Anksioznost ili tjeskoba, sveprisutan je psihiki fenomen koji predstavlja neizbjeni dio

svakodnevnog ivota veine ljudi. Svima nam je dobro poznat osjeaj zabrinutosti, nespokoja
i unutarnjeg nemira a da pri tome ne moemo definirati ega se bojimo. Ovaj psiholoki
mehanizam javlja se kod psihiki zdravih ali i kod osoba sa smetnjama.

Anksioznost je simptom koji se javlja u gotovo svim psihijatrijskim poremeajima, tako

se moe javiti u reaktivnim stanjima, u anksioznim poremeaja gdje je dominantan simptom,
u depresivnim i bipolarnim poremeajima, u psihotinim poremeajima, poremeaji linosti
kao i u psihikim poremeajima izazvanim organskim oteenjima mozga. Anksioznost se
kao primarni i kljuni simptom javlja u tzv. Anksioznim poremeajima. Oni se sastoje od vie
skupina poremeaja, na pr. anksiozni poremeaji u uem smislu, opsesivno kompulzivni
poremeaji, disocijativni poremeaji (prijanji konverzivni ili histerini poremeaji),
somatoformni poremeaji, i poremeaji prilagodbe.

Generalizirani anksiozni poremeaj - uzroci nastanka

Pojava simptoma GAP-a esto se vezuje uz stresne dogaaje koji slabe prilagodbene
psiholoke mehanizme.
Smatra se da postoje imbenici koji stvaraju sklonost, tj. predispoziciju za pojavu
generaliziranog anksioznog poremeaja. Posljednjeg desetljea sve se vie ukazuje na vanost
genetske predispozicije za razvoj GAP. Drugi predisponirajui imbenici su traumatska
iskustva tijekom odrastanja pogotovo u ranom djetinjstvu ali i naravno osobine linosti.
Smatra se da e osobe sklone tjeskobi i zabrinutosti prije razviti GAP.
Pored ovih imbenika, nastup simptoma GAP esto se vezuje uz stresne dogaaje koji slabe
prilagodbene psiholoke mehanizme i poveavaju rizik za pojavu raznih psiholokih
poremeaja, pa tako i GAP. Tu se navode problemi u interpersonalnim odnosima, problemi
na radnom mjestu i obitelji ali i tjelesne bolesti, posebice one tee. Kontinuirani stresni
imbenici takoer su i imbenici odravanja ovog poremeaja, oteavaju njegovo lijeenje i
oporavak.
Bioloke teorije o uzrocima GAP-a ukazuju na stalno prisutnu pojaanu aktivnost u
funkcioniranju neuralnih krugova, izmeu ve spomenutih amigdala i drugih vanih dijelova
mozga (limbikog sustava, hipotalamusa, modanog debla). Potrebno je istaknuti i ulogu
raznih neurotransmitera koji reguliraju opisane neuralne krugove kao to su serotonin,
noradrenalin, GABA, glutamat.
Brojne psiholoke teorije pokuale su dati odgovor na pitanje o nastanku GAP.
Psihodinamske teorije ukazuju na vanost aktivacije duboko potisnutih nesvjesnih sjeanja
pod utjecajem aktualnih dogaaja u vanjskom svijetu kao i vanost unutarnjih konflikata
nastalih unutar linost uslijed zahtjeva vanjske okoline, nagonskih slojeva linosti ili visokih
oekivanja koje imamo od sebe.
Kognitivno- bihevioralne teorije ukazuju da naueno bespomono ponaanje ili negativna
interpretacija dogaaja igraju vanu ulogu u nastanku GAP-a.
Koji su simptomi generaliziranog anksioznog poremeaja?
Glavna znaajka GAP-a je kronina tjeskoba koja traje danima, tjednim i mjesecima,
najmanje pola godine. Oboljeli osjeaju stalnu zabrinutost, brigu i za najmanje sitnice,
nesigurnost u vezi budunosti, strah od bolesti, strah za sigurnost ili zdravlje blinjih, osjeaju
opu napetost, sklonost trzanju na minimalni podraaj, nelagodu i nervozu u radu s ljudima.
Zbog stalno prisutne tjeskobe moe se javiti i osjetljivost na buku, razdraljivost, nemir, slaba
koncentracija i tjeskoba u drutvenim relacijama. esto se javlja kronini umor, glavobolja,
vrtoglavica, bolovi u miiima, nesanica ali i razni drugi tjelesni simptomi kao povremeno
ubrzan rad srca, ubrzano i oteanog disanje, suha usta, potekoe gutanja, nelagoda u
epigastriju, vjetrovi, ubrzan rad crijeva, stiskanje u prsima, potekoe disanja, ponekad
uestalo mokrenje, nagon na mokrenje, smetnje erekcije, nelagoda pri menstruaciji pa i
izostanak menstruacije.
Ukoliko poremeaj dulje traje mogu se javiti i depresija i opsesivni simptomi.
Kako se postavlja dijagnoza generaliziranog anksioznog poremeaja?
Prema kriterijima DSM-V (Klasifikacije Amerikog psihijatrijskog drutva), parametri za
postavljanje dijagnoze su: pretjerana i trajna briga i anksioznost koji traju dulje od 6 mjeseci
a trebaju biti praeni s 3 od 6 kriterija u vidu osjeaja nemogunosti oputanja, doivljaj da su
na rubu, lako umaranje, razdraljivost, potekoe koncentracije, osjeaj napetosti ili tvrdi
miii i potekoe sa spavanjem.
Kakva je prognoza generaliziranog anksioznog poremeaja?
Ovaj poremeaj spada u skupinu blaih psihijatrijskih poremeaja i nije onesposobljavajui,
no bolesnik esto osjea kroninu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti,
nelagodu u kontaktima s drugima, a radna je sposobnost umanjena kroninim umorom i
tekoama koncentracije. Ukoliko se GAP ne lijei ili ukoliko se radi o teim oblicima ovog
poremeaja, dolazi do znaajnog oteenja funkcioniranja. Takve osobe odbijaju izlaziti iz
kue, povlae se iz drutvenih odnosa, izbjegavaju prijatelje. Njih vidokrug djelovanja se
gotovo stalno smanjuje, sve je manji broj ljudi s kojima komuniciraju. Ponekad se boje izlaziti
iz kue bez lana obitelji to dugorono moe predstavljati i izvor branih i obiteljskih
nesuglasica.
Kako lijeiti generalizirani anksiozni poremeaj?
Kao i u veini poremeaja u psihijatrijskoj praksi najbolji terapijski pristup lijeenju GAP-a
kombinacija je farmakoterapijskih i psihoterapijskih metoda lijeenja. Izbor metoda lijeenja
ovisiti e o procjeni lijenika, a pri tome u obzir treba uzeti teinu poremeaja, njegovo
trajanje, motivaciju bolesnika za pojedini nain lijeenja kao i dostupnost terapijskih tehnika.
Nakon dijagnoze generaliziranog anksioznog poremeaja, potrebno je bolesnika, pa i lanove
njegove obitelji upoznati sa poremeajem, klinikom slikom, komplikacijama i rizicima
poremeaja, upozoriti na mogunost disfunkcionalnosti pogotovo u situacijama kad se
poremeaj ne lijei. Nakon toga se s bolesnikom pristupa izboru terapijskih pristupa.
Psihofarmakoterapijski pristup potreban je za umanjenje i otklanjanje simptoma poremeaja.
U tu se svrhu koriste antidepresivi i anksiolitici. Veina oboljelih u pravilu najprije posee za
anksioliticima, svima poznatim benzodiazepinima jer oni djeluju brzo i uinkovito
otklanjajui tjeskobu. Naalost njihov je uinak kratkotrajan i prolazan pa se simptomi
ponovo vraaju. Dugotrajno uzimanje benzodiazepina moe stvoriti ovisnost, uz porast
tolerancije na lijek, potrebu uzimanja sve vee doze, a nerijetko se u praksi vide sluajevi kad
se uinak izgubi a ostaju samo nuspojave. Stoga se preporuuje antidepresivna terapije i to
inhibitorima ponovne pohrane serotonina te inhibitorima ponovne pohrane serotonina i
noradrenalina, a ukoliko ta terapija nije uinkovita predlae se pregabalin. Rijetko, kod tekih,
tvrdokornih i onesposobljavajuih klinikih slika mogu se uvesti i drugi psihofarmaci.
Od psiholokih tehnika lijeenja predlau se tehnike relaksacije, kognitivno bihevioralne
tehnike ali i suportivne i psihodinamske psihoterapije (individualne i grupne).
Agorafobija (gr. , skuptina, javno mjesto; , strah) je prvobitno
oznaavala strah od otvorenog prostora, dok se danas pod tim pojmom podrazumijeva skup
strahova u svezi s javnim mjestima, otvorenim prostorom i mnotvom ljudi te s pomilju da
na takvom mjestu nakon iznenadnog onesposobljenja ne bismo bili u stanju pobjei ili
potraiti pomo.
Agorafobija ini 60% svih fobija otkrivenih klinikim pregledima. ea je kod ena, a
zapoinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Poremeaj esto zapoinje rekurentnim
napadima panike, a drugi simptomi ukljuuju napetost, vrtoglavicu, blae
oblike kompulzivnogprovjeravanja, prevakavanje ideja (ruminatio), strah od gubljenja
razuma i depresiju. est je i strah od visine (akrofobija) ili zatvorenih prostora
(klaustrofobija). Drutvo povjerljivog prijatelja olakava izlazak iz kue.

PTSP je anksiozni poremeaj koji se javlja kod nekih osoba nakon svjedoenja ili
proivljavanja opasnog dogaaja.

Kada se osoba nae u opasnoj situaciji, prirodno je da osjea strah. Ovaj strah pokree mnoge
izuzetno brze promjene u tijelu koje pripremaju osobu na odbranu od opasnosti ili njeno
izbjegavanje. Ovaj odgovor tijela bori se ili bjei predstavlja normalnu reakciju ija je svha
da zatiti osobu od povrede. Meutim, kod PTSP-a, ova je reakcija izmijenjena ili oteena.
Osobe koje pate od PTSP-a osjeaju napetost i strah ak i kada nisu vie u opasnosti.

Na poetak

Ko moe oboljeti od PTSP-a?

Bilo koja osoba moe oboljeti od PTSP-a u bilo kojem periodu ivota. Osobe koje su na riziku
da obole od PTSP-a ukljuuju: ratne veterane, osobe koje su preivljele fiziki ili seksualni
napad, zlostavljanje, nesree, prirodne katastrofe i mnoge druge teke dogaaje.

Osoba ne mora preivjeti opasan dogaaj da bi oboljela od PTSP-a. Neki ljudi obole od ovog
poremeaja nakon to im se prijatelji ili lan porodice suoi sa opasnou ili bude povrijeen.
Takoer, iznenadna, neoekivana smrt drage osobe moe uzrokovati PTSP.

Na poetak

Koji su simptomi PTSP-a?

PTSP moe uzrokovati brojne simptome koji se grupiu u tri kategorije:

1. Simptomi ponovnog preivljavanja:

Slike iz prolosti (flashbacks)ponavljano preivljavanje traume, ukljuujui i fizike

simptome poput brzog udaranja srca i znojenja
None more
Zastraujue misli

Simptomi ponovnog preivljavanja traumatinog iskustva esto uzrokuju probleme u

svakodnevnom ivotu oboljele osobe. Ovi simptomi mogu biti pokrenuti iz vlastitih osjeaja i
misli oboljele osobe. Osim toga, okidai simptoma ponovnog preivljavanja takoer mogu
biti rijei, predmeti ili situacije koje podsjeaju na traumatini dogaaj.

2. Simptomi izbjegavanja:
 Izbjegavanje lokacija, dogaaja ili predmeta koji podsjeaju na traumatini iskustvo
Osjeaj emocionalne tuposti
Snani osjeaji krivnje, depresije ili brige
Gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesovanja
Potekoe prilikom sjeanja na opasni dogaaj

Stvari koje podsjeaju osobu na traumatini dogaaj mogu pokrenuti simptome izbjegavanja,
te uzrokovati da osoba promijeni vlastitu rutinu. Naprimjer, nakon teke saobraajne nesree,
osoba koja inae vozi automobil moe to poeti izbjegavati.

3. Simptomi pretjerane uzbuenosti:

Osoba se lahko preplai

Osjeaj napetosti ili osjeaj da je osoba na rubu
Potekoe sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa

Simptomi pretjerane uzbuenosti su obino konstantni i ne pokreu ih samo stvari koje

podsjeaju na traumatini dogaaj. Osoba se moe osjeati ljutom i pod stresom, jer ovi
simptomi oteavaju obavljanje svakodnevnih zadataka, kao i spavanje, jedenje ili
koncentriranje.

Sasvim je prirodno da osoba iskusi neke od ovih simptoma nakon preivljavanja opasnog
dogaaja. Ponekad se ljudi suoavaju sa veoma ozbiljnim simptomima koji nestaju nakon
nekoliko sedmica. Takvo stanje naziva se akutni stresni poremeaj (ASP). Meutim, kada
simptomi potraju nekoliko sedmica i postanu trajni problem, onda moe biti u pitanju
posttraumatski stresni poremeaj (PTSP). Neke osobe sa PTSP-om ne ispoljavaju nikakve
simptome sedmicama, ak i mjesecima.

Da li djeca reaguju drugaije u poreenju na odrasle osobe?

Djeca i adolescenti mogu imati drastine reakcije na traumatine dogaaje, meutim, njihovi
simptomi znaju se razlikovati od simptoma kod odraslih osoba. Kod veoma male djece ovi
simptomi ukljuuju:

Mokrenje u krevet, nakon to su prethodno savladali koritenje toaleta

Zaboravljanje kako da hodaju ili nemogunost hodanja
Zamiljanje stranih dogaaja tokom igre sa drugom djecom
Neuobiajena potreba da stalno budu uz roditelja ili drugu odraslu osobu

Kod starije djece i adolescenata simptomi su najee isti kao i kod odraslih osoba. Djeca i
adolescenti se, takoer, mogu poeti ponaati neposluno, destruktivno i bez iskazivanja
potovanja. esto stariju djecu i adolescente optereuje osjeaj krivnje zato to nisu sprijeili
povrijeivanje ili smrt. Oni, takoer, mogu razmiljati o osveti.

Kako se otkriva PTSP?

Ljekar koji ima iskustva u pomaganju osobama sa mentalnim oboljenjima, kao to je

psihijatar ili psiholog, moe dijagnosticirati PTSP. Dijagnoza se moe uspostaviti nakon to
ljekar porazgovara sa osobom koja ima simptome PTSP-a.
Da bi se postavila dijagnoza PTSP-a, pacijent mora imati sve ispod navedene simptome
tokom najmanje jednog mjeseca:

Najmanje jedan simptom ponovnog preivljavanja

Najmanje tri simptoma izbjegavanja
Najmanje dva simptoma pretjerane uzbuenosti
Simptome koji osobi oteavaju svakodnevni ivot, odlazak u kolu ili na posao,
druenje sa prijateljima ili obavljanje vanih zadataka.

Zato neke osobe obole, a neke ne obole od PTSP-a?

Vano je zapamtiti da nee svaka osoba koja preivi traumatian dogaaj oboljeti od PTSP-a.
ak to vie, veina osoba nee dobiti PTSP.

Mnogi faktori igraju ulogu u tome da li e osoba oboljeti od PTSP-a. Neki do njih su faktori
rizika koji osobu mogu uiniti podlonijom PTSP-u. Drugi faktori, pod nazivom faktori
otpornosti, mogu pomoi smanjivanju rizika od obolijevanja. Neki od tih faktora rizika ili
otpornosti prisutni su prije traume, dok neki postanu vani tokom i nakon traumatinog
iskustva.

Faktori rizika za PTSP ukljuuju:

Preivljavanje opasnih dogaaja ili trauma

Historija mentalnih bolesti
Ozlijeivanje
Svjedoenje ozljeivanja ili umiranja ljudi
Preovladavanje osjeaja uasa, bespomonosti ili izrazitog straha
Slaba ili ne postojea podrka drutva nakon preivljene traume
Suoavanje sa dodatnim stresom nakon traume, poput gubitka voljene osobe, boli ili
povrede, gubitka posla ili kue.

Faktori otpornosti koji mogu umanjiti rizik od PTSP-a ukljuuju:

Osiguravanje podrke od strane porodice i prijatelja

Pronalaenje grupe za podrku nakon preivljavanja traumatinog dogaaja
Osjeaj ponosa na vlastite postupke u trenucima suoavanja sa opasnou
Posjedovanje strategije za izlaenje na kraj sa traumatinim dogaajima ili naina za
suoavanje sa tekim dogaajima i izvlaenja pouke iz njih
Sposobnost efektivnog djelovanja i reagovanja bez obzira na strah

Kako se lijei PTSP?

Glavni tretman za osobe sa PTSP-om podrazumijeva psihoterapiju (terapiju razgovorom),

lijekove, ili oboje. Svaka osoba je razliita i zbog toga metode lijeenja koje su djelotvorne za
jednu, ne moraju neophodno biti djelotvorne i za drugu osobu. Vano je da pacijenta
oboljelog od PTSP-a lijei zdravstveni radnik koji ima iskustva sa lijeenjem PTSP-a. Neke
osobe sa PTSP-om trebaju isprobati razliite tretmane da bi se utvrdilo ta najbolje djeluje za
njihove simptome.

Ako osoba sa PTSP-om prolazi kroz dugotrajnu traumu, naprimjer, biva zlostavljana u vezi,
potrebno je pronai rjeenje za oba problema. Drugi dugotrajniji problemi ukljuuju panini
poremeaj, depresiju, zloupotrebu alkohola i droga i razmiljanje o samoubistvu.

Psihoterapija

Psihoterapija je terapija razgovorom. Ona podrazumijeva razgovor sa strunjakom za

mentalno zdravlje u cilju lijeenja mentalnog oboljenja. Psihoterapija se moe odvijati u etiri
oka ili u grupi. Terapija razgovorom za lijeenje PTSP-a obino traje od 6 do 12 sedmica, u
nekim sluajevima i due. Istraivanja pokazuju da podrka porodice i prijatelja moe biti
vaan dio terapije.

Osobama sa PTSP-om mogu pomoi razliiti oblici psihoterapije. Neki tipovi psihoterapije
direktno ciljaju simptome PTSP-a., dok se drugi oblici terapije fokusiraju na drutvene
probleme, probleme u porodici ili na poslu. Ljekar ili psiholog moe kombinovati razliite
terapije zavisno od potreba pacijenta.

Jedna od korisnih terapija jeste kognitivna bihevioristika terapija, koja se sastoji od

nekoliko dijelova:

Terapija izlaganja. Ova terapija pomae ljudima da se suoe sa izvorom svoga straha
i da ga kontroliu. Tokom ove terapije, oboljele osobe izlau se traumi koju su
preivljeli na siguran nain. Koriste se metode zamiljanja, pisanja ili posjete mjestima
gdje se dogaaj desio. Psiholog koristi ove alatke da pomogne ljudima sa PTSP-om da
se nose sa svojim osjeajima.
Kognitivno restruktuiranje. Ova terapija pomae pacijentima da se izbore sa runim
uspomenama. Ponekad, ljudi se sjeaju odreenog dogaaja drugaije u odnosu na to
kako se on zaista desio. Oni mogu osjeati krivnju ili stid u vezi s neim to se nije
desilo njihovom krivicom. Terapeuti pomau osobama sa PTSP-om da se sjeaju
onoga to se desilo na realistian nain.
Trening inokulacije stresa. Ova terapija ima za cilj da umanji simptome PTSP-a
poduavajui pacijente kako da umanje anksioznost. Poput kognitivnog
restruktuiranja, ovaj oblik lijeenja pomae da se pacijenti sjeaju preivljenih
dogaaja na zdrav nain.

Postoje i drugi oblici lijeenja koji takoer mogu pomoi osobama sa PTSP-om, a koje
pacijent treba razmotriti sa svojim ljekarom.

Kako terapija razgovorom pomae oboljelim da prevaziu PTSP?

Terapije razgovorom poduavaju pacijente korisnim nainima reagovanja u situacijama kada

se suoavaju sa zastraujuim dogaajima koji pokreu simptome PTSP-a. Na osnovu ovog
opeg cilja, razliiti oblici terapije mogu:

Poduavati o traumi i njenom utjecaju

Koristiti vjetine relaksacije i kontrole bijesa
Ponuditi savjete za bolji san, ishranu i navike vjebanja
 Pomoi osobama da prepoznaju i suoe se sa osjeajem krivice, stida i drugih osjeaja
kada je u pitanju traumatini dogaaj
Fokusirati se na mijenjanje reakcije oboljelog na simptome PTSP-a. Naprimjer,
terapija pomae osobama da posjete mjesta i ljude koji ih podsjeaju na preivjelu
traumu

Lijekovi

Amerika Uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je dva lijeka za lijeenje odraslih osoba
sa PTSP-om:

sertralin (Zoloft)
paroksetin (Paxil)

Oba ova lijeka su antidepresivi, koji se takoer koriste za lijeenje depresije. Oni, takoer,
mogu drati pod kontrolom simptome PTSP-a poput osjeaja tuge, brige, ljutnje i
ravnodunosti. Uzimanje ovih lijekova moe olakati uspjean prolazak kroz psihoterapiju.

Ponekad osobe koje uzimaju ove lijekove iskuse nus pojave, koje mogu smetati ali se esto
povlae same od sebe. Ipak, lijekovi na svakog utjeu razliito. Bilo kakve nus pojave ili
neobine reakcije trebaju se odmah prijaviti ljekaru.

Najee nus pojave antidepresiva poput setraina i paroksetina su:

Glavobolja, koja obino nestaje nakon nekoliko dana

Munina, koja obino nestaje nakon nekoliko dana
Pospanost ili omamljenost, koja moe biti prisutna tokom prvih nekoliko sedmica ali
zatim nestaje. Ponekad je potrebno smanjiti dozu ili promijeniti vrijeme dana u kojem
se lijek uzima da bi se umanjile ove nus pojave
Uznemirenost
Seksualni problemi, koji mogu pogaati i mukarce i ene, ukljuujui umanjenu
seksualnu elju i probleme sa uputanjem i uivanjem u seksualnim odnosima.

Upozorenje FDA u vezi sa antidepresivima

Bez obzira na relativnu sigurnost i popularnost selektivnih inhibitora ponovne pohrane

serotonina (SSRI) i drugih antidepresiva, neke studije pokazale su da oni mogu imate
neeljene efekte na odreene osobe, posebno adolescente i mlae odrasle osobe. 2004.
godine, Uprava za hranu i lijekove SAD-a (FDA) provela je detaljnu analizu objavljenih i
neobjavljenih kontroliranih klinikih studija o antidepresivima koje su ukljuivale gotovo
4400 djece i adolescenata. Analiza je otkrila da je 4% osoba koje su uzimale antidepresive
razmiljalo o samoubistvu ili je pokualo izvriti samoubistvo (iako pokuaj nije rezultirao
smru), u poreenju na 2% osoba koje su dobijale placebo.

Ovi podaci potaknuli su FDA da 2005. godine usvoji obavezu postavljanja upozorenja u
crnom kvadratu (black box) na kutijama svih antidepresiva u cilju obavjetavanja javnosti o
potencijalnom veem riziku od suicidnih misli ili pokuaja suicida kod djece i adolescenata
koji uzimaju te lijekove. 2007. godine, FDA je predloila da svi proizvoai antidepresiva u
upozorenju ukljue i mlade odrasle osobe do 24 godine ivota. Upozorenje u crnom
kvadratu predstavlja najozbiljniji tip upozorenja na kutijama lijekova koji se mogu dobiti
samo na recept.

U upozorenju je istaknuto da je potrebno paljivo pratiti pacijente svih uzrasta koji koriste
antidepresive, pogotovo tokom prvih nekoliko sedmica lijeenja. Mogue nus pojave na koje
treba obratiti panju ukljuuju: pogoravanje depresije, suicidne misli ili ponaanje, ili bilo
kakve neobine promjene u ponaanju poput pospanosti, uznemirenosti i povlaenja iz
normalnih drutvenih situacija. U upozorenju jo stoji da je potrebno obavijestiti porodice i
njegovatelje o potrebi paljivog posmatranja pacijenata koji koriste antidepresive i
prijavljivanja bilo kakvih promjena ljekaru.

Rezultati sveobuhvatne analize pedijatrijskih studija koje su provedene izmeu 1988. i 2006.
godine pokazali su da koristi terapije antidepresivima najvjerovatnije preteu u odnosu na
rizike kod djece i adolescenata koji pate od glavnih depresivnih i anksioznih poremeaja.
Studija je dijelom finansirana od strane Dravnog instituta za mentalno zdravlje SAD-a
(National Institute of Mental Health).

Drugi lijekovi

Ljekari takoer mogu propisati druge vrste lijekova, poput onih navedenih ispod. Meutim, ne
postoji dovoljno informacija o djelotvornosti ovih lijekova kod osoba sa PTSP-om.

1. Benzodijazepini. Ovi lijekovi mogu se davati pacijentima radi oputanja i boljeg sna.
Osobe koje uzimaju benzodijazepine mogu imati probleme sa memorijom ili postati
ovisni o lijekovima.

2. Antipsihotici. Ovi lijekovi obino se daju osobama sa drugim mentalnim

poremeajima, poput izofrenije. Osobe koje uzimaju antipsihotike mogu dobiti na
teini i na veem su riziku od sranih oboljenja i dijabetesa.

3. Drugi antidepresivi. Poput sertralina i paroksetina, antidepresivi fluoksetin (Prozac) i

citalopram (celexa) mogu pomoi osobama sa PTSP-om kada je u pitanju smanjivanje
napetosti ili osjeaja tuge. Kod osoba sa PTSP-om koji takoer pate od drugih
anksioznih poremeaja ili depresije, antidepresivi mogu biti od koristi za smanjivanje
simptoma ovih dodatnih oboljenja.

Lijeenje nakon masovne traume

Ponekad, veliki broj osoba pogodi isti dogaaj. Veina osoba e imati neke od simptoma
PTSP-a tokom prvih nekoliko sedmica nakon traumatinog dogaaja. To je normalan i
oekivan odgovor organizma na ozbiljnu traumu, i kod veine ljudi simptomi se obino
povlae kako vrijeme prolazi. Veini osoba moe pomoi osnovna podrka, koja treba
ukljuivati:

Sklanjanje osoba na sigurno mjesto

Pruanje medicinske pomoi ozlijeenim osobama
Obezbjeivanje hrane i lijekova
Kontaktiranje rodbine ili prijatelja traumatizirane osobe
Prikupljanje informacija o aktivnostima vlade u cilju osiguravanja pomoi
Meutim, neki ljudi ne mogu se oporaviti sami od sebe. Studija o preivjelim nakon uragana
Katrina u SAD-u pokazala je da se, kako je vrijeme prolazilo, sve vie osoba suoavalo sa
problemima vezanim za PTSP, depresiju i druge mentalne poremeaje. Ovaj uzorak ne slii
uzorku oporavka nakon drugih prirodnih katastrofa, gdje se broj ljudi sa poremeajima
mentalnog zdravlja postepeno smanjuje. Kako se poduzimaju napori u cilju ponovne
izgradnje zajednice nakon masovne traume, ljudi mogu poeti osjeati dugotrajni stres zbog
gubitka posla ili kole, potekoa sa plaanjem rauna, nemogunou pronalaska krova nad
glavom i ostvarivanja zdravstvene zatite. Ova odgoda oporavka zajednice moe zauzvrat
odgoditi i oporavak od PTSP-a.

Tokom prvih nekoliko sedmica nakon masovne traume, kratke verzije kognitivne
behevioristike terapije mogu koristiti nekim osobama koje su pod velikim stresom. Ponekad
se koriste druge vrste lijeenja, meutim, njihova djelotvornost nije poznata. Naprimjer,
postoji rastui interes za pristup poznat kao psiholoka prva pomo. Cilj ovog pristupa jeste
da se ljudima vrati osjeaj sigurnosti, da im se osigura zdravstvena zatita i drugi izvori
pomoi, te da se umanje stresne reakcije. Za provoenje ovog tretmana ve postoje
smjernice, meutim, strunjaci jo ne znaju da li on pomae da se sprijei ili izlijei PTSP.

Tokom jednokratnog psiholokog intervjua, jo jednog oblika lijeenja nakon masovne

traume, preivljele osobe priaju o samom dogaaju i izraavaju svoja osjeanja nasamo ili u
grupi. Meutim, studije su pokazale da ovaj oblik lijeenja ne smanjuje osjeaj unesreenosti
niti rizik od PTSP-a, ve da moe ak i poveati osjeaj boli i rizik od obolijevanja.

Utjecaj masovne traume na bolnice i druge zdravstvene ustanove

Bolnice, sistemi zdravstvene zatite i ustanove koje pruaju usluge zdravstvene zatite
osjeaju posljedice masovne traume. Broj osoba kojima je potrebna hitna fizika i psiholoka
pomo moe biti izvan mogunosti zdravstvenih sistema. Ponekad, pacijenti ne mogu dobiti
pomo kada im je potrebna jer bolnice nemaju dovoljno osoblja ili opreme. U odreenim
sluajevima i same ustanove zdravstvene zatite mogu se boriti da izau nakraj sa vlastitim
oporavkom.

Naunici pri NIMH-u pokuavaju nai rjeenje za ovaj problem. Naprimjer, naunici testiraju
mogunost pruanja CBT i drugih terapija putem telefona i interneta. U jednoj studiji, oboljeli
od PTSP-a susreli su se sa psihologom, kojom prilikom su dobili informacije o samom
poremeaju, nainili popis stvari koje pokreu njihove simptome i nauili osnovne metode
umanjivanja stresa. Nakon tog sastanka, pacijenti su imali pristup internet stranici gdje se
nalaze detaljnije informacije o PTSP-u. Uesnici su mogli praviti zabiljeke o svojim
simptomima i vjebati vjetine pomou kojih se mogu nositi sa tim simptomima. Sveukupno,
naunici su utvrdili da metoda lijeenja koritenjem interneta uspjeno umanjuje simptome
PTSP-a i depresije. Utjecaj ovakve terapije trajao je i nakon to je lijeenje zavreno.

Koja istraivanja se vre u cilju poboljanja otkrivanja i lijeenja PTSP-a?

Tokom posljednje decenije, naunici su saznali mnogo o strahu, stresu i PTSP-u. Naunici,
takoer, otkrivaju kako ljudi formiraju sjeanja. To je od izuzetne vanosti jer se ini da
stvaranje veoma snanih sjeanja povezanih sa strahom predstavlja glavni dio PTSP-a. Osim
toga, naunici istrauju kako ljudi mogu formirati sigurnosne uspomene da bi zamijenili
loe uspomene koje nastaju nakon traume. Cilj NIMH-a u podravanju ovih istraivanja jeste
poboljavanje lijeenja i otkrivanje naina da se sprijei nastajanje ovog poremeaja.

Istraivanja o PTSP-u takoer ukljuuju sljedee:

Koritenje monih metoda istraivanja, poput snimanja mozga i analiziranja gena, a u

cilju utvrivanja faktora koji doprinose nastajanju PTSP-a, podataka o tome kada
nastaje i koje osobe su na najveem riziku
Utvrivanje zato neke osobe obole od PTSP-a, a neke ne obole. Na taj nain bi
zdravstveni strunjaci mogli predvidjeti koje osobe su na riziku od PTSP-a i osigurati
rano lijeenje
Fokusiranje na naine analiziranja predtraumatskih, traumatskih i posttraumatskih
rizika i faktora otpornosti zajedno
Traganje za tretmanima kojim bi se smanjio utjecaj koji traumatska sjeanja imaju na
emocije ljudi
Poboljavanje otkrivanja PTSP-a, administriranja ranog lijeenja i praenja oboljelih
nakon masovne traume
Razvijanje novih pristupa za samotestiranje i samoprocjenu koji bi oboljelim
omoguili bolje prepoznavanje trenutka u kojem je potrebno da pozovu ljekara
Testiranje metodologija koje bi olakale ljekarima porodine medicine da otkriju i
tretiraju PTSP ili upute osobe sa PTSP-om specijalistima za mentalno zdravlje

Kako mogu pomoi prijatelju ili roaku koji pati od PTSP-a?

Ako poznajete nekoga ko ima PTSP, onda to utjee i na vas lino. Prva i najvanija stvar koju
moete uraditi da biste pomogli prijatelju ili roaku jeste da osigurate odlazak
ljekaru/psihologu u cilju postavljanja dijagnoze i propisivanja adekvatne terapije. Moda ete
vi morati zakazati termin za pregled i pratiti prijatelja/roaka tokom posjete ljekaru. Ohrabrite
ga/nju da bude dosljedan/dosljedna tokom tretmana ili da potrai pomo kod drugog
zdravstvenog radnika u sluaju da se simptomi ne poboljaju nakon 6 do 8 sedmica.

Da biste pomogli prijatelju ili roaku, moete:

Pruiti emocionalnu podrku, razumijevanje, strpljenje i ohrabrenje

Saznati vie o PTSP-u tako da moete razumijeti ta preivljava va prijatelj/roak
Razgovarati sa vaim prijateljem/roakom, i paljivo sluati
Obratiti panju na osjeanja koje va prijatelj/roak izraava i biti uviajni u
situacijama koje mogu potaknuti javljanje simptoma PTSP-a
Pozvati prijatelja/roaka da zajedno uestvujete u aktivnostima koje e mu/joj skrenuti
panju, poput etnji, izleta i drugih aktivnosti
Podsjetiti prijatelja/roaka da e se nakon nekog vremena, uz redovno uzimanje
terapije, osjeati bolje

Nikada nemojte ignorirati komentare prijatelja/roaka da e se ozlijediti, i takve izjave odmah

prijavite ljekaru ili psihologu koji lijei vaeg prijatelja/roaka.

Kako mogu pomoi sebi?

Preduzimanje prvog koraka da biste pomogli sebi moe biti veoma teko. Vano je da shvatite
da vam, sa odgovarajuim lijeenjem, moe biti bolje, iako je potrebno da proe odreeno
vrijeme.

Da biste pomogli sebi:

Razgovarajte sa svojim ljekarom o mogunostima lijeenja

Uestvujte u laganim aktivnostima i vjebama da biste umanjili stres
Postavite sebi realistine ciljeve
Velike zadatke razdijelite u manje, postavite prioritete i uradite onoliko koliko ste
sposobni u datom trenutku
Potrudite se da provodite vrijeme sa drugim ljudima i da razgovarate sa prijateljem ili
roakom u kojeg imate povjerenja. Recite drugima koje stvari ili situacije mogu kod
vas potaknuti simptome PTSP-a
Prihvatite da e se simptomi PTSP-a poboljavati postepeno, a ne odjednom
Prepoznajte i tragajte za situacijama, mjestima i osobama koje vam donose mir i
osjeaj sigurnosti

S hizoidni poremeaj linosti

Poremeaji linosti predstavljaju grupu poremeaja za koje su karakteristini duboki i trajni

obrasci ponaanja koji se manifestuju kao rigidna reagovanja na irok spektar ivotnih
situacija. Kod osoba sa poremeajem linosti uoavaju se znaajna odskakanja u sferi
miljenja, emocionalnog reagovanja i ponaanja od onoga to se opaa kao normalno u datoj
sredini. Poremeaj se javlja u detinjstvu i razvija se kroz odrastanje osobe. Dijagnoza
poremeaja linosti ne postavlja se pre 18. godine ivota.
Postoje 4 osnovne klinike karakteristike koje su zajednike svim poremeajima linosti:
1. nefleksibilan i maladaptivan odgovor na stres ponavljajui (auto)destruktivni
obrasci ponaanja
2. tekoe u radu i ljubavi
3. problemi u interpersonalnom kontekstu zbog nedostatka empatije i nemogunosti da
sebe vide onako kako ih druge osobe vide
4. sposobnost da se uvuku pod kou
Osobe sa shizoidnim poremeajem linosti imaju trajne i duboke probleme u uspostavljanju
linih odnosa sa drugima. esto su nesposobni da smisleno odgovore na ponaanje drugih
ljudi prema njima. U odnosima sa drugim ljudima nisu u stanju da ispolje topla i nena
oseanja niti ljutnju. Oni su nezainteresovani za ostvarivanje kontakta sa drugim ljudskim
biima. Nemaju prijatelje ili ponekad imaju samo jednog. Mogu biti bliski sa ivotinjama.
Ovakve osobe ne interesuju aktivnosti koje privlae i zadovoljavaju veinu ljudi. Najee su
preokupirani svojim fantazijama i ostalim unutranjim sadrajima. Imaju skolnost ka
bavljenju apstraktnim gde nije nuno emocionalno investiranje. Drugim ljudima deluju
hladno, ravnoduno i ponekad ih se plae.
TERAPIJA SHIZOFRNIJE

Shizofrenija je bolest mozga i temeljna je terapija lijekovima - antipsihoticima. Meutim, za

to bolji uspjeh u lijeenju ove sloene bolesti moramo koristiti sve mogue i dostupne naine
lijeenja koji e imati optimalno povoljni uinak na tijek bolesti, pa se stoga lijeenje
shizofrenih bolesnika provodi farmakoterapijom i psihosocijalnim metodama lijeenja i
rehabilitacijom.

Koji se lijekovi koriste u lijeenju shizofrenije?

Lijekovi za lijeenje shizofrenije nazivaju se antipsihotici. Danas imamo na raspolaganju
iroki izbor antipsihotika, od onih starijih, to ih nazivamo antipsihoticima prve generacije, pa
do najnovijih koje nazivamo skupinom druge generacije. Podjela se temelji ne toliko na
redoslijedu pojavljivanja na tritu, ve na djelotvornosti i profilu nuspojava. U antipsihotike
prve generacije, uz klorpromazin koji je prvi otkriven, ubrajamo jo haloperidol, tioridazin,
flufenazin i jo mnoge druge. Antipsihotici druge generacije su klozapin, risperidon,
olanzapin, ziprasidon, olanzapin i quetiapin, a neki su jo u fazi klinikih ispitivanja. Na
naem se tritu za sada nalaze klozapin, risperidon i olanzapin.
Karakteristike prve generacije su dobro djelovanje na pozitivne simptome, uz izraene brojne
nuspojave, prvenstveno one poznate pod nazivom ekstrapiramidalne nuspojave. Takoer
izazivaju porast hormona prolaktina, to uzrokuje niz endokrinolokih nuspojava.
Antipsihotici druge generacije, risperidon i ziprasidon imaju znatno iri spektar djelovanja jer
djeluju i na pozitivne i na negativne simptome, no vrsto se veu za dopaminske receptore
zbog ega mogu izazivati ekstrapiramidalne nuspojave i porast prolaktina pri veim dozama.
U znatno manjoj mjeri izazivaju neugodnu nuspojavu poznatu pod imenom tardivna
diskinezija.
Klozapin i olanzapin djeluju na pozitivne i negativne simptome, a uz to imaju bolji uinak na
simptome poremeenog raspoloenja i na kognitivne simptome, uz znatno manju mogunost
izazivanja tardivne diskinezije.
Kako izgleda suvremena terapija shizofrenije?
Na temelju meunarodnog psihijatrijskog konsensusa lijekovi prvog izbora danas su
antipsihotici druge generacije. Preporua se dati prednost ovim antipsihoticima zbog toga to
imaju znatno iri spektar djelovanja na pozitivne, negativne, kognitivne i afektivne simptome.
Uz to izazivaju manje nuspojava pa na taj nain mogu utjecati na poveanje suradljivosti u
lijeenju, a time i na povoljniji ishod lijeenja.
Osobito treba dati prednost novim antipsihoticima kao prvoj liniji izbora u sljedeim
situacijama:
u lijeenju prve epizode bolesti (mlai bolesnici), kako zbog povoljnijeg djelovanja, tako i
zbog toga to izazivaju manje nuspojava ime se moe izbjei prekidanje lijeenja zbog
nuspojava i poveati suradljivost bolesnika,
> u lijeenju do tada farmakoterapijski rezistentne bolesti uz primjenu antipsihotika prve
generacije,
u bolesnika koji uz primjenu antipsihotika pate od neprihvatljivih nuspojava.
Izbor i doza lijeka je individualna za svakog bolesnika i odreuje je psihijatar na temelju
detaljno uzete anamneze i procjene psihikog stanja pacijenta.
Za procjenu izbora lijeka, kada nije rije o prvoj epizodi bolesti, vani su podaci o lijekovima
koji su prije koriteni.
Stoga bolesnik treba uvati medicinsku dokumentaciju i izvijestiti lijenika koje je lijekove
uzimao, u kojim dozama, kako je na njih reagirao i je li bilo nuspojava.
Kada moemo oekivati odgovor na primijenjene lijekove?
Najkrae vrijeme u kojem oekujemo kliniki odgovor na primjenu antipsihotika je 2 do 6
tjedana uz adekvatnu dozu i nain primjene.
Kod veine bolesnika do poboljanja dolazi tijekom treeg ili etvrtog tjedna lijeenja.
Najbre se postie smirivanje akutnih psihomotornih simptoma (nemir, agresivnost) to
nastupa za nekoliko dana do tri tjedna.
Sumanute ideje i halucinacije mogu perzistirati i tijekom 6-8 tjedana, odnosno i znatno dulje.
Potrebno je naglasiti da postoje znaajne varijacije u klinikom odgovoru na primjenu
razliitih skupina antipsihotika.
Antipsihotik bi trebalo primijeniti u najmanjoj dozi kojom se jo postie antipsihotiki uinak,
jer se time smanjuje uestalost i ozbiljnost nuspojava.
U starijih bolesnika bit e potrebna manja doza lijeka, a treba znati da postoji doza ispod koje
antipsihotici ne pokazuju kliniki uinak.
Koji su neeljeni uinci antipsihotika?
Kao i svi lijekovi, i antipsihotini lijekovi imaju i neeljene uinke. Antipsihotici prve
generacije mogu kod nekih bolesnika izazvati neeljene uinke kao to su suha usta, zamuen
vid, zatvor, potekoe mokrenja, vrtoglavica zbog pada tlaka, porast tjelesne teine,
poremeaj menstruacijskog ciklusa i drugo. Neke od ovih smetnji obino nestanu nakon
nekoliko tjedana lijeenja.
Drugi neeljeni uinci koje nazivamo ekstrapiramidalnim nuspojavama mogu biti nemir u
nogama, stalna potreba za kretanjem, ukoenost tijela, drhtanje ruku ili tijela, neki neobini
pokreti tijela, nevoljni pokreti oima, osjeaj napetosti miia, usporenost pokreta. Iako su
ove smetnje neugodne, one nisu medicinski opasne i ne trebaju plaiti bolesnika. Nakon
primjerenog odgovarajueg postupka (sniavanje doza, primjena dodatnog lijeka ili promjena
antipsihotika) iezavaju. Neeljeni uinci lijeka ne moraju se javiti u svih bolesnika niti na
sve lijekove.
Ako ste primijetili da imate neke od ovih smetnji, recite to odmah svom psihijatru. Nemojte
prestati uzimati lijek ili smanjivati dozu na svoju ruku. Ako lijenik ustanovi da je rije o
neeljenim uincima lijeka kojeg uzimate, odluit e treba li smanjiti dozu lijeka, dodati neki
drugi lijek ili izabrati drugi antipsihotik.
Antipsihotici druge generacije ovakve nuspojave izazivaju znatno rjee ili ih uope ne
izazivaju.
Kada i kako mijenjati antipsihotik?
Ukoliko nema zadovoljavajueg odgovora na izabrani antipsihotik koji smo primijenili
tijekom dovoljno dugog vremena (oko 6 tjedana), ukoliko je odgovor djelomian ili ako nije
koritena maksimalna terapijska doza, doza se moe prilagoditi. Odluku o promjeni
antipsihotika donosimo kada izabrani antipsihotik ne djeluje zadovoljavajue na pozitivne
(psihotine) simptome, negativne simptome ili kada izaziva netolerirajue nuspojave.
Prije donoenja odluke o promjeni antipsihotine terapije potrebno je razmisliti
1) da li pacijent surauje (uzima lijek);
2) je li lijeen prema pravilima adekvatnog terapijskog pokuaja;
3) ima li nuspojave koje se mogu otkloniti dodatnim lijeenjem.
Antipsihotici relativno esto izazivaju neeljene nuspojave koje mogu znatno kompromitirati
pozitivne rezultate lijeenja i nepovoljno djelovati na suradnju pacijenta. Stoga je izbor
intervencije na pojavu nuspojava izuzetno vaan za uspjenost ishoda lijeenja.
Psihijatar treba svoju intervenciju bazirati prema onoj intervenciji koja e maksimalno odrati
suradnju pacijenta u lijeenju.
Koliko dugo je potrebno uzimati lijekove?
Nuno je redovito uzimati lijekove u akutnoj fazi bolesti i fazi stabilizacije bolesti ak i kada
vie nema izraenih simptoma bolesti. Redovito uzimanje lijekova moe znatno smanjiti rizik
ponovne pojave bolesti. Uz redovito uzimanje lijekova, kad se i pojavi sljedea epizoda, ona
se pojavljuje kasnije, traje krae ili su simptomi blai.
Incidencija recidiva bolesti u shizofrenih bolesnika tijekom 12 mjeseci je 65-80% ako ne
primaju terapiju antipsihoticima, u usporedbi sa oko 25% bolesnika koji redovito uzimaju
antipsihotike. Ukoliko se radi o prvoj psihotinoj epizodi, a bolesnikovo stanje je stabilno
tijekom 9 -12 mjeseci, terapija odravanja moe se smanjiti, a trebala bi trajati najmanje
godinu dana. Nakon druge psihotine epizode terapija odravanja trebala bi trajati 5 godina.
Ako ste pak imali vie epizoda bolesti ili su epizode este sa nezadovoljavajuim oporavkom
izmeu epizoda, preporua se dugotrajno pa i doivotno uzimanje antipsihotika. Mogue je da
psihijatar u dogovoru s Vama preporui prekid uzimanja terapije. To se moe pokuati nakon
prve epizode bolesti kada najmanje jednu godinu nemate vie znakova bolesti.
Odluku o prekidu terapije nikad ne donosite sami, o tome razgovarajte sa svojim psihijatrom.
Antisocijalni poremeaj linosti se odlikuje zanemarivanjem prava drugih osoba, esto
prevazilazei mere i krei pravila. Ukljuuje stalno sukobljavanje sa socijalnim obiajima,
moralom i zakonom. Obino se javlja u detinjstvu ili adolescenciji i nastavlja se u odraslom
dobu.
Antisocijalni poremeaj linosti se popularno naziva psihopatija ili sociopatija. Sam
izraz antisocijalna linost se odnosi na osobe koje pored neprilagoenog ponaanja ine i
radnje protiv sredine u kojoj ive.
Osobama sa antisocijalnim poremeajem linosti esto nedostaje empatija i imaju tendenciju
da budu bezoseajne, cinine i da preziru oseanja, prava i patnju drugih. esto su puni sebe i
imaju arogantno samo-ocenjivanje (npr.smatraju da neki obian posao nije za njih, i ne
oseaju relanu zabrinutost zbog njihovih trenutnih problema ili budunosti). Osobe su neretko
preterano tvrdoglave, samouverene ili drske. Na prvi pogled mogu delovati uglaeno i
armantno, neprestano priaju, bez verbalnih potekoa (npr. Koriste neke nesvakidanje
termine kako bi zadivili sluaoca koji nije upoznat sa temom).
Nedostatak empatije, samouverenost, povrni arm su osobine koje se najee vezuju za
neto to nazivamo psihopatijom i obino se razlikuju od antisocijalnog poremeaja linosti u
zatvoru ili drugim okolnostima gde su kriminalne, delikventne ili agresivne radnje po svoj
prilici nespecifine. Ove osobe mogu takodje da budu neodgovorne i koristoljubive u svojim
seksualnim vezama.
Poremeaj linosti predstavlja trajni, duboko ukorenjeni i nefleksibilni subjektivno-doivljeni
obrazac ponaanja. Ovo nefleksibilno, maladaptivno ponaanje znaajno odstupa od
oekivanog ponaanja u socijalnom i kulturnom miljeu osobe.. Uoljiv je u dve ili vie oblasti
gde spadaju: spoznaja, afekt, interpersonalno funkcionisanje i kontrola impulsa. Obrazac je
nefleksibilan i prisutan je u irokom spektru linih i socijalnih situacija. Ovakav vid ponaanja
vodi u probleme i slabosti radnog i socijalnog funkcionisanja, kao i probleme u drugim
oblastima svakodnevnog ivljenja. Njegov poetak se moe videti u ranom odraslom dobu i
adolescenciji.

Simptomi antisocijalnog poremeaja linosti

Antisocijalni poremeaj linosti se dijagnostikuje kada obrazac antisocijalnog ponaanja
pojedinca datira od 15 godine (iako se ovaj poremeaj moe dijagnostikovati samo osobama
od 18 godina i navie) i sastoji se od veine ovih simptoma:

nedostatak potovanja drutvenih normi i zakona kroz esto ponavljanje prekraja koji
su osnov za hapenje
prevrtljivost, prisutna kroz lai, lano predstavljanje, ili varanje drugih zarad
postizanja linog zadovoljstva
impulsivnost ili nemogunost pravljenja planova
iritabilnost i agresivnost, ulaenje u este fizike obraune
neobraanje panje, kako na linu, tako i na bezbednost drugih ljudi
 nedostatak odgovornosti, manifestovan kroz nemogunost uspostavljanja radnih
navika ili finanskijske odgovornosti
nedostatak oseanja krivice za poinjena nedela
Zbog toga to se poremeaji linosti opisuju kao dugotrajan obrazac, oni se najee
dijagnostikuju u odraslom dobu. Neuobiajno je da se dijagnostikuje u detinjstvu ili
adolescenciji, jer su deca i tinejderi u konstantom razvoju i u pubertetu. Prema DSM-u 5
antisocijalni poremeaj linosti ne moemo da dijagnostikujemo kod ljudi mlaih od 18
godina.

Antisocijalni poremeaj linosti je 70% ei kod mukaraca nego kod ena.

Rasprostranjenost ovog poremeaja je izmeu 0.2 i 3.3 procenata u optoj populaciji.

Antisocijalni poremeaj linosti poinje u ranoj adolescenciji (prema nekim autorima ak i

pre 15god ivota), ali je poremeaj najjae izraen u dvadesetim godinama. Sa starenjem ima
tendenciju ka poboljanju samo u smislu problema sa zakonom (posle 40-te godine ivota
zaostaju brana nestabilnost, impulzivnost, zloupotreba psihoaktivnih supstanci,
neispunjavanje finansijskih obaveza otuda je esto zavidan drugima a veruje da drugi zavide
njemu/njoj).

Antisocijalna linost, ee nego drugi, pod dejstvom stresa moe da ispolji prolazne
psihotine reakcije.

Kako se dijagnostikuje antisocijalni poremeaj linosti?

Poremeaje linosti kao to je antisocijalni poremeaj linosti obino dijagnostikuje
specijalista za mentalno zdravlje, kao to je psihijatar ili psiholog. Lekari opte prakse nisu
specijalizovani da dijagnostikuju ovaj poremeaj. Dakle ako se prvobitno obratite svom
izabranom lekaru opte prakse o ovom problemu, on bi trebalo da Vas uputi specijalisti za
mentalno zdravlje na dijagnostiku i dalje leenje. Ne postoji laboratorijska analiza ili genetski
test koji se moe primeniti za postavljanje dijagnoze ovog poremeaja.

Mnogo ljudi sa antisocijalnim poremeajem linosti retko trai pomo. Ljudi sa poremeajem
linosti esto ne trae tretman sve dok poremeaj ne pone znatno da ih ometa ili da na neki
drugi nain utie na njihov ivot. To se najee deava kada se iscrpe odbrambeni resursi
osobe za noenje sa stresom i drugim ivotnim dogaajima.

Dijagnozu antisocijalnog poremeaja linosti postavlja specijalista za mentalno zdravlje

uporeujui Vae simptome sa gore navedenim i donosi odluku da li Vai simpotomi
ispunjavaju kriterijume za dijagnostikovanje ovog poremeaja.

Uzroci antisocijalnog poremeaja linosti

Istraivai danas ne znaju ta uzrokuje antisocijalni poremecaj linosti. Postoje mnoge teorije,
meutim, samo o mogucim uzrocima antisocijalnog poremecaja linosti. Veina strunjaka se
slae sa biopsihosocijalnim modelom uzronosti pod ovim se podrazumeva da se uzrok
mora potraiti u celokupnoj ivotnoj istoriji osobe. Naime, uzrok se najverovatnije moe
pripisati spletu biolokih, genetskih faktora, zatim socijalnih (nain na koji je osoba u ranom
detinjstvu uspostavljala svoje prve relacije sa roditeljima kao i sa drugom decom) i
psiholokih (temperament koji oblikovan sredinom u kojoj je osoba odrastala, kao i naueni
koping mehanizmi). Odavde moemo zakljuiti da nije dovoljan jedan faktor za nastanak
poremeaja, ve kompleksno, isprepletano delovanje svih navedenih faktora.. Ako osoba ima
ovaj poremeaj linosti, postoji velika mogunost da poremeaj naslede deca.
Tretman antisocijalnog poremeaja linosti
Tretman antisocijalnog poremecaja linosti obino podrazumeva dugoronu psihoterapiju uz
pomoc terapeuta koji ima iskustva u leenju ove vrste poremecaja linosti. Lekovi se takoe
mogu prepisati da pomognu kod odreenih simpotoma.

TERAPIJA KOD DJECE KOJA SU DEPRESIVNA

U lijeenju depresije u djece i adolescenata se primjenjuju psihosocijalne terapije i
medikamentozna terapija. Ovisno o teini simptoma, esto se tijekom lijeenja primjenjuje
kombinacija razliitih psihosocijalnih terapija, kao to je psihoedukacija i psihoterapija i
uzimanje lijekova. U sluaju suicidalnosti potrebno je razmotriti pitanje sigurnosti te po
potrebi dijete/ adolescenta i hospitalizirati.
Za kraj vano je napomenuti kako se iza naizgled i na prvi pogled razliitih promjena u
ponaanju, kolskog neuspjeha, potekoa u vrnjakim odnosima, poremeajima prehrane ne
smije zaboraviti da se moda radi o depresivnom djetetu/adolescentu.

Uzroci autizma

Autizam nema poznatih uzroka. S obzirom na sloenost bolesti, kao i injenicu da se

simptomi i njihova ozbiljnost razlikuju, vjerojatno postoji vie moguih uzroka. Genetika i
okolina mogu igrati ulogu.

Genetski problemi koji utjeu na autizam

ini se kako je nekoliko gena ukljueno u autizam. Neki mogu uiniti da su djeca osjetljivija
na poremeaje, drugi utjeu na razvoj mozga odnosno na nain na koji modane stanice
komuniciraju. Takoer, neki geni mogu odrediti teinu simptoma.