Univerzitet u Sarajevu

Fakultet politikih nauka

Odsjek Sociologija, 2. godina - Sociologija religije

ESEJ:

PRAVNA REGULATIVA ODNOSA RELIGIJSKE ZAJEDNICE U

DRAVI BOSNI I HERCEGOVINI

Prof. dr. Dino Abazovi Zijada Hasanovi 2055/S

 PRAVNA REGULATIVA ODNOSA RELIGIJSKE ZAJEDNICE U
DRAVI BOSNI I HERCEGOVINI

Saetak. U radu se osvjetljava aktuelno pitanje o pravnoj regulativi koja prati i ureuje ivot
vjerskih zajednica u BiH. Pri tome, autor se u analizi ovoga fenomena poziva na relevantne
meunarodne pravne dokumente, zatim na domae formalno-pravne odredbe, od Ustava do
zakonske normative, i na same crkveno-pravne propise. Ujedno, u radu se ukazuje i na pojedine
aspekte domae prakse, kada je u pitanju pravni poloaj vjerskih zajednica.

Kljune rijei: pravo, pravne norme, vjerske zajednice, Bosna i Hercegovina

Tokom svoje viestoljetne povijesti Bosna i Hercegovina je bila vjerski heterogena politika
zajednica, a odnosi izmeu drave i vjerskih zajednica ureivani su prema razliitim modelima.
U doba osmanske uprave (1463 1878) postojala je bliska povezanost drave i islama kao
izvora dravne ideologije, dok je u razdobljima austrougarske uprave (1878 1918) i stare
Jugoslavije (1918 1941) vaio model priznatih vjerskih zajednica. Po zavretku Drugog
svjetskog rata 1946. i stvaranju nove, socijalistike Jugoslavije unutar koje je BiH inila jednu
od federalnih jedinica dolo je do radikalnih promjena u pogledu poloaja vjere u drutvu. Nova
vlast opredijelila se za sekularno ustrojstvo drutva koje je znailo odvajanje drave i vjere,
potpunu sekularizaciju pravnog sistema i proglaenje vjere kao privatne stvari svakog
pojedinca. S obzirom na prihvatanje marksizma kao zvanine ideologije jednopartijskog
komunistikog sistema bive Jugoslavije, u periodu do 1990-ih godina dolo je do drutvene
marginalizacije vjere i vjernika te slabljenja ekonomske baze vjerskih zajednica kroz
oduzimanje njihove imovine razliitim mjerama agrarne reforme, nacionalizacije i
eksproprijacije.(Kari, 2011:51)

Proces tranzicije od socijalistikog prema liberalnom drutvu otpoeo je u jesen 1990. sa prvim
viestranakim izborima u BiH da bi bio prekinut ratom 1992 1995. U razdoblju koje je
uslijedilo nakon postizanja Opeg okvirnog sporazuma za mir (Daytonski sporazum), BiH se
opredijelila za ureenje odnosa drave i vjere u skladu sa principima sekularne liberalne
tradicije.(Kari, 2011:52) To je znailo zadravanje institucionalne i funkcionalne odvojenosti
sfera dravnog i vjerskog autoriteta, ali istovremeno i prepoznavanje vane drutvene uloge
vjerskih zajednica kroz razliite oblike saradnje drave sa ovim zajednicama. U nastavku u se
fokusirati na analizu vaeeg pravnog okvira koji se tie vjerske slobode i poloaja vjerskih
zajednica te savremenih trendova saradnje drave i vjerskih zajednica u BiH. Razmatranje
ustavnog okvira i zakonske regulative o pravnom poloaju vjerskih zajednica u dravi i njene

1
primjene upuuje na zakljuak da se BiH opredijelila za model odvajanja uz saradnju drave sa
vjerskim zajednicama. Ovaj model koji se u literaturi jo naziva hibridnim ili saradnikim
odlikuje se osnovnim odvajanjem drave i religije i sekularnom postavkom drave - zbog
ega ga neki autori tretiraju kao podkategoriju modela odvajanja ali se odnosi sa religijskom
organizacijom i stvari od zajednikog interesa obino ureuju u formi
sporazuma.(Doe,2011:35)

Najvanije pravne garancije vjerske slobode u BiH sadrane se u Ustavu BiH, Zakonu o slobodi
vjere i pravnom poloaju crkava i vjerskih zajednica u BiH i ugovorima zakljuenim izmeu
drave i vjerskih zajednica. Prema l. II Ustava, koji regulira ljudska prava i slobode, BiH i oba
njena entiteta imaju pravnu obavezu da osiguraju najvii nivo meunarodno priznatih ljudskih
prava i temeljnih sloboda. Istim lanom je, takoer, propisano da e se prava i slobode sadrane
u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (Evropska konvencija) i njenim protokolima
direktno primjenjivati u BiH i da e imati prioritet u odnosu na cjelokupno pravo u BiH. To
znai da se pojedinci, crkve i vjerske zajednice mogu izravno pozivati na odredbe Evropske
konvencije o slobodi vjere pred domaim sudovima i ostalim organima vlasti, s obzirom da one
ine sastavni dio ustavnog prava BiH. l. III st. 3 Ustava BiH sadri popis temeljnih prava i
sloboda svih osoba na teritoriji BiH, meu kojima se navodi i sloboda misli, savjesti i vjere,
dok l. III st. 4 zabranjuje diskriminaciju u pogledu uivanja ustavnih prava i sloboda na temelju
vjerske pripadnosti. Aneks I Ustava BiH sadri listu od 15 meunarodnih ugovora o ljudskim
pravima koji e se primjenjivati u BiH, od kojih su za zatitu vjerske slobode naroito vani:
Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i Meunarodni pakt o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (Ustav FBiH), usvojen
30. marta 1994, navodi slobodu misli, savjesti i uvjerenja te slobodu vjere ukljuujui
privatno i javno vjeroispovijedanje.

Propisuje se takoer da e Federacija osigurati najvii nivo primjene meunarodno priznatih

prava i sloboda utvrenih u meunarodnim aktima o ljudskim pravima navedenim u Aneksu I.
Za zatitu vjerske slobode od naroite su vanosti meu ovim aktima Univerzalna deklaracija
o ljudskim pravima, dva spomenuta meunarodna pakta, Evropska konvencija i Deklaracija o
eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije zasnovane na vjeri ili uvjerenju. Ustav
Republike Srpske (Ustav RS), pored jamenja individualne slobode vjeroispovijesti,
posveuje panju i kolektivnom, odnosno institucionalnom aspektu prava na slobodu vjere,
jamei prava vjerskih zajednica. One su jednake pred zakonom, slobodne u vrenju vjerskih
poslova i vjerskih obreda, mogu osnivati vjerske kole i izvoditi vjersku nastavu u svim kolama

2
svih stepena obrazovanja, baviti se privrednim i drugim djelatnostima, primati poklone, stvarati
zadubine i njima upravljati, u skladu sa zakonom. Propisuje se i da e se odredbe Ustava RS
o ljudskim pravima i slobodama ostvarivati u skladu sa odredbama lanova 8-11 Evropske
konvencije.

Na temelju nacrta kojeg je izradilo Meureligijsko vijee BiH, tijelo koje okuplja predstavnike
etiri tradicionalne vjerske zajednice u BiH - Islamsku zajednicu, Srpsku pravoslavnu crkvu,
Katoliku crkvu i Jevrejsku zajednicu - Parlamentarna skuptina BiH je 28. januara 2004.
usvojila Zakon o slobodi vjere i pravnom poloaju crkava i vjerskih zajednica u BiH. Ovaj
zakon regulira najvanija pitanja u domenu ostvarenja vjerske slobode, kao to su: sloboda
ispovijedanja vjere i uvjerenja, pravni status crkava i vjerskih zajednica, odnos drave i crkava
i vjerskih zajednica, osnivanje novih crkava i vjerskih zajednica i dr. Posebna vanost ovog
zakona je u tome to se njime na jedinstven nain ureuju najvanija pitanja iz domena odnosa
drave i vjere na cijeloj teritoriji drave, te da svi ostali zakoni i drugi propisi koji ureuju ovu
materiju, a koji se donose na dravnoj ili niim razinama vlasti moraju biti usklaeni s njegovim
odredbama. Za razliku od srodnih zakona susjednih zemalja, Hrvatske i Srbije, koji su gotovo
u cijelosti fokusirani na pitanje zatite i ostvarenja kolektive dimenzije prava na slobodu vjere,
bosanskohercegovaki zakon nastoji uspostaviti ravnoteu u pogledu normiranja zatite
individualnih vjerskih prava i sloboda, s jedne strane, i kolektivnih prava crkava i vjerskih
zajednica, s druge strane. Pored naprijed spomenutih osnovnih pravnih izvora za reguliranje
slobode vjere u BiH, na nivou drave, entiteta ili kantona u FBiH, usvojeni su i neki drugi ili
izmijenjeni postojei zakoni sa odreenim efektima na slobodu vjere pojedinaca ili poloaj
crkava i vjerskih zajednica od kojih e neki biti prikazani u nastavku. Dodatna pravna zatita
vjerske slobode osigurana je zakonski predvienom mogunou sklapanja sporazuma izmeu
drave ili njenih entiteta i vjerskih zajednica.

Ona predstavlja vanu novinu u odnosu na ranije socijalistiko zakonodavstvo o poloaju

religije u drutvu. Katolika crkva, odnosno Sveta Stolica kao njen univerzalni autoritet, prva
je pristupila ugovornom reguliranju vjerskih pitanja sa BiH. Naime, 19. aprila 2006. potpisan
je Temeljni ugovor izmeu Svete Stolice i Bosne i Hercegovine koji ima status meunarodnog
ugovora. Druga vjerska organizacija koja je sklopila ugovor sa BiH jeste Srpska pravoslavna
crkva, i to 3. decembra 2007. Ovaj ugovor potpisao je u ime Srpske pravoslavne crkve Njegova
Svetost Patrijarh Srpski gospodin Pavle, a u ime BiH, po ovlatenju Predsjednitva BiH,
ministar za ljudska prava i izbjeglice dr. Safet Halilovi. Preostale dvije tradicionalne vjerske
zajednice, Islamska i Jevrejska, jo uvijek nisu zakljuile ugovore sa dravom. Islamska

3
zajednica je u vrijeme pisanja ovog rada jo uvijek u toku pregovora sa predstavnicima dravnih
vlasti oko teksta ugovora kojim e se urediti njeni odnosi sa dravom. U pravnom sistemu BiH
trenutno postoje dvije vrste pravnih mehanizama u okviru kojih pojedinci i grupe mogu ostvariti
zatitu svog prava na slobodu vjere. Prvi se odnosi na potraivanje spomenutog prava pred
nadlenim redovnim sudovima, a drugi na pokretanje postupka pred institucijama za zatitu
ljudskih prava. Na dravnom nivou postoje dvije takve institucije: Ombudsman za ljudska prava
BiH (Ombudsman) i Ustavni sud BiH. Ombudsman je nezavisna institucija koja je ovlatena
da razmatra prijave fizikih i pravnih lica o krenju prava zajamenih Ustavom BiH i
meunarodnim dokumentima pobrojanim u njegovom Aneksu. Ukoliko ustanovi postojanje
krenja prava, Ombudsman izdaje preporuku nadlenim organima kako da isprave povredu ili
slabo funkcioniranje javne uprave. Ustavni sud, kao najvia sudska instanca u BiH, izmeu
ostalih ima nadlenost da razmatra apelacije na odluke niih sudova za koje podnosioci
smatraju da predstavljaju krenje Ustavom zajamenih ljudskih prava.

Vaei Ustav BiH ne sadri izriite odredbe o odnosu drave naspram religije, to je J.
Tempermana navelo da zakljui kako BiH slijedi reim neidentifikacije u pogledu odnosa
drave i religije. Ovaj reim podrazumijeva da drava ne ustanovljava ili podrava neku
konkretnu religiju (ili akomodira razliite religije istovremeno (...), ali se takoer ne izjanjava
odrjeito kao sekularna ili separacionistika drava.(Temperman,2010:103-104) Meutim,
ova analiza ukazuje na usvajanje modela odvajanja uz saradnju. Doktrina Ustavnog suda BiH
potvrdila je da je odvajanje, kao sutinski princip u odnosima drave, ali i njenih entiteta prema
vjerskim zajednicama, neophodan za ostvarenje vjerske slobode u religijski pluralnom drutvu
BiH. Ranije je spomenuto da Ustav BiH sadri garancije slobode vjere ili uvjerenja i njihovog
manifestiranja u privatnom i javnom ivotu. Drugo, Ustav BiH priznaje graanski status
neovisno o vjerskoj pripadnosti. Prema l. I, nijedno lice nee biti lieno dravljanstva BiH ili
njenih entiteta na temelju razloga kao to su spol, rasa, boja, jezik, vjera, politiko ili drugo
miljenje, nacionalno ili drutveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasnitvo,
roenje ili bilo koji drugi status. Obim prava i obaveza pojedinca u dravi ne ovisi o njegovoj
vjerskoj pripadnosti, s obzirom da Ustav zabranjuje diskriminaciju na osnovu vjere ili uvjerenja.

Konano, lan 14 Zakona o slobodi vjere propisuje da su crkve i vjerske zajednice odvojene
od drave, to znai da: (a) drava ne moe priznati status dravne vjere ni jednoj vjeri niti
status dravne crkve ili vjerske zajednice niti jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici, (b) drava nema
pravo da se mijea u unutranju organizaciju i poslove crkava ili vjerskih zajednica, (c) ni jedna
crkva ili vjerska zajednica ne moe uivati posebne dravne privilegije u odnosu na druge crkve

4
ili vjerske zajednice, a vjerski slubenici ne mogu formalno uestvovati u radu politikih
ustanova i (d) drava moe na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podrku
crkvama i njenim zajednicama za ouvanje kulturne i historijske batine, zdravstvene
djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pruaju crkve i vjerske zajednice,
jedino pod uslovom da se te usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije a posebno ne
diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja.

Ustavni sud BiH je 18. i 19. avgusta 2000. razmatrao zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe l.
28 st. 4 Ustava RS kojom je dodijeljen privilegovan poloaj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Prema
navedenoj odredbi, Srpska pravoslavna crkva je crkva srpskog naroda i drugih naroda
pravoslavne vjere. Drava materijalno pomae pravoslavnu crkvu, sarauje sa njom u svim
oblastima, a naroito na uvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih
duhovnih vrijednosti. Pozivajui se na odsustvo izriite obaveze prema Evropskoj konvenciji
ili Ustavu BiH o odvajanju drave i vjere, Ustavni sud je najprije zakljuio da dodjeljivanje
posebnog statusa Srpskoj pravoslavnoj crkvi u RS samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju
ostalih crkava i vjerskih zajednica. Shodno praksi organa Evropske konvencije, ak ni usvajanje
sistema dravne vjere nije u suprotnosti sa lanom 9 Konvencije pod uvjetom da postoje
djelotvorne garancije prava na slobodu vjere pojedinca. Meutim, imajui u vidu zakljuak
Evropskog suda u predmetu Otto-Preminger protiv Austrije prema kojem drava ima obavezu
da stvori javnu atmosferu u kojoj e biti omogueno slobodno iskazivanje vjera, Ustavni sud je
izrazio sumnju da RS moe kreirati takvu javnu atmosferu u skladu sa l. 28 st. 4 svog ustava.

Naime, odredba prema kojoj drava sarauje sa Srpskom pravoslavnom crkvom u svim
oblastima, a naroito na uvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih
duhovnih vrijednosti nije samo deklaratornog karaktera; ona ima za cilj da ustanovi utjecaj
dotine crkve na javnu atmosferu u smislu kreiranja sistema vrijednosti i vjerovanja.
Analizirajui praksu vjerskih sloboda u RS u vrijeme donoenja ove odluke, Ustavni sud je
doao do zakljuka da naprijed spomenuta ustavna odredba u kombinaciji sa diskriminacijom
na vjerskoj i etnikoj osnovi ima za posljedicu spreavanje slobodnog iskazivanja drugih vjera.
Prema tome, propust vlasti RS-a da obezbijede pravo pripadnika islama i katolianstva da
slobodno manifestiraju vjeru opravdava zakljuak da je l. 28 st. 4 Ustava RS-a u suprotnosti
sa Ustavom BiH. Postupajui u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH, Narodna skuptina RS
usvojila je Amandman LXXII kojim je iz teksta Ustava RS brisan st. 4 lana 28. Rjeavajui
apelaciju upe svetog Ante Padovanskog iz Bugojna Franjevake provincije Bosne Srebrene
Sarajevo koja se ticala spora oko nasljeivanja zaostavtine preminulog lana reda Manje brae

5
svetog Franje, Ustavni sud BiH je bio jo eksplicitniji, usvajajui odluku kojom se izriito
poziva na sekularno drutveno ureenje BiH koje je regulisano lanom 14 Zakona o slobodi
vjere iz 2004. Odvajanje sfera politikog i vjerskog autoriteta unutar pozitivnog pravnog okvira
BiH ima dvostruki karakter: (a) vjera je odvojena od drave u smislu da, recimo, niti jedna vjera
ne moe imati privilegovan status dravne ili da vjerski slubenici ne mogu formalno
uestvovati u radu politikih ustanova i, na taj nain, izravno utjecati na profiliranje javnih
politika i (b) drava je odvojena od vjere u smislu da pojedincima garantuje slobodu izbora
vjere a vjerskim zajednicama samostalnost u vlastitom organiziranju, upravljanju i djelovanju.
Ipak, odvajanje vjerskih zajednica i drave nije striktno i u svim sferama.

Paradigma odvojenih sfera dopunjena je konceptom uzajamne saradnje na pitanjima od

zajednikog interesa koja se naroito manifestira na obrazovnom, kulturnom i karitativnom
planu. Najvanija odredba Zakona o slobodi vjere koja utire put za saradnju drave i vjere jeste
ona l. 15 koja predvia mogunost sklapanja sporazuma izmeu crkve ili vjerske zajednice i
nadlenih dravnih ili entitetskih organa vlasti, i to Predsjednitva BiH, Vijea ministara i
entitetskih vlada. Nadalje, l. 17 Zakona predvidio je da Ministarstvo za ljudska prava i
izbjeglice BiH sarauje sa svim registriranim, i onim koje se spremaju za registraciju, crkvama
i vjerskim zajednicama i raspravlja o svim pitanjima koja se odnose na slobodu vjere i pravni
poloaj crkava i vjerskih zajednica. Neki konkretni vidovi saradnje naznaeni su ve u tekstu
ovog Zakona. Tako se npr. priznaje djelovanje vjerskih zajednica na odgojno-obrazovnom,
karitativnom, socijalnom i zdravstvenom podruju kroz priznanje njihovih ustanova i njihovo
izjednaavanje u pravima sa onima iji je osniva drava, kao i mogunost dodjeljivanja
materijalne podrke za njihovo djelovanje od strane drave.

Takoer se predvia saradnja drave i vjerskih zajednica u pogledu organiziranja i izvoenja

nastave vjeronauke u kolama i predkolskim ustanovama. Razlozi opredjeljenja za saradniki
odnos drave i religijskih zajednica na najbolji nain su sublimirani u lanu 1 Temeljnog
ugovora izmeu Svete Stolice i BiH koji potvruje da su drava i Katolika crkva, svaka u
svome podruju, neovisne i samostalne i koji ih obavezuje da e u meusobnim odnosima
suraivati u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj ovjeka i u promicanju opega dobra.
Time se, nakon gotovo pet decenija podozrenja i, ponekad, otvorenog neprijateljstva drave
prema religiji, BiH danas opredijelila za pristup veine evropskih zemalja koji prepoznaje
pozitivnu drutvenu ulogu vjerskih zajednica.

Postojei pravni okvir omoguava autonomno djelovanje crkava i vjerskih zajednica u BiH.
Drava nema pravo da se mijea u unutranju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica
6
koje one ureuju i vode shodno svojim uenjima i internim pravilima. Te doktrine i pravila
nemaju nikakve graanskopravne uinke i javna vlast ih ne moe provoditi prinudno. Dravnim
organima je zabranjeno i mijeanje prilikom izbora, imenovanja ili smjene vjerskih
velikodostojnika i osoblja crkava i vjerskih zajednica koje one vre sukladno svojim propisima
i potrebama. S obzirom da Zakon o slobodi vjere u BiH omoguava vjerskim zajednicama da
se, pored svog osnovnog poslovanja, bave svim zakonitim aktivnostima - obrazovnim,
humanitarnim, privrednim i dr. - u praksi se moe javiti pitanje ko se smatra vjerskim
slubenikom iji izbor, imenovanje ili smjena podlijee principu crkvene ili vjerske autonomije.
Shodno Uputi o provedbi Zakona o slobodi vjere, vjerski slubenici su fizike osobe koje
takvim smatra njihova crkva ili vjerska zajednica. Oni obavljaju djelatnost kojom se namiruju
religiozne, duhovne, duevne i posebne kulturne potrebe graana. Iako vjerske zajednice imaju
autonomiju prilikom upoljavanja i otputanja svojih slubenika sukladno zahtjevima vjerskih
propisa i doktrine, to ne znai da uposlenici vjerskih institucija ne uivaju druga prava koja su
predviena radnim zakonodavstvom BiH, kao npr. prava na naknadu za rad, odmor, penziono
i zdravstveno osiguranje i dr. Crkve i vjerske zajednice u BiH, kada upoljavaju ili otputaju
svoje osoblje, izuzete su od primjene dravnog Zakona o zabrani diskriminacije osoba na
temelju rase, jezika, vjere, etnike pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s
nacionalnom manjinom, politikog ili drugog uvjerenja, spola, spolne orijentacije i dr. u
privatnom i javnom sektoru. Prema lanu 5 ovog Zakona, nee se smatrati diskriminacijom
mjere koje su zasnovane na razlikovanju, iskljuivanju ili davanju prednosti u vezi sa
zapoljavanjem kao lana osoblja institucije koje se obavlja u skladu s doktrinama, osnovnim
postavkama, dogmama, vjerovanjima ili uenjima konkretne vjeroispovijesti ili vjere, kao i
one koje se vre u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslovanjem registrovanih crkava i
vjerskih zajednica u BiH.

S obzirom na znaaj prava na slobodu vjere ili uvjerenja kao temeljnog ljudskog prava i potrebu
da se osigura ravnopravnost svih graana BiH u pogledu zatite i uivanja ovog prava,
najvaniji pravni standardi koji ureuju poloaj vjere u drutvu uspostavljeni su na dravnom
nivou. Ustavni dokumenti BiH i njenih entiteta pruaju ope garancije vjerske slobode uz
pozivanje na vanije meunarodne instrumente ljudskih prava ili njihovo izravno
inkorporiranje. Ove ope garancije dalje su razraene kroz Zakon o slobodi vjere i pravnom
poloaju crkava i vjerskih zajednica i sporazume kojima se poblie ureuju odnosi izmeu
pojedinanih vjerskih zajednica i drave. Openito, moe se kazati da su odredbe o slobodi
vjere i njenog manifestiranja usklaene sa normama meunarodnog prava, da su veoma iroko

7
postavljene i da omoguavaju i pojedincima i vjerskim kolektivitetima, tj. crkvama i vjerskim
zajednicama, da slobodno postupaju i djeluju u skladu sa vjerskim naelima uz uvjet da se time
ne kre pozitivni zakonski propisi. Prema vaeim pravnim standardima u BiH je sa snazi
saradniki ili hibridni model ureenja odnosa izmeu drave i vjere.

Sutina ovog modela moe se izraziti dvama naelima: (a) institucionalna i funkcionalna
odvojenost drave i crkava/vjerskih zajednica i (b) saradnja drave i crkava/vjerskih zajednica
na podrujima od zajednikog interesa koja se regulie zakonima i posebnim sporazumima.
Nedostatak izriitih ustavnih odredbi o odvajanju drave i vjere nadomjeten je Zakonom o
slobodi vjere koji propisuje da niti jedna vjera u BiH ne moe biti proglaena dravnom, niti
jedna crkva ili vjerska zajednica ne moe uivati povlaten status u odnosu na druge te da su
crkve i vjerske zajednice neovisne i samostalne u svom organiziranju i djelovanju. Takoer,
praksa Ustavnog suda BiH potvrdila je da je odvajanje vjere, s jedne strane, i drave i njenog
pravnog sistema, s druge strane, sutinsko obiljeje njihovog odnosa te osporila
preferencijalistiki tretman kojeg je Ustav RS, prije amandmanskih izmjena, pruao Srpskoj
pravoslavnoj crkvi.

Premda su drava i crkve, odnosno vjerske zajednice sutinski odvojene, to ne iskljuuje

mogunost njihove saradnje na odreenim poljima od zajednikog interesa, kao to su odgoj i
obrazovanje, kultura, socijalna zatita, zdravstvo i dr. Takva saradnja poblie se ureuje
posebnim sporazumima, zakonima ili podzakonskim pravnim aktima. Dvije crkve, Katolika i
Srpska pravoslavna, ve su zakljuile sporazume o saradnji sa dravom, dok je Islamska
zajednica na putu prema ostvarenju istog cilja. Da bi ispotovala zakonske odredbe koje
zabranjuju dodjeljivanje privilegovanog tretmana odreenim crkvama ili vjerskim zajednicama,
drava je duna u budunosti omoguiti svim zainteresiranim vjerskim zajednicama da pristupe
ugovornom reguliranju vlastitog poloaja te vjerskih prava i sloboda svojih pripadnika.

Literatura

Kari, Fikret (2011). RELIGIJA I PRAVO: KRATAK UVOD. Sarajevo: Connectum

Doe, Norman (2011). LAW AND RELIGION IN EUROPE: A COMPARATIVE

INTRODUCTION. Oxford: OUP OXFORD

Temperman, Jeroen (2010). STATERELIGION RELATIONSHIPS AND HUMAN RIGHTS

LAW: TOWARDS A RIGHT TO RELIGIOUSLY NEUTRAL GOVERNENCE. Leiden-
Boston: BRILL