu ludou i sramotno ga turaju van u progon; trijeznost nazivaju
kukavtinom, gaze je i tjeraju; dokazuju, daje umjerenost i razumno
troenje prostota i krtost, te ih gone preko mea uz pomo mnogih i
beskorisnih pouda.
- Svakako.
- A kad to sve isprazne i iiste iz due onoga, kojega zauzimaju i
velikim ga reenjem zareuju, onda ve sjajno ovjenanu natrag
vode obijest, bezakonje, raskonost i bestidnost
uz veliko kolo, te ih hvale i maze: obijest zovu odgojenou,
bezakonje slobodom, raskonost velikim sjajem, bestidnost hra-
brou. arne prelazi tako nekako mladi, odgojen u potrebnim
poudama, u slobodu i rasputenost nepotrebnih i beskorisnih
pouda?
- I te kako oito.
- ivi dakle, mislim, takav poslije toga troei novce, trud i
vrijeme za nepotrebne poude jednako kao za potrebne. Ali ako je
sretan, to se ne zanese preko mjere, nego ako i neto stariji, kad silna
pomama proe, neke prognane poude natrag primi, a ne preda se
posve poudama, koje nanovo dou, onda se nekako poude
izjednae i tako on ivi; uvijek kao kockom predaje vladu u sebi
nasladi, koja mu dolazi, dok se ne zasiti; zatim predaje opet drugoj,
te nijednu ne prezire, nego sve jednako potie.
- Svakako.
- A istinita govora ne puta u tvrdu; naime ako tko govori, da su
jedne naslade od lijepih i dobrih pouda, a druge od zlih; da one
treba uivati i cijeniti, a ove kanjavati i drati na uzdi - sve to odbija
i veli, da su sve naslade jednake i da ih treba jednako cijeniti.
230
 - Ta radi to zaista, dok je tako raspoloen.
- Dakle i ivi tako danomice i ugaa poudi, koja mu dolazi: sad
je pijan i omamljen od svirke, a sad opet pije vodu i mravi; sad opet
vjeba tijelo, a kadto besposlici i sve odnemaruje, a sad kao da se
bavi filozofijom; esto eli biti dravnik, skae gore na govornicu te
govori i radi togod; ako se kada ugleda u kakve ratnike, leti onamo;
ako se ugleda u novare, leti opet za tim poslom: za njegov ivot
nema nikakva reda ni dunosti; on zove takav ivot slatkim,
slobodnim i blaenim, i uiva ga sve vrijeme.
- Posve si razloio ivot ovjeka, koji je za ravnopravnost.
- A mislim, da mu je ivot svakovrstan, a sam je pun najveega
mnotva znaaja; to je onaj lijepi i areni ovjek kao i ona drava.
Njemu bi mnogi ljudi i ene postali zavidni radi ivota, budui da on
ima najvie primjera za dravna ureenja i znaaje.
- Ta jest tako.
- to dakle; neka takav ovjek bude uvrstan uz demokraciju,
budui da bi mu se s pravom govorilo, da je za demokraciju roen?
- Neka bude.
- Ostalo bi nam dakle - rekoh ja - da prodemo najljepe dravno
ureenje i najljepega ovjeka, tiraniju i tiranina.
- Hajde dakle, kakav je znaaj tiranije, mili drue? Jer je prilino
jasno, da proizlazi iz demokracije.
- Jasno.
- Zar onda nekako jednako postaje demokracija iz oligarhije i
tiranija iz demokracije?
- Kako?
- Ono dobro, koje sebi odredi i po kojemu nastajae oligarhija,
bijae preveliko bogatstvo; zar ne?
-Da.
- Dakle nesitost u bogatstvu i zanemarivanje ostaloga radi
stjecanja novca upropastie oligarhiju.
- Istina.
- Zar onda nesitost u onome dobru, to ga sebi odreuje
demokracija, i nju rastvara?
- A to veli, da ona sebi odreuje?

231
 - Slobodu. Ta uo bi, da je to najljepe u demokratskoj dravi i
daje radi toga jedino u njoj vrijedno ivjeti onome, tko god je od
prirode slobodan.
- Ta govori se doista i esto ta tvrdnja.
- Zar onda, to sam htio upravo sada rei, neogranienost u tome i
odnemarivanje ostaloga, pretvara i to dravno ureenje, te mu stvara
potrebu za tiranijom?
- Kako?
- Kad se, mislim, demokratska drava, edna slobode, namjeri na
poglavare, koji su loe vinotoe, te se preko potrebe opije istom
slobodom, onda vladare, ako nisu posve popustljivi i ako ne daju
mnogo slobode, kazni i okrivljuje, da su opaki i skloni oligarhiji.
- Ta rade to.
- A one, koji vladare sluaju, prezire kao svojevoljne robove i
nitavce; ali vladare, koji su osobno i javno jednaki podlonicima, i
podlonike, koji su jednaki vladarima, hvali i cijeni. Zar se ne
narivava nuno u takvoj dravi naelo slobode svakamo0
- Ta kako ne!
- I ne zalazi li, prijatelju, bezakonje u kue pojedinaca, te
napokon dopire i do zvijeri?
- Kako to misli?
- Primjerice da se otac priui biti jednak sinu i pone se bojati
sinova a sin da se priui biti jednak ocu, te se roditelj ne stidi i ne
boji, toboe da bude tako slobodan; da se doselica izjednauje s
graaninom i graanin s doselicom, a i tuinac jednako tako.
- Ta biva tako.
- To biva, i druge ovakve sitnice: uitelj se u takvu kraju boji
uenika i laska im, a uenici uitelje slabo cijene, a tako i odgojitelje.
I uope se mladii sa starcima usporeuju, natjeu se s njima rijeju i
djelom, a starci mladiima poputaju, te su puni susretljivosti i ale, i
oponaaju mladie, samo da se ne bi inili neugodni i gospodstveni.
- Dakako.
- A krajnja je granica, prijatelju, tog mnotva slobode, koje u
takvoj dravi nastaje, postignuta onda, kad ve kupljeni robovi i
robinje nisu nita manje slobodni nego kupci. A kolika ravno-

232
pravnost i sloboda nastaje za ene u odnosima prema mukarcima i
za mukarce prema enama, gotovo smo zaboravili rei.
- Dakle emo s Eshilom rei, to nam sada doe na jezik.
- Svakako; i ja tako velim. Jer koliko su tu ivotinje, koje su
ljudima podlone, slobodnije nego gdje drugdje, nitko ne bi
vjerovao, koji ne bi sam iskusio. Jer upravo, kako veli poslovica,
kakve su gospodarice, takve postaju i kuje; a i konji i magarci vikli
su posve slobodno i dostojanstveno okolo hodati, te udaraju po
putovima onoga, na koga sretaju, ako im se ne uklanja; i tako sve
postaje puno slobode!
- Govori mi moj san: ta to mi samome esto biva, kada idem u
polje.
- A uope dakle, kad se sve to, to rekosmo, skupi, vidi kako to
osjetljivom ini duu dravljana, tako da se razbjesni i ne podnosi,
ako tko namee samo ita stege? Jer zna, da napokon ne mare ni za
zakone pisane ili nepisane, samo da im nikako nitko ne bude
gospodar.
-I te kako znam.
- To je dakle, prijatelju - rekoh ja - tako lijepi i mladenaki
poetak, odakle nastaje tiranija, kako se meni ini.
- Dakako, mladenaki; nego stoje iza toga?
- Ona ista bolest, koja nastade u oligarhiji, te je upropasti, nastaje
i u toj dravi, u kojoj je vea i jaa radi slobode, te demokraciju
stavlja u ropstvo. I doista, pretjerivanje u emu rado dovodi do velike
promjene u protivno, kod vremena, raa i tjelesa, pa i kod dravnih
ureenja, i to ne najmanje.
- Naravno.
- Jer prevelika sloboda ne prelazi, ini se, ni u to drugo nego u
preveliko ropstvo i za pojedinca i za dravu.
- Ta prirodno.
- Vjerojatno je dakle, da tiranija ne nastaje iz drugoga dravnog
ureenja nego iz demokracije - iz krajnje slobode, mislim, najvee i
najljue ropstvo.
- Ta oito je.

233
 - Ali nisi, mislim, to pitao, nego to, koja jedna te ista bolest
nastaje prvo u oligarhiji i zatim u demokraciji, te je predaje u
ropstvo.
- Istinu veli.
- Govorio sam dakle o onome staleu besposlenih i rasipnih ljudi,
meu kojima najhrabriji vode, a vrlo kukavni slijede; a usporeivali
smo ih s trutovima: jedne s trutovima, koji imaju alce, a druge s
trutovima bez alaca.
-I s pravom.
- Kada se dakle te dvije vrste ljudi nau, prave smutnju u
svakome dravnome ureenju, kao u tijelu sluz i u. Toga se
dvojega upravo i trebaju dobar lijenik i dravni zakonodavac
izdaleka uvati, ne manje nego mudar pelar, da uope ne nastanu, a
ako se pojave, da ih se to bre sa samim saem izree.
- Zeusa mi, svakako.
- Ovako dakle uzmimo, da bismo razgovjetnije vidjeli ono, to
hoemo.
- Kako?
- Rastavimo u govoru demokratsku dravu na troje, kao to doista
i jest. Nastaje naime u njoj radi neograniene slobode jedan takav
stale, koji nije nita manji nego u oligarhijskoj dravi.
- Tako jest.
- Ali mnogo ei u demokraciji.
- Kako?
- Ondje se on ne cijeni i iskljuuje se od slubi; zato je
neuvjeban i neojaan. Ali u demokraciji taj je stale na elu, osim
gdjekojeg izuzetka; najei od njih govore i rade, a ostali sjede blizu
oko govornica pa zuje i ne trpe onoga, koji drugo govori: tako taj
stale imade cjelokupnu upravu u takvom dravnom ureenju, uz
male izuzetke.
- Uz veoma male izuzetke.
- Zatim se svagda od mnotva odvaja ovakav drugi stale.
- Kakav?
- Premda se svi bave stjecanjem, ipak veinom postaju
najbogatiji oni, koji su od prirode najuredniji.
- Prirodno.
234
 - Odatle dakle, mislim, siu trutovi najvie meda i najlake.
- Ta kako bi tko isisao od onih, koji malo imaju?
- Takvi se dakle bogatai, mislim, zovu hrana trutova.
- Otprilike.
- A puk bi pripadao u trei stale, koliko su radnici, te se ne
mijeaju u dravne poslove, i nemaju osobito mnogo imovine. Taj je
stale upravo najvei i najznatniji u demokraciji, a i odluujui, kad
se samo skupi.
- Ta jest; ali ne e da to esto ini, ako ne dobiva neto meda.
- Dobiva dakle uvijek, koliko samo mogu poglavari imunima
otimati imovinu, dijeliti puku i - sami najvie zadrati.
- Ta dobiva zaista tako.
- Oni dakle, mislim, kojima se otima, prisiljeni su braniti se te
govoriti i raditi u skuptini, kako samo mogu.
- Ta kako ne!
- Ako dakle imuni i ne ele prevrata, oni im drugi predbacuju,
da puku rade o glavi i da su za oligarhiju.
- Dato.
-I napokon dakle, kad ve vide, da puk, ne hotimice nego iz
neznanja i prevaren od klevetnika, nastoji njima krivo initi, tada
ve, htjeli ili ne htjeli, doista postaju skloni vladi nekolicine, ne
svojevoljno, nego jer to moraju, budui da i to zlo zamee onaj trut,
koji bode.
- Svakako.
-Nastaju dakle tuakanja, sudovi i parnice meu njima. -I te kako.
- to ne, puk obiava uvijek dati prednost jednome kao svome
zastupniku, te ga hraniti i uzdizati?
- Ta obiava.
- Oito je dakle, da tiranin nie iz tog zastupnika naroda, a ne od
druguda, kada god postaje.
-I kako oito.
- Kako se dakle poinje mijenjati od zastupnika u tiranina? Ilije
oito da se poinje mijenjati onda, kada on pone raditi ono, to kae
pria o rtvi za Zeusa Likejskoga u Arkadiji.
- Koja?

235
 - Da naime onaj, koji okusi ljudske utrobe, koja je narezana meu
utrobe drugih rtvenih ivotinja, toboe nuno postane vuk; ili nisi
uo za tu priu?
- Jesam.
- Zar je dakle tako i s onim, koji zastupa puk? Kad se on,
oslanjajui se na vrlo posluno mnotvo, ne ustee ni od krvi
suplemenika, te ih nepravedno okrivljuje, kako je ve to obiaj, na
sudove vodi i krvlju se kalja unitujui ljudima ivot, pa opakim
jezikom i ustima kua srodnu krv, tjera graane u progonstvo i ubija,
i pri tome govori o ukidanju dugova i diobi zemlje - zar je dakle
takvu ovjeku nuno i sueno poslije toga, da ili propadne od
protivnika ili da bude tiranin i postane od ovjeka vuk?
- Zaista nuno.
- Taj dakle postaje buntovnik protiv imunika?
- Da.
- Kad ga prognaju, a on se vrati protiv volje protivnika, zar se
onda vraa kao gotov tiranin?
- Oito.
- A ako ga ne mogu prognati ili ocrniti pred dravom te ubiti,
onda vrebaju, da ga silovitom smru iz potaje ubiju.
- Zaista obino tako biva.
- Na to dakle svi, koji su dotle doli, iznalaze onaj poznati zahtjev
tiranina: naime trae od puka tjelesnu strau, da im zatitnik ostane
nepovrijeen!
- Dakako.
- Daju dakle, mislim, iz straha za njega, a s nadom za sebe!
- Dakako.
- Kada to dakle vidi ovjek, koji ima novaca, i uz novce je
osumnjien, da mrzi na puk, tada on dakle, drue, prema pro-rotvu,
koje je dano Kreu,
"kraj Herma pjeskovita, vele. bjei i ne ekaj, te
se ne stidi kukavan biti."
- Ta ne bi imao prilike, po drugi se put zastidjeti!
- A ako se, mislim, dade uhvatiti, predaje se smrti.
- Nuno.
236
 - A onda oito sam onaj zastupnik, kako je dug i irok ne lei na
tlu nego, oborivi mnoge druge, stoji sam na dravnim kolima; od
zastupnika puka sad je dogotovljen za tiranina.
- A kako ne e?
- Da proemo dakle - rekoh ja - blaenstvo ovjeka i drave, u
kojoj takav smrtnik nastane?
- Svakako proimo.
- Zar se onda u prve dane i vrijeme ne smjeka svima i ne
pozdravlja koga sreta? Ne kae li, da i nije tiranin, ne obeaje li
mnogo i pojedincu i dravi? Zar nije oslobodio od duga, nije li
razdijelio zemlju puku i onima oko sebe, ne gradi li se, da je svima
milostiv i blag?
- Bez sumnje.
- A kada, mislim, neprijatelje izvana bilo sa sobom izmiri bilo
uniti, te od njih nema vie opasnosti, onda najprije uvijek zamee
ratove, kako bi puk trebao vodu.
- Prirodno.
- to ne, zamee ratove i zato, da bi graani morali davati
novane prinose, te tako siromaili i bili prisiljeni baviti se oko
svakidanjega kruha, te mu manje raditi o glavi?
- Oito.
- Zatim, mislim, ako za koje sumnja, da e mu kao slobodoumni
smetati pri vlasti, zamee ratove, da bi imao izliku unititi ih tako, da
ih preda neprijateljima? Poradi svega toga tiraninu je uvijek nuno
zapletati se u rat!
- Nuno.
- Dakle, dok to ini, postaje sve omraeniji kod dravljana?
- Ta kako ne!
- A sigurno e i nekoji, koji su mu pomogli pri usponu te su sami
postali moni, otvoreno govoriti i pred njime i medu sobom, i koriti
ovakove prilike; dakako oni, koji su najmuevniji.
- Prirodno.
- Tiranin dakle, ako e vladati, treba sve te ljude uklanjati, dok ne
ostane nijedan ni od prijatelja ni od neprijatelja, ako je za to.
- Oito.

237
 - Treba mu dakle otro gledati, tko je hrabar, ponosan, razuman,
bogat; i tako je sretan, da mora svima tima, htio ili ne htio, biti
neprijatelj i progoniti ih, dok dravu ne oisti.
- Lijepog li ienja!
- Da, protivno nego to lijenici oiuju tijelo. Oni oduzimaju
najgore i ostavljaju najbolje, a on protivno.
- Ta da, mora onako raditi, kako mu je, ini se, nuno, ako eli
vladati.
- U blaenu je dakle - rekoh ja - prinudu sputan, koja mu nalae,
ili prebivati s loim mnotvom, koje ga mrzi, ili ni ne ivjeti.
- Da, tako je.
- Zar onda ne e trebati to veu i vjerniju tjelesnu strau, to ga
vie mrze dravljani zbog njegovih djela?
- Ta kako ne e?
- Koji su onda vjerni i odakle e ih pozvati?
- Mnogi e sami od sebe doletjeti, ako bude davao plau.
- Zaista, ini mi se, da opet govori o nekakvim stranim i
svakovrsnim trutovima.
- Ta istinito ti se ini.
- A to, zar domain ne bi htio.
- Kako?
- Da dravljanima uzme robove, oslobodi ih i uvrsti u svoju
tjelesnu strau.
- Osobito, jer ti su mu i najpouzdaniji.
- Zaista je blaen tiranin, ako ima takve prijatelje i pouzdanike,
pogubivi one preanje!
- Ali zaista ima takve.
- I dive se dakle ti drugovi njemu i drue se s njime novi
dravljani, a estiti na njega mrze i klone ga se?
- A kako ne e?
- Ne dri se bez razloga pisce tragedija uope mudrim ljudima, a
Euripida meu njima prvakom.
- Zato dakle?
- Zato, to je mudru rije rekao, da su tirani mudri radi druenja s
mudracima. I oito ree, da su mudraci ti ljudi, s kojima se tiranin
drui.
238
 -I taj i ostali pjesnici slave tiraniju kao neto bogoliko i kao
mnogo drugo to.
- Upravo zato, to su tragici mudri, oprataju nama i onima, koji
imaju slino dravno ureenje kao mi, to ih u dravu ne emo
primiti, budui da slave tiraniju.
- Oprataju, mislim ja, oni koji su uglaeni.
- A obilaze, mislim, po ostalim dravama, sabiru mnotvo,
unajmljuju lijepa, jaka i izvjebana grla za svoje izvedbe i mame
dravna ureenja u demokraciju i tiraniju.
- Veoma.
- to ne, osim toga primaju i plau i cijenjeni su, najvema, kako
je prirodno, od tirana, a zatim od demokracije. A to vie idu prema
gore u dravna ureenja, sve im vema sustaje ta njihova ast, kao da
im dah nestaje i ne mogu ii dalje.
- Svakako.
- Nego dakle - rekoh - tu se udaljismo; ali govorimo opet o onoj
lijepoj, velikoj, arenoj i nikada istoj vojsci tiranina: tko e ju hraniti.
- Oito e troiti blago hramova tako dugo, dok ga u dravi bude,
a jednako tako imutak unitenih protivnika, kako bi se puku
nametnulo to manje prinose.
- A to onda, kad ve toga pone nestajati?
- Oito e se hraniti oevinom, on, supilci, drugovi i druice.
- Razumijem; puk, koji tiranina rodi, hranit e njega i drugove.
- Nije druge.
- A to misli, ako puk postane nezadovoljan i stane govoriti,
kako nije pravo da otac hrani odrasla sina, nego obrnuto, da sin hrani
oca; kako ga nije zato rodio i postavio, da onda, kad sin odraste, sam
otac - puk bude rob svojim robovima, da hrani sina i robove s drugim
smeem, nego da gaje rodio i postavio zato, da se oslobodi od
bogataa i, kako se kae, "gornjih slojeva" u dravi, kad on stupi na
vladu? Ako dakle puk stane zahtijevati, neka odlazi iz drave i on i
drugovi njegovi, gonei ga tako kao otac sina iz kue s dosadnim
supilcima?
- Onda e ve, zaista, puk spoznati, kakav li je, kakvo li je
gojenika raao, mazio i uzdizao; spoznat e, da kao slabiji tjera
jaega.
239
 - Kako veli? Zar e se tiranin usuditi dignuti silu na oca i tui
ga, ako ne bude sluao?
- Hoe i uzet e mu ponajprije oruje.
- Ocoubojicom zove tiranina i nemilim hraniteljem u starosti!
To bi ve, kako se ini, bio priznati znaaj tiranije, te bi puk, kako
kae poslovica, bjeei od dima robovanja slobodnima upao u oganj
robovanja robovima; namjesto one silne i neumjesne slobode bio bi
obuen u ruho najljueg i najgorijeg robovanja robovima.
- I zaista to tako biva.
- to dakle - rekoh - nije li skladno reeno, ako reemo, da smo
dovoljno prikazali kako proizlazi tiranija iz demokracije, i kakva je
kad postane?
- Svakako dovoljno.

240
 DEVETA KNJIGA

- OSTAJE dakle - rekoh ja - sam tiranin, da ga ogledamo, kako

proizlazi iz demokratskog ovjeka, a kad postaje, kakav je i kako
ivi, bijedno ili sretno.
- Da, ostaje.
- Zna dakle to jo elim? -to?
- ini mi se, da nismo dovoljno raspravili o poudama, kakve su i
koliko ih ima. Ako dakle to bude nepotpuno, manje e jasno biti nae
istraivanje.
- Dakle, jo moemo?
- Svakako. Pazi to u njima hou vidjeti, naime ovo. Neke mi se
nepotrebne naslade i poude ine protuzakonite, koje, ini se, nastaju
u svakoga, ali ako se obuzdavaju zakonima i boljim poudama uz
pomo razuma, u nekim se ljudima posve uklanjaju ili ostaju samo
malobrojne i slabe, a u drugima jae i brojnije.
- A koje to poude misli?
- One, koje se bude za sna, naime onda, kada ostali dio due, koji
je razuman, pitom i gospodar onome, spava, a zvjerski i divlji dio,
ojaan jelom ili pilom, skae, strese san sa sebe, razbudi se, te nastoji
zasititi svoje strasti. Zna, da se taj dio u takav as usuuje sve initi,
osloboen i rastavljen od svega srama i razuma. Jer nieg se ne
ustruava, te misli skrvniti se s majkom, bilo s kojim god drugim
ovjekom, bogom i ivotinjom, ne aca se ubijati ni ustezati se ni od
kakva jela; jednom rijeju, nema takve bezumnosti i besramnosti,
koje on ne bi poinio.
- Veli ivu istinu.
- A drugo je, mislim, kad je tko u sebi zdrav i trijezan; kada tko
na poinak ide tako, da razumnost svoju probudi i nahrani je lijepim
govorima i razmatranjima, te tako postade svjestan sama sebe. On
poudnosti ne daje ni premalo ni prepuno, samo da bi poivala i ne bi
radou ili alou smetala najboljemu dijelu, te da bi ga ostavila
sama za se ista, da gleda, trai i opaa ono, to ne zna ili neto iz
prolosti ili sadanjosti ili budunosti; kada tko jednako tako ublai i
volju, te ne zaspi uzrujana srca, kad se na nekog rasrdio, nego kada
spomenuta dva dijela umiri a trei, u kojemu nastaju misli, razbudi,
241
pa onda tako poiva - zna, da u takav as najvie dosee istinu i da
se tada najmanje ukazuju u snu bezakone prikaze.
- Posve tako mislim.
- Tu se dakle zanijesmo i vie rekosmo, a ovo je eto, to hoemo
spoznati: u svakoga ima silna, divlja i bezakona vrsta pouda, i ako
se za neke od nas ini, da su posve umjereni; to oito biva u sanjama.
Gledaj dakle, ima li neto na tome, o emu govorim, i slae li se.
- Ta slaem se.
- Sjeti se dakle, kakav smo rekli daje demokratski ovjek. Bjee
nakon roenja othranjen od mala pod tedljivim ocem. koji je cijenio
samo teevne poude, a prezirao je nepotrebne poude, koje su samo
za zabavu i gizdanje; zar ne?
-Da.
- A kad se namjerio na otmjenije ljude, pune pouda, koje smo
netom proli, i kad se odao svakoj obijesti i njihovoj vrsti pouda iz
mrnje na oevu tedljivost - a imao je bolju prirodu od kvaritelja -
vuklo ga je na obje strane i stao je u sredinu izmeu obadva naina
ivota, te kuajui toboe oboje umjereno, kako miljae, ne ivi ni
prostaki ni bezakono, poto je od oligarhijskog ovjeka postao
demokratski ovjek.
- Ta bjee i jest takvo miljenje o takvu ovjeku.
- Uzmi dakle, da se opet takvu ovjeku, kad je ve stariji postao,
othranio mlad sin u njegovim navikama.
- Uzimam.
- Uzimaj dakle, da se i njemu dogaa ono isto, to njegovu ocu:
vue ga se u svako bezakonje, a oni, koji ga vuku, kau tome
"potpuna sloboda"; otac i ostali roaci pomau srednjim poudama, a
oni prvi opet odmau. A kada ti zlodusi i stvaratelji tirana naslute, da
mladia ne e drukije osvojiti, snuju o tome, da mu Ljubav usade
kao nadstojnika onih pouda, koje su besposlene i rasipne poput
nekakvoga krilatog i velikog truta; ili misli, daje ljubav takvih neto
drugo?
- Nita drugo nego to.
- Kada dakle oko toga truta zuje ostale poude pune kadova,
pomasti, vijenaca, vina i rasputenih naslada u takvim drutvima, te
kada, krijepei ga i hranei do skrajnosti, usade trutu alac eznua,
242
tada ve uhvati tog nadstojnika due mahnitost za tjelesnom straom
te bjesni s njome okolo, i ako u sebi uhvati kakva miljenja i poude,
koje se smatraju kao dobre, te jo imadu srama, ubija ih odnosno
tjera od sebe, dok ne oisti duu od trijeznosti, a napuni je uvezene
mahnitosti.
- Sasvim tono govori o nastanku tiranina.
- Zar se onda zato i naziva ljubav ve odavna tiraninom.
- ini se.
- to ne, prijatelju, i napit ovjek ima nekako silnike misli?
- Ta ima.
- Zaista, i mahnit i sulud ovjek eli i misli, kako moe vladati ne
samo ljudima, nego i bogovima.
-I te kako.
- A potpun tiranin, sretnice, postaje onda, kad od prirode ili od
naina ivota ili od obojega postane pijanac, zaljubljenik i suludast.
- Svakako.
- Postaje, kako se ini, tiranin tako i takav ovjek; a kako dakle
ivi?
- Kao u igri, to e ti i meni rei.
- Posluaj dakle - rekoh. - Mislim naime, ima kod njih
svetkovina, veselih povorka, gozba, milosnica i tome slinog, kad u
njima tiranin Ljubav prebiva, te upravlja cijelim carstvom due.
- Svakako.
- Zar onda ne niu svaki dan i no mnoge i silne poude, kojima
mnogo treba?
- Zaista mnoge.
- Ako dakle ima kakvih dohodaka, brzo se troe.
- Kako ne!
- I onda se poslije toga posuuje i otkida od imanja.
- Dato?
- A kad ve svega nestane, ne udare li nuno u dreku poude, koje
su se gusto i jako ugnijezdile, a ti ljudi gonjeni kao bodlji-kama -
bodljikama i ostalih pouda i osobito bodljikama same Ljubavi, koja
ostale poude vodi kao tjelesnu strau - bjesne i gledaju, tko li to
ima, komu se moe oteti prevarom ili silom.
- Osobito.
243
 - Treba dakle tiranin odasvuda grabiti, ili ga steu veliki trudovi i
boli.
- Treba.
- Kao to su dakle ove nove naslade u njemu vie imale od
predanjih i njihovo otimale, zar e tako i sam htjeti kao mlai vie
imati od oca i matere i otimati, ako ve svoj dio oevine uzme i
potroi?
- Nego kako drukije?
- A ako mu dakle ne budu doputali, zar ne bi isprva nastojao
krasti i varati roditelje?
- Svakako.
- A kada ne bi mogao, poslije toga bi grabio i na silu?
- Mislim.
- Ako bi se dakle, divotnie, starac i starica opirali i borili, zar bi
se oprezno sustezao, da ne uini kakvo od silnikih djela?
- Nisam posve bez straha za roditelje takva ovjeka.
- Ali Adimante, tako ti Zeusa, ini li ti se, da bi takav, radi
milosnice netom omiljene i nepotrebne, odavno milu i potrebnu
majku, ili radi nepotrebna lijepa mladia netom omiljela, oronula i
potrebna starca oca, najstarijega svog prijatelja, zlostavljao i
podloio ih tima, ako bi ih doveo u istu kuu?
- Bi, zaista.
- ini se, daje osobito blaenstvo roditi sina silnika.
- Sigurno.
- A to onda, kad ve takvu pone nestajati imovine oeve i
materine, a ve je u njemu sabran velik roj naslada? Ne e li se
najprije maati zida kakve kue ili haljine nekoga, koji e kasno nou
ii, a zatim kakav hram pomesti? I pri svemu tome dakle one nazore
o lijepom i sramotnom, koje imaae davno od mala, a smatraju se
kao pravedni, svladat e, uz pomo Ljubavi, koja ih ima kao svoju
tjelesnu strau, nagoni iz ropstva netom osloboeni, koji se prije
oslobaahu samo u snu, kad sam silnik bijae pod zakonima i pod
ocem, te je bio demokratski ovjek. Ali kad doe pod tiraniju
Ljubavi te postane zauvijek takav na javi, kakav rijetko kada
postajae u snu, ne e se ustezati ni od kakva strana ubojstva, jela ni
djela, nego e Ljubav u njemu ivjeti silniki u svakome neredu i
244
bezakonju, budui sama kao samo-vladar, te e onoga, koji je ima,
tjerati, kao to tiranin tjera dravu u svaku smionost koja bi njemu i
bunom mnotvu oko njega donijelo koristi, pa tako i onom mnotvu
nagona, koje je to izvana ulo od zla drutva, to iznutra od istoga
znaaja, i koje je od Ljubavi puteno i osloboeno. Ili nije to ivot
takva ovjeka?
- Zaista to je.
- A ako su takvi ljudi u dravi rijetki i ako je ostalo mnotvo
trijezno, odu oni iz drave, pa su tjelesna straa drugomu kome
tiraninu ili su pomonici za plau, ako je gdje rat; a ako nastanu za
mirna i tiha vremena, onda prave ondje u dravi mnoga neznatna zla.
- Kakva dakle zla veli?
- Primjerice kradu, provaljuju u kue, odrezuju novarke, kradu
odijela, plijene hramove, prodaju ljude u roblje; kadto tuakaju, ako
su sposobni govoriti, krivo svjedoe i primaju mito.
-Neznatna zla spominje, ako su samo takvi ljudi rijetki.
- Jer su ta neznatna zla samo prema velikima neznatna; i ta dakle
sva zla obzirom na tiranina ne dopiru, kako se kae, ni blizu u
pokvarenosti i bijedi do drave. Naime kad ve u dravi postanu
mnogi takvi ljudi i drugi kao njihova pratnja, te opaze svoje mnotvo,
tada oni uz bezumnost puka stvaraju tiraninom onoga, koji od njih
osobito ima sam u sebi u dui najveega i najsnanijega tiranina.
- Prirodno, jer bi bio najsposobniji za to.
- to ne, to onda, ako se drava svojevoljno preda; ali ako drava
ne da, on e, kao stoje tada kaznio majku i oca, tako opet. ako bude
mogao, kazniti domovinu, dovodei mlade drugove, i pod njima e
dakle drati i hraniti u ropstvu prije milu majinu zemlju - kau
Kreani, i djedovinu. I to bi dakle bila svrha poude takvog ovjeka.
- To svakako.
- to ne, ve kao posebnici i prije dolaska na vlast postaju oni
takvi. Oni, s kojima se drue, moraju im laskati i na svaku slubu
spremni biti, a ako sami od koga to trebaju, ponize se i ne srame se
svakojako pretvarati kao prijatelji, ali kad postignu, to hoe, prestaje
i prijateljstvo.

245
 - U cijelome dakle ivotu nisu nikada nikome prijatelji, nego
uvijek nekome gospoduju ili robuju drugome, a slobode i istinskoga
prijateljstva tiranska priroda nikada ne okusi.
- Svakako.
- Zar dakle ne bismo pravo takve zvali nevjernima?
- Kako ne!
- I zaista nepravednima u najveem stupnju, samo ako smo se
prije pravo sloili o tome, stoje pravednost.
- Ta jesmo zaista pravo.
- Dovrimo dakle najgorega ovjeka: koji je najavi takav, kakva
smo promatrali daje u snu - to je taj.
- Svakako.
- to ne, takav postaje onaj, koji je od prirode najsposobniji za
tiranina pa postane samovladar, i to due kao tiranin ivi, to je vie
takav.
- Bez sumnje - ree Glaukon prihvativi rije.
- Zar e se dakle - rekoh ja - pokazati i najjadnijim onaj, koji se
bude pokazivao najopakijim? I koji bude najdue tiranin i najvei, da
je u istinu najvie i najdue nesretan bio? Ali u mnogih su i mnoga
miljenja o tome.
- Bez sumnje je tako.
- to ne, dakle, tiranin bi po slinosti odgovarao tiranskoj dravi,
a demokratski ovjek demokratskoj dravi, i tako ostali?
- Dato!
- Dakle, kakav je odnos jednog oblika drave prema drugome po
kreposti i srei, takav je odnos ovjeka prema ovjeku?
- Naravno!
- Kako dakle stoji po kreposti tiranska drava prema kraljevskoj,
kakvu smo najprije prikazali?
- Posve protivno: jedna je najbolja a druga najgora.
- Ne u pitati, za koju veli - ta oito je; nego o srei opet i
nesrei sudi li isto tako ili drukije? I nemojmo se zbunjivati
gledajui na jednog tiranina ili nekolicinu ljudi, koji ga okruuju,
nego kao to treba ui i cijelu dravu razgledati, tako zadimo i
ogledajmo svu, pa kaimo, to mislimo.

246
 - Ta pravo zahtijeva; i oito je svakome, da od tiranske drave
nema jadnije, a od kraljevske sretnije.
- Zar bih dakle pravo zahtijevao, ako bih i o tim ljudima jednako
tako zahtijevao, naime, ako bih traio da o njima sudi onaj, koji moe
razumom zaci u ovjeji znaaj i razgledati ga, a ne gleda kao dijete
izvana, te se ne zbunjuje od sjaja tiranske izvanjskosti, kojom se
zaodijevaju za one izvana, nego koji moe tono stvar razvidjeti?
Ako bih dakle mislio, da svima nama treba sluati onoga, koji moe
prosuditi: koji je bio skupa u stanu, te koji je bio nazoan kod ina u
kui, naime, kakav je silnik sa svakim od ukuana, gdje se najvema
moe vidjeti bez glumake opreme, te opet kod opasnih trenutaka u
javnosti, i ako bih njemu, postoje sve to vidio, naloio da izjavi
kakav je tiranin po srei i po jadnoi prema ostalima?
- Posve bi pravo i to zahtijevao.
- Hoe onda, da se uinimo kao da mi pripadamo medu one, koji
bi mogli prosuditi i koji su se na takve ljude namjerili? Tako bismo
imali nekoga, koji e odgovarati, to pitamo.
- Svakako.
- Hajde mi dakle - rekoh - ovako razmatraj: sjeaj se slinosti
drave i ovjeka, pazi tako svakog napose redom i usporeduj
znaajke jednoga i drugoga.
- Kakve?
- Najprije da reemo za dravu; hoe li tiransku dravu nazvati
slobodnom ili ropskom?
- Ropskom u najveem stupnju.
- Pa ipak vidi u njoj i gospodare i slobodne.

- Vidim toga neto malo, ali vidim da, tako rei, cjelina i
najestitiji dio u njoj sramotno i jadno robuje.
- Ako je dakle ovjek slian dravi, nije li nuno isti red i u
njemu? Nije li nuno dua njegova puna mnogoga ropstva i
neslobode, ne robuju li oni dijelovi njezini, koji su bili najestitiji, a
ne gospoduje li malen dio, najopakiji i najmahnitiji?

- Nuno.
- to dakle, hoe takvu duu nazvat ropskom ili slobodnom?
247
 - Zaista ropskom.
- to ne, ropska i tiranska drava opet najmanje ini, to hoe?
- Kudikamo!
- Dakle e i tiranska dua najmanje initi, to bude htjela -da
uzmemo duu u cjelini; a kao od obada uvijek silom bockana, bit e
puna pometnje i kajanja.
- Ta kako ne!
- A je li tiranska drava bogata ili siromana?
- Siromana.
- Dakle je i tiranska dua nuno uvijek siromana i nesita.
- Tako je.
- to dalje, zar nije takva drava i takav ovjek nuno pun straha?
- Veoma nuno.
- Misli, da e u kojoj drugoj dravi nai vie naricanja, jecanja,
tubalica i bolova?
-Nipoto.
- A dri da takvih zala vie ima u kojemu drugome ovjeku,
nego u tiraninu tome, mahnitome od pouda i ljubavi?
- Ta kako bih mislio?
- Kad si dakle, mislim, pogledao na sve to i drugo takvo slino,
prosudio si, daje to najjadnija drava meu dravama.
- to ne, to je pravo?
- Dakako. Ali to veli opet o ovjeku sposobnu za tiranina, s
obzirom na to isto?
- Daje daleko najjadniji od svih ostalih.
- To vie ne veli pravo - rekoh ja.
- Kako?
- Jo mislim, nije taj najvie takav.
- Nego tko?
- Ovaj e ti se moda initi jo jadniji od njega.
- Koji?
- Koji je sposoban za tiranina, ali koji ne proivi ivot posebnika,
nego ima nesreu da mu se kojom nezgodom prui prilika postati
tiraninom.
- Iz preanjega govora sudim kako istinu govori.

248
 - Da; ali o takvim stvarima ne treba samo misliti nego posve
dobro razmotriti u govoru. Ta razmatra se o najveoj stvari, o dobru i
zlu ivotu.
- Posve pravo.
- Gledaj dakle, kazujem li onda tono. ini mi se naime, da nam
treba poi od ovih toaka, dok o njemu razmatramo.
-Od kojih?
- Sjeti se svakog pojedinog od posebnika, koji su u dravama
bogati te imaju mnogo robova. Jer oni su u tome donekle nalik na
tiranine, to vladaju mnogima; a razlikuje se tiraninovo mnotvo
samo brojem.
- Da, tim se razlikuje.
- Zna dakle, da su oni bez straha, te se ne boje svojih ukuana.
- Ta to bi se bojali?
- Nita, ali uzrok poima?
- Da, to cijela drava pomae svakome pojedinome od ovih
posebnika.
- Lijepo veli. A to ako bi koji bog jednoga ovjeka, u kojega je
pedeset ili vie robova, digao iz drave, njega, enu i djecu, te stavio
u samou s cijelom imovinom i robovima, gdje mu ne bi imao nitko
od slobodnih pomagati - to misli, u kakovu bi i kolikom strahu bio
za sebe, djecu i enu, da ne poginu od robova?
- Mislim, u veliku.
- Dakle bi ve prisiljen bio laskati nekima od samih robova i
obeavati mnogo i oslobaati ih bez ikakve potrebe, te bi se sam
pokazao laskavcem svojih slugu?
- Bezuvjetno, ili bi poginuo.
- A to, ako bi mu bog i druge mnoge susjede okolo nastanio,
koji ne bi podnosili, ako bi tko htio drugome gospodovati, nego bi
takvog ovjeka krajnjim kaznama kaznili, ako bi ga gdje uhvatili?
- Jo bi, mislim, vie bio u svakoj nepogodi, pod paskom svih
neprijatelja unaokolo.
- Zar dakle nije tiranin okovan kao u kakvoj tamnici, ako je od
prirode onakav, kako smo raspravili, pun mnogoga i svakovrsna
straha i ljubavi? A premda je u dui poudan, jedini on u dravi ne
smije nikamo otputovati ni vidjeti, to i ostali slobodni ljudi ele,
249
nego se zavlai i ivi veinom u kui kao ena, zavidan i ostalim
dravljanima, ako tko van putuje i neto dobro vidi?
- Zaista je tako.
- to ne, takva se zla nalaze u ovjeku, koji se zlo u sebi upravlja,
i kojega si ti upravo sada razluio kao najjadnijega, naime onoga,
koji je sposoban za tiranina, ali koji ne proivi ivot kao posebnik,
nego ga kakav sluaj prisili, da postane tiranin; koji pokua vladati
drugima, premda ne vlada sobom, kao kad bi tko prisiljen bio
provoditi ivot tijelom, koje je bolesno i koje nema vlasti nad sobom,
ne kao posebnik, nego u natjecanju i borbi s drugim tijelima.
- Svakako veoma tonu usporedbu daje i istinito govori,
Sokrate.
- to ne, mili Glaukone, posve je jadno njegovo stanje, i tko je
tiranin, ivi jo munije od onoga, za kojega ti ree da najmunije
ivi0
- Svakako.
- Jest dakle doista - i ako se kome ne ini - pravi tiranin pravi rob
ve po najveem ulagivanju i robovanju, a laskavac je najgorima. I
nipoto se ne vidi, da bi poude mogao zasititi, nego se oituje daje
oskudniji i siromaniji uistinu, samo ako tko zna cijelu njegovu duu
razmotriti; pokazuje se. daje za cijela ivota pun straha, pun trzanja i
bolova, ako ve nalii na stanje drave, kojom vlada. A nalii, arne?
-I te kako.
- to ne, osim toga jo emo tome ovjeku dati i ono, to prije
rekosmo, naime da mu radi tiranske vlade treba biti i jo vie nego
prije zavisan, nepouzdan, nepravedan, nemio, opak. Svaku zlou on
prima i hrani, te je poradi svega toga nuno najvie sam nesretan, a
zatim takvima ini i blinje svoje.
- Nitko ti pametan ne e prigovoriti.
- Hajde mi dakle ve sada i ti tako kai, kao sudac, koji sudi u
natjecanjima o svemu, tko je po tvome miljenju prvi u srei, i tko
drugi, i ostale redom sudi, svu petoricu: ovjeka kraljevskoga,
astoljubiva, iz vlade nekolicine, pukoga, silnikoga.
- Ta lak je sud: ja ih sreujem kao kor - onako kako su nastupili,
to se tie vrline i zloe, kao i sree i obrnuto.

250
 - Da najmimo dakle glasnika ili da sam oglasim, daje sin
Aristonov najboljega i najpravednijega za najblaenijega proglasio, a
taj daje onaj, koji je najkraljevskiji i kraljuje u sebi, a najgorega i
najnepravednijega za najjadnijega, a taj da je opet onaj, koji je
najsposobniji za tiranina, te je tiranin najvema sebi i dravi?
- Oglasi.
- Zar onda da jo dodam, daje tako i onda, i ako nije i ako jest
poznato svima ljudima i bogovima, daje ovjek takav?
- Oglasi i to.
- Neka dakle - rekoh - to bi nam bio jedan dokaz; a drugi treba
biti ovo, ako samo bude valjao.
- Koji to?
- Budui da je i dua svakoga pojedinca tako na troje razdijeljena,
kao stoje drava razdijeljena na tri stalea, to e se dopustiti, kako se
meni ini. i drugi dokaz.
- Koji to?
- Ovaj. Za tri dijela ini mi se, da su i naslade trovrsne, za svaki
pojedini jedna osobita; tako isto i kod pouda i vlasti.
- Kako veli?
- Jedan dio bijae, rekosmo, kojim ovjek ui (sijelo uma); drugi,
kojim se srdi (sijelo volje); a trei radi mnogolinosti ne mogasmo
nazvati jednim imenom njemu osobitim, nego mu dadosmo ime po
onome, to u sebi kao najvee i najjae imaae. Nazvali smo ga
naime poudnou radi estine pouda za jelom, piem, putenou,
za novcem i drugim, koliko je s time u svezi; zatim smo ga nazvali i
lakomnim na novac, jer se takve poude najvie novcima ispunjuju.
- Pravo je tako.
- Ako bismo onda rekli, da i naslada i elja njegove due ide za
dobitkom, bismo li se mogli u govoru najvema oslanjati na tu toku,
te bi nam samima neto znailo, kad bismo govorili o tom dijelu
due, i bismo li ga pravo zvali, zovui ga lakomim za novcem i
dobitkom?
- Meni se tako ini.
- A to, ne velimo li, da je volja uvijek pregnula, da bude jaa,
pobjednica i na glasu?
- Dakako.
251
 - Ako bismo je dakle zvali eljnom pobjede i astoljubivom, zar
bi to bilo skladno?
- Zaista posve skladno.
- A svakome je oito, da ono, ime uimo, uvijek tei prije svega
za znanjem o istini: i njemu je od ona tri dijela najmanje stalo do
novaca i glasa.
- Kudikamo.
- Prikladno bismo ga dakle zvali eljnim znanja i filozofskim?
- Ta kako ne?
- Dakle i vlada jednim ljudima jedan dio u dui, a drugima drugi,
koji se ve dogodi?
- Tako je.
- Radi toga dakle recimo ponajprije, da ima i tri vrste ljudi:
filozofska, eljna pobjede, eljna dobitka.
- Naravno.
- Dakle i tri vrste naslada, po jedna odreena za svaku onu vrstu?
- Svakako.
- Zna onda, ako bi htio takva tri ovjeka svakoga redom pitati,
koji je od ona tri ivota najugodniji, da e svaki najvema hvaliti
svoj? Novar e rei, da naslada od asti ili uenja nita ne vrijedi
prema dobitku, osim ako to novaca pribavlja?
- Istina.
- A to e astoljubivi? Ne smatra li nasladu, koja dolazi od
novaca, nekako kao prostaku? I opet nasladu uenja dimom i
tricama, ako nauk ne nosi asti?
- Tako je.
- A filozofa hoe da sebi pomislimo tako, da on nita ne dri do
ostalih naslada prema nasladi znanja, znanja o istini i stalnoj tenji
prema njoj, u uenju provodei vrijeme. Sve e to biti jako daleko od
svake naslade, pa e on sve naslade zvati doista nudom, jer bi ih on
trebao samo onda, kad su one nune.
- To treba dobro znati o njemu.
- Kad postoji dakle - rekoh - prepirka o nasladama i o samome
ivotu svake vrste - ne samo, ivi li se ljepe i sramotnije ili gore i
bolje, nego upravo to, ivi li se ugodnije i bezbolnije - kako bismo
znali, koji od njih najistinitije govori?
252
 - Ne mogu upravo rei.
- Ali gledaj ovako: po emu treba suditi ono, to se ima lijepo
prosuditi? Zar ne po iskustvu, razumu i zakljuivanju? Ili bi to imao
bolje mjerilo od toga?
- A kako bi?
- Pazi dakle: tri su ovjeka - koji je od njih najiskusniji u svim
nasladama, koje spomenusmo? ini li ti se, daje ljubitelj dobitka, dok
se bavi spoznavanjem istine, iskusniji u nasladi znanja nego filozof u
nasladi dobitka?
- Velika je razlika. Ta ovaj mora od mala kuati jedno i drugo;
naprotiv dok ljubitelj dobitka ui, kakva je priroda bitka.
nije mu potrebno kuati, kako je slatka ta naslada, ni iskusan o tome
postati. Dapae i ako hoe, nije mu lako.
- Mnogo se dakle razlikuje filozof od ljubitelja dobitka iskustvom
u obim nasladama.
- Zaista mnogo.
- A od astoljupca? Zar je neiskusniji u nasladi asti nego onaj u
nasladi znanja?
- Ne, jer ih ast sve prati, ako izvruju ono, na to su pregnuli. Ta
svijet asti i bogata i hrabra i mudra; zato su svi iskusni u tome,
kakva je naslada asti. Ali kakvu nasladu ima gledanje bitka, ne
moe drugi okusiti osim filozofa.
- Po iskustvu, dakle, od ona tri ovjeka najbolje sudi taj,
mudroljubac.
- Kudikamo.
- I jedino on e biti iskusan u znanju?
- Dato.
- Ali i sredstvo, kojim treba suditi, nije sredstvo ljubitelja dobitka
ni astoljupca, nego je sredstvo filozofa.
- Kakvo?
- Rekosmo negdje, kako treba suditi zakljuivanjima; zar
ne?
-Da.
- A zakljuivanja su poglavito njegovo sredstvo.
- Kako ne!

253
 - Kad bi se dakle bogatstvom i dobitkom najbolje prosuivalo
ono, to se prosuuje, onda bi nuno najistinitije bilo ono, to bi
hvalio i kudio ljubitelj dobitka.
- Svakako.
- A kad bi se prosuivalo au, pobjedom i hrabrou, zar ne
ono, to bi hvalio i kudio astoljubac i ljubitelj pobjede?
-Oito.
- Ali kad se prosuuje iskustvom, znanjem i zakljuivanjem?
- Nuno je najistinitije ono, to hvali filozof i ljubitelj
zakljuivanja.
- Dakle bi od troje naslade najslaa bila naslada onoga dijela
due, kojim uimo, i najslai bi bio ivot onoga od nas, u kojem taj
dio vlada?
- A kako ne bi? Svakako razumnik hvali svoj ivot kao pravi
hvalilac.
-A za koji ivot i za koju nasladu veli taj sudac, daje druga?
- Oito za nasladu ratnika i astoljupca, jer mu je blie nego
naslada novara.
- Dakle veli, daje zadnja naslada ljubitelja dobitka, kako se
ini.
- Dato.
- To bi dakle bio drugi dokaz. Po drugi bi put pobijedio pravednik
nepravednika; a trei put neka bude na ast Zeusa Spasitelja i
Olimpijskoga kao u Olimpiji. Pazi: osim naslade razumnika i nije ni
posve istinita ni ista naslada ostalih, nego je neka sjena, kako sam,
ini mi se, uo od nekoga mudraca. A to bi bio najvei i najodluniji
poraz.
- Kudikamo; nego kako veli?
- Ovako u - rekoh - iznai istraivajui, dok e ti odgovarati.
- Pitaj dakle.
- Govori dakle: ne velimo li, daje bol protivan ugodnosti?
- Dakako.
- to ne, velimo, da ima neto, to nije ni radost ni bol?
- Zaista ima.
- Da je u sredini izmeu ovoga dvojega; tu je dua nekako mirna
od ona dva uvstva; ili ne veli to tako?
254
 - Tako.
- Zar se ne sjea to bolesnici govore, kad su bolesni? -to?
- Da naime nita nije ugodnije od zdravlja; ali oni prije bolesti
nisu znali, daje to najugodnije.
- Sjeam se.
- to ne, uje, kako kau i oni, koje steu bolovi, da nije nita
ugodnije nego da im bolovi prestanu?
- ujem.
- Opaa, mislim, da ljudi dolaze i u mnoga druga takva stanja, u
kojima, kad osjeaju bol, hvale, da je najugodnije neosjeanje bola i
mir od toga, a ne radovanje.
- Ta to moda tada postaje ugodno i prijatno, naime mir.
-I kad se dakle netko prestane radovati, prestanak ugodnosti bit e
bolan.
- Moda.
- to smo dakle upravo sada rekli, da je izmeu obojega -naime
mir - to e jednom biti i bol i ugodnost.
- ini se.
- Zar je mogue, to nije nijedno ni drugo, da bude oboje? -Ne
ini mi se.
- I ugodnost, kad u dui nastaje, i bol: to je oboje neko gibanje ili
nije?
-Da.
- A nije li se netom pokazalo daje ono, to nije ni bolno ni
ugodno, mir i sredina izmeu ona dva uvstva?
- Ta pokazalo se.
- Kako je dakle pravo; bezbolnost smatrati ugodnom ili
neradovanje bolnim?
- Nikako.
- Nije dakle mirovanje zaista takvo, nego se tada uz bol samo ini
kao ugodno, a uz ugodnost kao bolno, i takve tlapnje nisu za istinsku
ugodnost nimalo zdrave, nego su neka obmana.
- Svakako, kako nam govor pokazuje.
- Odaberimo dakle ugodnosti koje ne dolaze iz bolova. Inae bi
lako pomislio, da je to prirodno tako, da je naime ugodnost prestanak
bola. a bol prestanak ugodnosti.
255
 - Gdje dakle i na kakve naslade misli?
- Postoje i mnoge druge naslade, a osobito ako bi pomislio na
ugodnost mirisa. Ta naime ugodnost odmah postaje neizmjerna, i ako
prije nije boljelo, a kad prestane, ne ostavlja nikakva bola.
- Posve istinito.
- Ne vjerujemo dakle, da je odlazak bola ista ugodnost i odlazak
ugodnosti ist bol.
- Ta nemojmo.
- Ali zaista, najee i najvee ugodnosti, koje preko tijela dopiru
do due i kojima velimo ugodnosti, jesu te vrste, naime nekakvo
oslobaanje od bolova.
- Ta jesu.
- to ne, isto su takva i ona prethodna osjeanja i boli, koje
nastaju iz oekivanja, prije nego e se ono oslobaanje zbiti.
- Isto takva.
- Zna onda - rekoh ja - kakva su ono osjeanja i na to su
najvema nalik?
- Na to?
- Dri, da u prirodi ima neto gore, neto dolje a neto u sredini?
- Drim.
- Ako bi dakle tko letio odozdo prema sredini, misli kako bi to
drugo mislio, a ne da leti gore? I kad bi stao u sredini i gledao
onamo, odakle je uzletio, zar bi mislio, daje negdje drugdje, a ne
gore, kad nije jo vidio, stoje doista gore?
- Zeusa mi, ne mislim, da bi takav drukije pomislio.
- Ali, ako bi natrag letio, mislio bi, da leti dolje i istinito bi
mislio?
- Ta kako ne?
- to ne, to bi mu sve zato bivalo, to istinski ne zna, to je gore,
u sredini i dolje?
- Ta oito.
- Bi li se dakle udio, to oni, koji ne znaju istine, o mnogome
drugom tono ne misle, i to su prema ugodnosti, bolu i stanju, koje
je izmeu toga, tako raspoloeni, te istinito misle i doista osjeaju
bol, kada padaju u bolno stanje, a kad od bola padaju u srednje
stanje, tvrdo su uvjereni, da dolaze do zadovoljstva i ugodnosti, pa
256
kao to se vara netko kada gleda na crnu boju uz sivu, ne poznajui
bijele boje, tako se varaju i oni, kada uz bezbolnost pogledaju na bol,
ne poznajui naslade.
- Zeusa mi, ne bih se tome zaudio, nego bih se mnogo vie
zaudio, da nije tako.
- Ovako dakle pomiljaj: nisu li glad, ea i takve pojave neka
pranjenja u stanju tjelesnom?
- Dato.
- A zar nije opet neznanje i nerazumnost praznoa u stanju
duevnom?
- Jest.
- Dakle bi se punio i onaj, koji bi dobivao hrane, i onaj, koji bi
dolazio k pameti?
- Kako ne!
- Je li istinitije punjenje stvari, koja ima manje bitka, ili koja ga
ima vie?
- Oito one, koja ga ima vie.
- Za koje dakle vrste dri da imaju vie ista bitka, je li
primjerice za vrste jela, pia, prismoka i svekolike hrane, ili za vrstu
istinita miljenja, znanja, uma i opet uope sve kreposti? A sudi
ovako: ini li se tebi da vie postoji ono, to je u svezi s vjeno
jednakim, besmrtnim i s istinom, te je i samo takvo i u takvu postaje,
ili ono. stoje u svezi s nikada jednakim i smrtnim, te je i samo takvo i
u takvu postaje?
- Mnogo se razlikuje ono, stoje u svezi s vjeno jednakim.
- Ima li onda bit onoga stoje uvijek nejednako vie udjela u bitku
od znanja?
- Nikako.
- A na istini? -Ni to.
- A ako ima manje istine, nema li bitka manje?
- Nuno.

- Dakle uope stvari za njegu tjelesnu imaju manje istine i bitka

nego opet stvari za duevnu njegu?
- Mnogo manje.
- A ne misli, da i samo tijelo ima manje istine i bitka od due?
257
 - Mislim.
- to se dakle puni stvarima u kojima je vie bitka, i to samo ima
vie bitka, vema se puni nego ono, to se puni stvarima u kojima je
manje bitka, i to samo ima manje bitka?
- Ta kako ne!
- Ako je dakle ugodno puniti se onim, to po prirodi pripada,
onda bi ono, to se puni vema bivstveno i stvarima u kojima je vie
bitka, pomou istine naslade stvaralo bivstveniju i istinitiju radost, a
ono, to dobiva stvari u kojima je manje bitka, punilo bi se manje
istinito i manje stalno, i dobivalo bi nasladu manje pouzdanu i manje
istinitu.
- Bezuvjetno.
- Koji su dakle bez razumnosti i kreposti, a uvijek su na gozbama
i u slinim uitcima, oni, kako se ini, lete dolje i natrag prema
sredini i tu se motaju za ivota. To ne prekorauju, nikada doista
gore ne pogledaju niti uzlete, ne napune se pravoga bitka, ne okuse
stalne i iste naslade. Kao blago gledaju uvijek dolje, sagnuti su na
zemlju i na stolove, hrane se krmom i pare se, i radi te lakomosti
udaraju i bodu jedni druge eljeznim rogovima i kopitima, te se iz
nesitosti ubijaju, budui da bitka svojega i posude svoje ne pune
pravom hranom.
- Sasvim tono, Sokrate, pogaa ivot mnotva - ree Glaukon.
- Zar onda nije nuno da se nalaze u nasladama, koje su
pomijeane s bolovima, u nasladama, koje su utvare istinske naslade,
u nasladama, koje su kao sjena, koje stojei jedne uz druge dobivaju
boju tako, da se ine jedne i druge ive, te u nerazumnima raaju
pomamnu enju prema sebi i predmet su borbe, kao to Stesihor
veli, daje utvara Helenina postala onima u Troji predmet borbe, jer
nisu znali pravo stanje stvari?
- To je posve nuno tako nekako.
- A to, ne nastaju li nuno kod voljnog dijela due, to jest
sranosti, sline takve pojave, ako je tko bio zavidan iz astolju-
bivosti ili silovit iz elje za pobjedom ili srdit iz mrzovoljnosti, te bez
promiljanja i razuma ide za tim, da se nasiti asti, pobjede i srdbe?
- Takve pojave nuno nastaju i tu.

258
 - to dakle - rekoh ja - zar da slobodno govorimo i za poude,
koje prate koristoljubiv i astoljubiv dio due, da e one od njih, koje
e slijediti znanje i razum i koje e uza znanje i razum ii za
nasladama, na koje e putiti razbor, te ih postizati -da e one, budui
da slijede istinu, postizati najistinitije naslade, kako ve istinite
naslade one mogu postii, i naslade sebi najsvo-jstvenije, ako je
svakome i najsvojstvenije, to mu je najbolje?
- Ta jest zaista najsvojstvenije.
- Ako dakle cijela dua slijedi svoj filozofski dio te se ne buni
protiv njega, onda svaki dio moe i inae svoje raditi i pravedan biti,
pa i uivati svaki naslade svoje i najbolje i po mogunosti
najistinitije.
- Svakako.
- A kad dakle prevlada koji drugi dio. ne moe ni sam svoje
naslade nalaziti, te druge dijelove tjera, da idu za tuom i neistinitom
nasladom.
- Tako je.
- to ne, stoje najdalje od filozofije i razuma, najvie bi tako
radilo?
- Svakako.
- A nije li najdalje od razuma ono, stoje najdalje i od zakona i
reda?
- Ta oito.
- A nije li se pokazalo, da su najdalje ljubavne i tiranske poude?
- Kudikamo.
- A da su najmanje udaljene kraljevske i uredne poude? -Da.
- Dakle e, mislim, tiranin biti najvie udaljen od istinite i
svojstvene naslade, a kraljevski ovjek najmanje?
- Bez sumnje.
-I ivjet e, dakle, silnik najneugodnije, a kralj najugodnije.
- Bezuvjetno.
- Zna onda - rekoh ja - koliko neugodnije ivi tiranin od kralja?
- Da, ako e rei.
- Kako se ini, tri su ugodnosti; jedna je prava, a dvije su lane. A
tiranin je prekoraio lane, budui da je odbjegao razumu i zakonu,

259
te prebiva medu ropskim nasladama kao meu tjelesnom straom, pa
koliko time gubi, nije ni posve lako rei, osim moda ovako.
- Kako?
- Od oligarhijskog ovjeka trei je po udaljenosti bio tiranin:
njima je u sredini bio demokratski ovjek.
-Da.
- Dakle bi, ako se pazi na istinu, brojei od onoga, njegova
naslada bila tek trea utvara prave naslade, ako je istina ono, to
rekosmo maloas?
- Tako je.
- A opet je oligarhijski ovjek trei iza kraljevskoga ovjeka, ako
ujedno meemo plemikoga i kraljevskoga ovjeka.
- Ta trei.
za sve skupa; sprijateljit e jedno s drugim i sa sobom i tako e sve
odgajati.
- Ta svakako to opet govori onaj, koji hvali pravednost.
- Dakle bi na svaki nain onaj, koji bi hvalio pravdu, istinu
govorio, a koji bi hvalio nepravdu, lagao bi. Jer ako bi gledao na
nasladu, na dobar glas i na korist, hvalilac pravednosti govori istinu,
a to god kudilac kudi, nije tono ni pametno.
- Nije, ini mi se, nikako.
- Nagovarajmo ga dakle blago - ta ne grijei svojevoljno - i
pitajmo ga: sretnice, ne bismo li rekli, da i lijepi i sramotni obiaji
imadu svoje podrijetlo, pa je lijepo ono, kad se zvijer u nama podlae
ovjeku, ili moda bolje boanskom u nama, a sramotno ono, kad se
pitomi dio podlae divljemu? Hoe li pristati ili ne?
- Hoe, ako me bude sluao.
- Ima li dakle nekoga, komu prema tome izlaganju koristi
nepravedno uzimati zlato, ako ve ovako ne, kako biva kako
rekosmo, te on, dok zlato uzima, ujedno najbolji dio sebe mee u
ropstvo najgoremu? Ili ako bi prodao za zlato sina ili ker u ropstvo,
i to u ropstvo divljim i zlim ljudima, ne bi mu donijelo koristi, pa
dobio ne znam kako mnogo. A ako najboanskiji svoj dio prodaje u
ropstvo najbezbonijemu i najopakijemu dijelu i nita ga ne ali, nije
li tada jadan i ne prima li zlatno mito za mnogo strasnija zlodjela
nego Erifila, kad je primila zlatan lanac za ivot mua?
260
 - Zaista za mnogo strasnija - ree Glaukon. - Ja u ti naime
mjesto njega odgovoriti.
- Dakle se, misli, i razuzdanost zato odavna kudi, to u njoj
preko potrebe postaje rasputeno ono zlo, onaj veliki i mnogoliki
skot?
- Oito.
- A ne kudi li se samovoljstvo i mrzovoljnost onda. kada
nerazmjerno poraste i nategne se lavlji zmijinji dio?
- Svakako.
- A ne kudi li se rasko i mlitavost radi slabljenja i poputanja
upravo toga lavovskoga dijela, naime, kad u njemu stvaraju
kukavtinu?
- Dato.
- A ne kudi li se laskanje i ropsko vladanje onda, kada tko taj isti
dio, to jest volju, podlae mnogoglavoj zvijeri, te ga radi novaca i
nesitosti one zvijeri od mala zlostavljanjem privikava da postaje
majmun mjesto lava?
- Dakako.
- A to misli, zato nas sramoti prljavo rukotvorstvo? Ili emo
rei, da radi neega drugoga, a ne radi toga, to je tu od prirode slab
najbolji dio, tako da ne bi mogao vladati skotovima u sebi, nego bi ih
morao dvoriti i uiti samo to kako e im se ulagivati?
- ini se.
- Dakle, da bi i takav ovjek bio podjednakom vladom kao i
najbolji ovjek, velimo, da mu treba robom biti onome najboljemu
ovjeku, to u sebi ima boansku vlast. Ne mislimo, kako on ima biti
podloan na svoju tetu kao rob, kako je Trazimah mislio za
podlonike, nego drimo, da je svakome korisnije stajati pod
boanskom i razboritom vladom, a najbolje pod vladom koju ima
sam u sebi, a ako ne, pod vladom izvana, koja nad njim stoji. Tako
bismo po mogunosti svi bili jednaki i prijatelji pod istim vodstvom.
- Tako je.
-A i zakon pokazuje-rekoh ja-da mu je to namjera, jer je saveznik
svima u dravi; pokazuje to i rukovoenje djece, naime to, to im ne
damo slobode dok i njihovu duu kao i dravu ne uredimo, dok ne
odgojimo njihov najbolji dio kao naknadu za svoj najbolji dio, koji ih
261
je do sada vodio, te im time dajemo jednakoga uvara i vladara, i
tada ih istom putamo na slobodu.
- Ta pokazuje.
- Kako emo onda dakle, Glaukone, i iz kojega emo razloga
rei, da nekome koristi raditi krivo, biti razuzdan ili to sramotno
initi, dakle sve, po emu e biti gori, a moi stei vie novaca ili
koju drugu mo?
- Nikako.
- A kako emo rei, da koristi tajno initi krivo i ne biti kanjen?
Ili zar ne postaje jo gori, za kojega se ne zna? A za kojega se zna te
biva kanjen, zar se u njemu ne umiruje i ne pitomi zvjerski a
oslobaa pitomi dio? I dok cijela dua prelazi u najbolju prirodu time,
to stjee trijeznost i pravednost s razum-nou, ne dobiva li
vrjednije stanje nego tijelo, koje dobiva snagu i ljepotu sa zdravljem;
toliko vrjednije, koliko je dua vrjednija od tijela?
- Zaista svakako.
- Dakle e pametan sve svoje sile na to uperiti, te e ponajprije
cijeniti nauke, koje e mu duu takvu uiniti, a ostale ne e toliko
cijeniti?
- Oito.
- Zatim e cijeniti tjelesno stanje i hranu, ali ne zato, da bi se
predao zvjerskoj i nerazumnoj nasladi, pa u tome smjeru ivio, nego
e nastojati i na zdravlje paziti i cijeniti ne stoga da bi bio jak, zdrav
ili lijep, ako od toga ne e biti trijezan, nego da tjelesni sklad uvijek
stavi u slubu duevnog sklada.
- Zaista svakako, ako ve hoe doista odgojen biti.
- Dakle e cijeniti red i skladnost i u stjecanju blaga? I gomilanje
svog imutka ne e beskrajno uveavati, zbunjen udiv-ljavanjem
svijeta za to, i time si pribavljati samo beskrajna zla.
- Mislim da ne e.
- Nego e ga uveavati mislei na ureenje u sebi i pazei, da
ondje u sebi nita ne poremeti radi mnogo ili malo imovine. Prema
tome e postupati, pa poveavati i troiti toliko imovine, koliko bude
mogao.
- Svakako.

262
 - Ali zaista, i kod asti e na isto paziti, pa e jedne primati i
kuati svojevoljno, za koje bude mislio da e ga boljim uiniti, a za
koje bude mislio da e razoriti stanje koje postoji, njih e se kaniti
nasamo i javno.
- Ne e dakle htjeti ii u dravne slube, ako se za to bude brinuo.
- Naprotiv, i te kako u svojoj dravi - ali moda ne u onoj, u kojoj
se rodio, osim ako se ne dogodi kakav znak od boga.
- Razumijem: misli u dravi koju smo sada izgradili i osnivali
samo u mislima; jer na zemlji, mislim, nigdje je nema.
- Ali - rekoh ja - moda je na nebu kao uzor za onoga, koji je
hoe vidjeti i videi nju sebe ureivati. A nema nikakve razlike, je li
gdje stvarno ili e biti takva drava; ta obavljao bi poslove samo te
drave, a nijedne druge.
- Naravno.

263
 DESETA KNJIGA

-I DOISTA - rekoh ja - i po mnogo emu drugom dolazi mi na

um, da smo dravu nadasve pravo osnivali, ali osobito po tome, kad
pomislim na pjesnitvo.
- Kako?
- Da ne primamo nikako onoga dijela njegova, koji oponaa. Jer
sada, kad smo sve dijelove due napose raspravili, vidi se, kako se
meni ini, i oito je, da ga nipoto ne treba primati.
- Kako veli?
- Da vama reem - ta ne ete me tuiti pjesnicima tragedija i
ostalim svima pjesnicima oponaateljima - sve to, ini se, nagruje
duu sluatelja, koji nemaju ustuka. naime spoznaje pravog stanja
stvari.
- U kojem dakle smislu?
- Moram rei, premda mi ne da govoriti neka ljubav i potovanje,
koje me od mala obuzima prema Homeru. ini se naime, daje on bio
prvi uitelj i voa svih tih divnih tragika. Ali ne smije se vie cijeniti
ovjek od istine i to velim, treba rei.
- Svakako.
- Sluaj dakle, ili bolje, odgovaraj.
- Pitaj.
- Bi li mi mogao uope rei, stoje oponaanje? Jer ni sam se
sasvim ne domiljam, stoje ono.
- Zaista u se onda nekako ja domisliti!
- Ne bi bilo nimalo udno; jer mnogo toga prije vide kratko-vidi
nego otrovidi.
- Jest tako; ali dok si ti tu, ne bih imao odlunosti da reem, ako
mi se to i ukazuje; nego gledaj sam.
- Hoe dakle da ponemo razmatrati obiajnim postupkom?
Obino naime uzimamo svaki pojedini pojam za svako pojedino
mnotvo predmeta, kojima nadijevamo isto ime; ili ne razumije?
- Razumijem.
- Da uzmemo dakle i sada mnotvo predmeta, koje hoe,
primjerice, ako hoe, mnogo ima postelja i stolova.

264
 - Kako ne?
- Ali samo su dva pojma za te predmete, jedan za postelju a drugi
za stol.
-Da.
- Dakle obino i govorimo, da obrtnik jednoga i drugoga toga
predmeta, gledajui uzor, jedan pravi postelje a drugi stolove, kojima
se mi sluimo, i ostale predmete jednako tako? Ta ne pravi nijedan
obrtnik sam uzor; ta kako bi?
- Nikako.
- Ali pazi dakle, kakvim zove ovoga obrtnika?
- Kojega?
- Koji pravi sve one predmete, koje i svaki pojedini obrtnik!
- Silna nekakva i udnovata ovjeka kae.
- Ubrzo e o tom jo vie rei. Jer taj isti rukotvorac moe ne
samo napraviti one predmete, koje i ljudi, nego pravi i sve rae iz
zemlje i stvara sve ivotinje, i sve ostalo pa i sama sebe, a osim toga
stvara zemlju, nebo, bogove, sve na nebu i sve pod zemljom u Hadu.
- Sasvim udnovata mudraca spominje.
- Ne vjeruje? I reci mi: ini li ti se, da uope ne bi postojao takav
obrtnik ili da bi bio na neki nain stvoritelj svega toga, a na neki
nain ne bi? Ili ne vidi da bi, na neki nain, mogao i ti sam sve to
stvoriti?
- A koji je to nain?
- Nije teak, pa se moe mnogovrsno i brzo obavljati, a najbre
tako, ako uzme zrcalo i svuda ga okree. Brzo e napraviti sunce,
predmete na nebu, zemlju, sebe, ostale ivotinje, predmete, rae i
sve stvari, o kojima se upravo sada govorilo.
- Da, prividno, ali ne tako, da bi sve to negdje doista bilo.
- Lijepo i zgodno dolazi tvoj odgovor naem istraivanju. Jer,
mislim, medu takve obrtnike pripada i slikar; zar ne?
- Ta kako ne?
- Ali e, mislim, rei, da ne pravi istinito ono to pravi. Premda i
slikar pravi postelju na neki nain; ili ne pravi?
- Da, prividnu pravi i on.

265
 - A to tvorac postelja? Nisi li netom govorio, da ne pravi "uzora"
(ideju), za koji upravo velimo daje ono, to postelja jest, nego da
pravi "neku" postelju?
- Ta govorio sam.
- Dakle ako ne pravi ono to jest, ne bi pravio bitka, nego neto
stoje kao bitak, a nije sam bitak; a ako bi tko govorio, daje djelo
tvorca postelja ili kojega drugoga rukotvorca potpuni bitak, ini se,
da ne bi istinu govorio?
-Ne bi zaista, bar ne onima, koji se bave ovakvim razmatranjima.
- Ne udimo se dakle nita, ako je i to nekako nejasno prema
istini.
- Ta nemojmo.
- Hoe dakle - rekoh ja - da potraimo upravo kod tih predmeta
bit toga oponaatelja, koga traimo?
- Da, ako hoe.
- to ne, tu nastaju nekakve tri postelje: jedna u stelje i neki
rukotvorac, stvorio je jednu po prirodi, bog je napravio; ili tko drugi?
- Nitko drugi, mislim.

- Jedna, koju pravi stolar. -Da.

- Jedna, koju pravi slikar; zar ne
- Neka bude.
- Dakle slikar, tvorac postelja, bog, tri su to znalca za tri vrste
postelja.
- Da, tri.
- Bog dakle ili nije htio ili mu je bio kakav zakon, da u prirodi ne
napravi vie nego jednu postelju, i tako je napravio samo jednu,
upravo ono, to postelja jest; dvije takve ili njih vie niti je stvoreno
od boga niti e se stvoriti.
- Kako to?
- Zato, ako bi samo dvije napravio, opet bi se jedna nad njima
pokazala, od koje bi opet one obadvije imale svoj oblik, i ta bi
postelja bila ono, to postelja jest, a ne one dvije.
- Tono je tako.

266
 - To je dakle, mislim, bog znao, i hotei biti doista tvorac
postelje, koja doista jest, a ne tvorac neke postelje i neki rukotvorac,
stvorio je jednu po prirodi.
- ini se.
- Hoe dakle, da njega zovemo pratvorcem toga predmeta, ili
tako nekako?
- Svakako je to pravedno, kad je ve to i sve ostalo stvorio.
- A kako da zovemo stolara, zar ne obrtnikom postelje? -Da.
- Zar i slikara obrtnikom i tvorcem takva predmeta? -Nikako.
- Nego to e rei, daje on za postelju?

- Meni se ini, da bi se najprimjerenije zvao tako: opona-atelj

predmeta, za koji su ona dva obrtnici.
- Neka; oponaateljem zove tvorca tvorevine tree iza prirode?
- Svakako.
- To e dakle biti i tragedijski pjesnik, ako je doista opona-atelj,
naime nekako trei iza kralja i istine kao i svi ostali oponaatelji.
- ini se.
- Za oponaatelja smo se dakle sloili. A reci mi za slikara ovo:
ini li ti se, da on nastoji oponaati upravo svaki prapredmet ili djela
obrtnika?
- Djela obrtnika.
-Zar onako, kakva jesu, ili kakva se ine? Jer odredi jo to.
- Kako misli?
- Ovako: ako postelju gleda postrance, sprijeda ili kako god
hoe, zar se to razlikuje sama od sebe? Ili se nita ne razlikuje,
nego se samo ini drukija; i ostalo tako isto?
- Ta samo se ini, a ne razlikuje se nita.
- Pazi dakle upravo to: kako postupa slikarstvo kod svakoga
predmeta? Je li prema bitku, naime da oponaa, kako jest; ili prema
privianju, kako se privida? Kao oponaanje prividanja ili istine?
- Prividanja.
- Daleko je dakle oponaanje od istine, i kako se ini, zato sve
izrauje, to samo malo dosee od svakoga predmeta, i to utvaru.
Primjerice slikar e nam, velimo, slikati postolara, stolara, ostale
obrtnike, a ne razumije se nita u te vjetine. Ali ipak, ako bi bio
267
dobar slikar, pa bi naslikao stolara i izdaleka ga pokazivao, varao bi
djecu i nerazumne ljude time, to bi se prividalo, daje ono doista
stolar.
- A to ne bi?
- Ali, prijatelju, ovo, mislim, treba o svim tim stvarima imati na
umu. Kad nam tko pria o nekome, naime da se namjerio na ovjeka,
koji zna sve obrte i koji sve drugo, to zna svaki pojedini, zna tonije
od koga god, takvu treba rei ovako: da je lud ovjek; da se, kako se
ini, dao prevariti od nekakva opsjenara i oponaatelja, na koga se
namjerio, te mu se taj ovjek priinio premudrim, a to zato, to sam
ne moe razlikovati znanje, neznanje i oponaanje.
- iva istina.
- to ne - rekoh ja - poslije toga treba ogledati tragediju i prvaka
njezina Homera, kad ve ujemo od nekih da ti pjesnici sva umijea
znaju i sve ljudske stvari i njihovu krepost i zlou, kao i sve
boanske stvari. Jer, kako se kae, treba dobar pjesnik sa
znanjempjevati, ako hoe lijepo pjevati o onome to pjeva, ili - ne
smije pjevati. Treba dakle razmotriti: jesu li se ti ljudi prevarili, kad
su se namjerili na te oponaatelje; zatim, ne opaaju li, gledajui
djela tih oponaatelja, da su ta djela trostruko daleko od bitka, i da ih
je lako stvarati bez znanja i istine? Ta oni stvaraju utvare, a ne ono
to jest. Ili, dobri pjesnici i kau neto, i doista znaju ono, o emu se
svijetu ini da dobro pjevaju?
- Svakako treba istraiti.
- Misli dakle, ako bi tko mogao oboje stvarati, i predmet
oponaanja i utvaru, da bi se pustio u nastojanje oko izraivanja
utvara, i da bi to ozbiljno postavio za zadau svoga ivota, kao
najbolje to ima?
-Ne mislim.
- Nego ako bi ve, mislim, doista imao znanje o tim stvarima,
koje i oponaa, mnogo bi prije ozbiljno uznastojao oko djela nego
oko oponaanja, gledao bi mnoga i lijepa djela ostaviti kao spomen
iza sebe i volio bi biti hvaljen nego hvaliti.
- Mislim, da bi, jer nije jednaka ast i korist.
- Za ostale dakle stvari ne traimo odgovora od Homera ili od
koga god drugoga izmeu pjesnika; ako je koji od njih bio sposoban
268
za lijenika, a ne samo oponaatelj lijenikih govora, ne pitajmo ga,
koji su to ljudi, za koje se kae, da ih je ozdravio koji stari i novi
pjesnik, poput Asklepija; ne pitajmo, koje lije on uenike lijenitva
ostavio, kao Asklepije svoje potomke, ne pitajmo ih opet ni za druga
umijea, nego pustimo na miru. Ali za najvee i najljepe stvari o
kojima Homer govori, za ratove, voenje bitaka, dravnu upravu i
odgoj ljudi, pravedno je pitati ga: "Mili Homeru! Ako nisi, kad se
govori o kreposti, trei od istine, dakle ako nisi obrtnik utvare,
kojega eto odredismo kao oponaatelja. nego ako si i drugi i ako si
mogao znati, koja zanimanja ine ljude boljima ili gorima pojedince i
javno, reci nam: koja se drava radi tebe bolje upravljala, kao to se
Lake-demon bolje upravljao radi Likurga i kao to su se mnoge
velike i malene drave bolje upravljale radi mnogih drugih? Koja
drava spominje tebe. da si bio dobar zakonodavac i da si im
koristio? Italija i Sicilija spominje Harondu, a mi Solona; a tko
tebe?" Hoe li Homer moi koga rei?
- Ne mislim - ree Glaukon - ne kau zaista ni sami oboavatelji
Homera.
- Nego se dakle spominje kakav rat iz Homerova vremena, koji
se pod njegovim vodstvom ili po njegovu savjetu dobro ratovao?
- Nikakav.
- Nego se dakle, kao od ovjeka mudra za djela, spominju mnoge
i uspjene domisli za umijea ili za druge kakve radove, kao opet od
Tala Mileanina i Anaharsida Skianina?
- Nikako, nita takvo.
- Nego dakle, ako se nije isticao javno, a ono se veli, daje Homer
pojedince bio sam za ivota kao voa pri odgoju nekima, koji su
njega voljeli radi drutva i koji su potomcima predali neko homersko
pravilo ivota, kao to su i samoga Pitagoru osobito radi toga voljeli i
kao to se jo i sada ini, da se njegovi sljedbenici istiu meu
ostalim ljudima takozvanim Pitagorinim nainom ivota?
- Ne govori se opet ni takvo to. Jer kreofil, Sokrate, drug
Homerov, pokazao bi se moda po odgoju jo smjeniji od svoga
imena, ako je istina, to se o Homeru govori. Govori se naime, da je
Homer dok je ivio bio jako nemaran za svoga prijatelja.

269
 -Ta govori se zaista-rekoh ja. - Ali Glaukone, daje Homer doista
mogao ljude odgajati i boljima ih initi, i kao sposoban to znati, a ne
samo oponaati, ne bi li, misli, onda bio mnoge drugove sebi
pribavio, i od njih bio cijenjen i ljubljen? Nego
Protagora iz Abdere i Prodik iz Keje i premnogi drugi mogli su
osobnim dodirom suvremenike svoje uvjeriti, da ne e moi ni kue
svoje ni drave upravljati, ako ne budu oni rukovodili njihovim
odgojem; i radi te mudrosti tako su jako ljubljeni da ih drugovi
gotovo na ramenima nose. A Homera ili Hesioda bi li onda, da su ve
bili ljudima korisni za promicanje kreposti, putali suvremenici da
obilaze kao rapsodi, i ne bi li se otimali za njima vie nego za zlato i
silili ih, da ostanu kod njih. ali ako ih ne bi mogli nagovoriti, ne bi li
ih bili sami pratili, kuda god bi ili, dok ne bi dovoljno odgoja stekli?
- Svakako mi se ini, Sokrate, da istinu govori.
- Uzimajmo dakle, da su svi pjesnici, poevi od Homera,
oponaatelji utvara kreposti i ostaloga o emu pjevaju, a istine da se
ne maaju? Nego, kako smo upravo sada govorili, slikar e nainiti
prividna postolara, premda se sam ne razumije u posto-larstvo, i to za
ljude, koji se sami ne razumiju, nego gledaju samo na boje i oblike.
Svakako.
- Tako emo dakle, mislim, i za pjesnika rei: on bojadie
svakakvim bojama od svakoga umijea svoje imenice i glagole, a ne
zna nego samo oponaati. Zato se drugima takvima, koji sude prema
govorima, ini, da se veoma dobro govori, govorio tko o postolarstvu
u stihovima, ritmu i harmoniji, o voenju bitaka ili o emu god
drugome. Nekakav velik ar imaju od prirode ta sredstva! Jer kako
pjesnika djela izgledaju kad im se oduzmu umjetnike boje, te se
govore sama za se. mislim da zna; ta vidio si ve.
- Jesam.
- to ne, nalik su na lica mladih ali nelijepih ljudi, kakva se
prikazuju oku, kad je prolo njihovo mladenako doba
- Svakako.
- Hajde dakle pripazi: tvorac utvare, oponaatelj, velimo, nita ne
zna o bitku, ali zna za prividanje; nije li tako?
-Da.
- Ne ostavimo to dakle napola reeno nego ispitajmo tono.
270
 - Govori.
- Slikar e, velimo, slikati vodice i uzdu? -Da.
- A pravit e ih remenar i kova?
- Svakako.
- Zar dakle razumije slikar, kakve trebaju biti vodice i uzda? Ili
ne zna to ni onaj, koji ih pravi, nego jedino onaj, koji to zna
upotrebljavati, jaha?
- Posve istinito.
- Zar dakle ne emo rei, daje kod svega tako?
- Kako?
- Da za svaku stvar postoje ta tri umijea: koje e je upotreb-
ljavati, praviti, oponaati?
-Da.
- to ne, valjanost, ljepota i ispravnost svake stvari, ivotinje i
ina ne odnosi se ni na to drugo nego na upotrebu, za koju je svako
to nainjeno ili stvoreno?
- Tako je.
- Dakle je na svaki nain najiskusniji onaj, koji svaku stvar
upotrebljava, i on obavjeuje tvorca, kako je, dobra ili loa, kod
upotrebe stvar koju upotrebljava. Primjerice svira kazuje tvorcu
svirala o sviralama, koje upotrebljava kod sviranja, te e mu naloiti,
kakve treba praviti, a on e to izvriti.
- Kako ne!
- to ne, onaj "zna", pa kazuje o dobrim i loim sviralama, a ovaj
e vjerovati to, te praviti?
-Da.
- Dakle e kod iste stvari tvorac, budui daje skupa s onim koji
zna, i prisiljen je uti od onoga koji zna, imati samo pravu vjeru o
vrsnoi i nevrsnoi te stvari, a upotrebljavatelj e imati stvarno
znanje.
- Svakako.
- A hoe li oponaatelj, sam upotrebljavajui neku stvar, imati
znanje o onome, to slika, je li lijepo i pravo ili nije, ili e imati samo
ispravno mnijenje, budui da je nuno u drutvu s onim koji zna, i
budui da prima nalog, kako treba slikati?
- Ni jedno ni drugo.
271
 - Oponaatelj dakle ne e ni znati ni ispravno mniti o vrsnoi ili
nevrsnoi predmeta, koje bude oponaao.
- ini se, da ne e.
- A krasan bi bio pjesniki oponaatelj po mudrosti u stvarima, o
kojima bude pjevao!
- Ne bi osobito.
- Ali e zaista ipak oponaati, premda ne zna, stoje na stvari loe
a to dobro; nego e, kako se vidi, oponaati to onako, kako se ini
lijepo mnotvu i onima, koji nita ne znaju.
- Ta to drugo?
- To smo se dakle, kako se ini, prilino sloili: oponaatelj nema
nikakva znatna znanja o stvarima koje oponaa, nego je oponaanje
nekakva igra a ne ozbiljan rad; zatim su oni, koji se bave traginim
pjesnitvom u jambima i estercima, svi opona-atelji u potpunom
smislu rijei.
- Svakako.
- Zeusa ti - rekoh ja - ne bavi li se dakle to oponaanje neim,
stoje tree iza istine? Zar ne?
-Da.
- A dok dakle to oponaanje ima mo, koju ima, na kakav dio
due ovjeka djeluje?
- O kakvu dijelu govori?
- O ovakvu. Nama se ista veliina, ako je gledamo, ne ukazuje
jednaka izbliza i izdaleka.
- Ta ne.
-I isti su predmeti, kad gledamo u vodi i vani, svinuti i ravni, i
opet su radi varke vida pomou boja uleknuti i izboeni; i sve to
upuuje na zbunjenost u naoj dui. Tom se dakle naom priroenom
slabosti koristi slikarstvo, kome ne manjka ni jedno sredstvo
obmanjivanja, a jednako tako i udotvorstvo i mnoge ostale sline
vjetine.
- Istina.
- Zar se onda nije pokazalo, daje najbolja pomo protiv toga
mjerenje, brojenje i utezanje, da ne bi vladalo u nama ono stoje
prividno, to jest vee, manje, vie, tee, nego raun, mjera ili
utezanje.
272
 - Ta kako ne!
- Ali zaista, to bi bio posao razumnoga dijela u dui.
- Ta zaista njegov.
- A njemu se esto, nakon to izmjeri i oznauje, da su neke
stvari jedne od drugih vee, manje ili jednake, u isti mah o istima
stvarima protivno ini.
-Da.
- to ne, rekosmo, da je nemogue jednim istim dijelom u isti
mah o istim stvarima protivno misliti?
-I pravo rekosmo.
- Dakle onaj dio due, koji pomilja protiv mjera, ne bi bio isti
kao onaj, koji pomilja po mjerama.
- Ta ne bi.
- Ali bi zaista onaj dio due, koji vjeruje mjeri i raunu, bio
najbolji.
- Dato.
- Onaj dakle dio, koji se tome dijelu protivi, bio bi neki od loih
dijelova u nama.
- Bezuvjetno.
- To sam dakle htio govorom utvrditi: da slikarstvo i uope
oponaanje izrauje svoje djelo daleko od istine, a da opet suobraa,
drui se i prijateljuje s dijelom u nama koji je daleko od razumnosti -
a sve to bez ikakvog zdravog i istinskog temelja.
- Svakako.
- Dakle se oponaanje kao loe sastaje s loim i rada loe. ini se.
- Je li samo oponaanje po vidu ili i oponaanje po sluhu, kojemu
dakle velimo pjesnitvo?
- Prirodno i to.
- Ne povjerujmo dakle samo onom, to nam slikarstvo ini
vjerojatnim, nego dodirno opet i na sam onaj dio razuma, s kojim
suobraa pjesniko oponaanje, i vidimo, je li lo ili plemenit.
- Ta treba.
- Ovako dakle odredimo: oponaanje oponaa ljude, koji rade pod
silu ili svojevoljno; pa radei misle, da su dobro ili zlo proli i onda
se na sve to ili aloste ili raduju. Da nema to drugo osim toga?
- Nema nita.
273
 - Zar je onda ovjek u svima tim prilikama u skladu sa samim
sobom? Ili, kao to se kod vida bunio i imao u sebi u isti mah
protivna miljenja o istim stvarima, zar se tako i u djelatnosti buni i
bori sam sa sobom? Ali sjeam se, da nam se sad ne treba nita o
tome sporazumjeti. Ta u predanjim smo se raspravljanjima dovoljno
sloili o tome, daje naa dua puna na tisue takvih protivnosti, koje
nastaju u isti mah.
- Tono.
- Da, tono; ali to smo tada ostavili, sad mi se ini da treba
raspraviti.
-to0
- Kad estita ovjeka ovakav udes snae, te izgubi sina ili neto
drugo, to najvema cijeni, govorili smo negdje tada, da e on to
najlake od ostalih ljudi podnositi.
- Svakako.
- A sada razmotrimo ovo: zar se ne e nita alostiti; ili e,
budui daje to nemogue, biti samo nekako umjeren u alosti?
- To prije, uistinu.
- A sada mi reci o njemu ovo: misli, da e se vie opirati alosti i
potiskivati je, kad ga budu vidjeli drugi ljudi ili kad bude sam sa
sobom, u samoi?
- Mnogo vie, kad ga budu drugi vidjeli.
- A kad, mislim, ostane sam, mnogo e se usuditi rei, to bi se
stidio, ako bi ga tko uo, a mnogo e uiniti, to ne bi htio da ga tko
vidi gdje radi.
- Tako je.
- to ne, razum i zakon nalae opirati se, a samo uvstvo vue k
alosti?
- Istina.
- A kad u ovjeku nastaje istodobno kod jedne iste stvari protivna
tenja, velimo, daje nuno u isti mah dvoje u njemu.
- Kako ne!
- to ne, jedno je pripravno zakon sluati, kako zakon puti?
- Kako?
- Zakon veli, daje najljepe pokazivati to veu mirnou u
nesreama i ne uzrujavati se. Jer niti je oito, to je u takvim
274
zgodama dobro i zlo, niti ima kakva poboljanja za onoga koji se
ljuti, niti ikoja ljudska stvar vrijedi da se ovjek oko nje suvie mui,
a alost smeta onome, to nam treba u tim prilikama najbre dolaziti.
- to to?
- Treba - rekoh - svatko o nezgodi promiljati, pa, kao kod
bacanja kocke, prema onome to je palo, ureivati svoje stvari onako,
kako razum kae da bi bilo najbolje, a da ne bi, kad postrada, kao
djeca drao se udarena mjesta i dugo vikao, nego da bi uvijek
privikavao duu, da to bre ide na lijeenje i popravljanje onoga, to
padne i oboli, i da bi lijeenjem uklanjao kuknjavu.
- Svakako bi bilo najbolje, da se svatko u nezgodama tako vlada.
- to ne, velimo, najbolji dio hoe sluati razum?
- Ta oito.
- A zar ne emo rei, daje nerazuman, mlitav i kukavtini sklon
onaj dio, koji se ne moe otrgnuti od sjeanja na nesreu i od
naricanja, te je toga nesit?
- Rei emo zaista.
- to ne, taj dio doputa svakako mnogovrsna oponaanja? Ali
razumnu i mirnu ud, koja je uvijek sama sebi jednaka, nije lako
oponaati i ako se oponaa, nije ju lako razumjeti, osobito
okupljenom mnotvu i svakakvim ljudima, koji se u kazalita kupe:
ta oponaa se uvstvo njima tue!
- Svakako.
- Oito dakle pjesnik oponaatelj nije stvoren za takav dio due, i
mudrost njegova ne nastoji tome dijelu ugaati, ako hoe biti na
glasu kod mnotva, nego je stvoren za uzbudljivu i aroliku ud, zato
to se ta ud lako oponaa.
- Oito.
- Dakle bismo ga ve pravedno korili, te ga usporeivali sa
slikarom? Jer i time je na njega nalik, to stvara djela loa prema
istini, i jednak mu je tako, to suobraa s prostijim dijelom due, a ne
s najboljim. I tako bi onda pravedno bilo, kad ga ne bismo primali u
dravu, koja hoe imati dobre zakone, zato to on taj prosti dio due
budi, hrani i jakim ini, aunituje razumnost. Kao to biva u dravi
onda, kada tko opakima daje vlast i predaje im dravu, a estite ljude
ubija: isto emo tako rei, da i pjesnik oponaatelj mee, svakome
275
napose, zlo ureenje u duu, jer ugaa bezumnome dijelu njezinu,
koji ne raspoznaje ni to je veliko ni to je malo, nego iste stvari dri
sad velikima a sad malenima. On stvara utvare, a od istine je veoma
daleko.
- Zaista jo nismo spomenuli najvee optube protiv pjesnitvu.
Jer sasvim je strano, kako ono moe nagrivati i estite ljude, uz
neke posve rijetke izuzetke.
- A kako ne e biti strano, ako ono to ini.
- uj i gledaj. Kad naime sluamo Homera ili kojega drugoga
tragikoga pjesnika, kako oponaa kojega junaka, koji tui i bez kraja
i konca jadikuje, ili lica, koja alosno pjevaju i u prsa se biju, zna,
da onda i mi najbolji to rado sluamo, podajui se takoer sami
uvstvu, i koji nas pjesnik najvie tako raspoloi, hvalimo ga
ozbiljno, daje dobar.
- Znam; a kako ne?
- A kad kojega od nas zadesi alost, onda opet opaa, da se
resimo suprotnim vladanjem i nastojimo biti mirni i pregorjeti,
drei, da se ovo pristoji muu, a ono, to smo tada hvalili, eni.
- Opaam.
- Je li dakle - rekoh ja - to u redu? Gledati takva ovjeka, kakav
nitko ne bi htio sam biti, nego bi se sramio, a ipak se tome radovati i
hvaliti to, te ne osjeati odvratnost?
- Zeusa mi, ne ini se razborito.
- Da, ako bi to onako gledao.
- Kako?
- Ako bi uzeo na um, da se nerazumni dio due tada u svojoj
nesrei silom ustee i ostaje gladan: ne naplae se, ne najadikuje se
dosta, ne nasiti se, a trai inae takvu hranu od prirode; a tada ga
pjesnici site i veseo je. A najbolji na dio od prirode, poto nije
dovoljno odgojen poukom i navikom o svojim vladarskim du-
nostima, poputa uzde tome plaljivome dijelu, jer gleda tue bole, te
za njega nije nikakva sramota hvaliti i aliti, ako drugi neumjesno
tui, iako se ukazuje dobrim ovjekom; dapae dri, kako je na
dobitku poradi uitka, i ne bi htio prezreti cijelo to pjesnitvo pa se
liiti toga uitka. Jer, mislim, samo se neki rijetki mogu domiljati
kako je nuno da tui bolovi utjeu i na nae: tko naime na onim
276
tuim bolovima othrani do jakosti saaljenje, nije mu lako zadravati
ga u svojim bolovima.
- Veoma istinito.
- Zar se ne moe isto govoriti i o smijenome, naime da ini ono
isto, to i kod saaljenja, ako se sam srami zbijati ale, ali ih za
komike predstave ili u zasebnom drutvu veoma rado slua i nije ti
mrsko kao neto loe? Jer to si opet razumom u sebi zadravao, kad
je htjelo zbijati ale, bojei se, da e ti se ljudi rugati kao lakrdijau,
tome opet tada poputa, i kad ga tako uini jakim, onda esto u
svojim alama ne opaa, da si se zanio do lakrdijatva.
- Dakako.
- Zar se ne moe govoriti, da nam pjesniko oponaanje takvu
tetu pravi i kod putenosti, srdbe i kod svih uvstava u dui: kod
poude i bola i naslade, za koja uvstva upravo velimo, da prate
svaki na in? Ono naime ta uvstva zalijeva, a trebalo bi ih suiti;
postavlja nam ih za gospodare, a trebala bi ona biti podlona, da
bismo postajali bolji i sretniji, a ne gori i jadniji.
- Ne mogu drukije rei.
- Dakle, Glaukone, kad se namjeri na hvalitelje Homerove, gdje
govore, da je taj pjesnik odgojio Heladu; da je njega za upravljanje i
odgoj ljudskih prilika vrijedno ponovno uzeti i uiti, te sav svoj ivot
prema tome pjesniku urediti i ivjeti -treba ih ljubazno pozdravljati
kao ljude, koji su po mogunosti najbolji, i treba im doputati, daje
Homer najvrsniji pjesnik i prvi od tragika, ali treba znati, da se u
dravu smije primiti samo toliko pjesnitva, koliko su slavospjevi za
bogove i pohvale za dobre. Ali ako e primati zaslaenu Muzu u
lirsko-dramskim ili epskim pjesmama, kraljevat e ti u dravi naslada
i bol mjesto zakona i razuma, za koji se svagda inilo, daje najbolji.
- iva istina.
- To nam dakle - rekoh - neka bude obrana u pogledu pjesnitva,
kad smo ga se sjetili, naime da smo ga tada prirodno otpravljali iz
drave, kad je takvo; ta razum nas je na to silio. A da nas ne osudi
radi nekakve surovosti i prostote, recimo mu jo. da postoji stara
razmirica izmeu filozofije i pjesnitva. Jer i ona "lajava kuja, to na
gospodara teke" i "velik u praznorjeju bezumnika" i "mnotvo tih
mudraca" i da "trae mislioci paljivo uzrok svojoj gladi" - to su i
277
drugi uz to nebrojeni dokazi njihova staroga protivljenja. Ali ipak
budi reeno, da bismo ih veselo primali, kad bi pjesnitvo i
oponaanje, koje ide za nasla- dom, moglo dati kakav dokaz, daje
prijeko potrebno u dravi dobrih zakona. Jer samo za sebe znamo da
nas opinjava. Ali nije sveto izdavati ono, to se ini istinito. Ta zar,
prijatelju, ne opinjava ono i tebe, osobito kad ga ogleda na
Homeru?
- Veoma.
- to ne, ima pravo vraati se u nau dravu samo tako, ako se
kani opravdati lirskom pjesmom ili pjesmom u kojem drugom
mjerilu.
- Svakako.
- A bismo li i njegovim zagovornicima, koji nisu pjesnici nego
prijatelji pjesnika, da reknu za njega u nevezanom govoru, kako ono
nije samo slatko nego i korisno za dravna ureenja i ljudski ivot, i
sluat emo milostivo. Ta bit emo na dobitku, ako se pjesnitvo ne
pokae samo kao slatko nego i kao korisno.
- A kako ne emo biti na dobitku?
- Inae, mili drue, kao to se oni, koji se kada u to zaljube,
silom dodue ali ipak usteu, ako pomisle, da ta ljubav nije korisna,
tako e nam, iz ljubavi prema takvu pjesnitvu, koju nam je usadio
odgoj i nae divno dravno ureenje, biti drago, ako se ono pokae
najboljim i najistinitijim; ali dok se ne bude moglo opravdati, koristit
emo se, sluajui ga, onim to smo rekli, i arobnom izrekom, koju
to imade, pazei da ne zapa-dnemo opet u djetinjastu ljubav, koju
ima mnotvo prema pjesnitvu. Spoznajmo dakle, da se ne treba
ozbiljno baviti takvim pjesnitvom, kao da bi se ticalo istine i da bi
bilo ozbiljno, nego da sluatelj treba biti oprezan pred njim iz straha
za ureenje u sebi i da mu o pjesnitvu treba drati ono, to smo
rekli.
- Posvema se slaem.
- Ta velika je to borba, mili Glaukone, postati dobar ili zao, vea
nego to se ini; zato nije vrijedno zanijeti se ni au ni novcima ni
slubom nikakvom, a ni pjesnitvom, pa odnemariti pravednost i
ostalu krepost.

278
 - Po onome, to smo proli, slaem se s tobom; a mislim, da se
slae i drugi, bilo tko.
- I zaista - rekoh ja - najveu plau kreposti i odreene nagrade
nismo jo proli.
- Neizmjernu nekakvu kae veliinu, ako ima drugo vee od
onoga, stoje reeno.
- A to bi u kratko vrijeme postalo veliko? Ta itavo to vrijeme
od djetinjstva do starosti bilo bi jamano nekako neznatno prema
svemu vremenu.
- Zaista nita.
- to dakle, misli, da besmrtnoj stvari treba ozbiljno nastojati
oko tolinoga vremena, a ne oko vjenosti?
- Mislim, oko vjenosti; ali to e ti to?
- Nisi opazio, da je naa dua besmrtna i da nikada ne propada?
On me pogleda i u udu ree:
- Zeusa mi, nisam; a ti to moe govoriti?
- Mogu, ako nije krivo; a mislim, da moe i ti; ta nije nita
teko.
- Meni jest; ali od tebe bih rado uo tu neteku stvar.
- uj - rekoh ja.
- Samo govori.

- Neto zove dobrim, a neto zlim? -Da.

- Zar dakle o tome umuje kao ja?
- Kako?
- Daje zlo sve ono, to upropauje i oteuje, a dobro ono, to
spaava i koristi.
-Da.
- to dalje; za svaku stvar ima neto zlo i dobro. Primjerice ona
bolest za oi i uope bolest za cijelo tijelo; snijet za ito.
gnjiloa za drvo, hrda za mjed i eljezo; i to velim, gotovo za svaku
stvar priraslo zlo i bolest? -Da.
- to ne, kad emu neto od toga pristupi, ini loim ono, emu
pristupi, i napokon cijelo rastvori i upropasti?
- Ta kako ne!

279
 - Dakle upropauje svaku stvar njezino zlo i nevaljalost, koja se
s njome srasla; ili ako je to ne e upropastiti, drugo je vie ne bi
unitilo. Jer Dobro zaista ne e nikada nita upropastiti; ni opet ono,
to nije ni zlo ni dobro.
- Ta kako bi?
- Ako dakle naemo koju stvar, za koju dodue ima zlo. koje nju
ini loom, ali je ne moe rastvarati, dok je nastoji upropastiti; ne
emo li onda znati, da stvar tako stvorena ne moe propasti?
- Vjerojatno je tako.
- to dakle, zar nema za duu zlo, koje nju ini loom?
- I te kako, naime sve ono, to smo upravo sada spominjali:
nepravednost, razuzdanost, kukavnost i neukost.
- Zar nju onda to od toga rastvara i upropauje? I promisli, da
se ne prevarimo, pomislivi da je nepravedan i bezuman ovjek, kad
se uhvati u nepravdi, tada propao od nepravednosti, koja je
pokvarenost due. Nego ini ovako: kao to tijelo tjelesna
pokvarenost, bolest, rastae, upropauje i dotle vodi, da i ne bude
tijelo, tako i sve ono, to smo upravo sada spominjali, nestaje po
vlastitoj zloi, koja ga unitava izvana i iznutra; nije li tako?
- Jest.
-Hajde dakle ogledaj i duu na isti nainje li nepravednost i ostala
zloa u dui, tim samim to se u njoj nalazi, nju unitava i gasi, dok
je ne dovede do smrti i od tijela ne odijeli?
- To nikako.
- Alije besmisleno, da bi tua pokvarenost neto unitavala, a
vlastita ne bi.
- Besmisleno.
- Ta promisli, Glaukone; tijelo, mislimo, ne treba propadati ni od
pokvarenosti jela, koja pripada upravo njemu, bilo zato to je staro,
bilo za to to je gnjilo, bilo zbog bilo ega. Ali ako pokvarenost
samih jela uzrokuje u tijelu tjelesnu pokvarenost, rei emo, daje
tijelo posredstvom jela propalo od svoje pokvarenosti, bolesti; a
nikada ne emo misliti, da tijelo, koje je neto drugo, propada od
pokvarenosti jela, koje je opet neto drugo, dakle da tijelo propada od
tuega zla, koje nije uzrokovalo vlastitoga zla.
- Posve bi pravo govorio.
280
 - Radi istoga dakle razloga - rekoh ja - ako tjelesna pokvarenost
ne uzrokuje u dui duevnu pokvarenost, nikada nemojmo misliti, da
dua propada od tuega zla bez vlastite pokvarenosti, od zla koje
pripada drugome, tijelu.
- Ta razborito je.
- Ili dakle pobijmo to kao netono ili, dok to nije pobijeno, nikada
ne govorimo, da bi - ili od vruice ili opet od druge bolesti ili opet od
nasilnog usmrenja ili ako bi tko cijelo tijelo to sitnije sasjekao -
radi toga ikada i najmanje dua propadala, prije nego tko dokae, da
radi tih trpnja tijela sama ona nepravednija i opakija postaje. A
nikome ne dajmo govoriti, da propada dua ili to drugo onda, ako
ovamo tue zlo prodre, a ne prouzrokuje u svakome vlastito zlo.
- Ali zaista, to ne e nikada nitko pokazati, da due pri umiranju i
radi smrti postaju nepravednije.
- A ako se tko bude usuivao udarati na tu tvrdnju i govoriti, da
onaj, koji umire, postaje opakiji i nepravedniji - samo da ne bude
prisiljen priznati, da su due besmrtne - mislit emo, ako je istina to
taj govori, daje nepravednost smrtonosna za onoga koji je ima. kao
bolest, zatim da upravo ona svojom prirodom ubija, te umiru oni,
koji nju steknu - bre oni, koji je steknu najvie, a koji je manje
steknu, sporije - a ne emo misliti, da nepravednici umiru radi te
nepravednosti onako, kao sada: od drugih, koji kanjavaju.
- Zeusa mi, ne e se dakle nepravednost pokazati posve strana,
ako e biti smrtonosna za onoga, koji nju ima; ta bila bi izbavljenje
od zala. Ali e se ona, mislim, pokazati prije kao posve protivno, to
jest da ostale ubija, ako je doista to mogue, a da onoga, koji nju ima,
ini i veoma snanim za ivot, i ne samo snanim nego jo
besanenim: tako je negdje daleko, kako se ini, od toga da bi bila
smrtonosna.
- Lijepo govori - rekoh. - Jer kad ve ne moe svojstvena
pokvarenost i svojstveno zlo ubiti i unititi duu, teko e duu, ili to
drugo, osim onu stvar za koju je odreeno, upropastiti ono zlo, koje
je odreeno drugome na propast.
- Teko, kako je bar vjerojatno.

281
 - Dakle kada dua ne propada ni od kakva zla, ni od svojstvena ni
od tuega, oito je ona nuno vjeni bitak, a ako je vjeni bitak,
nuno je besmrtna.
- Nuno.
- To dakle neka bude tako. A ako jest tako, zna, da bi bio uvijek
isti broj dua. Jer ako nijedna ne propada, ne bi ih postalo manje; ni
opet vie, jer ako bi iega, to je besmrtno, vie postajalo, zna, da bi
postajalo od smrtnoga i napokon bi bilo sve besmrtno.
- Istinu govori.
- Nego nemojmo misliti to, jer se protivi onom to smo rekli, ni
opet to, da bi dua po svojoj najistinitijoj prirodi takva bila, te bi
sama u sebi bila puna mnogoga arenila, nejednakosti i razlike.
- Kako veli?
- Nije lako, da bi vjeno bilo ono, to je sastavljeno od mnogo
esti i to nema najljepi sastav, kako se sada nama pokazao za duu.
- Nije nipoto vjerojatno.
- Da je dakle dua besmrtna, dokazalo bi i netom reeno
raspravljanje i ostalo. Ali kakva je dua doista, ne smije se razmotriti
onda, kada je nagrena od zajednice s tijelom i drugim alima, kako
je mi sada razmatramo, nego je treba dovoljno duhom ogledati takvu,
kakva je onda kad postaje ista, i svatko e nju nai mnogo ljepu i
jasnije e razabrati pravednost i nepravednost i sve, to sada
proosmo. A sad rekosmo istinu o njoj, kakva nam se za sada
ukazuje; ali smo je gledali u onakvu stanju, u kakvu stanju motritelji
morskoga boga Glauka vide; oni ne bi vie lako vidjeli njegovu
prvobitnu prirodu, budui da su mu stari dijelovi tijela to istrgnuti a
to smrvljeni i svakojako nagreni od valova, a drugi su mu dijelovi
prirasli: koljke, mulj i kamenje, te je vie nalik na kakvu ivotinju,
nego kakav bjee od prirode. I mi gledamo duu u takvu stanju radi
nebrojenih zala, koja su je zadesila; ali treba paziti na sljedee,
Glaukone.
- Na to?
- Treba paziti na njezinu ljubav prema znanju i gledati, za im se
obraa, za kakvim drutvima ezne, budui daje srodna boanskome,
besmrtnome i vjenome; zatim treba paziti kakva bi postala, ako bi
za tim sva pola, ako bi u tome pregnuu izila iz mora, u kojemu je
282
sada, i ako bi otresla kamenje i koljke stoje sada oko nje, budui da
se gosti zemljom, pa ju je zemljano i kameno u divljoj mnoini
obraslo radi slavljene gozbe. I tada bi svatko vidio njezinu pravu
prirodu, naime je li mnogovrsna, jednovrsna, kakva lije, kako lije. A
sada smo, kako ja mislim, prilino proli njezine promjene i oblike u
ljudskome ivotu.
- Svakako.
- Dakle - rekoh ja - u raspravljanju sve ostalo uklonismo, i ne
pridasmo plae i slave pravednosti, kako vi rekoste da uinie Hesiod
i Homer, nego naosmo, daje pravednost sama po sebi za samu duu
najbolja i da dui treba initi pravedno, imala Gigov prsten ili ne
imala, i pored takva prstena, jo i Hadovu kapu.
- Posve istinito govori.
- Zar se dakle, Glaukone, sada jo moe zamjeriti, ako uz ono
dajemo pravednosti i ostaloj kreposti takoer nagrade, kolike i kakve
ona dui pribavlja od ljudi i od bogova, dok jo ovjek ivi i kad
umre?
- Svakako.
- Zar ete mi dakle povratiti, to ste u govoru posudili?
- to upravo?
- Dadoh vam, da se pravednik ini nepravednim, a nepravednik
pravednim. Jer iako ne bi bilo mogue, da bi to tajno ostalo
bogovima i ljudima, ipak miljaste vi. da to treba dopustiti radi
raspravljanja, da bi se usporedila i prosudila sama pravednost sa
samom nepravednou. Ili se ne sjea?
- Zaista bih krivo inio, kad se ne bih sjeao.
- Kad su dakle ve usporeene, natrag zahtijevam u ime
pravednosti, da i mi priznamo, da se nju cijeni onako, kakav glas ona
doista ima kod bogova i ljudi, da dobije i dobiti, koje ona radi glasa
postie, pa daruje time one koji nju imaju, kad se ve pokazalo da
ona daje i dobar bitak i da ne vara one, koji nju zaista primaju.
- Pravo zahtijeva.
- to ne, najprije ete opozvati, da bogovima nije poznato za
jednoga i drugoga od njih kakav je?
- Opozvat emo.

283
 - A ako nije to tajno, jedan bi bio bogovima mio, a drugi mrzak,
kao to se i u poetku slagasmo.
- To jest.
- A ne emo priznati, da bojem ugodniku sva dobra, koja od
bogova dolaze, dolaze najbolja, ako mu ve nije bilo dodijeljeno
kakvo zlo radi preanje pogreke?
- Svakako.
- Tako dakle treba misliti o pravednu ovjeku: ako pada u
siromatvo, bolesti ili neto drugo, to se ini daje zlo, da e se to za
njega svriti na dobro za ivota ili i poslije smrti. Jer zaista bogovi
nikada ne odnemaruju onoga, koji hoe nastojati biti pravedan i
vrei krepost, koliko ovjek moe, postajati jednak bogu.
-I prirodno je, da se takav ne naputa od onoga kome slii.
- to ne, o nepravedniku treba misliti protivno od toga?
- Dakako.
- Takve bi dakle bile nagrade od bogova za pravednika.
- Po mojem miljenju svakako.
- A to od ljudi? Zar nije ovako, ako treba uzimati ono, to jest?
Ne ine li se silni nepravednici jednako to i oni trkai, koji od
poetka dobro tre, a pri kraju ne? Isprva otro odskakuju, a na
koncu bivaju ismijani, kad spuste ui do ramena i odlaze bez vijenca.
A pravi trkai dou do kraja i primaju nagrade i vijenac. Nije li tako
veinom i s pravednicima? Nisu li na glasu, kad dou na kraj
svakoga pothvata, druenja i ivota, i ne dobivaju li nagrade od ljudi?
- Dakako.
- Hoe li onda dati govoriti meni o njima ono, to si sam govorio
o nepravednicima? Ta rei u naime, da pravednici, kad postanu
stariji, u svojoj dravi vre slube, ako hoe; da se ene, odakle hoe;
da udaju keri, kome hoe; i sve, to si ti govorio o onima, ja sada
govorim o ovima. I opet i o nepravednicima govorim, da se veina
njih, i ako u mladosti umaknu, na koncu utrkivanja dostignu i da su
tad ismijani; da ih jadne starce zlostavljaju tuinci i graani; da e
biti ibani i doivjeti ono, to ti s pravom ree, daje surovo; zatim da
e biti mueni i paljeni; za sve to misli, da si i od mene uo, da trpe
nepravednici. Nego. kako velim, pazi, hoe li to dopustiti.
- I posve u dopustiti, jer pravedno govori.
284
 - Takve bi dakle - rekoh ja - bile nagrade, plae i darovi, koje
pravedniku dolaze za ivota od bogova i ljudi, osim onih dobara,
koja davae sama pravednost.
- I kako lijepi i stalni.
- Te dakle nagrade nisu mnotvom i veliinom nita prema
onima, koje jednoga i drugoga poslije smrti ekaju. A treba to uti,
da jedan i drugi uje ono, to treba od govora da se uje.
- Govori; jer za mene nema mnogo drugih stvari, koje radije
sluam - ree Glaukon.
-Ali ne u ti zaista-rekoh ja-kazivati prianje Alkinojevo, nego
prianje junaine Era, sina Armenijeva, rodom iz Pamfilije. On
jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace poslije deset dana odnijee ve
raspale, njega odnijee itava. Donesen kui imao se dvanaestoga
dana sahraniti, ali leei na lomai oivje, a oivjevi priae, stoje
ondje vidio.
Kad je ve njegova dua izala, ree, daje iao s mnogima i da su
doli u neki demonski kraj, u kojemu su bila dva otvora u zemlji
jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora nasuprot. U
sredini medu tima otvorima sjeahu suci, i kad bi oni presudili,
nalagahu pravednima, da idu desno i gore kroz nebo i da sprijeda
priveu znakove presuda, a nepravednicima nalagahu, da idu lijevo i
dolje i da oni imaju otraga znakove svega, to su uinili. A njemu,
kad je pristupio, rekli su, da on ima biti glasnik ljudima o onome
svijetu, i govorahu mu, neka slua i gleda sve u onome kraju. Vidio
je tu dakle, kako su na jedan i drugi otvor neba i zemlje odlazile
due, kad im se izrekla presuda, a od druga dva otvora na jedan su
ulazile due iz zemlje pune suhote i praine, a na drugi su s neba
silazile druge due iste. I koje su due dolazile, inilo se, da su dole
s daleka putovanja. Veselo odlaahu na travnik; razapinjahu atore
kao na zboru; pozdravljahu se meu sobom, koje bijahu poznate;
koje su dolazile iz zemlje, pitahu one druge za prilike ondje, i one s
neba za prilike njihove; dok su jedne drugima priale, jedne su
naricale i plakale, sjeajui se, koliko su i kako su trpjele i to su
vidjele na putovanju pod zemljom - a putovanje je tisuu godina! - a
opet one s neba priahu o uitcima i prizorima beskrajno lijepima.

285
Da se dakle mnogo ispripovijeda, Glaukone treba mnogo vremena;
ali glavno je, ree Er, ovo.
Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo uinio i kolikima, za
sve je kanjen redom, za svakoga deseterostruko - i to za svaku
stotinu godina, jer je tolik ovjeji vijek - da bi trpio za nepravdu
deseterostruku kaznu. I ako je primjerice tko skrivio mnoge smrti
time to je izdao i u ropstvo turio ili drave ili vojske, ili stoje bio
sukrivac kakve druge nevolje, radi svega je toga dobio
desetorostruke muke za svako zlodjelo. I opet ako je kakva
dobroinstva uinio i ako je bio pravedan i sve, jednako je tako plau
dobivao. A o onima, koji su se netom rodili i kratko vrijeme ivjeli,
govorae drugo, to nije vrijedno spomena. Ali za netovanje i
tovanje bogova i roditelja i za vlastitoruno ubojstvo spominjae jo
vee odmazde. Ree naime Er, daje bio nazoan, kad je netko nekoga
pitao, gdje je Ardijej Veliki. A taj Ardijej bijae silnik u nekome
gradu u Pamfiliji - ve je tisuu godina odonda - i ubio je starca oca i
starijega brata, i mnogo je inae grijeha uinio, kako se kazivae.
Ree dakle Er, daje onaj zapitani rekao:
"Nije amo doao niti e doi.
Jer gledasmo zaista i ovaj straan prizor. Kad ve bijasmo blizu
izlaska, hotei uzai, i kad smo bili sve ostalo pretrpjeli, ugledasmo i
Ardijeja iznenada i druge ljude, gotovo veinu njih silnike; a bijahu i
neki posebnici meu velikim grjenicima. Oni su ve mislili, da e
uzai, ali ih otvor nije htio primiti, nego se zauje rika, kad je htio
uzai netko, koji je po zloi bio tako nepopravljiv, ili koji nije bio
dovoljno kanjen. To su po strani -ree-stajali blizu divlji, ognjeni
ljudi, i kad su uli taj glas, jedne su, obujmivi ih, odvodili, a
Ardijeju s i drugima sputali ruke, noge i glavu, oborili ih i oderali im
kou. pa su ih postrance du puta vukli i na trnju grebenali, i svagda
su prolaznicima kazivali, zato se odvode, i da e biti baeni u
Tartar."
Tada dakle ree Er, daje za svakoga od mnogih i svakakvih
strahota osobito strana bila ta, da ne bi zajeknuo, kad se budu
penjali, onaj glas, i kad je glas utio, da je svaki veoma veseo uzaao.
Presude su dakle i kazne takve nekakve, i prema njima su opet
nagrade. Kad onima na travniku protee svakome sedam dana, treba
286
im osmi dan odanle ustati i ii dalje; dolaze etvrti dan onamo,
odakle vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto svjetlo u
pravcu kao vrpca, najvema nalik na dugu, ali jasnije i ie. Do
svjetla su doli poavi naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema
sredini svjetla napete s neba krajeve njegovih veza. To je naime
svjetlo sveza neba, kao potpaaji troveslica: tako ono dri skupa
cijelo obrtanje. A od krajeva je napeto vreteno Nude (Ananke),
pomou koga se obru sva obrtanja. Tome je vretenu drak i kuka od
nada, a prljen od smjese nada i drugih kovina. A priroda je prljena
ovakva. Oblikom je kao zemaljski prljen; a prema onome stoje
govorio Er, treba pomisliti da je prljen ovakav nekakav, kao kad bi
u jedan velik prljen, probuen i potpuno izduben, umetnut bio drugi
manji takav, koji pristaje, kao posude koje jedna u drugu pristaju; i
tako dalje trei, etvrti i druga etiri. Ima naime u svemu osam
prljena, jedni su u druge umetnuti, odozgo pokazuju rubove kao
okruge, a oko drka ine suvislu boinu jednoga prljena; drak je
kroz i izvanjski prljen ima najiri okrug ruba; drugi je okrug estoga
prljena, trei etvrtoga, etvrti osmoga, peti sedmoga, esti petoga,
sedmi treega, osmi drugoga. A 7 najveega je prljena okrug aren;
sedmoga je najsvjetliji; okrug osmoga prljena dobiva sjaj od
sedmoga prljena; okrug drugoga i petoga prljena imaju boju nalik
jednu na drugu, vie su ukasti nego drugi okrui; trei imaju
najbjelju boju; etvrti je crvenkast, a esti je po bjeloi drugi. A vrti
se dakle cijelo vreteno naokolo istim tokom. Ali u njegovu
cjelokupnu okretanju sedam okruga unutra okree se pomalo
protivnim smjerom od cjeline, a od tih samih sedam okruga najbre
ide osmi; kao drugi i skupa idu sedmi, esti i peti; kao trei brzinom
ide naokolo, kako se njima inilo, etvrti, a trei kao etvrti i drugi
kao peti. A okree se vreteno u krilu Nude. Na svakome njegovu
okrugu stoji odgozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj
posebni glas; od svih osam slae se jedna ljestvica glasova. A druge
tri ene sjede naokolo jednako razdaleko, svaka na prijestolju;
Suenice (Moire), keri Nude, u bjelini, s vijencima na glavi i to
Davalica (Lahes), Prelja (Kloto) i Neobrnuta (Antropa) i pjevaju uz
glasove Sirena, Davalica prolost, Prelja sadanjost, a Neobrnuta
budunost. I Prelja se na mahove desnicom maa i pomae okretati
287
izvanjsko obrtanje vretena, Neobrnuta opet unutarnja obrtanja
ljevicom jednako tako, a Davalica se jednom pa drugom rukom
redom maa jednoga pa drugoga obrtanja.
Kad su oni dakle doli, odmah su imali ii k Davalici. Onda ih je
nekakav glasnik najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena
Davalice kocke i uzorke ivota, uspeo se na nekakvu visoku
govornicu i rekao: "Govori djeva Davalica, ki Nude. Due
jednodnevne, poinje se drugi vijek, smrtonosan za smrtan rod. Ne e
Usud vas kockom birati, nego ete vi Usuda birati. Na koga prva
kocka padne, prvi neka bira ivot, u kojemu e nuno biti. Ali
krepost nije niije vlasnitvo. Nju e svatko cijeniti ili ne cijeniti, i
imat e je vie ili manje. Krivnja je na birau, bog nije kriv." Kad je
to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku,
kojaje pala kraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je
kocku digao, bijae mu jasno, koji je po kocki bio na redu. Zatim je
opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke ivota, mnogo vie,
nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime
ivote svih ivotinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu meu njima i
silnitva. Jedna su silnitva bila trajna, a druga su sred vijeka
propadala i svravala se siromatvima, progonima i prosjaenjima.
Bilo je ivota i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni radi oblija,
po ljepoti i po drugi i skupa idu sedmi, esti i peti; kao trei brzinom
ide naokolo, kako se njima inilo, etvrti, a trei kao etvrti i drugi
kao peti. A okree se vreteno u krilu Nude. Na svakome njegovu
okrugu stoji odgozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj
posebni glas; od svih osam slae se jedna ljestvica glasova. A druge
tri ene sjede naokolo jednako razdaleko, svaka na prijestolju;
Suenice (Moire), keri Nude, u bjelini, s vijencima na glavi i to
Davalica (Lahes), Prelja (Kloto) i Neobrnuta (Antropa) i pjevaju uz
glasove Sirena, Davalica prolost, Prelja sadanjost, a Neobrnuta
budunost. I Prelja se na mahove desnicom maa i pomae okretati
izvanjsko obrtanje vretena, Neobrnuta opet unutarnja obrtanja
ljevicom jednako tako, a Davalica se jednom pa drugom rukom
redom maa jednoga pa drugoga obrtanja.
Kad su oni dakle doli, odmah su imali ii k Davalici. Onda ih je
nekakav glasnik najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena
288
Davalice kocke i uzorke ivota, uspeo se na nekakvu visoku
govornicu i rekao: "Govori djeva Davalica, ki Nude. Due
jednodnevne, poinje se drugi vijek, smrtonosan za smrtan rod. Ne e
Usud vas kockom birati, nego ete vi Usuda birati. Na koga prva
kocka padne, prvi neka bira ivot, u kojemu e nuno biti. Ali
krepost nije niije vlasnitvo. Nju e svatko cijeniti ili ne cijeniti, i
imat e je vie ili manje. Krivnja je na birau, bog nije kriv." Kad je
to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku,
kojaje pala kraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je
kocku digao, bijae mu jasno, koji je po kocki bio na redu. Zatim je
opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke ivota, mnogo vie,
nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime
ivote svih ivotinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu meu njima i
silnitva. Jedna su silnitva bila trajna, a druga su sred vijeka
propadala i svravala se siromatvima, progonima i prosjaenjima.
Bilo je ivota i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni radi oblija,
po ljepoti i po ostaloj jakosti i vrsnoi, a drugi su bili ugledni radi
roda i vrsnoe predaka; a bilo je ivota i za neugledne ljude u tim
svojstvima, a jednako je tako bilo ivota i za ene. A vrstanja za duu
nije tu bilo, jer time to odabire drugi ivot postaje ona drukija.
Ostali su uzorci ivota bili smjesa jednoga s drugim, bogatstva i siro-
matva, bolesti, zdravlja, a neki su bili u sredini od toga. Tu je dakle,
kako se ini, mili Glaukone, sva opasnost za ovjeka, i radi toga
treba najvie nastojati, kako e svaki od nas ostale nauke odnemariti,
a taj nauk traiti i uiti, samo ako ga bude mogao odakle nauiti i
iznai, naime: tko e mu dati mo i znanje, da raspoznaje dobar i lo
ivot, pa da uvijek svuda po mogunosti odabira bolji ivot; da
promilja sve, to je upravo sada reeno, tako da jedno s drugim
usporeuje i razlae o vrijednosti toga prema kreposti ivota, pa da
onda zna, koja smjesa ljepote i siromatva ili bogatstva i uz koji
duevni znaaj ini ivot zao ili dobar; da zna to ini odlian i prost
rod, posebnitvo i slubovanje, jakost i slabost, uenost i neukost, i
to ine sva takva dui priroena i steena svojstva, ako se jedna s
drugima mijeaju. Onda bi, pazei na prirodu due, iz svega toga
mogao zakljuak stvoriti i odabirati gori i bolji ivot, zovui gorim
onaj ivot, koji e duu voditi da postaje nepravednija, a boljim onaj
289
ivot, koji e je voditi da postaje pravednija, a ostalo sve da puta na
miru; ta vidjeli smo, daje takav izbor za ivota i poslije smrti
najbolji. Treba dakle to miljenje svatko elino drati i takav doi u
Had da ga ni ondje ne zabunjuju bogatstva i slina zla, da ne zapadne
u silnitva i druga takva djela te ne poini mnoga i nepopravljiva zla,
a jo vea sam ne pretrpi, nego da naui uvijek odabirati srednji
takav ivot i kloniti se po mogunosti jedne i druge krajnosti i u
ovome ivotu i u svemu buduemu, jer tako postaje ovjek
najsretniji.
Pa zatim priae dalje Er, vjesnik s onoga svijeta, da je glasnik
tako rekao: "I onoga, koji posljednji pristupa, eka ivot zadovoljan,
ne zao, samo ako pametno odabere i ako ivi sklad-

no; ni prvi neka ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo." A

kad je glasnik to rekao, odmah je, ree Er, prvi na koga je kocka
pala, pristupio i odabrao najvee silnitvo, te radi bezum-nosti i
prodrljivosti nije kod izbora sve dovoljno razmotrio, nego mu je
umaklo, da je u onome zao udes, naime da jede vlastitu djecu i druga
zla. Ali kada je prvi bira u dokolici to gledao, udarao se i naricao je
radi izbora i nije se drao onoga, to je glasnik prije rekao. Nije
naime sebe okrivljavao radi zala nego sudbinu, bogove i sve prije
mjesto sebe. A pripadao je on medu one, koji su s neba doli; ivio je
u preanjem ivotu u ureenoj dravi, a krepost je stekao navikom,
a ne filozofijom. A da se i to ree: nisu se u tome manje isticali oni,
koji su doli s neba, budui da se nisu muka namuili; ali oni iz
zemlje veinom nisu birali prenaglo, budui da su se i sami namuili
i druge u nevolji vidjeli. Upravo zato i nastaje promjena zla i dobra
za veinu dua; zatim nastaje ta promjena radi sree u kocki. Jer ako
bi se tko uvijek trijezno bavio filozofijom, kada god bi dolazio u ovaj
ivot, i ako mu kocka izbora ne bi padala meu posljednjima, prema
vijestima odanle ini se, da ne bi bio samo ondje sretan, nego da mu i
put odavle onamo i natrag ovamo ne bi bio podzemni i neravan nego
gladak i nebeski.
- Ree naime Er, daje vrijedno bilo vidjeti taj prizor, kako su
pojedine due birale ivote: bio je prizor jadan, smijean i udan, jer
su due veinom birale prema navici preanjega ivota. Jer vidio je,
290
ree Er, duu, kojaje nekada bila Orfejeva, kako je odabirala ivot
labuda, a nije se htjela roditi od ene, mrzei na ene zato to su je
ene usmrtile. Vidioje duu Tamira, kako je odabrala ivot slavuja;
vidioje i labuda, kako se preobraava, da odabere ljudski ivot, a
tako jednako i druge ptice pjevice. A dvadeseta po kocki dua
odabrala je ivot lava; bila je to dua Ajanta Telamonova, koja se
klonila da postane ovjek, jer se sjeala svae radi oruja. Iza njega
je bila Agamemnonova dua. a i ona je u zamjenu uzela ivot orlov,
mrzei na ljude radi stradanja. Srednja je kocka pala na duu
Atalantinu, i kad je ona vidjela velike asti, kojima se obasipa borac,
nije mogla mimoii to, nego ih je uzela. Poslije nje vidio je duu
Epeja Panopejeva, kako ide u prirodu ene, nadarene za umijea, a
daleko medu posljednjima vidio je duu aljivca Tersita, kako ulazi u
majmuna. A sluajno je ila na izbor i dua Odisejeva, po kocki od
sviju posljednja. Pamtei preanje muke odrekla se astoljublja,
dugo je vremena obilazila i traila ivot dokona posebnika i jedva
gaje nala, gdje negdje lei odnemaren od ostalih. Kad ga je vidjela,
rekla je, da bi isto bila uinila i onda, daje prvu kocku dobila; i
veselo gaje uzela. Jednako su tako ile due i iz ostalih ivotinja u
ljude ijedne u druge, te su se nepravedne pretvarale u divlje ivotinje
a pravedne u pitome, i mijealo se svakojako. A kada su ve sve due
ivot odabrale, onda su, kako im je kocka pala, u redu pristupale k
Davalici, a ona je sa svakim slala onoga Usuda, kojega je odabrao, da
ga u ivotu uva i da mu ispuni to je odabrao. Usud je duu vodio
najprije pred Prelju, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno, to se
vrti, potvrujui tako udes, koji je svatko kockom odabrao. A kad se
ovjek dotakao vretena, vodio ga je Usud opet do predenja
Neobrnute, da zapredenu preu izabrane sudbine uine
nepromjenjivom. A odanle je onda iao ne obazirui se pod prijesto
Nude i kroz njega je proao, i kad su ve i ostali proli, ili su svi na
polje Zaborava kroz silnu egu i omaru, jer i bijae polje bez drvea i
raa. Oni su tu, kad je ve veer nastajala, razapinjali atore kraj
rijeke Nehaja, a njegove vode nikakva posuda nije mogla drati.
Potrebno je dakle bilo, da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje
ne uva razumnost, da piju vie od mjerice. A kako bi svagda koji
ispio, sve je zaboravljao. Kad su usnuli, te je dola pono, nastala je
291
grmljavina i potres i odanle je najednom svaki drugamo gore letio, da
se rodi, treperei kao zvijezde. A njemu nisu dali piti vode; kuda je
pak i kako je doao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oi i
vidio, daje zora i da lei na lomai.
I tako se, Glaukone, pria spase i ne propade, i nas e spasiti, ako
budemo nju sluali, i sretno emo prijei rijeku Zaborava, i due ne
emo okaljati. Nego ako mene sluamo, drat emo, daje dua
besmrtna i da moe podnositi sva zla, sva dobra, pa emo se uvijek
drati puta prema gore i pravednost emo razumno na svaki nain
vriti, da budemo mili i sami sebi i bogovima, i dok smo ovdje i kad
budemo dobivali nagrade za pravednost, kao dobitnici, to naokolo
nagrade kupe; da budemo sretni i ovdje i na putovanju od tisuu
godina, koje smo pripovijedali.

KRAJ

292