Realpolitika

Binarni pristup - realpolitika jeste, politika toposfere. Oznaavamo je troposfernom politikom

budui da je, na jednoj strani, kao i prirodna troposfera, najblia gruboj zbilji zemaljskog ivota,
a ta stvarnost njeno je pravo biosocijalno stanite. Realpolitika, dijelom jest na tlu stvarne,
krvave i nesretne zemlje, no potencijalno jest i na politikom nebu ideala, slobode, pravde,
humanizma i sl. I upravo ova povdvostruenost, determinira bit realpolitike, javne izofrenije.

U javnoj retorici - Tako opi uvid u tu retoriku kae, termin u dominirajuem smislu, ima
izrazito negativan smisao. Iako je mogue o realpolitici misliti i u pozitivnom konotacijama, pa
se tada u njoj prepoznaju i racionalne svrhe te poeljne, prihvatljive vrijednosti, ali ipak u
javnom argonu dominira pripisivanje peorativnog smisla ovom terminu. U tom smislu, a u
teorijsko konceptualnom kontekstu, konfornitra se prosvjetiteljsko i mitovsko poimanje
politike.

Ono prvo pod politikom podrazumijeva djelatnost utemljeneju na razumu, normalnostima, na

onom normativnom, kompromisnom, kooperativnom, principijelnom, a ono drugo politiko je
shvatilo kao sposobnost razlikovanja prijatelja od neprijatelja, pa otuda zbiljski prostor politike
jeste prostor realpolitike, ona je zapravo, iva stvarnost polemosa, borbe, konflikata, lukavstva,
svireposti, pobjede i poraza, i sl. U krajnjemu, realpolitiko je do kraja antemizirano kao
izvorite sveopeg zla u politici.

Realpolitika i jest politika u kojoj se na malima uvijek koplja lome. Vanjska politika ove ili one
posebno mone zemlje slijedi politiki realizam ili logiku klasine realpolitike, to prevashodno
vodi rauna o konkretnim interesima, o ravnotei meunarodnih odnosa, a manje o provoenju
naela i normi meunarodnopravnog poretka. Vanjska politika SAD, se tretira kao paradigma
reapolitike. Amerika se rukovodi realpolitikim, a ne moralno vrijednosnim kriterijima, njena
politika je globalna realpolitika. Ona ivi po pravilima realpolitike nadzirui vojne prijetnje,
upotrebu sile i rat kao osnovni instrument diplomatije.

U politologiji - upozorenje da izraze politiki realizam i reapolitiku upotrebljavamo kao

sinonime, npr. fenomen realpolitike, razumljivo je da se ne zapaa i ne komentira samo u
svakodnevnom govoru komunikacijskih medija i javne politike. On je predmet i znanstvenih
elaboracija, prije svega politologije meunarodnih odnosa.

Ona je javljala pod nazivom politiki realizam ili realizam u politici. Smatra se politiki realizam
najstarijom teorijom meunarodne politike, a u njene tvorce se uvrtavaju, Tukidid, antiki Grk
sa svojim deskripcijama Peloponeskih ratova, Sun Cu, dreveni Kinez sa knjigom umjee
ratovanja, Augustin, a kasnije dolaze i Makijaveli, Hobs, itd. Kao prusko protestantski
utemeljitelj Njemakog Rajha, Bismark se smatra i utemeljiteljem realpolitike u 19. stoljeu.
Velika pitanja vremena se ne rjeavaju zakljucima, nego gvoem i krvlju, Kisider, avo
realpolitike.

Kao teorija doktrine smatra da se moralne norme ne primjenju na ponaanje drave, koje treba
da budu voene iskljuivo brigom za nacionalni interes. Od pojave modernih nacionalnih
drava meunarodni odnosi i diplomatija bili su u domenu realpolitike. Izraz opisuje stil
politiara voenih moralno indiferentnim stratekim interesima dominantnih nacioinalnih
drava.

Politika realpolitike, formulirana u diskursu, razumijevanja veza i odnosa izmeu morala i

dravne politike, bie intenzivno razraivana i sadrinski proirivana tek nakon II svjetskog
rata.Kljune komponente realpolitikog rezona su tu, vanjska politika kao dravna realpolitika
realpolitika mora biti ispranjena do svega to pripada sentimentlanom moralitetu, inter
nacionalnoj etici empatije, socijalinm emocijama solidarnosti, romantiarskom altruizmu,
imaginaronoj filozofiji opeljudskog dobra i sl.

Dvije komponente, klasini realizam i novi realizam neorealizam. Politiki realizam,

ostavljajui iza sebe miljenja klasinih realista po kojima vojna sila ima apsolutni primat u
meunarodnoj dravnoj realpolitici, u teoriju meunarodnih odnosa donosi sa sobom novum,
jedan od glavnih znaajki neorealizma jest da je sila u meunarodnim odnosima promjenjiva, to
jest da se dravna sila u jednom podruju moe nadomjestiti slabou u nekom drugom. Realisti
instistiraju na tome da se obrazac sukoba i saradnje unutar sistema drava u mnogome
povinuje zahtjevima ravnotee snaga. To podrazumijeva da se, radi osiguravanja nacionalne
bezbjednosti, drave prikljuuju savezima.

Osnovni nedostatak dokrtine starih realista, se sastojao u tome to oni, usredsreujui panju
na dravu kao preovlaujueg meunarodnog inioca, zanemaruju pluralistike tenje koje su
krajem dvadesetog vijeka preoblikovale izgled meunarodne politike. Klasini realizam je tako
umnogome ustupio mjesto neorealizmu.

Doba hladnog rata je predstavljalo doba neograniene ekspanzije politike kao realpolitike,
tradicija relapolitike na kratko je prekinuta nakon Drugog svjetskog rata i holokausta. No,
kasnije, tokom osamdesetih godina 20. stoljea, dokrtina politkog realizma doivljava
unutarnje promjene to rezultira pojavom doktrine neorealizma, novog ili strukturalnog
realizma. Neorealisti i dalje priznaje vrhunski znaaj moi, ali prije tee da objasne dogaaje u
odnosu na strukturu meunarodnog sistema nega na ciljeve i ustrojstvo pojedinanih drava.

Radikalni kritiari politikog idealizma, a njegova je vodea misao da meunarodni odnosi

moraju biti normirani na naelima univerzalnog morala, internacionalistike saradnje i
prirodnog sklada, doktrinari realpolitike preferiraju uvid da se meunarodna politika zasniva na
politici moi, koja podrazumijeva posjedovanje, vojne perfekcije ili vojne sile i bespotednoj
borbi za ostvarivanje interesa, te opeg napretka nacionalnih drava kao najznaajnijih inilaca i
sudionika svjetske politike.

Pojmovno odreenje.

Realpolitika je javlja na unutardravnom planu, prakticira u regionalnim meunarodnim

odnosima, i figurira ka logos svjetske politike. Realpolitika je politika koja slijedi dogaaje i
stvarni odnos snaga pa politikom terenu ne osvrui se, na ovaj ili onaj proklamirani ili vaei
normativni, bilo pravni, moralni, poredak vrijednosti. Pri tome, isitina, ili politika istina ove ili
one drutvene stvarnosti, jest prepoznatljiva rtva realpolitikog rezona, u realpolitici, ona se
ignonira, ona se uvijek zamjenjuje onim utilitarnim, pragmatinim, onim to je nadmonije,
snanije. Politika trenutka i politika rtvovanja, kao dvije dimenzije realpolitike, povezuje
konstitucionalna podvostruenost. Politika kao realpolitika jeste sutinsko podvostruenje,
promoviraju se na jednoj strani, univerzalni principi, sloboda, pravda, humanizam, i sl., a na
drugoj strani dominiraju utilitarne interesne kalkulacije.

Idealpolitika

Tretman - Tako oznaavamo s njima poziciju radikalne i, uz to, protestne distance spram
antimoralizma i imoralizma realpolitike. Pa tako stanovite idealpolitike, ne pripada samo sferi
kontemplacija, ona je i oblik aktiviteta u politici, ali aktiviteta koji hoe politiku utemeljenu na
opim etikim naelima, moralnim konzistencijama, koncepcijskim koherencijama i
kontinuiranoj recepciji univerzalnih principa humanistike i libertanske aksiologije. Idealpolitiku
i tumaimo kao jednu od verzija djelatnog kritikog distanciranja spram realpolitike i njenih
praksi.

U diskursu politologije meunarodnih odnosa, idealpolitiko kao normativno miljenje hoe

rehabilitirati i pledirajue afirmirati moralni kosmos, pa tako idealisti pristupaju meunarodnim
odnosima na temelju istih naela koja se primjenjuju prema pojedincima u drutvu. U
meunarodnoj zajednici drave bi se trebale ponaati tako da prihvataju moralna naela koja su
svojstvena pojedincu. To bi se postiglo poveanjem prosvjeenosti kulture, suzbijanjem
korupcije, jaanjem meunarodnih institucija, a sila je doputena eventualno samo kao krajnje
sredstvo za postizanje tih ciljeva.

Tako su procesi u meunarodnim odnosima dobri ili loi, moralni i amoralni, pravedni ili
nepravedni. Idealpolitika moralpolitika je jedan od likova svijesti revolta spram, grubosti i
surovosti zbiljske politike empirije. Revolt i protest i jesu dominirajue forme idealpolitike kao
aktiviteta njenih protagonista. Eticizam politike, tim izrazom oznaavamo ono to
podrazumijevamo pod idealpolitikom, bio je dakle, i ostaje to, kao jedno od stanovita spram
empirijske politike, strano tijelo u stvarnoj politikoj geologiji realpolitikih praksi.

Postherojska svijest, bliska povezanost patriotskog graanina spremnog da rtvuje vlastiti ivot
za svoju dravu i nacionalnog suvereniteta, doivljava svoj vrhunac i svoj kraj u Prvom svjetskom
ratu. Borba za interes drave, briga za njenu suverenost, patriotizam. Prema tradicionalnom
shvatanju, suverenitet drave uspostavljen je dominacijom vlade nad njenom teritorijom, tj.
unutranjim monopolom sile i odbranom od spoljnih prijetnji. Danas se suverenost nacionalne
drave mjeri njenim poloajem u okviru globalne ekonomske konkurencije. Uli smo u
postherojsku eru u kojoj je sudbina linosti njena ili njegova privatna stvar. Don Rols, rolsovski
koncept, koncept realistike utopije. Realistika utopija politika filozofija je realistino
utopijska onda kada proiruje ono to se obino smatra granicama praktine politike
mogunosti.

Iz historije poimanja Hana Arent djelatno ili praktino znaenje biti meu ljudima, ivjeti u
zajednici, ali bez posredovanja materijala i stvari. Djelatni ivot nije posredovan silom (sila je
nepolitiko sredstvo koje se primjenjuje samo nad robovima i varvarima, a ne nad slobodnim
graanima. Djelatni ivot, politiki ivot sastoji se u traganju za opim dobrom, za pravednou
za onim to je korisno i vrijedno za cijelu zajednicu. Djelatni ivot stvar je svih slobodnih
graana, a politikog ivota nema bez govora, rijei, razgovora, dijaloga, dogovora.

Platon je ope dobro pojmio unutar svog koncepta idealne drave kao pravdu. Idealna drava,
drava u ideju, u sutini u svom apsolutnom liku i sadraju jeste pravedna drava, drava
pravde. Jedina, najvia svrha drave jeste da bude izvrila pravde. Ona je ope naelo reda,
pravilnosti, jedinstva i zakonitosti. Pravednost individualne due jeste sklad razliitih moi, due
(um, volja, pouda). U politici, umu odgovaraju filozofi, volji vojnici, poudi radni slojevi.
Pravedna drava je ona u kojoj svaka od ovih klasa radi ono to joj pripada i dobija u skladu s
tim to ono to joj slijedi. Odbacio je teoriju udnje za moi. Ta udnja je neiscrpiva, ona ne
moe biti osnova drave kao sklada, harmonije, reda, uma, pravde. Pravinost i volja za mo,
kod Platona su iskljuive suprotnosti. Mo ne moe biti svrha politike i drave, jer ne vodi do
sklada i sloge.

Aristotel ovjek je po prirodi politiko bie, svoju svrhu moe ispuniti samo u dravi. Osnovni
oblik zajednice je porodica, a najpotpuniji drava. Cilj drave nije samo obezbjeivanje i
unapreivanje fizikog opstanka nego moralnog ivota graana, osiguranje ivota u skladu s
vrlinom, sa opim dobrom. Najvii zadat drave je da postigne moralno vaspitanje graana za
dobar, sretan ivot, jer samo u dravi ovjek moe traiti i nai ivot u skladu s vrlinom.

Habermas stara, klasina, Aristotelova filozofija politike postala je stranom modernom

miljenju u trostrukom smislu. Prva, politika se shvatala kao uenje o dobrom i pravednom
ivotu, ona je nastavak etike. Drugo izvorite nalazi se u novovjekovnoj reinterpretaciji
Aristotelovog razlikovanja prakse i tehnike, staro uenje o politici odnosilo se iskljuivo na
praksu u uskom, grkom smislu. Trea se diferencijacija uspostavlja na filozofskom tlu
razumijevanja porijekla, karaktera i dometa spoznaja i znanja u politici.

Realpolitika upotrebe - U politici treba biti oprezan, pred ideologijom koja polae pravo na
apsolutnu istinu. Od posebnog je znaaja odbacivanje politika koja bi se zasnivala na apsolutnoj
istini, hrianske ehsatologije spasenja i njoj korespodentnog moralnog svjetonazora, ali i na
drugoj strani na njenoj seksualnoj reinterpretaciji u aranmanu ove ili one svjetovne politike.
Realpolitika jest empirijska politika ozbiljenje ciljeva svim sredstvima, pa je ona politika bez
obzirnosti i bez obraznosti, i kada joj to zatreba, masovnog nasilja, bezdunog zla, neobuzdane
razularenosti, imoralne lukavosti i okrutne strahovlade.

Politika, a ne moral, estetika i religija moe biti medij odranja zajedince, a posebno njene
egzistencije u dravnom obliku. Moderno doba realpolitike e izdii na sakramentni tron
sudbine ljudstva, odnosno noseeg i sveoblikujueg medija socijalne egzistencije ljudi, naroda i
drava. Tamo gdje se politika utemeljuje na moralu, teologiji, eshatologiji nastupa politika kao
iracionalni totalitarizam. Politika ne moe ivjeti od injenica, njoj je potrebna transcedencija.

Drutvo obuhvaeno totatitarnom panpolitikom ne opstaje, niti moe da ivi iskljuivo od

transcendencije, ona hoe svoj temelj i u imanenciji, a u imanenciji, u ovostranosti, drutvo i
politika, su polje iracionalnog i racionalnog, stvarnost rada i historijskog, zbilja simbolikih
imaginacija i halunacija na jednoj i surovosti strahovlada na drugoj strani. Demokratski rezon
hoe hipostazirati legalnost kao temelj politike, legalnost kroz proceduru to je i osnova
legitimnosti. Legitimitet se vie ne ontolokoj istini, teologiji, metafizici.

Ethos, skeptini diskurs konkurencije idejama, slobodnog nametanja u raspravi dijaloga,

argumentiranja,... briu se razlike izmeu politikog i nepolitike sfere izmeu privatnog i
javnog. Demokratska i emancipatorski orijentirana politika treba da uva politiku od
iracionalizma politike utemeljene na modernim sintezama politike, religije, estetike i mitolokog
morala. Moderni svijet je kompleksan, sutinski je pluralan na terenu politike figurira mnotvo
entiteta koji pretendiraju na politiki subjektivitet. Taj pluralitet otima se dominaciji jedne
istine, nacije, drave, historije, klase, elite morala.

Krititke idelapolitike religijsko fundmentalistiki reimi, protestantski fundamentalizam,

totalitarni vojni reimi, antisemitizam, real komunistiki reimi apsolutna istina, samo ti
reimi su dobri. Slavi se stranka, ideologija. Faistiki, pan nacionalizam. Katolika socijalna
misao, koja bi iz same svoje prirode morala inklinirati ka uvaavanju, i aplikaciji metafizike
istine, u odreenim, autorskim interpretacijama, zagovara oprez, a onda i distancu spram
upotrebe apsolutne, pa i moralne, istine u politici. U politici mora posebno oprezan pred
ideologijom koja polae pravo na apsolutnu istinu. Unutar katolike nauke o biti politike,
naputa koncept zasnivanja politike ne samo na metafizici istine nego i na apsolutizmu moralnih
vrijednosti unutar imanencije. Dalje dolazi, moderno doba koje e realpolitika izdii na
sakramentni tron sudbine ljudstva, odnosno noseeg i sveoblikujueg medija socijalne
egzistencije ljudi, naroda i drava.

Nekropolitika

Nekrofilija - Ovaj pojam dovodimo u vezu sa vieznanim terminom i pojmom nekrofilije.

Rije je starogrkog porijekla. Dolazi od termina nekros, o on oznaava le, mrtvaca, stanovnika
podzemlja. Na latinskom nex, necs znai nasilna smrt, ubojstvo. Sasvim jasno nekros se ne
odnosi na smrt, ve na mrtvaca, le i ubijenoga (ija se smrt vidljivo razlikuje od prirodne smrti).
Umrijeti, smrt ima drugaije znaenje, ono se ne odnosi na le, ve na in umiranja.

Seksualna nastranost - tradicionalno, u konvencionalnoj retorici, termini nekrofilija i

nekrofilno upotrebljavaju se u sasvim drugaijem kontekstu i znaenju. Tako doslovno,
nekrofilija oznaava ljubav prema mrtvacima. Kao takav, pojam nekrofilije, primjenjivao se
najee samo na dvije vrste fenomena, seksualnu nekrofiliju, ovjekovu elju da ima snoaj ili
bilo koju vrstu seksualnog odnosa sa enskim leom i neseksualnu nekrofiliju, elju da dodiruje,
da bude blizu lea i da zuri u nju, kao i elju da ga komada. Tradicionalno se, dakle, pod
nekrofilijom podrazumijeva odreena patoloka seksualna ili, preciznije, pseudoseksualna
orijentacija. U tom kontekstu, nekrofilija ili, to je ovdje sinonimno, nekromanija oznaava
perveznu opsesiju paraseksualnim openjem na leevima. Ona oznaava i praktine inove
seksualnog zadovoljavanja na leu.

From nekrofiliju definira, nekrofilija u karakterolokom smislu moe se opisati kao strasna
sklonost svemu to je mrtvo, gnjilo, trulo, nezdravo, to je strast za pretvaranjem ivoga u
neivo, za destrukcijom radi destrukcije, to je iskljuiv interes za sve to je mehaniko. To je
strast sa trganjem ivih struktura.
Nekrofilija kao predominantna psihoefektivna i svjetonazorksa orijentacija unutar cijelih
drutava, nacija i dravnih politika. Olakava, taj prelaz i Fromm sa svojim saznanjima politikih
implikacija i empirijskih konzekvencija javnodjelatnog nekrofilnog karaktera, a oblikujui ta
znanja, pie i studiju u kojoj Adolfa Hitlera tretira paradigmom i klinikim sluajem nekrofilije i
maligne agresije. Tako su nekrofilne osobe jako opasne, one mrze, one su rasisti, one se zalau
za rat, krvoprolie i destrukciju. Opasne su ne samo kao politike voe ve i kao potencijalne
kohorte za diktatorskog vou. One postaju krvnici, teroristi, muitelji. U javnom govoru na
prostoru ex Jugoslavije, figuriraju rije nekrofilija, i upuuje posredno na egzistenciju duha
nekropolitike. Tu su i nekrofilske drave, drave mogu biti totalitarne i nekrofilske, takve, su i
one koje su nastale na pepelu Miloevievih poara, tu je, unutar ove ili one nacije, i nekrofilska
vojna tradicija, postoje nacionalne nekrofilske historije, upotrebljava se i sintagma nekrofilski
velikosrpski nacionalizam, vlada nekrofilijska mrnja, govori se o nekrofilnoj nacionalnoj svijesti.
Govori se o nekrofilski nastrojenim novinarima, nekrofilskoj propagandi i listovima koji svoje
stranice pune nekrofilnim tekstovima.

Politika izofrenija

Nekropolitiku i nekrofilsku politiku upotrebljavamo kao sinonime, a sa nekropolitikom pucaju

razumne veze sa socijalnom zbiljom i dominira nekrofilijska opsesija historijskim, to je izvor
politike, odluke, orijentacija i sl. Do pucanja dolazi u doba pripreme izvanrednog, u vrijeme
faktikog ozbiljenja, u formi osvajakih ratova. Tako se pojavljuju i trijumfiraju osnivai,
obnovitelji, svete voe nacije, sa nacionalnom mrnjom, pannacionalizma, pokazivajui pri
tome masovne afinitete prema nekrofilskom uivanju, kao psihotiku uzrujanost, strah, kultove
neprijatelja, rata, poslunosti, rtvovanja i dobrovoljne smrti itd.

Sa navodnim znanjem poslanstva i svojom posveenou, ove i sline sablasti historije daju
uplaenim masama naroda i manhnitim voama, koji su izofreno izgubili svaku vezu s
realnou, sakralizirani atest i magijski poticaj na putu krvavog ozbiljenja ove ili one nacionalne
misije izabranog naroda. Tako se nekropolitika i nekrokratija, utemeljuju na totalnoj averziji
spram historijskih novuma to proizlazi iz jedne crte linosti nekrofilnog karaktera, za
nekrofilsku linost samo je prolost stvarno doivljena. Nekropolitika i jest izofrena politika,
ako se moe govoriti o normalnoj politici, tako to je raskinula odsnos prema socijalnoj
stvarnosti sadanjice i realno projektivnoj budunosti. Nju osmiljavaju nekromani, odnosno
nekrokati. Ona je kiklopski lik izopaene biopolitike.

Postpolitika

Termin se upotrebljava u razliitim kontekstima ali se, usred te razliitosti, s njim primarno hoe
detektirati stvarno stanje i tendencijske promjene unutar tradirane politike moderne u doba
globalizacije.

Konteksti - Jedan od konteksta je onaj kojeg oznaavamo kao kontekst masovne produkcije
kulture neoliberalizma. Pa se tako po formi, sreditima, profilima i legitimacijama raznorodnih
ideolokih aparata neoliberalizma, na sve strane svijeta emitira kao neupitna, konana istina, i
fraza, ovjeanstvo, napokon ivi u doba globalizacije, a ono nije nita drugo do doba
postmodernizma, postsocijalizma, postideologije, i postpolitike. Openito, tvrdi se, postpolitika i
jeste interesni izraz postmoderne globalizacijske epohe koja planetarno trijumfira. Tako se u
vrsti javnog govora, u ideji postpolitike ocrtava jedan kontekst njene aplikacije, i hoe
protumaiti identitetsku supstanciju evropske zajednice drava. Tako se npr. Evropska unija
promatra i u perspektivama postpolitikih injenica na kojima ona, navodno, poiva. Pa se tako
termin postpolitika koristi se i unutar interpretacija partijskih reima u savremenim
demokratijama.

Nae postpolitiko doba manifestira se, izmeu ostaloga, i u figurirajuem karakteru bipolarnih
partijskih sistema. U tom kontekstu kritiki se promatra i socijaldemokratski koncept treeg
puta kao navodnog puta postpolitikog diskursa. U ovom konceptu, tako se to formulira, ono
postpolitiko izraava se u nunosti, da moderna politika, pa i socijaldemokratska, iza sebe
ostvari stare ideoloke podjele, i da promovira ekspertno znanje kao temelj politike, doba je
ekspertokratije.

Antoni Gidens, doktrinarni autor politike treeg puta, tvrdi, podjela izmeu ljevice i desnice
zacijelo nee nestati, ali podjela meu njima danas ima manje prisilnu snagu neto to ju je
nekad imala. Tako je politika treeg puta, nesumljivo politika ljevice. U filozofiji treeg puta koja
sebe samorazumijeva kao put koji je iza sebe ostavio tradicionalne partijske diferencije i sukobe
izmeu ljevice i desnice djeluje mo mimikriranja, diskurs postpolitike nije nita drugo nego
prikrivanje stvarne realpolitike, koju u stvarnosti, slijedi i prakticira, kree se ona do kraja
funkcionalno unutar postojeeg kao realpolitike globalnog kapitalizma i recepcije adaptirane
ideologije i politike neoliberalizma.

Ljevica i desnica publiciraju ih francuski filozof i knjievnik Pascal Brucner i ameriki autor
Rasel Dekobi. Bilo je u francuskoj vrijeme kada je biti ljeviar imalo neki smisao, smisao
povezivanja moralnog ubjeenja sa historijskom voljom i stilom ivota. Desnici je preostala
nezahvalna uloga da brani imune, titi tradicije, sve u svemu, da potuje i vodi princip
realnosti. Izgleda da kod nas presuuje plodnost sukobljavanja izmeu liberalizma i socijalizma.

Brucner, ne slijedi metapolitike vizije evropske desnice, razvija svoju viziju, obnove
demokratskog entuzijazma bez komunistikih neprijatelja bez komunistikih neprijatelja, i ta
treba da sauvamo od Grka, ideju o kolektivnom uestvovanju u javnim stvarima. Rasela
Dekobija, na djelu je smrt politikog ivota deduciranog na tlu diferencija izmeu ljevice i
desnice. Danas vizija posre, samouvjerenost kopni, izgledi se zamagljuju. Ljevica se skoro
posre, samouvjerenost kopni, izgledi se zamagljuju. Ljevica se skoro svuda smanjuje, ne samo
politiki, nego i intelektualno.

Norberto Bobio, italijanski filozof prava i politike, jedan od meritornih autora koji utemeljeno
kritiziraju stajalite o kraju desnice i ljevice. Ona, tvrdi Bobio, i dalje postoji, prije svega, oko
razliitih percepcija aksiologije jednakosti i slobode, prezir prema jednakosti, a u ime liberalno
pojmljene slobode, a time i vorina taka razlikovanja spram ljevice koja imalo dri do svog
identiteta, i dalje ostaje vodei kredo evropske desnice. Jedankost, ona zamilja drutvo
jednakih i pretpostavlja da ta vizija zahtijeva istraivako utvrivanje, u najirim razmjerama,
izvora neopravdane obespravljenosti i zavisnosti, kao i praktina program da se one ukine ili
umanje. Polazi od temeljne humanistike ideje ravnopravnosti, od moralnog naela da sva
ljudska bia jedno zasluuju brigu i potovanje, da se samo jedno prema drugome moraju
ophoditi kao prema cilju, a ne kao prema sredstvu, prema neem to ima dostojanstvo, a ne
cijenu.

Ovoj ideju su potrebni politiki ideal ravnopravnog graanstva, gdje svi imaju jednaka
graanska prava nezavisno od mogunosti, postignua, okolnosti, i drutveni ideal zasnivanja
drutva. I Stiven Luks e u ideji jednakosti prepoznati ono to dolazi iz tradicije, ali je i ivo, pa
ulazi u profil savremene ljevice.

Alterpolitika

Prezentira Peter Sloterdijik govoto konsenzualno recipiranu predstavu o modernom svijetu kao
bezalternativnom svijetu, u diskursu to naziva, gnjevom. On e rei, kada bi obiljeje aktuelnog
psihopolitikog stanja svijeta trebalo izraziti u jednoj reenici, bila bi, uli smo u eru u kojoj ne
postoji sabiralite gnjeva sa svjetskom perspektivom. Smatrajui da eksplozija gnjeva u
islamskom svijetu nee donijeti nita emancipatorsko u epohalnom smislu, on e vjerovati kako
ni u evroatlanskoj civilizaciji gnjev ne moe iznjedriti u supstancijalnom smislu spram
liberalistikog kapitalizma alternativne projekte i pokrete, krivei ljevicu, i pie kako pobuna vie
ne moe podastrijeti neku ideju.

Savremeni svijet je svijet bez alternative, liberalnoj i kapitalistikoj evroatlanskoj civilizaciji. Ne

postoji alternativa liberalnoj demokratiji (Klaus ofte). Ne postoji nijedna teorijska alternativa
koja bi bila vrijedna panje i mogla da opravda kolektivno obavezujue odluke donijet putem
agensa empirijske volje graana. Demokratija nije izborna konstitucionalna forma ve je
neizbjena injenica.

Alternativa liberalnoj demokraciji bez obzira na to da li se zasnivaju na dinastiji, teokratiji,

odreenoj filozofiji istorije ili na prirodnom zakonu, vie se jednostavno ne uzimaju u obzir
posebno nakon sloma dravnog socijalizma. Moderna drutva osuena su da se oslanjaju
iskljuivo na ''volju naroda. Tamo gdje nema zbiljskog polja otvorenosti nema ni politike. Gdje
ne postoje izazovi, neizvjesnosti, nepouzdanosti, nezakljuenosti i usko slobodne mogunosti u
izboru odluka i djelovanja nema ni izvorne politike. Politika u svom kontekstu jeste neto
eskluzivno, jedinstveno, unikatno, jednokratno, osebujno. Multiverzum, u sebi nosi alterpolitiki
diskurs.

U sreditu ideolokih konstrukcija neoliberalizma stoji slika modernog postsocijalistikog svijeta

kao svijeta postideologije i postpolitike. teokratiji. Alternativa ocrtava prostor oporbenog. bez
uvjerenja koja dijele svi graani da se ovdje i sada kroz koletivnu raspravu gradi budunost i da
ovjek sam ne moe nita.

Pod pojmom alterpolitika podrazumijevamo drugaiju politiku- drugaija u odnosu na

postojee i fugurirajuu politiku stvarnost. Alterpolitiku oznaavamo i kao drugaiju politiku u
odnosu na faktokratsku politiku. Politiki mentalitet faktokratije proskribira pobune, protest i
otpore. Tu su odmah skeptici i paranoici, oni e zakljuiti kako alternativa ne postoji i da je
danas teko biti neovisan, poetiki i politiki.
Prema pojmu

Pod alterpolitikom podrazumijeva se da se prethodno raisti sa dvije postmoderne

iluzije. Podrazumijeva se, prva govori, kako je na djelu epoha postpolitike, a druga kako je
politiku, ije je, navodno, vrijeme prolo, mogue zamijeniti vanpolitikim diskursima i
praksama poput, tehnokratskih, scijentokratskih i, uope, meritokratskih kompentencija. S
globalizacijom dolazi umjesto zamiljenog kraja politike, njena sutinska transformacija. Politiku
ne moemo nadomjestiti ni ekonomijom, ni filozofijom povijest, ni znanou, ni tehnikom, ni
teologijom, ali ni filozofijom. 21. stoljee bie stoljee politike i to politikih konfrontacija, oko
onoga to je bilo povijesno nepoznato i neiskuavano, dakle to nikada nije bilo predmet
politike.

U jednom se uvidu, kad je rije o postpolitici i postideolokom dobu, tvrdi da obrat od

doba ideologije u doba kulture nipoto ne oznaava oprotaj s legitimacijskom moi i
hegemonijom ideologija. Kultura u doba globalizacije preuzima funkcija ideologijske
mobilizacije. A u drugom, koji problematizira, takoer zamisao o postpolitici, ali sada tvrdi, da
zbog nesavrenosti ovjeka, zbog njegove bitne neautonomnosti, zbog nemogunosti da se
kontingencija iskljui iz ljudskog ivota, ostat e univerzum politike akcije uvijek podrujem
rizika i nesigurnosti, dakle podrujem ljudskih odluka, trenutaka i izazova. Politiku ne moemo
nadomjestiti ni ekonomiijom, ni filozofijom povijesti, ni znanou, ni tehnikom, ni teologijom, ali
ni filozofijom.

Kritiko kao heretiko.

Kritiko miljenje, ponaa se detektivski, prepoznaje, ono to je poeljno, ono to treba

da bude, ono to pripada normativnom idealizmu, humanizam i etika altruistikog
individualizma, moral empatije, aksiologija slobode osobe kao osobe, odbaicanje
sociocentrizma, i naciocentrizma, graanski ethos, sve to ulazi, u njene vrijednosti. Kultur a i
politika racionalnog skepticizma i konstruktivnog relativizma, je njeno stanovite.

Kritiko emancipatorsko miljenje, rije emancipacija kompromitirana opsesijama

neoliberalizma, ne nalazi se vie u vokabularu postsocijalistikih diskursa, niti se kritika
inteligencija, koja se s rezervom odnosi prema objavljenom kraju povijesti, ideologije, politike i
sl., ne usuuje, upotrebljavati ovu rije. Pa tako mora savladati osim svjetonazora apsolutizma,
fundamentalizma, eshatologizma i dva svoja protivnika, prvi je u scijentizmu, a drugi u znanju
kao robi.

Emancipatorski diskrus, spram starih romantiarskih, imaginacija, izlazi na kraj samo tako to
gaji, njeguje, uva u sebi heretiko miljenje, s njim nema strahopotovanja ni pred ime, pa ni
prema scijentokratiji. Ona hoe, promjene, mogue i poeljne, odnosu prema znanju i kulturi.

O postmodernom.

Osvijeteni oslonac na postmodernistike imaginacije svodi se na ranu sakupljaku privrednu,

spoznajnu djelatnost, oskudnog, odnosno skromnog uma ili pak na herbarijsko ouvanje i
pokazivanje postmodernistiki zanimljivih fraza, sentenci, kovanica. Rije je o postmodernoj
materiji, koju tek valja skeptiki opservirati i kritiki preraditi, prevariti, destilirati,
transformirati, kako bi se pojavion novi, emancipatorski orijentirani horizont u miljenju.
Postmodernistiki diskurs je zavodljiv, svjeina u miljenju, kreativna mata.

Tu je ono zavodljivo, tu je zamka, tu je ono ideoloko u postmodernom diskursu. Pod prisilom

ovog zavoenja dolazi u postmodernom diskursu izvjesni tonalitet mistifikacija u jezikim
izrazima ili sklonost ka kompliciranostima, nejasnoama, namjernim konfuzijama i uslonjavanju
u analizama i dedukcijama. Prihvatajui logiku zavoenja, konstruktivizma i virtualiteta,
miljenje koje slijedi postmoderna izgubilo je svoj atmosferski milje izvorita svog imaginativnog
kisika. U postmodernom diskursu nedostaje pojmovnih preciziranja. Postmoderno miljenje
bavi se onim konstruiranim, a ne stvarnim. U raaranom postmodernom svijetu, racionalno
vie ne figurira.

Utopijsko. -
Kritika alterpolitika u sadrinskom smislu i u smislu formi moe poprimiti razliite likove, tipini
su teror, pobuna, reforma revolucija. Alterpolitika moe biti utopistika, najee u liku
mesijanske ili eshatoloke realne nade u mogunosti humanizma i realne zamisli oslobaanja
ljudstva. Utopijsko pripada svijetu realnih nada, a utopistiko jest zapravo djelo tih lijepih
fantazija te je zbiljski neostvarljivo. U 20. stoljeu vie je krvi proliveno u ime birokratskih
kalkulacija, rasnog istunstva, etnike solidarnosti, nacionalizma, vjerskog sektatva i osvete i
osvete nego utopije. Politika alternativa oznaava ono to otvara druge puteve, drugaije
mogunosti drugaiji sustav vrijednosti. Alternativa naglaava otvorenost prostora za drugoga,
za druge i drugaija miljenja i prakse. Alternativa nije stil, pitanje forme, izraza ve aktivno
preispitivanje.

Multiverzum vlasti

Vlast

Problem vlasti, jo od doba drevne Kine, odnosno od kineskih diskusija izmeu, npr., kole
moralista (konfuije i sljedbenici) i kole legalista, jedna je od permanentnih tema miljenja
politike. Politologija se odreivala kao kratologija nauka o vlasti, kratos vlast, logos nauka.

Tri temeljne teorije o biti politike. U prvoj se tvrdi da je sutina politike u djelatnosti drave, a
politologija bi bila koristio se taj termin u politologiji, ali nije bio opeprihvaen, statologija,
znanost koja prouava nastanak, strukture i funkcioniranje drave. U statologiji, primarni
interes nije koncentriran na izuavanje vlasti uopte, nego dravne vlasti.

U drugoj se teoriji smatra, kako je vlast sama sutina politika, a politologija bi, zapravo, bila
kratologija, znanost koja prouava porijeklo, prirodu, temelje, obim, dosege, ouvanje, otpore i
efekte vlasti. Zastupnici takvog shvatanja su francuski sociolog politike Maurice Duverger i
ameriki politolog Hans Morgenthau. Sinteza ova dva stajalita rezultira uvidom po kojemu je
bit politike u djelatnosti i vrenju dravne vlasti, a to znai u vrenju javne vlasti, to je vlast koja
primjenjuje sankcije preko dravnog aparata kao najrazvijenijeg aparata dravne prinude.
U treoj, regulativnoj teoriji politike, tvrdi se kako politika jeste, sveobuhvatno reguliranje i
oblikovanje drutvenog ivota, koje poiva na vlasti. U jednoj se reprezentatitvnoj varijanti
regulativne teorije politike tvrdi kako politika jeste, zapravo, djelatnost reguliranja drutvenih
sukoba. Politika je dakle, djelatnost na izmirenju drutvenih sukoba i odravanju ravnotee
izmeu reda, slobode i vlasti kako bi se odrala drutvena cjelina, a politologija bi, onda, bila
regulatologija. Vlast ima najvii rang u kratologiji.

Veza politike i vlasti

U jednoj verziji politika je pojmljena kao vrenje vlasti u drutvu, i to bez obzira o kojoj je
drutvenoj zajednici i o kojoj vrsti vlasti je rije. Politika je, vrenje i dravne, i crkvene i politike
i svake druge vlasti. U drugoj verziji politika se definira kao vrenje tzv. javne vlasti. A javna vlast
je ona vlast koja primjenjuje sankcije fizike prinude, najrazvijeniji i najefikasniji sistem
prinudnog sankcioniranja jeste drava.

U treoj verziji varira se poimanje politike kao djelatnosti dravne vlasti. Jednom politika
obuhvata cjelokupnu dravnu djelatnost bez ikakve razlike kao i norme o njenoj organizaciji koje
su eminentno politike. Drugi put, u neto uem smislu, politika se sastoji iz slobonih dravnih
djelatnosti, a slobodna je ona dravna djelatnost koja jest suverena, pa, kao takva, nije nuno
regulirana niti podlona pravnim normama.

U etvrtoj opciji politika, u uem znaenju, obuhvata samo djelatnost onih drutvenih snaga
koje vre vrhovnu dravnu vlast ili koje utiu na vrenje te vlasti, iako je same ne vre. Politika
dakle ne obuhvata vrenje dravne vlasti nego samo djelatnost politikih snaga koje ovu vlast
vre, a te snage su partije i neorganizirane politike grupacije.

Teorija moi

Engleska rije power potie od francuske pouvoir, koja je pak derivacija latinskog termina
potestas ili potentia, to znai sposobnost, mo. U teorijama vlasti upamena je rije
sposobnost u starom poimanju potenita, pa e se u njima redovno povezivati spobosnost, mo i
vlast. Bit politike je mo. Weberova definicija moi: mo predstavlja izglede da se u okviru
jednog drutvenog odnosa sprovede sopstvena volja uprkos otporu, bez obzira na to na emu
se zasnivaju ti izgledi. Mo je nametanje volje. Nalaze se temelji moi u onome to nositelj
socijalne uloge posjeduje, a to mu, potencijalno ili stvarno, daje njegovu mo.

Weber temelji: mo prinude koja se oslanja na strah, mo nagrade temelji se na oekivanju

neke koristi od nositelja moi, mo uvjerenja koja poiva na alokaciji i manipulaciji simbolikim
nagradama i mo znanja - ona se zasniva na posjedovanju i kontroli relevantnih informacija.

Izvori moi govore otkuda dratelj moi dobiva svoje temelje moi. Stephenu etiri izvora moi:
mo poloaja u formalnim grupama i organizacijama, osobna mo koja proizlazi iz karakternih
osobina, struna mo koja proizlazi iz ekspertistikog posjedovanja specijaliziranih informacija i
saznanja s kojima se moe manipulirati radi kontrole drugih i mo prilika biti na pravom mjestu
u pravom trenutku moe osobi dati mogunost da upotrebljava mo. Smatra da je zavisnost
klju moi.
Za pojam moi u Weberovom miljenju vezan je i pojam racionalne discipline. U njegovom
poimanju takvom disciplinom treba nazvati izglede da e se odreeni veliki broj ljudi,
zahvaljujui ustaljenoj navici, brzo, automatski i ematski pokriti jednoj naredbi. Disciplina
vojske je temelj discipline uopte. Drugi veliki odgajatelj discipline je veliko ekonomsko
poduzee.

Endru Hejvud - u politici mo se obino shvata kao odnos, tj. sposobnost da se utie na
ponaanje drugih na nain koji oni nisu odabrali. On je mo nad ljudima. U poimanju moi
naglaava je kako je mo zapravo, potencija, a ne prirodna predispozicija i biolokopsihiko
svojstvo. Ue, gledano, mo se moe dovesti u vezu sa sposobnou kanjavanja ili
nagraivanja, pribliavajui je tako prinudi ili manipulaciji, nasuprot uticaju, koji takoe
podrazumijeva racionalno ubjeivanje. Manipulacija oznaava u drutvenom podruju uticaje
na ljude za tue privredne ili politike svrhe. Manipulacija se moe poduzeti na razliite naine,
na primjer tako da se uvedu sugestivna sredstva koja apeliraju na pritajene elje, pa sve do
primjene kemijskih sredstava u podruju kriminalnog. Ukazuje i Etzioni na manipulaciju to se
ozbiljuje primjenom simbola u kontrolne svrhe, npr., upotrebom grba, zastave, himne i sl.

Na drugoj strani, njegova relevancija dolazi i otuda to su politike i prakse manipulacije sastavni
dio vlastodrake politike kontrole miljenja, mo se i manifestira u sposobnosti da se utie na
druge, odreujui to on ili ona misli, eli ili treba.

Otuda, psiholoke teorije moi, na primjer, Hobsova ili Nieova, koje mo shvataju kao dio
nagonskog te, zato, i govore o postojanju prirodne volje za mo, odnosno prirodnog nagona za
sticanjem i uveavanjem moi, nemaju za nas znanstvenu relevanciju pa se ovdje s njima i ne
operira te se uvijek akcentiraju u poimanju moi socijalno determinirani momenti anse i
izgleda te nametanja i sprovoenja volje.

Hejvud naglaava i aspekt sposobnosti i uticaja, osobe, organizacije i institucije moraju, ukoliko
hoe posjedovati mo, imati odreene sposobnosti, moraju biti ti socijalni entiteti sposobni za
njeno sticanje i apliciranje. I kad bi se mo htjela ona se zbiljski ne moe prisvojiti, ako se ne
posjeduju specijalne sposobnosti uticaja. Akcentiranjem momenta uticaja u pojmu moi Hejvud
se kree u okvirima ire teorije uticaja, koja se, potiskujui teorije borbe za mo, pojavljuje
ezdesetih godina 20. stoljea. Jednu takvu teoriju razvija, ameriki politolog Robert Dal, poima
je kao sposobnost uticaja. U sreditu politike nalazi se borba za njihovo prisvajanje, a njeni su
vodei socijalni akteri, uz partije, interesne grupe ili grupe za pritisak. Svaka drutvena grupa
ima neke prednosti s kojima moe uticati na politike procese pa je, sa stanovita Roberta Dala,
mo u drutvu rasporeena nehijerarhijski i kompetitivno.

U kontekstu realpolitikih teorija meunarodnih odnosa, Hans Morgenthau e odrediti politiku,

kao djelovanje u skladu s interesima, definirano u pojmovima moim, te takvu politiku
projektirati i na meunarodnu politiku, ona, jest permanentno rivalsko nadmetanje drava za
superiorne pozicije moi. Mo drave u Morgenthauovim uvidima ima nekoliko odlika, a to su,
geografski poloaj, prirodni izvori, industrijski kapaciteti, i sl.

Teorija vlasti
Najpoznatija su, Weberova odreenja u kojima se vri diferencijacija izmeu pojma moi i
pojma vlasti koja je sama jedan, poseban sluaj moi. Tipovi vlasti prvi naziva vlau u
najirem smislu, a drugi poima kao vlast u uem smislu rijei i pojma. Upozorova Weber, on
govori o istim tipovima ovih vlasti i o istim suprotnostima izmeu njih. Definirajui prvi tip
vlasti, Weber e rei da je to, vlast na temelju konstelacije interesa (posebno na temelju
monopolistikog poloaja), najistiji tip je monopolistika vlast na tritu, i zasniva se na uticaju
koji proizilazi iz nekoga na bilo koji nain osiguranoga posjeda, utjecaju koji se vri na formalno
slobodno djelovanje povlatenih u kojem oni slijede samo vlastite interese.

Pod pojmom vlasti u uem smislu po Weberu, potrebno je podrazumijevati injeniko stanje u
kojem iskazana volja (zapovijed) jedne ili vie osoba koje vladaju eli utjecati na djelovanje
drugih (jedne ili vie potinjenih osoba), a zapravo i utjee na nain da se ovo djelovanje u
drutveno relevantnom stupnju odvija kao da su podreeni sadraj zapovijedi, poradi njega
samoga, uinili maksimumom svog djelovanja (poslunosti). Vlast znai odreivati ponaanje
drugih, mo znai samo uticaj na to djelovanje. Ovakvu pojmljenu vlast u uem smislu vee
Weber za sferu uprave, ali moe se koristiti kao ono objanjavalako i u sferi politike, odnosno
dravne vlasti.

Endru Hejvud definira vlast, vlast se najjednostavnije moe definisati kao ''legitimna mo''. Dok
je mo sposobnost da se utie na ponaanje drugih, vlast je pravo da se to ini. Vlast se dakle,
zasniva na prihvaenoj obavezi pokoravanja, prije nego na nekom vidu prinude ili manipulacije.
U tom smislu, vlast predstavlja mo koja sadri legitimitet ili pravo.

Rober Dal pod moi kanimo opisati odreeni zbiljski odnos, kao sposobnost A da djeluje na
takav nain kako bi mogao kontrolirati reakcije od B. Politika poliarhija, Dahl zove poliarhijom,
situaciju nadmetanja za biraku podrku meu punoljetnim stanovnitvom, osigurava
konkurenciju meu grupnim interesima i zajamuje demokraciju. Ne postoji nikakav vrhovni
moni centar za donoenje odluka. Budui da je mo u biti rasprena u cijelom drutvu, budui
da postoji pluralitet toaka pritiska, javlja se i cijeli niz konkurentskih centara za formuliranje
politike i donoenje odluka. Govori se i o vie lica vlasti. Jedna od varijanti jest i
dvodimenzionalna teorija vlasti. Ona potencira ono to se nasuprot javne vlasti naziva
nevidljiva vlast, i upravo e potraga za nevidljivim, tajnim, konspirativnim slojevima i praksama
u multiverzumu vlasti biti jedna od vodeih preokupacija u njegovom istraivanju i tumaenju.

U odnosima moi sposobnost uticaja pa i primoravanja moe da se manifestira i ozbiljuje na

razliite naine, te se, zato, govori o vie lica vlasti. Jedna od varijanti o vie lica vlasti jest i
dvodimenzionalna teorija vlasti. Ova je teorija, u naem kontekstu od posebnog spoznajnog
interesa budui da potencira ono to se, nasuprot javne vlasti, naziva nevidljiva vlast. Upravo e
potraga za nevidljivim, tajnim, konspirativnim slojevima i praksama u multiverzumu vlasti biti
jedna od vodeih preokupacija u njegovom istraivanju i tumaenju. Peter Bachrach i Morton
Baratz, spremno priznaju da pluralisti imaju pravo u pogledu jednog aspekta ili lica vlasti, naime
one vlasti koja se vri na otvoren i primjetan nain. Vlast se moe vriti prikriveno i na naine
koji nisu direktno primjetni. Mnogobrojni oblici vlasti u savremenom svijetu egzistiraju kao
kriptovlast.
Figurira i trodimenzionalna teorija vlasti, i ona ukazuje na specifine prakse nevidljive vlasti, pa
je s tog stajalita ova teorija u naim interpretacijama spoznajno inspirirajua, a njen je
paradigmatini formulator i zastupnik Steven Lukes. Lukes zastupa stajalite da postoje interesi
koje imamo naprosto sto to smo ljudi. Bez obzira, jesu li toga svjesna ili ne, ljudska bia imaju
objektivan interes da budu autonomna. Prema tome, objekt moi i vlasti, moe imati pogreno
uvjerenje o vlastitim interesima. Na objektivnim interesima trodimenzionalno poimanje vlasti
ima slinosti s Marxovom idejom lane svijesti. Onaj tko pati od lane svijesti djeluje u zabludi
da su njegovi subjektivni ili oiti interesi, oni koje je ulila i od kojih ima koristi vladajua klasa,
kasta ili grupa, doista stvarni ili objektivni interesi. Nije sporno da se mo vlasti sastoji i u njenoj
sposobnosti da manipulacijom i ideolokom indokrtinacijom izdejstvuje sebi legitimirajuu
podrku pa i onda kad njene prakse ne korespondiraju sa stvarnim interesima ljudi koju tu
legitimaciju daju.

Haralambos i Holborn e rei, vlast je onaj oblik moi koji je prihvaen kao legitiman,to jest
ispravan i pravedan i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moi koju njoj
podloni ne smatraju legitimnom. Sa ovim se vlast svodi na dravnu vlast budui da je ona u
naelu pravno legalna i legitimirana. U naem kontekstu figurira odreenje vlasti kao odnos
nareivanja i poslunosti. A ti odnosi figuriraju u svim hijerarhijski utemeljenim i oblikovanim
drutvenim, politikim i nepolitikim, dravnim i vandravnim vezama.

U spoljanim odnosima izmeu drava u kome se moralna gledita smatraju znakom slabosti ili
hipokrizije. Realpolitika se zasniva na politici moi, (posjedovanje vojne sile) i bespotednoj
borbi za ostvarivanje interesa te opeg napretka nacionalnih drava kao najznaajnijih inilaca i
sudionika svjetske politike. U sreditu realpolitike stoji preferencija moi i sile, mo zasnovana
na vojnoj sili oblikuje svjetski poredak.

Snana vojna sila jamac je nacionalne sigurnosti. Meunarodni odnosi vide se kao borba za silu.
80 tih 20 stoljea doktrina realizma. Oni priznaju i dalje vrhunski znaaj moi, ali za razliku
od klasinih realista po kojima vojna sila ima apsolutni primat, oni smatraju da je sila u
meunarodnim odnosima promjenjiva. Novi realizam je egzistencija i pozitivna utopija.

Biokratija

Termin biovlast moe da se upotrebljava, i tako se ini, kao izraz s kojim se oznaava
dominacija ena nad mukarcima, pokuavajui mukarcu oteti atribute mukosti te
seksualnom manipulacijom i razliitim metodama poniavanja, ena hoe kontrolirati mukarce
i tako vriti i iriti nad njima biovlast.

Tvrdi se kako je termin biopolitika, izmislio Foucalt. U rezimeu predavanja to ih je drao

od 1970. do 1982. godine, Fuko terminom biopolitika naziva, nain na koji je od XVIII vijeka
pokuavano da se racionaliziraju problemi to ih dravno upravnoj praksi postavljaju
fenomeni svojstveni skupu ivih bia koja konstituiu stavnovnitvo, zdravlje, higijena, natalitet,
dugovjenost, rase, itd.
 Pod biopolitikom podrazumijevamo jedan od likova realpolitike. Njen objekt nije
pojedinac, ona se odnosi na natpersonalni entitet, na drutveni individuum kojeg moe
oznaavati terminima kao stanovnitvo ili populacija. U predmet dravne politike kao
reapolitike ulazi, javno zdravlje, javna higijena, javna politika nataliteta, stambena politika,
politika urbanizacije, politika naseljavanja, preseljavanja i koloniziranja, politika javne sigurnosti,
politika prema rasama, etnikim grupama, radnicima, enama i sl.

Osim u liku drave, birokratija se pojavljuje, dakle, i u liku korporokratije. Tako i dravna
vlast i korporokratija se oslanjaju na scijentokratiju i tehnokratiju u njihovim novim, historijski,
nepoznatim izrazima i praksama. Tako genetski inenjering, nanotehnologiju i robotiku
tretiramo kao savremene scijentokratije i tehnokratije, i oni ljudsko uvode u stvarnosti koje su s
onu stranu samog iskustva ljudskog.

Tako su genetski ininjering, nanotehnologija i robotika znanstvena osnova biopolitike i

biokratije. Genetiko inenjerstvo podrazumijeva izravno, namjerno izmjenjivanje genetikog
materijala organizama. I dravna birokratska vlast i korporokratija kao biokratija koja koristi
genetski inenjering u formiranju i prakticiranju svoje vlastodrake moi simbiotiki susreu u
sferi eugenike.

U mjeri u kojoj se njegove praktine mogunosti koriste u oblikovanju ivota cijelih

populacija, cijelog stanovnitva ili njegovih selektivno odabranih segmenata, a ne samo
pojedinaca, u toj mjeri genetika biotehnologija postaje sastavni dio biopolitike kao eugenike.
Genetiki ininjering je metoda namijenjena poboljanju genetikog ivih bia pomou
manipulacije njihove genetike ifre. Stara eugenika iz druge polovine 19. i prve polovine 20.
stoljea, njeni su doktrinari likovi i praktina ozbiljenja figurirali u amerikoj eugenici i eugenici
nacistike Njemake i nova, privatna, odnosno liberalna eugenika.

Darko Polek klasina ili stara eugenika, kao bilo koji socijalno prisilni oblik intervencije
nad pojedincem radi poboljanja genetske konstitucije populacije, i nove egunike, koja se
definira kao proizvod privatnih odluka pojedinca o karakteristikama vlastitog potomstva.
Liberalna eugenika brie razlike izmeu negativne eugenike kao genske somatske terapije i
pozitivne eugenike ka genetskim ininjeringom izazvanih poboljanja, koja se prenose na
slijedee generacije. Nova eugenika, ili laisez faire eugenika, koja bez dravne prisile i zakonskog
prinuivanja, udovoljava samo reproduktivnim eljama individuuma, osoba, pojedinca, pa se s
tim usmjerenjem, za razliku od stare eugenike, vie ne bavi biologijom cijelih populacija.

Gmo kratija

Rije je o izrazu naov kovanici. Skraenica GMO oznaava genetski modificirane

organizme. Oni su rezultat genetskog inenjeringa, a kao robni proizvod, djelo su
megakorporacija. No, izrazom gmo kratija ne oznaavamo vlast i vladavinu genetski
modoficiranih organizama, npr. genetski rekombiniranih bakterija i virusa, nad ljudksim
ivotima, i potpadanje ljudi pod tu vlast nije mogue. Nazivamo tu vlast gmo kratija. Zato, ne
prihvatajui ideologiju to je produciraju fanatine apologete biotehnologije, treba znati,
putanje modifiranih bia znai poigravanje s nepoznatim, a samim time i rizik. Neki
znanstvenici tvrde da je rizik toliko malen da nije vrijedan panje.
 Pojavila se s kraja 20. vijeka. To je vlast usred mora pluralistike demokratije koja se
uobliava preko proizvodnje i upotrebe genetski modificirane hrane sjemena, plodova i
ivotinja. Ta vlast je gmo kratija, odnosno gemokratija. Njen je temeljni oblik multinacionalna
korporacija. Zato je ona jedna od likova korporokratije. U korporacijskom svijetu se pojavljuje
kao megagrobiznis genetski modificiranom hranom. U njega je ukljuena i farmaceutska
industrija. Taj simbiotiki sklop agroindustrije i farmaceutske industrije genetski modificiranih
sjemena i poljoprivrednih proizvoda u obliku gigantskih multinacionalnih razvija se kao
zastraujua mo i megavlast koja sve vie, upravlja samim egzistencijalnim dimenzijama i
pretpostavkama biolokog opstanka i historijskog bivstvovanja cijelih naroda.

Kisiner je izjavio, kontroliraj naftu i kontrolirat e zemlju, kontroliraj hranu i

kontrolirat e ljude. Ova izjava je stajala iza megakorporatskog projekta svejtske zelene
revolucije iji je cilj bio da se, s genetskim ininjeringom, elimira glad u siromanim dijelovima
planete. Zbilje i konzekvencije biolokog imperijalizma su mnogostruke. Prije svega, dogaa se
on kao potkradanje i unitavanje genske raznolikosti u svijetu, na djelu je bigusarstvo,
biopiratstvo, koje gmo - kratija vidi kao svoje prirodno pravo, i pod njim se podrazumijeva kraa
gena iz treeg svijeta. Biopiratsvo se sastoji u tome da megatransnacionalne korporacije,
prisiljavaju bogate zemlje da prihvate patentiranje biljaka i ivotinja, s njima pripadajuim
genima, proizvoda koje ti organizmi stvaraju i biotehnoloke metode koje se koriste za njihovu
za njihovu manipulaciju.

Sa njim je i ekonomsko eksploatiranje, porobljavanje i osiromaivanje cijelih naroda

unutar nerazvijenog svijeta. Usljed velikih obeanja da e stvoriti biljke otporne na bolesti,
insekte i herbicide, nije ispunjeno. U poreenju s klasinim oplemenjivanjem ukrtanjem bilja,
genetski ininjering je dosta skuplji i manje efikasan, a pokazalo se kako su sorte stvorene
genetikim inenjeringom nisu poveali urod, niti prinos farmera. A na djelu je i unitavanje
tradicionalnih kultura, vjetina, umijea i formi znanja. Tako se ona pojavljuje kao sila, u htijenju
profita, cijelim narodima, unitavajui njihove drevne poljoprivredne kulture, i namee neke
nove vrste genetski promijenjenih sjemena. Tako je na djelu neka vrsta zavjere o manipulaciji
genima.

Ona tako koristi neku vrstu zavodljive demokratije u cilju pridobijanja konzumenata
svojih proizvoda. Tako on recimo koristi znanstvenike da dokau da je genetski modificirana
hrana neto bezopasno, i da eliminiraju strahove od genetikog inenjeringa u poljoprivrednoj
industriji.

Birokratija

Karl Manhajm, razlikuje historijski konzervatizam i birokratski konzervativizam kao njene

neprijatelje. Historijski konzervatizam, karakterie se time to on poznaje onaj iracionalni
manevarski prostor u dravnom ivotu koji ne moe biti nadoknaen upravom. Ovdje u diskursu
historizma, politika je shvaena kao prostor djelovanja snaga mistinog narodnog duha, a sve
to se tu stvara ne stvara se razumom, znanjem, umijeima racionaliziranja, nego se otvara
organskim snagama tradicije.
 Pod birokratskim konzervativizmom podrumijeva jedan poseban, modelski nain i stil
miljenja. Birokratski konzervativizam karakterie, pretvaranje politikih problema u probleme
upravne nauke. On se strogo dri zakona, i ne vidi da iza zakona stoje interesi, socijalni, grupni,
ideoloki, te postojei poredak izjednaava s poretkom uopte. Birokratija djeluje silom
autoriteta, a ne autoritetom razuma, i protiv je svakog znanstvenog raskrivanja metoda njenog
djelovanja te karaktera njenih odluka i manira. Nastao je od francuske rijei bureau (zelena
oha na kancelarijskom stolu, a zatim kancelariju ili ured) i rijei kratein vladati. Ona je oblik
vladavine iji su nosioci ljudi kancelarija, inovnici odnosno birokrati.

Termin birokratija uveden je u upotrebu sredinom 18. stoljea, i on pripada drevnim

iskustvima ljudi s vlau. Ona se primarno vee sa sferu drave i oznaava: a) drutveni sloj
profesionalnih upravljaa koji nastaje i odrava se po osnovi funkcija koje vri u dravi i u
drugim hijerarhizovanim organizacijama, b) sistem drutvenih i politikih odnosa u kome
dominira ovaj sloj profesionalnih upravljaa relativno odvnojen i nezavisan od drutva i van
domaaja demokratske kontrole od strane onih kojima upravlja, c) ponekad, pogreno, sam
nain djelovanja birokratije(birokratizam).

Birokratija jeste nosei stub statokratije. Birokratija moe biti potena, ali i potkupljiva.
U sferi dravne birokratije dogaa se podvostruenost, koja i sama sudjeluje krei,
zloupotrebljavajui, neadekvatno primjenjujui zakone, u koritenju javnog slubi u privatne
svrhe, odnosno u praksama preusmjeravanja javnog dobra korupcijom, podmiivanjem,
nagodbama i stvaranjem izuzetaka prema privatnoj sferi. Treba rei da je to carstvo u kojem sve
vrvi od podzaonskih akata, od uredbi, pravilnika, uputstava, protokola, instrukcija, a birokratija i
jest mo proizvodnje podzakonskih akata koje nisu transparentne ne samo graanima nego i
vanim granama i formama javne vlasti.

Karakteristike birokratije, hijerarhijska organizacija svaka birokratska organizacija

predstavlja jednu piramidu vlast s jasno utvrenim odnosima nadreenosti i podreenosti,
bezlinost (depersonalizacija) linost birokrata znai samo ono to znai njena funkcija. Ona
je integralni dio aparata kome pripada. Zato bezlinost odluuje i djeluje kao bezlina sila.
Specijalizacija u svakoj birokratskoj organizaciji postoji striktna podjela nadlenosti i
kompetencija sa specijalizacijom za odreene vrste djelominih operacija, formalizam itava
aktivnost birokratije izraava se i ostvaruje kroz jedan sistem pisanih pravila i formalizovanih
postupaka. Bitne karakteristike, strunost koju zahtjeva radna mjesto, nefleksibilnost, sporost,
privrenost mnotvu pravila rutinerstvo.

Statokratija

Izraz statizam moe da se upotrebljava kao antipod izrazu dinamizam, dok pod
dinamizmom podrazumijevamo pogled na svijet koji hoe aktivitet, sudjelovanje, kretanje,
napredovanje, traganje, stvaralatvo, otvorenost ka znanju, i dr., dotle termin statizam
oznaavamo svjetonazor i stil ivota koji se svodi na nepokretnost, ponavljanje, nemono
pristajanje, fatalizam, kontemplaciju, i sl. U znanstvenoj lektiri i konvencionalnoj publicistici
upotrebljava se i izraz etatizam.
 U politolokoj tradiciji upotrebljavao se izraz statologija, i njim se htjelo defirinirati
autentino predmetno podruje politologije kao samosaltne znanosti o politici. Tako se tvrdi je
prouavanje, kao i nastanak drave, i sredinje tema u politologiji pa je nauka o dravi
statologija. Tako je ono njeno esencijalno, jest sadrano u vlastodrakim djelatnostima drave.
A statologije, nije istovremeno i statokratija.

Statizam hipervladine drave. Moemo ga definirati kao apologiju istog kapitalizma, ili
njenim terminima iskazano, je stanovite radikala koji pledira kapitalizam tipa laissez faire.
Kapitalizam postie povijesni uspjeh, jer, korespondira s ljudskm prirodm. Zato on nije samo
praktini sistem drutvenih, ekonomskih i politikih odnosa nego je i moralni sistem koji poiva
na sasvim odreenoj filozofiji, antropologiji, epistemilogiji i etici.

Najdublja filozofska osnova kapitalizma jest da je ovjek po prirodi razumno bie.

Individualna prava, tako ih tumai E. Rand, jesu drutveno priznanje ovjekove racioalne
prirode i sloboda u osiguranju njegovog opstanka. Temeljno ljudsko pravo, iz kojeg proizilaze
sva druga prava, jeste pravo na ivot. A ono se ne moe realizirati bez prava na privatnu
svojinu. On je drutveni sistem zasnovan na uvaavanju individualnih prava, pa i prava svojine,
koje se odnosi na cjelokupnu privatnu imovinu. Jedina uloga drave u takvom drutvu je zatita
ljudskih prava, odnosno njihova zatita od fizike sile.

Prakse oliene u socijalnoj dravi ili dravi blagostanja, definiu kao statizam. On je
naelo ili politika koncentriranja sveobuhvatne ekonomske, politike i ostalih dravnih kontrola
na raun individualnih sloboda. Statizam je unutranji neprijatelj istog, odnosno radikalnog
kapitalizma. Njegovi su vanjski neprijatelji socijalizam i faizam. I oni su povijesni vidovi izvornog
pojma statizma. Iz paleoliberalistikog diskursa, pod statizmom se podrazumijeva vladavina
intervencionistike drave, oznaava se ona kao socijalna drava, drava blagostanja,
paternalistika drava, klijentistika drava.

Statizam i statokratija javljali su se, i funkcionisali, u socijalistikom svijetu. Zato se

govorilo, socijalizam od poetka startuje kao revolucionarni etatizam, kao pokuaj uvoenja
diktature proletarijata, to je etatistiki socijalizam, na djelu je etatistiki komunizam. Oblikovan
je i etatistiki nacionalizam, formatiran je ak kulturni etatizam kao prirodni instrument
revolucije, i etatizam je bio i sam stil ivota, figurirale se, etatistike predstave o ivotu u kojima
se i prizivala vrsta etatistika ruka: stvarni poloaj ovjeka u drutvu traio je, posebno u sferi
socijalne sigurnosti, jaku dravu: trai ovjek oslonac u toj dravi mada, osjea njenu mo kao
heterogenu mo.

I u kontekstu procesa postsocijalistike tranzicije govori se o statizmu ili etatizmu,

provodila se na razvalinama drutvenog vlasnitva etatizacija i to kroz podravljenje sredstava
za proizvodnju, a onda je tek vrena njihova privatizacija. Vrila se u sklopu transformacije
vlasnitva, dakle, ponovna etatizacija umjesto direktne denacionalizacije i privatizacije,
sprovodila se u kritikama postsocijalizma.

Pod socijalistikom statokratijom, podrazumijevamo monocentrirani drutveni sistem

te monokratski i ideokratski politiki reim u kojem su partitokratske grupacije drale strateki
monopol nad kontrolom drave, i onda u njenom mediju, i nad privrednim aktivitetima, te
drugim dejatnostima samog drutva. Onaj statizam koji se javlja unutar socijalne drave na
kapitalistikim pretpostavkama i na tlu liberalne demokratije ne moemo argumentirano
nazvati statokratijom. S druge strane, socijalistiki etatizam pod monokratskom i ideokratskom
vladavinom avangardne partije tretiramo samo kao jedan od likova statokratije. Pa tako imamo
i druge likove zloinake statokratije, koja je nastala na konceptima liberalne demokratije,
faistiki statizam i statokratiju. Moemo rei da je drava nesumljivo historijska pojava
politike organizacije ljudi.

Snaga drave u modernom svijetu, podrazumijeva, sposobnost da se formulira i provodi

politika i donose zakoni, uinkovito upravlja uz minimum birokracije, kontrolira nepotena
zarada, korupcija i mito, odri visoka razina transparentnosti i odgovornosti vladinih institucija, i
osigura provedba zakona. No snana drava treba znati i primijeniti silu, ondnosno upotrijebiti
legitimnu silu. Ona je neophodna da bi se zakoni provodili kod kue, i da bi se na
meuanarodnoj razini ouvao svjetski poredak.

Urlih Bek smatra da umjesto nacionalne drave, na historijsku scenu u budunosti stupa
neoliberalna drava, ako je bog nacionalne drave mrtav, to jo nikako ne znai da drava
umire. Drugi oblik u koji se mijenja model stare nacionalne drave u kozmopolitskoj konstelaciji
je neoliberalna drava. To je drava natjecanja, drava trita, oblik drave u kojoj politika slijedi
logiku kapitala.

Talasokratija.

Izraz talasokratija upotrebljavao se u tradicionalnoj geopolitici. Tako je moreplovstvo bilo jedna

dostupna i usavrena vjetina savladavanja interkontinentalnih prostora. Terminom
talasokratije hoe se oznaiti izvor i nain sticanja vlasti i vladavine pomorskih drava. Projektira
se na daleku historiju, i moi drevnih naroda i drava. Drevne su talasokratije bile fenianska
drava i grke drave. Svoju prevlast nad drugima osigurale su na osnovu pomorske nadmoi.

I rimska drava je bila talasokratija. Na prostorima Balkana figurirala je i ilirska talokratija.

Mletaka republika uspostavila kao mediteranska talasokratija. U talasokratske drave ubrajale
su se panija, Portugalija i Velika Britanija. Tako postoji i svjevernoatlanski savez kao
talasokratija i, jo ue, na djelu su angloamerika talasokrtija i NATO kao talasokratska vojna
koalicija. Ativne talasokratije funkcioniraju u priobalnim zemaljama evroazijskog kontineta, u
zemljama sredozemlja, uz Atlanski okean i uz mora koja s juga i zapada zapljuskuju evroaziju.

Talasokratiju moemo oznaiti i kao oblik sticanja dravne moi i vlasti, zasnovani su na
vladanju morem i morskim putevima. S tom vladavinom talasokratske drave uspostavljaju,
kontrolu nad morskim saobraajem, ukljuivi i kontrolu nad trgovinom i vojnim prometom.
Upotrebljava se i pomorski princip, to je njeno konstituirajue naelo. U anahronoj geopolitici
kao antipod pojmu talasokratije upotrebljava se i termin, telurokratija. Ovaj izraz oznaava
kopnenu mo. Telurokratije su drave, koje, zbog svog geograskog poloaja jesu vezano za tlo,
za kopneni prostor. Opisuju se i kao zemlje koje poivaju na kontinentalnom geopolitikom
principu. Funkcionira u evroazijskom prostoru, u pravoslavnoj Rusiji i kulturama Bliskog i
Dalekog istoka.
Geopolitika proglaava planetarni sukob izmeu talasokratija i telurokratije ne samo kao sukob
izmeu drava nego, i, rekli smo to, kao sukob izmeu dvije civilizacije, zapadne kao
telasokratske i istone kao teluroktratske. Vukainovi hoe objasniti rusku boljeviku
revoluciju, sukob izmeu Tita i Staljina, ak i proces disolucije Jugoslavije, uvijek je pobjeivala
angloamerika talasokratija sa pomorskim principom. Savremena konzervativna geopolitika
cjelokupnu historiju naroda i drava shvata kao permanenciju supstancijalnih sukoba izmeu
talasokratija i telurokratija, taj sukob, navodno, skriveno je obiljeje i savremenog svijeta, i on
e odrediti njegovu budunost. Konzervativna geopolitika proiruje izvore moi talasokratiji, jer
vie vladanje morima nije iskljuivi temelj moi megadrava, nego se nalazi u vladavini
supermonih tehnika i tehnologija.

Tako je domaaj moi talasokratija proirio u dvadesetom vijeku i u vladanjem vazdunim

prostorom. Pored vodeno vazdunog prostora trei element dominacije talasokratije jeste
vladanje elektromagnetnim talasima. Ali, telurokratije, nemaju pristup savremenim
tehnologijama komunikacije, odnosno da ne rade nita na tome na njihovom prisvanjau, kako bi
uveale svoju mo na moru, vazduhu, i elektromagnetskih talasa.

Nomokratija.

Vladavina zakona, a ne ljudi, odreuje se kao nomokratija. Upotrebljava se u teolokom

diskursu. Tako se smatra da savremena drutva i politiki reimi treba da funkcioniraju po
boijem zakonu, a ne po zakonima koji se donose u sekularnim institucijama demokratije. Samo
se vladavinom boijih zakona mogu prevladati nepravde i diskriminacije izmeu ljudi, rasa,
nasija, vjera, i sl. U tradicij protuliberalistikih teorija politike i vlasti, odbacuje se nomokratija
kao proizvod demokratije. mit e sutinu politikog vidjeti u nomosu koji donosi konani,
apsolutni autoritet voe.

Liberalno shvaena nomokratija po mitu, sekularizirana teologija katolianstva, zamijenjena

pseudonomokratijom, kao izrazom volje, statusa, misterija i moi. Kada, skinemo sloj mitovog
poimanja politikog, nomosa i nomokratije onda, u ogoljelom izdanju imamo na djelu jednu od
varijanti teorija koja hoe vladavinu ljudi, a ne vladavinu zakona. Tako se takva vladavina
ljudima pojavljuje i dominira tamo gdje dominiraju hipernacionalnistike politike i totalitarne
etnokratije.

Kant je znao prepoznati te kvalitete vladavine ljudi, pa bi vlasti bila izgraena na principu
dobrohotnosti prema narodu, kao to je oeva prema djeci, tj. oinska vlast, ta vlast je
despotizam. Tako su tradicionalno promovirale vladavinu zakona, a ne ljudi. Otuda je ideja
pravno i moralno vrijednostih neutralnosti jedna od vodeih ideja neo liberalizma.
Teleokratski pojmljenu socijalnu pravednost E. Rend, oznaava diriizam.

Diriizam je sustav vladanja u kojem diskrecijsko izvrno donoenje odluka neke vlade ima
premo nad neutralnim donoenjem zakona u parlamentu. To je administrativni sustav
vladanja, u kojem vlada smatra da je u postizanju odreenog cilja njen zadatak davanje naredbi
drutvu, a ne osiguranje reima kojei se osniva na zakonu i u kojem je osnovni cilj vlade odrati
postojei zakonski poredak (vladavinu prava), prilagoavajui ga promjenjivim okolnostima
vremena i prostora.
Razlikuje Hayek, dva tipa ljudksih drutava. Drutva organizacije, historijski na njihovom
poetku stoje horde, klanovi i plemena, i drutva spontanog poretka. To su moderna drutva
koje naziva otvorena drutva i velika drutva. To su drutva u kojima funkcionira, ista hijerarhija
ciljeva obavezna za sve lanove, a ljudi u tim zajednicama prakticiraju solidarnost, odnosno
pomau jedni druge samo u mjeri u kojoj dijele zajednike svrhe i prihvataju, zajednike ciljeve.
Nomokratski poredak funkcionira na tlu spontanog drutva, a u njemu vladaju pravila. Dakle,
pravilima povezano otvoreno drutvo naziva nomokratijom. U moderno doba to se najjasnije
pokazuje u dvije navjee prijetnje slobodnoj civilizaciji, nacionalizmu i socijalizmu.

Kosmokratija.

Ljudi su oduvijek bili u dosluhu sa kosmosom. Na poetku bijahu kosmoganije, u njihovom

mediju dogaa se taj dosluh. Tako ih nalazimo prije vie od etrdeset vijekova, kod drevnih
naroda Mezopotamije. Gdje su ovi narodi vjerovali kako je cijeli kosmos konica ivota, jer oni
naprosto nisu poznavali beivotni svijet. U kontekstu vladavine kosmomitologija i kosmomagija,
uz asistenciju astrologa, i vlastodraca, u vezi sa kosmosom, su oslukivali govor zvijezda i
nebeskih tijela, kako bi oblikovali vlastite politike. Danas je neto novo, da se dakle, vlada
samim svemirom.

Govorimo dakle o kosmokratiji. Tako je kosmos dobro cijelog ljudstva, a ne, ove ili one, mone
drave tako da bi kosmike politike trebale donijeti koristi svim ljudima, narodima i dravama.
Tako, evropska svemirska politika deklarira kako svemirski programi moraju biti u slubi
evropskog drutva, a to da upravljaju okoliem, sigurnou, poljoprivredom, i sl.

Evropska kosmika politika rauna i sa jo dva kljuna strategijska cilja. Ona treba da osigura, na
jednoj strani, razvoju konkurentnosti i komercijalne efekte evropske svemirske industrije i
uslunih slubi i na drugoj strani, svakako, mora biti i u funkciji ozbiljenja evropskih vojnih
potencijala i svrha. Tako bi Evropa htjela da nadoknadi svoje zaostajanje u svemiru u odnosu na
SAD, u koritenju svemira kako za civilne, komercijalne, vojne i druge ciljeve za potrebe EU.

Tako sa orujem kosmike politike na djelu je militarizacije kosmosa. Nadmetanje u naoruanju,

koje se osim u komercijalne svrhe moe koristi i za potrebe napada i odbrane. Tako je na djelu
militaristika sila, koju provode, svjetske sile, prije svega, SAD i Rusija, i jo EU, Kina i Indija.
Tako je militarizacija vasione, neiskuano u ljudskoj historiji, i moe se rei, da je ono jedna
velika premijera ljudske povijesti. Prilikom utrke u narouanju, i konkurencije, koju SAD eli
pomesti, prije na SSSR.

Na dravnom planu valja nai uvjerljivije, neposrednije, ovozemaljske razloge za kosmokratsku

politiku. Kosmokratija se opravdava dravnim zakonom, a u njegov vrh ulazi politika dravne
bezbjednosti. Tako e Amerika svim sredsvima onemoguiti sve koji budu ugroavali ameriku
slobodu u svemiru, te e im zatvoriti put u svemir. Tako amerikanci imaju isljuivo i nedjeljivo
pravo na svemir. Tako kosmokratija nastupa i kao planetarna monokratija. Tako e kosmos s
njegovom militarizacijom postati bojno polje u ime globalnih dravnih interesa i nacionalne
sigurnosti.
Veza kosmokratije i demokratije. na unutardravnom planu u trokutu vlast, vojska i
megakapital oblikuju se akteri kosmokratije, politokratija, militokratija i korporokratija. U njima
se formira kosmika politika, i to daleko od javnosti i javnih rasprava, a njene strategijske
komponente su pod debelim velom tajne, tako da se komsmokratija pojavljuje i kao
kriptokratija. A na planu meunarodnih odnosa najmonije drave svijeta jesu glavni akteri
kosmokratije kao svve vanije dimenzije svjetkse politike. Ove drave uspijevaju, kroz
demokratske ustanove formalno legitimirati svoju kosmokratsku politiku. One jaaju pakt u
onom trokutu, a on ih ignorira, izmie demokratskom ethosu, jer, zapravo, jest djelo organskog
saveznitva izmeu politokratije, plutokratije, militokratije i korporokratije.

Tako je nedostatak pravnog okvira u svemiru veliki problem, je e sve vie drava, putnika u
svemiru, i trebat e rijeiti pitanja o pravima vlasnitva i korienja pristupa svemira. Razvoj
meunarodnog prava bi mogao pomoi u ograniavanju i kontroli militarizacije svemira.

Vlast u korelacijama.

Priroda vlasti dobiva na dodatnom osvjetljenju kada se promatra u korelativnim vezama sa

drugim politikim pojavama, s fenomenima prinude, vjerovanja, legitimnosti, konsenzusa,
ideologije i sl.

Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelomino fenomen sile, prisile, zakonske prinude. Postoji
u fenomenu vlasti fizika, ekonomska (vlast klase, imunih, bogatih) i difuzna prisila okoline.
Tako postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja, partije na primjer, kako cjeline diktiraju
ponaanja svojih lanova. Kao bitan faktor vlasti pojavljuje se i propaganda, i s njom se vri
psiholoka prisila, to je prisila s anestezijom, s njom ne osjea se kao neto strano onaj koji vri
prisilu.

Svaka vlast tei da razvije masovno vjerovanje u samu sebe. Za vezu izmeu vlasti i vjerovanja,
po Divereu, bitno je to to svaka vlast, elei da se podanicima uini prihvatljivom i da se ona
ne osjea kao neto strano, kao prisila, te mora raditi na tome da stekne potovanje, da se
utemelji na masovnom vjerovanju podanika.

Pod legitimnou se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i odri vjeru da su postojee

politike institucije najpodesnije za drutvo. Tri su bitne dimenzije legitimnosti, legitimitet je
aksioloki fenomen, spada u domen vrijednosti, a ne objektivne stvarnosti; sistem, a ne
individue, proizvodi vrijednosti u koje se vjeruje; ona se ova definicija, uz vjerovanje, oslanja i na
kognitivni odnos individua prema vrijednostima, one ih smatraju, i u racionalno spoznajnom
diskursu, vlastitim vrijednostima.

Divere, konsenzus je sporazum, manje ili vie potpun, koji postoji u danom drutvu u pogledu
njegovih struktura, njegove hijerarhije, usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu, o vladi, o
vlasti. Tako vlast poiva na vjerovanjima, na prihvaanju, govoriti o vlasti, znai isticati da
konsenzus nije spontan ni automatski, da prinuda i sila igraju veliku ulogu u tom pogledu.

Vlast i legitimnost su u tijesnoj vezi sa ideologijom. Ideologija se moe pojmiti i kao misaoni
sistem legitimacija, svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava. Drutevene
znanosti ukazuju na nacionalizam, taj, sociokratski faktor stabiliziranja, kao najmoniju
ideologiju legitimacije. No, osim sociokratije i naciokratije i drugi likovi, poput korporokratije,
biokratije, gmo kratije ili plutokratije, ne mogu funkcionirati, a da ne produciraju ideoloke
obmane.

Uvrtavamo i njenu strategijsku metodu politika kompromisa. To je izmeu ostaloga, jedna od

kljunih metoda njene samorealizacije. Ona podrazumijeva postojanje psiholoke i politike
otvorenosti prema drugome i politike volje koja hoe rjeenja. Realpolitika kompromisa po
svojoj je prirodi racinalno kolebljiva, ona nema, niti ih hoe, vrsta saveznitva, odrie se jednih,
a prua ruku drugim sudionicima u kompromisnoj politici. Tu sposobniji dominiraju, i
realpolitika i jest politika borbe u kojoj trijumfiraju sposobniji i uspjeniji, i ona je realpolitika
ekonomske, vojne i politike moi i nadmoi. Ona i jest politika koja se uspostavlja u odnosima
izmeu jakih i slabih. Realpolitika nosi u sebi pozitivnu vrijednost, ona sadri u sebi u ovoj ili
onoj mjeri, politiku kulturu provjeravanja, obaziranja, te oslukivanja drugog. Politika
kompromisa i u demokratskim zemljama tumai se kao metoda i forma potinjavanja slabih.

Bioloki imperijalizam gmokratija, zapravo sredinji akter neokolonijalizma koji se naziva i

biotehnoloki imperijalizam. Bogate ne brine glad siromanih, ve nain kako da proire trite i
steknu jo vee bogatstvo. Stupili smo u eru biotehnolokog imperijalizma, geneteski ininjering
danas postaje sinonim biotehnolokog imperijalizma. Na djelu je biotehnoloki imperijalizam,
manipulacija genetskim materijalom ivih bia profita radi, opet u polju ljudskih slabosti.
Osvajanje biologije na osnovi profita, a ne istine, ostvarilo se oitovanjem mape ljudskog
genoma potkraj dvadesetoga stoljea. Bioimperijalizam, vjerovanje da je potrebno zatiti jedino
znanje i proizvodnju zapadnih korporacija.

Kljune su take nove doktrine amerike komsike politike, 1. Sjedinjene Drave angairane su u
istraivanju i koritenju svemira sa svim nacijama u mirnodopske svrhe i na dobrobit
ovjeanstva. U skladu s tim principom mirnodopski motivi omoguavaju odbrambenom
sustavu i amerikim tajnim agencijama djelovanje s ciljem ouvanja nacionalnih interesa, 2. SAD
odbija svaki zahtjev za suverenitetom bilo koje nacije u svemiru i na nebu te na svakom
njegovom dijelu, odbija svako ogranienje osnovnog prava SAD a na djelovanje i uzimanje
podataka u svemiru,

3. SAD surauje s drugim zemljama u mirnodopskom koritenju svemira kako bi se proirile

dobrobiti, istraivanja, te kako bi se zatitilo i promoviralo slobodu u cijelom svijetu, 4. SAD ima
pravo prolaska i djelovanja u svemiru bez uplitanja drugih zemalja. Svako uplitanje u svemirske
sustave smatrat e se krenjem tih prava,

5. SAD razmatra svemirske mogunosti, ukljuujui terene i segmente svemira, vitalne za svoje
nacionalne interese. Stoga si uzima pravo slobode djelovanja u svemiru, 6. SAD e se
suprotstaviti razvoju novih pravnih reima i novih restrikcija koje ciljaju da SAD u zabrane ili
ogranie pristup i koritenje svemira, 7. SAD nastoji ohrabriti i olakati razvoj komercijalnog i
poduzetikog sektora u svemiru.

Pod eticizmom politike podrazumijevamo diskurzivnu poziciju, koja svijet politike posmatra kao
epifenomen fundamentalnije stvarnosti, religije ili metafizike morala, te, budui da, navodna
politika treba da bude prostor ozbiljenja ideala dobra, vrline, prava, pravde, jednakosti,
slobode, drutvene empatije, socijalnog sklada i sl., radikalnim moraliziranjem zamilja da uredi
ili preuredi politiki svijet panzla.

Realpolitika prvo to je politika trenutka pragmatiki koncentrirana oko strategijskih pozicija i

interesnih kalkulacija, drugo, to je politika podreivanja, odnosno rtvovanja, a ponekad i
osvijetene namjerne anulacije.

Idealpolitika Don Rols, svoju zamisao po kojoj narodi svijeta mogu da se transformiraju i
pridrue porodici razlono liberalnih naroda razrauje pod sintagmom realistika utopija.
Definira je, politika filozofija je realistino utopijska onda kada proiruje ono to se obino
smatra granicama praktine politike mogunosti. Naa nada za budunost naeg drutva
zasniva se na uvjerenju da priroda drutvenog svijeta dozvoljava postojanje razlono pravednih
ustavnih demokratskih drutava kao lanova drutva naroda. U takvom drutvenom svijetu
vladali bi mir i pravda meu liberalnim i pristojnim narodima, i u zemlji i u inostranstvu. Ideja
ovakvog drutva je realistino utopijska to odslikava ostvariv drutveni svijet koji sadri
politiko pravo i pravdu za sve liberalne i pristojne narode u drutvu naroda.

Postpolitika multikulturalizam. Multikulturalisti vide samo kulturu i rijetko se bave

ekonomskim imperativima. Smatra se u ovom diskursu da zamisao multikulturalizma kao
postpolitikog funkcionira kao komponenta ideologija neoliberalizma i da, zapravo, ove
ideologije vjetaki proizvode razlike u identitetima, razlike koje nisu autentini izraz osobenosti
pojedinih etnikih, nacionalnih, ili kulturnih grupa i zajednica. Multikulturalizam se ne izraava
u uniformiranju, ili ukidanju diferencija nego u njihovoj produkciji, u njihovom umnoavanju
budui da globalnom kapitalizmu trebaju upravo ti partikularni, razdrobljeni i raspreni
identiteti kao humusno tlo rasta potronje i njegovih ekstraprofita.

Biokratija Vandana Shiva, pitka voda, sutina je da bezobzirna glad za novcem i sprega
izmeu politike i gospodarstva u onome dijelu krupnog kapitala drma svijetom, pri emu su
radnici svedeni na razinu sredstava za proizvodnju.

Ovaj pokret prepoznaje krivicu u utjecaju velikih monih multinacionalnih kompanija,

korporacija, koji se zapravo proirio poput raka to je metastazirao na sve strane i doslovno ima
svoje metastaze u financijskom sektoru, poglavito u bankama, ali i osiguravajuim drutvima, no
i u svim onim podrujima gdje se moe ostvariti visoka zarada, a to su onda podruja
energetike, naroito u istraivanju, eksploataciji i preradi nafte, plina, proizvodnje elektrine
energije, no isto tako i na podrujima prehrambene industrije, genetski modificirane hrane,
pitke vode i sve vie na podruju industrije u zatitarstvu.

Tu svakako, svoj interes ima biokorporokratija , proizvodei hranu ijom konzumacijom sperma
mukarca postaje sterilna, i u dranu pomo, ostvarivati ekstraprofite. A, uz to, sudjelovae i u
ozbiljenju stratekih interesa megadravne realpolitike opsesivno opsjednute kontrolom
nataliteta, hrane, sirovina i vode.

Genetiko ininjerstvo, podrazumijeva izravno, namjerno izmjenjivanje genetikog materijala

organizama. Za razliku od tradicionalne biotehnologije kao umijea ukrtanja, genetiko
ininjerstvo je daleko ambicioznije. Sa genetskim ininjeringom dolazi, do kraja s drugim
neuporedivog povijesnog novuma, uspijevaju ljudi uiniti neto do sada neuveno i
nepojmljivo, vlastitim inovima briu razvrstavanja ivih bia na vrste. Ono nastoji stvoriti
mikroorganizme, biljke i ivotinje, koji mogu stvarati ljudske proizvode, popup inzulina, pa ak
mogue, promijeniti i genetiku strukturu ljudi.

U oblikovanju biopolitike sudjeluju: 1. asocijacije civilnog drutva, ckrva je jedan od tih

asocijacija. Ona svojom praktinom teologijom moe participirati u oblikovanju pojedinih
dimenzija biopolitike. 2. pojavljuju se i javni mediji, npr. kampanja protiv bijele kuge. 3.
mnogobrojne nevladine organizacije svojim djelatnostima na politikama prosvjeivanja i
prevencije, u sferi mentalnog i tjelesnog zdravlja, takoe, djeluju biopolitikim rezonom.

Statokratija E.Rend, poimanje statizma hipervladavine drave. Njegovo stajalite moemo

definirati kao apologiju istog kapitalizma. To je stanovite radikala koji pledira kapitalizam tipa
laissez faire. Individualna prava jesu drutveno priznanje ovjekove racionalne prirode i
slobode u osiguranju njegovog opstanka. Nacionalni interes se stavlja kao najvia kategorija.
nego na ciljeve i ustrojstvo pojedinanih drava i ostavlja iza sebe miljenje klasinih realista. tj.
Kenan) . meunarodnih problema i pretvaraju se u krajnji cilj koji drava treba
postii.egzistencija i pozitivna utopija.

Monokratija.

Pojmovna odreenja monokratije i njenih historijskih likova donosi Marcel Prelot. On

razlikuje klasine i savremene monokratije. Razlikuje i tri historijska lika klasinih monokratija,
apsolutna monarhija, tiranija i diktatura. Pa tako monokratije koje su se oblikovale u prvoj
polovini 20. stoljea, u faistikoj Italiji, nacistikoj Njemakoj i Sovjetskom savezu naziva
narodnim monokratijama. Pa se tako narodne monokratije meusobno diferenciraju u
ideolokom pogledu, tako je hitlerov nacizam utemeljen na ideologiji rasizma, Musolinijeva
faistika Italija je zasnovana na ideologije dravne diktature, a Sovjetska narodna monokratija,
kao klasna i jednopartijska diktatura, i inspirira se marksizmom kao ideologijom.

Razlikuje, monokratije od oligarhija. To su forme vlasti koje se nalaze izmeu

monokratije kao vladavine jednog i demokratije kao vlasti najveeg broja. Prelot razlikuje tri
temeljna oblika oligarhija, aristokratiju kao vladavinu jedne povlatene klase, cenzusnu
plutokratiju kao vladavinu imunih osoba i stranaku oligarhiju kao kolektivnu vladavinu
lanova jedne stranke nazivajui tu vladavinu i diktaturom.

On u monokratiji i demokratiji nalazi ono u njima zajedniko. Monokratije karakterizira,

monopol ujedinjen u jednoj jedinoj ruci, mopol vlasti i ideologije. Tako je njihova pretenzija da
odbacujui, svaki pluralizam, i dodajmo njegovim uvidima jo jedan, gradei unutar nacija i
drave monolitni politiki sistem naciokratije na doktrinama holizma i organicizma, osiguraju
jedinstvo i jedinstvenost vlasti. Uz to, presonalizirajui vlast do krajnjih granica one prakticiraju
kult linosti, postoji samo jedan duh koji razmilja, samo jedna volja koja odluuje. Tako
monokratije i demokratije stoje u supstancijalnoj opreci, demokratskim naelima slobode,
jedankosti, univerzalnosti i veine suprotstavljaju se monokratska naela autoriteta, osobnosti,
ortodoksnosti i iskljuivosti.
 Na tlu tradicionalne podjele vlasti na zakonodavnu, izvrnu i sudsku uobiajeno je da
sudska grana vlasti, sama hijerarhijski oblikovana, djeluje monokratski. Smatra se da su sudstvo
i tuilatva nepolitike vlasti te zato imaju profesionalnu, a ne politiku ulogu i odgovornost.
Unutar sudske prakse treba napustiti princip monokratije, pod njim se podrazumijeva da sudi i
presuuje sudija kao pojedinac, te prakticirati kolegijalne metode suenja u formi sudskih
vijea, porote, i sl. Unutar liberalnih demokratija sa jakim predsjednikim reimima neka
obiljeja monokratija javljaju se u liku ingerencija i praksi efa, odnosno predsjednika drava. Te
su monokratske atribucije predsjednike vlasti osobito raskone u formoralno proglaenim,
izvanrednim stanjima.

Uz ratna stanja u modrenom svijetu fugurira i lik izvanrednog, odnosno o optim

drutvenim, pravnim, politikim i psihoefektivnim stanjima koja zapadaju one drave koje su
meta megaterorizma. Monokratske prakse unutar liberalne demokratije mogu se javiti u formi
ideokratije, Hegemonijska pozicija ideokratski pojmljenog liberalizma osigurava se represivnim,
a istodobno, nelegalnim akcijama drave, i njenih tajni aparata moi, ili pak, neprijateljskih
ideologija kakva je uzmimo, ideologija komunizma.

Tako su mogua jo dva idelna tipa drave, prvi tip drava koja je ujedno monokratska i
autokratska, iji je najpoznatiji istorijski primjer apsolutna monarhija preko koje je nastala
moderna drava, i drugi tip, drava koja je ujedno i demokratska i polikratska, kojom se odlikuje
demokratija modernog doba.

Autokratija.

Tako u jednom od odreenja, izmeu ostaloga, kae kako je autokratija, samovlada,

vlada manjine, suprotna demokratija. Formalna autokratija je politiki reim gdje i formalno
nema demokratije. Tu vlast pripada, otvoreno i jasno, samo onima koji je vre ili samo manjini,
dravni organi ne zavise od naroda, narod ih ne bira i ne smjenjuje niti ima ostalih politikih
prava i sloboda. Nasuprot formalnoj stoji stvarna autokratija u kojoj, bez obzira da li postoji i
formalna autokratija, stvarno vlada manjina. Postoje i druge leksikonske definicije. U njima se,
na saet nain, autokratija definira kao samovlada (od grk. auto sam i kratein vladati), ali,
sada izraz samovladati ukljuuje vlast i vladavinu, i to prije, svega, u oblikovanju opte volje, ne
samo pojedinaca, nego i, u ovoj ili onoj mjeri, socijalno relevantnih grupa i grupacija. Vano je
odreenje autokratskih reima vlasti.

Tako razlikujemo tipove drava. Kriteriji te diferencije i temelj definicije tipova drava
jest priroda sredstava za proizvodnju (predmeti i sredstva za rad) i vrsta vlasnitva nad tim
proizvodnim snagama. Tako prema ovom tipu postoje etiri tipa drava: robovlasnike (postoji
privatno vlasnitvo nad robovskom radnom snagom kao noseom proizvodnom snagom),
feudalne (figurira privatno vlasnitvo nad zemljom i kmetovskim radom kao predominirajuim
sredstvima za proizvodnju), kapitalistike (utemeljene su na privatnom vlasnitvu nad
modernim tehniko tehnolokim sredstvima industrijske proizvodnje i slobodnim najamnim
radom) i socijalistike zasnovane na dravnom ili, kako je to bio sluaj u socijalistikoj
Jugoslaviji, drutvenom vlasnitvu nad proizvodnim snagama.
 Dalje imamo podjelu drava po porijeklu, statusu i ingerencijama efova drava, uz ovaj
kriterij razlikuje se drave po oblicima vladavine. Tako su monarhije, ukljuivi i ustavne, i
republike jesu dva temeljna oblika vladavine u evropskim dravama. Dok u klasinim
monarhijama monarh kao ef drave osoba koja dolazi na vlast naslijeivanjem, dotle, ustavne
monarhije zadravajui naelo nasljeivanja, uvode ustavne limite u ingerencijama efa drave,
da bi u modernim evropskim ustavnim monarhijama, status monarha bio do kraja formaliziran i
simbolian.

Imamo i tipove drava po njihovom dravnom ureenju. Kriterij ove diferencije jeste
priroda veza i odnosa izmeu centralnih i perifernih organa dravne vlasti. Tako se razlikuju
drave, na proste, jednostavne i unitarne, i ovom sluaju mogu i postojati regionalni entiteti, ali
u odnosu na centralnu vlast njihove su vlastodrake ingerencije do kraja reducirane i
marginalizirane, na jednoj, i na sloene, odnosno, federalne drave, na drugoj strani. U sloenim
dravama federalnog tipa same federalne jedinice mogu biti konstituirane na razliitim
kriterijima, historijskim, jezikim, nacionalnim i sl. U njima postoji distribucija vlasti izmeu
federalne kao centralne vlasti i perifernih kao vlasti sastavnih dijelova sloene drave.

etvrti tipovi drave. Razlikujemo drave po karakteru u njima instaliranih politikih

reima. Temeljno mjerilo za odreenje tog karaktera jest nain na koji se konstituiraju ustavne
dravne vlasti. Politiki reimi se pojavljaju kao demokratije i autokratije. Tako za razliku od
demokratskih politikih reima, gdje se dravna vlast, i to na naelu vlasti u ime naroda i za
narod, konstituira izbornim procedurama, autokratski politiki reimi nemaju takvu legitimaciju,
vlast se stvarno ne formatira suverenom i slobodnom voljom naroda kao demosa.

Autokratije kao politiki reimi figurirali su, i formalno, i stvarno, u svim tipovima drava, a to
znai da priroda temeljnih socijalno ekonomskih odnosa, ukljuivii i karakter dominirajueg
oblika vlastnitva na proizvodnim snagama, nisu nikakva prepreka instaliranju autokratskih
politikih reima. Tako robovlasnike i feudalne drave su po svojoj prirodi drave sa
autokratijom, pojavljivale su se kao despotije i tiranije, imperije i apsolutistike monarhije. No, i
drave sa kapitalistikom privatnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju i najamnim
radnicima mogu imati, i imale su to u gorostasnim razmjerama, autokratske politike reime
poput nacistikih i faistikih reima ili reima vojnih diktatura. Tako e kapitalizam, sa slomom
liberalnih liberalnih demokratija koji se upravo dogaa na njegovom tlu, prihvatiti i autokratske
politike reime, samo ako ne ugroavaju privatnu svojinu kapitalistike klase i njenu proirenu
reprodukciju.

Tako se autokratije lijepe za sve drutvene i ekonomske odnose, mogu se instalirati

unutar raznorodnih oblika vlasnitva nad sredsvima za proizvodnju i drutvenih odnosa koji se
oblikuju na njihovim temeljima, mogu se pojaviti i efektivno djelovati i u republikasnim oblicima
vladavine te u unitarnim i federalnim dravnim ureenjima. No, mogu se pojaviti i unutar samih
liberalno - demokratskih politiih reima.

Kriptokratija.

Grka rije kryptos znai sakriti, skriven, a rije krypto znain skrivam, krijem.
Upotrijebivii i grki izraz kratos, mo, vlat - izveli smo izraz kriptokratija.Tako ona figurira i u
jeziku teorija zavjere. Tajna drutva, posebno ona religiozna, oznaavaju se kao kripotkratije.
Kao teorije zavjere, izmeu ostaloga, prihvataju i ire antisemitizam, to se u njima fanatino
govori i o, navodnoj, meunarodnoj judeo masonskoj kripotkratiji, koja, tako se zamilja,
vlada svijetom. Dalje kriptokratiju situiramo i u realni svijet drutva, politike, demokratije i
vlasti.

U tom svijetu kosupstancijalne vjetine i prakse kriptokratije i hipokritokratije pripadaju

drevnim iskustvima s politikom. Tako i Hana Arendt zna za drevnost iskustava sa kriptokratijom,
pa tako tajnost koja se naziva diskrecijom jedanko kao arcana imperii, misterij vladanja i
obmana, namjerna prijevara i potpuna la, upotrebljena kao legitimna sredstva za postizanje
politikih ciljeva.

Prakse i problem kriptopolitike promatraju se najee u kontekstu rasprava o

fenomenu tzv. prljavih ruku. Normativne teorije realpolitike smatraju da su prljave ruke u
politici, a posebno u diplomatiji i meunarodnim odnosnima, nete nuno, racionalno i, onda
spasonosno. Tako i u liberalnim demokratijama, a ne samo u totalitarnim reimima, egzistira
politika prljavih ruku, te se upozorava kao i lideri etabliranih demokratskih drava mogu imati
prljave ruke. I u teorijama demokratije, funkcioniranje tajnog hoe se definirati kao jedan izraz
imoralizma prljavih ruku, te su politiari tako prisiljeni, u ime sigurnosti, da rade konspirativno,
odnosno da koriste javno i da ga prakticiraju kroz djelatnosti tajnih aparata drave. Tako i samo
civilno drutvo proizvodi tajno. Tako su to npr., i ckrve sa svojim tajnim djelatonstima, katolika
crkva, i papinske ustanove na elu, odavno se veu uz tajnost, skrotive poslove. Zvali su je
najveim tajnim drutvom na svijetu, te su je optuila za primanje mita i pranje novca.

Tako se oformila cijela industrija tajnog prikupljanja, tajne prodaje i upotrebe podataka
o graanima, npr. potroaima, osiguranicima, i sl. Korporacijska vladavina jeste, vladavina
tajnog, jest, jedan od likova kriptopolitike i jeste sama kriptokratija. Tako se njom ne slui samo
drava, nego se ona ostvaruje i u asocijama civilnog drutva, u drutvenim pokretima,
interesnim grupama, vjerskim organizacijama, te u megakorporacijama, militantnim
organizacijama, i sl.

Razlikujemo pijunsko tajno i politiko tajno. Autentino dravno podruje tajnog jeste
podruje pijunskog. Pod pijunskim u najirem smislu podrazumijevama sve konspirativne
djelnosti, obavjetajne i kontraobavjetajne, koje obavljaju specijalizirane i nespecijalizirane
tajne i javne slube drave. NASA je najvea obavjetajna agencija na svijetu. A, pod politikim
tajnim podrazumijevamo ono tajno to ga u rutinskim socijalnim procesima i u svakodnevnim
politikim odnosima prakticiraju javni akteri politike, dakle, akteri koji pripadaju i sferi drave i
akteri to figuriraju unutar civilnog drutva. Drava se u odnosu spram tajnog, pojavljuje u
trostrukoj ulozi, prvo ona je producent tajnog. Svaka drava radi tajno, ali to to radi ne mora
biti i ilegalno, jer radi tajno u skladu s zakonom. Druga uloga, je da drava upravlja tajnom,
odnosno regulira, kontrolira i instrumentalizira legalno tajno.

Pod legalno tajnim podrazumijevamo ustavom i zakonom definirano tajno kao sferu
djelatnosti drave i njenih aparata, pa tada govorimo o institucionaliziranoj tajni. Trea uloga je
da drava i jest, vlast i vladanja ilegalnom tajnom, pojavljuje se ona kao nedividljiva nad
graanskim individuuma i graanskim drutvom u cjelini. Tajne slube se dijele na civilne i
vojne, a unutar civilnog sektora razlikuju se unutranje i vanjske obavjetajne slube. Tajne
slube po vanosti i veliini mogu biti taktike i strategijske. Tajna moe biti dravna, vojna,
slubena, poslovna i profesionalna. Drava ne definira ustavima i zakonima to joj pripada kao
sfera tajnog. Ona to ini tako to osniva mnoge ustanove, organizacije, agencije i sl., koje za nju
obavljaju pijunau. Prostor tajnog se iri, prihvatajui ideologiju neoliberalizma drava, i
doputajui njihovu privatizaciju na naelima deregulacije i slobodnog trita preputa
segmente sfere tajnog, privatnom kapitalu.

U demokratskim dravama obavjetajne slube trebaju nastojati biti djelotvorne,

politiki neutarlne ili nepristrane, pridraavati se profesionalne etike i djelovati unutar legalnog
mandata, u saglasju sa ustavno zakonskim normama i demokratskom praksom drave. I u
praksama liberalnih demokratija, figurira bezazleni raskorak izmeu ustavom i zakonom
utvrenih funkcija i zadataka tajnih slubi drave, i na drugoj strani, njihove faktike upotrebe
kako na unutranjem planu tako i na planu vanjske drave politike.

Demokratija je dakle ugroena, centralna institucija demokratski i izborima konstituirane

vlasti, parlament je degradiran. Demokratska javnost i graanstvo su iskljueni iz profiliranja
vanjske politike. Ljudska prava i osobne slobode su baeni ustranu. Demokratski ethos stoji na
stajalitu da obavjetajne djelatnosti, sluei za voenje dravne politike, imaju nekoliko
prodemokratskih svrha kao to su, da se izbjegne strateko iznenaenje, osiguraju dugorone
ekspertize, podri politiki proces, zadri tajnost obavijesti, obavjetajne slube doprinose
demokratskoj sposobnosti osiguranja sigurnosti i blagostanja drave i naroda, ispravno
upravljanje, te djelotvorno i stvarno funkcioniranje drave.

Plutokratija.

Jedan od oblika oligarhije. Na vlast se dolazi uz veliki novac (SAD paradigma

savremene plutokratije). Tako samo ameriki senat, prepun milijunaa, bogatih, monih ljudi
koji odreuju poredak moi u korist reproduciranja svoje moi, kako republikanaca tako i
demokrata. Vlast je utoite bogatih i monih ljudi. Tako mo bez vlasti i utjecaja na kreiranje
sustava, na ponaanje drugih, gotovo da nije nita. Mo je vana kao nadmo, kao premo,
utjecaja rada vlasti koja polae pravo na uporabu sile protiv volje drugih, policije i vojske, putem
i s pomou zakona, sustava socijalnih odnosa.

U svojoj politici Aristotel govori o tri oblika drave i njihova 3 lika, ko ima vlast, jedan
graanin ili nekolicina ili mnoina, da li se vlada po zakonu, da li se vlast vri za opte dobro. Sva
oblik vlasti ima dva lika, jedan valjani, oblik u kojem se postie opte dobro i lo oblik u kome
korist imaju iskljuivo oni koji su na vlasti.

Dobri oblici vladavine su kraljevstvo (tu vlast ima jedan i on je najbolji, jer vlada
zakonima). Aristokratija, vlast imaju oni koji posjeduju ne samo najvie umne sposobnosti, nego
se odlikuju i najviim eitkim vrlinama, vladaju po zakonu. Republika vladavina svih graana,
koji hoe to veu pravnu jednakost.
Loi oblici vladavine (Aristotel): tiranija (tiranida) izopaenje kraljevine u vladavinu samovolje,
mimo zakona i u linu korist. Aristokratija je izopaena kada se pojavljuje kao oligarhija, to je
vladavina najbogatijih, to je zapravo plutokratija. Izopaena republika je demokratija, to je vlast
i vladavina najirih narodnih masa, ona tu vlast koristi u interesu siromanih, a ne u ime dobra
cijele zajednice.

Kraljevina najvie lii na boansku vladavinu, kralj je kao bog ljudima. Zato je ovaj oblik najbolji
(idealno odnosno hipotetiko). U aristokratiji vladaju najbolji i najsposobniji , a kao najbolji
graani u ovom reimu dolaze redom na elo drave, to je drava srednje veliine utemeljena
na etici perfekcionizma. Najlake se moe uspostaviti politija ili republika, to je sredina izmeu
oligarhije, odnosno, plutokratije, i demokratije, a u njoj vlada srednji stale, i ovdje vlada princip
srednje mjere. Aristotel ju je smatrao, loim oblikom vladavine. Plutokratiju smatramo i izrazom
moderne korporokratije.

Plutokratija je uspostavljena injenica ne samo kada bogati vladaju dravom, nego i kada
vladaju kompanijom i fabrikom. Sjedinjenim Amerikim Dravama vlada plutokratija, njena
ekonomska, vojna i politika mo uveava se izmeu ostaloga, i u obliku korporativnih
asocijacija, a s njima, i na temelju korporokratske plutokratije. Plutokratija se definie, kao
vladavina bogatih. Oligarhijski savez bogatstva i znanosti danas trai svu mo, velika je elja,
oligarhije, upravljati bez naroda, vladati bez politike. Korporacijsko vojna plutokratija vlada
bez osporavanja, manipuliui vijestima i proizvodei vijesti, osiguravajui tako svoju poziciju
moi.

Figurira ona i izvan korporacijskih struktura moi. Laova sintagma, djelo cerebralne
aristokracije, pripada joj vrhunska meritokratija, komercijalizirana scijentokratija, ili pak
umjetnika, medijska, ili estradna elita, i sl. Reimi partitokratije, koji se instaliraju u tzv.
tranzicijskim radozboljima, iz prelaska vojnih diktatura u kakve takve demokratije, iz
socijalistikih poredaka u prokapitalistiku modernizaciju, iz rasistikih drava u graanske
drave transrasne jednakosti i sl., produciraju izvore i likove plutokratije.

Fenomen kosmopolitske plutokratije, ona je opasna za nacionalizam, za ideologiju patriotizma,

za svaku vrstu lokalnog, prirodnog, kako ga naziva Kristorfer Le, turistika plutokratija. Njen je
u Leovim uvidima, vrhunksi normativitet, privatnost, individualizam, hedonizam, i do kraja su
degradirane sve vrijednosti razumnog socicentrizma. Tako turistika plutokratija, ide tamo gdje
ide njen kapital, investira gdje dolazi profit, ali se vraa u svoju dravu, gdje uiva u blagodatima
koje drugi plaaju preko poreza.

Plutokratija je fenomen koji bivstvuje u nedemokratskim i reimima deklarirane evroaltanske

demokratije. Ona nije benigni protivnik demokratije. Plutokratija se regrutira i iz stvarnosti
kleptokratije, u simbiozama mafiokratije, partitokratije i korporokratije pojavljuju se novi
stratumi bogatih. Moe se pojaviti kao samostalni banditizam koji vlastitom logikom sebe stvara
i reproducira te, onda, autarkinim strategijama i metodama utie na javnu vlast.

Faktiki, javni uticaj plutokratije nagriza i, i na koncu, kad bi bila monokratija, unitava
demokratski ethos i stvarni demokratski reim u cjelini. Plutokratije jest fenomen koji bivstvuje
kako u nedemokratskim (diktatorskim, teokratskim, vojno puistikim, totalitarnim) tako i
reimima deklarirane evroatlanske demokratije. Moderne demokratije ne figuriraju kao iste
demokratije. Demokracija nije onaj oblik vladanja koji oligarhiji omoguuje da vlada u ime
naroda niti oblik drutva koji upravlja trinom moi. Ona je djelovanje koje oligarhijskim
vladavinama neprestano otima monopol na javni ivot, a bogatstvu svemo nad naim ivotima.

Partitokratija.

Partije su bile i ostale jedan od noseih stubova parlamentarne kao predstavnike demokratije
u evroatlanskom svijetu. Pod uticajima korporokratije i medijakratije, one se svakako mijenjaju i
osvijeteno samoinoviraju. Nemaju , stvarnog utemeljenja postmoderne dokrtine koje radosno
objavljuju kako je nastupilo doba postpolitike, utoliko to je dolo do povijesnog kraja i
diferenciju na ljevicu i desnicu. Ona je u zemljama tzv. postsocijalistike tranzicije dominirajui
oblik vlasti. Oblik je pervertiranja demokratskog ethosa, poziva se na njega, ali ga, kompromitira
i pervertira. to je partijski pluralizam razueniji, to su vee anse za instaliranje koalicijske
partitokratije. Ilustracija partitokratije na prostorima ex Jugoslavije.

Dva dominirajua tipa partitokratije, partitokracija kao odstupanje (odstupajua partitokracija) i

partitokracija kao sustav (sustavna partitokracija). Odstupajua partitokracija pojavljuje se kao
odreeno odstupanje ili devijacija unutar demokratski konstituiranog sustava vlasti. Sustavna
partitokracija predstavlja devijantni, nedemokratski nain vladanja, koji podrazumijeva
partitokratsko konstituiranje (razina faktikog legitimiteta) i partitokratsko obnaanje (razina
legaliteta) dravne vlasti, te gubitak relacije prema opem dobru (razina moralnog legitimiteta).

Treba rei da M. Popovi, navodi pojam puzajue partitokratije, i to je po njemu postupna, ali
temeljita suspenzija ustava, parlamenta, izbora i volje graana od strane svemonih partijskih
oligarhija. Ona, u formi izbornih koalicija, ignorira i gazi, cinino i grubo, i to unutar samih
parlamenata, izborne volje graana, najdubljeg i najvanijeg fundamenta svake predstavnike
demokratije.

Arend Lajphart, meritorni istraiva konsocijacijske demokratije, saima spoznajne uvide,

karakteristike konsocijacijske demokratije, prva i najvanija jeste injenica da je na vlasti velika
koalicija politikih voa svih znaajnih segmenata odreenog pluralnog drutva. Postoji
nekoliko razliitih oblika takve vlasti, naprimjer, velikokoalicijska vlada u parlamentarnom
sistemu, veliki savjet ili odbor koji ima znaajnu savjetodavnu ulogu, ili velika koalicija
predsjednika i ostalih glavnih funkcionera u predsjedninom sistemu. Preostala tri elementa
konsocijacijske demokratije su, 1. meusobni veto ili naelo veine istomiljenika koje slui kao
dodatna zatita vitalnih manjinskih interesa, 2. proporcionalnost, kao osnovno mjerilo pri
odreivanju politike zastupljenosti kod imenovanja dravnih inovnika i raspodjeli javnih
fondova, te 3. visok stupanj samostalnosti svakog segmenta u odluivanju o unutarnjim
pitanjima. Pojavljuju se u odsustvu bazinog konsenzusa, bez kojeg poliarhine demokratije ne
mogu funkcionirati kao demokratije i javljaju se u vanrednim stanjima, socijalnim nemirima,
etnikim konfliktima i sl.

Ovi konsocijacijski aranmani pogodniji su za male nego za velike zemlje i to iz dva razloga. Prvi,
u malim zemljama vea vjerovatnoa da se elite poznaju lino i da ee dolaze u kontakt.
Drugo, male zemlje osjeaju se ugroenijim od drugih sila nego velike, osjeaj ranjivosti i
nesigurnosti. Propartitokratski satelitski odnosi, figuriraju, i izmeu voa i epigona, lidera i
trabanata, elite i sljedbenika i sl. Pojavljuju se na relaciji partijski lideri i partijski sljedbenici. U
mjeri u kojoj se partitokratija oslanja na tajne djelatnosti asocijacija asocijacija civilnog drutva
u toj mjeri ona jeste kriptopolitina pa se pojavljuje kao jedan od likova kriptokratije. U naim
uvidima karakterizira Popovi, partitokratiju kao reim, koji, inae, zamjenjuje pravni poredak
oholom partitokratskom politokratijom, odnosno dvostruko htijenje posjedovanja.
Propartitokratski satelitski odnosi figuriraju i izmeu voa i epigona, lidera i trabanata, elita i
sljedbenika, i sl. Partitokratija i jest kriptokratija.

Prvo, partijske su elite, autonomno ili u koalicijama, preuzele na sebe definiranje opeg dobra,
instaliraju se kao entiteti koji posjeduju opu volju demosa, etnosa ili naciona, i figuriraju kao
organizacije i aktiviteti, koji slijedei teleokratski logos znaju zamisao i posjeduju znanje,
zajednikih pannacionalnih, opedrutvenih i eshatolokih svrha i vrijednosti. Logika njihove
vladavine jeste logika pseudoteleokratije.

Drugo, to se i takvo pervertiranje biti politike dogaa i na irem planu drutvene zbilje. Sve
postojee jest, partitokratija, partijsko vlasnitvo, partije ga posreduju, njime hoe da vladaju,
podreeno je njihovoj volji. Partitokratija je u stvari totalitarna realpolitika kao panpolitika na
djelu. Sfera auto nomosa tako je nestala, ili reducirana, a trijumfira, partitokratski
heteronomos.Partitokratski reim vlasti ustvari, i jeste reim heterokratije. Partitokratski
mentalitet manifestira se u profiliranju odnosa s drugim partijama, na terenu je meupartijskih
veza i odnosa. U konktekstu takve partizacije svega bivstvujueg ak i civilno drutvo sa svojim
asocijacijama i aktivitetima posredovano je partijskim voljama.

U partitokratijama konsocijacijska demokratija jeste izraz partitokratskih volja, ona jeste neto
pseudo konsenzualno i kvazi demokratsko. Partitokratija ne figurira samo u tranzicijskim
zemljama, figurira i u liberalnim demokratijama euroatlantskog svijeta, posebno u onim
drutvima, gdje postoje, na jednoj strani ekonomski odnosi zasnovani na dravnom vlasnitvu, i
na drugoj strani, partije masovne lojalnosti i stabilne organizacije.

Militokratija.

Hejvud razlikuje tri vrste vojnih reima: prvo u svom klasinom obliku, to je vojna hunta.

Ona djeluje kao oblik kolektivne vojne vlasti, ije je sredite u vrhovnoj komandi, sainjenoj od
oficira koji obino predstavljaju tri roda vojske, kopnenu, mornaricu i vazduhoplovstvo. Tako
vojne hunte obino odlikuje suparnitvo slubi i vodeih linosti, zbog ega vlast prilino esto
prelazi iz ruke u ruku.

Drugi oblik vojnog reima je diktatura jednog ovjeka iza kojeg stoji vojska. U ovim sluajevima
pojedinac stie vodei poloaj u okviru hunte ili reima zahvaljujui kultu linosti, osmiljenom
da proizvede harizmatsku vlast. I zadnji oblik je onaj u kome je odanost oruanih snaga
odluujui inilac koji odrava sistem, dok se vojne voe zadovoljavaju time da vuku konce iz
pozadine. Pod militokratijom, moe se prema S. Andreski, podrazumijevati suprematija vojne
oligarhije nad civilnim drutvom, suprematija koja do krajnjih granica dospijeva u drutvima
koja su dokinula diferenciju izmeu civilne i vojne vlasti.
 Pod militokratijom S. Andreski, podrazumijeva suprematiju vojne oligarhije nad civilnim
drutvom, suprematija koja do krajnjih granica dospijeva u drutvima koja su dokinula
diferenciju izmeu civilne i vojne vlasti.

Pod militarizacijom S. Andreski podrazumijeva drutvene i politike procese s kojima se ozbiljuju

vojna kontrola nad drutvom i potinjavanje cjelokupnih potreba drutva vojnim potrebama to
za konzekvenciju ima oblikovanje drutva i njegovih najvanijih dimenzija na naelima i
strukturalnim principima same vojne organizacije. Pod militolatrijom podrazumijeva ideologiju
koja favorizira vojne ideale i sakralizira vojnike vrijednosti. On e militarizam definirati kao
spoj, agresivnosti, militarizacije, militokratije i militolatrije, tj. propagiranje vojnih vrlina.

U uvidima Finera karakter politike kulture u nekom drutvu u bitnome odreuje pretpostavke
njegove militarizacije i konstituiranja militaristikom reima. Karakter i razmjere odanosti
civilnim institucijama jeste temeljni kriterij za razlikovanje etiri tipa politike kulture. Rije je
tako ih Finer naziva, o zrelim, razvijenim, niskim i minimalnim politikim kulturama.

Prva grupa, visokorazvijene politike kulture, posjeduju masovno uvjerenje i osjeanje, jasno
definirane civilne procedure i svijet o razliitim formama krenja tih procedura. Rije je o
visokrazvijenoj, zreloj politikoj kulturi onih demokratskih drava u kojima se intervencija vojske
u drutvo i politiku smatra nemoguom. Prenos civilne vlasti na vojni bi izazvo jak otpor.

U drugu grupu spadaju drave, razvijene politike kulture. To su drave sa razvijenim

demokratskim institucijama i etabliranim ustanovama graanskog drutva. Transfer vlasti s
civilnog na vojni sektor je sporan, i izazvao bi jak otpor. Trea grupa, u zemljama koje imaju
relativno slabo organizirano civilno drutvo i relativno nerazvijeni politiki pluralizam, a
mogunost transponiranja civilne na vojnu vlast nije do kraja inkriminirana, tako da otpor ne bi
bio jak. etvrtu grupu zemalja ine zemlje minimalne politike kulture. To su drutva u kojima je
pluralistika struktura nerazvijena, tako da vlade mogu bez relevantnijeg otpora prakticirati
militarizam.

Egzistirali su u savremenom svijetu, vojniki, civilni i vojniko civilni militarizam. U temeljne

oblike vojnikog militarizma spada, strukturiranje politikog sistema i drutva kao cjeline na
principima i premisama koji su imanentni dravnom vojnom ustrojstvu.

Tako se razlikuju line vojne diktature i kolektivne vojne diktature unutar kojih vrhovnu
politiku vlast dri jedna vojna oligarhija, one su paradigma militokratije.

- Vojna vladavina moe da se zasniva na oslanjanju vojne oligarhije na jednu politiku partiju koja
je selektivno izabrana ili koju je formirala sama vojna oligarhija. Militarizam moe figurirati i
unutar politikog pseudopluralizma, on ga i sam producira utoliko to pod njegovom presijom
viepartijske politike institucije vre vlast samo formalno, dok su u stvarnosti pod rigoroznom
dominacijom vojnog establimenta.
- Civilni militarizam karekterizira to, to vladajue politike garniture posredstvom kontrole nad
dravnim vojnim institucijama vre institucionalnu penetraciju u tkivo politikog sistema i druge
sfere drutva. Te vladajue politike elite koriste se vojskom kao fizikom silom pomou koje i
 po ugledu na koju, kao socijalnim modelom, strukturiraju politiki sistem i ostale sfere
drutvenog ivota.
- Unutar civilno vojnikog militarizma, kao njegovi vodei akteri, pojavljuju i vojnici i civili. Ovaj
model militarizma zasniva se na, uticaju kompilativno hibridnih civilnih i vojnih grupa na
strukturiranje i funkcionisanje politikog sistema. Jedna od karakteristika ovog tipa militarizma
jeste sistemska inkorporiranost proizvodnih korporacija, naunih i obrazovnih institucija u vojno
industrijski kompleks i vojno dravnu strukturu. Ovako pojmljen militarizam obiljeava
evroatlanske reime liberalne demokratije. U dravama zrele i razvijene politike kulture
demokratijama je, olakano, susprezanje pojave i uspona i uspona militokratskih mentaliteta.
Pod njima se misli na kulture u zapadnjako liberalnim demokratijama, i u liberalnim
demokratijama i nema relevantnih prijetnji koje bi dole iz militokratskih mentaliteta, a kad bi
se pojavile te bi demokratije bez tekoa mogle s njima izai na kraj.

Tako se normativno zamilja kako po svojoj biti demokratija, mora ostvariti takav nadzor kojim
e vojska biti institucija civilnog stanja koja osigurava politiku zajednicu od izvanjskog
prirodnog stanja, rata s vanjskim neprijateljem, te od jaeg ili slabijeg uvoenja prirodnog stanja
ili nasilja u ustroj i funkcioniranje politike zajednice.

U znanstvenoj lektiri se identificiraju i drugaija poimanja militarizma, figuriraju etatistiko,

aksioloko, ideoloko, institucionalno i socijalno klasno poimanje fenomena militokratije.

Unutar etatistikog dikursa pod militarizmom se podrazumijeva militantno autoritarni

aktivitet drave. Bitna svojstva etatistikog modela militarizma jesu, ekspanzionizam, agresivna
realpolitika i favoriziranje oruanog nasilja u meunarodnim odnosima. Unutar ovakvog
poimanja militarizma drava se poima iskljuivo kao teritorijalna zajednica ija je imanentna
intencija prostorno irenje, a vojna mo je transformirana u militaristiko sredstvo
objektiviranja tako pojmljene biti drave. Statokratski politiki reim funkcionira samo u
tijesnim vezama sa militokratskim mentalitetima i praksama, i statokratija i militokratija su
stopljeni u jedno.

Unutar drugog koncepta, militarizam je pojmljen kao vrijednosni poredak u kojem je zajednica
vojnu vrlinu hipostazirala na rang najviih, sakraliziranih vrijednosti. Figurira i militarizam kao
ideologija koja stoji u pozadanici politikog aktiviteta vojne oligarhije. Tako ona i sama radi na
hipostazama vojnog ethosa, a ako taj rad korespondira sa ve postojeim drutvenim
inklinacijama ka sakralizaciji vojnih vrlina, onda je aktivitetima na instaliranju militokratije, put
olakan.

U ideolokom kontekstu militarizam se poima kao vojna ideologija, ideologija u iju bit ulazi
hipostaza vojne vladavine, vojnog treninga i vojnog poretka, unutar kojih se preferiraju duh i
mentalitet vojnih harizmi. Tako je militarizam i politika jaanja vojne moi drave, ili, pak,
ideologija racionalizacije upotrebe oruane sile u meudravnim odnosima, kako bi se jedna
drava pripremila za osvajaki rat ili rat uopte. Ili je to dokrtina ili osjeanje onih koji
favoriziraju naglaenu ulogu armije u politikom sistemu i glorifikuju upotrebu oruanog nasilja.
Prema njima militaristi smatraju rat kreatorom uzvienih moralnih osobina, hrabrosti, asti,
discipline, i sl. Sa poimanjem rata ovako pojmljen militarizam stoji u sreditu nekrokratije.
Unutar institucionalnog pristupa pod militarizmom se podrazumijeva egzistencija vojnih vlada i
vojnih reima. Pod militarizmom se u tom smislu, oznaava, institucionalna struktura vlasti
zasnovana na vojnoj vladavini. Rije je o fenomenu koji se definira, kao prevlast ili dominacija
vojske, vojnih institucija, vrijednosti i formi ponaanja u politkom sistemu i drutvu u cjelosti.
Termin militarizam se prvenstveno odnosi na nadmo vojske nad civilnim inovnicima u
unutranjim i spoaljnim odnosima jednog drutva, prije nego na sklonost ka ratovanju.

Odreenje militarizma u horizontu socijalno klasnog pristupa u paradigmatinom smislu

formulira E. Kuuk, militarizam je istorijski odreenom klasnom strukturom determinisan
drutveni odnos izmeu vojne organizacije drave, s jedne strane, i ostatka drutva, s druge
strane, koji se odlikuje strukturiranjem politikog sistema, globalnog drutva i meunarodnih
odnosa na principima organizovanja koji su svojstveni dravnom vojnom ustrojstvu.

Etnokratija.

Fenomen etnokratije situiramo, prije svega, u autentino i autohtono multietnika,

odnosna multinacionalna drutva i njihovu politiku kulturu. I u etnokratiji se radi o naciji, samo
to je ona pojmljena kao etnonacija. Govorimo o etnokratiji kao fenomenu bivstvujuem u
drutvima u ijim tradicijama i politikoj kulturi dominira, i na razini svakodnevne svijesti
naciona i u formama osvijetene i etablirane kulture, politike i znanosti, poimanje nacije kao
etnonacije. I zato na etnokratiju mislimo kao na jedan od likova u multiverzumu vlasti koji se
javlja na tlu egzistencije etnonacija.

Pod etnonacijom, njena povijesna domovina jesu zemlje istono do Rajne u Europi,
podrazumijevamo naciju pojmljenu kao zajednicu krvi, tla i historije, dakle, kao zajednicu ljudi
jednog jezika koji zamiljaju, i u to vjeruju, da imaju istovjetno drevno etniko porijeklo, istu
historijsku sudbinu, od pamtivijeka zajedniki i stabilan geografski prostor, istu mitologiju,
simbole, predaje, mitove, bajke, obiaje, mentalitete, nacionalni karakter i sl.

Dok se politika nacija moe odrediti kao dravljanska nacija. Nacija jest dinamika
ukupnost dravljana koji bivstvuju unutar ove ili one dravne teritorije, djeluju po univerzalnim i
jednistvenim zakonima drave, podvrgavaju se logici i praktinim moima njene institucionalne
arhitekture, manifestiraju lojalnost svojoj politikoj zajednici, prihvataju i prakticiraju ustavni
partiotizam, i sl. Nalazimo egzistenciju nacije kao politike nacije u starim demokracijama
Zapada, Britaniji, Francuskoj i SAD u. U multinacionalnim drutvima utemeljenim na politikoj
kulturi etnonacije osobe egzistiraju u podvostruenost, one su subjektivno, samoosvijeteno i sa
htijenjem pripadnici etnonacije i objektivno, kao dravljani, i kada to nee, jesu participatori i u
naciji kao politikoj naciji.

Iz razlikovanja etnonacije i graanske, odnosno politike nacije proizilaze i diferencije

izmeu politike i etnodravne, odnosno graanskog kao politikog nacionalizma i
etnonacionalizma. Politiki ili graanski oblik nacionalizma, koji se naziva i liberalni
republikanizam ili liberalni nacionalizam konvergira demokratskom ethosu. On se razlikuje od
etnikog i spojiv je s demokracijom, jer u naelu ne iskljuuje nikoga tko ima pravo na
dravljanstvo roenjem ili naturalizacijom.
 Njemu je cilj ujediniti pripadnike odreene zajednice, bez obzira na njihove druge
pripadnosti. Politiki nacionalizam i demokracija ukorijenjeni su u postavci da oni koji nastanjuju
odreenu teritorijalnu dravu ili tee zajednikoj dravi dijele stanoviti osjeaj politikog
identiteta. Nacionalizam na tlu politike nacije nije bezopasan, i moe posluiti kao protusila
demokraciji, jer slii demokraciji po svojoj populistikoj privlanosti, ali ne iziskuje nuno
potivanju demokratskih normi.

Etniki nacionalizam, zasniva se i on i drava koju oblikuje na hipostazi etnicizma. Ako je

nacionalizam upravljan prema van, osvajanje i asimilacija stranog, onda je etnicizam usmjeren k
iskljuivanju, ne suivotu s kulturno drugaijim, ne ekspanziji i odbacivanju univerzalizma.
Etnika drava ne poznaje manjine. Etnika drava ree svoje univerzalistike korijene i
usmjerava se prema interesima i identitetima dominatne etnike skupine u svim podrujima
dravnog aparata, obrazovanja, policije, vojske, i sl.

Etnika drava je depolitizirana drava. Neovisna nacionalna drava politiki je izraz

naroda koji odgovara izazovu da sam vodi svoje poslove. Tako se pod etnokratijom moe
podrazumijevati tenja, za nacionalnim samoopredjeljenjem, za vladavinom jednog naroda nad
samim sobom. Demokratija je u biti dravna demokratija, vladavina dravnog naroda kao
ukupnosti dravljana. Takva je i drava iz koje etnonacija, oblikovana i ideoloki predvoena
etnokratijom, hoe da izae. To iziskuje meunacionalnim ratovima, kao i etnikom ienju, te
genocidu. Tako proizvedena etnodrava postaje pseudodravna zajednica krvi i tla, postaje ona
homogenizirana zajednica produkcije smrti ubijanjem drugog, a etnonacija je zajednica uitka u
histerinom razaranju.

U totalitarizam se zapada kad se politikom silom, a pod dominacijom titularne nacije,

pluralizam etnosa pretvara u monolitni demos, odnosno u transetniki hipostaziranu i spram
etnije ignorantsku politku naciju. I na drugoj strani u nasilje se zapada kad se u
multinacionlnom drutvu demos rastvara u apsolutizirani etnos, pa se politiki predak
konstituira na desubjektivizaciji graana kao indivua i hipostazi, a kad se demos rastvori u
etnos, a etnos sroza u masu, nastupa doba pannacionalizma. Politiki poredak sad poznaje
samo partiju kao pokret, vou koji je suveren i masu koja slavi vou. Tu je kraj i etnosa i
demosa, nacifaizam je na djelu. Tako i transformacija etnosa u demos, i preobraaj demosa u
etnos, vode u konflikte i nestabilnost. Dok graanski ethos poima i vidi dravu kao relativno
suverenu, nezavisnu i demokratsku dravu slobodnih i ravnopravnih graana, autonomnih u
raspolaganju svojom osobom, znanjem i radom, vjetinama. Tako da niko nije slobodan kao
graanska individua, a da nije slobodan i kao nacionalna individua.

Evrokratija.

U stvarnostima i planetarnoj budunosti EU govori se, Europa je postala novi grad na

brijegu. Evropski san, ujedinjena europa (SAD). Evrokratija, gigantska administracija EU i ta
administracija ukljuuje sve evropske institucije, parlament, savjet, komisiju, odbore ili
komitete, direkcije, agencije, itd. Evrokratija karakterizira i reim privilegija, skupo plaeni
evrokrati, imaju najbolje zdravstveno osiguranje, plaenu stanarinu, pokrivene putne i hotelske
trokove. Unutar EU oformio se zaseban socijalni entitet sa finansijskim superiornostima i
drugim povlasticama. Evrokratija je i plutokraija, slijedi imoralisitki ethos.

Vie skromnosti, manje raskoi, vie radova manje lijenosti i luksuza, smjernica za EU.
Uiva u raskoi, grabeljiva, ima moralno sumnjiva htijenja, sklona korupciji i podmitljivosti.

Iza evrokratije i evrokrata stoji evrokratska psihologija. U njenim opisima akcentira se,
evrokratska prepotentnost, evrokrati se bahato i arogantno ponaaju, nezasiti, hladni su, skloni
ka kurtoaziji, slatkorjeni, eurokratija, hipokratija. Evropski politiki maniri, neodluiva
evrokratija. Kada to zatreba, na djelu je neodluna evrokratija, a iskuana evrokratska metoda u
politici jeste metoda malih koraka u rjeavanju konfliktnih problema.

Umjetnost odugovlaenja i zavlaenja evrokrati su usavrili do savrenstva. Reapolitika,

a ne moral, vodea je preokupacija u njihovom miljenju djelovanju. Otuda i njena sklonost da
se manirima kriptokratije, kooperira sa raznorodnim lobi grupama.

Ona je i papirokratija, probleme rjeava birokratizacijom, sklona nepotizmu, mesijanski

sebe doivljavaju. EU naspram SAD, takmac, konkurent, partner. Evrokratija ima i svoju
ideologiju, suverenost i nacionalna drava zastarjeli pojmovi. Apsolutna mo individualnih
drava, zastarjela je glupost, budunost pripada velikim geoekonomskim cjelinama.

Antinacionalna evrokratija propovijeda agresivnost, imperijalni, sveobuhvatni

internacioinalizam. Ona hoe sveoptu centralizaciju i uniformizaciju svijeta ivota pod formom
evropskog jednistva i oblikovanja evropskog individualiteta. Integracija europske komisije
nadlena je da se bavi ekonomsko finansijskim poslovima poduzetnitva, konkurencijom,
zapoljavanjem i socijalne zatite, energetika, saobraaj, regionalno politiko ribarstvo,
kosmika politika. Evrokratska megaadministracija. Nijenda institucija evropske zajednice nije
demokratina. Niko ne odgovaraju i nisu izabrane na izborima (sredinja banka, vijee
ministara, evropska komisija).

Kad je rije o novcu, Evropa postaje samaj. Evropeizacija je birokratizacija,deformirani

kosmopolitizam, njegova Ahilova peta su problemi legitimnosti, Beck. Evropa boluje od deficita
sudjelovanja i od uinkovitosti. Evropa nema stalnu potporu svojih graana koja proizilazi iz
prava sudjelovanja u politikim odlukama.

Zemlja koja pristupi EU nema mogunosti za reviziju ili promjenu te odluke, ona je korisnik
evropskog jedinstva, ali sutra moe biti bespomona rtva koja je prisiljena provoditi odluke iz
Brisela koje su u suprotnosti s njenim nacionalnim interesima ili tradicijama. EU se zalae za
ravnopravnost, ali u stvarnosti mo u EU koncentrirana ej u politike volje Francuske, Njemake
i V. Britanije, a otpor tim voljama je retoriki i neefektivan. Homogenizacija i
jednodimenzijalizacija zavravaju u utopizmu (pravoslavlje islam). Sa stanovita legitimiteta
evropske moi i vlasti u sukobu je s demokratijom i to sada demokratskog legitimiteta.

Nema raspekta prema civilnom drutvu. Evrokratija se mora ponaati po diktatima

korporacijskog megakapitala. Dobra vladavina nije ona koja kontrolira svoje institucije i koja
svoje institucije namee svojoj poznatoj i anonimnoj okolini, nego ona koja zna da svoju okolinu
nikada nee moi bez ostatka podvrgnuti svojim strukturama te e uvijek nanovo morati s njom
kolaborirati.

Korporokratija.

Na djelu je planetarna panvladavina korporacija, nije to oblik vlasti koji egzistira

unutar nacija drava. Korporacijska vlast funkcionira na razini svjetskog poretka drava, a na
toj razini to je vlast koja, podreujui sebi cijele narode i drave i tako ograniava njihovu
slobodu, nezavisnost i suverenitet. Na djelu je planetarna hipermo korporacija. Tako one
stjeu dosad nezabiljeenu mo. Tako od 100 najveih gospodarskih subjaka, vie od polovice
nisu drave, ve su korporacije.

Kad se radi o aktivnostima multinacionalnih kompanija, nacionalne granice se briu.

Unutar nacija drava korporativna mo jeste najneposrednija prijetnja liberalnoj demokratiji,
a pomicanjem suvereniteta sa dravne vlasti na korporokratije uruavaju se temelji
demokratskog reima.

Korporokratska mo je toliko gigantska i svevladajua posebno u SAD - u, da se zato i

govori o korporativnoj Americi. Tako su u Americi korporacije sredite njene megamoi. Tako
uspjena kompanija napreduje zato to je grabeljiva, agresivna, tajnovita. Korporacije stiu
mo na osnovu niza zajednikih osobina, kao to su opsjednutost profitom i dionicama,
pohlepa, nedostatak brige za druge, sklonost ka krenju zakona. Tako u temelju kulture, stoji
htijenje profita i megaprofita. Programirana je za izrabljivanje drugih radi dobiti, jedini
opravdani cilj.

Metode korporokratija ima jedan parakos. Iako ih optuuju da nagrizaju demokraciju

svojim novcem i utjecajem, ali nemaju izbora, one moraju stei uticaj radi zatite i promicanja
svojih interesa, treba izbjegnuti prepreke koje postavlja demokratija. Tako su se dogodile i same
transformacije samog kapitalizma, to ameriki autor eldon S. Volin, objanjava. U svom
najmonijem obliku korporacija se vie ne opisuje samo preko ekonomski mjerila, kao to su
prisutnost na tritu i profitabilnost. Ono je proireno i na elemente eksploatacije koji su da
sada bili izvan ostvarivanja profita. Dalje, ozbiljenje politike proliberalne privatizacije svega
prirodno i socijalno bivstvujueg na naelima privatnog posjedovanja, deregulacije i trita, to je
jedna od kljunih strategijskih politika i operativnih metoda korporokratskte vladavine.

S tom politikom korporokratija unitava javnu sferu, sve je podvrgnuto privatizaciji. Tako
su procesom poznatim kao privatizacija, dravne vlasti kapitulirale i predale korporacijama
nadzor na ustanovama koje su nekad mogle biti samo javne. Ignoriraju javno dobro, i ruiniraju
temeljne prretpostavke demokratije i tako to devastiraju tradicionalne prakse u poreskom
svijetu, svijetu u kojem su oduvijek javno dobro, socijalna pravda, djelatnosti drave i
demokratski ethosi imali svoje materijalne temelje. Tako su opskrba vodom i energijom,
policija, zdrastvo, socijalne usluge, televizijski i radio programi, podvrgunti privatizaciji.
Prihvativi ideologiju neoliberalizma, a pod presijom megakorporacija, povlai se, drava iz
javne sfere, to, sa svoje strane, participira u megalomasnkom rastu korporokratske moi. Tako
se konkurencija i rivalstvo ne pojavljuju toliko izmeu drave i korporacije koje se otimaju za
uticaju drave na dravu i njene subvencije.
 Ne samo to su drava i korporacije postale partneri, u ovom procesu svaka strana je
poela da oponaa funkcije koje istorijski pripadaju onoj drugoj. Korporokratija unitava jo
jednu od temeljnih pretpostavki demokratije, odnosno, institucija, odnosa i procesa na kojima
ona poiva i s kojima se ona obnavlja, degradira u ideju jednakosti. Tako su svi ljudi roeni
jednaki, barem u politikoj sferi. Svatko ima jedan glas bez obzira na bogatstvo ili poloaj u
drutvu, a to znai u odnosu na korporacije. Korporokratija se oslanja na korporacijsko pravo,
on ono je superiorno u odnosu na druga prava. Pri tamo, ako ta druga prava hoe uivati javni
prioritet, korporokratija ih, primjenjujui razliite metode i moi i tehnike zavoenja javnosti
uklanja. Vana metoda vladavine korporokratije je i metoda lobiranja, to je metoda uticaja na
dravnu vlast. Lobiranjem se hoe izbjei regulacija rada korporacije, eli se zaustaviti vlada da
ne uvede nove ili stroije propise, npr. u sferi ekologije i zatite radnika, prisiljavaju se vlada da
opozovu, ili ublae opseg postojeih pravnih propisa, i sl. Tako je korporativno lobiranje, i
kriptopolitiko, slui se konspirativnim metodama, kree u politikom podzemlju, figurira kao
tajna djelatnost.

Svoju dominaciju na meunarodnoj razini korporokratija, planetarnu vladavinsku

dominaciju nad dravama korporacije oblikuju i ozbiljuju, osloncem na svjetske finansijske
centre moi, na svjetsku banku, meunarodni monetarni fond i svjetsku trgovinsku organizaciju.
Korporacijski kapital uveava svoju mo, kroz ove i sline regionalne meunarodne finansijske
institucije. Korporokratija uspijeva da svoju vladavinsku poziciju osigura tako to izmie moi
drava ignorirajui njihove tradicionalne suverenske ovlasti. Korporokratska se mo uveava i
podrkom totalitarnim i diktatorskim reimima.

I u ratovima koje vode drave posreduju interesi, oni mogu biti njihova primarna
motivacija, a ne deklarirani dravni razlog, korporokratije. Postojanje korporacija potpuno ovisi
o dravi i da su one stoga uvijek, nadohvat dravnoj kontroli. Tako je drava jedina institucija na
svijetu koja moe oiviti korporaciju. Drava uzdrava policiju i vojsku i gradi sudobe i zatvore,
koje sve to plaaju graani, radi zatite vlasnikih prava korporacija, prava koja je takoer
stvorila drava. Bez drave korporacija nije nita. Ni korporacije ni trita ne mogu postojati bez
drave. Drave mogu regulacijom promicati drutvene vrijednosti poput demokracije, drutvene
pravde, zdravlja i blagostanja graana, ouvanje okolita, itd. Korporokratija se uspostavlja i
reproducira i tako to u zakonodavnoj i izvrnoj te u dravnoj birokraciji, instalira svoje
reprezentante, tako da npr., direktori i drugi funkcioneri, ukljuivi i lobiste korporacija, ulaze u
strukture dravne vlasti, izvrne, birokratske, zakonodavne.

Korporokratija do sri nagriza demokratiju i ugroava autonomiju dravne vlasti stalnim

rastom svoje uloge i uticaja u izbornom sistemu putem korporacijskih donacija, finansiranje
izbora omoguava korporacijama, da gotovo potpuno preuzmu cijeli izborni proces. (politiaru
je teko odbiti zahtjev nekomu od koga je dobio stotine tisua dobara za predizbornu
kampanju). Liberalno demokratski reimi su uveliko, nagrieni i devalvirani upravo
megakorporokratijom.

Politokratija.
 U retorici kritike publicistike i drutvenih znanosti u traznicijskim zemljama ima
peorativno znaenje, i vladaju u postsocijalistikim politokratske klike, na djelu je politokratska
bagra, politokratsko krdo, vide se politokratska bijeda, vlada politokratska mafiokratija.
Politokratija je voena iskljuivo egocentrizmom na raun interesa naroda.

Upotrebljava se i u opisima bivih reima tzv. realnog socijalizma, i socijalizma u

federativnoj Jugoslaviji. Socijalistika drutva bila su politokratska drutva. I u kontekstu
postsocijalistike tranzicije izraz politokratija upotrebljava se i u opisima bivih reima tzv.
realnog socijalizma, i posebno, socijalizma u nekadanjoj federativnoj Jugoslaviji. Socijalistika
drutva su bila politokratska drutva u kojima je vlast vrio formalno ovlaeni i hijerarhijski
ustrojeni dravno partijski corpus politicum. Fenomen politokratije situiramo u drutva koja
prebivaju pod prisilama politike kao panpolitike. Stvarne drutvene odnose i procese unutar
kojih se formatiraju razliiti oblici sveproimajue nadreenosti i predominacije politike spram
svijeta ivota, definiramo kao panpolitiku na ijem se tlu, oblikuje panpolitika.

Politokratija, samu sebe poistovjeuje sa dravom, a oslonjena na dravne slube koje je

oblikovala po politokratskim mjerilima, a ne po strunim i kriterijima birokratske racionalnosti, i
kojima suvereno vlada, politokratija unitava drutveni dinamizam. Politokratija to je reim u
kojemu politika potpuno gospodari drutvom i odluuje o svemu, institucije gube autonomiju,
javno mnijenje kao da ne postoji, kao da ne postoje graani, a veina i nema partijskih
identifikacija, koji misle i djeluju s onu stranu politike. Zato politokratija i radi neprestano na
debiliziranju graanstva, i to ini manipulacijama, dezinformacijama, demagogijama, ideolokim
anastezijama, i sl., pa u njene atribucije ulazi i produkcija mediokriteta i mediokratije.
Politokratija se oslanja na aktivnu ideokratiju koju producira upravo konformistika i
proreimska inteligencija, a njen drugi, dio, predstavlja spontane ili, pak, dobrovoljne kulise
politokratije.

Politokratija je nuna atribucija nepartijskih i jednopartijskih reima. Ali, javlja se i u

viepartijskim politikim reimima, i onda kada oni figuriraju s predominacijom jedne partije ili,
pak, kada egzistiraju u formi panvladavine partijskih koalicija, rije je tada o reimima
partitokratije. Uspostavlja ona odnose i s drugim likovima vlasti, kakvi su, statokratija,
birokratija, militokratija, mediokratija, ideokratija, i sl.

U politokratiji jedini smisao postojanja politike vidi se u postojanju stranke ili stranaka,
politokratija jedinu soluciju haosu i anarhizmu vidi u egzistenciji politike klase, a temeljni uslovi
socijalnog ivota vide se u opstanku politikih lidera i njihovoj starateljskoj i zatitnikoj ulozi.
Politokratija i jeste vladavina zasebne klase, politike elite, partijske oligarhije, politokratija i jest
njihova tvorevina, u njoj oni i jesu na tronu vlasti.

Sa dogmom o neprijatelju politokratija moe da mobilizira, homogenizira, unificira,

disciplinira, gui i trijumfira. U svom najradikalnijem obliku panpolitika i politokratija egzistiraju
u totalitarnim reimima. Uvodi se razlika imeu pannacionalistikog totalitarizma i eshatolokog
totalitarizma. U ovim su reimima politike, totalne i totalitarne, u njima je sve politika, maksima
pojmljena kao panpolitika. Totalitarizam koji se sistemski, a nesluajno, izvodi iz
pannacionalizma jest jedan od povijesnih i savremenih likova panpolitike, i povezane joj
politokratije. Zato i govorimo o pannacionalistikom totalitarizmu. Ovom sintagmom
oznaavamo politike pokrete i dravne poretke koji uspijevaju da nacionalizam, transformiraju
u veinsko, stanje nacionalne svijesti, a nju u temelj napadake svedravne nacionalne politike.
S politikom pannacionalizma se samo moe uspostaviti reim etnonaciokratije kao poredak
nacionalistike politokratije. Specifian oblik panpolitike egzistira u totalitarnim reimima koji se
konstituiraju na ideologiji, kulturi i politici, eshatologijske vizije svijeta. Pannacionalistiki
totalitarizam, nije nita drugo nego odreena forma i verzija eshatologizma.

Liberalne demokratije iskljuuju sisteme vriednosti u kojima su parcijalni interesi

politokratije superiorni u odnosu na opte dobro. Demokratski ethos hoe sruiti politokratsku
vlast i njene zloupotrebe politike, hoe eliminaciju politokratske diktature partija. Svi
pannacionalistiki totalitarizmi, slijede istinu jedne idelogije, magiju svoje nacionalne
eshatologije. Totalitarizam se zasniva na apriornom iskljuivanju jednog djela ovjeanstva to
protivrjei projektu demokratskog univerzalizma. Pod presijom panpolitike i politokratije
izbrisane su granice izmeu privatnog i javnog. Svi pannacionalistiki totalitarizmi slijede istinu
jedne ideologije, nacionalne eshatologije, mitsku sliku posljednje svrhe vlastita nacionalna
poslanja ili narcistiki pojmljenog najvieg dobra ovjeanstva. Zato je kritika fundamentalizma
kao sadrine i forme eshatoloke svijesti nacije i etnonaciokratije sastavni dio demokratskog
ethosa.

Demokratski ethos, zapravo, i puta da graanska demokratija figurira kao stvarnost

koja je sama sebe svrha i egzistira po svojim imanentnim potencijama, logikom imanencije i
prakse autonomije. Graanska demokratija, otuda, nosi sebe samu tako to odbacuje logiku
heteronomije, ostavlja iza sebe totalitarni potencijal duha sakralizacije istine, ignorira
privlanost bilo koje, eshatologije. Pannacionalistiki totalitarizam, anulira pluralitet nacije, pa
je definie na unutarnjem planu, na vou i nacionalne mase, a u vanjskopolitikom diskursu,
svijet razvrstava na prijatelje i neprijatelje nacije drave. Ne pristaje se uz tezu, nita nije
politika. Izmeu onoga sve je politika i nita nije politika prolazi kritika i emancipatorska svijest
liberalnog graanstva.

Medijakratija.

U hijerarhiji se govorilo, kako se uz, zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast, u evroatlanskim

demokratijama figurira i etvrta vlast. Tako recimo u etvrtu vlast spadaju, ustavni sudovi, zatim
nacionalne banke i njihovi guverneri, javni pravobanitelji i sl. Tako se i lobiranje smatra
etvrtom vlau. Govori se i da mediji nisu sedma sila nego mediji jesu etvrta vlast. Najmoniji
mediji, sa narcizmom ili bez njega, sami sebe tako percipiraju, ali tako ih percipiraju i kritiki te
emancipatorski orijentirane znanosti u politici. Tu hipervlast medija, kao i stvarnu vladavinu
nazivamo medijakratija, i tako je ona jedan od likova multiverzuma vlasti. Nije ona izabrana
vlast, ona je u kritikom otklonu, samozvana, i relativno neovisna, jer je podlona utjecaju
vlasnika i superiornih politikih interesa. Na unutardravnim razinama drugi mediji, privatni i
javni, mogu, u manjoj ili veoj mjeri, participirati u formatiranju i upranjavanju medijakratskih
mentaliteta i praksi. Ona prebiva pod formalnim slobodama.
U normativnom smislu identificira se pet idealnih funkcija komunikacijskih medija u
demokratskim drutvima:

1. Oni moraju informirati graane o onome to se oko njih dogaa (a to bi nazvali nadglednom
ili nadzornom funkcijom medija),

2. Moraju obrazovati u pogledu smisla i znaenja injenica (vanost ove funkcije objanjava
ozbiljnost s kojom novinari tite svoju objektivnost, budui da ona vrijednost podrazumijeva
profesionalnu nepristarnost, prema nekim pitanjima),

3. Mediji moraju pruiti platformu za javni politiki diskurs koja e olakati oblikovanje javnog
mnijenja i pruati javnosti povratne informacije o tome mnijenju, jer je ono iz nje i dolo,

4. Daju publicitet dravnim i politikim institucijama, posrijedi je novinarska uloga psa uvara,

5. Mediji u demokratskim drutvima slue kao kanal za zagovaranje politikih stajalita. Neki e
mediji, u sektoru tiska, aktivno podravati ove ili one stranke u trenutcima kao to su izbori.
Funkcija zagovaranja koju imaju mediji moe se shvatiti i kao funkcija uvjerenja.

Tako idealno zamiljenim medijima, odgovara i normativna slika idelnog novinara. Don Lojd,
izdvaja model, anglosaksonski model, pravog, poeljnog novinara. Tako novinar ima i neke od
kvaliteta svetenstva. Dunost mu je da drutvu govori istinu, da obezbjedi drutvu forum za
debatu i dri mo u tom drutvu stalno budnom. Najbolji dio anglosaksonskog modela
novinarstva jeste da se dri obeanja da novinari treba i mogu da interperetiraju svijet zajednici,
i da nudi prostor, tampi, radiju i televiziji.

Pojam medijakratija moe se povezati sa pojmom medijske demokratije. Pojam medijska

demokracija slui, ponajprije, karakterizaciji nove temeljne politike konstelacije, a tek potom
moguoj kritici odreenih, s njom, povezanih, razvojnih tendnecija, naime onoliko koliko one
protuslove neodrecivim legitimacijskim zahtjevima demokracije. Djelujui sa tih pozicija mediji
produciraju prakse koje Meyer naziva praksama kolonizacije politike posredstvom medijskog
sustava. Tome se brzim pomacima, pribliavaju, i zapadne stranake demokracije.

Mediji danas kreiraju politiku, koriste politiku da ljudima nametnu neke ideje o tome kako svijet
funkcionira, a istodobno doputaju politici da njima upravlja. Tako postoje veze medijakratije i
korporokratije. Pa tako, prije svega, mediji, nacionalni ili multinacionalni, se organiziraju u formi
korporacija i ona je jedna od likova korporokratije. Na djelu su i globalne medijske korporacije,
pa se govori i o globalnoj medijakratiji. Globalna medijakratija predstavlja sastavni dio
transnacionalnih korporacija koje danas praktino vladaju svijetom. S druge strane, rade
korporativni mediji za vanmedijske korporacije i iz toga crpe svoj uticaj i mo.

Veza medijakratije i demokratije. Kada se pod vladavinskim patronatom medijakratije presudno

oblikuju socijalni ambijent te atmosfera i temeljni procesi u politici, mediji gube autentine
svrhe korespondentne sa demokratskim ethosom. Umjesto da budu stvarnost, te kontroliraju i
nadziru institucije, jer im onda profit ne bi bio vaniji od istine, mediji su opsjednuti
medijakratskim mentalitetom, postaju relativno samostalna vlast nad drutvom i politikom ili,
pak, postaju sastavnim dijelom politikog establimenta.
Sposobna je da lomi i razdire mreu pravne drave kao paukovu mreu, medijakratija figurira i
kao antipod nomokratije. Medijska demokratija se pervertira u medijakratiju i u mjeri u kojoj
mediji kooperiraju s dravnim parapolitikama i kriptopolitikama, i tu nalaze vlastite moi. Ali to
se pervertiranje dogaa u mjeri u kojoj mediji koriste, metode, taktike i vjetine tajnih aparata
drave, odnosno vlastitih kriptopolitika. Mediji djelomino postoje da bi saznavali, izdavali i
komentirali tajne, te e poput tajnih slubi nai naina da se iz bilo kojeg dijela svijeta domognu
onoga to ele. U mentalitet medijakratije kako pie Meyer, spadaju prakse osrednjosti i
htijenja infantilizacije u sferu politike komunikacije. Prekriva i degradira medijakratija ono
politiko u politici i marginalizacijom partijskom, i tako nisu vie potrebne stranke da bi dolo na
vlast, nego politiari koji steknu medijsku popularnost.

Medijakratija je prinuena da sklapa saveznitva s drugim likovima to figuriraju u savremenom

multiverzumu vlasti. Moe biti u paktu sa militokratijom. Danas korporacijsko vojna
plutokratija vlada bez osporavanja, manipuliui vijestima i proizvodei vijesti, osiguravajui
tako svoju poziciju moi. No, prije svega, paktira sa plutokratijom, i sama jest jedna od njenih
likova, i etabliranom politokratijom. Utemeljena veza izmeu medijakratije i mediokratije
medijakratija sa javnom politikom koju oblikuje jeste i jedno od izvorita produkcije
mediokratija. Ima ona i svoje druge studence, a ona, istovremeno, jeste i socijalni oslonac same
medijakratije. Tako udruene medijakratija i mediokratija produciraju ono to se, zapravo,
ueno naziva opti drutveni konsenzus o odrivosti politikih reima u cjelini, rade na
reprodukciji poretka hegemonije. Medijakratija i mediokratija koju ona producira na
proizvodnji optegraanske konsenzualne podrke politikim sistemima liberalne demokratije
u kojima funkcioniraju likovi vlasti koji sami djeluju. Kao silnice njenog podrivanja i destruiranja.
Novinari i njihove novinske organizacije kljuni su igrai u hegemonistikim procesima.

Mediokratija.

esto se mediokratija i medijakratija poistovjeuju. Medijakratija, hipervlast i

panvladavina masovnih medija. Pod medijakratijom podrazumijevamo hipervlast i panvladavinu
masovnih medija, a mediokratiju definiramo kao vlast i vladavinu osrednjosti. Medijakratija,
ukljuivi i videokratiju, proizvodi mediokratiju, s njom je u saveznitvu, ali nisu mediji jedino
izvorite njene produkcije. Njena bi idealna zadaa trebala biti da trajno ostvaruje mediokratski
uinak, naima da uspostavlja strukture vlasti koje nadilaze drutvenu prosjenost i da na vodee
pozicije u dravi i drutvu dovodi natprosjene i najbolje pojedince. Tako se meritokratija i
poima kao antipod mediokratiji.

Nije mediokratija nita incidentalno unutar evroatlanskih politikih kultura. Pluralistike

demokratije, zapravo, iz same svoje biti, slijedei, prije svega aksiologiju jednakosti i politiku
permanentne demokratizacije u pristupima resursima, u institucije vlasti instaliraju
mediokretske navike i mentalitete, i, onda, nuno produciraju mediokratska htijenja,
mediokratija, kada bi mogla, postala bi dominirajui reim vladavine.

Kritike mediokratije - tradicionalno se fenomen mediokratije problematizira u diskursu

kritike demokratije, i na drugoj strani, doktrinarne apologije hijerarhikratije u njezinim razliitim
likovima, od neoaristokratije pa sve do savremene plutokratije. U ovom diskursu mediokratija
mediokratija kao navodna praksa degradacije aristokratskog duha i superiornog duha prirodnih
ili zaslunih elita kulture, znanja i otmjenosti, radikalno anatemizira, a demokratija se ona je u
verziji neoaristokratije samo simbioza ohlokratije i mediokratije, diskreditira kao njihov
producent.

Tematizira se, mediokratija u kontekstu oblikovanja meritokratije. Ona kritizira

demokratiju utoliko ukoliko ona socijalni uspon osigurava na osnovu mjerila mediokritetsva, to
je posebno izraeno u partitokratijama i egokratijama gdje, zapravo, mediokritetstvo jeste
pravilo, a ne incident, a ne osnovu znanja, sposobnosti i rada. U partitokratskim demokratijama
i partijskim egokratijama dominiraju lideri, i sami esto sa mediokritetskim kvalitetima, koji
epigonski asistiraju svite mediokriteta i ljudi podanikog mentaliteta. Ali se tvrdi kako
demokratija neprestano provodi mediokretenizaciju i graanstva i politiara, i to tako to se u
medijima manipulira s njima degradirajui ih na razinu upotrebljivih mediokriteta. Interpretaciju
mediokratije nalazimo nalazimo kod Tomasa Meyera, razlikujui pojmove medijska
demokratija. Tada da medijakratija nuno proizvodi kulturu mediokratije, kritiki se
problematizira mediokratija. Mediokratija, je u ii interesovanja i unutar kritikih analiza
vladavine medija, medijakratije.

Tako je po njemu pojam mediokracija iri od pojma medijske demokracije, jer ukljuuje
politiko kulturnu dijagnozu da na pozornicima i za pozornice masovnih medija sve vie dolazi
u obzir samo ono to se podudara s politikim i kulturnim ukusom to irega presjeka drutva,
koji se pak svojim trijumfalnim medijskim zrcaljenjem potvruje, potkrepljuje i nunim
pojaanjem doziranja oslobaa zapreka. Problematizira se mediokratija i unatar teorija elita i,
posebno, untar teorije demokratkog elitizma, odnosno kompetitivne demokratije.Protagonisti
teorije demokratskog ili kompetitivnog elitizma, najpoznatiji su Maks Weber i Josef umpeter,
koji definiraju demokratiju, kao proceduru izbora politikog predstavnitva. U tom kontekstu, se
posredno i medikritetstvo i mediokratija rezerviraju za biraku volju, odnosno, za politiki
narod. Prihvatao je u svojoj sociologiji politike Maks Weber relevantnost parlamentarne
vladavine. Tako je sa proirenjem birakog prava i pojavom stranaka, ona, u odnosu na liberalnu
tradiciju u kojoj je parlament bio mjesto racionalnih rasprava o opem, dobru, mijenja, svoj
karakter. Stanaka politika i pluralnost drutvenih snaga sad dominiraju parlamentima. Sa
porastom relevancije stranaka u politici raste i znaaj voenja i vostva. Istovremeno opada, u
Weberovim percepcijama, znaaj masa, birakog tijela. Demokratiju, otuda, shvata kao
institucionalizirani mehanizam koji iskorijenjuje najslabije i postavlja one najkompetentnije u
konkurentskoj borbi za glasova i vlast.

U umpeterovim percepcijama demokratija, samo znai da narod ima mogunosti da

prihvati ili da obaci ljude koji treba njima da upravljaju. Pod demokracijom, je dakle on,
razumijevao politiku metodu, to jest institucionalno ureenje za donoenje politikih,
zakonodavnih i administrativnih, odluka tako to su odreeni pojedinci ovlateni da odluuju o
svim pitanjima, jer su uspjeli osvojiti glasove ljudi. Kad su jednom politike elite izabrane, onda
one samostalno vode politiku bez uplitanja masa, birakog tijela, kojeg, je kao, i Weber smatrao
nesposobnim za voenje politike. Jer narod, nema sposobnosti za rasuivanje u stvarima
politika, on je samo proizvoa vlada elita, a one su ovlatene da u ime naroda donose odluke.
Prema umpeterovim uvidima u interpretaciji demokratije naroda su, potrebni samo ininjeri
sposobni za donoenje ispravnih tehnikih odluka o ureenju ljudskih poslova. Tako je
umpeterov kompetitivni elitizam udaljen je samo za sitan korak od takve tehnokratske vizije,
vizije koja je kako antiliberalna, tako i antidemokratska.

Meritokratija.

Uobiajeno je da se pod meritokratijom podrazumijeva najpravedniji drutveni poredak

u kojem vlasti imaju oni koji imaju najvie znanja, zasluga, postignua, dostignua, oni koji su
najsposobniji i najkvalitetniji. Meritokratija je vlast i vladavina na osnovu vrlina. Meritokratija
zadobija razliite vrste likova vlasti, kakvi su na primjer, tehnokratija, birokratija, ideokratija,
scijentokratija, ekspertokratija, i sl. Iz razliitih likova vlasti meritokratije, mogu da se
regrutiraju, i zasebni oblici vlasti kao, npr., plutokratije, korporokratije, militokratije, i sl.
Meritokratija hipostazira znanje i sposobnosti na osnovu vlasti, u savremenoj politici, kao to
su, neoaristokratija, politokratija, partitokratija, gerontokratija, mediokratija i sl. Meritokratija
je i u stvarnosti, u normativnom kontekstu temelj najpravednije drutvenog ureenja, i tako
najracionalnija osnova uspjenih demokratskih reima vlasti, sve dok historijskim procesima
meritokratija ne zamijeni samu demokratiju. Posebno socioloke teorije strukturalistikog
funkcionalizma operiraju pojmom meritokratije. Kako su moderna drutva u sutini hijerarhijska
drutva, drutva pluralizma sukobljenih interesa, to se sposobnosti, zasluge i postignua
tretiraju kao glavno mjerilo i izvorite napredovanja u hijerarhiji. I u drutvenim subsistemima
kakvi su uzmimo, proizvodnja materijalnih vrijednosti i obrazovanje, funkcionalistika
sociologija preferira meritokratiju kao superiornu vrijednost.

Pohvale meritokratiji, prvo njena se vrijednosnoa preferencija javlja, prije svega, unutar
ideologije liberalizma, a tu se promatra u vezi sa idejama individualizma i jednakosti. E. Hejvud
otkriva tu vezu, individualizam podrazumijeva vjerovanje u fundamentalnu vrijednost, svi ljudi
su roeni jednaki, makar u smislu moralne vrijednosti. To se iskazuje u obliku pravne jednakosti
pred zakonom, i politike jednakosti jedan ovjek, jedan glas, jedan glas vrijedi kao jedan.
Liberali ne prihvataju drutvenu jednakost rezultata, oni podravaju jednakost ansi, ista pravila
za sve, koja svima prua podjednaku priliku da realizuju svoj razliit potencijal, te stoga liberali
zastupaju naelo meritokratije. Sa preferencijom filozofije jednakih ansi u liberalistikom
diskursu se i smatra da je meritokratija sinonim za praktini model drutvenog ustrojstva i
politikog ureenja koji se utemeljuje kroz ozbiljenje pravedno jednakih mogunosti za sve
ljude.

Uz to, meritokratski reim vlasti osigurava da na vodee politike pozicije budu izabrani
najbolji, a vlast koju obavlja najsigurnija garancija uspjeha politike i drutva. Pri tome
meritokratija podrazumijeva apologiju drutvene i politike hijerarhije, i jedan je od likova
svjetovne hijerokratije. Pri tome su razliiti drutveni polaaju u drutvu i status prirodni i
neizbjeni. To se ogleda kroz razliite uloge i odgovornosti poslodavaca i radnika, uitelja i
uenika, roditelja i djece. Pa tako hijerarhija i nejednakost ipak ne prouzrokuju sukob, jer je
drutvo povezano meusobnim vezama i odgovornostima. Meritokratija je dalje poeljni
drutveni sistem i oblik vladavine utoliko to su otvoreni strunjacima i njihovim slobodnim
incijativama u svim sferama socijalnog bivstvovanja. Otuda se i poziva u pomo meritokratija u
doba drutvenih kriza ili tranzicijskih turbulencija, nesreenosti i htijenja izlaska iz pretpolitikih
stanja. Hoe se nacionalna meritokratija, odnosno vladavina nacionalno svjesnih i ekspertski
obrazovanih individua.

Tako sve kljune institucija politike i drave, a posebno ekonomske, finansijske i

pravosudne, moraju biti utemeljene na meritokratskim naelima. Sve javne slube popunjavaju
se primjernom meritokratskih naela, a pod javnim slubama se podrazumijeva, sluba je svaki
poloaj za koji je politika zajednica kao cjelina zainteresovana, birajui osobu koja ga zauzima
ili propisujui postupke na osnovu kojih se vri izbor. Tako da se ulazak u javne slube ne moe
naslijeivati u porodici niti prodavati na trite, nego ulaenje u profesiju samo po akademskim
zvanjima, meritokratskim ocjenama svakodnevnog rada i uspjeha, te eliminiranja nesposobnih,
nerada, te promicanje strunosti, profesionalizma, i sl.

Odbrane i racionalne preferencije meritokratije demonstriraju se i dolaze posebno do

izraaja onda kada se ona komparira s drugim reimima i oblicima vlasti, kao to su reimima
partitokratije i politokratije. Oni su dva modela upravljanja. Dok u meritokratiji, napredovanje i
zauzimanje pozicija u institucijama vlasti dolazi na osnovu sposobnosti i zasluga dotle u
partitokratiji poloaji se prisvajaju prema politikoj, stranakoj ili ideolokoj opredijeljenosti i
podobnosti. Istodobno, one produciraju dva tipa elita, dok meritokratija proizvodi i favorizira
elite strunjaka, kreativnih, talentiranih, sposobnih, mladih, dotle partitokratija prema politkim
zaslugama i partijskoj odanosti stvara nekreativne, esto i mediokritetske, politike oligarhije.
Partitokratije su jedna od varijanti politokratija, ali se one na njih ne mogu reducirati,
politokratije mogu figurirati ne samo unutar jednopartijskih ili viepartijskih reima nego i u
drutvima koje ne poznaju evroatlantske modele partijskog organiziranja javnog ivota.
Politokratija je karakteristina za reime i prakse panpolitike, a ona sama figura i s partijama, i
bez njih, npr., u diktaturama, tiranijama, i sl. Za razliku od meritokratskih drutava koja na tron
stavljaju znanje i sposobnosti u politokratijama kritika inteligencija je proskribirana, znanje
ideoloki instrumentalizirano, a vlast funkcionira po logici iste volje politike.

Kritike meritokratije, meritokratski reim vladavine ini se privlanim. On oznaava

vladavinu onih koji to zasluuju, i podrazumijeva se da je ta zasluga izvesno akademsko
dostignue, kombinacija talenta i obuke. Ona se mjeri akademskim nivoima, koji su zasnovani
na zaslugama. Dahrendorf nas upozorava, meritokrati zamjenjuju aristokrate i gerontokrate,
monike na osnovu podrijetla i dobi. Darendorf tvrdi, meritokratija tako izgleda kao sistem koji
svi preferiraju, bar na prvi pogled, ali stvari nisu tako jednostavne kada se pogledaju izbliza.

Demonstira se kako meritokratija kao politika filozofija i praktina politika ima neupitne
prednosti nad reimima partitokratije. Partitokratije su jedna od varijanti politokratija, ali se
one na njih ne mogu reducirati, pa tako politokratije mogu figurirati ne samo unutar
jednopartijskih ili viepartijskih reima nego i u drutvima koje ne poznaju evroatlanske modele
partijskog organiziranja javnog ivota.

SAD zemlja uspona i javnog respekta. Kultura prevare (rasna i klasna pripadnost). U
Amerikoj politikoj kulturi figurira aksioloka preferencija meritokratije, odnosno da
Amerikanci vole meritokratsko i slobodorasko drutvo sa efikasnom, ali pri tome, slabom
vladom pa se, uz to, SAD najee tretiraju kao zemlja uspona i javnog repsekta meritokratije. I
na evropksom tlu meritokratski ideali kompromitirani su, rasna, etnika i klasna pripadnost
odreuje ko e ostvariti svoj potencijal, a ko nee u tome uspjeti. Darendorf e rei,
meritokratija danas izgleda kao naprosto druga verzija nejednakosti koja karakterie sva
drutva.

U evroatlanskim demokratijama postoji meritokratski mit mit o tome da je

demokratski izbor mogunosti svima podjednako na raspolaganju (malo izbora postoji klasne,
nacionalne razlike, bogatstvo, korupcija u zapadnim sistemima pretvaraju priu o meritokratiji u
mit, besmislicu, to je zapravo, mimikrirana promocija plutokratije). Meritokratija u sebi skriva
staru maksimu, gdje nema buroazije, odnosno kapitalizma, tamo nema ni demokratije ni
napretka. Ideologija meritokratije je zamaskirana apologija plutokratije, a kapitalisti su samo
jedan, mada najvaniji, njen dio. Preduzetnika meritokratija, s njim je na djelu otklanjanje
starih opsesija klasom, te eliminiranje socijalnih osjeaja, odnosno, solidarnosti i socijalne
empatije s deklarisanim, a socijalna drava, budui da reimi meritokratije doputaju svima
iskoristive anse da afirmiraju sposobnosti i dospiju od adektvatnih socijalnih uloga, i nema
smisla da asistira u produkciji lijenosti, mediokritetstva. Demokratija, podrazumijeva u vlastitu
umnost involviranu meritokratiju, bez meritokratske involvacije i jasne potpore javnog mnijenja
odluivanje u institucijama vlasti, nema legitimaciju. U demokratskim dravama moraju
postojati meritokratske ustanove, kao to su sudovi i banke ili, diplomatija.

Tehnokratija.

Anri Lefevr insistira na stajalitu da u stvarnosti tehnokratija kao oblik vlasti, i ne postoji.
Postoji samo mit o tehnokratiji, odnosno figuriraju samo ideoloke slike i preferencije
tehnokrata i tehnokratije. U stvarnosti je drugaije, oni koje nazivaju tehnokratama i koje
vidimo na djelu, ne zapovijedaju, oni raspolau samo ogranienom moi odluivanja. Vlast
namee tehnokratima kojima raspolae odluuja odluuja opredjeljenja. Za zvanino priznate i
formulisane probleme tehnokrati predlau razna rjeenja, a dravna vlast vri izbor. Habermas
dodaje drutvu jo jednu bitnu ideju, istinu, idelanu, komponentu, relevanciju prosvijeene
volje javnog mnijenja. Sudbonosnim nivoima znanjima, kae Habermas, ne mogu raspolagati
samo tehniari, ono to znanje, mora da se uvede u jeziku kompetenciju komunicirajuih ljudi.

Ja sam ovjek koji se zalae za tehnokratiju i trinu ekonomiju liberalnog tipa, kapital i znanje bi
trebali da budu faktori koji vode razvoju, tako govori politiar koji slijedi tehnokratski drutveni
ideal. Hoe se tehnokratska drava, to je drava ispranjena od stranakih politika i ideolokih
sadraja, a u njoj vlada neutralna tehnokratija, i hoe se tehnokratski oblikovano drutvo, a to
znai hoe se poredak socijalnih i politikih odnosa u kojima e sve vane politike, ekonomske,
i drutvene odluke donositi eksperti, tehnologiari. Doputa se, da graani participiraju u
politici, ali samo na lokalnim razinama. Tehnokratija je oblik oligarhijske vlasti ili vladavine ili
sistem organizacije drutva, politike i drave gdje sve odluke donose kompetentni, visoko
obrazovani, ekspertistiki strunjaci, i tehnokratija je vlast i vladavina strunjaka. U sferi
politike vlasti pod tehnokratijom se podrazumijeva onaj reim vlasti i vladavine koji je
utemeljen na doktrini, ideologiji i praksama s kojima se donoenje socijalnih, ekonomskih i
politikih odluka preputa ekspertokratiji, odnosno tehnikoj meritokratiji.
Odluivanje primjenom pravila tehnike racionalnosti i instrumentalnog uma je superiornije u
odnosu na druge metode, posebno demokratske, donoenje odluka. Tako ivimo u
tehnokratskoj eri, carstva tehnokratije, te ljudi, narodi, i drave, ako ele opstati sa svojim
ekonomijama, joj se moraju adaptirati. Vrijednost tehnokratije se ogleda u tome to se u njima,
de politizuje sama politika.

Vrijednost tehnokratije je u tome to sutinu zajednikog dobra vidi u stvaranju realnosti u kojoj
e mase biti sigurne. One su kontrolirane, zatiene i voene vizijom i praksom tehnokrata, a
same tehnokrate prisvajaju sebi mesijansko poslanje usreitelja ljudi i naroda.

Tehnokratske vlade su odgovor na iracionalizme populizma, agresivnosti, nacionalizma,

ovinizma, etnocentrizma, ksenofobija, fundamentalizma, fantizma, i sl.

Poeljno je figuriraju i efikasne tehnokratske stranke. Partijska tehnokratija treba da zamijeni ne

samo graanske elitu politokrata i partitokrata nego i tradicionalne institucije demokratije kako
bi u ustanovama vlasti cirkulirala tehnokratsku krv. Favoriziraju se tipini tehnokratski politiari
skloni ka menadersko tehnokratskom pristupu u koncipiranju i vrenju vlasti te aplikaciji
tehnokratske racionalnosti i tehno logiki pojmljene efikasnosti u politici.

Tehnokratija, rukovodi znanjem i aplikacijom znanstvenih, tehnikih i tehnolokih otkria i

spoznaja. Ta znanja, a ne socijalne, moralne ili druge vrijednosti, jesu i moraju biti temelji
dravne vlasti i politikog odluivanja. Tehnokratija predstavlja jedan od dehumanizovanih i
protudemokratskih likova vlasti te onaj nain upravljanja koji je utemeljen na hipostazi
navodnog teniko strunjakog neutralizma. No tehnokratija ne ostaje samo u krugovima
politike vlasti. Ona bi htjela sa scijentokratijom, u skladu sa ekspertima, da oblikuje sve sfere
drutvenog ivota, i odreuje procese odluivanja u svim formama socijalnih asocijacija i
organizacija, graanskim udruenjima, nevladinim organizacijama, i sl.

Kritike tehnokratije sa oviim negativno konotiranim izrazom oznaava se onaj tip strunjaka i
politiara, koji, ostavljajui po strani, etike, socijalne, kulturne, humane i druge vrijednosti
demokratija, drutveni svijet promatraju iskljuivo sa stanovita svoje struke, odnosno,
skuenog, do kraja specijaliziranog i razdobljenog znanja.

U tehnokratskom drutvu, politika nema vie nikakva smisla. Navodno doba je postpolitike, a
sama demokratija pervertira se i postaje tehnokratija. Direktno izabrani predstavnici naroda
vie ne donose odluke, vie ne vladaju, tehnokratska uzurpacija politike je na djelu.
Tehnokratija je antipod ohlokratije, kao vlast povodljive, prevrtljive i predrazumske veine. Teza
da je tehnokratija bolja od demokratije pripada halucinacijama utopistikih vizija pa se mora ii
u ponovo osvajanje demokratije nasuprot tehnokratiji kako bi se raskinula sa iracionalnom
vjerom u tehniku i tehnologiju i sa tiranijom strunjaka. Prednost u znanju, koju je Platon
priznavao filozofima, kraljevima, u modernim se demokracijama nikome nikome ne moe
pridavati. Upravo su modernom drutvu potrebni strunjaci. Prvo, oni se ni sami meusobno ne
slau, recimo o reformi visokog kolstva, i drugo, eksperti nemaju nikakvu kompetenciju za
politiko upuivanje. Odbacujui ohlokratiju tehnokratija odbacuje i samu demokratiju. Tako je
neosporan rast znanstveno tehnikog znanja i rast specijaliziranih ustanova, eskperstkih
agencija, sturnih institucija, i sl. u politike prakse liberalnih demokratija, ali, iz toga ne moe
se utemeljiti zamisao da bi tehnokrate do kraja mogle zamijeniti politiare. Po miljenju elskog
tehnokratija ne anulira demokratiju u njenim vrijednostima i praksama, ona ne postaje
antidemokratski oblik vlasti i vladavine, tehnokratski um samo bi htio da demokratiju oslobodi
nepotrebnih diskusija debara i retorika u donoenju odluka.

Kleptokratija.

U poimanju kleptokratije figuriraju dvije meusobno povezane vrste redukcionizma. U prvoj se

kleptokratija vee za djelanosti dravne vlasti. Ilustracije daje Sjuzan Rouz Ejkerman. U
odnosima vlasti i korupcije ona razlikuje vie modelskih stvarnosti tih veza. Tako u korupcijskim
procesima na djelu su korumpirani vlastodrci i moni podmiivai, naziva ovaj model korupcije
bipolarnim monopolom. Figuriraju i sluajevi gdje se korupcijske prakse dogaaju u dravama u
kojima dominira mafija. Na djelu je i konkurentsko podmiivanje, na decentralizovanom tritu
subjekti vre korupciju kao neto to se uraunava u cijenu proizvoda. Kljuni akteri
kleptokratije jestu strukture dravne vlasti. Kleptokratija se koristi i kao fenomenu
egzistentnom i u liberalnim demokratijama evroatlanskog svijeta, i to na razini njihovih civilnih
drutava ukljuivi, svakako, i sferu ekonomije.

Drugi oblik zapravo u konvencionalnom govoru medija i publicistike pa dijelom, i u

diskursu znanstvene literature fenomen kleptokratije se primarno situira u zemlje nerazvijenog
treeg svijeta, i posebno u drave autokratije i vojne diktature na afrikom kontinentu.
Moemo rei, da su tamo vojne voe prakticirale politiku koja se svodila na, iskoriavanje
dravni resursa, da bi se nagradile vlastite pristae. Neki vojni reimi kao Mobutov u Zairu, bili
su kleptokracije, vladavine lupea. Na drugo, strani kleptokratija se vee i za bogate arapske
zemlje. Ona se situira i u postkomunistike zemlje tranzicijskih transformacija, a posebno
privatizacije dravnog vlasnitva. Tu situira i vanjski faktor, podmazivanje, mito, korupcije,
mitovi. Kleptokratija se vee i za bogate arapske zemlje iji se reimi definiraju kao simbioza
teokratije i kleptokratije, i situira se i u postkomunistike zemlje tranzicijskih transformacija.

Pojam kleptokratije moe se dovesti u vezu sa pojmom kleptomanije. Tu se radi o

individuama i opsesivnim prisilama kao svojstvima psiholoke strukture linosti. Tako je kraa
bolest, krade se neodoljivo, u psihopatolokoj nesvijesti, bez znanja, svrhe. To je neto
manijakalno, manino, bolesno. Sam termin kleptokratija je kovanica i dolazi od sinteze dvije
rijei, grke rijei klepto koja znai, kradem, ludio i kratos to znai mo, vlast. Oznaavamo je i
kao osebujnu vrsti vlasti, to je vlast onih koji kradu, a sama kraa je osnova njihova vlasti,
odnosno, onih koji manirima i praksom lopova prisvajaju novac i druga bogatstva vlastitih, ili
tuih naroda, nacija ili drava, te onda na tome utemeljuju svoju vlast i mo. Kleptokratija jeste
oblik i reim vlasti koju, tada govorimo o kleptokratiji kao jednom od vanpravnih subreima,
poiva na krai nacionalnog bogatstva.

Ona djeluje vanistitucioinalno, tamo gdje se radi sticanja moi upotrebljava mo tajnog i
to je jedna od njenih kljunih atribucija. Otuda je ona istovremeno i kriptokratija. Svoj
najradikalniji, oblik, zadobija unutar tzv. uruenih ili neuspjenih drava. Tako je uruena ili
neuspjena drava teritorij na kojem je sredinja vlada izgubila vlast. Zakoni se ne donose,
porezi se ne prikupljaju, nema reda. Drava se raspada, a vlast prigrabi onaj kome sredstva
prisile na nekom podruju padne u ruke, naoruane bande, dijelovi vojske i sl. Govori se o
partitokratskoj kleptokratiji.

Partitokratska kleptokratija - tako se ona pojavljuje u pluralistikim demokratijama koje se jo

nalaze na stadiju partijske drave i panpolitikog partijskog posredovanja cjelinom drutvenog
ivota. U ekonomski, politiki i vojno monim zemljama evroatlanskog svijeta kleptokratija se
pojavljuje u specifinim likovima, npr., kao korporacijska kleptokratija, kao bankarska
kleptokratija, i kao poslovna kleptokratija. Tako postoji i korporacijska kleptokratija i tu spada
kraa tueg, obescijenjenog rada,kao kraa tuih resursa, radnika, dijamanata, vode, nafte,
hrane, znanja, itd. rtve korporacijskih kraa nisu samo djelatne unutar matinih drava, nego
su rtve, prije svega, druge zemlje, one siromane, zemlje u razvoju, zemlje ekonomskog
neokolonijalizma. Kleptokratska drava ne ugroava samo pravni poredak ve i sam pojam
drave. Ilustracije korporacijske kleptokratije prepoznajemo, u gmo kratiji i naftokratiji.
Kleptokratija sa demokratijom je u samodekadenciji i autoatrofiji. Kleptokratsko stanje u dravi
onemoguilo je konstituisanje pravnog poretka.

Ohlokratija.

Jo iz rimskog doba potie maksima, ''neka volja naroda bude najvii zakon. Glas naroda je
glas boga. Kasnije nadolaskom evropskog graanstva vladavina naroda postaje najvii politiki
ideal. Suverena volja naroda, iz nje potie i na njoj poiva vlast reim, drava. Gledanje na narod
kao vanrazumni vulgus, prezir prema vladavini vulgusa ohlokratija. Ohlokratija, izraz kojim se
oznaava neposredna vladavina rulje ili mase, ili sposobnost da se posredno, ali presudno utie
na vlasti. Tu se koristi sa istu stav i izraz plebokratija (plebs narod, kratos snaga), kao oznaka
za vladavinu puka, mnotva, gomile, svjetine. Narodna volja je neto ozloglaeno, homogena
narodna volja feti totalitarizma, demagoki izgovor za autokratizam i tiraniju. Istinske
demokrate nikad ne koriste izraz volja naroda.

Ono to se smatra narodom i njegovom voljom nije nita drugo nego vulgus i njegova
volja zato zasluuje prezir. Horacije, Grazmo, Roter, Damski, Valter, Seneka, iskazuju averziju
spram rulji i spram volje naroda. Jeste, opasna prostora narod kao vulgus.Vlast vulgusa
progranja sve to je duhovno, najprostije se ustoliuje kao najbolje, a najdrskije i brutalno se
proglaavaju i oglaavaju kao ono najotmjenije i genijalno. Vulgus oznaava svjetinu kao
neodreeni skup ljudi, vulgus je razularena gomila koja nema nita sveto, ona je slijepa sila, ne
poznaje nita to je pretjerano, otmjeno, delikatno, a svetinja je uz to nestalna, ona je vulgus
mutabile. Vulgus se ne skriva, prikazuje se kakav jeste, kao ono banalno. Za razliku od populusa
kao demosa (politike zajednice) vulgus je nepismena politika masa podlona demagozima. U
modernim teorijama politike i, posebno u teorijama elita masa je prezrena.

Gurvi definira, s jedne strane masu, kao veliki neorganizirani entitet utemeljen na povrnom i
slabom stapanju, pa za razliku od zajednica, pripada nestalnim oblicima drutvenosti, i s druge
strane, masa je entitet koji kao sila izvan pojedinaca vri snaan pritisak na individue.

Ohlokratija, vladavina vulgusa kao onog najgoreg. Ohlokratija je jedan od oblika tiranije koji
umijeima zavoenja sebe predstavlja kao demokratiju. Ohlos (olo) predstavlja se kao demos,
a ohlokratija kao demokratija. Ohlokratija je primorana da djeluje i odrava se demagogijama,
kriptopolitikim djelatnostima, parapolitikim metodama, taktikama lai, prevarama da samu
sebe predstavi kao autentinu demokratiju naroda i njegove surene volje. U tekuem jeziku
politike i u argonu politikih borbi izraz ohlokratija se koristi kako bi se s njim diskreditiralo
protivnika, etabliranu vlast, politiku partiju, partijskog lidera.

Znanost o parapolitici i kriptopolitici, se javlja u ohlokratiju. Ohlokratija i jeste jedan od oblika

tiranije koji umijeima zavoenja sebe predstavlja kao demokratiju. U njegovoj prirodi je da
ohlos (olo) predstavlja kao demos, a ohlokratiju kao demokratiju. Iz sfera kleptokratije u
institucije vlasti, direktno ili posredno kriptopolitikim utjecajima, ulazi upravo sve ono to
pripada socijalnom, politikom i moralnom olou, dakle, onome to je u drutvima, najgore.

Ohlokratija se njenim aramani mimikrira i preparira da sama sebe prikae kao demokratiju.
Tako se ona, posebno nacionalistika, pojavljuje i reproducira na transformaciji populusa u
vulgus, ona, u krajnjemu, prezire ohlokratiju. U teorijama i znanosti koje rade na apologiji prava
i sloboda manjina, te kako je ohlokratija, vladavina veine, to se u stvarnosti ohlokratija
pretvara u neobuzdanu tiraniju, takve veine nad politikim ili etnikim manjinama. Desnica
prezira ohlokratiju. Ona i nee demokratski, koji stvara reime jednakosti, dominacije
mediokriteta, despotizma veine, i sl. U teolokom diskursu, svaka vlast dolazi od Boga, a ne od
naroda, to, razumljivo, ni stvarno demokratska vlast, nema svoju, teokratsku legitimaciju.

Demokratija i ohlokratija u diskursu teokratije su, likovi demonokratije. Ohlokratija, ne moe

ugroziti, a kamoli zamijeniti, liberalne demokratije, utoliko to znaju, i mogu, zamijeniti
narodnjake mentalitete, politike i pokrete. Trend politike apatije, odnosno politike
melanholije, u evroatlanstkim pluralistikim demokratijama, je domonirajua orijentacija u
politikoj kulturi i aksilologiji tih demokratija. Tvrdi se kako demokratija jeste privid, ona nije
nita drugo do proceduralni okvir u kojem na vlast dolaze oni najgori, to su ohlokrate, i izraz su
izopaenja demokratije u demonokratiju, pa je tako ohlokratija identina sa sotonokratijom,
odnosno, demonokratijom.

Kritiari demokratije kao mediokratije, jesu istovremeno i kritiari ohlokratije. Mediokratija, na

vlast dovodi, one najgore, one neobrazovane i neobavijetene, pa otuda, demokratija, jest
poredak u komeju ne glasa prosvijeeni narod nego rulja. Tako se demokratija sa mediokratijom
pojavljaje kao stvarna ohlokratija. Tako, demokratski reimi vlasti, kao producenti
mediokrtitetske ohlokratije, nisu poeljni oblici vladavine. Mediokratijom je nezadovoljna i
meritokratija, i to ne zbog toga to se s njom kao politiki meritumi pojavljuju mase
prosjenosti, osrednjosti, kao neeg to je moralno loe. Ona na meti svojih kritika dri politiku
mediokratije kao politiku koja umjesto znanja i sposobnosti uspostavlja vladavinu
protuekspertskih mediokriteta.

Ideokratija.

Kada se koristi u sociologiji i politologiji uglavnom je rezerviran za govor o socijalizmu,

socijalistikim reimima. Tako Gellner govori o sovjetskom savezu kao prvoj svjetskoj svjetovnoj
ideokratiji i o marksizmu kao prvoj sekularnoj etabliranoj religiji svijeta koja stoji u temelju te
ideokratije. Tako se govori i o komunistikoj ideokratskoj vladavini, o socijalistikoj ideokratskoj
vladavini, i sl. U tom kontekstu i reim socijalistike Jugoslavije kvalificira se kao tvorevina
ideokratija, odnosno kao reim ideokratije, ideokratska zajednica, najtipiniji primjer
ideokratske drave.

Marksistiki reimi predstavljali su drutvene i politike poretke zasnovane na ideokratskom

tretmanu samog marksizma. Rije je o slubenoj ideokratiji. Tako Ernest Gellner, govori,
marksistiki su reimi ideokracije, tj. reimi koji se ne zadovoljavaju time da uz najmanju cijenu
obavljaju drutvenu funkciju, nego ele ostvariti moralni poredak, vladavinu vrline na zemlji.
Rije je, dakle, o dravnim reimima realnog socijalizma, ali i o ideokratskom totalitarizmu.
Poredak realnog socijalizma, odluno zatvara krug istine, hijerarhije, drutvene vrijednosti,
stvarnosti.

Zemlje tzv. realnog socijalizma, pa i jugoslovenska drava, su bile zemlje i drave s vladavinskim
statusom ideokratije. No, ako se ideokratija poistovjeti samo sa marksistikim sistemima vlasti
onda imamo na djelju neutemeljeni i ideoloki motivirani redukcionizam. U skladu sa ovim
poimanjem biti ideokratije, teokratije su istovremeno i ideokratije. Tako su i antikomunistiki
reimi ideokratski. I reimi koji poivaju na naelima liberalne demokratije.

Ideokratija je vezana za fenomen ideologije. Zadatak ideologije je da neki posebni interes

prikae kao opi drutveni interes i tako pojedincima omogui odreene privilegije, a vlasti
pribavi podrku dovoljnu za njeno stabilno funkcioniranje i eventualnu legitimnu uporabu sile.
Ideologija pokuava sebe prikriti kao ideologiju, nastupa kao istina. Ideokratija je oblik vlasti
utemeljen na panpolitici. To su drutva u kojima politika posreduje i odreuje sve ljudske,
odnosno drutvene veze i odnose. Panpolitika drutva su istovremeno ideokratska i
politokratska drutva, i kada su, jednopartijska, pluralistika, teokratska, nacionalistika, i sl.
Ideokratija jest jedan od likova politikog fundamentalizma i poiva na fundamentalistiki
pojmljenoj ideologiji.

S vladavinom ideokratije ide i vladavina mediokratije. Ne moe ideokratija funkcionirati bez,

reklamokratije.Pod njom podrazumijevamo superiornu i oholu mo najraznorodnijih aparata
vlasti i propagandnih servisera, medijsko reklanim institucija i njihovih praksi.

Ideokratija je smrtni neprijatelj demokratiji. Ideokratski reimi, komunistiki, ili pak

antikomunisitka ideokratija, nacionalistika, ununitavaju, temeljne pretpostavke i kljune
atribucije demokratije, i kao graanskog ethosa, i kao formalnog reima vlasti.

Ona uspostavlja reim dominacije jedne jedine ideje, ideologije, morala, vjere, svjetonazora,
pogleda na svijet. Svepristune su tajne slube kao ideokratski nadzornici ivota, pa s njima
panpolitiki ideokratski um uspijeva u kontroli svakodnevnog bivstvovanja. Ideokratija je tako
vladavina tajnim, ona je zapravo, pankriptokratija. U najradikalnijim izrazima, otuda, ideokratija
se i pojavljuje kao tiranija nad ljudskim pravima i slobodama, i uopte nad normativitetima i
htijenjima to ulaze u svjetonazor optimistike antropologije.

Telekratija.

Pojam telektratije uvodi se upotrebom termina, pojmova mediokratija, medijakratija i

telekratija kao sinonima. Razlikovanje pojmova mediokratija i medijakratija mediokratija, jest
jedan od likova telekratije, ali nije svaka telekratija i medijakratija. Telekratija promatrana u
kontekstu medijakratije, ima svoj lik u videokratiji, zapravo medijakratija i videokatija jesu dva
lica i dvije prakse telekratije. Po telekratijom se u svakodnevnom argonu najee
podrazumijeva vladavina televizije nad javnim prostorom. Ona se shvata i kao javna, odnosno
dravna vlast zasnovana na personalnom spoju televizijskih magnata i politike vlasti,
paradigmatina je prijemjer takvog spoja Berluskoni. Ovaj spoj mi oznaavamo izrazom
videokratija. Pod telekratijom podrazumijevamo vlast i vladavinu na daljinu. Moemo rei da je
videokratija tek jedan od likova telekratije i kako televizija jest samo jedna od maina takve
vlasti.

Tako graanske individue oekuju, vlast se moe locirati, ona je neto opipljivo, ona je
pred oima, prepoznatljiva je, transparentna, institucionalizirana, personalizirana je tu su oni
na izborima, u medijima, u liku dravnika, politiara, voa i vlastodraca. Dok je sa stanovita
individua, vlast neto neposredno, banalno i iskustveno, svakodnevno su u sudaru s
birokratijom, na alterima vladinih administracija, vojna obaveza pritie, ide su u rat, i sl.

Individue oekuju, vjeruju i upadaju u vode naivnosti i privida. I drave zapadaju u

istovjetna stanja. Pogotove one koje su privrene starom i romantiarskom kultu
nacionalnodravnog suvereniteta. Tako to vrijedi za drave sa skromnim kapacitetima moi,
snage i sile. Uhvaene su u mreu nevidljive televlasti, telekratija je istovremeno i kriptokratija. I
individue i drave odjednom osjeaju nevidljivu, a djetalnu prisilu, sve u privatizaciju, ak i
sigurnost graana treba privatizirati. Prisiljava na to trijumfalni um neoliberalne telekratije, a
njegovi kreatori, jesu izmeu ostalog, i svjetske organizacije finansijske moi, koje rade po
nalozima megakapitala i svjetskih sila. One potvruju kako je telekratija vlastodraka mo
daljinskog upravljanja cijelim narodima i dravama. Ta vlast ima i svoje likove.

To su prije svega, meunarodni monetarni fond, svjetska banka i svjetska trgovinska

organizacija kao i finansijske institucije u i pri vladi SAD. Tako je telektratija, istovremeno i
heterokratija. Pod heterokratijom podrazumijevamo svaki lik vlasti koji i to sa stanovita
ljudskih htijenja autonomije i slobode, prestavlja neto ljudima spoljanje. Heterokratska vlast
je, zapravo, vlasti koje nema nikakvu legitimaciju, nije ona izborna, graanstvo je ne moe
kontrolirati, a ni legalne i legitimne institucije vlast ne mogu joj parirati. Tako je telektratija,
uvijek i heteronomija, telekratska heterokratija ne ostavlja prostora za auto nomos. Koncept
kosmopolitske demokratije, sugerira Urlich Beck, ona izmeu ostaloga, pretpostavlja da se
dogodi uspjena reforma MMF a i Svjetske banke, neprozirnost treba da se zamijeni
transparentnou, njihova reforma uvodi nove oblike demokratskog zastupanja, posebno
siromanih ciljnih zemalja, a u politici MMF a treba se, sustavno potuju naela globalnog fair
playa i pravednosti. Valjalo bi reformirati i organizacije kao Skuptinu UN a, Vijee sigurnosti,
Svjetska trgovinska organizacija.

Teokratija.

Teokratski reimi drave, smatraju se, Vatikan, Iran, Saudijska Arabija, Izrael (Izrael je
demokratija, a kao drava slubenog judaizma, ona nadahnjuje fundamentalistiko
raspoloenje. Izrael u velikoj mjeri pokreu teokratski ideali, budui da su oni u najveoj mjeri
dio idovskog identiteta. U ovom su sluaju etnika pripadnost i religija posvema neodvojive.
Islam ne moe biti teokratija, on ne zagovara teokratsku dravu. Jo od buroaskih revolucija, sa
pojavom i trijumfom graanske klase, sa ruenjem teokratskih praksi te njenih utemeljenih
monarhokratija, sa napretkom prosvjetiteljstva, znanosti, tehnike i sl., evroatlanska su drutva
adaktirala problem teokratije. Tako je pretpostavka da vie nema nikakvih stvarnih pretpostavki
za uskrsnue i restauraciju teokratskih oblika vladavine. Teokratije u savremenosti su fenomen
karakteristian, ako se izuzme Vatikan sa svojim osebujnostima, za vanevroatlasnki svijet.

Teokratija izravno znai Boija vlast, Bog je i politiki vladar, teokratija je bogovladavina.
U tom najirem znaenjskom smislu, i to, naravno u hrianskom svijetu, pod teokratijom se
podrazumijeva i hristokratija. Pojam teokratije u sadrinskom smislu kasnije je proiren i
oznaava svaku vlast koja hoe vladati sa boanskim autoritetom. Teokratija u uem smislu, je
oblik dravnog ureenja. To je dravni poredak u kome ne postoji podjela na duhovnu, odnosno
religijsku i svjetovnu vlast. Sva vlast se temelji na striktnoj interpretaciji, recepciji i prakticiranju
vjere kao doktrine, ideologije, politike i aksiologije. Teokratija je i oblik vlasti, gdje svetenstvu
pripada neposredno i politika vlast. U ovom odreenju teokratija oznaava politiku vlast koju
obavljaju vjerski slubenici, a pri tome i sama vjerska organizacija, iz koje se regrutiraju
vlastodrci, stopljena je sa dravom. U savremenoj politologiji religije, sve se ee koristi pojam
eklesiokratija (vladavine ckrve), kojim se oznaava dravna vlast odreenog vjerskog lidera ili
nekog vjerskog tijela. Po Hejvudu, teokratija (doslovno boija vladavina) jeste naelo po kome
vjerske vlasti imaju prednost nad politikom vlau. Teokratija je reim u kome se poloaj u
vlasti odreuje na osnovu poloaja koji ta osoba zauzima u vjerskoj hijerarhiji.

Pojam teokratije se obino koristi za opisivanje onog oblika organizacije dravne vlasti u
kome religija ima dominantnu ulogu. Za onaj oblik vlasti u kojem organi iz vjerske sfere
zamjenjuju organe politike sfere, ili u najmanju ruku, imaju dominaciju u politikoj sferi. U
najee korienom smislu, termin teokratija se koristi u sluajevima kada neka vlada tvrdi da
vlada u ime Boga, ili neke natprirodne sile. Kada legitimitet politike vlasti zavisi u toj mjeri od
vjerske hijerarhije da drava i politika skoro uopte nemaju svoju autonomiju od religije, rije je
o teokratiji. Kada politika vlast koja se poziva na svoj vjerski legitimitet uspostavi istovremeno
dominaciju nad vjerskom sferom, rije je o cezaropapizmu.

U evroatlanskim liberalnim demokratijama ne moe se govoriti o monistikoj formi

teokratije, identiteta hijerarhije unutar javne vlasti i crkvene hijerarhije faktiki i nema.
Monokratska teokratija je nespojiva sa demokratijom, ona je protuliberalna i prototalitarna.
Endru Hejvud kae, teokratska vlast je neliberalna u dva smisla. Prvo naruava razliku izmeu
sfere privatnog i javnog, time to prihvaa vjerska naela i nalae da se prema vjerskim
naelima vodi i lini i politiki ivot i drugo, prua politikoj vlasti potencijalno neogranienu
mo, jer u ovoj vrsti reima svjetovna vlast proizilazi iz duhovne mudrosti, te se ne moe
zasnivati na pristanku naroda, niti ograniiti ustavom. Amerika, kranska zemlja. U Americi ima
mnogo skupina i organizacija koje ele prijei ili premostiti jaz koji razdvaja crkvu i dravu, a
kranska desnica postaje sve jai otvoreni politiki pokret. Opasnost po demokratsku republiku
je mogunost da SAD postanu teokratija, ili neka kvaziteokratija. Liberalne demokratije, a ne
samo ona amerika, nisu bez iskuenja. Liberalnim demokratijama se ne moe upravljati preko
vjerskih principa i liberali moraju da se protive da se vjerska uvjerenja pretvore u zakon.
Teokratije su i nekrokratije u tome to one kao svjetonazori, zasnivajui se na apsolutizaciji
onostranog, zagrobnog ivota, favoriziraju, kao neto spasonosno, nekrofilske slike i nekrofilske
pseudofilozofije svijeta i ljudskog ivota, te kada postanu osnova dravnih realpolitika, postaju i
nekrokratije.

Falokratija.

Francuski filozof an Bodrijar, tvrdi, da sva ta pria o patrijarhalnoj dominaciji, falokratiji,

dananjoj povlaenosti mukog, nije li to jedna odve jeftina pria na ijem poetku stoji
razmjerna ena u primitivnim drutvima, stupidno protumaena kao prvi stadij ene objekta.
Falokratska je zapadna civilizacija, kultura Zapada je falokratska kultura, i revolucije su, tako se
one atribuiraju, bile falokratske, isljuivo muki posao, i izvjesne partije percipiraju se kao
falokratske.

Pojam falokratija nastao sredinom 20. stoljea. Pod falokratijom oznaavamo

drutvena stanja, politiki poredke i reimi vlasti koji poivaju na vladavinskoj superiornosti
mukarca u odnosu na ene. Falokratija ima korijene u drevnoj historiji. Historijski
paradigmatinim likom falokratije, na primjer, tretira se antika Atena, ono falokratsko, izraslo
iz grke mitologije, izraavalo se u praksama i demonstracijama snane i sistematske prevlasti
muke elite. Ritualno tu je prevlast nad dehumaniziranim enama, simbolizirao folus, a on je
izlagan na javnim mjestima i koriten je u javnim procesijama kao znak moi i mukog
suvereniteta.

Kroz historiju, rodno je tlo falokratije, zapravo, patrijarhalna obiajnost. Prevlast nad
dehumaniziranim enama. Sudjeluju i religije. Falokratija je u svetim spisima monoteistikih
religija dogmatizirana kao vjerski normativitet. ene su stoljeima bile u inferiornom poloaju.
Falocentrizam je sinonim terminu androcentrizam. Izrazi androcentrizam i falocentrizam su u
naoj percepciji sinonimi terminima maskulinizam ili muki ovinizam. Pod androcentrizmom,
androcentriku teoriju formulirao je 1903. godine ameriki sociolog Lester Vard, se
podrazumijevaju svjetonazorska vjerovanja, i s njima korespondente prakse, koja ljudsku
historiju, kulturu, druteve odnose i svijet politike percipiraju, vrijednuju, tumae i hoe iz
iskljuivo muke perspektive to za konzekvenciju ima ignoriranje iskustava i htijenja ena te
njihovu dehumanizirajuu redukciju na puko sredstvo, i to povremeno primljenljivo, za
reprodukciju ljudske rase. Kada takav svjetonazor predominanto posreduje socijalni svijet
ivota, onda imamo na djelu androkratiju.. Tako imamo pojmove sekzisam i maizam.
Stvaranjem rijei seksizam tijekom 1960 ih godina eljelo se upozoriti na zloupotrebu.
Maizam je esto naivan, mao misli da svaka ena postoji samo zbog njegova zadovoljstva ili
usluga koje mu prua. Falokratija je samo jedna od dimenzija patrijarhata, ili patrijarhalizma.

Ona je meutim, u osnovi, i drugih protudemokratskih kakvi su, uzmimo, politokratija i

partitokratija. Savremeni demokratski, emancipatorski, orijentirani i normativno osmiljeni
ethos, zna, bez ravnopravnosti ena u drutvu nema ni stvarno demokratije. Evroatlanske
liberalne demokratije su se oslobaale politike kulture falokratije. Sfera politike
reprezentacije ostaje i dalje prostor suzbijanja falokratije. Parlamentarne liberalne demokratije
se uz greve opiru politici paritetnog predstavljanja ena u reimu i institucijama vlasti.
Pornokratija

Raznorodne su prakse u sferi socijalnih obiajnosti, politike i dravnih aktiviteta, prakse

presudno oblikovane djelatnou ena, okrunjivale falokratske pretenzije na apsolutnu vlast i
vladavinu. Jedan od likova tih praksi prepoznajemo i u onome to ovdje nazivamo pornokratija.
U literaturi se terminom pornokratija oznaava jedno osebujno vlastodrako razdoblje iz
historije samog vrha katolike crkve. Kako su u najranijim danima hrianstva, svetenici i
monasi (su) voleli ene i ivjeli s njima ba kao i laici, to e kasnije crkva mijenjati politiku pa u
etvrtom stoljeu poinje da se ukorjenjuje uenje o svetenikom celibatu. Nakon 370. godine,
sa politikom celibata, zabranjuju se svetenstvu i seksualni odnos uopte. No, u praksi
svetenici se ene ili, kao oenjeni ili neenje, imaju ljubavnice.

Nisu dakle, prakse takvih orgija bile nita incidentalno, marginalno, uzgredno, usamljeno. Bile su
konvencionalni momenat u optem historijskom kontekstu kojeg u supstancijalnom smislu,
odreuju atimoralizam i imoralizam kao prakse koje se emaniraju i iz samog vrha katolike
crkve. To je samo jedna od ilustracija tradiranja profane obiajnosti kaja, i pored institucije
celibata, ignorira svetost braka te prakticira obilato i raskalaeno i u vrhu katolike crkve. Ako
se jo i moe govoriti o politikim sposobnostima Bordije kao pape, rije je, svakako, o
sposobnostima domiljanja i prakticiranja nemoralne i imoralne politike kao realpolitike, ne
moe se, na drugoj strani, utemeljeno govoriti o moralnosti uopte, a posebno o religijskoj
moralnosti Bordije kao javne linosti, i kao linosti, u privatnoj sferi. Moemo govoriti i o
podvostruenosti, pape Bordija, koje je bio olienje antimoraliteta i imoralnosti. Maniri i
prakse iz njenog pornokratskog razdoblja reducirali su se u svjetovnoj sferi, javne i tajne
ljubavnice relevantno, participiraju u dravnim politikama evropskih kraljeva.
Pojam pornokratije na tlu politikih praksi unutar liberalnih demokratija pod pornokratijom
podrazumijevamo neformalni i skriveni, a relevantni uticaj ena ljubavnica, ne moraju,
naravno, one biti kurtizane, na vlast, politiku, politiare i dravnike. Ovako pojmljena, nije,
rairena pojava u savremenoj politici. Istina, tu i tamo politiari ulaze u ljubavne afere.
Pornokratija je opasna po demokratiju, htijui funkcioniranje institucija u njihovom istom i
do kraja javnom stanju demokratski ethos, razumljivo, protestira protiv raznorodnih
involvacija neformalnog i nekotrolivog u svijet dravne politike, a iz tajnih ljubavnih odnosa
uvijek prijeti upravo, to. Za razliku od falokratije nije pornokratija supstancijalna prijetnja
liberalnoj demokratiji. To, ne znai da se ona s vremena na vrijeme u vrijeme afera javlja na
njenom tlu.

Demonokratija

Demistifakcija, desakralizacija i panracionalizacija svijeta ne uspijevaju, na primjer, u

permanenciji se pojavljuju i irom svijeta, ukljuujui, naravno, i onaj evroatlanski, nove vjerske
i pseudoreligijske organizacije. Manifestira se to neuspijevanje i u tome, to, uzmimo, ljudi
vjeruju i dalje kako postoje sotone, satane, demoni, avoli. Vjerovanje u demone ovdje nas
interesira samo u mjeri u kojoj ono postaje izvorite politikih predstava, stavova,
orijentacija, preokupacija i praksi. Ono se moe transformirati u vjerovanje u politiku
demonokratiju. U tom liku vjerovanje u demone jeste relevantno i za politologiju, a u naem
tematskom kontekstu, svakako, i za kratologiju.
Drutevene znanosti o politici ne operiraju terminom i pojmom demonokratija. Govori se o
demonskom u politici. Rije je o metaforikom izrazu specifinih politikih stanja obiljeenih
harizmatskim voama i masovnim mobilizacijama uzrujanog, opasnog, eskatazama
obuzetog i fnatiziranog naroda. Izraz demonokratija ne funkcionira u sekularnim znanostima
o drutvu i politici. Upotrebljava se i termin sotonokratija. Opredjeljujui se za termin
demonokratija. Recimo kako ova dva izraza upotrebljavamo u sinonimnom smislu. Veza
demonokratije i demokratije su znaajne to ljudi vjeruju, govore, piu objavljuju. ivimo u doba
demonokratije, a ne demokratije, liberalne demokratije evroatlanskog svijetu nisu nita drugo
do privid, la, obmana, one su, zapravo, samo jedno od lica i djela sotonskog zla i
demonokratije.

Termin demonokratija javlja se, prije svega, u jeziku uene vjere, odnosno unutar
teolokih refleksija o savremenom svijetu. Demonokratija je antipod teokratiji, ali, pri tome,
teokratija e, na kraju, pobijediti. Povijest jest usmjerena prema vladavini Boga nad narodima.
Nakon kulminacije sotonokracije teokracija je logian ishod. Vladavina Boga poinje Kristovim
dolaskom, nastavlja se razvojem teokratskih slia u ckrvi i dravi, a zavrava u vjenosti
vladavinom Boga Krista, kako krista kralja. No, u meuvremenu, u oekivanju te vjene
vladavine, u konzervativnoj antizapadno orijentiranoj, a posebno u tradicionalisitkoj
teologiji pravosljavlja dijelom demonskih sila zla i djelom demonokratije oznaava se
cjelokupan evroatlanski svijet ukljuivi i njegovu liberalnu demokratiju. Komunizam je, na
primjer, demonokratija, govori se o komunistikoj demonokratiji, zapadnjaka drutva kao
drutva materijalizma, prosvjetiteljstva, individualizma, antropocentrizma, primitivnog
sekularizma, i sl, takoer, su djelo demonokratije. Sve to se unutar evroatlanske liberalne
politike kulture promovira u demokratiju u diskrusu se konzervativne teologije oznaava kao
demonokratija.

Osim u teolokom kontekstu termin demonokratija koristi se i unutar teorija zavjera, njihova je
vodea i opasna manira, demonizacija drugog. Sredinji objekt rtva teorija zavjere jesu
Jevreji, pa se, otuda, i demonokratija, koja tvrdi kako se u teorijama zavjere i u slikama
demonokratije, nije nita drugo do lihvarsko cionistika pseudodemokratija
pseudodemokratija, s kojom jevreji, ugroavaju druge pa se govori i o jevrejskoj
demonokratiji. One su noenje htijenjem razorne dehumanizacije drugog, dehumanizacije koja
priprema teren za konana rjeenja, i to svim sredstvima ukljuivi i zloine genocida, a u tom
htijenju obavljaju primarno zadau dehumanizacije navodnog neprijatelja nacije i drave.
Teorije zavjere oito mogu biti opasne.

Izraz demonokratija konvencionalna je komponenta nacionalistikog vokabulara. I onda kada ne

prihvata teorije zavjere i kada se kree izvan teokratskih slika savremenog svijeta, fanatino
koristi ga nacionalizam te tako i njegovom javnom upotrebom demonstrira vlastite prakse
dehumanizacije drugog. No, nacionalisti demoniziraju, odnosno satoniziraju i sve pripadnike
vlastite nacije koji ne dijele njihove fantazme i mrnje, to su demonokrati koji izdaju nacionalne
svetinje. Ona zna da je u govoru o demonokratiji rije o jednoj fantazmagoriji, ali i zna da iza
njega kriju konzervativne grupacije hijerokratije, teokratije, nacionkratije i dravnih realpolitika.

Aristokratija

Uz teokratiju i aristokratija jeste oblik politikog reima koji svoju krajnju legitimaciju ne trai u
antropocentrizmu. Klasina evropska aristokratija opravdavala je ideoloki svoju vlast pozivajui
se na boansku volju. Aristokratski oblici vlasti uvrtavaju se u oligarhije, a oligarhijama se
nazivaju forme koje se brojano izmeu raznih vrsta vladavine samo jednoga, zvanih
monokracije, i vladavine najveeg broja, zvanih demokracije. U njima najmanje nekolicina dri
vlast, a najvie jedna znatna frakcija, ali uvijek manjinska u odnosu na zajednicu, obnaa
politika prava. Izraz aristokratija upotrebljava se za oznaavanje, 1) oblika dravno politikog
ureenja, gdje je vlast usredsreena u rukama malog broja odabranih, privilegiranih, plemia,
2) samo drutvenog sloja plemikog stalea, 3) odreenog odnosa zasnovanog na posebnom
shvatanju uloge i obaveze, odnosno da plemika titula obavezuje noble obli. Na grkom rije
aristoi znai najbolji, a dolazi od termina aristos to je superlativ od rijei agathos, dobar, valjan,
plemenit.

No, status najboljiih, najvaljanijih, naplemenitijih u aristokratijama stie se na razliitim

osnovama i na razliite naine. On je, taj status, posljedica roenja, drutvenog odgoja, vrlina i
bogatstva, hrabrosti u vojnim bitkama, ratova i osvajanja, uinjenih, a posebno vojnih, usluga. U
aristokratiji se ulazilo i na osnovu trgovakih ili pomorskih poduhvata, branim vezama,
vanbranim ljubavnim odnosima i sl. Kao jedan od likova autokratskih politkih reima
aristokratija jeste antipod ohlokratiji i demokratiji kao reimima vlasti i kao poretku javnih
vrijednosti.

Iezava, izumire drevna aristokratija pa i ona iz epohe feudalizma, aristokratije ne traju. One
poslije izvjesnog vremena nestaju. Istorija predstavlja groblje aristokratije. Atenski narod je bio
aristokratski u odnosu na ostalo stanovitvo meteka i roboba. Iezao je bez potomstva. Nestale
su rimske aristokratije. Dananju aristokratiju u Njemakoj velikim dijelom ine potomci vazala
nekadanjih gospodara.

U politkoj misli Thomasa Pejna odbacivanje aristokratskih reima izvodi se, iz prirodnih prava,
a politika, vlast i drava jesu, instrumentalna stvarnost ija je jedina svrha da zatiti ta prava, i tu
je, u recepciji ideje minimalne drave sljedbenik Dona Loka, ali e, kako bi se drutvo
oslobodilo siromatva, opravdati i koncept socijalne drave, ljudski ivot, slobodu i imovinu. U
filozofskom radikalizmu, sintagmom se oznaavaju doktrine britanskih mislilaca Jeremyja
Benthama, James Milla i Johna Stuarta Milla te praktine politike njihovih istomiljenika, koji su
tridesetih godina 19. vijeka imali i predstavnike u donjem domu, onodobna aristokratija nala je
svoje djelatne kritiare i smrtne poricatelje. Aristokratski reim predstavlja najbolji primjer toga
kako grabeljivi vladari upotrebljavaju mo vlade da bi stekli sinekure i dospjeli na poloaje u
dravnoj birokraciji, crkvi i vojsci, a te interese dakako ne dijeli ostatak stanovnitva.

Sauvali su se i institucionalni oblici sjeanja na nekadanju aristokratiju, pa unutar parlamenata

liberalnih demokratija figuriraju, kao recidivi patricijske vlasti, gornji domovi, domovi lordova,
senati, dravni savjeti, i sl. Ovje ivi ono aristokratsko i kao momenat zakonodavne volje, ali
jeste stvarno samo momenat simbolikog svijeta. Obnavlja se aristokratski stratum i socijalnom
promocijom, postaje lordom, umjesto nasljeem, dodijeljivanjem titule. Kako se nigdje liberalni
kapitalistiki sistem ne nalazi u svom istom obliku, jer se nigdje nije razvio polazei od nule. To
su se u njemu zadrale, i reproduciraju se, i aristokratske sa liberalizmom nespojive vrijednosti.
Neke od njih su, neposredno pozajmljene od prolosti, na primjer, vojnike vrijednosti.

Tako su, uzmimo, apologete aristokratije nezadovoljne njenim simoblikim statusom u

ustavnim monarhijama. Htjele bi da liberalne demokratije u sebe, u svoj ustavni poredak
integriraju, u intenzivnijem i obimnijem smislu, monarhistike i aristokratske elemente. Na
dokrinarnom planu apologira se aristokratija, sada kao aristokratija duha, vrline i kompetencije,
prije svega, unutar savremenih teorija elita. I u teorijskim kritikama modernog kao tzv.
masovnog drutva radi se na reafirmaciji i apologiji tradicionalnog morala te aristokratskih
kulturnih i odgojnih vrijednosti, odnosno aristokratije kao elite miljenja, ukusa i manira u
odbrani od savremenog drutva od opasnosti opteg konformizma. I vrijednost je monarhije
ponajprije u tome da odabere sposobnu aristokratiju, koja e ju rukovoditi i uvrstiti.

No, i u irim kontekstima radi se, uz recipirajui oslonac na kritike masovnih drutava, na
rehabilitaciji aristokratskog. Tako, uzmimo, u teorijama, filozofijama i ideologijama koje
plediraju povrataka hijerarhija kao odgovor na mediokritetstvo i egalitarizam, tzv. velikih
demokratija, neoaristokratska aksiologija nalazi svoje inspiratore, asistente i propagatore.
Regrutiraju se ti ljudi i gurpe, na primjer, iz plutokraije. U mjeri u kojoj se unutar plutokratskih
stratuma bogatsvo nasljeuje, a s njim se nasljeuju i povlastice u prisvajanju uticaja, socijalnih
uloga i drutvenih resursa moi, te ostaje unutar porodica, u toj mjeri ovi stratumi poprimaju
jednu od atribucija stare aristokratije. Slijede princip nasljeivanja kao princip vlastite bioloke i
socijalne reprodukcije.

Konzekvencije svjetonazora i naina ivota ove plutokratske, turistike cerebralne aristokratije

su viedimenzionalne. Prije svega, cerebralna aristokratija porie vrijednosti ivota srednje
graanske klase., te vane pretopostavke opstanka i funcioniranja demokrtije.

Hijerokratija

Fenomen hijerokratije situiramo u stvarnosti odnosa izmeu drave i crkve, odnosno vjerskih
organizacija. Crkva, je po definiciji, hijerokratska organizacija i institucija. Tako tvrdi i Maks
Veber, jednu grupu koja ima vlast trebanazvati hijerokratskom grupom, ako se u cilju
garantovanja njenih poredaka primjenjuje psihika prinuda putem davanja ili uskraivanja
sredstava spasenja (hijerokratska prinuda). Pri tome valja razlikovati dva koncepta i dva
metoda. Hijerokratija nastoji da politiku vlast pretvori u vazala crkvene vlasti i lii je moi u
mjeri u kojoj je to spojivo sa pretenzijom svetenstva na neposredno upravljanje. Crkva je
slijedei princip hijerokratije organizirana i na harizmatski nain, na osnovu raspodjele milosti
(harizme)pa, otuda, u njoj, nema apstraktne jednakosti svih pripadnika, ve vlada hijerarhija
na temelju nejednake raspodjele harizme, tj. od boga dodijeljenog poziva na vladanje. Figurira
jo od doba ranih evropskih monarhija, a papska vlast kao hijerokratska vlast dostie vrhunac u
13. stoljeu da bi nakon toga poela da se rastae i slabi. Promatrajui je u kontekstu
sadanjice liberalnih demokratija unutar evroatlanskih drutava, memorirajui, pri tome,
razlikovanje pojmova hijerokratija i teokratija, pojam savremene hijerokratije podrazumijeva
uvoenje pojma pravne drave i podjele dravne vlasti.
(in the name of god) !!!
Standardna je, podjela vlasti u demokratskim dravama na zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast.
No govori se i o etvrtom stubu vlasti. To su mediji, pa govorimo o fenomenu medijakratije.
Tu su i pretenzcije crkvene hijerahije da sudjeluju u oblikovanju i vrenju svjetovne vlasti pa se
zato i operira pojmom hijerokratije. Tako savremene drave liberalne demokratije se i kao
pravne drave, promovirajui, pri tome, princip jedankosti pred zakonom, kao svoj
institucionalni princip. Na drugoj strani, moderne su drave u evroatlanskom svijetu i
sekularne drave. Ustanovljen je politiki poredak zasnovan na naelu razdvojenosti drave i
crkve, a pri tome,autonomija je obostrana.

Hijerokratija se odreuje kao vladavina svetenstva. Budui da su ckrve hijerarhijski

organizirane, to se moe rei, kako zavisno od njegovog mjesta na hijerarhijskog ljestvici,
svetenstvo ozbiljuje u ogranienom opsegu svoju vlast na unutarcrkvenom terenu. Moemo
rei da figurira kriptohijerokratija. Hijerokratija, svetenici i organi crkvene organizacije,
postaje uz zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast, etvrti, ali sada tajni, prikriveni, mimikrirani,
podzemni lik i sudionik, partner vlasti involviran, u ovoj, ili onoj mjeri, u civilne institucije
demokratske vlasti. Tako nasuprot stoji graanski zakon sekularne drave, a hijerokratiji se, pri
tome, ini kako su upravo ti svjetovni, odnosno civilni zakoni, preuski, pretijesni, skueni.
Tako dravna uprava stvara prostor za zaobilaznu recepciju i primjenu kanonskog prava i
crkvene politike, a sama se hijerokratija sa svojim htijenjima faktiki izuzima i stoji izvan zakona.

Dravna vlast, ovdje, ona izvrna, zaduena da izvrava zakone, derogira naelo pravne drave
i ignorira zakonima utvreenu obavezu da se angaira na zatiti ustavom zagarantiranih
ljudskih sloboda i graanskih prava, a crkvena tijela, hijerokratija instaliraju se spram
svjetovne vlasti kao paralelna vlast, kad to zatreba, stupa u simbiotike veze s civilnom vlau
nad graanima. Tako hijerokratija hoe, u tome uspijeva, svoju crkvu postaviti kao matinu,
odnosno, tituralnu ckrvu i vjeru pa vie ne vrijedi jedankost svih vjera i vjerskih organizacija
pred zakonom. U liberalnim demokratijama teokratke ambicije su organiene, a teokratski
mentaliteti znaju da ne mogu vie u cjelini ovladati prostorima vlasti. Otuda se domiljaju i
trae pukotine u poretku demokratija te zaobilazne puteve praktine participacije u
svjetovnoj vlasti drave. Eksplicitna ili preparirana hijerokratija, odnosno, kriptohijerokratija
jedan je od likova takvih mentaliteta i takvih praksi.

Hristokratija.

Moemo rei da je stoljeima hrianska teologija branila stanovite po kojemu sve

politike vlast i vlasti uopte imaju boansko ishodite. panski teolog Franciska de Vitorie, je
tvrdio da sva vlast, javna ili privatna po kojoj se u nekoj zemaljskoj dravi upravlja, ne samo da
je pravedna i legitimna, ve je njen tvorac sam Bog, utoliko to ona ne moe biti uklonjena ni
ukinuta ni odobrenjem svih. Tako u crkvi nema demokratije niti ona u njoj moe postojati.
Osnovnu liniju vjere i prakse dao je na ustanovitelj i od i dalje ostaje onaj od kojeg dolazi
preko crkve spasenje. Demokratija u crkvi ne moe postojati, jer je crkvu stvorio spasitelj, a
ne ljudi. I preko ustanovitelja, preko crkve dolazi spasenje. Josef Ratcinger, jasno veli da se
crkva konstituie kao harizmatska, mistina, a ne kao demokratska institucija. Harizma nije
demokratski nego duhovni princip. To je dar koji dolazi od Boga i ne moe ga dati niko dole. (iz
zajednice, drutva ili drave, odnosno stranke, institucije i sl.). Crkva jeste hristokratija, a ne
demokratija.

Demokratija je samo instaliranje ropstva za narod.Ona je istovremeno i vladavina

vjetakog parlamentarnog principa kvaniteta nad aristokratskom aksiologijom kvaliteta vrlina i
sposobnosti, a ta se aksiologija unitava i vladavinom demokratskog naela veinskog
odluivanja koje majorizira i marginalizira sve ono aristokratsko. U radikalnim izrazima
hrianske teologije demokratija kao prljava stvarnost zloupotreba politike, jeste, ustvari
demonokratija. Otuda, u ckrvi je umjesto demokratije na djelu hristokratija.

Katolika crkva nije koncept kristokraije bez opozicije. Javlja se ona, ta opozicija u formi
htijenja demokratizacije crkve. Zagovornici demokratizacije crkve prerastaju u pravi pokret, i
pripadnici ovog pokreta reaguju na svako snaenje crkvenog centralizma, piramidalnosti,
autoriratnosti i monolitnog fundamentalizma. Pogreno je zamisao hristokratije vezati samo za
katoliku crkvu i Vatikan, ona se smatra paradigmom kristokratske drave.

Episkop Anastasije Jevti, tvrdi, u crkvi je hristokratija, a ne demokratija i monarhija,

hristos vlada, hristos je u svakom vjerniku, hristos je prvi meu vjernicima, hristos je sve u
svemu. I svako od nas nosi Hrista, i Hristos je u svima nama, ali red u tijelu crkve je onakav
kakvim ga je dao bog, a ne mi.

Izmeu hristokratije i demokratije pravoslavna teologija bezuslovno preferira hristocentrizam

kao temelj svoje kosmologije i ukupne slike svijeta i, u skladu s tim, hristokratiju kao temelj
unutarcrkvenih odnosa i sveobuhvatno izvorite svjetovnog naina ivota vjernika. Ideologija
hrianske teologije ne ostaje na hristocentrizmu kao temelju unutarcrkvenih odnosa, ona sada
hristocentrizam izvlai iz tog prostora, razvija ga, protee i u normativnom smislu projektira na
civilno drutvo i svjetovni svijet politike. Sada se histocentrizam pojavljuje u formi koncepta
hrianske demokratije. S hrianskom demokratijom demokratija e biti u skladu sa boijim
zakonima.

Demokratija u skladu sa boijim zakonima, poiva na naelima vjere, te brani i instalira

hrianske principe u drutvu, politici i dravi. Teokratska htijenja se prepariraju, ne mogu
istupati u svom ogoljenom liku i u svojim radikalistikih ambicijama, mimikrirana su pa je
hijerokratija u sutini i hipokritokratija. Tako stoje kanali involviranja u svjetovni politki ivot i u
institucije dravne vlasti. To su politike koje autonomno recipiraju hrianske vrijednosti pa
dravnu realpolitiku oblikuju prema njima, tu su i borbeni aktiviteti religijskih grupacija, tu su
simbiotike veze izmeu partitokratije i hijerokratije, odnosno razliita saveznitva izmeu
partija i crkava.

Redukcija moi i vlasti

Ona je dakle, vezana za politike koja bi s graanskim angamanima da radi na redukciji i
ograniavanju moi i vlasti. Klaus von Beyme rezimira ve u znanostima sugerirane i iznosi svoje
politike uvide u mogunosti i naine redukcije i ograniavanja moi. U njegovim uvidima
politika trodjelne podjele vlasti, rije je o zakonoodavnoj, izvrnoj i sudskoj vlasti, jedan je od
starijih, ve osvjedoenih naina ograniavanja koncentracije moi i vlasti u rukama pojedinaca
ili institucija. No, i jedna druga vrsta podjele vlasti, Beyme ne ukazuje na nju, moe participirati
u reduciranju moi, rije je o naelu federalizma kao naelu demokratske distribucije vlasti i
moi. Treba raditi i na afirmiranju politike decentralizacije moi i vlasti.

Klaus von Beyme tvrdi kako se iskustveno pokazalo da podjela dravne vlasti nije dovoljna za
ograniavanje njihove moi, razvoj demokratije, pluralizma i parlamentarizma doveo je do
uspona politikih partija kao novog oblika i nadzornika politike moi i dravne vlasti. Protiv
koncentracije moi mora se voditi borba ve u strankama, to se moe zbiti preko poboljanja
komunikacije izmeu vostva i lanova i preko izgradnje unutarstarake demokratizacije. Razvoj
industrijske, odnosno ekonomske demokratije jeste, takoe, jedan oblik redukcije moi u
privredi, odnosno ograniavanja moi u kartelima, trustovima, multinacionalnim kompanijama.
U obzir dolazi i zakonsko ograniavanje njihovih monopola, i zakonsko prisiljavanje na
drutvenu odgovornost.

Beyme, uvidi u metode reduciranja moi, osmiljeni angaman na samoprosvjeivanju graana

kao vanoj pretpostavci efektivnih praksi na ograniavanju kako personaliziranih tako
institucionaliziranih likova moi, i vlasti, mogli bi u sebe ukljuivati i recepciju spoznaja
savremene psihologije moi, a ona otkriva i metode njenog susprezanja. Oni likovi moi i vlasti
koji se utemeljuju na osjeanju da je neko, politiar, dravnik, lider, velik i jak samo zbog toga
to nesputano, egokratski, mahnito, moe radi vlastite koristi, usmjeravati, prisiljavati,
uznemiravati drugog ili druge ili na neki drugi nain izazivati kod nijh uene efekte, imaju svoje
granice na koje politika redukcije moi moe raunati. Ameriki autor Hauard Zin, veliku nadu u
borbi za ograniavanje moi situira u akcije pokreta graanske neposlunosti. Svi oblici pokreta
graanske neposlunosti stvaraju novu drutvenu mo koja se moe stabilizirati odranjem
intenzivne svijesti konflikata, izgrad njom drutvenih uloga, naputanjem dotadanjih poloaja
od strane vladajuih ili otvaranjem novih poloaja za koje oni protestiraju. Beyme, naglaava da
kao vodea mora biti projektivna i programska ideja da graanski aktivitet jeste temeljna snaga
prevencije hipostazama moi i vlasti.

Politika redukcije vlasti preptostavlja da ljudi, graani hoe tu redukciju, jer osjeaju tegobe
rastue vlasti, i u njenom intenzitetu i u njenom obimu, pa se, zato, ta politika i hoe osloniti na
ta htijenja. Figurira i trodimenzionalna teorija vlasti, i ona ukazuje na specifine prakse
nevidljive vlasti, pa je s tog stajalita ova teorija u naim interpretacijama spoznajno
inspirirajua, a njen je paradigmatini formulator i zastupnik Steven Lukes. Lukes zastupa
stajalite da postoje interesi koje imamo naprosto sto to smo ljudi. Bez obzira, jesu li toga
svjesna ili ne, ljudska bia imaju objektivan interes da budu autonomna. Prema tome, objekt
moi i vlasti, moe imati pogreno uvjerenje o vlastitim interesima. Na objektivnim interesima
trodimenzionalno poimanje vlasti ima slinosti s Marxovom idejom lane svijesti. Onaj tko pati
od lane svijesti djeluje u zabludi da su njegovi subjektivni ili oiti interesi, oni koje je ulila i od
kojih ima koristi vladajua klasa, kasta ili grupa, doista stvarni ili objektivni interesi. Nije sporno
da se mo vlasti sastoji i u njenoj sposobnosti da manipulacijom i ideolokom indokrtinacijom
izdejstvuje sebi legitimirajuu podrku pa i onda kad njene prakse ne korespondiraju sa
stvarnim interesima ljudi koju tu legitimaciju daju.