'HRSQH@

| &QTO@@TSNQ@

doblja koje je u istarskoj historiografiji i dalje vrlo slabo rasvijetljeno zbog

pomanjkanja sauvanih pisanih izvora, ova studija zorno pokazuje rezultat
iskoritenih mogunosti strunoga usavravanja na prestinim inozemnim
institucijama. Hana Breko Kustura svoja je istraivanja provodila na raznim
sveuilitima i institutima, gdje je stekla iskustvo koje je zasigurno snano
utjecalo na autoriin teorijsko-metodoloki pristup. Mladi znanstvenici,
kako oni koji tek piu disertaciju tako i postdoktorandi, u ovoj monogra-
fiji mogu pronai poticaj za prijave na usavravanja u inozemstvu jer takva
iskustva, kao to odlino oprimjeruje ova knjiga, mogu samo pridonijeti
veoj kvaliteti znanstvenih publikacija.

Josip Bani

,YDQ0LORWL%GEB9FKCAC9HALMD9J!D9HALGD9J=<A%GEA9FG,
!TID!THD/TJNNSUNQDMNTHKHSD!TID4MHUDQRHSONONK@QD@ODQS@
CH!THD RSQ

U seriji publikacija Pukoga otvorenog uilita Buje Universit popo-

lare aperta di Buie nedavno je osvanulo novo djelo posveeno lokalnoj kul-
turno-povijesnoj batini. Rije je o izdanju kapitalnoga povijesnog izvora,
Momjanskoga kapitulara iz 1521. godine, koje je priredio i uvodnom stu-
dijom popratio mladi istarski pravnik i plodni autor, docent na katedri za
rimsko pravo Pravnoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu Ivan Miloti.
Knjigu u dvojezinom izdanju otvaraju tri kratka uvodnika. Rijei ured-
nice Lorelle Limoncin Toth (7-10) daju kratak pregled publikacija koje su se
bavile Momjanskim kapitularom ili su ga se na neki nain dotaknule, od
lanka Stefana Rote iz davne 1887. do znanstvenih radova Marina Manina
i Denisa Visintina objavljenih u asopisu !TTIDELENTRODIRICERCHESTORICHEDI
2OVIGNO. Slijedi recenzija rukopisa Livija Prodana (11-12) te kratke crtice o
povijesnim okolnostima koje su dovele do sastavljanja kapitulara i o privredi
Momjana poetkom XVI. stoljea, koje potpisuje Denis Visintin (13-15).
Uvodna studija koja prethodi samoj transkripciji dokumenta podije-
ljena je u dva dijela. Prvi je Nastanak Momjanskog kapitulara / La nas-
cita del Capitolare di Momiano (19-34; 65-81) i slui kao svojevrstan uvod
u mikrokozmos momjanskoga srednjovjekovlja, svijeta u kojem je nastalo
 171-420 | .BIDMDOQHJ@YHHYUID@ 199

razmotreno vrelo. Nakon opisa zemljopisnoga poloaja Momjana, koji

ispravno ocjenjuje strateki vanim, Miloti ukratko rasvjetljava procese
koji su doveli Momjan u ruke svjetovne vlasti akvilejskih patrijarha. Potom
se opisuje stvaranje Momjanske gospotije, feudalnoga imuniteta nad kojim
e neposredno vlasnitvo (dominium directum) imati grofovi Momjanski,
da bi 1312. posjed dospio u ruke grofova Gorikih. Nakon burnih epizoda
ratovanja izmeu patrijarha, Gorikih i Venecije, koje karakteriziraju istar-
sku povijest XIV. stoljea, Momjan e nakon smrti Alberta III. Gorikoga
1374. potpasti pod habsburku vlast. Prije negoli e Venecija zauzeti katel
1508. u jeku rata protiv Cambraiske lige, Momjan e biti u rukama obitelji
Raunicher, koja e i nakon mletake okupacije nastojati povratiti prava na
gospotiju.
Slijedi krae potpoglavlje koje opisuje promjene na geopolitikoj karti
Istre izazvane ratnim sukobima poetkom XVI. stoljea, koji formalno zavr-
avaju Tridentskim sentencijama 1535. godine. Upravo e izmeu godine
kada Trea piranska satnija zauzima Momjan (1508.) i godine vraanja feu-
dalnoga imanja obitelji Raunicher (1535.) nastati analizirani kapitular, stoga
Miloti posveuje vie prostora tom turbulentnom razdoblju momjanske
prolosti. Iako e gospotija biti vraena Raunicherima, Momjan e ostati
na mletakome politikom podruju. Razne upravne neprilike koje je takvo
stanje uzrokovalo obitelji Raunicher dovele su do toga da je 1548. dolo do
prodaje posjeda vitekoj obitelji de Rota. Istaknuto je da e sam katel izgu-
biti strateko znaenje u XVII. stoljeu jer e proirenje mletakih posjeda i
okonanje ratovanja negativno utjecati na njegov nekada vaan pogranini
poloaj. Autoru bi se u ovom povijesnom pregledu moglo jedino zamjeriti
zanemarivanje suvremene relevantne literature o razmatranim procesima,
poput studije Petra tiha o grofovima Gorikim i njihovim posjedima u Istri.
Naredna tri potpoglavlja posveena su samom Momjanskom kapitu-
laru. Autor opisuje pravni kontekst njegova nastanka u kojemu kao vrstan
pravnik prepoznaje tri sloja prava: najstariji koji potjee od normi i obiaj-
noga prava prema kojima se posjed ravnao od XI. stoljea do 1508., zatim
onaj piranske provenijencije koji je uveden po okupaciji te pravo katelana
(castellano), koje potjee iz razdoblja Patrijarhata. Autor potom objanjava
manjkavost termina ONSTITUTIO-OMILIANI te APITOLIDELCASTELLANODI-OMI-
ano za naziv razmatranoga izvora jer pravno gledajui nije rije o konstitu-
cijama niti zakonima koje donosi katelan ili koji bi se odnosili na tu slubu.
200 'HRSQH@ | &QTO@@TSNQ@

Rije je upravo o kapitulariju, zbirci kapitula (od sr. lat. capitulum = la-
nak ili poglavlje teksta normativnog sadraja koji ue ureuje neku pravnu
materiju; 31; 78) svojstvenih za srednjovjekovni pravni sustav. Na teme-
lju sadraja isprave vrelo je ispravno datirano u istarsko srednjovjekovlje
unato datumu koji bi na prvi pogled upuivao na razdoblje ranoga novog
vijeka. Miloti navodi da s pravnoga stajalita novovjekovlje u Istri poinje
tek naputanjem feudalizma 1878. (?), no iz perspektive povjesniara pri-
jelazno razdoblje iz kasnoga srednjega vijeka u ranonovovjekovlje u Istri
treba traiti izmeu Rata Cambraiske lige i Uskokih ratova. To je ujedno i
razdoblje kada u upravnoj, drutvenoj i kulturnoj sferi istarski poluotok pro-
ivljava velike preobrazbe, a rije je i o razdoblju prodiranja protestantizma,
fenomena koji u historiografiji tradicionalno oznaava kraj srednjovjekovlja.
Zadnje je krae potpoglavlje posveeno jeziku kapitulara. Autor uoava
nedosljednost izriaja i razliitost pravnih tradicija. Tako je uvodni i zavrni
dio isprave pisan latinskim jezikom u njegovu srednjovjekovnom ruhu,
dok je sredinji, normativni dio koji sadri 38 kapitula, pisan momjanskim,
odnosno piranskim lokalnim dijalektom.
Drugi je dio uvodne studije Pravna batina Momjanskog kapitulara
/ Il patrimonio giuridico del Capitolare di Momiano (35-61; 82-110). Rije
je o sredinjem dijelu Milotieve studije, u kojem autor nastupa kao pravni
povjesniar te na vjet nain razlae vrelo na sastavne dijelove objanjava-
jui pravnu provenijenciju i svijet momjanske prolosti koji se da iitati iz
toga povijesnog izvora.
Najprije je uzet u razmatranje proemij, odnosno uvodni dio dokumenta.
Autor analizira navedenu definiciju pravednosti (iustitia) koja potjee od
djela /LJUBAVI(De amore) Seneke Mlaega, a u srednjovjekovno pravo ulazi
posredstvom svetoga Martina iz Brage. Miloti takoer pronalazi utjecaj
klasinoga pravnika Ulpijana na tu definiciju pravde, dok slinost pronalazi
s porekim statutom iz 1363. godine. To ga navodi na zakljuak da je oiv-
ljeno rimsko pravo do Porea i Momjana doprlo posredstvom glosatora i
mletake vlasti, koja je batinila romansku tradiciju utjeui na kodifikaciju
statuta i analiziranoga kapitulara. Kako se Piranci nisu mogli osloniti na
pravni temelj svoje vlasti u Momjanu, pribjegli su pravno-filozofskoj defini-
ciji pravednosti. Cilj bi donoenja kapitulara prema autoru bio na normativ-
noj razini zajamiti vrst, trajan i stabilan sustav vlasti piranske opine (40;
87), to se iitava i iz injenice da velik dio dokumenta propisuje obaveze
 171-420 | .BIDMDOQHJ@YHHYUID@ 201

Momjanaca, dok se njihova prava ureuju u kontekstu obveza i daa koje

su duni katelanu, odnosno piranskoj komuni. Vei dio teksta posveen je
postupku donoenja kapitulara, kojem su prisustvovala trojica piranskih sin-
dika, dvanaestorica izaslanika piranske komune, piranski podestat i trojica
upana (katela Momjan, sela Brdo i sela Breniga, koje danas ne postoji).
Miloti razjanjava ulogu svih svjedoka istiui savjetodavne, zastupnike
i simbolike uloge aktera. Kada pie o piranskim sindicima, zamjeuje da
su neki uglednici potjecali iz istih naselja (Goyna i Petrogna) kao i ugled-
nici koji su prisustvovali sastavljanju Piranskoga statuta u XIII. st., to
zasigurno treba pripisati omalenosti teritorija piranske opine i nevelikom
broju stanovnika (41; 88-89). Goina (Goyna) i Petrogna (Petronio) drevna
su piranska prezimena; u XVI. st. to su bila ve odavno imena rodova, a ne
odrednice provenijencije (tj. zemljopisnoga podrijetla; da su odrednice pro-
venijencije, gdje bi bila ta naselja?) pojedinaca.
Najvie je prostora posveeno upanima kao predstavnicima i upravite-
ljima seoskih zajednica u Istri. Iako istie da spomenuta trojica upana nisu
imala presudnu ulogu u odreivanju normativnog sadraja te pri definiciji
politike dimenzije ovoga akta, piranska vlast koristila ih je radi legitimiteta
akta (45; 93), Miloti citira opise upana iz pera Luke Kirca, amaterskoga
povjesniara koji je svoje vienje te slube napisao davne 1928. kao odgo-
vor talijanskoj nacionalistikoj historiografiji. Takvo je tumaenje upana u
suvremenoj historiografiji prevladano i teta je to autor nije citirao suvre-
mene radove koji na temelju arhivskih vrela, a ne romantiziranja, donose
nove spoznaje o toj vanoj funkciji (Tajana Uji, Iusta la loro antica con-
suetudine: biranje i uloga upana na podruju labinske i novigradske opine
u razdoblju mletake uprave, Statuimus et ordinamus, quod... 3USTAVIMOII
MALILJUDINAJADRANSKOMPROSTORUISTARSKIPOVIJESNIBIENNALE, Zbornik radova
s meunarodnog znanstvenog skupa, ur. Robert Matijai, Pore: Puko
otvoreno uilite Pore i Zaviajni muzej Poretine Museo del territorio
parentino, 2005., 143-165; Maurizio Levak, Tragovi drutvenog ustroja
istarskih Slavena u ranom srednjem vijeku, 2AUKAROV ZBORNIK, ur. Neven
Budak, Zagreb: FF press, 2005., 55-73). Nekonzultiranje relevantne litera-
ture imalo je za posljedicu i tvrdnju o spomenu (i) barbanskoga upana u
ispravi iz 1199. (42, bilj. 59; 90, bilj. 59), iako je to odavno odbaeno (Stjepan
Antoljak, Pribislav je bio samo gastald Barbana (1199), *ADRANSKIZBORNIK,
II, 1957., 113-120).
202 'HRSQH@ | &QTO@@TSNQ@

Na kraju se donosi vremenski okvir unutar kojega se kapitular primje-

njivao, od 5. kolovoza 1521. do Tridentskih sentencija 1535., te nain na koji
je dokument objavljen nepismenom puku. Prema autoru je kapitular, kao
i piranski statut, na neki nain javno proitan iteljima katela i u selima
Momjanske gospotije.
Tekst se nastavlja Milotievom analizom sredinjega dijela isprave.
Autor komentira kapitule redoslijedom kakvim se pojavljuju u samom vrelu
donosei nuan pravni, ali i privredno-drutveni kontekst u koji su odredbe
uronjene. Kako je u Kapitularu veina odredbi posveena pravima i obve-
zama katelana, ak 14 od 38 propisa, tako je i u ovome dijelu teksta upravo
toj funkciji posveeno najvie pozornosti. Rije je o eksponentu piranske
vlasti kojega bira i postavlja piransko Veliko vijee na mandat u trajanju od
jedne godine, s time da ista osoba nije mogla obnaati dva mandata uza-
stopno. Katelan je zaduen za uvanje i odravanje katela, u emu mu
pomae jedan kompanj (compagnio) i dva famelja (fameglio). On je imao ovla-
sti prvostupanjskoga sudstva u graanskopravnim stvarima, dok su albe
i kaznenopravni prekraji upuivani piranskomu podestatu. Zanimljiva su
katelanova prava prvoprodaje vina, kao i regalije (povlastice koje su se s
vremenom prenijele s vrhovnoga vlasnika na upravitelja), koje su mu, izmeu
ostaloga, jamile pravo na jezik od svake zaklane ivotinje te pravo prvoga
plesa za vrijeme sajma (na dan sv. Ivana Krstitelja). Taj je slubenik takoer
morao vie puta godinje obilaziti krajeve koji su potpadali pod jurisdikciju
Momjanske gospotije, osim Sorbara koji je pripadao koparskoj komuni.
Svi su uivaoci zemlje bili duni na razna podavanja katelanu koja su
ukljuivala naturalne dae i radnu rentu. Razlikovale su se obveze seljaka
koji posjeduju orae ivotinje i one seljaka koji ih nemaju. Iz kapitulara se
iitava nastojanje sredinje vlasti da suzbija uvoz i izvoz te tako titi domau
proizvodnju. Bilo je zabranjeno uvoziti vino, maslinovo ulje i zob sve dok
unutar gospotije postoji dovoljna koliina navedenih proizvoda. umsko
je zakonodavstvo bilo u rukama sredinje vlasti u Veneciji i ti su propisi
bili iznad svih ostalih zakona. Prejasna Republika visoko je cijenila istarska
hrastova stabla, uvijek potrebna mletakomu Arsenalu, stoga je za njihovu
sjeu bilo potrebno doputenje mletakoga providura. Na kraju, valja jo
spomenuti mehanizam procjene tete, koji je funkcionirao na temelju pro-
cjene asnih ljudi (BONIVIRI), to je arbitrani koncept preuzet iz rimskoga
prava i prisutan u ostalim srednjovjekovnim istarskim komunama.
 171-420 | .BIDMDOQHJ@YHHYUID@ 203

Prokomentiran je i kraj isprave, tipina notarska formula koja zatvara

javnopravne dokumente autorizirana peatom Republike Sv. Marka te grbo-
vima piranske komune i obitelji piranskoga podestata Morosinija.
Transkripcija Momjanskoga kapitulara (113-120) ne moe se pozitivno
ocijeniti. Miloti ili nije upoznat s pravilima objavljivanja izvorne grae ili
ih u potpunosti ignorira. Primjerice, ne razrjeava kratice u transkripciji,
nego to ini u biljekama, ali to je najmanji problem. Nedosljedan je u razr-
jeavanju kratica (npr. capto# [kod njega captolj!] biljekom 13 ispravno
razrjeava kao capitulorum, dok odmah potom INFRAmPTO#, pisan istom krati-
com za slog -rum te sa skraenim sredinjim slogom, razrjeava u samom
tekstu), nedosljedno transkribira dugo i (ponekad ispravno kao i, pone-
kad kao j), no najvie zauuje pisanje oznake kratice za doetno m iznad
zavrnih samoglasnika rijei (su, OFlCI, act, c, comuni, parti, itd.), da
bi ih potom biljekama razrijeio u puni oblik (suum, OFlCIUM, actum, cum,
partium) inei pritom i pogreke (npr. u bilj. 12 comuniu, umjesto ispravno
comunium). Miloti ini pogreke i pri transkripciji rijei koje nisu kraene
(pogreno je transkribirano IN QUORUM lDEJ i potom pogreno razrijeeno
bilj. 111 u INQUORUMlDEI umjesto ispravno INQUORUMlDEM, pogreno je pro-
itana datacija mill(e)simo / quingentep(r)imo primo umjesto ispravno mille-
simo quingentesimo primo, kako jasno pie u izvorniku, 120). Ne prepoznaje
kraticu kojom je napisano ime piranskoga podestata (u ispravi pie Barthus
s oznakom kraenja preko h) pa ita Barrtius (!), uz tumaenje da je to
korumpirana inaica osobnog imena Bartolomeo (39; 86). Na kraju, autoru
nisu poznate uobiajene kratice, kao ni one tipine za mletaku diplomatiku
(tako je pogreno proitano i transkribirano pro ill(ustrissi)mo & ex(cellentissi)
mo duc(e) (domi)no Venetiae umjesto ispravno pro illustrissimo et excellentissimo
ducali dominio Venetiarum, 113, a sline su pogreke ponovljene i na str. 114,
pogreno je transkribirano ano umjesto ispravno anno, 120). Istaknuli smo
samo neke pogreke. Egdotika pravila dostupna su hrvatskoj znanstvenoj
zajednici u kapitalnom djelu Jakova Stipiia (0OMONEPOVIJESNEZNANOSTIU
TEORIJIIPRAKSI, Zagreb: kolska knjiga, 1991., 175-180), a autora, bude li se
ponovno prihvatio transkribiranja, valja uputiti na neophodne prirunike
kao to je ,EXICONABBREVIATURARUM Adriana Cappellija, besplatno dostupan
na raznim mrenim stranicama (npr. http://inkunabeln.ub.uni-koeln.de/
vdibDevelop/handapparat/nachs_w/cappelli/cappelli.html [zadnji pristup:
17. IV. 2015.]). Uistinu je zapanjujua recenzija Livija Prodana koji je takvu
204 'HRSQH@ | &QTO@@TSNQ@

transkripciju ocijenio pozitivno. Izdavai bi za takve publikacije trebali

angairati recenzente koji su iskusni paleografi i egdotiari, strunjake koje
i ne treba traiti izvan Istre. Prvi nam na pamet pada uvaeni Jakov Jelin-
i, ali i mlai paleografi, poput Branke Poropat. Sreom, monografiji je
priloena fotografija dokumenta (134-135) pa e upueni itatelji moi raditi
vlastite transkripcije.
Slijede prijevodi izvora na hrvatski (121-125) i talijanski (127-132) jezik
koji su, naspram transkripciji, uinjeni korektno i ija ukljuenost u knjigu
znatno proiruje krug itatelja. Zaljubljenici u lokalnu povijest e se, kao i
uenici i studenti, sigurno lake snalaziti u prijevodima negoli u srednjovje-
kovnim varijantama latinskoga, odnosno piranskoga dijalekta ranoga XVI.
stoljea.
Djelo zavrava slikovnim prilozima, preslikom Momjanskoga kapi-
tulara pisanoga zrelom humanistikom, etirima fotografijama (138-142),
ukljuujui katastarski nacrt momjanskoga katela iz XVIII. stoljea, bilje-
kom o piscu (145) i popisom citirane literature (146-147).
Unato iznesenim primjedbama, Milotiev e uradak bez sumnje obo-
gatiti historiografiju. Kao povjesniar medievist, autor se ovoga prikaza
nadao detaljnijem znanstvenom aparatu s navodima mnogih izvora koji se
spominju u uvodnoj studiji. Meutim, kako nije rije o disertaciji o sred-
njovjekovnom Momjanu, ova opaska nikako ne umanjuje vrijednost knjige.
Tim vie to je studija Miljena amalovia, na koju se Miloti preteito
oslanjao piui o momjanskom srednjovjekovlju, objavljena s detaljnim navo-
dima izvora, a sam je lanak dostupan na mrenim stranicama Metelwina
(https://library.foi.hr/knjige/knjiga1.aspx?C=2062 [zadnji pristup: 17. IV.
2015.]). Nadalje, injenica da je djelo objavljeno na hrvatskomu i talijan-
skomu jeziku te da je pisano pitkim, jednostavnim i jezgrovitim izriajem
ini ovu publikaciju dostupnom vrlo irokom krugu itatelja zainteresiranih
za istarsku povijesnu batinu. Prijevodi izvornika zasigurno e biti od velike
koristi kako studentima tako i sveuilinim profesorima u provoenju semi-
narske nastave.
Izdavanje povijesnih izvora nikada nije jednostavan pothvat, ali vri-
jednost takvih publikacija trajno zaduuje historiografiju otvarajui brojna
vrata daljnjim istraivanjima. Sam je autor naveo razne pravce u kojima
bi istraivai mogli nastaviti rad na tom vrijednom vrelu, od povijesnode-
mografskih preko filolokih studija sve do uklapanja samoga izvora u iri
 171-420 | .BIDMDOQHJ@YHHYUID@

kontekst istarske kasnosrednjovjekovne privrede i kulture ivota. Ti e

budui radovi nesumnjivo unaprijediti historiografiju ne samo Istre, ve i
irega prostora sjevernoga Jadrana. Vrijednost djela prepoznali su Istarska
upanija (Upravni odjel za kulturu i Upravni odjel za talijansku nacionalnu
zajednicu i druge etnike skupine) i Grad Buje financijski potpomognuvi
objavu monografije. Stoga se nadamo se da e knjiga Ivana Milotia pota-
knuti mlade istraivae u provedbi vlastitih arhivskih istraivanja i objavi
povijesnih izvora.

Josip Bani

Jasenka Gudelj, MJGHKC9J=F=K9FK99FLAC=(MD=, 9@FQDAJNKRJ@JMIHF@

 RSQ 

Dopunjena, preraena i na hrvatski jezik prevedena doktorska disertacija

Jasenke Gudelj ,EANTICHITDI0OLANEL1UATTROEINQUECENTO, obranjena na
Sveuilitu u Veneciji 2008., objavljena je kao knjiga krajem 2014. i svojom
vrijednou, opsegom i temeljitou predstavlja, moe se odmah na poetku
ovoga prikaza rei, znaajan prinos poznavanju recepcije pulskih antikih
spomenika u europskoj arhitektonskoj i umjetnikoj praksi ranoga novog
vijeka. Zahvaljujui zapadnoeuropskim hodoasnicima na proputovanju
iz Venecije du Jadrana prema Levantu, ve je srednjovjekovna, a pogo-
tovo renesansna Pula bila poznata europskoj kulturnoj javnosti po iznimno
dobro sauvanim graevinama iz rimskoga doba, poglavito po Amfiteatru,
Augustovu hramu i Slavoluku Sergijevaca. U otroj suprotnosti s demograf-
skim, a time i gospodarskim pa i urbanistikim stanjem grada u to doba,
spomenici su strili u oronulom gradu kao nijemi svjedoci antike prolosti.
A, u doba kada se iz antike poelo crpsti uzore za suvremenu renesansnu
umjetnost svaki se podatak, svaka ilustracija antike batine cijenila kao
izvor novih nadahnua.
Struktura knjige odraava klasian znanstveni postupak monograf-
skoga istraivanja teme o kojoj postoji bogata literatura, ali koja je postav-
ljena na pogotovo za domau povijest umjetnosti inovativan nain jer
je autorica pregledala i valorizirala bogatu svjetsku literaturu o odnosu
klasine batine i renesansne umjetnosti. Pulskom antikom batinom