arko Mileni

POJELA IH KIA

Roman
 Na modrom zvoniku
raspuknut prsten tiine.
Nekoga sele na krstau,
da stoji tamo dok ga kie
ne pojedu.

Branko Mareta: NA KRAJU

Vani moda lije kia

Vani moda lije krvca
.................
u stanu sam eksperimentalna aba
. . . . . . . . . . .
vani vjerojatno pada kia
vani je vjerojatno estoka kia pojela grad

Slavko Jendriko: HISTORIJSKA ABA

KNJIGA O BUKAU
NAJMANJI OVJEK NA SVIJETU. Brada mu je njegovana. Samo brada. Brkova nema.
Zelena kravata. Kao i odijelo djejega kroja. U zapuku - abokrek. U ruci akten-taka. Takoer po
njegovoj mjeri. Depno izdanje samo u Bukau glasovitoga Mihovila Bokovia. Jedinoga
knjievnika. Jedinoga lana Drutva knjievnika.
- Vi ste...
- Izvolite. Sjedite... Serti, koji je do maloprije buljio u svoj pisai stroj u kome nije bio
ubaen papir, die se. Pokae na stolicu nasuprot njemu. ovjeuljak zahvali. Ostane stajati.
- Vi ste gospodin Ivan Serti, predsjednik Knjievnog kluba "Federico Garca Lorca", glavni i
odgovorni urednik knjievnog asopisa "Reci" i glavni i odgovorni urednik bukakog lista
"Obnova"?
- Da, ja sam Ivan Serti, v. d. glavnog i odgovornog urednika "Obnove" - Serti prua ruku.
ovjeuljak je ne prihvati.
- V. d.? to to znai "v. d."? - ovjeuljak mirne buljavim oima.
- Vri dunost. Kao regent - Serti malo povisi glas. Znao je da e ga zaboljeti glava, ako
ovjeuljak nastavi dalje pitati. A tu su i hemoroidi... - Dok se ne izabere pravi vladar.
- Glavni i odgovorni urednik vri dunost glavnoga i odgovornoga urednika. To se
podrazumijeva. Za to je i plaen. emu onda naglaavati da vri dunost?
Serti prui bez rijei ovjeuljku najnoviji broj "Obnove". U impresumu pie: "Obnova" -
list graana opine Buka. Direktor: Damir Dejanovi. V. d. glavni i odgovorni urednik: Ivan Serti.
- Zato ispred direktorova imena ne stoji "v. d."? - udi se ovjeuljak. - I on vri dunost
direktora, zar ne?
- Zato to ja vrim dunost glavnog i odgovornog urednika "Obnove" dok upravni odbor
slubeno ne potvrdi moju funkciju ili ne izabere drugog.
Serti se nada da ga ovjeuljak nee poput nekog tuitelja ispitivati o upravnom odboru koji
ni trinaest mjeseci nakon smrti Sertieva prethodnika ne uvrtava u svoj dnevni red sastanka toku o
izboru urednika lista. O Sertievoj kolskoj spremi. Morao bi priznati da je zavrio samo gimnaziju.
Odlinim uspjehom, ali samo gimnaziju. O redovnom studiju knjievnosti zapoetom na vrijeme u
Zagrebu, ali iz raznih razloga objektivne i subjektivne prirode otegnutim sve do danas. Serti je
odavno izvanredni student.
to se tu moe? Serti se primakne diplomskom ispitu, a oni izmisle jo nekoliko ispita, dok
one koje je poloio ukinu. Tako se Serti ve godinama svima opravdava. A zna dobro da e mu ta
diploma zatrebati. Da jednoga dana, on koji ima srednju spremu, moe biti premjeten na nie radno
mjesto.
Sreom sve to ovjeuljka ne zanima i Serti moe odahnuti.
- Onda vi niste glavni i odgovorni urednik bukake "Obnove" - zakljui ovjeuljak. - Meni
treba glavni i odgovorni urednik. Bez onoga "v. d.". Gdje ga mogu nai?
- Nigdje... Takvog nemamo. Jo uvijek! - Serti se ponadao da e ovjeuljak otii. I bolje da
ode.
- Mene su uputili da se javim gospodinu Ivanu Sertiu, glavnom i odgovornom uredniku
bukake "Obnove" - opet e ovjeuljak. Serti bi mu najradije stavio varalicu u usta.
- Ja sam Ivan Serti.
- Ali niste urednik... Meni treba glavni i odgovorni urednik. Nije vano kako se zove.
- Zato vam treba?
- U vezi... - ovjeuljak zastade. Htio je sve rei samo glavnom i odgovornom uredniku
"Obnove". Ipak ree: - U vezi s knjievnim poslovima...
- Onda vi ni ne trebate Ivana Sertia, glavnog i odgovornog urednika "Obnove", ve Ivana
Sertia, glavnog i odgovornog urednika asopisa "Reci" i predsjednika Knjievnog kluba "Federico
Garca Lorca".
ovjeuljak malo razmisli i kimne:
Tono.
- Predsjednik je pred vama! - Serti se isprsi. - to ste trebali?
- Ako ste i tamo "v. d." onda...
- Nisam tamo "v. d.". Za predsjednika naeg kluba prema Statutu nije predviena odreena
kolska sprema... Naravno, podrazumijeva se da nitko nepismen ne moe biti predsjednik jednog
knjievnog kluba.
- A ne pie li i to da bi predsjednik trebao biti netko stariji i iskusniji? Koliko ste knjiga
izdali do sada?
Serti ostade priseban. Hinio je da nije ni uo ova nezgodna pitanja. Zato je naglasio:
- Ja sam predsjednik Kluba ve sedam godina.
Serti oekuje novo neugodno pitanje. ovjeuljak se sigurno udi kako netko moe sedam
godina biti predsjednik makar i jednog provincijskog kluba. I po statutu Knjievnog kluba "Federico
Garca Lorca" predsjednik se bira na jednu godinu. Iznimno mu se moe produiti mandat na jo
jednu. To je u nadlenosti predsjednitva Kluba koje o tome raspravlja na godinjoj skuptini. Ali
kako rei ovjeuljku da svih tih sedam godina nije niti jedanput odrana godinja skuptina Kluba?
- Nisam se predstavio - ree ovjeuljak. - Ja sam Karlo Dikli. Znai li vam neto to ime?
- Ne...
- To sam i mislio...
Dikli stavi zelenu akten-taku na stol. Serti nikad nije vidio da netko ima akten-taku druge boje
osim crne ili sive.

On sam, uz nezaposlenu suprugu i trogodinju kerku, jo uvijek nije mogao sebi priutiti
akten-taku. Zagleda se u Diklievu prosijedu bradicu. Zato je nije obojio u zeleno? O ovjeuljku
Dikliu bi se mogla napisati bajka. Zvala bi se "Zelenobradi". Vladan Desnica je napisao priu
"Fratar sa zelenom bradom".
Unutra su bile samo knjige. Sve ih je izvadio i poslagao na stol. Sve u mekom uvezu.
Poutjelih korica. Poput romana "Daj nam danas" Radomira Konstantinovia kojeg je Serti iskopao
u bukakoj gradskoj knjinici. Proitao je prvu stranicu i vratio knjigu neraskinutu.
"Daj nam danas, daj nam danas..." Ovo Sertiu zvui poznato. To je neki citat. Odakle je
preuzet?
Ali Sertiu je jednostavno stao mozak. Tek mnogo, mnogo kasnije sjetit e se.
- Gospodine Sertiu!
Serti prestaje buljiti u prazno. Iitava naslove:
- "Marljivi cvrak", "Umorna soba", "Tra druba", "Nenad Niki", Pisci iz starine, Grad
odlaska i grad povratka...
- Je li vam koji od ovih naslova poznat? - Dikli ne gladi bradu ve mjesto gdje bi trebali biti
brkovi.
- Ne. Koji su to izdavai objavili?
- To sam ja sam...
- Objavili ste privatno?
- Ne...
Serti prelista jedan primjerak. Tipkano pisaim strojem. Ispod odrednice "tira" stajao je
broj - 1.
- I to sad elite? Serti zatvori rukopis.
- Ja piem novi roman. Napisao sam prvi dio. Radnja se odvija u Bukau. Ja sam roeni
Bukaanin...
- Zaista?... Vae mi prezime nije poznato.
- Odselili smo se jo prije rata. Vie nitko od Diklia ne ivi ovdje... Ja sam ivio kojekuda...
Sada sam se vratio... Vjenost je vjeito s a d a
- I to sad? - Serti se uplaio da e Dikli poeti priati svoj ivotopis.
- elim da moj roman objavi va Klub.
- Na alost mi nemamo novaca...
- Znam. Ja u platiti sve trokove. Naravno, ako vam se rukopis svidi.
- To vam je isto kao da ste ga sami objavili.
- Kada vi izdate moj roman tek u tada moi rei da sam pravi pisac... elim da ovaj put
recenzenti budu ljudi koje ne poznajem. Zbog objektivnosti...
- Mi do sada nismo izdali ni jedan roman...
U izdanju Knjievnog kluba "Federico Garca Lorca" do sada su izala tri zbornika bukakih
pisaca, zbirka pria Mihovila Bokovia i tri sveice pjesama. Zbornici su ispoklanjani, knjige
Mihovila Bokovia, Marka Markovia i Vlaste Dumani su dijelom rasprodane dijelom
ispoklanjane, dok tisuu primjeraka zbirke pjesama Teodora Supeka ve etiri godine lei
neraspakirano.
Dikli izvadi iz posebne pregrade svoje take rukopis uvezan u zeleno platno. Naslov bijae
ispisan zlatotiskom:

Karlo Dikli

VELIKI PRIECI

- U redu - Serti uze ponueni rukopis. - Prvo e Ureivaki odbor naeg Kluba, kojeg e
izabrati nae predsjednitvo na sljedeem sastanku, proitati rukopis i na posebnom sastanku e
odluiti hoe li rukopis ii na recenziju...
Serti udahne zraka. Jo je neto htio dodati, ali sad se nije mogao sjetiti.
Dikli kimne glavom.
- Ako vas odbijemo?
Dikli ne ree nita.
- Zato ste doli ba nama?
- Vi ste jedini izdava u Bukau. I ja sam Bukaanin. elim da me konano upozna moj
rodni grad!
- Navratite ili nazovite za mjesec dana.
- Toliko dugo?!
- Dobro. Za dva tjedna. Potrudit u se da se stvar ubrza. Tada u vam rei hoe li rukopis ii
na recenziju.
- Dovienja.
- Dovienja.
Kada Dikli izae Serti pogleda kroz prozor.
- Prokleta kiurina! Ko zna otkad pada!
Zagleda se u kalendar. Dvadeset prvi oujka. Prvi dan proljea.
Serti se prisjeti pjesme koja je nekada bila hit. Zapjevao bi kad bi znao kako ide poetak.
Proljee je otpoelo s kiom ili Proljee je otpoelo kiom?

- DOBAR DAN.
Nitko ne odzdravlja. Kao da je velika guva te ga u samoposluivanju nitko ne uje niti vidi. Kao da
su svi zauzeti.
Zato ponavlja:
- Dobar dan! - glas mu ba i nije krupan kao ni on sam. Da nije brkova reklo bi se da je neki
djeak u zelenoj uniformi sa zlatnim oznakama.
Nigdje nikoga. Ni uz blagajnu ni izmeu polica.
Ulazi. Trai koaru. Nema ih tamo gdje bi trebale biti posloene.
Prolazi izmeu polica s robom. Kepec nad kepecima.
- Hej, generaliu! Nisi uzeo koaricu! - s jedne police ustade dugonja u plavoj kuti. - Ja sam
ovdje kontrolor i ovdje reda mora bit!
- Nisam uzeo koaru jer ih nema - kepec se okrene.
- Kako nema? - za razliku od kepeca kontrolor ne gleda sugovornika u oi. I stalno neto
ee. Zatiljak, gleanj, meunoje... - A one tamo? - upre prstom.
- Koje?
- One iza blagajne, oro!
- Te su vraene. Trebali ste ih prenijeti tamo gdje im je mjesto. Pored ulaza... Kao u svakom
samoposluivanju.
 - Onda se poslui sam!
Kepec krene do blagajne.
Kontrolor se primae prozoru.
- Kako lije! Zato se meni toliko spava!
Blagajnica se eljala. Kada opazi kepeca skloni ealj i malo ogledalo u svoju taku koju
gurne podno nogu. Da to ne smatra nepristojnim kepec bi protrljao svoje buljave oi. Blagajnica
ispod bijele kute nije imala nita. A unutra ba i nije bilo toplo.
- ta oe, mali?
- Koaru.
- Uzmi i gubi se!
Kepec s koarom krene do odjela gdje se nalazila mesnica. Tamo je sada stajao mesar i
vakao salamu. Ni sam se nije sjeao kad je zadnji put oprao ruke.
Tri ene u bijelim kutama nadgledale su pile koje se vrtjelo u mikrovalnoj penici. Kepec se
obrati mesaru:
- Koliko stoji kilogram peene piletine?
- Ima samo nepeenih - promumlja mesar punih usta.
- A ono to se vrti?
- To je za gospoje - mesar pokaza prstom na tri ene. - To su nae blagajnice.
Kepec tek sada primijeti da se u ovom malom samoposluivanju nalaze ak etiri blagajne.
Obiao je sve police, ali je do blagajnice koja se eljala doao prazne koare.
- Ne moe to tako! - prekrsti se blagajnica. - Do preda me prazne koare! Kog sam vraga ja
ovdje posaena!... Nije ovo obina trgovina da mo u pa iza bez ie ieg!
Kepec zaali za prodavaonicom mjeovitom robom koja se nalazila na ovom istom mjestu. U
njoj je bilo manje robe i prodavaa, ali svega ostalog bilo je vie.
- Nisam pronaao ono to sam traio - objasni kepec.
Ponovo se dovue kontrolor:
- ta je, mali? Opet stvara probleme! Koara ti je prazna, a moto si se tu pol sata! Mogo si
pokrast pola samoposluge!... Ruke uvis!
- Molim?
- Reko sam - ruke uvis!
Kepec poslua.
Kontrolor stade pretresati kepeca.
- Kako se usuujete! Ja nisam tat!
 Kontrolor izvadi iz stranjeg depa kepecovih hlaa novanik vjeto kao depar i otvori.
Zvizne:
- Pa ti ima novaca! Odma da si neto kupio!
Kontrolor vrati novanik vlasniku. Kepec ga strpa u prednji dep hlaa.
Onda se kepec vrati s koarom do najblie police i uze jednu riblju konzervu.
- Nisi mogo na nita jeftinije! - naceri se kontrolor.
Blagajnica otkuca cijenu.
- ekajte, nisam pogledao! - povie kepec. Izvadi konzervu iz koare i skide omotnicu. -
Nema otvaraa!... U cijenu je uraunat i otvara. ime u otvoriti konzervu?
- To je tvoj problem - hladno e blagajnica.
- Ja ovakvu konzervu neu platiti!
- Al ve sam otkucala!
Kepec izvadi novanicu.
- Ima sitnoga? upita blagajnica.
Kepec vrati novanicu u novanik. Izvadi manju. Blagajnica zgrabi novanicu. Ustade.
- A ostatak? - upita kepec. Vidio sam cijenu dok ste je otkucali. Na konzervi nije ni
oznaena!
- Rekla sam ti da nemam sitnoga. To nije ni za etvrt kruha!
- Ne tie me se koliko je to! elim ostatak natrag!... Ili mi vratite moj novac, a ja u vama
ovu obogaljenu konzervu!
- Ovaj je lud! - blagajnica pogleda kontrolora. Atmosfera postade naelektrizirana.
- Napolje! - izdere se kontrolor.
- Odmah da ste mi donijeli knjigu primjedbi kupaca! - zatrai kepec.
- Kakva je to knjiga? - zblane se kontrolor. - Ja za takvo
neto nikad nisam uo!
- To je knjiga u koju kupci upisuju primjedbe na rad osoblja jedne trgovinske radnje!
- Ovo je samoposluga, a ne muzej! Brii dok nisam s tobom pod obriso!
- Htio bih razgovarati sa efom ovog samoposluivanja.
Kontrolor se poea po kriima i dade znak kepecu da ga slijedi.
Zastadoe ispred vrata. Kontrolor izvadi klju iz depa.
- Zar je zakljuano? - zaudi se kepec.
- Ko i uvijek! - kontrolor utne kepeca u sobu. Zakljua vrata. Vrati se k svojoj polici i
nastavi drijemati.
RECEPCIONAR je upravo glodao kuhanu kokoju nogu kada ga prekide lupkanje. Trgne se.
pogleda. Nikoga.
- Anibody home?
Recepcionar se sagne. U zelenoj trenirci. Ne patuljak ve patulji. Gleda iz ablje
perspektive. Pozdravlja:
- Good high noon.
Recepcionar proguta zalogaj.
- Do you speak English?
- Yes.
- One apartmant, please.
- I no understand!
Juer je direktora hotela potraio svreni student hotelijerstva. Direktora je zanimalo govori
li mladi dva jezika. Ovaj ree da govori aktivno engleski i pasivno njemaki. Na alost direktor je
trebao nekoga tko misli na njemakom, a sanja na engleskom.
- Molim jedan apartman - prevede patuljak.
- Tako reci da te cijeli svijet razumije!... A ta ti to doe apartman?... Mi izdajemo samo
sobe. Jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne. Za tebe bi bila dovoljna i polukrevetna. Jeftinije bi
proo.
- Meni treba jedan beskrevetni apartman.
- A na em e spavat?
- Omnia mea mecum porto.
- ta ree?
- Sve svoje sa sobom nosim. Kad odaberem hotel javit u svojoj posluzi da mi dopreme
prtljagu s kolodvora... Samo ovaj mi se ba ne svia. Zar ba mora da se zove kao i sam grad?
- Zar nisi vidio ticu?
- Koju pticu? - patuljak se buljavim oima zagleda u strop.
- Onu gore to je naslikana uz ime hotela. To je tica buka!
- Nisam znao da je grad dobio ime po toj ptici.
- I nije grad. Samo hotel. Grad je dobio ime po hajduku Bukau.
Patuljka je zanimala biologija. Znao je da postoje dvije vrste ptice buka iz porodice aplji.
Prva je ameriki buka, dok druga vrsta, buka nebogled, obitava u nekim dijelovima Europe. U
ovom sigurne ne. U upotrebi je i naziv bukavac te vodenbik. Postoji i vrsta leptira koju nazivaju
buka. Neki buljinu zovu buka. Ali najvanije je znati za volovsku abu buka. abu rikau. Kad
bi sve ovo ispriao recepcionaru ovaj bi ga samo bijelo gledao!
- Hotel vam je izvana sav ispucao - primijetio je patuljak. - Kad je ovdje bio potres?
- To je stil BIG-a.
- Je li to neko veliko poduzee?
- Nije... To je skraenica od - Bukaka Industrogradnja.
- Jak neki stil.
Recepcionar se poboja da bi mogao neto loe rei o hotelu. Direktor bi se sigurno naljutio
kad bi saznao. Ali sjetivi se kolika je razlika izmeu njegove i direktorove plae bilo mu je
svejedno. O ovom hotelu se nita dobro ne bi moglo rei i kad bi se htjelo. U njemu ni konj ne bi
spavao. U njemu lako moe dobiti fras. Fras u upi.
- A tek da vidi bolnicu! - naceri se recepcionar. - ovjek se razboli kad je vidi! Ni zdrav ne
bi unutra uo, a kamoli bolestan.
Recepcionar pogleda kroz staklena vrata hotela. Primijeti:
- Koje piivo vrijeme! Tek se otopio snijeg, a ve poela kia.
- Prije rata ovdje su bila tri hotela.
- Sad imamo ak dva. Jedan otprije i ovaj novi.
- Ako je ovakav novi mogu misliti kako tek izgleda stari!
- Nikako. D kategorija. Ovo je B!
- Koliki vam je bazen?
- Nemamo bazen.
- Kakva ste vi onda B kategorija?
- Niska.
Patuljak izvadi iz depa putovnicu. Prui je recepcionaru.
- Uzimam pet jednokrevetnih soba iz kojih e moja posluga izbaciti krevete.
- ta e ti pet soba, ovjee?!
- Za mene, moju poslugu i prtljagu.
Recepcionar otvori putovnicu i zine:
- Auuu, Amerikanac! Ovdje nikad nogom nije kroio jedan Amerikanac! Ovo je velik korak
za jednog Amerikanca, makar i tako malog!... Ipak to nee i sa pet soba! U slavnoj povijesti ovog
hotela nikad niko za sebe nije uzeo pet soba!
 Patuljak se prope na prste da bi recepcionaru turio pod nos zelenu novanicu.
- Dosad nije, to ne znai da nee - recepcionar zgrabi zelembaa. Morat ete uzet pet
kljueva, mister. Samo recite na kojem ete katu. Imamo ih dva!
- Ja bih u prizemlju i to jednu do druge.
- Imate sree. Cijelo prizemlje je slobodno - recepcionar prui kljueve.
- Hoete li upisati podatke?
- Umalo da zaboravim - recepcionar prelista putovnicu. - Mjesto roenja Bookache? - proita
kako se pie.
- Bukeik - ispravi patuljak. - Ali vi moete rei - Buka.

PETAR JOSIPOVI novinar bukakog lista "Obnova" uleti u prostoriju urednitva sav mokar.
Serti gleda kroz prozor. Beton i eljezo, eljezo i beton. U zgradi, s ijeg prvog kata je
gledao, nalazile su se prostorije veine bukakih drutava. Od izviaa u podrumu do Knjievnog
kluba u potkrovlju. Serti moe vidjeti samo drugu zgradu. Novinarski prozor bi trebao gledati na
ulicu!
- Crni Petre! - zacereka se Serti nakon to se osvrnuo.
- Jebem ti kiu!
- to ne ponese kiobran?
- Ko se nado! Poslije onolikog sunca! Da sam ponio ne bi padala!
- Uradi l ta?
Josipovi ne ree nita. No Sertievog podsmjeljivog pogleda se nije mogao otresti.
Procijedi:
- Nije doo...
- Kako moe bit da nije doo?!
Josipovi stade nesuvislo priati o tome kako je cijeli Buka doekao uvenog Proroka na
eljeznikom kolodvoru. Vie ih je bilo nego onda kad je Tito stigao plavim vlakom. Nitko se nije
sjetio ponijeti kiobran. I Josipovieve cipele proputaju vodu. Neki su ostali jo uvijek ekati.
Tvrde da e Prorok stii iduim vlakom iz Jozovca. A taj dolazi za etiri sata!
- to nisi i ti osto?
- Nisam lud. Da dobijem upalu plua.
- Nee grom u koprive.
- Ve sam jednom imo.
 Bilo je to u treem gimnazije. Doao je red i na Petra da bude deurni uenik. Deurni
profesor Maksimovi nije njemu predavao kemiju. Poslao ga je po kutiju cigareta. Cijeli je Buka
obiao da bi pronaao "astor". I ostao mokar do zavretka deurstva!
Josipovi kihne.
- Ruku na usta dok kie.
- Ima papirnu maramicu?
- Je l "paloma"?
- Svejedno - Josipovi nije uoio Sertievu ironinost.
- Ja ne troim te gluposti!... A sad idi kui, osui guzicu i pii reportau.
- Reko sam da nije doo!
- Onda pii o Prorokovom nedolasku. Ako nije doo on, doli su Bukaani. Snimi razgovor s
onima koji su ostali!
Jospipovi ne vjeruje svojim uima. Serti se ponaa kao da je on profesor, a ne Josipovi.
- Pitaj ih zato ekaju, kolko e jo dugo ekat, ta misle o Proroku... I ne zaboravi ambrelu.
- Koga to zanima!
- Serti ustaje, stavlja ruke na stranjicu i uvijek isto predavanje moe poeti. Opet podsjea
Josipovia da je dva tjedna igrao ah u urednitvu i traao uz kavicu...
- I da nisi doo bez reportae! Jasno?!
Josipovi izjuri psujui u sebi i Sertia i taj prokleti zanat novinarski.

SERTI za doruak redovno kupuje konzervu "riba s zelenjavo". Istu onu koju je kepec arlo
Dikli kupio u samoposluzi. Zato je ta konzerva jeftinija od one na kojoj pie "zelenjavo z ribo"? A
trebalo bi biti obrnuto. Jer u prvoj je vie ribe, a u drugoj vie povra. A zna se to je skuplje. To je
kao kad jede jagode sa lagom ili lag s jagodama. Serti bi radio ono prvo. Naravno ako nije
mnogo skuplje.
Netko pokuca na vrata urednitva "Obnove".
- Slobodno - Serti prekida posni doruak, zaklopi konzervu i skloni u ladicu pisaeg stola.
- Dobar dan - pozdravi Karlo Dikli.
- Svaki dan - Serti ustaje. - Vi poranili?
Serti prua ruku. Rukuju se.
- Doputate da stavim akten-taku na va stol? - pita Dikli.
Serti kimne.
 - Jo niste proitali prvi dio moga romana "Veliki prieci"? - pretpostavlja Dikli.
- Ne stigne se. Rukopis je podebeo, a obaveza puno. Morat ete jo priekat.
Dikli otvori svoju taku. Serti zine:
- Ej, mislio sam da u toj tanici drite samo svoje knjige!
- Odaberite to god elite za svoju gospou, ako ste oenjeni ili za gospoicu ako niste ili za
drugu gospou iako ste oenjeni...
- Jesam.
- Sigurno joj neto ovako niste kupili za Dan ena. Evo prigode da popravite dojam.
Serti je svojoj eni kupio za Dan ena jedan karanfil. Da se samo dan ranije sjetio manje bi
novca morao izdvojiti. Puno je to za jedan cvjeti koji e sutra uvenuti.
- Dan ena je proao - promrmlja Serti. - Kojim bi to bilo povodom?
- Recite da vam je godinjica braka.
Serti se pokuava sjetiti datuma svoga vjenanja, ali ne uspijeva. ena sigurno zna.
- Ili njezin roendan...
Ni taj datum Serti ne pamti.
- Ili godinjica prve brane noi...
Serti zahihoe. Nije ovo bez veze. Ima ih koji se napiju pa im prva brana no bude druga
ili neka daljnja! Ili ih neto drugo sprijei.
- Ne mora ni biti nikakva godinjica - zakljui Dikli. - ene vole primati svaki dan.
Serti opet zahihoe.
Dikli ga zaueno pogleda. Nastavi:
- Znate kakve su ene! Je li vaa neto posebno?
Serti se pokuava sjetiti neke osobine svoje ene po emu se izdvaja od drugih ena koje
poznaje. Uzalud.
- Odaberite neto - trgovaki e Dikli. - Neto to joj niste do sada poklonili. Ako ste joj
poklonili naunice...
- Poklonio sam joj vjenani prsten. Ni to nije bilo jeftino. Jo sam morao kupiti dva!
- Onda uzmite ogrlicu!
- Ja bih neto sitnije. Evo, ovaj broi - pokaza Serti. - Koliko?
- Ja bih vam preporuio ovu dijademu.
- To mora da kota itavo bogatstvo!
- Za vas - nita.
Serti je zbunjen. Zateen ovom reenicom. Nakon to je udahnuo zraka:
 - Kako nita? Nita na ovom svijetu nije nita!
- to traite zauzvrat? - Serti odabra jednu narukvicu.
- Sitnicu. Da proitate moj rukopis. I to odmah. Ja u doi kad ga proitate.
- Kako znate da u ga proitati?
- Znam. Ponite odmah. Otvorite prvu stranicu.
- Ne vjerujem da u stii prije kraja radnog vremena.
- Imate vi dostatno vremena. Dovienja.
Serti htjede rei kako se lanovi Ureivakog odbora Kluba jo nisu sastali. I tko zna kad
e. Da se nije sastalo ni Predsjednitvo Kluba da izabere tri lana Odbora. Moda u taj Odbor Serti
nee ni ui. Nije to njegov klub...
Ali Dikli je ve bio izaao.
Zapoe itati. arulja jo uvijek svijetli. Kao da je mrak. I svijetlit e sve dok u Bukau bude
struje.

NETKO POKUCA ef samoposluge se trgne. Ne pamti kad je netko kucao na ova vrata!
- Upadaj!
Nepoznati ue. Pozdravi:
- Dobar dan.
- ta o, mali?
- Ja sam arlo Dikli - kepec prui ruku. - Primite moju iskrenu suut.
ef problijedi. Njemu nitko nije umro. Nije valjda da ipak jest? Da on ne zna, pa su ovoga
poslali da mu javi? Nije prihvatio ruku.
- Dobri su to radnici bili - ree kepec.
efu je tek sada jasno na koga je kepec mislio. Glupan. Zato izjavljuje suut kad mu ono
dvoje nisu bili u srodstvu? Razvue usta. Nitko od zaposlenih u ovoj samoposluzi nije volio da ga
oslovljavaju radnikom!
- Posebice blagajnica - dodade kepec. - Nju sigurno vie alite?
ef pocrveni. Ustade. Zatvori vrata.
- Moda neko prislukuje - objasni ef. - Znate, meni je to jako udno. Doli kui, oprali ruke
i - otegli papke!
- Niste ih voljeli?
- avo ih odnio!... Samo zato tako naglo? I to istovremeno!... Ni stari ni bolesni. Samo
ofucani.
ef se prisjeti svoje ene. I ona je takva. Kao riba iz onog vica:
- Jesu l te ribe svjee?
- Vidite da su ive!
- I moja ena je iva al nije svjea!
ef se smije neisprianom vicu. Smije se i Dikli mada ne pita zato se ef smije.
Tada uletjee tri blagajnice, ljubiteljice piletine. Uglas povikae:
- efe, to je taj!!!
ef opsuje u sebi. Krivo mu to nije zakljuao vrata.
- To je onaj to je kupio riblju konzervu! - povie prva.
- Pa nije htjeo platit! - objasni druga.
- Jer nije bilo otvaraa! - dodade trea.
- Napolje! - izdera se na njih ef.
- Molim???
- Reko sam - napolje!
- Za ovo e svak znat! - zaprijeti prva.
- ta smo ti mi skrivile? - zapita druga.
- Nas tjera, a ne onog malog gada! - poali se trea.
Ipak sve tri izaoe. Trea zalupi vratima.
- Zmije - prosike ef. - Prave zmije!
Dikli slegne ramenima.
- Lagale su mi da vas je pokojni kontrolor odveo u... - ef se dvoumio da li da nastavi. Ipak
dodade: - ... jednu sobu. Da vas je tamo zakljuao samo zato to ste htjeli da mi se poalite na njega
i ostale...
ef se poboja da e Dikli pitati gdje je bio u to vrijeme. Ali, nee. Moda zna da je bio s
blagajnicom. Da ju je potom poslao na radno mjesto, a on otiao kui da bi se istuirao.
Dikli izae. S vrata dade znak efu da ga slijedi. Zastadoe ispred susjednih vrata.
- Bio sam zakljuan u ovoj sobi - ree Dikli. - Ali ne zadugo. Vrata sam otvorio ovim
otvaraem. - Pokae otvara za konzerve. - Sigurno niste bili unutra... Uite. Otkljuano je. - Dikli
ugura zabezeknutog efa.
ef brzo izae. Blijed kao krpa dobro isprana od kie.
Otvori oi. Lei na podu. Spazi tri blagajnice. Trljaju mu lice. Svaka posebno. Vlanom
krpicom.
 - to ste ulazili unutra? - upita ga prva. - To je soba za nepoeljne!
- Vi ste prvi koji se vratio odande! - uvjeravala ga druga.
- Nije - ispravi je trea. - Prvi je bio onaj mali parcov!
- Napolje, vjetice!

DIREKTOR HOTELA upade u sobu odakle je dopiralo lupkanje.

- ta to radi, ovjee?!
- Kao to vidite - hladnokrvno e patuljak. - Pravim vrata u zidu - nastavi nadzirati
miiavkov rad.
Ovo direktora sjeti na jednu Hofmanovu priu iz knjige koju je posudio u zatvorskoj
knjinici. U zatvor je dospio zbog pronevjere u BIG-u gdje je takoer bio direktor. U prii se radilo
o nekom udaku koji je unajmio zidare da mu zidaju kuu. Kad su podigli zidove oznaio im je
mjesta gdje e izbijati prozore!
- Kako se usuuje?! - izdere se direktor na patuljka. - Nije to tvoja soba!
- Jest. Iznajmio sam i nju i ovu lijevo, te jo dvije.
Direktor htjede rei da je za jednog patuljka dovoljna i tenara. Ali predomisli se kad se
sjetio koliki promet ostvaruje hotel u zadnje vrijeme, posebno od kada je poelo kiiti.
- Ako ste ve uzeli pet soba - nasmijei se direktor - ne moete sami da ih prepravljate.
- Moram kad nemate apartmane. Morat u izbiti jo dvoje vrata kako bih svih pet soba bilo
povezano i da mogu dozivati poslugu.
- Ja sam direktor. Trebali ste mene da pitate prije no to ste s tim zapoeli.
Patuljak prui direktoru sveanj zelembaa.
- To je ve drugi pade! - direktor zgrabi novac.
Nije prebrojavao dolare, ali ima osjeaj kao da mu ovaj patuljak neto prebrojava. Kao dijete
vjerovao je onom to mu je priala baka. Ne treba gledati abi u oi otvorenih usta. Brojat e ti zube.
Koliko zubi izbroji toliko e ti ispasti!
Direktor je bio kod vrata kad patuljak ree:
- Priekajte malo.
Direktor se okrene.
- elio bih kupiti ovih pedeset soba - prui drugi sveanj. - Je li ovo dostatno?
Direktor dograbi novanice.
- Pa, mislim da jest.
DANAS SE CIJELI BUKA okupio na eljeznikoj postaji da doeka Proroka. A njega nema
pa nema! Bukaani su ekali i - kisnuli. Tko se sjetio ponijeti kiobran? Jer osvanuo je lijep i
sunan dan. Prvi proljetni dan. A onda - kia!
Panju svih Bukaana, koji su ostali ekati, privukao je jedan veliki crni kiobran i zagrljeni
par pod njim.
Upravo vjenani, zakljuie radoznali Bukaani sjetivi se poznatog vica s kiobranom. Za
one koji ne znaju - da ga ispriam:
Zarunik nosi rasklopljen kiobran iznad svoje zarunice, dok on, budala, kisne. U vrijeme
medenog mjeseca pod kiobranom su oboje. On e se kasnije opametiti i nositi kiobran iznad svoje
glave. A ona e, naravno, kisnuti.
Ali kad su ljudi bolje pogledali zagrljene, zakljuie da ovi nisu "medenjaci". Da nisu uope
mladi. Bolje rei - mladi su ko rosa u podne. Matorci najvjerojatnije nisu ni bili vjenani. Bar ne
meusobno. Kako ih nije stid? Ishlapjeli valeri.
On je bio ef jedne propale prodavaonice mjeovite robe, a ona njegova susjeda poznata po
puni na glavi. Da cigla padne na glavu babi ne bi nita bilo!
Piscu ovih redova prodavaonica u kojoj je radio spomenuti trgovac bila je najblia dok je bio
osnovac. Druga najblia bila je vrlo daleko. Zato je svako jutro kupovao kruh u spomenutoj
prodavaonici. Za mlijeko se nije imalo novaca. Pio je aj.
I tog jutra u isto vrijeme doao sam po kruh. Za jedan sat morao sam krenuti u kolu. Ali tog
jutra uti kamion s kruhom nije doao u uobiajeno vrijeme. Sreom nije kasnio puno. Svega
petnaest minuta. Valjda zbog kie.
U prodavaonici nije bilo nikoga osim spomenutog trgovca, koji je onda nosio ute brkove,
susjede, ija puna tada nije bila sijeda i mene.
Pratitelj vozaa utog kamiona iznese deset plastinih sanduka s kruhom. Ali brkati prodava
bio je suvie lijen da sam slae kruh u police.
- Ej, mali, ta eka? - zavie. - Pomozi mi sloit kruh!
Vraga pomozi! Sav kruh sloio sam ja sam.
Punara opsuje. Brko je pogleda.
- Ne psujem tebi ve malom - ree baba. - Mogo bi bre slagat!
Brkonja se naceri i poe usluivati pridole kupce.
Kad sam sloio sav kruh izvadio sam dva i stavio ih na stol ispred prodavaa.
- Molim vas dva kruha - rekoh mu. - Evo novac. Tono sam izbrojao!
 - Nije ovo samoposluga! - zarea utobrki i dade moj kruh nekom iici s lulom.
Sad je prodavaonica bila puna kupaca. Pokuao sam se probiti do tezge. Nitko mi to nije
dopustio. Zauh bukvice:
- Taka su danas djeca!
- Ne potuju starije!
- Ej, mali, ne moe preko reda!
Nikakvog tu reda nije bilo. Onaj koji je bio jai mogao je druge odgurnuti i biti prvi.
Takoer su prije bili uslueni oni koji su tek doli, ako su glasno, kao papige, ponavljali:
"Daj i meni!"
Ipak, nekako se i ja probih do tezge. Predugo sam ovdje. Morao bih se to prije vratiti kui!
Zakasnit u u kolu! Ako se vratim bez kruha mama e vikati.
- Dva kruha, molim! - zavapih.
Brkonja me ni je uo. Hinio je da me ne uje.
Svi koji su doli bili su uslueni. Tada vidjeh koliko je sati. Krenuh prema vratima.
- Ej, mali!
Otvorih vrata.
- Vrati se!
Izaoh iz prodavaonice ne osvrui se.
Pisac ove reportae tada je zakasnio u kolu. A naoj miliciji savjetuje da pripazi da svaki
olo ne doekuje velike ljude!

ENA JE TIPKALA za pisaim stolom. Stolica uz drugi stol bila je prazna.

- Dobar dan - pozdravi Karlo Dikli.
- Dobar dan - ena prekide tipkanje.
Dok promatra pridolog ena se prisjea prie Johna K. Halla "Smijeni ovjeuljak" koju je
davno proitala u nekom ilustriranom asopisu. Naslovnog lika pripovjeda sree na ulicama
Londona. U svom sjeditu na katu autobusa ovjeuljak, koji na glavi nosi mali polucilindar i veliki
crni kiobran, ita strip u kojem je glavni junak ovjeuljak s drugog planeta koji posjeduje
strahovito oruje nalik obinom kiobranu.
- Trebao bih gospodina knjievnika Mihovila Bokovia - kae Dikli.
- Nije tu - ena e nato. - Iako sam mu i tajnica i ena nikad mi ne kae di ide! Da neko sad
telefonira trebala bi re da je moj ef i mu na terenu, a to bi trebalo bit u nekom od pogona BUK-a,
to jest bukakog kombinata. Al ko zna di je on ustvari... I po kii ga nema. Ko da ima crve u... Da
izvinete na izrazu... u stranjici... I da slonovi i sjekire padaju, on ne bi bio tu!... Zato ni nema
uljeve ko Ivo Serti... Dva najvea Ahasvera ove selendre su on i pjesnik Muhamed Karauli. Njih
ovjek ne moe zate na radnom mjestu... Tu je Mihovil samo na poetku radnog vremena i pri
kraju. Jednom mjeseno, dva dana pred izlazak novog broja lista iz tampe sklepa par lanaka i
uvodnu rije... I to je sve!
Dikli itavo vrijeme kima glavom. Ne zna to bi rekao. Ne razumije Bokovievu suprugu
kao to ne bi razumio niiju drugu. Nikad nije bio oenjen.
- Poslije radnog vremena - nastavlja ena - nastupa po knjievnim veerima, obilazi
knjievne smotre po raznim gradovima, pie, ita i - spava!... Voli se falit da mu sin nosi cipele broj
46, da pojede trideset est evapia, te da mu erka svira klavir... A nikad ni prstom nije mrdno oko
djece!... To je takva sorta!
Dikli je iznenaen. Mislio je da se knjievnici ne ene. Da ostanu cijeli ivot vjerni samo
rijeima i sebi. Ako se i ene, to valjda ine kad postanu slavni i kad steknu oboavateljice. Ako se i
tada oene ne ele imati djecu. Njihove knjige su im nadomjestak. A Bokovi se ipak oenio i to
mlad im ima toliku djecu. ime je mogao osvojiti tako lijepu i pametnu enu? Hoe li je kao
Charles Dickens ostaviti kad mu rodi desetoro djece zbog neke mlae i jo ljepe?
Upada Bokovi. Zadihan. Obrecne se na enu:
- Opet traa!
- Dobar dan - pozdravi ga Dikli.
- Izvinite to kasnim - u ruci Bokovi dri Dikliev rukopis promoenih korica.
Dikli kimne glavom.
- A ti - Bokovi pogleda svoju enu - uzmi svoju dranguliju i obii sve kancelarije. Ne
zaboravi re da sam ti ja to kupio za... ta ja znam za ta! Reci ta hoe!
- Kakvu dranguliju? - upita ena.
- Jednu od ovih - Dikli otvori akten-taku na eninom stolu. - Samo vi odaberite!
ena izabra dijademu koju Serti nije htio uzeti. Onda poljubi Diklia u obraz.
- Ej, to sam ja zaradio! - naljuti se Bokovi.
- Tek trebate zaraditi - ree mu zacrvenjeli Dikli. - Kad proitate.
ena izjuri.
- Sve mi je reko Serti - ree Bokovi. - Nema da brinete. Proitat u to prije no to je on
proito. Nisam u ivotu sreo sporijeg ovjeka od njega!
EF SAMOPOSLUIVANJA poblijedi kada zau kucanje. Brzo ustade i otvori vrata.
- Dobar dan - pozdravi arlo Dikli.
- Pa i nije ba dobar. Kia ko da ne misli prestat.
- I kia je za ljude.
- Znate, zemlja je puna vode i oni koji su danas sahranjeni e da bunu... Ko mornari...
Ispratit e ih, psujui u sebi, oni koji kisnu... Nee ih pojest crvi ve kinica!
- Primite moju iskrenu suut - Dikli prui ruku.
- Fala - prihvati ef. - Al samo na vaoj ljubaznosti. to se za pokojnice nije moglo re!... Bio
sam na sahrani. Neko izvali - i nebo je zaplakalo... Imalo je i za kim!
ef natoi u au iz skrivene boce i prui je Dikliu.
- ivjeli - Dikli die au iznad glave.
- Tako je ve bolje... ivjeli! - ef iskapi svoju au odjednom. - Sad se ve bolje osjeam.
ivlje. ivahnije!
- Ovo nije originalni viski - Dikli stavi au na stol nakon to je probao.
- Znao sam!... A kota me vie no pravi!... Nita u ovom gradu nije originalno!
- Niste zaposlili drugog kontrolora?
- Nisam jer mi je pala na pamet bolja ideja...
- Koja?
- Vi biste mogli bit ef samoposluge, a ja kontrolor... Naravno, ako se slaete...
- Pristajem.
Bivi ef prui ruku, sadanji prihvati.
- Onda... Moe jo jedan viski ili kako da ga ve krstim?
- Ne, hvala... Popit emo pravi. im ga nabavim!
- Vai!

DIREKTOR HOTELA razgleda namjetaj koji je mister Marlo Dikli dovezao sa sobom. Nikad
nita slino nije stiglo u Buka. Ni po izgledu ni po veliini. Direktor se smijao nekom Crnogorcu,
vlasniku saluna u San Franciscu koji je, uvijek kad bi dolazio u svoje selo, brodom dovozio i svog
"mustanga". Tvrdio je da se nikako ne moe navii voziti automobil s runim mjenjaem. U
usporedbi s ovim to i nije neki show.
- ta e ovoliki zidari u hotelu? - direktor preskoi i kucanje i pozdrav.
- Restauracija fasade i preureenje krova - objasni Dikli.
 - Kakva restauracija! Mi ve imamo jednu u prizemlju!
- Gradim bazen... to me tako gledate?... U hotelima se bazeni obino grade u potkrovlju.
Ovo je hotel B kategorije i mora imati bazen.
- To je humano od vas... - direktor navue masku komiara.
- to?
- Pa to. Da iz svog depa financirate gradnju bazena za ope dobro. Nai gosti i na grad vam
to nikad nee zaboravit!
- Bazen e biti samo za mene.
Direktor navue masku tragiara. Onda povisi ton:
- E, to nee i! Hotel je drutveni... Osim onih vaih pet soba - priblii se Dikliu i apne mu
gotovo na samo uho. - I za to ne mora svako znat...
Onda se odmae i naglasi:
- Ostale nemate pravo dirat!
Dikli izvadi novi sveanj. Direktor, ponovo komiar, strpa novac u dep. Pojuri prema
vratima.
Zadra ga Dikliev glas:
- Zaboravio sam vam rei i za lift...
Direktor se okrene. Upita zaueno:
- Kakav lift? Mi nemamo lift.
- Meni treba lift. Samo za mene i moju poslugu.
- ta e vam lift za hotel sa dva kata?
- Nisam navikao penjati se uz stube. Pogotovo mi je glupo ii do bazena pjeice.
Direktor se pita zato Dikli naglaava da mu je naporno penjati se uza stube. Valjda zato to
su njegovi koraci djeji? Ali to je dobro za zdravlje. emu i na to bacati novac?
Upita Diklia:
- Kako ete sagradit lift? Smetaju stepenice. Kad se hotel gradio arhitekt nije planiro i lift.
- Sruit u ih.
Direktor se nasmija. Ovaj mora da se ali. Ali izgleda tako ozbiljan.
- Ako to i uspijete kako bi gosti s katova ili u svoje sobe?
- Nee biti drugih gostiju. Odluio sam kupiti cijeli hotel.
Direktor je prie itao samo u novinama otkada je izaao iz zatvora. Ne tako davno proitao
je priu Clifforda D. Simaka "Stupali su poput ljudi" o vanzemaljcima koji dolaze u jedan ameriki
gradi s bizarnom sklonou da kupuju zemljita i kue.
 - Ja vam hotel ne mogu prodat - priznade direktor.
- Neka doe pravi vlasnik. Dobit e onoliko koliko trai!
Direktor se uplai da e sada Dikli od njega traiti dolare natrag. Ali ovaj je vrlo bogat i jo
vie lud da bi toliko cjepidlaio.
- Ja u vam pomo - obea direktor. Ispitat u stvar s pravne strane direktor je zaista
zavrio srednju upravnu kolu. Dovest u vam pravog vlasnika. Samo tu su u pitanju izvjesni
trokovi...
Dikli izvadi novi sveanj. Direktor zgrabi novac prije no to je Dikli stigao bilo to upitati.
Dosta je bilo okova za danas! Sad je trebalo smisliti kako i ove dolare potroiti.

SERTI JE PROITAO REPORTAU zguvao je listove u lopticu i bacio u ko.

- ta mi to uradi od reportae?! Ti nisi normalan! - Josipovi krene do koa. Izvadi lopticu i
rairi listove. Nije imao obiaj svoje tekstove tipkati u vie od jednog primjerka.
- Moe mi je predat ko uredniku knjievnog asopisa "Reci" - Serti naglasi etiri
posljednje rijei - ako izbaci onaj uvod o kiobranu i ekaocima, te svoj savjet na kraju... Ako se
ostali u redakciji sloe objavit emo to. Pria ionako malo dobivamo.
- Nisam to piso s namjerom da ispadne pria!
- Al je ispala ravno u ko! - Serti se nasmija vlastitoj dosjetki. - Ako ima literarnih
ambicija pii prie ko pisac, a reportae ko novinar.
Josipovi htjede ukazati na Bokovia. U njega ne moe razlikovati to je pria, a to
reportaa.
Ali nee. Zna to bi Serti na to rekao. Da Bokovi pie prie za asopis "Reci" koji Serti
ocjenjuje i tu reportaa ne moe proi. Reportae objavljuje u svom listu gdje ocjenjuje sebe. Sam
sebi daje prolazne ocjene.
Ali Josipovi zato kae ovo:
- Ne moe to tako! Ti sam u ovoj redakciji odreuje ta valja, a ta ne valja!
- Sutra broj ide u tampu. Ne moemo se sastat u tako kratkom vremenu. Ve kasnimo. Ovo
je broj uz Dan osloboenja i trebo je sutra ve iza... I to ja ne bi mogo sam ocjenjivat radove?
Stariji sam od tebe i imam vie iskustva. U ovoj sam novinskoj kui od osnivanja. A to je vanije od
papira kojeg ti ima. Zar bi htjeo bit urednik?
- Ne bi. Nek bude neko ko je zavrio urnalistiku. Kad traite novinare postavite obavezan
uvjet zavrenu urnalistiku i jednu godinu radnog iskustva!
 Serti se prisjea onih dana kada se ovdje zaposlio nakon prekinutog redovnog studija
knjievnosti u Zagrebu. Bila su to druga vremena. Urednitvo je tek bilo osnovano. Nije bilo toliko
novinara kao sada. Bolje rei nije bilo dovoljno ljudi koji su zavrili studij urnalistike... A i taj
fakultet pravi nekoga novinarom ka to studij knjievnosti pravi knjievnika. Koliko samo slavnih
novinara nije studiralo urnalistiku. O piscima da i ne govorimo.
- A ti nisi - podsjea Serti Josipovia - bio ispunio nijedan uvjet pa smo te primili. Niti si
zavrio urnalistiku, niti si imo iskustvo u struci!... Imo si u prosvjeti, a to nije isto... Primljen si jer
se za tebe zauzeo sam Dejanovi... ta je tebi direktor? Ni rodu rod ni pomoz bog! Al zato ima
predsjednika opine za ujaka koji je interveniro kod svog pajdaa Dejanovia!
Josipovi se Sertiu nije svidio od prvog dana. Uvijek je neto pitao. Kako ovo, kako ono?
Serti mu je sve detaljno objanjavao. ak sam ispisivao savjete u Josipoviev rokovnik. Koliko je
samo truda i vremena u to uloio. Uzaludnog. Neplaenog! I dalje je Josipovi sve radio pogreno.
Podsjetnik je ubrzo izgubio!
Serti nastavlja:
- Ti si zauzeo mjesto jednom pravom novinaru. Evo ve cijelu godinu. Tono onoliko koliko
je tvoj ujo drmo ovom opinom!
- Ne ujem te, Sertiu! - Josipovi stavlja ruku na uho kao da je nagluh. - Grmi mi u uima.
Bit e kie! Past e teka kia!
- Al nee jo dugo - nastavlja Serti. - Sutra, dvaest drugog, na Dan osloboenja grada,
ponovo e Buka bit osloboen od jo jednog okupatora fotelje!... ta je tvoj ujko uradio za proteklu
godinu? Nita!... Sat na Trgu Slobode i dalje stoji!
Gradonaelnici Bukaa su rotirali, a veliki sat u samom centru grada nitko nije htio naviti.
Bukaani su o tome priali viceve koji kao da nisu dopirali do uiju gradskih otaca. Vie nego
vicevima smijali su se izjavi Josipovievog ujaka da je dobro to gradski sat, za razliku od onoga s
tornja na bukakom eljeznikom kolodvoru, bar ima kazaljke.
- Zar je trebalo taj sat pomjerit? - Josipovi nastoji zadrati ozbiljnost na svom licu. - ta mu
fali na Trgu?
- Ba si duhovit!... Zna ti dobro ta sam htjeo re. Kazaljke i dalje stoje. Vrijeme je stalo!
Serti pogleda na svoj sat. Prisloni ga uz uho zaboravivi da taj sat nikad nije tiktakao.
- Opet mi otila baterija - zakljui Serti. - Koji me vrag natjera da kupim elektronac! Nema
ni tri dana kako sam na pijaci kupio novu. Uvali mi ga Cigo!... Ti ima normalan sat. Koliko je sad
kod tebe sati?
- Dvanest.
 - Nije mogue. Sad bi jo malo trebo bit kraj radnog vremena! Stao ti sat! Mrzilo te navijat.
- Navijam ga svako vee.
- Navijaj i ujutro pa nee stat.
- Pusti sad sat. ta si htjeo re s mojim ujakom?
- Kad ti uju skinu s trona naem direktoru bit e svejedno jesi l tu il nisi. A s obzirom na tvoj
dug jezik i nemarnost na poslu meni nee bit svejedno! Ako se poalim direktoru rei e mi da
radim kako smatram da je najbolje... Osim ako - Serti pogladi svoje brkove.
- Osim ako?
- Osim ako ne napravi intervju s prorokom... Moe ga odmah poet trait... I ne pitaj me -
gdje. To je tvoj problem!

HRVOJE HRGOVI je u gradskoj knjinici prelistavao jednu enciklopediju likovne umjetnosti.

Nije primijetio Karla Diklia kad je uao u itaonicu. Mrmljao je:
- Znao sam... Od rijei do rijei!... Lopov nad lopovima!
- Dobar dan - prui ruku. - Ja sam Karlo Dikli.
Hrgovi ne die pogled s knjiurine. Ree:
- Kakav je to nain. Serti mi je rekao da u biti recenzent vaeg rukopisa, a da me
prethodno nije ni pitao!
Hrgovi ustade. Sad je gledao Diklia ravno u oi:
- Ne elim da se moje ime vee uz ime krokodila Bokovia! ak e njegovo biti iznad
mog, jer mu prezime poinje ugavim slovom B!
Dikli preuti ono to je htio rei. Ovo mi je zvualo kao cjepidlaenje.
Ne tako davno Hrgovi je u "Obnovi" objavio osvrt na Bokovieve likovne kritike izale u
tom istom listu. Po Hrgovievom miljenju to su bili kolai iz likovnih enciklopedija. Bokovi je
odgovorio niim ne pobivi Hrgovieve tvrdnje. Smatra da Hrgovi nije u pravu, da je Bokovia
lano optuio iz zavisti, jer nije postigao ni priblian uspjeh u pisanju. Hrgovi nije izdao niti jednu
knjigu. Odbili su mu rukopis "ne zbirke pjesama ve zbirke abokreina".
Po Hrgoviu Bokovia su primili u Drutvo knjievnika nakon objavljene sveice pjesama
koju je sam izdao, i neke zbrkane monografije iji tekst mu je jedan nepismeni seljak izdiktirao u
magnetofon. Dakle, Bokovi nije iza sebe imao dvije knjige, koliko je potrebno za ulanjenje u
Drutvo knjievnika, ve jednu i pol.
Hrgovi je htio nastaviti polemiku, ali njegov odgovor Serti nije htio objaviti smatrajui ga
uvredljivim.
 - Napiite recenziju i bit ete nagraeni - obea Dikli.
- Ako bude negativna? - upita Hrgovi.
- Recenzija gospodina Bokovia je pozitivna.
- Njegove su sve pozitivne. Kad mu je jedan pjesnik, za koga je Bokovi svima priao da je
duduk, ponudio pristojan honorar za povoljnu recenziju Bokovi je to i uradio. Taj bi prodo i
guzicu za dinar!... Ako mi se va rukopis dopadne napisat u pozitivnu recenziju. Platit ete mi
honorarom ija visina zavisi od duine teksta. Ako vam je rukopis lo znajte da vam je Bokovi
napravio medvjeu uslugu... Ja nisam kao on!
Hrgovi je uvijek naglaavao kako on pie o knjigama koje mu se sviaju, za razliku od
Bokovia koji uvijek pie iz interesa. Ako pie o izdanjima nekog izdavaa onda se nada da e mu
oni objaviti knjigu. Ako pie o knjizi nekog autora to je zato to je taj autor urednik u nekom
izdavakom poduzeu ili se Bokovi nada da e i on njemu uzvratiti povoljnom kritikom. Ti meni,
ja tebi. Na taj nain Bokovi stjee prijatelje. Nedavno je u "Obnovi" napisao odu direktoru hotela
"Buka" nadajui se da e mu ovaj ponuditi bolje plaeno radno mjesto gdje bi radio manje no to
sada radi.
- Kad e recenzija biti gotova? - zanima Diklia.
- Ne znam - Hrgovi nastavlja listati enciklopediju. - Kad je napiem dat u je Sertiu...

GLAVONJA UE bez kucanja. Jo s vrata urlikne:

- Kakvi su ovo tosovi?!
- Tko ste vi? - kepec podie glavu s pisaeg stola. Potpisivao je raune.
- Generalni direktor BOTOP-a!
- Potopa?
- BOTOP-a, gluhae! Bukakog trgovakog poduzea, ako nisi znao! Tebi nadreeni!
- A ja sam arlo Dikli, ef ovog samoposluivanja.
Direktor se iznenadi kad spazi na zidu, iznad Diklievog stola, objeenu krletku u kojoj je
cvrkutala zelena papiga. Njegov paanac se bavi uzgojem ptica i direktor poneto zna i o papigama.
Ova ruogrla papiga, poznatija po svom latinskom imenu agapornis, potjee iz Afrike. Ove su
papige poznate kao predskazivai vremena. Ako su ivahne a vrijeme je loe, znai da e doi ljepe
vrijeme, i obrnuto - ako je vrijeme lijepo a papiga mirna, znak je da moemo oekivati pogoranje
vremena.
A sada? Vrijeme je runo, papiga je mirna.. Zar lijepo vrijeme nee skoro doi?
 - Di je pravi ef? - upita direktor.
- Pred vama.
- Di je bivi ef?
- On je sada kontrolor.
- Ne moe to tako! Nije ovo alajbegova slama pa da se smjenjuje i postavlja kako se kome
svidi! Kadrovska sluba rjeava te stvari po odreenoj proceduri: natjeaj, molba, odbor za prijem,
upravni odbor, rok albe, ja...
Direktor udahne zraka. Vie se nije imalo to dodati. Ustvari samo ove posljednje, on sam,
jedino je bitno. Sve ostalo u BOTOP-u praktino nije ni postojalo.
- Ovdje sam ja JA! - Dikli prvi put povisi glas.
Direktor je meteoropat. Za sunanog vremena janje, za kiovitog vukodlak. Tada mlati njenu
podreene. Svoju enu, djecu, radnike...
- Sad e ti, mali - direktor zasue rukave - vidit svoga boga!
Dikli pritisne dugme na svom pisaem stolu. Na vratima se pojavi kontrolor:
- Izvolte, efe!
Direktor se okrene.
- Ti si to?! - prepozna biveg efa. - Di si dosad?!
Kontrolor direktora ni ne pogleda.
- Tko je pustio ovoga neotesanca? - upita Dikli kontrolora.
Direktor zarea.
- Izvinte, efe. Al otkad ste vi glavni, promet je naglo porasto. Na primjer okolokuna
vodopiala... pardon... ljebovi idu ko halva!... Iskoristio guvu i uletio!
- Zar me ne prepoznaje, budalo?! - izdera se direktor na kontrolora.
- Tiina dok ef govori, kopile! - kontrolor direktoru zavrne desnu ruku.
- Platit e mi za ovo, izdajnie - procijedi direktor.
- Odvedite ga u njegovu sobu - naredi Dikli. Pri tome okrene svoj pali prema dolje.
- Razumijem, efe!

MARLO LEI U SVOM KREVETIU i drijema. Trgne ga dubok glas:

- Di se, mali!
Otvori oi. Krupna sobarica. Namrgoena.
Marlo upita na engleskom svoje gorile tko je ova. Odgovorie mu da je sobarica u ovom
hotelu. On na to kimne glavom. Upita debelu:
 - to elite, miss?
- Pospremit ove sobe. Stalno si unutra. Nikako doekat da izae!
- Moj apartman sprema moja posluga i vi ste, to se toga tie, slobodni.
- Ja sam plaena da spremam prizemlje. Ou poteno zaradit moju plau!
- Ja vas plaam jer je hotel moj. Moj apartman moete zaobii. Jo u vam plau i povisiti.
Sobarica nikako nije htjela izai iz sobe, a ni Marlo ustati iz svoga krevetia. Ona tvrdi da
plahta smrdi jer se Marlo upikio. Sobarica je mora promijeniti. Zato je prodrmala kreveti. Marlo
lupi glavom o reetke. Opsuje. Ipak sie s kreveta.
Tada sobarica primijeti da smrad dopire iz kupaonice ija su vrata bila otvorena. Ue. Oko
zahodske koljke bili su razbacani zguvani zeleni papirii. Sobarica naredi Marlu da pokupi toalet
papire i da ih baci u ko za otpatke.
- To nisu toalet papir ve dolari - objasni Marlo.
- Pa ti si lud! Parama brie guzicu! Neko ne zna ta e s lovom, a ja puna para ko aba
dlaka!
Prva sobarica koja nije pokupila Marlove dolare.
- Fantastic! - patuljak prui ruku. - Da se upoznamo? Ja sam Marlo.
- Prvo pokupi svoje brisoguze u ko pa operi ruke!
Marlo stoji ukipljen, pruene ruke. Kao vrtni patuljak.
Poslua sobaricu.
Debela prihvati opranu desnicu. Upita:
- Kako ono ree da se zove?
- Marlo.
- Koje glupo ime!
- A vae?
- Snjeana.
- Wellcome, Snowhite!
Sobarica Snjeana nije itala priu Kira Buljieva "Snjeguljica" u kojoj se jedan Zemljanin
zaljubljuje u enu s planeta na kojem obitavaju bia koja udiu amonijak. Ipak dodirnut e njezin
obraz ispod kacige. Na njegovoj ruci pojavit e se promrzlina. Na njenom obrazu - opeklina.
- Ladan si ko aba! - ree Snjeana Marlu.
DOGODILO SE ONO EGA JE SERTI JO OD RANIJE SVJESTAN Ali pribojavao se to
glasno rei. O tome razgovarati.
Danas je petak, sreom nije trinaesti ve dvadeset i prvi kao to je bilo juer i kao to e biti
sutra. A sati je tono dvanest. Nije pono ve podne kao to je bilo prije pet i kao to e biti za pet
minuta. Bolje rei za onoliko vremena koliko Serti izbroji do 300. Serti je ustao u podne, doao
na posao u podne, dorukovao u podne i u podne e otii kui.
Nije samo njemu stao sat ve cijelom Bukau. Urari su zatvorili svoje radnje ne zato to
nemaju posla (imali bi ga i previe) ve to su nemoni. Kazaljke stoje i stoje. Ko uklete. Ni
barometri ne rade. Baterije koje je Serti kupio nisu bile stare. Ali sat ipak ne funkcionira. Zato?
Ne pita se samo Serti ve i mnogi Bukaani.
Josipovi ulazi u prostoriju urednitva "Obnove" rairenog kiobrana. Serti se mrti.
Opominje mlaeg kolegu da zatvori kiobran. Ne zato to to donosi nesreu (Serti nije
praznovjeran) ve zato to Josipovi otresa vodu s kiobrana po tapisonu. Mogao je kiobran u
hodniku otresti. Ovdje nemaju uz vjealicu i stalak za kiobrane. Voda iz Josipovievog kiobrana
se i nadalje cijedi.
Sertiu padaju na um Crkvice kod Kotora. Tamo padne vie kie tokom godine nego u bilo
kojem drugom mjestu u Europi. Najvie pak kie u svijetu padne u erapundi u indijskom dijelu
Himalaja. U razdoblju puhanja kionosnog monsuna tamo je tokom srpnja 1861. godine izmjereno
9296 litara oborina po metru kvadratnom. To je deset puta vea koliina oborina no to u Zagrebu
padne prosjeno tokom cijele godine.
Ne pita Serti Josipovia za intervju s Prorokom. Zna to bi Josipovi na to rekao. Da to vie
nije bitno jer je njegov ujak i nadalje predsjednik Skuptine opine Buka i bit e sve do dvadeset i
drugog oujka. Dana osloboenja Bukaa. Nema nade da e taj dan skoro osvanuti. Sunce vie niti
izlazi niti zalazi. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Izmiljamo neko svoje vrijeme.
Ipak Josipovi obeava ono to se od njega vie ni ne trai:
- Donijet u taj prokleti intervju!... Naravno ako je Prorok zbilja doo u Buka. I ako ga, u
tom sluaju, naem... Iako bi radije kupio nekoliko trupaca za splav... A nisam neki majstor. Bojim
se da bi to dralo od petka do petka!
- ta e ti splav?
- Pa ti, Sertiu, nita ne zna... Nije ni udo kad stalno ui u ovoj rupi, igra ah, ispija
kavice i traa... Svi Bukaani koji nemaju amac nit para da ga kupe prave splav. I pravedni poput
Noe i nepravedni! Radi potopa... Nisi ito Bibliju?
 - Nisam.
- Pozajmit u ti je, ako oe... Moe se kupit kod akvizitera. Ide ko alva!... Dva citata znam
napamet... Prvi je iz Prve knjige o kraljevima: "U upu nee brana nestati ni vr se s uljem nee
isprazniti dokle Gospod ne pusti da kia padne na zemlju"... Drugi je iz Knjige proroka Zaharije:
"Traite od Gospoda dada u vrijeme proljetno!"

RAVNATELJICA GRADSKE KNJINICE Ivana Radi prekide pisanje kada zau kucanje.
- Slobodno.
- Dobar dan - ree ovjeuljak nakon to je zatvorio vrata i priao k stolu.
- Izvolite - Radika skide naoale. - Sjednite - pokae na slobodnu stolicu.
- Hvala - ovjeuljak ostane stajati. - Ja sam pisac Karlo Dikli.
- to ste trebali?
Dikli izvadi iz akten-take papir i prui ga ravnateljici. Ona ga uze, ponovo stavi naoale i
stade itati naglas:
- "Kia", "Poplava", "Volio sam kie i konjanike", "Putem te svlae kie", "Proljetne oluje",
"Potopljeni svijet", "Dan kada je zauvijek padala kia", "Grad tone", "Hladan tu", "Izabela
gledajui kako pada kia u Macondu"...
Radika skide naoale. Zaueno pogleda Diklia.
- Mi emo vam pokloniti jednu policu knjiga s tim naslovima - nasmijei se Dikli.
- Tko "vi"?
- Moja dva brata i ja. Trojica nas.. Uz jedan uvjet... Da vai knjiniari stalno preporuaju
vaim itateljima naslove ovog spiska. Za svaku posuenu knjigu dobivat e knjinica po jedan
dolar!
Dikli ponovo otvori taku. Njezin sadraj zablista.
- Birajte! - ponudi glasom starog trgovca. - Za va trud!
- To me ne zanima - namrti se ravnateljica.
Dikli zatvori taku. Baci pogled na papir po kojem je Radika do maloprije pisala.
- Piete pjesme?
- Pomalo. Ali nita do sada nisam objavila. ak ni u ovdanjem asopisu "Reci".
Radika je svoje pjesme pokazala svom znancu profesoru Hinku Zoriiu. Mada su bile
potpisane pseudonimom Zoriiu je bilo jasno da su njene. Takvo neto plitko, smatrao je, mogla je
samo Radika napisati. Naravno, pjesme je pohvalio.
- Poznajem gospodina Ivana Sertia, urednika knjievnog asopisa "Reci". Dajem vam rije
da e on to objaviti. Njegov knjievni klub bi vam mogao izdati i zbirku pjesama!
- Hvala vam! - zablista Radika. - Ja u za ove knjige ve srediti.

INSPEKTOR UE u pratnji dva milicionara. Bez kucanja i pozdrava.

- S kime imam ast? - arlo Dikli ustade prekinuvi potpisivanje rauna.
- Osobnu na sunce!
- Nemam.
- Kako moe nemat? Di ti je?!
Dikli uti. Inspektor trijumfira. Znao je da mali nee imati osobnu iskaznicu. Da se njega
pita kepecima se osobne isprave ne bi izdavale.
- Kod tebe je nedavno bio direktor BOTOP-a. Od tada ga niko nije vidio. Imam nalog za
pretres!
- Pokaite mi ga.
Inspektor nije imao nalog uza se. Nisu mu ga dali. Nije ga ni traio. Tijekom dugogodinje
prakse nitko od sumnjivih nije ni traio da mu se pokae nalog. Ni oni u ijim se stanovima nita
nije otkrilo nisu se kasnije alili.
- Evo ga! - inspektor izvadi pitolj. - Kazuj di je direktor il u uhapsit i tebe i tvog
papagaja!... A kod mene, u zatvoru, propjevat e ko stara aba!
Dikli izvadi klju iz depa. Dade znak inspektoru da ga slijedi.
Zastadoe ispred sobe za nepoeljne. Dikli otkljua vrata i odgurnu ih nogom. Inspektor
ue. Dikli zakljua.
- Ruke uvis, vas dvojica! - naredi kontrolor milicionarima prije no to su stigli reagirati.
Posluae. Dikli ponovo otkljua vrata. Kontrolor sa strojnicom u ruci natjera milicionare
da uu u sobu.

GORILE Marla Diklia propustie direktora hotela bez rijei u jednu od soba pretvorenu u ured.
Direktor ne pozdravi. Jo s vrata, smrknut, ree:
- Sazno sam od efa sale da ste izbacili mog konobara!
- Taj je va dugonja izbacio jednoga gosta. Gospodin je uao, mirno sjeo za stol i saekao
konobara koji nije doao ve dojurio!... Ba sam pomislio kako su vai konobari bri i usluniji od
amerikih. Ali ovaj gosta nije nita pitao ve ga odmah zgrabio za okovratnik, opsovao mu sve po
spisku i izbacio van!... Mene je to razbjesnilo. Naredio sam mojim gorilama da ga izbace. Sad moe
osjetit na svojoj koi kako je biti izbaen!
- Pritom je slomio nogu!
- To je bilo sluajno. Sigurno je i onaj jadnik isto proao.
- Njemu nije bilo nita. I nije mu bilo prvi put da bude izbaen... Zovu ga Medenko. Inae je
peder! Doo je samo zato to je zaljubljen u mog konobara! Stalno bulji u njega!
- Va je konobar budala. Smanjuje vam promet. Bolje bi bilo da tog jadnika poslui bar
pivom umjesto da ga izbaci. Tim to ga gost gleda ne ini nikakav prekraj!
Direktor ne vjeruje svojim uima. to se to moglo dogoditi da se Amerikani toliko
promijeni? Da sve redom kritizira. Najprije konobara, zatim njihovo pivo (kae da u njemu ne bi ni
noge oprao), grah s kobasicom (kao nije to jelo za hotel, kobasica je preslana, paprena, masna i
puna hrskavice, a grah star, nekuhan i pun iaka) tvrdei da je u o onoj splainarnici "Kod ure"
upola jeftiniji, ukusniji, da je tamo porcija vea i da ne naplauju kao ovdje posebno kruh, akalice,
papar, papriku, sol...
Direktor nastoji svrnuti razgovor na konobara:
- uo sam da ste jutros zabranili mom konobaru da ue iako je imo gips na nozi. Htjeo je
javit da je uzeo bolovanje.
- Tko ima gips na nozi ne moe biti konobar. Ovaj to nee moi biti ni bez gipsa. Javite mu
da je otputen. Ionako ih imamo previe. Vie nego gostiju!
- Kia je sve pokvarila.
- I na Havajima stalno kii!
Direktor obrati panju na neobian ukrasni predmet koji je stajao na Diklievom stolu.
Negdje je takvo neto ve vidio. Nije to samo ukras. Zovu je kutijom koja pokazuje kakvo e biti
vrijeme. Drvena kuica s dvoje vrata. Kad kii iz lijevih vrata "izae" na daici gospodin s tamnim
kiobranom. Uvijek nosi kravatu, crni kaput i hlae uske sive. Kad ne kii iz desnih...
Direktor se zablene. U desnoj pregradi trebala bi ekati dama, naravno bez kiobrana. Ali nje
unutra nije bilo!
Nakon to se trgnuo direktor se obrati Dikliu:
- Ja bi vam preporuio da jadniku date koji dolar ko otpremninu. Nek to oroi i kupi kajmak,
to jest kamate, i vuk sit a koza cijela!
- Dajte mu vi kad ste toliko humani!
Direktoru je sve jasno. Amerikania je uzela pod svoje neka ena. Vie se ne razbacuje.
Sad se razbacuje ona. Sad samo za nju pada zelena kia. Koja li je to princeza da mu je znati?
 Ali to nije bitno. Sve su one iste.
- Ne moe to tako! - direktor lupi akom o stol. - Ja sam tu direktor, a ne ti!
- I o vama sam razmiljao...
- Nisi valjda mislio i mene izbacit?!
- Dapae!
- Samo probaj! Razgulit u te ko abu!
Dikli zapljeska. Gorile se pomakoe. Krenue prema direktoru.
Direktor e jo jednom htjeti ui u hotel. Gorile zaprijetie da e mu slomiti taku o glavu
ako se ne izgubi. Direktor e odgegati psujui.

JOSIPOVI ITA U HODU pod kiobranom. Vie se nitko ne podsmjehuje enama koje nose
crne, ni mukarcima koje nose kiobrane u boji. Poput Josipovia nosi tko to ima.
Ovaj put na redu je Garcia Marquezov roman "Sto godina samoe". Na selo Macondo padala
je kia etiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana. U vrijeme potopa dadilo je punih etrdeset dana
i noi. Tko e odbrojati dane i noi u Bukau gdje ih vie ni nema?
Ne vie na mostu, ve ispod mosta okupljaju se bukaki prosjaci. Rijetki su ovdje prolaznici.
udi se Josipovi kamo ga put nanese.
Najmanje novia lealo je ispred najstarijeg prosjaka, uz to i slijepca. Manje no ispred ie
s novom lulom u zubima koji oko vrata na komadu kartona ima objeen natpis GLUHAK. Ponavlja
kao papiga: "Molim lijepo, molim lijepo..."
Naie milicionar. Upita prosjake:
- ta vi tu radite?!
- ekamo da stane pljusak - odgovori "gluhak".
Policajac produi svojim putom.
Josipovi se ne osvre na prosjake. Kao da ih ni nema. Prestaje itati i pokuava se prisjetiti
sadraja romana Jurija Oljee "Tri debeljka" koji je itao jo kao osmokolac. Malo ega se sjea.
Radilo se o tri vlastodrca koje e narod na kraju, kao u svakoj bajci, svrgnuti. Na koricama se
nalazila slika samo jednog debeljka. Kojega od trojice je naslikao ilustrator koji tekst moda nije ni
proitao?
- Josipoviu, udijeli koji dinar!
Josipovi pogleda. Slijepac duge sijede kose kao da ga je gledao ravno u oi. Sklonio je
kiobran kao to se skida kapa pri pozdravljanju. Sjetio se haikua nekog starog majstora:
 Kia
ispire
snove prosjaka.
Ova mu je isprala mozak!
- Nemam sitnoga - ree Josipovi.
U vojsci su odbrojavali dane do povratka kui. Onaj kome je ostalo malo vikao bi: "Sitno"!
Kad e se takvo to moi rei za ovu kiu koja ni ne pada sitno?
- Lae - ustvrdi slijepac.
Josipovi pocrvenje. Slijepac je bio u pravu.
- Krupnog novca e imati kad dobije plau - ree starac. - Ali ne prvog ve dvadeset i
prvog!
Ko je ovaj, pita se Josipovi.
- Onaj koga trai - uslijedi odgovor iz starevih usta.
- Prorok?
- Tako me zovu.
- Nemogue. Kako moe jedan prorok biti slijep?
- Ja vidim ono to e se dogoditi. I to je dovoljno.
- ta vidite za mene?
- Jedno loe koje e se zavriti dobro i jedno dobro koje e se zavriti loe. Listi koji si
upravo uplatio donijet e ti glavnu premiju na lotu. To je ono prvo... Umrijet e ti ujak. To je ono
drugo.
Josipovi skrene pogled. Uobrazio je da Prorok moe vidjeti njegove suze. Ne, ne moe jer
je slijep. Ali primijetit e da mu se glas promijenio. Upita Proroka:
- Zato niste doli onda kad vas je cijeli Buka ekao?
- Doao sam podnevnim vlakom.
- Nismo vas vidjeli.
- Doao sam teretnim vlakom. Doekali ste brau Dikli.
- Brau Dikli?
- Da. Tri brata blizanca. Da jedan od njih ne nosi bradu, a drugi brkove bili bi slini kao tri
kapi kie.
Posljednju reenicu Josipovi nije uo. Krenuo je ne raskrilivi kiobran. Nije osjeao kine
kapi po licu. Kao pjesnik Hinko Zorii koji je od kue do kole, od kole do kue, itao u hodu,
gluh za sve. ak i za kiu. Nita vie nije vano. Josipovia ne zanima da li kia sipi. Da li nebeska
ruka lije. Lije kao iz kabla, udara po glavi, bubonja...

KARLO DIKLI UE U ZGRADU RADIO POSTAJE pokuca na vrata na kojima je pisalo

"Oglasi". Nitko se ne oglasi. Pokuca jae. Netko s druge strane vrata zavie:
- Upadaj!
- Dobar dan - pozdravi Dikli nakon to zatvori vrata za sobom.
Debeljko je sluao trenutni novokomponirani hit. Karlo bi sad najradije stavio vatu u ui.
- Naruuju li se ovdje pjesme? - upita Dikli.
- Aha - debeljko utia glazbu s kasetofona. - Koliko eli naruit?
Dok govori debeljko ne vadi cigaretu iz usta. Kao da ju je prilijepio za donju usnu.
Dikli izvadi iz akten-take spisak i predade ga debeljku.
- Pa to je pedeset pjesama! - zvizne debeljko.
Dikli kimne glavom.
- Uz koju poruku bi to ilo?
- Pie iznad popisa.
Debeljko proita naglas:
- "Svim Bukaanima ugodno kino podne ele braa Dikli"... Koja su to braa Dikli?
- Moja dva brata i ja. Trojica nas.
- To e vas kotat ko svetog Petra kajgana!
- Platit emo.
Debeljko stade naglas itati naslove:
- "Padajte kie na na grad", "Vrati se s kiom", "Dok dobuje kia u ritmu tam-tam", "Kia
pada, trava raste", "Napolju hladne kie padaju", "Na panjolsku se kia sputa sad", "Tih, deevan
dan", "Kia rui grad"... Pa ovo su sve neke kine pjesme!
Dikli izvadi iz akten-take kolut magnetofonske vrpce.
- Evo, tu je sve snimljeno - objasni debeljku. - Koliko e to stajati?
- Ovakvu narudbu jo nismo imali. To moram vidit sa direktorom.
- Gospodin Dejanovi je umro - odvrati Dikli hladno.
- Nije mogue! - debeljko i dalje dri otvorena usta. - Kada?
- U petak dvadeset i prvog oujka. Tono u podne.
KEMBO se odazvao na vojni poziv. Da bi se zatitio od mokrih rafala na glavi ima najlonsku
vreicu. Smije se ovjeku koji nosi kiobran sa zakrpom. Popravljanje kiobrana danas je vrlo
unosno zanimanje.
Vjetar zapue, istrgne kiobran koji poput zmaja poleti. Njegov vlasnik u gumenim
kaljaama pojuri. Sustie kiobran. Nastavi kamo je krenuo.
Ali vjetar ponovo zapue. Kiobran odleti u Savu. Zaplovi. Crni brodi s jarbolom.
Promatra nesvakidanjeg dogaaja, kembo, naceri se. Nije svaki dan petak.
Nesretnik stade psovati. kembo je negdje proitao. elja Cigana u Slovakoj: Samo da
budemo svi zdravi i da ne pada kia.
Sjetio se Prevertove "Barbare":

Pod tom kiom od gvoa

Vatre elika i krvi
...........
Sada lije strana i korotna kia
Meu mnotvom mladia u vojarni kembo prepozna enku. Htjede ga podsjetiti da mu jo
nije vratio knjigu Karela apeka "Rat ljudi i dadevnjaka". Knjigu enka vjerojatno nije ni proitao.
Kada je on i itao knjige? Bio je pijan kada je u kembinim rukama opazio apekov roman. Zna
kembo to bi enka rekao. Ono to je postala uzreica bukakih dunika: "Vratit u ti kad prestane
padat!" Ili: "Ima vremena do subote"" Ili: "Dobit e na urin petak." Ili: "Dao sam Petku..."
Tu knjigu je kembo pronaao uz hrpu drugih u kartonskoj kutiji, iznesenoj ispred jedne
kue uz ostalo smee. Da ih nije kembo uzeo te knjige bi pojela kia.
- Hej, prvi put te vidim na vjebi - ree kembo enki - a svaki petak me zovu.
- I mene su stalno zvali, al nisam dolazio.
- Sigurno si plao kaznu il bio u zatvoru.
- Ne seri!
Sjetivi se sadraja poziva kembi je jasno zato je i enka doao. Spomenute su i dnevnice
to je ranije pripadalo samo rezervnim oficirima. I te su dnevnice bile nie od ovih. Teko abu u
vodu natjerati.
U skladitu zaduie nepromoive zelene uniforme i opremu.
- Kakva je ovo oznaka? - upita kembo enku razgledajui kapu. - Lii mi na zmaja. Ko na
kutiji cigara "57"!
 - Kakav zmaj, oro. To je aba!
- ta e nam peraje? - udi se kembo.
- Da budemo ljudi-abe!... A ta si ti oekivo? Sivomaslinasti kiobran?
kembo je itao da se, valjda na Islandu, konji prepadnu kada ugledaju ovjeka bez
kiobrana. U Baskiju ni Bog ne dolazi u proljee bez kiobrana.
enka nije bio dijete nego vrag. Naroito je volio muiti abe. Stavio bi abi cigaretu u usta.
Kako aba ne moe isputati dim nadula bi se kao aba iz basne o abi i juncu. Onda bi enka abu
pustio da pluta po povrini rijeke i gaao je zranom pukom. Pogoena aba ponaala bi se slino
napuhanom a nevezanom balonu.
Uslijedio je ruak. Dobie debele jelovnike.
- Nije loe - enka podrigne nakon ruka. - Jo kad bi se moglo neto naguzit.
- Nemoj da te neko uje - apne kembo.
Konobar prie njihovom stolu.
- Opet jelovnici - kembo uze jedan. - Tek smo jeli.
- Na redu je desert - zvizne enka. - Ja sam ve izabro. Ovu crnku!

SNJEANA SJEDI DO VOZAA. U njezinom krilu je Marlo. Pria. Snjeana ga ne slua. Pria o
haljinama koje e joj Marlo kupiti.
- Odvest u vas u dolinu gdje se nekada nalazila kuica u kojoj su ivjeli moji roditelji i nas
tri brata. Bili smo sretni i sami. Dolina je bila ista. Nije bilo niti jedne kue u blizini. Kao vicarski
robinzoni... Samo trava i jedan veliki hrast. Kako je bila zelena moja dolina!... Saznao sam da su
hrast posjekli, a dolinu zagadili straarama! Ni trava vie tu ne raste!... U mojim snovima ova dolina
ostala je ista. Zelena dolina, kako smo je zvali. ak niti jedna od ovih kocki nije obojena u zeleno!
Marlo nije u "cadilacu" ve u oblacima. Gluh za Snjeanina pitanja. Nastavlja:
- Jednom sam sanjao da je tu sagraeno kino. esto mi se taj san vraao. Zato sam i odluio
postati filmski glumac... Hej, stani!
Zeleni "cadilac" stade.
- to smo stali? - upita Snjeana.
- Ovaj nosonja mi je poznat... Takve faces se ne zaboravljaju!... Izaimo.
Snjeana odbi izai.
Nee se istopiti, pomisli Marlo i otvori vrata. Voza izae drei kiobran nad Marlovom
glavom.
 Marlo pozvoni. Nosonja izae.
- Vi ste lijenik Mihajlovi? - pita Marlo.
- Bio sam. Sad sam u penziji.
- Moja kua, odnosno kua mojih roditelja nalazila se na mjestu gdje je sagraena vaa kua.
Opinari su bili ustvrdili da je kua sagraena bespravno. Doli su i...
- to meni to priate? Ja vam nisam sruio kuu.
- Zar me se ne sjeate? Nisam se od onda promijenio.
- Ne.
Iz Marlovih usta provali bujica:
- Imao sam upalu plua bili ste deurni u domu zdravlja vama su slali hitne sluajeve imao
sam trinaest godina doveo me otac pjeice niste me htjeli primiti poslali nas gore na drugi kat ekati
stajao sam ovkraj vrata u vruici kad sam izgubio svijest oni ispred mene smilovae se i propustie
me nikad neu zaboraviti vae oholo lice kao da ste ravnatelj doma zdravlja ta e ovaj mali tu koga
ste pitali niste moga oca nas kao da nije ni bilo bili smo pokisli psi neka idu gore ni sad mi nije jasno
kako sam se uzverao uz stubite od toga dana mrzim stube...
- Napolje iz moje kue, balave!
- Nisam uao u vau kuu niti u ikad ui. Ali neete ni vi jo dugo ulaziti!

BUKAANI SE VIE NISU POZDRAVLJALI KAO PRIJE Dobar dan zamijeni Dobro podne.
Zatim Jebe podne. Oni pristojniji - Dovraga i podne.
Poelo se pozdravljati i ovako - Dobra ti kia. Ali se ubrzo prelo na Dovraga i kia. Ili
ee - Jebem ti kiu ili Jebe kiu.
Umjesto Dobro jutro prelo se na Opet podne ili Opet kia, nato bi se uzvratilo Jebem ti
podne ili Jebem ti kiu.
Umjesto Do vienja - Vidimo se u podne ili Vidimo se na kii.
Laku no odmijenilo je Laka ti crna kia. Za razliku od Bijele kie Crna kia je vrijeme kad
Bukaani spavaju.
SAVA SE IZLILA i preplavila bukaku zelenu trnicu. Radio Buka je vie puta na dan emitirao
starogradsku pjesmu "Mali pijac". Bukaki zajebant Silvio Tukeri zvani Tukac stade na javnim
mjestima pjevati parodiju:
I bukaki mali pijac
zaboljela glava.
Mog dragana, mog baksuza,
potopila Sava!
Parodija posta popularnija od izvorne pjesme. ak ju je i bukaka rock banda "Zvearka"
uvrstila u svoj repertoar.
Tukac stade drati govore pod kiobranom u glavnom bukakom parku, sada nazvanom
Tukevom parku.
Jednom je govorio i o romanu "arobnjak vodozemlja" Ursule K. Le Guin o kome je davno
govorio nekadanji Bukaanin Marko Markovi:
- Radnja ove knjige deava se na jednom arhipelagu divovskih oceana i pria o upuivanju u
tajne magije mladog Geda, koji e kasnije postat veliki arobnjak... Prepriat u vam jedan odlomak.
Padala je kia i Ged se sa svojim uiteljem sklonio pod kronju jednog drveta... "Ti si arobnjak",
ree Ged. "Zato ne uini da kia prestane padat?"... "Treba ivit u skladu s prirodom", odgovori
stari arobnjak... Kasnije e Ged ovo naelo iznevjerit i otvorit prolaz silama Zla... Al ta kia je
prestala padat i uitelj i njegov uenik nastavili su svojim putem... A ta je s naom, akroninom,
kiom? ija je ovo arolija?... Nama treba arobnjak koji e zaustavit ovu kiu i ovaj vremestoj... Il
vremenski stroj!

POSTROJENI U KRUGU VOJARNE.

kembo se udio to mu se enka ne ruga. Uvjeren je da bi bolje abi pristajala maskirna
uniforma nego njemu.
Ba sam se naspavo - doapne enka kembi. - Poslije onolike none gimnastike i zasluio
sam... I niko me nije tjero da ustanem. Doli po mene ko po generala. S upaljenom cigarom. Ne
cigaretom ve sa cigarom!
Znoj enkinog tijela kembo sada nije mogao osjetiti. Nije valjda da se okupao? On koga
samo kia moe okupati.
Sjetio se ljudsko tijelo prema kineskim lijenicima podudarno je s kozmosom: glava - nebo,
kosa - zvijezde, krv - kia...
 kembu su ostali vojnici iz voda zvali apcem jer je u ljeto, kad su ili na zadatke, bio
vodonoa i vie od svih pio vodu. Nije volio da ga tako zovu. Bojao se da e u Bukau netko za to
saznati. Svi bi ga poeli zvati apcem. Sreom za njih je ostao samo - kembo. Veina njih nije ni
znala njegovo pravo ime. I on sam bi se iznenadio kad bi ga zvali onako kako ga zove samo majka.
Doao asnik. Kao postojani kositreni vojnik. S megafonom u ruci. Stoji na balkonu. Na
zelenoj apki zlatna znaka. aba.
- Ja sam major arlo Dikli!!!
kembo zagledan u olovne oblake, prisjea se vojnikih dana. Ili su na gaanje u selo
udaljeno trinaest kilometara. Nosio je na ramenu pukomitraljez teak trinaest kilograma. Stajali su
pod paklenim suncem u stroju. A neki major ispred njih u hladu, gol do pojasa.
Prilikom prebrojavanja metaka nakon gaanja ustanovilo se da jedan metak nedostaje. Pekli
su se u punoj ratnoj opremi sve dok jednom vojniku nije pozlilo. Taj vojnik bio je - kembo.
- Nije mu to tos - apne kembo enki. - Mi kisnemo, a on ne.
- Da kisnete nego to!!! - zagrmi major.
- Kako je ovo napoleoni mogo ut? - zapita jo tie kembo.
- Ja sve ujem i znam!!!
- Svata.
- Oni kojima se ovdje ne svia mogu ii svojim kuama!!! I to odmah!!! Ovo nije
obvezatno!!! Tko eli ostati primat e plau!!! Tei e mu radni sta i imat e ono to ste ve
dobili!!! ak i vie!!!... Vae je samo da izvravate nareenja!!!
Major uuti. Saeka.
Nitko nije istupio iz stroja.
Major razvue usta.

MARLO KLEI PRED SNJEANOM kao pred brdom.

- Daj mi!
- Ne dam ti da si jo toliki!
- Please!
- Dat u ti ako mi obea da nee ruit ono naselje!
Marlo joj pria kako se u Americi zarekao da e Zelena dolina ponovo biti zelena. Htio se
obogatiti i kupiti je. Nije ni mogao znati da su u meuvremenu tamo nikle onolike kuerine i uguile
sve zelenilo. To je naselje izvan grada Bukaa. Zato ii u irinu kad se moe u visinu? Graditi
nebodere. Za vikende ii u Zelenu dolinu. I na obalu nekad iste rijeke Bazgovice.
- Briga tebe za prirodu! - smatra Snjeana. - Oe se osvetit onom doktoru. Da mu zavrne
iju!
- Samo bih ga ostavio golog na kii. Neka dobije pneumoniju!
- On ti nije nita uradio.
- To i jest ono zlo. Trebao me izlijeiti!
- Ti si doo u radno vrijeme. Tamo nema deurnog. Poslo te djejem doktoru.
Marlo je zgranut. Zar ena koju voli i za koju je mislio da njega voli brani njegovog
neprijatelja? I jo pria o onom to nije vidjela i o emu nema pojma.
- Kako ti nije ao njegove kue? - pita Snjeana. - Bio je podstanar sve do penzije. Tolike
godine je odvajo od usta da bi napravio tu kuu koju e ti sada sruit!
Marlo sumnja da je Mihajlovi bio podstanar. Sigurno je ivio u drutvenom stanu za koji je
plaao stanarinu. S obzirom na visoku plau taj izdatak skoro da nije ni osjetio. Ili je dobio stan na
beskamatni dugogodinji kredit?
- I Mihajlovi i oni oko njega mogu birati - ree Marlo. - Da im se sagrade iste takve kue na
drugoj lokaciji ili da im se dodijele stanovi. U tom sluaju razlika e im biti isplaena.
- udi me da bukaka vlast sve to dozvoljava.
- Kad su dopustili da se moja kua srui mogu zatvoriti oi i na Mihajlovievu... Sve se
moe kupiti.
- E, mene, bome, nee!

JOSIPOVIEVA GAZDARICA je odluila zamijeniti svoj dvosobni stan u Bukau za drugi u

Osijeku. Dala je oglas i ekala.
Stigla je samo jedna ponuda. Jedna umirovljenica je imala jednosoban stan. Gazdarica
pristade.
Josipovi se nada da nova stanarka nee imati nita protiv da on i dalje ostane u svojoj
sobici. Ali...
Umirovljenica doputova kamionom. Uze gazdariin klju, svoj predade.
Gazdarica odjuri u Osijek.
- ta je to? - upita umirovljenica Josipovia. - Kod nas sunce, kod vas kia. Ko da je jesen a
ne ljeto! Koliko ve dugo pada?
- Od kako je poelo proljee...
 - Ma ta to pria!
- Zar nita niste itali u novinama o Bukau? Zar niste gledali na televiziji?
- Novine itam, gledam televizor, al o vaem Bukau piu ko to su uvijek pisali. Nita!
- udi me... Valjda misle da e prestat...
- Pa mene tvoja gazdarica zajeba!
- Oetel vi bit moja gazdarica?
- E, to nee timat! Odma se vraam u Osijek. U moj suhi stan. A ona neka kisne ako hoe
do sudnjeg dana!
Josipovi se prisjeti oglasa izalog u prolom broju "Obnove". Iz govornice okrenu priloeni
broj.
- Jeste li vi iznajmili sobu?
- Jesam. Doite samo. Pogledajte!
Glas mu zvui poznato. Ne, nije se mogao sjetiti.
Ali kad je baba otvorila vrata sjetio se.
- Vi ste zvali u vezi sobe?
- Da, ali...
- Izvolte. Uite...
Uao je. A nije htio.
Bila je to zgrada preko puta osnovne kole. Josipovieve bive kole. Onda zgrade nije bilo.
Samo ledina. Kad bi kiilo pojavile bi se bare. Osim to su pravila abice djeca su voljela i gacati
po barama. I mali Pero.
Tog dana uitelj Luka nije doao u kolu. Pero se najednom oklizne. Naie Lukina ena.
Takoer uiteljica. Zareva:
- Bravo, mali! Ajde jo jednom!
I odepa u kolsku zgradu. A mokri Pero kui.
Ne slua to baba pria. Naravno, i sada epa.
- Da li se vi mene sjeate? - upita je.
- Ne. Jeste l ili u ovu kolu?
- Jesam.
- Pamtim dobro lica. Vas nisam uila.
- Uio me va mu.
- On je umro. Ovo je bila njegova soba.
- Bio je divan ovjek...
 - Bio je... Svia l vam se soba?
- Ne sviate mi se vi... Zbogom.

MIHOVIL BOKOVI je nakon jedne zbirke pjesama, monografije, dvije zbirke pria i dvije
zbirke pjesama za djecu poeo sanjati o romanu. Za razliku od njegovog prijatelja Nenada Dobria
koji je odmah poeo s romanom i to vrlo uspjeno.
Bokovi je napisao hvalospjevni prikaz Dobrievog romana to se autora i nije naroito
dojmilo jer su roman hvalili i mnogo poznatiji kritiari. Ve je Dobri pisao drugi roman za istog
izdavaa koji mu je obeao objaviti sve to napie.
Bokovi se ponadao da e Dobri preporuiti svom izdavau i roman svog starog prijatelja.
Ali prevario se. Dobri je obeao, ali obeanje nije ispunio.
Drugi Dobriev roman "Dodole" kritika je doekala hladno. Bokovi je u svom prikazu
roman sasjekao i izgubio jednog prijatelja zauvijek.
Bokovi nikome nije rekao da je, prije no to je poeo pisati svoj roman, proitao u
rukopisu Dobrieve "Dodole". Ali slinost nije promakla Bokovievom kumu, pjesniku Teodoru
Supeku.
U "Dodolama" je rije o gradu u kojem, u vrijeme zbivanja radnje, stalno pada kia i ljudi su
prestali raditi sve drugo osim to su jeli, pili, spavali i kartali se sami ili s partnerima.
U Bokovievom romanu "Krokodilske kie" rije je o jednom selu koje zbog stalne kie
propada jer se seljaci ne mogu baviti poljoprivredom. Oblinji grad ne eli im pomoi. Graanima
nije vano to nee imati kruha. Vie im je stalo "da li su njihovi ljubimci krokodili siti u svojim
kadama."
Izdava "Domino" iz Talapovca obeao je da e izdati Bokoviev roman ako on nae
sponzore. SIZ kulture Bukaa je ba u to vrijeme raspisao natjeaj za sufinanciranje knjiga bukakih
pisaca. Ali, kad je saznao da je Teodor Supek na elu komisije koja e ocijeniti rukopise Bokovi
se nije usudio predati rukopis svoga romana.

U PORTIRNICI nije bilo nikoga. Ni u prizemlju. U svim uredima bijahu otvoreni prozori.
- Zatvorite prozore! - naredi major Dikli. - Propuh je!
Vojnici posluae.
- Tako. A sad idemo na kat!
 Dikli pokuca na vrata direktora BOTOP-a.
Nitko se ne oglasi. Major dograbi kvaku. Zakljuano.
Major pozva enku koji je trebao biti bravar, a postao obija.
Mladi je bio svezan za naslonja.
- to vi ovdje izigravate? - upita ga Dikli. - Kapetana?
- Ja sam bio portir u ovom poduzeu... - drhtao je.
- Tko vas je svezao?
- Uprava BOTOP-a. Trebalo je ispast da sam ja direktor. To sam i trebao biti. Jedini od svih
njih sam zavrio ekonomski fakultet. Na alost nisam mogao kao moj direktor poslije diplome sjesti
u fotelju. Uvijek mi je govorio da su najbolji momci koji sve prou!
Kepec naredi enki i kembi da odveu portira.
- Jesam li slobodan? - upita.
- Ako elite moete biti ravnatelj s tim da u svako doba mogu raunati na vas!
- Naravno da elim!

U KABINI BULDOERA sjede Marlo i njegov voza.

- Jesu li se svi iselili? - pita Marlo.
- Osto je samo doktor Mihajlovi.
Buldoer stade. Dikli stavi megafon ispred usta:
- Mihajloviu, gubite se!!!
Mihajlovi odmjeri od ake do lakta.
- Ako ostanete u kui napravit u od vas palainku!!!
Mihajlovi isplazi jezik.
- Ludi ste!!! Dobit ete kuu kao i ostali!!! I to veu od ove!!!
Mihajlovi se krevelji.
- Ja nisam zlopamtilo ve dobrotvor!!!
Mihajlovi pokaza "roge".
- Dobro, sami ste to traili!!!
Dikli kimne glavom. Voza se ne pomae. Objasni:
- Ja ruim samo prazne kue. To bi bilo ubojstvo.
Dikli se mai depa. Prui vozau sveanj. Voza gleda u novac pa u Diklia.
- Misli da nije dostatno? - pita Dikli.
 - ta e mi pare kad u u zatvor!
- Ne brini. I bukaki zatvor je moje vlasnitvo!
Niz vozaevo lice curi znoj.
- Jesi li poznavao toga ovjeka? - zanima Diklia. - Kao lijenik morao je biti human, zar ne?
- Bio je gad. Lijeio je samo za mito!
- Onda e uiniti dobro djelo. Kao Raskoljnikov!
Voza povue ruku. Dikli ga potapa po ramenu.

JOSIPOVI SE PRISJEA ISTVANA NAGYA dok se penje uz stube. Sjedili su u istoj klupi.
Posljednji put su se vidjeli u kavani "Kod ribara". Sutra e Istvan otputovati na studij u Peuh, a
Petar u Zagreb. Gledali su kroz prozor kiu. Svaki prosjean ovjek, smatrao je Istvan, vidi samo
kiu. Mi, pjesnici, vidimo mnogo vie. Koliko samo ima raznih vrsta kia!
Petar je tada priznao Istvanu da ne voli kiu. Kad je bilo oblano vrijeme nosio bi kiobran.
Za svaki sluaj. Vjeno gologlavi Istvan nikad nije bio bolestan. Tvrdio je da mu kosa, a i on sam,
pod kiom bre raste. Petar je volio samo etnje nakon kie. U vrijeme jedne takve napisao je
pjesmu "Ozon".
Josipovi smrknut ulazi u prostoriju urednitva "Obnove". Tamo je Serti, opet sam.
- O, to si ti, mladi Josipoviu! - Serti sputa noge sa stola.
- Nekad bilo, Sertiu! Nekad bilo sad se spominjalo! Nego doo sam ti dat otkaz.
Serti ne krije iznenaenje.
- Ne pitaj zato - Josipovi ne eli gledati Sertia u oi. - Zna ti dobro. Umro mi ujak...
- Primi moju suut - Serti prua ruku koja ostaje kratko vrijeme visjeti u zraku.
- Hvala - ipak procijedi Josipovi.
- Sad su se stvari promijenile. Ne samo da moe ostat, ve emo ti povisit plau. Kupi si
slanine. Usuko si se ko suhi petak!... Ako nisi znao dobili smo novog direktora. Mihovila
Bokovia!
- Onog piskarala? Zato niste izabrali nekog od naih?
- Nismo ga birali mi ve direktor novoosnovanog Kulturno-informativnog centra Karlo
Dikli. Sad smo i mi pod njegovom kabanicom. To jest kiobranom!
- Ko je novi predsjednik opine?
- arlo Dikli.
- Opet Dikli. Koliko ih to ima?
 - Jo samo jedan. Marlo Dikli.
- ega je direktor taj trei jaha apokalipse?
- On je vlasnik naeg grada koji se sada zove Diklievac!
Josipovia vie nita ne udi. Opet misli na "Tri debeljka". Moda u tom romanu postoje dva
lika nalik njemu i Sertiu? Ili bi trebalo rei da su on i Serti nalik dvojici (anti)junaka tog romana?
Rado bi Josipovi otiao u gradsku knjinicu i potraio ba tu knjigu. Ali nee. Ne zato to bi ga bilo
stid njemu odraslom ii u djeji odjel knjinice. Zna dobro da mu se taj roman ni izdaleka ne bi
svidio kao prvi put.
- A sad mi moe estitat - cvjeta Serti. - Posto sam glavni i odgovorni urednik "Obnove".
Nisam vie v. d. Samo glavni i odgovorni!
- Samo? - Josipovi kao da ne pita Sertia ve tko zna koga.
- ujem da si vidio Proroka?
Josipovi se trgne. Onda upita:
- Od koga si uo?
- U Bukau... Pardon... U Diklievcu sve se zna. Jesil napravio intervju?
- Nisam.
- Ovog puta ti nareujem da to uradi! Da mi se nisi doo bez intervjua!
KNJIGA O DIKLIEVCU
PITANJE: GOSPODINE KARLO DIKLIU, dok niste postali ravnatelj Kulturno-informativnog
centra u naem gradu to ste bili?
ODGOVOR: Bio sam uvijek knjievnik, odnosno pisac.
P: Koja je razlika?
O: U nas je knjievnik onaj koji je lan Drutva knjievnika, a pisac onaj koji takoer pie, a
nije lan. A zato onaj koji nije lan ne bi mogao biti knjievnik? Ne mora objavljivati knjige.
Dostatno je da ih pie!
P: Vi niste lan?
O: Nisam jednostavno zato to nisam do sad objavio niti jednu knjigu. A nisam objavio jer to
nitko nije htio objaviti!
P: Zato? Zbog kvalitete?
O: U nas se izdavai rukovode svim drugim parametrima osim onoga literarne prirode koji
bi, ustvari, jedini trebao biti mjerodavan za objavljivanje jedne knjige... Urednici u izdavakim
poduzeima nisu moje rukopise ni itali zato to nisam bio poznat ni njima... Dodue nisu itali ni
rukopise poznatih pisaca, odnosno knjievnika, s tom razlikom to su im knjige objavljivali i
objavljuju... Znate, Kafka se za ivota sklanjao s puta knjievnim bradonjama. A mi znamo gdje su
danas oni, a gdje je Kafka!
P: itaju li kritiari?
O: Ni oni, mada kau da ne itaju samo manje poznate i nepoznate autore koji sami sebi
izdaju knjigu ili po raznim manufakturama.
P: Jeste li vi pokuali objaviti knjigu?
O: Nisam, mada sam mogao. Ja sam prodavao nakit, ali svoje knjige ne bih bio u stanju. Ne
iz straha da ih nitko nee kupiti... Bio bih u stanju samo poklanjati svoje knjige poznatima i
nepoznatima. Za mene knjiga nije roba.
P: Jeste li ivjeli od prodaje nakita?
O: Da, na alost. ef mi je bio prijevoznik mrtvaca. Kad god bi dovozio mrtvace iz
Njemake trpao bi u lijesove nakit. Naravno nitko ih na granici nije otvarao. Tko bi mrtvaca
pretresao!... Od napisanoga nikad nisam zaradio nita. Nikad nisam bio pripadnik niti jednoga klana!
P: Kau da ni Hesse nije bio lan niti jednoga drutva?
O: Pria se, ali ne vjerujem da je istina. Ili su onda bila drugaija vremena?
P: O emu govore vai romani?
O: O ljudima.
P: Hoe li sada biti izdani u naem Knjievnom klubu?
O: Oni e objaviti prvi dio moga romana "Prieci" im stigne i druga recenzija.
P: A one otprije?
O: Oni bi htjeli izdati moja sabrana djela. Ali ja nisam na to pristao.
P: Zato?
O: Nekako mi nije vie stalo do onoga staroga. To mene ne bi ni izbliza radovalo koliko me
je mogao radovati izlazak tih romana u vrijeme kad su nastali... Znate kako se kae - sve u svoje
vrijeme. Vie bih volio da poslije izae i drugi dio romana "Prieci" koji sada piem. To bi bio moj
prvi objavljeni roman. Moda i posljednji.
P: Nadamo se da nee.
O: I ja. Ali vidite i sami da vie nisam mlad. Piem sve tee i sporije.
P: Je li vam teko padalo odbijanje vaih rukopisa?
O: Kao i svakom drugom. Pisac iznosi na papir svoju duu. Svakoga pogaa kad mu duu
popljuju!... A kad ve spomenuh duu sjetih se Goetheovih rijei: "Ljudska dua nalik je kii, s
neba pada u nebo se vraa..."
P: Va brat Marlo vam je mogao pomoi u objavljivanju knjige, zar ne?
O: Nije mi se javljao dok je bio u Americi.
P: U naem gradu nekad je postojao Dom kulture. Sve dok nije potopljen. Koja je razlika
izmeu vaeg Centra i biveg Doma?
O: Postojala je i gradska knjinica, te dva kina i amatersko kazalite. Svi su sada pod vodom
jer su bili smjeteni u bivem centru grada, uz samu Savu... Sad je Zelena dolina postala centar
Diklievca. U kompleksu KIC-a nalazi se koncertna dvorana, kino, kazalite i knjinica... Vie se
nee odravati nastupi glazbenika iz drugih gradova. I mi imamo svoje glazbenike koji nisu nita
loiji od stranih. Oni zato to ne ive u nekom nazovi velegradu nisu mogli snimiti plou ni kasetu i
morali su svirati po kojekakvim birtijama.
P: A novo kazalite?
O: Zato samo veliki gradovi mogu imati profesionalno kazalite? Moemo ga imati i mi!
Imamo ne manje talentirane glumce. Imamo i dramatiare, dramaturge, redatelje, scenografe... Bivi
glumci amateri umorni nakon radnoga vremena uvjebavali su jednu predstavu godinje. Sada mogu
pripremati desetak predstava tijekom cijele sezone i za to e biti pristojno plaeni!
P: Hoe li i na Knjievni klub postati pravi izdava?
O: Naravno. Saznao sam da je ovdje davno moglo biti osnovano izdavako poduzee.
Knjievnik Mihovil Bokovi je htio osnovati ali nije imao podrku. Ismijavali su ga i govorili kako
eli biti urednik!... A tko bi drugi bio? On je vrlo sposoban. Da je to bilo ostvareno odavno bi imali
iza sebe zbirke izvrsni pjesnici kao to su Ivan Serti, Ivana Radi i drugi.
P: Neki su objavili knjige na strani.
O: Za to vie nee biti potrebe.
P: Sada e Mihovil Bokovi moi objaviti sve to napie?
O: to da ne! Sve to napie je dobro. Ako mu neka loa ideja doe nee je ni prenijeti na
papir!
P: Hoe li tira knjiga ovdanjih autora opasti poto se nee plasirati u druge gradove?
O: Nee opasti ve e porasti. Oko ezdeset posto naklade zavrit e u knjinici dok e se
preostali primjerci prodavati po simbolinoj cijeni i to po kioscima.
P: Zar su stripovi zabranjeni?
O: Nisu zabranjeni stripovi naih sugraana.
P: Ako govore o kii?
O: Suvremenicima pristaju suvremene teme!
P: Ali zar ne bi nai pisci mogli pisati i o prolosti kad je bilo sunca, jutra, veeri i ega sve
ne? Takoer i o budunosti. Zar ne bi htjeli pisati o gljivama, dugi, puevima?...
O: Pisci neka piu o kii i neka usporede ovaj trenutak s prolou koja je sreom iza nas.
P: Hoe li budunost biti jo bolja?
O: Kia je nae juer, nae danas i nae sutra!

PITANJE: GOSPODINE ARLO DIKLIU Vi ste prvi gradonaelnik ovoga grada koji je u
njemu i roen?
ODOGOVOR: Taj podatak puno govori i puno obeava. Nijedan grad se ne voli kao to se voli svoj
rodni grad. Sve u uiniti za napredak Diklievca. Tim vie to ovaj grad nosi moje prezime. Vrit
u dunost gradonaelnika sve do svoje smrti.
P: Roeni ste u naem gradu, ali ste dugo izbivali?
 O: ivio sam ovdje do svoje petnaeste godine. Tonije - do poetka rata. Ali moje srce je
uvijek bilo ovdje. Pola stoljea lutao sam svijetom i nosio svoj grad u srcu. Sve te godine bila mi je
najvea elja da se konano vratim ovamo i - umrem.
P: ime ste se sve to vrijeme bavili?
O: Politikom.
P: U kojim ste strankama djelovali?
O: Uvijek u oporbenim. Skoro da nema zatvora u kojemu nisam bio. Ali ni u jednom nisam
bio dugo.
P: Pustili bi vas zbog dobrog vladanja?
O: Putio bih sam sebe.
P: Objasnite?
O: Nema toga zatvora iz kojega ne mogu pobjei!
P: Kakvi su vai planovi glede naega grada?
O: Grad je na i gradit emo ga sami.
P: Dosadanji gradonaelnici nisu se osvrtali na sat koji se nalazi na Trgu Brae Dikli.
O: Konano taj sat pokazuje tono vrijeme. Moete otii i pogledati. Tono je dvanaest sati.
Ranije je taj sat bio toan svega dva puta tijekom dvadeset i etiri sata - u podne i u pono. Sada je
toan uvijek!
P: Dan osloboenja Bukaa bio je 22. oujka. A Diklievca?
O: Danas, dvadeset i prvoga oujka, je Dan grada Diklievca. Dan s velikim D. Ovaj dan je
proglaen blagdanom i toga dana e se dodjeljivati nagrade grada Diklievca.
P: Znai li to da e nagrade stalno biti dodjeljivane?
O: Da. I nee se dogaati, kao do sada. Da nagrada izmakne zaslunima kao to je bio sluaj
s gospodinom Sertiem. Nee se ponoviti ni to da nagradu dobiju oni koji su daleko poznatiji izvan
grada nego u samomu gradu. No takvih vie nee ni biti!

PITANJE: GOSPODINE MARLO DIKLIU prije no to ste postali vlasnik Diklievca bili ste
holivudski glumac. A prije toga?
ODGOVOR: Radio sam u cirkusu.
P: to ste radili?
O: Svata.
P: Kako je dolo do toga da se zaposlite u cirkusu?
 O: U na grad doao je cirkus iz Madarske. Bio je to mali cirkus. Nije se, poput drugih
veih cirkusa, smjestio na bukakoj itnoj trnici ve na travnjaku ispred prodavaonice mjeovitom
robom koja nam je bila najblia, a koju smo svi nazivali jednostavno - trgovina... Sada se na tomu
mjestu nalazi samoposluivanje u kojoj je ef bio moj brat arlo.
P: Je li vam se svidio cirkus?
O: Veoma. Bio je to fantastian doivljaj za nas trojicu! Danas kad se toga sjetim, znam da je
to izgledalo amaterski. Ali nama je to bio prvi cirkus u ivotu, iako smo bili trinaestogodinjaci... Ja
sam ak sudjelovao u programu, ako se tako moe rei. Pozvao me ongler da drim lopticu na
prstu. Bojao sam se da e pasti, ali loptica se na prstu sama vrtjela!
P: Onda su vam ponudili zaposlenje?
O: Da. Ve nakon predstave... Bio sam presretan. Rekao sam da vrlo rado pristajem, ali
moram prvo pitati svoje roditelje... Mislio sam da e to biti samo formalnost. Da e otac i majka biti
presretni to e im sin raditi u cirkusu. to e za mene svi znati!... Koje li je bilo moje razoarenje
kad sam od roditelja dobio negativan odgovor!... "Moda kad zavri kolu", rekao je moj otac... A
trebao sam ii jo dvije godine!... Te noi sam vrsto odluio da ipak ujutro odem u sedam kako su
mi rekli u cirkusu. Tada je cirkus trebao krenuti dalje... Ustao sam ve u pet i kroz prozor iskoio.
Majka, otac i braa bili su spavali.
P: Vie niste vidjeli svoje roditelje?
O: Na alost ne. Umrli su prije no to smo se nas trojica vratili u svoj rodni grad.
P: Kakav je bio cirkuski ivot?
O: Grozan! Barem za mene... Nadao sam se sudjelovanju u programu, a radio sam sve drugo
- istio ispod konja, hranio ivotinje, prenosio rekvizite, pomagao kuharu i to sve ne.
P: Kako ste bili plaeni?
O: Nikako. Samo sam imao osiguran smjetaj i ishranu. I to je bilo jadno. Nisam smio
nikamo ii izvan kruga. Za neposluh i greke su me batinali... Ali zato sam s cirkusom prolazio kroz
razne predjele, susretao razne ljude, divio se cirkuskim zvijezdama za koje nitko iv nije uo.
P: Je li dolo do vaeg nastupa pred gledalitem?
O: U tom cirkusu ne... Nitko me tamo nije elio uvjebavati. Da sam se onako mali samo
pojavio obasjan reflektorima bio bih nagraen pljeskom!
P: A drugo zaposlenje?
O: Dogodilo se da smo se negdje u Baranji pojavili u isto vrijeme kad i drugi vei cirkus!
P: Nevjerojatno!
O: Da. Dolo je do meusobnog vrijeanja i prijetnji, a onda i do tue. Pobijedili su oni iz
veega cirkusa koji se zvao "Venus". Manji je morao pokupiti svoje krpice i produljiti. Ali bez
mene.
P: Kako to?
O: U tom "ratu" odmah sam preao na stranu "Venusa" i - ostavili su me.
P: Kako je bilo u "Venusu"?
O: Puno bolje. Najprije su me istrenirali za nastup u klaunovskoj toki. Ja sam tamo bio
utirani, udarani, bacani... Naravno, nije to bilo odvie bolno. Dobivao sam plau kao i ostali artisti.
P: Zatim ste otili u Ameriku?
O: Da. Doao je rat. Ja sam u Puli upoznao nekog amerikog kapetana. Ponudio mi je mjesto
brodskog cirkusanta. Uveseljavao sam putnike. Sve dok mi nije dosadilo. Izaao sam u nekoj
amerikoj luci. Vie se nisam vratio.
P: to ste radili prije Hollywooda?
O: Svata, samo da skupim novac za put.
P: A kad ste stigli u filmski grad?
O: Opet svata. Ali sve beznaajno. Dugo je trebalo dok nisam dobio prvu ulogu i to bez
teksta. Uslijedile su sline ulogice. ak i u filmskoj verziji "Snjeguljice" izgovorio sam svega
nekoliko reenica... A onda je dolo ono najgore. Prestale su stizati ponude za mene! Poeo sam
bukvalno gladovati. Da prekratim muke odluio sam se za samoubojstvo i to vjeanjem... I samo to
sam svezao ue za luster zauo sam korake onkraj vrata... Pogledao sam. Na podu je lealo ono to
mjesecima nisam vidio u svojoj jadnoj sobici - bijela kuverta!
P: Ponuda za ulogu?
O: Pogodili ste. I to ne za bilo kakvu, ve za glavnu ulogu u televizijskoj seriji "Posljednji
patuljak"! Bio sam presretan!
P: Morali ste nositi krabulju?
O: Da. iljaste ui, dugu bijelu bradu, krumpirasti nos, debele obrve, te vlasulju.
P: Koliko dugo ste glumili patuljka?
O: Sve do povratka u moj rodni grad. Mogao sam birati uloge. Mogao sam igrati uloge koje
nisu zahtijevale preruavanje. Ali ostao sam do kraja posljednji patuljak.
P: Ta vam je uloga donijela bogatstvo i slavu?
O: Da... znate li da sam u Americi samo za jedan intervju dobivao stotine tisua dolara?
Vama dajem besplatno!
JOSIPOVI JE UVJEREN da se sve loe to mu se u ivotu dogodilo dogodilo dok je kiilo. Da
nije kiilo ne bi mokar do gole koe donio cigarete profesoru kemije i zaradio upalu plua. I ne bi
upao u baru i uo epavu uiteljicu kako mu se ruga. I bio bi strpljiviji. Uzeo bi kruh koji mu je
brkati prodava konano ponudio i ne bi od mame dobio batina. Siguran je, mada to majku nikad
nije pitao, da je kiilo i onog dana kad je roen.
Na alost roen je u zodijakom znaku Vodenjaka. Nije ni znao da to nije vodeni ve zrani
znak. U kom je znaku roen perzijski pjesnik Enveri koji je ivio u dvanaestom stoljeu? Bio je
dvorski pjesnik i astrolog nekog sultana. Jednom je, zasnivajui svoje tvrdnje na neobinoj
konjunkturi planeta, predvidio ne samo strahovitu provalu oblaka, ve i neku vrstu "smaka svijeta".
Ovo proroanstvo je uzbudilo sultana i narod. Poelo sa s kopanjem rovova i podzemnih sklonita.
U cijeloj zemlji zavladala je grozniava atmosfera neizvjesnosti i straha. No, kada je osvanuo
kritini dan, njegovo proroanstvo se nije ni najmanjim dijelom ispunilo. ak je jo dugo nakon toga
vladalo izuzetno lijepo vrijeme. Enveri pade u nemilost na dvoru. Narod mu se stade podsmjehivati.
Pred kraj ivota bio je prinuen iz prijestolnice otii u neki drugi grad poput Bukaa gdje je u miru i
tiini proveo preostale dane do smrti.
Enverijevo proroanstvo nije se ispunilo kao ni proroanstvo vraa Vovoke iz plemena
Pijuta. Uskoro, u proljee, doi e Veliki Duh. Doi e Veliki Duh i bijelci Indijance vie nee
muiti. Indijanci e biti na visinama, a na zemlju e se spustiti potop velikih voda i bijeli e se narod
podaviti i nestati u njima. Vode e se povui i na zemlji e ostati samo Indijanci.
Josipovia zanima i arapska knjievnost. U jednom kazalu pojmova saznao je da su Jedud
i Medud sinonimi za narod patuljastog rasta. Po legendi oni e se pojaviti neposredno pred propast
svijeta.
Prorok je bio na istom mjestu. Naravno - i u isto vrijeme.
- Dobar dan - pozdravi Josipovi.
- Dobro podne.
Josipovi bi se nasmijao da mu je bilo do smijanja. Upita Proroka:
- Znali ste da u doi?
- U ovom gradu jo uvijek borave tri moja zemljaka koji bi vie zanimali vae itaoce.
- I vi ste roeni u Bukau?!
- Niko nije prorok u svom selu.
- ef mi je naredio da vas intervjuiram.
- Dikliima ne treba intervju ve ja. Da radim za njih ono to najbolje znam... Oni nas i sada
promatraju. Ali ne uju to priamo. Drugi put emo se vidjeti, odnosno vidjet ete vi mene, tamo
gdje nas nitko nee vidjeti.
Dogodilo se ono to je Prorok predvidio. Za novac od premije na lotu Josipovi je kupio novi
automobil. Tek to je sjeo u njega doivio je prometnu nesreu. Proao je bez ogrebotine dok je
automobil potpuno uniten. Nije ga bio ni osigurao. Ipak je trebao obratiti panju na znak KLIZAV
KOLNIK s dopunskom tablicom: KAD KII.
Ujak mu je ostavio kuu koju je sruio Marlo Dikli. Dikli je ponudio stanovnicima tog
naselja nove kue i stanove na drugom mjestu. Ujak se nije javio. Ve je bio mrtav. Ipak, Josipovi
ne samo da nije izgubio posao ve mu je i plaa poviena.
Sjetio se anegdote o nekom fiziaru, sveuilinom profesoru. Na ispit je izaao i jedan lo
student. Opet nita nije znao. Fiziar pogleda kroz prozor. Postavio je studentu jo jedno,
odluujue, pitanje. Hoe li iz ovog oblaka uskoro kiiti?
Hoe, smatrao je student.
Profesor u indeks upisa negativnu ocjenu.
Student izae.
Ubrzo se student vrati, jer ga je vani obradovala kia.
Ona nije smjela pasti!, rekao je na to fiziar.
- Mogu li vam postaviti jo jedno pitanje? - obrati se Josipovi Proroku.
- Moe.
- Kada e prestati ova ratoborna kia?
- Ja nisam meteorolog, ali znam da e poslije podne prestati.

PROFESOR HINKO ZORII pokuca na vrata ureda ravnatelja Mihovila Bokovia. Nitko se
ne oglasi iznutra. Zorii ue. Bokovi vie u slualicu. Zorii saeka da Bokovi zavri dugu
telefonsku svau sa svojom enom.
I strop Bokovievog ureda prokinjava. Iza Bokovia na podu lei lavor na koji u kratkim
razmacima kaplje. U prii "Velika kia" Raya Bradburyja glavni junak e se od kie na Veneri ipak
skloniti pod jednu sunanu kupolu kakve su istraivai sa Zemlje gradili za svoje potrebe. U Bukau
nema sklonita.
- Di si, Miha! - pozdravi Zorii Bokovia nakon to je ovaj zavrio telefonski dvoboj.
- Ti, Zoriiu, ureuje "aku stranu" u "Obnovi" ve nekoliko godina?
- etir i pol.
 - I dosad nisi imo s tim problema?
- Ne.
Jedina Zoriieva knjiga, zbirka pjesama za djecu, bila je nagraena, a ni jedna od tri
Bokovieve koliko ih je tada imao objavljenih. Za razliku od ostalih u Knjievnom klubu "Federico
Garca Lorca" Zorii je bio zagrijan i za drugo izdanje. Pola trokova tiskanja htio je sam snositi.
Ostalo su mogli dotirati sponzori. O tome je bilo govora na jednom od sastanaka Predsjednitva
Kluba. I sve osta samo u zapisniku. Predsjednika Sertia je mrzilo potruditi se oko prvog izdanja
svoje, a kamoli da se trudi oko drugog izdanja tue knjige.
- Ti opet uvatio prigodu pa uvrstio radove o prvom danu proljea! - podsjeti Bokovi
Zoriia. - A ta biva sa radovima koji su dobri, a nisu prigodni?
- ekaju neprigodnu prigodu... Zna kakvi smo mi. Uvijek neto obiljeavamo. Te Dan
brdske mornarice, te Dan prolivanja krvi u antidjevianskom ratu, te Dan kad su predsjednikova i
premijerova baba pod istim suncem dupe grijale... Ako ne bude dovoljno priloga onda ih naruim
od svojih aka. S tom namjerom im zadam temu.
- Bojan Mlakar, uenik tehnike kole, objavio je kod tebe znanstveno-fantastinu priu...
Zorii se sjetio pie. Radilo se o robotu kojeg je konstruirao neki inenjer. Ubacio je robota
u jednu nogometnu momad. Nitko nita nije primijetio sve dok grom nije pogodio robota i otetio
ga.
- Dijete mi se poalilo - Bokovi primijeti da jedan lavor nije dovoljan jer je strop
prokinjavao na vie mjesta - da si mu skreso priu s tri na jednu stranicu!
Zorii pocrvenje. Dvoumio se hoe li uvrstiti tu priu. Nije bila prigodna. Jo i predugaka.
Ali bio je u vremenskom kripcu i neim je morao zakrpati taj broj jer ovaj put nije bilo dovoljno
priloga.
- I nikog nisi za to pito? - Bokovi izigrava tuitelja.
Zorii uti. Urednik Serti nikad se nije mijeao u Zoriievo ureivanje "ake strane".
Nikad ga nije pozvao na prijavak kao sada Bokovi koji i nije urednik ve direktor ove novinske
kue. S pokojnim Dejanoviem, takoer, nikad Zorii nije imao problema.
Bokovi izvadi iz svoje crne, Zoriiu dobro znane akten-take rukopis i objavljenu verziju
prie. Jedan Zoriiev uenik koji pie pjesme nedavno je rekao svom profesoru kako ne moe
shvatiti da jedan pjesnik moe nositi kravatu i akten-taku.
- Ti si, Zoriiu, ispustio najvanije dijelove - Bokovi usporeuje dvije verzije. - Kao prvo
skratio si naslov. Umjesto naslova "Robot-nogometa ili gromovi koji donose sreu" ti si naveo
samo prvu rije - robot... Znam ta oe re. Da je naslov predugaak. Da su to, ustvari, dva
naslova... A ti izabra pola prvog. Bolje da si izabro onaj drugi! Kako ti nije jasno da gromovi zaista
donose sreu? Gromovi donose kiu, a kia to je srea. Zapravo tri stvari donose sreu: voda,
zelena boja i lijepa kia!
Bokovi bi jo neto rekao o vezi izmeu kie i sree ali mu nita ne pada na pamet.
Nastavlja optuivati Zoriia kao da je taj Bojan Bokoviev sin:
- Ispustio si prezime glavnog junaka. On je inenjer i to je titula. Uz titulu uvijek ide prezime
ili i ime i prezime. Kako to kod tebe smijeno zvui - inenjer Boro!... Ovdje je prezime vrlo bitno
ak i kad glavni junak ne bi bio inenjer. Sigurno se nisi potrudio ni da ga upamti... KI, KI,
KI... Oe jo koji put da ti ponovim?... Zapii to, Zoriiu!
Zorii pokriva rukama ui. ali to uz debele naoale ne nosi i sluni aparat. Sad bi ga,
jednostavno, iskopao.
- Na ta te to prezime podsjea? - pita Bokovi.
- Na srpskog pisca Danila Kia, na hrvatskog pisca Franju Horvata Kia, na njemakog
"munjevitog reportera" Egona Erwina Kischa. To na maarskom znai - mali...
- Ne lupetaj, Zoriiu! Svaki pametan ovjek bi prvo reko da ga to prezime asocira na kiu! -
Bokovi oekuje Zoriievo uenje. Ali nita od toga. Zorii je konano - gluh.
Ali to Bokovi ne zna. Nastavlja:
- Ti si, Zoriiu, izbacio zavrni i najvaniji dio prie u kome autor genijalno poruuje da
ljudi upravo gromovima, odnosno kii, koju si ti iz prie takoer izbacio, pa kod tebe grmi iz vedra
neba, trebaju zahvalit za uvoenje robota u praktini ivot, jer grom nije ubio robota ve samo
pokosio i Ki e ga bez problema mo popravit to znai da nije bilo groma ni kie robot bi mirno
nastavio igrat i niko ne bi sazno da se radi o robotu te tako ljudi ne bi uvidjeli da robot moe u
svakom pogledu zamijenit ovjeka...
Kada su ili zajedno u etnju (Zoriiu se ini da je to bilo tako davno) Zorii bi se,
gledajui u sivo sumorno nebo, alio Bokoviu na svoj nastavniki poziv. Buljei u enske
stranjice Bokovi je ismijavao sva Zoriieva kukanja. Ta on odavno eli raditi u prosvjeti. Nita
ljepe od toga. Sutra bi se sa Zoriiem mijenjao, ako je to ikako mogue.
Sad je Bokovi ispunio svoju elju. On je ovdje uitelj, a Zorii uenik. Bolje rei
Bokovi je muitelj ije rijei nisu kapale u lavor ve na Zoriievu glavu kao kineska kura.
Hidromasaa mozga. Poludi prije no to ti sve kapi ne istucaju mozak.
- Ispod prie "Robot" - nastavlja Bokovi - trebo si stavit svoje ime, a ne ime onog
pametnog deka...
Bokovi oekuje da Zorii neto kae u svoju obranu, nesvjestan da je Zorii i nijem.
Nastavlja:
- Koje je zadovoljstvo tom mladiu kad vidi svoju ko limun iscijeenu priu! On tako neto
nije napiso. Bolje da mu je nisi ni objavio. Uinio si autoru medvjeu uslugu!... To nije poteno
uraen poso. Napravio si sebi vie posla, a pomogo nisi nikom. ak ni sebi, jer se nisi potpiso!
Zorii je suncokret. Tei suncu. A sunca nema. Bokovi je bio urednik biblioteke
"Suncokret" u kojoj je izala Zoriieva knjiga. Prva i posljednja.
Bolje bi mu bilo da je postao lokvanj.

TUKAC NAJAVI OSNIVANJE Popularne Partije Pokislih Prijatelja Podnevnog Petka Poetka
Proljea. Podnio je zahtjev za registraciju gradonaelniku arlu Dikliu.
Odbijen je uz obrazloenje da "ve postoji vladajua Podnevno Kina Stranka i to je za
Diklievac dostatno".
Tukeva Partija postade zaista popularna. Dodue broj lanova Partije bio je znatno manji
od onih koji su se priklonili Stranci, ali je Partija imala vie simpatizera.
Isprva rad ilegalne Tukeve Partije nitko nije ometao. Ali sve ee napade na kiu i podne
zamijenie izravni napadi na brau Dikli:
- Ovo je sve njihovo maslo! - ustvrdio je Tukac u jednoj od brojnih dikliika. Uz njih i
potop!... Neto se mora uinit. Zar da se molimo Bogu da kia prestane? Onom Bogu koji oblai, a
ne vedri? Ako je neko unajmio hiljadu indijanskih vraeva koji i dalje prizivaju kiu, mi moramo
prona hiljadu i jednog koji e odvu kiu!... Kao da se pokvario stroj za kiu poput onog mlina za
sol to je pao u more, pa je zato slano, a niko ne zna rijei kojima se opoziva slana meljava!... Dolje
kaljua! Dosta nam je panonskog blata! Imali smo ga i previe!
Naredbom gradonaelnika Diklia Tukeva Partija bijae stavljena izvan zakon a njezine
lanove poee uhiivati. Kad bi neki Partijac nestao govorilo bi se: "Pojela ga kia". Tako nastade
kletva: "Dabogda te kia pojela!"

U POVODU 21. OUJKA Dana grada Diklievca raspisana su etiri natjeaja na temu kie. Rok
za prispijee radova nije odreen. Na prvoj proslavi dodijeljene su ove nagrade:
1. Za poeziju - prvu nagradu je dobio Mihovil Bokovi za pjesmu "Blagodati proljetne
kie". Drugu David Vasi za pjesmu "aba guta rodu". Treu Vlasta Dumani za pjesmu "Ostajem
vjerna kii".
 2. Za prozu - Prva za priu "Pokisli magarac" Mihovila Bokovia, druga za priu "Sastanak
na kii" Hinka Zoriia i trea za priu "Kia" Natalije Marui.
3. Za fotografiju - Prva Goranu erkiju za "Kine oblake", druga Franji Bijeliu za "Kine
kapi na mom prozoru" i trea Milanu Markoviu za "Pokisli kip u mom dvoritu".
4. Za kratki film - prva Stjepanu Brkoviu za "Kinu apoteozu", druga Franji Bijeliu za
"Dad" i trea Jasenku Rusanu za "Vrijeme velike kie".

GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA, IVANA SERTIA, nitko nita nije pitao. Samo
mu je ravnatelj Bokovi prenio ono to je poruio Karlo Dikli. Serti vie nee ureivati
polumjesenik "Obnovu" ve dnevnik "Podnevne novosti". Sertiu nije jasno o emu bi se moglo
svaki dan pisati. to se to u ovom gradu dogaa?
Ali Bokovi, tonije Dikli, tvrdi da se neto ipak dogaa i da se mora dogaati. Ne
moramo uvijek biti provincija! Nema provincije osim u nama samima! Iz debelog romana Josepha
Hellera "Neto se dogodilo" Serti se sjea samo jedne reenice: "Tuga mi je druga kad je kia
duga."
Sertiu je naziv novina smijean. No ipak logian. Ako je u ovom gradu bilo to logino. A
to bi u rubrici "Prognoza vremena" moglo pisati? Da se predvia prolom oblaka s padavinama u
podne?
Dikli i Bokovi se nadaju da e se "Podnevne novosti" (Kojih li novosti, smije se Serti,
kia i podne!) moi prodavati, a ne kao "Obnova" besplatno dijeliti po bukakim, odnosno
diklievakim poduzeima i drutvenim organizacijama. Bukaani su uzimali po vie primjeraka
"Obnove" ne za itanje ve za prozore i guzice. Ostatak tiraa se prodavao kao stari papir.
Bukaani su navikli kupovati "Glas Slavonije", "Vjesnik" i "Veernji list". Ali njih vie nee
ni biti u prodaji. Kao sad e nai sugraani biti sretni to e itati samo diklievake novine samo o
Diklievcu. Od starih e se novina odvii isto onako kako su se poslije drugog svjetskog rata odvikli
od jo starijih.
I sad taj isti Bokovi, koji je u prostoriji urednitva "Obnove" igrao ah, traao i ispijao
kavice (sve to Bokovi sad zabranjuje, ak i puenje) trai od Sertia da ga oslovljava s "gospodine
ravnatelju Bokoviu", a Bokovi njega s "kolega Sertiu". Onoga kojeg je uvijek zvao Ivom.
Podrazumijeva se da e se Serti Bokoviu obraati s "Vi", jer je svom ravnatelju podreeni. I
mlai je punih est godina.
- Gdje su ostali, kolega Sertiu? - zanima Bokovia. - Nemoj mi samo re da su na terenu!
- Ne znam - Serti slijee ramenima. - Petak je. Poetak vikenda. Zbrisali su ranije kui. Nije
svaki dan petak!
- Nemoj da ja zbriem s evidencije i tebe i njih! - Bokovi lupi akom o stol. - Neradnici!
Primate plau na guzove!... Pun je biro nezaposlenih visokokolaca koji bi bili sretni da rade. A vi se
kojekako doepali radnog mjesta, jebem li vam zemlju Dembeliju!... Smjesta da si ih sve pokupio i
dovuko u redakciju ma di bili!
Prije no to je Serti izaao Bokovi dodade:
- Vidi ti njih. ekaju subotu. Malo sutra! Danas je Veliki Petak! Prije ete Godota doekat!

TEODOR SUPEK pokuca na vrata ureda ravnatelja Bokovia.

- Ulazi!
Bokovi slua kasete za uenje panjolskog jezika. Nedavno je nagovarao Karla Diklia da
se u diklievake kole uvede panjolski jezik kao obvezan predmet. Dikli se sloio. Ali na natjeaj
za profesora panjolskog jezika nitko se nije javio.
- Hola, kume! - Supek je raspoloen.
- Zatvaraj vrata, nisi se rodio u amcu!
- Ja nisam, al moj sin izgleda hoe!
Bokovi se zakalja.
- Neto si mi blijed, kume - primijeti Supek. - Ko da te sunce nije ogrijalo!... Ko da te opeklo
pomraenje u podne!
- Vidim, Supeku, da si u zadnju "Poetsku stranu" uvrstio i pjesmu Vlaste Dumani "U
kinoj noi". Je l to zato to je poznaje?
- Nije. Pjesma nije neto naroito, al moe dobit prolaznu ocjenu.
Bokovi uze sa svoga stola zadnji broj "Podnevnih novosti". Otvori i proita:

U KINOJ NOI

U kinoj noi
ti si bio daleko.

U kinoj noi
nas dvoje bili smo sami
dok dijelila nas kia,
 dok dijelila nas no.

Kada u te opet vidjeti?

Koliko e jo biti kinih noi
i stihova tebi posveenih?

Bokovi odloi novine. Ree:

- I to je tebi tek za dvicu? To je ista petica. Bolje od svega to si ti napiso!
Kad je Vlasta Dumani objavila zbirku pjesama u zajednikom izdanju knjievnog kluba
"Federico Garca Lorca" i BUTEKS-a (u kojem je radila za strojem) Bokovi je snimao govorio da
su njezine pjesme bolje od Supekevih. U Supekevu obranu stao je pjesnik Muhamed Karauli
tvrdei da Dumanika nikad ne bi objavila knjigu da njeno poduzee nije platilo trokove tiskanja
te sav tira podijelilo svojim radnicima.
Bokovi je zamjerio Supeku to se nije potrudio da prodaje svoje knjige po bukakim
kolama i poduzeima. Zaalio je to je Supekeva zbirka tiskana u tisuu primjeraka i to u Zagrebu.
Ilustrator i recenzenti takoer su iz Zagreba. Za razliku od zbirke pjesama Marka Markovia tiskane
u Bukau u pet stotina primjeraka i to upola jeftinije. Njezini recenzenti iz Bukaa (jedan je bio i
Bokovi) i ilustrator Markov brat Milan (koji je zavrio likovnu akademiju) odrekli su se honorara.
ak je petinu trokova tiskanja platila Omladinska zadruga iz Bukaa.
- Da ti Karlo Dikli naredi - podrugljivo e Supek - ti bi sad zalijevo cvijee ko Pipi Duga
arapa!... Moe ga poljubit u guzicu! Da nije njega bilo nikad ne bi objavio onaj plagijat od
romana!
Bokovi htjede rei kako njegov i Dobriev roman samo imaju isti motiv. Da je to jedina
slinost. Ali nije imao volje da se sa Supekem dalje raspravlja.
Supek dohvati novine sa stola i "proita":

U KINO PODNE

U petak, kinog podneva

ti se, kume, udalji od mene.

Sve do kinog podneva

bili smo kumovi.
 Sad nas dijeli i kia i podne.

Vie se neemo vidjeti.

ni moje pjesme, bivi kume,
vie itati nee!

Prije no to je izaao Supek izvadi iz depa papiri i proita:

- Quien canta en viernas, llorara en domingo!... Hajde, panjolino, prevedi ako zna!
Bokovi ili nije znao ili nije bio u stanju rei.
Supek prevede:
- Ko se u petak smije u nedjelju e plakat!

NOVIM ZAKONOM OBJAVLJENIM U PODNEVNIM NOVOSTIMA zabranjuje se uenje

talijanskog jezika u Diklievcu, iako se talijanski jezik ni u bukakim kolama nikad nije predavao.
Zabranjuje se upotreba rjenika i udbenika za uenje talijanskog jezika, mada se u
bukakim knjiarama takve knjige nikad nisu ni prodavale, niti su se mogle podii u bukakoj
knjinici.
Zabranjuje s pripremanje spagheta, pizza, maccharona, gnoccija i svih drugih jela koja
spadaju u talijansku kuhinju. U bukakim ugostiteljskim objektima ni ranije se takva jela nisu mogla
naruiti. Poneka su spravljale bukake domaice.
Bijae zabranjena svaka upotreba talijanskih rijei i rijei talijanskoga podrijetla, sluanje
talijanskih ploa i kaseta i itanje talijanskih knjiga, gledanje video kaseta talijanskih filmova ili
filmova na drugim jezicima ako imaju bilo kakve veze s Italijom.
Takoer se zabranjuje posjedovanje slika ili reprodukcija talijanskih slikara, spominjanje
talijanskih linosti od Pinocchija do Micchelangella eccetera.
Dakako, zabranjen je pristup u grad svim Talijanima. U Buka su Talijani vrlo rijetko
dolazili. U Diklievac ne dolazi nitko.

STJEPAN BRKOVI ue u ured Marla Diklia.

- Zato ste, gospodine Brkoviu, svom nagraenom filmu dali ba taj naslov?
- Iskreno da vam kaem ja ni ne znam to znai rije apoteoza. Znam samo da je neto
biblijsko. Uinilo mi se zgodnim. U mom filmu nita drugo se ni ne vidi osim kie. Ali bilo bi
neoriginalno dati filmu naslov samo - "Kia".
Brkovi se zagleda u sliku koja je bila objeena uz prozor. I lijevo i desno je padala kia.
Kopija Van Goghove kopije viebojnog drvoreza Utakawe Hiroshigeja "Pljusak kod Ohashija". Po
tom drvorezu Wislava Szymborska je dala naslov svojoj zbirci i pjesmi "Ljudi na mostu" gdje tvrdi:
To uopte nije nevina sliica.
To je zaustavljeno vreme.
Prestalo se voditi rauna o njegovim zakonima.
Sigurno e i za slikare raspisati natjeaj, pretpostavlja Brkovi. I to samo za akvareliste. I
Hitler je bio akvarelist.
- Dugo se bavite snimanjem video-filmova? - pita Dikli.
- Ja sam po zanimanju potar. Od potarske plae se ne moe ivjeti. Pogotovo ako imate
nezaposlenu enu i djecu... Neto sam bio utedio i od jednog gastarbajtera kupio polovnu kameru.
Snimao sam po svadbama...
- A po javnim kuama niste snimali?
- Otkud u Bukau... pardon... Otkud u Diklievcu javne kue?
- U Bukau su nekad poslovale tri tajne javne kue. Sad razmiljamo o tome da konano
postanu zaista javne.
- To je odlina ideja!
- Vi niste porno-filmove snimali u javnoj kui?
- Snimao sam ih u svojoj kui.
- A biste li snimali izvan kue? Na kii?
- Ako treba bih, ali bojim se da bi se malo ko svukao na kii.
- Ja mislim da bi akteri koje mi traimo rado pristali, pogotovo to nemaju to skinuti.
- Na koje aktere mislite?
- Na abe.
- Na abe?!
- Ako pristajete javite se ravnatelju gimnazije, gospodinu profesoru Davidu Vasiu.
Brkovi se sjeti bajke o princezi koja je skinula ablju kou.
U blizini hotela odjeknu eksplozija. Brkovi se baci pod Dikliev stol. Dikli ostade na svom
mjestu. Hladnokrvan kao da se nita nije dogodilo. Kao da je samo prasnula abica. Gledao je kiu
uima. Kao slijepac. Kao to je pera prozora Biagio, "ubojica stoljea", navodno, u javnom zahodu
sluao ene kako piaju.
 Brkovi izviri. U Diklievim oima nije proitao uenje ve saaljenje. Kao prema psu koji
se uplaio groma.

SERTI GREVITO TIPKA jednim prstom po pisaem stroju. Psuje zbog uinjenih greaka.
Nije ni primijetio kad je Josipovi uao u prostoriju urednitva "Podnevnih novosti".
- Alaj si uzradio! - zajedljivo e Josipovi. Bit e kie... Ovo je rijetki petak da i ti zapne!
- Di si dosad, Josipoviu? - Serti prekide tipkanje.
- Nemoj mi re da me nema danima!
Serti nastavi tipkati.
Josipovi dohvati sa stola novi broj "Podnevnih novosti".
- Koja budala dade ime ovom listu? Pa tu nema nikakvih novosti!
- Otkad ti posta novinski kritiar?
Josipovi prelistava novine. ivotopis Karla Diklia, recenzija romana "Prieci" koju je
napisao Mihovil Bokovi, te odlomak iz tog romana, intervju s Karlom Dikliem, Karlova pisma
arlu, pisma Marlu...
- Zar se nita u gradu ne dogaa? - upita Sertia nakon to je vratio novine na stol.
- Kako da ne. Pada kia!
Prehlaen sam, pada kia. Tako je pisao u jednom pismu Sertiev nesueni zet jedne zime iz
Dubrovnika Sertievoj ujakovini. Kako moe netko biti prehlaen makar i zimi u Dubrovniku to
Sertiu onda nije bilo, a ni sada nije jasno. I kako moe kiiti u Dubrovniku, pa bila i zima?
Nikada Serti nije bio u Dubrovniku i najvjerojatnije nee nikad nikada ni biti. Ali nije
mogao vjerovati da i u Dubrovniku pada kia. Da pada u Bukau to nije nikakvo udo. U ovoj rupi
uvijek je bilo praine. Neka pada. Inae bi se uguili.
Da zaista kii u Dubrovniku Serti se uvjerio jedne zimske veeri buljei u televizijski ekran.
I tad je zaplakao. On koji nije plakao ni kada mu je otac umro.
Sreom njegova supruga nije primijetila suze. Smijala bi se. A da se sada ispovjedi
Josipoviu ovaj bi mu rekao da je lud. Bolje bi bilo da plae zbog kie u Bukau. Ovdje je roen i
ovdje e najvjerojatnije i umrijeti. Ovdje gdje mu je voda dola do grla i ula u ui.
- udi me, Sertiu, da te zanima literatura...
- Mene da ne zanima literatura?! - poskoi sa stolice.
- Znam... Studiro si knjievnost. Studira i sad. vrljo si nekad neke pjesmice koje su
Bukaani falili...
 Sve to mu Josipovi pria Serti govori svako jutro sebi u ogledalo. Ostavio je pola ivota
iza sebe. Ali ne i zbirku pjesama. Nije sve u zbirci. Emily Dickinson nije za ivota objavila niti
jednu. Samo sedam pjesama u periodici. Manje nego Serti. Ali nju nikad nee zaboraviti. Pjesnika
Sertia ve jesu. Kao da nikada nije ni pisao. I on sam ve zaboravlja.
Ali bio je urednik knjievnog asopisa "Reci". Kakav je to asopis koji izae najvie jednom
godinje?
Josipovi tek sada priznaje da onaj tekst o Bukaanima koji su na eljeznikom kolodvoru
oekivali Proroka i nije bila reportaa ve pria koju je znatno prije napisao dopisavi uvod i
zakljuak.
- Kae da me literatura ne zanima, a uredio sam literarni broj "Podnevnih novosti" o Karlu
Dikliu - pohvali se Serti.
- Proli je sigurno bio filmski o Marlu Dikliu, zar ne? A najuspjeliji ti je bio onaj politiki o
arlu Dikliu!... Al mene vie ne zanimaju ni ove pokisle novine ni ova pasja kia! - Josipovi
izvadi iz depa plavu kuvertu i baci je na Sertiev stol. - Podnosim ostavku. Zauvijek. Ovaj put
zauvijek! I sad plai!

IMA LI U DIKLIEVCU DRAMSKIH PISACA? zanima Karla Diklia. Bokovi se ee po

glavi i kao da razmilja. Njegov bivi kum se godinama hvalio da pie dramu. Nikad je nije htio
pokazati ni Bokoviu ni ikom drugom. Uvijek je govorio da e je svi vidjeti kad bude zavrena.
Sada je Bokovi uvjeren da Teodor Supek tu dramu nikad nije ni poeo pisati.
Muhamed Karauli je napisao monodramu za svega etiri sata. Bokovi je i prije itanja
posumnjao u vrijednost iste. Ipak tekst je izveo Todor Kukurijek, prvak Amaterskog kazalita u
Bukau. Nakon praizvedbe neki dramski kritiar za okruglim stolom nakon predstave je rekao kako
nije posrijedi monodrama ve monolog.
- Imamo jednog, ali vrijednog! - odgovori Bokovi na Diklievo pitanje. - Mene!... Jednu
radio-dramu su mi emitirali u Zagrebu. Planiram od toga materijala napraviti TV dramu koju bih
poslije proirio u TV serijal!
- Moj brat Marlo htio bi postaviti kazalinu predstavu na temu kie. Planiramo raspisati
natjeaj i za dramu.
- Nema za to potrebe. Javio bih se samo ja!
- Onda je vi i napiite.
- Ve sam napisao. Zove se "Sve u kino vrijeme"!
- Odlian naslov. To emo sigurno uprizoriti.
 - Hvala vam ko bratu!

DA SASTAVI NOVU DIKLIIKU TUKCU JE POMOGAO bivi student knjievnosti

Vjekoslav Reinhofer koji se u vrijeme studija u Zagrebu zanimao mnogim drugim stvarima. Izmeu
ostalog i talijanskim jezikom. Prije no to je Vjeku arlo Dikli stigao uhititi uspio je pobjei iz
grada. Prialo se da je otiao ravno u Italiju i tamo zatraio politiki azil.
Ovaj tekst Tukac je pokuao izgovoriti kao pravi Italiano:
- Alora, sad su na tappeto Italiani. Tutto completo!... Per che, to nama nije capito. Mokri
fratelli signori Tim, Tom e Tumb Diclizzi opet ne objanjavaju. Si. Che su Italiani sad krivi?...
Niente! Buccaccio Italiani no ocupare, ve Diclizzi!... Basta pioggia! Basta mezzogiorno!...

SINOPSIS ZA FILM pod naslovom "Gone With the Rain" napisao je Marlo Dikli. Htio je
napisati scenarij zajedno s bratom Karlom, ali ovaj je to odbio s izlikom da je zauzet pisanjem
drugog dijela romana "Prieci". Karlo predloi Marlu da scenarij napie sam. Po njemu bi naslov u
prijevodu glasio "Pomela ih kia".
I mada nikad nije pisao scenarije, Marlo se dade na posao. Ispade lake no to je mislio.
Marlo dade scenarij na itanje upravitelju Narodnog Kazalita Diklievac, bivem novinaru
Niki Milanoviu.
Od snimanja filma se moralo odustati samo zato to je budui redatelj Marlo Dikli
bespogovorno zahtijevao da se sve eksterijerne scene (a kakvih je u ovom zamiljenom spektaklu
najvie i trebalo biti) snime u prirodnom ambijentu, odnosno na kii.
Svi glumci, na elu s prvakom Todorom Kukurijekom su odbili snimati na otvorenom iz
straha da se ne razbole.
- Ne bi bio problem - isticao je Kukurijek - da pada topla kia. Ali...
Tako je propala zamisao biveg glumca Marla Diklia da snimi film koji bi nadmaio "Gone
With the Wind". Samim tim i ideja da osnuje filmsku kompaniju "Diclic Bross".
MILIJUN DIKOVA dobit e onaj tko dovede ivoga ili prijavi policiji slijepca poznatog po
imenu PROROK. Taj nazovi prorok glavni je i odgovorni krivac za teko stanje u kome se nalazi
na grad!
Sva naa nastojanja da od Diklievca stvorimo svjetski grad ostat e bez rezultata dokle god
nas u tome ometa Prorok!
Dragi Diklievani!
Ako elite da kia prestane, da vrijeme tee kao to je i teklo i da se izbjeglice vrate na svoja
ugaena ognjita morate nam pomoi!
Jer mi na grad gradimo i gradit emo!
VAA BRAA DIKLI

PITANJE: GOSPODINE KARLO vi ste osnovali Drutvo knjievnika Diklievca. Zato?

ODGOVOR: Mi nismo samo grad ve i drava. Drava to smo mi. A svaka drava ima svoje
drutvo knjievnika.
P: Pria se da je to Drutvo osnovano samo radi gospodina Mihovila Bokovia?
O: Nije tono... Rekao sam to i ranije. Nije potrebno odvajati knjievnike od pisaca. Neka
svi budu knjievnici!
P: Koliko imate lanova?
O: Dosta.
P: Mora li svaki novi lan imati iza sebe dvije knjige?
O: Ne mora. Gospodin Serti nema niti jednu, mada je objavio puno kvalitetnih pjesama. U
bivem knjievnom klubu svi su se predsjednici osim njega okoristili i izdali sebi knjigu. On je vie
brinuo za druge no za sebe.
P: Vie ga je zanimalo novinarstvo.
O: Da je ostao u Zagrebu danas bi bio poznati pjesnik.
P: A da ste vi otili u neki velegrad?
O: Za mene je Diklievac velegrad!
P: Iz kojeg sve bjei poput parcova!
O: Dokle god je i posljednji Diklievanin ovdje, ja sam tu da ga prosvijetlim i
prosvjeujem!
PITANJE: GOSPODINE ARLO to mislite o Tukcu?
ODGOVOR: Nita.
P: Niste zabranili njegove govore ili kako ih on zove - dikliike? Niste ni one koji ga sluaju
rastjerivali mrkovima i suzavcem?
O: To je sve neozbiljno. Ali puanstvo voli humor i zato se u tom njegovom Hyde parku
dobro zabavlja. Mi mu ne elimo uskratiti Tukev cabaret.
P: Tukac smatra da ste vi krivi to ste dopustili da potonu zgrade Skuptine opine Buka,
kino, Dom kulture, knjinica...
O: Izgraene su i grade se nove i ljepe zgrade.
P: Ali neke od njih su bile stari kulturni spomenici.
O: Izgradit emo jo starije!
P: Tukac predvia da e i vae potonuti. Kae: "Patuljci pojma nemaju!"
O: Ljudski je graditi.
P: Na grad je imao puno tvornica. Neke su ve potonule. Ali ne moemo sve sami
proizvesti. Uvoz je zabranjen. Nema ileta...
O: Imamo britve.
P: Malo tko ih ima.
O: Putajmo bradu kao moj brat Karlo. Dobro mu stoji!
P: Nemamo prezervativa...
O: Postoje i druge metode zatite od zaea.
P: Ne proizvodimo ni pilule...
O: Proizvodit emo.
P: Kako? Ne uvozi se ni tehnologija ni sirovine!
O: Nije to ni loe. Natalitet nam je ionako u padu!
P: Mnoge lanove Tukeve, kako je zovu, Popiane Partije, pojela je kia. Njega jo nije.
Zato?
O: Ovako je veselije.
P: Tvrdite da na grad nikad nije "stajao bolje"? Tukac smatra da na "TITANIC", odnosno
Atlantida nikad nije tonuo bolje!... Glad prijeti. Kiu ne moemo jesti!
O: Diklievac nema prolosti. Njegova je budunost poela dvadeset i prvoga oujka u
podne. Dakle, danas. Diklievac je vjeni grad!... A to se gladi tie - ovo je Vrijeme Velikog Posta!
P: Tukac poziva graane na ustanak!
 O: Tko hoe neka mu se pridrui. Moete i vi.
P: Ne, hvala.
O: Nema na emu.

PITANJE: GOSPODINE MARLO vratili ste se i kupili svoj rodni grad. Nije li to neobino?
ODGOVOR: Jedna tenisaica kupila je negdje u Texasu svoj rodni grad. Zato onda ja ne
bih kupio svoj!
P: Kako se mogu kupiti ljudi?
O: Ja nisam kupio ljude kao neki robovlasnik, ve samo papir u kome pie da sam vlasnik
ovoga grada. Novac je ostao graanima... Ako im se ne svia mogu otii. To im nitko nee braniti.
Samo da znaju oni koji ostanu - nezaposleni e dobiti posao, zaposleni veu plau, beskunici stan...
P: Ipak sve vie ih odlazi. Izgleda da e ovo biti avetinjski grad!
O: Nikad to nee biti! Treba se samo prilagoditi svakoj situaciji. I s tri stanovnika grad ivi!

PROROK ZATEE JOSIPOVIA kako u stanu slua vijesti Radio Diklievca. Josipovi
umotan u deku postade svjestan Prorokovog prisustva tek kad ovaj ugasi tranzistorski radio
prijemnik. Da Josipovi ima bar jednu igicu moda bi vidio Malika Tintilinia i ostale Domae.
- Kako ste uli?
- Kroz vrata. Nisu bila zakljuana... Zato sluate te lai?
- Ne pada mi na pamet nita pametnije. Ranije me to nasmijavalo. Sad me rastuuje. I to to
nema struje. Neto kao mali smak svijeta.
Ovaj stan Josipovi nije morao obijati kao one ranije. Nije ni bio zabravljen. Vlasniku se
previe urilo. Sreom da jo ima nepotopljenih stanova. Vie nitko u gradu nije izdavao sobe. I da
jeste Josipovi ne bi imao ime platiti stanarinu.
- Upravo sam sluao - ree Josipovi - tekst tjeralice za vama!
Josipovi se zgrozi svoje primisli. Moda su Diklii htjeli Proroka pribiti na kri? Radi
tobonjega iskupljenja grijeha bukakih graana. Rekli bi da e Prorok u nedjelju uskrsnuti. Tek
tada e prestati kia.
- Nee me uhititi - Prorok kao da je gledao u vrata. Jo uvijek su bila otvorena.
- Jeste li za aj?
Josipovi krene u kuhinju. Nije nenadanom gostu mogao nita bolje ponuditi. Ne pamti kad
je posljednji put pio kavu. Valjda jo u "Obnovi". Sretnih li dana.
Kad se vratio s vrelom alicom u ruci Proroka vie nije bilo u stanu.

BOKOVI POKUCA na vrata ureda Karla Diklia. Nitko se ne oglasi. Pokuca jo jednom.
Nita. Ue.
Da nije Karlove brade reklo bi se da dijete plae.
- Zvali ste me, gospodine Dikliu?
Karlo obrisa suze zelenom maramicom. Kimne glavom.
Bokovi sjede. Upita:
- to nije u redu?
Karlo opet zaplae. Suze su kapale na papir s tekstom pretipkanim pisaim strojem.
Hrgovieva recenzija.
Bokovi ustade. Krene do umivaonika i natoi au vode.
Karlo zahvali i popi.
- Trebali ste mene pitati - ree Bokovi. - Serti nema pojma. Ja bih vam preporuio Ristu
Cvikia. On je doktor knjievnosti i napisao bi vam pozitivnu recenziju... Hrgovi je zavrio
ekonomiju. To s knjievnou nema veze! Vidjela aba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu!
- Moe se rei da je pokopao moj roman! Ali proitao je rukopis vrlo pozorno. Njegova je
recenzija opirnija od vae, a vienje romana sasvim drugaije. Sve se moe tumaiti na vie naina,
ali njegovo tumaenje poklopilo se s mojim zamislima!
Bokovi je zaprepaten. to je ovome? Brani onog nazovi kritiara. Naceri se kad na polici
djetinjastog Diklia opazi gumenog patuljka sa abom na lancu umjesto psa.
- Ovo me veoma razoaralo... Uvjeravao sam sebe i druge da je moj posljednji roman moje
najbolje djelo. Ako je ovakav najbolji kakvi su tek oni od prije!
Bokovi htjede ispriati anegdotu o Garciji Marquezu. Slavni pisac je nekamo putovao
avionom. Sluajno je uza se imao samo jednu knjigu - "Sto godina samoe". Nije mu se spavalo i
zapoe itati. Knjiga ga je sasvim razoarala. Da je ponovno napie bilo bi to sasvim drugaija i
mnogo bolja knjiga. Taj roman za kojeg tvrde da je najbolje djelo napisano na panjolskom jeziku
nakon Servantesovog "Don Quijotea". Da nita slino nee biti napisano do smaka svijeta. Nakon
izlaska tog romana Garciju Marqueza su kritiari usporeivali s Rabelaisom, Bulgakovim,
Faulknerom... Ne, znao je Bokovi, ovjeuljka nitko sada ne bi mogao utjeiti.
- Spalit u svoje romane! - odlui Karlo Dikli.
 - Zato? - zaudi se Bokovi. - Znam da vam novac nije vaan. A slava?
- Ni slava... - Karlo nastavi plakati.
Bokovi izae bez rijei.

OVDJE RADIO DIKLIEVAC koju pjesmu elite da emitiramo?

- Ja bi neto suho.
- Kako to mislite?
- Znate ta znai rije "suho". Neto to nije vlano. Dosta mi je kinih pjesama! A, na
alost, ne mogu sluat ni jednu drugu stanicu osim vae!
- to e vam druge kad ste iz Diklievca?
- Otkud znate da sam iz Bukaa?
- Sluajte, vi! Kao prvo ovaj program ide uivo. Zabranjeno je javno spominjati bive ime
naega grada!... Kao drugo, odakle bi drugo bili ve iz Diklievca? Samo graani Diklievca nas
mogu nazivati i mi njih. Zar to nije divno?
- Naravno da nije!
- to vi hoete? aliti se moete na telefon...
- Znam za to... Nego uo sam da se moe poelit neka pjesma...
- Recite samo naslov i ispunit emo vam svaku elju!
- Ja bi neku pjesmu iz pustinjskih zemalja. Neto iz Alira, na primjer...
- Vi ne ivite u Aliru!
- Ne ivim ni na Veneri!
- Zato spominjete Veneru?
- Tamo je uvijek oblano i pada kia.
- To ne znam. Nisam tamo nikad bio... Odaberite neku pjesmu bilo kojeg pjevaa ili skupine
iz Diklievca.
- Dobro, daj mi neto od "Zvearke" iz starog repertoara. Od prije ove kiijade!
- Oni se vie tako ne zovu. Promijenili su naziv u "Kina glista"... Dok nisu promijenili ime
nisu mogli snimiti ni jednu plou niti kasetu. Ba kao niti jedna naa skupina. Hoete li "Mali
pijac"?
- Neu. To sluam stalno. Ou neto ozbiljnije!
- Ozbiljnu glazbu ne emitiramo!
- Nisam reko da ou ozbiljnu muziku!
- Ne znate vi ni sami to hoete!
 - Znam to neu. Mokre pjesme!
- to vi imate protiv zaviajne glazbe?
- Nemam nita ako nije u slubi kiotvoraca!
- Ne razumijem...
- Zna ti vrlo dobro!
- Molim vas, predstavite se!
- Ovdje Tukac! Narode, ulanjuj se u Pokislu Partiju!... Fala na besplatnoj reklami!

ZELENO KINO JE PROPALO Marlo Dikli se tome nije nadao. Zarada ga nije zanimala. Nije
elio ni prikazivati ono to su prikazivala dva potonula bukaka kina.
Posjetilaca "Zelenog kina" bivalo je sve manje, iako je prijevoz do kina bio besplatan, a
ulaznice vrlo jeftine. Iako je uvedena nagradna igra u kojoj je trea nagrada bila kiobran, druga
kini mantil, a prva - kina kabanica. Gledalaca vie nije bilo ni toliko da prime sve tri nagrade.
Ni kada ulaznice postadoe besplatne zainteresiranih za kino nee biti. Veliko platno i
sjedita ostae mokri i prazni.
Zar je tome bio kriv filmski program?, pitao se Marlo. Sainjavali su ga naslovi: "Kie
dolaze", "Pjevajmo na kii", "Kia pada nad Santjagom", "Kino pleme", "Kini ovjek"...

SERTI NIJE KUCAO NA VRATA BOKOVIEVOG UREDA. Znao je da se nitko s one

strane nee oglasiti. I zato bi? Na ova vrata Diklii ne kucaju. Svi ostali manje su Bokoviu vani
i mogu ui samo kad ih ravnatelj Bokovi pozove. Serti je jednostavno povukao kvaku i uao.
Telefonska slualica opet je na Bokovievom uhu. Ali ovaj put nije razgovarao. Osim ako
se razgovorom moe smatrati papagajsko:
- Da... Da...Da...
Koji li je liliputanac s druge strane ice?, pita se Serti. Karlo veliki? Skitnica arlo? Marlo
koji nikad nije glumio raspjevanog detektiva?
Poslije zadnjeg da Bokovi spusti slualicu. Bolje rei - tresne. Pogleda smrknuto Sertia:
- Nisam te zvao, Sertiu. Reko sam ti da moe u samo kad te pozovem!
- Znam. Ovo je zadnji put - Serti prui plavu kuvertu. - Ovo je otkaz. Ne moram ti nita
objanjavat. Tu sve pie.
- Upravni odbor e to uzet na razmatranje - Bokovi kuvertu ni ne pogleda. - Vrati se na
svoje radno mjesto i ekaj rjeenje!
- Ba me briga ko e to uzet i ta e sa tim radit! Ja odlazim iz ovog grada! I to im se vratim
oevoj kui!
- udi me, Sertiu, tvoj postupak. Mislio sam da si zadnji koji bi to uinio... Konano nisi
vie v. d. plaa ti je puno vea, dobio si krov nad glavom, dvadesetprvomartovsku nagradu... ena ti
se, kao diplomirana ekonomistica, mogla zaposlit, al nije htjela zbog erke. erki si kupio klavir,
eni bundu, a sebi veliki motorni amac. Dobio si stipendiju koja se dodjeljuje znaajnim
pjesnicima, mada odavno nisi ni stiha napiso...
- Ne mora vie nabrajat.
- Da ti nije teko radit? Vie radi, al vie i zaradi, ovjee! Je l ti teko pisat ode brai
Dikli?
Serti nije pisao samo ode. Sigurno ne vie od Bokovia. Pisao je i o zagaenju Save.
Nakon izlaska lanka o tom u "Obnovi" nazvao ga je sam generalni direktor Bukake industrije
konzervi, odnosno BIK-a, Neo Tralaja. Ujedno tadanji potpredsjednik Skuptine opine Buka.
Zar nema ljepih tema? Tvrdio je Tralaja da je manje otpada i njegovih klaonica isputeno u Savu no
to je Serti naveo.
I da je samo jedna litra isputena bilo bi to dovoljno za novinsku vijest. Serti je itao o
nekom direktoru iz Japana koji je izvrio seppuku zbog samo jedne ribe uginule u rijeci pokraj
njegovog poduzea. Koliko li su samo Tralaja i njemu slini potrovali? I jo se i dalje usuuju
derati ribu. Kako bi im Serti rado servirao jednu savsku.
- Smeta li ti kia? - upita Bokovi Sertia, i ne doekavi odgovor, nastavi: - Ovo je
normalna kia. Nije kisela. Nije ni krvava kao Mojsijeva. I nije olujna koja rui kue... Dobro je da
ne pada snijeg. Svi bismo bili zatrpani!... Ili led. Sve bi nam unitio!... Ili bombe!... Ili meteori!...
Serti je proitao priu nekog hispanoamerikog pisca u kojoj su s neba padali - mrtvaci.
- ta bi ti htjeo? - nastavi propitivati Bokovi i sam odgovarati: - Da pada mana?...
Da je usliana pasja molitva s neba bi kosti padale. Sertiu, koji dredi kao pas, pade na
pamet stara poslovica. Englezi za potopni pljusak kau - padaju psi i make.
- Dobro je da pada u podne - nastavlja Bokovi. - Da pada u pono ovo bi bio drugi
Chicago!... I dobro je to jo pada. Da prestane nakotilo bi se iha-haj komaraca! Svi bismo pocrkali
od malarije!... I dobro je to je vrijeme stalo. Vrijeme mora jednom stati. Niko ne stari. Postali smo
besmrtnici!
Serti nije vjerovao u ovu tvrdnju. On sam osjea da stari bre no to bi inae stario.
-... ni muki ne lunjaju kojekuda. Popravljaju po kuama ono to je odavno trebalo popravit.
I natalitet nam je zato porasto!
Serti je siguran da Bokovi nije pod tim "mukima" mislio i na sebe.
- ... Jesil uo za Franka Herberta? Na pjeanom planetu Dini voda je najvee bogatstvo.
Futuristi predviaju da e se zbog vode ratovi vodit! Mi bi trebali bit presretni!
Htio bi Serti Bokoviu mnogo toga rei. Kad pljuti kia ljudi se ublatnjave, a svinje
postanu iste. Kad je poplava prvo govna isplivaju...
Ali Sertiu se uri. Kao njegovoj eni kad se sjeti da nije pokupila rublje ispreda kie. Jo
gore. Kao da se sjetio da mu u dvoritu kisne glasovir. Ipak prije no to je istrao iz ureda podsjetio
je Bokovia:
- A poplavu ne spominje! I u moj stan su se uselile ribe!
- Pa ta. Ovdje je ionako bilo Panonsko more!

DOBIO JE BRZOJAV. Umro Karlo Dikli. Pokop u petak. U podne.

Izlazi. Kia vie ne pada.
Odlazi pjeice na groblje.
Dok ide prisjea se prie "Bobok" Dostojevskog. I reenice:
" Zavirih u grobove: strava! Voda i to kakva voda! Potpuno zelena..."
Ali to nije groblje. Na sredini poljane iskopan je samo jedan grob.
Nitko vie nije doao. A grobari otili. Tko e lijes zatrpati? Da je napisao govor sad bi ga
proitao.
Otvara zeleni sanduk. Unutra je samo jedna, u zeleno platno uvezana, knjiga. Slova u
zlatotisku:

Karlo Dikli

VELIKI PRIECI

Prvi dio je tipkan pisaim strojem. Ve ga je proitao. Loe. Pokuaj romansirane autobiografije.
Slijede stranice ispisane zelenom tintom. Nestrpljivo lista. Susret sa Sertiem. Lista.
Susret s prvim recenzentom ovog romana. Lista.
Tu je i ovaj san.
A dalje? Kad e prestati kiiti?
 I to e proi. Ostat e samo kosti na kii.
Ali ve je prestalo. Ne, to je samo san.
Opet pada. Tinta se razlila i vie se ne moe itati.
Baca ukorieni rukopis u jamu.
U lijesu je Karlo Dikli.
Otvara oi.
Runi gnome gdje si zakopao?... Ova knjiga nije blago.
Smije se. I nije tako kratak.
Nije kratak taj Mihovil. Dui je od mene. ivoga Karla.

IZLOBU U GALERIJI Kulturno-informativnog centra u Zelenoj dolini otvorio je profesor

biologije u bukakoj gimnaziji David Vasi. Na otvorenju su bili prisutni Vasievi uenici, njihovi
roditelji, ugledni Diklievani te braa Dikli.
Profesor Vasi najprije pozdravi prisutnu gospodu Diklie i zahvali im za ogroman doprinos
u razvoju grada koji je doao do izraaja posebno u zatiti prirodne ivotne sredine.
Prisutni zapljeskae. Vasi se nakloni i nastavi:
- Kad god bi doao red na lekciju o abama dugo sam mojim uenicima govorio da su nae
abe osuene na propast. Upozoravao sam ih da e njihova djeca tragati za abama i teko da e
pokoju i nai. Jer abe imaju puno prirodnih neprijatelja, a nikakav sustav obrane. A ovjek ne
samo da nije zatitio te jadne ivotinjice nego se ak pribrojio u red abljih neprijatelja. I to u
najljueg! Praznoglavcima smetaju punoglavci. Punoglavac ne zna da sutra bare nee biti! Milijuni
njih nikad ne doekaju drugi stadij, a kamoli trei. Ovo je gore od abortusa!
Vasi otrese perut s ramena. Jedva se suzdra da se ne poee po ono malo kose na glavi.
Nastavi:
- abe ubijamo samo zbog njihovih krakova. Ta trgovina postala je unosan biznis! U tome
su najdalje otili Talijani. Zato ih posprdno i zovemo abari!
U dvorani smijeh. I Vasi se nasmija.
- ... Kao dijete imao sam priliku vidjeti abu ija se desna noga nalazila u drijelu zmije
bjelouke. Jeziviji krik, vapaj za pomo, u ivotu nisam uo! Ubio sam zmiju i abi spasio ivot!
Pljesak. Vasi se nakloni.
- ... Ali sada su za abe dola bolja vremena. Osnovano je Odgajalite aba, Klub ljubitelja
aba, ablja bolnica, ablji cirkus, ablji muzej, ablji zbor... Konano su abe u naem gradu
zakonom zatiene, a za ubojice su predviene otre kazne! I sve to moemo zahvaliti brai Dikli!
 Pljesak. Diklii se naklonie.
- ... Uivajte u izloenim primjercima. Konzervirani su u alkoholu i mogu u ovim staklenim
posudama ostati sto godina!... Uvijek sam govorio da je daleko ljepi zid ukraen leptirima, bubama
ili abama koje su umrle od starosti nego kojekakvim mrtvim prirodama!

PREDSTAVA PO BOKOVIEVOJ DRAMI "Sve u kino vrijeme" nee biti odgoena zbog
kie. Glumci ovaj put ne bi morali glumiti na otvorenom, mada prema samom tekstu tokom cijele
predstave pada kia. Ugoaj kie bi trebala doarati kinica koja bi curila kroz tanki otvor na stropu
zgrade Narodnog kazalita u Diklievcu, poput tankog vodopada koji bi dijelio suhu pozornicu od
suhog gledalita. Kinica bi otjecala kroz lijeb.
Nesuenom redatelju Marlu Dikliu nijedan glumac Narodnog kazalita vie nije stajao na
raspolaganju. Svi su u meuvremenu odselili iz Diklievca.
- Poruili su pri odlasku - ree upravitelj Milanovi Dikliu - da e se vratiti kad prestane
padati kia!

ODAVNO SERTIA ENA NAGOVARA DA ODU. ali se kako ne moe na kraj izai s
njihovom trogodinjom ivahnom kerkom. Dok nije bilo kie odvezla bi dijete u najblii park. Sada
su osuene da budu izmeu etiri zida. Ki oca skoro i ne vidi.
Serti je nagovarao enu da se zaposli. Da malu daju u vrti. Nije htjela. A za odlazak bilo je
puno i drugih razloga.
Nije se Sertieva obitelj ukrcala u arku ve u splav. Serti pomisli kako e od svih ivotinja
u Noinoj arki najvie potomaka imati par aba. Ali njih ne bi ni trebalo spaavati. Zato bi abu
izvlaili iz vode kad joj je tamo najljepe?
Grad je bio iza njihovih lea kad ih sustie motorni amac s oznakom diklievake vojske.
Zastadoe. Njihova ki je i dalje spavala.
Vojnik kembo patrolirao je rajonom za koji je nekad bio zaduen enka. Sve dok ga nisu
ubili oni koje su Diklii nazivali Tukevim teroristima.
- Di ste krenuli? - upita ih kembo.
- Uz Savu - odgovori Serti. - Uzvodno...
- Vidim i ja da idete uzvodno. Nisam orav... Jel vi znate da je zabranjeno naputat grad?
Serti baci pogled na narukvicu koju je dobio od Karla Diklia. ena ju je i dalje nosila. Bio
je spreman dati je graniaru samo da ih propusti. Ali sada primijeti da se na njoj pojavila zelena
patina. Nije zlato sve to sja.
Onda se Serti dosjeti:
- Imamo propusnice.
Oekivao je da e se graniar na to samo nasmijati. Jer arlo Dikli je odavno ukinuo
propusnice.
- Pokai - iznenadi kembo Sertia.
Serti je isprevrtao svaki dep dok nije pronaao zguvani listi zelene boje. Bila je to
propusnica za odlazak u Zagreb na polaganje ispita. Serti nije poloio ispit. Nije ga ni elio
polagati jer ga nije ni prijavio. Ali to nitko nije provjeravao. Jednostavno je htio skoknuti do
Zagreba kao nekad kad bi nosio novi broj "Obnove" u tiskaru. To je i bio razlog zato se "Obnova"
nije tiskala u Bukau.
Prenerazio se kad je vidio da u Zagrebu ne pada kia, da je ljeto. Zadnji dan kolovoza.
Utorak. A mislio je - bilo kuda, petak svuda. Da mu supruga i ki nisu ostale u Diklievcu Serti se
ne bi ni vratio.
- Poli ste u Zagreb? - upita kembo Sertia.
- Da.
- Nije to ba toliko blizu.
- I nije tako daleko. Svega pedesetak morskih milja...
ena jedva suzdra smijeh.
Zagledan u mutnu vodu Serti se prisjeti prie "Zelena plima" koju je njen autor Vjekoslav
Reinhofer ponudio asopisu "Reci". Serti ju je odbio. Radilo se o gradu na nekom dalekom planetu
koji preplavljuje zeleno more. Stanovnici se u vrijeme plime sklanjaju u oblinja brda. Vraaju se u
vrijeme oseke.
- Ovo je propusnica za tebe - tee kembo Sertiu. - A za enu?
- Zaboravili smo. urili smo...
- Zar vam gori pod nogama?
Serti zaplae. Zaplae i ki.
- Kretenu! - obrecne se ena na Sertia. - Probudio si malu!
- Da ti nije ko umro? - upita kembo rasplakanog.
- Ima i gorih stvari...
- Jest, umrla mu baba iz Zagreba - dobaci ena. - Poli smo na sahranu!
- Ne morate lagat. I ja bjeim iz ove doline suza - priznade kembo. - Hoete sa mnom?
Prije emo sti!
- Naravno da hoemo! - razvedri se ena. Di ste poli?
I Serti se nakon dueg vremena nasmijei. Mala je nastavila spavati.
- Svejedno mi je - kembo slegne ramenima. - Samo da nee mogu gae osuit!

BOKOVI SE PROBUDIO I ODMAH KRENUO MOTORNIM AMCEM do KIC-a. Nije

bio tamo od kad je uzeo bolovanje da bi mogao pisati novi roman. Drugi dio zamiljene "Kine
trilogije".
Kompleks je sav pod vodom. Na tom mjestu pliva ogromna zelena aba.
Zar jo sanja? Bokovi skine naoale i zaroni ih u vodu.
Obrisa stakla. Nije optika varka. aba je jo bila tu. Pokraj nje je plutala otvorena,
Bokoviu dobro znana, zelena akten-taka.
Upeca taku rukom. Prazna.
Opazi nekoliko listova na povrini vode.
Dohvati jedan. Tekst bijae ispran.
aba zaroni.
Bokovi se zaree da vie nikad nee otii u Veneciju.
Htjede upaliti motor. Uzalud. Opsuje. Nema vie goriva.
Dovesla do nebodera u kojem je stanovao. Prizemlje i tri kata ve su bili pod vodom. Zaveza
amac za ogradu balkona na etvrtom. Taj stan je donedavno bio prazan. Nije uspio saznati tko su
novi stanari.
Pokuca na prozor. Prilika u pidami, s kiobranom u ruci, izae. Bokovi opsuje ovaj put u
sebi kad prepozna Muhameda Karaulia, pjesnika koji je odavno optuio Bokovia u Knjievnom
klubu da je potkupio dvojicu sveuilinih profesora kako bi mu napisali pozitivne recenzije. Iako su
se njih dvojica kasnije pomirili Bokovi ipak nije htio primiti Karaulia u Drutvo knjievnika
Diklievca.
- Jebe kiu, Miha! - Karauli odavno nije Bokovia zvao po nadimku.
Bokovi uti.
- Izgleda ko pokisla koko!
- Di si, Muho? - konano izusti Bokovi koji nikada Karaulia nije tako zvao.
- ini mi se da si htjeo pro kroz moj stan da bi uo u svoj?
- Pa...
- Ako si mislio, zajebo si se!... Nije moj stan pristanite! Da si malo prije doo vidio bi me
kako serem!
Bokovi je siguran da ni on ne bi dopustio prolaz Karauliu da je situacija obrnuta.
- Pokisli Miovile, jesil ti lan planinarskog drutva?
- Otkud kod nas planinarsko drutvo?
Bokovi zna da ga Karauli provocira. Najblia planina Jamovka, udaljena oko petnaest
kilometara od grada puna je ovdanjih izbjeglica.
- Jamovka je daleko - ree Karauli. - Al ima ovaj neboder. Zar nisi uo za gradsko
planinarenje? To ti je u New Yorku stari tos!
- A jesil ti ito roman "ovjek-amfibija" Aleksandra Beljajeva?
- Nisam pao s Marsa da itam naunu fantastiku!
- Ja ti tu knjigu od srca preporuujem! Tamo e nauit kako i nadalje da uiva u svom
stanu. Samo treba na nekog da ti priije krge!
I mada nikad nije pisao znanstvenu fantastiku Bokovi dobi ideju za priu o tri mala zelena
koji dolijeu na Zemlju i ine uda.

JOSIPOVI SPAZI PROROKA kako sjedi na krovu koji je virio iz vode. Pristade svojim
amcem.
- ta radite tu? - upita Josipovi.
- elio sam da vidite nekoga bez dlake na jeziku i bilo gdje drugo.
Izroni ogromna aba. Josipovi otvori usta. Priznade:
- U ivotu nisam vidio veu! Da je samo vidite!... Bolje to ne vidite. Velika je ko ovjek!
- Nije ba ko prosjean ovjek. Neto je manja... Da vas upoznam... arlo Dikli, bivi
gradonaelnik biveg Diklievca!
aba zakreketa. Zaroni.
Priblii im se splav u kojoj je veslao Tukac i grupa naoruanih civila. Zapucae na mjesto
gdje je aba zaronila.
- Prekinite! - naredi Tukac svojim ljudima. - Osim ako neko voli ablje meso. Ja ne volim!
Tukac se okrenu Josipoviu i Proroku:
- Zar je mogue da je ta abetina onaj pigmej arlo Divi?
Nitko mu ne odgovori. Nakon toliko vremena oglasie se zvona mada je podne prolo.
- Vrlo pametno od njega to se sakrio u mulj. Inae bi proo ko njegovi zeleni mundiri!
Osvanuo im crni petak!... Znai sad ja mogu bit gradonaelnik!
 - Nema nita protiv - ree Josipovi. - Al nije tos bit gradonaelnik aici ljudi!
Tukac i njegovi odveslae. Josipovi se sjeti La Fontainove basne. Sve se abe skrile u
duboko blato. Ree zec: To sam i ja neka sila!
Krovu se priblii amac bez motora i vesala. ovjek, nesvjestan da vie ne pada, nije skidao
kukuljicu s glave. Josipovi ipak prepozna Bokovia kojeg prvi put vidi da plae. Da plae kao -
kia. Zato? Zar ga je ibala kia? Zar ga je kia toliko ibala da je na kraju zaplakao?
Ponavljao je kao papiga:
- Ostavila me ena. Ko govno na kii... Ostavila me ena...

SVE OKOLO JE POTONULO. Ostao je da viri iz vode krov hotela "Marlow". Dikli je sve
vrijeme dizao kat po kat i preseljavao se.
Recepcionar razrogai oi kad ugleda Snjeanu.
- Htjela bi govorit s njim!
- Sumnjam da ete primit poslije svega. Ne eli vie da te vidi!
- Ne moe me vidit ako ja to neu! Ja sam njemu rekla da ne elim da ga vidim!
- elja ti je ispunjena. Ne vuci vraga za rep!
- Nazovi ga!
- Sad kad je konano zavrio bazen i otio se prvi put okupat?... Ti nisi normalna! Reko je da
do daljnjeg nikog ne prima!
Ipak recepcionar okrenu Marlov broj.
Snjeana dograbi slualicu:
- apiu, ou odma da te vidim!
- Gol sam...
- Nisi valjda krastav? - zaudi se debela princeza.
- Ovo je otvoren bazen. Pokisla bi...
- Zar se kupa u hladnoj kinici?! Dobit e upalu plua!
- Da. I nemoj me vie traiti. ene me vie ne zanimaju...
Posljednju reenicu Snjeana nije ula. Bacila je slualicu.
Recepcionar se trgne:
- Di e, glupao?!
Ali Snjeana se nije obazirala. Ula je u lift.
Na izlasku je odgurnula gorilu.
 Spazila je Marla. Htjela mu rei da ga jo uvijek voli.
Ali nije. Samo je vrisnula. Marlo je neto rekao. Na svoj nain. Zakreketao kao aba kinjaa:
- Rega-rega, kum-kum-kva! Bre-ke-ke, keks-koaks-koaks!

JOSIPOVI SE PRISJETIO prve reenice romana Jurija Oljee "Tri Debeljka". Glasila je
otprilike ovako: "Prolo je vrijeme arobnjaka." Moda e Josipovi napisati bajku za odrasle. Zvala
bi se "Tri patuljka". Ili "Tri dadboga". Kako dolo tak prolo. Vrag donio kiu, vrag je odnio.
Prola je kao Mojsijeva kia aba, skakavaca, komaraca...
Prorok sjedi u amcu kojeg voda nosi. Josipovi dovesla.
- Kuda ste krenuli? - upita slijepca.
- Ne znam... Zapravo znam, ali to vie nije vano.
- Zar ete otii sad iz grada kad se voda povlai, a Bukaani se malo-pomalo vraaju?... Gdje
su bili kad je grmilo!
- Odlazim onako kako sam i doao. Ne volim ni doeke ni ispraaje.
Srce mu poskoi kad ugleda dugu na nebu. Roman "Daleka duga" brae Strugacki Josipovi
je pokuao itati na ruskom. Odustao je. Ali kraj mu je poznat. Preveo mu je Nikola Aleksi,
profesor ruskog jezika u bukakoj gimnaziji. Kataklizmu na malenom planetu Daleka duga preivjet
e samo djeca. Dijete je otac ovjeka.
- Mogu li vam postaviti jedno pitanje?
- Moe, ako to nije poetak intervjua.
- Kako bi objasnili sve ovo s braom Dikli?
- Mene ne zanima prolost ve budunost. Moda su prodali duu vodenom avlu.

Kraj