2.

Predavanje
PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU
Osnovna naela obligacionog prava
1. Sloboda ureivanja ugovornih odnosa

2. Savjesnost i potenje

3. Ravnopravnost strana

4. Zabrana zloupotrebe prava

5. Naelo jednake vrijednosti davanja

6. Zabrana prouzrokovanja tete

7. Dunost ispunjenja obaveze

8. Paljivo ponaanje u izvravanju obaveza i ostvarivanju prava

9. Primjena dobrih poslovnih obiaja

10. Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa

1. SLOBODA UREIVANJA UGOVORNIH ODNOSA
Stranke svojim izjavama volja mogu zasnovati, mijenjati ili ukidati
obligacione odnose.
Sloboda ugovaranja je ovlatenje subjekata da zakljuuju ili ne
zakljuuju ugovore s kim oni to ele, da ureuju formu i sadraj
ugovora. Iz ovoga se vidi da sloboda ugovaranja sadri vie
pojedinanih sloboda ili prava za svaku ugovornu stranu:
Svaka ugovorna strana ima slobodu hoe li ili nee zakljuiti
ugovor.
Ugovara je slobodan u izboru svog ugovornog partnera, u
sluaju zablude izbora sukontrahenta, moe se zahtjevati
ponitenje ugovora.
Ugovorne strane ureuju sadraj i vrstu budueg ugovora.
Nain zakljuenja ugovora preputa se ugovornim stranama.
Prema ZOO sklapanje ugovora ne podlijee nikakvoj formi.
2. SAVJEST I POTENJE
Savjesnost i potenje je generalna klauzula koju pored
obligacionog poznaju i druge grane prava. U rimskom pravu je
ovo naelo bilo poznato kao "bona fides.
ZOO takoer normira ovo naelo gdje se kae da su uesnici
obligacionih odnosa duni da se pridravaju naela savjesnosti i
potenja prilikom zasnivanja i ostvarivanja prava i obaveza iz tih
odnosa.
Iz ovoga je vidljivo da ZOO obavezuje obe ugovorne strane,
povjerioca i dunika, na meusobno savjesno ponaanje. ta ono
tano podrazumijeva ZOO ne odreuje neposredno, nego se to
preputa ocjeni sudije u svakom konkretnom sluaju.
3. RAVNOPRAVNOST STRANA
Ravnopravnost stranaka podrazumijeva njihovu pravnu, a ne
ekonomsku ravnopravnost. Stranke su u obligacionim odnosima
ravnopravne i niko se u odnosu ne moe ponaati kao vlast, odnos
podreenosti i nadreenosti je zabranjen.
Obligaciono pravo obezbjeuje ravnopravnost ne samo u vrijeme
zakljuenja nego i u vrijeme izvrenja ugovora i preuzetih
ugovornih obaveza.
Tako kod dvostranih ugovora, niti jedna strana nije obavezna
ispuniti obavezu, ako druga strana ne ispuni svoju (l. 122 st. 1
ZOO-a) izuzev:
ako je neto drugo ugovoreno ili
zakonom odreeno ili
ako neto drugo proizilazi iz prirode posla.
4. ZABRANA ZLOUPOTREBE PRAVA
Pravo jednog lica prestaje tamo gdje poinje pravo drugog
lica.
Koritenje prava nije apsolutno i ono ne smije prei u
samovolju.
Prve zabrane zloupotrebe prava nalazimo u pretorskom
rimskom pravu uvoenjem actio i exceptio doli, kao
pravnih sredstava suprotstavljanja zluoptrebama poloaja,
koje su bile protivne moralu rimskog drutva.
Shvatanja o zloupotrebi moemo posmatrati kroz
subjektivnu i objektivnu teoriju.
Prema subjektivnoj teoriji zloupotreba prava postoji,
ako titular pravo koristi jedino u cilju nanoenja tete
drugom licu.
Prema objektivnoj teoriji titular odreenog prava to
pravo zloupotrebljava uvijek kada ga koristi protivno
svrsi radi koje je ono dato (na ZOO prihvata ovu
teoriju, jer navodi da je zabranjeno vrenje prava iz
obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono
zakonom ustanovljeno ili priznato).
5. NAELO JEDNAKE VRIJEDNOSTI DAVANJA
Ovo naelo se odnosi samo na dvostrano obavezne ugovore, jer
se takvim ugovorima stvaraju obaveze za obe strane. Prema ZOO
pri zasnivanju dvostranih ugovora ugovarai polaze od naela
jednake vrijednosti uzajmanih davanja mada se ne odnosi sve na
davanje ve obuhvata i injenje, neinjenje ili trpljenje.
Od ovog naela postoje izuzeci gdje se ovo naelo ne primjenjuje:
kod jednostranih ugovora te dvostranih ugovora sa elementom
aleatornosti: ugovor o osiguranju, doivotnom izdravanju, igre na
sreu i sl. Povredu ovog naela nalazimo i u sluaju:
prekomjernog oteenja i
zelenakog ugovora ili usljed promjenjenih okolnosti.
6. NAELO ZABRANE PROUZROKOVANJA TETE
Naelo zabrane prouzrokovanja tete poznato je i kao
etiko pravilo: ne nanosi drugom tetu (neminem
laedere). Zabrana prouzrokovanja tete se odnosi na
potencijalne tetnike, a ne na one koji su prouzrokovali
tetu.
ZOO poznaje tzv."leges imperfecte", ali to je nepotpuna
norma koja istie samo dunost, ali ne propisuje
sankciju za sluaj nepridravanja ove norme.
Uzdravanje od nanoenja tete obuhvata kako
uzdravanje od injenja, tako uzdravanje i od
neinjenja, tj. pasivnog dranja.
Za tetu se nee odgovarati u sluaju:
tete nastale pri obaljanju opekorisne djelatnosti uz
dozvolu nadlenog organa,
imisije ako su prema okolnostima konkretne sredine
uobiajene,
nune odbrane,
krajnje nude,
doputene samopomoi i
pristanku oteenog na tetnu radnju.
7. DUNOST ISPUNJENJA OBAVEZA
Kod ovog naela i danas vai pravilo iz rimskog prava da je ugovor
za stranke zakon (pacta sunt servanda). Obavezu mora ispuniti
dunik, ali povjerilac ispunjenje moe primiti i od treeg lica koje
ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena (jemac).
Obaveza se gasi uz saglasnost ugovornih strana ili na osnovu
zakona.
ZOO za odreene injenice vee uinak prestanka obaveze:
ispunjenje,
prijeboj (kompenzacija),
otpust duga,
novacija,
sjedinjenje (konfuzija),
nemogunost ispunjenja,
protek vremena i
smrt.
8. PALJIVO PONAANJE U IZVRAVANJU
OBAVEZA I OSTVARIVANJU PRAVA
Dunik u obligacionom odnosu mora postupiti sa panjom koja se
zahtjeva od njega u odgovarajuoj vrsti obligacionog odnosa. Ova
se panja dijeli na:
panju dobrog domaina (graansko - pravni odnos) i
panju dobrog privrednika (privredno - pravni odnos).
S panjom dobrog domaina postupa dunik koji je zasnovao
odnos van svoje poslovne djelatnosti, a s panjom dobrog
privrednika lica koja su zasnovala odnos u okviru svoje poslovne
djelatnosti.
Ako se u izvravanju obaveze javlja lice koje se profesionalno bavi
nekom djelatnou (npr.doktor, advokat), postupa se sa panjom
dobrog strunjaka.
9. PRIMJENA DOBRIH POSLOVNIH OBIAJA
Obiaj oznaava nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem
te predstavlja odraz svijesti odreene sredine. Obiaj je tokom
vremena postao supsidijarni izvor prava. ZOO odreuje da su strane
u obligacionim odnosima dune u pravnom prometu postupati u
skladu sa dobrim poslovnim obiajima, koji podrazumijevaju
komercijalnu praksu koja je u tako irokoj primjeni, da privrednici
oekuju da e ugovorne strane postupiti u skladu sa takvom
praksom.
Pored poslovnih obiaja koji nisu kodifikovani, postoje i oni koji su
kodifikovani i nazivaju se uzanse. Uzanse se dijele na opte (vae
za sve pravne poslove) i posebne (vae samo za odreene pravne
poslove). U bivoj Jugoslaviji su se primjenjivale Opte uzanse za
promet robom iz 1954. do donoenja ZOO 1978.
10. JEDINSTVENOST REGULISANJA UGOVORNIH
ODNOSA
Donoenjem ZOO usvojeno je pravilo da se odredbe zakona
koje se odnose na ugovore jedinstveno primjenjuju bez
obzira da li se radi o obligacionim ili privrednim ugovorima.
Ovo je novina u naem pravu.
Ranije se u BiH na obligacione (ugovorne) odnose izmeu
trgovaca primjenjivao Trgovaki zakonik iz 1883. godine,
a na obligacione odnose izmeu netrgovaca primjenjivao se
Opi (Austrijski) graanski zakonik iz 1811. godine.
 Prema ZOO "ugovori u privredi su ugovori koje
preduzea i druga pravna lica koja obavljaju privrednu
djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u
vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu
djelatnost zakljuuju meu sobom u obavljanju
djelatnosti, koje sainjavaju predmete njihovog
poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.
 PREDUGOVORNA ODGOVORNOST
Culpa in contrahendo
Predugovornu odgovornost kao institut postavio je, u 19. vijeku,
poznati njemaki pravnik Rudlof von Jehring. Culpa in
contrahendo prepostavlja postojanje odreene nepanje (culpa)
kao blaeg oblika krivice koja nepanja je dovoljna za
postojanje odgovornosti kod faze ugovaranja (in
contrahendo).
Pregovore, odnosno predugovornu odgovornost treba razlikovati od
predugovora jer predugovor obavezuje, dok pregovori ne
obavezuju.
Predugovorni odnos je faza koja moe, ali i ne mora dovesti do
zakljuenja ugovora.
Predugovorni odnos zapoinje onog trenutka kad pregovarai stupe
u kontakt, taj kontak se moe ostvariti i putem punomonika.
Kontakt se moe ostvariti i slanjem pisma, e-mila ili putem
telefona. Nije neophodno da su lica stupila u kontakt za
predugovornu odgovornost, ve je dovoljnai sama elja da to uradi.
Odgovornost stranaka kod pregovora:
Strana koja je vodila pregovore bez elje da zakljui ugovor,
odgovarae drugoj za pretrpljelu tetu.
Za pretrpljelu tetu odgovarae i ona strana koja je htjela
zakljuiti ugovor, ali je od njega odustala bez osnovanog razloga
(ZOO). Dunik ili tetnik e biti obavezan da nadoknadi
negativni interes, tj. obavezan da uspostavi onakvo stanje u
imovini oteenog u kakvom bi se oteeni nalazio da nije stupio
u pregovore (trokovi voenja pregovora).
UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE
Karakteristike ugovora
Obligacioni ugovor je dvostrani pravni posao u kome se
jedna strana obavezuje da e neto odreeno izvriti
drugoj strani (dati, uiniti ili dozvoliti ili propustiti), a
druga strana sve to prihvata.
Obligacioni ugovori za razliku od drugih ugovora iz
drugih grana prava su najei izvor obligacionih odnosa.
 Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja uee najmanje dvije
ugovorne strane (kontrahenti, ugovornici ili stranke).
Pored ugovora u rimskom pravu susreemo i druge nazive poput
kontrakt (contractus - saglasnost volja dviju strana i bio je
zatien tubom predvienom u ius civile) i pakt (pact je
predstavljao saglasnost volja koje nisu bile zatiane, odnosno
nisu bile utuive).
Druga karakteristika ugovora je da su to dvostrani pravni poslovi.
Ona je vidljiva iz same definicije da su ugovori saglasna izjava
volja dva ili vie lica usmjerena ka postizanju odreenog cilja.
Saglasnost volja moe biti usmjerena na nastanak, promjenu i
prestanak obligacionog odnosa.
Teorije relevantnosti volje
Ponekad stranke izraze svoju volju na pogrean nain ili
ona bude pogreno protumaena. Postavlja se pitanje koja
je volja relevantna, ona koju je stranka htjela da izjavi ili
ona koju je izjavila? Odgovor na ovo nude dvije teorije:
teorija volje i
teorija izjave.
Po teoriji volje (njemaki pravnik Savigny), samo volja
moe stvarati prava i obaveze. Bitno je samo ono to je
ugovorna strana zaista eljela, a ukoliko postoji nesklad,
prednost ima stvarna volja u odnosu na izjavu.
Drugu teoriju (teoriju izjave) zastupa njemaki
pravnik Kohler, a prema njoj prednost ima izjava, a ne
unutranja volja. Teko je utvrditi unutranju volju, te
zbog pravne sigurnosti, izjava je relevantnija.
Na zakon prednost daje teoriji izjave to je vidljivo iz
lana 26. Zakona, ugovor je sklopljen kad se stranke
dogovore o bitnim elementima ugovora.
Odstupanje je predvieno kod:
mana volje (zabluda, prevara, prijetnja i prinuda) i
kad je izjava data u ali ili neozbiljno.
Sastojci ugovora (bitni elementi essentialia negotii)
Ugovor je sklopljen kad se ugovorne strane dogovore o bitnim
elementima (essentialia negotii). Zakon nije definirao bitne
elemente pa oni zavise od tipa ugovora.
Najkrae reeno, bitni sastojci ugovora su minimalni sastojci
neophodni za postojanje ugovora. Moemo ih podjeliti na
objektivno i subjektivno bitne.
Objektivno bitni sastojci odreuju se zakonom (prema l. 454.
bitni sastojci kupoprodaje su predmet i cijena).
Subjektivno bitni sastojci odreuju same stranke svojom voljom.
Kod njih je bitno da se oko njih stranke dogovore i da ih kao bitne
ugovore.
Pored bitnih sastojaka postoje jo i prirodni ili naravni
(naturalia negotii) i sluajni (accidentalia negotii) sastojci
obligacionih ugovora.
Prirodni sastojci su sastojci koje strane ne moraju ugovoriti,
ali oni ipak ine sastavni dio ugovora i njihovo postojanje se
prezumira. Tipian primjer prirodnog sastojka je
odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke
prodane stvari. Stranke prirodne sastojke mogu svojevoljno
iskljuiti ako ele.
Sluajni sastojici su sastojci koji se nikad ne
podrazumjevaju i stranke ih izriito moraju ugovoriti (rok
dies, uvjet - condicio).
Literatura
Abedin Biki, Obligaciono pravo-opi dio, drugo
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2007.
Zakon o obligacionim odnosima, "Slubeni list RBiH", br.
2/92, 13/93 i 13/94, "Slubene novine Federacije BiH", br.
29/03.

Redovni studenti - od 50. do 70. strane (do opi uslovi

zakljuenja ugovora).