sunshine/bojana888

ka
ote
jig
kn
 sunshine/bojana888

Csar Aira

Kako sam postao redovnica

ka
ote
jig
kn
 sunshine/bojana888

1.

Moja pria, pria o tome kako sam postao redovnica, poela je veoma rano u mom ivotu;
netom sam bila navrila est godina. Taj je poetak obiljeen ivim sjeanjem, koje mogu
rekonstruirati do najmanje pojedinosti. Prije toga nema niega; nakon toga sve je i dalje bilo
ivo sjeanje, stalno i neprekinuto, ukljuujui razdoblja sna, dok se nisam zaredila.

Bili smo se preselili u Rosario. Mojih prvih est godina tata, mama i ja proveli smo u
selu u provinciji Buenos Aires iz kojega ne pamtim nita i u koje se vie nisam vratila:
Coronel Pringles. Veliki grad (a Rosario je izgledao tako, s obzirom na to odakle smo
ka

dolazili) na nas je ostavljao silan dojam. Ve za nekoliko dana tata je ispunio obeanje koje
ote

mi je dao: poveo me na sladoled. Bit e to moj prvi sladoled, jer u Pringlesu ga nije bilo. On,
jig
kn

koji je u mladosti vidio neto gradova, u vie mi je navrata hvalio tu poslasticu, koje se sjeao
kao slasne i krasne, iako njezinu ar nije uspijevao objasniti rijeima. Opisao mi ju je, posve
ispravno, kao neto nezamislivo za neupuene, i to je bilo dovoljno da sladoled pusti korijen
u mome djetinjem umu i u njemu naraste dok nije poprimio mitske razmjere.

Dopjeaili smo do sladoledarnice koju smo uoili prethodnoga dana. Uli smo. On je
naruio jedan od pedeset centava, od pistacija, vanilije i kumkvata s viskijem, a meni od deset
centava, od jagode. Ruiasta me boja oarala. Bila sam pozitivno nastrojena. Oboavala sam
tatu. Divila sam se svemu to je imalo veze s njim. Sjeli smo na klupu na ploniku, pod stabla
kojih je tada bilo u sreditu Rosarija: platane. Promotrila sam kako to radi tata, koji je za
nekoliko sekundi smazao uperak od zelene kreme. Krajnje sam oprezno zagrabila liicom i
prinijela je ustima.

Bilo je dovoljno da mi se prve estice rastope na jeziku pa da se osjetim bolesnom od

gnuanja. Nikad nisam kuala neto tako odvratno. Bila sam prilino izbirljiva oko hrane i
ovladala sam umijeem da hinim gaenje kad nisam eljela jesti; no ovo je nadmaivalo sve
 sunshine/bojana888

to sam ikada doivjela; moja najgora pretjerivanja, ukljuujui i ona koja si nikad nisam
dopustila, sada su bila i vie nego opravdana. Na djeli sekunde pomislila sam da to
prikrijem. Tata se toliko unio u to da me usrei, a to je bilo veoma rijetko u njega, suzdrana,
naprasita ovjeka, nesklona pokazivanju njenosti, te mi se inilo da bi bila grehota propustiti
priliku. Kroz glavu mi je prola i grozna alternativa da progutam cijeli sladoled, samo da mu
udovoljim. Bio je to tek naprstak, najmanji kornet za sitnu djeicu, ali tada mi je izgledalo
kao da je unutra tona sladoleda.

Ne znam bi li moje junatvo otilo toliko daleko, ali nisam ga mogla ak ni isprobati.
Prvi zalogaj na licu mi je ocrtao nehotinu grimasu gaenja koju on nije mogao ne vidjeti.
Bila je to gotovo pretjerana grimasa, u kojoj su se stapale fizioloka reakcija i njena psihika
pratnja u vidu razoaranja, straha te tragina tuga zbog toga to nisam mogla slijediti tatu ak
ni na tom putu uitaka. Bilo bi nerazumno pokuati to sakriti; ak ni danas to ne bih mogla,
jer mi se ta grimasa nije izbrisala s lica.

- to ti je?
ka
ote

U njegovu tonu ve je bilo sve ono to je dolo poslije.

jig

U normalnim okolnostima pla bi me sprijeio da mu odgovorim. Uvijek sam bila na

kn

rubu suza, kao i tolika preosjetljiva djeca. No odskok uasnog okusa, koji mi se spustio do
grla a sada se vraao kao udarac biem, izazvao je u meni ok.

- Gggh...

- to?

- G... grozno je.

- to je?

- Grozno! - kriknula sam oajno.

- Ne svia ti se sladoled?

Sjeam se da mi je putem rekao, meu drugim stvarima bremenitim ugodnim

oekivanjem: Vidjet emo svia li ti se sladoled. Naravno da je to govorio
podrazumijevajui da e mi se svidjeti. Kojem djetetu se ne svia? Ima odraslih koji se svoga
 sunshine/bojana888

djetinjstva sjeaju kao neprestanog moljakanja sladoleda i malo ega drugog. Zbog toga je
njegovo pitanje sada imalo prizvuk nepovjerljivog fatalizma, kao da je govorio: Ne mogu
vjerovati; i u ovome si me morala iznevjeriti.

Vidjela sam kako mu u oima rastu gnjev i prezir, ali jo se suzdravao. Odluio mi je
pruiti jo jednu priliku.

- Pojedi ga. Ukusan je - kazao je i, da mi to dokae, stavio u usta punu licu svoga
sladoleda.

Ja vie nisam mogla uzmaknuti. Kocka je bila baena. Na neki nain, nisam ni eljela
uzmaknuti. Uviala sam da mi je u tom asu jedina nada u tome da pokaem tati da je ono to
dri u rukama gnjusno. Uasnuto sam promotrila ruiastu boju sladoleda. Komedija se
pomaljala u zbilji. Jo gore: komedija se pretvarala u zbilju, preda mnom, preko mene.
Osjetila sam vrtoglavicu, ali nisam mogla natrag.

- Grozno je! Fuj! - eljela sam postati histerina. - Odurno je!

ka

Nije rekao nita. Gledao je prazninu pred sobom i urno jeo svoj sladoled. Jo sam
ote

jednom pogrijeila u pristupu. Promijenila sam ga oamuujue naglo.

jig
kn

- Gorko je - rekla sam.

- Nije, slatko je - odgovorio je sa suzdranom blagou koja je bila nabijena

prijetnjom.

- Gorko je! - povikala sam.

- Slatko je.

- Gorko je!!

Tata je ve odustao od svakog zadovoljstva to mu ga je mogao donijeti taj izlazak, od

zajednikog uitka, od drugarstva. To je ostalo iza, i kako je naivno od njega bilo, zacijelo je
mislio, to je mislio da je to mogue! Meutim samo da produbi vlastitu ranu, poeo me
uvjeravati u moju pogreku. Ili uvjeravati sebe da sam ja njegova pogreka.

- To je vrlo slatka krema s okusom jagode, vrlo slasna.

Ja sam odmahivala glavom.

 sunshine/bojana888

- Ne? A po emu onda ima okus?

- Odurno je!

- Meni se ini vrlo ukusno - rekao je mirno i progutao jo jednu licu. Njegov spokoj
ulijevao mi je najveu jezu od svega. Pokuala sam se pomiriti na zamren nain, tipino za
mene:

- Ne znam kako ti se moe sviati ta gadost. - Pokuala sam u glas unijeti prizvuk
divljenja.

- Svi vole sladoled - kazao je problijedivi od gnjeva. Maska strpljenja je padala, i ne

znam kako ve nisam plakala. - Svi osim tebe, koji si glupan.

- Ne, tata! Kunem ti se...!

- Jedi taj sladoled. - Hladno, odsjeno. - Zato sam ti ga kupio, blentave.

- Ali ne mogu...!
ka

- Pojedi ga. Kuaj ga. Nisi ga ni probao.

ote
jig

Razrogaivi oi zbog toga to se moja iskrenost dovodila u sumnju (morala bih biti
kn

udovite da laem iz uitka), uskliknula sam:

- Kunem ti se da je grozan!

- Ma to bi bio grozan! Kuaj ga.

- Ve sam ga kuala! Ne mogu!

Neega se dosjetio pa se vratio pokroviteljskom tonu:

- Zna to je sigurno posrijedi? Prepao si se hladnoe. Nije ti zasmetalo kakvog je

okusa, nego kako je hladan. Ali odmah e se naviknuti i vidjeti kako je ukusan.

Uhvatila sam se za tu slamku. eljela sam vjerovati u tu mogunost, koja meni ni u

tisuu godina ne bi pala na pamet. No u dnu due znala sam da to nema smisla. Nije bilo tako.
Nisam imala naviku piti hladna pia (nismo imali hladnjak), ali sam ih kuala i dobro sam
znala da se ne radi o tome. Pa ipak, uhvatila sam se. S krajnjim sam oprezom vrhom liice
zahvatila komadi sladoleda i makinalno ga prinijela ustima.
 sunshine/bojana888

Bilo je tisuu puta odvratnije nego prethodni put. Bila bih to ispljunula da sam znala
kako. Nikad nisam nauila pljuvati u daljinu. Sladoled mi je iscurio niz kutove usana.

Tata je iskosa pratio svaki moj pokret, ne prestajui jesti svoj sladoled, koji je grabio
punom liicom. Tri sloja razliitih boja brzo su nestajala. liicom je spljotio ono to je
ostalo, dovodei sladoled na istu razinu s rubom korneta. Tada ga je poeo jesti. Ja nisam
znala da se ti tuljci jedu, i to mi je djelovalo kao divljaki in koji je prelio au moje
isprepadanosti. Poela sam drhtati. Osjetila sam kako mi naviru suze.

Punih usta mi je rekao:

- Kuaj ga kako spada, blesane! Vei komad, tako da mu moe osjetiti okus.

- A... ali...

Dovrio je svoj sladoled. Bacio je liicu na ulicu. udo je to i nju nije pojeo,
pomislila sam. Slobodnih ruku, okrenuo se prema meni, i znala sam da mi se nebo rui na
glavu.
ka
ote

- Pojedi ga ve jednom! Zar ne vidi da se topi?

jig

I doista, vrh sladoleda pretvarao se u tekuinu, ruiasta tekuina curila je preko ruba
kn

korneta i kapala mi po aci i ruci, kao i po mojim mravim nogama ispod ruba kratkih hlaa.
To me konano uinilo nepokretnom. Moja tjeskoba eksponencijalno je rasla. Sladoled mi se
inio kao najokrutnija ikad izumljena sprava za muenje. Tata mi je istrgnuo liicu iz druge
ruke i zario je u sladoled. Podigao ju je dobrano natovarenu i pribliio je mojim ustima. Moja
je jedina obrana bila da ih zatvorim i da ih vie nikad ne otvorim. Ali nisam mogla. irom
sam ih otvorila i liica je ula. Legla mi je na jezik.

- Zatvori usta.

Uinila sam to. Suze su mi ve zamagljivale oi. Kad sam pritisnula jezik o nepce i
osjetila kako se sladoled rastapa, itavim mojim tijelom odjeknuo je jecaj. Nisam inila
pokrete gutanja. Gaenje me preplavljivalo, rasprskavalo mi se u mozgu poput munje. Stizala
je jo jedna prepuna liica. Otvorila sam usta. Ve sam plakala. Tata mi je stavio liicu u
drugu ruku.

- Nastavi sam.
 sunshine/bojana888

Zagrcnula sam se, zakaljala i poela ridati.

- Sada se inati. Namjerno mi to radi.

- Ne, tata! - promucala sam nerazgovijetno. Zvualo je kao: ta ne ta ne ne ta.

- Ne svia ti se? Ha? Ne svia ti se? Zar ne vidi da si glupan? - Zaplakala sam. -
Odgovori mi. Ako ti se ne svia, nema problema. Bacit emo ga u smee i gotovo.

Govorio je to kao da je to rjeenje. Najgore je bilo to to je tati, zbog toga to je tako

brzo pojeo svoj sladoled, jezik bio utrnuo pa je govorio kao to ga nikad nisam ula, s
nezgrapnou koja ga je u mojim oima inila okrutnijim, nerazumljivijim, kudikamo
stranijim. Mislila sam da mu je gnjev stvrdnuo jezik.

- Reci mi zato ti se ne svia. Svima se svia, a tebi ne. Reci mi razlog.

Nevjerojatno, mogla sam govoriti; ali imala sam tako malo toga rei.

- Jer je fuj.
ka

- Ne, nije fuj. Meni se svia.

ote
jig

- Meni ne - preklinjala sam.

kn

Primio me za ruku i poveo aku u kojoj je bila liica prema sladoledu.

- Pojedi to pa idemo. Zato sam te inae uope doveo ovamo.

- Ali ne svia mi se! Molim te, molim te...

- U redu je. Nikada ti vie neu kupiti sladoled. Ali pojedi ovaj.

Makinalno sam napunila liicu. Od same pomisli da e se ovo muenje nastaviti

osjeala sam kako padam u nesvijest. Vie nisam imala svoju volju. Plakala sam iskreno, bez
glumljenja. Sreom smo bili sami. Barem je tog ponienja tata bio poteen. Uutio je, nije se
micao. Promatrao me s jednako dubokim, utrobnim gaenjem s kakvim sam ja gledala svoj
sladoled od jagode. eljela sam mu neto rei, ali nisam znala to. Da mi se sladoled ne
svia? To sam mu ve rekla. Da je okus sladoleda gnjusan? I to sam mu rekla, ali to je bilo
neto to nije imalo smisla govoriti, to je i nakon to sam to izgovorila ostalo u meni,
nepriopivo. Jer njemu se sviao, njemu je bio izvrstan. Sve je bilo nemogue, zauvijek. Pla
 sunshine/bojana888

me slomio, skrio. I nisam se mogla nadati nikakvoj utjesi. Situacija je bila neizreciva s obje
strane. Ni on meni nije mogao rei koliko me prezire, koliko me mrzi. Ovaj put sam otila
predaleko. Njegove rijei nisu mogle doprijeti do mene.

ka
ote
jig
kn
 sunshine/bojana888

2.

Rasprava je, kao to sam rekla na kraju prethodnog poglavlja, dola do kraja, ako se uope
moe govoriti o raspravi. Zapali smo u utnju koju ni isprekidani zvuk mojih jecaja u sutini
nije naruavao. Moj je otac bio kip, kameni blok. Ja pak, potresena, drhtava, plana, s
kornetom sladoleda u jednoj ruci i liicom u drugoj, lica crvenog i ukoenog u tjeskobnoj
grimasi, nisam bila nita manje nepomina. Bila sam to jo i vie, prikovana za bol koja me
obilato nadmaivala, sueljena kao itav svemir sa svojim djetinjstvom, sa svojom
malenou, sa svojom krajnjom ranjivou. Tata vie nije inzistirao. Moje posljednje i
ka

konano pribjeite sastojalo bi se u tome da sama dovrim sladoled, da mu se napokon

ote

naviknem na okus i tako popravim situaciju. Ali to je bilo nemogue. Nitko mi to nije trebao
jig

rei. Nisam ak trebala ni razmiljati o tome. U svojoj posvemanjoj nemoi, vrsto sam
kn

drala uzde nemoguega. Pusta ulica pod platanama, zaguljiva vruina sijenja u Rosariju,
vraale su odjek mojih jecaja. U tom je spokoju sunce risalo crtee od svjetlosti. Curile su mi
bezbrojne suze, a sladoled se neumoljivo topio, ruiasti potoii tekli su mi do lakta, a
odande kapali po nozi.

Ali nijedna situacija nije vjena. Uvijek se dogodi jo neto. Ono to se tada zbilo
dolo je iz moga tijela, iz dubine, bez ikakve pripreme volje ili promiljanja. Nadraaj na
povraanje potresao mi je pleksus. Bilo je to neto groteskno, karikaturalno. Kao da je neto u
meni htjelo pokazati da imam goleme zalihe energije, spremne da se oslobode u svakom
trenutku. I odmah potom jo jedan nadraaj, jo pretjeraniji. Brojnim slojevima moga straha
pridruivao se taj da sam bila plijen nesavladivog fizikog mehanizma. Tata me pogledao kao
da dolazi izdaleka:

- Dosta te farse.

Jo jedan nadraaj. Pa jo jedan. I opet. Svi suhi, bez povraanja. Izgledalo je to kao
 sunshine/bojana888

koenje poludjelog automobila. Koenje pred ponorom, ali opetovano, kao da se ponor
umnogostruuje.

Na tatinom licu pojavilo se zanimanje. Dobro sam poznavala to lice, blijedouto,

okruglo, okrueno prerano nastalim zaliscima, orlovski nos koji je naslijedila moja sestra, ne i
ja, preveliki razmak izmeu nosa i usta, koji je on prikrivao uredno podianim brkovima.
Poznavala sam ga tako dobro da ga nisam morala gledati. Bio je predvidljiv ovjek. Barem
meni. I ja sam zacijelo bila predvidljiva njemu. Ali nadraaji su ga iznenadili. Gledao ih je
gotovo kao da sam postala objekt, kao da sam izala iz njega, iz njegove sudbine. Ja sam i
dalje bila u svojoj. Nadraaj. Nadraaj.

Naposljetku su jenjali, a da nisu doveli do povraanja. Vie nisam plakala.

Suzdravala sam se, utjeui se nekakvoj tunoj obamrlosti. Jo jedan preostali nadraaj.
uljivi tucaj.

- Ma je li mogue, majku ti jebem...

ka

Malo je oklijevao. Sigurno je razmiljao o tome kako e me odvesti kui. Nije znao,
ote

siroti tata, da me vie nikad nee odvesti kui. Premda sam sigurna kako bi, da mu je to netko
jig

rekao u tom trenutku, osjetio olakanje.

kn

Uslijed sveg tog tresenja, a kako itavo to vrijeme nisam ispustila kornet, zalila sam
se sladoledom od glave do pete, ukljuujui odjeu. Stoga mu je prva mjera bila da mi ga
uzme, a isto je uinio sa liicom koju sam drala u drugoj ruci. Bila sam veoma sitna, veoma
mrava, ak i za svojih nedavno navrenih est godina. Tata je bio velik mukarac, a da
pritom nije bio gojazan. Ali imao je duge i tanke prste (koje jesam naslijedila) pa me
preciznim pokretima oslobodio mojih dvaju tereta. Traio je mjesto kamo bi ih bacio. Ali ga u
stvari nije traio, jer me svejednako gledao. Tada je uinio neto iznenaujue.

Stavio je liicu u kornet, a ostatke ruiastog sladoleda, ve napola rastopljenog, ali

jo uvijek podesnog za rukovanje, zagrabio i stavio u usta. Neu uvrijediti spomen na svog
oca ako kaem da nije elio protratiti ve plaeni sladoled. Sigurna sam da to nije bio sluaj.
Znao je imati krtih trenutaka, kao to ih imamo svi, ali ne u prigodi kao to je bila ova. U
svojoj prostodunosti seoskog ovjeka, bio je dosljedan. Sigurna sam da nije ni zamiljao
mogunost da se tragedija zakomplicira. Radije mislim da se elio osladiti, samo jedanput,
 sunshine/bojana888

samo jednom licom pravog sladoleda od jagode. I u tome doivjeti konanu, tajnu, uzvienu
potvrdu.

Ali nastupio je potpun obrat. Odmah je nabrao crte lica u zgaenu grimasu i snano
pljunuo. Bilo je odvratno! Ja sam bila izbezumljena (bila sam izbezumljena otprije, od
nadraaja) i vidjela ga udvostruenog ili utrostruenog. Trebao me ponijeti poznati
slavodobitni osjeaj, trijumf slabih kad vide da su bili u pravu nakon to je ve sve izgledalo
nepopravljivo. Neega od toga moda je i bilo, jer navika je jaka. No nisam se osjeala
ponesenom. Ustvari, nisam razumjela to se dogaa. Bila sam toliko shrvana katastrofom da
sam traila drugo, baroknije objanjenje, okretaj vijka koji ne bi ponitio ono to mu je
prethodilo, a ponitenju kojega bi teila svaka moralno zdrava osoba.

Prinio je kornet nosu i onjuio ga snanim udisajem. Kretnja kojom je izrazio gaenje
postala je jo naglaenija. Nastupio je onaj zastoj neprimjetnih pokreta koji nagovjeuje
prelazak u akciju. On nije bio ovjek od akcije; u tom pogledu bio je normalan. No akcija
ponekad bude nametnuta. Nije me pogledao. Za cijeloga tog zlosretnog popodneva vie me
ka
ote

nije pogledao, iako sam zacijelo bila upeatljiv prizor. Nijedan jedini put nije svrnuo pogled
jig

prema meni. Pogled bi znaio isto to i objanjenje, a nikakvo objanjenje meu nama vie
kn

nije bilo mogue. Ustao je i uao u sladoledarnicu, ostavio me samu na klupi na ploniku,
uplakanu i unereenu. Ali ja sam pola za njim.

- Gospodine...

Sladoledar je podigao pogled sa stripa. Pokuao je namjestiti ozbiljan izraz lica jer je
naslutio da ima problema, ali nije mogao pretpostaviti kakvih.

- Ovo sranje od sladoleda koji ste mi prodali pokvareno je.

- Nije.

- Kako nije, kvragu!

- Nije, gospodine, sav sladoled koji prodajem je svje.

- U redu, ovaj je pokvaren.

- Koji? Od jagode? Donijeli su mi ga jutros.

 sunshine/bojana888

- to me briga za to! Taj je pokvaren!

- Ne moe biti svjeiji - inzistirao je ovjek. Na brzinu je pretraio bubnjaste kutije s

aluminijskim poklopcima nanizane na pultu i otvorio jednu od njih. - Evo ga, naeo sam ga
tek zbog vas.

- Ma nemojte mi rei!

- Zar sam ja kriv to se deku nije svidio?

Tata je bio crven od bijesa. Pruio mu je kornet.

- Kuajte ga!

- Nemam ja zbog ega kuati bilo to.

- A, ne, probat ete ga i rei mi...

- Ne viite na mene.

Unato tom razboritom prijedlogu, obojica su vikala.

ka
ote

- Prijavit u vas.
jig
kn

- Nemojte me nasmijavati.

- to vi mislite, tko ste!

- to vi mislite, tko ste vi!

U stvari, postalo je to nadmetanje volja. To je spreavalo da se problem rijei na

prirodan nain. Moj je otac morao znati kako, da je on odmah u poetku kuao sladoled od
jagoda, stvari ne bi otile tako daleko. Ali nije to uinio, i sada mu se vraalo milo za drago,
iako je to milo u njegovim oima bila samo zloba. Slutila sam da je spreman natjerati
suparnika da na silu kua sladoled. Ovaj se pak suoavao s alternativom u kojoj je mislio da
moe samo dobiti. Mogao je kuati sladoled, ustanoviti da ima ili nema udan okus, blago
gorak ili ljekovit, i upustiti se u beskonanu raspravu o nepriopivom ili neizrecivom. U tom
su trenutku ula dva momka. Sladoledar ih je pogledao s trijumfom koji mu se ocrtavao na
licu.

- Dva za jedan peso.

 sunshine/bojana888

Sladoledi za jedan peso bili su veliki, s etiri okusa. Dva pesa tih su godina bila
prilina svota. Scena se stubokom izmijenila. Sada je na sladoledarnicu bilo baeno svjetlo
prosperiteta, normalnosti, veliki svijet uao je tamo u liku te dvojice adolescenata. U pozadini
je ostao zlokoban lik luaka koji se ali zbog nijanse u okusu sladoleda za deset centava. Taj
razvoj situacije znaio je da nastupaju nova pravila. Racionalna pravila, koja su do tada
nedostajala. Svaki odnos, ukljuujui (pogotovo) moj s ocem, imao je svoja pravila. No tu su
k tome bila openita pravila igre u svijetu. Sladoledar je to brzo uvidio, i bilo je to posljednje
to je uvidio. Ne mijenjajui slavodobitni gard, kazao je:

- Da vidimo to je s tom jagodom.

Obraao se vie dvojici netom pridolih nego tati. Bila je to njegova konana
demonstracija moi. Moj je otac i dalje drao kukavni kornet s otopljenim sladoledom u ruci.
Prodava nee kuati tu svinjariju; kuat e svoj dobri sladoled iz kutije, svje i netaknut. Tata
se uzbunio. Osjeao se poraenim.
ka

- Ne, kuajte ovaj... - rekao je. No rekao je to bez pravog uvjerenja. To nije imalo
ote

smisla. A istodobno ga je imalo. Kad se sve uzme u obzir, odgovaralo mu je da sauva tu

jig

kartu. Ako se ispostavi da je sladoled iz kutije ispravan, ostaje mu pribjeite korneta.

kn

Sladoledar je digao poklopac, uzeo istu liicu, zagrabio po povrini i stavio je u usta
u maniri znalca. Gesta gnuanja bila je trenutana i automatska. Pljunuo je u stranu.

- Imate pravo. Odurno je. Nisam ga prije probao.

Govorio je to kao da se nita nije dogodilo. Kao da je to neto najprirodnije na svijetu.

Nije ni pomiljao da se ispria. Bilo je to doista neprilino. I bilo je to previe za tatu. Mrnja,
razorni nagon obuzeo ga je neumoljivo poput udarca maljem.

- I to mi kaete samo tako? Nakon...?

- Smirite se! Zar sam ja kriv zbog toga?

U tom asu jedini put koji se otvarao pred njima dvojicom bio je put
najneobuzdanijeg nasilja. Nisu uzmaknuli. Tata je navalio preko pulta da ga oamari.
Sladoledar se sakrio iza blagajne. Dvojica djeaka su istrala, prola pokraj mene (koja sam
bila skamenjena na pragu, zatravljena, te sam boleivo rasplitala razliite logike koje su u
 sunshine/bojana888

tom sporu bile na djelu) i gledala izvana. Tata je skoio na drugu stranu blagajne i usmjeravao
sve svoje bubotke prema suparnikovoj glavi. Sladoledar je bio debeo, nespretan, i nije
uspijevao vraati udarce, samo se pokrivati, i to jedva. Tata je urlao kao bjesomunik. Bio je
izvan sebe. Kroe kojim je sluajno pogodio sladoledara posred uha zavrtio je ovoga za
devedeset stupnjeva. Ostao mu je okrenut leima, a tata ga je uhvatio objema rukama za iju,
priljubio se uza nj cijelim tijelom (izgledalo je kao da ga siluje) i stavio mu glavu u kutiju sa
sladoledom od jagode, koja je ostala otvorena:

- Pojest e ga! Pojest e ga!

- Neee! Skinite ga... ggh... s mene...!

- Pojest e...!

- Ggggh...!!

- Pojest e ga!
ka

Herkulovskom snagom zagnjurio mu je lice u sladoled i pritiskao i pritiskao. rtvine

ote

kretnje postale su grevite i sve rjee... dok nisu posve prestale.

jig
kn
 sunshine/bojana888

3.

Nikad nisam saznala kako sam izala iz sladoledarnice, kako su me odnijeli... to se

dogodilo... Izgubila sam svijest, tijelo mi se doslovce poelo topiti... Organi su mi postali
itki... dronjci objeeni o kamene nekroze... zeleni... plavi... Jedini ivot koji su stvarali bio je
hladni ar infekcije... raspadanja... oteklina... snopovi ganglija... Srce veliine zrna lee koje
kuca obamrlo usred ruevina... nepravilno zvidanje u uvinutom duniku... Nita vie...

Bila sam rtva stranih cijanida u hrani... velikog vala smrtnih otrovanja koji je te
godine harao Argentinom i okolnim zemljama... Zrak je bio nabijen strahom, jer napadali su
ka

kad ih se najmanje oekivalo, zlo je moglo doi u bilo kojoj hrani, ak i onoj najprirodnijoj...
ote

krumpiru, tikvi, mesu, rii, narani... Mene je dopao sladoled. Ali ak i jelo spravljeno kod
jig
kn

kue, s ljubavlju... moglo je biti otrov... Kuanice su oajavale. Majka je ubila svoju bebu
kaicom! Bila je to lutrija... Tolike proturjene teorije... Toliki su umrli... Groblja su se punila
malim nadgrobnim kamenima s njenim natpisima... Aneo je odletio u naruje
Gospodinovo... potpis: njegovi neutjeni roditelji. Ja sam prola jeftino. Preivjela sam.
Mogla sam ispriati priu... ali po cijeni koja je u svakom sluaju veoma visoka... Ne kau
bez razloga: jeftino uvijek ispadne skupo.

Bolest se u meni podvostruila. Trebala sam to i oekivati... u nezamislivom sluaju

da sam mogla neto oekivati. Zlo se oitovalo u nekoj vrsti okrutne istovrijednosti. Dok mi
se tijelo svijalo u mukama boli, moja je dua bila drugdje, gdje je zbog razliitih razloga
trpjela isto. Moja dua... groznica... Tada se visoka temperatura nije sniavala lijekovima...
Putali su je da proe svoj ciklus, bez kraja i konca... Bila sam u neprestanom deliriju, imala
sam vremena napretek da smiljam najzakuastije prie... Pretpostavljam da sam imala
uspone i padove, ali oni su se smjenjivali u jedinstvenom intenzitetu invencije... Prie su se
stapale u jednu jedinu, koja je bila nalije prie... jer nisam imala druge prie osim svoje
 sunshine/bojana888

tjeskobe, a fantazmagorije se nisu slijegale, nisu se organizirale... Nisu mi doputale ak ni da

uem, da se izgubim u njima...

Jedno od oblija prie bio je potop. Bila sam u svojoj kui... U kui u Pringlesu koju
smo napustili preselivi se u Rosario... koja vie nije bila naa i u kojoj vie neemo ivjeti...
Voda je rasla, a ja sam u krevetu gledala strop... paralizirana... nisam ak mogla ni okrenuti
glavu da vidim vodu... ali na stropu su se odraavali bjelkasti uvojci rastue vode... Bila je to
fikcija proizila ni iz ega, jer nikad nismo bili ni blizu poplave...

Drugo: nudila sam svojoj obitelji otrovane bombone... okolada izvana, potom
sasvim tanak sloj stakla, a unutra arsen u alkoholu... Nisam imala protuotrov...
Nepopravljivo... Tata je prihvatio jedan, mama takoer... Ja sam se htjela vratiti u vremenu,
kajala sam se, ali ve je bilo prekasno... umrijet e... policija e bez tekoa utvrditi uzrok
smrti... ispitivat e me... Odluila sam sve priznati, isplakati se kao kina godina i pustiti da
me voda odnese... Ali ak me ni smrt nije mogla utjeiti... jer kako u ivjeti bez tate i mame?
A najgore je bilo to to nikad nitko nije vidio da bi ki ubila svoje roditelje... nikad...
ka
ote

Jo jedno (ali bila su to razliita lica iste none more): ivotinja koja pliva u
jig

poplavljenoj kui, vidra... Grizla nas je ako bismo pokuali hodati u vodi koja je rasla... Ako
kn

mi ruka sklizne s plahte, pojest e mi prste, jedan po jedan...

I jo jedno: i dalje sam bila ukoena, glave poloene na visok jastuk, a mama je
otvarala ormar s vratima od zelenog stakla koji se nalazio ispred kreveta i u kojemu sam
drala svoje knjige... U zbilji nisam imala knjige, bila sam premala, nisam znala itati...
Panika mi je skraivala dah... to je mama ila traiti u ormaru? Zar je znala...? Iskoritavala
je moju nemo da... Svaki as e nai... moju tajnu... Stani, mama! Ne ini to! Nanijet e ti
bol, najveu bol u tvom ivotu! Njezina bol bit e velika kao moj stid, moja strava...

Ne moram rei da nisam imala nikakvu tajnu... Nikad nisam imala tajni, a u isti mah
sve je bilo tajno, ali nehotino tajno... Delirij je pruao model, i neto vie od modela... Mama
je kopala po ormaru... usred poplave... umjesto da poduzima praktinije mjere, recimo da me
primi u naruje i preko polja i potopljenih ravnica odnese na sigurno! Mrzila sam je zbog
toga... Ona je i dalje traila, sluena, iako joj je vidra, koja se odjednom prometnula u moju
saveznicu, glodala glenjeve u vodi... a ja sam osim toga znala da joj je preostalo samo
 sunshine/bojana888

nekoliko minuta ivota, otrov ve sigurno djeluje... ako je pojela bombon, a da ga je barem
pojela!

Da je barem... s obzirom na sve... Ali ne. Nije se radilo o tome da se ovo ili ono
dogodi... Radilo se o kombinatorici, ili bolje reeno o redoslijedu... Dogaaji su se odvijali u
drukijem redoslijedu... Ponavljali se... Ili bolje reeno, naplavljivali se... U najgorim
trenucima pitala sam samu sebe: jesam li luda?

Povrh svih tih pria lebdjela je druga, u neku ruku konvencionalnija, a u isto vrijeme
fantastinija. Funkcionirala je odjelito od niza, kao pozadina, sve vrijeme. Bila je to
svojevrsna zaustavljena pria... epizoda strave i uasa, vrlo precizna i s jezivim
pojedinostima... Uslijed tjeskobe koju je izazivala u meni, etverodijelni delirij inio se u
usporedbi kao zabava za vikend... Osim to to nije bila pojedinost, munja na olujnom nebu...
Bila je sve to mi se dogaalo... sve to e mi se dogoditi u vjenosti koja nije zapoela i koja
nikad nee zavriti... Bila sam nacrtana u knjizi bajki, postala sam mit... i to sam vidjela
iznutra...
ka
ote

Iznutra... Bila sam sama u kui. Tata i mama morali su otii na neko bdijenje pa su me
jig

ostavili zatvorenu... u toj staroj kuici u Pringlesu u kojoj vie nismo ivjeli... sama sa svoja
kn

etiri stripa koji su mi se vrtjeli po glavi... moja trnova kruna... Oboja vrata bila su
zakljuana, drvene rolete na prozorima sputene... sef za ivotno blago mojih roditelja: mene.
Realizam je bio podroban, hermetian... Ali kad kaem da sam bila sama, da je kua bila
zakljuana, da je bila no... to nisu okolnosti, to nisu nabacani elementi koji bi se mogli
sastaviti u niz... Niz je bio izvanjski (poplava, vidra, bomboni, tajna) i iscrpljivao je sve
delirine zalihe moje groznice... Ovdje vie nije bilo niega osim gromade neupravljive
stvarnosti, uvjerljivo pomamne...

Strogo su me uputili da ne otvaram nikom, ni pod kojim okolnostima. Kao da je to

bilo potrebno! O tome je ovisio moj ivot, a i neto vie. Prije me nisu ostavljali samu
(zapravo to nikad nisu uinili), ali ovo je bila via sila... Prvi put je uvijek zastraujue, jer ne
zna to bi se moglo dogoditi... Bila sam sigurna u sebe, naputak je bio jednostavan... Ne
otvarati. To sam mogla. Bilo je lako. Mogli su se pouzdati u mene. Osim toga, tko bi dolazio
usred noi...? Moj ivot ovisio je o tome, moj integritet... Tko, tko, tko je mogao doi?
 sunshine/bojana888

Ali netko je kucao na ulina vrata! Udarali su po vratima, kao da ih ele razvaliti!
Nisu samo kucali: htjeli su ui... Zato bi to htjeli nego da me ubiju? A ja sam bila sama...!
Sigurno su to znali... znali su to bez greke, zato su i doli... Bili su to lopovi, doli su
opljakati kuu, po najbezazlenijoj pretpostavci... U mojim je rukama bilo da ih sprijeim, ali
moje su ruke bile tako slabe... Iza vrata sam drhtala kao iba... Zato su me ostavili samu? to
je bilo toliko vano da su me zbog toga morali napustiti?

Najgore je... to su to bili oni... Tata i mama kucali su na vrata! Dva udovita
poprimila su oblije moje mame i tate... Ne znam kako sam ih vidjela, pretpostavljam kroz
kljuanicu, koju sam dosizala stojei na prstima... Jeila sam se od glave do pete, ledila se...
vidjevi kako su istovjetni... ukrali su im lica, odjeu, kosu... tati sasvim malo jer je bio elav,
ali mamine crvene kovre... Bile su to savrene, besprijekorne imitacije... Koliki su trud
uloili u to! Ta bia koja nisu imala oblik, ili mi ga nisu otkrivala... ti simulakrumi... njihove
grozne namjere... Od strave mi se ledila krv, nisam mogla razmiljati...

Silovito su tresli vrata, ne znam kako se nisu izvalila... Izvikivali su moje ime, vikali
ka
ote

su satima... tatinim i maminim glasom... ak i glasovi! Malko izmijenjeni, malko promukli...

jig

Popili su konjak na bdijenju, a nisu bili na to naviknuti... zamutilo im se u glavi... Izgubili su

kn

klju, ili su ga zaboravili... kojeta... la im je bila tako prozirna... Vrijeali su me! Govorili
su mi grozne stvari! A ja sam plakala od uasa, nijema, skamenjena...

Tata je preskoio dvorini zid, otiao do vrata kuhinje, poeo ih udarati rukama i
nogama... Ja sam prola kroz mranu kuu, kao mjesearka, stala pred ta vrata, molila Boga
da izdre... Moja je molitva bila usliana, barem tada... Vratila sam se do ulinih vrata...

ak i da sam ih htjela otvoriti, kako da to uinim? Bila sam zatvorena, nisam imala
klju... Ili jesam? To je bilo sporedno. Jesam li im eljela otvoriti ili nisam? Naravno da
nisam. Nisu me prevarili... Ili jesu? Kako da to znam? Bili su sasvim isti kao moji roditelji,
stvarniji od stvarnosti... Nisam odvajala oko od kljuanice, upijala sam taj nestvarni prizor...
Ali unutar tog nestvarnog bili su oni, oni sami, moji roditelji... Nisu to bile samo maske nego
i njihovi pokreti, tikovi, stil, njihove prie... Tako sam vidjela svoje roditelje, pogotovo tatu...
s mamom je bilo drugo... na njemu nisam gledala vanjtinu, kao na bilo kome drugom...
vidjela sam njegov stav, njegovu prolost, reakcije, nain razmiljanja... i s mamom je bilo
 sunshine/bojana888

tako, sada kad razmislim o tome... I nije to bilo stoga to sam ja bila naroito pronicljiva,
nego zato to oni, jer su bili moji roditelji, nisu imali oblik, ili mi ga nisu otkrivali... nisu ga
htjeli otkriti... bila je to tragedija moga djetinjstva i cijeloga mog ivota... Moj se pogled nije
mogao zaustaviti na vidljivom, strmoglavljivao se dalje, u bezdan, a ja sam ila za njim...

Lupanje je bilo zagluno, kua se tresla iz temelja... urlici su se pojaavali... govorili

su mi sve istine koje su mi mogli izgovoriti... ve bez rijei... to nije bilo vano jer sam ih ja
svejedno razumjela... Ali zar ne vidi da smo to mi! Zar ne vidi da smo to mi, glupane!
Glupane!

Ne! Moji tata i mama ne bi prema meni bili takvi... oni su me voljeli, potovali... Pa
ipak... katkad bi izgubili ivce... ja sam bila teko dijete... problematina u odreenom
smislu... Napadai su to iskoristili... sve zlo svijeta bilo je glina od koje su napravili te dvije
grozne lutke...

to e biti sa mnom? Hou li pasti u njihove ruke? Hoe li ui? Hou li im, u napadu
ka

nepromiljenosti, otvoriti ja sama, noena glupavim optimizmom...? Hou li im povjerovati?

ote

Kako da to saznam? To je bilo ono najgore: to to nije bilo raspleta... Ili, bolje reeno:
jig

to to ga je bilo. Jer ako je nedostajao samo rasplet, mogla sam na neki nain ostati spokojna,
kn

ekati ga... odgaati ga, ostavljati za poslije... Ali upravo to je rasplet! Bio je i nije bio...
Gotovo sam mogla rei da nije bio nita. Jer nita nisam vidjela, delirij nije bio dovoljno
snaan, ili je bio previe snaan... Nisam vidjela kuu u kojoj sam bila zatvorena, nisam
vidjela uasne lutke koje su je zaposjedale... due mame i tate... To nije bilo privienje...
Kakvo bi olakanje bilo da jest...! Bila je to sila... nevidljivi val...

Potrajalo je mjesec dana. Nevjerojatno, ali preivjela sam. Mogla bih kazati:
probudila sam se. Izala sam iz delirija kao to se izlazi iz zatvora. Logian osjeaj bio bi
olakanje, ali moj sluaj nije bio takav. Neto se u meni slomilo, neki ventil, mali sigurnosni
ureaj koji mi je omoguavao da mijenjam razine.
 sunshine/bojana888

4.

Kad sam dola sebi, nalazila sam se na pedijatrijskom odjelu Sredinje bolnice u Rosariju.

Otvorila sam oi i zatekla se u svijetu koji mi je bio nov. U svijetu majki. Tata me
nijedan put nije doao posjetiti. Ali ni jedan jedini dan nisam ga prestala ekati, u nekoj
mjeavini enje i strepnje u kojoj je bilo sauvano neto od ulananosti delirija. Mama je
bila prisutna i donosila je sa sobom miris straha, kao tatinu sjenu. Bilo je to neizbjeno, jer
sam zauvijek bila ula u sustav nakupljanja, u kojemu nikad nita ne ostaje iza. Nisam je
pitala za njega. Mama nije bila ista. Djelovala je rastreseno, nemirno, tjeskobno. Nije ostajala
ka

dugo, govorila je da ima obaveza, a ja sam je razumjela. Uz ostale krevete smjenjivale su se

ote

dvadeset etiri sata dnevno majke, tete ili bake. Ja sam bila sama, naputena u materinskom
jig
kn

svijetu.

Sa mnom je na odjelu bilo etrdesetak djece, zbog najrazliitijih uzroka, od lomova

do leukemije. Nikad ih nisam brojila, niti sam se i s ikim sprijateljila; nisam ak nikom ni
rije uputila. Trebala im je cijela vjenost da me otpuste, pa se za mog boravka cijeli sastav
pacijenata promijenio, u nekim krevetima ak i deset puta ili vie. Bilo je ondje svakakvih, od
djece za koju se inilo da su izvrsnog zdravlja i koja su stvarala paklensku buku, do onih
pokunjenih, nepominih, usnulih... Ja sam bila meu potonjima. Zbog slabosti sam
neprestano drijemala. Za dugih sati, negdje od sredine popodneva, zapadala sam u svojevrsnu
letargiju. Nisam micala ak ni zjenice. Provodila sam cijele dane, cijele tjedne u tom stanju;
osjeala sam kako ponovo zapadam u njega a da iz njega nisam ni izala, ili da nisam bila
svjesna da izlazim... A pad je bio veoma dubok...

Svaki dan, u najgore vrijeme, u poetku najgoreg vremena, obilazio me lijenik.

Zacijelo ga je zanimao moj sluaj: malo bi tko preivio trovanje cijanidima. Jednom sam ula
kako izgovara rije udo. Ako je i bilo udo, bilo je posve nehotino. Ja nisam suraivala
 sunshine/bojana888

sa znanou. Zbog neke manije, hira, ludosti, koju ni sama sebi nisam umjela objasniti,
sabotirala sam lijenikov rad, varala ga. Pravila sam se glupom... Sigurno sam mislila da je
prilika toliko povoljna da bi bila prava teta ne iskoristiti je. Mogla sam biti glupa koliko god
sam htjela, nekanjeno. No nije to bio naprosto pasivni otpor. Puko nijekanje bilo je previe
neizvjesno, jer katkad pravi odgovor moe biti upravo izostanak odgovora, a ja nikad svoju
sudbinu ne bih prepustila sluaju. Pa sam se, premda sam mogla ostaviti njegova pitanja bez
odgovora, trudila na njih odgovarati. Lagala sam. Govorila sam ono to je bilo suprotno od
istine, ili od onoga to se meni inilo najistinitijim. No nije se radilo ni o pukom izricanju
suprotnog... On je uskoro nauio formulirati pitanja tako da odgovor na njih bude da ili
ne, nita drugo. Uskoro bi nauio i da svaki odgovor prevodi u njegovu opreku, da ja uvijek
laem. A samoj sebi nametnula sam dunost da uvijek laem; pa sam, da se zatitim, bila
prisiljena zamutiti postupak, to nije bilo tako lako s obzirom na to da sam morala odgovarati
nijeno ili potvrdno, bez izmotavanja. emu treba dodati jo neto to sam samoj sebi
nametnula, naime da u lai ne umeem istinu. Ovo posljednje iz straha da se ne pogubim, pa
ka

da se sluaj ne zaplete. Ne znam zato sam to inila, ali nekako sam uspijevala. Neki od
ote

mojih manevara (ne znam zato ih navodim, osim moda iz elje da nadahnem nekog
jig

bolesnika): pravila bih se da ne ujem pitanje, a kad bi on formulirao sljedee, odgovarala

kn

sam na prethodno, dakako lano; odgovarala sam, uvijek pogreno, na neki element pitanja,
primjerice na neki pridjev ili glagolsko vrijeme, ne na pitanje samo: pitao me Je li te ovdje
boljelo?, a ja sam odgovarala Ne, dajui mu pokretom obrva do znanja da me ondje nije
prije boljelo, ali me boli sada; on je hvatao nijanse, nita mu nije promicalo, pa bi klonuo
duhom, ispravljao se: Boli li te ovdje?; no ja bih onda prela na drugi sustav lai, na drugu
taktiku... U svoju obranu moram rei da sam sve improvizirala. Premda sam imala cijele eone
za razmiljanje, nikad ih nisam koristila za to.

- Kako je danas don Csar? Kako nam dobro izgleda don Csar. Bi li don Csar ve
zaigrao nogomet? Da vidimo kako ide don Csaru...

Njegovo veselje bilo je zarazno. Bio je on mlad, sitan ovjek s briima. Izgledao je
kao da dolazi izdaleka. Iz dalekog svijeta. Ja sam ga gledala namjetajui poseban izraz lica
koji sam smislila, a koji je znaio: to? to? o emu mi govorite? zato mi postavljate teka
pitanja? zar ne vidite u kakvom sam stanju? zato mi govorite na kineskom, a ne na
 sunshine/bojana888

panjolskom? On je sputao pogled, ali je to primao najbolje to je mogao. Sjeo bi na rub

kreveta i poeo me pipati. Pritiskao je prstom ovdje i ondje, na mjestu jetre, guterae,
unog mjehura...

- Boli li ovdje?

- Da.

- Boli li ovdje?

- Ne.

- Tu?

- Da.

- Da?

Pa bi poeo sve iznova, dezorijentiran. Traio je mjesta na kojima je bilo nemogue

da me ne boli. Ali nije ih nalazio, nije nalazio nemogue, ega sam ja bila gospodarica i
ka

vladarica. Kljuevi boli bili su kod mene...

ote
jig

- Boli li malo ovdje?

kn

Davala sam mu do znanja da me ispitivanje umorilo. Briznula bih u pla, a on bi me

pokuao utjeiti.

Sluao me stetoskopom. Ja sam vjerovala da mogu svojom voljom ubrzati srce, a

moda sam to i inila. Odmah bi potom poeo mnome rukovati uz tisuu mjera opreza.
Naumio bi me posluati s lea, u koju svrhu me morao posjesti, to mu je bilo jednako teko
kao postaviti metlu da stoji na vrhu drke. Ako bi mu to naposljetku i polo za rukom, ja bih
stala mahnito njihati glavom i dolazili bi mi podraaji na povraanje. Na tom mjestu fikcija se
stapala sa zbiljom, moj simulakrum postajao je stvaran, bojila sam sve svoje lai istinom. Ti
su nadraaji za mene imali sakralan znaaj, bili su neto s ime se ne igra. Sjeanje na tatu u
sladoledarnici inilo ih je stvarnijima od stvarnosti, vraalo im je element koji je sve inio
stvarnim, emu se nita nije odupiralo. U tome je, sve odonda, za mene ostala bit svetog; moj
poziv potekao je iz tog izvora.

Kad bi lijenik otiao, ostala bih kao prebijeno pseto. ula sam ga kako govori i smije
 sunshine/bojana888

se uz susjedne krevete, ula sam glasove malih bolesnika kako odgovaraju na njegova
pitanja... Sve je do mene dopiralo kroz gustu maglu. Osjeala sam kako padam u bezdan...
Zazor koji sam iskazivala nije bio hotimian. Bio je to samo najprimitivniji zazor, koji je
mnome ovladao kao to evolucija ovlada nekom vrstom. Postala sam njegovim plijenom
tijekom bolesti, ili moda malo prije, korak ranije, jer inae nisam bila takva. Naprotiv, ako
me neto krasilo, bio je to moj duh suradnje. Taj ovjek, lijenik, bio je nekakav hipnotizer
koji me preobraavao. Najgore je bilo to to me preobraavao ostavljajui netaknutom moju
svijest o tom zazoru.

Mama nije proputala lijenikove vizite... Udaljavala se iz diskrecije, prilazila je da

pomogne kad bih ja postala neobuzdana... Imala je gorljivu elju da iz njega izvlai podatke.
On je govorio o oku... Zacijelo nije bio pravi intelektualac, jer je pokazivao veliko
zanimanje za ono to mu je priala mama. Udaljavali su se, aptali, nisam imala pojma o
emu je mogla biti rije... Nisam znala da se o nama pisalo u novinama. On je jo jednom
rekao ok, i ponavljao je tu rije opet i opet...
ka
ote

No lijenik, kao i mama, bio je tek kratka razonoda u mom danu. Dan se protezao u
jig

svome nepomuenom velianstvu, razmotavao se od jutra do veeri. Nije mi bio dug, ali mi
kn

je ulijevao stanovito potovanje. Svaki trenutak bio je razliit i nov i nije se ponavljao. Bila je
to sama definicija vremena, koje se ozbiljivala bez prestanka, u svima... Pred tim su moje
male, zlobne strategije postajale tako sitne da bih bila oamuena od srama...

Dan se utjelovljivao u Ani Modena de Colon-Michet, bolniarki. U dnevnoj smjeni na

odjelu bila je samo jedna bolniarka; jedna jedina na etrdeset malih pacijenata... To moe
zvuati jako malo, a sigurno je i bilo malo. Sredinja bolnica u Rosariju bila je ustanova s
prilino oskudnim sredstvima. No nitko se nije alio. Tko vie, tko manje, svi su se odande
nadali izai ivi, svi s iracionalnom predodbom da se nee vratiti. ak su i djeca, ne znajui,
obmanjivala sama sebe.

Ali dani su nepomino stajali u velikoj bijeloj dvorani, i kamo god bi ovjek svrnuo
pogled, ondje je bila bolniarka. Ana Modena bila je ivi hijeroglif. Nikad nije izlazila iz
bolnice, ona si nita nije utvarala. Bila je utvara.

Majke su se uvijek alile na nju, prepirale se s njom, ali morale su znati da je to bilo
 sunshine/bojana888

beskorisno. Majke su sve vrijeme dolazile i odlazile, ona je ostajala. Sklapale su i raskidale
saveze protiv nje, i vie puta navele su i mamu da u njima sudjeluje, a ona, slaba znaaja
kakva je bila, nije znala oduprijeti se ni kad je uviala da joj neto ne odgovara. Pritube su
bile upuene na raun njezine osornosti, nestrpljivosti, grubosti, neznanja koje je graniilo s
ludilom. Majke su gajile predodbu (utemeljenu na prosjeno jednom tjednu bolnikog
iskustva) o idealnoj bolniarki za djeji odjel, o tankoutnoj vili punoj razumijevanja kakva
bi ona morala biti, kakve bi morale biti sve one... Nije im bilo teko zamiljati takvo to; i ne
znajui, na umu su imale tankoutnost i razumijevanje s kojima bi se trebala odnositi prema
njima, a nitko ne zna bolje od sebe samoga kako prema sebi biti njean i pun razumijevanja.
Nije ih se zbog toga moglo kriviti, bile su to uboge, neuke ene, kuanice u nevolji. U devet
od deset sluajeva njihova su se djeca razboljela zbog njih... Nije ih se moglo sprijeiti da
sanjaju... mislile su da znaju, i uistinu su znale, kakva treba biti dobra bolniarka. Njihova je
zabluda bila u tome to su otile korak dalje i mislile da se te osobine mogu sjediniti u jednoj
eni... To to se Ana Modena, bolniarka Peron Pedijatrijskog odjela, podudarala sa
ka

suprotnou toj slici, dovodilo ih je do oamuenosti iz koje nisu vidjele drugog izlaza osim
ote

da sastave nekakvu peticiju ili smisle nekakvu taktiku pomou koje e je izbaciti... Ti su
jig

snovi od nje pravili utvaru. Ja, koja nisam razumjela nita, to sam razumjela dobro jer sam
kn

bila sanjar... A i zato to je Ana Modena bila utvara u drugim smislovima. Uvijek je bila u
urbi, zaposlena preko glave, kao to je nuno morala i biti jedina bolniarka na odjelu s
etrdeset kreveta. No nikad nikom nije bila na raspolaganju. Bila je zauzeta drugima, a drugi
nikad nisu bili oni pred njom... Navikla sam gledati je od zore do sumraka, krajikom oka iz
svoje vodoravni, kako prolazi velikom brzinom... Nikad se nije zaustavljala... Jer nije skrbila
samo o djeci u krevetima nego i o onima koji su odlazili u operacijsku salu ili na rendgen... a
to je inila tako loe, prema aputanju majki, da je zbog nje sve polazilo po zlu... Umirala su
joj djeca, govorile su... Umiru joj... umiru joj na rukama... Umirala su joj na rukama, govorila
je legenda koja me obavijala kao zavoj od amuleta koji govore... Prestajala su ivjeti kad bi
postala ona druga, kojima se nije mogla baviti uslijed svoje zauzetosti, svoje brzine... No to
prokleto ponavljanje nije prijeilo da joj se majke dodvoravaju, da joj laskaju, da joj
ostavljaju napojnice, donose kolae... nevjerojatno, okantno udvorno... Na kraju krajeva,
njihova djeca, najvee blago koje su imale, bila su u njezinim rukama.
 sunshine/bojana888

Bila je to debela, krupna ena. Kad bi pala na mene, bila je slon koji se brka u
lokvi... ja sam bila voda... U njezinoj nespretnosti bilo je neeg uzvienog... Patila je od
neobine boljke: lijevo je za nju bilo desno i obratno. Dolje je bilo gore, naprijed je bilo
straga... Oskudna protenost moga tijela raetvorivala se u njezinim rukama... noge, ruke,
glava... svaki kraj bio je pritisnut razliitom teinom... Komadala me u svojim padovima,
gubicima ravnotee... S njom moje simuliranje nije palilo... odnosila me u drugu dimenziju...
odjednom daleki dijelovi moga tijela preuzimali su inicijativu i simulirali samostalno... neto,
nisam znala to... Njezine ruke, u kojima se umiralo, mijesile su apsolutnu istinu...

Na ivotu su me odravali serumom. Ana Modena mijenjala mi je boce, uvijek u

pogreno vrijeme, i bola mi ruku... Zabadala je iglu gdje bilo. Poeo bi mi curiti nos. Sve to
je ulazilo kroz ruku izlazilo je kroz nos, u neprestanom kapanju. Bio je to veoma rijedak
sluaj. Njoj se to inilo normalnim... U svakom sluaju, nije joj predstavljalo prioritet. Rano
ujutro, prije nego to bi dola prva majka, Ana Modena dovodila je patuljicu i navodila je da
vergla svoje bajalice uza svaki krevet, ak i uz one prazne. Patuljica je bila prosvijetljena
ka

autistica. Dovodila ju je drei je za ramena kao tricikl, inilo se da patuljica nita ne vidi,
ote

bila je komad pokustva... Bila je jedna od onih patuljaka nerazmjerno velike glave... Dovela
jig
kn

bi je pred krevet u kojemu je bilo usnulo ili nemirno dijete... u dvorani bi nastala velika
tiina... lupnula bi je izmeu lopatica i patuljica bi promrmljala zdravomariju uz neobine
kretnje ruicama...

- Majka Corita e vas spasiti, a ne lijenici! - grmjela je Ana Modena.

Patuljica je prolazila poput kometa... Sve se odvijalo automatski... Bila je sveenica

koja je blagoslivljala naslijepo, zauzete krevete jednako kao i one prazne... Religija je
potajice ulazila u svijet bolesti. S druge strane, bila je to javna tajna, i prva meu
budalatinama te betije kojoj su se majke to su hinile sklonost znanstvenim dokazima
usprotivile... no bilo je dovoljno jedno lijenikovo preuivanje, ponovni nastup bolesti,
jedno povraanje, i eno ih: Dovedite mi patuljicu, preklinjem vas, gospoo, da mi spasi
moga anela... Licemjerke. A ona, stroga: spaava Djevica, a ne patuljica... Dovedite mi
patuljicu ili u svisnuti...

Majka Corita bila je prava vezivna graa bolnice; bolniarka je bila tek njezina
 sunshine/bojana888

predstavnica. Patuljica je spreavala da se bolnica rasprsne u tisuu komadia... i da se s

mojim tijelom dogodi isto... glava na sjever, noge na jug, ruka, prst... Vjera u patuljicu
drala je sve na okupu... zbog nje je tekla tekuina ivota, kroz cjevicu, iz ruke u nos... Ali
trebalo je vjerovati. Trebalo je hiniti da se ne vjeruje, a zapravo vjerovati.

Tada mi je palo na um da bih, u svojoj raskomadanosti... mogla doi do toke... na

kojoj ne bih vjerovala u patuljicu. Ja! Ba ja, koja sam u sve vjerovala! I koja sam ovisila o
tome da se to vjerovanje odri kao cjelina! Ja, hipnotizirana!

A to ako je patuljica simulakrum? Ako ja ne mogu vjerovati u nju? Zar nije isto bilo
i sa mnom? Zar ja nisam bila neto u to je bilo objektivno nemogue vjerovati? to je
patuljicu prijeilo da bude kao ja? Ili, jo mnogo gore, zato ja ne bih bila neka vrsta
patuljice, emanacija patuljice...?

Trebala mi je potvrda. Htjela sam je izvui iz Ane Modene... Htjela sam otii do kraja.
I tako sam jednoga jutra, kad mi se nala na domaaj...
ka

- Sanjala sam patuljicu.

ote

- to?
jig
kn

- Sanjala sam patuljicu, kaem.

- to? Koju?

To ju je uznemirilo.

- Sanjala sam patuljicu kojoj je u srce bio zaboden trn.

- Ali koju patuljicu?!

- Patuljicu... papatuljicu.. papa tulji iu...

Oko toga koju dvojbe nije bilo... Moj se manevar sastojao u tome da sam joj dala do
znanja kako moram izraziti neto teko. Morala sam pribjei neizravnom, alegoriji, istoj
fikciji. A nju je to privlailo, navodilo je da istrai tu tananost... koja joj je izmicala... I tada
sam poela lagati govorei istinu (i obrnuto), ne znam kako... I meni je izmicala... Moje su mi
strategije umirale na rukama... ali su uskrsavale orijaki uveane... U oajnikom nastojanju
da zamrenoj materiji poui djevojicu otupjelu od fizike bijede, Ana Modena poela se
 sunshine/bojana888

ispomagati gestama... gesta je dola u prvi plan... Bila je ona brzopleta ena, liena metode:
upadala je u zamku intuicije koja leti u mraku i pogaa metu prije nego to razum uope
moe zapoeti s radom... A zbog urbe, nespretnosti, sve su se geste strovaljivale jedna na
drugu... U njezinu sluaju. U mojem, uslijed raskomadanosti gestikulirala sam kao njezina
zrcalna slika... no bilo je to vrtoglavo, nakupljanje kretnji, pogleda i intonacija postalo je
prekomjerno... kao da se bliilo nekoj granici, nekom pragu... bliilo se sve vie i vie...

I u tom trenutku neto se slomilo. Mislila sam da se ne slama ba u meni, nego

izmeu nas dvije. Ali ne; bilo je samo u meni. Od toga asa datira moja neobina
percepcijska mana: ne mogu razumjeti mimiku, gluha sam (ili slijepa, ne znam kako bi
trebalo rei) za jezik gesta. Kasnije sam prisustvovala pantomimikim predstavama... i dok
etverogodinja djeca oko mene savreno razumiju ono to se prikazuje i kidaju se od
smijeha, ja vidim samo besmislene pokrete, apstraktnu gestikulaciju... Kako je to neobino,
sada kad razmiljam o tome, da nijedan pantomimiar, ak ni oni najbolji, ni sam Marcel
Marceau (njega razumijem manje no ikoga drugog), nije nikad pokuao imitirati patuljka...
ka

Zato li je tako? Patuljak je zacijelo nepredoiv gestama.

ote
jig
kn
 sunshine/bojana888

5.

Zbog bolesti sam u kolu krenula tri mjeseca kasnije, u lipnju. Jo mi nije jasno kako su me
primili u to doba godine, kako su me stavili meu ake koji su krenuli na vrijeme. Pogotovo s
obzirom na to da se radilo o prvom razredu, o apsolutnom poetku kolovanja (u moje
vrijeme nisu postojali vrtii), tako kljunom i delikatnom trenutku. Jo mi je manje jasno
zato je mama inzistirala na tome da me upiu, zato se trudila da me prime, to sigurno nije
bilo lako. Sigurno je molila, kumila, kleala. To joj je bilo svojstveno; bila je to njezina
predodba majinstva. Valjda je mislila da ne bi znala to e sa mnom cijele godine kod kue.
ka

Ali naspram truda oko toga da me vodi u kolu, da ide po mene, da pere i glaa kute, kupuje
ote

mi potreptine, nabavlja mi staru itanku, olakanje to sam negdje smjetena za sati

jig

popodnevnog poinka, zacijelo joj se inilo beznaajnim. Zacijelo je mislila da to ini za

kn

moje dobro. Nije joj palo na pamet da je tri mjeseca kanjenja, i to prva tri mjeseca, u prvom
razredu, bilo previe ak i za mene. No dobro. Treba opratati, i ja sam oprostila. Nema
razloga da tri mjeseca izgleda vie nego tri mjeseca, tri mjeseca bruto. A sirota mama imala je
tada previe svojih briga. Naravno da je uiteljici, ravnateljici tee progledati kroz prste.
Moda su one bile predaleko od problematike uenja, ba kao to je i mama bila predaleko od
njih.

Prvi mjeseci protekli su u obliku istih slika. Ljudsko bie tei pridati smisao iskustvu
putem kontinuiteta; ono to se zbiva tumai se na temelju onoga to se zbilo prije; nikoga ne
moe zauditi to sam ustrajala u navadama koje sam usvojila u odnosu na Anu Modenu te
sam i dalje vidjela geste, mimiku, prie bez zvuka, pred kojima nisam mogla nita. Nitko mi
nije objasnio svrhu kole, a ja sam bila daleko od toga da bih je mogla naslutiti. Sve do tada,
problem mi se nije inio ozbiljnim. Doivljavala sam ga, i to prilino uporno, kao nekakav
spektakl, kao predstavu plesaa na uetu...
 sunshine/bojana888

Drama je poela poslije... Zato drama uvijek poinje nakon poetka? Komedija, za
razliku od nje, kao da poinje ranije, ak i prije poetka. No poslije se perspektive obrnu...
Drama se u meni pokrenula kad sam shvatila da me se taj nijemi prizor kojemu sam
prisustvovala, ta apstraktna mimika uiteljice i aka, tie do sri. Bila je to moja pria, a ne
neija tua. Drama je poela u trenutku kad sam kroila u kolu, i odvijala se preda mnom,
itava, bezvremena, ja sam bila i nisam bila u njoj, bila sam i nisam sudjelovala, ili sam
sudjelovala svojim odbijanjem, kao neka praznina u predstavi, ali ta sam praznina bila ja!
Barem sam, a trebala sam na tome biti zahvalna, dokuila zbog ega mi zvuni dio prizora
promie: zbog toga to nisam znala itati. Moji su mali kolege znali. U ta tri mjeseca su
nauili, tko zna kojim udom, i izmeu njih i mene otvorio se bezdan. Neobjanjeni bezdan,
bezdan upravo stoga to se radilo o skoku koji se opirao opisu, o praznini. Ni oni, a kamoli ja,
pa ak ni uiteljica, nisu umjeli rei kako su to nauili, u kojem tono trenutku. Bilo je to
neto to se dogodilo, i gotovo. Za uiteljicu (koja je imala etrdeset godina iskustva u prvim
razredima) bila je to rutina: odvijala se svake godine, i zbog nje je razvila fokusirano sljepilo.
ka

Zavjesa se za mene podigla jednoga dana u mukom zahodu u koli... No moram

ote

pojasniti neke okolnosti, bez kojih bi ova anegdota ostala neprozirna.

jig
kn

ivjeli smo u predgrau Rosarija, u skromnom susjedstvu, a u okrugu to ga je

obuhvaala kola mahom su ivjela djeca niskoga drutvenog statusa, iz domova koji su
nerijetko graniili sa siromatvom, ili su mu s punim pravom pripadali. U ono su doba oni
koje se danas naziva marginalnima odlazili u kolu, barem u prve razrede. Osim toga, nisu
postojali psihopedagoki kabineti i posebne kole... Klima je bila veoma gruba, veoma divlja,
veoma struggle for life. Tunjave su bile krvave, doslovce. Rjenik koji ih je pratio bio je
surov. Ja sam znala to su proste rijei, ak sam i znala koje su, ali zbog nekog razloga nikad
nisam obraala preveliku pozornost na njih. Imala sam kao nekakvo drugo uho kojim bih ih
ula i prenijela na drugu razinu opaanja. Na koncu sam zakljuila da imaju neki skupni
smisao, smisao-in, i nisam bila daleko od zbilje. Samo se jedna konkretna stvar izdvajala iz
tog skupa. Obino se meu mojim mukim kolegama prelazilo s rijei na djela kad bi netko
od njih, pred izmaglicom (za mene) prostih rijei, odjednom rekao: Uvrijedio mi je majku.

Sama po sebi, ta pojedinost za mene nije predstavljala potekoe, jer sam se slagala s
time da je majka sveta, a primijetila sam da se u bujici prostih rijei obino nalazi rije
 sunshine/bojana888

majka: da su to traili od mene, mislim da bih bila mogla ponoviti cijelu reenicu, toliko
sam je puta ula: Jebem ti mater kurvanjsku. E sad, osim te sredinje rijei, ostalo su za
mene bili zvukovi bez znaenja. Bila sam rastresena u teko pojmljivoj mjeri. Bila sam
rastresena ne zato to mi je manjkalo pameti, nego zato to mi stvari nisu bile vane.
Paradoks je ovdje bio ogroman, jer je meni sve bilo vano, svaka stvar za mene je bila
planina, to je bio moj problem, vie nego ijedan drugi... Kao da mi je nedostajalo zanimanja,
ali ja sam znala da je bilo obrnuto. Primjer je sljedei sluaj. Morala sam primijetiti da se
ponekad govorilo uvrijedio mi je majku a da se rije majka uope nije izgovarala, ali mi
je to promicalo, a u naknadnom sagledavanju cjeline, komotno sam pomiljala kako je ono
majka bilo izreeno, ali sam ja to propustila. Jednom mi meutim nije bilo druge nego
primijetiti da nije bilo tako. Na odmoru je jednom izbila tunjava, blizu vjetrenjae na kraju
kolskog dvorita. Tunjave su svi dolazili gledati, stvarali su se krugovi od mnotva; zbog
toga nikad nisu prolazile neopaene. Tada bi neka uiteljica dola prekinuti surovi boksaki
okraj. Ali ne bilo koja; postojala je manja skupina hrabrih uiteljica koje su se to usuivale
ka

initi (jer nije to bila mala stvar, ui u osinje gnijezdo), pogotovo jedna, mukaraa,
ote

energina. Tom je zgodom dola ona. Suparnici, dvojica iz treeg razreda, bili su obliveni
jig

krvlju, razderanih kuta, izbezumljeni od uzbuenja. Uiteljica ih je razdvojila, ne bez truda.

kn

Vei od njih dvojice povukao se iza ograde koju su tvorili njegovi prijatelji. Drugi je udario u
glasan pla. tucao je kroz suze... Ja sam itekako dobro znala kako je to! Uiteljica je viui
zahtijevala objanjenja, no on nije mogao govoriti. Kao da mu je borba i dalje trajala u srcu.
Bio je toliko ojaen da ga je uiteljica zagrlila i pritisnula uz grudi. Slutila je objanjenje,
koje se doista i zaulo kroz burne jecaje: Uvrijedio mi je majku. Ona ga je smirivala,
grlila... Takve uiteljice, one hrabre, mogle su to razumjeti, bio je to napokon isti svijet u
kojemu su i one ivjele. Onaj drugi gledao je izdaleka, meu prijateljima, oiju usplamtjelih
od bijesa i gorine... Ja sam pak, u meuvremenu, prvi put ula kako u meni odjekuje nota
bezgranine zbunjenosti: majku? kakvu majku? O emu taj govori? zato izgleda kao da mu
svi daju za pravo? Ja sam od poetka prisustvovala prepirci, sigurna da nisam nita
propustila, i znala sam da rije majka nije bila izgovorena ni u jednom trenutku. One druge
jesu, ali ta ne. Bilo je to toliko oito te nisam imala druge nego da sebe uvjeravam kako se
majka podrazumijevala. A meu tolikim stvarima koje su me mogle kopkati, ta me kopkala
vie nego ijedna druga, i nisam je nikako mogla izbaciti iz glave.
 sunshine/bojana888

Elem, jednoga sam dana usred sata od uiteljice zatraila doputenje da odem na
zahod. To sam inila uvijek, i to su inili svi. Ja, a pretpostavljam da je s drugima bilo isto,
nisam za tim osjeala potrebu niti sam proraunavala u kojem u trenutku zatraiti
doputenje. Bio je to nagli poriv. Jedini nepomueni trijumf kojeg se mogu sjetiti iz svoga
djetinjstva. Uiteljica bi vidjela kako se ruica podie, najavila o emu e biti rijei (a nikada
to nije bilo neto vrijedno truda, primjerice kada se pie veliko, a kada malo slovo) i prasnula:
Hajde! Ali ti si posljednji! Posljednji! A onaj koji bi doao na nadahnutu zamisao da zatrai
doputenje za odlazak na zahod u tom asu, u tom asu koji se nadavao kao posljednji, istrao
bi lud od sree, praen pogledima punim mrnje i gorine onih ostalih, koji su se osjeali
zauvijek iskljuenima, koji su osjeali da je prilika izgubljena... No prilika se ponavljala,
istovjetna, i koristila se, etiri ili pet puta na svakom satu. Uvijek smo je doivljavali kao
apsolutnu, a uiteljica je uvijek ponavljala svoj ultimatum, iako nikad nije uskraivala
doputenje, jer su uiteljice prvih razreda ivjele u strahu, zapravo jedinom koji su imale, da
e se neko od djece popikiti u gae. No to nismo znali. Djeja posla. Zapanjuje me to sam
ka

se tako dobro uklopila u igru. Kudikamo svojstvenije meni bilo bi da trpim dok mi se ne
ote

rasprsne mjehur. Ali ne. Traila sam bez potrebe, kao svi ostali. U tome sam bila na istoj
jig

razini sa svojim naratajem.

kn

Podudarnost koja se udesno ponavljala moda objanjava tu nezgrapnost u mom

karakteru. Svaki put kad bih zamolila da odem na zahod, dva ili tri puta na dan, u ma kojem
nasuminom asu, i kad bih prelazila pusto dvorite, to je inio i neki djeak iz drugog
razreda, ne znam iz kojeg. Naposljetku smo se sprijateljili. Zvao se Farias. Ili Quiroga? Sada
kad se elim prisjetiti, mijeaju mi se imena. Moda su bila dvojica.

Ni taj put nije izostao sa sastanka, za koji nikad nismo ni sanjali da ga zakaemo.
Tamnosivi zidovi zahoda bili su prekriveni grafitima. Djeca su cijelo vrijeme krala krede
kako bi ondje arala. Ja im nikad nisam posvetila vie od sasvim rastresenog pogleda.

Farias mi je pokazao jedan od natpisa, velik i noviji. Poto bi nekoliko dana bili
izloeni snanim amonijanim isparenjima u zahodu, tragovi krede na zidu su blijedjeli; taj je
zacijelo bio od toga dana, jer su bijela slova blistala, bila su to tiskana slova, nadaleko
itljiva, iako ne i meni; ja sam vidjela samo vodoravne i okomite crte u besmislenoj
kombinaciji. Do tog sam asa mislila da su grafiti u zahodu crtei, nedokuivi crtei, rune ili
 sunshine/bojana888

hijeroglifi. Farias je priekao da proitam grafit, a onda se nasmijao. Ja sam se nasmijala s

njime, iskreno. Kakav smijean crte! Kakva ideja, pomislila sam: Nerazumljivi crtei! Ali
neto me sprijeilo da to izgovorim naglas; moje licemjerje imalo je nie koje su i meni samoj
bile skrovite. Farias je svoj komentar, samodopadan i aluzivan, izgovorio... Ne sjeam se to
je rekao. Neto o nekoj majci. To mi je bilo dovoljno, na moju nesreu. Shvatila sam, i kao da
mi se svijet sruio na glavu.

Shvatila sam to znai itati. Majka je i u to bila upletena! Ono to sam ja smatrala
crteima, nekom vrstom izvjetaene algebre za koju su bile specijalizirane uiteljice iz
razloga koji me se nisu ticali, u stvari je znailo ono to se govorilo, ono to se moglo rei
svugdje, ono to sam govorila ja sama. Mislila sam da je to neto vezano uz kolu, a bilo je
vezano uz svijet! Bile su to rijei, nijemost rijei, mimika, proces putem kojega rijei
dobivaju znaenje... Shvatila sam da ja ne znam itati, a da drugi znaju. O tome se radilo, u
tome je bila sva moja patnja, a da to nisam znala. Razmjeri katastrofe otkrili su mi se u
trenutku. Nije da sam bila naroito otroumna, osobito vidovita; shvaanje se dogaalo u
ka

meni, a da ja u nj nisam ulagala gotovo nita sa svoje strane, i to je bilo ono najstranije.
ote

Ukipila sam se pred tim natpisom, gledajui ga kao da me hipnotizirao. Ne znam to sam
jig
kn

pomislila, to sam odluila... moda nita. Od onoga to je uslijedilo sjeam se da sam na

svome pisaem stolu, gdje sam vegetirala iz veeri u veer, otvorila jo praznu biljenicu,
uzela olovku kojom se jo nisam sluila i po sjeanju reproducirala onaj natpis, od crte do
crte, ne znajui to je to, ali ne prevarivi se ni u jednom potezu:

PIKOJEBOTIPASMATER

Moram rei da Farias to nije naglas proitao, pa nisam znala kojim zvukovima
odgovaraju ti crtei. No dok sam pisala, to sam znala. Stvar je u tome to znanje nikad nije
monolitno. Znamo u dijelovima. Primjerice, ja sam znala da su to proste rijei, da je to
nebuloza, da je majka implicirana na odreenoj razini, znala sam za nasilje, za tunjave, za
vrijeanje majke, za bijes, krv, pla... Druge stvari nisam znala, no bile su tako nerazmrsivo
pomijeane s onima koje sam znala da ne bih bila kadra razluiti jedne od drugih. Zapravo, u
 sunshine/bojana888

tom konkretnom sluaju bilo je stvari o kojima jo dugo neu imati pojma. Do svoje
petnaeste godine mislila sam da se djeca raaju iz pupka. A nain na koji sam saznala da nije
tako, u dobi od etrnaest godina, bio je vrlo osebujan. U asopisu Selecciones itala sam
lanak o seksualnom odgoju, i u odlomku gdje se govorilo o neznanju u kojemu dre
japanske djevojice naila sam na taj sablanjivi primjer: etrnaestogodinja Japanka izjavila
je da misli kako se djeca raaju iz pupka. Bilo je to upravo ono to sam mislila ja,
etrnaestogodinja Argentinka. Osim to sam od tog trenutka znala da nije tako. I ne znam da
li s razlogom ili bez njega, saalila sam se nad tom Japanicom.

Toga dana, kad sam se vratila kui, nisam mogla doekati trenutak kada e mama
vidjeti ono to sam napisala. No nije posrijedi bilo udno iekivanje, nego strepnja. Znala
sam da e se dogoditi neto strano, ali nisam znala to. Nisam izvadila biljenicu iz torbe,
nisam je pokazala mami. Ona ju je izvadila i pogledala. Tko zna zato je to uinila; nakon
prvih dana, uvjerivi se da se moja biljenica uvijek vraa prazna, nije ju dotakla tjednima.
Tko zna kakav sam joj signal poslala. Proitavi ono, vrisnula je i promijenila boju lica.
ka

Nastavila je negodovati cijeli dan, kao obuzeta fiksnom idejom. Taj joj je kratki zapis doao
ote

kao naruen, jer je oslobodio njezin borbeni duh to su ga skoranji dogaaji obuzdali. Dao
jig
kn

joj je maha. Sutradan je dola sa mnom u kolu i odrala jednosatni sastanak s mojom
uiteljicom u ravnateljstvu. Natjerale su me da se pojavim ondje, ali naravno da iz mene nisu
izvukle ni rijei. Nisu ni trebale. S otvorene galerije na kojoj sam ekala (o razredu se za
trajanja sastanka brinula tajnica) ula sam mamine povike, estoke uvrede kojima se
obruavala na uiteljicu, njezine besprijekorne argumente (utemeljene na tome to nisam
znala itati). Bio je to jedan od nezaboravnih skandala u 22. koli u Rosariju. Napokon, malo
prije nego to se oglasilo zvono, uiteljica je izala iz ravnateljstva i ula u razred, koji je bio
prvi na galeriji. Proavi kraj mene, nije me ni pogledala niti pozvala da poem za njom: u
stvari, nije mi vie uputila ni rijei ni pogleda cijele godine. Tijekom odmora mama je otila;
u meteu djece i uiteljica nisam je vidjela kako izlazi. Kad se ponovo oglasilo zvono, ula
sam u uionicu kao i uvijek i sjela za svoju klupu. Uiteljica se donekle pribrala, ne previe.
Oi su joj bile crvene, izgledala je grozno. Za razliku od uobiajenog stanja, nastala je grobna
tiina. Trideset pari djejih oiju bilo je prikovano za nju. Stajala je pred ploom. Htjela je
progovoriti, ali oteo joj se napukli kvak. Zatomila je jecaj. Odsjenim pokretima lutke uinila
 sunshine/bojana888

je korak naprijed i pomilovala po glavi djeaka koji je sjedio u prednjoj klupi. Htjela je u tu
gestu unijeti puno njenosti, a sigurna sam da ju je i imala, moda nikad u njezinu ivotu nije
bilo vie njenosti u njezinu srcu, ali pokreti su joj bili toliko kruti da se djeak, uplaen,
trznuo unazad. Ona to nije primijetila i svejedno mu je pomilovala uljivu glavicu. Isto je
uinila i s drugim pa treim djeakom. Snano je uzdahnula i napokon prozborila:

- Ja uvijek govorim istinu. Ja gostinu isturim uvijek. Ja djeca. Ja sam Istina i ivot. Ja
istujem. iva. Djeina. Ja sam druga mama. Muga dama. Ja sve volim jednako. Sve vas
jednaim kao mama. Govorim vam istinu zbog ljubavi. Ljutinu zbog gubavi. Mama zbog
mamine. Zbog druge listine! Sve! Sve! Ali ima jedan... Oli ima jadan... Oj aj jaj...

Glas joj je pukao i postao odve kretav. Okomito je podigla kaiprst. Bila je to jedina
gesta koju je uinila u tom nezaboravnom govoru... Prst je stajao vrsto, a ona je sva drhtala;
potom je, istovremeno, prst drhtao, a ona je sva bila vrsta kao elik... Suze su joj curile niz
obraz. Nakon stanke, nastavila je:
ka

- Djeak Aira... On je meu vama, i izgleda jednak vama. Moda ga niste ni opazili,
ote

toliko je beznaajan. Ali tu je. Nemojte se zavaravati. Ja vam uvijek govorim istinu, istaru,
jig

istaku. Vi ste dobra djeca, pametna, draga. Oni koji se loe ponaaju dobri su, ponavljai su
kn

pametni, oni koji se tuku dragi su. Vi ste normalni, jednaki ste, jer imate drugu mamu. Aira je
kreten. Izgleda isto, ali isto tako je kreten. On je udovite. Nema drugu mamu. Nemoralan
je. eli me vidjeti mrtvu. eli me ubiti. Ali nee uspjeti! Jer vi ete me zatititi. Zar ne,
zatitit ete me od udovita? Zar ne...? Recite...

- ...

- Recite da, gospoice.

- Da, gospoice!

- Glasnije!

- Daa, goospoicee!!

- Recite ga, dospoice.

- a, posgoice!
 sunshine/bojana888

- Glasnije!

- Paaspoogaaiicee!!

- Glaaasnijeee!!

- Giiipaaaaaaspiiiciiiceee!!

- Vvvrlo dobro, vvvrlodobro. Zatitite svoju uiteljicu, koja ve etrdeset godina

pouava. Uiteljica moe umrijeti svaki as, a onda e biti kasno da se za njom plae.
Ubojica e je ubiti. Ali nema veze. Ne govorim ja to zbog sebe, ja sam svoj ivot odivjela.
etrdeset godina u prvim razredima. Prva druga mama. Govorim to zbog vas. Jer i vas eli
ubiti. Mene ne. Vas. Ali ne bojte se, jer uiteljica vas titi. Treba biti na oprezu, uvati se
egrtue, tarantule i bijesnog psa. Ali Aire jo vie. Aira je stoput gori. Pazite se Aire! Ne
pribliavajte mu se! Ne razgovarajte s njim, ne gledajte ga! Pravite se da ne postoji. Meni se
ve inilo da je glupan, ali ne znam... nnne znam... Nnnisam shvaala... Sada itekako
shvaam! Ne dajte da vas uprlja! Ne dajte da vas zarazi! Nemojte mu ni govoriti koliko je
ka

sati. Nemojte disati dok je on blizu, ako treba umrite od guenja, ali ne obadajte ga. Ta neman
ote

ubija! A vae e mame plakati ako umrete. Okrivljavat e mene, znam ja njih. Ali ako se
jig

budete uvali udovita, nee se nita dogoditi. Pravite se kao da ne postoji, kao da nije
kn

ovdje. Ako ne razgovarate s njim i ne gledate ga, bezopasan je. Gospoica vas titi.
Gospoica je druga mama. Gospoica vas voli. Gospoica sam ja. Ja uvijek govorim istinu...

Tako je nastavila zadugo. U odreenom trenutku poela se ponavljati, i ponovila je

sve to je rekla, kao ureaj za snimanje. Ja sam gledala kroz nju. Gledala sam plou na kojoj
je ona sama napisala: zamak, zerdav, zid... svojim besprijekornim krasopisom... Slova su bila
ono najljepe to je imala. A ve je dola do z... Doimala se uzrujano, ali nije mi se inilo da
govori besmislice... Sve mi se ini toliko prozirno, toliko stvarno, i itala sam rijei na ploi...
itala sam... Jer sam toga dana nauila itati.
 sunshine/bojana888

6.

U meuvremenu, tata je bio u zatvoru zbog onoga sa sladoledarom. Jednoga popodneva

mama me odvela u posjet. To je bilo logino, jer ja sam bila u sreditu te nesree, na njenom
voritu. Njih dvoje su me krivili i nisu krivili. Nisu me mogli okriviti, bilo bi to suvie
nepravedno, a istodobno nisu mogli ni da me ne okrive, jer je sve poteklo od mene. Ja sam
pak mogla i nisam mogla kriviti njih zbog tih osjeaja. Kako bilo da bilo, jedno od njih, ili
oboje, odluili su da bi bilo uputno dovesti me tamo u vrijeme posjeta. Da se vidi kako smo
obitelj i sve to. Kako su naivni bili. Istrani zatvor u Rosariju bio je daleko od naeg doma, na
ka

drugom kraju grada. Ukrcale smo se u autobus. Na pola puta spopao me napad tjeskobe, bez
ote

razloga, i briznula sam u pla. Podigla se zavjesa moga privatnog kazalita. Mama me
jig

pogledala bez uenja. Dobro kaem: bez.

kn

- Moe li se znati to je s tobom?

Nisam imala nita osobito odreeno za rei, ali iz mene je izalo neto posve
neoekivano, kako za nju, tako i za mene:

- Gdje je moj tata?

Kakav sam glas imala! Bilo je to graktanje... Ali kristalno jasno, bez ikakva
zamuckivanja.

Mama je bacila pogled uokolo. Autobus je bio dupkom pun, a ljudi oko nas poeli su
nas gledati, uznemireni mojim plaem. Nije znala to bi rekla.

- Gdje je moj tata? - poela sam podizati glas.

Sirota mama. Imala je razloga misliti da to inim namjerno.

- Sada e ga vidjeti - rekla je neobavezno. Pokuala je promijeniti temu, odvratiti mi

 sunshine/bojana888

pozornost s nje: - Gle, kako lijepo cvijee.

Prolazili smo ispred kue s raskonim cvjetnjacima u prednjem vrtu.

- Je li umro?

Bila sam u zamahu. Putnici u autobusu ve su uli u priu, to me uzbudilo preko

svake mjere. Jer ja sam bila gospodarica prie. Mama mi je stavila ruku oko ramena i
primaknula me sebi.

- Nije, nije. Rekla sam ti ve - proaptala je stiavi glas gotovo do neujnosti.

- to? - kriknula sam.

- ...

- Ne ujem te, mama! - povikala sam tresui glavom, kao da sam se bojala da od
neizvjesnosti oko oca gubim sluh. Nije joj bilo druge nego da govori glasno:

- Sada e ga vidjeti.
ka
ote

- Da, vidjet u ga. Ali mrtvog?

jig

- Ne, ivog.
kn

Mogla sam napipati zanimanje ljudi. Gradski krajolik klizio je preko prozorskih
stakala poput nekog zaboravljenog dodatka.

- Mama, gdje je tata? Zato ne dolazi kui?

To sam pitanje intonirala tako da znai: Nemoj mi vie lagati. Ponaajmo se kao
odrasle osobe. est mi je godina, izgledam kao da su mi tri, ali imam pravo na istinu.

Mama mi je rekla cijelu istinu. Ja sam znala da je u zatvoru i da eka presudu od osam
godina za umorstvo. Znala sam sve. Jedini razlog moga nesmotrenog zapitkivanja bio je taj
da je navedem da ispria priu za dobrobit potpunih neznanaca. Ona nije mogla vjerovati (a
ni ja) da joj je ki sposobna za tako idiotsku izdaju. No tjeskoba koju sam pokazivala u
autobusu bila je suvie stvarna. Kao i uvijek, uspijevala sam je zbuniti. To je bilo lako: trebala
sam samo zbuniti samu sebe.

- Bolestan je - rekla mi je, jo jednom neujno, aptom. - Zbog toga mu idemo u

 sunshine/bojana888

posjet.

- Bolestan?! Zar e umrijeti? Kao bakica?

Jedna od mojih baka umrla je prije nego to sam ja roena. Druga je bila dobrog
zdravlja i ivjela je u Pringlesu. Kod kue se nikad nije govorilo o bakici. Bila je to
pojedinost koju sam ukljuila da prizoru pruim vjerodostojnost.

- Nee. Ozdravit e. Kao ti. Zar nisi bio bolestan pa se izlijeio?

- Je li mu sladoled nakodio?

Nastavila sam tako dok nismo stigle, pri emu me mama itavo vrijeme nastojala
uutkati, a ja sam podizala glas dok nisam priredila pravi skandal. Kad smo izale, nije mi
rekla nita, nije od mene traila objanjenja. Osjetila sam da je moja predstava zavrena, da je
loe zavrila, i ona me se sramila... Tjeskoba se umnogostruila i ponovo sam zaplakala,
kudikamo upornije nego prije. Logino bi bilo da je zastala na trgu, da smo sjedei na klupi
priekale dok me ne proe. Ali mama je bila umorna, sita mene i mojih smicalica, i uputila se
ka

ravno u zatvor. Oi su mi se osuile. Nisam htjela da me tata vidi uplakanu.

ote
jig

Bilo je vrijeme posjeta, naravno. Stale smo u red, gospoa koja mi se uinila prilino
kn

ljubaznom opipala nas je, pretraila mreastu vreicu s hranom koju je mama nosila i
propustila nas. Ve smo bile u dvoritu za posjete. Tata je pustio da ga neko vrijeme ekamo.
Mama, zamiljena i sama (nije razgovarala s ostalim enama), pustila me da slobodno
istraujem uokolo.

Dvorite je bilo okrueno ulazima i izlazima. Nije djelovalo kao da je hermetino

zatvoreno kako se moglo oekivati. Neizbjeno je da ovjek stvori romantinu predodbu o
zatvoru, ak i ako ne zna to je romantika, kao to je bio moj sluaj. A nisam znala ni to je
zatvor, da budem iskrena. Ostavljao je dojam naglaenog i razornog realizma; prethodne
predodbe, makar ih nisam imala, uruavale su se.

Uputila sam se prema jednim vratima, privuena kao magnetom. U pozadini svijesti
opazila sam da u dvoritu ima druge djece, koju su majke odreda drale za ruku. Snano
jesenje sunce izbjeljivalo je povrine. Bilo je to pomalo pospano doba dana. Osjeala sam se
nevidljivom.
 sunshine/bojana888

Ono to se u mom iskustvu najvie bliilo zatvoru bila je bolnica. U oba sluaja radilo
se o dugom zatoenitvu. No postojala je razlika. Iz bolnice se nije moglo izai zbog internog
razloga: pacijentu je, kao to sam pokazala, bilo onemogueno da se kree. Iz zatvora se
meutim, nije moglo izai zbog drugog razloga. Nisam tono znala kojeg: sila je za mene jo
uvijek bila mutan pojam. Stvorila sam mjeovitu predodbu, zatvor-bolnica. Neto nevidljivo
prevodilo se iz jednog u drugo. Onesvjetavanje od bolesti i prenoenje bolesne svijesti
blinjemu... Bio je to savren plan bijega. Moda bi se tata mogao vratiti kui s nama... U tom
suvie realistinom zdanju, ja sam zraila svojom magijom... Jer je tata mojom krivnjom bio
ovdje...

No moja je magija poela djelovanjem na mene: sjetno sanjarenje odjednom je moju

duu prenijelo u dalek predio. Zato nisam imala lutaka? Zato sam bila jedina djevojica na
svijetu koja nije imala ni jednu jedinu lutku? Tata mi je bio u zatvoru... a ja nisam imala lutku
koja bi mi pravila drutvo. Nikad je nisam imala, a nisam znala zato. Ne zbog siromatva ili
krtosti mojih roditelja (to za dijete nikad nije prepreka), nego zbog nekog drugog,
ka

tajanstvenog razloga... Unutar te tajne, ipak, siromatvo je bilo razlog. A sada e to biti i u
ote

veoj mjeri. Sada emo doista biti siromane, mama i ja, naputene, same. Upravo zbog toga
jig
kn

mi se lutka nadavala kao arka, bolna elja. U svome uobiajenom dramatinom stilu,
prepustila sam se nostalginoj jadikovci, s brojnim varijacijama. Lutka je nestala zauvijek,
prije nego to sam nauila rijei kojima bih je zatraila, i ostavila usisnu rupu u sreditu
mojih reenica... Vidjela sam sebe kao izgubljenu, odbaenu lutku bez djevojice...

To sam bila ja. Djevojica koja nisam bila. iva, bila sam mrtva. Da sam bila mrtva,
tata bi bio na slobodi. Suci bi se saalili nad ocem koji je uzeo ivot za ivot, pogotovo ako bi
jedan od njih bio ivot njegove oboavane keri, a drugi ivot potpunog neznanca. Ali
preivjela sam ja. Poznavala sam sebe. Nisam bila ista kao prije. Ne znam kako ni zato, ali
nisam bila ista. Pamenje mi se trenutano ispraznilo. Otprije nesree u sladoledarnici nisam
se sjeala niega. Moda se ni toga nisam sjeala dobro. Moda se zaista dogodila zamjena
ivota: sladoledarev za moj. Ja sam poela ivjeti njegovom smru. Zbog toga sam se
osjeala mrtvom, mrtvom i nevidljivom...

Kad je to razmiljanje prestalo, nalazila sam se na drugom mjestu. Bila sam negdje
unutra. Kako sam onamo stigla? Gdje je bio tata? Ovo posljednje pitanje me probudilo.
 sunshine/bojana888

Probudilo me jer je toliko sliilo mojim snovima. Bila sam sama, naputena, nevidljiva...

Ili sam se uspela nekakvim stubitem a da to nisam primijetila, ili je, vjerojatnije,
zgrada imala preureene podrume. Jer, na kraju samotnog hodnika kojim sam prola okreui
se za devedeset stupnjeva s namjerom da se vratim u dvorite i zagrlim tatu, zatekla sam se na
nekoj vrsti platforme koja je visjela nad ograenim kvadratnim prostorom, podijeljenim
reetkom popola. Prilino uznemirena, pomislila sam da sam dospjela predaleko. Traei
izlaz, u oajanju koje tako dobro poznam, poinila sam kljunu greku: nisam vjerovala sebi i
vratila se svojim tragom, nego sam se provukla kroz prvu rupu koju sam nala, rupu u zidu,
gdje su zacijelo izvodili nekakve radove; bio je to otvor, gotovo pukotina, visoka etrdeset
centimetara i iroka najvie dvadeset, u visini podnog praga. U njoj sam vidjela savrenu
preicu za povratak na ishodite. Izbila sam na nekakav zidni vijenac deset metara iznad
poda. Skliznula sam niza nj drei se uza zid (bojala sam se visine). Strop je bio blizu. Od
onoga to je bilo dolje, budui da se nisam pribliila nepravilnom rubu, vidjela sam samo
neki hodnik. Osim toga, bilo je dosta mrano. Zidni vijenac, koji je zapravo bio ostatak
ka

sadrenog stropa, zavravao je majunim pregraenim prostorom u koji sam se zavukla. Bio je
ote

to svjetlarnik veliine kvadratnog metra, sa zidovima visokim dva ili tri metra; iznad njega
jig
kn

bio je kvadrat neba. Na sva etiri zida, u visini mojih stopala, etiri proreza koja su vodila
prema dubokim neosvijetljenim sobama. Naavi se unutra, umirila sam se. Sjela sam na pod.
Pomislila sam: Provest u cijelu no ovdje. Bila su etiri sata poslije podne, ali za mene je
poela no. Nisam mogla dalje jer to mjesto nije imalo izlaza. A nije mi palo na pamet da se
vratim... U tome sam bila dosljedna. U pozadini stava mojih roditelja prema meni uvijek je
bio refren: Ovaj put si otila predaleko. Nikad vratila si se iz prevelike daljine, sigurno
zato to odande nema povratka.

Da ubijem vrijeme i potisnem druge brige, razmiljala sam o tati. Zamislila sam ga sa
svim mukarcima koji su bili ondje unutra, oajnim mukarcima, izbaenim iz drutva, koji
nisu mogli zagrliti svoju djecu... A ja sam bila tamo gore, nepomino lebdjela iznad svih
njih... Ja sam bila aneo. To me nije moglo zauditi. Sve peripetije koje su se dogodile, od
poetka, od trenutka kad sam kuala sladoled od jagode, vodile su me do te krunske toke, do
toga da postanem aneo... Aneo uvar svih zloinaca, lopova, ubojica...

Svi ljudi u zatvoru bili su moj tata. I ja sam ga voljela. Ako sam prije, kad sam mu
 sunshine/bojana888

bila u naruju, kad me vodio za ruku, mislila da ga volim, sada sam znala da je ljubav vie,
mnogo vie od toga. Trebala sam postati aneo uvar svih oajnih ljudi da spoznam to je
ljubav.

Bilo je to mistino iskustvo, koje je trajalo mnogo sati. Iskustvo apsolutnoga

neposrednog dodira s ovjekom, koje moe doivjeti samo njegov aneo. ak ni nedostatak
krila nije mi tu ideju mogao izbiti iz glave. Naprotiv: s krilima bih mogla odleprati u taj
kvadrat neba koji sam vidjela nad sobom.

Bila je to, kao to rekoh, dugotrajna epizoda. Trajala je cijelu veer i cijelu no.
Pronali su me sutradan u deset ujutro. Potragu koju je izazvao moj nestanak doivjela sam
kao fantaziju u odsutnosti (znala sam ega se trebam drati). ak sam ula glasove koji su me
dozivali; ula sam ih kako govore preko megafona: Djeak Csar Aira..., djeak Csar
Aira... To vie nije bila fantazija, mentalna rekonstrukcija. Bili su to glasovi kojima sam
morala odgovoriti. I kojima sam eljela odgovoriti, rei, na primjer: Evo me, upomo, ne
znam kako sii. Ali nisam mogla. U toj nemoi nastojala sam preduhitriti dogaaje.
ka
ote

Zamiljala sam prizor u kojemu ravnatelju zatvora objanjavam to se zapravo zbilo: Bio je
jig

to moj tata. On me uhvatio i odveo na neko mjesto... sakrio me da me upotrijebi kao taoca u
kn

bijegu koji planira s ortacima... Sve mi se to moglo oprostiti, sam tata mogao mi je oprostiti,
s obzirom na moju nedunost, moju ud, moje strahove... Pa ipak, isto da olakam savjest,
doraivala sam priu: Ali tatu je na to prisilio Kralj Zloinaca, on to nikad ne bi uradio
svojoj keri... Bojei se pak da e ravnatelj sebi stvoriti pogrenu predodbu, pojanjavala
sam: Ali moj tata nije taj Kralj... Upustila sam se u zamrenu rabotu laganja. Iskusan
laljivac zna da je klju uspjeha u tome da se dobro hini neznanje o odreenim stvarima.
Primjerice o posljedicama onoga to govori, tako da izgleda kao da drugi izmiljaju. To da,
nisam ula tatu da govori o Kralju... drugi su o njemu govorili, u strahu, puni potovanja...
Tatu su zvali... Njegovo Levianstvo... Ne znam zato, moj tata se zove Tomas... Ravnatelj
zatvora upast e u zasjedu. Mislit e: To je previe zamreno da ne bi bilo istinito. Uvijek
tako misle, to je zlatno pravilo fikcije. Vjerovat e mi potpuno. Tata nee; tata je znao moje
trikove, on je bio moji trikovi... On e u to proniknuti, i oprostit e mi, pa makar to znailo
jo deset godina zatvora... Nisu to ba bila razmiljanja jednog anela. Zvuk megafona (ve je
bila no, zvijezde su blistale na nebu) orio se zatvorom dozivajui me: Izai iz skrovita,
 sunshine/bojana888

Csare, mama te eka da te odvede kui... Glasovi ena, socijalnih radnica... Mamin glas...
ak mislim da sam ula, dok mi je srce bolno bubnjalo, oboavani tatin glas, koji toliko
mjeseci nisam ula, i tada sam doista poeljela da imam krila, da se vinem... Ali nisam mogla.
Bio je to osjeaj koji u se u mom ivotu najee ponavljao, do te mjere da je bio sam moj
ivot, ja nisam imala drugog ivota: ujem neki glas, razumijem naloge koje mi taj glas
upuuje, elim im se povinovati, a ne mogu... Jer stvarnost, jedino podruje na kojemu sam
mogla djelovati, odvajala se od mene brzinom moje elje da u nju uem...

U tom sluaju, a moda i u svima ostalima, udesnu mi je utjehu pruala spoznaja da

sam aneo. To je preobraavalo situaciju, pretvaralo je u san, ali san koji je bio kao stvarnost.
Bila je to preobrazba stvarnosti. Surovi deliriji od kojih sam patila u groznici bili su
preobrazba, ali suprotnog predznaka. Stvarni san bio je oblik stvarnosti kao sree, kao raja. U
istom potezu stvarnost je postajala delirij ili san, ali i san se pretvarao u san, i to je bio aneo,
ili stvarnost.
ka
ote
jig
kn
 sunshine/bojana888

7.

Dola je zima, i mama je postala peglaica. Provodile smo cijele veeri zatvorene, sluajui
radio, ona lea pognutih nad tkaninom iz koje se puilo, ja pogleda uprtog u svoju biljenicu,
dok su nam obje due skakutale po najneobinijim mjestima. Uspostavile smo nepromjenjivu
rutinu. Ujutro sam s njom odlazila u kupovinu, ruale smo rano, odvela bi me u kolu, dola
po mene u pet, i zatim vie nismo izlazile. Gubile smo se na putovima radija, u labirintu koji
mogu rekonstruirati korak po korak.

Cijela ova pria koje sam se latila temelji se na mome savrenom pamenju. To mi je
ka

pamenje omoguilo da zabiljeim svaki trenutak koji se odvio. Takoer i vjene trenutke,
ote

one koji se nisu odvili, koji u svojoj zlatnoj kapsuli obuhvaaju one druge. I one koji su se
jig
kn

ponovili, a koji su dakako u veini.

E, pa dobro: moje se pamenje mijea s radijem. Bolje reeno: ja jesam radio.

Zahvaljujui besprijekornom savrenstvu moga sjeanja, ja sam radio te zime. Ne ureaj,
mehanizam, nego ono to je izalo iz njega, emitiralo se, kontinuum, ono to se uvijek
prenosilo, ak i kad bismo ga ugasile ili dok sam ja spavala ili bila u koli. Moje sjeanje sve
to sadri, ali radio je sjeanje koje sadri samo sebe i ja sam radio.

Nisam mogla pojmiti ivot bez radija. Jer ako, u stvarnosti, netko odluiti definirati
ivot kao radio (a to je mala intelektualna operacija koja vrijedi koliko i bilo koja druga),
onda sebi automatski prui puninu u kojoj e ivjeti. No mama je takoer bila vana, bila je
drutvo... Treba uzeti u obzir da nas je nesrea pogodila neposredno nakon preseljenja u
Rosario, gdje nismo imale ni rodbine ni prijatelja. Okolnosti nisu bile naklonjene sklapanju
prijateljstava, pa je mama bila sama samcata na svijetu... Bila sam tu ja, naravno, ali ja, iako
sam bila sve, bila sam veoma malo. Ona je bila drueljubiva, razgovorljiva ena... Bez ikakve
namjere u tom smjeru, upoznavala je ljude, meu trgovcima kod kojih je obavljala kupnju,
 sunshine/bojana888

meu susjedima, poslije i meu ljudima za koje je glaala. Svi su udjeli da uju njezinu
skoranju ivotnu priu, koju je ona prepriavala uvijek iznova... Pomalo se ponavljala, no to
je bilo neizbjeno. ivot joj je bio fatalno upravljen prema drutvu, a ta zima bila je tek
meuvrijeme... Radio je ispunjavao odreenu funkciju; u njezinu sluaju ona je bila
instrumentalna: vraao joj je njezine rasprene dijelove, vraao joj je koherentnost gospoe,
kuanice... Ja sam se pak u cijelosti poistovjeivala s glasovima iz etera... Utjelovljivala sam
ih.

Te veeri, u stvari te noi, jer smrkavalo se veoma rano, pogotovo u naoj sobi, imale
su ozraje ogrtaa, utoita, u kojemu sam prije svega ja uivala do krajnosti, ne znam zato.
Bile su one svojevrstan raj, a kao i svi rajevi dosegnuti po veoma niskoj cijeni, taj je
nalikovao paklu. Posao glaanja primoravao je mamu da bude tako zatvorena, emu se ona, s
druge strane, dragovoljno preputala, zadovoljna prividnim rajem, jer nije bila ena koja bi
vidjela dalje od privida. Njezin ponovni ulazak u drutvo morao je ekati. Ja sam se na tu
iluziju bacala poput vampira: ivjela sam od krvi utvarnog raja.
ka
ote

U toj vrsti situacija prevladava ponavljanje. Jedan dan postaje isti kao svi drugi.
jig

Program na radiju bio je svaki dan drukiji. A istodobno se ponavljao. Ponavljale su se

kn

emisije koje smo pratile... Ne bismo ih mogle pratiti da se nisu ponavljale; izgubile bismo nit.
S druge strane, spikeri su itali uvijek iste reklame, koje sam ja nauila napamet. Nita nova s
te strane, budui da je u meni sjeanje bilo i ostalo ono prvotno. Ponavljala sam ih naglas dok
su ih oni itali, jednu za drugom. Kao i najave emisija i popratnu glazbu. Uutjela bih kad bi
poela sama emisija.

Pratile smo tri radijske dramske serije. Jedna je bila o ivotu Isusa Krista, zapravo o
djetinjstvu Bogoovjekovom; bio je to program namijenjen djeci, pod sponzorstvom marke
pia od slada, koje ja nikad nisam probala unato panegiricima, uvijek istima (ponavljala sam
ih na pozadini spikerova glasa), upuenim njegovoj hranjivosti i svojstvu pospjeivanja rasta.
Isus i njegovi mali prijatelji bili su simpatina kvadra, u kojoj su bili jedan crnac, jedan
debeljko, jedan mucavac, jedan snagator; mali Mesija bio je voa bande i u svakom poglavlju
izvodio je po jedno malo djetinje udo, kao da vjeba za poslije. Jo uvijek nije bio
nepogreiv, pa su se uvaljivali u nevolje u elji da pomognu nazaretskim siromasima i
izgubljenim ovicama; no sve bi uvijek zavrilo dobro, a ozbiljni i gromki glas Oca, odnosno
 sunshine/bojana888

Boga, izgovorio bi na kraju moralnu pouku ili kakav mudar savjet. Ti su djeaci postali moji
najbolji prijatelji. Toliko sam voljela njihove pustolovine i nestaluke da je moja mata radila
punom brzinom zamiljajui inaice ili rjeenja za njihove peripetije, ali mi je na koncu
uvijek vie odgovarao rasplet to su ga smislili scenaristi; ja, naravno, nisam znala da
scenaristi postoje. Za mene je to bila stvarnost. Stvarnost koja se nije vidjela, iz koje su se
samo uli glasovi i zvukovi. Slike sam umetala ja. Osim to je unutar te stvarnosti bio Oev
glas, moj omiljeni trenutak, u koji su svi, ne vie samo ja, morali umetnuti sliku. Bog je bio
radio unutar radija.

Druga dramska serija takoer je bila povijesna, ali svjetovna i argentinska. Zvala se
Priaj mi, bakice i u svojevrsnom prologu, koji je uvijek bio jednak, u njemu su na pozornicu
stupali stara Mariquita Sanchez de Thompson i njezini unuci, koji su je svaki put molili da im
ispria priu o nekom dogaaju iz povijesti domovine, kojemu je ta dama osobno svjedoila.
Jednom je to bila Prva engleska invazija, sljedei put Druga, ili koja epizoda iz neke od njih,
ili Svibanjska revolucija, ili neko slavlje u potkraljevstvu, ili pod Rosasovom tiranijom, ili
ka

neka zgoda iz ivota Belgrana ili svetog Martina... Oaravala me sluajnost vremena, lutrija
ote

godina; ja, dakako, nisam znala nita o povijesti, ali uvodni dijalozi, divna oklijevanja u
jig
kn

stariinu glasu, davala su jasno naslutiti da se radi o prostranom alu vremena na kojemu se
moglo birati... A pamenje Bakice doimalo se krhkim, kao da je visjelo o niti koja samo to se
nije prekinula... no jednom kad bi krenuo, njezin nejaki glas se stiavao i umjesto njega zauli
bi se glumci iz prolosti... To zamjenjivanje najvie mi se svialo: glas koji se koleba
nastojei se sjetiti, magla, a na sve to ultrastvarna jasnoa prizora kakav se uistinu dogodio...

Ta radijska serija nije bila ni za djecu ni za odrasle, a u isti mah bila je za jedne i za
druge. Bila je neto izmeu: odrasle je podsjeala na ono to su nauili u koli, a djeci je
ukazivala na to ega e se sjeati kad o tome budu uili. Dona Mariquita i njezini unuci
tvorili su cjelinu: ona je bila vjena djevojica... Njezino slabo i senilno pamenje u stvari je
bilo udesno: prizori iz njezina davnog ivota oivljavali su ne kao to se obino oivljava
prolost, kao nijeme slike, nego u svakoj od njihovih zvunih modulacija, do zadnjeg uzdaha
ili kripe stolca kad bi odjednom ustao potkraljevski vitez, pokojan ve ezdeset godina,
prilikom ulaska u salon dame pokojne ve etrdeset godina, u koju je on, dakako, bio
zaljubljen.
 sunshine/bojana888

Trea, ona u osam (trajale su po pola sata), bila je nedvojbeno za odrasle. Bila je
ljubavna i u njoj su nastupale sve ondanje zvijezde. Na neki je nain ta serija utjecala u samu
stvarnost, koju su ostale zaobilazile. Jedan od dokaza tomu, odnosno ono to se meni inilo
kao dokaz, bila je njena zamrenost. Stvarnost koju sam ja poznavala, moja stvarnost, nije
bila zamrena. Ba naprotiv, bila je krajnje jednostavna. Bila je suvie jednostavna. Novelu
Lux ne bih mogla saeti kao dvije prethodne serije; nije imala temeljni mehanizam, bila je
ista plutajua komplikacija. Postojala je okolnost koja je jamila njenu trajnu zamrenost:
svi su u njoj bili zaljubljeni. Nije bilo sporednih, dopunskih likova. Bila je to ljubavna
radijska serija, i svi su u njoj voljeli. Poput malih molekula, svi su irili svoje ljubavne
valencije u prostoru, u zvunom eteru, i nijedna od tih enjivih atomskih spojnica nije
ostajala slobodna. Zbrka je bila tolika da je nastajala nova jednostavnost: zbitost. Prostor je
prestajao biti prazan, porozan, neopipljiv; pretvarao se u stijenu vrste ljubavi. Jednostavnost
moga ivota, za razliku od toga, bila je ravna nitavilu. U mojoj naputenosti, poruka za koju
mi se inilo da je ujem u radioteatru zvijezda bila je ta da se odrasta da bi se voljelo, i da
ka

samo mnotveno nono nebo moe ni iz ega stvoriti neko sve, ili barem neko neto.
ote

Osim njih, sluale smo svakojake emisije: informativne, pitanja i odgovore,

jig
kn

humoristine i, naravno, glazbu. Nicola Paone me oaravao. Ali nisam pravila razlike: sva mi
je glazba bila omiljena, barem dok sam je sluala. Voljela sam ak i tango, koji je djeci
obino dosadan. Glazba mi se inila udesnom zbog snage kojom bi zagospodarila svojom
sadanjicom i iz nje izbacila sve ostalo. Svaka melodija koju sam sluala inila mi se
najljepom na svijetu, najboljom, jedinom. Bio je to trenutak uzdignut do svoje najvie
potencije. Bila je to oaranost sadanjim, hipnoza (jo jedna!). Uporno sam to svaki put
stavljala na kunju; eljela sam misliti o drugim glazbama, drugim ritmovima, usporeivati,
prisjeati se, i nisam mogla, bila sam preplavljena tom sadanjou pretvorenom u glazbu,
zatoenica u zlatnom zatvoru.

Kad ve govorim o glazbi, jednom je na Radio Belgranu, u prostoru izmeu dviju

emisija, neka pjevaica nastupila prvi i jedini put, a mama i ja sluale smo je s najveom
panjom i nemalo zbunjene. Mislim da je tom prilikom mamina pozornost bila jednaka
mojoj. Nitko se nikad nije usudio pjevati tako fal kao ta ena, ak ni za alu. Nitko s tako
malo smisla za note nije nikad doao do kraja takta; otpjevala je pet cijelih pjesama, bolera ili
 sunshine/bojana888

romantinih tema, uz klavirsku pratnju. Moda je i bila ala, ne znam. Sve je bilo veoma
ozbiljno, spiker ju je formalno najavio i turobnim glasom itao naslove pjesama prije svake
koju e otpjevati... Bilo je to zagonetno. Poslije su nastavili s uobiajenim programom, bez
dodatnih komentara. Moda je u pitanju bila roakinja vlasnika radiopostaje, moda je platila
za vrijeme u eteru da sebi ugodi ili da ispuni neko obeanje, tko zna. Ljudi bi se sramili tako
pjevati nasamo, pod tuem. A ona je pjevala na radiju. Moda je bila gluha, zaostala, pa je to
bilo veliko postignue (ali su to zaboravili rei). Moda je dobro pjevala, ali ju je obuzela
nervoza. Ovo posljednje manje je vjerojatno; bila je suvie loa. Ni namjerno nije mogla biti
gora. Svaku je notu pjevala fal, ne samo tee dijelove. Pjevanje joj je bilo gotovo atonalno...
Neobjanjivo. Neobjanjivost sama. Ono istinski neobjanjivo nema drugog utoita osim
medija masovne komunikacije.

Elem, neobjanjiva prisutnost te pjevaice u mediju moga sjeanja, u mediju radija, u

mediju univerzuma, jest ono najudnije u ovoj knjizi. Najudnije to mi se dogodilo. Jedino
emu nisam u stanju navesti razlog i uzrok. I to ne zato to bi mi namjera bila razjasniti
ka

tkanje nadasve udnovatih zbivanja koja ine moj ivot, nego zato to slutim da objanjenje
ote

postoji, doista postoji, negdje u Argentini, u svijesti nekog sina, nekog neaka, nekog
jig
kn

oevica... Ili nje same, Ratimane... moda je jo iva, i sjea se, i ita me... Moj je broj u
telefonskom imeniku. Automatska sekretarica uvijek mi je ukljuena, ali ja sam pored
telefona. Treba se samo predstaviti... Ne rei svoje ime, naravno, jer ono mi ne bi nita
znailo. Neka pjeva. Samo nekoliko nota, bilo koji ulomak, koliko god kratak bio, neke od
onih pjesama, i ja u je sasvim sigurno prepoznati.
 sunshine/bojana888

8.

Radio mi je pomogao da ivim. Ponavljanje koje se katkad ponavljalo, a katkad nije, davalo
mi je neto ivota, kao dar iznenaenja koji sam odmatala luda od sree, u trenutku kad je
zvuni tok odluivao hoe li biti isti ili drukiji... Moje prenadraeno sjeanje tada se
umirivalo... Vie nije bilo kao da poinjem ivjeti, u pomamnoj surovosti poetka, nego kao
da nastavljam sa ivotom...

Ne znam jesu li moji itatelji to uoili, ali injenica je da vrijeme uvijek prenosi drugo
vrijeme, kao nadopunu. Vrijeme ivih ponavljanja na radiju sa sobom je donosilo drugo
ka

vrijeme: vrijeme koje je prolazilo. Palankin je nosio slona. I ono je doista protjecalo, sporo i
ote

velianstveno. Katastrofa se u njemu otkrivala kao mogunost katastrofe i ostajala iza njega.
jig
kn

Dobivala sam dojam da u mom ivotu vie nee biti katastrofa: imat u ivot, kao i svi, i
promatrat u katastrofe s visine postojanja vremena... Zbivanja kao da su mi davala za pravo.
Uiteljica me u koli i dalje ignorirala, i to je bilo u redu. Mama me vie nije vodila u zatvor.
Bila sam dobra zdravlja. Jednostavnost moga ivota nije me titala. U meni se stvorio
stanovit mir. Otkrivala sam da vrijeme, prostrano vrijeme sazdano od dana, tjedana i mjeseci,
a ne vie od zastraujuih trenutaka, djeluje meni u prilog. Nije me brinulo to to je jedino
ono djelovalo tako. Smatrala sam da je ono dovoljno. Prionula sam za vrijeme, a slijedom
toga i za pedagogiju, jedinu ljudsku aktivnost koja stavlja vrijeme na nau stranu.

Odatle sam se, barem jednom, upustila u neto svojstveno djevojici moje dobi, kao
to je poistovjeivanje s uiteljicom. Sve djevojice prolaze kroz tu fazu i kroz to gotovo
grozniavo davanje pouka svojim lutkama ili imaginarnoj djeci koju predstavljaju. Kako je
smijeno da se netko tko ne zna nita tako revno dade na pouavanje. Ali kako uzvieno
smijeno. Kakvi samo katekizmi divlje didaktike dogme ondje ekaju otroumnog
promatraa. Kakve samo pouke o ispravnosti djelovanja.
 sunshine/bojana888

Kako ja nisam imala lutaka, morala sam se snai s djecom iz glave. Kako pak nijedno
dijete nisam izmislila, posluila sam se stvarnom djecom, koju sam u mati nanovo stvarala.
Bili su to aci iz moga razreda; druge nisam poznavala, a ovi su bili u idealnom poloaju jer
ih nisam poznavala izvan kole. Za mene su to bili apsolutni kolarci. Iz razigranog hira,
pridavala sam im uvrnute, sloene, barokne osobnosti. Svi su patili od disleksinih
komplikacija, svatko od svoje. Kao idealna uiteljica, ja sam se prema svima odnosila
individualno, sa svakim prema njegovim potrebama, i svakom zadavala zadae prema
njegovim sposobnostima.

Na primjer... Ako elim priati o tome, moram se drati primjera. Time mijenjam
razinu, jer sam dosad zaobilazila zlosretnu logiku primjera. Sada to inim radi jasnoe, da bih
se poslije vratila na svoje. Na primjer, dakle, disleksija jednog djeaka sastojala se u tome da
je u svakoj rijei na prvo mjesto stavljao samoglasnike, a onda suglasnike; rije suglasnici
pisao je kao uaiisglsnc. To je bio jednostavan sluaj. Drugi su grijeili u oblikovanju slova,
ispisivali su ih u zrcalnoj slici... Prvi sluaj bio je naisto fantastian, nikada takvo to nije
ka

zadesilo nijedno ivo bie; drugi je bio realistiniji, ali zbog puke sluajnosti, zbog
ote

kombinatorike. Ja nisam znala to je to disleksija, nisam od nje patila niti sam imala ijednog
jig
kn

druga koji bi od nje patio. Sama sam je nanovo izumila da igri dam vie okusa. Nisam ak ni
slutila da u stvarnosti postoji takva bolest, bilo bi me iznenadilo da sam to saznala.

U razredu nas je bilo etrdeset dvoje (etrdeset troje sa mnom, no mene uiteljica nije
prozivala, nikad mi nije upuivala ni rijei niti me ikad spominjala); etrdeset dvoje uenika
bilo je u mome zamiljenom razredu. etrdeset dva razliita sluaja. etrdeset dva romana.
Izostaviti makar jednog, da sebi olakam posao, bilo bi mi nepojmljivo. A bio je to titanski
posao. Jer svakoj sam disleksiji, povrh toga, davala razliitu i odgovarajuu obiteljsku
genezu, i to sluei se pomalo bezumnim izrazima kojima sam raspolagala. No to pokazuje
neobinu intuiciju u estogodinje djevojice. Primjerice, djeak koji je pisao slova u zrcalnoj
slici imao je muku mamu i enskog tatu. To se pak odraavalo na njegov uspjeh u koli, bilo
zato to je morao pomagati mami u pripremanju jela (mama mu je bila muko pa stoga nije
znala kuhati) i zbog toga nije imao vremena za pisanje zadaa, ili zato to mu je obitelj
ivjela u prevelikoj bijedi (tata mu je bio ensko pa nije mogao dobiti posao), i onda sam se
ja morala pobrinuti da ga zadruga opskrbi potreptinama. I tako sa svakim pojedinim od
 sunshine/bojana888

preostalih etrdeset jedan. Bio je to pravi pakao komplikacija. Nijedna stvarna uiteljica ne bi
se upustila u zadau takvih razmjera.

Situaciju je dodatno komplicirao kruti pedagoki stav koji sam sebi nametnula: ono
to je zamreno nikad se ne smije pojednostavljivati, moe se samo tjerati dalje. Nastava je za
mene bila sustav, dodue labirintski (zbog broja aka), jednosmjeran, svi su se ventili otvarali
u istom pravcu. Jer ja nipoto nisam kanila ispravljati disleksiju svih uenika. eljela sam ih
nauiti da itaju i piu po svome, svatko sa svojim hijeroglifskim sustavom: samo se unutar
toga sustava moglo napredovati. U sluaju onoga koji je pisao zrcalno, primjerice moglo se
poeti ispisivanjem rijei mama u zrcalu, a zavriti tako da se u zrcalu ispie knjiga od
tisuu stranica, rjenik, to god. Jer ja u stvari nisam izmislila bolesti, nego sustave
potekoa. Nisu bili zamiljeni tako da se lijee, nego da se razvijaju. Disleksija je izraz
koji rabim sada, zbog isto formalne slinosti na koju sam naila i zato da budem razumljiva.

Pa sam tako zadavala diktat (u glavi, zamiljen, dakako), poslije sam traila biljenice
(takoer zamiljene) da ispravim diktate, pa sam se, s onom apsolutnom iskrenou koja se
ka
ote

vidi samo u djece to se igraju, savjesno laala etrdeset dvojih hijeroglifskih sastavaka koje
jig

sam ispravljala, svaki prema njegovim jedinstvenim i neprenosivim pravilima.

kn

Kao da je to bilo malo, morala sam iznai najprimjerenije mogue korelacije izmeu
svake disleksije i uspjeha aka u predmetima koji nisu bili materinji jezik: u matematici,
tjelesnom odgoju, likovnom itd. Da ostanemo pri najlakem primjeru (bilo ih je silno
sloenih), onome pisanja u zrcalu: taj je djeak raunao ne samo pomou brojeva napisanih
naopako nego i s obrnutim rezultatima, tako da mu je dva plus dva bilo nula, a dva minus dva
etiri; potomci Europljana traili su zatvorenu skuptinu, Kolumbo je otkrio Europu, plod je
dolazio prije cvijeta; to se crtea tie, morala sam ih zamiljati.

Morala sam zamiljati sve, jer sam nastavu odravala bez ploe i osnovnih pomagala,
ak i bez papira za biljeke (u krhkoj fazi svoga kolovanja, uostalom, pisala sam toliko sporo
te nije dolazilo u obzir da na brzinu pravim biljeke, kao stenograf; a morala sam se kretati
hitro da bih iole napredovala s toliko aka). To sam inila nepomina, posve usredotoena,
otvorenih oiju, sluajui radio s ostatkom svijesti. Moja kula od karata svaki se as mogla
sruiti, zbog najmanjeg ometanja zauvijek bih izgubila nit. Shema bi bila moj spas. Poela
 sunshine/bojana888

sam eznuti za shemom. Da sam se mogla igrati naglas bilo bi manje teko, ali nisam to
inila, jer je u tajni bila estetika igre. I tako mama nikad nije doznala da drim nastavu. Tko
zna to li je mislila kad bi me vidjela paraliziranu, napetu poput mramora...

Morala sam se posluiti mnemotehnikim umijeem. Moje pamenje bilo je savreno,

ali nije bilo dovoljno. Dola sam u situaciju kad mi je trebalo neto vie. Trebala mi je
metoda, i upotrijebila sam sliku svoje uionice u trenutku kad je do kraja popunjena. Da bih
stvorila sliku, likovi su morali biti tihi. E sad, u toj uionici, a pretpostavljam da je tako u
svakoj uionici s etrdeset dvoje (sebe ne ubrajam) estogodinjaka, trenuci u kojima svi
sjede za svojim klupama i ute veoma su rijetki. Bio je samo jedan takav trenutak: kad je
gospoica prozivala. Bila je to litanija imena, najprije prezime, potom ime - nedostajala sam
ja, koja sam trebala biti druga, izmeu Abatea i Artole. Budui da se ponavljala svaki dan u
istom redoslijedu, nauila sam je napamet. I bila je stopljena, kao zvuk s pripadajuom
slikom, s mnemotehniki upotrebljivim sjeanjem na cijelu uionicu na njenom mjestu...
Naalost, ta me stopljenost prijeila da sliku koristim onako kao to sam je imala pohranjenu
ka

u sjeanju. Jer zvuni redoslijed djece, koji je bio abecedni, nije se podudarao s njihovim
ote

smjetajem. To me primoravalo na mukotrpan cik-cak, postojala su dva isprepletena

jig
kn

redoslijeda...

Ta me razonoda posve zaokupljala. Toliko me zaokupljala da mi je poela priinjati

uitak, prvi trajan i upravljiv uitak koji sam iskusila u ivotu. Bio je to bolan, gotovo
iscrpljujui uitak, ali takva sam bila ja. A ubrzo se rasplinuo, nadvisio samoga sebe...
Pomalo na rubu moje volje stvorio je dodatak na koji se moja mata obruila s mahnitom
pohlepom. Nadila sam kolu. Poela sam davati satove. Satove iz svega, iz ivota. Davala
sam ih nikomu, neopipljivim biima koja su se nalazila u mojoj nutrini, koja nisu poprimala
ak ni imaginarna oblija. Bila su nitko i bila su svi.

Satovi koje sam davala mogli su se ticati bilo ega. Neega to sam radila, u poetku,
ali i drugih aktivnosti kojima se nisam bavila niti u se ikada njima baviti (primjerice
planinarenja), no u kojima sam odreivala najsitnije pojedinosti. Meutim osnova, model,
glavnina moje poduke odnosila se na ono to sam radila u tom asu. I to do te mjere da su se
moje aktivnosti udvostruavale u uputama za njihovo izvoenje, aktivnosti i poduke bile su
jedno te isto. Hodala sam i u isti mah objanjavala nekom utvarnom aku kako se hoda, kako
 sunshine/bojana888

treba hodati... Nije to bilo tako jednostavno kao to se inilo, nita nije bilo takvo... Jer prava
djelotvornost bila je elegancija, a elegancija je ovisila o krajnje podrobnom znanju, do
hirovitosti podrobnom, bila je to ezoterina osebujnost koju sam samo ja bila kadra
prenijeti... nikomu, nisam znala komu, moda nekomu. Igra je preuzela cijeli moj ivot. Kako
drati vilicu, kako je prinijeti ustima, kako popiti gutljaj vode, kako gledati kroz prozor, kako
otvoriti vrata, kako ih zatvoriti, kako upaliti svjetlo, kako vezati cipele... Sve to popraeno
neprestanim nizom rijei, ini to ovako... nikada to nemoj initi ovako... ja sam to jednom
napravila ovako... pripazi na ovo... ima ljudi koji radije... Bio je to brz, veoma brz govor,
nije bilo nikakve sporosti u koju bih se mogla skloniti jer je upravo brzina bila bitan dio
ispravljanja, a ja sam pruala primjer. A, osim toga, bilo je toliko aktivnosti kojima je trebalo
pouavati... sve, u stvari... neke su bile istodobne: usmjeriti pogled lagano udesno i malice
iznad obzora, kontrolirajui pokret zjenice, glave (a trebalo je i misliti neku primjerenu i
elegantnu misao kao pratnju tom pogledu, koji bez nje nije vrijedio nita!), a u isto vrijeme
uzimati kameni preciznom kretnjom prstiju... Kako se sluiti jedaim priborom, kako
ka

navui hlae, kako gutati slinu. Kako biti tiho, kako sjediti na stolcu, kako disati! Vjebala
ote

sam jogu ne znajui, ultrajogu... No za mene to nije bila vjeba: bila je to nastava;
jig

podrazumijevala sam da ja sve znam, svime vladam... Zbog toga sam morala poduavati... A
kn

doista sam i znala, kako ne bih znala ako je to bio ivot u itavome svom spontanom
oitovanju. Premda ono glavno nije bilo znati, ak ni initi, nego objanjavati, razastirati i
podastirati znanju... A mehanizmi uma i jezika toliko su neobini da bih se katkad zatekla
kako pouavam samu sebe.
 sunshine/bojana888

9.

Mama mi je bila najbolja prijateljica. No ne zbog izbora koji bi me definirao, kao ni zbog
izbora bilo koje druge vrste, nego zbog nude. Bile smo same, izolirane, to nam je
preostajalo nego da imamo jedna drugu? U takvim sluajevima nuda postaje vrlina, i zbog
toga nije manje vrlina. Ni manje nuda. Naa nije bila duboka, nije imala korijene ni popratne
pojave. Bila je to sluajna, trenutana nuda. Teko bi se mogla nai dva bia s manje
srodnosti od nas dviju. Nismo ak bile ni komplementarne opreke, jer smo sliile jedna
drugoj. I ona je bila sanjar. Bila bi to radije sakrila od mene, ali ja sam to otkrivala po nekim
ka

sitnim znakovima. Tajne osobnosti otkrivaju se kriomice, a ja sam to zapaala prije svega
ote

drugog, pa sirota mama nije imala nikakvih izgleda da preda mnom bude neprimjetna. Moje
jig

udovine prodorne oi spreavale su da se bilo koje ivo bie preda mnom kamuflira.
kn

Unato tome, te sam godine imala prijatelja. Djeaka, malog susjeda s kojim sam se
igrala, prijatelja u uobiajenom smislu rijei... Jo malo i bila bih postala obina djevojica u
uobiajenom smislu te rijei (rijei obina). Ali ne, neemo pretjerivati. Pria o mom
prijateljstvu s Arturom Carrerom krajnje je osebujna.

ivjele smo, kao to sam, mislim, ve rekla, u ruevnom iznajmljenom kuerku u

predgrau Rosarija, uz rijeku. Imale smo jednu sobu, sluajno ne neku meu najgorima, na
gornjem katu. Takva mjesta obino vrve djecom, ali ovdje gotovo da ih nije bilo. Gazde nisu
doputale da ona ive u kui. U mom su sluaju napravili iznimku jer nisam imala brae, jer
je mama bila oajna, i nadasve zato to im je rekla da sam duevno zaostala, to je zbog mog
izgleda zvualo vjerodostojno. Iznimka kojom se okoristio Arturo Carrera bila je zamrenija,
i nikad je nisam pokuala sebi objasniti. (Ali ona je klju svega.)

Bio je siroe bez oca i majke, i nije imao druge rodbine osim bake, koja pak nije
imala nikoga drugog osim njega. Jednak sluaj kao to smo bile mama i ja, ali mnogo
 sunshine/bojana888

naglaeniji: mi smo trenutano bile same u Rosariju, oni su bili neopozivo sami na svijetu.
Njihov je odnos, osim toga, bio uvelike drukiji od naega, kao to su oni bili drukiji od nas.
Bakica je bila veoma stara, sitna kao dijete, sjedokosa, u crnom; govorila je sicilijanskim
dijalektom i razumio ju je jedino unuk. Odlazila je meutim sama u kupnju i razgovarala sa
svim susjedima. Ne znam kako joj je to uspijevalo.

Arturito je pak bio vrlo nizak za svoju dob; imao je sedam godina, jednu vie od
mene, ali nije mi sezao ni do ramena, a ja nisam bila visoka. Bio je veoma blijed, votane
puti, svjetlokos, zaeljavao je kosu briljantinom. Na odjei mu se uvijek primjeivalo da
nema ni majku, ni oca ni tete niti ikoga. Svako bi ga razborito odraslo eljade navelo da se
odjene primjerenije svojoj dobi. A kako takvih nije bilo, preputao se svojim hirovima. Nosio
je odijela, ispod njih ukrobljene bijele koulje, dugmad za manete, kravatu, a odijela su mu
katkad bila i trodijelna, s prslukom ili kariranim sportskim sakoom, hlaama od sivog flanela,
revno ulatenim mokasinkama boje vinje. Izgledao je kao patuljak. Njegov ukus pri izboru
tkanina i krojeva bio je vrijedan aljenja, ali to je bilo nita spram nevjerojatnog nesklada
ka

izmeu te odjee i njega koji ju je nosio. Bez obzira na to, valja rei da nije izazivao
ote

preveliku pozornost. Moda su se ljudi u najamnoj zgradi i u etvrti navikli na to. Momak je
jig
kn

imao osobnost, to se nije moglo porei. Taj je nesklad djelovao kao dolina cijena te
osobnosti. Ja pak nisam imala osobnosti. Bila sam spremna platiti cijenu, ali nije mi padalo
na um koja bi ona mogla biti. Oponaanje Arturita, osim to je bilo materijalno nemogue, ne
bi mi donijelo nikakva dobra, ali nisam imala drugog uzora. Tada sam se odrekla oponaanja,
odrekla sam se posjedovanja osobnosti, i maglovito sam slutila da u tom odricanju poiva
moja jedina mogunost da budem netko. Spopala me tjeskoba. Promatrala sam se u zrcalu i
nisam nalazila nijednu jedinu crtu po kojoj bi me se moglo prepoznati. Bila sam nevidljiva.
Bila sam dijete-masa. Bila bih bez oklijevanja mijenjala svoje lijepe, skladne crte za Arturitov
nos...

Da bih naime zaokruila njegov portret, moram jo spomenuti njegovu najupadljiviju

crtu, nerazmjeran, kukast nos, toliko, ali toliko velik da je davao oblik itavom licu,
projicirao ga prema naprijed. Druga upadljiva znaajka: glas. Ili, bolje reeno, nain govora,
kao da su mu usta napuhnuli plinom ili mu u njih stavili vru krumpir. Odatle njegova gotovo
autoritarna afektiranost, koju je bilo nemogue opisati, ali ne i oponaati. Sve se dade
 sunshine/bojana888

oponaati.

Arturito se smatrao bogatim. Mislio je da je nasljednik, posljednji i jedini izdanak

obitelji imunih veleposjednika, logika mu je govorila da e batiniti sva imanja i prihode od
njih... Ali od toga nije bilo nita. Bili su krajnje siromani. Preivljavali su na jedvite jade od
krojakih tezgi to ih je odraivala baka, koju su upropatavali krojaki trokovi za unuka.
Bilo je neobino to je ostao tako postojan u svome mahnitanju, dok je ona govorila samo o
novcu, o bijedi i o strahu da e joj unuk spasti na prosjaki tap ako ona umre... To je, dodue,
govorila na svom dijalektu i nije ju razumio nitko osim njega. Ali upravo ako ju je razumio,
kako to da nije razumio smisao, ono to ga se ticalo, naime to da nije bogat? Sluao ju je kao
da slua kako pada kia. Kao da se alila zbog drugih, pour la galerie, zbog onih koji je ne
mogu razumjeti!

Unato tim osobitostima, ili ba zbog njih, Arturito je bio sretno dijete, tipino dijete
(to jest jedno od onih kakva ne postoje), lieno izmuenosti svojstvene djetinjstvu u srednjem
sloju, ija sam ja bila tako izrazita predstavnica. Nije imao briga. Bio je silno omiljen u koli,
ka
ote

pokreta svih moda, drutven, slavodobitan. Samo ga je okolnost to smo ivjeli u istoj zgradi
jig

pribliila meni, inae nikad ne bih imala pristupa njegovu zlatnom krugu. Postao mi je
kn

zatitnik, zastupnik, uvijek je uzdizao moju pamet u nebo. Bio je ludo uljudan, kakav je bio u
svemu ostalom. Koristio je svaku priliku da istakne moje vrline, to koliko me moj intelekt
uzvisuje iznad njega... A moda je i ne znajui imao pravo. Za poetak, ja sam uvala svoju
nutrinu za sebe, dok je on svoju izlagao pogledu. Neto skrivati znai imati neto to se moe
skrivati. Ja to nisam imala, ali sam skrivala, pomaljala sam se u svijetu poput nekoga tko je
netom zakopao blago. Ve je moje uenje nad sreom koja me uinila najbliskijom
prijateljicom najomiljenijeg djeaka u koli bilo skrivanje. Za poetak, pazila sam da to
sakrijem pred Arturitom. Osim toga, od njega nisam primala poduke iz elegancije. U tome mi
nije bio od koristi. Halucinantna elegancija u kojoj sam ja bila vrhovna uiteljica ostala je u
meni netaknuta te nisam nita preuzimala ni od njega ni od bilo koga drugog. Arturito je u
tom pogledu predstavljao drugu sferu, sferu bogatstva... Njegova sumanutost davala je boju
mojoj... Biti bogat znailo je biti iznad svega, odlaziti onkraj elegancije, tonosti, finoe:
bogatstvo je vodilo ivotu u jednom komadu, blistavom i zaokruenom, ali bez sjenanja, bez
sitnih razlikovnih kretnji koje su bile razlog moga ivota. Tako da sam se, bez stvarne
 sunshine/bojana888

namjere, bez zlobe, posve sakrila od Arturita. Sakrila sam malen dio sebe, a taj je dio sakrio
ostalo... Ne znam kako sam to mogla. Ili moda znam. Kao da sam navukla masku da iza nje
zatitim kruenje jednog bezgraninog subjekta.

Jedna od Arturitu najmilijih fantazija bile su zabave s preruavanjem, velike

makarade koje je svake godine u vrijeme karnevala prireivao za svoje bezbrojne prijatelje.
Zvualo je kao ludost, no o njima je govorio s neslomljivim uvjerenjem, i bio je neiscrpan
izvor anegdota o zabavama na prijanjim karnevalima. Mama i ja otile smo ivjeti u
iznajmljenu sobu nedugo nakon karnevala (posve nedugo), do sljedeeg je ostalo dosta
vremena pa nikako nisam mogla znati imaju li te prie kakvo uporite ili nemaju. Za Arturita
su makare bile sine qua non ivota. On sam u svojim je odijelcima uvijek izgledao preruen.
Premda se tek pomaljalo proljee, ve je razmiljao o svojoj krabulji za zabavu koju e
prirediti o sljedeem karnevalu, na koji sam, dakako, bila pozvana... ako se udostojim doi,
ako mu poelim uiniti tu ast, ako se privolim neko vrijeme zabavljati tim trivijalnostima
koje su toliko ispod moje razine...
ka
ote

Nisam ga drala osobito matovitim. To i nije bio, u usporedbi sa mnom. Ili je bio
jig

suvie matovit, i tu se zadravao malo (za moj ukus) te je ostajao u nekoj vrsti blistave
kn

magle u kojoj se moglo biti sretan, a biti previe matovit, to jest bogat, aristokratian,
bezbrian, ali se gubio stvaralaki ar mate. Utuvio si je da e nositi masku Zvjezdoznanca, i
to mu nisu mogli izbiti iz glave. Nije umio rei nita potanje o sadraju: za njega je to bila
samo rije, zvjezdoznanac, kao i neke s njom povezane, oaravajue i prelijepe (njemu
vrlo draga rije) stvari kao to su zvijezde, sazvijea, galaksije...

No kad me pitao u koga u se preruiti ja, ja koja sam imala tisuu puta bogatiju
matu od njega, nisam mu uspijevala nita rei.

Tada je poelio suraivati. Bilo je poslijepodne, nakon kole, prije radijske serije. Bili
smo u dvoritu najamne zgrade i vladala je onakva mrtva tiina kakvu samo djeca, putnici u
najveu dubinu dana, mogu imati oko sebe. Rekao mi je da ima neto to bi mi moglo
posluiti, neto to bi mi, ako i nije maska, moglo biti poetna toka... Ieznuo je u svojoj
sobi. Tiina se nije prekidala. Baku se nije ulo... Bila je to tiina kao kad svi odu na spavanje
u isto vrijeme, ali nije bio sat popodnevnog poinka: bila je to sluajnost. Osjetila sam
 sunshine/bojana888

nespokoj, uznemirenost; Arturito je bio tako nagao, tako je malo razumio svijet izvan sebe... s
ime e se pojaviti? Mogao me uvrijediti ne htijui. Osjetila sam arenje uzbune koje nije
dugo potrajalo. Pouzdao se u moju ravnodunost, koja je bila nadnaravna.

Nije bilo razloga za brigu. Donio je nos od kartona. Upotrijebio ga je za jednu od ala
koje je uvijek zbijao... Njegova prva i posljednja filozofija bila je da intenzivan drutveni
ivot iziskuje mnogo humora, barem humora kako ga je on razumio, humora koji se sastoji
od psina i iza kojeg ostaju smijena sjeanja. Bio je to nos i nita vie, dodue ogroman, s
gumicom pomou koje se stavljao na glavu... Nos velik poput njegova, jo vei... ali istog
oblika... Spopala me erupcija djetinjeg oduevljenja. To je za mene? Kakvo je to uope
pitanje. Arturito je katkad bio suta velikodunost. Katkad je pak bio manijakalno krt. Bio je
tako proturjean. Sam mi ga je stavio. Ne zato to bi me smatrao nespretnom... Znao je da
sam nenaviknuta na svjetovne geste, ali to zbog nadmoi koju mi je pripisivao. Stajao mi je
savreno. Promotrio me i rekao da sam ve napola preruena. Imala sam zaetak, ukras
krinke, ostalo je samo dopuna... Stara mamina haljina... Najednom je i on bio oduevljen, ili
ka

je to ve otprije bio... No njegovo se oduevljenje poelo okretati prema njemu... ve sam

ote

vidjela kako se pojavljuje. Imali smo est i sedam godina, obuzimala nas je hitnja... Kao da e
jig
kn

zabava biti iste veeri... Nadnaravna tiina koja je vladala u kui ponitila je vrijeme. Arturito
se neega dosjetio i odjurio natrag u svoju sobu... Vratio se klepeui neim u ruci. Bilo je to
bakino porculansko zubalo. Nije me zaudilo to ga je uspio ukrasti, starica ga nije stalno
koristila... Zvuk tak-tak koji je stvarao njime odjekivao je u tiini, u istoj tiini, u kojoj se sve
moglo ukrasti... Bilo je to ono to je pristajalo nakon nosa: zubalo. Htio je da ga isprobam...
ali naravno da sam odbila... Ja to nikad ne bih stavila u usta, bila sam opsjednuta onime to je
bilo u tuim ustima... Stavio si ga je on. Iskrivljavalo mu je lice, naroito kad se smijao...
Predmnijevala sam to slijedi: sada je htio nos... Prinijela sam ruke licu da ga zatitim,
instinktivnom kretnjom. U svojoj je bezazlenosti spomenuo Zvjezdoznanca, elio je biti
Zvjezdoznanac sa zubalom i nosom... Da me zamolio, vratila bih mu ga bez oklijevanja... Ali
ne, nastalo je drugo zakrivljenje, njegova se velikodunost nametala i istodobno nadmaivala
samu sebe... Vezao bi vrpcu za zubalo i objesio mi ga oko vrata, bila bih Kanibal... Ili jo
bolje... da mi nos visi oko vrata, a da zubalo bude kao kopa za kosu... ili nos koji kao da mi
izrasta na grudima, zubalo pod pazuhom... Nastupio je trenutak posvemanje kombinatorike,
 sunshine/bojana888

premjetanja po mom tijelu... nosa i zubala... Bilo je neizbjeno da se toga dosjeti... moda
sam se toga dosjetila i ja trenutak prije, to se nikad ne zna, to je gotovo objektivno... Nos je
trebao stajati na mom nosu, nije mogao drugamo... A zubalo ga je moralo gristi... Bila je to
potpuna krinka po sebi: djevojicu grize utvara... Zahvaljujui utvari, nije bilo vano to se
karneval odrava est mjeseci poslije, ona je stvarala procjep u vremenu... Stavio ga je u
poloaj zagriza, pod savrenim kutom... Postoje improvizacije koje nadmauju svaku
umjetnost... zario je zube u karton, ne skinuvi mi nos... Brinulo me to to oteuje svoj
kartonski nos, ali Arturito je, vie nego velikoduan, bio portvovan, nije mario hoe li neto
razoriti ako se trebalo nasmijati, dobro provesti, u bogatakom stilu... Ti porculanski zubii
izgledali su kao takorski, iljati... Ja nisam znala da su od porculana, mislila sam da
pripadaju nekom mrtvacu, mislila sam da se umjetna zubala izrauju od zubi mrtvih ljudi:
mnogi ljudi misle tako... Prolazili su kroz karton... Arturito je plakao od smijeha, izvodio je
svoje i oblikovao me nezgrapnom spretnou... eljela sam se pogledati u zrcalo... iako za
tim, zapravo, nije bilo potrebe, mogla sam se vidjeti u sivim oicama svoga prijatelja... bilo je
ka

fenomenalno... djevojica koju je ugrizao duh... No u svojoj strasti, u strasti za preruavanjem

ote

koja je vladala njegovim ivotom, Arturito je otiao predaleko. Stisnuo je prejako. Klijeta
jig

zubi, zubi koji su se odjednom nadavali kao strani mrtvaki zubi, zarila su mi se u nos... Jer
kn

ispod Arturitove nosine (one kartonske) bio je moj nos, onaj pravi... Nije me toliko zaboljelo
koliko sam bila zateena... Bila sam zaboravila na svoju put i sada sam je se s uasom
prisjetila, ugrizena, guei se... Ispustila sam jeziv krik... Bila sam sigurna da me osakatio,
sada u biti udovite, ivi mrtvac... Arturito je ustuknuo, preplaen. Od moga mu se izraza
zaledila krv u ilama... nikada to nee zaboraviti... ali kao aljivu anegdotu, jo jednu pored
tolikih koje je imao, moda i najbolju, najsmjeniju... iako mu to jo nije ilo u glavu... Vidio
me, i ja sam vidjela sebe u njegovim prestravljenim oima, izmigoljila sam se iz njegovih
ruku i otrala, plaui i viui... u punoj brzini, uasnuta... Kamo sam ila? Kamo sam
bjeala? Da sam barem znala! Bjeala sam od ala, od humora, od buduih anegdota...
bjeala sam od prijateljstva, i to ne prezrivo ili zato da odem raditi neto vanije, kao to je
mislio naivni Arturito: samo je uas, najmraniji uas davao mojim nogama krila.
 sunshine/bojana888

10.

Sve to se dogodilo pridonijelo je tomu da vrijeme proe. Odjednom sam ja, koja nisam nita
primjeivala, osjetila da zrak mijenja gustou, da je manje hladno, da dani postaju dulji...
Dolazilo je proljee. Kao da je godina ostajala iza nas i pritom se stapala u mrtvu masu koja
mi je bila tua. Izluivala je sitne razlike, kretnje, drhtaje, misli, izbacivala ih sve iz
sadanjosti, gdje sam ja napipavala neto novo, pomalo divlje, to me opijalo. Nisam dala da
me ponese optimizam - moje je iskustvo bilo odvie jednostrano za takvo to, a to ionako ne
bi bilo u mom stilu. Bilo je to vie kao opaanje nekog ciklusa, no kako je moj ivot, moglo
ka

se rei, poeo te jeseni, nedugo nakon naeg dolaska u Rosario, nisam vidjela ciklus u
ote

njegovu ponavljanju, nego u ravnoj crti. Jednom rijeju, vjerovala sam da je promjena na
jig

pomolu.
kn

A zato i ne bi bila, ako se svijet oko mene mijenjao, a mijenjala sam se i ja sama?
kola me vie nije zaokupljala, kao ni tatina odsutnost, kao ni igranje uiteljice, kao ni radio,
kao ni Arturito. Kao da se sve istroilo i postalo prozirno... A ja sam se drala te prozirnosti,
ali bez tjeskobe, be boli, kao da ne prianjam nego prolazim kroz nju, poput ptice. Osjeala
sam enju za otvorenim prostorima, kakve sam doivljavala u Pringlesu, iako se Pringlesa
nisam sjeala; potpuna amnezija odvajala me od moga ivota prije Rosarija, koji je znaio
pronalazak moga pamenja. No prostori u Pringlesu nisu bili sjeanje. Bili su udnja, neka
vrst sree, koja je mogla biti bilo gdje: morala sam samo otvoriti oi, pruiti ruku...

Taj prostor, ta srea, imala je boju: ruiastu. Ruiastu boju neba u suton, divovsku,
prozirnu, daleku ruiastu koja je apsurdnom gestom svoga pojavljivanja predstavljala moj
ivot. Ja sam bila divovska, prozirna, daleka, i predstavljala sam nebo apsurdnom gestom
ivljenja. Moj ivot bio je moje slikanje. ivjeti je za mene znailo bojiti samu sebe
ruiastom bojom lebdee, neobjanjive svjetlosti...
 sunshine/bojana888

U naoj etvrti kue su bile niske, ulice iroke, nebeski prizori bili su nadohvat ruke.
Mama me poela putati da idem sama u kolu, koja se nalazila etiri bloka dalje. Ja sam taj
put prelazila polako, s noge na nogu, naroito u povratku, dok se razmatao sumrak.
Upoznavala sam slobodu, skitnitvo. Otkrivala sam grad... Ne ulazei u nj, naravno,
ograniavajui se na svoj rubni kutak... Slutila sam ga odande, pogotovo s rijeke, prema kojoj
sam svaki dan bacala pogled, jer smo bile blizu i uvijek je bilo prilike za to. Dakako, nisam
proputala priliku da izaem. Pratila sam mamu kad god bi izala... Zapravo, uvijek sam je
pratila, ona se nikad nije usuivala ostaviti me samu u sobi, zbog tko zna kakvih strahova. No
sada sam iznala nain da je pratim koji mi je silno godio. Sve to sam voljela u meni se
pretvaralo u porok, u maniju. Nisam znala za srednji put. Mama se morala pomiriti s tim, iako
joj je to donosilo kojekakve probleme i nemire. Pustila bih je da odmakne stotinjak metara i
sakrila se, pa sam je pratila skriveke, idui od stabla do stabla, od trijema do trijema...
Skrivala sam se (iz istog uitka u fikciji, jer se ona, poto joj je ta igra dodijala, prestala
okretati i ogledavati za mnom) iza bilo ega to me pokrivalo, iza parkiranog auta, rasvjetnog
ka

stupa, iza nekog pjeaka... Kad bi skrenula, ja bih jurnula do ugla i pijunirala je, pustila je da
ote

se udalji, vrebala priliku da kriomice napredujem... Ako bih je vidjela kako ulazi u neku
jig

radnju, ekala sam skrivena, pogleda uprtog u vrata... Na povratku kui uslijedio bi
kn

antiklimaks. Zadrala bih se pola sata na uglu da vidim hoe li ponovo izai i onda bih
napokon ula, i najee bih dobila amar; moje su je strategije, razumljivo, inile
nervoznom. Gotovo bih je uvijek izgubila. Pravila sam se pametnom, sve sam oteavala do
krajnosti, i razdaljina koja nas je dijelila vie ne bi bila ni kratka ni duga, jer bi nestala. Tada
sam se vraala kui, krila se u trijemu, nisam znala je li se vratila kui ili nije... a onda je
katkad morala prekidati kupnju da se vrati kad bi joj postalo oito da ne idem za njom... Tada
bi mi opalila uku i ponovo krenula van, ali vukui me za ruku, koju je stiskala dok mi kosti
ne bi poele krkati... Bila sam nepopravljiva. Igra je bila moja sloboda. Zaudo, dok sam je
igrala, nikad nisam davala svoje uvene mentalne poduke, iako je ta aktivnost bila idealna za
njih... Moja su zavlaenja naime bila poduke po sebi, bile su mape, bile su grad... Mama nije
izlazila iz veoma skuenog radijusa oko naeg prebivalita, uvijek iste ulice, iste putanje,
duan, mesnica, ribarnica, prodavaonica povra... Nije postojala opasnost da se izgubim.
Gubila sam nju, uvijek, prije ili poslije, ali nisam gubila sebe. Premda nju nije naputao strah
da u zalutati. A ne bi nas moglo zauditi da se to dogodilo. Ne znam kako se nikad nisam
 sunshine/bojana888

izgubila.

Meni pak nikako nije bilo jasno kako sam ja mogla izgubiti nju, kako je mogla
umaknuti mojoj upornoj i dovitljivoj pratnji; kad sam razmiljala o tome, inilo mi se kao
najjednostavnija rabota na svijetu. Podsvjesno sam dobro znala da mama najmanje od svega
eli da je ja izgubim iz vida. Samo je u mojoj igri ona bila lukava prijestupnica koja je
primjeivala da je otroumna detektivka slijedi, pa ju je nastojala dezorijentirati prepredenim
manevrima... Sirota bi me mama bila najradije vodila na uzici. No, kako me nije mogla
sprijeiti da zastajkujem i skrivam se u nekom trijemu ekajui da mi donekle odmakne,
molila je jedino da je ne izgubim iz vida... Da je bilo po njezinu, bila bi za sobom ostavljala
trag od mrvica ili dugmadi, ili bi se uinila fosforescentnom, ili bi nosila zastavu u zraku,
samo da joj se idiotska ki ponovo ne izgubi... Ali nije mogla. Nije mogla djelovati previe
oito, jer bi to znailo da pristaje na moju igru; bilo bi joj lako hodati polako posred plonika,
vidljiva, zastajati po minutu na svakom uglu, initi isto na vratima radnji u koje e ui... Tako
bi bila sigurna da ja idem za njom. Ali nije mogla ui u moju igru, ne da nije eljela, nego
ka

nije mogla, bilo je to gotovo pitanje ivota ili smrti, nije mogla pristati na moju igru, pridati
ote

mi toliku vanost. A pogotovo mi nije mogla namjerno oteavati, skrivati se, odmah me se
jig
kn

otarasiti, to joj ne bi bilo teko, ma kakvi, ali bilo je dvostruko nemogue, jer su se tu uplitali
njezini majinski osjeaji, briga. Preostajalo joj je jedino da postupa prirodno, da obavlja
kupnju kao daje sama, kao da je nitko ne prati... No ni to nije mogla! To jo manje. Kako bi
mogla, kad joj je moj pogled bio uprt u lea, kad je savreno dobro znala da ja hodam stotinu
metara iza nje, skrivena iza nekog psa, iza kante za otpatke? to joj je dakle preostajalo? Bila
je primorana na kombinaciju triju nemogunosti, na to da se uvijek odrie neke od njih i
skae od jedne do druge...

Osokoljena svojim neuspjesima (neka se drugi osokoljuju svojim postignuima!),

poela sam dodatno oteavati stvar. Umjesto stotinu metara razdaljine, udesila bih da je bude
dvjesto. Odmah bih je u poetku izgubila iz vida. Praenje vie nije bilo vizualno, nego
pogaako. Utjecaj mojih poduka, koje su na koncu oblikovale moj odnos sa svijetom,
navodio me u tom smjeru, i sve sam to morala raditi krajnje suptilno i uinkovito... To to
nisam uspijevala bilo je sporedno. Imperativ je bio na prvom mjestu. Osim toga, na taj je
nain osjeaj lova bio snaniji, intenzivniji... A onda je nastupao obrat. Kad bih izgubila
 sunshine/bojana888

mamu iz vida, a svaki put sve sam vie pazila da to bude na poetku etnje, poela bih
osjeati da sam ja ta koju se prati.

Taj je osjeaj eksponencijalno rastao. Dola sam na genijalnu zamisao da to ispriam

mami. Moja nerazboritost bila je zapanjujua. Isprva nije obraala panju na mene, ali
ustrajala sam ba koliko je trebalo, prije nego to bih uzmaknula, da je zabrinem. Zbivalo se
toliko stranih stvari... Pitala me jesam li vidjela tko me slijedio, je li bio mukarac ili ena,
mlad ili star... Nisam znala kako da joj kaem da govorim o neem drugom, o osjeajima,
istananostima, o podukama.

- Ne izlazi vie na ulicu ako te ne drim za ruku!

U to se doba uti tisak zabavljao beskrvnim truplima djece obaju spolova silovane na
ledinama... Bez krvi u ilama. Val vampira preplavljivao je zemlju. Mama je bila seoska ena,
ne suvie neuka (zavrila je jedan razred srednje kole), ali lakovjerna, prostoduna... Kako
smo razliite bile! Ona ne samo da je vjerovala u vijesti iz utog tiska (to se toga tie, i ja
ka

sam mogla vjerovati u njih) nego ih je i primjenjivala na vlastiti stvarni ivot... U tome je bila
ote

naa kljuna razlika, ponor koji nas je razdvajao. Ja sam imala stvaran ivot posve odjelit od
jig

vjerovanja, od ope stvarnosti sainjene od zajednikih vjerovanja...

kn

Elem, jedanput, u jednom od tih transova... Sasvim sam izgubila mamu, i vie nisam
znala da li da je slijedim ravno naprijed, da skrenem ili da se vratim izravno u kuu, koja je
bila samo dva bloka dalje. A tek smo bile krenule, i mama e zakasniti dobrih pola sata u
povratku, nervozna, uznemirena zbog mene, moda ne mogavi mojom krivnjom ni dovriti
kupovinu... Pristupila mi je neka neznanka:

- Zdravo, Csare.

Znala je moje ime. Ja nisam poznavala nikoga, nitko nije poznavao mene. Odakle li se
stvorila? Mogla je ivjeti u najamnoj zgradi, moda je radila u nekom od duana u kojima je
mama kupovala; meni su sve gospoe bile iste pa je mogla biti bilo koja od njih, nije me
previe udilo to je nisam prepoznala. No ono to doista jest bilo udno bilo je to da mi se
obratila. Jer nije se radilo samo o tome tko je bila ona nego, kudikamo vie, o tome tko sam
bila ja. Bila sam toliko uvjerena u svoju neprimjetnost, u obinost i beznaajnost svoje
pojave, da sam to mogla prihvatiti samo kao udo. Povezala sam to s pjegama to sam ih
 sunshine/bojana888

imala na nosu, kojemu sam prinijela ruku.

- to ti se dogodilo s nosiem? - upitala me zainteresirano, smijeei se.

- Ugrizli su me - rekla sam ne ulazei u pojedinosti, ne zato to joj ne bih eljela

ispriati cijelu priu (obeala sam sebi da u doi do toga) nego iz pristojnosti, da je ne
zagnjavim, da joj pritedim vrijeme.

- Grozota. Je li to bio neki djeak, zloesti prijatelj? Ili neki psi?

Ozlojedila me njezina upornost. Pokazivala je da ne cijeni moju pristojnost. Ja sam se

urila prijei na drugu temu, razjasniti situaciju, da joj onda uzmognem u tanine ispriati
priu o ugrizu. Slegnula sam ramenima, uz osmijeh koji mi je zbog nestrpljivosti bilo teko
nabaciti.

Kao da mi je proitala misao, prela je na stvar.

- Sjea li se ti mene?
ka

Kimnula sam, uz isti onaj osmijeh, sada malo oputenija, armantnija. Ona se vidljivo
ote

lecnula, ali se odmah obuzdala. Nasmijeila se jo vie.

jig
kn

- Sjea se, zaozbiljno?

Rekla sam da se sjeam iz iste ljubaznosti, da uzvratim istom mjerom, budui da je

ona poznavala mene.

Ponovo sam kimnula, no ta je kretnja ve imala posve drugo znaenje. To mi je

znaenje promicalo u pojedinostima, iako sam ih maglovito nasluivala. Ta me ena u stvari
nije poznavala, lagala mi je, bila je to otmiarka, vampirica... Nagaanje uvijek obuhvaa
element nesigurnosti. A ljubaznost, opreznost ljubaznosti, potjecala je od tog elementa i
zauzimala sve. ak i kad bih bila vjerovala da vampiri postoje, bojala bih ih se manje nego
prekida koji bi nastao u situaciji. Uljudnost je bila fiksiranje, ravnotea. Za mene je ivot
ovisio o tome. Pasti u ruke vampira nije bilo nita gore. Osim toga, nisam vjerovala u
vampire, i ta ena nije bila vampir. Stoga sam kimanjem htjela rei da se situacija nije
promijenila.

- Ne, ne sjea se, ali nema veze. Ja sam prijateljica tvoje mame, ali je odavno nisam
 sunshine/bojana888

vidjela. Poznajemo se iz Pringlesa... Kako je ona?

- Vrlo dobro.

- A don Tomas?

- U zatvoru je.

- Da, ula sam.

Ona je bila obina ena, tamnoputa, ali kose obojene u plavo, prilino niska, odeblja,
dotjerana... Djelovala je pomalo histerino, sumanuto. To sam osjeala u intenzitetu prizora.
Nije to bio prirodan nain da se obrati djevojici koju si sluajno sreo na ulici. Izgledalo je
kao da je to uvjebala, kao da se odvijala neka njoj prevana drama. Nisam se previe
uznemiravala jer ima takvih ljudi, ljudi, osobito ena, koji ne prave razliku izmeu razliitih
trenutaka i svima pridaju jednaku traginu vanost.

- to radi sam na ulici? Jesi li izaao neto obaviti?

ka

- Da.
ote

Gledala me zaueno. Moje da poruilo joj je sve sheme. Tada je odluila ii na sve
jig
kn

ili nita:

- eli li doi k meni? Ja ivim ovdje blizu, pozivam te na kolae...

- Ne znam...

Odjednom se stvarnost, stvarnost otmice, sputala nada mnom. A ja nisam bila

spremna za to. Nisam vjerovala. Moja ljubaznost bila je idiotska. Zbog pristojnosti odricala
sam se svega, ak i ivota. Strah koji me obuzeo od tog trenutka bio je neizmjeran. Ali strah
je ostao ispod pristojnosti, i zar nije uvijek bilo tako? Nemalo bih se iznenadila da je bilo
suprotno.

- Poslije u te vratiti kui. elim pozdraviti tvoju mamu, tako je dugo nisam vidjela.

Iekivala je moj odgovor intenzitetom koji se utisuostruio.

- Ah, onda dobro - rekla sam teatralno, pretjerujui u svojoj dobroj volji. Bilo je to
najmanje to sam mogla uiniti za nju, da joj zahvalim to se potrudila ukloniti prepreke.
 sunshine/bojana888

Primila me za ruku i blago me povukla prema Aveniji Brown. Govorila je cijelo

vrijeme, ali ja je nisam sluala. Strepnja me guila. Dok me gledala, smijeila se. Prilagodila
sam se njezinu koraku, stiskala joj ruku onoliko koliko je ona stiskala moju. Mislila sam da
u, naglaavajui svoju blagonaklonost, pretpostavku o otmici uiniti suvie besmislenom. Za
tili asak bile smo u autobusu i vozile se nepoznatim ulicama. Autobus je bio poluprazan, ali
ona je govorila za publiku, milovala me, cijelo me vrijeme zvala imenom, Csar, Csar,
Csar. Voljela sam kad su ljudi izgovarali moje ime, bila mi je to omiljena rije.

- Sjea li se kad si bio malen, Csare, a ja sam te vodila na sladoled?

- Da.

Lagala sam, lagala. Nikad u ivotu nisam pojela sladoled!

Ulazila sam u ulogu, nastojala je preduhitriti, ekala je... Pristojnost sam dovela do
upravo apsurdne krajnosti te sam pretpostavljala da me zamijenila s drugom djevojicom,
koja se zvala kao ja, koja se rodila u Pringlesu, kojoj je tata bio u zatvoru... U tom sluaju, bit
ka

e strano razoarana kad sazna istinu... ak bi se mogla naljutiti, jer moji da pokazat e se
ote

kao lai, suvici pristojnosti.

jig
kn

Iskrcale smo se u dalekoj i nepoznatoj etvrti, i hodale smo kroz nekoliko blokova,
sveudilj drei se za ruku... No njezin se gard poeo klimati, ludilo to ga je revno
obuzdavala izlazilo je na povrinu, obojeno nasilnou, sarkazmom. Osjeala sam se
primoranom dodatno istaknuti svoju pristojnost, kao zatitu od predstojee havarije.

- Kako e mama biti sretna kad vas vidi!

- Da. Vrlo sretna.

- Kakva lijepa etvrt!

- Svia ti se, Cesitar?

- Da.

Kako joj je glas postao zlokoban! Moja dijagnoza bila je neopoziva: ta ena je luda.
Samo bi se luak mogao odrei imaginarnog statusa quo. Samo bi luak mogao prihvatiti
ono stvarno u stvarnosti. Pokuavala sam ne razmiljati o tome da se nalazim u rukama
 sunshine/bojana888

luakinje. A ionako, to mi je mogla?

Stigle smo. Otkljuala je vrata stare kue i zatvorila ih za nama. Kua je bila
polunaputena. Svejednako me drei za ruku (nije ju ispustila ni za trenutak, cijeli manevar s
kljuem i vratima izvela je lijevom rukom), provela me kroz hodnik, kroz nekoliko mranih
prostorija, urno i utke. U sebi sam traila neke ljubazne rijei koje bih joj uputila, no prije
nego to sam ih nala ve smo bile u salonu u stranjem dijelu kue. Upalila je svjetlo jer nije
bilo prozora. Stigle smo. Pustila me i ustuknula dva koraka. Promotrila me plamteim oima.

Skinula je krinku, pokazala vjetije lice... Ali to nije bilo potrebno, ja sam je ja
svojom ljubaznou ve raskrinkala. Sada me eljela uvjeriti u suprotno od onoga to me
uzalud s toliko truda htjela navesti da povjerujem. Uloila je nadljudski napor da me uvjeri
kako je dobra... Sada me htjela uvjeriti da je zla... Taj obrat nije bio tako lagan kao to je
mislila. Moji manevri neutralizirali su vjerovanje u obama suprotnim smjerovima.

- Zna li tko sam ja?

ka

Potvrdan smijeak.
ote

- Zna li tko sam ja, tupane?

jig
kn

Potvrdan smijeak.

- Zna li tko sam, idiote balavi? Ja sam ena sladoledara kojeg je ubila ona zvijer od
tvog oca. Udovica! To sam ja!

- Ah. - Jo jedan potvrdan smijeak. Ni ja sama nisam mogla vjerovati vlastitoj

upornosti: jo sam uvijek nastojala odrati komediju. S obzirom na sve, bilo je to
najloginije. Ako sam ve otila tako daleko, mogla sam nastaviti unedogled.

- Ve vas mjesecima motrim, tebe i tvoju dvolinu mamicu. Neete se izvui samo
tako! Osam godina dali su toj ivotinji, piljivih osam godina! A ubio je mog jadnika, ubio
ga...

U tom sam trenutku nehotice poinila najgoru moguu neuljudnost: nasmijeila sam
se, slegnula ramenima i kazala:

- Ne znam...
 sunshine/bojana888

Znala sam ja jako dobro o emu se radi. Znala sam to je to osveta: mislim da drugo i
nisam znala. No jedina mogunost da ustrajem u svome pristojnom raspoloenju sastojala se
u tome da se pravim neduna, kao da su mi strane sve te prie odraslih koje ne razumijem.
Moda zato to sam znala da mi je to posljednja ansa kad je uljudnost posrijedi, u toj su se
kretnji i tim rijeima stekle sve moje vjetine roene glumice. Ispalo je savreno. U tome je
bila moja propast. Da sam rekla bilo to drugo, to me moglo spasiti, ona je mogla nanovo
razmotriti to to je naumila, mogla se pokajati zbog jezive vendette koju je spremala...
Naposljetku, bila je ena, imala je srce, mogla se ganuti, ja sam bila estogodinja djevojica,
suta nedunost, nisam bila kriva ni za to i ona je to u dnu due znala... No moje ne znam
bilo je toliko savreno da ju je posve izbezumilo, zaslijepilo. Moj osmijeh, jo uvijek
ljubazan, jo uvijek kako vi kaete, gospoo, bio je za nju kraj puta. Liavao ju je
traginosti, objanjenja, a u tom asu objanjenje je bilo jedino to joj je preostalo.

Nije rekla nita vie. U salonu je bilo dosta metalnih posuda: ostaci sladoledarnice.
Sve je bilo pripremljeno. Ukljuila je napravu (spojevi su bili aljkavi, ureaj je zacijelo bio
ka

namijenjen da slui samo za tu priliku) i u pozadini zujanja ulo se glu-glu sladoleda koji se
ote

mijeao. Bacila je pogled u aluminijsku posudu, hitnula poklopac na pod, ugasila ureaj...
jig
kn

zavukla je ruku unutra i izvadila je, punu sladoleda od jagode koji joj je curio izmeu
prstiju...

- Hoe malo?

Bila sam skamenjena, ali osjeala sam kako moj drveni automat priprema posljednji
potvrdni smijeak, ipak... Bio je to vrhunac strave... Sreom, nije mi dala vremena. Bacila
se na mene, podigla me kao lutku... Nisam se odupirala, bila sam ukoena... Nije obrisala
ruku prljavu od sladoleda, kojom mi je prela preko koulje do visine pazuha i izazvala
ledeno drakanje. Donijela me do posude i ubacila me naglavce u nju... bila je to velika
posuda u obliku bubnja, a ja sam bila siuna, i kako sladoled nije bio pregust, uspjela sam se
okrenuti tako da nogama dotaknem dno. No ona je stavila poklopac prije nego to sam
uspjela proviriti glavom i zavrnula ga iznad sladoleda koji se prelijevao. Zadrala sam dah,
jer sam znala da neu moi disati uronjena u sladoled... Hladnoa mi je prodrla do kostiju...
moje malo srce kucalo je do rasprsnua... Znala sam, ja koja nikada nisam nita doista znala,
da je to smrt... I drala sam oi otvorene, nekim udom vidjela sam ruiastu masu koja me
 sunshine/bojana888

ubijala, vidjela sam je blistavu, nepodnoljivo lijepu... zacijelo sam je vidjela ne oima, nego
zaleenim onim ivcima, zaleenim od sladoleda od jagode... Plua su mi popucala od
prodorne boli, srce mi se posljednji put stegnulo i zaustavilo... mozak, moj najodaniji organ,
odupirao se jo trenutak, taman koliko je trebalo da pomislim kako mi se dogaa smrt, prava
smrt...

26. veljae 1989.

ka
ote
jig
kn
 sunshine/bojana888

Csar Aira (Coronel Pringles, Argentina, 1949.) moda je i najplodniji argentinski

pisac, a svakako jedan od najcjenjenijih junoamerikih autora dananjice. Dosad je objavio
vie od osamdeset djela, a njegovi romani te knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na vie
svjetskih jezika. Od 1967. ivi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveuilitima (Rimbauda
i Mallarmea) te ureivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.

ka
ote
jig
kn