Professional Documents
Culture Documents
1 Odjelzarak
1 Odjelzarak
1 Odjelzarak
ODJEL ZA RAK
O RAKU NI GOVORA
Odjel za rak nosio je broj trinaest. Pavel Nikolajevi Rusanov nikada nije bio
niti je mogao biti praznovjeran, ali neto se u njemu slomilo kada su mu u
uputnici napisali: trinaesti odjel. Kao da ne bi bilo umjesnije da su
trinaestim odjelom nazvali protetiku ili internu.
Meutim u cijeloj republici sada mu vie nisu mogli nigdje drugdje pomoi osim u
ovoj klinici.
Ali ja nemam rak, je li, doktore? Ja sigurno nemam rak? pun nade pitao je
Pavel Nikolajevi, lagano se dotiui na desnoj strani vrata zloudne otekline,
koja je rasla gotovo iz dana u dan a izvana jo uvijek bila presvuena nevinom
bijelom koom.
Naravno da nemate, naravno deseti put ga je umirivala doktorica Doncova
ispisujui irokim rukopisom stranice njegove povijesti bolesti. Kad je pisala
stavljala je naoale etvrtaste naoale zaobljene na rubovima a im bi
prestala pisati, skinula bi ih. Vie nije bila mlada a lice joj je bilo blijedo
i vrlo umorno.
To se dogaalo jo u ambulanti, prije nekoliko dana. Cak i oni koji su bili
odreeni u ambulantu odjela za rak, ne bi ondje prespavali. A Pavelu
Nikolajeviu Doncova je odredila da se odmah smjesti u krevet.
Ne samo bolest, iznenadna i neoekivana, koja je naletjela prije dvije sedmice,
kao udarac bure na bezbrina i sretna ovjeka, nego je isto tako kao i bolest
muila sada Pavela Nikolajevia i spoznaja da se mora smjestiti u ovu kliniku
kao svaka obina osoba i lijeiti se na nain kako se, vjerojatno, nikada nije
lijeio. Telefonirao je Jevgeniju Semjonoviu, i endjapinu, i Uljmasbas-bajevu,
a oni su opet telefonirali drugima, raspitivali se za mogunosti i interesirali
se postoje li u klinici posebne sobe ili moe li se bar privremeno kakvu sobicu
odijeliti od drugih. Ali, kako je u klinici bila guva, to im nije uspjelo.
I jedino to su se uspjeli dogovoriti uz pomo glavnog lijenika bolnikog
naselja bilo je da e moi proi bez prijemnog odjela, zajednike kupaonice i
svlaionice.
U njihovu plavkastom moskviu Jura je dovezao oca i majku tano pred stepenice
na ulazu u trinaesti odjel.
Usprkos studeni, dvije su ene, u gadnim ogrtaima od par-heta, stajale na
otvorenom kamenom ulazu, stiskale se od hladnoe skupivi ruke na prsima, ali
nisu ulazile u zgradu.
Poevi od tih neurednih ogrtaa, sve se ovdje gadilo Pavelu Nikolajeviu:
izlizani betonski pod na ulazu u bolnicu; neusjajene kvake na vratima kojih su
se doticali svi bolesnici; ekaonica izblijedjela poda s visokim nizom ploica
na zidu (bile su maslinove boje i inilo se da su prljave) i velikim klupama s
pritkama, na kojima su sjedjeli bolesnici to su stigli iz daleka Uzbeki u
proivenim pamunim kaputiima, stare Uzbekinje u bijelim maramama, a mlade u
ljubiastim i crveno-zelenim, i svi odreda u izmama ili kaljaama. Jedan ruski
momak opruio se po cijeloj klupi u raskopanu kaputu, koji je visio do poda;
bio je iznuren, otekla trbuha i neprestano vikao od bolova. Njegova vika
zagluila je Pavela Nikolajevia i tako ga se dojmila kao da ne boli momka, nego
njega samoga.
Pavel Nikolajevi problijedio je sve do usnica, zastao i pro-aptao:
Kapa! Ja u ovdje umrijeti. Nema smisla. Vratimo se.
Kapitalina Matvejevna vrsto ga je uhvatila za ruku i steg-nula je:
Paenjka! Kamo da se vratimo? ... I ta emo onda?
Pa moda bi se jo moglo nekako urediti preko Moskve ... Kapitalina
Matvejevna okrenu se prema muu cijelom svojom
krupnom glavom, koja je bila jo ira od velikih podrezanih uvo-jaka bakrenaste
boje:
Paenjka! Ako hoemo to uiniti preko Moskve, to bi moglo potrajati jo
dvije sedmice a moda ne bi ni uspjelo. Tko bi toliko ekao? Pa vidi da je
svakog jutra sve vea!
ena mu je vrsto stiskala zapee ruke ulijevajui mu pouzdanje. U javnim i
slubenim poslovima Pavel Nikolajevi bijae uvijek nepokolebiv i sam utoliko
mu je bilo ugodnije prepustiti se eni u svim obiteljskim poslovima: sve to je
bilo vano ona je rjeavala brzo i sigurno.
Onaj momak na klupi derao se iz svega glasa.
Moda e lijenici pristati da me lijee kod kue... Platit emo...
nesigurno se izvlaio Pavel Nikolajevi.
Paka! nagovarala ga je ena patei jednako kao i on ti zna da sam ja
uvijek i sama za to: treba pozvati ovjeka i platiti mu. Ali smo se raspitali:
ovi lijenici ne pristaju, nee da uzmu pare. Osim toga ovdje imaju sve
instrumente. Ne moe se kod kue...
Pavel Nikolajevi je i sam shvaao da se kod kue ne moe lijeiti. Sve je ovo
govorio samo za svaki sluaj.
Prema dogovoru s glavnim lijenikom onkolokog dispanzera trebalo je da ih cvdje
ve eka starija sestra, tano u dva sata, ispred stepenica niz koje se sada
oprezno sputao bolesnik na takama. Ali, naravno, starije sestre nije bilo na
ugovorenu mjestu i njena sobica kraj stepenita bila je zakljuana.
Ne moe se ovjek ni s kim dogovoriti bjenjela je Kapitalina Matvejevna.
Zato samo primaju toliku plau!
Preko oba ramena Kapitalina Matvejevna imala je ogromno-krzno od dvije srebrne
lisice ali je, svejedno, ne skinuvi ih, pola hodnikom na kojem je pisalo: U
gornjoj odjei zabranjen ulaz. Pavel Nikolajevi je ostao u predvorju i ekao.
Oprezno, nagnuvi lagano glavu nadesno, opipavao je oteklinu izmeu kljune
kosti i eljusti. Imao je dojam da je u ovo pola sata otkako je posljednji put
promatrao oteklinu u ogledalu dok je kod kue omatao al, da je u ovo pola sata
ona jo malko porasla. Pavela Nikolajevia je uhvatila slabost i htio je sjesti.
Ali su klupe bile prljave i jo bi morao zamoliti nekakvu seljanku u marami i s
prljavom vreom meu nogama da se malko pomakne u stranu. Pavel Nikolajevi je
imao osjetljiv nos, i ak izdaleka dopirao je do njega smrdljivi zadah te vree.
Kada e se samo nauiti na svijet da putuje s istim i lijepim koferima!
(Uostalom, sada kad je stekao ovaj tumor, i to je ve bilo svejedno.)
Rusanov je stajao naslonivi se lagano na izboinu u zidu^ Muila ga je vika
onog momka i sve ono to su mu gledale oi, sve ono to je osjeao nosom. Izvana
se pojavi nekakav seljak nosei u ruci posudu od pola litre s naljepnicom,
gotovo punu ute tekuine. Tu je on posudu nosio sasvim otvoreno, gotovo
ponosno kao kriglu piva za koju je dugo ekao u repu. Seljak zastade tik pred
Pavelom Nikola jevierri gotovo mu pruajui tu posudu i htjede neto upitati,
ali vidje na njemu kapu od vidrina krzna pa se okrenu i obrati bolesniku na
takama: Sluaj, mili moj, kamo da ovo odnesem, je li? ovjek bez noge pokaza
mu vrata laboratorija. Pavelu Nikolajeviu se naprosto smuilo. Opet se otvorie
vanjska vrata i ue sestra u bijelu ogrtau bez iega na glavi. Nije ba bila
lijepa u licu, jer joj je ono bilo isuvie dugako. Odmah je opazila Pavela
Nikolajevia, prisjetila se i prila mu.
Oprostite rekla je zadihano, crvena u licu poput boje narumenjenih usnica;
toliko se, oito, urila. Oprostite, molim vas. ekate li ve dugo? Upravo su
donijeli lijekove pa sam ih morala preuzeti.
Pavel Nikolajevi je htio otro odgovoriti, ali se savladao. Bila mu je drago da
bar vie ne mora ekati. Doao je i Jura nosei kofer i torbu s hranom; bio je
samo u odijelu, bez eira jer je vozio auto; Jura je bio posve miran samo mu
se klatio jedan
uperak kose.
Idemo! povede ih sestra prema svom spremitu kraj stepenica. Znam,
Nizamutdin Bahramovi mi je rekao da ete vi zadrati svoje rublje i da ste
donijeli vlastitu pidamu, samo posve novu, je li tako?
Iz trgovine je...
To mora biti tako, inae bismo je morali dezinficirati, razumijete li?
Evo, ovdje ete se presvui.
Otvorila je furnirska vrata i upalila svjetlo. U sobici kosa stropa nije bilo
prozora nego je samo visilo mnogo grafikona iscrtanih raznobojnim olovkama.
Jura je utke unio kofer, iziao, a Pavel Nikolajevi se poeo presvlaiti.
Sestra je nekamo odjurila da u meuvremenu jo togod obavi, a dotle se vratila
Kapitalina Matvejevna i obratila joj se:
Sluajte, to se vi toliko urite?
Pa ja ... imam prilino ...
Kako se zovete?
Mita.
udno ime. Jeste li Ruskinja?
Njemica sam ...
Pustili ste nas da ekamo.
Oprostite, molim vas. Ba sam sad preuzimala ...
Znate ta, Mita, htjela bih da neto upamtite. Moj mu je ugledan ovjek,
vrlo cijenjen radnik. Zove se Pavel Nikolajevi.
Pavel Nikolajevi, dobro, zapamtit u.
Znate, on je navikao na njegu i inae, a sad je jo i tako ozbiljno bolestan.
Ne bi li se moglo urediti da uz njega stalno deura jedna sestra.
Nemirno i zabrinuto lice Mite postade jo zabrinutije. Ona zavrti glavom:
Mi imamo samo tri stalne deurne sestre koje paze na ezdeset operiranih
bolesnika. I to po danu, a nou su samo dvije.
E lijepo, vidite! Kad bi ovjek i umirao, vikao, nitko ne bi doao.
Zato vi tako mislite? Dolazimo mi svima.
Ali Pavel Nikolajevi nije svatko. Osim toga se vae sestre
izmjenjuju.
Da, svaka radi dvanaest sati.
Uasno, kakvo je to bezlino lijeenje! ... Mogla bih ja s kerkom sjedjeti
na smjenu! Ili da unajmim stalnu bolniarku za svoj raun kau da se i to ne
moe ... ?
Mislim da se ne moe. Nitko to jo nije radio. Osim toga u bolesnikoj sobi
nemate gdje postaviti stolicu.
Boe moj, mogu misliti kakva je to soba! Treba da je jo dobro pogledam!
Koliko je u njoj leaja?
Devet. A dobro je da su ga odmah odredili u sobu ... Novajlije kod nas lee
na stepenitu i po hodnicima.
Sluajte, ja u ipak traiti posebnu njegu, vi poznajete osoblje pa ete to
lake organizirati. Dogovorite se. s nekom sestrom ili bolniarkom da se na
Pavela Nikolajevia pripazi bolje nego to je uobiajeno ... ona je ve
otvorila veliku crnu torbicu i izvadila tri novanice po pedeset rubalja.
utljivi sin, koji je nedaleko stajao i kome je na elo padao plavi uperak,
okrenuo je glavu.
Mita je povukla ruke za lea.
Ne, ni govora! Takve nagodbe ...
Pa ne dajem ja vama! gurala joj je u njedra novanice Kapitalina
Matvejevna. Ali kad se to ve ne moe uiniti u zakonitu obliku... ja samo
plaam za posao! A vas molim da budete ljubazni i predate kome treba!
Ne, ni govora govorila je sestra sve hladnije. Kod nas se tako ne radi.
10
Vrata su zakripjela i iz sobice je iziao Pavel Nikolajevi u novoj novcatoj
tamnozelenoj pidami i u toplim kunim papuama s krznenim porubom. Na njegovoj
gotovo elavoj glavi stajala je sad posve nova crvena kapica. Ovako, kad je
skinuo zimski ogrta i al, oteklina na vratu, velika poput ake, inila se jo
strasnija. ak i glavu vie nije drao uspravno nego ju je malko nakrivio.
Sin je otiao da pokupi u kofer odjeu koju je otac skinuo. Vrativi novac u
torbicu, ena je zabrinuto promatrala mua:
Da se ne smrzne? Trebalo je donijeti topli kuni ogrta. Donijet u ti ga.
Evo ti bar rubac ona ga izvadi iz depa. Umotaj se da se ne prehladi!
Umotana u lisice i u bundu inila se dvostruko snanijom od mua. Sad hajde u
sobu da se smjesti. Uzmi hranu, pogledaj malko oko sebe, razmisli ta ti jo
treba, a ja u te ovdje priekati. Sii e i rei mi to eli, a ja u ti
naveer sve donijeti.
Ona nije gubila glavu i uvijek je na sve uspijevala misliti. Bila mu je prava
ivotna drugarica. Pavel Nikolajevi je zahvalno i patniki pogledao prvo nju,
pa onda sina.
Znai, ti putuje, Jura?
Naveer mi odlazi vlak, tata pristupi mu Jura. On se odnosio prema ocu s
puno potovanja, ali kao i uvijek nekih osjeaja u njemu nije bilo, pa tako ni
sada na rastanku s ocem koji ostaje u bolnici. Sve je on primao nekako mlako.
Dobro, sinko. To je, dakle, tvoje prvo ozbiljno namjete-nje. Treba da odmah
uzme pravilan ton. Ne smije biti popustljiv! Tebe e popustljivost
upropastiti! Uvijek imaj na umu da ti nisi Jura Rusanov, obino
privatno lice, nego predstavnik za-ko-na, razumije li?
Shvaao to Jura ili ne shvaao, ali Pavel Nikolajevi sad nije mogao pronai
prikladnijih rijei. Mita se vrpoljila i spremala da ode.
- Ja u priekati s mamom smijeio se Jura. Ne moramo se jo oprostiti,
samo ti hajde, tatice.
Moete li sami? zapita Mita.
Boe moj, ovjek jedva stoji, zar ga vi zbilja ne moete odvesti do leaja?
I torbu treba ponijeti!
Pavel Nikolajevi tuno pogleda enu i sina, odbije ruku koju mu je pruila Mita
i, uhvativi se vrsto za ogradu, poe se uspi-njati. Srce mu je jae zakucalo i
to ne samo zbog toga to se uspinjao. Iao je uza stepenice kao to se ljudi
uspinju na ono, kako se to kae ... recimo na tribinu na kojoj mu onda odsijeku
glavu.
Starija sestra ga je pretekla, protrala mimo njega nosei mu aktovku, doviknula
neto Mariji i, prije nego to je Pavel Nikolajevi proao prvi niz stepenica,
ve je trcala niza stepenice i na drugoj strani izletjela iz odjela, pokazujui
tako Kapitalini Matve-jevni da ovdje ba nee biti mnogo obzira prema njenu
muu.
A Pavel Nikolajevi se polako uspeo na odmorite meu stepenicama, iroko i
dugako, kakva ve jesu u starinskim zgradama. Na tom odmoritu stajala su dva
kreveta s bolesnicima a kraj
11
njih ak i noni ormarii, i to nikome nije smetalo u prolazu. Jedan bolesnik je
bio u teku stanju, posve iscrpljen i primao je kisik.
Nastojei da ne promatra njegovo beznadno lice, Rusanov se okrenuo i nastavio se
uspinjati gledajui preda se. Ali i na kraju drugog niza stepenica nije ga
ekala nikakva utjeha. Ondje je stajala sestra Marija. Ni smijeak, ni pozdrav
nije se pojavio na njenu opaljenom licu koje je bilo nalik na ikonu. Visoka,
mrava i ravna, ekala ga je kao vojnik i odmah je pola gornjim predvorjem
pokazujui mu put. Odavde je vodilo nekoliko vrata i jedino pred njima nisu
stajali kreveti s bolesnicima. U kutu bez prozora pod stolnom lampom, koja je
oito neprestano gorjela, stajao je sestrin pisai stol, stoli s ambulantnom
kartotekom a kraj njega je visio ormari s mljenim staklom i crvenim kriem.
Marija mu pokae rukom negdje pokraj tih stolia, pokraj nekog kreveta i ree:
Drugi kraj prozora.
I ve joj se urilo dalje: to je ta neugodna osobina obine puke bolnice; ne bi
ni zastala, ni progovorila.
Krila sobnih vrata bila su neprestano otvorena, a Pavel Nikola-jevi je
svejedno, tek to je preao prag, osjetio vlani i teki miris u kome su se
djelomino osjeali lijekovi, miris koji je bio straan za njegov osjetljivi
nos.
Leaji su bili nagurani uza zidove i meu njima je bilo toliko prostora za
prolaz koliko je doputala irina nonih ormaria. U srednjem prolazu teko bi
se dvojica mogla mimoii.
U tom srednjem prolazu stajao je krupan bolesnik irokih ramena u ruiastoj,
prugastoj pidami. Cijeli vrat bio mu je vrsto omotan zavojima koji su dosizali
vrlo visoko, gotovo do resica uiju. Bijeli obru zavoja, koji ga je oito
stezao, nije mu doputao da slobodno okree teku glavu obraslu mrkom i gustom
kosom. Taj bolesnik je neto promuklo priao ostalima koji su ga sluali iz
kreveta. Kad ue Rusanov, on se okrenu prema njemu cijelim tijelom uz koje je
bila tijesno priljubljena glava, nemilosrdno ga pogleda i ree:
Evo jo jednog raia.
Pavel Nikolajevi je smatrao da je bolje ne odgovarati na ovako prisan pozdrav.
Osjeao je da ga sad motri cijela soba, ali nije htio uzvratiti pogleda tim
ljudima koje je sluajno sreo, niti ih je htio pozdraviti. On je samo odmahnuo
rukom pokazujui crnom bolesniku da mu se makne s puta. Krupni ovjek propusti
Pavela Nikolajevia i opet se cijelim tijelom i nepominom glavom okrenu za
njim.
Sluaj, burazeru, gdje ti ima rak? upita on promuklo. Pavela Nikolajevia,
koji je ve stigao do svog kreveta, ovo
je pitanje naprosto oamutilo. Podigao je pogled prema drzniku nastojei se
savladati (ramena su mu ipak zaigrala) i dostojanstveno rekao:
Nigdje. Ja uope nemam rak.
Crni bolesnik proiti i zakljui tako glasno da ga svi u sobi uju:
E, ba si ti neka budala! Da nema rak, zar bi te ovdje smjestili?
12
OBRAZOVANI NIJE PAMETNIJI
Iako je te prve veeri proveo u bolnikoj sobi tek nekoliko sati, Pavelu
Nikolajeviu ve se smuilo.
Tvrda grudica tumora neoekivana, besmislena, posve nepotrebna dovukla ga je
ovamo kao to mamac povue ribu i pri-kovala za ovaj eljezni krevet uzak,
jadan, kripavih opruga i mrave strunjae. Tek to se presvukao ispod
stepenita, oprostio sa enom i sinom i uspeo u ovu sobu i ve je za njim
ostao cijeli prijanji pametni, uredni ivot, a ovdje otpoeo ovaj novi, ogavni,
koji ga je muio ak i vie od samog tumora. Vie nije bilo niega ugodnoga i
umirujuega u to bi mogao gledati, nego je morao promatrati tih osam naetih
stvorenja, koja su sad bila nekako ravna njemu osam bolesnika u
svijetloruiastim, ve izblijedjelim i iznoenim pidamama koje su negdje bile
pokrpane, negdje poderane i koje nikome nisu bile po mjeri. I vie nije mogao
birati to e sluati nego je morao sluati dosadne razgovore tih
neinteligentnih ljudi, razgovore koji se uope nisu ticali Pavela Nikolajevia,
niti su mu bili zanimljivi. On bi im najradije zapovjedio da ute, a osobito
tome dosadnom crnom bolesniku s debelim zavojima na vratu, koji nije mogao
micati glavom svi su ga zvali naprosto Jefrem, samo po imenu, iako vie nije
bio mlad.
Ali Jefrem se nikako nije htio smiriti, nije htio lei, niti je izlazio iz sobe,
nego je nemirno koraao srednjim prolazom gore--dolje po sobi. Ponekad bi se
namrtio, lice mu se iskrivilo, kao da ga je to ubolo, hvatao se za glavu i
onda opet dalje hodao. Poto bi se tako nahodao, zastao bi ba pred krevetom
Rusanova, nagnuo se preko ograde cijelom svojom nepominom gornjom polovicom
tijela, primicao iroko, zabrtvljeno mrko lice i dojmljivo govorio:
Gotovo je, moj profesore. Kui se vie ne vraa, je li ti jasno?
U sobi je bilo vrlo toplo, Pavel Nikolajevi je leao na pokrivau, u pidami i
s kapicom na glavi. Popravio je naoale sa zlatnim rubom, strogo pogledao
Jefrema, onako strogo kako je samo on znao, i odgovorio:
13
Ne shvaam, drue, ta hoete od mene? I zato me plaite? Pa ja vas nita
nisam pitao.
Jefrem je samo zlobno otpuhnuo (nije li tom prilikom poletjelo nekoliko kapljica
sline na pokriva Pavela Nikolajevia?):
Pitao ti ili ne pitao, kui se svejedno nee vratiti. Naoale moe odmah
vratiti. I novu pidamu.
Poto se ovako grubo naalio, ispravio je nepokretno tijelo i opet se ushodao
onim prolazom avo da ga nosi!
Pavel Nikolajevi ga je, naravno, mogao prekinuti i pozvati na red, ali sada
nije imao snage da to uini: snage mu je nestalo i rijei zamotanog avla jo su
je vie dotukle. Njemu je bila potrebna podrka, a ovdje su ga jo gurali u
ponor. Za svega nekoliko sati Rusanov je izgubio svoj poloaj, ugled, i planove
za budunost i pretvorio se u sedamdesetak kilograma toplog bijelog mesa, koje
ne zna ta e sutra s njime biti.
Oito mu se tjeskoba vidjela i na licu budui da je Jefrem, kad je idui put
zastao pred krevetom, rekao mnogo pomirljivije:
Ako se i vrati kui, nee ondje dugo ostati. Opet e ovamo. Rak voli
ljude. Kad rak jednom uhvati klijetima, onda ne puta do smrti.
Pavel Nikolajevi nije imao snage da bilo to uzvrati, a Jefrem je opet nastavio
hodati. I nikoga nije bilo u sobi tko bi ga obuzdao! Svi su leali nekako
nemono ili nisu bili Rusi. Kod drugog zida, iza pei, bila su svega etiri
leaja: leaj tano preko puta Rusa-nova bio je upravo Jefremov i on je na njemu
leao tik uz sredinji prolaz, na tri ostala smjestili su se mladii: priprosti
preplanuli deko leao je tik uz pe, do njega mladi Uzbek sa takom, a kraj
prozora mrav kao glista i skvren uti mladi koji je neprestano stenjao. U
istom redu gdje je leao Pavel Nikolajevi, lijevo od njega, leala su i dva
pripadnika nacionalnih manjina, kraj vrata neki ruski momak, oian do koe, ali
ve posve odrastao, sjedio je i itao s druge strane na posljednjem krevetu
kraj prozora smjestio se ovjek, koji je bio nalik na Rusa, ali ne takav da bi
mu se Rusanov obradovao: lice u njega bijae kao u bandita. Tome je izrazu oito
pridonosila brazgotina (brazgotina je poinjala u kutu usnica i sputala se niz
lijevi obraz gotovo do vrata); a moda je tome pridonosila i nepoeljana,
nepokorna crna kosa koja je strala na sve strane; a moda je on sam po sebi bio
okrutni gru-bijan. Tome lopui kao da je bilo do kulture itao je neku knjigu.
Ve su zapalili svjetlo, na stropu su sijale dvije snane svjetiljke. Napolju se
smrkavalo. Bolesnici su ekali veeru.
Eto, ima tu jedan starac nikako se nije smirivao Jefrem lei ispod nas,
sutra e ga operirati. Jo etrdeset i druge godine izrezali su mu mali rak i
rekli: to je sitnica, samo se ti veseli. Razumije li? Jefrem je toboe
nastojao govoriti odluno, ali glas mu je zvuao kao da i njega reu. Prolo
trinaest godina, i on zaboravio na ovaj dispanzer, rakiju je pio, ene gonio
starac i po, vidjet e ga. A kakav mu je sad rak narastao! Jefrem ak pucnu
jezikom od zadovoljstva sigurno e ga pravo s operacije u mrtvanicu.
14
h
E pa, sad je zbilja dosta tih mranih prorotava! odmahnu rukom Pavel
Nikolajevi, okrenu se i ne prepozna vlastiti glas: zazvuao je tako
neautoritativno i alosno.
Ostali su utjeli. U Rusanovu je izazivao muku i onaj mravi momak kraj prozora,
iz istog reda, koji se neprestano bacakao po krevetu. Kad je sjedio, nije
zapravo sjedio, kad je leao, nije leao nego se presavijao priljubivsi koljena
uz prsa i nikako nije mogao pronai ugodan poloaj pa se napokon tako prevrnuo
da mu glava nije bila na jastuku nego na donjem dijelu kreveta. Jedva ujno je
stenjao a trzaji lica i tijela odavali su koliko ga boli.
Pavel Nikolajevi je okrenuo glavu i od njega, spustio noge u papue i bez
ikakva razloga poeo pregledavati svoj noni ormari, otvarajui i zatvarajui
as vrataca iza kojih je naslagao hranu, as gornju ladicu u koju je strpao
toaletni pribor i elektrini aparat za brijanje.
A Jefrem je i dalje hodao, prekriivi ruke na grudima, ponekad se trzao kao da
ga neto negdje bode i neprestano ponavljao svoju pjesmu, ba kao da oplakuje
pokojnika:
E, bome, sla-abo nam se pie ... bome sla-abo ...
Pavel Nikolajevi zau za leima lagan udarac. Oprezno se okrenu, jer ga je
svaki pokret vrata bolio, i vidje da je njegov susjed, polubandit, zalupio
korice knjige koju je upravo proitao i sad je okretao u svojim velikim, grubim
i neinteligentnim akama. Ukoso, preko tamnog omota knjige i preko hrpta,
protezala su se zlatna i ve izblijedjela slova pieva potpisa. Pavel
Nikolajevi nije mogao proitati iji je to potpis a onoga tipa nije htio
pitati. Izmislio je i nadimak za susjeda Muktoder. inilo mu se da mu taj
nadimak posve odgovara.
Muktoder je tunim oima buljio u knjigu i bez ikakva sustezanja na sav glas
rekao tako da ga cijela soba uje:
Da nije Demka sam uzeo ovu knjigu iz ormara, mislio bih da su nam je
podvalili.
ta je s Demkom? Kakvu knjigu? javi se momak koji je leao kraj vrata i
takoer neto itao.
Da trai po cijelom gradu, nikad ne bi ovakvu naao. Muktoder je piljio u
iroki, tupi Jefremov zatiljak (kosa, koju
odavno nije iao, neugodno se sputala preko zavoja), a zatim mu se zagledao u
napeto lice.
Jefreme! Dosta je prenemaganja. Uzmi ti lijepo ovu knjigu i proitaj.
Jefrem zastade kao bik i tupo pogleda.
A zato bih je itao? Zato da itam kad emo svi i onako ubrzo crknuti?
Muktoderu zaigra brazgotina na licu:
Zato i treba da se pouri, kad zna da emo skoro crknuti. Evo, uzmi je.
Pruio je Jefremu knjigu, ali Jefrem mu nije priao:
Trebalo bi dugo itati. Ne da mi se.
Nisi valjda nepismen, je li? nagovarao ga je Muktoder, ali ne ba jako
usrdno.
Ja sam ak vrlo pismen. Kad treba, ja sam vrlo pismen. Muktoder potrai
olovku na prozorskoj dasci, otvori knjigu
odostrag i, zavirujui u nju, na nekoliko mjesta stavi take.
Ne boj se dobaci oti, priice su malene. Pokuaj proitati samo
nekoliko. Dosta je tog tvog prenemaganja. Bolje da ita.
E, Jefrem se niega ne boji! i on uze knjigu i prepetlja .se na svoj leaj.
Na vratima se pojavi, epesajui, mladi Uzbek Ahmadan, koji je hodao sa takom
ali gotovo kao da je ve mogao i bez nje; on je bio najveselija osoba u sobi. I
povika:
lice na gotovs!
Preplanuli momak kraj pei ivahnu:
Nose veeru, momci!
Bolniarka u bijelu ogrtau unese veeru drei posluavnik iznad ramena. Zatim
ga spusti preda se i poe obilaziti krevete. Svi odreda, osim nesretnog momka
kraj prozora, uzvrpoljie se i prihvatie tanjure. Svaki bolesnik imao je noni
ormari, a nije ga imao samo Demka nego ga je dijelio s jednim Kazakom iroka
lica, kome je nad usnom cvjetala nezamotana, odvratna, tamna jkrasta.
Ne samo to Pavelu Nikolajeviu sada uope nije bilo do jela
ak ne bi ni kod kue jeo nego se pri pogledu na tu veeru, na etvrtasti
gumasti nabujak od prekrupe sa elatinastim utim umakom, na prljavu aluminijsku
licu savijena drka, jo jednom gorko prisjetio kamo je dospio i kakvu je,
moda, greku uinio kad je pristao da ue u tu bolnicu.
Svi osim momka koji je jeao zduno su poeli jesti. Pavel
Nikolajevi nije uzeo tanjur u ruke nego je poeo noktom udarati
po njegovu rubu gledajui kome bi ga dao. Neki su mu bili napola
okrenuti, neki su mu okrenuli lea, a onaj momak kraj vrata
.gledao je pravo u njega.
Kako se ti zove? upita Pavel Nikolajevi ne podiui glasa (neka onaj i
sam uje ako hoe).
lice su zveckale, ali je momak ipak shvatio da se Rusanov Jijemu obraa pa je
spremno odgovorio:
Proka ... ovaj, a-a-a ... Prokofij Semjoni.
Uzmi moju veeru.
Bome i 'ou... Proka prie i uze tanjur. Fala vam. A Pavel
Nikolajevi, osjeajui ispod eljusti tvrdu grudu
tumora, odjednom shvati da on ovdje ne pripada lakim bolesnicima. Od svih devet
u sobi samo je jedan bio u zavojima i to Jefrem; a bio je zamotan ba na onom
mjestu gdje bi moda mogli operirati i Pavela Nikolajevia. A samo jedan
bolesnik je trpio strane bolove i samo jedan, onaj naoko vrlo zdravi Kazak,
imao je tamnogrimiznu krastu. Istina, mladi Uzbek hodao je sa takom, ali jedva
da se na nju i naslanjao. Na drugima se uope nije moglo izvana primijetiti
nikakve otekline, nikakve nakaznosti, i svi su se oni doimali kao posve zdravi
ljudi. Osobito Proka
on je bio rumen kao da je u odmaralitu a ne u bolnici, i sad je s velikim
apetitom istio svoj tanjur. Muktoder je, istina, bio siv u licu ali se kretao
lagano, slobodno je razgovarao i tako se okomio na onaj nabujak da je Pavel
Nikolajevi posumnjao nije li moda simulant i ne jede li badava dravnu hranu
lijepo je to u naoj zemlji bolesnike besplatno hrane.
16
Pavelu Nikolajeviu je tvrda oteklina pritiskala odozdo glavu i smetala mu da se
okree, rasla je od sata do sata samo to ovdje lijenici, ini se, te satove
nisu brojali: od ruka do veere nitko nije ni pogledao Rusanova niti ga je
pokuao lijeiti. A doktorica Doncova namamila ga je ovamo upravo time to mu je
obeala da e ga odmah lijeiti. Znai da je ona posve neodgovorna i zloinaki
lakoumna osoba. Rusanov joj je povjerovao i gubio dragocjeno vrijeme u ovoj
tijesnoj, zaguljivoj i prljavoj bolesnikoj sobi a mogao je lijepo
telefonirati u Moskvu i odjuriti onamo.
I ta spoznaja da je pogrijeio, da ludo gubi vrijeme, pritiskala ga je
tjeskobnije od samog tumora i tako ga je stezala u srcu da Pavel Nikolajevi
vie nije mogao podnositi nikakvih zvukova oko sebe ak ni to zveckanje
licama po tanjurima da nije mogao gledati te eljezne krevete, grube
pokrivae, zidove, svjetiljke, ljude. Osjeao se kao da je upao u klopku i da do
jutra ne moe poduzeti nita znaajno i odluno.
Legao je, vrlo nesretan, i svojim kunim runikom pokrio oi da ne vidi ni
svjetlo, ni bilo to drugo. Da bi skrenuo misli, pokuao se prisjetiti kue,
obitelji, pokuao dokuiti ta oni sad rade. Jura je ve sigurno u vlaku. To je
njegov prvi nastup u praksi. Vrlo je vano da nastupi kako treba. Ali Jura nije
uporan, veliki je on petljanac, mogao bi se osramotiti. Avieta je u Moskvi, na
praznicima. Malo e se razonoditi, obii e kazalita, a to je najvanije,
obaviti uz put i posao: ogledat e se kako i gdje bi mogla uhvatiti neke veze;
ona je ve na petoj godini i treba da se dobro snae u ivotu. Avieta je vrlo
poduzetna, ima pred sobom velike ciljeve; bit e to prava pravcata i vrlo
spretna novinarka, pa je zato, naravno, najbolje da se preseli u Moskvu, ovdje
je za nju preusko podruje. Ona je vrlo pametna i vrlo talentirana, nitko joj u
obitelji nije ravan. Pavel Nikolajevi bio je presretan, i to bez ikakve
zavisti, to mu je kerka pametnija od njega samo joj jo nedostaje iskustva,
ali zato sve ostalo postie kao od ale! Lavrik je malko vjetrogonjast, u uenju
ba ne napreduje, ali je zato u sportu pravi talent, ve je odlazio na
natjecanja u Rigu i stanovao ondje u gostionici kao odrasli mukarac. Ve vozi i
kola. Sprema se za oferski ispit. U drugom kvartalu pokupio je dvije jedinice i
sada treba da ih ispravi. A Majka ide u kolu u prvoj smjeni i sad je kod kue,
sigurno svira na klaviru (prije nje nitko nije znao svirati). A u hodniku, na
malom sagu lei pas Dulbars. Posljednju godinu dana Pavel Nikolajevi ga je
rado svakog jutra izvodio na etnju smatrajui da je i njemu samome ta etnja
korisna. Sada e ga izvoditi Lavrik. On ga voli malko nauckati na prolaznike i
onda rei: nita se ne bojte, ja ga drim!
Ali cijeli taj sloni i uzorni red u obitelji Rusanovih, koja je imala dvoje
starije i dvoje mlae djece, cijeli taj besprijekorni ivot, divni stan koji
nije bio krto namjeten sve se to u ovih nekoliko dana nalo daleko od njega,
s druge strane tumora. Svi e oni ivjeti kao to i sad ive, ma to se god
dogodilo njihovu ocu. Koliko god se sad uzbuuju, brinu i plau, tumor ih
zaklanja od njega kao zid, i s druge strane tumora on ostaje sam.
Nije mu nita pomoglo to je razmiljao o svojoj kui i Pavel Nikolajevi se
pokuao zabaviti dravnim mislima. U subotu treba
2 Od-e1 za rak
17
da pone sjednica Vrhovnog sovjeta SSSR. ini se kao da nee biti nita
znaajno, vjerojatno e samo odrediti budet. A u talijanskim, francuskim i
zapadnonjemakim parlamentima vodi se borba protiv sramotnih parikih dogovora.
U Tajvanskom tjesnacu se puca... Da, kad je danas odlazio od kue u bolnicu, na
radiju su upravo opirno govorili o tekoj industriji. A ovdje u sobi ak nema
ni radija, nema ga ni u hodniku, zbilja lijepo! Treba se bar osigurati da
redovno prima Pravdu. Danas je na redu teka industrija a juer je to bio ukaz
o poveanju proizvodnje stonih preraevina. Jest, vrlo se snano razvija
ekonomski ivot i naravno da e zbog toga uslijediti krupne izmjene u raznim
dravnim i privrednim organizacijama.
I Pavel Nikolajevi je ve poeo razmiljati o tome kakve se sve mogu
reorganizacije oekivati na nivou republike i oblasti. Te reorganizacije su
gotovo uvijek donosile uzbuenja, privremeno odvlaile od svakodnevnih poslova,
drutveni radnici su telefonirali jedan drugome, sastajali se i raspravljali o
novim mjerama. I ma kakve vrste bile te reorganizacije, ma koliko bile suprotne
onim prijanjim, nikada nikome, pa prema tome ni Pavelu Nikola-ieviu, nisu
donosile pad u slubi nego samo i uvijek uspon.
Ali i te misli nisu ga mogle zaokupiti i nije mu postalo lake. Ispod vrata ga
je probadalo, i ta oteklina, nijema, bezosjeajna, rasla je i zaklanjala mu
cijeli svijet. Opet je mislio o budetu, o parikim dogovorima, tekoj
industriji i stonim preraevinama ali sve je to ostajalo s druge strane
tumora. A s ove strane bio je Pavel Nikolajevi Rusanov. Sam.
U sobi se zauo ugodan enski glas. Iako danas Pavel Nikolajevi nije doivio
nita ugodno, ovaj glas mu je bio kao pravi melem:
Da izmjerimo temperaturu! ba kao da se dijele slatkii. Rusanov je skinuo
runik s lica, malko se odigao i nataknuo
naoale. Na svu sreu ovo vie nije bila turobna, crna Marija, nego punana i
uredna djevojka, koja nije na glavi imala maramu ve, iznad zlaane kose, istu
onakvu kapicu kakvu nose lijenici.
Azovkine! Hej, Azovkine! veselo je zazivala mladia kraj prozora zastavi
pred njegovim krevetom. On je leao u jo neobinijem poloaju nego
prije poprijeko, niice, s jastukom ispod trbuha, naslonivi bradu na
strunjau, ba kao to bi je naslonio pas i gledao kroz ipke kreveta tako da se
inilo kao da je u kavezu. Na njegovu omotanom licu primjeivali su se znakovi
unutranjih bolova. Ruka mu je visila sve do poda.
Hajde, diite se! hrabrila ga je sestra. Dosta ste snani. Uzmite sami
termometar.
Jedva je podigao ruku s poda, kao kabao iz bunara, i uzeo termometar. Toliko je
onemoao i toliko se prepustio bolovima da je teko bilo povjerovati da mu je
svega sedamnaest godina.
Zoja! molio je on stenjui. Dajte mi termofor.
Vi ste sami svoj neprijatelj strogo e Zoja. Dali smo vam termofor, ali
ga niste stavljali na mjesto injekcije, nego na trbuh.
Kad mi je od toga lake uporno e on patnikim glasom.
18
,.
Tako samo pomaete tumoru da raste. Rekli smo vam to. U onkolokom odjelu
nije uope doputeno upotrebljavati termo-for, posebno smo ga za vas nabavili.
E pa onda vie ne dam da me bodete.
Ali ga Zoja vie nije sluala nego je prstom kuckala po praznom Muktoderovom
krevetu i pitala:
A gdje je Kostogutov?
(Eto ti ga na! Kako je samo Pavel Nikolajevi dobro pogodio! Kako je to pravo
prezime bilo nalik na nadimak!)
Otiao je da popui cigaretu javi se Demka od vrata. On je i dalje itao.
Doi e njemu glave te cigarete! proguna Zoja. Kako samo mogu biti zgodne
te djevojke! Pavel Nikolajevi
je zadovoljno promatrao njene vrste, napete obline i, premda su mu oi gotovo
ispale, zapravo ju je promatrao s posve nevinim uitkom osjeajui kako mu je od
toga lagodnije. Osmjehnula se i pruila mu toplomjer. Stajala je upravo kraj
njegova tumora, ali nijednim treptajem oka nije pokazala da se uasava ili da
tako neto jo nije vidjela.
Nije li mi jo odreen nikakav lijek? zapita Rusanov.
Jo nije smijeila se ona kao da se ispriava.
Ali zato nije? Gdje su lijenici?
Njihov radni dan je zavren.
Na Zoju se nije mogao ljutiti, ali netko je svejedno kriv to Rusanova jo ne
lijee! Treba neto poduzeti! Rusanov nije trpio nerad i pipave karaktere. I kad
je Zoja dola da uzme toplomjer, on ju je upitao:
Gdje imate telefon? Kako da doem do njega?
Napokon, mogao je sad odmah neto poduzeti i telefonom potraiti Ostapenka! Ve
i sama pomisao na telefon vratila je Pavelu Nikolajeviu njegov uobiajeni mir.
I hrabrost. Ponovo se osjetio spremnim za borbu.
Trideset i sedam ree Zoja smjekajui se i na novoj temperaturnoj listi
koja je visila na donjem dijelu kreveta unese prvi podatak u grafikon. Telefon
je u kancelariji. Samo to vi sad ne moete onamo. Onamo se ulazi na drugi
glavni ulaz.
Molim vas lijepo, drugarice Pavel Nikolajevi se pridigne i poe stroe
govoriti kako je to mogue da u klinici nema telefona? Pa ta bi bilo da se
neto sluajno dogodi? Da se recimo meni neto dogodi?
Skoknuli bismo i telefonirali ne uplai se Zoja.
A kako biste skoili prijeko, ako je meava, ako je prolom oblaka?
Zoja je ve bila kod susjeda, starog Uzbeka i produila crtu na njegovu
grafikonu.
Po danu moemo proi i kroz zgradu, samo je sad zatvoreno.
Da je lijepa, jest, samo je bezobrazna: nije ga ni sasluala a ve je dola i do
Kazaka. Nehotice povisivi glas, Pavel Nikolajevi dovikne za njom:
Sigurno ima neki drugi telefon! Nemogue je da nema telefona!
19
-
Ima odgovori Zoja koja je ve prisjela na krevet Kazaka. Ali u radnoj
sobi primarijusa.
E pa, vidite, znai da se moe telefonirati.
Dema... Trideset est i osam ... Njegova radna soba je zakljuana. Nizamutdin
Bahramovi ne voli kad se ulazi...
I ona ode.
U tom je bilo nekakve logike. Naravno, nije ugodno kada ti netko ulazi u radnu
sobu. Ali u bolnici je svejedno trebalo to nekako urediti...
Na trenutak mu se ukazala veza s vanjskim svijetom, ali se odjednom prekinula. I
opet je cijeli svijet zaklanjala ta oteklina, velika kao aka, koja mu je
izrasla ispod eljusti.
Pavel Nikolajevi je izvadio ogledalce i pogledao se. Uh, kako je to samo
naraslo! I sa strane, tuim oima, bilo bi strano promatrati! A kamoli ne
svojim vlastitim! Pa to je upravo nevieno! Nitko oko njega nije bio tako
unakaen ...
Klonuo je duhom ... Vie nije htio ni pokuavao ustanoviti da li je oteklina
narasla ili nije. Sklonio je zrcalo i stavio neto u usta, tek toliko da bi
vakao.
Jefrem i Muktoder, dva najneugodnija bolesnika, nisu bili u sobi. Ostali su
bili mirni, ulo se kako netko lista stranice knjige, a neki su ve legli na
poinak. I Rusanovu nije preostajalo nita drugo nego da zaspi, da prespava no
ne mislei ni o emu a ujutro da odri bukvicu lijenicima.
On se svukao, zavukao pod pokriva, pokrio preko glave kunim mekanim runikom i
pokuao zaspati.
Ali u tiini se jasno ulo kako negdje u blizini apu, gotovo u uho Pavelu
Nikolajeviu, i to mu je uasno smetalo. Nije izdrao, strgnuo je runik s lica,
pridigao se, nastojei da ga pri tome vrat ne zaboli i ustanovio je da to apue
njegov susjed, Uzbek, visok, vrlo mrav, gotovo posve crn starac, klinaste mrke
bradice i s jednako tako mrkom, izlizanom kapicom na glavi.
Leao je na leima zabacivi ruke nad glavu, gledao u strop i neto aputao: da
se moda ne moli, stara budala?
Hej! Aksakalu! zaprijeti mu Rusanov prstom prestani! Smeta mi da
spavam.
Aksakal utihnu. Rusanov opet lee i pokrije se runikom. Ali zaspati svejedno
nije mogao. Sad je shvatio da mu smeta snano svjetlo onih svjetiljki sa stropa,
koje nisu bile mljene i koje su bile slabo zasjenjene. To svjetlo probijalo je
ak i kroz runik. Pavel Nikolajevi je zastenjao, odigao se na rukama i odvojio
od jastuka pazei da se oteklina ne zategne i ne zaboli ga.
Proka je stajao kraj kreveta, nedaleko prekidaa za svjetlo i poeo se skidati.
Mladiu, dajte ugasite to svjetlo! zapovjedi Pavel Nikolajevi.
E pa... nisu jo lijekove donijeli... zbuni se Proka, ali podie ruku
prema prekidau.
ta znai to ugasite? zagrmi Muktoder iza Rusanova. Prilagodite se,
niste vi ovdje sami.
Pavel Nikolajevi potpuno sjede u krevet, natakne naoale i, uvajui se da ne
dotakne tumor, okrenu se prema drzniku dok je pod njim kripao krevet:
20
Ne biste li vi mogli malo uljudnije razgovarati? Grubijan iskrivi lice i
muklo odgovori:
Ne tupite, nisam ja va potinjeni.
Pavel Nikolajevi ga oee stranim pogledom, ali na Mukto-dera to nije nimalo
djelovalo.
U redu, recite ta e vam svjetlo? upusti se Rusanov u obzirne pregovore.
Da si eprkam po stranjici oporo se naali Kostogutov. Pavel Nikolajevi
ostade bez daha iako se, kako mu se inilo,
ve bio priviknuo na zrak u sobi. Toga drznika bi trebalo u roku od dvadeset
minuta izbaciti iz bolnice i otjerati na rad! Samo to on sad nije imao na
raspolaganju nikakva konkretna sredstva da to i uini. (Ne smije propustiti da o
njemu porazgovori s upravom bolnice.)
Ako tko eli itati ili ta drugo raditi, moe izii na hodnik dokazivao je
Pavel Nikolajevi s punim pravom. Zato vi prisvajate sebi pravo da odluujete
u ime svih ostalih? Ovdje ima razliitih bolesnika i treba uzeti u obzir
izuzetke ...
Vi ete biti izuzetak zaurla Muktoder. Vama e ve napisati nekrolog, vi
ste sigurno od te i te godine lan partije, a nas e ravno pod ledinu.
Takvu neobuzdanu neposlunost, takvu nekontroliranu svoje-volju Pavel
Nikolajevi nikada nije susreo, ni uo, ni vidio. Sad je naprosto izgubio glavu
kako da se usprotivi? Nema smisla da se poali sestri. Bit e najbolje
dostojanstveno prekinuti razgovor. Pavel Nikolajevi je skinuo naoale, oprezno
legao i pokrio se runikom.
Muio ga je bijes, muila ga tjeskoba, i to sve zbog toga to je pristao da
ostane u ovoj klinici. Neka, nee jo ni sutra biti kasna da zatrai otpusnicu.
Pogledao je na sat i vidio da je prolo osam sati. Nema druge nego da sada sve
mirno podnosi. Ve e se oni umiriti.
Meutim se uskoro opet zauo hod i lupa izmeu kreveta to se naravno vratio
Jefrem. Stare daske poda su kripale pod njegovim koracima i tresle leaj
Rusanova i njegov jastuk. Ali Pavel Nikolajevi je vrsto odluio da se ne buni,
nego da trpi.
Koliko je taj na narod jo neprosvijeen i neotesan! Kako-moemo s takvim
bremenom prijei u novo drutvo?
Veer se beskonano otegla. Sestra je navraala jednom, drugi put, trei put,
etvrti put, jednome bi donijela neki tekui lijek, drugome pilule, treem i
etvrtom je davala injekcije. Azovkin je vikao dok ga je bola, opet moljakao
termofor da mu se bolovi ublae. Jefrem je i dalje hodao gore-dolje i nikako se
nije mogao smiriti. Ahmadan i Proka su razgovarali svaki sa svog kreveta. Kao
da su se svi istom sad poteno razbudili i razveselili, kao da ih vie nita ne
zabrinjava i kao da im ne treba lijeka. ak Demka nije legao na poinak nego je
sjeo Kostogutovu na krevet i njih dvojica su, tik nad uhom Pavelu Nikolajeviu,
poeli brbljati.
Nastojim to vie itati govorio je Demka dok jo imam vremena. Najradije
bih se upisao na sveuilite.
To je lijepo. Samo dobro znaj: od obrazovanja ovjek nije-pametniji.
biti prokleto oprezni! Napisala je u njemu kako je preparat tumora stigao onamo
bez bolesnikova imena. Zato laboratorij i ne moe poslati slubeni dopis, niti
moe vratiti uzorak preparata. Kostogutov se razbjesni. Bijes bi bre od
drugih izraaja izmijenio njegovo lice. Velika dravna tajna! Idioti! Strepe
da ne bi na nekom patolokom odjelu saznali kako u tom i tom logoru ami
zatvorenik po imenu Kostogutov. Sad preparat i to anonimno pismo lee ondje, a
vi sebi razbijate glavu kako da me lijeite. Glavno da tajna nije otkrivena!
Doncova ga je promatrala odluno i bistro. Ona se nije dala smesti:
ta moemo, i to pismo u morati ukljuiti u povijest bolesti.
Dobro, im se vratim u svoje selo, poslat u vam ga.
Ma kakvi, trebalo bi bre. Ne bi li onaj va ginekolog mogao da ga pronae i
poalje?
Pa jest, mogao bi i on... Ali kada u ja onamo? Kostogutov je pogleda ispod
oka.
Vi ete onamo otputovati vrlo znaajno izgovori Doncova kad ja budem
smatrala da treba prekinuti vae lijeenje. I to privremeno.
Ovakvu vrst razgovora Kostogutov je upravo i oekivao. Nee ga, znai, otpustiti
bez borbe.
Ljudmila Afanasjevna! Kako bi bilo da ne razgovarate sa mnom
kao s djetetom, nego da razgovaramo kao odrasli s odraslim? Zbilja. Danas sam
vam na viziti...
Danas ste na viziti iroko lice Doncove se namrti danas ste mi
priredili pravi skandal. to vi zapravo hoete? Da pobunite bolesnike? Na to
ih to nagovarate?
to ja hou? govorio je bez estine, jednako znaajno kao i ona, i vrsto
se smjestio u stolici oslonivi se leima na naslon. Htio sam vam samo rei
kako i ja imam pravo da raspo-laem vlastitim ivotom. Valjda ovjek moe
raspolagati vlastitim ivotom, je li tako? Doputate li da na to imam pravo?
Doncova je promatrala njegovu bezbojnu, vijugavu brazgotinu i utjela.
Kostogutov je razvijao svoju misao:
Za vas neizvjesnost ne traje dugo: kad je jednom bolesnik u vaim rukama, vi
mislite mjesto njega. Zatim mjesto njega misle vae upute, vai izvjetaji,
programi, planovi i ast vae lijenike ustanove. Ja sam opet zrnce pijeska,
kao i u logoru, i o meni nita ne ovisi.
Klinika trai od bolesnika pismenu suglasnost uoi operacije podsjeti ga
Doncova.
(Zato je spomenula operaciju?... E, na operaciju nee pristati ni za ivu
glavu!)
Hvala joj! Hvala joj zbog toga, iako to ona ini samo zato da bi sebe
osigurala. Ali osim operacije, bolesnika ni za to ne pitate, nita mu ne
objanjavate! Najlake je na rendgen!
Tko vam je napunio glavu rendgenom? pokuala se dosjetiti Doncova. Da
nije Rabinovi?
Ne poznam ja nikakva Rabinovia! Kostogutov odluno odmahnu glavom. Ja
govorim samo o principu.
60
(Jest, upravo je od Rab ino vica uo grozne prie o posljedicama rendgenskog
zraenja, ali je obeao da ga nee izdati.)
Rabinovi se lijeio ambulantno i ve je primio vie od dvije stotine seansi,
teko ih je podnosio i osjeao da ga svaka od njih pribliava smrti, a ne
ozdravljenju. Ondje gdje je stanovao u svom gradskom stanu nitko ga nije
shvaao: zdravi ljudi od jutra do mraka jure i razmiljaju o nekakvim uspjesima
i neuspjesima, koji im se ine vrlo vani. ak je i obitelj digla ruke od njega.
Istom ovdje na ulazu u dispanzer za rak bolesnici su bili spremni da ga sluaju
sate i sate, i to s razumijevanjem. Shvaali su ta to znai kad se okosti
pokretni dio organa i kad se nakupe rendgenski oiljci na mjestima koja su
ozraena.
Pazi, molim te. On spominje principe! . .. Samo bi jo trebalo da Doncova i
njene asistentice cijele dane razgovaraju s bolesnicima o principima lijeenja!
Onda za samo lijeenje uope ne bi ni bilo vremena!
Ali takvih radoznalih i tvrdoglavih cjepidlaka kao to je Rabinovi, koji ju je
gnjavio traei objanjenja o toku svoje bolesti, bilo je svega po jedan na
pedeset bolesnika i nije mogla izbjei tu stranu pokoru da poneki put s njime
ne razgovara. to se tie sluaja Kostogutova, cn je bio i medicinski zanimljiv:
udno je bilo kako je bolest tekla nekako nehajno, zavjereniki i opako prije
nego to je doao u bolnicu i kako se ve bio naao na rubu smrti i jo je
udnije bilo kako je odjednom tako naglo i brzo prizdravio pod utjecajem
rendgenskih zraka.
Kostogutove, za svega dvanaest seansi rendgen vas je od mrtvaca pretvorio u
iva ovjeka kako se onda usuujete buniti protiv rendgena? Tuite se da vas u
logoru i progonstvu nisu lijeili, da su vas zanemarili, a ovdje se opet tuite
zbog toga to vas lijeimo i to se brinemo za vas? Gdje je tu logika?
Bit e da logike i nema zatrese Kostogutov crnim uvoj-cima. Ali moda je
i ne treba, Ljudmila Afanasjevna? Ta ovjek je vrlo sloeno bie, zato da ga
objanjavamo logikom? Ili nekakvom ekonomijom, fiziologijom? Jest, doao
sam ovamo kao mrtvac, molio da me primite i leao na podu kraj stepenica. I vi
zbog toga logiki zakljuujete da sam doao ovamo traei spas pod svaku
cijenu. Ne treba mi spasa pod svaku cijenu! Nema niega na svijetu to bih
ja bio spreman platiti svakom cijenom! Poeo je govoriti brzo kao to
obino nije volio govoriti. Ali Doncova je pokuavala da ga prekine, a on je jo
toliko toga htio izgovoriti. Doao sam ovamo da biste mi olakali patnje!
Rekao sam vam: strano me boli, pomozite mi! I vi ste mi pomogli. Vie me ne
boli. Hvala vam! Va sam zahvalni dunik. Samo sad me pustite! Pustite me da se
kao pas zavuem u svoju pseu kuicu i da ondje liem rane.
I kada vas ponovo zgrabi, opet ete dopuzati k nama?
Moda. Moda u opet dopuzati.
I mi emo vas morati primiti?
Da! Zato vas i smatram za milosrdne! I to vi imate protiv toga? Raunate na
postotak ozdravljenja? Izvjetaje? Kako moete napisati da ste me pustili
poslije pedeset seansi, kad medicinska akademija propisuje najmanje ezdeset?
Takvo nevezano lupetanje nije jo nikada ula. to se tie izvjetaja, najlake
bi ga bilo otpustiti sada s osjetnim poboljanjem, kojega poslije pedeset
seansi nee biti.
A on je i dalje tjerao svoje:
Meni je dosta to ste tumor zaustavili. Obuzdali. On se sad brani. I ja se
branim. Odlino. Vojniku je uvijek najbolje u obrani. Izlijeiti me dokraja
svejedno ne moete zato to lijeenju raka nema kraja. Uope se svi procesi u
prirodi odlikuju asimitodskim zasienjem, pri emu veliki napori donose sasvim
male rezultate. Isprva je moj tumor brzo uzmicao, a sada e sporije zato me
pustite dok mi je preostalo jo neto vlastite krvi.
Zanima me gdje ste pokupili to znanje? zakilji Doncova.
Znate, jo u djetinjstvu sam volio itati medicinske knjige.
Dobro, ega se zapravo bojite u naem lijeenju?
Ne znam ega da se bojim, Ljudmila Afanasjevna, ja nisam lijenik. Moda to
vi znate, ali mi ne elite objasniti. Na primjer, Vera Korniljevna hoe da mi
daje glukozne injekcije ...
Svakako.
Ali ja neu.
Zato neete?
Prvo i prvo, to nije prirodno. Ako mi ve treba groanog eera, onda mi ga
dajte kroz usta! Kakva je to izmiljotina dvadesetog stoljea da se svaki lijek
daje injekcijom? Imamo li za to primjer u prirodi? Kod ivotinja? Nee proi ni
sto godina pa e nam se rugati kao divljacima. Osim toga, kako se daju te
injekcije? Jedna sestra pogodi odmah, a druga ti izbode cijeli ovaj ... pregib
kod lakta. Neu! Osim toga mi se ini da spremate da mi date i transfuziju ...
Trebalo bi da se veselite! Netko drugi e vam dati svoju krv! To znai
zdravlje, to znai ivot!
Ali ja neu! Vidio sam kad su jednom eencu davali krv, tri sata se kasnije
bacakao po krevetu, rekli su: nije je dobro primio. Drugome su ubrizgali
krv pokraj vene, skoila mu je kvrga na ruci. Sad ga cijeli mjesec lijee
toplim oblozima. Ne elim ja to.
Ali se bez transfuzije ne moe primiti mnogo rendgenskih jedinica.
A zato ih onda dajete? Zato vi uope uzimate na sebe pravo da odluujete u
ime drugog ovjeka? To je uasno pravo, i ono gotovo nikada ne donosi
dobra. uvajte se toga! Takvo pravo lijeniku ne pripada.
Ono upravo pripada lijeniku. Lijeniku prije nego bilo kome drugome!
uvjereno uzviknu Doncova, koja se ve bila silno razljutila. Kad ne bi bilo
tog prava, ne bi bilo ni medicine!
Samo emu to vodi? Da neete moda skoro napisati referat o rendgenskom raku,
je li?
Kako znate? zaudi se Ljudmila Afanasjevna.
Nije bilo teko pogoditi...
(Na stolu je, naime, leao debeli fascikl s papirima ispisanim pisaim strojem.
Natpis na fasciklu Kostogutov je gledao s obratne strane, ali ga je za vrijeme
razgovora uspio proitati i pogoditi o emu je rije.)
62
... nije bilo teko pogoditi. im iskrsne neki novi naziv, odmah treba pisati
referat. Eto, prije dvadeset godina zraili bi nekog ovakvog Kostogutova, koji
se branio tvrdei da se boji takva lijeenja, a vi biste ga uvjerili da je sve u
redu zato to jo niste znali da postoji rendgenski rak. Sa mnom je sad isto
tako: jo ne znam ega se bojim, ali vas molim pustite me da odem! Hou da
ozdravim vlastitom snagom. Moda mi odjednom bude bolje, a?
Lijenici se dre uvjerenja da bolesnika ne treba plaiti nega ohrabrivati. Ali
ovakva dosadnog bolesnika kao to je Kostogutov trebalo je, naprotiv, posve
oamutiti.
Bolje? Nee vam biti bolje! Mogu vam jamiti ona etirma prstima udari po
stolu kao da ubija muhu da vam nee biti bolje! Vi ete ona jo jednom
ocijeni snagu udarca
umrijeti!
Oekivala je da e zadrhtati. Ali on se samo primirio.
Doivjet ete istu sudbinu kao i Azovkin. Jeste li ga vidjeli? Imao je istu
bolest kao i vi, i jednako je bila zaputena. Ahma-dana emo spasiti zato to
je zraenje poelo odmah poslije operacije. A vi ste izgubili dvije godine,
razmislite o tome! Bilo-je potrebno odmah izvriti novu operaciju najblieg
limfnog vora ali to nije uinjeno, da znate. I metastaze su se rairile f Va
tumor je jedan od najopasnijih oblika raka. Opasan je zato-to se vrlo brzo iri
i to je vrlo zloudan, to jest, vrlo brzo meta-stazira. Jo nedavno je postotak
smrtnosti iznosio devedest, ta kaete? Evo, mogu vam pokazati...
Izvukla je sveanj papira iz fascikla i poela kopati po njemu..
Kostogutov je utio. Zatim se ponovo javio, ali sasvim tiho, ne tako odluno kao
prije:
Iskreno da vam kaem, meni do ivota nije osobito stalo. Ne samo da me nita
ne oekuje u budunosti, nego ni u prolosti nisam imao mnogo. I ako mi bolest
dopusti da proivim jo pola godine, treba da je proivim poteno. Nemam namjere
praviti planove za deset-dvadeset godina, to se vie lijeim, vie u se
muiti. Poet e munina od rendgena, povraat u a zato?
Evo, nala sam. Ovdje imamo statistiku. I ona mu prui list iz biljenice.
Preko cijele duine rastvorenog lista bilo je ispisano ime njegova tumora, na
lijevoj stranici: Ve umrli, na desnoj: Jo nisu umrli. U tri niza bila
su ispisana imena mnogih mukaraca; oito da ih je unosila vie godina, as
olovkom, as tintom. S lijeve strane nije bilo nikakvih packi, a s desne bilo je
precrtano jedno ime, drugo, tree, i tako redom . . . Vidite ... kad otputamo
iz bolnice, svakoga unosimo u desni stupac, a kasnije prepisujemo u
lijevi... Ipak ima sretnika koji ostanu u desnom, vidite li?
Pruila mu je spisak da ga jo bolje pogleda i porazmisli.
Vama se ini da ste ozdravili! opet e ona energino.
A bolesni ste kao to ste i bili. U istom ste stanju u kakvom
. ste i doli. Jedino je jasno da se s vaim tumorom m o e m o boriti! Jasno
je da jo nije sve propalo. I ba u tom trenutku vi izjavljujete da elite
otii. E pa, odlazite! Odlazite! Moemo vas ve danas otpustiti! Mogu ja to
odmah urediti... Zapisat u vas u ovaj spisak. Meu one koji jo nisu umrli.
63
On je utio.
Dakle? Odluite, se. -
Ljudmila Afanasjevna pomirljivo poe Kostogutov. Kad bi to bio neki razuman
broj seansi, pet, deset...
Ni pet ni deset! Nijedna! Ili toliko koliko bude potrebno! Recimo, od danas
bismo mogli davati dvije seanse dnevno mjesto jedne. I poduzeti sve druge mjere
koje budu potrebne! I prestanite puiti! Jo jedan neminovni uvjet: morate
prihvatiti lijeenje ne samo s pouzdanjem, nego i s veseljem! Samo tako
ete se izlijeiti.
Oborio je glavu. On se zapravo danas cjenkao za to bolji ishod. Bojao se da mu
ne odrede operaciju nisu je odredili. A to se tie zraenja, neka. Kostogutov
je u priuvi imao tajni lijek korijen iz Isik-Kula, i kad je odluio da ode u
svoje zabaeno selo, mislio je da se ondje lijei tim korijenom. Znajui da ima
korijen, doao je u dispanzer za rak samo radi pokusa.
Doktorica Doncova, shvativi da je pobijedila, ree dobroudno:
Dobro, glukozu neemo davati. Mjesto nje dobivat ete druge injekcije
intramuskularno.
Kostogutov se nasmijei:
Kako hoete, slaem se.
I, molim vas lijepo, to prije mi nabavite pismo iz Omska. Iziao je iz njena
kabineta i inilo mu se kao da koraa izmeu
dvije vjenosti. S jedne je strane spisak onih koji jo nisu umrli s mnogo
precrtanih imena. S druge strane vjeno progonstvo. Vjeno, kao zvijezde. Kao
galaksija.
7
TKO IMA PRAVO LIJEITI
Da se jo raspitivao o tome kakva je to vrsta injekcije i ime e to platiti, i
da li je uistinu potrebna, da li je moralno opravdana, i da je Ljudmila
Afanasjevna morala objanjavati Kostogutovu smisao i eventualne posljedice te
nove vrste lijeenja, vjerojatno, vrlo vjerojatno bi se on posve pobunio. Ali
ba na tom mjestu iscrpio je sve svoje silne argumente i predao se.
Ona je postupila vjeto i lukavo, spomenuvi injekcije kao neku sitnicu zato to
se ve bila umorila od objanjavanja i to je pouzdano znala da je upravo sada,
kad je na bolesniku prokuano djelovanje rendgena u istom obliku, kucnuo as da
se tumoru zada novi udarac koji, kod ovog oblika raka, preporuuju suvremene
metode. Dobro shvaajui sluajni uspjeh u lijeenju Kostogutova, ona nije mogla
popustiti pred njegovom tvrdogla-vou nego se okomila na nj svim sredstvima u
koje je vjerovala. Istina, nije mogla doi do uzoraka preparata, ali su joj
cijela intuicija, pronicljivost i pamet govorili da se radi upravo o odreenoj
vrsti tumora, a ne o teratomu ili sarkomu.
O toj vrsti tumora, koji tako brzo metastazira, Doncova je pisala profesorsku
disertaciji!. Nije je ba pisala neprekidno, nego ju je zapoela, napustila,
nastavljala, a njen uitelj doktor Oreen-kov i prijateljice uvjeravali su je
da e joj odlino ispasti, samo to ona, zaokupljena i pritisnuta tekuim
poslovima, nije ni nasluivala kada bi je mogla obraniti. Ne zato to joj je
manjkalo iskustva ili grae nego je previe bilo drugih poslova, neprestano su
je zvali, as na rendgen ili u laboratorij, as nekom bolesniku u sobu;
skupljati i prouavati rendgenske snimke, unositi podatke, sistematizirati ih i
jo pripremati disertaciju to je prelazilo ljudsku snagu. Mogla je dobiti
estomjeseni nauni dopust, ali nikada u klinici nije bilo toliko laganih
bolesnika i nikada nije osvanuo dan kada bi mogla ostaviti bez savjeta tri mlade
asistentice i povui se na pola godine.
Ljudmila Afanasjevna je ula kako je Lav Tolstoj navodno rekao za svog brata da
je imao dara za pisca, samo nije imao mana koje su piscu potrebne. Vjerojatno ni
ona nije imala mana koje pomau ljudima da postanu profesori u struci. Ona
naprosto
5 Odjel za rak
65
nije udjela za tim da uje kako joj iza lea apu: Nije ona obina lijenica,
to je Donova, profesor medicinskih nauka. Niti joj je bilo do toga da iznad
njena lanka (ve ih je objavila desetak, svi su bili kratki, ali struni i
korisni) stoje, kao dodatak, ona sitna a toboe krupna slova. Istina, viak
novca nije nikada viak. Samo, disertaciju nije uspijevala dovriti, i gotovo.
I bez disertacije bilo je dosta onoga to se naziva nauno--drutvenim radom. U
njihovu dispanzeru odravale su se klinike konferencije na kojima se
raspravljalo o grekama u dijagnostici i terapiji, referiralo o novim metodama,
i te konferencije trebalo je obavezno posjeivati i u njima obavezno aktivno
sudjelovati (istina, radiolozi i kirurzi su se ionako svakog dana savjetovali,
raspravljali o grekama i upotrebljavali nove metode ali konferencije su bile
neto posebno). Osim toga postojalo je u gradu i nauno radioloko drutvo gdje
je trebalo drati referate i predavanja s demonstracijama. Nedavno je ak
osnovano i nauno drutvo onkologa, u kome Doncova nije bila samo obian lan
nego i tajnik i gdje je, kao u svakom novom poslu, bilo vie brige nego to
treba. Osim toga je slala dopise u rendgenoloki vjesnik, u onkoloki vjesnik,
dopisivala se s Akademijom medicinskih nauka i informacionim centrom i tako je
nekako ispadalo da je velika nauka, istina, u Moskvi i u Lenjingradu, a oni
ovdje samo lijee ljude, ali svejedno nije bilo dana kada su samo lijeili ne
vodei rauna o nauci.
I danas je bilo tctko. Morala je nazvati predsjednika Radiolokog drutva radi
svog skoranjeg referata. I morala bi to prije smisliti dva lania za
asopis. I odgovoriti na jedno pismo iz Moskve. I na jedno pismo iz zabaene
onkoloke stanice odakle su traili neke upute.
Isto je tako jedna doktorica, glavni kirurg, im zavri dananje operacije,
prema dogovoru trebalo da pokae Doncovoj neku svoju ginekoloku bolesnicu i s
njome se konzultira. Trebalo bi da, kad svri prijem u ambulanti, s jednom
asistenticom pregleda i bolesnika iz Taauza, za koga se sumnja da ima tumor na
tankom crijevu.
Bila je odluila da e danas porazgovoriti sa laboranticama u rendgenskom
kabinetu kako bi one ubrzale rad s aparatima i primale to vei broj bolesnika.
Nije smjela zaboraviti ni na injekciju Rusanovu, trebat e se popeti i pogledati
kako mu je; takve bolesnike su tek nedavno poeli sami lijeiti a prije su ih
slali u Moskvu.
A ona je gubila vrijeme u glupim prepirkama s tvrdoglavim Kostogutovom! to je
pravi pedagoki promaaj. Jo dok su njih dvoje razgovarali, kroz vrata su
zavirila dva majstora koji su jo neto montirali na novoj bombi. Htjeli su
Doncovoj pokazati da treba obaviti jo neke dodatne poslove koji nisu bili
predvieni budetom i zahtijevali su da ona potpie nalog za te poslove i
nagovori primarijusa. Sad su je ve pokuali onamo odvui, ali u hodniku joj je
sestra uruila telegram. Telegram je bio iz Novo-erkaska, od Ane Zadirko.
Petnaest godina se ve nisu vidjele i nisu se dopisivale, a to je bila njena
dobra stara drugarica s kojom je polazila porodiljsku kolu u Saratovu jo prije
fakulteta, 1924. godine. Ana je telegrafirala da e njen najstariji sin Vadim
danas.
66
ili sutra biti primljen u kliniku ravno iz neke geoloke ekspedicije i moli
je da drugarski pripazi na njega i da joj ee javi kako mu je. Ljudmila
Afanasjevna se uzbudila, napustila majstore i otila da zamoli stariju sestru da
zadri Azovkinovo slobodno mjesto za Vadima Zadirka. Starija sestra Mita, kao i
uvijek, jurila je nekamo po klinici i obeala je mjesto za Vadima, a uz put je
zaprepastila Ljudmilu Afanasjevnu vijeu da najbolju sestru iz rendgenskog
odjela Olimpijadu Vladislavovnu trae na deset dana u gradski seminar
sindikalnih blagajnika i trebat e je zamjenjivati punih deset dana. To je
zvualo tako grozno i nevjerojatno da je Doncova zajedno s Mitom odmah odluno
krenula, kroz mnoge sobe, u kancelariju da telefonira u rajonski komitet i
poniti odluku. Najprije je bila zauzeta njihova linija a zatim telefon u
rajonskom komitetu i onda su ih spojili s oblasnim komitetom, gdje su se
zaudili njihovu politikom nemaru i nisu mogli vjerovati kako se njima ini da
se sindikalnu blagajnu moe prepustiti bilo kome. Oito je da lanove rajonskog
komiteta i lanove oblasnog komiteta, i njihovu rodbinu, da nikoga od njih jo
nije naeo tumor i da su mislili kako ih nikada nee ni naeti. Javivi se i u
radioloko drutvo, Ljudmila Afanasjevna je naumila pokuati da zamoli
primarijusa ne bi li se on zauzeo, ali on je sjedio s nekim strancima i
raspravljao o mogunosti da se vlastitim sredstvima popravi jedno krilo bolnike
zgrade. Tako je sve ostalo neodreeno, i ona se vratila u odjel za rendgensku
dijagnostiku, gdje danas uope jo nije radila. Ondje je bio odmor, pri crvenom
svjetlu laborantice su zapisivale rezultate i istovremeno saopile Ljud-mili
Afanasjevnoj da su prebrojale zalihe filma i da, uz ovakvu potronju, one nee
potrajati niti tri sedmice, to znai pravu tragediju, jer se trebovanja primaju
samo jednom mjeseno. Don-covoj je odmah bilo jasno da jo danas ili najkasnije
sutra treba spojiti ekonoma i primarijusa, to nije lagano i natjerati ih da
poalju trebovanje.
Ponovo su joj se nali na putu majstori koji su montirali bombu, i ona je
potpisala njihov dopis. Morala je svratiti i rendgenskim tehniarkama. Sjela je
i zajedno su poele raunati. Prema tehnikim propisima svaki aparat bi morao
raditi jedan sat, a pola sata se odmarati, ali tako ve odavno nije bilo u
praksi, jer su svi aparati radili devet sati bez prestanka, to jest jednu i po
smjenu. Meutim, i usprkos takvom pogonu i usprkos tome to su bolniari i
laborantice brzo izmjenjivali bolesnike pod aparatima, ipak nisu uspijevali dati
onoliko seansi zraenja koliko su htjeli. Trebalo bi postii da svaki ambulantni
bolesnik doe pod aparat jedanput dnevno, a kliniki, ili bar neki meu njima i
po dva puta (kao to je to danas bilo odreeno za Kostogutova) tako bi bio
udvostruen udarac tumoru a i leaj i bi se bre praznili. Zato su bez znanja
tehnike slube pojaali struju na dvadeset miliampera mjesto deset: brzina je
bila dvostruka iako su se cijevi oito brzo troile. A svejedno nisu stizali
ozraiti sve bolesnike! Danas je Ljudmila Afanasjevna oznaila kojim se
bolesnicima i koliko puta smije prilikom zraenja izostaviti milimetar debeli
bakreni filter (bez filtera je zraenje bilo upola krae), koji inae uva kou;
za one sluajeve, gdje je bilo doputeno, odsad e stavljati filter od pola
milimetra.
Uspela se na prvi kat da vidi kako je Rusanovu poslije injekcije. Zatim je
otila u kabinet slabijih rendgenskih aparata, gdje su ve ponovo zraili
bolesnike, i htjela se prihvatiti svojih lanaka i pisama, kad li je odjednom
uljudno pokucala Jelizaveta Anato-ljevna i zamolila je za krai razgovor.
Jelizaveta Anatoljevna bila je obina sestra u rendgenskom odjeljenju, meutim
nikome nije prelazilo preko jezika da joj kae ti, da je zove Liza ili teta
Liza, kao to ak i starije sestre zovu mladi lijenici. Bila je to dobro
odgojena ena a vi slobodnim trenucima za none slube itala bi francuske
knjige a, eto, morala je da radi kao bolniarka u onkolokom dispanzeru, i
posao obavljala uspjeno. Istina, primala je pola plae vie i neko vrijeme su
joj ovdje jo dodavali pedeset posto za opasnost od rendgena, ali kasnije su
dodatak sestrama smanjili na petnaest posto, a Jelizaveta Anatoljevna svejedno
nije otila.
Ljudmila Afanasjevna rekla je ona povijajui se kao da se ispriava, ba
kao i svi izrazito uljudni ljudi. Vrlo mi je neugodno to vas uznemirujem zbog
ovakve sitnice, ali me naprosto hvata oaj! Nemamo, naime, krpa, ni jedne
jedine! ime da istimo?
Da, to je da svisne! Ministarstvo je predvidjelo opskrbu onko-lokog dispanzera
radij skim iglama, bombama, aparatima Stabil-volta, najnovijim instrumentima
za transfuziju krvi, posljednjim sintetskim preparatima, ali to se tie
najobinijih krpa i etki, za njih se nije nalo mjesta na tako uzvienom
spisku. Nizamutdin Bahramovi je odgovarao: Ako Ministarstvo nije predvidjelo,
hoete li da vam ja kupujem od svog novca? Neko vrijeme su za krpe
upotrebljavali dznoeno rublje, ali se ekonomat uplaio i zabranio vjerujui da
e tako nestajati i novo rublje. Po novoj naredbi sve se staro rublje skupljalo
na odreenom mjestu, gdje je autoritativna komisija zakljuila ta se moe
otpisati i izderati.
Ja mislim rekla je Jelizaveta Anatoljevna da bismo mi svi, suradnici
rendgenskog odjela mogli da se obaveemo da emo donijeti od kue po jednu krpu
i tako se izvui iz ovoga kripca, ta mislite?
Pa dobro uzdahnula je Doncova u redu, ako drugaije ne moe. Ja se
slaem. Predloite to, molim vas, Olimpijadi Vladislavovnoj.
Eh, i samu Olimpijadu Vladislavovnu trebalo je izbaviti. Strano je ostati punih
deset dana na poslu bez najbolje i najiskusnije bolniarke.
I ona se opet prihvatila telefona. I opet nita nije postigla. Latila se da
pregleda bolesnika iz Taauza. Isprva je sjedila u tami dok joj se oi ne
naviknu. Onda je promatrala barijevu kau u bolesnikovu tankom crijevu as
diui, as sputajui zatitni ekran kao stol i obrui bolesnika s jednog boka
na drugi kako bi ga fotografirala. Opipavajui gumenim rukavicama bolesnikov
trbuh i povezujui njegove uzvike boli sa slijepim, mutnim, ifriranim
odrazima pjega i sjenki, Ljudmila Afanasjevna ih je prevela u dijagnozu.
68
U tom poslu proao je i prekid za ruak, koji ona nikad ne bi primijetila; ak
ni ljeti ne bi izlazila pred bolnicu sa sendviem u ruci.
Ubrzo dooe i pozvae je radi nekog savjeta u ambulantu za previjanje. Ondje je
kirurg najprije upoznao Ljudmilu Afanasjevnu s povijeu bolesti, a zatim su
pozvali bolesnicu i pregledali je. Doncova je zakljuila: spas je mogu jedino
ako se ena kastrira. Bolesnica, kojoj je bilo svega etrdesetak godina,
proplaka. Pustili su je da plae nekoliko trenutaka. Pa to mi je kraj
ivota! ... Mu e me napustiti...
Muu ne morate rei kakva je to operacija urazumijivala ju je Ljudmila
Afanasjevna. Otkud bi on doznao? Nikada nee doznati. U vaoj je moi da to
sakrijete ...
Naviknuta da spaava ivot, goli ivot u njihovoj klinici ivot je uvijek bio
na kocki, nita manje od toga Ljudmila Afanasjevna je bila vrsto uvjerena da
je svaki gubitak opravdan samo ako spaava ivot.
Ali danas, ma koliko da se vrtjela po klinici, bilo je neto to joj je cijeli
dan smetalo da bude sigurna u sebe, olienje odgovornosti i autoriteta.
Je li to bila ta jasno odreena bol u njenu vlastitom elucu? Bilo je dana kad
je nije osjeala, nekad bi sasvim jenjala, ali danas je bila jaa nego inae. Da
se nije bavila onkologijom, ne bi se obazirala na tu bol ili bi, naprotiv, bez
ikakva straha otila na pretrage. Meutim ona je dobro poznavala to klupko da bi
se usudila odmotati prvu nit: rei roacima i rei kolegicama u slubi. Sama
sebe je tjeila onim vjeitim ruskim moda: moda e proi? moda je samo
nervoza?
Ne, nije joj samo to smetalo cijelog dana, jo ju je neto drugo titalo. Bio je
to neki neodreeni ali nametljivi osjeaj. Napokon, kad se zavukla u svoj kutak,
sjela za stol i dotakla se fascikla rendgenski rak, koji je bio primijetio
lukavi Kostogutov, shvatila je da je cijelog dana ne samo uzrujana nego i
pogoena onom raspravom o tome ima li lijenik pravo da lijei.
Jo je jasno ula njegovu reenicu: Prije dvanaest godina vi ste ozraili
rendgenom nekakva Kostogutova, koji vas je molio da ga ne zraite, a onda jo
nita niste znali o rendgenskom raku!
Zaista se spremala da u radiolokom drutvu uskoro podnese referat na temu: O
kasnim rendgenskim promjenama, dakle upravo o onome to je Kostogutov naslutio.
Tek nedavno, prije godinu-dvije pojavili su se u radiolokoj praksi ovdje, u
Moskvi i u Bakuu neki sluajevi koji su se isprva inili neshvatljivi.
Lijenici su posumnjali. Zatim poeli slutiti o emu je rije. Pisali su jedan
drugome u pismima, u referatima to nisu spominjali, ali su pretresali u
razgovorima izmeu referata. Netko je proitao pokoji lanak iz amerikog
asopisa. Neto slino pojavljivalo se i u Americi. A sluajeva je bilo sve
vie, sve se vie bolesnika tuilo i pojava je napokon dobila naziv: Kasne
rendgenske promjene. Sada se o njima govorilo i s katedre, i svi su neto
poduzimali.
Lijeenje rendgenskim zraenjem koje je bilo povoljno, uspjeno ili ak odlino,
zavreno prije deset ili petnaest godina s po-
69
A kako je s Prokom? tv
Proka nije gotovo nita ponio sa sobom: nije on imao nikakve imovine. Ispraali
su ga Sigbatov, Demka i Ahmadan. Sva trojica su koraali oprezno; jedan je
uvao lea, drugi nogu, treemu je smetala taka. A Proka je veselo koraao i
bijeli zubi su mu blistali.
Ba isto tako iako se to dogaalo rijetko ispraali su zatvorenike na
slobodu.
1 zar da mu kae kako e ga, odmah, ve pred ulazom, ponovo uhapsiti?
Onda, to pie tu? upita Proka u prolazu posve nehajno.
avo bi ga znao skupi usta Kostogutov a i brazgotina mu se pri tome skupi.
Lukavi su ti sad ti lijenici, ne moe shvatiti to su napisali.
Hajde, elim vam da ozdravite! Ozdravite i vi momci! Brzo kui! Brzo eni!
Proka se rukova sa svima. Jo se na stepenicama veselo okretao i mahao im.
92
10
DJECA
Samo je opipala prstom Demkin tumor, obgrlila ga oko ramena i otila dalje. Ali
u tom trenu dogodilo se neto kobno. Demka je to osjetio. Popucale su pod njim
grane njegove nade.
Nije to odmah osjetio isprva su u sobi raspravljali i ispraali Proku, a on
je smiljao ne bi li se preselio na njegov krevet kraj prozora koji je, eto,
ispao sretan ondje je vidljivije, lake se ita i blie je Kostogutov s kojim
je rado razgovarao. U tom asu je uao novi bolesnik.
Bio je to preplanuli mladi, kao smola crne uredne i malko kovrave kose.
Vjerojatno je ve odavno prevalio dvadesetu. Pod jednim i pod drugim pazuhom
imao je po tri knjige.
Zdravo, drugovi! doviknuo je on s praga i silno se svidio Demki: drao
se vrlo jednostavno i otvoreno gledao oko sebe. Gdje je moje mjesto?
inilo se kao da mu pogled ne prelazi po krevetu, nego po zidovima.
Hoete li vi to mnogo itati? zapita ga Demka.
Cijelo vrijeme! Demka se zamisli.
Struno ili samo onako?
Iz struke.
E pa onda, neka, legnite vi kraj prozora. Odmah u vam napraviti krevet. A
kakve su vam to knjige?
Geologija, brate odgovori novajlija.
I Demka proita jedan od naslova: Geokemijska istraivanja mineralnih
nalazita.
Hajde, legnite kraj prozora, ta vas boli?
Noga.
Mene isto noga.
Jest, novajlija je oprezno stajao na jednu nogu, ali je inae bio takve figure
da bi mogao klizati i plesati na ledu.
Novajliji napravie krevet, i inilo se kao da je on ovamo doao samo po poslu:
odmah je rasporedio pet knjiga na prozorskoj dasci a u estu se zadubio; itao
je jedan sat, nita nije nikoga pitao, nikome se nije obraao, a onda su ga
pozvali lijenici.
93
Demka je takoer pokuavao itati. Isprva se muio sa stereometrijom i gradio
likove od olovaka. Ali pouci mu nisu nikako ili u glavu. A crtei segmenti
pravca i nepravilni lomovi ploha
podsjeali su Demku uvijek na jedno te isto.
Odluio je da uzme laku knjigu ivu vodu nekoga Ko-evnikova, knjigu koja
je ve dobila Staljinovu nagradu. Bio je to A. Koevnikov, a postojao je jo i
S. Koevnikov, moda ak i V. Koevnikov. Demku je hvatala muka od tolikih
pisaca. U prolom vijeku bilo je moda svega desetak pisaca, ali su svi bili
veliki. A danas ih ima na tisue, promijeni im jedno slovo u imenu
i eto ti novog pisca. Ima i Safronov, a ima i Safonov, ini se da to nije
isti. A i taj Safronov: je li to uvijek isti? Nitko ne bi stigao da proita sve
te njihove knjige. A kad poneku i proita, bolje bi bilo da je nisi itao.
Nicali su ti pisci, nitko nije za njih znao, dobivali Staljinove nagrade i
zauvijek nestajali. Svaka knjiga, gotovo svaka malo deblja knjiga koja je
izila prole godine dobila bi nekakvu nagradu. Svake godine je bilo etrdeset,
pedeset nagrada. Demki su se u glavi pobrkali i naslovi. Mnogo se pisalo
0 filmovima Veliki ivot i Velika obitelj. Jedan od tih filmova bio je vrlo
koristan, a drugi vrlo tetan, ali Demka nikako da upamti koji je koji, to prije
to ni jedan ni drugi nije gledao.
1 pojmovi su mu se takoer brkali, i to to vie to je Demka o njima mislio i
itao. Tek to je shvatio da gledati objektivno znai vidjeti stvari
onakve kakve one jesu u ivotu, odmah je negdje proitao kako napadaju
knjievnicu Panovu zbog toga to se nalazi na nesigurnu tlu objektivizma.
A sve je to trebalo dokuiti, razumjeti i zapamtiti.
itao je Demka ivu vodu i nikako da shvati je li ta knjiga takva magla i dim
ili su njemu magla i dim u dui.
Sve ga vie pri tiskala tuga i tjeskoba. Nije li se, moda, elio posavjetovati
s nekim? Potuiti se? Moda bi, naprosto, htio ljudski porazgovoriti i osjetiti
da ga bar malko ale.
Naravno, itao je i uo da je saaljenje poniavajui osjeaj: on poniava i
onoga tko saaljeva, i onoga koga saaljevaju.
A ipak bi volio da ga bar malko ale.
Jer Demku nikada u ivotu nitko nije alio.
Ovdje u bolesnikoj sobi bilo je zanimljivo sluati druge i razgovarati, ali ne
o ovome i ne na ovakav nain kako bi sad to elio. Meu mukarcima treba biti
mukarac.
U klinici je bilo mnogo ena, vrlo mnogo, ali Dema se ne bi ni usudio prijei
prag njihove velike i bune sobe. Da je ondje na okupu toliko zdravih ena
zanimljivo bi bilo u prolazu, kao uz put, onamo zaviriti i pogledati. Ali pred
tim leglom bolesnih ena, on je okretao glavu bojei se da ne bi ugledao to
neugodno. Bolest ih je odvajala kao zastor, zastor mnogo jai od obinog stida.
Neke od tih ena, koje bi Dema susretao na stepenicama ili u predvorju, bijahu
tako klonule, utuene, da nisu paljivo ogrtale ogrtae, pa je mogao vidjeti
njihovu donju odjeu na grudima ili ispod pasa. Meutim takav prizor ga ne bi
obradovao, nego izazivao bol.
I zato je uvijek okretao glavu. Osim toga nije bilo ovdje lako upoznati se sa
enom.
Jedino ga je teta Stefa sama uoila, poela ga o kojeemu ispitivati, i on se s
njome sprijateljio. Teta Stefa bila je ve i majka
94
i baka i imala je neke od onih opih osobina sviju baka bore i smijeak pun
razumijevanja za ljudske slabosti. On i teta Stefa zastali bi negdje navrh
stepenita i dugo razgovarali. Nitko nikada nije tako pozorno sluao Demu, i s
toliko razumijevanja, ba kao da joj je on najblii na svijetu. I on joj je
otvoreno priao o sebi, pa ak i o majci, o mnogoemu to ne bi nikome ivome
spomenuo.
Demki su bile dvije godine kad mu je otac poginuo u ratu. Tada je dobio ouha,
ne ba prijazna ali pravina, s kojim se moglo pristojno ivjeti samo to se
majka on tu rije pred Stefom nije izgovorio iako ju je u sebi ve odavno
ponavljao prokurvala. Ouh ju je napustio, i dobro je uinio. Otada je majka
dovodila mukarce u sobu u kojoj je spavao i Dema, ondje se naravno mnogo pilo
(tjerali su i Demu da pije, ali on nije htio), a mukarci su ostajali do nekog
doba: pokoji do ponoi, drugi do jutra. U sobi nije bilo nikakve pregrade a nije
bilo ni mrano zato to su je obasjavale uline svjetiljke. I Demki se sve to
tako smuilo da mu se inilo svinjcem ono o emu su njegovi vrnjaci zanosno
sanjarili.
Proao je tako peti i esti razred a u sedmom se Demka preselio starom kolskom
podvorniku. Dvaput na dan Demka je dobivao hranu u koli. Majci nije bilo stalo
da se vrati polako je crkavala i veselila se tome.
Dema je runo govorio o majci, nije se mogao svladati. Teta Stefa ga je sluala,
vrtjela glavom da bi na kraju neobino zakljuila:
Svi ive na ovom bijelom svijetu. Ovaj svijet je za sve isti. Prole godine
se Dema preselio u tvorniko naselje, gdje je
postojala veernja kola, i ondje su ga smjestili u dom. Dema je uio tokarski
obrt i dobio drugu kategoriju. Nije ba osobito napredovao, ali, za razliku od
raspojasane majke, on se nije opijao i nije pjevao svakakve pjesme nego se bavio
svojim poslom. Uspjeno je zavrio osmi razred i prvo polugodite devetog
razreda.
Jedino to je volio bilo je da povremeno s dekima igra nogomet. I zbog tog
jednog jedinog, sitnog zadovoljstva sudbina ga je kaznila: u guvi oko lopte
netko je nehotice udario Demku kopakom po nozi, Demka se na to nije ni osvrtao,
malko je epesao, a poslije je posve prolo. Ujesen je noga poela oticati i
oticati, on se jo nikako nije odluivao da ode lijeniku, a kad je otiao,
grijali su mu nogu, stanje se pogoralo, pa su ga poslali, prvo, na lijeenje u
kotar, a onda ovamo.
Zato je, pitao je Demka tetu Stefu, zato je i sama sudbina tako nepravedna?
Eto, ima ljudi kojima cijelog ivota sve ide kao po loju, a drugima sve naopako.
Jo se kae da sudbina ovisi o samome ovjeku. A nita ne ovisi o njemu.
Ovisi o bogu tjeila ga je teta Stefa. Bog sve vidi. Treba to mirno
primati, Demka.
Jo gore ako sve ovisi o bogu, ako on sve vidi zato onda sve svaljuje na
jednog jedinog ovjeka? Trebalo bi to nekako rasporediti...
Ali da se treba pomiriti sa sudbinom, to nije bilo nimalo sporno. Jer ako se i
ne pomiri ta ti drugo preostaje?
95
Teta Stefa je inae i ivjela u ovome mjestu pa su je keri, sinovi i snahe
esto obilazili i donosili svakakve poslastice. Teta Stefa nita od toga nije
zadravala za sebe nego je astila susjede i bolniarke a esto bi zovnula iz
sobe i Demku i gurnula mu u ruku jaje ili valjuak.
Dema se nikad u ivotu nije dosita najeo. Zbog toga to je neprestano i napeto
razmiljao o jelu, inilo mu se da je gladniji nego to je zapravo bio. Ipak se
ustruavao da pljaka tetu Stefu i, kad bi ve uzeo jaje, nastojao je odbiti
valjuke.
Uzmi, sinko! navaljivala je ona. Valjuak je s mesom. Treba ga jesti dok
je mesojede.
A zar poslije vie nee biti?
Naravno da nee, zar ti to ne zna?
Pa to dolazi poslije mesojeda?
Mesopust, jasno!
Pa to je jo bolje, teta Stefa, nije li mesopust jo bolji?
Sve u svoje vrijeme. Bolji ili gori ali mesa onda nema.
A mesopust nikako da zavri, je li?
Kako ne bi zavrio! Prohuji za sedam dana.
I ta emo onda? veselo upita Dema uivajui ve u mirisnom, domaem
valjuku kakav u njegovoj kui nisu nikada spravljali.
Sve sam antikrist, nita ne zna. Poslije dolazi veliki post.
A to e nam taj veliki post? to e nam on? Post, pa jo -veliki.
Zato, Demka, to bi te trbuh vukao prema zemlji kad bi se uvijek toliko
nabokao. Zato treba ponekad i svjetla.
Kakvog svjetla, ta e nam ono? Nije to Dema nikako mogao shvatiti jer je
znao samo za jednu vrstu svjetla.
Svjetlo je zato da te prosvijetli. Natate se bolje osjea, nisi li to nikad
primijetio?
Nisam, teta Stefa, nisam nikada to primijetio.
Ve od prvog razreda, prije nego to je nauio itati i pisati, Demu su ve
jednom zauvijek nauili da je religija otrov, prokleti reakcionarni nauk koji
pogoduje samo lupeima. Zbog te religije se u nekim zemljama trudbenici nikako
ne mogu osloboditi eksploatacije. im se otresu religije, dobivaju novo oruje u
ruke i slobodu.
I sama teta Stefa sa svojim smijenim crkvenim blagdanima, koja je svaki as
spominjala boga i bezbrino se smjekala ak u ovoj zlokobnoj klinici, teta
Stefa s tim svojim valjucima bila je za nj posve reakcionarna linost.
Ali usprkos tome ba sada, u subotu poslije ruka, kad su otili lijenici i
ostavili bolesnike da razbijaju sebi glavu, kad je oblani, mrki dan jadno
osvjetljavao bolnike sobe a u predsoblju i hodnicima gorjele svjetiljke, Dema
je epesao uokolo i posvuda traio upravo reakcionarnu tetu Stefu, koja mu nije
mogla savjetovati nita praktino osim kako e se pokoriti sudbini.
Samo da mu je ne uzmu. Samo da mu je ne odsijeku. Samo da je se ne bude morao
odrei.
Da je dadne? Da je ne da? Da je dadne, da je ne da?
Iako ga toliko paklenski boli da mu je se moda ne bi ni bilo teko odrei.
96
A tete Stefe nije bilo ni na jednom od uobiajenih mjesta. Meutim u donjem
hodniku, na mjestu gdje se on irio u maleno predvorje, koje su u klinici
smatrali crvenim kutiem, iako je ondje stajao i stol deurne sestre i njen
ormar s lijekovima, Dema je ugledao djevojku, gotovo djevojicu, u istom onom
ispranom, sivom ogrtau, ali po vanjtini nalik na filmsku glumicu; imala je
plavu kosu, kakva se rijetko vidi, i jo ju je tako poeljala da joj se lagano
pomicala i njihala na glavi.
Dema ju je jo juer vidio na trenutak i ak je zadrhtao pri pogledu na taj
kalpak plave kose. Uinilo mu se da je djevojka tako lijepa da se nije ni usudio
zadrati na njoj pogleda okrenuo je glavu i otiao. Iako mu je po godinama ona
bila najblia osoba u cijeloj bolnici (osim Sarhana kome su odrezali nogu),
smatrao je da su mu takve djevojke posve nedostupne.
Jutros ju je jo jednom na trenutak vidio s lea. ak i u toj bolnikoj odjei
bila je nalik na osicu, odmah bi je poznao. A na glavi joj drhtao snopi plave
kose.
Oito je da je Dema nije namjerno traio, jer se ne bi mogao ni odluiti da joj
pristupi i s njom upozna: znao je da bi mu se usta slijepila, kao da su od
tijesta, mumljao bi neto nejasno i glupo. Ali kad ju je ugledao, srce mu je
zaigralo u grudima. Nastojei da ne epa, nastojei da hoda to uspravnije,
skrenuo je u crveni kuti i uzeo prelistavati republiku Pravdu, koju su
bolesnici ve prilino prorijedili upotrebljavajui papir za zamatanje i u druge
svrhe.
Polovicu stola, prekrivenog crvenim stolnjakom, zauzimalo je bronano poprsje
Staljina, u koga su glava i ramena bili vei nego u obina ovjeka. S druge
strane, u dnu stola stajala je posluitelj ica, isto tako krupna, irokih
usnica, nekako nalik na Staljina. Kako je bila subota, nadala se da nee biti
guve, pa je na stolu rairila novine, sasula na njih sjemenke i ne pomaui se
rukama slasno ih ljutila pijuckajui ostatke na te iste novine. Vjerojatno je
svratila ovamo samo na asak, ali se nikako nije mogla okaniti sjemenki.
Zvunik na zidu promuklo je hripao i iz njega se razlijegala plesna glazba. Za
drugim stoliem dva bolesnika igrala su dame.
Dema je vidio kutom oiju da je djevojka mirno i besposleno sjedila kraj zida,
naprosto uspravna u stolici, jednom rukom pri-liskala ogrta na vratu, na onom
mjestu gdje nije bilo nikakvih spona ako ih same ene ne bi prisile.
Sjedio je tu taj plavokosi, neuhvatljivi, njeni aneo, i ne moe ga se dotai.
A kako bi bilo divno o bilo emu s njome porazgovoriti! Makar i o nozi.
Ljut sam na sebe, Demka je listao novine. Sad mu je jo palo na pamet kako nije
htio gubiti vrijeme na frizuru pa je bio putao da ga iaju mainom do gola.
Uinio joj se zacijelo kao obian klipan.
Odjednom aneo ree:
to si tako plaljiv? Ve se drugi dan mota i ne prilazi mi.
Dema zadrhta i ogleda se. Tako je, kome bi drugom to rekla ako ne njemu?
Plavi uperak ili perjanica njihali su se poput cvijeta na njezinoj glavi.
7 Odijel za rak
ta si tako uplaen? Uzmi stolicu, donesi je ovamo, pa da se upoznamo.
Nisam ja uplaen. Ali u glasu mu je neto zasmetalo da te rijei zvonko
izgovori.
Hajde, daj ovamo stolicu, smjesti se.
Uzeo je stolicu i, trudei se da ne epa, odnio je do nje u jednoj ruci i stavio
pokraj zida. Pruio je ruku.
Dema.
As ja prui mu ona svoju mekanu ruicu i ponovo je povue.
Sjeo je i kao da mu sve to bijae vrlo smijeno: sjede jedno pokraj drugoga, ba
kao mladenci. Ne moe je dobro ni pogledati. Ustao je i spretnije namjestio
stolicu.
A ti samo sjedi, nita ne radi? zapita Dema.
Zato da radim? A zapravo i radim.
ta radi?
Sluam glazbu. Pleem u mislima. Ti sigurno ne zna. .
U mislima?
Bilo kako, makar i nogama. Demka nijeno pucnu usnama.
Vidim ja odmah da si neiskusan. Mogli bismo ovdje zaplesati pogleda Asja
uokolo ali nema mjesta, a i kakvi su to plesovi? Sluam samo zato jer mi je
tiina uvijek muna.
A koji ples je dobar? zadovoljno se uputao Demka u razgovor. Tango?
Asja uzdahnu:
Kakav tango, to su plesale nae bake! Sad je glavni ples rock'n'roll. Ovdje
ga jo ne pleu. Ali ga u Moskvi pleu. I to majstorski!
Dema nije primao svaku njenu rije, ali je naprosto uivao to s njome razgovara
i to ima pravo da je promatra. Oi joj bijahu neobine zelena odsjaja. Ali
oima ne moe promijeniti boju, kakve su takve su. Ipak su bile zgodne.
Kakav je to ples! cmoknu Asja. Ali ti~iie bih znala pokazati, nisam ni ja
vidjela kako se plee. A kako ti provodi vrijeme? Pjeva li?
Ne, ne pjevam.
Zato, ja pjevam. Tiina me mui. A ta ti onda radi? Da ne svira
harmoniku?
Ne ... zastidio se Demka. Nije joj bio dorastao. Kako da joj otvoreno
istrese da njega privlai drutveni ivot! ...
Asja naprosto nije znala to da misli: kakav zanimljiv tip!
Moda se bavi atletikom? Ja se, eto, malko bavim peto-bojem. Skaem sto i
etrdeset centimetara i postiem trideset i dvije desetinke u tranju.
Ne... ne bavim se... Demka je tuno spoznavao da pred njom ispada posve
neugledan. Kako neki ljudi uspijevaju veselo ivjeti. Demka to nikad nee
znati... Malo sam igrao nogomet...
I to ga je skupo stajalo.
Pui li bar? Pije li? nadala se jo Asja. Ili pije samo pivo?
U lijepe su nas kapute uvalili, sramota je i nositi! Poludjela bih kad bih
ovdje ostala tjedan dana ... A zato si ti ovdje?
__ Ja? Demka je neko vrijeme utio. Htio je ve spomenuti
nogu, ali nekako razlono, polako, ovo nenadano pitanje ga je zbunilo. Ja imam
na nozi...
Sve do tada su rijei imam na nozi za njega zvuale uasno i gorko. Ali uz ovu
otvorenu Asju, koja je sve lako prihvaala, ve je poinjao sumnjati da li je to
tako strano. I nogu je ve spomenuo isto kao plau, bez stida.
I ta ti kau?
E pa, vidi ... Ne kau zapravo nita ... Hoe da je odreu. Rekao je to i
mrana izraza na licu motrio vedro Asjino lice.
Jesi li ti lud?! udari ga Asja po ramenu kao starog znanca. _ Zar nogu da
odreu? Jesu li oni pri zdravoj pameti? Ne da im se lijeiti! Nipoto
nemoj pristati! Bolje je umrijeti nego
- ivjeti bez noge, je li ti jasno? ivot je stvoren za sreu!
Naravno, opet je imala pravo! Kakav bi to bio ivot sa takom? Eto, sad bi
sjedio pokraj nje a gdje bi stavio taku? Kamo bi s batrljkom? ... Ne bi mogao
ni stolicu sam donijeti, morala bi mu je ona donijeti. Tako je, nema ivota bez
noge. ivot je stvoren za sreu.
Jesi li ve dugo ovdje?
Koliko tome ima? Dema je brojio u sebi. Tri sedmice.
Uasno! slegnu Asja ramenima. Ala je to neugodno! / dosadno! Bez radija,
bez harmonike! I mogu misliti kakvi se
razgovori vode ondje po sobama.
Opet se Demka nije usudio rei kako on po cijele dane ui u sobi. Sve to je
bilo u njemu vrijedno nestajalo je pod brzim dahom iz Asjinih usta. inilo mu se
da su sve te vrijednosti pretjerane i ak nekako papirnate.
Nasmijeivi se (a u sebi je znao da mu to nije smijeno), Demka ree:
Raspravljali smo, na primjer, o tome od ega ljudi ive.
ta to?
Zato ljudi ive, razumije li?
Oh! Asja je za sve imala spreman odgovor. I mi smo pisali takvu zadau:
Zato ivi ovjek? Pie se onako kako stoji u programu: o beraicama pamuka, o
muziljama, o herojima graanskog rata, o pothvatu Pavela Koragina i o tome
kakav je tvoj odnos prema njemu, o pothvatu Matrosova i kakav je tvoj odnos
prema tom pothvatu ...
Pa kakav je?
Kako: kakav je? Treba da kae da li bi sam uinio takav pothvat ili ne bi.
Uiteljica trai da odgovori. Mi svi napiemo da bismo ponovili takav pothvat,
zato da si pokvarimo poloaj u koli prije kraja godine? Samo aka Gromov
ree: A kako bi bilo da ja to ne napiem, da napiem onako kako mislim? Dat u
ja tebi, kae, kako ja mislim! Prilijepit u ti ja jedinicu! ... Jedna je
djevojica napisala, zamisli: Ja jo ne znam da li volim svoju domovinu ili ne
volim. Kad je uiteljica zagalamila: Kakve li strane misli! Kako da je ne
voli? Moda je i volim, ali ne znam. Treba prvo da vidim. Nema ta da
vidi! S majinim mlijekom si ve morala usisati ljubav prema domovini! Da si do
100
idueg sata sve ovo ponovo prepisala! Inae mi tu uiteljicu zovemo abom. Kad
ue u razred, nikada se ne nasmijei. Sluaj je jasan: usidjelica, vlastiti
ivot joj nije uspio pa se na nama osveuje. Osobito ne trpi zgodne djevojke.
Asja je to izrekla oito dobro znajui koliko vrijedi lijepo lice. Bit e da je
bolest jo nije pritegla, da ne zna za bolove, patnje, gubitak teka i zato jo
nije izgubila svjeinu i rumenilo; naprosto je dojurila ovamo iz sportske ili
plesne dvorane, samo na tri dana, radi pretraga.
Ima li i dobrih uitelja? zapita Demka samo da ona ne bi zautjela, samo da
neto govori i da je on moe gledati.
Nema, ma kakvi! Sve sami naduveni purani! Uope, samo kad se sjetim kole...
Ne da mi se ni govoriti.
Njena radost i njeno zdravlje prelazili su i na Demku. Sjedio je sretan to ona
tako brblja pred njim, nije se vie ustruavao nego se opustio. Nije elio da se
bilo oko ega s njom prepire, rado bi se u svemu sloio, ma to on osobno o tome
mislio. I to se noge tie bi mu laknulo i zaboravio bi na nju da ga nije
ujedala i podsjeala da ju je izgubio i da jo ne zna do kojega e je dijela
spasiti: do stopala, do koljena ili do bedra? Zbog te se noge njemu pitanje od
ega ive ljudi? inilo toliko vano. I on ponovo upita:
Nego, zbilja, ta ti misli, zbog ega... ivi ovjek?
Toj je djevojci zbilja sve bilo jasno! Pogledala je Demku zelenkastim oima, kao
da mu ne vjeruje da se ne ali i da je ozbiljno pita:
Kako: zbog ega? Zbog ljubavi, naravno!
Zbog ljubavi! ... I Tolstoj je rekao zbog ljubavi, samo u kojem smislu? I
uiteljica je traila da uje od njih to zbog ljubavi ali u kojem smislu.
Demka je ve ipak bio nauio da zavri i razmotri misao u svojoj glavi.
Ali, ipak... zagrcnu se on (ma koliko da je bilo jednostavno, ipak mu je
bilo teko izgovoriti) ljubav... ipak to ... Ljubav ne traje cijelog ivota.
Ona je samo ... tek ponekad. U odreenim godinama. Do jednog vremena.
U kojim godinama? U kojim godinama? ljutito zapitkivae Asja kao da ju je
neim uvrijedio. Jedini ar je u naim godinama, u koje drugo doba? I kao da u
ivotu ima ita osim ljubavi.
Zadigla je obrvice i bila je toliko sigurna da joj nitko ne moe protusloviti
a Demka nije ni pokuao. Njemu je bilo stalo do toga da je slua, a ne da se
prepire.
Okrenula se prema njemu, nagnula se i, iako nije ispruila ni jednu ruku, inilo
se kao da je pruila obje ruke preko razvalina svih bedema na ovoj zemlji:
To je zauvijek nae! I to danas! Ljudi svata lupetaju, pune ti ui:
ovo je ovako, ovo je onako. A postoji samo ljubav, nita vie!
Bila je tako otvorena pred njim kao da ve stotine veeri ovako priaju i
priaju... I, inilo se, da nije ovdje stajala ona bolniarka sa sjemenkama, da
nije bilo sestara, dvojice igraa i bolesnika, koji su hodali hodnikom, da bi mu
ovog istog asa, ovdje, u ovome zakutku, u najboljim godinama njihova ivota,
bila spremna pomoi i pokazati od ega ljudi ive.
101
I, malo-pomalo, Demkina noga, koja ga je muila u snu, koja ga je jo maloprije
muila, utihnula je i prestala ga boljeti. Demka je gledao u rastvoreni Asjin
ovratnik i usta su mu se lagano otvorila. Ono to je izazivalo toliku
odvratnost, kada je to radila njegova mati, prvi put mu se uinilo kao neto u
emu nema nikakve krivnje, nikakve prljavtine, kao neto to je jedino dostojna
protutea svega runoga na ovoj zemlji.
ta ti je? apnu Asja spremna da se nasmije, ali ipak obzirna. Zar ti jo
nisi. .. Mileni, zar jo nisi... ?
Demki udari krv u ui, u lice, u elo, kao da su ga uhvatili u krai. Za
dvadesetak minuta ova je mlada djevojka sruila sve ono za to se on grevito
drao godine i godine. Osuena grla on ju je zapitao kao da trai milost:
A ti?...
Kao to je pod ogrtaem imala samo bluzu, grudi i duu, tako i u rijeima nije
nita skrivala pred njim, niti je smatrala da bi trebalo skrivati:
Ih, naravno, jo u devetom razredu ... Jedna naa je zatrudnjela ve u osmom!
Drugu su uhvatili u stanu gdje je ... za novce, shvaa? Imala je ve svoju
tednu knjiicu! Tako su je i uhvatili! Zaboravila je u dnevniku, i uiteljica
ju je nala. Danas je tako bar s pola djevojica... to prije, to zanimljivije!
emu odlagati? Ovo je atomsko doba ...
102
11
RAK NA BREZI
Neopipljivo olakanje, koje je donosilo subotnje vee, ipak se i ovdje osjealo,
ak i u bolnikim sobama odjela za rak. Nije bilo jasno zato: ta bolesnike nisu
njihove bolesti naputale preko nedjelje, niti su mogli ne razmiljati o njima.
Jedino nisu morali razgovarati s lijenicima i nije bilo glavnog dijela terapije
i vjerojatno se tome veselila ona vjeno djetinja ica u ljudskoj naravi.
Kad se Demka, poslije razgovora s Asjom, oprezno stajui na nogu koja ga je sve
vie stezala, uspeo uza stepenice i uao u svoju sobu, ondje je bilo ivo kao
nikada. Nisu bili na okupu samo svi domai i Sigbatov, nego su se tu skupili i
gosti iz prizemlja, meu njima mnogi znanci, kao to je bio stari Korejac Ni
koga su pustili iz radiolokog odjela (dok su mu u jeziku jo bile radijske
igle, drali su ga pod kljuem kao bankovni trezor) a bilo je i pravih
novajlija. Jedan od novajlija, vrlo naoit, visoko zaeljan Rus, koji je imao
bolesno grlo i govorio samo aptom, sjedio je ba na Demkinom krevetu, zauzevi
polovicu leaja: sluali su svi odreda, ak i Mursalimov i Jegenberdijev, koji
nije razumio ruski.
Govorio je Kostogutov. Nije sjedio na leaju nego povie njega, na prozorskoj
dasci, kao da time eli istai znaajnost trenutka. (Dok su deurale stroge
sestre nije smio tako sjediti, ali je danas bio u slubi student Turgun, momak i
po, kojemu je bilo jasno da zbog toga medicina nee propasti.) Jednu nogu, u
arapi, Kostogutov je poloio na svoj krevet, a drugu je presavio u koljenu i
prebacio preko prve, kao gitaru, i, pomalo se ljuljajui, govorio uzbueno i
glasno, tako da ga svi u sobi uju:
Bio je jednom filozof po imenu Descartes. On je rekao; Sve treba podvri
sumnji!
Ali to se ne odnosi na nau stvarnost napomenu Rusa-nov strogo
zaprijetivi prstom.
Naravno da se ne odnosi Kostogutov se ak zaudi da se netko ne slae.
Hou samo da kaem da mi ne moramo sluati lijenike kao kunii. Evo, vidite,
itam ovu knjigu on podigne s prozora otvorenu, veliku knjigu napisali su je
Abrikosov i Strukov. To je Patoloka anatomija, udbenik za fakultete. U
103
njoj pie da je jo gotovo neistraena veza izmeu razvoja tumora i centralnog
ivanog sistema. A ta je veza nevjerojatna! Ovdje ak doslovce pie on
potrai taj redak da postoje rijetki sluajevi spontanog izljeenja! Je li
vam jasno ta tu pie? Nije rije o tome da bolesnik ozdravi, nego da se
izlijei. ta kaete?
U sobi zaagorie. Kao da je iz rastvorene velike knjige, poput opipljiva arena
leptira, izletjelo ovo spontano izljeenje, i svaki od njih podmetao elo i
obraze da bi ih se leptir u letu dobrohotno dotaknuo.
Spontano! Kostogutov je odloio knjigu i mlatarao rairenim akama drei i
dalje nogu na koljenu, kao gitaru. To znai da se odjednom, iz neobjanjivih
razloga tumor raspadne i pone smanjivati! Smanjuje se, kopni i napokon
nestane! ta kaete?
Svi su utjeli upijajui priu otvorenih usta. Zar da tumor, tvoj tumor, taj
pogubni tumor, koji ti je unitio cijeli ivot, odjednom sam uzmakne, razie se,
splasne, nestane?
Svi su utjeli pruajui lice prema leptiru, samo to je tvrdoglavi Poduev
zakripio oprugama na krevetu i beznadno se natmu-rivi progunao:
Zato bi, sigurno, trebalo imati... istu savjest.
Nisu ga shvatili: da li on nastavlja razgovor ili lupeta neto svoje.
Ali se Pavel Nikolajevi, koji ovaj put nije samo paljivo nego ak i sa
simpatijom sluao susjeda Muktodera. nervozno okrenu prema Poduevu i ukori ga:
Kakvo je to idealistiko trabunjanje! Kakve to ima veze sa savjesti? Stidite
se, drue Podueve!
Ali je Kostogutov spremno prihvatio:
Dobro si to opalio, Jefreme! Odlino! Nemamo mi o nekim stvarima ni pojma.
Poslije rata sam, na primjer, itao u jednom asopisu, mislim u Zvijezdi, vrlo
zanimljiv lanak... ovjek u tijelu, negdje ispod glave, ima nekakvu modanu
branu, i ona bia ili mikrobi, koji bi usmrtili ovjeka, ne mogu tako lako proi
kroz tu branu prema mozgu dotle je ovjek iv. ta onda to znai?
Mladi geolog koji, sve otkako je doao u sobu, nije ostavljao knjigu i sad je,
sjedei na krevetu, kraj drugog prozora, nedaleko Kostogutova, drao knjigu u
ruci i povremeno odizao glavu sluajui raspravu. Sad je opet odie. Sluali su
i gosti i domai. A Federau je kraj pei njegov vrat bijae jo nedirnut i
bijel, ali ve osuen sklupan leao na boku i sluao s jastuka.
Snaga te brane, ini se, ovisi o odnosu kalijevih i natrijevih soli. Ako,
recimo, prevladava jedna od tih soli, recimo natrijeva, onda nema opasnosti za
ovjeka, nita ne prodire kroz branu, i on nee umrijeti. Ako, naprotiv,
prevladavaju kalijeve soli, brana vie ne titi, i ovjek e umrijeti. A o emu
zavisi koliina natrija i kalija? Eh, to je upravo najzanimljivije! Njihov
odnos ovisi o ovjekovu raspoloenju! Shvaate li? Dakle, ako je ovjek
veseo, ako je duevno vrst u brani ima vie natrija, i nikakva, nikakva
bolest ne moe izazvati smrt! Ali tek to klone duhom, odmah e prevladati
kalij, i on moe naruiti lijes.
104
1 f
Geolog je sluao paljiva izraza na licu, kao iskusni student koji moe gotovo-
pogoditi ta e se pojaviti na ploi u iduem retku. On se sloi:
To je fiziologija optimizma. Po ideji je dobro. Vrlo dobro. I, kao da se boji
da ne izgubi previe vremena, ponovo se
zadubi u knjigu.
Ni Pavel Nikolajevi se nije usprotivio. Muktoder je raspravljao potpuno
nauno.
Ne bih se udio raspredao je Kostogutov kad bi se-za stotinu godina
otkrilo kako na organizam, ako je ovjeku ista savjest, izluuje nekakvu
cezijevu sol koja presahne kad savjest nije ista. A upravo, recimo, o toj
cezijevoj soli ovisi hoe li se elije pretvoriti u tumor ili e se tumor
raspasti.
Jefrem promuklo uzdahnu:
Ja sam udesio mnoge ene. Ostavljao sam ih s djecom. Plakale su... Moj se
tumor nee raspasti.
Ama to je to!? raspali se Pavel Nikolajevi. Takve misli su nalik na
crno, popovsko zatupljivanje. itali ste vi svakakvih bljezgarija, drue
Podueve, i ostali ste bez ideolokog oruja! Prestanite zvocati o
nekakvom moralnom savrenstvu.
A to ste se vi toliko okomili na moralno savrenstvo? jetko e Kostogutov.
Zato pobjesnite kad se spomene moralno savrenstvo? Kome ono smeta? Samo
moralnim nakazama!
Sluajte ... pazite vi ta govorite ree Pavel Nikolajevi sijevnuvi
naoalima i njihovim rubom, i to tako strogo da ak posve uspravi glavu, kao da
ga nikakva oteklina ne pritie s desne strane, ispod eljusti. Postoje
problemi o kojima postoji odreeno miljenje! O tome vi vie nemate to
raspravljati!
Zato ne bih? tamnim krupnim oima zagleda se Kostogutov u Rusanova.
Dosta! povikae bolesnici ne bi li ih smirili.
ujte drue proapta slabanim glasom ovjek s Demki-nog kreveta poeli
ste priati neto o brezovoj gljivi...
Ali ni Rusanov, ni Kostogutov nisu htjeli popustiti. Oni nita nisu znali jedan
o drugome, ali su bili silno nabrueni jedan na drugoga.
Ako ve neto tvrdite, trebalo bi da posjedujete osnovnu pismenost! zvuno
izgovarajui svaku rije poklopi Pavel Nikolajevi svog protivnika. O moralnom
savrenstvu Lava Tol-stoja, i njemu slinih, Lenjin je jednom zauvijek sve
rekao! I drug. Staljin! I Gorki!
Oprostit ete jedva se savladavajui i proteui ruku prema njemu
odgovori Kostogutov jednom zauvijek nitko nita ne moe tvrditi na
ovoj zemlji. Kad bi bilo tako,, prestao bi ivot. I sva budua pokoljenja ne
bi vie imala o emu govoriti.
Pavel Nikolajevi se smeo. Porumenjeli mu vrci njegovih tankih bijelih uiju, a
obrazi se osuli crvenim okruglim pjegama.
(Nije imalo nikakva smisla prepirati se ovdje, zato to je subota, nego je
trebalo ispitati kakav je to ovjek, odakle je, kakvim krugovima pripada i da li
njegovi pogledi, koji upravo izazivaju svojom pogrenou, odgovaraju poslu koji
on obavlja.)
105
Ja ne tvrdim brzao je Kostogutov da sam pismen u pogledu socijalnih
nauka, nisam imao prilike da ih prouavam. Ali svojom kratkom pameu ipak
shvaam da je Lenjin prigovarao Lavu Tolstoju zbog njegova moralnog savrenstva
zato to je ono tada odvraalo drutvo od borbe sa samovoljom i revolucijom koja
je dozrijevala. Tako ja mislim! Ali zato vi zatvarate usta ovjeku
on objema, krupnim akama pokaza prema Poduevu koji se zamislio o smislu
ivota u trenutku kada se nalazi na granici smrti? to vas toliko smeta ako
on ita Tolstoja? Komu to kodi? Ili moda Tolstoja treba spaliti na lomai?
Moda dravni Sinod nije jo tu stvar dotjerao do kraja?
(Kako nije prouio socijalne nauke, Kostogutov je pobrkao >presvijetli s
dravnim.)
Sad su ve Pavelu Nikolajeviu silno gorjela oba uha. Bio je to otvoreni napad
na dravnu ustanovu (nije, istina, uo tano koju), i to pred sluajno
okupljenim sluateljima, koji nisu bili izabrani sa spiska, i takav napad toliko
je oteavao ovu situaciju da je trebalo taktino prekinuti raspravu a sluaj
Kostogutova prvom prilikom ispitati. Zato Pavel Nikolajevi nije htio
principijelno raspravljati o problemu nego je samo dobacio prema Poduevu:
Neka ita Ostrovskoga. Vie e mu koristiti.
Ali Kostogutov nije osjetio taktinost Pavela Nikolajevia, nije uo njegove
rijei, nije se osvrtao nego je i dalje nastavljao raspravu pred nespremnim
sluateljima:
Zato spreavati ovjeka da razmilja? Napokon, na to se svodi naa ivotna
filozofija? Ah, kako je ivot lijep! Volim te, ivote! ivot je stvoren za
sreu! Kako je to duboko! Ali to ne moramo mi rei, ve to moe rei svaka
ivotinja: koko, maka, pas.
--- Molim vas lijepo, molim vas lijepo javio se Pavel Nikolajevi, ne vie po
svojoj graanskoj dunosti, ne vie kao subjekt pripovijesti, nego kao njen
objekt nemojmo razgovarati o smrti! Bolje da je i ne spominjemo.
Nita vi nemojte mene moliti! odmahnu Kostogutov kao lopatom. Ako neemo
ovdje razgovarati o smrti, gdje emo onda govoriti o njoj? Ah, naravno, mi emo
vjeno ivjeti!
Dobro, pa to onda hoete? dobaci Pavel Nikolajevi.
to vi predlaete? Da cijelo vrijeme govorimo i razmiljamo o smrti? Da bi
ona kalijeva sol prevladala?
Ne moramo cijelo vrijeme malko se primiri Kostogutov shvativi da zapada u
proturjenost. Ne moramo cijelo vrijeme, nego bar ponekad. To je korisno. Jer,
to mi zapravo cijelog ivota ponavljamo ovjeku? Ti si lan kolektiva, ti si
lan kolektiva! To je tano. Ali samo dok je iv. A kad mu kucne samrtni as,
otputamo ga iz kolektiva. Jest da je lan, ali neka sam umre. Tumor nee
pritisnuti cijeli kolektiv nego samo njega. Sluajte vi, vi, ba vi! on
okrutno uperi prst u Rusanova. Hajde, recite, ega se vi sad najvie bojite na
svijetu? Smrti!! I o emu se najvie bojite govoriti? O smrti! Kako se to zove?
Licemjernost!
106
f
j.N*
U razumnim granicama je to tano tiho kaza simpatini geolog, ali su ga svi
ipak uli. Toliko se bojimo smrti da ak nastojimo ne pomiljati na one koji
su umrli. ak se ne brinemo ni o grobovima.
E, to je istina sloi se Rusanov. Grobove heroja treba odravati, o tome
pie i u novinama.
Ne samo heroja, nego i svih ostalih govorio je geolog blago kao da i ne
moe podii glasa. Bio je vrlo mrav i inilo se da u ramenima nema nikakve
snage. Mi smo sramotno zapustili mnoga groblja, vidio sam to na Altaju, a i
kod Novosibirska. Nema ograde, stoka hoda po njemu, svinje ruju. Zar je to u
naoj nacionalnoj prirodi? Nije, prije smo pazili grobove ...
Potovali! dobaci mu Kostogutov.
Pavel Nikolajevi vie nije sluao, izgubio je svaku volju da se s njima
prepire. Bio se zanio, neoprezno pomaknuo i bol, koju je izazvao tumor, stegnuo
mu je vrat i glavu tako da mu vie nije bilo do toga da prosvjetljuje ove
bukvane i rjeava njihove zablude. Na kraju krajeva, on je sluajno dospio u ovu
kliniku i sad se ne mora u tekim trenucima bolesti saivljavati s njima.
Najgore i najstranije je bilo da otok nije nita manji i da se poslije
jueranje injekcije nije smekao. Pri pomisli na to, osjetio bi studen u
trbuhu. Lako je Muktoderu raspravljati o smrti kad on prizdravi ja.
Gost na Demkinu krevetu, krupni mukarac bez glasa, koji se drao za bolesni
grkljan, nekoliko puta se pokuao umijeati i rei neku svoju misao ili
prekinuti neugodni spor, ali njegov apat nisu uli, a on nije imao snage da se
glasnije javi, ve je samo s dva prsta pritiskao grkljan, da bi olakao boli i
pojaao glas. Bolesti jezika i grla i njemutost koju one izazivaju nekako
osobito mue ovjeka i cijelo mu lice postaje samo odraz te muke. Zatim je
pokuao obuzdati svadljivce irokim pokretima ruku; a sada, kad drugi utihnue,
on stade meu krevete i napokon se zauje njegov glas.
Drugovi, drugovi! itao je on i inilo se kao da i drugi osjeaju koliko
ga grlo boli. Dosta tih munih prepirki. Ionako nam je dosta nevolje od ovih
bolesti! ujte, drugovi on krenu izmeu kreveta, pruajui ruku gotovo kao da
zaklinje (drugu je drao na grkljanu), prema razbaruenom Kostogutovu koji je,
kao kakvo boanstvo, sjedio na visokom prozoru tako ste zanimljivo poeli
priati o brezovoj gljivi. Nastavite, molim vas!
Hajde, Oleg, reci nam o toj gljivi! to si ono poeo? zamoli i Sigbatov.
I bronani Ni, koji je teko prevrtao jezikom (prilikom posljednje terapije
otpao mu je dio jezika a ostatak je sad natekao), obrati se nerazumljivo
Kostogutovu istom molbom.
I svi ostali ga zamolie.
Kostogutov je osjetio nekakvu opaku lagodnost. Kako je on bio dugo naviknuo da
pred slobodnima uti, da dri ruke na leima, da obara glavu postalo mu je to
ve kao neka priroena mana, poput grbavosti od roenja, i nije se toga mogao
osloboditi ni poslije robije, poto je ve cijelu godinu proivio u progonstvu.
Dok bi se etao drvoredom bolnikog naselja i sad bi mu ruke najee bile
sloene na leima. I, eto, slobodnjaci, s kojima toliko
107
godina nije smio razgovarati kao sa sebi ravnima i koji nisu mogli bilo o emu
raspravljati s njime kao s pravim ljudskim stvorenjem a pogotovo nisu mogli da
mu prue ruku ili da prime od njega pismo, ti su slobodnjaci sada, ne slutei
ta se dogaa, sjedili pred njim, koji se slobodno smjestio na prozorskoj dasci
i drao im predavanje i ekali da produi njihove nade. Isto tako je Oleg
primijetio da vie ne osjea, kao to je to bio vian, razliku izmeu sebe i
njih, nego da se u ovoj zajednikoj nevolji poistove-uje s njima.
Osobito se odvikao da govori pred tolikim ljudima, kao to se odvikao od svih
sastanaka, sjednica, mitinga, koji su mu sad bili nalik na smijean san. Ali kao
to se ne moe zaustaviti kad se jednom zaleti na ledu, nego juri pa ta
bude, tako se on i sada zaletio, ponesen ovim svojim sluajnim prizdravljenjem
sluajnim, ali ipak prizdravljenjem i nije se vie mogao zaustaviti.
Drugovi govorio je on neobino blagoglagoljivo to vam je neobina pria.
uo sam je od bolesnika koji je dolazio na kontrolu dok sam ja jo ekao da me
prime ovdje. I odmah sam, jer time nita nisam mogao izgubiti, napisao
dopisnicu i naznaio adresu dispanzera. I danas stie odgovor! Prolo je samo
dvadeset dana i odgovor je ve tu. Doktor Maslenikov mi se jo ispriava to
nije prije odgovorio jer prosjeno odgovara na desetak pisama dnevno. A treba
ti, ako hoe napisati pametno pismo, bar pola sata, je li tako? Znai da on
svakog dana pet sati samo pisma pie! I nitko mu za to nita ne plaa!
tavie, jo troi svaki dan etiri rublja za marke dobaci Dema.
Tako je, dnevno etiri rublja, a mjeseno to iznosi sto dvadeset! I
to mu nije dunost, nije mu posao, nego naprosto njegova dobra volja. Ili kako
bi se to moglo nazvati? Kostogutov namjerno i znaajno pogleda Rusanova.
Humanost, je li?
Ali Pavel Nikolajevi je itao izvjetaj o budetu u novinama i pretvarao se kao
da ne uje.
Nema ni personala, nema pomonika, tajnika. Sve on to obavlja izvan slube. A
i slavu time nikakvu ne stie. Ta za nas bolesnike lijenik je kao skelar; dok
ti treba, dobar je, a poslije mu okrene lea. Ako nekoga izlijei, izlijeeni
baci pisma. Pri kraju pisma se tui da mu bolesnici, osobito oni kojima je
pomogao, prestaju pisati. Ne piu o dozama koje su uzimali, ni o rezultatima, i
zato o n mene moli moli me da mu svakako odgovorim! A mi bismo se njemu
trebali do nogu klanjati.
Kostogutov je sam sebe uvjeravao da ga dira Maslenikovljeva nesebinost i
marljivost i da eli govoriti o njemu i hvaliti ga. To treba da znai da on sam
jo nije posve iskvaren. Ali je sigurno toliko iskvaren da se ne bi mogao, kao
Maslenikov, svakog dana toliko gnjaviti s drugima.
Hajde ti po redu, Oleg! molio ga je Sigbatov blago se osmjehujui i
nadajui.
Kako je on elio ozdraviti! Poslije tolikih godina i mjeseci tegobnog lijeenja,
koje mu sad vie nije prualo nikakvu nadu
kako bi bilo divno izlijeiti se odjednom i zauvijek! Zacijele ti lea,
ispravi se i krene vrstim koracima osjeajui ponovo da si zdrav mukarac!
Zbogom, Ljudmila Afanasjevna! Ja sam zdrav.
Koliko su svi udjeli da doznaju neto o lijeniku-arobnjaku i o lijeku za koji
ovdanji lijenici ne znaju! Ma koliko to oni javno nijekali ili otvoreno
priznavali, svi do jednoga su u dubini due vjerovali da takav lijenik, ili
takav travar, ili takva stara vraara negdje ive i da treba samo doznati gdje
su, nabaviti lijek i spas je siguran.
Ta nije valjda istina da je njihovu ivotu ve doao kraj!
Ma koliko da se rugamo udesima dok smo jo zdravi, pri snazi i u blagostanju,
im se ivot izvitoperi ili izopai, i samo nas udo moe spasiti, mi vjerujemo
u to jedino i nevjerojatno udo!
I Kostogutov, prikljuujui se pomamnom zanosu u kojem su svi ostali bolesnici
napeto sluali njegove rijei, poe gorljivo govoriti vjerujui ak vie onome
to je sam izgovarao nego pismu kada ga je u sebi itao.
Ako hoe sve od poetka, arafe, onda sluaj. Za doktora Maslenikova mi je
onaj bolesnik rekao da je bio stari kotarski lijenik Aleksandrijskog kotara,
kod Moskve. Nekoliko je desetljea takav je prije bio obiaj radio u jednoj
te istoj bolnici. I primijetio je da u medicinskoj literaturi sve vie piu o
raku a meu njegovim seljacima nema oboljelih od raka. Kako to?
(Da, kako to? Tko od nas nije u djetinjstvu zadrhtao pred Tajanstvenim? Tko nije
zadrhtao dodirnuvi se nepojmljiva a dodirljiva zida preko kojega ne moe
prijei ali preko kojega ipak proviri as neije rame, as neije bedro. I u
naem svakodnevnom razumnom ivotu, gdje nema mjesta niemu tajanstvenomu, ono
se ipak povremeno javi: ovdje sam! Ne zaboravi na mene!)
... I poeo je istraivati i istraivati ponavljae Kostogutov koji obino
nita nije ponavljao a sada mu je to priinjalo zadovoljstvo i otkrio je ovo:
seljaci iz okoline, tedei novce, nisu kupovali aj nego su mjesto toga kuhali
gubu, koja se jo naziva i brezova gljiva.
Da to nije vrganj? upade Poduev. ak i u njegovu oaju, kojem se ve bio
prepustio posljednjih dana, zasjao je iznenada ovaj jednostavan i tako dostupan
lijek.
Kako je veina ljudi ovdje bila s juga, oni ne samo to nisu vidjeli tu gljivu,
nego mnogi od njih nisu u ivotu vidjeli ni breze, pa prema tome nisu mogli
naslutiti o emu pria Kostogutov.
Ne, Jefreme, nije to vrganj. Nije to zapravo brezova gljiva, nego rak na
brezi. Ako se sjea, vidio si je na starim brezama... Neki je zovu priraslicom,
nalik je na runu vorugu, grbava je, odozgo crna a unutra tamnosmea.
To je onda trud? nagaao je Jefrem. Neko su njime palili vatru?
Moe biti. Dakle, Sergeju Nikitiu Maslenikovu palo je na pamet: moda se ti
ruski seljaci brezovom gubom ve nekoliko stoljea lijee od raka a da to i ne
znaju.
Vre profilaksu, naime? klimnu glavom mladi geolog. Cijelo vee nije zbog
njih mogao itati, ali je ipak vrijedilo sluati ovakav razgovor.
Nego, nije bilo dovoljno da to samo nasluti, je 1' tako? Trebalo je to i
ispitati. Trebalo je godine i godine promatrati one koji piju taj prirodni aj i
one koji ga ne piju. I jo, osim toga, davati aj onima koji dobiju tumor a to
znai preuzeti na sebe odgovornost da ih ne lijei drugim sredstvima. Trebalo je
ustanoviti do koje temperature i u kojoj koliini treba kuhati taj aj, da li da
provrije ili da ne provrije, i koliko da se aa ispije svakog dana, i da li ima
tetnih posljedica, kojem tumoru pomae vie, a kojem manje. Nikad kraja ...
I onda? Onda? uzbuivao se Sigbatov.
A Dema je mislio: bi li moglo pomoi i njegovoj nozi? Moda bi mogao spasiti
nogu?
E onda je on poeo odgovarati na pisma. Tako je i meni napisao kako se treba
lijeiti.
I imate adresu? gorljivo upita bolesnik slabana glasa drei se rukom za
sipij ivo grlo i izvlaei iz depa notes i nalivpero. Je li vam napisao kako
se uzima? Spominje li to, da pomae i za rak grla?
Ma koliko da je Pavel Nikolajevi nastojao pokazati vrstinu karaktera i kazniti
svog susjeda potpunim prezirom, nije mogao mimoii ovakav razgovor. Nikako vie
da se udubi u smisao i u brojke nacrta dravnog budeta za 1955. godinu, koji e
biti predloen Vrhovnom sovjetu; otvoreno je odbacio novine i polako se okrenuo
prema Muktoderu ne skrivajui nadu da e ovaj jednostavni narodni ruski lijek
pomoi i njemu, sinu ruskog naroda. Bez ikakve neprijateljske namjere, kako ne
bi razljutio Mukto-dera, Pavel Nikolajevi za svaki sluaj ipak upita:
A je li ta metoda slubeno priznata? Je li je potvrdio neki ured?
Kostogutov se nasmijei odozgo, s prozora.
to se tie ureda, nemam pojma. Pismo on zamae malim, utim listom papira,
koji je bio ispisan zelenom tintom pismo je konkretno: kako se usitni, kako
namae. Da je to prolo kroz sve urede, mislim da bi nam sestre ve raznosile
napitak od gube. I na stubitu bi stajala bava. Ne bi trebalo
pisati u Aleksandrov.
Aleksandrov zapisa bre-bolje bolesnik bez glasa. Koja pota? Ulica?
htio je to prije sve saznati.
Ahmadan je takoer sluao sa zanimanjem i jo stizao da ono najvanije prevede
Mursalimovu i Jegenberdijevu. Ahmadanu inae ta brezova gljiva nije bila
potrebna, jer je on prizdravljao. Samo mu neto nije bilo jasno:
Ako ta gljiva koristi, zato je lijenici ne upotrebljavaju kod lijeenja?
Zato je obavezno ne primjenjuju?
Dugo to traje, Ahmadane. Jedni jo ne vjeruju, drugi nee iznova da ue svoj
posao i zbog toga koe, drugi koe zbog toga da bi nametnuli neku svoju metodu.
A mi ne moemo birati.
Kostogutov je odgovorio i Rusanovu i Ahmadanu, ali bolesniku bez glasa nije
odgovorio nije mu dao adrese. Uinio je to neprimjetno kao da toboe nije uo,
kao da nije stigao, a zapravo mu nije htio dati adresu. Nije mu je htio dati,
jer je u tom mutavom ovjeku bilo neto oholo, iako je, inae, naoko vrlo
pristojan po svojoj pojavi i licu mogao bi biti direktor banke, a u kakvoj
110
maloj junoamerikoj dravi bio bi ak i predsjednik vlade. Olegu? je bilo
nekako ao potenog starog Maslenikova, koji se iskidao piui pisma nepoznatim
ljudima obasut e ga taj mutavac pitanjima. A, s druge strane, morao je
saaljevati to sipljivo grlo, u kome vie nema ljudske zvunosti, zvunosti koju
ne znamo cijeniti dok je ne izgubimo. A, s tree strane, sam Kostogutov je i te
kako znao kako se boluje, bio je, kao specijalist, upuen u svoju bolest, ve je
itao i Patoloku anatomiju, pokuavao je
0 svakom problemu saznati togod od Ganhartove ili Doncove, ve je dobio i
odgovor od Maslenikova. I zato da ba on, koji je toliko godina bio
obespravljen, mora pouavati ove slobodne ljude kako e se iskoprcati ispod
lavine to se okomila na njih? Ondje gdje se formirao njegov karakter vladao je
takav zakon: Ako nae. neto, uti, udesi li neto, ne pokazuj nikome.
Ako svi navale pisati Maslenikovu, on nee stii da drugi put odgovori
Kosto-gutovu.
O svemu tome on nije razmiljao, spoznao je to u jednom hipu, tek to je okrenuo
brazgotinu od Rusanova prema Ahma-danu mimoiavi bolesnika bez glasa.
Spominje li nain upotrebe? zapita geolog. On je i onako imao uza se, dok
je itao knjigu, spremnu olovku i papir.
Uzmite olovke, pa u vam diktirati nain upotrebe ree Kostogutov.
Svi su se uzvrpoljili traei jedan od drugoga olovku i komadi papira. Pavel
Nikolajevi nije nita imao uza se (a kod kue je imao najmodernije naliv-pero s
uvuenim vrhom!), i Demka mu posudi olovku. Sigbatov, Federau i Jefrem nisu
htjeli pisati. Kad su svi bili spremni, Kostogutov poe polako diktirati iz
pisma, objanjavajui uz put kako se ta gljiva sui, ne previe, kako se drobi,
kako se namae i kuha, cijedi i kako se pije.
Neki su bolesnici pisali bre, neki nespretni je, neki molili da ponovi a u
sobi je zavladala nekakva prijateljska toplina. Inae se dogaalo da jedan
drugome neljubazno odgovaraju ali to im je sada preostalo? Njihov zajedniki
neprijatelj bijae smrt,
1 to da razdvoji ljudska bia na ovoj zemlji ako se protiv njih jednom
ustoboi smrt?
Poto je sve zapisao, Berna izgovori polako i dubokim glasom, koji nije
odgovarao njegovim godinama:
Tako ... ali otkuda breze, kad ih ovdje nema?
Svi uzdahnue. Pred oima im se, bez obzira jesu li odavno napustili Rusiju
(neki od njih i dobrovoljno) ili nisu nikada ondje bili, ukazala ta tiha
umjerena zemlja koju ne pali vrelo sunce, koju as rosi nestalna kia, as plave
proljetni povodnji, to blatom prekrivaju poljske i umske staze, ta mirna
zemlja u kojoj raste obina bjelogorica, toliko potrebna ovjeku. Ljudi koji su
ivjeli u toj zemlji nisu uvijek mogli razumjeti svoj zaviaj, nisu ga mogli
prihvatiti, eljeli su svijetloplavo more i banane, a sad je, odjednom, bilo
jasno to zapravo treba ovjeku: crni runi izrast na bijeloj brezi, njena
bolest, njen rak.
Jedino su Mursalimov i Jegenberdijev znali da i ovdje, u stepi i u brdima uvijek
imaju ono to im je potrebno, jer je na svakom mjestu nae zemlje predvieno sve
to treba ovjeku, samo to treba znati i umjeti pronai.
lit
Treba nekoga zamoliti da nam nakupi tih gljiva i poalje odgovori geolog
Demki. ini se da je i njemu bilo stalo do te gube.
ak i Kostogutov, koji je otkrio taj lijek i dobio pismo iz Rusije, nije ondje
imao nikoga tko bi mu ga mogao poslati. Neki od njegovih su umrli, drugi su
nestali, treima se nije mogao obratiti, etvrti su bili zatucani gradski ljudi
koji ne bi znali pronai ni breze a pogotovo ne gube na njoj. Nije znao ta bi
ga sad vie veselilo nego da se, kao to pas odlunja da trai neku neznanu
travu, uputi na mjesec-dva u umu, otkida te priraslice, drobi ih, kuha na
vatri, pije i osjea kako mu se, kao ivotinji, vraa zdravlje. Bilo bi divno
cijele mjesece i mjesece hodati po umi i brinuti se samo za vlastito zdravlje.
Ali njemu je bilo zabranjeno da se vrati u Rusiju.
A drugi, opet, koji su mogli onamo otputovati, nisu bili naueni mudrosti da u
ivotu treba mnogo rtvovati stresti sa sebe sve osim onoga najvanijeg. Oni
su vidjeli zapreke i ondje gdje ih nije bilo: kako dobiti ispravu ili otpusnicu
bez koje ne bi, toboe, mogli u potragu za gljivama? Kako oskvrnuti ustaljeni
red ivota i rastati se od obitelji? Kako nabaviti novce? Kako se obui za takav
put i to ponijeti sa sobom? Na kojoj stanici sii i gdje se raspitati o svemu
ostalcme?
Mlatarajui pismom, Kostogutov doda:
Spominje takoer da ima takozvanih nabavljaa, poduzetnih ljudi koji
skupljaju tu gubu, sue je i alju pouzeem, samo skupo naplauju po petnaest
rubalja za kilogram, a mjeseno ti treba est kilograma.
Kako oni imaju pravo na to? raspali se Pavel Nikolaje-vi i lice mu postade
tako administrativno strogo da bi se svaki nabavlja morao pred njim uplaiti i
napuniti gae. Kako ih ne pee savjest da trae tolike pare za
ono to im priroda besplatno nudi.
Ne deri se! obrecnu se na nj Jefrem. (On je nekako naroito runo
izgovarao rijei, moda namjerno, moda to mu je jezik smetao.) Ti misli da
je to samo tako: otii i uzeti? Treba hodati po umi s vreom i sjekirom. A zimi
i na skijama.
- Ali svejedno im je previe petnaest rubalja po kilogramu, prokleti
spekulanti! nije poputao Rusanov, a lice mu se ponovo osulo crvenim pjegama.
Za njega je to bilo u prvom redu principijelno pitanje. Kako su godine
prolazile, Rusanov je sve vie i vre vjerovao da su za sve nae propuste u
raunu, poslu, obradi i nabavci krive spekulacije. Upravo one sitne
spekulacije kao kad neke sumnjive osobe prodaju po ulicama zeleni luk, rotkvice
i cvijee, neke seljanke mlijeko i jaja na trnici, a po stanicama raeni
kruh, jabuke, vunene arape, pa ak i prenu ribu. Naravno i one krupne
spekulacije kad se roba s dravnih skladita odvozi kamionima nekamo ispod
ita. I kad bi te spekulacije bilo mogue iskorijeniti, sve bi kod nas krenulo
nabolje i uspjesi bi bili jo znaajniji. Nita loe nije bilo u tome ako ovjek
svoj materijalni poloaj poboljava velikom dravnom plaom ili visokom
mirovinom (Pavel Nikolajevi je i sam matao kako da se domogne posebne
mirovine). U tom sluaju moe se smatrati da su i automobil, i
ljetnikovac, i mala vila obini plodovi rada. Ali kad bi automobil iste
tvornike marke ili ljetnikovac istoga standardnog tipa netko drugi nabavio
spekulacijom, onda bi se to ve moglo smatrati za zloin. Pavel Nikolajevi je
sanjao, upravo sanjao o tome kako bi spekulante esto trebalo javno pogubiti.
Javna smaknua mogla bi brzo i temeljito ozdraviti nae drutvo.
E, pa u redu razljuti se sad i Jefrem. Nemoj galamiti, nego otputuj i
uredi nabavku kako hoe. Ako hoe, dravnu, ako hoe zadrunu. A ako ti je
skupo petnaest rubalja, ti ne naruuj.
Rusanov je shvaao gdje poinju neprilike. Mrzio je spekulante, ali je znao da
njegov tumor nee ekati dok taj novi lijek odobri Medicinska akademija i dok
oblasti centralne Rusije i tamonje zadruge ponu njime opskrbljivati bolnice.
Mutavi novajlija s notesom popne se kao dopisnik kakva uglednog lista na leaj
Kostogutova i uze ga zapitkivati sipljivim aptom:
A adresa nabavljaa?... Je li naveo u pismu adresu nabavi jaa?
I Pavel Nikolajevi se spremi da pribiljei adresu.
A Kostogutov, tko zna zato, nita ne odgovori. Bila u pismu adresa ili ne bila,
tek on nita ne odgovori, sie s prozorske daske i stade pod krevetom nogom
traiti cipele. Usprkos bolnikoj zabrani, on ih je zadrao i skrivao kako bi se
mogao napolju proetati.
A Dema skloni recept na noni ormari i, nita vie ne zapitkujui, oprezno
poloi nogu na leaj. Toliko novaca on nije imao, niti e ikada imati.
Pomagala je breza, ali ne svima.
Rusanovu je bilo vrlo neugodno to je poslije sukoba s Mukto-derom koji nije
bio prvi u ova tri dana sada tako otvoreno upijao njegovu priu i eljno
iekivao adresu. I, valja da bi se Muktoderu nekako udvorio, Pavel
Nikolajevi, ne namjerno, nego nehotice istiui ono to ih spaja, izree posve
iskreno:
Tako je to! ta je gore na svijetu od... (raka, pa on nema rak!) ...
ovoga ... onkolokih ... i raka uope?
Ali Kostogutova nije nimalo ganula ova povjerljivost ovjeka koji je bio stariji
od njega, i po godinama, i po poloaju, i po iskustvu. Omatajui nogu riim
obojkom, koji mu se bio skorio oko potkoljenice, i obuvajui runu cipeletinu,
koja je bila iskrpa-na na mjestima gdje se koa pregiba, on dobaci:
ta je gore od raka? Kuga!
Teka i grozomorna rije odjeknu u sobi snano kao plotun.
Pavel Nikolajevi se dobroudno namrti.
E, zato to? Zato bi ona bila gora? Proces bolesti je sporiji.
Kostogutov se zabulji svojim tamnim i neprijateljskim oima u svijetle naoale i
u svijetle oi Pavela Nikolajevia.
Gora je zato to te, jo dok si iv, odvoje od svijeta,, otkinu od rodbine i
strpaju iza reetaka. Zar mislite da je to bolje od tumora?
8 Odjel za rak
113
Pavelu Nikolajeviu postade nelagodno osjeajui se nemoan pred tim bliskim
tamnim i otrim pogledom ovog neotesanog i nepismenog ovjeka.
Samo sam htio rei... te proklete bolesti uope ... Svaki inteligentni ovjek
shvatio bi da sad treba ispruiti ruku.
Ali Muktoder to nije mogao shvatiti. On nije osjetio taktinost Pavela
Nikolajevia. Ispravivi se u cijeloj svojoj visini i navu-kavi prljavi, sivi
iroki pamuni, enski ogrta, koji mu je padao gotovo do cipela i sluio mu kao
kaput za izlaske, on zadovoljno izgovori, mislei da te rijei zvue mudro.
Jedan filozof je rekao, da ovjeku ne bi bilo kraja kad se ne bi mogao
razboljeti.
Iz depa na ogrtau izvadi vojniki pojas irok etiri prsta, s preicom u
obliku petokrake zvijezde, stegne njime iroki enski ogrta pazei jedino da ne
pritisne oteklinu. I, s bijednom jeftinom cigaretom jednom od onih koje se
ugase prije nego izgore dokraja poe prema izlazu.
Novinar sipljiva glasa uzmicao je ispred Kostogutova u prolazu izmeu kreveta i,
usprkos svoje bankarsko-ministarske vanjtine, tako ga ponizno preklinjao kao da
je Kostogutov uvena zvijezda onkologije koja zauvijek naputa bolniku zgradu.
Recite, molim vas, koliko tumora grla, na svakih sto moemo smatrati rakom?
Sramota je rugati se bolesti i nevolji, ali i bolest i nevolju treba tako
podnositi da ne izazivaju porugu. Kostogutov se zagledao u izgubljeno i uplaeno
lice tog ovjeka koji se danas tako smijeno ueprtljio i koji je prije bolesti
bio zacijelo vrlo zadovoljan sam sa sobom. Cak i ta navika, inae posve
razumljiva, da u razgovoru pritie prstima bolesni grkljan doimala se sad
nekako smijeno.
Trideset i etiri posto nasmijei se Kostogutov i proe mimo njega.
Nije li se i on danas previe raskokodakao? Nije li rekao togod to nije
trebalo rei?
Nemirni novinar nije se meutim micao od njega, pojurio je za Olegom niza
stepenice i, onako krupan, presavijao se u pasu moljakajui i hripajui mu preko
ramena:
ta mislite, prijatelju, ako me tumor ne boli, sluti li to na dobro ili na
zlo? ta to pokazuje?
Dosadni i jadni ljudi.
Tko ste vi? upita Kostogutov zastavi.
Predava ovjek velikih uiju, sivkaste brino poeljane kose, gledao je u
Kostogutova s puno nade, kao u lijenika. Filozof nastavi, prenuvi se i
zastavi, tobonji direktor banke. Mnogo puta se namrtio i ve oprostio
Kostogutovu njegove neumjesne i nespretne citate iz drevnih filozofa. On mu
nita nije zamjeravao, samo je traio od njega adresu nabavljaa.
Predava, pa ba na grlo! Kostogutov zavrti glavom. Nije se nimalo kajao
to maloprije u sobi nije glasno objavio
svima adresu nabavljaa. Prema pojmovima sredine, kroz koju se provlaio sedam
godina kao kroz tkalaki stan, tako bi mogao postupiti samo neodgovoran tip: u
tom bi sluaju svi navalili na nabavljae, cijene bi porasle i nikada ne bi
doao do gljive. Ali
je zato dobrim ljudima pojedinano morao dati adresu. Oleg je znao da e je dati
onome geologu s kojim jo nije izmijenio ni deset rijei, jer mu se svidjela
njegova njuka i jer se onako zauzeo za groblja. Dat e i Demki, samo to Demka
nema novaca. (Nije ih imao ni Oleg, ni on nee imati ime da kupi brezovu gubu.)
I Federauu bi mogao dati, i Niu, i Sigbatovu oni su mu drugovi u nevolji. Ali
neka svaki zatrai posebno, a ako ne zatrai, nee ni dobiti. Ovaj predava,
filozof beznaajan je ovjek kako se inilo Olegu i sigurno svata lupeta u
svojim predavanjima. Moda samo izaziva pomutnju u mozgovima? ... I ta e mu
cijela ta njegova filozofija, kad ga bolest moe tako pokolebati? Nije ni udo
da mu je pogodila ba grlo!
Zapiite adresu nabavljaa! naredi Kostogutov samo u je vama dati.
Filozof se zahvalno i hitro lati papira. Poto mu je saopio adresu, Oleg ga
napusti i to je bre mogao, prije nego zatvore vanjska vrata, izie da se
proeta.
Na ulaznom stepenitu, pred vratima, nije bilo nikoga.
Oleg je zadovoljno udahnuo mutni, hladni, nepokretni zrak, i, prije nego je i
proistio plua, odmah zapalio cigaretu koja mu je uvijek nedostajala da bi bio
potpuno sretan (iako mu je ak i Maslenikov u svom pismu, a ne samo Doncova,
napomenuo da mora prestati puiti).
Nije bilo vjetra i nije bile studeno. U odsjaju prozora vidio je nedaleku baru u
kojoj se voda crnjela, jer se nije bila smrzla. Bio je istom peti veljae, a
proljee je ve stiglo, to je bilo vrlo neobino. Neka lagana isparina, koja
nije bila nalik na pravu maglu, ispunjavala je zrak bila je toliko lagana da
nije zakrivala vidik, nego ga je samo umekavala priguujui svjetla svjetiljki
i prozora u daljini.
Lijevo od Olega dizale su se prema nebu, povrh krova, etiri topole u obliku
piramide, etiri topole kao etiri sestre. S druge strane stajala je usamljena
topola, ali vrlo granata i jednako visoka kao ostale etiri. Odmah iza nje bilo
je mnogo gustog drvea i protezao se klinasti vrh parka.
Kameno ulazno stepenite trinaestog odjela nije imalo ograde i sastojalo se od
svega nekoliko stepenica, koje su se strmo sputale prema asfaltnom drvoredu,
omeenom s obiju strana gustom ivicom. Nigdje jo nije bilo lia ali je gusto
granje ve najavljivalo ivot.
Oleg sie da se proeta po parku osjeajui svakim korakom kako mu se noga
raduje to moe tako vrsto stupati, kako se raduje to je iva noga ivog
ovjeka. Ali ga je pogled s ulaza opinio, i on je zastao ondje naas da popui
cigaretu.
Svjetiljke i prozori u zgradama suelice mutno su sjali. Drvoredima gotovo nitko
vie nije hodao. Kad ne bi dopirala buka s oblinje eljeznike pruge moglo bi
se uti kako jednolino umori rijeka, brza gorska rijeka, koja je proticala i
pjenila se neto nie iza susjednog bolnikog trakta, pod strminom.
A jo dalje, iza strmine, preko rijeke, protezao se drugi park, vjerojatno
gradski park, i iz tog parka (iako je ipak bilo hladno)
115
ili iz otvorenih klupskih prozora dopirala je plesna muzika duhakog orkestra.
Bila je subota i negdje se plesalo... Netko je s nekim negdje plesao...
. .
Oleg bijae uzbuen, uzbuen to je toliko govorio i sto su ga tako sluali. To
uzbuenje jo je produbio i pojaao osjeaj da mu se iznenada vratio ivot, za
koji je mislio jo prije dvije sedmice da ga zauvijek naputa. Istina, taj mu
ivot nije obeavao nita od onoga to se smatra za dobro i za to su se borili
ljudi ovoga gradia: ni stana, ni imutka, ni drutvenog uspjeha, ni novca ali
mu je obeao mnoge sutinske radosti koje je on i te kako nauio cijeniti: pravo
da koraa zemljom ne oekujui zapovijedi; pravo da bude sam; pravo da promatra
zvijezde koje ne zasjenjuju reflektori logorskog kruga; pravo da nou ugasi
svjetlo i spava u tami; pravo da baci pismo u potanski sandui; pravo da se
nedjeljom odmara; pravo da se kupa u rijeci. Da, bilo je jo mnogo, mnogo takvih
prava.
Jedno od njih je bilo i pravo da razgovara sa enama. Sva ta udesna, nebrojena
prava pomagala su mu da ozdravi! I on je stajao, puio i uivao.
Dopirala je glazba iz parka, Oleg ju je sluao i inilo mu se kao da ne uje
nju, nego zapravo etvrtu simfoniju Cajkovskoga, koja je odzvanjala u njemu
samome, njen nemirni, tegobni poetak i jednu divnu melodiju iz tog poetka. Tu
je melodiju Oleg protumaio na svoj nain, iako ju je moda krivo shvatio: kao
da junak koji se vratio u ivot ili koji je bio slijep, a sad progledao, neto
napipava, prelazi rukom po predmetima ili po dragom licu, pipa i jo se boji
povjerovati vlastitoj srei, povjerovati da ti predmeti zaista postoje i da mu
se vraa vid.
116
12
STRASTI SE VRAAJU
U nedjelju ujutro, kad se brzo oblaila da poe na posao, Zoja se sjetila kako
ju je Kostogutov bio zamolio da za idue deurstvo svakako obue onu istu sivo-
zlaanu haljinu iji je ovratnik one veeri ugledao ispod ogrtaa i koju je htio
vidjeti pri danjem svjetlu. Ugodno je ispuniti takve nevine molbe. Ta joj je
haljina upravo odgovarala danas, jer je bila polusveana, a ona se nadala da
toga prijepodneva nee imati mnogo posla i oekivala je da e Kostogutov doi da
je razonodi.
Tako se na veliku brzinu ponovo presvukla, obukla traenu haljinu, popravila je
nekolikim udarcima dlana, poeljala ike, a tada je ve bilo krajnje vrijeme
da poe; kaput je navukla ve na samim vratima, a baka joj je jedva uspjela
ugurati doruak u dep.
Bijae hladno, ali vie ne ba zimsko, vlano jutro. U Rusiji se po takvu
vremenu izlazi u kabanicama. Ovdje na jugu, meutim, drugaije su predodbe o
tome to je hladnoa a to vruina: jo po vruini hoda se u vunenim kostimima,
kaput se oblai ve vrlo rano i skida kasno, a onaj tko ima bundu jedva eka
poneki studeni dan.
Zoja je na uglu odmah primijetila tramvaj, cijeli blok je pretrala za njim,
posljednja uskoila i, zamiljena, crvena, zastala na stranjoj platformi gdje
je popuhivao vjetar. Tramvaji u ovome gradiu bili su polagani, glasni, na
okretitima su prodorno kripali na tranicama; vrata se nisu automatski
zatvarala.
Zadihala se i ak joj je srce udaralo u grudima, ali je jedno i drugo godilo
mladom tijelu, jer bi ubrzo prolo, i onda se osjeala jo zdravija i prazniki
raspoloena.
Kad su fakultetski praznici, onda joj se sam posao u klinici tri i pol
deurstva sedmino ini kao lagani cdmor. Naravno, bilo bi jo lake bez
deurstva, ali se Zoja ve navikla na dvostruku brigu: ve je drugu godinu
studirala i radila. Praksa u klinici nije bila osobita, i Zoja nije radila zbog
prakse nego zbog novaca: od bakine mirovine ne bi se moglo ni prehraniti. Zojina
stipendija bi odmah isparila, otac nikada nije nita slao, a Zoja ga nije ni
traila. Od takva oca nita joj nije ni trebalo.
117
Poslije posljednjeg nonog deurstva ovo su bila prva dva dana praznika. Zoja
nije ljenarila jer na to nije bila navikla ak ni u djetinjstvu. Prvo je poela
sebi siti, za proljee, bluzicu od krep--oreta koji je bila kupila jo na
rasprodaji u prosincu (baka je uvijek govorila: Ljeti spremaj saonice, a
taljige zimi, a prema toj poslovici u trgovinama je zaista ljetnu robu bilo
najlake kupiti zimi). ivala je na staroj bakinoj singerici (dovukle su je iz
Smolenska), a i prvu pouku u ivanju dobila je takoer od bake, samo je ona bila
starinska, i Zoja je kad god je mogla upamtila togod to je vidjela kod susjede
ili kod poznanica, kod onih koje su polazile teajeve krojenja i ivanja, za to
sama Zoja nikako nije imala vremena. Bluzu nije dovrila za ova dva dana, ali je
zato obila nekoliko kemijskih istionica dok joj u jednoj nisu uredili njenu
staru ljetnu haljinu. Bila je jo na trnici da kupi krumpira i povra, cjenkala
se kao krtica i do teglila u objema rukama dvije teke torbe (baka je stajala
po repovima u trgovinama, ali nije mogla nositi teke terete). Bila je i u
javnom kupalitu. Samo nije imala vremena da mirno legne i togod proita. Sino
je s kolegicom Ritom otila na ples u Dom kulture.
Zoja je prieljkivala neto prikladnije i svjeije nego to su bili takvi
klubovi, ali ondje nije bilo uobiajeno da se naveer sastaju po kuama, i mladi
ljudi su se mogli upoznati jedino u klubovima. Na njihovoj godini bilo je mnogo
ruskih djevojaka, a mladia gotovo uope nije bilo. Zato je nije nita
privlailo na fakultetske drugarske veeri.
Taj Dom kulture u koji su Rita i ona pole bio je prostran, ist, dobro ugrijan,
imao je mramorne stupove i stubite, velika zrcala s okvirima od bronce moe
ve izdaleka promatrati samu sebe dok plee i vrlo skupocjene, udobne
naslonjae (samo su bili prekriveni i bilo je zabranjeno na njima sjediti).
Meutim Zoja onamo nije svraala jo od novogodinje veeri, jer se tom prilikom
neslavno provela. Tada se odravao kostimirani ples i dijelile su se nagrade za
najbolje kostime, a Zoja je sama sebi saila kostim majmuna s predivnim repom.
Sve je odlino smislila i frizuru, i laganu minku, i odnos boja, tako da je
ispalo i smijeno, i lijepo, i gotovo je bilo sigurno da e dobiti prvu nagradu,
premda je bilo mnogo konkurenata. Ali, ba prije nego e poeti podjela nagrada,
nekakvi grubijani su joj noem odsjekli rep, dodali ga jedan drugome i sakrili.
Zoja je zaplakala ne zbog neotesanosti tih momaka, nego zbog toga to su se
svi uokolo poeli smijati, smatrajui da je ta ala duhovita. Bez repa je kostim
mnogo izgubio, a i Zoja je bila kao pokisla naravno da nije dobila nikakve
nagrade.
Sino, jo i sad ljuta na taj klub, ula je onamo nekako uvrijeeno. Ali je
nitko i nita ne podsjetie na nezgodu s majmunom. Plesai su bili arolika
sastava osim studenata s razliitih fakulteta, bilo je i radnika. Zoja i Rita
nisu zajedno otplesale ni jedan ples, odmah su ih rastavili i puna tri sata one
su se obrtale, njihale i udarale peticama uz zvuke duhakog orkestra. Tijelo je
upravo vapilo za tim da se malko opusti, ti pokreti i vrtnje prijali su mu, ba
kao i ono to je u plesu najvanije: slobodni i otvoreni stisak. Kavaliri su
govorili vrlo malo: ako su se i alili, za Zojin ukus alili su se priglupo.
Kui ju je otpratio Kolja, tehniki konstruk-
118
tor. Putem su razgovarali o indijskim filmovima i o plivanju; bilo bi smijeno i
razgovarati o neem ozbiljnijem. Doli su do ulaza, sklonili se u mrak i ondje
se ljubili, a pri tome su najvie stradale Zojine grudi, koje nikome nikada nisu
davale mira. Kako ih je on samo grlio! Pokuao je i dublje zavui ruku, i Zoji
je to bilo ugodno, ali ju je odjednom spopao neki hladan osjeaj da pomalo gubi
vrijeme, da e u nedjelju morati rano ustati te se oprostila od njega i brzo
ustrala starim stepenitem u stan.
Meu Zojinim drugaricama, osobito meu studenticama medicine, bilo je raireno
gledite da od ivota treba to vie uzimati, i to to prije i to potpunije.
Budui da su vladala takva naela, bilo je nemogue, recimo, tree godine ostati
nekom vrstom usidjelice, koja jedino dobro poznaje teoriju. I tako se Zoja
nekoliko puta upustila s razliitim momcima i prola sve one faze zblienja kad
doputa sve vie i vie, i slobodno ponaanje, i silu, i one lude trenutke kada
se vie ne moe nita izmijeniti, sve i da bomba padne na kuu; i one trenutke
spokojnog umora kad se s poda i sa stolica skupljaju razbacani komadi odjee,
koje njih dvoje nikada ne bi zapravo smjeli zajedniki vidjeti, a sad im to vie
nije bilo nimalo udno i oni se nekako poslovno jedno pred drugim oblae.
To je bio zaista snaan doivljaj i, iako Zoja u treoj godini vie nije spadala
u kategoriju usidjelica, ipak joj se inilo da to nije ono pravo. U svemu tome
nedostajalo je one sigurne trajnosti koja ulijeva povjerenje u ivot i
nedostajao sam ivot.
Zoji su bile istom dvadeset i tri godine, a ona je ve mnogo toga vidjela i
upamtila: dugotrajnu, zamornu evakuaciju iz Smo-lenska, isprva u marvenim
vagonima, zatim skelama, pa opet mar-venim vagonima; osobito se sjeala
suputnika u vagonu koji je uzicom svakome odmjeravao mjesto na drvenu leaju i
dokazivao da je Zojina obitelj zauzela dva centimetra vie nego to joj spada;
pamtila je i napeti ivot za rata kad se gladovalo i razgovaralo jedino o
prehrambenim kartama i cijenama u vercu; i kako je stric Fea potajno krao iz
njezina ormaria njene obroke kruha. A sad je gledala u klinici grozne patnje
bolesnika od raka, propale ivote, sluala tegobne bolesnike prie i njihov
pla.
Zato su ovi stisci, zagrljaji i sve ono iza toga bili samo kao slatke kapi u
suznom moru ivota. Nikako nije uspijevala u njima uivati do kraja.
Je li to znailo da bi se svakako trebalo udati? Je li srea u braku? Mladii, s
kojima se upoznavala, plesala i zabavljala se, svi su odreda imali na umu da se
razonode, zadovolje i onda uhvate maglu. Oni su meu sobom govorili: Ja bih se
i enio, ali uvijek mogu nai nekoga za jedno vee ili za dvije-tri veeri.
Zato onda da se enim?
Zaista, zato bi se enili, kad je do ene bilo tako lako doi? Kad je na
trnici velika ponuda, ne moe se za rajice traiti trostruku cijenu, ionako bi
strunule isto je tako teko bilo ostati nepristupana, kad su sve oko tebe
poputale.
Registracija nije tu nita pomagala, to je pokazivalo i iskustvo Zojine kolegice
iz bolnice, koja je radila u drugoj smjeni, Ukra-
119
jinke Marije: Marija se upustila u brak, ali ju je mu svejedno napustio,
otputovao i nestao. Ona je ve sedam godina odgajala dijete i jo se smatralo da
je udata.
Zato bi na svakoj zabavi gdje se pilo osobito ako su to bili njeni opasni dani
Zoja bila dvostruko oprezna, kao inenjerac na minskom polju.
Imala je Zoja i blii primjer od Marijina braka: nagledala se neskladnog ivota
vlastitih roditelja, njihovih svaa, pomirenja, sjeala se kako bi otputovali
svako u drugi grad da bi se poslije opet sastali, i tako cijelog ivota muili
jedno drugo. Da ponovi majinu greku bilo bi za Zoju isto to i ispiti sumpornu
kiselinu.
I tu, naravno, nikakva registracija nije mogla pomoi.
U svom tijelu, u skladu pojedinih njegovih dijelova i u svom shvaanju ivota u
cjelini, Zoja je osjeala ravnoteu i harmoniju. I samo i jedino u duhu te
harmonije mogao bi se razbujati i produbiti njen ivot.
Svaki onaj koji bi, povukavi naas ruku s njena tijela, lupetao otrcane
gluposti, ponavljajui gotovo ono to je uo u kinu, ba kao Kolja sino, odmah
bi naruio tu harmoniju i nikako joj se nije mogao svidjeti.
Tramvaj se tresao, kondukterka je glasno grdila nekog mladia koji nije kupio
kartu (on ju je sluao, ali svejedno nije kupio), a Zoja je do posljednje
stanice stajala na platformi. Tramvaj je ve okretao, s druge strane okretita
ve se skupila gomila koja ga je ekala. Osramoeni mladi iskoio je prije nego
se tramvaj zaustavio, i Zoja je spretno iskoila prije nego to je tramvaj stao,
jer je tako skratila put.
Bilo je osarn sati i jedna minuta, pa je Zoja potrala po zavojitoj asfaltnoj
stazi bolnikog dvorita. Kao sestri, koja ide na posao, nije joj dolikovalo da
tri, ali studentici se moglo progledati kroz prste.
Kad je dotrala do zgrade odjela za rak, skinula kaput, navukla bijeli ogrta i
uspela se uza stepenice, bilo je ve osam sati i deset minuta i ne bi se dobro
provela da su u prethodnoj smjeni bile Olimpijada Vladislavovna ili Marija:
Marija bi je jednako otro prekorila za tih deset minuta ba kao i da je dola u
pola smjene. Sreom je prije nje deurao student Turgun iz Kara--Kalpaka, koji
je bio i inae popustljiv, a osobito prema njoj. Htio ju je znaajno potapati
ispod lea, ali mu nije dopustila, oboje su se nasmijali, i ona ga je lagano
gurnula niza stepenice.
Iako je bio student, kao pripadnik domorodakog kadra ve je bio odreen za efa
seoske bolnice i ovako neodgovorno mogao se ponaati jo samo ovih posljednjih
nekoliko mjeseci.
Zoja je preuzela od Turguna biljenicu s uputama a starija sestra Mita odredila
joj je posebni zadatak. Nedjeljom nije bilo vizita i prijemnih procedura, nije
bilo transfuzija, bilo je, istina, malo vie brige oko roaka koji su pokuavali
prodrijeti u sobe bez dozvole deurnog lijenika i zato bi Mita prebacila na
deurnog sanitarca svake nedjelje dio svog beskrajnog statistikog posla, koji
nikako nije uspijevala dovriti.
Danas je bila na redu obrada debelog svenja bolesnikih kartona za sijeanj
prole, 1954. godine. Zaokruivi usnice, kao da e zazvidati, Zoja je
prebirala prstom uglove tih kartona, koji
120
su udarali jedan o drugi, i pokuavala pogoditi koliko ih ima i hoe li moi
odahnuti i u tom trenutku primijeti kraj sebe visoku sjenu. Nije se zaudila
nego je samo okrenula glavu (glavu moe okrenuti na razne naine, pa i bez
zauenja) i ugledala. Kostogutova. Bio je svjee obrijan, gotovo poeljan i
samo mu je brazgotina na bradi odavala neslavnu prolost.
Dobro jutro, Zoenka ree on kao pravi dentlmen.
Dobro jutro zavrti ona glavom kao da nije neim zadovoljna ili kao da u
neto sumnja, a zapravo tek onako.
Promatrao ju je svojim tamnosmeim oima.
- Nisam siguran jeste li ispunili moju molbu ili niste.
Kakvu molbu? zaudi se i namrti Zoja (to bi njoj uvijek: lijepo uspjelo).
Ne sjeate se? Raunajui da ete udovoljiti mojoj molbi,, ak sam ve neto
i zaelio.
Odnijeli ste mi Patoloku anatomiju toga se, na primjer, dobro sjeam.
I sad u vam je vratiti. Hvala vam.
Jeste li se snali?
ini mi se da sam shvatio sve to sam htio.
Nisam li vam samo nakodila? ozbiljno e Zoja. Poslije sam se kajala.
Nikako, Zoenka, ni govora! kao da bi je sigurnije uvjerio, on se gotovo
dotae njene ruke. Naprotiv, knjiga me ohrabrila, zbilja ste zlatni to ste mi
je dali. Ali... on joj se zagleda u vrat ... molim vas, otkopajte gornje
dugme na ogrtau.
Za-to? strano se zaudi Zoja (i to je njoj vrlo zgodm> uspijevalo).
Nije mi vrue.
Naprotiv, posve ste crveni.
Jeste, istina je nasmija se ona dobroudno; zbilja bi najradije raskopala
ogrta jer se jo nije bila ispuhala poslije-tranja i natezanja s Turgunom. I
ona ga raskopa.
Bljesnue zlaane niti u sivoj tkanini. .. Kostogutov rairi oi i jedva ujno
ree:
Lijepo. Hvala vam. A poslije ete mi i vie pokazati.
Ovisi o tome ta ste zaeljeli.
Rei u vam, samo kasnije, vrijedi li? Hoemo li danas ostati zajedno?
Zoja je zaokruila oima kao lutka.
Samo ako mi pomognete. I zajapurila sam se zato to danas imam toliko posla.
Ako treba ive ljude bosti iglama, neu vam pomoi.
A ako treba srediti statistiku? Presipati iz upljeg u prazno? Mogli bismo
poslije doruka nasmijei mu se Zoja kao da: daje predujam za njegovu pomo.
Po sobama su ve raznosili doruak.
Jo u petak ujutro kad je naputala deurstvo Zoja je, poslije-zanimljivog
nonog razgovora, svratila u administraciju da pogleda karton Kostogutova.
Ustanovila je da se zove Oleg Filimonovi (nezgrapno oevo ime odgovaralo je
posve nezgrapnom prezimenu, jedino je ime ublaavalo dojam). Roen je 1920. i,
iako mu je punih trideset i
121
etiri godine, zaista nije oenjen, to je bilo prilino nevjerojatno, i zaista
je ivio u nekakvom U-Tereku. Po struci je bio topograf, a radio je kao geodet.
Ti joj podaci nisu pomogli da ga bolje shvati, nego joj je postao jo nejasniji.
Jutros je u biljenici proitala da su mu od petka poeli svakodnevno davati
injekcije svnoesterola, po dva kubika, intramusku-iarno.
To je bio posao onoga koji deura nou, pa prema tome nee nju zapasti. I Zoja
zavrti napuenim okruglim usnicama kao kakvom slatkom gubicom.
Poslije doruka Kostogutov donese udbenik patoloke anatomije i htjede ponuditi
pomo, ali Zoja je ve oblijetala sobe i raznosila lijekove, koje je trebalo
piti ili gutati tri-etiri puta dnevno.
Napokon sjedoe za stoli. Zoja izvadi veliki list grafikona kamo e trebati
umjeti sve podatke, objasni mu, ona je i sama zaboravila kako se to radi, i poe
crtati uz pomo velikog tekog ravnala.
Zoja je dobro znala koliko vrijede takvi pomonici, mladii i neenje (a i
oenjeni): svaka takva pomo pretvarala bi se u peckanje, ale, udvaranje i
greke u poslu. Ali Zoja je raunala na te greke, smatrajui da je
najnematovitije udvaranje ipak bolje od najpametnijeg administrativnog posla.
Zoja nije imala nita protiv toga da danas nastavi ovu igru koja e joj
uljepati deurstvo.
Zato se neobino zaudila kad se Kostogutov okanio onih naroitih pogleda i
posebnog tona, brzo se udubio u posao i ak njoj poeo objanjavati, stao
prebirati po kartonima, brojati to je trebalo, tako da je ona samo unosila crte
u veliki grafikon. Neuro-blastom diktirao je on ... ipernefrom ... sarkom
nosne upljine ... tumor lene modine... I kad mu neto nije bilo jasno,
uvijek bi zapitao da mu objasni.
Trebalo je prebrojati koliko se u to vrijeme pojavilo sluajeva svake pojedine
vrste tumora posebno kod mukaraca, posebno kod ena; posebno po goditima.
Isto je tako trebalo obraditi vrste terapije koja je primijenjena i doze. Osim
toga, u svakom stupcu trebalo je pribiljeiti jedno od pet moguih rjeenja:
ozdravljenje, poboljanje, bez promjene, pogoranje i smrt. Ovih pet rezultata
Zojin je pomonik osobito paljivo pregledao. Odmah je upadalo u oi da nema
puno potpunih ozdravljenja, ali da nema ni mnogo smrti.
Vidim da ne putaju da se ovdje umire, na vrijeme alju iz bolnice ree
Kostogutov.
ta se moe, Oleg, i vama to mora biti jasno. (Olegom ga je zvala da bi ga
nagradila za pomo. Primijetio je i brzo je pogledao.) Ako je oito da mu nema
pomoi i ako treba samo da jo proivi nekoliko sedmica ili mjeseci, zato da
ovdje zauzima krevet? Na leaj ekaju i drugi, neki od onih koji se mogu
izlijeiti? Osim toga, neizljeivi bolesnici svojom vanjtinom i priama loe
djeluju na one koje je jo mogue spasiti.
Tek to je sjeo za stoli medicinske sestre, Oleg kao da je uznapredovao u
drutvenom poloaju i u spoznavanju svijeta. On
122
vie nije bio onaj on kojemu se ne moe pomoi, onaj on koji uzalud zauzima
krevet, on, Kostogutov, nije pripadao neizljeivim bolesnicima. S njime, s
Kostogutovom, razgovaralo se kao da i nee umrijeti, kao da je potpuno izljeiv.
Ovaj skok iz jednog stanja u drugo, koji mu je uspio bez truda, zahvaljujui
hiru sluajnih okolnosti, mutno ga je na neto podsjeao, ali on u ovom asu
nije znao na to.
Jest, to je posve logino. Ali, eto, juer otpustie Azovkina, preda mnom...
Nita mu nisu objasnili, nita mu nisu rekli, i imao sam osjeaj kao da i ja
sudjelujem u prevari.
Bio je okrenut Zoji onom polovicom lica na kojoj nije bilo brazgotine, pa se
inilo da mu izraz nije onako opor.
Slono i drugarski oni su jo neko vrijeme radili i prije ruka zavrili posao.
Istina, Mita je bila ostavila jo jedan posao: trebalo je rezultate
laboratorijskih analiza prepisati na temperaturne liste bolesnika, da bi bilo
to manje papira i da bi ih bilo to lake priloiti povijesti bolesti. Ali bi
bilo pretjerano sve to obaviti u jednu jedinu nedjelju, pa Zoja ree:
E, zbilja vam hvala, velika vam hvala, Oleg Filimonovi.
Nemojte tako, zovite me kako ste i poeli: samo Oleg!
Poslije ruka ete se odmoriti...
Nikad se ja ne odmaram!
Ali vi ste bolesnik.
udno je, Zoenka, kako ja posve ozdravim im vi doete uza stepenice da
preuzmete deurstvo!
Promatrao ju je kao neki zlaano-rumeni kolai i inilo se kao da je i on posve
zdrav.
Dobro, u redu spremno prihvati Zoja. (Ona drugo nije ni eljela.) Sad
u vas primiti u sobi za goste.
I pokaza glavom prema sobi za lijenike sastanke.
Meutim je poslije ruka opet raznosila lijekove i imala nekih neodgodivih
poslova u velikoj enskoj sobi. Nasuprot manama i bolestima, koje su je ovdje
okruivale, Zoja je bila svjesna koliko je ona nedirnuta i zdrava, sve do
posljednjeg nokta na nozi, do posljednje kone stanice. Osobito radosno je
osjeala svoje pune, pritegnute grudi, osjeala kako one oteaju kad bi se
nagnula nad bolesniki krevet i kako drhture kad bi brzo hodala.
Napokon se posao bliio kraju. Zoja je zapovjedila bolniarki da sjedne za stol,
da ne puta posjetioce u sobe i da je pozove ako se to dogodi. Uzela je vezivo,
i Oleg poe za njom u lijeniku sobu.
Bila je to svijetla soba na uglu zgrade, s tri prozora. Ne bi se moglo rei da
je bila namjetena s nekim posebnim ukusom osjeao se tu i utjecaj knjigovoe,
i utjecaj primarijusa; dva divana nisu bila nimalo izuzetna, nego obina,
slubena, s okomitim naslonima od kojih su boljela lea i zrcalima u kojima se
mogla vidjeti jedino irafa. Stolovi su bili rasporeeni po turobnim uredskim
propisima: na predsjedniki masivni pisai stol, pokriven debelim staklom,
okomito se, u obliku slova T, naslanjao dugaki stol za ostale uesnike
sjednice. Taj je stol, meutim, bio kao po nekom samarkandskom ukusu prekriven
nebeski plavim barunskim stolnjakom i nebeska boja tog stolnjaka
123
unosila je veselje u sobu. Nekoliko ugodnih malih naslonjaa, koji nisu spadali
uz stol, stajali su u maloj, simpatinoj skupini i od toga je soba bila nekako
ugodnija.
Nita tu nije podsjealo na bolnicu osim zidnih novina Onko-log koje su
objesili jo sedmi studenoga.
Zoja i Oleg se zavalie u udobne mekane naslonjae u najsvjetlijem kutu sobe,
gdje su na stalcima stajale posude s agavama i gdje se pred sredinjim prozorom
granao hrast, koji je sezao ak do prvog kata.
Oleg nije samo sjeo on je zapravo cijelim tijelom utonuo u ovaj udobni
naslonja, ispitujui kako se u njemu savijaju lea i koliko se duboko moe
zabaciti glava.
Kako je ovdje raskono! ree on. Takve raskoi nisam vidio . . . bar
petnaest godina.
(Ako mu se toliko svia ovakav naslonja, zato ga ne bi sebi kupio ?)
Onda to ste zaeljeli? upita Zoja okrenuvi glavu i rairivi oi upravo
onako kako je odgovaralo tome pitanju.
Sada, kad su se nali nasamo u ovoj sobi i kad su sjeli u ove naslonjae, u
namjeri da samo razgovaraju, zavisilo je od jedne rijei, od tona, od jednog
pogleda hoe li razgovor biti lagan i leprav ili e krenuti u dubinu. Zoja je
bila posve spremna na prvu vrstu razgovora, ali kad je dola ovamo, naslutila je
da bi moglo biti i drugaije. I Oleg je nije iznevjerio. Duboko zavaljen na
naslon naslonjaa on je, ne odiui glave, rekao nekako sveano, negdje prema
prozoru, iznad nje:
Zaelio sam... kad bi jedna djevojka zlatnih iki dola k nama... onamo k
nama, na zemlju.
I tada ju je pogledao. Zoja je izdrala pogled.
I to eka ondje tu djevojku? Oleg uzdahnu.
Ve sam vam rekao. Malo radosti. Vodovoda nema. Glaala se pune drvenim
ugljenom. Petrolejka. Kad pada kia blato je, kad je sua praina. Nikada
nita ugodno.
Nije propustio da nabroji sve loe kao da se bojao da bi mu jo mogla i
obeati da e doi. Ako se ne moe nikada lijepo obui, onda to zbilja nije
ivot, je li tako? Ali, ma koliko da je ugodno ivjeti u velikom gradu, Zoja je
znala da nije vaan ivot u gradu, nego onaj u srcu. I njoj je bilo prije svega
do toga da pokua shvatiti ovoga ovjeka, a ne da zamisli njegovo selo.
Ne shvaam to vas ondje dri? Oleg se nasmija:
Ministarstvo unutranjih poslova, jasno!
Jo je leao u naslonjau, s glavom na naslonu, i uivao u svom poloaju.
Zoja se namrti.
To sam i slutila. Nego, molim vas lijepo, vi valjda niste eenac? Ili
Kalmik?
Ja sam stopostotni Rus! Kao da ne mogu i ja imati crnu kosu?
I on pogladi kosu. Zoja slegne ramenima:
124
Ali zato su vas onda onamo poslali? ... Oleg uzdahnu:
Eh, u to se sve ne upusti neuka mlade! Mi u mladosti nismo imali pojma o
krivinom zakoniku i o tome da ondje postoje razliite take i paragrafi koji se
mogu vrlo slobodno tumaiti. Vi ivite ovdje u centru jedne pokrajine i ak ne
slutite kakva je sutinska razlika izmeu prognanog koloniste i administrativnog
prognanika.
Pa kakva je?
Ja sam administrativni prognanik i protjeran sam ne kao pripadnik nacionalne
manjine, nego osobno kao Oleg Filimo-novi Kostogutov, shvaate li? On se
nasmije. Osobni uvaeni graanin, kome nije mjesto meu estitim ljudima.
I on je pogleda bljesnuvi tamnim oima.
Nije se uplaila. To jest, uplaila se, ali ne ba pretjerano.
I... na koliko su vas protjerali? tiho ona upita.
Zauvijek! tresnu on kao da je maljem udario. Sve joj je u uima
zazvonilo.
Doivotno? upita ona jo jednom gotovo apatom.
Ne, ba zauvijek uporno e Kostogutov u rjeenju je pisalo upravo
zauvijek. Ako si prognan doivotno, onda te bar mogu vratiti u lijesu, a ako
si prognan zauvijek ni lijes se ne smije vratiti. Makar se i sunce ugasilo,
svejedno ti nema povratka, zauvijek traje dulje i od sunca.
Sad joj se zaista steglo srce. Nije onda udo da ima tu brazgotinu i da se doima
tako surovo. Moda je on ubojica, zlikovac, mogao bi i nju zadaviti, ne bi mu to
nita bilo, a ona je tako lakoumno pristala da bude nasamo s njim!
Ali Zoja se ipak savladala i nije okrenula naslonja tako kako bi mogla, ako
ustreba, to lake pobjei. Samo je odloila vezivo (nije ga jo ionako ni
dotakla). Hrabro se zagledala u Kosto-gutova, koji se nije nita upinjao, nije
se uzbudio nego jednako udobno sjedio u naslonjau, i upitala ga uzbueno:
Ako vam je teko, ne morate mi rei, ali, ako moete, recite mi zato ste
tako strano osueni, zbog ega?
Kostogutova ne samo to nije pritiskalo breme zloina, nego je on odgovorio
posve bezbrino i smijeei se:
Nisam uope suen, Zoenka. Zauvijek su me prognali ukazom.
Kako ... ukazom?
Da, tako se to kae. Nalik na fakturu. Kao potvrda za isporuku robe iz
skladita: toliko i toliko vrea, toliko baava ... Upotrijebljena tara
iznosi...
Zoja se uhvati za glavu:
I vas su sve tako osudili?
Nisu, ne moe se rei da su ba sve tako osudili. Ako je posrijedi bio samo
deseti paragraf, nisu slali u progonstvo, ali deseti zajedno s jedanaestim
povlaio je progonstvo.
I kakav je taj jedanaesti?
Jedanaesti? Kostogutov se zamisli. Zoenka, ja vam sad kojeta priam,
bilo bi bolje da se ogluite na ono to u vam rei, jer biste i vi mogli togod
zaraditi. Moja osnovna kazna prema desetom paragrafu iznosila je sedam
godina. Znate, ako
125
je netko dobio manje od osam godina, onda je to znailo da ba nita nije
uinio, morali su isisati sve iz malog prsta. Ali bio je tu i jedanaesti
paragraf, a jedanaesti znai grupni prijestup. Sam za sebe jedanaesti paragraf
ne bi mogao poveati kaznu, ali jedno s drugim, kako je rije bila o grupi,
poslali su nas sve u vjeno progonstvo, Da se nikada vie ne bismo u svom
zaviaju sastali. Je li vam sad jasno?
Ne, nije joj jo uope bilo jasno.
Onda je to bila... neodluno e ona kako se ono kae neka banda?
Kostogutov se zvonko nasmija. Tada se uozbilji i odjednom namrti:
Sjajno je ovo ispalo. Ni mome istraitelju, kao ni vama, nije odgovarala
rije grupa. I on nas je radije nazivao bandom. Tako je, bila je to banda
studenata i studentica prve godine. On prijetee sijevnu oima. Znam da se
ovdje ne smije puiti, da je zabranjeno, ali zar ne bih mogao ipak zapaliti? ...
Mi smo se sastajali, udvarali djevojkama, plesali, a deki su jo razgovarali i
o politici. I o ... Njemu. Nije nam, znate odgovaralo sve ono to smo vidjeli
oko sebe. Nismo, da tako kaem, bili oduevljeni. Dvojica smo bili i u ratu i
oekivali da e poslije rata biti nekako drugaije. U svibnju, uoi ispita sve
su nas pograbili, i djevojke.
Zoja se silno zbunila... Opet je uzela u ruke vezivo. S jedne strane, sve ovo
to je priao bilo je opasno, i ne samo to njegove rijei ne bi valjalo nikome
ponoviti, nego bi bilo bolje i ne sluati ga, zaepiti ui. A, s druge strane,
osjeala je veliko olakanje, spoznavi da oni nisu nikoga mamili u mrane ulice
i ubijali. Progutala je slinu.
Ja ne shvaam ... vi ste ipak ... neto radili... to ste uinili?
Kako to? uvlaio je i otpuhivao dim. Koliko god je on bio krupan, toliko
je cigareta bila sitna. Rekao sam vam: studirali smo. Pili smo rakiju ako
smo je mogli kupiti od stipendije. Ili na zabave. Eto, i djevojke su pokupili
zajedno s nama. Dobile su po pet godina... Pogledao ju je netremice.
Zamislite da se to vama dogodi. Uoi ispita za drugi semestar pograbe vas i u
uzu.
Zoja odloi vezivo.
Oekivala je da e od njega uti neto strano, ali je ispalo ne samo da to nije
strano, nego ak i nekako djetinjasto.
Nego, to je vama i tim dekima sve to bilo potrebno?
Kako? ne shvati Oleg.
Pa tako ... da budete nezadovoljni... da neto oekujete.
Aha, tako! Da, da, to je tano! smjerno se nasmija Oleg. Ne bi mi to ni
palo na pamet. Opet mislite ba kao moj istraitelj, Zoenka. I on je isto tako
govorio. Ala je ugodan naslonja! Na krevetu se ovako ne sjedi.
Oleg se opet udobno smjestio i, puei i mirkajui, gledao kroz veliki prozor
iz jednog jedinog stakla.
Iako se smrkavalo, jednolini sivi dan nije bivao tamniji, nego svjetliji. Sloj
oblaka na zapadu razilazio se i prorjeivao, a soba je ba bila i okrenuta
zapadu.
126
Sad je Zoja istom ozbiljno poela vesti i zadovoljno nizala bodove. Oboje su
utjeli. Za razliku od prolog puta, Oleg se nije divio njenu runom radu.
A kako je... ta je bilo s vaom djevojkom? Je li i ona stradala? upita
Zoja ne odiui glave s veza.
J-jest... ree Oleg zapevi isprva za to j, a moda razmiljajui i o
neemu drugom.
I gdje je sada ona?
Sada? Na Jeniseju. Zoja ga hitro pogleda.
Znai da se vi ne moete preseliti k njoj?
I ne pokuavam hladno odgovori on.
Zoja ga promotri, a on se zagleda kroz prozor. Zato se onda ne oeni u svom
kraju?
A zar je to tako teko preseliti se? smisli ona napokon pitanje.
Za neregistrirane je gotovo nemogue odgovori on rastreseno. Ali zapravo
nema ni razloga.
Imate li kod sebe njenu sliku?
Sliku? zaudi se on. Robijai ne smiju imati slike. Odmah im ih razderu.
A kakva je bila naoko? Oleg se nasmijei i zakilji:
Kosa joj je padala na ramena a na kraju je bila naglo-zakovrana uvis. Kao
to je u vaim oima uvijek neki osmijeh, u njenim je bilo tuge. Moda ljudi
nekako predosjeaju svoju sudbinu, je li?
Jeste li zajedno bili u logoru?
Ni-ismo.
Pa kada ste se onda rastali?
Pet minuta prije nego su me uhapsili... Naime, bio je-mjesec svibanj, dugo
smo sjedjeli u vrtu. Negdje oko dva sata oprostio sam se od nje i otiao kod
drugog bloka su me zgrabili. Auto je ekao na uglu.
A nju?
Idue noi.
I nikada se vie niste vidjeli?
Vidjeli smo se jo samo jednom. Na suoenju. Mene su> ve bili oiali.
Oekivali su da emo optuivati jedno drugo. Nismo to uinili.
Okretao je opuak ne znajui kamo da ga baci.
Evo ovamo pokae ona blistavu, istu pepeljaru na predsjednikom mjestu.
Oblaci na zapadu sve su se vie razilazili i blago uto sunce-ve je
prosijavalo. I u njegovim zrakama ak se i okorjelo, oporo-lice Olega bilo
nekako smekalo.
Ali zato je ne biste sad... ? obazrivo e Zoja.
Zoja! odluno poe Oleg, ali zastade da porazmisli. Moete li vi
bar donekle zamisliti to oekuje u logoru jednu djevojku, pogotovo ako je jo i
lijepa. Ako je putem, u zajednikom vagonu, ve neke siledije ne siluju
uostalom, oni to jo-uvijek mogu uiniti i u logoru prve veeri e logorski
gotovani, nekakvi kukini nadzornici ili ekonomi urediti tako da je pred'
127
!|
njima golu provedu u kupaonicu. Tada e odmah odrediti kome ona pripada. Ve
idueg jutra predloit e joj da ivi s tim i s tim, to znai da e moi raditi
na istom i toplom mjestu. E, a ako odbije, potrudit e se da je toliko pritegnu
da e se ve ubrzo sama pobrinuti da ostane iva i da uspije izii s robije. Ja
je zbog toga ne krivim, meni je to jasno. Eto, to je sve, a i. njoj je jasno.
utjeli su. Sunce je zasjalo u punom sjaju i cijeli svijet je postao odjednom
veseliji i svjetliji. Crno drvee na bolnikom trgu jasnije se ocrtavalo a ovdje
u sobi sinuo je plavi stolnjak i zlatile se Zojine kose.
... Jedna od naih djevojki je izvrila samoubistvo ... Jedna je jo iva...
Tri deka su ve zaglavila... Za dvojicu ne znam.,.
Nagnuo se u stranu iz naslonjaa, zanjihao i odrecitirao:
Prohujao je uragan ... malo nas je ivih ... Na prozivki drugarskoj mnogih vie
nema . ..
Sjedio je tako, nakoen u naslonjau, i gledao u pod. Kako mu je samo kovrava
kosa strala na zatiljku na sve strane! Dva puta dnevno trebalo ju je kvasiti i
etkati, kvasiti i etkati.
utio je, ali je Zoja ve ula sve to je htjela uti. Ono najvanije bilo joj
je jasno: Oleg je zauvijek prognan, ali ne zbog ubistva; nije bio oenjen, ali
ne zbog poroka; i poslije toliko godina njeno je govorio o svojoj nesuenoj
zarunici i oito je bio sposoban da doivi prave osjeaje.
utio je, i ona je utjela pogledajui as vez, as njega. Nije u njemu bilo
nita lijepo, ali vie nije primjeivala ni nita runo.
Baka joj je dobro rekla: Tebi ne treba lijepi, treba ti dobar. Poslije svega
to je podnio i doivio, Zoja je sad jasno osjeala kako iz njega izbija
upornost i snaga, prokuana snaga koju nikada nije primijetila meu svojim
dekima.
Nizala je bodove i odjednom osjetila njegov prodoran pogled.
Uzvratila mu je pogled ispod oka.
Ne skidajui pogleda s nje, on je vrlo izraajno govorio:
Koga da zovnem?... Kome da priopim Tu alosnu radost da ostao sam iv?
Ve ste je meni priopili! proapta ona smijeei mu se oima i usnicama.
Usnice joj nisu bile ni ruiaste a vjerojatno ni narumenjene. Boja im je bila
negdje izmeu grimizne i narandaste vatrena boja, boja ive vatre.
Njeno uto sunce na smiraju oivljavalo je i nezdravu boju njegova mrava,
bolesna lica. U toj toploj svjetlosti inilo se da nee umrijeti, da e
preivjeti.
Oleg je otresao glavom kao gitarist koji poslije tune pjesme prelazi na
veseliju:
Eh, Zoenka! Upotpunite mi ovaj blagdan! Dosta mi je tih bijelih ogrtaa.
Pokaite se preda mnom ne kao medicinska sestra, nego kao lijepa gradska
djevojka! U U-Tereku takvu nikada neu vidjeti.
...
128
Ali gdje da vam naem takvu lijepu djevojku? lukavo e Zoja.
Samo skinite ogrta naas. I proetajte.
I on se odveze unazad na naslonjau ostavljajui joj mjesto gdje e proetati.
Ali ja sam u poslu protivila se ona. Ne smijem...
Moda zbog toga to su tako dugo govorili o munim dogaajima, moda zato to je
sunce sa zapada tako radosno obasjavalo sobu, Zoja je osjetila poriv i pobudu da
mu ispuni molbu i inilo joj se da e to dobro ispasti.
Odmakla je vezivo, skoila iz naslonjaa kao djevojica, bre--bolje raskopala
ogrta i, nagnuvi se naprijed, urei se, inilo se kao da ne misli proetati,
nego protrati.
Hajde, vucite pruila mu je ona ruku kao da nije njena. Povukao je i svukao
rukav. Sad drugu! kao u plesnoj figuri okrenula se oko njegove ruke, i on
joj je svukao i drugi rukav, ogrta mu je pao na koljena, a ona je krenula kroz
sobu. Hodala je kao manekenka skladno se njiui i ispravljajui, as maui
rukama u hodu, as ih podiui.
Prola je tako nekoliko koraaja, okrenula se i ukoila, ruku odvojenih od
tijela.
Bravo! povika on. Fantastino.
Bilo je neto ak i u sjaju plavog stolnjaka, u toj neiscrpnoj uzbekistanskoj
modrini, koja plamti na suncu, neto to je produilo onu sinonju melodiju
spoznaje i povratka vida. Vraale su mu se sve nesuvisle, zapretane, neispunjene
elje. I poslije tisuu godina neurednog, golog, surovog ivota uivao je u
mekanu naslonjau i u ugodnoj sobi. Uivao je pri pogledu na Zoju, i radost koju
mu je taj pogled pruao bila je to vea to je nije gledao nepristrano, nego
eljno. On, koji je jo prije petnaest dana umirao!
Zoja je slavodobitno zatreperila vatrenim usnicama i, lukavo dostojanstvena
izraza na licu, kao da zna jo koju tajnu, vratila se istim putem prema prozoru.
Tada se jo jednom okrenula prema njemu i stala.
Nije ustao, ostao je sjediti, ali odozdo prema gore vukla ga je crna upava
glava u susret njoj.
Prema nekim znacima njih moe osjetiti a ne zna im imena utio je da iz
Zoje izbija snaga, ne snaga kojom vue ormare, nego ona druga snaga koja trai
protuteu. I Oleg se radovao jer mu se inilo da moe prihvatiti taj izazov, jer
mu se inilo da se moe uhvatiti ukotac s tom snagom.
Sve ivotne strasti vraale su se u tijelo koje ozdravlja! Sve! Ba sve!
Zo-ja! zapjevui Oleg. Zo-ja! ta za vas znai vae ime?
Zoja je ivot odvrati ona odsjeno kao da je izrekla lozinku. Rado je tako
objanjavala svoje ime. Stajala je tako, poloivi ruke na prozorsku dasku iza
lea i cijela se malko nagnula, prenijevi teinu na jednu nogu.
A zar nema veze sa zoologijom? Ne osjeate li nikada da vas to ime pribliava
vaim zoolokim precima?
Ona se nasmija i odgovori istim tonom:
9 Odjel za rak
129
Svi smo mi pomalo nalik na njih. Nabavljamo hranu, hranimo djeicu. Zar je to
tako loe?
Da se je bar sad mogla obuzdati! Meutim, obuzeta ovim neobuzdanim i silnim
ushitom, kakav nikada nije vidjela u gradskih mladia to su svake subote bez
ikakve muke grlili djevojke, makar samo na plesu, ona je ispruila obje ruke,
pucnula prstima, zanjihala se cijelim tijelom kako se to ve radi uz popularnu
pjesmu iz indijskog filma:
A-va-ra-ja-a! A-va-ra-ja-a!
Ali se Oleg odjednom smrknu i zamoli:
Nemojte to pjevati, Zoja.
U tren oka se ona umiri i uozbilji i nitko ne bi rekao da je as prije pjevala.
To je iz Skitnice ree ona. Jeste li gledali taj film?
Jesam.
Divan je! Dva puta sam ga gledala! (Gledala ga je etiri puta, ali joj je
nekako neugodno bilo priznati.) I vama se ne svia? Pa sudbina toga skitnice
je ista kao i vaa.
Nije kao moja namrti se Oleg. Vie nije bilo onoga svijetlog izraza na
njegovu licu, uto sunce nije ga smekavalo i sad se opet vidjelo da je
bolestan.
Ali i on se vratio iz zatvora. I cijeli ivot mu je bio upropaten.
Nema to veze. On je tipini siledija. Huligan. Zoja prui ruku da uzme
ogrta.
Oleg ustade, rairi ogrta i pomogne joj ga obui.
A vi njih ne volite? zahvalno mu je klimnula glavom i poela se
zakopavati.
Ja ih mrzim gledao je pokraj nje, izraz mu je bio surov a eljust mu se
jedva primjetno pomakla i iskrivila. Oni su grabljivci, paraziti koji ive na
tuoj grbai. Trideset godina su nam trubili kako e njih prekaliti, kako su
nam oni socijalno bliski, a njihovo naelo je isto kao i Hitlerovo: ako te
ne ... tu oni spomenu jednu prostu rije a zvui vrlo otro, ali naelo je
svejedno ovakvo: ako te ne tuku sjedi mirno i ekaj na red; ako svlae susjede,
a ne tebe sjedi mirno i ekaj na red. Spremno e izgaziti onoga koji je ve
pao i istovremeno se brzo okititi romantinim ogrtaima; i mi im jo pomaemo,
stvarajui od njih legende. Njihove pjesme prodiru sad i u film.
Kakve legende? sad je ona gledala odozdo prema gore i inilo se kao da
osjea neku krivicu.
O tome bi trebalo priati sto godina. Ali, eto, navest u vam jednu legendu,
ako hoete. Stajali su sad jedrio pokraj drugoga pred prozorom. Oleg, iako to
nije imalo nikakve veze s onim to je rekao, odluno je uhvati za lakte i
nastavi govoriti kao da se obraa curici. Pretvarajui se da su plemeniti
razbojnici, siledzije se uvijek razmeu time to ne napadaju i ne pljakaju
sirotinju i ne oduzimaju zatvorenicima kako se to kae svetu taku,
to jest, ne kradu posljednji zatvorski obrok, nego samo sve ostalo to ima.
Ali, etrdeset i sedme godine, kad su nas prebacili u Krasnojarsk, u eliji
nismo imali ni piljiva boba, to jest, nikome se nita nije moglo ukrasti. Pola
zatvorenika su sainjavali siledzije. Spopala ih glad, pa su poeli prisvajati
tui eer i kruh. Inae je sastav zatvorenika bio prilino zanimljiv: pola
elije su bili obini zlikovci, druga polovica Japanci; osim njih, samo nas
dvojica Rusa, politikih, ja i jo jedan polarni avijatiar, koji je vrlo slavan
i po kome se u Ledenom moru jo uvijek zove jedan otok, iako je on u zatvoru. I
ti lupei su Japancima i nama puna tri dana uzimali sve do ega su doli.
Japanci, koje je isto teko razumjeti, dogovorili su se, tiho ustali nou,
iupali daske iz leaja i uz uzvik banzaj! navalili na lupee. Kako su ih
sjajno pretukli! To je trebalo vidjeti!
Jesu li i vas?
Zato bi nas? Mi im nismo otimali kruh. Mi smo te noi bili neutralni, ali
smo slavili pobjedu japanskog oruja. Ujutro je zavladao red: dobivali smo
cijele porcije kruha i eera. Ali se umijeala uprava zatvora: uzela nam je
polovicu Japanaca, a onim pretuenim lupeima dodala je jo slinih,
nepretuenih. I sad su siledije navalili na Japance bili su premoni po
broju, a imali su i noeve, jer oni sve imaju. Tukli su ih zvjerski, na mrtvo
ime i tada ja i pilot nismo izdrali nego smo priskoili u pomo Japancima.
Protiv Rusa?
Oleg joj je pustio laktove i spravio se. Malko je pomaknuo eljust lijevo-
desno:
Siledije ja ne smatram za Ruse.
Podigao je ruku, preao prstima po brazgotini, od brade, preko donjeg dijela
obraza do vrata, kao da se ee:
Oni su me ovdje dohvatili.
131
w
13
A I UTVARE
Od subote na nedjelju oteklina Pavela Nikolajevia nije se nimalo smanjila ni
smekala. Shvatio je to i prije nego to je ustao. Jo u rano jutro probudio ga
je stari Uzbek, koji je neprestano stravino kalj ao.
Napolju osvanulo tmurno, lijeno jutro, bit e to isti dan kao jueranji, kao
prekjueranji, i jo e vie pojaati tjeskobu. obanin Kazak ve je u zoru
sjeo na krevet, podvio noge i sjedio tupo kao panj. Danas nee navraati
lijenici, nikoga nee voditi na rendgen ili na previjanje, pa e obanin,
vjerojatno, tako prosjediti do veeri. Zloslutni Jefrem opet se zadubio u
Tolstojeve prie, koje su na nj djelovale kao zadunice; ponekad bi ustao i
ushodao se u prolazu meu krevetima od ega su se tresle sve postelje, ali je
bilo dobro, to nije vie napadao Pavela Nikolajevia, ni bilo koga u sobi.
Muktoder je iziao i cijeli dan ga nije bilo u sobi. Geolog, taj ugodni, dobro
odgojem mladi, itao je svoju geologiju i nikoga nije smetao. 1 ostali
bolesnici u sobi bili su mirni.
Pavela Nikolajevia je ohrabrivalo to e mu doi ena. Ona mu, naravno,
konkretno nije mogla pomoi, ali je njemu puno znailo to e se moi iskaliti
pred njom, rei joj kako mu je loe, kako mu nije pomogla injekcija, s kakvim
odvratnim ljudima lei u istoj sobi. Ona e se saaliti, i bit e mu lake. I
zamolit e je da mu donese neku knjigu, i to ohrabrujuu, suvremenu knjigu. I
naliv-pero, da ne bi ispao smijean kao juer kad je morao posuditi olovku da
zapie recept. Jest, i da ne zaboravi ono najvanije da narui gljivu, brezovu
gljivu.
Napokon, nije sve izgubljeno: ako ne pomognu ovdanji lijekovi, ima, eto, i
drugih sredstava. Najvanije je osjeati se ovjekom, ovjekom s velikim
poetnim slovom. I biti optimist.
Malo-pomalo Pavel Nikolajevi se privikavao na ovdanji ivot. Poslije doruka
je doitao budetski izvjetaj Zverova iz jueranjih novina. Ubrzo su mu
donijeli i dananje. Primio ih je Demka, ali je Pavel Nikolajevi zatraio da ih
odmah njemu urue i s velikim zadovoljstvom u njima proitao da je pala vlada
Mendes--Francea (dosta intriga! ne petljaj se u parike dogovore), za
132
kasnije je ostavio veliki lanak Erenburga (iji je drutveni znaaj cijenio od
vremena rata usprkos nekim pievim skretanjima na koja je pravovremeno
upozorila moskovska tampa) i zadubio se u lanak o provoenju u ivot odluka
sijeanjskog Plenuma o brzom poveanju proizvodnje stonih preraevina.
Tako je Pavel Nikolajevi kratio vrijeme sve dok mu bolniarka nije javila da mu
je stigla ena. Inae su doputali rodbini nepokretnih bolesnika da ulazi u
sobe, ali Pavelu Nikolajeviu nije se sad dalo dokazivati da je nepokretan, a i
bilo mu je ugodnije otii u predvorje i osloboditi se ovih tmurnih, klonulih
ljudi. Omotavi vrat toplim alom, Rusanov sie niza stepenice.
Nije bilo mnogo ljudi koji bi mogli rei da godinu dana prije srebrnog pira
toliko vole enu kao to ju je volio Pavel Nikolajevi. On zaista cijelog ivota
nije imao blieg prijatelja, ni s kim se nije tako znao radovati uspjesima i
pograbiti s nevoljom. Kapa mu bijae vjerna druica, vrlo energina i pametna
ena. (Njen sovjet uvijek radi! esto se hvalio Pavel Nikolajevi pred
drugima.) Pavel Nikolajevi nikada nije osjetio potrebu da je iznevjeri, niti je
ona njega iznevjerila. Nije istina da mu, kad uznapreduje na drutvenoj
ljestvici, poinje prezirati vlastitu mladost. Ona je mnogo napredovala od
trenutka kad su se vjenali (bila je radnica u istoj onoj tvornici tjestenine
gdje je u odjelu za obradu tijesta isprva radio i on, ali se ve prije braka
popeo do tvornikog komiteta i poeo raditi na osiguranju pri radu, a po
komsomolskoj liniji posvetio se jaanju personalne slube i jo godinu dana
vodio tvorniku kolu), ali za cijelo to vrijeme njihovi interesi nisu se
razilazili, njihova proleterska stremljenja nisu jenjavala. I o praznicima, kad
bi malko popili a svijet za stolom bio priprost, Rusanovi bi se rado sjetili
svoje tvornike prolosti i zduno opet zapjevali staru radniku pjesmu o
Opekama.
Kapa je u predvorju svojim krupnim tijelom, srebrnim lisicama i torbom velikom
poput aktovke, i mreom u kojoj je donijela hranu, zauzela dobra tri mjesta na
klupi u najtoplijem zakutku. Ustala je da poljubi mua toplim mekanim usnama i
posjela ga na razgrnuti skut bunde, kako bi mu bilo toplije.
Dobila sam pismo ree ona a usne joj u kutovima za-drhtae, i po tim
poznatim drhtajima Pavel Nikolajevi odmah zakljui da pismo nije ugodno. Ma
koliko da je inae bila hladnokrvna i razborita, Kapa se nikako nije mogla
odvii prave enske navike da svaku novost, bila ona dobra ili loa, odmah
istrese u lice:
E pa dobro razljuti se Pavel Nikolajevi najbolje da me odmah dotue,
naprijed! Ako ti je to najvanije samo naprijed!
Ali, poto je istresla vijest, Kapa se ve pribrala i dalje je mogla normalno
razgovarati.
Ma kakvi, vrlo vano za pismo! pokaje se ona. Nego, reci, kako si? Kako
si, Paka? Za injekciju znam, u petak sam telefonski razgovarala sa starijom
sestrom, a i juer prije podne. Da ti je bilo loe, odmah bih dojurila. Ali su
mi rekli da si odlino podnio, je li tako?
Injekcija je dobro prola potvrdi Pavel Nikolajevi zadovoljan vlastitom
izdrljivou. Ali kakve su prilike ovdje,
133
il
Kapice ... Da ti to vidi! : I odjednom mu iskrsnu pred oima sve ovo neugodno
i runo, na elu s Jefremom i Muktoderom, i on, ne znajui na to bi se prvo
potuio, alosno ree:
Kad bih bar imao posebnu toaletu! Da svisne! Da vidi kakva je ovdje
toaleta! Pojedine prostorije nisu odvojene! Sve se vidi.
(Upotreba zajednike kupaonice i zajednikog zahoda zacijelo potkopava autoritet
javnog radnika. Na radnom mjestu Rusanov se penjao na prvi kat, ali je ondje
imao posebnu toaletu.)
Shvaajui kako mu je teko i kako ima potrebu da se izjada, Kapa ga nije
prekidala u njegovim alopojkama nego ga je jo poticala da se jada, tako da je
on, malo-pomalo, iznio sve probleme, sve do onog koji nije bilo mogue uope
rijeiti: Zato lijenici uope dobivaju plau? Potanko ga je ispitivala kako
se osjeao za vrijeme injekcije i poslije injekcije, kako mu je s oteklinom i,
odmotavi al, sama ju je pogledala, pa ak i rekla da joj se ini kako je
oteklina neto splasnula.
Pavel Nikolajevi je znao da nije splasnula, ali je svejedno ugodno bilo uti da
moda, ipak jest.
U svakom sluaju nije narasla, je li?
Naravno da nije narasla! Nimalo! pouzdano ree Kapa.
Samo da prestane rasti! ree Pavel Nikolajevi kao da zaklinje i glas mu je
bio na rubu plaa. Samo da prestane rasti! A ako za sedam dana jo ovoliko
poraste ta onda?... I.
Ne, nije mogao izgovoriti tu rije, nije se usuivao zaviriti u crni ponor. Kako
je samo bio nesretan i kako je osjeao opasnost!
Sutra nova injekcija. A onda opet u srijedu. to e biti ako ni to ne
pomogne?
Onda e u Moskvu odluno ree Kapa. Dogovorit emo se ovako: ako ti jo
dvije injekcije nita ne pomognu, onda e na avion i u Moskvu. U petak si
telefonirao, a kasnije si se pokolebao. Ali ja sam nazvala endjakine, svratila
Alimovima, i Alimov je osobno telefonirao u Moskvu, ispostavilo se da su
donedavno tvoju bolest lijeili samo u Moskvi, sve su pacijente onamo slali,
ali sad su, zna, zbog prirasta ovdanjih kadrova, poeli i ovdje lijeiti.
Jednom rijeju, ti su lijenici odvratna bagra! Kako oni smiju raspravljati o
radnim uincima, kad, zapravo, obrauju ive ljude? Mogu ti rei da ja mrzim te
lijenike!
Tako je, i ja gorko se sloi Pavel Nikolajevi. Tako je! Ja sam im to ve
i rekao.
A i uitelje mrzim! Koliko sam imala s njima muke zbog Majke! A sjea se
kako je bilo s Lavrikom?
Pavel Nikolajevi otra naoale.
U moje vrijeme, dok sam bio direktor, bilo je jo kako-tako. Svi su
pedagozi bili neprijateljski raspoloeni, svi su nam bili protivnici, i na
je jasan zadatak bio da ih pritegnemo. Ali ta da danas radi s njima?
Jest, nego, nee biti teko da te poaljemo u Moskvu, veze jo postoje, nai
e se i razlog. Osim toga, Alimov je uredio da se to ondje uredi i bit e
odlino smjeten. ta kae?... Da priekamo jo treu injekciju?
134
Bilo je to sve tako tano isplanirano da je Pavel Nikolajevi osjetio olakanje
u dui. Samo da ne mora ovako mirno ekati vlastitu propast u ovoj rupagi!
Rusanovi su cijelog ivota bili ljudi od akcije i inicijative, i istom kad bi
preuzeli inicijativu, stekli bi duevnu ravnoteu.
Nije im se nikamo urilo i Pavel Nikolajevi je bio sretan zbog toga to e malo
dulje sjediti ovdje sa enom a ne u svojoj sobi. Bilo mu je prilino hladno zato
to su esto otvarali vanjska vrata, i Kapitalina Matvejevna izvukla je svoj al
ispod kaputa i umotala ga. Susjedi na klupi takoer su bili inteligentni i
pristojni ljudi. Zato se ovdje zbilja moglo lijepo sjediti.
Potanko su raspravljali o raznim ivotnim problemima koje je prekinula bolest
Pavela Nikolajevia. Mimoilazili su jedino ono najstranije to im je lebdjelo
nad glavom: lo razvoj bolesti. Protiv tog razvoja nisu mogli nita poduzeti,
nita zahtijevati. I na takav razvoj oni nisu bili spremni prema tome nisu ni
mogli oekivati da e se bolest loe razvijati. (Istina, enu su pokatkad
spopadale kojekakve misli o imovinskim i stambenim problemima koji bi iskrsli u
sluaju mueve smrti, ali su oni oboje bili toliko odgojeni u optimistikom duhu
da je bilo bolje sve takve probleme ostaviti nerazjanjene, nego muiti sebe
slutnjama ili paniarskim mislima o ostavtini.)
Spominjali su telefonske pozive, pitanja i dobre elje suradnika i industrijske
uprave, u koju je Pavel Nikolajevi preao iz tvornice pretprole godine. Nije
on, naravno, rjeavao industrijska pitanja, jer njegov krug sklonosti nije bio
tako uzak, o njima su se brinuli inenjeri i ekonomi, a Rusanov ih je samo
nadzirao i kontrolirao. Svi su ga radnici voljeli, i sad mu je bilo ugodno uti
kako se za njega brinu.
Razgovarali su i o nadama za mirovinu. Nekako je ispadalo da, usprkos
dugogodinjoj savjesnoj slubi na uglednim radnim mjestima, u personalnim
odsjecima i odjelima za kontrolu, on ipak nee moi ostvariti svoj ivotni san i
dobiti izuzetnu osobnu mirovinu. inilo se da ak nee moi dobiti ni pristojnu
slubenu penziju, koja je prihvatljiva po svom iznosu i potrebnom stau, i to
samo zbog toga to se nije odluio da navue vojniku uniformu kad se to od
njega 1939. trailo. Zbog toga je alio a, opet, kad se sjeti kako su u dvije
posljednje godine prilike opet postale nemirne, gotovo da mu i nije bilo ao.
Moda mir ipak vie vrijedi.
Raspravljali su i o openitoj tenji svih ljudi, koja je dola do izraaja
posljednjih godina, da se ivi to bolje: da se bolje oblai i stanuje.
Kapitalina Matvejevna je napomenula da bi bilo dobro ako se muevo lijeenje
otegne i potraje mjesec ili mjesec i po, kako su je upozoravali da bi bilo
dobro za to vrijeme izvriti neke popravke u njihovu stanu. Jednu cijev u
kupaonici trebalo je ve odavno premjestiti, u kuhinji postaviti pipu, a u
toaleti treba oploiti zidove; u blagovaonici i u sobama Pavela Nikolajevia
treba svakako obojiti zidove: promijenit e boju (ona je ve pogledala boje) i
svakako ih proarati zlatom, kao to je to sad bilo moderno. Pavel Nikolajevi
se tome nije protivio, ali ga je odmah uhvatio bijes sjetivi se kako e
radnici, iako pripadaju dravnom sektoru koji ih plaa, svakako pokuati da
iskame ne da mole,
135
nego ba da iskame dodatni honorar od gazde. Nije njemu bilo ao novca
(iako mu ga je zapravo bilo ao!), nego je Pavela Nikolajevia mnogo vie jedilo
naelno pitanje: zato? Eto, on je dobivao propisanu plau i nagrade i kako da
on nije traio napojnice i posebne dodatke? I zato su ti nesavjesni radnici
nastojali preko svoje plae izvui jo novaca? Ovdje je posrijedi bilo naelno
pitanje, nedopustiv poraz pred navikama stihijskog i sitnoburoaskog svijeta.
Pavel Nikolajevi bi se uzrujao svaki put kad bi se o tome poveo razgovor.
Cuj, Kapa, zato se danas tako malo pazi na radnike? Zato mi, dok smo radili
u tvornici tjestenine, nismo postavljali nikakve uvjete, niti smo podmazivali
majstore? I je li nam to uope moglo pasti na pamet? Zato ba ne smijemo danas
kvariti druge! emu to mito?
Kapa se s njim posve slagala, ali je, u isto vrijeme napomenula da e oni, ako
im se ne plati i ako ih se ne podmiti na poetku i u polovini posla, svakako
odluiti da se osvete, da uine neku psinu, pa e se poslije samo kajati.
Priali su mi kako je jedan umirovljeni pukovnik bio nepokolebiv i rekao da
im nee dati ni kopjejke vie! Onda su mu radnici lijepo stavili u odvod
kupaonice crknutog takora ne samo to je voda jedva curila, nego je i
smrdjelo.
Tako se nikako nisu mogli nagoditi oko popravaka u kui. ivot je bio
kompliciran, vrlo kompliciran, kako god okrene.
Sjetili su se i Jure. Najstariji sin bio je nekako previe povuen, nekako
nesamostalan, nije imao one rusanovske snalaljivosti u ivotu. Pomogli su mu da
diplomira pravo i vrsto ga postavili na noge poslije fakulteta, ali je svejedno
trebalo priznati da on nije za taj posao. Ne zna ni uvrstiti svoj poloaj, ni
uspostaviti dobre veze. Sigurno e sada u praksi napraviti mnogo pogreaka.
Pavel Nikolajevi je bio vrlo zabrinut. A Kapitalina Matvejevna se brinula zbog
Jurine enidbe. Tata ga je natjerao da naui ofi-rati, tata e mu nabaviti i
zasebni stan ali kako se snai i urediti mu brak, i to tako da ne doe do
zablude? Ta on je tako naivan, smotala bi ga svaka tkalja iz tvornice; sreom, s
tkaljom se on nema gdje sresti, ne zalazi na takva mjesta, ali ta e biti sad
na terenu? Lakoumni potez nerazumna ovjeka moe pokopati desetogodinje napore
cijele obitelji! Eto, kerka endjapinih umalo da se nije udala za svog kolegu s
pedagoke akademije, a on je sa sela, majka mu je obina kolhoznica; treba
zamisliti stan endjapinih: ne samo to je lijepo ureen, nego njima u goste
dolaze mnoge ugledne osobe i sad da se odjednom za stolom nae starica u
bijeloj marami, koja nema ni osobne karte, i da ona bude svekrva! Doavola...
Sreom su po drutvenoj liniji uspjeli kompromitirati mladoenju i tako spasiti
ker.
Drugaije je s Avietom, Avom, Alom. Avieta je biserni ukras cijele obitelji.
Otac i majka se ne sjeaju da im je ikada zadavala brige i da ih je ljutila,
jedino je katkad bila nestana u koli. Ava je i lijepa, i pametna, i energina,
odlino shvaa ivot i snalazi se u njemu. Nju ne treba nadzirati, ne treba se
brinuti zbog nje. Ona nee pogrijeiti ni u sitnicama, ni u krupnim stvarima. Na
rodi-
136
telje se ljutila jedino zbog imena: nije trebalo kojeta izmiljati,.,
jednostavnije je da je naprosto zovu Ala. Ali u legitimaciji je pisalo Avieta
Pavlovna. Nije loe. Praznici su pri kraju, u srijedu e doletjeti iz Moskve i
svakako pojuriti u bolnicu.
Nevolja je s tim imenima: uvjeti ivota se mijenjaju, a imena, ostaju zauvijek.
I Lavrik se ve ljuti na svoje ime. Zasad je jo u koli samo Lavrik, nitko mu
se ne ruga, ali ove godine e dobiti osobnu kartu, i ta e u njoj pisati:
Lavrentij Pavlovi. Neko su roditelji dobro raunali: dajmo mu ime ministra,
nepokolebivog Staljinovog suborca, neka bude nalik na njega. Ali eto ve dvije
godine nije ba zgodno rei naglas: Lavrentij Pavlovi. Sva srea, da Lavrik
smjera na vojnu akademiju, a u vojsci ga nee zvati po imenu.
Meutim su se oni kriom pitali: zato je to uinjeno? Kad su kod endjapinih,
govore o tome, ali ni pred kim drugim se ne usude: naime, ako je i istina da je
Berija bio dvolini buroaski nacionalist i da se nastojao domoi vlasti, mogli
su ga lijepo osuditi, pa i strijeljati iza zatvorenih vrata, ali to je to
trebalo objaviti obinome puku? Zato ga pokolebati u njegovu uvjerenju?' Zato
izazivati sumnju? Na kraju krajeva, mogli su uputiti okrunicu na odreenom
nivou i u njoj sve objasniti, a u novinama se moglo napisati da je umro od
infarkta; i sahraniti su ga mogli sa svim poastima.
Dotakli su se i Majke, mlae keri. Ove su godine ishlapile-sve Majkine petice,
i ne samo to vie nije bila odlikaica i to su je skinuli s poasne table,
nego ak ni etvrtica vie nije imala mnogo. Sve je to poelo otkako je prela u
peti razred. U niim razredima cijelo vrijeme imala je jednu te istu uiteljicu,
koja je dobro poznavala i nju i njene roditelje i Majka je odlino
napredovala. Od ove godine ima dvanaest nastavnika, prema predmetima. Neki od
njih ima svega po jedan sat sedmino, uope ne poznaje djecu i samo tjera svoj
nastavni program; kao da on razmilja o tome kakvu traumu preivljava dijete,
kako mu se-unakazuje karakter! Ali Kapitalina Matvejevna nee aliti truda, nego
e preko roditeljskog komiteta uvesti red u toj koli. Meutim taj red potkopava
i nova reforma kolstva: emu opet mjeovita obuka? Zato se odstupa od stare
prakse posebne nastave jednog od najznaajnijih dostignua zrele sovjetske
pedagogije?
Naklapali su tako oni o svemu i svaemu vie od sata, ali jezici su im se teko
okretali, i jedno i drugo je osjealo, ne usuujui se priznati sugovorniku da
se govori o sporednim stvarima. U Pavelu Nikolajeviu je sve bilo slomljeno,
nije vjerovao da stvarno postoje ljudi i dogaaji o kojima su raspravljali i
nije imao elje da bilo to radi, nego bi se najradije opruio na krevetu,
poloio oteklinu na jastuk i pokrio se preko glave.
A Kapitalina Matvejevna je opet razgovarala preko volje zato to ju je muilo
ono pismo u torbici, koje je jutros stiglo iz mjesta K. i koje je poslao brat
Minaj. U mjestu K. su Rusanovi ivjeli prije rata, ondje su proveli mladost,
vjenali se i ondje su izrodili svu djecu. Ali. za vrijeme rata su se evakuirali
ovamo f nisu se vratili u K., dok su stan uspjeli prepustiti Kapinu bratu.
137
Shvaala je da e mu sad teko podnijeti ovakve vijesti, ali su vijesti bile
takve da ih nije mogla saopiti obinoj prijateljici. U cijelom gradu nije znala
osobe kojoj bi sve to mogla ispriati i objasniti. Osim toga, iako je nastojala
utjeiti mua, i njoj je samoj sad trebalo podrke! Nije mogla u samoi kue
ostati nasamo s tom vijeu koju ne moe saopiti. Jedino bi, od sve djece,
moda mogla ispriati i objasniti Avieti. Juri nikako. Ali i o tome bi se
trebalo posavjetovati s muem.
A Pavel Nikolajevi, to je dulje sjedio pokraj nje, sve se vie alostio, pa
joj se inilo da je sve tee spomenuti ono najvanije.
Primicalo se vrijeme kad e ionako morati otii i ona je iz mree poela vaditi
hranu i pokazivati muu to mu je donijela. Manete na rukavima bunde od srebrne
lisice bijahu joj tako iroke da su jedva ulazile u otvoreno grlo mree.
Ugledavi odjednom hranu (koje je i u nonom ormariu jo bilo u izobilju),
Pavel Nikolajevi se sjeti onoga to je bilo vanije od hrane i pia, onoga to
je zapravo trebalo odmah na poetku -spomenuti: sjetio se gube, brezove gljive!
I, ivnuvi, poe priati eni o udesnom lijeku, o onom pismu i o onom
lijeniku (moda je i arlatan) i o tome kako sad moraju smisliti kome e se
obratiti da im u Rusiji skupi te gljive.
Ondje oko naeg K. ima breza koliko hoe. Zar bi Minaju bilo teko da nam to
uredi? Odmah poalji Minaju pismo! Moda jo kome, imam ja ondje starih drugova,
neka se malo potrude! Neka svi saznaju kako mi je teko!
Dakle, sam je prvi spomenuo Minaja i mjesto K.! I ona, napokon, ne vadei pisma,
zato to je brat spominjao kojekakve mune pojmove, nego samo kljocajui bravom
na torbici, Kapa ree:
Zna ... treba promisliti da li je dobro previe se javljati u K.... Eto,
Minaj mi je napisao ... Moda jo nije istina ... da se u gradu pojavio ...
Rodiev ... Navodno da je re-ha-bi-li-tiran. Pa zar je to mogue, a?
Dok je jo izgovarala dugaku i odvratnu rije re-ha-bi-li--tiran i gledala u
bravu na torbici, spremajui se da izvue pismo, propustila je trenutak u kojem
je Pakino lice problijedilo kao zid.
ta ti je? kliknu ona uplaivi se vie nego to ju je bilo uplailo samo
pismo. ta ti je?
Naslonio se na klupu i enskom se kretnjom umatao u al.
Moda nije istina! pokuavala ga je ona obuhvatiti snanim rukama oko
ramena a kako nije isputala torbu iz ruke, inilo se kao da mu je pokuava
nataknuti na rame. Moda ipak nije istina! Minaj ga nije vidio svojim oima.
Ali ljudi priaju ...
Krv se polako vraala u lice Pavelu Nikolajeviu, ali bio je posve malaksao, i u
pasu, i u ramenima, ruke su mu nemono pale uz tijelo a glavu je tumor vukao
ustranu.
Zato si mi to rekla? upita on nesretnim i posve slabim glasom. Kao da mi
nije dosta ove nevolje? Kao da mi nije dosta nevolje? ... i njemu dvaput
plano zadrhtae grudi i glava, ali ne pusti suze.
Oprosti mi, Paenjka! Hajde, oprosti mi, Paka! obujmila ga oko ramena i
tresla, snano tresla svojom kovravom kosom bakrene boje, nalik na lavovsku
grivu. Ali i ja sam
138
izgubila glavu! Nee on valjda sada moi da oduzme stan Minaju? Sluaj, kamo sve
to vodi? Sjea li se da smo ve uli za dva takva sluaja?
Ama ta me briga za stan, neka ide do sto avola, neka ga uzme plano
uzvrati on aptom.
Kako neka ga uzme? A kamo e Minaj?
Bolje da misli na svog mua! ta misli ta e biti sa mnom? Spominje li
i Guzuna?
Guzuna ne spominje... Pa, zamisli, ta e se dogoditi ako se oni svi budu
poeli vraati?
ta ja znam! muklo odvrati mu. Kojim pravom ih putaju?... Kako
smiju ovako nemilosrdno izbezumljivati ljude? ...
139
14
PRAVDA
I tako je Rusanov oekivao da e ga sastanak sa enom ohrabriti a ispalo je
mnogo gore nego da Kapa uope nije dola. Uspinjao se stepenitem, teturajui,
drei se za ogradu, osjeajui kako ga groznica sve jae trese. Kapa ga nije
smjela otpratiti besposlena bolniarka isprijeila se i nikoga nije putala,
pa ju je Kapa natjerala da ona otprati Pavela Nikolajevia do sobe i ponese
mreu s hranom. Za stoliem deurne sestre sjedila je buljooka studentica Zoja,
koja se prve veeri nekako svidjela Rusanovu i koja se sad zagradila formularima
i zabavljala s neotesanim Kostogutovom, ne vodei brigu o bolesnicima. Rusanov
ju je zamolio aspirin, a ona mu je vinom otrinom odgovorila da se aspirini
dijele naveer. Ipak mu je izmjerila temperaturu. I poslije mu je donijela neki
praak.
Hranu rasporedie bez njegova uea. Pavel Nikolajevi je legao onako kako je
bio naumio: oteklinu zabio u jastuk (pravo je udo da su bar jastuci mekani pa
ne mora donijeti od kue svoj) i pokrio se po glavi.
Misli se tako u njemu uskovitlae, zaigrae, zapalie, da u ostalom dijelu
tijela nije osjeao vie nita, kao da je pod narkozom, i vie nije uo glupe
razgovore u sobi, kao to i nije osjeao da se trese krevet od snanog
Jefremovog hoda. I nije primijetio kako se napolju razvedrilo, kako je na zalazu
granulo sunce, samo s druge strane zgrade. I nije primjeivao kako juri vrijeme.
Ponekad bi, vjerojatno, od praka, zaspao, ali se ubrzo budio. Jednom, kad se
probudio, ve je gorjelo elektrino svjetlo. Opet je zaspao. Ponovno se probudio
usred noi, u mraku i tiini.
1 osjetio je da je posve nestao blagotvorni pokrov. Osjetio je da je strah opet
tu, da mu se zavukao u donji dio prsa i da ga stee.
Naj razliiti je misli poele su navaljivati Rusanovu u glavu,, i bujati,
ispunjajui sobu a pomalo i cijelu beskrajnu tamu.
Nisu to zapravo bile neke misli, nego se on naprosto bojao. Naprosto se bojao.
Bojao se da e Rodiev ve izjutra uspjeti da se probije mimo sestara, mimo
bolniarke, da e upasti ovamo i poeti da ga udara. Rusanov se nije bojao ni
suda, ni drutvenog
140
r
prezira, ni sramote, naprosto se bojao da e ga tui. Tukli su ga svega jednom u
ivotu, u koli, u estom razredu, posljednjem koji je zavrio: saekali su ga
naveer na izlazu da ga naue pameti, noeva nisu imali, ali je zauvijek
upamtio taj uasni osjeaj: sa svih strana obaraju se na tebe koate i snane
pesnice.
Kao to vie godina zamiljamo pokojnika onakva kakva smo ga posljednji put
vidjeli, dok je bio mlad, iako bi on u meuvremenu i te kako ostario, tako je
Rusanov sada zamiljao i Rodi-eva, koji bi se poslije osamnaest godina mogao
vratiti i kao invalid, moda gluh, moda zgrbljen, zamiljao ga onakva kakva ga
je posljednji put vidio, na njihovu zajednikom balkonu posljednje nedjelje uoi
hapenja: Rodiev je bio jedar i zdrav o-A'jek, preplanuo od sunca, i dizao je
utege. Tada su Kapa i on ve bili napisali prijavu protiv Rodieva, odnijeli je
i predali na odreeno mjesto, a Rodiev je, eto, go do pasa, stajao na balkonu i
zvao ga:
Paka! Doi ovamo! De, popipaj mi miice. Ne boj se, stisni! Je li ti sad
jasno to znai inenjer novog poretka? Mi nismo rahitian kao to je to nekakav
Eduard Hristoforovi, mi smo skladno graeni ljudi. A i ti si mi nekako
boleljiv, vene iza tapeciranih vrata ... Doi k nama u tvornicu, poslat u te
u pogon, hoe li? Je li, hoe li? ... Ha, ha!
Nasmija se i ode da se opere pjevajui:
Mi smo kovai i duh nam je mlad.
I sada je Rusanov zamiljao kako taj Rodiev, u naponu snage, upada u ovu
bolesniku sobu i zamahuje pesnicom. I nije mogao otjerati od sebe to lano
privienje.
S Rodievom je neko prijateljevao, bili su u istoj komso-molskoj eliji, stan
su u isto vrijeme dobili od tvornice. Tada je Rodiev napredovao preko radnikog
fakulteta i studija a Rusanov preko sindikata i uprave za ankete. Prvo je dolo
do nesuglasica meu enama, a onda i meu njima. Rodiev je esto uvredljivo
razgovarao s Rusanovom. Osim toga, Rusanovu je postalo i pretijesno u stanu
imali su dvoje djece, a samo jednu sobu. Dakle, jedno s drugim, morali su se
pograbiti, i Pavel Nikolajevi je podnio prijavu: tvrdio je da se u privatnom
razgovoru Rodiev pohvalno izraavao o djelatnosti potuene industrijske
frakcije i namjeravao u tvornici osnovati sabotersku grupu.
Rusanov je samo zamolio da se u istrazi nigdje ne spominje njegovo ime i da ne
mora na suoenje: spopadao bi ga strah pri pomisli na takav susret. Istrani
sudac je, meutim, garantirao da, prema zakonu, nee biti potrebno spominjati
Rusanova i da suoenje nee biti potrebno bit e dovoljno da okrivljeni
prizna. Cak i Rusanovu prijavu nee priloiti uz istrani zapisnik, tako da
okrivljeni, kad bude potpisivao 206. paragraf, nigdje nee naii na prezime
svoga susjeda.
I sve bi prolo u redu da nije bilo Guzuna, sekretara tvornikog partijskog
komiteta. Njega su vii organi pismeno obavijestili da je Rodiev neprijatelj
naroda i da ga treba iskljuiti iz partijske organizacije. Ali je Guzun bio
tvrdoglav i poeo na sva usta tvrditi da je Rodiev poten ovjek, pa je ak i
zahtijevao da mu
se dadnu na uvid potanji dokazi. Ta mu je upornost dola glave, jer su ga idue
noi uhapsili. Dva dana'kasnije mirno su iskljuili iz partije i Rodieva i
Guzuna, kao lanove jedne te iste kontra-revolucionarne podzemne organizacije.
Meutim je Rusanova sad muilo to to su u ona dva dana, dok su lomili Guzuna,
ipak bili prisiljeni da mu saope kako je Rusanov podnio prijavu. Prema tome,
ako se susreo ondje s Rodievom (ako su bili osueni zbog iste stvari,
vjerojatno bi se mogli zbilja i sastati), Guzun je rekao Rodievu i zato se
sad Rusanov toliko bojao ovog zlokobnog povratka, ovog uskrsnua od mrtvih, koje
je bilo naprosto nezamislivo.
Istina, na njega je mogla posumnjati i Rodieva ena, samo je pitanje da li je
ona iva? Kapa je smiljala kako e, im uhapse Rodieva, dati iseliti Kaku
Rodievu i domoi se njena stana i balkon bi im tada cijeli pripao. (Sada je
smijeno da su soba od osamnaest kvadratnih metara i stan bez plina bili onda
tako dragocjeni.) Cijeli taj postupak oko stana bio je ve dogovoren i potvren,
tako da bi zaas iselili Kaku da se ona nije dosjetila triku: izjavila je da je
trudna. Zahtijevali su od nje potvrdu, i ona ju je donijela. Nije lagala! Bilo
je kao to se i nadala: trudnu enu, prema zakonu, nije bilo mogue iseliti.
Iselili su je, dakle, istom idue zime, a mjesece i mjesece trebalo ju je
trpjeti i ivjeti kraj nje dok je nosila, kad je rodila i dok je jo bila na
porodiljskom. Istina, Kapa joj nije doputala ni da zaviri u kuhinju, a Ava,
kojoj je bilo ve gotovo pet godina, znala ju je vrlo smijeno oponaati i
pljuvala joj u sue.
Je li to bio strah? Dok je ovako leao na leima, u tami, u kojoj su bolesnici
puhali i hrkali (samo slabani odsjaj stolne sestrine lampe iz predvorja
prodirao je ovamo kroz mutno-stakle-na vrata), Rusanov je, budan i bistar,
pokuavao dokuiti zato su ga toliko usplahirili duhovi Rodieva i Guzuna i da
li bi se uplaio da se vratio netko drugi, netko od onih u optubama kojih je on
takoer sudjelovao: recimo Eduard Hristoforovi, koga je onda sluajno spomenuo
Rodiev, inenjer buroaskog porijekla, koji je Pavela pred radnicima nazvao
budalom i probisvijetom (a sam je kasnije priznao da je matao o restauraciji
kapitalizma); ona stenografkinja koja je bila kriva to su izvrnute rijei
jednog uglednog rukovodioca, zatitnika Pavela Nikolajevia, iako rukovodilac u
svom govoru nije ba takve rijei izrekao; onaj tvrdoglavi knjigovoa
(ustanovilo se da je ak i sin sveenika, pa su ga udesili u tren oka); ena i
mu Jeljanski... tko bi ih sve nabrojao.
I, eto, Pavel Nikolajevi nije se plaio nikoga od njih, sve odlunije i
otvorenije pomagao je da se njihova krivica utvrdi, ak je dvaput pristao i na
suoenje, vikao je na njih i teretio ih. Uostalom, onda se i nije smatralo da se
treba zbog toga stidjeti! U ono divno, estito vrijeme, trideset sedme i
trideset osme godine, osjetljivo se proistila drutvena atmosfera i disalo se
tako lako! Svi lasci, klevetnici, pretjerani pobornici samokritike, ili zatucani
sitni intelektualci, naprosto su nestali, zavukli se, pritajili, a
principijelni, nepokolebivi, odani ljudi, kao to je bio Rusanov i njegovi
drugovi, koraali su dostojanstveno uzdignute glave.
142
I sad je odjednom nastalo neko novo, nesigurno, nezdravo vrijeme, tako da se
ovjek jo mora stidjeti svojih najboljih graanskih postupaka! Ili moda ak i
strepiti zbog njih?
Strepiti! Besmisleno. Kad bi razmotrio cijeli svoj ivot, Rusa-nov nije mogao
zakljuiti da se bilo kada bojao. Nije imao prilike da se boji! Moda i nije bio
osobito hrabar ovjek, ali se ne sjea, da je u bilo kojoj prilici ispao
kukavica. Nema razloga pomiljati da bi se uplaio i na frontu na front ga
nisu povukli naprosto zbog toga to je bio tako cijenjen kao iskusni javni
radnik. Teko je vjerovati da bi ga zbunilo bombardiranje ili poar samo to-
su iz K. otputovali prije bombardiranja i nikada nije vidio nikakva poara. Isto
se tako nije bojao suda i zakona, jer on zakon nije krio, a sud je uvijek bio
na njegovoj strani i podupirao ga. Nije se bojao ni javnog mnijenja jer je i
mnijenje takoer uvijek bilo na njegovoj strani. Ni u kotarskim novinama ne bi
se mogao-pojaviti neugodan lani protiv Rusanova, zato to bi ga Kuzma
Fotejevi ili Nil Prokofji pravovremeno izbacili. A centralne novine ne bi se
ni bavile Rusanovom. Zato se ni tampe nije bojao.
Dok se vozio parobrodom po Crnom moru, nije se plaio ni morske dubine. A da li
bi se bojao visine teko je rei, jer nije bio tako lud da bi se penjao na
planine ili stijene, a njegov posao nije bio da montira mostove.
Posao Rusanova bio je, ve mnogo godina, gotovo puna dva desetljea, da vodi i
organizira ankete. Samo je jedan takav posao. I jedino neuki, neupueni ljudi
izvan struke ne shvaaju koliko treba talenta za taj aurni i sloeni posao. To
je prava poezija do koje se jo nisu pjesnici dovinuli. Svaki ovjek u toku
ivota ispuni mnogo anketnih listia i u svakome od njih ima odreeni broj
pitanja. Odgovor svakog pojedinca na odreeno pitanje odreene ankete jest nit
koja e zauvijek povezati tog ovjeka s mjesnim upraviteljom centra za ankete.
Od svakog ovjeka, prema tome, vode stotine niti, koje se isprepleu u milijune,
i kad bismo te niti mogli odjednom vidjeti, one bi svojom mreom zasjenile
cijelo nebo, a kad bi se materijalizirale, vie se ne bi mogli kretati ni
autobusi, ni tramvaji, ni ljudi, pa ak ni vjetar ne bi mogao niz ulice nositi
novinski papir ili jesenje lie. Ali one nisu vidljive i nisu materijalne,
premda ih ovjek neprestano osjea. Takozvane kristalno-jasne ankete, naime,
ankete koje su bliske apsolutnoj istini, apsolutnom idealu nisu ostvarljive.
Svakome ivom ovjeku uvijek se moe pripisati neto negativno ili sumnjivo,
svaki ovjek je za neto kriv, i kad mu se zaviri pod kou, vidi se da neto
skriva.
Osjeajui neprestano te nevidljive niti, prirodno je da ljudi poinju potovati
osobe koje vode taj sloeni posao anketa. I autoritet takvih osoba.
Upotrijebivi jo jednu usporedbu, ovaj put muziku, moglo-bi se rei da je
Rusanov, zahvaljujui svom poloaju, posjedovao neku vrst ksilofonske tastature
i da je mogao po elji ili potrebi izabrati bilo koju tipku i udariti po njoj.
Iako su sve bile od drveta,. svaka je imala svoj glas, svoju notu.
Postojale su tipke, to jest, bilo je stotinu naina da se postupa vrlo istanano
i oprezno. Na primjer, ako je htio nekom drugu
143
pokazati da nije zadovoljan njime ili ako ga je htio naprosto samo upozoriti,
malko opametiti, Rusanov je znao na koji nain e se .s njime pozdraviti.
Kad bi ga takav ovjek pozdravio (naravno prvi), Pavel Ni-kolajevi mogao je
odgovoriti slubeno i ne nasmijeiti se; a mo-.gao je, pomaknuvi obrve u stranu
(to je on vjebao u svojoj radnoj sobi pred ogledalom), malko priekati s
odgovorom ba kao da sumnja treba li toga ovjeka pozdraviti, da li je on
dostojan pozdrava i onda ga istom pozdraviti (tu su takoer postojale razlike:
potpuno okrenuti glavu prema njemu, napola ili uope je ne okrenuti). Ovo kratko
odgaanje pozdrava imalo je, meutim, vrlo znaajan uinak. U glavi radnika,
kojega bi doekao tako suzdrljivo i hladno, poela bi marljiva potraga i
prisjeanje o grijehovima za koje je moda bio kriv. Tako je ta suzdrljivost
izazvala u njemu sumnju i moda ga odvratila od krivog postupka pred kojim se
ve nalazio a Pavel Nikolajevi bi tek kasnije saznao ta je zapravo bilo
posrijedi.
Jo je snanije djelovao kad bi, susrevi ovjeka (ili telefoni-ravi mu, ili ga
ak specijalno pozvavi), rekao: Svratite, molim vas, do mene sutra u deset
sati prije podne. A sada ne bih mogao? svakako bi upitao ovjek zato to
eli da to prije isazna zato ga zove i to eli da to prije zavri taj
razgovor. Ne, sad ne moete blago ali ipak strogo rei e Rusanov. Nee
spomenuti da je zauzet drugim poslovima ili da ima neku sjednicu, ni govora, ni
za to on ne bi naveo odreen i obian razlog i tako umirio ovjeka kojega je
pozvao (u tom se i sastoji trik), rei e samo sada ne moete, kako bi u
takvoj reenici zazvualo to vie ozbiljnih znaenja meu kojima je bilo i
mnogo neugodnih. A o emu se radi? moda e se radnik odluiti da upita,
bilo iz hrabrosti, bilo iz neiskustva. Saznat ete sutra. Obiao bi to
netaktino pitanje u rukavicama Pavel Nikolajevi. A koliko je dugo do deset
sati sutranjeg prijepodneva! Koliko se toga dogodi! Radnik prvo treba da zavri
dananji posao, da ode kui, porazgovori s obitelji, moda ode u kino ili na
roditeljski sastanak u kolu i jo da poslije toga spava (neki e zaspati, a
neki i nee), ujutro jo da strpa u sebe doruak i cijelo to vrijeme muit e
ga i gristi jedno te isto pitanje: Zato me on samo zove? Za tih beskrajnih
sati radnik e se mnogo kajati, mnogo ega e se uplaiti i zaklet e se da na
sastancima vie nee dirati u rukovodstvo. A kada, napokon, bude kod efa,
ispast e da zapravo posrijedi nita nije ni bilo, nego da je samo trebalo
provjeriti datum njegova roenja ili broj svjedodbe.
Tako se, eto, moglo, kao po tastaturi ksilofona, razliito zasvirati na drvenim
tipkama, od kojih je najneugodnija i najotrija .zvuala ovako: Sergej Sergeji
(to je direktor cijelog poduzea, glavni ovdanji gazda) zamolio vas je da do
tada i tada ispunite ovaj anketni list. I pruio bi radniku anketni list, koji
nije bio obina anketa nego, od svih onih anketnih listova i formulara, koji su
se nalazili u ormaru Rusanova, najpotpuniji i najneugod-niji recimo, onaj koji
se ispunjavao samo za povjerljive zadatke. Radnik, meutim, moda uope nee ni
dobiti nikakav povjerljivi zadatak, i Sergej Sergeji o tome nema ni pojma, ali
tko bi to
144
mogao ustanoviti, kad se Sergeja Sergejia svi boje kao ive vatre? Radnik e
uzeti anketni list, jo e se vladati kao da je veseo, a zapravo ga je ve
poelo iznutra kopkati sve ono to je skrivao pred anketnim centrom. I to zato
to se u ovakvoj anketi vie nita ne moe sakriti. Bila je to odlina anketa.
Najbolja od svih.
Upravo uz pomo takvih anketnih listova Rusanov je uspio natjerati na rastavu
nekoliko ena, iji su muevi sjedili na robiji na osnovu 58. paragrafa. Ma
koliko da su te ene nastojale zamesti tragove aljui pakete pod tuim imenom,
esto iz drugog grada i mada ih nekad nisu uope slale, ipak nisu mogle izbjei
strogi labirint pitanja u ovoj anketi, niti su mogle dalje lagati. Iz labirinta
je postojao samo jedan izlaz: definitivna zakonska rastava. Ta je procedura,
osim toga, bila pojednostavljena: sud nije traio pristanak robijaa na rastavu,
niti ih je uope o rastavi obavjetavao. Za Rusanova je bilo vano samo da se
rastava obavi, kako prljave ape zloinaca ne bi svrnule jo uvijek potenu enu
sa zajednike staze ostalih sugraana. Te anketne listove nije vie nikamo ni
slao. Sergeju Sergejiu pokazivao ih je ponekad samo iz vica.
Poezija tog posla sastojala se u osjeaju da ovjeka valjano dri u svojim
rukama, a da ga zapravo i ne mora jako stegnuti.
Izuzetni, tajanstveni, gotovo nadnaravni poloaj Rusanova, u opem procesu
proizvodnje, upoznavao ga je sa zadovoljstvima, koje prua duboko sagledavanje
istinskih ivotnih tokova. ivot koji svi vide oko sebe (proizvodnja, sastanci,
tvornike novine, obavijesti sindikata pojedinim smjenama, platne potvrde,
menza, klub) nije bio onaj pravi, nego se samo neupuenima inilo da je to
pravi ivot. Istinskim tokovima ivota upravljalo se bez galame, mirno, iz tihih
kabineta, u razgovorima izmeu dva-tri ovjeka, koji shvaaju jedan drugoga ili
ljubazno jedan drugome telefoniraju. Istinski ivot izbijao je i iz tajnih
dopisa, skrivao se u dubini aktovke Rusanova i njegovih suradnika i dugo utke
pratio ovjeka da bi samo na trenutak iznenada izbio na vidjelo, iknuo iz
podzemnog carstva, rastvorivi svoje ognjevito drijelo, otkinuo glavu rtvi ili
je spepelio vatrom i tada bi opet nestao u nepoznatoj dubini. Na povrini bi
ostalo opet sve ono isto: klub, menza, isplatnice, tvornike novine,
proizvodnja, jedino to u smjeni ne bi vie bilo otputenoga, precrtanog,
izopenog ovjeka.
U skladu s tim sloenim poetsko-politikim poslom bila je i kancelarija
Rusanova. Uvijek to bijae odvojena soba, ija su vrata isprva bila presvuena
koom i blistavim zakovicama, a kasnije, kako su rasle drutvene blagodati, pred
njom se jo pojavila i malena obrambena komorica, mraan prostor izmeu
dvostrukih vrata. Na prvi pogled se moglo uiniti da ta komora nije ba neki
osobito lukav izum: jedva da je bila metar iroka, i u njoj bi se posjetilac
zadrao svega sekundu-dvije prije nego e za sobom zatvoriti prva vrata i
otvoriti ona druga. Ali u tim kratkim trenucima, uoi odluna razgovora, on bi
se na trenutak naao kao u zatvoru: nema svjetla, nema zraka, i on dobro osjea
koliko je nitavan pred onom osobom u iju sobu ulazi. Ako je jo i bilo u njemu
drskosti i svojeglavosti, one bi iezle u mranoj komorici.
10 Ojiel iza ralk
145
m
Jasno je da Pavelu Nikolajeviu nikada nije moglo istovremeno upasti vie ljudi,
nego su ih putali samo pojedinano, i to samo onda ako su bili pozvani ili ako
im je telefonski bilo doputeno da dou.
Takva kancelarija i takav red primanja mnogo su pridonosili tome da se u uredu
Rusanova posao odvija ozbiljno i regularno. Bez one komore, koja upozorava
posjetioca, Pavel Nikolajevi bi sada bio na sto muka.
Razumije se da je nain vladanja Pavela Nikolajevica na svom radnom mjestu, zbog
dijalektike povezanosti svih pojava u stvarnosti, morao utjecati i na njegov
nain ivota uope. Malo-pomalo, kako su godine prolazile, on i Kapitalina
Matvejevna poeli su se acati vreve, guve, gomile. Osjeali su odvratnost
prema tramvaju, trolejbusu, autobusu, zato to su ih ondje uvijek gurali, moglo
bi se dogoditi da ih i uvrijede, jer su u takva prijevozna sredstva upadali
graevinski i drugi radnici u prljavim kombinezonima i jo te mogli zamazati
uljem ili kreom. U tramvaju i autobusu zavladao je, osim toga, ruan prisni
obiaj da putnici udaraju jedan drugoga po ramenu i trae da dalje, po vezi,
poalje novac kondukteru i onda opet primi kusur: tako si, bez kraja i konca,
morao uzimati novac i slati karte. Zbog velikih udaljenosti, bilo je teko
pjeaiti po gradu, a i inilo se previe obino, nije odgovaralo tvome
poloaju, a moglo se dogoditi da s pjeacima takoer doivi neprilika. Zato
su se Rusanovi odluili za automobil isprva slubeni, taksi, pa, konano, svoj
vlastiti. Ne treba ni spominjati da je u eljeznici neizdrljivo, ne samo
u zajednikim vagonima, nego i u onima s rezerviranim mjestima: onamo su
upadali ljudi u kousima, nosei kojekakve kante i vree. Zato su Rusanovi
putovali samo u vlakovima s odijeljenim kupeima, i u prvom razredu. Jasno je da
je i u hotelu Rusanov uvijek imao rezerviranu sobu, kako se ne bi sluajno naao
na leaju u zajednikoj spavaonici. Jasno je da Rusanovi isto tako nisu odlazili
u kojekakva odmaralita, nego samo u ona gdje goste potuju i pruaju im
pristojne uvjete boravka, gdje su plae i parkovi odvojeni od obinog puka. I
kada bi Kapitalini Matvejevnoj lijenici preporuili da to vie seta, ona
naprosto ne bi imala gdje drugdje etati nego samo u takvom odmaralitu, meu
sebi ravnima. Iako su u dui uvijek bili pravi Rusi i, u principu, voljeli
narodske zabave, Rusanovi su sve vie cijenili pristojnije i sigurnije zabave
rukovodilaca.
Rusanovi su voljeli narod svoj veliki narod i sluili tome narodu, i bili
spremni dati ivot za taj narod.
Ali, kako su godine prolazile, oni su sve tee podnosili masu. Tu masu, tu
nepokornu masu koja je vjeno migoljila, odupirala se i jo kojeta zahtijevala.
I tako su se oni poeli uvati odrpanaca, drskih i esto pripitih ljudi, kakve
si mogao sresti u elektrinom vlaku predgraa, pred pivnicom, na autobusnim i
eljeznikim stanicama. Loe obuen ovjek je uvijek opasan zato to on ne
osjea nikakve odgovornosti i, vjerojatno, ima malo ta izgubiti u ivotu
inae se ne bi tako loe oblaio. Istina, milicija i zakon brane Rusanova od
odrpanca, ali njihova pomo e zacijelo zakasniti, stii e prekasno i prekasno
e kazniti lupea, a kad se Pavel Nikolajevi
146
nae lice u lice s nj ina, on je zapravo posve bespomoan ne vrijedi mu ni
poloaj, ni zasluge, i odrpanac ga moe bez ikakva razloga uvrijediti, opsovati
mu mater i udariti akom u lice, uprljati mu odijelo ili ga ak nasilno
strgnuti.
Iako se niega na svijetu nije bojao, Rusanov je poeo osjeati posve
razumljivi, normalni strah od tih bezobraznih pripitih ljudi ili, jo tanije,
strah da ga oni ne bi jednostavno udarili akom u lice.
Zato ga je u prvi as i onako uzbudila vijest o povratku Rodi-eva: Rusanov je
zamiljao kako e ga Rodiev ponajprije udariti akom u lice. Zacijelo on ili
Guzun ne bi traili pomo zakona: po zakonu, vjerojatno, Rusanovu nita ne bi ni
mogli, nikakva prava oni nemaju, niti bi im tko dopustio da ih upotrijebe. Ali
to onda ako su ostali onako krepki i zdravi momci i ako im padne na pamet,
vulgarno reeno, da mu razbiju njuku?
Upravo taj strah morao je Pavel Nikolajevi, kao odluni i svjesni ovjek novoga
poretka, posve savladati u sebi.
Prije svega, moda je sve ovo samo obina izmiljotina. Moda nema uope
nikakvog Rodieva, i dao bog da se i ne vrati. Svi ti besmisleni razgovori o
povratnicima moda su samo legende, jer u razvoju glavnih dosadanjih dogaaja i
u susretu s njima Pavel Nikolajevi nije nalazio nikakve znakove koji bi mogli
nagovijestiti novi oblik ivota.
Nadalje, ako se Rodiev zaista i vratio, vratio se u K., a ne ovamo. I nije
njemu sada do toga da trai Rusanova, nego se mora pobrinuti da ga ponovo odande
ne isprae. Prema tome je onaj prvi spontani strah Pavela Nikolajevia bio posve
suvian.
Kad bi ga i poeo traiti ne bi mu tako lako uao u trag. Vlak vozi ovamo tri
dana i tri noi i prolazi osam oblasti. I, sve kad bi i stigao ovamo, ne bi ga
traio u bolnici, nego kod kue. A u bolnici je Pavel Nikolajevi potpuno
siguran.
Siguran! ... Smijeno ... S ovim tumorom pa da bude siguran... Bolje i da umre
ako se bude toliko bojao svakoga povratnika. Kako je ludo to ih vraaju! Zato?
Oni su se ondje navikli, primirili se emu ih dovoditi ovamo, emu drugim
ljudima remetiti ivot? ...
Sve u svemu, ini se, Pavel Nikolajevi se smirio i bio spreman da zaspi.
Trebalo je pokuati zaspati.
Ali je morao izii a to je bila najneugodnija muka u klinici.
Oprezno se okrenuvi, oprezno se uspravivi oteklina mu je kao eljezna aka
pritiskala vrat spustio se sa kripava kreveta, navukao pidamu, obuo papue,
stavio naoale i krenuo tiho prebirui nogama.
Za stolom je deurala stroga, crna Marija i, im je ula hod, naglo okrenula
glavu.
Ispred stepenica, na leaju jedan novajlija, upavi Grk, grio se i jeao. Nije
mogao leati nego je sjedio i budnim oima, punima strave, ispraao Pavela
Nikolajevia.
Na srednjem odmoritu napola je sjedio mali uredno poeljani i strano uti
ovjek, oslonivi se na dva jastuka i udiui kisik iz vreice od atorske
cerade. Na nonom ormariu kraj njega
147
stajale su narande, peiika, rahat-lokum, kefir. Ali njemu nije bilo do toga
obini, besplatni, isti zrak nije mu naprosto ulazio u plua u potrebnim
koliinama.
U donjem hodniku takoer je bilo leaja s bolesnicima. Neki su spavali. Starica,
istonjake vanjtine i raupane kose, muno se bacakala na jastuku.
Zatim proe pokraj sobice u kojoj su na kratku i prljavu divanu klistirali sve
odreda, bez ikakve razlike.
Napokon, poto je duboko udahnuo zrak i nastojao da ga to due zadri, Pavel
Nikolajevi je uao u nunik. U tome nuniku, gdje nije bilo odijeljenih
prostorija, pa ak ni koljki, osjeao se nekako osobito izloen, ponien,
pretvoren u prah. Posluiteljice su ovdje istile vie puta dnevno, ali nikada
nisu stigle sve poistiti, tako da je uvijek bilo svjeih tragova od povraanja,
krvi ili izmeta. Tim su se nunikom sluili divljaci, koji nisu bili navikli na
komfor ili bolesnici koji su ve ionako jednom nogom bili u grobu. Trebalo bi
prodrijeti primarijusu i dobiti od njega dozvolu da se slui lijenikim
nunikom.
Ali tu praktinu misao Pavel Nikolajevi je nekako neodluno u sebi opet
uobliio.
Opet je proao kraj sobice za klistir, kraj raupane Kazakinje, kraj bolesnika
koji su spavali u hodniku.
Kraj samrtnika s vreicom za kisik.
A gore ga je Grk doekao promuklim, stranim aptom:
uj, burazeru, izlijee li ovdje sve? Ili netko i umre?
Rusanov ga pogleda u udu i, kako se pri tome okrenuo, jasno osjeti da vie ne
moe slobodno okretati ne samo glavu nego da se mora, kao Jefrem, okretati
cijelim tijelom. Strana izraslina na vratu pritiskala mu je odozdo eljust a
odozgo kljunu kost. Pohitao je u svoju sobu.
0 emu je to on razmiljao?! ... Koga se on to bojao?! U koga se uzdao?...
Ovdje, izmeu eljusti i kljune kosti, leala je njegova sudbina.
To je njegov sud.
1 taj se sud ne obazire na njegove veze, zasluge, zatitnike.
148
15
SVAKOM SVOJE
A koliko je tebi godina?
Dvadeset i est.
Oh, ma nemoj!
A tebi?
Meni je esnaest. I, ta misli, da li da u esnaestoj godini dadnem nogu?
A dokle bi ti odrezali?
Najmanje do koljena, nie nikada ne reu, ve sam vidio. Obino jo i vie.
Evo, dovde ... Visit e mi batrljak.
Stavit e ti protezu. Nego, ime se misli baviti?
Volio bih na sveuilite.
Na koji fakultet?
Pa, na filoloki ili povijesni.
Hoe li poloiti prijemni ispit?
Nadam se da hou. Ja se nikad ne uzbuujem. Vrlo sam miran.
Odlino. I ta ti onda smeta proteza? Moe i studirati i raditi. Jo e
lake zagrijati stolicu. Vie e postii u struci.
A inae u ivotu?
ta ti je to inae, osim studija?
Pa, tako ...
Bi li se enio?
Kad bih bar ...
Nai e ve nekoga! Doi e sunce i pred tvoja vrata... Ionako ti je to
jedina alternativa, je li?
ta kae?
Mislim: noga ili ivot.
Jeste... iako bi moda moglo proi i samo od sebe!
Nemoj tako, Dema, od moda nitko se nije pomogao. Moda ostaje samo
moda. Nije razumno vjerovati u takvu sreu. Ima li tvoj tumor neki naziv?
Ima, neto kao: S-a.
S-a? Onda treba operirati.
Kako ti to zna?
149
_ ......... .________.....*A x%K da. moram dati nogu, pristao
"bili. Iako je u mom ivotu najvanije upravo "kretanje bilo pjeice bilo na
konju, jedino to automobili onuda ne mogu proi.
Znai, tebi ne kane rezati?
Ne.
Jesi li zakasnio?
Pa, kako da ti kaem ... Nisam ba zakasnio ... Donekle sam i zakasnio ...
Zapeo sam na terenu. Trebalo je da se vratim ovamo prije tri mjeseca, ali nisam
htio ostavit posao. Oteklina se trljala i kvasila u hodu i na konju, gnoj je
izbijao, im bi prsnuo bilo bi mi lake, odmah bih dobio volju da radim. Sve sam
mislio: priekat u jo malo. I sad me tako ulja da bih najradije odrezao
nogavicu ili sjedio gol.
A nisu ti zavili?
Nisu.
De, pokai, hoe li?
Pogledaj.
U-u-u-u-u, kakva je... i crna je.
Od prirode je crna. Ovdje sam od roenja imao veliki made. I izrodio se.
A to je ovo?
Ovdje su ostale tri fistule na mjestu gdje je prsnuo gnoj ... Inae, Demka,
moj tumor je posve drugaiji od tvoga. Ja imam melanoblastom. Ta se mrcina ne
ali. U pravilu osam mjeseci, pa pod ledinu.
Kako to zna?
Proitao sam knjigu o tome prije nego sam doao ovamo. Proitao i shvatio. Pa
da sam i prije doao, svejedno me ne bi htjeli operirati. Kad tu mrcinu,
melanoblastom, samo dotakne noem, odmah se raire metastaze. I taj tumor bi
htio da ivi, na svoj nain, razumije li? teta je to sam zakasnio jedino zbog
toga, jer mi se pojavilo i u preponama.
A ta kae Ljudmila Afanasjevna? Nije li te zvala u subotu?
Ona kae da e pokuati nabaviti nekakvo koloidno zlato. Ako ga nabavi, onda
bi moda mogli zaustaviti proces u preponama, a to se tie noge, malko ga
ublaiti rendgenom i tako zavui...
Izlijeiti?
Ne, Demka, ne moe se mene vie izlijeiti. Od melano-blastoma se uope ne
moe izlijeiti. Nitko jo nije ozdravio. Premalo je odrezati nogu, a ta se
vie moe odrezati? Sad je jedino pitanje koliko se to moe zavui. I koliko u
zaraditi: koji mjesec ili koju godinu?
Kako ... je li? Ti, znai... ?
Da, ja: znai. Demka, ja sam se s time pomirio. Ne ivi bolje onaj koji dulje
ivi. Za mene je sad najvanije koliko u uspjeti obaviti posla. Moram jo stii
neto dovriti na ovoj zemlji! Trebaju mi tri godine! Kad bi mi dali tri godine,
nita vie ne bih traio! Ali ne da leim u klinici, nego da budem na terenu.
Sjedili su na leaj u Vadima Zadirka i tiho razgovarali. Njihov razgovor mogao
je jedino uti prvi susjed Jefrem, ali je on ve od
150
jutros leao tup kao drvo i nije skidao oiju sa stropa. Sigurno je uo i
Rusanov, koji je nekoliko puta blagonaklono pogledao Zadirka.
A ta bi ti to mogao uraditi? mrtio se Demka.
E, pokuaj shvatiti. Ja sada provjeravam novu i veoma spornu teoriju
veliki uenjaci u glavnim gradovima u nju gotovo ne vjeruju: da se nalazita
polimetalnih minerala mogu otkriti uz pomo radioaktivne vode i ispod nje. Zna
li ta je to radioaktivna ... Imam tisuu dokaza, ali na papiru je lako mnogo
toga i tvrditi i odbacivati. Meutim ja osjeam, upravo osjeam, da bih to
mogao i u praksi dokazati. Ali zato bi morao dulje vremena biti na terenu i
zaista nai minerale ispod vode, nikako drugaije. Poeljno bi bilo da to uspije
vie puta. Ali posao je tako teak da ovjek troi snagu ba na kojeta ... Eto,
recimo, nemam sisaljke na kompresiju, a da pokrenem centrifugu, treba izvui iz
nje zrak. Cime? Ustima! Bome sam se napio te radioaktivne vode. Mi je ionako
pijemo. Kirgiski radnici kau: ni nai oevi je nisu pili, pa neemo ni mi. A mi
Rusi pijemo. Uostalom, kad ve imam melanoblastom, zato da se bojim
radioaktivnosti? Za mene i jest taj posao.
Jesi ti neka budala! prekori ga Jefrem jednolinim hri-pavim glasom i ne
okrenu se prema njemu. Znai da je on sve uo. Umire, pa ta e ti geologija?
Ona ti nee pomoi. Bolje promisli od ega ive ljudi?
Vadim je ukoeno ispruio nogu, ali mu se slobodna glava lako okrenu na gipku i
savitljivu vratu. Gotovo je sijevnuo crnim oima, valovite usnice lagano su mu
zadrhtale, i on je, ne uvrije-divi se, odgovorio:
Ja znam od ega ive. Od rada! Rad mnogo pomae. Ne treba ni piti, ni jesti.
I on lagano pokuca plastinom penkalom po zubima ekajui da uje koliko ga je
Jefrem shvatio.
Proitaj ti ovu knjiicu, pa e vidjeti! pokuca Poduev skorenim noktom po
plavim koricama i svejedno ne okrenu tijela, tako da nije uope vidio Zadirka.
^ Ve sam je vidio vrlo brzo odvrati Vadim. Nije za
nae doba. Previe je neodreena, nema u njoj snage. Za nas
danas vrijedi: radimo to vie! I ne za svoj dep. Eto, to je sve.
Rusanov se razgalio, susretljivo bljesnuo naoalima i glasno
zapitao:
Recite, mladiu, jeste li vi komunist?
Jednako spremno i jednostavno Vadim pogleda sada i Ru-sanova.
Jesam blago on odgovori.
Bio sam siguran! slavodobitno izjavi Rusanov i podie prst.
Bio je zbilja nalik na predavaa. Vadim potapa Demku po ramenu:
Hajde sad na svoj krevet, moram raditi.
I on se prihvati Geokemijskih metoda, knjige u kojoj je drao listi ispisan
sitnim biljekama i krupnim usklinicima i upitnicima.
itao je, a crna penkala lagano mu se pomicala meu prstima.
151
Sav se udubio u knjigu i inilo se kao da vie i nije prisutan u sobi, ali Pavel
Nikolajevi, ohrabren njegovom podrkom, htio je jo vie ohrabriti samoga sebe
prije injekcije pa je odluio dotui Jefrema, kako on vie ne bi u drugima
izazivao tjeskobu. Zagledavi se pravo u njega, on nastavi razgovor, koji je za
nj
tek poeo:
Drug vam je dao odlinu lekciju, drue Podueve. Ne smijete se tako preputati
bolesti. I ne smijete se tako preputati prvoj popovskoj knjizi koja vam padne u
ruke. Vi, zapravo, idete na ruku... htio je rei neprijateljima, i u obinom
ivotu uvijek bi bilo lako razotkriti te neprijatelje, ali ovdje, u bolesnikoj
sobi, tko im je zapravo bio neprijatelj ... Treba sagledati dubinu ivota i,
prije svega, prirodu ljudskog junatva. to pokree ljude da poveavaju
proizvodnju? to ih nadahnjuje na junatva u Domovinskom ratu? Ili, to ih je
nadahnulo na junatva u graanskom ratu? Bili su gladni, bosi, goli, bez
oruja... Jefrem danas bijae udno nepomian: ne samo to nije usta-jao i buno
hodao u prolazu meu krevetima, nego se nekako odrekao i mnogih drugih svojih
kretnji. Prije je samo pazio na vrat i nerado okretao gornji dio tijela, ispod
glave, a danas ak ni da bi nogom ganuo, ni rukom, jedino to je zakucao prstom
po knjizi. Nudili su mu doruak, ali je odvratio: Tko ne jede, nee se ni
naliti. Ve prije doruka, a i poslije doruka, leao je tako nepomino da bi
se sa strane moglo pomisliti, kad ne bi povremeno treptao, da je posve
paraliziran. A i oi su mu bile otvorene.
Oi su mu bile otvorene, i da bi vidio Rusanova, nije se, ovaj put, morao uope
okretati. Osim stropa i zida vidio je jo samo njega, i nita vie.
uo je to mu je Rusanov tumaio. Usne su mu se pomakle, razlegao se onaj isti
neprijateljski glas, samo to je sada jo nejasnije izgovarao pojedine rijei.
Kakav graanski rat? Jesi li se ti valjda borio u graanskom ratu?
Pavel Nikolajevi uzdahnu:
Vi i ja, drue Podueve, bili smo u ono vrijeme premaleni da bismo se mogli
boriti.
Jefrem frknu na nos.
Ne znam zato se ti nisi borio. Ja sam se borio. Pavel Nikolajevi znaajno
podie obrve iznad naoala: Kako je to mogue?
Vrlo jednostavno polako je govorio Jefrem odmarajui se izmeu pojedinih
rijei. Uzeo pitolj i pucao. Veselo je bilo. Puno nas je bilo.
A gdje ste se vi borili?
Kod Ievska. Ustavotvorce smo tukli. Ja sam sam ustrijelio sedmoricu iz
Ievska. I sad se sjeam.
Jest, i sada se dobro sjeao kako je on, kao balavi deran, ustrijelio sedmoricu
odraslih, sjeao se gdje je koji pao na ulici u buntovnome gradu.
Cvikera mu je jo neto tumaio, ali Jefrema kao da je danas i sluh izdao, i on
bi samo naas izronio iz dubine da uje pokoju rije.
152
Kad je jutros u zoru otvorio oi i ugledao pred sobom komadi golog bijelog
stropa, u jednom hipu iznikla je pred njim, bez. ikakva povoda, i vrsto ga
zaokupila, jedna davna, beznaajna zgoda koju je ve bio posve zaboravio.
Bijae mjesec studeni, rat se ve bio zavrio. Padao je snijeg. i odmah se
topio, a na zemlji, koju su bacali iz rova i koja je bila toplija, posve je
nestajao. Kopali su rov za plinsku cijev i, prema, nacrtu, dubina rova je
trebalo da iznosi metar i osamdeset. Poduev je naiao i primijetio da jo nije
dovoljno dubok. Pristupio mu je brigadir i drsko tvrdio da je u cijeloj duljini
rova ve iskopan, potrebni profil. Hoe li da izmjerimo? Nadrljat e! Poduev
uze motku za mjerenje, na kojoj su, na svakih deset centimetara,, bile plamenom
unesene poprene crne crtice, dok je svaka peta bila okomita i poee mjeriti,
upadajui u kalovitu gnjecavu ilovau, on u izmama, a brigadir u cipelama.
Izmjerie na jednom mjestu: dubina je bila metar i sedamdeset; krenue dalje. Na
drugom mjestu su kopala trojica: visoki mravi seljak, gusto obrasla lica, zatim
neki bivi oficir, koji je jo imao vojnu kapu,, iako na njoj vie nije bilo
zvijezde pa je ostao samo lakirani, obod i lakirani tit, iji su crveni rubovi
bili umrljani kreom i ilovaom; trei je bio neki mladac, u kapici i gradskom
kaputiu (tih godina je bilo teko s odjeom i dravnu im nisu ni davali), a taj
su mu kaputi valjda saili dok je jo iao u kolu, tako da. je bio kratak,
tijesan i pohaban (Jefremu se inilo da je sad istom, prvi put jasno ugledao taj
bijedni kaputi). Prva dvojica su se jo nekako upinjali, mlatarali lopatama i
izbacivali mokru ilovau, koja nije lako otpadala sa eljeza, ali je ovaj trei,
utokljunac, naprosto stajao, naslonivi se prsima na lopatu kao da mu je
proburazila tijelo, te je zapravo bio nalik na strailo u polju, bijelo od
snijega, ruku zavuenih u tanke rukave. Nisu im dali nita to bi navukli na
ruke a na nogama je vojnik imao izme, dok su druga dvojica privezali opanke od
automobilske gume. to stoji, lijenino? povika brigadir na mladia. Hoe
da ostane bez obroka? Na posao! Mladi samo uzdahnu i klonu, te se uinila kao
da mu se drka dublje zabila u grudi. Brigadir ga onda odalami po vratu, i on se
otrese, stade kopati lopatom.
Poeli su mjeriti. S obje strane zemlja je bila izbacana tik uz rov, i, ako je
htio tano vidjeti gornju oznaku, morao se jako nagnuti. Vojnik mu je, toboe,
pomagao, ali je, zapravo, izmicao pritku ukoso tako da bi dobio kojih deset
centimetara. Poduev ga opsova, stavi mjerilo uspravno i vidje da dubina nije
vea od metar i ezdeset pet.
Sluaj-der, graanine efe zamoli ga vojnik tiho. Oprosti nam ovih
nekoliko centimetara. ta e ti? eludac je prazan, nemamo snage. I vidi
kakvo je vrijeme...
A ja da zbog vas idem na optueniku klupu, je li? ta vam pada na pamet?
Postoji nacrt. I pazite da strane budu posve ravne a ne da bude rupa u sredini.
Dok se Poduev ispravljao, izvlaei mjerilo iz rova i noge iz ilovae, sva
trojica podigoe prema njemu lice: jedno obraslo,, drugo kao u iznurena hrta,
tree jo u paperju, jo nebrijano; padao je snijeg na njihova mrtvaka lica, i
oni su uzgledali prema njemu. Mladac otvori usta i ree:
153
Neka. I ti e umirati, nadzornice!
Poduev ih nije predao na raport i u zatvor, nego je samo tano naveo posao koji
su obavili da ne bi navukao nevolju na vrat. Kad dobro promisli, bilo je i gorih
sluajeva. A otada je prolo deset godina. Poduev vie nije radio u logoru, onaj
brigadir je takoer na slobodi, plinovod je poloen samo privremeno i moda vie
i ne provodi plin, radilo se i mnoge druge poslove a, eto, odjednom su
izronile odnekud te rijei i prve ga doekale ovog jutra, odjeknule mu u uhu:
I ti e umirati, nadzornice!
Jefrem nije mogao pronai nikakvu protuteu kojom bi mogao potisnuti tu istinu.
eli li on jo ivjeti? I onaj mladac je elio. Ima li snanu volju? Je li
shvatio neto novo i eli li ivjeti na drugi nain? Ali sve se to bolesti ne
tie, ona se dri svoga nacrta.
Ova plava knjiica, sa zlatnim slovima na koricama, koja je ve etvrtu no
prenoila pod Jefremovom strunjaom, bajala je neto o Hindusima i o tome kako
oni vjeruju da mi ne umiremo poptuno, nego da nam se dua seli u ivotinje ili u
druge ljude. Takva se sad mogunost sviala Poduevu: kad bi bar neto svoje
zadrao, kad bar ne bi sve njegovo propalo. Da bar neto ponese onkraj groba.
Samo to on nije vjerovao u tu selidbu dua ni koliko je crno pod noktom.
igalo ga je u vratu a i u glavi, igalo bez prestanka, i to nekako jednolino,
u etiri udarca. etiri udarca kao da su govorili: umro Jefrem. Poduev.
Taka. Umro. Jefrem. Poduev. Taka ...
I tako bez kraja i konca. Sam je u sebi poeo ponavljati te rijei. I to ih je
vie ponavljao, kao da se nekako izdvajao iz Jefrema Podueva koji je osuen na
smrt. I navikao se na njegovu smrt, kao da je rije o susjedovoj smrti. I, eto,
ono u njemu to je razmiljalo o smrti Jefrema Podueva, njegova susjeda to,
recimo, ne bi trebalo da umre.
A to e biti sa susjedom Poduevom? Njemu, vjerojatno, nema spasa. Moda bi mu
jedino pomogao brezov trud? Ali je u onom pismu pisalo da ga treba piti cijelu
godinu, bez prestanka. Za to bi trebalo trideset kila suhog truda, ili ezdeset
mokrog. Sve u svemu osam potanskih poiljki. Trud, osim toga, ne bi smio dugo
stajati, trebalo bi da bude tek ubran s drveta. Znai, nemogue je sve pakete
odjednom poslati nego treba ih slati na prekide, jednom mjeseno. Tko bi mu
spremao te pakete i slao ih na vrijeme? Odande, iz Rusije?
Morao bi to biti neki pouzdan, blizak ovjek.
Mnogo, mnogo ljudi prolo je kroz Jefremov ivot a s nijednim se nije osobito
zbliio.
Jedino bi mu njegova prva ena Amina moda mogla skupiti i poslati brezovu
gljivu. S one strane Urala i nema nikoga kome bi pisao osim nje. A ona e mu
odgovoriti: Crko dabogda, stara dukelo! I imat e pravo.
Imat e pravo prema zakonima koji vladaju u svijetu. Ali nee imati pravo prema
onome to pie u plavoj knjizi. Prema toj knjizi
154
Amina bi se trebala saaliti nad njim i ak ga voljeti i to ne kao mua nego
naprosto kao patnika. I slati mu pakete s brezovim trudom.
Knjiga je, oito, bila i te kako vrijedna, samo kad bi se svi ljudi drali
nje ...
Tada doprije u Jefremove zaepijene ui geologova pria o njegovu ivotu
posveenom jedino radu. I Jefrem je zakucao noktom po knjizi.
Poslije se opet, ne videi i ne sluajui nita, zanio u svoje misli i opet ga
je probadalo u glavi.
I samo da ga nisu kinjili ti bolovi, najugodnije i najjednostavnije bilo bi ne
micati se, ne lijeiti se, ne jesti, ne razgovarati, ne sluati, ne gledati.
Naprosto prestati da postoji.
Osjetio je kako mu tresu nogu i vuku ga za lakat. Uz pomo Ahmadana, djevojka
iz kirurkog odjela ve ga je dulje vremena potezala i zvala na previjanje.
I tako je Jefrem morao posve uzaludno ustati. Trebalo je smoi volje da bi se
uspravilo tijelo od devedeset kilograma, da bi se upele noge, ruke i lea, i iz
mira, u koji su bile utonule kosti obrasle mesom, trebalo je da se pokrenu
njihovi zglobovi, da se cijela njihova teina uspravi, ustoboi, odjene u bluzu
i ponese to ustoboeno tijelo hodnicima i stepenitem u nove uzaludne muke kad
e s tog tijela skidati i zatim na nj ponovo namatati desetke metara zavoja. Sve
je to trajalo dugo, boljelo je i bilo obavijeno nekim laganim, sivim umom. Osim
Jevgenije Ustinovne bijahu ondje jo dva kirurga koji, tko zna zato, nisu
nikada operirali, i ona im je neto tumaila, pokazivala i zapitkivala Jefrema,
samo to joj on nije odgovarao.
Osjeao je da njih dvoje vie nemaju ni o emu razgovarati. Jednolini sivi um
obavijao je sve njegove rijei.
Jo su ga vre uvili u bijeli oklop, i on se vratio u sobu. Zavoji su sad
dosizali do iznad glave i jedino mu je vrh tjemena jo malko virio iz oklopa.
Presreo ga je Kostogutov koji je hodao s duhankesom u ruci.
Onda, ta su odluili?
Jefrem pomisli: zbilja, ta su odluili? I, premda u sobi za previjanje nije
gotovo ni u emu sudjelovao, sad mu je postalo jasno i on je odgovorio posve
odreeno:
Crkni gdje hoe, samo ne pred naom kuom. Federau je uplaeno promatrao
stravini vrat, kakav e moda
uskoro biti i njegov, i zapitao:
Otputaju te?
Istom to pitanje podsjetilo je Jefrema da vie ne moe lei u krevet, kao to je
htio, nego da se mora spremiti na odlazak iz bolnice.
Da se mora, iako se ne moe ni sagnuti, presvui u svoju obinu odjeu.
Da mora, ma koliko ga to stajalo napora, kretati svoje ustoboeno tijelo
gradskim ulicama.
I muila ga je nesnosna pomisao da e on sve to morati raditi na silu, s
naporom, tko zna zato i zbog koga.
155
199
bilo ih je dvoje: mu i ena i zato ih je zapalo vjeno progonstvo. Slutei
takvu presudu, Kadmini su unaprijed podnijeli molbu da ih bar u progonstvo
poalju zajedno, u isto mjesto. Protiv toga nitko, toboe, nije imao nita,
njihova molba je, navodno, bila posve zakonita ali su mua ipak poslali na jug
Kazahstana, a enu u okolicu Krasnojarska. Moda su ih, kao lanove iste
organizacije, htjeli razdvojiti?... Meutim ih nisu, zapravo, htjeli kazniti,
niti su im htjeli napakostiti, nego u sastavu Ministarstva unutranjih poslova
naprosto nije bilo inovnika ija bi dunost bila da spoji mua i enu zato ih
i nisu premjestili u isto mjesto, ena, kojoj se bliila pedeseta godina, a ruke
joj i noge oticale, dospjela je u tajgu gdje je jedini posao bila sjea ume,
koji je ve i iz logora dobro poznavala. (A i sad se sjea tajge s Jeniseja
kakvi su to pejzai!) Jo punu godinu su pisali albe u Moskvu, u Moskvu,
u Moskvu dok nije doao posebni straar i prebacio Jelenu Aleksandrovnu ovamo,
u U-Terek.
Kako da se sad ne vesele ivotu! Kako da ne zavole U-Terek! I svoju kolibicu od
ilovae! Zato da jo trae kruha preko pogae?
Ako treba, ostat e ovdje zauvijek! A dotle e moi dobro upoznati klimu U-
Tereka! Nikolaj Ivanovi je objesio tri toplomjera, stavio teglu za oborine a po
podatke o snazi vjetra odlazio Ini trem, uenici desetog razreda, koja je
vodila dravnu meteoroloku stanicu. I Nikolaj Ivanovi bi, prije nego i sama
meteoroloka stanica, mogao izdati meteoroloki izvjetaj, i to nevjerojatno
pouzdan i taan.
Jo kao dijete, primio je od oca inenjera za komunikacije
sklonost prema radu i ljubav prema tanosti i redu. Teko da je Korolenko bio
sitniav, ali je ak i on rekao (Nikolaj Ivanovi ga citira) da red u
poslovima stvara i duevni mir. Doktor Kadmin upotrebljavao je jo jednu
omiljenu izreku: Stvari znaju gdje im je mjesto. Stvari same znaju gdje im je
mjesto, a mi im jedino ne smijemo smetati.
U dokolici, za dugih zimskih veeri, Nikolaj Ivanovi bavio se jo jednim
poslom: uvezivao je knjige. Uivao je da raspadnute, raskupusane, upropatene
knjige pretvara u gotovo nove, vesela i uredna oblija. ak i u U-Tereku
uspjeli su mu napraviti knjigo-veaki tijesak i vrlo otar no za obrezivanje.
Ali zima u U-Tereku ne traje dugo, i on se sve ostale mjesece brinuo za svoj
vrt.
Deset kvadratnih metara vrta uredio je Nikolaj Ivanovi tako domiljato i marno
da bi mu pozavidio i stari knez Bolkonski sa svojim Liim gorama i svojim
posebnim projektantom. U bolnici je Nikolaj Ivanovi, usprkos svojoj poodmakloj
dobi, bio jo vrlo ustar, radio smjenu i po i jo svake noi obilazio
porodilje. Selom nije hodao, nego naprosto letio, kao da mu sijeda brada nita
ne smeta uz put je samo razmahivao skutovima platnenog kaputia, koji mu je
bila saila Jelena Aleksandrovna. Jedino to vie nije imao snage da dugo kopa
radio bi izjutra svega pola sata i cdmah bi se zapuhao. Ali, ma koliko da su mu
otkazivale ruke i srce, planovi su mu bili savreni, gotovo idealni. Vodio bi
Olega po svom pustom vrtu, koji su sa stranje strane veselo resila dva drveta,
i hvalio se:
200
Vidite, Oleg, ovuda e po sredini ii staza. S lijeve strane e se jednog
dana dizati tri marelice, ve sam ih posadio. S desne strane pruat e se
vinograd, sigurno e se primiti. Staza e izlaziti pravo pred sjenicu pravu
pravcatu sjenicu, kakvu U--Terek jo nije vidio; temelji sjenice su ve tu
vidite li ono polukruno leite od erpia (Homratevi je sigurno pitao: Zato
polukruno?) a uz ove tapove e rasti hmelj. Pokraj njega, e mirisati
duhan. Po danu emo se ovdje sklanjati od vruine, a naveer emo piti aj iz
samovara, bit ete dobro doli (ni samo-vara jo nisu imali).
Nije bilo jasno ta e rasti u njihovu vrtu, ali je bilo jasno ega nema nije
bilo krumpira, kupusa, krastavaca, rajica i bundeva, svega onoga to su imali
susjedi. Ali to se moe kupiti!
tvrdili bi Kadmini. I oni bi kupovali. Stanovnici U-Tereka su kuevan narod
koji dri krave, svinje, ovce i kokoi. I Kadmini su na neki nain uzgajali
ivotinje, samo to njihova farma nije bila: nimalo praktina: imali su samo
pse i make. Oni su smatrali da mlijeko i meso mogu kupiti na trgu ali kako da
kupe pseu vjernost? Zar bi za novce skakao na tebe dugouhi, crno-bijeli uk,.
golem kao medvjed, i otri prepredeni mali Tobik, posve bijel, nemirnih crnih
uiju?
U ljudima vie nimalo ne cijenimo njihovu ljubav prema ivotinjama, a ako su
naklonjeni makama, jo emo im se i narugati.
Meutim, zavolimo li isprva ivotinje, neemo li poslije zavoljeti i ljude?
Kadmini ne vole kou svojih ivotinja nego njihovu linost, i ta privrenost,
koju pokazuju supruzi, brzo, gotovo odmah, prelazi i na njihove ivotinje a da
ih uope ne dresiraju. ivotinjama, je veoma drago kada Kadmini s njima
razgovaraju i dugo ih mogu sluati. ivotinjama je stalo da budu uz svoje
gospodare i ponosno ih svuda prate. Ako je Tobik u sobi (psima je doputeno da
ulaze u sobu) i ako primijeti da je Jelena Aleksandrova obukla ogrta i uzela
torbu, on e ne samo odmah shvatiti, da se ona kani proetati do sela, nego e
pojuriti po uka u vrt i odmah se s njime vratiti. Na posebnom pseem jeziku on
e mu spomenuti tu etnju
i uk e uzbueno dotrati, spreman da poe.
uk ima vrlo dobar osjeaj za vrijeme. Kad otprati Kadmine u kino, nee ostati
pred dvoranom, nego e otii, a vratit e se^ neto prije nego predstava zavri.
Jednom je film bio znatno krai
i on je zakasnio. Kako je isprva bio alostan, i kako je kasnije skakao na
njih!
Jedino na posao nisu psi nikada pratili Nikolaja Ivanovia, kao da su shvaali
da to ne bi bilo u redu. Ako bi, predveer, lijenik krenuo napolje svojim
laganim i mladenakim korakom, po nekim duhovnim valovima, psi bi pouzdano znali
je li poao nekoj porodilji (tada ne bi ili s njime) ili ide na kupanje tada
bi ga pratili. Na kupanje se ilo daleko, na rijeku Cu, do koje je trebalo
pjeaiti pet kilometara. Ni mjetani, ni prognanici, ni mladi, ni stariji nisu
onamo svakodnevno odlazili, jer im je bilo predaleko. Odlazila je samo
djeurlija, i odlazio je doktor Kadmin sa psima. Inae je to bila jedina etnja
koja nije ba pse osobito veselila: staza u stepi je tvrda i trnovita, uku su
ve bile izranjene ape, a Tobik, koga je jednom okupao, ozbiljno se bojao da ga
201
ponovo ne baci u vodu. Osjeaj dunosti ipak je bio jai od svega, i oni su
uvijek pratili lijenika na njegovu putu. Tristo metara prije rijeke, osjeajui
da je tu jo na sigurnome, Tobik bi poeo zaostajati od straha da ga Kadmin ne
zgrabi, ispriavao bi se uima i repom, i napokon legao, uk je odlazio sve do
obale, spustio se ondje svojim krupnim tijelom i, kao kakav spomenik, motrio
odozgo kako mu se gospodar kupa.
Tobik je smatrao za svoju dunost da prati ak i Olega, koji je esto navraao
Kadrninima (tako esto da je to napokon uznemirilo njihova staratelja i da ih je
zasebno presluavao: Zato ste vi toliki prijatelji? ta vi imate zajedniko? O
emu razgovarate?), uk ba ne bi morao ispratiti Olega, ali Tobik je morao, i
to bez obzira kakvo je bilo vrijeme. Kad je napolju padala kia, Tobiku se nije
ilo, jer je znao da e mu se ape smoiti i smrznuti, pa bi se stao protezati
na prednjim i stranjim nogama ali bi ipak krenuo! Tobik je, uostalom,
prenosio potu od Kadmina Olegu. Ako je trebalo saopiti Olegu da se danas daje
zanimljiv film ili da se prodaje neto posebno u trgovini ivenih namirnica ili
u magazinu, Tobiku bi natakli sukneni ovratnik s pisamcetom, prstom mu pokazali
smjer i strogo rekli: Idi Olegu! I on bi po svakom vremenu posluno zabrzao
Olegu na svojim tankim visokim nogama, a kad ga ne bi zatekao kod kue, ekao je
pred vratima. Najudnije je bilo da ga tome nije nitko uio, da ga nije
dresirao, nego da je on sve to shvatio i nauio, vjerojatno zahvaljujui onim
duhovnim valovima. (Istina, da bi potkrijepio njegovu idejnu vrstinu, Oleg bi
mu svaki put njegove potarske usluge i materijalno nagradio.)
udio se onom vjeito tunom izrazu u Tobikovim oima. ak i kad se smijeio, ne
bi obnaio zube, smijeio se samo uima.
uk je visinom i pojavom bio nalik na njemakog ovara, ali nije imao one
ovarske otrine, kao da ga je smekavala dobroudnost, svojstvena velikom i
jakom biu. Bio je ve prilino star i promijenio vie gospodara, ali je Kadmine
sam izabrao. Prije toga je pripadao trafikantu (ili upravitelju ajane)
Vesadzeu. Vesadze ga je drao na lancu, pokraj sanduka sa suem, a ponekad bi ga
u ali putao i uckao na pse u susjedstvu. uk se hrabro borio i ulijevao tim
uama strah u kosti. Ali zapravo je bio dobar i miroljubiv, ali, naprosto, nije
mogao iznevjeriti nade svoga gospodara. Kad ga je jednom tako pustio s lanca,
otiao je na pseu svadbu nedaleko kue Kadminih: tjerala se mala Lutkica, Tobi-
kova mati. uka je otjerala, jer joj svojim nesrazmjerno velikim rastom nije
odgovarao (tako on nije postao ouh Tobiku), ali je zato u dvoritu Kadminih
osjetio neto prisno i svraao je onamo, iako ga ondje nisu hranili. Vesadze
je otputovao i ostavio uka svojoj robijakoj druici Emiliji. Ona je uka
estito hranila a on se, svejedno, otkidao i odlazio Kadminima. Emilija je
bila ljuta na Kadmine, vraala uka u svoje dvorite, ponovo ga vezivala, a on
bi se opet otkinuo i odlazio. Napokon ga je privezala lancem za automobilski
kota. A kad je uk ugledao na cesti Jelenu Aleksandrovnu, koja je ak namjerno
okrenula glavu, poletio je i, kao tegleni konj, grcajui, vukao o vratu
automobilski kota punih sto metara, sve dok nije pao. Tada je Emilija digla
ruke od uka. Kod novih gospodara uk je brzo usvojio duhovnu
202
humanost kao glavni oblik svoga vladanja. I ulini psi ga se nisu vie bojali.
Prema prolaznicima uk je sad bio prijazan, ali ne i nametljiv.
Naravno da je i u U-Tereku bilo ljudi koji su voljeli pucati u iva stvorenja.
Kako bi teko nalazili bolju divlja, pijani su lutali po ulicama i ubijali pse.
Na uka su dvaput pucali. Zato se on bojao kad bi tko u njega uperio bilo kakav
otvor: bojao se i fotografskog objektiva i nije se dao slikati.
Kadmini su imali i make, razmaene, udljive make, koje su voljele umjetnost,
ali se Oleg, etajui drvoredima i stazama bolnikog naselja sada upravo
prisjeao uka, ogromne plemenite u-kove glave, i to ne na ulici nego u okviru
njegova prozora: odjednom bi se na Olegovu prozoru pojavila ukova glava znai
da je stao na stranje noge i zavirio u sobu kao ovjek. Bit e da pokraj njega
skakue Tobi i da se ve primie i Nikolaj Ivanovi. Oleg je ganuto osjeao da
je potpuno zadovoljan svojom sudbinom, da se posve pomirio sa ivotom u
progonstvu i da ne moli nebo ni za kakva udesa, nego samo za zdravlje.
Lijepo je ivjeti kao to ive Kadmini i veseliti se onome to ima! Mudar je
onaj koji je malim zadovoljan. I tko je zapravo optimist? Onaj koji kae:
svagdje je loe, kod nas je jo dobro, mi smo imali sreu. I sretan je onim to
ima, i ne propinje se.
A tko je pesimist? Onaj koji kae: svagdje je divno, svagdje je bolje, jedino je
kod nas loe. I neprestano ga mui vlastita sudbina.
Samo da nekako preturi ovo lijeenje! Da se iupa iz ovih klijeta
rendgenoterapije, hormonoterapije i da ne izie odavde kao potpuna nakaza.
I da otputuje u U-Terek. I prestane ivjeti kao neenja! Treba se eniti,
eniti! Teko da e Zoja doi onamo. A kad bi se i odluila trebalo bi je
ekati godinu i po. Opet ekati, opet ekati, cijeloga ivota ekati ne, ne
moe na to pristati!
Mogao bi se oeniti Ksanom ona je nekako i tvrda i mekana u isto vrijeme:
tvrda u vladanju a mekana naoko. Samo je malo prekrupna. Ali kakva je domaica!
Samo brie tanjure, prebaci runik preko ramena prava carica, oiju ne moe
skinuti s nje. S njom bi bilo ugodno ivjeti u kui bi bio red a uokolo bi
ska-kutala djeca.
Mogao bi se oeniti i Knejom Mgrem. Malo se boji toga to joj je tek osamnaest
godina. Ali ga to i privlai! Osmijeh joj je nekako rastresen i drzak, zamiljen
i izazovan. Ali to ba i privlai...
>
21
UTVARE NESTAJU
Oleg je imao sreu da nju sretne ba na ulazu u kliniku. Maknuo se u stranu,
pridrao joj vrata, a da se i nije maknuo, ona je ila tako ustro, nagnuvi se
malko naprijed, da bi ga, moda, i oborila.
Jednim ju je pogledom cijelu obuhvatio: na okoladnoj kosi plava kapica, glava
joj zabaena kao da se bori protiv vjetra, ogrta joj vrlo osebujna kroja
dugaak, nemogu, zakopan, sve do grla.
Da je znao da je to Rusanova kerka, zacijelo bi se vratio. A ovako je iziao da
proeta svojom omiljenom stazom.
Avieti su jedva dopustili da ode gore u sobu, jer joj je ocu bilo vrlo loe, a,
osim toga, bolesnici su primali posjete samo etvrtkom. Skinula je ogrta i na
vestu bordo boje zaogrnula onaj bijeli, bolniki, koji je bio tako malen da bi,
sve da je i djevojica, jedva mogla uvui ruke u njegove rukave.
Poslije jueranje, tree injekcije, Pavel Nikolajevi je zaista posve klonuo i,
osim u krajnjoj nudi, nije uope vie izvlaio nogu ispod pokrivaa. Tek
ponekad se okretao, jeo na silu, naoale nije stavljao, u razgovore se nije
mijeao. ivot oko njega, koji bi inae uvijek izazvao odlunu reakciju, bilo da
ga je hvalio ili kudio, nekako se zamaglio i postao za nj posve beznaajan.
Pokolebala se u njemu ona vjeita snaga volje, i on se prepustio klonulosti,
osjeajui ak i neto ugodno u tom stanju. Ali jadno je bilo to to se njemu
inilo ugodno kao kad ovjek koji se smrzava vie nema snage da se pomakne.
Oteklina, na koju se isprva ljutio, a koje se poslije bojao, sad je vodila
glavnu rije i ona je sad, a ne on, odluivala ta e biti.
Pavel Nikolajevi je znao da Avieta dolazi iz Moskve i ve od jutros ju je
iekivao. Kao i uvijek, oekivao ju je radosno, ali danas pomalo ak i
zabrinuto: ena i on su odluili da joj Kapa ispria sve o pismu imova, o
Rodievu i o Guzunu, ba sve. Dosada nije bilo smisla da joj se to spominje, ali
sad im je trebala njena pamet, njen savjet. Avieta je bila vrlo pametna i nikada
se niemu ne bi domislila tee od roditelja, samo moda lake.
204
ali njega je, svejedno, pomalo uzrujavala pomisao kako e ona primiti tu cijelu
priu? Hoe li se uspjeti uivjeti i shvatiti? Nee li ga lakoumno osuditi?
Iako je u jednoj ruci nosila teku torbu a drugom pridravala ogrta na
ramenima, Avieta je i u bolesniku sobu ula ustro, kao protiv vjetra. Njeno
svjee mlado lice naprosto je sjalo, nije bilo u njemu one mrane suuti kakva
se ogleda na licima posjetilaca koji prilaze krevetima tekih bolesnika i kakvu
Pavel Nikola-jevi ne bi podnio na kerkinu licu.
Zdravo oe, kako si? veselo ona pozdravi, sjede do njega na leaj i
iskreno, bez ikakva napora, poljubi ga u oba uvela i obrasla obraza.
Onda, kako se danas osjea? Hajde, reci mi kako ti je! De, reci!
Njena jedrina i hrabra odlunost ulili su malo snage i Pavelu Nikolajeviu, i on
donekle ivnu.
Kako da ti kaem odmjereno i tiho govorio je on kao da sam sebi objanjava
moe se rei da se nije smanjila. Ali isto tako imam osjeaj kao da malo lake
miem glavu, malo lake. Valjda me manje pritie.
Kerka ne upita da li ga boli a i nije ga zaboljelo rairi ovratnik na
oevoj pidami i smiono se zagleda: gledala je ba kao da je lijenik i da svaki
dan pregledava veliinu tumora.
Nije uope strano! zakljuila je. Natekla ti je lijezda, i to je sve.
Mama mi je napisala takvo pismo da sam svata pomislila! Vidi, i sam kae da
lake mie glavu. Znai da ti injekcije pomau. Poslije e se jo smanjiti. A
kad se smanji na polovicu, nee ti uope smetati, moi e prijei kui.
Zbilja uzdahnu Pavel Nikolajevi kad bi se upola smanjila, moglo bi se
ivjeti.
I lijeit e se kod kue!
Misli da bih kod kue mogao primati injekcije?
Zato ne bi? Naviknut e se na njih, prilagoditi i moi e se lijeiti
kod kue. Dogovorit emo se jo, porazmisliti o svemu!
Pavel Nikolajevi se razveselio. Bez obzira da li mu dopuste ili ne dopuste da
kod kue prima injekcije, ve sama kerkina odlunost da ovako otvoreno nastoji
postii to hoe, ispunila ga je ponosom. Avieta se sagnula prema njemu, i on
je, iako bez naoala, vidio njezino otvoreno, estito, iskreno lice, to
energino ivo lice drhtavih nosnica, pokretnih obrva, lice koje bi zadrhtalo
pred svakom nepravdom, ini se da je Gorki rekao: ako tvoja djeca nisu bolja od
tebe, uzalud si ih rodio i uzalud si ivio. A ini se da Pavel Nikolajevi nije
uzalud ivio.
Ipak ga je muila pomisao, da li ona ve zna o onome i ta e mu rei.
Ali ona se nije urila da prijee na novu temu nego se jo raspitivala o
lijeenju, o lijenicima, pregledala mu je noni ormari^, utvrdila to je pojeo
a to se pokvarilo i dodala novu hranu.
Donijela sam ti vina koje e te okrijepiti. Popij po aicu. Donijela sam ti
i kavijara, hoe li? I narane, iz Moskve.
Dobro, hvala.
205
Dotle je ve ona obuhvatila pogledom cijelu sobu, i one koji su u sobi leali,
pa mu je rjeitim pokretom ela potvrdila da bijedno i alosno jest, ali da sve
to treba promatrati s humori-stike take gledita.
Iako se inilo da ih nitko ne slua, ona se svejedno nagnula ocu, i oni su
razgovarali posve tiho, samo za sebe.
Da, tata, to je strano prijee odjednom Avieta na ono najvanije. U
Moskvi to vie nije nikakva novost, mnogo se o tome pria. Poele su gotovo
masovne revizije svih bivih procesa.
Masovne?!
Ba tako. Zavladala je nekakva epidemija. Skretanje! Kao da se kota
povijesti moe okrenuti natrag! Kao da bi to tko mogao uiniti! I tko sve stoji
iza toga! Pa, dobro, neke su pravedno osudili, neke nisu samo zato sada
vraati te izopenike opet ovamo? Navikavati ih opet na nekadanji ivot, to je
dugaak i teak proces i to je okrutno, u prvom redu, prema njima samima! Neki
su i umrli zato dirati njihove sjene? Zato u rodbini izazivati neosnovane
nade, elju za osvetom ... Osim toga, ta uope znai rije: rehabilitiran? To
ne znai da osueni nije bio nimalo kriv! Znai da je neto bilo, iako moda ne
neto veliko.
Ah, kako je ona bila pametna! Kako je govorila zanosno i istinito. Prije nego
to su dotakli njegov sluaj, Pavel Nikolajevi je ve osjetio da se na kcerkinu
podrku moe uvijek osloniti. Ala ga ne bi mogla napustiti.
Zna li da su se neki vratili? I u Moskvu?
ak i u Moskvu, ba onamo. U Moskvu su zapravo i navalili, ondje im sada tee
med i mlijeko. Kakvih samo ima traginih sluajeva! Zamisli, ovjek ivi posve
mirno, i odjednom ga pozovu onamo. Suoen je! Moe li ti to zamisliti?
Pavela Nikolajevia stegnu kiselina u grlu. Ala je to primijetila, ali je bila
naviknuta da dovri misao i nije se mogla zaustaviti.
... I trae da ponovi ono to je ondje rekao prije dvadeset godina, moe li
zamisliti? Tko bi se uope sjeao? I kakva je korist od toga? Ako ba nekoga
toliko ulja, dobro, rehabilitirajte ljude, samo bez suoenja! Ne kidajte
ljudima ivce. Zamisli, taj se ovjek, kad se vratio kui, umalo nije objesio!
Pavel Nikolajevi se preznojavao. Jedino mu jo nije bilo palo na pamet da bi se
moda morao suoiti na sudu s Rodievom, s Jeljanskim ili s nekim drugim!
I tko je te budale prisiljavao da potpisuju razliite izmiljotine? Nisu
trebali priznati ni potpisati! Bistra Alina pamet razmatrala je pitanje sa
svih strana. Kako se, uope, smije dirati u taj pakao ne vodei rauna o
ljudima koji su onda poteno radili. Trebalo je o njima porazmisliti! Kako e
oni podnijeti te iznenadne promjene!
Je li ti mama ispriala?
Jest, tatice! Ispriala mi je. I ti se zbog toga ne smije nimalo
uzbuivati! sigurnim i vrstim prstima ona uhvati oca za oba ramena. Ako
hoe, rei u ti kako ja gledam na to: onaj koji podnosi prijavu da bi upozorio
jest napredan i svjestan ovjek! Njega pokreu najbolji osjeaji prema
vlastitome drutvu, a narod to potuje i shvaa. U pojedinim sluajevima
206
\
i
takav se ovjek moe i.prevari ti. Ali ne grijee samo oni koji nita ne rade.
Takav ovjek slua svoj klasni osjeaj i on ga nee nikad izdati.
Ba ti hvala, Ala. Hvala ti! Pavel Nikolajevi ak osjeti kako mu se
skupljaju suze, ali plemenite suze, suze zanosa. Znojnom akom gladio je hladnu
ker kinu ruku. Vrlo je vano da nas omladina shvati, da nas ne osudi. Nego,
reci, ta misli .... Nee li u zakonu pronai neki paragraf po kojemu bi nas
jo ... recimo mene ... sudili za, ovaj, za ... lanu prijavu?
Sluaj vrlo ivo prihvati Ala u Moskvi sam sluajna prisustvovala
razgovoru kada se raspravljalo o ... slinim mogunostima. Jedan pravnik je
objanjavao da je zakon o takozvanim lanim prijavama na snazi istom od prije
dvije godine, a da su za to vrijeme, oni koji su bili kanjeni na osnovu toga
zakona bili ve u dva maha pomilovani tako da je posve sigurno da vie nee
nikome suditi zbog tih lanih prijava! Budi siguran da Rodiev nee ni pokuati
akati!
Pavelu Nikolajeviu se ak uinilo da ga oteklina sve manje pritie.
Ah, kako si ti pametna! sretno je govorio osjetivi kako mu je laknulo.
I ti uvijek sve zna! I uvijek se nae na pravome mjestu. Koliko si mi opet
snage ulila!
Uhvativi objema rukama kerkinu ruku, on je zahvalno poljubi. Pavel Nikolajevi
je bio nesebian ovjek. Interesi djece bili su za nj uvijek iznad njegovih
vlastitih. Znao je da on ni u emu nije natprosjean, osim to je odan, pedantan
i uporan. Ali se istinski preporodio istom u vlastitoj kerci i ogrijao u njenu
sjaju.
Avieti je dodijalo cijelo vrijeme pridravati obavezni bijeli ogrta, pao joj
je, i ona ga je, nasmijavi se, odbacila na naslon kreveta, gdje je pao preko
oeve temperaturne liste. Bilo je ono vrijeme dana kada nisu svraali ni
lijenici, ni bolniarke.
Ala je ostala u svojoj vesti bordo boje, novoj vesti, u kojoj je otac jo nije
vidio. iroka bijela izlomljena pruga protezala se preko te veste, preko grudi,
od jednog do drugog rukava, i ta energina pruga odlino se podudarala s
energinim Alinim kretnjama.
Otac nije nikada gunao ako se novac troio na Alinu garderobu. Nabavljali su
joj robu ispod ruke, ak uvoznu, i Ala se oblaila smiono, napadno, istiui
svoje oite ari, koje su se tako dobro slagale s njenom bistrom i odlunom
pameu.
uj tiho pitae otac sjea li se kad sam te zamolio da se raspita:
kakav je ono neobini izraz koji se svaki as pojavljuje u neijem govoru ili
lanku kult linosti?! Da moda ne ciljaju na ...
Pavelu Nikolajeviu je ak ponestalo daha da izgovori iduu
rije.
Bojim se da je tako, tata ... Bojim se da si pogodio ... Tu su rije na
kongresu pisaca, na primjer, nekoliko puta spominjali. I, to je najvanije,
nitko ne govori otvoreno svi se prave kao da shvaaju.
Sluaj, to je ipak svetogre! ... Kako se usuuju, je li? Prava sramota!
Netko je to ubacio, i sad se ne da zaustaviti, svi melju ...
207
Tata, treba ipak sve* to promatrati elastino. Treba se, tata, prilagoditi
zahtjevima vremena. Moda u te razljutiti kad ti to kaem, tata, ali, svialo
se nama ili ne svialo, mi se moramo ukljuiti u svaki novi period! Dobro sam
ondje otvorila oi! Bila sam meu piscima! Misli li ti da je piscima lako
mijenjati stanovita u te nepune dvije godine? To je vr-rlo teko! Ali da vidi
kako su to iskusni, kako taktini ljudi, kojeta moe od njih nauiti.
U ovo etvrt sata, koliko je Avieta sjedila kraj njega i svojim brzim i tanim
opaskama kosila mrana privienja prolosti i otvarala svijetla prostranstva
budunosti, Pavel Nikolajevi se na oigled oporavljao, ohrabrio i vie mu nije
bilo do toga da razgovara o svome odvratnom tumoru, i inilo mu se da vie nije
vano poraditi na tome da ga prebace u drugu kliniku jedino je elio sluati
radosno kerkino kazivanje, udisati dah vjetra koji je iz nje izbijao.
Hajde, priaj mi, priaj molio je on kako je ondje? Kako je u Moskvi? I
kako je tebi bilo?
_ Ah! Ala zavrti glavom kao konj kad otresa oglavom. Zar se Moskvu moe
opisati? U Moskvi treba ivjeti! Moskva je drugi svijet. Kad doe u Moskvu i
pogleda je, vidi da su ondje pedeset godina ispred nas! Prvo i prvo, u Moskvi
svi bulje ia televizore ...
Bit e ih skoro i kod nas.
Skoro!?... A i kad bude, neemo gledati moskovski program, kakva e to biti
televizija? Ondje ti je ivot kao iz Wellsa: sjede ljudi i gledaju televiziju!
Rei u ti jo neto: imam osjeaj, nekako mi se to namee samo od sebe, da e
se uskoro promijeniti cijeli nain naeg ivota, mislim da e u njemu doi do
prave revolucije. Nisu vie u pitanju hladnjaci ili strojevi za pranje rublja,
bit e mnogo dubljih promjena. Da vidi koliko tamo ima staklenih predvorja! U
hotelima su sad stolii posve niski, kao kod Amerikanaca, da vidi kako su
niski. Isprva ne zna kako da sjedne za njih. Ovakva sjenila od sukna kakva
mi imamo kod kue to je sad prava sramota, zaostalost, posvuda su samo
stakleni. Ali jo vie su u modi svijenjaci moe ih prenositi s jednog
mjesta na drugo. Velika sramota su i kreveti s naslonima, svi imaju niske iroke
divane i kaueve... Soba je sad sasvim drugaija. Uope se mijenja cijeli stil
ivota... Ne moe to ni zamisliti. Ve sam razgovarala s mamom mnogo toga
emo morati korjenito izmijeniti. Samo to ovdje ne moe ni kupiti, trebat e
dopremiti iz Moskve... Ima, naravno, i vrlo tetnih noviteta, koje treba
osuditi: na primjer, onaj razvratni ples, rock'n'roll, opisati ti ga ne
mogu! Isto tako i te upave frizure, namjerno upave, zamisli, kao da su ustali
iz kreveta.
Sve je to sa Zapada! Hoe da nas iskvare.
Naravno, pad morala. Meutim to se odraava i na podruju kulture, u poeziji,
recimo. Pojavio se neki Jevtuenko, za koga nitko nije ni uo, vie neto bez
glave i bez repa, mae rukama, a djevojke se oduevljavaju tim dugonjom ...
Kako je s intimnih pitanja prelazila na opa, Avieta je govorila sve glasnije,
slobodnije, i sad su je mogli uti svi u sobi. Ali se jedino Demka okanio svojih
zadataka i, zaboravljajui naas ne-
208
izdrivu bol koja ga je sve sigurnije vukla prema operacionom stolu, napeo ui i
paljivo sluao Avietu. Ostali nisu obraali panju ili nisu bili u sobi, a samo
je Vadim Zadirko ponekad odigao pogled s knjige i zagledao se u Avietina lea.
Njena cijela lea, napeta poput vrsta mosta i utegnuta u nov-novcat sviter,
bila su jednoline i tamne bordo boje, i samo joj je jedno rame, obasjano
indirektnim odbljeskom sunca s nekog otvorenog prozora, bilo svijetlogrimizno.
Priaj mi jo o sebi! molio je otac.
E, tata, meni se putovanje isplatilo. Obeali su mi da e moju zbirku pjesama
uvrstiti u izdavaki plan! Istina, tek za iduu godinu, ali i to je jako brzo,
bre ne moe!
Ma nemoj! ta mi kae, Ala? Zar emo za godinu dana dobiti u ruke ...
Moda ne ba za godinu dana, ali za dvije...
Danas ga je kerka obasula pravom lavinom radosti. Znao je da je ponijela pjesme
u Moskvu, ali mu se inilo da je od onih papira, ispisanih pisaim strojem, do
knjige s potpisom ALA RU-SANOVA beskrajno dugaak put.
Pa kako si uspjela?
Ala se osmjehnula, zadovoljna sama sa sobom. Bio je to jedan od onih smijeaka
kojima je darivala svoju okolinu.
Naravno, ako samo onako ode u izdavako poduzee i ponudi pjesme, nitko s
tobom nee uope razgovarati. Samo su im nicle na pameti! Ali je mene Ana
Jevgenijevna upoznala s M., upoznala me sa S., proitala sam im dvije-tri
pjesme, obojici se svidjelo, a oni su onda nekome telefonirali, nekom napisali
pisamce i sve je bilo vrlo jednostavno.
To je fantastino naprosto se rastapao Pavel Nikola-jevi. Napipao je
naoale u nonom ormariu i nataknuo ih, kao da e mu ve sada pokazati tu
udesnu knjigu.
Prvi put u ivotu Demka je vidio ivog pjesnika, ak ne pjesnika, nego
pjesnikinju. Zinuo je.
I prezime mi je u redu, zvuno! Neu uzeti pseudonim. A i vanjske kvalitete
su mi, to se tie literature, odline!
Aloka, ta onda ako ipak ne uspije? Zna, treba da svakoga ovjeka opie
tako da on bude nalik ...
Imam ja ideju! Ne mislim se ja gnjaviti sa svakom pojedinom linou, niti
mislim da je to potrebno! Odluila sam se da uvedem neto novo: opisivat u, u
irokim potezima, odjednom cijele kolektive. Jer, na kraju krajeva, ivot je u
kolektivu, a ne u pojedincima!
Da, to je istina morao je priznati Pavel Nikolajevi. Ali je ipak osjeao
opasnost koju je kerka moda u svom zanosu previdjela. Nego, zamisli, da te
kritika odjednom pone napadati? Kod nas je opasno kad te osudi javno mnijenje!
Ali, odluno zabacivi okoladastu kosu, Avieta je, kao Amazonka, smjelo gledala
u budunost:
Osobito ozbiljno me nikada nee kritizirati, zato to kod mene nee biti
idejnih skretanja! A to se tie umjetnike strane za ime boje, koga sve nisu
napadali? Uzmimo, na primjer, Babajevskoga isprva su ga svi hvalili, onda su
ga svi kudili, svi ga se odrekli, pa ak i oni najvjerniji. Samo to je to
14 Odljett za rate
209
privremena pojava, poslije se predomisle i opet ga hvale. ivot je pun takvih
obrta kad se treba oprezno okrenuti na drugu stranu. Isto su tako, na
primjer, govorili: Ne smije biti konflikata! A sada kau: Pogrena je teorija
da ne smije biti konflikata! Ali kad bi postojala razlika u miljenju, kad bi
jedni govorili stare stvari, a drugi ove nove, onda bi se zaista neto
promijenilo. Ali kad svi odmah prelaze na nove, preko noi ne moe ni
primijetiti obrat. Kaem ti ja: najvanije je biti taktian i prilagoditi se
vremenu! Onda te nee kritizirati... Aha! Traio si da ti donesem knjiga,
tatice, pa sam ti ih donijela. Sada i treba da ita, kad e inae?... Inae
sam dobro prouila njihov ivot. Kako su jednostavni njihovi meusobni odnosi!
Nagraeni pisci jedan drugome govore ti. I nisu ti ljudi nimalo uobraeni,
jednostavni su. Mi uvijek zamiljamo da je pisac negdje u oblacima, blijeda
ela, i da mu ne smije prii! Ali to nema veze. Oni prihvaaju sve ivotne
radosti, vole popiti, pojesti, provozati se i to u drutvu. Zadirkuju se
meusobno, i da vidi kako je to smijeno! Moglo bi se rei da oni ba veselo
ive. Kad mu doe vrijeme da pie roman, zatvori se u ljetnikovac,
radi dva-tri mjeseca i samo kae: izvolite! Kako mi se svia takav nezavisni
ivot! Slobodni! Dostojanstveni. Zbilja u uprijeti svom snagom da me prime u
Savez!
A zar ti uope ne misli raditi u svojoj struci? malko se uznemiri Pavel
Nikolajevi.
Tatice! Avieta spusti glas. Kako god okrene, ipak je novinarstvo
sluinski posao. Dadnu ti zadatak treba to i to, treba napraviti intervju s
nekim poznatim ovjekom a vlastito nita ne moe dodati. Ta dva poziva se ne
mogu usporediti! Zamisli, jedan pisac je, tek to je sam postao pisac, pouio u
tom poslu i enu i neakinju! I sad svi troje piu!
Sjajno!
Kad se to i te kako isplati!
Ala, ipak se malo bojim: ta ako ne uspije?
Kako ne bih uspjela! Ti si naivan. Gorki je rekao: svaki ovjek moe postati
piscem! Marljivou se sve moe postii. U najgorem sluaju u pisati za djecu,
to zbilja moe svatko.
Zbilja je to lijepo premiljao je Pavel Nikolajevi. Zbilja je
to divno. Potrebno je, jasno, da se knjievnosti posvete moralno zdravi ljudi.
I ona je poela izvlaiti knjige iz torbe.
Evo: Baltiko proljee, Ubij ga!, to su, istina, pjesme, hoe li ih
itati?
Ubij ga!? Dobro, ostavi.
Kod nas ve svie, Svjetlo nad zemljom, Trudbenici svijeta, Planine u
cvatu ...
ekaj, ini mi se da sam te Planine u cvatu ve itao...
Ti si itao Zemlja u cvatu, a ovo su Planine u cvatu. Tu ti je jo
Mladost je s nama, to svakako mora proitati, poni od toga. Ve ti sami
naslovi podiu moral, sve sam takve izabrala.
Dobro, ostavi ih ovdje zadovoljno ree Pavel Nikolajevi. Hrpa vrijednih
knjiga, jednako kao u Zadirka, nikla je i na
njegovu nonom ormariu.
210
Avieta se ve spreniala da ode.
Ali je Demka, koji se u svom kutu patio i muio, bilo od vjeitih bolova u nozi,
bilo zbog toga to nije imao hrabrosti stupiti u razgovor s divnom djevojkom i
pjesnikinjom, sad, napokon, skupio hrabrost i upitao, isprva promuklo, da bi se
iskaljao tek negdje usred reenice:
Recite mi, molim vas, ta vi mislite, da li je potrebno da knjievnost bude
iskrena?
ta? ta? ustro se okrenu Avieta prema njemu i udijeli mu gotovo ak i
smijeak, jer je Demkin promukli glas jasno pokazivao koliko se boji. I dovde
je stigla ta iskrenost? Cijelu su redakciju rastjerali zbog te iskrenosti, a vi
sad opet o tome?
Avieta se zagledala u Demkino neuko, zaostalo lice i uzdahnula. Uzdahnula zbog
toga to nije imala vremena da odri prodiku a opet je smatrala da nije u redu
ostaviti toga momia izloena pogubnim utjecajima.
ujte, deko! zvonko i glasno, kao da govori s katedre, otpoe ona.
ovjek koji je pisao taj lanak sve je nepromiljeno iskrenuo naglavce.
Iskrenost nikako ne moe biti glavni kriterij za ocjenu jedne knjige. Kad su
misli pogrene ili tue, a duh nama stran, djelo samo moe tetno djelovati, i
onda je takva iskrenost
tetna! Subjektivna iskrenost moe iskriviti pravu sliku ivota
shvaate li vi tu dijalektiku?
Te su misli teko dopirale do Demke, i njemu se cijelo elo nabralo.
Ne ba sasvim ree on.
Dobro, ja u vam objasniti Avieta rairi ruke, bijela valovita pruga na
vesti prelazila joj je preko grudi, od rukava do rukava, poput munje.
Najjednostavnije je uzeti neku jadnu injenicu, onakvu kakva jest, i opisati one
izdanke budunosti koji se u njoj ne vide.
Izdanke ...
ta kaete?
Izdanke treba pustiti da rastu
ako ih preore, nee izrasti.
bre-bolje ubaci Demka
Dobro, ne govorimo sad o poljoprivredi. Da zna, deko, da govoriti narodu
istinu ne znai govoriti o loim stvarima, isticati nedostatke. Moe se bez
straha govoriti i o dobrome, da bi ono to je dobro postalo jo bolje! Otkud ti
lani zahtjevi za takozvanom surovom istinom? Zato bi istina morala biti
surova? Zato ona ne bi bila blistava, zanosna, optimistika? Cijela naa
literatura treba da postane praznika! Napokon, ljude vrijea kad se o njihovu
ivotu pie tmurno. Ljudima se svia kada se njihov ivot u knjigama uljepava.
S tim bi se ovjek mogao sloiti odobravao joj je iza lea ugodni, zvonki
ali ne i snani muki glas. Zato zbilja da rastu-ujemo ljude istinom?
Avieti, naravno, nije bio potreban saveznik, ali je dobro znala, kakvu je ona
sreu ve imala, da e onaj koji se javio zacijelo
govoriti njoj u prilog. Okrenula se i bijelu joj prugu na vesti obasja migoljivi
odsjaj s prozora. Vrlo simpatian mladi, njen vrnjak, tuckao je po zubima
vrhom crne penkale.
Kakva je svrha knjievnosti? upita on tako da se nije znalo na ijoj je
strani, Demkinoj ili Alinoj. Knjievnost treba da nas razonodi kad smo loe
raspoloeni.
Knjievnost je uiteljica ivota otpjeva Demka i sav pocrvenje zbog
nespretne upadice.
Vadim zabaci glavu:
Uiteljica, veli? Moemo mi i bez nje u ivotu. Nisu valjda pisci pametniji
od nas praktiara, je li?
On i Ala se pogledae: iako su bili istih godina i premda bi trebalo da se
dopadnu jedno drugomu, svako od njih ilo je svojim utabanim ivotnim putem,
tako da im se u pogledima nije mogao ni naslutiti poetak neke naklonosti.
Ulogu knjievnosti uope vrlo preuveliavaju razglabao je Vadim.
Razvikali su knjige koje to ne zasluuju. Misli, recimo, da je posrijedi neto
velianstveno, a kad proita, vidi da je to najobinija bezobratina, samo si
izgubio vrijeme.
Erotski moment je prisutan kod suvremenih pisaca. On nije suvian ozbiljno
se usprotivi Avieta. Kad je potkrijepljen naprednom ideologijom, nije
nekoristan. Na primjer, kod...
Suvian je odluno odvrati Vadim. Ne postoji pisana rije zbog toga da bi
golicala strasti. Nadraujua sredstva prodaju se u apotekama. I, ne gledajui
vie Amazonku u vesti bordo boje, ne oekujui da ga ona razuvjeri, on se opet
udubi u knjigu.
Avietu je uvijek ljutilo kad ljudi nisu dijelili misli na dvije jasno odvojene
grupe na pouzdane i nepouzdane zakljuke nego su se rasplinjavali,
rasplinjavali u najnevjerojatnijim nijansama, unosei samo idejnu zbrku; tako,
eto, i sada nije mogla shvatiti: je li taj mladi uz nju ili je protiv nje? Da
li da se prepire s njim ili da ga se okani?
Okanila ga se i ponovo okrenula Demki, da bar s njime zavri:
Tako ti je to, deko. Mnogo je lake opisivati ono to jest, nego ono ega
nema, a ti zna da e jednom biti. Ono to mi danas vidimo vlastitim oima to
moda nije istina. Istina je ono to mora biti, ono to e biti sutra. I mi
moramo opisivati nae divno sutra! ...
A to emo sutra opisivati? skupljao je elo tupi momak.
Sutra? ... Pa sutra emo opet unaprijed opisivati ono to e biti prekosutra.
Zbilja je djeak bio priglup, nije vrijedilo gubiti vrijeme i objanjavati mu.
Ali, borei se da istina prodre u mase, Avieta zavri:
Onaj lanak je tetan. Neosnovano i uvredljivo optuuje pisce da nisu
iskreni. Ali tako drsko mogu se prema piscima odnositi samo malograani.
Na je zadatak da pisce potujemo oni su trudbenici, i te kakvi trudbenici! Za
neiskrenost moemo samo optuivati zapadne pisce, zato to se oni prodaju, jer
inae im itaoci ne bi kupovali knjige. Ondje je novac sve.
212
Ustala je i zaustavila se u prolazu meu krevetima jedra, skladna, pravi
potomak zdravog soja Rusanovih. Pavel Nikolajevi je zadovoljno sasluao cijelu
prodiku koju je odrala Demki.
Poljubivi oca, Ala je jo jednom odluno podigla otvorenu aku:
Oe, bori se za svoje zdravlje! Bori se, lijei se, otarasi se otekline i
nita ne brini! znaajno je naglasila. Sve, sve, sve e biti u redu!