Izvorni lanak UDK 111.84:316.

485(045)
doi: 10.21464/fi36401
Primljeno: 14. 5. 2016.

Lino Veljak
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Luia 3, HR10000 Zagreb
lveljak@ffzg.hr

O takozvanom principu manjeg zla

Saetak
Nedvojbena dominacija monizma u filozofijskoj tradiciji Zapada predstavlja temeljni raz
log zahvaljujui kojemu princip manjeg zla ne spada meu uzviena naela filozofije, pri-
marno praktike filozofije, ili reflektirana moralnog djelovanja. Zasnovan na pesimistiki
konotiranom uvjerenju prema kojemu se ljudi esto (ako ne i uvijek) u svojem djelovanju
moraju opredjeljivati izmeu dviju ili vie odluka od kojih je svaka obiljeena moralno
neprihvatljivim postupcima (ili, radikalnije: od kojih je svaka opredjeljenje za injenje zla),
princip manjeg zla otkriva se upravo na pitanju nasilja i rata u svoj svojoj antinominosti.
Analiza koncepata apstraktnog pacifizma i pravednog rata moe pokazati svu dramatinost
primjene koncepta manjeg zla te otvoriti prostor za primjereno promiljanje mogunosti
pristupa problematici rata i mira.

Kljune rijei
rat, opravdani rat, nasilje, mir, zlo, pacifizam

Uvod
Zapadnjaka filozofijska tradicija u znaku je nedvojbene dominacije moniz-
ma.1 Ta se tradicija oblikuje u znaku Parmenidova izrijeka Bitak jest a nebitak
nije.2 Stoga tu nema mjesta za bilo kakav metafiziki dualizam: meu Plato-
novim idejama ne sreemo nijednu ideju koja bi predstavljala opreku ili nega-
ciju dobrote ili ljepote. Aristotel e koliko god u mnogo emu suprotstavljen
Platonovu nauku u potpunom suglasju s antidualistikim nabojem svojih
prethodnika formulirati teoriju privacije, prema kojemu je zlo naprosto ma-
njak ili izostajanje dobroga, jednako kao to je runoa manjak ili odsutnost
ljepote, a tama izostalost svjetlosti.3 U glavnim smjerovima novije filozofije
dualizam je zastupljen gotovo iskljuivo kao nauk o dvojnosti supstancije (za
to je, dakako, paradigmatian Descartes), a utjecaji ontologijskog dualizma

1 3
Usp. Arthur Drews, Der Monismus darge-
stellt in Beitrgen seiner Stellvertreter, III,
E. Diedrichs, Jena 1908; te Arthur Drews,
Geschichte der Monismus im Altertum, Carl
Winters, Heidelberg 1913.
2
Prema jednome bitak jest a nebitka nema
staza je (to) uvjerenja (koja) istinu slijedi.
Vidi: Hermann Diels, Predsokratovci. Frag
menti, I, Naprijed, Zagreb 1983., str. 208.
Na tragu Aristotelove teorije privacije (ali i
iz te teorije izvedenoga li bar s njom suklad-
na Augustinova nauka o nesupstancijalnosti
zla) Toma Akvinski e mjerodavno za sko-
lastiku definirati zlo kao odsutnost dobra.
Usp. Thomas Aquinas, Summa Theologica,
sv. III, Benziger Brothers, New York 1947.,
str. 902.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (633639) 634 L. Veljak, O takozvanom principu manjeg
zla

manihejske provenijencije mogu se bez daljnjega smatrati marginalnima (ba-

rem do Freudove antiteze erosa i thanatosa).
Ako je zlo lieno bitka (jednako kao i nepravda ili runoa), onda se ono niti
ne bi moglo uspostaviti kao nekakav princip. Ipak, javlja se, tematizira i, po-
sebice, primjenjuje princip manjeg zla. Naime, u sluaju da nae djelovanje
ogranieno danim okolnostima ne moe izbjei izbor izmeu dva ili vie rje-
enja, od kojih je svako obiljeeno etikom neprihvatljivou, valja odabrati
ono rjeenje koje je (posebno po svojim uincima) u manjoj mjeri kontami-
nirano zlom od drugih raspoloivih rjeenja. Geneza tog principa manjeg zla
mogla bi se povezati s Aristotelovom praktikom filozofijom. Kao to dobri
oblici vladavine prema Aristotelovoj Politici imaju svoje loe inaice (tirani-
ja nasuprot monarhije, oligarhija nasuprot aristokracije, ohlokracija nasuprot
demokracije), tako se prema Nikomahovoj etici i vrlina dareljivosti izopaa-
va u porok rasipnitva, te, s druge strane, vrlina tedljivosti u porok krtosti.
Kako bi se onemoguilo izopaavanje, nuno je odravanje ravnotee izmeu
dareljivosti i tedljivosti, ali postizanje te ravnotee bitno je oteano u situaci
ji oskudice nunih resursa. U tom e se sluaju radikalna tednja, pojavno
istovjetna krtosti, iskazati kao manje zlo to dobro znaju medicinski etiari,
te, openito, svi oni koji su se ikada nali u situaciji da moraju birati kako e
raspodjeljivati nedostatne, a za ivot neophodne, resurse.

Rat kao dobro

Rat (ili, u irem smislu, primjena nasilja u rjeavanju sukoba izmeu indi-
vidua i skupina) esto se oznaava kao manje zlo; dakako, takvo vrednova-
nje rata nije apriorno, nego se odnosi na konkretan rat, koji se oznaava kao
opravdan ili pravedan.
Valja, meutim, naglasiti: ukoliko je rat po sebi neto dobro, utoliko se on ne
moe oznaiti niti kao manje zlo niti kao bilo kakvo zlo. Ako je svaki rat po
definiciji opravdan ili pravedan (dakako, rat koji vodi naa drava, bilo da se
brani od napada neprijateljske drave, bilo da napada tuu dravu iz potrebom
prevencije ili pak nekoga drugoga opravdanog motiva legitimiranih razloga),
onda rat ne moe biti zlo, pa, dakako, niti manje zlo.
Nemogunost vrednovanja rata kao manjeg zla utoliko je posebno evidentna,
ukoliko se rat razumije kao bezuvjetno i apsolutno pravedan te time i oprav-
dan. A takvo razumijevanje nije tek puka hipotetika mogunost: nasilje i rat
nerijetko se u raznovrsnim kontekstima vrednuju kao neto po sebi dobro
i poeljno, pa ak i nuno. Tako se, primjerice, u okviru drutvenih teori-
ja nadahnutih darvinizmom (ili ideologija koje zlorabe teoriju evolucije) ne
dokazuju samo prirodnost i opravdanost nego i nunost rata.4 U perspektivi
takvih koncepcija pitanja o opravdanom ratu kao manjem zlu nema, dakako,
mjesta.
Rat se kao dobro vrednuje te kao takav uzdie u raznim europskim i openito
indoeuropskim tradicijama, pri emu je apoteoza rata najevidentnija u staro-
germanskoj mitologiji. U starogermanskoj, konkretno skandinavskoj mito-
logiji, sree se antropologijska predodba prema kojoj su pravi mukarci (a
to znai: pravi ljudi, jer su kao, uostalom, i u drugim tradicijskim indoeu-
ropskim te izvaneuropskim patrijarhatom obiljeenim kulturnim krugovima
ene ve i po samoj definiciji iskljuene iz odredbe punoe ljudskog bitka)
jedino ratnici; samo ratnicima pripada vjeni ivot to ga u Valhalli provode
uivajui u vjenom meusobnom ratovanju.5 Grki i rimski bogovi takoer
ratuju te podravaju svoje miljenike meu ratnicima iz redova smrtnih ljudi
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (633639) 635 L. Veljak, O takozvanom principu manjeg
zla

(dovoljno je uzeti u obzir Ilijadu). Donekle je tomu slino i vrednovanje rata i

ratnika u hajdukoj i herojskoj tradiciji balkanskih naroda,6 s time da je trans
cendentna dimenzija tu manje zastupljena ili bar manje vidljiva nego to je to
sluaj u skandinavskoj mitologiji.
No takvo uzdizanje rata i slavljenje ratnika i ratnikih vrlina nije svojstveno
tek tradiciji koja je zapamena u usmenoj narodnoj knjievnosti europskih
i drugih naroda. Ona je duboko ukorijenjena i u samoj filozofiji. Moderna
vremena takoer znaju i za radikalnije i za manje radikalne oblike afirmiranja
rata kao najuzvienije ljudske djelatnosti i uzdizanja ratnikih krijeposti na
razinu najviih osobina autentine ljudskosti, pri emu meu slaviteljima rata
moemo sresti i ponekoga znaajnijeg filozofa.7 Vrijedi, usput, spomenuti da
bi se, prema uvidima pojedinih autora, primjerice W. Krusea, korijeni sustava
vrednota svojstvenih modernom militarizmu imali traiti u Francuskoj revo-
luciji.8
No apologija i apoteoza rata i nasilja u 20. stoljeu oblikuje se s onu stranu
tradicije graanske revolucije i to upravo u okruju otpora neeljenim kon-
zekvencijama naputanja staroga predgraanskog poretka. U tom smislu po-
sebno se istiu:
faistika apoteoza rata i nasilja (dijelom utemeljena i na koncepcijama
kontradiktornoga francuskog mislioca Georgesa Sorela, posebno onima
koje su iskazane u njegovim Refleksijama o nasilju),9
oblici afirmacije rata i ratnikih vrlina formulirani u okruju njemake kon-
zervativne revolucije i sljedstvenog nacionalsocijalizma,10

4 8
Usp. npr. David P. Crook, Darwinism, War
and History: The Debate Over the Biology of
War from the Origin of Species to the First
World War, Cambridge University Press, Cam
bridge 1994.
5 9
Usp. Andy Orchard, Dictionary of Norse
Myth and Legend, Cassell, London 1997.
6
Usp. npr. Vuk St. Karadi (ur.), Srpske na-
rodne pjesme. Knj. 7. u kojoj su pjesme juna-
ke srednjijeh vremena, Dravna tamparija,
Beograd 1935.; Alija Nametak (ur.), Narodne
junake muslimanske pjesme, Islamska di-
onika tamparija, Sarajevo 1938.; Milorad
Pani-Surep (ur.), Junake narodne pesme,
Rad, Beograd 1959. No takvo slavljenje tih
vrlina sreemo i u hrvatskoj narodnoj epici.
Usp. npr. Nikola Andri (ur.), Hrvatske na-
rodne pjesme, knj. 9, Junake pjesme, odio 1,
sv. 6: Historijske, krajike i uskoke pjesme,
Matica hrvatska, Zagreb 1940.
7 10
Kao paradigmatian sluaj moe se navesti
Maxa Schelera, koji e 1915. objaviti djelo
pod naslovom Genij rata i njemaki rat gdje
e slaviti svjetski rat kao poziv na duhovni
preporod ljudi. Usp. Max Scheler, Der Geni-
us des Kriegs und der Deutsche Krieg, Verlag
der Weien Bcher, Leipzig 1915.
Usp. Wolfgang Kruse, Die Erfindung des mo-
dernen Militarismus. Krieg, Militr und br-
gerliche Gesellschaft im politischen Diskurs
der Franzsischen Revolution 17891799,
Oldenbourg Verlag, Mnchen 2003.
Usp. Georges Sorel, Rflexions sur la violen-
ce, Entremonde, Genve, Paris 2013. Fai-
stiku apoteozu rata moda najbolje iskazuje
sam Mussolini. U enciklopedijskom lanku
Faizam (koji je navodno napisao uz Gen-
tileovu pomo) on e rat definirati kao pozi-
tivnu pojavu jer rat daje peat plemenitosti
narodu koji ga prihvaa. Usp. Benito Musso-
lini, Fascismo, u: Enciclopedia Italiana
Treccani, vol. 14, Istituto dellEnciclopedia
Italiana, Roma 1932., str. 77; iako se narod
najveim dijelom sastoji od pojedinaca koji
tee nepotovanju zakona, neplaanju poreza
i izbjegavanju rata, jer malo je onih heroja
i svetaca koji se rtvuju na oltaru domovi-
ne. Vidi: Benito Mussolini, Scritti e discorsi,
sv. IV, Hoepli, Milano 1934., str. 109.
O idejama i ideologiji konzervativne revolu-
cije vidi Heiko Kauffmann, Helmut Kellers
hohn, Jobst Paul (ur.), Vlkische Bande. De-
kadenz und Wiedergeburt Analysen rechter
Ideologie, Unrast, Mnster 2005; te Louis Du
peux, La rvolution conservatrice allemande
sous la rpublique de Weimar coll. Histoire
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (633639) 636 L. Veljak, O takozvanom principu manjeg
zla

ali, takoer, i glorifikacija herojskog nasilja u klasnoj borbi karakteristina

za ideologiju marksizma-lenjinizma, koja je do radikalne forme dovedena
u svojoj staljinistikoj inaici, gdje se ideologija klasne borbe proletarijata
veoma esto (moda ne bi bilo pretjerivanje ako bi se ak i reklo: u pravilu)
amalgamira s junakim tradicijama naega naroda ili naih naroda,
naih naroda i narodnosti, i sl.,
te, last but not least, slavljenje rata, militaristikih vrednota i openito
(mukog, dakako) nasilja u masovnoj kulturi holivudskog tipa (koja se no-
minalno legitimira liberalno-demokratskim vrednotama).
Svim tim klasinim i modernim (pa i postmodernim) glorifikacijama rata za-
jedniko je to to one a priori iskljuuju mogunost odreenja rata (bar rata
to ga mi vodimo) kao zla, te je time iskljuena i bilo kakva relevantnost
pitanja o manjem zlu.
Treba li komentirati odrivost takvih vienja rata, bit e dovoljno iskazati
pretpostavku da je njihova uvjerljivost priblino ekvivalentna uvjerljivosti
argumentacije kojom jedna Ayn Rand dokazuje istovjetnost egoizma i racio-
nalnosti te nadmo individualistike samoivosti nad altruizmom.11

Rat kao zlo

Nasuprot svim ovim vrednovanjima rata i openito nasilja kao oblika ozbi-
ljenja autentine ljudskosti stoji antitetina tradicija odbacivanja rata kao zla,
u pravilu zasnovana na identifikaciji nasilja s odstupanjem od ljudskosti i
povreivanjem najviih vrednota ljudskoga bia. Uz stanovite indijske i dru-
ge izvaneuropske tradicije u tom se smislu u klasinim vremenima posebice
istie evaneosko odbacivanje nasilja (iako ono nije jednoznano niti je uvi-
jek bezuvjetno). U novovjekovlju e takvo osporavanje opravdanosti nasilja,
meu ostalima, i to u krajnje radikaliziranom obliku, afirmirati Immanuel
Kant (posebno posredstvom svoje koncepcije vjenog mira),12 na prijelazu
iz 19. u 20. stoljee princip nenasilja u posebno utjecajnom obliku promicat
e Tolstoj,13 u 20. stoljeu to e teorijski (ali prije svega praktiki) initi Ma
hatma Gandhi, Martin Luther King i dr.
Tek ovakvo negativno vrednovanje rata i nasilja ini opravdanim pitanje o
manjem i veem zlu. Rat je, dakle, zlo po sebi. Meutim, ima situacija u
kojima se ljudi i ljudske zajednice suoavaju s trpljenjem nasilja (ukljuujui
osobito nasilje koje prati agresivan rat) te su i kao individue i kao organizi-
rane i strukturirane skupine i zajednice izloeni nunosti odgovora na pita-
nje o tome kakva bi trebala biti adekvatna reakcija na zlo kakvom su izloeni.
Empirijska i historijska iskustva ovjeanstva obilno potpomau uvjerljivosti
motrita prema kojemu se ljudi esto (ako ne i uvijek) u svojem djelovanju
moraju opredjeljivati izmeu dviju ili vie odluka od kojih je svaka obilje-
ena moralno neprihvatljivim postupcima (ili, radikalnije: od kojih je svaka
opredjeljenje za injenje zla): suoeni s nepodnoljivim ratnim ili drugim na-
siljem ljudi (i njihove organizirane i strukturirane skupine i zajednice) moraju
birati izmeu rjeenja od kojih su sva moralno neprihvatljiva, pa tu odabir
manjeg zla stjee svoje (makar relativno) opravdanje. Slino vrijedi i za situ-
acije u kojima su ljudi izloeni nepodnoljivim nepravdama.
est je, dapae, uobiajen, odgovor na takva iskuenja: na nepravednu agre-
siju nije mogue odgovoriti drugaije nego obrambenim ratom, koji ne moe
biti neto dobro niti poeljno jer je svaki rat po sebi zlo, ali je takav opravdani
obrambeni rat manje zlo od pasivnog preputanja trpljenju nepravde i poni-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (633639) 637 L. Veljak, O takozvanom principu manjeg
zla

enja pod okupacijskim reimom, od mirenja s porobljavanjem (ili, u drasti

nijim sluajevima, od pasivnog prihvaanja okupatorskog/agresorskog geno-
cida). Jednako vrijedi i za odgovor na stanje nepodnoljive nepravde: oruana
pobuna ne moe biti nita dobro, jer je ona nuno popraena nasiljem, ali
takva je pobuna manje zlo od pasivnog trpljenja nepodnoljive nepravde.
Rat se tu ispostavlja (praktiki vrednuje, u rjeim sluajevima i teorijski arti-
kulira) kao manje zlo od trpljenja posljedica pasivnosti, odnosno od uinaka
preputanja (u skladu s konkretnim procjenama konkretnih situacija) nedje-
lotvornim formama nenasilnog otpora. U analogiji, nasilna pobuna protiv ne-
podnoljive nepravde bila bi manje zlo od mirenja s nepravdom ili od (kazuis
tiki argumentiranih) uinaka nenasilnog (kao neuinkovita procijenjenoga)
otpora nepravdi. Tu se na razini politike (te u danim situacijama i ekonomije)
primjenjuje jednak kriterij, koji na razini (individualne) etike vrijedi za, pri-
mjerice, ubojstvo: ako prihvaamo bezuvjetno vaenje principa nepovredivo-
sti (svetosti, itd.) ljudskog ivota te je, konzekventno, svako ubojstvo zloin,
svejedno moramo u nekoj konkretnoj situaciji odgovoriti na pitanje: nije li jo
vei zloin od pojedinanog ubojstva sadran u proputanju onemoguavanja
jo veega (u kvantitativnom i/ili kvalitativnom smislu) zloina do kojega e
doi ako se ubojicu ne sprijei u njegovim ubilakim nakanama, a sve to vrije
di samo pod pretpostavkom da nema drugoga naina onemoguavanja osim
da se ubojicu ili potencijalnog ubojicu na vrijeme lii ivota.

Jedno retoriko pitanje

Koliko god ova argumentacija u prilog obrambenog rata ili opravdane nasilne
pobune bila plauzibilna (a stupanj njezine plauzibilnosti ovisi o uvjerljivosti
argumentacije prema kojoj bi svaki drugaiji odgovor od pribjegavanja ratu
odnosno nasilnoj pobuni izazvao vee ili znaajno vee zlo od zla koje pro
izvodi odabrana solucija), ipak bi moda na ovom mjestu bilo nuno postaviti
jedno retoriko pitanje: koji rat nije bio pravedan, obramben ili oslobodila-
ki? Naravno, svatko e se sjetiti mnotva ratova koji nisu bili niti obrambeni
niti oslobodilaki, nego agresivni, duboko i nepopravljivo nepravedni. Po-
tekoa je u tomu to su pokretai i gospodari svakoga od tih multiplicirano
zloinakih ratova (multiplicirano zloinakih zato to je rat po sebi zlo, a to
se zlo umnogostruava i postaje nepodnoljivim na temelju izostanka valjane
argumentacije kojom bi se takav rat dao prikazati kao primjena principa ma-

des ides, thorie politique et recherches en
sciences sociales, Kim, Paris 1992. O naci-
onalsocijalizmu usp. Hermann Graml, Wolf-
gang Benz, Hans Buchheim, Hans Mommsen
(ur.), Der Nationalsozialismus. Studien zur
Ideologie und Herrschaft, Fischer-TB, Frank
furt am Main 1993.
11
Usp. Ayn Rand, The Virtue of Selfishness,
Penguin, New York 1964. Rije je, dakako,
o logikim i epistemikim podudarnostima
izmeu argumentacije kojom se slui zastu-
pnica egoistikog individualizma i predstav-
nici (rasno, etniki ili drugaije konotiranih)
kolektivistikih teorija i ideologija.
12
O Kantovoj ideji vjenog mira i njezinim re-
cepcijama usp. Otfried Hffe (ur.), Immanuel
Kant. zum ewigen Frieden, Akademie Verlag,
Berlin 2011.
13
Usp. Lav N. Tolstoj, Kraljevstvo Boje u
vama, Sipar, Zagreb 2013. O Tolstoju i nje-
govim nastavljaima usp. i Gnther Stolzen
berg, Tolstoi, Gandhi, Shaw, Schweitzer. Har
monie und Frieden mit der Natur, Echo,
Gttingen 1992. Za suvremeni kontekst usp.
Kurt Schock, Unarmed Insurrections: Peo-
ple Power Movements in Nondemocracies,
University of Minnesota Press, Minneapolis
2004.; te Mario Lpez Martnez, Noviolencia.
Teora, accin poltica y experiencias, Ed.
Educatori, Granada 2012.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (633639) 638 L. Veljak, O takozvanom principu manjeg
zla

njeg zla) najee i posredstvom svojih propagandista dotini rat prikazi-

vali kao obrambeni ili preventivno-obrambeni rat, koji je stoga i opravdan
i pravedan.
Retoriko bi pitanje dakle glasilo: Za koji to rat, bar ako je rije o 20. sto-
ljeu, znamo a da ga njegovi protagonisti nisu proglaavali opravdanim ili
pravednim? Neki su to inili sa stajalita opravdanosti rata kao takvoga (od-
nosno opravdanosti onoga rata koji mi vodimo, tko god ti mi bili), neki pak
sa stajalita opravdavanja konkretnog rata kao primjene principa manjega zla.
Dakako, kritiko vrednovanje svakoga pojedinanog sluaja opravdavanja
nekog rata moralo bi, bar u principu, moi odgovoriti na pitanje o stupnju
i epistemikom (pa, u konanici, i etikom) statusu opravdanosti dotinog
opravdanja. Meutim, tu se namee i jedno drugo, mnogo zlokobnije pitanje:
je li bilo ijednog pokuaja takvoga opravdavanja nekoga rata koji se evident
no ne moe opravdati, a da taj pokuaj nije naiao na odjek meu znaajnim
dijelom populacije u ije se ime taj rat vodio? Ovo pitanje zasluivalo bi
posebnu pozornost, ali njegovo tematiziranje u ovom kontekstu odvelo bi ovo
razmatranje odvie daleko od zacrtanih ciljeva.
Svaki se rat opravdavao i opravdava se i do dananjega dana (a dokle god
bude ratova, opravdavat e se i minuli i budui ratovi, neovisno o njihovu
karakteru). Opravdavaju se i oni ratovi koji su po svim pokazateljima motivi-
rani moralno neprihvatljivim razlozima, od profitne stope naftne industrije pa
do osiguranja ivotnog prostora za vrjednije vrste ljudskog roda na tetu onih
navodno manje vrijednih.

Alternativa?
Ako je tomu tako, namee se pitanje: Ima li alternative? Jedan mogu odgo-
vor na to pitanje nudi moralni rigorizam kantovskog tipa.14 Prema takvom
rigorizmu zlo se ne moe stupnjevati. Zlo je zlo, pa se nikakvo manje zlo ne
moe razlikovati od veega zla ni od apsolutnog zla (tko je ubio jednog o-
vjeka, kao da je ubio itav svijet). Stoga se treba pridravati, i to bez obzira
na posljedice (u skladu s izrekom Fiat iustitia, pereat mundus), naela apso-
lutnog i bezuvjetnog odricanja od bilo kakvog nasilja, pa dakle i od obram-
benog rata. ini se da se takva solucija moe opravdati iskljuivo u dimenziji
transcendencije: ovaj svijet nepopravljivo je proet radikalnim zlom (grije-
hom) i utoliko bitno obiljeen izostajanjem bilo kakva imanentnog smisla, te
on moe zadobiti nekakav smisao tek ako se razumije i ivi kao put u vjeni
ivot, put u smislenu i zla osloboenu egzistenciju s one strane grene povije-
sti. injenje grijeha koje je nuno povezano s ratom oteat e, ako ne i posve
onemoguiti spas. Odatle proizlazi apsolutizacija ideje i prakse radikalnog
nenasilja (koja se moe podvesti pod oznaku apstraktnog pacifizma).15
to, meutim, ako u ovom svijetu ima i neto drugo osim mojih istih ruku,
koje bi morale ostati iste radi mojega vjenog blaenstva? S ovim pitanjem
ulazimo u prostor jedne antinomije, koju se bi se moglo i trebalo razrijeiti
posredstvom preispitivanja i kontekstualiziranja principa pravednosti. Upra-
vo taj princip pravednosti omoguuje uspostavljanje kriterija na temelju ko-
jega se pravedni rat i opravdano nasilje kao manja zla mogu razlikovati od
nepravedna rata i neopravdanog nasilja. Pravednost valja kontekstualizirati u
analizi sklopa u kojemu se uope i profilira neto takvo kao to su rat i drugi
oblici nasilja. To je sklop u kojemu se rat i drugi oblici strukturalnog nasilja
razotkrivaju kao neke od dimenzija logike proizvodnje i reprodukcije ivota
pod danim okolnostima, bilo da su te okolnosti determinirane logikom pro-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (633639) 639 L. Veljak, O takozvanom principu manjeg
zla

irene reprodukcije samosvrhovita profita, bilo pak logikom proirene repro-

dukcije samosvrhovite moi.

Lino Veljak

About the So-Called Principle of Lesser Evil

Abstract
Western philosophical tradition is marked by unequivocal domination of monism. Because of
that, the principle of lesser evil isnt exactly among highly regarded philosophical principles,
primarily among the those of practical philosophy, or among reflections on ethical activities.
Based on pessimistically understood persuasion according to which people often (if not always)
have to choose in their actions between two or more decisions, all of them marked by morally
unacceptable actions (or, more radically: each of them means some sort of commitment in evil-
doing), the principle of lesser evil tends to demonstrate itself in the issues of war and violence
in its complete antinomy. The analysis of the concepts of abstract pacifism and justifiable war
can point to the dramatics of the implementation of the concept of lesser evil and open some
space for a proper rethinking of the different possibilities of the approach to the problem of war
and peace.
Key words
war, justifiable war, violence, peace, evil, pacifism

14
Usp. Micha H. Werner, Diskursethik als Maxi
menethik, Knighausen & Neumann, Wrz-
burg 2003., posebno str. 107.
15
Tako, primjerice, kanadski filozof Michael
Allen Fox postavlja pitanje: Smiju li se ne-
moralni inovi koristiti u svrhu zaustavljanja
drugih (moda jo gorih) nemoralnih ino-
va?; te na to pitanje rezolutno daje nijean
odgovor. Usp. Michael Allen Fox, Under-
standing Peace. A Comprehensive Introduc-
tion, Routledge, London 2013., str. 127. doi:
https://doi.org/10.4324/9781315880136. I time
se otvara niz krajnje ozbiljnih (da ne kaemo:
tegobnih) pitanja, kao to je pitanje o grani-
noj crti izmeu manjeg zla i preobrazbe ma-
njega zla u nedistingvirano zlo, ili pak gra-
nine crte izmeu instrumentalnog koritenja
sile i samosvrhovitog nasilja.