---Petar Bosni Petrus

UVOD U POLITOLOGIJU
Predgovor

....."Ali kada filozofi pokuavaju savjetovati ili reformirati ovjeanstvo, izmiljajui

imaginarnu dravu, njihovi su motivi neposredniji i odredjeniji, a njihova zajednica nije samo
model ve i satira. Platon i Plotin, Morus i Campanella stvarali su svoja drutva iz bajke, od
materijala izostavljenih iz tkanja stvarnih zajednica, ijim su se nedostacima inspirirali.
Drava, Utopija i Grad sunca bili su protesti protiv stanja stvari, koje su njihovi autori
osudjivali na osnovu vlastitog iskustva, i iz ijih su greaka bjeali u suprotne krajnjosti. Oni
su ostali bez uticaja i nikada nisu preli iz knjievne u politiku povijest, jer potrebno je
neto vie od nezadovoljstva i iskrenih dobrih namjera da bi neka politika ideja dobila mo
nad masama. Planovi filozofa mogu navesti jedino zanesenjake da ih realiziraju..." lord
Acton

Hegel, u svojoj Povijesti filozofije - osvrui se na praktinu vrijednost i moguu

funkcionalnost Platonove Drave - kae kako se obino misli da ta Platonova ideja nije
realizirana zato to se ovjeanstvo jo nije dovoljno razvilo da bi prihvatilo i ozbiljilo jednu
tako veliku i uzvienu ideju. No, radi se o tome, kae on, da sama Platonova ideja nema
vrijednosti, i da se , ba zbog toga, nikada nee ni realizirati.

***
Actonovo i Hegelovo miljenje naveo sam zato to se slaem s njima. Svatko ko se
bavi milju da projektira neko bolje i funkcionalnije drutvo nego to su ova koja postoje
danas, morao bi stalno imati na umu ono to je gore reeno.
Na jednom mjestu, u predgovoru Fenomenologiji duha, Hegel kae da filozofija
nita ne konstruira, nego samo dovodi do pojma, tj. na najadekvatniji nain iskazuje, ono
to jest.
I politoloka misao mora postupati isto tako. Njen je zadatak da dovodi do svijesti i
do jasne rijei one bitne, ili kljune politike tendencije koje upravo djeluju u drutvu. Tako
su postupali Thomas Hobes, John Locke, J.J. Rousseau, I. Kant i sam Hegel, i zato su
njihove misli, svojevremeno bile vodi onim ljudima koji su uspostavljali i razvijali
gradjansko drutvo.
Sudbina Platonovih i Marxovih politikih projekata i akcija ukazuje na to da ni jedna
individua, ma kako bila genijalna ne moe projektirati neko novo drutvo ili novi tip drave,
i to naprosto stoga to - kako e itatelj naknadno vidjeti - drutvo samo razvija i izgradjuje
sebe. Posao projektiranja drutva i njegovog usavravanja je iskljuivo posao samog
drutva, jer drutvo je Neto autopoietino - Neto to pro-iz-vodi samo sebe iz samoga
sebe. No istinski obdarene individue mogu, poput Lockea, Hobbesa ili Rousseaua staviti se
u slubu razvoja drutva i dovesti do svijesti one jo-ne-svjesne drutvene tendencije koje
vode ka njegovom razvoju, te im tako pomoi da se transformiraju u drutvenu zbilju.
Osvijestiti, dakle, i dovesti do rijei one bitne, drutvenotvorne (politogenine
ili sociogenine) i povijesnotvorne (ontogenine) - ali takodjer i one antipovijesne
(ontoklastine) - tendencije koje djeluju u suvremenim drutvima, i koje, politikim
metodama pokuavaju odrediti ljudsku sudbinu i budunost, to je bio moj zadatak dok
sam pisao ovu knjigu.

1
 No, da bih u tome uspio, morao sam redefinirati mnoge od temeljnih pojmova
kojima se slui suvremena filozofija i ostale drutvene znanosti. Bez tog redefiniranja
osnovnih pojmova, ne bi bilo nikakvih vrijednih rezultata. Ali, ini se da e - ba zbog tog
redefiniranja i zbog drugaijeg shvaanja tih temeljnih momenata povijesne zbilje i povijesti
uope - ovo miljenje imati znatnih potekoa u svom etabliranju.
Upravo radi toga da bih tim novim shvaanjima olakao put od itateljeva srca,
posvetit u im panju i u ovom predgovoru. Jasno, kljuni napor u njihovom shvaanju i
prihvaanju oekuje se od samog itatelja. Bez toga ak i najistinitije i najdublje ideje ostaju
mrtvo slovo na papiru i nema nikakvog napretka u znanosti.

***
U ovom, a i u ranijim radovima, postavio sam tvrdnju da je povijest ontogeniki
proces - proces stvaranja umjetnog bia. To, umjetno bie je instrument pomou kojeg
inteligentne, tj. tonije kreativne vrste oslobadjaju same sebe za specifian nain ivljenja -
ivljenje u slobodi, kreativnoj djelatnosti, osvajanju univerzuma, podredjivanju materije i
ivota vlasti svjesnog duha i njihovoj transformaciji u sredstva njegovog beskonanog,
slobodnog opstanka.
Vrsta koja ne moe stvoriti umjetno bie ne moe se smatrati kreativnom. Takva
vrsta ne moe niti opstati na nain koji je svojstven kreativnim vrstama, nego mora propasti
ili opstajati onako kako opstaju druge ivotinjske vrste.
Ljudska je vrsta ve prije gotovo dva stoljea uspjeno dovrila stvaranje umjetnog
bia. Time je bio zavren povijesni proces koji je trajao oko deset tisua godina. Umjetno
bie o kojem je ovdje rije najpoznatije je pod nazivom "kapital". No suvremenim
pripadinicima ljudske vrste nije poznato ono to je tu najvanije - da je taj "kapital" neto
autopoietino, bievito, neto to ima svoju vlastitu glavu, CAPUT, CAPITIS, ili
capitulu, glavicu, te vlastitu volju, odnosno mo samokretanja i samorazvoja. (Pod
kapitalom, dakle, ja podrazumijevam neto to je puno ire i fundamentalnije od onoga to
se obino pod tim terminom podrazumijeva u znanosti ekonomije.).
Budui da ne shvaa da je stvorila neto bievito, ljudska vrsta - mora se rei - jo
nije svjesna svoje kreativnosti, a budui da joj je kreativnost kljuna, bitna osobina, mora se
takodjer kazati da ona nije istinski svjesna niti same sebe, tj. da nema adekvatno znanje o
sebi samoj. Jedan od zadataka ovog mog rada jest i to da doprinese raanju samosvijesti
ljudske vrste i istinskog znanja o tome to je zapravo kreativnost, i to je njen istinski
proizvod.
No vratimo se na temu povijesti.
Time to je faktiki stvoreno umjetno bie, ostvaren je samo povijesni cilj -
stvoreno je sredstvo oslobodjenja vrste, odnosno sredstvo s kojim ona moe ostvariti
svoje kljune, natpovijesne ili transhistorijske ciljeve. Sada, u posthistorijskom vremenu
ljudska vrsta, pored razvijanja istinske samosvijesti, mora upotrebom ili koritenjem
umjetnog bia kojeg je stvorila, dokazati da je sposobna ivjeti na nain kreativnih vrsta.
Sve do prije dva stoljea, tj. prije nego je umjetno bie bilo zgotovljeno, Ljudska je
vrsta ivjela u krilu prirodnog bia, prirode koja ju je snabdjevala gotovo svim sredstvima
potrebnim za opstanak, slino kao to maternica snabdjeva fetus svime to mu je potrebno
za normalan razvoj. No kao to zrela ljudska individua mora ivjeti izvan maternice i
drugaije od fetusa, tako se i ljudska vrsta, u zrelom razdoblju svog postojanja mora odrei
blagodati kojima ju dariva prirodno bie, u ijem je krilu bila zaeta i povjeriti svoj ivot u
ruke umjetnog bia kojeg je sama stvorila. To e biti test vrijednosti umjetnog bia, a
ujedno, kako se treba nadati, i potvrda istinske kreativnosti ljudske vrste i njene sposobnosti

2
da ivi na nain koji je svojstven, stasalim, tj. zrelim kreativnim vrstama. Pretpostavljamo,
naravno, da ljudska vrsta nije jedina kreativna ili ontogenina vrsta u univerzumu. Ali ako i
nije tako, to nita ne mijenja na stvari.
Ovaj rad nastaje u kljunim trenutcima postojanja ljudske vrste - onda kad ona, kako
sam ve rekao, treba;
1.shvatiti samu sebe, tj. postati samosvijesnom,
i 2. izii u univerzum.
Pod onim "shvatiti samu sebe", pored onog to je ve reeno, podrazumijevam
takodjer i razvijanje svijesti o tome da je upravo ona, vrsta, a ne neka od mnogobrojnih
nacija kljuni subjekt svekolikog povijesnog, a i politikog zbivanja na ovom planetu.
"Izii u univerzum" znai razviti umjetno bie sve do onih razmjera koji e vrsti
omoguiti da se u meuzvjezdanim prostorima osjea bolje, slobodnije i sigurnije nego nego
na povrini matinog planeta. To da se neka vrsta moe i treba bolje osjeati u galaktikom
bezdanu nego na pitomom i "sigurnom" tlu nekog planeta, to ne treba nikoga uditi, jer ti su
prostori isto to i zrak i iroki svijet za pticu koja je ve dobila perje i stekla sposobnost za
letenje. ivotni prostor zrelih kreativnih vrsta nije pitomi ivi okoli planeta na kojima su
zaete, nego su to kozmika prostranstva. Izlazak u svemir je, dakle, povratak kui ili
povratak u pradomovinu. No to je ujedno i raanje vrste, jer ni jedna kreativna vrsta nije
istinski rodjena i ne postoji za univerzum, sve dok nije izila u njega i pokazala da se u
njemu moe, ne samo odrati, nego i zagospodariti njime. Izlazak vrste u svemir takodjer je
i uvjet opstanka, isto kao i slobodno letenje zrakom za neku pticu, ili, kao to je, kako sam
takoer ve rekao, izlazak iz maternice, uvjet ivota i opstanka za ljudsku individuu, ili
individuu nekog drugog sisavca.
Da bi zadovoljila taj uvjet opstanka, Ljudska vrsta mora nastupiti kao temeljnji
politiki subjekt na svjetskoj, nacionalnoj i svim ostalim politikim pozornicama. Jedino
tako ona moe okupiti sve ljudske snage koje su potrebne za zadovoljenje onih uvjeta i
ostvarivanje vitalnih ciljeva.
Ovaj proces, proces osvajanja centralnog ili kljunog mjesta na politikim
pozornicama. tj. u svijetu politike zapravo je ve u toku. On se zbiva pod imenom
globalizacije.
No mnogim politiarima nije jasno to je zapravo globalizacija i koja je njena prava
funkcija, pa se o njoj izraavaju tako kao da se ona mogla zbiti i u neko drugo vrijeme, a ne
ba u ovo, ili, kao da je to pojava koja se moe, ali i ne mora zbivati , koja ima dobre i loe
strane itd. To nerazumijevanje nunosti da se globalizacija mora zbiti i da se mora zbivati
upravo sada proizlazi iz nerazumijevanja povijesti.
Koncepcije povijesti koju su ponudili mislioci od Augustina do Hegela tvrde da je
povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobodjenju. Ono to napreduje ili se oslobadja
jest ovjeanstvo ili Svjetski duh koji se pojavljuje u ovjeanstvu. Povijesna zbivanja nakon
Hegela nedvosmisleno su pokazala da te koncepcije, iako su u svojoj osnovi tone, ipak u
nekim vrlo vanim svojim momentima, ne odgovaraju potpuno istini. Pa, ako na osnovu njih
pokuavamo razumjeti prola i tekua povijesna zbivanja upast emo u jednu nerazrijeivu
zbrku u kojoj nam vie nita nee biti jasno. Povijesno nuna kretanja init e nam se
jednako vana kao i ona koja uope nisu nuna. A esto emo ba onim antipovijesnim,
ontoklastinim kretanjima ili tendencijama pridavati veu vanost nego povijesnotvornima,
ontogeninima ili povijesno svrsishodnima.
Ve smo rekli da povijest nismo shvatili kao proces samorazvoja ili
samooslobadjanja ovjeka, nego kao proces stvaranja i razvoja umjetnog bia, koje treba
posluiti kao nuan instrument samooslobodjenja, ovjeka, tj. ljudske vrste, i ujedno kao

3
instrument pomou kojeg e ona, u postpovijesnom vremenu ostvarivati ostale svoje
vitalne ciljeve. Umjetno bie razvijalo se postupno. Kreativni ljudi otkrivali su elemente od
kojih se potpuno razvijeno umjetno bie trebalo sastojati i ugraivali ih u ve postojee
umjetno bie. To je ilo sve dotle dok umjetno bie nije postalo svjesno sebe, a ono postalo
takvim prvenstveno i neposredno kroz radove A. Smitha, D. Ricarda i K. Marxa. Ono to su
oni nekada nazivali kapitalom, danas je moda bolje nazivati Zapadnom civilizacijom, a
najbolje i najtonije upravo umjetnim biem, ili bievitom, autopoietinom umjetnom
tvorevinom.
Drutvo je, po naem miljenju jedan moment postojanja umjetnog bia. Ono je
njegov umjetni organizam koji ga nosi. Politiku smo definirali kao nijemu volju tog
umjetnog organizma, a tzv. ideologe i politiare kao ljude koji imaju sluha za to da tu
njegovu nijemu volju dovedu do jasne rijei i sposobnost da ju transformiraju u drutvenu
realnost. Umjetni organizam - ljudsko dutvo - razvijalo se paralelno s razvojem ostalih
momenata umjetnog bia. Vrhunac njegovog razvoja je buroasko liberalno-demokratsko
drutvo. Ono se moe smatrati zgotovljenim, drutvenim, politikim ili
organizacijskim oruem za ostvarivanje ciljeva vrste.
Glavni opi zadatak politike, od njenog postanka pa sve do uspostavljanja liberalne
gradjanske demokracije, bio je: da jedan prirodni kolektivni entitet, prirodnu vrstu
(ljudsku vrstu) transformira u svrsishodan umjetni organizam, jer jedino kroz formu
dovoljno svrsishodnog umjetnog organizma ljudska vrsta moe ostvariti svoje vitalne
ciljeve. Nakon uspostave liberalno-demokratskog drutva, kljuni zadatak politike
djelatnosti jest da to drutvo, tj. taj potpuno razvijeni oblik umjetnog organizma
upotrijebi, primjeni ili koristi kao politiko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje
vitalnih ciljeva ljudske vrste
I u glavnom dijelu teksta, itatelj e vidjeti da liberalno gradjansko drutvo smatram
sintezom razvoja drutva. Iz ope zakonomjernosti razvoja proizlazi da se ono ne moe
dalje razvijati, nego se mora moi odrati. A da bi se odralo i potvrdilo kao istinska sinteza
i rezultat razvoja, i kao adekvatno organizacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste, ono
se mora proiriti na cijeli svijet, i mora obuhvatiti cijelu vrstu. Odatle proizlazi nunost
globalizacije. Ona je jedini produktivan nain na koji se, ne samo liberalno graansko
drutvo, nego i cjelokupno umjetno bie, tj. Zapadna civilizacija moe odrati i izvriti
zadau radi koje je bilo stvarana i usavravana punih deset tisua godina, a moda i znatno
vie (uraunavajui i vrijeme trajanja Neolitske i Antike civilizacije). Proirivanje Zapadne
civilizacije na cijeli svijet vodi i ka stvaranju Globalne ili Svjetske drave. Ona se, po svojoj
unutranjoj strukturi, nee bitno razlikovati od suvremene gradjanske drave, jer zapravo i
nee biti nita drugo do cjelovita (epitetika) forma gradjanske drave - forma koja e
graanskoj dravi omoguavati da se odrava i funkcionira kao politiko ili organizacijsko
sredstvo ostvarivanja ciljeva vrste. Svjetska drava nee, dakle, biti nikakav novi tip drave
nego potpuno razvijena i do kraja proirena postojea gradjanska drava.
Drugi vaan razlog nastajanja svjetske drave korijeni se u samoj pravdi.
Na ovom planetu, naime, postoji samo jedna kreativna vrsta. Svi njeni pripadnici,
poput gradjana u gradjanskoj dravi, trebaju imati jednake poetne anse za ostvarivanje
svojih ivotnih ciljeva, bez obzira na nacionalnu, rasnu ili pak teritorijalnu pripadnost. To je
pak mogue jedino ako svi pripadnici ljudske vrste ive u jednoj istoj dravi, tj. ako se svi
pokoravaju istim zakonima, i ako se uspjenost i svrsishodnost njihove djelatnosti mjeri
istim kriterijima.
Primjena istih kriterija na sve pripadnike ljudske vrste i na sve subjekte povijesne,
ekonomske, politike, civilizcijske itd. aktivnosti ne bi dovela ni do kakvog egalitarizma,

4
kako bi mogli pomisliti brzopleti ljudi, nego ba obrnuto - do ustanovljavanja, odnosno
otkrivanja ili pokazivanja stvarnih razlika u efikasnosti djelatnosti, razliitih individua,
poduzea, grupa, drava, nacija itd - a to bi opet moglo dovesti one najsposobnije subjekte
na elo progresivnih kretanja, to bi pak povealo anse cijele vrste da pobolja ivot ljudi i
da to bre, lake i sa to je mogue manje rtava ostvari svoje ciljeve.
Ovako, kao to se radi danas, kad se svak mjeri nekim svojim mjerilom, nikako se ne
moe pouzdano znati koliko ko zaista vrijedi, a nerijetko se deava i to da vrlo visoko
kotiraju oni koji najmanje doprinesu ostvarivanju ljudskih ciljeva, ili ak oni koji, inei
tetu, ometaju i spreavaju njihovo ostvarivanje.
Pored tendencije da stvori Svjetsku dravu, globalizacija neposredno tei i ka
unifikaciji svih tih kriterija, te stvaranju svrsishodnog reda, umjesto ovog kaosa, u kojem
zapravo nema nikakvog kriterija - ba stoga to ih postoji bezbroj.
Gledano ontodijalektiki - tj. sa stajalita zakonomjernosti razvoja bia -globalizacija
je proces koji proizlazi iz zakonomjernosti razvoja civilizacije (koja je umjetno bie). Ona se
zbiva upravo sada zato to je ljudska civilizacija dosegla vrhunac, odnosno sintezu svog
razvoja (u okviru Zapadne civilizacije), pa, u skladu sa zakonomjernou razvoja, tei ka
tome da se odri kao takva i da bude upotrebljena kao sredstvo, ili orue ostvarivanja onih
kljunih, natpovijesnih ciljeva. Globalizacija je, prema tome, samo nuna metoda
samoodravanja ove, zrele civilizacije i metoda njene samoupotrebe ili samoprimjene. Kroz
taj proces ona e se, iz civilizacije nekolicine nacija, pretvoriti u svjetsku, ili opeljudsku
civilizaciju, koju esto nazivam antropotehnolokom.
Globalizacija nee ukinuti nacinalne, odnosno gradjanske drave, nego samo njihovu
neogranienu autonomiju, i to tako to e neka od njihovih kljunih prava prenijeti na
organe Svjetske drave, a suverenitet njihovih nacija predati ljudskoj vrsti. U buduoj,
Globalnoj ili Svjetskoj Dravi, nee vie biti mogue da nekolicina nacija propisuje cijeloj
ljudskoj vrsti kako se ima ponaati, nego e obrnuto, ba ljudska vrsta, kao kljuni subjekt
svekolike povijesne i politike djelatnosti, i kao suveren odreivati nacijama i svim ostalim
subjektima mjeru i nain ponaanja. Pri tome, kako e itatelj vidjeti u glavnom dijelu
teksta, vrsta - ba zahvaljujui tome to je stvorila umjetno bie,- nee imati nikakve
mogunosti za tiransko vladanje nad lokalnim dravama, nacijama, rasama i ostalim
subjektima.
Tokom povijesti bilo je naroda koji su dali velik doprinos ostvarivanju povijesnog
cilja i koji su na osnovu toga stekli velika bogatstva i ugled. Ali puno je vie bilo takvih koji
su slina bogatstva i mo stekli neproduktivnom, antipovijesnom djelatnou: ratovima,
nasiljem i prostim, neplodotvornim podjarmljivanjem drugih naroda. Moda je ba zbog
toga povijest, tj. proces stvaranja i zgotavljanja umjetnog bia tako dugo trajao i bio pun
jada, krvi, klanja, bijede, stradanja, patnji, i slinih "blagodati".
Jedan od najvanijih zadataka Svjetske drave bit e da proglasi protuzakonitim i
nelegalnim, te da zatire svaki takav, antipovijesni nain sticanja vlastite dobrobiti, i da
dozvoli da se vlastita dobrobit stie iskljuivo na nain kojim se istovremeno daje
doprinos ostvarivanju ciljeva vrste, i u okviru kojeg je veliina te dobrobiti strogo
proporcionalna veliini onog doprinosa.
To je upravo ona metoda kojom je ve ostvaren povijesni cilj, a o njenoj
afirmaciji, kao jedine zakonite metode u cijelom svijetu ovisi opstanak ljudske vrste i
ostvarenje onih njenih ciljeva radi kojih je nastala i radi kojih postoji.
Da ja ne zagovaram etabliranje nekakve utopistike metode, vidi se po tome to je
liberalno-demokratska graanska drava ve odavno, upravo nju proglasila jedinom
zakonitom metodom sticanja vlastite dobrobiti. No, naalost, ona, kao jedina zakonita

5
metoda vai samo unutar granica graanske drave. Globalizacija i Svjetska drava
trebaju je samo prevesti preko tih granica i izvesti na internacionalno podruje.
U glavnom dijelu teksta esto sam govorio da je politika nijema volja umjetnog
organizma - drutva. To sam rekao i u ovom predgovoru. Takodjer sam rekao da su
politiari ljudi koji imaju "sluha" za tu njegovu nijemu volju i sposobnost da ju
transformiraju u drutvenu realnost. "Oslukujui" i odgonetavajui zahtjeve njegove nijeme
volje, oni ve tisuama godina, postepeno usavravaju umjetni organizam.
U vrijeme Neolitske civilizacije, oni su umjetni organizam ozbiljili u formi neolitske
zajednice. U Antikoj civilizaciji u obliku robovlasnikog drutva i razliitih vidova
robovlasnike drave. U Zapadnoj civilizaciji izborili su se za uspostavljanje liberalno-
demokratskog drutva i gradjanske drave.
U dananje vrijeme upravo je globalna, svjetska drava onaj oblik umjetnog
organizma koji izraava volju da bude praktino ostvaren i koji trai ljude koji e imati
"sluha" za tu njegovu tenju. Zahtjev tog novog oblika umjetnog organizma jest i to da
ljudska vrsta bude jedini suveren.
Uostalom, zar nije apsurdno, i ak smijeno to da unutar jedne, jedine "inteligentne"
vrste na ovom planetu postoji toliko suverena koliko ima nacija, etnikih grupa, grupica,
dravica, diktatora, autokrata itd. I nije li to izvrsna osnova za nerede, "rat svih protiv
svih", te za lo, nesiguran, a nerijetko i uzaludan i besmislen ivot.
Time sam, nadam se, ukratko i bar donekle jasno ocrtao put kojim, po miljenju koje
se izraava u ovoj knjizi, kree produktivna suvremena politika aktivnost i ciljeve koje ona
nastoji ostvariti.
Velika veina suvremenih politiara koji stalno govore o razvoju i napretku, ipak
nikako ne bi eljela ii tim putem. Oni bi htjeli zaustaviti ovaj razvoj i vratiti ulogu kljunih
povijesnotvornih subjekata i suverenitet vie ili manje izoliranim ili zatvorenim nacijama i
nacionalnim dravama. Ovi politiari mogu usporavati, oteavati i ugroavati proces
globalizacije koji je ustvari proces civiliziranja svijeta, ali ga, naelno gledajui, ne mogu
zaustaviti.
Njihovu djelatnost analizirao sam na onim mjestima ove knjige na kojima govorim o
antipovijesnim i antipolitikim ili ontoklastikim tendencijama u ljudskoj kulturi. Tu sam
istaknuo da je umjetno bie bilo stvarano kroz permanentnu borbu sa tim, ontoklastikim, tj.
antipovijesnim i antipolitikim tendencijama i snagama koje su nastojale sprijeiti stvaranje
umjetnog bia. i razvoj umjetnog organizma drutva.
Manjina suvremenih politiara htjela bi ii, i, zapravo, ve ide onim poeljnim putem,
ali njima nije sasvim jasno, niti kakav je to put kojim idu, a niti kakvi su ciljevi za ije se
ostvarenje zalau i bore. Ova rasprava, pored ostaloga, ima za cilj da te stvari uini to je
mogue jasnijima.
Moda e se itatelju naviknutom na standardnu politoloku literaturu initi udnim
to to ova rasprava govori o izlasku ovjeka u svemir; o ivotu u svemiru; o osvajanju
univerzuma i slinim stvarima o kojima govore znanstveno-popularne i futuristike
rasprave. Ja smatram da to ne bi trebalo biti nimalo udno, jer iskustvo pokazuje da ovjek
nezadrivo ide ka tome da svemir uini svojim novim i pravim obitavalitem. Ta ne trebamo
miriti pred tim injenicama i truditi se da zadrimo i smatramo "ozbiljnim" iskljuivo one
antike i srednjevjekovne predstave o ovjeku, njegovom ivotnom mjestu i "potpunim"
oblicima njegova ivljenja, i da na osnovu tih, bitno neistinitih predstava pokuavamo
razumjeti i kreirati politiku koja bi trebala biti instrument za ozbiljavanje budunosti
ovjeanstva.
Toliko u predgovoru.

6
 Va Petrus

UVOD U POLITOLOGIJU

to je politika?
Nije samo moje miljenje, nego takoer konstatacija cijelog niza suvremenih
politologa i sociologa, koji se bave fenomenom politike, da na ovo pitanje nije do sada dan
niti jedan odgovor koji bi omoguio jasno raspoznavanje naravi ili biti politike.Gotovo svi
pisci raznih Uvoda u politologiju ili "Povijesti politikih doktrina" istiu da usprkos
velikom broju definicija politike, niti izdaleka nije jasno to je ona zapravo.
U knjizi Apokalipsa, naveo sam neke od poznatijih definicija politike i ukazao na
njihovu promaenost. I ovdje mogu za. Npr. onu ope poznatu tvrdnju - da je politika
umjetnost mogueg - ponovo i s jo vrim uvjerenjem ustvrditi da je to prost i glup
pleonazam. A ini mi se da je ova "definicija" politike toliko omiljena i rairena - ak i meu
politolozima - ba zato to je totalno prazna. Dok je, naime, sama politika naelna
nepoznanica, dotle je onoj, karijeristikoj veini akademskih glava, kojoj nije stalo do
razumijevanja pojava s kojima se bave, nego prvenstveno do to uspjenije karijere - dotle
je, dakle, njima najbolje da ju definiraju nekom takvom praznom frazom, pod kojom se
ba zato to je tako prazna i zato to ne govori nita, moe podrazumijevati sve i svata.
Neadekvatnost Weberovog shvaanja politike - kao tenje za participacijom u
drutvenoj moi - i usprkos velikom Weberovom autoritetu, ubrzo postaje oigledna, pa je
neuputno navoditi ju kao neku opu definiciju.
Niti glasovita Aristotelova definicija, da je politika djelatnost koja stvara ope
dobro, ne moe posluiti kao neka polazina osnova za njeno razumijevanje, jer nije sasvim
jasno koje je to ope dobro to ga ona stvara, ali i stoga to ima dosta vrsta djelatnosti koje
stvaraju opa dobra, a nemaju nikakve direktne, a niti indirektne veze s politikom
djelatnou. S druge strane pak, ima i takvih politikih aktivnosti koje su uzrok mnogih i
velikih opih zala, a ne dobara.
No Weberovo, Aristotelovo i slina shvaanja barem daju elemente za nasluivanje
naravi politike, za razliku od bezbrojnih suvremenih, npr. pozitivistikih ili bihevioristikih,
koja na ovom podruju, stvaraju svojevrstan kaos, a pretendiraju na to da politologiju
emancipiraju u autonomnu znanost.
to npr. rei o definiciji po kojoj je politika oblik ponaanja, ili javni izbor?
Paradoksalno je to da sve od Aristotelovih vremena pa do danas, pored brojnih
pokuaja velikih mislilaca da kratko i jasno definiraju politiku, istini se, najvie pribliavaju
razne anonimne definicije koje se mogu nai po enciklopedijama i leksikonima. One se
mogu svesti na tvrdnju - da je politika umijee upravljanja drutvom .
M. Prelot veoma cijeni ove anonimne definicije. No on podcrtava one meu njima
koje kau da je politika umijee upravljanja dravom a ne drutvom. To je dobro, premda
nimalo ne mijenja pravi smisao ovakve definicije niti njenu vrijednost, jer po naem
miljenju, drava nije nita drugo do epitetika reprodukcija drutva - opipljivi ili
tjelesni, etablirani oblik njegova postojanja, pa stoga upravljati dravom znai: posredno,
putem dravnih organa, upravljati drutvom.
Mi emo naknadno pokazati da je slabost ove definicije u tome to ona
podrazumijeva da je politika neto to pridolazi drutvu ili dravi tek kada su ovi entiteti ve
gotovi, formirani. U stvarnosti, zapravo politika stvara drutva i drave, a i ukida ih, pa je
opravdano tvrditi da je ona izvornija od njih.

7
 No najvea slabost ove definicije ne dolazi iz nje same, niti iz podruja politologije,
nego iz podruja sociologije, ali ona ipak bitno oslabljuje samu definiciju politike i ini ju
suvie apstraktnom.
Drutvo, naime - osnovni predmet socioloke znanosti - ostalo je nepoznanicom
slino kao i prava narav politike. Niti klasici i osnivai sociologije, a niti njihovi epigoni nisu
uspjeli razumjeti drutvo niti dati njegovu definiciju koja bi bila prepoznata kao nekakva
istina bez nekih tekih i velikih unutranjih proturjenosti.
Problem definicije politike kao umijea upravljanja drutvom jest ba u tome to
se ne zna to je zapravo drutvo (a niti to je drava) pa se stoga ne moe precizno i jasno
znati niti to je sama politika. Moe se samo nasluivati i osjeati da je ova definicija nekako
vrlo blizu istini.
Da bismo dakle, shvatili politiku, moramo se prethodno izboriti za jasnu predstavu o
predmetu kojim se ona praktino bavi - o drutvu - koje je ujedno i teorijski predmet
sociologije.

to je, dakle, drutvo?

Kako se ini veini mislilaca, a i meni samome, od svih filozofskih i sociolokih

teorija i definicija i shvaanja drutva najblie su istini, biologistika, odnosno organicistika
ili funkcionalistika shvaanja (Durkheim, Spencer, Comte, S.Simone, Parsons i drugi).
Njihovo se shvaanje moe svesti na tvrdnju; da je drutvo nekakav organizam ili
megaorganizam.
Doista, ako se usporedi substruktura drutva sa substrukturom organizma, otkriva
se velianstvena slinost. Elementi od kojih se sastoji drutvo u slinim su odnosima i
funkcioniraju vrlo slino, a u nekim vidovima ak i identino elementima visokorazvijenog
ivog organizma. S obzirom na to, organicistike i funkcionalistike teorije drutva
zasluuju veliku panju i potovanje.
Slabost im je u tome to drutvo ipak, i pored tih neospornih i znaajnih slinosti,
nije organizam, barem ne takav kakvog poznaje dananja znanost. Organizam je naime
Neto ivo, Neto to se temelji na prirodnim, biolokim zakonima, dok je drutvo neto ne-
ivo, to se temelji na duhovnim zakonima - zakonima opstanka i djelovanja svjesnog duha,
koji su u direktnoj suprotnosti, antitezi spram biolokih.
Kako rijeiti ovu opreku?
Rjeenje koje je proizilo iz mojih istraivanja prilino je jednostavno i glasi:
drutvo je umjetni, ne-ivi organizam.
Ovdje molim itatelja da shvati kako se ova jednostavnost temelji na nekoliko
desetljea istraivanja i razvijanja jedne teorije po kojoj se svekolika ovjekova djelatnost
svodi, ali i vrhuni u stvaranju umjetnog bia. O tome govori nekoliko mojih knjiga, pa me
ta injenica oslobaa obaveze da i ovdje o toj istoj temi govorim nairoko i nadugako.
Pojam umjetnog organizma koji je novost u znanosti, utemeljen je i izveden iz teorije koja
raspravlja o umjetnom biu.
Radi toga da bi itatelj koji je zainteresiran za razumijevanje ovih pojava to lake
prihvatio misao po kojoj je umjetni organizam neto zbiljsko, realno, najprije u, ali
sasvim ukratko, izloiti osnovne crte teorije o umjetnom biu iz koje je i proizila ideja
drutva kao umjetnog organizma. Nakon toga nee biti potrebno puno rijei niti muke da bi
se objasnilo i shvatilo to je umjetni organizam. Detaljnije o tome moete itati u nekoj od
spomenutih knjiga.

8
 ***

U zadnjoj od njih, Apokalipsi ustvrdio sam da je povijest ontogenini proces -

proces stvaranja i usavravanja umjetnog bia.
Taj proces imao je tri etape - tezu, antitezu i sintezu. Zapoeo je prije oko deset
tisua godina, a uspjeno je zavren tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljea.
Apokalipsa, kako se nadam, sasvim jasno pokazuje kako se zbio spomenuti kraj
povijesti, a nae doba i na jadni ivot, pokazuju pak da taj kraj povijesti nije bio: niti kraj
vremena, a niti ozbiljenje onog, tisuama godina oekivanog spasa.
Uspjenim okonanjem povijesnog procesa - procesa stvaranja umjetnog bia -
stvoreno je tek neophodno bievito sredstvo ovjekovog osloboenja, ili spasa, kako bi
rekli stari. Ja obino kaem da je ono jedino adekvatno sredstvo za ostvarivanje ciljeva
ljudske vrste, a adekvatnim ga ini upravo njegova umjetna, svrsishodna bievitost.
Za razliku od prirodnog bia koje je samosvrno, tj. ije je postojanje samo sebi
svrha, umjetno bie je tek svrsishodno - ne postoji radi sebe, nego radi ljudske vrste, koja ga
je stvorila. Umjetno bie je ne-ivo, ali bievito orudje - orue koje moe samo, bez
ovjekove pomoi ili nadzora, obavljati potrebne poslove.
Po tome to je stvorila umjetno bie, ljudska vrsta moe se smatrati
ontogeninom, kreativnom, jer ontogeninost ili kreativnost nije nita drugo do
sposobnost stvaranja neega to je bievito. Bievito je pak ono Neto koje ima mo
samorazvoja i samoodranja - Neto to ima "duu", koja je pak, prema Aristotelu, Neto
to kree samo sebe. Stvar nema tih moi, a vrste koje mogu sainiti samo razne stvari,
npr. dabrovi, pele, pauci itd., ne mogu se smatrati kreativnima. ovjek je zoon
ontogenikon - ontogeniko bie, to znai da raa duhom i da ono to proizie iz
njegovog duha i samo ima nekakvu duu. Umjetno bie kojeg je stvorila ljudska vrsta jest
neto to ima umjetnu duu. U Apokalipsi sam tu umjetnu duevnost odnosno
umjetnu bievitost umjetnog bia nazvao jo i umjetnom transcendentalnou.
Vano je napomenuti da ljudska vrsta nije neposredno kreativna nego su to tek neki
njeni pripadnici - geniji. To su individue sposobne raati duhom. (Izraz genij dolazi iz
latinskog: gigno 3. genui, genitum - raati). Kreativni ljudi raaju, tj.dovode na svijet
elemente od kojih se sastoji umjetno bie, a oni ne-kreativni umnoavaju te elemente i
koriste ih, te ih tako pripajaju onima koji su ve u upotrebi. Bez te, reproduktivne
djelatnosti nekreativnih individua, mo genija i njihove velianstvene tvorevine ne bi imale
smisla i svrhe. Reproduktivna djelatnost predaje umjetno bie u stvarni posjed cijele vrste.
Vjerujem da bi bilo dobro ovdje nakratko prekinuti izlaganje i upravo izneseno
shvaanje ovjeka i njegovog stvaralatva uporediti sa Freudovim. Molim da mi se oprosti
ta, gotovo nuna digresija.
Freud je, dakle, tvrdio da je svekoliko ljudsko stvaralatvo posljedica zabrana koje
libidu onemoguavaju da se posveuje spolno-reproduktivnim aktivnostima i uitku koji
proizlazi iz njih. Stvaralatvo je, po njegovom miljenju, kompezacija za apstinenciju ili
suzdravanje od te vrste aktivnosti. Iz toga se razvila cjelokupna ljudska kultura --
umjetnost, filozofija, znanost, moral, tehnologija i cjelokupna materijalna civilizacija.
Poput brojnih mislilaca i vjerskih lidera prethodnih vremena, i Freud je bio slijep za
injenicu da u ovjeku postoji prirodna, tj. urodjena tenja ili instinkt ka stvaranju tih
kulturnih, odnosno umjetnih tvorevina. To je ontogeniki instinkt, isntinkt za
stvaranje umjetnog bia, a one kulturne tvorevine su nuni elementi od koji se sastoji to
umjetno bie. Ono nije nusprodukt seksualne apstinencije, ili kompezacija za seksualnu
(ne)aktivnost, "sublimacija", a nije niti nekakav luksuz ili nadgradnja, nego neophodno

9
sredstvo ovjekovog opstanka i ostvarenja njegovih vitalnih ciljeva, a proizlazi neposredno
iz jedne sposobnosti koju druga iva bia nemaju.
Kasnije u detaljnije pokazati da ovjek ozbiljuje svoj opstanak i ostvaruje svoje
ciljeve pomou dvije vrste djelatnosti: kreativnih, koje stvaraju umjetno bie, i ne-
kreativnih, reproduktivnih kojima se odrava postignuta razina razvoja. Najvanija od svih
reproduktivnih djelatnosti je spolna aktivnost, odnosno spolna reprodukcija. Kroz nju vrsta
nastaje i odrava svoj bioloki opstanak, ivot.
Ne uvidjajui da su kulturne tvorevine elementi umjetnog bia, ali nasluujui da
smislenost ovjekovog ivljenja ovisi prvenstveno o njima, Freud je reafirmirao stajalita
brojnih mislilaca, sveenika i moralista prethodnih vremena, koji su preporuivali
suzdravanje od spomenute reproduktivne djelatnosti i uivanja, kako bi se energija libida
usmjerila ka kulturnom stvaranju.
U svojoj osnovi, to nije bio nimalo pogrean naputak. No, kako nije bilo znanja o
tome to su zapravo te kulturne tvorevine i emu slue, nije bilo nikakve svjesne duhovne, a
ni kulturno-drutvene motivacije za njihovo stvaranje, pa je naputak za suzdravanje od
uivanja funkcionirao kao imperativ, odnosno prisila, a ona je lo, neadekvatan motiv za
djelovanje. K tome, nepoznavanje biti kulture i njene prave funkcije, omoguilo je irenje
takvog svjetonazora po kojem je ona neto ne-nuno, neprirodno, suvino, ili ak bolesno.
Utjecaj Freudove teorije rezultirao je i time da se esto se moe uti miljenje kako se
kulturnom stvaranju odaju samo oni ljudi koji se, zbog raznih inhibicija ne mogu iskazati na
seksualnom podruju.
Vjerujem da bi rezultati ljudske djelatnosti mogli biti puno vredniji, a sam ivot puno
vedriji ako bi se uistinu znalo to su zapravo sve te kulturne tvorevine i emu one slue, te
ako bi bar nekim ljudima bilo jasno da su one - za ostvarenje onih bitnih ovjekovih ciljeva -
ak vanije nego sam bioloki ivot. Onaj ko bude znao te stvari imati e odgovarajui
motiv za kuturno stvaranje, odnosno za kreativnu djelatnost, a vjerujem da e moi i puno
svrsishodnije rasporediti svoju ivotnu energiju na kreativne i na ne-kreativne,
reproduktivne djelatnosti, jer e znati pravi smisao te raspodjele.
Jo jedna kratka opaska o Freudovoj teoriji. On je ivotnu energiju shvatio kao
libido. U tome nema nieg loeg. No mislim da je on taj libido trebao shvatiti kao
stvaralaku mo, to ona i jest. Ova mo najprije djeluje kao nesvjesna, prirodna stvaralaka
mo i razvija ivot, ive oblike, odnosno ive organizme sve do onog stupnja razvoja, tj.
onog oblika kroz kojeg moe postati svjesnom sebe kao stvaralake mo i kroz kojeg
ujedno proivljava unutranju revoluciju koja ju, iz moi da neposredno odrava ivot
(putem spolne reprodukcije), transformira u mo da stvara umjetno bie koje odrava
ivot ovjeka. Govorei nekakvom "hegelijansko-freudovskom" terminologijom, ovjek je
upravo taj stupanj razvoja na kojem prirodna stvaralaka mo, libido postaje svjesnim sebe i
preusmjerava se ka svom bitnom cilju - stvaranju umjetnog bia Od biogeninosti i
antropogeninosti okree se ka tehno-ontogeninosti. Spolna reprodukcija, koja je dotle bila
njegova najvanija zadaa, sada postaje neto sasvim sporedno.
Da je Freud tako shvatio narav libida, njegova bi teorija, kako vjerujem imala znatno
bolji i produktivniji utjecaj na ljudsku kulturu. On je, medjutim, kako smo ve pokazali,
spolnu (nesvjesnu) aktivnost shvatio kao najvii stupanj razvoja libida, i najvii oblik
njegove djelatnosti. Stoga je zadatak psihoanalize, kao terapeutske metode: da pacijenta
vrati, odnosno dovede u stanje neometanog ispoljavanja i zadovoljavanja spolnog nagona.
Libido se, naime, po Freudu treba vezati za odgovarajue spolne objekte i zadovoljavati
svoje tenje na adekvatan nain. Ako on to katkada ne ini, onda to biva zbog nekih smetnji.
Iz istog razloga on se vee i za predmete kulture. Interes za kulturu je, prema tome, samo

10
simptom nekih smetnji koje trpi libido. Psihoanaliza treba otkloniti te smetnje radi toga da
bi se libido mogao ispoljavati na normalan nain To se smatra najvanijim ciljem, i treba ga
ostvariti ak i po cijenu kulturne aktivnosti, odnosno kreativnosti koja stvara umjetno bie.
To, po mom sudu, nije jako progresivan smjer.
No moda je njegova funkcija to da profilira ljudski duh za epitetiko razdoblje
ljudske civilizacije u kojem e (zato to je umjetno bie ve dovreno, zgotovljeno)
kreativnost biti nepotrebna i uglavnom nepoeljna, a zabava i uici - upravo zbog toga
-potrebniji nego ikad prije. Ako je tome tako, onda se Freuda doista moe smatrati velikim
prorokom.
Vraamo se problematici stvaranja, razvijanja i koritenja umjetnog bia.
Vrijeme povijesti bilo je doba ovjekovog svrsishodnog samootuenja. ovjek se
odricao vlastitog razvoja i rtvovao se stvaranju umjetnog bia. U posthistorijskom
razdoblju koje slijedi, ovo bie trebalo bi raditi za ovjeka i brinuti se o njemu, te mu tako
oslobaati ivotno vrijeme za posveivanje unutranjem, duhovnom razvoju. Istinski
unutranji razvoj ovjeka (ovjeka kao vrste) nije mogu bez umjetnog bia, tj. bez neega
to moe samo obavljati sve, ili barem veliku veinu poslova nunih za ovjekov slobodni
opstanak. Za vrijeme te etvrte, epitetike ili postpovijesne etape ljudskog postojanja i
postojanja umjetnog bia, samo e umjetno bie, u svojstvu umjetnog privatnog vlasnika
- o kojem e biti vie govora neto kasnije - preuzeti na sebe brigu o vlastitom razvoju i
razvijati e se tako to e iznalaziti sve savrenije metode i oblike svog vlastitog opstanka.
Degustacijom i potronjom njegovih proizvoda, te iskazivanjem svojih elja i potreba,
ljudska e mu populacija odreivati opi daljnji pravac razvoja.
S druge strane, ovo bie u budunosti e, u vrlo velikoj mjeri odreivati i profilirati
ovjekovo ponaanje. Ono to ini i danas, ali to je tek stidljivi poetak njegove vladavine.
No i pored toga, ve je vie nego jasno da narodi i drutva koji potuju njegovu vlast ive u
slobodi i obilju, a oni koji se opiru toj vlasti ili se odmeu od nje ive u ne-slobodi i bijedi.
Oni itatelji koji su itali moje knjige, ve znaju da je to famozno umjetno bie
zapravo kapital. Tj. tonije: kapital je umjetno bie. Kada kaem kapital, onda, naravno, ne
mislim samo na neku veliku sumu novca, nego na cijelu Zapadnu civilizaciju. Ona je
materijalni ili tjelesni oblik postojanja umjetnog bia. Novac mu je krv; tehnika
muskulatura; kemijska industrija probavni trakt; transportni sustav krvotok,
elektronski informacijski sustav njegov nervni sustav, umjetnost meso, a znanost mu je
mozak.
Samo je drutvo umjetni organizam, tj. organizacijski ili politiki moment
postojanja umjetnog bia. Ono je njegova kima ili kostur koji nosi sve ostale elemente.
Politika je pak volja tog umjetnog organizma - njegova tenja za potpunim
razvojem i trajnim opstankom.
Drutvo se razvijalo paralelno, tj. sinhrono s cjelinom umjetnog bia. Vrhunac i
sintezu razvoja ostvarilo je u liberalnoj graanskoj demokraciji, tj. graanskom drutvu.
Ovo drutvo jest istinska sinteza ili rezultat razvoja umjetnog organizma po tome to se
formiralo kao svrsishodno ili adekvatno politiko, odnosno organizacijsko sredstvo za
ostvarivanje ciljeva vrste. Prethodna drutva: neolitska zajednica, robovlasniko i
feudalno nisu bila pogodna za ostvarivanje te svrhe, pa ih je povijesni razvoj odbacivao i
zamjenjivao jedne drugima, tj. sve svrsishodnijima. Istu sudbinu imala su i razna zastranjenja
proizala iz pokuaja neodgovarajueg ili nemisaonog, nasilnog mijenjanja postojeeg
drutva, npr: komunizam i faizam.
Ali ostaje jo pitanje:

11
 Po emu je to liberalna buroaska demokracija adekvatan oblik umjetnog organizma,
ili adekvatno politiko sredstvo za ostvarenje kljunih ciljeva ljudske vrste?
Liberalna buroaska demokracija dala je politiku slobodu samoj kreativnosti, toj
moi iz koje su proizala sva dobra koja ovjek danas posjeduje i koja e posjedovati u
budunosti. Graansko drutvo dokinulo je sve zabrane njenog manifestiranja koje su bila
postavila prethodna drutva, i to ne samo na podruju znanosti, nego i na podruju
umjetnosti, filozofije, politike, religioznosti, a i na onim podrujima ljudske djelatnosti koja
jo ne postoje, jer e moda tek biti otkrivena u budunosti. Upravo je zbog toga u tako
kratkom vremenu postojanja graanskog drutva ostvaren onaj, neshvatljivo brzi i veliki
civilizacijski napredak, kakav nije bio ostvaren niti za cijelih dva milijuna godina prethodnog
ovjekovog postojanja.

***

Bilo bi to nepoteno ako ovdje ne bi smo naveli miljenje J.J.Roussseaua, koji je dao
jedan od najznaajnijih priloga uspostavljanju i razumijevanju graanskog drutva ili
liberalne demokracije. On je smatrao da je ovjek bie slobode. Za razliku od drugih bia,
koja djeluju iskljuivo na temelju instinkta., ovjek djeluje na temelju slobodne volje. Ona je
prava priroda ovjeka. Upravo iz slobodne volje nastali su moral, pravo, civilizacija,
drutva, drave i sve ostalo to susreemo u ljudskom svijetu.
Iz toga se vidi ono to je neposredno nakon Rousseaua uoila tek nekolicina
najveih genija, koji su nastavili razvijati tu misao. Vidi se naime, da kljuni nain na koji se
manifestira sloboda, ili slobodna volja, nije nita drugo nego kreativnost. Kroz nju,
nasuprot carstvu nunosti, nastaje jedan novi ljudski svijet, koji je carstvo slobode.
Rousseau smatra da istinsko, pravo drutvo ne smije biti u suprotnosti sa slobodnom
voljom individua, i da ju ni na koji nain ne smije ugroavati niti ograniavati. Svako
drutvo koje ju ograniava barbarsko je i neljudsko, pa je stoga nuno osueno na ruenje.
Takvo miljenje imao je i o drutvu u kojem je ivio.
U prvoj knjizi svog Drutvenog ugovora on se pita: kako uspostaviti takvo
drutvo koje bi odgovaralo potrebama i slobodnoj naravi ovjeka, i koje bi proizlazilo
upravo iz te slobodne naravi?
Evo njegovog teksta:
no budui da su snaga i sloboda svakog ovjeka glavno orue za njegovo
uzdravanje, kako da ih on upotrijebi, a da sebi ne kodi i da ne zanemari panju, to ju
duguje samom sebi? Kako da se nae takav oblik drutva koji svom zajednikom snagom
brani i titi osobu i imovinu svakog lana drutva i po kojem se svatko, premda je okruen
sa svima, ipak pokorava tek samom sebi te ostaje tako slobodan kao i prije?
To je stoerno pitanje koje rjeava drutveni ugovor.
Evo sada teksta u kojem Rousseau govori o tome to nastaje potpisivanjem
drutvenog ugovora.
Umjesto pojedine osobe svakog ugovornika, stvara ovakav drutveni ugovor jedno
skupno moralno tijelo, koje upravo po tom ugovoru, dobiva svoje jedinstvo, svoj zajedniki
"ja" "svoj ivot i svoju volju" (potcrtao P.B.P).
Tu njegovu volju, Rousseau naziva Opom voljom - Volonte generale.
Mislim da su veliki geniji poslije Rousseaua tek nejasno nasluivali koliko je on
tono i duboko pogodio istinu drutva.,
Mi smo, u ovoj raspravi shvatili drutvo kao umjetni organizam, a politiku smo,
kako e itatelj naknadno jo jasnije vidjeti, definirali kao njegovu volju - nijemu volju

12
umjetnog organizma. To nije ona Rousseauova, niti filozofska opa volja drutva, nego
pojedinana volja umjetnog organizma, koja se meutim u zbilji pojavljuje kao neto ope,
kao zbiljska otjelotvorena opost, ili ako hoete, kao objektivno postojea volja, koja
nasuprot svim drugim oblicima objektivnog, pozitivnog ili faktikog postojanja, poput
nekog boanstva, faktiki postoji kao opost.
Volonte generale nije volja veine, kako su ju neki, nasuprot Rousseauovu
miljenju, pokuali shvatiti i objasniti, nego je to ba volja jednog zasebnog bia koja se
vrlo esto suprotstavlja upravo volji veine, namee joj se i vodi ju putem napretka ili
razvoja.
Nije to nikakva sluajnost, to je Durkheim, takodjer jedan od onih koji su najdublje
do sada proniknuli u tamne temelje drutva, esto, ali uvijek u nekoj nedoumici, ponavljao
da predodbom Boga, zapravo simboliziramo drutvo. To je sasvim tono, jer Boga
predoavamo kao Opost koja postoji na nain pojedinanog bia, ili ak na nain persone.
Stvorivi drutvo, ovjek je onom opem dao realnu, faktinu egzistenciju, a bievitost
drutva, koja se neposredno oituje kao njegova volja, predoio je kao boanstvenost.
Donekle slino stvar stoji i sa umjetnikim djelom ili djelima, ali sada ne moemo o tome.
Vraamo se Rousseaou.
On kae da to skupno moralno tijelo ima svoje zajedniko ja i svoj ivot.
U naknadnom tekstu itatelj e vidjeti da i mi tvrdimo neto slino, samo smo se
izrazili puno preciznije i adekvatnije - naime, da je drutvo, taj umjetni organizam, Neto to
je bievito. Jastvo i ivot su tek neki od naina na koji se pojavljuje bievitost, koja, kako
sam ve rekao na vie mjesta, nije nita drugo do mo samokretanja.
Rousseau je tvrdio da drutvo titi slobodu, interese i imovinu individua. To je
tono ali ono ini i neto mnogo vie i vee od toga, to Rousseau nije imao u vidu, a niti
kasniji mislioci.
Drutvo je naime politiko ili organizacijsko sredstvo za gradnju umjetnog
bia o kojem ovisi potpuno osloboenje ljudske vrste i ostvarenje ostalih njenih
vitalnih ciljeva.
Umjetno bie je, kako smo ve rekli, produkt kreativnosti, a kreativnost je kljuni
oblik pojavljivanja slobode. Stoga su graansko drutvo i liberalna demokracija koji su
utemeljeni upravo u toj slobodi, zgotovljeni, adekvatan oblik umjetnog organizma, odnosno
zgotovljeno, adekvatno politiko, ili orgnizacijsko sredstvo, za ostvarivanje ciljeva vrste.
Rousseau i njegovi prethodnici: Hobbes, Locke, Grotius, Spinoza i drugi naroito su
isticali da je to ovjekovo prirodno pravo da ivi u takvom drutvu.
Pod prirodnim pravom podrazumijevala se sloboda ili pravo bilo kojeg stvora
da ostvaruje svoje ivotne ciljeve na nain koji proizlazi iz njegove specifine prirode, te
koji, zbog toga odgovara njegovoj prirodi. Prirodno pravo je, dakle, adekvatna metoda
ostvarivanja ciljeva. Sam izraz prirodno pravo je apsurdan, no spomenuti su ga mislioci
ipak koristili htijui tim nazivom istaknuti da nikakav ovjek niti institucija ne bi smjeli
spreavati ljude u osnivanju takvog drutva koje e biti odgovarajue sredstvo za
ostvarivanje vitalnih ovjekovih ciljeva, ciljeva vrste. "Prirodno pravo" bio je argument
kojem se nita nije moglo niti smjelo suprotstaviti, slino onom argumentu "Magister dixit"
iz vremena skolastike.

***

Graansko drutvo ne moe se ukinuti, kako su to htjeli Marx i njegovi sljedbenici.

Budui da je ono sinteza razvoja, u skladu s naelima tetradike dijalektike, mora se moi

13
odrati u postojanju, a odrava se tako to, isto kao i svako drugo bievito postojanje,
iznalazi sve savrenije metode samoodravanja i savrenije oblike postojanja. Kroz taj
proces graanska liberalna demokracija evoluira u svoj epitetiki oblik kojeg sam nazvao
logokracijom - vladavinom znanosti, a sadri u sebi i slobodu za transformaciju u neto to
sam nazvao logokratskim imperijem - specifinim carstvom, koje bi moda moglo biti
najsavreniji oblik vladanja potpuno razvijenim ljudskim svijetom. No, vraamo se opisu
umjetnog organizma i njegovoj komparaciji s prirodnim.
Unutranja struktura razvijenog umjetnog organizma analogna je unutranjoj
funkcionalnoj ureenosti visokorazvijenog ivog organizma u brojnim momentima.
Vjerujem da su veini itatelja te slinosti dobro poznate, pa se neemo baviti s njima.
Ukazat emo samo na njihove vanije razlike i to one koje su izrasle ba iz njihovih
slinosti.
Umjetni organizam - drutvo - od ivog, prirodnog razlikuje se po tome to (isto
kao i cjelokupno umjetno bie) nije samosvran - ne postoji i ne funkcionira radi toga da bi
odrao samog sebe, kao prirodni, nego radi ostvarenja nekih ciljeva u budunosti - ciljeva
ljudske vrste. Stoga su i odnosi koji ine taj umjetni organizam - odnosi koji su sama
njegova dua iako naizgled slini, ipak bitno drugaiji nego kod ivog, prirodnog
organizma. Kod ivog su, kako sam ve natuknuo, utemeljeni na naelima svrhovitosti ili
samovrnosti, a kod umjetnog na naelima svrsishodnosti. Prirodni je organizam, dakle i
sredstvo i cilj vlastitog postojanja, dok je umjetni iskljuivo sredstvo - organon, organum ili
instrumentum - i to ne svog vlastitog postojanja, nego, prvenstveno slobodnog postojanja
vrste koja ga je stvorila.
Organi koji dovode u svrhovit odnos elemente ivog organizma i upravljaju njima i
sami su ivi. Kod umjetnog organizma - drutva - jedini ivi element su individue, odnosno
sama ljudska vrsta, a organi koji ih dovode u svrsishodan odnos i upravljaju njima -
zakoni, obiaji, institucije i tehnika sredstva - duhovnog su podrijetla i umjetne naravi, a na
svijet dolaze posredstvom ljudske kreativnosti.
Duina, lakoa, sigurnost, zdravlje, ugodnost ivljenja i ostale blagodati ivota ivog
organizma ovise o tome koliko su svrhoviti odnosi meu elementima koji ga ine.
S druge strane, bogatstvo, produhovljenost, svestranost i sloboda ivljenja individua
u nekom drutvu ovisi o stupnju svrsishodnosti odnosa u koje ih dovode zakoni tog drutva
obiaji, institucije etc. etc.
No dok razaranje svhovite strukture, za ivi organizam znai smrt, za umjetni, to
moe biti neophodna negativna, revolucionarna predradnja za uspostavljanje neke bitno
svrsishodnije unutranje strukture - vieg, razvijenijeg oblika drutva. Umjetni organizam
ima nekoliko ivota i nekoliko puta umire, te se, poput Feniksa, ponovo radja iz vlastitog
pepela, prije nego se transformira u svoj zreli oblik. Stoga nije udo da su ga utemeljitelji
sociologije nazivali megaorganizmom ili superorganizmom.
ivi organizam je smrtan, a umjetni je praktino besmrtan.
Radi to boljeg i lakeg razumijevanja ovih ideja, napominjem, da se na ovom
planetu i pored mnotva naroda i kultura, zbivala samo jedna povijest i da postoji samo
jedno umjetno bie i samo jedan umjetni organizam. Povijest je, kae Hegel, poela na
Istoku, a zavrila se na Zapadu. I razvoj drutva -- umjetnog organizma -- imao je isti put.
Cjeloviti, tj. potpuno razvijeni ili zreli oblik, tog umjetnog organizma - koji je politiki
produkt povijesnog razvoja - jest graansko drutvo, liberalna buroaska demokracija. Sva
ostala suvremena drutva su preivjeli oblici niih stupnjeva razvoja umjetnog organizma.
Mnogi su politiari i narodi iz svih dijelova svijeta - a meu njima i oni koji su ve
odavno izumrli - mnogi su, dakle, od njih dali svoj doprinos razvoju umjetnog organizma.

14
Pod doprinosom se ovdje misli samo na ona otkria i aktivnosti koje su vodile ka
ozbiljenju njegovog zrelog oblika - graanskog drutva.
Ostaje da se kae jo koja rije o samoj sociologiji - znanosti koja prouava drutvo.
U predgovoru knjige Teorije o drutvu, T. Parsons kae da sociolozi prouavaju
drutvene sisteme. Slino se izraavaju i drugi sociolozi kad govore o najopenitijem
predmetu sociologije. No takvo shvaanje pretpostavlja da su drutveni sistemi bitno
nezavisne, autohtone i autonomne tvorevine. Iz toga pak proizlazi da su njihove zajednike
osobine neto sasvim sluajno i nevano, neto iz ega ne moemo nita saznati o drutvu
uope, tj. iz ega uope nita ne moemo saznati o drutvu.
Mi smatramo da je sociologija znanost o razvoju umjetnog organizma. Ona
uporedjuje razne stupnjeve njegovog razvoja i pripadne im drutvene pojave, u nadi da e
otkriti narav drutva i time ujedno, kako se nadao ve O. Comte, dati instrumente za
svrsishodnije upravljanje njime, tj. za njegov efikasniji razvoj. To to jo nigdje ne postoji
takva sociologija , to je svojevrsna greka, odnosno nedostatak same sociologije kao
znanosti,

***

Nakon ovog diskursa koji, kako vjerujem, otkriva narav drutva, mogue je postaviti
i pitanje o tome to je politika.
Lucidniji itatelji ve nasluuju da je to: umijee, odnosno djelatnost koja stvara
umjetni organizam.
(Ve smo rekli da politika u svojoj osnovi, nije nita drugo do volja umjetnog
organizma - njegova tenja za opstankom i potpunim razvojem. Ali za sada se iz
metodikih razloga moramo zadrati na pojavnoj, fenomenalnoj razini na kojoj se ona
pojavljuje kao upravo spomenuto umijee stvaranja umjetnog organizma).
Pod umijeem ili djelatnou koja stvara podrazumijeva se takoer i sposobnost
odravanja, ali i sposobnost ili djelatnost koja ukida one oblike tog umjetnog organizma
odnosno oblike drutva koje je opi razvoj umjetnog bia uinio neadekvatnim ili
nesvrsishodnim.
Mo ukidanja (aufhebung) je ona poznata Hegelova mo negativiteta, a ona je
nuan moment stvaralake moi. Drutvo se nikad ne bi razvilo do svog graanskog oblika
da ta mo nije ukinula prethodne, nie stupnjeve njegova razvoja i tako raistila teren za
uspostavljanje onih viih.
No nakon to se izvede sinteza razvoja, ta mo vie nema posla, jer se postignuti
rezultat razvoja mora moi oduprijeti ukidanju i odrati u postojanju. A on se, kako sam ve
rekao, odrava time to iznalazi sve savrenije metode samoodravanja. Tako revolutivni,
povijesni razvoj biva zamijenjen evolutivnim, postpovijesnim. Neto vie o tome moe se
proitati u tekstovima u kojima govorim o dijalektici, a i na kraju ovog lanka, tj. knjiice.

***

Politiari su ljudi koji imaju sluha za volju umjetnog organizma i umijee za

njegovo zbiljsko uspostavljanje, stvaranje, ili pak za usavravanje -- otkrivanje i dodavanje
onih elemenata koji mu jo nedostaju.
To umijee ili talent je specifian i naroit isto kao i talent za slikanje, komponiranje
ili otkrivanje prirodnih zakona. Istinski veliki talenti u politici vrlo su rijetki, moda ak

15
rijei nego u ostalim granama ljudske djelatnosti. Ljudi obdareni njime stvaraju nova drutva
ili pak odravaju ili rue stara, zavisno od toga to smatraju potrebnim ili ispravnim.
Oni ljudi koji iskljuivo prouavaju fenomen drutva, nisu politiari, nego sociolozi.
Politolozi su pak strunjaci koji prouavaju sam fenomen politike, te sredstva i metode
kojima se ona slui. No oni moraju prouavati i tvorevine politike - razna drutva i
drutvene pojave - i u tome je njihov posao, jednim dijelom identian poslu sociologa.
Ne treba se uditi tome to politiari, puno ee nego talentirani ljudi drugih struka,
postiu veliki drutveni ugled. To je zbog toga to oni ba stvaranjem dobrih, tj.
svrsishodnih organizacijskih oblika, omoguuju drugim pripadnicima ljudske vrste, stvaranje
obilja svakovrsnih dobara i blagodati.
Talentiran i uspjean politiar moe svojim naputcima ili dobrim zakonima
organizirati velike ljudske mase i pokrenuti ih na djelovanje koje ih moe proslaviti i uiniti,
ne samo bogatima i sretnima, nego i predmetom potovanja, divljenja i oponaanja.
No ne radi se samo o tome. Ono bitno to politiare ini vanim i slavnim jest
upravo to to oni uspijevaju prirodni ljudski entitet - ljudsku vrstu - transformirati u
umjetni organizam, drutvo - jedini entitet pomou kojeg ovjek moe ostvariti svoje
vitalne, natpovijesne ciljeve, i bez kojeg to nikako ne bi mogao. Stvarajui, dakle, drutvo,
umjetni organizam, politiari omoguuju da djelatnost, a i ivot svih produktivnih (i
reproduktivnih) individua i svih ostalih drutvenih subjekata bude smislen i svrsishodan.
S druge strane nitko ne moe uiniti tako veliko zlo kao politiari, i to zato to je
nemogue pravovremeno razlikovati istinski velike i revolucionarne politiare od varalica,
bolesnika i zloinaca. Ta nemogunost i njihovog preventivnog ili barem pravovremenog
razlikovanja kotala je ljudsku vrstu stotine milijuna poginulih ili ubijenih, duga razdoblja
velike bijede, nazadovanja i divljatva i jo mnogo drugih zala i nesrea kojih je bolje ne
prisjeati se bez stvarne i velike potrebe.
Ovdje ih se prisjeamo radi toga da bi smo mogli povui to jasniju granicu izmeu
istinskih politiara i onih ljudi koji su se infiltrirali u podruje politike, te tu ostavili vrlo
mraan i na alost neizbrisiv trag.
Zapitajmo direktno:
Moemo li takve osobe, kao to su bili npr: Neron, Kaligula, Mussolini, Hitler i jo
golemi niz drugih - moemo li dakle i njih smatrati politiarima?
Ako se drimo one nae definicije: da su politiari ljudi koji su dali ili daju nekakav
doprinos razvoju umjetnog organizma, onda se spomenute osobe ne mogu smatrati
politiarima i to jednostavno zato to nisu dale nikakav takav doprinos.
Sudei po njihovim djelima - drutvima, zakonima i institucijama - koje su stvorili,
a koje nisu bile liene samo drutvenosti, odnosno specifine funkcionalnosti, nego i
elementarne ljudskosti, i sudei nadalje po njihovoj upotrebi uobiajenih politikih metoda i
sredstava, uvidjet emo da je kljuna, ali prikrivena intencija njihove djelatnosti bila
politoklastike ili socioklastike naravi teila je ka razaranju umjetnog organizma, a
nipoto njegovom razvijanju. Obzirom na to, trebalo bih ih nazivati naopakim politiarima ili
antipolitiarima.

***

Onome itatelju kojemu je teko prihvatiti ovu tvrdnju mogu pomoi kratkim
ekskursom u neke momente filozofije povijesti koje sam izloio ba u knjizi Apokalipsa.
Tamo sam ustvrdio da se povijesni proces - proces stvaranja umjetnog bia - zbivao
u stalnoj borbi s antipovijesnim, ontoklastikim tendencijama, koje su se vrlo estoko i

16
neprekidno opirale stvaranju neeg takvog kao to je umjetno bie. Kulture i umjetnosti
fundamentalnih oblika i stupnjeva civilizacijskog razvoja - Neolita, Antike, a i samog Zapada
u velikoj su mjeri proete strahom od velike moi umjetnog bia i agresivnim
ontoklastikim tendencijama usmjerenim protiv njegovog stvaranja. Neke od tih tendencija
nisu bile usmjerene niti protiv umjetnosti, niti protiv bogatstva, a niti protiv tehnike, nego
ba protiv samog temelja ili kime umjetnog bia - umjetnog organizma - drutva. Nositelji
su im bili, kako se ini velikom broju mislilaca, bolesne, asocijalne individue. Pokreti koji su
bili proizali iz njihove politike - npr. Mussolinijev ili Hitlerov faizam - ne mogu se smatrati
povijesnotvornim, nego sasvim opravdano, antipovijesnim, ontoklastikim i politoklastikim
pokretima.
Veina itatelja ipak e imati potekoa s prihvaanjem gornjih tvrdnji, zato to je
pojam antipovijesnosti neto potpuno novo, kako za pozitivnu znanost o povijesti, tako i za
filozofiju povijesti. Tko bi htio imati neku izvjesniju potvrdu o zbiljnosti antipovijesnih
tendencija, neka sam sebi postavi pitanje:
Da li su povijesne tendencije mogle djelovati u svijetu tako da im se nitko, nikada i
nita ne suprotstavi?
Razmislite
Ako zatim pogledate koliko je krvi bilo proliveno za svaki, pa ak i one beznaajno
male pomake naprijed, shvatiti ete da su antipovijesne tendencije jedna golema i posvuda
rairena sila koja je do sada bila nevidljiva. A ona je tako velika i rairena zato jer se korijeni
prvenstveno kod onog ne-kreativnog, reproduktivnog dijela ljudske populacije, koji svojom
brojnou daleko nadmauje kreativni.
No, iz toga to je stvaranje umjetnog bia sretno i uspjeno privedeno kraju, vidi se
da su povijesne, ontogenike tendencije ipak pobijedile i to moda zato to su malobrojni
kreativni ljudi i njihove pristalice imali vrlo monog saveznika - nudu ili potrebu -
NECESSITAS.

***

Ovdje bi se svakako trebali upitati i to kakva je politika i povijesna pozicija one

vrste stvaralaca kakvi su bili npr: Platon, Campanella, Morus, Marx, Engels, i drugi koji su
im slini.
Veina ovih ljudi bili su filozofski mislioci, ali su im teorije bile i politiki relevantne i
imale su (i jo uvijek imaju) dosta veliki utjecaj na politiku. Marxovi su sljedbenici izveli
velike revolucije i osnovali veliki broj komunistikih drava, a Platon je ak sam, na Siciliji,
pokuao osnovati takvu dravu kakvu je bio zamislio u svom opsenom dijalogu Drava.
Kasnije u pokuati puno zornije pokazati da su ideje tih mislilaca proizale iz
antipovijesnih, ontoklastikih tendencija, ali im autori ipak nisu bili varalice niti togod
slino. Njihove se politike i socioloke ideje mogu smatrati velikim, tovie velianstvenim
zabludama o tome kako bi trebalo izgledati pravo, savreno drutvo. Zabludama ih
moemo smatrati stoga to je ve gotovo sigurno da one nee postati stvarnim,
funkcionalnim elementima umjetnog organizma, niti umjetnog bia uope. Iz istog razloga,
te i takve ideje ne mogu se smatrati istinski kreativnim inom, premda neke od njih potiu i
od najkreativnijih duhova to ih je do sada dao ljudski rod.
Ovi su mislioci, pored ostalog, bili kategoriki i zakleti pobornici drutvene pravde,
ali su i nju, isto kao i drutvo, shvaali na vrlo djetinjast, vie umjetniki nego mislilaki ili
znanstveni nain. To vai i za Marxa, koji je vrlo veliki dio svoje, doista titanske (ali
nerazvijene i nezrele) intelektualne moi uloio u to da bi svojim djetinjastim politikim i

17
sociolokim idejama dao izgled stroge znanosti (znanosti u hegelijanskom, a ne egzaktno-
znanstvenom smislu tog pojma).
Vjerujem da je dobro poznavati djela ovih mislilaca, ali ne zbog toga da bismo znali
kakvo bi trebalo biti pravo drutvo, nego ba obrnuto, kakvo ono ne bi trebalo biti.
Ljudima koji su lucidni i stranputice mogu pomoi u tome da nau pravi put.

***

Sada bismo se trebali skoncentrirati na pitanje:

to zapravo radi, tj. tonije, ini politiar?
Ve smo rekli da on stvara, mijenja, dograuje, usavrava drutvo, odnosno umjetni
organizam. On to, kako, smo takoer ve natuknuli, ini otkrivanjem svrsishodnijih
odnosa meu ljudima i nagovaranjem ljudi da stupe u te odnose koje je otkrio, jer je
uvjeren da e se, posredstvom njih, lake i u veoj mjeri stvarati ukupno drutveno
bogatstvo, te da e stoga, ljudi koji stupe u njih, lake, ugodnije, bolje i slobodnije ivjeti.
itatelj koji je upuen u filozofiju politike vjerojatno ve nasluuje da ova rasprava
smatra istinitom i veoma vanom za razumijevanje drutva onu Aristotelovu tvrdnju: da
drava nastaje i postoji radi toga da bi svojim podanicima olakala ivot. To vai i za
drutvo, i to moda u jo veoj mjeri nego za dravu. Ali glavna funkcija drutva, a i
drave, jest to da bude - kako smo ve vie puta rekli - politiko ili organizacijsko sredstvo
za ostvarivanje vitalnih ili bitnih interesa ljudske vrste. No Grci nisu znali za povijest i
povijesni razvoj, a jo manje za nekakve ciljeve vrste koji bi se trebali ostvariti u dalekoj
budunosti. To je bio razlog zbog kojeg ni sam Aristotel nije mogao nita rei o ovim
funkcijama drutva i drave koje mi navodimo kao kljune i time nadopunjavamo njegovo
miljenje. Ali, vraamo se matici izlaganja.
Ovdje treba ukazati na to da, sa ovog gledita postoje tri vrste onih odnosa s kojima
se bave politiari. Prvi su neposredni interpersonalni odnosi o kojima ovisi prosti bioloki
opstanak vrste, naroda, plemena ili grupe, a drugi su odnosi meu individuama grupama,
slojevima, klasama koji su posredovani materijalnim i duhovnim dobrima koje je ovjek
stvorio - vlasnitvom. O treem emo govoriti tek naknadno.
Primjer onih prvih odnosa jest miroljubivi suivot svih pripadnika iste vrste.
Nalazimo ga kod svih ivih vrsta, jer je takav odnos uvjet preivljavanja vrste. Ako se,
naime, unutar neke vrste, takav odnos ne bi potovao, njeni bi se pripadnici meusobno
istrijebili, pa bi im vrsta ubrzo izumrla.
Durkheim smatra da su i ljudi, u poetku svog postojanja, ivjeli na osnovu
uvaavanja tih odnosa, a prve ljudske skupine koje su ivjele na osnovu njih nazvao je
mehanikim zajednicama ili mehanikim drutvima.
To, meutim, strogo govorei, nisu bile ni zajednice ni drutva, nego naprosto,
dijelovi ljudske vrste, skupine istovrsnih individua koje su se razlikovale samo po spolu, a
ivjele su u meusobnoj mehanikoj, tj. tjelesnoj blizini - na okupu. Skupine, okupine ili
grupe formirale su se prvenstveno zbog toga da bi se ljudi mogli to lake razmnoavati i
uvati mladunad i tako se to sigurnije odrati u ivotu.
Zajednicu pak, koja je organiki entitet iji su lanovi funkcionalno,a ne samo
spolno, ovisni jedni o drugima, mogu initi samo funkcionalno raznorodne individue, a
one se formiraju kroz podjelu rada. Ona je proces kroz kojeg bioloki istovrsne individue
stiu funkcionalnu raznovrsnost, koja je uvjet stupanja u organiki odnos.
Organiki odnos, koji je temelj zajednice, podrazumijeva da svaka individua, grupa
ili profesija tei k tome da ostvari neke svoje interese, ali da ih moe ostvarivati iskljuivo

18
tako da ini nekakva dobra drugim pripadnicima zajednice, tj. da zadovoljava neke od
njihovih potreba. Takav odnos, odnos svrsishodne uzajamnosti i svrsishodne ovisnosti
osnova je svake drutvenosti.
Potpuno razvijena zajednica ili drutvo, ne sastoji se iskljuivo od tog odnosa
uzajamnosti, niti iskljuivo od funkcionalno, nego i od esencijalno raznorodnih elemenata -
od ivih i neivih, umjetnih. Individue su ivi element, a zakoni, materijalna dobra ili
institucije su neivi, umjetni. Ti neivi, umjetni, ili ako hoete duhovni elementi, kako smo
ve rekli, upravljaju ivima, dovodei ih u svrsishodan odnos.
Neposredna svrha, ili cilj tih odnosa jest to je mogue laka i uspjenija
proizvodnja dobara o kojima ovisi opstanak pripadnika drutva.
Mi razlikujemo etiri stupnja u razvoju ljudskog kolektivnog entiteta: Teza - vrsta,
antiteza - zajednica, sinteza - drutvo i epiteza drava. Zajednica poiva na zajednikom
("drutvenom") vlasnitvu, a drutvo na privatnom. ivot zajednice ovisi o prirodnom
okoliu, a ivot i opstanak drutva ne. Oblik organizacije zajednice - organizacije koja joj
omoguuje opstanak jest neto prirodno - krvno srodstvo - dok je organizacija drutva -
drava - neto posve umjetno, duhovno - ista svrsishodnost ili funkcionalnost. Sama
drava, kako smo ve rekli, nije nita drugo do epitetika reprodukcija drutva - njegov
institucionalizirani oblik. Do razvoja kolektivnog entiteta - od vrste do drave - dolo je
zbog toga to je ljudska vrsta traila najsvrsishodniji nain odravanja sebe same i nain na
koji e moi ostvariti svoje kljune ciljeve.
Ovdje bi trebalo rei barem nekoliko najnunijih rijei o obitelji. To je kolektivni
entitet koji jednom nogom stoji u vrsti a drugom u drutvu, tj. koji sadri momente vrste i
momente drutva.
Jedna od kljunih funkcija obitelji jest spolna reprodukcija, odnosno generiranje
novih individua. Ova njena funkcija slui neposredno odranju ivota vrste. No obitelj je
takodjer entitet unutar kojeg su odnosi svjesno funkcionalno uredjeni u svrhu odranja i
poboljanja ivota lanova obitelji. To je onaj drutveni moment obitelji. Kad ne bi bilo
njega, obitelj bi se mogla smatrati djeliem vrste, odnosno prostom grupom ili skupinom
koju smo gore ve opisali. Drutvene momente obitelji izvrsno je prikazao Aristotel u
Politici. Mi emo o njima rei jo samo rije, dvije.
Rekli smo da je -- pored reproduktivne funkcije -- zadaa obitelji je i to da brine o
tome da se potomcima, odnosno novim generacijama osigura to bolji ivot. Osnova
realizacije tog cilja je prirodna ljubav roditelja prema svom potomstvu. Iz nje proizlazi
spremnost za odricanje i rtvovanje u korist potomstva Ako bi se umjetno bie i umjetni
organizam razvili dotle da bi mogli zamijeniti roditeljsku brigu, o dobrobiti potomstva,
nestalo bi razloga za postojanje obitelji, pa bi ona prestala postojati. Iz toga se vidi da obitelj
ne mora spadati u one nune stupnjeve u razvoju kolektivnog ljudskog entiteta od vrste do
drave.
O tome kako i ime bi se mogla zamijeniti roditeljska i obiteljska briga o dobrobiti i
interesima potomstva, itatelj e moi itati naknadno.
Vraamo se glavnom toku izlaganja.
Politiari tee prvenstveno k tome da otkriju to je mogue svrsishodnije odnose
ove druge vrste (koji su posredovani vlasnitvom), te da to je mogue vei broj pripadnika
drutva uine ovisnim o materijalnim (i nematerijalnim) dobrima, ali ovisnim na takav
nain da im ugodnost lakoa i sigurnost ivljenja ovisi o tome koliko se uspjeno
brinu o stvaranju i usavravanju tih dobara.
Politika mo, u najdubljem smislu te rijei, ona istinska politika mo jest mo da se
otkrivaju i uspostavljaju sve svrsishodniji i produktivniji odnosi te vrste.

19
 Jedno od prvih velikih otkria na tom podruju bilo je otkrie privatno-vlasnikog
odnosa. Po njemu, neka osoba, jedan odreeni ovjek, postaje iskljuivim gospodarem
jednoga dijela ukupnog drutvenog bogatstva. I ako dobro gospodari njime, onda je upravo
on taj koji biva nagraen jo veim bogatstvom, ugodnijim ivotom, ugledom, drutvenom
moi itd. Ako on, meutim, loe radi i gospodari, onda je opet on - a ne netko drugi - onaj
koji biva kanjen bijedom ili propau.
Ljudska vrsta nije do sada otkrila nikakav bolji odnos, tj. odnos koji bi vie, bolje ili
efikasnije od privatno-vlasnikog motivirao ljude na to da se brinu o potrebnim materijalnim
dobrima i razvijaju ih.
Kao to itatelj ve vidi, ovdje je rije samo o fundamentalnim, jednostavnim
odnosima. Ukupni odnosi unutar, ak i najjednostavnijih drutava puno su kompleksniji i
zamreniji od onih koje ilustriraju navedeni primjeri, ali mi se ne moemo baviti njima.
Napominjem jo samo to da je drutvo sustav obiju vrsta odnosa (neposrednih
interpersonalnih i onih koji su posredovani vlasnitvom) i da su i veliki i mali politiari
oduvijek pazili na to da usavravaju i jedne i druge, jer jedni bez drugih nemaju nikakvog
smisla. emu bi sluilo i najvee bogatstvo, ako bi se ljudi meusobno poubijali i istrijebili,
pa ga ne bi imao tko uivati? Mojsijev zakonik, Dekalog, npr. odredbom Ne ukradi! titi
odnose posredovane privatnim vlasnitvom, ali odredbom: Ne ubij! titi takoer i odnos
mirne koegzistencije meu pripadnicima drutva.
Trea vrsta odnosa s kojima se politiari bave jest odnos velikih ljudskih skupina ili
naroda prema predmetu vlasnitva. Ali o ovom odnosu govorit emo opirnije neto kasnije.

***
Sada bismo trebali ogledati pitanje:
Kako politiar djeluje?
Ve smo rekli da on, na neki prikladan nain, objanjava ostalim pripadnicima
drutva po emu su odnosi koje je otkrio bolji od postojeih, nagovara ih da stupe u njih i
uvjerava ih da e im oni omoguiti bolji ivot.
Ta metoda navela je mnoge plitkoumne ljude na miljenje da je politika sposobnost
da se drugim ljudima nametnu svoji stavovi, i svoja volja. Ve je Platon, u Dravi dao
izvrsnu kritiku takvog shvaanja politike (Sokratov razgovor s Trasimahom).
Pravi je politiar, meutim, onaj ko svoju obdarenost koristi za to da svojim
sugraanima otkrije, osvijesti i uini jasnim one odnose ka kojima oni sami, i neznajui
stalno tee, radi ostvarivanja to veeg boljitka.
To je sasvim tono, ako se politika promatra na fenomenalnoj razini.
No, na noumenalnoj razini, politika je, kao to je ve bilo reeno, volja umjetnog
organizma - njegova tenja za opstankom i razvojem do svog zrelog oblika.
ivotinjske vrste, grupe ili opori opstaju na osnovu slijepog instinkta. Kod ljudske
vrste, taj je instinkt progledao, tj. postao je svjesnim sebe i tako se transformirao u umno i
metodino htijenje opstanka i razvoja. Kod ljudske individue, to se htijenje zove voljom a
kod umjetnog organizma, drutva ta se volja zove politikom.
Pravi politiar je, dakkle, onaj tko moe otkriti i dovesti do rijei, tj. izraziti nijemu
volju umjetnog organizma i sprovesti ju u djelo, realnost.
Onaj, pak, tko svoju volju i svoje vlastite interese spretno prikazuje kao volju i
interese umjetnog organizma, i tko ih realizira na tetu umjetnog organizma i svojih
sugraana, taj postupa suprotno politiaru, pa stoga i nije nikakav politiar, nego prije
nekakav arlatan ili varalica, koja se slui politikim metodama i hini politiara.

20
 Tih varalica, koji se politikom slue kao sredstvom bogaenja ima, naalost puno
vie nego pravih i velikih politiara. To je veliko zlo, ali naalost ne i najvee. Puno vea
zla ine oni to ne mare o novcu ni bogatstvu, nego se politikim sredstvima koriste za to da
bi zadovoljili neke svoje izopaene porive ili, pak, tajnu mrnju prema ovjeku i drutvu.
Oni su kadri cijele narode zaraziti svojom mrnjom i boleu i ostaviti iza sebe takve
klaonice od kojih i sam Sotona, ako postoji, s gnuanjem okree glavu.
Osobitost, a moda i nesrea politike kao profesije jest u tome to ona sama,
neposredno, ini, ili dobro, ili zlo. Ono izmeu toga, ono to je neutralno, podruje je
drugih profesija - znanstvenih, umjetnikih, zanatskih, tehnolokih itd. Jasno, i iz znanosti, a
i iz umjetnosti, takoer, mogu proizii nekakva zla, ali tek posredno - ako netko
zloupotrijebi njihova djela. Kad politika, meutim, ini zlo, onda ga ini ona sama, i to
naveliko, jer se ne bavi pojedinanim sluajevima.
Radi to boljeg i jasnijeg razumijevanja zla koje vrlo esto proizlazi iz politike
djelatnosti, prikazat emo kako se to zlo pojavljuje u naim vremenima.
No da bismo to mogli jasno izraziti, moramo prethodno tono ocrtati politiku
profesiju.

***

Starinska predodba politiara danas odgovara jedino politiarima opozicije. Oni

ive od nekog drugog posla, a politikom se bave volonterski, iz ideala, a katkada i iz
bolesnih ambicija. No oni su tek jedan mali dio od ukupnog broja ljudi koji se bave
politikim poslom. Golema veina njih bavi se profesionalno nekom politikom
djelatnou, a nikada se ne nazivaju politiarima. To su mnogobrojni ljudi zaposleni u
administraciji, upravi, policiji, vojsci, sindikatima, politikim strankama, socijalnim slubama
itd. Svi oni zajedno zapravo su jedan mnogoljudni politiki organ koji upravlja drutvom i
kretanjima unutar njega i bez kojega drutvo ne bi moglo opstati.
(Izvrstan opis procesa razvoja tog organa moete nai kod Webera. Ukratko, on
kae da je inovnika profesija nastajala slino kao i radnika klasa - kroz proces
eksproprijacije koji ih je sve vie razvlaivao od svega osim specifine radne sposobnosti.
inovnici, isto kao i radnici, ive od naplaivanja svojih radnih sposobnosti i nemaju drugog
izvora prihoda. Oni su, dakle, proleteri koje ne zapoljavaju privatni poduzetnici, nego
drava.)
Podjela rada unutar tog organa i prirodna raspodjela sposobnosti i talenta uinila je
neke od tih ljudi efovima, koji donose odluke, a veinu izvriteljima koji ih transformiraju u
drutvenu realnost. I premda se svi oni bave razliitim, ali neophodnim momentima ukupnog
politikog posla, samo se oni koji odluuju katkada nazivaju politiarima.
Svi se lanovi tog politikog tima bave politikom, tj. upravnim ili administrativnim
poslom radi novca. U tome nema nieg loeg, kako bi se moglo pomisliti u prvom
momentu, jer oni, kako smo ve rekli, svoje politike ili upravljake sposobnosti i usluge
razmjenjuju za novac, isto kao i ljudi u drugim profesijama, i ive od svog rada.
Ali ako se drutveni ili dravni sustav izvitoperi, otui i postane neproduktivan i
ugnjetavaki, onda ovi profesionalni politiari dobijaju plau ni za kakve ili tetne
usluge svojim sugraanima i drutvu openito. A budui da oni ne rade iz ideala, nego
samo za plau, vrlo su skloni tolerirati i ak podravati takav, otueni sustav, pogotovo
stoga to za plau koju im on daje ne moraju stvarno raditi niti se muiti kao oni drugi,
produktivni ljudi na iji raun i tetu zapravo i ive.

21
 Svaki ovjek tei k ostvarivanju iskljuivo svoih vlastitih interesa i ciljeva. To je
normalno i prirodno. No, drutvo, u kojem ive ljudske individue jest, kako smo ve
natuknuli, takav sustav odnosa u kojem svaka individua ili grupa, svoje interese treba
ostvarivati na nain kojim istovremeno ini nekakva dobra drugim pripadnicima
drutva - tj. zadovoljava neke njihove potrebe.. To je opa i temeljna norma ivljenja i
preivljavanja u drutvu, i s pomou drutva, a ujedno i onaj odnos koji drutvo ini
organizmom - umjetnim organizmom. Ostvarivanje vlastitih interesa na nain koji drugim
pripadnicima drutva ne ini nikakva dobra ili usluge, ili koji im ini tetu, jest nedrutvena
ili antidrutvena djelatnost, ili pak neto nemoralno. Norme, da se vlastita dobrobit stjee
zadovoljavanjem potreba drugih naroito bi se strogo trebali pridravati politiari i
administracija, jer su oni mozak i kima drutva.
No ako oni, kako je gore bilo reeno, svoje interese ponu ostvarivati na raun i na
tetu drugih pripadnika drutva, onda se tu radi o pojavi razornog, antidrutvenog,
politoklastinog ponaanja, odnosno o djelovanju koje uzrokuje stanovito truljenje,
nekrozu umjetnog organizma i pojavu sociofugalnih sila uslijed kojih dolazi do njegovog
raspadanja, koje se do sada obino zavravalo graanskim ratovima ili revolucijama.
Kriminal, droga, kocka, prostitucija, alkoholizam, beznae, terorizam, bolesni socijalni i
politiki ekscesi - i ostale sline stvari to redovito prate epohe propadanja drutva - pojave
su koje nastaju iz nesvjesnog, ali dijelom i svjesnog oponaanja antidrutvenog djelovanja
politiara i administracije. Nepotenje onih koji upravljaju drutvom dozvola je i podstrek za
nepotenu djelatnost i ostalim pripadnicima drutva. Ljudi to su skloni tim ne-ba-
moralnim, ne-potenim i ne-previe-zakonitim nainima ivota, jedva ekaju neku takvu
dozvolu. Riba smrdi od glave...
Oni drugi, koji ne ele tako ivjeti, jer osjeaju da je to nesvrsishodno i besmisleno,
oni intenzivno pate, ali ne samo zbog pervertiranih i besperspektivnih drutvenih odnosa, i
zato to se u takvom drutvu osjeaju nepotrebnima i suvinima, nego moda najvie zato
to uviaju da svojom vlastitom, izoliranom djelatnou nikako ne mogu promijeniti to
stanje. Odavanje drogi i alkoholu je uobiajena i donekle razumljiva reakcija na to, jer droga
i alkohol slue kao nekakav duevni anestetik. I suicidnost je jedna od reakcija na takvo
besperspektivno duevno stanje, i izlaz iz njega. To je moda najbolje pokazala jedna
opsena anketa koju je proveo sam E. Durkheim.
Unutar ivotinjskih skupina nikada ne nastaju takva zloudna i mrana stanja niti
dolazi do meusobnog klanja, jer sirote se ivotinje uvijek ravnaju neposredno po instinktu
odranja ivota vrste koji ih pouzdanije nego svi kategoriki imperativi, prijee u tome da
svoje interese ponu ostvarivati na pogibelj ili tetu svojih blinjih. No, moramo takoer
napomenuti da u ivotinjskom carstvu nema ni revolucija, ni progresa koji uspostavlja
slobodu ili barem nove, razvijenije i snoljivije oblike ivota grupe ili vrste.

***

No, vraamo se opet pitanju:

Kako djeluje politiar?
Na njega, naime, zbog onih digresija jo nismo dali nekakav zadovoljavajue
precizan odgovor.
Idealan nain djelovanja nekog politiara ukljuuje u sebe i projektiranje, tj.
sainjavanje zakona, jer oni na najjednostavniji i najjasniji nain prikazuju odnose koje
uspostavljaju, odnosno zapovijedaju, a mogu i prije same primjene znatno jasnije nego
nekakav govor ili pak epsko izlaganje pokazati da li e ti odnosi biti svrsishodni ili nee.

22
Tako se posao politiara jednim svojim dijelom podudara i s poslom pravnika, zakonodavca.
No za razliku od ovjeka koji je iskljuivo zakonodavac, politiar jo i primjenjuje zakone
koje je dao (ako ih nije dao netko drugi), ili se, pak, zalae za to da se neki od postojeih
zakona prestanu primjenjivati.
Jedan od najkompletnijih politiara Antike bio je ve spomenuti idovski voa
Mojsije. On je bio zakonodavac, revolucionar, oslobodioc koji je idove oslobodio
egipatskog ropstva, voa i vladar svog naroda i utemeljitelj nove idovske drave u
Kanaanu. No on, naravno, nije toliko velik po tome to je uinio silna dobra svom narodu,
nego po onome ime je zaduio cijeli ljudsko rod.
Naime, zbog svoje velike vrijednosti (koja se oituje i kao univerzalnost), sadraj
Mojsijevih zakona vodio je takorei cijelu ljudsku vrstu na njenom povijesnom putu, i to
tako to je postajao osnovom kasnijih zakonika i moralki, a u ukinutom obliku slui i danas
kao opa osnova graanskog drutva.
U Novom vijeku, najsliniji Mojsiju bio je Napoleon I Bonaparte. Ali to mogu
shvatiti samo ljudi koji znadu da je Napoleon dao sainiti golemi graanski zakonik - Code
civil des Francais - koji je na tadanja drutva i cjelokupnu svjetsku povijest izvrio
neusporedivo vei utjecaj nego njegova spektakularna vojna osvajanja. Code civil postao je
pravom osnovom suvremenih graanskih zakonika.
Ali zato je toliko vano da politiar zapie zakone na kamenim ili bronanim
ploama ili, pak, na obinom papiru?
Odgovor sadri vie momenata.
1.Zapisani zakoni ne umiru zajedno sa zakonodavcem, nego, ako su doista vrijedni,
nastavljaju ivjeti jo stoljeima i sluiti svrsi radi koje su sainjeni.
2.Zakon koji je zapisan oslobaa politiara jednog dijela politikog posla, jer djeluje
i govori umjesto njega.
3.Na osnovu zapisanih zakona, pravne norme lake i pouzdanije postaju predmetom
edukacije irokih narodnih slojeva - edukacije kojoj je svrha da pisane pravne norme
transformira u narodne obiaje i navike - nain ivljenja -(obiajnost - Sittlichkeit) to je
Hegel s pravom smatrao najviim stupnjem razvoja ideja udorea.
IGNORATIO LEGIS NOCET - nepoznavanje zakona kodi -- kae jedna pravnika
izreka. Neki narod moe imati fantastino dobre zakone, ali ako ih nitko ne bi poznavao,
barem u onom opem onliku, koji je za iroke mase dovoljno svrsishodan, onda bi ivio isto
kao i stoka, to doista ne bi bilo dobro, ni za njega ni za drutvo u cjelini.
4.Zakon je jedan od kljunih elemenata umjetnog bia. On je istovremeno onaj
duhovni, ali neivi element umjetnog organizma koji upravlja ivim elementima. Njegova je
egzistencija potpuna i sigurna - AERE PERENIUS - tek kad pone govoriti i zapovijedati iz
nekog neivog materijala, komada papira, kamena ili bronce.
Ali to je zapravo zakon?
Kratko i jasno reeno, to je kratka i jasna izreka koja upuuje na to kakvi se odnosi
moraju potovati, da bi ljudi mogli opstati ili stvarati nekakva dobra.
Grki izraz za te zakone koje stvara sam ovjek jest nomos. Mi bismo ga trebali
prevoditi s rjeju pravilo, jer su ti zakoni doista pravila - neto s im se neto pravi, stvara.
Nomoi, pravila su, dakle, duhovna orua, drutveni alati za stvaranje dobara o kojima
ovisi opstanak ljudske vrste i ostvarenje onih njenih ciljeva koji daju smisao svekolikoj
njenoj djelatnosti i patnjama kojima je nuno bila popraena.
I korijen nae rijei pravda upuuje na to da je i ona nekakvo ope orue, orue
napretka, mira i blagostanja. U Sumi ekonomije ustvrdio sam da pravda i pravedno
plaanje rada nisu ciljevi, nego najsuptilnija i najljudskija motivacijska sredstva za

23
podsticanje ljudi na dobar rad. I Adam Smith kae da ovjek najbolje radi kad ne anje samo
nagrade za dobar, nego i kazne za lo rad. Tu je, dodue, na posredan nain, rije upravo o
onoj, instrumentalnoj naravi pravde. Mi smo o njoj progovorili i u onom opisu privatno-
vlasnikog odnosa. Iz njega se vidi da uspostavljanje privatnog vlasnitva -- nasuprot
miljenju mnogih velikih pisaca i mislilaca - nije bilo nita drugo do uspostavljanje pravde
dovoenje pravde na ovaj svijet.
Oni koji su tvrdili da je privatnost vlasnitva temeljna i najvea drutvena nepravda,
gledali su na vlasnitvo oima zavisti ili naivnosti, i vidjeli su samo blagodati i ugodnosti
koje ovjeku prua veliko bogatstvo. Previdjeli su da je za uspjeno vlasnikovanje
neophodno biti obdaren specifinom vrstom kreativnosti koja se manifestira kao vrlo
suptilna sposobnost da se uveava i razvija bogatstvo, te da je sam posao vlasnikovanja
popraen frustracijama i brigama koje katkada mogu biti i gore od nevolja i patnji to ih
stvara velika bijeda.
Gore smo rekli da je politika bila sredstvo kojim su poinjena najvea zla na ovom
planetu, otkad on postoji, ali treba ukazati i na to da je upravo politikom bila uspostavljena i
sama pravda, taj temelj ljudskog drutva, a i civilizacije. Uspostavili su je istinski i veliki
politiari. Posao njenog uspostavljanja nije bio nimalo lak niti bezopasan, jer su ti politiari,
vrlo esto, ba od samih varalica, bili proglaavani varalicama i zlikovcima i ginuli borei se
za ozbiljenje ideje pravde, dobra i slobode.
Ali, kako e obian narod razlikovati istinske politiare od varalica ili zloinaca?
Osobni ciljevi politiara i ciljevi varalica su isti:
afirmacija, ugled, ast, mo, a rjee bogatstvo i sline stvari.
Meutim, istinski politiar tei da ih stekne iskljuivo tako to e omoguiti
zajednici da ivi bolje i sretnije, da bude bogatija, monija itd., a varalice i ovjekomrsci
iskljuivo putem obmane, jer nemaju nikakvog dobra koje bi mogli ponuditi zauzvrat.
Varalice priaju iste prie kao i pravi politiari: da ele unaprijediti zajednicu, uiniti
ju monijom, sretnijom itd., ali im one slue samo zato da sakriju svoje bijedne, sebine
ciljeve, ili zle, odnosno bolesne antidrutvene namjere.
Da stvar bude jo gora, njihove su prie, obinom narodu esto uvjerljivije i
privlanije od onih to ih priaju istinski politiari koji ne ele zavaravati narod.
Tko je istinski politiar, a tko varalica, bolesnik ili zloinac, to se redovito otkriva
kad je ve prekasno.
Kad smo ve kod toga, treba rei da u toj igri ni narod nije posve nevin. Dio naroda
pristaje uz naopake ideje, ba zato to nasluuje da su naopake, a jedan dio pristupa im radi
toga to je spreman okoristiti se i prljavim poslovima. Dio im se priklanja iz konformistikih
pobuda itd. Na kraju se ak zna dogoditi da se tek malobrojni ljudi odupiru zlu i bivaju
unitavani od onih za iji se spas bore.
Politika je opasna djelatnost i jedan je od zadataka istinskih i velikih politiara da ju
ukrote i uine to je mogue bezopasnijom. Do sada se to inilo razvojem zakonodavstva i
zamjenjivanjem nepouzdanih i laljivih ivih politiara onima ne-ivima - zakonima - koji ne
lau, i kojih se lake rijeiti nego politiara kad postanu nefunkcionalni.

***

Sada bi trebalo rei nekoliko rijei o kljunim promjenama koje su politiari izveli
tijekom povijesti.Tu e biti govora samo o onim promjenama koje su bitno unapreivale
ljudsko drutvo.

24
 Ve smo rekli da je drutvo - umjetni organizam - sistem odnosa posredovanih
vlasnitvom. U Apokalipsi sam pokazao da cijelo drutvo, zbog metodolokih razloga,
moemo svesti na tri subjekta i njihovo vlasnitvo i prikazati ih u obliku trokuta iji vrhovi:
A, B, C predstavljaju te subjekte, a jedan krug u sredini trokuta predstavlja njihovo
vlasnitvo, VL.
Subjekt C radi, argatuje ili rinta, subjekt B je vlasnik, a subjekt A je vladar.

Napredak u razvoju drutva sastojao se prvenstveno u poveavanju broja subjekata

koji su bili motivirani na to da se brinu o vlasnitvu, jer su postali ovisni o njemu na takav
nain da im je sigurnost i udobnost ivota bila proporcionalna veliini i uspjenosti njihova
brigovanja, rada, ili vladanja.
Ja razlikujem etiri temeljna ili nuna dilatektika stupnja u razvoju drutva, koje
sociolozi obino zovu globalnim drutvima. To su: 1. teza - neolitska, plemenska
zajednica, 2. antiteza - Antiko robovlasniko drutvo, 3. sinteza - graansko drutvo i
4. epiteza - drutvo koje se (kako se nadam) tek poelo razvijati, a kojeg sam esto nazivao
logokratskim. Evo kratkog opisa svakog od njih.
1.Teza
U neolitskoj zajednici vlasnitvo VL nije bilo privatno nego zajedniko. Predmet
vlasnitva bila je sama priroda - plodni prirodni okoli. Svi su lanovi zajednice bili ovisni o
njoj, ali nitko, pa ak ni vraevi nisu mogli utjecati na njenu izdanost, ako bi katkada
omanula, pa se stoga nitko nije morao niti brinuti o njoj. Ona se, tovie, sama brinula o
sebi. Zahvaljujui svojoj bievitosti i silnoj moi, uvijek se iznova obnavljala i uvijek je
svojim nusproduktima (plodovima) snabdjevala ljudsku zajednicu i tako joj omoguavala
nastavak ivota. Subjekti: A, B i C nisu strogo i jasno razlueni jedan od drugoga.

2.Antiteza
Etabliranju robovlasnitva prethodila je jedna vrlo duga revolucija kojom je
zajedniko, plemensko vlasnitvo bilo pretvarano u privatno.
U samom robovlasnikom drutvu jedino je subjekt B, robovlasnik bio ovisan o
svom vlasnitvu tako da ga je ta ovisnost neposredno motivirala na to da se to efikasnije
brine o njemu. Subjekt C, rob nije bio motiviran na rad, nego prisiljen. Subjekt A, vladar,
nije bio ni neposredno motiviran, ni prisiljen.
Feudalno drutvo smatram epitetikim oblikom robovlasnikog, pa ga neemo
uzimati u analizu.

25
 3.Sinteza
Bitni napredak graanskog drutva sastojao se u tome to je i subjekta C, radnika
ukljuio u krug motiviranih. Subjekt A, vlast, i u graanskom drutvu ostaje izvan toga
kruga i, esto, kako navodi A. Smith, ivi to bolje i udobnije to manje brine o narodnom
bogatstvu i to ga vie i lue rasipa.
Ovdje je presudno vano istaknuti da se napredak graanskog drutva i Zapadne
civilizacije nije sastojao iskljuivo u ukljuivanju subjekta C, radnika u krug motiviranih,
nego i u tome to je kroz industrijsku revoluciju, automatizaciju i informatiku revoluciju
stvoren umjetni radnik, koji je neusporedivo produktivniji od ivog. Taj umjetni
radnik, koji je u stvari automatizirana proizvodnja dobara, samo je jedan od naina na koji
se pojavljuje umjetno bie o kojem je ve bilo rijei.
Toliko ukratko o dosadanjem napretku kojeg su inicirali politiki mislioci, a
praktini politiari transformirali u povijesnu i civilizacijsku realnost. Prikaz etvrtog stupnja
razvoja, logokratskog drutva, bit e zapravo opis jednog velikog zadatka za budue
politiare.

4.Epiteza
Podsjeam na to da smo ve rekli kako je graansko drutvo bievito politiko
orue za ostvarivanje vitalnih i kljunih ciljeva vrste, te da se ono kao takvo ne moe, niti
treba ukinuti nekakvom revolucijom, nego ga treba koristiti kao sredstvo za ostvarivanje
tih ciljeva. Ono e se, meutim, moi tako koristiti tek ako bude sposobno evoluirati -
usavravati se.
Jedan od kljunih uvjeta tog njegovog evolutivnog opstanka i njegove svrsishodnosti
za ostvarivanje ciljeva vrste jest to da subjekta A, koji upravlja drutvom, a sastoji se od
visokih politiara, administracije, upravnih i neupravnih institucija, vojske, policije itd.,
dakle, da tog mnogoljudnog subjekta konano uvede u krug motiviranih, tj. krug onih
kojima egzistencija neposredno ovisi o tome koliko se uspjeno brinu o vlasnitvu nad kojim
vladaju - opem drutvenom bogatstvu.

***

Kriza kroz koju prolazi Zapad uzrokovana je uglavnom time to administracija nije,
na ve prikazani nain, motivirana na brigu i produktivno upravljanje drutvom. Izdaci za
njeno uzdravanje esto nadilaze koristi od njenih upravljakih usluga, tako da ona ustvari
ivi na tetu drutva.
No sve do polovine ovog stoljea, administracije zemalja Zapada bile su doista vrlo
produktivne. Visokorazvijena proizvodna tehnologija, koju sam nazvao umjetnim
radnikom, a i ostala tehnoloka uda u slubi ovjeka, nastala su uz veliku potporu
administracije. Ali ona ve danas eksploatira, tj. bolje reeno, kljatri plodove rada te
tehnologije, i to radi odranja svoje vlasti i visokog ivotnog standarda, i time zaustavlja ili
barem opasno usporava i dovodi u pitanje daljnji mirni razvoj civilizacije.
Ovdje bi netko mogao proturjeiti tvrdnjom da suvremena administracija tei k tome
da ujedini i pacificira cijeli svijet i da na tom planu postie i vidljive uspjehe.
To je tono, ali treba napomenuti da ona to ne ini na nain kojim bi istovremeno
davala doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste, nego ba obrnuto, na nain koji ometa ili
spreava njihovo ostvarivanje. I ako bi administracija zaista uspjela ujediniti svijet, zavladati
njime i pacificirati ga, ali na nain na koji sada esto vlada, i tako da sama njena vlast ostane
bez efikasne kontrole, onda bi to ujedinjenje i mir koji bi bio postignut, za samo

26
ovjeanstvo mogao biti jedna velika nesrea. Jasno, mi ne osporavamo pravo
administracije na vlast nad svijetom, jer uostalom nitko drugi i ne moe vladati njime. Ne
osporavamo ni njeno pravo da proiruje i uvruje svoju vlast radi ostvarivanja svjetske
vladavine, ali smatramo da ona to moe initi iskljuivo na nain kojim daje specifian, sebi
svojstven doprinos poboljanju ivota ostalih drutvenih grupa i ostvarivanju ciljeva vrste.
Svaki drugi nain je bitno nelegitiman i vodi ka zlu.
ini se da i kod irokih narodnih masa postoji nekakva nejasna slutnja o ve
spomenutoj, aktualnoj izopaenosti administrativne funkcije, jer kad se provode ankete o
politiarima (koji reprezentiraju administraciju, odnosno upravni aparat), onda redovito
proizlazi da je politiar varalica, pokvarena osoba ili openito neto neasno. To se odnosi
i na politiare iz redova opozicije.
Ekonomisti to vide puno jasnije, pa definiraju politiare kao osobe koje se koriste
tuim novcem bez vlastite odgovornosti.
Rairenost narkomanije i svih vrsta kriminala, te njegova povezanost s politikom, tj.
dravnom administracijom, porast suicidnih tendencija i samog suicida, i jo niz slinih
pojava upuuju na to da oni koji bi trebali produktivno upravljati drutvom, doista ive na
njegov raun i na tetu budunosti.
To je velik politiki, drutveni i civilizacijski problem. Njegovo e rjeavanje
vjerovatno potrajati stoljeima, jer suvremena je administracija neusporedivo najmonija
politika sila koja je ikada postojala, pa je malo vjerovatno da e biti lako prinuditi ju da se
odrekne privilegije da ivi na raun drutva.

***

Ve sam naveo da, po mojim nazorima, koji su utemeljeni u tetradikoj dijalektici,

revolucija vie nije mogua. Imajui to u vidu, radio sam na jednom malom sistemu zakona,
koji bi, pored ostaloga, sudjelovao i u rjeavanju gornjeg problema. Neke od tih zakona
izloio sam u razliitim knjigama. Ovdje u, u najkraim crtama, izloiti samo teorijsku
osnovu Zakona o kontroli efikasnosti vlasti. Oba, temeljna zakona ponovo su, zajedno
sa nekim starim i nekim novim komentarima, tiskana na kraju knjige.
itatelj koji je upuen u metode zakonodavstva, ve zna da se zakonom ne moe
zapovijediti dobro i produktino vladanje. No zakonom se moe zabraniti vladanje onim
osobama koje vladaju loe i neproduktivno. Zakon, koji takvima kani zabraniti i
onemoguiti vladanje , mora vrlo jasno i precizno naznaiti granicu izmeu dobrog i loeg
vladanja.
Imajui u vidu vanost ekonomskih naela za funkcioniranje drutva, kao i to da je
potrebno dati to je mogue egzaktnije kriterije razlikovanja dobre i loe vlasti, postavio
sam da se granica izmeu njih odreuje formulom:

ukupni profiti + ukupne uteevine

KEAD = ---------------------------------------------------
trokovi funkcioniranja administracije

Profiti + uteevine su bruto viak-vrijednosti kojeg stvara cijelo drutvo.

Trokovi funkcioniranja administracije su izdaci za plae administratora, nabavku
materijala i ureaja s kojima oni rade, gradnju i opremu njihovih radnih zgrada, prostorija
itd. Pored civilne uprave, cjelokupna dravna administracija ukljuuje u sebe jo: policiju,
vojsku, socijalne slube i jo mnogo toga.

27
 KEAD - kratica za kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti - zapravo je
brojka koja pokazuje:
kolikog dohotka stvaranje omoguuje administracija produktivnim drutvenim
subjektima za svaku novanu jedinicu koja se troi na njeno funkcioniranje.
Ako bi utede + profiti bili jednako veliki kao i trokovi funkcioniranja
administracije, onda bi KEAD bio = 1. To bi znailo da administracija potroi sve ono to
drugi subjekti privrede i da je stopa proizvodnje ukupnog vika vrijednosti u tom drutvu =
0.
Takvo upravljanje nije korisno, ali nije niti neposredno tetno. Neposredno tetno
bilo bi onda kada bi KEAD bio manji od 1. Drutvu je, naravno, potrebna takva vlast koja
e biti korisna, odnosno koja e postizati KEAD vei od 1. Jer jedino takva vlast ima raison
detre.
Po ovome bi zakonu osobe, koje donose odluke unutar nekog vladalakog ili
administrativnog tima, morale dati ostavku, ako zbog tih njihovih odluka, odnosno zbog
loeg vladanja, KEAD padne na 1. Zadravanje vlasti i nakon toga, zakon bi tretirao kao
uzurpaciju vlasti i kanjavao odgovarajuim kaznama. S druge strane, isti taj zakon, smatrao
bi pravo na obavljanje upravljake odnosno vladalake funkcije nesporivim, sve dok osobe
koje su na vlasti ostvaruju KEAD vei od 1, pa bi tako titio uspjene i produktivne
politiare, vlastodrce, upravljae, administratore, birokrate ili kako god hoete. U Sumi
ekonomije, ili moda u Balkanskom proroanstvu rekao sam da bi taj zakon titio dobre
narode od loih vlasti, a dobre vlasti od loih naroda. I danas mi se ini da u tome nisam
pogrijeio.
Drugi vaan aspekt ovog zakona, kojemu, ovdje, ne moemo posvetiti vie prostora,
jest onaj kojim bi on veliinu plaa u administrativnim slubama inio ovisnom i
proporcionalnom visini KEAD-a, odnosno visini efikasnosti administrativne djelatnosti. No
itatelj moe o tome vie proitati u samim zakonima na kraju knjige.
Ako bi se primjenio ovaj, ili neki ovakav zakon, onda bi administracija, upravo radi
produenja svog mandata i zadovoljenja ostalih svojih interesa, inzistirala na tome da stalno
smanjuje trokove svog funkcioniranja, a i samu sebe, i to sve dotle dok njihovim daljnjim
smanjivanjem ne bi poela ugroavati svoju efikasnost. S druge strane, teila bi nuno i ka
tome da bude to je mogue efikasnije na usluzi onim neposredno produktivnim drutvenim
subjektima, jer bi to povealo brojnik one formule, profiti + uteevine, to bi takoer
poveavalo visinu KEADA i povoljno djelovalo na produenje njenog mandata, veliinu
dohotka itd. Tako bi se administracija, iz subjekta koji prodire drutveni dohodak
transformirala u subjekta koji, putem svojih usluga, sudjeluje u njegovom stvaranju.

***

Hegel je administraciju shvatio kao slugu koji je istovremeno i gospodar. Zbiljska

administracija jo ni izdaleka ne odgovara toj ideji, iako ona, po sebi to doista jest. No ona
se po sebi i za sebe tj. zbiljski moe uiniti takvom pomou onakvog zakona iji smo oris
upravo opisali. Ali, ini se da e za tu preobrazbu administracije, osim valjanog zakona, biti
potrebno i mnogo vremena. Administracija e moda postati sluga-gospodar tek u moguoj
Svjetskoj dravi, jer toj e dravi biti neophodan ba neki takav vladalaki politiki subjekt.
Socioloku diskusiju o administraciji, odnosno birokraciji i problemima koje ona
najavljuje, zaeo je M. Weber. On je dao i najznaajnije priloge za njeno razumjevanje.

28
 Smatrao je da je birokratska organizacija apsolutno superiorna svim ostalim
drutvenim instrumentima za transmisiju odluka vlasti, te da je neophodna
industrijaliziranom, odnosno razvijenom drutvu.
No on je takoer naglaavao da je sasvim opravdan strah od birokracije, jer bi ona
svojim loim osobinama mogla unititi ili obezvrijediti demokraciju i izopaiti ljudski ivot.
Stoga je smatrao da bi ona trebala biti pod vrlo budnom kontrolom i da bi raune o svojoj
djelatnosti morala polagati pred parlamentom.
Lenjin je takoer uviao koliko je birokracija opasna i vjerovao je da ju moe
kontrolirati krajnjom simplifikacijom njenih poslova, kako ni oni mogli obavljati i obini,
jedva pismeni ljudi. Mao Ze Dong je pokuao neto slino. A na Zapadu su ju dugo vremena
i u vie navrata pokuavali kontrolirati uvoenjem demokratinijih i liberalnijih metoda rada
u njen sustav.
Time, naravno, nije bilo postignuto nita osim ometanja njenog rada i smanjenja
njene efikasnosti, to je kotalo drutvo puno vie od uobiajenih naina njenog
funkcioniranja.
Moje je miljenje da se, zapravo ne treba plaiti same vlasti birokracije ili
administracije, jer; po emu bi produktivno vladanje birokracije trebalo biti loije i
nepoeljno, u odnosu, npr: na neproduktivno vladanje izbornih politiara?
Ono ega se treba plaiti, to je neproduktivna, parazitska vlast birokracije, jer kad
nije produktivna, ponaanje joj je izrazito zloudno, i moe biti puno zloudnije od onog to
ga je opisao G. Orvel u 1984. Ona je, uostalom, u SSSr-u i nacistikoj Njemakoj ve
nagovijestila kakva bi mogla biti njena vlast, ako bi vladala na parazitski nain i ako bi ostala
bez ikakve kontrole. Plaiti je se treba tim vie to mi jo ne moemo ni pretpostaviti kolika
je njena zbiljska mo i kako bi bilo teko osloboditi je se, ako bi njena vlast bila
neproduktivna.
Svjetsku vladavinu birokracije, odnosno administracije nitko ne moe sprijeiti, a
mislim da to ne treba ni initi. No treba gledati da joj vlast bude efikasno i pouzdano
kontrolirana. Primjer adekvatne kontrole je zakon kojeg smo prikazali i o kojem smo ve
dosta pisali i na drugim mjestima.
Po njemu bi administracija bila relativno malobrojna, vrlo dobro plaena, vrlo mona
i vrlo ugledna. Svaki bi administrator imao toliki ugled kao da pred njim stupa dvanaest
liktora, i bio bi nedodirljiv kao aneo Boji, sve dok korektno i efikasno obavlja svoj posao.
To bi bilo neophodno radi efikasnosti u obavljanju njenih poslova, a ujedno bi bila i nagrada
za njenu stvarnu drutvenu korisnost.
Jasno, administracija ili birokracija nee, a niti bi trebala, imati suverenitet kakvog
imaju apsolutistiki monarsi, jer ona je po svojoj prirodi instrument vlasti, a ako se njena
vlast proiri, i ako bude produktivno upravljala svijetom, postati e upravo ono to je o njoj
rekao Hegel - sluga-gospodar - ideja vlasti utjelovljena, ozbiljena u formi instrumenta
vlasti.

***

I Zakon o kontroli efikasnosti rada managera (takoer prikazan na kraju

knjige) jedan je od nekoliko fundamentalnih zakona pomou kojih se zapravo, u samo
umjetno bie (kapital) ugrauje umjetna elja ili umjetni interes za samoodravanje,
samouveavanje i samousavravanje. Zakonom o kontroli efikasnosti vlasti ini se zapravo
to isto, samo na razini cijele drave. Zahvaljujui tim umjetnim eljama ili interesima,
umjetno bie transformira se u cjelovitog tj. bievitog umjetnog privatnog vlasnika i

29
preuzima na sebe brigu o sebi samom, i o svom vlastitom razvoju. Transformacijom u
umjetnog privatnog vlasnika poveala bi se i proirila vlast umjetnog bia nad ovjekom, pa
bi ono moglo puno efikasnije prinuditi pripadnike ljudske vrste na to da svoju djelatnost
usklade s njegovim unutranjim razvojnim programom. Iz toga, naelno gledajui, za samog
ovjeka ne moe proizai nikakvo zlo, jer e posljedica podvrgavanja pod vlast umjetnog
bia biti sve bolji i slobodniji ivot. Uostalom, i do sada se ovjek podvrgavao vlasti zakona
koje je sam stvorio i ivio je to bolje to ih je vie potovao.
Ostale zakone iz kojih bi se jasnije vidjela transformacija kapitala u umjetnog
privatnog vlasnika, ovdje naalost, ne mogu prikazivati, jer oni ne spadaju u podruje
politologije, nego daleko u podruje ekonomije.
Mislim da ovdje treba dati toan teorijski izraz onoga to se zbiva etabliranjem tih ili
takvih zakona.
Ve smo rekli da je politika volja umjetnog organizma - drutva. Etabliranjem ovih
zakona, uspostavlja se umjetna volja. Ali ta, umjetna volja nije volja iskljuivo umjetnog
organizma, nego volja cjelokupnog umjetnog bia, kojemu je umjetni organizam samo
jedan moment. Uspostavljanje umjetne volje jest stavljanje zaglavnog kamena na
proces stvaranja umjetnog bia.
(Svijest, odnosno znanje o metodama koje mu omoguuju opstanak i razvoj,
umjetno bie - kapital - postiglo je kroz ekonomsku znanost. U Sumi ekonomije,
ekonomsku znanost definirao sam kao onaj stupanj razvoja kapitala na kojem on postaje
znanim sebi samome. Istina, u klasinoj ekonomskoj znanosti, a niti u kasnijim, epigonskim
kolama, kapital, nije spoznao ba samu svoju bievitost, ali je otkrio zakonomjernost,
metode i sredstva svog odravanja i razvoja. )
Prije nego se etabliraju ovi zakoni, nijema volja umjetnog organizma ovisna je o
tome hoe li ju neka individua (politiar) uspjeti dovesti do rijei i sprovesti u drutvenu i
civilizacijsku realnost, ili e svoju vlastitu volju i interese lukavo prikazati kao volju
umjetnog organizma i tako uiniti tetu.
Etabliranjem ovih zakona, tj. uspostavljanjem umjetne volje, ona samu sebe dovodi
do rijei i izraava samu sebe, dodue u vrlo openitom, ali, istovremeno i vrlo svrsihodnom
obliku (vidi zakone) i tako prestaje bivati potpuno ovisnom o osobi politiara. Pored toga,
ovi zakoni slue i kao vrlo precizno mjerilo koje otkriva i pokazuje: izvrava ili neki
politiar ili politiki tim volju umjetnog bia ili ne. Ta (umjetna) volja umjetnog bia,
zapravo nije nita drugo do - u umjetnom biu - ospoljena volja (i metodiki ratio) ljudske
vrste.
Umjetno bie, koje se pomou umjetne volje osposobljava za to da se samo brine o
sebi, postaje vrlo slino prirodnom biu, prirodi, koja, kako smo ve rekli kad smo govorili
o neolitskoj zajednici, takoer sama brine o sebi, a svojim nusproduktima hrani ljude i
odrava im ivot. Potpuno razvijeno umjetno bie funkcionirati e isto tako, samo to e
ovjeka opskrbljivati proizvodima koji su puno drugaiji od produkata prirode --
proizvodima prilagodjenim iskljuivo raznim ljudskim potrebama i svrhama.

***

Uvoenje administracije u krug onih drutvenih subjekata kojima egzistencija ovisi o

tome brinu li se o vlasnitvu ili ne, jest kljuni civilizacijski problem naeg, a moda i
nekolicine slijedeih stoljea. Rijeiti ga moe jedino politika, pa je to zapravo politiki, ili
tzv. unutranje-politiki problem, jer on proizlazi iz onih drutvenih odnosa na kojima
poiva suvremena graanska drava.

30
 Pored njega, suvremenu civilizaciju mue i tzv. vanjsko-politiki problemi. Mi emo
se opet baviti iskljuivo onim vanjsko-politikim problemom kojeg smatramo kljunim. No
da bi smo ga mogli jasno vidjeti, morat emo opet napraviti jedan ekskurs u podruje teorije
razvoja civilizacije. Taj ekskurs nee izii iz okvira onoga to doputa jedna politoloka
rasprava. U njemu u, ukratko, izloiti svoje shvaanje civilizacije, jer smatram da se na
osnovu njega moe jasnije i tonije lake shvatiti, onaj problem o kojemu e biti rijei.
Prema tom mom shvaanju, ljudska se civilizacija razvijala kroz etiri osnovna i
nuna razvojna stupnja: tezu, antitezu, sintezu i epitezu. Razliitost tih stupnjeva
civilizacijskog razvoja proizala je iz bitne razliitosti u nainima na koji je ljudska vrsta
odravala svoj ivot. Evo, ukratko, tih stupnjeva civilizacijskog razvitka:
1.TEZA - Neolitska civilizacija. Rasprostirala se takorei po cijelom planetu, ali je
bila potpuno nepovezana. U njoj, sam ovjek nije radio, niti je to proizvodio, nego je ivio
od rada prirode i njenih proizvoda, koje je skupljao i lovio.
2.ANTITEZA - Antika civilizacija. Ukorijenila se u Mezopotamiji, Egiptu,
Grkoj, Rimu, Indiji, dijelu Kine, Japanu, kod Arapa, nekih amerikih Indijanaca itd. U ovoj
civilizaciji ljudi vie ne ive od rada prirode, nego od svog rada. Ljudska vrsta dijeli se na
robove i gospodare. Robovi obavljaju fiziki, a gospodari umni dio posla neophodnog za
odranje vrste i konkretnih ljudskih zajednica - drava.
3.SINTEZA RAZVOJA - Zapadna civilizacija. Poela se razvijati na ruevinama
Antike, u sjeverozapadnoj Evropi. Kasnije se proirila na Sjevernu Ameriku, Australiju,
Japan, Junoafriku Uniju, Izrael, a u zadnje vrijeme i na niz manjih mjesta diljem svijeta. U
Zapadnoj civilizaciji ovjek stvara, tj. dovrava stvaranje umjetnog bia. Ono radi, a ovjek
ga samo kontrolira i koristi se plodovima njegovog rada.
4.EPITEZA - Antropotehnoloka civilizacija, ili antropotehnoloki univerzum
Ova se civilizacija, kako vjerujem, tek poela razvijati, a nastaje irenjem Zapadne
civilizacije po cijelom svijetu i ekspanzijom ljudske vrste i ljudske civilizacije u svemir. Od
klasine Zapadne civilizacije, Antropotehnoloka e se razlikovati po tome to e u okviru
nje umjetno bie preuzeti na sebe kontrolu i brigu o vlastitom razvoju. ovjek e ostati
samo kreativna djelatnost, istraivanja i potronja proizvoda umjetnog bia.
Iz prethodnog teksta, a iz ovoga to je upravo bilo reeno vidi se da Zapadnu
civilizaciju smatram najviim stupnjem, sintezom razvoja materijalne civilizacije.
Antropotehnoloka civilizacija trebala bi biti njena epiteza - usavrena i proirena
reprodukcija. To proizlazi iz dijalektike, odnosno ope zakonomjernosti razvoja.
Ovdje bi veina itatelja mogla pomisliti da su prethodni stupnjevi civilizacijskog
razvoja - Neolit i Antika potpuno i zauvijek iezli sa lica zemlje. Ali, to bi bilo pogreno.
One postoje i danas, u obliku Neoneolitske i Neoantike civilizacije. U okviru Neoneolitske
ive Slaveni, Mongoli, jedan dio Kineza, dio afrikog crnakog stanovnitva, preostali
Indijanci, Eskimi, itd. U okviru Neoantike ivi drugi dio Kineza, Indijci, cijeli Islamski
svijet, Juna Amerika, jugoistona Evropa itd.
Sama Zapadna civilizacija sadri u sebi i prethodna dva stupnja - Neolit i Antiku - ali
u ukinutom stanju. Upravo zbog toga, Zapadna se civilizacija moe smatrati, ne samo
potpuno razvijenim, nego i cjelovitim oblikom ljudske civilizacije.
Neoneolitska i neoantika ne sadre u svojim temeljima, ak niti u potencijalnom
obliku, elemente Zapada, pa ih treba smatrati niim, nepotpunim ili krnjim, a najvjerovatnije
i patolokim oblicima ili zastranjenjima u civilizacijskom razvoju. Evo nekih momenata koji
upuuju ba na to.
Prvo to upuuje na takav sud jest stanovita neroduktivnost ili ak parazitizam ovih
civilizacija. Pripadnici Neoneolitske i Neoantike civilizacije, naime ive u slinim odnosima

31
i na slian nain kao i nekada kad su njihove civilizacije postojale u izvornom obliku, ali vie
ne troe proizvode svog rada niti plodove prirode, nego ono to proizvede Zapad i umjetno
bie kojeg je on stvorio.
Slijedea osobitost ove dvije neo-paleo-civilizacije jest njihovo nastojanje da, gotovo
pod svaku cijenu, odre svoj duh, osobito mentalitet. U tome ne bi bilo nieg loeg da one
to ne ine opstruiranjem svakog unutranjeg razvoja, napretka i mogueg bogaenja, i to
stoga to bogatstvo i napredak rastau njihov antikreativni i antipovijesni mentalitet koji se
moe odrati samo u posvemanjoj bijedi. Kljuna sredstva opstanka ovih neo-paleo-
civilizacija jesu, dakle - ba suprotno svemu onom to ovjek obino pomilja - siromatvo
i zaostalost.
Upravo radi odranja bijede, ove se dvije civilizacije neprekidno, ali potajno bore
protiv Zapada i pokuavaju ga unititi, kako ih on, samim svojim postojanjem, a i obilnom
pomoi koju im prua, ne bi vie podsticao na unutranji razvoj.
Mrnja prema Zapadu i skrivena tenja da se on iscrpi, oslabi i uniti izvana se
pokazuje kao paranoiki strah ovih civilizacija i paranoidno uvjerenje da Zapad nastoji
unititi njih. To je popraeno histerinom brigom oko neprekidne spremnosti za obranu.
Jasno, sve to slui za skrivanje vlastite agresivnosti, a i tenje za samoizolacijom, koja je
jedno od kljunih sredstava za ouvanje bijede i zaostalosti u kojima se moe odrati taj
rigidni, narcistiki mentalitet.
Lucidni itatelj ve nasluuje kako kanim ukazati na to da su Neoneolitska i
Neoantika civilizacija utemeljene na onim, antipovijesnim tendencijama o kojima je bilo
rijei u prethodnom tekstu. One su i proizale iz njih, jer su produkt tenje kolektivnog
narcistikog mentaliteta da se zauvijek odri onakvim kakav je bio nekada, u svom zenitu,
te da se cijelom svijetu nametne kao posljednji, najvii i najhumaniji mogui oblik ljudskog
ivljenja. Putem raznih prilagodbi, koje su nadomjestile, i tako sprijeile istinski, unutranji
razvoj - na nesreu naroda koji im pripadaju - ove su civilizacije do sada uspjevale
ostvarivati tu svoju tenju.
Najtei vanjskopolitiki, tj. internacionalni ili globalnopolitiki problemi
cjelokupne dananje civilizacije temelje se na sukobu antipovijesnih tendencija i opisanih
antipovijesnih civilizacija s onom povijesnom, odnosno povijesno-tvornom - sa Zapadom.
Da se, kojim sluajem, u tom sukobu Istoka, Zapada i Juga, odnosno tzv. treeg svijeta, da
se tu, dakle, radi o prostom sukobu razliitih, tj. raznorodnih i autohtonih civilizacija, ili
civilizacijskih krugova kako ih obino nazivaju antropolozi, onda on ne bi bio tako estok
i opasan, a bilo bi mogue i neto takvo kao to je ona sinteza Istoka i Zapada. No ovdje
se radi o borbi niih i patolokih oblika ljudskog postojanja sa viim. To je borba za ivot i
smrt, u kojoj bi sinteza Istoka i Zapada bila poraz opeljudske kreativnosti i odricanje od
ve stvorenog umjetnog bia koje je neophodno sredstvo za osloboenje ovjeka, ili, ako
hoete: sredstva za ostvarenje onih ciljeva ljudske vrste koji daju smisao njenom
muenikom postojanju.
Stvaranju i izgradnji tog sredstva bilo je rtvovano svekoliko dosadanje ljudsko
postojanje. Odricati ga se moe samo onaj ko ne zna nita od svega toga i ko ne razumije da
je, njegovim uspjenim dovrenjem ljudska vrsta stvorila neto to je bievito. Mo
stvaranja neeg takvog, naime, do sada se pripisivala iskljuivo Bogu.
Produktivan mir ka kojem ovjek tei mogu je jedino porazom duha koji odrava
Neoneolit i Neoantiku. A jedino adekvatno sredstvo kojim ga Zapad moe poraziti jest
vlastiti unutranji razvoj samog Zapada i ponuda sve viih i boljih naina ivljenja.
Najmonije oruje Zapada i dananjeg progresivnog svijeta uope opet je kreativnost, a
bojno polje na kojem on pobjeuje jest trite.

32
 Da ne bi bilo zabune, naglaavam da se ovdje nitko ne zalae za unitavanje
kulturnih tvorevina Neoneolita i Neoantike, a jo manje za iskorjenjivanje naroda koji
pripadaju tim civilizacijama.
Smatramo, tovie da bi i kulturu i populaciju tih naroda trebalo svakako ouvati, jer
su njihovi pripadnici - naroito Kinezi i Rusi - veoma skloni rafinirati i produhovljavati svoju
potronju. Ta e njihova osobina biti dragocjena u dubokom postpovijesnom vremenu, kad
e, kako sam ve rekao, glavni posao ljudske populacije biti: da degustacijom i potronjom
proizvoda umjetnog bia odreuje daljnji pravac njegovog razvoja. Tada e umjetno bie i
njegovi proizvodi biti toliko produhovljeni i rafinirani, koliko to bude traila ljudska vrsta.
Jasno, uvjet za dobivanje tako dobre i, tovie, povlatene uloge u postpovijesnoj
civilizaciji bit e odricanje od agresivnosti i mrnje prema umjetnom biu i prihvaanje onih
zakona pomou kojih se utemeljuje umjetni privatni vlasnik, a naroito onog Zakona o
kontroli efikasnosti vlasti. Neoneolianima je, naime, a i Neoantima taj zakon moda i
potrebniji nego Zapadnjacima, jer njihove administracije ne rasipaju bogatstvo koje je narod
stvorio, kao to ine Zapadne, nego - obirui jo zelene plodove - unaprijed spreavaju
stvaranje bilo kakvog bogatstva.

***

No ovdje treba napomenuti da suvremene antipovijesne tendencije ne potiu

iskljuivo na podruja tih neo-paleo-civilizacija. tovie, one najopasnije Zapadnog su
podrijetla.
Neke akcije Zelenog pokreta, npr. koje se na prvi pogled doimaju naprednima i
revolucionarnima takoer se temelje na antipovijesnim tendencijama. Radikalnije frakcije
Zelenih, naime, koriste tobonje spaavanje prirode (koju svakako treba zatititi) kao
sredstvo za promicanje i irenje neolitskog mentaliteta i kao sredstvo za borbu protiv
znanosti, tehnologije i protiv razvijanja umjetnog bia uope. Tobonji povratak zdravom
prirodnom ivotu, zapravo je povratak neolitskom primitivizmu, No spomenute aktivnosti
Zelenih samo su vidljivi vrak golemog ledenog brijega koji ukazuje na postojanje i iroku
rasprostranjenost antipovijesnih tendencija ispod vode.
Radi ilustracije, stvarne veliine tih, antipovijesnih tendencija unutar Zapadne
civilizacije podsjeam svoje potovane itatelje na jo jedan takav znakoviti vrak o kojeg
se nedavno ogrebala svjetska povijest. Mislim na Marxove socijalne i politike ideje. Marx
je otvoreno zahtjevao da se konani produkt kreativnosti ljudske vrste, cilj i rezultat
svekolikog povijesnog razvoja - umjetno bie, kapital - ukine zajedno sa privatnim
vlasnitvom i graanskim drutvom, te da se novo drutvo zasnuje na zajednikom odnosno
drutvenom vlasnitvu. Kratka analiza koja e odmah uslijediti pokazati e da mu je kao
uzor za njegovo komunistiko drutvo posluila ve opisana neolitska zajednica, i njeno
zajedniko vlasnitvo - priroda.
Zajednice, naime, ili drave utemeljene na zajednikom ili drutvenom vlasnitvu
mogu se odrati jedino ako im se to njihovo vlasnitvo moe samo brinuti o sebi. To je pak
mogue jedino tamo gdje je predmet vlasnitva sama priroda - kao to je bio sluaj u neolitu
- ili pak tamo gdje e predmet vlasnitva biti potpuno razvijeno umjetno bie koje e se
transformirati u umjetnog vlasnika - to bi se, po mom miljenju, trebalo ozbiljiti u
buduem, logokratskom drutvu ve opisanim daljnjim razvojem umjetnog bia - kapitala.
Budui da su Marx i njegovi sljedbenici, komunisti smatrali da se pravo drutvo
moe ozbiljiti jedino tako da se ovjek odrekne umjetnog bia (kapitala) i definitivno
odustane od njegovog razvijanja, i budui da je - pored potpuno razvijenog umjetnog

33
bia - priroda jo jedino bie koje se moe brinuti o sebi, oigledno je da su se oni
zapravo, i ne znajui, zalagali za povratak u neolitsku zajednicu koja je za vlasnitvo imala
samu prirodu.
To je ujedno odgovor i na ono, toliko puta ponavljano pitanje:
Zato su upravo Slaveni, a i drugi narodi koji ive u okviru Neoneolitske civilizacije,
najspremnije prihvatiti Marxove ideje?
Iz svega toga vidi se i ono to sam obeao pokazati:
Da su Marxove socijalne i politike ideje bile proizale iz antipovijesnih tendencija i
da nisu bile revolucionarne, kakvima su se prikazivale, nego, tavie reakcionarne?!
SIC TRANSIT GLORIA MUNDI!
Platon je takoer, u svojoj Dravi bio inspiriran istim uzorom za svoju ideju
zajednikog vlasnitva. I ve je Aristotel, u kritici te Platonove ideje rekao: da bi drava
zasnovana na zajednikom vlasnitvu ubrzo propala, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu.
Propast komunizma izvrstan je, premda pomalo zakanjeli praktiki dokaz Aristotelove
dubine i pronicljivosti, jer komunizam je propao ba zato to nitko u njemu nije bio
motiviran da se brine o drutvenom vlasnitvu.
Toliko, ukratko, o antipovijesnosti Zapadnih Neoneoliana.
Pobornici uskrsavanja antikog duha unutar samog Zapada, zapadni Neoantiani
nisu tako otvoreno agresivni kao neoneoliani, ali su vrlo utjecajni i u velikoj mjeri odreuju
kulturna kretanja u Zapadnoj civilizaciji. Nalazimo ih uglavnom u akademskim krugovima i
na poloajima blizu vlasti. Nekritiki su pobornici Grke kulture kao najvieg mogueg
dosega ljudske kulture uope. Oboavaju sve to je staro i pljesnjivo. Fetiistiki se odnose
prema originalnim umjetnikim djelima, a umjetnost dre jedinim podrujem na kojem se
moe manifestirati ljudska kreativnost. Favoriziraju runi rad, a preziru proizvode umjetnog
bia kojima se svakodnevno okruuju. Na tehnologiju i znanost gledaju kao na oblike
ovjekovog otuenja ili instrumente imperijalizma. Istinska kreativnost im je mrska, izmeu
ostalog i zbog toga to su sterilni, a i zavidni su ljudima iji je duh plodan. Tokom mnogih
prolih stoljea, ovi su ljudi, sa najuticajnijih mjesta u drutvu, pod vidom borbe za visoki
moral i duhovne vrijednosti, zapravo vodili svoje antipovijesne bitke protiv stvaranja
umjetnog bia. Danas se, pod vidom humanizma i antitehnicizma bore protiv njegove
upotrebe.
Jedan od najuticajnijih zapadnjakih Neoantiana naeg stoljea bio je Martin
Heideger. Dao je vrijedan doprinos teoriji vremena, a skrenuo je, konano, adekvatnu
panju i na fenomen brige i brigovanja, koje je shvatio kao osnovu specifino ljudske
egzistencije. S druge strane bio je antitehnicista, zagovaratelj umjetnosti kao jedinog oblika
ljudske kreativnosti i pobornik povratka miljenja na predmet i u okvire predsokratovske
filozofije. Njegova sklonost antropofundamentalizmu oituje se i u terminu kojim je oznaio
ovjeka - tu-bitak. Njegova izlaganja upuuju na tvrdnju da je bitak zapravo vrijeme, to
je, po mom miljenju, veliko postignue. No kad se on eksplicitno izraava o tome onda se
pokazuje da mu je bitak, zapravo filozofski rafinirana neolitska vizija jedinstva prirode.
Parmenid i Anaksagora imali su bitno razvijenije poimanje bitka. Heidegerova nekritika
sklonost ranoj grkoj kulturi otila je ak dotle da se odrekao prvog principa miljenja,
principa identiteta, A = A, pa se njegovo bitno miljenje, iz racionalne, logike i
diskurzivne filozofije, logosa, poelo pretvarati natrag u svojevrstan filozofski mythos.
Moram istaknuti da oni nekreativni, a donekle i arlatanski dijelovi njegovog opusa
imaju neusporedivo vei utjecaj na dananju kulturu, nego oni koji su produkt njegove
kreativnosti. Ali, to, naravno, nije Heidegerova krivnja.

34
 Dananji ovjek - izmoren i zasien rigorizmom znanosti, i uplaen silnom moi
umjetnog bia kojeg je stvorio - oboava i Einsteinovu Teoriju relativnosti i Heinsenbergove
Relacije neodreenosti koje - isto kao i neki Heidegerovi radovi - nisu produkti kreativnosti,
niti znanosti, nego patoloki i patogeni mitovi ili pak mitomanske zablude
postpovijesnog doba.
Ovakve su mitomanske ili antroponarcistike teorije proizvodi neoantikog duha i
antipovijesnih tendencija, kojima je tajni cilj da sprijee daljnji razvoj civilizacije. Na to
ukazuje i situacija u znanosti fizike. Glavni pravac njenog razvoja", tj. propadanja, nakon
Maxwella vodio je ka relativizmu, a zatim ka indeterminizmu, da bi konano zavrio u
Teoriji kaosa, koja, kako sam ve vie puta rekao, nije nita drugo do kaos u teoriji, koji je
potekao iz kaosa u naem duhu. No, velik dio znanstvene javnosti - slino kao i u sluaju
Teorije relativnosti - slavi ovaj pad kao najviu, natovjeansku, gotovo boansku razinu na
koju se izdigao ljudski duh.
Zbog intenzivnog djelovanja antipovijesnih tendencija, nae je vrijeme ve dosta
duboko utonulo u nekakav novi Srednji vijek. Danas se vie vjeruje u horoskope i
astrologiju nego npr. u matematiku ili Newtonove zakone, a od samih teorija, bolju prou
imaju one koje u sebi sadre vie mitskih i mirakuloznih, a manje znanstvenih elemenata.
Ljude koji kritiziraju ili odbacuju takve pseudoznanstvene, mitomanske teorije, onaj
karijeristiki dio znanstvene javnosti, koji je podloan utjecajima antipovijesnih tendencija,
proglaava staromodnima, neukima, dogmatinima ili reakcinarnima.
U neobjavljenoj knjizi Prilog razumjevanju i kritici teorije relativnosti, pokuao
sam pokazati da je Einstein ustvari Ptolomej naega vremena, te da Teorija relativnosti - na
isti nain kao to je to nekada inila Ptolomejeva (tj. Hiparhova) geocentrika teorija -
zaustavlja razvoj fundamentalne znanosti i nunu ekspanziju ljudske vrste i ljudske
civilizacije u svemir. Ali za takve tvrdnje, dananje vrijeme nema gotovo nikakvog sluha, pa
je i zbog toga bolje da se vratimo glavnom toku naeg izlaganja.
Razlikujui, dakle, Antiku i Zapadnu civilizaciju, rekli smo da se Antika zasnivala
na ljudskom radu, a Zapadna na radu umjetnog bia. Neoantiani smatraju da treba odbaciti
rad umjetnog bia i njegove usluge, i ponovo sve zasnovati na ljudskom radu i ovjekovim
sposobnostima, koje su, po njima, primjerenije sredstvo za stvaranje svega onoga to je
ovjeku potrebno.

***

Druga, popularnija struja Neoantiana, inspirirana Istonim varijantama Antike i

Neoantike civilizacije - Indijom, Kinom i Japanom ima sline preokupacije. Ovi, pro-
istoni, orijentalno orjentirani Neoantiani htjeli bi civilizaciju utemeljiti neposredno na
ljudskoj duhovnosti, a najvie duhovne moi koje oni uope mogu zamisliti su sterilne,
antikreativne sposobnosti za mantranje, jogu i meditiranje. Ove se sposobnosti, umjesto
kreativnog rada i umjesto znanstvenih i tehnolokih metoda i rjeenja agresivno nude kao
instrumenti za rjeavanje svih problema.
emu, npr. eljeti hranu, ako se ovjek, pomou joga vjebi moe dresirati da dugo i
bezbolno podnosi glad?
emu, izraivati i koristiti avione, ako bi se ovjek, meditacijom mogao osposobiti
da lebdi?
Ili, emu koristiti vatreno ili kakvo drugo, umjetno proizvedeno oruje, ako
upuenost u borilake vjeine omoguuje ovjeku da svoje vlastito tijelo koristi kao oruje?

35
 Takav neoantiki svjetonazor u prethodnim sam radovima esto nazivao
antropofundamentalizmom, te psihopatskim ili narcistikim antropocentrizmom. No to,
narcistiko samooboavanje doivljava samo sebe kao najzdraviju, najiu i najuzvieniju
duhovnost, a vrhunac te duhovnosti, koja bi trebala proeti i svekoliku ljudsku praksu
ilustrira se ba onom tobonjom sposobnou za lebdenje i sposobnou za telekinezu.
Oni koji sanjaju o tome i ne primjeuju da di duhu htjeli dati da obavlja posao kojeg
su nekad davno obavljali konji, magarci ili volovi, a danas: dizala, automobili, vlakovi itd.
Ako se i ostvari taj veliki progres, ne vjerujem da e duh biti zadovoljan tim svojim
unapreenjem, a niti tim novim, viim oblikom duhovnosti.

***

Ali zato mi govorimo o svemu tome?

Odmah i bez okolianja mogu odgovoriti da je ova rasprava namijenjena takoer i
buduim progresivnim politiarima, zato da ih obavijesti kakve sve kulturne struje imaju
utjecaj na politiku i da im unaprijed pomogne saznati tko sve, pored njih samih, ima
pretenziju na to da se lati politikih sredstava i da gradi budue drutvo, te kako bi ono
moglo izgledati ako bi ga, npr. slijedei put, pokuali izgraditi Neoantiani. Kako je zavrio
pokuaj Neoneoliana, to smo ve vidjeli.
Prije nego prijeem na izlaganje o aktualnim intencijama povijesnotvornih ili politiki
progresivnih snaga mislim da bih trebao jo jasnije definirati politinost, a i samog politiara,
kako bi itatelj to lake i to tonije mogao razabrati koga smatram progresivnim
politiarem, a koga antipolitiarem. Ne bih, naime, htio ostaviti dojam kako samo Mojsija i
Napoleona smatram istinskim politiarima.
Podsjeam itatelja na to da sam ranije ve rekao da geniji - malobrojni ljudi
spodobni raati duhom - stvaraju nove elemente umjetnog bia i tako razvijaju civilizaciju
(koja je tjelesni oblik njegovog postojanja). Velik broj ne-kreativnih individua, iz generacije
u generaciju, uvijek iznova reproducira i koristi te elemente i tako odrava u postojanju i
njih i samu civilizaciju.
I politiki posao - stvaranje umjetnog organizma - zasniva se na slinoj
zakonomjernosti, i slinoj podjeli posla.
Malobrojni, kreativni politiari otkrivaju nove, savrenije, odnosno svrsishodnije
oblike umjetnog organizma (nove, svrsishodnije odnose), a veliki broj ne-kreativnih
politikih poslenika, iz generacije u generaciju, pazi na to da drutvo ivi i radi upravo u
okviru i na bazi tih odnosa.
I jedni i drugi su politiari, samo to one prve, kreativne, moemo smatrati
revolucionarnim ili progresivnim, a druge konzervativnim (od lat. CONSERVARE -
sauvati). Bez konzervativne djelatnosti ovih drugih i najvee ideje politikih genija pale bi
u zaborav, pa bi i njihova genijalnost bila liena svakog smisla. Ovime sam, nadam se, jasno
pokazao da politiki konzervativizam ne smatram antipovijesnom niti antipolitikom
pojavom, a niti kakvim zlom openito. Na neophodnost konzervativizma mogu vam ukazati
i slijedeom usporedbom:
Zamislite nekakav nevjerojatno genijalan i inventivan mozak koji svakog trena raa
neku veliku ideju. Jedini nedostatak tog mozga jest u tome to nema sposobnost
memoriranja, pa odmah, istog trena zaboravlja sve to je bilo proizalo iz njegove velike
inventivnosti.
Potom se zamislite malko nad pitanjem: koliko vrijedi inventivnost nekog takvog
mozga i imati ete pravi odgovor i na pitanje koliko bi vrijedila genijalnost kreativnih

36
politiara, da nema onih njihovih konzervativnih kolega, koji u politici imaju istu funkciju
kao sposobnost memoriranja u mozgu.
Uskoro u pokazati i to da taj konzervativizam proizlazi iz same, dijalektike
naravi razvoja.
U tabor konzervativne politike moemo ubrojiti i cjelokupnu dravnu administraciju.
esto se, naime, deava da u tim velikim politikim timovima nema ni jednog politiki
kreativnog ovjeka, ali tim sasvim dobro funkcionira i obavlja svoju drutvenu zadau i bez
njih, jer radi na osnovi ideja, odnosno uputstava ili zakona koje su stvorili politiki geniji
prolih vremena.
No ako se civilizacijske okolnosti promjene - ako se razviju sredstva za
proizvodnju, kako je govorio Marx - i ako se pojave ideje i potrebe za novim,
svrsishodnijim drutvenim odnosima, a administracija i dio naroda tvrdokorno inzistiraju na
odravanju starih odnosa, onda se onaj njihov neophodni i blagotvorni politiki
konzervativizam pretvara u antipovijesnost, reakcionarnost, a u stanovitoj mjeri i
antipolitinost.
Pod antipolitinou podrazumijevam intenciju ili djelatnost koja je usmjerena na
destrukciju drutva ili ometanje njegovog razvoja. Antipolitika intencija ili djelatnost
suprotna je politici i politikoj djelatnosti koju smo definirali kao djelatnost stvaranja
drutva (umjetnog organizma). No politolozi ne vole izraz antipolitiki, jer je, kau,
antipolitika politika isto tako nekakva politika, pa je bolje rabiti izraze: neuspjena
politika, loa politika, neproduktivna politika itd. Ne inzistiram na upotrebi izraza
antipolitika, a niti antipolitika politika, kojeg smatram dosta dobrim i preciznim. elim
samo da bude jasno to oni oznaavaju. A ako ih netko ne smatra primjerenima, neka
slobodno koristi druge.
Pokuao sam, eto, razliku izmeu politiara i antipolitiara prikazati na neki meki
realistiniji nain, ali sam opet sve oslikao ortim potezima i crno-bijelom tehnikom. Mislim
da sam time, usprkos svojim prvotnim namjerama, ipak, nehotino napravio neto dobro, jer
moje je da prikaem sam princip, a to je najbolje uiniti otrim, crno-bijelim potezima i sa
to manje rijei.
Onima koji time nisu zadovoljni, posebno napominjem kako sam svjestan da u
stvarnosti nigdje nema tako otrih i jasnih granica, pogotovo izmeu politikih i
antipolitikih, ili pak izmeu povijesnotvornih i antipovijesno orijentiranih tendencija, osoba,
profesija, grupa ili naroda. U realnom svijetu nema niti isto bijelih, niti potpuno crnih
figura. Politiki progresivnom ili povijesnotvornom osobom moe se smatrati i onoga tko u
svojim intencijama ima i vidljivih antipovijesnih i antipolitikih tendencija, ali kod koga one
povijesnotvorne i politiki progresivne ipak prevladavaju.
Ima i ljudi koji su sainili i velika povijesnotvorna i velika antipovijesna djela. Npr.
K. Marx.
Ve smo rekli da je njegova ideja komunizma antipovijesne naravi. Ali, s druge
strane, njegova ekonomska znanost moda je najbolje od svega to je do sada napisano u toj
znanosti i jedan je od velikih povijesnotvornih akata.
I Einstein je bio genije slinog profila. Njegova Teorija relativnosti je, kako smo ve
rekli, antiznanstveni ili pseudoznanstveni instrument za zaustavljanje civilizacijskog razvoja.
S druge strane, njegova eksplikacija i definicija zakona o odranju energije pri pretvaranju
mase u elektromagnetski val, izraena u glasovitoj formuli: E = m x c 2 jest jedan od rijetko
velikih doprinosa instrumentariju znanosti fizike.
Takve linosti kakve su Einstein i Marx mogu se smatrati i povijesnotvornima i
antipovijesnima -- zavisno od toga koji od njihovih doprinosa preferira generacija koja ih

37
koristi i sudi o njima. Dananje generacije, kako mi se ini, preferiraju Teoriju relativnosti i
sline teorije ili djela.

***

Mislim da bi ve obeana analiza tree vrste odnosa prema vlasnitvu mogla baciti
jo neto svjetla na pojmove politinosti i antipolitinosti. Rekli smo da se tu radi o odnosu
velikih ljudskih grupa prema vlasnitvu. Da bi smo izveli korektnu analizu ovog odnosa,
moramo se vratiti malko unatrag, prema poetku, ili prapoetku. No, neka se itatelj ne
plai. Izlaganje nee biti ni dugako, ni opirno.
Dakle:
Na ovom planetu, najpreciznije i najstroe govorei postoji samo jedan vlasnik --
ovjek, odnosno ljudska vrsta -- i samo jedan predmet vlasnitva -- umjetno bie. Individue,
grupe ili narodi mogu biti vlasnici samo nekog veeg ili manjeg dijela razvijenijeg ili
nerazvijenijeg ili momenta umjetnog bia.
Takoer smo rekli da je stvaranje tog bia trajalo oko deset tisua godina i da ga ne
moe stvoriti neka individua niti ak cijeli narod. Za potpuno i uspjeno stvaranje umjetnog
bia nisu dovoljni ak niti doprinosi mnogih naroda, nego je potrebno da cijela ljudska vrsta,
jedno vrlo dugo razdoblje svog postojanja rtvuje njegovom stvaranju.
Sada moramo naeti ovu istu temu s jo jednog drugog kraja.
itatelj koji poznaje ekonomsku znanost, sigurno zna da se cijelih nekoliko stoljea,
meu ekonomistima vodila vrlo intenzivna polemika oko toga koji je rad uistinu
produktivan, a koji nije. Iz te polemike, koja je bila stoer oko kojeg i iz kojeg se razvijala
ekonomska znanost proizale su mnoge ekonomske kole i smjerovi. Na kraju je praksa
afirmirala miljenje klasine kole - da je produktivan samo onaj rad koji se razmjenjuje za
kapital. Ta se misao i danas pokazuje istinitom, a formulirao ju je, nitko drugi nego K.
Marx.
No, zato je ta misao istinita?
Rad koji se razmjenjivao za kapital bio je jedini oblik rada koji je odbacivao profit,
pomou kojeg se stvarao, uveavao i razvijao kapital. A kapital je - kako smo ve vie puta
naglasili - umjetno bie.
Povijest je, kako smo ve rekli, bila proces stvaranja i razvijanja tog umjetnog bia.
Ono je bilo njen tajni TELOS, svrha ili cilj. Produktivan je, dakle, bio samo onaj rad koji je
doprinosio njegovom stvaranju i razvoju. To se slae sa klasino-ekonomskim shvaanjem
produktivnog rada i produktivnosti uope, a vjerujem da se slae i sa stvarnou i pokazuje
da ideja o stvaranju umjetnog bia nije bez dobrog povijesnog, odnosno historijskog
temelja, jer je u klasino-ekonomskom uenju implicite sadrana teza da je dosadanja,
produktivna ljudska djelatnost bila usmjerena na stvaranje umjetnog bia -- kapitala.
Nastavljamo s jednom slikom:
U stvaranju umjetnog bia, samo drutvo, umjetni organizam funkcionira kao
nekakva skela, kostur ili pak potporna konstrukcija koja omoguuje njegovu gradnju i
treba ga pridravati dok se na graevinu ne stavi zaglavni kamen. Bez te skele ili potporne
konstrukcije, tj. bez odgovarajueg drutva, stvaranje umjetnog bia ne bi bilo mogue, ak
niti da je u njegovom stvaranju sudjelovalo stotine ili tisue puta vie ljudi i naroda, nego bi
taj poduhvat zavrio kao gradnja Babilonske kule, nakon to je Bog pomutio jezike njenim
graditeljima i onemoguio im sporazumijevanje.
Jezik, u toj Biblijskoj prii, simbolizira upravo onu skelu, odnosno drutvenu
organizaciju. (Uostalom, jezik je, po mom miljenju, prvi, i jedan od temeljnih elemenata

38
umjetnog bia, a istovremeno i jedan od duhovnih temelja umjetnog organizma.) Pria o
gradnji Babilonske kule jedan je od prvih prikaza sukoba povijesnotvornih sa antipovijesnim
tendencijama (koje je zastupao sam Jahve), a takoer i jedan od prvih literarnih,
metaforikih, tj. alegorikih prikaza povijesnog cilja i kljunih ciljeva ljudske vrste.
U poslu stvaranja umjetnog bia, politiari su majstori koji podiu potpornu
konstrukciju i skelu to omoguuje njegovu gradnju.
Ako su potporna konstrukcija i skela negdje napravljene krivo, onda one
onemoguuju daljnju gradnju. Pokuaji da se nastavi gradnja, ili vrzmanje po skeli, moe
dovesti i do mjestiminog uruavanja umjetnog bia i ruenja same skele te pogibije i
propasti onih koji se zateknu na skeli.
Mislim da se iz toga dosta jasno vidi kakva je funkcija politiara, i kolika je njihova
vanost, ali i kakve su posljedice naopakih politikih ideja ili sustava.
No kako ta skela izgleda u drutvenoj, politikoj i, openito, civilizacijskoj
stvarnosti?
Najjednostavniji njen oblik je nekakva politika odluka koja se odnosi na rjeavanje
kljunih ivotnih problema koji mue vee ljudske grupe, plemena ili narode.
Na primjer:
Na neku kroninu, ali ne teku oskudicu u hrani, u nekom primitivnom plemenu,
njegove voe mogu reagirati nagovaranjem plemena na rat i pljaku dobara koja su
vlasnitvo nekog drugog plemena, ili pak nagovaranjem na svrsishodnije koritenje vlastitog
vlasnitva -- prelaskom sa nomadskog naina ivota na ratarski, te izradu objekata za
uvanje ljudi i dobara itd. itd.
To su dvije razliite, suprotne politike platforme ili opcije. Prva -- naelno
gledajui -- ne doprinosi niti razvoju umjetnog bia, niti razvoju umjetnog organizma, pa se
moe smatrati povijesno neproduktivnom, antipovijesnom ili antipolitinom. Druga,
naprotiv, doprinosi njihovom razvoju, pa ju smatramo povijesnotvornom ili politinom.
Nije to nimalo sluajno to smo, u gornjem primjeru, antipolitinost identificirali s
ratom. Ali, to je tek jedna strana medalje. to pokazuje ona druga?
Velik broj mislilaca, vrlo argumentirano ukazuje na to da rat moe biti politiki i
povijesnotvorni in. Neemo proturjeiti tome, nego emo, tovie, navesti neto to bi
moglo potvrditi da takve misli nisu uvijek bez osnove:
U neolitskoj civilizaciji esto se dogaalo da je priroda, iznenada, poplavama ili
katastrofalnim suama, nekim plemenima uskraivala sva sredstva za preivljavanje. Onim
plemenima kojima se dogodilo neto takvo -- ako su htjela preivjeti -- nije ostajalo nita
drugo, nego da istrijebe pripadnike nekog drugog plemena i nasele njihovo podruje. Pri
tome su, naravno, mogli i sami biti poraeni i doivjeti sudbinu koju su bili namijenili
drugima.
Tu je rat bio prilika za pobjedu inteligentnijih i bolje organiziranih, pa se to zlo moe
shvatiti i kao svojevrsno selekcijsko sredstvo, koje je omoguilo preivljavanje onom
vrednijem dijelu ljudske populacije.
U Antici, gdje su robovi bili najproduktivniji oblik bogatstva, plemena i narodi nisu
vie istrebljavali jedni druge, nego porobljavali. Tu su se ratovi vodili zbog nabave novih
robova, a robovi su podizali priamide, sfinge, hramove, gradove itd. I velika umjetnika,
znanstvena i filozofska djela nastala su jednim dijelom, na osnovu toga to je rad robova
omoguio neophodno slobodno vrijeme onim genijima koji su stvorili ta djela. I ovdje bi se
moglo rei da je rat, barem s vremena na vrijeme, bio, instrument povijesnotvornih, odnosno
politiki progresivnih tendencija.

39
 Ali, ipak, ono najvie to je antika civilizacija dala civilizaciji ljudske vrste nije
nastalo kroz ratne pohode u svrhu porobljavanja drugih naroda, nego kreativnou na
podruju umjetnosti, filozofije, znanosti i prava, te talentiranom i mudrom upravom
vlastitim dravama, efikasnom brigom o materijalnim dobrima i brigom o tome da i robovi
dobro i uredno ive, da se razmnoavaju i da se njihov ivot i rad ne troe neracionalno i
uludo.
Kljuno sredstvo kojim Zapad rjeava akutne civilizacijske, politike i ekonomske
probleme nije, ni rat, ni istrebljivanje ni porobljavanje, a niti tzv. imperijalistika
kolonizacija, nego ba inventivnost, kreativnost. Zapad je afirmirao taj eminentno, tj.
specifino ljudski nain rjeavanja problema opstanka.
No, i pored toga, najvei ratovi koji su se do sada vodili na ovom planetu, vodili su
se ba na Zapadu. Neki od njih vodili su se izmeu povijesnih i antipovijesnih snaga, neki za
osvajanje trita, a bilo je i drugih razloga i ciljeva, ali sada ne moemo o tome.
Primjeri koje sam netom naveo pokazuju da je rat nekada, u vrijeme neolitske
civilizacije, esto bio jedino i opravdano, pa, prema tome, i POLITIKO sredstvo ouvanja
ivota nekog plemena ili plemenskog saveza.
No, kasnije, kada je ovjek poeo ivjeti od svog rada i rada umjetnog bia, rat se
sve vie pretvarao u metodu kojom su antipovijesne snage pokuavale, a esto i uspjevale
ostvariti svoje ciljeve. One su se, upravo zbog svoje bitne inferiornosti, uvijek prve laale
oruja. A kad su se one latile tog sredstva, niti povijesnotvornim snagama nije ostalo nita
drugo, nikakav drugaiji izbor.
Drugi svjetski rat, npr. inicirala je jedna izrazito maligna vrsta neoneoliana --
njemaki nacionalisti, nacisti i njihovi saveznici koji su se ubrajali u Arijevce. To je bio
tipian neolitski rat: za krv i tlo. Pripadnici ne-arijevskih naroda bili su istrebljivani
neposrednim masovnim ubijanjem tamo gdje su bili zateeni, iscrpljujuim radom, ili
masovnim unitavanjem, putem industrijskih metoda, u koncentracionim logorima.
Kako su Saveznici drugaije mogli izai na kraj s tim povampirenim neolitskim
duhom, nego tako da se i sami late oruja?
Neka sada itatelj sam prosudi o tome. Je li rat politiki ili antipolitiki in, ili je to
jedna od situacija u kojoj se, kao i u mnogim drugim, sukobljavaju povijesne i antipovijesne,
politike i antipolitike snage.
Moje je miljenje da je rat nekada, u specifinim situacijama, bio jedino, pa prema
tome i produktivno i politiko sredstvo opstanka, a danas se moe smatrati opravdanim i
politinim inom, naelno gledajui, jedino kao sredstvo nune samoobrane i sredstvo
obrane onog poretka koji omoguuje ostvarivanje ciljeva vrste. Tko se danas laa
oruja, radi nekog drugog cilja, taj okree lea budunosti.
No, ja sam prethodnim izlaganjem htio ukazati prvenstveno na to da su, kod velikih
ljudskih grupa, kreativnost i rad pravi, ovjeku najsvojstveniji naini da osigura sredstva za
sebi svojstveni opstanak -- svoje ope vlasnitvo. Te da su one politike odluke koje narode
upuuju na rat, ili neto slino analogne krivo sagraenoj skeli koja se podie radi gradnje
umjetnog bia. Jasno, naopake odluke nisu samo one koje upuuju na rat, jer upuivati
nekoga ka miru, tamo gdje je potrebno latiti se oruja, takoer je naopaka politika odluka.
Nadam se da sam ovim dodatkom uspio uiniti jasnijim svoje shvaanje ovih pojava
koje su predmet rasprave. To moje miljenje donekle je slino Spencerovom. No dok on
smatra da je rat sve manje vano sredstvo saobraanja medju narodima zato to oni,
industrijalizirajui se, postaju sve miroljubviji, ja naprotiv smatram da i ova sve vea
"miroljubivost" dolazi odatle to je kapitalu sve lake da ljudima nametne one efikasnije i

40
bolje metode rjeavanja problema - efikasnije i bolje nego to je rat. A najbolja od njih, tj.
ona koja je primjerena jednoj kreativnoj vrsti je, kako sam ve rekao -- sama kreativnost.
Ve sam na mnogo mjesta iskazao potovanje onoj von Klausevitzovoj misli da je
"rat nastavak neke politike drugim sredstvima" Ta je misao vrijedna velike panje. No
ona sugerira stanovitu proizvoljnost rata, tj. prikazuje ga kao pojavu koja se javlja samo
tamo gdje se sukobe dvije suprotne politike, dva ravnopravna suprotna interesa, gdje jedna
od sukobljenih strana hoe nametnuti drugoj svoju partikularnu volju - politiku ili politiku
(samo)volju i obrazac ponaanja - vrijednosti. Gore sam dao naslutiti da rat ima dublje
korjene od puke sluajnosti na koju upuuje von Klatusevitz.
Ovdje mogu eksplicitno rei da je rat, u svojoj osnovi, jedna od metoda opstruiranja
procesa ostvarivanja ciljeva vrste, ili jedna od metoda za spreavanje njihovog ostvarenja.
Kako se, meutim, oni koji streme ka ostvarivanju tih ciljeva, od te metode mogu obraniti
jedino tako da se i sami late oruja, rat se, gledan s druge strane, moe shvatiti i kao akt
odbrane ili zatite onog povijesno-stvaralakog procesa.
Ovakvo shvaanje rata sugerira misao da je rat nuan gdje god postoji nekakav
povijesno-stvaralaki proces, jer iluzorno je i utopistiki pomiljati da bi se stvaralake
aktivnosti mogle odvijati bez nekog otpora.
S te strane gledano, Kantov "Nacrt vjenog mira" je jedna, doista lijepa, ali
utopistika zamisao. Ono to nije utopistike naravi u tom djelu su Kantove misli o onome
to ja nazivam Svjetskom dravom. To ima iznimno veliku vrijednost.
Ali i ovdje moramo imati na umu ono to sam gore dao naslutiti, naime, da su prilike
i okolnosti za izbijanje rata bitno rjee u civilizaciji koja je ula u epitezu svog razvoja i
kojom vrsto upravlja umjetno bie.
Epitetiki nain opstanka, naime, onemoguuje izbijanje revolucija, a samim tim, on
eliminira i one retrogradne ili kontrarevolucionarne tendencije koje se rado laaju oruja.
Karakteristika epitetikog stupnja razvoja drutva (umjetnog organizma) jest to da se
odrava polaganom evolucijom. Upravo taj polagani napredak jest onaj faktor koji
retrogradne tendencije odrava u snu, ne dozvoljava im da se probude i ponu djelovati.
Stvar je, naime, u tome da se velikoj veini ljudi vie isplati prilagoavati sitnim promjenama
koje donosi evolucija, nego podizati ratnu pobunu protiv njih.
Moda je upravo to onaj Kantov "vjeni mir". A ako jest, onda treba ukazati na to da
taj vjeni mir nije nimalo ugodan, jer proces kontinuiranog i dugotrajnog uenja, tj.
prilagoavanja novim razvijenijim oblicima ivota veoma frustrira individue i ini im ivot
prilino munim, tako da rat moe izbiti i iz otpora tom vidu frustriranja. No vjerojatnije je
ipak da ljudi nee reagirati na tu vrstu frustracije nekakvim velikim ratom, nego prije raznim
vrstama teroristike aktivnosti.
Ali za volju istine i u prilog Kantovoj ideji "vjenog mira" treba rei i ovaj faktor
izbijanja rata ili terorizma moe biti, a vjerojatno e i biti eliminiran, kad umjetno bie
potpuno preuzme vlast nad razvojem civilizacije. A ono e ga eliminirati tako to e razvitak
usporiti do one mjere koja nee frustrirati ljude, nego e ih tavie motivirati na uenje i
prilagoavanje. No mislim da e takvo neto postati moguim tek nakon to ljudska vrsta
izie u svemir i potpuno osigura svoj opstanak.
Ali ovdje opet treba postaviti pitanje: nee li odnos s moguim drugim inteligentnim,
tj. kreativnim vrstama u svemiru biti uzrokom novih ratova.
Na ovo se mora raunati zbog toga to se i u svemiru zbiva, a moda, zapravo tek
poinje onaj pravi razvoj. A tamo gdje postoji razvoj, tamo postoje i oni koji ga ele i
ostvaruju, ali i oni koji mu se opiru.

41
 Na pitanje o moguim ratovima u svemiru teko je odgovoriti iz jo jednog razloga.
Naime, nita ne znamo o drugim kreativnim vrstama i njihovim civilizacijama u svemiru.
Moemo biti vrsto uvjereni u to da druge kreativne vrste uistinu postoje, ali ne moemo
znati da li e nove etape razvoja, koje se budu zbivale u svemiru, biti mirne, evolutivne ili
pak revolutivne naravi.
Razvoj u tim svemirskim prostranstvima i razmjerima nije nita drugo do razvoj
samog svemira - od onog prirodnog svemira koji nije svjestan sebe do onog koji je svjestan
sebe samoga. U tom dijelu razvojnog procesa kreativne vrste, poput ljudske postaju prosto
sredstvo kojim univerzum razvija samog sebe i posredstvom kojih postaje svjesnim samog
sebe. Tko zna? Moda e neke vrste misliti da razvoj ide jednim, a druge drugim putevima.
A moda e se neke inertnije vrste, protiviti revolucionarno novim i viim oblicima
postojanja kao nekakvom zlu.
Mitologija bliska Biblijskom kulturnom krugu, koja govori o vremenu prije stvaranja
Zemlje, izvjetava o velikim nebeskim ratovima u kojima je uestvovao i sam Bog. Ali,
vratimo se na zemlju.
Ljudi koje ne zanimaju "prvi uzroci" stvari, nego samo oni neposredni, oigledni,
vjerojatno e rei da se ratovi vode radi ostvarenja nekih materijalnih interesa i slinih stvari
i da su ti interesi kljuni uzroci ratova, te da nita dalje ne treba ni traiti.
Nema nikakvog smisla osporavati to da su se svi ili gotovo svi ratovi vodili i radi
nekih neposrednih, ogranienih interesa: kolonija, trita, nafte, zlata, asti, slave, ena... Ali
nama ovdje nije stalo do otkrivanja te vrste uzroka kojima se bave povjesniari, nego do
onih koji su vidljivi tek vrlo malom broju ljudi. To su uzroci rata uope.
Mi smatramo da ratovi nastaju tamo gdje djeluje tenja za ostvarivanjem
vitalnih, ultimativnih transbiolokih i transhistorijskih ciljeva ljudske vrste. Ova
tenja, meutim - koja se ozbiljuje kao kreativnost - nikad direktno ne izaziva ratne
sukobe, nego budi i aktivira otpor onih snaga u ovjeanstvu koje se protive ostvarenju tih
ciljeva. Ove, retrogradne snage laaju se oruja da bi se oduprle novim idejama i novim,
razvijenijim vidovima ivota i novim formama umjetnog organizma, pa nuno dovode do
ratnih sukoba.
U ratovima, isto kao i u miru, sukobljavaju se politika i antipolitika - povijesne i
antipovijesne tendencije - ali, "drugim sredstvima" kako je rekao von Klausevitz.
Rat, dakle, moemo shvatiti kao nastavljanje stvaralakog povijesnog procesa,
ali sredstvima koja se bitno razlikuju od onih to se koriste u vrijeme mira. Jasno,
povijesnotvorne, stvaralake ili istinski politine tendencije i snage ne slue se orujem u
svrhu stvaranja, nego obrane svojih stvaralakih tendencija, ideja ili tvorevina koje su
neophodne za daljnji razvoj umjetnog organizma i civilizacije uope, tj. umjetnog bia.
Ciljevi vrste, ti krajnji (finalni) uzroci, prema kojima se upravlja ljudska djelatnost,
izazivaju ili podstiu ratove (a i ostale vrste ljudske djelatnosti) na slian nain na koji se
nekada Providnosti pripisivalo da vodi svjetsku povijest, ili, slino onim "lukavstvima"
kojima se, po Hegelovu miljenju slui Svjetski duh, a pomou kojih on navodi vojskovoe i
dravnike da ostvaruju njegove vlastite ciljeve, dok oni vrsto vjeruju da ostvaruju svoje.
Kad se npr: neki politiar svjesno odluuje na rat radi nafte i ekonomskih interesa
svoje nacije, onda on obino nije svjestan toga da ta nafta i ekonomska mo, a i sveukupna
djelatnost njegove nacije, in finem, slue, ili treba da slue kao sredstva za ostvarivanje
ciljeva vrste. On, nehotino i nenamjerno slui interesima vrste ak i onda kad potpuno
svjesno i neprikriveno, deklarativno vodi neki rat radi ostvarenja interesa svoje nacije.
Oni, pak, koji opstruiraju ostvarivanje ciljeva vrste, svjesno lau svojim nacijama ili
sljedbenicima da im je namjera ostvariti njihove interese, i u takvoj su vrsti liderstva katkada

42
i puno uspjeniji od politiara kojima je uistinu stalo do ostvarivanja onih plemenitih ideala i
istinski vrijednih ciljeva o kojima ovisi prosperitet nacija i opstanak vrste
Ali pri procjenjivanju kojemu se svrha da odredi da li je neka vojna akcija povijesne
ili antipovijesne naravi treba biti oprezan, jer oruje i silu, kako smo gore ve rekli, podie
najprije onaj ko se opire ostvarenju ciljeva vrste. Politiki produktivne tendencije laaju se
oruja samo u onim sluajevima u kojima su iscrpili sva diplomatska, ekonomska i slina
sredstva, a nisu, pomou njih uspjeli oponentima nametnuti svoju volju. A i u takvim
sluajevima oruje se potee samo ako je politika oponenata stvarna, ozbiljna prepreka
svjetsko-povijesnom razvoju. One oponente ili protivnike koji nisu takva prepreka naprosto
se puta da se iscrpe u svojoj jalovoj aktivnosti, urue u sebe i propadnu.
Jo rije dvije o Aristotelovoj tvrdnji: "cilj rata je mir, a cilj rada slobodno
vrijeme."
Ova duboka Aristotelova misao moda bi se mogla izrei i na slijedei nain:
da i rad i rat mogu posluiti kao sredstva samooslobaanja ovjeka, tj. ozbiljavanja
viih, razvijenijih oblika drutva i ivljenja u kojima e ovjek biti slobodniji i vie "kod
kue", jer naelno gledajui, onaj mir koji je cilj rata vee je dobro od onoga mira kojeg je
rat bio naruio.
Ali, da dodamo jo i slijedee:
Kao to rat moe imati i dobrih strana, tako i mir moe imati i loih. Ako, npr., mir
slui samo kao sredstvo za bezbrino razmnoavanje i prosto kvantitativno uveavanje
ljudske populacije - u smislu prejednostavnog shvaanja one Biblijske izreke "plodite se i
mnoite", - onda iz njega mogu proizii puno vei i gori problemi nego iz najgoreg rata.
Stoga mi kaemo:
Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu ivot!
Pri tom, naravno, mislimo na onaj ivot koji se stavio u slubu ostvarivanja onih
ultimativnih ciljeva vrste. Takav je ivot istovremeno i sredstvo Opstanka, tj. Bivanja
Uope, a takodjer i sredstvo ozbiljenja Najvieg Dobra.
To, Najvie Dobro je autopoietike naravi, a ivot je jedno od kljunih, prirodnih
instrumenata njegovog samoozbiljavanja. Jedno od tih, kljunih, ali umjetnih sredstva
njegovog samoozbiljavanja je politika, a katkada to biva i rat.

***

Sada bih konano rekao nekoliko rijei o aktualnim povijesnotvornim tendencijama i

njihovim moguim (buduim) djelima.
Premda je lako mogue da u se prevariti, kao i mnogi prije mene koji su pokuali
prognozirati daljnji pravac razvoja povijesti ili drutva, ipak, radi cjelovitosti izlaganja,
trebam izloiti i to -- moje vlastito vienje budunosti. Jedan dio tog materijala zapravo sam
ve izloio u prethodnom tekstu. Ovdje trebam dodati jo to kako mi se ini da opi razvoj
politikih i drutvenih odnosa tei ka ujedinjavanju svih drava na ovom planetu u jednu,
jedinu, Svjetsku dravu ili svjetsku zajednicu naroda. Politiari bi, dakle, trebali gledati da
pripremaju svoje narode na to da ih ukljue u nju i da budu produktivni lanovi te zajednice,
jer Svjetska drava nikako ne bi smjela biti azil za nesposobne, a mislim da i nee.
U prethodnim sam knjigama, u vie navrata istaknuo da bi geslo budue politike
trebalo biti:
Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!
Takvo ujedinjenje, kad i ako do njega doe, sigurno nee proizai iz nekakvog
egalitarizma, histerinog humanistikog altruizma, hira ili luksuza, nego iz potrebe za

43
takvom politikom strukturom ili organizacijom pomou koje bi se najlake mogli ostvariti
oni, esto spominjani vitalni ili kljuni ciljevi vrste.
Uvjet zbiljske produktivnosti i svrsishodnosti te mogue budue Svjetske zajednice,
jest sloboda individua, grupa ili naroda, a garancija njihove slobode bit e Svjetski ustav i
ve opisana kontrola efikasnosti vlasti.
Unutranja politika i drutvena struktura budue Svjetske drave nee se - osim u
pogledu kontrole efikasnosti vlasti - bitno razlikovati od strukture suvremene graanske
drave, i to zato to bi ta, Svjetska drava trebala biti epiteza opeg razvoja dravne
organizacije. Evolutivna transformacija lokalne graanske ili nacionalne drave u
Svjetsku dravu je kljuni nain samoodravanja te, klasine graanske drave, ili,
reeno drugim rijeima, dananja graanska drava moe se odrati jedino tako da
evoluira ka Svjetskoj dravi.
Protiv onog gesla Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon esto sam uo
prigovor: da bi on vodio ka nekakvom nasilnom egalitarizmu. Ali to je smijeno. Na
sportskim borilitima svi se sportai podvrgavaju istim pravilima, a rezultati im se mjere
istim mjerilima i to ne vodi ka egalitarizmu niti kaosu , nego ba ka tome da se pokau jasne
i nedvojbene razlike u njihovim uspjesima i osobnoj kvaliteti. Isti bi se rezultat postigao i u
politici, kad bi se svi narodi na svijetu podvrgnuli pod jedan dobar zakonski sustav i
potovali ga. Tamo gdje se svi mjere razliitim mjerilima, nikako nije mogue uoiti stvarne
razlike medju mjerenim subjektima, niti vidjeti ko je od njih bolji a tko loiji. Zbog toga nije
mogue uspostaviti niti odnos pravednosti medju njima
U sluaju uspostavljanja Svjetske drave, ona i njeni zakoni trebali bi zapravo tititi
slobodno svjetsko trite. jer ono bi nepogreivo pokazivalo koliki doprinos neki narod daje
opem bogatstvu i moi cijele ljudske vrste i ostvarivanju njenih ciljeva, i prema veliini tog
doprinosa odredjivalo bi se -- na najpravedniji do sada poznati nain -- bogatstvo tog
naroda, ugled mu i mjesto medju drugim narodima.
Strukturu Svjetske drave ve sam vie puta podrobno opisivao u prethodnim
knjigama, pa ovdje vie ne moram troiti tintu na istu stvar.
Umjesto toga htio bih ukazati na neke injenice, tj. politike, ekonomske i
civilizacijske procese koji se upravo zbivaju i koji pokazuju da Svjetska drava nije nekakva
utopija niti sanjarija, jer ba ti procesi vode ka njenom uspostavljanju. Mislim na procese
koji nose globalizaciju.
Ona je sloeni proces kroz kojeg sama ljudska vrsta dovodi sebe na poloaj kljunog
ekonomskog i politikog subjekta, a narode i nacionalne drave, koji su do sada zauzimali
to mjesto, gura u drugi plan. Globalizacija takoer stvara i slobodno svjetsko trite, donosi
propise, mjere i kriterije koji vae za cjelokupnu ljudsku populaciju, i koji omoguuju da se
oni najvredniji i najproduktivniji subjekti u njoj izdignu na ljestvici bogatstva, moi i ugleda.
Gledano s druge strane, globalizacija je, u dananje vrijeme, jedan od onih kljunih ili
bitnih procesa pomou kojih ljudska vrsta stvara politika, ekonomska i drutvena sredstva
za ostvarivanje svojih vitalnih ciljeva. Neuspjeh u globalizaciji bio bi za ljudsku vrstu jedna
velika katastrofa.
Ima dosta ljudi koji tvrde da globalizacija stvara velike tete. To je tono. Ona
unitava one subjekte koji nisu dorasli kriterijima to ih postavlja globalizacija, tj. koji nisu
dorasli sadanjim, produktivnim nainima ivljenja i djelovanja. Takvi nalaze azil u svojim,
zatvorenim sredinama i diu svoj glas protiv globalzacije. No dosta o tome.
Sada bih se vratio glavnoj temi i neemu to, po mom miljenju ima fundamentalnu
vanost.

44
 Skrenuo bih naime panju na to da ak i najnaprednije suvremeno zakonodavstvo ne
titi interese jo-ne-roenih i ekonomski jo-ne-aktivnih generacija. Zbog nepostojanja te
zatite, suvremene, ekonomski, pravno i politiki aktivne generacije ive na raun i na tetu
buduih, a i na tetu nunog razvoja i napretka, ili, ako hoete, na tetu ekonominosti
procesa ostvarivanja ciljeva vrste. U ekonomskim rukopisima pokazao sam da se dobra koja
bi trebala biti vlasnitvo buduih generacija otuuju putem sadanje inflacije novca,
deficitarnim financiranjem dravnih budeta, stvaranjem unutranjih i vanjskih dravnih
dugova, multiplikativnim emitiranjem vrijednosnih papira itd. Poseban vid pljake buduih
generacija je, ve svakome poznato devastiranje prirodnog okolia. Ovdje neu pisati o
zakonskim, odnosno pravnim metodama zatite prava jo-ne-roenih generacija, nego u se
samo ograniiti na to da kaem kako je to sasvim nuno.
Glavni prigovor tim mojim tvrdnjama bio je:
da su interesi buduih generacija zatieni instinktima odranja vrste, te da nije
potrebno tititi ih jo i na neki drugi nain.
Mislim da sam ve dovoljno jasno pokazao da je kod nekreativnih vrsta, grupa ili
opora ivot potomaka dovoljno zatien instinktom odranja ivota vrste ili grupe, a kod
ljudske vrste, koja ivi u drutvu, treba ga tititi politikom, odnosno pravom ili zakonom.
Da instinkt nije dovoljno efikasna zatita prava jo-ne-roenih vidi se po fantastinoj
veliini ukupnog duga dananjeg ovjeanstva, a i po stanju prirodnog okolia.
Dalje, ono drutvo koje jo nema zakona to tite interese buduih generacija, ne
moe tvrditi da je sve svoje pripadnike uinilo ravnopravnima, niti se moe smatrati
drutvom u pravom, tj. najpotpunijem smislu te rijei.
Demokratski svjetonazor ili politonazor smatra da je neka politika dobra ili ispravna
ako zadovoljava interese ivue veine.
Kakve li uskogrudnosti i sebinosti!?
Ta ivua veina tek je beznaajna manjina u odnosu na sve one koji jo nisu roeni,
a koji e se, kako se nada svaki normalan ovjek, zaista roditi i ivjeti bolje i sretnije nego
mi.
No ta je slijepa sebinost svojevrsni bumerang, koji se, nakon to je pogodio rtvu,
vraa u glavu svom bacau.
Pljakom dobara koje bi trebale biti vlasnitvo jo-ne-roenih, buduih generacija,
mogu se, naime, u sadanjosti stvarati samo prividna dobra, pa se time nepotrebno
uveavaju i patnje ivuih generacija.
Radi to potpunijeg objanjenja ovog problema, bit e dobro vratiti se malko u
prolost, tj. podsjetiti na neke Aristotelove politoloke stavove.
Slino kao i mi u ovoj raspravi, on je tvrdio da politika projektira i odreuje etiri
vrste odnosa koji se, u elementarnom obliku, mogu nai ve u obitelji. To su:
Odnos domaina prema robovima, DESPOTIKE; odnos prema eni, GAMIKE;
odnos prema djeci, PATRIKE i odnos prema imovini, HREMATISTIKE.
Ovdje nas zanima samo onaj odnos prema djeci, PATRIKE.
Aristotel kae da je kraljevina, kao oblik dravne vlasti, svojevrsna dravna ili
drutvena reprodukcija tog odnosa, jer kralj se prema podanicima odnosi kao otac prema
djeci. Stoga Aristotel smatra kraljevinu dobrim i poeljnim oblikom dravne vlasti.
Mi potpisujemo sve to to kae ovaj veliki uitelj ljudskog roda, ali moramo ukazati
na to da kljuni ili temeljni bioloko-drutveni oblik postojanja ovjeka nije obitelj, niti polis,
a niti neki narod (natio) koji ivi u demokratskoj buroaskoj dravi, nego ljudska vrsta koja
se podrutvila i civilizirala, tj. transformirala u umjetni organizam i koja ivi i ostvaruje
svoje bitne ciljeve kao taj umjetni organizam.

45
 Stoga se u osnovi onog odnosa PATRIKE ne radi o odnosu oca prema djeci, nego o
odnosu ivue, politiki i ekonomski aktivne generacije, prema onima koje jo nisu stasale
za politiku i ekonomsku aktivnost i onima koje jo nisu ni roene. Taj se odnos ne bi
mogao regulirati kraljevanjem, ak ni onda kad bi neki dobar i mudar kralj mogao ivjeti
dugo kao Metuzalem. Ovaj se odnos, kojim se moraju zatititi dobra buduih generacija, a
samim tim i proces ozbiljavanja ciljeva vrste, moe adekvatno regulirati iskljuivo zakonom.
I to takvim koji bi ivuim generacijama zabranio posezanje za dobrima buduih i koji bi
propisivao odgovarajue kazne za sluajeve njegovog krenja.
Toliko, da se oduimo Aristotelu i prolosti, pa se vraamo na kritiku sadanjosti.
Demokratskom je duhu, ini se, sasvim nepoznata injenica da ovjek postoji i kao
vrsta, i da jedino kao vrsta moe ostvariti ciljeve kojima tei. Ba potreba za ostvarivanjem
tih ciljeva ukazuje na to da su generacije presudno vani ekonomski, drutveni i bioloki
subjekti, jer bez njih, ne samo da se ne bi mogli ostvariti ciljevi vrste, nego se bez njihove
smjene ne bi mogao odrati niti sami, goli ivot.
S druge strane, vano je napomenuti da se ciljevi vrste mogu ostvariti jedino tako da
svaka slijedea generacija ivi bolje i slobodnije od one koja joj je prethodila.
Iz toga to je gore bilo reeno, takoer proizlazi da su generacije vaniji drutveni i
ekonomski subjekti nego klase, slojevi, i narodi - demoi ili nationes - i da bi, prema tome,
vladavina naroda - demokracija - trebala postepeno ustupati mjesto logokraciji - vladavini
znanosti -- koja gleda i ostvaruje interese vrste, a ne zaboravlja zatititi -- kako smo ve
pokazali -- ak niti interese onih individua koje se jo nisu ni rodile.

***

Rousseau je ustvrdio da je ovjek bie slobode i da je njegovo prirodno pravo da

osnuje takvo drutvo i takvu dravu koja e tititi slobodu svojih pripadnika.
Nepunih sto godina nakon toga, u Osnovnim crtama filozofije prava, Hegel je vrlo
pronicljivo ustvrdio da takva drava ve postoji, i da je to Prusija.
Mi smo naprijed ve pokazali da je ova, toliko napadana Hegelova tvrdnja bila
istinita, zato to su graansko drutvo i graanska drava bili cilj, i ostvareni rezultat
svekolikog politikog razvoja - dovreni, i bieviti umjetni organizam koji, ba zato to je
bievit, moe odravati u slobodi ivot svih svojih pripadnika. Hegel je nasluivao tu
cjelovitu bievitost graanske drave pa je govorio da je ona boanski tijek svijeta ili
ostvarenje Boje volje, hod Boga po zemlji i slino. Jasno, Pruska drava nije bila
jedina graanska drava tog vremena, nego tek jedna od nekolicine. Hegelove su se izjave
zapravo ee odnosile na Napoleonovo carstvo, ali su vie vaile kao opis Pruske drave,
jer je ona (zasjedno s jo nekoliko drugih drava koje su nastale iz raspada carstva) bila ve
ostvarena epiteza Napoleonskog carstva.
No Hegel je tvrdio da se cilj povijesti i cilj politikog razvoja ostvaruje osnivanjem
drave u kojoj su svi ljudi slobodni. Kransko-Germanske nacije doista su osnovale
nekoliko takvih drava. Kasnije se njihov broj jo proirio, ali najvei dio ljudske populacije
i danas ivi izvan njih, u zemljama neoneolitske i neoantike civilizacije.
Ovdje se moramo zapitati:
to je s tim ljudima?
Zar i oni ne bi trebali ivjeti u slobodi?
Odgovor na to pitanje je afirmativan. Ali onda to znai da bi graansku dravu
trebalo proiriti na cijeli svijet, tj. transformirati je u ve spomenutu Svjetsku dravu. To je
ono za to sam se ja zalagao u prethodnim radovima, a i u ovom.

46
 Vjerujem da bi se Hegel, danas, potpuno sloio s takvom tvrdnjom, jer zasigurno ne
bi bio sklon tvrditi da slobodni trebaju biti pripadnici tek nekih nacija ili rasa, nego svi
pripadnici ljudske vrste - svi ljudi, odnosno cijela vrsta.
Tako se, eto, zahtjev za stvaranjem Svjetske drave korijeni ve u Hegelovom
shvaanju slobode, politike, drave i drugih fenomena objektivnog duha.
Ali zato je ona, tako pronicljiva Hegelova misao bila toliko napadana sa svih strana,
i ak ismijavana kao nekakva glupost ili prepotencija?
Naprijed smo ve sugerirali da je tome razlog nae posvemanje nerazumijevanje
povijesti i nepoznavanje njenih stvarnih ciljeva. No krivac je i Hegelova triadika dijalektika,
jer tamo gdje je ona instrument razumijevanja povijesti, doista nikome ne moe biti jasno to
bi se trebalo zbivati nakon sinteze, a tvrdnja da je nekakva takva drava kao to je bila
Pruska ustavna monarhija, dakle, da je nekakva takva drava sinteza sveukupnog
drutvenog i politikog razvoja, doimala se ak smijenom.
Tetradika dijalektika pokazuje da su graansko drutvo i graanska drava - iako
su bili zbiljska sinteza drutvenog i politikog razvoja ovjeanstva - tek neophodna
politika, organika ili organizacijska - bievita - sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste, te
da, nakon sinteze, kroz koju su oni bili zgotovljeni, slijedi etapa epiteze, tijekom koje e,
ova politika orua, utemeljena u slobodi, biti upotrebljavana kao sredstva oslobaanja
cijele vrste. Hegel je, dakle, ve tada, nedugo nakon formiranja prvih graanskih drava - ali
takoer i usprkos obmanama triadike dijalektike - proniknuo u ono to ni dananjim
misliocima jo nije jasno.
Eto, dalje se neu uputati u ovu temu.

***

Politilozi obino smatraju da neka opa politoloka rasprava mora ukljuivati u sebe
i raspravu o vlasti. Neki ak definiraju politiku kao umijee vladanja, a politologiju kao
znanost o vladanju.
Pod vlau se podrazumijeva prenoenje volje od jedne individue ili grupe na
drugu, i to takvo kod kojeg ova druga obino izvrava, odnosno realizira volju ili zamisli
one prve.
Vlast, dakle, u sebe ukljuuje zapovijedanje i izvravanje.
Weber kae da vlast postoji tamo gdje se naredbe izvravaju
ini se da to shvaanje vlasti koje smo prikazali tek u najopenitijim crtama, nema u
sebi nekih tekih niti bitnih nedostataka, pa se vie ne moramo baviti njime.
Ostaje nam da se pozabavimo jednim vrlo starim i vrlo vanim pitanjem.
Tko bi trebao imati najveu vlast u drutvu, i tko ju, de facto, ima, odnosno, tko ima
najvii legitimitet za vladanje?
Weber je razlikovao tri vrste legitimiteta koji proizlaze iz tri razliita tipa mentaliteta:
tradicionalnog, karizmatskog i racionalnog. Drutvo, npr. u kojem prevladava tradicionalni
mentalitet, dovoljan razlog za primjenu nekog zakona vidjet e u tome to se tako oduijek
inilo, a drutvo u kojem je dominantan karizmatski mentalitet, vlast nekog ovjeka smatrati
e opravdanom i razlonom zato to on pokazuje izrazite sposobnosti za vladanje. No nas
ne zanima ta vrsta legitimnosti, nego ona apsolutna, legitimnost po sebi - temeljna
razlonost vlasti uope.
Veini itatelja sigurno je poznato kako je Platon smatrao da bi vlast trebali imati
mislioci, filozofi.

47
 Od velikog broja mislilaca koji se bave analizom politikih aktivnosti i djelovanja
vlasti, i koji misle da se dobro razumiju u te stvari, esto moete uti da vrhovnu vlast
najee nemaju mislioci niti, openito mudri ljudi, nego ba, bitange, glupani i lupei.
Doista, ako pogledamo listu vladara neke, relativno dugovjene drave i prouimo
malko njihove osobnosti, uvidjet emo da meu njima uglavnom, ili uope nema mudraca,
nego prevladavaju nekreativne osobe osrednjih inovnikih sposobnosti. Dio liste zauzimaju
okrutni i krvoloni ljudi, opasni luaci, i nitkovi, a jedan njen dio i osobe s nadimcima
Glupi, Balegar, Pijanica, Govnar, Propalica itd.
No takvu sliku moemo dobiti samo ako gledamo neku izoliranu listu jedne ili tek
nekolicine drava i ako promatramo iskljuivo listu onih institucionaliziranih, okrunjenih
ili pomazanih vladara. Ali, to je premalen i neadekvatan uzorak da bi se na osnovu
njegovog prouavanja mogao donijeti bilo kakav ozbiljan sud.
Ovdje u nakratko prekinuti izlaganje, radi toga da bih itatelja podsjetio na to da
sam ve vie puta istaknuo da na ovom planetu postoji samo jedan jedini umjetni
organizam - samo jedno, ljudsko drutvo, te da je do sada postojala samo jedna linija ili
koloteina njegovog razvoja koja se zavrila uspostavljanjem graanskog drutva, tj.
cjelovitog umjetznog organizma. Bezbrojne drave i dravice, kraljevstva, carstva i
civilizacije bili su samo pojavni oblici ili stupnjevi razvoja tog umjetnog organizma.
Ako bi smo, dakle, na osnovu prouavanja osobnosti vladara, pokuavali suditi o
tome kakvi ljudi imaju najviu vlast u ljudskom drutvu, onda bi smo morali prostudirati
puno vei i iri uzorak od onoga gore. Taj, pak, kojeg bi trebali prostudirati, kako kazuje
prethodna napomena, toliki je, da ga vjerojatno, za cijelog svog ivota, ne bismo stigli ak
niti valjano proitati. Stoga ja nikome ne bih savjetovao da tom metodom pokuava
odgovarati na ono pitanje.
Puno krai, razumniji i plodniji put polazi od uoavanja i uvaavanja nesumnjive
injenice stvaranja umjetnog organizma i njegovog razvoja. Otkriti nove, umjetne
odnose, koji su svrsishodniji od prirodnih, znai stvoriti teorijsku mogunost za
pokoravanje drugih ljudi i otvoriti prostor za vlast nad njima, ali to takoer znai i stvoriti
teorijsku osnovu za stvaranje drutva (umjetnog organizma). Njegov daljnji razvoj pak,
proizaao je iz pronalaenja jo svrsishodnijih njegovih oblika, a te oblike, opet, nije
pronalazio ili otkrivao nitko drugi nego politiki kreativni ljudi, odnosno mislioci, ili pak
oni koji su se, barem u jednom dijelu svog ivota bavili mislilakim poslom.
No, ovdje je najvanije istaknuti da, niti onaj prvi, a niti ovaj dananji, zreli oblik tog
umjetnog organizma, u okviru kojeg ivimo, tj. ijim se zakonima pokoravamo, nije
proizaao samo iz gole kreativnosti tih individua, nego i iz njihove snane volje koja je
sasvim razlono i energino zahtijevala da ljudi ive onako kako su oni smatrali da treba
ivjeti, a takoer i iz poslunosti ne-kreativnih ljudi u izvravanju njihove volje i realiziranju
njihovih zamisli. Kreativnost na politikom podruju stvara pojmove koji postaju
stvarnost (Kant, Kri.praktinog uma), a iz njihove idealne, duhovne sfere, u stvarni svijet
dovodi ih volja.
Iz tog proizlazi:
da su najveu vlast u drutvu - poslije samog tog drutva, tj. umjetnog organizma-
oduvijek imali upravo mislioci, filozofi, proroci ili druge kreativne osobe ija je kreativnost
dovodila do rijei nijemu volju umjetnog organizma i tako uspostavljala sve savrenije, tj.
svrsishodnije oblike njegovog postojanja.
No, ovu vrstu vlasti, politolozi radije imenuju kao mo i to zato to nije
institucionalizirana i nema pravo sluiti se prisilom.

48
 Mislim da je to razlikovanje opravdano, ali treba, imati u vidu i to da mo, u finalu
svog djelovanja ima iste efekte kao i ona institucionalizirana mo - vlast - koja ima pravo i
na fiziku prisilu.
Pored toga, treba takoer imati na umu da vlast ili mo ovih ljudi, koja se zasniva na
otkriima novih svrsishodnijih drutvenih odnosa, nema peat institucionalnosti tek na
poetku svog postojanja ili djelovanja. Kasnije, meutim, ako se njihove ideje ili otkria
pokau uistinu svrsishodnima, onda one - u obliku obiaja, zakona ili pravnog sistema -
postaju temeljne institucije. No, to obino biva tek nakon smrti njihovih tvoraca, tako da
oni, u najveoj i najpotpunijoj mjeri vladaju drutvom tek dugo nakon svoje smrti.
To je dobro, ne samo iz utjenih razloga, nego i zato to - kako smo ve naprijed
rekli - pravo, zrelo ili potpuno adekvatno sredstvo, kroz koje se izraava volja umjetnog
organizma, nije volja jedne individue, nego ve spomenuti zakon, obiaj, institucija, itd.
(Umjetnim organizmom - to smo takoer ve istaknuli - upravljaju opi, ne-ivi elementi.)
Etablirani vladari: kraljevi, carevi, ili narodne skuptine u poetku se opiru
inovacijama koje usavravaju umjetni organizam - drutvo - pa proroke ili mislioce koji
dolaze sa novim idejama doekuju s neprijateljstvom i mrnjom, i daju ih kamenovati,
otrovati ili razapeti na kri. Ali kasnije, pod djelovanjem nude - NECESSITAS - bivaju
primorani na posluh, prihvaanje i ozakonjivanje novih ideja te njihovo sprovoenje u
drutvenu praksu ili drutveni ivot.
Etablirani vladar ne treba biti kreativna nego, prvenstveno konzervativna osoba, jer
njegov posao i nije da otkriva nove, svrsishodnije odnose, nego da one odnose, koje je
otkrio neki politiki mislilac - transformirajui ih u drutvenu realnost - sauva od zaborava
i iskoristi u svrhu poboljanja ivota naroda. Vladaru je, dakle, umjesto kreativnosti,
potrebna metodika spretnost - sposobnost ili talent da efikasno i ekonomino inauguira i
primjenjuje metodu pomou koje se moe ozbiljiti ili odravati onaj drutveni poredak kojeg
je otkrio neki mislilac.
Svoje metodske upute, tj. zapovijedi, vladar proslijeuje ministrima, a ovi svojim
podreenim slubenicima. Oni ih pak prenose niim, lokalnim inovnicima a ovi obinom
narodu koji nikome (osim stoci i enama) nita ne zapovijeda, nego samo izvrava ono to
mu je zapovijeeno.
U tom najdonjem sloju ive i rade umjetnici, a i mislioci koji stvaraju prirodne
znanosti i tehnologiju - materijalne momente umjetnog bia. No, oni se - ako su doista
kreativni, tj. ako samu prirodu dovode do rijei i svrsishodnog postojanja - ne pokoravaju
zapovijedima inovnika, a niti zapovijedima samoga vladara, nego zapovijedima muza ili
svom unutranjem glasu, daimonu. No, ovdje ne moemo o tome.
To su bila neka od moguih obrazloenja tvrdnje da najveu i kljunu vlast u
drutvu imaju razni mislioci koji prouavaju drutvo i politiku i otkrivaju istine koje su
osnova za uspostavljanje drutva (umjetnog organizma) i njegov razvoj. Oni ne-kreativni,
pak, meu koje spadaju i okrunjene i miropomazane glave, izvravaju njihovu volju.
Dokaz istinitosti te tvrdnje je, kako sam ve naveo injenica da se pokoravamo
zakonima to omoguuju opstanak jednom entitetu, koje nije nekakvo samoniklo bie, nego
produkt jedne vrste ljudske kreativnosti, a samim tim pokoravamo se i volji onih koji su
zamislili taj umjetni entitet, drutvo, ili, umjetni organizam.

***

Kao to svaki bistriji itatelj nasluuje, ja sam iz metodskih razloga, ljude podijelio
na iskljuivo kreativne i iskljuivo nekreativne.

49
 Jasno je, meutim, da u stvarnosti nigdje nema tako otre podjele. Bilo bi vrlo teko
nai ovjeka sa iskljuivo ne-kreativnim, reproduktivnim sposobnostima, a jo tee, a
moda i nemogue, nekoga ko je u svemu kreativan. To je, uostalom, u suprotnosti sa
temeljnom naravi samoga bia, jer se ono temelji na svrsishodnom odnosu kreativne i ne-
kreativne, reproduktivne moi, i ne moe postojati bez jedne od njih.
Meu ljudima, neke su individue, u iznimno velikoj mjeri, obdarene kreativnou.
Ako je to politika kreativnost, tj. kreativnost na polju politike (polju stvaranja i razvoja
umjetnog organizma) onda takve individue osnivaju nova (globalna) drutva ili postavljaju
temelje velikih carstava. No, takvo neto zbiva se jednom u nekoliko tisua godina.
Skromnije obdarene individue usavravaju ve postojea drutva i drave, a one jo
skromnije usavravaju odnose u tek nekim sferama drutva ili drave. Slino je rasporeen i
dar metodike, vladalake ili upravljake sposobnosti - sposobnosti da se realizira rezultat
kreativne djelatnosti.
Imajui sve to na umu, mi emo i nadalje, iz metodikih razloga, nastaviti razlagati
ovu pojavu kroz otro luenje kreativnosti i ne-kreativnosti. No, pri tome emo paziti da ih
ne razluujemo tako da nae miljenje ili vienje stvari dovedemo u proturjenost sa samom
naravi stvari o kojoj je rije. Naprijed sam ve jednom rekao da tim nainom izlaganje inim
kraim, jasnijim i preglednijim.
Toliko, opet, protiv moguih , ali nepotrebnih prigovora, pa nastavljamo izlaganje
glavne teme.
Aristotel je tvrdio da se ljudi po prirodi dijele na robove i gospodare, i da je, prema
tome, vlast gospodara sasvim prirodna.
Mislim da je ta vrijedna Aristotelova misao nadahnula i mene samoga na onu tvrdnju
da se ljudi dijele na kreativne i ne-kreativne i da je sasvim prirodno, nuno i dobro da
kreativni imaju vlast nad ne-kreativnima.
Istinski kreativni ljudi, naime, vladaju tako da svojom kreativnom djelatnou, slue
ne-kreativnima, a ne-kreativni, koristei se rezultatima njihove kreativnosti, ostvaruju one
svoje ciljeve koje svojim vlastitim sposobnostima nikada ne bi mogli ostvariti. Tim nainom,
i kreativni i ne-kreativni, pomou svrsishodnog odnosa - drutva - ostvaruju ciljeve cijele
ljudske vrste.
Ali, da se na kraju ovog odjeljka jo jednom osvrnemo na onu alopojku o tome
kako kreativni ili mudri ljudi nemaju nikakve vlasti u drutvu, ili: kako vlast uope ne slua
pametne ljude i strunjake.
Tu mi se ini vrijednim primjetiti slijedee:
Sa kreativnou ili pameu, kako se ona obino naziva, stvar stoji slino kao i sa
solju. Hranu bez soli gotovo da i ne moemo jesti, stoga je sol vrlo dragocjena supstancija.
Osim toga, veoma je mona. Dovoljna je vrlo mala koliina soli da uini jestivom i ukusnom
veliku koliinu hrane. No ako bi soli bilo previe, jelo opet ne bi smo mogli jesti jer bi bilo
preslano ili gorko.
Isto se tako ni drutvo ne bi moglo odrati ako ne bi nikako uvaavalo pravorijek
pameti. A ako bi u nekom drutvu bilo previe pameti i previe pametnih i ako bi oni imali
velik utjecaj na vladanje drutvom, vrlo je vjerojatno, kako je to izvrsno primjetio A. L.
Huxley, da bi se to drutvo raspalo u krvavim obraunima njegovih pripadnika.
Poput soli, i pamet je vrlo mona sila, i nije je potrebno mnogo da bi drutvo sasvim
dobro funkcioniralo i izvravalo svoje zadae. No ta pamet prisutna je u drutvu i
posredstvom svojih djela - zakona, obiaja, institucija, itd. I sama institucija vlasti nije nita
drugo do jedan od oblika ozbiljenja kreativnosti ili pameti. Mnogi je ljudi, medjutim, ne

50
prepoznaju u tom njenom obliku, pa kad vide da nema ivih kreativaca ili mudraca, ili da ih
vlast ignorira, tvrde da nema nikakve pameti.
ive kreativnosti, ba zato to je mona, nije potrebno puno. Ono ega puno treba,
to je reproduktivna mo i reproduktivni, ne-kreativni rad, koji primjenjuje i tako ostvaruje
ono to je kreativnost zamislila.

***

Sada bi valjalo raistiti s pitanjem:

Da li se poslunost ljudi koji nisu obdareni za bavljenje politikom zasniva na
nekakvoj njihovoj slabosti, tuposti, abuliji ili nedostatku slobode volje i slobode izbora koji
bi proizlazili iz te abulije ?
Moj odgovor na to pitanje je negativan.
Veina neobdarenih ljudi, naelno gledajui, barem u zrelijem dijelu svog ivota,
dovoljno je razumna da shvati kako mora izvravati volju obdarenih, jer je to najbolji i
najlaki nain da ostvari svoje ciljeve. Poslunost obdarenima jest, dakle, in koji proizlazi
iz razuma, slobodne volje i mogunosti izbora, a u krajnjoj liniji i stanovite mudrosti, jer
zbiljska je to mudrost i snaga sluiti se tuom mudrou, kad nema svoje vlastite. To moe
samo onaj ko se odrekao narcistikih iluzija o nekoj vlastitoj (uobraenoj) mudrosti,
kreativnosti ili veliini, i ko se, samim tim, odrekao zla.
Oni koji nisu obdareni nekim vidom politinosti, obdareni su drugim vrijednim
sposobnostima. Iz prirodne raspodjele sposobnosti proizila je i podjela rada, po kojoj je
nekima palo u dio da stvaraju ili odravaju umjetni organizam, a drugima pak da stvaraju
umjetnika, ili znanstvena djela, ili pak neke druge elemente umjetnog bia.
A da poslunost obdarenima zaista proizlazi iz slobode i mogunosti izbora,
pokazuju, paradoksalno, ba brojni sluajevi izbora neposlunosti i pobune protiv one vrste
kreativnosti ili sposobnosti koja stvara, odrava i razvija drutvo.
Sluajevi izbora neposlunosti moda su ak ei nego sluajevi poslunosti. Stoga
politika volja mora raspolagati silom, kojom one neposlune moe primuditi na posluh.
Najbolja vrsta sile ili prisile duhovne je naravi. Mislim na odgoj. To je preventiva koja
smanjuje upotrebu pendreka i oruja.
Institucija koja primjenjuje silu jest drava, a ona je, openito govorei, ozbiljeni
"transmisioni lanac" posredstvom kojega se vri transmisija volje - "lanac" koji omoguuje
odvijanje kauzaliteta slobode. Gledano s druge strane, ali opet Kantovskim oima, drava
je posljednji u nizu instrumenata koji omoguuju da se ista volja umjetnog organizma
transformira u realitet. Ona je epitetiki oblik kreativnog politikog ina. Zakon izraava
volju umjetnog organizma, a drava ju izvrava.
Primjena sile i oruja protiv pobunjenika ili odmetnika jest in borbe protiv zla, ako
ju primjenjuje vlast koja se nije okrenula protiv povijesnotvornih tendencija. No ako je vlast
prela na stranu antipovijesnih tendencija, i prepustila se njihovom utjecaju, onda je njena
upotreba sile prosto nasilje. Tada obini narod, koji brani povijesnotvorne tendencije,
postaje legitimnim vladarem i s najpotpunijim se pravom laa oruja i die protiv posrnule
vlasti. No o tome moete vie itati kod Russoeaua, Lockea ili Th. Hobbesa, u njegovom
izvrsnom Levijatanu. Ja u rei jo samo ono ega tamo nema:
da kreativnost to se manifestira kao povijesnotvornost - politika sposobnost za
stvaranje umjetnog organizma - daje najvii legitimitet za politiku vlast nad drugim ljudima.
Katkada ga imaju mislioci, a katkada oni koji su roeni u purpuru ili oni koje je izabrao

51
narod, Katkada pak i sam taj narod, ili pak neki vojnik bistra duha, koji vidi da u drutvu
stvari stoje naglavake, a u sebi osjea snagu da ih preokrene i postavi na noge.
Bilo bi dobro kad bi ona, politiki neobdarena veina, pored svojih vrijednih
sposobnosti i vrlina imala barem jo neto veu sposobnost pravovremenog razlikovanja
varalica od istinski sposobnih i potenih ljudi. To bi uinilo nepotrebnim mnoge opravdane
pobune protiv tiranskie vlasti, i otklonilo mnoge velike nevolje i bijede od ljudskog roda. No
ova je sposobnost, naalost, vrlo rijetka, pa je upravo to jedan od razloga sainjavanja
zakona, jer zakon, pored onog to je ve reeno, ne moe glumiti i varati, pa mu se, u tom
pogledu, moe pokloniti puno vee povjerenje nego ivom politiaru.

Nastavljamo s diskusijom o drutvenoj raspodjeli moi. To je vrlo omiljena tema

meu politolozima, a naroito meu quazipolitolozima i obiluje najrazliitijim mnijenjima.
No mi neemo poklanjati panju svima njima, nego tek onima oko kojih se miljenja
polariziraju.
Talcot Parsons je svojevremeno ustvrdio da vladajue klase, slojevi ili grupe donose
takve odluke koje su dobrobitne za cijelo drutvo, te da je upravo to faktor koji omoguuje
odranje i razvoj drutva, a samim tim i vlast vladajue klase
Upravo je nevjerojatno da ovjek danas moe proitati i nekakvo takvo miljenje?!
Parsonsovi kritiari i danas tvrde da je on bio naivina koja nije znala da te klase ili
grupe donose samo takve odluke koje koriste njima samima.
Jasno da ta kritika proizlazi iz gluposti i nerazumijevanja problema, a i zavisti zbog
Parsonsove izvrsnosti.
On je govorio o naelima funkcioniranja drutva, a njegovi kritiari o nebitnim
sluajnostima koje uvijek prate proces primjene, odnosno relizacije tih naela.
Slino nerazumijevanje problema i nemisaonost u pristupu znanstvenim problemima
ve je raspravio Platon u Dravi. Ali, glupost je nesposobna neto nauiti, pa ponavlja
uvijek iste bisere.
Neki ustrajni Trasimah ovdje e ipak rei kako to miljenje nemaju samo Parsonsovi
kritiari. Marx i njegovi sljedbenici pokazali su, sasvim nedvojbeno, da je kapitalistika
klasa, kao vladajua, donosila samo takve odluke koje su vodile ka ostvarivanju njenih
interesa. Ta je tvrdnja toliko dobro argumentirana i toliko oigledna da nije mogue sumnjati
u njenu istinitost.
A tko uope sumnja u to !?
Ja, prvi to potvrujem, ali dodajem da je kapitalistika klasa bila uvar kapitala koji
je vlasnitvo ljudske vrste i da je takve odluke donosila upravo zato da bi to je mogue vie
i bolje uvala i razvijala kapital, jer je to bio njen bitni i najvei interes. Kapitalisti su bili
ljudi koji su bili kadri dobrovoljno se odricati potronje, da bi razvijali kapital - umjetno
bie. Svoju mo i vladajui poloaj koristili su, pored ostalog i za to da bi radnike prinudili
na tednju. Onaj dio dohotka koji su im bili uskratili investirali su u usavravanje kapitala.
Posljedica tih sebinih odluka kapitalistike klase, koja je mislila samo na svoje interese,
posljedica, dakle, tih odluka bila je: nevieno brz rast bogatstva i blagostanja svih slojeva
graanskog drutva, a i nevieni porast moi cijele ljudske vrste.
Ako neko bude prigovarao da je bilo i takvih kapitalista koji nisu tedjeli, nego
rasipali, ja u mu rado potvrditi da je u pravu, ali u mu morati poruiti i to da takav
prigovor nije dostojan niti jednog prosjeno inteligentnog ovjeka, a kamo li nekog
mislioca.
Ako se o tome hoe govoriti, onda taj problem, problem zloupotrebe moi, treba
postaviti naelno, odnosno na takav nain koji otkriva njegovu pravu narav njegove

52
temeljne momente. No, mi smo o tome ve dosta rekli kad smo raspravljali o varalicama
koji nose maske politiara, antipolitiarima, otudjenoj administraciji i drugim slinim
pojavama.
Mislim da je, radi boljeg razumijevanja politike, dobro posvetiti koju crticu
tvrdnjama da pojedinci ili grupe, zapravo nemaju politiku mo, nego ju ima samo drutvo.
Razuman itatelj lako e se sloiti s tom tvrdnjom.
Drutvo je toliko mono koliko je funkcionalno, odnosno svrsishodno organizirano.
Ta mo drutva, pak, nije nita drugo do njegova volja, koju smo prethodno ve imenovali
kao: volju umjetnog organizma. Individue, grupe ili stranke samo su subjekti, tj. tonije
sredstva koja toj moi, odnosno volji omoguuju da se realizira.
Volja umjetnog organizma moe istinski svrsishodno djelovati tek nakon to su neki
od onih subjekata pronali metodu pomou koje bi se ona ozbiljila kao odreeni, poeljan
efekt, kao nekakvo dobro. Tu metodu otkrivaju individue, jer jedino su one kreativne.
Stranke, grupe ili klase opet su drutvena sredstva pomou kojih ove individue ire svoja
otkria i nude ih drutvu. Jasno, ova iva "drutvena sredstva" su takodjer i ciljevi, jer se
postignuti boljitak adresira upravo na njih.
Dobre, vrlo svrsishodne metode, s vremenom se transformiraju u trajne elemente
drutvene strukture i postaju sredstva pomou kojih drutvo izvrava svoju volju i
ostvaruje svoje ciljeve.
Volja bez metode je ne-volja, privid volje, ili, najtonije: velika nevolja - zlo.
Iako moe biti strastveno usmjerena ka dobru, ona, poput nekog razbjenjelog
osljepljenog diva ini veliku tetu i zlo svemu ega sa god dotakne. Umjesto da gradi, ona
samo unitava i rui. Doima se kao nekakva velika mo, a u djelovanju se, tj. u praksi,
naprotiv, pokazuje kao potpuna nemo.
Primjeri drutava koja su se pokuala utemeljiti neposredno na toj vrsti moi, tj. na
ne-metodinoj volji (i to volji individua ili grupa, a ne volji umjetnog organizma koja je
metodina) su faizam i komunizam. Ova drutva s pravom se nazivaju voluntaristikim.
Ona su se utemeljila na ne-metodinoj volji tako to su naprosto odbacila osnovne
metode odravanja, i openito, ivota graanskog drutva, tj. njegove instrumente koji su
nastajali i razvijali se tisuama godina. Jasno je da se iz toga onda moralo roditi barbarstvo i
divljatvo, jer odbaciti te instrumente, znai odbaciti civilizaciju, koja je, kako smo ve rekli,
umjetno bie, tj. realni moment njegovog postojanja S druge pak strane, utemeljiti drutvo
na volji individue ili klase znai unititi ili odbaciti tisuama godina razvijanu metodinu
volju umjetnog organizma, a to pak ne znai drugo do unititi ili razoriti drutvo.
Mislim da e veina itatelja uvidjeti da su ove moje spekulacije bile potvrene u
povijesnoj praksi. One uostalom i nisu nita drugo do interpretacija povijesne prakse,
odnosno pokuaj njenog razumijevanja. S druge strane, pak, ova rasprava je pokuaj da se
razvije metodina volja drutva i da se time uvea i uvrsti njegova mo. Nadam se da e
veina itatelja shvatiti da vea istinska, drutvena mo drutva rezultira i boljim i
slobodnijim ivotom individua.
Preporuujem se tritu koje jedino moe adekvatno odrediti pravu vrijednost ovih
ideja.

***

Na samom poetku ove rasprave obeao sam da u pokazati kako razumijem odnos
drutva i drave. Vjerujem da se najbolje objanjenje njihovog odnosa moe dati potpunim i
preciznim prikazom pravih zadataka onih kreativnih i ne-kreativnih politiara.

53
 Kreativni politiari, tj. politiki mislioci stvaraju drutvo, a oni ne-kreativni, tj.
reproduktivni politiari, ili politiki praktiari pretvaraju tu idelanu, misaonu tvorevinu u
dravu, tj, daju drutvu opipljiv ili realan vid postojanja.
Evo jednog primjera koji e to objasniti bolje nego bilo koje spekulativno izlaganje:
Zamislite Hobbesov, ili, bolje, Rousseauov drutveni ugovor.
To je idealni ili misaoni oblik postojanja graanskog drutva. Kada se, meutim, taj
drutveni ugovor zapie u formi zakonika, ustava, i kada se izglasa na nekoj
konstitutirajuoj skuptini onda on iz svoje idealne egzistencije prelazi u faktiku (drutveno
faktiku), a ljudi na koje se on odnosi postaju graani novostvorene drave.
Drava je dakle epitetiki i faktiki oblik postojanja drutva - drutvo reproducirano
u osjetilnom materijalu tj. u takvom elementu koji samoj ideji drutva, i odnosima koje
ona objavljuje omoguuje trajno odranje.
One ideje drutva i oni drutveni odnosi koji se ne mogu reproducirati u formi
drave, nisu, ni dobre ideje, niti dobri, svrsishodni odnosi, nego nekakve zablude.
To je u skladu sa naelima tetradike dijalektike, po kojoj je mo samoreprodukcije,
odnosno samoodranja pravi rezultat revolutivnog razvoja. Ono to se ne moe odrati, ili
je defektno, ili nije potpuno razvijeno.
Ideja ili vizija nekog drutva dobija svoj zreli oblik tek nakon to su mnogi ljudi,
spontano, ili po diktatu potrebe ve stupili u odnose o kojima ona govori, samo to ti
odnosi nisu posvuda raireni i nisu legalizirani. Tako se, kad ve doe do njihove
legalizacije, tj. transformacije drutva u dravu, u ivotu onih ljudi malo toga mijenja.
Nekada neobavezni odnosi sada postaju obavezni.
Ako se malko pokrenete i zavirite u udbenike povijesti nai ete dobre dokaze za tu
tvrdnju. Hobbes je zavrio svoj Levijatan dvadesetak godina prije Slavne revolucije, a
Rousseau je svoj Drutveni ugovor u kojem je izloio najpotpuniju zamisao graanskog
drutva, takoer zavrio dvadesetak godina prije graanske revolucije u Francuskoj. Treba
jo dodati da te buruaske revolucije ne bi bile izvedene u to vrijeme, da kapitalistiki
odnosi ve nisu, u praksi, sasvim nedvojbeno pokazali da su superiorniji feudalnim.
Niti ova rasprava ne izmilja nekakvo novo, fantastino drutvo, nego samo
otkriva i dovodi do vidljivosti i jasnoe onu politiku praksu koja danas, bitno bolje,
efikasnije i ekonominije nego sve druge vodi ka ozbiljavanju opeg dobra i ostvarivanju
ciljeva vrste i koja bi to inila jo u veoj mjeri i na jo bolji nain kad bi bila ozakonjena.
Nain i oblik na koji se neko drutvo reproducira u formi drave ovisi o mnogo
faktora: narodu, njegovoj kulturi i obiajima, aspiracijama njegovih politiara, o tome da li
se transformacija odvija mirno ili putem revolucije, o geografskom poloaju, klimi i masi
drugih sluajnosti.
Robovlasniko se drutvo jednom reproduciralo u formi Atenske demokracije, a
drugi put u formi Spartanske aristokracije, a trei put u formi Rimskog imperija Graansko
se drutvo pak, jednom reproduciralo u formi republike, a drugi put kao ustavna ili
parlamentarna monarhija. Ta razliitost, meutim, ne mijenja nita na bitnoj naravi samoga
drutva.
Cilj ka kojem tee oni politiari to drutvo reproduciraju u formi drave jest da ta
reprodukcija bude to je mogue svrsishodnija, funkcionalnija.
Svrsishodnije su, funkcionalnije ili pak bolje naelno gledajui, one drave koje
svojim graanima omoguuju bolji ivot nego neke druge drave njihovog vremena i one
koje se due odre u postojanju. Ali to je tek relativno i nepouzdano mjerilo. Po kriterijima
koji se najvie uvaavaju u ovoj raspravi, najbolje su one drave koje daju najznaajniji

54
doprinos stvaranju potpuno razvijenog umjetnog organizma i ostvarivanju ciljeva vrste, a
takve su obino osiguravale i najbolji ivot svojim graanima ili podanicima.
Ovdje bi netko mogao primjetiti da sam one tzv. kreativne politiare neopravdano
nazvao politiarima, jer oni su u stvari ideolozi. Prihvaam tu primjedbu, ali napominjem da
ideologija nije nita drugo do politiki svrsishodno miljenje, te je prema tome, i ona samo
jedan vid pojavljivanja politike, i to onaj najsuptilniji i najdragocjeniji.
Sada je neophodno rei i rije dvije o samom pravu.
Po naem miljenju, pravo je, najopenitije govorei, kodificirani drutveno-
politiki instrument koji ljude dovodi u takve odnose pomou kojih se istovremeno mogu
ostvarivati interesi i ciljevi vrste, naroda, grupa, klasa i individua. Pravo na kojem se temelji
neka drava (Rimski ius civile) je, isto kao i drava, epitetiki oblik neke politike ideje
reprodukcija te ideje u dravnoj strukturi. Pravo i drava nastaju istovremeno. Pravo je dua
drave, a drava je tijelo prava, njegov materijalni ili osjetilni oblik.
Rimljani su tvrdili da je pravda - EQUITAS ili IUSTITIA - cilj prava.
IN OMNIBUS QUIDEM, MAXIME TAMEN IN IURE AEQUITAS SPECTANDA
SIT U svemu, a najvie u pravu treba gledati na pravednost.
To se ne moe nikako osporiti, ali je potrebno istaknuti da Rimljani nisu poznavali
neto takvo kao to je povijest, niti su znali za ciljeve vrste, pa su pravdu smatrali jedinim i
krajnjim ciljem prava. Po naem miljenju, krajnji i najvaniji cilj prava je upravo
ostvarenje ciljeva vrste, a pravednost ili pravda - koja je doista neposredni cilj prava -
gledano s povijesnog aspekta zapravo nije nita drugo do jedno od sredstava za ostvarivanje
ciljeva vrste.
Pravda se zbiva onda kad se narodi, generacije, klase, grupe ili individue nagrauju -
bogatstvom, ugledom, au, utjecajem i drugim dobrima - adekvatno i srazmjerno svom
doprinosu ostvarenju ciljeva vrste. Pravedno nagraivanje podstie ljude da svojom
djelatnou doprinose ostvarenju ciljeva vrste. Bez pravde, ti se ciljevi nikako ne bi mogli
ostvariti. Stoga je presudno vano da dravni zakoni mislim na zakone na kojima se
temelji neka drava (ius civile ili ius publicum) budu nalog za ostvarivanje ili ozbiljavanje
pravde.

***

A sada nekoliko saetih rijei o jo nekim odlikama demokratske vladavine, tritu i

nekim elementima logokracije.
U demokratskim antikim polisima vlast je izvravala volju dobrih obiaja - koji su
bili ozakonjeni ustavima - a koji su bili nastali ve stoljeima prije nego su dobili zakonsku
formu i legitimitet vlasti. Stoga je antika demokracija bila vladavina prolosti nad
sadanjou.
U buroaskoj demokraciji, pak, i vlasti i narodi izvravaju volju trita.
U ranijim, ekonomskim radovima trite sam definirao kao rasudnu snagu
umjetnog bia. Glavna zadaa te rasudne snage jest da razluuje i bira takve oblike vlasti,
oblike ivota, metode rada, a i proizvode koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga je
buroaska demokracija - za razliku od one idiline, antike - vladavina budunosti nad
sadanjou.
To je razlog zbog kojeg je ova, buroaska, liberalna demokracija bitno svrsishodnija
i plodnija od antike, ali iz tog istog razloga ona moe biti i bitno tea i neugodnija.

55
 Primjena takve demokracije, meutim, u zemljama Neoneolitske i Neoantike
tradicije i odgoja daje naopake rezultate. Tu su, naime, narodi odgojeni tako da biraju one
politike opcije koje e sprijeiti razvoj drutva i napredak uope.
Pored toga, u tim zemljama nema stvarnog trita, pa nema niti ikakve ozbiljnije
kontrole efikasnosti vlasti, jer jedna od funkcija trita je i to da bude instrument kontrole
efikasnosti i svrsishodnosti vlasti.
ini se da je ostvarivanje ciljeva vrste, a bez postojanja i uvaavanja trita - barem
na ovom stupnju civilizacijskog razvoja - sasvim nemogue, ili pak gotovo nemogue, jer
ono je poput nekakvog neophodnog kompasa.
No, podsticanjem preotre konkurencije, emu je trite po svojoj naravi vrlo
sklono, ono moe natjerati ljude na neljudski brz tempo rada na ostvarivanju ciljeva vrste, i
time obesmisliti ivot mnogim generacijama. Takve rtve nikome nisu potrebne niti korisne,
jer ljudska je vrsta praktino vjena i ima beskonano mnogo vremena za ostvarivanje svojih
ciljeva pa nee postii nita vrijedno niti dobro ako neke od svojih ciljeva ostvari stotinjak
godina ranije nego to se to moglo oekivati. tovie, uinit e veliko zlo, ako tu
beznaajnu utedu od stotinjak godina ostvari oteavajui i ogoravajui ivot dvjema ili
trima generacijama.
Istina, iz sigurnosnih razloga, potrebno je ubrzati tehnoloki i civilizacijski razvoj
koliko je to god mogue, sve dok se ljudi ne rasprostrane u univerzumu i udomae na
drugim planetima. Naime, i za vrstu koja je vjena, vrlo je opasno da postoji iskljuivo na
planetu na kojem je zaeta, jer u sluaju neke velike kataklizme, kakve se u svemiru esto
dogaaju, i najvjenija vrsta mogla bi trenutno nestati zajedno s tim svojim planetom, ili se
pak degenerirati i izumrijeti. To je razlog zbog kojega aktualni razvoj ne bismo smjeli
usporavati, nego moda ak ubrzati, ako je to mogue.
No nakon to se otkloni ova opasnost - bilo koloniziranjem drugih planeta, bilo
sigurnom kontrolom kretanja opasnih nebeskih tjelesa u Sunevom sustavu - trebat e
razmiljati o instrumentima koji e omoguiti kontrolu i humanizaciju brzine civilizacijskog
razvoja.
Imajui u vidu ba nekakvu takvu potrebu, ja sam one zakone formulirao tako da se
estina konkurencije, i brzina tehnolokog i civilizacijskog razvoja - koji, u velikoj mjeri
proizlazi i iz njenog intenziteta - barem djelomino mogu regulirati poveanjem i
smanjivanjem vrijednosti najnieg dozvoljenog KEAD-a i KPK-a. (KPK - kvocijent
produktivnosti kapitala - jest brojka koja pokazuje koliko puta se uveala svaka novana
jedinica koja je uloena u neki poslovni poduhvat - nekakvu proizvodnju, trgovinu itd. KPK
se dobije tako da se brutto profit podijeli sa trokovima poslovanja - vidi zakone.)
Smanjivanjem najnie dozvoljene vrijednosti KEAD-a i KPK-a snizio bi se i najnii
dozvoljeni prag efikasnosti rada obinih radnika, managera, administratora, dravnika i
politiara, a samim tim smanjila bi se i brzina opeg razvoja. No, na drugoj strani, ivot
individua i naroda bi bio oputeniji, vedriji. laki, a moda i znatno smisleniji.
Ovdje je vano imati u vidu da se sniavanjem najnie dozvoljene vrijednosti KEAD-
a i KPK-a, naelno gledajui, ne moe potpuno regulirati estina djelovanja konkurencije,
jer ona ne spada medju takozvane elastine trine pojave. Ponuda konkurencije slabo slijedi
veliinu potranje za njom. Stoga e moda biti potrebno regulirati ju ograniavanjem visine
KPK-a. (visinu KEAD-a nije potrebno ograniavati). Tako e zakon moda trebati propisati
i to da najvii dozvoljeni KPK moe biti npr: samo 3.( Pogledaj u same zakone.)
Ovakva odredba temelji se na pretpostavci da je to najvei KPK koji moe proizii iz
dobrog i vrlo talentiranog rada i upravljanja poduzeem, te da svaki vii KPK nastaje iz toga

56
to se nekom drugom sektoru ljudske djelatnosti, potroaima, buduim generacijama, ili
pak samoj prirodi ini teta.
Stoga bi taj zakon trebao propisati: da se onaj dio dobiti, po kojem KPK prelazi
najviu dozvoljenu vrijednost mora, bez naknade oduzeti poduzeu koje ga je stvorilo i dati,
nekom fondu, npr. fondu za zatitu prirode, ili pak fondu za razvoj znanosti, jer na takav
nain obeteujemo svoje potomke -- budue generacije -- i doprinosimo ostvarivanju
ciljeva vrste.
Ovakvim zakonima, ljudska bi vrsta postigla zadovoljavajuu kontrolu vlasti to ju
ima umjetno bie kojeg je sama stvorila i uinila bi razumnom cijenu ostvarivanja svojih
ciljeva.

***

Vjerujem da e velik broj itatelja ovdje htjeti postaviti pitanje:

U emu je razlika izmeu Platonovih, Morusovih ili pak Marxovih zamisli i onih koje
su iznijete u ovom tekstu ?
Mislim da se na to moe odgovoriti sljedeim rijeima.
Spomenute zamisli ranijih mislilaca, a posebice Marxova zamisao komunistikog
drutva, bile su zamiljene kao ciljevi razvoja drutva, dok je logokracija, sa svim njenim
elementima samo sredstvo za daljnji, postpovijesni, evolutivni razvoj i sredstvo za
ostvarenje ciljeva vrste. Logokratsko drutvo je samo jedan stupanj u razvoju umjetnog
organizma i sredstvo za daljnje razvijanje umjetnog bia. Ono ne treba biti savreno, nego
samo dovoljno funkcionalno tj. svrsishodno. Ve sam rekao da je ivi organizam i sredstvo i
cilj vlastitog opstanka, dok je umjetni samo sredstvo. Stoga, kod zamiljanja ili projektiranja
drutva (umjetnog organizma) i ne treba teiti za neim to e biti savreno i vjeno, jer
ono, po svojoj naravi, mora biti prolazno, tj. mora se moi istroiti i nestati u procesu svoje
transformacije u cilj radi kojega postoji.
Pored toga, svi mislioci - poev od Platona, pa do Marxa - smatrali da su sloboda,
mir, pravda i moralnost ciljevi ljudskog djelovanja, ili povijesnog i drutvenog razvoja.
Ovdje se, naprotiv, polazi od pretpostavke da su to kljuna sredstva pomou kojih se
ostvaruju povijesni i metapovijesni ciljevi, tj. ciljevi vrste.
Onome ko paljivo proita ovu raspravu biti e sasvim jasno da je ve i dananjem
drutvu potreban neki zakon koji bi omoguio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao
normalan razvoj civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znai vrlo malo, pa makar ga dijelio i
vrlo velik broj ljudi, jer to uvjerenje nee automatski rezultirati i etabliranjem tih zakona.
Njihovo etabliranje ovisi o tome postoje li u drutvu dovoljno velike interesne grupe, grupe
kojima bi bilo u interesu da se on primjeni. Ovdje emo ogledati postoje li takve grupe.
To moemo vidjeti iz ove formule :

ukupne uteevine + ukupni profiti

--------------------------------------------------- = K E A D
trokovi funkcioniranja administracije

Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe. Faktor ukupne uteevine

reprezentira potroae, grupirane u obiteljima, a ukupni profiti sve zaposlene (izvan

57
administracije). Faktor trokovi funkcioniranja administracije reprezentira sve zaposlene u
administraciji.
Za primjenu zakona zalagali bi se svi zaposleni koje predstavlja faktor ukupni
profiti i to zbog toga to bi poveao njihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i
zato to bi se rad pravednije plaao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.
Meu zainteresirane spadaju i ukupne uteevine, tj. potroai: ene koje vode
domainstva i umirovljenici, te dio nezaposlenog stanovnitva. Oni bi bili zainteresirani zbog
toga to bi taj zakon pogodovao povevanju uteevine, i to prvenstveno sniavanjem
trokova odravanja ivota, tj. putem sniavanja cijena namirnica i svega ostalog bez ega
se ne moe ivjeti.
Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog
zakona znatno poveala njihov dohodak i drutveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj
glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi neki ljudi, zbog njihovog
snanog utjecaja glasali za njegovu primjenu.
Protiv primjene zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik, trokovi
funkcioniranja administracije, i to zbog straha da bi zakon utjecao na smanjenje njihovog
dohotka i na poveanje efikasnosti rada. No ovaj strah ne mora nuno biti opravdan, jer bi
primjena naeg zakona, iako bi, u poetku vjerojatno smanjila dohodak zaposlenih u
administraciji, ipak poveala njen ugled i drutvenu mo, a kasnije sasvim sigurno i dohotke
administratora. No ovo bi mogli shvatiti samo oni lucidniji i obrazovaniji pripadnici
administracije, tako da bi vrlo rijetki iz tog tabora glasali za primjenu zakona.
Ova kratka analiza pokazuje da je ve danas ona interesna grupa koja bi glasala za
primjenu ovog zakona dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu na izborima ili
nekakvom referendumu i ini se da je problem samo u tome to nedostaju ljudi koji bi
javnost upoznali sa samim zakonom i njegovim prednostima pred postojeima.
No, da bi ste jo jasnije uvidjeli razliku izmeu onog zakona i utopistikih projekata,
pokuajte otkriti da li postoje interesne grupe koje bi htjele osnovati neko drutvo na
osnovu Platonove drave, Morusove Utopije ili Campanellinog Grada Sunca. Ba zbog
nepostojanja neke takve interesne grupe, Platon je otiao na Siciliju gdje je sam pokuao
osnovati dravu po svojoj zamisli.

***

Ostaje jo da poloim raun o metodi s kojom je izvedena ova rasprava. To se

obino ini na poetku, ali ova je brourica tako strukturirana da rasprava o metodi dobro
pristaje tek pri njenom kraju.
itatelj je ve mogao vidjeti da predmet o kojem raspravljamo nastojim shvatiti
promatrajui njegov razvoj i imajui u vidu sve bitne oblike njegovog postojanja koji se
pojavljuju tokom tog razvoja. Instrument takvog odnosa prema predmetu istraivanja jest
dijalektika. Ona je, govorei openito, fundamentalna zakonomjernost razvoja bia, tj.
razvoja uope. Takozvana svjesna, reflektirana dijalektika je misaono-spoznajni aparat,
organon kojim se moe pratiti i spoznavati razvoj. Ta svjesna dijalektika poela se razvijati u
Heraklitovo vrijeme. U Novom Zavjetu koritena je kao opa osnova cijelog njegovog
uenja, a nakon toga kao osnova teologije i filozofije povijesti. Najvii stupanj svog razvoja
dosegla je u filozofiji G. W. F. Hegela.
Dijalektika kojom se ja sluim poneto je drugaija od one koju nam je u nasljee
ostavio G. W: F. Hegel, a koja sadri tri momenta: tezu, antitezu i sintezu. Ta Hegelova,
trolana, ili triadika dijalektika prikazuje cjelokupno bivanje bia (a i bivanje samog bitka)

58
kao razvojni proces. To je njena dobra strana, jer bivanje doista nije puko mehaniko
trajanje nego razvoj. Loe je, meutim, to to ona moe prikazati taj razvoj iskljuivo kao
nekakvu permanentnu revoluciju. Sinteza razvoja, naime, po trolanoj dijalektici, biva
ukinuta, revolucionirana, isto kao i prethodni stupnjevi, te postaje tezom novog, vieg
razvojnog ciklusa.
Ve je zadnji Njemaki klasiar, Schelling rekao da tako shvaeni razvoj nije nita
drugo do ludilo. Pokuaj ukidanja kapitala, kapitalizma i graanskog drutva koji su bili
sinteza povijesnog, civilizacijskog i drutvenog razvoja, bio je historijski i praktiki dokaz
te Schellingove tvrdnje, jer je taj politiki in bio zapravo korektan pokuaj praktine
primjene Hegelove dijalektike, kao fundamentalnog instrumenta za voenje daljnjeg
povijesnog i drutvenog razvoja.
Posljedice su vam poznate
Moje je miljenje da se - kako sam ve jednom rekao - sinteza, odnosno rezultat ili
produkt razvoja mora moi odrati u postojanju, jer cijeli se razvoj zbivao upravo radi
njega. On se, dakle, mora moi odrati u postojanju i radi toga da bi razvoj imao smisla
ratio ssendi.
Imajui u vidu to, a i neke druge stvari, o kojima sada ne mogu govoriti, ja sam
Hegelovoj dijalektici dodao jo jedan moment - epitezu - jer u stvarnosti, nakon one tri
etape razvoja, koje prikazuje Hegelova dijalektika, dolazi etapa samoreprodukcije ili
samoodravanja bia. Tu etapu, etapu samoodravanja nazvao sam epitezom.
Revolutivni razvojni proces, koji se odvija kroz tezu, antitezu i sintezu stvara mo
samoodravanja Ona je pravi rezultat ili produkt razvoja. Onaj rezultat koji u sebi nema
te moi, tj. koji se ne moe odrati u postojanju nije istinski rezultat niti istinsko bie, nego
je neto nepotpuno ili krivo razvijeno, defektno.
Kljuna metoda samoodravanja svih bia jest stvaranje vrste
Ne postoji, niti bi ikako moglo nastati, a niti opstati bie koje ne bi bilo pripadnik
neke vrste bia. A sama vrsta nije nita drugo do beskonani ili besmrtni oblik postojanja
bia. Ona nastaje samoreprodukcijom individua koje joj pripadaju. No in
samoreprodukcije individue iz kojeg nastaje vrsta, istovremeno je i in samoreprodukcije
vrste iz kojeg nastaje nova individua, novi pripadnik vrste.
Ovim sam, nadam se, pokazao da se bez epiteze ne moe shvatiti, niti nastanak
vrsta, a niti nastanak individua, odnosno pojedinanih bia.
Vrsta, taj pojavni oblik moi samoodranja i samoafirmirani rezultat razvoja, ne
moe ukiniti, revolucionirati samu sebe. Ona, tovie, da bi olakala i osigurala svoje
postojanje iznalazi sve efikasnije i svrsishodnije naine samoodravanja. To je evolutivni
razvoj, evolucija. Ja sam ju esto nazivao i epitetikim razvojem, jer se on zbiva za
vrijeme epiteze. Evolucija se odvija sve dotle dok metoda samoodravanja ne postane
razvijenija i vrednija od osnove koju bi trebala odravati. Tada se ta metoda postavlja kao
nova osnova, odnosno teza novog vieg ciklusa razvoja.
Tetradika dijalektika, koja je temelj cijelog mog misaonog sistema, pokazuje da je,
do sinteze, sam razvoj revolutivne naravi, a nakon sinteze, u epitezi, evolutivan. To je
zakon koji, kako se ini, u tom opem obliku, vai za sve vrste u univerzumu - neive, ive,
a i kreativne kakva je ljudska. No, svaka vrsta zavisno od svoje naravi i okolnosti u kojima
se nalazi, razvija drugaije prilagodbe koje joj olakavaju i osiguravaju opstanak. Kreativne
vrste ne prilagoavaju se okolini, nego okolinu prilagoavaju sebi tj. tonije: transformiraju
je u sredstvo za ostvarivanje svojih vitalnih ciljeva. Produkt te transformacije je umjetna
svrsishodna bievitost, odnosno umjetno bie. Umjetni organizam, drutvo je produkt

59
samotransformacije prirodne ljudske vrste u oblik koji je svrsishodan za ostvarenje njenih
ciljeva. Ta je samotransformacija vrste u umjetni organizam izvedena putem politike.
Eto. No misli koje su ovdje iznesene blie su ontologiji nego politologiji, pa e se
dio itatelja zacijelo zapitati:
to one rade u jednoj politolokoj raspravi, i kako bi takve misli mogle koristiti
politiarima ?
Odgovorit u protupitanjem :
Zar politiari ne bi trebali znati : zato postoji politika; koji su njeni opi ciljevi; kako
se oni ne mogu ostvariti i tko je zapravo onaj kljuni subjekt kojem bi politiari trebali
sluiti ?
Mi ivimo u vremenu u kojem je presudno vano imati sasvim jasnu svijest o tome
da je taj subjekt kojem politiar treba sluiti sama ljudska vrsta. A to je pak mogue
shvatiti jedino pomou ontologije koja vrstu shvaa kao najvii, a ujedno i temeljni i
najvaniji oblik postojanja bia. ak i za visoko individualizirane, samosvjesne i kreativne
pripadnike ljudske vrste, ta bi misao trebala kotirati kao spoznaja od izuzetno velike
vanosti.
Da je Marx uvidio onaj bitni nedostatak Hegelove dijalektike i da se usudio
pomiljati neto takvo kao to je tetradika dijalektika, po kojoj je ljudska vrsta kljuni
subjekt povijesti, onda se sigurno nikad ne bi stavio u slubu samo jednog dijela ljudske
vrste - radnike klase. Ili, da su barem komunisti bili kritini prema Marxu ili Hegelovoj
dijalektici, moda one tzv. socijalistike revolucije nikad ne bi bile izvedene.
Ve spomenuti Mojsije i Napoleon - a uz njih bi mogli spomenuti i Perikla,
Aleksandra Velikog, Aoku, Julija Cezara, Justinijana, Karla Velikog, Haruna al Raida,
Cromwella, Robespierrea i niz drugih - svi su oni, i ne znajui sluili ljudskoj vrsti.
Velikima i vrijednim potovanja i pamenja smatramo ih zato to su svojom djelatnou dali
doprinose koji e se, u raznim oblicima, koristiti kao sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste,
sve dok se ti ciljevi napokon ne ostvare. Narodi iz kojih su ponikli tuju ih zato to su se, na
temelju njihovog nagovora, i sami stavili u slubu ljudske vrste I tako stvorili velika
bogatstva, dobra i slavu koja nadtrajava stoljea. Takva bogatstva i dobra, naime, moe
stvoriti iskljuivo i jedino narod koji ih stvara ili stie na nain kojim istovremeno daje i
doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.
Danas je moda vie nego ikada ranije, vano da narodi ostvaruju svoje interese na
upravo spomenuti nain. A na to ih pak mogu nagovoriti njihovi politiari. Onaj ko poznaje i
uvaava neku ovakvu filozofiju koja ukazuje na pravu vanost vrste, ne mora biti ni Mojsije
ni Napoleon, da bi znao koji je to subjekt kojemu mora sluiti i da bi mu uistinu sluio. Eto,
to je jedan od razloga zbog kojih je ona ontologija vana i za politiare.
Za ljude koji nisu politiari, vano je da znadu da je vrsta kljuni oblik naeg
postojanja , i da mi kratkovjene individue postojimo prvenstveno radi toga da bi smo
odrali vrstu i stvarali sredstva za njeno osloboenje. Isto vai i za narode, koji su dodue
puno dugovjeniji od individua, ali su ipak prolazni i instrumentalni oblik postojanja
ovjeka.
Ono to je gore upravo bilo reeno nikako ne znai da bi se individue i narodi trebali
rtvovati za odranje ivota vrste i ostvarivanje njenih ciljeva. Etika na kojoj se zasnivaju
ove tvrdnje kae:
kako je sasvim prirodno da svaka individua, obitelj, grupa, profesija, klasa ili pak
narod tei iskljuivo ka ostvarivanju svojih ciljeva i interesa,
ali zatim - poput glasovite Kantove moralke - dodaje: da to treba initi na nain koji
vodi i ka ostvarenju ciljeva vrste.

60
 Onaj ko to doista i ini na takav nain, taj ivi kao moralna, misaona, politina, ili
naprosto humana osoba, bez obzira na to da li je mislilac, umjetnik ili obian zanatlija, jer i
najprostije reproduktivne, ne-kreativne djelatnosti doprinose ostvarivanju ciljeva vrste i
esto bivaju - ak vie i bolje nego kreativne - nagraene blagostanjem, ugledom, moi,
sreom itd.
Narodi koji ive i djeluju na taj isti nain, pored bogatstva i moi, takoer stiu
ugled i slue drugim narodima kao uzori.
Eto, toliko o dijalektici i o tom kakvu svrhu ona ima u ovom radu, a i u samoj
politici.
Hegelovo shvaanje geneze drutva

Nisam primjetio da je ijedan sociolog ili politolog navodio Hegela kao mislioca koji
je prikazivao nastanak drutva. Moram rei da za takav previd nema nikakvog opravdanja,
jer je Fenomenologija duha, pored ostalog i jedan vie nego izvrstan prikaz geneze drutva,
odnosno, kako bi mi rekli,: opis transformacije jedne prirodne vrste u umjetni
organizam.
Istina, velik broj mislilaca spominje Hegelov prikaz odnosa gospodara i roba, kao
neto vano za razumijevanje drutvene geneze, ali to naalost ne ide dalje od prostog
spomena. Marxov odnos prema tom momentu Fenomenologije ide, dodue puno dalje od
prostog spomena ili natuknice, ali je posluio samo kao osnova za njegovo uenje o
antagonistikim odnosima drutvenih klasa. Najvie panje ovom, "ontoloko"-
antropoloko-socioloko-politolokom momentu Hegelova miljenja to prikazuje nastanak
drutva, koliko mi je poznato, posvetio je Hegelov komentator A. Kojeve, u svojoj knjizi:
Kako itati Hegela.
Nastajanje drutva Hegel opisuje kroz onaj iroko poznati odnos gospodara i roba,
odnosno, onu borbu na ivot i smrt iz koje jedan ovjek izlazi kao gospodar a drugi kao
rob. Gospodar je pojava ili moment uma koji treba upravljati opstankom neke kreativne
vrste, odnosno druvom, a rob je moment ne-uma, odnosno moment bitka ili proste
prirodnosti, instinkta koji treba biti prevladan, ukinut da bi se uspostavio humani,
drutveni ivot.
Zato je ova borba nuna?
Razlog je vrlo jednostavan. I ne-um bi takodjer htio biti gospodarem, pa je stoga um
prisiljen nadjaati ga i poraziti u takvoj borbi u kojoj nema nikakve milosti - Vae victis! - i u
kojoj, radi pobjede mora izloiti opasnosti i svoj ivot. I ne samo to. On mora i pobijediti,
jer pobijedi li i zavlada ne-um, instinkt, opstanak i ivot uma i ne-uma nemaju vie
ikakvog smisla, jer nastavljaju ivjeti u hordi, oporu, tj. onako kako ive pripadnici
svih prirodnih vrsta.
(Ustvari, u sluaju pobjede ne-uma ivot postaje zloudan, bolestan, i puno gori
nego ivot u oporu, to se moe vidjeti iz biografija onih naroda koji su bili pali pod vlast
nacizma. Nacizam, naime, nije bio nita drugo do jedna eklatantna, kolska pobjeda ne-uma
- pobjeda one antipovijesne tendencije, koja tendira ka tome da se ivi naelno onako kako
ive prirodne vrste, na osnovu instinkta, a ne na osnovu politike.)
Sa stajalita koje se zastupa u ovoj raspravi, Hegelovo je miljenje duboko istinito.
Ona smrtna borba o kojoj je on govorio doista je nuan, nezaobilazan in kroz
koji se jedna prirodna vrsta transformira u drutvo, umjetni organizam.
Kroz nju nastaje i ona temeljna podjela rada na umni i fiziki. Bioloki identine
individue, pripadnici iste vrste postaju funkcionalno razliite, funkcionalno upuene jedne na

61
druge i funkcionalno ovisne jedne o drugima. To je ve organiko postojanje ljudske vrste,
postojanje u formi umjetnog organizma, kojim upravlja pobjedniki um.
Ako u ovoj borbi doista pobjedi um onda pobjednik ne oduzima ivot poraenom,
nego od njega trai da mu prizna njegovo neogranieno gospodstvo i to svoje (priznato)
gospodstvo koristi za to da pobijeenog, svog roba upotrebljava kao ivo orue - onako
kako glava upotrebljava ruke, ili kako um upotrebljava tijelo.
Dalje od ovog momenta u kojem pobjednik trai priznanje, Hegel ne moe slijediti
zbiljski tok povijesnog razvoja, jer mu nedostaje pojam umjetnog bia. Zahvaljujui ba
tom pojmu, i shvaanju po kojem je povijest proces stvaranja i razvoja umjetnog bia, mi
moemo istini pristupiti koji korak blie.
Evo, dakle, kako, po naem miljenju, stoji stvar s tim priznanjem.
Naelno gledajui, rob je prva bievita umjetna tvorevina to ju je ovjek stvorio
- prvi element umjetnog bia. A stvoren je tako da mu je naprosto oduzeta samosvrnost i
ostavljena iskljuivo svrsishodnost, tako da nije radio i ivio za sebe, nego za svog
gospodara.
Upravo ta prva umjetna tvorevina koja je ujedno i ivi ovjek zavela je Hegela na
krivi put, na pogreno shvaanje funkcije onog priznanja i pogreno shvaanje subjekta
koji daje to priznanje.
Pobjednik doista udi za priznanjem ali ne za priznanjem drugog ovjeka - roba -
nego za priznanjem od strane umjetnog bia kojeg stvara. To je jedino priznanje s kojim se
ljudska udnja - die Begierde - moe zadovoljiti, a stie ga tako to se iskustveno uvjerava
u to da element umjetnog bia ili umjetnog organizma kojeg je stvorio doista funkcionira
onako kako je on pretpostavljao da bi trebao funkcionirati, i radi ega je i otpoeo onu
borbu na ivot i smrt. To to prvo priznanje potie od drugog ovjeka sasvim je irelevantna,
akcidentalna stvar.
Nekakav inovator, znanstvenik ili mislilac ne izaziva drugog ovjeka na takvu borbu,
ali, posveujui se potpuno svome djelu, on jednako kao i politiar stavlja cijeli svoj ivot
na kocku. (Katkada, dodue - kao u sluaju Gallilea, Bruna ili slinih individua - katkada,
dakle, i ti ljudi od uma i pera moraju izazvati i cijelo ovjeanstvo ili cijelo drutvo protiv
sebe, ali to su ipak rijei sluajevi.) Neposredno priznanje koje dobiva ovjek od pera i
nauke, znanstvenik ili inovator, ne potie od drugog ovjeka, niti od drutva , nego od
zbiljske funkcionalnosti i vrijednosti, bievitosti njegovog djela. Za istim takvim priznanjem
udi i politiar, iako on prvo priznanje dobija od ivog ovjeka.
No to priznanje koje potie od ivog ovjeka ne mora uvijek potvrivati istinsku
vrijednost, i funkcionalnost politiarevog ina, jer moe biti hinjeno, ili dato na osnovu
nerazumijevanja djela ili ina Zato puna, prava satisfakcija dolazi tek od zbiljske
funkcionalnosti i vrijednosti djela, odnosno politikog ina, a ona se moe dobiti tek iz
empirikog, odnosno praktikog uvida u njegovu stvarnu funkcionalnost odnosno
svrsdishodnost ili vrijednost, za to je katkada potrebno i veoma mnogo vremena.
Hegel kae da je neuspjeni revolucionar zloinac. To je sasvim tono. Mi moemo
dodati da je neuspjeni znanstvenik ili mislilac luak.
Ali, dovedimo ovu misao do kraja i do potpune jasnoe. ovjekova Begierde udi
slobodu, ivot u slobodi. Ona ga moe ozbiljiti, tj osloboditi se i zadovoljiti se jedino
stvaranjem umjetnog bia (i umjetnog organizma), koje je neophodno, bievito sredstvo
samooslobodjenja. Jedino oni elementi umjetnog bia ili umjetnog organizma koji se pokau
vrijednim, tj. svrsishodnim ili funkcionalnim momentima opeg umjetnog bia mogu ovjeku
dati ono priznanje koje on trai - priznanje vlastite vrijednosti ili svrsishodnosti, koja se u
najviem stupnju oituje kao sposobnost za stvaranje umjetnog bia, odnosno sposobnost

62
stvaranja bievitih sredstava vlastitog osloboenja, ali takodjer i kao prosta sposobnost
"rukovanja" umjetnim biem, tj. sposobnost njegove upotrebe u svrhu samooslobodjenja.
I sposobnost da se robuje ili slui vrijedna je priznanja i pohvale, jer ona je jedno od
onih nezaobilaznih sredstava koja vode ka osloboenju ovjeka. Sam Bog objavio se
takodjer i rijeima:" Nisam doao da budem sluen, nego da sluim."
Vrijednost je svrsishodnost, mo da se slui neemu ili nekome. to ne slui ama
ba niemu, nita i ne vrijedi, pa stoga i ne moe dobiti nikakvo priznanje. Toga bi trebali
biti svjesne naroito one individue, nacije, klase ili ak vrste koje vjeruju da bi trebale biti
samim ciljem razvoja ili postojanja.
Hegel ispravno nasluuje da su u kasnijoj povijesti ovjeanstva, nakon ropstva
znaajniju ulogu u dovrenju stvaranja umjetnog bia imali su mislioci i znanstvenici-
pripadnici klase koja je radila i robovala (a koja dobrovoljno robuje i dan danas.) Kroz
njih je djelovala ona "mo negativiteta" koja je stvorila umjetnog radnika to je zamijenio i
oslobodio ivog roba.
Najtonije i najpreciznije govorei, samo ropstvo bilo je potpuno ukinuto tek
francuskom revolucijom. No ni ona ga ne bi bila ukinula da umjetni radnik ve tada nije
faktino oslobaao robove, i to tako to ih je poeo zamjenjivati u radu.
Tamo gdje nema tog "umjetnog radnika" ropstvo postoji jo i danas u nekom od
svojih brojnih epitetikih oblika, bez obzira na to to ga prividno zabranjuju zakoni onih
zemalja koje ga svakodnevno prakticiraju.
No u razvijanju samog umjetnog organizma, politiari su i dalje imali presudnu
rije. Novi, razvijeniji oblici umjetnog organizma nisu se mogli ozbiljiti iskljuivo
miljenjem i mirnim putem, bez prolijevanja mnoge krvi, jer trebalo je temeljito. tj. radikalno
obraunati sa svima onima koji su se protivili njihovom uspostavljanju.
Ljudska vrsta, za sada ne raspolae dubljim prikazom geneze umjetnog organizma
nego to je Hegelovo, ali i ono, kao to smo pokazali, obiluje znatnim nedostacima. Oni
kljuni nedostaci proizlaze iz upotrebe krnje, trolane dijalektike. Zbog nje je Hegelovo
izlaganje esto nevjerojatno komplicirano, teko razumljivo i preoirno.
To se naroito dobro vidi u izlaganju drutvenih oblika nastalih nakon klasinog
Grkog drutva - Helenistikih drava, Rimskog Carstva, feudalizma, apsolutizma etc.
etverolana dijalektika pokazuje da su sve te formacije samo razliiti epitetiki
oblici ropstva i da prema tome nemaju bitne vanosti. No trolana dijalektika, upravo zbog
svoje nepotpunosti, prisiljava nas da ih promatramo kao neto to je od esencijalne vanosti.
Kako smo ve rekli, klasino Antiko ropstvo je antitetiki oblik, antiteza u razvoju
umjetnog organizma. Sintezu njegovog razvoja ozbiljuju Francuska revolucija i Napoleon
Bonaparte. On doista "ozbiljuje Kraljevstvo Nebesko ovdje na zemlji". A Pruska
konstitucionalna monarhija, koju Hegel izriito navodi kao vrhunac politikog razvoja
ovjeanstva ve je prosta epiteza, reproducirani oblik Napoleonskog carstva - oblik
drutva koji pokazuje i dokazuje da je Napoleonsko, graansko drutvo doista bilo sinteza
drutvenog i politikog, a i povijesnog razvoja, jer pravi rezultat ili sinteza razvoja jest -
kako smo ve bezbroj puta rekli - ono to u sebi sadri mo samoreprodukcije,
samoodranja, odnosno jo preciznije - sama ta mo samoodranja.
Slijedei nedostatak trolane dijalektike jest u tome to ona upuuje na misao da je
graansko drutvo bilo cilj djelatnosti ljudske vrste, to nije tono. Graansko drutvo je,
kako smo takodjer ve rekli, bilo cilj povijesti. No taj, ve ostvareni cilj povijesti jest samo
ozbiljeno adekvatno politiko sredstvo odnosno takav umjetni organizam koji e biti
adekvatno politiko sredstvo za ozbiljavanje ciljeva vrste. Nakon stvaranja upravo tog,

63
graanskog oblika umjetnog organizma, slijedi etapa epiteze, odnosno etapa njegove
upotrebe radi ostvarivanja ciljeva zbog kojih je stvoren.
Trolana dijalektika, koja nema onaj etvrti stupanj - epitezu - primorala je Hegela
da ostvarenje povijesnih ciljeva i kraj povijesti shvati kao kraj razvoja uope i kraj
vremena.
Marxa je pak ta ista dijalektika navela na zakljuak da ozbiljeni rezultat povijesnog
razvoja treba odmah ukinuti revolucijom, to je, naravno bila radikalna pogreka, jer, kako
smo ve puno puta rekli, taj se rezultat mora moi odrati u postojanju, a ne ukinuti.
injenica da se umjetno bie oduprlo ukidanju, da se odralo i nadivjelo one koji su ga
htjeli ukinuti jedan je od dokaza da je ono zbiljski rezultat povijesnog razvoja. Isto vai i za
graanski oblik umjetnog organizma, tj. graansko drutvo.
Dalje. Trolana dijalektika, po kojoj je individua temeljnji i jedini oblik postojanja
bia, ne sadri u sebi mogunost shvaanja postojanja vrste, koja je potpuno razvijeni,
beskonani, a stoga i temeljnji oblik postojanja bia. Zbog toga je Hegelovo shvaanje
transformacije vrste u umjetni organizam, iako sasvim tono, isto tako i sasvim
neutemeljeno.
Hegel niim ne moe objasniti postojanje obitelji, koja je jedan od pojavnih oblika
vrste. On ju preiroko definira kao ono prirodno, bitak po sebi, to je takodjer i definicija
vrste. Porijeklo same obitelji ostaje mu tajnom. Isti problem prati i Hegelovo izlaganje o
narodu, koji je takodjer, poput, rase, opora, horde, grupe ili obitelji jedan od pojavnih
oblika vrste.
Hegel tono uoava da postoji antagonizam izmeu prirodnog i drutvenog
postojanja ovjeka - antagonizam izmeu momenta prirodnosti i momenta drutvenosti. Ne
mogavi imati u vidu vrstu, on kae da se taj sukob odvija kao sukob obitelji i drave. No
radi se o sukobu vrste i drutva. Samo to se u tom sukobu vrsta, tj. moment prirodnosti ne
pojavljuje neposredno nego posredstvom obitelji, a kasnije i u formi naroda, nacije. Ba
zato to ne uvia da je to, u osnovi sukob vrste i drutva, ili drutvenosti, on tvrdi da tog
sukoba nestaje zajedno sa antikom civilizacijom. To, naalost nije tono. Budui da se tu
radi o sukobu antipovijesne tendencije (tendencije ka ivotu po principu vrste) sa
tendencijom ka ivotu po principu drutvenosti, tj. u okviru umjetnog organizma,
mogunost sukobljavanja ovih tendencija uvijek e postojati i uvijek e imati tragian rasplet
kao u antikim tragedijama, a antagonisti i protagonisti nee nuno morati biti individue
poput Antigone ili Kreonta. Ve smo spomenuli nacizam kao jedan kolski primjer pobjede
tendencije ka tom "vrsnom", instinktivnom, poivinenom nainu postojanja ovjeka i
izopaenje instinkta koje je proizilo iz te pobijede.
Moda bi na ovom mjestu trebalo i komunizam promatrati kao rezultat pobjede onih
suvie velikih, neprimjerenih drutvenotvornih ili umjetnotvornih tenji, pobjede koja se
izopaila stoga to je tendirala ka iskorjenjivanju svih prirodnih momenata pojavljivanja
ovjeka, naroito obitelji i naroda.
U pogledu razlikovanja tih lijevih i desnih skretanja ljudske povijesti, moglo bi se
rei da nacizam, nacionalizam i sline tendencije proizlaze iz nekog iskonskog zla i stanovite
bolesnosti ovjekovog drutvenog bia - sociopatije, dok komunizam i sline doktrine
zasnovane na "najboljim namjerama" dolaze od pogrenog umovanja i zakljuivanja.
Desniari mrze drutvo, drutvenost i civilizaciju i razaraju ju, dok ju lijevi pokuavaju
nadograditi u sasvim krivom smjeru.
U prvom sluaju zlo se ini namjerno i smiljeno, a u drugom ono je nehotina ali i
nezaobilazna posljedica stanovite uskovidnosti ili nepromiljenosti.
U samim posljedicama, medjutim nema nekih bitnih razlika.

64
 Ali odvratimo pogled od tih jezivih ponora koji zjape i s desne i s lijeve strane
uskog i nesigurnog puta kojim se uspinje ovjeanstvo i pokuajmo baciti pogled malko
naprijed.
Trolana dijalektika tono postulira da je graansko drutvo sinteza, ili rezultat
politike transformacije ljudske vrste iz jednog prirodnog entiteta u umjetni. Ali, ba zbog
toga to ta dijalektika ne posjeduje moment epiteze, iz nje proizlazi da nosioc tog drutva
moe biti i jedan ili vie naroda.
etverolana dijalektika pokazuje da nosioc epitetikog oblika ljudskog drutva
moe biti jedino cijela ljudska vrsta. I ukoliko se takvo neto ne zbude, to e znaiti da
graansko drutvo nije bila istinska i uspjena sinteza drutvenog i povijesnog razvoja.
Jo korak dalje!
Hegel je na kraju, tj. vrhuncu svoje filozofije morao zakljuiti da se Apsolutni Duh
objavljuje svijetu posredstvom njegovog osobnog duha. Ko se imalo razumije u filozofiju
nee ovaj zakljuak smatrati ni preuzetou ni ludou. To je samo jedna nuna i ne osobito
vana pogreka na koju je Hegela navela trolana dijalektika. Miljenje koje je utemeljeno
na etverolanoj dijalektici sklonije je zakljuku da se Apsolutni Duh objavljuje kao
umjetno bie. Hegelova znanost samo je jedan od sporednih momenata sebe-znanosti
umjetnog bia. Oni kljuni, kroz koje je umjetno bie objavilo svoje zrelo prisustvo u svijetu
nalaze se u Smithovu Bogatstvu naroda, Ricardovim Naelima i Marxovom Kapitalu. To su
Nova Evanelja.
A. Kojeve, medjutim, izvrsno pokazuje i to kako Hegel uope nije bio daleko od
sasvim jasne spoznaje da je kapital istinski, samoozbiljeni Bog - Krist koji se u tom novom
obliku vratio na svijet i kojem vjerno slue i burgeois i proletaire, iako ga, opet ne
prepoznaju.
Kroz Hegelovu filozofiju (pomou trolane dijalektike) prirodna je individua
(transcendiravi svoju prirodnost) postala znana samoj sebi - spoznala je svoju specifinu
bievitost i zakonomjernost svog razvoja. Kroz umjetno bie, odnosno kroz ona, gore
spomenuta Nova Evanelja u kojima se ono objavilo, sebi znana ili sebe svjesna poela je
postajati jedna kreativna, i beskonana vrsta, beskonani entitet, sama stvaralaka mo
prirode, koja je neposredni pojavni oblik onog to uistinu Jest.
Ali sadanja razvijenost umjetnog bia tek je - slikovito reeno i radi uporedbe - na
razini prvog poglavlja Hegelove fenomenologije duha. To je tek "izvanjska" svijest - iluzija o
tome da je ovjek neto izvan njega i da je sama priroda neto drugo njega samoga - neto
to mu je prethodilo.

***

A sad neto o kriteriju istinosti.

O njemu sam dosta opirno pisao u nekim ranijim, neobjavljenim radovima, pa u
ovdje, opet iznijeti samo saetak ideja koje sam tamo elaborirao.
Pod kriterijem istinitosti podrazumijevamo nekakvo "mjerilo" ili postupak pomou
kojega moemo ustanoviti da li je neki sud istinit ili nije.

***

No da bismo mogli neto rei o tom "mjerilu" ili postupku, moramo najprije pokazati
to podrazumijevamo pod istinom.

65
 Za razliku od predsokratovaca i Platona, Aristotela i kasnijih mislilaca, ja smatram
da istina nije ALETHEIA - ono neskriveno, niti ADEQUATIO INTELECTUS ET REI -
podudaranje miljenja i stvari.
Po mom miljenju, istina je bievitost.
Kriterij istinosti jest, dakle, ono mjerilo ili postupak kojim provjeravamo da li je
sadraj nekog suda bievit, a to znai: zbiljski, odnosno: Neto to uistinu jest, ali ne na
nain nebia, privida, jer ono to jest na nain privida jest la, neistina.
Ono to uistinu jest, ono bievito, jest bievito po tome to u sebi sadri mo
samokretanja.

***

U spomenutim radovima pokazao sam da se kriterij istinosti razvijao, i da tek danas

moemo govoriti o tome da posjedujemo cjelovit, potpuno razvijen kriterij istinosti. Njegov
razvoj bio je dijalektike naravi, pa je proao kroz ona etiri stupnja: tezu, antitezu, sintezu i
epitezu.
Svaki stupanj njegovog razvoja, epitetike je naravi, bez obzira na to da li se radi o
prvom, tetikom stupnju ili kojem drugom. Kad kaem epitetike naravi, onda mislim na to
da je zasnovan na reproduktivnosti.
Sud je istinit ako se njegov sadraj moe, bez bitnih proturjenosti, reproducirati u
miljenju, osjetu ili eksperimentu.

***

Najjednostavniji ali i najmanje pouzdan kriterij istinosti jest onaj spekulativni -

reproduciranje sadraja nekog suda u nekoj drugoj misli, ili u miljenju neke druge osobe.
Ako se sadraj suda moe u njima reproducirati bez nekih tekih proturjenosti, onda se on
moe smatrati istinitim.
Vii i pouzdaniji stupanj razvoja kriterija istinitosti, antiteza nastaje kad sadraj suda
naputa sferu miljenja i reproducira se u osjetu.
Na primjer: Ako se hoe ogledati istinitost suda: "kamen je tvrd", onda ne moramo
voditi sofistike ili skolastike diskusije o: tvrdoi uope; posebnim sluajevima tvrdoe;
pojedinanim itd., nego moemo naprosto, osjetilom opipa testirati istinitost onog suda.
Ako se tvrdoa kamena reproducira u osjetu opipa, sud je bio istinit.
Ovaj stupanj razvoja kriterija istinitosti nazvao sam eduktivnim i empirikim, jer se
takvom provjerom istinitosti suda, sam sadraj suda, ono bievito izvodi iz sfere miljenja.
Istinito, odnosno bievito jest ono to moe reproducirati (odrati) svoje postojanje izvan
miljenja, u sferi osjetne empirije.
Sinteza razvoja kriterija istinitosti je eksperiment. Njime se sadraj suda izvodi izvan
ovjeka uope. Eksperimentom se, naime, sadraj suda, ono miljeno, reproducira u
neivom (ili ivom) materijalu ovjekove okoline, i ukoliko se u tome doista uspije
reproducirati, dobili smo vrlo pouzdanu potvrdu njegove istinitosti. Uspjean eksperiment,
ne samo da potvruje bievitost nae misli, nego takoer, u empirijskom svijetu stvara jedno
novo, samostalno bie koje ima vlastiti "ivot" i nije ovisno o ovjeku.
Primjer. Zamislimo nekakav metalni kotao, djelomino ispunjen vodom. Kotao je
cijevima spojen sa metalnim cilindrom, kroz kojeg se kree nekakav klip. Ovaj je spojen sa
zamanjakom, a on opet s polugama koje otvaraju i zatvaraju otvore kroz koje para moe
ui u cilindar.

66
 Na sud, iju istinitost provjeravamo ovim eksperimentom, sadravao je tvrdnju: da
e - naloimo li vatru ispod kotla - para koja nastane pokretati klip i cjelokupni e ureaj
sam moi izvriti neki mehaniki rad.
Eksperiment - gradnja takvog ureaja i njegovo putanje u pogon - pokazati e je li
na sud bio istinit ili ne. Ako stroj bude radio onako kako je bilo predvieno, onda to znai
da se sadraj suda, tj. cijelog niza sudova, doista, bez tekih proturjenosti reproducirao u
ureaju kojeg smo napravili.
Ovdje je neto oitija valjanost nae tvrdnje da je istinitost zapravo bievitost, jer
kretanje, tj. tonije samokretanje stroja je vrlo zorna slika ili ilustracija bievitosti.
Mo samokretanja ranije se pripisivala dui. Aristotel je duu definirao kao ono to
kree samo sebe. Hegel je pak tu mo pripisivao Svjetskom duhu.
U ranijim tekstovima, a i u prethodnom ja sam tu mo pripisao biu, definiravi ga:
kao neto to ima mo samokretanja -- samorazvoja i samoreprodukcije. ( Stvar je Neto
to nema tih moi.) A "dua" je tek jedan od moguih naina na koji se pojavljuje bie.
Kreativna dua nastoji se odrati u postojanju tako to stvara umjetno bie koje je
monije i trajnije od ivog tijela u kojem se sama pojavljuje. Ovo umjetno bie je
svrsishodno, i zadatak mu je da odrava postojanje due koja ga je stvorila. Upravo radi
toga ona mu udahnjuje umjetnu mo samokretanja, "umjetnu duu".
Stari Grci su takvu napravu kao to je onaj na stroj nazvali AUTOMATOS - ono
to kree samo sebe. I danas mi sami kaemo da je stroj ono to ima vlastiti pogon.
Doslovni prijevod grko-latinskog izraza "auto-mobil" je: neto "samopokretno". No,
naprave koje kreu same sebe, za Grke, su bile tek alnalogon neega to ima duu. Po
mom miljenju, meutim, te naprave imaju "umjetnu duu".

***

Samom miljenju, nitko ozbiljan nee poricati mo samokretanja, premda ono nije
tako oigledno kao samokretanje nekog ivog, tjelesnog bia. Uostalom, ve smo rekli da
se dua moe shvatiti kao ono to kree samo sebe, a miljenje je sami temelj ili jezgra due.
Neko, odreeno kretanje miljenja poinje sa formiranjem odreene misli, zatim se
antitetiki nastavlja kroz njen razvoj i zavrava u sintezi, u formi nekakvog suda koji je
istinit ili neistinit, odnosno bievit ili nebievit. Istinit, tj. bievit je ako se moe
reproducirati na spomenute naine.
A bievitost mu je najpotpunija ako se moe odrati kao neko novo, bie
empirijskog svijeta, tj. ako uspjeno proe kroz ekperiment.

***

Ali, emu mi uope provjeravamo istinitost naih sudova? Koja je svrha tog posla?
I koja je svrha zamiljanja i gradnje takvih naprava kao to su strojevi, a i sve ostale
stvari?
Najprije odgovor na prva dva pitanja.
ovjekovo miljenje, kako je gore ve bilo nagovjeteno, nije svrha samom sebi,
nego je svrsishodno. Ono je svojevrstan vodi u naoj djelatnosti i ivotu, vodi koji nam
omoguuje postizanje ciljeva, a i sam opstanak. Neistiniti sudovi, su nesvrsishodni, a mogu
nam biti i pogubni, pa moramo provjeravati njihovu istinitost.
Zato stvaramo teorije, gradimo strojeve i sve ostale stvari?

67
 Zato to su svrsishodne. Sve to god ovjek stvara - poev od isto misaonih
tvorevina, kao to su ideje sudovi ili moralne maksime, pa do strojeva, kua, odijela, alata, i
slinih stvari - sve je to svrsishodno, i da nije takvo ne bi ni nastalo.
ovjek je, kae B. Francklin, A TOOL MAKING ANIMAL - ivotinja koja stvara
alate. To je velika misao. Ja bih jo htio dodati da pod tim alatima ne treba misliti samo
materijalna orua, nego i same misli, sudove. Oni su temeljna ljudska orua.
Sve te ideje i stvari elementi su umjetnog, svrsishodnog bia o kojem je gore bilo
rijei.

***

Sada sam u mogunosti malko korigirati nau definiciju istine, pa moemo rei:
Istina je svrsishodna bievitost.

***

Nakon svega toga to je bilo reeno bit e nam lake izloiti i shvatiti etvrti,
epitetiki stupanj razvoja kriterija istinitosti, koji se ozbiljuje kroz upotrebu, odnosno
svrsishodno koritenje stvari koje smo zamislili i napravili.
Vraamo se onom zadnjem primjeru.
Budui da smo rekli da je istina svrsishodna bievitost, moramo pitati: koja je bila
svrha zamiljanja onog stroja.
Odgovor je, naravno, to kako je on bio zamiljen radi toga da tedi ovjekovu
snagu, rad, vrijeme itd
Ako se, i u upotrebi stroja reproducira sadraj te zamisli, onda se njena istinitost
moe smatrati nedvojbeno dokazanom, pogotovo ako i slijedee generacije ljudi izraze
interes za gradnju i upotrebu takvih strojeva, jer upravo je taj interes nepogreivi pokazatelj
njegove zbiljske svrsishodnosti.
Ovaj zadnji, najvii, epitetiki stupanj razvoja kriterija istinitosti, koji se ozbiljuje
upotrebom onog to je stvoreno, nazvao sam praktikim kriterijem istinitosti.
Ta praksa ili upotreba nije nita drugo do permanentno ponavljanje, reproduciranje
eksperimenta, ali ne vie sa svrhom da se provjeri istinitost zamisli na osnovu koje je
izgraen stroj, nego radi toga da se on iskoristi - da slui svrsi radi koje je stvoren.
Prema naelima tetradike dijalektike, svrha i pravi, bitni rezultat, cilj razvoja
jest mo samoreprodukcije, samoodravanja. Ona nastaje tek u sintezi. Epiteza je
reproducirana sinteza. Sinteza koja se ne moe reproducirati, nije nikakva sinteza, jer, ne
moi se reproducirati, znai: ne moi se odrati, ne moi opstati.
A ako se kroz upotrebu stroja pokae i to da se on moe usavriti, onda izlazi na
vidjelo da je ona zamisao bila puno dublja, tj. vrednija nego to se to prije inilo. Zato?
Sinteza, ili rezultat nekog razvoja odrava se u postojanju tako da iznalazi sve
efikasnije naine samoodravanja ili pak da se reproducira u sve savrenijim, svrsishodnijim
oblicima. Ona je, naelno govorei, to vrednija to se due odri u upotrebi, a due se mogu
odrati one tvorevine ija je misaona osnova dublja, fundamentalnija i stoga podobnija za
usavravanje.
Ima, naravno, i takvih djela koja se ve tisuama godina reproduciraju bez ikakvog
usavravanja, ali ona spadaju u onu vrstu ljudskih tvorevina o kojima e upravo biti govora.

***

68
 Pogledajmo, dakle kako stoji stvar sa tim, drugim vrstama djela?
Razmotrimo sudbinu neke filozofske rasprave. Neka to bude Aristotelova "Politika".
On, je doao na pomisao da je politika djelatnost kojom se stvara ope dobro.
Reflektirajui u svojim mislima sadraj te ideje, vidio je da se on, bez nekih velikih
proturjenosti reproducira i u tim drugim mislima. Potom je ispitivao razne ustave i
politike reime, pa je i tim, empirikim putem potvrdio istinitost svoga shvaanja. Napokon
je napisao knjigu i dao ju svojim kolegama, filozofima na itanje. Oni su mu rekli kako se i
njima ini da je ona njegova misao istinita. To je bila uspjena eksperimentalna provjera.
Praktika, epitetika provjera i kontinuirano potvrivanje istinitosti njegovog uenja
traje ve gotovo 2500 godina. Svaka generacija, uvijek iznova reproducira (tiska) njegovu
knjigu, jer je ona svakoj generaciji potrebna kao element elementarnog obrazovanja, na
osnovu kojeg se odrava civilizacija. Kontinuirano reproduciranje "Politike" proizlazi iz
potrebe za tom knjigom i dokaz je njene istinitosti - svrsishodne bievitosti.
Slino stoji stvar i sa umjetnikim djelima. Njih uvamo ili ih reproduciramo iz
potrebe za njima, iako, naelno gledajui, uope ne razumijemo u emu je tono njihova
svrsishodnost - "tako dubok logos imaju..."
Ovdje treba istaknuti da su takva djela, iako ih upotrebljavaju neposredno individue,
ipak, nehotino, tj. bez svjesnog znanja ili namjere, namijenjena ljudskoj vrsti. S druge
strane, ljudska vrsta ima potrebu za takvim djelima, jer bez njih ne bi mogla ostvariti one
ciljeve radi kojih postoji.

***

Sada smo se pribliili nadomak jednoj od kljunih tvrdnji ove rasprave, a ona glasi:
Istina je vrijednost.
To je najrazvijeniji i najprecizniji izraz kojim ovdje definiramo istinu.
Ova definicija zapravo i nije neka novost, jer ju je postavio ve John Dewey. No,
kod mene, ona, kao to je itatelj ve vidio, proizlazi iz drugaijih razloga, a ima i neto
drugaije, ire znaenje i fundamentalniju vanost.

***

Prije nego obrazloim tvrdnju da je istina vrijednost, moram rei nekoliko

neophodnih rijei o samoj vrijednosti.
Moje shvaanje vrijednosti uobliilo se kroz istraivanje razvoja tog pojma, od
vremena prvih poznatih shvaanja do pozitivistikih vremena. Vjerojatno vam je poznata
kulturinjenica da su Novokantovci dali teoriju koja je prihvaena kao adekvatno shvaanje
vrijednosti. Po toj njihovoj, aksiolokoj teoriji vrijednost je ono to vai, odnosno neto
to ne postoji kao fakticitet, nego na nain vaenja.
Naknadna shvaanja - prvenstveno ono Marxovo - pokazala su da je vrijedno ono
to neemu slui, odnosno to je podobno za ostvarivanje odreene svrhe - to je
svrsishodno. ak je i predodba nekog uzvienog cilja, koja od pamtivjeka vai kao neto
dobro, svrsishodno, ak i to je, dakle, specifino, duhovno sredstvo za njegovo vlastito
ostvarivanje. Zavrna je analiza pokazala da sve "ono to vai", vai samo zato to je
svrsishodno na sebi svojstven nain. Stoga sam stao na stanovite da je vrijednost isto to
i svrsishodnost.

69
 ***

Sada moemo, jednim vrlo kratkim postupkom izvesti onu definiciju koja kae da je
istina vrijednost.
Ako, naime, istina, kako smo ranije rekli, nije nita drugo do svrsishodna bievitost, i
ako pak svrsishodna bievitost nije nita drugo do vrijednost, onda istina, uistinu ne moe
biti nita drugo do vrijednost.

***

No, ako je istinitost isto to i vrijednost, onda najvii kriterij istinitosti nije nita
drugo do trite

***

Na prvi pogled, ta tvrdnja zvui okantno i vulgarno, a bit e i itatelja koji e

pomisliti da je to nekakva ala.
Ali itatelj treba znati da je trite zapravo rafinirani i institucionalizirani vid onog
praktinog epitetikog stupnja u razvoju kriterija istinitosti. Praksa se ne zbiva mimo
trita, nego upravo kroz trine odnose i trite. Zahtjeve za odredjenim vrijednostima, npr.
Aristotelovom politikom, Leonardovim slikama, ili kakvim vrlo korisnim izumima ljudi
uvijek ispostavljaju tritu, a ono ih proslijedjuje onima koji mogu udovoljiti tim zahjevima.
Pored toga, trite je, kako smo ve rekli, rasudna mo umjetnog bia, koja
promovira, testira, odrava i nagrauje one proizvode, ideje, metode, politike opcije itd.
koje su svrsishodne za ostvarivanje ciljeva vrste, a zatire ono to je nesvrsishodno.
Tko je brzoplet, ovdje e pomisliti da trite promovira samo one neposredno
korisne proizvode. No, takva pomisao ne proizlazi samo iz brzopletosti, nego i iz
nemisaonosti i uskoe pogleda. Trite postoji ve tisuama godina, premda ne u ovako
razvijenom obliku kao danas. Na tom tritu, kako god se ono inilo utilitaristikom i
vulgarnom institucijom, ipak su najbolje prola upravo ona djela koja se kontinuirano
koriste ve vie tisua godina. Meu takva spadaju Platonova i Aristotelova djela, Biblija,
Kuran, Vede iznimno vrijedna i stara umjetnika djela, veliki izumi i otkria itd. Ali to moe
vidjeti samo onaj ko shvaa da je ljudska vrsta, a ne individua, kljuni subjekt povijesti i
svekolikog ljudskog bivanja i djelatnosti, i da trite slui prvenstveno njoj.
Toliko o kriteriju istinitosti i stupnjevima njegovog razvoja.

***

Sada, kad sam u cjelosti iznio svoje shvaanje istine i kad sam pokazao to
podrazumijevam pod kriterijem istinitosti, navest u mogue prigovore, onako kako bi ih,
po mom miljenju postavio neki lucidni itatelj.
On bi, vjerojatno prigovorio da sam pomijeao svojstva stvari i sudova. Sudovi su,
rei e on, istiniti ili neistiniti, a stvari vrijedne ili bezvrijedne, pa sudovi ne mogu biti
vrijedni ili bezvrijedni.
Takav prigovor je osnovan ali samo u odnosu na sudove to, ni na koji nain nisu
svrsishodni.
No, navedite mi, molim vas, barem jedan takav sud!

70
 ak i kad se ali, um daje takve sudove ili iskaze koji su svrsishodni, ili pogodni... za
izazivanje smijeha.
Ali, egzistencijalni sud: "Bog postoji", rei ete, potpuno je nesvrsishodan, i, prema
tome, ne-vrijedan, premda je mogue da je istinit. Aristotelova tvrdnja da postoji "Prvi
nepokrenuti pokreta", Hegelova tvrdnja da postoji Svjetski duh, tvrdnje budista o
postojanju nirvane spadaju u tu istu kategoriju nesvrsishodnih sudova.
Doista, promatrajui samo izvanjsku formu takvih sudova trebali bismo zakljuiti da
oni nisu svrsishodni. Ali ako upitamo: zato su oni nastali, morat emo uvidjeti da ih nikad
ne bi bilo da nisu svrsishodni na neki od moguih naina.
Kao jedan dokaz te tvrdnje moe se navesti injenica da ovjek stvara i izrie takve
sudove otkad postoji na zemlji i obnavlja ih premda nema teorijskog dokaza da su oni
istiniti. Ali njihovo uporno i portvovano odravanje jest onaj praktiki dokaz njihove
istinitosti, tj. vrijednosti, ili svrsishodnosti.
Uostalom, ve je I: Kant u Kritici istog uma i Kritici praktinog uma pokazao da
takvi sudovi nisu teorijske, nego praktike naravi. I to je neto to se ne moe zaobilaziti u
raspravama koje pretendiraju na neku ozbiljnost.
Ali, u emu je istinitost, odnosno vrijednost tih sudova, ili ideja, tj. koji je razlog
njihova nastanka?
Moe se, zajedno s Kantom rei da oni slue kao "uzor" kojim se ovjek rukovodi u
svojoj djelatnosti. Predodbe Boga ili Svjetskog duha moda su ustvari predodbe koje
prikazuju ljudsku vrstu, umjetno bie, ili umjetni organizam onakvim kakvo e biti na
vrhuncu svog razvoja. Ove predodbe, dakle, mogu biti postavljanje vizija ili
"razumijevanje" cilja postojanja, koji je istovremeno i metodiki naputak to pokazuje
kakva, i u kom pravcu mora biti usmjerena djelatnost koja tei ostvarenju tog cilja. Kant bi
rekao da su sudovi kao "Bog postoji" zapravo maksime koje odreuju opi cilj i nain
ovjekovog djelovanja, iako nisu izreene u formi zapovijedi, nego u formi asertorikog,
apodiktikog, ili egzistencijalnog suda, i da, prema tome, kako smo ve rekli, oni nisu
predmet istog, nego praktikog uma.
Ovdje opet naglaavam da se tim sudovima, idejama ili predodbama rukovodi
prvenstveno ljudska vrsta, ali one su svrsishodne kao vodii i individuama, koje, same,
nikad nee ostvariti taj cilj, ali bez ije ga djelatnosti ne moe ostvariti niti vrsta.
Do sada su se ovakve ideje pokazale svrsishodnima, jer je ovjek rukovodei se
njima, iao putem napretka. Postupno napredovanje je, naime, jedini nain na koji se ove
ideje mogu ostvariti kao potpuna zbilja. Dosadanji se napredak, kao to smo prethodno
rekli, sastojao u stvaranju i razvijanju umjetnog bia, koje je neophodno sredstvo za
ostvarenje onog cilja.
Toliko, da pokaemo da ne postoje nesvrsishodni sudovi.
S druge strane, treba pokazati da postoje sudovi, ideje ili teorije koje su bezvrijedne,
zato to su samo prividno svrsishodni. Takva je npr. Platonova ideja drave, Morusova
Utopija, Marxov komunizam itd. Tono govorei, ove su ideje nesvrsishodne za
ostvarivanje onog emu su bile namijenjene, ali su svrsishodne kao pedagoki primjeri
velikih zabluda.
Platonova ideja nije mogla proi ak niti kroz eksperimentalnu provjeru. itatelju je
vjerojatno poznato da je Platon, pri pokuaju da na Siciliji realizira svoju ideju drave,
zavrio kao rob. Spasio ga je jedan njegov prijatelj koji ga je otkupio i vratio mu slobodu.
Marxova ideja komunistikog drutva uspjeno je prola kroz eksperimentalnu
provjeru (revoluciju), ali se nije mogla odrati u praktinom dijelu testiranja. Ta ideja
prevarila je mnoge nadarene individue i mnoge narode, ali nije mogla prevariti trite -

71
rasudnu mo umjetnog bia, odnosno njegovu sposobnost da nepogreivo razlikuje
svrsishodne ideje od nesvrsishodnih, ono to je vrijedno od onoga to nije.

***

Mislim da se sada moe prii k pitanju:

Zato je ljudsko miljenje svrsishodno?
Gledano sa stajalita samog ovjeka; zato da poslui kao instrument opstanka i
ostvarivanja cijeva.
Gledano s pozicije Prvog nepokrenutog pokretaa, Apsolutnog duha, Bitka, ili
potpuno razvijenog umjetnog bia; ovjekovo miljenje je nain na koji ono Apsolutno
reflektira samo sebe u pojedinanom. No Apsolutno ne reflektira sebe radi same te
refleksije, nego radi samoozbiljenja. Miljenje je, dakle svrsishodno zbog toga to je
sredstvo samoozbiljavanja onog apsolutnog.
Ali, pitajmo: zato se ono Apsolutno otuuje od sebe samog, da bi opet, sa razine
pojedinanosti teilo natrag k samom sebi?
To je nain na koji se Apsolutno kree, odrava svoje postojanje i osvaja dimenziju
vremena, te postaje vjeno. Kad ne bi bilo vjeno, bilo bi umanjeno za moment trajanja ili
bivanja, pa bi zbog te nesavrenosti propalo. A ovako, budui da je savreno, nepropadljivo
je. Vrijeme je epitetiki oblik postojanja onog Apsolutnog, a istovremeno i vjena praksa
kojom Ono testira i potvruje svoju savrenost, koja je minimum dovoljnog razloga da se
uope bude. Negacija samog sebe i vraanje k sebi, sa stajalita konanog duha, ini se kao
nekakvo kretanje. Sa stajalita Apsolutnog, to je, istovremeno i kretanje i mirovanje -
bivanje. Apsolutno jest - i razliito i identino samom sebi.
Ali, primjetit ete, ja sam se nabacio tvrdnjom da bi ono Apsolutno moglo biti i
umjetno bie!
Naravno!
Zar bi takvo neto trebalo biti nemogue?
Ve smo naprijed vidjeli da ima dovoljno razloga da se onaj Hegelov stav o Pruskoj
dravi shvati kao istinit. I ako se slaemo s tim, onda emo se jo spremnije sloiti s
tvrdnjom da je umjetno bie sredstvo kojim ono Umjetno - Ono to se temelji na slobodnoj
volji i to postoji na osnovu odluke te svoje slobodne volje - dakle, da je umjetno bie
sredstvo za njegovo samooslobaanje. Nita nas ne prijei da ovaj stupanj razvoja umjetnog
bia koji danas, postoji na Zemlji shvatimo kao pojavni, antitetiki ili instrumentalni oblik
postojanja onog umjetnog uope.
Razlog da se to smatra nemoguim jest neznanje. Velika veina ljudi koji se bave
filozofijom ili neim slinim jo nikad nije ni ula za umjetno bie. Ali, nakon ove rasprave,
oni koji su skloni spekulativnom miljenju, uvidjeti e da to nije nemogue.
A nai e potomci, kad izau u svemir, vidjeti da su i druge kreativne vrste stvorile
druga umjetna bia. Potomci njihovih dalekih potomaka pak imat e ak i nesumnjivo
empirijsko svjedoantvo da su ta umjetna bia samo pojavni oblici onog Umjetnog, te da je
Ono, u najmanju ruku, ravnopravno prirodnom ili ak monije i izvornije od njega.
Misliocima tog dalekog vremena nee biti nimalo strana pomisao da je upravo ono Umjetno
Apsolutno i izvorno - PROTERON TE FISEI.
Kod Hegela, ono izvorno nije Apstraktna ideja, nego Apsolutna ideja- ideja koja je
spoznala i ozbiljila sebe kao slobodu i koja upravo po slobodnoj odluci, dakle, na nain
onog umjetnog, uspostavlja i odrava svoje postojanje. Odatle razlog da se ono Umjetno, a
ne ono Prirodno, shvati kao Apsolutno.

72
 Uostalom, ja i ne tvrdim nita drugo, nego da je umjetno ustvari ono prirodno koje
je, pomou svrsishodnog miljenja, postalo svjesnim sebe i izdiglo se do savrenog
postojanja, i stoga je nuno da se tretira kao cjelovitije, a samim tim i izvornije, tj. kao ono
Izvorno. Hegelov "apsolutni duh" koji nastaje na kraju razvojnog ciklusa izvorniji je od
"apstraktne ideje", jer je cjelovitiji, a samim tim i zbiljskiji. Stoga se sasvim opravdano da se
upravo on smatra "apsolutnim subjektom".
Ovdje, treba opet postaviti pitanje: emu ovakve metafizike, spekulativno
dijalektike, i hegelijanske misli u jednoj politolokoj raspravi?
Odgovorit u kratko, jer raspravu valja konano i zavriti.
Ne mora biti istina da je ono Umjetno izvorno i Apsolutno, ali pomisao na to da ono
moe biti ba to, moe ohrabriti napore koji su usmjereni na njegovo razvijanje, poglavito
na epitetiko ili evolutivno razvijanje drutva, umjetnog organizma koji je kima to nosi
cijelo umjetno bie, tj. cijelu civilizaciju i njenu budunost. Volio bih kad bi to ohrabrilo one
tendencije koje tee ka stvaranju neeg takvog kao to je Svjetska drava. Ali to je samo
jedan od niih ciljeva koji se moraju ostvariti, jer su oni zapravo neophodno sredstvo, orue
za ostvarivanje onih viih i vanijih. Mislim da ovjek treba teiti i ka osnivanju neeg
takvog kao to je galakiko carstvo, koje e opet posluiti kao sredstvo za ozbiljenje takvog
oblika postojanja kroz kojeg e ljudski duh, poput nekog boanstva, vladati nad materijom i
univerzumom uope. Tek Neki takav, vrhunaravni oblik postojanja bio bi potpuna i
zadovoljavajua samoafirmacija kreativnog duha. Dotle nas pak moe dovesti samo,
postupni razvoj, progres, koji je istinska religija kreativnog duha. (Lat. RELIGIO znai
ponovo vezati.) Jedino nas progres, dakle, moe ponovo vezati, sjediniti s onim najviim,
apsolutnim to dolazi na kraju, a koje je, ba zato to je apsolutno, bilo ono isto od ega
smo bili otpali na svom poetku.
Smjele spekulacije Hobbesa, Locka, Rousseaua, Kanta, Hegela i drugih mislilaca,
spekulacije koje su posluile kao teorijski temelj za stvaranje graanskog drutva, uinile su,
za dugo vremena, nepotrebnim nove spekulacije, pa su se znanosti i filozofija mogle, a i
trebale svesti na orue praktinog ozbiljenja sadraja tih spekulacija - na prosti
pragmatizam, pozitivizam i utilitarizam. Ali ta je nuna, svrsishodna kratkovidnost dovela
Zapadnu civilizaciju i graansko drutvo u krizu. Da bismo izili iz nje, ini se da moramo
ponovo poeti gledati malo dalje od nosa.
Obdarene individue otkrivaju istinu, a vrsta se slui njome. Svrha istinitih spoznaja je
u tome da poslue kao specifina, duhovna sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste. Ali mi smo
naveli jo neto to ukazuje na bitnu vezu izmeu istine i vrste. Ona je jedini subjekt koji se
moe sluiti praksom - potpuno razvijenim kriterijem istinitosti - i koja kroz praksu, ne
samo da ostvaruje svoje ciljeve, nego daje smisao istinitim spoznajama, a i patnjama onih
koji su ih otkrivali. To to je reeno, pokazuje takoer da je vrsta, izvorni subjekt koji trai
istinu. Tome u prilog govori ve izreena tvdnja da je istina sredstvo opstanka kreativne
vrste i sredstvo ostvarenja njenih vitalnih ciljeva. Ona vrsta koja jo nije postala svjesna
toga, ta vrsta, dakle, jo istinski ne zna za svoje postojanje, nije uistinu svjesna sebe, tj. ne
pozna vlastitu narav. Pred njom, isto kao i svojevremeno pred Sokratom, stoji zahtjev:
GNODHI SE AUTON - spoznaj samu sebe!
Jo prije tridesetak ili pedeset tisua godina nismo ivjeli bitno drukije od drugih
ivotinjskih vrsta - u grupama, oporima, etc, etc. a onda smo, kroz tendencije koje su bile
antitetine prema, onom, "prirodnom" ili "prvobitnom" nainu postojanja (postojanja u
obliku prirodne vrste) - poeli stvarati umjetni organizam. Plemenska zajednica bila je
ozbiljna antiteza tog razvojnog procesa. Sinteza je bila drutvo - razvijeni oblik umjetnog
organizma utemeljen na privatnom vlasnitvu. Epiteza je tek u nastajanju. Poeli smo, kako

73
se nadam, stvarati instituciju koja e umjetnom biu omoguiti da odrava i usavrava samo
sebe i umjetni organizam pomou kojeg kanimo ostvariti svoje ciljeve, a koje moemo
ostvariti iskljuivo kao vrsta koja ivi i djeluje u obliku umjetnog organizma. Individue,
klase, narodi i rase nisu: niti dovoljno moni, a niti adekvatni subjekti za njihovo
ostvarivanje.
Epiteza je etapa nastanka umjetnog privatnog vlasnitva i Svjetske drave. Mi
smo ve pokazali da je drava epitetiki oblik postojanja drutva i da su dosadanje drave
nastajale samoreprodukcijom drutva u nekoj trajnoj i svrsishodnoj formi. Ali to su bile
drave koje su stvarali tek neki dijelovi ljudske populacije. Svjetska drava trebala bi biti
epiteza razvoja cjelokupnog ljudskog drutva, trajni i svrsishodni oblik ljudskog drutva u
okviru kojeg bi ivjela i djelovala cijela vrsta.
Taj, vrlo openiti (najopenitiji) prikaz dijalektike razvoja drutvenog ili politikog
ivota vrste, jest jo jedan od mojih priloga naem buenju i samopoznavanju.

***

Naprijed smo ve bili govorili o tome da Boga predoavamo kao zbiljsku opost
koja postoji na nain pojedinanog bia ili ak na nain persone. Filozofi ne vole tu
predodbu, jer smatraju da opost moe postojati iskljuivo u obliku vrsta, rodova i bitka
koji je apsolutna opost.
Rekli smo takoer da je Durkheim uvidio da predodba Boga simbolizira drutvo i
da je nesumnjivo nasluivao da je drutvo zbiljska opost koja postoji kao pojedinano bie
- umjetni organizam. No umjetni organizam je samo jedan moment postojanja umjetnog
bia, koje je puno openitija opost, i koja takoer postoji kao pojedinano bie.
Za razliku od prirodnih bia koja ostvaruju opost i beskonani opstanak
stvaranjem vrste, umjetno bie, koje je faktina, pozitivna egzistencija onog opeg, ne
stvara svoju vrstu. Beskonani opstanak ono pokuava ostvariti evolutivnim
usavravanjem koje bi mu trebalo omoguiti beskonano individualno, pojedinano
trajanje. Uvjet takve beskonanosti ili "besmrtnosti" nije samo Razvoj do cjelovitosti
kakvu bi, po naim predodbama trebao posjedovati Bog, nego jo neto o emu bih upravo
htio rei nekoliko rijei.
U prethodnim radovima ukazivao sam na to da postojanje umjetnog bia, nema
nikakvog smisla bez ovjeka. Optimalna "simbioza" umjetnog bia i ovjeka nije sadanja
"simbioza" umjetnog bia i vrste, nego e to moda biti neka budua "simbioza" umjetnog
bia i besmrtne individue.
Nitko ne zna pouzdano i jasno tajanstvene i daleke puteve i ciljeve razvoja u kojem
sudjelujemo, ali moemo pitati:
ne razvija li se umjetno bie k tome da postane nekakvim Bogom koji e i nas
obogotvoriti i uiniti besmrtnim?
No moda je ovjek samo jedan prolazni stupanj, prosto sredstvo samorazvoja onog
Umjetnog.?
A kad se to Umjetno razvije do odredjenog stupnja, ono e moda odbaciti
ovjeka.?
Trebamo li aliti zbog toga ili pak trebali biti sretni to smo bili odabrani da budemo
barem sredstvo za ostvarenje tog velianstvenog cilja s kojim se nita ne moe
usporedjivati.?

74
 Moda nismo cilj svekolikog razvoja, ali kad ne bismo bili barem sredstvo bila bi to
najvea i najgora o svih moguih nesrea, jer bi znailo da ne sluimo niemu, i da, prema
tome, nita i ne vrijedimo.
Spas ?!
Ve, se - ne tisuama, nego stotinama tisua godina - u religioznom i nereligioznom
obliku, uporno ponavljaju tvrdnje i vjerovanja da je spas krajnji cilj postojanja ovjeka i
svekolike njegove djelatnosti.
Neki od rezultata budueg razvoja koje sam upravo skicirao mogu se smatrati i
svojevrsnim spasom, i nije nimalo ludo niti neprimjereno oekivati njihovo ozbiljenje.
Ja sam sigurno neu biti spaen u tom smislu o kojem je rije, ali me vjera i nada da
bi moja djelatnost mogla biti doprinos spasu drugih ispunjava neim emu moda ni sam
spas nije ravan.
Ne udite se molim vas i ne sablanjujte, nego se radije zapitajte:
Zar nije vee, monije, vrednije i poeljnije spaavati, nego biti spaavan?
Vjerujem da je na ivot - ma kakav bio - prilika da budemo spasitelji, ili, ako
hoete, sredstvo spasa onih koji e doi poslije nas. Propast i pad u nitavilo je: ne iskoristiti
barem neto od te prilike.
***

A sada evo pretiska onih zakona o kojima sam ve bio govorio.

Prethodna napomena
Naprijed sam ve vie puta rekao da se ovim zakonima uspostavlja umjetni
privati vlasnik.

to je to, taj "umjetni privatni vlasnik"?

Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje onda,
kad se nekim ovakvim zakonom, prirodni interes ivog vlasnika kapitala zamijeni umjetnim.
Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe samoga - umjetni vlasnik. Umjetno stvoreni
interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesom ivih vlasnika. Pod interesom se
ovdje, prosto reeno, misli na elju za bogatstvom. Stvaranje "umjetnog interesa" zapravo je
ugraivanje "elje za bogaenjem" u sam kapital. Ta njegova umjetna "elja za bogaenjem"
omoguuje mu da se sam uva (ak i od svojih vlasnika), te da se stalno uveava i
usavrava.
Zato nastaje umjetni privatni vlasnik?
Nasuprot misliocima utopistike orijentacije i miljenju obinih ljudi, koji na
vlasnitvo redovito gledaju oima enje ili zavisti, moram najprije istaknuti da se
vlasnikovanje ne sastoji iskljuivo od slasti i uivanja., nego puno vie od briga, glavobolja,
strahova, nemira, danononog rada na nadziranju vlasnitva, pa opet: briga, strahova, mora i
nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoniji vlasnici kapitala mogu osloboditi tek kad umru.
Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim bogatstvom katkada mogu biti i vee od
onih koje stvara velika bijeda. Tko ne vjeruje meni, znanstveniku, teoretiaru, neka se onda
raspita o tome kod bilo kojeg vlasnika nekog zamanijeg komada kapitala.
Razvoj vlasnitva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proiziao je iz
tenje za tim da se otklone, ili barem ublae oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To je na
kraju dovelo i do stvaranja "umjetnog interesa" i umjetnog privatnog vlasnika. On moe

75
preuzeti velik dio poslova i briga o vlasnitvu (kapitalu) i obavljati ih bre i bolje od ivog
vlasnika, a da pri tome ne doivljava one frustracije, koje proivljava ivi vlasnik, niti pak
moe dobiti infarkt, ili zavriti u ludnici.
Drugi vaan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve vee
uslonjavanje vlasnikovanja. U ovom stoljeu ono je postalo toliko kompleksno da je u
najrazvijenijim zemljama na svijetu, dolo do vrlo velikog pada interesa za posjedovanjem
kapitala. To je bilo popraeno i nevieno velikim padom dohotka od vlasnitva nad
kapitalom. Te injenice, koje su poznate svakom ekonomistu, bile su ujedno i glavnim
razlogom to su se u zakonodavstvima tih zemalja, nakon drugog svjetskog rata , poeli
razvijati rudimentarni oblici umjetnog privatnog vlasnika. Ja sam, dugi niz godina prouavao
te pojave i radio na zakonima pomou kojih bi se mogao uspostaviti cjeloviti umjetni
vlasnik. Toliko, unaprijed i ukratko o ovom zakonu iji tekst upravo slijedi.

NACRT ZAKONA O KONTROLI

EFIKASNOSTI RADA MANAGERA

I dio

lan 1.
Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je ivi privatni
vlasnik, odnosno ljudska, "fizika" osoba, a drugi je umjetni. Taj, umjetni vlasnik je
ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u vlasnika sebe samog. Obje
vrste vlasnika: ivi, prirodni i umjetni - kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili
korisnik vlasnikog prava (funkcije) - imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da
stupaju u sve mogue poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona.
Vlasnitvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo - privatno.

napomena 1
Opepoznata je stvar da se ivi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje,
odnosi prema svom vlasnitvu. Takoer je poznato i kako se on obino odnosi prema
njemu, pa o tome ovdje nee biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika,
te njegov odnos prema sebi kao vlasnitvu i prema ivim osobama s kojima dolazi u neki od
poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog
vlasnika - kapitala kao pravne osobe. Odnosi se na poduzea u dravnom vlasnitvu, tzv.
javna poduzea, mjeovita, dionika drutva itd., a ne odnosi se na ona poduzea koja ve
imaju ili e imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fiziku osobu).

lan 2.
Kapital je iskljuivi i neotuivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe
samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasnitvo. Ta prava (funkcije) - pravo na rad, pravo
na upravljanje i pravo na poslovni promet - on iznajmljuje ivim subjektima, i to pod
uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
im ivi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na
daljnje koritenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako koritenje tih funkcija, tj. prava, koje
se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivino djelo.

II dio

76
 lan 3.
Funkciju vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje,
npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao
investitori.

lan 4.
Svrha investiranja je profit, dobit.

lan 5.
Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III - vidi tablicu)
imaju pravo na koritenje te funkcije sve dok koeficijent produktivnosti kapitala (KPK-a), s
kojim raspolau, nije manji od, npr.: 2.

lan 6.
Veliina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasnike
funkcije, odreuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se
odreuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

lan 7.
Svako poduzee duno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili
banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim nainom dola u funkciju njegovog vlasnika.

lan 8.
Manager koji upravlja poduzeem ima pravo, kad god to zatrae potrebe
poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzee deponiralo u investicionoj
banci.

III dio

lan 9.
Svaki oblik kapitala moe se slobodno prodavati i kupovati.

lan 10.
Manager koji samo upravlja poduzeem moe prodati najvie, npr: 60% od
vrijednosti poduzea, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

lan 11.
Cijelo poduzee moe prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika -
trenutni korisnik vlasnike funkcije, odnosno prava.

IV dio

lan 12.
Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i koeficijentu
produktivnosti kapitala (KPK-a) koji ih zapoljava.

lan 13.

77
 KPK se izraunava tako da se dobit na tritu (realizacija) podijeli sa ukupnim
trokovima proizvodnje te robe koja je prodana.

dobit na tritu 300 $

KPK= -------------------------------------, KPK = 3
trokovi proizvodnje 100 $

lan 14.
Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki KPK, od najmanjeg
dozvoljenog do najveeg mogueg, ispostavlja nadleni dravni organ, i to u obliku
slijedee tablice, koja prikazuje cijene radnih sati za raspon KPK-a od 1 do 10. KPK je
izraen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi meu njima nisu realni
nego pojednostavljeni.

Tablica 1
CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE RAZLIITIH KVALIFIKACIJA U $

PK KV KV KV MANAGER 1 MANAGER 2 MANAGER 3

1 1,3 1,7 2,2 4,8 6,2 8.0
2 1,7 2,2 2,9 6,2 8.0 10,4
3 2,2 2,9 3,7 8.0 10,4 13,5
4 2,9 3,7 4,8 10,4 13,5 17,5
5 3,7 4,8 6,2 13,5 17,5 22,7
6 4,8 6,2 8,0 17,5 22,7 29,5
7 6,2 8,0 10,4 22,7 29,5 38,3
8 8,0 10,4 13,5 29,5 38,3 49,7
9 10,4 13,5 17,5 38,3 49,7 64,6
10 13,5 17,5 22,7 49,7 64,6 83,9

lan 15.
Ukupni sedmini, mjeseni ili godinji dohodak svake pojedine zaposlene osobe
ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini KPK-a koji ju zapoljava, broju odraenih sati i efikasnosti
osobnog rada.

napomena 2.
Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaa
tono prema njegovoj kvalifikaciji i visini KPK-a koji ga zapoljava, bez obzira na to radi li
on dobro ili loe. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga
zapoljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik - manager - mora pred zakonom, na

78
kraju obraunskog razdoblja (tromjeseja, estomjeseja ili godine), iskazati da je ukupni
ivi rad, kojeg je zapoljavao, platio tono onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nuno
zbog toga to svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagraivati, a druge
kanjavati manjim dohotkom. Ono to se oduzme loijem, da se dade boljem.

lan 16.
Poveavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeu, kompaniji,
investicionoj banci itd., dozvoljeno je iskljuivo na osnovu prethodno poveanog ili
smanjenog KPK-a, tj. na osnovu boljeg ili loijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo
smanjivanje ili poveavanje cijene radnog sata je krivino djelo koje zastarjeva npr. tek
nakon 25 godina.

V dio

lan 17.
Osobe koje upravljaju pojedinim poduzeima (npr. manager I) imaju pravo na
koritenje te funkcije sve dok visina KPK-a poduzea kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

lan 18.
Najnii dozvoljeni KPK moe biti onaj koji bi hipotetskom ivom vlasniku omoguio
da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta vei od dohotka kojeg bi imao da je
novac deponirao u nekoj banci koja daje prosjeno velike kamate.

Obrazloenje
Najnii dozvoljeni KPK odreen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa ivog
vlasnika. To je onaj KPK koji bi mu mogao donijeti najnii dohodak kojeg bi on prihvatio
kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi
ivi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem
toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i ivio od kamata, koje bi,
dakako, bile znatno manje, ali zato liene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi
takoer u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s
njegovim poduzeem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno
oekivanoga i prihvatljivog sa stajalita njegovih interesa.
Ni umjetni privatni vlasnik ne moe, niti smije postupati drugaije.
Kad nadleni dravni organ propie da je najnii dozvoljeni KPK = 2 onda on time
zapravo odreuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik moe
prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog KPK manager
ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapoljavanje.
Ostaje jo da se obrazloi zato visina dohotka i zaposlenje ovise o visini KPK,
odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uveavanja (mase) kapitala.
Profitna stopa je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. to
vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego ak posluje s
gubitkom? Takav se kapital moe odravati samo na tetu drutva. Njegovo odravanje
proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je dravi veoma vaan.
Sam u sebi, on ne sadrava nikakav razlog za opstanak, pa je nuno da propadne.
Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih
ali neproduktivnih poduzea koja su stalno izloena opasnosti propadanja, managerov
dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini KPK. Time je manager prinuen da

79
razvija, usavrava, modernizira poduzee, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podie
njegov KPK, a ne da ga kvantitativno uveava.
Ovdje jo treba napomenuti da je drutvu korisniji kapital koji ima vii KPK, te da je
visina KPK istovremeno i index drutvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove
neposredne produktivnosti i razvijenosti.

lan 19.
Prikrivanje istinitih podataka o visini KPK, ili produavanje koritenja funkcije
managera i nakon to je KPK pao ispod najnie dozvoljene vrijednosti jest krivino djelo
koje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina.

lan 20.
Manager koji upravlja poduzeem ima iskljuivo pravo odluivanja o poslovanju i
organizaciji poduzea, te iskljuivo pravo primanja i otputanja radnika, koje moe prenijeti
i na efove pogona ili poslovoe.

VI dio

lan 21.
Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke - poslodavca i
(budueg) radnika - a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke - bilo
poslodavca, bilo radnika.
lan 22.
Kapital je duan plaati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja
mu je ponuena.

napomena 3.
Sa stajalita zakonitih i opravdanih interesa kapitala koje on zastupa i objavljuje
ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inenjera plaa prema njegovoj
kvalifikaciji, ako taj inenjer obavlja posao obinog, nekvalificiranog radnika.

lan 23.
Svako poduzee ukida se ako mu KPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala
kao najnii dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzea je krivino djelo koje zastarjeva npr. tek
nakon 25 godina.

lan 24.
U sluaju ukidanja poduzea, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane
poduzea, vjerovnika ili institucije koja je duna ukinuti poduzee.

napomena 4.
Na tablici nisu posebno naznaeni investitori, odnosno korisnici vlasnike funkcije,
jer oni su ustvari samo druga vrsta managera - manageri koji ne upravljaju poduzeem, nego
financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu. to je vii rang
kojem pripadaju, to je via cijena njihovog radnog sata.

napomena 5.

80
 Zakonodavac mora odrediti vrlo otre kazne za sluajeve krenja zakona, i to
svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo teak oblik kanjavanja, kojeg se veina ljudi
naroito plai. Strogost u kanjavanju je nuna zbog toga to se njome rizik, u sluaju
krenja zakona, ini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom,
ugledom, mogunou napredovanja itd., bude motiviran na to efikasnije i unosnije
poslovanje, te ako s druge strane, mogunou otrog kanjavanja bude odvraen od
krenja zakona ili njegovog izigravanja, moe se oekivati da e se on truditi da stvarno
razvija poduzee kojim upravlja.
Dugaak rok zastare prekraja slui istom cilju. Naime, ako netko bude znao da
zbog prekraja moe odgovarati ak 25 godina nakon uinjenog prekraja, nikako mu se
nee isplatiti da kri zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina. Dugaak rok
zastare prekraja ima, dakle, preventivno djelovanje - zadatak da potencijalne prekritelje
odvrati od injenja prekraja.

Mogue posljedice primjene ovog zakona

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i

revolucionarna previranja u drutvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veliinu
dohotka poeo usklaivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi takoer tiho i
postepeno eliminirao, poinjui sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji proputa
samo ono to je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono to ne valja.
Jedna od posljedica, koje bi se u sluaju njegove primjene mogle oekivati, jest
smanjenje broja promaenih investicija, i opi porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se
investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logino je, naime, oekivati da e
strunjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestrunjaci. Openito
govorei, ini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala uinio racionalnijom,
ekonominijom i produktivnijom.
Prije svega, moe se oekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada,
bolje koritenje strojnog parka i radnog vremena. To je oekivanje realno, zato jer e radnik,
s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponaanje sigurnim poveanjem svog
dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u sluaju loeg rada, nerada ili injenja tete.
ovjek - kae A. Smith - najbolje radi onda kad ne anje samo nagrade za dobar, nego i
kazne za lo rad. Produktivniji rad vaan je faktor poveavanja KPK-a ka kojemu se tei.

Odnos ivog i umjetnog vlasnika

U zakonu je ve reeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad dravnim i slinim
poduzeima. Ali, zar bi se neki posjednik tvornica protivio tome da kontrolu nad
efikasnou rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad
svrsishodnou i stimulativnou isplaivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da
se, osloboen gnjavae, briga i straha koji dolaze sa te strane, moe slobodno posvetiti
smiljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i
onemoao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagaa koji bi mu obavljao velik dio poslova i
koji bi vjerno uvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorniar koji
nema nasljednika otkrije da e uskoro umrijeti. On voli svoje poduzee i elio bi biti siguran
da e se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom sluaju nee biti najbolje da ga
prepusti umjetnom vlasniku?

81
 Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao
funkcionirati i kao pomonik ivih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi
oni mogli bolje iskoritavati svoje poduzetnike sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne
moe raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu
standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od ivih
vlasnika, moe koristiti managerovom kreativnou.
Uzimajui umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poeljno da ivi privatni vlasnik
precizira nain odreivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasnitva nad kapitalom).
Moda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak odreuje po formuli:

netto profit x KPK

dohodak = -----------------------
100

Ovim nainom odreivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da - radi

poveavanja svog dohotka - i uveava svoj kapital i usavrava ga. Dohodak od vlasnitva
nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uveavanje i
usavravanje kapitala. Ako bi vlasnik radio u svom poduzeu kao manager, onda bi mu,
naravno, pripadala jo i plaa ija bi se visina odreivala onom tablicom.
(Iz onog to je reeno, jasno se vidi da bi umjeni privatni vlasnik sprijeio grabe u
procesu privatizacije, te da se privatizacija ne bi trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager
koji upravlja poduzeem - dok se ne nae ivi vlasnik - raune o svom poslovanju morao
polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik pogodan je za sve zemlje u tzv.
tranziciji.Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i reprivatizaciji.)
Ima jo jedna vrlo vana stvar. Velika veina naih poduzea posluje na rubu
rentabilnosti. Osim to stvaraju plau za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mrav ili
nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, vlasnici zatvaraju takva
poduzea, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nuno profit
(ako vlada snizi najnii dozvoljeni KPK na 1), pa on moe takva poduzea odrati u pogonu
i zadrati radnike, a dobrim upravljanjem popraviti stanje u poduzeu (KPK) i tako poveati
i dohotke zaposlenih.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI

prethodno obrazloenje zakona

Nema drutva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata,
jer administracija je stoer ili "nervni sistem" razvijenog drutva. To su ve odavno
ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Weber i drugi sociolozi i mislioci.
No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog drutva koje bi moglo opstati
kad ga pone pljakati njegova vlastita administracija, a ne moe se stvoriti niti toliko
visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale
i otuene administracije.
Ba je administracija unitila mnoge velike civilizacije prolosti. Malom je broju
lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih unitava vlastita
administracija, ali nisu znali nain, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan

82
element drutva, pa su isto kao i mnogi dananji ljudi, s razdiruim osjeajem nemoi,
morali gledati ope propadanje.
Takav, tragian zavretak mogao bi se dogoditi i dananjoj svjetskoj civilizaciji.
Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapae, to moe
biti i podlogom nevienog barbarstva i uzrokom velike bijede.
Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.
Tehnoloki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi, pored
ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutranjim dravnim dugom.
On se sada primie brojci od trideset tisua milijardi dolara. Toliko su, naime, dananji,
ivui Amerikanci duni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne moe
otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je amerika administracija - pomou inflacije,
deficitarnog financiranja dravnog budgeta i slinih metoda.
Naroito nezgodna osobina ovog duga jest to to se novac koji je tim postupcima
posuen od budunosti, tj. od buduih generacija ne moe vratiti pravim vlasnicima ili
korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna
beskunika. Ovi su siromasi postali takvima zato to im njihovi preci nisu vratili novac, koji
su ve odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, posudili od njih. No to
je tek stidljivi poetak pokazivanja posljedica unutranjeg duga to ga je napravila
administracija, zato jer voli lagodno ivjeti na raun budunosti.
Slian proces i slina sudbina uskoro eka i EU, Japan, Australiju i druga
administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. U knjizi
"Apokalipsa" pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona
nee moi odrati niti nekakva "normalna", tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na
ovom planetu.
No mi smo u govnima dublje nego Ameri, Evropljani ili Japanci i ne moemo se
brinuti o njima. Moramo spaavati sebe. Pored toga imamo i administraciju koja je daleko
bezonija, sebinija i pokvarenija, ne samo od Amerike, nego moda i od svih drugih.
Toliko.
Ovdje sam, opet u formi zakona, pokuao predstaviti instrument obuzdavanja
administracije, ili vlasti, ako ve hoete, jer administracija je onaj sloj ili dio naroda koji ima
vlast - mo.
lan 1.
lanovi vlade, upanijske ili lokalne (opinske) uprave, tj. sve osobe koje obavljaju
upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama dravne, odnosno,
drutvene vlasti, biraju se putem slobodnih, demokratskih izbora.

lan 2.
Osobe koje putem slobodnih demokratskih izbora dobiju vlast u nekoj
administrativnoj jedinici (opini, republici ili saveznoj dravi) imaju iskljuivo pravo
odluivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te
primanju i otputanju slubenika itd.

lan 3.
Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vrenje
vlasti, mjerilo kojim se ujedno odreuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su
putem izbora doli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti
- KEAD-a.

83
 lan 4.
KEAD se dobije tako da se ukupna uteevina graana zbroji s ukupnim profitom
kojeg stvaraju poduzea na teritoriju na kojem vai neka vlast, i podijeli s trokovima
funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem.

ukupna uteevina graana + ukupni profit

KEAD = ------------------------------------------------------
trokovi funkcioniranja administracije

Obrazloenje
Ovaj zakon sainjen je na osnovu pretpostavke da se opa ljudska proizvodnja dijeli
na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog ivota, koju
sam u ekonomskim radovima nazivao proizvodnjom radne snage. Ona prva odvija se u
tvornikim pogonima, a ova druga u domainstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz
potronju radne snage, a radna se snaga proizvodi potronjom materijalnih dobara. Obje ove
vrste proizvodnje odbacuju viak vrijednosti. Onaj viak koji se ostvari u tvornikim
pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domainstvima (viak dohotka nad
trokovima ivota, koji su zapravo trokovi proizvodnje radne snage) obiteljska uteevina -
ukupna uteevina graana. Obje ove vrste "vika vrijednosti" su osnovne komponete
BNP- a - brutto-nacionalnog-dohotka.

KEAD - kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje

kolikog dohotka stvaranje omoguuje administracija produktivnim drutvenim subjektima
za svaku novanu jedinicu koja se troi na njeno odravanje i funkcioniranje. Kead se moe
shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.

lan 5.
Osobe koje su na vlast dole putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo
pravo na vrenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina KEAD-a nije manja od npr. 2.
Ako visina KEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad
visine KEAD-a, dune su automatski dati ostavku na svoje poloaje.

lan 6.
Svako produavanje mandata, nakon to je visina KEAD-a pala ispod najnie
dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivinim djelom uzurpacije vlasti, koje e se kazniti
zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

lan 7.
Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini KEAD-a smatra se
krivinim djelom obmane, koje e se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon npr. 25
godina.
lan 8.
Dohodak osoba zaposlenih u dravnoj administraciji odreuje se na osnovu cjenika
radnih sati, kojeg u obliku slijedee tablice ispostavlja nadleni dravni organ.
Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer.

84
 Tablica 2

K CIJENE RADNIH SATI RAZLIITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $

E
A KOMUNA REGIJA DRAVA
D
NKV KV VKV MN1 MN2 MN3 NKV KV VKV MN1 MN2 MN3 NKV KV VKV MN1 MN2 MN3

1 1,0 1,3 1,7 3,7 4,8 6,2 1,0 1,3 1,7 4,8 6,2 8,0 1,O 1,3 1,7 6,2 8,0 10,4
2 1,3 1,7 2,2 4,8 6,2 8,0 1,3 1,7 2,2 6,2 8,0 10,4 1,3 1,7 2,2 8,0 10,4 13,5
3 1,7 2,2 2,9 6,2 8,0 10,4 1,7 2,2 2,9 8,0 10,4 13,5 1,7 2,2 2,9 10,4 13,5 17,0
4 2,2 2,9 3,7 8,0 10,4 13,5 2,2 2,9 3,7 10,4 13,5 17,0 2,2 2,9 3,7 13,5 17,0 22,7
5 2,9 3,7 4,8 10,4 13,5 17,0 2,9 3,7 4,8 13,5 17,0 22,7 2,9 3,7 4,8 17,0 22,7 29,5
6 3,7 4,8 6,2 13,5 17,0 22,7 3,7 4,8 6,2 17,0 22,7 29,5 3,7 4,8 6,2 22,7 29,5 38,3
7 4,8 6,2 8,0 17,0 22,7 29,5 4,8 6,2 8,0 22,7 29,5 38,3 4,8 6,2 8,0 29,5 38,3 49,2
8 6,2 8,0 10,4 22,7 29,5 38,3 6,2 8,0 10,4 29,5 38,3 49,2 6,2 8,0 10,4 38,3 49,7 64,6
9 8,0 1O,4 13,5 29,5 38,3 49,2 8,0 1O,4 13,5 38,3 49,7 64,6 8,0 1O,4 13,5 49,7 64,6 83,9
10 10,4 13,5 17,0 38,3 49,7 64,6 10,4 13,5 17,0 49,7 64,6 83,9 10,4 13,5 17.0 64,6 83,9 109,

Tablica 2

lan 9.
Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu
zaposlene osobe, te o visini KEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je
ta osoba zaposlena, a ukupni sedmini, mjeseni, ili godinji dohodak ovisi o cijeni radnog
sata, broju odraenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.

lan 10.
Poveavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj jedinici
dozvoljeno je iskljuivo na osnovu prethodno poveanog ili smanjenog KEAD-a, odnosno
na osnovu poveane ili smanjene efikasnosti. Svako drukije poveavanje ili smanjivanje
cijene radnog sata je krivino djelo.

lan 11.
Svaka administrativna jedinica duna je na kraju obraunskog razdoblja javno
iskazati trokove svog funkcioniranja, kao i visinu, KEAD-a. Takoer je duna pokazati da
li je sav ivi rad kojeg je zapoljavala platila tono toliko koliko propisuje tablica.
lan 12.
Za zapoljavanje u administrativnoj slubi, onih osoba koje se ne zapoljavaju na
osnovu izbora, nego na osnovu proste potranje za radnom snagom, potrebna je suglasnost
obiju stranki - vrioca vlasti (managera) i (budueg) slubenika - a za raskidanje radnog
odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vrioca vlasti - managera), ili
slubenika.

Posljedice primjene ovog zakona

85
 Visina KEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje
(proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti
ovisi veliina brojnika one formule (ukupna uteda + ukupni profit), a to je vei taj brojnik
vei je i KEAD.
Budui da je glavni interes administracije to vei KEAD, administracija e
nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi e takve
propise koji e im omoguiti to veu profitabilnost.
Openito govorei, ako bi duina mandata administracije, njena mo i ugled ovisili o
visini KEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti trokove svog funkcioniranja (koje
namiruje porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi svako daljnje
sniavanje trokova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te tenje za smanjivanjem
trokova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih rjeenja,
racionalizacija i inovacija koje bi sve vie sniavale granine trokove funkcioniranja
administracije. Time bi se konano i administracija, iz drutvenog subjekta koji troi
nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju. Naime, kad
se administracija svede na najmanju moguu mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda
izdaci za njeno funkcioniranje drutvu donose korist.
Ovisnost o visini KEAD-a prinudila bi administraciju da se ogranii samo na
bavljenje onim djelatnostima koje mu poveavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne
bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle,
koncentrirala iskljuivo na ekonomsku politiku i to funkcionalnije uredjivane drutva. To
bi, s jedne strane, omoguilo veu specijaliziranost i strunost administracije, pa stoga i
veu efikasnost, a s druge strane, to bi dalo vie slobode ostalim, privrednim i ne-privrednim
subjektima u drutvu.
esta reakcija na ove zakone bila je alba: Da emo - ako se oni usvoje -
morati neto raditi. To je sasvim tono. A ako se i ti plai toga, mogu ti rei da e raditi
ak manje nego sada, a ivjeti e puno bolje, mirnije i sigurnije. U dravi u kojoj najvei
broj ljudi radi neki koristan posao, ima svega u obilju, sve je jeftino i ne ivi se teko i
nesigurno.
Ovo, naravno, nisu svi zakoni koji su potrebni nekom drutvu, nego samo oni
temeljni, na osnovu kojih se drutvo organizira, i o kojima ovisi hoe li ono biti bogato ili
siromano. Eto, toliko.

Vanost trita i konkurencije

Na kraju vas, naalost, moram pridaviti sa jo jednom stvari. No, molim vas da zbog
toga ne krivite mene, jer ja vas doista muim samo sa onim znanjima koja su najneophodnija
za va opstanak. I ko ne moe platiti barem tu cijenu, moe odmah poeti kukati nad
svojom sudbinom. Ali, da prijeem na stvar.
Svi ste vi sluali o tome koliko je trite vano za na opstanak. Te su prie vie
nego istinite, ali onima koji ih priaju nije sasvim jasno koja je prava funkcija trita, pa ni
vama nisu mogli dovoljno jasno ukazati na njegovu vanost. Pokuat u vam tu njegovu
vanost pribliiti jednim primjerom kojeg sam upotrijebio u knjizi "BALKANSKO
PROROANSTVO":
ovjeanstvo putem napretka. A kako nove, bolje metode proizlaze iskljuivo iz
kreativnosti obdarenih individua, ono nagrauje i kreativni rad. Istina, trite esto zakasni
nagraditi kreativne individue, ali zato ne zaboravlja nagraditi narode koji su se posluili
produktima njihove kreativnosti
Eto, toliko o pravoj funkciji trita.

86
 " Dva ovjeka donesu na trite jednaku koliinu ita, jednake kvalitete, i jednako
ga uspjeno prodaju po jednakoj cijeni, za jednaku sumu novca, npr. 1 000 000$. ini se
kao da je trite bilo jednako milostivo prema jednome i drugome. Meutim, jedan od njih
radio je neznalaki, nemarno i po zastarjelim metodama, pa ga je proizvodnja prodanog ita
kotala 1 200 000$. Taj je otiao kui s gubitkom od 200 000$ . Drugi je radio puno
pametnije i po puno boljoj metodi, pa ga je uzgoj ita kotao samo 800 000$. On je otiao
kui sa 200 000$ dobitka. Prvi se vie nikada nee vratiti na trite, jer ga je ono
upropastilo. Drugoga je nagradilo i dalo mu ansu da doe opet.
Najvanija funkcija trita, kako pokazuje ovaj primjer nije, da ocjenjuje vrijednost
onoga to smo donijeli na trnicu - premda ono ini i to - nego da procjenjuje vrijednost
onoga to smo ostavili kod kue - vrijednost, odnosno efikasnost., ili, ekonominost
metode, naina na koji smo proizveli robu koju smo iznijeli na trite Zatirui
neproduktivne metode i ljude, a nagraujui dobre i produktivne, trite vue A sada
rije, dvije o takozvanom Svjetskom tritu.
Ako niste ekonomisti, koji ve znadu te stvari, moete mi vjerovati na rije kad
kaem da ve odavno nema toliko daleke, primitivne i toliko izolirane zemlje na svijetu, da
joj opstanak uvelike ne bi ovisio o tom tritu. Sve su zemlje danas nevidljivim pupanim
vrpcama vezane za nj, i ni jedna zemlja, ako ima iole zdravu privredu, ne proizvodi vie za
sebe, nego za Svjetsko trite, na kojem takoer kupuje i sve ono to sama ne moe
proizvesti, ili to joj se ne isplati proizvoditi. Ko ne radi tako, neizbjeno propada. Opstanak
svakog dananjeg naroda ovisi o tome hoe li togod prodati na toj, Svjetskoj trnici. Ali,
kako je ve pokazao onaj primjer, na toj trnici moe se prodavati i s gubitkom. Narod koji
tako prodaje, osuen je na neugodnu dijetu, a na kraju propadanje, a moda i izumiranje.
Ni naa zemlja, a niti bilo koji drugi narod ne mogu opstati bez Svjetskog trita.
Kada pak iziemo na nj, moemo se kui vratiti s dobitkom, jedino ako smo prije toga,
ovdje kod kue ekonomino proizveli ono to smo tamo prodali. A ekonomino proizvesti
te stvari, danas, moemo jedino ako ivimo i radimo onako kako propisuju ona dva zakona,
ili na neki drugi, slian nain.
Ovime sam, nadam se, ukazao, i na pravu, drutveno-ekonomsku funkciju trita, i
na vanost onih zakona.
Sada, ukratko, o konkurenciji.
Ona je bi koji sva stvorenja tjera putem napretka. Da nema nje, svijet bi bio carstvo
propasti i jada, pod vlau osrednjih ili najloijih pripadnika svih vrsta. Konkurencija,
meutim, otima vlast iz njihovih ruku i daje ju najsposobnijima - onima koji mogu najvie
uiniti za opstanak i napredak svoje vrste ili drutva. Konkuriranje je, dakle, prirodna
metoda pomou koje se vrste uvaju od degeneracije i izumiranja.
Drutvo koje onemogui djelovanje konkurencije, ubrzo se pretvara u ustajalu
abokrainu, a potom u smrdljivu barutinu, koja je izvor mnogih bolesti i zala, i raj za zmije
i pijavice. Ali, s druge strane, ono drutvo koje zakonima ne obuzda prirodnu estinu
djelovanja konkurencije, moe se pretvoriti u pravi osinjak ili zmijsko leglo - "rat svih protiv
svih", u kojem se svi meusobno prodiru i u kojem opet, prvi stradavaju ba oni najvredniji
i najproduktivniji lanovi drutva. Iz toga, na kraju proizlazi jednaka teta kao i iz
spreavanja njenog djelovanja.
Imajui to u vidu, prikazane zakone izradio sam tako da obuzdavaju estinu prirodne
konkurencije i da se poeljna veliina njenog utjecaja moe regulirati poveavanjem i
smanjivanjem one, "najmanje dozvoljene visine KPK-a i KEAD-a". Time se istovremeno
regulira i brzina ekonomskog rasta. Budui, medjutim da konkurncija nije eslatina trina
pojava i da ne bi ba jako posluno slijedila pad potranje za njom, trebalo bi ju, u

87
radikalnijim sluajevima, ograniavati maksimiranjem KPK-a. Sav onaj profit koji bi KPK
inio veim od dozvoljenog, oduzimao bi se bez naknade i davao oteenim ekonomskim ili
drutvenim subjektima ili pak nekakvim fondovima za obnovu prirode. Ovdje moram rei i
to da zakon o maksimiranju profita mora imati svjetsko vaenje, jer ako bi vaio samo u
nekim zemljama, onda bi ba te zemlje zaostajale u razvoju za onima u kojima taj zakon ne
bi vaio i koje bi stoga slobodno inile tetu prirodi ili nekim drutvenim subjektima.
Detaljnije o tome, itatelj moe itati u brourici Novi poredak A, analizom koja je
utemeljena na upotrebi Gausove krivulje, moe se otkriti koja je idealna, tj. optimalna visina
KPK-a i KEAD-a za bilo koje razdoblje.
Ali, dosta, dosta! Dopisivanjem samo jo jednog slova, zloupotrebio bih vae
strpljenje. Strunjaci koje to bude zanimalo (a njih to jako zanima ??!!), neka konzultiraju
moju knjigu Suma ekonomije.
Ostaje mi jo vrlo neugodna dunost da itatelja podsjetim na to da danas ima oko
tri milijarde ljudi koji su prekobrojni, i kojih se ljudska vrsta, i protiv svoje volje mora,
osloboditi, da bi mogla opstati na neki "normalan" nain. Doveli smo se, naalost, u
situaciju u kojoj nam je, za na vlastiti opstanak, vanija neka jadna biljna ili ivotinjska
vrsta, nego itavi narodi ili rase, pa e neki, usprkos naem uasavanju, morati preko
palube. Tko e otii, a tko ostati, ve sada presuuje trite, a ono nema nikakve samilosti
niti sentimentalnosti prema onima koji ne mogu opstati na nain koji je prikazan onim
zakonima i, openito, ovim programom.
Da me ne bi ste krivo shvatili, ne propisujem ja nikome kako mora ivjeti, nego
samo, pomou onih zakona, dovodim do rijei, tj. prikazujem nain ivota kojeg nam je
propisala neka sila to je puno monija od nas (nijema volja umjetnog organizma). Nitko vas
nee prisiljavati niti na to da potujete taj, njen zakon. Ali, ako ga ne budete potovali
zna se.
Ovi su zakoni vrlo mono orue. Mnogi su sanjali o posjedovanju neeg
takvog, ali im se snovi nisu ostvarili.
Moe ih proitati, pomisliti da doista i nisu tako loi i ostati i dalje sjediti i
mudrovati uz aicu loeg konjaka i kukati kako su na vlasti sami lupei i
nesposobnjakovii, kako svi kradu itd. Neu se ni najmanje zauditi ako postupi ba po
tom, naem starom obiaju.
Ali, moe ih uzeti u ruke i osnovati neku novu stranku koja e ih zastupati; traiti
od stranke u koju si ve ulanjen da ih uvrsti u svoj program, da se bori za njih (to joj nee
nimalo koditi): traiti od Parlamenta da ih usvoji, ili pak uiniti s njima neto tree, to
smatra da bi moglo biti najbolje. To moda zna bolje nego ja, koji nisam politiar, nego
znanstvenik. Ja stvaram orue koje e ti upotrebljavati. To orue je zgotovljeno i dri ga u
rukama...
to se mene tie, moe cijeli program odmah baciti u smee ili s njime obrisati
guzicu. Ali ako nisi budala ili zadnja propalica na ovome svijetu, koja se odrekla sama
sebe, svoje budunosti i svoje djece, znat e, i bez posebne upute da se on moe
upotrijebiti i na neki bolji nain.

OPASKE

Primjedbe uz Weberov tekst "Urbana zajednica"

Ovdje Weber govori o razliitim tipovima nastajanja gradova i razliitim tipovima
gradova: trgovakim, administrativnim, proizvodnim.itd. O tome se moe itati i na drugim
mjestima. Vanija su ona mjesta u lanku na kojima on pokuava otkriti i iskazati bitnu

88
razliku izmedju grada i sela. No njegovo izlaganje na tim mjestima ostaje bez nekog
vrijednog rezultata. Weber nije naveo te, bitne razlike. To je, po mom miljenju proizilo iz
nerazumijevanja naravi grada.
Govorei ba jezikom samoga Webera, grad je takva civilizacijska tvorevina koja se
moe opisati kao isti pojavni oblik kulture. Pod kulturom Weber podrazumijeva ono to
postoji na slian nain kao i "vaenje" kod novokantovaca. Iako u svojoj osnovi tono,
takvo shvaanje grada, za veinu itatelja, moe biti nekako suvie maglovito.
Pokuat emo grad definirati na jedan nain koji moda nije puno manje maglovit, ali
e, kako vjerujem, ipak omoguiti razumijevanje naravi grada.
Grad je, dakle, isti pojavni oblik umjetnog bia, tj. takvo stanite, koje je
proizilo iz uvaavanja principa opstanka i funkcioniranja umjetnog bia. Sve to god
postoji u gradu jest umjetno. Poslovi kojima se tamo ljudi bave - zanati, trgovina,
umjetnost, upravljnje dravom itd - ljudski su izumi i nemaju nieg prirodnog u sebi. I
odnosi meu ljudima takodjer su umjetni, zasnovani na temelju svrsishodnosti, kojoj je
svrha opstanak i razvoj grada. Grad nastaje radi toga da pripadnicima ljudske vrste omogui
i osigura ivot u okviru umjetnog bia i umjetnog organizma - drutva.
Za razliku od grada, selo je takvo stanite koje ljudima omoguuje opstanak
pomou prirodnog bia - prirode. ivot u selu diktiran je zakonomjernou opstanka
prirodnog bia. Ljudski rad takodjer. Tu se radi onako kako zapovijeda priroda i kako
zapovijedaju godinja doba i vremenske prilike. Selo nastaje na "rubu" prirode i ono je neka
vrsta svrsishodnog produetka prirode koji ljudima omoguuje da ju lake iskoritavaju u
svrhu svog opstanka. No ono je istovremeno i na rubu umjetnog bia, tj., jednostavnije
govorei, selo je uvijek na granici izmeu prirodnog i umjetnog bia. I kao to je ono
funkcionalni produetak prirode tako je i funkcionalni, instrumentalni produetak umjetnog
bia, kojemu je zadatak da tom, umjetnom biu, od prirodnog dobavi ono to mu je
potrebno, a to samo ne moe proizvesti.
Naprijed smo rekli da je povijest proces stvaranja i zgotavljanja umjetnog bia, a
upravo malo prije: da je grad isti pojavni oblik umjetnog bia. Za same graane,grad je pak
stroj ili uredjaj, sredstvo ili pak poseban, umjetni svijet za proizvodnju potrebnih dobara i
potrebnog, humanog oblika ivota. ivot u gradu toliko je razvijen i bogat koliko je razvijen
sam grad koji ga proizvodi Stoga je glavna zadaa stanovnika grada upravo gradnja i
usavravanje grada. Veliki i znaajni gradovi ponos su svojih stanovnika.
Kod sela stvari stoje bitno drugaije. Ono nikada nije bilo nekakav vani li bitni
moment umjetnog bia, pa iteljima sela nikada nije bio cilj da ga usavravaju, Njegovi
stanovnici obavljaju svoje bitne poslove izvan sela, u polju i ako nastoje neto usavriti,
onda je to ba polje i proizvodnja u njemu. Selo im slui samo kao mjesto za spavanje, jelo,
odmor i zatitu od divljih zvijeri. Odatle zaostalost sela i primitivnost ivota u njemu, a i to
da nitko nema stvarnog razloga ponositi se svojim selom.
Selo je ljudsko stanite tipino za neolitsku civilizaciju. Gradovi su poeli nastajati
tek u Antikoj civilizaciji. U Zapadnoj civilizaciji, grad postaje jedini, nain obitavanja
ovjeka. Umjesto sela u visokorazvijenim zemljama Zapadne civilizacije postoje
specijalizirana mjesta, zapravo "pogoni" koji su neposredno sueljeni s prirodnim biem i
svrsishodno uredjeni radi proizvodnje onih stvari koje ljudima i umjetnom biu omoguuju
opstanak.
Kao to umjetno bie ne moe opstati bez prirodnoga, tako ni grad ne moe opstati
bez sela. On selu isporuuje proizvode zanata, znanosti i tehnologije kulture i
administrativnih djelatnosti, a za uzvrat trai hranu i sve ostalo to je potrebno za opstanak,
a to se ne moe proizvesti pomou "umjetnih" djelatnosti. Zbog tih razloga, grad je

89
oduvijek bio upuen na razmjenu sa selom, a i selo s gradom, jer su stanovnicima sela bili
potrebni oni proizvodi gradskih, umjetnih djelatnosti pomou kojih se moglo lake dobivati
od prirode ono to su traile ovjekove potrebe.
Budui da je ovjek bie koje ivi neposredno u krilu umjetnog bia, moemo rei
da je gradski, urbani nain ivota bio onaj pravi, tj. ovjeku svojstveni nain ivljenja.
Stanovnici grada su se, od samog poetka postojanja gradova, funkcionalno povezivali i
organizirali, i formirali pravi umjetni organizam - pravo, potpuno razvijeno drutvo.
Selo je, naprotiv bilo samo sredstvo za opstanak i razvoj gradova. Tamonji itelji
solidarizirali su se uglavnom na osnovi krvnog srodstva i teritorijalne kontigentnosti i
formirali zajednice koje se ne ni danas, tamo gdje prava sela jo postoje, ne razlikuju bitno
od egzogamnih plemenskih zajednica.
Grad je od samog svog poetka bio materijalna pojava umjetnog bia.- neto to je
bilo utemeljeno iskljuivo u umjetnom biu. Stoga je ono Umjetno koje je bilo duh i temelj
grada nezadrivo teilo ka tome da ima potpunu vlast u gradu i nad gradom. Odatle pojava
gradske autonomije od najranijih vremena. Grad, koji nije bio autonoman, zapravo i nije bio
grad u pravom smislu te rijei.
Selo je, po svojoj najunutarnjioj naravi bilo ljudsko stanite pod vlau prirode.
Bitno heteronomno, ono samo nikada nije vladalo sobom, nego je ak i ljudske gospodare
uvijek imalo u gradovima ili zamkovima feudalaca.
Grad je povijesna i politika tvorevina, a selo je izvan povijesti i politike.
Razvoj umjetnog bia doista vodi ka ukidanju razlike izmeu sela i grada, ali ne
ukidanjem gradova i stvaranjem "globalnog sela", kako se danas, popularno misli nego,
naprotiv, ukidanjem sela i osnivanjem globalnog grada - kozmopolisa. To je zapravo ve
ostvareno u Zapadnoj civilizaciji, tj. u najrazvijenijim zemljama te civilizacije, a u dananjem
vremenu taj se "globalni grad" i urbani nain ovjekovog ivljenja iri na cijeli svijet. No,
ini se da treba istaknuti da budui "globalni grad" nee ni najmanje liiti na gradove kakvi
su se podizali do dvadesetog stoljea i tokom njega, jer e razvoj veza medju ljudima,
transporta i proizvodne tehnologije uiniti nepotrebnim okupljanje velikih masa ljudi na
jednom mjestu.

Primjedbe uz Machiavellievog "Il principe"

O normativistikim i ne-normativistikim politikim doktrinama

Ova opaska nikako nema sree. Nekoliko sam ju puta ve bio zapisao i izgubio.
Ovaj put piem ju preko volje i nadam se da zbog toga sam tekst nee biti jako lo.
itanje Machiavellievog teksta ukazalo mi je na injenicu da politologija ima naziv
za onu vrstu politikih doktrina i politolokih uenja koje u sebi sadre intenciju slaganja s
postojeim drutvima i njihovim moralom, ili koje, gledano s druge strane, odbijaju da dou
u koliziju s njima. To su normativistike politike i politoloke doktrine.Primjeri te vrste
doktrina su Platonovo i Aristotelovo miljenje o naravi i funkciji politike.
No s Machiavellievim "Vladarem" nastaje sasvim nova, drugaija vrsta politikih i
politolokih doktrina, vrsta koja otkriva ili ukazuje na to da je prvi i najvaniji zadatak
politike i politiara da destruiraju odnosno revolucioniraju drutvo koje zatiu.
Za tu vrstu politoloke doktrine znanost politologije nema nikakav poseban naziv, a
negativni naziv, "ne-normativistike doktrine" nije dovoljan niti adekvatan.
Vjerujem da bi ovu vrstu politikih i politolokih doktrina trebalo nazivati
revolucionistikom, jer doktrine koje joj pripadaju nehotino pretpostavljaju da je politika

90
sredstvo usavravanja ljudskog drutva. Ono se pak - po neosvjetenim ali tonim
pretpostavkama ovih doktrina - moe usavravati jedino revolucionarnom destrukcijom
postojeeg drutva i uspostavljanjem novog na njegovim ruevinama. To je, kako mi se ini ,
sasvim dovoljan razlog da se doktrinu izloenu u Machiavellievu "Il Principe" i sve
znaajnije politike i politoloke doktrine nakon nje nazovu revolucionistikim.
Ali zato je dolo do toga da se odbace normativistike politike doktrine, a ove,
revolucionistike steknu ugled i ponu se uvaavati kao ispravan i produktivan pogled na
politiku?
Vjerujem da je uzrok tom zaokretu slutnja povijesnog zbivanja. Tvorci
revolucionistikih doktrina slutili su da se na Zemlji zbiva povijesni razvoj i da on, izmedju
ostalog nuno vodi i ka ozbiljenju jednog drutva koje bi trebalo biti bitno funkcionalnije od
onih u kojima su sami ivjeli. Politiku su smatrali sredstvom ozbiljenja tog novog drutva.
Kaem da je to bila samo slutnja, jer sve do Hegela nije bilo ni izdaleka jasne svijesti, niti
jasnog pojma o naravi povijesnog zbivanja. A, kako sam ve pokazao, i sam Hegel je o
povijesti imao prilino iskrivljeno miljenje - miljenje koje u mnogim, vanim momentima
ne odgovara istini.
Stari Grci nisu znali za povijest, niti za ciljeve vrste. Najvii ljudski ciljevi za koje su
oni znali trebali su se ozbiljiti za ivota ivue generacije. Politika je za Aristotela bila
"djelatnost koja stvara ope dobro", a ona je mogla stvarati to dobro tek ako je bila u skladu
s dobrim obiajima koji su bili norme dobrog ivljenja. Ono dobro koje je ta politika stvarala
bilo je dobro ili dobrobit ivue generacije.
No nakon to je Augustin ukazao na postojanje, odnosno zbivanje povijesti, i nakon
to se miljenje povijesti proirilo u Zapadnoj civilizaciji, poeo se razvijati nazor po kojem
dobrobit ivue generacije nije cilj ljudske djelatnosti, nego je, ba obrnuto, djelatnost,
ivue generacije samo sredstvo i rtva ostvarivanju ciljeva vrste. To je bila velika
revolucija u ljudskom svjetonazoru. Pod ciljevima vrste podrazumijevalo se izbavljenje od
raznih ovozemaljskih zala, izbavljenje od konanosti, izbavljenje od smrti itd. Povijest je bila
shvaena kao proces polaganog i postupnog napredovanja ka ostvarenju tog cilja.
Po nehotinim, tj. neosvjetenim pretpostavkama mislilaca nakon Augustina, i
politika je bila jedno, i to; jedno od kljunih sredstava ostvarivanja onih ciljeva. Machiavelli
je bio prvi koji je to jasnije naslutio i izrazio na jedan, dodue, nefilozofski i neznanstveni, ali
vrlo privlaan, alegoriki nain.
Kad on kae da u politiku treba stupiti sa nekim velikim i temeljitim zloinom, i da
taj zloin treba poiniti nad onima koji trenutno imaju vlast, onda on ne govori nita drugo
nego da se istinski produktivan politiar mora negativno, revolucionarno odnositi prema ve
etabliranom drutvu i drutvenim odnosima.
A kad opisuje lukavstvo i nemilosrdnost svog idealnog "vladara", onda on, u formi
nekakve ljudske osobe, zapravo opisuje narav produktivnog politikog duha, koji je istinski
vladar ovog svijeta i koji ne preza niti pred rtvovanjem mnogih generacija, rasa, naroda ili
drutava da bi ostvario takvo drutvo koje je, kako smo naprijed govorili, dovoljno
svrsishodno politiko sredstvo za ostvarenje ciljeva ljudske vrste.
To je onaj cilj koji doista opravdava sva potrebna sredstva. Istinski i produktivan
politiar ili vladar mora u sebi imati barem neto od tog monog "duha politike", i mora,
naelno, postupati isto kao i on. U suprotnom, tek je puki privid politiara, ili vladara -
mlakonja koji se ne usuuje uiniti ono pravo - sruiti ono to je trulo i na njegovo mjesto
postaviti temelje neeg to je zdravo i produktivno.
("Politiki duh" ili "duh politike"je zapravo ona "nijema volja umjetnog organizma"
o kojoj sam govorio u Uvodu u politologiju.)

91
 Da Machiavelli nije kroz te alegorije, pomou kojih se izraavao, dakle, da kroz njih
nije rekao istinu, on ne bi bio toliko omiljel i toliko uvaavan mislilac novoga doba. Morali
su ga uvaavati i mnogi od onih koji su ga izrijekom osudjivali, i koji su se, zbog toga to ga
nisu razumjeli, gnuali i sablanjavali nad njegovim "Vladarem" kao usidjelice nad
uspravnim, tvrdim kurcem.
Jasno, nisu svi politiki lideri koji su se pozivali na Machiavellia bili povijesno
produktivni. Neki od njih bili su i prosti zloinci.
Ovdje bih htio istaknuti da su revolucionistike doktrine mogle biti politikim
vodiima sve do uspostavljanja graanskog drutva, koje je, kako smo ve naprijed rekli,
ozbiljeni rezultat drutvenog razvoja. Gradjansko drutvo ne moe se revolucionirati.
Budui da je ono rezultat razvoja, mora se moi odrati u postojanju, a moe se odrati
jedino tako da iznalazi sve svrsishodnije metode samodravanja.
Mnoge politike doktrine u zadnjih stotinjak godina ve su naslutile ovo to sam
upravo bio rekao, a njihove pristalice, reformisti, suprotstavili su se tendencijama koje su
ile za revolucioniranjem gradjanskog drutva.
Politike doktrine koje su zagovarale usavravanje gradjanskog drutva, ne bih
nazvao reformistikim, nego radije evolucionistikim politikim ili pak politolokim
doktrinama. Mislim da je izraz "evolucionistiki" bitno primjereniji od prethodnog, jer
gradjansko se drutvo ne odrava unutranjim reformama, nego usavravanjem metoda
samoodravanja, a to je evolucija.

Potronja
Uvidjajui neposrednu vanost potronje za funkcionalno cirkuliranje novca i
"normalno" funkcioniranje nacionalnog gospodarstva. Lord Keynes zahtjevao je da drava,
tj. dravna administracija povea svoju, odnosno tzv. javnu potronju.
Nesporno je da se ekonomski ciklus mora zatvoriti potronjom, koja novac vraa u
ruke onog subjekta koji ga je investirao u proizvodnju nekakve robe, usluga etc, etc... U
vrijeme ekonomskih kriza dolazi do prekida tog ciklusa. iroki narodni slojevi (zaposleni i
nezaposleni) nemaju dovoljno novca za potronju. Budui da nema potronje, nema ni
prodaje. A kad nema prodaje oni koji su investirali u proizvodnju ne mogu povratiti
investirani novac i obustavljaju proizvodnju, Umjesto da cirkulira, novac se gomila u
trezorima banaka. One ga pokuavaju vratiti u opticaj dajui kredite s minimalnim,
simbolinim kamatama, ali nitko ne eli uzimati ak ni takav kredit jer ako ga uzme i
investira u neki posao, zbog drastino reducirane potrone tj kupovne moi stanovnitva
nee moi nikome nita prodati i nee moi povratiti novac koji je posudio i uloio u posao,
pa e morati propasti. To bi se moglo rijeiti poklanjanjem novca svim nezaposlenima. Oni
bi poeli kupovati i tako bi se novac vratio onima koji su investirali u proizvodnju kupljenih
roba. Ali takav bi akt sruio kaitalistiki sistem.
Keynes je predlagao da se taj problem rijei na gore, ve spomenuti nain. No
njegov se zahtjev de facto svodi na to da se novac ne pokloni, nezaposlenima, nego
zaposlenima u administraciji. Taj je prijedlog bio nepravedan, jer upravo je administracija,
svojom ekonomskom politikom dovela drutvo u ekonomsku krizu. Pored toga prijedlog je
bio i nehuman jer je one ljude koji su ostali bez zaposlenja i novca ostavljao na cjedilu. Po
tom svom prijedlogu Keynes se svrstao meu ekonomiste apologete interesa administracije.
Jasno je da bi gornji problem trebalo rjeavati drugaije nego je predlagao Keynes. Moda
kreditiranjem potroaa ili nekom drugom metodom, no sada ne moemo ulaziti u to.

92
 Potronja nije nuna samo radi toga da bi se uspjeno zatvorio poslovni, tj.
gospodarski ciklus, nego i radi toga to se proizvodnjom iskuava svrsishodnost proizvoda
umjetnog bia, i to se kroz nju otkrivaju dobre i loe strane tih proizvoda i omoguuje
njihovo usavravanje. Iz istog razloga potrebno je i to da se potronji odaje velik broj
potroaa, jer su informacije o proizvodima koje dolaze od velikog broja ljudi vrlo
pouzdane. Ako vrlo velik dio ljudske vrste sudjeluje u potronji , onda vrsta moe vrlo
efikasno odrediti pravac razvoja umjetnog bia, to je od presudne vanosti za ostvarenje
ciljeva vrste. Takva potronja koje daje tone informacije o funkcionalnosti proizvoda, a
istovremeno i o ljudskim potrebama, takva je potronja, dakle, instrument ostvarivanja
ciljeva vrste, i moe se smatrati produktivnom. Tamo gdje troi samo mali broj bogatih, ne
radi se samo o nepravdi, nego i o neproduktivnoj potronji, koja drutvo vodi putem
civilizacijskog regresa
Kad smo ve kod potronje, treba spomenuti i one tendencije u ljudskoj kulturi koje
smatraju da ovjek treba to je mogue vie reducirati svoju potronju. Jedna od poslovica
kroz koju se izraava taj duh kae: da nije bogat onaj ko puno ima, nego onaj kome
malo treba. Kao primjer istinski hmanog i "autentinog" naina ivljenja esto se navodi
ona anegdota o Grkom misliocu Diogenu Kiniku koji je - vidjevi pastira kako pije vodu iz
vlastitih ruku - odbacio glinenu posudicu iz koje do tada pio vodu.
VIVAT NEOLIT!
Za kreativne ljude dobro je da budu oslobodjeni potronje (to oni, zbog siromatva,
naalost, najee i jesu), jer ko se posveuje troenju, ne moe se optimalno posveivati
stvaranju. Potronja naime ne zahtjeva puno pameti niti napora, ali ipak zahtjeva puno
dragocjenog vremena. Zbog toga velika veina kreativnih ljudi ivi asketski ak i onda kad
ima to troiti i moe se slobodno odavati uitku. Ta "povlastica" apstinencije od potronje,
medjutim , ne moe postati opim pravilom, jer ono to moe biti dobro za kreativne ljude
bilo bi pogubno kad bi se primjenilo ne sve pripadnike ljudske vrste. QUOD LICET IOVIS,
NON LICET BOVIS Da bi ostvarila svoje ciljeve, ljudskoj vrsti potrebno je malo onih koji
stvaraju, a puno onih koji reproduciraju tvorevine kreativnih ljudi i troe ih, odnosno
upotrebljavaju. Ali, ona golema veina ne-kreativnih, koja je "osuena" na potronju nee
puno patiti zbog te svoje sudbine, jer potronja je, kao to je pozanto - vrlo ugodna. A ako
nekome od tih ljudi ipak bude teko pri dui, neka se utjei potsjeanjem na patnje mnogih
kreativnih ljudi koji ive, stvaraju i umiru u bijedi i muci, nemajui potroiti nita drugo osim
svoje gole ivotne energije.
Moda bi ovdje trebalo istaknuti da i potronja, isto kao i proizvodnja destruktivno
djeluje na prirodno bie. Otpaci koji nastaju pri uivanju predmeta potronje zagadjuju i
oneiuju prirodni i umjetni okoli i potrebno ih je uklanjati i uiniti nekodljivim.
Ovim problemom - problemom zatite okolia - vrlo se uspjeno bavio Jaques Atali.
On je ustvrdio da bi prirodni okoli trebalo uiniti trinim predmetom i proglasiti ga
vlasnitvom obinih ljudi, graana. Koji bi ispostavili cijene koritenja okolia, odnosno
cijene njegovog zagadjivanja. Ta bi cijena uvijek morala biti mnogostruko ili barem znatno
via od cijene nabave i instaliranja opreme koja spreava zagadjivanje, tako da bi se
tvorniarima koji emitiraju otrovne nusproizvode u zrak, vodu ili zemlju uvijek vie isplatilo
nabavljati filtere i drugu opremu nego plaati cijenu za koritenje okolia kao odlagalita za
tetne ili otrovne supstancije koje emitiraju u nj.
I sami bi potroai, ini se, trebali plaati neku vrstu poreza za upotrebu prirodnog i
umjetnog okolia kao odlagalita ambalae i svih ostalih nusprodukata potronje, a vlasti bi
trebalo obavezati da taj porez upotrebljavaju za uklanjanje i reciklau tih otpadaka. Takodjer
bi trebalo propisati da se protiv vlasti koje okoli dre u stanju koje je ispod propisanih

93
standarda istoe moraju poduzeti sankcije, jer e one, u protivnom, novac od poreza na
upotrebu okolia, potroiti na druge stvari.
Ako bi se potroai bunili protiv poreza na upotrebu okolia, trebalo bi im ukazati
da su i njihovi potomci korisnici tog istog okolia i da im ga treba isporuiti u takvom stanju
u kakvom bi ga oni i oekivali. Jedan izvrstan aforizam, nastao u novije vrijeme kae:
Prirodu nismo naslijedili od minulih generacija,nego posudili od buduih.
Politiari uglavnom odbacuju ekoloke ideje i akcije jer njihovo financiranje sniava
profitnu stopu nacionalnog kapitala i poveava cijenu proizvodnje roba i cijenu trokova
ivota. No ta se cijena poveava i ovako, unitavanjem ili zaputanjem prirodnog okolia, ali
se ne plaa gotovim novcem nego mentalnim i tjelesnim zdravljem ljudi, i - to je veem
dijelu politiara najvanije - potpunu cijenu ne plaaju ivue generacije, nego tek one
budue.
Odravanje okolia u istom stanju zahtjeva velik broj novih zaposlenika, ali oni koji
upravljaju naim sudbinama odbijaju vidjeti da je to sektor pomou kojeg se moe smanjiti
nezaposlenost itd. itd. O tim problemima pisao sam na drugim mjestima.

Analogija razvoja pileta u jajetu i umjetnog bia na planetu

ini mi se da gornja analogija vrlo dobro objanjava odnos prirodnog i umjetnog

bia i funkciju ovjeka.
Kad se u jajetu razvija embrij pileta, on troi njegov sadraj za vlastiti razvoj, sve
dok ga na kraju potpuno ne uniti, razvali ljusku i izie van. Kao to je jaje prostor za razvoj
embrija pileta, tako je planet prostor za razvoj umjetnog bia. Slino embriju pileta, umjetno
bie troi ivi prirodni sadraj planeta na kojem se razvija i unitava ga. To je "normalan" tj,
zakonomjeran proces svojstven svakom revolutivnom razvitku. Onima koji se zgraaju nad
tim treba rei da je to u naravi revolutivnog razvoja i da se neto novo ne moe razviti, a da
pri tom ne troi i unitava onu osnovu iz koje se razvija, te da je iscrpljivanje ili unitavanje
te osnove nuna cijena nastanka neeg vieg, razvijenijeg.
No, da bi se potpuno razvilo umjetno bie, nije nuno i potpuno unitenje prirodnog
bia na ovom planetu. Analogiju za to imamo i u prirodnom svijetu. Maternica sisavaca, npr.
ne biva unitena odgajanjem i poraanjem jednog fetusa, nego biva samo iscrpljena, ali se
nakon stanovitog vremena oporavi i biva spremna za odgajanje i raanje novog fetusa, nove
individue.
Planet je, kako se ini, ipak nekako sliniji jajetu, koje biva potpuno uniteno
raanjem pileta, jer planet, kako se nadaje ljudskom miljenju, postoji za to da bi na njemu
nastalo samo jedno umjetno bie.
Ipak, ni to ne ukazuje na to da bi nastankom umjetnog bia, sva iva priroda na
planetu nuno trebala biti unitena. ini se tavie da je jedna od prvih velikih dunosti
umjetnog bia to da obnovi prirodu i dovede ju u onakvo stanje u kakvom je bila prije nego
se ono pojavilo. Taj posao nije u interesu umjetnog bia, nego u interesu ljudske vrste kojoj
umjetno bie slui. Obnovljeni, zdravi prirodni okoli potreban je vrsti radi "normalnog"
zdravog ivota, a moda i zbog toga to e, jednom, u budunosti, Zemlja, postati rasadnik
ivota za velik dio nae galaksije.
Na kraju krajeva, prirodu bi trebalo zatititi obnoviti i iz zahvalnosti, jer smo iz nje
nastali mi sami, a umjetno bie, koje je proizilo neposredno iz naeg duha, otjelotvorilo se
u materijalu kojeg je uzelo iz prirode.

94
 ...Zeleni, zbog svog retrogradnog, neoneolitskog, i antipovijesnog mentaliteta vie
ometaju zatitu i obnovu prirode nego to ju podstiu, jer oni se zapravo bore protiv
razvijanja umjetnog bia, koje, jedino ima dovoljno veliku mo i sposobnosti da obnovi
prirodu

Zato je lik Isusa Krista tako puno utjecao na kreativne ljude

Naslov natuknice sugerira da ova tema nikako ne spada u uvod u politologiju. No ta
je sugestija tek djelomino tona, jer ovdje kanimo pokazati utjecaj Isusa Krista i cijelog
Novog Zavjeta na stvaranje politikih i socijalnih momenata Zapadne civilizacije. Ideje koje
su izraene u Novom Zavjetu nesumnjivo su imale utjecaja i na razvoj umjetnog organizma -
drutva - ali znatno manje, nego na stvaranje i razvijanje umjetnog bia u cjelini, pa bi, s
obzirom na to, mjesto ovome tekstu doista trebalo biti u nekoj knjizi kao to je Apokalipsa,
a ne Uvod u politologiju. No, ipak ga stavljam ovdje zbog nade da e pomoi i u
razumijevanju procesa stvaranja Zapadnog drutva i, posebno, naravi napora i rtava onih
ljudi koji su ga stvarali, jer ti su ljudi bili neke od onih kljunih kreativnih individua o kojima
govori naslov natuknice.
Ne ulazei u teoloku-znanstvenu polemiku o moguoj boanstvenosti Isusa Krista,
o Njemu kao iskljuivo ljudskoj, historijskoj osobi ili o tome da je On samo mit, ovdje
moemo rei da je ono to je o njemu napisano u kanonskim i apokrifnim Evaneljima,
pored ostalog i izvrstan opis, prikaz ili primjer ivota individue posveenog kreativnoj
djelatnosti.
Kad se kae da je Isus Sin Boji i da je i sam Bog, onda se to, moe shvatiti i tako
kao da se time izrie da je On kreativna osoba, i da je upravo kreativnost ono to ga ini
Bogom.
No zapitajmo: da li ta tvrdnja umanjuje apsolutnu vrhunaravnost i boanstvenost
njegove prirode?
ini se da i nije tako teko odgovoriti na to pitanje.
Najvea i bitna Boja mo jest upravo kreativnost - mo koja se manifestirala kao
stvaranje bia svijeta - stvaranje prirodnog bia.
Kad se stvar promatra sa te strane, onda se pokazuje prilino jasnim i izvjesnim da
tvrdnja; kako je upravo kreativnost ono to Isusa Nazareanina ini Bogom, nimalo ne
umanjuje niti vulgarizira pretpostavljenu vrhunaravnost Njegove prirode.
To e postati jo izvjesnijim ako itatelj bude imao na umu da se Isusova kreativnost
nije manifestirala ponovnim stvaranjem prirodnog bia, kojeg je stvorio Bog Otac, nego
injenjem uda i uskrsnuem kao najveim moguim udom.
Ali, to je zapravo injenje uda i uskrsnue?
Teolozi obino kau da je sposobnost injenja uda ustvari sposobnost da se
suspendiraju prirodni zakoni, te da se usred prirodnog svijeta i usred lanca prirodnog
kauzaliteta interpolira akt i djelo koje je suprotno prirodi i prirodnim zakonima i negira ih.
To je sasvim tono. Ali teolozi uope ne uvidjaju da tim opisom zapravo pokazuju kako
nastaje umjetno bie. Svaki je kreativni in, naime, suspendiranje prirodnih zakona i
prirodnog kauzaliteta, a, istovremeno, i uspostavljanje onoga to Kant zove kauzalitetom
slobode - kauzalitetom iz kojeg nastaje umjetno bie.
Svaki je kreativni in, dakle, nekakvo udo u najistinskijem smislu te rijei.
Jasno, ovakvo shvaanje uda daleko je od onih pukih, sveenikih, a i teolokih
predstava o udu kao o nekom dobrom maioniarskom triku, ili sposobnosti da se uini
neto potpuno besmisleno, apsurdno.

95
 Kreativnost Isusa Krista, koja se izvanjski manifestira kao sposobnost da se uini
udo, jest sposobnost stvaranja umjetnog bia.
Gledano potpuno sekularno, Isus Krist je simbol ope kreativnosti ljudske vrste -
kreativnosti koja, kako smo ve bezbroj puta rekli, stvara umjetno bie, koje je sredstvo
spasa ovjeka, ili, kako ja obino govorim: sredstvo ostvarenja ciljeva vrste.
Svaki ovjek koji je kreativan, tj. koji ima sposobnost stvaranja nunih sastavnih
elemenata umjetnog bia konsupstancijalan je Isusu Kristu - ima neto od te boanske
moi u sebi. Stoga ni oni koji geniji koji "ne vjeruju", ne mogu izbjei identifikaciji s njim.
O tome to simbolizira uskrsnue, rei u nekoliko rijei malo kasnije. Sada bih, sa
jo jedne druge strane, htio pokazati Isusovu kreativnost i kreativnost uope

***
Stanoviti analogon Isusu Kristu, u grkoj mitologiji, bio je bog Eros. Po jednom
mitu kojeg navodi Platon u Symposionu, Eros je bio sin Poenie i Porosa. Poenia je bila
boginja siromatva, a Poros bog domiljatosti i raznih umijea. Po ocu, Eros je bio suta
kreativnost, a po majci, ljuti siromah. Stvorio je takorei sve to su uivali ljudi i bogovi, a
sam nije imao niega. Najee je, cvokoui noivao pod otvorenim nebom i ekao da
izie Sunce i da ga ogrije.
Ona slinost Erosa i Isusa na koju bih vam htio skrenuti panju jest u tome to ni
jedan ni drugi nisu imali nikakvog posjeda. Isus je ivio od milostinje.
Otkud to?
Da li je to neka nepravda, ili posljedica nekakve velike sebinosti onih ljudi i bogova
u ijem su drutvu ivjele ove boanske individue?
Ako se ova stvar malo paljivije promotri, onda se pokazuje da Erosova, Isusova i
druge, sline hagiografije uistinu ne aludiraju na nepravdu niti sebinost, nego na neto
drugo.
Kreativne osobe, kako sam na jednom mjestu ve rekao, nemaju vremena za
posjedovanje i uivanje posjeda. Samo posjedovanje, vlasnikovanje iziskuje velike napore,
pored kojih nije mogue jo i kreativno djelovati. Uivanje posjeda ne iziskuje napore, ali
iziskuje dragocjeno vrijeme, a oni koji su obuzeti erosom ka stvaranju, ne mogu troiti svoje
vrijeme na uivanje. Da bi izvrili dunosti koje je pred njih stavila njihova kreativna narav,
prinudjeni su rtvovati se, zanemarivati sebe i svoje vlasnitvo, te esto ivjeti i raditi u
bijedi, muci i nevoljama.
Isusov nain ivota - ivot od milostinje - jest svojevrsna izreka, parabola, ili primjer
koji kae da bi nekreativni ljudi trebali brinuti o kreativnima, jer kreativne su individue
mozak ovjeanstva. Bez njihovog djelovanja i njihovih djela, svi bi ljudski napori bili
nesvrsishodni i besmisleni, ili, kako kae Eshil u Okovanom Prometeju:

"...sav bi ljudski ivot mutan bio san,

maglovit i bez reda, lud i pobrkan..."

Ali kako e se nekreativni ljudi brinuti o kreativnima, kad se kreativni, da bi mogli

ozbiljiti svoja djela, moraju negativno odnositi prema nainu ivota onih nekreativnih i svim
njihovim vrijednostima, i, openito, prema svemu postojeem. To kod nekreativnih izaziva
uglavnom bijes i mrnju, a vrlo rijetko razumijevanje koje rezultira poslunou,
strpljivou, pomaganjem i nekakvom brigom o toj vrsti nesretnika to ih obino zovu
genijima, svecima, prorocima, ili spasiteljima, a koji su, velikoj veini nekreativnih ljudi
podnoljivi tek kad umru ili tek vrlo dugo nakon toga. Taj bijes zbog nunog negativnog

96
odnosa prema trenutno aktualnim vrijednostima drutva je ono to je, pored ostalog,
razapelo Isusa, otrovalo Sokrata, okovalo Prometeja itd.
Jasno, tragina sudbina ovih individua proizlazila je i iz sukoba povijesnih i
antipovijesnih tendencija i sukoba razliitih civilizacijskih svjetonazora o kojima je bilo vie
govora u Uvodu u politologiju i Apokalipsi.
Ima jo jedan vrlo vaan razlog zbog kojeg izostaje briga o kreativnim ljudima.Teko
je, a esto i nemogue, za ivota nekog genija sasvim pouzdano ustanoviti da li je on uistinu
kreativan ili su njegova djela tek puki privid kreativnosti.(Ve sam prije rekao da definitivnu
ocjenu vrijednosti nekog kreativnog ina daje trite.) Na nesreu, najvrednija se djela, za
ivota njihovih tvoraca, a katkada i stoljeima nakon njihove smrti, doimaju kao
velianstvene, ali neostvarive matarije, ludorije ili bezobrazne lai, dok se, s druge strane,
ba te drske lai, prijevare ili opojne iluzije bane po svijetu, slave i tuju kao najvee istine.
Nekreativna veina ljudske populacije nesumnjivo - iako dosta nejasno i tek openito
- nasluuje vitalnu vanost i spasonosnost kreativnosti i njenih produkata i spremni su
pomoi njihovoj afirmaciji, jer vjeruju da bi to bilo dobro. Ali ta je veina, naalost
nedovoljno obrazovana, pa one zaslaene iluzije - sofistike majstorije maioniara rijei -
smatraju pravim udima, a istinska uda, sa strahom i bijesom tjeraju od sebe. Ne
prepoznaju, nesretnici ono za im, najee i ne znajui, stalno vape i o emu ovisi i njihov
spas.
Jasno, i ovdje one antipovijesne tendencije, koje odbijaju produkte kreativnosti imaju
znatnog utjecaja na njihovo odbacivanje i zapostavljanje kreativnih ljudi.
U progresivnim drutvima, pak, koja se brinu o vlastitom napretku, znatan novac
koji ona izdvajaju za znanost i kulturu, opet ne dospijeva do istinski kreativnih znanstvenika
i umjetnika, nego uglavnom do onih reproduktivnih, etabliranih, prilagodjenih, koji se ne
brinu toliko o samom znanstvenom ili kulturnom radu, koliko o tome da ga to bolje
naplate. Oni kreativni ne stignu brinuti o naplaivanju, pa i u ovakvim, povoljnim
drutvenim okolnostima ostaju bez potrebne potpore.
Istinski kreativne individue ve unaprijed nekako nasluuju kakvu e im sudbinu
odrediti njihova kreativnost Ali, isto tako, sasvim tono nasluuju, i to da se bez njihove
djelatnosti ne bi mogao iskupiti niti spasiti ljudski rod, jer, uistinu - kako sam ve vie puta
rekao - bez kreativne djelatnosti i njenih produkata, ljudska vrsta nikad ne bi ostvarila svoje
ciljeve i zauvijek bi ostala u stanju u kakvom je bila prije poetka povijesti. Stoga mnogima
od tih kreativnih ljudi, ne ostaje nita drugo, nego da, poput onog sirotog Nazareanina,
svoj ovozemaljski ivot rtvuju nebeskim ciljevima. A ivot im, i ostvarivanje tih ciljeva (koji
su zapravo njihove dunosti), esto ovisi samo o razumijevanju na koje e (ili nee) sluajno
naii kod svoje ene, u svojoj obitelji, kod prijatelja, te u blioj ili daljnjoj drutvenoj okolini.
Istina, jedan dio kreativnih osoba ima razvijene i one managerske sposobnosti. Takvi
su kadri opskrbiti se i sredstvima za ivot, ali veina ih je, usprkos velikom i irokom
obrazovanju, poput male djece, nemona da zbrine same sebe, i ta je njihova nemo to
vea, to je vea mjera i djelokrug njihove kreativnosti.
Ali, vratimo se glavnom toku izlaganja.
Isus Krist bio je, kako smo ve rekli, utjelovljenje najvie poznate, boanske moi -
moi stvaranja - kreativnosti. itatelj moe zamisliti koliku snagu, nekoj bijednoj individui,
moe dati svijest o tome da je, upravo po svojoj kreativnosti, identina Isusu Kristu -
Bogu - i to je sve neka takva individua kadra podnijeti da bi svoju kreativnost opredmetila
u adekvatnom djelu.
Da Isus nije Bog bigotnih i slijepo religioznih, fanatika, vidi se po tome to On
postaje ideal, non plus ultra medju kreativcima upravo u vrijeme sinteze razvoja umjetnog

97
bia, kad je ve bio zavrio proces evangelizacije svijeta a otpoeo, suprotni mu, proces
njegove scientifikacije. To je bila epoha racionalnog, antireligioznog duha, epoha u kojoj je
kreativna djelatnost postala neusporedivo najvanijom, kljunom djelatnou, a On, Isus
Krist upravo je tada postao takorei jedinom zvijezdom vodiljom ljudima koji su
scientificirali svijet odnosno zgotavljali umjetno bie ili pak gradili ovu civilizaciju, znajui
da nee doekati ni vidjeti konanu potvrdu ispravnosti i vrijednosti svojih djela.
Njime su se nadahnjivali i slijedili ga, s potpunim povjerenjem, ak i oni koji su
toboe pljuvali na njegovo raspelo dok im je lomaa saigala ivo meso. Ljudi koji su bili
potpuni ateisti stvarali su svoja djela pod geslom AMDG - ad maiorem Dei gloriam, - u
veu slavu Boju - ili, SDG - Soli Deo Gloria - Samo u slavu Boju - to se vidi po
originalnim papirima koji su ostali sauvani iza njih. A mnogi od tih velikih ateista su, na
poecima gotovo svih svojih djela ispisivali: J.J.- kraticu od Jesus Juva! - Isuse pomozi!
Treba li itatelja podsjeati na to koliko je umjetnikih djela - bilo slikarskih, kiparskih ili
muzikih - posveeno Isusu ili govori o Njemu.
Zato npr. Budhi ili Muhamedu nije posveeno toliko djela i zato se kreativni ljudi u
tim ne-kranskim civilizacijama nikada nisu tako identificirali s Budhom, Muhamedom ili
nekim drugim bogom ili bogoovjekom?
Umjesto nekog teorijskog odgovora ispriat u vam jednu anegdotu koja upuuje na
to.
Jednom me neki moj poznanik upitao to mislim zato je Kranstvo postiglo toliku
supremaciju nad Islamom.
Kad sam slegnuo ramenima, on mi je "objasnio" da se to zbilo zato to kod krana
ljude na molitvu okuplja zvono, a ne hoin glas. Zvona se puno bolje i dalje uju - tvrdio je
taj moj poznanik - pa mogu okupiti puno vie ljudi, a iz toga je onda proizila vea
homogenost i snaga krana, te supremacija kranstva.
Kao to vidite, pria, s jednom nogom vrsto stoji na terenu gluposti, ali s drugom,
na podruju koje bi smo mogli nazvati slutnjom istine. Njegovo je "objanjenje" zapravo
upuivalo na istinu. No taj moj sugovornik nije se dovinuo do njenog shvaanja, jer nije bio
svjestan da je on ono zvono, koje je stvarni element umjetnog bia, shvaao kao simbol
umjetnog bia, pa je njegovo "objanjenje" ispalo prilino prejednostavno, ili neprilino
jednostavno.
Kranstvo je bilo superiorno svim ostalim velikim religijama jer je okupljalo ljude u
projektu ozbiljavanja zbiljskog povijesnog cilja - stvaranja umjetnog bia. Ovaj cilj bio je
nagovijeten priama o spasu, eshatonu, povratku Isusa Krista, ukidanju svijeta uskrsnuu
svih, posljednjem sudu i vjenom ivotu u transcendenciji itd. A ono zvono koje okuplja
ljude ka ozbiljavanju tog cilja vrlo je lijep i svrsishodan simbol umjetnog bia. No, pustimo
to.Ovdje bi trebalo neto rei o Kristovom uskrsnuu. To sam gore ve obeao.
Kako shvatiti taj in?
Pored toga to - kako je ve reeno - simbolizira stvaralaku mo i kanonizira ivot
kreativnih individua, Isus Krist simbolizira i njihovo konano djelo - umjetno bie. Moda
e to mnogom itatelju zazvuati krajnje vulgarno, bogohulno i zlo, ali usprkos tome
moram rei da kapital nije nita drugo do Isus Krist koji se vratio ljudima, ali ga tu, medju
Njegovima, opet nitko jasno ne prepoznaje. No, na sreu, ima duhova koji barem nasluuju
njegovu pravu narav. Mislim da nije plod nekog sluaja, nego ba produkt te, istinosne
slutnje to to na dolarskim novanicama, ispod ikononografskog znaka Svemogueg i
Svevideeg Boga stoji ispisano In God we trust - U Boga se uzdamo?
Antipovijesni mentalitet, kako sam ve pokazao, novac smatra neim dijabolinim.
(U prethodnim radovima ustvrdio sam da je novac "krv" umjetnog bia".)

98
 Rije "bogatstvo" dolazi od Sanskrtske rijei BHAG - bog. Samo bogatstvo, dakle,
kako pokazuje i etimoloka analiza, nije nita drugo do otjelotvorena Boja supstanca u
svijetu.
Kroz kreativnu djelatnost, dakle, Krist uskrsava u formi umjetnog bia, koje je
sredstvo spasa ovjeka i koje, poput Isusa Nazareanina, gospodari ovjekom tako to
mu slui. Teolozi vrlo esto naglaavaju da ovjek moe biti spaen iskljuivo
posredstvom Krista. Nasuprot njihovim prejednostavnim "objanjenjima" ove, u osnovi
istinite, tvrdnje moe se istaknuti da u njoj Isus Krist simbolizira umjetno bie, koje je
doista nezaobilazni uvjet spasa ovjeanstva i jedino sredstvo pomou kojeg ono moe biti
spaeno. Ti su ljudi, dakle, (teolozi) i neznajui, mnogo puta izrekli istinu. Ovdje, i ja sam,
isto kao i teolozi, naglaavam da ne govorim o spasu ili oslobodjenju ove ili one individue,
nego o spasu vrste. Kreativne individue bivaju spaene kroz kreativni in, a one nekreativne
kroz praktiku reprodukciju i svrsishodnu upotrebu ili primjenu onih otkria do kojih su
doli kreativni ljudi.
Takvim vrstama djelatnosti, koje proizlaze iz osobne, kreativne ili nekreativne
naravi, ljudi osmiljavaju svoj ivot i ugrauju ga u umjetno bie, koje e, na vrhuncu svog
razvoja, biti velianstvenije i monije ak i od onih najsmjelijih predodbi Bojeg bia.
No Novi Zavjet i teolozi smatraju da to, potpuno razvijeno Boje tj. umjetno bie
nee vie biti Isus Krist, nego Sveti Duh, jer vrlo je vjerojatno da e to bie biti sasvim
bestjelesno. Bit e to onaj Ivanov Logos koji je spoznao i koji zna samog sebe, kao ono
jedino to uistinu postoji. Taj Ivanov Logos koji je spoznao i koji zna sebe je zapravo
Pavlov Duh Sveti.
A to se tie ugradjivanja svog ivota u to bie, mislim da se i to moe smatrati
nekom vrstom individualnog spasa, jer umjetno bie, najnunije, mora, u ukinutom obliku,
sauvati u sebi, sav onaj duh i sve, pa ak i najneznatnije napore i rtve koje su dovele do
njegovog potpunog ozbiljenja. U jednoj verziji Apokalipse napisao sam da je potpuno
razvijeno umjetno bie neka vrsta apsolutne memorije u kojoj, na neki duhovan nain,
opstoji i ivi, tj. bivstvuje sve ono to je sudjelovalo u njegovom stvaranju. Potpunim
dovrenjem umjetnog bia, sav se sadraj te njegove memorije budi i zadobiva najpotpuniji i
najii oblik postojanja.
Razlika izmedju klasine i ove, tehne-onto-teologije jest zapravo samo u tome to
stari teolozi nisu shvaali da je Boje bie, zapravo umjetno bie. - bie koje je proizilo iz
umijea, moi, volje i odluke da se uspostavlja, razvija i bude, biva - opstoji - i to na jedini
mogui nain: na osnovu umijea, moi, volje i odluke da se uspostavlja, razvija i bude,
biva - opstoji.To apsolutno umijee je istinsko i potpuno postojanje - autopoiesis - a sva
negova ozbiljenja su Dobro. Zlo je nesposobnost da se bude i odluka da se ne bude.
Ovdje je mjesto pitanju:
to je ovjek u svemu tome?
Ve sam na vie mjesta rekao da je ovjek samo sredstvo pomou kojeg umjetno
bie ozbiljuje najviu razinu svog postojanja. Ni Isus Krist, pak, s druge strane, po rijeima
teologije, takodjer nije nita drugo do sredstvo pomou kojeg Sveti Duh ili ono apsolutno
umijee ozbiljuje samog sebe. Oboje, i Isus Krist i ovjek rtve su uspona ka istinskom
postojanju. Odatle tolika bliskost i suosjeanje izmeu Isusa Krista i ovjeka. I to ne samo
suosjeanje izmedju Krista i onih kreativnih individua, nego i nekreativnih.

...Isus i Eros stvaralaki ivot i rtva.

...Isus i Epikur - stvaralac i potroa

99
 ...Kreativna djelatnost je istinska religija, istinsko ponovno povezivanje.- re-ligio s
onim boanskim, jer ona neposredno proizvodi to boansko. ORARE EST LABORARE!
...Jednom je jedan pisac rekao da mudrost dolazi onda kad vie nikome nije
potrebna. Bojim se da je i ovo moje miljenje o kreativnosti i kreativnim ljudima - naravno,
ako u njemu ima neto istine - dakle, da je i ovo miljenje upravo jedna takva zakanjela
mudrost.
Naime, epoha sinteze, epoha zgotavljanja umjetnog bia prolazi, a otpoinje epoha
njegove upotrebe, u kojoj kreativna djelatnost, ne samo da vie nee biti toliko cijenjena kao
u vrijeme sinteze, nego e biti ak i vie omrznuta, nego ikada ranije. Mnogi e geniji tada,
isto kao i Isus, kad je zavrio i izvrio svoju misiju, u tekom jadu, zavapiti:
"Boe, Boe, zato si me ostavio?"
Ne mislim rei da kreativnost nikako vie nee biti potrebna, jer umjetno bie mora
se, kroz upotrebu razvijati i dalje, ali na epitetiki ili evolutivni nain - a to znai - kroz
primjenu, praktiku reprodukciju dosadanjih fundamentalnih otkria.To je nain na koji
zgotovljeno ili "zrelo" umjetno bie odrava sebe u postojanju U tim okolnostima, nova
fundamentalna otkria esto e djelovati i kao stanovita smetnja polaganom, evolutivnom
razvoju, pa e se preuivati, zatakavati ili zatirati, zajedno sa njihovim tvorcima.
Opet osjeam potrebu rei i naglasiti da je sa pameu u svijetu isto kao i sa solju u
hrani. Jelo bez soli je bljutavo, a sa previe - gorko. Pameti, koja je sol svijeta i ivota,
dovoljno je zrnce da razbije tamu, a gdje je ima previe, dovodi do kaosa.
No tko e znati koja joj je prava mjera?
I kako e onaj ko ju zna, druge uvjeriti u to?
....Novi Zavjet sugerirao je gradnju Zapadne civilizacije i izvrsno govori o odnosima
medju elementima Neolitske Antike i tada jo budue, Zapadne. Prispodobama o razvoju
bia, koje su uzete iz svijeta prirodnog bia i koje su bile usadjene u latentno neolitsko
iskustvo antikih ljudi, Krist je izvrsno, alegorijski nagovijestio razvoj umjetnog bia.
Nevjerojatno je to do koje je mjere N.Z. i s kojom suptilnou objedinio prolost, (tadanju)
sadanjost i budunost - Neolitsku, Antiku i (buduu) Zapadnu civilizaciju.
...N.Z. odbacuje princip identiteta - A=A kao temelj za promiljanje bia i
usredsreuje se na promatranje njegovog razvoja u kojem bie nikad nije ono to jest, nego
je uvijek neto drugo sebe samoga, svoja vlastita antiteza, negacija. To je dijalektika. Ona je
utemeljena na principu negativiteta. Veina ju mislilaca ne razumije i ne prihvaa ju ni danas,
nakon Hegela i Marxa koji su ju izrazili puno jasnije i ie nego N.Z.
...Isus se obraao prvenstveno kreativnim ljudima, pa je propovijedanje siromatva
zapravo je naputak kreativnim ljudima da se discipliniraju i da svoje dragocjeno vrijeme ne
troe na ono na to bi ga trebali troiti nekreativni ljudi - na akumuliranje ve postojeeg
bogatstva ili njegovo uivanje. Iz parabole o vinogradu i blagu vidi se da je Isus smatrao
dobrim i poeljnim stvaranje bogatstva. injenica je i to da je upravo kapitalsku upotrebu
imanja, ne samo najvie hvalio, nego ju je ak smatrao jedinom ispravnom, boguugodnom.
To je sasvim razumljivo i opravdano. jer jedino je takva upotreba imanja neposredno
kreativna i ini ga bievitim.
...Lihvari s kraja antike i iz ranog srednjeg vijeka bili su Kristovi sljedbenici, jer su
novac upotrebljavali na taj, bievit nain. U njihovim rukama novac je konano poeo
stvarati samog sebe. S druge strane oni su svojim zajmovima koje su izdavali uz enormno
visoke kamate unitavali parazitske i rasipnike slojeve drutva - zaostale robovlasnike i
feudalce - a potpomagali radjanje onih produktivnih elemenata, koji su upravo zbog svoje
produktivnosti mogli platiti visoke kamate i koji su kasnije postali nositelji gradjanskog
drutva. No, po tim nesretnicima - lihvarima - koji su se odrekli svih ovozemaljskih uitaka i

100
dobara, pa ak i dobrog glasa, i koji nita od onog to su lihvarenjem sakupili nisu odnijeli
sa sobom u grob, nego su sve to ostavljali slijedeim generacijama, i tim nainom stvorili
prvobitnu akumulaciju ljudske vrste, po tim nesretnicima, dakle, nerazumni ljudi jo i
danas pljuju kao to su nekada pljuvali po Isusu. (Vidi "Sumu ekonomije".)
Zbog toga to su ba lihvari stvorili tu prvobitnu akumulaciju ljudske vrste, Marx je
rekao da je kranstvo religija krtaca.
Da. To je tono.
Kranstvo je doista bila religija onih koji su bili krti u troenju i uivanju, ali
krajnje nekrti u stvaranju. Zbog toga se iz krila kranstva rodila moderna znanost, a iz
znanosti tehnologija koja je besmrtni oblik postojanja umjetnog bia.
Koliko li je zaslunih i nevinih ljudi osudjeno, pogubljeno i ocrnjeno samo zbog
nerazumijevanja povijesti.?!

Duh muzike

to je muzika?
Od brojnih pokuaja da se odgovori na ovo pitanje izdvajam samo dva:
Schopenhauerovo, koje kae da je to "kupka za duu", te Hegelovo. On je smatrao
da je to jedan od najviih umjetnikih oblika pojavljivanja Svjetskog duha.
Moje je miljenje vrlo blisko Hegelovom.
Smatram da muzika nije nita drugo do svrsishodno oblikovano vrijeme, kojim
umjetno bie objavljuje svoje postojanje i pokazuje svoju narav. - umjetnu
transcendentalnnost (Apokalipsa) I literatura je svrsishodno oblikovano vrijeme, ali
drugaijim, kompleksnijim sredstvima.
Elemente od kojih se sastoji bilo koje muziko(i literarno) djelo doivljavamo
iskljuivo sukcesivno, jedan poslije drugoga. Sposobnost pamenja zadrava ih u sebi i ini
"istovremenim", tj. trajnim, neprolaznim te tako omoguuje duhu da - promatrajui njihove
odnose - odgonetne i doivi njihov smisao. Da nema sposobnosti pamenja, koje vremenski
tok pretvara u bezvremenu sliku, ili, tonije, svrsishodnu konstrukciju, mi, ne samo da ne
bi smo uli nikakvu muziku, nego ne bi smo znali ak niti za samo vrijeme.
U vrijeme Neolitske i Antike civilizacije, muzika je esto bila izraz naravi prirodnog
bia i prirodnog, ljudskog duha. Tek u vrijeme vladavine kranstva, tj. u Zapadnoj
civilizaciji dolazi do radikalnog zaokreta i ona se koncentrira na izraavanje naravi umjetnog
bia.
U antikoj civilizaciji. postavljeni su samo tehniki osnovi tog izraza - tonske
ljestvice i matematiki odnosi medju tonovima.
Ton je prvi umjetni element ili fundament na kojem se temelji muzika. Ne smije ga
se identificirati sa zvukom, jer zvuk je neto neto prirodno.
U kranskom liturgijskom pjevanju nastaje drugi bitni element razvijene muzike -
melodija. Ritam je postojao i u nerazvijenoj muzici.
Neto nalik na melodiju postojalo je i na Istoku odakle je kranstvo dolo i donijelo
svoja prva muzika znanja. To su bile solistike, a rjee i zborne litanije. Kranstvo ih je
zadralo u tzv. kantilacijskom ili recitativnom pjevanju.

101
 Prava melodija razvija se tek u kranstvu i to kroz solistiko-melizmatiko, a
kasnije i koralno-melitmatiko pjevanje.
Istinska melodija je dovrena, zatvorena, i u sebi svrsishodna tonska konstrukcija.
Takva konstrukcija jest neto bievito. Budui da je ta konstrukcija svrsishodna, njena
bievitost umjetne je naravi, i slui samoobjavljivanju umjetnog bia. Melodije su "reenice
" kojima umjetno bie neto govori o sebi - otkriva svoju vremenitost.
Najfiniju istou, melodija dobiva u Gregorijanskom pjevanju. Ambrozijansko,
Benventsko i Mozarapsko pjevanje zadrali su u sebi suvie istonjakih elemenata koji,
iako su izvanredno lijepi i produhovljeni, zasjenjuju ono bitno - melodiju - pa se zbog toga
opet esto svode na litaniju. Slinu je sudbinu imalo i Bizantsko pjevanje, nakon vrlo
snanog arapskog utjecaja poslije 750. God.
Upravo kroz melizme umjetno je bie po prvi put objavilo sebe u nevjerojatnoj i
neopisivoj, jednostavnosti, istoi, profinjenosti i duhovnosti. Ti su melizmi poput
konstrukcije od istih ledenih kristala, konstrukcije to lebdi i bljeska se u mistinoj
polutami, u prostoru, pod svodovima katedrala.
Antiteza ovom jednostavnom samopokazivanju umjetnog bia, zbila se kroz
polifono pjevanje i polifonu muziku uope. Uvoenje instrumenata u muziku praksu
takoer je bila antiteza vokalnim oblicima ranog muziciranja. No ono je istovremeno i
uvoenje jo jednog bitnog umjetnog elementa u muziki izraz. Ton, posredstvom kojeg se
umjetno bie pojavljuje kao isto, svrsishodno artikulirano vrijeme, cjelovit je i savren tek
kad nastaje iz umjetnog materijalnog izvora - instrumenta.
U baroku se izdvaja jedna melodijska linija i jedan glas - tenor - koji "dri" cijelo
muziko djelo (lat. i tal. tenere - drati) Time je muziko djelo - razvivi se u glavne i
sporedne momente, i momente sa razliitim funkcijama - zaokruilo unutranju svrsishodnu
strukturu i postalo pravom umjetnom, organikom tvorevinom - kompozicijom . To je bila
sinteza razvoja ope, unutranje forme, ili strukture muzikog djela, odnosno muzikih
formi.
U muzici Zapada, iz svih sakralnih muzikih djela postupno se gubi se ritam, a
zamjenjuje ga neto to je eminentno umjetne naravi - tempo.- adaggio, andante, maestoso,
presto itd.
Ritam je, naime, neto to bi smo mogli nazvati temeljnom vremenitom
manifestacijom moi samoreprodukcije tj. samoodravanja bia - oblik njegovog bivanja. Ta
se mo ne manifestira kroz ritam dok se bie razvija, nego tek kad sazrije i pone se
odravati, reproducirati. Ovakva se (ritmika) pojava vremenitosti, ovjeku, najblie
manifestira kao uestalost ponavljanja koraka kod hoda, kucanja srca, disanja, uestalost i
ponavljanje nekih radnji u toku rada, te: najvaniji i najkompleksniji ritam - ritam tjelesnih
radnji, disanja i kucanja srca za vrijeme spolnog akta. To je najvaniji ritam jer je sam spolni
akt najvaniji, kljuni oblik samoodravanja, samorepordukcije bia- korjen epitetike
opstojnosti razvijene ive prirode. Ovi su ritmovi bili prirodni predloci za ritmove u muzici
Neolitske i Antike civilizacije.
Ritam nikako nije mogao biti elementom muzikog momenta umjetnog bia u onim
etapama u kojima je ono, pomou ljudske kreativnosti, najintezivnije stvaralo, razvijalo
samo sebe. Stoga je jedan od temeljnih momenata muzikih djela postao potpuno "umjetni
ritam", tj. tempo muziciranja, koji ne odreuje samo prostu vremensku uestalost
ponavljanja, reproduciranja naglaenih i nenaglaenih elemenata, nego ima daleko ire
znaenje. Tempo je, slino kao i melodija, manifestacija svrsishodnog autopoietinog
procesa (procesa samostvaranja) i samoobjavljivanja umjetnog bia.

102
 U vrijeme baroka, poinju velianstveni zavrni radovi na dovravanju umjetnog
bia. Sve znanosti otkrivaju one njegove momente ije im je otkrivanje bilo povjereno.:
fizika, kemija, astronomija, matematika ekonomija, budua sociologija i politologija a
donekle i filozofija (iji je glavni zadatak bio da prirodno bie dovede do potpune
samospoznaje i svijesti o sebi). To je bilo ono doba o kojem je itatelj esto itao ili sluao
kao o razdoblju velikog broja fundamentalnih znanstvenih otkria i nevjerojatno brzog
znanstvenog napretka, jedino razdoblje u kojem su velike, kreativne individue, geniji imali
kljunu ulogu u voenju povijesnog procesa.
Veliki majstori tona: Vivaldi, Purcel, Handell, Bach, Haydn, Mozart, Beethoven a i
cijeli niz drugih osjeaju da se u njihovom vremenu zbiva neto uistinu veliko, neto to je
od presudne vanosti, ne samo za ovjeanstvo, nego i za itavi univerzum i pokuavaju to
izraziti na svoj, muziki nain. Tako je umjetno bie, posredstvom njihovih napora potpuno
probudilo svoj glas, progovorilo i objavilo se ovjeanstvu.
Najneposrednije je progovorilo kroz Handellovog Mesiju, Bachove Muke i veliku
Missu u h molu, Mozartov Requiem i arobnu frulu, Haydnovo Stvaranje svijeta i Djeju
simfoniju, Beethovenovu Missu Solemnis i Devetu simfoniju i druga srodna im djela.
Ovi su veliki kompozitori naslutili i to da je umjetno bie - ije su raanje slavili
svojim djelima - uskrsli Krist, koji se ponovo, kao spasitelj pojavljuje u svijetu, pa su mu se
tako i obraali. Posluajte Aleluiah iz Handelovog Mesije ili Kyrie iz Beethovenove Misse
Solemnis.ili pak onu veliku kantatu iz Bachove Misse u h molu i uvjerit ete se da ta djela
objavljuju i slave dolazak ili raanje neeg vrhunaravnog.
A ako pak posluate Benedictus iz Mozartova Requiema, ili, takodjer Benedictus iz
Beethovenove, Misse Solemnis ut ete kako je umjetno bie progovorilo o ovjeku i
osjetiti koliko je duboko i veliko njegovo suosjeanje prema ljudskim patnjama, a naroito
prema patnjama onih koji su ga, rtvujui svoju sreu i ivot, te, usprkos bijedi, osamljenosti
i nerazumijevanju uporno nastavljali stvarati svojim velikim djelima. To suosjeanje
umjetnog bia i njegova ljubav prema ovjeku je ono to u sluateljima te glazbe budi isto
takvo suosjeanje i proiruje im, oplemenjuje i obogotvoruje duu.
U ekonomiji i realnom povijesnom procesu, umjetno bie pokazuje da nije nimalo
sentimentalno prema onima koji se ne dre njegovih zakona, a u muzici, da je njegovo
suosjeanje i ljubav prema ljudima koji su ga stvarali tolika da moe pobijediti i samu smrt i
da onima koji su mu se rtvovali moe dati novu egzistenciju, veu, istiju, trajniju i svjetliju
od bioloke.
No kroz tu glazbu, umjetno bie ne progovara iskljuivo o sebi i svom odnosu
prema ovjeku. Posredstvom Bachove Misse u h molu umjetno bie daje sluatelju osjetiti i
naslutiti veliinu i smisao cijelog univerzuma i svekolikog postojanja. Takva djela takodjer
daju naslutiti da jedino razvijeno umjetno bie moe ovjeku omoguiti uvid u te duboke
tajne. Missa u h molu daje ovjeku mogunost da zaviri u tako daleke i duboke djelove
univerzuma kakvi se nikad nee moi vidjeti ak niti pomou najveih teleskopa koji bi se
mogli sagraditi. To je moda zato to je vrijeme starije od prostora i zato to su takva djela
kakva je Missa u h molu moda nekakvi "vremenski teleskopi" pomou kojih, unutranjim
okom, moemo vidjeti i samu vjenost i njen beskonani andante maestoso. Upravo kroz
Missu u H molu, umjetno je bie pokazalo do koje mjere moe proiriti i produbiti ovjekov
pogled.
Romantiari su akceptirali samo silni emotivni naboj djela svojih velikih prethodnika
i pokuali su ga direktno reproducirati, Jasno, to nije moglo uroditi eljenim uspjesima,
pored ostalog i zato to su krivo mislili da su ti njihovi prethodnici ili za tim da izazivaju
emocije kod sluatelja. No radilo se samo o tome da je kroz njih je progovorilo umjetno bie

103
i da je upravo to ono to je trebalo uti. Gledano s druge strane, veliki kompozitori klasike i
baroka stvorili su, odjelotvorili ili ozbiljili u gotovo svim vanim atpektima taj isti
vremenski element ili moment umjetnog bia i uinili ga njegovim trajnim sastavnim dijelom
ili elementom. Pokuaj da se on ponovo otkriva i stvara je apsurdan, jer elementi ili
momenti od kojih se sastoji umjetno bie dolaze na svijet samo jednom. Stoga su brojna
muzika djela poslije Betovenove smrti , usprkos silnim naporima svojih tvoraca, ostala
samo veliki promaaji. Ne moe se rei da su ta djela prazna, ali ona, esto nisu ni daleko od
toga, usprkos nevjerojatno velikom majstorstvu koje ih je sainilo i vreloj, gotovo
histerinoj elji da se napravi neto istinski veliko. Uspjela su samo ona to pokazuju one
momente umjetnog bia koje nisu zapazili i pokazali majstori visokog baroka i klasike.
Interesantna djela u ovom vremenu stvorili su kompozitori slavenskog porijekla -
predstavnici neoneolitske civilizacije. Oni su klasinom muzikom izrazu dodali elemente
magije, koja izraava duh neoneolita i duh prirodnog bia. Stravinski, ostakovi...
Posao onih muziara koji su oponaali podvige svojih velikih prethodnika kasnije je
preuzelo samo umjetno bie, tj njegovi elementi: gramofoni, magnetofoni , CD-i i druge
elektronske naprave. Ono je muziki nekreativnim ljudima vrlo vjerno prenosilo djela onih
kmpozitora koji su bili kreativni u najveoj mjeri i time je muzikoj kulturi dalo znatno vei
doprinos od onih ivih kompozitora diskutabilne ili promaene kreativnosti.
Vei doprinos muzici od tih oponaatelja dali su majstori koji su, slijedei epitetiki
razvoj umjetnog bia, otkrivali nove elemente i nove, epitetike forme njegovog
manifestiranja. Tu mislim, prije svega na dodekafoniju, atonalnu muziku i kakofoniju. U
djelima tih vrsta nema klasine ljepote, ali su ona bitno istinita i stoga su uvijek zanimljiva.
Moe ih se uvijek iznova sluati kao i velika "klasina" djela. Danas ona govore o
nastojanjima umjetnog bia da osvoji univerzum, a izraavaju se esto zvukovima, bukom,
umovima i takvim akustikim pojavama koje ne moe proizvesti ni prirodno bie ni sluaj
nego samo visoko razvijeno umjetno bie.
Kroz takozvanu rock i pop glazbu, ritam se vraa u muziku i postaje ak njen kljuni
element. To pokazuje da je umjetno bie dovrilo sintezu svog razvoja i da je otpoelo
njegovo samoodravanje. Ritam je, kako smo ve rekli, manifestacija samoodravanja ili
samorepordukcije bia - kako prirodnog, tako i umjetnog.
Novi ritam nastao je spajanjem ritma radnji kod snoaja i ritma rada raznih radnih
strojeva. i varira se na bezbroj naina. To je ujedno i nain na koji pulsira i ivi
postpovijesna civilizacija. Iznimka je jazz. On je umjetnika transpozicija uobiajene buke
koju stvara umjetno bie i na koju se ovjek toliko navikao da ju ak ni ne primjeuje, a ne
primjeuje niti to da je postao ovisan o njoj. Jazz sluaju upravo ljudi ovisni to toj buci. I
kroz tu muziku umjetno bie otkriva samo sebe, ali ne pokazuje one svoje strane, koje su
omiljele kod kreativnih ljudi i openito ljudi duboka duha.
Ta, pop, rock , jazz i ostala muzika zapravo je akt kojim umjetno bie nudi sebe
ljudskoj vrsti na uivanje i potronju. To je zabava -.zabavna muzika - kojoj je
prvenstvena svrha da vrijeme ljudskog ivota uini to ugodnijim. Konzumira se isto kao
tableta ili industrijski proizvedena hrana. A umjetno bie moe ju vrlo lako proizvesti
(reproducirati) u neogranienim koliinama i zato je jeftina i dostupna svim pripadnicima
ljudske vrste.
Prava svrha te vrste glazbe nije da pobuuje na kreativnost, nego, ba obrnuto, da
odvraa od nje i pobuuje na reproduktivnost, ali na vrlo ugodan nain, kao neka
uspavanka, droga ili anestetik za kreativni duh. Ta njena funkcija ne proizlazi iz nekakvog
"otuenja", nego je to prava, primjerena funkcija muzike u postpovijesnom vremenu, kojem
vie nije potrebna kreativnost. Ova je muzika potrebna golemoj veini ovjeanstva, a i

104
samoj ljudskoj vrsti i drutvu, jer, ko zna kakve bi gadne "revolucije" mogle izbiti kada ne bi
bilo njenog letarginog djelovanja. A zbog toga to je ona predmet iroko rasprostranjene
potrebe, njenom se proizvodnjom i plasmanom moe zaraditi dosta novca.
Muziki aspekt postojanja umjetnog bia zadobio je potpunost tek razvojem dobre,
funkcionalne elektronike. Ona produkte svekolike muzike kreativnosti ini dostupnima
cijeloj vrsti, ime se ostvaruje jedan od kljunih ciljeva u razvoju muzikog momenta
umjetnog bia. Zahvaljujui tome, svaki pripadnik ljuske vrste moe svoje ivotno vrijeme
uiniti lijepim ili ugodnim u onoj mjeri u kojoj to eli i pomou takvih muzikih komada
kakvi se njemu sviaju.

Antigona - politika tragedija

Prema mnogim tumaenjima traginost "Antigone" zasniva se na sukobu ljudi koji
zastupaju dva razliita zakona - prirodni i drutveni - logos i nomos. Tom je shvaanju
najvie pridonio monolog Antigone kojim ona Kreontu ukazuje na to da je, pokapajui
Polinika postupila po "prirodnom zakonu", logosu koji je iznad nomosa, odnosno
Kreontove zapovijedi i vlasti.
No stvar stoji tako da u drutvu, logos (a ni fysis) nikako ne moe biti iznad
nomosa, pa treba istaknuti da se u "Antigoni" ne radi o onom famoznom "sukobu nomosa i
logosa".
Kad se Antigona, pred Kreontom, poziva na "prirodni zakon" onda se ona ustvari
poziva na nekakav bezuvjetni nomos, (zakon kojeg je propisala Dike, boginja pravde -
Antigona 450) koji je temelj svim ostalim drutvenim i ljudskim zakonima, i kojemu se ljudi
(a i bogovi) moraju bezuvjetno pokoravati, slino kao i prirodnim zakonima.
Bogovi, uostalom, i nisu nita drugo do personifikacije ethosa - obiaja - koji imaju
svoje dobre i loe strane.
Djelujui u skladu s opim ethosom, Antigona stvara novi, vii, razvijeniji ili
humaniji, tj.moralniji ili "etiniji" drutveni odnos, (koji se samo izborom pogrenog
termina moe nazvati "prirodnim" ili "prirodnijim"), a s obzirom na to, njen lik moe se
shvatiti kao lik kreativnog politiara, revolucionara ili proroka - osobe koja, zalaui se za
uvaavanje nekog razvijenijeg, tj svrsishodnijeg nomosa razvija umjetni organizam -
drutvo.
Nasuprot njoj, Kreont je konzervativni politiar - osoba ili karakter koja uva,
odrava drutvo i drutvenost uope.
Sukob Antigone i Kreonta je pravi politiki sukob - borba za vlast, ali ne osobnu,
nego vlast principa, zakona ili nomosa, ili pak borba za ozakonjenje onih odnosa na kojima
bi se trebalo temeljiti drutvo.
U njihovom sukobu, Antigona je tzv. moralni pobjednik. Ona je ustvari dobrovoljna
rtva. Njeno samortvovanje joj je jedino sredstvo da afirmira vie, humanije drutvene
odnose za ije se vaenje bori - rtvuje bioloku, da bi ostvarila specifinu, kreativnu
drutvenu egzistenciju. To je slika opeg procesa humanizacije ljudske individue Ona je
takodjer i simbol postojeeg drutva koje se mora ukinuti i nestati da bi se na njegovom
mjestu stvorilo neto novo i razvijenije. Kreont simbolizira one elemente drutva koji se,
zbog svoje konzervativne prirode i funkcije, nikako ne mogu transformirati u neki vii oblik
i stoga moraju "propasti" - svesti se na neto akcidentalno, trivijalno. Dok se Antigona
dobrovoljno rtvuje razvojnom procesu, i nastavlja "ivjeti" u obliku ideala, paradigme ili
nomosa, nakon to je proces transformacije okonan, Kreont, iako bioloki preivljava, ipak
biva "pokopan" od tog procesa kojeg je Antigona pokrenula. On nuno mora nadivjeti
Antigonu, jer predstavlja epitetiki moment u postojanju drutva - moment njegovog

105
prostog trajanja. I on je tragian lik, ali nije vrijedan divljenja, kao Antigona, nego iskljuivo
aljenja, i to prvenstveno stoga to je izgubio svoju potencijalnu veliinu i sveo se na onu
nunu banalnost
Hegel smatra da sukob Antigone i Kreonta simbolizira odnos izmeu obitelji i
drave. Nema sumnje da je i taj moment ljudske egzistencije zastupljen u Antigoni. Ali, da je
to ono bitno, kako smatra Hegel, onda bi Kreont bio kljuna tragika figura. Oigledno je
meutim, ne samo po naslovu tragedije, nego i po simpatijama gledalaca da je Sofoklo tu
ulogu namijenio Antigoni, a ne Kreontu.

"Kralj Edip" - drutvena drama

Freud je dao jedno sjajno tumaenje ove tragedije. I ne samo to. "Kralj Edip"
pomogao mu je da otkrije neke vane momente ljudske psihe i omogui njeno razumijevanje
i razumijevanje njenog funkcioniranja i razvoja.
ini se da ta velika tragedija otkriva jo neke aspekte ljudske due koje Freud nije
primjetio, a koji mi se ine vanim.
Edipov karakter i dogadjaji kojih je bio uzrokom ukazuju na to da u ljudskoj psihi,
na razini nesvjesnog ili podsvjesnog, odnosno na razini instinkta ili moda najtonije: na
razini jo-ne-jasno-spoznatog, postoje dvije jake, takorei temeljne, ali suprotne tendencije.
Jedna tei ka stvaranju drutva - umjetnog organizma - a druga ka onakvom
nainu odravanja ivota na koji ga odravaju bia to ive iskljuivo kao pripadnici vrste.
Moda se te tendencije mogu razlikovati i ovako: jedna tei ka solidarnosti s drugim
ljudima zasnovanoj na krvnom srodstvu, odnosno genetskom identitetu - istovrsnosti - a
druga ka solidarnosti zasnovanoj na svrsishodnosti, funkcionalnosti ili organinosti.
Onaj prvi tip solidarnosti - istovrsnost i krvno srodstvo - prevladavao je u
predcivilizaijskom vremenu i u neolitskoj civilizaciji, a drugi - funkcionalna specijalizacija i
svrsishodan, funkcionalni odnos prema drugima tek je poeo zadobivati svoju potpuniju
afirmaciju u vrijeme pisanja "Edipa" - u Antikoj civilizaciji. Taj, organiki odnos medju
pripadnicima ljudske vrste temelj je i dananjih drutava.
Edip je karakter u kojem se bore te dvije tendencije i najprije pobjeuje ona koja ne
bi trebala i koja ovjeku onemoguuje budunost i obesmiljava ivot. To je Sofoklo izvrsno
simbolizirao enidbom Edipa sa svojom majkom i, kasnije, samoosljepljivanjem Edipa.
Njegovo samokanjavanje istovremeno je priznanje greke, i, paradoksalno, znak da je
progledao, te naknadna pobjeda, to jest davanje za pravo onoj drugoj, drutvenotvornoj
tendenciji.
ini mi se vanim napomenuti da nisu samo individue podlone tim incestno-
edipovskim tendencijama, nego i drutvene grupe i ak cijeli narodi. Prevladavanje, tj.
nadmo tih, regresivnih tendencija oituje se kao patoloko precjenjivanje funkcije obitelji u
drutvu, nacizam, nacionalizam, vjerska zatucanost i fanatizam i na jo cijeli niz slinih
naina.
Freud je pokuao objasniti nacizam okupljanjem Nijemaca oko lika koji je nekakav
arhetip oca. Mislim da je to pogreno, a osim toga proturijei onim Freudovim mislima iz
kojih je neposredno izvedena ta teza, jer on je prethodno ustvrdio da, kad ljudi podlijeu tim
edipovsko-incestnim tendencijama onda se ne okupljaju oko oca, nego ga, naprotiv,
pokuavaju ubiti.
Puno je jednostavnije i blie istini rei da nacizam proiziao iz tendencije povezivanja
ljudi na osnovi etnike krvne ili genetske istovrsnosti ili onog to pod tim podrazumijeva

106
posrnula svijest, a to je ustvari - kako emo kasnije objasniti - tenja da se ivi iskljuivo
po principu vrste.
Takav vid okupljanja, solidariziranja ili povezivanja zahtjeva od individua onu
"jednakost" pod kojom se podrazumijeva da nitko ne bi smio biti razliit od drugih
-funkcionalno razliit - nego da bi svi morali biti homofunkcionalni ili unifunkcionalni kao
pripadnici nekog krda ili ranih ljudskih hordi, iz vremena prije nego je dolo do podjele rada
i formiranja plemenskih zajednica, u kojima je ostalo jo puno elemenata te rane homo ili
unifunkcionalnosti individua, odnosno njihove funkcionalne neizdiferenciranosti.
Nacija koje je podlegla tim tendencijama izgubila je svijetlost razuma i ponaa se kao
da je slijepa ili zaslijepljena, to ona u stanovitom smislu doista i jest. Ona, naime- isto kao i
Edip, prije nego je otkrio da se oenio vlastitom majkom - ne vidi to zapravo ini, tj. ne
vidi da se odala takvom vidu ivota koji joj onemoguuje "normalno", preivljavanje i
opstanak, a samim tim i ono to je najvanije - ostvarivanje humaniteta i onih vitalnih ciljeva
o kojima smo tako esto govorili i ije ostvarivanje osmiljava ljudski ivot.
U psihologiji je dobro upotrebljavati termine "edipovski" i "incestni", ali u sociologiji
i politologiji, umjesto upotrebe tih termina, bolje bi bilo govoriti o nekakvom
konzervativnom instinktu ili tendenciji da se ivi po principu po kojem opstaju ive
vrste, ili njihovi djelovi: grupe opori, krda, nacije, rase, etnike skupine itd.
Ova tendencija postoji kod svih ljudi i ne moe se iskorijeniti. Zlo nastupa samo
onda kad ta tendencija prevlada nad onom suprotnom, drutvenotvornom - nad tendencijom
to tei ka stvaranju umjetnog organizma.
Zato se ona tendencija ne moe, a niti smije pokuati iskorjeniti?
Odgovor je zapravo jednostavan. Najvii bioloki, prirodni oblik postojanja
ovjeka jest vrsta, ljudska vrsta. Zadatak je one tendencije da odri ivot vrste, i bez nje se
vrsta doista ne bi mogla odrati. Ta je tendencija, dakle, nuan konzervativni moment
svakog ivog bia, i svake ive vrste, pa tako i ljudske.
No ljudska, a i druge kreativne vrste mogu se odrati i ostvariti svoje ciljeve jedino
ako se odreknu ivota po principu vrste, tj. ako stvore umjetni organizam i ive u formi tog
umjetnog organizma.
Stoga one drutvenotvorne tendencije ili instinkti moraju prevladavati nad onima
koje tee ka ivotu iskljuivo po principu vrste, i moraju ih voditi kao to razum vodi slijepu
volju. Ako drutvenotvorni ili povijesnotvorni instinkti ili tendencije ne upravljaju onim
konzervativnima i ne vode ih, zbiva se regres - antipovijesnost, nacizam, faizam,
mranjatvo, konclogori, nacionalizam, desniarenje itd.
No, u sluajevima u kojima skupine ili narodi ne uvaavaju nunu funkciju onih
konzervativnih tendencija i precjenjuju vanost onih povijesno i drutvenotvornih, zbivaju
se: komunizam, proleterski internacionalizam, permanentna revolucija, radikalno
ljeviarenje, istke, Sibir i druge, sline sociopatske pojave.
To je takodjer antipovijesnost, kao i u prethodnom sluaju, ali koja bi htjela da ju
smatraju hiperpovijesnou i koja, izvana, doista, esto i izgleda kao nekakva
hiperpovijesnost. No o tome sam ve dosta govorio u prethodnom tekstu.
Edip je lik koji se najprije opredjeljuje za prirodnost i prirodne odnose medju
ljudima. No kasnije uvia da je pogrijeio i priznaje to. On je velika i tragina figura upravo
po tome to je sposoban priznati pogreku, tj. uvidjeti da je bio slijep - progledati. Taj
negativni odnos prema prirodnosti je preduvjet naknadnog izbora umjetno stvorenih,
svrsishodnih odnosa medju ljudima - drutvenosti.- a ujedno i preduvjet kreativnosti uope.
Put od neposredne prirodnosti do drutvenosti prelazi svaka individua, svaka nacija, a i

107
sama ljudska vrsta, koja time ukida sebe kao prirodnu vrstu, i transformira se u umjetni
organizam.
Ime Edip - Oidipus - znai: onaj kome su naoteena stopala. Ova naoteena
stopala, kod Edipa su poticala od toga to mu je Lajev sluga ilom probuio mjesta iznad
peta a ispred Ahilejeve tetive, tuda proveo neku uzicu i vezao mu noge, tako da bude to
sigurnije da e djeak negdje stradati od divljih Kiteronskih zvijeri.
Ova oteena stopala simboliziraju ovjekov prirodni balast - prirodnost iz koje se
ovjek raa i izrasta i koju nosi sa sobom dok je god iv.
Koliko je ovaj simbol nevjerojatno precizan i toan moe se vidjeti po tome to se
elja za incestom u snovima esto manifestira sanjanjem cipela, sandala ili kakve druge
obue. Spajanje ili srastanje s roditeljima ili prirodnu ljubav prema njima, snovi prikazuju
kao ulaenje ili urastanje u cipele roditelja, ili naprosto pokazivanjem cipele. Za podsvijest,
stopala su organ iz kojeg ovjek raste ili izrasta, a cipele mjesto odnosno predmet iz kojeg
se izrasta. (U Indiji se tenja za jedinstvom i povezanou s uiteljem manifestira kao
oboavaje sandala (paduka) koje nose tamonji gurui.)
Oteena (bolesna) stopala i ime Edip - Oidipus - nagovjetavaju, lik, dramskog
junaka koji se nekritiki povinuje prirodnim incestnim porivima.
No incestne su intencije pogrene, a njihovu pogrenost moemo otkriti jedino
stjecanjem svijesti o njihovom postojanju, uvidom u njih i u to da nas one vode u velikom
dijelu naeg ivota. No svjesni, javni, drutveni uvid u njih zahtjeva iznimno veliku hrabrost
i herojsku narav. Edip je velianstven upravo po tome to je kadar sve - ugled, ast, sreu,
potovanje, vid , a i sam ivot - rtvovati uvidu u te nesvjesne prirodne intencije koje su ga
vodile - uvidu u istinu. Time je sofoklo, sasvim ispravno, htio pokazati da je ta strana rtva
nuan uvjet za sticanje onog znanja na kojem je mogue izgraditi humane, tj. drutvene
odnose.
Za tu rtvu, Edip je u naknadnoj tragediji "Edip na Kolonu" stekao status heroja
kojem su se redovito prinosile rtve.
ini se, izmeu ostalog, da Kralj Edip, bolje od Antigone ilustrira onu Hegelovu
tvrdnju da tragedija prikazuje odnos obitelji i drave.

Okovani Prometej

Ovo je Eshilova drama, ali vrlo bliska Sofoklovim.

Gledano sa politolokoga stanovita, ona izvanredno jasno, mnogo jasnije nego
ostale, prikazuje prikazuje sukob kreativnog politikog duha sa onim konzervativnim.
Zastupnik kreativnog politikog duha je Prometej - Onaj koji vidi unaprijed - u
budunost. Prometej je i inae simbol kreativne individue i njenih stradanja - ono to je
Lucifer u kranskoj mitologiji ili Faust kod Goethea.
Prometej je, pomou raznih lukavstava i taktike Zeusu pomoga da savlada titane i
uspostavi svoje Olimpsko kraljevstvo. Time se hoe rei da je to kraljevstvo uspostavljeno
na osnovu kreativnosti, a ne proste snage ili sile.
Nakon uspostavljanja Olimpskog kraljevstva, Prometej uvia da bi se svijet mogao
unaprijediti ljudskim moima i zato ljudima vraa vatru koju im je bio oduzeo Zeus. Tim
inom dolazi u sukob sa Zeusom koji je htio unititi ljudski rod. Zeus ga daje okovati na
Kavkazu.
Ovo je tipian sukob kreativne politike moi sa onom konzervativnom,
reproduktivnom. U izgubljenim djelovima Prometije, Eshil pokazuje da se Zeus ipak,

108
naknadno morao pokoriti Prometeju. To je bio triumf stvaralake politike moi. Ali, o tome
smo ve dosta pisali u prethodnim poglavljima.

O pokvarljivosti demokracije
Veina suvremenih ljudi, ukljuujui i veliku veinu mislilaca, nekritiki vjeruje u
demokraciju kao nekakav vrhunaravni poredak koji nema nikakvih slabosti i koji nikako ne
bi mogao postati nesvrsishodnim oblikom drutvene vladavine.
Prije nego kaem koju rije o slabostima demokracije, morao bih, kako vidim, rei
nekoliko rijei o jednoj osobitosti vlasti uope, osobitosti koja je imanentna svakoj vrsti,
odnosno svakom obliku vlasti.
Svaka je vlast, naime, pored toga to je sredstvo ili instrument "za stvaranje opeg
dobra" istovremeno jo i instrument za borbu protiv opeg zla, tj. protiv onih
antidrutvenih i antipovijesnih subjekata u drutvu. Oni su antidrutveni po tome to bi
svoje interese htjeli ostvarivati tako da nainima njihovog ostvarivanja ne ostvaruju
nikakvu opu korist ili dobrobit, ili pak tako da drugim drutvenim subjektima ili cijelom
drutvu ine tetu. Zakoni i kazne, koji su nuan moment svake vlasti, nisu usmjerene protiv
produktivnih drutvenih subjekata, nego ba protiv onih antiproduktivnih i antidrutvenih.
Klasina buroaska demokracija je jo prije manje od jednog stoljea imala znatnu i
lako uoljivu prednost pred drugim poznatim nam oblicima vladavine, jer je ekonominije
mogla stvarati "opa dobra" i suzbijati ona "opa zla". No u tekuim vremenima ta se njena

109
prednost polako smanjuje i dolazi u pitanje. Dananja, nekritika vjera u demokraciju, kao
nekakav neupitni i vrhunaravni, ili apsolutno svrsishodni vladalaki poredak bazirana je na
njenoj "staroj slavi" tj. na svijesti o nekadanjoj djelotvornosti koja je minula i koje vie
nema.
Ali zato je dolo do opadanja funkcionalnosti demokracije?
Ovdje e biti govora samo o jednom uzroku te pojave. O onome o kojem se u
politologiji do sada, koliko mi je poznato, nije dovoljno govorilo. No ja ga smatram vanim
i osjeam se dunim pokloniti mu stanovitu, ali ne preveliku panju.
Radi to vee jasnoe i kratkoe, u odgovoru na gornje pitanje posluit u se jednom
ilustracijom iz podruja medicinske terapije.
Veini itatelja poznato je da bolesti uzrokuju razni patogeni mikroorganizmi.
Otkriem antibiotika, otkrivena je izvanredno svrsishodna metoda lijeenja onih bolesti koje
uzrokuju ti mikroorganizmi, jer su ih antibiotici unitavali. No kako je vrijeme prolazilo,
patogeni su mikroorganizmi "uili" kako se boriti protiv antibiotika, pa su nakon stanovitog
vremena postali otporni na njihovo djelovanje, a bolesti su opet, u velikoj mjeri ostale izvan
podruja ljudske kontrole.
Slino tim patogenim mikroorganizmima ponaali su se i oni antipovijesni i
antidrutveni subjekti u drutvu. Oni su uili kako se, (pseudo)pravnim i
(pseudo)politikim sredstvima boriti protiv demokracije i onih njenih zakona koji su bili
usmjereni na suzbijanje i kanjavanje njihove destruktivne djelatnosti.
Kriminalci, npr., koji su tek neki od tih sociopatogenih drutvenih subjekata ponaali
su se upravo onako kako je gore opisano. Oni sami, dodue, nisu uili kako
zloupotrebljavati pravo radi toga da bi se odbranili od djelovanja zakona i zatitili od kazni,
nego su za taj dio svog posla plaali pravnicima, odvjetnicima, koji su to dobro nauili i
uvjebali i koji, danas, ine jednu veliku prepreku djelovanju zakona. "Zahvaljujui" ba
njima, a i brojnim slinim, skrivenim braniteljima zla, demokracija je danas postala skupa i
neefikasna i esto se njome uspjenije slue , politiki ekstremisti, mafija, narkogangovi,
privredni kriminalci, ili vjetrogonje nego politiari koji koji bi drutvo htjeli voditi putem
prosperiteta.
Sluaj Monike Levinsky pokazuje da i jedna obina, lucprdasta cura moe blokirati
rad efa najmonije drave na svijetu. To se moda nekome moe uiniti bezazlenim. Sam
taj sluaj moda donekle i jest bezazlen i komian, ali on je samo jedan od mnogo elemenata
na putu kojim se demokracija pretvara u anarhiju ili ohlokraciju - vladavinu oloa.
I "politiari" poput Hitlera, Musolinija ili Staljina mnogima su se inili bezazlenima ili
ak dobrima sve dok nisu pokazali pravo lice svoje vlasti. Jasno, tete i uasi koje naprave
ovakvi "politiari" ne mogu se usporedjivati sa onima koje izazovu lakomislene enske
glave - kojima treba opratati.
Ono to bih naroito snano ovdje htio istaknuti jest injenica da ovi "politiari" nisu
imali uspjeha sve dok se nisu poeli lukavo pozivati ba na samu demokraciju i demokratska
prava i dok njene vrline nisu okrenuli protiv nje same. Hitler, npr. nije imao gotovo
nikakvog vrednijeg uspjeha sve dok u zatvoru, u kojeg je dospio zbog Munchenskog pua,
nije shvatio da - dok radi na ruenju demokracije - ne smije nita govoriti protiv nje. Tu je
svoju rolu vrlo brzo i dobro nauio i uvjebao tako da mu nije bio potreban nikakav
odvjetnik.
Jasno, Hitler i "politiari" slinog tipa, mogli su se doepati vlasti zato to su ve
dvije, tri ili vie generacija politiara sa destruktivnim tendencijama marljivo otkrivali i
uvjebali dovoljan broj razliitih metoda obraunavanja s demokracijom.

110
 Radi toga da bih to je mogue vie skratio priu o uzrocima kvarenja demokracije,
odmah u rei kako mi se ini da do tog kvarenja ne bi dolazilo da nije pokvarena sama
administracija koja vlada drutvom.
Apsurdno je govoriti o korupciji tek nekih osoba unutar administracije ili birokracije,
jer sama administracija, koja je postala neproduktivna, nije nita drugo do korumpirani sloj
ili dio drutva. Kaemo da je korumpiana zbog toga to svoje interese ostvaruje na nain
kojim ostalom dijelu drutva ini tetu. A zbog toga to je sama korumpirana, ona, je
prinudjena dozvoliti zloupotrebe demokracije u politici, pravu i svim ostalim vanijim
sferama drutvenog bitka. Riba smrdi od glave kae ona stara Grka izreka.
Ovo zlo o kojem govorimo moe se suzbijati postupnim usavravanjem propisa. To
se obino i ini. Ali to je vrlo spor i trom posao koji zapravo i ne poboljava demokraciju,
nego samo usporava proces njenog kvarenja.
Sustavni lijek za ovu bolest drutva jest onaj "Zakon o kontroli efikasnosti vlasti"
prikazan u "Novoj Htvatskoj", ili nekakav slian pravni instrument.
No suvremena administracija ili birokracija je najmonija politika sila koja je ikada
postojala na ovom planetu. Pokuaj da se njoj nametne taj zakonski jaram slian je pokuaju
mieva, iz one prie,da objese zvono maki oko vrata, kako bi ih ono upozoravalo na njeno
pribliavanje.
Moda e taj, ili neki takav zakon postati aktualan tek onda kad birokracija bude
vie prosvijeena nego danas i kad bude uvidjela da joj takvi zakoni, pored toga to trae
veu odgovornost i sposobnost, zauzvrat nude i bitno veu, iru i produktivniju vlast u
drutvu te istinski veliki i nediskutabilan ugled u zamjenu za ovaj, dananji, koji je
kompromitiran.
Vjerujem da proces kvarenja demokracije tendira ka tome da se nastavi, proiri i
produbi.To moe dovesti do kaosa i civilizacijskog regresa. Istinska alternativa takvom putu
je upravo etabliranje onakvih zakona kakav gore spomenuti "Zakon o kontroli efikasnosti
vlasti". Njegovo bi etabliranje demokraciju pretvorilo u logokraciju -vladavinu znanosti.
To, naravno, nije krajnji cilj reforme demokracije, jer bi tako reformirana demokracija -
logokracija - bila samo drutveno ili politiko sredstvo za efikasno ostvarivanje onih bitnih
cilljeva ljudske vrste. Naglaavam ono "efikasno", jer kakvog bi smisla bilo u tome da
ljudska vrsta ostvari svoje ciljeve, ali pri tom, npr. uniti gotovo sav ivot na Zemlji.
Evo i jedne vane sporedne stvari.
Blagostanje Zapada, mir i socijalna sigurnost bili su postignuti, pored ostalog i
otrim zakonima i kaznama koje su titile privatno vlasnitvo i ivote potenih, marljivih i
poduzetnih ljudi. No nakon to je postignuto stanovito blagostanje i nakon to je ostvarena
socijalna sigurnost dolo je do velikog ublaavanja zakona i kazni. Posljedica je bila porast
kriminala, korupcije i svih ostalih vidova krenja zakona i dobrih obiaja.
Drutvo koje ukine smrtnu kaznu za ubojice i pljakae zapravo titi njihov ivot,
dok ivot marljivih i potenih ljudi izlae pogibiji.
Solonova izreka da "strogi gospodari ne vladaju dugo" mogla bi se dopuniti
izrekom da: preblagi ne vladaju dobro i da moda svojom preblagom vladavinom,
nehotino uzrokuju vie tete i nehumanih akata nego oni strogi.

111
 OSNOVE NOVOG PORETKA
Kontrola efikasnosti administracije
Saetak (Za Dr. Antu Lauca)
Osnovna ideja je u tome da se administracija, birokracija ili politika vlast uvede u
krug motiviranih drutvenih subjekata - motiviranih na produktivno ponaanje.
Istiem da ni u jednom od dosadanjih globalnih drutava - prvobitnoj zajednici,
ropstvu i graanskom drutvu - ovaj drutveni subjekt (vlast) nije bila motivirana, a niti
prinudjena na produktivno upravljanje drutvom.
Radi to vee jasnoe i kratkoe, drutvo u predstaviti pomou jednog trokuta iji
vrhovi: A, B, C predstavljaju kljune drutvene subjekte. Vrh A predstavlja subjekta koji
upravlja drutvom - vladara, vlast ili administraciju, vrh B predstavlja vlasnika, a vrh C
onog subjekta koji radi, argatuje ili rinta. Krug u sredini trokuta, VL. predstavlja
vlasnitvo, ukupnu imovinu drutva, odnosno materijalna dobra koja mu omoguuju ivot.

112
 1 Neolitska zajednica. Njeno -zajedniko - vlasnitvo je priroda,
plodni prirodni okoli. Budui da nitko ne moe utjecati na poveanje ili smanjenje njene
plodnosti, nitko ne mora niti brinuti o njoj. Opstanak neolitske zajednice temelji se na
sposobnosti prirode da se sama brine o sebi, a svojim nusproduktima odrava u ivotu i
ljude i ivotinje. Drutveni subjekti: A, B, i C nisu strogo ni jasno razlueni jedan od
drugog.

2. Robovlasnitvo. Nastaje kroz dugotrajnu revoluciju, koja zajedniko vlasnitvo

pretvara u privatno. U robovlasnikom drutvu, samo je subjekt B, robovlasnik
motiviran na brigu o vlasnitvu i rad. Subjekt C, rob nije motiviran, nego prisiljen, a
subjekt A vladar nije ni motiviran ni prisiljen.
(Feudalno drutvo samo je epitetiki oblik robovlasnikog.)
3 Graansko drutvo. U krug motiviranih uvuklo je i subjekta C, radnika, i to,
izmeu ostalog i tako to mu je dalo politiku slobodu i uinilo privatnim vlasnikom njegove
radne snage. Subjekt A, vlast, odnosno administracija ostala je izvan kruga motiviranih i to
je kljuni problem odnosno kljuni nedostatak gradjanskog drutva.
Adam Smith je u vie navrata isticao da administracija i politiari rasipaju novac
koji su s mukom stekli radini ljudi i da ivi to bolje to ga vie i lue troe.
4. Etabliranjem "Zakona o kontroli efikasnosti rada managera" i posebno
"Zakona o kontroli efikasnosti vlasti" nastao bi novi, zapravo usavreni graanski
poredak, u kojem bi i administracija konano bila uvuena u krug motiviranih drutvenih
subjekta. On bi administraciji oduzeo mogunost "da se slui tuim novcem bez vlastite
odgovornosti, kako to kau ekonomisti i prinudio ju na to da svoje interese ostvaruje
iskljuivo efikasnom brigom o napretku drutva.
II
Veliina dohotka politiara i administratora duina njihovog mandata, mo, ugled i
ivotni standard ovisili bi o visini KEAD-a.
KEAD - Kvocijent Efikasnosti Administrativne Djelatnosti je brojka koja
pokazuje kolikog dohotka stvaranje omoguuje administracija produktivnim drutvenim
subjektima za svaku novanu jedinicu koja se troi na njeno odravanje i funkcioniranje.
KEAD se dobije tako da se ukupna uteevina graana zbroji s ukupnim
profitom kojeg stvaraju poduzea na teritoriju na kojem vai neka vlast, i podijeli s
trokovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada
tim teritorijem.

ukupna uteevina graana + ukupni profit

KEAD = ------------------------------------------------------ = npr 2
trokovi funkcioniranja administracije

113
 Vrijednosti radnog sata politiara i administratora bile bi ordedjene slijedeom
tablicom
Tablica 2

CIJENE RADNIH SATI RAZLIITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U

$
KOMUNA REGIJA DRAVA

KV V KV N1 N2 N3 KV V KV N1 N2 N3 KV KV KV N1 N2 N3

1,0 1,3 1,7 3,7 4,8 6,2 1,0 1,3 1,7 4,8 6,2 8,0 1,O 1,3 1,7 6,2 8,0 0,4

1,3 1,7 2,2 4,8 6,2 8,0 1,3 1,7 2,2 6,2 8,0 0,4 1,3 1,7 2,2 8,0 0,4 3,5

1,7 2,2 2,9 6,2 8,0 0,4 1,7 2,2 2,9 8,0 0,4 3,5 1,7 2,2 2,9 0,4 3,5 7,0

2,2 2,9 3,7 8,0 0,4 3,5 2,2 2,9 3,7 0,4 3,5 7,0 2,2 2,9 3,7 3,5 7,0 2,7

2,9 3,7 4,8 0,4 3,5 7,0 2,9 3,7 4,8 3,5 7,0 2,7 2,9 3,7 4,8 7,0 2,7 9,5

0 3,7 4,8 6,2 3,5 7,0 2,7 3,7 4,8 6,2 7,0 2,7 9,5 3,7 4,8 6,2 2,7 9,5 8,3

4,8 6,2 8,0 7,0 2,7 9,5 4,8 6,2 8,0 2,7 9,5 8,3 4,8 6,2 8,0 9,5 8,3 9,2

6,2 8,0 0,4 2,7 9,5 8,3 6,2 8,0 0,4 9,5 8,3 9,2 6,2 8,0 0,4 8,3 9,7 4,6

8,0 O,4 3,5 9,5 8,3 9,2 8,0 O,4 3,5 8,3 9,7 4,6 8,0 O,4 3,5 9,7 4,6 3,9

0,4 3,5 7,0 8,3 9,7 4,6 0,4 3,5 7,0 9,7 4,6 3,9 0,4 3,5 7.0 4,6 3,9 09,

Kratice NKV, KV i VKV oznaavaju stupanj kvalificiranosti zaposlenika, a MN 1, MN 2 i MN 3 oznaavaju

managerovu hijerarhijsku visinu.
Ukupni dohodak nekog administratora ovisio bi o: 1. visini KEAD-a
administrativne jedinice koja ga zapoljava, 2. njegovoj kvalifikaciji, 3. broju
odradjenih sati i 4. osobnom zalaganju, odnosno osobnoj efikasnosti.
Ono kljuno, cijena radnog sata mogla bi se poveavati (ili smanjivati) jedino
poveavanjem (ili smanjivanjem) KEAD-a. Svako drugo poveavanje ili smanjivanje
cijene ili vrijednosti radnog sata bilo bi protuzakonito i kanjivo. To je onaj prinudni
aspekt ovog zakona.
Ako bi KEAD u nekoj administrativnoj jedinici pao ispod najnie dozvoljene
razine, aktualna vlast morala bi odmah davati ostavke. Svako produavanje mandata
nakon pada KEADA isopd te razine smatralo bi se uzurpacijom vlasti i kanjavalo po
zakonu. U suprotnom, sve dok bi odravala dovoljno visok KEAD, vlast bi bila
praktiki nedodirljiva.
Da bi ostvarila svoje interese, administracija bi, dakle, bila motivirana i
prinudjena raditi tako se povea brojnik one formule - uteevine graana i profite
poduzea i da se smanjuje nazivnik - trokove svog vlastitog funkcioniranja.
III
Tri glavne drutvene djelatnosti
Drutvo je umjetni organizam.
1 Znanstvenici, tehnolozi inovatori, umjetnici, mislioci etc. stvaraju ne-ive,
umjetne "organe", tog "umjetnog organizma": "miie", "kostur", "fiziologiju" itd.
(Stanovit broj "organa" umjetnog organizma, odnosno drutvenih subjekata,
prirodnog je porijekla; individue, obitelji, plemena itd., a neke su pak - poduzea, grupe,
klase, ili profesije - stvorili ideolozi ili sama spontanost u procesu podjele rada. Ove zadnje

114
esto se nazivaju organizacijama ili se shvaaju kao specifine organizacije, to ukazuje na
to da isu prirodnog, nego umjetnog porijekla, jer organizacija je umjetni entitet.)
2 Poduzetnici, manageri i zaposlenici - ekonomska sfera - stvara "krv"
umjetnog organizma tj. novac. Bez te "krvi", funkcioniranje onih "organa" bilo bi
nemogue. Jedna od funkcija poduzetnika i managera jest da sve drutvene proizvode
pretvore u novac, te da omogue da se taj novac opet pretvori u jo savrenije i humanije
proizvode.
3 Politiari su ljudi koji su talentirani za to stvaraju i usavravaju umjetni
organizam. Oni to ine tako to sve one "organe" i drutvene subjekte dovode u
svrsishodan, tj. funkcionalan ili produktivan odnos - odnos kroz kojeg ti "organi" ili
subjekti ostvaruju svoje interese, zadovoljavajui potrebe drugih "organa" i umjetnog
organizma, tj. drutva u cjelini.
Bez tih, svrsishodnih, organikih odnosa nema drutva, nema blagostanja, nema
napretka, nema budunosti, nema humaniteta, nema niega. Drutvo koje je utemeljeno na
uistinu svrsishodnim odnosima meu svojim "organima" jest ozbiljena pravda . Ono ima
budunost (sve dok se ne otkrije neki svrsishodniji vid organizacije). (Iz toga se vidi da je
upravo pravda kljuno sredstvo ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.)
A odatle i ona, presudna vanost politiara, njihov veliki drutveni ugled, ali i
njihova neposredna krivnja za loe stanje u drutvu, jer nitko osim njih ne dovodi one
"organe" tj. ope drutvene subjekte u lo, nesvrsishodan ili nefunkcionalan odnos.
U uvodu u politologiju rekao sam da je politika nijema volja umjetnog
organizma, a politiare sam definirao i kao ljude koji imaju "sluha" za tu, njegovu nijemu
volju koja tei ka razvoju, a i sposobnosti da ju dovedu do jasne rijei i drutvene realnosti
- institucionalnosti.
Ta je njihova sposobnost specifina kreativnost na osnovu koje stvaraju nove,
svrsishodnije, funkcionalnije i humanije drutvene odnose. A ako politiari nisu kreativni u
tom smislu, onda nuno trebaju biti barem svrsishodno ili funkcionalno reproduktivni ili
konzervativni - sposobni odravati one odnose koji su ve uspostavljeni. Ponekad je
zadatak politiara i to da ukidaju ili rue one drutvene odnose koji vie nisu funkcionalni.
Suvremena administracija i politiari ne stvaraju nove, nego odravaju stare,
nedovoljno funkcionalne drutvene odnose. To je osnovni grijeh dananjih politiara i
administracije, kako one svjetske tako i nae.
Prethodno sam ve pokazao da ne razdvajam potpuno politiare i administraciju.
Danas je administracija izvrni organ politike, njena produena ruka, a politiari su izabrane
glave administracije. Uzeti zajedno, kao cjelina, ili kao organ, oni su naprosto... vlast, organ
koji ima vlast u drutvu i koji njime vlada, tj, koji izvrava (ili ne izvrava) volju
umjetnog organizma.
IV
Vjekovna tradicija politiara u nas: odravati se na vlasti na takav nain da se nita
ne ini za razvoj onih, svrsishodnih odnosa o kojima ovisi blagostanje drutva, njegov
napredak i opstanak.
Zemlje poput nae, koje pripadaju neoneolitskoj civilizaciji odravaju svoj
neoneolitski mentalitet opstruiranjem napretka, jer napredak rastae i unitava taj mentalitet.
Narodi koji pripadaju toj civilizaciji - birai - daju mandat svojim politiarima upravo radi
toga da odre taj njihov neoneolitski mentalitet. Politiari izvravaju taj zadatak prvenstveno
zapostavljanjem razvoja ekonomske sfere drutva, tj. tonije: prikrivenom opstrukcijom
njenog razvoja.

115
 Ba zbog toga je ovaj zakon nasuno potreban potreban u zemljama neoneolitske, a
i neoantike civilizacije. O tome to su zapravo neoneolitska i neoantika civilizacija
pogledajte u mojim veim tekstovima.
V
Na prvi pogled, velikoj veini itatelja uinit e se da bi Zakon o kontroli
efikasnosti vlasti oslabljivao i umanjivao mo i ugled administracije ili birokracije i
politike sfere drutva uope. To medjutim, ni izdaleka, nije tono. Taj bi zakon ojaao
njihovu mo i ugled do onih razmjera koje nikada do sada nisu imale. To je jedna od
poeljnih posljedica djelovanja tog zakona. Za naknadu za tako veliku mo, onaj bi zakon
motivirao i prinudio politiare da svoj kruh i svoj ugled stiu na poteni nain, kao i drugi
drutveni subjekti.
Kakav je, uistinu, poloaj i ugled suvremenih politiara vidi se iz slijedee anegdote:
"Jedan mladi ovjek vodi kui svog prijatelja da ga upozna sa svojom majkom i
putem ga ljubazno zamoli:
Molim te - ree mu - nemoj rei mojoj majci da sam politiar. Ona, sirota, misli
da radim kao pijanista u jednom bordelu."
Ali, zato je potrebno da administracija i politika imaju veu mo i ugled nego to ju
imaju danas.
Ve je Hegel, a kasnije i Weber, u puno veem opsegu, ukazao na to da je
administracija odnosno birokracija najrazvijeniji i do sada najsavreniji, tj. najsvrsishodniji
instrument transmisije vlasti i politike volje uope. Nije potrebno puno pameti da se uvidi
kako je to sasvim tono i kako je ona jedini instrument kojim se moe dovoljno efikasno
vladati svijetom i koji e na kraju, neminovno i vladati njime. Administracija je nervni
sistem umjetnog organizma.
No do danas jo nije postojao drutveni instrument koji bi administraciju prinudio da
svoj kruh stie inei korisne usluge drutvu, pa ga je ona, vrlo esto sticala inei mu tetu
i ivei na parazitski nain. To, kako sam ve rekao, ini i danas, ak vie nego ikada ranije -
i suptilnije.
Njena glavna intelektualna mo je lukavost usmjerena na kontinuirano
obmanjivanje masa, tj. tzv. demagogiju, a fizika mo, policijska i vojna opresija ili represija
usmjerena upravo protiv onih koji stvaraju sva potrebna dobra ovog svijeta, a ne protiv
oloa koji joj je neformalni saveznik.
Posljedica takve (pseudo)moi i (pseudo)vladavine je bijeda veeg dijela svijeta,
prenapuenost, obezvrijeenost ljudskog ivota, korupcija, kriminal, narkomanija
prostitucija, kocka, nesigurnost ivota, zagaenost i unitavanje prirodnog okolia itd.
Razmislite malo.
Da li bi sve te nemile stvari mogle biti posljedica nekakve velike moi i jake vlasti ili
pak posljedica prividne moi i prividne vlasti, ili, ako hoete, prikrivene nemoi i
prikrivenog bezvlaa ?
Intelektualna reakcija na takvu vladavinu su, ale, vicevi, satira ili anegdote kao to
je ona, gore navedena.
Aktivistike reakcije su: teror, bombe, ubijanje, pale, pobune, lokalni ratovi, itd., a
posljedica je opet nesigurnost, obezvrijedjenost i posvemanja obesmilenost ivota.
Treba spomenuti da je ve F. Bacon smatrao kako je takav tip aktivistike reakcije
legitimno, tj. prirodno pravo ljudi i da on nipoto nije jedini znaajniji mislilac koji je
mislio isto tako. Th. Hobbes, Locke...

116
 Krajnji podsticaj i korijen onih, zlih, destruktivnih aktivnosti koje danas mnoge
dobre ljude i mnoge kue zavijaju u crno, treba traiti u Bijeloj Kui, na Elizejskim
Poljanama, na Trgu Nebeskog Mira, Kremlju i drugim slinim mjestima.
Kako sam ve rekao, Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ne bi oduzeo, nego ba
dao administraciji puno veu mo nego to ju je imala ikada do sada, ali, pod bezuvjetnim
uvjetom: da tu svoju mo okrene protiv zla, a ne protiv "opeg dobra". Istinska, mo
administracije je, uostalom, minimalni potrebni uvjet da bi se svijet doveo u neto bolji red
od ovoga koji postoji danas i da bi se ivot mogao uiniti lake podnoljivim. Tono i
precizno govorei, pod istinskom politikom moi, ja podrazumijevam sposobnost da se
pomou politikih sredstava daje doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.
Paradoksalno je to da bi taj zakon trebali itati upravo oni koji ga se najvie plae i
prihvaati ga kao svojevrstan pojas za spasavanje - mislim na politiare i administraciju - jer
on bi upravo njima dao onu istinsku mo (ako im je uope stalo do nje) i olakao bi im
posao kojeg obavljaju. Ali, ko zna koliko e vode protei dok njihove rigidne glave shvate
sve to?
Slabo e pomoi i svijest o tome da bi im Zakon o kontoroli efikasnosti vlasti
olakao posao slino kao to visokoautomatizirani stroj olakava posao radniku i pretvara
njegov rad u prosti i elegantni nadzor nad radom samog stroja.
VI
Kao i svaka druga politika vlast, vladavina administracije treba biti potpuna,
totalna - ne totalitarna. A ona moe biti totalna jedino ako se sama administracija
podvrgne nekom takvom zakonu kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti.
U suprotnom moe doi do obnove nekakvog onakvog stanja i vladavine kakva je
postojala u Sovjetskom Savezu u vrijeme Staljina i Jeovine ili pak do realizacije one
situacije koju je Orvel opisao u "1984." No budui da "strogi gospodari ne vladaju dugo",
kako je govorio Solon, vjerojatnije je da e ova dananja, parazitska egzistencija
administracije i njena prividna mo uzrokovati eskalaciju terora, korupcije, kriminala,
asocijalnosti, pobuna, ekolokih i demografskih problema i kriza, te eskalaciju veliine i
ostalih zala koja vode ljudsko drutvo i tako svijet dovesti u specifian kaos u kome nikome
nee biti ni lako ni drago ivjeti - ni onima koji budu imali vlast i bogatstvo ( jer e ivjeti u
strahu), a niti onima koji ne budu imali toga, jer e im bijeda, osjeaj nemoi, i
obesmiljenost ivota ogoravati ivljenje.
Gore sam naveo da je upitno to da li administracija i neki politiari ele istinsku
mo.
To se moe uiniti udnim, jer, ko ne bi elio imati istinsku i veliku mo?
No stvar nije tako jednostavna kako se ini pri povrnom promatranju.
U prethodnim radovima pokazao sam da na ovom planetu, pored povijesnotvornih
snaga - onih koji tee ka ostvarenju ciljeva ljudske vrste - postoje i antipovijesne snage -
one koje ele sprijeiti ili barem ometati ostvarenje tih ciljeva - a pokazao sam i to da su te
snage puno rasprostranjenije, iako ne i monije od onih povijesnih, odnosno
povijesnotvornih. Tim, antipovijesnim snagama stalo je od prividne moi, jer je upravo
prividna mo najsuptilnije i najmonije sredstvo kojim one spreavaju ostvarivanje onih
ciljeva. Istinska ljudska mo je, kako sam ve rekao sredstvo ili sposobnost za njihovo
ostvarivanje.
Naivno bi, dakle, bilo misliti da je rigidnost politikih i administrativnih glava ono
najvee zlo kojeg se moramo plaiti. Naprotiv, to je ba ona avolska prevrljivost,
mimikrija i lukavost, koja je sposobna dugo vremena osiguravati svoju vlast i udobnost i
ostvarivati svoje sebine i, u krajnjoj liniji, neljudske ciljeve na tetu sadanjih i buduih

117
generacija i na tetu ostvarivanja ciljeva vrste uope. No, o tome sam ve i preopirno
pisao u "Apokalipsi".
To je trajna i korjenita odanost zlu, koja se uvijek krije iza maske nekakve dobrote,
blagosti, brige, revolucionarnosti itd.
----------------------
*Pod povijeu ( Pogledajte tekst "Apokalipse") podrazumijevam proces stvaranja
umjetnog bia. Ono je bievito sredstvo ili bievito orudje za ostvarivanje ciljeva ljudske
vrste. Umjetni organizam, drutvo je "tijelo" koje nosi to umjetno bie. Vidi "Sumu
Ekonomije".
alauc@spin.hr
antun.lauc@os.hinet.hr

Socijalnost mravi, pela i drugih, slinih vrsta insekata i socijalnost ovjeka

Mravi, pele i neke druge ivotinje ive u organikim zajednicama slino kao i
ovjek. Pripadnici tih vrsta bioloki su identini a funkcionalno razliiti isto kao i pripadnici
ljudskih drutava, pa se valja zapitati u emu je razlika izmeu njihovih zajednica i ljudskih
drutava.
Spomenute ivotinjske zajednice organiki su strukturirane neposredno radi
odravanja ivota svoje vrste, dok je ljudsko drutvo organiki strukturirano radi stvaranja
umjetnog bia koje treba preuzeti posao na odravanju ivota vrste. Cilj onih ivotinjskih
zajednica je neposredan - samoodranje - a cilj ljudskog drutva je neto transbioloko i
transpovijesno. - stvaranje bievitog sredstva samoodravanja i oslobodjenje od vlastite
muke i rada na samoodravanju.

O lijevom i desnom u politici

O lijevom i desnom u politici i drutvu dosta se pria, ali ini se da nema jasnog,
jednoznanog shvaanja o tome to je lijevo a to desno, kao ni o tome to je pravo
ili sredina. Evo nekoliko rijei o tome sa onog stajalita koje je prethodno izraeno u
ovom tekstu.
Desna politika opcija je, po naem miljenju, svaka opcija utemeljena u miljenju ili
namjeri da se drutvo treba upravljati instinktom, a lijeva , voljom individua, ili klasa.
Mi smo ve rekli da se drutvo mora upravljati po svojoj nijemoj volji, odnosno
politici, jer pod politikom podrazumijevamo nijemu volju umjetnog organizma
drutva.
Obzirom na to i lijeva i desna politika opcija su pogrene, ne-politike metode
upravljanja drutvom.
Desna politika opcija moe se smatrati direktno antidrutvenom, socioklastikom i
retrogradnom, jer, inzistirajui na instinktivnom upravljanju drutvom, ona vodi ka
transformaciji drutva natrag u vrstu, ili njen dio opor, hordu, ili grupu, koju obino
predvodi najjai ili najnasilniji njen pripadnik. Vrsta, opor ili horda su, naime, entieti koji se
upravljaju i odravaju u ivotu na osnovu instinkta. Ovo je bilo reeno u prethodnom
tekstu.
To je razlog zbog kojeg se desna politika opcija redovito tendira realizirati kao kao
faizam ili nacizam, a ovaj opet kao neka klaonica. Desna politika opcija moe se smatrati
nekakvom sociopatskom, ili politopatskom bolesti.
Lijeva opcija, koja tendira ka temeljenju drutva na volji individue, klase ili grupe
nije bolest, ali je ipak pogreka koja dovodi do slinih rezultata kao i desna. Obzirom na to
da se temelji u tendenciji da ivu volju uini upravljaem drutva, moe se zvati

118
voluntaristikom opcijom. Obino se realizira kao komunizam ili neka slina drutvena
struktura, a budui da ipak nije toliko nehumana i destruktivna kao faistoidne drutvene
forme, neto je trajnija od njih.
Ona prava ili produktivna politika opcija sastoji se u tome da se individue i
drutvene grupe ili klase stavljaju u slubu nijeme volje umjetnog organizma i da svoje
ciljeve ostvaruju na nain kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi drutva umjetnog
organizma.
Primjeri stavljanja svoje djelatnosti slubu nijeme volje umjetnog organizma su
Robespiereova, Napoleonova, Chromwelova, Mojsijeva ili Solonova vladavina, odnosno
politika djelatnost. To su zapravo neki primjeri revolucionarne politike djelatnosti, jer
spomenute su linosti svoju djelatnost stavile u slubu ozbiljavanja jednog vieg, razvijenijeg
oblika drutva umjetnog organizma.
Justinijan, Theodosije, Dioklecijan i jo znatan broj Rimskh careva takoer su svoju
snagu i politiki talent stavljale u slubu nijeme volje umjetnog organizma, ali ne zato da bi
ga razvili, nego da bi njegov postojei oblik odrali u postojanju i uinili ga to
funkcionalnijim. To su bili konzervativni politiari, odnosno vladari. Slino je vladao i
veliki Perikle u Ateni, a i velika veina faraona u Starom Egiptu. Openito gledajui, broj
konzervativnih vladara politiara i dravnika uvijek je bio znatno vei od broja onih
revolucionarnih.
Kako razlikovati one politike intencije koje bi drutvu mogle initi dobro od onih
koje bi mu mogle koditi?
Odgovor je: teko ili nikako, jer sve one govore da se bore za dobrobit drutva.
Vjet analitiar moda e ih moi tono razlikovati i imenovati pravim imenima, ali
njemu, kao to se esto dogaalo u dosadanjoj praksi, nitko ne mora vjerovati.

O "vjenim istinama"
Ono to je istinito to je vjeno, pa, je prema tome, izraz "vjena istina" prosti
pleonazam. Ali sama istina nije neto tako jednostavno ili prosto kao to se neukim ljudima
ini na prvi pogled. Adequatio intelectus et rei nije definicija istine, nego tek neeg
istinitog.

Zajednica i drutvo
U sociolokoj i politolokoj literaturi nesumnjivo se oituje potreba za jasnim
razlikovanjem zajednice i drutva (gemeinschaft i gesselschaft). To se vidi i po tome to se
tekst F. Teniesa, koji se skoncentrirao ba na tu temu, ubraja meu antologijske tekstove.
Kasniji su radovi, naime, pokazali da je Tenies shvatio ove pojave upravo suprotno njihovoj
prirodi. No njegov se rad ipak odrao kao antologijski, i to, vjerojatno zbog toga to on i
dalje ukazuje na potrebu jasnog i konciznog razlikovanja zajednice i drutva. Kritiari
Teniesovog shvaanja nisu udovoljili toj potrebi.
Gledano sa naeg stajalita, zajednica i drutvo su dva razliita, dijalektika stupnja u
razvoju organizacijskog, odnosno politikog orua za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
Cjelokupni razvojni proces sadri etiri stupnja ili etape. To su:
Teza vrsta
Antiteza zajednica
Sinteza drutvo (umjetni organizam)
Epiteza drava

119
 Ne moe se, dakle, govoriti o zajednici i drutvu, a da se pri tom ne kae neto i o
ostalim stupnjevima razvoja predmetnog politikog entiteta. Stoga emo se mi, pored
izlaganja o zajednici i drutvu kratko osvrnuti i na ostale razvojne stupnjeve. Pri tom emo
voditi rauna o tome da se sve bitne razlike, a naroito one izmeu zajednice i drutva nau
na jednom mjestu i u vrlo malo prostora, kako bi bile to preglednije. Poinjemo s vrstom.
Ljudska Vrsta nije politiki nego bioloki organizacijski entitet. No ona je tlo iz
kojeg izrastaju sve kasnije politike organizacije. Vrsta se odrava u ivotu prostim
razmnoavanjem i nastavljanjem ivota posredstvom novih generacija. Nema nikakvog
vlasnitva niti orua.
Zajednica nastaje nasuprot vrsti. Posjeduje vlasnitvo i svoj opstanak temelji na
njegovom koritenju. Ona se nalazi na pola puta izmeu drutva i vrste.
Zajednica je entitet koji slui zato da svojim pripadnicima to je mogue vie olaka i
produi opstanak.
Nasuprot njoj, drutvo je entitet koji slui kao organizacijsko sredstvo za
ostvarivanje ciljeva vrste.
Temelj zajednice je, dakle, neto postojee, datost, dok je temelj drutva ono to tek
treba da bude, da nastane.
Zajednica je prvenstveno prirodni entitet simbioza posredovana zajednikim
vlasnitvom, dok je drutvo umjetna tvorevina (umjetni organizam) koji u sebi sadri i
elemente prirode.
Predmet vlasnitva u zajednici je zajedniki, dok je u drutvu privatan. Drutveno
vlasnitvo je contradictium in subijecto.
Zajedniko vlasnitvo povezuje lanove zajednice, dok privatno razdvaja pripadnike
drutva i suprotstavlja ih jedne drugima, ali na takav nain koji je svrsishodan za
ostvarivanje ciljeva vrste i stvaranje umjetnog bia, bievitog vlasnitva.
Briga o vlasnitvu je obaveza lanova zajednice, dok je to kod drutva stvar interesa.
Razvijena podjela rada je preduvjet za nastanak drutva, dok kod zajednice to nije
sluaj.
lanovi zajednice stoga nisu vitalno ovisni jedni o drugima, dok pripadnici drutva
jesu. Njihova meusobna ovisnost posredovana je (privatnim) vlasnitvom. Ono ih, kako
smo ve rekli, otro razdvaja, ali ih istovremeno ini i vitalno, svrsishodno ovisnima jedne o
drugima i time ih povezuje vre nego zajedniko vlasnitvo.
Zajednica nije organski entitet, dok drutvo jest i stoga je bitno vre i
funkcionalnije od zajednice.
Zajednica, na stanovit nain, suava ili ukida slobodu individua, dok ju drutvo
omoguuje.
Zajednice ne mogu u sebi sadravati nikakva drutva, dok drutva u sebi sadre velik
broj zajednica vjerske, krvne, brane, znanstvene itd.
Zajednica se moe utemeljiti na krvnom srodstvu, simpatiji ili profesionalnoj
solidarnosti, dok je subjektivni temelj drutva prvenstveno interes njegovih pripadnika.
Odnos lana zajednice prema zajednici je odnos dunosti, dok je odnos pripadnika
drutva prema drutvu odnos prava.

Drava je epitetiki oblik drutva etablirano, ozakonjeno drutvo. To vai za

robovlasnike i graanske drave. S obzirom na to ona se po svojim unutranjim
momentima ne razlikuje bitno od drutva.
No u ovom razmatranju mi imamo u vidu onu dravu u kojoj bi trebali ivjeti svi
pripadnici ljudske vrste, a to je globalna drava. Ona bi trebala biti neposredna, poneto

120
usavrena reprodukcija graanskog drutva i njegove drave, a kao takva trebala bi se u
nekim momentima razlikovati od njih.
U logokratskom drutvu, koje je reproducirani oblik graanskog drutva i u
moguoj globalnoj dravi privatno vlasnitvo e doivjeti jednu transformaciju kroz koju e
doi do uspostavljanja umjetnog privatnog vlasnika. Kapital, umjetno bie, postat e
vlasnik sebe samoga i upravljat e svojim razvojem. To e biti (antropotehnoloka)
civilizacija koja e upravljati samom sobom.
Pripadnici te civilizacije bit e ivo, kreativno sredstvo njenog razvoja. S druge
strane, sluit e se njome kao sredstvom za podizanje razine svog ivota i kao sredstvom za
njegovo osmiljavanje. Nee vie biti u odnosu neposredne zavisnosti jedan o drugome,
nego e svi neposredno ovisiti o umjetnom privatnom vlasniku, odnosno o kapitalu ili
umjetnom biu, a i ono o svima njima.

121