Poetika zavjere

Annuit Coeptis
Zamislimo na tren nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite, recimo, da netko od
nasljednika crno-ute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog
Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea snatri o judeomasonsko-trilateralno-
skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Ancien Rgimea, suprotivu
metafiziko-teoontolokim kategorijama kranske Evrope. Obrusili su se na sve: na prostor i
vrijeme koji domalo nisu vie transcendentalni uvijeti percepcije, nego i sami postaju
relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti, ti prokleti
frojdisti; ukidaju objektivne mogunosti ak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti,
skruenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i
spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osetilima
nedostupnu sliku: ta je apstraktna slika, to se vie neposredno ne vidi; samo drutvo
zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cijelini, sustavu i redu; umjesto plesnih koraka,
trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking plesovi su
takta ustuknuli pred plesom kontakta... in summa, osnovne su kategorije helenskog i
kranskog svijeta snano uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to
postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea
na ispranjeno mesto jednog raspetog skandaloznog Boga mogao zasjesti nekakav mijerniki
Demijurg.
Tu se sad razvijaju brojne urote: masoni vercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne
engleske i kotske zavijere bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalistikih
republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa,
vlada eon pod dominacijom arkanela Gabrijela: G-princip; organizira se Prvi Svijetski rat, o
emu uzaludno pie Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava:
onog Romanova, i naeg, domaeg, habsburkog; ezoterina Tulla poraa Hitlera, koji poraa
holokaust: svijetsku rtvu paljenicu; Iluminati vladaju ak i zabaenim provincijama, i
pobijedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starevia, stavljaju kipi Anela
luonoe, prosvjetitelja, iluminatora, Lucifera, doim na junom ulasku u Zagrob, mesto za
grobom, obijesno instaliraju piramidu s dolarske novanice: Annuit Coeptis! Zagrob postaje
mjesto konanog obrauna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubiaste
apokalipse, i grad koji lei na 16.meridijanu, koji je, zna se, zemaljska sijenka projekcije
maa Sv.Mihaela - emu je uostalom posveen Mihaljevac - biva uzdignut na razinu
atopinog, izmjetenog, neumjesnog mjesta - mjesta obrauna Dobra i Zla.
Ovdje mozemo zastati: nije li ovo sasvim solidan predlozak nekog romana kakav je,
uostalom, vec napisan: Hamvasov Karneval varira slicne motive. Samo, sva je nevolja u
jednom: je li bas tako da je opisana urota tek literarne naravi, samo porod kosmara i dokolice?
Je li bas sve to ako ne vec teorija, a ono barem poetika, kad nije praksa zbiljske zavjere?
Pogledajmo:

23
 2

Nedavno je Nada Mirkovic na svome Facebook-profilu citirala Ivu Andrica: Svako

pedeset godina na ovim terenima pametan usuti, budala progovori, a fukara se obogati.
Iako rijetko komentiram, ovaj put nisam izdrzao da ne dometnem: Andric grijesi, ali tek
gematrijski. Pogledajmo: od 1918. do 1941. 23 su godine; od 1945. do 1968. 23 su
godine; od 1968. do 1991. 23 su godine; Swoboda sad veli da ce RH u EU 2014. nimalo
slucajno, jer, opet su to 23 godine!
23 rulez!
Ocito, hrvatskom povijescu ravna zakonomjernost magicnog broja 23; poznato vam je to
gradivo: 23 kromosomska para, 23 na dresu Michaela Jordana, problematicno poglavlje
23, 23 uboda na tijelu Cezara, 23., skriveno slovo hebrejskoga alfabeta... konacno, 0.666,
kao rezultat dijeljenja 2 sa 3. Pozurio sam s evom elipsom i uveo Necastivog u pricu
odmah u ekspoziciji, jer, pogledajmo, nisu to cista posla:
23 su godine i od revolucionarne 1848., te prevazne godine u kojoj se u Hrvatskoj
ukidaju feudalni odnosi, a banom postaje Jelacic, pa do godine Kvaternikove Rakovicke
bune, 1871.; od 1871. pa do godine rodjenja - za nasu pricu nezamjenjevog - Gavrila
Principa, 23 su godine; od te, 1894., pa do godine sutona Prvog Svjetskog rata, da
zavrsimo, 23 su godine.
Nije mi se dalo dublje u povijest, ali sasvim sam uvjeren da periodi presudnih dogadjaja
ovdasnje Kronologije bespogovorno postuju ritam dvadesetrogodisnjih ciklusa.
Pokusajmo zajedno shvatiti sto nam ti periodi porucuju, te kakvo to otajstvo hrvatska
ezotericna povijest skriva.

Gavrilo Princip
Stanoviti Emil Ple napisao je studiju o periodicnoj borbi materijalistickog i idealistickog
tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenicno se javljaju u europskoj povijesti
posljednjih tri tisuce godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza
svjetovnih fenomena Historijom, da skratimo, vladaju arhandeli Gabrijel i Mihael, kao
lunarni i solarni princip tog vjecnog vracanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji
je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo cuveno djelo De Septem
Secundes, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljau svijetom pod
Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o
sedam arhandela koji se ciklicki smijenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim
epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeca: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael,
Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama
bitno, kao inteligencija Mjeseca planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju svoju
vladavinu odpoceo cetvrtog lipnja 1525., i regulirat ce sublunarne odnose 354 godine i 4
mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa suncani Mihael. Jasno, ova ideja nije
Trithemiusovo iznasasce: on je bastini od helenizma, no moguce je pratiti njen trag sve do
Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne
inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce,
Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su bostva postala arhandelima
krscanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa,
Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdasnjoj
povijesti: Gabriel, koji je kao Mjeseceva inteligencija od presudnog znacaja za Islam, obreo
se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom
od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao Gavrilo Princip.
Obracun s dvije carske kuce, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge:
ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu!
 3

Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa

sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena - Sveti Mihajlo, na Kosevu! Crna
ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navodjena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je
povijest samo odbljesak svete pripovijesti.

Zagrob
Zagreb lezi na 16. meridijanu. 16. je meridijan po necemu za nas posebno zanimljiv:
geografija sacra uci da na taj meridijan pada projekcija maca Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta
na tome meridijanu recimo Monte Gargano imaju nesto posveceno Mihaelu: Zagreb nije
iznimka Zagreb ima Mihaljevac.
Ocito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvazavali ezoterijske predaje: Zagreb je na
narocit nacin postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako
mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.
No, Zagreb i na drugi nacin odaje svoju misticnu narav: cjelokupna je topografija grada
podredjena okultnom naumu.
Krenimo kao u klasicnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smjesten u skladu sa
strodrevnim nacelima situiranja grada: sjeverno je planina, juzno rijeka. Grad se dijeli na
profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu,
kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.
To dualisticko nacelo ipak najocitije dolazi do izrazaja u samom sredistu grada: gradski centar
nema jedno srediste, nego dva: tipicna je to maniristicka elipsa cija su dva sredista Sein und
Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske drzavnosti htio
staviti svoj potpis u obliku neobradjene kocke, bezoblicne tvari, onoga sto bismo sasvim
precizno nazvali prima materia i sto svoj pandan ima u Kozaricevom savrsenom Suncu, no,
netko je smotreniji upozorio da bi takav smjestaj kamene kocke u Mandusevac moguce bio
odvec slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.
Bilo kako mu drago, obracun se materijalistickog principa s onim duhovnim nastavio i na
ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona
karaktersticnog imena: Krvavi most.
Tumaciti sada zasto su, primjerice, zagrebacke bolnice posvecene Svetom Duhu ili Rebru,
sasvim je suvisno: Mihaljevac nas navodi u sasvim tocnom pravcu, u smjeru konacnog
obracuna s necasnim junakom s pocetka nase price i Povijesti: sa zlacanim angelusom koji
iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseci svoju luc postojano,
kao autenticni Andjeo Prosvjete.
Zanimljivo, ali je li bas tome slucajno da je na kupoli kuce Oca Domovine upravo Luconosa?
I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu,
kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evils Agent, 0.666, kako bi glasio
anagram od Evangelist?
Je li, da upitamo i to, bas sasvim slucajno da je Sv.Juraj, koji strazari pred Kamenim vratima
cuvajuci Druzbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo
svecan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata.
Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko
to slavi Djurdjevdan i ciji je patron St. George!?

Order of St Michael and St George

Stjepan Mesic, kao predsjednik RH, dobio je posebno priznanje: krasi ga insignija Velikoga
 4

Kriza Reda Svetoga Mihaela i Svetoga Jurja. O tom se casnom redu u hrvatskoj javnosti
manje zna: motto mu je Auspicium Melioris Aevi, Veliki mu je mestar Vojvoda od Kenta, koji
je vrhovnik jednog kudikamo diskretnijeg drustva, i sve u svemu taj devetnaestostoljetni casni
red zaista je the most distinguished.
No, je li bas koincidencija cinjenica da je Kriz Reda pobjednika nad Zmajem upravo insignija
koja resi bivseg predsjednika Hrvatske?
Kakav je to narocit posao koji Hrvatska ima sa Zmajem, kad kroz njen glavni grad prolazi
sjena maca pobjednika na Armagedonu, onoga koji je vladar nasega eona, onoga koji svojim
imenom pita: Tko je kao Bog?
I otkud ta ambivalentnost: Mihael je zbacio velikog Zmaja, staru Zmiju, koja se zove davao
sotona...(Dn 12,7-9), ali pored Mihaljevca, Zagrob ima i bratovstinu osebujnog imena
odabranog po uzoru na Ordo equestris draconis!?
Moja je pretpostavka neobicno profana: Balkan, kaze Churchill, proizvodi vise povijesti no
sto moze podnijeti, cemu su a taj se dio recenice nikada ne citira dokaz prenapucena
groblja; tamo gdje je ostao oziljak na tkivu Povijesti, u Sarajevu, na mjestu dodira Mjeseca i
Sunca, Gabriela i Mihaela, ako je vjerovati Steineru materijalnog i duhovnog principa,
zapocelo se nesto sto se ima okoncati u Zagrebu: mozda je smisao ovog jedinstva Svetog
Mihaela, kojeg Zagreb posebno casti, sa Svetim Jurjem, zastitnikom Engleske ali i Srbije,
konacno svodenje povijesti na njenu ljudsku mjeru. Njeno je preobilje u ovom podneblju, u
kojem se nitko nije rodio i umro u istoj drzavi, izobilje Zrtve. Da bi te zrtve konacno zadobile
neki smisao i ocuvale svoje ljudsko dostojanstvo, najmanje sto Zagrob moze uciniti jest da
pobijedi Zmaja: da iz kuce okrunjene andelom luconosom nikada vise ne izadju vojske u
crnom! Tada ce svakako biti samorazumljivo zasto je Stjepan Mesic dobio Kriz Reda koji uz
Mihaela, u njegovom vremenu, doziva i drugog pobjednika nad Zmajem: svetog Jurja.
Ciji je spomendan 23.
Travnja.