Amos Oz

Prizori iz seoskog ivota

daa/bojana888
 Nasljednici

I.

Taj stranac nije bio stranac. Neto u njegovu liku istovremeno je odbijalo i oaravalo Arija
Celnika ve na prvi pogled, ako je to uope i bio prvi pogled: Ariju Celniku gotovo se
inilo da se sjea tog lica, tih ruku dugih gotovo do koljena, neko maglovito sjeanje kao
prije itavog jednog ivota.

ovjek je parkirao auto ispred samog ulaza u dvorite. Bio je to pranjavi auto be
boje, a njegovo prednje kao i stranje staklo vrvjeli su mnotvom gusto nalijepljenih
arenih naljepnica, raznoraznim usklinicima, izjavama, upozorenjima i sloganima.
Zakljuao je automobil, a onda zastao i ustrim trzajem provjerio sva vrata, jedna za
drugima, jesu li dobro zakljuana. Nakon toga dva je puta potapao poklopac nad
motorom kao da je to neko staro kljuse koje vee uza stup ograde te mu blagonaklonim
tapanjem daje na znanje da ekanje nee dugo potrajati. A onda je ovjek gurnuo
dvorina vrata i poeo koraati prema verandi natkrivenoj sjenicom trsja. Hod mu je bio
poskakujui i pomalo bolan, kao da bosonog koraa po vrelom pijesku.

Sa svog mjesta u vrtnoj ljuljaki smjetenoj u kutu verande, istovremeno vidljiv i

nevidljiv, Arije Celnik netremice je promatrao pridolicu od trenutka kad je parkirao svoj
auro. No ma koliko naprezao modane vijuge, nije mogao dokuiti tko je taj stranac koji se
ne ini stranim. Gdje li ga je samo ve sreo, i kada? Na nekom od svojih putovanja u
inozemstvo? U vojnoj rezervi? U uredu? Na sveuilitu? Ili moda jo u kolskim danima?
Lice tog ovjeka bilo je prefrigano i likujue, kao da je uspjeno izveo neku nepodoptinu i
njegovoj srei sad nema kraja. Iza tog stranog lica ili ispod njega nasluivala se nejasna
skica poznatog lica, tjeskobnog, bez spokoja: je li ti ovaj ovjek naudio? Ili ba suprotno,
jesi li ti njemu nanio neko neoprostivo zlo?

Kao san od kojeg je devet desetina ve progutao zaborav i samo mu jo rub titra u
svijesti.

Dakle Arije Celnik odluio je da zbog ovog posjetitelja ne ustaje sa svog mjesta, ve
da ga primi ovdje, zavaljen u svojoj vrtnoj ljuljaki na verandi s prednje strane kue.

Stranac je poskakivao i zakretao slijedei urno puteljak od vrtnih vrata do stuba

verande dok su mu oi vrludale lijevo-desno bez prekida, kao da strahuje da se ne
razotkrije prerano, ili ba suprotno tome, kao da je dao petama vjetra pred razjarenim
psom koji svakoga trena moe skoiti na njega iz gustoga i trnovitoga grmlja bugenvilija
zasaenih s obje strane staze.

Njegova poutjela i prorijeena kosa, na vratu crvena nakupina objeene koe

nalik na puranovu guu, vodenaste podbuhle oi koje neumorno zvjeraju amo-tamo kao
eprkavi prsti, njegove dugake ruke kao u impanze, sve je to budilo nekakvu skrivenu
tjeskobu.

Sa svoje skrivene promatranice na vrtnoj ljuljaki u sjeni vitica loze Arije Celnik
primijetio je da taj nezgrapni mukarac ima mlitavo tijelo, kao da je prebolio neku teku
bolest, kao da je donedavno bio komadina od ovjeka i tek se u posljednje vrijeme poeo
ruiti usukavi se u sebe samog. ak je i njegov ljetni sako nabreklih depova prljavo be
boje izgledao preirok na njemu, te mu je vreasto visio s ramena.

Usprkos tome to je bilo kasno ljeto i puteljak je bio suh kao barut, stranac je zastao
da pomno otre onove cipela o otira u podnoju stuba. Potom je naizmjence podignuo
noge nekoliko puta, jednu pa drugu, dobro provjeravajui jesu li onovi isti. Tek kad je
bio posve zadovoljan, popeo se stubama i provjerio jesu li mreasta vrata zatvorena, ali tek
nakon to je na njih nekoliko puta uljudno pokucao i nije dobio odgovora. Naposljetku
podigne pogled i spazi kuedomaina kako se, okruen visokim lonanicama i teglama s
paprati, spokojno odmara u vrtnoj ljuljaki u kutu sjenice obrasle vinovom lozom to je
bacala sjenu na njega i itavu verandu.

Istog trena pridoliino lice razvukao je iroki osmijeh i malne da se nije naklonio,
zakaljao je i proistio grlo te sveano izjavio:

Divno je ovdje kod vas, gosn Celkin! Prekrasno! Ovo je ba Provansa u Izraelu! Ma
koja Provansa! Toskana! A tek taj pogled! umarak! Vinogradi! Tel Ilan je najimpresivnije
selo koje sam vidio u ovoj levantinskoj zemlji. Jako krasno! Dobro jutro, gospodine Celkin.
Oprostite. Nadam se da vas moja malenkost kojim sluajem ne ometa?

Arije Celnik odvratio mu je turim dobro jutro i ispravio ga da ime nije Celkin,
nego Celnik te mu je jasno rekao da mu je ao, no ovdje nije obiaj kupovati stvari od
trgovakih putnika.

Imate potpuno pravo! Stvarno ste u pravu! uskliknuo je ovjek briui rukavom
sakoa znoj s ela. A kako ovjek moe znati je li pred njim doista trgovaki putnik ili neki
kriminalac? Moda je, ne daj Boe, i neki zloinac koji je doao ispitati teren kao izvidnica
bande provalnika. No ja, gospodine Celnik, ja vam sto posto nisam trgovaki putnik, moja
asna rije!

Molim?

Moja asna rije. asna Volfova rije. asna rije odvjetnika iz odvjetnikog ureda
Lotam-Pruinjin. Drago mi je upoznati vas, gospodine Celnik. Dolazim k vama po pitanju,
kako bih to rekao, ili je moda ak i bolje da ne pokuavamo definirati sam predmet
dolaska, ve da mu pristupimo izravno. Smijem li, molim vas lijepo, sjesti? Ovo e biti
vie-manje osobno razjanjavanje, ne moje osobno, ne daj Boe, ja se nikako ne bih
osobno drznuo ovako banuti i ometati vas bez prethodne obavijesti. Premda, mi smo
pokuali, zaista smo pokuali nekoliko puta uzastopce, no va je telefon iskljuen, a
pismeno nam niste uzvratili odgovor. Stoga smo odluili iskuati sreu i doi u
nenajavljeni posjet, i iskreno se ispriavamo zbog ometanja. Stvarno nije za nas
prihvatljivo samo ovako banuti u neiju privatnost, ak i ako ta osoba sjedi na najljepoj
zemljopisnoj toki u cijeloj cjelcatoj zemlji. Tako i tako, kako da kaem, to nije samo naa
osobna stvar. Ne, ne. Nikako nije. Ako ve moram rei, onda je ba posve suprotno:
namjera je, kako da to blago formuliram, moda da kaem ovako, namjera je pobuditi va
osobni interes, gospodine. I va osobni interes, a ne samo na. Da budem precizniji, ovo se
zapravo tie vae obitelji. Ili moda, bolje reeno, vae obitelji u irem smislu, a u uem
smislu jednog lana vae obitelji, gospodine Celnik, jednog odreenog lana vae obitelji.
Nemate nita protiv da sjednemo i o tome popriamo par trenutaka? Obeavam vam da u
se svim svojim snagama potruditi da itava stvar ne potraje vie od deset minuta. Mada sve
to zapravo ovisi o vama, gospodine Celkin.

Arije Celnik je rekao:

Celnik.

A zatim je rekao:

Sjednite.

I dodao:

Ne ovamo. Ovamo.

Jer debeli je ovjek, ili nekada debeli ovjek, isprva sjeo na dvostruko sjedalo vrtne
ljuljake tik do svog domaina dodirujui ga bedrom, a tijelo mu je kao dvorskom svitom
bilo okrueno oblakom gustih isparina, mirisima probavnog sustava, arapa, talka i znoja
ispod pazuha. Nad svim tim mirisima razvila se tanka mrea ubojite kolonjske vode.

Istog trena kad mu je bilo reeno ovamo, ne ovamo, gost je ustao i blago odetao
podravajui koljena svojim majmunskim rukama i ispriavajui se te je promijenio
sjedalicu smjetajui stranjicu u preirokim hlaama na pokazano mu mjesto, drvenu
klupu s druge strane vrtnog stola. Bio je to seoski stol sklepan od drvenih letvi s napola
pribijenim avlima, nalik na one koji se stavljaju ispod tranica. Ariju je bilo vrlo bitno da
njegova bolesna majka kroz prozor ne ugleda toga gosta, ni njegova lea, ni njegovu sjenu
koja je padala na pozadinu sjenice isprepletene vinovom lozom. Stoga ga je smjestio na
mjesto koje nije bilo mogue vidjeti s prozora.

A od gromkog debeljkova glasa ionako e je uvati njena gluhoa.

II.

Prije tri je godine Naama, ena Arija Celnika, otputovala svojoj dobroj prijateljici Telmi
Grant u San Diego i vie se nikada nije vratila. Nije mu jasno napisala da ga je odluila
napustiti, ve mu je na samom poetku dala naslutiti svoju odluku: Zasada se ne vraam.
Kad je prolo prvih pola godine, napisala je: Jo u ostati s Telmom. A nakon toga mu je
jo napisala: Nema potrebe da me eka. Ovdje radim s Telmom u salonu ljepote. A u
sljedeem pismu: Telmi i meni je jako dobro zajedno, nas dvije imamo slinu karmu. I
onda je opet pisala: Na duhovni uitelj smatra da je za nas dvije ispravno da se ne
razdvajamo. Ti e biti u redu. Je l da se ne ljuti na mene?

Njegova udana ki Hila pisala mu je iz Bostona: Tata, savjetujem ti za tvoje dobro

da ne gnjavi mamu. Pronai si novi ivot.

I zato to je izmeu njega i prvoroenog sina Eldada ve odavno bila prekinuta

svaka veza, i zbog toga to osim ove obitelji nije imao nijednu blisku ivu duu, jo je
prole godine odluio isprazniti stan na planini Karmel te se vratiti stanovati s majkom u
staroj kui u Tel Ilanu, ivjeti od najma dvaju stanova u Haifi i posvetiti se svom hobiju.

Tako si je on pronaao novi ivot, ba kako mu je savjetovala ki.

U mladim je danima Arije Celnik sluio kao komandos u ratnoj mornarici. Jo od

ranog djetinjstva nije se bojao pogibije, ni neprijateljske vatre, ni penjanja na klisure. No s
godinama se u njemu razvio estoki strah od mraka u praznoj kui. Zbog toga je
naposljetku odluio otii ivjeti s majkom u oronuloj kui u kojoj se rodio i u kojoj je
odrastao, na rubu sela Tel Ilana. Njegova je majka, Rozalija, bila starica od devedeset
godina, gluha, pogrbljena i krta na rijeima. Veinu vremena njemu je preputala brigu o
kuanstvu, ne optereujui ga, ne prigovarajui i ne zapitkujui. S vremena na vrijeme
glavom Arija Celnika proletjela bi misao da e njegova majka teko oboljeti ili ostarjeti
tako da vie nee moi ivjeti bez stalne pomoi te da e je on onda morati hraniti, prati i
mijenjati joj pelene. Ili uzeti strunu pomonicu da ivi s njima u kui, to e omesti
njegov mir i izloiti ga pogledima stranih oiju. On se zapravo nadao, ili se skoro nadao,
da e njegova majka uskoro ishlapjeti pa e je onda, opravdano i s razumske i osjeajne
strane, smjestiti u odgovarajuu ustanovu te e tako cijela kua ostati njemu na
raspolaganju. Tako e, ako mu bude volja, moi sebi dovesti novu, lijepu enu. Ili ne
dovesti enu, ve napraviti promenadu mladih zgodnih komada. ak je mogue i sruiti
unutarnje zidove i potpuno obnoviti kuu. To e biti poetak potpuno novog ivota.

No u meuvremenu su bili samo njih dvoje, majka i sin, u mranoj oronuloj kui, u
miru i tiini. Svakoga je jutra dolazila kuna pomonica i donosila namirnice s popisa,
pospremila kuu, poistila i skuhala te, nakon to je majci i sinu servirala ruak, tiho
odlazila svojim putem. Veinu dana majka je sjedila u svojoj sobi i itala stare knjige, dok
je Arije Celnik u svojoj sobi sluao radio ili sastavljao avione od letvica.

III.

Stranac se odjednom nasmijao prepredeno, ulizivaki, osmijehom nalik na mig oka, kao da
svom domainu predlae: hajde da nas dvojica malo odemo u kvar. A istovremeno kao da
se smrtno boji da mu njegov prijedlog ne doe glave. Pa je upitao dobrohotno:

Oprostite, biste li mi dopustili da uzmem malo?

I zato to mu se uinilo da je domain kimnuo, ovjek iz staklenog vra na stolu

natoi vodu s ledom, krikom limuna i nekoliko listia nane u jedinu au koja se nalazila
na stolu, au Arija Celnika, priljubi uz nju svoje mesnate usne, izlije sve u grlo u pet-est
glasnih, golemih gutljaja pa natoi jo pola ae i ponovo sve ispije glasno gasei e,
nakon eka se smjesta krene opravdavati:

Oprostite! Jednostavno, ovdje na ovoj vaoj predivnoj verandi uope se ne osjea

koliko je danas vrue. Stvarno je vrue danas. Strano vrue! Pa ipak, usprkos toj vruini,
ovdje kod vas je arobno! Tel Ilan je uistinu najljepe selo u itavoj zemlji! Provansa! Ma
koja Provansa! Toskana! Te ume! Ti vinogradi! Seoske kue stare stotinu godina, crveni
krovovi i takvi visoki empresi! A sada, to vi mislite, gospodine? Je li vam zgodnije da jo
malo popriamo o ljepoti? Ili ete mi dopustiti da bez ikakvog okolianja prijeem na nau
malu temu na dnevnom redu?

Arije Celnik je rekao:

Sluam.

Porodica Celnik potjee od Liona Akavije Celnika. Vi ste, ako ne grijeim, bili
meu prvima u ovom selu? Jo od dana prvih osnivaa, zar ne? Prije devedeset godina,
moda ak i prije stotinu?

Zvao se Akiva Arije, ne Lion Akavija.

Svakako, svakako, oduevio se gost, porodica Celkin. Mi smo predani tovatelji

vae veliajne povijesti. I ne samo tovatelji. Poznavatelji! Na samom poetku dola su dva
odrasla brata, ako ne grijeim, Boris i Semion Celkin, koji su ovamo pristigli iz malog sela
u okrugu Harkovu s namjerom da podignu malo, potpuno novo naselje u srcu divljega
krajolika pustogore Menae. Ovdje nije bilo niega. Pustara obrasla trnjem. ak ni arapska
sela nisu bila u ovoj dolini, ve iza vrhova brda. Poslije su takoer doli Semionovi i
Borisovi mlai bratii, Lion, ili kako vi kaete, Akavija Arije. A poslije, barem kao to
pria kae, poslije su se i Boris i Semion vratili u Rusiju, i tamo je Boris ubio Semiona
sjekirom, a samo je va djed - je li vam djed? Ili djedov otac? - samo je Lion Akavija uspio
ostati ovdje. Nije Akavija? Akiva je! Oprostite. Akiva. Ukratko, ovako stvari stoje: sluaj je
htio da smo i mi, Mafciri, mi smo takoer iz okruga Harkova! Ba iz samoga gradia
Harkova! Mafciri! Moda ste i uli za nas. Na je bio jedan poznati kantor, aja-Lajb
Mafcir, i bio je jedan Grigorij Mojsijevi Mafcir, veliki general u Crvenoj armiji. Bio je
vrlo veliki general, ali ga je Staljin odveo i pogubio. U istkama tridesetih godina.

ovjek je ustao sa svog mjesta, svojim rukama impanze zauzeo stav vojnika u
streljakom vodu te poeo isputati tektave zvukove paljbe vatrenog oruja otkrivajui
pritom otre, no ne ba sasvim bijele prednje zube. Zatim se sa smijekom na usnama
vratio na svoje mjesto na klupici kao da je zadovoljan rezultatom pogubljenja. Ariju
Celniku uinilo se da taj ovjek moda oekuje pljesak, ili barem smijeak u zamjenu za
svoj sladunjavi osmijeh.

Odluio je ne uzvratiti mu nikakav osmijeh. Na stolu je blago pomaknuo ustranu

upotrijebljenu au i vr s vodom i ledom pa rekao:

Da?

Odvjetnik Mafcir vrsto je obuhvatio svoj lijevi dlan desnim i stisnuo ga srdano
kao da se dugo nije susreo sam sa sobom i kao da ga je taj posve neoekivani susret u
potpunosti ispunio oduevljenjem. Ispod obilja kienih rijei u njegovim ustima
neprekidno je izvirao dubinski, nepresuni mlaz iste veselosti, prava golfska struja
samodopadnosti koja uiva u sebi samoj.

Dobro. Hajde sad da moda ponemo stavljati otvorene karte na stol, kako se kae.
Dopustio sam si ovako drsko upasti danas u va dom zbog osobnih stvari koje se tiu nas
obojice, a moda i vae drage mame, Bog nek je dugo pozivi. Mislim na staru, potovanu
gospou. Naravno, naravno da je to samo u sluaju da se vi posebno usprotivite sudjelovati
u ovoj osjetljivoj temi.

Arije Celnik je rekao:

Da.

Gost je ustao i skinuo svoj be sako u nijansi prljavog pijeska, velike mrlje znoja
ukazale su se oko pazuha na njegovoj bijeloj koulji, objesio je sako na naslon stolca,
ponovo iroko sjeo i rekao:

Oprostite, nadam se da vam to ne smeta. Jednostavno, danas je jako vrue.

Dopustite mi da skinem i kravatu? Na trenutak je bio nalik na uplaenog djeaka, djeaka
koji zna da zasluuje prijekor, a srami se moliti za oprost. Za nekoliko trenutaka ta je slika
nestala.

Domain je ostao nijem, pa je ovjek jednom kretnjom ruke skinuo kravatu,

kretnjom koja je Arija podsjetila na njegova sina Eldada, te iznio svoj prijedlog:

Sve dok nam vaa mama visi na vratu, neemo moi uivati u nekretnini.

Molim?

Osim ako je ne smjestimo u neku izuzetno dobru ustanovu. A ja znam za takvu.

Dodue ustanova nije moja, nego od brata mog poslovnog partnera. Samo trebamo
osigurati njezin pristanak. Ili e nam moda biti lake dobiti dozvolu ako se imenujemo
njenim skrbnicima? Jer onda njen pristanak vie i nije potreban.

Arije Celnik dva-tri puta proistio je grlo, noktima desne ruke poeao nadlanicu
lijeve. Pa, u posljednje vrijeme jednom ili dvaput zapitao se to e u budunosti biti s
njegovom bolesnom majkom, to e biti s njima oboma kad ona prestane tjelesno ili
mentalno samostalno funkcionirati i kad e biti pravi trenutak za donoenje odluke. U
nekim trenucima pomisao na rastanak ispunjavala ga je tugom i sramom, no bilo je i
trenutaka u kojima je doslovce prieljkivao da joj se stanje pogora, to bi njemu otvorilo
mogunosti, jednom kad ona ode iz kue. Jednom je ak pozvao Josija Sasona, trgovca
nekretninama, da mu napravi procjenu imanja. Ta potisnuta nadanja u njemu su budila
krivnju i samoprijezir. No sada mu se inilo udnim to upravo ovaj odbojni ovjek kao da
ita njegove sramotne misli. Stoga je gospodina Mafcira zamolio da se vrati na poetak
prie, koga to on zapravo zastupa? Tko ga je zapravo poslao?

Volf Mafcir se nasmijao:

Mafcir. Zovite me samo Mafcir. Ili Volf. Nema potrebe da se roaci oslovljavaju
titulama.
 IV.

Arije Celnik ustao je sa svog mjesta. Bio je mnogo vei, vii i krupniji od Volfa Mafcira,
ramena su mu bila snana i stamena, no obojica su imala duge ruke koje su dosezale
gotovo do koljena. Nakon to je ustao, napravio je dva koraka, itavom svojom veliinom
stao iznad gosta te rekao:

Pa to to vi onda hoete?

Te je rijei izrekao kao da nije posrijedi pitanje, pri emu je zakopao jedno dugme
na koulji, iz ijeg su procijepa provirivale sijede dlake s njegovih prsa.

Volf Mafcir zapiskutao je sitnim, pomirljivim glasom:

Nemamo se to uriti, gospodine, naem je problemu neophodno pristupiti

oprezno i s dozom umjerenosti sa svih moguih strana, da se ne bi sluajno otvorila neka
rupa ili ak pukotina. Ne smijemo pogrijeiti ni u najmanjem detalju.

Gost je Ariju izgledao slabunjavo i pomalo mlitavo. Vlastita koa kao da mu je bila
prevelika. Sako mu je visio s ramena kao vrea, kao kaput straila na polju. I oi su mu bile
vodenaste i pomalo podbuhle. A uza sve to bilo je u njemu neto uplaeno, kao da strahuje
od iznenadnog udarca.

Na problem?

Jasnije reeno, problem stare gospoe. Bolje reeno, vae gospoe majke, jer je nae
vlasnitvo i dalje upisano na njeno ime i tako e i ostati sve do njenog odlaska u vjeni
spokoj, a tko moe znati to je imala na umu kad je pravila oporuku, ili pak imamo
mogunost da obojica postanemo njeni skrbnici.

Obojica?

Ovu kuu mogli bismo sruiti i na njenome mjestu izgraditi sanatorij. Pravo
turistiko ljeilite. Moemo ovdje sagraditi neto to ne postoji u itavom Izraelu: isti
zrak, pastoralni ambijent, seoski krajolici koji ne zaostaju za krajolicima Provanse i
Toskane, ljekovito bilje, masae, meditacija, duhovno savjetovalite, ljudi e biti spremni
izvaditi dobre pare za to to emo im ovdje ponuditi.

Oprostite, otkad se mi tono poznajemo?

Pa mi smo ve stari poznanici i prijani. I ne samo prijani, dragi moj, ve i roaci.

ak i poslovni partneri.

Moda je svojim ustajanjem s mjesta Arije Celnik namjeravao navesti i svoga gosta
da ustane i ode. No gost nije ustajao, ve je ostao sjediti na svome mjestu, ak je i ispruio
ruku i natoio jo jednu au vode s ledom, krikom limuna i listiima nane u au koja je
bila aa Arija Celnika dok je stranac nije prisvojio. Udobno se zavalio u stolcu. Sada, u
bijeloj koulji s mrljama znoja pod pazusima, bez sakoa i kravate, Volf Mafcir nalikovao je
na ustrajnog trgovca stokom koji je stigao u selo da se s puno strpljenja i pronicavosti
nadmudruje i cjenka sa seljacima u vezi s prodajom blaga od koje e, bio je uvjeren, obje
strane imati viestruku korist. U njemu je bila neka tiha radost, skriveni oblik veselja, i ta
vrsta radosti domainu nije bila potpuno nepoznata.

Ja sad moram ui, slagao je Arije Celnik, moram neto obaviti. Oprostite.

Ja se ne urim, nasmijao se Volf Mafcir. S vaim doputenjem ja u vas ovdje

ekati. Ili je moda bolje da uem s vama i upoznam se s gospoom. Naime moram vrlo
brzo stei njeno povjerenje.

Gospoa, rekao je Arije Celnik, ne prima goste.

No ja, ustrajao je Volf Mafcir ustajui i on sa svog mjesta, ja sam potpuno spreman i
pripravan pridruiti se svom domainu u kui, jer ja zapravo i nisam gost. Pa mi smo,
kako da kaem, u nekom srodstvu? ak smo i neki partneri?

Arije Celnik odjednom se sjetio savjeta svoje keri Hile da pusti mamu na miru, da
se ne trudi pridobiti je nazad i da radije pokua pronai za se novi ivot. Pa istina i jest da
se on uope nije jako trudio da mu se Naama vrati: kad je otputovala svojoj dobroj
prijateljici Telmi Grant nakon strane svae koja je buknula meu njima, Arije Celnik
spakirao je svu njenu odjeu i osobne stvari pa ih poslao na Telminu adresu u San Diego.
Kad je njegov sin Eldad s njime prekinuo svaku vezu, spakirao je i poslao Eldadu sve
njegove knjige, ak i igrake iz djetinjstva. Iskorijenio mu je svaki trag kao to se sravni sa
zemljom uporite neprijatelja nakon bitke. Nakon nekoliko mjeseci spakirao je i sve svoje
stvari, rijeio se stana u Haifi i doao ivjeti ovdje kod majke u Tel Ilanu. Vie od svega
udio je za potpunim odmorom: da svi dani budu nalik jedan na drugi i da ima mnogo
slobodnog vremena.

Ponekad je odlazio u duge etnje oko sela i izvan njega, izmeu breuljaka koji
okruuju malu dolinu, kroz plantae voa, u umarke tamnih borova. Ili je znao pola sata
vrludati amo-tamo po dvoritu, izmeu ostataka farme svojega oca koja je propala jo prije
mnogo godina. Na njoj se jo uvijek nalazilo nekoliko ruevnih objekata: peradarnik,
limene nadstrenice, sjenik, prazna staja i tovilite teladi. Konjunica se pretvorila u
skladite nagomilanog namjetaja iz ispranjenog stana u Haifi. Tamo, u nekadanjoj
konjunici, prainu su skupljali naslonjai, kau, tepisi, regal i stol iz dnevnog boravka u
Haifi, postajui jedan veliki ugruak isprepleten nitima pauine. Tamo se ugurao i njegov i
Naatnin brani krevet, polegnut na bok na kosini konjunice. A madrac je bio zatrpan
gomilom pranjavih popluna.

Arije Celnik je rekao:

Oprostite. Zauzet sam.

Volf Mafcir je rekao:

Svakako. Oprostite. Neu vas ometati, dragi moj, nikako vas ne elim ometati. Ba
naprotiv. Od ovoga trena potpuno u zautjeti. Neu vie ni pisnuti.

S tim je rijeima ustao i otkoraao slijedei domaina u hladnjikavu i tamnu

unutranjost kue u kojoj je lebdio miris znoja i starosti.
 Arije Celnik je ustrajao:

Molim vas da me priekate vani.

No zapravo je namjeravao rei, i to ak s dozom grubosti, da je ovaj posjet zavren i

da stranac mora otii svojim putem.

V.

No gostu nije bilo ni nakraj pameti da ode. Kao duh slijedio je Arija Celnika u stopu,
uzdu hodnika, otvarajui jedna vrata za drugima i zagledajui svaki kut kuhinje,
biblioteku, sobu u kojoj se Arije Celnik bavio svojim hobijem, u kojoj su se nalazile
makete lakih aviona od balzovine, snanim konopima vezane o strop i lagano zaljuljane
na vjetru kao da namjeravaju krenuti u nemilosrdni meusobni zrani okraj. To je Arija
Celnika podsjetilo na njegovu naviku jo od roenja, da otvori svaka zatvorena vrata i
provjeri to se skriva iza njih.

Kad su obojica zala u dubinu kue, na kraju hodnika Arije Celnik stao je i svojim
tijelom preprijeio ulaz u svoju spavau sobu, koja je neko bila oeva soba. No Volf
Mafcir nije ni namjeravao prodrijeti u spavau sobu svog domaina, ve je blago pokucao
na vrata gluhe starice pa, budui da nije dobio odgovora, dlanom njeno pomilovao
kvaku, neujno uao te ugledao enu Rozaliju kako posred prostranoga branoga kreveta
lei do brade pokrivena vunenim pokrivaem, glave omotane maramom, sklopljenih
oiju, a koata joj se bezuba vilica neprestano pomie kao da ne prestaje mljeti.

Ba kao to smo i sanjali, nasmijao se Volf Mafcir. Dobar vam dan, draga gospoo,
jako ste nam nedostajali i bila nam je arka elja da vam doemo blizu, sigurno ste jako
sretni to nas vidite?

S tim joj je rijeima pohrlio ususret i utisnuo dva poljupca, dva duga poljupca u oba
njezina obraza, i jo je dodao jedan u elo, sve dok starica nije otvorila sklopljene oi i pod
pokrivaem ispruila svoju ruku kostura te pomilovala Volfa Mafcira po glavi neto
mrmljajui, i jo neto, a njena se druga ruka takoer pomolila ispod pokrivaa, i objema
je rukama privukla njegovu glavu k sebi, a on joj se prepustio i jo pribliio izuvi obje
cipele u dnu kreveta, nagnuo se nad nju i poljubio je u bezuba usta, legao pored nje u
krevet, povukao k sebi rub pokrivaa pa pokrio njime i sebe i nju rekavi: Evo, evo, ovako
emo, i jo je rekao:

Dobar vam dan, predraga gospoo.

Arije Celnik oklijevao je trenutak-dva zaustavivi oi na otvorenom prozoru s

kojeg su se vidjeli jedna od nadstrenica na naputenoj farmi i pranjavi empres po kojem
se goruim prstima penjala naranasta bugenvilija. Obiao je brani krevet, zatvorio kure,
zatvorio prozor i navukao oba krila zastora i dok je to inio, raskopao je dugmad na
koulji i otpustio pojas na hlaama, te je i on izuo cipele, skinuo se i legao u krevet pored
svoje stare majke, i tako je njih troje lealo, gospoa kuevlasnica izmeu svog nemutog
sina i stranca koji je nije prestajao ljubiti i milovati mrmljajui njene rijei: Sve e ovdje
biti dobro, predraga gospoo, sve e ovdje biti lijepo, mi emo se za sve ovdje pobrinuti.
 Roaci

I.

Nad seoske puteljke ve se nadvio rani mrak veljake veeri. Osim Gili tajner na
autobusnoj postaji obasjanoj slabom svjetlou uline svjetiljke nije bilo ni ive due.
Zgrada seoskog Vijea bila je zakljuana i sve kure zatvorene. Iz oblinjih kua, na
kojima su rolete takoer bile sputene, dopirao je zvuk televizijskih prijamnika. Pored
kontejnera za smee promuknuo je sporim barunastim koracima ulini maor uzdignuta
repa i pomalo zaobljena trbuha, preao cestu i nestao u sjeni empresa.

Autobus iz Tel Aviva stie u Tel Ilan svakoga dana u sedam naveer. U dvadeset do
sedam doktorica Gili tajner, dravna lijenica ope prakse u seoskoj ambulanti, stigla je
na stanicu ispred zgrade Vijea da bi doekala neaka, sina svoje sestre, vojnika Gideona
Gata. Usred obuke u koli za topnitvo Gideonu su otkrili bolest bubrega te je morao hitno
biti hospitaliziran. Sada kad su ga otpustili iz bolnice njegova ga je majka poslala na
nekoliko dana na odmor svojoj sestri seoskoj lijenici.

Doktorica tajner bila je sitna i suhonjava, okasta, s kratko oianom sijedom

kosom nalik na strnje, otra lica s etvrtastim naoalama bez okvira. Bila je to ustra
enica u dobi od etrdeset pet godina, no izgledala je starija no to je bila. U Tel Ilanu
smatrali su je izvrsnom dijagnostiarkom koja gotovo nikada ne pogrijei u
ustanovljavanju bolesti, no, kako su znali rei, obraa se ljudima suhoparnim i pomalo
bezosjeajnim tonom te ne iskazuje suosjeanje s patnjama bolesnika, ve ih samo pomno
slua. Nikada se nije udavala, no njene vrnjakinje iz sela sjeaju se da je u mladim danima
imala ljubavnu vezu s oenjenim ovjekom koji je poslije poginuo u Libanonskom ratu.

Sjedila je sama na klupi na postaji ekajui neaka i s vremena na vrijeme

pogledavajui na runi sat. Pod ulinim svjetlom kazaljke su se inile nejasne i nije mogla
razaznati koliko joj jo vremena preostaje do dolaska autobusa. Nadala se da nee kasniti i
da e Gideon biti u njemu kao to je dogovoreno. Gideon je rastresen mladi i postojala je
realna mogunost da se zbuni i ue u pogreni autobus. Sad je u fazi ozdravljenja od teke
bolesti i zacijelo je jo rastreseniji no inae.

U meuvremenu je doktorica tajner punim pluima udisala svjei noni zrak na

kraju hladnog i suhog zimskog dana. U seoskim dvoritima lajali su psi, a ponad krova
zgrade seoskoga Vijea visio je gotovo pun mjesec prosipajui bjelokosnu svjetlost na
ulicu, emprese i ivicu od grmlja. Blaga izmaglica lebdjela je oko kroanja drvea
ogoljenih grana. Gili tajner posljednjih se godina upisala u dvije aktivnosti naprednih
sekcija u Kulturnom domu sela Tel Ilana koje je vodila Dalia Levin, no na tim
aktivnostima nije pronala ono to je traila. A to je to traila, nije znala. Moda e joj
posjet njezina neaka vojnika pomoi da ponovo pronae smisao. U sljedeih nekoliko
dana bit e samo njih dvoje u kui pored tople pei, ona e se brinuti za njega kao to se
brinula u danima njegova djetinjstva i moda, rije po rije, Gili tajner uspije potpuno
oporaviti tog mladia kojeg je oduvijek voljela kao vlastitog sina. Ve je pripremila za
njega hladnjak prepun poslastica, prostrla mu krevet i stavila na pod vuneni ilim u sobi
koja ga je uvijek ekala, blizu njezine spavae sobe. Nad uzglavljem mu je ostavila novine,
asopise i tri ili etiri knjige koje su joj se dopadale te se nadala da e se i njemu svidjeti.
Isto tako je ve upalila bojler da ima vrue vode, ostavila prigueno svjetlo i upaljenu pe
u dnevnom boravku, kao i zdjelu voa i posude s grickalicama na stolu, tako da Gideon
odmah po dolasku s autobusne postaje ima osjeaj toplog doma.

U sedam i deset zaulo se brenanje autobusa koji se uspinjao Ulicom Mejasdim.

Doktorica tajner ustala je i stala ispred postaje, mrava i ustra, koatih ramena
omotanih tamnim demperom i s tamnim alom ovijenim oko vrata. Sa stranjih vrata
sile su dvije postarije ene koje je Gili tajner poznavala iz vienja. Pozdravila ih je i one
su joj uzvratile pozdrav. Kroz prednja vrata polako je siao Arije Celnik u malo prevelikoj
vojnikoj jakni, glave pokrivene iltericom koja mu je prekrivala elo i skrivala oi.
Zaelio je Gili dobru veer, a zatim je u ali upitao stoji li to ona zbog njega ovdje i eka.
Gili je rekla da eka sina svoje sestre, vojnika, no Arije Celnik nije vidio nikakvog vojnika
u autobusu. Gili tajner rekla je da je rije o vojniku u civilnoj odjei. U meuvremenu su
sila jo tri ili etiri putnika, no Gideon Gat nije bio meu njima. Autobus se ispraznio i
Gili je upitala vozaa Mirkina je li meu putnicima koji su se ukrcali u Tel Avivu bio
jedan mravi, visoki mladi s naoalama, vojnik na otpustu, prilino zgodan momak, no
pomalo rastresen i moda ne savrenog zdravlja. Voza Mirkin nije se sjeao takvog
putnika, no rekao je, pomalo kroz alu: Ne brinite se, doktorice tajner, onaj tko do nas
nije stigao uveer sigurno e stii sutra ujutro ili popodne. Naposljetku svi ipak stignu. Gili
je upitala i Avrahama Levina, koji je zadnji siao iz autobusa, da nije sluajno vidio
mlaahnog putnika koji je moda grekom siao na krivoj postaji. Avraham je rekao:

Moda je i bio, a moda i nije. Nisam obraao panju. Utonuo sam u misli.

A potom je jo malo promislio pa dodao:

Ima mnogo postaja na putu i mnogo je ljudi ulo u autobus i izalo iz njega.

Voza Mirkin predloio je doktorici tajner da je odbaci do njene kue kad se bude
vraao svojoj. Svake noi autobus stoji parkiran pored Mirkinove kue te jutrom u sedam
kree u Tel Aviv. Gili mu je zahvalila i rekla da e se radije vratiti pjeice: ovaj joj zimski
zrak godi, a sad kad je postalo jasno da sin njene sestre nije stigao nema razloga za urbu.

Nakon to joj je Mirkin zaelio laku no i zatvorio vrata autobusa, koja su

izdahnula pod pritiskom, pa okrenuo autobus i odvezao se svojoj kui, Gili tajner je
zaalila, jer palo joj je na pamet da je sasvim mogue da je Gideon legao i zaspao na
stranjem sjedalu i nitko ga nije ni primijetio, a sad kad Mirkin parkira autobus pred
kuom, pogasi svjetla i zakljua vrata on e ostati zarobljen i zakljuan sve do jutra. Stoga
je ustrim koracima krenula Ulicom Mejasdim za autobusom pa skratila put preacem
kroz Park sjeanja obavijen maglom i obasjan blijedim srebrom gotovo punog mjeseca.

II.

Preavi dvadeset ili trideset koraka, Gili tajner zakljuila je da je moda bolje otii kui,
telefonirati vozau Mirkinu te ga zamoliti da izae i temeljito provjeri je li mu koji putnik
ostao spavati na stranjem sjedalu. Mogla bi takoer telefonirati sestri i pitati je li Gideon
danas uistinu otputovao u Tel Ilan ili su moda u posljednji as odgodili putovanje. No, s
druge strane, stvarno nema smisla nazivati je i tako je dodatno zabrinuti. Dovoljno je i to
to je sama zabrinuta i uznemirena. Ako je mladi stvarno siao iz autobusa ranije na
pogrenoj postaji, zacijelo je sada pokuava nazvati iz nekog od oblinjih sela. To je jo
jedan dobar razlog da ode ravno kui i ne tri za autobusom sve do Mirkinove kue. Preko
telefona e Gideonu predloiti da sjedne u taksi na mjestu gdje je zabunom siao, a ako
sluajno nema dovoljno novca, ona e mu, naravno, platiti troak vonje. I u mislima je
ve vidjela mladia kako pred njenu kuu stie za pola sata ili sat, smijeei se kao i uvijek
svojim srameljivim osmijehom i ispriavajui se svojim dubokim glasom zbog zbrke koju
je prouzroio, a ona u isto vrijeme plaa taksistu i dri mu ruku kao to je to obiavala
initi dok je jo bio dijete, umirujui ga i govorei da mu oprata, te ga odvodi kui da se
istuira i pojede veeru koju je pripremila za njih oboje, ribu i krumpire zapeene u
penici. Dok se bude tuirao, brzo e pregledati Gideonov zdravstveni karton, koji je na
njezinu molbu posudio iz bolnice i donio. to se zdravstvene dijagnoze tie, ona se uzdala
samo u sebe, a ni to ne uvijek. Ne posve.

Kako je u mislima zakljuila da joj je, zbog svega navedenoga, doista bolje otii
ravno kui, doktorica tajner nastavila je koraati prema Kulturnom domu i poela se
uspinjati svojim sitnim, ustrim koracima po Ulici Mejasdim, a zatim je skrenula u Park
sjeanja da skrati put. Stakla na njenim naoalama zamaglila su se jer je zimski zrak bio
vlaan i pun isparina. Skinula je naoale, snano protrljala stakla krajem ala te ih otrom
kretnjom stavila natrag na nos. U tom trenutku bez naoala njezino lice nije izgledalo
tako strogo i bezizraajno, ve njeno i povrijeeno kao u djevojice koju su prekorili
zbog neeg to nije uinila. No u Parku sjeanja nije bilo nikoga tko je mogao vidjeti to
lice bez naoala. U nas su doktoricu tajner poznavali samo preko otrog, hladnog bljeska
stakala njenih etvrtastih naoala bez okvira.

Park je bio utonuo u smiraj osvijetljen mjeseinom i u njemu nije bilo ni ive due.
Iza travnjaka i razgranatih grmova bugenvilija prostirao se gusti borik zatoen tmastom
maglom. Gili tajner duboko je disala i ubrzala korak. Njezini su onovi kripali na
ljunkovitoj stazi kao da hodajui gnjei nogama neka mala iva stvorenja koja uzvraaju
slabanim kricima. Kad je Gideon imao etiri ili pet godina, njegova ga je majka dovela u
kuu svoje sestre, koja je tek bila poela raditi u stalnom radnom odnosu kao obiteljska
lijenica u selu Tel Ilanu. Bio je pristojno dijete, sanjar, uvijek se znao zabavljati sam,
satima smiljajui igru s tri ili etiri jednostavna predmeta, alicom, pepeljarom, vezicama
za cipele. Mnogo je puta sjedio u kratkim hlaama i umrljanoj koulji na stubitu kue i
nepomino zurio preda se, jedino su mu se usnice micale kao da sam sebi pria priu. Teta
Gili nije voljela njegovu osamljenost i pokuavala ga je spojiti s prijateljima, djecom iz
susjedstva s kojima se mogao igrati. No on je djeci bio nezanimljiv i ve za etvrt sata
ponovo bi ostajao sam. Nije se pokuavao s njima sprijateljiti i opet je leao sam, u vrtnoj
ljuljaki na verandi, zurei preda se dok su mu se usnice nijemo micale. Ili je slagao avle
u vrstu. Ona mu je bila kupila nekoliko igraaka i djejih igara, a on se time zabavljao
samo nakratko te bi se ubrzo vratio svojim uobiajenim igrama - dvije alice, pepeljara,
vaza, spajalica i lice - koje bi potom slagao na sagu bez ikakvog smisla osim onog samo
njemu razumljivog pa ih onda ponovo razbacao i opet sloio, a za to vrijeme njegove se
usne nisu prestajale micati i priati mu prie koje nikad nije dijelio sa svojom tetom. Nou
je tonuo u san grlei maloga klokana od izblijedjele vunene tkanine.

Nekoliko puta Gili je pokuala razbiti samou tog malog djeteta predloivi mu da
odu u etnju po poljima oko sela, da odu u trgovinu Viktora Ezre da mu kupi slatkia ili da
se zajedno popnu na vodotoranj postavljen na tri betonske noge, no on je samo slegnuo
ramenima kao da se udi blagoglagoljivosti koja ju je spopala bez razloga.

A jednom, kad je Gideonu bilo pet ili est godina, majka ga je dovela da provede
nekoliko dana na selu. Gili tajner zbog njega je uzela kratki godinji odmor s radnog
mjesta u ambulanti, no kad su je hitno pozvali u lijeniki posjet bolesniku na drugom
kraju sela, djeak je inzistirao da ga ostavi samog na sagu, gdje se igrao etkicom za zube,
etkom za kosu i s nekoliko praznih kutija ibica. Ona nipoto nije htjela prihvatiti ideju
da ga u kui ostavi samog i inzistirala je da poe s njom ili da je eka u uredu ambulante
pod nadzorom tajnice Cile. Djeak je na svoj tihi i uporni nain ostao pri svom: eli ostati
kod kue. Ne boji se ostati sam. uva ga njegov klokan. Obeava da nee otvarati vrata
nepoznatim ljudima. Gili tajner odjednom je ispunio ljuti bijes, ne samo zbog djeakove
nepokolebljivosti da ostane u kui igrajui svoje osamljenike igre na sagu ve i zbog tog
njegova udnog ponaanja, flegmatinosti, zbog klokana i zbog odbijanja bilo kakve veze s
ljudskim rodom. Povisila je glas i zavikala: Ti sad ide sa mnom i gotovo. Bez rasprave.
Djeak joj je odgovorio strpljivo, blagim glasom, kao da je zapanjen njenim slabim
shvaanjem: Ne, teta Gili, ja ostajem ovdje. Zamahnuta je rukom i divlje ga oamarila, a
nakon toga ga je, na vlastito uenje, objema rukama nastavila tui po glavi, po ramenima,
po leima, uporno i bijesno, kao da se bori da pokori ljutog neprijatelja ili kao da kroti
neposlunu mulu. Gideon se skvrio pod njenim udarcima, uvukao je glavu meu ramena,
utio i ekao da njen bijes utihne. Onda je podigao svoje zauene oi prema njoj i tiho je
upitao: Zato ti mene mrzi? Ona je pretrnula i brzo ga stala grliti sva u suzama, ljubila mu
je glavu te popustila i ostavila ga samog s klokanom kod kue, a kad ga je po povratku za
neto manje od sat vremena zamolila da joj oprosti, djeak je rekao: Sve je u redu, ljudi se
ponekad naljute, no potom je utonuo u jo veu utnju, gotovo da nije izustio ni rije ta
dva dana dok mu nije dola majka. Gideonovoj majci ni on ni Gili nisu rekli ni rije o
svojoj svai. Prije no to je otiao, djeak je sa saga skupio gumice, oznaku za knjige,
soljenku i blok lijenikih recepata pa svaku stvar vratio na mjesto. Klokana je vratio u
ladicu. Gili se sagnula i njeno ga i s puno ljubavi poljubila u oba obraza, a on joj je
uzvratio pristojnim poljupcem stisnutih usana u rame.
 III.

Ubrzala je hod jer je sa svakim korakom bila sve sigurnija da je Gideon uistinu zadrijemao
na stranjem sjeditu i sad se naao zakljuan u mranom autobusu parkiranom pred
kuom vozaa Mirkina. Palo joj je na um da su ga hladnoa i iznenadna tiina probudile te
se sada bezuspjeno pokuava izbaviti iz zakljuanog autobusa gurajui zatvorena vrata i
lupajui akom po stranjem staklu, kao i obino zaboravio je uzeti svoj mobilni telefon,
kao to je i ona zaboravila ponijeti svoj kad je izlazila iz kue da ga ode doekati na
autobusnoj postaji.

Poela je sipiti kiica, gotovo neprimjetno, i zapuhao je vjetar. Prola je tamni

umarak i slabunjavu ulinu lampu na izlasku iz Parka sjeanja u smjeru Ulice maslina.
Tamo je naletjela na izvrnuti kontejner za smee iji se sadraj prosuo po itavom
ploniku. Gili tajner zaobila ga je i nastavila svojim putem uspinjui se Ulicom maslina
otrim koracima. Sve su kue bile zatvorene i obavijene laganim mlijenobijelim
isparinama, a ureeni vrtovi kao da su drijemali pod zimskom hladnoom. ivice od
kaline, mirte i tuje omeivale su vrtove. Tu i tamo, zakrivena penjaicama, na ulicu se
probila pokoja raskona novoizgraena vila sagraena na staroj seoskoj razruenoj kui.
Ve nekoliko godina bogatai iz grada kupuju stare kue u selu Tel Ilanu te ih srue do
temelja i na njihovu mjestu sagrade luksuznu viekatnicu ureenu zabatima i vijencima.
Jo malo pa e, promiljala je Gili tajner, ovo selo prestati biti selo i postati naselje
ljetnikovaca za imune. Svoju je kuu namjeravala ostaviti sinu svoje sestre Gideonu i ve
je to rijeila oporukom. Sad je u glavi imala jasnu sliku Gideona koji spava dubokim snom,
pokriven svojim smeim kaputom, zakljuan i skriven od pogleda na stranjem sjedalu
autobusa parkiranog pred Mirkinovom kuom.

Lagani, ledeni vjetar protresao ju je dok je prolazila rubom trga na kojem se

nalazila sinagoga. Slaba kia prestala je padati. Prazna najlonska vreica letjela je prevrui
se po potpuno praznoj ulici i prola pored njezina ramena kao blijeda sablast. Gili tajner
ubrzala je korake i skrenula iz Ulice Arba u Ulicu Bet Ha Almin, na ijem je kraju
stanovao voza Mirkin, preko puta kue uiteljice Rahel Franko i njezina starog oca
Pesaha Kedema. Jednom prilikom kad mu je bilo dvanaest godina, Gideon se sam samcat
pojavio u kui svoje tete u Tel Ilanu jer se posvaao s majkom i pobjegao od kue. Majka
ga je bila zakljuala u sobu jer je dobio negativnu ocjenu iz nekog testa, a on je uzeo novac
iz njezina novanika, utekao kroz balkon i odvezao se u Tel Ilan. Sa sobom je donio
torbicu s rezervnim donjim rubljem, arapama i dvjema majicama i zamolio je Gili da ga
primi, Gili je zagrlila djeaka i skuhala mu ruak, dala mu je otrcanoga klokana od vune
to ga je volio grliti dok je bio malen, a poslije nazvala sestru premda su odnosi meu
njima bili loi i hladni. Sutradan je Gideonova majka dola i odvela ga ne obrativi se sestri
nijednom jedinom rijeju, a Gideon je popustio i otiao tuan i utke dok ga je gnjevna
majka vukla za ruku. A jednom drugom prilikom, negdje prije tri godine, kad je Gideon
imao sedamnaest, doao je k njoj u goste da se povue u osamu i tiinu te pripremi za
maturalni ispit iz biologije. Ona mu je trebala pomoi s uenjem, no umjesto priprema za
maturu oni su kao dounici u uroti sve vrijeme proveli igrajui damu. Igrali su jednu
partiju za drugom, u svim varijantama, i u veini sluajeva pobjeivala je ona, nijednom
mu nije progledala kroz prste. Nakon svakog poraza mladi ju je svojim snenim glasom
nagovarao: Hajde da odigramo samo jo jednu. Cijeli dan igrali su damu, a naveer su do
sitnih sati gledali filmove na televiziji sjedei jedno pored drugog na uskom kauu,
koljena pokrivenih istom vunenom dekom. Ujutro je Gili tajner odlazila u ambulantu
ostavivi mu na stolu u kuhinji narezan svjei kruh, povre, sireve i dva tvrdo kuhana
jajeta. Vrativi se iz ambulante, obino bi ga zatekla kako odjeven spava na kauu u
dnevnom boravku. Kuhinju bi poistio i uredio, a svoju posteljinu uredno presavio i sloio
na krevet. Poslijepodne su ponovo igrali damu, jednu partiju za drugom, umjesto da ue
za ispit, i gotovo da nisu progovarali ni rije. Naveer su gledali televiziju skoro do ponoi
i, premda je u sobi gorjela pe, bili su pokriveni sve do ramena istom plavom vunenom
dekom, a jednom su se smijali do suza kad se na televiziji prikazivala duhovita britanska
komedija. Sljedeeg jutra mladi je otputovao kui, a ispit iz biologije polagao je za dva
dana i proao s osrednjim uspjehom, iako se za njega uope nije pripremao. Gili tajner
telefonirala je sestri i lagala joj da se Gideon itekako pripremao za ispit uz njenu pomo te
da je uredan i marljiv kao pravo primjerno dijete. Gideon je teti poslao potom knjigu
poezije Jehude Amihaja i na prvoj stranici napisao posvetu u kojoj joj zahvaljuje na
predanoj pomoi u uenju za ispit iz biologije. Ona mu je uzvratila razglednicom s
fotografijom sela Tel Ilana gledanog odozgo s vodotornja, zahvalila na knjizi te dodala:
Ako sluajno jo koji put poeli doi da skupa uimo, ili da te pripremim za neki ispit,
tvoja soba te uvijek eka. Nemoj se ustruavati.

IV.

Voza Mirkin, ezdesetogodinji udovac iroke stranjice, ve je bio u kunoj odjei,

komotnom donjem dijelu trenirke i majici kratkih rukava s otisnutom reklamnom
porukom jedne tvrtke. Silno se iznenadio kad je doktorica tajner odjednom zakucala na
njegova vrata i zamolila ga da izie i skupa s njom provjeri je li neki putnik kojim
sluajem ostao spavati na stranjem sjedalu autobusa.

Mirkin je bio velik i debeo ovjek, brbljavac i dobronamjernik. Imao je velike

nejednake onjake, koje je otkrivao njegov iroki osmijeh, skupa s jezikom koji je pomalo
zapinjao o donju usnu. On je pretpostavljao da je sin sestre doktorice tajner zacijelo siao
na nekoj od usputnih postaja te sada autostopira do Tel Ilana i, ako se njega pita, bolje je
da doktorica tajner sjedi doma i eka ga da stigne. No nije mu problem uzeti baterijsku
svjetiljku i otii s njom provjeriti je li Gideon kao zaboravljeni putnik ostao zatoen u
autobusu parkiranom pred njegovom kuom.

On vam sigurno nije tamo, doktorice tajner, no otii emo u autobus da vam srce
bude na mjestu. Nema problema.
 Vi se sluajno ne biste sjetili visokog, mravog mladia s naoalama, prilino
rastresenog, no izuzetno pristojnog?

Bilo je nekoliko omladinaca. ini mi se da je bio neki tip koji je zabavljao sve oko
sebe, s velikim ruksakom i gitarom.

I nitko od njih nije ostao u autobusu sve do Tel Ilana? Svi su sili prije?

ao mi je, doktorice. Stvarno se ne sjeam. Moda vi imate neku udotvornu

tableticu da mi povrati sjeanje? U posljednje vrijeme sve zaboravljam. Kljueve, imena,
datume, novanik, vozaku dozvolu, jo malo pa u zaboraviti i kako se zovem.

Otvorio je autobus pritisnuvi izvana dugme blizu stuba, popeo se teak i

nezgrapan te usmjerivao baterijsku svjetiljku od jednog sjedala do drugog, ime je
prouzroio nervozno gibanje uzbibanih sjena. Gili tajner popela se za njim gotovo
natrapavi na njegova iroka lea koja su se kretala prolazom izmeu sjedala. Kad je
usmjerio svjetiljku na stranje sjedalo, iz usta mu se oteo tihi uzvik iznenaenja, prignuo
se i podignuo mekani, neprepoznatljiv smotuljak. Rairio ga je ispred sebe, a pred oima
im se ukazao zimski kaput, koji se doktorici tajner uinio poznat.

Da nije ovo kojim sluajem kaput vaega gosta?

Nisam sigurna. Moe biti. Izgleda da jest.

Voza je na trenutak snanim snopom svjetla osvijetlio kaput, a zatim doktoriino

lice, njenu sijedu kosu oianu kao strnje, etvrtaste naoale i tanke, stroge usne pa joj
rekao da je momak, znai, ipak bio u autobusu i siao na krivoj stanici, zaboravivi kaput.

Gili je opipala kaput objema rukama, malo ga ponjuila i zamolila Mirkina da ga

ponovo osvijetli.

ini mi se da je njegov. Mislim. Nisam sigurna.

Uzmite ga, rekao je voza velikoduno, neka bude kod vas. Ako sutra neki drugi
putnik sluajno upita za kaput, znam kod koga je. Doputate mi da vas odvezem kui,
doktorice tajner? Svakog e trena ponovo poeti kia.
 Gili mu je zahvalila i rekla da nema potrebe, hvala lijepa, ona e se vratiti pjeice,
ve je dovoljno to ga je bespotrebno omela u satima odmora. Izala je iz autobusa i voza
je siao za njom, odozgo osvjetljavajui stube. Dok je silazila iz autobusa, odjenula je kaput
i sada je bila potpuno sigurna da je Gideonov, sjeala ga se od zimus. Bio je to kratki smei
mucasti kaput. Bilo joj je ugodno oviti se njime i na tren joj se uinilo da moe osjetiti
mladiev njeni miris, ne sadanji miris, ve miris iz njegova dalekog djetinjstva, trag
mirisa bademova sapuna i mlijene kae. Kaput joj je bio samo malo prevelik, a materijal
mekan i ugodan.

Zahvalila je Mirkinu, koji ju je ponovo zamolio da mu dopusti da je odveze kui,

ali nema potrebe, stvarno nema potrebe, oprostila se od njega te krenula svojim putem.
Gotovo pun mjesec provirivao je izmeu oblaka i srebrnim svjetlom obasjavao vrhove
empresa na oblinjem groblju. Nad cijelim selom prostirala se duboka tiina i samo je iz
smjera vodotornja dopiralo mukanje krave, na koje su izdaleka odgovarali psi dugim,
muklim laveom koji se pretvarao u zavijanje.

V.

A moda to ipak nije Gideonov kaput? Sasvim je vjerojatno da je otkazao put i zaboravio
je obavijestiti. Ili mu se moda zdravstveno stanje pogoralo, pa su ga odveli u bolnicu. Od
sestre je doznala da je Gideon usred topnike obuke obolio od zarazne bolesti bubrega te
da su ga primili na nefroloki odjel u bolnici, gdje je leao deset dana. Htjela ga je otii
posjetiti, no sestra joj je zabranila. Izmeu nje i sestre vladali su otrovni odnosi zbog stare
svae. Nije znala pojedinosti Gideonove bolesti i stoga se jako zabrinula te ga je preko
telefona zamolila da ponese svoj zdravstveni karton da ga ona pogleda. to se tie
dijagnoza, nije se pouzdavala ni u jednog lijenika.

A moda mu se stanje nije pogoralo i nije ostao kod kue, ve je sjeo u krivi
autobus, zaspao te se probudio tek na posljednjoj stanici okruen mrklim mrakom u
nekom nepoznatom selu i sada smilja kako da stigne do Tel Ilana? Mora pohitati kui
brzinom vjetra. Moda je ba sada uporno naziva iz jednog od okolnih sela. Ili je ak
moda u meuvremenu uspio stii na odredite i sad je eka u mraku sjedei na stubama
njene kue. Jedne zime kad je Gideonu bilo osam godina, majka ga je dovela da na selu
provede praznike za Hanuku. Usprkos dugotrajnoj i tvrdoglavoj svai sestara Gideona je
majka za praznike dovodila Gili na selo. Prve noi imao je nonu moru. U mraku je
napipao put do njene sobe, otvorio vrata te bosonog doao Gili u krevet tresui se kao prut
razrograenih oiju: u njegovoj je sobi zloduh koji se grohotom smije i prua prema njemu
deset dugih ruku s kvrgavim crnim prstima. Pomilovala ga je po glavi i privila na svoja
mrava prsa pokuavajui ga smiriti, no dijete se nije moglo smiriti i isputalo je glasne i
neprekidne zvukove sline tucanju. Stoga je Gili tajner odluila raskrinkati uzrok
njegova straha te ga je ukoenog i smrznutog od uasa odvukla natrag u njegovu sobu.
Djeak ju je udarao i borio se s njom, no ona mu nije popustila, ve ga je uhvatila za
ramena i odgurala u sobu, upalila svjetlo i pokazala mu da je uzrok njegova straha samo
vjealica za kapute na jednoj nozi, na kojoj su uredno visjele koulje objeene o ravaste
kuke. Dijete joj nije vjerovalo i borilo se da se istrgne iz njezina stiska i kad ju je ugrizao,
dvaput ga je oamarila po svakom obrazu da ga trgne iz histerije. No ve ga je istog trena
ponovo vrsto zagrlila, priljubila svoje lice uz njegovo te mu dopustila da spava s njom u
krevetu skupa s otrcanim klokanom od izblijedjele vune.

Sutradan se probudio ozbiljan, no nije smjesta zatraio da ode svojoj kui. Gili mu
je rekla da e majka doi po njega za dva dana i da moe spavati s njom u krevetu
preostale dvije noi. Gideon nije ni jednom jedinom rijei spomenuo svoju nonu moru. I
sljedee je noi hrabro odluio ostati spavati u svojoj sobi, a tetu je samo zamolio da ostavi
otvorena vrata svoje sobe i upaljeno svjetlo u hodniku. U dva nou tiho se dounjao
treperei od straha, uvukao pod deku u njezinu krevetu te nastavio spavati u njezinu
zagrljaju. Ona je budna leala do jutra udiui miris blagog ampona kojim mu je protekle
veeri oprala kosu, i znala je da se izmeu njih stvara duboka veza bez rijei koja e trajati
zauvijek, da tog djeaka voli vie no to je ikada ikoga voljela na svijetu, i vie no to je
ikada oekivala da e nekoga voljeti.

VI.

Na mranim seoskim ulicama nije bilo ni ive due osim ulinih maaka koje su kopale po
kantama za smee. Iz svih televizijskih prijamnika iza sputenih roleta dopirao je
zabrinuti glas voditelja vijesti. U daljini je neumorno lajao pas, kao da mora bez odgode
probuditi itavo selo. Gili tajner, omotana kaputom koji joj je dao Mirkin, prola je
svojim sitnim, urnim koracima preko trga sa sinagogom, uzdu Ulice maslina i, da skrati
put, bez oklijevanja ula u umarak Parka sjeanja utonuo u potpuni mrak. Na nju je s
kronje nekog drveta zakrijetala nona ptica, a za njom se uzdigao grleni kreket aba iz
velike bare. Gideon sad ve sigurno sjedi, bila je uvjerena, i eka je u mraku na stubama
kue pred zakljuanim vratima. Pa svoj je kaput zaboravio u Mirkinovu autobusu i ona ga,
eto, sad nosi. Kako je kaput dospio na stranje sjedalo autobusa ako je Gideon sada eka?
Moda se lakomisleno omotala kaputom nekog stranca. Ta ju je pomisao natjerala da
dodatno produlji korak. Gideon zacijelo sjedi tamo u svom kaputu i nije mu jasno gdje je
ona. Kad je izala iz umarka, protrnula je od straha ugledavi neki lik kako uspravno
sjedi, podignuta ovratnika, na klupi u parku. Na tren je oklijevala, no zatim je ispunjena
hrabrou otila provjeriti izbliza. No to je bila samo slomljena grana koja je okomito pala
na klupu.

Neto prije devet Gili tajner stigla je kui. Upalila je svjetlo na ulazu, iskljuila
bojler s vruom vodom i brzo otila provjeriti poruke na telefonu i mobitelu koji je
zaboravila na kuhinjskom stolu. No nije bilo nikakve obavijesti, mada joj se inilo da je
netko ipak jednom nazvao i smjesta poklopio ne rekavi ni rije. Gili je nazvala Gideona
na mobitel i odgovorila je automatska sekretarica praznim joj glasom rekavi da osoba nije
dostupna. Stoga je odluila pregristi svoje osjeaje i nazvati sestru u Tel Aviv da provjeri je
li Gideon stvarno otkazao svoj posjet ne obavijestivi je. Telefon u sestrinoj kui zvonio je
i zvonio, no odgovora nije bilo, osim govorne pote, koja joj je predloila da ostavi poruku
nakon zvunog signala. Na tren je oklijevala, no odluila je ne ostaviti nikakvu poruku, jer
zapravo nije znala to da kae: ako se Gideon izgubio i sada je na putu k njoj taksijem ili
autostopom, nema smisla plaiti njegovu majku. A da je odabrao ostati kod kue, sigurno
bi je o tome obavijestio. A moda mu i nije bilo bitno da je obavijesti iste veeri pa e je
onda nazvati sutra u ambulantu. A moda se ipak njegovo zdravstveno stanje pogoralo i
sada je ponovo u bolnici? Ponovo ima vruicu? Infekcija se proirila? U tom je asu
odluila zanemariti sestrinu zabranu i sutra ga nakon posla posjetiti u bolnici. Ui e u
lijeniku sobu i porazgovarati s predstojnikom odjela. Zamoliti da joj daju da pogleda
zdravstveni karton. Pregledat e sve rezultate pretraga da moe donijeti vlastite zakljuke.

Gili je svukla kaput i dobro ga pogledala izbliza pod kuhinjskom lampom. Kaput joj
se stvarno inio poznat, no ipak nije bila sigurna. Boja je otprilike ista, no ovratnik je
drugaiji. Odloila je kaput na rub stola, sjela na jedan od dva kuhinjska stolca i pomno
pregledala kaput. Veera koju je pripremila za njih dvoje, peena riba s krumpirima,
ekala je u penici. Odluila je priekati Gideona do kraja veeri i u meuvremenu upalila
malu elektrinu pe, ije su se zavojnice malo-pomalo uarile isputajui blage praskave
zvukove. etvrt sata nepomino je sjedila i ekala. Zatim je ustala i otila u Gideonovu
sobu. Krevet mu je bio rasprostrt za spavanje, na podu je bio topli ilim, a uz uzglavlje su
ga ekale novine, asopisi i knjige koje je za njega paljivo odabrala. Gili je upalila nonu
svjetiljku pored kreveta i popravila jastuk. Na tren joj se uinilo da je Gideon ve bio
ovdje, prespavao, ustao, pomno sloio krevet te se opet odvezao kui, a ona je ostala sama.
Kao to je nakon njegova posjeta uvijek ostajala sama u praznoj kui.

Prignula se i ugurala krajeve pokrivaa pod madrac. Zatim se vratila u kuhinju,

narezala krike kruha, izvadila maslac i sireve iz hladnjaka pa ukljuila elektrini grija
vode. Kad je voda prokljuala, upalila je mali radio koji je stajao na kuhinjskom stolu. Tri
su se glasa prepirala, upadajui jedan drugome u rije, o dugoronoj poljoprivrednoj krizi.
Ugasila je radio i otila pogledati kroz prozor. Puteljak do kue bio je tek slabo osvijetljen i
iznad puste ulice lebdio je gotovo pun mjesec izmeu poderotina niskih oblaka. Pa on ve
ima curu, odjednom je pomislila, u tomu je stvar, zato je zaboravio doi i obavijestiti je,
konano je naao djevojku i sada vie nema nikakav razlog da doe k njoj. Pomisao o
Gideonovoj djevojci ispunila je njeno srce gotovo neizdrivom boli. Kao da je u njemu
nastala velika praznina i sada jo samo osjea bolni pritisak mlohavih stijenki. Pa on joj
zapravo i nije ba obeao da e doi, nego je rekao da e pokuati uloviti veernji autobus i
da ga ne eka na stanici jer ako doputuje naveer, sam e doi do njene kue, a ako ne
doe naveer, doi e do nje uskoro, moda sljedeeg tjedna.

Pa ipak, Gili tajner nije se mogla osloboditi misli da se Gideon izgubio, sjeo u
pogreni autobus ili siao na krivoj postaji, i sada je sigurno sam zatoen na nekom
zaboravljenome mjestu, sjedi drui od hladnoe na nekoj naputenoj autobusnoj stanici
zgren na metalnoj klupici iza eljeznih rukohvata, izmeu zatvorene blagajne i
zakljuanoga kioska. I ne zna kako da doe do nje. A ona sada mora pod svaku cijenu
izai, ovoga trena, u ovaj mrkli mrak, te pronai nain da se odveze do njega i dovede ga
kui, na sigurno.

U deset naveer Gili tajner samoj je sebi rekla da Gideon sigurno nee doi
veeras i da joj ne preostaje nita drugo nego da podgrije veeru i sama pojede ribu i
krumpir, te da legne na poinak i ujutro ustane prije sedam da stigne na posao u
ambulanti, gdje e provesti vrijeme bavei se napornim pacijentima. Ustala je, sagnula se
nad penicu, iz nje izvadila ribu i bacila je u smee skupa s krumpirima. Nakon toga je
ugasila elektrinu pe, sjela na kuhinjski stolac, skinula etvrtaste naoale bez okvira te
malo plakala, no ve nakon nekoliko trenutaka prestala je i duboko u ladicu zakopala
otrcanoga vunenoga klokana, otila izvaditi rublje iz suilice te ga gotovo do ponoi
glaala pa pomno sloila i stavila sve na mjesto, a onda se u pono razodjenula i legla u
krevet. U Tel Ilanu poela je padati kia i nije prestala sve do jutra.
 Kopai

I.

Nekadanji lan Kneseta Pesah Kedem ivio je pod stare dane u kui svoje keri Rahel u
selu Tel Ilanu na gori Menae. Bio je to kvrgav, visok starac uzavrele krvi i jako
osvetoljubiv. Zbog skolioze mu je glava bila isturena gotovo pod pravim kutom i ta je
iskrivljenost inila da mu tijelo izgleda kao slovo krajnji nun u hebrejskom alfabetu. Sav
vornat i kvrgav i hrapav, imao je osamdeset est godina, a koa mu je bila nalik na koru
maslinova drveta. Bio je robustan i naprasit ovjek obuzet svjetonazorom i idealima. Od
jutra do mraka hodao je po kui u papuama, odjeven u potkoulju i prevelike kaki hlae
koje su drali hozntregeri koji su se kriali na leima. Na glavi je uvijek nosio otrcanu
crnu beretku koja mu je padala do pola ela, kao da je umirovljeni vojnik oklopne
jedinice. I nije prestajao jamrati: na sav glas isuo je pregrt kletvi pred ladicom koja se nije
htjela otvoriti, ispsovao na pasja kola televizijsku spikericu koja je pobrkala Slovaku i
Sloveniju, pjenio se na zapadni vjetar koji je odjednom zapuhnuo iz smjera mora i
razbacao mu papire sa stola na verandi, bjesnio je ak i na samog sebe kad se prignuo da
sakupi te papire i onda se uspravljajui udario o ugao prokletog stola.

Nikada nije oprostio svojoj stranci to se raspala i ieznula prije dvadeset pet
godina. Nije oprostio ni svojim mrziteljima i suparnicima koji su ve odavno bili tri metra
ispod zemlje. Od omladine, elektronike i nove knjievnosti bljuvalo mu se. U novinama
su objavljivali zadnje smee. ak mu je i najavljiva vremenske prognoze na televiziji
izgledao kao prijetvorni razmetljivac bez mozga koji drobi besmislice i nema blage veze o
emu zapravo govori.
 Imena sadanjih ministara i voa Pesah Kedem namjerno je iskrivljavao ili izbrisao
iz pamenja, ba kao to je i svijet njega zaboravio. No zato on nije zaboravio ni najmanju
sitnicu: sjeao se do pojedinosti svih uvreda, zlopamtio svaku nepravdu koju su mu
nanijeli prije dva i pol desetljea, nosio u srcu svaku slabost koja je krasila njegove
protivnike, sve one koji su oportunistiki dignuli ruku u zrak na glasovanju u Knesetu,
svaku gnjusnu la na nekoj od sjednica Vijea, svaku ljagu kojom su se ukaljali lanovi
partije prije etrdeset godina (on je takve nazivao oni lani lanovi, a ponekad, kad je
govorio o dva mlaa ministra iz svoga doba, imenovao ih je drug Nikoristi i drug
Smrdopezdec).

Kad je u predveernjim satima sjedio sa svojom keri Rahel pored stola na verandi,
znao je odjednom zamahnuti ajnikom punim vrelog aja u namjeri da ga tresne u Rahel:

Svi ste vi bili jako ljubazni kad je Ben Gurion iznenada otputovao u London
spletkariti iza vaih lea sa abotinskim.

Rahel mu je rekla:

Pesah. Molim te lijepo. Spusti taj ajnik. Juer si me zalio jogurtom, a sad e nas
politi vrelim ajem.

I prema svojoj omiljenoj keri starac je gajio neprekidni prijezir: mada se brinula za
njega svakoga dana od jutra do mraka, nije to inila sa strahopotovanjem. Svakoga jutra u
sedam tjerala bi ga iz kreveta da prozrai ili promijeni posteljinu (iz njega je uvijek izbijao
otar vonj tijela, nalik na smrad sira kojem je proao rok trajanja). Rahel se nije
ustruavala da ga upozori na miris njegova tijela i tjerala ga je pod tu dvaput dnevno u
ljetnim mjesecima. Dvaput tjedno trljala mu je i ribala glavu te stavljala na pranje crnu
beretku. Non-stop ga je tjerala iz kuhinje (prevrtao je tamo po ladicama traei okoladu
koju je sakrivala od njega, a ona mu nije doputala vie od jedne kockice dnevno). Stalno
ga je morala koriti i prisiljavati da puta vodu u zahodu i zatvori rasporak kad izae. Svaki
je dan razvrstavala na oznaene tanjurie u vrsti, jedan za drugim, lijekove koje treba
uzeti ujutro, kapsule za podne i tablete za naveer. Sve je to Rahel inila besprijekorno,
otrim i tedljivim kretnjama, stisnutih usana, kao da mora ponovo odgajati svog oca u
njegovoj starosti, iskorijeniti njegove loe navike i napokon ga oduiti od dugog ivota
ispunjenog samougaanjem i samooboavanjem.

Uza sve to starac se ve nekoliko jutara alio na radnike koji nou kopaju ispod
temelja kue i ometaju mu san, kao da im je neki problem obavljati radove tijekom dana,
kad ljudi iz naselja ne uivaju svoj zaslueni odmor.

Kopaju? Ma tko kopa?

Pa to ja tebe lijepo pitam, Rahel, tko to nou kopa ispod nae kue?

Ovdje nitko ne kopa, ni nou ni danju. Moda samo u tvojim snovima.

Kopaju! Kopaju! Sat ili dva iza ponoi poinju nabijati i potkopavati, kao pijucima,
a ponekad sopu i rotaju. Ti, izgleda, spava kao klada kad to ne uje. Pa uvijek si dobro
spavala. Kog vraga rade kod nas u podrumu i pod temeljima kue? Trae naftu? Zlato?
Trae zaboravljene svete svitke?

Rahel je starcu promijenila tablete za spavanje, no sve uzalud. I sljedeih jutara

nastavio se tuiti na kuckanje i zvukove rovanja tijekom noi, ba ispod poda njegove
sobe.

II.

Rahel Franko bila je lijepa i dotjerana udovica od etrdeset pet godina, uiteljica
knjievnosti u koli u Tel Ilanu. Uvijek je bila odjevena lijepo i s dobrim ukusom u suknje
ugodnih pastelnih boja, a oko vrata je nosila marame u istom tonu, ak je i na poslu u koli
nosila cipele s visokom petom, neupadljive naunice, a ponekad i tanku srebrnu ogrlicu. U
selu je bilo ljudi koji su krivini okom gledali na njen mladenaki stas i frizuru sa ikama
(ena njenih godina! I k tome uiteljica! I udovica! Za koga se ona treba tako cifrati? Za
veterinara Mikija? Za svog malog Arapina? Kome to ona eli zapeti za oko?).

Selo je bilo staro i uspavano, selo starije od stotinu godina, s debelim stablima,
crvenim krovovima i malim poljoprivrednim gospodarstvima od kojih se veina pretvorila
u delikatesne duane s luksuznim vinom proizvedenim u privatnim vinarijama,
maslinama punjenim paprikom, runo napravljenim sirevima, egzotinim zainima,
rijetkim voem i makrameom. Nekadanji gospodarstvenici postali su vlasnici malih
galerija s umjetnikim predmetima iz uvoza, ukrasnim predmetima iz Afrike i komadima
pokustva iz Indije te ih prodavali posjetiteljima koji su navirali u selo tijekom vikenda iz
veih gradova u koloni automobila ne bi li povoljno kupili stvari koje su smatrali
originalnima i profinjenima.

Kao i njen stari otac, Rahel je ivjela ivot unutar etiri zida male kue na kraju
sela iji je veliki vrt graniio sa ivicom od empresa mjesnoga groblja. Oboje, i otac i ki,
ostali su bez suprunika: Abigail, ena zastupnika Kneseta Pesaha Kedema, umrla je jo
prije mnogo godina od trovanja krvi. Njegov najstariji sin Eliaz poginuo je u pomorskoj
nesrei (Eliaz je bio prvi Izraelac koji se utopio u Crvenome moru etrdeset devete). A
Rahelin mu Dani Franko umro je od sranog udara na svoj pedeseti roendan.

Mlaa Rahelina i Danijeva ki Ifaat udala se za uspjenog stomatologa u Los

Angelesu. Njezina starija sestra Osnat bavila se trgovinom dijamantima u Brazilu. Obje su
se keri udaljile od majke, kao da su je krivile za oevu smrt. I nijedna nije voljela djeda,
smatrajui ga sebinim, razmaenim i gunavim ovjekom.

Ponekad je starac u napadaju gnjeva nazivao Rahel majinim imenom:

No stvarno, Abigail. To ti stvarno nije bilo na ast. Srami se!

Ponekad, kad mu je bilo loe, dogaalo se da pomijea Rahel sa svojom vlastitom

majkom Hindom, koju su Nijemci ubili u malom selu pored Rige. Kad ga je Rahel
ispravljala, bjesnio je ne priznajui pogreku.

A Rahel se, sa svoje strane, odnosila prema svom ocu bez najmanje pogreke.
Sluala je bez prekidanja njegova apokaliptina proroanstva i predbacivake govorancije,
no kad se radilo o njegovu nemaru ili razmaenosti, rjeavala je to elinom rukom: ako je
zaboravio podignuti WC-dasku prije mokrenja, u ruku mu je gurnula mokru krpu i
poslala ga da se vrati istim putem otkud je doao i uini ono to bi svaki kulturni ovjek
morao napraviti. Ako mu se juha prolila po hlaama, morao je smjesta ustati, usred
obroka, otii u svoju sobu, presvui se te se vratiti ist za stol. Nije mu progledala kroz
prste ni jedan jedini krivo zakopani gumb na koulji i nije poputala ako bi mu se rub
hlaa umetnuo u arapu. Kad ga je na primjer korila zbog toga to je tri etvrt sata sjedio
na zahodu, zaboravio ustati i propustio zakljuati vrata, zvala ga je imenom, Pesah. Ako se
jako ljutila na njega, obraala mu se s drue Kedem. No ponekad, u rijetkim trenucima,
njegova osamljenost i tuga budile su u njoj kratki i prolazni nalet majinske njenosti. Na
primjer kad se pojavio posramljena lica na kuhinjskim vratima namjeravajui kao djeak
ukrasti jo jednu kockicu okolade. Znala mu je popustiti i udovoljiti njegovu zahtjevu,
ak bi ga nazvala tata.

Opet bue ispod temelja nae kue. Noas u jedan ili dva opet su se uli razni
udarci i zveket trnokopa ili budaka. Zar nisi nita ula?

Nisi ni ti nita uo. To ti se samo ini.

Ma to to oni trae u naem podrumu ili pod temeljima kue? Tko su ti radnici?

Moda nou probijaju tunel za podzemnu eljeznicu u Tel Ilanu.

Ti se sprda sa mnom. No ja se ne varam, Rahel. Kopaju ispod kue. Noas u te

probuditi i dokazati ti, tako da i sama uje vlastitim uima.

Nemam to uti, Pesah. Nitko tamo nita ne ruje, osim moda tvoje loe savjesti.
 III.

Veinu dnevnih sati starac je provodio ispruen na lealjci na poploenom platou u

dvoritu. Kad bi mu dojadilo, ustajao je i obilazio prostorije u kui kao zloduh, silazio u
podrum da postavi miolovku, bjesomuno se borio s vratima s mreom na verandi vukui
ih svom silom unutra, a ona su se otvarala na van, proklinjao kerine make, koje su mu
raznosile papue preko cijelog travnjaka. Silazio je s verande u dvorite imanja koje je
prestalo biti imanje, s glavom isturenom gotovo pod pravim kutom, koja ga je inila
slinim obrnutom trnokopu, bjesomuno traei neku omotnicu ili pismo u naputenoj
radnoj sali, skladitu gnojiva, skladitu alata, i usred toga je zaboravljao to je zapravo
krenuo traiti, objema rukama uhvatio bi neki zaboravljeni trnokop i poeo kopati
nepotrebni rov izmeu gredica, proklinjui samog sebe zbog svoje bijede, proklinjui
glupog arapskog studenta koji ne isti otpalo lie kako treba, a zatim bi se, odbacivi
motiku, vraao u kuu kroz kuhinjska vrata. U kuhinji je otvarao vrata hladnjaka i
nekoliko trenutaka zurio u malo blijedo svjetlo, tresnuo vratima da su sve boce u oku
zazveale i izaao gunavim koracima na verandu mumljajui neto sebi u bradu, moda
otputajui s funkcije Tabenkina ili Meira Jairija, zatim bi provirio u kupaonicu
proklinjui Socijalistiku internacionalu, otkoraao u svoju sobu pa obrnutim putem u
kuhinju sa skolioznim vratom isturenim pod pravim kutom i s crnom beretkom koja je
napadaki strila kao glava bika koji nasumce bode rogovima po areni, potom bi malo
preturao po smonici i kredencu s posuem traei koju kockicu okolade, stenjao,
razoarano tresnuo vratima ormara, njegov potkresani sijedi brk odjednom nakostrijeen
kao jeeve bodlje, stajao bi tako na tren u kuhinji i gledao kroz prozor pa odjednom
stisnutom akom zaprijetio zalutaloj kozi koja je brstila ivicu ili maslinovu stablu na
obronku, a onda ponovo krenuo bauljati noen gnjevnom urbom izmeu pokustva, iz
sobe u sobu, od ormara do ormara, hitno mu treba neki dokument, ba sada, istog trena,
bez odgode, njegove male sive oi zvjerale su i ispitivale svako mjesto, a prsti eprkali po
stvarima na policama i pretincima, i dok je to inio, nije prestajao obasipati svoje
nevidljive sluae raznoraznim pritubama, niskom argumenata, dugakim slijedom rijei
prijezira i osude, pobijanja i prijekora. Noas, odluio je, tko iv, tko mrtav, odvano e
ustati iz kreveta, sii u podrum sa snanom baterijskom svjetiljkom i uloviti kopae, kud
puklo, da puklo.

IV.

Od smrti Danija Franka i otkad su Ifaat i Osnat jedna za drugom napustile kuu, a potom i
zemlju, ocu i keri nisu preostali nikakvi blii roaci. Ni prijatelji. Susjedi im nisu
prilazili, a ni oni njih gotovo nikad nisu posjeivali. Vrnjaci Pesaha Kedema gotovo su svi
pomrli, ili su bili dementni, a ni prije nije imao bliskih ljudi ili sljedbenika: Sam Tabenkin
postupno ga je udaljio iz prvih redova partijskih voa. Svi dogaaji u Rahelinu ivotu bili
su vezani uz kolu i ondje su se odvijali. Dostavlja je u kamionetu dovozio kune
potreptine koje je Rahel naruivala telefonom iz trgovine Viktora Ezre i unosio ih u kuu
kroz kuhinjska vrata. Vrlo rijetko neki bi stranac proao pored zadnje kue ija je
postojana ivica od empresa graniila s grobljem. Ponekad se pojavio predstavnik seoskog
Vijea i zamolio Rahel da se pobrine za obrezivanje ivice, koja je izdivljala i ometa
prelaenje pored kue. Ili neki trgovaki putnik elektrinim aparatima koji joj je ponudio
perilicu posua ili suilicu rublja na povoljnu otplatu u ratama (na to je stari govorio:
Suilica?! Elektrina?! Za rublje?! Koji je to uope vrag? Zar je sunce otilo u mirovinu?
Uad za rublje je prela na islam?). Vrlo je rijetko na vrata pokucao susjed, nerazgovorljivi
seljak stisnutih usana u radnome odijelu provjeravajui je li njegov odlutali pas sluajno
grekom doao k njima (Pas?! Kod nas?! Pa Raheline make bi ga rastrgale na komadie!).

Otkad je doao student koji je stanovao na dvoritu u kuici koja je nekad sluila
Daniju Franku kao skladite alata i leglo za pilie, seljani su ponekad zastajali pored
ograde kao da njukaju zrak. I smjesta su potom ubrzavali korak i nestajali za svojim
poslom.

S vremena na vrijeme Rahel, uiteljica knjievnosti, i njezin stari otac bili su

pozvani na zdravicu povodom svretka kolske godine u dom nekog od uitelja ili na
veernje druenje koje se odravalo u kui nekog od starosjedilaca sela i na kojem bi
sudjelovao neki predava. Rahel se zahvalno odazivala na veinu poziva, zato ne? Ona e
svakako nastojati doi, moda se ovaj put ak i njezin otac poeli pridruiti. No obino se
dogaalo da nekoliko sati prije posjeta ili predavanja starac dobije napadaj hroptaja zbog
emfizema ili se ne moe sjetiti gdje je zametnuo zubnu protezu, i Rahel bi u posljednji
tren nazvala i ispriala se u ime njih oboje. Ponekad je Rahel odlazila sama, bez oca, na
veeri pjevanja koje su se odravale kod Dalije i Avrahama Levina, para koji je ostao bez
djece, a stanovali su na vrhu brijega.

Starcu su se naroito gadili vanjski uitelji, njih trojica-etvorica, koji su stanovali

u unajmljenim sobama u selu te su za vikend odlazili svojim obiteljima u grad. Da razbiju
samou, neki su od njih znali navratiti do Rahel da posude ili vrate knjigu, posavjetuju se
o potekoama uiteljskog zvanja, s oklijevanjem se pokuaju udvarati. Tih se prponih
gostiju Pesah Kedem gnuao iz dna due: on je vrsto stajao iza svog uvjerenja da su on i
ki jedno drugom dovoljni u svakom pogledu i nema nikakve potrebe za tim nepoznatim
tipovima za koje se ne moe znati koje su im namjere i sam avo zna to zapravo stoji iza
tih njihovih nepotrebnih posjeta. Starac je bio uvjeren da su u dananje vrijeme sve
ljudske pobude egoistine i pomalo mrane. Prola su ta vremena kad su ljudi, ili barem
neki od njih, bar tu i tamo, ljubili ili barem simpatizirali blinjega svoga bez neke
raunice. U ovim dananjim vremenima, tako je bez prestanka starac ponavljao keri, svi
su bez izuzetka spletkari i urotnici. Danas je svakom jedino na umu da zgrabi i otme
mrvice s neijeg stola. Nijedan ovjek, tako ga je nauio njegov dugi ivot prepun
razoaranja, nijedan ovjek ne kuca ti na vrata ako ne eli od tebe iskamiti neku korist,
iskoristiti te ili zatraiti neku uslugu. Danas je sve raunica, i to uglavnom prezrena
raunica. to se mene tie, Abigail, bolje je da svi sjede, kako i dolikuje, u svojim kuama.
Pa to je to ovdje kod nas? Trg filozofa? Javni salon? Vjersko uilite? I kad ve govorimo,
reci mi, molim te, to nam uope treba taj tvoj arapski goj pod naim krovom?

Rahel ga je ispravila:

Ja sam Rahel. Nisam Abigail.

Starac je istog trena umuknuo zasramivi se svoje pogreke, i moda je ak malo

poalio zbog svojih rijei. No za pet ili deset minuta opet je otvorio usta alei se djetinjim
glasom kao da je povlai za rukav:

Rahel? Malo me boli.

to te boli?

Boli me vrat. Ili glava. Ramena. Ne, ne boli me tu, nego malo nie. Da, tu. Vie
ovdje. Tako. Tvoja ruka stvarno ini uda, Rahel.

I jo je dodao srameljivo:

Pa ja tebe ipak volim, dijete moje. Jako te volim.

I za minutu:

Oprosti mi. Stvarno mi je ao to sam te rastuio. To nono kopanje nee nas

zastraiti. Sljedei put silazim u podrum sa eljeznom polugom, pa e vidjeti to e biti. A
tebe uope neu buditi. Dovoljno sam ti dodijavao. Pa ve u onim vremenima bilo je u
partiji takvih koji su me iza lea zvali jeziavcem. No samo to se tie tog tvog Arapina,
dopusti mi...

Pesah. Zauti vie.

Starac je mirnuo i pokorio se zautjevi dok mu je sijedi brk titrao ponad gornje
usne. I tako su sjedili za stolom na verandi na veernjem povjetarcu, ona u trapericama i
majici kratkih rukava, a on u svojim irokim kaki hlaama s hozn-tregerima koji su se
kriali iznad potkoulje, mukarac iskrivljenih, pogrbljenih lea s otrcanom crnom
beretkom, tanka iskrivljena nosa, usahlih usana, no njegova zubna proteza bila je blistavo
bijela, mladenaka, savrena, i ponekad je ispod njegova brka zabljesnuo rijetki osmijeh
manekenke krasotice. I sam brk, kad nije bio nakostrijeen od ljutnje, izgledao je
pahuljasto, snjenobijelo, kao da je od flanela. No ako bi ga uzrujala radijska spikerica
itajui vijesti, stao bi uspravno, koatom akom krhko lupio o stol pa izjavio:

Glupaa! Kakva glupaa!

V.

Kad bi rijetkom prilikom u goste navratili uitelji iz kole, majstori, predsjednik Vijea
Beni Avni ili veterinar Miki, starac bi divljao kao pobjesnjeli pelinjak, njegove tanke
usne skupljale bi se sve dok ne bi poprimio izgled starog inkvizitora, smjesta bi se pokupio
iz sobe i zauzeo svoje uobiajeno mjesto za pijuniranje iza odkrinutih kuhinjskih vrata.
Tamo je sjedio na niskome metalnom stoliu obojenom u zeleno tuno uzdiui i
ekajui da se gost to prije pokupi i nestane. I sjedei je pokuavao prislukivati o emu
razgovaraju Rahel i veterinar, snano isturivi svoj iskrivljeni vrat kao kornjaa koja
proviruje iz svog oklopa pokuavajui dohvatiti daleki list zelene salate te pognuvi elo
ukoso naprijed da otvoreni procijep vrata dosegne svojim boljim uhom.

Otkud, Miki, govorila je Rahel veterinaru, otkud ti samo dolaze takve ideje, reci
mi, otkud?

Pa ti si s tim prva poela.

Rahelin smijeh zazveckao je tanak i krhak, kao da su se kucnule vinske ae:

Miki. Daj, molim te. Nemoj biti tako doslovan. Dobro zna to sam mislila.

Kad se ljuti, jo si nevjerojatnija.

Starac im je iz svog zaklona u tom trenu oboma zaelio da dobiju slinavku i

nadutost.
 Rahel je rekla:

Miki, pogledaj samo ovo mae. Jedva da su mu tri tjedna, jo mu se ponekad u

hodu pletu noge, pokuava sii stubama pa se skotrlja dolje kao malo klupko vune, i jo mi
onda pred nosom napravi onu srcedrapateljnu facu, gledaj me kako sam dobar, a sav sam
jadan, no ve se sada zna sakriti iza mog jastuka i odatle me vrebati kao pravi tigar iza
ipraja u dungli, tjelece mu se malko spusti i pone se migati s jedne strane na drugu,
spreman je na skok i skae, no krivo je procijenio udaljenost, pa tresne trbuhom o pod. Za
godinu dana nijedna maka u ovom selu nee odoljeti njegovom armu.

Na to joj veterinar odgovara nakostrijeenim tonom:

Prije toga u ga ja ukopiti. Da ne bi i tebe oarao.

A ja u, mrmlja sebi u bradu starac u svom zaklonu iza kuhinjskih vrata, ja u

ukopiti tebe golim rukama.

Rahel toi veterinaru au hladnog soka, nudi mu voe i kola, a on zbija s njom
ale na svoj nespretni nain. Nakon toga mu ona pomae da uhvati dvije-tri make koje
trebaju biti cijepljene. On jednu zatvara u kavez, odnijet e je u veterinarsku ambulantu i
sutra je vratiti sa zavojem oko trbuha nakon sterilizacije, a za dva dana ona e se potpuno
oporaviti. I sve to samo pod uvjetom da mu Rahel veli koju milu rije. Lijepa rije njemu
je vanija od novca.

Starac u svom skrovitu aptom rei: Hulja jedna bezobrazna. Betija doktor za
betije.

Veterinar Miki ima peugeot karavan, koji starac uporno naziva pei. Miki vee
svoju masnu kosu u konjski rep na zatiljku, a na desnom uhu sjaji mu naunica. Od te
naunice i konjskog repa krv biveg lana izraelskog parlamenta Pesaha Kedema prokljua
u trenu: Upozorio sam te ve tisuu puta, Rahel, na tog bezobraznika, koji ak ni...

No Rahel, kao i uvijek, prekida njegovu prodiku kratko se i suho obrecnuvi:

Pesah. Prekini. Pa on je lan tvoje partije.

 Na te rijei starac gotovo iskae iz koe:

Moja partija? Moja je partija ve odavno mrtva, Abigail! Prvo su je prokurvali, a

onda su je dokusurili! A tako joj je i trebalo! I nastavio bi ariti i paliti po mrtvim
drugovima, prijetvornim lanovima, lanovima pod debelim navodnim znakovima, drug
Nikoristi i drug Smrdopezdec, ta dva izdajnika koja su postala njegovi neprijatelji i
progonitelji samo zbog toga to se on dosljedno i do gorkoga kraja drao principa koje su
oni, bijednici, ne trepnuvi okom prodali za pola ake piljivog boba. Sada je od svih tih
licemjernih drugova i od itave partije ostao samo gnjile i trule. Gnjile i trule starac je
preuzeo od pjesnika Bialika, mada je i sam Bialiku njemu budio prijezir. Kako je vrijeme
prolazilo, govorio je, taj se Bialik od gnjevnog nacionalnog proroka pretvorio u
provincijalnoga gazduna: sloio se da bude kulturni izaslanik Meira Dizengofa, ako ne i
neto gore od toga. A sad da se malo vratimo na tog tvoga gnjusnog vjetropira. Telac jedan
uhranjeni! Telac s naunicom u uhu! Sa zlatnim ringom na svinjskoj njuci! Razmetljivac!
Umiljenko! Lajavac! ak je i onaj tvoj mali goj student sto puta kulturniji od te betije
nad betijama!

Rahel je rekla:

Pesah.

Starac je zautio, no srce mu je htjelo iskoiti iz prsa od silnoga gnuanja prema

tom debeloguzome Mikiju u pamunoj majici kratkih rukava s natpisom na engleskom
Doi, lutko, hajde da ludujemo. I od silne tuge zbog ovog stranog vremena u kojem na
svijetu vie nije ostalo blagonaklonosti ovjeka prema ovjeku, oprosta, milosra i
poniznosti.

Dva-tri puta godinje veterinar Miki dolazio je stanovati u kuu blizu groblja da
cijepi u meuvremenu okoenu generaciju maaka. Volio je govoriti o sebi u treem licu
jednine i pritom ubacivati rijei od milja: I onda sam si rekao, sada se Mikica mora lijepo
sabrati, to tako jednostavno nee ii. Napola slomljen zub davao mu je izgled opasnog i
agresivnog tipa. Hodao je lijenim no poskakujuim koracima, kao kakav uspavani
grabeljivac. Njegove mutnosive oi ponekad su zaiskrile zauzdanim razvratnim
pogledom. Tijekom razgovora ponekad je pruao ruku iza lea da izvadi hlae koje su mu
se uvukle u prorez stranjice.

Veterinar je predloio Rahel: Da ti cijepim i onog tvog arapskog studenta koji

stanuje u pseoj kuici u tvom dvoritu? Nee?

I usprkos tom svom prijedlogu, nakon to je zavrio poslove s Rahel, zadrao se

kod studenta i ak ga pobijedio u partiji dame.

U selu su kolali mnogobrojni traevi u vezi s tim arapskim mladiem koji je

stanovao kod Rahel Franko, i veterinar Miki nadao se iskoristiti priliku i partiju dame da
ga malo onjui izbliza i stekne neki dojam, barem neki pojam o tome to se tu zapravo
dogaa. I makar nije nita jasno razotkrio, ispriao je svojim sluateljima u selu da je mladi
Arapin mlai od Rahel dvadeset ili dvadeset i pet godina, da bi joj lako mogao biti sin, da
stanuje kod nje u taglju na dvoritu, no ona mu je tamo unijela pisai stol i policu za
knjige, tome mudrijau. I veterinar je jo ispriao da Rahel i taj momak, kako da kae, nisu
ba hladnokrvni jedno prema drugome. Ne, on ih nije vidio da se dre za ruke ili tako
neto, no vidio je da on vjea njeno rublje na konopac u dvoritu iza kue. ak i gaice.

VI.

Odjeven u potkoulju i preiroke gae, starac je raskreen stajao u kupaonici. Opet je

zaboravio zakljuati vrata. Opet je zaboravio podii WC-dasku prije mokrenja. Nagnut
nad umivaonikom, sada je jedro ispirao nosnice, polijevao lice, ramena, zatiljak, prskajui
oko sebe kao mokri pas koji se upravo otresa, reei i hraui pod tekuim mlazom vode
iz otvorene slavine, snano je stisnuo lijevu nosnicu ne bi li u umivaonik imrknuo sadraj
desne, a onda je promijenio stranu grubo gnjeei desnu nosnicu ne bi li ispraznio lijevu,
zakaljao je i hranuo etiri-pet puta, sve dok se sluz nije otkinula iz njegova prsnoga koa
i razlijepila po stijenci umivaonika, i onda se naposljetku ustro istrljao debelim runikom
kao da trlja dno tave nakon prenja.

Kad se obrisao, obukao je koulju krivo zakopavi dugmad, stavio na glavu svoju
izoblienu crnu oklopniku beretku i jo malo oklijevajui zastao u hodniku s glavom
isturenom gotovo pod pravim kutom, u tiini vaui vlastiti jezik. Zatim se uputio u ve
ustaljeni pohod na prostorije u kui, siao u podrum traei tragove kopaa koji tamo
borave nou, opsovao sono te radnike koji su uspjeli prikriti sve tragove svojih nonih
aktivnosti, ili moda kopaju jo mnogo dublje, ispod poda podruma, izmeu samih temelja
kue pod zemljom. Iz podruma se popeo u kuhinju i onda iziao kroz kuhinjska vrata na
dvorite meu naputene tagljeve te uzrujanim hodom otiao do najudaljenije toke
dvorita. Kad se vratio, zatekao je Rahel kako sjedi za stolom na verandi nagnuta nad
radove svojih uenika. Jo sa stuba rekao joj je:

S druge strane, i ja sam pomalo gnjusan. Samo da zna. Pa to e ti onda taj

veterinar? Zar ti nije dovoljna jedna gnjusoba? A onda je tuno dodao, u treem licu, kao
da Rahel uope nije prisutna:

Povremeno mi stvarno treba komadi okolade da malo zasladim ovaj gorki ivot,
a ona od mene skriva okoladu kao da sam neki lupe. Nita ona ne razumije. Ona misli
da trebam okoladu jer sam razmaen. A to uope nije tono! okolada mi je potrebna jer
moje tijelo vie ne proizvodi slatkou. Nemam vie dovoljno eera u krvi i tkivu. Nita
ona ne razumije! Takva okrutnica! Nemilosrdna okrutnica!

I nakon toga, ba kad je stigao ispred vrata svoje sobe, okrenuo se i dobacio joj:

A sve te make samo donose boletine! I buhe! I bakterije!

 VII.

Arapski student bio je sin jednog starog prijatelja Danija Franka, Rahelina mua, koji je
preminuo na svoj pedeseti roendan. Kakvo je bilo to prijateljstvo izmeu Danija Franka i
Adelova oca? Rahel o tome nije znala nita, a student nita spominjao. Moda ni on nije
znao.

Jednoga jutra prolog ljeta pojavio se ovdje, predstavio i srameljivo upitao smije li
kod njih unajmiti sobu. Zapravo, ne ba unajmiti. I ne ba sobu, jer nema ba ime platiti.
Pokojni Dani, divan ovjek, predloio je prije dvije godine Adelovu ocu da ga udomi u
jednoj od naputenih kuica ratrkanih na imanju koje su nekad sluile za njegovo
odravanje, a sada je imanje zaputeno i stoje prazne. On, Adel, sada dolazi pitati vrijedi li
ta ponuda jo uvijek i je li neki tagalj jo slobodan za njega. On je zauzvrat spreman
upati dra s travnjaka i obavljati manje kuanske poslove. Ovako stoje stvari s njim: osim
studija na sveuilitu, na kojem je odluio napraviti jednogodinju stanku, namjerava
poeti pisati knjigu. Tako je. Neto o ivotu u idovskom selu u usporedbi sa ivotom u
arapskom selu, istraivaki rad ili roman, jo uvijek nije tono odluio, i zbog toga mu je
potrebno, odgovara mu da ovdje bude u osami na kraju sela Tel Ilana. On se sjea sela Tel
Ilana sa svim vinogradima i vonjacima i pogledom na planinu Menae jo otkad je
jednom u djetinjstvu doao u posjet dragom pokojnom Daniju s ocem i sestrama, Dani ih
je pozvao da provedu itav dan ovdje, moda se Rahel jo sluajno sjea tog posjeta? Ne?
Pa naravno da se ne sjea, pa i nema neki posebni razlog da se sjea. No on, Adel, jako se
dobro sjea i uvijek e se sjeati. Uvijek se nadao da e se jednog dana vratiti u selo Tel
Ilan. Vratiti se u ovu kuu blizu ivice od empresa mjesnoga groblja, kod vas je tako
mirno, mnogo mirnije nego u naem selu, koje je ve i prestalo biti selo i postalo je prava
varo prepuna duana, autoservisa i pranjavih parkiralita. Zbog ljepote ovoga krajolika
sanjao je da se vrati. I zbog tiine je sanjao da se vrati. I jo zbog neega to on, Adel, ne
zna objasniti, no moda u knjizi koju ovdje namjerava napisati uspije opisati to to jo
uvijek ne moe objasniti. Moda e pisati o velikim razlikama izmeu idovskog i
arapskog sela, vae se selo rodilo iz sna i zamisli, a nae se selo nije rodilo, ve je oduvijek
bilo tamo, no ipak ima neto to im je zajedniko. I mi imamo snove. Ali, ne. Svaka
usporedba uvijek je lana. No ono to on voli ovdje, to neto nije lano. On takoer zna
kiseliti krastavce i kuhati pekmez. Naravno, ako ovdje ima za tim potrebe. I ima iskustva s
lienjem soba, ak i s popravljanjem krovova. I zna uzgajati pele, ako moda elite
obnoviti iskustvo iz starih dana, kako idovi znaju rei, i ponovo podii malu pelarsku
farmu. Bez puno prie i nereda. A u slobodno vrijeme pripremat e se za svoj ispit i poeti
pisati knjigu.

VIII.

Adel je bio pogrbljen mladi, srameljiv no i razgovorljiv, imao je premale naoale kao da
ih je uzeo od nekog djeteta, ili kao da ih je sauvao jo od dana svog djetinjstva. Te su
naoale visjele o vezici i esto bi se zamaglile, tako da ih je morao bez prestanka brisati i
trljati, vraati na nos pa opet brisati i trljati donjim dijelom koulje, koju je uvijek nosio
izvan svojih iznoenih traperica. Na lijevom obrazu imao je made koji je njegovu licu
davao djeji, srameljiv izraz. Brijao je samo bradu i zaliske jer mu je ostatak lica jo uvijek
bio ogoljen i bez brade. U odnosu na itavu figuru cipele su mu izgledale prevelike i odve
nezgrapne, cipele koje su u praini na dvoritu ostavljale udne glomazne tragove. Kad je
zalijevao voke, njegove su cipele u blatu ostavljale velika udubljenja koja su se brzo
punila prljavom vodom. Nokti su mu bili izgrizeni, a ake hrapave i crvene kao od
ozeblina. Imao je njene i tankoutne crte lica, osim donje usne, koja je bila debela. Dok je
puio, uvlaio je dim cigarete svom snagom sve dok mu obrazi ne bi dokraja upali i pod
koom mu se na tren gotovo razotkrio obris itave lubanje.

Adel je boravio na dvoritu nosei na glavi eir u stilu Van Gogha, s tunim i
zauenim izrazom lica. Na ramenima mu se uvijek skupljala perut. Uglavnom je
rastreseno puio kao da i nije svjestan da pui: zapalio bi cigaretu, povukao dva-tri duboka
dima, od kojih bi mu posve upali obrazi, a onda je odloio na rukohvat ograde ili na
prozorsku dasku, na tren zamiljen stao, zaboravio na ve zapaljenu cigaretu pa ponovo
zapalio novu. Rezervnu cigaretu uvijek je nosio ukoso zataknutu za uhom. Puno je puio,
no uvijek kao s nekim gaenjem ili muninom, kao da mu je miris dima i duhana
odvratan, kao da to pui netko drugi i otpuhuje mu dim u lice. Osim toga razvio je posebni
odnos s Rahelinim makama: razgovarao je s njima na duge pruge i vrlo ozbiljno, uvijek
na arapskome i uvijek tihim glasom, kao da s njima dijeli slatku tajnu.

U oima uvaenog lana izraelskog parlamenta Pesaha Kedema taj student nije bio
simpatian. Na njemu se vidi, rekao je starac, im ga pogleda, odmah zna da nas mrzi iz
dna due, no prekriva svoju mrnju ulagivanjem. Pa svi oni nas mrze. A kako i da nas ne
mrze? Pa i ja bih nas na njegovome mjestu mrzio. ak i ne moram biti na njegovome
mjestu da nas mrzim. Vjeruj mi, Rahel, da smo mi, samo ako nas se malo pogleda izvana,
vrijedni mrnje i prezira. No moda zasluujemo i malo suosjeanja, no suosjeanje nam
sigurno nee doi od Arapa. Pa oni sami trebaju sve mogue suosjeanje ovoga svijeta.

Sam vrag zna, govorio je Pesah Kedem, to je toga kvazistudenta dovelo k nama.
Jer otkud ti zna da je on uistinu student? Jesi li mu pregledala osobne dokumente prije no
to si ga pustila k nama? Jesi li proitala to on to pie? Jesi li ga uope preispitala, pismeno
ili usmeno? A tko ti kae da ba on nije taj koji kopa svake noi zemlju pod naom kuom,
trai neki predmet, neki dokument ili davni dokaz koji moe posvjedoiti da je ovaj
komad zemlje neko pripadao njegovim djedovima? A moda je i doao ovamo s
urotnikom namjerom da sebi osigura pravo ostanka na zemlji, da zatrai pravo na
dvorite i kuu kao svoju djedovinu ili zemlju nekog svog praoca koji je bio vlasnik ove
parcele u otomansko vrijeme? Ili jo u vrijeme kriara? Prvo se smjestio ovdje kod nas kao
nezvani gost, polustanar i polusluga, a nou nam kopa pod kuom sve dok se zidovi ne
urue, a onda e nas tuiti i od nas zatraiti odtetu. Dio koji mu pripada. Svoju oevinu. A
ti i ja, Rahel, mi emo se odjednom nai baeni psima. Opet ima bezbroj muha na verandi,
a i moja ih je soba puna. To zbog tih tvojih maaka, Abigail, zbog njih dolaze sve te muhe.
A i inae su te make zagospodarile itavom kuom. One i tvoj arapski goj i betija od
veterinara. A to smo mi, Rahel? Hajde mi, molim te lijepo, reci: a to smo mi? Ne? Ne
eli mi nita rei. E, pa onda u ja rei tebi, draga moja: prolazna sjenka. To je sve to
smo. Prolazna sjenka. Vrijeme nam tee kroz prste.

Rahel ga je uutkala.

No za koji tren, savladana aljenjem, izvadila je iz depa pregae dvije kocke

okolade omotane aluminijskom folijom:

Uzmi, tata. Samo uzmi. Jedi. Samo mi daj malo odmora.

IX.

Dani Franko, koji je preminuo na svoj pedeseti roendan, bio je osjeajan ovjek i lako bi
mu krenula suza. Plakao je na vjenanjima i jecao gledajui filmove koje su prikazivali u
seoskom Kulturnom domu. Koa mu je visjela s vrata sva izguvana podsjeajui na
puranovu guu. Slovo r izgovarao je gotovo kao grleno h. To je njegovu govoru davalo
neki francuski naglasak, no francuski je znao samo neto malo. Bio je etvrtaste grae,
irokih ramena, no noge su mu bile pretanke: kao trokrilni ormar koji poiva na
tapiima. Obiavao je grliti sugovornike, grlio je neznance, koji bi najradije u zemlju
propali, snano tapao po lopaticama, po prsima, izmeu rebara, po zatiljku ili ak po
bedrima, ili te blago i prijateljski boksnuo u trbuh.

Ako je netko pohvalio njegovu utovljenu telad, kajganu koju je ispekao, divni
pogled na zalazak sunca s njegova prozora, oi bi mu se smjesta ovlaile od silne
zahvalnosti na komplimentu.

O emu god da je govorio, bilo da se radilo o tovljenju teladi, politikim odlukama

vlade, enskom srcu ili motoru traktora, iz njega je uvijek izvirala neka radost koja nije
imala potrebu za nekim uzrokom ili kontekstom. ak i posljednjeg dana svog ivota, deset
minuta prije no to je umro od sranog udara, stajao je kraj vrtne ograde i zbijao ale s
Josijem oanom i Arijem Celnikom. Izmeu njega i Rahel veinu vremena vladalo je
hladno primirje uobiajeno za partnere s dugini branim staem, nakon to su uvrede i
svae i privremena razdvajanja ve nauili oboje partnera da paljivo provjere svaki svoj
uinjeni korak i prate gdje su oznaena minska polja. Ta svakodnevica ispunjena oprezom
izvana je gotovo bila nalik na obostrano nadopunjavanje i ak je davala prostor nekoj vrsti
tihog prijateljstva, od one vrste prijateljstava koja se ponekad razviju izmeu dva vojnika
protivnikih vojski koji se u ratu nau u rovovima na nekoliko metara jedan od drugoga.

Ovako je Dani Franko jeo jabuku: neko bi vrijeme jabuku okretao u ruci i pomno
je promatrao sve dok ne pronae prikladno mjesto da zarije zube, a onda bi ponovo zastao
i gledao ranjenu jabuku te je ponovo napao, i to na drugoj strani.

Nakon njegove smrti Rahel je odustala od voenja gospodarstva. Zatvorila je

peradarnike, prodala telad, a inkubator za leenje pilia zatvorila. Rahel je nastavila
zalijevati voke koje je Dani Franko zasadio u dnu dvorita, jabuke i bademe, dvije
pranjave smokve, dva drveta nara i maslinu. No prestala je obrezivati staru vinovu lozu,
koja se poela iriti po zidovima kue, prekrila krov i zasjenila verandu.

tagljevi i sklepane kuice stajali su naputeni, punei se prainom i komadima

metalnog otpada. Rahel je prodala svoje pravo na zemlju na obronku brijega i prava na
vodu sada zatvorene farme, prodala je i kuu svojih roditelja u Kirjat Tivonu i uzela k sebi
svoga gnjevnoga oca. Novcem sakupljenim od prodaje kupila je pregrt dionica i status
neaktivne partnerice u maloj tvrtki koja se bavila proizvodnjom lijekova i prirodnih
dodataka prehrani. Ta je tvrtka isplaivala Rahel mjeseno primanje, dodatak njenoj plai
profesorice knjievnosti u koli u Tel Ilanu.
 X.

Usprkos tome to mu je tijelo bilo slabano, a ramena sputena, student Adel preuzeo je na
sebe brigu za upanje bodljikavog draa, koji se, otkad je Dani umro, nadmono irio po
dvoritu. Takoer se samoinicijativno brinuo za odravanje male zelene povrine pored
staze koja je od dvorinih vrata vodila do stuba pred ulaznim vratima, obrezivao je i
zalijevao ivicu, koja je bila potpuno izdivljala, brinuo se o oleandrima, ruama i geraniju
pred kuom, svojevoljno je poistio i pospremio podrum te je takoer na sebe preuzeo
veinu kuanskih poslova: prao je podove, vjeao rublje, glaao koulje i prao posue u
sudoperu. Takoer je obnovio malu kunu stolarsku radionicu Danija Franka: uspio je
nauljiti, naotriti i upaliti motornu pilu. Rahel mu je kupila novi kripac umjesto
prijanjega, potpuno zahralog, drvene ploe, avle, vijke i stolarsko ljepilo. U slobodno
vrijeme student joj je napravio police i nekoliko niskih stolaca bez naslona, postupno je
obnovio sve drvene stupove ograde, bacio stara potrgana vrata te na njihovo mjesto
postavio nova dvorina vrata i obojio ih u zeleno. Ta su se vrata lako pomicala zahvaljujui
oprugama koje je Adel ugradio, vrata s dva krila koja bi, nakon to proe kroz njih,
napravila jo pet ili est njihaja kao krila leptira te se potom sama od sebe blago zatvorila
bez lupanja.

U ljetnim veerima student je sjedio sam na stubama svojega kuerka koji je neko
sluio kao uzgajalite pilia, puio i zapisivao svoje zapise u biljenicu poloenu na
zatvorenu knjigu na skupljenim koljenima. U kuicu mu je Rahel stavila eljezni krevet sa
starim madracem, stolac, kolski pisai stol, elektrino kuhalo i mali hladnjak, u kojem je
Adel drao neto povra, sir, jaja i mlijeko. Svake veeri sjedio je do deset ili deset i
trideset na stubitu svoje kuice uz svjetiljku uta sjaja dok mu je piljevina lebdjela oko
tamne glave, a koa isparavala snanim vonjem mladog mukog znoja pomijeanog s
pomalo alkoholnim mirisom stolarskog ljepila.
 Ponekad je sjedio tamo nakon zalaska sunca i za svoju duu svirao usnu harmoniku
u tamno predveerje ili osvijetljen mjeseevim sjajem.

Starac ga je znao promatrati s verande gunajui:

Eto njega, opet pade u afan s tim svim svojim orijentalnim tonovima. Sigurno mu
nedostaje zemlja izraelska i njeni kvadrati, koje nam nikad nee prepustiti.

Svirao je samo pet ili est melodija i nije se libio da ih bez prestanka ponavlja. Kad
bi prestao svirati, ostajao je tamo nepomino sjediti na najnioj stubi, leima oslonjen o
stijenku kuerka, razmiljajui ili drijemajui u sjedeem poloaju. Oko jedanaest bi ustao
i uao. arulja nad njegovim krevetom nastavljala je gorjeti nakon to su Rahel i njen otac
ugasili svoje none svjetiljke i otili na poinak.

U dva nou, kad su ponovo poeli kopati ispod kue, starac je rekao: Ustao sam i
otiao provjeriti je li svjetlo kod onoga maloga goja jo uvijek upaljeno. Mogue je da ga je
ugasio i otiao spavati, no isto je tako vrlo vjerojatno da ga je ugasio i krenuo nam kopati
pod kuom.

Adel je sam sebi pripremao obroke: crni kruh s krikama rajice i maslinama,
krastavac, luk i zelenu papriku s kockicama slanog tvrdog sira ili sardinama, tvrdo kuhano
jaje, tikvicu ili patlidan pirjane s enjakom u umaku od rajica. Za desert je ispijao
omiljeni mu napitak koji je sam pripremao u aavoj limenoj posudi: vrelu vodu s
rastopljenim medom u koju bi dodao klinie i kadulju, ili ruine latice.

Mnogo ga je puta Rahel promatrala s verande kako sjedi na uvijek istoj stubi
oslonjen leima o stijenku kuice, biljenica mu na koljenima, zapisuje, prestaje,
promilja, zapisuje par rijei i opet staje i promilja, pie jo redak ili dva, ustaje i obilazi
dvorite svojim sporim koracima da zatvori prskalice na travnjaku, ili da nahrani make,
ili da baci aku sirka golubovima. Jer je u dnu dvorita Adel sagradio i golubinjak. Nakon
toga se vraa i sjeda na svoju stubu, svira na usnoj harmonici pet ili est melodija jednu za
drugom - iz usne harmonike dopiru dugi, tugaljivi, srcedrapajui zvuci - a onda je obrie
krajem koulje i spremi u dep na prsima. I opet se nagne nad svoju biljenicu.
 I Rahel Franko naveer je sjedala pisati. Tri ili etiri puta tjedno, gotovo itavog
tog ljeta, ona i njen stari otac sjedili su jedno nasuprot drugome na verandi kue, svako sa
svoje strane stola prekrivenog plastinim stolnjakom cvjetnog uzorka. Starac je priao bez
prestanka, a Rahel je, mada ponekad kisela lica, zapisivala njegova sjeanja.

XI.

Tabenkin, rekao je Pesah Iedem, bolje da me uope ne pita za tog Tabenkina (ona ga
nije nita pitala). Pod stare dane taj se Tabenkin odluio pretvoriti u ortodoksnoga
hasidskog rabina: pustio je bradu do koljena i poeo citirati dijelove halahe. 1 No o njemu ti
ne elim rei ni jednu jedinu rije. Za tvoje dobro. Bio je prilian fanatik, vjeruj mi, i
dogmatik je bio. Okrutan ovjek, tiranin. ak je i prema svojoj eni i djeci svih tih godina
bio okrutan. No to ja imam s njim? O njemu nemam to kazati. ak i da me stavi na
spravu za muenje, od mene nee iskamiti nijednu jedinu lou rije o Tabenkinu. A
bogme ni dobru. Samo, molim te, ovo paljivo zapisi u svoje zapise: Pesah Kedem odluuje
da u potpunoj utnji prijee preko dogaaja velike podjele miljenja izmeu njega i
Tabenkina pedeset i druge godine. Jesi li zapisala? Tono tako? Ba svaku rije? Pa onda te
lijepo molim da jo bude tako dobra i doda: to se tie pitanja morala, Radnika partija
Ciona bila je barem dva koplja ispod Radnike partije mladih. Ne, ne. To izbrii, molim te.
Umjesto toga napii: Pesah Kedem ne vidi nikakvog smisla da komentira podjelu miljenja
izmeu Radnike partije Ciona i Radnike partije mladih. to je bilo, bilo je. Stvarnost je i
jednima i drugima dala pljusku i dokazala svakom tko nije fanatik ili dogmatik koliko su
obje strane bile u krivu i koliko sam ja imao pravo u svom stajalitu o toj podjeli. Tvrdim
to u svoj svojoj poniznosti i potpunoj objektivnosti: imao sam pravo, a oni su, i jedni i
drugi, pogrijeili. Ne. Molim te, izbrii rije pogrijeili i napii umjesto nje: poinili zloin.
I jo su tom zloinu dodali grijeh da su napadali mene svojim ispraznim tvrdnjama bez

1 idovski vjerski zakonik. (op. prev.)

ikakve podloge. No stvarnost, objektivna stvarnost, nepobitno je dokazala kakav zloin su
oni nada mnom poinili. A vie od svih za taj zloin odgovorni su drug Nikoristi i drug
Smrdopezdec, izvritelji Tabenkinovih umotvorina. Toka. Gotovo poglavlje. A kad smo
bili mladi, ja sam ih obojicu volio. ak sam i Tabenkina ponekad volio, prije no to je
postao rabin. A i oni su mene malo voljeli. Sanjali smo o tome da popravimo sebe, da
popravimo itavi svijet. Voljeli smo bregove i doline, ak smo i pustaru malo voljeli. No
gdje smo stali, Rahel? Kako smo uope doli do ovog? Gdje smo bili prije toga? ini mi se,
na Tabenkinovoj starosti.

Ona mu je napunila au Coca-Colom: u posljednje vrijeme to mu je pie omililo u

tolikoj mjeri da je zamijenilo limunadu i aj. Jedino to ga je starac uporno nazivao Coca-
Coca, usprkos svim pokuajima njegove keri da ga ispravi. Radnika partija Ciona u
njegovim ustima postajala je Rojdnika partija ajana, a Radnika partija mladih
Rojdnika partija Mlajdih. Kad je o sebi govorio u treem licu, izgovarao je svoje ime
Pejsah Kajdem. A to se tie Coca-Coce, inzistirao je da odstoji u ai barem sat vremena
ne bi li isparili svi mjehurii i tek bi onda podigao au i prinio je svojim ispucalim
usnama.

Onaj tvoj student? rekao je starac iznebuha. to si ti zamilja? Pa on ti sigurno

mrzi Izrael.

Zato tako govori? to ti je on napravio?

Nita mi nije napravio. Samo nas ba ne voli. To je sve. A zato bi nas i volio?

I u sljedeem je trenu dodao:

Pa ni ja nas ne volim. Jednostavno nemam zbog ega.

Pesah. Smiri se. Adel kod nas radi i stanuje. To je sve. I plaa za svoj smjetaj
svojim radom.

Pogreka! zapjenio se starac. To je katastrofalna pogreka! On ne radi kod nas! On

radi umjesto nas! I uz to jo nou kopa ispod temelja nae kue ili u podrumu.
 A malo poslije dodao je:

Obrii to, molim te. Nemoj to uope zapisati. Nemoj zapisati nita to sam rekao
protiv goja, a ni ono to sam rekao protiv Tabenkina. Na kraju svog ivota Tabenkin je bio
pravi senilni starkelja (rijei senilni starkelja izgovorio je s jidi naglaskom).

I dodao je:

A, usput reeno, ak je i svoje ime krivotvorio. Svjetina je bila impresionirana tim

njegovim imenom Tabenkin, Ta-ben-kin! Kao tri udarca proleterskim ekiem, kao al-
ja-pin, kao maral Bul-ga-njin! No istina je da je njegovo pravo ime, ime njegove obitelji,
obino i jednostavno Tojbenkind, Icale Tojbenkind, ili u prijevodu Icale Dijete Goluba.
No to malo Dijete Goluba htjelo je biti Molotov! Staljin! idovski Lenjin on je htio biti!
Ma stvarno nema potrebe o njemu govoriti. Ni jednu jedinu rije. Ni dobru ni lou. Bez
ijedne rijei. Molim te, zapii, Abigail: Pesah Kedem odgovara utnjom na pitanja o
Tabenkinu. Pametnome dosta!

Oko svjetiljke na verandi rojile su se muice, noni leptiri, komarci i vilini konjici.
Izdaleka, iz smjera bregova, vrtova i vinograda dopiralo je oajniko zavijanje akala. A
naprijed, ispred kuice osvijetljene slabom utom aruljom, Adel se svojom usporenom
kretnjom digao sa stube, protegnuo, obrisao usnu harmoniku komadom tkanine, udahnuo
tri-etiri puta punim pluima kao da eli u svoja uzana prsa usisati sve nono prostranstvo
te je uao u svoju malu kuu. Zrikavci, abe i prskalice zvranjem su odgovarali dalekom
akalu kojemu se pridruio itav opor iz blizine, iz smjera mranog vadija.

Rahel je rekla:

Ve je kasno. Moda da i mi prestanemo s ovim i uemo u kuu?

Njen je otac rekao:

On potkopava na podrum zato to nas jednostavno ne voli. A zato bi nas i volio?

Zbog ega? Zbog svih naih poniavanja? Zbog nae okrutnosti i arogancije? Zbog naeg
uvjerenja da je sve to radimo ispravno?
 Ma tko nas to ne voli?

On. Goj.

Tata. Dosta. On ima ime. Molim te, zovi ga njegovim imenom. Govori o njemu
kao zadnji antisemit.

Zadnji antisemit jo se nije rodio. I nikada se nee ni roditi.

Idemo na spavanje, Pesah.

Pa ni ja njega ne volim. Ba ga nikako ne volim. Ne volim to to su uinili nama, a

ni sebi samima. A sasvim sigurno ne volim ono to e nam jo uiniti. I ne volim kako nas
gleda gladnim oima koje nam se rugaju. Tebe gleda gladnim oima, a mene oima punim
prijezira.

Laku no. Ja idem na spavanje.

Pa to onda ako ga ja ne volim? I ovako i onako, nitko nikoga ne voli.

Rahel je rekla:

elim ti laku no. Nemoj sluajno zaboraviti uzeti lijekove prije spavanja.

Jednom davno, prije svega, moda su jo tu i tamo voljeli malo. Ne svi. I ne mnogo.
I ne uvijek. Samo tu i tamo poneko. Ali sada? U ovo vrijeme? Sada su ve sva srca izumrla.
Sve je gotovo.

Tata, ima puno komaraca. Hoe li ve jednom zatvoriti vrata?

Zato su sva srca izumrla? Moda ti zna? Ne zna?

 XII.

Te noi u dva ili pola tri, kad se opet probudio od zvukova udaraca, rotanja i kopanja,
starac je ustao iz kreveta (uvijek je spavao u dugim gaama), napipao baterijsku svjetiljku
koju je unaprijed pripremio i metalnu polugu koju je pronaao u jednom od tagljeva, a
onda su mu noge jo dugo traile papue tapkajui u mraku kao par slijepih prosjaka. Sve
dok mu nije dodijalo, pa se bosonog uputio u hodnik dodirujui drhtavom rukom u mraku
zidove i komade pokustva, s glavom isturenom u obliku hebrejskog slova krajnji nun.
Kad je naposljetku pronaao podrumska vrata i privukao ih prema sebi (premda su bila
napravljena tako da se otvaraju guranjem, a ne povlaenjem), eljezna poluga iskliznula
mu je iz ruke i pala na stopalo, a zatim na pod uz tupi metalni zveket, koji nije probudio
Rahel, no smjesta je prekinuo zvukove kopanja.

Starac je upalio baterijsku svjetiljku, stenjui se sagnuo i podigao eljeznu motku.

Njegovo iskrivljeno tijelo bacalo je tri ili etiri izobliene sjene na zid hodnika, na pod i na
vrata podruma.

Zastao je ondje tri-etiri sekunde s polugom ispod pazuha i baterijskom svjetiljkom

u jednoj ruci dok mu je druga privlaila vrata i s krajnjim naporom oslukivao zvukove,
no budui da je tiina bila duboka i potpuna, te ju je prekidalo samo zrikanje zrikavaca i
kreketanje aba, promijenio je miljenje i odluio se vratiti u postelju pa ponovo pokuati
sljedee noi.

Pred jutro se Pesah Kedem probudio i uspravno sjeo u krevetu, no nije pruio ruku
prema baterijskoj svjetiljci i metalnoj poluzi jer je noni prostor u kui ispunjavala
neprekinuta tiina. Neko vrijeme starac je sjedio u krevetu i pozorno oslukivao duboki
muk. ak su i zrikavci prestali zrikati. Samo je uh blagog povjetarca prelazio preko
kroanja empresa na granici s grobljem, no taj je vjetar bio prenjean za slune
sposobnosti Pesaha Kedema i on se skvrio u krevetu i zaspao.

XIII.

Sutradan ujutro, prije odlaska na posao u kolu, Rahel je izala iz kue da s konopca za
rublje skine stareve hlae. Pored golubarnika ekao ju je Adel sa svojim premalenim
djejim naoalama, srameljivim osmijehom od kojeg su mu se vidjele jamice na licu i
vangogovskim eirom:

Rahel. Oprostite mi na trenutak.

Dobro jutro, Adele. Molim te, nemoj zaboraviti danas, ako ti nije teko, srediti onu
izboenu ploicu na poetku staze. Netko e se jo o nju spotaknuti.

Moe, Rahel. No htio sam vas pitati to je to bilo noas.

Noas? to je bilo noas?

Mislio sam da vi moda znate. Dolaze li nou u dvorite neki ljudi obavljati
radove?

Nou? Radove?

Zar nita niste uli? Oko dva. Neke zvukove pijuka? Zacijelo ste duboko spavali.

Kakve to zvukove?

Zvukove odozdo, Rahel.

Mora da si neto sanjao, Adele. Ne zaboravi danas popraviti tu ploicu, prije no to

se Pesah spotakne o nju i padne.

Mislim, mota li se moda va otac nou uokolo? Moda ne moe spavati? Moda
nou ustaje, uzima pijuk i odlazi dolje neto kopati?

Ne govori gluposti, Adele. Nitko ne kopa. Sanjao si.

 I ona je otila prema kui nosei pod rukom rublje skinuto s konopa, no student je
jo nekoliko trenutaka ostao stajati na mjestu zagledan u njena lea koja su se udaljavala.
Zatim je skinuo naoale i obrisao stakla o donji dio koulje. A onda je otiao u svojim
prevelikim cipelama u smjeru empresa i, putem susrevi jednu od Rahelinih maaka,
prignuo se i razmijenio s njom pet-est reenica na arapskome ozbiljna izraza lica, kao da
im je oboma - i njemu i maki - dodijeljena neka nova, teka odgovornost.

XIV.

kolska se godina privela kraju. Ljeto je sve ee arilo i palilo. Modro svjetlo oko
podneva postajalo je zasljepljujue bljetavobijelo te je, rasprostrto ponad krovova, guilo
zelena dvorita i vonjake, grijalo limene krovove tagljeva do usijanja i udaralo o kure. S
bregova je puhao vrui, suhi vjetar. Seljani su itave dane provodili u kuama i tek
naveer izlazili na verande i u vrtove. Veeri su bile vrue i vlane. Rahel i njezin otac
nou su spavali pored otvorenih prozora i kura. Udaljen lave pasa u noi budio je opore
akala koji su im se podsmjehivali svojim tunim zavijanjem iz smjera planinske usjekline.
Iza brda ponekad bi se zaula jeka dalekih pucnjeva. Zbor zrikavaca i aba punio je zrak
tupim i jednolinim nabojem. Adel je ustao u pono da zatvori prskalice u dvoritu.
Budui da mu je vruina ometala san, sjeo je na stubu i u mraku zapalio jo dvije-tri
cigarete.

Ponekad bi Rahel obuzeli posvemanji bijes i nestrpljenje, zbog oca, zbog kue i
dvorita, zbog tog dosadnog sela, zbog ivota koji joj je ovdje prolazio budzato izmeu
uenika koji su joj zijevali ispred nosa i starog davea. Dokad e biti zaglavljena u ovoj
rupi? Pa jednoga dana moe jednostavno ustati i otii, ostaviti starca plaenoj
njegovateljici, a kuu i vrt na brigu studentu, moe se vratiti na sveuilite i napokon
zavriti svoj istraivaki rad o prosvjetljenju i otkrivenju u djelima Izhara i Kahane
Karmon, moe se javiti starini poznanicima, putovati svijetom, k Osnat u Bruxelles, k Ifaat
u Ameriku, moe initi nove stvari, promijeniti itavi svoj ivot. Ponekad bi pretrnula
kad bi samu sebe ulovila kako sanjari o nesrei u kojoj stradava njen otac: poskliznuo se i
teko pao. Stresla ga je struja. Ostavio je otvoren plin.

Svake su veeri Rahel Franko i bivi lan Kneseta Pesah Kedem sjedili na verandi
na koju su dovukli elektrini ventilator na visokom stalku s produnim kabelom. Rahel je
ispravljala zadae u biljenicama svojih uenika, a starac je bez prestanka prelistavao neki
mjesenik ili asopis sjedne na drugu stranu, ljutio se i bjesnio i rikao i psovao tupoglavce
bez mozga ili nepismene seljaine. Ili se, ba suprotno, gnuao samoga sebe, nazivao se
okrutnikom i tiraninom i iskreno od srca donosio odluku da e uskoro pismeno zatraiti
oprost i pokoru od veterinara Mikija: Kog sam ga vraga uzeo na zub? Zbog ega sam ga
umalo najurio iz kue prolog tjedna? Pa zar on ne radi estito svoj posao? Pa i ja sam
mogao biti veterinar umjesto da budem javna linost, barem bi ljudi imali od mene neke
koristi, moda bi mi povremeno i uspijevalo smanjiti koliinu boli to me okruuje.

Ponekad je starac drijemao irom otvorenih usta i glasno grleno krkljao, a njegov
bijeli flanelasti brk titrao je i zvrndao kao da se u njemu odvija neki tajni ivot. Nakon to
bi ispravila gomile uenikih zadaa, ponekad je otvarala smeu biljenicu memoara svog
oca i zapisivala njegova svjedoanstva, pojedinosti o traginom srazu frakcija Radnike
partije, ili njegova politika stajalita u vrijeme velike podjele, o tome koliko je on bio u
pravu, a svi ti lani proroci u krivu i kako je sve moglo zavriti potpuno drugaije samo da
su obje strane posluate njegovo miljenje.

O nonoj buci vie nisu govorili. Starac je u sebi ve bio odluio uloviti kopae na
djelu, a Rahel je razvila vlastitu teoriju o oevu i Adelovu isprekidanom snu: jedan je
napola gluh i uje zvukove u svojoj glavi, a drugi je ivan mladi, gotovo neurotian, i
ima bujnu matu. Sasvim je mogue, pretpostavljala je Rahel, da u sitne none sate do njih
doista dopiru udaljeni zvukovi iz susjednih dvorita: zacijelo tamo muzu krave, a zvuk se
muzilica skupa sa zveketom metalnih vrata koja se otvaraju i zatvaraju zbog prolaska
krava u staji, u zaguljivoj ljetnoj noi, ini kao zvuk kopanja. Ili moda obojica u snu uju
klokotanje u ve dotrajalim kanalizacijskim cijevima ispod kue.

Jednog jutra koje je osvanulo nedugo potom, dok je Adel stajao uz dasku za
glaanje u Rahelinoj spavaoj sobi i glaao koulje, u njega se odjednom zaletio starac s
glavom isturenom pod gotovo pravim kutom, kao bik spreman probosti rogovima, i poeo
ga je ispitivati:

A ti si, onda, student? A kakav si ti to uope student?

Adel je tiho odgovorio:

Student drutvenih znanosti.

Pesah Kedem je rekao:

Drutvenih znanosti. Ali kakvog to drutva? Drutva glupana? Drutva zlica?

Drutva nevidljivog duha svetog? A ako uope i jesi student drutvenih znanosti, zato si
onda, molim te lijepo, ovdje kod nas umjesto na fakultetu?

Pauziram. Napravio sam stanku u studiranju. Pokuavam napisati knjigu o vama.

O nama?

O vama i o nama. Usporedbu.

Usporedbu. Kakvu to usporedbu? to se tu ima usporeivati? Usporedbu koja e

nas prikazati kao bandite, a vas kao rtve bandita? Razotkriti nae skriveno gnjusno lice?

Ne toliko gnjusno. Moda vie jadno.

A vae lice je kakvo? Nije jadno? Nego je predivno? Bez mane? Lice svetaca i
bezgrenika.

I nae je jadno.

Znai da onda izmeu vas i nas nema nikakve razlike? Ako je tako, zato ti onda tu
sjedi i bez veze piskara?

Ima neke male razlike.

 Kakve razlike?

Adel je pomno sloio tek izglaanu koulju, paljivo je odloio na krevet,

rasprostro irom novu koulju preko daske za glaanje i pokapao je s malo vode iz boce s
lijevkom prije no to ju je poeo glaati:

Mi smo jadni i zbog sebe samih i zbog vas. No va jad dolazi iz vae due.

Iz due?

Ili iz vaeg srca. Teko je to znati. To dolazi iz vas, iznutra, taj jad. Izvire iz vae
dubine.

Molim te mi onda reci, drue Adel, otkad to Arapi sviraju usnu harmoniku?

Nauio me prijatelj. On je Rus. A jedna djevojka mi ju je poklonila.

A zato ti uvijek svira tune stvari? Tu kod nas ti je tuno?

Tako je to: svaka melodija odsvirana na usnoj harmonici, kakva god bila, iz daljine
zvui tuno. Pa i vi izdaleka izgledate kao tuan ovjek.

A izbliza?

Izbliza mi vie izgledate kao ljutit ovjek. A sada mi oprostite, zavrio sam s
glaanjem i moram otii nahraniti golubove.

Gospon Adel.

Da.

Molim te lijepo, reci mi, zato ti kopa pod naim podrumom nou? Je l da si to ti?
to eli pronai tamo dolje?

to, zar i vi ujete zvukove nou? Kako je mogue da Rahel nita ne uje? Niti uje,
niti vjeruje. Ni vama nije povjerovala?
 XV.

Rahel nije vjerovala ni nonim prividima svojega oca ni Adelovu snatrenju. Obojica
zacijelo uju zvukove munje krava iz jedne od susjednih staja, ili none vjebe vojske na
plantaama rasprostrtim po obroncima bregova, i obojica u svojoj mati pretvaraju te
zvukove u zvukove kopanja. No usprkos tome odluila je ostati budna jednu no do sitnih
sati da se svojim uima uvjeri u to.

U meuvremenu se kolska godina primaknula kraju. Uenici viih razreda ve su

se udubili u grozniave pripreme za ispite, a u razredima s neto mlaim uenicima
disciplina je uvelike popustila: uenici su kasnili na satove, a neki su odlazili s nastave uz
raznorazne izgovore. Razredi su se Rahel inili prorijeeni i puni nestrpljenja, a i sama je
te posljednje satove predavala ispunjena umorom. Vie je puta raspustila razred etvrt sata
ranije i uenike poslala na kolsko dvorite jo i prije odmora. Jednom ili dvaput popustila
je i pristala posvetiti kolski sat slobodnoj razmjeni miljenja, kako su joj predloili njeni
uenici.

Preko vikenda seoski puteljci punili su se desetima automobila posjetitelja koji su

ih parkirali izmeu ograda i prijeili ulaz u dvorita. Gomila tragaa za povoljnom
kupnjom rojila se oko tandova s domaim sirevima, zainima, u vinskim buticima
malenih vinarija, u dvoritima imanja gdje se prodavao indijski namjetaj i ukrasni
predmeti iz Burme i Bangladea, u predionicama istonjakih sagova i umjetnikim
galerijama, na svim mjestima gdje se selo razgranalo djelatnostima koje su zamijenile
poljoprivredu u nestajanju. Premda su jo u mnogim dvoritima postojali tagljevi za
tovljenje goveda, kokoinjci i staklenici za uzgoj ukrasnog cvijea, a na obroncima
bregova prostirali su se vinogradi i vonjaci.

Rahel je brzim, odrjeitim koracima prolazila ulicom na putu do kole i natrag, a

ljudi su je promatrali udei se njezinu udnom ivotu izmeu vremenog lana izraelskog
parlamenta i arapskog mladia. I u drugim dvoritima bilo je nadniara, Tajlanana,
Rumunja, Arapa i Kineza, no kod Rahel Franko nisu uzgajali biljke ili izraivali
umjetnike i ukrasne predmete. Zbog ega njoj treba taj radnik? I jo radnik-
intelektualac? Koji se koluje na fakultetu? Veterinar Miki, koji je ponekad s njime
odigrao partiju dame, rekao je da je on neka vrsta studenta. Ili ak knjikog moljca.

Ljudi su govorkali kojeta. Veterinar Miki tvrdio je da je svojim vlastitim oima

vidio tog mladog Arapina kako glaa i slae njeno donje rublje i da se ne kree samo po
dvoritu ve i po itavoj kui kao da je lan obitelji. Starac razgovara s njime o raskolu
unutar Radnike partije, a Arapin razgovara s makama, popravlja krov i svake im veeri
priprema recitale uz usnu harmoniku.

U selu su ljudi imali lijepa sjeanja na Danija Franka, koji je umro od infarkta na
svoj pedeseti roendan. Bio je etvrtaste grae, irokih ramena, no noge su mu bile tanke.
Imao je toplo srce, volio je svoje sugovornike i nije se sramio svoje osjeajnosti. Tog jutra
prije no to je umro, malo je plakao jer je u taglju za tovljenje goveda umiralo jedno tele.
Plakao je i kad je jedna od maaka okotila dva mrtva maia. Poslijepodne ga je pogodio
srani udar i sruio se na lea nedaleko od spremita s gnojivom. Tamo ga je pronala
Rahel, a na njegovu je licu bio uvrijeen izraz pomijean s izrazom velikog zaprepatenja,
kao da su ga ni krivog ni dunog izbacili s nekoga kursa u vojsci. U prvi tren Rahel nije
razumjela zato on drijema usred bijela dana leei na leima na pranjavom puteljku u
dvoritu nedaleko od spremita s gnojivom, i prekorila ga je: Dani, to je s tobom, ustaj,
dosta je bilo tih djetinjarija. Tek kad ga je uhvatila za obje ruke da mu pomogne da ustane,
primijetila je da su mu prsti neobino hladni. Nadvila se nad njega pokuavajui ga oiviti
disanjem usta na usta i jo ga je dva puta oamarila. Nakon toga je odjurila u kuu, nazvala
seosku ambulantu te pozvala doktoricu Gili tajner da hitno doe. Glas joj gotovo i nije
drhtao, a oi su joj bile suhe. Bilo joj je samo jako ao to mu je ni krivom ni dunom
opalila dvije pljuske.
 XVI.

Bila je vlana, vrela veer, drvee u dvoritu zaogrnulo se nekakvim vlanim isparinama,
ak su i zvijezde izgledale kao da su uronjene u prljavu vatu. Rahel Franko sjedila je sa
svojim starim ocem na verandi i itala izraelski roman o ivotu ekscentrinih stanara u
stambenoj zgradi u Tel Avivu. Starac je u svojoj oklopnikoj crnoj beretki natuenoj do
pola ela i irokim kaki hlaama s hozntregerima neumorno prelistavao podlistak dnevnih
novina Ha Arec dok mu usne nisu prestajale gunati i kuditi. Jadni su svi, rekao je, na
udaru sudbine, usamljeni do kostiju, naputeni i ostavljeni, nema ovjeka koji ih moe
podnijeti. Nitko vie nikoga ne moe podnijeti. Svatko je svakome stranac. ak su i
zvijezde na nebu otuene jedna od druge.

Adel je sjedio na tridesetak metara od njih na stubi svoje kuice, puio i lagodno
popravljao velike kare za obrezivanje voaka ija je opruga iskoila s mjesta. Na ogradi
verande leale su izvaljene dvije make, kao da su onesvijetene od vruine. Iz dubine
sparne noi ulo se coktanje prskalica za vodu podrano neprekinutim zborom zrikavaca.
Povremeno se iznenada prolomio glasni zov neke none ptice. Iz dalekih dvorita uo se
lave pasa koji se istovremeno pretvarao u tugaljivo, srcedrapajue zavijanje i kao odgovor
tom zavijanju ponekad se oglasio poneki osamljeni akal iz vonjaka na obroncima brijega.
Rahel je podigla pogled s knjige i rekla samoj sebi, ne svome ocu:

Ima trenutaka u kojima uope ne razumijem to ovdje radim.

Starac je rekao:

Pa naravno. Meni je jasno da je moj ivot za tebe veliko optereenje.

Zbog ega ti istog trena sve usmjerava samo na sebe?

No, molim te, samo idi, nacerio se starac, idi i pronai si neki novi ivot. Ja i mali
Arapin jo emo neko vrijeme ostati ovdje da ti priuvamo dvorite i kuu. Sve dok se ne
srui. Pa ionako e nam uskoro lijepo pasti na glavu.

Pasti? to e to pasti?

Kua. Pa zna da nam oni kopai potkopavaju temelje.

Nitko nita ne potkopava. Kupit u ti epie za ui da se vie ne budi nou.

Adel je spustio kare, ugasio cigaretu, izvadio iz depa usnu harmoniku i

oklijevajui poeo traiti prve tonove, kao da mu je teko odabrati melodiju za svirku. Ili
kao da usnom harmonikom oponaa zavijanje oajnog akala iz smjera vonjaka uronjenog
u tamu. I stvarno se inilo kao da mu se akal odaziva i odgovara iz srca crnila. Visoko
iznad sela proletio je avion s titravim svjetlima na krilima. Pod pritiskom zaguljivog
zraka, vlanoga i vruega i gustoga kao da je napola stvrdnut, starac je rekao:

Kakva divna svirka. Ba bolna za srce. Podsjea nas na vremena u kojima je tu i

tamo jo ponekad postojala neka prolazna blagonaklonost izmeu dva ovjeka. No danas
nema smisla svirati takve pjesme: danas je vrijeme za anarhistiku glazbu, jer nikoga nije
briga ni za to. Gotovo je s tim. Naa su srca potpuno zaepljena. Svi su osjeaji odavno
mrtvi. Nijedan ovjek danas se ne obraa drugome ako nema neki egoistini interes. I to
je ostalo? Moda samo jo ova melankolina melodija kao spomen na unitenje srca.

Rahel je natoila vodu s limunom iz boce u tri ae te pozvala Adela da doe na

verandu po jednu. Starac je zatraio da mu umjesto vode dade Coca-Colu, no ovaj put nije
ustrajao u svom zahtjevu. Adel je doao sa svojim malim djejim naoalama objeenima o
vezicu oko vrata i sjeo malo po strani na kamenu ogradu verande. Rahel ga je zamolila da
malo svira usnu harmoniku. Adel je na tren oklijevao, a onda je odabrao rusku melodiju
prepunu arolije i tuge. Njegovi prijatelji sa sveuilita u Haifi nauili su ga nekoliko
ruskih melodija.

Starac je prestao gunati i njegov vrat kornjae istegnuo se naprijed kao da se trudi
bolje pribliiti uho izvoru iz kojeg je dopirala melodija. Nakon toga je uzdahnuo i rekao:

Aah, doavola. iva teta.

 No onda je uutio ne potrudivi se razjasniti za ime sad ali.

U jedanaest i deset Rahel je rekla da je umorna i uputila Adelu nekoliko pitanja

vezanih uz sutranji dan; neto u vezi s piljenjem suvine grane ili bojenjem klupe. Blagim
glasom Adel joj je obeao da e sve biti uinjeno te joj postavio dva pitanja. Rahel je na
oba odgovorila. Starac je presavio svoje novine prvo na dva dijela, pa na etiri, pa na osam,
sve dok se nisu pretvorile u mali etverokut. Rahel je ustala i pokupila pladanj s voem i
keksima, no ostavila im je dvije ae i bocu s vodom. Ocu je rekla da ne ode na poinak
prekasno, a Adelu da ugasi svjetlo na verandi prije no to ode. Potom im je obojici
zaeljela laku no, velikim koracima prekoraila dvije usnule make na verandi te ula u
kuu. Starac je dva-tri puta kimnuo svojom isturenom glavom i promrmljao za njom u
prazni prostor, a ne Adelu: Pa da. Njoj je potrebna promjena, jer nas dvojica je stvarno
umaramo.

XVII.

Rahel odlazi u svoju sobu. Pali svjetlo na stropu pa ga zamjenjuje malim svjetlom na
nonom ormariu. Na nekoliko trenutaka zastaje pred otvorenim prozorom. Noni je zrak
vreo i gust, a zvijezde obavijene gustim isparinama. Zrikavci su zauzeti svojim poslom. I
prskalice takoer. Oslukuje glasove akala s bregova i lave pasa koji im odgovaraju iz
dvorita. Zatim okree lea prozoru ne zatvarajui ga, skida haljinu eui se, zatim i
donje rublje, te oblai kratku pamunu spavaicu s cvjetnim uzorkom. Toi au vode i
ispija je. Odlazi u kupaonicu. Po povratku jo na tren zastaje pred prozorom. S verande
uje starev napadaki glas koji govori Adelu i Adelov blagi glas koji mu kratko odgovara.
O emu govore, ne moe razaznati i pita se to to starac opet hoe od mladia, i to to
mladia uope dri ovdje.

Komarac joj stane zujati kraj uha. Oko none svjetiljke mota se pijani noni leptir
udarajui o svjetiljku i lupajui krilima o arulju. Odjednom joj je ao same sebe i dana
koji joj prolaze bez svrhe i smisla. kolska godina zavrava, a nakon nje dolaze ljetni
praznici, a onda ponovo poinje jo jedna kolska godina nalik na sve prethodne: ponovo
ispravljanje uenikih zadaa, opet sjednice osoblja, opet veterinar Miki.

Rahel ukljuuje ventilator, lijee u postelju i prekriva se plahtom. No umor ju je

napustio, a zamijenila ga je probadajua budnost. Toi jo jednu au vode iz boce pored
kreveta, ispija je, okree se na stranu i gura jastuk meu noge pa se ponovo okree na
drugu stranu. Neko tiho, gotovo neujno kripanje uspravi je u krevetu, te ona upali
lampu na nonom ormariu. Sada opet ne uje nikakav zvuk, osim zrikavaca, aba,
prskalica i dalekih pasa. Gasi svjetlo, baca plahtu na stranu i lei otkrivena na leima. I
eto, opet neto poinje kripati, kao da netko trlja avao o podne ploice.

Rahel pali svjetlo i ustaje da provjeri kure, koje joj se prve uine sumnjivima, no
kure su otvorene i dobro uvrene. Zatim provjerava zastor, moda od njega dolazi taj
zvuk, pa vrata kupaonice, no nema ni traka vjetra. ak ni najmanjega. Neko vrijeme
ostaje sjediti na stolcu, no ne uje se nikakav zvuk. Nakon to se vrati u krevet, pokrije
plahtom i ugasi nonu svjetiljku, istog trena zauje se krckanje. Moda je u sobi mi? To je
teko mogue, jer ovom kuom gospodare make. Sad joj se uini da netko nekim otrim
predmetom strue pod ispod njezina kreveta. Ostaje nepomina i gotovo zaustavlja dah
usredotoeno oslukujui: sada dolaze i tihi udarci, nabijanje izmeu struganja. Ponovo
pali svjetlo, klekne i zaviri pod krevet: ispod nema niega osim vataste praine i komada
papira. Rahel se ne vraa u krevet, ve napeta stoji usred sobe nakon to je upalila i svjetlo
na stropu. Sada se krckanje i kripanje uju i dok je svjetlo upaljeno te ona u sebi
zakljuuje da netko, moda Adel, a moda ak i njen uasni starac, sada ui ispod njezina
prozora i namjerno grebe zid i po njemu lagano udara. Ni jedan ni drugi nisu ba pri
zdravoj pameti. S police pored ormara uzima baterijsku svjetiljku u namjeri da ode iza
kue. Ili da sie u podrum?

Prije toga izae na verandu da vidi koji od njih dvojice vie nije tamo, da odmah
odredi sumnjivca. No svjetlo na verandi ugaeno je, starev je prozor u mraku, a i u
Adelovoj je kuici mrkli mrak. U sandalama i spavaici Rahel sie s verande iza kue,
zastane izmeu stupova i usmjeri snop svjetla na prostor ispod poda: ugleda osvijetljene
paukove mree i sitnoga kukca, koji pred svjetlom utekne u mrak. Uspravlja se i stoji
nepomino, a oko nje se prostire duboka, gluha no. Iz ivice od empresa koja odvaja
njeno dvorite ne dopire ni srh. Ni traak vjetra ne osjea se u zraku, ak su se i psi i
zrikavci na trenutak prestali glasati. Svugdje je gusti, tjeskobni mrak i vruina koja
prekriva sve. Rahel Franko stoji tamo drui sama u mraku pod nejasnim zvijezdama.
 Izgubljeni

I.

Juer me nazvala Batja Rubin, udovica Eldada Rubina. Nije puno okoliala, samo je upitala
razgovara li s graevinskim poduzetnikom Josijem oanom, a kad sam rekao: Na
raspolaganju sam vam, gospoo, ona je rekla: Nas dvoje imamo zajedniku temu za
razgovor.

Ve dulje motrim kuu Rubinovih u Ulici Tarpat iza parka Rionim, kuu koju
ljudi u selu nazivaju ruevinom. Ta je stara kua izgraena u danima zasnivanja sela, prije
vie od sto godina. Stare kue koje su se nalazile s njene lijeve i desne strane, one obitelji
Vilinski i obitelji mueli, ve su odavno sruene i umjesto njih izgraene vile viekatnice.
Te vile okruene su njegovanim vrtovima, a jedna od njih ak ima mali bazen s umjetnim
vodopadom, ukrasne ribice i vodoskok. Izmeu vila ruevna kua stoji kao crni zub u nisci
snjenobijelih zubi. Velika je to graevina, sloena i razgranala, s mnogo dodataka i krila,
izgraena od pjeanog sedimenta, gotovo da i nema buke na vanjskim zidovima,
udaljena je od ceste i leima okrenuta svijetu, oko nje je zaputeni vrt u kojem raste trnje,
a ostaci metalnog otpada raspadaju mu se u kutovima. Zaepljeni bunar stoji usred
dvorita, a ponad njega zahrala runa pumpa za vodu. kure su uvijek zatvorene, a u
pukotinama trone kamene staze koja vodi od vrtnih vrata do kue izrasli su ladole,
zubaca i nitrarija. Na konopu pored kue ponekad vise koulja i donje rublje, kao jedini
znak ivota.

Mnogo je godina u toj kui u Tel Ilanu ivio poznati knjievnik Eldad Rubin. Bio
je to ovjek u invalidskim kolicima koji je pisao dugake romane o Holokaustu, premda ga
nije sam iskusio, nego je itavi ivot proveo u Tel Ilanu i tek je pedesetih godina otiao na
studij i usavravanje u Pariz. Rodio se u toj staroj kui u Ulici Tarpat, u njoj je pisao svoje
knjige i u njoj je umro prije desetak godina u pedeset devetoj godini. Od dana njegove
smrti elim kupiti tu kuu i prodati je da se srui, a na njezinu se mjestu podigne nova.
Ustvari, probao sam jednom ili dvaput proitati knjige Eldada Rubina, no nisu mi dobro
sjele: sve mi je kod njega izgledalo teko i tjeskobno, spora radnja i jadni likovi. Uglavnom
itam novinske priloge o financijama, vijesti iz politike i akcijske romane.

U toj ruevini stanuju dvije ene i do dananjeg je dana nisu bile spremne prodati
ni pod koju cijenu. Pieva majka Roza, kojoj je devedeset pet godina, i njegova udovica
ezdesetgodinjakinja. Nekoliko puta bio sam ih nazvao i uvijek mi je odgovorila udovica
Batja Rubin. U svakom naem razgovoru divio sam se djelu pokojnog pisca ijim se
opusom ponosi itavo nae selo, zatim nastavljao blago dotiui temu tronosti kue te
kako zapravo i nema smisla ulagati novac u njenu obnovu pa na koncu pristojno zamolio
da me pozove na kratki razgovor o budunosti. Svaki taj telefonski razgovor zavrio je
tako da mi je Batja Rubin zahvalila na mom zanimanju i rekla da ta tema jo uvijek nije
aktualna te stoga nema svrhe da dolazim u posjet.

Sve do juer, kad je sama nazvala i rekla da imamo zajedniku temu za razgovor. A
ja sam smjesta odluio da joj neu poeti dovoditi kupce, ve da u osobno kupiti tu
ruevinu. Poslije u je dati sruiti i tako za zemljite dobiti mnogo vie no to bih dobio za
kuu. U djetinjstvu sam jednom bio u toj kui: moja majka, medicinska sestra, povela me
sa sobom kad su je pozvali da piscu Eldadu Rubinu doe dati injekciju. Imao sam tada
osam ili devet godina. Sjeam se prostranog dnevnog boravka namjetenog u orijentalnom
stilu iz kojeg su se otvarala mnogobrojna vrata u razliite sobe te stubita koje je, izgleda,
vodilo u podrum. Pokustvo mi je izgledalo teko i tamno. Dva su zida bila prekrivena
policama s knjigama od poda do stropa, a jo jedan zid bio je itav zastrt raznoraznim
zemljopisnim kartama koje su pridravale pribadae raznobojnih glava. U vazi nasred
stola rasla je bodljikava biljka. Bio je tamo i smei zidni sat sa zlatnim kazaljkama ije je
tiktakanje odsijecalo komadie vremena.

Pisac je sjedio u svojim invalidskim kolicima s rasprostrtom kariranom dekom

preko koljena, a velika glava bila mu je okruena sijedom grivom. Sjeam se njegova
irokog, crvenog lica uvuenog izmeu ramena kao da nema vrata, njegovih velikih uiju i
debelih, kosmatih obrva takoer proaranih sjedinama. Sijede dlake virile su mu iz uiju i
nosnica. Neto me u njemu podsjealo na starog, razmaenog polarnog medvjeda utonulog
u zimski san. Moja i njegova majka iz invalidskih su ga kolica povukle na kau, a on im
pritom uope nije pomagao, ve je gunao i prigovarao i svom se teinom pokuavao
izmaknuti njihovim rukama, no miii su mu bili oslabjeli i one su ga brzo savladale.
Njegova majka Roza spustila mu je hlae i otkrila okrugle polutke njegove stranjice, a
moja se majka prignula i dala mu injekciju iznad bijelog bedra. Nakon injekcije pisac je
poeo s njom zbijati ale. Ne sjeam se to je rekao, no sjeam se da njegove ale uope
nisu bile smijene. Nakon toga u sobu je ula Batja, njegova supruga, mrava i napeta ena
kose skupljene u kuglicu na zatiljku, te je mojoj majci ponudila alicu aja, a meni rijetki
sok od maline iz napuknute alice. Majka i ja sjedili smo moda etvrt sata u primaoj sobi
u toj kui, koju su ve tada u selu nazivali ruevinom. A ja se sjeam da je u toj kui
postojalo neto to je golicalo moju matu. Moda zato to su iz primae sobe u prostorije
koje su je okruivale vodila petora ili estora vrata. U naem selu kue se nisu tako gradile.
Takve graevine viao sam samo u arapskim selima. Sam pisac, premda sam znao da
uglavnom pie o Holokaustu, nije mi se doimao smrknut ili uronjen u duboko tugovanje,
ve je prtao nekom neprirodnom djetinjom radou. Jako se trudio da nam bude zabavan
na svoj uspavani nain, priao je anegdote, ubacivao dvosmislene izraze, no iz tog jednog
jedinog susreta nije mi ostao u sjeanju kao simpatian ovjek, ve kao netko tko se trudi,
upire svom snagom i izvodi to god moe da bi sve prolo u ugodnom ozraju.
 II.

U est naveer ustao sam sa svoga mjesta pored radnog stola i izaao u etnju selom. Bio
sam umoran i oi su me boljele nakon dugog dana u uredu, dana koji sam proveo bavei se
godinjim izvjetajem rauna za poreznu. Namjeravao sam hodati pola sata ili sat, pojesti
lagani obrok u Hajimovievoj zalogajnici te se vratiti na posao koji sam trebao zavriti te
veeri. Od silnog umora inilo mi se da veernje svjetlo nije sasvim prozirno, ve da je
pomalo mutno, pranjavo. U Tel Ilanu bilo je vrue i vlano ljeto. Na kraju Ulice Ha Beer
bila je ivica od empresa, a iza nje se prostirao vonjak kruaka.

Iza tih empresa sunce se poinjalo sputati prema zapadnom obzorju. Bilo je to
umazano sunce na kraju sparnog lipanjskog dana, sunce koje je izgledalo kao da nas od
njega dijeli sivkasti film. Hodao sam srednjim tempom, ni presporo ni prebrzo. Tu i tamo
zastao sam i zagledao se u pokoje dvorite rastresenim pogledom. Vani nije bilo puno
prolaznika i svi su se urili svojim kuama. U tim veernjim satima seljani su uglavnom
sjedili u svojim kuama ili na unutarnjim verandama okrenutima na vrt u potkouljama i
kratkim hlaama, pili limunadu s ledom i prelistavali veernje novine.

Tu i tamo pored mene je proao poneki prolaznik i povratnik kui. Avraham Levin
pozdravio me kimanjem, a poneki su i zastali te razmijenili sa mnom par rijei. Ovdje u
selu gotovo se svi poznajemo. Ima nekih seljana koji me preziru jer prodajem seoske kue
strancima, koji onda na njihovu mjestu podiu vikendice ili ljetnikovce. Jo malo, i selo
vie nee biti selo, ve turistiko naselje. Starosjedioci nisu zadovoljni tom promjenom, no
novopridolice su doveli u selo priljev novca i pretvorili ga, barem krajem tjedna, iz zabiti
u mjesto koje vrvi ivotom. Svake subote u selu zastaju kolone automobila, a njihovi
vozai nahrupe u butike vina, galerije, natkrivene prodavaonice pokustva s Dalekog
istoka i na tandove sa sirom, medom i maslinama.
 S vrelim zalaskom sunca stigao sam na trg ispred Doma kulture u Ulici Ha
Mejasdim, a noge su me potom odnijele do stranjeg dijela zgrade, na prazni i pusti komad
zemlje gdje je rastao mali, zaputeni vrt, besmislen jer na to mjesto nikada nitko nije
dolazio. Stajao sam tu nekoliko trenutaka i ekao ne znajui ni koga ni to ekam. Mali
spomenik prekriven prainom stajao je tamo okruen poutjelom travom i ednim
nasadom rua, u sjeanje na petoricu osnivaa sela koji su stradali prije sto godina u
napadu pobunjenika. Ispod tog natpisa bio je dodatni natpis povratnika vjeri na kojemu je
debelim crnim slovima pisalo da je ovaj svijet tek bijedni prolaz u kojemu se trebamo
pripremiti za ulazak u dvore nebeske. Zastao sam nekoliko trenutaka pred tim natpisom i
rekao samom sebi da o dvorima nebeskim ne znam ba nita, a da u prolazu zapravo
prilino uivam.

I dok sam tako stajao zagledan u plou s tekstom, kraj spomenika se ukazala ena
koje tamo do maloas nije bilo. Pri veernjem svjetlu njen je lik izgledao potpuno stran i
pomalo neuobiajen. Je li izala kroz stranja vrata Doma kulture? Ili je izbila u dvorite
kroz uski prolaz izmeu oblinjih zgrada? Uinilo mi se udno to to sam as prije bio
potpuno sam, a onda se niotkuda pojavila ona, ta nepoznata ena. Nije bila odavde. Bila je
vrlo mrava i uspravna, s orlovskim nosom i kratkim, nabitim vratom, a glava joj je bila
prekrivena neobinim utim eirom s mnotvom remenia i kopi. Bila je odjevena u
planinarsku odjeu kaki boje, na leima je imala crveni ruksak, za pojas joj je bila
privezana termos-boca s vodom, cipele su bile teke, u jednoj je ruci drala tap, a preko
druge joj je bila prebaena vjetrovka, koja je, bez sumnje, odgovarala nekom drugom
godinjem dobu, jer sada je bio lipanj. Strankinja je izgledala kao da su je izrezali iz
inozemne reklame za putovanja u divljinu. I to ne u divljinu prirode kod nas, ve u nekoj
hladnoj zemlji. Nisam je mogao prestati promatrati.

Strankinja mi je uzvratila otar i mrk pogled, gotovo neprijateljski. Stav joj je bio
nadmoan i bahat, kao da me prezire iz dna srca ili kao da eli rei da su moji grijesi
neoprostivi te da i ona i ja to dobro znamo. Pogled joj je bio tako prodoran da sam
naposljetku bio prisiljen spustiti pogled i otii u smjeru Ulice Ha Mejasdim, s prednje
strane zgrade Doma kulture. Nakon desetak koraka nisam se vie mogao suzdrati, te sam
se osvrnuo. Kao da ju je zemlja progutala. No ja se nisam mogao smiriti. Obiao sam Dom
kulture i nastavio Ulicom Ha Mejasdim, kad mi se vratio osjeaj da netko u mene zabija
otre nokte, da nisam dobra osoba, da mi je dopalo u zadatak da uinim neto ozbiljno i
teko, neto to je moja obveza, a ja pred time uzmiem.

Stoga sam protegnuo korak i smjesta krenuo do ruevne kue da jo iste veeri
obavim razgovor s udovicom Batjom Rubin, a moda i s Rozom Rubin, starom majkom.
Pa one su, na kraju krajeva, nazvale mene u ured da mi kau da imamo zajedniku temu
za razgovor.

III.

Po putu sam razmiljao kako je pomalo teta unititi ruevinu, jer ipak je to jedna od
posljednjih preostalih kua koje su izgradili osnivai sela prije vie od stotinu godina. Djed
pisca Eldada Rubina bio je imuni seljak po imenu Gedalija Rubin, koji je doao u selo
meu prvima i sa svojih deset prstiju podigao tu kuu, okunicu, plantau voaka i
vinograd obilna uroda. U nas su ga znali kao krta seljaka opake naravi, a njegova ena
Marta u mladosti je bila poznata kao najljepa djevojka itavog okruga Menae. No
ruevina je ve bila nagrizena zubom nebrige i raspadanja i nije imalo nikakvog smisla
ulagati novac u njenu obnovu i ouvanje. Moja je namjera bila kupiti kuu od majke i
udovice te prodati zemljite za izgradnju nove vile. Moda se moe srediti da na proelju
novosagraene zgrade bude neki mali natpis u kojem se spominje da je na ovome mjestu
neko stajala kua knjievnika Eldada Rubina, u kojoj je napisao svoj knjievni opus
posveen stradanju u Holokaustu. Kad sam bio dijete, mislio sam da se to stradanje
nastavlja u pievoj kui, u podrumu ili u nekoj od stranjih soba.

Na malom trgu s autobusnom postajom sreo sam svog sina Avnija, predsjednika
seoskog Vijea u Tel Ilanu, koji je ondje stajao u drutvu glavnog okrunog inenjera i
graevinskog strunjaka za poploivanje iz Natanije te s njima razgovarao o obnovi
dotrajalih plonika. Zaudio sam se to ih vidim tako okupljene u predveerje. Moj me sin
Avni potapao po leima i upitao: Pa kako ste, gospodine trgove nekretninama? Zatim je
rekao: Izgleda mi nekako zabrinuto, Josi. I dodao: Kad ti bude zgodno, navrati do mene u
ured, moda u petak u podne, ti i ja moramo popriati. No kad sam pokuao opipati o
emu on to eli popriati sa mnom, nisam uspio iz njega izvui ak ni nagovjetaj. Doi na
razgovor, astim te kavom.

Njegove rijei pojaale su tjeskobu koja me pratila: neto sam morao napraviti, ili
se od neega suzdrati, ta me misao titala i zaokupljala, no to je to bilo, nisam se
uspijevao dosjetiti. Stoga sam krenuo u smjeru ruevine. No nisam iao ravno dotamo, ve
malo zaobilazno, proavi trgom ispred kole i alejom borova pored nje. Odjednom mi se
uinilo da mi je neznanka koja se ukazala iza Doma kulture neto htjela nagovijestiti,
moda ak neto vrlo vano, a ja to nisam htio uti. to me tako uplailo? Zbog ega sam
pobjegao od nje? Pa da, uistinu sam pobjegao. Kad sam se osvrnuo, vie je nije bilo. Kao da
se rasprila u svjetlu sumraka. Bila je mrava i utegnuta u udnu odjeu za ekspedicije, u
jednoj je ruci nosila planinarski tap, a preko druge joj je visjela presloena vjetrovka. Kao
da nije vreli lipanj. Podsjeala me na planinarku u Alpama, moda je iz Austrije? Ili
vicarske? to mi je to htjela rei i zato sam pobjegao od nje? Nisam nalazio odgovora na
ta pitanja, a nije mi ak polazilo za rukom ni pretpostaviti o emu to moj sin Avni eli
razgovarati sa mnom te zato to nije mogao jednostavno rei za naeg susreta na trgu s
autobusnom postajom, ve me pozvao da ga posjetim u njegovu uredu u petak u podne.

Na sjenom zaklonjenoj klupi na kraju Ulice Tarpat bio je odloen neveliki paket
omotan smeim papirom i povezan crnim vezicama za cipele. Zastao sam kraj klupe i
nagnuo se nad paket da vidim to na njemu pie. Nije pisalo nita te sam ga paljivo
okrenuo i promotrio sa svih strana, no smei omotni papir bio je potpuno ist. Nakon
kratkog oklijevanja odluio sam ga ne otvoriti, jer sam osjeao da je moja obaveza nekoga
obavijestiti o pronalasku tog paketa. No koga, to nisam znao. Podigao sam paket objema
rukama. S obzirom na volumen uinio mi se prilino teak, mnogo tei od paketa s
knjigama, kao da sadrava kamenje ili eljezo. U meni se probudila sumnja u vezi s tim
predmetom, pa sam ga veoma oprezno, paljivo vratio na klupu. Morao sam obavijestiti
policiju o pronalasku sumnjivog predmeta, no mobilni telefon ostao mi je na uredskom
stolu jer sam namjeravao izai samo u kratku etnju i nisam htio da me tijekom etnje
proganjaju uredski problemi.

U meuvremenu je polako nestajala posljednja svjetlost dana i jo su samo odbljesci

sumraka titrali kosinom ulice kao da mi daju znak da im priem, ili ba suprotno, da me
upozoravaju da se udaljim s tog mjesta. Duboke sjene ispunile su ulicu, sjene visokih
empresa i sjene ivica koje su ograivale dvorita kua. Te sjene nisu stajale nepomino,
ve su se gibale amo-tamo kao da trae svoje izgubljeno vlasnitvo. Za nekoliko trenutaka
upalila su se svjetla ulinih lampi, no sjene se nisu povukle, ve su se obrtale i mijeale s
laganim povjetarcem koji je doticao kronje drvea, kao da ih mijesi i pretumbava neka
nevidljiva ruka.

Zaustavio sam se pred potrganim dvorinim eljeznim vratima ruevine i stajao

tamo nekoliko trenutaka, udiui punim pluima mirise oleandra i gorkasti miris geranija.
inilo se da u kui nema nikoga, jer nijedan prozor nije bio osvijetljen, kao ni dvorite, i
samo je iz draa dopiralo zrikanje zrikavaca, kreket aba iz susjednog dvorita i uporni
lave pasa s padine ulice. Zato sam doao ovamo, a da se nisam najavio telefonom i
utanaio sastanak? Pa ako pokucam na vrata sada kada je ve mrak, te e se dvije ene
zacijelo uplaiti. Moda mi i ne otvore. A moda i nisu kod kue, jer ba ni iza jednog
prozora ne gori svjetlo. Stoga sam odluio otii i navratiti neki drugi dan. No jo dok sam
donosio tu odluku, otvorio sam dvorina vrata, koja su tuno zakripala, zakoraio u
mrano dvorite te, preavi ga, dvaput pokucao na vrata.
 IV.

Otvorila mi je djevojka od otprilike dvadeset pet godina, Jardena, ki pokojnog pisca

Eldada Rubina. Mama i baka otile su u Jeruzalem, a ona je stigla iz Haife da se na
nekoliko dana odvoji od svijeta i uznapreduje u pisanju seminarske radnje na temu
osnivaa sela Tel Ilana. Jardene sam se sjeao iz dana njezina djetinjstva jer je jednom kao
dvanaestogodinjakinja dola u moj ured po naredbi svog oca da me zamoli za nacrt ili
kartu sela. Bila je tanana i srameljiva djevojica svijetle kose, tijela njena kao stabljika
cvijeta, tanka i izduena vrata te njena lica koje je izgledalo ispunjeno zapanjenou, kao
da je sve to se dogaa na ovom svijetu neizmjerno udi i u njoj budi srameljivo
zaprepatenje. Pokuao sam tada zapodjenuti s njom kratki razgovor o njezinu ocu, o
njegovim knjigama, o posjetiteljima koji im dolaze u dom iz itave zemlje, no Jardena mi
je uzvraala sa da i ne te je jednom rekla: Pa kako da ja to znam? I tako je na razgovor
zavrio i prije no to je poeo. Dao sam joj kopiju karte sela koju je njen otac elio, a ona je
rekla hvala i izala ostavljajui za sobom niti srameljivosti i zaprepatenja. Kao da smo je
moj ured ili ja uasno zaudili. Od te zgode sreo sam je jo nekoliko puta u trgovini
Viktora Ezre, u mjesnom uredu Uprave ili u Domu zdravlja, i uvijek mi je uputila osmijeh
kao da sam joj blizak, no bila je krta na rijeima. Uvijek mi je ostavljala nekakav osjeaj
razoaranja, kao da postoji razgovor koji nas dvoje jo nismo obavili. Prije est ili sedam
godina otila je u vojsku, a zatim su mi u selu rekli da je otila studirati u Haifu.

Sada je stajala preda mnom na otvorenim vratima kue na kojoj su sve rolete bile
dokraja sputene. Bila je krhka djevojka, njena, odjevena u jednobojnu, jednostavnu
pamunu haljinu, kosa joj je bila rasputena i padala slobodno na ramena, a na nogama je
imala sandale i bijele arape kao da je jo uvijek uenica u osnovnoj koli. Oborio sam
pogled i gledao samo njene sandale. Tvoja mi je majka, rekao sam, telefonirala i rekla da
doem s njom porazgovarati u vezi s prodajom kue.
 Jardena mi je rekla da su mama i baka otputovale na nekoliko dana u Jeruzalem,
ona je kod kue sama i ako elim, slobodno mogu ui, no to se tie razgovora o prodaji
kue, ona nije prava adresa. Stoga sam odluio zahvaliti joj i pozdraviti je te navratiti neki
drugi put, no moje su noge kao vlastitom voljom othodale za njom u kuu. Uli smo u
veliku sobu koje sam se sjeao iz djetinjstva, sobe s visokim stropom iz koje su razliita
vrata vodila u pokrajnje sobe te stubita koje je vodilo do podruma. Soba je bila
osvijetljena priguenim zlaanim svjetlom koje je dopiralo iz metalnih sjenila uvrenih
blizu stropa. Uzdu dva zida bile su postavljene police natrpane knjigama, a na istonom
zidu sobe jo je visjela detaljna karta bliskoistonih zemalja. Ta je karta bila poutjela i
rubovi su joj bili otrcani. Neto staro i gusto stajalo je u zraku. Slino tragu mirisa
neprozraenih predmeta, a moda to i nije bio miris, nego prigueno zlaano svjetlo u
ijem su se slapu nale zarobljene sitne estice praine stvarajui popreni zlaani stup
iznad crnog stola za blagovanje okruenog s osam stolaca ravna naslona.

Jardena mi je ponudila da sjednem na stari naslonja ljubiaste boje i upitala me to

u popiti. Nemoj se inkomodirati, rekao sam joj, ne elim ti smetati, sjest u samo dvije
minute da se odmorim, a onda u otii i ponovo doi neki drugi put kad ti mama i baka
budu kod kue. Jardena je inzistirala da neto popijem: Danas je takva vruina, a vi ste
doli pjeice, rekla je i izala iz sobe, a ja sam ostao gledati za njenim dugim nogama u
sandalama za djevojicu i arapama za djeake. Plava haljina plesala joj je oko koljena. U
kui je vladala duboka tiina. Kao da je ve prodana i ispranjena za sva vremena. Stari
zidni sat kucao je iznad kaua, vani je lajao neki daleki pas, no u sobu nije dopirao uh
kroanja crnih empresa koji su rasli sa svih strana dvorita. Kroz istoni prozor vidio se
pun mjesec. Tamni utori na mjeseevoj povrini inili su se tamniji no ikad.

Jardena se vratila i vidio sam da je izula sandale i arape, i sada je hodala bosa.
Objema rukama drala je crni stakleni pladanj na kojem su se nalazile aa i boca hladne
vode, kao i tanjur s datuljama, ljivama i trenjama. Boca se orosila zbog vreline, a rub je
ae bio ureen tankom plavom crtom. Stavila je posluavnik na stoli pred mene,
prignula se i utoila vodu u au do plave crte. Kad se nagnula, na trenutak sam ugledao
izboine njenih grudi i utor meu njima. Bile su to male i vrste grudi i tog su me trena
podsjetile na voe koje mi je donijela. Popio sam pet-est gutljaja i dotaknuo voe prstima,
a da ga nisam uzeo, i ljive su bile oroene kapljicama vode zbog vruine ili zbog toga to
su bile netom oprane, te su izgledale privlano i ukusno. Rekao sam Jardeni da se sjeam
njezina oca i ove sobe jo iz djetinjstva i da se gotovo nita u njoj nije promijenilo. Ona je
rekla da je njen otac volio ovu kuu, da se u njoj rodio i odrastao, u njoj je napisao sve
svoje knjige, no mama se eli odseliti i stanovati u gradu. Tiina je gui. Izgleda da e baku
smjestiti u neki dom za umirovljenike, a kuu prodati. Ona sama niti podrava prodaju
kue, niti joj se protivi. To je mamina stvar. Da se nju pita, moda bi rekla da prieka s
prodajom dok je baka jo iva. No, s druge strane, moe razumjeti majku, jer to ima ovdje
raditi sada kad je konano otila u penziju i prestala predavati biologiju u srednjoj koli?
Mama je ovdje itavo vrijeme sama s bakom, koja vie gotovo nita ne uje.

Hoete li razgledati? Da proemo kroz sve sobe? Ima tu mnogo soba i sobiaka.
Ova kua, rekla je Jardena, sagraena je bez ikakve logike. Kao da je arhitekt imao neku
vlastitu viziju te razbacao sobe, hodnike, prolaze i sobike kako mu se prohtjelo. Zapravo i
nije bilo arhitekta: njezin je pradjed sagradio sredinji dio i svakih nekoliko godina kuu je
proirivao novim krilom ili novom prostorijom, nakon ega je doao djed i samo nastavio
graditi i dodavati nove sobe.

Ustao sam i krenuo za njom kroz vrata to su se otvarala u mrani prostor te sam se
naao u hodniku s kamenim taraco-podom du kojeg su visjele stare nejasne slike bregova
i rijeka. Oi su mi bile prikovane uz njene bose noge koje su hitro i lako koraale po
kamenom podu, kao da preda mnom plee. Iz hodnika se moglo na nekoliko vrata i
Jardena je rekla da, premda je i sama odrasla u ovoj kui, jo uvijek ima osjeaj da se nalazi
u labirintu te da ima zakutaka u kojima nije bila jo od ranog djetinjstva. Otvorila je jedna
vrata i povela nas do zakrivljenog prolaza, do kojeg smo sili preko pet uskih stuba
utonulih u gustu tamu, tamu koju je od potpunog crnila dijelila samo jedna slabana uta
stropna arulja. ak i ovdje, u prolazu, bili su kredenci iza ijih su staklenih vrata ekale
gomile knjiga, a izmeu svezaka bila je rasuta zadivljujua zbirka okamina i koljki.
 Jardena je rekla: Ovdje je moj otac volio boraviti u predveerje. Privlaila su ga
zatvorena mjesta bez prozora. Rekao sam da i mene privlae zatvorene prostorije,
prostorije u kojima i usred arkog ljeta postoji neka sjena zime. Jardena je rekla: Ako je
tako, onda sam vas dovela na pravo mjesto.

V.

Kroz vrata koja su se sa kripom otvorila iz tamnog smo hodnika unili u gotovo
nenamjeten sobiak, u kojem su bili samo stari izblijedjeli kau, smei naslonja i okrugli
stol na rasklapanje iste smee boje, sa zakrivljenim nogama. Na zidu te sobe bila je
objeena velika siva fotografija sela Tel Ilana otprije mnogo godina, snimljena s vrha
vodotornja u sreditu sela. Pored te fotografije spazio sam uokvirenu diplomu, no svjetlo
je bilo preslabo da bih mogao proitati to na njoj pie. Jardena je predloila da ovdje malo
sjednemo i ja sam prihvatio njen prijedlog. Sjeo sam na otrcani kau, a Jardena je sjela na
naslonja meni nasuprot, prekriila svoje bose noge i povukla haljinu na koljena, no
haljina je bila prekratka da ih prekrije. Rekla je da jo uvijek nismo vidjeli ni mali dio
kue. I jo je rekla da se iz ove sobe kroz lijeva vrata moe doi do primae sobe na ulazu
u kuu, sobe iz koje smo zapoeli svoje istraivanje, a desna vrata vode u kuhinju, iz koje
se moe u smonicu ili u hodnik koji vodi u nekoliko spavaih soba. Dodatne spavae sobe
nalaze se u drugom krilu kue. Ima spavaih soba u kojima nitko nije noio vie od
pedeset godina. Prvih godina pradjed je u njima znao primiti na poinak goste iz dalekih
moava koji su dolazili vidjeti njegove vonjake i nasade. Djed je ovdje primao predavae i
glumce koji su nastupali u selu. Ja sam gledao Jardenina glatka, okrugla koljena koja su
provirivala ispod haljine. I Jardena je gledala u svoja koljena. Smjesta sam otrgnuo pogled i
zagledao se u njeno lice, na kojem se irio slabaan osmijeh, rastresen osmijeh, koji je
moda izvirao iz ugodne, no kaotine pomisli.

Upitao sam je zato me odluila provesti kroz prostorije u kui. Jardena je

zapanjeno odgovorila: Pa zar vi ne namjeravate kupiti kuu? Skoro sam joj rekao da kuu
namjeravam kupiti zbog toga to je elim sruiti te stoga nema nikakve svrhe da me vodi u
razgledavanje prostorija, no bolje razmislivi o svemu, odluio sam ne rei joj nita. Rekao
sam: Kua je toliko velika, a sad u njoj ive samo dvije ene. Jardena je rekla da mama i
baka ive u dijelu kue okrenutom prema stranjem dvoritu, a da je u tom istom krilu i
njezina sobica u kojoj odsjeda kad doe u posjet. Hoete li da nastavimo s razgledavanjem?
Niste umorni? Ima jo mnogo zatvorenih soba, a sad kad sam ve tu i ona eli iskoristiti
priliku da malo zaviri u njih. Da je sama, bilo bi je malo strah, no ovako udvoje nema se
ega bojati, zar ne?

Neto otresito, gotovo cinino izbilo je na trenutak u njezinu glasu kad me upitala
jesam li se ve umorio i mora li se sa mnom iega bojati. Nastavili smo proavi kroz desna
vrata te uli u veliku starinsku kuhinju u kojoj su s jednog zida visjele tave raznoraznih
veliina, a u jednom je kutu bila starinska pe s dimnjakom od crvenih cigala. Sa stropa su
visjele niske enjaka i suenog voa. Na tamnom stolu od grubih dasaka bilo je u neredu
rasuto raznovrsno posue, blokovi papira, tegle raznih prakastih pripravaka, konzerve
sardina, pranjava boca ulja, veliki no, stari orasi, namazi i zaini. Na zidu je visio
kalendar s crteima i primijetio sam da je otprije mnogo godina.

Ovdje je moj otac, rekla je Jardena, volio sjediti zimi i zapisivati stvari u svoje
biljenice pored upaljene pei. Mama i baka sada se koriste kuhinjicom u svojem krilu, a
ne ovom kuhinjom. Ova je zapravo naputena. Upitala me jesam li ogladnio te predloila
da mi zaas pripremi laganu veeru. Istina da sam osjeao blagu glad, ne bih se protivio da
pojedem kriku kruha s avokadom i malo usoljenog luka na avokadu. No ova kuhinja
izgledala mi je oskudno, a znatielja me gonila dalje u dubinu kue, u srce labirinta. Rekao
sam: Hvala, moda neki drugi put, sada moda moemo nastaviti dalje da vidim ega jo
ovdje ima.

Iz njenih oiju ponovo je izbilo neto izazivaki, pomalo podrugljivo, kao da je

jasno proniknula u moju sr, a ono to je ondje vidjela ne slui mi na ast, te je rekla:
Doite. Ovuda. Tako smo iz kuhinje izali na uzani hodnik, a iz njega lijevo i poprijeko jo
jednim zavojitim hodnikom, u kojem je Jardena upalila mutno svjetlo. Moju je glavu
ispunila izmaglica i vie nisam bio siguran da mogu pronai put natrag i vratiti se putem
kojim smo doli. inilo se da Jardena uiva vukui me za sobom sve dalje u dubinu kue.
Njene bose noge hitro su se kretale preda mnom po hladnom kamenom podu, njeno vito
tijelo malko se povijalo dok je lebdjela i inilo se da se kree na vrhovima prstiju. U tom je
mranom hodniku bila uskladitena rasuta oprema za kampiranje, presloeni ator,
eljezne ipke, gumeni madraci, konopi i dvije aave petrolejske svjetiljke. Kao da se
netko pripremao za dugi osamljeniki boravak na planini. Izmeu debelih zidova utio se
miris vlage i praine. Kad mi je bilo osam ili devet godina, otac me jednom na sat ili dva
zatvorio u ostavu za alat na trijemu jer sam razbio toplomjer. Dobro se sjeam prstiju
hladnoe i mraka koji su me gladili sve dok se cijeli nisam stisnuo kao zametak u kutu
ostave.

Osim onih kroz koja smo uli, iz zavojitoga hodnika vodila su troja zatvorena vrata
i Jardena je pokazala prstom na jedna od njih, rekla da vode dolje u podrum te me upitala
elim li ga vidjeti. Nije vas strah podruma? Nije me strah, rekao sam, no moda da ga ovaj
put ipak preskoimo, hvala na ponudi, ali smjesta sam se pribrao i rekao da zapravo moe,
zato ne? Isplati se zaviriti i u podrum. Jardena je s kuke na zidu skinula objeenu
baterijsku lampu i bosim stopalom odgurnula vrata. Siao sam za njom i u mraku izmeu
nemirnih sjena izbrojio etrnaest stuba. U zraku podruma vladala je vlana hladnoa, a
baterijska lampa u Jardeninim rukama prevrtala je teke sjene po tamnim zidovima. Rekla
je: Ovo je na podrum. Ovdje drimo sve to se u kui vie ne koristi i ovamo je tata
ponekad silazio da upije hladnou u vrelim danima poput ovoga danas. Djed je ovamo
dolazio spavati meu bavama i sanducima u sparnim noima vrueg vjetra. A vi? Bojite li
se zatvorenih prostorija i mraka? Jer ja se ne bojim. Ba suprotno. Jo kad sam bila mala,
pronalazila sam sebi skrovita na mranim i zatvorenim mjestima. Ako kupite ovu kuu,
pokuajte moda nagovoriti nove stanare da ne mijenjaju njen oblik. Bar dok je baka jo
na ivotu.
 Da ne mijenjaju? zapanjio sam se. Pa moda novi stanari nee htjeti preinaiti
oblik kue, moda e je htjeti sruiti i na njenome mjestu sagraditi modernu vilu (neto
me pred njom prijeilo da kaem kako u ja sam uskoro sruiti kuu).

Da imam novaca, kupila bih je od mame i bake. Kupila i zakljuala. Nikako ne bih
u njoj stanovala. Samo bih je kupila i zakljuala, pa neka stoji zatvorena i naputena. To
bih ja napravila s njom.

Moje oi, koje su se poele privikavati na mrak, otkrile su na zidovima podruma

mnogobrojne police, a na njima konzerve i staklenke s kiselim krastavcima, maslinama,
pekmeze i uvarke i jo neke potreptine koje nisam uspijevao prepoznati. Kao da je kua
pripremljena za viemjesenu opsadu. Hrpe vrea, sanduka i kutija zakrivale su podrum.
S moje desne strane bile su tri ili etiri zapeaene bave, u kojima je moda bilo vino, no
nisam to mogao pouzdano znati. U jednom kutu bila je gomila knjiga naslaganih jedna na
drugu od poda pa gotovo do stropa. Jardena je rekla da je ovaj podrum prokopao i sagradio
njen pradjed Gadalija Rubin jo i prije no to je poeo graditi samu kuu. Podrum je bio
dio temelja kue i u prvim godinama u njemu je obitelj stanovala dok iznad njega nije
sagraena kua. A ni kua nije bila sagraena odjednom, ve tijekom mnogih godina,
svaka generacija dodala je svoje odjeljke i krila i stoga moda izgleda kao da je sagraena
potpuno bez plana. Po mome miljenju, rekla je Jardena, taj kaos jedna je od tajni arma
ove kue: ovjek se u njoj moe izgubiti, moe se sakriti, a u trenucima preoptereenosti
moe pronai i tihi kutak i u njemu se osamiti. Volite li se i vi osamiti?

Bio sam zapanjen njenim rijeima jer mi nije bilo jasno kako netko treba tihi kutak
za osamu u toliko velikoj i razgranatoj kui u kojoj stanuju samo dvije starice, ili ponekad
dvije starice i bosonoga studentica. Usprkos svemu u podrumu mi je bilo dobro, njegova
mrana svjeina povezivala je moje misli s likom nepoznate planinarke koja se pojavila i
gotovo istog trena nestala u pranjavom vrtu iza Doma kulture, s udnim pozivom mog
sina Avnija, predsjednika seoskog Vijea, i s tekim paketom koji sam pronaao vani na
klupi i koji sam nekome trebao prijaviti, a ja sam to zanemario i nikome nisam rekao ni
rije.

Upitao sam Jardenu postoji li iz ovog podruma izlaz na dvorite, a Jardena je

odgovorila da je izlaz uza stube i vrata kroz koja smo doli ovamo te da postoje jo jedne
stube koje vode ravno do dnevne sobe. elite li da se vratimo? Rekao sam da i smjesta se
predomislio pa dodao da, zapravo, ne. Jardena me primila za ruku, posjela me na jedan od
sanduka, sjela meni nasuprot i prekriila noge pokuavajui nategnuti haljinu preko
koljena. Sada, rekla je, vi i ja se ne moramo nikamo uriti. Nije li tako? Ispriajte mi,
molim vas, to e se zapravo dogoditi s naom kuom nakon to je kupite.

VI.

Na sanduk pored sebe poloila je baterijsku lampu s leom uperenom u plafon. Tako je s
podrumskog stropa izbio okrugli balon svjetlosti, dok je ostatak prostorije bio u
potpunome mraku. Jardena je postala sjenka meu sjenama. A sada, rekla je, sada bih na
primjer mogla ugasiti lampu, iskrasti se odavde u mraku i zakljuati vas u podrum za
vijeke vjekova. Moete jesti masline i kiselo zelje, piti vino i opipavati prstima zidove i
sanduke sve dok svjetlo baterijske lampe ne zamre. Htio sam joj odgovoriti da sam
zapravo uvijek u snovima vidio sebe zakljuanog i zarobljenog u mranom podrumu, no
odabrao sam preutjeti to. Na kraju moje utnje Jardena je upitala: Kome ete prodati nau
kuu? Tko e kupiti ovakav stari labirint? Vidjet emo, rekao sam, moda je uope ne
prodam. Moda se preselim u nju. Svia mi se ova kua. I njena stanarka. Moda bih
mogao kupiti kuu skupa sa stanarkom?

Ja se ponekad volim svlaiti sasvim polagano pred ogledalom i zamiljati da sam

izgladnjeli mukarac koji promatra kako se skidam. Takve me igrice uzbuuju. Svjetlo
lampe naglo je oslabjelo, kao da je baterija ve istroena, no ve u sljedeem trenu njezin
je snop ponovo na stropu utisnuo okrugli novi snana svjetla. U tiini sam u svojoj glavi
uo priguen zvuk curenja, kao da ovdje moda postoji neki podpodrum, ispod ovoga u
kojem smo, i kroz njega protjee polagana i tiha vodena struja. Kad mi je bilo pet ili est
godina, roditelji su me jednom poveli na izlet, mislim u Galileju, i blijedo se sjeam
masivne kamene graevine prekrivene mahovinom, neke stare ruevine, iz koje se isto
tako uo tihi udaljeni um vodenog strujanja u mraku. Ustao sam i upitao Jardenu ima li
jo dijelova kue koje mi eli pokazati. Usmjerila je snop svjetla u moje lice potpuno me
zasljepljujui i podsmjeljivo upitala kamo se urim.

Pa, eto, ne bih htio da zbog mene uludo potrati itavu veer. A i ja jo moram
veeras zavriti s pripremom godinjeg poreznog izvjetaja. I mobitel sam ostavio na
uredskom stolu, moda me Eti trai. Ionako u morati ovamo doi ponovo da
porazgovaram s tvojom majkom, a moda i bakom. Ali ima pravo, zapravo se nikamo ne
urim.

Prestala je usmjerivati zasljepljujui snop svjetla u mene te ga je sada usmjerila u

pod izmeu nas. Ali ni ja, rekla je zaueno, ni ja se nikamo ne urim. itava je veer
pred nama i no je jo mlada. Ispriajte mi neto o sebi. Ili mi, zapravo, nemojte nita
ispriati. Ono to trebam znati ve znam, a ono to ne znam uope mi nije potrebno. U
ovaj podrum, rekla je, moj me otac zakljuavao na sat ili dva kad sam bila mala, svaki put
kad bih ga razbjesnila. Na primjer jednom kad sam imala osam ili devet godina, zastala
sam pored njegovog pisaeg stola i na njemu ugledala mnotvo listova papira ispisanih
njegovim rukopisom prepunih tragova brisanja, tako da sam uzela drvenu olovku i na
svakom papiru nacrtala malu nasmijeenu macu ili majmunia koji pravi grimase. Htjela
sam ga razveseliti. No on je pobjesnio kao furija i zakljuao me ovamo u podrum, u mrak,
da dobro nauim kako je zabranjeno dirati njegove papire, da ih je zabranjeno ak i
pogledati. Ovdje sam ostala tisuu godina sve dok on nije poslao baku da otkljua vrata i
pusti me na slobodu. I stvarno, odonda nisam nita dirnula ni pogledala. Nisam proitala
nijednu njegovu knjigu, a kad je umro, nas tri, mama, baka i ja, premjestile smo sve
njegove biljenice i kartice i cedulje u arhiv udruenja knjievnika. Nisam se htjela baviti
ostacima. Baka jer vie ne moe proitati nijednu rije o Holokaustu, ima none more,
mama zato to je bijesna na tatu, a ja bez ikakvog razloga. Jednostavno ne volim knjige
kao to su njegove, ne podnosim taj stil. Kad sam ila u etvrti srednje, natjerali su nas da
proitamo i nauimo napamet odlomak iz jednog njegovog romana, a ja sam osjeala kao
da on, kako da kaem, kao da me zarobljenu, prikucanu i pridavljenu dri sa sobom ispod
svog popluna, okruenu njegovim tjelesnim mirisima, bez svjetla i bez zraka. Odonda
nisam proitala, nisam ni pokuala proitati nita od svega to je napisao. A vi?

Rekao sam da sam jednom pokuao proitati roman Eldada Rubina jer je on,
naposljetku, ipak iz naeg sela, i itavo se selo njime ponosi, no nisam uspio dovriti
knjigu. Obino itam krimie, podlistak o financijama i poneku knjigu o politici ili
biografiju politikih voa.

Jardena je rekla: dobro je da si doao veeras, Josi. A ja sam oklijevajui pruio

ruku i na tren dotaknuo njeno rame zato to je zautjela i vie nije rekla ni rije, i uzeo
sam njenu ruku u svoju, i odmah zatim i drugu, i tako smo nekoliko trenutaka sjedili
jedno nasuprot drugomu na dva sanduka u podrumu, moji dlanovi obgrlili su njene kao da
injenica da to to nijedno od nas nije proitalo nijedno djelo Eldada Rubina ini od nas
zavjerenike. Ili moda ne ta injenica, ve praznina kue i muk podruma ispunjenog
mnotvom zgusnutih mirisa.

Za nekoliko trenutaka Jardena je ustala, a ustao sam i ja. Povukla je svoje ruke iz
mojih i zagrlila me priljubljujui se uz mene svom vrelinom svog tijela, a ja sam zario lice
u njenu toplu, dugu kosu i udisao njen miris, miris blagog ampona od limuna pomijean
sa sapunom za tuiranje. I poljubio sam je dvaput u kutove oiju. Tako smo stajali
nepomino, a ja sam osjeao udnu mjeavinu poude, sjedinjenja i blagonaklonosti. Doi,
rekla je, sada se moemo popeti u kuhinju i neto pojesti, no nije me prestajala grliti
svojim rukama kao da njeno tijelo ne uje to mi njene usne govore. Moja je ruka milovala
njena lea, a njene su ruke stiskale moja lea i osjeao sam njene grudi pritisnute o moja
prsa, i jo je uvijek postojao snani osjeaj sjedinjenja, jai nego osjeaj poude. Milovao
sam njenu kosu blagim, sporim kretnjama i ponovo je poljubio u kutove oiju, no
izbjegavao sam usne kao da se bojim ispustiti neto neprocjenjivo. Zarila je glavu u moj
vrat i vrelina njene koe isijavala je na moju budei u meni tihu radost, koja je prevladala
poudu i zauzdala moje tijelo. Njezin zagrljaj nije bio strastven, ve se drala za mene kao
da time zaustavlja propadanje.

VII.

Nakon toga smo u podrumu pronali invalidska kolica njezina oca, pisca Eldada Rubina,
obloena izlizanim jastucima, s dva velika kotaa prevuena gumom. Jardena me posjela
na ta kolica i poela me gurati u njima pravei krugove po podrumu, od stuba do
nagomilanih vrea, od polica s teglama ukiseljenog povra do brda knjiga naslaganih u
dnu podruma. Dok me vozila, nasmijala se i rekla: Sada ti mogu uiniti to god me volja. I
ja sam se nasmijao i upitao je to mi to eli uiniti. Jardena je rekla da me eli uspavati, da
ovdje utonem u san i spavam slatkim podrumskim snom. Spavaj, snivaj spokojno, rekla je,
i u glasu joj je bila neka gorka slatkoa dok je izgovarala kratke rijei. Zatim mi je poela
pjevuiti staru uspavanku koju nisam bio uo jo od djetinjstva, udnu, apsurdnu
uspavanku, o pucnjevima i divljatvu u noi, o nastrijeljenom ocu i majci koja e jo malo
otii u nonu strau, gori sijeno u Tel Josefu, u Beit Alfi die se oblak dima, no ti ne plai i
ne brini, mirno sanjaj sanak svoj.

Ta je pjesma nekako pristajala kui u kojoj smo se nalazili, i pristajala je naroito

podrumu u kojem smo se nalazili i Jardeni, koja me nije prestajala voziti lijevo-desno od
zida do zida podruma paljivim i sporim kretnjama, i s vremena na vrijeme pogladila me
po glavi i licu, i mekim mi prstom prela preko usana, sve dok uistinu nisam poeo
osjeati neku ugodnu obamrlost koja se irila svim mojim udovima, i gotovo da sam
sklopio oi, no nekakav nagovjetaj opasnosti probijao je ispod drijemea i spreavao me
da utonem u san. Brada mi je pala na prsa, a misli su mi odlutale do neznane ene koja se
pojavila pored spomenika u zaputenom Parku sjeanja iza Doma kulture, izletnice
odjevene u planinarsku odjeu za uspon na Alpe s udnim eirom s kopama i
remeniima, i koja me probola pogledom punim prijezira, a poslije, kad sam se udaljio i
osvrnuo, od nje vie nije bilo ni traga. Kupit u ovu kuu pod svaku cijenu, odluio sam
obavijen slatkom izmaglicom sna, kupit u je i sruiti do temelja, mada mi je prirasla srcu.
U meni je bila nepokolebljivost da se ova kua mora sruiti premda je bila gotovo
posljednja, i uskoro u Tel Ilanu vie nee biti nijedne kue iz dana prvih naseljenika.
Bosonoga Jardena poljubila je moju glavu, ostavila me da sjedim u invalidskim kolicima i
udaljila se na vrhovima prstiju kao da za samu sebe plee neki ples, popela se stubama,
izala s baterijskom lampom u ruci i za sobom zatvorila vrata, a ja sam ostao sjediti u
invalidskim kolicima utonuo u duboku oputenost, i znao sam da e sve biti u redu, jer
nemam se kamo uriti.
 ekanje

I.

Tel Ilan, staro selo koje je ve napunilo sto godina, bilo je okrueno poljoprivrednim
nasadima i vonjacima. Na istonim padinama bregova prostirali su se vinogradi tekih
grozdova od kojih se pravilo vino. S druge strane ceste koja je vodila do Tel Ilana u
redovima su rasla drva badema. Krovovi od crepova bili su duboko utonuli u gusto
zelenilo kroanja starog drvea. Mnogi su se stanovnici jo uvijek bavili poljoprivredom
koristei se ispomoi stranih radnika koji su stanovali u kuicama na stranjoj strani
dvorita. No neki su seljani zatvorili svoja poljoprivredna gospodarstva i uzdravali se
iznajmljujui sobe turistima, drei galerije i pomodne butike, a neki su i radili izvan sela.
U sreditu Tel Ilana otvorila su se dva restorana za poznavatelje dobrog zalogaja, privatna
vinarija te prodavaonica ukrasnih ribica. Jedan mjetanin pokrenuo je malu tvornicu za
izradu antiknog pokustva. U subotu bi se selo ispunilo posjetiteljima, neki su od njih
objedovali, a neki povoljno kupovali sitnice. A jo u petak poslijepodne itavo je selo bilo
pusto, jer su se njegovi stanovnici odmarali iza kura.

Moj sin Avni, predsjednik seoskog Vijea Tel Ilana, bio je mrav i visok ovjek
sputenih ramena, u pomalo neurednoj odjei, nosio je predug i preirok demper koji mu
je davao izgled smetenjaka. U hodu je bio nepopustljiv, pomalo nagnut unaprijed kao da
sijee vjetar. Lice mu je bilo privlano, elo visoko, usne njene, a pogled smeih oiju
pozoran i znatieljan kao da uvijek govori: Ba si mi simpatian i rado bih da mi ispria
jo poneto o sebi. Usto, znao je ovjeka odbiti, a da se ovaj ne osjeti odbijeno.
 Jednog petka u veljai u jedan popodne moj je sin Avni sjedio sam u uredu Vijea i
odgovarao na pisma seljana. Svi zaposlenici Vijea ve su bili otili svojim kuama da se
malo odmore, jer je petkom seosko Vijee radilo do dvanaest. Poslijepodnevne sate svakog
petka, nakon to bi se ured zatvorio, moj sin Avni obiavao je provesti u odgovaranju na
pisma seljana, svakome pojedinano. Jo su mu bila preostala dva ili tri pisma, nakon kojih
je namjeravao otii kui, istuirati se i prilei na popodnevni poinak sve do predveerja.
Te su veeri Avni i njegova ena Noa bili pozvani na veer pjevanja u domu Dalije i
Avrahama Levina, na kraju odvojka Maale Beit Ha oeva.

Dok je jo sjedio i odgovarao na posljednja pisma, netko je oklijevajui pokucao na

vrata njegove sobe. To je bio privremeni ured, u njemu su se nalazili samo pisai stol s dva
stolca i police za odlaganje spisa, jer se zgrada Vijea ve nekoliko mjeseci obnavljala. Moj
je sin Avni rekao naprijed i podigao pogled s papira. U sobu je uao mladi Arapin po
imenu Adel, student ili bivi student, koji je stanovao i radio u dvoritu kue Rahel
Franko na kraju sela, pored ivice od empresa to ih je dijelila od groblja. Moj ga je sin
prepoznao, toplo mu se osmjehnuo, pogledao ga svojim blagonaklonim oima i rekao:

Samo sjedni.

Adel, sitni i mravi momak s naoalama, nastavio je pogrbljeno stajati pred stolom
predsjednika Vijea udaljen od njega dva koraka te se u strahopotovanju ispriao
spustivi glavu:

Sigurno smetam. Ured vie ne radi.

Moj je sin Avni rekao:

Nema veze. Sjedni.

Adel je malo oklijevao, sjeo na rub stolca ne naslanjajui se i rekao:

Ovako stvari stoje. Tvoja me ena vidjela kako idem prema sreditu sela i rekla mi
je da svratim do tebe i prenesem ti poruku. Ili, tonije, cedulju.

Moj je sin pruio ruku i iz Adelovih ruku uzeo cedulju.

 Gdje si je sreo?

Pored Parka sjeanja.

U kojem je smjeru ila?

Nije ila. Sjedila je tamo na klupi.

Adel je ustao oklijevajui i upitao moe li jo neto uiniti, a moj mu je sin Avni s
osmijehom i slegnuvi ramenima uzvratio da ne mora nita uiniti, pa je Adel ustao,
zahvalio i iziao iz sobe usukanih ramena. Moj je sin Avni razmotao cedulju i ugledao tri
rijei ispisane Noinim ovalnim, smirenim rukopisom na stranici istrgnutoj iz kuhinjskog
bloka:

Nemoj se brinuti.

Te su ga rijei zapanjile. Svakog dana ona ga eka kod kue za ruak, on dolazi u
jedan, a ona je ve u dvanaest gotova s poslom uiteljice niim razredima. I nakon
sedamnaest godina braka Noa i moj sin jo su se voljeli, no u svakodnevnom ivotu meu
njima je uglavnom vladala obostrana velikodunost pomijeana s nekom vrstom
zauzdanog nestrpljenja. Ona nije voljela njegovu poziciju javne osobe ni poslove njegova
Vijea to su ga vjeito proganjali kod kue i nije mogla podnijeti njegovu demokratsku
susretljivost kojom je obilno i bez razlike zasipao svakoga. Njemu je pak ve pomalo
dodijala njezina predana ljubav prema primijenjenim umjetnostima, a napose njene male
keramike figure koje je oblikovala i pekla u posebnoj pei. Miris spaljene gline kojim je
ponekad odisala njena odjea nije mu bio ugodan.

Moj je sin Avni dakle nazvao kui i pustio telefon da zvoni osam ili devet puta
prije no to je prihvatio injenicu da Noa nije kod kue. Bilo mu je udno to je izala iz
kue ba u vrijeme ruka, a jo je udnije bilo to to mu je cedulju poslala preko glasnika i
nije napisala ni kamo ide ni kad e se vratiti. Njena poruka bila mu je neshvatljiva, a
glasnik mu je izgledao udno. No uope nije bio zabrinut. On i Noa uvijek su jedno
drugom ostavljali poruke na ceduljicama pod vazom u dnevnom boravku ako bi trebali
izai iz kue, a da prije o tome nisu obavijestili svog partnera.

Moj je sin Avni dakle zavrio dva posljednja pisma, jedno je uputio Adi Dva u vezi
s preseljenjem podrunice potanskog ureda, a drugo opinskom blagajniku u vezi s
pravom na mirovinu jednog radnika, razvrstao je sva pisma, poloio ih na policu odlazne
pote, provjerio jesu li prozori zatvoreni, a rolete sputene, odjenuo svoju poludugu jaknu
od antilopa, zakljuao ured dvaput i poao kui. Namjeravao je proi kroz Park sjeanja
pored klupe na kojoj je Noa moda jo uvijek sjedila, pokupiti je i skupa s njom otii kui
ruati. Nakon to je izaao, okrenuo se i vratio u ured jer mu se uinilo da je zaboravio
ugasiti raunalo, ili da je moda ostavio upaljeno svjetlo u zahodu. No raunalo je bilo
ugaeno, a arulja u nuniku nije gorjela, i moj je sin Avni opet iziao, dvaput zakljuao
vrata te krenuo traiti svoju enu.

II.

Noa nije bila na klupi pored Parka sjeanja i nigdje ju nije vidio. No Adel, mravi student,
ondje je sjedio sam s naopako okrenutom knjigom otvorenom i poloenom na koljena,
nije itao, ve je gledao niz ulicu, a iznad njegove glave pjevali su vrapci u kronjama
drvea. Moj sin Avni poloio je ruku na Adelovo rame pa ga blago upitao, kao da strahuje
da ga ne povrijedi, je li Noa bila ondje. Adel je odgovorio da je prije bila, a sada je vie
nema. Vidim da je nema, rekao je moj sin Avni, no mislio sam da ti moda zna u kojem je
smjeru otila.

Adel je rekao:

Oprostite. Strano mi je ao.

Moj je sin Avni odgovorio:

Sve je u redu. Nisi ti kriv.

 Nastavio je put prema kui skrenuvi u Ulicu sinagoge i zatim u Ulicu izraelskih
plemena. Glava i ramena bili su mu ukoeni prema naprijed kao da se bori s nevidljivom
preprekom. Svaki ga je prolaznik kojeg je susreo po putu pozdravio radosna lica jer je moj
sin Avni za veinu seljana bio uvaen i cijenjen predsjednik seoskog Vijea. I on je svakog
od njih pozdravio s blagonaklonim osmijehom i upitao kako ste, to ima novo, i ponekad
dodao da je popravak raspuknutog plonika u tijeku. Jo malo i svi e se okupiti u svojim
domovima na ruku i poslijepodnevnom odmoru u petak popodne, i na seoskim ulicama
nee biti ni ive due.

Vanjska vrata nisu bila zakljuana, a u kuhinji se jo uvijek potiho uo radio. Netko
je govorio o razvoju mree eljeznikih tranica i o prednosti eljeznikog prometa pred
cestovnim. Uzalud je moj sin Avni traio Noinu cedulju na uobiajenome mjestu pod
vazom u dnevnom boravku. No na kuhinjskom stolu ekao ga je spreman njegov objed,
tanjur prekriven tanjurom da se hrana ne bi ohladila: etvrtina pileta, pire-krumpir,
kuhana mrkva i zeleni graak. Uz tanjur su bili no i vilica, svako sa svoje strane, a ispod
noa je bio presavijeni ubrus. Moj sin Avni stavio je tanjur na dvije minute u mikrovalnu
penicu jer se hrana unato tome to je bila prekrivena ve pomalo ohladila. U
meuvremenu je iz hladnjaka izvadio bocu piva i utoio ga u kriglu. Nakon toga je sjeo
objedovati, i jeo je s tekom, no ne razlikujui okuse, sluajui sve vrijeme radio, na kojem
je sada bila emisija lakih nota s dugim pauzama za reklame. U jednom zatiju izmeu
reklama uinilo mu se da uje Noine korake u dvoritu, na putu do ulaznih vrata. Ustao je,
otiao do kuhinjskog prozora i pozorno pogledao van, no dvorite je bilo prazno, a meu
draem i otpacima vidjelo se vratilo rastavljenih kola te dva zahrala bicikla.

Nakon objeda odloio je posue u sudoper s namjerom da se ode istuirati. Na putu

do kupaonice ugasio je radio. U kui je vladao muk. ulo se samo tiktakanje zidnog sata.
Njihove dvije blizanke, dvanaestogodinjakinje Juval i Inbal, nalazile su se na kolskom
izletu u Donju Galileju. Njihova je soba bila zatvorena i on je usput otvorio vrata i zavirio
unutra. kure su u djevojakoj sobi bile navuene, a u zraku je lebdio blagi miris sapuna i
izglaanog rublja. Lagano je zatvorio vrata i otiao u kupaonicu. Nakon to je svukao
majicu i hlae te ostao u donjem rublju, odjednom se predomislio i otiao do telefona. Jo
se uvijek nije brinuo, no ipak se pitao kamo je Noa nestala i zbog ega ga kao i obino nije
priekala na ruku. Nazvao je Gili tajner i upitao je nalazi li se Noa moda kod nje. Gili je
rekla:

Ne, nije ovdje. A zato? Rekla ti je da ide k meni?

Moj je sin Avni rekao:

U tome i jest stvar, nita nije rekla.

Gili je rekla:

Trgovina mjeovitom robom zatvara se u dva. Moda je u zadnji tren skoila neto
kupiti.

Moj je sin Avni rekao:

Hvala, Gili. Sve je u redu. Sigurno e se uskoro vratiti. Nisam zabrinut.

No ipak je potraio i pronaao telefonski broj Viktorove trgovine mjeovitom

robom. Telefon je dugo zvonio i nitko se nije javljao s druge strane. Naposljetku je iz
slualice dopro valoviti tenor starog Libermana, koji je intonacijom kantora rekao:

Da, molim. S ove strane govori lomo Liberman iz trgovine mjeovitom robom.
Kako vam mogu pomoi?

Moj sin Avni upitao je za Nou, a stari Liberman tuno je odvratio:

Ne, drue Avni, ao mi je, tvoja supruga Noa nije danas pohodila radnju. Nije nam
se ukazala prilika da uivamo u sjaju njezina lica. I sumnjam da emo uivati u njemu
danas, jer, eto, za deset sekundi zatvaramo trgovinu i idemo kui da se pripremimo za
dolazak abatnje kraljice.2

Moj sin Avni uao je u kupaonicu, skinuo donje rublje, namjestio vodu tua na
ugodnu toplinu te priutio sebi dugo tuiranje. Tijekom tuiranja uinilo mu se da uje

2 abat se esto prikazuje kao kraljica koja svakog petka uveer gostuje u svakoj idovskoj kui. (op. prev.)
kripu vrata. Stoga je otirui se runikom glasno zazvao: Noa? No nije dobio odgovor.
Obukao je isto donje rublje i hlae kaki boje, izaao i pogledom pretraio kuhinju, zatim
je otiao u dnevni boravak i pregledao kau pred televizorom, odatle otiao u spavau
sobu pa na ostakljenu verandu, koja je sluila i kao Noin stvaralaki kutak. Tamo se
zavlaila satima modelirajui svoje figurice od keramike, figurice stvorenja koja ne
postoje, figurice boksaa etvrtastih vilica, a ponekad ak i slomljenih nosova. Sve je te
figurice Noa pekla u posebnoj pei u skladitu. Stoga je otiao u skladite, upalio svjetlo i
stajao ondje par trenutaka kiljei, no vidio je samo iskrivljene figurice i ugaenu pe
okruenu tamnim sjenkama koje su plesale meu pranjavim policama.

Moj sin Avni pitao se bi li otiao na popodnevni poinak ne doekavi je. Vratio se
u kuhinju i stavio posue u perilicu, a dok je to inio, zavirio je duboko u njenu
unutranjost ne bi li mu njezin sadraj moda otkrio je li Noa ruala sama prije no to je
otila, ili jo uope nije ruala. No perilica posua bila je prepuna posua koje je ekalo
pranje, i nije bilo mogue razaznati koje je moda upotrijebila Noa za svoj popodnevni
objed, a koje je ondje bilo otprije.

Na tednjaku je stajao lonac i u njemu kuhano pile. Ni iz tog lonca nije se moglo
zakljuiti je li Noa ve objedovala i ostavila preostalo meso za sutradan ili uope nije
ruala. Moj sin Avni sjeo je pored telefona i nazvao Batju Rubin namjeravajui je upitati je
li Noa moda tamo. No telefon je zvonio i zvonio, deset ili petnaest puta, a nitko nije
odgovorio, Moj je sin sam sebi rekao: no, stvarno, to je ovo, te otiao u spavau sobu da
otpoine. Pored kreveta stajale su Noine male papue, arene i izlizane na petama, kao
dvije laice-igrake. Leao je tamo nepomino na leima petnaest ili dvadeset minuta
oiju uprtih u strop. Noa se lako vrijeala, i on je u dugim godinama braka nauio da
pokuaji da je smiri rijeima samo izazivaju novu bol. Stoga je odluio ne reagirati i pustiti
vremenu da prekrije ili izblijedi njenu bol. Ona nije govorila, ali nije ni zaboravljala.
Jednom mu je prilikom njezina dobra prijateljica Gili tajner predloila da u opinskoj
galeriji organizira izlobu Noinih keramikih figurica. Moj sin Avni vedro je obeao da e
to razmotriti i priopiti joj svoj odgovor, no naposljetku je zakljuio da moda nije
prikladno napraviti javnu izlobu: Noini su urari ipak samo proizvodi kune amaterske
radinosti i izloba se moda moe odrati na jednom od hodnika kole u kojoj je Noa
radila, a ne u opinskoj galeriji, da se izbjegne mogua pria o nepotizmu itd. Noa nije
rekla ni rije, no nekoliko je noi u spavaoj sobi do tri ili etiri ujutro glaala rublje.
Izglaala je sve, ak i runike i ukrasne prekrivae za krevete.

Nakon dvadesetak minuta moj je sin Avni odjednom ustao, odjenuo se, siao u
podrum, upalio svjetlo i pritom prestraio itavi roj insekata, pretraio sanduke i kofere,
dotaknuo elektrinu builicu, prevrnuo bavu vina, koja mu je odgovorila dubokim,
praznim zvukom, ugasio svjetlo, popeo se u kuhinju, oklijevao nekoliko trenutaka,
odjenuo svoju poludugu jaknu od antilopa ponad navrat-nanos navuena dempera te
izaao iz kue ne zakljuavi vrata. urio se nagnut naprijed kao da se bori sa snanim
vjetrom u prsa te krenuo u potragu za svojom enom.

III.

Petkom u poslijepodnevnim satima na seoskim ulicama nema ni ive due, svi uivaju u
kratkom odmoru i spremaju se za proslavu abata. Dan je bio vlaan i siv, niski oblaci
leali su na krovovima kua, a poderotine magle lebdjele praznim ulicama. Kue s obje
strane ceste bile su zakljuane i obavijene drijemeom. Poslijepodnevni veljaki vjetar
nosio je lijevo-desno komad novina niz pustu ulicu i moj se sin sagnuo, pokupio papir pa
ga bacio u jednu od kanti za otpad. Veliki pas mjeanac zaskoio ga je pored Parka
starosjedilaca i krenuo ga slijediti teei, bjesnei i kesei zube. Moj ga je sin otro
prekorio, no to je psa jo vie razjarilo i izgledalo je da je spreman skoiti na njega. Moj se
sin sagnuo, podignuo kamen i zamahnuo rukom uvis. Pas se udaljio podvijena repa, no
nastavio je slijediti mog sina Avnija sa sigurne udaljenosti. I tako su njih dvojica hodala po
praznoj ulici na udaljenosti od desetak metara. I skrenuli su lijevo u Ulicu Ha Mejasdim. I
tamo su sve kure bile zatvorene radi popodnevnog odmora. Veina kua imala je stare
drvene kure izblijedjele zelene boje s kojih je nedostajalo ili je bilo iskrivljeno pokoje
rebro.

Tu i tamo, u kakvom dvoritu koje je neko bilo dvorite imanja, a sada preputeno
zaboravu, moj bi sin Avni ugledao naputeni golubinjak, staju za koze pretvorenu u
skladite, posmrtne ostatke staroga kamioneta do struka utonule u podivljalu vegetaciju
pored naputene limene sjenice, odavno praznu pseu kuicu. Pred ulaznim vratima rasle
su gorde palme. I pred proeljem njegove kue nekad su rasle dvije stare palme, no po
Noinoj elji posjekli su ih prije etiri godine jer je um njihova lia na vjetru ispred
prozora spavae sobe nou ometao njezin san i ivcirao je.

U nekim dvoritima raslo je grmlje jasmina i paroina, u drugima je rastao samo

dra meu visokim borovima koji su se zibali na vjetru. Moj je sin Avni proao hodajui
nagnut naprijed itavom Ulicom Ha Mejasdim i Ulicom vatei Israel, proao je pored
Parka sjeanja, zastao na tren pored klupe na kojoj je, kao to je rekao Adel, sjedila Noa
kad je od njega zatraila da iz njenih ruku uzme cedulju s rijeima Nemoj se brinuti i
odnese je mom sinu u privremeni ured seoskoga Vijea.

Kad se moj sin zaustavio pored te klupe, na razdaljini od desetak metara zaustavio
se i pas koji ga je slijedio. Pas vie nije reao ni kesio zube, ve je iz daljine promatrao mog
sina pametnim i ispitivakim pogledom. Noa je zatrudnjela dok su bili studenti bez
obaveza u Tel Avivu, ona na Pedagokoj akademiji, a on na studiju ekonomije. Oboje se
smjesta sloilo da je ta trudnoa neeljena i da je ona treba prekinuti. No dva sata prije
termina zakazanog u privatnoj klinici u Ulici Rajnes Noa se predomislila i zamolila ga da
povuku odluku. Spustila je glavu na njegova prsa i zaplakala. On nije poputao, ve joj je
lijepo govorio da mora biti razumna, pa nemaju izbora, pa itava je stvar otprilike slina
vaenju umnjaka, ne tea od toga.

On ju je ekao u kafiu preko puta klinike i u meuvremenu proitao dvoje

dnevne novine i sportski dodatak. Za neto manje od dva sata Noa je izala blijeda lica pa
su se taksijem vratili u sobu u studentskom naselju. U sobi su mog sina Avnija ve ekali
buni prijatelji studenti i studentice koji su se ondje okupili zbog davno zakazanog
sastanka. Noa je leala u krevetu u kutu sobe pokuavajui se prekriti preko glave, no
prepirka, uzvici, poalice i cigaretni dim prodirali su pod njezin pokriva. Ulovile su je
munina i slabost, pa je, pridravajui se za zid, preko okupljenih oteturala sve do
kupaonice. Vrtjelo joj se u glavi i bol se vratio jer je uinak anestetika prestao. U
kupaonici je netko bio povratio po podu i zahodskoj dasci. Nije se mogla suzdrati, pa je
povratila i ona. Nakon toga ostala je jo dugo zatvorena u kupaonici i stojei plakala s
dlanovima uprtim o zid i licem oslonjenim o nadlanice, sve dok se buni gosti nisu razili,
a moj ju je sin pronaao kako drhti u kupaonici, obgrlio joj ramena i njeno je odveo do
kreveta. Za otprilike dvije godine vjenali su se, no Noa nije mogla zatrudnjeti.
Raznorazni lijenici pomagali su joj kojekakvim terapijama. Za pet godina rodile su se
blizanke Juval i Inbal. O tom popodnevu u studentskoj sobi Noa i moj sin nikada nisu
razgovarali. Kao da su se sporazumjeli da se o tome vie nema to rei. Noa je pouavala
djecu u koli i u slobodno vrijeme na ostakljenoj verandi oblikovala udovita i glave
boksaa slomljenih nosova te ih odnosila na peenje u keramikoj pei u skladitu. Moj sin
Avni bio je izabran za predsjednika seoskog Vijea Tel Ilana i gotovo su mu svi stanovnici
iskazivali blagonaklonost i potovanje jer je znao paljivo posluati svakog tko mu se
obratio i zato to je bio skroman. No znao je i promijeniti miljenje svog sugovornika te ga
privoljeti svome, a to je inio tako da se uskraeni uope nije osjeao uskraenim.

IV.

Na uglu Ulice sinagoge zastao je na trenutak i osvrnuo se da vidi slijedi li ga onaj pas i
dalje. Pas je stajao pored jednih dvorinih vrata podvijena repa i poluotvorene gubice
promatrajui mog sina strpljivo i radoznalo. Moj ga je sin tiho dozvao: Doi, a pas se
uspravio naulivi ui dok mu se ruiasti jezik pomicao u gubici. inilo se da ga moj sin
zanima, no ipak e radije ostati na udaljenosti. Na seoskim dvoritima nije bilo ni ive
due, ni make ni ptice, samo on i pas i oblaci koji su se spustili s neba gotovo dodirujui
kronje empresa.

Pored vodotornja postavljenog na tri betonske noge nalazilo se atomsko sklonite i

moj sin Avni gurnuo je metalna vrata i ustanovio da nisu zakljuana. Siao je dakle niz
dvanaest stuba, vlane i pljesnive isparine dotaknule su mu kou te je pipajui naslijepo
pronaao prekida, no u tom sklonitu struje nije bilo. Svejedno je zaao dublje u mrani
prostor tapkajui izmeu nejasnih predmeta, gomile madraca ili poljskih kreveta te jedne
rastavljene stalae. Duboko je udahnuo zgusnuti zrak, napipao put natrag kroz mrani
prostor, uspeo se stubitem pa ponovo uzalud pritisnuo strujni prekida. Potom je zatvorio
eljezna vrata i izaao na pustu ulicu.

Vjetar je u meuvremenu gotovo potpuno jenjao, no magla je postala jo gua i

uinila nejasnima bridove starih kua, od kojih su neke bile sagraene i prije vie od
stotinu godina. uta se buka raspucala i gulila s fasada, otkrivajui tu i tamo oguljene sive
povrine. U dvoritima su rasli sivi borovi, a kue su razdvajale ivice od empresa. Tu i
tamo mogao se vidjeti zahrali rvanj ili potrgano korito obraslo dunglom korova,
koprivama, ladoleom i travom.

Moj sin Avni tiho je zazvidao psu, no ovaj se i dalje drao na sigurnoj udaljenosti.
Pred zgradom kole, koja je bila sagraena u danima osnivanja sela poetkom dvadesetog
stoljea, nalazila se oglasna ploa na kojoj su bili privreni plakati za projekcije
mjesnoga kina i reklama za vinariju pored oglasa mjesnog odbora s njegovim vlastorunim
potpisom. Moj je sin na trenutak zastao da promotri te oglase, no iz nekog razloga uinili
su mu se pogrenima ili potpuno nepotrebnima. Na tren mu se uinilo da je neki nejasni
lik zaao za ugao ulice, no kad se pribliio, vidio je samo grmlje u magli. Ispred zgrade
sinagoge nalazila se velika metalna menora, a na vratima su bili izrezbareni lavovi i
Davidove zvijezde. Popeo se uz pet stuba i probao gurnuti vrata, koja su bila zatvorena, no
ne i zakljuana. U dvorani sinagoge zrak je bio hladan i pranjav i gotovo mraan. Iznad
obrednog ormara prekrivenog parohetom3 izdizala se vjeno upaljena svijea koja je
3 Obredni prekriva. (op. prev.)
gorjela blijedim elektrinim svjetlom uz natpis Bog je uvijek pred mojim licem.
Sljedeih nekoliko minuta moj je sin Avni hodao izmeu sjedalica u polumraku, a nakon
toga se popeo na gornji dio, gdje je bio molitveni prostor za ene. Na klupama su leali
razbacani izlizani molitvenici u crnom uvezu. Vonj ustajalog znoja dodirnuo je njegove
nosnice skupa s mirisom starih svezaka. Pogladio je rukom jedno od sjedala jer mu se
uinilo da na njemu jo lei zaboravljena marama za prekrivanje glave ili al.

Kad je izaao iz sinagoge, moj je sin Avni ugledao psa, koji ga je ekao pored stuba.
Lupio je nogom o pod i rekao: Odlazi ve jednom. Bjei. Pas, oko ijeg je vrata bila ogrlica
s ploicom na kojoj je bio identifikacijski broj, malo je nakrivio glavu irom otvorivi usta
iz kojih je kapala slina, kao da strpljivo eka objanjenje. No nikakvo objanjenje nije
pristizalo. Moj je sin krenuo svojim putem sputenih ramena u svom neurednom
demperu koji je provirivao ispod poluduge jakne od antilopa. Hodao je velikim koracima
tijela nagnuta naprijed kao pramac broda koji sijee valove. Pas ga je i dalje pratio, i dalje
uvajui razmak.

Kamo li je samo mogla otii? Moda je otila nekoj prijateljici i tamo se zadrala i
zaboravila vratiti. Moda je ostala u koli zbog nekoga hitnog problema. A moda je u
ambulanti. Prije nekoliko tjedana, nakon svae, Noa mu je rekla da je njegova
drueljubivost samo maska koju nikada ne skida, a ispod te maske - Sibir. On joj nije
odgovorio i samo se blagonaklono nasmijeio kao to je uvijek inio kad bi se razljutila.
Noa je bila izvan sebe i rekla je: Tebe nita ne dira. Ni mi, ni nae keri. On se nastavio
blagonaklono smijeiti i poloio je dlan na njeno rame da je umiri, no ona je ustro otresla
njegovu ruku i tresnula vratima izaavi iz sobe. Za sat vremena donio joj je alicu vrueg
biljnog aja s medom u njen kuni atelje na zatvorenoj verandi. inilo mu se da je lovi
blaga prehlada. Nije bilo nikakve prehlade, no Noa je uzela aj iz njegovih ruku i blagim
glasom rekla:

Hvala ti, stvarno nisi trebao.

 V.

A moda se ona u meuvremenu, dok on ovako tumara pustim ulicama u magli, vratila
kui? Na trenutak je razmiljao da se vrati i on, no pomisao na praznu kuu, a posebice na
praznu spavau sobu s njezinim arenim papuama nalik na brodie-igrake pored kreveta
bila mu je odbojna i stoga je odluio ii dalje s ramenima izbaenima naprijed uzdu Ulice
Ha Gefen i Ulice Tarpat, sve dok nije doao do osnovne kole u kojoj je Noa radila kao
uiteljica. Sam se, prije nepunih mjesec dana, uhvatio u kotac sa svojim protivnicima u
Vijeu i s Ministarstvom prosvjete te odnio pobjedu uspjevi osigurati sredstva za gradnju
etiriju novih razreda i prostrane sportske dvorane.

eljezna vrata kole ve su bila zakljuana pred poetak abata. Zgrada i dvorite
bili su okrueni eljeznom ogradom s bodljikavom icom na vrhu. Moj je sin Avni dvaput
obiao zgradu, dok nije pronaao mjesto gdje se moe popeti i ui u dvorite. Odmahnuo je
rukom da otjera psa, koji ga je promatrao s druge strane plonika, primio se objema
rukama za eljezne ipke, povukao tijelo gore, popeo se na ogradu, odgurnuo bodljikavu
icu, pri emu je oderao prste, te skoio unutra, pri emu je blago uganuo gleanj.
Nastavio je hodati lagano epajui preko dvorita, iz njegove lijeve nadlanice kapala je krv
zbog oderotine bodljikavom icom.

Proao je dvoritem, uao u zgradu kroz sporedni ulaz te se naao u dugom

hodniku s ije su se obje strane nalazila vrata mnogobrojnih razreda. Miris znoja, ostataka
hrane i estica krede stajao je u zraku. Pod je bio iaran komadima poderanih papira i
korama narani i mandarina. Moj je sin Avni uao u uionicu ija su vrata bila napola
otvorena i na uiteljskom stolu ugledao pranjavu krpu i list istrgnut iz biljenice na
kojem su bila navrljana dva-tri retka. Nagnuo se i provjerio rukopis, koji je bio enski, ali
ne Noin. Moj je sin Avni vratio list umrljan njegovom krvlju na uiteljski stol i podignuo
pogled na plou, na kojoj je istim tim enskim rukopisom pisalo: Usporedba mirnog
ivota na selu s bunim gradskim ivotom - molim predati najkasnije do srijede. Ispod
tog naslova stajale su ove rijei: Molim paljivo proitajte sljedea tri odlomka kod kue i
usmeno pripremite sve odgovore. Na zidu su visjele slike Herzla, predsjednika drave i
premijera te nekoliko izblijedjelih plakata, na jednom od njih pisalo je Zaljubljenici u
prirodu uvaju divlje cvijee.

Klupe su bile nagurane na jednu stranu, kao da su ih uenici nahrupivi odgurali

prema izlazu kad se oglasilo kolsko zvono. Na prozorskim daskama stajale su tegle s
biljkama, meu njima usahnuli, zaputeni geranij. Preko puta uiteljskog stola bila je
objeena velika zemljopisna karta Izraela sa selom Tel Ilanom izmeu obronaka
planinskog lanca Menae, koje je bilo zaokrueno debelim zelenim flomasterom. Na
vjealici se nalazio jedan izgubljeni demper. Moj je sin Avni izaao iz uionice i nastavio
jo neko vrijeme epajui lutati praznim hodnicima. Iz ruke mu je kapala krv ostavljajui
trag kuda god je proao. Kad je stigao do nunika na drugoj strani hodnika, noge su ga
odnijele u enski zahod, i moj je sin Avni otvorio svaka vrata i provjerio to je iza njih, a
zavirio je i u ormar s priborom za ienje. Nakon toga je izaao, vratio se istim putem te
skrenuo u jedan drugi hodnik, i iz njega u jo jedan, sve dok naposljetku nije pronaao
vrata zbornice - Uenicima je ulaz zabranjen bez posebne dozvole. Na tren mu se
uinilo da se iza zatvorenih vrata odvija sastanak i nije htio smetati, a istovremeno je imao
arku elju da im zasmeta usred sastanka. No zbornica je bila prazna i mrana jer su
prozori bili zatvoreni, a zastori navueni.

Sa svake strane prostorije bila je vitrina s knjigama, a u sredini dugaak i irok stol
okruen s dvadeset ili dvadeset pet stolaca. Na stolu su se nalazile prazne i napola prazne
alice aja i kave, poneka knjiga, razredni dnevnici, nekoliko tiskanih obavijesti i mapa s
umetnutim listovima. Pored udaljenog prozora stajao je veliki ormar s posebno
oznaenom ladicom za svakog uitelja. Potraio je i izvukao Noinu ladicu te je poloio na
stol i u njoj pronaao gomilu biljenica, paket kreda, kutiju tableta protiv grlobolje i staru
praznu futrolu sunanih naoala. Nakon kratkog promiljanja vratio je ladicu na mjesto.
 Na kraju stola, prebaen preko naslona stolca, moj sin Avni otkrio je al koji mu se
inio poznat i bio je nalik na jedan od Noinih alova, no u mraku prostorije nije u to
mogao biti siguran. Usprkos tome uzeo je al i obrisao njime krv to mu je kapala s
nadlanice, presloio ga i gurnuo u dep svoje jakne od antilopa. Zatim je izaao iz
zbornice, odepao niz hodnik s mnogobrojnim vratima te na kraju skrenuo u jo jedan
hodnik. Po putu je zavirio u sve razrede, probao jesu li vrata sobe medicinske sestre
otvorena, no bila su zakljuana, bacio je pogled u domarov prazni sobiak te naposljetku
otkrio izlaz iz zgrade kroz potpuno druga vrata od onih kroz koja je uao. epajui je
preao dvorite, ponovo se popeo na ogradu, gurnuo i zgnjeio bodljikavu icu, preao
preko nje te doskoio na ulicu, ovaj put platio je cijenu itavim poderanim rukavom
jakne.

Nekoliko trenutaka stajao je pored kolske ograde i ekao ne znajui to ustvari

eka, sve dok nije ugledao psa, koji je sjedio na ploniku na suprotnoj strani ulice i
ozbiljno ga promatrao s dvadesetak metara. Palo mu je na pamet da se priblii i pogladi
psa, no pas je ustao, protegnuo se te lagano otkoraao naprijed uvajui razmak.

VI.

Petnaestak minuta epao je za psom praznini ulicama, povivi krvavu ruku alom koji je
uzeo iz zbornice, kariranim alom koji je moda pripadao Noi, a moda je samo bio slian
nekom od njenih alova. Sivo se nebo spustilo i zapetljalo u kronje drvea, a rasute
nakupine magle odmarale su se po vrtovima. Na trenutak mu se uinilo da su dvije ili tri
sitne kapi kie pale na njegovo lice, no u to nije bio siguran i nije ga bilo briga. Podigao je
pogled na jedan plot jer mu se uinilo da na njemu stoji ptica, no izbliza je vidio da je to
samo prazna konzerva.

Putem je proao uzdu uske uliice izmeu dviju visokih ivica bugenvilija, uliice
za koju je sam nedavno izdao nalog da se nanovo poploi, ak je jednog jutra osobno doao
na lice mjesta provjeriti kako napreduju radovi. Iz te uliice ponovo je uao u Ulicu
sinagoge, pas je iao ispred njega pokazujui mu put i ovaj je put bilo jo tmurnije no prije.
Na trenutak je pomislio da bi mu moda bilo bolje da se vrati ravno kui, mogue je da se
ona ve vratila i sad ve uiva u popodnevnom odmoru pitajui se u udu gdje li je sad i,
tko zna, moda se ak i malo zabrinula. No pomisao da ga eka prazna kua prestraila ga
je i zato je nastavio hodati blago epajui za psom, koji je bez osvrtanja cupkao ispred
njega s malo pognutom njukom, kao da njuka put. Jo malo, moda ak i prije sumraka,
past e kia i oprati pranjavo drvee, sve krovove i ulice. Razmiljao je o svemu to se
moglo dogoditi, a sada izgleda da se nikada nee, no misli mu nisu bile usredotoene. Noa
je ponekad sjedila s kerima na stranjoj verandi okrenutoj prema stablima limuna i tiho s
njima razgovarala. O emu su razgovarale, on nije znao, niti ga je zanimalo. Sad se pitao o
emu su razgovarale, i nije znao odgovor. inilo mu se da mora donijeti odluku, no
premda je svakodnevno donosio mnogobrojne odluke, ovaj ga je put obuzela sumnja i
zapravo nije ni znao to se od njega trai. U meuvremenu je pas zastao i sjeo na plonik
desetak metara od njega pa se stoga i on zaustavio pored Parka sjeanja i sjeo na klupu na
kojoj je prije dva ili tri sata sjedila Noa kad je zamolila Adela da na trenutak ue u
privremeni ured Vijea i preda mu cedulju. Smjestio se dakle na sredinu klupe, s krvavom
rukom povijenom alom, zakopao gumbe jakne jer je po njemu poela padati blaga kia i
tako sjedio i ekao svoju enu.
 Stranci

I.

Bila je veer. Ptica se oglasila dvaput. Nitko nije znao zbog ega. Vjetar je zapuhnuo i
smirio se. Starci su izvadili stolce i posjedali pred kapije da mogu promatrati prolaznike. S
vremena na vrijeme proao bi auto i nestao za okukom. Prola je jedna ena, sporo, nosei
pune vreice iz mjesne trgovine. Djeja je druina digla graju po itavoj ulici, a zatim su
odmaknuli dalje i njihovi su glasovi utihnuli. Iza brda zalajao je pas, a drugi mu je pas
odgovorio. Nebo je postajalo sve tamnije i tek se na zapadu, meu sjenkama empresa, jo
uvijek ukazivao grimiz zalaska sunca. Daleke planine obojile su se crnilom.

Kobi Ezra, nesretni sedamnaestogodinji mladi, stajao je iza eukaliptusa iji je

donji dio stabla bio obojen bijelom bojom i ekao. Bio je mrav i krhak, tankih nogu,
tamne puti, a na njegovu se licu gotovo uvijek irio izraz tunog zaprepatenja, kao da ga
je netko upravo iznenadio vrlo loom vijeu. Nosio je pranjave traperice i pamunu
majicu kratkih rukava s natpisom Spektakl trojice legendi. Bio je zaljubljen, zbunjen i
oajan jer je ena u koju se zaljubio bila gotovo dvostruko starija od njega, imala je
mukarca, i on je osjeao da prema njemu gaji samo blagonaklono saaljenje. On je pak
gajio nadu da e se njeni osjeaji promijeniti, a isto se tako bojao da e joj njegovi osjeaji
postati odbojni. I veeras e joj, ako njen prijatelj ne doe sa svojom cisternom za prijevoz
nafte, predloiti da je otprati od njezina radnog mjesta u poti do njezina radnog mjesta u
knjinici. Moda mu, ovaj put konano uspije usput izrei par rijei koje e nai put do
njezina srca.
 Potanska slubenica Ada Dva, koja je radila i kao knjiniarka, bila je razvedena
tridesetogodinjakinja niska rasta, aljive naravi, okruglasta tijela i vedra lica. Imala je
svijetlu kosu koja joj je slobodno padala na ramena, neto vie na lijevo nego na desno
rame. Dok je hodala, na uima su joj se njihale dvije velike drvene naunice. Oi su joj bile
smee i tople, a jedno oko malo kiljavo, to je pridonosilo njezinu armu, kao da je
namjerno zakiljila iz nepodoptine. Svoj posao u poti i u knjinici obavljala je temeljito,
precizno i s uitkom. Voljela je ljetno voe i laganu glazbu. Svakoga je jutra u pola osam
dolazila u potanski ured, razvrstavala dolaznu potu te odlagala pisma i poiljke u
potanske pretince seljana. U pola devet otvarala je potanski ured. U jedan je zatvarala
vrata pote, odlazila kui objedovati i odmoriti se, da bi ponovno otvorila potanski ured u
pet popodne. U sedam uveer zatvarala je potanski ured i dvaput tjedno, ponedjeljkom i
srijedom, odlazila otvoriti vrata knjinice. Sama se brinula o poiljkama, paketima,
telegramima i preporuenim pismima. Sama je radosno primala muterije i prodavala im
marke i oznake za zrakoplovnu potu, primala uplate njihovih rauna i kazni te zaprimala
promjene u vlasnitvu motornog vozila. Svi su voljeli njenu lagodnu narav i ako nije bilo
guve, ostajali bi proaskati ispred njezina radnog pulta.

Selo je bilo malo i u poti nije bilo mnogo posjetitelja. Stanovnici su odlazili do
svojih potanskih pretinaca smjetenih tik do proelja pote, provjeravali pretinac i
odlazili svojim putem. Ponekad nije ulazio nitko itavi sat, sat i pol. Ada Dva sjedila je iza
svog pulta i razvrstavala poiljke, popunjavala popratne formulare ili slagala pakete jedan
na drugi u precizne etverokutne tornjeve. Ponekad je, tako se prialo u selu, k njoj
navraao etrdesetogodinjak gustih, spojenih obrva, ne iz naeg sela, visok i stamen
mukarac, no pomalo pogrbljen, uvijek u plavom radnom kombinezonu i radnim
cipelama. Parkirao bi svoju cisternu preko puta potanskog ureda i ekao na klupi pred
ulazom igrajui se svenjem kljueva, bacajui ga u zrak i lovei jednom rukom. Svaki put
kad je cisterna bila parkirana pred potom ili pred kuom, u selu su govorili da je momak
Ade Dva ponovno doao na proslavu medenog mjeseca. 4 Nisu to govorili zlonamjerno,

4 Dva - hebr. med, (op. prev.)

ve gotovo blagonaklono, jer je Ada Dva bila seoska miljenica. Prije etiri godine, kad ju
je napustio mu, gotovo je itavo selo stalo na njenu stranu.

II.

Pod stablom eukaliptusa, dok je jenjavala posljednja dnevna svjetlost, mladi je pronaao
tap i, ekajui da Adi Dva zavri radno vrijeme u potanskom uredu, poeo crtati muki i
enski lik u praini. Likovi su mu ispali iskrivljeni, kao da ih je crtao s gnuanjem. No pri
slabom svjetlu sumraka nitko nije mogao vidjeti njegove crtee, a gotovo da ih ni on sam
nije vidio. Zatim je sve obrisao sandalom diui oblaak praine. Pokuavao je u sebi
pronai prikladne rijei za razgovor s Adom Dva dok je bude pratio od potanskog ureda
do knjinice. Ve ju je dvaput pratio i putem grozniavo priao o svojoj ljubavi prema
knjigama i glazbi, no zbog bujice rijei nije mogao izraziti osjeaje. Moda da joj ovaj put
govori o samoi? No ona bi mogla pomisliti da pod samoom misli na njenu rastavu braka
i to bi je moglo povrijediti ili rastuiti. Posljednji put priala mu je o svojoj ljubavi prema
Petoknjiju i o svojoj navici da svake veeri prije spavanja proita jedan ulomak. Moda da
ovaj put zapone s ljubavlju prema Petoknjiju? S priom o Davidu i Mikali, keri
aulovoj? Ili s Pjesmom nad pjesmama? No njegovo poznavanje Svete knjige bilo je
nedostatno, te se bojao da e ga Ada prezreti ako zapone s temom koju ne razumije
posve. Bolje da s njom razgovara o ivotinjama koje on voli i s kojima osjea bliskost.
Recimo, o ritualu parenja u nekih ptica pjevica. Moda upravo pomou ptica pjevica
uspije natuknuti to osjea prema njoj. No koji je smisao osjeaja koje gaji
sedamnaestogodinji momak prema tridesetogodinjoj eni? U najboljem sluaju, ona bi
prema njemu mogla osjetiti saaljenje. A udaljenost izmeu saaljenja i ljubavi jest kao
izmeu lokve i mjeseca.

U meuvremenu je nestalo posljednjeg dnevnog svjetla. Poneki starac jo je

drijemao na svome stolcu ili gledao u prazno ispred svoje kue, a neki su se pokupili i uli
u kuu. Ulica se ispraznila. S vinograda na obroncima bregova oko sela dopiralo je
zavijanje akala, na koje su bijesnim laveom odgovarali psi iz dvorita. Prigueni pucanj
izdaleka probio je mrak. Iza njega potekla je iroka rijeka zrikanja zrikavaca. Za nekoliko
trenutaka ona e izai, zakljuati potanski ured i krenuti u knjinicu. Ti e se pojaviti iz
sjene i upitati, ba kao i prola dva puta, smije li je otpratiti.

Premda jo nije proitao do kraja knjigu koju je proli put posudio u knjinici,
Gospoicu Dalloway, imao je namjeru upitati je za jo jednu, jer ovaj vikend namjerava
provesti itajui. Pa zar nema prijatelje? Prijateljice? Planove za provod? Pa, zapravo i ne.
Vie voli provoditi vrijeme u svojoj sobi, itati i sluati glazbu. Njegovi razredni drugovi
vole dizati galamu i buiti, a on, eto, voli mir i tiinu. Tako e joj ovaj put rei, i ona e se
uvjeriti da je on poseban i drugaiji. Zato, doavola, ti uvijek mora biti drugaiji od svih
ostalih, neprekidno ga je pitao njegov otac, izai, bavi se sportom. A njegova je majka
svake veeri dolazila u njegovu sobu provjeriti je li promijenio arape. Jedne je veeri
iznutra zakljuao vrata, a sutradan mu je otac uzeo klju od sobe.

Gulio je tapom deblo vapnom izbijeljenog eukaliptusa, a potom rukom dodirnuo

bradu da provjeri je li brijanje obavljeno prije dva sata jo uvijek uinkovito. S brade je
nastavio prstima dodirivati obraze i elo, i u mati su njegovi prsti postajali njeni. Neto
prije sedam stigao je autobus iz Tel Aviva i zaustavio se pred zgradom mjesne zajednice. Iz
svog skrovita iza eukaliptusa Kobi je promatrao mukarce i ene kako silaze iz autobusa
nosei torbe i zaveljaje. Prepoznao je meu njima doktoricu tajner te svoju nastavnicu
Rahel Franko. Razgovarale su o Rahelinu starom ocu koji je bio otiao po veernje novine
te se vie nije znao vratiti kui. Njihovi su glasovi dopirali do njega, no sadraj nije mogao
odgonetnuti i zapravo ga nije ni zanimao. Zatim su se putnici razili, a glasovi su im
zamrli u daljini. ulo se samo brenanje autobusa koji se udaljavao. I onda ponovo
zrikavci.

Tono u sedam Ada je izala iz potanskog ureda, zakljuala vrata i teki vanjski
lokot, provjerila rukom je li zakljuavanje bilo uspjeno i prela preko prazne ulice. Bila je
odjevena u ljetnu majicu koja joj je plesala oko grudi i u iroku suknju od lagane tkanine.
Kobi Ezra izaao je iz svog skrovita i rekao blagim glasom, kao da strahuje da je ne
preplai:

To sam ponovo ja. Kobi. Mogu li ti se malo pridruiti?

Ada Dva je rekla:

Dobra veer. Otkad tu stoji?

Kobi je namjeravao slagati, no iz nekog razloga iz njegovih je usta izala istina:

ekao sam te pola sata. Moda malo vie.

Zato si me ekao?

Tako. Bez veze.

Mogao si doi ravno u knjinicu.

Naravno. No bilo mi je drae ovdje priekati.

Donio si mi knjigu da je vrati u knjinicu?

Nisam je jo proitao. Doao sam te zamoliti za jo jednu knjigu, za preko vikenda.

Proitat u obje. I tako joj je poeo priati, dok su se uspinjali Ulicom Ha Mejasdim, da je
on gotovo jedini momak u razredu koji ita knjige. Ostali stalno vise na raunalu ili se
bave sportom. Djevojke da, ima ih koje itaju. Ada Dva to je znala, no nije mu htjela rei
da zna, da mu ne bi bilo neugodno. On je hodao pored nje i govorio bez kraja i konca, kao
da se boji da bi ona mogla, zauti li makar i na tren, naslutiti njegovu tajnu. Nasluivala ju
je i pitala se kako da ne povrijedi tog djeaka, a u isto vrijeme da mu ne da lanu nadu.
Morala se savladavati da ne isprui ruku i pogladi ga po kratko oianoj kosi iji je neto
dulji pramen strao s tjemena kao perje pilia dajui mu djetinji izgled.

Zar nema prijatelje? Prijateljice?

Deki su infantilni, a djevojke ne ele za prijatelja nekoga poput mene.

Iznenada je nastavio:
 Pa ni ti nisi kao svi ostali.

Na usnama joj je zatitrao smijeak u mraku te je popravila izrez na majici koji se

razvukao na jednu stranu. Njene drvene naunice njihale su se pri hodu kao da ive
vlastitim ivotom. Robi je nastavio neumorno pripovijedati i ovaj je put govorio o tome da
na svakog ovjeka istinskih vrijednosti drutvo gleda sumnjiavo, pa ak i prezirno. Dok je
govorio, u njemu se probudila udnja da dodirne, makar kratkim i laganim dodirom, enu
koja koraa pored njega. Stoga je pruio prste i vrcima prstiju gotovo dotakao njezino
rame, no u posljednji se trenutak povukao, skupio prste u aku i spustio ruku. Ada Dva je
rekla:

U ovom je dvoritu pas koji me jednom progonio i ugrizao za nogu. Hajdemo bre
proi ovo dvorite.

Kad je Ada spomenula svoju nogu, mladi je porumenio i bio je sretan to je vani
mrak, pa ona to ne moe primijetiti. No ona jest neto primijetila, ne da se on zacrvenio,
ve da je odjednom umuknuo, te joj se srce smekalo i dotaknula ga je blago po leima te
ga upitala kako mu se svia knjiga koju ita, Gospoica Dalloway. Kobi je poeo
grozniavo priati o knjizi i glas mu je bio ushien i napet kao da ispovijeda svoje osjeaje.
Priao je bez prekida o Gospoici Dalloway i o drugim knjigama te da ivot ima smisla
jedino ako se ovjek posveti nekoj ideji ili osjeaju oko kojih se sve okree. Bez ideje ili
osjeaja ivot je samo praznina i besmisao i nema ga smisla ivjeti. Adi Dva sviali su se
njegova rjeitost i poznavanje knjievnoga hebrejskoga, no istovremeno se pitala nije li
ba to jedan od razloga njegovoj osamljenosti te zato moda jo nije imao djevojku. I dok
je on govorio, njih je dvoje stiglo do knjinice koja se nalazila u prizemlju dvorinoga krila
Doma kulture te su uli kroz sporedna vrata na dvoritu. Bilo je deset minuta do pola
osam, a knjinica se otvarala u pola osam. Stoga je Ada predloila da im pripremi dvije
alice kave i Kobi je prvo promrmljao: Ne, hvala, ne treba, hvala, no za trenutak je ponovo
progovorio: Zapravo, moe. Zato ne. Hvala ti. Pa ju je upitao moe li joj pomoi.
 III.

Snano bijelo neonsko svjetlo osvjetljavalo je knjinicu. Ada je ukljuila klima-ureaj, koji
je poeo tiho presti. Knjinica se sastojala od nevelike dvorane okruene metalnim, bijelo
obojenim policama za knjige, a od dvorane su se granala tri odvojka s usporedo
smjetenim stalaama za knjige, takoer obasjanima bijelim neonskim svjetlom, no u tim
odvojcima malo manje bljetavim nego u samoj dvorani. Pored ulaza nalazio se pult i na
njemu raunalo, telefon, gomila asopisa i mjesenika, dvije hrpe naslaganih knjiga i mali
radioprijamnik.

Odjednom ju je izgubio iz vida jer je zala u jedan od odvojaka s knjigama, onaj na

ijem su kraju bili umivaonik i vrata nunika. Tamo je napunila kuhalo za vodu i ukljuila
ga. Dok je ekala da voda provri, upalila je raunalo i posjela Kobija pored sebe iza pulta.
On je spustio pogled i ugledao njenu laganu ljetnu suknju boje limuna koja joj je dosezala
iznad koljena. Ugledavi njena koljena, ponovo je pocrvenio i spustio je ruke u krilo.
Poslije se pokajao i prekriio ih na prsima, i onda opet promijenio poloaj spustivi ih na
pult pred sobom. Ona ga je pogledala i njeno lagano kiljenje na lijevo oko uinilo mu se
kao tajno namigivanje, kao da mu kae: Nije nita strano, Kobi. I lice mu se ponovo
zacrvenjelo.

Voda je prokljuala. Ada Dva napravila je dvije alice turske kave, zasladila ih ne
pitajui ga nita te mu je dodala jednu alicu, a drugu uzela sama. Zagledala se u majicu na
kojoj je pisalo Spektakl trojice legendi i upitala se o kakvom je spektaklu rije i koja su
to trojica legendi. Ve je bilo dvadeset do osam, no nitko nije ulazio u knjinicu. Na rubu
pulta stajale su naslagane nedavno objavljene knjige, njih pet ili est, koje je knjinica
kupila proli tjedan. Ada je Kobiju pokazala kako se nove knjige zavode u raunalni
sustav, kako se svaka oznauje peatom kao vlasnitvo knjinice, kako ih se omotava
debelim najlonom te kako se na poleinu knjige lijepi serijski broj.
 Odsada te imenujem zamjenikom knjiniarke, rekla je i dodala: Reci, zar te ne
ekaju tvoji doma? Ne mora na veeru? Moda su se ve i zabrinuli?

Njeno je lijevo oko poskoilo, blagonaklono zakiljivi na njega.

Pa ni ti nita ne jede.

Ali ja uvijek veeram nakon to se vratim iz knjinice. Sjedim pred televizorom i

jedem ravno iz hladnjaka.

Poslije u te opet otpratiti. Do tvoje kue. Da ne ide po mraku sama.

Pogledala ga je u lice i poloila svoj topli dlan na njegov na pultu:

Nema potrebe, Kobi. Stanujem pet minuta od knjinice.

Od dodira njene ruke zatiljkom su mu proli slatki srsi sve do kraja kraljenice. No
iz njenih je rijei u panici zakljuio da je njezin prijatelj, voza naftne cisterne, zacijelo
eka u njezinu stanu. A ak i da je ne eka, moda ga ona oekuje krajem veeri. Zato mu
je rekla da nema potrebe da je prati. No bio je ustrajan u namjeri da je prati kao pas do
samoga kunog praga i nakon to ona zatvori vrata, ostat e sjediti na stubama ispred njih.
Ovaj put pruit e joj ruku za laku no i dok njena ruka bude u njegovoj, dvaput e je
lagano stisnuti, da ona shvati. Svijet u kojem bijedni voza naftne cisterne ima apsolutnu
prednost samo zato to je odrastao i vie nije mladac inio mu se zao, izopaen i vrijedan
prijezira. Odjednom mu se u glavi ukazala slika kako voza sa svojim debelim spojenim
obrvama gura svoje debele prste u njenu majicu. Ta je slika u njemu probudila poudu i
stid, i neki oajni bijes prema njoj, te elju da joj nanese laganu bol.

Ada ga je postrance pogledala i primijetila neto. Predloila mu je da proeu meu

policama s knjigama da mu pokae raznorazne rijetke primjerke, kao na primjer djela
knjievnika Eldada Rubina s vlastoruno ispisanim biljekama na rubovima stranica. Ali
prije no to joj je uspio odgovoriti, u knjinicu su ule dvije starije ene, jedna kratke i kao
sanduk etvrtaste grae u pumpericama do listova i crveno obojene kose, a druga sijede
kratko oiane kose i izbuljenih oiju iza naoala debelih stakala. Donijele su knjige na
zamjenu te malo porazgovarale meusobno i s Adom o novom izraelskom romanu o
kojemu svi govore. Kobi je pobjegao od njih odvojkom do polica s knjigama i tamo je na
najnioj polici pronaao knjigu Svjetionik Virginije Woolf, nasumce je otvorio i stojei
proitao stranicu ili dvije, da ne mora sluati njihov razgovor. No glasovi ena dopirali su
do njega, te je silom prilika uo jednu od njih kako govori: Meni se ini da se on dosta
ponavlja. Vjeito pie jedan te isti roman sa sitnim izmjenama. Njena je prijateljica rekla:
Pa i Dostojevski i Kafka se ponavljaju. Pa to onda. Ada je primijetila sa smijekom:
Postoje teme i motivi kojima se pisac neprestano vraa jer su mu oni, izgleda, urasli u
duu.

Kad je Ada izgovorila rijei urasli u duu, Kobi Ezra osjetio je kako mu srce eli
iskoiti iz prsa. Istog trena bilo mu je jasno da ona zapravo misli na to da e on u skrovitu
uti njene rijei te da ona zapravo govori njemu, a ne onim dvjema enama, te da
namjerava rei da su njihove due srasle jedna s drugom. U mati je otiao do nje i obgrlio
joj ramena, a ona je naslonila glavu na njegovo rame, jer je on bio od nje vii za itavu
glavu, i zamiljao je kako se za tog zagrljaja njene dojke trljaju o njegova prsa i njen trbuh
dodiruje njegov, i onda ga je ta fantazija toliko preplavila da je gotovo nije mogao
podnijeti.

Kad su dvije ene izale, ostao je jo koji tren skriven u odjeljku gdje je pronaao
Svjetionik dok mu se tijelo nije smirilo i rekao Adi glasom koji je bio dublji od njegova
uobiajenoga glasa da e joj se pridruiti za par trenutaka. Ona je u meuvremenu unijela
u raunalo naslove knjiga koje su dvije ene vratile i naslove knjiga koje su posudile iz
knjinice.

I onda su Ada Dva i Kobi ponovo sjeli jedno pored drugog iza knjiniarskog
pulta, kao da odsada i on radi u knjinici. U tiini koja je vladala meu njima uli su se
samo um klima-ureaja i zujanje neonskih svjetala. Zatim su razgovarali o Virginiji
Woolf, koja je uinila samoubojstvo utopivi se u jeku Drugog svjetskog rata. Ada je rekla
da je samoubojstvo za vrijeme rata za nju udno i neobino jer je teko povjerovati da nije
imala ba nimalo osjeaja sudjelovanja, radoznalosti to e se dogoditi i tko e pobijediti u
tom stranom ratu u koji je bio upleten svaki ovjek na svijetu, na ovaj ili onaj nain. Pa
zar nije barem eljela priekati da vidi hoe li njena Engleska pobijediti ili e je osvojiti
nacisti?

Kobi je rekao:

Sve ju je otjeralo u beznae.

Ada je rekla:

Upravo to ja ne razumijem. Uvijek ostaje barem jedna stvar koja ti je dragocjena te

se ne eli rastati od nje. Makar to bio pas ili maka. Ili naslonja u kojem zavaljena sjedi
svake veeri. Pogled na vrt dok pada kia. Svjetlost sumraka na prozoru.

Izgleda da si ti sretna osoba. Beznae ti je nepoznato.

Nije mi nepoznato. Ali me ne privlai.

U knjinicu je ula djevojka s naoalama, dvadesetogodinjakinja oblih bedara, u

majici cvjetnog uzorka i uskim trapericama, mirkajui zbog jarkog neonskog svjetla,
nasmijeila se Adi i Kobiju te upitala Kobija hoe li odsada on biti zamjenik knjiniarke,
a zatim moe li zamoliti za pomo pri traenju materijala u vezi s dogaajima od trideset
este do trideset devete godine, poznatih takoer pod imenom Arapska pobuna. Ada ju je
povela do police s povijesnim dokumentima naselja pa do odjeljka za Bliski istok te su njih
dvije s polica vadile knjigu za knjigom i zagledale u kazalo.

Kobi je otiao do umivaonika koji se nalazio pored nunika i oprao obje alice. Sat
nad pultom pokazivao je dvadeset do devet. I ova e veer proi, a ti se nee usuditi
razotkriti joj svoje osjeaje. Ovaj put ne smije odustati. Kad ponovo ostanete sami u
knjinici, uzet e njenu ruku meu svoje, pogledati je ravno u oi i konano joj to rei.
No to e joj tono rei? I to ako ona prasne u smijeh? Ili ba suprotno, preplai se i
snano povue svoje prste iz tvog stiska? A moe se dogoditi da je preplavi samilost, pa e
ti staviti glavu na svoje grudi i milovati kosu. Kao da si malo dijete. Samilost mu se inila
mnogo gorom od bilo kakvog odbijanja. Bilo mu je jasno da ako ona pokae samilost, on se
nee moi kontrolirati i briznut e u pla. Nee moi zaustaviti suze. I tako e sve biti
gotovo, on e ustati i pobjei od nje u mrak.

A u meuvremenu nije prestajao brisati dvije alice kuhinjskom krpom koja je bila
objeena pored umivaonika, i nastavio ih je brisati ak i kada su ve bile potpuno suhe. I
dok je to inio, pogled mu je pao na nonog leptira koji je uzalud udarao krilima o
neonsku lampu.

IV.

Djevojka s naoalama zahvalila je, pozdravila ih i izala iznosei u najlonskoj vreici pet ili
est knjiga o Arapskoj pobuni. Ada je unijela u raunalo podatke o tim knjigama iz
njihovih kartica koje su ostale na pultu. Objasnila je Kobiju da joj je po pravilima zapravo
zabranjeno posuditi na itanje vie od dvije knjige odjednom, no ova djevojka mora
predati svoj rad za deset dana. Jo malo pa e devet sati, rekla je Ada, pa emo zatvoriti i
otii kui. Kad je uo rijei otii kui, Kobijevo je srce poelo lupati kao ludo, kao da je u
njima skriveno tajno obeanje. No u trenu se pribrao i prekriio noge jer mu se tijelo
ponovo probudilo i zaprijetilo da ga osramoti. Neki mu je unutarnji glas govorio da ak i
ako se osramoti, ak i ako mu se bude rugala ili pokazala da ga ali, on nee odustati, nego
e joj rei svoje.

Sluaj, Ada.

Da.

Smijem li te pitati neto osobno?

Pitaj.

Jesi li se ikad zaljubila u nekog, a da si znala da uope ne postoji nada da ti on

uzvrati osjeaje?

Ona je smjesta shvatila kamo ide ovaj razgovor i na trenutak se dvoumila izmeu
naklonosti mladiu i svoje odgovornosti da mora biti oprezna s njegovim osjeajima. Ispod
toga je takoer osjeala neki prigueni otkucaj odaziva.

Jesam. Ali to je bilo jako davno.

I to si onda napravila?

Ono to svi rade. Prestala sam jesti, nou sam lila suze, prvo sam se poela
izazovno odijevati, a onda namjerno runo i bezlino. Sve dok me nije prolo. To proe,
Kobi, mada ti se dok traje taj osjeaj ini da nikada nee.

Ali ja...

U knjinicu je s knjigama ponovo ula ena od otprilike sedamdeset pet godina,

sasuena i ustra, u laganoj ljetnoj haljini koja je bila prikladnija za djevojku, na njenoj
mravoj preplanuloj ruci zveckale su srebrne narukvice, a oko vrata je nosila dvostruku
nisku jantarnih perli. Pozdravila je Adu i radoznalo je upitala:

A tko je ovaj simpatini mladi? Gdje si ga samo pronala?

Ada je rekla s osmijehom:

To je moj novi zamjenik.

Pa ja tebe poznajem, obratila se starica Kobiju, ti si sin Viktora Ezre, vlasnika

trgovine. Ovdje volontira?

Da. Ne. Zapravo...

Ada je rekla:

Doao mi je pomoi. Jako voli knjige.

ena je vratila neki strani roman i upitala za posudbu romana izraelskog autora o
kojem svi priaju, knjige koju su htjele i dvije prijanje posjetiteljice. Ada je rekla da za tu
knjigu postoji lista ekanja jer u knjinici imaju samo dva primjerka, oba posuena, a lista
ekanja za ta dva primjerka poprilino je dugaka.

Da predbiljeim i vas, Liza? Morat ete priekati mjesec do dva.

ena je rekla:

Dva mjeseca? U dva mjeseca on e stii napisati jo jedan roman, nov, ispod ekia.

Ada ju je uvjerila da se zadovolji romanom koji joj je preporuila, prevedenim sa

panjolskoga, i ena joj je uputila pozdrav i izala. Kobi je rekao:

Antipatina je. I voli traati.

Ada mu nije odgovorila. Listala je knjigu koju je starica vratila. Robija je odjednom
obuzeo osjeaj ushiene urbe, tijelo i osjeaji divljali su mu do nepodnoljivosti. Opet su
ona i on sami i za desetak sekundi ona e rei da je dolo vrijeme da zatvori knjinicu, i
ponovo e sve otii u nepovrat, ovaj put moda i zauvijek. Odjednom je osjetio silnu
mrnju prema bijelom neonskom zasljepljujuem svjetlu zubarske ordinacije. Da nema tog
svjetla, moda bi joj i mogao rei.

Pa sad stvarno moe biti moj zamjenik, rekla je Ada, moe unijeti podatke s
kartice knjige koju je Liza maloprije posudila i s one koju je vratila. Pokazat u ti kako.

Ma to si ona samo misli, odjednom ga je obuzeo bijes, zar joj se ini da sam ja neki
mrkavac kojem treba dati da se malo poigra na raunalu i onda e me poslati doma? Zar
je tako neosjetljiva? Zar nita nije razumjela? Odjednom ga obuzme slijepi poriv da joj
nanese bol, da je ugrize, stisne, otkine joj te velike drvene naunice da se probudi i
konano shvati o emu je rije.

Ona je osjetila da je pogrijeila. Poloila je dlan na njegovo rame i rekla:

Kobi. Prekini.

Od dodira njene ruke proli su ga marci i val tuge, jer je znao da ga ona samo eli
utjeiti. Okrenuo se i obujmio njeno lice s naunicama dlanovima, silovito joj okrenuo
glavu i pribliio ga svojem licu, no nije se usudio pribliiti svoje usne njenima, ve ju je
samo nastavio tako drati, dlanovima joj obuhvaajui lice i oima se zabijajui u njene
usne, koje nisu bile ni otvorene ni potpuno zatvorene. Na njezinu licu pojavio se njemu
nepoznat izraz pod okrutnim neonskim svjetlom, nije to bio ni izraz boli ni uvrijeenosti,
ve, kako mu se uinilo, duboke tuge. Drao joj je glavu jedan dugi trenutak, njeno, a
opet silovito, s usnama blizu njenih, dok mu se itavo tijelo treslo od straha i poude. Ona
mu se nije opirala, nije se pokuala osloboditi iz njegova stiska, ve je samo ekala.
Naposljetku je rekla:

Kobi.

I jo je rekla:

Krajnje je vrijeme da odemo kui.

Pustio joj je lice i skoio sa svog mjesta ne skidajui pogled s nje, drhtavim prstima
napipao je strujni prekida u kutu, i u trenutku je neonsko svjetlo nestalo i knjinicu je
ispunio mrak. Sada, rekao je sam sebi, ako joj ne kae sada, bit e ti ao itavog ivota.
Zauvijek. I skupa s poudom i dubokim osjeajima koji su ga ispunili borei se za prevlast
takoer je osjetio neki mukli gr elje da je zatiti i obrani. I to od sebe samog.

V.

Njegove ispruene ruke napipale su je kako nepomino stoji iza pulta. Zagrlio ju je u
mraku, ne licem u lice, ve licem postrance, i njegova bedra priljubila su se uz njen bok. U
mraku je narasla njegova odvanost i poljubio joj je uho i sljepoonicu, no nije se usuivao
okrenuti je prema sebi i potraiti njezine usne svojima. Stajala je u njegovu zagrljaju
sputenih ruku, nije se ni branila ni sudjelovala. Misli su joj odlutale do mrtvog djeteta
kojeg je bila rodila u petom mjesecu trudnoe, preuranjeni se poroaj zakomplicirao i
nakon njega ju je lijenik obavijestio da vie nee moi imati djece. Nakon tog poroaja
proli su uasni mjeseci u kojima je krivila mua za smrt djeteta, premda njeno
okrivljavanje nije imalo nikakve osnove ni opravdanja, jedino moda zbog toga to je mu
u jednoj noi prije preuranjenog poroaja zatraio da vode ljubav, a ona nije htjela, no
ipak mu je udovoljila jer se uvijek, jo od djetinjstva, pokoravala ljudima jake volje,
naroito ako je to bila snana muka volja. I to ne zato to je bila popustljiva po prirodi,
ve zato to je muka silovita volja u njoj uvijek budila osjeaj sigurnosti i povjerenja, i s
njima doputenje i elju da udovolji. Sada je prihvatila mladiev boni zagrljaj ne hrabrei
ga i ne zaustavljajui. Nepomino je stajala ruku sputenih uz tijelo i pognute glave, i samo
je malo uzdahnula. Taj njen uzdah Kobi nije znao protumaiti, je li zastenjala od uitka
kao to je to uo u filmovima ili je to bilo blago protivljenje. No snana pouda, pouda
sedamnaestogodinjeg mladia sklonog matarijama i ednog ljubavi ene, natjerala ga je
da se pone trljati o njen bok. I kako je bio za glavu vii od nje, obgrlio je njenu glavu i
njeno dodirivao usnama njenu kosu, i usnama je lagano dodirivao jednu njenu naunicu
kao da joj tim njenim poljupcima pokuava skrenuti pozornost s onoga to su inila
njegova bedra. Stid nije umanjio njegov uitak, samo ga je uveao: sada on sve unitava,
znao je, razara i za sva vremena rui sve ono to se jo moda i moglo dogoditi izmeu
njega i njegove ljubavi. Taj ga je osjeaj unitavanja obuzimao sve jae, do kraja, sve dok
nije pruio ruku da dodirom potrai njene grudi, no uplaen ju je povukao i ponovo joj
obgrlio ramena, jedino nije prestajao trljati svoja bedra o njen bok sve dok drhtavi val
uitka nije preplavio njegovu kraljenicu i koljena, i morao se vrsto pridrati za nju da ne
padne osjetivi kako mu se trbuhom iri mokrina, i brzo se odvojio od nje da i nju ne
uprlja. Stajao je u mraku drhtei cijelim tijelom, glasno diui tik uz nju, no ne dodirujui
je, lice mu je gorjelo, vilica mu je bila lagano ukoena kao da mu je jako hladno. Nakon
utnje Ada je blago rekla:

Upalit u svjetlo.

Kobi je rekao:

Da.

No Ada se nije urila upaliti svjetlo. Rekla je:

 Moe otii tamo da se malo sredi.

Kobi je rekao:

Da.

I odjednom je promrmljao u mraku:

Oprosti mi.

I napipao je njenu ruku i zadrao je u svojoj dodirujui je usnama, ponovno je

zamolio za oprost, a zatim napipao put do ulaznih vrata i pobjegao iz gustog mraka
knjinice u mrak ispresijecan svjetlima ispod ljetnog nonog neba. Visoko gore
polumjesec je obasjavao vodotoranj i lio blijedo svjetlo-nesvjetlo na krovove kua, kronje
drvea i sjenu brda na istoku.

Ona je upalila neonsko svjetlo i oi su je zaboljele od zasljepljujueg bljeska.

Jednom je rukom popravila majicu, a drugom kosu. Na tren joj se uinilo da je mladi jo
uvijek ovdje i da je samo otiao u WC. No vrata knjinice bila su irom otvorena i ona je
krenula za njim, prola kroz vrata, zastala na vanjskoj stubi i duboko udahnula mirise
opojnog nonog zraka koji je gusto odisao priguenim mirisom struja, trulog voa i nekog
slatkog cvijeta koji nije mogla prepoznati. Ali zato bjei, rekla je samoj sebi bez glasa,
zato si otiao, djeae, ega si se odjednom tako prestraio?

Vratila se u dvoranu knjinice, ugasila raunalo, ugasila klima-ureaj, pogasila

zasljepljujua neonska svjetla, zakljuala vrata izvana i krenula kui. Putem su je pratili
kreket aba i zrikanje zrikavaca, i uh blagog vjetra koji je donio trag mirisa draa i
praine. Moda taj djeak opet ui iza nekog stabla i ponovo e joj ponuditi da je otprati
do kunih vrata, i ovaj put moda ak i skupi hrabrost da je primi za ruku ili oko struka?
inilo joj se da je prati njegov miris, miris crnoga kruha, sapuna i znoja. Znala je da joj se
nee vratiti veeras, a, izgleda, niti ijedne sljedee veeri. Bilo joj je ao zbog njegove
osamljenosti, kajanja i nepotrebnog stida. I uza sve to osjeala je neku radost iznutra,
nadahnue, gotovo ponos to mu je dopustila da uini to je htio. Pa gotovo da nita i nije
traio od nje. A i da je zatraio neto vie, moda ga ne bi ni zaustavila. Udahnula je
punim pluima. Bilo joj je ao to mu nije uspjela rei te jednostavne rijei: nema veze,
Kobi. Nemoj se bojati. Ti si u redu. Sada je sve u redu.

Naftna cisterna nije ju ekala parkirana pred kuom i znala je da e ovu no

provesti sama. Dok je ulazila u kuu, u susret su joj dole dvije gladne make, koje su se
poele motati oko njenih nogu i uporno trljati o njene potkoljenice. Obratila im se
povienim glasom korei ih i dok ih je kudila, istovremeno ih je zasipala slatkim rijeima,
napunila im zdjelice za hranu i natoila vodu u zdjelice za vodu. Nakon toga je otila u
kupaonicu i tamo umila lice i vrat te eljem popravila kosu. Kad je izala, upalila je
televizor usred emisije o topljenju arktikih ledenjaka i unitenju tamonjeg ekosustava.
Namazala je kriku kruha maslacem i svjeim sirom, narezala rajicu, ispekla kajganu i
pripremila alicu aja. Zatim je sjedila na naslonjau ispred televizora, ispred unitenja
arktikog ekosustava, jela i otpijala aj, i gotovo da i nije osjeala suze koje su joj se
slijevale niz obraze. Kad je primijetila suze, nije prestala jesti ni piti aj, ni gledati
televiziju, samo je pomilovala lijevi obraz rukom tri ili etiri puta. Suze nisu prestajale, no
bilo joj je lake i rekla je samoj sebi rijei koje je prije namjeravala izrei Kobiju, a nije
stigla: nema veze, nemoj se bojati, ti si u redu i sada je sve u redu. Ustala je, i dalje sva u
suzama, uzela u naruaj jednu maku i sjela nazad na naslonja. U petnaest do jedanaest
ponovo je ustala, zatvorila kure i pogasila svjetla.

VI.

Kobi Ezra tumarao je seoskim ulicama, dvaput je promaknuo pored Doma kulture i
dvaput pored trgovine mjeovitom robom od koje je ivjela njegova obitelj. Uao je u Park
sjeanja i sjeo na klupu, iji je kraj bio vlaan od rose. Pitao se to ona sad o njemu uope
misli i zato mu nije opalila dvije sone pljuske, kako bi i dolikovalo. Odjednom je digao
ruku i sam sebe snano oamario toliko da su ga zaboljeli zubi, u uima mu zazvonilo, a
lijevo mu se oko malo zakrvavilo. Tijelo mu je ispunila gusta i zastraujua sramota. Dva
mladia njegovih godina, Elad i ahar, prola su pored njegove klupe ne primijetivi ga, a
on se sav zgrio i sakrio glavu meu koljena. ahar je rekao: Smjesta su vidjeli da lae.
Nitko joj nije povjerovao ma ni pola minute. Elad mu je odgovorio: No to je bila bijela la,
la s opravdanjem. Zatim su se obojica udaljila, njihove tenisice kripale su po ljunkovitoj
stazi. Kobi pomisli kako se ovo to je veeras uinio nikada nee izbrisati. ak ni kada
minu mnoge godine i ivot ga odvede na mjesta o kojima sada ne zna nita. ak i ako se
odveze u grad i ode s nekom kurvom, kao to je to bezbroj puta uinio u mati. Nita nee
izbrisati sramotu veeranjeg dogaaja. Da je barem ostao sjediti i razgovarati s njom u
knjinici umjesto da je ugasio svjetlo. A kad je ve siao s pameti i ugasio svjetlo, mogao je
barem iskoristiti mrak da u njemu izrazi svoje osjeaje. Svi za njega kau da je dobar s
rijeima. Pa mogao je ba i upotrijebiti te rijei. Izrecitirati joj stihove iz Bialikove
ljubavne pjesme, ili neto od Jehude Amihaja. Mogao joj je priznati da i sam pie pjesme,
ak i odrecitirati onu koju je napisao za nju i o njoj. S druge strane, mislio je, sve to
dogodilo se i njezinom krivnjom, jer se prema njemu odnosila kao odrasla ena prema
djetetu ili kao uiteljica prema ueniku. Pretvarala se bez veze, bez ikakva razloga, a ja
sam je svake veeri ekao ispred pote i pratio u knjinicu. Ona je itavo vrijeme znala
istinu i samo se pretvarala da meni ne bi bilo neugodno. Da mi je barem poela postavljati
pitanja od kojih bi mi bilo neugodno, o tome to osjeam. Da sam barem imao hrabrosti
rei joj ono od ega bi njoj bilo neugodno, da sa svojom njenom duom nema to traiti s
kojekakvim vozaima cisterni. Ti i ja smo dvije srodne due, i ti to zna. No nema pomoi
tome to sam se rodio petnaestak godina poslije tebe. Ali sada je sve izgubljeno, nakon
ovog to se dogodilo. Izgubljeno zauvijek. I to to sam uinio zapravo nita ne mijenja, jer
sve je ionako bilo izgubljeno otpoetka. Za nas nije bilo anse, ni za mene ni za nju. Ni
anse ni mogunosti da uspijemo. Moda trebam nakon odsluenja vojnog roka poloiti
vozaki ispit za naftnu cisternu.

Ustao je s klupe i proao kroz Park sjeanja. ljunak je kripao pod onovima
njegovih sandala. Nona ptica oglasila se promuklim glasom i negdje na kraju sela uporno
je lajao neki dosadni pas. Nita nije jeo od ruka i sada je osjeao glad i e, no pomisao na
kuu u kojoj su njegovi roditelji i sestre zacijelo zalijepljeni pred glasnim televizijskim
ekranom bila mu je odbojna. Premda, ako se i vrati kui, nitko ga nita nee pitati niti e
mu se obratiti, moe bez problema ui u kuhinju i brzo neto uzeti iz hladnjaka pa se
sakriti u svoju sobu. No to e u svojoj sobi sa zaputenim akvarijem, u kojem ve tjedan
dana pluta mrtva ribica, i sa zamrljanim madracem? Bolje je da ostane vani i moda
provede no na pustim ulicama. Moda je najbolje da se vrati na vlanu klupu, legne na
nju, zadrijema i prespava cijelu no bez snova sve do jutra.

Odjednom mu je palo na pamet da ode do njene kue pa ako je ispred parkirana

cisterna, da se popne na nju i unutra ubaci upaljenu ibicu, da sve eksplodira i nestane
jednom zauvijek. Prekopao je depove u potrazi za ibicama, za koje je znao da ih nema.
Nakon toga noge su ga odvele do podnoja vodotornja postavljenog na tri betonska
potpornja i odluio se popeti na vrh da bude malo blie polumjesecu, koji je sada plovio
nad istonim brdima. eljezni rukohvati ljestava bili su hladni i vlani, hitro se uspinjao
prekama i za tren se naao na vrhu tornja. Ondje se nalazila stara betonska
promatranica s razbacanim vreama pijeska i pukarnicama, promatranica jo iz dana
Rata za nezavisnost. Uao je i kroz pukarnicu provirio van. Unutranjost promatranice
bazdjela je po staroj mokrai. Ugledao je iroko i prazno prostranstvo noi. Nebo je bilo
svijetlo i s vremena na vrijeme zablistala bi pokoja zvijezda, strana drugoj zvijezdi i strana
samoj sebi. Iz dubine noi doprla su dva neprekinuta rafala, iji je zvuk ovdje zvuao
uplje. Prozori kua jo su bili osvijetljeni. Tu i tamo mogao je razaznati upaljen televizor
kako plaviasto titra na otvorenom prozoru. Ispod njega na Ulici Gefen prola su dva auta,
jedan za drugim, i njihova su svjetla na tren razotkrila drvored tamnih empresa. Kobi je
potraio oima prozor njene kue i, kako nije mogao biti siguran, odabrao je usredotoiti
se na jedan prozor otprilike u njezinu smjeru i odluiti da je ba taj njezin. Na njemu je
gorjelo blijedouto svjetlo i bio je zastrt zavjesom. Od danas nadalje, znao je, ona i on
mimoilazit e se na ulici kao stranci. Vie joj se nee usuditi izrei ni rije. A i ona e se
zacijelo sada udaljiti od njega. Ako nekad bude trebao otii u potanski ured, ona e podii
glavu iza pulta sa eljeznim ipkama i jednolinim mu glasom rei: Izvolite, kako vam
mogu pomoi, molim?
 Pjevai

I.

Vrata su bila otvorena i u predvorje je ulazio hladan i vlaan zimski zrak. Kad sam stigao,
u kui je ve bilo dvadeset ili dvadeset pet gostiju, od kojih su se neki tiskali u predvorju
jo uvijek pomaui jedni drugima skinuti kaput. Doekao me amor glasova pomijean s
mirisima drva u razgorenom kaminu, mokre vune i toplog jela. Elmozlino, korpulentan
ovjek s naoalama na vezici, nagnuo se i zvuno poljubio u oba obraza doktoricu Gili
tajner, obavio ruku oko njezina struka i rekao joj: Gili, stvarno izgleda fantastino. Ona
mu je odgovorila: Pa pogledaj, molim te, tko mi to samo govori. Okruglasti Korman, ije je
jedno rame bilo vie od drugoga, priao je i snano zagrlio Gili tajner kao i Elmozlina i
mene rekavi: Ba je lijepo vidjeti vas sve na okupu. Jeste li vidjeli kako vani pljuti? Pored
vjealica sreo sam Ednu i Joda Ribeka, par zubara u srednjim pedesetima, koji su s
godinama postali slini jedno drugome kao da su blizanci, oboje kratko ostriene sijede
kose, naborana vrata i stisnutih usana. Edna Ribek je rekla: Ima ih koji danas nee doi
zbog nevremena. Skoro da smo i mi ostali kod kue. Njen mu Joel rekao je: A to uope
ovjek moe doma raditi? Zima je teka depresija.

U selu Tel Ilanu bila je zimska abatnja veer. Visoki empresi ovili su se maglom.
Padala je rijetka kia. Kod Dalije i Avrahama Levina okupljali su se gosti na veeri
pjevanja. Kua obitelji Levin nalazila se na brijegu u uliici koja se zvala Maale Bet Ha
oeva. Imala je krov od crepova i dimnjak, dva kata i podrum. U vrtu osvijetljenom
reflektorima stajale su pokisle voke, meu njima drvo masline i drvo badema. S prednje
strane kue prostirao se travnjak obrubljen lijehama ciklama. Tamo je bio i stjenoviti
breuljak pod kojim je umio umjetni vodopad slijevajui se u ukrasni ribnjak. Uspavane
zlatne ribice plivale su amo-tamo pod snopom elektrinog svjetla koje je obasjavalo vodu,
ugraenog na dno ribnjaka. Kia koja nije prestajala padati mrekala je povrinu ribnjaka.

Odloio sam kaput navrh gomile ve odloenih na kauu u pokrajnjoj sobi i

krenuo u dnevni boravak. Tridesetak ena i mukaraca, veinom u srednjim pedesetima i
starijih, svakih nekoliko tjedana okupljalo se u kui Levinovih. Svaki je par sa sobom
donio nabujak, salatu ili toplo jelo, sjedili su ukrug u prostranoj primaoj sobi i pjevali
stare izraelske i stare ruske pjesme koje su veinom odisale tugom i nostalgijom. Johai
Blum pratio je pjevae na harmonici, a tri starije ene sjedile su oko njega svirajui frule.

Soba se ispunila agorom glasova, a ponad agora zauo se glas doktorice Gili
tajner, koja je izjavila: Molim, svi sjednite. Sada ve elimo poeti. No gostima se nije
urilo sjesti, bili su zauzeti razgovorom, poalicama i tapanjem ramena. Visoki Josi oan
zadrao me pored police s knjigama: to ima? to je novo? Kako si? Nema nita novo,
rekao sam, a to ima kod tebe? Sve po starom, rekao je i dodao: Nita posebno. A gdje je
Eti? upitao sam ga. Pa, eto, nije ba najboljeg zdravlja, rekao je, ovog tjedna su joj pronali
neki tumor koji ne izgleda dobro. No zamolila me da nikome nita ne govorim. A osim
toga... rekao je i zautio. Upitao sam: Osim toga to? No Josi oan rekao je: Nita, nije
bitno. Jesi vidio koja kiurina vani, prava zima, zar ne?

Naa domaica Dalia obilazila je sobu i svakom gostu u ruke davala fotokopiranu
pjesmaricu s notama. Njen mu Avraham stajao je leima okrenut prema sobi, nagnut nad
razgoreni kamin, i dodavao drva za potpalu. Prije mnogo godina Avraham Levin bio mi je
zapovjednik u vojsci. Njegova ena Dalia sa mnom je studirala povijest na Hebrejskom
sveuilitu u Jeruzalemu. Avraham je bio utljiv i introvertiran ovjek, a Daliju nitko nije
mogao uutkati. Bio sam prijatelj sa svakim od njih dvoje jo prije no to su se upoznali.
Nae prijateljstvo nastavilo se i nakon to su se vjenali, sve ove godine. Bilo je to stabilno
i tiho prijateljstvo kojem nisu bili potrebni nikakvi novi dokazi, neovisno o uestalosti
vianja. Ponekad bi izmeu dva susreta protekla i godina ili godina i pol, no oni su se
prema meni i dalje odnosili naklono. No iz nekog razloga nikad nisam ostajao prenoiti u
njihovoj kui.

Prije dvadesetak godina Daliji i Avrahamu rodio se sin jedinac Janiv. Uvijek je bio
pomalo odvojen od svojih vrnjaka, a kad je odrastao, postao je mladi koji je sve vrijeme
provodio zatvoren u svojoj sobi. U danima njegova djetinjstva, kad sam dolazio posjetiti
njegove roditelje, Janiv je volio priljubiti glavu uz moj trbuh i napraviti mali ator ispod
mog dempera. Jednom sam mu na poklon donio kornjau. Prije etiri godine, kada je
imao esnaest, mladi je uao u sobu svojih roditelja, otpuzao pod njihov krevet i upucao
se u elo oevim pitoljem. itavi dan i pol traili su ga svugdje po selu ne znajui da lei
mrtav pod roditeljskim krevetom. ak ni Dalija i Avraham, koji su proveli no u istom
tom krevetu, nisu znali da je tijelo njihova sina ispod njih. Sutradan je dola istaica i
pronala ga tamo skvrenoga kao da spava. Nije ostavio nikakvo pismo i stoga su meu
prijateljima kruile razne pretpostavke. Svatko je imao neku svoju priu. Dalia i Avraham
osnovali su u spomen na svog sina skromnu stipendiju za studente pjevanja, jer je Janiv
ponekad pjevao u seoskom zboru.

II.

Godinu ili dvije nakon smrti djeteta Dalia Levin poela se baviti duhovnom praksom
vezanom uz tradiciju Dalekog istoka. Bila je voditeljica knjinice i pokrenula je u njoj
teajeve meditacije. Svakih est tjedana u svojoj je kui organizirala veeri pjevanja. I ja
sam ponekad sudjelovao na tim veerima, a kako su se oni ve pomirili s mojim statusom
neenje, uvijek su vrlo ljubazno primali razne pratiteljice koje su povremeno dolazile sa
mnom. Veeras sam doao sam, domainima sam donio bocu merlota i namjeravao sam se
smjestiti na svome uobiajenome mjestu izmeu police s knjigama i akvarija.

Na veerima koje je prireivala u svom domu Dalia je bila olienje ivahnosti:

organizirala ih je, telefonirala svima, pozivala, smjetala, gostila, dirigirala po kajdankama
koje je sama pripremila i umnoila u fotokopiraonici. Otkad se dogodila tragedija, njome
je vladala neka grozniava radinost. Osim knjinice, teajeva meditacije i organiziranja
veeri javnog pjevanja bila je lanica raznih vijea i odbora, grupe koja je vjebala jogu,
sudjelovala je na danima filozofskih rasprava, na raznim kongresima, kunim
okupljanjima, sjednicama, predavanjima, edukacijama i razgledavanjima.

to se Avrahama Levina tie, on se potpuno povukao u sebe i rijetko je izlazio iz

kue. Svakoga jutra u pola sedam palio je auto i odlazio na posao u istraivaki centar
Izraelske zrakoplovne industrije, gdje je proveo mnoge godine radei na razvoju raznih
programa. Nakon zavretka radnog vremena u pola est ili est dolazio je ravno kui. U
dugim ljetnim veerima prije sumraka izlazio je u potkoulji i kratkim sportskim hlaama
i radio sat, sat i pol u vrtu. Nakon toga se odlazio tuirati, sam pripremao laganu veeru,
nahranio bi maku i ukrasne ribice, sjeo uz knjigu i zvuke glazbe te ekao Dalijin
povratak. Najee je sluao baroknu glazbu, no ponekad je sluao i Faurea i Debussyja.
Ponekad je ak i odabrao prigueni propitujui jazz.

U sate kad je Avraham Levin zimi dolazio kui, ve bi bio mrak. Tada je znao jo
odjeven lei na sag pored kaua u primaoj sobi, sluati glazbu i ekati Daliju da se vrati s
neke sjednice ili teaja. U deset sati uvijek je odlazio u svoju sobu. Zajedniku spavau
sobu zakljuali su i napustili nakon tragedije i sad su spavali u zasebnim sobama na dva
kraja kue. U njihovu branu spavau sobu nitko vie nije ulazio i rolete su ostale zauvijek
sputene.

Subotom prije zalaska sunca, bilo ljeti ili zimi, Avraham je odlazio na dugu etnju:
obilazio je itavo selo s june strane, prolazio kroz polja i vonjake te se vraao sa sjeverne
strane. Brzim hodom prolazio je pored starog vodotornja postavljenog na tri betonske
noge, prehodao itavom duinom Ulicu Ha Mejasdim, skrenuo lijevo u Ulicu sinagoge,
proao Park Ha Rionim pa nastavio Ulicom vatei Israel te se vratio kui penjui se
Ulicom Bet Ha oeva. Ako ga je sreo i pozdravio neki prolaznik, Avraham Levin samo bi
kimnuo ne zaustavljajui se i ne usporavajui korak. A ponekad uope nije uzvratio
pozdrav, ve je samo nastavio hitro hodati u zacrtanom smjeru, obuzet mislima.

III.

Kad sam sjeo na svoje uobiajeno mjesto izmeu akvarija i police za knjige, netko me
zazvao imenom. Osvrnuo sam se oko sebe, no nisam vidio tko je. Zdesna je sjedila meni
nepoznata ena od pedesetak godina kose skupljene u malu punu na zatiljku. Ispred
mene je bio prozor kroz koji su se vidjeli samo mrak i pljusak. S moje lijeve strane plivale
su ukrasite ribice, a iza mene je bio stakleni panel. Tko je to zazvao moje ime? Moda mi
se samo uinilo. A u meuvremenu su glasovi postali jo glasniji i Dalia Levin proitala je
nekoliko obavijesti vezanih uz veeranji program, veera e biti posluena na vedskom
stolu za vrijeme pauze u deset, a sirevi i vino bit e poslueni tono u pono. Takoer je
najavila datume sljedeih sastanaka kruoka ljubitelja pjevanja tradicionalnih izraelskih
pjesama koji se okuplja jednom u est tjedana u njezinu domu.

Obratio sam se dakle nepoznatoj eni koja je sjedila pored mene, aptom se
predstavio i upitao svira li i ona neki instrument. aptom je odgovorila da se zove Dafna
Kac i da je neko svirala frulu, no odustala je jo prije mnogo godina. Nije rekla nita
drugo. Bila je visoka, veoma mrava, nosila je naoale, a i njene ruke u vunenim rukavima
izgledale su tanke i dugake. Kosu je skupila u punu na zatiljku, u skladu s modom
prijanjih generacija.

U meuvremenu je itavi krug poeo pjevati abatnje pjesme, Sunce je zalo za

njive, spustio se abat nad dolinom Ginosar, pozdrav vama anelima mira , i ja sam se
pridruio pjesmi i tijelom mi se rasprostrta ugodna toplina kao da sam otpio gutljaj vina.
Pogledom sam preao po okupljenom drutvu pokuavajui pretpostaviti tko me to bio
zazvao po imenu, no svi su izgledali zaokupljeni pjevanjem. Neki su pjevali tananim
glasovima, a neki dubokima. Na nekim licima titrao je blagi osmijeh zadovoljstva.
Kuedomaica Dalia Levin rukama je obgrlila tijelo kao da samoj sebi daruje zagrljaj. Johai
Blum poeo je svirati harmoniku, a tri su ga ene pratile na frulicama. Jednoj od njih prvo
je pobjegao neki suvini zvuk, glasan i piskav, no brzo ga je ispravila i zasvirala u skladu sa
svojim druicama.

Nakon abatnjih pjesama doao je red na etiri ili pet pjesama o Galileji i Kineretu,
na pjesme pionira, a nakon njih na pjesme o zimi i kii, jer kia nije prestajala udarati o
prozore i s vremena na vrijeme potmula grmljavina zatresla je stakla, a elektrino svjetlo
mignulo i na tren ustuknulo pred munjama i olujom.

Avraham Levin sjedio je kao i uvijek na niskom stolcu bez naslona pored vrata koja
su vodila iz dnevne sobe u kuhinju. On se nije glasao i nije sudjelovao u pjesmi, ve je
samo sjedio sluajui sklopljenih oiju, kao da je njegov zadatak zabiljeiti svaki pogreni
tonalitet, ak i najmanji. Ponekad je ustajao i bez rijei odlazio u kuhinju da provjeri juhe
i nabujke koji su se uvali na slaboj toplini u penici i na elektrinoj ploi sve do vremena
za vedski stol u deset sati, kad je bio odmor izmeu dva dijela veeri. Zatim se Avraham
prignuo i provjerio vatru u kaminu te se vratio pogrbljen sjesti na svoj stoli i ponovo
sklopio oi.

IV.

Nakon toga Dalia nas je sve uutkala. A sada, rekla je, Elmozlino e nam otpjevati neto
solo. Elmozlino, debeo, irok i visok mukarac s naoalama privezanima na vezicu oko
vrata, ustao je i otpjevao Nebesa, nebesa snova. Bio je obdaren dubokim toplim basom i
dok je pjevao rijei Nebesa jer u ovjeka u vjerovati, inilo se da se u boli obraa svima
nama, govori nam iz dubine due i tim rijeima iskazuje jo nikada izgovorenu, bolnu
misao koju nitko od nas jo nikada nije uo.
 Nakon pljeska ustali su Edna i Joel Ribek, par zubara nalik jedno na drugo kao jaje
jajetu, kratko ostriene sijede kose i ironijom izrezbarenih crta oko stisnutih usana.
Pjevali su u duetu Pod krilima veeri i njihovi su se glasovi isprepletali kao da pleu
priljubljeni u paru. Nakon toga su otpjevali Doao sam pod tvoje krilo. Ja sam razmiljao
da ako se ak i Bialik, nacionalni izraelski pjesnik, u ovoj pjesmi pita to je to ljubav, tko
smo onda mi, koji nismo ak ni poete, da se ufamo doznati odgovor na to pitanje. Edna i
Joel Ribek zavrili su svoju pjesmu, blago se naklonili nalijevo i nadesno, i svi su ponovo
zapljeskali.

Nastala je mala pauza jer su skupa uli Rahel Franko i Arije Celnik i jo skidajui
kapute, svima okupljenima prenijeli vijest s televizije da su avioni Izraelskog
zrakoplovstva bombardirali neprijateljevo uporite te se u miru vratili u svoju bazu. Johai
Blum spustio je harmoniku pored svojih nogu i rekao: No, konano. Na to mu je Gili
tajner ljutito odgovorila da se nemamo emu radovati jer nasilje samo raa novo nasilje,
a osveta osvetu. Josi oan, trgovac nekretninama, visok i stasit postariji ovjek,
podsmjeljivo je rekao: A to ti onda predlae, Gili? Da im ne odgovaramo? Da okrenemo
drugi obraz? Na to se upleo Elmozlino svojim dubokim basom i rekao da normalna vlada u
ovakvim situacijama djeluje bez puno prie, oprezno odmjerivi svoje odluke, dok se u
nas, kao i obino, sve ini brzopleto i bez uvaavanja... Ovdje se uplela Dalia Levin, naa
domaica, i predloila da se prestanemo svaati oko politike i nastavimo s pjevanjem
naglas, zbog ega smo se ovdje, naposljetku, i okupili.

Arije Celnik, koji je u meuvremenu skinuo kaput, nije pronaao slobodno mjesto
da sjedne te je stoga sjeo na sag pored nogu branog para Ribek. A Rahel Franko dogurala
je stolac bez naslona koji je stajao pored vjealica na ulazu i sjela u hodnik iza praga
otvorenih vrata dnevnog boravka da se ne moramo jo vie stiskati, a ionako mora otii za
sat vremena da provjeri to radi njen stari otac, kojeg je ostavila samog u kui. Ja sam
takoer htio prokomentirati bombardiranje izraelskih vojnih aviona, moj stav bio je vrlo
sloen, no zakasnio sam jer je prepirka u meuvremenu ve zamrla i Johai Blum poeo je
stvarati tonove na harmonici, a Dalia Levin predloila je da nastavimo s ljubavnim
pjesmama. To izgovorivi, sama je zapjevala Neko davno bijahu dvije rue, dvije rue.

Svi su se pridruili pjesmi.

U tom trenu uinilo mi se da smjesta moram otii u pokrajnju sobu u kojoj sam
ostavio kaput na gomili kaputa i izvaditi neto iz jednog od depova. Poriv je bio
neodgodiv i hitan, no nikako se nisam mogao sjetiti to to ba sada moram izvaditi iz
depa svoga kaputa i tko me to ponovo zazvao, jer je mrava ena pored mene bila
obuzeta pjesmom, dok je Avraham na svome malom stolcu bez naslona na ulazu u
kuhinju ponovo zatvorio oi oputeno naslonjen na zid u tiini, ne pjevajui.

Misli su mi odlutale do pustih seoskih putova koje je sada zalijevala kia, do tamnih
empresa koje je zibao vjetar, do svjetala koja su trnula po malim kuama te do
prostranstava mokrih poljana i ogoljelih vonjaka. U tom trenu uinilo mi se da se neto
dogaa u nekome mranom dvoritu, da se to dogaanje tie mene osobno i da se moram
u nj uplesti. No to se to dogaalo, nisam znao.

Krug je sada pjevao Ako eli, pokazat u ti grad u sivom i harmonika Johaija
Bluma utihnula je ostavljajui prostor glasu frula koje su svirale tri ene, sada skladno i
bez piskanja. Nakon toga smo pjevali Okreni se meni, o najljepa od svih ena. to me to
hitno tjeralo da provjerim depove svoga kaputa? Nikako nisam pronalazio odgovor. I zato
to nisam mogao nai odgovor, zanemario sam taj poriv da ustanem i odem u pokrajnju
sobu i sa svima sam pjevao Zamirisalo drvo nara, a ti si moja dragana, o djevojko bijela
grla. Izmeu te dvije pjesme i sljedee nagnuo sam se i aptom upitao mravoruku Dafnu
Kac, koja je sjedila pored mene, na to je podsjeaju ove pjesme. Ona, kao da ju je moje
pitanje zaprepastilo, odgovorila je: Pa, ni na to posebno. I dodala: Podsjeaju me na razne
stvari. Ponovo sam se nagnuo prema njoj namjeravajui rei neto o sjeanjima, ali Gili
tajner uputila nam je prijekorni pogled, kakvo je sad to aputanje, i ja sam odustao i
vratio se pjevanju. Moja susjeda Dafna Kac imala je ugodni alt. I Dalia Levin imala je alt.
Rahel Franko pjevala je sopranom. A preko puta je dopirao duboki i topli Elmozlinov bas.
Johai Blum svirao je harmoniku i tri su se frule oko njegove svirke ispreplele kao biljke
penjaice. Bilo nam je dobro zajedno pjevati u krugu ove kine noi i prisjeati se starih
pjesama iz dana u kojima je sve izgledalo jasnije.

Avraham Levin umorno je ustao sa svog stolia i dodao jo jednu cjepanicu u

kamin koji je grijao sobu ugodnom i suzdranom vatrom. Nakon toga se vratio na svoj
stoli i zatvorio oi kao da je ba na njemu zadatak da prepozna i razabere svaki
nepravilni ton koji se uvukao u pjesmu. Vani je moda i dalje grmjelo, ili su moda iznad
nas proli avioni Izraelskih zrakoplovnih snaga u niskom letu prema jugu na povratku s
bombardiranja neprijateljeva uporita, no zbog pjesme i svirke njihov zvuk gotovo se nije
uo.

V.

U deset sati Dalia je oglasila prekid za vedski stol i svi u krugu ustali su i poeli se kretati
u smjeru blagovaonice, koja se nalazila izmeu dnevnog boravka i kuhinje. Gili tajner i
Rahel Franko pomagale su Daliji da izvadi nabujke iz penice i makne lonce s juhama sa
tednjaka, a mnotvo se skupilo pored stola za objedovanje uzimajui papirnate tanjure i
ae. Pritom su se ponovo poeli prepirati i nadmudrivati. Netko je rekao da su zaposlenici
gradske vlasti opravdano zapoeli trajk, a netko drugi odgovorio mu je da e zbog silnih
opravdanih trajkova vlada ponovo poeti tiskati novanice, a mi emo se vratiti u vesele
dane inflacije. Na to je harmonika Johai Blum pridodao da nema smisla za sve kriviti
vladu, jer da ni svi obini graani nisu ba u redu, a meu te graane raunam i sebe.

Elmozlino je drao u ruci zdjelicu vrele juhe i jeo stojei. Stakla njegovih naoala
na vezici zamaglila su se od isparavanja juhe. Izjavio je kako novine i televizija itavo
vrijeme porunjuju opu sliku stvarnosti. Njemu opa slika stvarnosti izgleda mnogo
manje mrana no to je prikazuju sredstva javnog informiranja. Po njima moe pomisliti,
rekao je Elmozlino ogoreno, da smo ovdje svi lopovi i pokvarenjaci.
 Budui da je Elmozlino govorio dubokim basom, odjek njegovih rijei zvuao je
autoritativno. Okruglasti Korman, koji je na tanjuru nagomilao nabujak od krumpira,
peene krumpire, kosani odrezak i kuhano povre, drao je krcati tanjur u ravnotei na
lijevom dlanu, a desnom pokuavao manevrirati noem i vilicom istovremeno. I u taj isti
as jo mu je Gili tajner dodala punu au crnog vina. Fali mi ruku, alio se Korman, i
Gili se popela na vrhove prstiju, pribliila au njegovim usnama i dala mu da otpije
gutljaj. Ispada da ti za sve krivi medije, rekao je Josi oan Elmozlinu. Zar ti sam sebi ne
servira malo prelagan ivot?

Ja sam rekao: Trebamo sagledati stvari u perspektivi, no Korman, ije je jedno rame
bilo vie od drugoga, presjekao je moje rijei i sasuo paljbu runih rijei na jednog vladina
ministra. U naprednoj dravi, rekao je Korman, takva bi tipina ve odavno izletjela iz
vlade. Elmozlino je rekao: ekaj, ekaj, moda da nam prvo svima objasni to za tebe
znai pojam napredne drave. Gili tajner je rekla: ovjek moe pomisliti da nai
problemi poinju i zavravaju zbog jednog jedinog ovjeka. A ti, Josi, nisi probao varenac
od povra. Pa zato ne bih? odvratio joj je s osmijehom Josi oan, trgovac nekretninama.
Prvo moram poraziti neprijatelja koji mi je ve na tanjuru, malo-pomalo, poslije emo ve
vidjeti kako dalje. Dafna Kac je rekla: Svi vi grijeite. No nastavak njene reenice izgubio
se u kakofoniji glasova jer su svi poeli govoriti istovremeno, a neki su ak i podigli glas. U
svakom ovjeku, pomislio sam, uvijek sjedi malo skvreno dijete koje je bio nekad. Kod
nekih se moe vidjeti da je to dijete jo uvijek ivo, a neki u sebi nose mrtvo dijete.

Malo sam se udaljio od skupine obuzete prepirkom i s tanjurom u ruci otiao

porazgovarati s Avrahamom Levinom. On je stajao pored prozora, malko je razgrnuo
zastor i promatrao kiu i oluju napolju. Oprezno sam mu dodirnuo rame i on se okrenuo
prema meni bez rijei pokuavajui se osmjehnuti, no umjesto osmijeha usne su mu
zadrhtale. Rekao sam mu: Avrahame. I jo sam rekao: Zato stoji ovdje sam. On je na tren
promislio o tome, a zatim tuno odgovorio da mu je malo teko u drutvu tolikih ljudi koji
govore u isti mah. Teko mu je ita uti i teko mu je pratiti. Vani je prava zima, rekao
sam. Avraham je odgovorio: Je. Rekao sam mu da sam veeras doao bez partnerice jer su
me dvije ene zamolile da pou sa mnom na veer pjevanja naglas, a ja nisam htio birati
izmeu njih. Avraham je uzvratio: Da. Sluaj, rekao sam, Josi oan mi je rekao u
povjerenju da su kod njegove ene pronali neku izraslinu. Izraslinu koja nije simpatina,
tako je rekao Josi. Avraham je kimnuo tri ili etiri puta kao da se slae sam sa sobom, ili
kao da je od mene dobio potvrdu za ono to je i sam ve osjetio. I rekao je: Bude li
potrebno, pomoi emo.

Progurali smo se izmeu gostiju koji su stojei jeli iz jednokratnih tanjura, proli
kroz halabuku glasova u razgovoru i prepirki te izali na verandu. Zrak je bio hladan i
otar i padala je rijetka kia. U daljini iznad istonih bregova bljeskale su nijeme munje
bez pratnje gromova. Na vrt se spustila duboka, prostrana tiina, na voke i na mrane
emprese, na travnjak i na iroka polja i vonjake koji su disali u tami iza ograde vrta.

Pored naih nogu irilo se blijedo svjetlo reflektora postavljenih u vodi na dnu
kamenom obloenog ukrasnog ribnjaka. Osamljeni akal naricao je iz dubine mraka. A
nekoliko bijesnih pasa odgovorilo mu je iz seoskih dvorita.

Vidi, rekao je Avraham.

Ja sam utio. ekao sam da nastavi govoriti i kae mi to trebam vidjeti, na to je

mislio. No Avraham je zamuknuo. Nakon utnje rekao sam: Moda se sjea, Avrahame,
kad smo obojica bili u vojsci sedamdeset devete, akcije napada na Dir I-Naf? Kad sam ja
bio ranjen metkom u rame, a ti si me spasio? Avraham je malo promislio, a zatim rekao:
Da. Sjeam se.

Upitao sam ga razmilja li ikad o tim danima, a Avraham je poloio dlan na hladni
i mokri eljezni rukohvat verande i rekao licem okrenut mraku, a leima meni: Vidi,
ovako je to, ja ve odavno ne razmiljam ni o emu. Ni o emu. Samo o malome. Moda
sam ga jo i mogao spasiti, ali moja je glava bila zakljuana u ideologiji, a Dalia me slijepo
slijedila. Hajmo ui. Odmor je gotov i opet poinju pjevati.
 VI.

U drugom dijelu veeri pjevali smo pjesme iz dana Palmaha i pjesme o Ratu za
nezavisnost Uveer u pustinji Negev, prijatelju, pjevamo pjesme zajednitva , a zatim smo
preli na pjesme po stihovima pjesnikinje Naomi emer. Strpite se jo sat i pol, najavila je
Dalia, tono u pono ponovo emo napraviti stanku i poastiti se sirevima i vinom.
Ponovo sam sjedio na svome mjestu izmeu police za knjige i akvarija, a Dafna Kac opet je
sjedila pored mene. Drala je pjesmaricu objema rukama i sa svih deset prstiju kao da
strahuje da bi joj je netko mogao istrgnuti iz ruku. Nagnuo sam se i upitao je aptom gdje
stanuje i ima li prijevoz nakon to zavri veer pjevanja, jer ako sluajno nema prijevoz, ja
u je rado povesti. Dafna mi je apnula da ju je dovela Gili tajner te da e je ona i vratiti
kui kad zavri veer i zahvalila mi na ponudi. Ovdje si prvi put? upitao sam, a Dafna mi
je odvratila aptom da je sada prvi put ovdje, no odsad namjerava dolaziti redovito na
svaku veer pjevanja jednom u est tjedana. Dalia Levin pokazala nam je, stavivi prst
preko usana, da se prestanemo doaptavati. Njeno sam iz Dafninih ruku izvadio
pjesmaricu i okrenuo joj stranicu. Razmijenili smo kratki osmijeh i nastavili pjevati sa
svima No je, no je, vjetar arlija. Opet mi se uinilo da moram hitno donijeti neto iz
depa svoga kaputa u hrpi kaputa u pokrajnjoj sobi, no to to moram donijeti, nikako
nisam mogao prizvati u sjeanje. S jedne strane osjeao sam tragove panike, kao da je na
meni neka neodgodiva odgovornost koju zanemarujem, a s druge strane znao sam da je to
lana panika.

Dalia Levin dala je znak harmonikau Johaiju Blumu, a moda i trima enama koje
su ga pratile na frulicama, no oni nisu shvaali to eli. Ustala je dakle sa svog mjesta i
prila im, prignula se i dala im upute to trebaju initi, a zatim je prela sobu do udaljenog
dijela kruga i apnula neto na uho Elmozlinu, koji je samo slegnuo ramenima i odbio, no
ona ga je uporno molila sve dok se nije smekao. Zatim je podigla glas i rekla: Samo
trenutak tiine, molim lijepo, sve nas prekinula i najavila da e se sada pjevati u kanonu
pjesma Sve na ovom svijetu prolazno je, podiem pogled pitajui zvijezde zato do me
njihovo svjetlo ne dopire. Zamolila je svog mua Avrahama da malo prigui svjetlo u
prostoriji.

to ja to moram potraiti u depu svoga kaputa? Novanik s dokumentima,

provjerio sam pipajui, nalazio se kod mene, u depu hlaa, naoale za vonju na svom su
mjestu u futroli u depu koulje. Sve je bilo na mjestu. Pa ipak sam ustao za vrijeme
pjesme u kanonu aptom se ispriavi svojoj susjedi Dafni Kac, proao kroz krug i izaao u
hodnik. Noge su me odnijele kroz hodnik do sobe pored ulaznih vrata i malo sam otvorio
ulazna vrata, no vani nije bilo ni ive due, samo je sipila rijetka kia. Vratio sam se niz
hodnik proavi pored ulaza u gostinsku sobu i pored ulaza u blagovaonicu. Pjevai su
sada pjevali tugaljive pjesme Natana Jonatana Obale ponekad dozivaju enjom, i eto,
pjesma je opet tu, opet prolaze dani u suzama.

Na kraju hodnika skrenuo sam u pokrajnji mali hodnik do sobe u kojoj sam odloio
kaput na gomilu ostalih kaputa. Neko sam ih vrijeme prekopavao razgrui lijevo i desno
nepoznate kapute sve dok nisam pronaao svoj pa polako i temeljito pretraio dep za
depom. U jednom depu imao sam presloen vuneni al, a u drugom papire, paketi
cigareta i malu depnu svjetiljku. Budui da nisam znao to traim, nastavio sam
prekopavati i unutarnje depove, u kojima sam pronaao dodatne papire i sunane naoale
u futroli. Zacijelo mi sada ne trebaju sunane naoale usred zimske noi. Pa to to onda
traim? Na to nisam pronalazio odgovora osim neke izjedajue uzrujanosti, uzrujanosti na
sebe i na gomilu kaputa koja se sruila pod mojim rukama. Popravio sam dakle kapute
nazad na gomilu koliko sam mogao, uzeo depnu svjetiljku i okrenuo se da odem.
Namjeravao sam se vratiti na svoje mjesto izmeu polica za knjige i akvarija, pored
koate Dafne Kac mravih ruku, no neto me u tome sprijeilo. Moda je to bila strepnja
da e ulazak usred pjesme privui na mene sve poglede, to nisam htio, a moda je to bio
neki nejasan osjeaj obaveze, male obaveze koju i dalje moram ispuniti dok sam ovdje. No
kakva je to bila obaveza, nisam znao. U ruci sam drao depnu svjetiljku.
 U sobi su sada tuno pjevali Tko da objasni kokoi, maloj ptici kratkih krila, kako
moja dua luta beskrajem bez cilja, a harmonika Johaija Bluma utihnula je i podarila
prostor zvuku triju frula. Jedna od te tri frulice opet je na trenutak zapiskala, no brzo je
ponovo ulovila melodiju. Budui da nisam znao gdje mi je mjesto, skrenuo sam prema
nuniku premda nisam imao za to nikakvu potrebu, no nunik je bio zauzet i vrata
zakljuana te sam se stoga popeo stubama na kat jer zacijelo i tamo imaju nunik. S gornje
strane stuba pjesma je bila tia, vie zimska, i mada je harmonika Johaija Bluma ponovo
svirala, inilo mi se da neto gnjei i zatomljuje zvuk njene svirke. Sada su svi osim mene
pjevali pjesme pjesnikinje Rahel Zato ste uinili lanima daleka svjetla , a ja sam stajao na
jednoj od gornjih stuba i sluao ukipljen na mjestu.

VII.

Stajao sam tamo nekoliko trenutaka s depnom svjetiljkom u ruci i nisam znao sebi
rastumaiti zato su me noge dovele ovamo. Na kraju hodnika na drugom katu gorjela je
arulja. inilo se da ta jedna slabana arulja uope ne osvjetljava prostor, ve samo budi
komeanje sjena. Nekoliko slika visjelo je razbacano po zidovima kao da su mutne sive
mrlje. Sva vrata soba iz kojih se izlazilo u taj hodnik bila su zatvorena. Proao sam
nekoliko puta ispred njih, kao da se ne mogu odluiti koja da odaberem. No nisam ni
mogao znati koja da odaberem jer nisam znao to zapravo traim, i zato to sam ve
odavno zaboravio zbog ega sam se popeo. Vani se uo zviduk vjetra. Kia je poela
snanije padati i udarati o prozore kue. Moda je to ak bila tua. Nekoliko trenutaka
stajao sam u hodniku na drugom katu kue odmjeravajui zatvorena vrata kao da sam
prerueni provalnik koji se pita gdje je sef.

Nakon toga sam oprezno otvorio trea vrata zdesna. Doekali su me ustajala
hladnoa i mrak. Zrak je imao miris dugo zatvorene prostorije. Rasvijetlio sam je depnom
svjetiljkom i vidio sjenke namjetaja koje su se izvrtale i mijeale jedna s drugom pred
mojim oima slijedei drhtanje moje ruke s baterijskom svjetiljkom. kure su bile
zatvorene i o njih su udarali tua i vjetar. U slaboj svjetlosti pred mojim je oima bljesnula
slika velikog ogledala s vrata ormara za odjeu. Ogledalo mi je uzvratilo zraku
zasljepljujui me, kao da ne eli da vidim. Gusti miris neprozraene prostorije stajao je u
zraku, miris stare praine i posteljine koju ve dugo nitko nije promijenio. Bilo je
oigledno da ovdje ve dugo nitko nije otvorio prozor ni vrata. U kutovima na stropu
zacijelo je bilo pauine, no nisam je mogao vidjeti. Izmeu sjenki namjetaja pred oima
mi se ukazala nevelika komoda, stolac pa jo jedan. Dok sam stajao u sobi tik do vrata,
moja ih ruka zatvori i zakljua iznutra. Noge su me nastavile nositi u prostor sobe. Sada je
pjesma s donjega kata zamrla u mojim uima i uo se samo tihi, potmuli um, um koji se
mijeao s rikom vjetra i kandama tue na prozoru ove spavae sobe. Vani se zacijelo
magla spustila na vrt i uinila nejasnima obrise empresa. Na uliici Maale Bet Ha oeva
nije bilo ni ive due. Samo su ribice lagano plivale, nedodirnute tuom i vjetrom, u vodi
ukrasnog ribnjaka obasjanog nijemim elektrinim svjetlom reflektora s dna. Umjetni
vodopad izvirao je izmeu kamenja bez prekida se slijevajui u ribnjak i mrekajui
njegovu povrinu.

iroki krevet nalazio se podno prozora, a s desne i lijeve strane bile su dvije niske
stalae s policama. Pod je prekrivao sag i ja sam izuo cipele i arape i stao na njega
bosonog. Sag je bio debeo i upav. Pod mojim bosim nogama dodir mu je bio mek i
neobian. Usmjerio sam snop svjetla prema krevetu i vidio na njemu prekriva i nekoliko
razbacanih ukrasnih jastuka. Na tren mi se uinilo da ujem kako sada dolje pjevaju uj
moj glas iz daljine, no nisam bio siguran u to to moje ui uju, ni u to malo to moje oi
vide pod drhtavim svjetlom baterijske lampe. Jer u sobi se bez prestanka odvijalo neko
usporeno kretanje, kao da se netko velik, teak i snen mie u jednom od kutova ili prolazi
na sve etiri, kotrlja se po podu skvrivi zapetljane udove izmeu komode i zatvorenog
prozora. Izgleda da je tu zabludu stvaralo samo drhtanje baterijske svjetiljke, no osjeao
sam da ak i iza mojih lea, u potpunome mraku, neto polako gmie. Otkuda to dolazi,
nisam znao.
 to ja ovdje radim? Na to nisam imao nikakvog odgovora, no ipak sam znao da sam
od poetka veeri htio doi u ovu naputenu spavau sobu, a moda ak i mnogo prije
toga. Odjednom sam zauo vlastiti dah i zaalio to moje disanje razbija tiinu. Jer vlana
je tiina ispunila zrak nakon to je kia prestala i vjetar jenjao, a pjevai s donjega kata
odjednom su prestali pjevati. Moda je konano bilo vrijeme za sir i vino. Ja nisam imao
elje ni za sirom ni za vinom. Nije mi vie ostao nijedan razlog da se ne suoim s oajem.
Stoga sam bosonog otpuzao na sve etiri po sagu do branoga kreveta, malo podigao
prekriva koji je visio s kreveta i usmjerio blijedu zraku svjetla pokuavajui opipati
rukom u mraku prostor izmeu nogu kreveta.
 Na dalekome mjestu u neko drugo vrijeme

itave noi dopiru otrovne isparine iz zelene movare. Slatkasti vonj trulei iri se izmeu
naih koliba. eljezne alatke ovdje preko noi hraju, ograde se raspadaju prekrivene
mokrim gljivicama, plijesan dere zidove, sijeno i slama crne kao da su izgorjeli u poaru,
komarci zuje u rojevima, sobe su nam prepune insekata to gmiu i lete. Ovdje i sama
praina kipti i vrije. Crvotoina, larva moljaca, titaste ui jedu namjetaj i drvene ograde,
ak i crepovi trunu. Djeca su nam bolesna itavo ljeto od gnojnih ireva, liajeva i
gangrene. Starci umiru od plune atrofije. ak i ivi zaudaraju kao da su leevi. Veina
ljudi ovdje je deformirana, ima guu, nekontrolirano im cure sline, jer ovdje svi spolno
ope sa svima. Brat sa sestrom. Sin s majkom. Oevi s kerima.

Prije dvadeset ili dvadeset pet godina ovamo me poslao Zavod za potporu
promaenih veza, i jo uvijek s prvim sumrakom izlazim prskati movaru dezinfekcijskim
sredstvom i sumnjiavom stanovnitvu dijeliti kinin, karbolnu kiselinu, sulfatni prah,
kreme za kou i insekticide; govorim im o suzdravanju i higijeni i dijelim vodu s klorom
i diditi. Jo se uvijek nekako drim ekajui da mi poalju zamjenu, nekoga mlaeg i
snanije linosti, da obavlja posao umjesto mene.

A u meuvremenu ja sam i apotekar, uitelj, javni biljenik, arbitar, sanitarac,

arhivist, lobist i izglaiva svaa. Jo uvijek svi preda mnom skidaju svoje otrcane eire,
pritisnu ili na prsa, blago mi se naklone i obraaju u treem licu mnoine. I dalje puu
preda mnom sa svojim lukavim osmijesima iskoenih zubi. No sve sam im vie prisiljen
laskati, zamiriti na jedno oko, prilagoditi se njihovu praznovjerju, praviti se da ne
primjeujem njihovo bestidno cerekanje, podnositi vonj njihovih tjelesa i trule iz
njihovih usta, ignorirati sve ee provale ograda i razbojstva po selu. U sebi priznajem da
vie nemam nikakvu vlast ni mo. Moj se autoritet smanjuje i nestaje. Ostale su samo
otrcane krpice utjecaja koji ostvarujem pomou raznih trikova, licemjerjem, neophodnim
laima, uvijenim prijetnjama i sitnim mitom. Nije mi preostalo nita drugo no jo se malo
strpjeti, jo samo malo, dok ne doe poslanik koji e me zamijeniti. Onda u otii
zauvijek, ili ba suprotno, zauzet u neku praznu kolibu, dovesti neku seosku djevojku
bujna tijela i zakopati se ovdje za sva vremena.

Prije mog dolaska, prije etvrt stoljea ili ak i vie, jednom je u posjet doao naelnik
okruga sa svojom velikom familijom, ostao je ovdje sat ili dva i naredio da se smjesta
preusmjeri korito rijeke ne bi li doao kraj mukama s movarom. S naelnikom su stigli
asnici i inovnici, mjerai tla, vjerski voe, sudac, pjeva, slubeni povjesniar, jedan ili
dva filozofa, astrolog i predstavnici esnaest tajnih slubi. Naelnik je izdao zapovijed:
iskopati. Preusmjeriti. Isuiti. Iupati. Proistiti. Pokrenuti tok. Odstraniti. Poboljati.
Okrenuti novu stranicu.

Od tada se ovdje nita nije dogodilo.

Ima ih koji govore da se tamo, s druge strane rijeke, preko ume i gora, ve
nekoliko puta promijenio naelnik, jednog su odstranili, drugog pobijedili, trei se
spotaknuo, etvrtog su ubili, peti je dospio u bajbok, esti je sve izdao, sedmi je pobjegao
ili zaspao. A ovdje je sve kao to je oduvijek bilo: starci i novoroenad i dalje umiru, a
mladi ostare prije vremena. Seosko stanovnitvo, po mojem pomno voenom zapisniku,
izumire. Po tablici koju sam sastavio i objesio iznad svoga kreveta, ovdje do sredine
stoljea nee ostati ni jedna jedina iva dua. Osim kukaca i gmazova.

Premda se ovdje djeca raaju u velikom broju, veina ih umre jo u dojenakoj

dobi i gotovo da vie nema aljenja. Momci bjee na sjever. Djevojke u gustom blatu
uzgajaju ciklu i krumpir, zatrudne s dvanaest godina i ve s dvadeset nestaju mi pred
oima. Ponekad pouda odjednom zahvati itavo selo i natjera ga u orgije uz vatrene
jezike krijesa razgorenog na mokrim cjepanicama. Tamo se svi razulare, starci ope s
djecom, djevojke s izoblienima, ovjek sa zvjeradi. Ne mogu vam dati detaljni opis jer se
u tim noima pritajim u svojoj kolibi, koja je ujedno i ljekarna, nabijem poluraspadnute
kure, stavim lokot na vrata i napunjeni pitolj pod jastuk, za sluaj da im neto padne na
pamet.

No takve se noi ovdje ne dogaaju esto. Sutradan svi ustaju u podne uasnuti,
mutnih oiju, i ponovo od jutra do mraka iskazuju podjarmljenost na svojim blatnjavim
parcelama. Danju vladaju uasne vruine. Drske buhe veliine novia navaljuju i pri
ujedu isputaju prodorni, odvratni cijuk. Rad na zemlji ovdje je potpuno uzaludan. Iz
blatnjave kae vade ciklu i krumpir koje je izjela trule, no ovdje ih usprkos tome jedu
sirove ili kuhane u nekoj vrsti smrdljive uskisle juhe. Dva grobareva sina pobjegla su u
brda i tamo se prikljuila grupi izbjeglica. U kolibu najmlaeg brata uselile su se dvije
ene s djecom, a i on je sam gotovo dijete, jo nije navrio ni etrnaest.

to se tie samoga grobara, utljivog, kvrgavog ovjeka krupnih kostiju, on je

odluio da nee pustiti da sve proe u tiini. No tjedni, mjeseci, ak i godine proli su u
potpunoj tiini. Taj grobar jednog je dana doao ivjeti u kolibu svog najmlaeg sina, i
tamo se rodilo jo djece, nitko nije znao koja su od njih potomci odbjegle brae koja su
ponekad nou navraala i ostajala sat-dva, koja su plod njihovih bedara, a koja su potomci
grobara, njihova starog oca. Veina novoroenih ionako je pomrla nekoliko tjedana nakon
roenja. I drugi mukarci onamo su zalazili nou, i jo neke tjelesno izobliene i
retardirane ene koje su traile krov nad glavom, mukarca, prenoite, dijete ili hranu.
Sadanji naelnik okruga nije odgovorio na tri urna dopisa, svaki urniji od prethodnoga,
koja su mu bila poslana u kratkim vremenskim razmacima, da zaustavi sve ozbiljnije
moralno propadanje i iskae aurnost i zanimanje. Ja sam sastavio i poslao mu te sramotne
dopise.

Godine prolaze, a nita se ne mijenja. Poslanik koji me treba zamijeniti jo nije stigao. Na
mjesto mjesnog policajca doao je njegov urjak, a protjerani policajac pridruio se, tako
barem govore glasine, izbjeglicama na planini. Ja sam i dalje u slubi, ali sve sam umorniji.
Vie mi se ne obraaju u treem licu mnoine i ne zamaraju se time da iz potovanja
prema meni skinu svoje dronjave turbane. Ponestalo je dezinfekcijskih sredstava. ene
mi, ne dajui nita zauzvrat, uspijevaju polako iskamiti sve to je ostalo u ljekarni.
Ponekad me obuzme postupna slabost uma i nagona. Ne uspijevam u sebi pronai
dovoljno svjetla. Trska koja misli ostala je bez misli. Moda to samo moje oi postaju sve
mranije, pa im i podnevno svjetlo izgleda mutno, a dugi red ena koje ekaju pred
ljekarnom izgleda mi kao natiskani red vrea. Gotovo da sam se s vremenom priviknuo na
njihove trule zube i zadah iz usta. Tako provodim dane od jutra do veeri, dan za danom,
ljeti i zimi. Ujede kukaca ve sam odavno prestao osjeati. San mi je dubok i spokojan.
Posteljina mi je pljesniva, a zidovi prekriveni kunim vlanim mrljama. Ponekad se neka
seljakinja smiluje nada mnom i nahrani me gumastom kaom koja se, izgleda, pravi od
krumpirovih ljuski. Sve su mi knjige istrulile i popljesnivile. Svesci se raspadaju i mrve.
Nita mi nije ostalo i ne znam kako da razlikujem dan od noi, proljee od jeseni i godinu
od godine. Ponekad mi se ini da nou ujem daleki jecaj nekog prvobitnog puhakog
instrumenta, ne znam kojega, ni tko ga svira nou, i svira li ga netko u umi ili u planini,
ili u mojoj lubanji ispod kose koja sijedi i prorjeuje se. Postupno u okrenuti lea svemu
to me okruuje, pa i samome sebi.

Svemu osim dogaaju koji se zbio jutros i kojem sam svjedoio, te ga ovdje
navodim u pismenom izvjeu, ne donosei vlastita suda:

Jutros je zasjalo sunce i pretvorilo isparine iz movare u neku vrstu guste, gumaste
kie. Ljetne kie koja mirie kao znoj neopranog starca. Seljani su poeli izlaziti iz svojih
koliba s namjerom da odu na svoje nasade krumpira. Tad je odjednom na vrhu istone
planine izmeu nas i sunca izniknuo nepoznat ovjek, lijep i potpuno zdrav, i poeo je
mahati rukama, ispisivati po vlanom zraku kojekakve krugove i zavijutke, ritati se i
klanjati, skakati i poskakivati na mjestu ne isputajui ni glasa. Tko li je samo taj ovjek,
pitali su se mukarci meusobno, to uope ovdje trai. Nije odavde, ni iz susjednog sela, a
nije ni s planine, govorili su starci. Moda je siao s oblaka.

A ene su rekle: Trebamo biti na oprezu. Trebamo razotkriti njegove namjere.

Trebamo ga ubiti.

I dok su se oni savjetovali i prepirali, uti se zrak ispunio glasovima, krijetanjem

ptica, psima, rijeima, naricanjem, prijekorima, zujanjem kukaca veliine obruba pivske
ae. ak su se i abe iz movare pribrale i zakreketale, a kokoi nisu za njima zaostajale, i
orme su zveckale, i uli su se kaalj, stenjanje i kletva.

Taj je ovjek, rekao je grobarev mlai sin, a onda se odjednom predomislio i

zautio. Taj ovjek, rekao je pipniar, pokuava zavesti djevojke. A djevojke su vritale:
pogledajte, gol je, pogledajte, koliki mu je, pogledajte, on plee, pogledajte, on eli letjeti,
pogledajte, kao krila, pogledajte, bijel je do kostiju.

A stari je grobar rekao: Neemo sad ovdje naklapati do sutra. Sunce je ve odavno
izalo, bijeli ovjek koji je bio ili smo mislili da je bio sada nam je nestao iza movare, od
prie nema nikakve koristi, opet poinje pasje vru dan i moramo ii raditi. Tko moe
raditi, nek radi, trpi i uti. A tko ne moe, molim lijepo, nek krepa.
Amos Oz roen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu. Jedan je od
najvanijih suvremenih izraelskih pisaca. Odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u etvrti
Kerem Avraham, u kojoj je smjetena radnja najveeg broja njegovih romana. Ozovi su
stavovi izrazito pacifistiki u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne
ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rjeavanje izraelsko-palestinskog
sukoba nakon estodnevnog rata. Uinio je to jo 1967. u lanku Zemlja naih predaka u
novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka pria
Gdje akali zavijaju izlazi 1965., a prvi roman Moda drugdje 1966. Do sada je objavio
tridesetak knjiga pria, romana i eseja, meu kojima se posebno istiu Moj Michael,
Planina loeg savjeta, Soumchi, Crna kutija, Fima, Pantera u podrumu, Isto more, Pria o
ljubavi i tmini, Rimovanje ivota i smrti , U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir i Kako
izlijeiti fanatika. Djela su mu prevedena na vie od etrdeset svjetskih jezika.

Redovito objavljuje eseje o politici, knjievnosti i miru. Pisao je za Davar, Yedioth

Ahronoth, New York Review of Books i sve vanije svjetske dnevne novine. Amos Oz
dobitnik je niza prestinih nagrada - Izraelske nagrade za knjievnost, Mirovne nagrade
njemakih nakladnika i knjiara, Goetheove nagrade grada Frankfurta, francuske nagrade
Senders, Heineove nagrade, Legije asti, Nagrade Princ Asturias, Nagrade Franz Kafka i
mnogih drugih vanih svjetskih nagrada i priznanja.
Andrea Weiss Sadeh roena je 1969. u Zagrebu, gdje je studirala engleski i francuski jezik
s knjievnou na Filozofskom fakultetu. Od 1994. do 1997. pohaala je Umjetniki
koled Beit Beri u Izraelu u usmjerenju likovni pedagog u neformalnom odgoju. Od
1997. do 2002. na Sveuilitu u Tel Avivu studirala je humanistike znanosti (povijest
umjetnosti, filozofiju i povijest Europe). Nakon poetnog iskustva u samostalnim likovnim
radionicama u Izraelu, odluuje se za terapijski rad putem likovnog izraaja. U Zagrebu
ivi od 2002. te vodi raznovrsne kreativne radionice za odrasle u Centru Staze
(centarstaze.wordpress.com). S puno ljubavi prevodi s engleskog i hebrejskog jezika.
Prevela je knjige Zeruye Shalev Ljubavni ivot, Mu i ena i Kasna obitelj te Amosa Oza
Meu svojima, Pria o ljubavi i tmini i Kako izlijeiti fanatika.