Najutjecajnija pedagoka teorija u prvoj polovici dvadesetog stoljea bila je

duhovnoznanstvena pedagogija koja je u sebi objedinila sasvim razliita heterogena strujanja,

no njezin zajedniki dodirni okvir bila je filozofija Wilhelma Diltheya. Vodei pripadnici
duhovnoznanstvene pedagogije bili su Hermann Nohl, Theodor Litt i Eduard Spranger. Glavne
teze duhovnoznanstvene pedagogije:

Polazna toka za pedagoku teoriju je odgojna stvarnost.

Pod odgojnom se stvarnou podrazumijeva smislena cjelina.
Zadaa pedagogije kao hermeneutike discipline je spoznati znaenje odgojne
stvarnosti.
Odgojna stvarnost je rezultat povijesnog razvitka.
Na osnovi povijesnog promatranja odgojne stvarnosti razabiremo razvojne mogunosti
i obrazovne ideale.

Njezine su vodee znaajke autonomnost, spekulativnost i iracionalnost. Zbog tih je

znaajka bila nedostatno praktino i znanstveno produktivna pa se u svojem izvornom
obliku dri zastarjelom.