Ispovijesti ruskog hodoasnika

PRVA ISPOVIJEST

Ja sam po milosti Bojoj ovjek kranin, po djelima velik grenik, po zanimanju beskuni
hodoasnik najnieg stalea, koji luta od mjesta do mjesta. Moja se imovina sastoji od ovoga: na
leima torba s dvopekom, a pod pazuhom Biblija. To je sve. Dvadeset i etvrte nedjelje po
Duhovima doao sam u crkvu da se pomolim na slubi Bojoj. itali su Poslanicu Solunjanima,
zaalo 273, gdje je reeno: Bez prestanka se molite! Te su mi se rijei napose usadile u pamet i
tako sam poeo razmiljati kako je mogue moliti bez prestanka kada je svakome ovjeku prijeko
potrebno da obavlja i druge poslove radi uzdravanja svoga ivota? Traio sam po Svetom pismu i
ondje vidio svojim oima isto ono to sam i uo: da se upravo treba moliti bez prestanka, moliti se u
duhu u svako vrijeme, sklapati ruke na molitvu na svakom mjestu. Razmiljao sam i razmiljao, i
nisam mogao smisliti kako rijeiti to pitanje.
Razmiljao sam to da radim, gdje da pitam pa da mi tko objasni. Da poem po crkvama u
kojima su na glasu dobri propovjednici, moda ondje budem uo razjanjenje? I tako sam poao. uo
sam mnogo dobrih propovijedi o molitvi. Ali sve su to bile openite pouke o molitvi: to je molitva,
kako se treba moliti, koji su plodovi molitve. Ali kako napredovati u molitvi, to nitko nije govorio.
Bila je i jedna propovijed o duhovnoj i o neprestanoj molitvi. Ali kako postii takvu molitvu, to nije
bilo objanjeno. Tako me sluanje propovijedi nije zadovoljilo. Nasluavi ih se i ne postigavi
objanjenja kako da se moli bez prestanka, nisam dalje pohaao javnih propovijedi. Odluio sam, s
pomou Bojom, traiti iskusnog i upuenog subesjednika koji bi mi protumaio potrebno o
neprestanoj molitvi zbog moje neotklonjive enje za ovom spoznajom.
Dugo sam lutao po raznim mjestima. Uvijek sam itao Sv. pismo i raspitivao se nema li moda
negdje nekakav duhovni uitelj ili voda pun iskustva i strahopotovanja? Jednom mi zgodom rekoe
da u nekom selu ivi ve odavna neki gospodin zauzet svojim spasenjem. Ima kunu bogomolju,
nikuda ne izlazi, samo se Bogu moli i neprestano ita pobone knjige. uvi ovo, nisam vie iao
nego sam trao do spomenutog sela. Tako stigoh do tog vlastelina.
- to treba od mene? - pitao me.
- uo sam da ste ovjek poboan i razuman, stoga vas i molim, za ljubav Boju, protumaite
mi to znai ono to je Apostol rekao: Bez prestanka se molite, i kako se moe neprestano moliti?
Htio bih ovo spoznati, ali nikako ne mogu shvatiti.
Vlastelin je zautio, paljivo me pogledao i rekao:
- Neprestana unutarnja molitva jest neprekidno stremljenje ljudskoga duha Bogu. Da se
napreduje u ovoj ugodnoj vjebi, treba ee moliti Gospodina da nas On poui kako se moe
neprestano moliti. Moli vie i usrdnije, a molitva e ti sama po sebi otkriti na kakav nain ona moe
biti neprestana. Za to je potrebno stanovito vrijeme.
Rekavi ovo, naredio je da mi daju hrane, obdario me za put i otpustio.
Opet sam krenuo. Razmiljao sam i razmiljao, itao i itao mislei samo o onome to mi je
rekao vlastelin, ali nisam mogao shvatiti. Toliko sam elio razumjeti da bi mi to i san oduzimalo.
Proao sam dvije stotine vrsta i uao u velik pokrajinski grad. Tu sam opazio samostan. Zaustavivi
se u gostinjcu, uo sam da u tom samostanu ima predstojnik neobino dobar i poboan i da rado
prima doljake. Poao sam k njemu. Primio me srdano, smjestio me i poeo gostiti.
- Oe sveti - rekoh - ne treba da me astite. elio bih da mi dadete duhovnu pouku kako da se
postigne spasenje.
- Kako se moe spasiti? ivi po zapovijedima, moli se Bogu, tako e biti spaen.
- ujem da se treba neprestano moliti, ali ne znam to znai neprestana molitva. Molim vas,
oe moj, rastumaite mi to.
 - Ne znam, dragi brate, kako bih ti jo to razjasnio. Eh, stani, imam knjiicu, u njoj je sve
protumaeno.
Donese mi knjiicu Duhovna pouka unutarnjeg ovjeka svetitelja Dimitrija.
- Evo ti, itaj na ovoj stranici.
Stadoh itati sljedee: One rijei Apostolove: 'Bez prestanka se molite', treba shvaati kao
molitvu razuma. Razum moe biti uvijek usmjeren k Bogu, ne odstupati od Njega i neprestano mu se
moliti .
- Razjasnite mi na kakav nain razum moe uvijek biti usmjeren k Bogu, ne odstupati od Njega
i moliti se neprestano?
- To je uzviena mudrost koju Bog malo komu dodjeljuje - ree predstojnik ne rastumaivi mi.
Prenoio sam kod njega i u zoru, zahvalivi mu na ljubaznom gostoprimstvu, krenuh dalje na
put ne znajui ni sam kuda. Tugovao sam zbog svojega neshvaanja. Za razonodu sam itao Sv.
pismo. Tako sam hodao pet dana po glavnoj cesti. Konano me pred veer sustigao neki stari, po
izgledu duhovnog stalea.
Na moje mi je pitanje odgovorio da je on shimonah iz pustinjakog samostana udaljenog deset
vrsta od glavne ceste. Pozvao me da poem s njim u taj samostan.
- Mi - rekao mi je - primamo hodoasnike, dajemo im konaite i jelo zajedno s ostalim
pobonima u gostinjcu.
Nije mi se ba htjelo zalaziti pa mu odgovorih na ponudu:
- Moj poinak ne zavisi od stana, nego od duhovne pouke. Ja ne traim hrane, imam dovoljno
dvopeka u torbi.
- A kakve vrste pouku eli i to bi htio znati? Samo doi k nama, dragi brate, kod nas ima
iskusnih staraca koji te mogu duhovno opskrbiti i pouiti na putu istine u svjetlu rijei Boje i
rasuivanju svetih otaca.
- Eto vidite, oe, ima ve gotovo godinu dana kako sam uo na slubi Bojoj u Poslanici ovu
zapovijed: Bez prestanka se molite! Ne mogavi to shvatiti, poeo sam itati Sv. pismo. I u njemu
sam na mnogo mjesta naao Boje nareenje da se treba moliti neprestano, uvijek, u svako vrijeme,
na svakom mjestu. Ne samo za svakim poslom, ne samo dok se bdije, nego i za vrijeme sna. Ja
spavam, a srce moje bdij. To me silno zaudilo i nisam mogao razumjeti kako bih ovo mogao
izvriti i na koji nain. Silna elja i znatielja probudile su se u meni. Dan i no to nije ostavljalo
moju pamet. Zbog toga sam poeo ii po crkvama i sluati propovijedi o molitvi. Ali koliko god sam
ih sluao, ni u jednoj nisam dobio pouke kako se moe neprestano moliti. Govorilo se tu ili samo o
pripravi na molitvu ili o njezinim plodovima i slino, bez upuivanja kako se moe moliti neprestano
i to znai takva molitva. Uz pomo Svetog pisma, koje sam esto itao, ispitivao sam ono to sam
uo. Ali ni tako nisam postizavao eljene spoznaje. I tako sam do sada ostao u dvoumici i nemiru.
Starac se prekriio i poeo govoriti:
- Zahvali Bogu, dragi brate, to je otkrio u tebi neodoljivu enju za spoznajom neprestane
unutarnje molitve. Spoznaj u tome Boji poziv i umiri se s uvjerenjem da se do sada izvrila nad
tobom kunja suglasnosti tvoje volje s glasom Bojim i da ti je dano razumjeti da se nebesko
prosvjetljenje neprestane unutarnje molitve postie ne mudrou ovoga svijeta niti izvanjskom
znatieljom, nego, naprotiv, siromatvom duha i djelotvornim iskustvom, u jednostavnosti srca.
Stoga nikako nije udno to nisi mogao uti neto o biti molitve i spoznati kako se moe domoi
njezinog neprestanog djelovanja. I zaista, premda se o molitvi ne propovijeda malo i premda ima
mnogo pouka raznih spisatelja, a budui da su sva njihova rasuivanja osnovana veinom na
umovanju, na shvaanju prirodnog razuma a ne na djelotvornom iskustvu, tako oni i nauavaju vie o
svojstvima molitve nego o samoj molitvi. Netko lijepo rasuuje o potrebi molitve, drugi o njezinoj
moi i dobrotvornosti, trei o sredstvima za savrenstvo u molitvi, tj. o tome da za molitvu trebaju
usrdnost, panja, toplina srca, istoa misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, skromnost i ostalo.
A to je sama molitva i kako nauiti moliti, na ta osnovna i neophodno potrebna pitanja vrlo se
rijetko nalaze iscrpna objanjenja kod dananjih propovjednika. Ta se pitanja tee mogu shvatiti od
svih spomenutih njihovih rasuivanja i iziskuju tajanstveno znanje, a ne samo kolsku uenost. I to
je jo alosnije, ohola stihijska mudrost nagoni na to da se Boje stvari mjere ljudskim mjerilom.
Mnogi rasuuju o molitvi sasvim naopako, mislei da pripravna sredstva i podvizi proizvode
molitvu, a ne da molitva upravo raa podvige i sve kreposti. U tom sluaju oni nepravilno
zamjenjuju plodove ili posljedice molitve s njezinim sredstvima i oblicima i tako umanjuju snagu
molitve. A to je potpuno protivno Sv. pismu jer apostol Pavao nauava o molitvi ovim rijeima:
Preporuujem prije svega da se obavljaju pronje, molitve... Prva pouka u rijeima Apostola
sastoji se u tome to molitvu postavlja prije svega: Preporuujem prije svega da se obavljaju
molitve... Ima mnogo dobrih djela koja se zahtijevaju od krana, ali djelo molitve mora biti prije
svih jer se bez nje ne moe izvriti nikakvo drugo dobro djelo. Ne moe se bez molitve nai put do
Gospoda, shvatiti istinu, razapeti tijelo (put) sa strastima i poudama, biti prosvijetljen u srcu
svjetlom Kristovim i s Njim se spasonosno sjediniti bez prethodne i este molitve. Velim este, jer su
savrenstvo i ispravnost molitve izum naih mogunosti, kako govori apostol Pavao: ... ne znamo
to da molimo kako valja ... Dakle, samo je uestalost i ustrajnost dana u udio naim mogunostima
kao sredstvo da postignemo istou u molitvi koja je mati svakog duhovnog dobra. Steci majku i
dobit e potomstvo, govori sv. Izak Sirski. Naui se stei najprije molitvu i lako e ispuniti sve
kreposti. U ovo su nejasno upueni i slabo govore oni koji se malo razumiju u djelovanje i
tajanstvena nauavanja svetih otaca.
Razgovarajui tako, stigosmo do samog pustinjakog samostana a da to nismo ni osjetili. Da ne
propustim priliku uz ovog mudroga starca i da se bre ispuni moja elja, pourih se da mu kaem:
- Budite dobri, asni oe, pa mi objasnite to znai unutarnja neprestana molitva i kako se moe
na nju priviknuti. Vidim da to poznate do u tanine i iz iskustva.
Starac je ljubazno usliao ovu moju pronju i pozvao me k sebi:
- Doi sada k meni, dat u ti knjigu svetih otaca, iz koje e moi podrobno razumjeti molitvu i
priviknuti se na nju uz pomo Boju.
Uosmo u eliju i starac poe govoriti:
- Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista
ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz pronju Njegovog
smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapae i u snu. Izraava se ovim
rijeima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjeat e
veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uope nee moi ni
biti, a ona e se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumije li sada to je neprestana molitva?
- Vrlo razumljivo, oe moj. Za ljubav Boju, nauite me kako se moe postii! - uskliknuh od
radosti.
- Dakle, kako se moe priviknuti na molitvu, proitat emo u ovoj knjizi. Knjiga se zove
Dobrotoljublje. Obuhvaa podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izloila dvadesetpetorica
svetih otaca i tako je uzvien i koristan da se smatra glavnim i prvim uiteljem duhovnoga ivota i,
kako govori sveti Nicefor, vodi do spasenja bez muke i znoja.
- Zar je uzvienija i svetija od samog Svetog pisma? - pitao sam.
- Ne, nije uzvienija ni svetija od Svetog pisma, ali sadri jasna objanjenja onoga to je
sadrano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvienosti, nedokuivo za na
ogranieni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveliajnije i najblistavije. Ali ne moe
ga pogledati i promatrati prostim, nezatienim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo,
premda milijun puta manje i mranije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog
kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a
ovo Dobrotoljublje potrebno staklo.
A sada sluaj, itat u na koji se nain valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu. Starac
je otvorio Dobrotoljublje, potraio pouku svetog imuna, Novog Bogoslova: Sjedni u tiini i osami,
prikloni glavu, zaklopi oi, dii spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli,
iz glave u srce. Dok die, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: Gospode Isuse Kriste, smiluj
mi se! Nastoj odagnati od sebe rastresajue misli, budi miran i strpljiv i ee ponavljaj ovu vjebu.
Zatim mi je starac sve to pokazao primjerom. Jo smo itali iz Dobrotoljublja svetog Grgura
Sinajskog i asne oce Kalista i Ignacija." Starac mi je jo svojim rijeima protumaio sve proitano u
Dobrotoljublju. Paljivo sam i s radou sve sluao, upravo gutao u pamenju i nastojao, koliko je
god mogue, zapamtiti sve u tanine. Tako smo prosjedili cijelu no i bez spavanja poli na jutrenje.
 Otpustivi me, starac mi je dao svoj blagoslov i rekao mi da, vjebajui se u molitvi, dolazim k
njemu u jednostavnosti srca i iskreno jer nije lako i malo uspjeha donosi zanimanje za unutarnje
duhovno djelovanje bez uiteljeva nadziranja.
Stojei u crkvi, osjeao sam u sebi plamenu radost da nauim to valjanije neprestanu molitvu i
molio sam Boga da mi u tome pomogne. Zatim sam razmiljao kako bih mogao posjeivati starca da
se posavjetujem s njim i iskreno mu se povjerim. U samostanskom gostinjcu ne dozvoljavaju da se
ostaje due od tri dana, a u blizini samostana ne moe se nai prebivalite. Najzad sam uo da ima
neko selo udaljeno etiri vrste. Poao sam onamo traiti sebi mjesto. I na svoju sreu, Bog mi je dao
uspjeha. Ondje sam se zaposlio kod jednog seljaka za itavo ljeto kao uvar vrta, pod uvjetom da
stanujem u kolibi u samome vrtu. Hvala Bogu, naao sam mirno mjesto. Ovdje stadoh ivjeti dalje i
vjebati se u unutarnjoj molitvi na nain kako mi je bilo pokazano. I starca sam posjeivao.
Tjedan dana pomno sam se vjebao u svojoj samoi u vrtu u neprestanoj molitvi, upravo kako
me je starac uputio. Na poetku je ilo donekle dobro. Zatim sam poeo osjeati da mi je teko, pa
neku lijenost i dosadu. Znao me obuzimati i san. Upravo me zaokupilo mnotvo raznih misli. Tuan
sam poao do starca i izloio mu svoje stanje. A on me primio ljubazno i poeo ovako govoriti:
- To je, dragi brate, rat svijeta tame protiv tebe. Njemu nita nije tako strano kao usrdna
molitva, i zbog toga nastoj svakako da ti ne smeta i da te ne odvrati od upoznavanja molitve. Osim
toga, i sam napasnik ne radi drukije doli po volji i doputenju Bojem onoliko koliko je to za nas
potrebno. Vidi se da ti je jo potrebno iskuenje u poniznosti. Zbog toga je jo prerano da se
neumjerenom revnou prelazi prema viem djelovanju srca da se ne upadne u duhovno
koristoljublje.
Evo, da ti proitam o tome pouku iz Dobrotoljublja. Starac je potraio pouku svetog Nicefora,
monaha, i poeo itati: Ako ti, potrudivi se malo, ne moe zai u predio osjeaja srca na nain
kako si bio upuen, uini to u ti rei i s pomou e Bojom nai to trai. Zna da se dar govora
nalazi kod svakog ovjeka u grlu. Odgonei kojekakve misli (ako eli, uspjet e), ovom daru
dopusti da govori neprestano sljedee: 'Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se!', i prisiljavaj se uvijek da
to izgovara.
Provede li neko vrijeme u tome, otvorit e ti se i predio srca, bez ikakve sumnje. To je
spoznaja iz iskustva.
- Evo, uo si to nauavaju sv. oci o ovom sluaju. Stoga sada prihvati s povjerenjem upute da
je bolje obavljati usmenu Isusovu molitvu. Evo ti islo po kojem obavljaj na poetku po tri tisue
zaziva na dan. Stoji li ili sjedi, hoda li ili lei, izgovaraj neprestano: Gospode Isuse Kriste, smiluj
mi se! Ne izgovaraj zaziv glasno niti brzo, ali svakako obavljaj po tri tisue zaziva na dan. Ne dodaj i
ne oduzimlji nita samovoljno. Bog e ti pomoi i ovim e putem dospjeti do neprestanog
djelovanja srca.
Radosno sam primio te njegove upute i vratio se u svoju kolibu. Poeo sam sve obavljati vjerno
i tono kako me starac uputio. Prva dva dana ilo je teko, a zatim mi je postalo lako i molitvu sam
obavljao sa eljom, tako da sam osjeao neku potrebu da nastavim i onda kada bih prestao s
Isusovom molitvom. Ona mi je sada postala ugodnija i laka, za razliku od prije, kada sam je
obavljao usiljeno.
O svemu sam tome obavijestio starca, a on mi je tada zapovjedio da izgovaram po est tisua
zaziva na dan, rekavi:
- Budi miran i nastoj ispuniti zapovjedano to je mogue vjernije. Bog e te obdariti svojom
milou.
Tako bih izgovarao po est tisua zaziva na dan, u samoi u svojoj kolibi ne brinui se ni o
emu i ne obazirui se na kojekakve pomisli kako god me one spopadale. I to se zbilo? Tako sam se
bio priviknuo moliti da bih, kada bih sluajno prestao, osjetio kao da mi neto nedostaje ili kao da
sam neto izgubio. Kad bih opet molio, bilo bi mi ponovno lako i ugodno. Kada bih se s kime susreo,
ne bi mi se dalo razgovarati. Samo sam osjeao elju da budem u samoi i ponavljam molitvu. Tako
sam se u tjedan dana priviknuo na nju.
Budui da me nije vidio cijeli tjedan dana, starac je sam doao da me posjeti. Razloio sam mu
svoje stanje. Sasluavi me, ree:
 - Eto, priviknuo si se moliti. Pazi sada, podravaj i udvostrui tu naviku, ne gubi vrijeme
uzalud i s Bojom pomoi odlui obavljati bez propusta po dvanaest tisua zaziva na dan. Dri se
samoe, ustaj ranije, lijei kasnije, a svaka dva tjedna dolazi k meni da se posavjetuje.
Stadoh se ponaati kako mi je zapovjedio starac. Prvog dana jedva sam do kasno naveer uspio
obaviti svoje dvanaesttisuno pravilo. Sljedeeg dana obavio sam ga lako i sa zadovoljstvom.
Najprije sam osjeao umor u neprestanom izgovaranju zaziva ili nekakvu ukoenost jezika i eljusti
premda je sve to bilo ugodno. Zatim sam osjeao laganu i istananu bol u nepcu, onda me malo
zabolio prst lijeve ruke kojom sam prebirao islo. Zatim sam osjetio neku upaljenost cijele ake, koja
se protezala do lakta, a proizvodila je vrlo ugodan osjeaj. Ujedno me sve to nekako budilo i tjeralo
na jo vee obavljanje molitve. I tako sam pet dana vjerno izgovarao po dvanaest tisua molitava.
Zajedno s navikom osjeao sam ugodnost i elju da nastavim.
Jednom rano ujutro kao da me probudila molitva. Poeo sam naime jutarnju molitvu, ali je
nekako nisam mogao izgovarati jer je sva moja elja bila ustremljena sama po sebi k Isusovoj
molitvi. I kada sam je poeo, odmah sam se osjetio lako i ugodno, a jezik i usta izgovarali su nekako
sami od sebe bez mojega prisiljavanja. Proveo sam cio dan u radosti i nekako sam se osjetio kao
osloboen od svega drugoga, kao da sam se nalazio na nekoj drugoj zemlji i lako sam dovrio
dvanaest tisua zaziva do rane veeri. arko sam elio zazive i dalje izgovarati, ali nisam smio vriti
vie nego to mi je starac zapovjedio. Tako sam sljedeih dana nastavio zazivati ime Isusa Krista s
lakoom i privlanou.
Zatim sam poao starcu na iskren razgovor i sve mu ispripovijedao u tanine. Sasluavi me,
stade govoriti:
- Hvala Bogu to se kod tebe pokazala elja za molitvom i lakoa u njoj. To je prirodna stvar
koja nastaje od estog vjebanja i podviga, slino kao i stroj kojem pokrenu glavni kota, a poslije
radi i sam. A da nastavi raditi, treba taj kota podmazivati i pokretati. Eto, vidi, kakvim je divnim
sposobnostima ovjekoljubivi Bog opskrbio ak i osjetilnu prirodu ovjeka i kakvi se osjeaji mogu
pojaviti i izvan milosti i u neproienoj osjetilnosti i u grenoj dui, kao to si i sam iskusio. A kako
je uzvieno, ushiujue i ugodno kada se Gospod udostoji otkriti dar duhovne molitve koja djeluje
sama po sebi i isti duu od strasti. To se stanje ne moe izraziti, a otkrie te molitvene tajne ve je
prediskustvo nebeskih naslada na zemlji. To u jednostavnosti srca koje obiluje ljubavlju postiu oni
koji trae Gospoda! A sada ti dozvoljavam: obavljaj molitvu koliko hoe, to je vie mogue. Nastoj
posvetiti molitvi itavo vrijeme bdjenja i zazivaj ime Isusovo bez brojenja, predajui se ponizno volji
Bojoj i oekujui od Njega pomo. Vjerujem da te On nee ostaviti i da e usmjeriti tvoj put.
Primivi ovu pouku, cijelo sam ljeto proveo u neprestanoj usmenoj molitvi Isusovoj i bio sam
vrlo miran. Kada bih sluajno koga susreo, svi su mi se bez razlike inili dragi, upravo kao roaci,
premda s njima nisam imao nita. Kojekakve misli same su se od sebe stiale i ni o emu nisam
mislio osim o molitvi kojoj se poeo priklanjati moj razum, a srce mi je poelo samo po sebi ponekad
osjeati toplinu i nekakvu ugodnost. Kada bih iao u crkvu, dugotrajno samostansko bogosluje
izgledalo bi mi kratkim i nije me vie umaralo kao prije. Moja samotna koliba izgledala mi je kao
kakva divna odaja. Nisam znao kako da zahvalim Bogu to je poslao meni, nesretnom greniku,
takvoga spasonosnog starca i uitelja.
No nisam mogao dulje vremena koristiti pouke dragog i bogomudrog starca. Pod konac ljeta je
umro. A ja, oprostivi se od njega u suzama, zahvalio sam mu to je oinski poduavao mene
nesretnika. Na svoju sam molbu dobio blagoslovljeno islo kojim se on uvijek molio. Tako ostadoh
sam. Konano je ljeto prolo i obrali se plodovi u vrtu. Vie nisam imao gdje ivjeti. Seljak mi je
obraunao nadnicu, platio mi dva rublja za uvanje i napunio mi torbu dvopekom. Poao sam opet
lutati kojekuda. No nisam vie hodao snuden kao nekada. Zazivanje imena Isusa Krista veselilo me
na putu. Svi su ljudi postali za mene dobri; izgledalo je kao da su me svi zavoljeli.
Jednom sam poeo razmiljati to bih uinio s rubljima dobivenim za uvanje? Sto e mi? Hej,
stoj! Starca vie nema, nema me tko uiti; dakle, kupit u Dobrotoljublje i po njemu u se uiti
unutarnjoj molitvi. Prekriio sam se i nastavio dalje put uz molitvu. Doao sam do jednog
pokrajinskog grada i potraio po trgovinama Dobrotoljublje. Naao sam ga na jednom mjestu, ali su
traili za knjigu tri rublja, a ja sam imao samo dva. Pogaao sam se, ali trgovac nije nita popustio.
Najzad je rekao:
 - Idi tamo do one crkve i pitaj starjeinu crkvenoga odbora, on ima jednu takvu knjigu, ali vrlo
staru. Moe biti da ti je ustupi samo za dva rublja.
Poao sam i zaista kupio za dva rublja Dobrotoljublje, istrgano i staro. No bilo mi je drago.
Nekako sam popravio knjigu, opio je platnom i poloio u torbu zajedno sa svojom Biblijom.
Eto, tako i sada hodam molei neprestano Isusovu molitvu koja je za mene dragocjenija i slada
nego ita na svijetu. Ponekad prijeem i do sedamdeset i vie vrsta na dan, a i ne osjetim da hodam.
Osjeam samo da obavljam molitvu. Kada me prome velika studen, stanem usrdnije izgovarati
molitvu i ugrijem se. Ako me glad pone moriti, najprije ponem zazivati ime Isusovo i zaboravim
da sam htio jesti. Kada se razbolim i pojave se bolovi u leima i nogama, usredotoim se na molitvu i
ne osjeam vie bolova. Ako me netko uvrijedi, samo se sjetim kako je ugodna Isusova molitva i
tako odmah nestane i uvrede i srdbe. Postao sam nekako ravnoduan, ne brinem se ni o emu, nita
me ne zanima, ni na to ne gledam s poudom i jedino to elim to je da budem u samoi. Jednu
jedinu stvar elim ve po navici: obavljati Isusovu molitvu, i kada to inim, osjeam se vrlo radosno.
Bog zna to se to sa mnom dogaa! Sve je to osjetilno ili, kako je govorio pokojni starac, prirodno,
nastalo od same navike. A poeti odmah uiti i usvajati neprestanu duhovnu molitvu u nutrini srca
jo ne smijem zbog svoje nedostojnosti i nerazumnosti. Oekujem as volje Boje, uzdajui se u
molitve mojeg pokojnog starca. Tako, dakle, premda i nisam postigao neprestane i spontane molitve
u srcu - hvala Bogu! S ada jasno razumijem to znai ono to sam uo kod itanja Poslanice: Bez
prestanka se molite!
 DRUGA ISPOVIJEST

Dugo sam hodao po raznim mjestima uz pratnju Isusove molitve koja me hrabrila i tjeila na
svim putovima, u svim susretima i u svim zgodama. Konano sam osjetio da bi bilo dobro da se
negdje zaustavim, kako radi vee samoe, tako i radi prouavanja Dobrotoljublja koje sam dodue
pomalo i itao kada bih se sklonio u svratite ili dok sam se po danu odmarao. Ipak sam se arko
elio stalno udubiti u itanje i s vjerom crpiti iz njega pravu pouku za spas due putem molitve srca.
Namjeravao sam ostvariti ovu svoju elju, ali nigdje nisam mogao prihvatiti neki tei posao jer se
nikako nisam mogao sluiti svojom lijevom rukom jo od djetinjstva. Tako, ne mogavi imati nigdje
stalnog boravita, krenuo sam u sibirski kraj, do svetitelja Inocenta Irkutskog, s namjerom da u
sibirskim umama i stepama naem tiinu i tako mi bude prikladnije da se predam molitvi i itanju.
Tako sam putovao i neprestano izgovarao molitvu. Konano sam poslije nekog vremena osjetio da je
molitva sama po sebi poela prelaziti u srce, tj. srce je poelo izgovarati rijei molitve pri svakom
kucaju, npr.: 1) Gospode, 2) Isuse, 3) Kriste itd. Prestao sam usmeno izgovarati molitvu i poeo sam
paljivo sluati kako govori srce. Osjealo se upravo ono to mi je tumaio pokojni starac. Kako li je
bilo ugodno! Zatim sam poeo osjeati u srcu istananu bol, a u mislima takvu ljubav prema Isusu
Kristu da mi je izgledalo, kad bih ga sluajno susreo, da bih mu se bacio do nogu i ne bih ih putao iz
svojih ruku, slatko ih cjelivajui do suza, zahvaljujui mu to svojim Imenom podjeljuje toliku utjehu
meni, nedostojnom i grenom svojemu stvorenju.
Zatim sam u srcu poeo osjeati nekakvu toplinu koja se prostirala po itavim prsima. Ovo me
je napose usmjerilo k paljivom itanju Dobrotoljublja da bih tako provjerio svoje osjeaje, a i
vjebao se u unutarnjoj molitvi srca. Bojao sam se da bez tog provjeravanja ne bih prihvatio prirodne
pojave kao djela milosti i da se ne bih uzoholio prebrzim postizanjem molitve, kako sam bio uo od
pokojnoga starca. Stoga sam putovao veinom po noi, a dane sam provodio preteno u itanju
Dobrotoljublja sjedei u umi pod drvetom. Oh, koliko mi je novoga, mudroga i dosad nepoznatoga
otkrilo ovo itanje! Uivao sam u toj vjebi iji uitak dosad nisam mogao sebi ni predoiti! Dodue,
neka mjesta nisam mogao razumjeti zbog nedostatka mojega razuma, ali su mi posljedice molitve
srca otkrile ono to je neshvatljivo. Uz to sam ponekad vidao u snu pokojnoga starca koji mi je
mnoge stvari tumaio i sve vie je priklanjao moju nerazumnu duu prema poniznosti. Preko dva sam
se ljetna mjeseca tako nalazio u blaenstvu. Putovao sam veinom po umama ili seoskim putovima.
Kada bih stigao u koje selo, naprosio bih torbu dvopeka i aku soli, u uturu bih nalio vode i krenuo
dalje, do sto vrsta.
Zbog grijeha moje zle due, ili zbog potreba duhovnog ivota ili zbog boljeg znanja i iskustva,
pod konac godine pojavie se napasti. Bilo je to ovako: poao sam po glavnoj cesti, a u sumrak me
stigoe dva ovjeka, po izgledu vojnici. Stadoe zahtijevati da im dadem novaca. Kada sam im
odgovorio da nemam ni kopjejke, nisu mi povjerovali, ve su drsko povikali: - Lae! Hodoasnici
naprose mnogo novca!
A jedan od njih ree:
- Zato da se brblja toliko s njim?
I udari me po glavi tako da sam pao onesvijeten. Ne znam jesam li dugo leao bez svijesti.
Osvijestivi se, vidio sam da leim u umi blizu ceste, sav razbaruen, i da nema moje torbe! Samo
su ostale prerezane petlje na kojima je visjela. Hvala Bogu da mi nisu odnijeli putnicu, koja se
nalazila u mojoj staroj kapi, da je uzmognem pokazati ako ustreba? Ustavi, gorko sam zaplakao, ne
toliko zbog glavobolje, nego zbog toga to su me liili mojih knjiga, Biblije i Dobrotoljublja, koje su
se nalazile u odnesenoj torbi. Ni danju ni nou nisam prestajao aliti i plakati. Gdje mi je sada Biblija
koju sam itao od djetinjstva i drao uvijek kod sebe? Gdje mi je Dobrotoljublje iz kojega sam crpio
pouku i utjehu? Ostao sam nesretnik, i bez prvoga i bez posljednjega blaga u svojem ivotu, a da ih
se nisam nasitio! Bolje bi bilo da su me i ubili nego da ivim bez ove duhovne hrane! Ne mogu ih
vie dobiti natrag!
Dva sam dana jedva micao noge, slab od ovoga jada. Treeg dana sasvim iznemogao padoh
pod neki grm i usnuh. I vidim u snu kako se nalazim u eliji mojega starca, u pustinjakom
samostanu, i oplakujem svoju nevolju. A starac me poeo tjeiti:
 - To ti je pouka o neprivrenosti zemaljskim stvarima i za laki uspon prema nebu. To ti se
dogodilo radi toga da ne upadne u duhovnu nasladu. Bog eli da se kranin potpuno odrekne svoje
volje, htijenja i bilo kakvog uitka u stvarima i da se potpuno preda u Njegovu boansku volju. On
sve dogaaje usklauje na dobro i na spasenje ovjeka. On eli da se svi ljudi spase. Zato budi
hrabar i vjeruj jer e Gospodin zajedno s kunjama dati sretan ishod. Uskoro e se utjeiti mnogo
vie nego to sada eli.
Kod ovih sam se rijei probudio osjetivi neko ojaanje, a u dui osvjetljenje i mir. Neka bude
volja Gospodnja, rekoh, prekriih se, ustadoh i pooh. Molitva mi je opet poela djelovati u srcu kao
i prije. Tri sam dana mirno putovao.
Najednom sustigoh na putu povorku kanjenika koje su vodili pod oruanom straom. Doavi
do njih, spazim onu dvojicu koji su me orobili. Budui da su stupali s kraja uz ostale, duboko sam se
poklonio pred njima i usrdno ih zamolio da mi kau gdje se nalaze moje knjige. Na poetku uope
nisu svraali panju na mene. Konano ipak jedan od njih progovori:
- Ako nam to dade, rei emo ti gdje su tvoje knjige. Daj nam rubalj.
Zakleo sam se da u im svakako dati makar morao prositi.
- Ako hoete, uzmite moju putnicu u zalog - rekoh im.
Rekoe mi da se knjige nalaze u kolima iza povorke meu ostalim stvarima to su ih pokrali.
- Kako bih ih mogao dobiti? - upitah. - Zamoli kapetana koji nas vodi.
Poklonih se kapetanu i sve mu potanko objasnih. Izmeu ostaloga, on me upita:
- Zar ti znade itati Bibliju?
- Ne samo da znam itati nego i pisati - odgovorih. - Vidjet ete po potpisu na Bibliji da je
moja. Na putnici je zapisano to isto ime i prezime.
Tada stade kazivati kapetan:
- Ovi lopovi vojni su bjegunci. ivjeli su u nekoj kolibi i mnoge opljakali. Juer ih je uhvatio
neki spretan koija kojemu su htjeli ukrasti trojku konja. Evo, dat u ti tvoje knjige ako su ovdje. Ali
poi s nama do konaita, nije daleko, jedva etiri vrste. Ne elim zaustavljati povorku i tovarna kola
zbog tebe.
Vrlo sam rado poao uz kapetanovog konja na kojem je on jahao. Tako sam se s njim
raspriao. Vidio sam da je on dobar i poten ovjek i ve u godinama. Pitao me tko sam, to sam i
kuda idem. Sve sam mu istinito odgovorio. Tako smo stigli do staninog svratita. Potraivi moje
knjige, predao mi ih je i rekao:
- Kuda e sada po mraku? Prenoi kod mene u predsoblju.
Tako ostadoh ondje.
Dobivi natrag knjige, toliko sam se obradovao da nisam ni znao kako da Bogu zahvalim.
Pritisnuo sam knjige na prsa i drao ih tako dok mi ruke nisu utrnule. Od radosti sam plakao, a srce
mi je uzbueno kucalo.
Gledajui me, kapetan upita:
- Izgleda da voli itati Bibliju?
Od radosti nisam mogao nita odgovoriti, samo sam plakao. On nastavi:
- Brate, i ja sam svaki dan itam Evanelje. Raskopao je uniformu i izvadio maleno Evanelje
kijevskog izdanja ukorieno u srebro.
- Sjedni da ti ispriam to me do toga dovelo.
Donesite nam veeru!
Sjedosmo za stol, a kapetan stade priati:
- Od mladih sam dana sluio u vojsci, ali ne u garnizonu. Dobro sam sluio, zapovjednitvo me
voljelo kao dobra zastavnika. Bio sam tada mlad, imao sam prijatelja. Na nesreu, nauih se piti tako
da sam upao u bolest pijanstva. Dok sam bio trijezan, bio sam ispravan asnik, ali kada sam se opio,
morao sam leati po est tjedana! Dugo su me podnosili, no konano me svedoe s asnikog ina na
obinog vojnika na tri godine zbog nekih prostota to sam ih uinio u pijanom stanju pred
zapovjednikom. Zaprijetili su da e me jo stroe kazniti ako ne prestanem piti. Koliko god sam
nastojao da se suzdrim u tom nesretnom stanju, i koliko god se lijeio, nikako se nisam mogao
okaniti svojeg poroka. Zbog toga su me ubrzo premjestili u neku kanjeniku etu. Kad sam za to
doznao, nisam vie znao to bih.
 Jednom sam zgodom sjedio u kasarni dvoumei. Najednom doe k nama neki monah s
knjiicom za skupljanje milodara za neku crkvu. Davali su mu tko je to mogao. Doavi do mene,
upitao me:
- to si tako tuan?
Popriavi s njim, ispriao sam mu svoje jade. A monah, shvativi moj poloaj, ree:
- Upravo tako bilo je i s mojim roenim bratom i evo to mu je pomoglo: njegov mu je
ispovjednik dao Evanelje i strogo mu zapovjedio da proita po jedno poglavlje im bi mu se
prohtjelo piti. Ako elja ostane, neka dalje ita sljedee. Moj je brat poeo tako postupati i ubrzo je
porok pijanstva nestao. Ovo je ve petnaesta godina da ni kapi opojnog pia ne proba! ini i ti tako i
vidjet e da koristi! Imam jedno Evanelje, donijet u ti ga! Sasluavi ga, rekoh mu:
- Kako e pomoi tvoje Evanelje kada me nikakva moja nastojanja niti ljekarska sredstva nisu
mogla odvojiti od pijanstva?
Tako sam mu rekao jer nikada nisam itao Evanelje.
- Ne govori tako - suprotstavi se monah, - uvjeravam te da e koristiti.
Drugi dan monah mi je zaista donio evo ovo Evanelje. Otvorio sam ga, pogledao, neto i
proitao, i rekao:
- Neu ga, nita se ne razumije. Nisam nikako navikao na crkveno pismo.
Monah me i dalje uvjeravao da je u samim rijeima Evanelja snaga milosti jer je u njemu
zapisano to je sam Bog govorio.
- Ne treba sve razumjeti, samo paljivo itaj. Jedan je svetac rekao: Ako ti ne razumije rijei
Boje, avoli je razumiju i drhte. A strast pijanstva dolazi svakako od avola. I jo u ti rei: sv.
Ivan Zlatousti govori da i samo svetite, gdje se uva Evanelje, strai duhove tame i teko je
dostupno njihovim podvalama.
Ne sjeam se vie dobro, neto sam dao tom monahu, uzeo sam od njega ovo Evanelje, stavio
sam ga u sandui s ostalim svojim stvarima i zaboravio ga! Nakon nekog vremena prohtjelo mi se
piti, upravo sam smrtno zaelio vina te otvorim sandui da uzmem novac i potrim u gostionicu.
Najprije spazim Evanelje i jasno se sjetim svega to mi je kazivao monah. Otvorim knjigu i ponem
itati prvo poglavlje po Mateju. Proitao sam ga, ali nita nisam razumio. Sjetih se to mi je monah
govorio: Ne treba sve razumjeti, nego samo paljivo itati. Pomislih: proitat u drugo poglavlje.
Proitao sam i bilo je razumljivije! Pa neka ide i tree; i nisam ni poeo, kad zazvoni znak da se mora
poi na poinak. Znai, vie se nije moglo izai van. Tako sam i ostao.
Ustavi ujutro i spremivi se za odlazak po vino, pomislim: proitat u poglavlje iz Evanelja
da vidimo to e biti. Proitao sam i opet nisam poao. Opet mi se prohtjelo piti, opet sam itao i bilo
je bolje! to dalje, bivalo je sve bolje, i konano, kada sam dovrio sva etiri evanelista, strast
pijanstva potpuno je minula i postala mi je mrska! I evo, ve dvadeset godina uope ne uzimam
nikakvog opojnog pia! To me je hrabrilo. Kod svake elje za piem itao bih po jedno poglavlje iz
Evanelja.
Svi su se divili ovoj promjeni sa mnom. Nakon tri godine opet su me uzdigli u asniki in, a
zatim u ostale inove i konano su me postavili za zapovjednika. Oenio sam se, dobio sam dobru
enu, stekli smo imetak i sada, hvala Bogu, lijepo ivimo, sirotinji pomaemo koliko moemo,
putnike rado primamo. Eto, imam i sina, ve je i on asnik i dobar deko.
Sluaj me, otkako sam se izlijeio od pijanstva, zakleo sam se da u cijeloga ivota svaki dan
proitati po jedno od etiriju Evanelja bez obzira na bilo kakvu zapreku. Tako i sada inim. Ako
sluajno imam vrlo mnogo posla zbog svojih dunosti i ako se jako umorim, tada dadem svojoj eni
ili sinu da mi proitaju jedno poglavlje Evanelja i tako ne proputam izvriti svoje pravilo. U
zahvalu i na slavu Boju ovo sam Evanelje ukoriio u isto srebro i nosim ga na prsima.
S pravim sam uitkom sasluao kapetanovo pripovijedanje i rekao mu:
- I ja sam vidio takav primjer. U naem selu, u tvornici, bio je neki majstor, vrlo iskusan u
svojem poslu, dobar i cijenjen. Ali se, na alost, opijao, i to esto. Neki mu je bogobojazni ovjek
savjetovao da izgovori po trideset i tri Isusove molitve na ast Presvetog Trojstva i na spomen
trideset i tri godine zemaljskog ivota Isusa Krista kada mu doe elja za piem. Majstor je posluao,
poeo je obavljati molitve i brzo je prestao piti. I jo neto: za tri je godine poao u samostan!
- A to je vrednije, Isusova molitva ili Evanelje? - upitao me kapetan.
 - Isto je - odgovorim - Evanelje i Isusova molitva, jer boansko ime Isusa Krista ukljuuje u
sebi sve evaneoske istine. Sveci govore da je Isusova molitva skraeno Evanelje.
Najzad smo se pomolili. Kapetan je poeo itati Evanelje po Marku, od poetka, a ja sam
sluao i u srcu obavljao molitvu. U dva sata poslije ponoi kapetan je dovrio itanje i mi se
raziosmo na poinak.
Po svojem obiaju ustao sam rano ujutro. Svi su jo spavali. im je poelo svanjivati, odmah
sam pourio itati svoje obljubljeno Dobrotoljublje. S kakvom li sam ga radou otvorio! Kao da
sam se susreo s roenim ocem koji se vratio iz udaljene zemlje ili s prijateljem uskrsnulim od mrtvih.
Cjelivao sam knjigu i zahvaljivao Bogu koji mi ju je vratio. Odmah sam poeo itati Teolepta
Filadelfijskog, u drugom dijelu Dobrotoljublja gdje on predlae jednom ovjeku da u isto vrijeme
obavlja tri razliita posla: Sjedei u blagovaonici tijelu daj hranu, sluhu itanje, umu molitvu. No
ova mi je misao, u sjeanju na prolu neobinu radosnu veer, bila jasna iz iskustva i u stvarnosti.
Ovdje mi se i razotkrila tajna razuma da um i srce nisu jedna te ista stvar.
Kad je kapetan ustao, izaao sam da mu zahvalim na dobroti i da se s njim oprostim. Napojio
me ajem, dao mi rubalj i oprostio se sa mnom. Tako sam poao radostan svojim putem.
Proavi jednu vrstu, sjetim se da sam obeao vojnicima rubalj koji se, evo, neoekivano naao
kod mene. Da im ga dadnem ili ne? Jedna mi je misao govorila: Oni su te istukli i orobili, a nisu u
stanju da ga iskoriste jer su pod straom. A druga mi je misao razliito predstavljala: Ako je
gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga. I sam Isus Krist govori: Ljubite neprijatelje. I jo: Ako ti
netko hoe oduzeti odjeu, daj mu i koulju. Uvjerivi se u sve ovo, vratio sam se do povorke.
Upravo su izveli kanjenike da ih gone do sljedee stanice. Brzo sam pritrao, pruio jednome od
njih rubalj to sam ga imao i rekao sam:
- Kajte se i molite! Isus Krist je ovjekoljubiv, on vas nee ostaviti.
Tako sam se udaljio od njih i krenuo na drugu stranu svojim putem. Proavi pedeset vrsta po
glavnoj cesti, naumio sam sii na seoski put radi vee samoe i ugodnijeg itanja. Znao sam
prosjediti u umi cio dan itajui paljivo Dobrotoljublje. Mnogo sam divnoga znanja iz njega crpio.
Srce mi je plamtjelo od elje za sjedinjenjem s Bogom posredstvom unutarnje molitve koju sam
nastojao izuiti uz vodstvo i provjeravanje Dobrotoljublja. Ujedno sam alio to nemam sklonita
gdje bih se mogao mirno predati neprekidnom itanju.
U isto vrijeme itao sam i svoju Bibliju. Osjetio sam da sam je poeo shvaati jasnije nego
prije kada mi je mnogo toga izgledalo nerazumljivo i esto udno. Ispravno govore sveti oci da je
Dobrotoljublje klju za otvaranje tajna u Svetom pismu. Pod vodstvom ovoga poeo sam djelomice
shvaati skriveni smisao rijei Boje. Poelo mi se otkrivati to je unutarnji ovjek, skriven u dubini
srca, to je prava molitva, to je klanjanje u duhu, to je kraljevstvo nebesko u nama, to je neizrecivi
zagovor Duha Svetoga, to znai obui se u Krista, to znae duhovne zaruke u naim srcima, to
vapaji Abba, Oe! itd. Kada bih uz itanje poeo moliti u srcu, sve to je bilo oko mene izgledalo
bi mi ushieno: drvee, trava, ptice, zemlja, zrak, svjetlost. Sve mi je nekako govorilo da ono postoji
radi ovjeka, svjedoi o ljubavi Bojoj za ovjeka, sve se moli, sve pjeva slavu Boju! Shvatio sam
ono to se u Dobrotoljublju naziva poznavanje govora stvorenja i uvidio sam nain kako se moe
razgovarati sa stvorenjima Bojim.
Dugo sam tako putovao. Najzad sam zaao u tako zabitno mjesto da u tri dana hoda nisam
naao nijednoga sela. Dvopek sam pojeo te sam ve bio zabrinut da u umrijeti od gladi. Tek to sam
poeo u srcu moliti, zabrinutost je prola; posve sam se predao volji Bojoj i postao sam veseo i
miran. Proavi malo putem uz ogromnu umu, spazio sam pred sobom domae pseto koje je istralo
iz ume. Primamio sam ga k sebi i ono je dolo i poelo se maziti. Bilo mi je drago te pomislim: evo
milosti Boje! Po svoj prilici u ovoj umi pase stado, a ovo pitomo pseto mora biti obansko ili to
moda lovac lovi. Bilo kako bilo, u svakom u sluaju dobiti malo kruha jer je ve drugi dan kako ne
jedem ili u se moi propitati gdje je tu u blizini selo. Obiavi oko mene i osjetivi da nee nita
dobiti, pseto je opet pobjeglo u umu po istoj stazi po kojoj je bilo i izalo na put. Pooh za njim.
Proavi kojih dvjesto hvati, opazih meu drveem da je pseto ulo u neku duplju i poelo lajati
izvirujui iz nje.
Iza krupnog stabla izlazio je seljak, mrav, blijed, srednjih godina. Pitao me kako sam ovamo
dospio? Ja sam upitao njega zato se on tu nalazi? I tako ugodno porazgovarasmo. Seljak me pozvao
u svoju kolibu i rekao da je on lugar i da uva ovu umu prodanu za sjeu. Ugostio me i tako se
poveo medu nama razgovor.
- Zavidim ti - rekoh mu - to moe ivjeti tako ugodno u samoi, a ne kao ja koji se skitam
amo-tamo i susreem se s kojekakvim narodom.
- Ako hoe, nastani se ovdje - ree mi. - Eto tu je u blizini stara koliba prijanjeg lugara.
Premda se malo poruila, po ljetu jo moe posluiti za stanovanje. Ima i putnicu. Kruha e nam biti
dosta, svaki tjedan donose ga iz oblinjeg sela. Evo i potoka koji nikada ne presuuje. Ja sam, brate,
ve desetu godinu jedem samo kruh i pijem vodu, i nita vie! A zna to jo: kada na jesen seljaci
dovre svoje poslove u polju, doi e ovamo do dvije stotine radnika da porue ovu umu. Tada nee
ovdje za mene biti opstanka, a ni tebe nee pustiti na miru.
Sasluavi sve to, tako sam se obradovao da sam se htio pokloniti pred lugarom. Nisam znao
kako da zahvalim Bogu za takvu milost to mi je daje! Ono zbog ega sam se tuio, ono to sam
oekivao, eto, nenadano dobivam! Do duboke jeseni jo ima vie od etiri mjeseca, a dotle mogu
iskoristiti tiinu i ugodnu samou te itati Dobrotoljublje da nauim i postignem neprestanu
unutarnju molitvu. Tako sam se s radou nastanio u pokazanoj mi kolibi. Dosta sam jo razgovarao
s lugarom koji mi je dao sklonite kao bratu. Govorio mi je o svojem ivotu i o svojim
razmiljanjima:
- Bio sam u svojem selu ne ba posljednji ovjek. Imao sam svoj zanat, bojio sam platno i
sukno. ivio sam u blagostanju, premda ne bez grijeha: u trgovini sam mnogo varao, zaklinjao se bez
potrebe, psovao sam, pijanevao i tukao se. Bio je u naem selu neki stari crkvenjak koji je imao
jednu staru prastaru knjigu o sudnjem danu. On bi znao ii po kuama upljana i itao bi, a za to bi
mu davali neto novaca. Zalazio je i k meni. Dadne mu, recimo, deset kopjejki, a on ita dok
pijetlovi ne zapjevaju. Tako sam znao sluati sjedei za stolom, a on bi itao kakve emo muke
trpjeti u paklu, kako e se ivi promijeniti a mrtvi uskrsnuti, kako e Bog sii suditi, kako e aneli u
trublje zatrubiti, kakva e vatra i smola biti i kako e crvi podgrizati grenike. Sluajui ga tako,
stadoh se bojati i pomislih: kakvih li sve muka neu izbjei! Stani! Trebam spaavati duu, a moda
izmolim i oprost za svoje grijehe. Mislio sam i mislio, i tako ostavio svoj obrt, prodao kuu, i budui
da sam bio sam, poao sam za lugara pod uvjetom da mi svijet daje kruh, odjeu i svijee za
bogomolje.
Eto, tako i ivim ovdje ve preko deset godina. Jedem samo jednom na dan, i to samo kruha, i
pijem samo vodu. Svake se noi dignem kad prvi pijetlovi zapjevaju i do svanua se klanjam do
zemlje." Dok molim, upalim sedam svjeica pred ikonama. Kada po danu obilazim umu, nosim na
sebi uza samo tijelo lance od dva puda teine. ena ni djevojaka ne znam od svojega roenja.
Na poetku mi je bilo drago ovako ivjeti, ali me s vremenom spopadoe stalne misli: Bog zna
hou li izmoliti za sebe oprost od grijeha, a ivot je, evo, teak? Da li je istina to je u toj knjizi
napisano? Zar e ovjek uskrsnuti? Neki su umrli ima ve i preko sto godina; od njih ni praha nije
ostalo. A tko zna hoe li uope biti pakla? Ta nitko se nije vratio s onoga svijeta. Izgleda da, kako
ovjek umre i sagnjije, tako i propadne bez traga. Moda su knjige napisali sveenici ili sami
vlastodrci da zastrae budale kako bismo ivjeli pokornije. Znai, na zemlji ivi u tegobama i niim
se ne razonodi, a na drugom svijetu nee biti nita. emu onda sve to? Nije li bolje barem na zemlji
proivjeti ugodnije i veselije? Ove misli me mue i bojim se da se ne prihvatim opet svojega
prijanjeg zanata.
Bilo mi ga je ao sluati. Mislio sam: vele da su samo ueni i pametni ljudi slobodni mislioci, a
evo kakvu li nevjeru zamiljaju naa braa, obini seljaci! Izgleda da je svijetu tame slobodan pristup
k svima, a na priproste moda zgodnije napada. Treba se opametiti koliko je god mogue i jaati se
protiv neprijatelja rijeju Bojom. I da bih pomogao i ojaao vjeru u ovom bratu, uzeo sam iz torbe
Dobrotoljublje i potraio sto i deveto poglavlje asnog oca Hesihija. Proitao sam mu i stao tumaiti
kako je suzdravanje od grijeha zbog straha od muka neuspjeno i neplodno i da se dua ne moe
osloboditi od grijeha u mislima iim drugim osim uvanjem razuma i istoom srca. A sve se to po-
stie unutarnjom molitvom, i to ne zbog straha od paklenih muka, dodao sam, nego i u elji za
kraljevstvom nebeskim. Ako netko pone initi spasonosne podvige, to sveti oci nazivaju
najamnitvom. Govore da je strah od muka put roba, a elja za nagradom u kraljevstvu nebeskom put
najamnika. A Bog eli da idemo k Njemu putem sinovskim, tj. iz ljubavi i u revnovanju za njega; da
se ponaamo poteno i da se radujemo spasonosnom sjedinjenju s Njim u dui i srcu.
- Koliko god se trapio, poduzimao koliko hoe tjelesnih tegoba i podviga, ne bude li imao
Boga na umu i neprestanu Isusovu molitvu u srcu, nikada se nee osloboditi od tih pomisli i uvijek
e biti sklon grijehu, ak i u najneznatnijim prigodama. Poni, brate, obavljati neprestano Isusovu
molitvu. To ti je mogue i prikladno u ovoj samoi. Brzo e vidjeti korist. Nee te spopadati
bezbone misli, pojavit e se u tebi vjera i ljubav prema Isusu Kristu. Shvatit e i kako e mrtvi
uskrsnuti, a sudnji e ti se dan pokazati, onakav kakav e i biti. Od molitve e osjeati takvu
olakicu i radost da e se zauditi i nee sebi vie dodijavati niti se uznemiravati u svojem
spasonosnom nainu ivota.
Dalje sam mu rastumaio to sam bolje mogao kako treba zapoeti i nastaviti s Isusovom
molitvom i to o tome zapovijeda rije Boja i nauavaju sveti oci. Kako izgleda, on se s tim slagao i
donekle se umirio. Poslije toga, rastavi se s njim, uao sam u samou naznaene mi kolibe.
Oh, Boe! Koliko li sam veselje, mir i ushienje osjetio im sam preao prag te pilje ili, bolje
rei, grobnice. Sliila mi je na carske odaje, ispunjene svakom razonodom i veseljem. Radosnim
suzama zahvalio sam Bogu i razmiljao: eto, sada u takvom miru i tiini treba se usrdno baviti svojim
poslom i prositi u Gospoda prosvjeenje. Poeo sam tako prije svega itati Dobrotoljublje, sve po
redu, od poetka do kraja, s velikim zanimanjem. Ubrzo sam sve proitao i vidio kakva su mudrost,
svetost i dubina u njemu sadrane. U njemu pie o mnogim i raznim stvarima i raznim poukama
svetih otaca. Nisam mogao ni sve shvatiti ni svesti na jedno mjesto, napose ono to sam htio znati o
unutarnjoj molitvi: kako da izuim neprestanu molitvu koja djeluje sama po sebi u srcu. To sam
toliko elio, po zapovijedi Bojoj koju je Apostol izrekao rijeima: eznite za viim darima, i opet:
Duha ne trnite. Razmiljao sam kako bi to bilo? Nemam dosta pameti niti shvaanja, a nema tko
da mi rastumai. Da dosaujem Gospodu molitvom, moda bi me On nekako prosvijetlio. Poslije
ovoga po cijele dane nisam nita radio, ve sam neprestano molio bez i najmanjega prekida. Moje su
se misli stiale i zaspao sam. Kad - vidjeh u snu da se nalazim u eliji svojega starca, a on mi tumai
Dobrotoljublje i govori: Ova sveta knjiga puna je velike mudrosti. Ona je tajanstvena riznica
razumijevanja skrivenih namjera Bojih. Nije dostupna svakome u svakom svojem dijelu, ali svatko
u njoj moe nai za sebe pouku: za mudre mudru, za priproste priprostu. Stoga vi, priprosti, morate
itati tako kako su u njoj
raspodijeljene knjige svetih otaca, jednu za drugom. Tu je takav bogoslovni poredak. Neuk
ovjek, koji se eli priviknuti po Dobrotoljublju na unutarnju molitvu, treba itati ovim redoslijedom:
1) proitati najprije knjigu Nicefora monaha (u drugom dijelu knjige);
2) knjigu Grgura Sinajskoga, itavu, osim nekih kratkih poglavlja;
3) imuna, Novog Bogoslova, o tri vrste molitve i propovijed o vjeri;
4) knjigu Kalista i Ignacija.
Kod ovih je otaca sadran potpun nauk o unutarnjoj molitvi srca koji je shvatljiv za sve.
A ako eli vidjeti jo jasniju pouku o molitvi, potrai u etvrtom dijelu knjige svetog
patrijarha Kalista Carigradskog saetak o nainu molitve.
Ja sam opet, drei u ruci svoje Dobrotoljublje, poeo traiti spomenutu pouku, ali je nikako
nisam mogao brzo nai. Okrenuvi nekoliko listova, starac ree:
- Evo ga, ja u ti zabiljeiti - i uzevi s poda ugljen, zacrtao je na rubu knjige gdje se nalazi
spomenuti odlomak. Sve to je starac kazivao, paljivo sam sluao nastojei to bolje i podrobnije
zapamtiti.
Probudio sam se i, kako jo nije svanjivalo, ostao sam leati ponavljajui u pamenju sve to
sam vidio u snu i to mi je starac rekao. Najzad stadoh razmiljati: Bog zna da li se to meni prikazuje
dua pokojnog starca ili se same moje misli tako priinjaju, jer esto i dosta mislim o Dobrotoljublju
i o starcu. U ovoj sam nedoumici ustao. Ve je poelo svanjivati. I to se dogodi? Ugledam da na
kamenu, koji je sluio u kolibi umjesto stola, lei Dobrotoljublje otvoreno upravo na onom mjestu
to mi je pokazao starac i podcrtao ugljeniem, upravo kako sam vidio i u snu. Ugljen je, dapae,
leao kraj knjige. To me zaudilo jer se dobro sjeam da sino knjige nije bilo na tom mjestu, ve je
sklopljena leala meni pod uzglavljem i dobro znam da prije nije bilo nikakve biljeke na oznaenom
mjestu. Taj me sluaj uvjerio u istinitost vienja u snu i o bogougodnosti mojega starca blaene
uspomene. Stadoh itati Dobrotoljublje onim redoslijedom kako mi je starac ukazao. Proitao sam
jednom i jo jednom. Ovo mi je itanje raspaljivalo u dui elju i oduevljenje da sve proitano
iskusim na djelu. Otvoreno mi se i jasno otkrilo to znai unutarnja molitva, koja su joj sredstva i
ciljevi, to iz nje slijedi, kako naslauje duu i srce, kako se moe raspoznavati tu slast, da li je od
Boga, od prirode ili od obmane.
Tako sam prije svega poeo traiti ono to o srcu nauava imun, Novi Bogoslov. Zaklopivi
oi, gledao sam u duhu, tj. nastojao sam si predstaviti srce kako se ono nalazi na lijevoj strani prsiju i
paljivo sam sluao njegovo kucanje. To sam radio na poetku po pola sata, po nekoliko puta na dan.
Spoetka nisam nita primjeivao osim tame. Ubrzo se poelo odraavati srce i ocrtavati se u njemu
kretanje. Tako sam poeo uvoditi i izvoditi Isusovu molitvu u srcu, zajedno s disanjem, po uputama
sv. Grgura Sinajskog, Kalista i Ignacija: udiui, naime, zrak dok sam u duhu gledao u srcu,
predstavljao sam si i govorio: Gospode Isuse Kriste; pri izdisanju bih rekao: smiluj mi se.
Na poetku bih tako radio po sat vremena, i po dva, i to dalje, to bih se sve vie u ovom
vjebao tako da sam konano gotovo po cijeli dan provodio u toj vjebi. Kada bih osjeao umor ili
lijenost ili sumnje, odmah bih u Dobrotoljublju poeo itati mjesta koja nauavaju o djelovanju srca i
opet bi se pokazala elja za molitvom. Za tri tjedna poeo sam osjeati bol u srcu, zatim isto tako
vrlo ugodnu toplinu, radost i mir. To me pobuivalo i davalo mi volje da se vjebam sve veom i
veom panjom u molitvi tako da su sve moje misli bile time zauzete. U tome sam osjeao veliku
radost. Od tada sam povremeno poeo osjeati razna uvstva u srcu i u duhu. Bivalo je katkad da je
kipio u meni nekakav uitak, osjeaj slobode i veselja tako da bih se sav izmijenio i prelazio u
ushienje. Ponekad bih osjeao plamenu ljubav prema Isusu Kristu i svemu stvorenju Bojem.
Ponekad bi se same od sebe lile slatke suze zahvalnice Bogu koji je tako milostiv bio prema meni
greniku. Ponekad bi mi bilo toliko jasno moje glupo prijanje shvaanje da bih sada sasvim lako
razumio i razmiljao o stvarima koje si prije nisam mogao ni zamisliti. Ponekad bi se toplina srca
razlijevala po cijelom mojem biu i osjeao bih s milinom svuda oko sebe prisutnost Boju. Ponekad
bih osjeao u sebi veliku radost u zazivanju imena Isusa Krista i znao bih to znae one rijei:
Kraljevstvo je Boje medu vama.
Osjeajui takve i sline utjehe, primijetio sam da se posljedice molitve srca pokazuju u tri
oblika: u duhu, u uvstvima i u objavama. U duhu npr. kao slatkoa ljubavi Boje, unutarnji mir,
ushienje duha, istoa misli, ugodno podsjeanje na Boga, ugodno grijanje srca u osjeajima,
ispunjenje ugodnou cijeloga tijela, radosno ushienje u srcu, lakoa i hrabrost, ugodan osjeaj
ivota, neosjeajnost prema bolestima i tegobama. U objavama prosvjetljenje razuma, razumijevanje
Svetoga pisma, poznavanje smisla stvorenoga, osloboenje od tatine i shvaanje slasti unutarnjeg
ivota, uvjerenje o blizini Bojoj i Njegove ljubavi prema nama.
Provevi pet mjeseci u samoi, zauzet molitvom i uivanjem u spomenutim osjeajima, tako
sam se bio privikao molitvi srca da sam je obavljao neprestano. Konano sam osjetio da se molitva
pojavljuje i izgovara sama po sebi, bez ikakve pobude s moje strane u duhu ili u srcu, i to ne samo
dok bdijem nego i u snu, i djeluje tako i ni zbog ega se ne prekida, ne staje ni za najkrai tren ma
radio ja bilo to. Dua mi je zahvaljivala Gospodu, a srce se topilo u neprestanom veselju.
Dolo je vrijeme sjee drva, stao je pritjecati narod i morao sam napustiti svoje tiho
obitavalite. Zahvalivi lugaru, pomolio sam se, poljubio sam taj komad zemlje na kojem se Bog
udostojao mene nedostojnoga obdariti svojom milou, uprtio sam svoju torbu i poao dalje. Dugo
sam dugo lutao po raznim mjestima dok nisam stigao do Irkutska. Molitva srca, koja je djelovala
sama po sebi, bila mi je utjeha i razonoda itavim putem pri svakom susretu. Nikada mi nije
prestajala pruati uitke, dodue na razne naine, gdje god bih se nalazio, to god bih radio, ime god
bih se zanimao, niim se nije dala smetati i niim se nije smanjivala. Radim li togod, molitva se
sama u srcu pojavljuje i posao ide bre. Sluam li togod paljivo ili itam, molitva ipak ne prestaje, i
u isto vrijeme osjeam i jedno i drugo, upravo kao da sam se razdvojio ili kao da u jednom tijelu
imam dvije due. Boe moj, kolika li je ovjek tajna!
Kako su brojna tvoja djela, o Gospode! Sve si to mudro uinio. Na mojem putu zbilo se
mnogo udnih dogaaja i sluajeva. Kad bih sve ispripovijedao, ni za cio dan ne bih dovrio! Evo, na
primjer:
 Jednom po zimi idem sam putem kroz neku umicu da prenoim u selu udaljenom oko dvije
vrste. Odjednom me napadne vuk. Imao sam u ruci islo, spleteno od vunenog konca, mojeg
pokojnog starca. (Uvijek sam to islo drao uza se.) Zamahnem prema vuku islom. to li se dogodi?
islo mi izleti iz ruke i padne vuku upravo za iju, a on pobjee od mene i, skoivi kroz trnov grm,
zadnjim se nogama u njemu zaplete, a islom zapne za suhu granu. Tako se koprcao, ali se nije
mogao osloboditi jer ga je islo davilo. Ja se s vjerom prekriim i poem vuka osloboditi, tim vie da
on ne istrgne islo i s njim pobjegne; tako bi propala moja dragocjenost. Tek to sam se pribliio i
uhvatio za islo, kadli ga vuk upravo prekinu i pobjee bez traga. A ja, zahvalivi Bogu i sjetivi se
pokojnog starca, sretno stigoh do sela. Poem u svratite i zamolim za konak. Uem u sobu. U
oblinjem su kutu sjedila dvojica: jedan stari i neki ugojeni ovjek osrednje dobi. Po izgledu nisu
ba bili obini ljudi. Upravo su pili aj. Upitao sam seljaka koji je stajao uz njihova konja tko su oni?
On mi ree da je stari uitelj iz puke kole, a onaj drugi da je pisar iz okrunog suda, obojica
plemii.
- Vozim ih na sajam - ree - dvadeset vrsta odavde.
Prisjeo sam i zamolio gazdaricu za iglu i konac. Priao sam k svijei i stao popravljati svoje
potrgano islo. Pisar me pogledao i rekao:
- Izgleda da si se svojski klanjao jer si i islo potrgao!
- Nisam ja, nego vuk!
- Pa zar se i vukovi mole? - nasmijao se pisar.
Ja sam im ispriao u tanine to se dogodilo i kako je to islo za mene dragocjeno. Pisar se opet
nasmijao i nastavio:
- Kod vas se svetih udaka uvijek dogaaju udesa! to tu ima svetoga? Ti si ga bacio na vuka,
a on je odskoio i pobjegao. I psi se i vukovi boje ako se neim na njih nabacuje, a taj se glupo
zapleo u umi. Malo li se kojeega dogaa po svijetu da bismo u sve vjerovali kao da je udo!
Kad je ovo uo uitelj, poeo je s njim razgovarati:
- Nemojte, gospodine, ovako zakljuivati. Vi ne poznate nauke... A ja u pripovijedanju ovog
seljaka vidim misterij prirode, kako uvstvene, tako i duhovne.
- Kako to moe biti? - pitao je pisar.
- Evo vidite: premda vi nemate vee naobrazbe, svakako ste na vjeronauku ukratko uili
povijest dogaaja Starog i Novog zavjeta, izdanu za kolsku uporabu. Sjeate li se kako je bilo s
naim praocem Adamom dok je jo bio u nevinom stanju svetosti: sve su mu se zvijeri i ivotinje
pokoravale i krotko su mu prilazile a on im je davao imena. Starac, ije je bilo ovo islo, bio je svet.
A to znai svetost? Nita drugo, nego povratak iz grenosti u stanje nevinosti prvog ovjeka putem
podviga.
Kada se posveuje, dua i tijelo poprima svetost. Ovo je islo bilo uvijek u rukama sveca.
Dakle, dodirom ruku i iaravanjem iz njega usaena je u predmet sveta mo, mo nevinog stanja
prvog ovjeka. To je tajna duhovne prirode. Ovu mo nasljedno po prirodi osjeaju sve ivotinje i do
danas, i to po njuhu. Nos je u svih ivotinja glavno sredstvo osjeta. To je tajna osjetne prirode.
- Kod vas uenih sve su samo moi i mudrost. A mi ovako jednostavno: nalije si aicu votke,
srkne i imat e mo! - ree pisar i pode prema ormaru.
- To su vae stvari - ree uitelj - a znanstvene spoznaje prepustite nama, molim vas.
Svidjelo mi se kako je govorio uitelj. Priao sam i rekao mu:
- Usuujem se, prijatelju, jo neto dodati o mojem starcu.
Ispriam mu kako mi se pokojnik ukazao u snu, kako me pouio i kako mi je podcrtao tekst u
Dobrotoljublju. Uitelj je sve ovo paljivo sasluao. A pisar, leei na pei, samo je brundao:
- Imaju pravo oni to govore da neki polude itajui previe Bibliju. Tako i jest. Kakav e ti to
zloduh po noi arati po knjigama? Ti si sam u noi sruio knjigu na zemlju i zaaio je. I to ti je
udo! Vidi ti ovih skitnica! Puno ih je takvih.
Promrmljavi to, pisar se okrenuo zidu i zaspao. A ja se nakon toga obratih uitelju i rekoh:
- Evo, ako elite, pokazat u vam i tu knjigu na kojoj je pravilno podcrtano, a ne zamrljano
aom.
Izvukoh iz torbe Dobrotoljublje i rekoh pokazujui ga:
- udim se tolikoj mudrosti kojom je bestjelesna dua mogla uzeti ugljen i pisati.
 A uitelj, vidjevi podcrtano, ree:
- I to je tajna duhova. Kada se duhovi prikazuju u tjelesnom obliku, ivom ovjeku, oni uzmu i
sloe si osjetno tijelo od zraka i materije, a kada izvre svoje ukazanje, opet vrate ono to su uzeli od
te osnove koja je sainjavala njihovo tijelo. A budui da zrak ima gipkost, snagu koja se rastee i
saima, tako dua, njim obuena, moe sve uzimati, djelovati i pisati. A kakvu to knjigu ima?
Pokai mi je!
Otvorio je knjigu i pogodio tono govor i rijei imuna, Novog Bogoslova.
- Ovo mora da je teoloka knjiga. Nikada je nisam vidio.
- Ova knjiga, prijatelju, sastoji se gotovo iskljuivo od nauka o unutarnjoj molitvi srca u ime
Krista. Ovdje su taj nauk potanko razloila dvadesetpetorica svetih otaca.
- Poznata mi je unutarnja molitva - ree uitelj.
Poklonih se pred njim do zemlje i zamolih ga da mi rekne neto o unutarnjoj molitvi.
- Reeno je u Novom zavjetu da su i ovjek i svako stvorenje podvrgnuti tatini, ne
dragovoljno, i sve po prirodi uzdie, stremi i sve eli stupiti u slobodu djece Boje. To tajanstveno
uzdisanje stvorenja i uroeno stremljenje dua i jest unutarnja molitva. Nema potrebe da je se
izuava, ona je u svima i u svemu.
- A kako je stei, otkriti, osjetiti u srcu, prepoznati i svjesno prihvatiti, postii da ona proradi
otvoreno, da naslauje, prosvjetljuje i spaava? - upitam ja.
- Ne sjeam se da li igdje pie o tome u bogoslovnim djelima - odgovori uitelj.
- Evo ovdje, ovdje to pie - ukazao sam ja.
Uitelj je uzeo olovku, zapisao naslov Dobrotoljublja i dodao:
- Obvezatno u naruiti ovu knjigu iz Tobolska i razgledati je. Tako smo se rastali. Krenuvi,
zahvalio sam Bogu na razgovoru s uiteljem i pomolio se da Gospod udesi stvari tako da pisar barem
jednom proita Dobrotoljublje te se prosvijetli na putu spasenja.
Imao sam jo jedan sluaj u proljee. Bio sam stigao u neko selo s namjerom da ostanem kod
sveenika. Bio je on dobar ovjek. ivio je sam. Ostao sam kod njega tri dana. Promatrao me to
vrijeme i poeo me nagovarati:
- Ostani kod mene, platit u ti. Upravo trebam savjesnog ovjeka. Vidio si da se ovdje gradi
nova zidana crkva uz staru drvenu. Nemam povjerljivog ovjeka koji bi pazio na radnike i koji bi
sjedio u kapelici gdje se skupljaju milodari za gradnju. Vidim da bi ti bio za to sposoban, a mogao bi
udobno ivjeti po svojim namjerama. Ti bi sjedio sam u kapelici i molio se Bogu, ondje ima i
izdvojena sobica za straara. Daj, ostani barem dok se crkva ne dovri!
Premda sam se dugo nekao, konano sam morao pristati na sveenikovo nagovaranje. Tako
sam ostao cijelo ljeto do jeseni. Stanovao sam u kapelici. Na poetku je bilo mirno i ugodno obavljati
molitve premda je mnogo naroda dolazilo u kapelicu, osobito blagdanima. Neki su dolazili da se
pomole, neki da zure, a neki da togod odnesu s tanjura s milodarima. A kako bih ja znao itati bilo
Bibliju, bilo Dobrotoljublje, tako su neki od pridolih znali sa mnom razgovarati kada bi me vidjeli.
Drugi bi opet zamolili da im togod proitam.
Primijetio sam poslije nekog vremena da neka seoska djevojka esto dolazi u kapelicu i dugo
se zna moliti Bogu. Prislukujui njezino mrmljanje, opazio sam da izgovara nekakve udnovate
molitve, a druge opet sasvim iskrivljeno. Upitao sam je:
- Tko te ovako nauio moliti?
Odgovorila mi je da ju je tako nauila njezina mati koja je bila pravoslavka, a otac raskolnik
bezpopovac. Savjetovao sam joj, alei sve to, neka izgovara svoje molitve pravilno, po predaji svete
Crkve, i odmah je pouio: Oe na, Bogorodice Djevo, radujsja. Najzad sam joj rekao:
- ee i vie obavljaj Isusovu molitvu. Ta najprije prodire do Boga i ti e s njom postii
spasenje due.
Djevojka je paljivo prihvatila moj savjet i poela tako postupati sa svom jednostavnou. I to
se dogodilo? Poslije nekog mi je vremena rekla da se privikla na Isusovu molitvu, da osjea da je
privlai neprestana molitva, koliko joj je to mogue, i da poslije molitve osjea ugodnost i potrebu da
opet moli. Bilo mi je drago. Savjetovao sam joj da nastavi dalje i jo vie moliti u ime Isusa Krista.
Pribliavao se konac ljeta. Mnogi od onih koji su dolazili u kapelicu, poeli su dolaziti i k
meni, ne vie samo radi itanja i savjeta nego i s raznim ivotnim nevoljama i da saznaju gdje se
nalaze razne izgubljene ili propale stvari. Izgleda da su neki mislili da sam vra. Najzad je i
spomenuta djevojka dola u nevolji radi savjeta kako bi trebala postupati. Otac ju je namjeravao
udati za raskolnika, takoer bezpopovca, a vjenao bi ih obini seljak.
- Kakav je to zakoniti brak, to nije nita drugo nego blud. Pobjei u kud bilo!
A ja joj rekoh:
- Kuda e bjeati? Opet e te nai. Danas se nikuda ne moe sakriti bez traga, svugdje te nadu.
Radije se usrdnije moli Bogu da On svojim odredbama poniti namjere tvojega oca i sauva tvoju
duu od grijeha i krivovjerja. U tome ima vie nade nego u tvojem bijegu.
Vrijeme je teklo i dalje, a meni je postalo nepodnosivo zbog buke i rastresenosti. Najzad je i
ljeto minulo, te odluim ostaviti kapelicu i nastaviti svoj put kao i prije. Doao sam sveeniku i rekao
mu:
- Vi, oe, poznate moju namjeru. Meni je potrebna tiina radi molitve, a ovdje ima za mene
previe rastresenosti i tete. Ispunio sam svoje obaveze, proveo ljeto ovdje, a sada me otpustite i
blagoslovite za moj samotni put.
Sveenik me nije htio otpustiti, ve me stao nagovarati:
- to ti smeta da i ovdje moli? Pa nema nikakva posla osim da sjedi u kapelici, a kruha ima
uvijek. Moe tu moliti dan i no. Bog te blagoslovio, brate! Ti si sposoban i koristan za to mjesto,
ne brblja gluposti s onima koji dolaze, a Crkvi Bojoj donosi korist i skuplja vjerno darove. To je
ugodnije pred Bogom nego tvoja samotna molitva. to ima od samoe? Radosnije je moliti s
narodom. Bog je stvorio ovjeka ne da bude osamljen, nego da jedan drugome pomae, jedan
drugoga vodi k spasenju, ve kako tko moe. Pogledaj svece i crkvene uitelje: oni su dan i no
skrbili i vodili brigu o Crkvi i posvuda su propovijedali, a nisu sjedili u samoi i skrivali se od ljudi!
- Svakome, oe, Bog daruje svoj dar. Bilo je puno propovjednika, a bilo je puno i pustinjaka.
Kako je tko i kakvu sklonost nalazio, tako je i postupao i vjerovao da mu je sam Bog u tome pokazao
put spasenja. A kako ete vi meni protumaiti da su mnogi ostavljali i biskupsko dostojanstvo,
samostansko poglavarstvo ili sveeniko sluenje i bjeali u osamljene pustinje da se ne bi zbunili
medu narodom? Tako je i sv. Izak Sirski bjeao od svoje biskupske pastve, a asni otac Atanazije
Atonski ostavio je svoju mnogobrojnu redovniku zajednicu. Sve su to uinili zato jer su im ta mjesta
bila mjesta za rastresenost, a oni su zaista vjerovali rijei Isusa Krista: to koristi ovjeku ako
dobije sav svijet, a izgubi svoj ivot?
- Oni su bili sveci - ree sveenik.
- Ako su bili sveci - odgovorih - i uvali se da se ne povrijede u ophoenju s ljudima, to tek
preostaje nemonom greniku?
Najzad sam se rastao s tim dobrim sveenikom, a on me ljubazno otpustio na put.
Proavi deset vrsta, zaustavio sam se da prenoim u selu. U prenoitu sam vidio oajno
bolesnog seljaka i predloio prisutnima da mu omogue da primi sv. priest. Pristali su i pred zoru su
poslali po, sveenika u selo gdje im je upa. Ostao sam ekati da se poklonim pred svetootajstvom i
pomolim pred ovim velikim sakramentom. Izaao sam na ulicu, sjeo na nasip i ekao da doe
sveenik.
Najednom eto k meni iz jednog dvorita one djevojke to je molila u kapelici.
- Otkud ti ovamo? - zapitah je.
- Moji su odluili da me udaju za onog raskolnika i ja sam pobjegla! - i poklonivi se do zemlje
nastavi - Budi dobar, uzmi me sa sobom i odvedi u kakav enski samostan. Ne elim se udati, hou
biti u samostanu i obavljati Isusovu molitvu. Tebe e ondje posluati i tako mene primiti.
- Draga moja - rekao sam - kamo da te vodim? U ovom kraju ne znam nijednog enskog
samostana, a i kako u s tobom poi kad nema putnice? Ba te nigdje nee primiti. A ni sakriti se
nigdje ne moe u ovo vrijeme. Odmah bi te uhvatili, otpremili natrag i jo kaznili za skitnju! Bolje
je da se vrati kui i moli se Bogu, a ako se ne eli udati, pretvaraj se da si bolesna. To je
spasonosno pretvaranje i tako su postupale sveta majka Klementova i asna majka Marina koja je
bila monahinja u mukom samostanu i mnoge druge.
Dok smo tako raspravljali, opazismo etiri seljaka koji su se vozili na kolima i galopom stigoe
do nas. Pograbe djevojku, posade je u kola i otprave je s jednim od seljaka, a ostala su trojica meni
svezala ruke i potjerala me natrag u selo gdje sam ljetos ivio. Na sva moja opravdavanja samo su
vikali:
- Mi emo te, pobonjakoviu, nauiti kako se zavode djevojke!
Pod veer me dovedoe seoskim vlastima, okovae mi noge i posadie u zatvor do jutra dok se
ne skupe da mi sude. A sveenik, kad je saznao da sam u zatvoru, doao me je posjetiti. Donio mi je
veeru, tjeio me i obeao da e se za mene zauzeti i da e im rei, kao moj duhovni otac, da nisam
takav kakvim me oni smatraju. Prosjedivi tako jedno vrijeme uza me, najzad je otiao.
Kasnije se naveer zaustavio u tom selu zapovjednik okrune policije. Ispriali su mu moj
sluaj. Zapovjedio je da se sastane zbor i da me dovedu u sudsku sobu. Uli smo i ekali. Policijski je
zapovjednik doao, s kapom na glavi sjeo za stol i vrlo odrjeito viknuo:
- Ej, Epifane, da li je ova djevojka, tvoja ki, neto odnijela iz kue?
- Nije nita, gospodine.
- Je li joj utvrena kakva krivica s ovim mamlazom?
- Nije, gospodine.
- Dakle, ovako emo rasuditi i rijeiti itavu stvar: sa svojom keri ti se sam sporazumi, a
ovoga emo junaka sutra poduiti, potjerati i otro kazniti da se vie ne bi ovuda pokazivao. To je
sve!
Kad je to rekao, zapovjednik je otiao od stola i uputio se spavati u svoje konaite. Mene su
opet vratili u zatvor. Rano ujutro dooe dvojica seoskih redara, stotnik i desetnik, iibae me i
pustie. Ja sam otiao zahvaljujui Bogu to me uinio dostojnim trpjeti radi svojega imena. To me
tjeilo i jo vie u meni rasplamsavalo neprestanu molitvu srca.
Sve to se dogodilo nikako me nije alostilo: kao da se dogodilo s nekim drugim, a ja kao da
sam samo prisustvovao. Dapae, i batinanje sam mogao podnijeti. Molitva koja mi je naslaivala
srce nije doputala da se ni na to obazirem.
Proavi etiri vrste, susreo sam majku one djevojke gdje se vraa sa sajma. Prepoznala me i
rekla:
- Na je mladoenja odustao. Razljutio se na Akulku zato to je bjeala od njega.
Zatim mi je dala kruha i kolaa i tako sam poao dalje.
Vrijeme je bilo suho pa mi se nije dalo noivati u kakvom selu. Pred veer sam opazio u umi
dva sadjevena stoga sijena i pod njima sam se ispruio da spavam. Kad sam zaspao, vidio sam u snu
kako toboe idem po putu i itam poglavlja Antuna Velikog iz Dobrotoljublja. Najednom, stigne me
starac i govori mi:
- Ne itaj to, nego evo ovdje - i pokaza mi 35. poglavlje Ivana Karpatskog, u kojem se govori
sljedee: Ponekad onaj koji ui biva predan na izrugivanje i trpi napasti za one koji se od njega
duhovno koriste.
Jo mi je ukazao na 41. poglavlje istoga gdje stoji: Koji usrdno obavljaju molitvu, bivaju
obuzeti stranim i zlim napastima.
Zatim je poeo govoriti:
- Bdij duhom i ne malaksavaj! Sjeti se to je rekao Apostol: Moniji je onaj koji je u vama,
nego onaj koji je u svijetu. Eto, ti si osobnim iskustvom upoznao da se ne doputa nikakva napast
koja bi bila jaa od ljudske moi ... nego e s kunjom dati sretan ishod. Uzdanje u ovu pomo
Boju jaalo je i rukovodilo k revnosti i aru pobone svete ljude koji su ne samo svoj ivot proveli u
samotnoj i neprestanoj molitvi nego su iz bratske ljubavi pouavali i otkrivali svoja iskustva i drugim
ljudima po potrebama. O tome govori ovako sveti Grgur Solunski: Ne samo da nama dolikuje da
neprestano molimo u ime Krista po zapovijedi Bojoj nego treba uiti i otkrivati to i drugima, uope
svim monasima, svjetovnjacima, mudrima, priprostima, mukarcima, enama i djeci, i razbuivati u
svima ar za neprestanom molitvom. Slino govori i asni otac Kalist Antilikuda, da i razmiljanje
uma o Gospodu (tj. unutarnju molitvu) ili spoznajno razmatranje te naine uzvienja due ne valja
drati samo u svojoj nutrini, ve ih treba zapisivati, pismeno izloiti radi ope koristi i bratske
ljubavi. Upravo i rije Boja o tom govori: Potpomognuti brat jai je od tvrda grada.
Samo, u ovom sluaju treba izbjegavati tatinu da se sjeme boanskog nauka ne bi sijalo u
vjetar.
 Kada sam se probudio, osjetio sam veliku radost u srcu i ojaanje u dui. Tako sam poao dalje
na svoj put.
Mnogo vremena poslije toga dogodio mi se jo jedan sluaj.
Jednom zgodom, upravo 24. oujka, osjetio sam neodoljivu elju da sutra, tj. na dan posveen
preistoj Majci Bojoj, na spomen upuene joj Blagovijesti, primim svetu priest. Stoga sam ostatak
dana i cijelu no hodao da dospijem na jutrenje. Bilo je vrlo loe vrijeme, sad snijeg, sad kia, a jo k
tome jak vjetar i studen. Putem sam morao prijei preko nekog potoia, a nisam doao ni do sredine,
kadli se led pod mojim nogama prolomi i propadoh u vodu do pasa. Ovako mokar doao sam na
jutrenje. Prestajao sam slubu Boju na kojoj mi je Bog dao da se priestim.
U namjeri da taj dan provedem u miru, bez smetnji svojoj duhovnoj radosti, isprosio sam od
crkvenjaka dozvolu da ostanem do sutra u straarnici. Cio sam taj dan proveo u neizrecivoj radosti i
uitku. Leao sam na klupi u nezagrijanoj straarnici ba kao da poivam u krilu Abrahamovu.
Molitva je u meni snano djelovala. Osjeaj ljubavi prema Isusu Kristu i Majci Bojoj uzdizao se u
mojem srcu kao valovi i utapao mi duu u utjeno ushienje. Pod veer sam najednom osjetio jako
trganje u nogama. Sjetio sam se da su mi bile mokre. Ne obazirui se na to, stao sam paljivije
prianjati uz molitvu i nisam vie osjeao boli. Ujutro sam htio ustati, kadli spazih da ne mogu ni
pomaknuti nogama: sasvim su bile oduzete i oslabile kao da su od prua. Crkveni me pazitelj silom
odvukao s klupe. Tako ostadoh sjediti dva dana nepokretan. Trei dan me pazitelj stao tjerati iz
straarnice:
- Ako ovdje umre, imat u brige!
Jedva sam nekako ispuzao na rukama i legao u crkvenom predvorju.
Tako sam preleao dva dana. Ljudi koji su pokraj mene prolazili nisu obraali panje ni na
mene ni na moje moljakanje. Najzad je neki seljak doao do mene, sjeo i porazgovarao sa mnom.
Izmeu ostalog mi je rekao:
- to e mi dati ako te izlijeim?
- Nemam ti to dati - rekao sam mu.
- A to to ima u torbi? - Samo dvopek i knjige.
- A da li bi odradio kod mene barem jedno ljeto ako te izlijeim?
- Ni raditi nita ne mogu. Vidi da vladam samo jednom rukom, a druga je gotovo suha. - to,
dakle, zna raditi?
- Nita osim to znam itati i pisati.
- A, pisati! No naui pisati mojega malog sinia. On znade poneto itati, a ja bih htio da
naui i pisati. Uitelji trae puno, dvadeset rubalja za poduavanje.
Pristao sam. Seljak me s crkvenim paziteljem odvukao k sebi i smjestio me iza dvorita u staroj
naputenoj kupaonici. I poeo me lijeiti: nakupio je po poljima, dvoritima i gnojitima cijelu hrpu
raznih trulih kostiju, kravljih, ptijih i drugih. Sve je oprao i izlomio na sitno nekim kamenom i sasuo
u velik krag. Pokrio ga je nekim poklopcem na kojem je ostala rupa. Spustio ga je u prazan lonac
ukopan u zemlju, a sam je krag odozgor debelo namazao glinom te je, obloivi sve hrpom drva,
loio due od jednog dana. Dodavao je drva i govorio:
- Ovo e biti smola od kostiju.
Drugi dan otkopao je iz zemlje lonac u koji je iz kraga kroz rupu na poklopcu bila nacurila
gotovo litra guste, crvenkaste, masne tekuine jaka mirisa. Sve je izgledalo kao da je od sirovog
mesa. Kosti to su ostale u kragu, od gnjilih i crnih kakve su bile, postadoe prozirne kao sedef ili
biser. Tom sam si tekuinom trljao noge pet puta na dan. I to se dogodilo! Ve sam drugi dan osjetio
da mogu micati prstima. Treeg sam dana osjetio da mogu noge pregibati, a petog sam dana ustao i
na tapu proao po dvoritu. Upravo za tjedan dana moje su se noge opet uvrstile kao to su bile.
Zahvalio sam Bogu za ovo i pomislio: kolike li mudrosti Boje u stvorenjima! Suhe gnjile kosti,
gotovo sasvim pretvorene u zemlju, eto, uvaju u sebi ivotnu snagu, boju, miris i djelovanje na iva
tjelesa ba kao da ulijevaju ivot umrtvljenim udovima. Upravo je to zalog budueg uskrsnua od
mrtvih! Ovo bi trebalo pokazati onom lugaru, kod kojega sam onomad ivio, to je sumnjao u
uskrsnue mrtvih!
Kad sam prizdravio, poeo sam uiti maliana. Za vjebu sam mu napisao Isusovu molitvu.
Dao sam mu da pie pokazujui mu kako e pravilno sastavljati rijei. Bilo mi ga je lako uiti jer je
po danu posluivao kod upravitelja, a k meni je dolazio dok je on spavao, tj. od svanua do kasne
slube Boje. Dijete je bilo pametno pa je brzo nauilo mnogo toga pisati. Kad je upravitelj vidio
kako mali pie, upitao ga je:
- Tko te to nauio?
Malian odgovori da ga je nauio onaj hodoasnik s usahlom rukom to stanuje u staroj
kupaonici. Znatieljni upravitelj, rodom Poljak, doao me vidjeti i ba me naao dok sam itao
Dobrotoljublje. Poeo je razgovor pitanjem:
- to to ita?
Pokazao sam mu knjigu.
- A, to je Dobrotoljublje! Vidio sam tu knjigu kod naega upnika kad sam bio u Vilnu. uo
sam da su u njoj napisani kojekakvi trikovi i vjetine za molitvu, to su napisali grki monasi, slino
onome kako u Indiji i Buhari fanatici dervii sjede i napuhuju se postiui tako nekakvo kakljanje u
srcu, te glupo smatraju ovu prirodnu pojavu molitvom toboe darovanom od Boga. Treba se moliti
jednostavno, s namjerom da izvrimo svoje dunosti pred Bogom. Kad ujutro ustanemo, treba
izmoliti Oena kako je sam Krist nauio. To ti je dosta za cio dan, a ne da neprestano ponavlja
jedno te isto. Tako moe poludjeti, a i srcu nakoditi.
- Nemojte tako misliti, ovjee, o ovoj svetoj knjizi. Nisu je napisali obini grki monasi, nego
veliki i sveti ljudi iz davnih vremena, koje i vaa Crkva tuje, kao Antun Veliki, Makarije Veliki,
Marko Asket, Ivan Zlatousti i ostali. ak su i indijski i buharski monasi od njih poprimili nain
unutarnje molitve srca koju su, naalost, samo iskrivili i iznakazili. Tako mi je pripovijedao pokojni
starac. A u Dobrotoljublju su sve pouke o djelovanju molitve sa srcem uzete iz Svetog pisma u
kojem je sam Isus Krist koji je zapovjedio da se moli Oe na, takoer je zapovjedio da se obavlja
i molitva srca kada je rekao: Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom duom
svojom i svim umom svojim; pazite, bdijte i molite; ostanite u meni i ja u vama. A sveti oci,
navodei svjedoanstvo svetog kralja Davida iz knjige Psalama: kuajte i vidite kako je dobar
Gospodin, tumae da kranin mora svim snagama nastojati i postizavati uitak u molitvi i u njoj
neprestano traiti utjehu, a ne naprosto i samo jednom na dan izrei Oena! Proitat u vam kako
sveti oci osuuju one koji se ne trude da postignu i izue lijepu molitvu srca. Oni piu da ti dotini
grijee u sljedeem: 1. protive se Svetom pismu koje je nadahnuto Bogom; 2. ne pretpostavljaju da
postoji vie i savrenije stanje due te, zadovoljavajui se samo izvanjskim krepostima, ne mogu
osjeati gladi i ei za pravdom, a zatim bivaju lieni blaenstva i radosti u Gospodu; 3. sanjarei o
sebi po izvanjskim krepostima, nerijetko padaju u napast zadovoljstva samim sobom ili u oholost i
tako sami sebi tete.
- To ti ita neto previsoko - ree upravitelj. - Zar mi svjetovnjaci moemo za tim trati?
- Evo, proitat u vam o tome neto jednostavnije kako su i ljudi svjetskog stalea obavljali
neprestanu molitvu.
Naao sam u Dobrotoljublju propovijed imuna, Novog Bogoslova, O mladiu Jurju i poeo
sam itati.
Upravitelju se sve to svidjelo pa mi ree:
- Daj mi tu knjigu da proitam. Kad budem imao slobodnog vremena, pregledat u je.
- Mogu vam je ustupiti za jedan dan, vie ne, jer je ja itam svaki dan i bez nje ne mogu biti.
- Barem mi ispii to si sada proitao, platit u ti.
- Vaa mi plaa ne treba. Vrlo u vam rado to prepisati samo da vam Bog dade revnost u
molitvi.
Odmah sam mu sa zadovoljstvom prepisao sve proitano. On je kasnije proitao svojoj eni i
objema se vrlo svidjelo. Ponekad su me pozivali k sebi. Dolazio sam k njima s Dobrotoljubljem,
itao im ga, a oni su sluali i pili aj. Jednom su me zadrali i na ruku. Upraviteljeva ena, ugodna
starica, sjedila je s nama i jela peenu ribu. Nekako neoprezno zapela joj je koica u grlu. Uza svu
nau pomo nikako je se nije mogla osloboditi. Jako ju je boljelo i za dva sata legla je u postelju.
Poslali su po lijenika trideset vrsta daleko. Ja sam poao kui ve pod veer. Bilo mi je vrlo ao.
Dok sam spavao lakim snom, uo sam glas svojega starca, ali nikoga nisam vidio. Glas mi je
govorio:
- Tebe je, eto, tvoj gazda izlijeio, a zato ti ne bi pomogao upraviteljevoj eni?
 - Vrlo bih joj rado pomogao, ali ne znam kako? Ne znam ime!
- Evo, ovako e uraditi: ona jo od djetinjstva osjea veliku odvratnost prema ulju za kandila.
Ne samo da ga ne moe uzimati nego joj se sam miris gadi. Tako joj daj da popije licu toga ulja.
Ona e povraati, kost e ispati, a uljem e se pomazati rana u grlu to ju je kost izgrebla i ona e
ozdraviti.
- A kako u joj dati ulje kad joj se gadi? Ona ga nee piti.
- Zapovjedi upravitelju da je pridri za glavu, a ti joj nalij ulje odjednom, makar i silom!
Probudio sam se i odmah otiao do upravitelja i sve mu ispriao u tanine. On na to ree:
- Ona ve hriplje i bunca, a i vrat joj je natekao. Ipak pokuajmo jer ulje je lijek koji ne moe
tetiti premda joj nee pomoi. Nalio je u aicu toga ulja i nekako smo joj dali da proguta. Odmah je
poela jako povraati i ubrzo je ispala kost zajedno s krvlju. Bilo joj je lake i tvrdo je zaspala.
Ujutro sam doao vidjeti kako je i opazio da starica sjedi mirno za ajem i zajedno se s muem
udi ozdravljenju, a jo vie tome da mi je bilo reeno u snu da joj se gadi ulje za kandilo jer to nije
znao nitko osim njih dvoje. Tada je upravo doao i lijenik. Upraviteljeva mu je ena ispripovijedala
kako se izlijeila, a ja sam ispriao kako je seljak mene izlijeio. Kad je sve to uo, lijenik ree:
- Ni jedan ni drugi sluaj nisu za uenje. U oba je sluaja djelovala mo prirode, ali u ih ipak
sebi zapisati za uspomenu.
Uzeo je pisaljku i zapisao je u svojoj spomenici.
Poslije toga se brzo rairio glas po cijeloj okolici da sam ja i vidovnjak i lijenik i da sam
arobnjak. Stadoe stizati k meni sa svih strana zbog raznih pitanja i sluajeva, donosili mi darove i
poeli me tovati i astiti. Tjedan sam dana tako proveo, ali pobojavi se da se ne uzoholim i ne
nakodim si rastresenou, potajno sam po noi napustio to mjesto.
Tako sam se opet uputio na svoj samotni put i osjetio takvo olakanje kao da mi se cijelo brdo
svalilo s ramena. Molitva me sve vie i vie tjeila, tako da sam ponekad gorio od ljubavi prema
Isusu Kristu, a od tog uzvienog ushienja neto kao utjena struja razlijevalo se po cijelom mojem
biu. Pomisao na Isusa Krista tako se urezala u mojem razumu da mi je izgledalo, kada sam
razmiljao o evaneoskim dogaajima, kao da ih pred sobom promatram. To bi me ganulo i od
radosti bih plakao. Osjeao sam toliku radost da se to ne moe ni izrei. Znalo se dogoditi da po tri
dana nisam ulazio u naselja. U ushienju sam osjeao kao da se na zemlji nalazim samo ja, jedini ja,
nesretni grenik pred milostivim i ovjekoljubivim Bogom. Ova me samoa tjeila, a uitak molitve
se tada osjeao vie nego medu mnotvom.
Konano sam stigao do Irkutska. Poklonio sam se moima svetoga Inocenta i poeo razmiljati
u sebi kuda u sada ii? Nije mi se svialo ostajati u gradu sa toliko stanovnika. U dvoumici sam
poao ulicom. Sreo me neki tamonji trgovac i upitao:
- Jesi li ti hodoasnik? Zato ne doe k meni?
Zajedno smo poli u njegovu bogatu kuu. Pitao me tko sam i ja sam mu ispripovijedao o
svojem porijeklu. Sasluao me i rekao:
- Ti bi trebao hodoastiti u drevni Jeruzalem. Ondje je svetinja kakvoj nema nigdje ravne!
- Rado bih poao - rekao sam mu - ali ne mogu ii suhim kopnenim putem. Mogu stii do
mora, ali kako da preplovim kad nemam ime platiti. Za to je potrebno mnogo novaca.
- Ako eli - ree trgovac - ja ti mogu predloiti sredstvo. I lanjske sam godine onamo uputio
jednog staria iz naih strana.
Ja mu se duboko poklonih a on nastavi:
- Sluaj, preporuit u te pismom svojemu sinu u Odesu. On ondje ivi i ima trgovake veze s
Carigradom. On e te rado prevesti do Carigrada, a tamo e zapovjediti svojim pomonicima da
zauzmu za tebe jedno mjesto na nekom brodu za Jeruzalem. On e za tebe platiti. To nije tako skupo.
Bilo mi je drago to to ujem. Mnogo sam zahvaljivao ovom svojem dobroinitelju za njegovu
dobrotu, a jo vie sam zahvalio Bogu to je iskazao takvu oinsku ljubav i providnost prema meni,
nesretnom greniku, koji nisam uinio ba nita dobra ni sebi ni ljudima i koji badava jedem tui
kruh u svojoj beskorisnosti. Tako sam bio u gostima kod tog trgovca tri dana. Napisao mi je, kako je
i obeao, pismo za svojega sina s preporukom za mene. I tako idem sada u Odesu s namjerom da
stignem do svetog grada Jeruzalema. Ali ne znam da li e Gospod dopustiti da se poklonim
Njegovom Grobu koji u sebi nosi ivot.
 TREA ISPOVIJEST

Pred samim izlaskom iz Irkutska poao sam jo jednom svojemu duhovnom ocu s kojim sam
vodio razgovore i rekao mu:
- Evo me, spreman sam za put u Jeruzalem. Doao sam se s vama oprostiti i zahvaliti za
kransku ljubav prema meni, nedostojnom hodoasniku.
On mi ree:
- Neka Bog blagoslovi put tvoj! A kako da mi nisi nita rekao o sebi, tko si i od kuda si? Puno
sam se toga nasluao od tebe o tvojim putovanjima. Zanimljivo bi bilo neto saznati o tvojemu
porijeklu i ivotu prije hodoaa.
- Dobro - rekao sam mu - vrlo u rado ispriati i to. Nije duga pripovijest.
Rodio sam se u jednom selu Orlovske pokrajine. Nakon smrti oca i matere ostalo nas je dvoje
djece, stariji brat i ja. Njemu je bilo deset godina, a ja sam bio u treoj. Tako nas je uzeo k sebi djed
da nas othrani. Bio je to imuan i estit starac, drao je svratite na glavnoj cesti. Kod njega se
zaustavljalo mnogo doljaka. Tako smo se preselili k djedu. Brat je bio jogunast, samo je trkarao po
selu, a ja sam se vie drao uz djeda. Blagdanom smo ili s njim u crkvu, a kod kue nam je esto
itao Sveto pismo, ba ovo koje je kod mene. Brat je odrastao i pokvario se. Nauio je pijanevati.
Meni je ve bilo sedam godina. Jednom smo leali zajedno na kaminu, a on me gurnuo odande i
povrijedio mi lijevu ruku. Od tada s njom ne vladam, potpuno se osuila.
Vidjevi da neu biti sposoban za seljake poslove, poeo me djed uiti itati. Budui da nismo
imali itanke, on me je uio itati po ovom Svetom pismu: pokazivao mi je slova, prisiljavao me da
slaem rijei i razabirem znakove. Kad je djedu oslabio vid, esto je traio od mene da mu itam
Sveto pismo. On je sluao i ispravljao me. Kod nas se esto zaustavljao pisar naega okruga koji je
vrlo lijepo pisao. Ja sam gledao i svidjelo mi se kako on pie. Tako sam i sam po njegovom uzoru
poeo izvoditi rijei, a on mi je pokazivao, davao papira i tinte, otrio mi pera. Tako sam i nauio
pisati. Djedu je to bilo drago pa me je savjetovao:
- Bog ti je, eto, darovao pismenost, bit e pravi ovjek. Zato zahvali Gospodu i ee se moli.
Mi smo ili u crkvu na sva bogosluenja, a i kod kue smo se ee molili. Traili su od mene
da itam Pomiluj mja, Boe, a djed i baka su se klanjali ili kleali. Najzad sam i ja navrio
sedamnaest godina. Baka je tada umrla. Djed mi je govorio:
- Kod nas nema gazdarice, a kako emo bez enske osobe? Tvoj je stariji brat poao
stranputicom. elio bih da se oeni.
Ja sam se nekao zbog svoje ozljede, ali djed je ostajao pri svojem, Tako su me oenili. Izabrali
su djevojku ozbiljnu i dobru, dvadeset godina staru. Prola je godina dana i djed se smrtno razbolio.
Pozvao me k sebi i rekao:
- Evo ti kua i sva batina, ivi savjesno, ne varaj nikoga, a napose moli se Bogu jer sve od
Njega dolazi. Ne polai nade ni u to osim u Boga, pohaaj crkvu, itaj Sveto pismo i sjeaj se mene
i svoje bake. Evo ti i tisuu rubalja, tedi, ne troi bez potrebe, ali nemoj biti krt. Sirotinji i Bojim
crkvama darivaj.
Tako je on umro a ja sam ga pokopao. Brat je bio zavidan to su kua i imetak ostavljeni samo
meni. Poeo se ljutiti na me. Toliko mu je davao u zlu pomagao da je pomiljao i na to da me ubije.
Konano, evo to je uinio: probio se do spremita gdje je stajao novac, izvukao ga iz krinje i
zapalio spremite. Mi smo to uli tek kada su ve sve zgrade bile u plamenu tako da smo jedva
uspjeli skoiti kroz prozor uzevi sa sobom samo odjeu u kojoj smo spavali. Sveto se pismo nalazilo
pod jastukom i uzeli smo ga sa sobom. Promatrajui kako nam kua gori, govorili smo izmeu sebe:
Hvala Bogu, dobro je to je Sveto pismo ostalo cijelo, imat emo se ime tjeiti u nevolji. Tako
nam je sve izgorjelo, a brata je nestalo bez traga. Tek kasnije smo saznali da se brat pijan hvalio kako
je odnio novac i potpalio kuu.
Ostali smo goli i bosi, pravi prosjaci. Nekako smo podigli kolibu na dug i stali ivjeti kao
bezemljai. Moja je ena bila prava majstorica u runim radovima: tkala je, prela, ivala, preuzimala
narudbe kod ljudi. Dan i no je radila da me uzdri. A ja kao bogalj nisam mogao ni opanke plesti.
Ona je znala tkati ili presti, a ja sam sjedio pokraj nje i itao joj Sveto pismo. Ona je sluala, a katkad
i zaplakala. Znao sam je upitati: Zato sada plae? ivi smo, hvala Bogu! Ona bi na to
odgovorila: Za mene je to tako ganutljivo i lijepo napisano u Svetom pismu. Pamtili smo djedovu
oporuku: esto smo postili, svako jutro itali akatist, a naveer smo inili do po tisuu poklona da ne
upadnemo u napast. udnovato je da o unutarnjoj molitvi, koja se obavlja u srcu, ni pojma nismo
imali, ak nikada nismo ni uli za nju. Molili smo neprestano jezikom, besmisleno se klanjali,
prigibali se kao budale. Rado smo molili, tako da nam duga i nerazumljiva izvanjska molitva nije
izgledala teka, nego se, naprotiv, obavljala vrlo rado. Pravo mi je rekao neki uitelj da u ovjeku
djeluje unutarnja molitva koje ni sam nije svjestan. Nepoznato je kako ona nastaje u dui, a pobuuje
na moljenje kako tko zna i umije.
Poto su minule dvije godine ovakvog naeg ivota, moja se ena najednom razboljela. Dobila
je nekako veliku groznicu. Priestila se i deveti dan umrla. Ostao sam sam samcat, a raditi nita
nisam mogao. Trebalo je sada lutati po svijetu i prositi milostinju, a toga sam se stidio. Osim toga,
spopala me takva tuga za pokojnom enom da nisam znao kuda bih. Kada sam ulazio u kolibu i
ugledao njezinu odjeu ili kakvu maramu, znao sam tako gorko zaplakati da sam padao u nesvijest.
Nisam mogao vie podnositi svoje tuge ivei kod kue. Zbog toga sam prodao kolibu za dvadeset
rubalja, a to je bilo odjee moje ili enine, dao sam siromasima. Zbog moje ozljede dali su mi stalnu
putnicu, i tako sam uzeo svoje drago Sveto pismo i poao kuda su me oi vodile. Kad sam krenuo,
pomislio sam kuda da se uputim? Poi u prije svega u Kijev, pokloniti se ugodnicima Bojim i
zamoliti ih za pomo u svojoj tjeskobi. im sam to odluio, odmah mi je bilo lake i radosno sam
stigao do Kijeva. Od tada je ve prolo trinaest godina. Putujem neprekidno okolo po raznim
mjestima. Obiao sam mnogo crkava i samostana a sada vie lutam po poljima i stepama. Ne znam
hoe li Gospodnja biti volja da stignem do svetog Jeruzalema. Bilo bi dobro ondje i grene kosti
svoje pokopati, ako bude volja Boja.
- A koliko ti je godina?
- Trideset i tri.
Gle, Kristova dob!
 ETVRTA ISPOVIJEST

A meni je milina biti u Bojoj blizini, imati sklonite svoje u Gospodinu.

- Ima pravo ruska poslovica: ovjek snuje, a Bog odreuje - rekao sam doavi ponovno k
svojemu duhovnom ocu. - Zamiljao sam kako u danas hodati i hodati putem k svetom gradu
Jeruzalemu, a kad tamo, dogodilo se potpuno drukije. Sasvim nepredvien sluaj zadrao me jo tri
dana na ovom mjestu. Nisam izdrao da ne doem do Vas da Vas o tome obavijestim i da se
posavjetujem o svojoj odluci u ovom sluaju koji se dogodio potpuno neoekivano, evo ovako.
Oprostivi se sa svima, krenuo sam na put i ba kad sam htio prijei granicu grada, opazio sam
da na vratima posljednje kue stoji poznat mi ovjek koji je nekada i sam bio hodoasnik, kao i ja
sada, i kojega ve tri godine nisam vidio. Pozdravio sam se s njim i on me upitao kamo to idem.
Odgovorio sam mu:
- Htio bih, bude li volja Boja, u drevni Jeruzalem.
- Hvala Bogu - nastavio je on - evo ti dobra suputnika.
- Bog s tobom i s njim - rekoh. - Zar ne zna da po svojem obiaju nikada ne putujem u drutvu
jer sam navikao hodoastiti uvijek sam.
A on e mi na to:
- Sluaj, znam da e ovaj suputnik biti po tvojem ukusu. I njemu s tobom i tebi s njim bit e
ugodno. On je iz ovoga mjesta, dobar starac, i uz to sasvim gluh tako da, koliko god mu vikao, nita
ne moe uti. Ako ga treba to pitati, treba mu napisati na papiri i tako e odgovoriti. Tako ti nee
dodijati na putu. Nita nee s tobom razgovarati, ak niti kod kue, a ti e mu biti od velike koristi.
Sin mu daje konja i kola do Odese pa da ih ondje proda. Istina, starac eli ii pjeice, ali za njegovu
prtljagu i neke darove za Grob Gospodnji potreban mu je prijevoz. Eto i ti moe tu staviti svoju
prtljagu. Pomisli kako bi bilo mogue pustiti starog i gluhog ovjeka s kolima samog na tako dalek
put? Dugo su traili nekoga da ga prati, ali svi zahtijevaju da im se dobro plati. A i opasno je pustiti
ga s nepoznatim ovjekom jer nosi novce i razne stvari. Pristani, brate, bit e ti lijepo. Odlui se, na
slavu Boju, iz ljubavi prema blinjemu, a ja u uvjeriti gospodare o tebi i bit e neopisivo
zadovoljni. To su dobri ljudi koji me mnogo vole. Ja sam kod njih zaposlen ima ve dvije godine.
Kako smo porazgovarali, poveo me u kuu k domainu. Odmah sam shvatio da to mora biti
estita obitelj i pristao sam na njihov prijedlog. Tako smo i odluili, ako Bog blagoslovi, krenuti na
put treeg dana Boia nakon to odsluamo svetu slubu Boju.
Kakve li se neoekivane zgode ne nau u ivotu! A Bog i njegova providnost upravljaju naim
namjerama i djelima kao to je i pisano: Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i
djelovati.
Kad je sve to sasluao, ree moj duhovni otac:
- Od srca mi je drago, brate moj, to je Gospod dao da te vidim jo jednom i to nenadano nakon
kratkog vremena. A budui da si sada slobodan, drago e mi biti da te zadrim neto dulje. Tako e
mi bolje ispriati o svojim pounim doivljajima koji su se zbili na tvojem dugom hodoasnikom
putu. Sluao sam sa zanimanjem tvoje dosadanje ispovijesti.
- Rado u to uiniti - rekao sam i poeo pripovijedati.
- Bilo je svega dosta, i dobra i zla. Nije mogue sve u tanine ispripovijedati, a mnogo je toga
ve i nestalo iz pamenja jer sam se nastojao sjeati osobito onoga to je rukovodilo i pokretalo moju
lijenu duu na molitvu, a sve sam ostalo rijetko pamtio ili, bolje rei, nastojao zaboraviti minulo, po
rijeima svetog apostola Pavla: to je za mnom, zaboravljam, za onim to je preda mnom, preem,
k cilju hitim, k nagradi vinjeg poziva. I moj je pokojni blaeni starac znao govoriti da potekoe
kod molitve srca dolaze sa dviju strana, s lijeve i s desne, tj. ako avao ne uspije odvratiti od molitve
tatim matanjem i grenim mislima, tada razdrauje u pamenju poune uspomene i nadahnjuje
lijepe misli da bi nekako odvratio od molitve koju on ne trpi. To se naziva desno potkradanje u
kojem se dua, odbacivi svoj razgovor s Bogom, preputa rado razgovoru same sa sobom ili sa
stvorenjima. Zbog toga me i uio da za vrijeme molitve ne prihvaam ni najljepe misli i da pri kraju
dana, budem li shvatio da je vrijeme bilo provedeno vie u pounim razmatranjima i razgovoru nego
u pravoj nevidljivoj molitvi srca, i to treba drati neumjerenou ili koristoljubnom duhovnom
pohlepom, osobito kod poetnika kojima je potrebno da im vrijeme provedeno u molitvi prevladava
koliinom nad vremenom provedenim u ostalim djelima pobonosti. Ali nije mogue sve zaboraviti.
Neke su se stvari tako duboko urezale u sjeanje da su ostale ive u pamenju premda se dugo
vremena i ne spominju. Sjeam se, na primjer, jedne pobone obitelji kod koje sam po milosti Bojoj
proboravio nekoliko dana.
Dok sam lutao po Tobolskoj guberniji, sluajno sam prolazio nekim kotarskim gradom.
Dvopeka mi je preostalo vrlo malo. Zato sam uao u jednu kuu da zamolim kruha za put.
Kuedomain mi ree:
- Hvala Bogu, u pravo si vrijeme stigao; upravo mi je ena izvadila kruhove iz pei. Evo ti
jedan, moli Boga za nas.
Zahvalio sam i stavio kruh u torbu, a domaica kue me spazila i rekla:
- Kako li je slaba i istroena ta tvoja torba. Daj da ti je promijenim.
I dade mi drugu, dobru i vrstu torbu. Srdano sam zahvalio i poao dalje. Na prolazu sam
zamolio u duanu malo soli. Trgovac mi je nasuo jednu vreicu. U duhu sam se obradovao i
zahvaljivao Bogu to je meni nedostojnom pokazao tako dobre ljude. Eto, pomislio sam, bez brige
sam za hranu cijeli tjedan, mogu spavati miran i zadovoljan. Blagoslivljaj, duo moja, Gospoda!
Kad sam se udaljio od toga grada kojih pet vrsta, opazio sam uza samu cestu neko siromano
selo i isto tako siromanu drvenu crkvu, ali izvana vrlo lijepo ukraenu i oslikanu. Na prolazu sam se
htio pokloniti hramu Bojemu te sam tako zaao u predvorje i pomolio se. Dvoje-troje djece od nekih
pet-est godina igralo se kraj crkve na livadi. Pomislio sam da to moraju biti sveenikova djeca,
premda su bila neobino lijepo ureena. Dakle, kad sam se pomolio, poao sam dalje. Nisam se
udaljio od crkve niti kojih deset koraka kad zauh za sobom viku:
- Prosjae, prosjae, stani!
To su za mnom trala i vikala ona djeca, malian i djevojica. Stanem, a oni pritre i uhvate me
za ruku:
- Idemo naoj majici, ona voli prosjake.
- Nisam prosjak nego putnik. - A zato nosi torbu?
- Tu imam kruh za put.
- Ne, moramo poi do majice, ona e ti dati novaca za put.
- A gdje je vaa majica?
- Evo tu, iza crkve, za onom umicom.
Povedoe me u divan vrt usred kojega sam opazio veliku vlastelinsku kuu. Uosmo u samo
dvorite, neobino isto i uredno. Odmah doe k nama sama vlastelinka.
- Izvoli, samo izvoli! Kako te to Bog k nama poslao! Sjedi, sjedi, dragi.
Sama je skinula s mene torbu, poloila je na stol, a mene posadila na vrlo mekan stolac.
- Da li bi togod pojeo? Ili eli li aja? Treba li to?
- Smjerno Vam zahvaljujem - odgovorih - hrane imam punu torbu, a aj, premda ga znadem i
piti, po naem seljakom obiaju nemam te navike. Vaa srdanost i umiljatost drai su mi od
ikakvog goenja. Molit u Boga da Vas blagoslovi za toliku dobrotu i gostoljubivost.
Dok sam tako govorio, osjetio sam veliku pobudu za samoom. Molitva mi je uzavrela u srcu i
bili su mi potrebni mir i tiina da tako dadnem oduka plamenu molitve koji se usplamsao sam od
sebe i da ujedno sakrijem pred ljudima vanjske znakove ovog ushienja: suze, uzdahe i neobine
kretnje lica i usta.
Zato sam ustao i rekao:
- Molim Vas, majko, moram ii dalje. Gospodin Isus Krist neka bude s Vama i Vaom dragom
djeicom.
- A, ne tako! Boe sauvaj da bi ti otiao, ne dozvoljavam ti! Naveer e doi moj mu iz
grada. On ondje slui kao kotarski sudac, za to je izabran. Kako li e mu biti drago kad te vidi! On
prima svakog hodoasnika kao Bojeg poslanika. Ode li, bit e mu vrlo ao ako te ne vidi. Osim
toga, sutra je nedjelja, moi e se pomoliti s nama na svetoj slubi Bojoj. I blagovat e s nama to
je Bog dao. Svakog blagdana ima kod nas do tridesetak gostiju, brae u Kristu. A zato jo nisi rekao
o sebi ni odakle si ni kamo si se uputio? Razgovaraj sada sa mnom. Drago mi je sluati duhovne
razgovore bogougodnih ljudi. Djeco, uzmite njegovu torbu i odnesite u sobu gdje su ikone, ondje e
prenoiti.
Divio sam se svemu to sam sluao i mislio sam: govorim li s ljudskim biem ili je to kakva
prikaza?
Tako sam ostao ekajui vlastelina. Ispripovijedao sam ukratko o svojem putovanju i rekao da
idem u Irkutsk.
- U pravi as! Svakako e proi kroz Tobolsk, a ondje se nalazi moja roena mati, monahinja
u enskom samostanu, sada ve u shimi. Dat emo ti pismo za nju. Rado e te primiti. K njoj dolaze
mnogi radi duhovnih savjeta. Ujedno e joj odnijeti knjigu Ivana Ljestvinika, koju smo po
njezinom nareenju naruili iz Moskve. Kako li e sve to biti lijepo!
Konano je bilo vrijeme za ruak te sjedosmo za stol. Dooe jo etiri gospoe i stadoe s
nama jesti. Kad smo dovrili prvo jelo, jedna je od ovih gospoa ustala, poklonila se prema ikonama,
zatim prema nama, otila i donijela drugo jelo i nanovo sjela. Zatim je druga gospoa isto tako pola
po tree jelo. Kad sam to vidio, rekao sam vlastelinki:
- Usuujem se upitati, majko, je li Vam ova gospoa to u rodu?
- Da, to su mi sestre: ovo je kuharica, ona ondje je koijaeva ena, ona kljuarica, a ova ovdje
je moja sobarica. Sve su udane i u cijeloj kui nemam niti jedne djevojke.
Sluajui i gledajui to, jo sam vie zapao u udivljenje zahvalivi Bogu to mi je dao da
upoznam tako dobre ljude, i osjeao sam velik poriv molitve u srcu. Zatim, da ne bih potiskivao
molitveni ar i da to bre odem u samou, ustao sam od stola i rekao vlastelinki:
- Vi trebate poinuti poslije ruka, a ja u, jer sam navikao hodati, poi u vrt da proetam.
- Ne, ja ne poivam - odgovori mi ona - idem s tobom u vrt da mi ispripovijeda neto pouno.
A ako hoe ii sam, djeca ti nee dati mira. im te spaze, nee te ostaviti ni na minutu; toliko vole
prosjake, Kristovu brau, i hodoasnike.
Nisam mogao odustati i tako poosmo. Kad sam uao u vrt, poklonio sam se vlastelinki do
zemlje i rekao:
- Molim Vas, majko, recite mi, za ime Boje, provodite li ovakav bogougodni ivot ve odavno
i kako ste postigli toliku pobonost?
- Drage volje, sve u ti ispripovijedati. Moja je mati praunuka Joazafu8, ije se moi mogu
vidjeti u Belgorodu. Imali smo veliku kuu u gradu. Jedan smo dio bili iznajmili nekom
osiromaenom plemiu. Ubrzo je on umro, a ena mu je ostala u blagoslovljenom stanju. Odmah
nakon poroda umrla je i ona. Novoroene je ostalo potpuno bijedno siroe. Moja ga je mati uzela k
sebi da ga othrani. Za godinu sam se dana i ja rodila. Zajedno smo rasli i uili kod istih uitelja i
uiteljica. Tako smo se privikli jedno na drugo kao roeni brat i sestra. Nakon nekog vremena umro
je i moj otac, a mati je ostavila gradski ivot i preselila se zajedno s nama u ovo selo. Kada smo
odrasli, mati me udala za svojega gojenca, ostavila nam ovo svoje selo, a sebi je sagradila eliju i
odluila poi u samostan. Dala nam je svoj roditeljski blagoslov, izrekla nam svoju zavjetnu elju, da
ivimo naime kranski, usrdno se molimo Bogu i napose nastojimo vriti glavnu Boju zapovijed,
tj. da ljubimo blinjega, da hranimo prosjake, Kristovu brau, i pomaemo im u svoj jednostavnosti i
poniznosti, da djecu odgajamo u strahu Bojem i da sa kmetovima postupamo kao s braom. Eto,
tako i ivimo ovdje u osami, ima ve deset godina, nastojei izvravati kako je bolje mogue te
zavjetne elje nae majke. Imamo i gostinjac za prosjake u kojem i sada ivi preko desetak sakatih i
bolesnih. Po svoj emo prilici sutra poi i k njima.
Tada sam rekao:
- A gdje je knjiga Ivana Ljestvinika koju elite poslati svojoj majci?
- Idemo u sobu, nai u ti je.
Nismo ni sjeli itati, kadli stigne vlastelin. Kad me spazio, ljubazno me zagrlio. Izljubismo se
bratski, kranski. Poveo me u svoju sobu i rekao:
- Poimo, dragi brate, u moju radnu sobu, blagoslovi moju eliju. ini mi se da ti je ona -
pokazao mi je na svoju enu - ve dosadila. im spazi kakvog hodoasnika ili bolesnika, ne puta ih
po cio dan i no. U itavom je njezinom rodu tako od davnine!
Uosmo u radnu sobu. Koliko li sam mnogo knjiga tu spazio, divnih ikona te ivotvorni sveti
kri u prirodnoj veliini! Pred kriem postavljeno Evanelje. Pomolih se i rekoh:
 - Kod vas je ovdje, prijatelju, pravi Boji raj! Evo, tu je sam Gospodin Isus Krist, njegova
preista Majka, njegovi sveti ugodnici. A ovo su - pokazah na knjige - njihove ive rijei i pouke
koje nikad ne presuuju. ini mi se da se esto naslaujete nebeskim razgovorima s njima.
- Da, priznajem, rado itam.
- A kakve to knjige imate? - upitah.
- Imam puno duhovnih - odgovori mi vlastelin. - Evo ovdje cijeli ivotopis svetaca za itavu
godinu, te djela Ivana Zlatoustog, Bazilija Velikog, mnogo bogoslovnih i filozofskih djela, a takoer
i mnogo propovijedi novijih znamenitih propovjednika. Moja me biblioteka stoji pet tisua rubalja.
- Ima li kod vas kakav pisac o molitvi, jedan petersburki sveenik?
Vlastelin je dohvatio tumaenje molitve Gospodnje, Oena, i tako sa zadovoljstvom poesmo
itati. Ubrzo je dola k nama i vlastelinka, donijela aja, a djeca su dovukla punu koaricu nekakvih
suhih kolaia kakvih u ivotu nisam okusio. Vlastelin je uzeo od mene knjigu, dao vlastelinki i
rekao:
- Dat emo joj da ita, ona to lijepo znade, a mi emo dotle zaloiti.
Vlastelinka je poela itati, a mi smo sluali. Tako sam sluao itanje, a u sebi osjeao da mi se
u srcu pojavljuje molitva. to je itanje dalje teklo, to se molitva sve vie i vie razlijevala i inila me
sve blaenijim. Najednom opazih kao da je netko projurio ispred mene. Uinilo mi se kao da je to
moj pokojni starac. Prenuo sam se i, da taj svoj pokret prikrijem, rekao:
- Oprostite, zadrijemao sam.
Tu sam osjetio kao da je duh mojega pokojnog starca proeo moj duh ili kao da ga je nekako
prosvijetlio. Osjetio sam nekakvu jasnou u razumu i mnotvo misli o molitvi. Prekriio sam se i htio
odagnati ove misli. Tada je vlastelinka upravo bila proitala cijelu knjiicu. Vlastelin me upitao:
- Da li ti se svidjelo ovo itanje?
Tako poesmo razgovarati.
- Vrlo mi se svia - odgovorim - jer je Gospodnja molitva vrednija i uzvienija od svih
napisanih molitava to ih mi krani imamo. Nju nam je predao sam Gospodin Isus Krist. Proitano
je tumaenje vrlo dobro, samo to je sve usmjereno vie prema kranskoj djelatnosti, a ja sam imao
prigode itati kod svetih otaca i mistino, tajanstveno objanjenje.
- Kod kojih si to otaca itao?
- Evo, na primjer kod Maksima Priznavaoca i u Dobrotoljublju kod Petra Damaanskog. -
Budi dobar, reci nam neto ako se sjea.
- Izvolite! Poetak molitve: Oe na, koji jesi na nebesima tumai se u proitanoj knjiici da
se pod ovim rijeima podrazumijeva savjet bratske ljubavi prema blinjemu kao prema djeci istoga
oca. To je ispravno, ali kod svetih se otaca ovo razjanjava jo dalje i duhovnije. Govore da duh treba
uzvisivati k nebu, k nebeskom Ocu i, sjeajui se svojih obaveza, svakoga asa treba stupati u
prisutnosti Bojoj i hodati pred Bogom. Rijei Sveti se Ime tvoje knjiica objanjava: da ne
izustimo ime Boje bez strahopotovanja ili u neispravnoj zakletvi, odnosno da se ime Boje treba
izgovarati na svet nain i da ga se ne izusti uzalud. Meutim mistino tumaenje ovdje vidi izravnu
pronju za unutarnju molitvu srca, tj. da se presveto ime Boje usauje u nutrinu srca i da se srce
posveuje samo djelotvornom molitvom te da posveuje sva uvstva i duevne snage. Rijei Doi
kraljevstvo tvoje tumae se na mistini nain ovako: neka doe u naa srca unutarnji mir, pokoj i
duhovna radost. U knjiici se tumai da pod rijeima Kruh na svagdanji daj nam danas treba
razumjeti pronju za potrebe koje su nune za tjelesni ivot, ne suvine, nego samo koliko je
potrebno i da bude dostatno za pomo blinjemu. A Maksim Priznavalac pod rijeima kruh
svagdanji shvaa hranjenje due kruhom nebeskim, tj. rijeju Bojom i sjedinjenjem due s
Bogom, usmjerenjem misli na Njega i neprestanom unutarnjom molitvom srca.
- Oh, velika je to stvar i gotovo je nemogue za svjetovne ljude da postignu unutarnju molitvu -
uzdahnuo je vlastelin. - Daj, Boe, da barem izvanjsku molitvu obavljaju marljivo.
- Nemojte, prijatelju, tako misliti. Kad bi to bilo nemogue i nesavladivo, Bog to ne bi svima
zapovijedao. Njegova se mo ostvaruje i u nemoi. A iskusni sveti oci predlau razne naine koji
olakavaju put oko postizanja molitve srca. Naravno, oni ukazuju na posebna i via sredstva
pustinjacima koji naputaju svijet, ali i svjetovnjacima ukazuju na prikladna sredstva koja vjerno
vode do postizanja unutarnje molitve.
 - Nije mi se dogodilo da bih igdje itao ita potanko o tome - ree vlastelin.
- Izvolite, ako vam je po volji, proitat u neto iz Dobrotoljublja.
Uzeo sam Dobrotoljublje, potraio poglavlje Petra Damaanskog, u treem dijelu na 48.
stranici i poeo itati -Treba se priviknuti na zazivanje Imena Bojega kao na disanje, u svako
vrijeme, na svakom mjestu i pri svakom poslu. Apostol govori: 'Molite bez prestanka', tj. ui da se
treba Boga spominjati u svako vrijeme, na svakom mjestu, u svakom poslu. Dok neto radi, treba
imati na umu Stvoritelja svih stvari; ako gleda svjetlost, sjeti se Onoga koji ti ju je darovao; ako
gleda nebo, zemlju, more i sve to je u njima, divi se i slavi Onoga koji je sve to stvorio; ako se
odijeva, sjeti se iji je to dar i zahvali Onomu koji provia tvoj ivot. Ukratko reeno, neka ti svaki
pokret bude povod da se sjea i proslavlja Boga i, eto, dok neprestano moli, radovat e se dua
tvoja. - Pogledajte kako je ovaj nain neprestane molitve ugodan, lagan i dostupan svakome tko ima
imalo ljudskih osjeaja.
Ovo im se neobino svidjelo. Vlastelin me uzbueno zagrlio, zahvalio mi te, pogledavi moje
Dobrotoljublje, rekao:
- Svakako u kupiti tu knjigu. Odmah u je nabaviti iz Peterburga. A sada u prepisati ovaj
odlomak na uspomenu. Govori mi u pero!
I odmah je prepisao brzo i vrlo lijepo. Zatim je uskliknuo:
- Boe moj, ta kod mene je i ikona svetog Damaskina (to je vjerojatno bila ikona svetog Ivana
Damaanskog).
Uzeo je okvir, stavio pod staklo ispisani list, objesio pod ikonu i rekao:
- Ova iva rije ugodnika Bojega pod njegovom slikom esto e me podsjeati da izvravam
ovaj njegov spasonosni savjet i provodim ga u djelo.
Zatim smo poli veerati. Za stolom je sjedila s nama sva eljad kao i prije. Kakve li pobone
utnje i tiine za vrijeme jela! Kad smo veerali, svi smo zajedno, ljudi i djeca, dugo molili. Meni su
dali da itam akatist preslatkom Isusu.
Kad smo dovrili, sluinad je pola na poinak, a nas je troje ostalo u sobi. Najednom mi je
vlastelinka donijela bijelu koulju i arape. Poklonio sam se do zemlje i rekao:
- Neu, majko, uzeti arape jer ih nisam nikada nosio; mi upotrebljavamo obojke.
Ona je brzo otila, donijela svoj stari ogrta od tankog utog sukna, nainila od toga par
obojaka, a vlastelin na to ree:
- Vidi, kod njega se, siromaha, obua gotovo raspala - pa ode i donese neke svoje nove cipele,
koje se nataknu na izme. Zatim e mi - Poi u susjednu sobu, ondje nikoga nema, i presvuci ondje
svu svoju odjeu.
Poao sam onamo, presvukao se i opet se vratio k njima. Posjeli su me na jedan stolac i poeli
me obuvati. Vlastelin mi je namatao obojke, a vlastelinka mi obuvala cipele. Na poetku im nisam
dao da to rade, ali su mi zapovjedili:
- Krist je prao noge svojim uenicima, ti sjedi i uti!
Nita nisam mogao uiniti, nego sam zaplakao, a plakali su od milja i oni.
Poslije toga je vlastelinka ostala u svojim odajama da uspava djecu, a ja sam poao s
vlastelinom do jedne sjenice u vrtu. Dugo nam se nije dalo spavati. Leali smo i razgovarali. Tu me
on poe ispitivati:
- Reci mi, za ime Boje, iskreno i tono, tko si ti? Ti mora da si od dobroga roda, samo se
pravi udakom.' ita i pie vrlo lijepo, pravilno govori i rasuuje. Neto takvo nema u
seljakom odgoju.
- Ja sam ispriao svoje porijeklo potpuno istinito i od srca, kako Vama, tako i Vaoj gospoi, i
nikada nisam ni pomislio da Vam laem ili da Vas prevarim. Zato bih to inio? A to to
pripovijedam, to sam sluao od svojega pokojnog bogomudrog starca ili paljivo proitao kod svetih
otaca. Ipak moju neukost najvie prosvjetljuje unutarnja molitva koju nisam sam postigao, nego je
milost Boja i pouke starca usadie u moje srce. To je dostupno svakom ovjeku. Zahtijeva jedino da
se ovjek udubi neto spokojnije u svoje srce i to vie zaziva prosvjetljujue ime Isusa Krista.
Odmah e svatko osjetiti unutarnju svjetlost i bit e mu sve shvatljivo. ak e i neke tajne kraljevstva
Bojega spoznati u ovome svjetlu. Ve je u tome duboka prosvjetljujua tajna kada ovjek uvidi
sposobnost da se udubi u samoga sebe, da gleda samoga sebe iznutra, da uiva u upoznavanju
samoga sebe, da se raznjei i rado oplakuje svoj pad i iskvarenu volju. A pametno rasuivati i
razgovarati s ljudima, nije ba teko jer su razum i srce postali prije negoli ljudska uenost i mudrost.
Ako postoji razum, moe ga se obraditi naukom ili iskustvom. A ako nema razuma, nikakav odgoj ne
moe pomoi. Upravo u tome lei problem to smo daleko sami od sebe i vrlo malo elimo da se sebi
pribliimo i samo izbjegavamo da se sastanemo sami sa sobom, zamjenjujemo istinu sa sporednim
sitnicama i mislimo: Bilo bi mi drago da se bavim duhovnim poslovima ili molitvom, ali nemam
vremena. Trkaranje i ivotne brige ne ostavljaju slobodnog vremena za to. A to je vanije i
potrebnije, da li spaeni vjeni ivot due ili ivot tijela koji brzo prolazi, za koji se toliko brinemo?
To sam htio rei jer to i dovodi ljude ili do mudrosti ili do gluposti.
- Oprosti mi, dragi brate, to sam te pitao ne samo iz znatielje nego iz naklonosti i kranskog
suosjeanja s tobom i zato to sam prije dvije godine vidio primjer iz kojega proizlazi moje pitanje
upueno tebi.
Vidi, doao je jednom k nama neki prosjak s propusnicom umirovljenog vojnika, star, slab i
siromaan, upravo gol i bos. Govorio je malo i tako jednostavno, ba kao seljak iz stepe. Uzeli smo
ga u ubonicu. Za pet se dana silno razbolio i unijeli smo ga ovamo u ovu sjenicu. Najzad se poeo
zaista pribliavati smrti. Mi smo ga na to i pripremili, pozvali smo sveenika da ga ispovjedi, pomae
i priesti. U predveerje svoje smrti je ustao, zatraio od mene papira i pero, zamolio me da zatvorim
vrata i nikoga ne putam unutra dok on ne napie oporuku svojemu sinu u Peterburg. Zaudio sam se
kad sam vidio kako je pisao ne samo lijepim i vjetim rukopisom nego je i sam sadraj bio predivan i
pravilan i pun osjeaja. Sutra u ti proitati tu njegovu oporuku; imam jedan prijepis. Sve me to
zadivilo i razbudilo u meni znatielju da ga upitam o njegovom porijeklu i ivotu. Dobivi od mene
zakletvu da neu kazivati nikome prije njegove smrti, na slavu Boju ispriao mi je svoj ivot: Bio
sam knez, vrlo imuan, provodio sam ivot rasipan, raskoan i rastresen. Umrla mi ena, a ja sam
ostao sa svojim sinom koji je sretno sluio u gardi u inu kapetana. Jednom sam se zgodom bio
spremio da poem na ples k nekoj vanoj osobi. Silno sam se naljutio na svojega sobara, i kako
nisam svladao svoj bijes, estoko sam ga udario po glavi, a zatim zapovjedio da ga prevezu na selo.
To se dogodilo naveer, a drugog je dana ujutro sobar umro od upale u glavi. Ali to je sve prolo, a ja
sam, poalivi svoju neopreznost, brzo sve zaboravio. Prolo je bilo est tjedana, kadli mi se pokojni
sobar poeo prikazivati u snu. Svake bi me noi uznemirivao i korio ponavljajui neprestano: 'Nema
savjesti, ti si moj ubojica.' Onda sam ga poeo viati i u budnom stanju. to dalje, sve mi se ee
javljao, tako da me najzad doslovno neprestano uznemirivao. Najzad sam poeo s njime viati i
druge ljude koje sam nekada teko uvrijedio i ene koje sam nekada obeastio. Svi su me oni
neprestano korili, nisu mi uope davali mira, tako da vie nisam mogao ni spavati ni jesti niti to
raditi. Potpuno sam bio oslabio. Kost i koa. Nijedno od nastojanja sposobnih lijenika nije mi nita
pomoglo. Poao sam se lijeiti u inozemstvo, ali lijeei se ondje pola godine, nisam osjetio
nikakvog poboljanja, a muna su se vienja sve vie mnoila. Dovezoe me natrag jedva iva.
Podnosio sam u punoj mjeri sve uase paklenih muka due ve prije njezinog odjeljenja od tijela.
Tada sam se uvjerio da postoji pakao i to on znai.
Nalazei se tako u munom poloaju, spoznao sam svoja bezakonja, pokajao se, ispovjedio,
dao sam slobodu svojoj sluinadi koja je kod mene sluila i zakleo sam se da u do konca ivota
sam sebe muiti svakovrsnim tegobama i da u se tajiti pod prosjakim izgledom da tako postanem
posljednji sluga svih ljudi najnieg stalea. Tek to sam se vrsto na to odluio, kadli odmah
nestadoe moje uznemirujue prikaze. Takvo sam veselje osjetio zbog pomirenja s Bogom da to ne
mogu potpuno ni prikazati. Tu sam osobnim iskustvom osjetio to znai raj i na kakav se nain u
naim srcima otkriva kraljevstvo Boje. Doskora sam potpuno ozdravio, izvrio svoje namjere i s
propusnicom umirovljenog vojnika tajno otiao iz svojega zaviaja. Ovo je ve petnaest godina kako
lutam po cijelom Sibiru. Ponekad bih se zaposlio kod seljaka kao teak, a ponekad bih se uzdravao
prosjaenjem. Uza svu ovu oskudicu osjeao sam blaenstvo, sreu i mir savjesti. To moe osjeati
samo onaj koji je iz groznog pakla milosrem zagovornika preveden u raj Boji.
Kad mi je sve to ispripovijedao, predao mi je svoju oporuku da je otpravim do njegovog sina.
Drugog je dana umro. Evo i prijepisa njegove oporuke ovdje kod mene u torbi; pohranjen je u Bibliji.
Ako eli proitati, odmah u ti dati. Evo, izvoli!
Razmotao sam i proitao:
 U ime Boga slavljenog u Trojstvu, Oca, Sina i Duha Svetoga!
Dragi moj sine!
Ve petnaest godina ne vidi svojega oca. Premda sam nestao u neizvjesnosti, od vremena do
vremena raspitivao sam se o tebi. Ouvao sam svoju oinsku ljubav koja me prisiljava da ti poaljem
ove svoje predsmrtne retke koji neka ti budu poukom u ivotu.
Poznato ti je koliko sam stradavao zbog svoje nepromiljenosti i nepanje u ivotu. Ali ne
moe si ni predoiti kako sam se blaeno osjeao u svojem neizvjesnom hodoaenju, naslaujui
se plodovima pokajanja.
Mirno umirem kod svojega, a i tvojega dobroinitelja, jer se dobra djela iskazana ocu moraju
ticati i osjetljivoga sina. Zahvali mu u moje ime im mogne.
Ostavljajui ti svoj roditeljski blagoslov, zaklinjem te da ne zaboravlja Boga, da uva svoju
savjest, da bude razborit, dobar i razuman, da se odnosi prema podinjenima koliko je god mogue
blagonaklono i ljubazno. Ne preziri prosjaka ni hodoasnika; spomeni se da je tvoj umirui otac
jedino u prosjaenju i hodoaenju postigao pokoj i mir za svoju izmuenu duu.
Zazivajui na tebe milost Boju, mirno sklapam svoje oi u nadi na ivot vjeni, po milosru
Zagovornika ljudi, Isusa Krista. Tvoj otac.
Tako smo leali, taj dobri vlastelin i ja, i pomalo razgovarali. Upitao sam ga:
- ini mi se, prijatelju, da ne moete biti bez briga i nemira zbog vaeg gostinjca. Jer mnogo
nae brae hodoasnika hoda zato to nema to raditi ili zbog lijenosti; ak i kojekakve nevaljalosti
poinjaju putem, kako sam mogao vidjeti.
- Malo je bilo takvih sluajeva, veinom su dolazili pravi hodoasnici - odgovorio je vlastelin. -
Jo ih vie zadravamo i srdaniji smo prema takvim mangupima. Kada proborave jedno vrijeme s
naim prosjacima, braom Kristovom, oni se esto puta poprave i odu iz svratita kao ponizni i krotki
ljudi. Ba je nedavno bio jedan takav sluaj. Jedan se ovdanji mjetanin tako bio pokvario da su ga
ba svi batinom tjerali od svojih vratiju i nitko mu nije davao niti komad kruha. Bio je to pijan, divlji
i svadljiv ovjek, k tome i kradljivac. Upravo takav i izgladnio doao je k nama. Prosio je kruha i
pie koje je neobino volio. Primili smo ga srdano i rekli mu: Ostani kod nas, ali pod jednim
uvjetom: davat emo ti da pije koliko hoe, ali kada se napije, odmah mora lei. Ako se i malo
uzbuni i pone ludovati, ne samo da emo te potjerati i da te vie nikada neemo primiti nego emo
te takoer tuiti zapovjedniku okrune policije da te protjeraju kao opasnog skitnicu. Pristao je na to
i ostao kod nas. Tjedan dana, ili neto vie, zaista je pio mnogo, koliko je htio, ali bi uvijek, po
svojem obeanju ili iz bojazni da mu pie ne obustavimo, poao spavati ili bi odlazio iza vrta, ondje
leao i utio. Kada bi se otrijeznio, braa iz svratita savjetovala bi mu i nagovarala ga da se suzdri
barem malo u poetku. Tako je poeo postupno piti sve manje, a za tri mjeseca postao je potpuno
suzdrljiv i sada se negdje namjestio, tako da ne mora jesti badava svoj kruh. Za tri je dana doao da
mi zahvali.
Kolike li mudrosti uinjene pod vodstvom ljubavi, pomislio sam i uskliknuo:
- Blagoslovljen Bog, koji iskazuje svoju milost u Vaem domu!
Poslije ovih razgovora s vlastelinom i nakon to smo prospavali sat ili dva, uli smo gdje zvoni
za jutrenje. Poli smo i tek to smo uli u crkvu, vlastelinka je ve bila tu sa svojom djeicom.
Odsluali smo jutrenje, a zatim je odmah poela sveta sluba Boja. Vlastelin i jedan njegov sin
stajali su blizu oltara, a vlastelinka je s djecom stajala tako da mogne vidjeti prikazivanje svetih
darova. Oh, Boe moj, kako li su molili kleei i lili radosne suze! Kako li su sjala njihova lica, tako
da sam se i ja naplakao do mile volje promatrajui ih.
Kada je zavrila sluba Boja, gospoda, sveenik, sluinad i svi prosjaci poli su zajedno k
stolu ruati, a samih prosjaka bilo je do etrdeset. Bilo je tu djece, hromih ljudi i nekih s izgledom
bolesnika. Svi su sjeli za isti stol. Kakva li je tu bila tiina! Ja sam se usudio tiho rei vlastelinu:
- U samostanima itaju ivotopise svetaca za vrijeme jela. Mogli biste i vi tako initi. Eto,
imate i cjelokupnu zbirku ivota svetih.
Vlastelin tada ree vlastelinki:
- Zaista, Maa, uvest emo takav obiaj. Bit e to vrlo pouno. Evo, kod prvog ruka itat u
ja, onda ti, poslije tebe na sveenik, onda braa po redu, tko bude znao.
Sveenik ree dok je jeo:
 - Drago mi je sluati, rado bih i itao, ali uope nemam slobodnog vremena. im doem kui,
ne znam gdje bih poeo: same brige i poslovi. Treba ovo, treba ono. Mnotvo djece, a i stoke koliko
hoe. itav sam dan u urbi. Nije mi nikako do itanja ili pouke. to sam u sjemenitu nauio, to
sam davno ve zaboravio.
Kad sam to uo, trznuo sam se, a vlastelinka, koja je sjedila kraj mene, uhvati me za ruku i
ree:
- Otac to govori iz poniznosti, on uvijek sebe ponizuje, ali je predobar i bogougodna je ivota.
Ve je dvadeset godina udovac. Sada odgaja mnotvo unuadi, a uz to esto slui u crkvi.
Kad sam to uo, sjetio sam se rijei Niceta Stethatosa u Dobrotoljublju: Po unutarnjem stanju
due mijenja se priroda stvari, tj. kakav je tko, tako i o drugima sudi. I dalje: Tko je postigao pravu
molitvu i ljubav, taj vie ne pravi razlike izmeu stvari, ne pravi razlike meu grenikom i
pravednikom, nego sve jednako voli i nikoga ne osuuje, kao i sam Bog, jer i sunce sja i kia pada
nad pravednima i nepravednima.
Opet je nastala utnja. Nasuprot meni sjedio je neki slijepac iz gostinjca. Vlastelin ga je hranio,
komadao mu ribu i nalijevao juhu. Promatrajui paljivo, primijetio sam da slijepac neprestano neto
ape i kao da dre. Pomislio sam da moli pa sam stao gledati paljivije. Kad je ruak zavrio,
jednoj je starici pozlilo. Otro ju je zaboljelo pa je zajaukala. Vlastelin i vlastelinka su je odveli u
spavaonicu i polegli na postelju. Vlastelinka je ostala da je nadzire. Sveenik je poao po popudbinu.
Vlastelin je dao upregnuti koiju i pourio u grad po lijenika. Svi su se razili.
Osjetio sam upravo neku glad za molitvom, silnu potrebu da izrazim molitvene osjeaje, a
samoe i tiine ve drugi dan nije bilo. Osjeao sam u srcu kao neku poplavu koja je htjela provaliti i
razletjeti se po svim udovima. Budui da sam je obuzdavao, osjetio sam odmah veliku bol koja je u
stvarnosti bila radosna i zahtijevala je mira u tiini i nasienje u molitvi. Ovom sam prigodom
shvatio zato su se oni koji su gajili molitvu to je u njima sama djelovala klonili drugih ljudi i
skrivali se gdje ih nitko ne pozna. Takoer sam shvatio zato sv. Hesihije naziva praznoslovljem ak
bilo kakav duhovan i koristan, ali neumjeren razgovor. Tako i sv. Efrem Sirski govori: Dobra rije
jest srebro, a utnja je isto zlato. Razmiljajui tako, poao sam u gostinjac. Tu su svi poslije ruka
poivali. Popeo sam se na tavan, smirio se, odmorio i pomolio. Kada su ustali prosjaci, naao sam
slijepca i odveo ga iza vrta. Sjeli smo na osami i zapoeli razgovor.
- Reci mi, za ljubav Boju i na korist duhovnu,
obavlja li Isusovu molitvu? - Neprestano je obavljam!
- I to u tome osjea?
- Samo to da ne mogu ni po danu ni po, noi biti bez molitve.
- Kako ti je Bog pokazao da tako radi? Ispripovijedaj mi, dragi brate, sve u tanine...
- Ja sam ovdanji majstor, zaraivao sam kruh kao kroja, lutao sam po drugim gubernijama i
po selima te ivao seljaku odjeu. U nekom sam selu ostao dugo kod jednog domaina da mu ijem
za kunu eljad. Jednog blagdana opazio sam pod ikonama tri knjige pa sam upitao:
- A tko to kod vas ita?
- Nitko - odgovorie mi. Uzevi jednu od tih knjiga, otvorio sam je onako, bilo gdje, jo se
sjeam, i proitao ove rijei: Neprestana se molitva sastoji u tome da se zaziva ime Boje uvijek,
razgovara li tko ili sjedi ili hoda ili radi ili jede ili dok bilo to obavlja. Na svakom mjestu i u svako
vrijeme treba zazivati ime Boje.
Kad sam to proitao, pomislio sam da bi mi to bilo vrlo potrebno pa sam poeo aputati
molitvu dok bih bio pri poslu. I godilo mi je! Ukuani su to primijetili pa su mi se stali
podsmjehivati:
- Nisi li arobnjak kad neprestano neto apue? Ili nekakve uroke izgovara?
Da se pritajim, prestao sam micati usnama i izgovarao sam molitvu samo jezikom. Najzad sam
se toliko privikao na molitvu da bi je jezik sam izgovarao danju i nou, i meni je to bilo vrlo drago.
Dugo sam tako obilazio sela, a zatim sam odjednom potpuno oslijepio. U mojem rodu svi
imaju mutnu vodu u oima. Tako je naa zajednica mene smjestila u ubonicu zbog mojega
siromatva. Ta se ubonica nalazi u Tobolsku, glavnom gradu gubernije. Ja sam se onamo bio i
uputio, ali me je moj vlastelin zaustavio da mi dadne kakva kola za putovanje do toga grada.
- A kako se zvala ta knjiga to si je ondje itao?
 Da to nije bilo Dobrotoljublje?
- Ne bih ti znao rei jer nisam pogledao na
slov.
Uzeo sam svoje Dobrotoljublje, potraio kod patrijarha Kalista te rijei koje mi je on rekao
napamet i proitao ih.
- Tu je to - uskliknuo je slijepac.. - itaj, brate, to je vrlo lijepo.
Kad sam stigao do retka gdje se govori da treba moliti srcem, slijepac me upitao: - to to znai
i kako se to treba initi?
Odgovorio sam mu da je nauk o molitvi srca potanko izloen upravo u ovoj knjizi, u Dobroto-
ljublju. On me usrdno zamolio da mu to sve proitam.
- Tako emo i uiniti - odgovorio sam. - A kada se misli uputiti u Tobolsk?
- Ako je mogue, odmah - odgovorio je.
- Onda sluaj: ja namjeravam sutra krenuti na put pa emo poi zajedno. Proitat u ti sve to
se odnosi na molitvu srca i pokazat u ti kako da se pronae mjesto srca i kako da se k njemu
priblii.
- A to emo s kolima? - upitao me on.
- to e nam kola? Kao da ne znamo koliko ima do Tobolska, jedva sto i pedeset vrsta. Poimo
polagano; bit e nam lijepo ovako zajedno na osami. Ugodnije e nam biti razgovarati i itati o
molitvi.
Tako smo se i dogovorili. Pod veer je doao vlastelin da nas sve pozove na veeru, a poslije
veere sam rekao da se sa slijepcem spremam na put i da nam ne trebaju kola jer ovako zgodnije
moemo itati Dobrotoljublje. Na to mi ree vlastelin:
- I meni se doista svidjelo Dobrotoljublje. Ve sam napisao pismo i pripremio novac da sutra,
kada poem na sud, jedno i drugo otpremim u Peterburg da mi knjigu poalju prvom potom.
Tako smo ujutro krenuli na put zahvaljujui mnogo ovoj gospodi na njihovoj primjernoj
dobroti i milosru. Njih nas je dvoje pratilo dobru vrstu puta.
Poli smo slijepac i ja, a hodali smo polagano, po deset, po petnaest vrsta na dan, a u vrijeme
to nam je preostajalo sjedili bismo na osami i itali Dobrotoljublje. Ja sam mu o molitvi srca
proitao sve po redu kako me je pouio moj pokojni starac, tj. Poeo sam knjigom Nicefora monaha,
zatim Grgura Sinajskog i tako dalje. S kakvim li je zanimanjem i s pravom pohlepom slijepac sve to
sluao i kako mu se svialo i radovalo ga! Zatim je poeo postavljati takva pitanja da nisam imao
dosta pameti da mu na sve odgovorim.
Kada smo proitali to je trebalo iz Dobrotoljublja, poeo me usrdno moliti da mu djelom
pokaem kako bi mogao razumom nai mjesto srca i kako se u njega moe uvoditi boansko ime
Isusa Krista; kako da moli na unutarnji nain srcem i u tome da uiva. Poeo sam mu kazivati:
- Ti sada ne vidi nita, ali si u razumu moe predstavljati ono to si ranije vidio, kao ovjeka
ili bilo koju stvar ili koji dio svojega tijela, kao npr. ruku ili nogu. Moe si to predstaviti tako ivo
kao da ba sada gleda. A moe li na to svrnuti svoje premda slijepe oi?
- Mogu - odgovori slijepi ovjek.
- Ba tako si predstavi svoje srce. Usmjeri oi kao da gleda kroz prsa i predstavi si ga to
ivlje moe. Paljivo sluaj kako otkucava udarac za udarcem. A kada to postigne, poni izgovarati
rijei molitve sa svakim kucajem srca. Tako s prvim kucajem reci ili pomisli Gospode, s drugim
Isuse, s treim Kriste, s etvrtim smiluj, s petim mi se, i ponavljaj tako puno puta. To ti je
lako, jer tu ve ima poetak i pripravu za molitvu srca. Zatim, kada se na to privikne, poni uvoditi
u srce i izvoditi itavu Isusovu molitvu s disanjem, upravo kako nauavaju oci, tj. udiui u sebe zrak
reci, predstavi si Gospode Isuse Kriste, a izdiui izgovaraj smiluj mi se. ini to sve vie i
ee, i naskoro e osjetiti istananu bol u srcu, a zatim e se u njemu pojaviti okrepa. Tako e, s
pomou Bojom, postii slobodno djelovanje divne unutarnje molitve srca. Ali dok to obavlja, uvaj
se bilo kakvih predstavljanja u mati i kojekakvih prikaza to se pojavljuju. Odbaci potpuno bilo
kakvo predstavljanje jer sveti oci strogo zahtijevaju odsutnost vienja pri unutarnjoj molitvi da se ne
upadne u obmanu.
Kad je slijepac sve to paljivo sasluao, poeo je revno raditi po uputama. U tome se znao dugo
vjebati, osobito nou kada smo se zaustavljali po svratitima. Za pet dana poeo je osjeati veliku
toplinu i neizreciv uitak u srcu, a ujedno i neobinu elju da tako moli neprestano, to mu je
otkrivalo izvanrednu ljubav prema Isusu Kristu. Ponekad je znao gledati svjetlost premda u njoj nije
primjeivao nikakve stvari ili predmete. Ponekad mu je izgledalo kao da ulazi u svoje srce, kao da u
njegovoj unutarnjosti gori lijep plamen upaljene svijee i kao da mu iz prsiju osvjetljuje i vanjtinu.
Pri ovom plamenu on je mogao vidjeti ak i udaljene stvari, kako se jednom i dogodilo.
Tako smo nas dvojica ili umom, a on je u tiini bio udubljen u molitvu. Najednom mi ree:
- Kakva alost! Ve gori crkva, evo, i zvonik se sruio!
A ja njemu:
- Prestani zamiljati gluposti, to ti je napast.
Svako sanjarenje treba brzo odbaciti! Od sela smo
jo dvanaest vrsta!
On se pokorio, nastavio je moliti i uutio. Pod veer smo stigli u selo i ja sam tu stvarno vidio
nekoliko izgorenih kua i sruen zvonik, koji je bio nainjen od brvana, i ljude kako se okolo kupe.
udili su se kako je zvonik pao a da nije nikoga prignjeio. Po mojem miljenju, sve se to dogodilo
upravo dok je slijepac priao o nesrei. Stoga mi on ree:
- Rekao si da mi je vienje bilo besmisleno, a eto, tako se zaista i dogodilo! Kako da ne
zahvaljujem i kako da ne ljubim Gospodina Isusa Krista koji objavljuje svoju milost i grenicima i
slijepima i nerazumnima. Zahvaljujem i tebi koji si me nauio djelovanju srca. Odgovorih mu:
- Ljubi Isusa Krista i zahvaljuj mu. Ali nemoj prihvaati kojekakva vienja kao izravna
objavljenja milosti jer se sve to esto moe dogaati prividno, po poretku samih stvari. Ljudska dua
nije razmjerno privezana uz mjesto i stvari. Ona moe i u tami vidjeti i stvari vrlo udaljene kao da se
nalaze sasvim u blizini. Samo to mi ne prihvaamo snagu i hod te duevne sposobnosti,
onesposobljujemo je ili sponama svojega tijela ili spletenou ili rastresenou svojih misi. Ali kada
se saberemo u same sebe, udaljujemo se od svega to nas okruuje i izotravamo se u razumu. Tada
dua ulazi u ono to joj je i dodijeljeno i djeluje na viem stupnju. Ali i to je prirodna stvar. uo sam
od svojega pokojnog starca da i ljudi koji ne mole ili ljudi napose nadareni tim sposobnostima ili
bolesnici i u najtamnijoj odaji vide svjetlost kako sja iz svih stvari, razlikuju predmete jedan od
drugoga, osjeaju u sebi dvojnika i proniu u misli drugih osoba. A to se zbiva pri molitvi srca
izravno po milosti Bojoj, to je tako divno da nijedan jezik ne moe izraziti, niti se moe usporediti
ili primijeniti niemu stvorenomu. Sve sjetilno nije nita u usporedbi s divnim osjeajima to
pobuuje milost u srcu.
Moj je slijepac sve to paljivo slijedio i postao je jo ponizniji. Molitva se u njegovom srcu
razvijala sve vie i vie i neizrecivo ga naslaivala. Ja sam se tome radovao iz sve due i usrdno sam
zahvaljivao Bogu to mi je dao da upoznam njegovog tako blaenoga slugu.
Konano smo stigli i do Tobolska. Slijepca sam ostavio u tamonjoj ubonici, i nakon to sam
se s njim oprostio, poao sam dalje na svoj put.
Mjesec sam dana tako mirno putovao i duboko sam osjeao kako ovjeka izgrauju i usavruju
dobri ivi primjeri. Cesto sam itao Dobrotoljublje i preispitivao sve to sam govorio pobonome
slijepcu. Njegov pouan primjer razbuktao je u meni revnost, priznanje i ljubav prema Bogu
Gospodu, a molitva srca tako me naslaivala da sam mislio da na svijetu nema nikoga sretnijeg od
mene i nisam si mogao predstaviti moe li biti vee ili bolje radosti u kraljevstvu nebeskom. Ne
samo da sam to osjeao u nutrini svoje due nego mi se i sve izvanjsko predstavljalo u zanosnom
izgledu i sve me privlailo na ljubav i zahvaljivanje Bogu. Ljudi, drvee, biljke i ivotinje, sve mi je
izgledalo kao domae, na svemu sam nalazio odraz imena Isusa Krista. Ponekad sam osjeao takvu
lakou kao da nisam imao tijela i kao da uope ne hodam, nego kao da lebdim u zraku. Ponekad sam
ulazio u samoga sebe i jasno promatrao svu svoju unutarnjost divei se premudroj sloenosti
ljudskoga tijela. Znao sam osjeati takvu radost kao da sam postao car i u tom sam uitku elio da mi
Bog dade da to prije umrem i razlijem svoju zahvalnost pred podnojem Njegovim i u svijetu
duhova.
Vidi se da sam se neumjereno naslaivao tim osjeajima, to li, ili je to dopustila volja Boja,
ali nakon nekog vremena osjetio sam u sebi neki strah i trepet. Da mi se opet ne bi dogodila kakva
nevolja ili napast, kao to je bilo s onom djevojkom koju sam onomad nauio Isusovu molitvu kraj
kapelice? Te su me misli oblijetale kao oblak i u vezi s tim sam se sjetio rijei svetog Ivana
Karpatskog koji govori da onaj koji esto poduava druge biva izloen obezvreivanju i trpi napasti i
iskuenja za one koji se od njega duhovno koriste. Poslije tih munih misli udvostruio sam molitvu
u kojoj sam ih sasvim odagnao, i ve ohrabren, rekao sam u sebi: Neka bude volja Boja! Spreman
sam trpjeti to mi god poalje Isus Krist zbog moje zloe i oholosti. ak i oni, kojima sam nedavno
otkrio tajnu unutarnjosti srca, bili su i prije susreta sa mnom ve opremljeni neposrednim
poznavanjem Bojih tajni. Kad sam se tako smirio, krenuo sam dalje utjeen molitvom i radosniji
nego prije. Dva je dana bilo kiovito i put se bio tako raskvasio da se jedva moglo izvlaiti nogu za
nogom iz gliba. Iao sam kroz stepu i na kojih petnaest vrsta nisam nalazio nikakvog naselja.
Konano sam pod veer opazio ba uz cestu jednu kuu pa sam se poveselio i pomislio da u
zamoliti da mi dozvole da otpoinem i prenoim, a sutra ujutro to mi Bog dade. Moda e i vrijeme
biti bolje.
Kad sam stigao, vidio sam pijanog starca u vojnikoj kabanici gdje sjedi na nasipu u dvoritu.
Poklonio sam se pred njim i rekao:
- Moe li se kod koga ovdje zamoliti za prenoite?
- A tko ti to moe dozvoliti ako ne ja - izderao se starac - ja sam ovdje glavni! Ovo je potan-
ska stanica i ja sam ovdje nadglednik.
- Onda mi, gospodine, dozvolite da kod vas prenoim.
- A ima li propusnicu? Pokai da je kod tebe sve ispravno kako zakon propisuje!
Dadoh mu svoju propusnicu. Drei je u ruci, on me pitao:
- Gdje je propusnica?
- U ruci je drite - odgovorim. Nadglednik je uzeo naoale, proitao i rekao:
- Sve je u redu, prenoi. Ja sam dobar ovjek; evo, poastit u te i aicom.
- Ja ne pijem - odgovorio sam mu.
- Onda nikom nita, barem veeraj s nama.
Sjeli su za stol, on i kuharica, mlaa ena koja je takoer bila ve pripita, a mene su smjestili
uza se. Dok su veerali, neprestano su se svaali, prigovarali jedno drugomu, a najzad se i potukli.
Nadglednik je otiao pod trijem, ondje legao u komoricu, a kuharica je poela pospremati, prati
posude i za to je vrijeme neprestano korila svojega staria.
Prisjeo sam i mislio da se ona nee skoro umiriti, pa sam joj rekao:
- Gdje bih mogao lei, gospodo? Silno sam umoran od puta.
- Sad u ti prostrijeti, gospodine - i stavivi stoli do klupe pod prednjim prozorom, prostrla je
postelju i postavila uzglavlje. Legao sam i zamirio, toboe da spavam. Kuharica je jo dugo vrljala
okolo. Konano je sve pospremila, ugasila svjetlo i dola k meni. Najednom se sav prednji prozor,
okvir i daice dovratnika razletjee u komade, razasue se uza straan tropot, itava se soba stresla,
a ispred prozora su se uli bolni jecaji, vika i nekakva zbrka. ena je u strahu skoila na sredinu sobe
i pala na pod. Ja sam izbezumljen skoio i pomislio da se to zemlja rastvorila poda mnom. Tad sam
ugledao kako dva koijaa unose u kuu ovjeka svega okrvavljenog tako da ga se nije moglo ni
prepoznati. Taj me prizor jo vie prestraio. Bio je to potar koji je ovamo u velikoj urbi dovezao
svoja kola da promijeni konje. Njegov koija, koji po svoj prilici nije pogodio tono na vrata, rudom
je udario u prozor, a kako je na sredini bio neki jarak, tako su mu se kola prevalila, a koija, budui
da je pao na otre kolce kojima je bio ograen nasip, duboko si je razrezao glavu. Potar je zatraio
vode i vina, isprao ranu, nakvasio je vinom i, nakon to je i sam ispio jednu au, viknuo je:
- Dajte mi konje!
Ja sam mu priao i rekao:
- Kako ete, gospodine, putovati ovako ozlijeeni?
A on e meni:
- Potar nema kada biti bolestan! - i brzo odjuri s konjima.
enu su koijai dovukli do pei, pokrili je rogozinom i rekli:
- To se njoj neto udno dogodilo od straha; ve e se osvijestiti. Nadglednik se otrijeznio i
nastavio je spavati.
Ostao sam sam.
ena se brzo osvijestila i poela hodati iz kuta u kut kao da je poludjela i najzad je izala. Ja
sam se pomolio i pred samu zoru zaspao. Ujutro sam se oprostio s nadglednikom i poao dalje.
Hodao sam i molio s vjerom, nadom i ljubavlju prema dareljivom Ocu, punom svake utjehe koji me
izbavio od tako bliske nevolje.
est godina kasnije, prolazei kraj nekog enskog samostana, uao sam u crkvu da se pomolim.
Gostoljubiva me predstojnica povela k sebi poslije slube Boje i ponudila ajem. Najednom joj
dooe neoekivani gosti. Pola je da ih primi, a mene je ostavila u drutvu koludrica koje su joj
posluivale. Ponizna monahinja koja je nudila aj pobudila je u meni znatielju pa sam je upitao:
- Jeste li, majko, ve davno u ovom samostanu?
- Ima pet godina - odgovori mi ona. - Mene su ovamo doveli poluludu i ovdje mi se Bog
smilovao. Majka predstojnica ostavila me kod sebe i ovdje zamonaila.
- A kako ste to bili izgubili razum? - upitao sam je.
- Od straha. Radila sam na nekoj postaji i jedne noi dok sam spavala, kola su razbila prozor.
Tako sam poludjela od straha. Godinu dana roaci su me vodili po svetim mjestima. Tek sam ovdje
ozdravila.
Kad sam to uo, bilo mi je vrlo drago. Zahvalio sam Bogu to je sve tako mudro uinio nama
na korist.
- Mnogo je toga jo bilo - rekao sam u razgovoru svojemu duhovnomu ocu. - Kad bih
pripovijedao sve po redu, ne bi bilo dosta ni tri dana! Ipak u ispripovijedati jo jedan sluaj.
Jednog lijepog vedrog dana vidio sam uz cestu seosko groblje s crkvom i uz nju sveenikov
stan. Upravo je zvonilo za slubu Boju. Poao sam i ja. Stizao je i narod iz okolice. Neki od njih
nisu ni prilazili blizu, nego su posjedali po ledini. Kad su me spazili, rekli su mi:
- Ne treba se uriti, jo e se nastajati do mile volje dok ne pone bogosluje. Ovdje kod nas
slue vrlo dugo, sveenik je boleljiv i nekako nespretan.
Zaista, sluba se dosta oduljila. Sveenik mlad, ali neobino mrav i blijed, kretao se vrlo
sporo, ali i vrlo pobono, i pod konac slube Boje izrekao je vrlo lijepu propovijed sa mnogo
osjeaja o postizavanju ljubavi prema Bogu.
Poslije slube sveenik me pozvao k sebi na ruak. Za stolom sam mu rekao:
- Vi, oe, sluite lijepo i pobono, ali vrlo dugo.
- Da - odgovori mi on - iako se to mojim upljanima ne svia te prigovaraju, ali druge nema. Ja
volim o svakoj bogoslunoj rijei najprije razmisliti i uivati u njoj, a tek je onda izgovoriti glasno
jer bi inae bez nutarnjeg osjeaja svaka izgovorena
rije bila i meni i ostalima bez koristi. Sve se sastoji u nutarnjem ivotu i u paljivoj molitvi.
Kako li se malo ljudi zanima unutarnjim djelovanjem! Zato to ne ele, ne zanimaju se unutarnjim,
duhovnim prosvjeenjem - rekao je sveenik.
Na to ga upitah:
- Kako se to moe postii? Meni to izgleda vrlo teko.
- Nipoto! Da se duhovno prosvijetli i da postane paljiv i unutarnji ovjek, treba uzeti
jedan, bilo koji tekst Svetoga pisma i usredotoiti svu panju i razmiljanje na njega. Tako e ti se
rastvoriti svjetlo razuma. Isto tako treba postupati i s molitvom: ako eli da ti bude ista, pravilna i
da u njoj uiva, treba si izabrati neku kratku molitvu koja ima malo rijei, ali snanih, i ponavljati
je mnogo puta i dugo, i tada e osjetiti radost molitve.
Vrlo mi se svidjela ova djelotvorna i jednostavna sveenikova pouka koja je ujedno duboka i
mudra. U mislima sam zahvaljivao Bogu to mi je pokazao ovoga zaista pravog pastira svoje Crkve.
Kad smo dovrili ruak, ree mi sveenik:
- Ti sada poslije jela poi spavati, a ja u se dati na itanje rijei Boje da tako pripremim
sutranju propovijed.
Otiao sam u kuhinju. Tu nije bilo nikoga, samo je sjedila neka postarija starica koja se zgurila
u kutu i kaljala. Sjeo sam do prozoria, uzeo svoje Dobrotoljublje i tako sam tiho itao. Konano
sam primijetio da starica neprestano apue Isusovu molitvu. Bilo mi je drago uti da se esto
izgovara ime Gospodnje te sam joj rekao:
- Kako je lijepo da ti, majice, tako moli. To je najspasonosnije kransko djelo.
- Da, gospodine, pod svoju starost nalazim radost u tome da mi se Bog smiluje.
- Da li si se ve davno privikla da tako moli?
 - Od djetinjstva, gospodine. Bez toga ne mogu ivjeti jer me Isusova molitva izbavila od
pogibelji i smrti.
- Kako je to bilo? Ispripovijedaj mi, na slavu Boju i na pohvalu milosne Isusove molitve.
Stavio sam u torbu svoje Dobrotoljublje, sjeo sam blie do nje, a ona je poela govoriti:
- Bila sam djevojka mlada i lijepa. Roditelji su me zaruili s jednim momkom. Dan prije
vjenanja doao je moj zarunik k nama i odjednom, na kojih deset koraka, pao mrtav a da uope
nije ni uzdahnuo. Tako sam se toga prestraila da sam se potpuno odrekla braka i odluila ivjeti u
djevianstvu, posjeivati sveta mjesta i moliti se Bogu. Ipak sam se bojala putovati sama da me ne bi
opaki ljudi obeastili zbog moje mladosti. Tako me jedna starica hodoasnica poduila da, gdje god
se naem na putu, neprestano izgovaram Isusovu molitvu i da mi se tako nita zla ne moe dogoditi.
U to me vrsto uvjerila. Povjerovala sam i na taj nain ila sam sretno, ak do najudaljenijih svetih
mjesta. Roditelji su mi plaali to je trebalo.
Pod starost sam oboljela i, evo, ovdanji me sveenik milosrdno primio k sebi i ovdje me
uzdrava.
S uitkom sam sluao i nisam znao kako da zahvalim Bogu za ovaj dan u kojem sam vidio
toliko primjernih stvari. Zatim sam uz blagoslov toga dobrog i pobonog sveenika krenuo veseo na
svoj put.
Imao sam jo jednom prilikom uvidjeti, i to ne tako davno, kad sam naime dolazio ovamo kroz
Kazansku guberniju, kako se mo molitve u ime Isusovo jasno i ivo pokazuje ak onima koji je i
nesvjesno obavljaju i kako je esto i dugotrajno obavljanje molitve vjeran i najkrai put da se
postignu njezini plodovi.
Trebao sam jednom zgodom prenoiti u nekom tatarskom selu. Kad sam onamo stigao, vidio
sam pred jednom kuom ruska kola i koijaa. Upravo su ispregli i hranili konje. Poveselio sam se i
odluio zamoliti ovdje za prenoite nadajui se da u tako noiti kod krtenog naroda. Pribliio sam
se i upitao koijaa tko to putuje. Odgovorio mi je da jedan gospodin putuje iz Kazana na Krim. Dok
smo tako razgovarali koija i ja, gospodin je u koiji odgrnuo zastor i, opazivi mene, rekao:
- I ja namjeravam ovdje prenoiti, ali ne idem u kuu jer je kod Tatara vrlo neuredno, zato
mislim prespavati u samoj koiji. Zatim je gospodin poao da se proeta. Tako smo zapoeli
razgovor. Medu ostalim stvarima, ispripovijedao mi je o sebi sljedee:
- Do svoje ezdeset i pete godine sluio sam u mornarici kao kapetan prvog razreda. Pod
starost sam se razbolio od neizljeive kostobolje. Napustio sam slubu i ostao na Krimu, na imanju
svoje ene, gotovo neprestano bolestan. ena mi je bila dosta rasputena, rastresenog karaktera i
velika kartaica. Postalo joj je dosadno ivjeti sa mnom ovako bolesnim. Napustila me i otila u
Kazan k naoj keri koja je ondje bila udana za jednog inovnika. Odnijela je sa sobom sve to je
mogla. Odvela je ak i sluinad ostavivi sa mnom samo osmogodinjeg djeaka, moje kume.
Tako sam ivio tri godine u samoi. Djeak koji me je posluivao bio je brz i obavljao mi je
sve kune poslove, spremao mi sobu, loio mi pe, kuhao kau, grijao samovar. Ali uza sve to bio je
neobino ivahan i nepopravljiv vragolan. Neprestano bi trkarao, lupao, vikao, skakao i tako me
neobino uznemirivao. Ja sam tada volio itati duhovne stvari, bilo zbog dosade, bilo zbog bolesti.
Imao sam divnu knjigu Grgura Palamasa18 o Isusovoj molitvi. Neprestano sam je itao, a pomalo
obavljao i molitvu. Moj mi je djeak smetao. Nikakve prijetnje ni kazne nisu ga suzdravale od
nestaluka. Da ga umirim, posadio bih ga uza se u sobi na klupicu i prisiljavao ga da neprestano
izgovara Isusovu molitvu. Na poetku mu se to nipoto nije svialo. Na sve se mogue naine od
toga uklanjao i esto prekidao. Da ga prisilim na posluh, stavljao sam kraj sebe ibu. Dok je
izgovarao molitvu, mirno sam itao knjigu ili sluao kako on moli. im bi uutio, zagrozio bih mu se
ibom, a on bi dalje nastavljao moliti. To me je vrlo umirivalo jer je nastao mir u mojem stanu.
Nakon nekog sam vremena primijetio da vie ne treba ibe jer je deko poeo izvravati moju
zapovijed sa vie radosti i panje. Zatim sam poeo primjeivati veliku promjenu u njegovom
nestanom karakteru. Postao je tih i utljiv, a domae poslove obavljao je tonije. Meni je bilo drago
i poeo sam mu putati sve vie slobode. I to se konano dogodilo? Tako se bio priviknuo na
molitvu da je doslovno neprestano i uza svaki posao molio bez ikakvog prisiljavanja s moje strane.
Kad bih ga pitao, odgovorio bi da arko eli obavljati molitvu.
- A to pri tome osjea? - upitao sam ga.
 - Nita. Samo osjeam da mi je lijepo dok
molim.
- to ti to znai da ti je lijepo dok moli? - Ne znam kako bih rekao.
- Veseli li te to?
- Da, veseli me.
Bio je ve navrio dvanaest godina kad je poeo krimski rat, a ja sam otiao k svojoj keri u
Kazan i djeaka uzeo sa sobom. Tu smo ga smjestili u kuhinji s ostalom eljadi. To mu se nikako nije
svidjelo. Tuio mi se da su ga ljudi ismjehivali izvodei kojekakve ale i na taj mu nain smetali u
molitvi. Najzad, nakon tri mjeseca, doe mi i ree:
- Htio bih se vratiti kui. Meni je ovdje neizdrivo dosadno i buno. Odgovorih mu:
- Kako bi mogao putovati sam tako daleko i jo po zimi? Strpi se dok i ja ne poem i tada e
sa mnom.
Drugi je dan moj djeak nestao! Svuda smo ga traili, ali nigdje ga nismo nali. Najzad sam
dobio pismo s Krima od ljudi koji su ostali na naem imanju. Javili su mi da je djeak naen mrtav u
mojoj pustoj kui na drugi dan Uskrsa, 4. travnja. Leao je na podu u mojoj sobi, pobono,
prekrienih ruku na prsima, kapa mu pod glavom, obuen u onom lakom kaputiu to je nosio jo
dok je bio kod mene i u kojem je i otiao. Tako su ga i pokopali u mojem vrtu. Kad sam primio tu
vijest, neobino sam se zaudio na koji je nain to dijete stiglo do imanja. Krenuo je 26. veljae, a
naen je 4. travnja. Prijei za mjesec dana tri tisue vrsta, daj Boe i na konjima! Trebalo bi prevaliti
po sto vrsta na dan! A uz to u lakoj odjei, bez propusnice i bez ijedne kopjejke u depu.
Pretpostavimo da ga je netko i povezao putem, ali ni to nije bilo bez posebne providnosti i zatite
Boje. Znai da je moj djeak konano okusio plod molitve, a ja ni pod starost nisam dorastao
njegovom uspjehu.
Nakon ove pripovijesti rekao sam gospodinu:
- Divna je knjiga Grgura Palamasa o molitvi koju ste vi itali; znam je. Ali tu se raspravlja
samo u usmenoj Isusovoj molitvi. Proitajte knjigu zvanu
Dobrotoljublje. Tu ete nai cjelokupan i savren nauk kako se moe postii i duhovnu molitvu
Isusovu u razumu i u srcu i kako se moe osjetiti njezin slatki plod.
Na to sam mu pokazao svoje Dobrotoljublje. Kako sam mogao primijetiti, zadovoljno je
prihvatio moj savjet i obeao da e knjigu nabaviti.
O Boe moj, mislio sam u sebi, divnih li oitovanja Tvoje moi kod ove molitve! Mudrog li i
pounog dogaaja: djeaka je iba nauila moliti, a molitva mu zatim posluila kao slast! Nisu li
Boje ibe nai jadi i napasti to ih susreemo na putu molitve? Zato bismo se bojali ili uznemirivali
kad nam ih pokazuje ruka naega nebeskog Oca, puna beskrajne ljubavi, i kad nas te ibe ue da
molimo revnije i vode nas do neizrecive utjehe!
Kad sam dovrio pripovijedati, rekao sam svojemu duhovnomu ocu:
- Oprostite mi, za milost Boju, previe sam se razbrbljao, a sveti oci nazivaju praznim
brbljanjem svaki razgovor, pa ak i duhovni ako je neumjeren. Molite za mene, nesretnog grenika,
da Gospod po svojem velikom milosru usmjeri na dobro moj put.
elim od sve due, dragi brate u Gospodu - ree on - da milost Boja, obilna ljubavlju,
blagoslovi tvoj put i prati te kao aneo Rafael Tobiju.
 RAZNA IZDANJA ISPOVIJESTI JEDNOG HODOASNIKA
SVOJEMU DUHOVNOM OCU KOJA SU KORITENA KOD
PRIPREMANJA HRVATSKOG IZDANJA:

1. Otkrovennye rasskazy strannika duhovnomu svoemu otcu, YMCA Press, Pariz

3
1948.
2. Relazioni di un pellegrino da un manoscritto del Monte Athos (u prijevodu D.
BARSOTTI), Libreria Editrice Fiorentina, Firenza 1949. (Samo prvi dio.)
3. Racconti di un pellegrino russo (u opremi C. CARRETTO), Cittadella editrice, Asizi
9
1982. (Samo prvi dio.)
4. Racconti di un pellegrino russo (u prijevodu M. MARTINELLI, predgovor od C.
CAMPO), Rusconi editore, Milano 1973. (Prvi potpuni prijevod.)
5. Recit d'un pelerin a son pere spirituel (u prijevodu J. LALOY), Editions de la
Baconniere i Editions du Seuil, 1966. (Samo prvi dio.)
6. Aufrichtige Erzfihlungen eines russischen Pilgers (u opremi E. JUNGCLAUSEN),
Herder, Freiburg im Breisgau 1974. (Potpuni prijevod.)