Professional Documents
Culture Documents
Zbornik2 Web F PDF
Zbornik2 Web F PDF
Bosanskohercegovaki
slavistiki kongres
ISSN 2303-4106
Bosanskohercegovaki
slavistiki kongres
I
Slavistiki komitet; prvo izdanje, 2012. Sva prava pridrana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnoavati na
bilo koji nain ili javno reproducirati bez prethodnog doputenja izdavaa.
Izdava
Slavistiki komitet, Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Rakog 1, Sarajevo, BiH
tel. (+387) 33 253 170 e-mail info@slavistickikomitet.ba
www. slavistickikomitet.ba
Redakcija
Enes Durakovi, Sanjin Kodri, Zvonko Kova, Nazif Kusturica, Bogusaw Zieliski
Glavni urednik
Senahid Halilovi
Urednik
Sanjin Kodri
ISSN 2303-4106
Sarajevo, 2012.
knjiga 2
Objavljivanje ove knjige finansijski su podrali Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke i
Fondacija za izdavatvo.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 5
Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza Snjeane Muli i Lamije Begagi) . . . . . 439
Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami) . . . . . . . . . . . . 445
Zdenk Valenta: Josip Milakovi kao prvi propagator Luikih Srba . . . . . . . . . . . . 455
Sanja Vrci-Mataija: Identitet djejeg lika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 9
Predgovor
Prvi bosanskohercegovaki slavistiki kongres odran je u Sarajevu od 26. do 28. maja
2011. godine. Organizator ovog dosad najveeg meunarodnog skupa slavista u Bosni i
Hercegovini bio je Slavistiki komitet, a domain Filozofski fakultet u Sarajevu. U radu
Kongresa sudjelovalo je vie od 200 strunjaka za slavenske jezike i knjievnosti iz 20
zemalja svijeta.
Osnovni ciljevi Kongresa bili su da se bosanskohercegovaka jezika, knjievna i
kulturna savremenost i batina propituju i sagledavaju u irem slavenskom i neslaven-
skom kontekstu te da se potakne nauna razmjena izmeu istraivaa u oblasti jezika
i knjievnosti u BiH i slavista iz inozemstva. Uvjereni smo da su ispunjeni ciljevi zbog
kojih je Kongres bio organiziran; zato namjeravamo redovno odravati slavistike kon-
grese u BiH.
Tematski okvir Kongresa bio je vrlo irok. U oblasti lingvistike izlaganja su obu-
hvatala savremenu sociolingvistiku situaciju u BiH i susjednim zemljama, standardno-
jeziku normu, strukturu jezika, narodne govore, historiju jezika, meujezika proi-
manja i lingvostilistike analize. U oblasti nauke o knjievnosti izlaganja su se ticala
pitanja identiteta, tradicije, granice i graninosti u bosanskohercegovakoj knjievnosti
/ bosanskohercegovakim knjievnostima, odnosno u slavenskim knjievnostima i kul-
turama, kao i bosanskohercegovake knjievnosti / bosanskohercegovakih knjievnosti
te drugih slavenskih knjievnosti u komparatistikom i interkulturalnom kontekstu.
Veina izlagaa pripremila je svoje referate za objavljivanje i dostavila ih Redakciji.
U ovom zborniku donosimo 42 pozitivno ocijenjena rada iz oblasti nauke o knjievnosti,
a radovi iz oblasti lingvistike predstavljeni su u zasebnom zborniku (knjiga 1). Radovi se
objavljuju u autorskoj verziji; redakcijske izmjene svedene su na tehniko ujednaavanje
priloga te na korekturu teksta. Zbornik se objavljuje i u elektronskoj varijanti i kao za-
sebna knjiga.
Radovi iz oblasti nauke o knjievnosti u ovom zborniku svrstani su u etiri ire
tematske cjeline. U prvoj cjelini dva su rada koja se bave pitanjem statusa i modela prou-
avanja knjievne prakse u BiH, u drugoj su etiri rada iz podruja usmene knjievnosti,
u treoj pet radova posveenih starijoj knjievnoj povijesti, dok se najvei broj radova
njih 31 nalazi u etvrtoj cjelini, koja se odnosi na noviju knjievnost, ovdje tematizi-
ranu kako u radovima o pojedinanim autorskim djelima ili pojedinim uim knjievno-
naunim problemima, tako i u radovima uglavnom komparatistikog ili nekog drugog
ireg problemskog usmjerenja.
Ni Kongresa ni Zbornika ne bi bilo da nije bilo prijatelja i sponzora, saradnica i sa-
radnika Slavistikog komiteta. Zahvaljujemo se svima.
Sanjin Kodri
I.
Status i modeli prouavanja
knjievne prakse u BiH
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 13
The paper discusses the approach to the Bosnian-Herzegovinian literary topics of-
fered in the literary-critical work of Midhat Begi, an author who, in many ways, can
be considered one of the founders of modern Bosnian-Herzegovinian and Bosniak liter-
ary studies, as well as contemporary Bosnian-Herzegovinian literary comparatistics. In
doing so, the paper pays special attention to the way in which Begi defines Bosnian-
Herzegovinian literary practice and its status in both integral-supranational and par-
ticular-national sense, as well as to the relation of this to currently influential ideas of
intercultural literary history and theory of interliterary process.
1.
Iako je, jo 1948. godine, svoj prvi rad nakon Drugog svjetskog rata posvetio Ziji Dizda-
reviu, i ako je u meuvremenu pisao o jo ponekom bosanskohercegovakom autoru,
izmeu ostalih i o Ivi Andriu, Jovanu Duiu i Isaku Samokovliji, onim to e nazvati
bosanskohercegovakim knjievnim temama Midhat Begi1 poet e se baviti znatno
kasnije, tek poev od kraja ezdesetih i poetka sedamdesetih godina 20. st., kad bosan-
skohercegovaka knjievna pitanja postaju dominantan predmet i njegova knjievno-
naunog rada, ali i ireg angamana, koji bi se u konanici mogao nazvati i drutvenim
(usp. Selektivna bibliografija radova Midhata Begia [1987]). Uz vane promjene u irem i
jugoslavenskom i bosanskohercegovakom drutveno-politikom i kulturalno-knjiev-
nom kontekstu njegova vremena, ukljuujui i procese vezane za Deklaraciju o nazivu
i poloaju hrvatskog jezika (1967) u Hrvatskoj te Predlog za razmiljanje (1967) u Srbiji,
1 M. Begi bio je ugledni dugogodinji profesor historije jugoslavenskih knjievnosti na Filozofskom fakultetu
odnosno promjene koje u BiH, s jedne strane, imaju veze sa sve glasnijim postavljanjem
pitanja o bosanskohercegovakoj poziciji unutar jugoslavenske zajednice, dok su, s druge
strane, u vezi i s pojavom posebno znaajnih knjievnih ostvarenja kakva su npr. romani
Dervi i smrt (1966) i Tvrava (1970) Mee Selimovia, pjesnike zbirke Kameni spava
(1966) Maka Dizdara i Soneti (1968) Skendera Kulenovia ili pripovjedaka knjiga Po-
bune (1966) Dervia Suia, a nakon toga i drugi vani bosanskohercegovaki knjievni
tekstovi ovog trenutka, neposredan povod za Begievo bavljenje bosanskohercegova-
kim knjievnim temama predstavljat e Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i
Hercegovine iz novembra 1970, ambiciozno zamiljen skup u organizaciji tad uglednog
sarajevskog izdavakog preduzea Svjetlost, koji je iniciran s namjerom da se o pro-
blemima ove literature progovori kritiki i nauno (Anonim 1971:5), a sve to u kon-
tekstu novonastalih mijena u drutvu, politici i kulturi BiH i nekadanje Jugoslavije.2
Blagovremeno prepoznavi ovaj novi trenutak i angairavi ga u korist pokuaja rjeenja
bosanskohercegovakog knjievnog problema na adekvatan nain, svoje temeljne stavo-
ve o pristupu bosanskohercegovakim knjievnim temama, a posebno kljune stavove
o sloenom statusu i karakteru bosanskohercegovake knjievne djelatnosti, Begi e,
tako, izraziti upravo u glavnom referatu s ovog skupa Knjievna kretanja u Bosni i Her-
cegovini od 1945. do danas, a potom i u njegovim naroitim suplementima u tekstu U
emu su razlike i pismu kulturnoj reviji Odjek (usp. Begi 1970a, 1970b, 1971), inae repli-
kama na prigovore koji e se javiti na simpoziju te nakon njega, a posebno na simpozijski
koreferat Miodraga Bogievia O nazivu knjievnosti te Bogieviev odgovor Begiu U
emu su slinosti (usp. Bogievi 1970, 1971).3 Nakon ovih, u sve burnijem vremenu i
situaciji intenzivnog irenja rasprava koje je potaknuo simpozij i zbivanja s njim u vezi4,
slijede i drugi Begievi dui i krai napisi, polemiki ili uglavnom za naroite prilike
posebno pisani radovi i izlaganja, a meu njima i, naroito, studija Razvojne tendencije
knjievnog stvaralatva u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1970. godine, kao i mahom
saetiji iako ne i manje vani tekstovi poput U jedinstvenom okviru: Pristup i teze za
projekat istorije bosanskohercegovake knjievnosti ili kolska lektira: Kriteriji, a posebno
2 Na ovom mjestu valja spomenuti i barem neke vanije radove koji neposredno prethode poecima Begieva
bavljenja pitanjima bosanskohercegovakih knjievnih tema, meu kojima su i: Nesporazumi i sporovi
(1960) Ahmeta Hromadia, Bosanski duh u knjievnosti ta je to? (1967) Muhameda Filipovia, Pred licem i
fenomenom bosansko-hercegovake knjievnosti (1968) Riste Trifkovia, Tendencije u savremenoj knjievnosti
Bosne i Hercegovine (1970) Novice Petkovia i O nekim pitanjima pristupa bosansko-hercegovakoj knjievnosti
(1970) Radovana Vukovia, ijim e postavkama Begieve ideje biti u nekim aspektima sline, dok e u onim
drugim biti bitno razliite, zavisno od pojedinanog sluaja.
3 Begiev referat te Bogieviev koreferat, kao i ostali radovi prezentirani na simpoziju, naknadno su objavljeni
i u zborniku radova s ovog skupa, usp. Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (1971).
4 Nakon Begieva nastupa na Simpozijumu o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine broj radova
koji se tiu bosanskohercegovakog knjievnog problema naglo e se poveati, a vei dio ovih, u pravilu
polemikih tekstova objavljen je u asopisu Odjek krajem 1970. i poetkom 1971. godine, meu njima i
slijedei: Jedan pogled na bosansko-hercegovaku knjievnost ponovo: Jedna impresija i jedan iznueni dijalog
R. Trifkovia (1970), Citati i jo po neka rije: Odgovor Midhatu Begiu Ivana Fogla (1971), Za dijalog dobre
volje (Marginalija na temu: ime jedne literature) Muhameda Nuhia (1971), Postsimpozijumska sumiranja i
nadgovaranja ponovo R. Trifkovia (1971), Etnika i etika raskra Midhata Begia Vuka Krnjevia (1971),
Znaajne ideje na Simpozijumu Mustafe Imamovia (1971), Nacionalno osjeanje i pjesnika formula i Vie
svjetlosti i tolerancije Mladena Oljae (1971a, 1971b) i dr. Usput, zanimljivo je napomenuti i to da se u istoj
ovoj kulturnoj reviji istovremeno vodi polemika i o bosanskohercegovakom jezikom pitanju kao dijelu
ireg nastojanja revidiranja dvoosovinske srpskohrvatske ili hrvatskosrpske jezike politike.
16 Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
5 Ovi te drugi vaniji Begievi radovi posveeni bosanskohercegovakim knjievnim temama u svojem
konanom obliku okupljeni su nakon autorove smrti u knjizi Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne
teme, Djela, knj. V (usp. Begi 1987).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 17
S ovim u vezi je isto tako delikatno pitanje kako e se zvati ta naa istorija knjievno-
sti. Meni lino ini se da postoje samo dvije mogunosti: to moe da bude ili istorija
jugoslovenske knjievnosti ili, to je meni lino prihvatljivije, istorija jugoslovenskih
knjievnosti. Pa i kad se tu sloimo, ostaje jo delikatnije pitanje rasporeda i odnosa,
o emu ovdje treba da se porazgovara. [] Prije svega, to nije jedna knjievnost.
Gledano sa stanovita jezika, tu su u pitanju tri jezina podruja, od kojih je oigled-
no najkomplikovanije srpskohrvatsko. Knjievnost kazana ili napisana na jednom
jeziku nije jedna, ve dvije. I tu su najsloeniji problemi. Usljed specifinih uslova
istorijskog razvoja Srba i Hrvata, u knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku javile
su se pored zajednikih crta vrlo rano i razlike uslovljene mnogim faktorima. I dok
jo nismo doli do uobliavanja i formiranja nacija, pa u modernom smislu ni na-
cionalnih kultura, mi smo se razdvajali u nazivima koji su esto bili vjerski ili usko
religiozni. [] No, to je prolost. A mi treba da kaemo kakvu istoriju knjievnosti
danas hoemo. (Nazei 1965:211)
U ovakvoj situaciji, koja, inae, ima svoju sloenu povijest, ukljuujui, uz brojne
druge probleme, i jo od meuratnog doba nerijeen poloaj BiH u nekadanjoj jugosla-
venskoj federaciji, kao i jo uvijek brojnim antagonizmima iv ideoloki kompleks, Be-
giev pristup bosanskohercegovakim knjievnim temama kao svoju polaznu odred-
nicu podrazumijevao je temeljem mijenjanja drutveno-politikih i ideolokih prilika
i odnosa prije svega dosljedno i stvarnom stanju stvari primjereno, cjelovito ostvareno
pluraliziranje upravo koncepta literarnog jugoslavenstva, sve to, meutim, na nain koji
ni u jednom trenutku nije ciljao na osporavanje, a pogotovo ne na odbacivanje onog to
je za Begia sve vrijeme bila i ostala nesporna injenica i neupitna nunost savremenog
jedinstvenog jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog okvira i brojnih povijesnih me-
usobnih veza, uzajamnosti i podudarnosti jugoslavenskih / junoslavenskih literatura,
pa je Begi u osnovi tek upozoravao na realnu potrebu uvaavanja i bosanskohercegova-
ke, a potom naroito nakon izrazitije promjene drutveno-politike i ideoloke klime
omoguene najprije amandmanskim izmjenama, a zatim i donoenjem novog Ustava
SFRJ 1971. i 1974. godine i bonjake (odnosno, u njegovu vremenu, muslimanske
ili bosanskomuslimanske) knjievne specifinosti te posebnosti to bi bila ekvivalen-
tna statusu drugih onovremenih jugoslavenskih knjievnosti. Kao drutveno-politi-
ki izrazito uvaavana linost i neupitni pristalica jugoslavenske socijalistike ideje bez
sklonosti drutveno-politikom disidentstvu ili nacionalistikim zastranjenjima, Begi
e, pritom, svoj koncept rjeavanja bosanskohercegovakog knjievnog problema tek ri-
jetko, uglavnom u sluajevima odgovor na ideoloka osporavanja i napade, uvrivati
eksplicitnim ideolokim argumentima, i to prvenstveno pozivanjem na ideoloki sklop
jugoslavenskog bratstva i jedinstva, insistirajui prije svega na knjievnonaunoj argu-
mentaciji svoje koncepcije u svojem karakteristinom metodolokom maniru osobene
kombinacije klasine marksistike knjievne misli i moderne evropske knjievnokriti-
ke svijesti u razliitim njezinim varijantama (usp. npr. Kapidi-Osmanagi 1987; Me-
unarodni nauni skup Midhat Begi (19112011) ivot i djelo: Zbornik radova [2012]
i sl.). A upravo tako, konano, Begi e doi i do postavki koje su umnogome odrive te
iskoristive i izvan njegova vremena, pa tako i danas, pri emu u ovom smislu posebno
valja istai Begiev koncept dinamikih knjievnih odnosa u BiH te autorovu kritiku
18 Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
tzv. opih jugoslavenskih knjievnih kriterija ideje u kojima je, naime, poslovini koz-
mopolitski senzibilitet ovog nekadanjeg sorbonnskog profesora i vrsnog knjievnog
znalca u znaajnoj mjeri anticipirao i neke od kasnijih, savremenih knjievnohistorijskih
i knjievnokanonizacijskih koncepcija, a naroito one kojima danas uspjeno operira
interkulturalna historija knjievnosti i, posebno, teorija interliterarnog procesa kakvu je
svojevremeno uobliio slovaki komparativist Dionz uriin (usp. uriin 1989, 1997),
a u junoslavenskom kontekstu afirmirao i dalje razvio naroito hrvatski junoslavist
Zvonko Kova (usp. Kova 2001, 2011).
2.
Prema Begievu stavu, na razliite naine variranom u itavom nizu njegovih radova (a
naroito u radovima kakvi su Knjievna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas
i Na muslimanski pisac i njegova raskra), bosanskohercegovako knjievno stvarala-
tvo zaseban je i samosvojan element jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog pod-
ruja, koje Begi vidi kao pluralno, kompozitno i policentrino, odnosno kao viestruko
odredivo, a u koje se bosanskohercegovaka knjievna praksa prirodno ukljuuje kao
jedna od njezinih statusno ravnopravnih sastavnica, ali unutar kojeg, takoer, zadrava i
vlastite znaajke te vlastite razvojne zakonitosti i tendencije, te iako vrlo blisko, neraski-
divo povezana s drugim jugoslavenskim / junoslavenskim literaturama, naroito jeziki
ni u kojem sluaju ne predstavlja tek neki sporedni, zaviajni ili regionalni knjievni tok
bilo koje druge jugoslavenske / junoslavenske literature, sasvim, dakle, u skladu s ideja-
ma D. uriina, iji pojam interliterarne zajednice oznaava, naime, zbir knjievnosti
meu kojima postoje vie ili manje uski oblici koegzistencije, vea ili manja mjera razvoj-
ne uzajamnosti, meu kojima se javlja vie ili manje izrazita mjera korelacije, pri emu
komponente pojedine interliterarne zajednice, nacionalne ili druge pojedine knjiev-
nosti, imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja (usp. uriin 1991).
Tako su kako pie Begi knjievna ostvarenja iz BiH djela bosanskohercegovake
knjievnosti po tlu, mada mogu biti istovremeno hrvatska ili srpska po pojedinanom
opredjeljenju pisca ili, pak, srpskohrvatska ili hrvatskosrpska po jeziku, dok su jugo-
slavenska po irem nacionalnom zajednitvu, pri emu istie Begi nijedna od tih
oznaka ne smeta im niti moe da opovrgne injenicu da se to stvaranje kao cjelina nalazi
na razini modernog knjievnog iskuenja kod nas i u svijetu (Begi 1970a:12). Usto, ova-
ko shvaeni karakter bosanskohercegovake knjievne situacije kako se dalje ita kod
Begia ipak nee rei to da knjievno stvaralatvo iz BiH treba razumijevati kao pojavu
iji se unutranji ustroj ne mijenja kroz vrijeme, tavie ovdanju knjievnost ovaj autor
vidi u stalnim i sloenim preobraajima, pa tako i promjenama one vrste koje se tiu
odnosa izmeu nacionalnih knjievnih komponenti u bosanskohercegovakom literarnom
sistemu, a koji se zbog toga na povijesnoj razini mora na razliite naine i nominirati i
izuavati. Jer, Begi je jasan:
6 iri uvid u Begievo razumijevanje pojave tzv. malih knjievnosti, a posebno uvid u anticipacijski karakter
Begieve misli, nudi i njegov rijetko spominjani tekst Bez romantikog samoljublja: Knjievnosti malih
naroda u odnosu na velike, vaan i zbog toga to neke od znaajnijih Begievih inicijalnih poticaja, ili
polazita, otkriva i u radu Evropski okvir jugoslavenskih knjievnosti (1957) znamenitog hrvatskog knjievnog
historiara Antuna Barca (usp. Begi [1972] 1987i).
7 Tragajui za to sigurnijim rjeenjem bosanskohercegovakog, a potom i cjeline jugoslavenskog /
junoslavenskog knjievnog problema, Begi se ugledao i na ovom po mnogo emu slian, ali znatno sretnije
rijeen vicarski (vie)knjievni sluaj, te je 1982. za Izraz, asopis koji je pokrenuo jo 1957. godine, preveo u
ovom smislu indikativne radove o vicarskom knjievnom pitanju, o emu je, takoer, i sam pisao u tekstu Uz
Gsteigerovu historiju vicarske knjievnosti (usp. Begi 1982). vicarski sluaj u znaajnoj mjeri produktivno je
uestvovao, dakle, u oblikovanju, ili barem u potvrivanju i uvrenju, Begieve ideje literarnog dvojstva,
a bio mu je inspirativan i prilikom razgovora na okruglom stolu Nacionalne knjievnosti i zajednitvo,
odranom u novembru 1981. godine u organizaciji sarajevskih i beogradskih dnevnih listova Osloboenje i
Politika, koji je Begievu raspravu naknadno objavio pod naslovom Mogunost dvojstva. Tu Begi, sugerirajui
poticajnost vicarskog (vie)knjievnog sluaja, podsjea, izmeu svega ostalog, i na to da na primjer, mi svi
tretiramo Rusoa kao francuskog pisca, a vajcarci ga tretiraju kao svog prvog velikog pisca, nakon ega
nastavlja: Skoro je preveden Blez Sandrar i on je i sam govorio da je francuski pisac. Ali vi ete ga nai u
vajcarskoj knjizi kao istaknutog vajcarskog pisca koji je as bio Francuz as Roman, pa bi preao u enevu,
ali mu se Pariz sviao i opet se vraao. Ali on je mogao zamijeniti svoju knjievnu nacionalnost, ali ne i svoje
zemaljsko i kosmiko porijeklo. Ovakva, vicarskom sluaju slina rjeenja Begi smatra primjerenim i u
bosanskohercegovakom, odnosno jugoslavenskom / junoslavenskom knjievnom problemu, te uz druge
primjere navodi i primjer S. Kulenovia, koji je bio beg po porijeklu, ali 1942. godine, 21. avgusta itao je
pred itavim skupom naroda i vojske na Kozari svoju Stojanku majku Kneopoljku: On to nije inio nekako
nesvjesno. To je bilo svjesno i zaista jedno bitno opredjeljenje. Za svoj, ali i za sve nae narode. Privodei
svoje izlaganje kraju, Begi zakljuuje i posebno naglaava: Dakle, ima mnogo zajednikog u naoj psihi. To
proima sva ta naa podruja. // Ja bih pledirao za tu dijalektiku [...], sa nijansiranjima koja nama ne mogu
nimalo tetiti i koja nimalo ne idu na utrb druge knjievnosti. To su sve nae knjievnosti. // Ja sam i za tu
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 21
3.
jugoslovensku knjievnost u cjelini, ali i za sve nijanse koje je Barac unio i koje e moda ubudue jo neko
vidjeti. // Umjetnost je sloboda i tu je nemogue staviti ogradu. Novi itaoci e otkrivati nove sutine. Mislim
da to nae nikako ne vodi ka nekakvoj inferiornoj poziciji, nego naprotiv, mislim da je prilino velika zabluda
ona ideja sa kojom se borio najvie Deni de Rumon, taj monstrum nacija-drava. Mislim da smo mi u velikoj
prednosti u odnosu na te takozvane velike nacije. (Begi [1981] 1987j:660663)
22 Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
Takoe nije mogue znati zakonitosti interliterarnog procesa bez istraivanja nje-
govih materijalizovanih nosilaca nacionalne knjievnosti i pojava koje su njegov
sastavni deo (autori, dela i sl.). Ova dvopolnost je neizbean uslov saznajnog pro-
cesa kod obe pominjane, uzajamno zavisne, ravni. Zato je npr. nelogian zahtev
da interliterarno istraivanje mehaniki ili na neki drugi nain zamenjuje obaveze
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 23
Postoji neka suptilna, vie ili manje primjetljiva veza izmeu naih pjesnika i njiho-
va najueg zaviaja: veza antia i Hume sa Mostarom, Duia sa Trebinjem, imia
sa Drinovcima i Dizdara sa Stocem. Jedinstvena je naa zajednika istina, svojstvena
upravo naoj jezikoj i ljudskoj sredini, da je na tom tako malom hercegovakom
prostoru moglo da iznikne tih pet pjesnikih toliko razgovijetnih svjetova. Ta istina
bi trebalo da bude u osnovi naeg saznanja o nama, o naem koncentratu stvara-
lakih snaga koji od pjesnike Hercegovine ini najljepu sliku naeg sveukupnog
stvaralakog napona. Nae razlike, na kojima je ponekad izrastala tragina kob nae
istorije, mogu tako da postanu i plodotvorna svijest o jedinstvu nae sudbine, ek-
splozivni naboj naih stvaralakih pobjeda kao i irokogrude prijemljive otvorenosti
naega duha prema i ranijim i najnovijim dostignuima, poteklim iz bilo kojeg na-
eg kulturnog i duhovnog izvora. (Begi [1971] 1987d:226)8
8U ve apostrofiranom izlaganju Mogunost dvojstva Begi je i na slijedei nain pledirao za naost cjeline
24 Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
Uza sve ovo, i zasebno razmatranje bonjake knjievnosti kao takve (dodue, pod
tad jedino prihvatljivim muslimanskim ili bosanskomuslimanskim imenom) bit e,
takoer, dio Begieva rada na razrjeenju bosanskohercegovakog knjievnog problema,
pri emu Begi pojavu bonjake knjievnosti ni na koji nain nee konkurentski dis-
junktivno konfrontirati s pojavom bosanskohercegovake knjievnosti, ve e, naprotiv,
u skladu sa svojom idejom dinamikog knjievnog razvoja u BiH te naroitog bosan-
skohercegovakog literarnog dvojstva, insistirati i na jednom i na drugom konceptu
podjednako, istiui kako pie u prikazu Biserja (1972), prvog izbora iz bonjake knji-
evnosti ikad, a koji, kako kae, ima svoje i nauno i moralno, a pogotovu knjievno
opravdanje da se ovoj zanemarivanoj knjievnosti tek u socijalistikoj Jugoslaviji,
kao i njenom narodu, dalo pravo ravnopravnog graanstva (Begi [1973] 1987e:179,
181). Pritom, temeljno mjesto u Begievu bavljenju bonjakom knjievnou kao ta-
kvom zauzimat e njegov glasoviti rad Na muslimanski pisac i njegova raskra (prvo-
bitno predstavljen na zagrebakom Knjievnom petku u aprilu 1973. godine), gdje e
pojavu bonjake knjievnosti, ba kao i knjievnonauno bavljenje njome, Begi vezati
za svoj naroiti, u osnovi liminalni koncept raskra, s im u vezi, pored ostalog, pie:
ili stvarne svejedno je) korespondencije Pismo drugarici M., sauvano u njegovoj rukopisnoj zaostavtini,
gdje Begi, u stanju vidno ivog zanimanja za muslimanskost u knjievnosti i kulturi, pie, izmeu svega
ostalog, i o svojoj muslimanskoj muci, odnosno o onom to odreuje kao moju tjeskobu, moj osjeaj da
sam upravo onaj raereeni Musliman, koga je Mea tako divno, duboko, simbolino romanom obuhvatio
(Begi 1987k:666).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 25
Hamza se izmeu ratova izjanjavao kao Srbin muslimanske vjere u stilu pojava te
vrste jo prije 1914. a po tragu S. Baagia i M. . atia koji su se oba kazivali najpri-
je kao Srbi pa kao Hrvati. Njegov primjer je stoga biografski vanredno znaajan, jer
bi pokazao u temeljno uraenoj studiji da je on upravo poslije 1945. pokazao koliko
je to ranije izjanjavanje bilo vjetako i neprirodno u znaku nepoetske politike
konjunkture, to je Hamzu teko boljelo pod kraj ivota, jer on je bio u sutini visoko
moralna pojava kao ovjek. A tada se opet vratio svome hercegovakom govoru sa
idejom da sva ranija svoja djela u tom smislu priredi. (Begi [1975] 1987h:245)
muslimanske knjievnosti 1967. godine (dakle, u isto vrijeme kad izlazi i nekad posebno sporni tekst
Bosanski duh u knjievnosti ta je to? M. Filipovia), i to u danas zaboravljenom radu etiri romana, gdje
pie, uz ostale, upravo i o M. Selimoviu i njegovu tad tek objavljenom romanu Dervi i smrt. Izmeu ostalog,
Selimoviev roman Begi tom prilikom odreuje gotovo egzaltirano i kao prvi i pravi moderni roman
naeg pisca Muslimana i nae muslimanske knjievnosti, konstatirajui i to da je to roman u kojem su
Muslimani jedina sfera i jedini krug svijeta, dovoljan da saopti ljudsko postojanje u svim vidovima te
koji Muslimane najedanput stavlja na visoko mjesto, usred nae srpskohrvatske romansijerske umjetnosti.
Begi, takoer, naglaava da je Selimoviev Dervi i smrt i roman u kojem mit doma bruji dubinom svojih
unutarnjih dimenzija i povezuje najedanput umjetniku muslimansku prozu sa narodnom muslimanskom
poezijom: mitu roda i rodbine mi vidimo daleki korijen u najljepoj baladi naeg jezika, Hasanaginici, ime
naelno naznauje i mogunost dijahronijskog zaokruenja ideje muslimanske knjievnosti i njezinu
osobenu povijesnorazvojnu putanju (usp. Begi 1967).
26 Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
entitete i fenomene, oformio se kao izraz one svijesti koja, zapravo, zahtijeva izlaenje
iz uskih, redukcionistikih okvira sepstva i otvaranje spram Drugog, na nain njegova
poznavanja, uvaavanja i priznavanja. Pa ipak, i pored ovog, ovakvo Begievo vienje
bosanskohercegovakog knjievnog stanja dosta e sporo pronalaziti svoju punu iru
recepciju u njegovu vremenu, naroito u tadanjem irem, jugoslavenskom kontekstu, a
posebno onakvu kakvu e imati kod npr. Muhsina Rizvia, Enesa Durakovia ili Ivana
Lovrenovia (usp. Rizvi [1980] 1984/85; Durakovi 1977; Lovrenovi [1984] 1984/85).
tavie, kako je to nedavno upozorio edo Kisi, Begiev bliski prijatelj i svjedok nje-
govih nastojanja konanog razrjeenja bosanskohercegovakog knjievnog problema, i
dalje, ve desetljeima nakon Begia, ostaje neispunjena njegova elja da se, konano, i
stvarno uoblii historija knjievnosti u BiH (usp. Kisi 2012) historija bosanskoherce-
govake, jednako kao i bonjake, bosanskohrvatske i bosanskosrpske knjievnosti, ne
izostavljajui ni bosanskohercegovaku jevrejsku knjievnu tradiciju, uz cjelovito uva-
avanje svih njihovih, upravo interkulturalnih i interliterarnih sloenosti i osobenosti, a
bez ikakvih pojednostavljenja i paualnih, a pogotovo bilo kojom rigidnom ideologijom
voenih rjeenja.
Literatura
Begi, Midhat ([1973] 1987a), Na muslimanski pisac i njegova raskra, u: Midhat Begi, Raskr-
a IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmana-
gi, 130142, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1979] 1987b), etiri bosanskohercegovaka pjesnika, u: Midhat Begi, Raskra
IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi,
610656, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1975] 1987c), orovi, Humo, imi, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosansko-
hercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 246252, Ve-
selin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1971] 1987d), anti Dui Humo imi Dizdar: Poezija ljubavi, u:
Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa
Kapidi-Osmanagi, 221226, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1973] 1987e), Slika jedne zanemarivane knjievnosti, u: Midhat Begi, Raskra
IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi,
176181, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1972] 1987f), Izabrana djela Safveta Baagia, u: Midhat Begi, Raskra IV:
Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 182
195, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1981] 1987g), atieva razdjelnost, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskoher-
cegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 196207, Veselin
Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1975] 1987h), Imati i biti Hamze Hume, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosan-
skohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 240245,
Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1972] 1987i), Bez romantikog samoljublja: Knjievnosti malih naroda u odnosu
na velike, u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja / Miscellanea, Djela, knj. VI, prir. Ha-
nifa Kapidi-Osmanagi, 683686, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1981] 1987j), Mogunost dvojstva, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskoher-
cegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 660663, Veselin
Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat (1987k), Pismo drugarici M., u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake
knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 665669, Veselin Maslea,
Svjetlost, Sarajevo
Bogievi, Miodrag (1970), O nazivu knjievnosti: Fragmenti iz koreferata proitanog na simpo-
zijumu Savremena knjievnost Bosne i Hercegovine, Odjek XXIII, 2324, 12.
Bogievi, Miodrag (1971), U emu su slinosti, Odjek XXIV, 1, 1314.
Durakovi, Enes (1977), Tri primjera sintetskog prikaza poslijeratne bosanskohercegovake
knjievnosti, u: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja, Posebna
izdanja ANUBiH, knj. XXXV, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost, knj. V, ur. Midhat Be-
gi, 185191, ANUBiH, Sarajevo
uriin, Dionz (1989), Theory of Interliterary Process, Veda, Slovak Academy of Sciences,
Bratislava
uriin, Dionz (1991), Daljnje mogunosti i perspektive istraivanja meuknjievnog procesa,
u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, sv. IV, Zavod za znanost o knjiev-
nosti Filozofskog fakulteta, Gesta, Zagreb, Varadin
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 29
uriin, Dionz [uriin, Dioniz] (1997), ta je svetska knjievnost?, prev. Miroslav Dudok, Izda-
vaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad
Filipovi, Muhamed (1967), Bosanski duh u knjievnosti ta je to? Pokuaj istraivanja povo-
dom zbirke poezije M. Dizdara Kameni spava, ivot 3, 318.
Fogl, Ivan (1971), Citati i jo po neka rije: Odgovor Midhatu Begiu, Odjek XXIV, 1, 1415.
Hromadi, Ahmet (1960), Nesporazumi i sporovi, ivot 4.
Hronologija ivota Midhata Begia (1987), u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja / Miscella-
nea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 835837, Veselin Maslea, Svjetlost,
Sarajevo
Imamovi, Mustafa (1971), Znaajne ideje na Simpozijumu, Odjek XXIV, 2, 8.
Kapidi-Osmanagi, Hanifa (1987), Pogovor, u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja / Mis-
cellanea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 701809, Veselin Maslea, Svje-
tlost, Sarajevo
Kisi, edo (2012), Neispunjena elja profesora Begia (Za istoriju bosanskohercegovake knji-
evnosti), u: Meunarodni nauni skup Midhat Begi (19112011) ivot i djelo: Zbornik ra-
dova (2012), Posebna izdanja ANUBiH, knj. CXLIV, Odjeljenje humanistikih nauka ANU-
BiH, knj. 42, ur. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 149151, ANUBiH, Sarajevo
Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja (1977), Posebna izdanja ANU-
BiH, knj. XXXV, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost, V, ur. Midhat Begi, ANUBiH, Sa-
rajevo
Kodri, Sanjin (2010), Nevolje s kanonom: Sluaj bosanske i/ili bonjake knjievne historije (Na
primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M. Begia), u: Sanjin Kodri,
Knjievna prolost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovakoj
knjievnohistorijskoj praksi), 151176, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kodri, Sanjin (2012), Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost i predaja
kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjiev-
no-kulturalnih konektivnih struktura), u: Sanjin Kodri, Knjievnost sjeanja: Kulturalno
pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, 59200, Slavistiki ko-
mitet, Sarajevo
Kova, Zvonko (2001), Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Hrvatsko filoloko dru-
tvo, Zagreb
Kova, Zvonko (2011), Meuknjievne rasprave: Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti,
Slubeni glasnik, Beograd
Krnjevi, Vuk (1971), Etnika i etika raskra Midhata Begia, Odjek XXIV, 2, 78.
Lovrenovi, Ivan ([1984] 1984/85), Stare osnove i nove vertikale, u: Savremena knjievnost na-
roda i narodnosti BiH u knjievnoj kritici, Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH,
knj. 1, prir. Ivan Lovrenovi, Vojislav Maksimovi i Kasim Prohi, 3541, Svjetlost, Sarajevo
Meunarodni nauni skup Midhat Begi (19112011) ivot i djelo: Zbornik radova (2012), Po-
sebna izdanja ANUBiH, knj. CXLIV, Odjeljenje humanistikih nauka ANUBiH, knj. 42, ur.
Hanifa Kapidi-Osmanagi, ANUBiH, Sarajevo
Nazei, Salko (1950), Predgovor, u: Zbornik savremene bosansko-hercegovake proze, ur. Ilija
Kecmanovi, Marko Markovi, Salko Nazei, Svjetlost, Sarajevo
Nazei, Salko (1965), Problemi rada na istoriji jugoslovenskih knjievnosti (Uvodna rije), u: O
istoriji jugoslovenskih knjievnosti, ur. Branko Milanovi, Putevi XI, 3, 207212.
30 Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
Nuhi, Muhamed (1971), Za dijalog dobre volje (Marginalija na temu: ime jedne literature),
Odjek XXIV, 12, 15, 7.
O istoriji jugoslovenskih knjievnosti (1965), ur. Branko Milanovi, Putevi XI, 3.
Oljaa, Mladen (1971a), Nacionalno osjeanje i pjesnika formula, Odjek XXIV, 4, 6.
Oljaa, Mladen (1971b), Vie svjetlosti i tolerancije, Odjek XXIV, 5, 12.
Petkovi, Novica (1970), Tendencije u savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine, ivot XIX,
1, 4954.
Rizvi, Muhsin ([1980] 1984/85), Teze za pristup izuavanju bosanskohercegovake knjievnosti
i neki primjeri koji ih uvruju, u: Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u knji-
evnoj kritici, Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH, knj. 1, prir. Ivan Lovrenovi,
Vojislav Maksimovi i Kasim Prohi, 2126, Svjetlost, Sarajevo
Rizvi, Muhsin (1994), Poetika bonjake knjievnosti, u: Muhsin Rizvi, Panorama bonjake
knjievnosti, 742, Ljiljan, Sarajevo
Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u knjievnoj kritici (1984/85), Savremena knji-
evnost naroda i narodnosti BiH, knj. 1, prir. Ivan Lovrenovi, Vojislav Maksimovi i Kasim
Prohi, Svjetlost, Sarajevo
Selektivna bibliografija radova Midhata Begia (1987), u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja
/ Miscellanea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 838858, Veselin Maslea,
Svjetlost, Sarajevo
Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (1971), Svjetlost, Sarajevo
Trifkovi, Risto (1968), Pred licem i fenomenom bosansko-hercegovake literature biti ili ne,
u: Risto Trifkovi, Savremena knjievnost u Bosni i Hercegovini, 195209, Svjetlost, Sarajevo
Trifkovi, Risto (1970), Jedan pogled na bosansko-hercegovaku knjievnost ponovo: Jedna im-
presija i jedan iznueni dijalog, Odjek XXIII, 2324, 1213, 18.
Trifkovi, Risto (1971), Postsimpozijumska sumiranja i nadgovaranja, Odjek XXIV, 2, 67.
Vukovi, Radovan (1970), O nekim pitanjima pristupa bosansko-hercegovakoj knjievnosti,
ivot XIX, 6, 8690.
Zbornik savremene bosansko-hercegovake proze (1950), prir. Ilija Kecmanovi, Marko Markovi
i Salko Nazei, Svjetlost, Sarajevo
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 31
Zvonko Kova:
Bosanska (i) meukulturna knjievnost
(Opseg pojmova, granice i prekograninost)
Within the theoretical and pragmatic framework of intercultural literary studies, the pa-
per attempted to relate concepts of Bosnian-Herzegovinian and intercultural literatures
(particularly those from the central South Slavic literary and literary-critical commu-
nication area). It discuses definitions of particular terms (literature, culture, intercultu-
rality, Bosnian literature and so on), their theoretical justification, functional usability,
their conceptual orientation, as well as ideological background of the methodologies
which limit or persistently question them. Similarly, it also attempted to address issues
of border, interborderness and transborderness, both with regard to changing historical
circumstances and contemporary Internet literary and cultural communication, or with
regard to the phenomenon of new exile and transcultural globalization culture.
politike bez teorije. Nakon velianstvenih ratnih uspjeha ili paralelno s njima nastajali
su pregledi, knjievne povijesti, antologije, hrestomatije i itanke, naroito na srednje-
junoslavenskom knjievnom i kritiko-komunikacijskom prostoru, koji su s osobitom
obzirnosti rekonstruirali anrovski ili po kakvom drugom diktatu grae svoje knji-
evnosti, cjelokupne korpuse, osobito kanonske pisce i djela, koji su trebali pridonijeti
legitimaciji ve spomenutoga prostornoga preuzimanja. inilo se kao da granice naci-
onalnih jezika zavravaju na stranicama pojedinih autora, a ne obratno kako je vrijedilo
po starom filolokom modelu, prema kojemu je nacionalna knjievnost bila ograniena
nacionalnim jezikom. Iako se svijet ve kojekako snalazio sa slinim nesretnim istojezi-
nim meuknjievnim zajednicama, kod nas kao da vie nije bilo mjesta za neko naopako
shvaanje knjievne prolosti, na cijenu su dole samo krovne, nacionalne metanaracije.
Moda bismo, na tom putu iz dvadesetoga u devetnaesto stoljee, bili i sasvim uspje-
li da nije bilo razvoja knjievne znanosti, pa i obnove povijesti knjievnosti, odnosno da
nije bilo diferenciranoga knjievnoga i kulturnoga naslijea Bosne i Hercegovine, kao i
da su se strani slavisti i slavistiki studiji na vrijeme prestrojili po iskljuivom nacional-
nom principu. Kako nisu, kako nismo jer i mi smo se preostali junoslavisti u svojim
kulturama nali u slinom poloaju, uglavnom su nas drali na oku kao nepodobne
strance u vlastitim redovima, kao u Hrvatskoj, ili smo bili marginalizirani smanjenim
obavezama u nastavi nacionalnoga jezika i knjievnosti, kao uglavnom svugdje.
Na ovom bih mjestu podsjetio, da smo ve i unutar projekta o komparativnom pro-
uavanju jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti pitanja odnosa hrvatske i srpske
(sa crnogorskom) knjievnosti, kao i probleme konstituiranja bosanske knjievnosti,
tretirali kao posebno predmetno podruje, jer se zbog njegova jedinstvena statusa na
stranim sveuilitima nametao kao posebno zanimljiv sluaj. Osim to je, svakom od za-
interesiranih znanstvenika, omoguavao pregled nad cjelinom, nije mu zabranjivao spe-
cijalizacije prema uem nacionalnom principu, pa je i prije bilo slavista koji su se s veim
ili manjim zanimanjem bavili nekim dijelom pojedine knjievnosti ili dakako ak samo
jednim piscem, iako se u temeljnom obrazovanju oekivalo poznavanje i prepoznavanje
svih knjievnih i jezinih varijeteta (ne na kraju i dijalekata, odnosno gradskih argona
i knjievnosti na njima). Ukratko, ako nas je onda nerjeavanje pitanja bosansko-mu-
slimanske ili crnogorske tradicije potaklo da umjesto prema nacionalnim tradicijama
svoju pozornost usmjerimo na poredbeni kontekst, u novim okolnostima intenzivnoga
rekonstruiranja nacionalnih kulturnih tradicija, pojavio se problem zanemarivanja za-
jednikih vrijednosti, svojevrsno nasilno razdvajanje i razgraniavanje pisaca i opusa po
striktnom kulturno-konfesionalnom modelu. Ako smo onda uznastojali na priznavanju
posebnosti, da bi se one dale adekvatno komparirati, sada su nam specijalizacije po naci-
onalnom principu izgledale retrogradne.
Pojednostavljeno, premda su se jo za hrvatsku i slovensku te srpsku i crnogorsku
knjievnost, zajedno s bugarskom i makedonskom, mogli relativno uspjeno opisati iri
krugovi standardnih meuknjievnih zajednica, junoslavenski se islamski kulturno-
konfesionalni kompleks poklapao tek unutar vlastite, novostvorene bonjake nacio-
nalne zajednice. Izgledalo je jednostavno, svi e junoslavenski pisci muslimani postati
preko noi bonjakim piscima, ne samo unutar granica Bosne i Hercegovine. Meutim,
emu onda studiji, antologije i pregledi bosanskohercegovake knjievnosti? eli li se
istodobno naglasiti okvirni, optimalni domicilni dravni prostor bonjake knjievno-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 35
sti, kulture i nacije, kao i njihova razvojna meuzavisnost od hrvatske ili srpske knjiev-
nosti i kulture?
Odgovori na ta pitanja mogu biti razliiti i budunost e pokazati to se krilo iza
strategija nacionalnih ideologa i ideologija, aktualne polemike oko prava izdavanja djela
Ive Andria kod hrvatskih izdavaa ili oko uvrtavanja djela starih pisaca hrvatskih u
ediciju srpske knjievnosti, ukazuju da jo ima mjesta za drugaije pristupe, suvremene i
najsuvremenije metode i metodologije, koje ne mare mnogo za nacionalne strategije. Za
potrebe interkulturne znanosti o knjievnosti, kao neka vrsta odgovora na posvemanju
marginalizaciju ili nepriznavanje meukulturne grae, injenica i strunjaka, na svojim
predavanjima i posebno na simpoziju o Ivi Andriu u Grazu zaloio sam se i zalaem se
za konstruiranje junoslavenske meukulturne knjievnosti, pri emu je ba bosanska
(bosanskoheregovaka, pa i bonjaka) knjievnost njezina sredinja kategorija, kao i
brojni crnogorsko-srpski, kao i hrvatsko-srpski meukulturni pisci. Pobone su polu-
ge te meukulturne knjievnosti bugarsko-srpski i srpsko-makedonski meukulturni
pisci, zatim mnogi bugarsko-makedonski te hrvatsko-slovenski meukulturni pisci. Do
njih moete doi, da ih sada ne nabrajam, jednostavnim postupkom: izdvajanjem pisaca,
dvo- viepripadnih djela i opusa, koje nalazimo u dvije ili vie nacionalnih povijesti knji-
evnosti, pregleda ili antologija. Ovako shvaene, koncipirane potpuno otvoreno prema
irem meukulturnom okruenju srednjejunoslavenskih, pa i balkanskih knjievnosti,
bosanskohercegovaka i bonjaka knjievnost, objedinjene u jedinstvenom pojmu bo-
sanska meukulturna knjievnost (pa ak i jednostavno, zajedno s jezikom: kao filoloki
jedinstveno predmetno podruje bosanski jezik i knjievnost), po uzoru na sve druge
nacionalne knjievnosti ija unutarnja interkulturalnost nije nita manja od ove toboe
eksterne bosanske.
Na kraju, rei ete s pravom, moda i razoarano: pa to e onda na junoslaven-
skom podruju ostati od nacionalnih jezika i knjievnosti, npr. od davno afirmiranih
knjievnosti bugarske ili hrvatske, slovenske ili srpske? Vjerujem jo dosta, dok ih uvaju
tako snane nacionalne mornarice, kopnene vojske i pjeadije. Ne trebamo biti zabri-
nuti, nesmiljena borba se nastavlja, novim starim edicijama, pa i mnogim simpozijima:
tradicija meukulturne dinamike meu njima, kao i potreba, potraga za drugosti i Dru-
gim, da ne bismo presahnuli u samozaboravu sebstva i Svojega, osigurat e nam svima
ispunjenje nacionalnoga sna: konanu samospoznaju svoje vlastite drugosti, esto tako
neugodno srodne s naim ne-prijateljem, susjedom.
A mi emo, kao nepatvoreni Srednjoeuropljani, upravo s bosanskom knjievnosti,
kao s otvorenim knjievnim meukulturnim Jugom, s Mediteranom ili Balkanom sve-
jedno, kao lako uoljivim i legitimnim poetkom, da jo jednom parafraziram Ivana
Slamniga, umjesto zatvorene suvislosti Zapada i zatvorene suvislosti Istoka, suprotstaviti
otvorenu suvislost Svijeta, makar samo kao ideal. Ujedno usprkos i na slavu svekolike
transkulturne globalizacijske knjievnosti.
Odnosno, da kaemo zakljuno, zajedno sa Gayatri Chakravorty Spivak i Vladimi-
rom Bitijem, u duhu kulturalnih studija, odnosno u konstruktu hermeneutikoga troku-
ta, na njegovu donjem desnom kraku, gdje se najee smjeta domicilna, domorodaka
kultura, izvoditi mogunosti znanja iz identiteta, naime stav da samo domoroci mogu
poznavati domoroce, da samo Hrvati mogu pisati o hrvatskoj knjievnosti, i tako redom,
da samo ene mogu poznavati ene itd. ne moe se odrati kao teorijska pretpostavka.
36 Zvonko Kova: Bosanska (i) meukulturna knjievnost (Opseg pojmova, granice i rekograninost)
U pitanju je kreativna sloboda govornika koja vraa relativnu autonomiju svakom se-
gmentu kulture nasuprot estim nastojanjima njezinih teoretiara da njegovu imanen-
tnu drugost pokore ideologijskim indeksima klasne, rasne, spolne, etnike ili nacionalne
pripadnosti. (V. Biti).
A da smo do slobode, kao i u svim razdobljima ovjekove egzistencije, uvijek utoliko
dalje koliko se meusobno ne razumijemo ili barem poznajemo, u trajnom interkultur-
nom dijalogu, kao preduvjetu svake ljubavi koja ne mora zavriti u prijateljstvu i kao
preduvjetu svakog prijateljstva koje jeste ljubav. Pa makar samo ljubav prema knjiev-
nosti, odnosno moda izvorno filija-logija, pomalo zaboravljena prijateljska znanost ili
struka prijatelj.
Ili, da se, na kraju, s obzirom na najavu referata teorijski pokrijem s dvoje svojih
mladih prijatelja, suradnika i kolega, Zrinkom Blaevi i Ivanom Majiem, na kojima
ostaje svijet: ako iz transdiferencijske perspektive kulturne granice nisu demarkacione
linije, ve meuprostori, meukulturne zone interakcije, prostori proimanja i preklapa-
nja gdje se u kontingentnoj igri privlaenja i odbijanja konstantno (re)kreiraju kulturni
identiteti, onda smo zapadnjako supstancijalno poimanje identiteta pribliili daleko-
istonim kulturama koje identitet ne konceptualiziraju u kartezijanskim kategorijama
unutarnjeg i vanjskog, sebstva i drugosti, nego kao relaciju koja poiva na recipronoj
inkluzivnosti i ostvaruje se u sinergijskoj formi koegzistencije ontoloki i epistemiolo-
ki razliitoga. (Z. Blaevi). U takvoj situaciji, pitanje knjievne pripadnosti, ima li se
u vidu jedino nacionalni klju, vie nego ikada prije postaje sporno. Nacionalni i regio-
nalni znakovi identiteta u naem vremenu prolaze kroz procese redefiniranja u kojemu
se odvija svakodnevna bitka izmeu globalizacijom omoguene hiperprodukcije bran-
dova i vlastitih, specifinih, ponekad i kontradiktornih unutarnjih glasova identiteta.
(I. Maji).
Ostajui izmeu meukulturne regionalne i zaviajne knjievnosti, a pomalo protiv
nacionalne i globalizacijske, ostavimo mladima, ne na kraju i naem dragom domainu,
kolegi Sanjinu Kodriu, da svjedoe o raznolikosti svijeta, jer je ona uvjet naega opstan-
ka. Nojina laa samo to nije zaplovila.
II.
Usmena knjievnost
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 39
Kljune rijei: usmena knjievnost Hrvata BiH, predaje o vilama, interpretacija, simbo-
lika
Tradition and oral literature of the Croats in Bosnia and Herzegovina is rich with
storytelling, primarily spoken tales, which are distinguished by the variety of their
forms. This paper deals with those which are told even today among the Croats in Bosnia
and Herzegovina. In these tales, fairies are depicted as young beautiful girls, with golden
hair, wearing white dresses. Only one thing about them was horrible they used to have
a horse, donkey or a goat leg. At night you could hear them singing, dancing or laughing.
Fairies love to horses was well-known, they would visit horse stables at night to play with
them and plait their mane. They liked to help the weak and disliked injustice. On the
other hand, they mercilessly punished evil people who did bad things or who betrayed
them. In the 19th century, Ivan Kukuljevic Sakcinski classified fairies according to the
place where they lived into: air fairies, earth fairies and water fairies. Earth fairies were
further classified as mountain fairies and field fairies. Mountain fairies homes were in
caves and grottoes. In the fairy tales told by the Croats in Bosnia and Herzegovina, the
fairies lived mostly in the mountains, where the fairies astral world and the world of
the mortals used to intersect. An overwhelming opinion of the modern science is that
the fairies were originally the personification of natural phenomena, and only later did
different notions about fairies appear in the folk beliefs. In the tales told by the Croats
in Bosnia and Herzegovina, there were different explanations on the origin of fairies:
some saying that God cursed conceited girls, turning their legs into hooves, which was so
embarrassing for them that they had to hide in forests and mountains, the others saying
that fairies were Adam and Eves children not blessed by God. Regardless of their origin,
fairies have always symbolized freedom and tamelessness, which cannot be replaced by
any human virtue.
Key Words: oral literature of the Croats in Bosnia and Herzegovina, fairy tales, interpre-
tation, symbolization
40 Mirna Brki Vuina: Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine
U radu prouavamo predaje o vilama u tradiciji Hrvata BiH. Rad se zasniva na suvre-
menim zapisima predaja o vilama prema kazivanjima kazivaa meu hrvatskim stanov-
nitvom na podruju BiH u periodu od 2007. do 2011. godine. Meu brojnim zapisanim
priama, izdvojene su one koje zorno prikazuju vile, njihove karakteristike te odnos ka-
zivaa prema ovim mitolokim biima.1
Natko Nodilo u svom djelu Stara vjera Srba i Hrvata (1885.1890.) interpretira vile
kao meteorna bia koja su povezana uz Gromovnika (Peruna), a interpretira ih u kontek-
stu vedskih celestijalnih apsara, grkih terestijalnih nimfa i ratnikih nordijskih valkira.
Vila e biti od viti za to, to ona vije oblake (usp. Nodilo 1981: VII poglavlje Vile).
Neka prouavanja pokuavaju dokazati kako svijet mrtvih nije jedini onostrani svi-
jet jer europska mitologija razlikuje (najmanje) tri svijeta: svijet ivih, vilinsko carstvo i
svijet mrtvih koji se meusobno proimaju. Bipolarnost ta tri svijeta odreena je pojav-
nim fenomenom Sunca [dan: svijet ivih] i Mjeseca [no: vilinski carstvo (nepoznate sile)
i svijet mrtvih], koja razdvaja njihove stanovnike. Meutim, postoje i mjesta-epicentri
njihove dodirnosti: seoske mee, mostovi, raskrija, vrhovi breuljaka i podnoja izvora.
Planina je mjesto dodirnosti astralnog vilinskog svijeta i svijeta ivih, univerzalna os
koja povezuje tri kozmike razine: Nebo, Zemlju i Pod-Zemlje. (Usp. Marjani:1998:60)
U sustavu hrvatske mitologije mit o vilama motiv je brojnih usmenih pria te je vie
i due u uporabi od bilo kojeg slavenskog mitskog bia. Kao motiv javlja se i u brojnim
epskim pjesmama, osobito onim s mitskim i novelistikim obiljejima, lirskim usmenim
pjesmama, naroito u romancama i baladama, kao i u brojnim narodnim frazeologizmi-
ma, npr. lijepa kao vila. (Usp. Botica 1990: 30)
Openito uzevi narodno je vjerovanje vile podijelilo na dobre i zle. Klasian opis
vile ponudio je jo u 19. st. (1846.) Ivan Kukuljevi Sakcinski, koji je prvi meu Hrvatima
sustavno i struno pokuao govoriti o ovom aspektu hrvatskog bajoslovlja. Kukuljevi
izvodi trijadnu podjelu vila po mjestu na (u) kojem borave: vile zrane, vile zemne i vile
vodne. Zrane vile borave daleko od ljudi, u zvzdah i oblacih (Kukuljevi) i povreme-
no dolaze u ljudski ivot. Obavezno imaju krila. Zemne vile dijeli na gorske i poljske vile,
pri emu za gorske vile navodi da prebivaju na visokim planinama i gorama: imaju
svoje dvorove u spiljah, jamah i peinah (Kukuljevi). One su najbrojnije u hrvatskom
narodnom vjerovanju. Vodene vile narod dijeli na dvije skupine: 1. one koje su napol
ribe, napol djevojke (nazivi za njih su morske cure, morske puce, morske djevice,
vodene deklice i sl.) i 2. one koje stanuju u/uz rijeke, jezera, izvore, zdence (nazivi za
njih su povodkinje, izvorkinje, jezerkinje). U usmenoj knjievnost vila se javlja iz
zapjenjene vode (kao Afrodita).
Ovako je prouavajui hrvatske usmene prie Kukuljevi formulirao vilin izgled:
U ope je svaka Vila krasna uvk mlada ena, blda lica i u blo obuena. Imade duge
zlatne vlase, koje joj niz elo i lea razputeni dol do petah vise. Tlo je njezino tanko
kao jela, lagano kao u ptice, jer ima i krila. Oi njezine svaju kao munja; glas njezin
tako je mio i blagozvuan, da onoga, koi Vilu jadanput pvati uje, serce od miline
kroz sav ivot boli, te on ne moe vie sluati ovjega glasa. Tko ju jedanput vidi, taj
ne nalazi vie draesti u zemeljskih lpotah. (Usp. Botica 1990:30)
1 Dio predaja o vilama koje se navode u radu zapisala sam prema kazivanju hrvatskih kazivaa na prostoru
BiH, a jedan dio predaja zapisali su moji studenti sa studija kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveuilita
u Mostaru. U radu e biti navedena imena kazivaa predaja te mjesto u kojem je odreena predaja zapisana.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 41
Narodni pripovjeda istie da su viline kozje (magaree) noge kazna zbog njihove
oholosti. Vila je naime umiljena i jako ponosna na svoju ljepotu. U nekoliko pria vila je
okrutno kaznila one koji bi uspjeli vidjeti njihove ivotinjske noge, a ovjek je nemoan
kad se nae u nemilosti vila.
U ono vrijeme kazivalo se o nekakvin udnin enama. Ko bi in ji vidija lice, vie nije
bija pametan. Bile su to vile, lipe divojke koje su plesale po noi, plele konjiman kose,
pivale su, a krile su noge, jerbo nisu imale prave noge, nego in je umisto nogu bilo
konjska kopita. To su one krile, pa ko bi in vidija kopita umisto nogu, umra bi.3
2 Kazivala Mara Drenjak (djev. Tomi, ro. 1927.) u Goranacima 2009. godine.
3 Kazivao Ljubo Marijanovi (ro. 1926.) u Ruiima 2009. godine.
42 Mirna Brki Vuina: Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine
A kako su one postale, na jedan poseban nain. Kad je na primjer Bog od Adama i
od Eve traio da prikau svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepe i najfinije eri
sakrila od Boga da ih Bogu ne prikae. A Bog ko Bog svemogu, bio i znao za sve i
zato je on ta njezine eri odredio da budu vile, da ih nitko vidjet ne more i da su one
posebne.4
Brojne prie koje kazuju kazivai diljem BiH govore kako vile nou pjevaju i pleu
po gorama. Posebno vole dobre seoske konje koje nou odvode iz tala, jau na njima dok
ih ne iscrpe i pletu im grive u nerazmrsive pletenice:
pokojni Mate mi je 100 puta pria, kako konja nestane po noi, ujutro se vrati sav
znojan u vodi, spletena mu griva, ali ne bi se smilo rasplest grivu, ili ne daj Boe ostri,
odma bi konj umro.5
****
Takoer se pria da vile nou znaju doi do tale koje oni ele i tu se igraju s konjevi-
ma (ako predpostavimo da imaju jednu konjsku nogu), s njima pleu i igraju se. Vile
dok pleu konju pletu grivu, ali to urade na nain da se ne vidi poetak ni kraj kako je
zapetljano. Seljaci bi se jutrom budili i kada bi vidjeli zapletenu konjsku grivu znali bi
da su vile tu no kod konja obitavale. Ta griva se razvezati ne moe, a ne smije se reza-
ti. Kada bi se odrezala konj bi domalo uginuo, a na kuu bi se navuklo prokletstvo6
este su prie u kojima se mladii zagledaju u vilu nakon ega ne bi vie nikad
pogledali neku obinu djevojku, toliko bi bili opinjeni vilinskom ljepotom. Onaj koga
su vile omamile svojom ljepotom, kolom ili pjesmom najee dijeli sudbinu Odisejevih
drugova zbog Sirena. (Botica 1990:35)
U moje vrime znalo se dogoditi da bi koji kran momak priko noi nesta iz svoje po-
stelje ako bi koja vila na njega oko bacila. Ja se toga nisan boja jer nisan bio od neke
lipote, ali se dobro siam da mi je pokojna mater prija spavanja pokraj glave uvik
ostavljala blagoslovljene vode. Bojala se da se nikad neu oenit jer je bilo na daleko
poznato da se momci koji bi poveli no sa vilom nikad ne bi oenili. Dok bi oni kosili
jeam ili enicu vile bi ih odvodile i znalo se desiti da se ne bi vraali kui po nekoli-
ko dana. Kad bi se vratili lice bi im bilo tako blistavo, bili su puni srie, ali isto tako
nakon vilinih dodira nisu tili pogledati niti jednu nau krnu curu. Po njihovim ka-
zivanjima vile su bile dobre i ugodne prema njima. Jadne majke su se bojale za ostale
sinove, jer ionako onima koji su ve bili pod arima vila nije bilo pomoi.7
Takoer nisu ni rijetke prie u kojima obini smrtnik oeni vilu. Kompozicijska je
shema uglavnom ista. Mladi ugleda vilu i opinjen je njome. Ako nije dostojan viline
ljubavi, nastoji ukrasti vilina obiljeja te je tako svladati. Ako mu to uspije, moe neko
vrijeme ivjeti s njom, ali vila u veini pria nakon nekog vremena ostavlja sve i vraa se
u svoj svijet. Najvie primjera govori samo o enskoj djeci iz braka s vilom: Ja sam uo
od starih pria da vila nikad ne more rodit muko, one samo ensko raaju.8
O vilinskoj se djeci govori kao o sretnoj, nadarenoj i lijepoj djeci koja po narodnom
vjerovanju znaju razne vjetine, dobra su srca, imaju bijelu put i duge (najee plave)
kose. Zanimljivo je da gotovo ni u jednoj prii, predaji i pjesmi vila ne ostaje s muem.
ak ni majinstvo (po narodnom sustavu vrijednosti na samom vrhuncu) nema snagu
kao zov slobode. (Botica 1990:36)
Kad se vile javljaju u skupinama, najee se javljaju u skupini od sedam ili dvanaest
vila. Ako ovjek nagazi na vilinsko kolo ili ih omete u plesu, samo mu se loe stvari mogu
dogoditi moe biti izubijan, razboljeti se ili ak umrijeti.
U nas je neka ena uvala ovce. Svaki dan bi ila s ovcama na livadu. Jedan dan tako
ona nji uvala, a one u jedan as utekoe. ena za njima. Nije mogla na ovaca. Kad
ono, vile se stvorie okolo nje. Upala ena u vilino kolo. Igrale vile tako dugo. Ve
poeo mrak padat, a ene ni ovaca nema kui. Svi se u selu ustae i otiu trait ovaca
i ene. Nisu nita nali. Pred zoru oni nau enu na livadi. Kose joj sve razbacane,
aljine pokidane, a za ovce se nita ne zna.9
****
Vidili mi jednom kako vile igraju na Vardi, u Gornjem Crnu, pa mi po noi tu nesi
gnjojiva, ubra, ma svata neto po ledini, ujitra ustani nema nita, potribilo sve.
Uvik kolo ostane u obliku slova U, eto tu di se igralo i tu se trava zelenila ko eto. A eto,
one to ne bi spajale, da uvik imaju izlaz i da se izae i ue. Tako jednom neki momak
sa Uzaria poa curi na silo, i uje on kako neko fino igra, piva i pria on, mislio cure,
ujtile ga one u kolo, i on je tako plesa s njima, i bilo njemu dobro, ujutro kad je doa
kui, umro. One su to njega umorile, on nije osjetio tada, ali to kako one pleu, nije za
ovika, a one mogu.10
Vile esto znaju izabrati nekoga za svog miljenika pa mu pomagati u ivotnim opa-
snostima. To se oituje na razne naine zov s planine u opasnosti, predskazivanje ne-
sree, zatita u toku neke akcije, pomutnja u neprijatelja itd. Ako vilin miljenik zadobije
rane, znaju ih izlijeiti. Vile se u tim situacijama ponaaju poput bogova-pomagaa. Zna-
ajniji junaci obino imaju svoju posestrimu vilu. tovie, svaki krepostan ovjek, pria
se u narodu, ima svoju dobru vilu, neto slino ulozi koju u kranstvu ima aneo. U
priama one daju slabima snagu, siromasima iznenadno bogatstvo, moi, a istovremeno
postiuju one koji su bogati, nasilni, oholi itd.
Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu
umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila saalila na najmanjeg pastira u
planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjai.
Ljudima su duboko zahvalne na pomoi i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim.11
****
Tako je jednog dana, mlada vila zapela kosom u grmu, a naio jedan mladi momak,
te je vidio i priskoio joj u pomo. Kad joj je pomogo, tek je tada vidio njene magaree
noge, te se pripo jer je svatio da je ona vila. (A, po predaji, tko bi vidio njihove noge,
zauvijek bi nestao.) No, ona ga nije otela, nego mu se zafalila i rekla da ko se got bude
kupo na toj strani jezera, di je on nju spasio, nee se nikad uduiti. Iako je ovo samo
9 Kazivala Ana aki (djev. Breljak, ro. 1943.) u Bugojnu 2009. godine.
10 Kazivala Milica Karai (ro. 1934.) u Donjem Crnu 2010. godine.
11 Kazivala Manda Tali (ro. 1955.) u Gorancima 2008. godine.
44 Mirna Brki Vuina: Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine
predaja, virovali ili ne, na toj strani jezera se stvarno niko nikad nije uduio, a na
drugoj strani je bilo takvih, smrtnih sluajeva.12
No, oda li se bilo koja vilinska tajna, ostaje se bez viline milosti i slijedi kazna.
Vile su osjetljive na izdajnike i one koji im ele nauditi. Istovremeno su dobre i zahvalne
onima koji to isto pokau za njih. Dobre su ili zle ve prema tome kako se ovjek koji je s
njima u doticaju ponaa prema njima. (Botica 1990:37)
U selu Risovac ivio je jedan momak. Zvao se Mirko. Svaku veer u isto vrijeme u pola
noi je nestajao iz kue. Nitko nije znao ni gdje ide ni to radi. Ujutro bi se vraao u
zoru, sav jadan, izmuen, iscrpljen... Poeo je mravjeti, slabiti... Nitko nije znao od
ega i zato mu se to dogaa. Kad bi ga ljudi pitali to mu je, to mu se dogaa, gdje
nestaje preko noi, on im ne bi odgovarao, samo bi utio i bio zamiljen. Nakon mjesec
dana povjerio se svojoj majci. Vie nije mogao utjeti. Rekao joj je da ga svaku veer
odvode vile prekrasne plavokose djevojke crnih oiju s jednom magareom nogom.
Rekao je da ga cijelu no vodaju po umama, da se igraju, lete nebom, pleu kolo, jau
konje... To mu jako svialo, osjeao se sjajno kad je s njima, ali kasnije bi bio sav iscr-
pljen i neispavan. Ali imao je samo jedan uvjet, to nikome nikad nije smio rei. Nakon
to se povjerio majci, otiao je spavati. Ujutro ga nije bilo. Tu veer je nestao i nikad se
nije vratio. Nitko ne zna to mu se dogodilo.13
Pored dobrih, kako smo ve naglasili, postoje i zle vile. Gledano iz kranskog svje-
tonazora, vile su u nekima od zapisanih pria oznaene kao nekrtena eljad, znaju po-
nekad initi ljudima zlo i kako bi ih se otjeralo, koriste se razni egzorcizmi te one poput
demonskih bia bjee od kria, krtene vode, zvuka zvona i, dakako, dnevne svjetlosti.
Navest emo dva ulomka iz pria u kojima se kazuje kako vile bjee od kria i sveenika:
eto samo jedan uspije da utekne, on ima kri na sebi, a vile rekoe: Dobro je da vas vie
nema kri.,14 ili Sveenik je za to vrijeme glasno molio Boga i diga je kri visoko u zrak
i pokaza ga prema vilama. Odjednom su se zauli strani krici i vile su nestale u dimu
praine.15
Kazivai su pripovijedali i prie u kojima su vile nalik suenicama iz grke mitolo-
gije te obinim smrtnicima u trenutku roenja proriu sudbinu:
Tako bila jedna bolesna ena a ovjek joj bio otio u vodenicu. Tu veer ona rodi sina
pokraj vatre i to je jo vie oslabi i ona umre. Kad se ovjek vratio zau ispred vrata
enske glasove. On proviri kroz pukotinu u vratima i ugleda iznad sinove koare tri
vile u bijelim haljinama. ta da mu damo? Jedna ree: Neka dugo ivi i bude fuka-
ra. A druge dvije reknu: Kad mu je mater sad umrla, neka i on umre. Kad ovaj cerov
ugarak na vatri izgori. Na to nestanu. Al bio velik hrslus, pijanac i kavgadija. Kad je
ocu dodijala sinova sramota, uzme onaj ugarak iz sanduka i metne na vatru, da vidi
hoe li se sin razbolit. Al izae iz kue za poslom i zaboravi na ugarak. Kad se vratio u
kuu nae ugarak dogorio. Zatim potrai sina al nae ga mrtva.16
12 Kazivala Jaka olina (djev. Ljubii, ro. 1952.) u Tomislavgradu 2009. godine.
13 Kazivala Ivka Zeljko (djev. Bonjak, ro. 1938.) na Risovcu 2009. godine.
14 Kazivao Mario Karai (ro. 1989.) u Donjem Crnu 2010. godine.
15 Kazivao Jozo Juki (ro. 1925.) u Posuju 2007. godine.
16 Kazivao Zvonko Vladimir Ivandi (ro. 1927.). u Zavidoviima 2009. godine.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 45
Narod svjedoi da su vile izvrsne pjevaice, premda nema osobitih kazivanja o nji-
hovu pjevanju (Botica 1990:38): Stari su ljudi govorili da tko bi mogao dout njihovu
pjesmu da je bila iznimno lijepa, ali nitko je nije mogao zapamtit.18
Kazivai uglavnom tvrde da su uli pjesmu, ali nisu mogli razabrati rijei, stoga je
iznimno zanimljivo da je u epu zabiljeen tekst vilinske pjesme:
Vile po narodnoj predaji u epu najvie se sastaju na Matinskom visu, dva sata sje-
verozapadno od epa te tamo kolo igraju i pjevaju:
Ne tari mi se rukavom,
Ne udri konja ularom,
Ne zovi dragog imenom,
Ne udri vola teljigom,
Ne lomi prue od plota,
Ne dri bijela kokota.19
Vile obdaruju svoje miljenike raznovrsnim jelima i piima. Narod je uvjeren u bo-
gate vilinske gozbe. Zasigurno je, kako navodi S. Botica, takvo zamiljanje svojevrsna
kompenzacija za ono to je obino nedostajalo u narodu i da je uvjetovano socijalnim
stanjem kazivaa.
O narodnom vjerovanju u postojanje vila svjedoe lokaliteti koji se i danas nose
nazive po njima. Takav jedan lokalitet pod nazivom Vilino pilje ili Vilinkosa nalazi se u
Gorancima kod Mostara:
To je jedna lokacija u Gorancima koja i dan danas nosi naziv Vilinkosa zbog predaje
da su se na tom polju viale vile kako pleu. Naime samo su mladi momci mogli o
tome svjedoiti jer su ih jedino oni mogli vidjeti. Pripovjeda tvrdi da je se tada na po-
lju mogla vidjeti elipsasta utabana stazica po kojoj su one plesale drei se za ruke.20
Vile odlaze sa svijeta zbog naruena jedinstava ljudskog i ivotinjskog svijeta. Odla-
zak je uvjetovan ljudskom izopaenou i slinim grijesima:
U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njima pomagale polja eti, travu kositi, korov
pljeviti, stoku hraniti, kue graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno
je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan obiaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjerie vile,
pastiri bacie tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i
puke zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila i s hrvatskog polja izmakoe
nekud u tuu zemlju.21
Mnogi se ograuju da oni zapravo nisu vidjeli vilu, ali da su u kamenu vidjeli njihove
stope, utabanu travu gdje su vile plesale, nailazili na dijelove odjee i kose, uli vilinu
pjesmu.
Arhetip nedostine, prelijepe ene oduvijek golica matu. Jesu li to ohole djevojke
koje je Bog kaznio zbog njihove oholosti (jasno se iz toga iitava pouka mladim dje-
vojkama da ne trebaju biti ohole i samodostatne, nego dobre, mile i poslune) ili su to
najljepa djeca Adamova i Evina, moda u konanici nije niti vano.
Zanimljivo je da u brojnim priama mladii na neki nain uspiju sputati vilu, oeniti
se njome, ali u veini sluajeva te prie ne zavravaju sretno. Vila kao bie iz nekog dru-
gog svijeta nema to traiti u svijetu smrtnika. One mogu u naem svijetu provesti neko
vrijeme, ali niti majinstvo ih ne uspijeva zadrati meu smrtnicima. U svijetu ograni-
enja i krutih pravila gdje se zna svaije mjesto u sustavu, vile su simbol nesputanosti i
ultimativne slobode. Dano je tek da ih se ponekad vidi nou kako igraju kolo, pjevaju i
pleu. Poput svega to je savreno, na trenutak se ine dostinima da bi ipak izmaknule.
Zasigurno e se prie o vilama jo dugo pripovijedati, razbuivati matu, ali i znan-
stveni interes i prouavanje predaja meu hrvatskim stanovnitvom u BiH, to je pod-
ruje koje jo nije dovoljno istraeno.
Literatura
Bokovi-Stulli, Maja, Divna Zeevi (1978), Usmena i puka knjievnost, Liber Mladost, Zagreb
Botica, Stipe (1990), Vile u hrvatskoj mitologiji, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 25, 29-40.
Botica, Stipe (1992/1993), Mitoloki slojevi hrvatske usmene knjievnosti, Croatica, XXIII/
XXIV, 69-76.
Cavendish, R., T. O. Ling (1988), Mitologija. Ilustrirana enciklopedija, Mladinska knjiga, Ljubljana
Zagreb
Chevalier, Jean-Gheerbrant Alain (1983), Rjenik simbola. Mitovi, sni, obiaji, geste, oblici, likovi,
boje, brojevi, Nakladni zavod MH, Zagreb
ia Zoran (2002), Vilenica i vilenjak. Sudbina jednoga pretkranskog kulta u doba progona vje-
tica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Graves, R. (1987), Grki mitovi, Nolit Jedinstvo, Beograd Pritina
Kukuljevi, Ivan Sakcinski (1851), Bajoslovje i crkva 1. Vile, Arkiv za povsnicu jugoslavensku,
knjiga 1, uredio Ivan Kukuljevi Sakcinski, Tiskom dra. Ljudevita Gaja (str. 86-104./lanak je
prvi put tiskan u Danici 1846. godine), Zagreb
Lvi-Strauss, C. (1989.), Strukturalna antropologija, Stvarnost, Zagreb
Marjani, Suzana (1998), Telurni simbolizam konavoskih vila, Dubrovnik, 1, 44-65.
Narodne pripovijetke (1963), priredila Maja Bokovi-Stulli, PSHK, knj. 26, Matica hrvatska, Za-
greb
Nodilo, Natko (1982), Stara vjera Srba i Hrvata, Logos, Split
Usmene pripovijetke i predaje (1997), priredila Maja Bokovi-Stulli, SHK, Matica hrvatska, Za-
greb
Zori, M. (1896), Vile (Kotari), ZNO, knj. I, Zagreb
Zovko, I. (1901), Vjerovanja u Herceg-Bosni, ZNO, knj. VI, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 49
UDK: 821.163.4(497.6).09-32/-341:398
821.163.42.09-32/-341:398
U adiima, selu u dolini Sutjeske, nadomak Tjentita, sedamdestih godina prologa sto-
ljea, kazivao je Murat ef. Merdan jednog petka na hutbi priu o bogatom trgovcu koji je
odabrao patiti u mladosti, a uivati u starosti.
Pet puta trgovcu na san dolazi ovjek u zelenim haljinama sa istim pitanjem: Du-
an si devru, pa ili e devriti u mladosti ili u starosti? Posluavi enin savjet, on petu
no odabere patnju u starosti i Bojim emrom, te noi zapalie mu se zgrade, duani,
sve pogorje. Vrlo brzo izgubi enu, sinove. Ipak, nakon viegodinje razdvojenosti i ne-
obinih dogodovtina, ovjek bude izabran za vladara i sastane se sa porodicom te su od
tada fino i hajirli ivjeli.
50 Amira Dervievi: Postojanost novelistikog siejnog obrasca na primjerima iz bonjake...
se da najstariji tekstovi koji govore o sv. Eustahiju pripadaju poetku 14. stoljea, pisani
su glagoljicom i sauvani su u Pazinskim fragmentima. Pored ovog glagoljskog rukopisa,
sauvan je i jedan irilski rukopis srpske redakcije s istom legendom (Graaniki prolog).
Kako je to uobiajeno u usmenoj tradiciji, isti sadraj moe biti uoblien, ovisno o izved-
benom kontekstu, prema poetikim zakonitostima razliitih usmenoproznih anrova.
Panju privlai da dvije spomenute usmene pripovijetke u cavtatskom rukopisu ne nose
nabona legendarna obiljeja (Bokovi-Stulli i Zeevi 1978: 91) i obje su oblikovane
prema poetikim zakonitostima novelistike pripovijetke. Istiui da bi neposrednije
njihovo porijeklo trebalo traiti u domeni usmene pripovjedake literature, Maja Bo-
kovi-Stulli primjeuje ali za postojanje takvih pria u naoj usmenoj knjievnosti i
za potpunije njihovo razumijevanje nije nimalo irelevantno da su kao dublja podloga u
toj sredini kruile i stare srednjovjekovne legende sa adekvatnim sadrajem (Bokovi-
Stulli i Zeevi 1978: 91).
ivotne tegobe opisane u kranskoj legendi bile su zanimljive ne samo sudionici-
ma lanca hrvatske usmene tradicije nego i knjievnicima. Jedan od njih Antun Josip
Turkovi, potaknut sadrajem legende, napisao je osmeraki spjev ivot svetog Eustakije
1795. godine i objavio u Osijeku.
Tip novelistike pripovijetke o ovjeku koji odabire patiti u mladosti, a uivati u
starosti, meunarodno je raspostranjen. U Arrne-Thompsonovom katalogu tipova pri-
povijedaka on je obiljeen pod brojem 938, a u katalogu Eberhard-Boratav pod rednim
brojem 136.
Ovi podaci nedvosmisleno upuuju kako na meunarodnu rasprostranjenost mo-
tiva tako i na tanku granicu izmeu anrova usmene proze, ali i neprestano preplitanje
usmene i pisane knjievnosti. Jedan te isti motiv, ovisno o izvedbenom kontekstu, kazi-
vau i sluaocima, moe biti uoblien prema poetikim zakonitostima razliitih anrova,
moe biti vie ili manje regionalno obojen, ali moe posluiti i kao predloak za pisanu
knjievnost.
Izvori
Literatura
UDK:821.163.4(497.6).09-1:398
Porodine pjesme kao sastavnica bonjake usmene lirike, biljeene su, zajedno sa dru-
gom pjesnikom graom ve od kraja 19. stoljea, s posebnim intenzitetom u austrougar-
skom razdoblju, kada su nastale najobimnije zbirke lirskih usmenih pjesama prikuplje-
nih na podruju Bosne i Hercegovine rukopisna zbirka Ivana Zovke i objavljena zbirka
Ludvika Kube, obje sa oko 1000 primjera, te niz manje obimnih (A. Hangija, S. Baagia,
M. F. Kulinovia). U razdoblju izmeu dva svjetska rata, izmeu ostalih, nastaje takoer
znaajna zbirka Smaila Bradaria od 996 jedinica uglavnom lirskih usmenih pjesama
prikupljenih na podruju sjeverozapadne Bosne, a od znaajnih izvora koji se javljaju
u kasnijem vremenu, posebanu vanost posjeduje Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja
BiH zajedno sa rukopisnom zbirkom Arhiva u kojem je pohranjeno vie hiljada lirskih
pjesama zabiljeenih na terenskim istraivanjima ireg bh. podruja, mahom u drugoj
polovici XX st. Teorijsko odreenje porodine lirske pjesme zadralo se tek na saetim
osvrtima u okviru opirnijih pregleda lirskog usmenog pjesnitva. Zbog toga e ovaj rad
najprije razmatrati dosadanja teorijska odreenja ove vrste u literaturi, a zatim ponuditi
i odgovarajuu analizu provedenu na odabranim primjerima porodinih pjesama preu-
zetih iz najobimnijih izvora zabiljeene bonjake usmenoknjievne lirske grae.
Family songs as a part of Bosniak lyrical folk literature have been recorded along with
other literary heritage since the late 19th century, and especially intensely during the
Austria-Hungary period. Most comprehensive collections of lyrical songs stem from this
period the manuscript collection by Ivan Zovko and published collection by Ludvik
Kuba containing around 1,000 units each, as well as a series of smaller but not less im-
portant collections (by A. Hangi, S. Basagic, M. F. Kulinovic). An important but less
known collection by Smail Bradaric containing 996 units of lyrical songs collected ma-
inly in North-Western Bosnia was completed in the period between the two World Wars.
The most significant among the collections from the later period until 1960s is the four-
volume collection by Vlado Milosevic, which contains a significant number of family
songs that didnt get an appropriate public attention, left in the shadows of other lyrical
forms, mostly love songs. In their theoretical context, family lyrical songs are covered by
54 Nirha Efendi: Tematika i motivika porodine pjesme u okviru bonjake usmene lirike
brief summaries within the wider framework of reviews of lyrical folk literature in ge-
neral (V. Latkovic). Therefore, this paper aimed to offer a theoretical definition of family
folk songs, a historical review of the recording of family folk songs and, finally, to analyze
themes and motives of these songs.
Key Words: folk literature, lyrical folk literature, family songs, motif, theme
Jedno rano teorijsko odreenje porodinih pjesama, kao lirske usmenoknjievne vrste
na junoslavenskom prostoru, ponudio je Jaa M. Prodanovi opisujui ih kao pjesme
prepune suza i uzdaha, jada i oaja. U predgovoru antologiji junoslavenske narodne
lirike, koju je Prodanovi naslovio enske narodne pesme, navedene su odreene po-
tekoe sa kojima se ovaj rani prireiva susretao prilikom podjele lirskih pjesama uz
sljedee obrazloenje: Najtee mi je bilo izvesti podelu enskih pesama. U Vukovoj I
knj. one su rasporeene u dvadeset grupa, u V knj. u etrnaest. Ja sam ih podelio u est:
I ljubavne, II svadbene i porodine, III obredne i obiajne, IV verske i pobone, V radne
i VI aljive (Prodanovi 1925: 53). Kako je Prodanovi diobu lirskih pjesama utemeljio
na raznolikosti tema i motiva zateenih u obimnoj pjesnikoj grai kojom je raspolagao,
namjena pjesme i njezina primjena u kontekstu za njegovu podjelu bile su manje vane.
Bez obzira na injenicu da se u Prodanovievoj klasifikaciji meu porodinim pjesmama
nala svadbena lirika, uspavanke i tubalice, pa ak i poneka balada poput Hasanaginice
i balade o smrti majke Jugovia, u tekstu Porodica u narodnoj poeziji: oseanja i odno-
si, jasno su ustanovljena razlikovna obiljeja porodine pjesme kao zasebne lirske vrste
(Prodanovi 1932: 92). Ocjenjujui poetske vrijednosti porodinih pjesmama Prodano-
vi im je dodijelio visoku ocjenu rijeima: I taj bol i tuga koji se obilato rasprostiru kroz
porodine pesme, uz lepotu stihova i bogatstvo pesnikih figura, ine ove pesme najlep-
im posle ljubavnih pesama (Prodanovi 1932: 92). Meutim, jedna od moguih pri-
mjedbi koje bi se mogle uputiti na Prodanovieve priloge opisima porodinih osjeanja u
narodnoj poeziji odnosi se na injenicu da je u veini sluajeva, u navedenom ogledu, kao
predloke za odreena pojanjenja uzimao primjere iz balada ili ak epskih pjesama, a ne
iz iste porodine lirike, poput razmatranja odreenih dionica iz epske pjesme o enidbi
sina Ive Senjanina i drugih slinih primjera.
Posebnu panju porodinim pjesmama posvetio je Vido Latkovi. Prireujui iri
pregled narodne knjievnosti, u presjeku kroz lirsko usmeno pjesnitvo, Latkovi je po-
rodinoj pjesmi dodijelio osobit znaaj. Tamo je ona, meu ostalim, opisana sljedeim
rijeima: Kao optiju karakteristiku porodinih pesama treba navesti i to da u njima
ima manje slika, a vie dijaloga i naracije, te esto prelaze u epsko-lirske pesme. Shvata-
nja izraena u pesmama o porodinim odnosima i ideali porodinog ivota koji su bili
pred oima pevaa dok su ove pesme stvarali, zasnivaju se na vievekovnom ivotnom
iskustvu kolektiva. Otuda je ivot u njima prikazan preko ustaljenih slika, a shvatanja su,
i pored mestiminih razlika, uglavnom utvrena (Latkovi 1967: 186).
Slino svojim prethodnicima, Vladan Nedi jasno je odijelio porodine pjesme,
ocjenjujui ih, izmeu ostalog, sljedeim rijeima: Blie poznanastvo sa porodinim
lirskim pesmama otkriva jednu istinu. One samo po izuzetku slikaju patrijarhalnu idilu.
Po pravilu, one obasjavaju tamne strane starog porodinog ivota (Nedi 1977: 25). Me-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 55
utim, u prohodu kroz jugoslavensku narodnu liriku, Nedi je za vlastitu antologiju iz-
dvojio neke pjesme koje je smatrao porodinim, a rije je o baladama, to ini isti previd
uoiljiv i kod Prodanovievih opisa porodinih osjeanja u nekim usmenim pjesmama.
Naime, sarajevsku baladu o na smrt osuenom Ibrahim-begu, Nedi je svrstao meu
porodine pjesme, to je, ako se uzme u obzir tema pjesme koja upuuje na tragina
zbivanja u porodici, donekle i razumljivo, ali je ova pjesma po svojoj sadrini zaokrue-
na balada te je kao takva u radovima istraivaa usmenog pjesnitva bila i razmatrana,
osobito kod H. Krnjevi i M. Maglajlia.
U poglavlju o narodnoj lirici za Istoriju srpske knjievnosti Jovan Dereti je porodi-
nu pjesmu, vienu u okrilju svekolikog lirskog pjesnitva, predstavio na sljedei nain:
Najvei krug obiajnih pesama, svatovske pesme, u celini je ispunjen raznim vidovima
porodinog ivota. Uspavanke i tubalice su porodine pesme naroite vrste. U ljubav-
nim pesmama, pored devojke i momka iji su odnosi u prvom planu, u pozadini se jav-
ljaju porodini odnosi, kao to je odnos kerke i majke, sina i majke, brata i sestre i dr.
Meutim, ima dosta i takvih pesama u kojima su porodini odnosi najbitniji, u kojima
oni nisu okvir nego tema. U njima je svet patrijarhalne porodice vien iznutra (Dereti
2007 [1983]: 330).1
Izrazitije teorijsko odreenje ove pjesme doneseno je u Leksikonu narodne knjiev-
nosti, u natuknici koju je napisala Radmila Pei. Porodine pjesme su u objanjenju
Peieve oznaene kao krae narodne pesme koje pevaju o ivotu u porodici i zadruzi,
ili se pevaju iskljuivo u porodinom krugu (...) Ove pesme pevaju najee o tuzi u poro-
dinom ivotu i tekoj sudbini ene dovedene u novi dom. Sredini motiv ovih pjesama
je ljubav materinska, a osobito sestrinska. Sestra za bratom oi vadi, suzama more uz-
muti ili ga u elji od drveta i svile svija. Ljubav brata prema sestri, ili sestara meu sobom
retko se opeva, kao i oinska ljubav, ili ljubav dece prema roditeljima (Pei 1984: 208).
U drugoj prilici, sastavljajui natuknicu o porodinim pjesmama za Renik knjievnih
termina, Radmila Pei prikazala je ovu lirsku usmenoknjievnu vrstu kao krae na-
rodne pesme, jednim delom obredne, koje pevaju o ivotu u porodici i zadruzi, ili se
iskljuivo pevaju u porodinom krugu (Pei 1984: 623).
Porodina je pjesma u bonjakoj sredini, koja se ravna po strogom patrijarhalnom
svjetonazoru, ponijela velik broj raznolikih motivsko-tematskih sadraja. Ipak, bez obzi-
ra na sve, majka je u njima sredinji lik, koji se u veini primjera brine da se patrijarhalni
poredak i ouva. Moglo bi se, zapravo, rei da je takvo stanje bilo odrivo kroz vjekove
vie zahvaljujui majinoj ulozi po kojoj je trebala da sauva davno ustanovljeni red nego
poslovinoj mukoj snazi koja i jest bila stvarni autoritet u porodici opet, najvie za-
hvaljujui majinom zalaganju meu ukuanima da se oeva linost nedvojbeno potuje.
Kada je ve tako, u porodinim pjesmama, majci se za pomo obraaju keri i sinovi,
ona bdije nad njihovim ivotima, stara se da sakrije ili ublai sve nevolje koje bi mogle
povrijediti oca, jednom rijeju, majka je ovdje sredinji stub za kojeg je cijela porodica
vezana najjaim nitima.
Ima porodinih pjesama koje za temu uzimaju veliku privrenost sestre prema bratu
i moglo bi se rei da je ova vrsta odanosti, kada je rije o krvnim vezama, najjaa. Odnosi
izmeu suprunika, koji su u veini primjera nepovoljni, takoer su tema odreenog
1 Prvo izdanje Deretieve Istorije srpske knjievnosti objavljeno je 1983. godine, ali mi nismo u mogunosti
broja porodinih pjesama. Sredinji lik u takvim pjesmama esto je svekrva, mueva
majka, koja nastoji potiniti nevoljnu snahu svojoj starini. Novopridola snaha najvie
razumijevanja nalazi kod djevera, mueva brata, a s druge strane djeveru razboritoj
mukoj glavi veoma esto pripadne uloga da smiri uzburkane odnose izmeu snahe i
ostalih ukuana. Ponekad se dogodi da i brata odvrati od ishitrenih i pogubnih odluka.
Bilo da su ove pjesme govorile o srei u porodici, ili da su opjevavale velike poro-
dine udese i nevolje, to veina porodine lirike i ini, njihova funkcija bila je ista da
se sauvaju drevne narodne mudrosti i da se odre sjeanja na pojedina ivotno vana
iskustva koja e potonjim pokoljenjima u amanet ostaviti uspomenu na unutarnji, poro-
dini ivot jednog naroda, koji se, po svemu sudei, morao odvijati prema nekom davno
uspostavljenom redu.
Porodino osjeanje u lirskim pjesmama iskazuje se u najrazliitijim oblicima: od
najvieg stupnja ljubavi do najstranije mrnje (Prodanovi 1925). U najveem broju
primjera porodinih pjesama nalo se enino pjevanje o zgodama i nevoljama u krugu
porodice. Idilu takvih slika ine doslovce sagledavanja iznutra, uz neizostavno dovijanje
kako da se nakon ustanovljene tegobe uspostavi ispravan lijek. Malo je, naalost, poro-
dinih pjesama koje pjevaju o srei. Jo je manje onih lirskih pjesama koje sluamo iz
ugla mukog pjevaa. Ipak jedan uvjerljiv primjer sauvala je pjesma Stambolu se vrata
ovorie, u kojoj mladoenja obeava nevjesti zanosan ivot opisujui budue blagostanje
u deseterakim stihovima: Kraj bee je tanana robinja, / Nek je danom lila i zabavlja, / A
ja u je nou zabavljati, / Zabavljati na desnici ruci!2
U jednom primjeru ena, takoer, ne tedi sebe kada je rije o panji koju treba po-
kloniti muu. Zanesena sreom dobijanja, ali i darivanja ljubavi, mlada ena obavezuje
se na vjernost koju utkiva simbolinim vezom po mahrami: Ona veze svu od zlata ma-
hramu, / Da je dadne svome dragom Bajramu.3
Prizori umirujue porodine idile prisutni su u pjesmi Svadili se orli i sokoli, gdje
ponosita majka dri dva blizanca sina u krilu dok je viteki uva vrsta ruka gordog
mua, spremnog da savlada sve prepreke koje bi mogle ugroziti sigurnost porodine sre-
e. Pjesnik ovu zamamnu sliku uobliava desetercima: Bunar uva painica mlada, / Na
krilu joj dva blizanca sina. / Jednom ime sjajna mjeseina, / Drugom ime ogrijalo sunce.
/ Ja da bi se bunar zamutio, / Paa bi im oi izvadio.4 U navedenim stihovima ivopisno
je oslikana okolnost u kojoj se uzorna ena pokazala kao marljiva i predana majka, ime
je, prema narodnom vjerovanju, ispunila svoju dunost estite supruge i time doprinijela
muevom velikom ugledu.
Porodine pjesme sa motivom lijepog odnosa izmeu snahe i djeverova takoer pri-
padaju onom malobrojnijem krugu porodine lirike u kojem prevladavaju vedrija osje-
anja. Djeverovi se obino die nevjestinom glasovitou i ljepotom. Narodni pjesnik
je jedan takav prizor slikao u sljedeim deseterakim stihovima: L jepo ti je kroz tunje
gledati, / Gdje se tunje s liem izmjeale, / A djeveri megju l jepom nevom.5
2 Stambolu se vrata ovorie, Rukopisna zbirka Ivana Zovke 1893. Tisuu narodnih enskih pjesama M. H.
24. sv. I, br. 223.
3 Kolika je Abuhaja k jalija, Muharem Kurtagi Muslimanske narodne pjesme, enske M. H. 197. sv. VI
Velik broj porodinih pjesama svjedoe o ljubavi sestre prema bratu. Ovaj motiv
rasprostranjen je u svjetskoj knjievnosti, a jedan od priznatijih primjera nalazi se u
antikoj knjievnosti, u Sofoklovoj Antigoni.6 U pjesmi Sino paa kroz Sarajvo proe7
najstarija sestra nudi pai tri tovara blaga do joj pusti brata na slobodu. Rjee nalazimo
pjesme koje naglaavaju ljubav brata prema sestri. Ako brojna braa imaju jednu sestru,
onda je seja prikraena njihovom rijeenou da je sauvaju i da ne dozvole nikakvoj
neprilici da joj prie. Sliku djevojke koja se nala pod teretom pretjerane brige i nad-
zora brae nalazimo u stihovima: uti, dragi, ne govori! / Ja bih rado pola za te, / Al ne
smijem poi za te. / Imam devet devetana, / Devetana, devet bana.8 Ljubav izmeu brata
i sestre, koji zajedno odrastaju dijelei panju i podrku majke, ali i obaveze koje se od
njih oekuju, opisana je u pjesmi Vijala se b jela loza vinova, gdje se u nekoliko zgusnu-
tih jedanaesteraca itaju dokazi meusobne privrenosti i povezanosti: To ne bila b jela
loza vinova, / Ve to bilo dvoje mili i dragi. / Zajedno su jednu majku dojili, / Zajedno
su u mejtefe hodili, / Zajedno su u Musafu uili.9 Ovo osjeanje postojano je i prisutno u
zrelijoj dobi, kada se bratac i sestrica pripremaju krenuti u novi ivot i zasnovati vlastite
porodice, pri emu im je potrebna izdana potpora ukuana u okupljanju svatova i spre-
manju darova. Slike takvog svearskog raspoloenja nalazimo u pjesmi Raslo drvo tanko
i visoko, gdje se brat i sestra svesrdo ispomau: Pod njim sjedi bratac i sestrica, / Bratac
sestri perli dibu ije, / Sestra bratu uz rukave veze.10
Ljubav izmeu sestara probija iz slika u kojima starija tjei mlau na dan kada treba
napustiti kuu roditelja i zasnovati vlastiti dom u zajednici sa svojim muem: Sjela je
majci ter plae, / Tii je starija sestrica, / ut ne plai, jedina u majke, / Tvoji su dvori
saraji...11
Kada je pak rije o pjesmama koje govore o ljubavi izmeu majke i kerke, onda
se tu gotovo u pravilu susreu slike alobnog djevojakog ispovijedanja majci s jedne, i
majinu toplu utjehu s druge strane. Uspomenu na takve razgovore sauvali su i stihovi
poznate pjesme: Drima li, kerko, ne drimam majko12 u ijem nastavku sluamo sljedei
dijalog spjevan u ne ba estom metru lirskog deseterca: Sanak me mori, sanak me lomi,
/ Na to te, erko, mami tuinko, / Na ute tunje i na limune...
Ljubav sinova prema majci i obrnuto predoena je na jo izraajniji nain. U stiho-
vima razvijene alegorije Ljuto su se vjetri zavadili, / Sve su bistre vode zamutili, / Samo
nisu paina bunara usmjerena je panja na nedvojbenu snagu porodice koja je, zahva-
ljujui majinom zalaganju, uspjela sauvati zajednitvo i mir meu svojim lanovima
do mjere da im je malo koja sila mogla nauditi. Tu udesnu bliskost koju je majka razvila
prema sinovima i koju joj sada oni uzvraaju, narodni pjesnik je oslikao posredstvom
6 Iz mitske prie o kralju Edipu, Sofokle je za ovu dramu izabrao motiv Antigonine sahrane brata Polinika
onako kako obred nalae bez obzira na grevito protivljenje kralja Kreonta da se taj in dostojno tradiciji
obavi.
7 Sino paa kroz Sarajvo proe, Bradari, sv. III, br. 60.
8 A djevojko ljepotice, Zovko, sv. III, br. 4.
9 Vijala se b jela loza vinova, Bradari, sv. I, br. 105.
10 Raslo drvo tanko i visoko, Stevo K. Kuki, Ms 102 Narodne pjesme iz Bosne FAZM, Rukopisna zbirka
hiperbola prisutnih u sljedeim stihovima: Na krilu joj tri paina sina, / Jednom ime iza
gore sunce, / Drugom ime sjajna mjeseina, / Treem ime rosa do sunaca.13
Veina porodinih pjesama tematski je usredsreena na nevolje ene bilo da su
potekoe ena potaknute svojeglavou mua despota, njegovom bezrazlonom lju-
bomorom ili pak odlukom da dovede inou, gotovo uvijek je ena, rastrgana izmeu
osjeanja povrijeene supruge i briljive majke, lirski subjekt koji progovara iz pjesme.
Nevolja ene ne ispoljava se samo u odnosima sa muem: veoma esto ona podnosi uvre-
de zloeste svekrve, zaove ili, tek veoma rijetko, nevjesta mora otrpjeti uvrede svekra.
Ima i primjera meu porodinim pjesama koji svjedoe o spletkama i zavjerama pota-
knutim ljubomorom nekih lanova zajednice na panju koju mu poklanja eni, ili pak
onih koje pjevaju o ljubomornoj eni koja se buni protiv mueve panje usmjerene na
sestru, tj. nevjestinu zaovu.
Kada je rije o porodinim pjesmama koje kazuju o mrnji i patnji, moe se rei da
je najvie onih koje se bave sukobima meu suprunicima. U veini primjera ena se ali
na mua tlaitelja, zulumara koji je umjesto podrkom i razumijevanjem obasipa
uvredama i ponienjima.
Kada je rije o odnosima meu suprunicima, esto se susree tema ljubomornog
mua, zbog ijeg najee neopravdanog nezadovoljstva neduna ena ispata. Kada
mu dobije vijest od kakvog neobuzdanog jarana da mu ljuba nije vjerna, pohita kui da
iskali bijes i srdbu na eni. Supruga pak ubrzo shvata da je potvorena ili eventualno pro-
kazana. U jednoj pjesmi vragolasta ena nastoji ubijediti ljubomornog mua da u njezinu
veselu pogledu nema nikakve teine te da se on ne treba ljutiti zbog jednog bezazlenog
osmijeha: Ta ako sam koga pogledala, / Ja ga nisam srcem sevdisala: / Oi voda, gledaju
svakoga, / Srce moje nee neg jednoga.14 Mu esto uobrazi da ima pravo na neograni-
enu vlast nad enom, nad njezinim kretanjem, oblaenjem i pratnjom. Ona zna trpjeti
suprugove pridike o lijepom ponaanju pri emu za njeg nije ni bitno ta je ena zapravo
naumila uraditi. Silina paine ljubomore izbija iz svake slike u sljedeim stihovima: Kud
e sama preko at-mejdana, / Bez sajvana, bez tahterevana, / Bez fenjera i bez hizmeara,
/ Bez ferede i bez jemenija?15
Postoje brojne pjesme koje su opjevale nevolje ene u ivotu s muem pijanicom. U
takvim neprilikama nevoljna ena morala se dovijati kako da prevlada ivotne tegobe
sa kojima je suoena, ali i da ouva branu zajednicu. Nisu ova nastojanja jednostavno
uspijevala, osobito kada bi mu u stanju pijanstva izlagao enu zlostavljanju. Zbog toga
se ona, u trenucima slabosti, u jednoj pjesmi oglaava osmerakom alopojkom: Imam
dragog pijanicu, / Nikad kui ne dolazi, / I kad dojde s jadom dojde. / Sa mnom jadan ne
govori, / Ve govori buzdovanom...16 Motiv naprasitog pijanice u porodinoj lirici esto
prate motivi ljubomornog i sumljiavog mua. Takve okolnosti prisutne su u pjesmi Kad
se aga iz mejhane pomoli,17 gdje pijancu ne odgovara ak ni nevjestina lijepa rije, tavie,
on u njoj vidi ve unaprijed pripremljenu spletku te se nabusito raspituje kakvu mu je
nevjeru ena priredila.
13 Ljuto su se vjetri zavadili, isto, sv. I, br. 93.
14 Dertli jesam, ni spavala nisam, Husaga ii, Ms. 19 Narodne pjesme, lirske FAZM, Rukopisna zbirka
Odjeljenja za Etnologiju, br. 3.
15 Sino paa painicu kara, isto, br. 29.
16 Tavna noi, tavna li si, Bradari, sv. II, br. 10.
17 Kad se aga iz mejhane pomoli, Bradari sv. IV, br. 124.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 59
Postoje i takvi primjeri porodinih pjesama u kojima pijanog mua grize savjest
zbog loeg ponaanja. Tada on, u nedoumici kako da prie supruzi, a znajui pritom da
je po ko zna koji put grdno pogrijeio, ve vidi njezin spreman odgovor: Vijaju je se po
penderu zarovi, / Iza zara moja drga govori: / Di si bio do vo doba bekrijo?18
U drugom primjeru ena tuguje i samuje, ak ni veerati ne moe zbog neprekidne
brige za muem te zbog njegovih kasnih dolazaka. Njezinu tugu zapamtili su uveni de-
seterci: Kaharli sam, veerala nisam.19 U nastojanju da svim dobronamjernicima objasni
zato je tuna i nevesela, mlada ena pojanjava: Ni zbog oca, ni zbog mile majke, / Ve
zbog dragog kasno dolazei...
enin ponos najvie je povrijeen kada se suoi sa muevom odlukom da je vrati
roditeljima. Pogoen nezajaljivim naletom ljubomore, mu ponekad donosi ishitrene
odluke i puta ljubu, na ta zlosretna nevjesta nema pravo da se ali, ve se mora poko-
riti njegovoj odluci. U stihovima pjesme Ljubu pua Ljuboviu Bego,20 u svojoj nenada-
noj tuzi nevjesta se zapita ta je uinila, da bi na kraju ula vijest kako je silni Hrnjetina
Mujo negdje u kafani rekao: Volio bih ljubu Ljubovia, / Neg njegove obadv je sestrice!
ena je prema ustaljenoj praksi islamskog drutva bila vezana za kuu i tek u rijet-
kim prilikama ukljuena u javni ivot. Zbog toga je ona nastojala odrati porodicu na
okupu i uzorno odgojiti djecu. Ipak, njen trud i portvovanost esto su bivali potcijenje-
ni, a osioni mu katkad je odlazio za drugom enom. Motiv nevjernog mua, koji odlazi
za drugom enom, prisutan je u trinaesterakim stihovima: Ne mogu ti draga doi, za tri
godine, / Skoro sam se oenio boljom od tebe...21 Vjerna ljuba se ak ne smije ni pohvaliti
kako je uzorno vodila ivot i podizala djecu, jer ve i na takve rijei uzoholjeni mu ima
spreman odgovor: Ako s dvore sagradila, teb se bijele / Ako s dicu poenila stekla s za-
minu / Ako s keri poudala, stekla s zetove.22 Kada se povrijeena ena suoi sa okolno-
u da joj suenik odlazi drugoj, ona alovito i razoarano preispituje osobine te druge
ene uz gotovo neizbjean zakljuak da je zapravo pobjegao manje vrijednoj ili kako to
iskazuje alobnim osmerakim iskazom: Sama sam jadna jadovna, / Od sveg sam srca
alosna, / Gdje dragi dragoj pribie, / Pribie goroj od mene.23
Da bi istom mjerom uzvratila na uvredu i ponienje, ena umije spremno prihvatiti
suprugovu odluku da dovede inou uz uvjet da i ona bude slobodna kako bi se udala
prema vlastitoj sklonosti. Sjeanje na prkos ojaene ene, kao odgovor na dramatini
muki iskaz: Vjerna ljubo, eniu se na te, sauvan je u samosvjesnom odgovoru ene:
en se ago i meni je drago.24
Razlog zbog kojeg uzoholjeni mukarac eli imati dvije ene obino je pripisan jor-
damu neobinoj vrsti gordosti, kojom je nerijetko iskazivana tek statusna mo. Sjeanje
na nesvakidanju enidbu nekog osionog Ali-bega i to dvjema nevjestama istovremeno,
sauvano je u pjesmi: Kad se eni bee-Alibee, / Od jordama dvima djevojkama, / Iz
Travnika i iz Sarajeva. / Po Travljanku alje milu majku, / Po Sarajku i oca i majku.25
Obaveza udate ene bila je izmeu ostalog da oprema mua u vojsku i da ga eka
kod kue dok se on sa vojne ne vrati, ako bude te sree. Ona savjesno prihvata taj svoj
zadatak iako esto ne moe sakriti razoarenje i tugu zbog njegova odlaska. Nevjestina
osjeanja potaknuta takvim okolnostima sauvana su u jedanaestercima pjesme Karanfil
se na put sprema i pjeva,26 iz kojih se vidi da udata ena odano ispunjava svoju dunost,
ali ipak eli okolini skrenuti panju na svoje tegobe iskazom pitanjem: Karanfile, rosno
cvie iz bae, / S kim ti mene vako mladu ostavlja? Na te joj rijei suprug utjenim to-
nom otpijeva: Ostavljam te u mom dvoru kod majke, a neutjena nevjesta poentira: ta e
meni tvoji dvori i majka, / Kad ja nemam tebe dragi kraj sebe.
Nadanje u sretan povratak mua iz vojne znala je prekinuti tegobna vijest da je mla-
doenja poginuo u kakvom boju te da je nevjesta time stekla status udovice. Motive udo-
viinih nevolja ponijele su brojne porodine pjesme, koje vjerovatno ine najpotresniju
dionicu porodine lirike. Premda se motiv pogibije u krajinikoj slubi najee javlja u
vojnikim pjesmama, teko je, u razvrstavanju usmene lirike, zanemariti izraze onih tre-
nutaka u kojima su jaka enska osjeanja oblikovala pjesme u krugu porodice, zapravo
pjevala o tegobama i nevolji koje su ih pogaale, posebno kada je rije o odlasku najmili-
jeg u neizvjesnu borbu, daleko od kue. Ako je odsutni mu u meuvremenu saznao da
ga njegova odabranica ne eka kod kue, rasreni junak u povratku sa vojne krene ruiti
sve pred sobom. On eli saznati ta se dogodilo sa njegovom ljubom: da li je umrla ili se
udala dok je on bio na vojnom popritu. U jednom primjeru, uz provalu ruilake srdbe,
junak se ipak smirujue obraa gradskom dizdaru, stihovima rijetkog lirskog deseterca:
Ne boj se gradu, gradski dizdare, / Nisam ja poo grada robiti, / Ve sam ja poo dragu
viditi, / Jedni mi kau da se je udala, / Drugi mi kau da je umrla.27
Ponekad mlada ena, pritisnuta obavezama braka i neuviavnog odnosa koji u no-
vome domu ispoljavaju prema njoj kao pridolici, uvia da se prevarila u procjeni onoga
za koga e poi, to uveliko oteava njen poloaj nevjeste od koje se oekuje bespogo-
vorna poslunost i dobro raspoloenje. Tada se ona sa alom prisjea svoga prvog aika
smjelo zazivajui sudbinu da ostane udovica kako bi se potom udala za prvog sevdaha.
Nesretna ena tada uz beiku a to su najintimniji trenuci izmeu majke i eda uz naj-
ljepe elje koje sadravaju uspavanke, dodaje stihove iji je sadraj daleko od zazivanja
lijepe sree djetetu: Nini, sine, ostao bez babe, / Ko ja majka bez prvog jarana. / Ostala ti
majka udovica, / Pa s udala za svoga sevdaha.28
Mnoge nevolje znali su izazvati ugovoreni ili brakovi uz prinudu. U jednom pri-
mjeru nesretna nevjesta, pritisnuta golemom tugom, bolno uzvikuje: to me dade u goru
zelenu, / Za nekakva hajduk Ibrahima!29 Ipak, u drutvu u kojem se zatekla, ena ne
moe promijeniti svoje stanje, nego mora strpljivo podnositi sudbinu, ma kako tegobna
ona bila.
Ponekad i ena zna osjetiti nastup nezajaljive ljubomore. U jednoj pjesmi znatielj-
na je ena nala u muevoj odjei nepoznati rubac, tj. vezeni jagluk kakav su djevojke
poklanjale momcima kao znak ljubavi i odanosti pa se u provali ljubomore odvaila da
ga upita: Otkud tebi srmom jagluk vezen, / Srmom vezen u ulsiju stopljen? Na te joj je
Izvori
a. Rukopisni
b. Objavljeni
Literatura
Bokovi-Stulli, Maja (1978), Usmena knjievnost, Povijest hrvatske knjievnosti I, Liber, Mla-
dost, Zagreb
Dereti, Jovan (2007), Istorija srpske knjievnosti, VI izdanje (I izdanje 1983), Sezam book, Beo-
grad
Latkovi, Vido (1967), Porodine pesme, Narodna knjievnost I, Nauna knjiga, Beograd
Maglajli, Munib (2006), Bonjaka usmena lirika, Usmena lirika Bonjaka, Preporod, Sarajevo
Nedi, Vladan (1977), Jugoslovenska narodna lirika, Antologija narodnih lirskih pesama, II iz-
danje, Srpska knjievna zadruga, Beograd
Pei, Radmila, Nada Miloevi-orevi (1984), Narodna knjievnost, Vuk Karadi, Beograd
Prodanovi, Jaa M. (1925), Uvodna re, enske narodne pesme, Izdavaka knjiarnica Gece
Kona, Beograd
Prodanovi, Jaa M. (1932), Porodica u Narodnoj poeziji: oseanja i odnosi, Naa narodna knji-
evnost, Narodna misao, Beograd
Renik knjievnih termina (1984), Institut za knjievnost i umetnost, Nolit, Beograd
Simi, Ljuba (1984), Napomene o redigovanju tekstova, Ludvk Kuba, Pjesme i napjevi iz Bosne
i Hercegovine, Drugo izdanje pripremio, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao indek-
se Cvjetko Rihtman uz saradnju Ljube Simi, Miroslave Fulanovi-oi i Dunje Rihtman-
otri, Svjetlost, Sarajevo
Solar, Milivoj (2005), Vjebe tumaenja, Interpretacije lirskih pjesama, Matica hrvatska, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 65
Kljune rijei: epski junak, mitski junak, krajiki junak, granica / rub, sredite / centar
In the corpus of over forty songs I deal with different aspects of the epic personality of
the hero erzelez Ali, which I justify by fact that hero is the most important segment of
an epic narrative. Epic action in the borderland epics outgrown some classic forms and
developed, according to Schmaus, all to epic (epos), and in this complex action hero co-
uld not remain flatly simple either. All the complexities of his personality can no longer
cover the term hero, so, looking for a better one, I come up to the term character,
taken from written literature, insisting in this way on the exact same model of motivati-
on processes. In a larger corpus of poems, something that departs from the stereotyped
performances is seen, so, in addition to the previously observed mythological one, I re-
66 Mirsad Kuni: Problem ruba i centra u bonjakoj epici (O krajikom / graninom...
cognize borderland and family dimension of this character as well. These three separate
sets of features give me the right to conclude that here, in fact, we are talking about the
dynamics rather than statics, about the character who, simply, develops in the same way
as his close and distant relatives of written literature, especially novels. It was extremely
exciting to notice sophisticated techniques of transformation of the mythical erzelez
into a borderland hero in the poem Beir Beys Wedding by Halil Bajgori, techniques and
procedures of its spacial and symbolic transfer from the forgotten center to the exciting
border of the Empire. And after all these adventures in space, our hero had to cope with
the center in himself in the poem Gerzelez Ali from the collection of Mehmed D. Kurt.
Key Words: epic hero, mythical hero, borderland hero, boundary / edge, middle / center
Teorijski pojmovi ruba i centra mogu svoju praktinu primjenu nai i u bonjakoj
usmenoj epici. Koristim ih u sljedeem teorijskom kljuu: usljed zamora metafiziranim
centrom posee se doslovno za njegovim demetafiziranim rubom, pri emu je vie nego
oigledno da se radi o pukom pomjeranju fokusa sa jedne na drugu taku, tako da se one
(take) uzimaju kao suprotni polovi dijalektikog odnosa, kako bi se odnosom napetosti
izmeu njih (teze i antiteze) moglo doi do dijalektikog razrjeenja sinteze. Rub, za
raliku od centra, ne nosi u sebi osjeaj samodovoljnosti, ak, recimo, superiornosti, kao
to je nosio centar, dok je bio u fokusu, jer sebe stalno ovjerava u svome kontekstu
ogledalu.
Problem odnosa ruba i centra u bonjakoj epici moe se sagledati kroz lik Alije
erzeleza. Koristim pojam lik, a ne uobiajeni pojam junak, zato to se u krajikoj epici
desio razvojni pomak u viu fazu postojanja, u kojoj fazi se sa epske prelo na realistiku
motivaciju, zbog ega je moralo doi do proirenja (detaljiziranja) epske radnje, a epski
junak, usljed socijalno-psiholoke uslovljenosti,1 poeo se ponaati kao i svi drugi knji-
evni likovi. Alois Schmaus je ovu pojavu nazvao umjetnikim obzirima vieg reda
(Razlog, nesrazmernom zbijanju ili proirivanju nije samovolja pevaeva, nego izvesni
umetniki obziri vieg reda. Schmaus 1953: 202), koji, sasvim komotno, korespondiraju
sa procesom epizacije, karakteristinim od svih junoslavenskih jedino za krajiku epi-
ku:
Tek na ovom stupnju, kad peva ne stoji vie pod pritiskom i stegom starih upe-
smljenih sadraja a s druge strane ima izgraenu novu tehniku za prikaz sloenijih
psihikih procesa, moe pojedinac iz prilino amorfne mase krajinske epske tradi-
cije da stvori novu pesmu sa novim psiholokim jezgrom kao presudnim faktorom
unutarnje, idejne integracije i da time uini najodluniji po naem miljenju korak
ka pravom epu. [...] Mislim da nam je uspelo dokazati da je proces epizacije, za koji
1 Junak se stavlja u viestruku zavisnost. On nije vie jedini nosilac zbivanja koje se odigrava dinamino
i pravolinijski, a sa elemntarnom snagom, i u kome prepreke pretstavljaju samo probni kamen za volju i
borbeni elan. (Schmaus 1953: 178)
Ovim procesom se korenito menja i pojam variante. Jer iako se pripovedna graa za pokuaje potpune
psiholoke reintegracije uzima iz tradicionalnog fonda, vrhovni princip novog jedinstva je odreen karakter
glavne linosti odnosno odreen psiholoki konflikt, tj. zavrna integracija se postizava iz psiholokog
centra, ne iz jezgra starog motiva, nego iz odreenog shvatanja neke dominantne karakterne crte glavne (ili
glavnih) linosti. (Schmaus 1953: 212)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 67
krajinska epika daje ilustraciju, zaista u 18. veku tekao ivlje i bre i da je 19. vek pre-
uzeo novi stil uglavnom kao gotovu tekovinu. Skok od pesme do epa je nemogu.
[...] Ujedno je razvio i unutarnje impulse u pravcu traenja novog idejno-psiholo-
kog jedinstva, novih osnovnih tema, kojima je trebalo prevazii funkciju proste
zabave i izdii pesmu na vii plan. ini se da je Kolakovi sa izvesnom doslednou
iao tim putem, i ja se lino ne bih ustruavao da njegovu pesmu o Mehmedbegu
proglasim za jedan mali ep. (Schmaus 1953: 218)
Pjesme
1. Nepoznati pjeva, erzelez Alija i Vuk Jajanin, Hrmann 1888, 382 stiha
2. Nepoznati pjeva, erzelez Alija, Hrmann 1888, 450 stihova
3. Salko Vojnikovi, Gerzelez Alija, carev mejdandija, Marjanovi 1898, 1009 sti-
hova
4. Nepoznati pjeva, erzelez Alija i Kraljevi Marko, Buturovi 1997,2 67 stihova
5. Murat Kurtagi, Katal-ferman na erzelez Aliju, olakovi 2004, 1591 stih
6. Beir Islamovi, Marjanovi 18981899, pjesma broj 30, 105 stihova
7. Beir Islamovi, Marjanovi 18981899, pjesma broj 31, 247 stihova
8. Mehmed Kolakovi, Marjanovi 18981899, pjesma broj 45, 406 stihova
9. Beir Islamovi, Marjanovi 18981899, pjesma broj 48, 97 stihova
10. Nepoznati pjeva, Marjanovi 18981899, 1367 stihova
11. Nepoznati pjeva, erzelez Alija / erz Elez Ali, Miovi, internetsko izdanje,
187 stihova
Iz nemalog broja pjesama vidljivo je da lik nije kompaktan, sazdan samo od jed-
ne skupine linih osobina: u jednima se javlja kao usamljeni junak nadnaravne snage,
u drugima kao junak koji postaje dio krajike druine a u treima kao junak okrenut
3 Pjesme oznaene zvjezdicom (*) ili nisam uspio pronai u prostorijama gdje se uva Milman Parry Collection
porodici. U skladu sa tim se moe govoriti o Aliji erzelezu kao: mitskom, krajikom i
porodinom junaku. Kao mitski junak on lino ima nadnaravne moi, ima konja nad-
naravnih sposobnosti i odlikuje ga (mitski) individualizam (uvijek radi sam, kako kae
Murat Kurtagi, ili je alone wolf, kako tvrdi J. M. Foley). Kao krajiki junak on je sada
naravne snage, njegov konj ima naravne sposobnosti te radi u drutvu (krajiki kolek-
tivizam).
I kao mitski i kao krajiki junak erzelez se kree u prostoru javnoga dokazivanja u
mejdanima, otmicama, svadbama, osvajanjima i sl. Kao porodini junak on je, meutim,
potpuno fokusiran na privatnu sferu, na porodicu, posebno na odnos prema ljubi, majci
i kuli. Epski pjeva, kao da je htio svoga junaka sagledati i iz toga ugla, osvijetliti i tu
stranu njegove linosti, kao da je elio pokazati kakav je junak u svojoj kuli.
Ove krajnje pojednostavljene osobine trebaju mi zbog toga kako bih pokazao da
Alija erzele nije statian lik, uvijek isti u svim pjesmama, ve da se njegove karakterne
crte mijenjaju od pjesme do pjesme i da on kao takav poprima osobine dinaminoga lika.
Ako sve pjesme do kojih se moe doi, a koje pjevaju o naemu junaku, posmatram kao
cjelinu, a na okupu ih dri sm junak, onda se, jednostavno, ne mogu oteti utisku da se
ovdje, zapravo, radi o liku koji se mijenja.
Mitski junak
2. Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova ban (sa prianjem), PN 291a, 1391 stih
3. Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova bane, PN 291, 690 stihova
4. elebi Mustafa, Sultan Selim uzima Bagdat, PN 12404, 986 stihova
5. Dupljak air, Pjesma od Bagdata, PN 12422, 538 stihova
6. ozo Hajdar, erzelez Alija i Starina Novak PN 558
7. Ferizovi Hajro, Pjesma od Bagdata PN 12406, 1436 stihova
8. Ferizovi Hajro, Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, 1217 stihova
9. Forti Suljo, Pjesma od Bagdata LN 10
10. Forti Suljo, Sultan Sulejman uzima Bagdat, PN 676, 880 stihova
11. Gojakovi Ragib, Sedam Kralja trae glavu erzelez Alije, PN 12407, 3094 stiha
12. Kukuruzovi Mujo, Zadarski ban i erzelez Alija, PN1869, 1810 stihova
13. Maki Sulejman, erzelez Alija, PN 677, 797 stihova
14. Maki Sulejman, Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679
15. Meedovi Avdo, Junatvo erzelez Alije, PN12379, 2624 stiha
16. Nepoznati pjeva, erzelez Alija / erz Elez Ali, Miovia, internetsko izdanje,
187 stihova
17. Tanovi Avdo, Komlen kapetan trai glavu erzelez Alije, PN 6313, 95 stihova
(nepotpuna)
18. Ugljanin Salih, Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, 1620 stihova
19. Ugljanin Salih, enidba erzelez Alije, PN 277, 1368 stihova
20. Ugljanin Salih, enidba erzelez Alije, PN 277a, 1272 stiha
21. Veli Mujo, Tokalija kralj trai glavu erzelez Alije, PN 1913, 614 stihova
22. uni Murat, Gerzelez Alija ide u Toku, PN 1935, 442 stiha
23. uni Murat, erzelez Alija dijeli mejdan sa Sibinjanin Jankom, PN 1936, 567
stihova
Radnja ovih pjesama moe se uklopiti u sljedeu narativnu emu: traenje glave Ali-
je erzeleza u zamjenu za bogatu nagradu, rtvovanje zamjenika/bedela umjesto junaka
erzeleza, prevara i prijetnja onih koji su traili pogubljenje, uzaludno suprotstavljanje
monome neprijatelju, pozivanje sakrivenog junaka erzeleza da se suprotstavi nepri-
jatelju, mejdan i pobjeda nad protivnikom, zasluena nagrada i povratak u Bosnu. On
je u ovim pjesmama junak koji ivi u Bosni, a Bosna je unutar Osmanske carevine bila
Serhat, zapadna pokrajina, dakle, u najirem smislu, on je prvi bosanskohercegovaki
krajinik, kako ga je nazvala enana Buturovi. Poto pod nazivima Krajina i Kra-
jinik podrazumijevam mnogo toga podlonog teorijskoj manipulaciji, emu u dati
vie prostora neto kasnije, ovdje u se zadovoljiti ovom odrednicom enane Buturovi,
koja ima isto historijsko znaenje. Kao junak ruba, on svoje junatvo demonstrira, a
junaku egzistenciju ispunjava smislom, u borbama za ouvanje samog sredita Carstva,
Carigrada i sultana, bez kojih, kao takav, jednostavno, ne moe.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 71
Krajiki junak
Iz ovih rijei izbija oaj i tuga usamljenika, ali i epska samoa, tuga junaka o kojemu
vie niko ne pjeva. One istovremeno mogu da znae napor i elju kolektivnog uma za
prevladavanjem zaborava, za uspostavljanjem kontinuiteta epskog pamenja, bez kojega
nema dovretka zapoete prie, bez kojega nema ni epa.
Mustaj-beg pokazuje da zna za slavnog junaka, za carevog gaziju, koji je carsku
zemlju proirijo i eli mu odati veu poast od bajraktarske, jer za tebe je, sine, bulju-
batvo. U slubi autoritativnog Mustaj-bega i u drutvu velikih junaka Muje i Halila
Hrnjice te Budalastog Tale oni e zajedno poi u svatove Mustaj-begovu sinu Beir-be-
gu i suprotstaviti se neprijateljskom junaku Baturi-banu. Epskome pjevau Bajgoriu,
kreatoru ove zanimljive pripovijesti, bilo je vano, u vrijeme kada su se najvie pjevale
pjesme o krajikim junacima, iupati iz zaborava jednog velikog junaka zaslunog za
ouvanje Carevine.
U ovoj pjesmi, kao i u nekolicini drugih, erzelez Alija nije vie okrenut ka Carigra-
du i sultanu, kao svome centru, nego prema Udbini/Krajini i Mustaj-begu, kao svome
rubu. Moram biti vrlo oprezan sa upotrebom ovih pojmova, jer ono to je vailo nekada
ne vai vie, stvari su se potpuno promijenile. Naime, rub (Sarajevo, Bosna) iz mitske
postaje centar u krajikoj fazi, a rubom se, ovaj put, namee sama Krajina.
Porodini junak
Literatura
Buturovi, enana, Munib Maglajli (1998), Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. II,
Usmena knjievnost, Alef, Sarajevo
olakovi, Zlatan, Marina Rojc-olakovi (2004), Mrtva glava jezik progovara, Almanah, Pod-
gorica
Duri, Raid (1984), Pjesme o Budalini Tali, Glas, Banja Luka
Hadiomerspahi, Esad (1909), Narodne junake pjesme, nakladnik i izdava S. Ugrenovi, Banja
Luka
Hrmann, Kosta (1996), Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, knj. III, Preporod,
Sarajevo
Karadi, Vuk St. (1972), Srpske narodne pjesme III Pjesme junake srednjijeh vremena, Nolit,
Beograd
Karadi, Vuk St. (1974), Srpske narodne pjesme III Pjesme junake srednjijeh vremena: Iz neo-
bjavljenih rukopisa Vuka St. Karadia, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd
Kay, Matthew W. (1995), The Index of the Milman Parry Collection 19331935, Heroic Songs,
Conversations and Stories, Garland Publishing, New York, London
Krauss, Friedrich S. (1886), Smailagi Meho (pjesan naih Muhamedovaca), Dubrovnik
Kurt, Mehmed Delaludin (1902), Hrvatske narodne enske pjesme (muslimanske), Mostar
Lord, Albert B. (2000), The Singer of Tales, 2. izdanje, Harvard University Press, Cambridge
Marjanovi, Luka (1898/1899), Junake pjesme (muhamedovske), I i II, (III i IV), Matica hrvatska,
Zagreb
Nametak, Alija (1967), Junake narodne pjesme bosansko-hercegovakih Muslimana, Sarajevo
Parry, Milman, Milman Parry Collection of Oral Literature, Harvard University, Cambridge, USA,
http://chs119.chs.harvard.edu/mpc/, januar 2012.
Schmaus, Alois (1953), Studije o krajinskoj epici, Zagreb
Vrevi, Vuk (1890), Hercegovake narodne pjesme (koje samo Srbi Muhamedove vjere pjevaju),
Nakladom knjiare D. Pretnera, Dubrovnik
III.
Starija knjievnost
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 79
Malo poznati, ali vrijedni pjesnik Jure Radojevi Gizdelin u svojim dvama djelima Oko-
lienje i uzetje grada Budina i Skazanje vazetja lipoga Biograda upuuje svoje verseti
Gospi od Olova. Cijelim njegovim knjievnim radom protee se vapaj za njegovom Bo-
snom i svetitem Gospe od Olova. Te dvije sastavnice Gizdelina dre i kao pjesnika i kao
viteza koji se osjea pozvanim i potrebnim da svojom pjesnikom rijei odgovori na
izazov vremena u kojima je ivio. U ovom radu autorica e se posebno zadrati na sti-
hovima posveenima Gospi Olovskoj, usporediti legende o nastanku olovskog svetita te
Radojeviev skromni knjievni uradak uvrstiti u okvir hrvatske i bosanskohercegovake
knjievnosti.
A little known but valuable poet Jure Radojevi Gizdelin in his two works Okolienje i
uzetje grada Budina and Skazanje vazetja lipoga Biograda forwards its verseti to Gos-
pa od Olova. His entire literary work extends to his cry for Bosnia and its sanctuary of
Gospa od Olova. These two components held Gizdelin as a poet and as a knight who
feels called and required to manage his poetic word to answer to the challenge of time in
which he lived. In this paper the author will retain the special verses dedicated to Gos-
pa od Olova, compare legends about the origin of the Marian shrine, and also include
Radojevis modest literary artwork in the framework of literature in Croatian and
Bosnian-Herzegovinian literatures.
Malo poznati, ali vrijedni hrvatski pjesnik Jure Radojevi Gizdelin gotovo je nepoznat
u znanstvenim krugovima kao pjesnik. Ostavio je iza sebe dva djela Okolienje i uzetie
grada Budima, koje je tiskano u Padovi 1686. godine i Skazanie vazetia lipoga Biograda
tiskano takoer u Padovi dvije godine poslije. Jedini primjerak, koliko znamo, uva se
u osobnoj knjinici don Rozarija utrina, sveenika u miru u Zadru. Preslik originala i
transkripcija koja je objavljena 2007. u zasebnom izdanju (Babi, Kneevi 2007) trebali
bi ovog pjesnika predstaviti knjievnoj javnosti, ali i sauvati njegova djela.
80 Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
O Juri Radojeviu ne znamo mnogo. Gizdelin mu je nadimak. Naslov zrcali njegovu pje-
sniku ostavtinu, poglavito onu marijansku, upuenu Gospi od Olova, potom njegovu
vezanost za rodni kraj Bosnu i Olovo i na kraju prema svim odrednicama i kriterijima
hrvatske barokne poetike Jure je Radojevi Gizdelin dobio svoje mjesto unutar korpusa
hrvatske knjievnosti i ovim radom uputili smo na njegovo djelo koje se treba nai i u
okviru bosanskohercegovakog knjievnog izriaja.
O biografskim podacima Jure Radojevia Gizdelina znamo vrlo malo1. Veinu njegovih
biografskih podataka moemo rekonstruirati na temelju dva notarska spisa, Gizdelino-
vih molbenica, koje je u zadarskom arhivu pronaao ime Urli i kao takve uza svoj
komentar i objavio. Na tom temelju saznajemo da je roen 1630. godine. U molbenici
datiranoj na 3. veljae 1653. godine, Jure Radojevi Gizdelin u svoje i u ime svoga oca
Nikole, moli mletakoga duda da im ustupi zemljite na Kamenu u splitskom polju
izmeu Splita i Klisa. (Urli 1915:208) Navodi kako je njegov otac Nikola zajedno sa
svojom braom iz rnovnice, no kada je rnovnica pala pod tursku vlast oni su prebjegli
na podruje mletake drave. Vjerojatno je to bio Split, jer je Radojevieva molbenica,
kako navodi Urli (1983:208), poslana iz Zadra u Split. On, takoer, svoje djelo Skazanje
vazetja lipoga Biograda posveuje Ivanu uri, graaninu splitskom. U molbenici Jure
Radojevi Gizdelin pie kako oekuje novu prigodu da preuzme slubu u kojoj e sluiti
do kraja ivota, a u tim nemirnim ratnim vremenima to je sigurno bila vojnika sluba.
Uz to, Radojevi za sebe u oba svoja djela kae da je vojvoda, i to iz loze bosanskih kne-
zova. U tom spisu Radojevi Gizdelin trai zemlju koja je za turske okupacije pripadala
nekom Turinu Zelaliu, a mletakome dudu obeava da e na tom imanju popraviti i
obnoviti sruene kue te utvrditi daljnju obranu od neprijateljskoga nadiranja.
ime Urli donosi podatke kako je mletaka vlada na Gizdelinovu molbenicu od-
govorila tek 1664. godine, te da je odgovor na nju po svemu sudei bio negativan. Iz
molbenice je jasno, da Gizdelini, iako potjeu iz sela rnovnice kraj Splita, dananjoj
poljikoj opini na zapadu, nijesu se u nju vratili ni poslije g. 1648., kada je opet dola pod
vlast mletaku, ve su kao beskunici ili, tono se kae trbuhom za kruhom. Ta Juraj
ni u samoj molbenici g. 1653. nije zabiljeio mjesta, gdje stanom stoji. (Urli 1915:209)
U svojim djelima Okolienje i uzetje grada Budina i Skazanje vazetja lipoga Biograda
Jure Radojevi Gizdelin sebe naziva vojvodom te se tako predstavlja ve na naslovnim
stranicama djela ... sloeno u verseti po meni vojvodi Juri Radojevi GIZDELINU...
Okolienje i uzetje grada Budina, Padova 1686.) ili ... sloeno u kratko u veras po meni
vojvodi Juri RADOJEVI GIZDELINU (Skazanje vazetja lipoga Biograda, Padova 1688.).
Nesumnjivo je da nastavlja on tradiciju pjesnika i vojskovoa Brne Karnarutia,
Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i mnogih drugih. Ipak, Gizdelin je svjestan svo-
jih neto skromnijih poetskih dostignua, stoga se i sam opravdava stihovima Prosti
prijatelju / ako sam to falijo / zato nisam dragi / mudrinu uio // Mudrinu i knjigu / za
verse initi / nego obsluiti / i sablje nositi. (Babi, Kneevi 2007:163-164)
2U pitanjima genealokim valja biti vazda na oprezu, a osobito ne valja nita uizmati na vjeru u XVII. i
XVIII. stoljeu, jer to je doba najveeg falzificiranja plemiskih povelja i grbova. Od hrvatskih krajeva to se
osobito razmahalo u Dalmaciji, gdje je bilo aventuriera, kojima bijae ovaj posao pravo zanimanje. Veliki
historiki dogadjaji, neprekidna useljivanja i politike promjene, a u drugu ruku cvjetanje kroniarstva to
su bili poticaji za ovakav posao.
82 Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
nja, u svakom sluaju bi mu dobro dolo u krajevima pod mletakom upravom gdje se
je sklonio kao izbjeglica predstaviti se kao potomak slavnoga bosanskoga kneza koji je
svoje mjesto naao i u djelu jednoga Talijana.
Pretpostaviti je da danas malo tko zna kako je svetite u Olovu jedan od najstarijih ma-
rijanskih svetita na ovim prostorima4, kao i da je Gospa od krpjela ispred Perasta u
Crnoj Gori, najjunije marijansko svetite u Hrvata, umjetno napravljen otok, i da ga s
razlogom nazivamo hrvatska Sikstina.
Olovo je gradi izmeu Sarajeva i Tuzle u kojemu su poznata nalazita ruda po ko-
jima je i dobio ime. Od 1382. godine tu je postojao franjevaki samostan, a uz njega i
svetite Majke Boje. (Pranji 1997:193) Franjevaki samostan nalazi se na popisu samo-
stana fra Bartola Pizanskoga iz 1385. godine i ide u red najstarijih samostana na podru-
ju Bosne. Dugo je bio naputen, a 1700. svi su se franjevci, osim gvardijana, preselili u
Ilok. U noi 1. na 2. kolovoza 1704. samostan i crkva su zapaljeni, a poinitelj je ne samo
bio poznat ve je naruen i bogato nagraen za takav in.5 Samostan je bio vrlo bogat
dragocjenostima ali su se franjevci zbog velikih nameta i dugovanja morali zaduiti pa
su kod jednog dubrovakog vlastelina ostavili vei dio svojih dragocjenosti, no oni, kao i
mnogi drugi koje su ponijeli sa sobom kad su naputali Olovo su zagubljeni. Nakon po-
ara 1704. godine od samostana i crkve ostale su samo ruevine. Tek 1867., jednu godinu
nakon velikog hodoaa od oko 5000 vjernika, podignuta je drvena crkva koja se 1913.
sruila. Nakon 1923. pokrenuta je akcija obnove crkve i svetita te joj je 1938. postavljen
kameni oltar, a tek 1961. sanirani su i temelji crkve.
injenica jest da se ono unato svim nevoljama, poarima, ratovima nije ugasilo pa
ni onda kada na tom mjestu nije bilo nieg osim crnog kamena oko kojeg su hodoasnici
obavljali svoje zavjete Gospi i na njemu palili svoje zavjetne svijee. Svetite Majke Boje
u Olovu spadalo je meu najstarija hodoasnika mjesta na junoslavenskom prostoru.6
O tome svjedoe i nalazi dobro sauvanih temelja crkve u Bakiima, mjestu tik uz Olovo
gdje se prema zapisima nosila Gospina slika u procesiji od Olova do Bakia. U stvari
smatra se da je manja slika, izraena na drvetu, veliine 70x50 bila od poetka u crkvi u
Bakiima, ali se iz sigurnosnih razloga u tursko vrijeme postavila na pomonom oltaru
svetita u Olovu. Ona se na Veliku i Malu Gospu nosila do crkve u Bakiima, a velika
slika Gospe od Olova stajala je na glavnom oltaru. (Pranji 1997:194) Dodue, nameti,
progoni i pljake jo su u 16. i 17. utjecali na migracije, pa se biljei da je 1655. u Olovu jo
bilo 175 katolikih obitelji spram 54 muslimanske. (Pranji 1997:194) Od turskih vreme-
na Olovo nije upa ve dio upe Vijaka.
Osim zapisa koji datiraju iz 17. stoljea olovsko svetite opjevano je kako u narodnoj
pjesmi, tako i u narodnoj predaji. Vana je spoznaja kako ono nije bilo tovano i posjei-
vano iskljuivo od autohtonog katolikog puanstva, ve su ga tovali i drugi.
Godine 1640. godine fra Pavao iz Rovinja pie: Vidio sam kako muslimanske ene
mole starjeinu samostana da ostavi crkvu otvorenu kasno u veer kako bi one mogle oba-
viti svoju pobonost prema Gospi. Na golim koljenima puzale su od crkvenih vrata do
Gospine slike, zazivajui je time najganutljivijim zazivima. (Mijatovi 1983:186)
Isto nam govori i zapis fra Franje iz 1679. godine:
Olovskoj Gospi hodoaste ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije nego i inovjerci iz
Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi udesnih ozdravljena. Vrhunac je sveanost na
Veliku Gospu. Uoi blagdana, na sam blagdan pred podne i na veer propovijedaju po
dva propovjednika, jedan u crkvi drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup
i osobno propovijeda. Svi se katolici-hodoasnici ispovjede i prieste: i to javno pred
crkvom na oigled Turaka. Osmanlijske vlasti znadu za sveanosti i uvaavaju ih
(Mati 1980:33:34)
Osim zapisa usmena je predaja sauvala je duh onog vremena u prii i narodnoj
pjesmi. Tako imamo narodnu predaju o nastanku Gospina svetita u Olovu koju ovdje
donosimo u jednoj od njezinih varijanata:
Poslije tog dogaaja ostavi Gospa svoje mjesto na drvetu i preseli se na jedan breuljak
nedaleko od franjevakog samostana u Olovu. Krani odlue na tom mjestu sagraditi
crkvicu u ast Majke Boje, a dok je ne sagrade odnesoe je na uvanje u samostan.
Meutim, franjevci nagovore narod da je bolje Marijinu crkvicu sagraditi kraj samo-
stana jer bi gore na breuljku bila ugroena od Turaka, no Gospi se nije svidjela ta
odluka. to god bi zidari sagradili preko dana, to bi se preko noi sruilo. Vidjevi u
84 Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
tome Gospinu elju, svi zajedno odluie i narod i fratri da crkvicu podignu na
breuljku, gdje su nali udotvornu sliku. Na tom je mjestu i gradnja tako brzo napre-
dovala kao da su zidovi sami od sebe rasli iz zemlje. Turcima nije bilo drago to Hrvati
grade crkvu te su traili priliku da sprijee njezinu gradnju. Kada je za to saznala Ani-
ca djevojka, pokloni ona sultanu ador7 koji je vezla devet godina. Sultanu se svidio
ador i on joj ponudi nebrojeno blago. No, Anica odbije sve to blago pa je zaueni
sultan upita to bi htjela, a ona mu odgovori:
Daj mi dozvolu da moliti smidnem
Sultan care, iza gore sunce,
Dopusti mi da sagradim crkvu
U Olovu, mjestu estitome.
Iznenaeni sultan udovolji njezinoj elji i naredi svojim begovima u
Olovu da ne ometaju gradnju crkve za koju ga je tako svesrdno molila
pobona Anica djevojka. (uri 2005:37-38)
Ovdje smo naveli samo neke primjere koji su ostali u pukoj biljenici. Narod je
osim pjesama Gospi Olovskoj zabiljeio i manje lijepe dogaaje u svojoj povijesti, tako
pronalazimo i pjesme koje govore o stradanjima Olova, planiranim pljakama, ali i o
uspjenoj obrani od ponekog hajduka (Mijatovi 1983:187). Jednako tako, ustvrditi je da
obiaj tovanja Blaenoj Djevici Mariji u ovom svetitu trajan je od njezina nastanka, bez
obzira na uvjete ivota. To iitavamo u nekim zapisima, primjerice:
Ni u proteklom ratu, u najteim godinama za ovu zemlju, Olovsko svetite nije zamrlo.
7 ator (tur. cadir).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 85
U ratnom vremenu, godine 1993., na blagdan Velike Gospe ovdje smo imali samo jednu
hodoasnicu Janju Leki iz Vijake, koja je Gospi dola pjeke, bosih nogu.8
ili pak:
Tradicionalno, nae su bake i bake njihovih baka (znate li da se Olovo smatra najstarijim
marijanskim svetitem na Balkanu?) u noi 14/15. 08. pjeice, kroz prelijepu umu,
molei i pjevajui hodoastile Gospi olovskoj. Ovaj poboni ritual dio je naeg varekog
ozraja...9
Prvi put nakon rata, kardinal Pulji hodoastio je 1996. godine i pri tom rekao:
Htio sam da ljudi probude radost vjere, da na neki nain lijee one rane koje nose u dui
i da ojaaju se uz noenje svakdanjeg kria, da se ne boje ivota, a to posebno krijepi
molitva s Marijom i Mariji. Sam sam ovjek koji je ljudski ranjen jer sam brojne jade
vidio. Bogu sam htio zahvaliti prvo to sam preivio, a drugo to stvarno trebam hrabriti
ljude, a da bih mogao hrabriti, moram i sam se ohrabriti!10
Jure Radojevi Gizdelin u svome djelu Okolienje i uzetje grada Budina u pohvalu Gospe
od Olova pie pjesmu Verseti u pohvalu B. D. M. od OLOVA U BOSNI, dok je izriito
kao pokretaa radnje spominje i u pjesmi Skazanje dija ivota i sramotne smrti Bae-
zeta petoga kralja kue Otmanovi koji uze kraljevinu BOSNU. U svome neto kasnijem
djelu Skazanje vazetja lipoga Biograda Gospi od Olova Radojevi Gizdelin posveuje
dvije pjesme Verseti ali pisam B. D. M. od Olova koja prosiva udesi u kraljevstvu
Bosanskomu i Druga pisam B. G. od Olova. Meutim, pobonou i uzdanou Gospi
Olovskoj cjelovito su protkana oba spjeva. Sve to ide u prilog da je Radojevi Gizdelin
zasigurno svojim podrijetlom vezan uz Olovo, a time mogue i za kneevsku porodicu
Pavlovia.
U pjesmi Verseti u pohvalu Bosne i gospode u njoj roeni, njihovo vladanje zapovid
i pleme, i knetvo iz Okolienja i uzetja grada Budina Jure Radojevi Gizdelin iznosei
osnovnu misao svoga djela, ujedno nam otkriva i svoju privrenost Bosni i Olovskoj
Gospi:
Svak trudi ivotom / nie se ne krati / i eli iznova / da s u Bosnu vrati // I na druga
mista / gdi kod ki ostavi / za svak svoje eli / i hvali i slavi // Gospe od Olova / svi tebe
molimo / naa pomonice / da tebe vidimo // U tom naem mistu / u svetoj prilici / da
t se poklonimo / u tvojoj crikvici. (Babi, Kneevi 2007:162)
Zakljuak
Hrvati su uvijek pokazivali posebno tovanje prema svojoj zatitnici Blaenoj Djevici
Mariji kojoj su upuivali zavjete, molitve, krunice, pjesme. U hrvatskoj knjievnosti po-
8 www.youtube.com/watch?v=rWigw3KmHcM
9 www.youtube.com/watch?v=rWigw3KmHcM
10 www.youtube.com/watch?v=3fiEww5_1N0
86 Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
veliki je broj pjesama napisanih u ast Djevici Mariji. Mnoge su legende vezane za nasta-
nak njezinih svetita, poput Gospe od krpjela ili Gospe od Olova kojima je zajednika
upravo slika koja je sama pokazala mjesto na kojemu se treba napraviti svetite. U Boki je
to bila hrid na sred mora, na kojoj su Peratani umjetno napravili otok, a u Olovu je to na
vrhu breuljka. udotvorne moi Gospine slike u Perastu ozdravljaju njezine nalaznike,
a u Bosni i kanjavaju Turina. U oba svetita hodoasnici iz svih krajeva, 15. kolovoza
dolaze se pomoliti Majci Bojoj.
No, svetita su oduvijek privlaila i inovjerce, ljude iz razliitih krajeva svijeta koji
su svoj mir i pomo traili i dobivali u okrilju Bl. Djevice Marije. Tako je i danas na oba
podruja.
Gizdelin Jure Radojevia pjev je o rodnom kraju, domotuje, a vezanost za Olovo i
olovsko marijansko svetite utkano je u njegov bitak. U ovom radu predstavljen je dio
do sada nepoznatog knjievnog uratka Jure Radojevia Gizdelina, opisani su marijan-
ski obiaji u Olovu uz legendu o Gospi Olovskoj pa moemo zakljuiti kako su, u ona
vremena, i u ona jo tea, a danas poglavito ovakvi pjesnici dobitak u obje nacionalne
knjievnosti kao svjedoanstvo zajednikog suivota i ivljenja.
Literatura
Babi, Vanda (2011), Od Olova do krpjela, Vrhbosnensia, vol. 15, br. 2, 361379.
Babi, Vanda, Sanja Kneevi (2006), tovanje Majke Boje u djelima Jure Radojevia Gizdelina,
Hum, 91113.
Babi, Vanda, Sanja Kneevi (2007), Gizdelin, HKD Napredak, Zadar
Bogii, Rafo (1991), Hrvatski barokni slavizam, Hrvatski knjievni barok, ur. Dunja Falievac,
Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb
Bosanski franjevci (1994), priredio i predgovor napisao Marko Karamati, Erasmus naklada, Za-
greb
uri, Tomislav (2005), Legende puka hrvatskoga, Meridijani, Samobor
Fancev, Franjo (1936/37), Tri priloga za prouavanje hrvatske knjievnosti, 3, Nastavni vjesnik,
god. XLV, br. 1-3, 73.
Georgijevi, Kreimir (1969), Hrvatska knjievnost od 16. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i
Bosni, Matica hrvatska, Zagreb
Jurii, fra Mario (1976), Majini domovi, Makarska
Kolumbi, Nikica (1991), Neke osobitosti anrova hrvatskoga knjievnog baroka, Hrvatski knji-
evni barok, ur. Dunja Falievac, Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb
Kombol, Mihovil (1961), Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, II. izdanje, Matica
hrvatska, Zagreb
Kovaevi, Desanka (1965), Pavlovii, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, LKZ FNRJ, Zagreb
Kovaevi, Desanka (1965), Olovo, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, LKZ FNRJ, Zagreb
Kragujevi, Milan (1955), Beograd. Osvajanje Beograda 1688., Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1,
LKZ FNRJ, Zagreb
Kukuljevi, Sakcinski Ivan (1860), Bibliografia hrvatska, Dio prvi, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 87
Kuna, Herta (1974), Hrestomatija starije bosanske knjievnosti, knj. I, Svjetlost, Sarajevo
Ljubi, ime (1869), Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei, knji. II,
Rieki, Emidija Mohovia, Tiskarski kamen.
Mijatovi, Anelko (1983), Lik Majke Boje u nekim junakim narodnim pjesmama, Mundi
melioris origo, Marija i Hrvati u barokno doba, Zbornik radova hrvatske sekcije IX. Meu-
narodnog mariolokog kongresa na Malti, Radovi Hrvatskog mariolokog instituta, sv. 78,
Zagreb
Orbini, Mavro (1999), Kraljevstvo Slavena, Povijest hrvatskih politikih ideja, Golden marketing
Narodne novine, Zagreb
Perii, Eduard, Bernardin kunca (2001), Gospa Olovska Olovo, udesnost marijanskih ho-
doaa, HILP, Zadar
Pranji, Pero (1997), Marijanska svetita u Nadbiskupiji vrhbosanskoj prije i poslije rata 1992.
1995., Marijin lik danas, Zbornik radova XII. Meunarodnog mariolokog kongresa, KS i
HMI, Zagreb
Prohaska, Dragutin (1911), Die Katolische Literatur Die Emigrantenliteratur, Das Kroatisch-
serbische Schrifftum in Bosnien und Herzegovina, Zagreb
abanovi, Hazim (1955), Bajazid I. Jildrim, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1, LKZ FNRJ, Zagreb
utrin, Rozario (1989), Vjerni pjesnik Marijin, Marija, god. 27, br. 3.
Urli, ime (1907), Ivan Tanzlinger Zanotti i njegove pjesme, Graa JAZU, knj. V, Zagreb
Urli, ime (1915), Nekoliko sitnih vijesti o Jurju Gizdelinu, Nastavni vjesnik, sv. 3, knj. XXIII.
Urli, ime (1920), Juraj Gizdelin imenovan vojvoda g. 1655., Graa JAZU, knj. IX, Zagreb
Vodnik (Drechsler), Branko (1909), Jura Radojevi Gizdelin, knez od Bosne crtica iz stare bo-
sanske knjievnosti, Savremenik, god. IV, br. 3, Zagreb
Vodnik, Branko (1913), Povijest hrvatske knjievnosti, knj. I., Matica dalmatinska, Matica hrvat-
ska, Zagreb
Zloui, Ljudevit (1952/53), Najnoviji podatak o slici Olovske Gospe, Dobri pastir, sv. I-IV, god.
III.
88 Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
Prilozi
Within the wider scope of exploring the relation between the work of Hasan Ziyai Mo-
stari and the Oriental-Islamic literary tradition, this study begins with the analyses of
the dialogue between the poetry written by the 16th century poet from Mostar and the
original literary tradition it belonged to. The materials used in this study include the
original manuscripts as well as the Latin alphabet transcription of both Ziyai`s Divan
and Story about Sheikh Abdurrezzak. While analyzing them, we stopped and focused
thoroughly on the category of intertextuality or of direct and effective appearance of one
text in another, which in Arabic and Ottoman Turkish language is visible through quo-
tations as well as allusions stemming from different fields of reference. Analysis of the
presence of Oriental-Islamic literary tradition in the work of Hasan Ziyai Mostari, from
the aspect of citation as a form of the intertextuality, proves the impossibility of grasping
and correctly valorizing the poetry of this author, one of the earliest Bosnians to create
in oriental languages, without background information on this tradition and its poetic
standards.
Naime, kao prvi kriterij tipologije citatnosti navodi se razlikovanje citata po ci-
tatnim signalima, gdje se moe govoriti o podjeli na prave i ifrirane, odnosno one sa
vanjskim i unutarnjim citatnim signalima. Kao vanjski citatni signali, u zapadnoevrop-
skim tekstovima, definiraju se navodni znaci, upotreba kurziva, drugog tipa slova i sl.
Naravno, kada je u pitanju tekst napisan arapskim pismom u 16. stoljeu, bespredmetno
je traiti ovakve citatne signale1. U konkretnom sluaju citata iz Kurana unutar proze ili
poezije na osmanskom turskom jeziku, kao vanjski citatni signal, mogla bi se percipirati,
prije svega, upotreba stranog, arapskog jezika Kurana. Upotreba arapskog jezika stvara
zaudnost pri itanju ili sluanju knjievnog teksta na osmanskom jeziku i kod recipi-
jenta, koji pripada istoj interpretativnoj zajednici, budi oekivanje da se radi o citatu,
vrlo esto iz Kurana. Isti sluaj je i sa citatima koji potjeu iz islamske tradicije kao i
usmene kulture: upotreba stranog, arapskog jezika, kao i izrazita stilogenost citata, ovdje
su vanjski signali citatnosti. Naravno, treba imati u vidu da su ciljani recipijenti divanske
knjievnosti bili, upravo, obrazovani ljudi, esto i sami pjesnici koji su poznavali Kuran,
arapski jezik i islamsku tradiciju, pa im identifikacija ovakvog citata ne bi trebala pred-
stavljati potekou. Imajui u vidu ovakvu recepciju osmanske poezije, upotreba izvor-
nog jezika Kurana, unutar teksta na osmanskom turskom jeziku, moe se promatrati
kao vanjski citatni signal, a citati iz Kurana, hadisa ili usmene kulture kao pravi, a ne
ifrirani citati.
Drugi kriterij tipologije citatnosti jeste onaj zasnovan na opsegu podudaranja izme-
u citata i prototeksta. U vezi sa citatima iz Kurana, u tekstovima naeg pjesnika, valja
rei da se ne susreemo ni sa nepotpunim niti vakantnim ili praznim citatima, tj. prisut-
ni su iskljuivo potpuni citati. Iako su kao citat preuzete ponekad samo pojedine rijei ili
samo sintagme iz nekog kuranskog ajeta, one nikada ne dolaze u nekom drugom, osim u
izvornom obliku. Insistiranje na potpunim citatima Hasana Zijaije, ogleda se u pjesniko-
vom insistiranju da se zadri arapski pade iz prototeksta, iako se on ne uklapa u smisao
stiha. Primjer potpunog citata moemo vidjeti u etvrtom bejtu 344. gazela u Divanu:
Dakle, iako bi u drugom misrau sintagma Vladar na Dan Vjere trebala, kao subje-
kat reenice, doi u nominativu, pjesnik je zadrao izvorni oblik u genitivu iz treeg ajeta
sure Raskrilnica, odakle je preuzet. S druge strane, upotrebom citata pjesnik je ostva-
rio unutranju rimu unutar misraa, kao i posebnu igru rijei, koja se moe percipirati kao
figura paronomazije, odnosno cinasa prema klasinoj stilistici. Na osnovu ovoga, uoava
se da su za pjesnika fonetske karakteristike bile ispred gramatikih, prilikom utkivanja
citata iz Kurana u vlastiti tekst. S druge strane, potpuno citiranje dijelova kuranskih
ajeta sasvim je prirodno, ako imamo u vidu da je tekst Kurana predstavljao apsolutni
1 Stari
arapski tekstovi, u pretklasinom i klasinom periodu, nisu imali nikakve interpunkcijske znakove.
2 Sura
Raskrilnica. 3. ajet: Vladaru na Dan Vjere: 1. Hvala pripada Allahu, Koji Gospodar svjetova je, 2.
Svemilosnom i Samilosnome, 3. Vladaru na Dan Vjere, prev. Esad Durakovi.
94 Alena atovi: Orijentalno-islamska knjievna tradicija u stvaralatvu Hasana Zijaije...
3 Sura Porodica Imranova. 92. ajet: Dobroinstvo neete postii dok ne budete od onoga to vam je drago
Ovakvo nizanje strofa nastavlja se kroz cijeli gazel koji ini prototekst, odnosno
koliko bejtova (distiha) ima gazel, toliko e i forma tahmisa imati strofa.
Ako se prisjetimo tipologije citatnosti prema citatnim signalima, odnosno podjele
na prave koji posjeduju vanjske citatne signale kao to su navodni znaci, drugi tip slova,
navoenje izvora, i ifrirane citate iji unutranji signali mogu biti navoenje naslova
citiranog teksta ili imena njegovog autora, u kontekstu tahmisa, moramo imati u vidu
da se radi o tekstu napisanom u 16. stoljeu, arapskim pismom i u specifinoj pjesnikoj
formi, koja je u orijentalno-islamskoj knjievnoj tradiciji poznata kao anr primarno
baziran na citatnom postupku. Navodni znaci ili pisanje kurzivom jesu, prije svega, od-
like interpunkcije i grafije u razliitim jezicima evropske kulture. S obzirom da klasini
arapski ili pak osmanski jezik ne poznaje ovakve vanjske citatne signale, ne mogu se ni
smatrati validnim citatnim signalima za arabiki tekst. S druge strane, arabiki tekstovi,
kao eventualne vanjske citatne signale razvili su korienje tinte u drugoj boji, najee
crvenoj, ili specifinu upotrebu margine. Meutim, to nije sluaj sa tahmisom njegov
osnovni citatni signal jeste mahlas (pseudonim) pjesnika na ije stihove je tahmis spje-
van, kao i strogo odreena forma tahmisa, koja tano definira poziciju prototeksta u
odnosu na vlastiti tekst. U tom smislu, samu formu tahmisa trebalo bi posmatrati kao
vanjski citatni signal.
96 Alena atovi: Orijentalno-islamska knjievna tradicija u stvaralatvu Hasana Zijaije...
Prema izdanju koje je priredio Kk, drugi dio Bakijevog bejta ima sljedei oblik:
Efendi ketyi kdda suy bardakda (Gospodaru, lae na papiru, a vodu u aama).
I u drugom tahmisu na Bakijev gazel moe se zapaziti nepotpuno podudaranje cita-
ta sa tampanim izdanjem gazela. Naime, u treoj strofi u prvom misrau kod Zijaije stoji
oblik klmaz glagola klmak (initi, raditi, stvarati), dok prema tekstu koji je priredio
Kk ovaj stih zavrava oblikom olmaz glagola olmak (biti, postati). Ovakvo odstu-
panje ne remeti metriku i rimu bejta, ali znaajno utjee na njegov smisao, odnosno stih
u obliku u kome ga Zijaija navodi postaje besmislen:
U ovom kontekstu vrlo je vano znaenje rijei kr-ger (uinkovit, aktivan, utjeca-
jan), koje teko moe ii uz prijelazni glagol kakav je klmak. U kombinaciji sa glagolom
olmak, stih dobiva suvislo znaenje, pa nas to upuuje da izvorni oblik treba izgledati
ovako:
Analiza ovih leksikih odstupanja zahtijeva poseban oprez, jer ne znamo koji je
predloak teksta Zijaija imao ispred sebe kada je spjevao svoje tahmise. Pjesnik je mogao
itati ove gazele iz nekog rukopisa divana ili ak samo neke medmue, u koje prireivai
kritikih izdanja Divana nisu imali uvida. Takoer, vrlo je mogue da Hasan Zijaija nije
ni itao tekst predloka, ve da ga je samo uo, to je bila vrlo rairena praksa u recepciji
divanske poezije u to vrijeme, naroito, ukoliko znamo da je tada dominirala usmena
kultura i da se gazel esto izvodio na razliitim skupovima i usmeno prenosio. U slua-
98 Alena atovi: Orijentalno-islamska knjievna tradicija u stvaralatvu Hasana Zijaije...
ju usmene recepcije gazela, vrlo su mogue odreene devijacije teksta, odnosno vrlo je
mogue da recipijent pogreno uje pojedine dijelove teksta, pa ih tako upamti i zapie.
Tome u prilog, u konkretnom Zijaijinom sluaju, ide i injenica da je on, prema Sarau i
Kk, originalne lekseme iz prototeksta zamijenio, po znaenju i obliku, vrlo bliskim,
odnosno leksemama koje se na fonetskoj razini mogu uiniti vrlo slinim. Takoer, ne-
podudaranje citata sa izvornim tekstom ne mora, a priori, biti Zijaijin propust, odnosno,
sasvim je mogue da potjee od prepisivaa Divana, posebno jer znamo da jedini ruko-
pisni primjerak Divana nije autograf.
Gledano sa semantike razine, podreenosti teksta tahmisa citatima doprinosi i
rima koja je ve zadana unutar citiranog gazela. Sama injenica da rima, ponekad izra-
ena odreenom leksemom ili ak cijelom predikatskom frazom, kao to je u estoj strofi
Tahmisa na Emrijev gazel, koja se zavrava na srh olur u znaenju postaje crven /
crvena / crveno, determinira jedinstvo znaenja, kao i pjesnike slike koju pruaju citat
i tekst:
Literatura
UDK: 821.163.42(497.6).09
27-789.32(497.6)13/18
The Treatment of Literary Works of Franciscans from the Province of Bosna Srebrena
in Literary Historiography
The important role of franciscans from the province of Bosna Srebrena in the pre-19th
century Croatian literature has regularly been recognised in literary historiography.
Some of the facts that have been commonly stressed include, for instance, the claim that
it was only through the activities of franciscan monks on the periphery of the powerful
Ottoman Empire that Croatian literature existed in Bosnia in this period. Furthermore,
their literary activities have generally been desribed as inspired by Catholic Revival, and
hence as primarily religious and didactic. The most popular are said to have been diffe-
rent religious texts carrying all traditional baggage of medieval catholicism (Kreimir
Georgijevi). Thus, on the one hand, literary historians insist on the pragmatic role and
low aesthetic value of franciscan literature, but, on the other, emphasise the crucial role
of franciscan literary activities in the 17th and 18th centuries, which paved the way for
102 Dolores Grmaa: Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u knjievnoj historiografiji
Key Words: franciscan literature, Bosna Srebrena, literary historiography, standard lan-
guage, integration processes, literary canon
1. Uvod: polazita
2. Knjievnopovijesna promiljanja
Sve reprezentativnije hrvatske knjievne povijesti posveuju dosta prostora etiri stolje-
a dugoj spisateljskoj tradiciji bosanskih franjevaca.2 Uz odreene prosudbe koje postaju
historiografska stalna mjesta, iz povijesti u povijest sele se najvaniji franjevaki autori
i opisi njihovih djela. Knjievni povjesniari obino autorski niz zapoinju s utemeljite-
ljem franjevake i bosanskohercegovake knjievnosti Matijom Divkoviem (15631631)
1 Uvodne konstatacije redovito se ponavljaju od najstarijih knjievnopovijesnih pregleda do novijih studija.
Vidi primjerice: urmin (1898), Kreevljakovi (1912), Bogii (1994), Lovrenovi (2002, 2012), Pranjkovi
(2000; 2005; 2008), Daja (2001), Peji (2002; 2004), Ivankovi (2007; 2010).
2 Prema nekim istraivanjima nastanak franjevake nabone literature mogao bi se pomaknuti puno dublje
u prolost, naime ibenska molitva iz 14. st. nosi peat franjevake duhovnosti. No kontinuitet franjevake
knjievne produkcije tee tek od poetka 17. st. Vidi o tome Daja 1979. i Daja 2001.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 103
i njegovim djelima na bosanici: Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto udesa aliti
zlamenja (Mleci, 1611), Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i Besjede (Mleci,
1616).3 Nezaobilazan je i Ivan Bandulavi (izmeu 1580. i 1585. oko 1655) koji je svojim
lekcionarom na latinici Pitole i evanelja priko svega godita (Mleci 1613) izvrio velik
utjecaj na autora prve hrvatske gramatike Bartola Kaia. Potom Stjepan Matijevi (oko
15801654?) s djelom Ispovjedaonik (Rim 1630), Pavao Papi (1593 nakon 1650) s prije-
vodom djela Sedam trublji za probuditi grenika na pokoru, Pavao Posilovi (16001653)
sa svojim djelima Naslaenje duhovno (Mleci 1639) i Cvijet od kripostih duhovni i tilesni-
je (Mleci 1647), Ivan Ani (16241685) sa svojim vjerskopounim djelima Vrata nebeska
i ivot vinji (Ancona 1678), Svitlost krstjanska (Ancona 1679) i Ogledalo misniko (An-
cona 1681), Stjepan Margiti (oko 16501730) s djelima Izpovijed krstjanska (Mleci 1701)
i Fala od sveti (Mleci 1708), Lovro itovi (16821729) sa stihovanim pukim prikazom
teolokoga nauka o paklu Pisma od pakla (Mleci 1727), Toma Babi (16801750) s pobo-
no-pounom itankom Cvit razlika mirisa duhovnoga (Mleci 1726), Jeronim Filipovi
(16881765) sa svojim vrlo popularnim propovijedima o kranskom nauku (Pripovi-
danje nauka krstjanskoga, Mleci 1750) i njegov uenik Petar Kneevi (17011768) s vrlo
popularnim pasionskim spjevom Muka Gospodina naega Isukrsta i pla matere njegove
(Mleci 1753).
Niz franjevakih spisatelja u (hrvatskim) povijestima knjievnosti obino se zatvara
Filipom Lastriem (17001783), zaetnikom bosanskohercegovake historiografije, Iva-
nom Franom Jukiem (18181857), prvim bosanskohercegovakim prosvjetiteljem i za-
nimljivim putopiscem (Putovanje po Bosni 1842, Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine
1852. mjeseca svibnja), i Grgom Martiem (18221905), najplodnijim epskim pjesnikom
meu bosanskim franjevcima (Osvetnici) te njegovim memoarskim Zapamenjima. U
nekim se knjievnim povijestima tom autorskom nizu pridruuju samostanski ljeto-
pisci Nikola Lavanin (17031750), Bono Beni (oko 1708 1785), Marijan Bogdanovi
(17201772) i Jako Balti (18131887).4 Sa spisateljskom tradicijom franjevaca Bosne Sre-
brene povezani su i franjevci mletake Dalmacije Filip Grabovac (16971749) s Cvitom
razgovora naroda i jezika ilirikoga (Mleci 1747) i Andrija Kai Mioi (17041760) s
Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga (Mleci 1756, 1759).5 Obojica su, naime, obrazo-
vani u Provinciji Bosni Srebrenoj od koje su se za njihova ivota 1735. odijelili samostani
pod mletakom vlau u samostalnu Provinciju Sv. Kaja (od 1743. Provinciju Presvetog
Otkupitelja).6
3 U strunoj literaturi esto citirana tvrdnja Midhata Begia (1982: 20) izreena povodom 350. godinjice smrti
Matije Divkovia, da je naime Divkovi utemeljitelj kako bosanske franjevake, tako i, moderno reeno,
cjelokupne knjievnosti Bosne i Hercegovine, u novije je vrijeme marginalizirana te se i samo obiljeavanje
400. obljetnice prve tiskane knjige u BiH na narodnom jeziku Divkovieva Nauka iz 1611. tijekom 2011.
potiho dogaalo. Na to preuivanje vanih dogaaja iz kulturnog pamenja, koje razotkriva razdrtost i na
kulturnoj kako i na politikoj sceni dananje BiH, reagiraju Lovrenovi (2011) i Ivankovi (2011: 5-7).
4 Sudbinu ljetopisa u knjievnopovijesnim pregledima istraila je Iva Beljan (2011a: 5-14).
5 Vidi primjerice Vodnik (1913: 330) i Kombol (1961: 355-366).
6 Do kraja 17. stoljea samostani Bosne Srebrene nalaze se u veem dijelu Dalmacije, u Slavoniji, u Srijemu,
Bakoj, Banatu, junoj Ugarskoj, u okolici Beograda te u Rumuniji i Bugarskoj. Nakon Bekog rata (1683
1699) Bosna Srebrena se nala u trima dravama: velik je dio Dalmacije pod vlau Mletake Republike, svi
krajevi sjeverno od Save pripali su Habsburkoj Monarhiji, u Bosni, i dalje pod turskom vlasti, ostala su samo
tri samostana (Kraljeva Sutjeska, Kreevo i Fojnica), ostalih sedam je spaljeno i/ili iseljeno. Nakon odvajanja
dalmatinskih samostana, odvajaju se i prekosavski 1757, te je Bosna Srebrena svedena na podruje Bosne i
Hercegovine. Polovicom 19. stoljea odjeljuju se i hercegovaki franjevci u samostalnu kustodiju, koja 1892.
postaje provincijom.
104 Dolores Grmaa: Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u knjievnoj historiografiji
7 Na Jagievu inicijativu Prohaska se ukljuuje u projekt enciklopedije slavenske filologije, koju je na ruskom
izdavala Petrogradska akademija, sa zadatkom da obradi knjievnost u Bosni i Hercegovini. Kao posljedica
Prohaskinih idejnih stajalita iz njegove knjige izostaje knjievnost muslimana u Bosni i Hercegovini.
Detaljnije o tome vidi Katii (2003).
8 Iznimka je povijest Ive Frangea (1987) u kojoj izostaje franjevaka knjievnost, to je ispravljeno u
dopunjenom njemakom izdanju (Frange 1995) u koje je ukljuena. Vidi takoer Frange 2000.
9 Primjerice da su franjevci u mnogoemu prvi u Bosni i Hercegovini, prvi lijenici, prvi autori latinskih,
hrvatskih i turskih gramatika, konkretnije, Matija Divkovi je prvi pisac na narodnom jeziku, Filip Latri je
prvi moderni historiograf, Ivan Frano Juki pokreta prvog asopisa, Augustin Mileti zaetnik kolstva itd.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 105
11 O tome govore brojna izdanja i omiljeni narodni nazivi pojedinih djela: Fratarica za Divkovieve Besjede,
Babua za Babiev Cvit razlika mirisa duhovnoga, Stipanua ili Stjepanua za Izpovijed krstjansku Stjepana
Margitia, izmar za Oduzame Filipa Lastria, Biskupovaa za katekizam Istomaenje stvari potribiti nauka
krstjanskoga biskupa Augustina Miletia. U knjievnoj je historiografiji esto ponavljana Fortisova anegdota
o utjecaju Divkovieva Nauka krstjanskoga kod morlakih obana koji ispravljaju svoga upnika. Vidi
primjerice Vodnik 1913: 222, Georgijevi 1969: 152.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 107
12 Nacijelome prostoru Bosne Srebrene protestanata je bilo tek na rubnim dijelovima June Ugarske.
13
Veze franjevake s usmenom knjievnosti tema su su brojnih studija. Vidi primjerice Zbornik radova o
Matiji Divkoviu (Kuna 1982), Ivankovi 2008.
108 Dolores Grmaa: Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u knjievnoj historiografiji
Upravo je zbog uloge jezinog mosta izmeu sjevera i juga, od Jadrana do Drave,
te vitalne uloge u stvaranju nadregionalne jezine norme u istraivanjima franjevakog
spisateljstva najvie jezikoslovnih radova.14 Hrvatska, naime, standardnojezina tradi-
cija gotovo je iskljuivo (zapravo sve do pred kraj 19 stoljea) vezana za djelatnost franje-
vaca Bosne Srebrene (Pranjkovi 2008: 27).
bosanskih franjevaca srpski filolozi, koji franjevaku knjievnost ukljuuju u srpsku. U novije vrijeme
prevladavaju radovi hrvatskih jezikoslovaca.
15 Najvanije su izbore priredili: Kuna (1974), Lovrenovi (1982), Karamati (1994. i 2006), Gabri-Bagari
prostoru u kojem vlada drugo vrijeme.17 Dok su u jadranskim gradovima satovi izbijali
renesansu, barok, rokoko; izvan zidina kao da se vrijeme zaustavilo u naizgled nepo-
kretnom vremenu srednjeg vijeka jer kulturni karakter toga drugog prostora odreuje
sustav koji je stvorilo hrvatsko srednjovjekovlje (Rapacka 2005: 367). Franjevaki pisci,
poevi od Divkovia, prenose neke elemente dubrovake i dalmatinske kulturne batine
na iroki prostor Bosne Srebrene od Jadrana do Drave, ali ne one kulturne elite, nego
uglavnom djela koja zauzimaju neto nie mjesto na hijerarhijskoj ljestvici knjievnih
vrijednosti.
U temelju je usporedbe bosanske s dubrovako-dalmatinskom regijom injenica
raslojavanja izmeu visoke i puke kulture, odnosno rascjep izmeu estetske i popular-
ne knjievnosti koji je dio procesa autonominacije nacionalne knjievnosti (Protrka
2008: 72). S tom je polarizacijom u procesu stvaranja i legitimacije nacionalne zajednice
povezana polemika oko izbora knjievnog kanona, pojanjava Marina Protrka (2008).18
Na jednoj e se strani tako nai estetiari koji zagovaraju estetske zasade visokog kano-
na u ijem su sreditu dubrovaki velikani 17. stoljea: Gunduli, Palmoti, urevi
i dr. Na suprotnoj su strani populisti, zagovornici pukog kanona na ijem je vrhu
Andrija Kai Mioi, ija djelatnost izravno proizlazi iz tradicije puke knjievnosti fra-
njevaca Bosne Srebrene te predstavlja njezin kraj, a ujedno i vrhunac. Time je skromna
franjevaka knjiga za puk Razgovor ugodni naroda slovinskoga postala narodnim klasi-
kom i zauzela mjesto pored Osmana Ivana Gundulia kao drugi, popularni pol modela
narodne tradicije.19
20 Tu je problematiku iscrpno istraio Sanjin Kodri u poglavlju Nevolje s kanonom: sluaj bosanske i/ili
bonjake knjievne historije. (Na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M. Begia) u
Kodri 2010: 151-176.
21 U tom je smislu vrlo indikativna primjedba D. Prohaske (1911: 146) da je u sluaju franjevake proze vjerski
sadraj iskljuivi krivac to se ne cijeni vie nego dubrovaka renesansna knjievnost u stihovima.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 111
Literatura
Beljan, Iva (2011a), Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljea, Synopsis,
Zagreb Sarajevo
Beljan, Iva (2011b), Fra Matija Divkovi u znanosti o knjievnosti: Zbornik radova iz 1982. godi-
ne, Bosna franciscana XIX/34, 113-131
Bogii, Rafo (1994), Knjievnost bosansko-hercegovakih franjevaca u hrvatskoj knjievnoj
matici, u: M. Karamati, ur., Znanstveni skup Sedam stoljea bosanskih franjevaca 1291
1991. Zbornik radova, 183-196, Franjevaka teologija Sarajevo, Samobor
Daja, Sreko M. (1979), Tlo nastanka i protubogumilska komponenta ibenske molitve?, Croa-
tica Christiana Periodica III/3, 80-92
Daja, Sreko M. (2001), Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet, u: I. Pranjkovi i S. Jeli-
i, ur., Zbornik u ast dr fra Rastislava Drljia i dr fra Berislava Gavranovia, 93-106, Udruga
aka Franjevake klasine gimnazije Visoko, Zagreb
Frange, Ivo (1987), Povijest hrvatske knjievnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske Cankarjeva
zaloba, Zagreb Ljubljana
Frange, Ivo (1995), Geschichte der kroatischen Literatur. Von den Anfngen bis zur Gegenwart,
Bhlau Verlag, Kln Weimar Wien
Frange, Ivo (2000), Bosna Argentina. Knjievno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Her-
cegovini od 13-20. stoljea, Vijenac VIII/167, Zagreb, 27. srpnja 2000. (http://www.matica.
hr/Vijenac/Vij167.nsf/AllWebDocs/Knjizevnoikulturnodjelovanje).
Gabri-Bagari, Darija (2004), Primjeri bosanskohercegovake pismenosti i knjievnosti od 11. do
19. stoljea, HKD Napredak, Zagreb
Georgijevi, Kreimir (1969), Hrvatska knjievnost od 16. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i
Bosni, Matica hrvatska, Zagreb
Ivankovi, eljko (2007), Povijest kao kulturna povijest (ili Bosna Srebrena kao kulturoloki fe-
nomen), Bosna franciscana XV/26, 81-90
Ivankovi, eljko (2008), Katolika usmena, nabona i duobrinika knjievnost u Bosni XVIII
stoljea, u: M. Karamati, ur., Zbornik o Marku Dobretiu, 189-204, Opina Dobretii Kul-
turno-povijesni institut Bosne Srebrene Sarajevo, Sarajevo Dobretii
Ivankovi, eljko (2010), Kraljeva Sutjeska kao mjesto nastanka znaajnih djela knjievnosti Bo-
sne Srebrene, u: M. Karamati, ur., Zbornik radova Stoljea Kraljeve Sutjeske, 507-521, Fra-
njevaki samostan Kraljeva Sutjeska Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene Sarajevo,
Kraljeva Sutjeska Sarajevo
Ivankovi, eljko (2011), Slovo na poetku, u: . Ivankovi, ur., etiri stoljea nauka krstjanskog
fra Matije Divkovia 1611.-2011., 5-7, HKD Napredak, Vare
Jagi, Vatroslav (1867), Historija knjievnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, knjiga prva: Staro
doba, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 113
Rapacka, Joanna (2005), Centri i periferije starije hrvatske knjievnosti, u: D. Falievac, J. Lisac
i D. Novakovi, ur. Hrvatska knjievna batina, knjiga 4, 359-373, Ex libris, Zagreb
Rapacka, Joanna (2002), Leksikon hrvatskih tradicija, Matica hrvatska, Zagreb
Rizvi, Muhsin (1985), Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Maslea, Sarajevo
urmin, uro (1898), Povjest knjievnosti hrvatske i srpske, Lav. Hartman, Zagreb
Vodnik, Branko (1913), Povijest hrvatske knjievnosti. Knjiga I. Od humanizma do potkraj XVIII.
stoljea, Matica hrvatska, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 115
XVI .
-
,
, ,
, -
(), () .
, -
. -
. ()
, (), ,
-
. , XIX
XX , -
.
.
, , , , , -
. ,
, . -
.
: , , , ,
,
Tatars have not lost connection with their compatriots in the East. There is much infor-
mation about Tartars trips to Istanbul, the Balkans and Mecca. However, inaptitude of
the liturgical Arabic language and loss of the Turkic language was the reason why Lithu-
anian Tartars were constrained to change their religious literature into Old Belorussian
and later into Polish. In this way, Lithuanian Tartars manuscript tradition was born,
when Slavic text was written in the Arabic alphabet. One of the peculiarities of these
manuscripts is that it is a multilingual monument. In manuscripts, beside the Slavic
languages, there are many texts written in Arabic and old Ottoman words. Lithuanian
Tartars writing tradition, little bit modified and modernized, remained till our days. At
the end of XIX century Chamail written in Cyrillic alphabet appeared, whereas Kitab
written by printing-machine in the Latin alphabet appeared in 1980s. The oldest Tartars
manuscripts (kitabs, chamails, tefsirs and tedvids), written in the old Belorussian and
Polish languages in the Arabic alphabet, are dated back in the middle of XVII century.
The meaning of the word kitab in the Arabic language is a book. However, kitab refers
only to a very large size and scope of a book. Kitabs for Lithuanian Tartars had a great
cultural and educational value. It was possible to learn from them about Muslim rituals,
traditions, and access to popular hadith stories about prophet Muhammed and his pre-
decessors. There were also a lot of Eastern stories, folklore, sometimes biblical legends.
Chamail (prayer-book) consists of prayer text written in the Arabic and Turkic langu-
ages and explanation of the text in old Belorussian and Polish. It is also possible to find
knowledge about Muslim chronology, advices how to heal disease by praying, dreams
interpretations, lucky and unlucky day predictions. Quran reading rules are stated in
tedvid. Tefsir is the Quran with narration between the lines and comments in Polish. It
helps to understand content of the Scripture. All the written forms are equally important
and reflect the unique Lithuanian Tartars culture and its links with other cultures.
Key Words: Lithuanian Tatars, Slavic languages, Arabic alphabet, Kitab, Chamail, Tefsir
, .
,
. , ,
( ). ,
, -
, (Suter 2004: 13). -
.
, ,
XVI .,
. -
(1969, 1989)
(1968). -
Hirvat Trkisi 1588 (Suter 2004: 13),
XVII . (Mikinie-
n 2001). , -
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 117
: , ,
,
.
XX .,
. , XX .,
19411942 . (Suter 2004: 16). -
, -
, , , ,
,
.
XVI -
. ,
.
, , - -
(, 2009: 15).
, -
, -
,
(),
() . ,
. -
. -
(), (),
, -
. -
, :
(Deringer 1972: 525). , -
XIX XX , -
.
.
, , , , ,
(Mikinien 2001: 15).
.
, , .
-
, .
:
, , :
,
, , -
118 :
- .
, , -
(Mikinien 2009: 9). . -
. . , -
. -
. , -
,
, ,
, , , -
( 2007: 144). -
,
: (Woronowicz 1937:
13). , ,
, ,
.
, . -
, -
, ,
. -
( ) .
.
,
. -,
,
(i-ii, 1995; Majda 1995: 139158; Gllda, Mikinien
2008). , , ,
, ,
- ,
, , .
, XVIXVII
,
-
.
,
-
, .
, -
.
XVXVI .,
(XVIIXX .) .
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 119
, ,
.
.
. 1957 ,
72 (Krycziski 1935).
. .
, -
Rocznik
Tatarski ( ) .
.
1939 .
(
1987: 243).
-
(Mikinien 2001: 2940). -
1961 1968 .
1961 .
. -
, - -
, (apicz
1986: 165).
1968 . . . -
, , -
, , -
, , - -
.
, -
, , -
1997, 2000, 2003 2005 . (i i ...1997; Drozd, Dzie-
kan, Majda 2000; i i ... 2003; , ,
2005).
, -
181 (i 2009:
4962). 70 .
, 25 , -
().
(i 2006: 147156).
181 27
. 16 ,
11 . 3
. -
, 47 41 .
( F 3-392) ( F 3-391) -
(,
, 2005: 1112, 5861).
120 :
. ( F 150).
,
(1868 .) ,
(, , 2005: 6264). -
. -
( 2009: 231238).
XVIXVII .,
, , -
, , , .
-
, -
.
. -
,
( 2007: 263285; 2009: 8890). -
-
. -
, , , , , .- ..
, ,
. . (Fleischer 1838: 450451). , , . .
, . -
-
. ,
, -
( 1857). , .
,
XIX XX . .
(1915) .
( ) -
, -
.
,
(i 1920: 2839; i 1924: 4652).
. -
, , -
(1968).
-. -
- -
, -
.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 121
, ,
.
-
. .
(apicz 1986). . . , -
-
, . , 1988 .
-893, -
XVIXVII ., -
, XVIIIXX .,
, . --
.
-
,
. , -
(Mikinien 2001; Mikinien 2009; Akiner 2009).
-
, , (Jankovski, apicz 2000; Mikinien
2001; Mikinien 2009).
, , ,
, , -
.
. -
,
.
, , -
.
,
, , ,
,
. -
. . -
(, 2009). . , .
, . , .
, . , . , . (Drozd 1999; Gllda, Mikinie-
ne 2008; , 2009; Suter 2004).
- ,
. , -
, .
: - ;
122 :
; - . -
, ,
-, , -
. -
. ,
, .
, -
. , ,
: ; e ; e -
; ; ..
.
,
. (Biblia 1572) -
, , -
( 1997: 234250).
, -
,
, ,
. - -
, : - -
. -
,
, - .
, , ,
-
. --
, , ,
.. -
, , , , ;
, .. , .
,
, ,
.
- -
.
, -
.
.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 123
i, (2006), i i i i i, :
:
, 147156,
i, (2009), i i i
, : i: ii i, 4962, i
Biblia (1572), Biblia, to jest ksigi Starego a Nowego Przymierza, znowu z jzyka ebrejskiego, grec-
kiego y aciskiego na polski przeoone, Niewie
Deringer D. (1972), Alfabet, czyli klucz do dziejw ludzkoci, Warszawa
Drozd, Andrzej (1999), Arabskie teksty liturgiczne w przekadzie najzyk polki XVII wieku, Dia-
log, Warszawa
Drozd, Andrzej; Dziekan, Marek; Majda, Tadeusz (2000), Pimiennictwo i muhiry Tatarw polsko-
litewskich, Warszawa
Fleischer, H. O. (1838), Codices Arabici, Persici, Turcici, u: Catalogus librorum manuscriptorum
qui in Biblioteca senatoria civitatis Lipsiensis asservantur. Ed. Nauman A. G. R.,
450451,Grimae
Gllda, Nesrin; Mikiniene, Galina (2008), Litvanya Tatarlarna ait el yazmalarndan Trke-
Lehe klavuz (yl 1840), Lietuvi kalbos institutas,Vilnius
Jankovski, Henryk; apicz, Czesaw (2000), Klucz do raju: ksiga tatarw litewsko-polskich z XVIII
wieku, Warszawa
Krycziski, L. (1935), Bibliografia do historii Tatarw polskich, Zamo
apicz, Czesaw (1986), Kitab Tatarw litewsko-polskich: (paleografia, grafia, jzyk), Toru
Lehfeldt, Werner (1969), Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum der bosnisch-herzegovi-
nischen Muslime. Transkriptionsprobleme, u: Beitrge zur Kenntnis Sdosteuropas und des
Nahen Orients 9, Trofenik, Mnchen
Lehfeldt, Werner (1989), Eine Sprachlehre von der Hohen Pforte. Ein arabisch-per-
sisch-griechisch-serbisches Gesprchslehrbuch vom Hofe des Sultans aus dem 15. Jahrhun-
dert als Quelle fr die Geschichte der serbischen Sprache / Mit Beitrgen von Tilman Ber-
ger, Christoph Corell, Gnther S. Henrich und Werner Lehfeldt / hrsg. Von Werner Lehfeldt,
u: Slavistische Forschungen 57, Kln, Wien, Bhlau
Majda, Tadeusz (1995), TurkishByelorussianPolish Handbook, u: Rocznik Orientalistyczny 49
(2), 139158, Warszawa
Mikinien, Galina (2001), Seniausi Lietuvos totori rankraiai: grafika, transliteracija, vertimas,
tekst struktra ir turinys, Vilniaus universiteto leidykla, Vilnius
Mikinien, Galina (2009), Ivano Luckeviiaus kitabas Lietuvos totori kultros paminklas,
Lietuvi kalbos institutas, Vilnius
Suter, Paul (2004), Alfurkan Tatarski: Der litauisch-tatarische Koran-Tefsir, Kln
Woronowicz, Ali (1937), Jzyk polski w transkrypcji arabskiej, ycie Tatarskie 1, 13.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 125
UDK: 930.85(497.6) 1380/1416 Hrvatini, H.
091.31](497.6:438:474.5) 12/13
Ovaj je rad posveen rukopisnoj batini Bosne i Hercegovine, formiranoj prije pada Bo-
sne 1483., koja je odraz kulturnog bogatstva nastalog u tom prostoru kroz povijest. U
isto vrijeme tekstovi rukopisa i njihove iluminacije pokazuju elemente iz razliitih tra-
dicija, za koje je glavna odrednica bila ispovijed (Slavia Latina, Slavia Orthodoxa). Ova
posebna crta je suoena sa suvremenim politikim i kulturnim prilikama u Poljskom
kraljevstvu i malo kasnije u Poljsko-litvanskom kraljevstvu (Kraljevina Poljske i Veliko
vojvodstvo Litve, Res Publica Utriusque Nationis). Primjer Hrvojevog misala i dvorske
kapele u Lublinu najbolji su dokaz vitalnih struja povezanih s infiltracijom razliitih et-
nikih skupina i njihovih umjetnikih tradicija. Ova je injenica pridonijela tome da su
te dvije dualistike zemlje postale znaajna sredita umjetnosti i vorovi kulturne komu-
nikacije s izuzetno jakim utjecajem. Posebno mjesto u radu e imati analiza perspektive
i iluminacije u kulturolokom pogledu, uzimajui u obzir granini karakter umjetnosti
Balkana, njezinu homogenost i heterogenost. Ovom prigodom neophodno je spomenuti
i politiku povijest tog prostora, njegovu multikulturalnost i razliite vjeroispovijesti.
U raspravi u takoer pokuati predoiti problem junoslavenskog minijaturnog
slikarstva, slabo prisutnog u svijesti istraivaa, a koji e omoguiti puniji i koherentniji
prikaz umjetnike karte srednjovjekovne Europe. Osnovni argument ove teme je njezina
valjanost za kulturnu obnovu potpune slike Junih Slavena u srednjem vijeku.
Kljune rijei: rukopis, Hrvoje Vuki Hrvatini, Bosna, Kraljevina Poljske i Veliko voj-
vodstvo Litve, Jagelovi, iluminacije, homogenost, heterogenost, batina, odnosi
The article is devoted to the legacy of selected manuscripts from Bosnia and Herzegovi-
na, formed before the fall of Bosnia in 1463, which is the reflection of the cultural wealth
that was created in the area throughout history. At the same time in the texts of manus-
cripts, their illuminations, we can see elements from different traditions, which main
determinant was confession (Slavia Latina, Slavia Orthodoxa). This specific feature will
126 Emilian Szymon Praat: Rukopisna batina srednjovjekovne Bosne i Hercegovine...
be confronted with the contemporary political and cultural situation of the Polish King-
dom and slightly later Polish-Lithuanian Commonwealth (Polish Kingdom and Grand
Duchy of Lithuania, Res Publica Utriusque Nationis).
Example of Hrvoje Vukcic Hrvatinic Missal and the chapel at Lublin Castle is the
best paradigm of vital currents associated with infiltration of various ethnic groups and
their nurtured artistic traditions. This fact made those two dualistic countries significant
centers of art and cultural communication nodes with an extremely strong influence on
Europe at this time.
A special place in the article will take analyze the cultural perspective and illumina-
tion, taking into account the border nature of Balkans art, its homo-and heterogeneity.
On this occasion, may be necessary to appeal to the complicated political history of the
area, its multiculturalism and multi-confessional nature.
Article will also attempt to bring the problem of South Slavic miniature painting, in
a little present in the minds of western researchers, which will allow for fuller and more
coherent view of the artistic map of Europe in the Middle Ages.
The basic argument for the desirability of taken theme is its validity from the
standpoint of cultural reconstruction of the full picture of South Slavs in the medieval
period, which is an important aspect of miniature paintings, tested and well known in
relation to Western Europe.
Synchronous perspective of history and culture of BiH and the Polish-Lithuanian
Commonwealth will find the universal elements, as well as those who contributed to the
uniqueness of the analyzed area.
Key Words: manuscript, Hrvoje Vuki Hrvatini, Bosnia, Polish Kingdom and Grand
Duchy of Lithuania, Jagelovi, illuminations, homogeneity, heterogeneity, heritage, re-
lations
14. kolovoza 1385. u Krevu je potpisana unija izmeu Kraljevine Poljske i Velikog voj-
vodstva Litve, koja je spojila u jedno dravno ustrojstvo dvije mone nacije. Glavni ra-
zlog za formiranje takvog ugovora bili su napadi Teutonskog reda na pagansku Litvu te
potreba da se sauva kontinuitet dinastije u Poljskoj. Nemajui mukog nasljednika, Lu-
dovik I. Anuvinac dao je poljskom plemstvu povlasticu u Koicama i stoga je dopustio
prijenos prijestolja na jednu od svojih keri. 1384. Hedwiga, ki Elizabete Kotromani,
postala je kraljica Poljske: Hedvigis Dei Gracia Rex Poloniae, necnon terrarum Craco-
viae, Sandomiriae, Syradiae, Lanciciae, Cuyaviae, Pomeraniaeque domina et heres, etc..
Ubrzo nakon toga, 15. veljae 1386. pokrstio se prema rimskom obredu Jagelo,
veliki vojvoda Litve (ranije krten u pravoslavnoj crkvi [Zernov 1967:119 Krtenje je pri-
mio zbog majke Juliane Alexandrovne Tverske ( )]),
tri dana kasnije oenio je Hedvigu u Vavelskoj katedrali u Krakovu. 4. oujka 1386. go-
dine Jagelo, koji je na krtenju dobio ime Ladislav, bio je okrunjen za kralja Poljske [Wla-
dislaus dei gracia Rex Polonie, nec non terrarum Cracovie, Sandomirie, Siradie, Lanci-
cie, Cuyauie, Lituanie princeps supremus, Pomeranie, Russieque dominus et heres, etc.].
Personalna unija, koju je vezala osoba monarha, preivjela je do 1. srpnja 1569. godine,
kada je u Lublinu, zahvaljujui Sigismundu II. Augustu, sklopljen novi savez, polurealan,
tvorei Poljsko-litavsko kraljestvo ( lub ,
Res Publica Utriusque Nationis), koje je postojalo do konane podjele Poljske 1795. godi-
ne.
Jagelo je zbog svoje majke, princeze od Tvera, bio snano povezan s Pravoslav-
nom crkvom, a time i s kulturom, koju je ona (ta Crkva) stvorila. Koliko je jaka bila ova
povezanost pokazuje donacija Ladislava Jagelovia u dvorskoj kapeli u Lublinu. 1407.
godine kralj ju je dao obnoviti u gotikom stilu, a 1418. godine majstor Andrija je prekrio
unutranjost rusko-bizantskom polihromijom. Ikonografski program Istoka bio je prila-
goen unutranjosti, u kojoj se slavila liturgija zapadne Crkve. Osim vjerskih predstava,
slike dvaput prikazuju lik Jagelovia. Moglo bi se rei da vjerska tolerancija, koja je ka-
128 Emilian Szymon Praat: Rukopisna batina srednjovjekovne Bosne i Hercegovine...
snije postala pozanata u Poljsko-litavskom kraljestvu, svoj poetak ima u slikama dvorca
u Lublinu.
Tadeusz Chrzanowski tako komentira taj sluaj na umjetnikoj karti Poljske:
Naalost, fenomen ove koegzistencije trajao je kratko i bili su razliiti uzroci bu-
duih polarizacija pojava, nesumnjivo je da je u 15. stoljeu bilo bitno natjecanje
izmeu umjetnikih vrsnoa rusko-bizantskog i gotiko-latinskog slikarstva koje se
zavrilo pobjedom tog drugog. [Chrzanowski 1993:295]
Da bi se prikazale neke paralele izmeu Poljske i Bosne tog vremena, treba spo-
menuti i Ljudevita I. Anuvinca, koji osim to je bio poljski kralj, takoer je vladao kao
hrvatsko-maarski kralj (1342.-1382.). Tijekom svoje vladavine osvojio je Slavoniju,
Dalmaciju s dijelom Bosne i Bugarske. Vjenanje s kerkom Stjepana II. Kotromania
zapeatilo je utjecaj kralja na sudbinu Bosne. Mletaka republika, poraena u to vrije-
me, odrekla se cijelog dalmatinskog kopna [Malcolm 1994:15]. Drava kojom je vladao
Ljudevit i njegovi nasljednici, irila se od Baltika do Jadrana i bila je mozaik etnikih
skupina, jezika, religija, povijesti i umjetnike tradicije.
U isto vrijeme u Bosni takoer su se dogodile znaajne promjene koje su utjecale
na cijelu povijest regije. Susjedne drave Maarska i Srbija su ojaale i postale opasne
za dravu, koja je ostala u rukama nekoliko istaknutih obitelji i bila je de facto podije-
ljena. Kruna svetog Stefana pokuala je ukrotiti Bosnu, navodei potrebu borbe protiv
krivovjerja crkve. Kao rezultat toga bosansko je sveenstvo bilo podreeno Maarskoj.
Sjeverna Bosna, zahvaljujui Stefanu Kotromaniu, koji je oenio nasljednicu Vojvod-
stva Mave (jugoistoni dio Bosne) izraenog od Maarske, postala je jezgra obnovljene
samostalne drave [Malcolm 194:16]. 1322. godine obitelj Kotromani preuzima Banat
Bosne, sakupljajui u ruci znaajnu politiku snagu. Suradnja s Raguzom, Dubrovakom
republikom, i maarskim vladarima u suzbijanju ustanaka plemstva u Hrvatskoj, poja-
ava poloaj vladara Bosne na politikoj areni. Meutim, kao problem, hereza, smatrana
je nacionalna Bosanska crkva, koja je bila uzrok sukoba s papstvom. Iz tog razloga 1340.
u Bosnu dolaze franjevci, koji e igrati jednu od glavnih uloga u politikoj i kulturnoj
povijesti zemlje. Na podruju Balkana osnovana su etiri samostana koji su postali vrata
zapadne infiltracije, po uzoru na apeninsku umjetnost [Visoko, Lava, Sutjeska, Olovo].
Osim franjevakih samostana, postoje i neki drugi izvori utjecaja. Teko je zapravo
identificirati odreena sredita umjetnike djelatnosti, no komparativne analize djela
susjednih naroda omoguuju procjenu puta proimanja umjetnikih impulsa. U proce-
su prilagodbe stvaralatva Istoka, a osobito Bizantskog carstva, vano je posredovanje
podruja Srbije, gdje se mora traiti utjecaj na stvaralatvo Bosne i Hercegovine. Malo je
lake identificirati izvor zapadnih inspiracija. Politiki savezi sklopljeni izmeu Bosne i
snanih gradskih opina Dalmacije, kao to su Dubrovnik, Zadar i Split, u rezultatu od-
nosili su se ne samo na ekonomski prosperitet nego i na kulturne razmjene. Bitan znaaj
ima takoer tradicija Venecije ili Maarske kao politikih sredita koje su desetljeima
utjecale na Balkan. Treba takoer imati u vidu da su u kancelarijama vladara i plemstva
radili predstavnici svijeta Slavia Latina, najee sveenici. S druge strane, koegzistirale
su tri crkve: Bosanska, Katolika i Pravoslavna svaka s vlastitim pismom, knjievno-
u, kulturnom batinom i malo drugaijim ikonografskim resursima.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 129
Meutim, dugo prije nego to su bosanski franjevci stigli u Bosnu, domai skripto-
riji stvorili su mnoga djela koja su vidljiva svjedoanstva proimanja kultura, pismenih
i slikarskih tradicija. Rukopisni spomenici omoguuju periodizaciju kulturne povijesti
podruja koje nas zanima. Zahvaljujui njima moemo razlikovati sljedea razdoblja:
1. 12. i 13. stoljee, kada su postali evanelje humskog kneza Miroslava i Gligoro-
vi-Giljferdingovi odlomci
2. polovina 14. stoljea i u njemu Mostarsko evanelje, evanelje Divoa Tihora-
dia
3. kraj 14. i 1. polovina 15. stoljea, koje reprezentiraju Hrvojev misal, Hvalov
zbornik i i vie iluminiranih rukopisa [Aneli 1984:506]
Vee promjene odvijaju se u 15. stoljeu, gdje tipine teme doseu novu, posredno
s drugim umjetnostima. Kao primjer navodimo Beogradsko etvoroevanelje, Kopita-
rovo, ajniko i Pripkovievo evanelje, Giljferdingov apostol i Rukopis krstjanina Ra-
dosava. Malo kasnije, dominantan poloaj u knjievnom slikarstvu zauzimaju gotiki
uzorci. Najbolji primjer takvih rukopisa su Mletaki zbornik, Nikoljsko, Daniievo,
Srekovievo evanelje [Aneli 1984:509].
Najzanimljiviji su rukopisi iz etvrte skupine spomenika, s prepoznatljivim Misa-
lom Hrvoja i Hvalovim zbornikom. Obojica, po narudbi Hrvoja Vukia Hrvatinia,
predstavljaju bogatstvo ikonografskih tema, odjek su stare tradicije u obliku prikaza
radova u svakom mjesecu u godini ili nadovezivanje na utjecaje francuske provenijen-
cije. Navedeni spomenici izuzetno dobro ilustriraju homogenost kulture Bosne, koja se
temelji na heterogenom mozaiku impulsa sa Istoka i Zapada. Na konaan izgled Misala
utjecali su politiki imbenici, koji su bili izraz orijentacije samog donatora (ktitora).
Marija Panteli [1970:39-96] savreno pokazuje odnos izmeu izbora imaginarija sve-
taca i elje donatora (ktitora) za ulazak u sferu francuske kulture koja je promicala kult
dinastikih svetaca kao faktora koji ujedinjuje razliite sfere utjecaja. Oigledan primjer
toga je portret svetaca kralja Ljudevita I. Blizak kontakt s Francuskom bio je rezultat
130 Emilian Szymon Praat: Rukopisna batina srednjovjekovne Bosne i Hercegovine...
ili likove svetaca. Osim jezika i pisma, bitne su i doktrinarna i ideoloka pozadina koje
iza njih stoje, a zbog kojih se stoljeima BiH vidjela kao podruje gdje se credo liberalnije
interpretira, da se ne kae da je to njegova antiteza. Snana pozicija Bosanske crkve i
njezine veze s istaknutim politiarima, kao to je nekoliko puta spomenuti Hrvoje, pri-
donijela je naglaavanju vlastitog identiteta i kreativne osobnosti. Istie to Noel Malcom
u odnosu na monaki pokret, navodei da je ovaj pokret bio baziran na vladavini sv. Ba-
silija, podrijetlom iz tradicije istonog kranstva, iako su formalno bazilijanski samo-
stani u Bosni bili u papinoj nadlenosti [Malcom 1997]. Nedvojbeno, istona duhovnost
kao temelj bazilijanskog reda utjecala je i na umjetnost. Jaki poloaj Bosanske crkve u 14.
i 15. stoljeu, brojni samostani plaani od plemstva i magnata, pridonijeli su stvaranju
mnogih knjievnih djela na istoj razini kao to vidimo kod franjevaca i dominikanaca.
Da zakljuimo: kad bismo za analizu povijesnih rukopisa koristili teoriju Aby War-
burga, kad bismo stvorili atlas Mneme s iluminacijama, tada bi se pred oima gledatelja
otvorila perspektiva slina kolau inspiracija, tema, stilova, misli, koje se proimaju, po-
dravaju i stvaraju koherentnu cjelinu. Srednjovjekovni odnosi i dijalog izmeu Istoka
i Zapada, zatim mozaika homogenost kulture tadanjeg vremena postaju univerzalni i
nalaze odraz u sadanjosti, kao to je primjerice Bosanskohercegovaki slavistiki kon-
gres, gdje se Istok i Zapad ponovo susreu u Bosni.
Bibliografija:
Aneli, P. (1984), Doba srednjovjekovne bosanske drave [u:] Kulturna istorija Bosne i Her-
cegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Sarajevo, Veselin
Maslea, Sarajevo, 435-587.
Charkiewicz, J. (2004), Ikonografia wit z liczny dwunastu, Warszawska Metropolia Prawosawna,
Warszawa
Chrzanowski, T. (1993), Sztuka w Polsce Piastw i Jagiellonw, Wydawnictwo Naukowe PWN,
Warszawa
Cyriacus, kumenisches Heiligenlexikon, http://www.heiligenlexikon.de/BiographienC/Cyria-
cus.htm
Elba, E. (2009), Between Southern Italy and Dalmatia: Missal MR 166 of Metropolitana Library,
Zagreb [u:] Zograf 33, 63-73.
Fenomen Krstjani u srednovjekovnoj Bosni i Humu [2005], [u:] Zbornik radova, Institut za
istoriju Sarajevo, Hrvatski institut za povijest Zagreb
Jagi, V., Thallczy, L., Wickhoff, F., (1891), Missale glagoliticum Hervoiae ducis Spalatensis, Vin-
dobonae typis Adolphi Holzhausen, Vindobonae
Malcolm, N. (1994), Bosnia. A short story, Basingstoke, London
Malcolm, N. (1997), Koci Boniacki [u:] Krasnogruda Nr 7 Bractwa narodowe i religijne
Mikuli, P. (2000), Bosanski i humski iluminirani rukopisi, [u:] Bosna franciscana: asopis Fra-
njevake teologije, Sarajevo 8 [2000], 13, 134-176.
Panteli, M. (1970), Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, [w:] Slovo: asopis Starosla-
venskog instituta, No. 20 Rujan, 39-96.
Zernov, N. (1967), Wschodnie chrzecijastwo, PAX, Warszawa
IV.
Novija knjievnost
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 135
821.163.4(497.6).09-2]: 3551992/1995
821.163.42.09-2]: 3551992/1995
821.163.41.09-2]: 3551992/1995
Mnogi dramski tekstovi, pa i oni koji govore o traginim dogaajima u BiH u perio-
du 19921995., nisu lieni komikih elemenata. U radu se ispituju komino i smeno u
dramskim tekstovima napisanim na BCHS jeziku sa zajednikom temom: ratni sukobi
na prostoru Bosne i Hercegovine. Granice smenog i kominog, kao i njihova funkcija u
ideologiji drame, odreuju se u delima autora iz Bosne i Hercegovine: Almira Imirevia
(Kad bi ovo bila predstava) i Zlatka Topia (Sretna nova 1994!!!), Hrvatske: Damira
odana (Zatiena zona) i Srbije: Isidore Bjelice (Saga o UNPROFORU) i Gorana Marko-
via (Turneja).
The place of the comic in dramas about the new Balkan war in
Bosnia and Herzegovina
The author deals with drama texts written in the BCMS language about the war in Bosnia
and Herzegovina between 1992 and 1995, and discusses comic and humourous elements
in them. He determines the function of the comic in the plays of authors from Bosnia
and Herzegovina: Almir Imirevi (If This Were a Performance) and Zlatko Topi
(Happy New Year 1994!!!); from Croatia: Damir odan (Protected Zone); and from Serbia:
Isidora Bjelica (The Saga About UNPROFOR) and Goran Markovi (The Theatre Tour).
He concludes that odan means to convey that the former common state (Yugoslavia)
used war to treat the madness which had struck all levels of society. Imirevi speaks
about love, which constantly tries to overshadow hatred in his play, with characters and
witnesses that should point out the culprits, but since it is nevertheless impossible to do
so, the verdict is left to swearwords. Bjelica tries her hand at the genre of propaganda
drama, using militant humour to try to prove that the Serbs (especially in Bosnia) are
the most courageous. Markovi manages to amuse with an interesting play about actors
in the war, but does not succeed in equalizing the misdeeds of all the belligerents. Topi
shows how war frightens and destroys, but his subconscious and implicit thesis is that
life is killed by war itself, and not by the shell fired by a warrior.
1. Izbor
Svaki izbor teme, kojom planiramo da se bavimo, otkriva naa interesovanja, afinitete ili
namere. Govorei o drugima mi, i nehotei to, govorimo o sebi. Jo vie, pisati dramske
tekstove na temu sveih novobalkanskih ratnih dogaanja, znai istovremeno govoriti
o sebi, koliko o drugima u tom vremenu. Veina drama koje se bave ratnim dramskim
pismom imaju oslon u realnosti i/ili fikciji zasnovanoj na elementima te realnosti, sa
namerom da prue piev doprinos svedoenju o tom vremenu. Ma koliko bio uasan
rat na balkanskim prostorima, u dramama koje se njime bave ima replika sposobnih da
izazovu smeh (poput onog koji se ponekad otme na sahranama), ali i komikih situa-
cija, pripremljenih i osmiljenih da deluju na smanjenje tenzije o neuralginim i bolnim
dogaajima.
U radu emo ukazati na ovakve malobrojne elemente kominog i smenog u dram-
skim tekstovima napisanim na BCHS jeziku koji imaju temu ratnih sukoba na prostoru
Bosne i Hercegovine. Razmatraemo pet dramskih tekstova autora sa razliitih (zara-
enih) bivih teritorija iste bive drave: Zatiena zona (2001.) Damira odana,1 Kad
bi ovo bila predstava (1997.) Almira Imirevia,2 Sretna nova 1994!!! (2005.) Zlatka
Topia,3 Turneja (1996.) Gorana Markovia4 i Saga o UNPROFORU (1993.) Isidore Bje-
lice.5 Svi navedeni tekstovi, osim poslednjeg, izvedeni su i nagraeni. Ove drame su plod
spisateljske imaginacije sa oslonom na neke stvarne dogaaje koje autori nude pozorinoj
i italakoj publici. Obratiemo panju na smeno i komino i pokuaemo da vidimo
njihovu funkciju u ideji drame, nameravanoj ili nesvesnoj, koja se otela autoru.
1 Damir odan (Split, 1964.), pesnik i prevodilac, autor je drama: Zatiena zona (izvedena u Zagrebakom
kazalitu mladih 2002.), Kain ili njegov brat (2002.), groteske No dugih svjetala (2005. izveo Teatar mladih
u Mostaru) i dramoleta Hrvatski idol (izveden 2008. u Herceg Novom u okviru predstave Na ovjek koju
potpisuje vie autora).
2 Almir Imirevi (Biha, 1971.), dramski pisac i docent na dramaturgiji sarajevske Akademije scenskih
umjetnosti, autor je drama Kad bi ovo bila predstava (1997.), Balkanski avo Sram (1998.), Playback
sevdalinka (1999.), Cirkus Inferno (2001.), Po istinitoj prii, igra plakanja (2007.) i Mousefuckers (2009.).
3 Zlatko Topi (Sarajevo, 1955.), knjievnik, direktor i umetniki rukovodilac sarajevskog Kamernog teatra
55, autor je knjiga drama Kolaps (1988.), Drame (1995.), Izbjeglice (1998.), Time Out (2001.), Osam komada
(2005.) i Gola koa (2007.)
4 Goran Markovi (Beograd, 1948), dramski pisac, pozorini i filmski reditelj, profesor na Fakultetu dramskih
umetnosti u Beogradu i autor je vie drama: Turneja (1996.), Govorna mana (1997.), Parovi (1999.), Pandorina
kutija (2002.), Villa Sachino (2004.), Delirium tremens (2005.) i Falsifikator (2009.); dok mu je tampana
knjiga Osma sednica i druge drame.
5 Isidora Bjelica (Sarajevo, 1967.), pored 40 knjiga proze, 2001. objavila je knjigu drama Psovai druge drame
(Samertajm, Dramopsovai i dve biografske drame o Simeunu Nemanji i Isidori Sekuli), sama je
reirala svoju dramu Sarajka u Beogradu ili sevdah Stane Popike; inae je koautor knjige Nova srbska drama.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 137
na stvarnom predloku jer se nekoliko puta za vreme rata u Bosni dogodilo da je osoblje
ostavilo duevne bolesnike [] (Anonimus 2002).
I pored izvesnih manjkavosti, tekst je nagraen u Nemakoj upravo zbog izbora me-
sta dramske radnje i injenici da komad govori o traginim deavanjima na komino-
realistini nain. To je prikaz nae balkanske ludnice, naeg usuda, one stvarne i one
na izgled imaginarne, koji je izmeu skea i estetizovanog dokumentaristikog prikaza
represije u doba ratnih stradanja. (Vrgo 2003:14) U komediji ima mnogo likova: Han-
ka, neostvarena folk pevaica, provincijski roker eger, Profesor, heidegerovac i lakano-
vac (uz to, teoretiar postmoderne) lik koji podsea da su kreatori ratne stvarnosti iz
intelektualnih krugova drutva, dok su ostali koji upotpunjuju galeriju razliitih tipova:
reimski umetnik, zatim dva direktora velikih preduzea, rudar, konobar koji studira,
sitni vercer... i svi su bolesni i komini u svojoj bolesti, jer imaju pravo na svoje suma-
nute poglede na svet. Najvei bolesnik meu njema je Gvozden koji je umislio da je drug
Tito. Pored ludaka na sceni su mirovnjaci u uniformama sa zadatkom da evakuiu
ostavljene bolesnike, zatim lica koja ovima prevode na engleski ludilo ratne stvarnosti:
Miranda i Hikmet i, naravno, predstavnici zaraenih strana: Jovan, Ante, Hakija, sa li-
nim obezbeenjem.
U takvom interesnom krugu zanimljivih likova komiki potencijal vrlo obeava,
kasnije emo obrati panju na njihove dijaloge i komiku koju oni nude.
lepotici. Sarajevski roditelji na poetku komada upoznaje Billa, sprijatelje se sa njim, dok
u pretposlednjoj sceni, pred njihovom kuom, granata pogaa vozilo UNPROFOR-a.
Londonski par saznaje da je konobar koji treba da im donese ampanjac u hotelsku sobu
Bosanac i da se zove Tarik.
Sudei prema ovom rezimeu nita u komadu ne obeava smeh, osim mladieve vi-
deo-korenspodencije sa papirnatom lepoticom bujnih oblina. Meutim, bie jo rei o
Topiu.
koja je videla njeno izvoenje. Stoga je, ovde, predstavljanje drame svedeno na osnovne
podatke.
ta u ovoj drami obeava smeh i komiku? Najpre to je ponaanje publike za vreme
izvoenja predstava sa neprlinim upadicama i glumako snalaenje u razliitim situa-
cijama da bi izbegli smrt, dosetka da se poslue hrvatskom jezikom varijantom, naue-
nom na pozorinoj akademiji ili usavravanom na lektorskim probama, kao i iskorie-
nim komikim postupcima.
3. Ekstralingvistika komika
vaju od ivotnosti i vre automatske kretnje, kao u Topievom komadu koje mogu biti
komine:
[] glumci bez rijei, i u beskraj, ponavljavaju niz nauenih radnji: John ustane do
kunog bifea, naspe pie, zavili se u fotellju i promijeni kanal na tv. Zatim opet i opet. Ela
takoer [] (Topi 2005:234)
Nebesna u sceni sa anom vadi svoju desnu dojku koja je bela, obla i sa prekrasno
ruiastom bradavicom na sredini [] Nebesna mu gurne usta na bradavicu i on kao beba
prvo sporo a onda sve smelije i smelije pije [] i zaista, on sutradan izbegne skoro sigurnu
smrt i od obinog vojnika UNPROFORA postaje junak, hrabar kao da je Srbin. (Bjelica
1994:150 i 153)
4. Verbalna komika
Verbalna ili detaljna komika, kao osnovni oblik izraavanja komike, poiva na jeziku
komikih likova. Razlikujemo komiku koja proizlazi iz karaktera likova i iz situacija u
kojima se nau, od komike u izboru rei (grupa rei ili reenica). Gipkost i bogatstvo,
isto koliko krutost i siromatvo u govoru likova sudeluju u komikim konstrukcijama
scenskih situacija koje otkrivaju njihove karaktere:
Hanka (Pjeva): Mila majko ti ne roni suza, lijepo stoji partizanska bluza.
eger (Udari je po stranjici.): A i guza dobro stoji, je li.
Hanka: Vala stoji, ali neu s tobom. (odan 2001:18)
Rad na stvaranju komike je vrlo kompleksan zadatak, jer smeh koji ona treba da
proizvede mora biti opravdan, doziran, izdejstvovan njom samom, osmiljen i nameran,
a ne sluajan (ili, to je najgore, izazvan neumeem). Skoro je nemogue odrediti koja
pravila treba potovati da bi se stvorila dobra komedija: Sudiji je potreban zakon da bi
sudio, kritiaru su potrebna pravila. A ova, takorei, ne postoje za komiku. Na nju se
primenjuju ona pravila koja postoje i koja su prihvatljiva i u ozbiljnim delima. (Sareil
1984:40) Imirevi i odan su sposobni da itav lik okarakteriu jednim detaljem
markantnom osobinom govora uzrasta, odnosno profesije dramskog lica:
Beba djetinjasto: Bila sam u tlamvaju bloj tli...to je ovojiko, tli, jedan, dva, tli. Onda
smo pjoli poled hoteja Hojidej Inn, i onda je puco metak i jedan ciko, ciko je bio u clnoj
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 141
majici, on je pao... ovako. Onda je jedna teta pocela da vlisti, ona je bila sva klvava i onda
je i ona paja...ovako. Ja sam onda poslije opet vidjeja tu tetu, tamo kod, kako se ono zove,
kod one vejike kuce... kod Katedjale; ona vise nije padaja nego je plicala sa jednom dlugom
tetom. (Imirevi 2001:16)
Vea ili manja, burnija ili umerenija, povrnija ili sadrajnija kominost se posti-
e optom atmosferom u komadu. Ona je u stvari osnovna namera pisca komedije, a u
scenskom izvoenju i reditelja, glumaca i drugih saradnika u elji da je stvore u komadu
koji izvode.
Igra rei i nesporazumi zbog krivog shvaanja rei je est izbor pisca komedije, pa i
odana. Ima ih dobro izabranih:
Lanois: Ladies and gentlemen, his royal highness the envoy of the High Commissioner
and his crew! (Izgovori his crew tako da zvui screw.) (odan 2001:27)
i nasilno umetnutih:
Filip: [] dva meseca odlazi na front kao na plau, gleda u metke kao u zvezde.
(Bjelica 1994:162)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 143
ovani: Pa uj je, majke ti, zavija ko duboks, ko da je progutala cijeli PGP RTB. A
ti kae njeno pjeva. (odan 2001:8)
ovani: Da je bilo kasnije sad bi pio na slamku ko eunuh u haremu. (odan 2001:13)
Ela: Nego?! Gdje se nalazi to Sarajevo, ako ve nije na obali Crnog mora?! (Topi
2005:266)
5. Ideja drame
Povrina svakog dramskog teksta se lako iitava, ali ne u do nevidljive ideje drame koja
se nalazi u ideologiji i nesvesnom, gde je sve latentno i implicitno. Ovakav sadraj e-
sto se prenosi podtekstom, utoitem najvanijeg u poruci. ta to ele da nam kau ovi
dramski pisci, odnosno ta njihov tekst nesvesno izraava?
Damir odan poruuje da su itelji bive drave bili neuraunljivi i da je njihovo
ludilo zahvatilo sve slojeve drutva i prouzrokovalo novobalkanske ratove, da je Jugo-
slavija sa narodima razliitih nacionalnosti bila zabluda koje se trebalo reiti. Ludilo kao
metafora u Zatienoj zoni je najlake objanjenje za sve to se dogodilo. Latentna ideja
njegove komedije je da je biva zajednika drava leila ludost ratnim razaranjem i
ubijanjima. A da li je ba tako? I moemo li itanjem teksta ili gledanjem predstave da
doivimo komiku katarzu i krenemo iznova?
Almir Imirevi eksplicitno tvrdi da ne moe napisati dramu o ratu, pokretajui
(ne)mogunost pisanja tragedija u savremenom drutvu. U tekstu koji nosi materijalni
trag scenskog iskustva obilno se posluio Kenoom, ali je pokazao da se principom va-
riranja moe napisati moderan dramski tekst o opsednutom Sarajevu koji je u stanju i
da zasmeje. Meanje leksikih polja pozorita i rata je prirodno i sasvim opravdano u
drami u kojoj se voli ivot i govori o ljubavi koja sve vreme pokuava da zaseni mrnju.
Glumci kao dramska lica, pisac (kao uesnik pozorinog ina) zajedno sa publikom (kao
sastavnim delom komada Kad bi ono bila predstava) jesu lica i svejdoci. Na njima
je, mnogo vie nego na itaocu, da odrede krivce, to je ipak nemogue kada se lice rata
i teatra spajaju u jedan odraz; stoga se na kraju javlja psovka koja je reitija od svega to
ona moe da izrazi.
Isidora Bjelica, inae Sarajka u Beogradu, vai za autoricu lake proze koja se pro-
daje u velikom tirau, a ne za dramskog pisca, pa stoga njena herojska pastorala nije
izazvala nikakvo interesovanje, kao ni kod onih koji se bave savremenim dramskim pi-
smom ona za njih kao da i ne postoji. Izvesno je da Saga o UNPROFORU zasluuje
mnogo vie panje od svih njenih romana, zbog iskuavanja anra tehno-pastorale
protkane militantnim humorom, jo vie zbog anra propagandne drame u slubi po-
litike agitacije kakva nije pisana ni u periodu 19451948. god.
Goran Markovi dobro poznaje ivot na daskama i van njih. Za razliku od Bjelice,
on nije bio patriotski-nacionalno nastrojen. Svestan zla koje je proizlilo iz nacionalizma,
bio je i aktivan u opoziciji reimu Slobodana Miloevia, a ipak je, suprotstavljajui svet
umetnika i ratnika, napisao Turneju koja jeste da govori protiv rata i ljudi koji na bilo koji
nain u njemu uestvuju, ali koja neravnopravno pokazuje lice nacionalizma kod zara-
enih naroda. Dok su u drami Hrvati i Srbi skoro izjednaeni po ratnim nedelima, Mu-
slimani su prikazani kao najgori uesnici rata. Ipak treba uzeti u obzir vreme u kome je
delo nastalo. Markovi se ve usudio da srpskoj publici prikae stvarnost srpskih ratnika
na frontu, ali kako bi ta ista publika mogla da proguta ovu istinu, bilo mu je potrebno
da nekog drugog oslika krvolonije i neovenije. Greku iz ove drame je pokuao
da ispravi u istoimenom filmu iz 2008. u kojem se ne pominje da je muslimanski voa
kastirao ratnog hukaa, srpskog knjievnika Ljubia (inae, dramski lik bez pievih
simpatija).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 145
Topieva drama ima mnogo plemenitije namere. Da pokae da su svi ljudi sagrae-
ni od istog materijala, da poseduju iste emocije i elje, da ih mue isti ljudski problemi. U
komadu Sretna nova 1994!!! jedan isti mladi igra i Billa i Tarika/Srana. Ukoliko nesta-
ne jedan od njih, nema ni drugog. Smejui se ponekad njegovim likovima, u homeopat-
skim dozama i briljivo odabranim situacijama, mi se smejemo sebi samima. injenica
da rat zastrauje i unitava nije toliko naglaena u drami, koliko je jasna implicitna teza
da rat ubija ivot, a ne granata koju je ispalio ratnik.
Literatura
Anelkovi, Sava, ur. (2004), Dramski tekst danas u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj
Gori (Meunarodni simpozijum univerzitetskih predavaa, teatrologa i pozorinih kritiara,
Universit Paris IV Sorbonne), Sterijino pozorje, Meunarodna asocijacija pozorinih kri-
tiara (AICT), Novi Sad
Andjelkovi, Sava, Radmila Vojvodi, ur. (2005), Dramski tekst u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i
Srbiji i Crnoj Gori: Mogunosti dramaturkih itanja, Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje
Andjelkovi, Sava, Boris Senker, ur. (2007), Govor drame govor glume. Dramski tekst u Bosni i
Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori, Disput, Zagreb.
Anonimus (2002), Damir odan: znao sam da e moji luaci osvojiti zagrebaku publiku,
Nacional, br. 332, 26. 03.
Bergson, Henri (1940), Le Rire, PUF Quadrige, Paris
Bjelica, Isidora (1994), Saga o UNPROFORU, Nove srbske drame, 123-177, Orbis, Beograd
David, Filip (2004), Zemlja palih anela ili Brod ludaka, Kovine, IV 6, 47-50.
Defays, Jean-Marc (1996), Le comique, Seuil, Paris
Imirevi, Almir (2001), Kad bi ovo bila predstava Kad bi ovo bila predstava... Balkanski avo
sram, 5-29, Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo
Jourdon, Denise (1995), Du comique dans le texe litteraire, Duculot, De Boeck, Bruxelles,
Louvain-la-Neuve.
Markovi, Goran (2002), Turneja (Na tihoj vatri), Osma sednica i druge drame, 9-81, Dnevnik,
Novi Sad
Prop, Vladimir (1984), Problemi komike i smeha, Dnevnik, Knjievna zajednica, Novi Sad
Topi, Zlatko (2005), Sretna nova 1994!!!, Osam komada, 221-268, Drutvo pisaca u BiH,
Sarajevo
Sareil, Jean (1984), Lcriture comique, PUF, Paris
odan, Damir (2001), Zatiena zona, Scena, XXXVII 1-2, 7-39.
Victoroff, David (1953), Le rire et le risible, PUF, Paris
Vrgo, Dubravka (2003), Tranzicijski izgledi hrvartskog teatra, Scena XXXIX 1-2, 10-21.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 147
UDK: 821.163.4(497.6).09-055.1
821.163.42.09-055.1
Cilj je ovoga rada rei neto vie o pojavi mukog ljubavnog pisma na hrvatskoj knji-
evnoj sceni te dovesti u interkulturalni odnos muko poimanje ljubavi i razotkrivanje
intime u novijoj hrvatskoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti. Nastojat e se odgovo-
riti na nekoliko pitanja: je li muka ljubavna proza odgovor na ensko popularno pismo
chicklit, koja su osnovna stilska i tematska obiljeja takvog izraza na primjeru knjievnih
djela dvojice autora, Kreimira Pintaria i Gorana Samardia, a ustvrdit e se i kada i
zato dolazi do pojave tog fenomena na svjetskoj razini te kako se i je li se on uope u
cijelosti manifestirao u bosanskohercegovakoj i hrvatskoj knjievnosti ili je tek rije o
nekolicini autorskih ostvarenja.
Lad lit in Contemporary Croatian Literature and Male Approach to the Motif of Love
in Contemporary Bosnian-Herzegovinian Literature
This paper discusses position of male authors in the context of contemporary mens fic-
tion. Mens notion of love and exposure of intimacy are being discussed within the do-
main of intercultural relations of contemporary Croatian and Bosnian-Herzegovinian
literature. Paper will try to answer the question whether the lad lit is a response to po-
pular female chicklit. Basic stylistic and thematic characteristics of male fiction will be
discussed in the case of two authors: Kreimir Pintari and Goran Samardi. Also, this
paper addresses questions regarding when and why this phenomenon of lad lit emerged
on a global level and how it is being manifested in the Bosnian-Herzegovinian and Cro-
atian literature can we speak about full manifestation of phenomenon or just about a
few attempts in the male fiction prose.
1. Uvod
1 esto se literatura vezana uz pojavu lad lita-a dovodi u svezu s enskom varijantom toga naina pisanja
chicklitom. Andrea Zlatar smatra kako chicklit s jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za
kaogumu, pa je prva asocijacija knjievnost za razbibrigu, za neto to razvlai i smiruje ivce poput gume
za vakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme chick uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije
tipa knjievnost za pilei mozak, knjievnost za kokoi i slino. I jedno i drugo su evaluacijski negativne
oznake, koje podupiru razlikovanje visoke i niske knjievnosti, ozbiljne i trivijalne literature, dakle
upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura. Zlatar u tekstu Tendencije chicklita u
suvremenoj hrvatskoj knjievnosti tvrdi da iskopana ratna sjekira izmeu chicklita i ozbiljne knjievnosti nije
ni danas zakopana, uvjerenje da su enske kolumne slabija knjievnost toliko je jako da esto i same autorice
glatko odbijaju svaku povezanost s chicklitom (Zlatar).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 149
fikcije, kojima su dana provokativna imena chicklit i lad lit, odraavala je ovu zabrinutost
pomou novih parametara enskosti i mukosti, a individualci, koji su odrastali u suvre-
menom drutvu, prisiljeni su nositi se s tim novim pojavnostima.
Kada govorimo o autorima u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti koji su se u svojim
romanima dotaknuli ljubavne tematike moemo spomenuti Borivoja Radakovia (Viru-
si), Zorana Feria (Djeca Patrasa), Ivicu Prtenjau (Dobro je, lijepo je), Romana Simia
Bodroia (U to se zaljubljujemo) te Kreimira Pintaria (Ljubav je sve, U tvom zagr-
ljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo). Rije je o autorima koji su tematizirali pojam
zabranjene ljubavi, seksualnog i emotivnog oslobaanja proizalog iz braka bez tjelesne
strasti ili pak literarno zabiljeili zaljubljivanje i odljubljivanje, a kao najii primjerak
anra izdvajaju se djela potonjeg autora koji ljubavi nije posvetio tek nekoliko epizoda,
nego izmeu ostalog i dva romana, ali i zbirke pjesama kojima se prvi puta obratio knji-
evnoj publici. Ukoliko se osvrnemo na suvremenu bosanskohercegovaku knjievnost
(koja, kao to je napomenuto, i dalje u velikoj mjeri biljei iskustva rata) prema Enveru
Kazazu (2007), zbirke pria Tajna dema od malina Karima Zaimovia, avo u Sarajevu
Nenada Velikovia, Kesten Damira Uzunovia, Sikamora Gorana Samardia, Sarajev-
ski malboro Miljenka Jergovia i ivot i djelo Alphonsea Kaudersa Aleksandra Hemona
predstavljaju uobliavanje poetike nove pripovjedake Bosne.
() bosanskohercegovaku knjievnost na prelazu iz 20. u 21. stoljee karakterizira
ne samo veliki poetiki obrat iz visokog modernizma u postmodernizam, te pad
postmodernistike poetike i pojava postistikih poetika, kritikog mimetizma, osje-
tilnog realizma i nove osjeajnosti, nego i reakcija knjievnosti na rat i njegov uas,
gdje primarnu ulogu ima nova knjievna generacija. Ona e presudno obiljeiti pri-
povjedaku, ali i poetsku produkciju postavljajui nov poetiki poredak, estetske i
etike kriterije u knjievnosti. Iznikla na fonu ratnog haosa i njime temeljno obilje-
ena, ova generacija za osnovno tematsko podruje svojih pria, ali i poezije uzima
stravino ratno iskustvo (Kazaz 2007).
Publika je oigledno bila voajerski gladna neeg svakodnevnog i opipljivog, a enski dio
osobito oduevljen uvidom u svijet mukarca koji ljubav i osjeaje ne ismijava, skriva
ili pak metaforiki pridaje u vlasnitvo imaginarnih likova. Njegovo cjelokupno stva-
ralatvo muzej je njegove prolosti s Njom, a njihovu svakodnevicu, ivotne zavrzlame
koje im donosi novi dan, sitne ljubomore, nesporazume i dragocjenosti ivota u dvoje,
pratimo neprestance svakim novim objavljenim tekstom. Velik je uspjeh poluio kod
enskog dijela publike koji je eljan ogoljenih informacija iz svijeta mukaraca i koji je
eljan spoznaje da su na posljetku i mukarci i ene jednako sposobni patiti i voljeti.
Glavni lik u romanu Ljubav je sve odlikuje se nesigurnou, paranoidnou, povreme-
nom tjeskobnou te potrebom za pretjeranim razlaganjem dogaaja na manje detalje,
odnosno izraenom zaokupljenou i promiljanjem o odreenoj temi to emo opet
radije, stereotipno, pripisati ponaanju zaljubljene ene budui da mukarci ne govore i
ne zamaraju se pretjerano mislima o problemima u ljubavnom odnosu. Sam je autor u
intervjuu za portal za knjigu i kulturu Moderna vremena Info (Pintari 2005) izjavio da
je od iznimnog znaaja kako neto napisati, a ne to ili o emu pisati te se tako uhva-
tio u kotac s temom koja je svojevrstan odmak od uobiajenog prikazivanja ljubavi u
knjievnosti, svjestan kako je odmak na kompozicijskoj razini morao imati svoj odraz na
stilskoj razini te stoga u svom romanu donosi kombinaciju humora i autoironije upakira-
nu u paljivo izbruene reenice. I premda itatelj podsvjesno oekuje ili se pak nada ne-
kakvom preokretu koji e zainiti njihovu svakodnevicu i dovesti do nekih prijelomnih
dogaaja, do posljednje stranice romana u unutarnjim monolozima pripovjedaa, koji
naknadno komentira sve ono to im se dogaa, do izraaja dolaze strahovi i sumnje,
vjene teme nerazumijevanja meu spolovima, kao i javno vidljiva glavna teza romana;
zadovoljstvo pripovjedaa jer je spoznao kako se smisao nalazi upravo u kratkom iskazu
iz naslova romana (Poganik 2006:245).
Ukoliko se osvrnemo na karakteristike stila u djelima Kreimira Pintaria, zamijetit
emo obilje dinaminih, duhovitih dijaloga i unutarnjih monologa proetih autoironi-
nim komentarima pripovjedaa, ali i jednostavan izraz i prohodnu sintaksu. Autor nje-
guje stilski minimalizam zbog ega nije manje intelektualno izazovan, nego je rije o sli-
kovito ispisanim doivljajima vezanima uz muko-enske odnose i svakodnevicu dvoje
ljudi koja nosi brojne pozitivne i negativne osobine, a o kojima nenametljivo govori i koje
nesebino dijeli itateljima uporabom kratkih i jednostavnih reeninih konstrukcija.
Pintari je sklon detaljistikom pristupu tijekom opisivanja ili rekonstruiranja odree-
nog dogaaja, odreenoj slikovitosti, no ipak pretjerano ne posee za stilskim figurama
niti tekst optereuje hermetinim internim dosjetkama, nego svoju estetiku teksta uo-
bliava naelom minimalizma i jezgrovitou izraza. Govorna karakterizacija lika moe
iznimno doprinijeti ritminosti teksta, a kod Pintaria zamjeujemo skladnu uporabu
standardnog i razgovornog jezika ime omekava standardni diskurz i time ga pribliava
itatelju, ini ga prirodnim i srodnim onom jeziku kojim se koristi sam itatelj. Uporaba
standardnog jezika kod itatelja moe izazvati odbojnost zbog artificijelnosti izraza, no
i usiljena uporaba leksika svojstvena odreenom dijalektu ili argonu ponekada moe
biti kontraproduktivna. Pintari pak nije liio jezik urbanog senzibiliteta, no nije ga niti
opteretio kolokvijalizmima. U tekstu susreemo frazeme i duhovito preneseno znaenje
pojedinih rijei koji su umnogome svojstveni mlaoj generaciji kojoj autor pripada ili se
tako osjea ime svjesno utjee na aromu teksta. Sam tijek prie, prikaz stvarnog doga-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 151
aja ili razmiljanja o njemu, nerijetko prekida epizodama koje su u neposrednoj svezi
s glavnom temom, no ipak se na neki nain od nje udaljavaju. Glede uporabe sredstava
koja su svojstvena knjievnim tekstovima postmodernizma zamjeujemo tek zanemari-
vanje pravopisne norme u zbirkama poezije, intertekstualnost te intermedijalnost koja
takoer doprinosi karakterizaciji likova. Njegov je tekst otvoren prema vezi s filmom i
glazbom kao i urbanom jeziku i senzibilitetu.
Premda se Pintariu dosljedno pripisuje titula predstavnika mukog ljubavnog pi-
sma, spomenute romane ne moemo nazvati ljubavnima jer ne zadovoljavaju osnovne
kriterije anra niti temeljni razvoj radnje2 koji je svojstven popularno nazivanim lju-
biima. I sam se autor ogradio od takve klasifikacije rekavi da nije napisao ljubavni
roman i ne vidi nikakvu poveznicu s tim anrom na tematsko-kompozicijskoj razini.
U samom poetku romana kod Pintaria moemo zamijetiti izrugivanje tradicijskim
odrednicama anra to je svojstveno postmodernizmu.3 Uvodni su signali, odstupanje
od stereotipnih junaka ljubavnog romana i odstupanje od stereotipnog razvoja radnje,
dovoljni putokazi kako je rije o knjievnom ostvarenju temeljenom na originalnosti i
individualnom peatu koji je ostavio u svojim tekstovima ogolivi jednu sasvim obinu
ljubavnu priu na sasvim jednostavan, ali ipak neoekivan nain. Pintari se usprotivio
nametnutom klasinom idealizmu u ljubavi moda jer je bio revoltiran stalnim prikazi-
ma idealnog u medijima, a osobito enske opsjednutosti navedenim, a moda jer je htio
obznaniti da i ove opipljive, obine ljubavne prie, koje sa sobom donose razmirice i male
tjeskobe i ljubomore, nisu manje vane niti literarnog biljeenja niti ivljenja. Razbija-
njem iluzija o samo jednom obliku savrene ljubavi, njegov je roman odreena protutea
njezinom uhodanom predoavanju i upuuje na odreeno odstupanje u obradi pojava iz
drutvene zbilje.
Meu mnogim autorima suvremene bosanskohercegovake knjievnosti, izdvojit
emo Gorana Samardia te na temelju njegove zbirke poezije i kratke proze Ljudi koje
su na krilima donijele guske promotriti pristup tematiziranju ljubavi. Autor svoje ratno
iskustvo javno nikada nije isticao. O njemu posredno govore njegova prozna djela jer je
pisanje o ratu i porau gotovo neizbjena tema svih autora na ovim podrujima (Crnjac
2008). Kao pjesnik javio se zbirkom poezije Lutke iz 1990. godine. Nakon pet godina
uslijedila je zbirkaOtkazano zbog kie, a 1996. godine Izmeu dva pisma. Kratke prieSi-
kamora objavljene su 1997. godine. Njegov najvei kreativni, ali i komercijalni uspjeh
dogodio se u Hrvatskoj gdje je Samardiev prvi roman umski duh (2004) postao vrlo
uspjean.
Autor je u romanu kolairao iskustva i sjeanja vezana za djetinjstvo i odrastanje,
ostavivi na stranicama znaajnu galeriju likova koji zauzimaju ili su zauzimali posebno
mjesto u njegovom ivotu. Izmeu redaka, itatelju je dao na znanje kako su sve prie
kozmetiki tretirane osim one o piscu Oskaru Daviu. Rije je o romanu u kojem poezija
prije svake pripovijetke itatelju slui kao svojevrsna uvertira u svijet koji se otvara pred
nama. Nanizao je tako slike iz najmlae dobi, pisavi o ocu, njegovoj bolesti i nevjeri,
2 Helen Mae Sterk zapazila je osobine tipinog ljubavnog romana i devet osnovnih koraka u razvoju radnje
ljubavnih romana: slatki susret, komplikacije, okolnosti blizine, eskalacija privlanosti, skladnost, izdaja
(prevara), kriza, zajednitvo i posljednje iskuenje i srea do kraja ivota (Sterk 1986).
3 Slian primjer poigravanja s uhodanim elementima ljubavnog romana, odnosno parodijsko preoblikovanje
osnovnih obrazaca klasinog ljubia (Luki 1995) zamjeujemo i kod autorice Dubravke Ugrei u njezinom
romanu tefica Cvek u raljama ivota.
152 Lidija Ban: Muko ljubavno pismo u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti i muki pristup...
majci, djevojkama te anegdotama koje vezuje uz njih, prijateljima, ali i neizbjene slike
rata. Poput literarizirane kronologije jednog ivota za koju nismo sigurni koliko je isti-
nita, a koliko nije budui da se odvija na tankoj crti izmeu stvarnog i izmiljenog. Lju-
bav mu pomae pobjei od rata, ponekada nosi sa sobom razmirice i bolesnu ovisnost,
a ponekada prua utoite od zbilje koliko god posesivnosti nosila u sebi. Premda kod
Samardia ne moemo govoriti o anru ljubavnoga pisma, posebnu emo pozornost
obratiti na autorov pristup u portretiranju ljubavnih epizoda te odnosu mukarca prema
eni, vienju ena i nainu na koji su opisane one i dogaaji u kojima sudjeluju. Samar-
di uglavnom govori o seksualnoj privlanosti, sinergiji dvaju tijela koja izgaraju od
udnje koju posvjedouje eksplicitnim slikama spolnog odnosa, a manje o unutarnjim
osjeajima ime se u potpunosti razlikuje od Pintaria. Mjesto gdje pokazuje otvorenu
emocionalnu privrenost prema eni ostvareno je u pripovijetci u kojoj govori o eni i
djetetu koji ga ekaju kod kue, usprkos tomu i dalje se mora suzdravati od tjelesnog
kontakta s drugim enama i obuzdavati svoju matu. Budui da njegov opis odnosa
meu partnerima obiluje seksualnom energijom dok su emocije potisnute i neizgovo-
rene, u umskom duhu smatraju da bi osjetljivije itatelje afektirana frajertina i prena-
glaeni maizam lako mogli iritirati (Alajbegovi 2005), moemo rei kako se itatelj
susree s uvrijeenim prikazom muko-enskih odnosa.
Samardi u svojim tekstovima gaji urbanu poetiku dinaminog, fragmentarnog
pripovijedanja, si(u)rovih i oporih dijaloga, turog i saetog, gotovo asketski ekonomi-
nog stila sa reenicama s kojih je oglodana i najmanja naznaka banalnosti (Alajbegovi
2005). Njegov je izraz jednostavan, a prie su, kako je i sam spomenuo na kraju pripovi-
jetke Oskarovi Bubnjevi, pune lai osim ove koja to priznaje i koja je oito podvrgnuta
izvjesnom kozmetikom tretmanu (Samardi 2007:110). Moda je upravo zbog na-
stojanja za ouvanjem i ogoljivanjem dijelova svojih sjeanja posegnuo za hermetinim
izrazom na pojedinim mjestima koja su nam teko prohodna poput prie Otkazano zbog
kie. Njegov jezik kombinacija je govora beogradskih i sarajevskih ulica4 ime jo vie
stjeemo dojam kako autor ovom zbirkom poezije i proze nije samo ostavio homagge
jednoj generaciji nego i svim svojim dosadanjim iskustvima skupivi ih izmeu korica
u jednu literariziranu autobiografiju. Prostor je vidno utjecao na autorovo stvaralatvo i
ostavio je traga u njegovim tekstovima.
Budui da se u konkretnim mjestima konzerviraju slojevi vremena, urbani prostor
tretira se kao medij, poticaj za sjeanje. Tekstovi koji se temelje na upisivanju sje-
anja u prostor i retrospektivnom pripovijedanju pokazuju neke slinosti i/ili po-
dudarnosti u oblikovanju narativnih strategija. Najee su posrijedi fragmentar-
ne mozaine strukture s labavo povezanim dijelovima i s asocijativnom tehnikom
koja ne slijedi kronologiju nego formira samostalnu vremensku dinamiku (Nemec
2010:201).
4 Gnzel (2007) tvrdi da poseban model tekstualne proizvodnje grada ine proze koje se temelje na upisivanju
sjeanja u (urbani) prostor. U takvoj koncepciji grad nema vie samo objektivna, fizika svojstva ve postaje
produktom sloenih relacija i interakcija izmeu osobnih i drutvenih, politikih, ekonomskih i umjetnikih
praksi. Prema Nori (2006:25), tekstura prostora u znaku je rekreiranja mnotvo dogaaja, emocija, trauma,
susreta i osobnih veza koje supostoje u vremenu. Sve te komponente mogu biti biografski relevantne jer su
na neki nain odredile autora teksta, tj. presudno utjecale na njegovo formiranje, a on ih svojim prisjeanjem
obino s veim vremenskim odmakom restaurira, deifrira, arhivira i pretvara u posve osobnu priu.
Pamenje se ukorjenjuje u konkretnom u prostoru, inu, slici i predmetu.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 153
Tekst obiluje psovkama i eksplicitnim slikama spolnog odnosa ime je autor vje-
rojatno htio izbjei neuvjerljivost i neprirodnost u izrazu pribliavajui likove itatelju
i temeljei njihovu karakterizaciju na stvarnosnim uporitima, crpei materijal s ulice
i svakodnevnog ivota. Svaka pria zavrava s godinom svoga nastajanja ime se ova
zbirka pribliila dokumentarnom romanu, gdje su nam ostavljeni tragovi koji dodatno
zamuuju razliku izmeu fikcije i stvarnosti. Paljiv kada je rije o zamjeivanju detalja,
ime itatelja vezuje uz tekst natapajui tekst banalnim svakodnevnostima, Samardiev
se izraz odlikuje visokom razinom humora, onog intelektualnog, a ne banalnog iako bi
nam se na trenutke moglo uiniti da mu se pribliio. Uvjerljiva govorna karakterizacija
kao i autorova ironina, crnohumorna i esto sarkastina zapaanja razlogom su uspje-
nog komuniciranja s itateljem.
Pintarievo se knjievno stvaralatvo svrstava u muko ljubavno pismo zbog dru-
gaijeg pristupa motivu ljubavi i tematiziranju intimnoga ivota mladog para. Prema
dostupnim podatcima u bosanskohercegovakoj knjievnoj kritici nije zamijeena takva
pojava niti se Gorana Samardia svrstava u pripadnike takvog stvaralatva. Ovdje se
suodnosi s Pintariem prije svega jer je rije o pripadniku mlae generacije suvremenih
knjievnika, ali i zbog motiva ljubavi koji je realiziran u njegovim djelima. Premda se
Pintari u iznoenju svojih pogleda na ljubav i zajedniki suivot udaljuje od stereoti-
pnog oekivanja iznoenja emocija iz muke perspektive, a Samardi je pak blii tom
oekivanju, nikako se ne eli rei da su svi autori iz suvremene bosanskohercegovake
knjievnosti skloniji potiskivanju emocija te isticanju eksplicitnijih slika spolnog od-
nosa, a autori iz suvremene hrvatske knjievnosti otvorenom progovaranju o ljubavi i
ljubavnom odnosu. Rije je o usporedbi dvojice spisatelja mlae generacije i njihovom
tematiziranju ljubavi i ljubavnog odnosa (Pintari je tome gotovo u potpunosti posvetio
svoje knjievno stvaralatvo, a kod Samardia je taj motiv ravnopravno isprepleten s
drugim motivima) bez ikakvih aluzija na ostatak knjievnoga stvaralatva obiju knjiev-
nih scena. Moemo rei kako je na hrvatskoj knjievnoj sceni odjeknula pojava lad lita i
kako se u knjievnom stvaralatvu suvremenih hrvatskih autora pojavila slika drugai-
jeg mukarca dok se u bosanskohercegovakoj knjievnosti (prema dostupnim podatci-
ma iz suvremene kritike) takva pojava nije zabiljeila u znaajnijem obliku.
Izvori
Literatura
Alajbegovi, Boidar (2005), KRITIKA: Goran Samardi umski duh (2004), http://knjigo-
ljub.blog.hr/2007/05/1622645321/kritika-goran-samardi-umski-duh-profil-2004.html (14.
3. 2011.)
154 Lidija Ban: Muko ljubavno pismo u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti i muki pristup...
Baldick, Chris (2008), The Oxford dictionary of literary terms, Oxford University Press, Oxford,
New York
Bentley, Nick (2008), Contemporary British fiction, Edinburgh University Press, Edinburgh
Bun, Jennifer C. (2007), The Effects of Romance Novel Readership on Relationship Beliefs, Roman-
tic Ideals,and Relational Satisfaction, Boston College, Boston
Crnjac, Ivan (2008), Kreimir Pintari, http://www.booksa.hr/dossier/47 (14. 3. 2011.)
Crnjac, Ivan (2009), Goran Samardi, http://www.booksa.hr/dossier/51 (14. 3. 2011.)
Gnzel, Stephan, ur. (2007), Topologie. Zur Raumbeschreibung in der Kultur-und Medien Wissen-
schaften, Transcript Verlag, Bielefeld
Kazaz, Enver (2007), Nova pripovjedaka Bosna. Nacrt pripovjednih modela, Sarajevske sveske,
br. 14, http://www.sveske.ba/bs/content/nova-pripovjedacka-bosna (10. 4. 2011.)
Luki, Jasmina (1995), Ljubi kao arhetipski anr, proza Dubravke Ugrei, http://www.zenskestu-
die.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=162 (14. 3. 2011.)
Nemec, Kreimir (2010), itanje grada: Urbano iskustvo u hrvatskoj knjievnosti, Naklada Ljevak,
Zagreb
Pierre, Nora (2006), Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjesta, u: Kultura pamenja
i historija, prev i prir. Maja Brkljai, Sandra Prlenda, 2343, Golden marketing-Tehnika
knjiga, Zagreb
Pintari, Kreimir (2005), Napisao sam roman o ljubavi, a ne ljubavni roman, http://www.mvinfo.
hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=279 (10. 2. 2011.)
Poganik, Jagna (2006a), Novi hrvatski roman, Jedno mogue skeniranje stanja, Sarajevske sve-
ske, br. 13, http://www.sveske.ba/bs/content/novi-hrvatski-roman (10. 2. 2011.)
Poganik, Jagna (2006b), Proza poslije FAK-a, Profil, Zagreb
Solar, Milivoj (1995), Laka i teka knjievnost: Predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj knjiev-
nosti, Matica hrvatska, Zagreb
Sterk, Helen M. (1986), Functioning Fictions: The Adjustment Rhetoric of Silhouette Romance No-
vels, University of Iowa Press, Iowa
Viskovi, Velimir, ur. (2011), Hrvatska knjievna enciklopedija 3, Ma-R, Leksikografski zavod Mi-
roslava Krlee, Zagreb
Vukovi, Tvrtko (2003), to je stvarno u stvarnosnom pjesnitvu? Etika itljivog teksta, 146160,
u: Postmodernizam, iskustva jezika u hrvatskoj knjievnosti i umjetnosti: Zbornik radova s II.
znanstvenog skupa s meunarodnim sudjelovanjem (29. XI.-30.XI. 2002.), ur. Cvjetko Mila-
nja, Altagma, Zagreb
Zlatar, Andrea (2006), Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti, Zagrebaka sla-
vistika kola, www.hrvatskiplus.org (15. 2. 2011.)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 155
UDK: 821.163.4(497.6).09-2
821.161.1.09-2
U evropskoj tradiciji od njenog poetka postoje dvije vrste smijeha. Jedna vrsta smijeha
je ona koja se zasniva na distanci, emotivnoj neutralnosti, suspenziji osjeanja u odnosu
na ono emu se smijemo. Ta vrsta smijeha karakteristina je za onu liniju evropske ko-
medije koja insistira na vanjskoj perspektivi, komedija zasnovana na ovom tipu smijeha
svoj vrhunac doivljava u vodvilju ija radnja ne proizvodi znaenje, ta komedija je puno
blia igri nego klasinoj knjievnosti. Drugi tip smijeha u evropskoj tradiciji zasniva se
na suosjeanju, njega karakteriziraju sjeta i bol, bliskost sa onim emu se smijemo. Linija
evropske komedije koja se gradi na ovom tipu smijeha traje jo od stare atike komedije i
ta komedija svoje porijeklo ne duguje drutvenim ve religijskim izvorima. Ta komedija
u pravilu ima i spoznajnu funkciju, ona se zasniva na unutarnjoj perspektivi, smijui se
likovima i njihovim egzistencijalnim situacijama, mi se zapravo smijemo i sebi samima.
Smijeh karakteristian za ovu liniju evropske komedije jeste smijeh kroz suze. Moj rad
se bavi ovom pomalo potisnutom linijom evropske komediografske tradicije, bavi se ko-
medijama koje se ne dogaaju drugom ve nama. Kao primjer iz ruske knjievnosti uzi-
ma se Revizor Nikolaja Vasiljevia Gogolja, sluaj komedije koja promovira smijeh kroz
suze. Kao primjer ovog tipa komedije iz bosanskohercegovake knjievnosti uzimaju se
drame Abdulaha Sidrana i Devada Karahasana.
Kljune rijei: smijeh kroz suze, tipovi komike, komedija distance, komedija suosjeanja,
totalitet
This text consists of three parts. The first part of the text deals with comical means in The
Government Inspector by Nikolai Vasilievich Gogol, the play which is the first to promote
laughter through tears. Comical means in The Government Inspector are treated through
influential theory of comical/laughter of Henri Bergson. However, it is also revealed how
in relation to the type of comedy based on human society and emotional distance The
Government Inspector displays certain surplus. The second part of this text examines two
examples from Bosnian-Herzegovinian drama plays Childhood Disease: When Father
Was Away on Business by Abdulah Sidran and Grow in Width by Devad Karahasan.
Starting from reflection on stylistic tendencies introduced by Volker Klotz in his book
on closed and open forms of drama, this text shows that Sidrans play is written entirely
in accordance with the rules of open form of drama, while Karahasans play is written
156 Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovake drame)
in accordance with the rules of closed form. Finally, in the third part, this text shows
that, despite the difference in style, these two plays demonstrate certain resemblance
with the tradition of laughter through tears which was introduced by Gogol in his The
Government Inspector. This leads to conclusion that this type of comical/laughter is broa-
der than the notion of style and that it could be described as a genre in the European
dramatic tradition.
Key Words: laughter through tears, types of comical, comedy of distance, comedy of
compassion, totality
Smijeh u Revizoru
Ovaj rad kree od poetne pretpostavke o organskom jedinstvu onoga to ulazi u sastav
drame, jedinstvu koje se prilikom opisivanja drame i ralanjivanja materijala mora uze-
ti u obzir, onako kako to piui o problemima dramaturke analize predlae Sergej Ba-
luhatyj (1969:7). To u ovom sluaju znai da smijeh kroz suze kojim se ovaj rad bavi jeste
organski povezan sa razliitim aspektima drame zasnovane na tom smijehu; zadatak koji
ovaj rad stavlja pred sebe jeste ukazati na vezu izmeu tog tipa smijeha i nekih osobina
konkretnih drama koje se na tom tipu smijeha zasnivaju.
Pojam smijeh kroz suze povezuje se sa romanom Mrtve due Nikolaja Vasiljevia
Gogolja. Kako je to u svom radu o tehnici komikog kod Gogolja sugerirao Aleksandar
Slonimski (1990), taj pojam je od poetka povezan sa enjom za totalitetom. Piui o
humoru i grotesci, Slonimski kree od razmiljanja Jeana Paula koji kao bitno obiljeje
humora navodi totalitet, a drugi period Gogoljevog pisanja okarakterisan je znakom
sveoptosti, irokog obuhvata ivota i ujedno jaanjem kominog elementa (1990:440).
Slonimski tu podsjea da sam Gogolj za poetak smijeha kroz suze smatra komediju Re-
vizor, nakon koje je osjetio potrebu za jednim potpunim djelom, u kojem ne bi bilo samo
ono emu se treba podsmijevati. Ovdje e se ponuditi samo letimina analiza tipova
komike u Gogoljevom Revizoru, dakle u komediji koja promovira smijeh kroz suze, uka-
zat e se na vezu izmeu tih komikih sredstava i cjeline ovog komada. Nakon toga e
se neke osobine smijeha kroz suze razmatrati na primjeru dvaju bosanskohercegovakih
autora, u dramama Djeija bolest: otac na slubenom putu Abdulaha Sidrana i Rasti u
irinu Devada Karahasana.
ini se da bismo u Revizoru mogli prepoznati gotovo sve tipove kominog koje
u svojoj utjecajnoj studiji o smijehu izdvaja Henri Bergson (1987). Uzimajui u obzir
Bergsonovu teoriju smijenog, Vladimir Kralj (1966:128-129) komad Revizor navodi kao
primjer za komediju situacije. Od komikih sredstava Kralj u vezi sa Revizorom nagla-
ava mehaniko ponavljanje, koje on prepoznaje u ponovljenim posjetama trgovaca i
inovnika umiljenom Revizoru. Bergson ponavljanje tretira kao jednu od osnovnih ka-
rakteristika vodvilja, u kojem se grupa lica iz ina u in vodi kroz najrazliitije sredine
i pritom, u uvijek razliitim okolnostima, ponavlja isti niz dogaaja ili neprilika, meu
kojima postoji simetrian odnos (62). U Revizoru se ponavljanje pojavljuje i na kraju, u
replici koju izgovara andar informirajui Gradonaelnika i ostale likove da je stigao re-
vizor, a vidjet emo da to ponavljanje ima vanost pri razmatranju cjeline ovog komada.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 157
piui da komino uvijek lei u posmatrau i da se ono uvijek zasniva na osjeanju nad-
moi, bilo da se radi o sopstvenoj nadmoi ili nadmoi ovjeka nad prirodom.
Na tragu ovog razmiljanja o kominom i prirodi, Bergson polazi od definiranja
smijeha kao drutvene geste (20), tvrdei kasnije da komedija prihvaa drutveni ivot
kao prirodnu okolinu (109). Tretirajui smijeh kao drutveni fenomen, Bergson kao da je
u potpunosti komediju liio mogunosti suosjeanja, jer on tvrdi da smijeh nema veeg
neprijatelja od emocije (11). U tom smislu, Revizor bi mogli shvatiti kao drutvenu sati-
ru, posebno imajui u vidu razmiljanje o satiri Andrea Jollesa (1978:181), koji kae da je
satira poruga s onim to korimo i to nam je daleko, pa ne elimo imati nita zajedniko
s prekorenim, otro smo mu protivni, otud ga rjeavamo bez suuti, bez samilosti.
Vano iskustvo knjievne teorije dvadesetog stoljea sadrano je u injenici da kor-
pus knjievnih tekstova od kojih teoretiar polazi bitno odreuje mogunosti njegove
teorije. U skladu sa dominantnom komediografskom praksom na kojoj temelje svoja raz-
miljanja o komediji, razliiti autori o toj formi razmiljaju uzimajui kao okvir ljudsko
drutvo i emotivnu distancu od kojih veina komedija devetnaestog i dvadesetog stoljea
zaista ivi. Tako da su razumljivi razlozi zbog kojih suze naruavaju istou ovako defi-
niranog smijeha. S tim u vezi, Vladimir Volkentajn pie:
Smeh je neprijatelj suza. Komedija koja u pojedinim momentima izaziva suze, oz-
biljno duevno uznemirenje, nije komedija istog anra. Teorija smeha kroz suze
nastala je delimino na osnovi dela gde se smeni momenti stalno smenjuju sa drama-
tinim, na primer u Gogoljevim Zabelekama ludaka, delimino kao samoodbrana
autora komedija tog istog Gogolja, koji je pokuao da opravda spoljnu neozbiljnost
svoje umetnosti. I zaista, naruavajui smeno prikazivanje nikolajevske Rusije, Go-
golj je na kraju stvarao efekt tuge, utuenosti, u svima u kojima su jo bila iva dru-
tvena oseanja (1966: 68).
konkretnu, neponovljivu mjeru odnosa meu uzronim nizovima. Ona, kae dalje va-
cov, pita i djelomice odgovara na pitanje: ta ovjek u datim okolnostima moe uraditi?
U tom je smislu drama pitanje koje se postavlja i na koje se odgovara radnjom. Tu radnju,
zakljuuje vacov, obiljeava ishodina situacija, organizirano kretanje i situaciji primje-
ren ishod. Ishodina situacija Revizora, nijema scena na kojoj Gogolj insistira, svjedoi o
preobraanju linosti u okamenjene poze, radnje u sliku, a ivih ljudi u lutke, kako je to
primijetio Boris Uspenski (1979:208).
Vratimo se jo jednom sa te zavrne scene na poetak komada i razmotrimo im-
plikacije koje proizlaze iz injenice da komina umjetnost moe imati izvore koji nisu
socijalni ve religiozni (Mauron 1981:411). Naime, drama je, kako kae Manfred Pfister
(1997:27), umjetnost neposrednog predstavljanja, koju odlikuje dojam neposredne sa-
danjosti prikazanog dogaaja, istovremenosti prikazivanog s prikazivanjem i postup-
kom recepcije. To znai da se u drami ono odsutno u sadanjost doziva radnjom. Teko
bi se naao neki komad u evropskoj dramskoj tradiciji, bez obzira na njegov anr, u ko-
jem se u tolikoj mjeri prizivaju Bog i onostrano, kao to je to sluaj sa Revizorom.
Odmah nakon informacije koju Gradonaelnik dijeli sa ostalim likovima o tome
da im dolazi revizor, slijedi Gradonaelnikova ispovijest o snu u kojem je vidio pacove,
crne i neprirodno velike, a san je u evropskoj dramskoj tradiciji uvijek znaio anticipi-
ranje budueg vremena i vrstu vezu sa onostranim. Zatim na pitanje otkud revizor, isti
lik odgovara da je to oigledno sudbina. Uzimanju mita, dakle radnji koja bi mogla biti
predmet istrage revizora, Gradonaelnik suprotstavlja optubu da sreski sudija Amos
Fjodorovi ne vjeruje u Boga, da ne ide u crkvu, a ovjeku se die kosa na glavi kad on
govori o postanku svijeta. Na vijest Bopinskog i Dopinskog da su vidjeli revizora, Gra-
donaelnik reagira replikom: Gospode, smiluj se nama grenicima!; isti lik kasnije govori
o tome kako e Bogu, im se od revizora oprosti, upaliti najveu moguu svijeu. Dajui
prvi put Hljestakovu novac, Gradonaelnik se poziva na hriansko ovjekoljublje.
Dozivanje Boga u Revizoru povezano je i sa tatinom kao komikom osobinom, koju
Bergson imenuje kao najpovrniju i najdublju manu, kao divljenje samom sebi (110-111),
tvrdei da je smijeh specifian lijek protiv tatine (112). Specifinost upotrebe ovog ko-
mikog sredstva povezana je sa specifinom siejnom konstrukcijom Revizora, sa inje-
nicom da Hljestakov nije djelatno lice u pravom smislu rijei. Hljestakov tokom dram-
skog siea samo pristaje na sliku drugih likova o sebi, a on za te likove postepeno dobija
gotovo boanski status. Hljestakovljeva tatina i djelovanje ostalih likova dovode do toga
da u jednom trenutku Hljestakov izgovori: Ja sam sebe poznajem. Ja se svuda nalazim.
Svuda! (III, 6) Ovdje Gogolj oigledno bira replike koje povezuju definiranje Jahve iz
Starog zavjeta: Ja sam onaj koji jesam! sa Descartesovim definirajem i sebe i modernog
ovjeka: Mislim, dakle jesam.
Nakon tih replika Gradonaelnik muca, i ta nemogunost govora kao da priprema
zadnju, nijemu scenu koja dolazi nakon prepoznavanja kao dramske radnje. Iako je na
poetku reeno da taj lik ne vjeruje u Boga, IV in poinje rijeima sudije Amosa Fjodo-
rovia: Zaboga... Upravo je sudiji pripala dunost da Hljestakovu prvi ponudi mito, i taj
lik u susretu sa Hljestakovom vie puta zaziva Boga i presvetu Bogorodicu (IV, 3), pripre-
majui scene u kojima e Hljestakov funkcionirati kao jedna vrsta boanstva u odnosu
na koje su mehaniki prostor i mehaniko vrijeme relativni. U istom inu, Hljestakov
staratelju sirotita kae: Recite mi, molim vas, meni se ini kao da ste vi jue bili malo nii
160 Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovake drame)
Edip. Naime, objanjavajui svoju postavku ovog slavnog komada, Korunovas kae da
je za njega to pria o ovjeku koji se prestao bojati Boga i poeo se bojati svega ostalog.
Ovako proitan, Revizor bi mogao biti pria o odnosu ovjeka prema odsutnom Bogu, a
smijeh kroz suze bi mogao svjedoiti o tenji za totalitetom izgubljenim u devetnaestom
stoljeu, stoljeu koje je konano ubilo Boga.
DININ GLAS:... ja tebe, Maenjka, svaki dan stalno puno volim i neu te
zaboraviti nikada dok sam iv. Ja hou da se ti uda za mene kad jo malo
porastemo pa da budemo mu i ena. Ako ti nee da se uda za mene, to jest,
ako ti mama ne da, ja u biti najtuniji ovjek na ovoj planeti. A tebe onda
molim da se nikad ne uda za mua koji ide na slubeni put jer je to neto
najgore na svijetu... A najbolje je da ti doe u Sarajevo pa da opet budemo
stalno zajedno... Meni je ovako glupo da ivim. (Epilog)
Dinina ljubav prema Maenjki funkcionira kao jedna vrsta integracione take u
ovom komadu. Taj odnos nije najmanje vaan za ono to Klotz zove metaforikom liga-
turom, koja se u ovoj drami jasno povezuje sa centralnim Ja. Maenjkina bolest povezuje
se sa Sabahudinovom djeijom boleu koja se lijei u psihijatrijskoj ordinaciji. Na kraju
Drugog dijela uje se zvuk klofanja ilima sa poetka komada, zatim slijedi dijalog Sa-
bahudin Doktor:
OTAC: Sad je, Ostoja, moja na redu. Ali, imam molbu! Doktore ti e me podrat, tu
smo isti.
OSTOJA (Kome se ne dopada ovo naglo uozbiljenje): Nemoj srat! Kakva, bre, molba?
OTAC: Da kau: za drutvo iz Sarajeva.
OSTOJA: Znaju, bre, svi ko smo, odakle smo!
OTAC: Nek znaju. Za moju duu. Da ujem!
OSTOJA: (Vratio policijsku sabranost) Ili si debelo prefrigan, ili stvarno budala! Nek ti
bude.
LJAHOV: Ni budala ni prefrigan, Cekiu - nego dete! Dete! Ja ti kao lekar kaem:
deija bolest!
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 163
Nakon uspostavljanja dijagnoze, slijedi pjesma Je l Sarajvo gdje je nekad bilo, a istu
tu pjesmu na poetku i na kraju komada pjeva Ankica. Sasvim u skladu sa stilskom ten-
dencijom ovog komada, jer metaforiki materijal se u otvorenoj drami ne hrani iz mito-
logije, historije i knjievnosti, nego je pristupaan svakom ovjeku (Klotz 1995:153-156),
kod Sidrana je slikovni svijet povezan sa narodnim pjesmama. Osim pjesme o Sarajevu
kao simptomu Oeve djeije bolesti, ponavlja se i pjesma o Zemlji usred Balkana koja
se pjeva na priredbi u dvoritu i u Banji Koviljai. Pjesme u strukturi Sidranove drame
potvruju otvorenost dramske forme, jer funkcioniraju kao ono to Klotz zove singular-
nim medijem za vlastiti problem i nadindividualnim izvorom metaforikog materijala.
Ovaj Sidranovov komad naglaene osobine otvorene forme pokazuje i na planu
vremena i na planu prostora. Okvir koji ine scene iz ordinacije naglaava u kojoj mje-
ri sadanjost zatvara centralnom liku povratak u rezervate refleksije (Klotz 1995:98), a
na planu prostora tjeskoba ordinacije, kao podruje savjesti i privatnog, suprotstavlja
se irini otovrenog prostora kojim dominira historija (Klotz 1995:104). U prostornom
smislu bi se dvorite kue moglo smatrati vanom integracionom takom. Nije sluajno
da prostor ordinacije vie puta u komadu (na prelazu sa 1. na 2., a zatim sa 7. na 8. scenu
u Prvom dijelu, kao i izmeu kraja Drugog dijela i Epiloga) smjenjuje prostor dvorita i
da se kao lajtmotiv kroz razgovor Sabahudina i Doktora provlai klofanje ilima u tom
dvoritu. U otvorenoj drami mnotvo pojedinanih iveraka radnje, kako kae Klotz,
samo se skicira, a nain da se skrivena koncepcija otvorene drame osvijetli jeste inte-
graciona taka kao taka presjeka razliitih perspektiva (91). Upravo se u dvoritu kao
graninom prostoru susreu intimno i javno, unutranje i vanjsko, a u tom prostoru se
spajaju Sabahudinove opsesije i konani kraj Oevog putovanja: Majin pucanj koji Oca
vezuje za invalidska kolica.
Kraj drame Djeija bolest: otac na slubenom putu takoer svjedoi da je to cjelina
u isjecima, kako Klotz definira otvorenu dramsku formu, u kojoj se spoljanja radnja
probija izvan granica koje su date poetkom i krajem drame (176). Iako za podnaslov ima
odrednicu Pozorini komad u dva dijela sa epilogom i dvostrukim zavretkom, posljednja
didaskalija u ovom Sidranovom komadu upuuje na nemogunost da se ta drama smi-
saono zaokrui. U toj didaskaliji stoji da glumci izau na poklon, a zatim: Majka, pred
sobom gura invalidska kolica, u njima sjedi otac, u krilu mu ono (...) to bijae u njenom
trbuhu. (Epilog)
Drama Rasti u irinu Devada Karahasana spada u tip drame koju Klotz imenuje
kao zatvorenu dramsku formu. Za razliku od drame otvorene forme koja se gradi od u
sebi zaokruenih scena, zatvorena forma naglaava vanost inova. Sasvim u skladu sa
karakteristikama zatvorene drame, Karahasan naglaava kontinuitet onoga o emu se
raspravlja u dijalogu, a granice jednog segmenta i novi poeci javljaju se samo prilikom
promjene ina. U ovom Karahasanovom komadu mogu se primijetiti sva kompoziciona
obiljeja zatvorene drame: simetrija, analogija i proporcija (Klotz 1995:57). Simetrinu
strukturu zatvorene drame istie njen prostor, taj prostor je i u ovoj drami zatvoren pro-
stor koji zaklanja prirodu i spoljanji svijet. Simetrija se u komadu Rasti u irinu ogleda
i u tretiranju vremena, jer izmeu inova prolazi po est mjeseci, a tu simetriju naroito
164 Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovake drame)
koji eli brisati granice meu ljudima izmiljajui komunistiki pogrebni obred, zavri
u zatvoru jer je pokuao po kranskom obredu sahraniti sina; lik koji u prvom inu
vjeruje iskljuivo u materijalistiki svijet, u drugom inu se pretvorio u misionara koji
u snu doivi otkrovenje i dobije nalog da posjeti Svetu zemlju... Svi Karahasanovi likovi
su komini upravo zbog nedostatka korelacije izmeu onoga to govore, onoga to rade i
onoga to im se tokom siea dogaa.
Onako kako u prvom inu rasprava o upravo obavljenoj denazi prerasta u raspravu
o smrti kao temi na koju likovi reagiraju u skladu sa obrisima svojih karaktera i svojom
ulogom nosilaca pogleda na svijet, tako se u drugom inu otkriva vanost procesa u
dui dramskih linosti. Poseban vremenski kvalitet nekog spoljanjeg dogaaja u ovoj
drami postaje beznaajan. Drugi in funkcionira kao jedna vrsta ose simetrije u kojoj
se ogledaju prvi i trei in. Tu se potvruje da se ova drama manje zanima za ono to se
upravo dogaa, a vie za uzajamni uticaj, akciju i reakciju koju dogaaji izazivaju u svije-
sti dramskih linosti. Ono to se moe dogoditi i ono to se zaista dogaa, kae Klotz u
vezi sa zatvorenom formom, postaje ravnopravno (35). Ovaj in poinje tako to Nurija
baca uvis Miline dokumente pokazujui svoj odnos prema Milinom novootkrivenom
misticizmu i lanom redu u drutvu, a na kraju tog ina isti lik baca uvis novine, izgo-
varajui monolog o nedostatku dubine i visine u svijetu u kojem se moe rasti samo u
irinu. Izvjesni kontinuitet izmeu prvog i drugog ina ogleda se u injenici da je i ovdje
Nurija suprotstavljen svim drugim likovima.
Trei in dogaa se u Alminom stanu, a razlog okupljanja je Nurijina smrt. Od svih
likova koji se u ovoj drami o smrti pojavljuju, Nurija jedini umire, to takoer naglaava
njegovu vanost za dramsku konstrukciju. Posljednji in poinje tako to Alma baca
novine na Sabita, preuzimajui osim ove fizike radnje i Nurijin pogled na novine, na
Sabita, na svijet... Govorei Sabitu kako smrt nije priredba i soda-voda da bi se oglaavala
te da svi misle kako imaju pravo na svoj dio lea, Alma kao da preuzima Nurijinu ironiju
koja je razotkrivala ispraznost ceremonijalnih okupljanja u prva dva ina. Nurijinu per-
spektivu Alma preuzima i oivljavajui prolost snanim slikama, podsjeajui Sabita na
dogaaj iz djetinjstva kada je Nuriju tjerao da pia na grob starca kojeg je Nurija volio
vie od svojih roditelja.
itav niz paralela povezuje Nuriju i tog starca Bahtijara, a to se posebno naglaa-
va stalnim tematiziranjem Bahtijarovog herbara kao ukroenog pejsaa koji, kako kae
Klotz, ima cilj da bude spomenik i istovremeno dragocjenost koja upuuje izvan sebe
(40). Ako bismo mogli rei da u Karahasanovoj drami koja nema glavnih i sporednih
likova postoji junak, onda bi upravo herbar koji zavri na kolskoj izlobi umjesto da
svjedoi o enji za nevidljivou, mogao biti signal o vanosti Nurijinog lika. elja za
vidljivou i rastom u visinu na kojoj se zasniva poredak svijeta, potvrdila bi vezu ove
drame sa zatvorenom formom, jer bi se Nurijina smrt mogla shvatiti kao propast junaka
koja potvruje zakoniti poredak cjeline (Klotz 1996:174). Nurija koji iskorai i sa trotoara
i iz ivota i Alma koja na kraju drame odahne jer je konano ostala sama, moda najbolje
svjedoe o prirodi te cjeline.
166 Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovake drame)
Gozba suza
Ovdje se pokualo pokazati da dvije drame koje su bile predmet rasprave pripadaju ra-
zliitim stilskim tendencijama, da je Sidranova drama graena kao otvorena, a Karaha-
sanova drama kao zatvorena dramska forma. Sada se jo eli ukazati na njihovu slinost
u vezi sa naslijeem smijeha kroz suze koje proizlazi iz Gogoljevog Revizora. Te slinosti
pokazuju se u okviru koji je iri od pojma stila, ve je reeno da se one moda mogu
obuhvatiti pojmom anra koji u sebi okuplja i sadrajnu i formalnu stranu, a u svakom
sluaju te slinosti se tiu osjeanja povezanog sa dramom kao cjelinom.
Vidjeli smo da Revizor kao cjelina upuuje na nepominost svijeta. U Sidranovoj
drami sie se gradi na figuri putovanja koja samo jo vie naglaava sutinsku nemogu-
nost bilo kakve promjene. Otac koji tokom komada ezne za Sarajevom i koji je pokretljiv
protiv svoje volje (gotovo da bi se moglo rei kako u Sidranovoj drami prevozna sredstva
voz, splav, kamion ine vano djelatno lice), na kraju doe u Sarajevo i tu ostane bu-
kvalno nepokretan, vezan za invalidska kolica. Na poetku komada Djeija bolest: otac
na slubenom putu Oev slubeni put je ifra za njegovu aferu s Ankicom, zbog te afere
Otac odlazi na slubeni put politikog progona, a na kraju komada se nije nita promi-
jenilo: Otac i Ankica vode ljubav u dvoritu. Ista nepokretnost prisutna je i u drugoj niti
ove drame: umjesto da izlijei Sabahudina, psihijatar na kraju i sam uje klofanje ilima
koje, kako kae zadnja didaskalija prije Epiloga, iz nestvarne dolazi u realnu akustiku.
Svi Karahasanovi likovi imaju neke elje koje u dramu uvode napetost na planu vre-
mena, kao iekivanje koje dramu vodi naprijed, tu s jednakim pravom ive jedno pored
drugih realnost doista odigranih i potencijalnost planiranih, eljenih, pretpostavljenih
dogaaja (Klotz 1995: 75-76). Kod Karahasana na kraju svi likovi odustaju od svojih
elja: Nurija od Lubecka i od ivota; Ivan od misionarstva; Kliment od juga i apsolutnog
duha; Alma od putovanja u Veneciju; Mile od odlaska u enevu, zatim i od odlaska u Pa-
lestinu; Sabit bi volio otii u Afriku ili arapske zemlje kako bi se tamo borio za ljude, a na
kraju se pretvara u funkcionera; Milanka koja sve vrijeme kuka o svom nepodnoljivom
muu na kraju ostaje ivjeti sa njim... Alma je na poetku komada sama, ona je jedina
ena muslimanka u mukoj sobi, tu je usamljena i zato to Nurija sa malim Amerom
razgleda herbar, ona ak poinje koketirati sa Milom ne bi li tako privukla Nurijinu pa-
nju. Komad zavrava njenom replikom: Otili su. Dobro je.
Gogoljev komad svojim naslovom sugerira radnju koju bismo mogli definirati kao
reviziju. Pojam revizije ima i znaenje polaganja rauna, ovaj pojam bi se mogao dovesti
u vezu sa pojmom suenja, a to cjelinu ovog komada povezuje sa dramom onako kako je
definira Emil Staiger, koji kae:
ivot se tako u drami i u sudnici ne prikazuje, nego mu se sudi. Zato drama iznutra,
iz same sebe, i tei prema izvanjskom obliku sudita, o emu svjedoi velik broj ka-
zalinih djela iz razliitih razdoblja (...) Najvia instanca pred kojom se vodi proces
ne suodreuje savrenost (to znai stilsko suglasje) neke drame, ali suodreuje njezin
rang, njezino dublje znaenje (1996: 156-157).
one koji grade dogaaje, zatim elemente koji su vezani za nain sklapanja tih dogaaja i
elemente koji se tiu reakcije gledaoca a koje Styan zove vrijednosti. Styan insistira na
tome da se vrijednost ne pojavljuje kao problem sve dok komad ne osjetimo kao cjeli-
nu. U antikoj drami se, nakon raspada olimpijske religije, kao vrijednost i kao instanca
pred kojom se dogaajima u tragediji sudi uvodi porodica. Kod Euripida su svi dogaaji
naglaeno povezani sa tom vrijednou, njegovi bogovi sa maine esto djeluju zapravo
kao roaci heroja koji stoji u centru drame. Porodicu kao okvir moemo prepoznati i u
Shakespeareovim tragedijama, posebno nakon to se pone dovoditi u pitanje totalitet
koji je garantiralo prisustvo Dobrog Boga, a Racineove tragedije uvijek uvode napetost
na planu: porodica dravni zakon razum. U Revizoru kao gorko iskustvo koje ostaje
nakon zavretka komada jeste gubljenje i ono malo ugleda to ga je imala Gradonael-
nikova porodica.
U Sidranovoj drami tema jeste doslovni, brutalni raspad porodice Zolj, raspad po-
rodice Dinine majke i porodice Petrovi. U Karahasanovoj drami porodice, nakon to
su se raspale, sa dosta ironije ostaju na okupu. Mili se vratila njegova ena emsa, koja je
bila pobjegla sa automehaniarem. Milanka ostaje sa svojim muem iako je ona u prvom
inu u ljubavnoj vezi sa Milom, a u drugom inu sa Klimentom. Sabit u svijet drame ulazi
govorei o firmi, kombiju, vijencima i autobusu za denazu svoga oca (112), pretvarajui
porodini gubitak u statusni simbol, a u treem inu se Sabitov i Ismetin brak tretira
doslovno kao prepreka njegovoj karijeri (182).
Nemogunost da se barem u porodici nae neko sredite naglaava u kojoj mje-
ri, kako povodom utjecajnog Lukacsevog razmiljanja o modernoj drami kae Marvin
Carlson (1997), subjektivnost karaktera proima itav svijet moderne drame. Karakter
je, kae se dalje, pomina, neustaljena stvar, a moderna drama predstavlja potragu za
vitalnim sreditem koje suvremeni ivot ne nudi. I Sidran i Karahasan uvode temu dje-
tinjstva, i tako kao da pokuavaju likove vratiti u prostor koji bi im ponudio kakvu-takvu
stabilnost i cjelovitost. Sidranova drama je u sutinskom smislu pokuaj da se razumije
mogunost gradnje klasinog karaktera, povodom kojeg Mihail Bahtin kae da u pitanju
ko sam? zvui pitanje ko su moji roditelji, kakvog sam roda? (1991:191). Ta potraga
kod Sidrana je naglaena u didaskaliji koja kae: Sabahudin u hipnotikom snu, poto-
nuo u svoj negdanji identitet, kazuje svoju duu, s one egzistencijalne ivice gdje je desno
smijeh, lijevo pla. (7. scena, Ordinacija) U Karahasanovoj drami Nurija jedini stvarni
dijalog uspostavlja sa djeakom Amerom, pokuavajui tako shvatiti dogaaj iz vlastitog
djetinjstva koji ga je zauvijek obiljeio i moda ak naveo na samoubistvo.
Obje drame tematiziraju i smrt kao mogunost da se identitet zaokrui. Smrt Vlade
Petrovia kometira se cirkusom od sahrane, obredom tokom kojeg se sahranjuje prazan
koveg. Maenjkina smrt ostaje izvan scene, a Dino nikad nije saznao je li ona zaista
mrtva, ili ga to brat samo zeza. Dedo koji vie puta u drami lano umire, Oevu situaciju
prvo komentira rijeima da je jedna selidba ko pola smrti, a kasnije kae da su dvije se-
lidbe ko smrt. Kod Karahasana smrt je centralna tema drame, ona prerasta u vrhunski
analogon. Njegovi likovi o toj temi toliko govore, da bi se kao njihova osnovna osobina
mogla navesti strast za analizom smrti. Za razliku od komedije distance koja svu me-
tafiziku reducira na ljudsko drutvo, u dramama koje su se ovdje razmatrale, komika
proizlazi i iz injenice da smrt kao metafiziku kategoriju likovi pokuavaju prevesti na
jezik drutvenih rituala, pokazujui tako tenju za bilo kakvom dovrenou.
168 Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovake drame)
U Platonovoj Gozbi, dakle u prvom spisu koji se bavi vanou komedije, upravo
komediograf Aristofan ali to je Zeus rasjekao ljude, alei tako za izgubljenom cjelovi-
tou. Nije sluajno to da se vanost komedije naglaava u spisu koji se bavi spoznajom,
jer bi se iz toga mogao izvui zakljuak da je komedija ozbiljna forma ija se spoznajna
funkcija moda ogleda i u njenoj sposobnosti da kroz smijeh koji nas boli iskae sasvim
konkretnu, ljudsku i ovozemaljsku enju za totalitetom. enju koju tragedija kao to-
talna forma i komedija reducirana na ljudsko drutvo ne mogu poznavati.
Izvori
Literatura
Jasmin Imamovi, Bosnian writer, in his novels The killing of death, Immortal deer, The
adorer of a moment and Please, write proved himself as an excellent chronicler of the
Zeitgeist. The paper shows the way in which Imamovi inscribed urban identity, inclu-
ding: analyzing ways that was either experienced individual memories and experiences
in urban space, watching the writers specific socio-cultural construction of the city and
looking for events in the texts of everyday practice in an urban environment.
0. Pisac i grad
Pisac i grad, to je gotovo posebni status; jedva se moe nai pjesnik koji se nije baktao
gradom kao poetskom temom, opjevao njegove ari, njegove tajne, ovjekovjeio ga ili
udario na njegove mitove. U Parikim slikama Baudelaire pjeva da pjesnik poput kralja
silazi u grad da oplemeni stvari. On veli: U labirintima velikoga grada, ak i uas neke
arolije krije. Za Whitmana je grad ljubavnik, ondje se orgija uz bljesak oka; za Borgesa
je Buenos Aires labirint, on ga stalno uti, jer spojeni nismo ljubavlju ve strahom. On
svoj grad smatra osobom koja ne voli njegovu poeziju. Italo Calvino izabrao je Torino
kao idealni grad za pisanje, jer poziva na strogost i stil, a nadasve krase ga vrline sline
vrlinama mojih sunarodnjaka. On tvrdi da gradovi utjeu na pisca isto koliko i knjige
koje ita. Pariz naziva enciklopedijom. Uostalom, Calvino je autor divne knjige Nevid-
ljivi gradovi u kojoj uzbudljivo pripovijeda o imaginarnim gradovima kao simbolima
172 Mirta Bijukovi Mari: Prostor grada u romanima Jasmina Imamovia
traganja za nekim svojim carstvom, jer grad sa svim proturjenostima jest carski posjed.
Calvino, kao i glasoviti nizozemski arhitekt Rem Koolhas, doivljava grad kao metafi-
ziku os; unato svim svojim stvarnim crtama, prljavtini, izlokanim ulicama, urbanom
kaosu ili pak ljepoti i skladu prekrasnih zdanja i trgova, lijepih katela i dobro ureenih
perivoja. Uza sve, za Calvina je grad enski princip. (Kova 2008:13 )
1. Grad kolijevka
Grad je ivo bie u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih itelja, svih razlika kul-
turolokih, povijesnih, antropolokih, klasnih i dr. U nj se saima sve ono to vam daje
pravo da bez susprezanja rabite termine da je grad nekoga prihvatio, prognao, prosla-
vio, oduio mu se, ubio ga, itd., jer smo ga uzdigli do osobe i poistovjetili sa ivotom.
Rodni grad je, kako Pessoa veli, kao kolijevka; za nj nas dre uspomene, boje, mirisi
djetinjstva, prijateljstva, blinji, pa ipak smo toliko puta matali o bijegu iz te kolijevke i
tjeskobe, sukobljavali se s gradom, proglaavali ga neprijateljem ili ga pokuali mijenjati.
(Kova 2008:13)
Pripovjedaka autorska proza je neraskidivo vezana za grad, kako historijski, svojim
nastankom, tako i tehniki, uvjetima koji su neophodni za postojanje i normalan ivot
pripovjedake knjievnosti. (Karahasan 2008:156) Jasmin Imamovi takoer je neraski-
divo vezan za grad, kako svojim politikim i kulturnim djelovanjem tako i knjievnim
stvaralatvom. U ovome emo se radu baviti samo posljednjim knjievnim. Iitava-
njem cjelokupnog Imamovieva knjievnog opusa da se zakljuiti kako je on kulturo-
loki dokument grada Tuzle druge polovine 20. stoljea i to romanima Ubijanje smrti,
Besmrtni jeleni i Oboavatelj trena. Imamoviu je Tuzla kolijevka, ishodite, stalna aso-
cijacija, ali i idealan grad za pisanje kao, prije navedeno, Calvinu Torino.
Roman Ubijanje smrti poinje 1980., smru Josipa Broza Tita, ali je primarni fokus inte-
resa na 1990-ima i ratnim strahotama u Bosni i Hercegovini, kao i u romanu Besmrtni
jeleni. Autor razotkriva strahotu rata i njegov utjecaj na svakodnevicu.
Tipino vrijeme u kojem su ljudi izloeni estokim doivljajima je vrijeme rata. U
njemu se dogaaji smjenjuju brzinom slike gledane kroz prozor brzog voza. Nema
vremena za mirno sagledavanje i prilagoavanje. Novi dogaaj prei je od prethod-
nog. Zato svaki trenutak spoznaje brzo i povrno, potiskuje u stranu, jer ne smije
stati, niti se okretati. U tom vrtoglavom slalomu kroz vrijeme i strane doivljaje na
nogama ostaju samo vjeti, snani i sretni. Kada se, savladavi sve prepreke, nekako
povuku i stignu na cilj, shvatie da su platili visoku cijenu. (Imamovi 2000:5)
Ulice kao najee prve asocijacije na pojam grada zauzimaju poasno mjesto u lek-
sikonu urbanizma. Ulice imaju glavnu ulogu u uspostavljanju urbanog ivota, ali one u
ovom kontekstu postaju prostor destrukcije grada, prostor kojim e zavladati neuobia-
jen mir i praznina u meuprostoru jake buke rata. Ulice su sve praznije. (Imamovi
1996:18)
Zatekao sam se tog sunanog jesenjeg dana usred raskoraka izmeu elja i mogu-
nosti. Valjda zbog naroitog umora i nervoze, odluio sam da povratak kui pretvo-
rim u ugodnu etnju gradom, bez obzira na stalno prisutnu opasnost od granatira-
nja. Rizino je etati po asfaltu izbrazdanom granatama i stalno oekivati zlokobni
fijuk, ali ovjeku nekada oprez dosadi i dogodi mu se da pone otvoreno i svjesno
uivati u opasnosti.
etajui lagano, doao sam i do Oktobarske ulice. Sve ulice Tuzle smatram stazama
svoje mladosti, za svaku njenu stopu vezane su moje drage uspomene, ali Oktobar-
ska zauzima posebno mjesto. Ljepom od ostalih ini je besprijekoran drvored bri-
jestova. Tog jesenjeg dana 1993. godine, grane i oktobrom iarane listove brijestovog
drveta savijao je i okretao topli jugo. Miris blagog vjetra probudio je u meni neka
nejasna, ali lijepa i prijatna sjeanja. Bilo mi je dobro dok sam punim pluima udisao
odavno poznati miris drage ulice. (Imamovi 2000:122)
Udahnuti poznati miris ulice, proetati ulicom u potrazi za sjeanjem, pronai tre-
nutak za malo mira elje su Imamovievih likova. Junaci su to svakodnevnog ivota,
likovi ulice, likovi s margine, ali na svojim leima nose grad, oni su grad. Ti se likovi
hazarderski nose sa svakodnevnim trenucima. U Imamoviev meki grad upisani su i ne-
obini likovi, dobri duhovi grada, ljudi koje djeca zadirkuju i u koga pokazuju prstom,
ljudi koje svi poznaju i vole... sjetne slike na dobre due. Ante Daske, Muharema Pike,
Sadana i mnogih drugih, bezazlenih i dobrih. (Imamovi 1996:59) Uobiajene dnevne
aktivnosti poprimit e nove dimenzije okrutnog okruenja, a intima (posebice enska)
bit e u potpunosti naruena brutalnom agresijom.
Stalni je topos Imamovievih romana, osim Tuzle, i grad Sarajevo. U poglavlju nazva-
nom Planeta Sarajevo prikazuje prijeratno Sarajevo s osobitim potovanjem. To je posve
idilian prostor, prostor ugodne svakodnevice, prostor slobodnih i uzvienih ena, pro-
stor za oputanje, zabavu i kao prostor interkulturalnog dijaloga.
Sputamo se niz Masarikovu i ulazimo u rijeku arenog mnotva. Sarajevo nou
poprima poseban, naroito svean i praznian izgled. Danju je ovaj grad ozbiljan,
uurban i neugodno buan. I zgren u tipino evropskoj uurbanosti. A Bosanci se u
urbi ne snalaze. Ona im stvara neprirodan izraz lica, gr i nervozu. Uvee, oputaju
se sarajevske due. Naroito su slobodne i uzviene ene. Izgledaju nasmijano ak i
kada se ne smiju. Privlane u svojoj samouvjerenosti, ukraene odjeom, biranom
sa osjeajem mjere i dobrog ukusa, etaju, smiju se, razgovaraju i gledaju s visine.
(Imamovi 1996:92)
Pucao je i u nas. Nije prestao ni kada smo preli ulicu. Smijemo se budali i ekamo
tramvaj. (...) Tramvaj je obiao Baariju, sjurio se niz Titovu i stao na stanici preko
puta zgrade Predsjednitva. Zastave Socijalistike Federativne Republike Jugoslavi-
je, Saveza komunista i Republike Bosne i Hercegovine sputaju tri ovjeka u unifor-
mama i s bijelim rukavicama. (Imamovi 2003:116)
Srednjovjekovni je grad upisan u roman Molim te, zapii. Roman obuhvaa razdoblje
14. stoljea, poinje 1332. godinom. Na ugarskom je prijestolju tada kralj Lajo I. Veliki
koji pokazuje svoju mo gradnjom gradova. U posljednjih nekoliko godina izgradili
smo sigurna gradska utvrenja, vie nego bilo ko u svijetu. Dok se u svijetu utvrenja i
gradovi rue, mi ih ovdje gradimo. (Imamovi 2009:121-122)
Imamovi u tekst upisuje i natpise sa starih steaka i time dobiva na dinaminosti,
ivosti, ali i autentinosti. Glavni je lik romana Gorin, vlastelin iz Soli, u slubi bana
Stjepana II. Kotromania, osoba od velikog povjerenja obitelji Kotromani. Progovara
o povijesti, povijesnim osobama, Srebreniku, Soli, neostvarenim ljubavima, njegovim
slubenim posjetima Dubrovniku, ugarskom kralju i Veneciji, Viegradu na Dunavu,
Carigradu, ratovanju protiv srpskog cara Duana. Imamovi se kree izmeu povijesnog
romana i romana o povijesti (Matanovi 2009). Istiui kronologijske povijesne slijedo-
ve, pozivanjem na povijesne dokumente, navodei povijesne osobe i potujui povije-
snu zbilju (odnosi Dubrovnika, Venecije, Bizanta i bosanskih vladara, Bitka za Bobovac,
svjedoenja o Crkvi bosanskoj, zapisi sa steaka...) roman pripada kategoriji povijesnog
romana, ali subjektivan odnos pripovjedaa u romanu, ljubavne epizode likova, upisiva-
nje ivotnih iskustava ukazuju na kategoriju romana o povijesti. Povijesni se dokumenti
ne uzimaju kao jedina istina, autor sumnja u vjerodostojnost povijesnih dokumenata te
tako ulazi u otvoren dijalog sa iteteljem.
Osim toga, Duana uvijek prate pisari. Oni piu o onome to je bilo. Ako se desilo
neto to nije po elji Duanovoj, oni napiu onako kako bi po njegovoj volji bilo. To
rade i ostali vladari. (Imamovi 2009:170)
4.1. Srebrenik
Grad Srebrenik opisuje se kao najtvri i najljepi grad u ovom dijelu Bosne. U
podgrau, guva. Pazarni je dan, ljudi prodaju sueno voe, sir, kovinu, nakit, vosak...
Panju mi privlae posude od ukastog i zelenkastog stakla, penjaci u oblicima aa,
posue, raznovrsne, bogato ukraene keramike i staklene svjetiljke, noevi, britve, na-
kit i srebrom ukraene tkanine. Prodaje se sve to se prodavati moe. Trgovci uzvikuju,
lijepo obuene dvorske dame zagledaju robu, pokazuju prstom, a sluge plaaju i nose.
Akrobate i gutai vatre izvode uda, muziari sviraju, pjevai vieglasno pjevaju, brda
odjekuju. Prolazimo pored glumaca. Neto govore i pleu. Oko njih okupljen narod se
smije i radosno uzvikuje. Prepoznao sam grupu komedijanata izbjeglih iz june Francu-
ske. Nedavno su bili i u Soli. (Imamovi 2009:8)
Volim Srebrenik. To sasvim jasno osjetim kad ga, na povratku s dalekog putovanja,
ugledam u daljini. Iznad visokih, zelenih brda izdie se sivi greben ukraen gradom
boje srebra. Diem duboko i gledam, svaki put iznova opinjen njegovom ljepotom.
178 Mirta Bijukovi Mari: Prostor grada u romanima Jasmina Imamovia
Ne znam da li vie volim gledati Srebrenik izdaleka ili s njegovih debelih zidina
posmatrati zelenoplave daljine. (Imamovi 2009:89)
4.2. Soli
Soli su kolijevka, mjesto roenja i ponovnih raanja. Od svih mjesta na svijetu naj-
vie volim Soli. Idem poetak ljeta doekati u svojoj Soli. Samo tu mogu zalijeiti duu
ranjenu iznenadnom oevom smru i tijelo koje su surovo batinali inkvizitori. Kod kue
sam dosta pisao i do kasno u no s majkom razgovarao. Prijepodneva sam provodio po-
red slanih izvora, pokuavajui u slanici izlijeiti izudarano tijelo. (Imamovi 2009:65)
4.3. Carigrad
Grad od kojeg se strahuje, grad koji se potuje, grad duge tradicije, ali i stalnih pre-
vrata. Carigrad je pamtio i veliao svoje velike pobjede, a poraeni i opljakani su pamti-
li i svakoj novoj generaciji prenosili svoju tugu, gorinu i ozlojaenost zbog nanesene im
sile i nepravde, a onaj koga jednom svirepo osvoji, opljaka i popali, vratit e ti. Kad-
tad. (...) Carigrad je oduvijek bio poprite surovih prevrata i meusobnih ubistava, to je
moralo dovesti do njegovog unutarnjeg slabljenja i gubitka teritorija. Prevrati, obmane,
intrige i zasjede postali su dio njegove tradicije. Sve vrijeme boravka u Carigradu imao
sam osjeaj da se tamo svaka greka plaa glavom. (...) Ljudi u Carigradu se meusobno
toliko mrze da je sasvim jasno da ovaj grad mora propasti. (Imamovi 2009:81-82)
4.4.Viegrad na Dunavu
Viegrad na Dunavu, ugarska prijestolnica, u Gorinu izaziva divljenje, ali i prazni-
nu. Grad nestaje iseljavanjem njegovih stanovnika. Dok smo splavom plovili Dunavom
divio sam se ljepoti Viegrada. itavo brdo predstavlja tvrava. Na razliitim visinama
brda stoje debele kamene zidine i kule s krovovima na etiri vode. Njihove zidine upadlji-
vo su deblje od naih, bosanskih. Unutranjost tvrave na vrhu brda izgleda isto. Sve je
izgraeno od kamena, drveta i keramike. Ugari dosta panje posveuju lijepom izgledu
svojih graevina. Kao da su svaku graevinu gradili za vjenost. (...) Kau da Viegrad
ima vie mrtvih nego ivih stanovnika. (Imamovi 2009:118-119)
5. Grad prostor
Prostor grada u romanima Jasmina Imamovia upisan je kao idealiziran prostor, kao
prostor iz kojeg se bjei, prostor u koji se bjei, kao prostor sukoba i kao prostor ljubavi.
Temeljni je gradski topos ulica i u njoj se oslikavaju sve promjene gradskog prostora.
Imamoviev se pripovjedni zanos razvijao iz romana u roman. Prvotna kratka reenica i
kratki prozni zapis, zadravanje na trenutku i jednom liku u posljednjem romanu Molim
te, zapii prerastaju u suptilno razvijenu dugu reenicu, razgranatu fabulu i niz likova.
Stalna Imamovieva stilska oznaica od koje ne odstupa svakako je poetinost diskursa,
posebno naglaena u naslovnim i podnaslovnim sintagmama. Stalna je karakteristika i
dokumentarnost, nastojanje upisivanja dokumenata u tekst (tekstovi steaka, povijesni
dokumenti, glazbeni trendovi, filmski kino naslovi, reklame i sl.). Upravo tim upisiva-
njem dokumenata vremena u prostor teksta ti su romani postali i kulturoloki dokumen-
ti gradova o kojima govore, a ponajvie kulturoloki dokumenti grada Tuzle.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 179
Izvori
Imamovi, Jasmin (1996), Besmrtni jeleni, Radio Kameleon, Bosanska biblioteka, Tuzla
Imamovi, Jasmin (2000), Ubijanje smrti, Meandar, Zagreb
Imamovi, Jasmin (2003), Oboavatelj trena, Meandar, Zagreb
Imamovi, Jasmin (2009), Molim te, zapii, V.B.Z., Zagreb
Literatura
UDK: 821.163.4(497.6).09-1:398
Hasanaginica (1909) by Milan Ogrizovi, the two homonymous plays by Alija Isakovi
(1981) and Nijaz Alispahi (1999), as well as the play Hasanaga (1990) by Tomislav Baka-
ri are four examples of twentieth-century theatrical texts whereby the authors consider
the difference in interpretation and transposition of the folk ballad Hasanaginica.
2O razlici izmeu povrinsko i dubinsko strukturalnog segmentiranja prie vidi u: Pfister 1998.
3 Dvadeset i dvije sintagmatske cjeline koje autorica navodi umnogome korespondiraju Pfisterovu tumaenju
pojma radnje (u smislu pojedine radnje lika u odreenoj situaciji). Usporedi: Pfister: 1998: 290. - Burkhart
1998: 4445.
4 Priu o Hasanaginici (koja je, pfisterovskim rjenikom reeno, predstavljena kao jedna jedinstvena sekvenca
radnje koju povezuje neprekidni kauzalni slijed radnji i dogaanja) ralanile smo u pet faza: (I) sukob,
(II) protjerivanje, (III) prosidba, (IV) priprema vjenanja, (V) smrt. Tim slijedom I. faza u naoj raspodjeli
obuhvaa prve 4 baladne cjeline, II. faza cjeline 5 11., III. faza 12 16, IV. faza 17 19, V. faza 20 22 (usp.
s Burkhart 1998: 44 45). U takvu kontekstu povrinsko-strukturnim rezovima izmeu pojedinih dijelova
drama koje smo analizirale ne mogu ovdje u smislu dubinske strukture odgovarati nikakvi rezovi izmeu
potpuno ili relativno samostalnih sekvenca, nego moda samo neki, slabije obiljeeni rezovi izmeu pojedinih,
kronoloki poredanih i kauzualno povezanih faza radnje. (Pfister 1998: 332)
Prva od baladnih faza, ona ekspozicijska zapoinje uvodnom formulom, poznatom slavenskom antitezom
(to se b jeli u gori zelenoj?...), nakon ega se opisuje poetna situacija u kojoj teko ranjeni Hasan-aga iz bijelog
atora u kojem ga posjeuju majka i sestra alje svojoj vjernoj ljubi (koja ga od stida nije mogla posjetiti)
poruku da ga ne eka ni u dvoru, ni u rodu njegovu. U drugoj fazi balade primivi pismo (i shvativi njegov
sadraj) oajna Hasanaginica zauje topot konja te pohita na kulu kako bi se bacila s prozora, no za njom
tre dvije keri i zovu je neka se vrati jer nije doao Hasanaga, ve njen brat Pindorovi beg. Hasanaginica se
vjea bratu oko vrata i ali se zbog nanijete joj sramote potjerat e je i odvojiti od petoro djece. Potom utke
beg izvadi knjigu oproenja koja Hasanaginici jami povrat cijelog miraza te povratak majci. Proitavi
pismo Hasanaginica poljubi svoja dva sina i svoje dvije keri, no od najmlaeg djeteta, dojeneta u kolijevci,
ne moe se rastati. Stoga ju brat otrgne od kolijevke, posjedne je kraj sebe na konja i odjae s njome dvoru
bijelome. Slijedi trea, sredinja faza prie u kojoj se opisuje kako niti tjedan dana Hasanaginica nije bila kod
svoje rodbine, gdje su je salijetali prosci, a meu njima najvei je prosac imotski kadija. Hasanaginica moli
svoga brata da je nikomu vie ne daje za enu kako joj se srce ne bi slomilo kad ugleda svoju siroad. Brat ne
mari za Hasanagiine molbe i daje ju imotskom kadiji za enu. Sestra ga pritom moli da u njeno ime poalje
pismo kadiji u kojem ga moli da ponese za nju dugu koprenu kojom bi se zakrila u svadbenoj povorci kako
ne bi vidjela svoju siroad dok prolaze kraj Hasanagina dvora. Nakon toga slijedi slijedea faza balade (ili tzv.
pad po miljenju D. Durkhart) u kojoj, primivi pismo, kadija okuplja goste te u svadbenoj povorci dolazi po
mladu na njen dvor. Prolazei pokraj Hasanagina dvora keri ugledaju svoju majku, a sinovi je pozivaju da se
vrati i uina s njima. uvi te pozive Hasanaginica moli starjeinu svatov da se zaustavi kako bi podijelila
darove svojim siroticama. Slijedi zavrna faza, tj. tragian rasplet konji stanu i Hasanaginica dijeli darove:
svakom sinu pozlaen no, svakoj keri dugu ohu, a najmlaem sinu u kolijevci uboke haljine. Kad to
vidi Hasanaga, zove k sebi sinove, sirotice svoje, kazujui kako im se majka nee smilovati, jer da je u nje
prostako srce (kod V. Karadia: srce od kamena). uvi te rijei Hasanaginica problijedi i pade na zemlju
te od bola izdahne duu pred svojom djecom.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 183
dale skroman prilog (poticaj) otvorenoj i nikada zavrenoj raspravi o traginoj sudbini
jedne bez-imene ene.
Pogledajmo sada redom na koji se nain ovakvo segmentirana pria realizira u po-
vrinskim realizacijama naih etiriju dramskih varijanti.
1. S obzirom na povrinsku strukturu, tj. razinu prikazivanja, prvi tekst kojeg valja
spomenuti je Hasanaginica Milana Ogrizovia iz 1909. godine. Ta je modernistika dra-
ma podijeljena u tri ina kojih su granice definirane potpunom promjenom konfiguracije
likova, prekidanjem prostorno-vremenskog kontinuiteta te zavjesom i pauzom.5 Njena
tri ina razliita su opsega (najopirniji je prvi, potom trei, dok je opsegom najkrai dru-
gi in to moemo prikazati kao odnos: x, z, y) i razlikuju se u broju prizora (I. in 10
prizora, II. 6, III. 7, tj. x, z, y). Dakle, s obzirom na odnos opsega i broja prizora (kojih
je ukupno dvadeset i tri) u ovoj modernistikoj drami ne dolazi do veih odstupanja.
U pokuaju odgovora na pitanje ima li takva struktura teksta svoj korelat u segmen-
tiranju prie, tj. podudara li se raspodjela na inove s rezovima, tj. fazama radnje u baladi
moramo odmah primijetiti da njeno segmentiranje u pet faza nije sukladno sa segmenti-
ranjem fabule, tj. prikazivanjem u tri ina. Naime, prva i druga faza balade smjetene su
u I. in Ogrizovieve drame, trea faza okupira gotovo cijeli II. in, a posljednje su dvije
faze situirane u III. in drame. Povrinsko je segmentiranje, za razliku od onog dubin-
skog, dakle, sueno na tri velike cjeline6 tipine aristotelovske fakture, pa u tom kontek-
stu slijed inova u ovoj drami moemo oznaiti kao slijed: proteza epitaza katastrofa.
Iako gotovo u potpunosti slijedi baladni predloak i pojedine faze rasporeuje po
naelu rasta njenih sastavnih dijelova, autor bitno u odnosu na priu mijenja njihov op-
seg te neke od pojedinih radnji/dogaanja ponavlja i varira u vie razliitih fabularnih
faza. Prvu (najkrau opsegom) i drugu (najduu) fazu iz predloka uokviruje u zasebnu
prvoinsku cjelinu. Pritom je upravo prva faza u potpunosti narativno posredovana,7
kao i baladne jedinice kroz koje se opisuju okolnosti u kojima je Hasanaga donio odluku
o protjerivanju svoje ene kroz susret Hasanaginice i keri joj Sultanije kojima se pri-
druuje sluga Husein u treem prizoru ovoga ina.8 Ovakvim dvostrukim narativnim
posredovanjem postie se prijenos informacija iz druge ruke ime autor otvara prostor
novoga, osobitoga i bitno drugaijega u odnosu na polazinu priu tumaenja te s nji-
bezbrina djeca u idilinoj igri (dakako simbolinoj svatovskoj) i iekivanju oeva povratka slijedi
poznata baladna formula s antitezom koja je u Ogrizovievu dramu ugraena kroz dijalog sluge Husejina i
sina Ahmeda u drugom prizoru drame.
8 Okolnosti protjerivanje Hasanaginice iz njena doma, kao i sadraj same poruke koju je Aga odaslao eni
me usko vezanog diktiranja dramskoga tempa.9 Jer, za razliku od baladne prie u kojoj
je naglasak na majinskoj ljubavi, Ogrizovi u svojoj drami semantiko teite stavlja
na problematiku branoga odnosa.10 Emocionalni konflikt izmeu glavnih protagoni-
sta Hasanaginice i Hasanage (uokviren, dakako, slavensko-muslimanskim moralnim
kompleksom i socijalnom hijerarhizacijom) postavlja u sredite svoga fokusa, a ini to
kontroliranjem fokusa prikazivanja, osobitim rasporedom i nainom posredovanja te
proirenjem opsega pojedinih segmenata polazine prie. Insistirajui na prikazu nespo-
razuma dvoje nesretnih bia iji se osjeaji, unato nizu traginih okolnosti zapravo nisu
promijenili dramatiar ve od samog poetka svoje drame bitno proiruje konfiguracija
likova u odnosu na predloak posebno mislimo pritom na uvoenje ve prethodno
spomenutih posrednika, tj. sluge koji prenosi (a samim time i komentira) Hasanaginu
odluku, te najstarije keri Sultanije koja postaje glavnim posrednikom izmeu oca i
majke.11 Opsegom, pak, najdominantnija scena prvog ina ona je u kojoj konflikt (koji
neprestano vibrira na granici mogueg pomirenja) izmeu suprunika dodatno potiu
Hasanagina majka Umihana i beg Pindorovi, dakle ponovno posrednici koji se u baladi
tek usputno spominju. Sve su netom spomenute scene, dakle, ne samo konfiguracijama
bitno transformirane u odnosu na ishodinu priu ve i svojim opsegom bitno utjeu na
pomake u tumaenjima.12
Slinu situaciju imamo i u narednim inovima trea baladna faza smjetena je,
kako smo ve i konstatirale, unutar kompletnoga (dodue opsegom najkraega) drugog
ina i njoj Ogrizovi, u odnosu na baladni predloak posveuje mnogo vie panje. Tu
pratimo dvije radnje onu glavnu kroz koju se oslikava Hasanaginiina situacija u rodi-
teljskom domu (ime se dodatno potencira njena perspektiva prie te otvaraju mnogo-
brojna pitanja vezana uz poloaj muslimanskih ena u obitelji i drutvu posebno u vrlo
opirnoj, drugoj sceni), ali i onu sporednu u kojoj se kroz Sultanijinu priu itatelj/gleda-
telj upuuje u Hasanagino duevno stanje nakon enina odlaska. U tom je inu opsegom
9 Otvara se, naime, prostor iekivanja i tumaenja proturjenih informacija o svim nerazumljivim razlozima
Agina ina (posredujua uloga automatski nalae mogunost da se dobivena informacija tumai kao
eventualno lana ili barem donekle iskrivljena).
10 O Ibsenovu utjecaju vidi u Burkhart 1998, Shakespearovu Senker 1989, Pavlii 1985.
11 Upravo scenama u kojima Sultanija razgovara s jednim od roditelja autor najsnanije doarava nesporazume
uvjetovane nekomunikacijom suprunika. Kako bi istaknuo fokus, navedenim scenama daje i u smislu
opsega dominantne uloge i u prvom i u drugom inu scene u kojima Sultanija posreduje u odnosu izmeu
roditelja opsegom teksta druge su po veliini, dok je u treem inu scena u kojoj dolazi Sultanija otkriti ocu
da je posjetila majku najdua unutar ina.
Ovom prilikom valja napomenuti da, za razliku od Ogrizovia, posredniku ulogu u Isakovievu tekstu ne
modernistike drame motiv smrti koji, samozatajno prisutan tijekom dramske radnje od njena poetka pa
sve do samoga kraja, svojim varijacijama predstavlja jednu od kljunih komponenti u definiranju napetosti,
tj. tempa ove drame (vidi: Vidanec 2011). Jedan od svakako najeklatantnijih primjera vezanih uz tu temu je
Hasanagiin pokuaj samoubojstva ta se cjelina (u baladi esta po redu) u raznima varijacijama (neposredno
ili narativno posredujuim putem) javlja vie puta tijekom teksta i time dobiva bitnu, integrativnu funkciju
na samom poetku (kao pokuaj injenja), u sceni s begom Pindoroviem (kao priznaje slabosti), na kraju
prvog ina (kroz Hasanagino posrnue), potom u sredinjem prizoru II. ina u kojem Sultanija opisuje majci
Hasanagina unutarnja previranja (kojima se, dakako, ponovno otvara mogunost eventualnog sretnog
okonanja sukoba) i na kraju u prvom i drugom prizoru III. ina u scenama dijaloga Hasanage i Vlahinjice,
tj. Hasanage i majke Umihane u kojima spomenuti in Hasanaga prepoznaje kao dokaz Hasanagiine ljubavi.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 185
dominantan prizor izmeu Hasanaginice i imotskoga kadije koji zrcalno (dakle, opet
posredniki) tematizira problem ljubavi, erosa.13 Trei, pak, in Ogrizovieve drame za-
poinje prizorima u kojima Hasanaga razgovara s Vlahinjicom, tj. majkom, a potom i
Sultanijom, dakle, prizorima kojih nema u predloku nadopunjujui njima opet svoju
viziju prie. etvrtu i petu baladnu fazu potom smjeta u sam kraj drame intenzivirajui
na taj nain dinamiku traginoga zavretka teksta.
injenicom da prvu i drugu fazu smjeta u I., treu u II. a etvrtu i petu fazu u III.
in Ogrizovi svaki od svojih inova organizira kao zatvorenu tematsku cjelinu. Stanku
izmeu svakog od njih premouje na specifian nain pred sam kraj prvog ina (u
deveti prozor) ubacuje lajtmotivsku temu koja se u baladnoj cjelini pojavljuje na samom
poetku druge faze onu vezanu uz pokuaj Hasanagiina samoubojstva. Na taj nain
otvara prostor daljem preispitivanju temeljnog sukoba izmeu suprunika u smjeru vo-
enja radnje na stalnoj, tijesnoj granici pomirenja, tj. konanog kraha. Kraj, pak, drugog
ina obiljeen je Hasanagiinim oajnikim krikom to uini aga, Hasanaga! to uini
da od Boga nae! (Ogrizpvo 2002:125) ime Ogrizovi potencira dojam predstojee,
neumitne strahote i vodi nas ka konanom traginom krahu, tj. zavrnom prizoru ove
drame u kojem autor zgusnuto i pregnantno smjeta sve tri posljednje baladne jedinice.
Spomenuti postupci u strukturi pojedinih inova koji, dakako, pojanjavaju njihovu
semantiku komponentu, ne ograniavaju se samo na svretke inova, ve ukljuuju i
ostale pozicije u ovom dramskom tekstu. Oni su istovremeno i u suglasju s osobitim tre-
tmanom opsega, trajanja i smjetanja konfiguracije likova unutar svakog od ina ponao-
sob.14 Peterolana, linearna struktura baladne prie, transformira se tako u Ogrizovie-
vu sluaju u trolanu, simetrinu, vrsto zaokruenu cjelinu pri emu upravo elementi
kojih u baladnoj prii zapravo i nema postaju presudnima (primjerice, scena povrataka
Hasanage u prvome inu, razgovor Hasanaginice i kadije u drugome inu, tj. Sultanijino
priznanje ocu da je razgovarala s majkom). Proizvodnja novih smislenih odnosa, daka-
ko, na taj je nain i vie nego oigledna.
2. Hasanaginica Alije Isakovia objavljena je 1974. godine kao rezultat dugogodi-
njega autorova bavljenja povijesnim okvirom i estetskim vrijednostima poznate narodne
bonjake balade. Podijeljena je u dvadeset i jednu scenu razliita opsega ije su granice
definirane potpunom promjenom konfiguracije likova, ali i, za strukturu samog tek-
sta izrazito vanom, promjenom mjesta radnje. Jer, upravo su prostorne opozicije temelj
semantikih opozicija ove drame jedinstvene scene iji segmenti, kako tvrdi sam autor,
omoguuju naizmjenino, zapravo paralelno odvijanje radnje. Suprotstavljajui, nai-
13 Valja ovom prilikom dodati da, promatramo li drugi in u odnosu na preostala dva, vidimo da Ogrizovi
meu njima uspostavlja odnose na nain radnja dogaanje radnja. Dodamo li istome i faktor promjene
mjesta radnje onda takoer dobivamo trolanu strukturu: kula dom kula.
14 Prvi in tako svoj vrhunac dostie u velikoj, masovnoj sceni smjetenoj pri njenu samom kraju (8. scena).
U svoj svojoj raskoi, prenapregnutosti emocijama, sukobima, strastima, sveobuhvatnosti svojih tema koje iz
njega isijavaju on postaje sredinjom peripetijom komada nakon koje, neminovno, slijedi nagli pad scenu
u devetom prizoru naputaju prvo Hasanaginica i beg Pindorovi, a potom, u posljednjem prizoru, i svi
ostali sudionici. Hasanaga tako ostaje sam te skren ulazi na vrata svoga doma. Taj se postupak ponavlja i u
drugome inu u kojem na sceni potpuno sama ostaje Hasanaginica (kao i u 1. inu i tu je izmeu umetnuta
jedna meuscena u kojoj se postupno smanjuje broj prisutnih protagonista). Potencirajui na taj nain duboki
nesporazum izmeu dvoje nesretnih i u traenju razrjeenja potpuno osamljenih pojedinaca, Ogrizovi svoj
tekst na samome kraju okonava masovnom scenom u kojoj svi sudionici radnje, poput grkog kora, svjedoe
neumitnosti i veliini njihove tragedije.
186 Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i kako tri Hasanaginice i jedan Hasanaga?
me, lijevi, raskoniji i povieniji prostor odaje u kui bega Pindorovia s desnim, neto
skromnijim i niim odajama u kui Hasan-age Arapovia, Isakovi potencira kontraste
temeljene na drutvenoj opoziciji (begovi / kadije). Potonje postaje tako sreditem zani-
manja ovoga dramskog djela uokvirenog dvama izrazito simbolinim scenama (prvom
pred Hasan-aginim atorom, te drugom na svatovskom putu).15 Na spomenuti nain
strukturiran prostor svoj korelat nalazi u segmentiranju prikazivanja koje, pak, bitno
odudara od segmentiranja dubinskoga nivoa prie koju slijedi. Prvu i drugu fazu prie
autor smjeta na sam poetak u prvu i etvrtu scenu,16 treu, sredinju fazu prie u
sedamnaestu i osamnaestu te dvadesetu scenu, a etvrtu i petu, posljednju fazu prie
situira u posljednji prizor svoje drame. Dakle, pet je faza baladne prie sueno na tri cje-
line uvodnu i zavrnu koje poput prstena uokviruju petnaest prizora treeg, sredinjeg
dijela koji predstavlja svojevrstan prazan prostor (u odnosu na predloak) rezerviran za
nadopisivanje autorovih refleksija usmjerenih ponajprije na socioloki i povijesni okvir
prie.17
Tomu valja dodati i slijedee za razliku od Ogrizovieva raskona, stilizirana i
emocijama do maksimuma prenapregnuta, melodramatina konteksta fokusiranoga
primarno na nesporazum ljudi koji se strasno vole, Isakovi dinaminim smjenjivanjem
prostorno i semantiki kontrastnih scena stvara ritminu scensku strukturu. Kroz niz,
posebice u njenu sredinju dijelu, izrazito opsegom kratkih scena izmjenjuje pregnantne
i koncizne replike likova u permanentnom sukobu brzo i bez veih pauza, dok pritom
situacije ostaju zapravo nepromijenjene. Brzi tempo povrinske strukture ove drame
stoji tako u stalnoj opoziciji spram dubinske strukture prie ije su pojedinane faze
rasporeene sukcesivnim, linearnim, relativno jednolinim, bitno usporenijim slijedom.
Oslobaa se tako prostor nadasve funkcionalnog nesklada koji autoru ostavlja mogu-
nost za nova i drugaija tumaenja. Najoitije to, ponavljamo, dolazi do izraaja u sredi-
njem, krajnje ouujuem i stiliziranom prostoru koji je dodatno potpuno ispranjen i
od Hasanagiina prisustva. Na taj nain odreen, on postaje izrazito signifikantan glede
definiranja tragine uvjetovanosti njena bia. Jer, za razliku od Hasanaginiina lika u
Ogrizovievu tekstu, Isakovieva je zamjenika ona svojom beznadnom majinskom
zarobljenou, suprunikom bezimenou blia baladnoj kaduni. Ova je Hasanaginica,
parafrazirajmo rijei Gordane Muzaferije, sazdana od nesalomivog ponosa svojstvenog
plemenitu sloju i veliini rtve, ali i potpuno bespomona u svojoj sudbinski ukletoj
podijeljenoj (porodinoj /branoj) kastinskoj ulozi te slobodna tek u odluci da bezglasno
prihvati smrt kao jedino mogue rjeenje.18
Isakoviev tretman opsega, trajanja i smjetaja konfiguracija likova unutar pojedi-
nih prizora krajnje je funkcionalan i znakovit poetni, kao i zavrni prizori njegove
drame u kojima se, slijedom predloka, izlau temeljne faze balade opsegom su, za ra-
17. stoljea u Zagvozdu, podno Biokova, i na Klisu. (Isakovi 2009:11) ime se bitno razlikuje od Ogrizovia
ije je doba prikazivanja, kako i tvrdi B. Senker, odreeno neuobiajenom ali time indikativnom
sintagmom: hrvatska narodna pjesma. (Senker 1989:139)
18 Vidi: Muzaferija 2000.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 187
zliku od onih sredinjih, bitno dui. Brojem, pak, protagonista odudara drugi prizor u
kojem sa svrhom uvoenja u kontekst sukoba te opisivanja Hasanaginiina lika osim
Hasanaginice i Hasan-agine majke nalazimo i Ajkunu i djecu. Odudara brojem i seda-
mnaesti, opsegom najdui prizor u kojem Ajkuna donosi vijest da je Hasanaginica ispro-
ena nakon ega kroz dijalog majke i sina pratimo Hasan-agine dvojbe, a kroz prisu-
stvo djece dodatno se podcrtavaju nepremostive razlike izmeu suprunika. Spomenuti
prizori korespondentnim tretmanom pojedinih motivskih jedinica ujedno zaokruuju
priu o traginom sukobu.19 Usmjeravaju je prema krajnjoj, zavrnoj sceni u kojoj autor,
koristei (kao i Ogrizovi) konfiguraciju ansambla, dodatno naglaava teinu Hasana-
giina usamljenika usuda postupkom njena potpuna iskljuenja pred oima cjelokupne
zajednice. Hasanagiina smrt, njeno potpuno i duhovno i tjelesno unitenje odvija se,
dakle, u istom onom okruenju u kojem je formiran i njen karakter i njeni pogledi. Obi-
ljeena definitivno svojom sredinom, tjelesnou i biografijom Hasanaginica je upravo u
spomenutu dijelu ispisana, pfisterovskim rjenikom reeno, iskljuivo tuim komenta-
rima kroz repetitivna variranja podudarnih konfiguracija ije distribucije u ovome tek-
stu nisu nimalo sluajne.20
Isakovieva je drama21 organizirana na svojoj povrinskoj strukturi kao kombinaci-
ja vie jednakovrijednih sekvenci i dogaanja koje, dakako, nisu predstavljene kao zatvo-
reni, ve otvoreni sustav kronolokih i kauzalnih odnosa smjetenih simultano na istoj
razini fikcije.22 Sekvence su, dakako, povezane tematskim podudarnostima i sa svrhom
kako intenziviranja napetosti, tako i s integrativnim ciljem, gotovo bismo mogli rei
glazbenom simetrijom. Takvi su podudarni odnosi istovremeno korespondentni u te-
matskom, a kontrastni u prostornom i konfiguracijskom smislu; dosljedno su provedeni
tijekom cijelog Isakovievoga teksta zrcalei, naizmjenino pojanjavajui, ali i dovodei
u pitanje te ironizirajui ekvivalentne pristupe sredinjoj temi teksta. Ponavljajui zapra-
vo slino, autor svakim novim prizorom proiruje znaenje sukoba potencirajui uas i
neminovnost nadolazeeg traginog uinka.
Peterolana, linearna baladna pria ovdje je, zakljuimo, transformirana u repeti-
tivnu, dvadeset i jedno prizornu strukturu unutar koje zamjeujemo jasnu, trodijelnu
19 Posebno mislimo pritom na potenciranje odnosa snaha svekrva. Vidi: Softi 1988.
20 Jer,
sve od petog do sedamnaestog prizora svoje drame autor naizmjence ponavlja konfiguracije Hasan-age
i bega Pindorovia s nekim od njima pridodanih sugovornika kroz ije se dijaloge razotkrivaju i pojanjavaju
temelji sukoba na relaciji age begovi, odnosno refleksije koje posljedino definiraju Hasanagiinu sudbinu.
Ovakvim viestrukim tematiziranjem nepremostivog sukoba izmeu begova i aga Isakovi postie funkciju
emfatinosti, privlai panju na svoj osobiti vid interpretacije, pobuuje napetost i, to je najvanije u
ovome tekstu, kontrastira razliite, dijametralno suprotne perspektiva sueljenih strana. Neprekidnim
prekidanjem, tj. izmjenjivanjem simultanih tijekova dogaanja vrsto vezanih uz drutveni okvir teksta u
sredinjem dijelu svoje drame situacijskim i tematskim ekvivalencijama, kao i preklapanjem konstelacije
njihovih protagonista (Aga, Majka/Beg, Hasanagiina majka; Beg Pindorovi, Guslar/Hasko, Hasan-aga i sl.)
Isakovi gradi uoblienu dramsku strukturu zatvorenu i uokvirenu zavrnom scenom u kojoj kumulira ak
pet sintagmatskih baladnih cjelina potencirajui dodatno dojam tragine neminovnosti.
21 Za razliku od polazne prie koja je, kako smo ve i napomenule, organizirana kao jedinstvena sekvenca
radnje.
22 Posebno je to vidljivo, kako smo ve i spomenule, u sredinjem dijelu drame u kojem se kao vremenski
podudarne niu jedna za drugom radnje/dogaanja povezane ponajprije povijesnim, drutvenim, ali i
dravnim okvirom, te tematskim podudarnostima kao to je, primjerice, definiranje poloaja ene te
potivanjem tradicionalnih obiteljskih vrijednosti.
188 Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i kako tri Hasanaginice i jedan Hasanaga?
23 Ponovimo prve dvije faze balade smjetene su u samu poetnu fazu Isakovieve drame, posljednje tri na
njen kraj, a cijeli sredinji prostor otvoren je za upisivanje novog i drugaijeg tumaenja prie tijekom kojeg
autor razvija konfliktni potencijal prie na potpuno novi i u odnosu na svoje prethodnike drugaiji nain.
24 Koja je, kako tvrdi B. Heimovi, to dvoje oprenih stvorenja dovela do raskida, a zatim i do konane
Ogrizovievu sluaju u trolanu, ali nizom kontrastnih prizora bitno olabavljenu dramsku strukturu u kojoj
se, uokviren dvama ciklinim i simetrinim cjelinama, izdvaja upravo njen sredinji dio kao poprite novog
tumaenja bezvremene prie.
29 O tematsko fabularnom utjecaju balade Hasanaginica, kao i drugih djela usmene poezije na Alispahievu
jedne do dvije slike nakon ega slijedi nadopisivanje autorskim ili pak intertekstualnim
sklopovima.32
Zanimljivo je da u Alispahievu primjeru Hasanaginica i Hasanaga nisu oni koji
sami odluuju, ve oni to tek moraju initi posrednim, citatnim putem. Naime, ne posta-
ju oni dramski likovi svojim unutranjim razvojem kao u Ogrizovia ili svojim funkcij-
skim usudima kao u Isakovia33, ve ih autor na otvorenoj pozornici pokazuje izvana,
posredstvom drugih oni zapravo postaju djelatnim likovima.34 Upravo ti drugi koji za-
pravo i nisu dramski likovi ve svojevrsna personifikacija drame u drami, tj. Kazivai i
Pehlivani u ovom tekstu imaju viestruku ulogu: oni komentiraju i sugeriraju tumaenja
balade,35 recitiraju baladni tekst,36 pomau u dramskoj akciji.37 Kroz njihovo prisustvo
u prvi plan zapravo dolazi kazalite, neto to baladu o Hasanaginici kao dramu u su-
vremenom dobu, zapravo, tek ini moguom.38 Ono to u takvom kontekstu balada za-
32 Tako, primjerice, u Prologu autor donosi gotovo sve informacije vezane uz prvu fazu balade. Potom kroz
prvu i drugu sliku, te kroz prvi meuprizor tematizira socijalne i porodine uvjetovanosti Hasanagiina
i Hasanagina poetna sukoba kombinirajui elemente Ogrizovieva, ali velikim dijelom i Isakovieva
i antieva teksta posebice u tretmanu svekrvine uloge u spomenutu sukobu (tretman laitmotivskih
sekvenci u Alispahia umnogome korespondira onomu u Ogrizovia, kao i pridavanje veeg opsega
pojedinim tematskim cjelinama primjerice scena dijaloga Hasanaginice i imotskog kadije). U Prologu
su pritom prve tri sintagmatske cjeline iz balade narativno posredovane kroz dijalog Pehlivana i Kazivaa,
a nakon njih u prvoj i drugoj slici fokus se usmjerava prema etvrtoj baladnoj cjelini vezanoj uz Aginu
poruku vjernoj ljubi da ju odbacuje. Ta prva faza zavrava kod Alispahia u etvrtoj cjelini, tj. prvom
meuprizoru u kojem sputajui se iz neba dva cuga i dva konopca, ahin i Tamburija donose poruku
Hasanaginici dakako u svojoj interpretaciji (Alispahi 2000:565) ime autor zaokruuje uvodni dio drame
snano potencirajui znaaj trenutaka u kojem su se zakopitile i pjesma i pria o lijepoj aginici (Alispahi
2000:561). Ve ovaj ekspozicijski dio ponajbolji je pokazatelj odmaka ovoga teksta u odnosu na sve dosad
spomenute dramatizacije balade o Hasanaginici. Jer, upravo u prolokoj sekvenci dva Kazivaa i dva
Pehlivana problematizirajui nain graenja drame iz sebe same, tako da je i u literarni i u scenski aspekt
djela inkorporiran autoreferencijalni koncept. Kazivai u dijalokom prijepletu govore baladu i oni donose
dah starine dajui metafiziku dimenziju zbivanjima koja slijede, kao pri antikim inscenacijama mita, a
Pehlivani komentiraju njihovu priu iz aspekta suvremenog ovjeka i unose komina olakanja u tragini ton
baladeskne grae. Ova dvoslona funkcija likova produava se i u daljnjem toku drame i kroz spiraloidnoj
kompoziciji slika urasta u tkivo agona kao unutarnji glas autora sa kojim se realizira modernost izraza i
univerzalnost problema. (Muzaferija 2000:15)
33 Razlika u tretmanu likova kod do sad spomenutih dramatiara reflektira se i kroz tretman prostora u
Ogrizovia, vidjeli smo, to je prostor hrvatske narodne pjesme, kod Isakovia to je prva polovica 17. stoljea
u Zagvozdu, podno Biokova, i na Klisu, dok u Alispahia izostaje bilo kakvo jasno odreenje prostora i
vremena odvijanja radnje.
34 A sad, narode moj, poimo da zajedno pogledamo kako e glumci priu o lijepoj Hasanaginici predstavljati
iz antike tragedije sputaju s neba usmjeravajui tako radnju drame k neizbjenom i, dakako, traginom
sukobu.
38 Isto ponajbolje moemo iitati iz ulomka kojim zavrava ova drama: Predstava se nikada ne zavrava,
vjena je kao i pria o plemenitoj Hasanaginici. Ovaj epiloki prostor ostaje otvoren: za domiljanje
koreografskih numera, scenske metafore ija je poruka u trajnoj vrijednosti etikih proplamsaja kojima
vjekovima zrai, i trajno e isijavati svjetlost diljem svijeta poznata balada. (Alispahi 2000:609) Spomenuti
fragment, napomenimo, svojim pokazivakim potencijalom podsjea na antiku parabazu.
190 Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i kako tri Hasanaginice i jedan Hasanaga?
htijeva od svojih protagonista ispunjava se dokle god djeluje predstava, dok pria traje.39
Autoreferencijalnim umetcima, kao i komentarima Pehlivana i Kazivaa reflektiraju se
baladni, ali i nizom dramatizacija pre/do/raeni likovi, radnje i dogaanja refleksi-
ja rastvara njihovu prisutnost povratkom kroz sjeanje njezinim temeljnim dilemama.
Djelovanje baladnih likova podlijee tako ironiji njihove glume, a kraj komada preo-
smiljava se i otvara novim univerzalnim, vjeitim i beskrajnim, uvijek obnavljajuim i
trajno isijavajuim poecima.
Posredstvom komentatora u prostor Alispahieva teksta prodire i komika iako, da-
kako, sam komad nije komian time kako zavrava, ve time to se u samom sebi pred-
stavlja kao autoreferencijalnou i intertekstualnou obojena kazalina igra i iznoenje.
Baladu o traginu stradanju ona ne pripovijeda tek jo jednom, nego je prevodi na po-
zornicu s bremenom tuih prerada i izlae igri komedije stremei iskustveno sadraju
svake istinske tragedije. Fokusira se prema njenoj razornoj ironiji, odnosno djelovanju
koje teei vlastitu uspijevanju nuno zapada u neuspjeh i nesreu onoga koji djeluje.
Zato, nadograujui se na mnogobrojne izvore ili, kako i sam kae, spjevajui i do-
pjevavajui u pokuaju davanja odgovora na kljuno (a u ovom tekstu i posljednje Hasa-
nagiino) pitanje zato, Alispahi svoju dramu organizira na povrinskoj strukturi kao
otvorenu kazalinu konstrukciju osobite formalne organizacije labavo povezanih slika i
meuprizora uokvirenih prolokom i epilokom sekvencom koje se u epskoj, brehtov-
skoj maniri, za razliku od prethodnika, ne usredotouju na razvoj i krizu. tovie, nudi
prekide, izdvojene fragmente40 ija je supstancijalna izdvojenost premoena naslovi-
ma saecima izdvojenih scena, tj. meuprizora, te esto i autorskim didaskalijskim
natuknicama na njihovim zavrecima. Upadicama likova-komentatora prekida dram-
sku iluziju, naglaavajui tako artificijelnost vlastitog djela kojemu prua mogunost da
ironijski prepozna samoga sebe kao reprezentaciju, ali i upozori na ogranienje vlastite
reprezentacije. Izmjenom proznih i verificiranih odlomaka/meuprizora Alispahi, za-
kljuimo, vjeto tematizira vlastiti tekst, u autoreferencijalnoj maniri brie/premouje
njegove anrovske granice. Brzim, gotovo vrckavim i nadasve funkcionalnim tempom
povrinske strukture svoje drame temeljenim na mahom opsegom vrlo kratkim segmen-
tima i dinaminoj izmjeni replika malog broja likova vjeto gradi suvremeno dramsko
tivo reinterpretiranjem svih dosadanjih raspoloivih resursa (Horozi, Alispah
2011) stvarajui pri tome kompleksni, metatekstualni sustav novih, izvornih znaenja.
4. U svom dramskome tekstu Hasanaga (1990.) Tomislav se Bakari u tipinoj pos-
tmodernistikoj maniri razliitim figuralnim i autorskim tehnikama karakterizacije
likova, osobitim nainom konstituiranja likova u njihovim jezinim replikama, kao i
39 Ili, dodale bismo, upravo stihovima Kazivaa kojima se zaokruuje drama ovoj se prii-drami razvidnom
anrovskim poigravanjima odmie od predloka na kome gradi svoj tekst. Prvi element
koji pri susretu s njime zamjeujemo svakako je naslov koji kao tzv. jaka pozicija tek-
sta41 prua osnovne informacije o sadraju koji slijedi, ali i izraava njegovu osobnost
i samosvojnost. Njime se neminovno referira na prototip, tj. otvoreno eksplicira inter-
tekstualno okruenje na kojem drama poiva, ali se istovremeno potencira i njegov po-
mak rije ovdje vie nije o Hasanaginici, ve se fokus zanimanja premjeta na ratnika
Hasanagu i njegovu, kako i slijedi iz podnaslova, traginu priu u sedam prizora. Na-
slov je, dakle, u ovom sluaju etioloka sintagma koja polazei od vlastita imena pria
priu ija je namjera opravdati itanje tog istog imena izdvojenoga iz tradicionalnoga,
ne samo baladnoga, ve i razliitim dramaturkim preradama nadograivanoga okru-
enja. Realizirana je ona snanim isticanjem, osamljivanjem spomenuta, vlastita imena,
tj. glavnoga protagonista ime autor itatelju nesumnjivo namee protokol nekog novog
itanja, tj. potencira potpuno novu, samosvojnu vizuru i semantiku fokusiranost koje
se potom realiziraju tijekom teksta koji slijedi. Pridodanom anrovskom odrednicom,
kao i bitnim izmjenama u popisu likova u odnosu na svoje prethodnike, dodatno upu-
uje na pomake u nainu transpozicije balade u odnosu na klasini predloak, potencira
muku stranu baladne prie, izvlai ju iz kanoniziranog oblika obiteljsko-suprunikih
odnosa ljubavi, stida i bijesa i (ulazi...) u polje egzistencijalnih pitanja pojedinca u okviri-
ma politiko-drutvene drame (Muzaferija 2005:171). Osim, dakako, spomenutim ele-
mentima, autor bitno drugaije u odnosu na prethodnike na povrinskoj strukturi svoga
teksta preraspodjeljuje faze radnje iz narodne balade. Kako i navodi u podnaslovu, tekst
organizira u sedam odjelitih prizora od kojih prva etiri ine njegov prvi, a preostala tri
njegov drugi dio. Indikativno je da, u odnosu na sve dosad spomenute dramatizacije, u
Bakarievom Hasanagi izostaje najvei broj sintagmatskih cjelina baladnog predloka
u prvi prizor smjetene su tek druga, trea i etvrta, u drugom se etvrta, uz petna-
estu, nanovno tematizira, u treem deveta te, napokon, u sedmom prizoru nalazimo
dvadeset i prvu i dvadeset i drugu, zavrnu cjelinu. Dakle, u ovom sluaju dolazi do
najveeg odstupanja u odnosu na prethodnike: druga baladna faza gotovo sasvim izo-
staje (tematizira se tek povrat knjige oproenja), iz tree autor tek navodi podatak da
brat Hasanaginicu udaje za imotskog kadiju, etvrta faza vezana uz pripremu vjenanja
u potpunosti je izostavljena, a posljednja se fokusira na zavrni, traginim ishodom obil-
jeen konflikt suprunika. Valja dodatno napomenuti da su granice izmeu pojedinih
prizora obiljeene djelominom ili potpunom promjenom konfiguracije likova te veim
dijelom i promjenom mjesta radnje. Pritom imamo indikativnu situaciju do promjene
mjesta radnje ne dolazi jedino u etvrtom i petom prizoru teksta iako upravo njihove
unutarnje granice predstavljaju prijelaz izmeu prvog u drugi dio drame. Promatramo
li sukladno toj injenici kvantitativne odnose dominacije likova, primijetit emo da se
lik Hasanage pojavljuje ovdje u svim, osim spomenutim prizorima. tovie, upravo se u
njima neometano (jer to su jedini prizori koji se odlikuju stalnim konfiguracijama) kroz
dijaloge bega Pindorovia i Hasanaginice, tj. bega i kadije (dakle, posredno) tematizira
njegov lik. Prvim dijelom drame pritom dominira odnos Hasanage prema fra Lovri i
41 J.
Derrida tvrdi da rije u naslovu uvijek zvui kao svojevrsna obaveza. Vidi: Derrida 1988; G. Genette pak
dodaje kako isti ima funkciju zavoenja itatelja vidi: Genette 1997. O naslovu kao tzv. jakoj poziciji teksta
vidi i Katni-Bakari 2001.
192 Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i kako tri Hasanaginice i jedan Hasanaga?
Literatura
Alispahi, Nijaz (2000), Hasanaginica, u: Muzaferija, G., Rizvanbegovi, F., Vujanovi, V., ur.
Antologija bosanskohercegovake drame XX vijeka, 555-610, Alef, Sarajevo
Bakari, Tomislav (1994), Hasanaga, u: Bakari, T., Malleus Maleficarum. Malj koji ubija, 229-
332, AGM, Zagreb
Burkhart, Dagmar (1998), Hasanaginica kao predloak dramatizacije, Umjetnost rijei, 1, 43-
54.
Derrida, Jacques (1988), Istina u slikarstvu, Svjetlost, Sarajevo
Genette, Grard (1997), Paratext. Thresholds of interpretation, Cambridge, New York, Melbourne
42 Vidi: Lederer 2004.
43 Mrdulja 1994:341.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 193
UDK: 821.163.42.0918
323.1 : 821.163.42.
Kljune rijei: hrvatski narodni preporod, Vojna krajina, (juno) slavenstvo, Austrijsko
Carstvo, hrvatska nacionalna identifikacija
Representations and Functions of Ethnic, Cultural and Political Borders
in the Processes of Croatian National Identification
in the First Half of the 19th Century
The paper examines the processes of national identification during the Croatian Natio-
nal Revival, taking into consideration its relations with (South) Slav ethnic and cultural
identity and Croatian political position in the Austrian Empire. It aims to show the po-
ssible reasons why the Croatian National Revival and Vojna krajina (Military Border),
as one of its most frequent motifs, are perceived as controversial, paradoxical or as open
wounds (Rapacka) in contemporary Croatian culture. In conclusion, the origin of such
perceptions is found in the ambivalent functions which the Croatian National Revival
and Military Border have had in the processes of real or symbolic opening and closing
of national borders.
Key words: Croatian National Revival, Military Border, (South) Slavs, Austrian Empire,
national identification
196 Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih, kulturnih i politikih granica u procesima...
Status kljunoga razdoblja hrvatske politike i kulturne povijesti pripada, kao to je po-
znato, prvoj polovini 19. stoljea, kada su se u okrilju hrvatskoga narodnog preporo-
da uspostavile pretpostavke formiranja i institucionaliziranja modernoga nacionalnog
identiteta.1 U to su vrijeme u sklopu Austrijskoga Carstva hrvatske zemlje bile admini-
strativno razjedinjene. Dok su austrijskoj upravi izravno podreene bile Vojna krajina
(pod nadlenou sredinjih vojnih vlasti) te Istra i Dalmacija, Banska Hrvatska, koja je
obuhvaala tri tzv. hrvatske (Zagrebaku, Krievaku i Varadinsku) i tri slavonske u-
panije (Virovitiku, Poeku i Srijemsku), bila je pod ugarskom ingerencijom. Iako po-
litiki autonoman, s banskom i vlau Hrvatskoga sabora, taj je prostor administrativno
bio podreen, s jedne strane, Ugarskome namjesnikom vijeu te, s druge, bekoj vladi,
pri emu su u specifinome, zavisnijem poloaju bile slavonske upanije, koje su svoje
izaslanike slale u Hrvatski sabor, ali su bile zastupane i izravno u Pounu te obvezane
posebnim porezom. Neposrednoj su ugarskoj upravi bili podreeni i Rijeka i Meimurje
(iako je Meimurje bilo dijelom Zagrebake biskupije, dok je rijeki upravitelj, makar i
neredovito, sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora).2
Suoeni s, u odnosu na konstelaciju vlasti u habsburkome imperiju, subordinira-
nim politikim statusom i upravnom rascjepkanou teritorija ijoj su nacionalnoj inte-
graciji teili, inicijatori su se i promotori hrvatskoga narodnog preporoda usredotoili
na strategije nacionalne identifikacije specifine za uvjetno nazivane kulturne (Kultur-
nation) (F. Meinecke), istone (H. Kohn)3 ili etniko-genealoke nacije (A. D. Smith).4
Iako je preporodna nacionalna identifikacija pretpostavljala i niveliranje stalekih razli-
ka, koje su tada jo uvijek dijelile hrvatsko drutvo, glavni joj je cilj, kao i u slinih ro-
mantiarskih pokreta inspiriranih Herderovim poimanjem duha naroda, bio postizanje
kulturne homogenosti, koja, meutim, nije bila nita lake dostinom od one politike.
Pored upravno-politikih granica kojima se hrvatski teritorij dijelio izvana, on je zbog
svoje tradicionalne regionalne diferenciranosti, koja je za sobom povlaila i kulturoloku
heterogenost, najoitiju u jezinim, dijalektalnim i grafijskim, divergencijama, bio ras-
cjepkan i iznutra. Zbog dijalektalnih razlika koje su hrvatski nacionalni korpus dijelile
na akavska, tokavska i kajkavska podruja, oteavajui u sluaju dvaju potonjih dife-
rencijaciju od srpskoga i slovenskog jezinog identiteta, on u oima nekih od onodobnih
vodeih slavista koji su narode identificirali preko jezika nije zauzimao poseban status,
to je i glavni razlog zbog kojega se hrvatski narodni preporod u svojim sredinjim eta-
pama nije odvijao iskljuivo pod nacionalnim imenom (koje se kao horvatsko vezivalo
primarno uz kajkavski identitet), ve pod nadnacionalnim, ilirskim, koje je referiralo
na sve june Slavene. U tome smislu, shvaajui jezik kao uporinu osnovicu i kljunu
legitimaciju nacionalnoga identiteta, voa se hrvatskoga preporodnog pokreta, Ljudevit
1 O tome razdoblju hrvatske povijesti usp. npr.: Ivelji 2010, Kessler 1981, Stani, ur. 1985b, idak 1973, 1981a,
idak, Foreti, Grabovac, Karaman, Stri, Valenti 1990, ii 1913, urmin 1902, 1903, 1904.
2 Usp. npr. Ivelji 2010: 15-16, Markus 2000: 35-37, idak, Foreti, Grabovac, Karaman, Stri, Valenti 1990:
166.
3 Prikaz i kritiku Meineckeove i Kohnove teorije nacionalnih identiteta i nacionalizama usp. npr. u: Katunari
Gaj priklonio shvaanjima onodobne slavistike koja je, rijeima Nike Stania (1989:
100), polazila od uvjerenja o postojanju jednog slavenskog jezika i naroda koji se nakon
prvobitnog jedinstva raspao na brojna narjeja a zatim na varijetete tih narjeja. Ugle-
dajui se na etverolanu podjelu slavenskih jezika koja je prema konceptu Jna Kollra
kao stoerne podrazumijevala rusku, poljsku, eku i srpsku jezinu (i narodnu) skupi-
nu, Gaj je umjesto potonje poeo govoriti o junoslavenskom i(li) ilirskom narjeju
suprotstavivi se time i ondanjim slavistikim autoritetima Jerneju Kopitaru, Vuku Ste-
fanoviu Karadiu i Pavelu Jozefu afriku, koji su junoslavenski jezini i, posljedino,
narodnosni areal dijelili na slovenski (kajkavski) i srpski (tokavski).5
Nastojanja za kulturnim (poglavito jezinim) prevladavanjem drutvenih i regio-
nalnih razlika odredila su, meu ostalim, i program i sadraj sredinjih preporodnih
medija, Gajevih Novina Horvatzkih te njihova knjievnog priloga Danicze Horvatzke,
Slavonzke y Dalmatinzke od samoga poetka njihova izlaenja, to se vidi npr. u Oglas-
zu kojim se njihov urednik 20. listopada 1834. obratio Szvetloj y Prepostuvanoj Goz-
podi vszakoga Ztalisha y Reda szlavnoga Naroda Szlavenzkoga vu jusneh ztrankah, ka-
koti: Horvatom, Slavonczem, Dalmatinom, Dubrovnichanom, Szerblyem, Krajnczem,
Stajerczem, Korushczem, Iztrianom, Boshnyakom, ter oztalem Szlovenczem, vszem za-
dnyich Roda nashega y Jezika Lyubitelyem y Zavetnikom.6
Narod reprezentiran hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim imenom istaknutim u na-
slovu prvoga godita Danice svoj je identitet legitimirao dravnopravnom tradicijom
Trojedne Kraljevine7, a njegova uklopljenost u slavenski etniki i kulturni korpus ilu-
strirala se predodbom goleme zajednice manjih, biolokim, rodbinskim i jezinim spo-
nama povezanih narodnosnih skupina. Tako npr. poznati Gajev lanak Na narod,
objavljen u Danici (1835, 34: 234-236), inspiriran afrikovom Geschichte der slawischen
Sprache und Literatur nach allen Mundarten (1826)8, govori o narodu goropadnoga tla
ije kosti i meso jesu bratja Slavjani, dok mu je krv jedna narodnost Slavenska
(234). Kao poseban odvjetak slavenskoga naroda, personificiranoga u slici goropadne
velikoe orijaa (ibid.), Gaj je, umjesto afrikova srpskog (koje je ukljuivalo i Slavonce
i Dalmatince) i hrvatskog, izdvojio ilirsko koljeno uvrstivi u njega Slovence, Horvate,
Slavonce, Dalmatine, Bonjake, Cernogorce, Serblje i Bugare (235-236).9
5 O tome usp. opirnije: Stani 1985a, 1989: 97-116, 1997. Slino Kopitaru, Karadiu i afriku, i otac je
suvremene slavistike, Josef Dobrovsk junoslavenske jezike dijelio na kajkavski i tokavski, no kajkavski je
identificirao kao hrvatski, a ne slovenski. Usp. npr. Stani 1989: 101.
6 Novine Horvatzke i njihov knjievni prilog Daniczu Horvatzku, Slavonzku y Dalmatinzku Gaj je objavljivao
u Zagrebu poevi od sijenja (kajkavski Proszincza) g. 1835. Isprva na kajkavskom narjeju i s pripadajuom
grafijom, ti su mediji s vremenom preli na tokavtinu i novi, reformirani Gajev ortografski sustav.
Definitivan prijelaz s kajkavske na Gajevu grafiju evidentan je u 29. broju prvoga godita Danice, iji se
dometak u naslovu otada pie kao Horvatska, Slavonska i Dalmatinska. U razdoblju 1836-42. list se zvao
Danica Ilirska, a od g. 1843, nakon to je upotreba ilirskoga imena u Hrvatskoj zabranjena, ponovno svojim
prvotnim imenom. Nakon predbroja iz 1849, koji u naslovu osim osnovnoga imena nije sadravao nikakve
druge atribucije, Danica ponovno izlazi kao Ilirska te je s br. 31 od navedene godine obustavljena. U ovome se
radu njezini citati donose u izvornim dijalektalnim i grafijskim verzijama prema pretisku iz 1970-72. Citirani
oglas objavljen je u sklopu 1. knjige reprinta.
7 O Kraljevni Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji kao znaku politikoga subjektiviteta koji je povezivao
srednjovjekovnu s hrvatskom dravnou u 19. stoljeu pregledno usp. Rapacka 2002: 110-113.
8 Usp. Stani 1990: 62-71.
9 Usp. ibid.
198 Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih, kulturnih i politikih granica u procesima...
2. Vojna krajina (granica): bolni corpus separatum i(li) najvre uporite nacionalne
identifikacije; lojalnost Monarhiji i(li) subverzija njezine politike
Preporodna percepcija Vojne krajine moe se, meu ostalim, provjeriti na stranicama u
prethodnim dijelovima ovoga teksta spominjane Danice, koja je ve naslovnicom svojega
prvog broja (1835) sugerirala istaknutu vanost Krajine, donijevi na njoj, osim prigod-
ne, kajkavskom grafijom otisnute pjesme Dragutina Rakovca naslovljene Danicza i sla-
vonskom grafijom tiskanu pjesmu Granici i Danici Vjekoslava Babukia. Dok je prva
pjesma simboliku imena glasila to ga je najavljivala i promovirala povezivala sa simbo-
likom zvijezde Danice, odnosno njezinom ulogom u buenju identiteta funkcionalnih
u simbolikoj reprezentaciji i konsolidaciji narodnoga kolektiva (od ratara preko trgovca
do junaka), druga je opjevavala povratak hrvatskih vojnika iz Italije. Zanimljivo je da se
ratovima koje je Austrija vodila u Europi u 18. i 19. stoljeu: u Ratu za sukcesiju (1741-1748), u Sedmogodinjem
ratu (1756-1763), u Ratu za bavarsku sukcesiju (1778-1779), u ratovima protiv revolucionarne Francuske
(1792-1800), u Napoleonskim ratovima (1805-1815), u ratovima s Italijom (1848-1849, 1859, 1860), kao i 1848.
godine u ratu protiv revolucionarnih snaga u Ugarskoj i Austriji. Prikaze i interpretacije pojedinih aspekata
povijesti Vojne krajine usp. npr. u: Holjevac 2007, Horvat 2002, Ivelji 2010: 134-174, Kaser 1997, Krajasich
1974, Moaanin 1981, Moaanin, Valenti 1981, Pavlievi, ur. 1984, Roksandi 1988, Rothenberg 1960,
Schumacher [1940], Valenti 1981, Vanek 1875. i dr.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 199
13 Posrijedi su Mihanovievi stihovi enju serpi, mau kose,/ Dd se uri, snope broji,/ kriplju vozi, brano
nose,/ Snaa predu mlo doji:
14 Inae, prva verzija te pjesme napisana je otprilike dvije godine ranije, u vrijeme nakon to je njezin
autor razradio dvolanu strukturu junoslavenskoga (ilirskog) naroda, samo to nije, poput npr.
Karadia i Kopitara, govorio o slovensko-srpskoj, ve o hrvatsko-srpskoj diobi. Nju je temeljio ne samo na
ustanovljavanju jezinih osobitosti, ve i na interpretaciji dravne povijesti (pa se hrvatski etnikum nije dijelio
izmeu kajkavskoga i tokavskog), pri emu je, kako je zakljuio N. Stani, mogao biti inspiriran i tezama
iznesenima u poznatoj Disertaciji Janka Drakovia (1832). Usp. Stani 1989: 131-142. Od ovakve je dvolane
strukture Gaj poeo odustajati u drugoj polovini 1835, priznajui i Slovencima njihovu samosvojnost, to se
odrazilo i na njegov ranije spomenuti lanak Na narod. Usp. ibid.: 139-140.
15 U Danici su, naime, bile objavljene dvije verzije pjesme o kojoj je rije. Gore citirana varijanta postala je
poznatijom, meu ostalim i stoga to je objavljena u Daniinu pretisku iz 1970-72. Ta je varijanta g. 1835. bila
uvrtena u onaj dio naklade koji je raunao s recepcijom irom od kajkavske Civilne Hrvatske. Druga je po
sastavu Horvata stare drave odgovarala Gajevu prvopisu i nije spominjala Srbe. Usp. ibid.: 19-47.
16 Usp. ibid.: 39-41.
17 Usp. ibid.: 31-32, 47-49.
200 Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih, kulturnih i politikih granica u procesima...
po svojemu prvom stihu Nek se hrusti aka mala.18 Osim toga, u oblicima u kojima
su slavile njihov prelazak na austrijsku stranu, ove su pjesme svjedoile i o tome da su
krajinici svojevrsno bili i orue Napoleonovih osvajanja.
Izotravanje janusovskoga karaktera preporodnih poruka Austriji evidentno je na-
roito u posljednjim dvama goditima Danice, tj. 1848. i 1849, kada su u (post)revolu-
cionarnoj atmosferi najprije kulminirala hrvatska oekivanja od Dvora, da bi se onda,
nakon to su ostala neispunjena, ona preobrazila u najvee razoaranje.19 Tako se npr.
u br. 8 iz 1848. ([29]-30) objavljuje pjesma Jove Blagaia Pozdrav iz domovine naoj
vojnikoj bratji slav. ogulinske i slunjske graniarske regimente u Italii sa stihovima
koji prenose krajike iskaze Sliedimo uviek zapoviedi/ Cara naeg dobroga ([29]), a u
sljedeem Piesma Prve ete Druge banovake krajike narodne regimente, pri polazku
njezinom na vojsku 21. V[!]eljae 1848. iz Petrinje Ognjeslava Utjeenovia Ostroin-
skog ([33]-34), koja poziva na borbu za Cara, vieru i dom (34). U sljedeem je broju
osvanula pjesma Odlaz prve ete I. banske regimente, dne 20. veljae god. 1848. Josipa
Maria ([41]-43), koja, uz to to ih pismom i na usta Josipa Jelaia (koji e 19 dana na-
kon objavljivanja pjesme postati hrvatskim banom) poziva na vojnicu,/ U lijepu zemlju
Italiu ([41]), poruujui im neka se sjeaju da su grane od onoga stabla,/ Na kojima od
davnih vriemenah/ Carski oro savio je gnjezdo (42), u ime iskaznoga subjekta progova-
ra o iscrpljenome krajikom puku koji se odaziva svakome nalogu Dvora i istovremeno
uva u velikoj oskudici na marginama Carstva strau dok oholost, koja ne zna za zlo i
nevolju, mirno spava (43). Slino Marievome, ni iskazni subjekt Blagaievih stihova
odlazak krajinika ne prati s veseljem, ve sa alou jer ostavljaju svoj mili dom, do-
movinu i zaviaj ([29]). Marieva, pak, pjesma, proklamirajui krajiku jed(instve)
nost (Jelai se vojnicima obraa kao Hrvatima, a Slavonce naziva nae gore liem),
ukazuje i na njezino cijepanje: prije nego to e otii u rat, eta se razbije na dvoje te
svaka polovina odlazi po blagoslov u svoju crkvu da bi se ponovno sjedinila pod carskom
zastavom (42-43).20
Razlog zbog kojega je upravo Vojna krajina postala jednim od sredinjih preporod-
nih toposa moe se povezati sa simbolikom njezina prostora, odnosno ulogom to ju je
on imao u razgranienju Monarhije, ali i u nadilaenju unutarnjih hrvatskih granica.
Interpretirana, pored Dalmacije i dijela bosanskih zemalja, kao bolni corpus separatum
Hrvatske Kraljevine, Krajina je ujedno, proteui se od istoka Hrvatske do Primorja i
graniei s Bosnom, povezivala razdvojene hrvatske membra disiecta.21 Za hrvatski na-
cionalni identitet Vojna krajina je predstavljala prostor odvajanja od Drugoga, izlaganja
za Drugog i kontakata s Drugim, ali i prostor razdvajanja i povezivanja unutar vlastitoga
sebstva. Njezina povijesna geostrateka funkcija simbolizira ambivalentnost granice kao
takve, kao linije kojom zavrava jedan i poinje drugi identitet ili kao prostora najizrazi-
18 Osim u Danici obje su pjesme u kontekst svjedoenja krajike/ hrvatske odanosti Monarhiji dovedene i
tako to su izvoene u zagrebakoj predstavi Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin Josefa Schweigerta, u kojoj su
se prikazivali, kako je stajalo u Daniinoj najavi (1835, 4: 15-16), dogaaji iz 1813. po kojih hrabreni Krajine
nashe vitezovi neozkrunyenu vernozt, opet y nazopet vszemu szvtu odicheno dokazali szu (17).
19 O tome razdoblju hrvatske povijesti usp. opirnije npr. Markus 2000, Stani 2002: [175]-180, idak 1979,
1981b.
20 O Krajini kao aritu vjerskih (katoliko-pravoslavnih) i posljedino etnikih (hrvatsko-srpskih) sporova
tijih disocijacija i konstruiranja razliitosti, ali i njihova nunog i stoga najlakeg pribli-
avanja i proimanja.
Kao granini prostor par excellance, Vojna krajina je postala sinegdohom hrvatskoga
poloaja u Monarhiji i u Europi uope. Pitanje u kojemu su se interpretacije Krajine i
interpretacije hrvatskoga narodnog preporoda preklopile i u kojemu se preklapaju do da-
nas svodi se na temeljni prijepor oko kojega se izgraivala moderna hrvatska nacionalna
kultura, odnosno na dvojbu to ju je J. Rapacka (2002: 84) artikulirala kao dvoumljenje
oko toga da li Hrvatska jest ili nije na Balkanu, ini li ona njegov zapadni rub ili pak
istoni rub Srednje Europe ili, govorei drugaije: ex Oriente ili ex Occidente lux.
Budui da je neupitno da Hrvatska ne moe pobjei od identiteta graninoga pro-
stora i granine kulture, nerijeenim ostaje jedino to hoe li se graninost o kojoj je rije
interpretirati kao nepoeljna prijetnja stabilnosti nacionalnoga identiteta ili kao neospo-
ran uvjet njegova postojanja. Ukoliko bi se ilo za potonjim, ne bi trebalo prezati od ana-
liza koje graninost inherentnu procesima nacionalne identifikacije nee zaobilaziti, koje
je nee ublaivati, poto-poto prilagoavati jednoj strani ili svoditi na jedan predznak,
ni onda kada je rije o fenomenima poput preporoda ili Vojne krajine, koji su se u nekim
svojim aspektima nastojali prikazati u ovome radu, a koji se u suvremenoj hrvatskoj
kulturi jo uvijek doivljavaju kao kontroverzni, paradoksalni i kao otvorene rane (usp.
Rapacka 2002: 78-84, 195-202).
Literatura
Danica Ilirska. [1835-1849. Reprint izdanje] (1970-72), ur. Ivo Frange, Mladen Kuzmanovi, Li-
ber, Zagreb.
Holjevac, eljko (2007), Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u ranome novom vijeku, u: isti, Ne-
nad Moaanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlau Osmanskoga carstva u
ranome novom vijeku, 9-107, Leykam international, Zagreb.
Horvat, Darko (2002), Vojna krajina u doba francuske vladavine, Lucius 2, 101-113.
Ivelji, Iskra (2010), Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijeenog apsolutizma do 1848. go-
dine, Leykam international, Zagreb.
Kaser, Karl (1997), Slobodan seljak i vojnik, prev. J. Brki, Naprijed, Zagreb.
Katunari, Vjeran (2003), Sporna zajednica. Novije teorije o naciji i nacionalizmu, Naklada Jesen-
ski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb.
Kessler, Wolfgang (1981), Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der er-
sten Hlfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen, R. Oldenbourg Verlag,
Mnchen.
Krajasich, Peter (1974), Die Militrgrenze in Kroatien, Verband der wissenschaftlichen Gese-
llschaften sterreichs, Wien.
Markus, Tomislav (2000), Hrvatski politiki pokret 1848.-1849. godine. Ustanove, ideje, ciljevi, po-
litika kultura, Dom i svijet, Zagreb.
202 Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih, kulturnih i politikih granica u procesima...
Moaanin, Fedor (1981), Drutveni razvoj u Vojnoj krajini, u: Mirjana Gross, ur., Drutveni
razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), 83-101, Sveuilina naklada Liber,
Zagreb.
Moaanin, Fedor, Mirko Valenti (1981), Vojna krajina u Hrvatskoj, Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb.
zkrml, Umut (2000), Theories of Nationalism. A Critical Introduction, St. Martins Press, New
York.
Pavlievi, Dragutin, ur. (1984), Vojna krajina. Povijesni pregled Historiografija Rasprave, Sve-
uilina naklada Liber, Centar za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb.
Rapacka, Joanna (2002), Leksikon hrvatskih tradicija, prev. D. Blaina, Matica hrvatska, Zagreb.
Roksandi, Drago (1988), Vojna Hrvatska. La Croatie Militaire. Krajiko drutvo u Francuskom
Carstvu (1809-1813), kolska knjiga, Stvarnost, Zagreb.
Rothenberg, Gunther Erich (1960), The Austrian Military Border in Croatia. 1522-1747, The Uni-
versity of Illinois Press, Urbana, 1960.
Schumacher, Rupert von ([1940]), Des Reiches Hofzaun. Geschichte der deutschen Militrgrenze im
Sdosten, Ludwig Kichler, Darmstadt.
Smith, Anthony D. (1993), National Identity, University of Nevada Press, Reno, Las Vegas, Lon-
don.
Stani, Nika (1985a), Gajeva klasifikacija junoslavenskih jezika i naroda u vrijeme nastanka
Kratke osnove Horvatsko-slavenskoga pravopisanja iz 1830. godine, Radovi, Sveuilite u
Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest 18, 69-106.
Stani, Nika, ur. (1985b), Hrvatski narodni preporod. 1790-1848. Hrvatska u vrijeme Ilirskog
pokreta, Povijesni muzej Hrvatske, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej grada Zagreba, Globus,
Zagreb.
Stani, Nika (1989), Gajeva Jo Horvatska ni propala iz 1832-33. Ideologija Ljudevita Gaja u
pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, Globus, Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta, Zagreb.
Stani, Nika (1990), Na narod Ljudevita Gaja iz 1835. godine, Radovi 23, 53-80.
Stani, Nika (1997), Ideja o slavenskoj uzajamnosti Jna Kollra i njezina hrvatska recepcija,
Radovi, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest 30, 65-76.
Stani, Nika (1999), Hrvatski identitet kao razlika u Europi nacija 19. stoljea, Historijski zbor-
nik LII, 143-147.
Stani, Nika (2002), Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Barbat, Zagreb.
idak, Jaroslav (1973), Hrvatski narodni preporod ideje i problemi, u: isti, Studije iz hrvatske
povijesti XIX stoljea, 95-111, Sveuilite u Zagrebu Institut za hrvatsku povijest, Zagreb.
idak, Jaroslav (1979), Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Sveuilite u Zagrebu
Institut za hrvatsku povijest, Zagreb.
idak, Jaroslav (1981a), Ilirski pokret, u: Mirjana Gross, ur., Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16.
stoljea do poetka 20. stoljea), 191-215, Sveuilina naklada Liber, Zagreb.
idak, Jaroslav (1981b), Hrvatski pokret u doba revolucije 1848-49., u: Mirjana Gross, ur., Dru-
tveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), 217-230, Sveuilina naklada
Liber, Zagreb.
idak, Jaroslav, Vinko Foreti, Julije Grabovac, Igor Karaman, Petar Stri, Mirko Valenti (1990),
Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret. II. Izdanje, kolska knjiga, Stvarnost, Zagreb.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 203
ii, Ferdo (1913), Hrvatska povijest. Trei dio: Od godine 1790. do godine 1847, Matica hrvatska,
Dionika tiskara, Zagreb.
urmin, Gjuro (1902), Biljeke za hrvatski preporod, Dionika tiskara, Zagreb.
urmin, uro (1903), Hrvatski preporod. I. Od godine 1790. do 1836., Tisak Dionike tiskare, Za-
greb.
urmin, uro (1904), Hrvatski preporod. II. Od godine 1836. do 1843., Tisak Dionike tiskare,
Zagreb.
Valenti, Mirko (1981), Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, Sveuili-
te u Zagrebu Centar za povijesne znanosti, Odjel za hrvatsku povijest, Institut za historiju
radnikog pokreta Hrvatske, kolska knjiga, Zagreb.
Vanek, Fr.[anjo] (1875), Specialgeschichte der Militrgrenze, aus Originalquellen und Quellenwer-
ken geschpft, Aus der Kaiserlich-kniglichen Hof- und Staatsdruckerei, Wien.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 205
UDK: 821.163.42.09-2 Krlea, M.
821.163.4(497.6).09-2 Muratbegovi, A.
The paper deals with poetics of Expressionism and anti-war position in Miroslav Krlea
and Ahmed Muradbegovis dramatic works. It specially focused the plays Vujak by M.
Krlea and Pomrina krvi by A. Muradbegovi. In this connection, particular attention
was paid to the main characters of these dramatic texts Krleas Kreimir Horvat and
Muradbegovis Ekrembeg.
nije XX stoljea. Erupcija koherentnih buntovnih reakcija kao rezultat stradanja ovjeka
i ovjeanstva tokom Prvog svjetskog rata i trajnih posljedica koje su znaajno poljuljale
svijet, u potpunosti e idejno usmjeriti ovaj pravac.
Suvremenici ovog nihilistikog perioda, u odnosu na poimanje vrijednosti ljudskog
ivota, na poetku modernog doba, svjedoci su bahatosti homo sapiensa ija se krea-
tivnost, od njegovog prvog pojmovnog odreenja do tog perioda krajnje destruktivnog
i ruilakog djelovanja, u potpunosti banalizuje i ponitava. Taj pomahnitali razumni
ovjek, krajnji rezultat evolucionog razvoja, gubi kontrolu nad sobom i sopstvenim po-
stupcima, i u svojim mislima luta prostranstvima dementnog uma, s tenjom da povrati
mir i vjeru u vrijednosti ivota i opravdanost ivljenja, te da potvrdi smisao svog postoja-
nja u jednoj taki na kosmikoj liniji izmeu dvije krajnje odrednice univerzuma erosa i
tanatosa. Kao jedinka, on nakon svih iskuenja koja je proao, potpuno je dezorijentiran
i izgubljen, raspoluen izmeu konfesionalno odreenog patrijahalnog mira i neizvjesne
emancipacije novog vremena koje dolazi. To neminovno prouzrokuje kidanje veza koje
su u nekom drugom vremenu, u urbanoj ili ruralnoj sredini, svejedno, znaile sigurnost
u idealiziranom poimanju osnovne drutvene jedinice, porodice, kao i potpuni raskid sa
tradicionalnim poimanjem idilinog doma. Kreui se eliptinom krunicom zemalj-
ske putanje, on ne moe da shvati da se konstantno iznova vraa na haotini poetak
u delirijumskom transu i fiktivnoj zanesenosti. Ostavi bez nade i ideala, raspoluen
izmeu vjekovne stereotipne prolosti i atipine neizvjesne budunosti, taj junak tragi-
nog vremena postaje vodei lik ekspresionistikog uoblienja i sinonim svih stradalnika
koji su proli strahote ratnih dogaanja, dok e sam ekspresionistiki prosede postati
najreprezentativniji nain plasiranja antiratnih ideja i pacifistikih stremljenja, pogotovo
u skupinama mladih avangardnih pisaca sa prostora Balkana, kao i gotovo cjelokupnog
evropskog tla.
Dokazano je da je u osnovi ljudskog postanka sukob. Bez sukoba koji je pokrenuo
promjene u antropolokom poimanju nastanka ovjeka, ovjeanstva i njegovog sveuku-
pnog okruenja, vjerovatno, dananji svijet ne bi ovako izgledao. Sve dok je sukob dvije
oprenosti kontrolirala i uslovljavala priroda i njene zakonitosti, on je bio u skladu sa
promjenama. Meutim, onog trenutka kada je ovjek preuzeo dominaciju u iniciranju
nepredvidivih promjena, svijetom su zavladale zakonitosti i prava jaeg, mijenjajui i
diktirajui ak i sudbinu kao apsolutnu odrednicu u budunosti.
Rat kao najvii nivo eskalacije sukoba meu ljudima, potpuno je poremetio funkcio-
nalnu svrhu ustaljenih promjena. U svojoj nasilnosti, neopravdanosti i krvoproliu, pro-
mijenio je i ovjeka i stvorio dvije kategorije unutar ovjeanstva, one koji su tendencio-
zno inicirali ratna dogaanja i profitirali na njima i one koji su stradavali i gubili sve od
tih istih djelatnosti. Nesree i posljedice rata pokrenule su veoma snaan emotivni poriv
koji je traio put da iskae sva nezadovoljstva i stalnu patnju koju je doivjelo ovje-
anstvo. Ta ekspresionistika eksplozija negativnog i bolnog doivljaja zbog raspadanja
cijelog jednog sistema, drutva i zajednice, kao i totalno unitenje ovjeka i pojedinca,
bila je motiv mladim avangardnim piscima, dvadesetih godina XX stoljea, da se hrabro
upuste u projiciranje umjetnike vizije traginog iskustva o ivotu ovjeka.
Specifikum tog umjetnikog uoblienja predstavljala je posebna dezorijentirana
skupina, koju su pisci ovog doba preferirali u svojim tekstovima, jer se nije uklapala ni u
kakve ablone, osim obiljeja determiniranog fenomenom postratnog sindroma koji je u
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 207
Unitarizam je, u plasiranju vodeih ideja tog vremena, osobito prepoznatljiv kod
dva velika knjievnika Miroslava Krlee (18931981) i Ahmeda Muradbegovia (1898
1972), koji dramski uobliavaju motive stradanja jedinke, a time i cjelokupnog drutva
pod pritiskom dvije velike katastrofe izazvane haotinim stanjem ljudskog uma i njego-
ve neracionalnosti.
Krlein Horvat i Muradbegoviev Ekrem nose peat stradalnitva i krivnju bez kri-
vice poput afirmativne sublimacije negativnih emocija u traginom junaku. Ovi junaci
uglavnom egzistiraju na margini ivota, potpuno dezorijentirani i distancirani od okru-
enja i sredine iz koje su ponikli i kojoj su nekada pripadali; a koja se opet, optereena
neizvjesnou i pritisnuta osnovnim egzistencijalnim problemima, gubi u sopstvenoj
autentinosti. Oni ive u tekim vremenima, dobu izmeu dva svjetska rata, vremenu
straha, stradanja, neimatine, neizvjesnosti i poremeenosti psihe prouzrokovane nasi-
ljem. Pojam ogoljelog ovjeka, u znaenju naputene individue koja u duhovnom poi-
manju luta bez cilja i bjei od istine, jedan je od reprezentativnih naina skiciranja lika
u ekpresionistikom prosedeu. Tako je potpuno opravdano su da kulminacione take
negativnog djelovanja njihovih likova locirane u gluhim nonim satima kada duhom
ovjeka vladaju sjene i prikaze i kada se um potpuno predaje nagonima i porivima.
Simptomatino je to da ova dva suvremenika, reprezentativna ekpresionistika pis-
ca sa ovih prostora, M. Krlea i A. Muradbegovi, gotovo istovremeno objavljuju svoje
tekstove, pamflete, u svrhu pacifistikog iniciranja buenja svijesti ovjeka i ovjean-
stva, uobliujui ih u tragine prie o jedinki, stradalniku koji projicira stradalnitvo
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 209
rata na sopstveno okruenje i sebe samoga. Bjeei od sredine okuene ratom i sukobima
njihovi likovi se preputaju nekontroliranoj agoniji, koja se jo traginije i kompleksnije
razvija u njihovoj svijesti.
Drama Vujak prvi put je tampana 1923. godine. Ona je druga drama ekspresioni-
stiko-realistikog ciklusa M. Krlee (druga verzija u jo kompleksnijem ekspresionisti-
kom prosedeu dopunjena bjesomuno-skandaloznim snom Kreimira Horvata, napisa-
na je 1953. godine, to e i nakon dueg perioda potvrditi pievo jasno opredjeljenje ka
specifinom nainu dorade teme, koju je ve ranije umjetniki uobliio).1
Drama Pomrina krvi A. Muradbegovia je, takoer, prvi put tampana 1923., to
svakako nije koincidencija, nego rezultat istih interesnih sfera dvaju modernih pisaca
sa podruja junoslovenskih zemalja, razliitih nacionalnih pripadnosti, ali svakako
istih emocionalnih poriva prouzrokovanih alom nad traginom sudbinom rtvovanog
ovjeka, kao posljedicom ispraznih ideala rata i opravdanja ratovanja, ali i potpunog
nerazumijevanja intelektualne i kulturoloke sredine u kojoj su ti avangardni tekstovi
izazivali podozrenja i nevjericu, ne u kvalitetu, nego u razumijevanju njihove tematike
i naina na koji je uobliena. Ta odbojnost je kod samih autora izazivala suprotan efekt,
tako da su oni sami traili nain da uvjere sopstveno okruenje u validnost novonastalih
djela, koja e kasnije postati krucijalni svjedoci veliine njihove umjetnike kreacije.
Kasnije dou ferije i ja se zaputim u Bosnu. U kupeu sam sjedio sam i bila je veer... To
je poetak prie o nastajanju moje druge drame... Sunce krvavo i nebo krvavo. Suton
oboje gasi, kao da gasi crvenu ljudsku krv. Nastaje pomrina krvi...
1 Usp.: Vujak prikazivan je u Zagrebu prvi put 30. XII.1923., tri godine poslije Galicije, i nagraen
Demetrovom nagradom za tu godinu. Vujak je igran u Beogradu 13. III. 1924. prigodom prvog gostovanja
zagrebakog Narodnog kazalita. Vujak tampan je god. 1923. u Savremeniku, a u Koprivnici u knjizi god.
1924. i u Zagrebu deset godina kasnije godine 1934, i godine 1947. Varijanta posljednje scene Vujaka, koja
se objaljuje u ovom izdanju, odigrana je po kolektivu Beogradskog Dramskog pozorita, u reiji Predraga
Dinulovia, od godine 1953. pedesetak puta. (Krlea 1955: 492, 493)
210 Almedina engi: Ekspresionistiki porivi kao antagonizam ratu (Vujak Miroslava Krlee...
Katkada je dovoljna samo jedna izreka, jedan usklik, pa da se u ovjeku probudi itav
niz psiholokih zbivanja, doivljaja, da se uzbuni mata i otpone materijalizirati na
papiru, platnu, u glini...ono to je ovjek doivio. Tako je bilo i kod mene. Mata je
radila, krv se uzbunila i ja sam gledao pred sobom scenu za scenom, sa groznim suko-
bima i lomljavom raspaljenog ljudskog mesa, kojim tee crna, pomraena krv. Preao
sam Savu i doao u hotel gdje u prenoiti a sutra nastaviti put. Kad je osvanuo dan
imao sam nekoliko prizora svoje nove drame pod naslovom Pomrina krvi.
Radio sam na toj drami jo pola godine i kad je bila gotova odnio sam je Ogrizoviu da
ujem njegov sud i vidim dojam koji je proizvela. Iskreno da priznam, ja sam mislio
da sam sa tom dramom konano postigao svoj san. Meutim, poslije tri dana doao je
Ogrizovi i pomalo se smjekao:
Vidi se da ste Bosanac.
Zato?
Htjeli bi sve najedamput, pa navalite svom snagom bez ikakove ekonomije. A drama
nije novela, ni roman, pa da imate odrijeene ruke. Ostavite malo i za kasnije, nije
ovo valjda jedina vaa drama. A to je kao kad voda provali brijeg i ponese i zemlju sa
sobom.
Mislio sam da mi se ruga, uzeo sam dramu pod pazuho i odnio je gosp. Bahu, koga
sam istom upoznao. Gosp. Bah je tu stvar po poznatom svome sistemu u jednu no
proitao. I rezultat toga itanja je bio nepovoljan. Iao sam dalje. Odtampao sam
dramu u Vijencu i predao je Gavelli. I Gavella ju je odbio... (Muradbegovi 1998:147)
Kreimir Horvat u Krleinom uoblienju predstavlja njega samoga jer ideje i misli
koje autorov lik proteira u drami prepoznatljive su kao dio onoga to je sam autor go-
vorio i zapisivao. Gotovo da je i sam ekspresionistiki poriv time odreen, jer pisac je u
stanju tako precizno proniknuti u svijet nutrine svojih junaka samo ako je i sam doivio
njihovu sudbinu i sjedinio se sa tim duboko intuitivnim emotivnim nabojem bola i stra-
danja.
HORVAT: Izai, izai bi trebalo iz svega toga blata! Ja sam bio iluzionist! Ja sam sve
to dekorativno shvaao! Ja sam sebi utvarao da u negdje u vinogradu leati i oblake
gledati kako mi nad glavom prelijeu! Ha- ha! Oblaci nad glavom! Kako moe gledati
oblake nad glavom kad pakao u sebi nosi? (Krlea 1988a:227)
Ovaj lik, u mnogim postupcima prikazanim kroz umjetniku projekciju, jasno pre-
nosi stavove i miljenja koja su u svojoj krajnosti poistovjeena sa tvrdnjama i porukama
koje je M. Krlea plasirao u svojim kritikim osvrtima; kao to je i Ekrembeg profilirani
lik A. Muradbegovia, uoblien na osnovu prepoznatljive skice koloritno obojene etno-
lokim nijansama njegove zaviajne sredine i specifikuma obiaja i naslijea podneblja u
kojem je ovaj pisac roen. Istovremeno na makro planu, ova dva lika su u svom krajnjem
opredjeljujuem stavu i konstanti konanog djelovanja univerzalni predstavnici i zago-
vornici prava ovjeka i ovjeanstva.
Pomrina krvi bi se anrovski mogla odrediti upravo kao porodina tragedija: otac
jedno svoje dijete ubija metaforiki (udajui ga za primitivnog starca), a drugo bu-
kvalno (davei ga). Na klasinu tragediju se aludira i potivanjem jedinstva zbi-
vanja su koncentrirana na jedno mjesto (Zijahbegova kua), u jedan dan (dodue ne
od izlaska do zalaska sunca, ali zato od jutra do kasne noi) i objedinjena su jedin-
stvenom radnjom (potragom za golim ovjekom, za onim mitskim, supstancijalnim,
najdubljim u ovjeku). Ali se aludira i visokim socijalnim krugom likova (klasina
tragedija se uvijek dogaa u viim drutvenim slojevima, naprosto zato to tragi-
ki junak mora imati znaaj za itavu socijalnu sredinu, a Zijahbeg ga ima jer je s
prinevima sjedio i doivljava kao znak svoje smrti to to mu se ni ime u mahali
ne uje, a ponajvie geometrijskim rasporedom likova, njihovih uzajamnih odnosa i
postupaka. (Karahasan 1998:159)
HORVAT: Htio bi ja da to sve istrgnem iz sebe! Htio bih da ustanem iz svega toga,
naprosto u dvadesetietiri sata da ustanem i da odem! Zar misli da ja to moda ne
bih htio? Ali ne mogu! Preduboko je sve to zadrlo u mene, a da bih mogao! Preduboko!
Jest! Ja sam mislio ovako: poloit u te piljive rigoroze pak otii nekamo u provin-
ciju na koju gimnaziju za profesora. (Konano netko mora biti profesor.) Tamo u
na gimnaziji odlajati onih svojih petnaest ili sedamnaest sati na nedjelju, a drugo e
vrijeme biti lino moje! Bit u u ona etiri zida, razumije li, sam sa sobom, odmorit
u se u onoj tiini, ivjet u svoj ivot tamo kako mene bude moja sveta volja! Izlijeit
u se od svega onoga! Zaboravit sve ono glupo, idijotsko, kretensko, sve u ono zabora-
viti! Frontu u zaboraviti i to da sam bio carski soldat! Zna li ti, eno to to znai biti
carski soldat? One uasne i beskrajne noi kada se ovjek smlavljen i umoran kao do-
tueni pas povlai po onom blatu i osjea u nosnicama dim to kulja ispod slamnatih
krovova, i sve je crno, aavo, zadimljeno, i sve je zaguljivo! Ne vidi se nigdje nita!
Samo jedna u plazi po vratu! Bijela masna sita u! Oh, pa onda ona redakcija! eno!
Pakao gdje novine smrde!... (Krlea 1988a:210)
Horvatovo nastojanje da pronae oazu mira u buri stradanja, nakon svih strahota
koje je prouzrokovao veliki svjetski sukob, kao i njegov bijeg od haotinog stanja urbane
sredine koja je te strahote zadrala u sebi, dugo vremena poslije sukoba kao ve prepo-
znatljivi poslijeratni sindrom, isto tako je utopijski postupak kao i tenja Ekrembega da
pronae mir u skrivenoj sredini toplog doma, koja je u njegovoj matovitoj projekciji
ostala netaknuta prije nego to je otiao u rat. Ta izolirana sredina u viziji sigurnog uto-
ita, kojoj tei Horvat, a Ekrembeg pokuava da je ponovno doivi, u realnom poimanju
postaje paradoksalna parafraza o idilinom poimanju sretnog ivota i ivljenja.
Kroz saznanje da je ta intimizirana vizija idiline sredine samo projekcija mate koja
se hranila nadom, i Horvat i Ekrembeg doivljavaju potpunu i krajnju transformaciju
na intelektualnom i psiholokom nivou. U mikrosredinama koje tu transfomaciju do
krajnosti intenziviraju, a u kojima se ova dva lika nalaze u kljunim momentima svog
preoblienja, dolazi do erupcije i eksplozije emotivnih naboja nagomilanih u sublimaciji
ratnog stradalnitva. Taj emotivni naboj definitivno razara psihu ovjeka vukui ga ka
potpunoj destrukciji linosti i potpunom nihiliziranju svih humanih vrijednosti ljud-
skog ivota. Ne nalazei odgovore na kljuna egzistencijalna pitanja o vrijednosti ljud-
skog ivota i opravdanosti ivljenja, ta pomahnitala zvijer u podsvijesti jednog sasvim
obinog i dobrodunog ovjeka postupa van svih zakona prirode i srlja ka unitenju svih
humanih vrijednosti oko sebe i konanom samounitavajuem kraju, bez mogunosti
razumnog djelovanja.
svoje dijet! Eno ga tamo zakopanog u dueke i jastuke... Ja sam ubojica! Krv mi se
pomraila... (Muradbegovi 2000:233)
Bilo da se miri sa zlom ili ga prihvata kao jedini mogui izraz svog djelovanja, u oba
sluaja ekspresionistiki ovjek gubi kontinuitet u poimanju normalnog ivota i prihva-
tanju postojeeg okruenja.
HORVAT: Jasno, sasavim jasno gledao sam lice svoje pokojne matere! Sirota! Ona se
mnogo patila u ivotu! I sve je to bilo zapravo bez rezultata! Ja sam sve jasno gledao,
ali nikako nisam mogao (razumije li?) da zahvatim u stvar! Da se bacim u borbu!
Uostalom, u snu esto puta ovjek mnogo jasnije vidi stvari nego na javi! I zapravo
i jesam neka nemogua kreatura! U boju s maglama i fikcijama, da, tu sam ja tvrd
i intransigentan! Ovako s fantomima mogu da se borim cijele noi! A sve se to moe
oduhnuti kao ovaj dim ovdje! (Krlea 1988a:227)
EKREMBEG: Da. Sjetio ga sam se i vidio ga. I njega i avla, obojicu: Kad sam ulazio
unutra, da ga zadavim, udan sam san usnio... Moda je to i privienje, moda sam
to negdje i uo ili proitao, ko bi znao kako se to zbiva u naim duama. Na jednom
obrazu moga sina sjedio je Bog, a na drugom avo. Obadva manja od makova zrna.
3 Usp.: Podvesti ovu dramu nasilno pod jedno stilsko jedinstvo, to je i injeno izbacivanjem scene sna iz
treeg ina, znai samo osiromaiti je, dati joj po svaku cijenu istu formu. Upravo ta scena sna, sa ijim
se iskljuivanjem, po rijeima Gavele, sam Krlea pomirio, daje cijeloj drami jednu dopunsku dimenziju, ona
je slika itavog sistema odnosa u kojem lee korijeni onog prolaznog, dubokog nesporazuma koji je glavni
uzronik svih potonjih Horvatovih lutanja, onog prvog pogrenog koraka na putu ka Srei. Tim snom
sudbina glavnog junaka prerasta kroniku zelenokaderakih motiva i dobija novu dimenziju postaje: slika
ljudske sudbine. (Mioinovi 1975:224)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 215
avo je vikao: Ubi! A Bog vikao: Poljubi! A oba su bila preslaba, da me nagovore. Ja
sam uo samo hujanje svoje krvi i kucanje svojih damara i tako sam radio, kako
sam u sebi utio... Sasvim neovisno, svojom voljom... A tako se valjda i uvijek radi.
(Muradbegovi 2000:235)
Smiraj koji osjeaju poslije paranoine ekstaze u kojima izvre zloine, nije katarza,
nego potpuno predavanje stihiji bezumlja. Djelovanje ovih junaka biva zaustavljeno u
jednom trenu njihovog ivota i postojanja. Njihova budunost nije neizvjesna, ona ne
postoji, iako oni i dalje ive, ali je njihov ivot okonan onog trenutka kada shvate njego-
vu nesvrsishodnost. Svrha ljudskog postojanja, u tom traginom vremenu, jo se jedino
moe definirati lucidnim intervalima poremeenog uma da ciljevi rata i ratovanja mogu
biti opravdanje za sva zlodjela, ubojstva i stradanje nevinih ljudi u dvije sukobljene stra-
ne.
Aktuelnost ove teme je u svojoj konstanti univerzalizirana od prvih sukoba ovjeka
do krajnosti zaraenog ovjeanstva. Rat i ratovanje kao rjeenje postojeeg problema
je, naalost, paranoino otisnuto u ljudskoj psihi i uvijek primjenljivo kao krajnji ishod.
To saznanje individuu, kao osnovnu jedinku drutvenog ustrojstva, dovodi u poziciju
napadaa ili branjenika i u tom agonalnom transu izlae je opasnosti od samoinicijativ-
nog ugroavanja produetka ljudske vrste i egzistencije ovjeanstva. Samo jedan pokret
ljudske ruke, kako kae M. Krlea, u stanju je da srui civilizacije, da uniti svijet i da
Zemlja kao planeta nestane zauvijek.
MORGENS, kao da se vratio na ovaj svijet: Evo svjetlosti! Tu svjetlost poklonila nam
je ljudska ruka. Ne sjeam se tko je to od starih hipokratika rekao da ne zna da li je
ovjek najmudrija ivotinja zato jer ima ruke ili ima ruke jer je najmudrija. U sva-
kom sluaju ljudska ruka je savrenstvo od remek-djela kome se ne bi moglo nita ni
dodati ni oduzeti.
APATRID B: Da, ali ima tamo jedna Aretejeva emendacija toga galenskog apokrifa.
Ima tamo jedan a ipak! A ipak je to remek-djelo ruka majmuna. (Krlea 1988b:115)
Vrijeme individualne tragedije, ope tragedije, vrijeme ljudskog bola, vrijeme uasa
i patnji pojedinca i kolektiva, jeste doba prvih decenija XX stoljea, u kome i M. Krle-
a, a i njegov suvremenik i sljedbenik po vokaciji, A. Muradabegovi, ive i projiciraju
umjetnost. Obuhvatajui sfere ljudskog djelovanja od historijskih odrednica, politike,
kulture, etike i morala, ovi pisci namjenski pokuavaju osvijestiti ovjeka, upravo kroz
vizuru likova koje e na osnovu sopstenog empirijskog doivljaja i uobliiti. Neprilago-
avanje i bunt tih likova prema svim promjenama unutar historijskih zbivanja proizvest
e nesporazum i sukob na relaciji vijekova u dramaturkom smislu. Poimanje svjetske
katastrofe koja se dogaala upravo tu pred njima i nemogunost da se inicira bilo kakva
pozitivna promjena u tom haotinom stanju, rezultirala je okvirnom dramskom priom,
koja pritisnuta agonijom rata, ubistava, zloina, pulsira u skladu sa vojnikim batom,
zastraujuim fijucima metaka, granata i bolnim umiruim kricima ovjeka zabiljee-
nim u svijesti njihovih junaka i dugo nakon to je potpisano primirje. Krajnji rezultat
tog doivljaja je zlo u ovjeku koje se kree u koncentinim krugovima kroz knjievna
djela, jednako nazad i naprijed kroz historiju, sa konstatacijom da se iz takvog haosa rata
i ratnih dogaanja profilirala bolesna, u umjetnikom uoblienju prepoznatljiva, krlei-
janska skupina, Mrder und Falschspieler (ubojice i varalice).
216 Almedina engi: Ekspresionistiki porivi kao antagonizam ratu (Vujak Miroslava Krlee...
Literatura
Karahasan, Devad (1998), Potraga za golim ovjekom, u: Gordana Muzaferija, prir., Bonjaka
knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost Drama, knj. V, Alef, Sarajevo
Krlea, Miroslav (1955), Tri drame, Zora, Zagreb
Krlea, Miroslav (1981), Dnevnik 191417, Osloboenje, Sarajevo
Krlea, Miroslav (1988a), Drame, Osloboenje, Sarajevo
Krlea, Miroslav (1988b), Aretej, Osloboenje, Sarajevo
Lei Josip (1991), Dramska knjievnost III, Institut za knjievnost, Svjetlost, Sarajevo
Mioinovi, Mirjana (1975), Eseji o drami, Vuk Karadi, Beograd
Muradbegovi, Ahmed (1987), Kako se postaje dramatiar, u: Izabrana djela, knj. III, Sarajevo
Muradbegovi, Ahmed (2000), Pomrina krvi, u: Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbego-
vi, Vojislav Vujanovi, prir., Antologija bosanskohercegovake drame XX vijeka, Alef, Sara-
jevo
Muzaferija, Gordana, prir. (1996), Antologija bonjake drame XX vijeka, Alef, Sarajevo
Muzaferija, Gordana, prir. (1998), Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost
Drama, knj. V, Alef, Sarajevo
Muzaferija, Gordana, Fahrudin Rizvanbegovi, Vojislav Vujanovi, prir. (2000), Antologija bo-
sanskohercegovake drame XX vijeka, Alef, Sarajevo
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 217
UDK: 821.163.42-055.2 18
Poetkom 19. stoljea dodjeljivanje vane uloge enama u provedbi preporodnih ideja
pronalazimo u svim slavenskim zemljama zahvaenima preporodnim gibanjima, a na
hrvatskim e prostorima posebnu ulogu u stalnom poticaju za ukljuivanje ena u pre-
porodni krug imati asopisi. U izlaganju e se analizirati onaj dio tekstova iz asopisne
produkcije koji e na primjeru ena iz drugih slavenskih nacija poticati enski drutve-
no-kulturni i knjievni angaman u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na Kollrovu ideju
o slavenskoj uzajamnosti i njezinu recepciju kod hrvatskih preporoditelja.
Kljune rijei: hrvatski narodni preporod, ene, slavenska ideja, Jan Kollr, Danica ilir-
ska
At the beginning of 19th century within national revival movements in Slavic countri-
es an important role in spreading new ideas was assigned to women. Considering Jn
Kollr's idea of Slavic interdependency and its reception in Croatia, this presentation
deals with articles on women's national revival engagement in other Slavic nations pu-
blished in Croatian periodicals in order to induce the same womens response in Croatia.
Key Words: Croatian National Revival, women, Slavic idea, Jan Kollr, Danica ilirska
Kada je rije o hrvatskom narodnom preporodu koji obuhvaa razdoblje od kraja 18. do
sredine 19. stoljea moe se govoriti o njegove tri faze: pripremnom (17901830), nepo-
sredno pripremnom (18301835) te punom preporodnom razdoblju (18351848) (Stan-
i 2008:6). Poetak potonjeg vezan je uz pokretanje Gajevih Novina i Danice ilirske oko
kojih se pod ilirskim imenom organizirano okupljaju hrvatski preporoditelji. Preporodi-
telji su pred sobom imali zadau ouvanja odnosno reafirmacije hrvatskog nacionalnog
identiteta koji je, posebice od druge polovice 18. stoljea, pod utjecajem austrijske i ma-
arske politike gubio svoju prepoznatljivost unutar Habsburke Monarhije. U takvom
je nastojanju Ljudevit Gaj, uvidjevi vanost pokretanja novina s obzirom da taj medij
prostorno dopire dalje i bre od knjige te ire i bre mijenja socijalnu i kulturnu sliku
pokrivenoga prostora (Brei 2005:108), odigrao iznimno znaajnu ulogu.
218 Josipa Dragievi: ene i slavenska ideja u hrvatskoj preporodnoj ideologiji
Sve konkretne akcije preporoditelja, ijim dijelom je i bilo pokretanje Danice ilirske
koje postaju nositeljem poduzetih akcija, polazile su od pokuaja rjeavanja jezinog pi-
tanja odnosno stvaranja jedinstvenog hrvatskog standardnog jezika i grafije (Gaj objav-
ljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja 1830, novi pravopis uvodi u Da-
nicu ilirsku poetkom 1836) to je trebalo stvoriti pretpostavke za kulturno povezivanje
cijelog, tada teritorijalno razdijeljenog, hrvatskog prostora i to ponajvie kroz stvaranje
zajednike knjievnosti. No, preporodna proklamirana ideoloka pozadina bila je dale-
ko sloenija i funkcionirala je na nekoliko razina: od kroatizma, preko junoslavenstva
ili ilirizma do slavenstva. Iako je hrvatska ideja bila u temelju preporodnih gibanja od
samih poetaka (usp. Stani 1990, 2008), upotreba ilirskog imena i pozivanje na ilirsko
podrijetlo Hrvata trebalo je ukazati na dugu hrvatsku tradiciju, a zbog spomenute razje-
dinjenosti hrvatskog prostora ilirska ideja dijelom je imala i funkciju neutralizacije hr-
vatskih pokrajinskih partikularizama (Stani 2008:10). Junoslavenska ideja ujedno je
bila direktno povezana sa slavenskom idejom koja je temeljena na izgradnji zajednikog
prepoznatljivog jezino-kulturnog identiteta slavenske zajednice nasuprot dominantnih
neslavenskih nacija u Habsburkoj Monarhiji.
Slavenska ideja, iako nastala kao reakcija na politiku situaciju, prema vani se pred-
stavljala kao povezivanje Slavena iskljuivo na knjievnom i kulturnom planu. Veinom
na temelju rezultata filolokih istraivanja gradila se u zaseban ideoloki sustav, a poja-
vilo se nekoliko njezinih varijacija meu kojima je za ideologiju hrvatskog narodnog po-
kreta najznaajnija Kollrova ideja ideja o slavenskoj uzajamnosti koju je u konanom
obliku Kollr predstavio iroj javnosti na njemakom jeziku u djelu O kulturnoj uzaja-
mnosti izmeu razliitih plemena i narjeja slavenskog jezika objavljenu 1837.1
S Kollrovim se razmiljanjima o potrebi meusobnog slavenskog pribliavanja
Gaj upoznao jo 1829. za vrijeme kolovanja u Peti, a u svom nacrtu autobiografije ak
ustvrdio da je Kollr ideju o slavenskoj uzajamnosti stvorio njegovim kazivanjem le-
gende o gradovima brae eha, Leha i Meha iznad Krapine odakle su se braa razila
i stvorila eku, poljsku i rusku dravu (Gaj 1875:29). No, bez obzira koliki je stvaran
bio Gajev utjecaj na Kollrovu konkretnu ideju o slavenskoj uzajamnosti, vjerojatno je
da je njihovo druenje potaknuto slinim razmiljanjima bilo plodonosno za obojicu
emu u prilog svjedoi injenica da i Gaj i Kollr istodobno, 1830. godine, objavljuju
svoja znaajna djela kreirana upravo u skladu s mislima o potrebitosti kulturnog pri-
bliavanja slavenskih naroda Gaj Kratku osnovu, a Kollr djelo Rozprawy o gmench,
potkch i staroitnostech narodu slawskho a geho kmen (usp. Stani 1997). U bilje-
ci u Rozprawy Kollr govori o meusobnom kulturnom ujedinjenju glavnih slavenskih
plemena, kojih, smatra, ima etiri, kroz ujednaavanje grafije i pribliavanje jezika.
Gaj u Kratkoj osnovi takoer zastupa ideju o pribliavanju slavenskih jezika do razine
etiri knjievna jezika. No, dok Gaj etiri glavna narjeja ne imenuje, Kollru su no-
sitelji glavnih narjeja etiri slavenska glavna plemena Rusi, Poljaci, esi i Srbi. Za
hrvatske je preporoditelje takva klasifikacija bila neprihvatljiva (kao i za dio Slovaka koji
su prema Kollrovoj podjeli kao podpleme s podnarjejem pripali ekom glavnom
plemenu), odnosno onaj dio koji je june Slavene Hrvate, Slovence, Srbe i Bugare obje-
dinio pod srpskim imenom, pa su i hrvatski i slovaki preporoditelji uputili primjedbe
1 Johann Kollr, Ueber die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stmmen und Mundarten
2. Poticaji prinosu ena hrvatskoj preporodnoj ideologiji kroz primjere iz drugih sla-
venskih naroda
jezik, dok se ene tek susreu sa zadaom da to postanu. Poziv za sjedinjenjem mukarca
i ene u narodnosnom oitovanju odvija se u skladu s ilirskim jezino-stilskim inventa-
rom mukarci su braa, a ene sestre zajednike majke Ilirije, a njihova trenutana
razjedinjenost rezultat je vanjskih utjecaja, a nikako prirodnog razvoja.
Navedeni lanak u cjelini ne uvodi znaajniji pomak u diskursu spram ostalih tek-
stova s tematikom ena, ali je zanimljiv zbog otvorene sumnje u brzo ostvarenje prepo-
rodnih nastojanja smatrajui da e tek budui narataji u potpunosti ostvariti preporod-
ne ciljeve ime zapravo deklamatorski stavlja u sredite enu-odgajateljicu kao najvaniji
imbenik za opstanak nacionalnih ideja.
Danica donosi jo jedan Babukiev prijevod teksta objavljenog u Kwtyju u kojemu
se autor osvre na irenje ekoslavjanskih nacionalnih ideja, jezika i literature, a s
posebnim zadovoljstvom istie prihvaanje narodnog jezika kod djevojaka (iako Njihov
broj nije tako velik, Babuki 1841:62) za to su zasluna prvenstveno eka kazalita i
govori na ekom jeziku koji poticajno djeluju i na zaokret prema ekoj literaturi (Babu-
ki 1841). Pri tom e izdvojiti, za razliku od uobiajene prakse koja nalae strane odgaja-
teljice i uenje stranog jezika od roenja, vrlo rijedak primjer vodkinje djece odnosno
bonne koja je ehinja i koja djeci ita knjige na ekom jeziku drei vanim da djecu
prvo naui materinjem jeziku, a tek potom stranom, ovdje francuskom. Istovremeno e
se osvrnuti na vie slojeve drutva i njihove odgajateljice koje, smatra, treba postupno
upoznavati s domaim jezikom kako bi ga prenijele na djecu to e nadalje dugorono
povezati s obogaivanjem knjievnosti, ali i to e na izobraenje i ublaenje naega
naroda silno i dugotrajno dlovati... (Babuki 1841:64).
Meu tekstovima preuzetima iz Kwtyja nai e se jo onih vezanih uz ene i njihov
poticaj u uporabi narodnog jezika. Tako e se javiti i tekst o slovakim enama koje u sve
veem broju govore materinjim jezikom, pjevaju narodne pjesme, itaju knjige na slova-
kom, a u svakodnevicu se vraaju stari slavenski obiaji, posebice plesovi gdje je slovaki
narodni ples zamijenio uobiajeni Magyar szl. Tekst e uz pohvalu domoljubnim
Slovakinjama znakovito zavriti: A takove ... kad ljube svoj jezik, svoj narod, moraju i od
pravih sinovah njegovih potovane i ljubljene biti (Anonim 1840:16).
Posebnu pozornost privui e tekst epistolarnog oblika jedne Slovakinje upuen se-
stri u Petu (M. P. 1841) u kojemu otvoreno negoduje zbog pokuaja maarizacije koji
se odvijaju prvenstveno kroz nametanje maarskog jezika. Ne treba zaboraviti da se sve
aktivnosti vezane uz hrvatski narodni preporod odnosno ideje (juno)slavenstva i sla-
venske uzajamnosti predstavljaju s iskljuivo kulturnim predznakom, pa je uzimajui u
obzir otri ton pisma, njegovo objavljivanje zapravo kanaliziranje hrvatske problematike
kroz oi Drugoga, Slovaka ija je, pak, politika pozicija bliska hrvatskoj te bi sljedei
citat zasigurno autorizirao bilo koji Daniin suradnik:
Nek Magjari, kako jim je volja, na nas nasrtaju, znamo mi cilj njihov, koi je Slovakom
sladkozvuni materinski jezik i slavjanski ivot uzeti, i njima tudji jezik skrpljenu
magjartinu nametnut. Ali tim nasilnim natrivanjem sami Magjari njih trostru-
no oivljavaju. Oni nek zadre jezik svoj (prem vei dio iz naega slavjanskoga ima-
ju), a mi emo jezik na zadrat, i unitit ga nedamo. Dunost je svakoga pravoga
Slavjana, hrabro branit majku Slavie, to jest jezik slavjanski. (M. P. 1841:172)
222 Josipa Dragievi: ene i slavenska ideja u hrvatskoj preporodnoj ideologiji
3. Prema zakljuku
Zakljuno se moe rei da je, uz hrvatsku i junoslavensku, slavenska ideja znaajan dio
ideologije hrvatskog narodnog pokreta, posebice Kollrova ideja o slavenskoj uzajamno-
sti. Prihvaanjem te ideje Hrvati se prikljuuju snanim novim gibanjima na slavenskom
prostoru deklarirajui se dijelom slavenskog kulturnog identiteta ime rade znaajan ot-
klon od dominatnih neslavenskih nacija u Habsburkoj Monarhiji. Sve navedene ideje
ugraene su u tekstove preporodnog doba, pa i one namijenjene enama koje preporodi-
telji prepoznaju kao neizostavan element za ostvarivanje preporodnih ciljeva. Iz tekstova
namijenjenih enama, posebice u Danici ilirskoj, vidljiv je napor koji su hrvatski pre-
poroditelji ulagali kako bi potaknuli njihov angaman u preporoditeljskim krugovima.
Iako ne u veem broju, ene se ipak odazivaju; pokreu salone kao mjesta drutvenih
okupljanja te organiziraju zabave s iskljuivo hrvatskim predznakom, a javljaju se i kao
autorice, veinom domoljubnih stihova slabije knjievne vrijednosti, ali od kojih neke
ostvaruju i ozbiljnu knjievnu karijeru (primjerice Dragojla Jarnevi i Ana Vidovi). No,
iako hrvatski preporoditelji mukarce i ene ravnopravno pozicioniraju u svojim nasto-
janjima, na primjeru osobnog dnevnika Dragojle Jarnevi, inae vanog svjedoanstva
jednog vremena i njegovih aktera, moe se posumnjati u pragmatinu prirodu takve
ravnopravnosti, ali i zakljuiti da je stereotipna raspodjela rodnih uloga, gdje eni pri-
pada uloga brige za kuu i obitelj, ipak duboko ukorijenjena u hrvatskom/slavenskom/
europskom drutvu toga doba. Iako nijedan Daniin suradnik nije nita slino napisao,
za ilustraciju treba izdvojiti citat iz lanka objavljenog u Danici, a preuzetog iz poljske
Jutrzenke:
224 Josipa Dragievi: ene i slavenska ideja u hrvatskoj preporodnoj ideologiji
Literatura
Anonim (1840), Iz Slavie ugarske. (Polag eskih Kwt), Danica ilirska, 6/4, 16.
Anonim (1841), (Ruske spisalice.), Danica ilirska, 7/45, 188.
Anonim (1842), (Krasno spisateljstvo poljsko.), Danica ilirska, 8/12, 48.
Anonim (1843), Spisateljice poljske, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/50, 199200.
Anonim (1845), Poljska knjievnost. (Konac.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/8,
32.
Anonim (1846a), Slavjanska vst, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 12/1, 4.
Anonim (1846b), (Iz eske.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 12/34, 138.
Anonim (1864), (esko-slovaka.), Danica ilirska, 18/47, 376.
Babuki, Vjekoslav (1838), Domorodkinjam ilirskim za lto 1838. Polag Dragutina bar. Villania,
Danica ilirska, 4/4, 1516.
Babuki, Vkoslav (1841), Nto o narodnom ivotu literarnom u ekoj. (Od Fr. D.), Danica
ilirska, 8/16, 6264.
Brei, Vinko (2005), itanje asopisa, Matica hrvatska, Zagreb
acka, Maria (1857), Psn Marie ack, Tisk a sklad Kateiny Jebkov, Prag
Drakovi, Janko (1838), Ein Wort an Iliriens hochherzige Tchter ber die ltere Geschichte und
neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes, Druck der k. ilir. Nat. Typographie von
Dr. Ljudevit Gaj, Agram
Drakovi, Janko (2007), Rije veledunim kerima Ilirije o starijoj povijesti i o najnovijem pre-
porodu knjievnosti njihove domovine, s njemakog jezika preveo Ante Stama, Kolo, 17/3,
1445.
Gaj, Velimir (1875), Knjinica Gajeva. Ogled bibliografijskih studija, Tisak narodne tiskare Gajeve,
Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 225
Kolar, Ivan (1836), O slovstvenoj uzajemnosti medju kolni i narji slavenskimi, Danica ilirska,
2/2931, 114120, 122123.
[Kollr, Jan] (1843), Narodnost u Trstu*), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/25 i 37,
9899, 146.
M. P. (1841), Iz Slavie ugarske. (polag eskoga cvtja.), Danica ilirska, 7/42, 172.
Spisatelji svenaunoga slovara (1843), Isvstje o izdavanju svenaunoga slovara eskoga (Conver-
sations-Lexicon.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/33, 130131.
Stama, Ante (2007), Koju je to Rije, i kakvu, Drakovi uputio kerima Ilirije?, Kolo, 17/3,
813.
Stani, Nika (1990), Na narod Ljudevita Gaja iz 1835. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, 23, 5380.
Stani, Nika (1997), Ideja o slavenskoj uzajamnosti Jna Kollra i njezina hrvatska recepcija,
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 30, 6575.
Stani, Nika (2008), Hrvatski narodni preporod ciljevi i ostvarenja, Cris, 10/1, 617.
repel, Milivoj (1893), Jan Kollr i Hrvati, Vienac, 25/2931, 466468, 484486, 497499.
repel, Milivoj (1901), Iz ostavine Dragutina Rakovca, Graa za povijest knjievnosti hrvatske,
3, 241293.
ivanevi, Milorad (1968), Kollrov ilirski krug, u: Literrne vztahy Slovkov a junch Slova-
nov, Sbornik prc z vedeckej konferencie v Smoleniciach od 30. 10. do 1. 11. 1966, 158182,
Vydavatelstvo Slovenskej akademie vied, Bratislava
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 227
Kljune rijei: Stjepan Toma, Zlata Filipovi, Osijek, Sarajevo, dnevniki subjekt, Cvije-
ta, Zlata, rat, dokumentarizam, privatno, metatekstualni segmenti
The paper represents a comparative analysis of two diary specimens. It considers the
non-fictional (Zlatas Diary) and the fictional (Small Wartime Diary) of two diary su-
bjects Zlata and Cvijeta and their observations regarding two war-stricken areas
of Sarajevo and Osijek, Bosnia and Croatia. The diaries are recognised as a source of
psychological self-help, but also as documents of the specific time. The central topic is the
war, which both in Osijek and in Sarajevo brings about destruction of towns, families,
friendships; death... Both diary subjects are more or less of the same age and they spend
the described period of their childhood in a cellar place of conditional safety, or sepa-
rated from their parents. They both notice the consequences and traces of war primarily
on the people closest to them. Although the central line of both stories is the war, both
228 Dragica Dragun: Usporedno itanje bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike proze...
Zlatas and Cvijetas records deal also with some topics which are not related to the war,
whether on the social, cultural or personal level (the ones which are most frequently
recorded in diaries), which are however only temporary digressions sprung from the
need to take a distance from the existential anxiety of the girls who, faced with a tragic,
wartime context, reach maturity before their time.
Key Words: Stjepan Toma, Zlata Filipovi, Osijek, Sarajevo, diary subject, Cvijeta, Zlata,
war, documentary fiction, private, metafictional segments
1 Zlata Filipovi (Sarajevo, 1980.), kada poinje rat jedanaestogodinjakinja koja vodi dnevnik. Dnevnik je
prvi put objavljen u jeku sukoba u Bosni i postaje bestseler. Zahvaljujui dnevniku, uspijeva krajem 1993. izii
iz Sarajeva. ivi u Irskoj. Suurednica je, s Melanie Challenger, knjige Stolen Voices (Ukradeni glasovi), u koju
je uvrteno 14 dijelova dnevnika djece koja ive u ratnim zonama irom svijeta.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 229
tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) hrvatskoga prozaika, Osjeanina Stjepana
Tomaa2.
Rije je o stvarnome, privatnome dnevniku Zlate Filipovi, koji objavljivanjem po-
staje knjievnim predlokom, i fikcionalnome dnevniku, u kojemu autor progovara kroz
fikcionalni dnevniki subjekt djevojicu Cvijetu.
Specifinost dnevnika Stjepana Tomaa Moj tata spava s anelima (Mali ratni dnev-
nik) jest u tome to se drutveno-povijesni kontekst teksta podudara s onim dnevnike
radnje te odreuje profiliranje svih strukturnih sastavnica teksta. Kako podnaslovno
stoji, rije je o zbilji promijenjenoj ratnim vremenom i prostorom, a naslov otkriva i per-
spektivu motrenja te zbilje. Rije je o svojevrsnome infantilnome subjektu, odnosno o
dobno ogranienoj pripovjedakoj svijesti o devetogodinjoj Cvijeti Matkovi, koja,
oevidno iz naslovnoga eufemizma, pronalazi vlastiti mehanizam suoavanja s tragi-
nim ratnim kontekstom, a, itanje pokazuje, ogranienje dobi iezava nunim prera-
nim sazrijevanjem. Isto e se dogoditi i sa sazrijevanjem Zlate Filipovi, dnevnikoga
subjekta stvarnoga, nefikcionalnoga dnevnika.
Kompozicijska je sloenost Tomaeva dnevnika ostvarena spajanjem dijelova dnev-
nike trilogije Moj tata spava s anelima (1992.) i Maloga ratnoga dnevnika (1993.) u
kojemu se uz Sto pinkafeldskih dana i Mir, ali rat pojavljuje i prvoobjavljeni dio Moj tata
spava s anelima. Novo ruho tekstovi poprimaju ujedinjavanjem naslova, kada se poi-
nju pojavljivati pod nazivom Moj tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) 2002. godi-
ne, te ih pod takvim, konanim naslovljavanjem i promatramo ne zaboravljajui, dakako,
i prijanje godine pojedinanih objava (to su godine kada rat jo traje, 1992. i 1993., to
pridonosi autentinosti, iako fikcionalnoga zapisa).
Vjerodostojnost, pa onda i emotivna dojmljivost Tomaeva dnevnika, dakako i Fili-
povikina, ostvaruje se upravo interpoliranjem dokumentaristikih elemenata (stvarno
vrijeme rata 1991. i 1992. godine i mjesto zbivanja Osijek radnja utemeljena na stvar-
nim dogaajima) u fikcionalnu fabulu. Autor ne pie iz promatrake perspektive odma-
knutosti, iz medijskih informacija, nego iz iskustva vlastite koe, upravo kao i Zlata.
Zlatin dnevnik, prvo objavljivanje3 u Hrvatskoj 1994. god., Znanje, Zagreb, u biblio-
teci Hit Junior. Takav tip podatka o biblioteci najee biljeimo u fusnotnome prostoru,
ali spominjemo ga u glavnome dijelu teksta ne elei da ostane, eventualno, neregistriran,
elimo istaknuti kako je Zlata djevojica koja ita te su mnogi od proitanih naslova,
2 Stjepan Toma (Nova Bukovica, 1947.), prozni i dramski pisac. Prvu knjigu kratkih proza naslovljenu Sveti
bunar objavljuje 1972. godine. Napisana u anru fantastike, pojavila se u godini u kojoj su Tomaeve naratajne
kolege, tzv. fantastiari i borgesovci, svoje prvijence objavljivali u omladinskim bibliotekama, u tada vodeoj
biblioteci Razlog. Mijenjajui prozne modele, od fantastike do novopovijesnoga romana, Toma je uvijek
pokazivao dovoljno pripovjedake spretnosti, zbog ega ga itatelji i knjievni kritiari primaju kao jednoga
od najvanijih prozaika njegova proznoga narataja. Pie za odrasle i za djecu.
3 Dnevnik je prvi objelodanio francuski izdava Bernard Fixot, zahvaljujui kojemu je Zlata izila iz Sarajeva.
Zlata o tome, s vremenskim odmakom (29. 1. 2007.), kae: 23. prosinca 1993. godine bio jejedan jakovaan
dan u mom ivotu i u ivotu mojih roditelja to je dan kada smo uspjeli da izaemo iz Sarajeva. Jedini razlog
zato smo uspjeli da izaemo, bila je velika intervencija od strane francuskih izdavaa koji su prvi izdali moj
dnevnik, i francuske Vlade. To je bio jedan veliki poduhvat. Uspjeli smo izai, doli smo u Pariz, nakon ega
je uslijedila velika turneja po itavom svijetu. Moj dnevnik je izdat u raznim zemljama po Europi, u Americi,
Kanadi... Putovala sam, priala o svojim iskustvima, o Sarajevu i svima onima koji su ostali, koji nisu uspjeli
da izau jer nisu napisali taj dnevnik, jer to je bio jedini razlog zato sam ja uspjela izai iz Sarajeva. http://
dalje.com/hr-scena/dnevnici-djece-u-ratu/17851; 20. 11. 2011.
230 Dragica Dragun: Usporedno itanje bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike proze...
vjerojatno, naslovi spomenute izdavake kue, tj. poznate biblioteke za mlade, to je, pret-
postavljamo, Zlatu itateljicu profiliralo i u Zlatu pisateljicu. Zapis iz dnevnika datiran 26.
7. 1992. govori da je od osam knjiga koje je autorica u to vrijeme itala4 pet iz biblioteke
Hit Junoir. Meu naslovima je i Tajni dnevnik Adriana Molea. Moemo pretpostaviti da
su spomenuti Tajni dnevnik Adriana Molea te Dnevnik Ane Frank i anrovski usmjerili
Zlatu.
Metatekstualni segmenti u Malome ratnome dnevniku i Zlatinu dnevniku uobiajeni
su dijelovi, ali s neto drukijim smjerom razmiljanja, koji opet uvjetuju ratne okolnosti.
I ovdje pisateljice Cvijeta i Zlata razmatraju razloge voenja dnevnika uope, kao i svoje
intimne pobude, koje Cvijeta iznosi u svojevrsnome predgovoru svojih zapisa, a Zlata
neto poslije poetnoga biljeenja. Osim to u dnevniku prepoznaju mjesto psiholoke
autopomoi u egzistencijalno kriznome vremenu, pripovjedaice dnevnike zapise pre-
poznaju kao dokument vremena i kao terapijsko mjesto identifikacije za one s identinim
egzistencijalnim ratnim iskustvom: Zapisati ili ne. Svoju preveliku muku ne moe
zadrati u sebi. Kada je izgovori, olaka si duu. Podijeli li s nekim svoju bol, ona e se
kau prepoloviti. Traim li ja to opravdanje za odluku da ponem pisati svoj mali ratni
dnevnik u opkoljenom gradu, u zaposjednutom zaviaju? Moda, iako mi se ini da je
zato pisati krivo postavljeno pitanje. Pravo je pitanje da li je mogue ne zapisati. Kako
ne zapisati ono to se dogaa meni, mojoj obitelji, mojim susjedima i sugraanima, mojoj
domovini?... (Toma 2006), ili: /etvrtak, 26. 12. 1991./ 17,45h. Nisam ti se dugo ispo-
vijedala, Dnevnie! Eh, pa ovako, idem redom. (Filipovi, 1994: 23); /Ponedjeljak, 30. 3.
1992./ Ej, dnevnie! Zna ta mislim? Poto je Ana Frank svoj dnevnik nazvala Kitty,
moda bih i ja tebe mogla zvati nekim imenom? Moda: ASFALTINA... Odluila sam!
Zvat e se MIMMY... (Filipovi, 1994: 35). Pozivajui se na Anu Frank, Zlata sugerira
svjesnost o ratu i svemu to on moe donijeti.
Sva tri kompozicijska dijela Maloga ratnoga dnevnika uglavnom su formalno tipini
dnevniki zapisi. Pod uglavnom mislimo na datacijsku organizaciju vremena/zapisa go-
dina je naznaena na poetku svakog dijela trilogije, a iznad zabiljeki stoje zagradno
spomenuti nadnevak i dan. Kako zagrada upuuje na neposrednu hijerarhijsku sekun-
darnost, ali i nunost informacije, moemo pretpostaviti da takva gesta vremenskoga
oznaavanja u prvi plan stavlja dvije stvari tekstualnu grau i godinu koja poput naslova
semantiki natkriljuje itav tekst, dok su datumi i dani orijentacijske toke. Moj tata spa-
va s anelima, prvi dio dnevnike trilogije, obuhvaa razdoblje od 6. rujna do 2. prosinca
1991. godine. Dnevniki subjekt poinje pisati svoje zapise prvoga dana nove kolske go-
dine, koja ne poinje nastavom, nego ratnom opsadom grada, ime se prikazuje jedan od
mnogih oblika ratnoga destruiranja svakodnevlja: /6. rujna, petak/ U utorak je trebala
zapoeti nova kolska godina, ali nije. (Toma 2006: 17). Drugi dio, Sto pinkafeldskih
dana, obuhvaa prognanike mjesece u austrijskome gradiu, s dnevnikom datiranou
od 4. prosinca 1991. do 11. oujka 1992. godine, a trei ciklus dnevnikih biljeki (naslov-
ljenom Mir, ali rat, Cvijeta je opet u Osijeku) datira od 14. oujka do 7. lipnja 1992. godine.
Datacijska je organiziranost Zlatina dnevnika neto drugaija, ona ima potpunu
nadnevaku informaciju: Ponedjeljak, 2. 9. 1991. (poetak biljeenja) / Nedjelja, 17. 10.
4/Nedjelja, 26. 7. 1992./ ... Do sada sam proitala sljedee knjige: Mama, volim te, Mala Toto, Ringo star,
Sumrak genijalaca, trklja Hockerica se fiksa, Hajduk u Beogradu, Slijedi me, Tajni dnevnik Adriana Molea.
Fino! (Filipovi, 1994: 80)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 231
1993. (kraj biljeenja). Poetak se biljeenja podudara kao i kod Cvijete s poetkom
kolske godine: /Ponedjeljak, 2. 9. 1991/. Iza mene dugo toplo ljeto, bezbrini dani raspu-
sta, a ispred mene nova kolska godina. Kreem u V. razred. Poeljela sam se svoje kolske
drugarice, ponovna druenja i u koli i van nje. (Filipovi 1994: 5). Iako obje djevojice
zapoinju dnevnike biljeke poetkom nove kolske godine, vidljive su razlike. Dok se
Zlata veseli novome poetku, prijateljima i druenju, Cvijetin je odlazak u kolu odgoen,
to izaziva tugu: /6. rujna, petak/ Lani bi me zakanjeli poetak kolske godine radovao,
ali ove, rastuuje me. (Toma 2006: 17).
Prostor zbivanja, odnosno prostorni pomaci uvjetovani su ratnim okolnostima. Jav-
ni se prostor privatizirao, intimizirao sa svojim likovima, to na stvarnoj ili fikcionalnoj
razini, to na razini intimne percepcije. Javni Grad, Osijek i Sarajevo, postao je Dom,
ba kao i prostori sklonita i podruma. Semantika Kue suena je na fiziki prostor pri-
vremenoga boravka i ne nuno sigurnosti. Sve je to razaznatljivo iz Zlatina i iz Cvijetina
dnevnika koji postaju njihovi mali privatni prostori, ba onako kako pie Zima (2002.) za
Cvijetin dnevnik mali privatni prostori u kojem je mogue ostati dijete. One zapisuju to
se dogaa s njihovim roditeljima, susjedima, prijateljicama, biljee dan za danom opsjed-
nutoga grada koji vie nije blizak i prisan prostoru njihova odrastanja, nego prepoznat-
ljiva i tuna svakodnevica ograniena na vlastitu ulicu i kuu iz koje je opasno izai, ba
kao to je opasno i u njoj ostati. Djevojice nemaju izlaza: one moraju pisati kako bi uope
mogle posvijestiti ono to im se dogaa i kako bi mogle preivjeti neizvjesnost i tmurnu
jednolinost ratnih popodneva i veeri.
U obama dnevnicima vanu ulogu ima element dokumentaristinosti koja se ostva-
ruje i posredno, pismima, radijskim izvjeima, tekstovima iz lokalnih glasila Glasa
Slavonije, osjekih, tj. sarajevskih radiopostaja, Deutsche Wellea, Jutela..., subjekti grade
status svojevrsnoga kroniara tog ratnoga vremena, interpolirajui ih u svoje dnevnike
zapise kao autentine osobe i mjesta. Zlata i Cvijeta (kao i subjekti drugih proza ratne
tematike) rat ne razumiju i ne pokuavaju ga razumjeti, nego zapisuju vlastito iskustvo i
ono to je dostupno kao tumaenje rata na temelju interpretacija odraslih, pria svjedoka
i medija.
Dnevniki zapisi obaju predloaka, nadalje, pokazuju kako se u tragino promijenje-
nim okolnostima prevrjednuju neke konvencionalne socijalne relacije, primjerice odnos
uenici kola, koji, inae uobiajeno opozicijski, postaje posve inverzan i literariziran
subjektovom emotivnou naime objema kola nedostaje: /29. listopada, utorak/ Ne-
dostaje mi razred i kolsko dvorite. Vika djeaka i smijuckanje djevojica; juri na izlasku
iz zgrade (pa makar me deki i gurali i vukli za kosu). Nedostaju mi igra na ulici, etnja
sa Zlaticom po parku i sunce, pa bilo i zubato. Zrak, pa bio i maglovit, jesenji. (Toma
2006: 46).
Rat, osim to je primarni generator svih dogaanja te postupaka i osjeaja likova,
izobliuje i vana egzistencijalna razdoblja poput sazrijevanja, koje se za Cvijetu odvija
mimo obiteljskoga pokroviteljstva (odlaskom u Pinkafeld), a za Zlatu u skuenu sarajev-
skome prostoru bez mogue intime: /Srijeda, 6. 1. 1993./ ... Sada nam je kuhinja i kuhi-
nja, i dnevni boravak i spavaa soba, pa i kupatilo. Kupanje je posebno neobino. Prostru
se najloni a onda kaf je kada, bokal tu, i tako to. (Filipovi, 1994: 131).
Sredinja je tematska linija rat. Rat u Osijeku i u Sarajevu donosi razaranje grada,
razaranje ovjeka, obitelji, prijateljstava, smrt... Oba su dnevnika subjekta jedinice, mi-
232 Dragica Dragun: Usporedno itanje bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike proze...
ljenice koje prije svega primjeuju tragove na najbliima, svojim roditeljima: /Ponedje-
ljak, 28. 12. 1992./ ... Pod svjetlou kandila (svijee vie nemamo pa pravimo kandilo
od ulja), neto mi jo tunije djeluju. Gledam tatu. Ba je smrao. Na vagi je to 25 kg, a
ovako, kada ga gledam, ini mi se da je jo vie. ak mi se ini da su mu i naoale preve-
like. A mama, i ona smrala. Nekako se skupila, rat joj ucrtao bore. Boe, ta ovaj rat ini
od mojih roditelja! Pa oni vie ne lie na moju staru mamu i starog tatu: Hoe li prestati
ove nae patnje, pa da i moji roditelji budu kao to su bili a bili su vedri, nasmijani,
dotjerani. (Filipovi, 1994: 126-127).
Ve spomenuta semantika Doma kao prostora sigurnosti suena je na prostor po-
druma, privremenoga boravka, u koji se sputaju radi sigurnosti (no podrumi nisu nuno
sigurni). Podrumski su prostori obaju gradova (kao uostalom i sami gradovi razbijeni
izlozi, granatirana proelja, usmreni ljudi...) vrlo slini, i ivot u njima: osjea se hladno-
a i vlaga, skromno osvjetljenje plamiaka svijee, uokolo odbaene i nekoritene stvari,
improvizirani leaji... Poetna perspektiva doivljaja podruma kao runoga i za boravak
neprihvatljivoga prostora poprima sasvim druge konotacije, on postaje mjesto jedine si-
gurnosti, a samim time postaje i lijepo: /Subota, 2. 5. 1992./ Podrum je ruan, mraan,
smrdljiv. Ma, poto se uasno boji mieva, borila se sa dva straha. Sve troje smo bili u
onom istom oku od neki dan. Sluali smo tresak granata, pucnjave, grmjelo je iznad nas.
uli su se avioni. U jednom trenutku sam shvatila da je ovaj runi podrum jedini spas
za nae ivote. Poeo je biti ak topao i lijep. (Filipovi 1994: 48). Nadalje, Zlata zapisuje:
/28. 12. 1992./ ... Kada izaem i kada se ne puca, ini mi se kao da je rat gotov, ali ova
struja, voda, mrak, ova nestaica drva i hrane... (Filipovi 1994: 126), ime ukazuje na ne-
dostajanje osnovnih ovovremenih civilizacijskih, ali i egzistencijalnih standarda (hrana),
s ime se svakodnevno i mjesecima susreu graani Sarajeva. No u takvim se uvjetima, i
usprkos njima, u Sarajevu svakodnevno raa, simbolino proslavljaju roendani, ispra-
aju stare i doekuju nove godine... ivot se ipak odvija.
Odlazak iz Osijeka, onako kako se u ratnim vremenima svakodnevno naputao grad,
Cvijeti kao dnevnikome subjektu, odnosno Tomau koji kroz subjekt progovara, omo-
guava zabiljeiti jo jedan segment tematsko/motivske (izvan)knjievne zbilje. Izmje-
tanjem iz prostora ratne izloenosti Cvijeta vie nije ivotno ugroena, no nee prestati
biti optereena ratom i ivotnom ugroenou svojih najbliih. Cvijeta, nakon vijeanja
s roditeljima ostati ili otii, protivljenja, suza (/1. prosinca, nedjelja/ ... Jecala sam glasno
iako sam nastojala plakati najtie to mogu. Poslije je dola mama. I ona je plakala. (To-
ma 2006: 66)), naputa grad, stie u idilian austrijski gradi Pinkafeld, ali razdvojenost
od roditelja, izmjetenost iz svoga grada teko podnosi. Dani su joj ispunjeni brigom, ie-
kivanjem telefonskih poziva. ini se da je slika telefonske komunikacije o kakvoj govori
Cvijeta: /16. prosinca, ponedjeljak/ im zaujemo zvonjavu telefona, sjurimo se na hod-
nik (Austrijanci sigurno misle da smo poludjeli), sudaramo se nestrpljivi da ujemo koga
od nas zovu iz zaviaja. Brzopleti, kakvi jesmo, danima smo grijeili. Zaboravljali bismo
da telefon mora triput zazvoniti prije nego to smijemo podii slualicu. Inae bi se veza
prekidala. Znali smo to ali im bismo zauli telefon, na to bismo zaboravili.... (Toma
2006: 83) upravo ona slika u kojoj se mogu prepoznati svi oni koji oni su organizirano ili
samostalno, radi sigurnosti, devedesetih godina, bilo da su ivjeli u Hrvatskoj ili Bosni,
naputali svoje gradove.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 233
Iako je sredinja tematska linija rat, oba teksta otvaraju i neke posve neratne, dru-
tvene i kulturne teme, koje su ipak samo privremene digresije to ih raa novi prostor
i podsvjesna potreba za odmakom od egzistencijalne zabrinutosti: /26. veljae, srijeda/
Protei e zima a u Austriji, u Pinkafeldu, neu ugledati snijeg. Mislila sam da je Austrija
est mjeseci pod snijegom. Ovih smo dana gledali prijenos zimskih olimpijskih igara iz
Francuske, iz Albertvilla. Da je Pinkafeld bio domain zimskih olimpijskih igara, one se
ne bi mogle odrati. (Toma 2006: 114).
Valja se dotaknuti jo jednoga prostora dnevnikih zapisa, jezika. Upravo je tre-
tiranje jezika ono to razotkriva raskorak izmeu dobi i sposobnosti percepcije svijeta
dnevnikih junakinja. One svjesno stiliziraju svoje zapise, one ne samo da konstatiraju
emociju nego je i izvode stilskim postupcima: /3. svibnja, nedjelja/ Bojim se. Bojim se
od ranog jutra do kasne noi. Trzam se u snu i buncam nerazumljive rijei. Mama kae
da je to zato to gledam filmove strave, uasa i jeze koje donosim iz videoteke. Ne gle-
dam vie takve filmove, ali i dalje se bojim. Bojim se po cijeli dan. Bojim se kad mama
i tata odu na posao a ja ostanem sama. to je dulje tiho, sve je vea vjerojatnost da e se
oglasiti sirena oznaavajui opu opasnost, pa se bojim i tiine... (Toma 2006: 152), ili: /
Nedjelja, 17. 10. 1993./ ... OPET! Opet i opet su nam sve lae potopili, sve nade oduzeli i
spalili. Prialo se da nee vie. Da e uskoro kraj, da e se sve raspetljati. DA E SE ZA-
VRITI OVAJ GLUPI RAT!... Ponekad mislim da bi bolje bilo da stalno pucaju, tako da
nam ne pada teko kada ponovo pone. A ne ovako, malo se opusti, a onda OPET! Sada
sam sigurna da se nikada nee zavriti. (Filipovi, 1994: 212). Ponavljanje je gesta koja
se redovito povezuje s isticanjem, naglaavanjem. Ponavljanje sintagme bojim se (ponov-
ljeno je deset puta) kod Cvijete ili OPET, UAS... kod Zlate (u izdvojenome navodu opet
je ponovljeno pet puta) dodatno je pojaano grafemskom izvedbom podebljavanjem
slova, ili kurzivom, to dvostruko umnoava potrebni uinak. Na strah se ukazuje kao na
rubno egzistencijalno stanje koje postaje identitetno, iracionalno i paralizirajue obiljeje
dnevnikih pripovjedaica.
Spomenuto svjesno stiliziranje zapisa u odnosu prema Zlatinu dnevniku potrebno je
dodatno objasniti. S obzirom na objavljivanje dnevnika dok se rat jo vodi, i dnevnik jo
ispisuje, svjesno u ovome sluaju ne znai svijest s ciljem, s namjerom, nego kao dio od-
nosa prema intimnome prostoru biljenici u koju se katkada ima potreba ulijepiti slii-
ca, neto nacrtati, poarati, zapisati reenicu na brzinu ili, pak, stilizirati i/ili literarizirati
misao. Dakle, to stiliziranje/literariziranje ne dogaa se radi objavljivanja. Naime, prve
informacije da bi dnevnik jedanaestogodinje sarajevske djevojice, privatni dnevnik,
mogao postati javan saznajemo iz zapisa koji datira od 21. 10. 1992., godinu dana nakon
poetnih biljeki (2. 9. 1991.), i kada Zlata zapisuje: ... I tako ti neki dan mene Maja pita:
Pie li ti dnevnik, Fipo? (moj nadimak). Ja kaem: Piem. Pa kae Maja: Je li to
dnevnik pun tvojih tajni, ili ratnih dogaanja? Ja joj kaem: Sada, ratnih dogaanja. A
ona kae: Fipo, ti si Bog. To je tako rekla jer treba neki djeji dnevnik da izae, a to bi,
moda mogao biti moj dnevnik, tj. TI, MIMMY... A ja upravo sada dobijem vijest da e
se ti, Mimmy, tampati. Za Nedjelju UNICEF-a izai e knjiga koju sam ja napisala.
(Filipovi, 1994: 106). Potom, nakon neto vie od sedam mjeseci iz zapisa koji datira od
13. 6. 1993.: Dear Mimmy! Danas sam dobila pet primjeraka TEBE. Onaj dio mog ispo-
vijedanja tebi odtampan je, odnosno fotokopiran je moj rukopis. Na naslovnoj strani
je moja slika, a u pozadini je neko oko. Nije loe! Ali, da se ne pravim vana! (Filipovi
234 Dragica Dragun: Usporedno itanje bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike proze...
5 Koristim se sintagmom Gorana Rema koji je rabi u Poetici buke: antologiji slavonskog ratnog pisma (2010.).
6U Pregledu hrvatske djeje knjievnosti Stjepan Hranjec (2006.) istie posebnu strukturiranost fabule nekih
djela (fabula se dogaa dnevniki, spominju se nadnevci, vrijeme od do i kao kronoloki niz).
7 Knjievnoteorijska promiljanja o autobiografskome anru u hrvatskoj su knjievnoj teoriji zapoeta
radovima Mirine Veli (Otisak prie, 1991.) i Vinka Breia (Autobiographies by Craotian Writers, 1992.),
nastavljena istraivanjima Andree Zlatar (Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti anra i tipologija
narativnih oblika, 1998.) i Helene Sabli Tomi (Intimno i javno, 2002.).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 235
Literatura
Irfan Horozovi, kao primjer pisca koji je stvarao izvan teritorijalnog, jezinog, ideolo-
kog i egzistencijalnog okvira matine sredine, postao je sredite zanimanja novijeg teo-
rijskog promiljanja kojim se u prvi plan stavlja njegov identitet/diverzitet. Ovaj rad ima
drugaiji pristup usmjeren ka tome da se na Horozovia ne gleda kao na dvopripadnika
ve na hrvatsku i bosanskohercegovaku knjievnost kao svojevrsne interkultur(al)ne
knjievnosti. Postavljaju se pitanja zato je o Horozoviu pisano u kritikama i studijama
o hrvatskim fantastiarima (B. Donat, V. Viskovi i J. Pavii), a istovremeno se nalazi
u svim zbornicima bosanskohercegovake knjievnosti i sam se opredjeljuje kao bosan-
skohercegovaki pisac. U radu e se pokuati odgovoriti na ta pitanja, odnosno potvrditi
teza da interkulturna povijest knjievnosti moe viestruko koristiti i pomoi kroati-
stici ne oduzimajui joj nita od sociokulturne, rodoljubno-prosvjetiteljske funkcije ni
od njezine nacionalno-drutvene vanosti, tako da osloboenije shvati svoju iznimnu
diferenciranost, knjievnost svoje dijaspore, pa onda i svoju interkulturalnu svojevrsnost
u kontekstu junoslavenskih/slavenskih kultura (Z. Kova). Krajnji cilj rada je i da se na
primjeru Irfana Horozovia ukae na to kako naglaena osobina bosanskohercegovake
knjievnosti da dijeli svoje pisce sa drugim knjievnostima ustvari nije nedostatak
nego prednost, budui da time ona dobiva na raznovrsnosti i interkulturalnosti, otvore-
nosti i posebnosti, to su sve vane karakteristike suvremene knjievnosti uope.
Irfan Horozovi, as an example of a writer who has been writing out of territorial, lin-
guistic, ideological and existential framework of the home environment, has become a
spotlight of the recent theoretical considerations which emphasizes his identity / diver-
sity. This paper takes a different approach aimed to see Horozovi not as two-literature
writer but Croatian and Bosnian literatures as a kind of intercultural literatures. The
question is why it was written about Horozovi in critical papers and studies of Croatian
fantasists (B. Donat, V. Viskovi and J. Pavii) while we can found him in all Bosnian-
238 eherzada Dafi: Irfan Horozovi interkultur(al)na veza hrvatske i bosanskohercegovake...
Ne tako davne 1988. godine, pisac Irfan Horozovi nije ni slutio da e lik Grga u ro-
manu Kalfa rijeima da je nacionalno internacionalno, a internacionalno nacionalno
(1988:75), istiui kako je to balkanski specijalitet, prorei budunost i predvidjeti dana-
nja strujanja u knjievnosti i kulturi. Naime, ovaj balkanski specijalitet nai e se na
trpezi mnogih knjievnih teoretiara i kritiara koji e od njega uzimati samo pare koje
im odgovara i time izazvati razliite (ne)mogunosti tumaenja odreene knjievnosti.
Izmeu ostalog, to e biti razlogom pojave nacionalnih govora koji umjesto da otvore
odreenu knjievnost, zatvaraju je i ograniavaju.
U neto blioj prolosti (2003. godine) Frantz Fanon u svom tekstu Klopke nacio-
nalne svijesti istie da u borbi za nacionalnu svijest, u malim jo nerazvijenim zemljama
koje su u utrci da postignu nezavisnost, pored onih koji se dre monolokih, nacional-
nih govora punih mrnje i zaziranja od drugoga, uvijek postoje i intelektualci koji (ne)
posjeduju veoma precizne ideje o politici te koji su instinktivno nepovjerljivi prema trci
za pozicije, vlast, mo. Oni nastoje da na fini nain izgrade nove identitete i Fanon na-
glaava da moramo znati kako iskoristiti te ljude u odlunoj borbi koja treba da dovede
do zdravijeg izgleda nacije (2003: 101). Sa druge strane, nacionalisti pokuavaju razoriti
sve zajednike mostove. Takvi nacionalni zahtjevi su faza koju je ovjeanstvo ostavilo
za sobom, doao je dan velikih usuglaenih akcija i nazadni nacionalisti bi kao poslje-
dicu toga trebalo da isprave svoje greke (2003 :112). Stoga je pogrean stav drati se
nacionalnih monologa i zatvarati naciju jer upravo nacionalno oslobaanje vodi naciju
ka tome da bude dio svjetske historije.
U skladu s tim, javljaju se nove ideje o komparativnim, interkulturalnim izuavanji-
ma knjievnosti i kultura to je od posebnog znaaja za knjievnost jer ona je oduvijek
bila poprite meunarodnih dodira i utjecaja (Maarevi 1974, Beker 1995). To podra-
zumijeva da nijedna kultura nije potpuna i da nuno u sebi nosi tragove druge sredine.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 239
Na temelju toga, moemo istraiti u kolikoj mjeri se proimaju dvije (ili vie) knjievno-
sti, u ovom sluaju, hrvatska i bosanskohercegovaaka.
U prvome redu, presudno za razvoj i vezu izmeu ove dvije knjievnosti je filoloko
i kulturno naslijee. U drugome redu, geografska, odnosno teritorijalna blizina koja e
biti dobar povod za mnoge knjievnike da pod razliitim okolnostima mijenjaju mjesto
boravka iz jedne u drugu zemlju, ostavljajui traga i na jednoj i drugoj teritoriji, pruaju-
i time mogunost razvoja i jedne i druge struje onih koji e prisvajati te pisce, drei se
nacionalnih kanona i onih koji e u tim piscima vidjeti sponu/vezu i svoje ideje temeljiti
na kulturnim/knjievnim proimanjima.
Vrstu pomirenja izmeu onih koji su se zalagali za nacionalni model i onih koji su
skloni vraanju zajednikim korijenima, koji u drugim kulturama vide mogui dija-
log, ponudila je ideja interkultur/al/ne1 povijesti knjievnosti. U hrvatskoj knjievnosti,
ugledajui se u nekim aspektima na njemaku i slovaku knjievnost2, za takav pristup
zalae se Zvonko Kova istiui da kriza povijesti knjievnosti nije bila kriza povijesti,
knjievnopovijesnoga studija, nego kriza mononacionalnoga pristupa, monolokih go-
vora, nacionalnih filologija (Kova 2001: 114). Kova smatra da se taj kulturni dijalog,
odnosno knjievna proizvodnja sve vie odvijala u meunarodno zavisnim drutvima i
to u posebnim meuknjievnim zajednicama. Unutar hrvatske knjievne historiografi-
je, Kova zaziranje od uvianja i prouavanja o proimanjima sa drugim kulturama, kao
i mononacionalni pristup knjievnosti, vidi kao nedostatak, naglaavajui bespotrebnu
brigu:
Interkulturna povijest knjievnosti moe viestruko koristiti i pomoi kroatistici ne
oduzimajui joj nita od sociokulturne, rodoljubno-prosvjetiteljske funkcije ni od
njezine nacionalno-drutvene vanosti, tako da osloboenije shvati svoju iznimnu
diferenciranost, knjievnost svoje dijaspore, pa onda i svoju interkulturalnu svoje-
vrsnost u kontekstu junoslavenskih/slavenskih kultura. (Kova 2001: 124)
Na slinu tezu, sa malo drugaijim pristupom, ukazuje Dubravka Orai Toli koja
dvije struje u hrvatskoj knjievnosti vidi jo u 19. stoljeu kada je hrvatska kultura stvo-
rila dvije ideologije: kroatocentrizam (u politici A. Starevi, u knjievnosti A. G. Mato)
i junoslavizam (u politici J. J. Strossmayer, u knjievnosti Miroslav Krlea). Zbog toga
je sudbina hrvatske nacije stalna, nezavrena i nezavriva diseminacija tih dviju ideja i
njihovih simbolinih svjetova (Orai Toli 2006: 29). Nacionalni pristup knjievnosti
zatvara knjievnost. Takav pristup knjievnosti oduvijek je snano pritiskao nacionalnu
knjievnu historiografiju i teko je bilo doi do autonomnog prostora koji bi ostavljao
1 Termin interkulturelle preuzet je iz njemakoga jezika. Termin interkulturelle prevodi se dvojako:
interkulturno i interkulturalno i ti prijevodi se koriste kao sinonimi, s tim da interkulturno ukljuuje i
interdisciplinarno, a da se interkulturalno odnosi na ui pojam (usp. Kova 2001: 108).
2 U slovakoj knjievnosti, odnosno knjievnoj teoriji slian koncept dao je Dionyz uriin, koji uvodi
sintagmu meuknjievne zajednice i istie da je jedan od oblika knjievnopovijesne sinteze opih tvorevina
kakve su meuknjievne zajednice prouavanje njihovih pojedinih komponenata u uvjetima njihove
uzajamnosti. Cilj je istraivanja otkrivanje, demonstriranje oblika i mjere njihova povijesnog suivota,
koegzistencije, a time i unutranje esencijalne uzajamnosti. (uriin 1991: 37)
240 eherzada Dafi: Irfan Horozovi interkultur(al)na veza hrvatske i bosanskohercegovake...
dovoljno slobode autoru da ne mora pisati iz neke a priori odreene pozicije: npr. na-
cionalne funkcionalnosti, podlonosti nekoj ideologiji ili robovanju ideji nekoga pre-
sumptivnoga zajednitva (npr. ilirizam ili jugoslavenstvo) (Nemec 2010: 47). U slinom
kontekstu Dubravka Orai Toli naglaava da je traginost hrvatske kulture upravo u
njezinoj ideolokoj bipolarnosti i kao kultura maloga naroda Hrvatska ima perspektivu
pod uvjetom da svoju tradicionalnu ideoloku dualnost usmjeri prema dijalogu, a ne
prema polemici, da se izvue iz binarne klopke prema sloenijim modelima miljenja i
simboline tvorbe identiteta (2006: 43). Ovu tezu potvruje i Kramari naglaavajui da
oni koji ele suzbijati druge/tue glasove, koji inzistiraju da njihov glas ostane jedini,
trebali bi znati da jedan takav projekt, zapravo nije ostvariv (Kramari 2009).
Na temelju svega navedenog moemo zakljuiti da je za hrvatsku knjievnost veoma
bitno da neprestano bude u kontaktu sa drugim knjievnostima i tradicijama (Kova
2001, Orai Toli 2006, Kramari 2009, Nemec 2010), posebno to se njena kulturna po-
vijest razvijala u zajednitvu sa drugim zemljama (ukljuujui i bosanskohercegovaku).
Meuknjievna tumaenja, u tekstu Interkulturna povijest bosanske knjievnosti, gdje uz vrlo studiozno
obrazloenje donosi stav da se bosanska knjievnost (i bosanskohercegovaka i bonjaka), mora
razumjeti, naglaenije nego li bilo koja druga nacionalna slavenska knjievnost, kao dio ire junoslavenske
meuknjievne zajednice, odnosno kao svojevrsna interkulturna knjievnost (Kova 2005: 57).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 241
evnosti. Kazaz istie da akademska institucija unutar svake kulturne zajednice nastoji
nametnuti jedan, normativni, sveti kanon koji bi suzbio svako apokrifno itanje i time
hibridiziranje kulture i identiteta te zajednice:
Konstruiranje ortodoksnog kanona i nije nita drugo do bliska, najtjenja saradnja
vladajue ideologije i akademske institucije. U toj raboti ideologija nastoji sebi po-
drediti estetiku normu kako bi je natjerala da razvije onaj sistem vrijednosti to e
biti u slubi realizacije takve vrste identiteta koji e ideologiju uiniti injenicom
kulture, tj. kulturalnim proizvodom, neim to izgleda prirodnim, izniklim iz same
biti kulture date zajednice. (Kazaz 2005: 120)
Zato je u njegovim dokumentima pisalo njegovo ime, ime njegova oca i prezime. A
sva su ta imena bila pogrena, pogrena za vrijeme i ulicu kad su ga u njoj legitimi-
rali. (Irfan Horozovi)
Sva prethodna pria o interkulturnoj knjievnosti svoju najbolju potvrdu nalazi u pis-
cima koji su svojim opusom i bogatstvom pisanja ostavili traga na vie frontova. Takav
pisac upravo je Irfan Horozovi.
Naime, nemogue je raditi pisca kao to je Horozovi, a da se u odreenom momen-
tu ne upitate kome pripada!? Razlog tome nije njegovo knjievno stvaralatvo, posma-
tranje njega kao hibridnog autora, niti je upitno njegovo vlastito opredjeljenje i porijeklo,
ve knjievna kritika i percepcija ovoga pisca u oima hrvatske i bosanskohercegovake
242 eherzada Dafi: Irfan Horozovi interkultur(al)na veza hrvatske i bosanskohercegovake...
4 Branimir Donat je u tekstu Astrolab za hrvatske borgesovce prvi put nazvao skupinu (zagrebakih) pisaca
borgesovcima i tu je uvrstio: Gorana Tribusona (Zavjera kartografa, 1973), Pavla Pavliia (Laa od vode,
1972), Irfana Horozovia (Talhe ili edrvanski vrt, 1972), Dragu Kekanovia i Stjepana uia (Donat 1979:
136).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 243
Sline poglede dat e i mnogi kritiari, posebno u novije vrijeme, kada se pokuava
na Horozovia gledati kao na autora koji je dao djela neprocjenjive vrijednosti, stvarane
u razliitim okolnostima i prostorima. Tako je i poetika Irfana Horozovia skup kon-
stanti i promjenljivih, gdje iz pozitivistike perspektive dominiraju oznaitelji vezani za
biografske detalje (studije, urednitvo i egzil), a koji se tiu toponima: Zagreb, Banjaluka,
Zagreb Berlin Sarajevo5 (Deli 2008: 124).
eljko Grahovac u tekstu udnja je putokaz i klopka za putnika navodi kako tvrd-
nja da se Horozovi moe smatrati jednim od utemeljivaa avangardne pripovjedake
proze u Hrvatskoj (1999: 133), koliko god bila tana i prihvatljiva, nekonsekventno je
izveden zakljuak o stvarnoj intencionalnosti i karakteru Horozovievog genetskog
opredjeljenja da bude pisac. Ako je, dakle, ta tvrdnja i tana, nije za njega i program-
ski relevantna, jer se Horozovi ni u vrijeme onih sedam osam godina provedenih u
Zagrebu, a niti kasnije, nije trudio biti zaetnikom nekakvih avangardnih umjetnikih
stremljenja; nije traio stvaralake uzore, a niti je uznastojao biti nekome uzor (Graho-
vac 1999: 133). Ovim se vidi nastojanje bosanskohercegovake knjievne kritike da se
vea panja posveti Horozovievu knjievnom opusu i njegovoj vrijednosti nego tome
kome e ovaj pisac pripadati.
Bosanskohercegovaka knjievna kritika, za razliku od hrvatske, eli Horozovia
pokazati svima i ukazati na njegov knjievni doprinos. Stoga bi bilo posve pogreno
Irfana Horozovia i njegovo stvaralatvo bez ostatka situirati u okvire i znaenjske atri-
bucije bosanskohercegovake (bonjake) knjievnosti bez obzira koliko oni bili iroki i
vrijednosno relevantni, jer:
njegovo knjievno djelo prekorauje sva regionalna, nacionalna i kulturoloka ogra-
nienja, kao to se opire i svim anrovskim, stilskim i knjievnoteorijskim klieima.
Stoga je, u najmanju ruku, nedostatno, da ne kaemo pogreno, Horozoviu kao
stvaraocu traiti uzore u obrascima pomodnih literarnih trendova poput borhesov-
skog strukturalistikog modernizma, a pogotovo u tzv. postmodernstikoj orijen-
taciji jednog dijela avangardno nastrojenih knjievnih stvaraoca sa prostora bive
Jugoslavije. (Obradovi 1996: 8)
Od svoje prve do posljednje knjige njegova osnovna preokupacija je biti pisac ta-
kvim ga i treba posmatrati, pri tom vrednujui i istraujui posebnost i specifinost nje-
gova bogatog knjievnog opusa.
Ka zakljuku
To sam ja. Moram znati kakav sam. emu bojazan. Nije to toliko strano. Mora se
suoiti sam sa sobom. (Irfan Horozovi)
5Horozovia je ivotni put dva puta doveo u Zagreb, jednom kao studenta knjievnosti, a drugi put kao
prognanika iz ratom zahvaene domovine (usp. Odjek, LXI, 2, 124).
244 eherzada Dafi: Irfan Horozovi interkultur(al)na veza hrvatske i bosanskohercegovake...
Literatura
Matanovi, Julijana (2003), Krsto i Lucijan: Rasprave i eseji o povijesnom romanu, Biblioteka ra-
zotkrivanja, Zagreb
Nemec, Kreimir (2010), Prokletstvo zaborava. Neki problemi hrvatske knjievne historiografije
nakon raspada Jugoslavije, Desniini susreti 20052008: Zbornik radova, 4657, Centar za
komparativnohistorijske i interkulturalne studije Filozofskog fakulteta, Zagreb
Obradovi, Dafer (1996), Kroz nepredvidive hodnike knjiga, Preporod, Sarajevo
Orai Toli, Dubravka (2006), Hrvatski kulturni stereotipi, Koncepti identiteta u srednjoeurop-
skim knjievnostima, FF press, Zagreb
Pavii, Jurica (2001), Hrvatski fantastiari jedna knjievna generacija, Zavod za znanost o knji-
evnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb
Poganik, Jagna (2001), Prodavaonica tajni: Izbor iz hrvatske fantastine proze, Znanje, Zagreb
Viskovi, Velimir (1983), Mlada proza, Znanje, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 247
Roman Nebo na Zemlji Jasminke Doma obiteljska je kronika kojoj su glavne nositeljice
ene iz triju narataja zagrebake idovske obitelji. Struktura romana je dvoslojna: na
prvi pogled sasvim obina ivotna pria iz prvoga sloja asocijativnim se vezama uestalo
prekida priom o ljubavnoj prolosti bake Haje, fotografkinje koju je posao odveo u Indi-
ju, zatim priom o ratnom djetinjstvu i odrastanju majke Ade te razmiljanjima njezine
keri, djevojke Lior, koja se suoava sa ivotnim izborom (odabirom studija). Preplitanje
svakodnevnice sa sjeanjima iz prolosti ili s razmiljanjima o budunosti uspostavlja se
asocijativnom vrijednou pojedinih motiva (uporabnih predmeta, hrane, drutvenih i
vjerskih obiaja idovske i indijske kulture) te dnevnih situacija koje podsjeaju na neki
od posebnih dogaaja iz prolosti likova. Valja istaknuti duhovni odnos prema traginoj
idovskoj sudbini tijekom Drugoga svjetskoga rata i seobama na koje je obitelj bila pri-
siljena. enski likovi romana i otac Hagaj prihvaaju svoje postojanje kao nerazdruiv
splet vlastitoga, pojedinanoga ivota sa sudbinom Bojega, Izabranoga naroda, to je
vidljivo u povezivanju vlastitih ivotnih situacija sa situacijama iz starozavjetnih pria.
U duboku potovanju prema daru ivota njihov odnos prema gubicima svoje obitelji i
naroda nadilazi tragiku oslanjajui se na duhovni sustav idovske vjere i kabale, misti-
noga uenja o Bogu i svijetu. Stoga obiteljska kronika nije postala pravom povijesnom
kronikom, nego je prerasla u jedinstveno iskustvo svijeta i ivota kao dimenzije u kojoj
supostoje sve vremenske kategorije, a ljubavlju se nadilaze sve kulturne granice.
Kljune rijei: obiteljska kronika, povijest kao analeptiki umetak, asocijativno pripovi-
jedanje, vjerski obiaji, transcendentalni svjetonazor, starozavjetni intertekst
Key Words: family chronicle, history as an analeptic inset, associative narration, religio-
us customs, transcendental worldview, Old Testament intertext
The novel Sky on the Earth by Jasminka Doma is a family chronicle whose main bearers
are the women from three generations of a Jewish family from Zagreb. The structure
of the novel is twofold: on the first sight totally ordinary life story from the first layer is
248 Sanja Frankovi: Obiteljska kronika o prerastanju kulturnih i povijesnih granica...
being interrupted by associative connections with the story about love past of grandma
Haja, a photographer who had been taken to India by her work, then with the story
of war childhood and growing up of mother Ada and with reflections of her daugther,
girl Lior, who is faced with a life choice (choosing of the study). The interlacing of the
everyday life with the memories from the past or with the reflections about the future is
established by the associative value of particular motifs (applied things, food, social and
religious customs of the Jewish and Indian culture) and daily situations that remind of
some of the special events from the characters past. What has to been emphasized is the
spiritual relation towards the tragic Jewish destiny during the Second World War and
migrations the family was forced on. The female characters of the novel and father Hagaj
accept their existence as an inseparable intersection of their own individual life with the
destiny of Gods Elected nation, which is visible in the connecting of their own life situ-
ations with situations from the Old Testament. In deep respect to the gift of life their re-
lation towards the family and national losses outgrow the tragic leaning on the spiritual
system of Jewish religion and Kabbalah, mystical doctrine about God and the world. So
the family chronicle has not become the true historical chronicle, but has outgrown into
a unique experience of the world and life as a dimension in which all time cathegories
coexist, and all cultural boundaries are being outgrown by love.
Okvir romana tvori svakodnevni ivot zagrebake idovske obitelji, koju ine baka Haja,
njezina ki Ada sa suprugom Hagajem i kerkom Lior. Opisuju se zajedniki obroci i
razgovori, odlasci na idovske sveanosti u sinagogu te meditacije bake i unuke. Obitelj-
sko i povijesno pamenje javljaju se kao asocijativni analeptiki umeci u pripovijedanju.
Svakodnevna zbivanja, stanja i osjeaji likova usporeuju se sa starozavjetnim situacija-
ma i tako ovjeravaju u ogledalu idovske tradicije. Pripovijedanje povlai uspomene u
sinkroniju; analepse nastaju asocijativnim putem, potaknute svakodnevnim situacijama
(spomenom nekoga uporabnoga predmeta, toponima, obiaja, situacije iz prolosti).
Kontrapunkt pripovijedanja odvija se na relaciji od blagovaonice do razliitih
prostora iz osobne prolosti. Tradicionalna kuhinja, obiaji i duhovne vrijednosti suprot-
stavljeni su suvremenoj potroakoj kulturi (sapunicama, hollywoodskim filmovima,
gaziranim piima). Rjenik na kraju romana objanjava nazive pojedinih jela, blagdana,
religijske zazive i izraze. Roman predstavlja refleksivno putovanje iz svakodnevnice u
osobna sjeanja, povijesno i politiko kao izvore problema sadanjega vremena (nasilje
je problem svih vremena, samo se naziva drugim imenima). Batinei u sebi minula
stoljea, pojedinac je svjedok ponavljanja povijesnih patnja, ali i ivotne nade. Povijesna
se zbivanja u romanu iznose samo kako bi se pokazao njihov trag u ivotu obitelji, pa
se udio povijesti svodi na manje analeptike umetke. Svaki lan obitelji kao fokalizator
predstavlja odreeni svjetonazor i razmilja o vanim ivotnim pitanjima. Otac Hagaj,
matematiar i fiziar, racionalnim pogledom na svijet propituje kulturne, nacionalne i
meunarodne odnose. Njegova supruga Ada praktina je domaica, posjeduje osjeaj za
lijepo, zbog ega je idovska zajednica esto poziva na prireivanje sveanosti. Njezina
sjeanja prikazuju stradanja idova u Drugome svjetskom ratu, vlastitu prisilnu odvo-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 249
kojemu se glas lika uklapa u glas pripovjedaa tako da se prvo lice mijenja u lice pripo-
vjedaa, ali izostaje veznik koji bi taj govor pretvorio u neupravni. Pripovjeda se ovom
tehnikom slui kada se potpuno ne povlai iz pripovijedanja, nego se u monologu zadr-
ava i pozicija pripovjedaa i pozicija lika te leksika i stilska obiljeja njihova govora.
Slobodni neizravni monolog omoguuje da se povee neutralan obzor pripovjedaa i
svijest samoga lika. (Pele 1999:111-114).
Sjeanja iz obiteljskoga i povijesnoga pamenja otkrivaju svjetonazor likova, ali ne
kao stalno obiljeje, nego kao proces stalne mijene. Postmodernistiki su teoretiari ra-
zvili drugaiji pogled na prirodu jastva, rabei radije izraz subjekt jer upuuje na po-
dreenost ljudi uvjetima koji su konstruirani ideolokim diskursima moi, bili oni toga
svjesni ili ne. Prema Catherine Belsey ovjek je proturjeno bie promjene, stalno u pro-
cesu i konstrukciji. Christopher Butler naglaava postmodernu svijest o brojnosti im-
benika koji utjeu na oblikovanje osobnoga identiteta: Postmodernistika teorija nam
pomae da shvatimo da smo konstituirani u irokom spektru subjektivnih pozicija kroz
koje se tee ili lake kreemo, pri emu smo svi kombinacije klasnih, rasnih, etnikih,
regionalnih, generacijskih, seksualnih pozicija, kao i pozicija spola. (Butler 2007:53-56)
Identitet je openito zamiljen kao () veza koja dri neki kolektiv na okupu, a
iskljuuje druge koji ne ispunjavaju kriterije pripadanja. Ali, spona, uz svoju afirmativ-
nu stranu, moe predstavljati (kada govorimo o pojedincima) i svojevrsno socijalno za-
robljenitvo, socijalni pritisak da ostanu unutar neke zajednice iako iz nje ele izai.
Pripadnost zajednici potreba je svakoga ivoga bia. Zajednica ne prua samo tjelesnu
sigurnost nego ovjek u njoj otkriva smisao svojega postojanja. Meutim, ljudi tijekom
ivota mogu pripadati veemu broju razliitih zajednica, meu kojima nestaju jasne gra-
nice, a nije stalan ni skup njihovih vrijednosti. Uz pripadnost dananji ljudi jednako, ili
ak vie, cijene svoju neovisnost. Zato opstanak zajednice sve vie ovisi o pregovaranju i
povjerenju. (Mesi 2006:281)
U lanku Kome treba identitet Stuart Hall (2001:218-219) pie o identitetu kao
strategijskom i pozicijskom pojmu. U kasnome modernom dobu identiteti se sve vie
umnaaju te se u diskurzivnim praksama grade s obzirom na razlike prema onome to
je izvan njih, tj. Drugome. Oni su u stalnom procesu mijene, pa ih treba sagledavati s ob-
zirom na njihovu suvremenu reprezentaciju, a ne povijesno podrijetlo. Iako izgleda kao
da svoje porijeklo prizivaju iz historijske prolosti s kojom su i nadalje u vezi, prava se bit
stvarnih identiteta nalazi u pitanjima povezanima s upotrebom resursa povijesti, jezika i
kulture u procesu postajanja, prije negoli bivanja: ne tko smo ili odakle dolazimo, nego
to bismo mogli postati, kako smo reprezentirani i kako to utjee na nau reprezenta-
ciju nas samih. Identiteti proizlaze iz pripovjednog posredovanja jastva, ali obavezna
fikcionalna priroda ovog procesa niti na koji nain ne umanjuje njegovu diskurzivnu,
materijalnu ili politiku uinkovitost () Upravo zbog toga to su identiteti konstruirani
unutar, a ne izvan diskurza, trebamo ih razumjeti kao proizvode specifinih strategija
i iskazivanja u specifinim historijskim i institucionalnim mjestima u kojima se koriste
specifine diskurzivne formacije i prakse.
Svaki je ovjek obiljeen razliitim pripadnostima. U knjizi U ime identiteta. Nasilje
i potreba za pripadnou (1998.) Amin Maalouf (2002:16-17) pie: Velika veina ljudi,
naravno, pripada nekoj vjerskoj tradiciji; nacionalnosti, ponekad dvjema; etnikoj ili je-
zinoj skupini; manjoj ili veoj obitelji; zanimanju, ustanovi, odreenoj drutvenoj sre-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 251
Svjetonazor je oslonac koji obitelj dri na okupu, omoguuje prevladavanje rana i progo-
na koje nanosi povijest, ali i svakodnevni ivot (prijetnja deloacijom). To je vidljivo i u
jezinom oblikovanju romana, gdje se za ivotne situacije pronalaze ekvivalenti u Staro-
me zavjetu. Tako i nevolje postaju neto oduvijek poznato, to je mogue prevladati, jer
se mogu ovjeriti u kanonskim tekstovima idovskoga naroda.
Kaleovim rijeima, svjetonazor daje ovjeku sigurnost ili vrsto uvjerenje da u svi-
jetu vlada red, da je svijet smisleno i svrhovito ureen, i tako ovjeka i njegov ivot stavlja
252 Sanja Frankovi: Obiteljska kronika o prerastanju kulturnih i povijesnih granica...
u jedan iri kontekst kontekst reda i smisla (2003:86). Meutim, iako im je idovski
svjetonazor zajedniki, svaki lan obitelji ima i vlastite vrijednosti, kojima usklauje svo-
je djelovanje. Vrijednosti daju smisao ljudskome ivotu, a najvea je vrednota vjera u
poredak ili njegova tvorca (Kale 2003:98). U ovome je romanu rije o idovskoj vjeri u Ja-
hvu kao tvorca svijeta, no baka Haja obiteljskoj vjeri pridodaje kabalu (mistino idovsko
uenje) i jogu. Zet Hagaj ne shvaa mijeanje razliitih duhovnih naslijea, ali u obitelji
su svi navikli da Haja i nije sva od ovoga svijeta.
Praktian svjetonazor majke Ade oituje se u organizaciji svakodnevnoga ivota. Jo
je kao maloljetnica postala svjesna Hajine nesnalaljivosti u kuhinji, pa je na sebe preuze-
la obvezu kuhanja i kunih popravaka. Iz Adine perspektive itatelj saznaje o povijesnim
zbivanjima. Miris tek ispeena kruha poticaj je za sjeanja u kojima se iznose zgusnute
slike povijesti. S roditeljima je u ratu napustila zagrebaki stan, naviknuta da se ne oda-
ziva na idovsko ime. S krivotvorenim dokumentima koje je nabavio otac Samuel stigli
su u Italiju, gdje su ivjeli do kapitulacije. Tada su pjeice preli vicarsku granicu, preko
koje su puteni zahvaljujui oevu odlinu poznavanju njemakoga jezika, na kojemu je
objasnio da u vicarskim bankama ima poloen novac. Ada je bila odvojena od roditelja
kao i sva izbjeglika djeca, iji su roditelji po cijele dane radili u tvornici. Gladna su djeca
tijekom etnje skupljala nagnjile jabuke, koje im je s gaenjem oduzimala ena to ih je
uvala. Godinama poslije, kada bi netko pred Adom spomenuo neutralnu vicarsku,
nju su istog asa od te neutralnosti hvatale munina i glavobolja. (Doma 2010:26-27)
U poratnoj Jugoslaviji nicali su logori za politiki nepodobne ljude, a u Zagrebu
obitelj vie nije imala poznanika. Kada je 1949. stigla obavijest da se idovi mogu seliti
u Izrael, otili su. Morali su se odrei dravljanstva i stana, to su saznali tek pri ukrcaju
na brod u rijekoj luci. Uslijedilo je novo odvajanje Ade od roditelja zbog pravila ivota u
kibucu. atori su nicali na sve strane i Ada je prvi put u ivotu poela razmiljati to za-
pravo znae rijei iz molitvenika Kako su lijepi atori Tvoji, Jakove, stanovi Tvoji Izraele.
(Doma 2010:29) Dolazak u kibuc pamti po mirisu peena kruha, pa odatle asocijativna
veza izmeu prolosti i idilina obiteljskoga trenutka u sadanjosti. Zbog odvajanja od
roditelja i brojnih selidaba vezana je za prostor kuhinje kao za svoje utoite. Po povratku
u Zagreb trebalo joj je vremena da nakon brojnih jezinih mijena pone misliti na hr-
vatskome. Nedostajao joj je Hagaj, prijatelj iz kibuca kojemu e nekoliko godina kasnije
pronai dokaz da je kao dijete s roditeljima ivio u Zagrebu. Oni su izgubili ivot u naci-
stikome logoru, ali je Ada u predratnome imeniku pronala broj telefona Hagajeva oca,
koji je imao trgovinu s kiobranima. Hagaj e je iznenaditi svojim dolaskom. Postat e joj
mu, ali e dugo ekati na roenje keri jedinice.
Hagaj je voen umom matematiara i fiziara. Umije izmjeriti vrijednost svega, ali
na apstraktnoj razini, jer nije praktian u svakodnevnome ivotu. Punicu Haju ljuti kada
pomijea mlijene i mesne namirnice u hladnjaku, to je za nju svetogrdno nepotivanje
tradicije. U obiteljskim dijalozima Hagaj pokazuje interes za suvremeni idovski iden-
titet te kulturna i politika pitanja. Odlikuje ga smirena humanost, zbog koje je radije
usmjeren na zacjeljivanje idovskih nacionalnih rana nego na kanjavanje onih koji su
njegov narod nastojali unititi. Pravu smrt vidi u ustrajavanju na mrnji.
Lior u ljubavi svojih roditelja vidi uzor za kojim valja teiti. Hagaj je toliko blag da
rukom iznosi muhu iz prostorije. Meutim, kada je Lior u pitanju, rabi snane uspored-
be: kae joj da se za svoje mjesto u ivotu mora boriti poput lavice.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 253
rastanka posjetio ju je u Zagrebu. Tijekom godina nazivao ju je da joj kae kako mu ne-
dostaje, a Haja je uvijek utjela. Kada je osjetio skori kraj, nazvao ju je i ona je pristala na
susret u Beu. Po povratku u Indiju umro je u zrakoplovu.
U dvojbenim trenucima Lior i Ada trae da im Haja prorie iz kabalistikih karata,
emu se Hagaj protivi jer je proricanje zabranjeno u idovskoj vjeri. Meutim, ene ga ne
sluaju. Haja predvidi kako Adi ususret ide dvoje zaljubljenih ljudi i kako e se djeca pred
njom igrati kada ona bude na vrhuncu svojega ivota. (Bit e to Liorina ljubav.) Karte se
odnose na pojedine anele koji ovjeku pomau u otklanjanju zapreka, stjecanju mu-
drosti i otkrivanju smisla ivota. Haja savjetuje Adi strpljenje i otvorenost prema novim
uvidima i iznenaenjima (Lior e odabrati studij i zemlju kojoj se roditelji ne nadaju).
U jednoj epizodi romana Haja je nadnaravnim moima utjecala na skori kraj rat-
noga zloinca akia. Nitko se nije usudio pitati to je uinila dok se na nekoliko dana
povukla u osamu. Iako je bio srpanj, Lior je zapazila led na prozorskome staklu. Bio je to
jedini put da je Haja duhovne moi koristila u negativne svrhe. Kajui se, bila je svjesna
svoje odgovornosti duhovnome svijetu i znala je da unato svim zloincima treba traiti
mir.
Lior u baki vidi duhovni uzor, a ona je ukljuuje u svoje meditacije. Nalazei se pred
odabirom studija, Lior oslukuje putove duha, ali je zainteresirana i za suvremena ivot-
na pitanja svojega naroda. Boravei jednoga ljeta u vojsci u Izraelu, preivi teroristiki
napad u kojemu je bilo ljudskih rtava, mladih ljudi poput nje. Aktivno sudjeluje u idov-
skim vjerskim sveanostima. Omiljena je u obitelji, rado putuje i svuda kasni, to joj se
prata zbog duhovitosti i arma. Od majke je naslijedila smisao za modu. Odabire studij
alternativne medicine u Indiji, gdje e na etvrtoj godini studija pronai ljubav. Tamo
gdje je baka morala ostaviti svoju sreu, ona ju je nala. Njezin je izbor zbunio roditelje,
ali ne i baku, koja umire na vrhuncu njezine sree i ostvarenih ciljeva.
Literatura
Kljune rijei: Ivo Andri, Zija Dizdarevi, Zuko Dumhur, kasaba, grad, roman, pripo-
vijetka, putopis
Space of Kasaba as a Semiotic Space in Ivo Andris Novel, Zija Dizdarevis Short
Story and Zuko Dumhurs Travelogue
This paper analyses the role of a town (often marked as kasaba in Bosnian-Herzegovi-
nian culture) within the structure of Ivo Andris novel The Bridge over the Drina, Zija
Dizdarevis several short stories and Zuko Dumhurs travelogues. The town / kasaba,
whose architecture is based on ancient and Mediterranean concepts, has a center and an
edge. Center symbolizes sociality, while the edge, with a great number of public places,
doesn`t have that meaning. Various meanings and functions of the town / kasaba are
found in mentioned works of Ivo Andri, Zija Dizdarevi and Zuko Dumhur. Some
of them are highly symbolical. The town / kasaba is the crucial element in the inner
structure of those works, seen also as the place of historical and cultural remembrance.
Seen through narrators eyes, town often symbolizes social backwardness, which is best
known stereotype about town (kasaba).
Key Words: Ivo Andri, Zija Dizdarevi, Zuko Dumhur, kasaba, town, novel, short
story, travelogue
258 Dijana Hadizuki: Prostor kasabe kao semiotiki prostor u romanu Ive Andria...
O kasabi kao prostoru odigravanja dogaaja u romanu Na Drini uprija Ive Andria i
pripovijetkama Zije Dizdarevia u kritikim je tekstovima ve mnogo pisano. Tako e
Velibor Gligori Andriev roman nazvati povesnicom kasabe i letopisom bosanske
kasabe (Gligori 1977:181), Muhsin Rizvi je kasabu Zije Dizdarevia nazvao sredi-
nom koja nuno uvjetuje sasvim odreenu psihologiju (Rizvi 1978:372) te mrtvo more
kasablijske amotinje, Branko opi smatra da je u tekstovima data naa tipina bosan-
ska kasaba, zamrla i gluha (opi 1968:229), u kojoj trune iva ljudska dua. Midhat
Begi kasabu vidi kao poprite dogaaja u Andrievim romanima i ustajalu i zaostalu
drutvenu sredinu (Begi 1968:233) o kojoj pie Dizdarevi. Imajui na umu politiko
uvjerenje i revolucionarne stavove Zije Dizdarevia, nee nas zauditi Begieva konsta-
tacija da Dizdarevi kasabu vidi kao prostor sistematski zadravan u srednjovjekovnom
mraku, daleko od svake prosvjete i kulture (Begi 1968:233). I brojni drugi kritiari ka-
sabu doivljavaju na slian nain kasaba je simbol bosanske prolosti, simbol umirueg
starog svijeta i prostor koji trajno raovjeuje ovjeka, tu je jedno bosansko, kasablijsko,
zaostalo, anahrono i beznadeno bitisanje. Nije teko uoiti iskristalisani stav o kasabi
kao prostoru zaostalosti i potrebi da se unutar nje neto mora promijeniti. S druge stra-
ne, u tekstovima koji su predmet moga zanimanja kasaba je mnogo vie od fizikog pro-
stora, to je prostor koji motivira pripovijedanje, ima simboliku vrijednost, ona je vaan
oblikotvorni elemenat u postupku karakterizacije likova, nosilac historijskog znaenja i
mjesto kulturnog pamenja. Ili, kako Devad Karahasan pie o gradu, to je prostor koji
ulicama i trgovima na neki nain odreuje zbivanje i sudjeluje u njemu (Karahasan
2008). Prostor zbivanja u tekstovima Andria i Dizdarevia ostvaren je kao specifina
fikcionalna struktura koja hronotopski funkcionie i mimo relacije sa izvantekstualnim
prostorom. Neto drugaija situacija je sa putopisom koji po svojoj definiciji podrazu-
mijeva i dokumentarizam, a to dalje znai da u tekstovima Zuke Dumhura tumaenje
kasabe ne moemo u potpunosti odvojiti od mimetike semantike koja podrazumije-
va protosvijet na kome se temelji svijet naracije. U sluaju narativne proze govorimo
o semantici moguih svjetova ne zaboravljajui da ipak postoji specifina veza izmeu
stvarnog Viegrada ili Fojnice i moguih, u jeziku ostvarenih Viegrada i Fojnice. Ova-
kav odnos Doleal naziva trans-svjetovnim identitetom. Sva tri autora uzimaju grau
iz stvarnog svijeta i transformiu je, s tom razlikom da Andri i Dizdarevi u tekstu
stvaraju svoj Viegrad i Fojnicu, dok Dumhur daje samo svoj doivljaj stvarnih Jedrena.
Tako bi, po Dolealu, putopis bio predstavljaki, a narativna proza konstruktivni tekst. U
tom smislu i Mirko Kova, govorei o Andrievom negativnom odnosu prema Viegra-
du, zakljuuje: Dakako, gradovi u njegovim romanima (Viegrad, Travnik, Sarajevo),
opisani umjetnikom rukom, imaju mitsku vrijednost i izvan su ove prie. (Kova 2008)
U putopisima Zuke Dumhura sama rije kasaba ne spominje se esto, a kad se
pojavi, nosi tano utvreno znaenje zabaenosti i zaboravljenosti. Sarajevo i Mostar
Dumhur nikada ne naziva kasabom ve eherom, Konjic je mjesto ili gradi, svi ostali
koje je posjetio i o kojima je pisao su gradovi. Kasabom e nazvati arikaru mali grad
na granici Afganistana, rei e da je arhitektura Soluna ista kao u svim balkanskim kasa-
bama, dok je pria Pamti Huso, inae anegdotalnog tipa, smjetena u bezimenu bosan-
sku kasabu na granici. Jedini veliki grad koji ovaj putopisac naziva kasabom jesu Jedreni
u putopisu Kasaba na granici. To je grad ostavljen na granici, iskljuen iz svih vanih
historijskih zbivanja kojima je nekada bio poprite i, zato, kasaba. Nekadanji glavni
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 259
grad velikog carstva sad je Kasaba iz koje je iscurio ivot kao voda iz napukle stare inije
po ijoj se ivici zadrao bledi trag starinske pozlate. (Dumhur 1991:21-22) Od starog
sjaja ostala je impozantna Selimija, sama i nesretna meu epencima i vrbama, i sim-
boliki mrak koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stuti bjesomuno i
sa svih strana i sa evropske i sa azijske. (Dumhur 1991:21-22) Mnogo ee Dumhur
pie o arijama. Zato? Pozicija putopisca uvijek je vanjska; on dolazi u grad koji ne pri-
pada njegovom emotivnom iskustvu i pamenju, on ga posmatra u njegovoj otvorenoj i
kolektivnoj pojavnosti koja je vidljiva ili u znamenitim graevinama ili na trgu, odnosno
ariji. Putopisac kakav je Dumhur, otrog oka i britkog jezika, poznat je po zapisima
koji nisu opisi nego doivljaji, a doivjeti grad moemo samo u ariji, posmatrajui njen
ivot i oslukujui govor njenih protagonista. Gradovi su mamci za pisce i putopisce
(Kova 2008:17) kojima Dumhur ne odolijeva, a njegov Nekrolog jednoj ariji saetak je
putopieve vizije grada. Poznata historija i u trenutku opaen detalj dovoljni su za sliku
Istanbula: Trule tarabe, drvene kue, desetak kubeta, stotine automobila i jablanovi
(Dumhur 1991:38); Poitelja: Sada mu u batama sruenih starih amama venu posled-
nje devojke s ibrikom u ruci ...pune mladea, viklera i sevdaha (Dumhur 1991:10);
Soluna: Volebni arobnjaci periferijskih ulica, skverova i izgubljenih balkanskih ma-
hala u crnom platu iskrpljenih trulih arafa (Dumhur 1991:66); ili Travnika: Lutam
starim sokacima po kojima je nekada ivjela jedna drugaija, bogata i svemona arija
koja je dizala bune, sticala, otimala, prijetila, druge ismijavala i sebe opjevala i vodila
jednu svoju, samo njoj potrebnu i korisnu politiku. (Dumhur 1991:118)
Ono to je zajedniko Andriu, Dizdareviu i Dumhuru, jeste poloaj kasabe Vi-
egrad i Jedrene su na granici, Istanbul je posljednja mahala Evrope, a Fojnica na kraju
puta. Ili, rijeima Muhsina Rizvia, to je prostor sa teretom historijskih i duhovnih slo-
jeva na sebi (Rizvi 1976:372). I kako god kasaba ima svoj semiotiki centar i rub, tako
na irem geografskom i prostoru historije, kasaba postoji uvijek kao rub. Njeno unutar-
nje jedinstvo se pojaava svaki put kada postoji ugroenost izvana, ona tada funkcionie
kao kolektiv koji uva zajednike vrijednosti. U romanu Na Drini uprija kao i pripovi-
jetkama Zije Dizdarevia unutar fabularnih kretanja likova ne postoji promjena prosto-
ra. S obzirom da se struktura prie ne odvija kao putovanje ili potraga, prostor je statian
pa moemo govoriti o mjestu koje je samo po sebi znakovito i bitno. Kako je poznato da
su kljuna mjesta pamenja pismo, slika, tijelo i mjesto, nije teko prepoznati bosansku
kasabu kao simboliki markiran prostor unutar kojeg je pohranjeno povijesno sjea-
nje. U Andrievom sluaju dinamika je uspostavljena protokom vremena, nizanjem
historijskih dogaaja i izuzetnih likova, a u tekstovima Zije Dizdarevia pronalazimo
motive koji sauestvuju u gradnji osobene atmosfere te, ono to su kritiari soc-realizma
uoili kao slabost, izdvojene i lirski markirane likove. Ukoliko bismo prostor kasabe
htjeli posmatrati kao semiotiki sistem u Lotmanovom smislu, onda moramo istai dva
temeljna pitanja: odnos prema svijetu koji lei izvan njegovih granica i, drugo, odnos
statike prema dinamici (Lotman 1998:5). Kasaba, kao zatvoreni svijet, funkcionie na
principima suprotnosti izmeu kolektivnog, uobiajenog i normalnog, i izgreda koji po-
drazumijeva izrazitu individualnost. Osim neuobiajenim postupkom ili ludou, kod
oba autora pronalazimo likove izdvojene iz kolektiva fizikim izgledom, bilo da se radi
o ljepoti ili runoi. Svako naruavanje statinosti u tekstu se realizira kao dogaaj jer
je junak preao u novo semantiko polje, za njega dotada nedostupno. U tom smislu je
260 Dijana Hadizuki: Prostor kasabe kao semiotiki prostor u romanu Ive Andria...
Midhat Begi napisao da Andri voli neobine karaktere i izuzetne situacije (Begi
1987:291). Svi Andrievi likovi ostvaruju sebe u suodnosu sa kasabom, odnosno upri-
jom kao njenim centralnim socijalnim prostorom, i nije potpuno sigurno, kako narator
kae, Da li je kapija napravila od kasabalija ono to su ili je, naprotiv, ona zamiljena u
njihovom duhu i shvatanju i sagraena prema njima i njihovim potrebama i navikama?
(Andri 2006:6) Jedno je sigurno: da je sudbina svakog izuzetnog lika vezana za upriju.
Od Andrievih likova koje moemo posmatrati kao budale, normalne i lude, gdje
izrazitu prednost dajemo ludama (naravno, na nain na koji ih tumai Lotman), mora-
mo spomenuti Daut-hodu, koga je kasaba dugo pamtila, orkana, koji je pripadao
svima i nije bio niiji i koji je sluio kasablijama za alu i podsmeh isto toliko koliko i za
posao a iji se podvig ubraja u velike dogaaje koji e se pamtiti dok je mosta i kasabe
na Drini, kao i skok Fate Avdagine. ivot i sudbinu mirne lude Ilinke odredila je grad-
nja mosta i legenda o rtvovanju, Plevljak je izgubio razum na poslovima oko mosta, a
neki Murat, zvani Muta, malouman mladi zapoeo je opasan hod po kamenoj ogradi
mosta. Kapija je utjecala na sudbinu Milana Glasnianina i Avrama Gaona, koji je imao
neki lud vetar u glavi, kao i na tragian zavretak Fedunovog ivota. Pa ipak, najupeat-
ljivija i andrievski najsnanija scena jeste orkanov hod po zaleenoj uprijskoj ogradi,
pred zoru, nakon noi provedene u pijanstvu. Iako se motiv ponavlja tri puta, ni Mura-
tov hod a ni, kasniji, hod po ogradi Nikole Pecikoze, inae blesavog mladia i dobriine,
nemaju vrijednost orkanovog podviga. orkan i njemu slini ljudi postoje u svakoj ka-
sabi, Oni su neto kao umetnici u jednoj sredini u kojoj je umetnost nepoznata. Takvih
ljudi i ena, pevaa, aldija, osobenjaka i lakrdijaa ima uvek u kasabi. Kad jedno od njih
dotraje i umre, zameni ga drugi, jer poznatih i uvenih razvijaju se i dorastaju novi, koji
e prikraivati vreme i uveseljavati ivot novim naratajima (Andri 2006:197). Kasaba
stvara izuzetne pojednince iako se na prvi pogled ini da tei izjednaavanju i nepomi-
nosti. Meu takvim likovima u pripovijetkama Zije Dizdarevia posebno se istiu Ibri-
im, Abidaga i ehab kao specifini arijski osobenjaci, zatim nekoliko siromanih ijim
ponienjem ili ludou se hrani ostali svijet i ispunjava svoje bezline dane. U ovom
kontekstu je osobito vaan lik Naze, stare djevojke ijim se snovima o udaji arija ruga,
na koju kasaba gleda s podsmijehom, a ipak je takva da bi svakog proljea (...) sobom is-
punila kasabu (Dizdarevi 1968:156) (Ne zaboravimo koliko je kasaba velika praznina).
Nazin krik nad bezizglednom amotinjom slian je orkanovom bestjelesnom lebdenju
nad mostom i kasablijama, krik koji Naza unosi u svoj vez grevitim potezima koji jure
negdje vijugajui i gubei se.
U svakom od spomenutih sluajeva, likovi kao pripadnici unutarnjeg prostora ka-
sabe dovode do promjene u njenoj strukturi. Podrazumijevajui kasabu prostorom koji
ima svoj semiotiki centar, ovakve likove emo doivjeti kao rubne ija je uloga desta-
bilizacija i naruavanje centra. S obzirom da se radi o izrazito stabilnoj strukturi, svaki
poremeaj biva prihvaen i pretvoren u pravilo (naprimjer dolazak Meana ore, spram
poara). Naviknuto i uobiajeno ine kasabu takvom kava jeste, njene unutarnje sile uvi-
jek uspijevaju dogaaje koji donose pomjeranja prihvatiti i pretvoriti u konvencionalne.
A spomenuti lakrdijai, kako bi rekao Bahtin, i nisu tu da znae sobom ve uvijek imaju
simboliku vrijednost.
Promatramo li prostorno ustrojstvo kasabe, kod svih autora emo uoiti podjelu na
ariju i mahale arija je socijalni prostor koji ima ulogu pozornice, dok su mahale
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 261
mjestu je most i strah za njega, slijedi kasaba i tek onda kue. Na taj nain se historijski
i drutveni dogaaji prepliu sa linim. U Andrievom romanesknom svijetu u prvom
planu su historijski i drutveni dogaaji, dok je kod Dizdarevia u fokusu doivljaj ka-
sabe kroz pojedinane sudbine. Kod prvoga se kolektivno vee za most, kod drugoga za
ariju, kod obojice za bahtinovski trg.
Dakle, kasaba jeste prostorni strukturalni elemenat, historijska pozornica i grani-
ni prostor, mjesto koje stvara ali i prilagoava izuzetne pojednice svojim pravilima i,
konano, kasaba je mjesto koje stvara kolektivni identitet. A, kako kae Assmann, on
je onoliko slab ili jak koliko je iv u svijesti lanova grupe i koliko je u stanju motivirati
njihovo miljenje i djelovanje (Assmann 2005:155). U romanu Na Drini uprija kasaba
su i ljudi koji je ine, i mentalitet, i nain ivljenja; granica prema drugome je izrazito o-
tra. Tu su kasablijske i begovske raspikue, stranci koji bi za koju godinu slube puili
kao prave kasablije, zatim, kasablijske sevdalije, pa i majstor Pero koji je s vremenom
postao pravi kasablija. U romanu su likovi podijeljeni na kasablije i one druge, a tu je i
Fehim Bahtijarevi koji je bio samo po majci kasablija. esti su iskazi ovog tipa: kasaba
je posmatrala, kasaba je govorila, kasaba se podsmijavala, u kasabi se znalo, i tako dalje.
I dok mladii koje odlaze u svijet nose svoje uroene kasablijske osobine, svi ostali
zamrene konce svojih kasablijskih sudbina. Dio kolektivnog kasablijskog identiteta
Andrievih likova ini i njihova sklonost ka razmiljanju i sanjerenju; na kapiji uprije
je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je ivot neshvatljivo udo, jer se nepresta-
no troi i osipa, a ipak traje i stoji vrsto kao na Drini uprija (Andri 2006:79). Rijeima
Mirka Kovaa: Grad je ivo bie u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih itelja,
svih razlika kulturolokih, povijesnih, antropolokih, klasnih i dr. (Kova 2008). Kasa-
ba Zije Dizdarevia, ili kako on uvijek pie moja kasaba (uz svu kritiku njene zaostalosti
evidentna je emotivna vezanost), takoer je mjesto kolektivnog identiteta i naina ivlje-
nja. Kasaba brine svoje brige svakodnevno, ivotari, die, boluje, umire i raa se, danju
plae i tegli a nou strepi od svakakvih zala... (Dizdarevi 1968:59).
Svaki grad, takav kakav jeste, stvorio je ovjek, a onda taj isti prostor utjee na njega,
njegove osobine i psiholoko ustrojstvo. Svojom specifinou unutarnjeg ustrojstva i
specifinou odnosa prema vanjskome svijetu, te nagomilanim pamenjem i mogu-
nou realiziranja raznovrsnih likova, kasaba kao protosvijet nudi obilje mogunosti
u stvaranju svijeta knjievnog djela. Ili, kako kae Dumhur, u crtaku biljenicu ne
moe ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do
Bagdada i Dijar-Bekira (Dumhur 1991:22).
Izvori
Literatura
Kljune rijei: Mak Dizdar, prevoenje, prijevod, prepjev, ciljni jezik, ciljna kultura, je-
zik originala, izvorna kultura, horizont oekivanja, kulturoloki kod, steak, ekfrazis,
prijevodna kritika
Translation of One of Maks Poems into the Russian Language (Kolo of Sorrow)
The work of Mehmedalija Mak Dizdar has been translated into English, German, French,
Italian, Hungarian, Finnish (Blue River), Dutch (Stone Sleeper), Russian, Polish, Czech,
Slovak, Slovenian, Macedonian, Turkish, Albanian, Esperanto, and in recent years there
appeared translations of Dizdars Stone Sleeper into Urdu and Arabic languages. Such
response implies that the World has recognized the true poetic and artistic value of
Dizdars work. It also indicates the need to focus on the translation criticism, taking
into account that the goal of this scientific domain is not hunting for mistakes, but the
possibility of a deeper and more thorough understanding, not so much of the primary
language, as much as the poetics of the poet, the particular image of the World offered
by a certain work of literature, and certainly, a better understanding of historical, tradi-
266 Adijata Ibriimovi-abi: Prijevod jedne Makove pjesme na ruski jezik (Kolo bola)
tional and cultural background on which the work of art came to be. In this paper, the
author approaches the analysis of the translation of Dizdars poem Kolo of Sorrow (Stone
Sleeper, 1966), into the Russian language, which was published in the Anthology of Ser-
bian Poetry (Anthologiya serbskoy poezii, Vahazar, Ripol Klassik, Moscow, 2004, edited
by A. B. Bazilevskii, p. 260 ), with a goal to try to answer the question: What happens in
the case when the interpreter is primarily focused on the target language and the target
culture, and when the decision of adaptation prevails, due to insufficient knowledge, or
incomplete understanding of the original cultural code, or the poetics of the poet?
Key Words: Mak Dizdar, translating, translation, adaptation, the target language, the
target culture, the language of the original, authentic culture, horizon of expectations,
cultural code, tombstone (steak), ekphrasis, translation criticism
1 Navodim ovdje Makovu pjesmu na bosanskom jeziku i ruski prijevod u transkipciji kako bi itatelji koji ne
poznaju ruski jezik imali mogunost da, bar jednim dijelom, usporede izvornik sa prepjevom: Kolo bola//
Koliko kola od dola do dola/ Koliko bola od kola do kola// Koliko jada od grada do grada/ Koliko greba od brega
do brega// Koliko krvi od usudnih rana/ Koliko smrti do suenog dana// Koliko kola od dola do dola/ Koliko
bola od kola do kola// Kolo do kola od bola do bola//.
Skolko boli //Skolko gorja ot gory do morja/ Skolko boli ot rechki do polja// Skolko nadsady ot doma
do sada/ Skolko pogostov ot mosta do mosta// Oh skolko krovi iz ran nastruitsja// Skolkih ne stanet poka
Sud svershitsja!// Skolko zhe gorja ot gory do morja/ Skolko zhe boli ot rechki do polja... //Rechka da polje ot
boli do gorja//.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 267
2 Potrebno je napomenuti da je u prijevodu upotrijebljen deminutiv od rijei rijeka: rjeka rjeica, ali treba
uzeti u obzir da su deminutivni oblici jako esti u ruskom jeziku te ne podlijeu onoj vrsti stilske obojenosti
koju imaju u naem jeziku. To je razlog to sam ovaj ruski deminutiv prevela pozitivom rijeka, da bih,
izmeu ostalog, izbjegla suvine konotacije u obratnom prijevodu.
3 Radi boljeg uvida, navodim i prepjev pjesme na engleski jezik prema Dizdar 1999: 65: Kolo of sorrow// How
long the kolo from hollow to hollow/ How long the sorrow from kolo to kolo// How long the dread from stead
to stead/ How long the tombs from coomb to coomb// How long the blood we are judged to pay/ How long the
deaths till the judgement day// How long the kolo from hollow to hollow/ How long the sorrow from kolo to
kolo// Kolo to kolo from sorrow to sorrow//.
268 Adijata Ibriimovi-abi: Prijevod jedne Makove pjesme na ruski jezik (Kolo bola)
Literatura
Bazilevskij, A. B. ur. (2004), Antologija serbskoj poezii, Vahazar, Ripol klassik, Moskva
Dizdar, Mak (1999), Kameni spava / Stone Sleeper, preveo: Francis R. Jones, pogovor: Rusmir Ma-
hmutehaji, pogovor i biljeke: Francis R. Jones, grafiko oblikovanje: Devad Hozo, DID,
Sarajevo
Dizdar, Senada, Majo Dizdar, ur. (2008), Slovo Makovo, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo
Dizdar, Senada, Majo Dizdar, ur. (2008), Slovo o Maku, prijevodi s njemakog i engleskog: Gorin
Dizdar, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo
Durakovi, Enes (1979), Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sara-
jevo
Ibriimovi-abi, Adijata (2010), Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda,
Slavistiki komitet, Sarajevo
Jones, Francis R. (2004), Prevoditeljev put. O jezicima i lojalnostima u bivim Jugoslavijama, prije-
vod: Rusmir Mahmutehaji, Buybook, Sarajevo
Kapidi-Osmanagi, Hanifa (2004a), Moderna teorija i vrhunska praksa prevoenja. Francis
R. Jones, Prevoditeljev put, Buybook, Sarajevo 2004, Novi Izraz, april-septembar 2004, 127
132.
Kapidi-Osmanagi, Hanifa (2004b), Nepoznavanje kulturnog kda kao izdaja poezije. Jedan
primjer prevoenja Maka Dizdara na francuski, Slovo Gorina, 26, 197198.
4Ovim pitanjima, izmeu ostalog, posveena je i moja knjiga Kameni spava Maka Dizdara i ruska
knjievna avangarda (usp. Ibriimovi-abi 2010).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 271
Key Words: charshia, Balkan town, Balkan house, mahala, divanhana, sheher
272 Irina Ivanova: Travnik kao orijentalni balkanski grad (Travnika hronika I. Andria)
Travnik se gradio kao turski grad. Na nove balkanske teritorije proirila se davna,
jo selduka tradicija organizacije gradskih naselja. Grad se delio na trgovako-zana-
tlijski deo, ariju, i stambene jedinice, mahale. arija, taj deo grada koji se sastojao od
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 273
U Travniku su poetkom XIX veka postojale dve arije, Gornja i Donja. Donja ar-
ija nastala je u XVI veku u donjem toku reke Lave. Gornja arija poela je da se iz-
grauje u XVIII stoleu. arija je bila otvorena svakodnevno od ranog jutra do zalaska
sunca. Tokom dana zatvarala se samo u teka vremena, ako je grad bio ugroen ili u
znak protesta arinlija za vreme nemira. U Andrievom romanu nalazimo opis obinog
stanja arije: arinlije su godinama nepomino sedeli, mirni, uredni, isti, sa podvi-
jenim nogama, gordo usluni (Andri 1963: 153). U Travnikoj hronici je prikazan i taj
iskljuiv znaaj koji je za ceo grad imao in zatvaranja arije:
Taj njihov ritualni pokret i zagluna lupa vrata i epenaka dovoljni su da se po celoj
okolini... pronese glas:
Zatvorila se arija.
To su sudbonosne i teke rei; njihovo znaenje je svakome jasno. Tada ene i neja
slaze u podrume. Ugledni arilije se povlae u svoje kue, spremni da ih brane i
poginu na pragu...
I to traje dan, dva, tri ili pet, kako kada i kako gde, sve dok se ma ta ne razbije, ne
zapali, dok ne padne ljudska krv, ili dok se uzbuna prosto ne istutnji i ne splasne
sama od sebe. Jedan po jedan otvore se tada duani, povue se svetina, a arilije,
kao postieni i mamurni, ozbiljni i bledi, nastave svoj posao i svoj ivot oduvek.
Tako izgleda, tipino uzevi, postanak, razvoj i svretak uzbuna po naim varoima.
(Andri 1963: 153)
Nedostatak poprenih ili produnih prolaza kroz blok onemoguava tranzit stanov-
nika susednih blokova. Znai ceo blok je iskljuivo namenjen stanovnicima koji u
njemu ive. Ni oni ne mogu pretravati preko njega, nego samo svojim orsokakom
pristupiti svome domu. (Kruni 1996:38)
U toj uskoj dolini gotovo nigde nema prava puta ni ravna mesta Sve e strmo i
neujednaeno, izukrtano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim pute-
vima, ogradama, ikmama, batama, grobljima ili bogomoljama. (Andri 1963:14)
da izlaze na ulicu nego se uzdiu iznad nje svojim isturenim delovima doksatima. Sliku
takve ulice nalazimo u Andrievom romanu kod opisa Davilovog puta kroz grad prema
vezirovom Konaku za vreme njegove prve posete Mehmed-pai. U opisivanju konzu-
lovog prolaza kroz mrnju svetine nailazimo na detalje koji se odnose na konstrukciju
balkanske kue:
im su doli do prvih turskih kua, nastade neko sumnjivo dozivanje, lupa avlij-
skih vrata i muebaka na prozorima. Ve kod prve kapije jedna devojica otvori
samo malo jedan kanat... i stade sitno da zapljuckuje na ulicu... Tako su se redom
otvarale kapije i podizali muepci i za trenutak pomaljala lica, puna mrnje i fana-
tinog zanosa... Kako je ulica bila uska a doksati na kuama istureni sa obe strane,
povorka je jahala kroz dva reda pogrda i pretnja. (Andri 1963:27)
Na prozorima su guste drvene reetke muepci, koje ometaju poglede spolja i do-
zvoljavaju ukuanima da nevidljivi prate ivot ulice, ustvari funkcionalno su zamena za
savremene zavese. Bez obzira na teritorijalno pribliavanje kue ulici, javnom ivotu,
jo uvek ne postoji pojam fasade u evropskom smislu, kao lica zgrade (Redi 1982:87).
Srce balkanske kue je divanhana, centralna prostorija na spratu. Posebna uloga
divanhane u organizaciji balkanske kue ima istorijske korene. Ova vrsta kue predstav-
lja transformaciju nomadskog atora Selduka koja se vremenom pretvorila u paviljon
smeten u ograenoj bati. Paviljon, zatvoren sa tri strane i otvoren jednom svojom stra-
nom prema prirodi, ouvao je unutranji prostor iz kojeg se otvara prekrasan pogled na
prirodu i koji je nerazdvojivo spojen sa spoljnim vegetabilnim svetom. Razvojem urba-
nizma dolo je i do daljih promena u konstrukciji turske kue. Nastaje sprat, kuda vodi
otvoreno drveno stepenite, mesto odsutnog zida zauzima terasa koja povezuje divanha-
nu s batom. Sprat je, za razliku od prizemlja, konstruktivno razveden, otvoren, izgleda
veoma lako i ivopisno. Sprat je obino drven, a ako je graen od kamena, ima drvene
konstruktivne elemente i terasu, to mu daje naroitu pitoresknost.
Dakle, divanhana je centralna soba na spratu, srce balkanske kue, najvredniji pro-
stor koji, prema reima Husrefa Redia, jeste sjeanje na prostor jurte. Redi nagla-
ava filozofski, duhovni znaaj tog poma: Divanhana je prela granice funkcionalnosti,
sada u prvom redu ispunjava duhovnu potrebu oveka za stvaranjem prostora koji ne
postoji u prirodi, a koji oplemenjava duu i raduje srce (Redi 1982:88).
U ovom delu kue okuplja se porodica radi obedovanja, razgovora, odmora, ovde
su ukuani i spavali na duecima prostrtim po podu. Okruena drugim prostorijama,
divanhana je ouvala otvor prema prirodi, gde se obino nalazi terasa koja nosi isto ime
divanhana. Divanhana se nalazila na spratu, taj deo kue je esto doksatno izboen,
to je stvaralo iluziju lebdenja u prostoru. Ovako se opisuje taj deo vezirovog Konaka u
Travnikoj hronici:
Dva zida ove dvorane sastojala su se od samih prozora od kojih jedni gledaju na
bate i strme zabrane a drugi na Lavu i ariju s druge strane mosta Sedei na
iljtetu gost e mogao videti kroz... te prozore otvorenu divanhanu i pod njenim
krovom, na smrevoj gredi, lastavije gnezdo iz koga se uje cvrkut i proviruju vlati
slame, i posmatrati opreznu lastavicu kako hitro dolee i odlee. Pored tih prozora
bilo je uvek prijatno sedeti. Tu je uvek bilo svetlosti i zelenila ili behara, i povetarca,
i uma vode, i cvrkuta ptica, i mira za odmor, i tiine za razmiljanje ili dogovor.
(Andri 1963:26)
276 Irina Ivanova: Travnik kao orijentalni balkanski grad (Travnika hronika I. Andria)
Istoriar umetnosti Alija Bejti (1953-55) smatra da e nastanak pesme vezan s pe-
riodom vladanja sultana Selima III poto je u to vreme Travnik sredite Bosanskog pa-
aluka. Po miljenju Bejtia, njen sadraj moe da bude vezan s ratom 1788-1791, kada
su svi mladi mukarci bili regrutovani. Osim toga, Selim III izdao je naredbu o zabrani
kretanja po gradu u nono doba, to je, naravno, ometalo mogunost aikovanja izmeu
momaka i devojaka. Tako, moemo rei da ova pesma predstavlja autentian dokument
o ivotu Travnika iz vremena u kojem odvija radnja romana Travnika hronika.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 277
Literatura
Andri, Ivo (1963), Travnika hronika, Sabrana dela, knj. 2, Prosveta, Beograd
Bejti, Alija (1953-55), Prilozi prouavanju naih narodnih pjesama, Bilten Instituta za proua-
vanje folklora u Sarajevu, II-III, Sarajevo
Koji, Branislav . (1976), Stari balkanski gradovi, varoi i varoice, Institut za arhitekturu i ur-
banizam, Beograd
Kovaevi-Koji, Desanka (1978), Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Veselin Ma-
slea, Sarajevo
Kruni, Jovan (1996), Batina gradova srednjeg Balkana, Republiki zavod za zatitu spomenika
kulture, Beograd
Redi, Husref (1982), Islamska umjetnost, Jugoslavija/ Spektar /Prva knjievna komuna, Beograd
/ Zagreb / Mostar
www.msts-travnik.net
Zlokovi, Milan (1940), Uticaj istoka na nau folklornu arhitekturu, Umetniki pregled 10, 261-
262.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 279
UDK: 821.163.42(497.6).09-31 Karahasan, D.
821.163.42.0931 Horvat, J.
821.163.41.0931 Pavi, M.
Rad propituje slinosti izmeu tri autorska diskursa razliitih nacionalno-kulturnih ha-
bitusa bosanskohercegovakog knjievnika D. Karahasana, srpskog knjievnika M.
Pavia i hrvatske knjievnice J. Horvat. Analiziraju se kljuni romani navedenih auto-
ra Istoni diwan, Hazarski renik i Az. Tri romana tretiraju se kao netipini primjeri
postmodernistikog diskursa koji na oblikovno-strukturalnoj razini tee izrazitoj kon-
ceptualizaciji, dok na sadrajno-svjetonazornoj razini ne odustaju od korespondiranja sa
sustavima okrenutima spoznaji sa znanosti, filozofijom i religijom. Sva tri autora mak-
simalno osvjeuju romaneskni oblik koristei ga kao matricu u pokuaju dopiranja do
kda spoznavanja svijeta i ovjeka. Zajednika temeljna odrednica sve tri romaneskne
prakse pri tome jest sintaktiko i semantiko propitivanje principa odraavanja dijela u
cjelini, i obrnuto kljuni motiv, a ujedno i modus prezentacije navedenog, kod Kara-
hasana je arabeska, kod Pavia rjenik, a kod Horvat geometrija i aritmetika glagoljikog
sustava znakova. Osim navedenog, na razini sintaktike substrukture sve tri romanes-
kne prakse obiljeene su specifinim intarzijskim tipovima diskursa i metatekstualnim
priborom teksta.
Kljune rijei: Devad Karahasan, Milorad Pavi, Jasna Horvat, Istoni diwan, Hazarski
renik, Az, postmodernizam, odnos dijela i cjeline, oblik, spoznaja
The paper questions the similarities between three authors discourses from different
national-cultural habitus Bosnian writer D. Karahasan, Serbian writer M. Pavi
and Croatian writer J. Horvat. Three key texts from each of the authors are analyzed
in this paper Istoni diwan, Hazarski renik and Az. All these three novels are treated
280 Andrijana Kos-Lajtman: Nova oblikovnost u junoslavenskom postmodernistikom romanu...
Key Words: Devad Karahasan, Milorad Pavi, Jasna Horvat, Istoni diwan, Hazarski
renik, Az, postmodernism, relationship between a part and the whole, form, cognition
2 Mnogobrojna znaenja rijei diwan: vijee, skuptina, savjet, dvor, kua, sofa, zbornik, zbirka tekstova,
razgovor, besjeda, rije (isticanja moja).
3 Izvedenica iz dab, rijei koja se javlja u Kuranu gdje znai zgoda, situacija, nain ivota. Mogua znaenja:
put, staza, obuiti, odgojiti, ekvivalent europ. literatura, u klas. retorici tono odreen anr (onaj koji nije u
stihu, kao ni bilo koji prozni spis koji je religijskog ili znanstvenog karaktera). Adab je i moralno usavravanje
ili predaja tradicije, knjievni oblik koji pouava ne zamarajui i obrazuje zabavljajui, beletristiko-
didaktiki anr predvien za obrazovanje adiba intelektualca, ovjeka koji bi trebao biti upuen u cjelinu
humanistikih znanja (usp. Karahasan 1994:447).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 283
Roman je mogue itati redoslijedom knjiga kako su posloene, ali i onim odree-
nim itateljevom voljom. Kod natuknica koje se ponavljaju u sve tri knjige mogue ga
itati i dijagonalno, na nain da se sagleda presjek nekog pojma kroz tri vrste izvora.
Ludiki pristup tekstu takvom organizacijom grae i vie je nego oit, no ludizam kom-
binatorike nije sam sebi svrha. Simulirajui formu i funkciju leksikona, prezentirajui
enciklopedinost, Paviev roman prije svega generira ujedno ih nuno dovodei do
paradoksa elju i sposobnost ljudske spoznaje univerzuma. Rjenik, to je svemir po-
redan abecednim redom, ustvrdio je Anatole France (Bagi 2011), sugerirajui da logika
poretka istom podaruje oblik, ali i smisao, koji nadilazi puki zbroj pojedinanih eleme-
nata. Slino vrijedi i ovdje iz logike rasporeda pojedinih natuknica oblikuje se svaki
zasebni rjenik kao rjenik u rjeniku iz njihova rasporeda oblikuje se Hazarski
renik kao cjelina, a sve skupa mnogo je vie od zbira fragmenata o kazarskoj problema-
tici. Univerzum svijeta i teksta stapaju se u formu kojom se predouju mogunosti, ali i
granice spoznaje, jer je apsolutna i konana spoznaja nemogua kako na razini teksta,
tako i svijeta.
U Istonom diwanu kljuni modus romaneskne kompozicije jest odraavanje po-
jedinih dijelova romana jednog u drugome. Meusobni odnos triju cjelina takav je da
se one meusobno nastavljaju jedna u drugoj i komentiraju, a da pri tome svaka cjelina
moe stajati i potpuno samostalno. Takav viestruko reflektirajui oblikovni i semanti-
ki ustroj proizvodi dojam arabeske, naglaavajui time i u simbolikom smislu kontekst
kulture Istoka. Arabeska kao ornamentalan lik sastavljen od linija isprepletenih u najra-
zliitijim varijacijama predstavlja model kojim se najbolje predoava srodnost ivotnih
pria i sudbina, te njihova izravna ili neizravna povezanost. Arabeska odraava istost
u razliitosti, i obrnuto, s obzirom da se temelji na razlikama koje nastaju kao produkt
meusobne slinosti izmeu dvaju ili vie dijelova. Razlika je igra razlika, tragova ra-
zlika, razmaka i razmicanja, kojima se elementi odnose jedni prema drugim (uvakovi
1995:134). Postmodernistiki roman mogue je stoga i odrediti kao roman razlike (Baj-
ramovi 2009:211). U Istonom diwanu arabeska tako figurira i kao simbol sloene or-
namentike ivota i teksta: njezine zaudne ljepote, ali i nepostojanja izvan okvira mree
odnosa (slinih, a utemeljenih na razlikama) kojom je uhvaena. U tome se i krije njezin
paradoks, njezino beskonano pomicanje koje proizvodi u svakoj ostvarenoj znakovnoj
tvorbi nove razlike (Biti 2000:332), ne dokidajui se u konanici nikada.
Kompozicija je u Azu takoer pomno razraena. Temelji se na tetragonskoj struk-
turi prie, gdje je svaki dio predoen razliitim pripovjednim glasom i oitem proma-
tranja. Takva se koncepcija s jedne strane rukovodi matematikom logikom podjele na
jedinice, desetice, stotice i tisuice (1. dio Jedinice Metodova dnevnika, 2. dio Desetice
carice Teodore, 3. dio Stotice Knjiniara Anastazija, 4. dio Tisuice jednog Gebalima),
284 Andrijana Kos-Lajtman: Nova oblikovnost u junoslavenskom postmodernistikom romanu...
dok s druge strane u njoj oitavamo strukturu, ali i simboliku kvadratnog projektnog
polja konstruiranog prema nekim znanstvenim pretpostavkama za izvedbu glagoljikih
znakova (usp. Kos-Lajtman 2010). Takvim rasporedom glasova i pogleda, pri emu je
objekt govora/promatranja isti Konstantin Filozof i glagoljica rasvjetljava se pria o
kreiranju pisma, ali i samo pismo. Radi se o sustavu u kojem sve poiva na konstrukciji i
simbolici, no nema hijerarhije svaki znak jednak je u vanosti, zrcalei se u cjelini ba
kao to se cjelina zrcali u pojedinom znaku. O tome se u Azu i eksplicira: Konstantin je
dostojanstvo praoca Adama vraao slovima... U njima ne pronalazim hijerarhiju. Igriva
su kao mlin (Horvat 2009:170). Vano je istaknuti da je uloga igre Mlin u romanu vi-
estruka, a najznaajnija je ona konceptualna matrica Mlina dovodi se u vezu s kon-
strukcijama glagoljikih znakova to se zasnivaju na geometriji kvadrata i kruga (Kos-
Lajtman 2010:225-229). U navedenom obzoru kljune su upravo hipoteze koje tumae da
je Konstantin, konstruirajui glagoljicu, primarno trinitonski koncept Mlina pretvorio
u tetragonski, povezavi ga sa simbolikom Tetraevanelja i Kristova imena (Paro 2008).
Ujedno je to i temeljni kompozicijski koncept Aza, a na najuopenijoj razini i cjeloku-
pan je diskurs romana saglediv kao ploa igre Mlin (Kos-Lajtman 2010). Slovarijski dio
romana leksikonskom strukturom (pred)odreuje prethodne, prezentirajui grafem kao
izvor, ali i obzor svake spoznaje jezika, povijesti, religije, romaneskne prie. Srodno Pa-
vievu modeliranju rjenika, samo to Horvat nukleus spoznaje i jezine komunikacije
trai na razini fonema/grafema kao najmanje jedinice jezika.
(Ibid:124). Kuran u Karahasanovu tekstu ima slinu ulogu kao Biblija u Azu, iako su sva
tri romana uronjena u gustu intertekstualnu mreu izvora, citata i aluzija.
U Azu, pored Slovarija koji je u cijelosti metatekstualan, i mnoga druga mjesta
problematiziraju (ne)mogunosti govorenja i pisanja, referirajui se ujedno na vlastitu
tekstualnost. Tako ve u prvom poglavlju prvog, dnevnikog, dijela nalazimo Metodov
iskaz o neistinitosti svake biografije (Horvat 2009:16), ime se izravno autorelativizira
vjerodostojnost cijelog dijela. Subjektivnu predodreenost iskaza i nemogunost dopi-
ranja do objektivne slike problematizira i Anastazije Knjiniar u treem dijelu romana,
navodei da Konstantinove zabiljeke prosijava svojim sitom (Ibid.:135). Ti su dijelovi
ujedno duboko autoreferencijalni s obzirom da se Anastazije prezentira u situacijama pi-
sanja Konstantinova ivotopisa, tzv. Kersonske (Italske) legende koja je ujedno posluila
kao jedan od autoriinih historiografskih izvora prie. U ulozi motiva u prii javlja se u
etvrtom dijelu romana gdje nadglednik samostana prilikom podizanja crkve u Uzdolju
okupljenima ita upravo Kersonsku legendu. Na kraju fabulativnog dijela romana nalazi
se autobiografski ulomak Intermezzo, gdje se i eksplicitno navodi da se dubina poruka
irilova pisma (ibid.:183) teko moe dohvatiti, ime se relativizira ne samo povijest kao
takva, ve i spoznaja uope. Dekodiranje mistine simbolike glagoljskog pisma (ibid.),
kao i dekonstruiranje njezine knjievne funkcionalnosti u Azu, putem slovarijskog po-
glavlja postavlja se na razinu angamana svakog pojedinog itatelja. Tako i Horvat, ba
kao i Karahasan i Pavi, postavljajui metatekstualne elemente kao specifian pribor tek-
sta (Virg 2007:202), pomae vjetom i zainteresiranom itatelju.
Literatura
Bagi, Kreimir (2011), U ime abecede, Vijenac, god. XIX, br. 441, 7.
Bajramovi, Muris (2009), Knjievnost kao komunikacija: umjetniko djelo kao znak, Njegoevi
dani 1. Zbornik radova sa meunarodnog slavistikog naunog skupa, Univerzitet Crne Gore,
Filozofski fakultet, 207-214.
Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb.
Damjanov, Sava (2002), Srpska postmoderna proza na kraju 20. veka, Polja. asopis za knjiev-
nost i teoriju, god. XLVII, broj 421, http://polja.eunet.rs/polja421/421-11.htm#Top
5 Kod Karahasana, s obzirom da zbivanja ne smjeta u okvir svoje matine drave i naroda, to je manje
izraeno i ogleda se samo u opoj kompatibilnosti religijskih i svjetonazornih sustava.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 289
Deli, Jovan (1991), Hazarska prizma. Tumaenje proze Milorada Pavia, Prosveta, Beograd,
http://www.rastko.rs/knjizevnost/pavic/studije/jdelic-prizma.html#_Toc46901727
Eko, Umberto (1965), Otvoreno djelo, Veselin Maslea, Sarajevo
Horvat, Jasna (2009), Az, Naklada Ljevak, Zagreb
Karahasan, Devad (1994), Istoni diwan, Bosanska biblioteka, Klagenfurt/Celovec
Katunari, Draen i dr., ur., (2010), Europski glasnik, god. XV, br. 15, Zagreb
Kazaz, Enver (2001) Pria / tekst / svijet: Romani Devada Karahasana, Novi Izraz, god. 3, br.
12, http://www.openbook.ba/izraz/no12/12_enver_kazaz1.htm
Kos-Lajtman, Andrijana (2010), Ontologija stvaralake igre u romanu Az Jasne Horvat, Rije,
16(1), 218233.
Lodge, David (1988), Naini modernog pisanja, Globus, Zagreb
McHale, Brian (1992), Constructing Postmodernism, Routledge, London and New York
Paro, Frane (2008), etiri glasnika Radosne vijesti Konstantina Filozofa, Slovo, 56-57 (2006-07),
421-438, Zagreb
Pavi, Milorad (1989), Hazarski renik, Prosveta, Beograd
Pele, Gajo (1999), Tumaenje romana, Artresor, Zagreb.
Petzold, Dieter (1986), Fantastic Fiction and Related Genres, Modern Fiction Studies, 36
uvakovi, Miko (1995), Postmoderna (73 pojma), Alfa, Beograd
Virg, Zoltan (2007), Odnosi i glasovi u tranziciji, Matica hrvatska, Ogranak Osijek, Osijek
http://www.openbook.ba/forum/dzevad_karahasan.htm
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 291
Rad elaborira paralelu izmeu dviju knjievnosti koje su, oblikujui se u srodnim uvjeti-
ma (odreenost ratom, to aktaulizira pitanja identiteta osobnog i grupnog), kontekst
jedna drugoj. Tematizirane autorice (Ruica Hrnjka i Emica Rubil) pripadaju skupini
koja njeguje ratni diskurs u uem smislu (izvorna ratna pria) svjedoei stvarnost upi-
sanu u tijelo, i to u ime kolektiva. Tovremena jaka zbilja inicirala je poetiku regresiju,
obnovu mimetinosti kao produktivnog poetikog naela. Kontekst rata i neposredna
ukljuenost autorica u aktualna zbivanja mobiliziraju emotivnu i pozitivnu energiju do-
dajui budniku intonaciju tekstu. Nizak stupanj beletrizacije u skladu je s dokumenta-
ristikim i prosvjetiteljskim tendencijama. Vanim strukturnim slojem teksta namee
se njegova idejnost/ideologinost: po svojoj prirodi ona je tradicionalistika, ovjerena
ivotnim modusima grupe, na koju se i rauna kao na recipijenta. Odabrane autorice, s
obzirom na estetsku vrijednost teksta, nisu pretendentice na visoko mjesto u strukturi
svoga vremena, no nezaobilazne su kao svjedoci vremena ija je rije autentina i ovjere-
na osobnim iskustvom.1
The paper elaborates the parallel between two different literatures, which, having been
shaped by similar conditions (they were both determined by war, which shifts the focus
to the issue of both individual and group identity), provide context for one another. The
elaborated writers (Ruica Hrnjka and Emica Rubil) belong to a group that cultivates
the war discourse in its narrow sense (the original accounts of war) by witnessing the
1 Djelo ovih autorica, bavei se ruralnim prostorom, ublaava tezu Jurice Paviia koji najveom slabou
hrvatskog novog verizma vidi u tome to je drutvena slika koju nudi selektivna i uljepavajua. //
Hrvatski novi verizam tako je pun dilera, temera, pankera, dankija i rejvera. // Zagreb se doima kao
megalopolis u glamuroznom, dekadentnom bedu. // Hrvatska uope nema urbano-seljaku knjievnost,
iako je urbano-seljaka nacija. () kad se u jednoj knjievnosti toliko govori o njenom realizmu, verizmu
i naturalizmu, a kad ona tako uporno preuuje mainstream vlastitog drutva, onda to ne govori vie o
knjievnosti, nego o dubokoj kulturnoj nelagodi i strahu pred ponorom istine o vlastitom (mizernom)
identitetu.
292 Emilija Kova: Hrvatsko-bosanskohercegovaka paralela u enskom ratnom diskursu
reality carved into the body. The strong reality of the time launched a restoration of mi-
meticity as a productive poetic principle. The context of war and the immediate involve-
ment of the authors in the current state of affairs mobilize emotional and positive energy
while also infusing the text with a clarion call. The low degree of fictionalization suits
the documentaristic and enlightening tendencies well. Its ideologicity imposes itself as
an important structural layer: it is traditionalistic, authenticated by the groups modus
vivendi. Absence of quality characteristic for a womens writing is evident. Even if the
chosen women writers do not spearhead the aesthetic assessment of the text, they are
crucial as witnesses of the time, writers whose words are authentic and confirmed by
personal experience.
1. Teorijske pretpostavke
2. Modeli
Hercegovini, autori/ce migriraju (i fiziki i energetski, tj. u ovom sluaju objavljivanjem u hrvatskim
nakladnikim kuama, prisutnou u glasilima) te mnogi ulaze u prostor obaju knjievnih sustava. Na razini
kulture, koridor Hrvatska Bosna i Hercegovina bio je prohodan. Na taj nain bosanskohercegovaka
knjievnost izala je iz izolacije, to je valorizirano u kritici i pregledima: Najvei i najsvjetliji ulaz u
deutschprechu, meutim, predstavljala je i predstavlja mala izdavaka kua Durieux iz Zagreba, iji je
urednik Nenad Popovi iskoristio svu svoju meunarodnu reputaciju i dovitljivost da bi ove knjige ugledale
svjetlo dana u velikom njemakom jeziku (Stoji 2001).
3 Takvu koncepciju sustava obrazloila sam u disertaciji enski diskurs devedesetih godina dvadesetog stoljea
u hrvatskoj knjievnosti: naini upisivanja ideologije (Zagreb, 2010., mentorstvo Julijane Matanovi);
Prvi krug: usmjerenost na temu rata/javnih drutvenih odnosa te eksplicitnu ideologinost (unutar kruga
razluive su manje skupine: 1. A: glas ideoloki Drugog (obiteljske) prie iz neposredne prolosti; 1.B: ratni
diskurs u uem smislu; 1.C skupina: knjievnost u egzilu);
Drugi krug: decentriranje teme rata i ideologije;
Trei krug:odustajanje od teme rata i ideologinosti vezane uz ratnu dogaajnost; autorice mlaeg narataja.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 293
3. Korpus
a) Tematika i oblik
Beskompromisno opredjeljenje za aktualno rezultira priama o traumatinom
iskustvu stanja ne-normalnosti. Premda tekstovi fingiraju prezentnost i neposrednost
dogaanja (u funkciji simulacije te blizine i neposrednosti jest i visoki emotivni poten-
cijal teksta), strukturiranje zbivanja kao pregledne i logine cjeline trag je vremenskog
odmaka.
Emica Rubil pripada skupini koja njeguje ratni diskurs u uem smislu (izvorna pria
s ratita), svjedoi stvarnost upisanu u tijelo, tako da je njeno djelo odredivo kao autobi-
ografski roman.
Dominantno je konstruktivno naelo linearnost: fragmenti se nadovezuju u krono-
lokom slijedu, a mogua jednolinost teksta razbija se vremenskim ekstenzijama ili in-
4 Sumacijska ocjena tovremene hrvatske produkcije nije visoka: hrvatski roman upao /je/ u stanovitu
krizu identiteta i moe se rei da je, unato nekim znaajnim postignuima, iznevjerio oekivanja (Nemec
2003:411); nedostatak vremenskog odmaka i analitikih predradnji oteavaju mogunost sagledavanja
domaaja pojedinih procesa (Stoji 2001); devedesete kao meutrenutak, u kojem se tek u naznakama
nasluuju novine (Jagna Poganik 1995). Za razliku od toga, bosanskohercegovaka je ocijenjena visoko:
U knjigama hrvatskih knjievnika ovaj rat je prikazan marginalno i jadno /.../. Ali su zato bosanski pisci
pokazali da i u ratu moe nastajati velika knjievnost, da se najbolje pisalo tamo gdje se umiralo (Branimir
Donat, prema Stoji 2001).
5 Emica Rubil, Darovi pakla Matica hrvatska, Zagreb,1998., edicija Svjedoanstva, Dokumenti; roena 1959. u
Novom Selu, gdje ivi do 1992., kad odlazi u izbjeglitvo; ivi i radi kao medicinska sestra u Poegi.
6 Ruica Hrnjka, Kupreka saga, Zagreb, 1997.; roena 1948. na Kupresu, srednju kolu polazi u Osijeku,
Pedagoku akademiju u Banjoj Luci, gdje ivi do 1993. radei kao uiteljica; odlazi u progonstvo u Dalmaciju;
pie dnevnik (Dnevnik, 1992./93.) te novele; lanica je DHK HB, ivi i radi u Kupresu.
7 Nerijetko tradicionalistiki diskurs nije doekan blagonaklono: Naalost, u korpus ratnog romana spada
i regresivni tok obnove epinosti, figure heroja, ideologijski usmjerenog svjedoenja ( Kazaz, 2004, 154).
294 Emilija Kova: Hrvatsko-bosanskohercegovaka paralela u enskom ratnom diskursu
b) Pozicija pripovjedaa
Umjetnost uglavnom tei individualizaciji glasa, riskirajui u svojim beskompro-
misnijim momentima recepciju, no razmatrane autorice prioritet daju komunikaciji bez
oteavanja.
Pripovjedni glas Emice Rubil oblikovan je kao prvo lice jednine koje je sudionik
zbivanja: osobno iskustvo ispisuje se iz pojedinane vizure, uz poopavanje iz jednog
8 Danas, kad ivimo po raznim mjestima i dravama gdje se raaju i odgajaju naa djeca, kad je izvor na
hibridizaciju naracije, povratak prii i prianju, ak obnova realistike tradicije pripovijedanja u nastojanju
da knjievni tekst bude, uz ostalo, i neka vrst etikog dokumenta povijesnog uasa (Kazaz, Lovrenovi
2009:5).
10 Fragmenti su grupirani u tri ciklusa: 1. Zidine (sadri izrazito etnoloku grau), 2. Sjeanja (dominacija
u tim priama je kolektiv, mi. Tek u manjem broju, i to u sredinjem ciklusu, lik prerasta u karakter.
Trei je ciklus niz situacija biografsko/autobiografskoga tipa: biljei karakteristine ivotne situacije i osobnosti,
11 Kao da s dravom narod nije ivio u istoj dravi /.../ njeni praznici postoje samo zbog sebe, a narod, eto,
kako je i red naglaava ispravnost iskaza, njegovu samo-po-sebi-razumljivost, sudei iz pozicije autorice,
odnosno unisone sredine, kakvom je ona poima.
14 Usp. Biti 2000: 439.
15 Npr. Rosa ne moe opstati u konzervativnoj sredini: Rosa se zaputi u svijet jer je znala da je ovdje u Kupresu
Kolektiv i njegove identifikacijske toke vrne su vrijednosti ovih pria: obiaji, vje-
ra, obitelj (mitem Bog i Hrvati); idealiziran prostor nadopunjava se idealizacijom kolek-
tiva: Ovo su Kupreani, navikli na sve nevolje, navikli na progone.20
16 Osobito je problematian pojam naroda: tko jest, a tko nije narod?, dijele li se stanovnici jedne zemlje na
narod i nenarod?, kako je opstala, pa i nastala, drava, vlast ako su svi bili protiv nje?
17 1. ivei dugo na istim prostorima ispreplele su se i prijateljske i rodbinske veze sa srpskim narodom./
Nismo ih mrzili, 49; 2. Ima li dijaloga sa Srbima? Bilo ga je dok jednog dana iza nove barikade Srbi nisu
zapucali po naima; Stradanje Muslimana i Hrvata u mjestima u koja je ula srpska vojska svjee se pamti
pa se boje osvete, 105; 3. Umorna mrnja koja je tekla iz straha zaustavila se, 105. Mrnja je izgradiva i
razgradiva: raa se kao produkt rata, s njim i nestaje (Ne mrzim vie Srbe. Ne znam kad se u meni dogodila
ta promjena, 167.
18 Ni Lijepa Naa ne dobiva takvo priznanje; vidi priu Jelina nova iskustva, 68-70.
19 Crtice Naa zemlja, Moramo se vratiti.
20 Kupreke izbjeglice, 101/102.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 297
d) Ideologinost
Literarni model obiju autorica mimetiki je i testimonijalan, sa snanom ideolo-
kom oznaenou.
Ideologinost teksta Emice Rubil postavljena je na samom poetku (jedinstvenost
doma, obitelji, domovine, nacionalnog) i u tom se zadanom okviru ozbiljuje cijela pria.
Idejna jasnoa i uvjerljivost teksta autorici je vrlo vana: oblikuje ju u raznim modusima,
od doslovne eksplikacije, iskazivanja razgovornom frazom do zgunjavanja u metaforu
i naglaenog poetiziranja, raunajui na intrigiranje dopadljivou. Svijet se strukturira
iz osnovnog kontrasta vjera ne-vjera, koji se razvija u mogue opozicijske nizove: re-
ligiozno komunistiko, kri zvijezda, istina la, mi oni, elja prinuda, sloboda
nesloboda, a nadasve kontrast vlast/politika crkva. Uspostavom suprotnosti (kri
zvijezda) dovodi ideologije u odnos muitelj rtva te tako religioznost dobiva auru isti-
ne poricane s pozicije jaeg i (privremenog) pobjednika vlasti i njene ideologije (Prvi
maj se morao obiljeiti, 9; Tu, u tom dvoritu /crkvenom, op. naa/ prestajala je dravna
ovlast. Ona je namrgoena stajala s druge strane ograde. U tu vedrinu nije smjela, 10;
komunizam je teret zvijezde, 11; vjera je blagdanska veselost, vedrina, 10).21
21 Mjesto koje ipak problematizira takvo tradicionalistiko poimanje vjere jest neelaborirana injenica o
raspadu prvog braka junakinje Darova pakla. Kidanje zavjeta nije argumentirano, no taj konflikt ostaje u
potpunosti dio nekog predvremena koje se ne manifestira ni u odnosima ni u svijesti osoba.
298 Emilija Kova: Hrvatsko-bosanskohercegovaka paralela u enskom ratnom diskursu
195.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 299
e) Upis religioznog
Religiozno ponaanje podrazumijeva se kao jedini i samorazumljiv ispravni oblik
ponaanja. Radi se prvenstveno o oblicima tradicionalne religioznosti: okupljanje za
blagdana, proslavama raznih stupnjeva inicijacija (roenje, krtenje). Religija je kohezij-
ska vrijednost, ona kolektiv dri na okupu potkrepljujui mu uvjerenje o istim vrijedno-
stima kao vrlinama, i to vrlinama univerzalnoga ranga.
Upisujui religiozno, Emica Rubil ne stvara sustavan odnos izmeu svoje i biblijske
prie: religiozno nije prisutno kao tekst, proizvod kulture i umjetnosti, nego kao ivotna
praksa. Tako na razini religiozne prakse subjekt Emice Rubil nalazi rjeenje za osobnu
konstruktivnost: beznau se suprotstavlja raanjem (djeca kao dar Boji, trudnoa kao
blagoslovljeno stanje) i tako niti zlo, mrnju, tj. darove pakla: U naruju mi moj mali
sin. // Donio mi mir, potvrdu ivota, ono najljepe, 165.
Kao i ostali iskazi, i ovi religioznog tipa funkcioniraju monoloki, kao izraz jedine
mogue istine26.
Ve naznaeno poimanje ivota kao sudbine, shvaanje da su stvari odreene viim
naelom (Bogom, tradicijom, kolektivom) i u prozi Ruice Hrnjka istine su koje se ne
preispituju. Obredna praksa i iskazi religioznog toliko su vani da se nameu kao teme
cijelih zapisa: autorica, opisujui obrednu praksu (Boi, Sveti Ivo, Materice i oii, Jaja,
26 Ta tko bi dijete ostavio nekrteno?, 18; Nakon doruka i blagoslovljenog jela, kako je
Velika gospojina), ispisuje niz kratkih etnolokih zapisa drei ih, oigledno, stoernim
pitanjem identiteta skupine. Nema upisa arbitrarnih religioznih tekstova: vana je, kao i
kod Emice Rubil, praksa, razvijen oblik pukih pobonosti koji su osnovni oblik manife-
stacije kultiviranosti, izgraenosti i ureenosti kolektiva. I njen dokumentarizam mogli
bismo atribuirati kao dio obrednog/religioznog iskustva: on je mahom blagdanski. Au-
torica bira uobiajene ivotne situacije i osobe, ali svi oni dobivaju aureolu izuzetnog/
svetog (dan je obavezno blagdan, osoba pozitivna).
f) enski diskurs
Svijet kakav konstruira Emica Rubil svijet je miljen i vien iz tradicionalne enske
perspektive. Vrijeme prie vrijeme je jakih mukaraca: oni ratuju, grade kue (premda
pripovjedaica kae Kuu zapoeh sama. // Rastavljena s dvoje male djece, pravi je
graditelj brat Anto: Anto je nosio teret podizanja moje kue podmetnuvi nesebino svoja
lea sve dok neto kasnije Marko, moj drugi suprug, ne preuze sve poslove, 30) i slabih
ena: one raaju i vode skrb o djeci.27 Materinstvo, utroba, meke ruke, djetinji snovi daju
enski ton tekstu. Djelo Emice Rubil govor je s pozicije slabog, na dom, djecu i privatno
orijentiranog bia. Tema tijela se ne razvija, ne dosie razinu autonomije: tijelo, u osnovi,
ostaje s one strane teksta. Jedino tjelesno-ensko to se dogaa jest trudnoa i porod, ali
nijedna o tome ne govori kao o dogaaju svog tijela nego kao o obiteljskom, pa i dru-
tveno vanom dogaaju, ime se jasno svjedoi propagirani ideologem (pronatalitetna
politika).
Odnos majke i keri, jedno od kodnih mjesta anra, poopen je i preoblikovan u
odnos majke i djeteta. Prisutnost djece vaan je za oznaenje ene kao majke. Svijetom
koji i kakav predstavlja Ruica Hrnjka vlada ideja reda u kojem je ena majka, sudioni-
ca/nositeljica obredne ivotne prakse neophodne za identifikaciju kolektiva.28 Premda
je ne zanima sluaj pojedinca, ona ipak u nekim priama dodirne momente koji proble-
matiziraju odnose. U aktualnoj (ratnoj) zbilji mukarcima je pripao rat, enama i djeci
izbjeglitvo i obveza da se odgoje novi Anteji Kupresa.
Zakljuci
Govor o ratnoj zbilji, posebice onaj oblikovan simultano s njenim trajanjem, preteito je
mimetian, proziran, referentan u odnosu na zbilju. Rat kao jako vrijeme mijenja kon-
figuraciju zbilje, sustav vrednovanja, emotivnu i etiku strukturu i stvaraoca i recipijenta
tako da se logino oekivani, pa ve i zametnuti poetiki tijekovi, odgaaju.
27 Raanje uvijek pojaava kritini trenutak: tree dijete (prvo dvoje raa se u neisprianom predvremenu)
dolazi s prvim slobodnim izborima (dva nova, obeavajua poetka), etvrto u jeku napada na Posavinu (kao
in nade oponira rastuem beznau), peto je vezano uz povratak, tako da je zavretak, premda s naznakom
neizvjesnosti, ipak optimistian ( Mama, a kamo idemo iznenaeno me upita Luka. Ne znam, sine,
167). Djeca su pokreta emotivnih procesa. I mrnja, bar djelomino, nastaje iz odnosa prema djeci (Moj se
pogled razli po tanko postavljenom stolu, onda bjeei od ono dvoje starijih ipak uhvati njihova blijeda lica i
prokleh one koji su mojoj djeci ubili djetinjstvo. Boe, ne mogu drugaije. Mrzim ih!, 156).
28 Iznimka je sluaj Rose (Kopile): ena odluuje o svome ivotu (neshvaena, ona odlazi iz Kupresa), ali takav
je rasplet stjecaj i pritisak okolnosti, a ne autonomna odluka. Premda samosvjesna i jaka, Rosa se ne uspijeva
izboriti za sebe u sredini koja je osuuje. Situacija se rjeava tradicionalistiki: pria djevojke razrjeava se
udajom. enino mjesto je jako ako prihvati sudbinu i pravila zadata tradicijom.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 301
29 Pisacovog dnevnika nije od onih koji bi o svemu tome govorili burno, buno, patetino, dramatino. Ako
toga i ima, onda je to nenemjerno, kao 1.
30 Znakovito je to u mnotvu djela s ratita, neposredno iz situacije, ene govore uglavnom iz odmaknutosti:
Literatura
UDK: 821.163.42.09-055.2
Issues of motherhood and female body autonomy in two Croatian writings are the topic
of this literary analysis. My starting point was that motifs of early maternal practice
304 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
(which are pregnancy, birth, breastfeeding as defined by Cristina Mazzoni, and to which
I have added a motif of puerperium) could be observed as an element of authors literary
ideologeme. I did a research on influence of patriarchal construction on early motherho-
od, which is most tightly connected to female body issues. Experience of a pregnant or a
birth giving body, or an open female body, as defined by M. Bakhtin, was almost absent
or omitted in the largest part of our cultural discourse about human experience and hi-
story. Josip Eugen Tomi in his novel Melita (1899) represented a model of literary femme
fatale through negative relationship of the main female character, Melita, to her own
early maternal practice and to motherhood in general. Melita, who is a half-foreigner,
almost ruined life of her husband, an idealized Croatian civilian. Unlike him, another
Croatian writer, Mara vel Gamirek in her story Mati [Mother] (1942) represented a
model of an idealized, healthy country Croatian woman who gave birth several times in
succession. Her attitude towards pregnancy was completely positive, in spite of poverty,
hard work and of her milieus mockery. Mara vel Gamirek achieved the idealized Cro-
atian mother as ideologeme, within the patriarchal pattern of social values, which was
correlated to historical moment of this writing. I did a research in what degree both of
the authors pursue their ideological patterns and whether it is even possible to find any
signs of psychological grading and individualizing of the main female protagonists in
their relationship to their own bodies and destiny.
politikom i povijesnom. O tome vidjeti npr.: Bassin, Honey & Kaplan, M, Representations of Motherhood,
New Haven, Yale University Press, 1994., Social construction of mothering: A thematic overview, in: E. N.
Glenn, C. Chang & L. N. Forcey (eds.), Mothering: Ideology, experience and agency (pp. 1-29), Routledge, New
York, 1994., nav. u: Johnston i Swanson, 2004: 68 i 69.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 305
2Prema: Cherryl Walker, Conceptualising motherhood in twentienth century South Africa, Journal of
Southern African Studies, Sep 95, vol. 21, Issue 3, str. 417., cit. u: Tomljenovi 2005: 446.
306 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
3J. Kristeva, Womens Time (prev. Jardin i Blake), u: Signs 7(1981), str. 31.; usp. J. Kristeva, Motherhood
According to Giovanni Bellini, str. 238., cit. u: Young, 1995: 513.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 307
jer ta aktivna pozicija enskom liku priskrbljuje etiketu razliitosti, ali i moguu odbae-
nost od obitelji i ireg drutvenog konteksta. (Sabli-Tomi 2005:45,46) Topos zle ene
odnosno one koja se nije uklopila u sliku patnice, tradiran je tijekom stoljea u razlii-
tim pisanim tekstovima. ak i onda kada se znalo da nije slika zbilje, imao je funkciju
prijenosnika vrijednosti i miljenja. (Moser-Rath 1984, cit. u: Bokovi-Stulli 1996:57)
Da bismo mogli razumjeti kako se majinske prakse ukljuuju u konstrukciju To-
mieva knjievna ideologema, potrebno je prikazati njegov autorski angaman koji je
najjae izraen upravo kroz psihosocijalnu karakterizaciju glavnih likova. Melita je pravi
drutveni roman u smislu kako su ga shvaali realisti istodobno je i slika i panorama
drutvene situacije s kraja 19. stoljea i analiza odnosa plemstva koje neminovno propa-
da i graanstva koje se sigurno uspinje. To je ivotopis glavnog junaka, svojevrsni poku-
aj psiholoke analize, to je roman jedne ene i drutva u sukobu, sinteza individualnog
i opeg u uzajamnom djelovanju. (icel 1970:20) Nastajanju Melite prethodilo je budno
praenje vienijih sugraana i promiljanje o mijenama koje su se javljale kao posljedica
drutvenih gibanja. (Matanovi 1994:280)
K. Nemec smatra da je J. E. Tomi drutvenim romanom Melita dosegao najvei
umjetniki domet te da je njegova opsesija psihologijom ene dola ovdje do punog izra-
aja. Poznato je da J. Eugen Tomi i u drugim prozama posveuje pozornost karakteri-
zaciji enskih likova te da njegove junakinje nisu posve plone (za razliku od, primjerice,
veine enoinih protagonistkinja).4 Upravo Melitu isti znanstvenik naziva jednim od
najivljih i najzaokruenijih enskih likova hrvatske knjievnosti 19. stoljea. (Nemec
1994:121) Ovdje je vano istaknuti da Tomia u tom romanu prvenstveno zanima zavr-
na faza propadanja hrvatske aristokracije i poetak uspona graanstva te posljedice toga
procesa na etikom planu. (isto 1994:122) Dodamo li uoavanje ekonomskih zakonito-
sti i pokretaku snagu novca, pojavu socijalista, problem emancipacije ena u drutvu,
psihologiju puritanizma, ivot hrvatskog vieg stalea, to kao nove motive, uvedene
u hrvatski roman, navodi K. Nemec (1994:123), dobivamo koordinate unutar kojih se
oblikuje ideologemska struktura romana ija je bitna sastavnica i Melitin odnos prema
vlastitom majinstvu odnosno njezino neprihvaanje zadanog joj psihosocijalnog iden-
titeta.
Na prvim stranicama upoznajemo je kao zavodnicu bogatih aristokrata stranoga
podrijetla (pikantan roman, koji da se odigrao izmeu Melite () i tog generala koji bi-
jae oenjen (), (str. 6.),5 ironiziranu od poetka zbog nedostatna obrazovanja (Melita
ne bijae ba prijateljica starijih talijanskih pisaca. Oni su joj se inili kao bogato, ali staro
posoblje u sjajnoj dvorani, koje se samo radi tovanja starine dri, ali ne rabi, str. 6.). I
sama Melita napola je stranoga, plemenitakoga podrijetla. Majka, grofica Ana, pripada
velikakom plemenu Vojnia iz Hrvatskog zagorja po svome ocu, a po majci, Melitinoj
baki, ugarskoj lozi Irmaj. Obitelj Melitina oca, lakoumna i rastrona grofa Orfeja Arma-
na, doselila se iz Napulja sredinom 17. stoljea i zbog viestoljetna nemara u raspolaganju
4 Sjetimo se Mejre iz Zmaja od Bosne (1879.), za koju Kreimir Nemec kae: Njezine su reakcije neoekivane,
ona se bori za vlastitu sreu i sukobljuje s navikama patrijarhalne sredine. Ostavljajui Mejri slobodu
izbora, pisac zapravo razbija stereotipe i determinizme uobiajene u kreiranju enskih likova u tadanjim
pripovjednim djelima. (Nemec 1994:118)
5 Od sada pa nadalje pri citiranju romana sluimo se izdanjem: Josip Eugen Tomi, Melita, Matica hrvatska,
Zagreb, 1964.
308 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
financijama, kao i odnosa unutar obitelji, kraj 19. stoljea zatjee ih na rubu propasti.
Mukarci obitelji Armano rasipaju imutak iz generacije u generaciju, kratkorono se
spaavajui enidbenim vezama s bogatim pripadnicama plemstva. Melitina oca Orfeja
spasila je enidba s groficom Anom, ali: Karte i ljubovanja, usprkos ljepoti i mladosti
svoje ene, gutali su silne novce, te je grof i opet pao u dugove. (str. 12.)
Lik Melitine majke, grofice Ane, nastavlja tradicionalnu knjievnu tipizaciju ene
patnice (u okvirima plemenitakog stalea) pomirene sa svojom ulogom u mozaiku cje-
lokupne propasti plemstva. Anina pasivnost bolno je ironizirana oskudno prikazanim i
podrazumijevajuim majinskim praksama u otroj opoziciji sa ivotom izvan doma
na koji polau pravo grof Orfeo i njegov jo lakoumniji sin, Melitin brat Artur:
Znajui grofica koliko grof troi na te izlete, nije imala nikakve volje da ga na njima
slijedi. Nije joj nikada palo na um da od njega takva ta zahtijeva, tim manje jer je
znala da grof najvoli sam putovati, da ne voli biti smeten. Grofica je zadovoljno sjedila
u svom draesnom Deli-dvoru, bavei se svojom djeicom i gospodarstvom koliko je
mogla i znala. (str. 16-17.)
Ta ista majka patnica pokazat e izvjesni plemenitaki ponos kada se zbog stalekih
razlika pokua oduprijeti braku Melite i Branimira. Time karikiran i posve tipiziran lik
izaziva u itatelju suut, poput propalih plemenitaa K. . Gjalskoga, primjerice. Lik Me-
litine majke i rodno je stereotipan: ona pati, sluti da brak njezine keri nee biti sretan,
uglavnom uti, moli i prihvaa patroniziranje. Tako jo snanije, u prvom planu izrasta
posve kontrastni lik njezine keri. Poput ostalih plemenitakih obitelji Melitu su dali na
odgoj u budimpetanski zavod engleskih gospodina gdje se nauila otmjeno ponaati
i teiti za luksuzom, opet nasuprot majci koja () nije imala nikakvih potreba, ni izda-
taka. () Odijevala se staromodno, jer je uviala da bi nove oprave mnogo stajale. Bolje
da se taj novac utedi za potrebe njezina mua i djece. (str. 20.)
Melitino okretanje od majina modela ene-patnice prema fatalnoj eni6 iji je pri-
rodan svijet onaj vanjski, ubrzat e zaruke ljubljenoga, ali siromanog baruna Alfreda
za pokerku svoje tete, Ljubicu, ije bogatstvo i ugled nije imao hrabrosti odbiti, unato
zaljubljenosti u Melitu. Alfred je blijed karakter, takoer plemi stranoga podrijetla i
rtva lakoumnosti svoga oca: Bijae to mlad ulanski natporunik, valjan asnik, lijep i
otmjen. Imetka nije imao jer je njegov otac, koji je imao ovei plemiki posjed u Koru-
koj, izgubio svu svoju imovinu lakoumnim ivotom. (str. 29.) Karakterizacijom likova
strane7 i domae aristokracije J. E. Tomi ostvaruje autorski angaman oko ideje pokva-
renoga i lakoumna, stranoga plemstva nasuprot portvovnoj i plemenitoj domaoj ari-
stokraciji (enoinskim Hrvatima kakvima bi trebali biti), primjerice u idealnom liku
6 Detaljnu obradu tipskog karaktera fatalne ene nalazimo u radu Kreimira Nemeca Femme fatale u
hrvatskom romanu XIX. stoljea (Geneza i funkcija motiva), u: Tragom tradicije, Ogledi iz novije hrvatske
knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995. (58-75)
7 U romanu nailazimo i na primjere izravna ismijavanja strane aristokracije: Sada ve ni gospoja
predstojnikovica, kojoj se inae durila kukuruzna hrana, nije mogla da odoli napasti. I ona prione jesti jelo
koje je dosele poznalava samo po tom jer je to bila svagdanja hrana njezine sluinadi. Ah, to je neto drugo!
izusti prokena Bekinja poluglasno, ime je htjela kazati da je velika razlika meu tim jelom i onim to ga
njezina druina dobiva. str. 54.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 309
Ljubiina oca, kapetana Vojvodia8, a potom i same Ljubice.9 Tomi je, naime, makar u
poetku bio branitelj aristokracije, u Meliti potpuno preuzeo enoinske ideoloke para-
metre. (Nemec 1994:123).
Alfredova karakterna slabost raspirit e u Meliti prkos i negativne osjeaje prema
obiteljskom ivotu te stvoriti ideju da se uda bez ljubavi, za prvog ovjeka pokraj kojega
e moi ivjeti slobodu:
Ona e da bude slobodna, ivjet e po svojoj volji bez stege i putati maha svojim eljama,
zanimati se ivo za svijet i njegov ivot, a pobrinuti se da se i svijet za nju zanima. Biti
gospodaricom svoje volje i svojih djela, to bijae meta njezinih elja, koju je mislila nai
u svom buduem braku. Ali treba za to nai mua prilagodljiva, koji e podnositi da mu
ena ivi pod njegovom vlasti, a na svoju ruku. (str. 47.)
majoru Winteru. () U tom dubokom kanalu bio bi sigurno poginuo da mu nije priskoio u pomo kapetan
Vojvodi koji ga, metnuvi na kocku vlastiti ivot, tekom mukom dovue do drugoga brijega. (str. 28.)
A Ljubica () Ljepuna je, tko da taji; ista joj je dua kao u anela; njena je i skromna kao poljski cvijet,
prava ljubica. () Nema sumnje: ona e mu biti dobra, vjerna ena. (str. 33.)
310 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
Patrijarhalna ideologija majinstva enama nijee identitet ene i sebstva izvan maj-
instva (Glenn 1994)10 pa ni na autor ne pokazuje razumijevanje za Melitinu situaciju
niti je pokuava na bilo koji nain opravdati. Stav prema majinstvu postaje motiv koji
e mu dati argument za konstataciju to je izrie Meliti suprotan lik Slavomirove ene
Alice: Ona se sada prvi put uvjerila da je u Melite nelijepa dua. (str. 176.) No, Tomi
e, prilino detaljno za hrvatski roman 19. stoljea, pa ak i s dozom suosjeanja, opisati
psihofizike promjene koje Meliti donosi trudnoa:
Njezino stanje pogoravalo se iz dana u dan. Trpila je mnogo, kao obino ene u
blagoslovljenom stanju. Postala je razdraljivom do skrajnosti. Najmanja stvar znala bi
je razjariti do bjesnila. (178-179.)
Melita, do tada fatalna zavodnica, ne vlada vie situacijom niti svojim ivotom jer
joj se tijelo mijenja i postaje groteskno. Za nju je to utoliko stranije jer je vlastito tijelo
jedino u to vjeruje i u to se pouzdaje, budui da su je iznevjerili i obiteljski (otac, brat)
i ljubavni odnosi (Alfred):
(...) uini joj se kao da joj je nos nateen, a usnice, koje su se inae jedva opaale,
nabubrene. (...) Njezin fini i uzani aristokratski nosi bijae oteen i runo rairen na
rubu nosnica, a usnice bijahu nabubrene i modrikaste, kao da su natuene bile. (179.-
180.)
10 E. N. Glenn, u: Mothering: Ideology, experience and agency, 1994., cit. u: Johnston i Swanson 2004:69.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 311
U novome tjelesnom kanonu, o kojem govori M. Bakhtin, dijelovi tijela poput repro-
duktivnih organa, stranjice, trbuha, nosa ili usta, nemaju vie glavnu ulogu. Umjesto
generikoga, dobivaju ekspresivno znaenje, tj. izraavaju samo individualni ivot po-
sebnog i ogranienog tijela o kome je rije ili dobivaju karakteroloku i individualizira-
juu funkciju. (Bahtin 1978:337) Tako je trudnoa za Melitu subverzivan element (nazvat
e je prokletim stanjem, str. 180.) jer dokida njezine planove o slobodi pokraj bogatoga
mua i jer je tjelesno deformira, a psihiki rastrojava. Jedina njena stvarna motivacija je
osobna sloboda, dok je motivacija supruga Branimira ostvariti se u sklopu prihvaene
paradigme drutvenih vrijednosti (eli postati plemi). Melitina je motivacija drutveno
neprihvatljiva, a Branimirova uzviena. I komentari lijenika u skladu su s patrijarhal-
nim poimanjem psihe pobunjene ene u kojem se svaki odmak od drutveno prihvatlji-
vog ponaanja proglaava histerijom:
Grofica je bolesna uze razlagati lijenik teko bolesna, ali ne opasno... Imamo posla
sa rijetkim sluajem... Njezina bolest zove se u medicinskoj nauci mozgovna neurosis.
(...) Sirota, mnogo trpi... razdraenost njezinih ivaca kolosalna je. (str. 181. i 182.)
11 Evelina Rudan pie o toj knjievnoj tabuizaciji poroaja i kae da se u hrvatskoj knjievnosti ljudi ne
raaju. Ako se, ipak, rode, onda je to rezultat genolokih figura naslijeenih iz Biblije. Slavne knjievne smrti
zauzimaju mjesto ak i u naslovima djela, a poroaji srameljivo ne uspijevaju ni uzgredice. (Rudan 2003:477
i 479)
312 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
glas za koji joj se inilo da vrlo sjea na glas svoga oca. Ella nije mogla da takva ta
povjeri ocu koji je uivao u svom edu. Ona sama nije mogla protumaiti takvo duevno
raspoloenje u mlade majke, znajui da je svakoj majci prva i najvrua elja poslije
poroda da vidi svoje edo. (str. 219.)
Za autora, Melita nema ljubavi prema muu i djetetu ne zato jer se nala u zamci
svoje krive odluke da se uda iz prkosa i materijalnog interesa, nego zato jer pripada po-
kvarenom, neprirodnom, gospodskom sloju:
Melita za dijete ni ne pita, a ve je tjedan dana minulo to je na svijetu. to e rei na to
sluinad, to e govoriti dojilja kad se vrati u svoje selo? Nitko joj nee tamo vjerovati
da meu gospodskim svijetom ima tako neprirodnih matera, koje u svom uvstvu prema
vlastitom edu zaostaju daleko iza posljednje seljakinje, dapae i same ivine. (str. 222.)
Za Melitu majinstvo ne postoji, osim kao psihofiziki teret koji je morala odradi-
ti da bi se, nakon povratka tijela u stanje prije trudnoe, mogla ponovno poeti baviti
mislima o prvoj ljubavi, Alfredu i nastaviti svoj put prema dostizanju slobode. Na kraju
romana ona otplovljava u ludilo: Neprestana uzbuenost, ljubovanja, sekt i orgijske,
besnene noi bijahu uzrokom da je ujedanput poela mahnitati. Nije preostalo nego je
otpraviti u ludnicu. Psihijatri izjavie da je njezino stanje neizljeivo. (str. 317.) Ludilo
funkcionira ne samo kao kazna za bludnicu i nemajku, nego i ire ludnica je svojevrsni
prostor mitskog nitavila u koji autor otpravlja nezdrave i neprirodne, tuinske elemente
zbog kojih, po njegovu uvjerenju, propada hrvatsko drutvo.
Kao to pravaki pisac, kako Antu Kovaia naziva V. Brei, literaturu sada ko-
risti za kritiku toga i takvog stanja, literarno ga analizirajui, analizom ga kritizirajui
(1991:49), slino ini i Mara vel-Gamirek, u skladu s ideologijom Hrvatske seljake
stranke. U zbirci Portreti nepoznatih ena autorica zahvaa tuinsku eksploataciju sla-
vonskih uma od 1895. i razdoblje izmeu dva rata. (Lonarevi 1968:214) Pria Mati ko-
respondira s porukama Stjepana Radia protiv bijele kuge u slavonskim selima krajem
19. i u prvim desetljeima 20. st.12 kao rezultat tuinskoga utjecaja koji dovodi do pro-
pasti i izumiranja. B. Mesinger uoava da mijenjanje civilizacijskog ustroja i odumiranje
tradicionalnog zaviaja mijenja odnos autora prema regionalno-zaviajnom kompleksu.
Neki od tipova regionalno-narativnog diskursa naputaju narativni (dakle fabulizirani)
tip i postaju demagokim govorom, a time se mijenjaju i karakteristini stilemi. (Me-
singer 1998:26) Stoga dijelom te, ideologemske strukture njezine prie, postaje i ensko
tijelo, idealizirano iskljuivo u svojoj materinskoj manifestaciji.
Tijelo trudnice opisano je realistino i uklopljeno u cjeloviti, fiziki i psihosocijalni
portret mlade ene koja raa djecu jedno za drugim:
Ljubi je Tominoj bilo osamnaest godina. Tri je godine ve bila Josipa ena, a ipak je
njezino okruglo rumeno lice s crnim zauenim oima ostalo tako djetinjasto da bi
svatko mislio da je djevoje, samo da joj struk nije bio irok i korak umoran, jer je kroz
dva tri mjeseca oekivala drugo dijete. I sad su joj noge bile malo oteene i boljele je, jer
je posljednjih dana bilo mnogo posla () (vel Gamirek, Mati, 509.)13
Trudna ena i majka malog djeteta po itav dan radi teke kuanske i poljske poslove
dok je starije nevjeste saalijevaju i rugaju joj se:
Debela Soka je prola pokraj nje i pogledala je malo saalno, malo podrugljivo. ()
Jadna Ljuba, ba ne bih elila biti na tvojem mjestu. Nikud se zimus micati nee moi.
U to ti mladost prolazi? () (M. vel Gamirek, Mati, 512.)
To su likovi Ljubinih suparnica i uivaa ivota i ta dva suprotna lika (patnice i ui-
vateljice), ostaju vjena preokupacija M. vel-Gamirek. (Lonarevi 1968:219) Namjerni
pobaaj (uzrok bijele kuge) podrugljivo sugerira debela Soka mladoj snai Ljubi, a ova
uope ne zna o emu joj govori: Mogla si i bez toga biti nadovezala je Soka. Kako?
zapitala je Ljuba, a Soka se nasmijala i pola do stativa da sa strinom Mandom navija
povuicu. (M. vel Gamirek, Mati, 512.)
Porod se u ovoj prii opisuje neto detaljnije nego li kod J. E. Tomia. Iako o samom
roenju djeteta doznajemo kroz kratke sintagme o boli koju otac slua na sokaku, pod
prozorom sobe (to jo uvijek zaklanja otvoreniji knjievni pogled na porod), to nije vie
in koji se opisuje tek kada je zavren, jednom ili dvjema reenicama, niti se mijenja po-
loaj pripovjedaa, nego se porodu unutar naracije daje ak i vie prostora kako bi se to
realistinije sugeriralo njegovo trajanje. Razlog tomu 40-ak je godina razmaka izmeu
12 Iz
njezine biografije razvidno je djelovanje unutar Hrvatske seljake stranke i prihvaanje Radieva nauka.
Vidi: http://www.hss.hr/aktualno.php?aktualnostId=504&PHPSESSID=fbc2b7b9489c1b4823390f67ace595
0e
13 Od sada pa nadalje pri svakom citiranju sluimo se izvorom: Mara vel-Gamirek, Mati, u: J. Truhelka, V.
kurla-Iliji, D. Pfanova, M. Miholjevi, M. vel-Gamirek, Izabrana djela, Zora, Matica hrvatska, Zagreb,
1970.
314 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
ovoga i prethodno obraenoga djela, ali svakako i injenica da ovo djelo pie ena, kao
dio svoga iskustva:
Pred podne osjetila je Ljuba kako joj sijeva kroz krsta, i sjetila se da bi to sijevanje moglo
pretkazivati porod. Kod ruka nije mogla jesti. Hvatao ju je strah i bilo joj je muka.
Svaki je as pogledavala na prozor da vidi da li se Josa vraa iz ume s kolima, jer se je
sijevanje ponavljalo. (str. 512.)
Sam nije znao kako je dugo stajao, sumrak je ve bio pao kad se je iz sobe uo otar,
rezak krik pun boli, a on se stresao i uniao u avliju. (str. 514.)
Prvo poroajno doba se dogaa meu ostalim lanovima zajednice. Suprug Josa
je, s jedne strane, idealiziran jer je bodri i bori se za dolazak opinske babice (unato
protivljenju starijih ukuana da je babica skupa), ali, s druge strane, ne odstupa od pa-
trijarhalnih obiaja (stid ga je ui u u sobu gdje ena raa, razoara ga vijest da se rodila
djevojica, nije bio obiaj da mukarci enu u porodu vide bar tri nedjelje, str. 515., itd.).
Dolazak jo jednog djeteta ne gleda se pozitivno u zajednici, Ljubu starije snae osuuju:
Manda je pozvala Soku u avliju i govorila joj: Vidi ti Ljube. Naumila svake godine
da rodi. I pogospodila se. Babicu triba. Da ja vidim, da se nije udala u Tominu kuu na
sedamdeset jutara, bi li tribala babicu, ili bi i baba Pavka bila dobra. A i baba Pavka
umije pupak da vee. (513.)
Soka je pokuava nagovoriti na pobaaj, ali Josa je odgovara jer, nakon dvije curice,
hoe sina. Preputa joj da odluku donese sama (Samo ja neu da budem gospodar tvoga
tila.() Kako oe, Ljubo moja. str. 517.) i ona odluuje roditi. U Ljubinom razmiljanju
o pobaaju progovara autoriin angaman:
Ljuba se zamislila. Teko je i tree dijete roditi kad jo ovo dvoje nije razumno. Ali zar
to to u njoj klije, nije isto to i Bulanka i enka? Ako bi bio sin? Pa zar da ona svoga
sina ubije? Nikad. Ne, ona to nije mogla uraditi, nije htjela poi do babice, pa to bog
da! (str. 517.)
Autorica do herojske razine podie njezinu patnju prizorom kada u visokoj trudnoi
(O etvi je ve bila krupna. str. 517.) odlazi raditi u polje, ostavljajui drugo dvoje djece
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 315
ispod nekog stabla, u opasnosti od poljskih zmija. Uz strah i brigu za djecu koja i sama
trpe vruinu, naglaava se patnja Ljubina tijela:
Ljubu su boljele ruke i noge, u sljepooicama joj je kucalo, osjeala se slaba i iskidana.
Ipak je radila. Uza svu vruinu ona je bila blijeda. () Osjetila je takovu nemo u
svemu tijelu da je mislila da e svijest izgubiti. (519.)
Tko li je nju na taj posao poslao? Kako moe pustiti da ti se ena tako pati?
Zna i sam da se treba pokoriti dida-Lovri. Da je po mojem, ne bi ona danas ovdi bila
odgovorio je Josa i ponovno zamahnuo kosom. (str. 519.)
Sreom da je rodila sina, pa je dida Lovro dao vie novaca. Kasnije je odustao od toga
jer su druge snae, makar bez male djece, prigovarale, a Lovro se bojao raspada zadruge
i dijeljenja imanja. Do diobe e kroz nekoliko godina ipak doi, a nakon tegobne i siro-
mane mladosti s troje djece, Ljuba e doekati zrele godine u srei i blagostanju upravo
zbog djece koju je uspjeno podigla. Pria zavrava tiradom o vanosti i ljepoti materin-
stva, ali i o drutvenim razlozima bijele kuge u slavonskim selima. Autoriin angaman,
koji jest na strani ene, ali u okvirima njezine zadane drutvene funkcije, iskazat e se
rijeima Ljube:
Svuda se danas divani o ovinosti i kako triba da jedan drugome pomae i olaka, a
svuda se divani i o tom kako mi okci neemo da raamo. Grde nas ene, a nitko ne
pita zato je tako i kako bi se moglo pomoi. () alosno je da kod nas ara bila kuga;
jo je alosnije da se je kroz godine uvriilo to zlo da mnoga kua propada, a mnoga
mlada ena liga prije reda pod ledinu. Ali ko je pito okicu godine i godine odakle e
dicu hraniti i oblaiti?
4. Zakljuak
Majinstvo je u isti mah drutvena, povijesna i kulturoloka konstrukcija pa je, kao knji-
evni motiv (odnosno skupina motiva nazvana majinskim praksama), uklopivo u
ideoloke strukture djela. Rane majinske prakse (trudnoa, dojenje, poroaj i puerperij)
usko su povezane i s ideologizacijom i tabuizacijom enskog tijela, ali i s problematikom
zazora od nedovrenog, otvorenog tijela u zapadnom kulturnom i civilizacijskom
kanonu posljednjih nekoliko stoljea, o emu je govorio M. Bakhtin.
316 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
Literatura
Bahtin, M. (1978), Stvaralatvo Fransoa Reblea i narodna kultura srednjega vijeka i renesanse,
Nolit, Beograd
Borossa, Julia (2003) Histerija, Jesenski i Turk, Zagreb
Bokovi Stulli, Maja (1996), O mizoginim priama, Narodna umjetnost, 33/2, 51-69.
Brei, Vinko (1991), Literatura kao ideologem, Ante Kovai i pravatvo, Umjetnost rijei 35,
47-53.
Bui, Julienne Eden (2001), to je mukarac bez pimpeka, Kolo 2, http://www.matica.hr/
Kolo/kolo0201.nsf/AllWebDocs/pimp
Deidre D. Johnston i Debra H. Swanson (2004), Uloga medija u stvaranju ideologija majinstva,
Trea, VI/1, 68-85.
Detoni Dujmi, Dunja (1998), Ljepa polovica knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb
Izabrana djela / Jagoda Truhelka, Verka kurla-Iliji, Dora Pfanova, Mila Miholjevi, Mara vel-
Gamirek (1970); priredila Ljerka Car-Matutinovi, Zora, Matica hrvatska, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 317
Lonarevi, Juraj (1968), okadija u knjievnom djelu Mare vel-Gamirek, u: Godinjak ogran-
ka MH Vinkovci, 213-226.
Marakovi, Ljubomir (1997), Rasprave i kritike, Matica hrvatska, Zagreb
Matanovi, Julijana (1994), Melita, u: J. E. Tomi, Melita, Slavonica, Vinkovci, 237-282.
Mazzoni, Cristina (2002), Maternal Impressions: Pregnancy and Childbirth in Literature and The-
ory, Cornell University Press, Ithaca
Mesinger, Bogdan (1998), Diskurs slavonskog mita u djelu Mare vel, u: Vera Erlet al., ur.,
Mara vel-Gamirek: prilozi sa Znanstvenog kolokvija 29-32, Hrae, Drenovci
Miloevi, Nikola (1990), Ideologija, psihologija i stvaralatvo, Beletra, Beograd
Nemec, Kreimir (1994), Povijest hrvatskog romana, od poetaka do kraja 19. stoljea, Znanje,
Zagreb
Nemec, Kreimir (1995), Femme fatale u hrvatskom romanu XIX. stoljea (Geneza i funkcija
motiva) u: Tragom tradicije, Ogledi iz novije hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb,
str. 58-75.
Pele, Gajo (1999), Tumaenje romana, Artresor naklada, Zagreb
Rudan, Evelina (2003), Poroaj, Kolo, 13/2, http://www.matica.hr/Kolo/kolo0203.nsf/
AllWebDocs/Rudan
Sabli-Tomi, Helena (2005), Gola u snu: o enskom knjievnom identitetu, Znanje, Zagreb
Tomi, Josip Eugen (1964), Melita, Matica hrvatska, Zagreb
Tomi, Josip Eugen (1970), Opanareva ki, Zmaj od Bosne, Melita, Zora, Matica hrvatska, Zagreb
(Predgovor Miroslava icela, 7-21)
Tomljenovi, Ana (2005), Majinski identitet, Trea 7 (1-2), 445-449.
Young, Iris Marion (1995), Trudnika tjelesnost, Subjektivnost i otuenje, u: Filozofska istrai-
vanja, 15(3), 511-524.
http://www.hss.hr/aktualno.php?aktualnostId=504&PHPSESSID=fbc2b7b9489c1b4823390f67ac
e5950e
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 319
UDK: 821.163.42.09
Kljune rijei: regionalna knjievnost, slavonska knjievnost, Josip Kozarac, Ivan Koza-
rac, Vladimir Kovai
Regional literature and regionalism as notions which refer to culture and arts, bearing a
deep meaning, have been present for a very long time in the Croatian imagination. Slavo-
nian regional literature goes far into the past. Adam Krelis work from 1774 Scriptorum
ex regno Sclavoniae a saeculo XIV. usque ad XVII. Inclusive collectio has been regarded
as the most famous historical work of the Slavonian literature. According to Stanislav
Marijanovi, the Slavonian regional component has been introduced in the 15th century
by the humanist poet Janus Pannonius, born in the Osijek area. It is thus the aim of this
paper to draw attention to those authors in whose works the necessity of the knowledge
of the Slavonian regionalism and belonging to a certain place, categories being brought
to students in primary schools, have been noted through the thematic and stylistic com-
plexity. The purpose of this paper is to point to one of the authors (Josip Kozarac, Ivan
Kozarac and Vladimir Kovai) in whose works right across the thematic and stylistic
necessity of understanding the complex reads Slavonia regional identity and belonging
320 Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije
to a particular area as to those categories that are already transmitted to students in ele-
mentary education. The general purpose of the paper is to determine the representation
of these three Slavonian authors in primary school textbooks. The textbooks have been
regarded as fundamental means of transfer, bearing essential aesthetic values that are in
this way becoming parts of the individuals general literal culture, underlying the educa-
tional layer of literature classes.
Key Words: regional literature, Slavonian literature, Josip Kozarac, Ivan Kozarac, Vla-
dimir Kovai
Uvod
1. Josip Kozarac
1 Josip Kozarac roen je u Vinkovcima 18. III. 1858. godine, a umro je 21. VIII. 1906. godine takoer u
Vinkovcima.
322 Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije
umu, najsnaniji dio teksta ipak se odnosi na umu, hrast. Kao to na kriterije naina
odabira tekstova za itanke, upozorava Stjepan Hranjec, iz metodikog se instrumenta-
rija iitava da je tekst ivot ume u slubi ilustracije opisa: Opiite umu u proljee. Nave-
dite tiva koja ste dosad itali i gdje se opisuje ili spominje uma (Anto, Buka, 5/1970: 73).
U proirenome dijelu metodikoga instrumentarija, pod nazivom Zadaci, autori itanke
upuuju na zaviajnost naega kraja, to nuno ne znai i piev zaviaj.
Pripovijetka Moj djed3 objavljena je u itanci za esti razred osnovne kole 70-ih
godina. U ovom autobiografskom tekstu Josip Kozarac oivljuje lik svojega djeda, poseb-
no istiui njegovu radinost: u proljee popravlja on oko plotova, kri pomalo po livadi
i ljiviku, skida mainu s vonjaka i okresuje ih, nikada ni aska nee stati da se odmori
(Buka, Anto, 6/1974: 26) i poznavanje prirode: On je znao za prvu jagodu na livadi i
za prvu trenju na deblu. Razgovarao se sa itavom prirodom; niega nije bilo to bi nje-
mu bilo nepoznato (Buka, Anto, 6/1974: 26), pridajui mu tako osobine koje je i sam
imao. Autori itanke u metodikome instrumentariju upuuju uenike na opis lika, te
plemenitost djeda koju Josipa Kozarac izraava opisujui djedovo lice, njegovo znanje i
radinost, djedovu uslunost i njegov ugled. Iako nigdje izrijekom ne spominju motiv
zaviajnosti, on se moe iitati iz samoga teksta te zavrnoga dijela metodikoga instru-
mentarija koji govori o autoru: pravi je slikar Slavonije, njezinih ljudi i njezinih pejzaa
(Buka, Anto, 6/1974: 26). Pripovijetka Moj djed objavljena je i osamdesetih godina u
itankama za esti razred osnovne kole, ali u proirenom obliku. I ovdje autori itanke
upuuju uenike kako Josip Kozarac s puno ljubavi, topline i potovanja opisuje svoga
djeda, prostor u kome je ivio i prostore kojima se kretao, ali interpretaciju u metodi-
kome instrumentariju proiruju pitanjem: Kojega je drutvenoga porijekla djed? Po emu
to zakljuuje? (Skok, Dikli, Been, 6/1985: 30). Odraavajui situaciju slavonskoga sela
onoga vremena lik djeda reprezentira one moralne autoritete koji su drali nekadanju
zadrugu i koji su odlaskom takvih osoba nepovratno nestali (to i bijae jednim od uzroka
raspada zadrunih zajednica) (Hranjec, 2009: 359).
3 Buka, Anto 1970, 1971, 1972, 1973; Buka, Anto 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980, 1981, 1982, 1983;
unosi rijei i izraze rodnoga kraja. esto su to zastarjelice arhaizmi i lokalizmi, tj. rijei
karakteristine za slavonsko selo toga vremena: gumno, vraj, zamnijeti, zasinuti, ulagi-
vati se, voljko (Been, Jambrec, 6/2006: 71-73). U proirenome dijelu metodikoga instru-
mentarija, Za one koji ele znati vie, uenike se upuuje da pronau pjesmu ili prozni
tekst o Slavoniji, pievu zaviaju, za razliku od Skoka i Diklia, koji uenike upuuju na
istraivanje vlastitoga zaviaja.
Pripovijetka Slavonska uma5 Josipa Kozarca objavljena je u itankama za etvrti i
esti razred osnovne kole 90-ih godina. U ulomku iz itanke za etvrti razred osnovne
kole, iz crtice Slavonska uma, uenici trebaju zapaziti opis prostora kao i odnos prema
prirodi na koji uenike potie ovaj Kozarev tekst: Na kakav odnos prema prirodi potie
ovaj Kozarev tekst? (Dikli, Skok, 4/1994: 46). Tako se ponovno potvruje teza Stjepana
Hranjeca o kriteriju uvrtavanja tekstova u itanke. Meutim, u metodikome instru-
mentariju u itanci za esti razred osnovne kole, autorica Dunja Merkler izrijekom upu-
uje uenike u piev doivljaj ume njegova rodnog kraja. I u pitanjima koja slijede
autorica istie znaenje ume za Slavoniju i Slavonca: Kakvo je znaenje ume u ivotu
Slavonije?/ Koje ivotne trenutke Slavonac dijeli s prirodom to ga okruuje? (Merkler,
6/ 1997: 17) te tako istie pievu ljubav prema umama svoga zaviaja: Za onoga koji
prolazi njom bez srca i uvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat e ona dakako
mrtvom umom, bolje rei prostorom drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne gla-
sove, koji oivljuju umski prostor, gdje se njena pjesma mijea sa izumiruim vapajem,
gdje je tisua raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih
i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere taj e se smatrati nekako
bliim sebi i svojim uvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru. Slavonac ljubi tu
svoju hrastovu umu nadasve: on je u njoj kao u svojoj kui (Merkler, 6/1997: 16).
I 2000-ih godina, u itanci za esti razred osnovne kole, objavljena je Kozareva
crtica Slavonska uma. U interpretacijskom dijelu metodikoga instrumentarija nagla-
ava se odgojna: Potrai podatke o propadanju i zatiti uma u suvremenom svijetu te o
posljedicama za ovjeanstvo (Babi, Golem, Jeli, 6: 2007: 75) i obrazovna nota teksta:
Prisjeti se to ste sve saznali o umama na nastavi prirode./ Nabrojte sve drvee koje raste
u slavonskoj umi (Babi, Golem, Jeli, 6: 2007: 75). U proirenom dijelu metodikoga
instrumentarija nastavlja se odgojno-obrazovni pristup: Najvea europska cjelovita uma
hrasta lunjaka jest Spava u Vukovarsko-srijemskoj upaniji (Babi, Golem, Jeli, 6:
2007: 75). Autorice itanke pozivaju uenike da posjete piev zaviaj, ali ne fiziki (auto-
mobilom, vlakom, autobusom), nego virtualno, tj. putujui www.vinkovci.hr.
Ulomak iz pripovijetke Tri dana kod sina6 objavljen je u itanci za sedmi razred
osnovne kole 90-ih godina. U ulomku dolazi do izraaja Kozarev osjeaj za drutvene
pojave njegova vremena. U interpretacijskom dijelu metodikoga instrumentarija ue-
nike se upuuje na novi knjievni pojam, retrospekcija, kao i na nain ivljenja na selu
i u gradu te o razliitim pogledima na ivot. Zaviaj ne ine samo prirodna bogatstva,
ume, polja, nego i sela i gradovi te je u proirenom dijelu metodikoga instrumentarija,
Izraavanje i stvaranje, jedan od zadataka i: Navedi nekoliko knjievnih djela koja govore
o ivotu na selu i u gradu (Skok, Dikli, 7/1998: 26).
5 Dikli, Skok 1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 2003; Merkler 1997; Babi, Golem, Jeli 2007.
6 Dikli, Skok 1992, 1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 1999.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 325
2. Ivan Kozarac
Pisac kratkoga daha, pjesnik due, Ivan Kozarac9, u literaturu ulazi prvo pjesmama,
od kojih su neke vrijedna pjesnika ostvarenja (Da se povezemo, Milovo sam), koja jo i
danas ive. Radei u odvjetnikom uredu vinkovakoga odvjetnika dr. Plemia imao je
prilike upoznati tragine ljudske sudbine u kojima je nalazio literarnu inspiraciju.
Ivan Kozarac u svome pisanju odbacuje moralizatorsko-prosvjetiteljske tendencije
te kao to kae Josip Bogner kida s tom moralizatorsko-uiteljskom tradicijom slavon-
ske knjievnosti te polazi s Bertiem, Beneiem i Ivakiem novim putem. Nesumnjivo
je da je moderna, koja je mjesto moraliziranja i pedagogije u knjievnosti postavila za-
htjev za artizmom i istim umjetnikim izraavanjem, mnogo utjecala na stvaralaki rad
Ivana Kozarca (Bogner, 1994: 30). Iako u djelima Ivana Kozarca nema moralizatorskih
tendencija ipak se osjea njegova briga za sudbinu Slavonaca i Slavonije. Cjelokupno je
njegovo knjievno djelo inspirirano Slavonijom i od prvih svojih pjesama do posljednje
pripovijetke Kozarac je bio i ostao pjesnik Slavonije. U njemu je Slavonija nala intimnog
pjesnika, koji je zanosom i vrelinom ljubavnika opjevao raskliktanost i tmurnost njezina
pejzaa, ivot te velike plodne ravnice, njenih uma i ljivika, koji je opjevao ivot ovjeka
s te ravni, otkrio duu Slavonije i Slavonaca (Bogner, 1994: 29).
Djela Ivana Kozarca pozornost ne privlae samo sadrajno, nego i kao to kae Bra-
ne Crlenjak zadivljuje nas formalna strana Kozarevih djela. Pogotovo ako se uzme u
7 Petra,
Pandi 1997, 1998.
8 Pandi,Petra 1998; Been, Karaka 1998, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004, 2006, 2007; Bajuk, Hranjec 2003;
Jambrec, Been 2000, 2003, 2004, 2007.
9 Ivan Kozarac roen je u Vinkovcima, 8. II. 1885. godine, a umro je takoer u Vinkovcima, 16. XI. 1910.
godine.
326 Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije
obzir da nije imao uzor i da je bio isti autodidakt. Dakle, ono to je stvorio, stvorio je
uroenim osjeajem za literaturu (Crlenjak, 1970: 30). Najbitnija je karakteristika Ko-
zareva stila muzikalnost rijei i reenica, ak i prirodu doivljava muzikalno. Veina
njegovih neologizama su onomatopeje, jer Kozarac je, navodi Brane Crlenjak, bio dijete
sa sela i njiva, vezan za tlo i prirodu pa se ona vrlo esto manifestira u njegovim djelima.
Poneki opis prirode je malo savrenstvo ugoaja i slika. Izdvojen iz ostalog teksta djeluje
kao pjesma u prozi (Crlenjak, 1970: 30).
Ivan Kozarac svoju je Slavoniju doivljavao svim osjetilima. Rijeima je crtao pejsa
i stvarao njegove neponovljive ugoaje. Izjavljivao je kako je pripovijedati nauio na
seoskim prelima i divanima meu didacima i bakama, a kako je ikavtina vrlo muzi-
kalna tako je i kroz narodni govor muzika ula u Kozareva djela (Crlenjak, 1970: 31).
Aforistine reenice njegovih djela (Zna pela di e po med, Svom zlu ne tribam svidoka,
i druge) karakteristine su za govor slavonskoga seljaka i daju Kozarevu stilu takoer
vjerodostojnost.
Djelo Ivana Kozarca svjedoi o ivotu kojim je ivjela Slavonija na prijelomu jednoga
socijalnoga i ekonomskoga sustava, odnosno na prijelazu iz patrijarhalno-zadrugarsko-
ga ivota u moderni individualistiko-kapitalistiki ivot. Kao to kae Josip Bogner iz
Kozareeva djela progovara itava jedna epoha kroz koju je prolazio itav jedan ivot
Slavonije, iz njega odie dua toga kraja, odzvanja razuzdana, a opet u svoj svojoj biti
tuna i melankolina pjesma njena (Bogner, 1993: 211). Ivan Kozarac zastupljen je samo
u drugome razdoblju analiziranih itanaka i to sa est svojih tekstova te se uz njih ne
donosi grafiki prikaz.
nostavna proirena, sloena (Jambrec, Been, 7/2007: 27) te korelaciju s nastavnim pred-
metom Likovna kultura: Naslikaj motiv iz Kozareve proze koji si najsnanije doivjela/
doivio (Jambrec, Been, 7/2007: 27).
U dijelu Za one koji ele znati vie autori istiu pojam regionalizam, tema nastavno
podruje jezino izraavanje, odnosi meu rijeima (uoavati razliite znaenjske odno-
se meu rijeima; preoblikovati tekst zamjenjujui pojedine rijei znaenjski srodnima;
prevoditi zaviajne sinonime na standardni jezik; zapaati uloge istoznanih i blisko-
znanih rijei u knjievnom tekstu): Pronai u tekstu rijei koje bismo mogli nazvati regi-
onalizmi i prepii ih u biljenicu, a zatim uz svaku rije napii standardni oblik (Jambrec,
Been, 7/2007: 25).
Pjesma Milovo sam11 objavljena je u itankama za osmi razred osnovne kole 2000-
ih godina. Metodiki instrumentarij koji prati pjesmu sastoji se od triju dijelova: Razgo-
varajmo, Jeste li znali? i Pokuaj i ti. U dijelu Razgovarajmo pitanja su interpretacijskoga
karaktera, nastavnoga podruja knjievnost, teme: odnos teme i motiva: Koja je tema
pjesme? Pomou kojih je motiva pjesnik oblikovao temu? (Babi, Golem, Jeli, uri,
8/2005: 173), lirsko pjesnitvo, tematska i vrstovna podjela lirskih pjesama: Kojoj vrsti
poezije pripada ova pjesma? Dokaite da je ritam ostvaren: a) vezanim stihom, b) rimom,
c) akustinim vrednotama glasova, d) desetercem i cezurom iza etvrtoga sloga, e) inverzi-
jom. Je li ritam spor ili brz? Obrazloite odgovor (Babi, Golem, Jeli, uri, 8/2005: 173),
pjesnike slike: Koja je pjesnika slika najbogatija? Zato? (Babi, Golem, Jeli, uri,
8/2005: 173). U dijelu Pokuaj i ti zadatcima Priredi s ostalim uenicima iz razreda mali
recital lirskih pjesama na temu ljubavi, Napii problemski lanak o temi zabranjene lju-
bavi (Babi, Golem, Jeli, uri, 8/2005: 173) proiruje se tema odnos teme i motiva, a
zadatkom Odredi oblik (formu) ove pjesme s obzirom na navedene elemente: broj strofa,
vrstu strofe, broj slogova u stihovima i vrstu rime (Babi, Golem, Jeli, uri, 8/2005:
173) proiruje se tema lirsko pjesnitvo. Iako niti u jednom dijelu metodikoga instru-
mentarija autorice itanke nemaju zadatak o arhaizmima, turcizmima i lokalizmima,
uz pjesmu se nalazi niz pojmova, meu kojima su i ovi, a mogu se vezati uz pjesmu. U
dijelu Jeste li znali? uenici mogu doznati da je pjesma Milovo sam motivirana stvarnom
pjesnikovom ljubavi, Vinkovankom Marijom Guttman te da ju je uglazbio poznati skla-
datelj Ivo Tijardovi. Ova je natuknica korisna upravo stoga to je ljudi danas pjevaju u
mnogim naim krajevima pogrjeno je smatrajui narodnom pjesmom.
3. Vladimir Kovai
kao to narodni melos daje poticaj tolikim naim kompozitorima. Poezija mora biti ve-
zana uz zemlju i narod. To je bitno (vagelj, 2005: 326).
Miroslav icel navodi kako Vladimir Kovai u veem dijelu svoje lirike ostaje na
razini deskriptivnog pjesnika sa folklorno obojenim stihovima vezan uz okadiju i svoje
slavonske pejzae (icel, 1979: 145).
U pjesmama Vladimira Kovaia nalaze se brojni elementi slavonske tradicije kao i
sjetni slavonski ugoaji. Melankolini i nostalgini stihovi, pomalo barokno iskieni,
istie Miroslav icel, najjae dolaze do izraaja u motivima u kojima se vraa u svoju
mladost ili ezne za prolou (icel, 1979: 145). Kovai nije pjesnik odreenih stvari,
izdvojenih pojedinosti, konkretnih poticaja. U njemu imamo, prije bismo rekli, izrazitog
pjesnika raspoloenja, mekih timunga, fluidnih duevnih stanja, nostalginih nastro-
jenja, zaboravljenih pa opet probuenih uspomena, emocija ni bunih ni afektivnih, ali
zato intenzivnih; a ako ipak treba izdvojiti motive koji su mu najblii, najsvojstveniji,
onda su to bez ikakve sumnje jesen i smrt (Jeli, 1982: 13). Autori koji su pisali o radu
Vladimira Kovaia uz njegove pjesme vezuju melankoliju. I Matko Pei pie o Vladimi-
ru Kovaiu kao piscu mekoe, tame, melankolije stare Slavonije (Pei, 1984: 203). Uz
ime Vladimira Kovaia neprastano se pie rije melankolija.
Vladimir Kovai pridavao je veliku vanost muzikalnosti rijei, na njezin smjetaj
u stihu, kao i odnos, muziki odnos prema drugim rijeima, na indukciju i dedukciju
slike i na smirenost kompozicije, koja in ultima linea, mora barem podsjeati na klasiku
(vagelj, 2005: 328).
Ante Bai slikovito opisuje Kovaievu poeziju: poezija je to koja vie tinja nego
to bukti, ona nije plamen nego roj iskara. Izdvojen od tokova svoja vremena, Kovai
je (kada su se drugi bavili egzistencijalnim problemima u poeziji) pisao poeziju pejzaa,
muzikalnog ritma i istih, zvonkih rima, gotovo u realistikom kodu. Ispod njegove sla-
vonski obojene sjete krije se tragini osjeaj ivota i melankolije.
Svojom poezijom on je pjesnik koji je vrsto srastao s rodnim tlom. Njegova je lirika,
moda ne uvijek tematski, ali svakako osjeajima, vezana uz Vinkovce i okadiju.
Zaviaj je, kako kae Katica orkalo, pjesniku sveto hodoasno mjesto gdje pohra-
njuje i uvijek iznova nalazi riznicu svojih uspomena, doivljaja, dojmova, dragih osoba, a
njegov se odnos prema tom vlastitom blagu, bez kojeg i ne bi postao pjesnikom, mijenja,
dopunjava i proiava razvojem njegova lirskog personaliteta (orkalo, Rem, 1994:
67-68).
Iza Vladimira Kovaia, regionalista u poeziji, duboko povezanog sa zaviajem i
sudbinom rodnoga kraja, ostala je pjesma vjerna slavonskoj njivi. Vladimir Kovai u
osnovnokolskim udbenicima zastupljen je u oba promatrana razdoblja. U prvome je
razdoblju prisutan s 14, a u drugome s 18 tekstova. Iz grafikona 13 razvidno je da je udio
Kovaievih tekstova u prvome razdoblju 44%, a u drugome 56% te se i za njega moe
rei da je jedan od autora koji konstantu svoga pojavljivanja zadrava u oba analizirana
razdoblja.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 329
13 Brajenovi, Blaeni 1973, 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980; Bendelja, Brajenovi 1984, 1985, 1986,
1987, 1988, 1989.
14 Bendelja, Brajenovi 1990, 1992; Matanovi, Tatarin 2001, 2002; pani, Juri 2006, 2008.
330 Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije
Godine 2001. pjesma uvrtena je u itanku za osmi razred osnovne kole autora
Julijane Matanovi i Milovana Tatarina. Iako autori u metodikome instrumentariju
(motivacijski dio i stvaralaki dio) preteito istiu krajolik/pejza, u recepcijskom di-
jelu (Razgovarajmo) kao i u dijelu Knjievni pojam upuuju uenike u dublje znaenje
pjesnikoga teksta: U kakvoj su vezi bjelina i smrt? (Matanovi, Tatarin, 8/2001: 49).
Ulazei dublje u strukturu pjesnikoga teksta, neminovno je zakljuiti da je raspo-
loenje melankolino i sumorno. I sami autori osjeaju, iako se radi o uenicima osmo-
ga razreda osnovne kole, teinu posljednje rijei u pjesmi (smrt) te zato ele pitanjem
Jesu li stihovi o zimi mogli biti ispjevani i u drukijem raspoloenju? (Matanovi, Tatarin,
8/2001: 49) nainiti odmak i zimu kao motiv ponuditi za ostvarenje optimistinijega ras-
poloenja. Boljem razumijevanju i interesu za knjievnika doprinosi i dio metodikoga
instrumentarija pod nazivom Tko je autor?
Godine 2006. u itanci za etvrti razred osnovne kole Ankice pani i Jadranke
Juri takoer se nalazi pjesma Zimski crte. Udbenik je radnoga karaktera i metodiki
instrumentarij iza pjesme kroz petnaest pitanja upuuje uenike na slike zime kao i sjet-
no i tmurno raspoloenje pjesnika.
Pjesma Ex Slavonija15 objavljena je u itankama za sedmi razred osnovne kole
2000-ih godina. Pjesma je bogata vidnim: Kraj carskih cesta jablani su stari (Babi, Go-
lem, Jeli, 7/2007: 134), slunim: Kukuruz kao ljetna kia umi (Babi, Golem, Jeli,
7/2007: 134), mirisnim: u zlatnom itu zrije miris hljeba (Babi, Golem, Jeli, 7/2007:
134) i dodirnim: nad kojom srce nae krvi grije (Babi, Golem, Jeli, 7/2007: 134) opa-
ajima koji bude slike zaviajnoga krajolika. U svih sedam strofa pjesnik kroz slavonski
pejza snano izraava svoj osjeaj ljubavi prema Slavoniji. Za razliku od pjesama Zimski
crte i Hvaljen Isus, moja draga bako, u pjesmi Ex Slavonija, iako nosi takav naslov
i upuuje na prolost: u nebo diu koplja erme vite; kad momci snae jabukama kite
(Babi, Golem, Jeli, 7/2007: 134), ne nalaze se nostalgina i melankolina raspoloenja.
Pjesma otvoreno izraava pjesnikov domoljubni naboj: hrvatska im ljubav blista s lica; I
svud je beskrajna ravnica, nad kojom srce nae grije; Sunce, strasna dua Slavonije! (Babi,
Golem, Jeli, 7/2007: 134). Pjesma je proeta ugoajem idile, tj. u najljepem svijetlu
predstavlja pjesnikov zaviaj: I svud je, svuda beskrajna ravnica/ i na njoj kao ovce naa
sela:/ hrvatska im ljubav blista s lica,/ skromna, kao cvijee ljive bijela (Babi, Golem,
Jeli, 7/2007: 134).
Intimna pjesma Hvaljen Isus, moja stara bako16 objavljena je u itankama za sed-
mi razred osnovne kole 90-ih i 2000-ih godina. I u ovoj pjesmi nalaze se pejzane slike:
orah umi; uti lie u njima je jesen; stazice su zarasle sa draem (Skok, Dikli, 7/1998:
182), ali ovdje pjesnik s pomou pjesnikih slika evocira sjeanje na baku te pitanjima
razotkriva svoja osjeanja: Kako si mi, moja stara bako?; Kako si mi, iva eljo moja?
(Skok, Dikli, 7/1998: 182). Jedna od znaajki poezije Vladimira Kovaia svakako je i
njegova zaviajnost. Iako je ovo intimna lirska pjesma, upravo kroz vjerski pozdrav Hva-
ljen Isus, moja stara bako pjesnik spaja intimu, osjeaj ljubavi i potovanja prema baki, a
kroz krunicu uspomena vidi baku kako ui pokraj trijema, prebire vunu... te se tako
i sam vraa zaviaju.
Zakljuak
U radu Zaviaj kao prostor interpretacije promatrana su tri slavonska autora, Ivan Koza-
rac, Josip Kozarac i Vladimir Kovai, njihova zastupljenost i uloga u osnovnokolskim
udbenicima u razdoblju od 1970. do 1989. godine i od 1990. do 2008. godine, od 1. do 8.
razreda. Sva tri autora mjestom svoga roenja i ukupnoga djelovanja pripadaju Slavoniji
te se njihovi tekstovi zastupljeni u itankama referiraju na slavonski zaviaj.
Iz analize ulomaka realistinih pripovijedaka Josipa Kozarca u razdoblju od 1970.
do 1989. godine razvidno je da se Kozarac mladoj itateljskoj publici predstavlja kao
slikar slavonskoga sela, odnosno slavonske prirode i kao slikar slavonske due. Prepo-
znatljiv je njegov romantiarski zanos i ljubav prema Slavoniji i njezinoj ljepoti, a izo-
staje realistino vienje Slavonije sa svim svojim preblemima s kojima se ona suoava
u Kozarevo vrijeme. U drugome se razdoblju recepcija Kozareva knjievnoga opusa
nije mijenjala. Ostaje i dalje vezan uz Slavoniju i njezinu ljepotu koju suprotstavlja urba-
noj gradskoj sredini. Ljepota slavonske ume ostaje dominantnim motivom u ulomcima
itanaka, dok u pozadini ostaje Kozareva racionalna spoznaja godpodarsko-socijalne
problematike ivota u Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljea.
Ivan Kozarac javlja se tek u drugom razdoblju analiziranih itanaka, u razdoblju
od 1990. do 2008. godine. Iz uvrtenih udbenikih ulomaka vidljivo je da je Slavonija
inspirativni motiv Kozareva stvaralatva, ali ne u moralizatorsko-didaktikom smislu,
nego se njegova literarna inspiracija Slavonija oblikuje modernistikom tenjom da
svim osjetilima i izborom izraajnih sredstava predstavi svoj intiman doivljaj Slavoni-
je. itatelj se Kozareva ulomka i pjesme usmjerava na pronalaenje stilskih vrjednota
njegova stvaralatva.
Zaviajni pjesnik Vladimir Kovai iznimno je slabo zastupljen u analiziranim ud-
benicima prvoga razdoblja. Autori udbenika predstavljaju ga pjesmom Zimski crte u
kojoj itatelj moe prepoznati nostalginost i melankolinost kao bitnom odrednicom
njegova pjesnitva. Pitanje je je li naslov pjesme zavarao autore udbenika ijim je uvr-
tanjem pjesma moda daleko od djejih emocija i interesa. Iako ga knjievna kritika
prepoznaje kao jednoga od najizrazitijih predstavnika regionalne lirike u hrvatskoj knji-
evnosti, ponajprije u motivima rodne mu Slavonije, izborom pjesme Zimski crte itate-
lji ga kao takvoga ne mogu prepoznati.
U drugome razdoblju analiziranih udbenika Vladimir se Kovai snanije pred-
stavio kao pjesnik slavonskoga pejsaa, slavonske tradicije i ugoaja. Izborom tekstova
Kovai se u razdoblju od 1990. do 2008. godine prepoznaje kao pjesnik zaviajnosti, koji
iskoristivi zaviajnu tematiku iskazuje svoja nostalgina, melankolina raspoloenja,
koja se najee i pripisuju Vladimiru Kovaiu.
332 Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije
Izvori
Anto, A., J. Buka (1970, 1971, 1972), Prozor u svijet, itanka za V. razred osnovne kole, kolska
knjiga, Zagreb
Babi, N., D. Golem, D. Jeli (2007), Dveri rijei 6, Hrvatska itanka za esti razred osnovne kole,
Profil, Zagreb
Babi, N., D. Golem, D. Jeli (2007), Dveri rijei 7, itanka za sedmi razred osnovne kole, Profil,
Zagreb
Babi, N., D. Golem, D. Jeli, I. uri (2005, 2007), Dveri rijei, Hrvatska itanka za 8. razred
osnovne kole, Profil, Zagreb
Bajuk, K., S. Hranjec (2003), Naa itanka 7, itanka za 7. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb
Bendelja, N., B. Brajenovi (1984, 1985, 1986, 1987, 1988, 1989), Radosti druenja, itanka iz knji-
evnosti, scenske i filmske umjetnosti za III. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Bendelja, N., B. Brajenovi (1990, 1992), Radosti druenja, itanka iz knjievnosti, scenske i film-
ske umjetnosti za III. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Been, A., J. Karaka (1998, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004, 2006, 2007), Hrvatska itanka 7, Udbe-
nik za sedmi razred osnovne kole, kolske novine, Zagreb
Brajenovi, B., A. Blaeni (1973, 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980), Vedri dani, Za 3. ra-
zred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Buka, J., A. Anto, Svijetle staze (1970, 1971, 1972, 1973), itanka za VI. razred osnovne kole,
kolska knjiga, Zagreb
Buka, J., A. Anto (1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980, 1981, 1982, 1983), I sazri sloboda,
itanka za esti razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Dikli, Z., J. Skok (1992, 1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 1999), Hrvatska itanka 7, Iz knji-
evnosti, scenske i filmske umjetnosti za VII. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Dikli, Z., J. Skok (1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 2003), Hrvatska itanka 4, Iz knjievnosti,
scenske i filmske umjetnosti, kolska knjiga, Zagreb
Dikli, Z., J. Skok (2007), Sjetva rijei, Hrvatska itanka za 6. razred osnovne kole, kolska knjiga,
Zagreb
Jambrec, O., A. Been (2000, 2003, 2004, 2007), Hrvatska itanka, Za VII. razred osnovne kole,
Naklada Ljevak, Zagreb
Jambrec, O., A. Been (2001, 2002, 2005, 2006, 2007), Hrvatska itanka, Za VI. razred osnovne
kole, Naklada Ljevak, Zagreb
Matanovi, J., M. Tatarin (2001, 2002), Poetnica za odrasle, Hrvatska itanka za 8. razred osnov-
ne kole, Profil, Zagreb
Merkler, D. (1997), Ljepota rijei, itanka za 6. razred, kolska knjiga, Zagreb
Pandi, V., B. Petra (1998), Hrvatska itanka, Za VII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb
Petra, B., V. Pandi (1997, 1998), Hrvatska itanka, Za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1992, 1993), Darovi rijei, Hrvatska itanka iz knjievnosti, scenske i filmske
umjetnosti za VII. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1994, 1995, 1996, 1997), Hrvatska itanka 7, Iz knjievnosti, scenske i filmske
umjetnosti za VII. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 333
Skok, J., Z. Dikli (1997, 1998, 2003), Hrvatska itanka 6, Za 6. razred osnovne kole, kolska
knjiga, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1998, 1999, 2003, 2006), Plodovi rijei, Hrvatska itanka iz knjievnosti, scen-
ske i filmske umjetnosti za VII. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (2007), etva rijei, Hrvatska itanka iz knjievnosti, scenske i filmske umjet-
nosti za VII. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli, A. Been (1985, 1986, 1987, 1988, 1989), Zvjezdane staze, itanka iz knjievno-
sti, scenske i filmske umjetnosti za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli, A. Been (1990, 1991, 1992, 1993, 1994, 1995, 1996), Zvjezdane staze, itanka iz
knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za 6. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
pani, A., J. Juri (2006, 2008), itanka 4, kolska knjiga, Zagreb
Literatura
UDK: 821.163.42. 09
821.163. 42.09: 371.671
Displaying artistic values as a symbolic but not economic, therefore material, capital
is first prerequisite to existence of literary canon. Its existence might not perpetuate,
not form, without endorsing its status through institutions, magazines, literary critique,
publishers, order of influential persons inside institutions like academies or universiti-
es, but originating and existence of canon doesnt allow anyone of these instances, yet
system of relationships between all the actors, which needs to be looked at as fighting
for monopolization where the value of literary work, as well as belief in its undoubted
336 Patricia Marui: Kanon i knjievnost
existence, are always renewed. Although it sounds like a platitude, big discussion about
canon can be traced only from the moment when the problem of existence of canon has
started to be awakened, and with that problematized. In Croatian literature science big
discussion about canon (Guillory 1993, Herrnstein Smith 1988, Bloom 1994) actually
didnt encounter bigger response. When there were staffs broken in English, German
and French intellectual discussions around intensity, aspects and sort of influence on
generally recognized canon lists, Croatian canons were being formed again. Croatian
textbooks were enthroning literary authors again, disregarding sometimes traditional
texts from ex Yugoslavia so they can be replaced by pure Croatian texts. From the
old textbooks only two novels from Ivan Cankar were left, some texts from Ivo Andric,
and none of the texts from other Bosnian-Hercegovian, Serbian or Macedonian authors.
Textbooks were divided into texts which are Croatian and those which represent canon
of the world literature. Discussion about canon was raising questions about ideological
conditioning of the canon texts. Canon of Great artwork is quite certainly less conditio-
ned by its quality and more by the politics of power (Foucault 1966). Problem of Croatian
canon also raises question on relationships between small and great literatures, question
of national identity and literary work, relationship of national literature towards related
literatures and opens problem in the relationship of institutions and the literature.
terpretacije istiu one aspekte djela koji su vani za njegovo razumijevanje na nain koji
prihvaa vladajua ideologija zahvaljujui kojoj se tekst nalazi na popisu velikih.
Istovremeno se dijelovi teksta koji se razlikuju od opeprihvaenih vrijednosti
ignoriraju i zaobilaze, ili pak tumae kroz primjerenije alegorije, kako bi se doveli do
proklamiranih vrijednosti. Upravo je na primjerima tekstova starije hrvatske knjievno-
sti teko zamisliti da su relativno suvremene interpretacije koje danas doivljavamo kao
dio samog teksta mogle biti miljene u razdobljima kada su tekstovi nastajali. U okviri-
ma sedamnaestostoljetnog protureformacijskog Dubrovnika Osman sigurno nije itan
na nain na koji su ga tumaili ilirci, kada su u skladu sa svojom interpretacijom dopunili
izgubljena pjevanja i slavili njegovo slavjanstvo.
2. Aktualizacija kanona
U hrvatskoj knjievnoj znanosti ta rasprava zapravo nije naila na vei odjek. Dok su se
na engleskom, njemakom ili francuskom vodile intelektualne debate oko intenziteta,
naina i vrste utjecaja na opeprihvaene kanonske popise, hrvatski su se kanoni po-
stavljali. Hrvatske su itanke ponovo ustoliavale knjievne autore, odbacujui nekad
uobiajene tekstove nastale na podruju bive Jugoslavije kako bi ih zamijenile istim
hrvatskim tekstovima. Iz starih itanaka ostale su samo dvije pripovijetke Ivana Can-
kara, pokoji tekst Ive Andria, a niti jedan tekst drugih bosanskohercegovakih, srpskih
ili makedonskih autora. itanke su podijeljene na tekstove koji su hrvatski i one koji
predstavljaju kanon svjetske knjievnosti.
Rasprava o kanonu postavljala je pitanja ideoloke uvjetovanosti kanonskih teksto-
va. Ono to se zbivalo sa knjievnou kod nas moglo se upravo koristiti kao dokaz, jer su
neka do tada kanonska djela jednostavno odbaena i etiketirana apokrifnim na posve
oigledan diktat ideologije, dok su druga, donedavno zaboravljena, zauzela vana mje-
sta u novoformiranom novohrvatskom knjievnom kanonu.
Stjecajem povijesnih okolnosti, devedesete godine dvadesetog stoljea ponovo su re-
interpretirale kanon hrvatske knjievnosti, nije teko zakljuiti po ijem se diktatu i na
koje naine oblikuju kanonski p(r)opisi. Kao primjeri za analizu lirske pjesme, simbola
ili metafore u itankama su iezli stihovi Jure Katelana, a pojavili su se soneti Vinka
Nikolia ili Viktora Vide. Svi su se u pregledima hrvatske knjievnosti trudili spomenu-
ti Milu Budaka, knjievnika iz doba NDH, a izostaviti Augusta Cesarca, deklariranog
ljeviara. Djela Vladimira Nazora prola su novu selekciju, te su u itanke stigli njego-
vi rani radovi o hrvatskim kraljevima, dok su pjesme nastale u njegovoj kasnijoj fazi
odjednom nestale. Postaje jasno da niti jedan kanon nije zauvijek definiran, ma kako se
vrstim i postojanim inio i predstavljao.
Problem hrvatskog kanona postavlja i pitanje odnosa malih i velikih knjievnosti,
pitanje nacionalnog identiteta i knjievnih djela, odnosa nacionalne knjievnosti prema
srpskoj, pa i slovenskoj i drugim slavenskim knjievnostima, kao i onima koje nastaju u
neposrednoj geografskoj blizini na jezicima kao to su talijanski ili njemaki.
Homogenizacijska funkcija knjievnosti unutar nacionalne zajednice ostvaruje se i
preko njenog odnosa s jezikom, odnosno nacionalnim standardom. Knjievnost utjee
na jezini standard ve i postojanjem tekstova na standardu, ali i opravdavanjem raznih
standardizacijskih postupaka unutar jezika graom iz knjievnosti. Pri tom je postupku
od velike vanost i proces kanonizacije.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 339
uz Zagreb, gdje je 1914. objavio prve stihove u Hrvatskoj mladoj lirici, nisu ga sasvim
dekanonizirali. Dananji pregledi hrvatske knjievnosti uglavnom ne zaboravljaju spo-
menuti Ivu Andria, no niti ne preuuju da on nije samo hrvatski pisac.
U svim je jugoslavenskim knjievnim pregledima roman Na Drini uprija, najpo-
znatiji roman jedinog junoslavenskog knjievnog nobelovca, desetljeima kanoniziran
kao iznimna vrijednost kroz simboliko itanje mosta kao poveznice izmeu razliitih
vremena, kultura i naroda. Upravo je paradoksalno da e se nedugo nakon Andrieve
smrti u njegovim reenicama traiti objanjenja za bolje razumijevanje posljednjeg rat-
nog sukoba, a sve e tri sukobljene strane polazei od istog ishodita pronalaziti posve
oprena tumaenja teksta. Umjesto jednog postoje razliiti interpretacijski koncenzusi,
premda je u svim itanjima rije o kanoniziranom autoru.
Ambivalentan odnos prema Andriu i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini
u posljednje je vrijeme puno vie ovisio o dnevnoj politici, nego o knjievnoj kritici, pa
moe posluiti kao primjer odnosa kanona i ideologije.
Literatura
Althusser, Louis (1986), Ideologija i ideoloki aparati drave, u: Proturjeja suvremenog obrazo-
vanja, prir. S. Flere, prev. Markita Franuli, 119139, Zagreb
Anderson, Benedict (1990), Nacija: zamiljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i irenju naci-
onalizma, prev. N. engi i N. Pavlovi, kolska knjiga, Zagreb
Asman, Alaida (Assmann, Aleida) (2002), Rad na nacionalnom pamenju, Biblioteka XX vek, Be-
ograd
Balibar, Etienne (1991), The Nation Form: History and Ideology, u: E. Balibar i L. Wallerstein,
ur., Race, Nation, Class, Verso, London
Banac, Ivo (1995), Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, prev. J. entija,
Durieux, Zagreb
Barthes, Roland (1979), Historija ili knjievnost, u: Knjievnost, mitologija, semiologija, Nolit,
Beograd
Bhabha, Homi (2002), Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Politika i
etika pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Biti, Vladimir (2000), Strano tijelo pripovijesti, Etiko-politika granica identiteta, Hrvatska sve-
uilina naklada, Zagreb
Bloom, Harold (1994), The Western Canon. The Books and School of the Ages, New York
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 343
Bourdieu, Pierre (1993), The Field of Cultural Production, Polity Press, Cambridge
Bourdieu, Pierre (2002), Distinction. A Social Critique of the Judegement of Taste, Cambriedge,
Massachusetts
Dijk, Teun Adrian van (2006), Ideologija, multidisciplinaran pristup, prev. ivan Fillipi, Golden
marketing Tehnika knjiga, Zagreb
Eagleton, Terry (2002), Ideja kulture, Jesenski i Turk, Zagreb
Foucault, Michel (2002), Rijei i stvari, Arheologija humanistikih znanosti, Golden marketing,
Zagreb
Guillory, John (1993), Cultural Capital. The Problem of Literary Canon Formation, The University
of Chicago Press, Chicago
Herrnstein Smith, Barbara (1988), Contingencies od Value. Alternative Perspectives for Critical
Theory, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London
Jelavich, Charles (1992), Junoslavenski nacionalizmi, jugoslavensko ujedinjenje i udbenici prije
1914, Globus kolska knjiga, Zagreb
Katunari, Vjeran (2003), Sporna zajednica, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko dru-
tvo, Zagreb
Orai-Toli, Dubravka, Erno Kulcsar Szabo, ur. (2006), Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u
srednjoeuropskim knjievnostima, FF press, Zagreb
Rapacka, Joanna (2002), Leksikon hrvatskih tradicija, prev. D. Blaina, Matica hrvatska, Zagreb
Solar, Milivoj (1985), Pretpostavke povijesti knjievnosti i Granice paradigme povijesti knjievnosti
Eseji o fragmentima, Prosveta, Beograd
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 345
UDK: 821.163.4(497.6).09 Hemon, A.
821.163.3.09 Dimkovska, L.
-:
:
.
,
.
. ,
.
. .
,
.
: , , -
, , ,
, ,
This paper is about the structural changes of individual identities of the heroes in con-
temporary Balkan prose. Identity, as the most universal human category is socially, tem-
porally and regionally determined. The changes that occur in these three segments ine-
vitably bring changes in the system of building identities. This issue is frequently in the
focus of the interest of many intercultural transitional Balkan authors. In this occasion,
we will dwell on the interpretations of changes of literary identities of the heroes in the
works of A. Hemon and L. Dimkovska as paradigmatic in different ways of forming ones
identity in the conditions of changing the work environments, to which the authors, as
well as their heroes, were subjected.
Key Words: changes in the structure of identities, social, temporal and areal determina-
tion, legitimizing identity, resistance identity, project identity, Aleksandar Hemon, Lidija
Dimkovska
346 -: : ...
,
,
, ,
.
-
-
. ,
-
,
. , ,
.
. -
, , -
.
, ,
.
,
, , ,
, , , ,
.
, ,
,
,
.
,
-
-
. j (Castells 2002:18)
:
,
;
;
,
,
.
,
, ,
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 347
.
,
.
,
, ,
.
, -
-
, ,
. , ,
-
.
,
, , , ,
(Todorov 1994:169). , ,
, .
, , , ,
, .
, , ,
, ,
, ,
, . ,
1,
, ,
,
, ,
.
, : (2004)
, (2004)
.
,
-
-
.
1
, : ; -
; , -
; ;
; 6. ;
; ;
; ;
.
348 -: : ...
,
, -
. , /-
,
:
;
,
;
, Greenpeace
. ,
,
. , ,
,
,
, .
,
. (Hemon 2004:75)
, ,
,
, -
-
.
-
,
.
,
, -
, , -
,
(Hemon 2004:44). -
, , , -
, .
-
, (
nasci
, 1965:271)
,
(Aristotel 1970:217).
:
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 349
.
,
.
, - (
), ,
,
,
.
,
, The Star Spangled Banner
. , ,
. (Hemon 2004:95)
-
( -)
. ,
, .
: ,
(Hemon 2004:95),
, .
... ,
-
-
, ,
. (Hemon 2004:135)
e ,
(Hemon 2004:102).
, -
. , -
.
, .
350 -: : ...
,
,
,
. , ,
, ,
. (Hemon 2004:82)
-
.
, ,
(Valdenfels 2005:166).
-
. -
.
-
, , -
, .
-
,
.
:
,
. (Hemon 2004:156)
, , -
,
, -
, -
,
(Hemon 2004:161). -
(Hemon 2004:161).
,
, -
.
The Location of Culture, -
, ,
, . -
,
, -
-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 351
(Baba 2004:73). , -
/,
, -
. ,
.
,
. ,
,
-
.
-
, , -
religare
( 1999:85). -
, , ,
.
.
,
( ),
,
, (-
). ,
, -
.
-
, -
, -
, ,
. -
:
.
. , ,
.
, . (Hemon
2004:184-185)
, -
352 -: : ...
,
.
.
. (Hemon 2004:204)
,
,
(Rot 2004:60)
- -
-
. ,
,
-
.
: , , , ,
, -
. ,
,
,
, . -
,
.
-
, ,
.
, ,
.
, . ,
(
2002: 22).
, ,
, .
, -
-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 353
, 2. -
:
. ,
: , , ,
. , ,
, , , .
, , ,
... ( 1965: 65)
, -
, o
.
, -
, , -
. :
, .
, . -
, , . -
. :
()
.
. , -
, -
,
,
, , -
.
-
. ,
-
-
. (
, )
-
.
, . -
2 , de facto .
354 -: : ...
,
.
, . ,
, : (
); ( -
) (
), ( 2002: 17).
, -
, .
,
,
. -
, ,
. ,
, .
. -
,
() -
. () ,
. , -
, .
.
, .
( 2002: 53),
, -
, -
, .
. -
. ,
, .
. .
.
.
. ,
, , .
,
.
-
. .
, -
, , , ( -
) ( ).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 355
,
,
.
. ,
,
. , ,
, , -
, -
.
UDK: 821.163.3.09 Avirovik, P.
821.163. 4(497.6).09 Haver, F. N.
821.163.42.09 Gromaa, T.
821.163.4(497.6) Jergovi, M:
-:
( -
), (Crnac), (Sarajevski
Marlboro) (Kad umrem da se smijem) -
, , . -
, /, ,
/, . -
.
: , , (
), (Crnac), (Sarajevski Marlboro), -
(Kad umrem da se smijem)
Proxemics as Ideologemes
, , -
-
,
1.
, ,
, , -
,
(- 2008:156). ,
-
,
, ,
, . ( -
L.Althusser/P.Macherey) -
.
, , , ...
,
: ,
, , , , -
,
(Biti 1997:133). -
. (. Habermas)
-
. , . (P. Ricoeur) ,
. , , -
,
.
.
.
2 (, . (2005),
, , ) -
, -
, , , ,
, (- 2007:49).
1 / , ,
,
. , K.
(2007), , 191-193, , .
2 . ,
. -
2005 , ,
.
. -, . (2011),
Zbornik radova Njegoevi dani 3, 143-155, Filozofski fakultet, Niki
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 359
-
, , -
3 , 2005 .
( -, . (2008), 12. . , , ).
( -, . (2009),
// -
, 179-187, , / ( 2008 1
- , http://philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol1/1/7.pdf). -
120 -
( http://www.mojarijeka.hr/kultura/dramski-tekst-crnac-tatjane-gromace-u-europskom-
izboru/), 2010 .
4 ,
. (,
. (2011), , , ) .
5
12. . . 2011
(, .. (2011), , ,
).
360 -:
, .
,
,
, , (-
2004:183, ),
/ () , , . -
, ,
. , ,
, , -
, .
, -
, -
(-, 2004:58).
-
, -
.
: -
, .
.
, , -
. , , ,
(Gromaa 2004:30)
(deda i nana) (Gromaa 2004:30),
( 2005:33-34).
:
Stalno mi se po glavi vrtjelo to e prije nestati moja kua ili moja buba. eleo sam,
naravno, da se spase i jedno i drugo, no gruhanje je neumoljivo trailo da se odredim.
Nakon cjelononog razmiljanja izabrao sam dom. Bubu sam ve zamiljao kao mrki
kostur, vjerujui da zamiljanjem spaavam ono prvo (Jergovi 2004: 23-24).
-
,
-
-
() ,
, .
. , -
,
, , -
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 361
,
, , :
Nana se razbolila od rata. Zemlja, u kojoj su ivljeli deda i nana, postala je neprijatelj
zemlje u kojoj smo ivjeli mi. (...) Prvi put smo putovali kod dede i nane autobusom.
Vlakovi vie ni su vozili. Nisu vie ni autobusi iz nae zemlje kretali za njuhovu. Mo-
rali smo otii u drugu zemlju i preko tree zemlje stii u zemlju koja je bila prva do
nae (Gromaa 2004:124).
, ,
, ..., , ,
. .
,
, -
, , ,
, ,
. ; -
, .
, ,
. , , -
; , -
, , .
( 2005:73).
, 40- , -
,
:
Jajce je sainjeno od ogromnih lego-kockica. Neka velika ruka posloila ih je kao po
prospektu. Nita nije kao pravo osim vodopada (Jergovi 2004:8-9).
, :
Divljaci smo ti mi, sve nam dabe. sasvim je mudro, onomad, zakjuila Desanka M.
kako smo mi zemlja seljaka na brdovitom Balkanu. Da smo makar u ravnici. Ali ta
se moe. Makar oduvijek znamo da smo nikakvi (Haver 2004:14).
- -
o, -
, , ,
(, , ) -
. , ,
, . :
Otac je radio u tvornici. esto je dolazio nou, a vraao se ujutru, dok su svidrugi jo
spavali. Tvornica je izvana izgledala kao logor. (Gromaa 2004:10)
Majka je radila tamo gdje i ostale ene, u kancelariji u gradu. (Gromaa 2004:24)
362 -:
Babu nikad nisam zvala baka. Ivujek sam zvala baba. Otac me stalno ispravljao
Nemoj rei baba, reci baka. (Gromaa 2004:34)
U kraju, odakle je dola moja majka, ivjela je druga baka koju sama zvala nana
i djed kojeg sam zvala deda. Deda i nana liili su na gospodu. (Gromaa 2004:45)
U sobi, u kojoj sam spavala, nekada su ivjele moje tetke (...) Zgrada, u kojoj su
stanoveli deda i nana, bila je visoka esnaest katova. (Gromaa 2004:50-51)
Vlak, kojim smo putovali do dede i nane, bio je uvijek pun. (Gromaa 2004:55)
Mesto u kojem se rodila majka sada je bilo neprijateljsko. (Gromaa 2004:72)
Kada je doao rat, otila sam ivjeti u veliki grad. (Gromaa 2004:83)
Prije nego to smo se poeli stiskati, htjela sam da mladi zna da moja majka pripada
narodu koji nam je neprijateljski. (Gromaa 2004:97)
Otac je doao u veliki grad. (Gromaa 2004:120)
Zemlja, u kojoj su ivljeli deda i nana, postala je neprijatelj zemlje u kojoj smo ivjeli
mi. (Gromaa 2004:124)
Morali smo otii u drugu zemlju i preko tree zemlje stii u zemlju koja je bila prva
do nae. (Gromaa 2004:124)6
, .
, ,
, , , , ... ,
, ,
,
! , ,
-
: , ,
, .
, . , .
, ,
, .
, .
: , ,
: . (...) , , . (-
2005:98, ).
-
, :
injenica da tako razliiti ljudi ive na jednome mjesti i da ih ta razliitost ne optere-
uje s vremenom je donjela uitak, zadovoljstvo koje svojom povrnou i neposred-
nosu podsjea na ekaonicu kolodvora s kojeg vlakovi voze u pakao i raj (Jergovi
2004: 31-32, ).
. ,
: , --
6 , .
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 363
,
, ,
. , -
. /
, , -
. ,
. ,
, .
:
, -
, .
(...)
, , ,
, . -
, : ...
( 2005:98-99).
. , -
,
, . , .
, ? ( 2005:104, ).
7
,
, , -
, , , , -
: ...
, . ,
... . (...) ... .
... , . (...) ,
,
( 2005:152-153, ).
, :
Lani preci, lane rijei, lane suze ... samo su noevi istiniti. Oni se uvjek nekako
provuku: kroz svaku pjesmu, kroz svaku priu, i reu li reu va duboki limbiki su-
stav u kome biste trebali spojiti i izmiksati vlastiti doivljaj svijeta sa onom priom
kakav svijet jeste kad se spava radi kulturnijeg potomstva, a ne kao neko kad su se
oni divljaci ... nh, pa vidi na to smo mi spali. Nikad vie, ovjee, da nisi... ono neto
bezobrazno radio! Nipoto! Samo spavaj! (Haver 2004:15).
7 / , ,
,
.
, K. (2007), , 191-193, , .
364 -:
, : Poseban ar
ovoga romana jeste taj to je pisan oima djevojice. ak kada ona postaje djevojkom i
enom, svijet gleda zaigranom djetinjom naivnou i iskrenou, ivotnim pokretaima
uz koje zapravo jedino uspijeva opstati. (...) Kroz fragmente jednog razorenog porodinog
albuma pred nama se rastvara svijet izgubljenih istina u ijim se krhotinama sjeanja
deavaju male, za svijet sasvim nebitne drame8.
-
, . -
,
/ ,
(- 2008:161).
.
, ,
, -
,
: , ,
, . ,
,
, , ,
, ... , ,
( 2005:25-26).
-
/ ,
, , (baka),
(nana), ,
a :
U kui nam je dola policija. Rekli su da se ne bojimo, doli su samo u obian posjet.
Sjeli su za stol i izvadili papire. Na papiru je pisalo ime moje majke i mjesto u kojem
se rodila. Mjesto u kojem se rodila majka sada je bilo neprijateljsko. Policija je dola
provjeriti nije li majka, kojim sluajem, takoer na neprijatelj (Gromaa 2004:72).
, -
:
Ljudi su bili zli zbog straha, otac je bio strog zbog straha. Majka je bila tuna zbog
straha. Svi su se neega bojali, samo mene nije bilo niega strah. (Gromaa 2004:76).
, :
8 . ,
.
2005 , ,
.
. -, . (2011),
Zbornik radova Njegoevi dani 3, 143-155, Filozofski fakultet, Niki.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 365
Mrnja koju sam upoznao bila je odvenj individualna, a da bi se iz nje rodilo kolek-
tivno zlo. Bosanci su mrzeli dugo, ustrajno i merakom, ali sasvim dezorganizirano.
Morao je netko doi s topovima, tenkovima i avionima da organizira tu mrnju (Jer-
govi 2004:111, ).
,
, , ,
, , .
, .
(nana)
(Gromaa 2004:132).
,
.
( , ),
, : eljela sam otii
iz grada i drave u kojoj sam ivjela. Leala sam u krevetu i plakala. (...) Srce mi je gla-
sno udaralo. Htjelo je iskoiti van i otii negdje drugdje, ali nije znalo gdje. U grudima
mi je stajao veliki komad enje. Bio je krupan i tvrd, kao teki grumen zemlje. Rastao
je i poveavao se, svakoga dana sve vie i vie (Gromaa 2004:152),
(Gromaa 2004:158).
, ,
dunjaluk :
Pita mene Amerikanac ta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam nai
neku engleski rije, nasmijem se i kaem mu to ti je, moj novinaru, neto kao: all
over the world. Nekome je all over the world od Baarije do Marijindvora, a nekome
je okolo zemaljske kugle. A sretan, kao i nesretan, moe biti i jedan i drugi (Jergovi
2004:63).
-
. ,
/, , -
/, . -
,
, , -
,
: /
?, : ?
( ) -
,
, .
,
.
366 -:
, . (2005), , ,
-, . (2007), ,
47-51, ,
Biti, V. (1997), Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb
-, . (2008),
, ,
Gromaa, T. (2004), Crnac, Derieux, Zagreb
, . (2008), 12. . , 187-205, ,
Deni, B. (2002), Rasturanje multietninosti u Jugoslaviji: mediji i metamorfoza vo SUSEDI U
RATU: jugoslovenski etnicitet, kultura i istorija iz ugla antropologa, 60-81, Samizdat B92,
Beograd
, . (2004), , ,
Jergovi, M. (2004), Sarajevski Marlboro, Globus media, Zagreb
, . . (2006), : , ,
-, . (2009), //
- , 179-
187, ,
, . (2006), , 28,
-, . (2004), -
, .4, 57-58,
Haver, F. N. (2004), Kad umrem da se smijem, Naklada Zoro, Sarajevo; Zoro, Zagreb
, . . (2008), , , , 12.
. , 146-161, ,
, . . (2011), , ,
, . (2006), , ,
, K. (2007), , 191-193, ,
, . (2005), / , ,
http://magazin.forum.com.mk/DesktopDefault.aspx?tabindex=2&tabid=172&EditionID=78&A
rticleID=2314&Page=1
http://philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol1/1/7.pdf
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 367
UDK: 821.131.109 Chirico, G.
821.163.42.09 Mato. A.G.
75 Petercol, G.
This cultural study offers one of many possibilities of inter-textual and inter-medial rea-
ding of the shadow motif, the peripheral optical sensation, mainly through literary and
visual art text. The shadow is a picture of changeable, fluctuating and surreal things; in
the area of symbolist reading it is death, the otherworldly, all the way to the soul and the
human being. The vastness in reading the meaning of this word will be focused towards
the spirit of the Western culture (Plato, Christianity, Leonardo, avant-garde, contempo-
rary), where it often has a negative attribute, but not exclusively. In an interpretative view,
we mainly detect the incidence of the shadow paradigmatic of the following authors: An-
1 Pojam teksta u ovom radu miljen je na fonu razmiljanja strukturalizma (zatvoreni sustav znakova) i
poststrukturalizma (otvorena struktura znakova koja stjee svoja znaenja trenutnim odnosom s drugim
znakovima ili tekstovima aktualne ili povijesne kulture; pogledati u: uvakovi 2005).
368 Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i knjievnom tekstu
tun Gustav Mato, Giorgio de Chirico, Goran Petercol. In Matos poetical prose Sjena
(The Shadow), the shadow is symbolistically repositioned within the old matrix of the
source of light; Chiricos metaphysical, extended and static shadow with the source of
light somewhere on the far horizon; Petercols shadow (real, not illusionary) moves from
the edge to the center of artistic questioning, opening up the question of the light source,
reality and the status of the subject and the object. We conclude the study with a thought,
in a Hegelian tone, about the end of art (by one paradigm), opening the question has a
real, living human being become a shadow in the grindstone of this unscrupulous neoli-
beral economy of the globalized world, when even the new paradigm of art doesnt offer
any answers (rejecting the work, introducing the event) and where does the future lead
him, into whose shadow?
Key Words: Shadow, Literature, Painting, A. G. Mato, Giorgio de Chirico, Visual Art,
Goran Petercol
Uvod
Kulturoloka narav ovog teksta odreena je diskurzom kulturalnih studija, koji preko-
rauju granice disciplina i uvaavaju pluralizam metodolokih orijentacija, imajui uvi-
jek predmet kulturu, kao multidiskurzivan pojam. U takvom nainu proizvodnje teksta
najbolje je, pretpostavljam, krenuti od semantike, denotativnog znaenja rijei sjena. U
Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku2 itamo: 1.a. mjesto zaklonjeno tako da u nj izrav-
no ne prodire svjetlost; b. prostor zaklonjen od sunca; hlad, hladovina, 2. nejasni obrisi,
konture kakvog lika ili tijela; silueta. Sjena je, dakle, optika senzacija suprotna svjetlu,
ali nije s njim u antonimskoj relaciji, jer se u toj poziciji nalaze leksemi tama, mrak. Ona
je meuprostor, i ne moe postojati bez svjetla, a njena konzistentnost odreena je tako i
svjetlom, a i tamom, no u potpunom mraku njena se pojavnost ne moe realizirati. Veli-
ki renesansni umjetnik Leonardo da Vici kae da se sjenkom naziva smanjenje svjetlosti
na povrinama tijela, iji je poetak na zavretku svjetlosti, a njen kraj u tami (Da Vinci
1964). Za spomenuti je i prirodni fenomen kada je sunce u zenitu, takoer nema sjene.
Spominjem samo neke materijalne, fizikalne osobine ove periferne vizualne sen-
zacije koje e u razliitim civilizacijskim kontekstima proizvesti iznimno bogata civi-
lizacijska, antropoloka i lingvistika konotativna znaenja. Ona je slika promjenjivih,
nestalnih i nestvarnih stvari, prostor njenog simbolikog iitavanja je od smrti, zagrob-
nosti do due i samog ovjekovog bia. Tako u Rjeniku simbola (Chevalier, Gheerbrant
1989) itamo, primjerice, da je fundamentalna kineska misao prvobitno bila prikazana
dvojakim odreenjem osunane i sjenovite strane doline, sjena je aspekt yina. Odsut-
nost sjene promatra se troznano: apsolutna propusnost tijela za svijetlo putem proie-
nja; prekoraenje tjelesne ogranienosti stanje besmrtnika i carski poloaj sredinji
poloaj tijela, okomito od sunca u zenitu. Zanimljivo, i antiki Grci su prinosili rtve
mrtvima u podne! A kod mnogih afrikih naroda sjena je iitana kao smrt, jer je sma-
traju drugom prirodom bia i stvari, dok je ona u jezicima junoamerikih Indijanaca
istoznanica/sinonim za duu i sliku; pleme Jakuta je izuzetno tuju i njihovoj djeci je
2 Hrvatski enciklopedijski rjenik, Novi liber, Zagreb, 2002., str. 1193.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 369
zabranjeno igrati se njome. U europskom prostoru znana je predaja o ovjeku koji je svo-
ju duu prodao avlu, on gubi sjenu budui da vie ne pripada sebi i vie ne postoji kao
duhovno bie (J. W. Goethe, Faust; August enoa, Postolar i vrag...).
U filozofskom diskursu neizostavna je asocijacija na Platona; on u desetoj knjizi
svoje Drave (Platon 1983) daje opis ljudske pozicioniranosti u odnosu na vjenu istinu
svijeta ideja putem sjena/e. Osim realiteta/stvarnosti koji je tek sjena svijeta ideja, ovdje
itamo jo jednu nama bitnu stvar, svjetlo iznad sapetih ljudi u pilji i smjerokaz da
participirati u istini idejnog svijeta mogue je realizirati tek onda kada se napusti ta pod-
zemna pilja i kada se osjeti rasko i toplina sunevog svjetla. Upravo ta podvojenost
izmeu dva svijeta, onog gore i ovog dolje, odnosno, due i tijela, materije i ideje bliska je
i kranskoj vizuri, vjerovanju u vjeni ivot dua.
Ovaj nadasve segmentiran i krajnje suen izbor simbolikog i metaforikog itanja
sjene, svjestan je antropoloke, lingvistike, pa i svake druge nepreglednosti u iitava-
nju znaenja ove rijei, no osnovna smjernica usmjerena je prema duhu zapadne kulture,
gdje ona ponajee ima negativnu atribuciju, ali ne i iskljuivu.
Neke od ovih kulturolokih okomica pokuat e se detektirati najprije u knjievnom
tekstu, poetiziranoj prozi Sjena Antuna Gustava Matoa, a potom u likovnom/vizual-
nom tekstu Chirica i Petercola.
Matoev prozni tekst naslovljen Sjena zasigurno nije antologijski tekst koji bismo mogli
nai na stranicama, ne samo hrvatskih, udbenika, te bi se moglo rei da se nalazi u
sjeni (u frazeolokom smislu biti u sjeni/ biti po strani, ne biti u sreditu pozornosti)
recepcije njegova ukupnog stvaralakog opusa. Sadrajem, tematsko-motivskim slojem i
istim lirskim sekvencijama pripadao bi onom dijelu njegovih proza koje se obino nazi-
vaju proze s bizarnim temama apstraktno-simbolistike motivacije (Cvijet s raskra,
Balkon, Camao, Iglasto eljade i dr.). No, on intrigira, ne samo na tematsko/sadrajnoj
razini. Rije je o tekstu prvotno objavljenom u drugom dijelu II. poglavlja pripovijesti
Za novim bogom, tiskane u beogradskom Kolu 1. VII. 1. X. 1902., a zatim u Hrvatskoj
smotri 1908., te u zbirci Umorne prie 1909. Zanimljivo je da je jedna reenica u ovoj
oprozaienoj tekstualnoj tvorevini imala tri varijante3 (Mato 2003: 305-306), a u fusnoti
Priloga dotinog uknjienja doznajemo i kome je Mato posvetio ovu svoju umjetniku
prozu, (ne)poznatom Lacku Paviu.
Ova Matoeva tekstualna umjetnina progovara duom ovjeka stare paradigme4,
impresionistiko-simbolistikim govorom, duhom i duom koja osjea Cjelinu ovjeko-
va bitka, pjesniki subjekt, svjesno ili ne, referira se na irok kulturoloki obzor lirskim
3 A. G. Mato, Sjena, Hrvatska smotra, III, knj. IV, sv. IV, br. 36, Zagreb, (druga polovina veljae) 1908, str.
71; Umorne prie, Zagreb, 1909. str. 158-159. Tekst ove umjetnike proze objavljen je prvi put kao dio II.
poglavlja pripovijesti Za novim bogom, tampane u beogradskom Kolu, 1.VII. 1. X. 1902. Sjena je bogata
varijantama koje bi zapravo trebalo navesti u cjelini; no one su objavljene u pripovijesti Za novim bogom (v.
sv. II. Sabranih djela). Lacko (Vladimir) Pavi (1884.1914. u Zagrebu), sin sveuilinog profesora i odjelnog
predstojnika dr. Armina Pavia (1844.1914.), bavio se studijem prava, koji je zbog dugotrajne i teke bolesti
morao prekinuti.
4 Pojam paradigme koristim u onom smislu kako ju definira Sonja Briski Uzelac (Briski Uzelac 2008: 9).
370 Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i knjievnom tekstu
tonom. Ve prvim reenicama5 pjesnik iskazuje temeljnu odrednicu svog odnosa prema
sjeni: ljubav, odnosno, iznimno jaku emotivnu angairanost prema ovom motivu/poj-
mu/rijei.
Ja volim tunu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo to sniva o noi.
Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim
sjenu, vjenu moju posestrinu i pratilicu, to spava kraj mene i hoda
kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, utu, sivu, crnu, alosnu
i kao smrt tihu.
5 Ovaproza je zapravo pjesma u prozi, no pitanja anra u ovom radu nisu u fokusu interesa, stoga se ona tek
rubno promatraju i iitavaju.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 371
je, oigledno, drugim putom doao do istog pjesnikog spoznajnog obzorja, mudre po-
uke, sentence. Naime, Makov svijet univerzalne Ljepote proizlazi iz gra, sapetosti ti-
jela srednjovjekovnog bosanskog ovjeka, odnosno, Makove znanstvene akribije, koja
je samo supstancija sadraja njegove pjesnike poetike i zato je u njegovim lapidarnim,
krtim, okamenjenim stihovima ovjek sudbinski pozicioniran horizontalno, uzemljen
svojom tjelesnom ogranienou, ivi u sjeni pravog svijeta, neba, te hvata neki propla-
nak duhovnosti na zgaritu emocija nepatvorene ekspresije u zemnom hodu prepunog
traginih iskustava. Ta pozicija u sjeni, ini mi se da je kod Matoa vie artificijalnog
karaktera, izrasla vie iz pozicije umjetnike referencijalnosti. No, ova relacija izmeu
dva antologijska pjesnika trai i zasluuje poseban rad, namjera je bila tek ukazati na onu
toku, poveznicu koja otvara jednu od mogunosti komparativnog iitavanja ova dva
barda bliskih nacionalnih knjievnosti.
Mato e u slijedeem, iznimno kratkom odlomku od svega tri retka, razvijati po-
stavljenu misaono-emotivnu platformu referiranjem na novozavjetnu parabolu o zrnu/
ljudskom ivotu, svojevrsnu dijalektiku ivota, te je dovesti do kulminacije.
Sjena je vea od svjetla, kao moja sjena to je uvee vea od
Oranice moga djeda.6 Penino i zrno ovjekovo klije u sjeni i gine u
Sjeni. ivot se die iz sjene, luta u sjeni, iezava u sjeni.
6 Ove tri naene varijante jedne reenice plod su ureivakog mara Dragutina Tadijanovia, urednika
navedenog izdanja. U prvoj ona glasi: Sjena je vea od svjetla, kao moja sjena to je uvee velika kao oranica
mog djeda (Kolo, 1902.). U drugoj varijanti ta reenica glasi: Sjena je vea od svjetla, kao moja sjena to je
uvee dua od pozlaene oranice mog djeda (Hrvatska smotra, 1908.). A u Umornim priama, 1909.: Sjena
je vea od svjetla, kao moja sjena to je uvee vea od mog djeda. U knj. III. Djela A. G. Matoa: Umorne prie
1936. ta reenica glasi: Sjena je vea od svjetla kao moja sjena to je uvee vea od mog tijela. U sv. I Sabranih
djela Matoevih (1953.) tekst ove reenice (str. 382) jednak je onome iz Umornih pria 1909. No, poslije izlaska
tog sveska uredniku je doao u ruke Matoev primjerak Umornih pria, pa je taj primjerak bio na Izlobi A.
G. Matoa (28. XI. 1954. 28. I. 1955.) u Institutu za knjievnost, a u Katalogu te izlobe, koji je sastavio
prireiva ovog izdanja, zabiljeeno je (str. 27.) o Umornim priama 1909. ovo: Primjerak, tvrdo uvezan,
potjee iz Matoeve biblioteke. Na naslovnoj strani Mato je uz vlastoruni potpis zapisao i datum izlaska
knjige: 16. XII. (po emu se vidi da je knjiga objavljena ve potkraj 1908.) i nalijepio svoju jednu beogradsku
fotografiju. U knjizi nije vrio nikakvih ispravaka osim u posljednjem prilogu, u Sjeni, gdje je u prvoj reenici
treeg ulomka olovkom napisao rije oranice, pa ta reenica definitivno glasi: Sjena je vea od svjetla, kao
moja sjena to je uvee vea od oranice mog djeda.
372 Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i knjievnom tekstu
Taj tip slikarstva, sasvim je razvidno, jako je blizak nadrealizmu, stoga ne udi to su
ga oni uzimali za svog uzora, pa je tako ak i njegov roman Heptameros znatno utjecao
i na nadrealistiku knjievnost. No, valja svakako napomenuti da je na ovo slikarstvo,
poglavito na Chirica, znatno utjecao romantiki simbolizam, te slikari Arnold Bcklin
i Frantz von Stuck, pri tom mislimo na kult osjeajnosti, stanoviti poticaj umjetniku da
traga za osobitim doivljajima, te zajedniko vjerovanje da je mata, to unutarnje oko,
vanije od realnog svijeta zbilje. Svakako treba napomenuti da je Chirico kasnije odbacio
to slikarstvo, kao da se stidio svojih javno prezentiranih matarija, ali zna se da je i da-
lje kriomice (u sjeni!) slikao kopije svojih ranijih djela poradi zahtjeva trita, a u javnost
izlazio konzervativnim stilom.
tako da se pozicija ovjeka nalazi u statusu nekog metafizikog ekanja ishoda bez
elje za onim, to antiki Grci nazivaju, agonom i/ili erosom u kreativnoj gesti pomaka
prema svitanju nekog optimistikog duhovno-civilizacijskog futura. I zato duge i tamne
sjene kua, graevinskih zdanja i skulptura u tim njegovim slikama, ini nam se, uno-
si posvemanju zagonetku, tim vie to promatra u njima nije siguran odakle svjetlo
dolazi i to ono stvara. Ako u takav promatraki obzor uzmemo, primjerice, njegovu
sliku Melankolija iz 1912. (ulje na platnu, 8063 cm, Zbirka Salome i Eric Estoric, Lon-
don), vidimo skulpturu poluleee enske figure, s glavom oslonjenom na lijevu ruku na
niskom postamentu s velikom hladnom i tamnom sjenom, smjetenom u sredinji dio
povrine slike izmeu dvije usjenjene zgrade s arkadama dijagonalno suprotstavljene,
od kojih se prvoj, smjetenoj ulijevo, od dna do vrha slike, vide samo jedna arkada, te
obrisi dvije ljudske figure, s tankim izuenim sjenama, stisnute u uskom prostoru daleko
prema horizontu i jednu sjenu koja promatraa uznemirava i zbunjuje. To je tanka sjena
u prednjem lijevom dijelu prizora, za koju ne znamo odakle dolazi, to je stvara, ona
proizvodi uinak vlastite spoznajne nemoi, a u ukupnoj strukturi osjeaj potitenosti,
uzaludnosti, zapravo melankolije, kako je i sam slikar sliku nazvao. Istoznaan je ili
bar bliskoznaan fon itanja i njegove slike Misterij i melankolija ulice iz 1914. (ulje na
platnu, 8773 cm, Museum of Modern Art, New York), neka prikrivena zloslutnost u
sjenama, osjeaj sjete, praznine i melankolije, odnosno slikar je i u njoj, kako kae Vera
Horvat Pintari (Horvat Pintari 2009).
predoivao ono to je nevjerojatno kao vjerojatno: stvarao je zagonetne kombinacije
izmeu svakidanje stvarnosti i onoga to pripada snu, te tako postizao dojam
iznenaenja, neeg stranog i oka.
No, u njoj detektiramo jo jednu oblikotvornu komponentu slike koja je ovdje poseb-
no naglaena, perspektivu. Naime, on perspektivu ne koristi u cilju nacrtno/vizualnog
predstavljanja, nego zbog iskljuivo emotivnog efekta. Tako u spomenutoj slici imamo u
prvom planu zgradu u sjeni, koja opet baca svoju sjenu, a tamna upljina njezinih arkada
i upljina kola za prijevoz pokustva zagovaraju prostor naputenosti. Dojam pojaava
neprirodna nacrtnogeometrijska perspektiva, prestrmo skraenje upuuje na povieno
motrite onog koji gleda na ulini prizor, tajnovit i sjetan. Sunce, izvor svjetlosti (hladan
i apstraktan) nalazi se izvan povrine slike i ini se da je blizu horizonta, kao da se suton
blii predstavljenim oblicima u slici. Sjene su i ovdje duge, otre i tamne te svojom nela-
godnou vjerno slue metafizikoj abecedi Giorgia de Chirica evocirajui starodrevnost
due koja osjea iracionalne sile.
Na samom poetku ovog poglavlja elimo ukazati na njegov raison dtre u ovom radu, a
on je oznaen potrebom da ukaemo na temeljne/paradigmatske toke pojavnosti sjene:
nastanak, mijene i njen nestanak u slikarstva zapadnog uljudbenog prostora, te na taj
nain pripremiti teren za vizualnog umjetnika Petercola.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 375
Sjena koju je blagosijajua ruka Krista bacala na njegovo tijelo, morala je od strane
tradicionalista biti doivljena kao smetnja ujednaenoj modelaciji figura...
8 Likovna umjetnost je ui pojam od vizualnih umjetnosti time to vizualne umjetnosti obuhvaaju likovnu
umjetnost (slikarstvo, skulpturu, grafiku), fotografiju, film, video umjetnost, dizajn, arhitekturu, nove
vizualne viemedijske eksperimente, teatar, operu i balet.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 377
ber das Geistiege in der Kunst9 (O duhovnom u umjetnosti), 1912., gdje on zagovara
(likovnu) duhovnost otjelovljenu govorom istog likovnog jezika.
9 Kandinsky je u stvaranju apstraktnog slikarstva bio, po svemu sudei, pod utjecajem knjige Wilhelma
Woringera, Apstrakcija i uivljavanje (Abstraktion und Einfhlung), 1906, s kojom je neto ranije anticipirao
osnovne premise tog slikarstva.
10 Zbog neto slabije recepcije suvremene/recentne umjetnosti upisujemo obrise biografije i bibliografije
Gorana Petercola: roen 1949. (Pula), ALU zavrava 1975., usavravanje u Majstorskoj radionici HAZU-i
zavrava 1978., radio kao likovni urednik u zagrebakom Leksikografskom zavodu. Na Akademiji
primijenjenih umjetnosti u Rijeci radi od 2005. On u svom 40-godinjem umjetnikom radu biljei
sudjelovanje na mnotvu samostalnih i skupnih izlobi na najrelevantnijim mjestima suvremene umjetnosti
sa svjetskom referencijom.
11 Galerija proirenih medija, Zagreb.
378 Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i knjievnom tekstu
u Studiju Josip Rai 2001., a o njima e Silva Kali zapisati da su sjene kao smanjene
svjetlosti i tama kao njezino potpuno ukidanje (prema da Vinciju) eniroment za svjetlo
u sukcesivnim radnim slojevima, gdje metodiki voen prvi sloj utjee na drugi itd.,
kao temporalna struktura ponavljanja (Brancusijev Beskonani stup poloen na pod, na-
mjerno nesavrenog spoja svjetlosnih snopova) i inaena. Gledatelj/posjetitelj je zainte-
resiran za svjetlosne tragove, provodi vlastitu balistiku istragu odakle dolazi svjetlost.
A ta je potraga za svjetlosnim tragovima instinktivna12, te navodi primjer suncokreta
i pingvina (koji prate pogledom svjetlucave avione na nebu sve dok ne padnu na lea).
No, ono to, izmeu ostalih temeljnih odrednica njegovog vizualnog promiljanja, va-
lja izdvojiti, jest poetika obinosti, a to znai izbor predmeta kojim eli izbjei viak
asocijativno-simbolikih znaenja (ovdje radijator, drugdje aa, beton, stolac... i sjena
kao periferna optika pojavnost). Svojom kreativnom gestom on zapravo tretira sjenu
kao perciptivni materijal i aktivira prirodnost naih osjetila, otupljenih u agresivnoj do-
minaciji slika virtualne stvarnosti i simulakrumima, koji sve vie popunjavaju prostor
realiteta nae zbilje. Druga temeljna odrednica mogla bi biti tretiranje sjene kao objekta/
sredstva vlastite umjetnike manipulacije (misli se na njene pozitivne konotacije), a o
tomu e Dalibor Pranevi zapisati u Vijencu, povodom njegove izlobe u splitskoj Ga-
leriji umjetnina, 2002.: Sjena kao objekt manipulacije nezaobilazan je nain Petercolove
umjetnosti. Poetna faza njegova eksperimenta je u prostoru vidimo zateen predmet
s baenom sjenom, uvedemo li svjetlo, poetni se oblik/odnos mijenja. Imenuje se ne-
gativ prvobitnog pozitiva... Nedostatak svjetla skloni smo smatrati negativom, odnosno
njegovu prisutnost pozitivom. Opis poetne situacije alterirao je, ipak, likovna kategorija
ostala je ista, iako drukijeg predznaka ploha sjene postaje ploha artificijelnoga svjetla...
Promjena dimenzija i promjena predznaka nagoni promatraa na rekonstrukciju prvoga
stanja, i uoavanje odnosa kompozicije pred njim. Petercol e kasnije tu svoju vizual-
nu poetiku strategiju obogaivati i razraivati, uvodei posjetitelja (i njegovu sjenu) u
poziciju kreatora umjetnine. U takvom interaktivnom odnosu, on e mijenjati poziciju
subjekta i objekta u predstavljenom likovnom tekstu. Naime, subjekt, koji vri radnju
gledanja objekta (izloba) postaje svojom sjenom objekt (unesena posjetiteljeva sjena mi-
jenja izloeno/postav izlobe/objekt), te dolazi do kardinalnog obrata konvencije jer na
taj nain objekt (na kojem se vri radnja) mijenja svoju zadanu/arbitrarnu poziciju jer
mijenja legitimni status subjekta. Na taj nain postaje upitan status i subjekta i objekta,
te su tako stvoreni preduvjeti za tzv. etecetera efekt (prema Gombrichu) prema kojem
je um navoen da vidi to i ne postoji. Ako tansferiramo ovakav fon razmiljanja u sin-
kronitet vremena, onda dijagnosticiramo i upitnost distinkcije i/ili granice u pojmovima
svjetlo/tama, odnosno dobro/zlo u moralno-etikom sustavu, te dolazimo do primisli o
gubljenju granica i promijenjenih/pomijeanih kriterija vrijednosti, ne samo u stvarnom
ivotu, nego i u kaotinom svijetu suvremene umjetnosti (Danto 1990).
U zakljunoj misli tek opetujemo: sjena je u zapadnom uljudbenom prostoru imala
uglavnom negativne konotacije s jasno pozicioniranim statusom izvora svjetlosti; u Ma-
toevoj poetskoj prozi sjena je simbolistiki repozicionirana unutar stare matrice svjetlo-
12 Ta instinktivna potreba prisutna je bila, dakako poosobljena, i u pjesnikom diskursu A. G. Matoa (sjena
snog izvora; Chiricova metafizika, izduena i statina sjena izvor svjetlosti ima negdje
daleko na horizontu; Petercolova sjena (stvarna, ne iluzionistika) iz ruba je dospjela u
samo sredite umjetnikog propitivanja, otvarajui pitanje o izvoru svjetla, stvarnosti i
statusu subjekta i objekta.
I na samom kraju ovoga rada, a imajui u vidu onu Hegelovu misao o kraju um-
jetnosti (jedne paradigme), pomiljamo pitanje je li stvarni, ivi ovjek postao sjena
u rvnju ove beskrupulozne neoliberalne ekonomije globaliziranog svijeta kada i nova
paradigma umjetnosti ne nasluuje odgovore (odbacivi djelo, uvodei dogaaj), i gdje, i
kuda ga budunost vodi, kojem svijetlu, i ijoj sjeni?
Literatura
Benjamin, Walter (1986), Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reprodukcije, kolska knjiga, Za-
greb
Briski Uzelac, Sonja (2008), Vizualni tekst, Centar za vizualne studije, Zagreb
Chevalier, J., A. Gheerbrant (1980), Rjenik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb
Danto, Arthur C. (1990), Umjetnost u skrbnitu filozofije, Delo, 11-12.
Da Vini, Leonardo (1964), Traktat o slikarstvu, Kultura, Beograd
Dizdar, Mak (1982), Modra rijeka, Veselin Maslea, Sarajevo
Gombrich, Ernst E. (2009), Schatten und ihre Darstellung in der abendlandischen Kunst, Verlag
Klaus Wagenbach, Berlin
Heine, Heinrich (1954), Slike s putovanja, prev. D. Perkovi, Kultura, Zagreb
Horvat Pintari, Vera (2009), Tradicija i moderna, Artishistoria, Zagreb
Janson, H. Woldemar, Anthony F. Janson (2005), Povijest umjetnosti, Stanek, Varadin
Petercol, G. (2011), Predmeti, Galerija Klovievi dvori, Zagreb
Platon (1983), Drava, Bigz, Beograd
Pranevi, Dalibor (2002), Sjena i njezin referent, Vijenac, 216
Mato, Antun Gustav (2003), Iverje, Novo iverje, Umorne prie, ur. Dragutin Tadijanovi, Antun
Gustav Mato, Samobor
uvakovi, Miko (2005), Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb
mega, Viktor (1994), Knjievnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 381
In the paper, I tried to elaborate the meaning of exile and homeland, recognizing this
as a symbol (and problem) of the whole 20th century literature and culture, but also as
one of the most interesting relations in Jozefina Dautbegovis poetry. Esthetisizing the
situation of exile, the poetess showed / proved continuity of nomadism and legitima-
ted historical chronologicum from Jewish refuges and Moses to post-Dayton Bosnian-
Herzegovinian refuges. Direct poetic expression (revised in Polish poetry) emerges as
necessity in the mechanisms of writing war trauma and post-war existential and social
horror. The homeland (Bosnia) becomes a synonym for eternal war chaos, but also a key
concept in the clash of modern and postmodern cultural paradigms.
Metatema egzila stara je koliko i sama kultura; od Homerovog Odiseja, Sofoklovog Edipa
preko Dantea i Conrada do Infatea i Saida. Poetika egzila utemeljena je na pretpostav-
kama fizike izmjetenosti i dislociranosti u odnosu na matinu kulturu, ili kako pie
Stuart Hall sada kad se, u postmodernom dobu, svi osjeate tako disperzno ja dospije-
vam u sredite. Ono to sam smatrao disperziranim i fragmentiziranim, ispostavlja se,
paradoksalno da je tipino moderno iskustvo (Hall 2003). Prema onome to Edvard
Said pie u svojim Razmiljanjima o egzilu, veliki dio zapadnog znanja/kulture poiva na
djelu prognanih, izbjeglih, emigres, odnosno znanstvena, intelektualna i estetska misao
382 Naida Osmanbegovi: Egzil i slika domovine u poeziji Jozefine Dautbegovi
Sjedinjenih Drava danas je ono to jest upravo zbog onih koji su izbjegli od faizma,
komunizma i ostalih koje obiljeavaju represija i progon disidenata (Said 2002). Egzil,
naravno, nije obiljeje samo postmodernog doba, ali razlika na koju Said upozorava je
raspon: nae doba s modernim ratovima, imperijalizmom i pseudo-tehnolokim am-
bicijama totalitarnih vladara zaista je doba prognanih, raseljenih osoba i masovnih
imigracija (Said 2002). Estetska, ali i humanistika strana egzila, krajnje nerazumljiva,
determinirat i objektificirat e egzilantsku knjievnost (a unutar nje naroito poeziju)
kao epistolarni model ispovijesti gdje su recipijenti/konzumenti teksta inficirani an-
drievskim filterom filozofije patnje, ali sada iskazanim iz osobne proivljenosti. Egzil
kao suvremena politika kazna povezan je s nacionalizmom. Ako pretpostavimo da se
nacionalizam ostvaruje kao mogunost pripadanja nekom mjestu, naslijeu ili narodu,
zagovarajui zajednicu (jezika, kulture, obiaja), takav dakle koncept antipod je svemu
to dolazi izvana (pretendirajui na razlonost samog unutranjeg sistema, i destabili-
zirajui ga/njegove granice), oznaivi ga kao autsajdersko. Taj prostor izvan grani-
ce meu nama i autsajderima postaje prostor nepripadanja, opasni nomadski teritorij
kojim lutaju prognane i raseljene skupine ljudi. Za nacionalizme su kljune skupine,
ali u vrlo strogom smislu egzil je samoa doivljena izvan skupine: oduzimanja koje se
osjea kada nisi u prebivlitu zajednice s ostalima (Said 2002), stoga vrlo delikatno eg-
zilantska inskripcija zaposjeda dominantu misao postmoderniteta, postupno se pomje-
rajui ka revolucionarizmu poretka koji favorizira ensku (povijesnu) izoliranost radi
osporavanja mogunosti enskih zajednica (a koje se, opet, ostvaruju mitsko-ritualnim
strategijama). Egzil postaje privlaan zato to distribuira stanje bez kontinuiteta, stanje
potpunog sloma (superiornih) sistema, s jedne, dok s druge strane ratna egzilantska
knjievnst jest dodatno obiljeena dramom identiteta (Kazaz 2009), a to se razrauje,
pored Dautbegovikine poezije, i u djelima Semezdina Mehmedinovia, Mile Stojia,
Aleksandra Hemona i dr.
Dautbegovikina pjesma Domovina u koferu (usljed drutvenih, politikih, ali i eko-
nomskih promjena) nametnut e i pitanje smjetanja knjievnosti, knjievnih tekstova,
koji nisu ni jezino ni nacionalno uokvireni, koji figuriraju upravo u kulturlnim meu-
zonama, na granicama razliitih kultura... To su autori i autorice koji izabiru granicu
kao svoju kritiku poziciju, dovodei u pitanje samu paradigmu svjetske knjievnosti
(Deni-Grabi 2009). U vienju Homi Bhabhe svjetska knjievnost bi mogla biti shvae-
na kao prouavanje naina na koji kulture priznaju sebe preko svojih projekcija drugo-
sti. Tamo gde je, nekada glavna tema svetske knjievnosti bilo prenoenje nacionalnih
tradicija, moda sada moemo da predloimo da bi transnacionalne istorije emigranata,
kolonizovanih, ili politikih izbeglica ovih graninih i pograninih stanja mogle
da budu poprita svetske knjievnost (Baba, 2004:35) gdje obezdomljenost jest uslov
ekstrateritorijalnih i meukulturnih inicijacija (Baba 2004:31).
Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najviu policu
kako se ne bi izguvali
Sjeanje na fotografije
koje nisu dospjele ostariti
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 383
pamenje nezapamenog. istu uspomenu, sliku koja samo nama pripada neemo
predati nikome. Drugom se poveravaju samo neki njeni pitoreskni detalji. Ali samo nje-
no bie je nae i mi nikad neemo hteti da sve o njoj kaemo (Balar 2005). Zato lirski
subjekt nie detalje o domovini, ne po principu kauzaliteta, ve onako kako ih se sjea,
apstrahujui tako linu, preuenu povijest. S druge strane imaginativno poigravanje
(infra)strukturom domovine koja je podijeljena na kantone, i pregradama u ormaru u
koje lirski subjekt slae svoje osobne predmete/svoju domovinu dvostruko antropomor-
fizira pjesmu, insistirajui tako dvostruko na emociji uasa bezdomovinstva. Red koji
vlada u ormaru moemo nazvati redom reima koji nije ogranien samo na geometrijsku
odreenost (kantoni/police/vjealice/), ve antropomorfizirani ormar postaje poprite
sjeanja vlastite povijesti koja se mijea sa povijeu raskomadane domovine. S pranja-
vim cipelama u ormar ulazi iskustveno-patei subjekt ija se povijest (ali i uspomene)
kondenzira u pamenje ormara. Unutranji prostor ormara je prostor intimnosti, pro-
stor koji se ne otvara bilo kome (Balar 2005), manifestiran u heteroglasju uspomena
(prolosti), mogunosti (sadanjosti) i obeanja (budunosti). Pokuaj uspostavljanja
hronologije u hijatusu izmeu onog to je bilo i onog to jest specifikuje (autobiografski)
iskaz lirskog subjekta. Memorativne figure fotografije i odjea aktualiziraju proces
memorijalizacije kao posljedicu traumatskog doivljaja sadanjosti izopene teritori-
jalne i povjesne egzistencije (Deni-Grabi 2009). Egzilantska svijest lirskog subjekta
izloena razliitim vremenima i prostorima u sjeanje doziva i oivljava uspomene i
odsutno (Deni-Grabi 2009) ne da bi se konstruirala sentimentalna izbjeglika tuba-
lica, ve se fotografije i odjea kao mjesta upisanog pamenja rekonstruiraju kao jedini
mogui prostori i strategije opstanka, jer bi u suprotnom, usljed drutvenog zapostav-
ljanja (onih koji imaju domovinu) lirski subjekt postao zarobljenikom nostalgije i tuge,
a koje su, prema Ibrahimoviu, dvije temeljnne emocije koje posreduju bie to ga zovu
emigrant. Nostalgija jer je ivot prolazan, i sve je nepovratno, i tuga jer se to nikoga
uokolo uope ne dotie (Ibrahimovi 2007). S druge pak strane, Dubravka Orai Toli
kae ako je utopija (gr. u ne + topos mjesto = nigdjevo, mjesto kojeg nema) odre-
dila kulturu 20. stoljea od poetka desetih do kraja ezdesetih, onda je nostalgija (gr.
nostos povratak kui + algos bol = velika enja za zaviajem) obiljeila kraj stoljea,
posebice devedesete (Orai Toli 2005). Ona govori o dva tipa nostalgije: kolektivna
ili izljeiva i osobna ili neizljeiva. Kolektivna ili izljeiva poivala je na stajalitu da je
nakon sloma komunistike episteme mogu sretan povratak kui, da se izgubljeni iden-
titet moe pronai/ otrgnuti iz prolosti i da se dom moe opet izgraditi. U drugom tipu
nostalgije, osobnoj i neizljeivoj, akcentirana je upravo algija odnosno bol za nepovratno
izgubljenim oblicima ivota. Takva nostalgija mogla biti sjetna, zaigrana ili mrano
simulakralna (Orai Toli 2005). Dautbegovikine pjesme, zakljuit emo, pripadaju
drugom tipu nostalgije, one su osobne i neizljeive.
U postmodernizmu autobiografski podaci (a koje pronalazimo i u pjesmama Prva
i Druga izbjeglika) postaju stratekim otporom spram velikih tema, inicirajui tako
intimnu dramu, i destabilizirajui/podrivajui totalitarne modernistike mehanizme.
Slaganje odjee/domovine u ormaru jest postupak uspostavljanja bar privida sreenog
egzilantskog ivota, odnosno imaginativne, eljene slike domovine. Remetilaka uloga u
ovoj hijerarhiji bit e upisana u klju, koji djeluje kao aparat odbrane i prepreke, umreen
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 385
u potisnuto lino iskustvo socijalne bijede egzilanta. Klju je, dakle, most uspostavljen
izmeu fikcije i zbilje, prolosti i sadanjosti.
Posredstvom kljua mosta domovina se sada preispisuje/oprostoruje u intimi lir-
skog subjekta kao sub-produkt svijesti koja rezonuje injenicu da nismo ubaeni u svijet,
ve da je on produkt sopstvenog uveliavanja, gdje unutranja neizmjernost daje svoje
znaenje nekim ekspresijama vanjskosti.
Prostor privremenog boravita koji lirski subjekt nastanjuje (hotel) signalizira pro-
ces samoidentificiranja u procjepu identiteta koji je iezao i ovog novog koji nastaje
meu prijatelijima koji te tjee. Etika sjeanja pro-osjea nostalgiju i izmjetenost, ne
zazirui od traganja za jastvom u neartikuliranim drugostima, distanciranim od har-
monine hiperbolizacije predstavljanja domovine. Oformljavanjem interaktivnog dija-
loga domovine i tijela stvorit e se slika identiteta u nastajanju, koji kroz tjelesno upisiva-
nje povijesti domovine preispituje vlastitu homogenu strukturu.
Slino je i sa pjesmom Zadnja bosanska zima u kojoj interiorizacija Zime potcrtava
svijest intimne praznine, doaravi dramu egzistencijalnog uasa. Kakofonino prisutna
zima u dijalektici posmatranja spoljanjeg i unutranjeg, ima razdvajajuu ulogu, kako
bi se razluila eks-proijiciranost tu-bivstva i bivstva. Zatvorena u bivstvo figurom vje-
ne bosanske zime, autorica neprestano, uvijek iznova iz njeg/nje izlazi, a tek to iz njeg
izae, mora se u njeg vratiti. Zato to je u bivstvu sve ukrug, tako je uhvaena u klopku
zadnje bosanske zime stalno u razilaenju, vraanju i skretanju sa istim. Intimnu geome-
triju bia ini nitavilo spoljanjeg apstrahujui ga jednodimenzionalno, predskazujui
subjekt bia kao subjekt jedne povrine, usisavajui ga u mitsko protjecanje vremena. In-
timna zebnja pokazat e kako bez obzira na poetniku razigranost, pokuavanje izna-
laenja strategija opstanka (Domovina u koferu) lirski subjekt ipak podlijee melanholiji
koju emo priiti (kao jednu od baznih emocija) poetici nove osjeajnosti.
Razapet izmeu neimatine i navike lirski subjekt etiku maskira u ironiju, ili preci-
znije reeno pribjegava elijarovskoj poetici crne humornosti, usredotoivi se na privid
ivota koji se nastoji uspostaviti/povratiti.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 387
lii li zaista
moje lice na lice anela
sa slika starih majstora
kao to sam pisala u ono vrijeme
kad su aneli bili zakonom zabranjeni
388 Naida Osmanbegovi: Egzil i slika domovine u poeziji Jozefine Dautbegovi
Mudraci (Gapar, Melkior, Baltazar) koji najavie dolazak Hrista (prema biblijskom
vjerovanju) usmenoknjievenim strategijama deklarirani kraljevima, monicima, a koje
lirski subjekt na relativno vjet nain detronizira, aluzivno najavljuju roenje lirskog
subjekta udaljenog od drutvenih projekata i uronjenog u prazan prostor, u kome se/
sve valja ispoetka graditi. Naime, u nemogunosti da se sjeti imena jednog od njih,
dezintegrirana je fikcija koja si je priskrbila statut povijesne istine, i montirala kultu-
ru modernizma kao programski splet velikih malih pria koje pored prosvjetiteljske
i emancipacijske nakane jesu i mogui (prosvjetiteljski) modeli kako bi trebalo ivjeti.
U pjesmi Svaki put iznova o ratu se zna, pie, i slua iz druge zemlje. Prisiljavanje
vlastitosti da zauzme stav kao da se nita nije dogodilo, kao da se nita ne dogaa upravo
jeste dokumentiranje, i potvrda prizora zloina koji se deavaju. Pjesnikinja nam donosi
jo jednom egzilantski vizon rata i strepnje nad onim to se tamo dogaa. Dok su tamo
ulice krcate mrtvim tjelesima, ovdje su ispunjene amorom prolaznika, i beskorisnim
sitnicama u izlozima, a to nas dovodi do zakljuka da je rat neprestano zbivanje, te-
meljni specifikum kulture. Ratno pismo kod Jozefine Dautbegovi moemo dovesti u
direktnu vezu sa enskim pismom, koje legitimira ensko iskustvo rata afirmiui rodno
markirano kao mogunost da se izbjegne emitiranje mukih (onih koje podlijeu grand
narativima) pria o/u ratu. Stoga Dautbegovikina poezija nije pala u zamku ideolokih
interpretacija rata, ve ona nastoji da skretanjem panje na teme/probleme manje vrijed-
nosti oslobodi sebe, ali i tekst, desperaterskog frustrirajueg iskustva rata.
Opisujui uasne posljedice koje je rat ostavio pjesnikinja biva zarobljena u egzisten-
cijalnu dilemu pomirenja sa zloinima koji su poinjeni. Sve pjesme sugeriu apsurdnost
rata posmatranog iz distanciranog ugla (Zagreb) to indikativno i simptomatino urgira
objektivnost, nepristrasnost; u njenoj poeziji ne nailazimo na nae i njihove, ve samo na
golu sliku rata. Rekonstruirajui sliku vremena mladosti prije rata (Prizor s fotografije)
pjesnikinja potiskuje rat, ime eksplikativo nastoji pokazati koliko je uas rata bezvri-
jedan te da mu se stoga ne treba ukazati nikakva vrijednost. S druge strane figura fo-
tografije iz predratnog Poitelja jest svjedoanstvo jednog ljepeg i boljeg vremena, ali
svjedoanstvo o tome da se rat dogodio i da nita vie nije kao na fotografiji. Pjesnikinja
je pobjegla iz opkoljenog grada, ali nije mogla pobjei od posljedica takvog stanja.
Gubitak ili promjena maternjeg jezika sugerie, prije svega, na gubitak identiteta, a
iju e problematiku pjesnikinja pokuati predstaviti u pjesmi Prilozi za nove biografije
koja izravno govori o viktimolokoj drami iseljenih, ali i odreene prisile koja se nad
njima sprovodi.
Egzil tako postaje simbol stigme jer naruava ukupnost slike pojedinca, stereotipizi-
rajui je i otvarajui mogunost kontroliranja linog identiteta. Pojam linog identiteta
jedinstven je predmet pritisaka od strane prvih drutvenih naunika koji nastoje od tog
termina stvoriti neto toplo i kreativno, neto to ne moe dalje da se naruava (Gofman
2009). Meutim, identitet u ovoj pjesmi ne samo da je naruen ve sistem pronaene do-
movime nastoji izbrisati sve podatke o prolosti svojih novih podanika zato to vjeruje
kako osoba istinski moe imati samo jednu biografiju (Gofman 2009).
Nasuprot tome, identitet shvaen kao niz predstava koje neko stvara o sebi argu-
mentovat e tezu da je osoba entitet na koji neprestano mogu da se nadograuju po-
daci. Prema tome, svako sistemsko brisanje biografskih podataka pojedinca rezultira
biografijom bez prolosti a kreira rupe u novosteenoj biografiji i otvara mjesta sumnje
i ispitivanja. Kontroliranje biografije proizvodi vrste identitete gdje prieljkivani po-
jedinac postoji pod prividnim nadzorom formuliui sopstvenu biografiju dvojnicu, ili
drutveno pogreno predstavljanje.
Cilj novih biografija jest usklaenost sa drugima, onima s kojima trenutno ivimo
a koji nisu upoznati sa naom prolou, jer egzilant pretpostavlja trenutni drutveni
identitet. Biografijom se osoba perceptivno smjeta u ogledalo faizoidne ideologije. Re-
miniscencija na fiziko ratno razaranje prisutna je u zapaljenim kolama i sveuilitima,
dok citatna igra od Ovidija do Brodskog sugerie upravo na povijesnost egzilantske no-
stalgije, i krize identiteta. Odnosno motiv egzilanskog povijesnog putovanja jest sredstvo
putem kojeg se raz/otkriva sistem. Tako ratno pismo nije samo mogunost kroz koju se
dokumentira ratni haos ili etiki angaira svijest ve razarajui esencijalnost moderni-
stiki profilirane estetike stvara vlastitu estetiku zaogrnutu platom etinosti. Valja pri-
mijetiti i potpuno demaskiranje modernistiki koncipirane poetike estetskog utopizma,
gdje smo na tragu postmodernoj igri ironinog izvrtanja jer lik iza birokratskog pulta
ima mo sprdati se (postmodernistiki kazano) s pisanjem poezije, pri tom likvidi-
rajui pjesnike; odnosno u njemu je potpuno akumulirana slika postmoderne zablude:
Pisati da
Ali to
Pa izmeu ostaloga pjesme
Ma dajte molim vas koga vi zajebavate
Odmahne onaj s druge strane stola
I glasno prozove
Neka ue slijedei!
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 391
Literatura
In this paper, the author has tried to point out intercultural nature of Z. Dumhurs tra-
velogues, which is generally achieved through: (1) visual historical elements in a given
place which the narrator describes by his travelogue, and which are only just a motive
for travel story, as well as (2) memory or so-called knowledge of the narrator, or in the
frames of all that is his awareness of certain individuals and events, which are, again,
only a motive for development of fictional narrative. This approach to Z. Dumhurs
travelogues illuminates travelogues of this author in a slightly different way, presenting
them, in the field of intercultural understanding, as an interesting and topical literature,
as well as one of great importance.
To je onaj oblik humora koji je Zulfikar Zuko dumhur batinio od orijentalskih pria
i Nasrudin-hodinih anegdota to ih mi stalno osjeamo kao svoje. Taj humor jeste
pomalo iskrenuta perspektiva, to jest paradoks kao stil i pogled, ali nikad nije uenje,
nego je, zapravo, paradoks bez zaudnosti i s duboko humanim, otmjenim osmijehom
mudraca. (Rizvanbegovi 2004:34)
1 Usp.: Koncept identiteta postao je centralna kategorija u kulturalnim studijama za vrijeme 1990-ih godina.
Odnosi se na kulturalne deskripcije ljudi sa kojima se emocionalno identificiramo i koji oituju jednakost i
razliku, privatno i socijalno. Za kulturalne studije, identitet je kulturalna konstrukcija jer diskurzivni izvori
koji formiraju materijal za formaciju identiteta kulturalnog su karaktera. Posebno, mi smo napravljeni kao
individue u socijalnom procesu koji je operazumljiv kao artikulacija bez koje mi ne bismo bili osobe. Zapravo,
pojam onoga to je osoba kulturalno je pitanje (npr. individualizam je oznaka osobito modernih drutava),
i bez jezika koncept identiteta bio bi nam neshvatljiv. Unutar kulturalnih studija, identiteti su shvaeni
kao diskurzivno-performativni. Tako je identitet najbolje opisan kao diskurzivna praksa koja odigrava ili
proizvodi ono to se imenuje kroz navoenje i ponavljanje normi ili konvencija. Koncept identiteta dalje je
razvijen u smislu da povee emotivno iznutra osobe s diskurzivnim izvana. (Barker 2004:93)
396 Mirzana Pai Kodri: Dva osnovna polazita interkulturalnih odnosa u putopisima Z. Dumhura
te kako je uope ostvarena ta komunikacija? Odgovor na ovo pitanje postaje jasniji ako
italac ne pristane na to da su putopisi Z. Dumhura tek tekstovi koji izvjetavaju o izvje-
snim nepoznatim mjestima te da se prikaz stvarnosti u ovim putopisima uveliko razli-
kuje od historijske stvarnosti. Naime, njihov pripovjeda preko faktivne baze uspostavlja
fiktivnu zbilju vlastitog teksta, ime ovi putopisi prestaju biti samo puki opisi razliitih
mjesta i ljudi, te postaju prave putopisne prie, sa svim odlikama prie i prianja, svijeta
u kojem je sve mogue, pa i to da subjekt-putopisac, razliitim narativnim postupcima
kroz tekst razgovara s prolou.
Z. Dumhur kreira ono to je subjekt-putopisac, i to najee preko homo-auto-
dijegetikog pripovjedaa, ali i preko heterodijegetikog naratora, u interkulturalnom
kontekstu gotovo istih pogleda i osobina. S obzirom na to da identiteti nisu puke dis-
kurzivne konstrukcije, ve i praktina postignua kojima se ne moe pristupiti samo
jezikim ili tekstualnim sredstvima (usp. Atkinson i dr. 2008:127), Z. Dumhur, kao
dodatnu opremu tekstu, nudi i grafike vlastitih putovanja za to potpuniji doivljaj svega
onoga to jesu njegovi putopisi, ali i identiteti u njima te njihov osnovni subjekt i njegove
razliite uloge.
Dakle, da bi se uope poelo govoriti o bilo kakvoj interkulturalnoj komunikaciji,
najprije se moraju detaljno analizirati prirode identiteta onih koji stupaju u tu komuni-
kaciju, ime bi se kasnije, po prirodi stvari, i analizirao te definirao taj odnos. S obzirom
na to da je interkulturalna komunikacija u tekstu pokrenuta od subjekta tog teksta, tj.
najee homo-autodijegetikog pripovjedaa koji pria putopisnu priu, ali i fiktivno
uestvuje u njoj, on e najprije i biti analiziran s obzirom na njegov interkulturalni iden-
titet.
Z. Dumhur kreira, naime, vlastitog sebe preko homo-autodijegetikog pripovje-
daa, u ijoj se osnovi nalazi i slijedee Dumhurovo samorazumijevanje:
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studnike, knjiara i antikvara,
eha ili Poljaka, do tadlerove katedrale zelenije zelena od svake Lorkine strofe,
zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zelenia.
Najzelenije zeleno zelenilo. (Dumhur 1991b:31, Osveta mrtvih sultana)
Slika Sarajeva pred austrougarsku okupaciju samo je tek vizuelni element koji je
povod, poveznica za mnogo dublju historijsku putopisnu priu, a ne, zapravo, puki pu-
topisni opis grada u kojem se njen pripovjeda nalazi. Insistiranjem na njenom zelenilu,
uz dozu humora, njen pripovjeda, zapravo, simbolino sugerira i opu raznolikost i
interkulturalnu ivost koju e kasnije zaista i vidjeti, ali i kompleksnost subjekata koju
svaki obilato zeleni predio mora podrazumijevati:
2 Navedenu informaciju ne nalazimo u samom putopisu, ali je u domenu autorove biografije te homo-
Beli turbani mrkih indijanera na elu dugih ealona kraljevskih indiskih kopljanika
predvode tvrde oklopnike smeih dobotorti i kolone obinog crnog askera od ue-
glog masla i okolade. Eskadron jevtinih poslastica preliven roza kremom sa crnim
perjanicama najamnika od prenog badema putuje staklenim megdanima vitrina.
(Dumhur 1991b:3132, Osveta mrtvih sultana)
obzirom na vrijeme knjievnog stvaranja ovog autora, pod njegovom kulturom podrazumijeva se, uz
nesumnjive mogunosti i ueg odreenja, (i) cjelina jugoslavenskog kulturalnog konteksta. O tome i svjedoi
autorov putopis Ljetni dan popodne u Pismima iz Evrope i Afrike:
Mrtvi sultani enlue ovde samo u dosadnim letnjim veerima. Mrtvi sultani poivaju
meu crnim kiparisima i koprivom u trulim zelenim anterijama punim gutera i gli-
sta. (Dumhur 1991b:34, Osveta mrtvih sultana)
Volim moderno, ali ne po svaku cijenu. Moderno po svaku cijenu, ili moderno u
bescjenje, moe biti i runo i nesavremeno, i nakazno i ubitano. Najmanja teta i zijan
je kada je moderno bar smijeno, tada se bar razveselim i od srca nasmijem. Volim
moderno, ali iznad svega volim lijepo i aroliko, toplo ljudsko i raznoliko. (Dumhur
1991b:32, Osveta mrtvih sultana)
svijeta, trebalo biti simbol slobode i ope nesputanosti, odnosno i materijalnog i duhov-
nog bogatstva. Tu se, takoer, oituje jedna od osnovnih pripovjedakih karakteristika
ovako posmatranog pripovjedaa, a to je izuzetna sklonost ka kontrastima.
Zakleo bih se da u svakom kupeu ima bar po jedan pop. Ne znam ima li ih u lokomotivi.
Ovo je jedina zemlja na svijetu u kojoj ima pet puta vie popova nego lopova. Ima
popova u purpurnim mantijama, sa licem od starog pergamenta i sa zvunim titulama
markiza, ali ih ima i u dronjcima, tako da vie lie na valjivce nego na svetenike, i
prije podsjeaju na okorjele hipike nego na stare ispovjednike. Za mnoge od njih nikada
ne bih rekao da su u slubi jedne tako ugledne linosti kao to je gospodin Bog i njegova
cijenjena obitelj. (Dumhur 1991a:8788, Odoh ja u Segoviju)
Opet bi se, na prvi pogled barem, moglo rei da Dumhurov pripovjeda nije inter-
kulturalno senzibilan, jer na vrlo udan, gotovo vrijeajui nain opisuje pojedine pan-
ske sveenike. S druge strane, ako se malo dublje razmisli o ovom odlomku, ponovo se
zakljuuje da i u ovom kontekstu informacija koju pripovjeda prenosi nije prvenstveno
kulturalne prirode u smislu opisa drugog i drugaijeg, ve zapravo otkriva ponovo prije
svega i estetsku prirodu pripovjedaa, njegovu potrebu za lijepim i skladnim, pa i u stilo-
vima oblaenja, vie govorei o identitetu onoga ko opisuje drugu kulturu negoli o samoj
drugoj kulturi. Nain na koji pripovjeda progovara o izgledu sveenika u vozu, ak i u
oitom negodovanju zbog nesklada, uz primjetnu dozu humora, ipak ostaje simpatian
i jasno ukazuje da nema za cilj kulturalno osporavanje, pogotovo ne vrijeanje, ve pri-
jekor zbog neestetskih kategorija koje nisu prvenstveno panske ve opeljudske, samo
jer mu naprosto vrijeaju oi eljne lijepog i harmonije.
Pripovjeda e poimanje vlastite estetike neto preciznije definirati u putopisu iz
Madrida, jasno stavljajui do znanja da ne razumije i ne osjea materijalnu ljepotu uobli-
enu u bogatim oblicima veleljepnog dvora starih burbonskih kraljeva te da je za njega
izuzetno neprihvatljiv spoj duhovnosti i materijalnog bogatstva.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 403
Na panskim trgovima ima ljudi i ena koji kao da su maloprije sili sa Gojinih slika i
umijeali se u gomilu. (Dumhur 1991a:101, Sjajne slike i prilike)
panija je inae puna Nijemaca, koji ovamo dolaze da jedu i piju jevtinije i bolje nego
kod svoje kue, da se ukusnije obuku i da se uslikaju, pa da to poslije gledaju kod svoje
kue i hvale se pred svojim prijateljima i roacima, ne sjeajui se esto vie ni sami gdje
su ta vidjeli i kako se ta zove. (Dumhur 1991a:63, Put putujem u Toledo)
404 Mirzana Pai Kodri: Dva osnovna polazita interkulturalnih odnosa u putopisima Z. Dumhura
Od Latina, pancima je ostao jezik, ali u tome jeziku ima mnogo arapskih grlenih
glasova, rijei, naziva, i puno, puno istonjakog derta i karasevdaha u opojnoj panskoj
pjesmi i muzici. Od Jevreja panci su naslijedili bistrinu, poslovnu umjenost i okretnost,
mnoge korisne zanate i ukusna i bogata jela, poslastice i svakojake akonije. Od Slavena
im je ostalo pomalo tragino osjeanje ivota i potreba za blagom duevnom patnjom.
(Dumhur 1991a:107, Izuzetni Latini)
Poto su u svojoj dalekoj mranoj prolosti polupali sva zvona drugih bogomolja,
poruili ili preinaili sve tornjeve i sve hramove drugih vjera i ubjeenja, panci sada
mogu zvoniti i torestvono i mirno, bez bojazni da ih neko nadjaa i nadvisi, bez straha
da ih neko pobijedi i potisne. (Dumhur 1991a:114, Putem do Servantesa)
Najsrenije hipike vidio sam u Markeu. Oni blaeno kunjaju u carstvu ili republici
snova, ve prema svome politikom ukusu ili opredjeljenju, ili igraju po sukovima
pored duana, ajdinica i ukrotitelja kobri, i niko ih ne pita za ime, ime oca i majino
djevojako prezime []. Roditelji mladoga momka Tedija su Irci, industrijalci i
katolici, ali se Tedi gnua i od prvog i od drugog i od treeg. (Dumhur 1991a:6, Iza
ruka Alkazar)
itaoe, nemoj se zbuniti kada ovde sretne plavu enu u alvarama uvijenu u crnu
bou sa detetom na leima koja govori engleski, francuski ili vedski, sa riobradim
divom kanadskog porijekla u turbanu i u tiftiku []. Uverie se da danas sveta dolina
nije vie pusta. (Dumhur 1991d:14, Put u Bamijan)
Meu njima vedra i nasmijana bila je lijepa ena koja nas je uporno ubjeivala da
ona nije nikakva lala, nego da je samo njena mimoza. (Dumhur 1991c:63, Valka i
mimoze)
Na ekranu bucmasta lepotica s kikiima i visokom tiklom puna dva sata spretno
odoleva udvaranjima i laskanju lokalnih aparatika i lentina, uvajui do kraja
predstave svoje malo edno srce za smelog traktoristu s najvie trudodana. (Dumhur
1991a:61, Dambaz-Tepe)
Pri svemu ovom, ovakve, na prvi pogled rodno (genderski) problematine pojave u
Dumhurovom putopisnom tekstu mogue je razumijevati i u okvirima pripovjednih
kontrasta (usp. Piri 2000), a koji, takoer, doprinose zanimljivosti prianja putopisne
prie.
Vaan interkulturalni aspekt kod Dumhura jeste i njegovo pozicioniranje Evrope i
Zapada, na jednoj strani, te Istoka, na drugoj strani. U tom smislu valja primijetiti i to da
na putopisna vorita koja obuhvataju geografiju sigurnosti i opasnosti (usp. Lisle 2006)
Dumhurov homo-autodijegetiki pripovjeda takoer vrlo jasno sugerira. Za njega je
Evropa kao geografsko podruje siguran prostor u sadanjosti putopisnog iskaza, dok
Istok u pravilu predstavlja potencijalno politiko ili ratno arite.
Kao turist.
Mornari pevaju neku pesmu kao da zapomau.
Sve pesme od Bagdada do Gradike lie na kuknjavu. (Dumhur 1991b:69, Galija pod
eremidom)
Bezistan je postojao sve do pre stotinjak i neto godina kada su ga razorili i zapalili
Englezi, ne da bi spreili postojanje ropstva i prodaju robova, ve u pohodu i nameri da
ove nepokorne i ratoborne Avgane pretvore u svoje roblje. (Dumhur 1991c:24, Ni raj
ni kraj putovanja)
Ipak, sigurno podruje Zapada za Dumhurovog pripovjedaa nee imati isti osje-
aj avanture te ga nee ni impresionirati kao, iako haotini i nesigurniji, ipak zanimljiviji
Istok.
Ovaj trudoljubivi svijet postigao je savrenstvo koje zamara i istou od koje se ovjek
na kraju razboli. (Dumhur 1991c:142, ivot u boji)
U putopisnom tekstu Z. Dumhura ovakvi i njima manje ili vie slini prikazi in-
terkulturalnih odnosa u samom trenutku odvijanja putopisne prie imaju, dakle, svoju
408 Mirzana Pai Kodri: Dva osnovna polazita interkulturalnih odnosa u putopisima Z. Dumhura
Literatura
Atkinson, David i dr. (2008), Kulturna geografija: Kritiki rjenik kljunih pojmova, Disput, Za-
greb
Barker, Chris (2004), The SAGE Dictionary of Cultural Studies, Sage Publications, London, Thou-
sand Oaks, New Delhi
Bracewell, Wendy (2011), Orijentalizam, okcidentalizam i kosmopolitizam: Balkanski putopisi o
Evropi, http://www.sveske.ba/bs/content/orijentalizam-okcidentalizam-i-kosmopolitizam-
balkanski-putopisi-o-evropi
Clark, Stephen (1999), Travel Writing and Empire: Postcolonial Theory in Transit, Zed, London,
New York
Dumhur, Zuko (1991a), Hodoljublja, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991b), Nekrolog jednoj ariji, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991c), Pisma iz Afrike i Evrope, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991d), Pisma iz Azije, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991e), Adakale, Osloboenje, Sarajevo
Lisle, Debie (2006), The Global Politics of Contemporary Travel Writing, Cambridge University
Press, New York
Piri, Alija (2000), Neke stilske karakteristike Dumhurovog putopisa, Stil i tekst, Bosanska
rije, Tuzla
Pordzik, Ralph (2005), The wonder of travel: Fiction, tourism and the social construction of the
nostalgic, Winter, Heidelberg
Pratt, Mary Louise (2008), Imperial Eyes. Travel Writing and Transculturation, Routledge, New
York
Rizvanbegovi, Fahrudin (2004), Zuko Dumhur pjesnik zelene brade, Tiina i samoa teksta,
Oko, Sarajevo
Siegel, Kristi (2002), Issues in Travel Writing, Empire, Spectacle, and Displacement, Peter Lang,
New York
Siegel, Kristi (2004), Gender, genre, and identity in womens travel writing, Peter Lang, New York
Tijanovi, Hasan (2008), Multimedijalnost putopisa Zuke Dumhura (Interkulturni, intertekstual-
ni i intermedijalni aspekti), Unsko-sanske novine, Biha
Wesley, Marilyn C. (1999), Secret journeys: The trope of womens travel in American literature, State
University of New York Press, Albany
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 409
Unlike other national literatures, in which sonnet form bloomed back in the 15th cen-
tury, it massively appears much later in the South Slavic cultural area, in beginning spo-
radically and with no special echo. Although it is considered that the first sonnets were
written around the year 1230 in Sicily, in the castle of Friedrich II, it was first Francesco
Petrarca / Francis Petrarchs poetry which stylistically defined this strictly shaped po-
etical form. The appearance of sonnet in other European literatures, as well as in the
410 Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog...
South Slavic interliterary community, is inseparable from the influence of Petrarch and
Petrarcism. This influence is most recognizable in the sonnets by Slovenias poet France
Preeren. They are only few poets in Bosnian-Herzegovinian literature who used this de-
manding form in their literary work. Staring from Musa azim ati, whose poetic work
marks specific adoption and reception of sonnet as a European poetical form in Bosniak
/ Bosnian-Muslim literature, through Aleksa anti, Jovan Dui and, later, Skender Ku-
lenovi, sonnets have been presenting a poetic model in which the most intimate poets
feelings, but also collective impressions of the world are expressed. Unlike other poets
of the South Slavic cultural area, Bosnian-Herzegovinian poets considered two kinds of
existence: collective and individual, social and poetical ones, and their sonnets reveal
poets with roots deep in their homeland. In the contrasts of such manifestations, the
poets equalize the past with the present, life and death, beings and objects, dialoging
with the time and space in which they exist in this way. That is how poetry doesnt go
back to tradition, but it develops tradition from the perspective of contemporariness to
which it belongs.
1. Povijest oblika
1 Tal.sonetto sitan zvuk, sonare zvoniti, zvuati. Pretpostavlja se da je rije sonetto nastala od rijei suono
(glas, zvuk) kao njezin deminutiv ili da je posuenica iz provansalskog, gdje je ve rano oznaavala jednu
vrstu pjesme.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 411
2 Poznat je akrostih F. Preerna, koji je posveen Julji Primicovoj iz njegovog Sonetnog vijenca.
3Soneti Folgorea da San Gimignana rasporeeni su u pet tematskih poglavlja: Soneti za oruanje viteza,
Soneti sedmice, Soneti mjeseca, Politiki i pouni soneti, Uvjetno pripisani soneti.
412 Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog...
lijane lahko bio prihvaen u svom petrarkistikom vidu. U sve druge evropske knjiev-
nosti sonet je prodro s neposrednim ili posrednim petrarkistikim utjecajem. Naravno,
jednom utemeljena u domaoj tradiciji, sonetna je forma bila sve manje pod utjecajem
svog velikana koji ju je proslavio. Do kraja 16. vijeka sonet se proirio cijelom Evropom.
Stigao je ak i u knjievnosti Azije. Tada slijedi zastoj, a vei se interes javlja ponovno u
razdoblju romantizma.
Nakon to su je u evropskoj knjievnosti kanonizirali pjesnici italijanske renesanse,
u smjeni knjievnih epoha i stilova, sonetizam se nije izgubio. Obnovio se u artizmu mo-
derne i ponovo oivio u postmodernizmu. Moglo bi se rei da su se savremeni pjesnici
vratili ovom pjesnikom izazovu i na taj nain ispravili aritmiju sonetiranja u povijesti
poezije. Dio je, bez sumnje, evropske pjesnike historije.
skim prostorima prvi dao umjetniki smisao. Ugledavi se na Preerna, svoje prve sonete
ispisao je i Simon Jenko a kasnije i Boo Voduek, Niko Grafenauer, Boris Novak, Milan
Jesih, Milan Dekleva...
Sonetni vijenci u poeziji junoslavenskih naroda javljaju se poslije Preernovog i po
uzoru na njegov. Juraj Martinovi istie da je u junoslavenskoj knjievnosti bilo po-
kuaja da se dostigne Preernov uspjeh i meu njima izdvaja Kranjevievev sonetni
vijenac, zbog vremena u kojem je nastao4 ali vie zbog znaaja njegovog autora, nego
zbog njegove vlastite vrijednosti i izvornosti. Tragine sonete Branka Miljkovia, pored
fomalne nesuspregnutosti miljkovievskog nasuprot formalnoj strogosti preernovskog
soneta, knjievna historija ustanovila je da prisno korespondiraju s Preernovim Vijen-
cem u prepjevu Gustava Krkleca. (Martinovi 1983:14)
Pored Franca Preerna, sonetnim vijencem su se okitili i pjesnici: Stanko Vraz, An-
drija Palmovi, Jovan Hranilovi, Ivan Lali, Vladimir Kovai, no nijedan od kasnijih
sonetnih vijenaca, niti u Sloveniji niti izvan nje, nije dosegao umjetnike vrijednosti svog
blieg ili daljeg uzora.
U srpskoj knjievnosti sonet se prvi put javio u poeziji Zaharija Orfelina 1768. go-
dine te poetkom 19. vijeka i kod Jovana Paia, Save Mrkalja, te kasnije kod Branka
Radievia. Naroito lijepe sonete pisali su i Stevan Raikovi, Oskar Davio, Vladimir
Petkovi Dis...
Jedan od najplodonosnijih srpskih modernista bio je Stevan Raikovi (19282007),
koji je ostavio preko stotinu soneta izuzetne vrijednosti, objavljenih u zbirci Kamena
uspavanka. Iako je objavio nekoliko knjiga u kojima vladaju sasvim drugaije pjesnike
forme, sonet je ostao posebno obiljeje njegove poezije. U modernoj srpskoj literaturi
malo je pjesnika ija je poezija prihvaena od tako irokog kruga italaca kao to je to
poezija Raikovia, koja je svrstana meu najblistavije domete srpskog pjesnitva.
U hrvatskoj poeziji sonet traje neto vie od 500 godina, i to vrijeme bi se okvirno
moglo podijeliti na etiri perioda. Prvi soneti objavljeni su u Ranjininu zborniku iz 1507.
godine, gdje je izmeu preko 800 pjesma, preteno petrarkistikih, zabiljeeno i pet lju-
bavnih koje su ispjevane u formi soneta. No, nakon toga, sonetna forma je zaboravljena
sve do 19. vijeka. 5
Drugi period hrvatske sonetistike nastaje u vrijeme knjievnog i nacionalnog pre-
poroda, u prvoj fazi romantizma (18351849), kada su se najee prevodili italijanski
soneti, te je poneki izvorni objavljivan u asopisu Danica ilirska. Posljednjih mjeseci
1835. godine vie soneta na hrvatskom jeziku napisao je Stanko Vraz, koji je zanesen
idejama i ostvarenjima Preernovog kruga u poetku pisao sonete na slovenskom jeziku.
Tree, najsjajnije razdoblje povezano je s artistikim tendencijama moderne. Oso-
bito na prijelazu iz 19. u 20. vijek sonet postie osobit ugled (Solar 2007:338) i postaje
dijelom poetikog programa. Sonet, kao oblik sloeniji i tei od strofiki jednostavnije
ustrojene pjesme, izlazi u susret naglaenom formalizmu i esteticizmu knjievne moder-
4 Kranjeviev Sonetni vijenac objavljen je u njegovoj prvoj zbirci Bugarkinje 1884/5. godine u Senju.
5 Najee, kao razlog teoretiari navode da je tada dominantan stih dvostruko rimovani dvanaesterac
zbog parnog rimovanja na sredini i na kraju bio neprilagodljiv sonetnom obliku. Hrvatski su pjesnici takav
stih smatrali dijelom svoje versifikatorske tradicije pa su u njemu ustrajali, ne prihvaajui poput panskih
ili portugalskih, italijanski jedanaesterac u petrarkistikoj recepciji. Kad je u 19. vijeku dvostruko rimovani
dvanaesterac poeo gubiti status dominantnog stiha, tada je nestala i osnovna smetnja za ulazak soneta u
hrvatsku pjesniku tradiciju.
414 Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog...
ne, tj. elji tadanjih pjesnika da se okuaju u gradnji sloenih i tradicijom posveenih
pjesnikih oblika.
Estetsku dimenziju ovoj vrsti daju Milan Begovi te najizrazitije Antun Gustav Ma-
to, iji su soneti postali kultni uzorak. Matoevo rukovanje pjesnikom formom s jedne
strane lei na crti njegovog nastojanja da svoje lirske teme uvede u to vre i uoljivije
odnose s knjievnom tradicijom, a s druge strane formalna sloenost njegovih pjesama
svjedoi da su se pod njegovom rukom stih i oblik znali preobratiti u predmet uzbudljive
estetike igre, slobodne od opipljivih i proraunatih ciljeva.
U njegov krug pristiu zaljubljenici soneta, pripadnici tzv. grike kole. Meu nji-
ma su prvaci hrvatskog modernistikog pjesnitva Fran Galovi, Ljubo Wiesner, te po-
sebno Tin Ujevi.
Pjesnici hrvatske i uope evropske moderne esto su svoje tematske svjetove teme-
ljili na svjetonazorima koji mijenjaju ili okreu racionalnu sliku svijeta. Tako je radio
Vladimir Nazor6, koji je u svoje pjesme uvodio elemente mita, a u kategorije mitskoga
pokuavao transponirati i savremene historijske teme. U svom sonetnom opusu nije uvi-
jek uspijevao ostvariti vrhunske umjetnike domete, no njegovo je mjesto u okvirima
hrvatskog pjesnitva 20. vijeka nezaobilazno.
etvrti period je kraj 20. vijeka, kada dolazi do sonetistike obnove. Najznaajniji
predstavnici ovog perioda su Zvonimir Mrkonji, Tonko Maroevi, Ante Stama, Luka
Paljetak...
Makedonska knjievnost ima dugu historiju i specifinu razvojnu liniju, meutim
oskudna je po primjerima sonetnih ostavarenja, koja se biljee tek poetkom moderne.
Prve poetke nove, moderne poezije 20. vijeka, pisane na makedonskom jeziku i o make-
donskoj stvarnosti, predstavljaju djela pjesnika Koe Racina, Venka Markovskog, Nikole
Vapcarova i Antona Popova. Meutim, jedino je Markovski od njih pisao sonete i ostavio
traga u ovoj poetskoj formi. Markovski je ujedno bio i jedan od najplodnijih makedon-
skih pjesnika uope, a njegovo najznaajnije djelo je Sonetni venac.
Kako poezija predstavlja spoj i jedinstvo opeg, univerzalnog, estetskog i poetskog, tako
se moe rei da ista karakterizira kulturu, historiju i uope duh jednog naroda. Poezi-
ja bosanskohercegovakih pjesnika odreena je specifinim duhom i u tome lei njena
osnovna vrijednost. Soneti bosanskohercegovakih pjesnika izraavaju u vidu poetskih
ideja sve aspekte bosanskohercegovakog duha: suprotnosti ljudske prirode, ljudske sud-
bine, osamljenost, otuenosti, gorinu i trpkost ivota...
Soneti su putokaz koji nas usmjerava na puteve kojim poezija moe da izdigne stva-
ralaki potencijal nae literature na univerzalni nivo a da ujedno ne izgubi svoju vezu sa
vlastitim tlom, da ne prestane biti autohtona i originalna.
Knjievnopovijesnu recepciju bosanskohercegovake knjievnosti na prijelazu iz 19.
u 20. vijek bitno odreuje dinamika kulturnog konteksta, kada se kultura transformira
iz orijentalnoislamske u modernu evropsku civilizaciju.7 Nacionalna povijest knjievno-
sti u poecima svoga naunog formiranja bila je primorana brinuti oko dijahronijskog
6 Njegov opus ini priblino 600 soneta, od kojih mnogi imaju nekoliko varijanata objavljenih u periodici i
raznim izdanjima pojedinih zbirki.
7 Deavaju se procesi njezinog evropejskog kulturalnog (auto)koloniziranja.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 415
8 Zbirka Pjesme je njegova jedina knjiga pjesama, iako je objavljivao jo pojedinane pjesme u asopisima.
9 Iako je Kranjevi ve imao sonetni vijenac u Bugarkinjama ovo je prvi sonetni vijenac objavljen u Bosni.
416 Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog...
azim ati je pravi pjesnik kraja stoljea i izraziti pjesnik ulaska u dvadeseti vijek
sa svim svojim raznovrsnim i arolikim preokupacijama, u svijet bez jednog mita,
u svijet rastoenih mitova, u svijet neobinog eklekticizma u kom se stiu antika i
zapadno iskustvo, istok i slavenske legende. (Horozovi 1980: 45)
anti i Dui imali su jednaku sudbinu. Nisu odmah bljesnuli kao pjesnici, ve su
dugo vremena bili u sjeni svojih velikih prethodnika.
anti je bio raznovrstan stvaralac. Niko od njegovih savremenika nije stvorio toli-
ko soneta kao to je on i to o svim temama i motivima koji su ga zaokupili. U veini nje-
govih pjesama slike pejzaa proete su duevnim impresijama koje su uronjene u oblik
pjesme i njen ritam. Dui je jednom prilikom istakao da se u svojim pjesmama anti
uvijek vraa podmlaen i ozaren. Njenost i dobrota bili su samo izvor iz kojeg su
potekle slike i melodije antievog stvaralatva, a on je bio pjesnik koji je u pjesmi naao
dom svoje due, svoje utoite i konaite.
U sonetu je napisao anti svoje najpopularnije pjesme i one su najee u jedana-
estercu i dvanaestercu. anti pie prvi sonet 1897. godine (Nevinacu), ali tek od 1905.
godine pie najvei broj svojih soneta. Istinsko antievo poetsko postojanje najue je
vezano za sudbinu naroda, pa je i smisao njegovog pjevanja uslovljen smislom postoja-
nja. Njegova poezija je artikulacija ivotnog iskustva i saznanja kako linog i kolektivnog
tako i samog jezika.
Kao ljubavni pjesnik razvio se pod uticajem sevdalinki, bonjakih narodnih pjesa-
ma. U nekima su toliko pogoeni ton i duh sevdalinke da su i same ule u narod i poele
se pjevati kao narodne pjesme (Emina, Na izvoru).
I njegova socijalna i patriotska poezija proeta je toplinom domaeg ognjita. U so-
netu Moja otadbina pjesnik otadbinu poistovjeuje sa narodom. Ona je svuda gdje
se njegov narod nalazi. U pjesmi Mi znamo sudbu tema muenitva naroda proeta je
osjeanjem njegove nepobjedivosti: smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo
njen nastavak (I kad nam muke uzmete ivote/ grobovi nai borie se s vama).
Za razliku od antia, koji je do kraja ostao vjeran nacionalnim i socijalnim ideali-
ma vremena u kojem je ivio, Dui se sve vie evropeizirao. Dui spada u red moder-
nista koji su izgradili i uzdigli kult forme stiha na najvii mogui stepen. Najei oblici
su mu katreni i tercine (u sonetima ili van njih). Sonet i kod Duia dolazi esto, ali ipak
ne tako esto kao npr. kod antia.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 417
Dvije decenije nakon to je Dui objavio svoje prve sonete, u travnikom gimna-
zijskom almanahu Hrvatska vila objavljen je ciklus od pet soneta koji je najavio dolazak
novog pjesnika Skendera Kulenovia. Pet soneta, objedinjenih zajednikim imenom
Ocvale primule i vezanih motivsko-idejnom strukturom u jedinstvenu cjelinu, predstav-
ljali su, kako ih je autor nazvao, mali sonetni vijenac.
U sonetnim prvencima 1927. godine ono se izrazilo kroz formu Matoa i Viznera,
koja me je plijenila i u kojoj sam naao pravi izraz za svoja tadanja osjeanja sebe
i svijeta. (Za oblinu osjeanja sonet je bogomdana forma, on je zapravo formula.)
(Kulenovi 1971:177)
Tek etrdeset godina poslije Kulenovi se opet vraa sonetnoj formi i objavljuje dvije
knjige: Soneti (1968) i Soneti II (1974).
Kulenovi je bio tvorac novog poetskog izraza u kojem se odraavaju elementi mo-
derne forme, savremenih misli i tradicionalnih emocija. Njegovi soneti su novi, moderni
a ipak tradicionalni, jer kako Lotman istie (2001:31): Svako novatorsko djelo gradi se
od tradicionalnog materijala. Ako tekst ne uva sjeanje na tradicionalnu strukturu,
tada se i njegova modernost nee percipirati.
Kako se u bosanskohercegovakoj knjievnosti u prvoj polovini 20. vijeka deavaju
znaajne promjene, tako se mijenja i lirika Skendera Kulenovia. Njegova prva knjiga
soneta, uz Dizdarevog Kamenog spavaa, predstavlja, po miljenju Durakovia (1998:23)
najvei doseg u poslijeratnoj bosanskohercegovakoj poetici. Iako se, formalno, on vraa
svojim poecima, ipak se radi o sasvim drugaijem pristupu istoj formi, o drugaijem
doivljaju svijeta. Soneti II, objavljeni nekoliko godina kasnije, samo su konstituent jed-
nakog pjesnikog izraaja uokvirenog u prvoj zbirci Soneti.
Estetika aloginih slika, kontrastne simbolike i poetskog gutanja prostora i vreme-
na, udesnih jezikih spregova, ali i obnova tradicije, odrednice su koje se nameu kao
okviri strogoj pjesnikoj formi, ini se nedostatni da bi se u njih smjestila misao pjesnika
Kulenovievog kova.
U isto vrijeme, izmeu pedesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka, njegujui for-
mu soneta, svoja najbolja ostvarenja napisali su i Sait Orahovac te Salih Ali. Tematska
vorita poezije Saita Orahovca su doivljavanje sudbine ljudi, radosti i alosti, straha i
nade, oblikovani u poetske slike, u zgusnut izraz i saeto iskustvo. Njegovi soneti su
mjesto preplitanja socijalnih zbivanja, rodoljubivih emocija i individualnih nadahnua.
Orahovac je uvijek u svom rodnom miljeu, uz svoju pastoralnost, uz svoju pjesmu, a od
svega to je napisao, soneti su njegovo najuspjelije pjesniko dostignue.
Sonet je proizvod poetske ideje reda, pa je svaki pokuaj destrukcije soneta zapravo
njegova negacija, ega se posebno pridravao Salih Ali, ispisujui svoje sonete.
Nakon to se inilo da je slobodni stih zauvijek dobio bitku nad tradicionalnim, ve-
zanim oblicima, sonet se, poetkom 21. vijeka ponovo vratio. Ovaj put kroz pero savre-
menih pjesnika kao to su Hazim Akmadi i Hadem Hajdarevi. Objavljujui sonetne
zbirke, koje su u bosanskohercegovakoj knjievnosti rijetke, ako se izuzmu Kulenovie-
ve zbirke kasnih soneta, oni su povrdili da je sonetna forma vjena i aktuelna u svakom
vremenu i na svakom mjestu.
Akmadi je u zbirci Soneti, objavljenoj 2001, godine stavio pred itatelje plodove
dugogodinjeg rada na vremenu, odnosno na poetici epohe ve neprimjerenoj i stranoj,
ali zato i dalje jako zahtjevnoj pjesnikoj formi soneta.
U devet ciklusa raspodijeljeno je tano stotinu tekstova, koji sonetnu formu variraju
i iscrpljuju, dekliniraju i propituju u dijapazonu kunje i eksperimenta, zasigumo
jo neotvorenog i nedosegnutog u novijoj bonjakoj, pa i bosanskohercegovakoj
poeziji (...). Akmadi u ovoj knjizi pokuava teko breme vremena, eshatoloki duh,
upitnost i problematinost epohe udjenuti kroz uice tradicionalne forme, odno-
sno odjenuti u ruho soneta... (Grahovac 2001: 194)
Sonete na najraznovrsnije teme, kao to su ena, voda, zaviaj ili tradicija donosi
i knjiga pjesama Hadema Hajdarevia Na sonetnim otocima (2004). Tako se u zbirci
mogu nai polualjivi soneti, soneti kroz koje promie fina melanholija, pastoralni sone-
ti, soneti zaviaja...
Iako godinama uvaavan kao pjesnik, Hajdarevi se ovaj put potvrdio i kao vrstan
sonetist. Kompaktnost zbirke odrava neprestano pjesnikovo razmiljanje o jeziku kroz
formu soneta, koji se u ovom sluaju javlja ne samo kao obavezujua forma ve i kao
integrirajui element.
Zakljuak
sonetom anti10, ati11 i Dui12, dok Karabegovi ima tek etiri pjesme napisane u
ovoj strogoj formi.13 Ovi su pjesnici ostvarili kombinaciju tradicijskih i modernih formi
iskaza, gdje se tradicijsko i moderno pretapaju i prepliu ostvarujui sklad i harmoniju u
oblicima, sazvujima i kompozicijskim tehnikama.
Piui o atievom pjesnitvu, Zvonko Kova je u knjizi Poredbena i/ili interkultur-
na povijest knjievnosti istakao (2000: 235) da je bosanskohercegovaka moderna upra-
vo impresionistikim pjesnitvom Muse azima atia i muslimansku knjievnu tradi-
ciju u stvaralakom suodnosu s hrvatskom knjievnou obogatila novim tematskim i
oblikovnim sadrajima, pribliujui je opim evropskim knjievnim zbivanjima.
Sredinom 20. vijeka dolazi do sonetistike obnove. U ovom periodu sonete piu
Skender Kulenovi, Salih Ali i Sait Orahovac. Sonet je za njih kunja i izazov, ali i ispit
mogunosti pjesnikovanja u sloenom obliku na podlozi jaanja jezike samosvijesti.
Ovo je najoitije za Kulenovia, koji je esto isticao napor da se suoi sa samim inom
stvaralatva, ispitujui oblik i jezik kao nosioce svog nemira. Rije za njega nema jedno
odreeno znaenje, ona je kameleon u kojem se svaki put pojavljuju ne samo razne ni-
janse nego ponekad i razne boje (Tinjanov: 1990: 57).
Za ovaj krug pjesnika znaajna je tradicija, u kojoj je sadrana ideja dodira, od-
nosno neposrednosti koja povezuje, kada je rije o temporalnoj dimenziji, prolost sa
sadanjou, a pritom i bitno odreujui budunost. Barthovski reeno (Barthes 1979:
230), tradicija postaje poruka, jer novi smisao ne nastaje po naelu mimeze, analogije i
adekvacije s poznatim kulturnim smislovima, nego po naelu ouenja, kontrasta i kre-
acije ex nihilo, na ruevinama starih smislova (Orai Toli 1990: 55).
Sonet se mijenja, dakle, ponajvie iznutra, i svojim unutranjim sistemom reflektuje
poetiki svijet dananjice. Tako se pjesnitvo ne vraa tradiciji, ve je razvija iz perspek-
tive savremenosti kojoj pripada.
I konano, etvrti period u povijesti bosanskohercegovake sonetistike, u kojem je
oito da pjesnitvo reproducira povijesnu stvarnost na nain da je interpretira, rekon-
struira i ponovo stvara, poetkom 21. vijeka, otvaraju zbirke Soneti Hazima Akmadia
i Na sonetnim otocima Hadema Hajdarevia. Nastavljajui u poetskom maniru svojih
prethodnika, savremeni pjesnici otkrivaju dramu ovjeka pjesnika, koji je u stalnoj
potrazi za istinom.
Estetika kontrastne simbolike i poetskog gutanja prostora i vremena, specifinih
jezikih spregova ali i obnova tradicije, odrednice su koje se nameu kao okviri strogoj
pjesnikoj formi.
Osim izotrenim i mnogovrsnim esteticizmom motivike, knjievnim i kulturnohi-
storijskim evokacijama i stihotvorakim kompetencijama, soneti bosanskohercegova-
kih pjesnika grade specifinu semantiku prostora i vremena. Takva poezija nije samo
njihova i naa, ona je dar, proistekao iz susretanja sa drugim svijetom i ukrtanja pro-
losti i sadanjosti.
Ispitivanje razvoja versifikacije u poeziji Bosne i Hercegovine, odbranjenoj u Hamburgu 2007. godine.
420 Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog...
Literatura
Kljune rijei: Vilma Vukeli, memoari, emancipacija, slavenski jug, njemaki jezik, en-
sko pismo
In her personal memoirs Traces of the past, Vilma Vukeli talks like a pioneer about the
emancipation of women and the need for emancipation from the golden cage of civilian
conventions. In her memoirs, the family genesis of Jewish part of her family is followed.
Afterwards, relevant events and persons who dominated in Osijek at the end of the 19th
and the beginning of the 20th century are described. Some of the themes are: family, nu-
trition and habitation, childhood and youth, work and free time, festivals and customs,
diseases, emotions, and so on. Vilma Vukeli had a dynamic life: after 10 Hungarian
years (Budapest and Pecs), followed by studying in Jena and Munich, she spent the in-
terwar period in Zagreb, but for a longer period of time she was in Paris and Berlin. It
is a historical paradox that Osijek had more authors who wrote in German, and it was
the interwar period when German cultural identity quickly went off. These authors were
primarily women: Vilma Vukeli, Leopoldine Rott/Enid Rott, Mathilde Hengl. Some of
422 Ivana Prakaturovi: Tragovi prolosti Vilme Vukeli u emancipaciji ena na slavenskom jugu
the authors also wrote in Croatian: Josipa Glembay, Jagoda Truhelka. Unusual oasis of
strong female writing, which was led by Vilma Vukeli, represents very significant place
in the emancipation of women in the Slavic South. It will later on be continued by Jagoda
Truhelka, who personally and with her family marked the territory of Croatia and Bo-
snia and Herzegovina.
Key Words: Vilma Vukeli, memoirs, emancipation, Slavic South, German language,
female literature
I.
II.
Na naslovnici memoara Tragovi prolosti Vilma Vukeli otmjenoga je dranja, pod ei-
rom irokoga oboda s cvjetnim aranmanom. Seriozniji je dio kritike isticao da Vilma
Vukeli nipoto nije intonirala bidermajerski ulickan svijet. Ona je vie "razotkrivala
Srednju Europu, ne samo kao mjesto na kojem se jede kuglof i pije kava, nego i kao
mrano klupko povijesti" (Mirjana Lagundija). Za ene svoga vremena ona je iskazivala
zauujue pronicljive i otre sudove o graanskom svijetu s kraja 19. st. U velehvalje-
noj austrijskoj carevini ona je kudila "zadrti tradicionalizam i nedostatak zbiljske nao-
brazbe" kod vladajue aristokracije, njezinu "sentimentalnost bez dubine" i "klerikalnu
orijentaciju". Energino je digla glas protiv socijalne podvojenosti drutva i nacionalne
ugnjetenosti Hrvatske, protiv potpune obespravljenosti ene, neumoljivih drutvenih
konvencija i krutih pedagokih mjera, nasrtala je na "stijenjene granice" ivljenja u pro-
vinciji, simpatizirala s buntovnom mladei...
Roman je podijeljen u dva dijela, a ini se da su ve i naslovi simbolini:
1) Kariica u lancu narataja
2) Sama protiv obiaja jednoga grada
U prvome dijelu opisuje grad Osijek, gdje se smjestio, ime je bogat, njegovu povi-
jest, najotmjenije ulice, mjesta za izlazak... Kroz vizuru pojedinca oslikan je kulturni i
duhovni prostor graanskoga svijeta s kraja 19. i poetkom 20. st. u Hrvatskoj, prostor
koji jasno svjedoi da je naa zemlja bila dijelom srednjoeuropskoga duhovnoga pro-
stora. Ovi memoari predstavljaju detaljnu sliku ivljenja u starom Osijeku, a poslije i u
Zagrebu. Kroz tu strpljivost i brinost da se neke stvari ne zaborave osjea se u svakom
trenutku da Vilma Vukeli zna za koga pie taj roman. Ona je istovremeno i lik i pripo-
vjeda narator (Stani 1999). Pripovijedanje se odvija u perfektu, itamo prisjeanja iz
perspektive odrasle i zrele ene. Ona zauzima poziciju svjedoka jednoga vremena, tekst
je krajnje osoban. Takav nain i itatelju olakava identifikaciju s opisanim vremenom i
prostorom, a ta sjeanja imaju svoj unutranji (odnosi unutar graanskih obitelji) i vanj-
ski (drutveni, gospodarski i politiki razvoj grada) aspekt. Njime eta preko stotinjak
osoba, i svi su oni cjelovita bia, bia sa svojim biografijama, i kao takvi postaju dijelovi
autoriine autobiografije. Isprepliu se razliiti diskursi: narativni, publicistiki, eseji-
stiki, ak znanstveni. Kada bismo pojedine dijelove izdvojili, itali bismo o gospodar-
skim pitanjima, o idovskom pitanju, o enskim pitanjima, s naglaskom na prava ena i
dr. Vilma eli to bolje sve to doarati, ali kako sama kae:
Sve razne uspomene imaju neto zajedniko. Prolo se mijea sa sadanjim i vrlo je
teko probiti se do te daleke prolosti... Moramo se stoga probijati kroz raznorodne slojeve
svijesti i gotovo je nemogue ispod svih tih nadgradnji osloboditi izvornu uspomenu i ja-
424 Ivana Prakaturovi: Tragovi prolosti Vilme Vukeli u emancipaciji ena na slavenskom jugu
III.
U njenom djelu pulsira ivot, diktiran mijenama u vremenu i ljudima samim. Time
ona zasluuje da je zavolimo kao prvog stvarnog knjievnika Osijeka i da u njenom ro-
manu i komplementarnim memoarima mladi narataji upoznaju jedan svijet, njima da-
nas posve stran, ali iz koga se ipak razvilo mnogo toga to ini sadanju stvarnost grada
i osnovu naeg ivota.
IV.
Memoari Vilme Vukeli zavravaju s godinom 1904., dakle u vremenu kada su njezin
obiteljski ivot i spisateljska aktivnost jo bili u zaetku. Zato je sretna okolnost da su
sauvane njezine Putne biljeke iz 1912. godine, na koje knjievni istraivai do sada
nisu obraali pozornost. One pruaju uvid u teku duevnu borbu jedne poduzetne ene.
Unazad deset godina Vilma je supruga hrvatsko-austrijskoga asnika i knjievnika Mi-
livoja Vukelia i rodila mu je ve etvero djece. Ipak, mladalako bavljenje progresivnim
skandinavskim autorima, neutaiva e za znanjem i udnja za knjievnim oitovanjem
nisu joj davali mira. Ve prve zabiljeke upuuju na "podijeljene osjeaje" i unutranju
razdrtost:
"Veliki dio moga ivota ispunjen je djecom ali to ipak nije sav moj ivot!... Zar nita
neu postii, iako sam puna snage i plama?"
20. listopada 1912. ona napokon prevladava munu patnju rastanka od obitelji i pu-
tuje u Budimpetu, Berlin i Jenu s dvostrukim ciljem pred oima: pronai izdavaa za
suprugove pjesme i posvetiti se studiju politike ekonomije. Ove Putne biljeke, ispisane
u dnevnikoj formi, ispostavljaju se potom kao psiholoka kronika dvostrukoga neu-
spjeha.
Ve u Budimpeti ogorena je arogancijom ljudi u tisku i beutnim kalkulacijama
novinara. Dok je njezin suprug besplatno slao svoje priloge, vaio je za "neobuzdanog ge-
nija". Onoga asa kada je zatraio honorar, proglaen je "afektiranim sanjarom". Njezini
su vlastiti feljtoni odbijeni jer navodno ne odraavaju duh vremena. Iako Vilma u to vri-
jeme ne pati od ambicije da je smatraju knjievnicom, ona ipak estoko protestira protiv
knjievnog pomodarstva velegrada i odbija podrediti se trenutno vaeem ukusu. Po-
duzetna i odluna "da slui svome suprugu" probila se u Berlinu do znaajnih novinskih
izdavaa i znanstvenika, da bi se na kraju morala suoiti s poraavajuom ocjenom da
je Milivojeva literatura tek "Poezija na gimnazijskom nivou!" Zadivljujue je da Vilma
Vukeli nakon takvih iskustava uope nalazi snage i samopouzdanja za daljnje pisanje.
Putne biljeke zato su dragocjeno upuivanje da u emancipatorskim nastojanjima
ne treba gledati puki hir besposlenih gospoa, nego jednu temeljitu preobrazbu. ene s
prijelaza stoljea morale su upeti sve snage ne bi li savladale izvanjske, ali i unutarnje ot-
pore. Iskustvo iz Jene nije sadravalo samo gorinu poraza. Duboko poniknue u vlastitu
psihu donijelo je i spasonosnu spoznaju: "Sloboda otpoinje s unutranjom slobodom, ne
samooslobaanjem."
Ve sljedee godine Vilma e otputovati u Mnchen da bi se ovoga puta nepokole-
bljivo prihvatila studija biokemije, ali pucnjevi iz Sarajeva 1914. sprijeili su je da ostvari
toliko eljeni cilj.
Tragovi prolosti svjedoanstvo su o " jueranjem svijetu". Vie od dva stoljea Hr-
vatska je gospodarstveno i kulturno bila dio objedinjenoga srednjoeuropskoga prostora,
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 427
o emu s razliitih aspekata svjedoi i ova knjiga. Jer ona nije samo autobiografija jed-
ne snane i buntovne enske osobnosti, ona nije samo povijest jedne obitelji u burnome
vremenu, nije samo literarna kronika grada Osijeka: ona je sve to skupa i znatno vie
od toga knjievno nadahnuti prikaz one unutarnje, suptilne strane povijesti Austro-
Ugarske Monarhije, koja obino izmie historiografima. Protagonistima politikih i ratnih
igara ovdje je uskraena rije; preispitivanje je ovo graanskoga naina ivljenja, njegove
svakodnevice u znaku kunih briga i radosti, u znaku tradicija koje ostvaruju prisnost
ambijenta, ali i prijee daljnji razvoj. (Obad 1994:1)
Budui da je bila iznimno hrabra ena, koja odluno i samosvjesno trai pravo na
vlastitu osjeajnost, na individualistiku posebnost, na izobrazbu i javno djelovanje, za
kraj bih joj uputila rijei koje je Pavao Pavlii u svome Rukoljubu uputio Mariji Juri
Zagorki:
Kada biste vi samo znali koliko nam nedostajete! Nedostajete nam moda onoliko ko-
liko smo mi nedostajali vama u vaem usamljenikom ivotu. Na gubitku smo i mi i vi. Jer,
vi ste uranili u svemu, i moda bi tek ovo bilo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni
koliko nam je potrebno ono to ste nam vi mogli dati. (Pavlii 1995:7)
Literatura
Matanovi, Julijana (1994), Sedam nepoznatih romana (Vilma Vukeli: Tragovi prolosti, prire-
dio i preveo dr. Vlado Obad, Matica hrvatska Osijek, 1994.), Forum 9/10 (Zagreb), 738-742.
Obad, Vlado (1989), Slavonska knjievnost na njemakom jeziku, RO Zrinski TIZ, akovec
Obad, Vlado (2003), Esekersko graanstvo u djelima Vilme Vukeli, Knjievna revija 3 (Osijek),
prir. K. Peternai i Z. Kramari, 101-120.
Obad, Vlado (2005), Vilma Vukeli u duhovnom ozraju hrvatske lijeve inteligencije, Knjievna
republika 5/6 (Zagreb), 193-200.
Pavlii, Pavao (1995), Rukoljub: Pisma slavnim enama, SLON, Zagreb
Sabli Tomi, Helena (2005), Gola u snu: o enskom knjievnom identitetu, Znanje, Zagreb
Stani, Brankica (1999), O memoarima Vilme Vukeli, Kolo 4 (Zagreb), 270-279.
Vukeli, Vilma (1994), Tragovi prolosti, Matica hrvatska, Zagreb
Vukeli, Vilma (1997), U stijenjenim granicama, Matica hrvatska, Osijek
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 429
same blood and different religion. Themes and articles in literary periodicals, travel
books (Matija Maurani, Ivan Kukuljevi Sakcinski and Adolfo Veber Tkalevi), short
stories and novels (Ksaver andor Gjalski, Josip Eugen Tomi), as well as epics (Luka
Boti) conceive the border of their own identity towards Bosnia in a quite different way.
Getting to know their own identity, which is at the same time familiar and completely
unfamiliar, is the consequence of the integrative national movement as well as the result
of orientalistic yearning for the exotic Other. In the paper, I have shown that the main
strategies of discursive creation of the East, border and narrative identity, founded tro-
ugh the Croatian literature of the 19th century, resisted in later, 20th century narratives.
Methodologically, the paper points up disposability of ideological criticism (discursive
theories) to cope with subtle complexities of literary texts.
Key Words: Croatian literature, views of Bosnia, bulwark of Christianity, Matija Mau-
rani, ideologies, identity, nation, criticism
juridiku distinkciju. Ona je egzegetski model koji slui da aktualizira tekst od kojega
nas dijele vrijeme i obiaji (u svakom sluaju kultura) (ibid.).
Takvo alegorijsko, anakrono, kako ga naziva Compagnon, tumaenje tekstova pro-
tumaeno je, unutar rasprave o kanonu (usp. npr. Herrnstein Smith, 1988: 59-50), kao
strategija odravanja kanonskih autora i tekstova. Te interpretacije, smatra Hernstein
Smith, kanoniziranim tekstovima pridaju obiljeja koja nisu spojiva s autorskim habi-
tusom ili vremenom nastanka djela. Takvu alegorizaciju ona dri spaavanjem tek-
sta, skrivanjem vrijednosti nespojivih sa zapadnjakim humanizmom. Brutalnost, bigo-
tizam, rasni, seksualni ili nacionalni ovinizam se zakrivaju premjetanjem zanimanja
na neku apstraktniju, univerzalnu razinu na kojoj tekst izgleda prihvatljiviji i lake se
interpretira (usp. Protrka, 2008: 37-38). Ove tvrdnje Barbare Herrnstein-Smith, ne mogu
se, naravno, povratno proglasiti odgovornima za ono to je nakon njih uslijedilo. Spo-
menute strategije zakrivanja nepoudnih ideologija u odabranim tekstovima danas su
zamijenjene radom na raskrinkavanju etike i politike odgovornosti teksta, traenjem
upljina, krivih srastanja i mjesta koja unutar teksta razotkrivaju nesvjesnu, ideoloku,
mranu ili, najire reeno, kontradiktornu narav autora i/ili djela. Na tom zadatku teore-
tiar ostaje u superiornom poloaju, nepotkupljiv, otporan na zavodljivost figurativnog
iskaza svojstvena knjievnosti, nedostupan aroliji koja se odigrava u djelokrugu njezine
aure, raz-o-aran. Svaki tekst, fikcionalni i nefikcionalni ostaje isti, jer se u svima trai i
nalazi isto i jer je izgubljena razlika unutar knjievnog polja prenesena na teorijsko. Za-
udnost, igra, inventivnost, dar kvalifikativi koji su bili vezivani uz knjievnost, danas
se ostvaruju drugdje (usp. o tome Kronick, 1999: 155; 171-175).
U nastavku teksta ponudit u nekoliko slika, predodbi Bosne vidljivih u djelima
hrvatskih knjievnika kroz 19. i 20. stoljee. Zadrat u se na mjestima koja otvaraju
mogunosti ideolokog prebrojavanja vjernika i nevjernika, nas i njih, te pokazati kako
takva mjesta u pomaknutom, alegorijskom kljuu, omoguuju posve drugaiju interpre-
taciju.
Na poetku valja spomenuti Pogledu u Bosnu (1842) Matije Maurania, estetski,
anrovski i ideoloki nezaobilazan tekst ilirizma. Maurani svoj poduhvat i pripovi-
jedanje motivira prije svega svojom fascinacijom Bosnom i domoljubnom eljom da
upozna ovu blinju tursku krajinu (171). Ve kroz samu najavu putovanja, Maurani
izvjetava o nepropusnoj istonoj granici i kolektivnom neznanju onoga zapadnjakoga
mi koje je tom istoku okrenulo lea kako bi se uvjerilo to se u izobraenom zapadu
radi. Od ono doba, ini se, da se jo nismo natrag okrenuli, ve sveer na zapad gledajui,
nauismo se poznati i Nijemce i Talijane, i Franceze i Engleze bolje neg nas samih, a o
svem ostalom svijetu znasmo samo toliko, koliko se mogasmo nauiti od blinjih naih
zapadnih susjeda, koji naravno ni sami skoro nita o Bosni ne znadu (ibid.).
Kolektivno neznanje o ovom dijelu nae Ilirije postavljeno je kao ishodina toka
puta i pisanja, pa se Mauraniev izvjetaj moe itati kao trud da se kolektivna, na-
cionalna pozornost s onih strana svrne na vlastito ili srodno. Time se upisuje u niz
onodobnih strategija utemeljenja vlastite nacionalne identifikacije koja se dogaala kroz
standardizaciju jezika, knjievnosti, povijesti i kulture u najirem smislu. Za identifika-
cijsko ja sam ja i u ovom je sluaju bila nuna negacija ja nisam ti ili ja sam ne-ti. To
znai da je svoje/ilirsko postavljeno istodobno nasuprot Istoku (Tursko carstvo) i Zapadu
(Mauranievi Nijemci, Talijani, Francezi, Englezi). Unutar tih opreka Bosna funkcioni-
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 433
ra kao specifian, liminalni prostor: prostor koji je istodobno ja i ne-vie-ja ili jo-ne-ja.
Zapad je, s druge strane, jasno odijeljen: u Smrti Smail-age engia Ivan Maurani o
njemu govori kao o puku svijeta ostalog. Konkretno, u treem pjevanju sveenik pri-
euje i blagosivlje etu koja, osloboena konkretnih osobnih i nacionalnih identifika-
cija, desnici podoba se vinjoj. Sredinji dio njegova govora organiziran je oko otpora
nemani turskoj koju prua slavni krst podno Lovena i neznanja (iz nizina, otkud
vida neima, Maurani, 1958: 123) iz kojeg svijeta puci ostali ove borce nazivaju bar-
barima. U djelima dvojice Maurania tako se izotravaju dvije razliite perspektive:
jedna je prepoznatljiva u sintagmi izobraeni svijet (tako mi vidimo zapad), a druga
u vrijednosnoj oznaci barbari (tako zapad vidi nas). Objema im je suprotstavljen svi-
jet turske nemani (ibid.) koju kod starijeg Maurania utjelovljuje lik svirepog vladara
Smail-age engia, ija zvijezda do kraja spjeva, mora, kao ilustracija svim tiranijama
ovog svijeta, pasti. Tiranin neograniene moi na koncu je samo lutka koja se, na udar
noge, klanja krstu kojeg je porobljavala. Krst Ivana Maurania, shvaan tek kao simbol
kranstva, ovdje se moe itati prije svega kao utjelovljenje ideala slobode, jednakosti i
bratstva koje je Francuska revolucija, imajui na umu prvenstveno klasne nejednakosti,
postavila kao vlastito naelo. Te ideale Ivan Maurani postavlja nasuprot despotskim
vladavinama, uzurpaciji moi u rukama pojedinca, ime se njegov spjev, objavljen 1846,
kontekstualizira u okviru multietninih previranja koja se u ovo vrijeme dogaaju u Au-
strijskom Carstvu, a ne u kontekstu tada zapravo neaktualnog turskog pitanja.
Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu uinjen 1839-40 po jednom domorodcu
(1842) Ivanova brata Matije Maurania razlikuje se od onodobnih i kasnijih putopi-
sa po putopievoj nemoi ili odbijanju da se othrva povratnoj snazi pogleda koji mu
njegov predmet uzvraa. Uobiajena monologinost putopisnog diskursa, potreba da se
ispripovijedanom da patina vlastite kulture, koja je prepoznatljiva i kod Fortisa i kod
Kukuljevia Sakcinskog koji neto kasnije takoer putuje Bosnom (Putovanje po Bosni,
1858), kod Maurania je zanemariva. Njega od poetka savladavaju i putovanje i tekst.
Na putovanje kree posve nespreman, bez ikakvih pomagala i opreme: nekoliko puta,
izbjegavajui legalan prelazak granice, zaluta, pri emu nema ni ibice ili kresivo kojim
bi, u zimsko doba, zapalio vatru. Kad se konano domogne one strane, posve se predaje
diskursu koji tamo zatjee, pa njegov tekst vrvi umetnutim priama, glasovima drugih
likova i kulture koja se ne da disciplinirati izvanjskim promatraem. Tek u drugom dije-
lu knjige, naslovljenom Razline opaske o Bosni, putopisac se otima narativnosti teksta,
pokuavajui zadrati izvanjski, objektivirajui stav. Ipak, i tamo progovara otpor pro-
matranoga, kao u opisu sljedee anegdote: Turci kad iu po varou, onda glavu prignu
dolje i poda se gledaju () Ja sam bio rad da vidim, kakove su zgrade izvana, pak nisam
mogao glavu nositi dolje. Zato sam stotinu puta bio psovan od Turaka, i rekli bi mi: to si
digao glavu kao kera (pas), pak gleda okolo kao da strvinu trai! Zar ne moe ii ovako
s prignutom glavom kao ovjek? (210)
Na ovom mjestu postaje jasno da je definicija ljudskog: hodati kao ovjek, jesti kao
ovjek, govoriti, odijevati ili se moliti kao ovjek, uvjetovana konkretnim prostornim i
vremenskim koordinatama. Maurani u izvjetaju sa svog kratkog puta otvara pro-
stor tom drugaijem konceptu ljudskog koji zatie u onoj krajini Bosni. U skladu s
time doputa da ga se ui odijevati se i ponaati ljudski, jer su njegovi domaini op-
timistini i smatraju da ga je mogue nauiti, iako se rodio kao vabo. Time se otvara
434 Marina Protrka timec: Svoja, uena, nikad zadobivena: Predodbe Bosne u novijoj...
1 itavo puanstvo u Bosni broji po slubenom izvjestju to sam ga tamo dobio, ukupno 1,077,865
stanovnikah. Naime: Turakah 384,000. Starovjercah ili Ritjanah 561,000, Katolikah ili Kerstjanah 122,865.
Ciganah 8000. idovah 2000. U Hercegovini ima svega skupa stanovnikah 289,000. Naime: Turakah 68,000,
Ritjanah 180,000. Katolikah 41,000. Dakle u itavoj Bosni i Hercegovini svega skupa stanovnikah 1,366,86).
Haraa plaaju svega 3,630,000 groah. (Originalna autorova biljeka, op. M. P. . )
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 435
nos koji ga obuzima dok slua glas mujezina, molitvu iju usmjerenost i snagu nadreuje
dojmu i simbolici zvona katolikih crkvi?
Kako, iz ove perspektive itati promjene koje se dogaaju u percipiranju razlika iz-
meu kranskog, zapadnog, hrvatskog i istonog, muslimanskog, bosanskog svijeta u
epici Luke Botia ili romanima Josipa Eugena Tomia? Berislav Majhut (2010: 25-47)
pokazuje kako se u hrvatskim povijesnim romanima za djecu i mlade ranija radikalna
suprotstavljenost, utemeljena u vjerskoj razlici izmeu krsta i Turina u ovom razdo-
blju gubi. Umjesto nje se kristalizira percepcija zajednike, nepravedne povijesti koja je
dovela do izloenosti stranim politikim i nacionalnim silama. Ta povijesna neprav-
da, utkana u nacionalnu samopercepciju vidljivu podjednako u epici, drami i prozama
hrvatske knjievnosti 19. stoljea, nasljeena je i u novopovijesnim romanima koje u
20. stoljeu objavljuju Ivan Aralica, Fea ehovi i Nedjeljko Fabrio. Ipak, za razliku od
tekstova pisanih prije Drugog svjetskog rata, u ovim novijim tekstovima se vie ne pre-
poznaje optimizam koji vidi rjeenje u angamanu oko nae stvari. Povijesne nepravde
nisu vie shvaene kao posljedica nepravednih ljudskih odluka ili odnosa, ve su kao
naelo upisane u poredak stvari. Povijest vie ne moe biti magista vitae jer je izgubljeno
povjerenje u razumnu ili smislenu strukturiranost ljudskog djelovanja. ak ni snana
nacionalna usmjerenost i angaman pisma Ivana Aralice, autora kojeg su ironino na-
zivali knjievnikom s prijelaza 20. u 19. stoljee, nisu pogodovali stvaranju ni zadra-
vanju povjerenja u povijesne zakonitosti. On, slino kao i mlai pisci poput Miljenka
Jergovia ili Julijane Matanovi, u svojim tekstovima nasljeuje orijentaliziranu viziju
Bosne kao toposa koji uva izvornost i prokletstvo. U svojoj Morlakoj trilogiji Aralica
omeuje multietniki prostor Rame kako bi kroz sloene odnose usmjerio pozornost
na odabrane vrijednosti i naela. U njegovu romanu Put bez sna konfesije i narodi ne
stradavaju jedan od drugoga, niti susjed ugroava susjeda: sredinja instanca zla koje
nemilosrdno vitla ljudskim sudbinama je vlast. Nismo mi ovdje stradavali od susjeda,
ali se na odlasku iz Rame stari Stjepan Mati, govorei o odnosima izmeu muslimana
i katolika u svom kraju. Ja i Lutvo jedan uz drugoga mogli smo ivjeti. Nama su ovdje
zla nanosili ili oni na vlasti ili oni koji su se vlasti vjeali o vrat, koje je vlast okuila, koji
su u vlasti traili pokriva za svoje poroke i sramotu. (Aralica, 2010: 175) Iz ovoga slijedi
utopijski, predmoderan, donekle i anarhistian zakljuak po kojem bi, zbog svega toga
najbolje bilo da vlasti nema, pa da se ljudi sami dogovaraju. Ne znam je li to izvedivo, ali
znam da ovjek s ovjekom moe preplivati svaku rijeku (ibid.: 175-176).
Ova vrsta nepovjerenja prema institucijama vlasti koje se moda mogu mijenjati,
ali, prema sudu Araliinih likova i pripovjedaa, ostaju korumpirane i daleko od svrhe
opega ljudskog dobra odgovara antimodernistikoj percepciji povijesnog trajanja kao
nazadovanja (usp. Kravar, Zoran, 2003). Mjera ljudske imaginacije, postojanja i djelova-
nja, unato jasnoj ideji nacije koja se zagovara, ovdje je lokalna i regionalna: vidljiva kroz
prizmu osobnog prostora, prostora obitelji i ire zajednice sastavljene od pojedinaca koje
u svakidanjem ivotu susreemo i prepoznajemo. Nacija kao modernistika tvorevina
i, prema tezi Benedicta Andersena (1991), zamiljena zajednica, u perspektivi likova
poput Stjepana Matia ostaje nedokuivo apstraktna. Starosjedioci iz Splita i Cetinske
krajine na ije se podneblje, nakon munog putovanja, mala zajednica ramskih Hrvata
doseljava, izoliraju i egzotiziraju ove krane Hrvate. Ti doseljeni krani Bosanci
nisu im, kako e se pokazati, nimalo blii od njihovih muslimanskih susjeda koji su
436 Marina Protrka timec: Svoja, uena, nikad zadobivena: Predodbe Bosne u novijoj...
Literatura
Anderson, Benedict (1991), Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nati-
onalism, Revised Ed, Verso, London, New York
Aralica, Ivan (2010), Put bez sna, kolska knjiga, Zagreb
Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb
Herrnstein Smith, Barbara (1988), Contingencies of Value, Harvard University Press, Cambridge,
Mass.
Kronick, Joseph G. (1999), Derrida and the Future of Literature, State University of New York
Press, New York
Ladan, Tomislav (1975), Bosanski grb, Zora, Zagreb
Jergovi, Miljenko (2002), Buick Rivera, Durieux, Zagreb
Kravar, Zoran (2003), Antimodernizam, AGM, Zagreb
Krlea, Miroslav (2005), Izlet u Rusiju, Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Zagreb
Kukuljevi Sakcinski, Ivan (2007), Putovanje po Bosni: Pretisak originalnog izdanja iz 1858, For-
tuna, Strmec Samoborski
Majhut, Berislav (2010), Muslimanska tema i njezin razvoj u hrvatskom povijesnom romanu za
djecu i mlade do 1945, Nova Croatica, Vol. 4, No. 4, 25-47.
Maurani, Ivan (1958), Smrt Smail-age engia, u: Ivan Maurani, Matija Maurani, Dimi-
trija Demeter, Djela, 113-151, Zora, Zagreb
Maurani, Matija (1958), Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu uinjen 1839-40 po jed-
nom domorodcu (1842), u: Ivan Maurani, Matija Maurani, Dimitrija Demeter, Djela,
171-224, Zora, Zagreb
Protrka, Marina (2008), Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj
periodici 19. stoljea, FF Press, Zagreb
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 439
Kljune rijei: kratka pria, melankolijski lirizam, Lamija Begagi, Snjeana Muli
Two short story collections, Godinjica mature (2005) by Lamija Begagi and Sanduk po
mjeri (2007) by Snjeana Muli, significantly marked Bosnian-Herzegovinian literary
production of the first decade of the twenty-first century. Despite both collections being
authors first books, mature writing, feeling how to round up a story, cogent interwea-
ving of perspectives and thematization of short cuts, pieces torn out of narrators lives
(bitter-sweet stories about small things that usually have fatal impact on protagonists
lives) are characteristic for them and are narrated in the manner of montage mosaic. The
paper shows from one side similarities, and from the other side differences in authors
poetics (the first one is born in 1980, the second one in 1962) and at first sight apparent
change of optics and narrative strategies in their second books, the novel Povratak (Mu-
li 2009) and the collection Jednosmjerno (Begagi 2010) where recognizable melancholic
lyricism from their early prose works is kept.
Key Words: short story, melancholic lyricism, Lamija Begagi, Snjeana Muli
440 ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza Snjeane Muli i Lamije Begagi)
Iako su kratke prie Snjeane Muli doista kratke, u njima se dogaa puno, najee
to potresno i iznenaujue. Preokret moe uvesti kratka nagovjetavajua reenica,
na primjer: A onda se desilo neto na to Sejo nije raunao. (Muli 2007:72) ili odjed-
nom kliznemo u njega, na primjer: Ve sljedeeg jutra Hare i njegovih petero brae i
sestara postali su siroad: njihov otac, mama i amida poginuli su u bijelom fii dok su
se vraali u Sarajevo. (ibid.:58).
Pripovjedni svijetovi u zbirci Sanduk po mjeri nisu oblikovani napola o posljedi-
cama nedovrenosti govori pria Napola, u koju nas uvode reenice: Nita ne smije i ne
moe biti napola. Sve napola je samo napola, a napola je nita. (ibid.:25) ti su svjetovi
skrojeni upravo po mjeri za prie koje se proitaju brzo, a zaboravljaju polako.
I za prvu zbirku Lamije Begagi, Godinjica mature, karakteristino je zrelo pismo,
osjeaj za zaokruenost i uvjerljivo preplitanje perspektiva. Virtuelna, to jest neizreena
(i nerealizirana) crvena nit svih pria jeste (deseta) godinjica mature na kojoj bivi ue-
nici 4. b razreda pripovijedaju kratke rezove1 iz svojih ivota. No, ne radi se o klasi-
nim priama kakve se pripovijedaju na godinjicama, ve o odlomcima iz ivota, o dje-
liima iupanim iz ivota razliitih pripovjedaa, o kratkim putovanjima kroz stanove,
spavae sobe, djeje sobe, krevete, automobile... bivih kolskih drugova koji sada ive u
BiH ili u dijaspori. Svi se dobro sjeaju rata, ali rat ne tematizira nijedna pria, u fokusu
su posljedice rata, odnosno obiljeenost njime, duboke rane koje e jo dugo krvariti.
Te rane peku i bole i ponekad nijemo, a ponekad glasno opominju da je moglo
biti i drugaije. Odnosno rijeima Envera Kazaza koji govorei o tzv. enskoj prii i naj-
mlaoj generaciji bosanskohercegovakih spisateljica o zbirci Godinjica mature kae:
Godinjica mature najavljuje i nova tematska podruja u recentnoj bosanskohercego-
vakoj prozi. Begagieva opisuje depresivni horizont tranzicijske, postratne, traumati-
zirane Bosne iz pozicije marginalizirane generacije rasute diljem planeta, a junakinje
i junaci protjerani/e su na rubove drutvene scene bez mogunosti da svojim stavom
i marginaliziranim kulturnim identitetima redefiniraju ideoloko drutveno sredite.
(Kazaz 2008:175).
Godinjica mature donosi 23 prie koje su sline, no u isto vrijeme potpuno razliite.
Uokviruju ih prva i posljednja pria, iz dvije razliite perspektive ispripovijedana pria
o Sejinoj svadbi u Americi, odnosno telefonski razgovor na tu temu izmeu Edina u
Seatlu i Seje u Bostonu. Tako je sklopljen svojevrstan album te godinjice mature u ko-
jem ima malo fotografija sretnih odraslih ljudi i puno boli, posljedica pogrenih odluka
i priguenih suza bijesa i besperspektivnosti. Potrebno je samo jo naglasiti da su sve
osobe u ovoj prii stvarne da stvarnije ne mogu biti... (Begagi 2005:80) kao to moemo
proitati u prii Fea: Podstanari kako i jeste na svakoj godinjici mature kad bivim
kolskim drugovima nakon nekoliko aa s lica spuznu maske koje su stavili na poet-
ku susreta, maske za tu potrebu i priliku idealizirane svakodnevnice. Ili, kako bi rekao
Vladimir Pitalo: Oni se nisu promenili. Oni samo nisu umeli da se vrate. (Pitalo
2009:178).
Godinjica mature izala je 2005. godine kod beogradskog izdavaa Rende, a sljedee
godine kod sarajevskog Omnibusa. U Omnibusovom izdanju postoji dodatak, nazvan
VOKABULAMIJAR, u kojem autorica u svojevrstnom osobnom vokabularu to je ka-
1 U zbirku nas uvodi citat Raymonda Carvera: Naprosto izae i zalupi vratima bez razmiljanja. I kad se
osvrne i vidi to si uinio, prekasno je. Ukoliko ovo zvui kao pria o jednom ivotu, u redu. (Begagi 2005:7).
442 ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza Snjeane Muli i Lamije Begagi)
pridruuje nomadima te stalno razapinje ator, tu kuu za koju nije trebao imati nijed-
nu potvrdu, nijedno rjeenje, nijednu izjavu, potpis, ovjeru... (Muli 2009:81).
Jednosmjerno, druga zbirka pria Lamije Begagi, opet je objavljena u Beogradu
(2010.), ovaj put kod izdavaa Fabrika knjiga. Radi se o 17 pria koje nemaju vrstu te-
matsku poveznicu kao Godinjica mature, zajedniki im je smjer, mogli bismo rei, to jest
jednosmjeran u kojem najee protiu dijalozi. Smjer je dakle jednosmjeran, odnosno
onaj na poziciji suvoza. Pozicija suvoza zove se jedna od pria u Godinjici mature, a
u zbirci Jednosmjerno tu sintagmu nalazimo kao natuknicu u dodatku Transbeceda: Pr-
vobitni naziv moje zbirke 'Godinjica mature' i drugobitni naziv zbirke 'Jednosmjerno'
koju drite u rukama. Evidentno drag mi naziv. (Begagi 2010:96).
Protagonisti ove zbirke misle da je lake bjeati nego razgovarati, ne mogu nita, a
obeali su svakom svata, esto ih prati osjeaj krivnje, poput one koja gui ljude svako
ljeto kad dou na kratko iz dijaspore: Cijelo vrijeme osjea se krivim to je tu, to dolazi,
to odlazi, to postoji. Volio bi da moe prestati ikom se javljati kad doe ovdje. Tako ne
bi bio kriv uvijek iznova. Bio bi kriv samo jednom. Jednom za sva vremena, ne ovako,
svakog jebenog ljeta. (ibid.:78) ili osjeaj nelagode s kojim se moraju nositi oni koji nisu
dezertirali, to jest otili: Svako ljeto ponavlja se isto, dolaze, upadaju nam u ivote,
pretvaraju ih u pokvareni mehanizam, vrte nae vrijeme unazad, sve dok ne doe sep-
tembar i sve naizgled stane, da bi opet krenulo vrtoglavo unaprijed. Oni odu, mi ostaje-
mo. Oni e doi i sljedee ljeto, mi emo i tad ostati. (ibid.).
I prie u drugoj zbirci Lamije Begagi pripovijedaju razliiti pripovjedai, no ovdje
nisu ista generacija, lirski i molski tonalitet pria (Kazaz 2008:175) na vie mjesta pro-
aran je prividno veselijim tonovima, kao na primjer u prii Upecani u razgovoru dvojice
djeaka, Tarika s ove i Vedrana s one strane Save:
- Kolko ti je godina?
- est i po.
- Ha, meni sedam! ta vozi tvoj tata?
- Opela.
- Ha, moj golfa! Ko je tebi pogino u ratu?
- Tetak.
- Ha, meni dva roaka i daida! (Begagi 2010:91-92)
(Crni) humor se tako kod Lamije Begagi kao kod Snjeane Muli poesto poka-
zuje kao posljednje utoite pred egzistencijom u stalnom osipanju (Kazaz 2008:174) u
vremenu i prostoru koji najbolje ljude proguta (Begagi 2010:96), kako Lamija Begagi
objanjava natuknicu SARAJEVO u dodatku Transbeceda.
444 ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza Snjeane Muli i Lamije Begagi)
Literatura
Roman Mraz i pepeo Jasne ami marginaliziran je i kritiki nedovoljno obraen kao i
veina romana koje su napisale ene, te bi se moglo rei da je zapostavljen. Upravo zbog
toga ovaj rad pozabavio se detaljnijim iitavanjem romana i tumaenjem njegovih zna-
enja, posebno interpretacijom tri glavna lika romana, tanije interpretacijom razliitih
identiteta predstavljenih romanom, interpretacijom njihove borbe za ostvarivanjem vla-
stitog identiteta, za nastojanjem da budu ono to zaista jesu u kulturi koja diktira i propi-
suje norme ponaanja kako kolektiva, tako i svake pojedine jedinke unutar tog drutva.
Naravno, rad nije imao namjeru da objedini i protumai sve aspekte romana, koji su
brojni, ve da roman priblii itaocu i podstakne njegova budua tumaenja.
Kljune rijei: bosanskohercegovaki roman, novi ratni roman, ensko pismo, identitet,
kultura
The novel Frost and Ashes by Jasna ami is marginalized and critically under-treated
as the most of novels written by women, so it might be said it has been neglected. This is
why this paper deals with detailed reading of the novel and interpretation of its meanin-
gs, especially interpretation of the novels three main characters, more precisely inter-
pretation of various identities represented in the novel, interpretatation of their struggle
to realize their own identity, for their effort to be what they really are in culture which
dictates and prescribes norms of behavior of both the collective and each particular in-
dividual within that society. Of course, the paper didnt intend to gather and interpret all
aspects of the novel, which are numerous, but to bring the novel to readers and encoura-
ge its future interpretations.
Key Words: Bosnian-Herzegovinian novel, new war novel, feminine writing, identity,
culture
1. O romanu
Roman Mraz i pepeo Jasne ami ispisan je u obliku dnevnikih zapisa, ali to nije dnev-
nik koji ispisuje jedna osoba, roman je zapravo sastavljen od tri razliita dnevnika za-
446 Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami)
ensko pismo e se kao knjievni model osamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka
ponajvie uspostaviti u hrvatskoj knjievnoj praksi (...), a u bosanskoj knjievnosti
samo sporadino, u poeziji Feride Durakovi, prozi Alme Lazarevske i Jasne ami,
dok e ene pisci poesto zastupati stajalite mukocentrinog kulturnog koda (Melika
Salihbeg Bosnawi, npr.). Time je njihov znaaj vei, a pogotovu stoga to na tragu sub-
kulturnog pokreta seksualne revolucije u dominantno muku patrijarhalnu kulturu
uvode identitet drugog, enskog rakursa koji relativizira patrijarhalni apriorizam
tabua da bi ga na koncu potpuno odbacio. (Kazaz 2004:108109)
Roman je sastavljen iz tri dnevnika, dva muka i jednog enskog, iako je enski za-
pis centralni roman ipak i svojom strukturom govori o prevlasti mukog nad enskim.
ak i centralni dnevniki zapis gubi svoju ensku originalnost na kraju kada biva samo
parafraziran i uklopljen u muki zapis.
Dakle, iako je centralni dio romana enski dnevnik i enska vizura, roman se ne za-
vrava enskim glasom, ve mukim. Mukareva rije je, ipak, posljednja, on je nosilac
moi, koliko god se ene borile protiv toga. Autorica je to odlino predstavila ne samo
sadrajem svog romana ve i njegovom strukturom.
Prema klasifikaciji Envera Kazaza, roman Jasne ami spada u novi ratni roman
pseudodnevnikog modela.
2. Igranje simbolima
Kao to smo vidjeli u prethodnom poglavlju da sam naslov romana predstavlja simbol,
tako e u ovom dijelu rada biti govora o simbolima koji se u romanu na vie mjesta direk-
tno spominju te tako predstavljaju interesantne take za interpretaciju.
U ovom prvom pominjanju simbola unutar romana otkrivamo njegovu ulogu, ta-
nije funkciju. Simbol predstavlja tajnu poruku koju treba da razumije samo onaj kome
448 Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami)
je upuena, ali istovremeno ta poruka treba da zbuni sve druge kojima nije namijenjena
ak i kada ne bi imala nikakvog znaenja za onoga kome je poslana.
Na kraju mi je ostalo jedino da potraim zadovoljstvo u nekoj javnoj eni. (...) Spavati
takoreku sa jednim simbolom! (ami 1997:34)
Ovakva ena je za ovog mukarca (Vinjinog oca) bila zapravo simbol svega nega-
tivnog, neugodnog, niskog i prljavog. I pored svega toga to je takva, javna ena, pro-
stitutka, odnosno prodavaica ljubavi, (koliko samo razliitih naziva moemo pronai)
predstavljala za mukarca, simbolizirala, opasnost, on joj se ipak predavao, pravdajui
se sebi i drugima kako bi sve posljedice (ako bi do njih dolo) snosio samo on, to ini
reprezentaciju muke moi.
Podsjetila me na jueranji dan koji je bio sav u znaku crvenih karanfila, simbola
novoprimljenih u Partiju i Osmog marta. (ami 1997:38)
Karanfil je znak iste, nesebine i vatrene ljubavi, to crvena boja kao simbol ljubavi
i strasti dodatno pojaava. Crvena boja ostavlja dubok utisak na svakog ovjeka, ona
pobuuje i uzbuuje, podsjea na krv, vatru i revoluciju. Poznajui simboliku karanfila i
crvene boje ne udi zato je upravo crveni karanfil uzet za simbol.
Nastojei da prevede knjievno djelo naeg poznatog nobelovca Ive Andria, junaki-
nja se susrela sa mnotvom potekoa kao to su:
i tako shvatila da simboli ipak nisu nedodirljivi i veliki kao to se ine. Tako je glavna
junakinja pokuajem prevoenja djela jednog simbola izvrila zapravo dekonstrukciju
tog simbola.
Meu brojne simbole u romanu uvlai se i jedan mit, taj mit za glavnu junakinju
predstavlja grad za kojim ona ezne i u kojem nastoji da se ostvari, Pariz.
Pariz je, istina, izgubio neto arobnosti zbog svih ovih neprijatnosti koje doivljavam,
ali nije prestao da bude mit. (ami 1997:104)
Ona ne idealizira Pariz, tano zna kakav je to grad, ak je i na svojoj koi iskusila
mnoge njegove negativnosti, ali i pored svega toga nikada ga nije prestala voljeti i eljeti.
Pariz se ovdje izdie iznad svih drugih elja i enji i zbog toga ne biva simbolom ve
mitom. Pariz ne predstavlja znak ve vjerovanje!
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 449
Akademija je za njega postala opsesija. Stilska figura. Simbol njegove sree i njegove
nesree: sree jer joj je pripadao, nesree, jer je postala nemogunost, kao i Pariz, koji
je silom prilika morao odbaciti. (ami 1997:120)
Pariz je zauzimao posebno mjesto i u srcu Vinjinog oca, ali je i za njega on predstav-
ljao neostvarenu elju, elju koja nije iezavala ni u najteim danima, danima njegove
bolesti. Akademija je, pak, bila simbol moi i ostvarenosti kao individue, dok je radio i
bio u punoj snazi, Akademija je bila oeva srea, ali onog trenutka kada je prestao raditi,
kada se razbolio, Akademija je postala njegova nesrea, jer je sada simbolizirala gubitak
moi to mukarac odrastao u patrijarhatu sebi nije mogao dozvoliti, ali bolest ne pita i
ne bira.
Ovdje se Vinja, dakle, ena, pojavljuje kao simbol mukareve elje za pokaziva-
njem moi, tj. poigravanjem s njom, a da to ona ne zna. ena je samo igraka u rukama
(mati) mukarca sve dok to on eli, a onda kada se umori od igranja, dozvoljava joj da
bude ono to ona zaista jeste u mukarevoj stvarnosti, samo stvorenje od krvi i mesa.
Posljednji simbol u romanu predstavlja Vinja.
Krv zalutalog nomada iji ona sad postaje simbol, pretvarajui se u pticu to na svojim
krilima nosi pregrt poljubaca koji tek treba da se raspu po zemlji i da je oplode? Na
jednom krilu nosi poljupce, na drugom, itav jedan grad. Pariz? Sarajevo? (ami
1997:200)
Vinja, tj. ptica, simbol je slobode, slobode koja na svojim krilima nosi poljupce,
tj. ljubav, kojom e oploditi zemlju. Neoekivano, roman se zavrava optimistino, jer
prorie mir i ljubav koji e zemljom zavladati, ako ne cijelom planetom, onda bar u dva
grada, Parizu i Sarajevu.
3. U potrazi za identitetom
Autorica kroz mukarca i enu analizira probleme identiteta, ne samo enskog i mukog
kao spolnog i rodnog i ne samo pojedinaca nego i kolektiva.
Junakinja romana se bori sa patrijarhalnim ustrojstvom kako drutva u kojem ivi
tako i svoje porodice. Reprezentativni primjer razliitog odgoja i odnosa prema enskoj i
mukoj djeci u romanu, odnosno favorizacije mukog djeteta nad enskim od oca, nosi-
oca moi u patrijarhalnom drutvu, predstavlja sljedei odlomak:
Moj otac mi je stran. U meni izaziva strah i to je moj najintenzivniji doivljaj njega. (...)
Sa mojim bratom se razumio i bez rijei. Nemuta bliskost u kojoj je govor suvian.
Voljeli su jedan drugog, bez ikakve patetike, bez ikakvih objanjenja, bez drame, bez
450 Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami)
traume, bez svijesti, bez misli i refleksije. Tek onako, najobinije, kako su mogli samo
poeljeti ljudi od iste krvi. Meni je trebalo ostaviti u amanet, mislila sam, i ne znajui
zato, svijet nauke i karijeru znanstvenika, dok sam ja patila za umjetnou, mislei
da u se konano sa oevom smru jednog dana osloboditi univerzitetskog bremena
i odati se svjetovima fikcije; sin je bio apriorni nasljednik sveg materijalnog, u to je,
paradoksalno spadala i ljubav. (ami 1997:119)
Jedino oeva smrt, smrt centra moi, dozvoljavala je ispunjenje vlastitih snova i elja
ene.
Vinjin otac je reprezentativni lik za problem nacionalnog identiteta, on je predstav-
nik svih pojedinaca, tj. kolektiva koji se u vihoru Drugog svjetskog rata naao na raskr-
snici i sukobio se sa moranjem preispitivanja samoga sebe (promjene vlastitog nacional-
nog identiteta). Novo vrijeme, novi drutveni poredak je sa sobom donio nova pravila i
potrebu odreenja jedinki (pojedinaca) prema tom novom sistemu. Centralni problem i
glavno pitanje koje se postavlja pred Vinjinog oca jeste nacionalno izjanjavanje. On koji
se oduvijek izjanjavao kao Srbin i koji se i dalje osjea kao takav, pod pritiskom nove vla-
sti treba da se izjasni kao Hrvat ako eli da nastavi sa uobiajenim ivotom i drutvenim
ugodnostima u kojima je do tada uivao.
I od tog trenutka kroz cijeli njegov dnevniki zapis provlae se psihike muke koje
mu se ine teim i gorim od bilo kojeg fizikog bola, a koje su vezane za pritisak moranja
nacionalnog izjanjavanja. Do kraja njegovih dnevnikih zapisa uklopljenih u Vinjin
dnevnik on ne ispisuje izriito da je promijenio nacionalnost i da se izjasnio kao Hrvat,
ali se to ipak iz itanja opisa njegovog duevnog neraspoloenja i nezadovoljstva samim
sobom da naslutiti.
Formiranje Vinjinog identiteta u romanu zapravo predstavlja bavljenje pitanjem
ta znai biti enom. Taj zahtjev grupnog identiteta ograniava mogunosti pojedinca,
jer Vinja nastoji da se izdigne iznad ustaljenog i podrazumijevanog identiteta ene u
patrijarhalnom drutvu, drutvu u kojem ivi.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 451
Glas njene savjesti, zapravo glas drutva koje progovara kroz enu u koju je tako
duboko ukorijenjen patrijarhat, glas je njene prijateljice Branke koja joj uvijek iznova po-
navlja jedno te isto da djetetu treba otac! Kada je najslabija, taj glas joj se u glavi pojavljuje
kao eho, odzvanja i jo vie je unitava, ali s druge strane joj daje i snagu da ide dalje, da
se bori, da nikada ne poklekne, bez obzira to je drutvo tako okrutno prema njoj, eni
bez mukarca i njenom djetetu bez oca. Tako se u romanu javljaju dvije drugosti, ena i
dijete.
To to ve vie od dvije godine nisam imala sna u komadu, izgleda sasvim beznaajno
u odnosu na odmor za vrijeme vikenda i u odnosu na onaj raj za majke i djecu u
parkovima, onaj ograeni prostor sa pijeskom i svim spravama za igru, u kome se ja
osjeam kao u toru, a moj sin kao u zatvoru. (ami 1997:194)
enina drugost se pojaava i slijedeim pitanjem koje neizbjeno prati svakog poje-
dinca na ovom svijetu: Ili je u pitanju samo prokletstvo da je svugdje ljepe nego tamo
gdje jesi? (ami 1997:9)
Ostati znai pakao, otii takoer. U svakom sluaju sam izgnanik. (...) Otii i nositi
teret tuge za Parizom koja brie iz sjeanja francuske babetine i ostavlja samo
bljetavu svjetlost nad gradskim krovovima, koji poprimaju boju neba, plavog i sivog?
Ili ostati i vui i dalje nostalgiju za brdima i morem, za kafanama u Sarajevu i ljudima
koje volim. (ami 1997:14)
Ovdje je oslikana vjeita raspoluenost ljudskog bia izmeu binarnih opreka ostati
ili otii. Taj nerazdvojivi dualizam koji raskida ljudska bia nezaobilazan je na njihovom
ivotnom putu i tako esto ini da se ovjek zapravo uvijek osjea strancem, bez obzira
gdje da se nalazi. ena koja se osjea strancem, tanije izgnanikom, postaje dvostruka
drugost (jer je stranac zapravo sinonim za drugost) i kao takvoj ivot joj je strano otean
jo kada se toj dvostrukoj drugosti doda i dijete, koje je takoer jedna drugost, ena i ne
moe pronai smiraj i sreu u takvom svijetu.
I u svemu tome, ja sam opet nalazila za shodno da optuujem samu sebe, a ne njega,
da okrivljujem svoju naivnost, svoje vaspitanje koje mi nije dopustilo da ga pljunem
u lice. ak sam nastojala da zaboravim to to mi se desilo. Za to sam krivila, u stvari,
najvie svog oca koji je uvijek uspijevao da u meni izazove griu savjesti, a koju su
kasnije znali dobro da iskoriste razni prijatelji, razni mukarci, kao i nae drutvo.
(ami 1997:100)
452 Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami)
Otac se ovdje poistovjeuje sa drutvom; mukarac koji titi i podrava ostale mu-
karce na raun ene. ene uvijek krivicu za sve to se desi pronalaze u sebi, nikada u
drugom, nikada u mukarcu, jer su tako odgojene, jer ih je drutvo, koje je muko, tako
nauilo. Njihovo je da ute i trpe. Patrijarhalno drutvo (muko) tako titi sebe (mukar-
ce), jer proizvodi ene kao glavne krivce za sve nedae.
Drutvo ima odreene norme ponaanja i svi ih moraju potovati ako ne ele da
budu obiljeeni i izopeni iz drutva, ako ne ele da postanu drugost. Vinjin roak se
na sahrani svoje majke ponaa onako kako se od njega oekuje, a ne onako kako se on
zaista osjea.
Na sahrani majke, htio-ne htio, mora se ponaati kao medijska zvijezda, jer su oi
prisutnih uprte u tebe. Svim silama sam se trudio da ne odam slabost, to me odvajalo
od smrti, tako da sam sahranu majke podnio bolje nego sahrane nimalo bliskih
osoba. (...) Osjetio sam kako mi se oi vlae, ali istog asa stid je prizvao hrabrost i
ja sa udnom mirnoom diem glavu i sluam netremice, kao utrnuo, kiu gromada
vlane zemlje koja sve vie ispunjava raku. (ami 1997:10)
Mukarac ni po koju cijenu ne smije javno pustiti suzu, mukarci ne smiju biti slabi,
oni ne plau, jer mukarac koji plae postaje enom, dakle biva izopen iz roda kojem
spolno pripada, a takav vid samokastracije nijedan mukarac sebi ne moe i ne smije
dozvoliti, jer kao takav ne bi mogao opstati u patrijarhalnom drutvu. Iako je spolno
odreen kao mukarac, Vinjinog roaka zapravo iitavamo kao rodno odreenu enu.
Osjeajan je i plakao bi (na sahrani majke), ali se suzdrava zbog drutvenih normi i svo-
je spolne predodreenosti. Feministice tee potpunoj jednakosti mukarca i ene. U ro-
manu Mraz i pepeo, na samom kraju, deava se simboliko sjedinjenje mukarca i ene1:
1 Usp. esej Juliet Mitchell enskost, narativ i psihoanaliza (1984; citirano prema: Lei 2003:311316). Cijeli
tekst je bio inspirativan i inicirao je gore navedenu interpretaciju lika Vinjinog roaka u romanu, ali slijedei
odlomak ima poseban znaaj: Krei tabu incesta, ona kae, Ja sam Heathcliff, on je vie ja nego to sam to
sama. A Heathcliff kae isto za nju. Svako od njih dvoje je dvospolna mogunost onog drugog, prizivajui
ideju jednosti, koja je druga strana medalje raznoline heterogenosti. (ami 1997:315)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 453
Krv zalutalog nomada iji ona sad postaje simbol. (ami 1997:200)
Idealan tip za mene je ona ena koja mi se svidi i koja me kasnije sve vie privlai, koju
elim da ljubim, da udiem, da potapam svoje bie u njoj, da postajem ona. (ami
1997:193; istaknula A. T.)
4. Zakljuak
Naslov romana Jasne ami, Mraz i pepeo, svojom simbolikom plijeni panju itaoca na
prvi pogled. Mraz simbolizira prelazak iz ivota u smrt, pepeo je simbol smrti, tako se
kroz roman provlae predsmrtno i smrtno stanje, ne samo ljudskog ivota ve i ivota
jednog cijelog politikog i drutvenog sistema. Pomou historijskog vremena ispriana je
prezentska trauma i vrijeme kroz koje prolazi glavni lik (enski lik) romana.
Tri dnevnika zapisa stapaju se u jedan zajedniki. Tri sudbine, tri razliita pogleda
na svijet na kraju se ujedinjuju. Roman se istovremeno bavi problemom nacionalnog
identiteta koji je najbitniji za mukarca i problemom drugosti koja se unutar patrijar-
halne kulture neizbjeno vezuje za enu. Dakle, centralni dio ovog rada pozabavio se
interpretacijom tri glavna lika romana, tanije interpretacijom razliitih identiteta pred-
stavljenih romanom, interpretacijom njihove borbe za ostvarivanjem vlastitog identiteta,
za nastojanjem da budu ono to zaista jesu u kulturi koja diktira i propisuje norme pona-
anja kako kolektiva tako i svake pojedine jedinke unutar tog drutva.
Mraz i pepeo je pria o nepristajanju na kompromise, pria o nastojanju da se bude
ono to se zaista jeste, ono to se duom i srcem osjea, ono to se ivi, bez obzira gdje i
kada i bez obzira na posljedice tog svog nastojanja.
Roman Mraz i pepeo Jasne ami izvrsno je djelo koje zasluuje dublje analize i in-
terpretacije, a ovaj rad je samo mali doprinos tom obimnijem poduhvatu koji tek treba
da slijedi.
Literatura
UDK: 821.46.42]:(430=162.6).09
Kljune rijei: Josip Milakovi, Luiki Srbi, Adolf ern, Arnot Muka, Nada, Sarajevo
456 Zdenk Valenta: Josip Milakovi kao prvi propagator Luikih Srba
Key Words: Josip Milakovi, Lusatians, Adolf ern, Arnot Muka, Nada, Sarajevo
I Josip Milakovi se u svojoj knjiici Jedan na prijatelj (Adolf erni) sjea ovog su-
sreta:
Jedne veeri, bijae to 14. oujka, pozva me prijatelj, poznati eski slikar prof.
Ferdinand Velc, ksebi na prijateljsko sijelo, javljajui mi radosnu vijest, da je u njega
Adolf erni. Poto mi bijae poznat pjesniki rad ernoga i poto sam ve bio neto
njegova preveo, a i on o meni par puta pohvalno pisao u ekim listovima, to sam bio
sretan, to u moi lino upoznati tog simpatinog mi knjievnika. Tek to udjoh u
sobu, pozdravi me milo, dobroduno i veliko modro oko, porukova mi se sdesnicom
mrava ali odvana i krepka ruka, a iz usta dragoga gosta siuna tijelom, a golema
duhom zaromni besjeda tiha i mirna, skladna i slatka, puna dobrote, razumijevanja
i osvjedoenja. U malo trenutaka zavoljeh ga ko brata, a zavolje ga i naa tadanja
hrvatska literarna kolonijica u Sarajevu, koja se drugi dan nala sa dragim gostom u
mojem domu. Jo se danas sjeam, kako bijae veseo na dragi Silvije, na iji prijedlog
zapjevasmo u ast naem gostu na rastanku: Hej Slovane! (Milakovi 1912: 28)
izmedju Junih Slavena i eha, odnosno ostalih Slavena. U zanimljivoj knjizi nalazimo
62 primjera od 28 ekih i slovakih pjesnika. Od eha su to bili naprimjer A. Heyduk,
J. Neruda, S. ech, J. Vrchlick, S. Machar, A. Sova; od slovakih pjesnika: A. Sldkovi,
S. Hurban-Vajansk, P. O. Hviezdoslav. Od drugih slavenskih knjievnosti u ovoj knjizi
bila je zastupljena takoer luikosrpska knjievnost, za koju je kod Milakovia probu-
dio interesiranje srdaan razgovor saA. ernim uSarajevu. Od luikosrpskih pjesnika
moemo u ovoj knjizi nai pjesme H. Zejlera i J. B. iinskog (ern 1921).
Od tada je Milakovi luikosrpski kulturni ivot budno pratio. Milakovi je o de-
avanjima u luikosrpkom ivotu saznavao iz asopisa Slovansk pehled, koji je erni
tiskao i slao Milakoviu u Sarajevo. Preko ernog je Milakovi uspostavio vezu s dvoji-
com luikih narodnih poslenika, pjesnikom Jakubom Bartom-iinskim (1856.1909.)
i lingvistom Arnotom Mukom (1854.1932.).
Od njih je Milakovi dobijao luike asopise, knjige i informacije o deavanjima u
Luici. Zauzvrat je Milakovi slao u Luicu hrvatske i druge junoslavenske asopise i
knjige da o njima Bart-iinski ili Muka izvjetavaju Luike Srbe.
Milakovievo prijateljstvo s Luikim Srbima probudilo je veliko interesiranje za
hrvatski narod i kulturu prije svega kod Barta-iinskog katolikog sveenika koji
je otad koristio svaku prigodu da o njima informira. Naprimjer, u kulturno-literarnom
asopisu uica napisao je 1906. godine detaljnu vijest o knjizi Frater Grgo Marti, koju
je izdao Milakovi u Sarajevu. iinski oznaava Martia za hrvatskog Homera. A na
kraju pie:
Narod koji cijeni svoje velike pjesnike cijeni i sebe samog i gradi svoju budunost!
Brai Hrvatima estita na takvom pjesniku a prijatelju Milakoviu zahvaljuje za
Spomen-knjigu! (iinski 1974:193)
Beleuchtung ihrer Stellung in der Gegenwart. Ovu raspravu je Savi preveo za Letopis
Matice srpske kao Razvoj literature Luikih Srba sa osobitim obzirom na njeno sadanje
stanje (iinski 1976:94).
Daleko bogatija je meutim Milakovieva korespondencija s Arnotom Mukom.
Nalazi se u Pragu u Muzeju eke knjievnosti, gdje je takoer smjetena Mukova za-
ostavtina. Naime, Muka je ostavio u nasljee svoju zaostavtinu ehoslovakoj kao
zahvalnost za zavrenje svog najveeg djela Sownik donoserbskeje rcy. Ali u vrijeme
poinjanja faizma u Njemakoj veliku ulogu odigrao je i strah za ouvanje bogate ko-
respondencije. Od 1900. do 1921. godine Milakovi je Muki poslao ukupno 57 pisama i
razglednica. Milakovi se s Mukom, slino kao sa ernim, sastao samo jedanput. Bilo je
to 1907. godine u Opatiji. Muka je, naime, svake godine od 1906. do 1914. dolazio na opo-
ravljajui boravak na more. Mogao se tako sastajati i s drugim hrvatskim prijateljima,
kao to su bili naprimjer Rikard Katalini-Jerotov ili Viktor Car Emin. U zaostavtini
Muke naao sam zanimljivu i nikada publiciranu pjesmu posveenu Luikim Srbima.
Pjesma se zove U Potsdamu.
Muka predstavlja ne samo elitu svjetske slavistike kao to su bili V. Jagi ili Baudou-
ine de Courtenay, nego je takoer poznat kao izvanredno portvovan i inicijativan voa
luikosrpskog nacionalnog pokreta. Takoer je bio urednik knjievnog asopisa uica
i asopisa Maicy Serbskeje.
O ovim luikosrpskim linostima Milakovi je najvie i pisao. Vrhunac njegove lu-
ike djelatnosti predstavljaju saete publikacije Dr. Arnot Muka (Sarajevo 1907.) i Jakub
Bart-iinski (Sarajevo, 1914.). Njegova sinteza s knjievno-povijesnim tumaenjem nosi
naslov Luiki Srbi (Sarajevo, 1920.). Ovu knjigu posvetio je svom srpskom prijetelju iz
Mostara Aleksi antiu. Milakovi je upozorio na tunu sudbinu Luikih Srba i ostale
junoslavenske linosti, osim spomenutog antia to je bio npr. hrvatski slikar Oton Ive-
kovi, hrvatski knjievnik Franjo Buar ili hrvatski filolog Vladoje Dukat.
Milakovi objavljuje najvei broj tekstova u sarajevskoj Nadi. Prvi napis su Crtice iz
luike literature (1899.), gdje sa aljenjem konstatira da se kod nas o Luikim Srbima
i njihovoj literaturi malo zna i pie, ali izraava uvjerenje da e ove crtice kod italaca
asopisa probuditi zanimanje za njih. U Nadi su dalje objavljivani lanci Stogodinjica
luikog novinstva (1899.), Luika Maica serbska (1900.), Jakub Bart-iinski (1900.),
Iz luike literature (1901.). Osim u Nadi Milakovievi lanci o luikosrpskim temama
pojavljuju se u zagrebakom Savremeniku i Prosvjeti. Zanimljivo je da se u isto vrijeme
pojavljuju informativni lanci o Luikim Srbima takoer i u asopisu Bosanska vila i u
mostarskom asopisu Zora, ali autori tih lanaka su anonimni. Najvjerovatnije je autor
opet Milakovi, jer s oba asopisa je spojeno ime njegovog prijatelja Alekse antia (Cvi-
jeti 1995:132).
Milakovi je u svojstvu pjesnika junoslavenskim itaocima posredovao prijevode
luikih pjesnika J. Barta-iinskog i H. Zejlera. Prepjevi pjesama ovih autora pojavili su
se u knjizi Iz slavenskih lugova. Tri pjesme iinskog u prijevodu Milakovia pojavile su
se takoer u Nadi 1901. godine, i to: Zvijezda due, Na livadama i Sprevine doli (Cvijeti
1995:130).
Luikosrpski jezik je Milakovi uio od Luikog Srbina Miklawa olte, koji se
u Sarajevu skrasio sa svojom italijanskom suprugom podrijetlom iz Venecije i radio je
ovdje kao sajdija i draguljar. Poetkom 20. stoljea kua M. ote predstavljala je mjesto
460 Zdenk Valenta: Josip Milakovi kao prvi propagator Luikih Srba
gdje su se sastajali Luiki Srbi, koji su posjetili ovu oblast. Naime, Bosna i Hercegovina
je sa svojim Sarajevom privlaila Luike Srbe zbog svog orijentalnog i multikulturnog
karaktera (Scholze 1998:228).
Prvi od Luikih Srba koji su 1902. godine posjetili M. otu bila su njegova bra-
aPawo i Jan. S ovog puta je nastala takoer za luikosrpsku knjievnost prva puto-
pisna knjiga uope. Izdao ju je katoliki kapelan Pawo ota (1875.1948.), ali tek 1918.
godine pod nazivom Bosniski kraj a raj (Bosanska zemlja i raj) i posvetio ju je svom
sarajevskom bratu Mikawu. Putopisnu knjigu autor je podijelio u tri cjeline: Ducy tam
(Idui tamo), W Bosniji (U Bosni) i Ducy domoj (Idui kui).
ota uvodi itaoce u predhistoriju svoga putovanja u Bosnu. Naglaava koliko je
bilo prepreka da svoju davnanju elju ispuni i posjeti brata u Sarajevu. Najvea je bila
materijalne porode, jer mladom sveeniku nije bilo lako osigurati sredstva za tako dalek
put. Putuju preko Bea, a ve tamo poinje Bosna. Putuje preko Graca, Maribora i
Zagreba.
Prelazak u Bosnu znai za njega otkrivanje jednog novog svijeta. Divi se raskonoj
prirodi doline rijeke Vrbasa. Putopisac insistira na posebnosti bosanskog ovjeka, nje-
gove psihofizike konstitucije i odjee: Ugledasmo stada ovaca i koza, a za njima udni
likovi ljudi, kao Cigani, samo jo stranijeg izgleda, tako da bi plaljiv ovjek pobjegao.
Svoj putopis ota esto ilustrira stihovima luikosrpskih pjesnika, Zejlera i i-
inskog, kao i kraim dijelovima iz bosanskih narodnih pjesama. U predveerje stiu u
Jajce, gdje konae. Impresioniran je divnom ljetnom noi.
Pawo ota skree panju i na druge bosanske gradove i predjele kroz koje je na
putu prema Sarajevu prolazio: Donji Vakuf i Vranjicu, Turbe i Travnik, koji naziva mu-
hamedanskim gradom. U ovim gradovima vidio je i muslimanske enske nonje, koje su
nepoznate u njegovoj Luici.
Krajnji cilj njegovog putovanja je Sarajevo, pa je i logino da mu putopisac posveuje
i najvie prostora. Kao sveenika, ovdje ga u prvom planu zanimaju crkvene institucije,
posebno katolike. Saopava da Sarajevo ima 32 damije, to je sigurno netaan podatak,
dvije katolike crkve i takodje katolikog biskupa.
Putopisac razgleda Sarajevo, pria o njegovoj prolosti i suvremenosti. Objanjava
porijeklo njegovog imena. Rezidencija sultana bio je Travnik, medjutim Sarajevo je bio
slobodan grad, kao kod nas Hamburg. Struktura stanovnitva, nacionalna i konfesio-
nalna pripadnost, neobina je za njegovo poimanje. Grad je imao u 1902. godini 41.000
stanovnika, od ega 17.000 muhamedanaca, 11.000 rimokatolika, 6.000 pravoslavnih,
4.000 Jevreja, 300 luterana, kao i pripadnika drugih konfesija.
Pawo ota boravio je u Sarajevu nedjelju dana, to mu je bilo dovoljno da, uz po-
mo brata Mikawa, upozna grad i njegovu okolicu. Primarno mjesto daje sarajevskoj
Katedrali, koja ga podsjea na sline graevine u Pragu. Igman naziva nervom Bosne, a
zbog bogatstva pastrmkom rijeku Bosnu Eldoradom za ribare.
Izletniko raspoloenje nastavljeno je u prijatnoj veernjoj atmosferi u kui Josipa
Milakovia:
Uvee smo se vratili u Sarajevo u posjetu gospodinu prof. Josipu Milakoviu, koji nas
je prijateljski zamolio na veeru. Ovaj na prijatelj u dalekoj Bosni zanima se mnogo
nama Luikima Srbima. Nauio je luikosrpski i preveo je razliite pjesme naih
slavnih pjesnika na hrvatski (ota 1918).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 461
Literatura
Cvijeti, Mio (1995), Luiki Srbi i Jugosloveni, Matica srpska, Novi Sad
ern, Adolf (1921), Za Josipem Milakoviem, as 31, 2-4.
iinski-Bart, Jakub (1974), Zhromadene spisy IX, Domowina, Budyin
iinski-Bart, Jakub (1976), Zhromadene spisy XII, Domowina, Budyin
Milakovi, Josip (1912), Jedan na prijatelj (Adolf ern), Zemaljska tamparija, Sarajevo
Scholze, Dietrich (1998), Stawizny serbskeho pismowstwa 19181945, Domowina, Budyin
ota, Pawo (1918), Bosniski kraj a raj, Budyin
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 463
UDK: 821.163.42.09-93
Kljune rijei: identitet djejeg lika, popularna kultura, umjetniki izriaj, hrvatski djeji
roman, devedesete godine
The identity of childrens characters established on the basis of two cultural determinants
popular culture and artistic expression, is analyzed in the selected Croatian childrens
novels of the nineties of the last century. Both impacts, present on the content and for-
ming level, significantly participate in co-creation of childrens characters identity. Va-
rious forms of popular culture (TV, comics, movies, commercials, games) contribute to
more relaxed approach to the selected material, with certain element of humor, while a
higher degree of seriousness in the approach to the selected topic is noticed in the novels
whose characters are building their identity influenced by artistic expression (painting,
sculpture, architecture, literature).
Key Words: identity of childs character, popular culture, artistic expression, Croatian
childrens novel, the nineties
1. Uvod
cijalnoj sredini. Hrvatski je djeji roman u drugoj polovici dvadesetoga stoljea doivio
znaajan poetiki preokret po pitanju tretiranja djejih likova, a time i slici djetinjstva
koja se u njima projicira. Za razliku od nekadanjih, nesamostalnih djejih likova1, s jo
uvijek neizgraenim identitetom, u drugoj se polovici dvadesetoga stoljea, a posebice
devedesetih godina2, razvija slika gotovo neovisnog djeteta koje svoj identitet gradi na
vrijednostima bliskima djejem svijetu.3 Ne samo to djeji likovi pokuavaju samostal-
no izgraditi vlastiti identitet, ve oni propituju i autoritete odraslih prema kojima nastoje
biti ravnopravni. Naravno da od takve slike djeteta i djetinjstva postoje i odstupanja u
djejem romanu devedesetih, posebice u onim romanima koji tematiziraju autorovo dje-
tinjstvo donosei sliku starijeg pripovjednog vremena ili u romanima o Domovinskom
ratu. Zbog svega navedenog, propitivanje identiteta djejeg lika u djejem romanu otvara
mogunost uoavanja kulturoloke slike djetinjstva koja se na razliite naini projicira u
hrvatskom djejem romanu devedesetih godina prologa stoljea.
Pod identitetom djejeg lika podrazumijevamo temeljne osobine koje djeji lik ine
jedinstvenim, prema sebi i okruju koje u veoj ili manjoj mjeri sudjeluje u kreiranju
njegove osobnosti. Pojam identiteta tijesno je povezan s pojmom kulture. Identiteti se
mogu stvarati kroz kulture i supkulture kojima ljudi pripadaju ili u kojima sudjeluju.
(Haralambos Holborn 2002:886) U poetici hrvatskog djejeg romana devedesetih go-
dina prologa stoljea mogue je uoiti izvjesne tematsko-stilske osobitosti do kojih je
dolo zbog utjecaja svjetske romaneskne produkcije kao i zbog izmijenjenih ivotnih
okolnosti u Hrvatskoj toga vremena. Sustav prevladavajuih drutvenih vrijednosti klju-
an je u izgradnji identiteta djejih likova sudjelujui u romanesknom planu izraza i sa-
draja. Izvanknjievna stvarnost usko je prepletena s tipovima identiteta4 djejih likova
oblikovanih u okvirima specifinog prostorno-vremenskog toposa. Jedni od izvanjskih
imbenika koji sudjeluju u izgradnji identiteta djejeg lika devedesetih godina jesu po-
pularna kultura i umjetnost koji na razliite naine postaju upleteni u sadrajno-obli-
kotvornu mreu proimanja romanesknih odnosa nudei indikativnu sliku djetinjstva.
nastalih kao rezultat oblikovanja djejeg identiteta () pod utjecajem socijalnih, psiholokih, nacionalnih,
politikih i drugih interesa drutva i umjetnosti (Teak 2011:3).
5 Ono to je zajedniko veini razmatranja o popularnoj kulturi jest injenica da je to kultura koja se svia
drutvenoj veini (Hall 2003). Popularna se kultura javlja kao suprotnost visokoj kulturi; popularnim se
oznaavaju masovni mediji ()koji su ljudima nametnuti komercijalnim interesima. (Williams 1976,
prema Easthope 2001: 157) Haralambos Holborn (2002) razlikuju etiri osnovna tipa kulture: visoku,
puku, masovnu, popularnu i supkulturu, pri emu su svjesni da popularnu kulturu mnogi poistovjeuju s
masovnom kulturom. Pod masovnom kulturom podrazumijevaju proizvode masovnih medija, kao to su:
popularni filmovi, televizijske serije ili nosai zvuka s pop glazbom (Haralambos Holborn 2002:885).
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 465
6 Prema Nikodemu i Araiu (2005), obitelj je doivjela veliku promjenu u drugoj polovici dvadesetoga
stoljea. Autori istiu veliku ulogu medija u socijalizaciji djece. Jedna od osnovnih karakteristika tog
drutveno-politikog poretka jest da proces socijalizacije novih lanova drutva sve vie postaje dominantno
podruje masovnih medija, a sve se vie smanjuje uloga temeljnih institucija kao to su obitelj, kola, crkva.
(Nikodem, Arai 2005:167)
7 Naa je jedina elja, dragi roditelji rekao je Kiki da vama pruimo sretan ivot u novom svijetu koji mi
izgraujemo. Nikada roditeljima nije bilo tako lijepo kao danas. Nabavili smo vam elektrine gitare, stereo
ureaje, ploe, imate najbolje i najsuvremenije pop-muziko obrazovanje! Puni ste torti, bombona, okolada
i slatkia, pudinga, krema, sladoleda, meda, dok u drugim zemljama roditelji gladuju i ratuju za svoja prava.
(Buljan 1990:67)
8 Tek sam sad poeo povezivati. Uzmite sve stripove, sve filmove, sve to se u kui kae i na televiziji uje,
stavite sve to u mikser, mijeajte jedan sat, pa zatim na lijevak ulijte mojoj dragoj sestrici u glavu. Potom tu
glavu jo vrtite jedan sat u centrifugi, pa ste dobili njezinu sliku svijeta. (Raos 1996:74)
9 Filmsku umjetnost uvjetno promatramo kao dio popularne kulture, prije svega zbog popularnog
filmovima ije umetanje u roman, osim to igra ulogu u razotkrivanju njene osobnosti,
slui ironiziranju kninske stvarnosti koja podsjea na filmove o Divljem zapadu. Tako se
djeci u dva dana dogaa Tono u podne, otmica i zarobljenitvo kao u filmovima s Indi-
jancima i ljudoderima, to kninsku stvarnost proivljenu fikcijom ini lakom, bezbol-
nom, grotesknom. Zanimljiv odnos spram smrti izgraen na filmskom utjecaju oituje
se u Hitreevu romanu Smogovci u ratu. Smatrajui da se smrt preivljava kao i na fil-
mu, Bimbo se zamilja filmskim junakom preuzimajui na sebe ulogu Jamesa Bonda pri
emu se njegovo ime mijenja u James Bimbo Bond. Postupak hiperbolizacije, nonsensa,
ironije dio je autorove poetike kojom se prevladava neeljena ratna stvarnost. Junakinja
romana Jadranka Bitenca, Ljeto na koljenima, 12-godinja Lana, komentira zbivanja oko
sebe razotkrivajui se kao lik koji svoj identitet gradi pod velikim medijskim utjecajem.
Pripovjedni stil pokuava oponaati filmsku poetiku u trenutcima kad junakinja razmi-
lja u filmskim kadrovima: Kadar 1: Osamljeni zavoj sa raslinjem okolo. Pljusak kupa
dianu. U njoj dvije glave: tatina i moja. Kadar 2: Tata podie ovratnik, uvlai vrat. Izlazi
na pljusak. Psuje sve u esnaest (Bitenc 1990:45)
Utjecaj stripa na oblikovanje svijesti djejih likova moemo pratiti i u djelima koja
tematiziraju neto ranije vrijeme donosei sliku drukije proivljenih djetinjstava u od-
nosu na suvremeno. Ipak, njegovu prisutnost mogue je uoiti i u nizu romana devede-
setih godina. Zoe, lik iz istoimenog romana Ane oki-Pongrai, jedna je od djejih
junakinja koja boluje od suvremene bolesti samoe. U trenutku kad Zoe dobije
visoku temperaturu, autorica u njenoj svijesti materijalizira likove proitanih stripova:
Ode ravno do kupaonice. I otvori vrata. Vrlo odvano, nema to. A tamo, u kupaonici,
tonije reeno u kadi, sjedi Tarzan! Ozbiljno. Najozbiljnije. Sjedi Tarzan u Zoinoj kadi
ali uope ne izgleda kao netko tko se kupa. Vie kao da je tamo sluajno dospio dok je
uskakao kroz prozor. I to zatvoren! Gleda Zoe u Trzana i nimalo se ne udi. Bit e da se
previe naitala stripova. Kao da ga je oekivala (oki-Pongrai 2001:52) U nave-
denom se romanu autorica poigrava i pripovjednim stilom kojeg gradi na zakonitostima
poetike stripa. Upomoooo! Spasite meeee!!!! isputa Zoe oblaie po itavoj sobi.
Onakve iste oblaie kakve isputaju sve te lijepe dugokose nemone i zarobljene djevoj-
ke iz stripova. (oki-Pongrai, 2001:51)
Postajui dio literarnog teksta, reklamni kulturni podtekst pridonosi njegovim pos-
tmodernistikim znaajkama. U suvremenim djelima djeje knjievnosti djeji su liko-
vi nerijetko zaokupljeni jezinim, ali i idejnim utjecajem reklame. Tinejderski roman
Vladimira Novotnyja Gimnazijske frke na nekoliko razina korespondira s reklamnim
diskursom. Roman je tiskan pod glavnim sponzorstvom Varteksa Denim proizvoda,
d.o.o iz Varadina, to se dosjetljivo i vizualno razotkriva u tekstu u kojem su poglavlja
povezana naslovima/ reklamama Levi`sa koji nije samo sponzor ve dio identiteta ge-
neracije mladih10 roenih sedamdesetih godina prolog stoljea. Tako je Levi`s spretno
utkan u promidebeno/ propagandnu stranu romana koji postaje reklama proizvoda, ali
i buntovnikog stila ivota.
Pitanje omiljenih djejih igara i igraaka otvara iroko polje kulturolokog proma-
tranja slike djetinjstva. injenica je da se suvremena djeca igraju, osim tradicionalnim, i
10 Ako ovaj moj romani ikada doe do itatelja bio bi red da VARTEKS ili sam Levi Strauss poduzmu neto
po mom pitanju. Toliko sam ih izreklamirao da bi mi mogli stisnuti iz zahvalnosti nekoliko stvari za obleku.
(Novotny 1999:118)
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 467
nekim novim igrakama koje su plod najnovije tehnologije i suvremenog ivotnog stila.
Junak Kovaevieva romana Tajna crne kutije, Vito, tipian je predstavnik suvremene
generacije djece za koje roditelji, zbog prezauzetosti vlastitim karijerama, nemaju pre-
vie vremena. Zaokupljen raunalnim igricama kao oblikom suvremenog druenja,
vrlo se esto zamilja u situacijama koje nalikuju virtualnim11. Kriminalistiki zaplet
romana ima uporite u virtualnoj stvarnosti. Dvojica izvanzemaljaca koji su se pojavili
u realnom svijetu zapravo su dvojica meugalaktikih virtualnih hakera, dio raunalne
igre koju Vito, ulazei u tajnu Crne kutije, okonava unitavajui jednim klikom njene
aktere. Pozitivan utjecaj suvremenih djejih raunalnih igara otkrivamo u Cvenievu
romanu vrsto dri joy-stick u kojem igra postaje nain svladavanja bolesti. Fabula ro-
mana graena je na rjeniku raunalne igre kojim je sugeriran ulazak u svijet romana:
ali sve se zbiva kao u nekoj raunalnoj igri. Prolazim iz nivoa u nivo uz pomo lije-
nika i za sada pobjeujem. Ako nam se dogodi samo jedna pogrjeka, gubim ivot. To je
jedina razlika izmeu ove dvije igre, jer u raunalnoj igri ima obino po tri ivota, a ako
pobijedim u posljednjem nivou, dobivam jo jednu igru. (Cveni 2005:50) Roman zavr-
ava poglavljem Game over rastanak, kojim se simboliki sugerira i rastanak s boleu.
11 Ubojice se tresu od straha, cure ga zadivljeno gledaju, posebno Andrea. Svi shvaaju da je upleten u neto
doista opasno, ali da je tome dorastao. No on nema vremena za estitke. Tonim udarcima onesvijesti onu
dvojicu, a onda, svjestan da su oni tek dio organizirane skupine koja je krenula u lov na njegovu glavu, iskae
kroz prozor (Kovaevi 1998:22)
468 Sanja Vrci-Mataija: Identitet djejeg lika
nisam napokon uspio razluiti san od zbilje. Danas znam da kip nije iv, ali me izgledom
podsjea na majku i zato ga volim. (Ivelji 1997:84)
Tematiziranje glazbene umjetnosti i na njoj izgraivanog djejeg identiteta glavna
je odrednica biografskih romana Tihomira Horvata Muki, Djetinjstvo Ivana Zajca.
Oev autoritativni lik dominirao je Ivanovim djetinjstvom, zbog ega je majina blagost
jo snanije djelovala na senzibilnog, glazbeno talentiranog djeaka. Ipak, Ivan je oboa-
vao s ocem svirati klavir, uivao je u razliitim zvukovima, u oslukivanju instrumenata,
preputajui se senzibilnim matanjima. Muziciranje je Mukiju predstavljalo slobodu,
nesputanost odlaska u prostore dostupne njegovom bogatom emocionalnom svijetu:
Muki je glazbom slijedio vjetar. Prohujao je zvonikom Zborne crkve, rastjerao galebo-
ve, zaigrao oko svoje kue i zaljuljao kolijevku svoje sestre, sruio se kroz zelene trsatske
vinograde, poigrao se nestano plamenovima svijea ispred Kapele zavjetnih darova, i
onda pokakljao uad jedrenjaka kao ice harfe. Jo! Jo vie!!! Mora se popeti jo vie,
osjeao je, i poletio za jatom galebova koje se na puini uspinjalo k oblacima. Dostigao
je najveeg, polegao mu po leima, osjetio snagu i slobodu ptice i s njom se uspinjao k
suncu. Jo! Jo! Evo me! Na vrhu sam, na vrhu, zakliktao je s galebom i iscrpljen dohvatio
rumenu sunevu zraku i po njoj kliznuo polako, polako u dubinu, na svoj kolj. (Horvat
1994:39) Sukob izmeu Mukijevih elja i oeva autoriteta prerastao je u dramu lika koja
je dovela do zaotravanja obiteljskih odnosa, to Mukija nije sprjeavalo da istinski uiva
jedino u glazbi odabirui je kao svoj ivotni put, jedini u kojemu je uspijevao ostvariti
slobodu i kreativnost svoje osobnosti.
U romanu Nade Ivelji, Svrakovo brdo, kroz prijateljski odnos djeteta i odrasle
osobe, pratimo uplitanje diskursa drugog knjievnoumjetnikog teksta ija se ontemska
razina prenosi u narativno tkivo romana koji tematizira drutveno marginalizirana pita-
nja zaputene djece i ostavljenih starijih ljudi. Time se u romanu razvija pria o ivotnoj
prolaznosti i potrebi za bliskim ljudima i toplinom ljudske rijei. Odrastajui u proble-
matinoj obitelji, djeak Kreo u uoj socijalnoj sredini ne nalazi utoite. Prijateljstvo s
invalidom Markom, koji stanuje u domu za umirovljenike na Vinjevcu u kojem njego-
va majka radi kao kuharica, donosi toplu priu utemeljenu na motivu pripitomljavanja
Exuperyjeva Maloga princa. Je li Kreo ta lisica koja prilazi princu u elji da je pripitomi,
govorei: Pripitomi me i vidjet e kako u tvoj korak razaznati izmeu tisue drugih.
Na tvoj korak izlazit u iz jazbine, a na sve to nije tvoj korak bjeat u u jazbinu. Teko
je mogao sebe zamisliti u ulozi princa, jer nije imao koraka koje bi se moglo razazna-
ti. (Ivelji 1995:31) Svjestan injenice da e ga Kreo jednoga dana napustiti, Marko s
iskustvom zrela ovjeka prati Kreino sazrijevanje ponosan na djeaka koji je, obogaen
spoznajama ivotnog iskustva i svega to je o ljubavi, prijateljstvu, pratanju, dobroti
nauio od njega, izrastao u zrelog i odgovornog mladia. Na pozadini dogaaja u Domo-
vinskom ratu realizirana je i pria o prijateljstvu djevojice Dunje i ratnog invalida Luke
u jo jednom romanu Nade Ivelji eli li vidjeti bijele labudove. I njihovo je prijatelj-
stvo graeno na motivu pripitomljavanja Maloga princa i lisice te roman s cjelokupnom
fantastinom priom viestruko korespondira. Iskazujui pacifistiki stav zasnovan na
osudi apsurdnosti rata i svakog oblika ljudskog zla, uplitanjem idejnog sloja Maloga prin-
ca, autorica ukazuje na znaaj temeljnih ljudskih vrijednosti sadranih u prijateljstvu,
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 469
12 Svi smo mi smrtnici i svakome je odreen trenutak kad mora napustiti svoj planet. Ali ovo je djetece
malo, pred njim je cijeli ivot. Istina je da vanjtinom nalikuje na malog princa iz bajke, ali nas smo dvoje
zaigrali drukiju, nau bajku. U njoj je on pomogao meni, a zauzvrat ja svim srcem elim pomoi njemu.
Pristao sam na ulogu lisice da bi me mogao pripitomiti, to drugim rijeima znai vratiti u ivot. Pa kad sam
ve lisica, satrt u zemaljsku zmiju i osloboditi dijete njena smrtonosnog ugriza. Lisice to mogu. Moja je elja
toliko jaka da se mora ostvariti. Bolest e se povui, ti e ivjeti. Poivjet e dugo i sretno, mali prine. Ona
druga pria o zmiji samo je ruan san! Ne mogu podnijeti misao da vie nikad ne ujem tvoj smijeh. Za mene
je on bio kao izvor u pustinji. Neka te Bog uva, neka te prati njegova milost! (Ivelji 1998:65-66)
470 Sanja Vrci-Mataija: Identitet djejeg lika
postali zapaeni meu likovnim kritiarima zbog ega pismo bratu zavrava najljepim
pozdravima i eljama. U ovom Gavranovom romanu glavni lik gotovo da u potpunosti
izolirano razvija svoju ranjenu osobnost hranei se jedino osjeajima ljubavi prema dje-
vojci i umjetnosti koje utjeu na oblikovanje zrelog mladenakog identiteta.
3. Zakljuak
Literatura
Za izdavaa
Senahid Halilovi
Korektura
Autori
UDK
Senada Dizdar
Lejla Hajdarpai
Dizajn korica
Tarik Jesenkovi
476
ZBORNIK RADOVA | KNJIEVNOST