BLAENKO

Nije uao u crkvu prije 1990. Te godine se i krstio. Kao veliki Hrvat.
U crkvi je uvijek sjedio u prvom redu. Imao je tamo rezervirano
mjesto. Svoje mjesto. Na kraju mise kad bi upnik rekao upljanima:
Pruite ruke jedni drugima pruio bi i Blaenko ali samo onima u prvom
redu. Njegovom redu. Neki stranaki dunosnik, koji se jednom naao do
Blaenka, priao je kako je osjetio pri rukovanju kako Blaenku vonja iz
usta. Od alkohola, dakako.
Kau da se jednom Blaenko u crkvi izderao na nekog koji je sjeo na
njegovo mjesto. Nije jadnika znao da je to mjesto Blaenkovo. Nakon toga
su svi znali i vie nitko nije uzurpirao to mjesto. Sve dok Blaenko nije
prestao ii u crkvu. Nakon to se posvaao s novim upnikom. Poslije rata.
Zbog udovice. Ne neke lokalne ve biblijske. ()
Nakon toga sam viao Blaenka i nedjeljom, u vrijeme mise, kako eta
oko svoje crkve -zgrade koja je nekad vrvjela od mnotva ljudi a danas je
zjapila prazna. Prije rata je u toj zgradi bilo sjedite bukake tvornice
kruha, peciva i keksa. Tvornica je nosila ime po nekom poginulom
partizanu koji je, za razliku od narodnog heroja Josipa Kraa, bio od
lokalnog znaaja. O tom narodnom heroju je Gustav Krklec napisao
stihove:
Josip Kra se borio, borio
pa se u keks pretvorio.
Blaenko je u procesu privatizacije postao vlasnik cijele zgrade bive
tvornice sa svim njenim strojevima i pogonima. Zapravo je kupio cijelu
tvornicu za jednu kunu. Dao joj je naziv Zemika.
Nakon to je prole godine zatvorio svoju Zemiku Blaenko nije
stavio klju u bravu u svoju zgradu. U njoj je osim pogona bila
samoposluga (sada s praznim policama) ali i njegov stan u kojem je sad
ivio sam, nakon to ga je ena ostavila.
- Dobar dan pozdravio sam Blaenka.
Bio je toliko zapanjen da ga netko pozdravlja da je zaboravio uzvratiti.
- Sjeate li se vi mene? upitao sam ga.
 - Kako da ne! nasmijeio se. Bio je navikao smijeiti se uz izgovorenu
la. Ovaj put se ak nasmijeio osobi od koje nije mogao oekivati nikakve
koristi.
- Ja sam bio va kupac jo dok ste radili u onoj maloj trgovini preko
puta - pokazao sam rukom u pravcu gdje je zapoela Blaenkova karijera.
Na tom mjestu i sada je bila privatna prodavaonica mjeovite robe, koja je
i sada radila unato tome to se u Bukau na svakih sto metara nalazila
slina prodavaonica. - Kako da ne! ponovio je Blaenko svoju laljivu
formulu.
Nisam rekao Blaenku da je on bio razlog to sam prestao kupovati u
prodavaonici u kojoj je on bio samo uposlenik. Posljednji put sam uao u tu
prodavaonicu kad me je Blaenko zamolio da istovaram koare s kruhom
dok je on posluivao sve druge osim mene koji sam takoer htio kupiti
kruh. Podsmijevao mi se tada s nekom loe naminkanom enom s
pundom zato to sporo istovaram kruh. Nakon to sam sam istovario kruh
dva puta sam zamolio Blaenka da mi dade kruh. Ne besplatno, dakako.
Gradio se da je gluh. Trei put nisam molio ve sam izaao iz
prodavaonice bez kruha. Tek tada je Blaenko doviknuo za mnom: Mali!.
Ali ja se nisam ni osvrnuo.
Bio sam va kupac i u samoposluzi u kojoj ste bili ef - pokazao sam
rukom u drugom pravcu. Na tom mjestu i sada je bila samoposluga, ali
privatna prodavaonica mjeovite robe, koja je, za razliku od puno vee
Blaenkove trgovine i sada radila unato ak tri trna centra u blizini.
Nisam rekao Blaenku da je on bio razlog to sam prestao kupovati u
toj samoposluzi prodavaonici u kojoj je on bio ef. Posljednji put sam uao
u tu prodavaonicu kad mi je Blaenko naglo zavirio rukama u depove
duge zimske jakne kakve smo nazivali amerikanerima. Mislio je da sam
neto ukrao u samoposluzi i strpao u depove. Tamo su pak bile moje
vunene rukavice. On sam nije odgovarao zbog otkrivenog manjka u toj
istoj samoposluzi. Robu iz samoposluge nije trpao u depove ve u svoj
automobil.