IZ PREDGOVORA PRVOM IZDANJU

Pravnopovijesni radovi koji na sintetski i dogmatski nain obrauju odreena

povjesna razdoblja ili pravne ustanove esto samo upuuju na vrela kojima se dokazuju
pojedine tvrdnje ili se ona navode samo marginalno. S druge strane zbirke izvora nisu
podesne pribliti povjesnu stvarnost u svoj njezinoj sloenosti jer su bez
komentara iii tek s usputnim kratkim biljekama korisne samo onima koji se i inae have
odreenom pravnopovjesnom prof lema'i jprtz. Autori su, imaju ovo u vidu,
postavili u sredte panje izbor vanjih vrela hrnatske pravne povijesti poprativi
h svojim osvrtom - kraim komentarom ili inanjim ill ver spravama. Uobradi
su ponegdje zahvaena i pitanja koja nisu strogo pravnopovijesna; ve se odnose
na diplomatiku, ekonomsku ili opu povjest. Autori su, dakako, svjesni da su izbor
vrela i obraena pitanja i opseg komentara u velikoj mjer podloni subjektivnoj
procjeni.

Uz komentare isprava, iznesenih kronolokim redom, autori su nastojali prikazati

dananje stanje znanstvene obrade pojedinih problema i pritom su pokuali u nizu
pitanja predloiti nova rjeenja. Potpuna znanstvena obrada pojedinih problema nje,
dakako, mogla do u obzir, au se ipak pokualo uz svaki problem pruiti odnosnu
iscrpnu argumentaciju. Diskusija s tuim stajalitima nuno je u naelu ograniena,
premdaje to i tamo opirn ja. Znanstvena neslaganja s pojedinim autorima nisu
iznesena u elji polemike, premda su autori uvjereni da tek znanstvena diskusija
omoguuje uvid u stvarnu problematiku. Rezultati u ovom radu nadovezuju se dakako
na rezultate golemog i neprocjenjvog rada starijih autora - Tkalia, Rakoga, Jagia,
Maurania, Kostrenia, i na radove suvremenih pravnih povjesniara. Autori se
nadaju da e ovaj rad biti od koristi u seminarskoj nastavi to u postdiplomskom
studiju i da e u izvjesnoj mjeri pomoi temeljitijoj izgradnji pravne kulture naih
pravnika.

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Povoljan odjekprvoga izdanja potaknuo je autore i nakladnika na novo, proireno

izdanje.
Smjernica postavljenih u prvom izdanju drali smo se i u ovom. Svjesni smo daje
rasprava s tum stajalitima nuna pretpostavka svakoga ozbiljnoga znanstvenog
rada, au smo na alost bili esto prisiljeni od rasprave odustati i zato to ne ba
mali broj isprava nije dosad bio predmetom (pravno)povijesnog istraivanja.

V
 Izbor smo popunili stanovitim brojem novih primjera.
Oni su oznaeni dodatkom slova (npr. a) uz redni broj.
Pravnopovijesna istraivanja samo su jedan od imbenika drutvene stvarnosti.
Ona se ne mogu uspjeno provoditi ako se ne poveu s rezultatima istraivanja na
poljima povijesti, paleografaje, diplomatike itd. Neki primjeri u ovoj knjizi izabrani su
upravo u elji da se pokae potreba interdisciplinarnog rada. Ali, ne moemo dovoljno
naglasiti i okolnost da ostale povijesne znanosti moraju svakako uzeti u obzir i
pravnopovjesna istraivanja. Na alost, zanemarivanje ove injenice dovodi esto do
tekih grjeaka, koje su se mogle lako izbjei da se u obzir uzeo i pravnopovijesni
element.
Autori se posebno zahvaljuju lektorici Branki Romer, ne samo na lektoriranju,
nego i na korisnim prjedlozima i savjetima, kojima je uvelike pomogla to boljem
oblikovanju teksta.
Sigle nakon pojedinog lanka oznaavaju: L. M. za prvonavedenog, a M. A. za
drugonavedenog autora.
Autori toplo zahvaljuju Izdavakom sektoru Narodnih novina, a osobito
gospoi Lidiji Jeleni, na svestranoj pomoi i razumijevanju.

LUJO MARGETI
MAGDALENA APOSTOLOVA MARAVELSKI

VI
 SADRAJ

1. Iz Rianskog placita (804.) ...................................................................... 1

2. Tzv. Trpimirova darovnica (4. oujka 840.) ............................................. 4
3. Zadarski prior Andrija pravi oporuku (prosinac 918.) ............................. 7
4. Iz zakljuaka splitskoga crkvenog sabora (925.) ..................................... 10
5. Sergije obdaruje samostan sv. Mihovila (8. rujna 990.) ........................... 12
6. Rabljani priznaju mletakog duda za senora (srpanj 1018.) ................. 15
7. Raspolaganje alodijem (1070.-1076.) ...................................................... 16
8. Opat samostana sv. Ivana Rogovskoga kupuje zemlju (poslije 1076.) .... 17
9. Slobodni seljaci i njihove opine u hrvatskoj dravi (oko 1080.) ............ 18
10. Petar Cmi otkupljuje Semidraga, a taj se oslobaa od njega (oko 1080.) 20
11. Servi u hrvatskoj dravi (1080.-1090.) ..................................................... 22
12. Organizacija dravne vlasti u hrvatskoj dravi XI. stoljea
(druga polovica XI. stoljea) .................................................................... 23
13. Kralj Koloman daje povlastice Trogiru (25. svibnja 1108.) ..................... 25
14. Kralj Stjepan III. daje ibenanima povlastice "trogirskog tipa" (1167.) 29
15. Bela III. daruje modruku upaniju (1193.) ............................................. 30
16. Vojvoda Andrija potvruje povlastice samostanu
sv. Kuzme i Damjana (31. oujka 1198.) ................................................. 34
17. Vojvoda Andrija daje povlastice zagrebakoj crkvi (11. svibnja 1198.) .. 35
18. Martin Madijev pravi oporuku (1. oujka 1199.) ..................................... 36
19. Kralj Andrija II. potvruje povlastice zagrebakoj crkvi (1217.) ............ 38
20. Kralj Andrija II. potvrduje zagrebakim kanonicima njihove posjede (1217.) 40
21. Kralj Bela potvrduje Varadinu povlastice (1220.) .................................. 42
22. Kralj Andrija II. potvruje ibenanima povlastice (1221.) .................... 44
23. Naknada tete u kaznenom postupku (1226.) .......................................... 45
24. Prodaja zemlje povezana sa zamjenom (23. svibnja 1227.) ..................... 47
25. Prodaja nekretnine u obliku darovanja i protudarovanja (6. listopada 1233.) 49
26. Vojvoda Koloman daje povlastice Virovitici (1234.) ............................... 51
26a. Iz Rapskoga "protostatuta" (12. prosinca 1234.) ..................................... 53
27. Bela IV. potvruje povlastice Trogiranima (18. oujka 1242.) ................ 56
27a. Prvostupanjski postupak u zagrebakom Gradecu (16. studenoga 1242.) 58
28. Bela IV. dodjeljuje povlastice zagrebakom Gradecu (16. studenoga 1242.) 62

VII
29. Kralj Bela IV. potvruje povlastice Samoboru (1242.) ............................ 68
30. Kralj Bela IV. potvruje povlastice ibenanima (11. travnja 1245.) ...... 71
31. Kralj Bela IV. daruje brdo Gradec zagrebakom Kaptolu (11. rujna 1247.) 83
32. Ban Stjepan osniva grad Jablanac (1251.) ............................................... 85
33. Ban Stjepan osniva Krievice (24. travnja 1252.) ..................................... 88
34. Bela IV potvruje povlastice zagrebakom Gradecu (26. studenoga 1266.) 91
35. Vojvoda Bela daje povlastice gradu sv. Ambroa (1269.) ....................... 93
36. Iz Dubro va ko ga statu ta (1272.) .............................................................. 94
37. Odluke Slavonskog sabora (19. travnja 1273.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
37a.Poloaj dedia (30 lipnja 1277.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
38. Ladislav IV. potvruje povlastice Bihau (1279.) .................................... 105
39. Iz Vinodolskog zakona (6. sijenja 1288.) ............................................... 107
40. Zagrebaki biskup daje povlastice Vugrovcu (1295.-1303.) .................... 112
40a Postupak per denuntiationem i per inquisitionem (listopada 1299.) ....... 114
40b Notari zagrebakog Gradeca (1321.- 1431) ............................................ 119
41. Iz Rapskoga statuta (1325.-1327.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
42. Zagrebaki kaptol daje povlastice "Lepoj Vesi" (9. rujna 1344.) ........... 125
42a.Iz Statuta zagrebakog kaptolskog vlastelinstva (1334. i dalje) ............. 128
43. Pravni poloaj ene ( 1355.-1390.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
44. Kapara (arra, capolo) (1356.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
45. Iz "Libri citationum seu sententiarum" zagrebakoga Gradeca (1356.-1363.) 135
45a.Slavonski servi (sredina XIV. stoljea) .................................................... 137
46. Kralj Ludovik I. daje povlastice Koprivnici (4. studenoga 1356.) ........... 143
47. Iz "Libri citationum et sententiarum" zagrebakoga Gradeca
(27. listopada 1363.; 28. travnja 1383.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146
47a.Priziv na sud vladara (1363.-1376.) ......................................................... 147
48. Kamate (usura) (18. studenoga 1356; 7. svibnja 1378.) .......................... 149
49. Pravo prvokupa (18. kolovoza 1357.; 1. veljae 1452.) .......................... 150
49a.Zastupanje u pravnim poslovima (1359.-1397.) ...................................... 152
50. Ludovik I. dodjeljuje Draganiima prava
hrvatskih plemia (5. listopada 1359.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154
51. Presude "pranjajezika" (4. studenoga 1362.)
odnosno amputacije jezika (23. oujka 1473.) ......................................... 156
51a.Popis kurija zagrebakog Gradeca (1368.) .............................................. 157
52. Prodaja zemlje "iure perpetuo" u Turopolju
uz odreene uvjete (25. veljae 1374.) ..................................................... 162
53. Samostan sv. Nikole u Zagrebu daje zemlju u trajni posjed
"sub conditione" (22. travnja 1377.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
54. Prodaja nekretnine s notarskom ispravom (31. sijenja 1379.) ................ 170
55. Presude na smanjenje "ovjenosti" (19. sijenja 1384.; 5. srpnja 1390.) 175
55a Iz katerna zagrebakog Gradeca (1384.; 27. sijenja 1427.) ...... ...... .... ... 177
55b Nasljedna prava ene (1419.-1432.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
55c Izdvojenost iinovinskih masa u obitelj (1387.-1468.) .............................. 184

VIII
56. Zalaganje nekretnina (1391.; 2. veljae 1452.) ........................................ 186
57. Miraz, darovanje nekretnine muu (1398.; 1. veljae 1442.) ................... 188
58. Iz Krkoga statuta na hrvatskom jeziku (XIV.-XV. stoljee) ................... 189
59. Iz ibenskog statuta (XIV. stoljee) ......................................................... 191
60. Tzv. Qualiter (Pacta conventa) (druga polovica XIV. stoljea) ............... 195
61. Iz Zak ona grada Ka stva (14 00.) ............................................................... 197
62. Ugovor o prodaji, simuliran kao darovanje
i protudarovanje (1. svibnja 1 4 2 0 . ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198
63. Iz Librifassionum seu funduales zagrebakog Gradeca
(27. sijenja 1427.; 1. veljae 1457.; 2. veljae 1471.; 11. oujka 1514.) 200
64. Quarta plebanica, quarta pars legatorum
(27. sijenja 1427.; 1. veljae 1427.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204
64a. Statusne skupine stanovnitva (1427.-1476.) ........................................... 206
65. I z P u l s k o g s t a t u t a ( 1 4 3 1 . ) ..... ...... .. ......... ....... ...... ....... ......... ....... ...... ....... .. 209
66. Zamjena nekretnina uz doplatak u novcu
(28. sijenja 1432.; 31. sijenja 1433.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214
67. Prodaja nekretnina zbog neplaenih dabina (1434. -1490) .. ...... ...... ... ... 215
68. I z P o l j i k o g s t a t u t a ( 1 4 4 0 . ) ...................................................................... 217
68a Zapovijed (preceptum) (8. listopada 1441.) ............................................. 221
68b Quarta puellaris po obiajnom pravu Turopolja (15. stoljee) ................ 225
69. Katarina Celjska potvruje primitak godinje dabine
zagrebakog Gradeca (1. sijenja 1453.) ................................................. 228
70. Iz Vranskog obiajnog prava (1. travnja 1454.) ....................................... 230
71. Iz Privilegija Lige zadarskog komitata (15. studenoga 1455.) ................. 232
72. Ugovori o doivotnom uzdravanju (2. veljae 1457.; 31. sijenja 1467.) 235
73. Podban M. ivkovi obavjetava o nasljednom pravu hrvatskih plemia
(15. studenoga 1 4 5 9 . ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238
74. Gradske slunosti (31. sijenja 1465.; 31. sijenja 1475.; 31. sijenja 1491.) 240
75. Kralj Vladislav daruje oasnu nekretninu ehi (6. prosinca 1494.)......... 242
76. Prodaja i darovanje nekretnina (26. travnja 1499.) .................................. 243
77. Darovanje nekretnina (8. svibnja 1499.) .................................................. 245
78. Iz Statuta Lige ninskoga kotara (XV.-XVI. stoljee) ............................... 247
78a. Iz Veprinakog statuta (poetak XVI. stoljea) ........................................ 251
79. Iz Tripartita Stjepana Verbecija (1514.) ................................................... 253
79a. Iz Iloke pravne knjige (1525. god.) ........................................................ 269
80. Iz Novigradskog zbornika (1551.) ........................................................... 280
81. Turopoljski plemii proglaavaju se adoptivnom i diobnom braom i donose
statutarne odredbe (15. veljae 1 5 6 0 . ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282
82. Spor izmeu vinodolskih opina Griane i Kotor (2. rujna 1561.) .......... 286
83. Zagrebaki Gradec dobiva novu organizaciju (3. veljae 1609.) ............. 289
84. Reforma Statuta zagrebakog Gradeca (7. studenoga 1618.) ...... ...... ...... 291
85. Iz Zbornika Statuta zagrebakog Gradeca (1662.-1703.) ........................ 292
86. Ugovor Petra Zrinskog s Grobnianima (18. srpnja 1642.) ..................... 294

IX
 8 7 . I z B r i b i r s k o g u r b a r a ( 1 7 0 0 . ) . 301

Kratice..................................................................................................... 309

Uporabljena izdanja .............................................................................. 310

A. Zemlj opisni pregled ........................................................................... 312
B. Sistematsko kazalo ............................................................................. 312
C. Kazalo pojmova ................................................................................. 317
 1.

IZ RIANSKOG PLACITA
(L. MARGETI, 0 nekim pitanjima Rianskog
placita, FPZZ, 43, 1993., 407-328)

804.
RIANA. ISTRA
(Slaveni, feudalizam, emfiteuza, zakup, desetina)

LITERATURA: L. MARGETI, Srednjovjekovno hrvatsko pravo - stvarna

prava, Zagreb, Rijeka, akovec, 1983., 11-25. Tamo i ostala literatura, od
koje se ovdje navodi samo R. UDINA, I1 Placito di Risano, AT, XVII, Terza
Serie, XLV della Raccolta, 1932., 3-84, i N. KLAI, Povijest Hrvata u
ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971., 175-191.

(Rianski placit sazvali su po nalogu cara Karla Velikog i njegova sina kralja Pipina
njihovi izaslanici sveenik Izo i comites Kadolah i Ajo. Prisustvovali su mu uz patrijarha
Fortunata i petorica biskupa, primates i narod. Izaslanici su izabrali iz gradova i katela
172 "kapetana", koji su iznijeli svoje zamjerke protiv patrijarha, biskupa i franakog
vojvode Ivana. Od primjedaba uperenih protiv biskupa neke su od posebna interesa.)
"Za carske izaslanike i za druga podavanja Crkva je pridonosila polovicu, a
1
graanstvo polovicu. (...) Isprave o emfiteuzama i zakupima te razmjene zemljita
uinjenjene neprijevarno nikada se od davnih vremena nisu ponitavale kao to se to sada
2 3
ini. (...) Tko je crkvene zemlje uzimao do treeg puta, nikad ga se nije izbacivalo. (...)
4
Iz vinograda nisu nikad uzimali treinu, kako to sada ine, nego samo etvrtinu".

1
Ovdje i u drugim odlomcima predstavnici gradova utvrduju pravno stanje za vrijeme bizantske vlasti
i u franako doba. Znaajan i zanimljiv podatak o raspodjeli tereta izmeu Crkve i graanstva.
2
Predstavnici gradova ovime istiu da za Franaka Crkva olako ponitava ugovore o emfiteuzama,
zakupima i razmjenama zemljita to su uinjene radi boljeg obradivanja zemlje. Pravno su dodue
takve zamjene bez suglasnosti vlasnika nitave, ali je obiajnim pravom priznata valjanost takvih
pravnih poslova.
3
Dakle, ve za Bizanta nije se primjenjivala odredba Ekloge o privremenim emfiteuzama, koje su se
smjele ugovarati "samo do tri osobe" (Ekloga XII., 4, 5).
4
"Treina" je obiljeje mnogih franakih pravnih ustanova za razliku od rimske i langobardske
etvrtine (quarta).
1
(Predstavnici gradova nato iznose brojne pritube protiv vojvode Ivana.)
"Oduzeo je nae ume, odakie su nai preci uzimali travarinu i irovninu. Takoer
5
nam fe uzeo i udalfene posfede (casale inferiore). Usto posadlo je Slavene na naim
zemljama: oni oru nae zemlje i ledine, kose nae livade, napasaju stoku na naim
6
panjacima i od tih naih zemalja daju zakupninu Ivanu. (...) Razmee nae meae, koje
7
su nai preci postavili u skladu sa starim obiajima. (...) Ne doputa nam da imamo
slobodne Ijude, nego nam doputa da u vojsku idemo samo s naim sinovima; oduzima nam
osloboenike, pridolice postavlja u nae kue i vrtove, a nad njimas nemamo nikakve
9
vlasti; u doba Grka svaki je tribun imao 5 ili vie ekskuzata, a i njih nam je oduzeo. Hranu
za vojnike i vojnike konje (fodro) nismo nikad davali, (...) niti radili na zemlji (in carte) ni
u vinogradima (...) ni vapnenice (calcarias) (...) ni kue gradili (...) ni ciglamike (tegorias);
10
ni pse hranili (canes numquam pavimus); podavanja u itu (collectas) nismo nikad vrili
kao to sada dajemo: za svakog vola dajemo jedan modij ita;" podavanja od ovaca nikad
nismo inili kao to sada dajemo: svake godine dajemo ovce i janjad (...). Ve tri godine
one desetine koje smo morali davati svetoj Crkvi dajemo Slavenima poganima, otkako ih je
postavio na crkvene i nae opinske zemlje'' (...).

Vojvoda odgovara na te pritube:

"to se tie onog to govorite o Slavenima, otiimo na zemlje gdje stanuju i utvrdimo
gdje mogu stanovati bez tete za vas, (pa tamo) neka stanuju. Gdje yam pak ine neku
tetu (...), izbacit emo ih van i poslati (...) na ona pusta mjesta gdje e moi boraviti bez
13
tete za vas (pa) neka budu na korist javnoj vlasti".

5
U skladu s franakim pravnim shvaanjima, zemlja je u vlasnitvu franakog kralja.
6
Upozoravamo na upomo ponavljanje rijei "na" kojim se podvlai naelna razlika rimsko-
bizantskog shvaanja individualnog vlasnitva nad zemljom od franakog shvaanja (v. bilj. 5).
Vojvoda Ivan smatra se dakako ovlatenim naseljavati slavenske koloniste na dravnu zemlju.
7
V. bilj. 5.
8
Osobe koje su osloboene nekih dravnih tereta i koje slue vanijim funkcionarima.
9
Po shvaanju vojvode Ivana, istarski posjednici su podlonici franake drave pa ne mogu uzimati u
slubu slobodne Ijude. Oni dakle nisu izjednaeni s Francima, ve imaju samo privatna prava.
10
Istarski posjednici ovdje se tue na uvedeni franaki sustav naturalnih podavanja i besplatnih
radova.
11
Tzv. boagium, paualizirana daa na prirod na njivama, koja je jog stoljeima bila
12
Obveza desetine postojala je dakle i prije Rianskog placita. Iz teksta proizlazi da su istarski
posjednici davali crkvenu desetinu izravno Slavenima, a to znai da su ti imali odreenu opinsku
organizaciju, vjerojatno vojniko-seljakog tipa.
13
Vojvoda Ivan tim rijeima u biti odbacuje tvrdnje istarskih posjednika, koji tvrde da je rije o
njihovim posjedima, On smatra sve zemlje na kojima se nalaze Slaveni dravnim zemljama. Za njega
se postavlja samo pitanje prave li Slaveni tetu istarskim posjednicima.

2
O razlozima odravanja Rianskog placita, "politikim smjernicama" carskih izaslanika i o
nainu sastavljanja zapisnika - a takoer i o dijelovima Rianskog placita koji ovdje nisu
navedeni, vidi Margeti, op. cit.

3
 2.

TZV. TRPIMIROVA DAROVNICA 840.,4 oujka

(CD, I., 3)

BIAI. HRVATSKA
(mancipacija, isprava, datacija, indikcija,
darovanje)

LITERATURA: M. BARADA, Dvije nae vladarske isprave, Croatia sacra,

13.-14, 1937., 1-96; N. KLAI, 0 Trpimirovoj darovnici kao diplomatikom
i historijskom dokumentu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku,
LXII, (1960.), 1967, 105-155; L. MARGETI, Neka pitanja iz nae ranije
povijesti i rimsko pravo, ZPFS, XVI., 1979., 69-75; L.MARGETI, Biljeke
uz Trpimirovu ispravu (CD, I., 3-8, ZPFS, 30, 1993., 47-51).

1
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Za vladanja u Italiji vrlo pobonoga Lotara, kralja
Franaka, petnaeste indikcije, dana 4. oujka2. Kako3 je od poetka svijeta sve u vremenu
nastajalo i nestajalo (...) zato ja, iako grjenik, Trpimir, vojvoda Hrvata4 (dux Croatorum)
Bojom pomou (...) na5 zajedniki savjet svojih mojih upana, sagradio sam samostan
(...). Kako je nedostajalo srebra za izradu samoga posua, pozajmio nam je Petar,
nadbiskup salonitanske crkve i na dragi duhovni roak (compater), jedanaest srebrnih
libra te smo mu zbog toga rekli: "Vesela srca dajemo to eli i ne uskraujemo vaoj
plemenitosti". Na to je on odgovorio: "elim,6 gospodaru (domine) i roae, da, prvo,
7
togod sam kupio vlastitim novcima (proprio emipretio) i to je darovano svetoj majci
crkvi u nekretninama ili pokretninama, i to u Laanima i Tugarima sa servima i
1
Tzv. invokacija.
2
Datum. 0 indikciji v. J. STIPII, Pomone povijesne znanosti, Zagreb, 1976., 182.
3
Poinje tzv. arenga, tj. dio isprave u kojem se daju na znanje pobude zbog kojih je dolo do njezina
izdavanja. Dajemo samo poetak.
4
Tzv. intitulacija.
5
Poinje tzv. naracija u kojoj senavode uzroci i uope okolnosti nastanka isprave. U naraciji se esto,
pa i u ovoj ispravi, nalazi peticija destinatara.
6
Tu poinje tzv. peticija (v. bilj. 5).
7
Kupljenim stvarima vlasnik slobodno raspolae, za razliku od obiteljske imovine koja je vezana na
razliite naine, npr. odredenom vrstom "suvlasnitva" lanova ue obitelji, zatim s tzv. laudatio
parentur, tj. suglasnou rodaka, pa pravom prvokupa i otkupa i sl.

4
 8
ancilama (...) putem isprave octane vjeno u vlasnitvu (mancipata in eternum
permaneant) reenoj salonitanskoj crkvi; nadalje, da reenoj majci crkvi koja ima
9
metropolitanske ovlasti do obale Dunava i kroz skoro itavo kraljevstvo Hrvata (...)
dadete crkvu blaenoga Jurja u mjestu koje se zove Putalj sa svime to je stekla od
posjeda (...) u vrijeme kada ju je posvetio vojvoda Mislay (...)".
10 11
Prijedlogu to je dan na zboru (suggestioni placiti data) dali smo pristanak i
naredili da se o naoj sadanjoj odluci naini isprava da bi stvari ostale u skladu s pravom,
ali pak s ogranienjem da ve spomenuta sveta crkva posjeduje na osnovi vjenog
darovanja ono to je kupljeno (plaanjem) cijene unutar naih granica u spomenutim
mjestima te da je nitko ne ometa.
Konano, s radou obdarujemo spomenutu crkvu kraljevskim posjedom (...). I jo
proirujemo radi uveanja svete salonitanske crkve i potvrujemo da se svake godine od
svih zemaljskih plodova s naega posjeda (ex curte nostra) koji se zove Klis daju desetine
spomenutoj crkvi, koje desetine je poeo davati na prethodnik Mislay (...).
Ako12 bi tko pokuao (to) umanjiti (...), neka ga stigne srdba Gospodnja (...)
prokletstvo 318 otaca (...).
Uinjeno (actum)13 u mjestu to se zove Biai u naprijed spomenuto vrijeme,
osnaeno 14 uz znanje i nazonost svjedoka zajednikim pristankom i voljom.
Znak15 rukom mojom vlastitom, Trpimir vladar, koncesor i izdava ovoga (huius rei
concessore et auctore).
Znak rukom Komiaj, upan, svjedok
Znak rukom Pretilja, upan
Znak rukom Nemutl, upan, svjedok
Znak rukom Ludovik, upan, svjedok
(...)
Ja Martin, sveenik, (...) kapelan, po nalogu moga gospodara reenog vladara
16
zamoljen (rogatus), pisao sam i vlastitom rukom djelo dovrio i uinio rukom znak. (...)-

8
Servi i ancile nisu robovi u smislu klasinog rimskog prava.
9
Salona je bila glavni grad, metropola provincije Dalmacije u rimsko i gotsko doba pa je njezin
biskup imao posebne crkvene ovlasti, koje su izvirale iz takvog poloaja.
10
Ovdje poinje tzv. dispozicija.
11
Sugestio je prituba kojom otpoinje spor. U franako doba postupak pred kraljevskim sudom
poinje tubom ili pritubom (sugestio).
12
Ovdje poinje tzv. sankcija.
13
Ovdje poinje tzv. eshatokol, zavrni dio isprave, i to s formulom: actum. Pitanje je, ipak, to je
"uinjeno" u Biaima.
14
Tzv. koroboracija, formula osnaenja.
15
Ovdje poinje tzv. signacija.
16
Tzv. komplecija, pisarova izjava.

5
 Trpimir, vojvoda Hrvata (dux Chroatorum), darovao je salonitanskoj nadbiskupiji
crkvu i samostan sv. Jurja u Putalju. Sauvana isprava sastavljena je, ini se, na temelju
nekog predloka iz IX. st., pa je stoga, unato tome to nije autentina u obliku u kojem je
do nas dola, vrlo vaan dokument nae prolosti.
Ima vie dokaza da isprava nije autentina. U darovnicama nije uobiajen upravni
govor, ve je to obiljeje isprava o sudskim sporovima, npr. isprava pred narodnim zborom
(placitom). Obdareni, nadalje, tom ispravom trai jedno, a darovatelj daruje drugo. Datacija
u kneevskim ispravama dolazi na kraju isprave, a u ispravama o sporovima ona dolazi na
njezin poetak. Kako je u Trpimirovoj "darovnici" datacija na poetku isprave, treba
zakljuiti da je rije o predloku koji je sadravao sudsku presudu na placitu, odranom
pred vojvodom, koja je kasnije prepravljena da bi posluila odreenim crkvenim
imovinskopravnim pretenzijama. U ispravi se ak na jednom mjestu kae: "Pritubi koja je
dana na placitu obeali smo suglasnost". Konano, u ispravi se spominje mancipacija kao
nain stjecanja vlasnitva. Mancipaciju je iz tekstova rimskih pravnih izvora izbacio tek
Justinijan, ali njegova je kodifikacija bila na zapadu slabo nikako poznata, pa su se tamo
jog' uvijek sluili starijim Codex Theodosianus koji mancipaciju jo spominje. Tako se
mancipacija odrala u Italiji do XI. st., a Trpimirova isprava je dokaz da je arhaian naziv
mancipacije jog i u IX. st. bio poznat i u naim krajevima.

Za javno pravo osobito je znaajna uvodna datacija ("Za vladanja..."). Naime,

sredinom IX. st. jo nije bilo openito u porabi datiranje po naoj eri. Ono postaje openito
tek u X. st. To govori u prilog miljenju da je predloak po kojem je isprava uinjena doista
iz IX. st. Indikcija je razdoblje od 15 godina.
Trpimir "priznaje" vrhovnitvo franakog kralja Lotara (829.-855.), ali samo zato da
istakne svoju neovisnost o Bizantu. Njegova puna samostalnost osobito proizlazi iz rijei
"uz pomo Boje milosti", dakle on svoju vlast izvodi od Boga, a ne od Franaka
Bizanta.
Uobiajeno datiranje isprave s 852. vie je nego dvojbeno. Naime, Lotar je iz Italije
otiao ve 840. i nikada se u nju vie nije vraao. Od 844. i pravno i faktiki italskim
kraljem bio je Ludovik II. Isprava se datira s 852. zbog indikcije, ali je poznato da je ona u
prijepisima vrlo esto netona, a Trpimirova darovnica dola je do nas samo u prijepisu iz
1568. Podrobnosti u L. Margeti, Biljeke u vezi s nastankom hrvatske drave u IX.
stoljeu, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb, 1996.

6
 3.

ZADARSKI PRIOR ANDRIJA PRAVI OPORUKU

(CD, I., 25-28)

ZADAR. DALMACIJA 918.,prosinac

(prior, tribuni, oporuka, oporuni izvritelj,
obiteljska imovina)

LITERATURA: M. UFFLAY, Die dalmatinische Privaturkunde,

Sitzungsberichte der Kais. Akad. der Wiss. in Wien, Band CXLVII, Wien,
1904.; U. INCHIOSTRI, Contributo alla storia del diritto romano in
Dalmazia, AT, vol. III della III Serie, vol. XXXI della Raccolta, 1908., 85 i
d.; M. HORVAT, Oporuka splitskog priora Petra, RAD JAZU 283., 1951.,
119-174; N. KLAI, Tribuni i consules zadarskih isprava X i XI stoljea,
ZRVI, XI., 1968., 67-92; L.MARGETI, Nae najstarije oporuke i rimsko-
bizantsko pravo, ZPFZ, XXXI, 1981., 424-436; ISTI, L'esecutore
testamentario nel piu antichi testamenti dalmati, Studi in onore di Arnaldo
Biscardi, III., Milano, 1982., 511-534.
U ime Gospodina naega Isusa Krista i od njegova utjelovljenja godine
1
908., indikcije sedme, mjeseca prosinca, za carevanje naega gospodara Konstantina, vrlo
pobonog i trajnog augusta. Od starih je utvreno zrelim i zdravim zakljuivanjem da
svaki ovjek treba razdijeliti svoju imovinu i odluiti o njoj prije nego to ga na to natjera
strah od smrti zbog nenadane nesree i prijetee opasnosti, kako mu ne bi iii ponestalo
dara govora odlaganjem odluke ili da kao oporuitelj (distributor) ne bi mogao u krajnjoj
tjelesnoj tjeskobi pred naglom smru izrei pred svjedocima ono to eli (optata sibimet
testationi explicare). I zato ja, neznatni grjenik Andrija (...), premda sa slabim tjelesnim
snagama, ipak zdrava razuma (...), hou i odredujem (volo et iubeo): Prvo, kuu, u kojoj
2
ivim (donzum in quo iussus sum vivere) s njezinim ulazom i izlazom neka ima moj sin
3
Andrija, a kuu koja je pripadala tribunu Teodoziju, neka ima moja ker Agape - i
njihova majka zajedno s njima. Nova kua i druga kua uz crkvu sv. Lovre (...) hou da
pripadnu mojoj djeci Niceforu, Petru i Dobroziji (...); kuu koju sam dobio od svoga tasta
tribuna Nicefora (...) hou da ima moja ki Ana

1
Godina se ne slae s indikcijom pa se zato obino uzima da je rije o 918. god.
2
iussus je oita grjeka prepisivaa. Nesumnjivo treba stajati visus.
3
Tribun je ovdje poasni naziv. U Zadru u X. i XI. stoljeu tribuni su slubujui i odslueni vojni i
civilni zapovjednici zadarskih gradskih etvrti.

7
(...). Vinograd u Pultagu i drugi vinograd u Sv. Ivanu neka imaju sinovi i moje keri koje
imam od prve ene. Vinograd u Diklu i drugi vinograd u Komaretu hou da imaju moj sin
Andrija i moja ki Agape s njihovom majkom Marijom. Ako ona uva moj krevet, neka
bude sudionik s njima, a ako ne uva, neka (to) ostavi i neka je lii od toga onaj koji e
tada upravljati (obiteljskom) imovinom (quis de mei tune prefuerit).4 Ostale vinograde
koje imam - osim vinograda i zemalja koje su pripadale mojoj prvoj eni Agapi - neka
podijele svi moji sinovi i moje keri, i to od prve ene i od idue ene, a ena Marija neka
podijeli s njima (...). Od sitne stoke hou da tri stotine glava imaju moji sinovi i moje keri
koje imam od prve ene, a ostalih tri stotine glava sitne stoke neka ima moj sin i moja ki
sa svojom majkom Marijom. Od pastira neka dobiju Petra i drugog Petra i Deziderija moj
sin s mojom kerkom - i sa svojom majkom Marijom; Ominika pak sa sinom i kerkom
Dezidanom neka imaju ostali sinovi i moje keri. Krupnu pak stoku neka podijele svi moji
sinovi i keri i moja ena s njima. Sve ostale pokretnine to se nalaze u kui neka podijele
svi moji sinovi i moje keri - i moja ena Marija s njima. Svetom Krevanu ostavljam
vinograd to sam ga kupio od Mezula (...), svetoj Mariji jednu svilenu haljinu; svetom
Petru (...); svetoj Anastaziji (...). Biskupu Firminu ostavljam svoga konja, akonu Petru,
mom bratu, srebrni vr i srebrno sedlo; opatu Odolbertu odjeu (...); akonu Ivanu (...).
Sveenicima neka se dade za moju duu stotinu glava sitne stoke, stotinu modija ita i
bava vina. Ostale ovce i koze, koje e preostati, neka se daju za moju duu. Za
zarobljenike (in captivis) neka se dade stotinu zlatnika. Brod neka se proda i (novac) dade
za moju duu. Za moju duu oslobaam Maruna sa enom i kerkom i dajem mu vinograd
to sam ga kupio od magistra Konstantina. Neka budu slobodni Ominik Kalbaroro sa
enom, Kazan, sin Butinara, Justo sa svojom enom i etvero djece, Prisnjakov sin,
Pribinin sin, Tehamila, Milica iz Sikirana s dvoje djece, Rarinakova ena sa sinom
Stretehom, Semisima, remil. Svi oni neka budu slobodni (...). A ako moja ena Marija
hoe imati svoj dio (portionem suanz possidere), neka uva krevet; a ako uzme drugog
mua, uzmite joj sve. A ako jedan od mojih sinova ili keri umre - to neka se ne dogodi -
neka sva njegova braa i sestre podijele dio umrloga. Sve to to sam odredio uz Boju
volju neka ostane vrsto i stalno te neka se nikada nitko ne usudi osporiti. Ako bi se tko
(...) htio protiviti, neka ga stigne srdba svemonog Oca i Sina i Duha svetoga i prokletstvo
318 svetih otaca (...). Uinjeno u vrijeme, dan, u mjestu i za konzula kao gore (Actum hoc
5
tempore, die loco ac consule ut supra). Pred ovim svjedocima: peat ruke (sigillum
manus) Firmina, vrlo svetoga biskupa, Odolberta opata, Petra dakona, izvritelja ove
raspolobe (commissori fide huius descriptionis); peat ruke Prestancija tribuna,
Konstantina tribuna, Vitala tribuna, Georgija tribuna, Dabra tribuna, Anastazija tribuna,
Pavla

4
0 branom imovinskom pravu u Dalmaciji vidi podrobnije L. MARGETI, Bizantsko brano
imovinsko pravo u svjetlu Novele XX Lava Mudroga, Zbornik radova Vizantolokog instituta, XVII.,
1978.
5
Prastara formulacija, uzeta iz ranobizantskog prava, u kojoj se pod konzulom misli na cara,
spomenutog uvodno u ispravi.

8
 6
tribuna.
I ja, Ivan akon, po nalogu (iussu) naprijed navedena Andrije priora, mojom sam
vlastitom rukom pisao i nakon predaje sretno dovrio (feliciterpost traditam complevi).
Amen.7
--

U prijevodu ispustili smo neke odredbe za koje smo smatrali da su manjeg

pravnopovijesnog znaenja. Prijevod cijele oporuke u: J. IDAK, Historijska itanka za
hrvatsku povijest, Zagreb, 1982., 14-16.
Ne radi se o oporuci rimskoga klasinoga i postklasinog prava, premda su preuzete
neke formalnosti, npr. rijei volo etjubeo, formula actum, ve o ranosrednjovjekovnom
tipu oporuke pod utjecajem bizantskog i langobardskog prava. S druge strane, radi se
doista o oporuci, a ne o dvostranom neopozivom pravnom poslu (donatio post obitunz).
Oporuka je vjerodostojna, unato oitim grjekama prepisivaa, premda nije posve
nemogue da je u nju ubaena poneka odredba.

6
Svjedoci ove oporuke dijele se u dvije grupe. Pred svakom grupom stoji klauzula "peat ruke"
koja je donekle nejasna (je li rije o peatu i potpisu ili je nemamo prepisano signunz manus?). Prva
grupa obuhvaa tri svjedoka, koji su ujedno i izvritelji oporuke, u drugoj grupi nalazimo sedam
svjedoka, to se vjerojatno sluajno poklapa sa sedam svjedoka oporuka rimskog prava. Naime, u
Dalmaciji i drugdje odredenom pravnom poslu bio je nazoan naprosto vei broj svjedoka.
7
Zakljuna klauzula pisara oporuka. Ona sadri poznat i est element tradicije (post traditam)
koji su sastavljai isprava po uzoru na pogrjeno shvaene odredbe Justnijanova prava jog stoljeima
rabili. Ipak, Brunnerova teorija po kojoj valjanost ranosrednjovjekovnih isprava ovisi o tome da
izdava isprave predaje nedovrenu ispravu u ruke stjecaoca izazvala je mnoge i opravdane kritike.
Podrobnije u: L. MARGETI, 0 javnoj vjeri i dispozitivnosti srednjovjekovnih isprava s osobitim
obzirom na hrvatske primorske krajeve, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 4., 1973., str. 50 i d.,
str. 57.

9
 4.

IZ ZAKLJUAKA SPLITSKOGA CRKVENOG SABORA (CD, L, 30-33)

SPLIT, DALMACIJA
(crkveni posjedi, bogosluje na slavenskom,
ubojstvo kralja) 925.

LITERATURA: N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, cit.

(1), 293 i d.; V. KOAK, Pripadnost istone obale Jadrana do splitskih
sabora, 925-928, HZ, XXXIII-XXXIV., 1980.-1981., 337-352; L.
MARGETI, Marginalije uz rad KOAKA, Pripadnost istone obale...,
HZ, XXXVI., 1983., 275-283.
"(...) reeni (tj. Tanzisclaus) kralj Hrvata i Mihalj (tj. dux Chulmorum) sa svojim
odlinicima i biskupima u dalmatinskim gradovima (Dalmatinarum) te Ivan, prvi
nadbiskup Splita, Formin (tj. zadarski biskup), Grgur (tj. ninski biskup) i ostali biskupi
zajedniki su zamolili reenoga (tj. papu Ivana X.), preasnog papu, da se udostoji poslati
im svoje biskupe. Papa je poslao dvojicu biskupa, koji su, doavi, obili dalmatinske
gradove i sabrali hrvatske i gradske odlinike (Croatorum atque Urborum proceribus)
(...)", i odredili ovo:
4. "Neka se crkveni posjedi koje su utemeljitelji darovali zbog (svojih) grijeha
nikako ne predaju svjetovnim osobama jer se stvar koja je Bogu posveena ne smije
podvri vlasti ovjeka.
6. Ako bi po Bojoj providnosti vladar provincije bio ubijen - kako ostaje
nekanjenim ono to poine mnogi, oni kojima se oprata taj zloin obvezani su dati
milostinju za spas svoje due, a ako je sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju
mu enu ili djecu dobrostivo tititi.
10. Neka se ni jedan biskup nae pokrajine ne usudi unaprijediti na bilo koji stupanj
one koji rabe slavenski jezik; neka smije sluiti Bogu samo kao klerik ili redovnik, a ne
smije mu se dopustiti sluiti misu, osim ako im se zbog nedostatka sveenika odobrenjem
rimskog biskupa dopusti obavljanje sveenike slube.
12. Ako bi hrvatski kralj i odlinici htjeli sve biskupske dijeceze unutar granica nae
metropolije podvrgnuti vlasti svoga biskupa, neka ni jedan od naih biskupa po itavoj
njihovoj pokrajini ne obnavlja niti posveuje crkve i sveenike (...)".

10
 Iz zakljuaka splitskog sabora 925. god. moe se zakljuiti da hrvatski kralj Tomislav
nije vladao dalmatinskim gradovima, ali da je imao ozbiljne namjere da ih ujedini s
Hrvatskom pod svojom vlau. Osobito je znaajan zakljuak u t. 10. iz kojeg se vidi da
se Tomislav bavio milju da sve dalmatinske gradove podvrgne vlasti ninskog biskupa, a
takva namjeravana crkvena organizacija oito je trebala odgovarati namjeravanoj
organizaciji civilne vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji. Dalmatinski su se biskupi tome
energino -usprotivili i uz pomo papinih poslanika potvrdili crkvenu organizaciju po
kojoj su Dalmacija, Hrvatska i Zahumlje potpadali pod splitskog nadbiskupa, kao
nasljednika nekadanje salonitanske nadbiskupije, koja je obuhvaala podruje rimske
Dalmacije, dakle uz Bizantsku Dalmaciju jog i podruja Hrvatske i Zahumlja. Protivno
Tomislavovim eljama, na saboru se istie da hrvatski biskup ne samo da nije nadreen
ostalima (t. 12.) ve da je podreden Splitu (t. 11.). I ne samo to. Biskupi u t. 6. kao da
pozivaju narod na ustanak i na ubojstvo kralja pravnim objanjenjem da nitko ne moe
biti kanjen u sluaju masovne pobune i ubojstva kralja i da bi se to ak desilo "po Bojoj
providnosti".
U vezi s time je vjerojatno i t. 4., koja naelno zabranjuje davanje crkvenih imanja na
koritenje svjetovnim osobama, ali koja je oito izazvana nekim darovanjima kralja
Tomislava, to su imala u biti znaaj sekularizacije neke crkvene imovine.
Toka 10. vrlo jasno iznosi stay Rima prema crkvenoj slubi na slavenskom jeziku.
Slavenska se Boja sluba tolerira samo ako nema sveenika-latinaa, i to samo uz
posebno papino odobrenje. Taj stay zadrala je Crkva i u iduim stoljeima. Tako je
Crkva u XIII. st. odobrila iznimno slavensku Boju slubu u senjskoj biskupiji (1248.) i
Krku (1252.), ali s vrlo velikim ogranienjima.
L.M.

11
 5.

SERGIJE DARUJE SAMOSTAN SV. MIHOVILA

(CDI, 183., br. 84)

PULA. ISTRA 990., 8.rujna

(steena imovina, darovanje, isprava - defensija -
sankcija)

LITERATURA: L.MARGETI, Rijeka, Vinodol, Istra - studije, Rijeka,

1990., 131-151.

U ime Gospodina naega Isusa Krista, u vrijeme vladanja gospodina Otona,8. godine,
dana 8. mjeseca rujna indikcije... i gradskoj opini Pula (ind...Polae). Ovo je darovanje
koje inim ja, Sergije, kui sv.Mihovila, gdje je samostan, i to sada, od dananjega dana,
naime, zemlje koje se zovu "Livada" na Rumijanovu zemljitu (in fundo Rumiano), iz
vlastitih sredstava s krukama (deproprio cum pero suo) uz zemlju Teodora, nadalje drugi
komad zemlje koji imam po oporuci od moje punice kao i dio koji sam zamijenio
(commutavi) s Lavom, mojirn ogorom, i s njegovom enom i sestrom
na torn istom Rumijanovu zemljitu to im pripada bilo od nastamba (casalia) bilo od
zemalja bilo od bujica (fovento), sa svim (pripacima) to ih ima u tom Rumijanovu
zemljitu - sve neka pripadne reenom samostanu. Ako bi pak ja, Sergije, ili moji roaci
htjeli osporiti (inquirere) i ponititi ovu ispravu, treba da platimo torn samostanu sv.
Mihovila jednu libru zlata, a ova darovna isprava neka ostane u svojoj valjanosti (in sua
firmitate). Uinjeno u Puli (acto Pola). Svjedoci Ivan i Martin, braa, Andrija i Marcelin
braa, Ivan od Brijega (de Monte). Ja, Andrija pisar, pisao i dovrio (et ego Andreas
tabellius scripsi et complevi).

1. Ovo je jedna od pet vrlo dragocjenih najstarijih isprava izdanih u Puli. (Ostale su
isprave od 19. veljae 1005., 17. kolovoza 1061. (po Kandleru 1060.), 5. svibnja 1065. (po
Leichtu 1020.), i 15. veljae 1068. (po Kandleru 1069.). Bogatstvo podataka i
problematike zasluuju monografsku obradu te ponovno itanje tih isprava i njihovo
objavljivanje. Na alost, o tim ispravama se dosad u literaturi vrlo malo raspravljalo.
Ovdje se moemo zadrati samo na nekoliko vanijih zapaanja, koja se odnose na pravna
pitanja.
2. Prije svega upada u oi da darovatelj naroito naglaava da je zemlje koje dariva

12
stekao vlastitim sredstvima i od punice te da ih je imao u zajednici s nekim roacima.
ini se da ne bi smjelo biti sumnje da darovatelj eli time istaknuti da je rije o imovini
kojom on posve samostalno raspolae, tj. da ne mora traiti odobrenje od svojih rodaka
(laudatio parentunz) - ili, drugim rijeima, da nije rije o oevini (tzv. patrinzoniunz). To
je posve sigurno za imovinu steenu vlastitim sredstvima i onu koju mu je namrla
oporukom punica, a vie je nego vjerojatno i za imovinu koju je imao u zajednici sa
ogorom Lavom te njegovom enom i sestrom, premda prijevod cognatus = ogor nije do
kraja siguran.
Nije nemogue da su tu imovinu darovatelj i njegov ogor stekli po enskoj lozi (tzv.
nzatrimonium, u opreci premapatrinzoniunz), drugim rijeima da isprava moda upuuje
na postojanje naela paterna paternis, materna maternis, koje je i inae bilo na snazi u Istri
i u iduim stoljeima (o tome podrobnosti u: L. MARGETI, Porijeklo naela paterna
paternis u srednjovjekovnim pravnim sustavima na jadranskoj obali, ZPFZ, 33., 1983.,
131-140). Usto, i u ispravama od 19. veljae 1005. i 5. svibnja 1065. rije je o zamjeni
zemljita, a isprava od 15. veljae 1069. ak se naziva carta conzutacionis. Ukratko, naa
isprava dokazuje da se koncem X. stoljea u Istri razlikovalo bona hereditaria od bona
empticia. Ona nadalje moda dokazuje da je ve bilo poznato naelo paterna paternis.
3. Zavrjeuje posebnu pozornost i obeanje obrane (defensija) od eventualne
evikcije, koje je ogranieno samo na darovatelja i njegove roake. Takva ogranienja
defensija postoje i u ostalim ve spomenutim najstarijim pulskim ispravama. Vieput je u
istarskim ispravama ta defensija proirena i na "podreene osobe" (sunznzissae personae),
najee u Trstu, i to ve u najstarijoj sauvanoj transkoj ispravi od 29. travnja 847., a i
kasnije, npr. od 10. veljae 1080., 4. srpnja 1114., itd. U nekim je istarskim ispravama
klauzula proirena i na "moje strane osobe" (extranei nzei), npr. u pulskoj ispravi od 15.
veljae 1068. "Podreene osobe" su npr. sluge, a "moje strane osobe" zakupci i slino, tj.
oni koji izvode svoje pravo od vlasnika. Na prvi pogled izgleda udnim to darovatelj
ograniava svoju defensiju i s njom povezanu ugovornu kaznu od jedne libre samo na
sebe i roake i eventualno i na druge koji od njega izvode pravo, a ne i na tree osobe, tj.
one koji su potpuni stranci. Neto slino nalazimo i u nekim recijskim i junonjemakim
ispravama, a moe se najbolje i najjednostavnije objasniti prevlau obiteljskoga nad
individualnim vlasnitvom. ini se kao da za obdarenoga postoji samo jedna realna
opasnost, tj. da sam darodavac ili njegovi rodaci napadnu darovanje tvrdnjom da
darodavac nije smio sam raspolagati darovnim stvarima. Zato je i razumljivo to taj tip
klauzule nestaje krajem XII. i poetkom XIII. stoljea kada dolazi do snanog jaanja
individualnog vlasnitva. Od toga vremena defensija obuhvaa obeanje otuivatelja da
e na sudu braniti stjecatelja od svakoga koji bi pokuao napasti darovanje.
Ugovorna kazna od jedne libre zlata i inae je najea u istarskoj ispravi, ali ima i
drukijih, od 2, 3 i 10 itd. libara zlata, a ponegdje je utvrena u dvostrukoj vrijednosti
predmeta o kojem je sklopljen pravni posao. Po Kosu tu kaznu treba povezati sa
"starorimskom kaznom od 3 unce, plative fisku", to je vrlo slabo vjerojatno jer ugovorna
kazna u istarskoj ispravi pripada drugoj strani (a ne fisku), obraunava se na najrazliitije
naine (a ne iznosi bag 3 libre) i, konano, visina se utvruje u librama, a ne uncama.
4. U analiziranoj ispravi nalazi se actunz dvaput, prviput u protokolu (Polae), a drugi
put u eshatokolu (acto Pola). U starijim istarskim ispravama nije rijedak sluaj da se
actum i datum nalaze i na poetku i na kraju isprave i to u priblino ovakvoj ili slinoj
formuli:

13
Die et anno et inzperatoribus indictione suprascripta, acta vero Tergeste (isprava od 29.
travnja 847.). Ta formula preuzeta je iz kasnorimske i ranobizantske, osobito ravenske
isprave (o tome podrobnije u: L. MARGETI, Creske opine u svjetlu isprave od 5.
listopada 1283. i pitanje kontinuiteta dalmatinskih gradskih opina, Radovi Instituta za
hrvatsku povijest, 7, Zagreb, 1975, 66-69). Razlika izmeu te i najstarije pulske formule
nije beznaajna, jer u pulskoj formuli nedostaje ponavljanje datuma, i to u tri od pet
najstarijih isprava, dok u dvije ponavljanja uope nema. I ta pulska neobinost potjee
vjerojatno iz kasnorimske i ranobizantske isprave, od koje se pulska isprava vrlo rano
odvaja na specifian nain, tako da je veza jedva prepoznatljiva. U kasnijim pulskim
ispravama actunz se nalazi samo u protokolu.
5. U ovoj i jog dvije najstarije pulske isprave pojavijuje se rije inquirere u smislu
osporavanja preko suda. U S. LEICHT, Note di documenti istriani di diritto privato dei
secoli IX-XII, Miscellanea di studi in onore di Attilio Hortis, I., 1910., . 184 misli da se
radi o grjeki i da se zapravo u ispravi imitiraju isprave njemakih careva u kojima stoji
inquietare. Ali to nije uvjerljiva hipoteza. Nije nemogue da to treba povezati s Lex
Ronzana Utinensis (Curiensis), koja u X., 7. ima istu rije s istim znaenjem. Iz toga i iz
nekih drugih okolnosti mogla bi se braniti teza da je ta neobino vana Lex Ronzana
ipak pisana za Istru, kao to se to u XIX. stoljeu tu i tamo pokualo dokazati s
nedovoljnim argumentima, a ne, kao to to zastupa vladajua znanost, za Reciju ili
sjevernu Italiju. Pitanje zasluuje monografsku obradu, koja bi bacila novo svjetlo na
istarsku pravnu povijest, a imala bi i opeeuropsko znaenje.
6. Jog nekoliko primjedaba vie diplomatikog znaaja. Isprava ne sadri potpis
izdavaa, to moda upuuje na evoluciju iz bizantske uprave, koja je klauzulu o izdavau
imala u ranije vrijeme u protokolu, pa kada je u Istri takva klauzula nestala, neko se
vrijeme izdava nije spominjao ni u protokolu ni u eshatokolu. Isprava nema ni inae
uobiajene oznake uz potpise: +signunz nzanus, za pisara nema oznake da je duhovnog
stalea, u pisarovoj klauzuli ne nalazimo ni rijeipost traditam, a dakako nema ni peata,
jer se notarsko-peatna isprava pojavljuje tu i tamo tek u XIII. stoljeu.
L.M.

14
 6.

RABLJANI PRIZNAJU MLETAKOG DUDA ZA SENIORA

(CD, I., 54-55)

RAB. KVARNER 1018., srpanj

(komunalno ureenje, tribut, prior, trun, tribun)

LITERATURA: MARGETI, Creske opine. cit. (5.).

"(...) U gradu Rabu (...) obeajemo Majo, biskup toga grada Raba, zajedno s
Trumbelatom, naim priorom, i zajedno s klerom i narodom, to stanuje u gradu (...) s
naim sljednicima i nasljednicima i ostalim potomcima Vama, gospodaru Otonu, naem
senioru, vojvodi Mleana i Dalmatinaca i Vaim sljednicima davati svake godine tribut od
10 libara svile (...)." Uz biskupa i druge crkvene linosti ispravu je potpisao jo i Bellata
prior.

Rab je u to dobajos pod bizantskim vrhovnitvom, ah je Bizant odstupio stvarnu vlast

Mleanima nakon uspjeno dovrenog rata protiv Samuila. Rab je naelno jo uvijek
bizantska opina, na to upuuje i naziv trun = tribun. Izlaz iz pravne neprilike pronaen
je u pravnoj distinkciji: mletaki dud je senior, dakle on ima kvazifeudalnu vlast nad
Rabijanima, a ona naelno ne dira bizantsku vrhovnu vlast. S druge strane, biskup, prior i
stanovnitvo ne obeavaju 10 libara svile u ime bizantske opine, nego u vlastito ime kao
"privatnici", to se vidi po navodenju sljednika i potomaka. Ovo je lijep primjer prvih
poetaka srednjovjekovnoga organiziranja grada, ali jog uvijek u "antikoj" ahuri,
bizantskoj opini.
L.M.

15
 7.

RASPOLAGANJE ALODIJEM (CD, I.,

148-150)

BIOGRAD. HRVATSKA Oko 1070-1076.

(alodij, laudatio parentum, darovanje)

LITERATURA: MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), str. 6.

"O alodiju1 Ivana Slavena u Zagorju (De alodio Johannis Sclavi in Agorrica). Ivan
Slaven (...) daroveo je (concessit) istom samostanu itav svoj alodij koji se nalazi u
Zagorju po elji i uz suglasnost svoga brata Nozdre (volente ac collaudante suo fratre
Nosdra)2 u nazonosti ovih svjedoka (...)
0 alodiju udovice Barbare. Isti opat P(etar) kupio je od kralja Kreimira alodij neke
udovice Barbare za 40 romanata; roacima pak Barbare takoer je dao 15 romanata3 (...)"
L.M.

1
Alodij je zemlja u vlasnitvu, tj. zemlja koja se ne dri na osnovi lenske
koncesije (feud). Rije alodij dolazi iskljuivo na podrujima pod utjecajem franakog
prava. Rije dolazi u Polikorionu samostava sv. Ivana Rogovskog samo u zabiljekama
koje se odnose na XI. stoljee, a kasnije naglo nestaje. To je dokaz za punu sadrajnu
vjerodostojnost Polikoriona koji je sauvan u vjerojatno neto izmijenjenom obliku,
naime ini se da je kasniji prepisiva "popravio" barbarizirani latinski jezik originalnog
teksta.
2
Kako je rije o obiteljskoj imovini, za otudivanje je potrebna suglasnost
ovlatenog najblieg roaka, tzv. laudatio parentum, pretea prava prvokupa i otkupa.
3
Opat je oito dao Barbarinim roacima znatan iznos novaca na ime njihova
prava na obiteljsku imovinu.

16
 8.

OPAT SAMOSTANA SV. IVANA ROGOVSKOG KUPUJE

ZEMLJU
(CD, I., 150)

BIOGRAD. HRVATSKA Poslije 1076.

(obiteljska imovina, pripadci, kupoprodaja)

LITERATURA: V. NOVAK - P. SKOK, Supetarski kartular, Zagreb, 1952.

"(...) Ima tamo i druga (zemlja) koju je kupio isti opat M(adije) od Deine (...) za 10
romanata od Radanieva unuka, i to s kamenjem, vodama, umama i svim njezinim
1
pripadcima (cum petris, aquis, silvis et omnibus suis appendiciis). Svjedoci (...). Ovo su
imena predaka (avorum) onoga koji je prodao tu zemlju: Ciprijan, njegov djed, baka
2
Helena, njegov otac Klonimir. "
L.M.

1
Obiteljska zemlja bila je dakle drijeb kojem je pripadao kao udio i idealni dio nepodijeljenih
zemalja. Nepodijeljene zemlje mogli su opinari kasnije podijeliti prema visini udjela.
Navoenje kamenja, vode i uma nema konstitutivni znaaj, ali odaje srednjovjekovno shvaanje po
kojem je svaki "dodatak" zemlji mogao imati posebnu pravnu sudbinu.
2
Nije posve jasno zato se navode prodavateljevi preci. Je li zato da se naglasi da je rije o obiteljskoj
imovini? Ali time valjanost prodaje slabi, jer je podlona eventualnoj suglasnosti roaka (laudatio
parentum) i eventualnom otkupu. Ili navoenje predaka slui moda zbog tonije identifikacije
prodavatelja? Ali ta teza izgleda jo manje uvjerljivom.

17
 9.

SLOBODNI SELJACI I NJIHOVE OPINE U

HRVATSKOJ DRZAVI
(CD, I., 173-174)

SPLIT POLJICA. HRVATSKA. DALMACIJA Oko 1080.

(slobodni seljaci, opine)

LITERATURA. RAKI, cit. (12.); GRAFENAUER, cit. (11.);

MARGETI, cit. (12.).

"Htjeli smo sagraditi naseije (victim) za nae sluge na spomenutom Montielu, to

smo ga kupili od Miroslava (...), ali su se Vuii i dvornik Prodan sa svima Tugaranima
(...) poeli odupirati tvdei: `Ne smije graditi naseije na Montielu, jer pripada nama
(quia noster est)'. A ja njima: `Dolina i brijeg (...) moji su jer sam ih kupio od Miroslava'
".

Iz toga znaajnog odlomka vidi se sukob raznih koncepcija vlasnitva. Moe se

pretpostaviti da je Miroslav dobio od kralja na dar spore zemlje i onda ih prodao Petru
Crnom. Kralj je prema patrimonijalnom shvaanju drave prisvajao za sebe pravo
raspolaganja svim neobradenim zemljitima na podruju svoje vlasti. Obratno, opinari su
smatrali da je neobradena zemlja "njihova", mislei pri tome vjerojatno na neku vrstu
opinskog "vrhovnitva" nad neobradenom zemljom povezanog s idejom o kolektivnom
vlasnitvu, ili, u najmanju ruku, na trajno pravo iskljuivog koritenja i uporabe toga
zemljita. Uostalom, iz odlomka je vidljiv ne samo taj sukob pravnih koncepcija nego i
drutvena diferencijacija unutar opine. U ime opine nastupaju "Vuii", oito
najuglednija opinska obitelj, koja se osjeala osobito pogodenom Miroslavovim
raspolaganjem. Usto u ime opine nastupa i "dvomik Prodan". On je najvjerojatnije
kraljev predstavnik u opini pa je njegova pomo mogla imati presudno znaenje u sporu.
Po Skoku (Novak - Skok, op. cit., 293, br. 8) dvornik je seoski starjeina.

U sporu koji se vodio "mnogo godina" prije upravo spomenutog spora spominju se i
vojni pratioci vladara i splitski "plemii":
"Mi smo pozvali mnoge splitske plemie (nobilibus), medu njima i Jakova, vojvodu
Mariana s njegovim vojnicima (militibus)".

18
Spor se vodio pred "ovim svjedocima: pred reenim vojvodom i njegovim rizar Zavidom i
ostalim njegovim vojnicima, (...) satnikom Dobrovitom (...), Draganego dvornikom (...) i
mnogima drugima" (CD, I., 174).
Ovdje je spomenut neretljanski knez Jakov. Na drugom mjestu spominje se i neretljanski
knez Rusin i kralj Slavac. Nije posve jasan odnos neretljanskog kneza prema Hrvatskoj, ali
je bar to sigurno da su Neretljani u XI. st. ve postali sastavni dio Hrvatske, ali s velikom
autonomijom.
Splitski "plemii" (nobiles) navedeni u ovome odlomku nisu ni predstavnici gradskog
plemstva, koje se tek kasnije razvilo, a jo manje lanovi srednjovjekovnoga plemikog
stalea, nego naprosto ugledniji i bogatiji graani iii gradski poglavari i predstavnici vlasti.
Rizar je nesumnjivo vaniji vojni funkcionar, moda na elu "vojnika", pratilaca vojvode
Jakova. Dosadanja objanjenja rijei i funkcije ne zadovoljavaju, jer ne uzimaju u obzir
njegovu prvenstvenu vojnu ulogu ("rizar Zavida i ostali vojnici!").
Satnik je vojna funkcija, koja se u srednjem vijeku znaajno razvila. Nakoii doba migracija
to je bio vojni starjeina nad 100 graniara - vojnika-seljaka, a jog' kasnije opinski
funkcionar. Odatle se moe zakljuiti da je razvoj hrvatskoga drutva tekao od vojnika
preko vojnika-seljaka do opinara.
L.M.

19
 10.

PETAR CRNI OTKUPLJUJE SEMIDRAGA, A TAJ SE

OSLOBADA OD NJEGA
(CD, I., 173)

SPLIT - POLJICA. HRVATSKA. DALMACIJA Oko 1080.

(ius hereditarium, obiteljsko vlasnitvo)

LITERATURA: L. MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.).

"Nadalje, kupili smo Semidraga od njegovih neprijatelja za 40 romanata, pa kako on

nije imao sredstava da se otkupi, dao mi je zemlju koja je pripadala njegovu ocu da sve
podijelim na polovicu s njegovim sinom (...) i tako je postao od mene slobodan".

Semidrag se naao u velikoj neprilici jer nije mogao vratiti Petru Crnom iznos
otkupnine pa je zato bio prisiljen odstupiti dio obiteljske imovine. Ali, on slobodno
raspolae samo s dijelom zemlje, jer drugi pripada njegovu sinu. Da je Semidrag imao
dva sina, mogao bi raspolagati samo s treinom itd. Takav tip vlasnitva zove se
obiteljsko vlasnitvo (ius hereditarium). To je temeljna ustanova imovinskog prava
mnogih srednjovjekovnih pravnih sustava, pa i hrvatskoga.
Ius hereditarium (obiteljsko vlasnitvo) staroga hrvatskog prava bitno se razlikuje od
klasinog rimskog i modernog pojma vlasnitva. Ono pripada svima nepodijeljenim
lanovima obitelji, pojedini lan obitelji ne moe do diobe valjano raspolagati svojim
udjelom, a nakon diobe nezastarivo roako pravo otkupa u znatnoj mjeri ograniava
slobodu raspolaganja.
I individualno i obiteljsko vlasnitvo staroga hrvatskoga prava razlikuje se duboko po
svojoj koncepciji od moderne koncepcije vlasnitva, prema kojoj je vlasnitvo razmjerno
najpotpunije stvarno pravo koje u naelu obuhvaa pravo posjedovanja, koritenja,
upravljanja i raspolaganja. Ako je neko od tih prava odvojeno od vlasnika, im ta
odvojenost prestane (npr. prestankom plodouivanja), vlasnik ponovno stjee prava koja
je imao plodouivalac. Obratno, u starom hrvatskom pravu - isto kao u postklasinom
rimskom pravu i pravnim sustavima srednjeg vijeka - takav opi pojam vlasnitva nije
postojao. Svako pojedino ovlatenje inilo je samo za sebe sadraj posebnog prava, pa je
zato postojala naelna mogunost da vie osoba ima pravo

20
"vlasnitva" nad nekom stvari, i to tako da svaki "vlasnik' 'ma ovlatenje razliito od
drugoga "vlasnika". Zato se u ispravama isticalo da stjecal c ima npr. pravo "imati,
prodati, darovati, zamijeniti, dati u zalog, posjedovati i uope otuiti" (CD, II., 261). To je
razlog zbog kojeg u naelu u srednjem vijeku nisu postojala tzv. stvarna prava na tuoj
stvari.
Vlasnitvo nad nekretninom stjecalo se tzv. investicijom, tj. sveanom tradicijom
koja se obino sastojala od sveana uvodenja u posjed i obilaska granica.

L. M.

21
 11.

SERVI U HRVATSKOJ DRAVI

( CD, I; str. 177 - 178 )

SPLIT - POLJICA. HRVATSKA. DALMACIJA Oko 1080. - 1090.

(servi) .

LITERATURA: RAKI, cit. (12.); B. GRAFENAUER, Zgodnjefevdalna

drubena struktura jugoslovanskih narodov in njen postanek, Z, XIV.,
1960, 63 i dalje; MARGETI, cit. (12.).

a) "Kupio sam serva po imenu Andriula, zato to sam dao u zajam njegovu ocu 40
solida, pa kako nije imao odakle vratiti, uzeo sam reena sina (...), uz uglavak, ako dade
odgovarajueg serva, neka kao slobodan otie, a ako ne, neka bude trajno serv reene
crkve".
b) "Kupio sam serva Ljutia; taj Ljuti dugovao mi je 3 solida, pa kako nije imao
odakle vratiti, predao mi se kao serv".
c) "Darovao sam istoj crkvi serva po imenu Nikolu sa enom Dabrinom sa sinovima i
kerima i njegovim vinogradom (...); kupio sam ga od njegova brata Grge".

Serv se u prva dva sluaja nesumnjivo moe otkupiti i vraanjem duga od 40

odnosno 3 solida. .
Vijest pod c) moe se objasniti ovako: slobodni seljak Nikola bio se zaduio i kako
nije mogao vratiti dug, pomogao mu je brat Grga, koji je time stekao "stvamopravna"
ovlatenja na radnu snagu svoga brata. Grga je nakon toga prenio svoja prava na osnivaa
samostana, Petra Crnog, koji je onda predao Nikolu kao serva samostanu. Nikola e se
moi osloboditi zavisnog odnosa prema samostanu ako vrati dug. U svakom sluaju,
Nikola ostaje vlasnik svojih vinograda (je li samo nasada ili i zemlje?). Nije nemogue da
je Nikola takvim rjeenjem bio zadovoljan, jer je u samostanu dobio monog zatitnika pa
e kao crkveni serv biti manje izloen izrabljivanju i drugim neugodnostima vlasti i
monika, a valjda i vlastitog brata.

L. M.

22
 12.

ORGANIZACIJA DRZAVNE VLASTI U HRVATSKOJ DRZAVI XI.

STOLJECA
(a: CD, I., 148; b: CD, I., 156: c: CD, I., 166)

HRVATSKA Druga polovica XI. stoljea

(veliki posjed, ubiranje tributa)

LITERATURA: F. RAKI, Nutarnje stranje Hrvatske prije XII stoljea, Rad,

LXX., 1884., 153-190; LXXXIX, 1886., 134-184; XCI., 1881., 125-180;
XCIX., 1890., 73-128; CV., 1891., 202-238; L. MARGETI, Znaenje i
porijeklo rijei tepija i dad, ZRVI, XVII., 1976., 55-64; J. HORVAT,
Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. izd., 1980., s komentarima KOAKA,
ADAMEKA i LUIA.

a) (Iz Polikoriona samostana sv. Ivana Rogovskog)

"Apri Sokolaristi (...) darovao je samostanu zemlju (...) koju je dobio na ovaj nain:
Jednog je dana Apri primio u goste kralja Kreimira i kraljicu i kraljevski ih poastio.
Nakon toga obdario ih je bogatim darovima: kralju je dao vrlo vrijednog roba (optimum
puerum) s vrlo dobrim konjem, kraljici vrlo dobru robinju, kraljevom titonoi tit i
koplje, a i ostalima je dao razne darove (...)".
b) (Iz Polikoriona samostana sv. Ivana Rogovskog)
"(...) Tamo je zemlja koju je kupio opat M(adije) za 35 zlatnika od `Pissachani' i sve
to je pripadalo toj zemlji u vodama, stijenama, umama. Svjedoci: Stresina Bribirski i
njegovih pet vojnika i Streza, ujak kralja Zvonimira".
c) (Iz Supetarskog kartulara)
"Nakon toga dao je kralj Zvonimir Strezi, svome ujaku, sve zemlje (...) poevi od
Solina do Biaa, da uzima tribut iz njih".

Iz ovih triju odlomka nazire se nain ivota i organizacija kraljevske vlasti u

Hrvatskoj u XI. stoljeu. Kralj i njegovi dvorjanici dolazili su u "goste" imunijim
funkcionarima i tamo se neko vrijeme gostili i ujedno ih darivali zemljama. Kralj je
povremeno darivao velikae pravom ubiranja poreza.
Iz drugih izvora poznati su kao najvaniji funkcionari na kraljevu dvoru tepi
(tepija) i dad. Tepi je bio kraljev zamjenik. Rije potjee moda od bizantske funkcije

23
topoteretes, "namjesnik", u junoj Italiji nazvan kojiput tepotati. Dad je jog nejasniji
naziv i funkcija. Svakako nema veze s "djedom", jer bi inae dolazio i u obliku "did".
Moda je to kraljev ekonom i blagajnik ("ministar financija").
Ban je upravljao "likom krajinom", upani su bili kraljevi funkcionari na elu
upanija. U najstarijim ispravama upani su u pratnji kralja. Usp. comes, knez, koji je
takoer najprije oznaavao vladareva pratioca, a kasnije funkcionara na elu grofovije.

L. M.

24
 13.

KRALJ KOLOMAN DAJE POVLASTICE TROGIRU

(CD, H., 19)

DALMACIJA 1108., 25. svibnja

(grad - privilegij)

LITERATURA: N. TOMAI, Temelji dravnoga prava hrvatskoga

kraljevstva, Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljskog arkiva, XV., 1910.; M.
KOSTRENI, Slobode dalmatinskih gradova po tipu trogirskom, Rad 239.,
1930., 59-147; GY. GYORFFY, 0 kritici dalmatinskih gradskih privilegija
12. stoljea, Zbornik Histroijskog instituta Jugoslavenske akademije, 6.,
1969., 97-108; N. KLAI, Jog jednom o tzv. privilegijama trogirskog tipa,
Istorijski asopis, XX., 1973., 15-87; L. MARGETI, Vijesti Andrije
Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeu i njegovi izvori, HZ, XXXV., 1982., 209
i d.

Godine Gospodnjega utjelovljenja 1108., petoga mjeseca, 25. dana, u dvanaestoj

godini moga kraljevanja. Ja Koloman, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije (1)
potvrujem prisegom (iuro) na sveti kri vama Trogiranima, svojim vjernim (fidelibus)
graanima, vrsti mir (rmam pacem); (2) men i mojem sinu neete trebati plaati tribut
(tributarii ne sitis); (3) biskupa pak i kneza (comitem), kojeg izaberu kler i narod, potvrdit
u (ordinabo) i (4) dopustit u da se sluite pravom utvrenim od starine (lege antiquitus
constituta), (5) osim to de kralj imati dva dijela gradske luke pristojbe od stranaca, trei
dio gradski knez (comes civitatis), a desetinu biskup. (6) Neu dopustiti da se u vaem
gradu nastani ni jedan Ugrin ili stranac osim onoga kojega ete prihvatiti po vlastitoj
volji. (7) Kada pak k vama doem da bih se okrunio ili da raspravljam o poslovima
kraljevstva, nikome od graana nee se nanositi nasilje u njihovim kuama, osim ako bi
koga sami prihvatili iz sklonosti. (8) Ako bi se pak moda kome inilo da ga moja vlast
titi i htio bi drugamo otii, neka otie siguran kamo god hoe sa enom, djecom i
pratnjom i sa svima svojima. To je prisega koju je potvrdio kralj, nadbiskup Lovro i
ugarski upan. Ja Ivan, dvorski upan, dajem suglasnost (laudo) i potvrujem (confirmo).
Ja Apa, upan, dajem suglasnost i potvrujem. Jo Toma, biogradski upan, dajem
suglasnost i potvrujem. Ja Jakov, borodski upan, dajem suglasnost i potvrujem. Ja
Ugudi, vavarski upan, dajem suglasnost i potvrujem. Ja Slavac, novigradski upan,
dajem suglasnost i potvrujem.

25
 1. 0 ovoj ispravi postoji vrlo velika literatura s oprenim shvaanjima o autentinosti
isprave i njezina sadraja. Tako npr. N. Klai smatra da je isprava diplomatika, formalna
krivotvorina, ali da joj je sadraj pouzdan. Po Gyorffyju je isprava autentina i s formalne
i sa sadrajne strane. N. Klai navodi ove dokaze za neautentinost oblika isprave: 1)
datacija je u protokolu, 2) ona je pisana u subjektivnoj formi, 3) umjesto dignitarija
(popisa vanijih dostojanstvenika koji su obavljali funkciju u vrijeme ispostavljanja
isprave) u ispravi su navedene osobe koje imaju ulogu svjedoka, 4) u ispravi nema
sankcije. Sve to upuuje, po N. Klai, na to da je isprava sastavljena na nain koji je bio
uobiajen za dalmatinske isprave nastale u krugu dalmatinskih notara te da nije mogla
potei iz kraljevske kancelarije Arpadovia.
Treba primijetiti da neke sauvane Kolomanove originalne isprave imaju datum u
protokolu, a neke u eshatokolu. Usto, neke nemaju sankciju, a u dvjema ne postoji
dignitarij u smislu popisa dostojanstvenika, nego se za nazone kae da su "potvrivai"
(confirmatores) isprave. Prema tome, isprava o podjeljivanju povlastica Trogiru razlikuje
se od ostalih Kolomanovih isprava samo u tome to je sastavljena u subjektivnoj formi.
Pa ipak, oblik trogirske diplome doista odudara od originalnih Kolomanovih isprava.
Kolomanovi upani, navedeni u trogirskoj diplomi, nemaju poloaj svjedoka, nego oni
daju suglasnost (laudo et confirmo). tj. smatra ih se u neku ruku sudionicima u vrenju
pojedinih akata kraljevske vlasti. Formulacija (laudo et confirmo) ne postoji u ugarskim
ispravama, ali ona ne samo to nije potvrena ni u jednoj autentinoj dalmatinskoj ispravi
nego je se uope ne moe povezati s funkcijom pravih svjedoka. ini se da je ta
formulacija preuzeta iz prakse apulijskih crkvenih pisara gdje je bila prilino obljubljena
u drugoj polovici XI. i prvoj polovici XII. stoljea, i to za oznaavanje konsensa osoba za
koje se smatralo da imaju odreeno pravo suodluivanja.
Uostalom, i po sadraju trogirska isprava iz 1108. godine podsjea na neke apulijske
isprave. Tako se kralj Roger kune 1132. godine graanima Barija da e im priznati
odredene povlastice, i to u ispravi koja ima dataciju u protokolu i u kojoj mnoge odredbe
snano podsjeaju na stilizaciju trogirske diplome. Tako npr. kralj obeaje "da vas
(tj.stanovnike Barija) nee bez vae volje liiti vaeg zakona i vaih pravnih obiaja, kojih
se drite takorei kao zakona", zatim "da nee nasilno smjetati nikoga u vaim kuama".
2. to se pak tie sadraja trogirske diplome, u prvom redu treba obratiti pozornost
na samo kraljevo zaklinjanje. Kralj se kune "no sveti kri" i pritom obeava "vrsti mir".
Prema razmjemo pouzdanoj biljeki koja se uva u Mlecima (tekst u CD, II., 24),
Koloman je pred Zadrom prisegnuo "na etiri evanelja", i to "da nee slobodu
(libertatem) Dalmacije nikako prekriti", prema znaajnoj biljeki iz XII. stoljea
sauvanoj u Knjizi crkve sv. imuna, mletaki dud Ordelafo Faledro kune se Zadranima
"na sveta etiri evanelja" da e im osigurati "vrlo vrsti mir (pacem) i znaajnu slobodu
(libertatem) uglavkom da u vaem gradu biskupa ili kneza ne od stranih, nego od graana,
i to onoga kojeg izabere kler i narod ..." (reenica se ovdje prekida), vidi CD, II., 393.
God. 1117. mletaki dud kune se Rabljanima da e potovati "njihove pravne obiaje i
njihov pravni poloaj i slobodu (libertatem) njihove zemlje" (CD, II., 29-30),

26
a kralj Bela, potvrujui 1242. god. povlastice Trogiranima, kune se "na sveti kri i
presveta evanelja" da e im sauvati "mir, pravni poloaj i slobodu" (pacem, statum et
libertatem; CD IV, 146). Odatle se vidi da nije nimalo sigurno da je stilizacija Trogirske
diplome izvorna. Vjerojatno je da je Koloman prisegnuo da e potovati slobode
Trogirana, a meu njima kao najvaniju da nee dirati u postojei gradski pravni poredak i
sustav.
S druge strane, prisegna Kolomana "njegovim vjernim Trogiranima" daje jasno na
znanje da kralj smatra Trogirane svojim podlonicima i da od njih oekuje vjernost. Jesu li
Trogirani prisegnuli kralju na vjernost? To je vie nego vjerojatno. Od mnogobrojnih
primjera takvoga obeanja vjernosti dovoljno (vidi cit. 6.) je uputiti na obeanje Rabljana
dano 1018. god. mletakom dudu Otonu, "naem senioru" (CD I, 54). Dakle, Koloman se
upravo kao senior kune "svojim vjernima" da e ih sauvati u njihovim pravima, a
meusobni odnosi bili su oito utvreni prethodno postignutim sporazumom. Takav
formalni feudalni ugovor ima nekoliko znaajnih prednosti za suugovarae, jer ne dira u
vrlo osjetljivo pitanje vrhovnitva nad Trogirom. Koloman je vrlo dobro znao da papa
smatra kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije (regnum Croatiae et Dalmatiae) svojim feudalnim
vlasnitvom, a znao je da se ni Bizant nije odrekao svojih prava na Dalmaciju. U takvoj
situaciji esto se pristupalo u ranom srednjem vijeku ugovorima, koji su naprosto
utvrdivali stvarno stanje.
Pri tome Koloman postupa vrlo velikoduno i oslobaa svoje nove podanike plaanja
tributa, ime takoer daje na znanje da pitanje vrhovnitva nad Trogirom ostavlja
otvorenim. Tribut, spomenut odmah u drugoj toki prisege, odnosi se, vjerojatno, na
plaanje posebnog podavanja zbog koritenja teritorija na kojem lei Trogir.

Vrlo je udno to Koloman obeaje da e potvrditi - ordinabo - biskupa i kneza -

comitem. Kako su dalmatinskim gradovima upravljali do Kolomana priori, a ne knezovi,
ne ini se vjerojatnim da je Koloman na taj nain dao na znanje kako ima namjeru provesti
temeljite reforme u upravijanju gradovima jo prije nego to je osigurao svoju vlast. Ve
spomenuta biljeka o Kolomanovu zborovanju pred Zadrom rabi rije primas, to podsjea
na rije prior. Takvom "neutralnom" terminologijom mogao je doista Koloman pripremiti
na bezbolan nain ukidanje priorata, a da pri tome ne izazove sumnju gradana. Uostalom, i
rije orinaboje vrlo dvojbena. Upravo spomenuta biljeka tvrdi da je Koloman obeao da
e "konfirmirati" biskupa i kneza, a izraz confarmare dolazi u Belinoj potvrdnici iz 1242.
god. i u obeanju mletakog duda Rabljanima iz 1117. godine, a i inae je u skladu sa
sadrajem kraljeva ovlatenja. Uostalom, u ve spomenutoj biljeki sauvanoj u Knjizi
crkve sv. imuna tekst se prekida upravo na mjestu na kojem je trebalo biti navedeno na
koji nain dud sudjeluje pri postavljanju biskupa i kneza. Ordinare se nije rabilo za
potvrdu knezova, a to se tie biskupa, to bi znailo veliko i otvoreno uplitanje u crkvene
poslove jer je poznato da s Crkva odupirala nastojanjima svjetovne vlasti da ta ima
odluujuu ulogu pri postavljanju biskupa. Koloman je elio da sa Crkvom ima to bolje
odnose pa je 1106. god. dao u Guastalli papi vrsto obeanje da se nee uplitati u
investituru biskupa. Ako se eli "spasiti" vjerodostojnost Trogirske diplome s obzirom na
Kolomanovu obeanje da e "ordinirati" biskupa, kojeg izaberu kler i narod, onda treba
vrijeme donoenja Kolomanove povlastice Trogiru prebaciti u vrijeme prije 1106., tj. u
1105. god.

27
 Prema stilizaciji t. 4 i 5 izgledalo bi kao da je pravo nadreene vlasti na dvije treine
lukih pristojba ubranih od stranaca nova odredba, koja do Kolomana nije postojala u
Trogiru. Ipak, neobino je povezivanje pravnog sustava kao cjeline s pravom kralja na
dvije treine lukih pristojba. Belina povlastica iz 1242. god. povezuje oslobaanje
graana od plaanja bilo kakvih tributa s pravom kralja na dvije treine prihoda od stranih
trgovaca "iz gradskih luka i vratiju". Nisu li moda u izvornom tekstu bile povezane t. 2 i
5?
3. Prema ve vieput spomenutoj biljeki o Kolomanovu zborovanju pred Zadrom,
Koloman je darovao Zadru, Splitu i Rabu zlatni kri i torn prigodom posebno potvrdio
svakom od tih gradova ono to je obeao provinciji Dalmaciji kao cjelini. Prema tome,
nema razloga sumnjati u to da je i Split dobio iste povlastice kao i Trogir. (Drukije N.
Klai.)
Postoje pouzdane vijesti da je Kolomanov sin Stjepan bio 1124. godine u Dalmaciji.
ini se da je tom prigodom potvrdio Trogiru i Splitu povlastice to ih je podijelio
Koloman i da je o tome sauvana biljeka na osnovi koje je sastavljena nespretna
krivotvorena Stjepanova isprava iz 1124. god. Nema razloga sumnjati da je u osnovi
istinita vijest iz te isprave, koja glasi: "Istu slobodu i mir (Eadem libertatem etpacem) to
ju je moj otac dao vama, trogirskim i splitskim graanima, potvrujem i osnaujem".
4. Prema Tomaiu, trogirska je diploma samo izvod iz druge, matine isprave. N.
Klai smatra da je tekst te diplome autentian, unato diplomatikoj nevjerodostojnosti
same isprave, a pretena veina ostalih znanstvenika nimalo ne sumnja u to da je rije o
posve pouzdanoj i autentinoj ispravi u cjelini i u pojedinostima.
Ve je upozoreno na neke elemente trogirske isprave koji pobuuju opravdanu
sumnju u autentinost teksta. Ovdje se moe dodati jo neto. Vrlo je udno da u
trogirskoj ispravi nema ni rijei o crkvenim povlasticama. Biljeka o Kolomanovu
zborovanju pred Zadrom naroito istie ulogu Crkve. Sastavlja biljeke kae da je
Koloman prisegnuo "no nastojanja moga oca, biskupa G.", a ne treba zanemariti ni
injenicu da je Koloman poklonio zlatne krieve zadarskoj, splitskoj i rapskoj crkvi. U
biljeki sauvanoj u Knjizi crkve sv. imuna sauvao se na sreu jog jedan odlomak
prisege duda Ordelafa Faledra u kojem dud obeava zatitu zadarskoj crkvi i njezinoj
imovini (Ecclesiam vestram et bona ecclesie manutenere et defenere debeat admi ..., tu
se tekst prekida), koja je utoliko uvjerljivija to je sastavljena pravno ispravnom
terminologijom. Naime, manutenere i efenere struni su izrazi za jamenje i obranu
pred sudom, a i kralj Roger u svojoj ispravi iz 1132. godine u korist Barija najprije govori
o pravima Crkve i kae "da e nastupiti kao branitelj protiv svih onih koji bi to pokuali
uiniti" (contra omnes qui hoc facere temptaverint).
Kako je pouzdana Belina isprava iz 1242. god. sastavljena na osnovi sadraja
trogirske diplome i njezine nadopune kralja Geze II. 1142. godine, obje su isprave (iz
1108. i iz 1142.) sastavljene prije 1242. god., ali ostaje da se proui tonije vrijeme
nastanka i njihov odnos prema splitskim privilegijama iz 1142. i 1207. godine i povlastici
izdanoj ibeniku 1167. god. (vidi cit. 30.), koje sadre tekstove to su u nesumnjivoj vezi
s trogirskom diplomom.
L. M.

28
 14.

KRALJ STJEPAN III. DAJE SIBENANIMA

POVLASTICE "TROGIRSKOG TIPA"
(CD, II., 115-116)

IBENIK. HRVATSKA 1167.

(grad - privilegiji)

Literatura, tekst i analizu teksta vidi cit. (30.).

L. M.

29
 15.
BELA III. DARUJE MODRUKU UPANIJU
(CD, II., 262-263)

HRVATSKA 1193.
(comitatus, upanija, kraljevska darovnica)

LITERATURA: V. KOAK, Poloaj Vinodola u hrvatskoj feudalnoj

dravi, HZ, XVI., 1963., 131-146; N. KLAI, Kako i kada su knezovi krki
stekli Modru i Vinodol, VHARP, XVI., 1971., 129-168; L. MARGETI, Iz
vinodolske prolosti, Rijeka, 1980., 16-20.

U ime Svetoga Trojstva i nedjeljivog jedinstva. Bela po milosti Bojoj nasljedni kralj
Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Rame. Kako se vjemost poveava kada se korist iz
vjernosti nagrauje dostojnom naknadom, smatramo dostojnim obilnije otvoriti ruku
kraljevske dareljivosti onima koje naoj milosti preporuuje prokuana dugostrajna
vjernost i trajno iskazivanje odanosti. Uzimajui stoga u obzir (to) dobronamjernijim
okom iskrenost i odanost naega ljubljenoga i vjernoga kneza Bartola, predali smo njemu
i njegovim nasljednicima po nasljednom pravu svu zemlju, koja se odnosi na Modruku
upaniju (totam terram pertinentem ad comitatum Modrus), sa svim pripadcima i svim
prihodima, da je trajno posjeduju, na temelju ovakvog sporazuma (naime) da spomenuti
knez u naknadu za primljeni beneficij sudjeluje u vojsci nae jasnosti unutar granica
kraljevstva s deset oklopnika, ali ipak neka doe na poziv (samo) u ono vrijeme kada
bude hrvatska vojska openito pozvana kraljevskim nalogom u vojnu. Odluili smo
ukljuiti i ovaj uvjet (naime): ako bi reeni knez otiao bez djece na put odreen za sve
to je ivo, neka jedan od sinova njegove brae (unus ex filiis fratrum ipsius) uz isti
ugovorni namet (eodem conventionis moo) pod vrhovnitvom nae jasnosti posjeduje
zemlju bezbrino i mirno. Osim toga, hoemo i kraljevskim autoritetom odluujemo da
svi podanici te zemlje ne potpadaju ni pod iji sud (nullius iudicio assistere), nego
iskljuivo svoga gospodara; ipak, ako bi ban bio nazoan u toj zemlji, neka ima ovlast
sudenja, tako dugo dok je nazoan, ali neka ih ne poziva nekamo drugamo. Ako pak
njihov gospodar ne bi htio (noluerit) dijeliti pravdu o svojim ijudima njihovim
protivnicima, pa prituba doe do bana, samo u torn je sluaju (gospodar) duan u ime
svojih ljudi odgovarati pred banom. Ako pak vie puta reeni knez ne bi doao na nau
vojnu s onoliko oklopnika koliko se ugovorom obvezao da e ih dati, pa naa jasnost
utvrdi da je to uinjeno zbog lijenosti ili nebrige ili nemara, neka na prvu

30
iduu vojnu doe s dvostrukim brojem oklopnika, a inae koliko bude oklopnika
nedostajalo, neka ih toliko naknadi u drugoj vojni. Da bi dakle ova isprava naeg
darovanja dobila snagu trajne vrijednosti i da nikome ne bi bilo slobodno bilo to oduzeti
iii umanjiti, dali smo je opremiti svojim likom utisnutim u zlatni peat. Dano rukom
magistra Katapana, prepota stolnobiogradskoga, ugarskog kancelara, godine 1193. za
asnoga Joba, ostrogonskog nadbiskupa, Saula, kalokog nadbiskupa, Kalana, peujskog
nadbiskupa i namjesnika Dalmacije i Hrvatske, Krispina, anadskog biskupa, Dominika,
zagrebakog biskupa, Moga, komesa palatina i bakog komesa, Dominika, dvorskog i
bodrokog komesa, Andrije, opronjskog komesa, Bota, bihorskog komesa, Fulkona,
vavarskog komesa, Maharija, solnokog komesa.

Isprava je po miljenju vladajue znanosti vjerodostojna. N. Klai tvrdi da je

krivotvorena sredinom prve polovice XIV. stoljea, dok Margeti misli da je sastavljena
prije 1242. godine na osnovi vjerodostojne isprave, ali uz interpolacije u korist Krkih
knezova u dispozitivnom dijelu isprave.
Klauzula peaenja ("dali smo opremiti svojim likom utisnutim u zlatni peat")
dodue je neobina, ali je ipak nalazimo tu i tamo u kraljevskim ispravama iz toga doba,
ali ne i kasnije. Intitulacija Bele III. takoer je u redu, a popis dostojanstvenika, tzv.
dignitarij, takoer ne pobuuje nikakve sumnje.
U odredbi o sudskoj vlasti kneza Bartola rabljena je rije noluerit, koju nai izdavai,
pisci i prevoditelji pogrjeno itaju uoluerit. Na ispravan tekst u nas upozorio je tek
Koak, op. cit., 136.
Klauzula o sudskoj vlasti kneza Bartola jasna je i uvjerljiva. Odredba ima
etverostruko znaenje:
a) svi slobodni stanovnici obvezuju se da budu nazoni sudskim skuptinama to ih
dri knez,
b) stanovnici se oslobaaju obveze da budu nazoni bilo kojim drugim skuptinama
koje bi neka druga vlast htjela drati na Modruu,
c) knezu se priznaje javnopravna sudska vlast na podruju Modrua,
d) kako se jedino na kneevim sudskim skuptinama rjeavaju sporovi, odredba u
svom proirenom znaenju znai i to da su stanovnici podvrgnuti sudskoj kneevoj vlasti.
Ako knez ne bi htio suditi u povodu tube osobe koja ne potpada pod njegovu vlast,
to ukljuuje i eventualne bitne povrede postupovnoga ili materijalnog prava sa strane
kneza, tuitelj, stranac, ima u skladu s navedenim tekstom isprave pravo obratiti se banu.
Stanovnicima modrukog podruja podjeljuje se znaajan privilegij da se u takvom sluaju
ne moraju izvrgavati neugodnostima i trokovima putovanja do mjesta suenja, a knezu se
kao predstavniku stanovnitva namee ozbiljna i neugodna obveza zatite interesa tuene
strane. Knez je dakle nuni zakonski zastupnik stanovnika modrukog podruja koje su
pred banskim sudom tuili njihovi protivnici u sporovima u kojima je trebalo da u prvom
stupnju sudi knez, ako on to iz bilo kojeg razloga nije

31
uinio (ili nije pravilno uinio). Odredba donekle podsjea na privilegij to ga je Bela IV.
dao slobodnom gradu na brdu Grech (Zagreb) 1242. godine po kojem se tuitelju,
nezadovoljnom drugostupanjskom odlukom gradskoga suda, odobrava priziv na kralja, a
gradskom sucu namee obveza da pred kraljem brani odluku vlasti (solus iudex pro aliis
omnibus ad regem ire teneatur).
Darovanje zemalja modrukog komitata iure hereditario ne bi trebalo smetati jer se
time naglaava da je Bartol vlasnik svih modrukih zemalja, ime se iskljuuje kraljevo
pravo na oasnu nepokretnu imovinu modrukih stanovnika. Oni na toj zemlji mogu imati
samo ograniena stvarna prava koja bismo moda najbolje mogli nazvati pravima
stvarnopravnog nasljednog zakupa, pa se po izumru ovlatenikove obitelji njegove
nekretnine vraaju vlasniku, tj. knezu. I doista, u iduim stoljeima nailazimo na vei broj
primjera da Frankapani preuzimaju oasnu imovinu svojih podanika, dok, naprotiv,
neemo naii ni na jedan jedini primjer da bi imovina stanovnika Modrua (i Vinodola)
pripala kralju. Ukratko, te dvije klauzule meusobno se dobro popunjuju. Klauzula o
pravu vlasnitva nad svim zemljama u Modruu daje knezu Bartolu privatnopravna, a
klauzula o sudskoj vlasti javnopravna ovlatenja.
Pravna konstrukcija klauzule o obvezi kneza Bartola da e kralju poslati deset
oklopnika unutar odnosno etiri izvan kraljevstva pravno ne stvara nikakve tekoe jer se
radi o poznatoj pravnoj formi donatio sub modo. Takva darovanja u hrvatskougarskoj
dravnoj zajednici bila su rijetka, ali se ne moe tvrditi da ih nije bilo. Tako npr. kada
kralj Andrija 1224. godine daruje klokoke zemlje nekim obiteljima, izuzimajui ih iz
podreenosti oblinjem kastrumu i uzdiui ih sa stalea jobagiona kralja u stale plemia
de domo et familia nostra, on ih ujedno obvezuje da alju u njegovu vojsku 15 oklopnika i
100 pjeaka ( CD, III., 239).
Meutim, dispozitiv kojim se utvruje nasljedni red neuobiajen je i nevjerojatan.
Darovnicom iz 1193. god. daje se Bartolu i njegovim nasljednicima "sva zemlja koja se
odnosi na modruki komitat". Ako bi knez umro bez djece, "neka jedan od sinova njegove
brae (...) posjeduju zemlju bezbrino i mirno". Takva nejasna klauzula nevjerojatna je u
kraljevskoj darovnici jer ne daje odgovor na najvanije pitanje tko nasljeduje ako ima vie
neaka koji potjeu od jednog ili vie Bartolove brae. Nepotpunost klauzule izaziva
daljnji problem, naime tko e odrediti Bartolova neaka, da li kralj ili sam Bartol. udno
je da klauzula naroito istie da e Bartola naslijediti samo jedan od neaka. Izgledalo bi
kao da je kralj zainteresiran da sve darovano ostaje u rukama jedne osobe, ali to je u
suprotnosti s prethodnom klauzulom po kojoj Bartola nasljeduju u prvom redu njegovi
muki potomci (heredes), to znai da se moe dogoditi da ga naslijedi nekoliko sinova.
Kako je oito da "jednog neaka" moe naslijediti jedan ili vie njegovih (neakovih)
potomaka, proizlazilo bi da je kralj bio zainteresiran za cjelovitost i nedjeljivost Modrua
samo u jednoj jedinoj generaciji, a to oito nema smisla. Uostalom, drimo li se tono
rijei klauzule, ispadalo bi da modruki komitat prelazi samo na ovako ili onako
utvrenog Bartolova neaka i da se nakon njegove smrti vraa kralju na oasno dobro.
Tako shvaena klauzula pogotovu nema smisla jer ograniava nasljedivost Modrua samo
na jednu jedinu osobu, a tu osobu ne utvrduje na nedvojben nain. I samo mjesto dodatne
klauzule o "jednom od sinova brae" izaziva

32
dvojbu. U tekstu darovnice stoji najprije odredba o darovanju "Bartolu i njegovim
nasljednicima", nakon toga se navode Bartolove obveze, pa se tek nakon toga utvruje
pravo "jednog od sinova bra", a oito je da bi klauzula o sudbini darovane zemlje nakon
Bartolove smrti trebala biti stilizirana u jednoj neprekinutoj reenici. Protiv
vjerodostojnosti te klauzule govore, dakle, njezina nejasnost i neobian i neuvjerljiv.
poloaj meu ostalim odredbama. "Ugovorna kazna" za nepridravanje odredbi darovnice
takoder je udnovata: ako knez iz nemara ne poalje onaj broj oklopnika na koji je
obvezan, u iduem kraljevu pohodu poslat e dvostruki.
U svakom sluaju, nevjerojatna dispozicija o pravu nasljedstva "jednog od sinova
brae" i vrlo udna "ugovorna kazna" izazivaju sumnju u vjerodostojnost bilo kojeg
sastavnog dijela isprave iz 1193. godine. Ipak, kako sastavlja te isprave nije u nju ubacio
i Vinodol, i kako isprava sadri neke elemente koji djeluju vrlo vjerodostojno i sigurno
nisu plod sastavljaeve mate, skloni smo prihvatiti stajalite da je isprava iz 1193. godine
samo interpolirana, i to samo na onim mjestima koja su bila od prvenstvenog interesa za
naruitelja, dok je u ostalim dijelovima sastavlja naprosto prepisao autentinu ispravu
Bele III.
0 tome da su Krki knezovi ve i prije 1193. godine bili u posjedu Modrua i da je
darovnica iz 1193. godine samo legalizirala njihov posjed vidi analize u: Margeti, op.
cit., 26-27.

L. M.

33
 16.

VOJVODA ANDRIJA POTVRUJE POVLASTICE

SAMOSTANU SV. KUZME I DAMJANA
(CD, III., 293-294)

HRVATSKA 1198., 31. oujka

(privilegij)

Andrija, vojvoda (dux) Zadra, cijele Dalmacije i Hrvatske i Huma (Jadere ac tocius
Dalmacie et Chroatiae Chulmeque ux), potvruje samostanu sv. Kuzme i Damjana "sve
zemlje koje su neko Kreimir i Zvonimir, hrvatski kraljevi i njihovi vladari, predali
reenom samostanu trajnim pr.avom (iure perpetuo) i koje je nag stric kralj Stjepan (...)
potvrdio, kao to se to nalazi u njihovim privilegijama (...). Uz to (...) odobravamo, kao
to je to uinio i kralj Stjepan, da nitko osim opata i njihovih prepota ne sudi gostima,
koje e oni moi dovesti iz bilo kojih krajeva da se na njihovim zemljama nastane, i da se
te goste ne sili peatom i sudskim izaslanikom (cum sigillo vel homine) da dou pred bilo
koga". (Zavrne klauzule.)

Vojvoda Andrija (budui kralj Andrija II.) potvruje samostanu sv. Kuzme i
Damjana povlastice hrvatskih kraljeva i hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana i odobrava
samostanu sudski imunitet.
Isprava je znaajna jer se iz nje moe zakljuiti da je na uem hrvatskom podruju
ve u XII. stoljeu vidljiva pojava dolaska slobodnih "gostiju". Iz isprave se vidi da je do
toga naseljavanja dolazilo takoder i inicijativom veleposjednika (u konkretnom sluaju
samostana) te da su hrvatsko-ugarski vladari davali toj inicijativi punu podrku. "Gosti"
jog nemaju neku svoju posebnu autonomiju i samoupravu, ve su pod vlau "gospodara
zemlje", tj. bilo kralja i njegovih organa bilo veleposjednika s dodijeljenim imunitetom.
Tek u XIII. stoljeu dolazi do kvalitativno nove pojave, tj. do odobravanja znatnih
povlastica "gostima" okupljenim u veem broju na odreenom teritoriju.
Isprava je po svom sadraju identina ispravi istoga kralja izdanoj 1210. god. (CD,
III., 99-100), koja je uporabljena i navedena u ispravi o nagodbi u sporu rogovskoga
samostana s templarima, sastavljenoj od splitskog nadbiskupa Guncela 1229. godine (CD
III, 315-318). Sadraj isprave iz 1198. nesumnjivo je autentian, premda ona nije
predloena sudu prigodom spora s templarima.
L. M.

34
 17.

VOJVODA ANDRIJA DAJE POVLASTICE

ZAGREBAKOJ CRKVI
(CD, II., 297, br. 280)

SLAVONIJA. ZAGREB 1198., 11. svibnja

(privilegij, pravo suenja)

LITERATURA: N. KLAI, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982., 310-311.

(...) Tvojem narodu i zagrebakoj crkvi - i to i Ugrima i Latinima i Slavenima (tam

Hungaris quam Latinis seu Sclavis) podjeljujemo ovu slobodu: ako bi tko htio koga od
tvoga naroda i od tvoje prije reene crkve tuiti (si quis aliquem de populo tuo et
ecclesiepredicte in causam trahere voluerit), treba ga tuiti tebi iii od tebe postavljenim
sucima, a nitko od toga tvoga reena naroda i crkve ne treba odgovarati neko pred drugim
sucem. Ako pak ti iii suci ne biste htjeli suditi i netko bi htio tuiti zbog toga tvoje suce,
tada e u ime tvoga ovjeka ili ljudi odgovarati pred naim banom ili pred naom milosti
onaj sudac koji nije htio suditi (...)

Herceg Andrija, budui hrvatsko-ugarski kralj, podjeljuje ovime zagrebakoj crkvi

pravo prvostupanjskog sudovanja nad svim stanovnicima podruja koja su ustupljena
zagrebakoj crkvi. Time je zagrebaki biskup dobio znaajnu povlasticu, koja je ipak bila
utoliko ograniena to se strana u sporu, nezadovoljna presudom, mogla obratiti ne samo
kralju ili njegovom sucu nego i banu.
Navoenje Maara, "Latina" i Slavena upuuje na to da su u to vrijeme slobodni
"gosti" ve uvelike naseljavali Slavoniju, slino kao i ue hrvatsko podruje u okolici
Zadra [vidi cit. (16.)]. Pod "Latinima" treba najvjerojatnije razumijevati doseljenike iz
talijanskih podruja.

L. M.

35
 18.

MARTIN MADIJEV PRAVI OPORUKU

(CD, II., 314)

ZADAR. DALMACIJA 1199., 1. oujka

(oporuka, doivotno uivanje, poloaj udovice)

LITERATURA: L. MARGETI, Nae najstarije oporuke i rimsko-bizantsko

pravo, ZPFZ, XXXI.., 1981., 434.

Godine Gospodnjega utjelovljenja 1199., mjeseca oujka, prvog dana, indikcije

druge, u Zadru, u vrijeme pak naega Emerika, uzvienog kralja Ugarske, Dalmacije,
Hrvatske i Rae, te Andrije, svijetloga mua, njegova brata, kao i Nikole zadarskoga
izabranog (nadbiskupa) i sedam konzula.

Ja, Martin, sveenik velike crkve svete Marije i duhovni otac kue Martina Madijeva
svjedoim (testificor) na moju duu i izjavljujem s onom istinitou s kojom Krist postoji:
pred dulje vremena (olim), kada je reeni Martin Madijev namjeravao usmjeriti ivotni
put bojem sudu (...) gospoa Priba, njegova ena, sjedei uz svoga mua preda mnom i
pred mnogima drugima uz pla je ovako rekaa: Oe (...), kako raspolae sa stvarima
svoje kue (qualiterfactum omui tue isponis)? Kako joj Martin nije mogao tako glasno
odgovoriti da bismo ga uli, njihov sin Dimine, koji je bio nazoan, ovako je progovorio
svojoj roditeljici: Gospoo majko, vidimo da je moj otac vrlo slab da bi mogao govoriti,
ali ako'se s time slae moj otac i vi, majko, ja u sve rei po redu kako je on raspoloio
(orinavit) u Splitu dok je bio u punoj duevnoj snazi (dum esset in plena memoria). Otac
je na to kimnuo (annuit) sinu neka govori, a majka se preutno sloila (tacendo consensit).
Tada je Dimine rekao: Ti zna, majko, da je moj otac dok je bio u Splitu ovako naredio
(precepit) svoj svojoj djeci i vrsto zapovijedao da za tvog ivota tebi ne nanosimo
nikakva nasilja, nego da te potujemo kao majku i gospodaricu (te uti matrem et dominam
honoremus), a ako bi ti umrla ili ula u neki samostan, tada ono to je u Splitu odredio
(statuit), koliko o meni toliko o svemu (drugome), trebat e ostati vrsto i trajno. On je
htio i naredio da se i ti s time sloi. Nakon toga Dimine se obratio svom ocu i rekao: Je
li, oe, kako kaem. Otac je glavu priklonio (capud inclinando) i suglasio se s rijeima
sina i onako kako je mogao potvrdio njegove rijei. Majka, uvi to, utjela je i nita
protivno nije rekla ni protiv koga. Kako sam to vidio i uo i kako me upozorio Nikola
izabrani (nadbiskup) da svjedoim, ja sam izrekao istinito svjedoenje (verum
testimonium) pred njim, izabranim

36
(nadbiskupom), Vitaom, sveenikom Sv. Petra i Grgurom Zilumbuli, pridodanim
svjedocima. A ja Bla, akon Sv. Stoe i zadarski notar, po zahtjevu (rogatu) reena
Martina sveenika napisao sam ovu ispravu svjedoenja (hanc testamenti cartam), onako
kako sam uo, osnaio je (roboravi) i stavio uobiajeni znak.
Notarski znak.

Isprava, sauvana u originalu, sadri svjedoenje sveenika Martina koji je bio

nazoan uz samrtnu postelju nekog Martina. Isprava zasluuje viestruku pozornost.
Ona jo nije prava notarska isprava (instrumentum) u smislu kasnijeg prava. Notar je
oito nije prethodno ubiljeio u svoju biljenicu pa tek nakon toga pristupio izradi
isprave, koju e uruiti stranci.
to je sadraj izjave koju je notar Bla sastavio u obliku "isprave svjedoenja" (carta
testamenti)? Svjedok iskazuje da je pred njime "oporuitelj" znacima izjavio da ostaju na
snazi njegove raspolobe uinjene u Splitu. Ipak, iz sadraja te raspolobe ne vidi se
kakvog su sadraja te raspolobe, a to znai da e honorati, osobe koje su neto dobile
raspolobama za sluaj smrti, morati posebno dokazivati valjanost forme i sadraja tih
raspoloba. Dobiva se dojam kao da se htjelo zatajiti pravi domet raspolobi u Splitu i kao
da su one na neki nain bile na tetu oporuiteljeve ene, za koju se u ispravi opetovano
istie da je "utnjom dala pristanak" i da nije nita rekla "ni protiv koga". Za nju se
predvia da e ona po muevoj smrti biti "mater et domina", ali se iza toga lijepoga i
asnoga naziva krije zapravo prilino lo poloaj udovice. Ona ima, slino mletakoj
"donna et madonna", samo pravo na stan i hranu, i to dok "poteno ivi", drugim rijeima,
ona nee dobiti dio ostavine iza mua niti u pun vlasnitvo (kao sustjecateljica) niti na
"uivanje" (zapravo vrstu ogranienog vlasnitva). Njezin je poloaj dakle mnogo loiji
nego u bizantskom pravu, iji su se tragovi u obiteljskom pravu dugo sauvali u Zadru.
Kao da prisustvujemo prijelazu od razmjerne enine ravnopravnosti prema punoj vlasti
mukaraca (mua i sina) u kui, prijelazu koji je priblino u isto doba ostvaren u
Mlecima. Sin obeava da e "potovati" majku, a majci ne preostaje drugo nego da uti.

Oporuka je u izravnoj suprotnosti s rimskim ( C. 6, 23, 29, 2 iz god. 531.) i

langobardskim (Liutprand, cap. 6) pravom, koja ne doputaju da oporuitelj izrazi svoju
volju pukim znacima, npr. kimanjem glave.

L. M.

37
 19.

KRALJ ANDRIJA II. POTVRUJE POVLASTICE

ZAGREBAKOJ CRKVI
(CD, III., 147-149)

ZAGREB. SLAVONIJA 1217.

(povlastice Crkvi, descensus, smjetaj, desetina,
tribut)

LITERATURA: N. KLAI, cit. (17), 312-314.

(Kralj Andrija II. u svojoj ispravi potvrenoj zlatnim peatom, nakon invokacije,
arenge i notifikacije nastavlja):
Kada smo (...) kretali u Svetu zemlju, doli smo do zagrebake biskupije i zagrebakog
kaptola (monasterium Zagrabiense) podignutog od (...) kralja Ladislava, koji je zemlju
Slavoniju ili banat od idolatrijske zablude priveo kranstvu i podloio ugarskoj kruni i
koji je u istom banatu ustanovio biskupiju pa smo ga dali posvetiti od preasnog biskupa.
Biskup i kaptol toga mjesta zatraili su nas i ponizno zamolili da im zlatnim peatom
potvrdimo sve povlastice o posjedima, zemljama i slobodama i drugim prihodima
podijeljene od svetoga kralja Ladislava, prvog osnivaa crkve, zatim od naih prethodnika,
osobito od naega brata (...) kralja Emerika i konano od nas (...). Mi smo dali da na
kancelar Ugolin sve te povlastice pred mnotvom proita od rijei do rijei te ih
obnavljamo (renovando) i potvrujemo zlatnim peatom te dodajemo---- i odluujemo (1)
da ubudue ni jedan ban Hi vojvoda bilo kraljevskog porijekla bilo od ugarskih velikaa ne
smije ljude (populos) reene crkve pozivati pred sebe na sud bilo kojem prigodom niti u
bilk) kojoj prigodi (descendere) ili zahtijevati boravak (descensum petere) ili pak
zahtijevati kunovine ili druga podavanja bez obzira rta to kako se zovu, ve naprotiv
vrsto zapovijedamo banu ili vojvodi postavljenim na to podruje u odredeno vrijeme (2)
da biskupu uplauje desetine iz svih kunovina i svih podavanja bez obzira na njihovo ime,
u punom iznosu, bez suprotstavljanja i odgaanja, i to na cijelom biskupskom podruju.
Neka (ban ili vojvoda) sili na plaanje desetina od svih trnih pristojba i lukih prihoda, a
ako neki ne bi htjeli plaati, neka ih na to sili tekim globama da bi se drugima utjeralo
strah u slinim prigodama. (3) Nadaije vrsto odreujemo da crkveni ljudi bilo da
pripadaju biskupu bilo kaptolu ne moraju plaati podavanje (tributum) ni na kojem trgu, a
takoer kraljevi poreznici i solari neka ne dolaze na biskupov trg radi obavljanja svojih
poslova protiv volje biskupa i njegovih

38
slubenika. Ako bi ih se nalo u tome, neka ih se zadri u zatvoru 40 dana i neka izgube
sve stvari koje su tada imali kod sebe. (4) Posebno dodajemo i odreujemo: premda ni
jedan kralj nije dosada kovao kraljevski novac na podruju banata i vojvodstva, ipak, ako
bi to uinili nai nasljednici, to ne vjerujemo, nee se siliti crkvene ljude biskupa i kaptola
da pri prodaji i kupnji davaju robu za taj novae, a ni novarski slubenici neka se ne usude
doi na biskupov trg radi zamjene novca (causa exercende monete); ako bi ih se u tome
nalo, neka ih biskupovi slubenici uhvate i zadre u zatvoru 40 dana i neka izgube sve
stvari koje se tada nadu kod njih.
(Nakon toga slijede vrlo stroge sankcije, koroboracija, datum s klauzulom kancelara i
dignitarij te godina kraljevanja Andrije.)

U literaturi se osporila vjerodostojnost ove isprave koju da je dao sastaviti zagrebaki

biskup Stjepan II. neposredno prije 1227. godine i onda je dao na potvrdu papi Grguru IX.
Dokaz za tu tvrdnju bila bi okolnost da ve tada, tj. 1227. godine, ni biskup ni kaptol nisu
imali original te isprave, premda je prolo tek deset godina od njezina izdanja (N. Klai).
Medutim, treba uzeti u obzir da je Andrijin sin Bela IV. potvrdio poviastice dane
zagreakoj crkvi ispravom od 22. prosinca 1269. (CD, V., 507-508) koja je sauvana u
originalu i u kojoj je doslovice naveo "od rijei do rijei" tekst ove isprave koja je bez
sumnje predloena Beli na potvrdu u originalu jer kralj istie: Potvrujemo i priznajemo
privilegij naega najdraeg oca izdan pod zlatnom bulom (...) jer nije ni sastrugan ni brisan
ni izmijenjen u bilo kojem svojem dijelu (non abrasum non cancellatum nec in aliqua sua
parte viciatum). Bela je usto u svojoj ispravi dodao zagrebakoj crkvi neke daljnje
povlastice a neke ponovio. Kako je i inae sastav isprave s njezinim formulama
besprijekoran, a sadraj poviastice odgovara znaajnoj ulozi koju su hrvatsko-ugarski
vladari namijenili zagrebakoj crkvi, nema nikakva razloga sumnjati u njezinu
autentinost.
Prema toj ispravi kralj Andrija potvruje zagrebakoj crkvi punu sudbenu viast nad
njezinim ljudima i zabranjuje banu i drugim funkcionarima traenje smjetaja (descensus) i
podavanja uz istodobnu obvezu da za biskupa sabiru desetine svih prihoda s cjelokupnog
teritorija obuhvaenog crkvenom vlau zagrebake biskupije. Kralj ujedno oslobada
zagrebaku crkvu i njezine podanike od plaanja trnih pristojba i ak od prisilne zamjene
novca, kojom je Andrija II. inae ostvarirao lijepe koristi. Bela IV. ve je sredinom XIII.
stoljea uveo nov porez, tzv. collecta septem denariorum, umjesto svakogodinje zamjene
novca. Upravo zbog toga u spomenutoj ispravi iz 1269. godine Bela IV. oslobada
zagrebaku crkvu od toga novoga poreza, koji je zamijenio staru zamjenu novca, o kojoj je
rije u analiziranoj Andrijinoj ispravi.

L. M.

39
 20.

KRALJ ANDRIJA II. POTVRUJE ZAGREBAKIM

KANONICIMA NJIHOVE POSJEDE
(CD, III., 150-157)

ZAGREB. SLAVONIJA 1217.

LITERATURA: N. KLAI, cit. (17.), 403-404. Wiens N.

(Nakon uobiajenih uvodnih formula u popisu zemalja koje kralj Andrija II.
potvruje zagrebakom kaptolu navodi se medu ostalim:)

(...) u skladu s privilegijem kralja Emerika, naega brata (...), ove smo im slobode
odobrili: svi ljudi koji joj (zagrebakopj crkvi) pripadaju nisu obvezni da davaju ni banu
ni vicebanu ni ikom drugom u povodu bilo koje stvari ni hranu ni smjetaj ni kunovine (in
marturinis) ni u sudovanju (in iudiciis). Uz to (...) Ciriak, zagrebaki prepot (...) predao
je u zatitu i jurisdikciju zagrebakog kaptola svoje zemlje i zemlje svoje brae
Quincijana i Bokana Kainu s Blaguom, otokom uz rijeku Savu s nekom zemljom Tupal
(...), i to tako da zagrebaka crkva primi u krilo svoje zatite i njihove osobe i njihove
posjede i da te zemlje (...) ne otudi od njih i njihovih potomaka, nego da sauva i njih i
njihove potomke u miru i dunoj slobodi. A oni sa svoje strane neka slue podavanjem
(de censu) iz svojih zemalja u vezi s dva dijela kunovine, dok trei dio pripada njihovim
vlasnicima (tercia que ad suos dominos pertinet). Zbog vjerne slube koju nam je prepot
Ciriak ukazivao, odobravamo kraljevskom darelji ou (regia libertate) da spomenuti
Bokan i njegovi nasljednici nisu duni ni oni sam ni njihovi podlonici (eorum populi) ni
banu ni podbanu ni u pogledu sudovanja (in iudici ni u bilo kojoj drugoj stvari iii u
drugim slubama, nego da s ostalim podlonicima (populis) koji pripadaju crkvi trajnim
pravom uivaju slinu slobodu. Ako bi pak reeni Bokan bio tuen o nekoj tako vanoj
stvari da je kaptol zagrebake crkve i njegovi slubenici (ministeriales) ne bi mogli do
kraja raspraviti (ad plenum diffiniri), elimo da njega i njegove potomke sudi iskljuivo
kraljevska sudska vlast jer su od svih (drugih) oslobodeni (...) (...). Svakako, kako elimo
da spomenuta crkva uiva punu slobodu, potvrujemo darovanje to ga je uinio neki
Egidije, kojeg smo oslobodili banske jurisdikcije (...), i to tako da on i njegovi nasijednici
pod naslovom dodijeljene im od nas slobode (sub concesse per nos libertatis titulo) trajno
pripadaju crkvenoj vlasti (ad iurisdiccionem eclesie) sa svojim zemljama i podanicima,
koji na njima stanuju i sa svim prihodima u kunovini i ostalom.

40
 1. Isprava uz ostalo potvruje povlasticu kralja Emerika po kojoj su posjedi i ljudi
zagrebakog kaptola izuzeti iz vlasti bana i upana. Kaptolski posjedi postali su tako
vlastelinstvo sa sudskim i ekonomskim imunitetom.
2. Isprava otkriva sloenost vladajue klase hrvatsko-ugarskoga drutva. Ciriak i
njegova dva brata "stavljaju sebe i svoja imanju pod zatitu" zagrebakoga kaptola i
potpadaju ubudue pod njegovu jurisdikciju. Oni ne daruju svoja imanja kaptolu, to se
vidi iz odredbe po kojoj treina kunovine pripada vlasnicima, tj. Ciriaku ili jednome od
njegove brae. Ipak, ako Ciriak ili koji njegov brat umre bez potomaka, njegova e oasna
imovina pripasti kaptolu. Po svemu se ini da je jedan brat, Bokan, bio do dodjele
privilegija vezan svojom slubom uz bana. Nakon privilegija Bokan potpada pod vlast
kaptola, ali on ne postaje "kaptolski ovjek", ve kraljev ovjek, izuzet od banske vlasti i
podvrgnut kaptolu i u vezi s prihodima sa svoga imanja i u pogledu
"obine" sudbenosti. U vanijim stvarima on potpada iskljuivo pod kralja. On dakle u
naelu ostaje "kraljev sluga", serviens regis, to se vidi i iz isprave iz 1221. god. u kojoj ga
Andrija II naziva "nag ovjek Bokan, brat zagrebakoga prepota Ciriaka".

L. M.

41
 21.

KRALJ BELA POTVRUJE VARADINU POVLASTICE

(CD, III., 186-187)

VARADIN. SLAVONIJA 1220.

(gradski privilegiji)

LITERATURA: Z. TANODI, Izpravnost varadinske darovnice iz godine

1209., asopis za hrvatsku poviest, I., 1942., 289-315; N. KLAI, Povijest
Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb,. 1976., 298-300.

U ime Svetoga Trojstva i nedjeljiva jedinstva. Bela, po milosti Bojoj stalni kralj
Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Rame, Srbije i Vladimirije, sin prejasnog kralja Andrije.
Kraljevska uzvienost obiava dodijeliti korisna dobroinstva svojima vjernima, koji trae
opravdane stvari, jer to zahtijeva i snaga pravednosti, a i razumni poredak. Zbog toga kako
su nai dragi i vjerni gosti (hospites) koji ive u gradu Varadinu (in villa Worost) doli
pred nas i potuili se u vezi sa slobodom koju im je dodijelio kralj Andrija, na slavni otac,
i koju im je potvrdio svojom povlasticom, za koju su nam reeni gosti izjavili da su je
izgubili zbog poara nastalog u kuama, mi smo utvrdili istinu preko naih vjernih slugu,
tj. Stjepana, zagrebakog biskupa, bana Salomona, upana Petra brata upana Osla i drugih
vjerodostojnih (svjedoka) i uvidjeli da je njihovo trae je opravdano i poteno, pa smo im
povratili (restituere) njihovu slobodu i na dostojni je nain potvrdili naom trajnom
povlasticom.
Dakle, sloboda naih navedenih gostiju sastoji se u ovome: (1) upan (comes) ili
njegov pomoni upan (suus comes curialis) neka nemaju ovlast da im (inter eos) sude,
nego neka postave sebi koga hoe za suca (iudicem), kojeg inae zovu "rihtarom"
(rihtardum); (2) ako bi stranac zapodjeo spor s graanima (cum burgensibus) toga grada,
neka stvar presudi pomoni upan s rihtarom, pa ako stranac izgubi spor, obvezan je
globom (iudicio) svome pomonom upanu, a graanin svojem rihtaru; (3) ni jedan
graanin nije duan plaati podavanja (tributum), osim ako ide u Njemaku sa svojom
robom, (u kojem sluaju) neka plaa tri denara za svaka natovarena kola; (4) isti gosti
duni su plaati upanu te tvrave na dan sv. Martina 12 denara od svakoga dvornog
mjesta pa to treba da sabere njihov sudac, a kad god se upan tvrdave mijenja, duni su mu
dati 20 kablova vina, 100 kruhova i jednoga vola; (5) ako bi koji od njih umro bez
izravnog nasljednika (herede carens), neka slobodno raspolae svojim nekretninama bilo u
korist crkve bilo kojega god od svojih roaka; (6) ako bi neki od njih htio otii iz

42
grada, moe slobodno otii nakon to proda sve svoje zgrade; (7) ako bi pak koji gradanin
pretrpio tetu u svojim stvarima od nekoga stranca i gradanin bi prepoznao toga zloinca u
svojem gradu, neka im sudi rihtar toga grada; (8) (navode se mee varadinskoga
distrikta).
Nai pak pristavi neka budu Otokar iz grada Grebena i Selko, stanovnik grada Pritice.
Da se pak ovo nae darovanje ne bi nikad ponitilo, dali smo ovu ispravu osnaiti
naim peatom.
Uinjeno rukom (Datum per manus) od Ivana, u to vrijeme naeg notara.
U vrijeme Guncela, splitskoga nadbiskupa (slijede imena i funkcije ostalih
dostojanstvenika).
U godini 1220. nakon utjelovljenja i prvoj godini naega kraljevanja.

Isprava, sauvana u originalu, navodi se ovdje, osim opisa mea i dignitarija, bez
skrai anja da bi se preko nje upoznalo s uobiajenim formulama razvijene arpado ievske
kraljevske kancelarije: u protokolu nalazimo na invokaciju i intitulaciju, u sredi njem
dijelu isprave (corpus) na arengu, dispoziciju i koroboraciju, a u eshatokolu na nota evu
formulu, dignitarij i dataciju.
Ve je kralj Andrija izdao 1209. godine privilegij Varadinu, ali je taj dokument
izgorio, pa je zato dolo do ispostavljanja nove isprave u 1220. godini. Postoji dodue
isprava iz 1209. godine, koja nije autentina, pa se zato njezine formulacije ne mogu
prihvatiti kao pouzdane.
Isprava sadri u lapidarnoj formi povlastice koje se i inae mogu nai u slavonskim
privilegijima, izdanim gradovima: slobodan izbor naelnika; slobodno raspolaganje
imovinom ako gradanin nema potomaka; slobodan odlazak iz grada. Ipak ima i nekih
odstupanja: u sporovima sa strancima sudi uz naelnika - gradskog suca jo i upanijski
organ; gradani su osloboeni carina i maltarine, osim ako izvoze robu u Njemaku; graani
nisu posve oslobodeni obveza prema varadinskom upanu.
Neautentina isprava iz 1209. god. spominje i oslobaanje od poreza na prevoenu
robu u visini 30% (tricesima), ega u ispravi iz 1220. godine nema, pa je taj mali ali vrlo
vani umetak moda pravi razlog sastavljanja krivotvorine.
Blizina njemakog pravnog podruja ima za posljedicu da se gradski naelnik u ovoj
ispravi zove rihtardus.

L. M.

43
 22.

KRALJ ANDRIJA II. POTVRUJE IBENANIMA

POVLASTICE
(CD, III., 204-205)

IBENIK. HRVATSKA 1221.

Literaturu, tekst i analizu teksta vidi cit. (30.).

L. M.

44
 23.

NAKNADA TETE U KAZNENOM POSTUPKU

(CD, III., 261-262)

SLAVONIJA 1226.
(kazneni postupak, dokazna sredstva, boji sud,
dvoboj, naknada tete)

(Bela, "mladi kralj" - rex primogenitus regis Ungarie - u svojoj ispravi kae ovo:)
Neki ovjek po imenu Egidije tuio je Muterina (...) zbog osljepljenja svoga brata
Pavla pa smo donijeli odluku (...) o bojem sudu dvobojem (ad examen duelli
iuicavimus). Kako reeni Muterin nije doao niti (koga) poslao u utvreno vrijeme,
osudili smo ga na 200 maraka na ime osljepljenja i na ime tete to ju je poinio. Ali, kako
se stvar ticala (attinebat) naega dragog i vjernog magistra Stjepana, zagrebakog biskupa,
'a njegovu smo mu molbu povjerili da uspostavi meu njima blau pomirdbu (pacem le
'orem). Biskup (...) je donio odluku da reeni Muterin plati svome protivniku 150 marak..
ali, kako nije imao odakle platiti, zamolio je reena biskupa pred naim pristavom ezom
Chetom i pred mnogima drugima da navedeni novae plati svom protivniku uz alog
itavoga svoga imanja (pro predio suo toto) to ga je imao izmeu Drave i Mure, .li pod
ovim uvjetom: ako do idueg Boia ne plati, tada ne samo da gubi cjelokupno manje
nego nema vie nikakva zahtjeva o imanju protiv biskupa. Kako on nije htio platiti reeni
iznos do reenog roka prema uglavku to ga je sam postavio, unato tome to mu je rok
produen do Uskrsa, po savjetu i suglasnosti svih naih velikaa dosudili smo biskupu u
trajno vlasnitvo (in perpetuum) spomenuto Muterinovo imanje Bistricu i otok Siget (...)
(Zavrne klauzule).

Rije je o kaznenom predmetu koji se odnosio na lanove vladajue klase. Tuitelj

Egidije bit e ona ista osoba koju je kralj Andrija jednom prigodom oslobodio od slube
banu, na koju su bili obvezani njegovi preci i on sam, i uzdignuo ga meu svoje sluge, tj.
u rang plemia. Muterin je moda ona ista osoba koja se godinu dana ranije spominje u
jednoj ispravi mladoga kralja Bele (CD, III., 245-246) pod imenom Motmerus i koja je
takoer u dvoboju (per examen iudicii, duellum) izgubila neki slavonski posjed. Svakako
je i taj Muterin vrlo imuna osoba, koja je, slino Egidiju, bila, ini se, u

45
nekom odnosu ovisnosti prema zagrebakoj crkvi (o tome CD III, 245-256). Ako je tako,
postaje razumljivim navod isprave da se stvar ticala zagrebakog biskupa.
Kralj i zagrebaki biskup djeluju vrlo slono. Kralj donosi presudu o dvoboju, a
biskup svojom intervencijom ublaava presudu i u nagodbenom postupku utvrduje
naknadu tete na 150 maraka. Ta svota je jog uvijek golema jer npr. grad Biha kao
cjelina udovoljava svojoj paualnoj godinjoj novanoj obvezi prema kralju s 15 maraka.
Prema tome, bilo je vie nego sigurno da Muterin nee moi platiti taj iznos u razmjerno
kratkom roku, pa je zato bilo jasno da e izgubiti svoje zaloeno zemljite.
Nakon to je rok plaanja nagodbena iznosa od 150 maraka proao, zaloeno
zemljite prelazi u vlasnitvo zagrebakog biskupa, a kralj analiziranom ispravom
utvruje ("dosuuje") tu okolnost. Ali, gdje je tu korist za Egidija? Kako on potpada pod
biskupovu jurisdikciju, vjerojatno mu je bisk p dao steeno zemljite na doivotno
uivanje.

L. M.

46
 24.

PRODAJA ZEMLJE POVEZANA SA ZAMJENOM

(CD, III., 269)

TROGIR. DALMACIJA 1227., 23. svibnja

(prodaja, zamjena, concambium)

LITERATURA: L. MARGETI, Stvarna prava, cit. (1), 87.

1
U ime Krista. Godine njegova rodenja 1227., desetih kalenda lipnja, indikcije 15,
uinjeno u Trogiru, u vrijeme asnog biskupa Treguana, kneza Ilije, sina Grubie, sudaca
2
Kaota i Saladina, u nazonosti svjedoka koji su nie navedeni. Ja Katarina, ki Budia,
3
izjavljujem i priznajem da sam primila od tebe Blaa rnote deset perpera u ime cijene
(nomine precii) za zemlju pri Kaarima koju sam prodala tebi i tvojim nasljednicima (tibi
4 5
tuisque heredibus) da je trajno posjedujete (perpetuo possidendam), a na ime zamjene
(nomine concambi) jedan korak (unum passum) zemlje u duinu i irinu pri Maslinama, i
6
to od tvoje zemlje, i to sam tako prodala navedenu zemlju tebi i tvojim nasljednicima da
je moe slobodno prodavati, darovati i posjedovati nasljednim pravom. Ako bi te tko
7
ometao na toj zemlji, bit u obvezna urediti stvar Svjedoci su toga sveenik Marin i
Nikoleta. I ja Ivan, zakleti notar Trogira i crkve sv. Lovra, kanonik (formalno)

1
Invokacija.
2
Datum.
3
Isprava je pisana u subjektivnom stilu.
4
Iz te klauzule moe se zak iti da se u dalmatinskim gradovima zadrao pojam obiteljskog
vlasnitva. Na kupljenu nekre Mu imaju pravo (tzv. oekivano pravo, Wartrecht) i kupevi potomci.
5
Prodavatelj istie s rijei perpetuo da nije za sebe zadrao nikakvo pravo.
6
U Splitu i Trogiru prodaja se esto obavlja u obliku fiktivne zamjene vee ili manje zemlje za
simboliki, beznaajan komad zemlje, a "kao dodatak" daje se novae (koji zapravo ima funkciju
cijene). Razlog toj zanimljivoj i udnoj prodaji u obliku zamjene jest elja da se izbjegne roako
pravo prvokupa i otkupa, kojemu nije bilo mjesta pri zamjeni (i darovanju). Isprava je nespretno
sastavljena, jer prodavatelj ipak dvaput istie da je rije o prodaji ("prodala sam").
7
Klauzula jamstva za evikciju.

47
pozvan (vocatus) od obiju strana i zamoijen od reene Katarine, napisao sam ovu ispravu i
osnaio je uobiajenim znakom.

Isprava je oito samo doka a ne dispozitivna. Valjanost posla ovisi o plaanju

cijene. Podrobnije L.Margeti, O jav .' vjeri, op. cit. (3), 5-79, osobito 53 i d. Notareva
klauzula odaje poznavanje notarskih fo ula, nastalih dobrim dijelom kao posljedica
oivljenog interesa za rimskopravna na"ela i formalnosti (vocatus, rogatus) koje se vrlo
slobodno rabe, pa zato ovdje ne na azimo u srednjovjekovnim formularima vrlo
uobiajene formule komplecije (npr. post traditam complevi).

L. M.

48
 25.

PRODAJA NEKRETNINE U OBLIKU DAROVANJA I

PROTUDAROVANJA
(CD, III., 387)

ZADAR. DALMACIJA 1233., 6. listopada

(egzaminator, prodaj a, "talion", darovanje,
defensija)

LITERATURA: L. MARGETI, Darovanje i protudarovanje u baanskim

ispravama 14. i 15. stoljea, KZ, 5., 1972., 129-141; ISTI, O javnoj vjeri, cit.
(3.), 70-72.

U1 ime Krista, godine njegova utjelovljenja 1233., mjeseca listopada, dana estoga,
indikcije sedme, u Zadru, u vrijeme gospodina Jakoba Tiepola, uzvienog duda Mletaka,
i Ivana, asnoga zadarskog nadbiskupa, i Ivana Michaelisa, slavnoga kneza. Ja2 Ivan
(Cancius) sin Kuzme Panismilija zbog ljubavi i potovanja koje osjeam prema tebi,
gospodo Bona, nadstojnice (abbatissa) samostana redovnica svete Marije, darovao sam
tebi neku svoju zemlju koja lei na Pamanu (...) da je ubudue (...) s pripadcima ispod
zemlje i iznad zemlje ima, dri i tvojim sljednicima (successoribus) trajno ostavi s
punim pravom i ovlatenjem prodati, dati, darovati, u zalog dati, raspoloiti za duu,
obraivati, nasaivati, zamijeniti i uope otuditi3 (cum plena virtute etpotestate vendeni,
dandi, donandi, pignori locandi, pro anima iudicandi, colendi, plantandi, comutandi et
omnimoe alienandi), s time da tome ne moe nitko prigovoriti (nullis contradicentibus).
Za to darovanje (ob cuius donacionem) ti, reena gospodo Bona, dala si mi za
protuinidbu (dedisti mihi pro talione) 45 libara malih denara. Zbog toga trebam i obvezan
sam tebe od svih zatititi i obraniti (discalumniare et defenare) uz

1
Poinje protokol s invokacijomi datacijom.
2
Poinje dispozicija. Rije je o pro i koja je sastavljena u obliku darovanja i protudarovanja, bez
sumnje radi izbjegavanja roac og prvokupa i otkupa.
3
Nabrajanje ovlatenja koja ima stjecatelj stalni je sastavni dio isprava poevi od postklasinog
rimskog prava. Ne samo postklasino rimsko i srednjovjekovno pravo nego ak i postglosatorska
doktrina shvaale su vlasnitvo kao skup ovlatenja. Dakako, nabrajanje najee ovisi o notarevoj
erudiciji i obino nema pravog konstitutivnog znaenja.

49
moje osobno jamstvo i svih mojih dobara (super me et omnia mea bona).4 Uinjeno i
potvreno u nazo nosti ovih pozvanih svjedoka: Vocena de Matafaro, Grube de Lisica. Ja
Firmin, Marino sin, egzaminator, pisao svojom rukom.5 Jo Rajnerije, zadarski notar, bio
sam nazoan na p eziv, pa sam napisao kako sam uo, osnaio i oznaio uobiajenim
znakom (interfui rogatus, at audivi scripsi, roboravi et signo consueto signavi).
L.M.

4. Klauzula jamenja za evikciju.

5 0 egzaminatorima u Dalmaciji v. podrobno L. Margeti, Funkcija i porijeklo slube egzaminatora
u srednjovjekovnim komunama Hrvatskog primorja i Dalmacije, Starine, 55., Zagreb, 1971., 191-
210.

50
 26.

VOJVODA KOLOMAN DAJE POVLASTICE VIROVITICI

(CD, III., 422-423)

VIROVITICA. SLAVONIJA 1234.

(gradski privilegiji)

LITERATURA. N. KLAI, cit. (21.), str. 303-304.

Koloman, po milosti Bojoj kralj i vojvoda cijele Slavonije, eli spas i sve dobro
svima koji e razmotriti ovu ispravu. Mudrost nalae da se pismenim svjedoenjem
potvruju one stvari koje se obavljaju u vremenu da ne bi postale nesigurne njegovim
protekom. Neka znaju svi koji ive sada i ubudue da smo naim gostima u velikom gradu
Virovitici (magna villa Wereuche), kako onima koji sada tamo borave tako i onima koji e
kasnije pristii, podijeliti slobodu (1) da mogu slobodno doi sa svim svojim
pokretninama (pecuniis) i otii kamo ele bez ikakva umanjenja svih svojih prava, bilo
svojih prodanih kua bilo svojih drugih (stvari). (2) Uz to im odobravamo, ako bi neki od
njih umro bez izravnih nasljednika, da moe slobodno raspolagati svojim pokretninama i
svime to ima u korist bilo koga, i to bilo svojih rodaka bilo za spas due. (3) Nadalje
odredujemo da su nam duni plaati 4 libre (pondera) mjesne vage (cum statera loci) od
svakih vratiju (de qualibet porta), ako bi bilo vie nastamba u jednom dvornom mjestu
(curia). (4) Uz to odreujemo da im ne moe suditi u njihovim stvarima ni jedan drugi
sudac nego samo njihov naelnik (villicus) koji u to doba obavlja slubu, i to s
prisegnutim gradanima toga grada koji budu predvideni i odredeni da obavljaju sudske
poslove (ad faciena iudicia). (5) Uz to im odreujemo u skladu s njihovom slobodom da
mogu izabrati naelnika grada, jednoga meu sobom kojega hoe i kojega emo potvrditi,
i ostavljamo im na volju da ga mogu godinje mijenjati nakon to proe vrijeme
dosadanjeg naelnika grada. (6) Takoer odluujemo da nisu duni davati podavanja
(tributum) ni na kojem drugom mjestu. (7) Nadalje odreujemo i doputamo im da nisu
duni dati konje i kola, to se zove povoz (pows), niti obavijati glasniku slubu
(legationes deferre), kao ni dati bilo kakve ivene namirnice (victualia), osim u jednom
dam u znak poasti (pro munere), a (isto tako) ni ivene namirnice za bana koje se zovu
zalaznina (zalusina). A da se ta sloboda od nas odobrena ne moe povui, odobrili smo da
se ta naa isprava ojaa naim peatom, nakon to su se s time sloili i to predloili svi
nai sluge (consensu et consilio omnium iobagionum nostrorum), naime, ban Jula i
njegovi sinovi, Jula tavernik, Nikola, upan zaladski,

51
Opoj, upan omoski, Juraj, upan vukovarski i drugi. Dano u godini utjelovljenja 1234.

Brat Bele IV., vojvoda Koloman, razvio je prije provale Tatara u nau zemlju ivu
aktivnost u unapreivanju Slavonije. U toj njegovoj djelatnosti osobitu pozornost privlai
njegova briga u vezi s dodjelom povlastica skupinama stanovnitva okupljenim u veim
mjestima. Moda je najbolji primjerupravo "veliki grad Virovitica", iji gradani dobivaju
tipine gradske slobode: pravo slobodnog odlaska i pravo slobodnog raspolaganja
imovinom pravnim poslovima za sluaj smrti, ako gradanin nema potomka; pravo izbora
vlastitog naelnika, koji e samostalno suditi "s prisegnutim prisenicima"; oslobodenje
od carina i maltarina i osloboenje od raznih sluba i podavanja vojvodi, osim razmjerno
male obveze smjetaja. Na dotadanji poloaj mjesta ovisnog o upanijskoj vlasti podsjea
samo osnovno podavanje koje Virovitica plaa "od svakih vratiju", a ne paualno.

L. M.

52
 26a.

IZ RAPSKOGA "PROTOSTATUTA"

(CD, III., 1905., 421, br. 366)

RAB. KVARNER DALMACIJA 1234., 5. prosinca

(bannum, boji sud, ubojstvo, statuti)

LITERATURA: L. MARGETI, Rapski protostatut iz 1234. god., VPAR,

38., 1966., 105-117.

(..) hoc bannum fieri (..) amodo in antea usque ad purificacionem beate Marie mensis
februarii primitus uenturum et ab inde usque ud vnum annum (..) si quis uunerauerit (.!)
aliquem huius terre cum gladio aliquo, uel cum lapide seu ligno, qui hoc fecerit , soluat
viginti quatuor perperos bonos, de quibus dominus comes octo habeat, communitas VIII.
et qui malum sustinuerit VIII. (..) Et si non habuerit, unde soluere posset, perdat manum
dexteram, et si de ilia percussione fuerit mortuus soluat centum perperos, de quibus comes
tertiam partem habeat et uxor defuncti uel eius filii seu parentes duas partes, et expellatur
de hac ciuitate et nunquam in ea redeat nec cum uoluntate parentum interfecti; et si non
habuerit, unde soluere posset et captus fuerit, suspendatur. Preterea quicunque furatus
fuerit aliquas res et inuentus fuerit, pro unoquoque soluat decem et bannum curie; (..) Item
qui fecerit indicaturam super hominem qui ferrum portare debuerit, iuret quod per fraudem
neque per ullum ingenium seu malam uoluntatem e furto sibi facto fecit inicari (..) si
quis fuerit interfectus et interfector negaret et pro mortuo nullus esset qui per helium uellet
probare mortem illius hominis tunc debet per communitatem poni bellatorem ad
probandum, et quotquot fuerint inuenti culpabiles de morte illius mortui, soluant bannum
(.)

(...) zapovijedamo da se uini ovaj proglas (...) ako bi tko ranio koga iz ovoga grada
kakvim maem ili kamenom ili drvetom - tko to uini, neka plati 24 dobra perpera, od
kojih gospodin knez neka ima 8, opina 8, a onaj koji je pretrpio zlo 8 (...) A ako nema
odakle bi mogao platiti, gubi desnu ruku; a ako je od onog udarca umro, neka plati 100
perpera, od kojih knez neka ima trei dio, a ena umrloga ili njegovi sinovi iii rodaci dva
dijela, i neka se protjera iz ovoga grada i neka se nikad u njega ne vrati ni uz suglasnost
rodbine ubijenoga; a ako nema odakle bi mogao platiti i bude uhvaen, neka se objesi.
Nadalje, ako bi tko ukrao neke stvari i bio pronaen, svaki put neka plati deset(erostruko) i
globu kurije (...) tko prijavi ovjeka, koji bi trebao nositi eljezo, neka se zakune da ne
prijavljuje o poinjenoj krai ni prijevarno ni po (zbog)

53
namjeri ni po zloj volji; (...) ako bi tko bio ubijen, a ubojica nijekao, a za umrloga ne bi
bilo nikoga tko bi dvobojem htio dokazati smrt onoga ovjeka, tada treba opina postaviti
borca za dokazivanje i svi oni koji budu utvrdeni kao krivci za smrt onoga mrtvoga neka
plate globu (...)

Dokument iz 1234. god. ima nekoliko formalnih i sadrajnih osobina koje ga znatno
razlikuju od forme i sadraja sauvanoga Rapskoga statuta iz 1326. god.
Prije svega, on sadri rije bannum u vie znaenja. Prvo od tih znaenja odnosi se na
cjelokupni sadraj dokumenta, tj. na ukupnost propisanih normi: hoc bannum fieri
iubemus. Ovdje se bannum moe prevesti sa "zapovijed", "proglas". Drugo znaenje
odnosi se na novanu kaznu u korist rapske kurije: kradljivac treba platiti oteenom
deseterostruku vrijednost ukradene stvari et bannum curie. Zaudo, ne kae se kolika je ta
globa koja pripada kuriji. Isto znaenje ima bannum u odredbi po kojoj, ako je vie njih
sudjelovalo u ubojstvu, svaki pojedini plaa opini bannum (tj. ne plaaju svi zajedno
jedan bannum). Tree znaenje ima bannum u odredbi po kojoj, ako je opina duna
plaati za neko zajedniko zlo(djelo), u prvom redu treba platiti tetnik, a ako on iz bilo
kojeg razloga ne plati, plaa knez - vjerojatno uz pravo regresa prema tetniku i ostalim
opinarima. Ovdje se rije "bannum" odnosi na zabranjeno djelo. Naziv bannum doao je u
Rab iz Italije, gdje ga je uvelo jog rano karolinko zakonodavstvo.
Dok se u dokumentu iz 1234. god. spominje boji sud, i to u obliku noenja
(usijanog) eljeza i dvoboja, dotle Statut iz 1326. god. ne poznaje vie ta arhaina dokazna
sredstva. Naprotiv, Statut iz 1326. god. poznaje torturu (Rapski statut, IV., 40 i 47). Ona je
uvedena na Rab 1281. god. Te je godine ukinut boji sud noenjem (usijanog) eljeza
unato estokom protivljenju rapskoga Velikog vijea, to se produilo sve do sredine
XIV. stoljea iz razumljivih razloga. Naime, uvoenje torture protiv kradljivaca i trovaica
znailo je da bi knez, predstavnik mletakih interesa u Rabu, mogao uporabiti torturu i u
politikim pitanjima. I za ponovljenog kradljivca i za trovaicu Statut zabranjuje dokazno
sredstvo noenja (usijanog) eljeza istim rijeima "non valeat se purgare nec cum ferro"
(ne moe se opravdati ni sa eljezom). Zato "nec" (ni)? Smatramo da je rije o zabrani
bilo kojeg oblika bojeg suda u irem smislu te rijei, tj. da se ne doputa ni prisega s
porotnicima, ni noenje (usijanog) eljeza (L. MARGETI, Prijelaz od bojeg suda na
torturu prema neobjavljenoj rapskoj ispravi iz 1281., VHARP, 1990, 103-109).

Ako je boji sud postojao sredinom XIII. stoljea na Rabu, onda nema sumnje da se
on rabio i u susjednim pravnim podrujima, npr. u Senju, Vinodolu i na Krku. I doista,
Vinodolski zakon iz 1288. god. vrlo dobro poznaje prisegu s porotnicima, iz ega treba
zakljuiti da se ranije, u prvoj polovici XIII. stoljea, primjenjivalo i dokazivanje
noenjem (usijanog) eljeza, to je nakon toga ukinuto, moda u isto vrijeme kada je
ukinuto i na Rabu, samo s torn razlikom, to se u Vinodolu nije uvela tortura. Stotinu
godina kasnije Krki statut (1388. god.) ve poznaje torturu.

54
 Boji sud dvobojem bio je poznat u langobardskom pravu jo od VII. stoljea
(Rotarijev edikt 365: "(..) praebeat (...) sacramentum (..) aut per pugna defendat" /F.
BEYERLE, Die Gesetze der Langobarden, Weimar, 1947, 146/). Odatle je oito doao i na
Rab. I u drugim je europskim pravnim sustavima poznat pravni institut imenovanja druge
osobe (tzv. camphio) koja e se boriti da bi dokazala nevinost strane za koju se bori. Tako
ve Rotarijev edikt iz 643. god. odreuje da osoba koja je pred kraljem optuena za teki
zloin moe izazvati nazonoga protivnika per camphionem id est per pugnam (uz pomo
borca, tj. dvobojem) (Ro. 202: "(...) aut per sacramentum aut per camphionem /id est per
pugnam/'). Papa Honorije III. (1216.-1227.) izriito je osudio dvoboj pa je on nestao iz
prakse.
Ukratko, rapski dokument iz 1234. god. pokazuje veliku formalnu i sadrajnu
slinost s langobardskim i langobardsko-franakim pravom.
Rapski dokument iz 1234. god. ima i svoje opeeuropsko znaenje. Naime, on je
vana karika u europskom razvoju donoenja opeobvezatnih normi od bojeg mira preko
kraljevskog mira do donoenja statutarnih odredaba i osobito u razvoju kaznenog prava, od
plaanja novane globe prema tjelesnom kanjavanju poinitelja zloina. Poznato je da su
se u junofrancuskim podrujima, gdje je u kasnom X. stoljeu kraljevska vlast gotovo
nestala, biskupi i opati zauzeli za to da se plemstvo obvee na odravanje bojeg mira, pax
Dei, treuga Dei. Taj Boji mir jamio je sigurnost stanovnitvu najprije samo nedjeljama i
blagdanima. Prekritelji su plaali novanu kaznu, a katkada ak i tjelesnu. Ideja bojeg
mira irila se prema sjeveru i istoku, a nju su poele podupirati i provoditi civilne vlasti.
Tako je npr. u Njemakom Carstvu car Henrik IV. odredio 1103. god. mir na etiri godine
za cjelokupno puanstvo na koji su prisegli "primates totius regni". Tko bi u to vrijeme
npr. napadao tue kue, ranjavao ili ubijao, kanjavao se gubitkom ruke ili oiju. Kasnije
su za ostvarivanje takvih i slinih naredaba bili osobito zasluni Fridrih Barbarosa (1152.-
1190.) i Fridrih II. (1197.-1240.). U pojedinosti ne moemo ulaziti. Ovdje smo naveli
samo nekoliko opepoznatih injenica.

L. M

55
 27.

BELA IV. POTVRUJE POVLASTICE TROGIRANIMA

(CD, IV., 146-148)

TROGIR. DALMACIJA 1242., 18. oujka

(grad - privilegiji)

LITERATURA. N. KLAI, cit. (13.), 15-87.

(Nakon invokacije, institulacije, arenge, noticije i naracije isprava produuje:)

(...) zadravamo ih (tj. Trogirane) u onoj slobodi dodijeljenoj od naih prethodnika,
koju potvruju njihovi privilegiji (...), tj. (1) ouvat emo im vrsti mir, pravni poloaj i
njihovu slobodu (firmam pacem, statum et libertatem) u cjelini (...). (2) Biskupa i kneza,
koje e kler i narod zajednikim dogovorom izabrati, nastojat emo (studebimus) potvrditi
(3) i dopustiti da se zajedno sa svojim sucem slue od davnine postavljenim zakonom. Uz
to neemo ni u emu kriti njihove pravne obiaje. (4) Nadalje hoemo da se u skladu s
njihovim potvrenim pravnim obiajem dvije treine tributa koji potjee od stranih
trgovaca u gradskim lukama i vratima ubiru za nas, a trei dio za kneza te da se za
gradskoga biskupa sabire desetina bez ikakva odbijanja, a gradani grada da budu slobodni i
izuzeti od svakog ubiranja tributa. (5) K tome, kada u reeni grad doemo da raspravljamo
o poslovima kraljevstva ili radi bilo kojeg drugog razloga, ni jednom gradaninu neka se po
bilo kome od nas koji bismo stigli ne ini u njihovim kuama nasilje, nego neka samo oni
uu u njihove kue koje bi prihvatilo njihovo gostoprimstvo. (6) Ti graani neka nita ne
plaaju u ime tributa ili obveze ni nama ni banu koji u to vrijeme slubuje. (7) Uz to
hoemo i odobravamo da nitko nije duan odgovarati (na sudu) izvan gradskih zidina u
bilo kojem predmetu, ve tko god bi htio voditi spor s njima, neka ih tui pred njihovim
sucem u skladu s njihovim pravnim obiajem koji je i dosada vaio. (8) Neemo od njih
uzimati taoce, jer su bili uvijek i jog su vjerni, ali (9) onima koji bi htjeli sluiti na naem
dvoru, dat emo plau kao i naima. (10) Neka imaju ovlatenje da ostanu (u gradu) ili
otiu kad god hoe pa neka im se u vezi s time ne nanosi nikakva neprilika ili nasilje. (11)
Ako bi pak neki graanin obavljao poslove na zemlji iii na mom, neka ne plaa nikakvu
maltarinu i neka nije duan platiti nikakav tribut. (12) Nadalje, ako bi neki stranac iz
naega kraljevstva ili od druguda pobjegao u taj grad sa enom, djecom i svojim imetkom
zbog negodovanja kralja nastalog prema njemu, neka bude doputeno gradaninu primiti ga
i zadrati tijekom 7 dana, nakon ega, ako u meuvremenu ne bi uspio postii kraljevu
milost, dopustit e mu se da

56
slobodno otie sa svojim stvarima. (13) Usto, ako bi neki od graana toga grada htio otii
drugamo da bi tamo prebivao, dopustit e mu se da ide sigurno i mirno sa enom, djecom,
pratnjom i svim svojim stvarima, kamo god hoe. (Nato dolazi opis granica, zabrana
donoenja suprotnih privilegija, koroboracija, klauzula o odgovornom za sastav isprave,
dignitarij i datacija.)

Bela spominje "slobodu dodijeljenu od naih predaka". Oito je imao pred sobom
Kolomanovu diplomu iz 1108. i Gezinu ispravu iz 1142. god. pa ih je dao preraditi,
dopuniti i izmijeniti. Tako npr. prema ispravama iz 1108. i 1142. kralj se kune na sveti kri
da e Trogiranima osigurati vrsti mir, dok se prema Belinoj ispravi kralj kune na sveti
kri i sveta evanelja da e sauvati vrsti mir, pravni poloaj i slobodu. Nadalje, u ispravi
iz 1142. god. nalazi se pet dodatnih toaka kojih nema u ispravi iz 1108., a koje se donekle
proirene nalaze u Belinoj ispravi. Tako npr. isprava iz 1142. kae: "Taoce od vas nikako
neu uzimati, nego u onima koji bi htjeli sluiti na naem dvoru dati plau (rogam)". Bela
to proiruje, ali pri tome nimalo ne mijenja smisao: "Neemo od njih uzimati taoce, jer su
bili uvijek i jog su vjerni, ali onima koji bi htjeli sluiti na naem dvoru, dat emo plau
kao i naima".
Ipak, ima i odredaba koje nisu puko prepriavanje starijih povlastica. Tako npr. kada
Bela kae u t. 2 da e "nastojati" potvrditi biskupa i kneza, onda on s jedne strane rabi
ispravan termin (confirmare umjesto neobinog ordinare u trogirskoj diplomi), a s druge
strane daje na znanje da se ne osjea obvezanim da mora potvrditi svakoga biskupa i kneza
kojeg izaberu kler i narod. U t. 5 vie se ne spominje krunidba kao razlog dolaska u grad,
to je nedvojbeno u vezi s naputanjem posebne krunidbe u dalmatinskim gradovima.
Prema t. 6 isprava iz 1108. i 1142. kralj daje vrsto cbeanje da nee siliti graane da
primaju u grad nepoeljne Ugre ili strance. Takve odredbe vie nema u ispravi iz 1242.
god. Umjesto nje pojavila se nova t. 12 po kojoj graani smiju primiti stranca, koji je Beli
nepoudan, ali samo na vrijeme od 7 dana.
Te izmjene, koje i nisu tako beznaajne, odaju da se prigodom podjeljivanja
povlastica pazilo na svaku rije i da one nisu bile mrtvo slovo na papiru. Uostalom, Belina
je isprava potvrena od Anuvinaca 1325. i 1358. godine, a da je zanimala i Mletke, vidi
se po tome to je zabiljeena u mletakoj zbirci Commemoriali.

L. M.

57
 27a.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK U ZAGREBAKOM GRADECU

(CD, IV., 1904, 172, br. 155)

ZAGREB. SLAVONIJA 1242., 16. studenoga

(gradski privilegiji, postupak)

LITERATURA: TKALI, Uvodne studije u MCZ; F. BREITENFELD,

Zagreb, kraljevski i slobodni grad na brdu Grech, Zagreb, 1935.; M.
KOSTRENI, Nacrt historije hrvatske drave u hrvatskog prava, Zagreb,
1956.; K. D. GROTHUSEN, Entstehung und Geschichte Zagrebs bis zum
Ausgang des 14. Jahrhunderts, Wiesbaden, 1967.; N. KLAI, Zagreb u
srednjem vijeku, knjiga prva, Zagreb, 1982.; A. v. TIMON, Ungarische
Verfassung - und Rechtsgeschichte, Berlin, 1904.; ISTA, Iz pravne prolosti
Zagreba, 1998.; R. STROHAL, Sudovanje gradskog suda u starom Zagrebu,
Obzor, 14.XI.1931. (broj 236); S. BOROWSKI, Sredniowieczny sad
senjororow miasta Gradcu kolo Zagrzebia, Warszawa, 1932.; M.
APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998. (cit. 28.).

Item, cives de predicta civitate vel jobagiones de villis ad ipsam pertinentibus (...) nullius
iudicio nisi iudicis civitatis astare teneantur; quod si iudex suspectus habebitur, et actor
legitimam causam recusationis allegaverit, convocatis omnibus maioribus civitatis, ipso
iudice presente, negocium decidatur (nadalje graani reene gradske opine ili kmetovi
sela koja joj pripadaju (...), nisu obvezni podvrgnuti se ni jednom sudu osim gradskoga
suca; a ako bi sudac bio sumnjiv i tuitelj navede zakoniti razlog odbijanja, spor se
rjeava u nazonosti suca nakon to se sazovu svi gradski starjeine)

1. Sudovanje pred gradskim sucem

Na prvi pogled kao da ne bi smjelo biti dvojbe da u Gradecu sudac sudi i donosi
odluku sam, i to u svim sluajevima kada je tueni graanin ili kmet koji ivi na
gradskom podruju. Ako se pak razmotre i ostale odredbe Zlatne bule (= ZB ) i Povlastice
iz 1266. (CD, V., 1907., 401, br. 877 od 23, studenoga 1266.), onda se taj dojam
pojaava:
ako stranac ue u gradski teritorij i poini na njemu kanjivo djelo, per iudicem
civitatis iuicetur,

58
 ako stranac tui graania u civilnoj ili kaznenoj stvari, coram iuice conveniat. S
druge strane, u nekim se ostalim slavonskim i ugarskim gradovima izriito
spominje kolegijalno suenje. Tako npr. u Virovitici gdje sudi
villicus (..) cum civibus ville eiusdem cum iuratis qui quidem coniurati ad facienda
iudicia fuerint computati seu destinati, (CD, III., 422, br. 367 iz 1234.), tj. naelnik ( ) s
graanima toga grada, i to s prisenicima, koji su prisegnuti da sude i koji su utvreni i za
to postavljeni.
Virovitici treba pribrojiti i Castrum Nitriense (S. L. ENDLICHER, Monumenta
Arpadiana, Sangalli, 1849., 408 (1258.), civitas Albensis [n. dj., 526 (1271.)], hospites de
Jaurino [n. dj., 545 (1277.)]. Ipak, u veini povlastica spomenut je kao sudski organ sam
sudac (umjesto svega vidi privilegij za Petrinju, [CD, IV., 123, br. 113 (1240.)]. Ne izgleda
vjerojatnim da bi meu slavonskim i ugarskim gradovima postojala tako bitna i naelna
razlika u organu sudovanja prve instancije tako da bi u jednim gradovima, npr.
zagrebakom Gradecu, sudio sam sudac, a u drugima, npr. u Virovitici, [Co1egijalni
organ. Odgovor na to pitanje olakat e okolnost da je u Ostrogonu do XIV. stoljea
postojao sudaki kolegij od 12 prisenika, ali da se esto spominje prisustvovanje
sudovanju mnogo manjeg broja, npr. 6 ili 7. To upuuje na tvrdnju da i u Virovitici nije
potrebna naonost svih prisenika, nego da je sudac kao vrhovna gradska izvrna vlast
prigodom obnaanja svoje sudske funkcije morao dodue pozvati na raspravljanje i
vijeanje svih 12 prisenika, ali da je za valjanost postupka bilo dovoljno da se odazove
bar jedan dio njih i da je takoer u Virovitici kao i u zagrebakom Gradecu odluujuu
rije imao sudac - i obratno, iz okolnosti to je u ZB spomenut samo sudac ne proizlazi da
u Gradecu 1242. uope nije bilo prisenika koji bi pomagali sucu pri suenju. Uostalom,
Povlastica iz 1266. god. izriito govori o prisjednicima pri suenju, dodue ne meu
odredbama o suenju (koje su identine onima iz 1242. god.), nego prigodom utvrivanja
visine kazne za onoga koji bi povrijedio ili uvrijedio suca "ili bilo kojega njegova
prisjednika" (vel cuiuscunque sui assessoris) (rijei cuiuscunque assessoris dokazuju da je
prisjednika bilo vie, a ne samo jedan, kao to to misli Grothusen, n. dj., 144, 150) pa
nema razloga ne pretpostaviti da su prisjednici postojali u zagrebakom Gradecu i prije
1266. god.

Dodajmo ovdje i dopunu ZB koja se nalazi u Povlastici iz 1266. god. Po toj se

dopunskoj odredbi ne moe pripustiti za suca vel eius assessorem seu consiliarium osobu
koja je bila osuena zbog krive optube ili lanog svjedoenja. I ovdje se pretpostavlja
postojanje prisenika (asesora), koji se naziva i vijenikom, iz ega slijedi da je ta sluba
postojala i prije 1266. god. Kako su dakle prisenici postojali i prije 1266. god., opetovane
odredbe ZB o tome da sudi gradski sudac treba tumaiti tako da su mu pri tome oni
pomagali i da za odluke gradskog suca nije bilo potrebno prisustvovanje svih prisjednika.
Da je tome tako, vidi se i po usporedbi s razvojem grada Ostrogona (vicus Latinorum
Strigoniensis) gdje je, kao to je reeno, sve do sredine XIV. stoljea postojao kolegij
prisenika, ali gdje se u ispravama iz XIII. stoljea spominju kao nazoni samo njih 6 ili 7
(Schdnemann, Die Entstehung des Stadtewesens in Sddosteuropen I., Berlin,1929.).

59
 2. Sudovanje pred maiores

Odredba ZB po kojoj se spor ako je tuitelju sudac "sumnjiv" (suspectus) rjeava

pred "gradskim starjeinama" (convocatis omnibus maioribus civitatis) tumai se takorei
jednoduno u literaturi kao suenje u drugoj instanciji u povodu tuiteljeva priziva (npr.
Timon, 498; Breitenfeld, 43; Kostreni, 217-218; Grothusen, 142, 151; Apostolova,
1986., 16). Neobino, na vrelima neutemeljeno miljenje iznosi A. DABINOVI,
Statutarno pravo grada Zagreba, Mjesenik, LXIX., 1943., 12: "0 svim (...) stvarima imali
su suditi samo gradski suci, ali kad bi netko iz opravdanih razloga posumnjao da mu je
predloeni gradski sudac pristran, mogao se za drugog suca obratiti samo gradskom
vrhovnom sucu, a ne izravno kralju". Osobito je otar u svojoj kritici odredbe Grothusen.
Po njemu se u sluaju sueva protuzakonitog suenja (Rechtsbeugung durch den Richter)
sastaju majores civitatis pod predsjedanjem suca (unter Vorsitz es Richters). Ta je
odredba po Grothusenu pravno nedostatna jer nepouzdani sudac predsjeda "u vlastitoj
stvari" (in eigenerSache) i usto pravno nejasna. Dapae, Grothusen smatra da je ona
svjesno nejasno formulirana (absichtlich unbestimmte Formulierung) jer je Bela IV.
prepustio gradu da sam u okviru svoga jus statuendi stvar podrobnije regulira. Tako je
kasnije dolo do osnivanja institucije iudices antiqui koja se rijetko pojavljuje u XIV., a
ee u XV. stoljeu i s druge strane do stvaranja gremija prisenika (iurati) i savjetnika
(consiliarii) (Grothusen, 141-142).
Takvo sudovanje u drugoj instanciji unutar grada i njegovih organa ne nalazimo ni u
jednom drugom slavonskom i ugarskom gradu a niti na drugim pravnim podrujima.
Ponovno ispitivanje injeninog i pravnog stanja, utvrenog u "prvoj" instanciji nai emo
i u Splitskom statutu [Splitski statut, knj. III., gl. 1, al. 8; 41; 42 (J. J. Hanel, Statuta et
leges civitatis Spalati, MHJSM, I., Zagreb, 1878., 63, 85), gdje se odobrava ponovno
razmatranje spora u iduoj kuriji, tj. onoj koja e upravljati Splitom sljedee godine, pa ak
i na treu kuriju], ali tu je rije o posve drugom pravnom institutu koji jedva da ima neke
slinosti s analiziranom odredbom ZB.
Ovdje se zapravo ne radi o drugoj instanciji, nego o neem posve drugom.
Terminologija odredba (iudex suspectus, legitima recusatio) upuuje na sluaj kada tuitelj
nema povjerenja u objektivnost suca i kada uz navoenje razloga zahtijeva njegovo
izuzee. Drugim rijeima, tuitelj jog prije nego to se otvori rasprava o predmetu spora
izraava svoje nepovjerenje prema osobi suca, npr. zbog srodstva s tuenim, zbog
opepoznatog neprijateljstva izmedu tuitelja i suca i sl. I po pretpostavkama i po
terminologiji institut podsjea prije svega na Justinijanovo pravo. Justinijan je u dvije
konstitucije iz 531. godine (Codex lustiniani, 3, 1, 16 i 18) propisao da stranka moe "prije
nego to spor zapone" (antequam lis inchoetur) "odbiti suce" (iuices recusare), i to ako
"izjavi da joj je sudac sumnjiv" (suspectum eum sibi essedicat), to je prihvaeno i u
srednjovjekovnom opem pravu a iz njega je ulo i u statute. Take, npz. Vesuuskom statuta
iz 1228. god. si reus ante Iitem contestatam se inaliqua causa habere suspectum consulem
dixerit itd., tj. ako tueni izjavi prije litiskontestacije da zbog nekog razloga smatra suca
sumnjivim, a i po Furlanskom statutu iz 1366. god. si quis allegaverit aliquem pro suspecto
in sententiando, teneatur

60
declarare causam, tj. ako tko navede da je neki (sudac) sumnjiv da bi mogao suditi, duan
je izjaviti osnovu - pa ako je osnova priznata kao zakonita (causa admissa tanquam
legitima), doputa mu se da dokae tu osnovu. Osobito ovaj posljednji primjer s frapantno
slinom terminologijom i sadrajem nedvosmisleno dokazuje da je sastavlja ZB mislio na
postupak izuzea u skladu s Justinijanovim i opim pravom, a ne na drugu instanciju.
Oito je da tuitelj mora pred gradskim sucem navesti samo osnovu po kojoj trai
"izuzee" suca (legitima causa recusationis), pa e gradski sudac moi odbaciti zahtjev ako
nije rije o "zakonskoj osnovi", npr. da tuitelj nema povjerenja u gradskog suca zato to
"on ivi u dijelu grada gdje svi pijanuju". Ako pak tuitelj doista navede "zakonsku
osnovu", o tome e, dakako, rjeavati maiores civitatis i utvrditi je li zahtjev opravdan ili
ne. Svakako je nazonost gradskog suca korisna, i esto ak nuna da bi se tuiteljev
zahtjev mogao rijeiti na zadovoljavajui nain, tj. sasluavi i suev iskaz. Za moderne
pojmove udno je da sudac i nakon to je utvreno da postoji legitima causa recusationis i
dalje ostaje lanom sudskog vij ea. Tekst ZB govori jasno u prilog takvom tumaenju.
Na temelju ove ralambe proizlazi da maiores civitatis nisu sud druge, nego prve
instancije, koji sudi ako tuitelj dokae da postoji zakonska osnova izuzea gradskog suca.
Uostalom, analizirana odredba Zlatne bule nije posve osamljena na ugarsko-
slavonskom podruju. Naime, prema povlastici to ju je Bela IV. podijelio 5.VIII.1254.
stolnobiogradskoj crkvi (G. Fejer, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis,
t. IV., vol. II., Budae, 1829., 230-233), podlonicima crkve sudi kaptolski prepot s
kanonicima odnosno dekanom ili slubenikom, ali se nadodaje:
Siquidem in reddenda alicui iustitia ipsos suspectos habere conarentur, ob
huiusmoi suspicionis causam removendam, pro certiori facti cautela horninem
regium adiungendum et audiendum producere possunt,
tj. ako bi se neke od njih (sudaca) pri suenju smatralo sumnjivim, da bi se otklonio razlog
takvoj sumnji, za osiguranje utvrivanja injeninog stanja moe se prizvati kraljeva
ovjeka da se prikljui (sudu) i da sudjeluje.
I ovdje nije rije o drugoj instanciji, nego o osiguranju objektivnosti suda prve
instancije u sluaju sumnje (causa suspicionis), na nain koji je analogan onome u ZB. I G.
Willis, Einfli sse des romischen Rechts in Ungarn, Milano, 1964., 110, misli da su odredbe
o iudex suspectus u ugarskom pravu potekle iz rimskokanonskog postupka (recusatio
iudicis), ali se zadovoljava navodenjem vrela ugarskog prava iz XIV. stoljea. Ali
suspectus iudex u ZB i u Stolnom Biogradu postoji ve, kao to vidimo, u XIII. stoljeu.

L. M.

61
 28.

KRALJ BELA IV. DODJELJUJE POVLASTICE

1
ZAGREBAKOM GRADECU
(MCZ, doc. 18, 15-18; CD, doc. 155, 172-176)

ZAGREB. SLAVONIJA 1242., 16. studenoga

(gradski privilegiji)
LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije; F. BREITENFELD, Zagreb -
kraljevski i slobodni grad na brdu Grech, pravno-povijesna studija, Zagreb, 1935.;
M. KOSTRENI, Nacrt historije hrvatske drave i hrvatskog prava, Zagreb, 1956.;
N. KLAI, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. god., Zagreb, 1972.; ISTA, Povijest
Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, ISTA, Zagreb u srednjem vijeku (cit. 17.); M.
APOSTOLOVA MARAVELSKI, Zagrebaki Gradec - iura possessionaria, Zagreb,
1986.; ISTA, Iz pravne prolosti Zagreba, Zagreb, 1998.

Uvjeti i povlastice gostiju na reenom brdu naseljenih i dolih, koje su sami

nainili (quas ipsi inter se fecerunt), a mi ih potvrdili, jesu sljedee: Ako na podruju
Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije razbojnici iii drugi zloinci opljakaju goste,
gospodar zemlje na kojoj se zloin dogodio (dominus terre in qua spoliati fuerint), nakon
procjene svote prema sudu dobrih ljudi i prisegi sugradana ad hoc izabranih, neka
opljakano vrati iii zloinca izrui (vel ablata refundat vel malefactorem ostendere
1
Privilegij zagrebakom Gradecu iz 1242. god. obiljeen je, u usporedbi sa serijom
ostaii kraljevskih privilegija izdanih u to doba slavonskim gradovima, nizom specifinosti. Ovaj
najopimiji kraljevski privilegij jedini je, prije svega, u ijem je tekstu ugraden popis pravnih normi,
koje su - kako u tekstu explicite stoji - graani samo donijeli a kralj ih potvrdio. Blok pravnih normi,
koji zaprema dobar dio teksta privilegija, odnosi se dodue samo na kazneno pravo i uredenje
funkcioniranja gradskog suda, dok se npr. tzv. "novani poslovi" (causa pecunaria) tek usput
spominju, ali zajedno s normama o reimu nasljeivanja koje su, kao uobiajeno kolonizacijsko
pravo, sadrane i u ostalim kraljevskim privilegijama, daje dragocjen uvid u obiajno pravo jednog
slavonskog grada sredinom XIII. stoljea. Taj je uvid skroman i djelomian, ali zavrjeduje najviu
panju ve i zbog toga to je posve usamljen. Broj normi, njihov karakter te sfere regulacije jedva da
nas ovlauju da taj popis kvalificiramo kao kodifikaciju ili ak kao kodifikatorski pokuaj. Ali, niti
je vladarev akt bio prigodom, niti su konkretne okolnosti njegova donoenja pogodovale eventualnim
ambicioznijim pothvatima. Gradeki popis normi ostaje ipak dragocjenom i nezaobilaznom
polaznom tokom za prouavanje gradekog prava, koje se i kasnijih stoljea (broj statutarnih
intervencija opine, pogotovu u domeni imovinskog prava, sasvim je zanemarljiv) stvaralo uglavnom
obiajnopravnim putem i kroz filtar sudske prakse.

62
 2
teneatur). Takoer, carine na bilo kojem mjestu unutar kraljevstva ne trebaju plaati
3
(Item, tributa infra regales terminos in nullo loco solvere teneantur). Takoer, ako bilo
koji graanin drugoga graanina povrijedi, izvrgne ruglu ili sramoti (quicumque civis
alium civem vituperiis, obprobriis aut contumeliis affecerit), i ako to bude dokazano, neka
plati oteenome 10 pensa, a za opinske trokove 100 denara; ako se tko ni nakon treeg
ukora ne bi popravio, neka mu opina konfiscira imovinu i neka se kao obeaen
sramotno iz grada istjera (rebus omnibus in commune applicatis tamquam infamis de
civitate turpiter expellatur). Ako tko udari drugoga (si quis etiam alapam alteri dederit), ili
ga zlobno povue za kosu (vel per crines malitiose traxerit), neka ga stigne ista kazna. Ako
tko koga rani noem, maem, sulicom ili strijelom ili na neki drugi nain, i to tako da ovaj
bude bez gubitka udova izlijeen (Si quis vero cutello, gladio, lancea aut sagitta, aut aliquo
tali modo alium vulneraverint et vulneratus sine defectu membrorum resanatus fuerit),
neka namiri lijenika oteenog i neka plati oteenome 25 pensa te pet u korist opine.
Ako doe do osakaenja (Si vero in aliquo membrorum debilitatus fuerit), neka namiri
lijenika oteenog i neka isplati oteenome 10 maraka te na korist opine 10 pensa. A
ako umre (Si vero mortus fuerit), dva dijela njegove imovine neka pripadnu roditeljima
ubijenoga, trei dio gradu. Ako (ubojica) bude uhvaen (Si vero captus fuerit), neka se
prema obiaju od njega uzme osveta (secundum consuetudinem de ipso vendicta sumatur);
osim ako tko u igri, bez

Medu osobenosti gradekog privilegija spadaju i, u usporedbi s ostalim privilegijima

takoder usamljene, obaveze koje je vladar odredio graanima i opiran opis teritorija darovanog od
kralja. Vojne pomoi te "zalaznine" (descensus) graani su dodue osloboeni prvih pet godina, a
kasnije, zbog uspjeno zavrene tree obveze - utvrivanja grada - i ukinute. Zahvaljujui ispunjenju
ove, zadnje, privilegijske obveze, Gradec je do polovice XV. stoljeabio jedini utvreni slavonski
grad - injenica koja nije bez vanosti za njegov brzi razvoj u dolazeem razdoblju. Zatim, libera
migratio "gostiju" dodue se ne spominje, ali se u protokolu listine upuuje izravan poziv hospitima
da nasele grad, a svaka norma privilegija na vie ili manje direktan nain usmjerena je torn cilju. U
gradekom se privilegiju ne spominju ni pravo na izbor vlastitog upana, ni odnos prema
zagrebakom upanu, ni ubiranje desetine, pa nam se ini sasvim opravdanim miljenje (N. Klai) po
kojem u nekim od tih injenica treba vidjeti potvrdu da su gradani uistinu sami pisali svoj privilegij.
Tekst je ovog privilegija, s manjim izmjenama (ukinute su spomenute obveze gradana, uvedena
alternativna tjelesna kazna za delikt povrede suda, spominju se gradske assessores, konsilarii),
ponovno je izdan 1266. god. (MCZ, I., doc. 49, str. 40-44). Ovaj je tekst kasnijih stoljea vieput bio
predmetom de verbo ad verbum prijepisa i potvrda.
Gradeki privilegij iz 1242. god. sauvan je u originalu.
2
Za izriito utvrivanje, u to doba uobiajene, objektivne odgovornosti gospodara zemlje
za tetu koja bude nanesena doljacima, tj. trgovcima, bilo je, izvan svake sumnje, mnogo razloga.
Samovolja vlastele te nesigurnost trgovakog prometa oito su inspirirali graane da tu odredbu
smjeste na samom poetku svog popisa.
3
Ova odredba, koja sadri jedan od najprivlanijih motiva za doseljavanje hospita, dana je
prilino uopeno, ali dovoljno jasno. Gradeki gradani unutar dravnih granica ne moraju plaati
pristojbe za robu koju dovoze, a ini se da se osloboenje ne odnosi samo na kraljevski "tributum ",
nego i na ostale poreze, i to in nullo loco. Ostaje meutim pitanje koliko se ta povlastica mogla
provesti u djelo.

63
predumiljaja ubije (nisi quis in ludo, sine premeditata malicia aliquem interfecerit), u
torn sluaju neka ubojica isplati rodbini ubijenog 100 pensa te 20 pensa opini, a ako ne
4
bude imao, neka o tome odlue gradani. Takoder, ako koji stranac, uavi u grad, na
ulici, u kui iii pak na trgu uini to slino kako je gore spomenuto (ut supra notatum est,
perpetraverit), neka mu sudi gradski sudac i neka bude osuden na iste kazne. Ako pak
neki gradski stanovnik ili stranac u granicama gradskog teritorija bude uhvaen u krai iii
razbojstvu (in furto vel latrocinio eprehensus fuerit), neka ga kazni gradski sudac.
Takoer, ako stranac eli tuiti koga iz grada u novanoj stvari iii zbog nanesenog nasilja
5
(in causa pecunaria vel illata iniuria), neka ga tui gradskom sucu; i ni jedan spor neka se
ne presudi dvobojem (et nulla causa ad uellum iudicetur), nego neka se okona
svjedocima i prisegom, bilo da su u pitanju stranci iii domai. Svjedoci neka budu istog
ranga i slobode kakvi pripadaju stranci (Teste autem eiusdem conitionis et libertatis,
6
cuius sunt isti, assumantur). Na isti nain, bilo da stranac kod gradskog stanovnika, bilo
stanovnik kod stranca nade konja ili vola, ili druge ukradene stvari,

4
Broj pisanih delikata, preciznost njihova odreivanja, nabrajanja ak i
naizgled bezazlenih ponaanja te ponajvie otrina kazni i beskompromisnost otkrivaju takoer
osnovni cilj gradekog popisa normi. Ako se za delikte, kakvi su uvreda, svae i psovke, ije su
prigode najee sajamski dani a poprite gradski trg, preiviaju tako visoke novane kazne
(dovoljno je sjetiti se samo visine marturine koju je u to doba plaao slavonski kmet) i ako se za
trostrukog recidivista tih delikata predvia ak konfiskacija imovine i sramotni izgon iz grada, onda
nije teko zakljuiti da se ovim odredbama nastojalo u prvom redu u gradu osigurati red i poredak.
Tjelesnih kazni nema, a homagij za nehajno ubojstvo gradanina ravan je skoro homagiju za ubojstvo
plemia (120 pensa = 24 maraka). "Uzimanje osvete" kod ubojstva s predumiljajem, kako se moe
pretpostaviti, znai izricanje smrtne kazne. Ovako proirena materijalna kompetencija gradskog suda
s ukljuenim ius gladii davala je autoritetu vlasti u gradu, regrutirane iz redova samih gradana s
jednogodinjim mandatom, najveu podrku i neprikosnovenost. A to takoer jasno izraavaju i
daljnje norme o drugostupanjskoj instanciji i sluajevima priziva na sud vladara.
5
Formalna kompetencija gradskog suda predmet je iscrpnog komentara. Poneka od tih
normi ini se ak sama po sebi razumljivom i suvinom. Meutim izriito i u svim moguim
sluajevima utvrditi nadlenost gradskog suda kada se kao izgrednici iii protagonisti "novanih
parnica" (causa pecunaria), kao tuitelj nekoga iz grada ili kao tueni javljaju stranci, bilo je oito
nuno. Sa strancima kao sudionicima pravnog prometa i te kako se raunalo, pa je valjalo i
decidirano utvrditi njihovu obvezu da se u predvidenim sluajevima obrate gradskom sudu te
unaprijed osigurati i za njih jednake kazne i jednak tretman kao i za naseljenike Gradeca. Dapae,
oito s nastojanjem da se osigura to vea objektivnost, privilegij predvida da se u parnici u kojoj se
pojavljuje stranac prisega iskljui kao dokazno sredstvo i pokloni vjera samo iskazima svjedoka.
Zatim, nije nimalo udno to se nadlenost gradskog suda izriito i opetovano naglaava i za sve
sporove gradskih jobagiona - grad je, naime, kraljevom darovnicom stekao nova sela, te je trebalo
utvrditi podvrgnutost kmetova, koji su ih naseljavali, gradskoj jurisdikciji.
6
Osvrt na dokazna sredstva samo je lapidaran. Otkriva nam da je u doba do oenja
privilegija dvoboj oito bio prakticirano dokazno sredstvo kada je bilo potre izriito ga zabranjivati.
Prisega se, kako je ve reeno, iskljuuje u svim parnicama u kojima se kao stranka pojavljuje
stranac. Preporuka pak da svjedoci budu istoga ranga kao i stranke koje se na njih pozivaju bila je,
kako kasnija praksa dokazuje, esto teko izvodljivom, premda se o njoj vodi rauna i stoljeima
kasnije.

64
uvijek neka se privedu svjedoci kako smo gore rekli (semper testes, ut supra diximus,
producantur). Takoder, graani reenoga grada te kmetovi sela koja mu pripadaju, koja se
nalaze na samom gradskom podruju, ne treba da odgovaraju ni pred jednim sudom do
pred gradskim sucem (nullius iudicio, nisi iudicis civitatis astare teneantur); ako sudac
bude sumnjiv (quod si iudex suspectus habebitur) i tuitelj navede zakoniti razlog za
njegovo odbijanje (et actor legitimam causam recusationis allegaverit), neka se sazovu svi
7
stariji graani (convocatis omnibus maioribus civitatis) i u nazonosti istoga suca odlue
o stvari (ipso iudice presente negotium decidatur); ako se bude sufnnjalo u njihovu odluku
i ako ih bezobzirni tuitelj pozove pred kralja (de quorum sentencia, si ad huc contigeret
dubitari, et actor inportunus eos ad regis citaverti presentiam), sam sudac za sve ostale
treba da ide pred kralja (solus iudex pro aliis omnibus ad regem ire teneatur). Na isti nain,
ako po bilo kojem sporu (pro quacumque causa) gradskog suca i graane ili same gradane
tko pozove pred kralja (ad regis presentia (...) citaret), ne treba ii nitko drugi do samog
gradskog suca. Ako tko koga graanina ili gradane, ne traei prije pravde od gradskog
suca (non requirens antea iusticiam sibi fieri a iudice civitatis), pozove pred kralja (ad
regem citaverit), za njega
za njih mora ii gradski sudac, kome e poziva naknaditi trokove jer ga je izloio
uzaludnim poslovima i troku i to je prezreo viast poznatih mu kraljevih privilegija ne
8
obrativi se gradskom sucu. Graani imaju pravo slobodno birati gradskog suca odakle
9
god hoe (undequmque voluerint eligendi), mijenjajui ga svake godine po svojoj volji.

7
U privilegiju se ne spominju nikakvi lanovi magistrara, dok tekst iz 1266. god.
spominje gradske assessores i konzilarije. Maiores civitatis kao drugostupanjsku sudsku instanciju
inili su najvjerojatnije ugledniji stariji graani, ako ve i tada nisu uz suca postojali i drugi
funkcionari gradske uprave. U svakom sluaju, prije nego su se maiores civitatis uputali u meritum
stvari, o zakonitosti priziva imalo se raspravljati u nazonosti suca ija je odluka bila napadnuta. U
kasnijoj praksi drugostupanjsku sudsku instanciju inili su condam (antiqui) judices - suci s
proteklim mandatom, a za mnoge je parnice kasnije i u prvostupanjskoj instanciji vailo naelo
kolegijalnosti u donoenju odluka. Najvjerojatnije su i naelo kolegijalnosti i instancija koju su
sainjavali "condam judices" bili nazoni u praksi ve u drugoj polovici XIII. stoljea, kada valja
raunati i s ve izgraenim gradekim patricijatom.
8
Trea sudska instancija pred vladarom bitna je tekovina, makar je - kako to kasnije praksa
pokazuje - ostala uglavnom teoretskom alternativom. Jamstvo da e odluke na razini grada moi
preispitivati iskljuivo sud vladara bila je, sasvim sigurno, jedan od glavnih postulata pravne
sigurnosti. Meutim, procedura je skupa i riskantna a odredba da se pred kraljem smije pojavljivati
samo gradski sudac, ija je odluka osporena - izriita je i opetovana. Naglaena je i odredba da
stranke ne smiju mimoii gradski sud i izravno se obratiti vladaru. Takav tuitelj u privilegiju se
naziva "bezobzirnim", a njegov pothvat unaprijed ocjenjuje kao "uzaludan". Sve to govori o
nastojanjima da se stvari rijee na razini grada, a neraspoloenje prema u privilegiju precizno
opisanim drugimrazvojima situacije upuuje takoer nanastojanje da se osigura autoritet gradskom
sudu i njegovim odlukama.
9
Nakon procesnopravnih normi popis se nastavlja utvrivanjem uobiajenih kolonizacijskih prava
- prava na slobodan izbor gradskog suca, prava na raspolaganje mortis causa te prava na trgovanje, tj.
odredivanje sajamskih dana (i ubiranje trnih pristojbi), kao odstupljeni ius regium.

65
 Takoer, ako tko iz grada umre bez nasljednika, svojim pokretnim stvarima moe
raspolagati po svojoj volji. Nekretnine pak, kue, kurije, vinograde, zemlje i gospodarske
zgrade, neka, konzultirajui svoje sugraane, ostavi svojoj eni iii nekom od roaka (Res
vero immobiles, domos, curiam, vineas, terras et hedeficia, suorum concivium habito
consilio, uxori sue vel alicui cognatorum suorum relinquat), alt tako da niti on sam, niti
ena, niti rodaci mogu (naslijedeno) otuditi, izuzeti iii otrgnuti od gradske jurisdikcije (ita
tamen, quod nec per ipsum, nec per uxorem, nec per cognatos a iurisdictione civitatis
possit alienari vel eximi vel avelli). Takoder, ako tko umre bez oporuke, a nema ni ene,
ni sinova, ni rodaka (si quis intestatus decesserit, et nec uxorem, nec filios, nec cognatos
habuerit), dva dijela njegove imovine, po savjetovanju gradana za to odredenih, ljudi
dostojni vjere razdijele siromasima i crkvi istoga grada (due partes rerum suarum per
viros fade dignos, consilio civium ad hoc deputatos, pauperibus et ecclesie eiusdem
civitatis distribuantur), trei dio neka se ostavi za korist grada (tercia vero pars ad
10
utilitatem civitatis reservetur) Takoer, odreujemo da se u istom gradu odrava sveani
sajam dvaput tjedno, i to ponedjeljkom i etvrtkom, te

Gradski se sudac u privilegiju spominje u vie navrata i uvijek u ulozi prvostupanjske sudske
instancije. Premda su u njegovoj osobi za vrijeme jednogodinjega mandata koncentrirani svi
elementi vlasti, oni se vjerojatno smatraju toliko notornim da se ni rijeju ne spominju, a osim toga
sudaka je dunost oito toliko znaajna i opsegom velika da "pokriva" sve ostale. Pravo na izbor
suca, kako se moe pretpostaviti, jest "zateeno stanje", ali klauzula da sudac moe biti izabran
"undecumque", dakle da moe biti i netko koji nije gradanin, po svoj je prilici "nova" i odozgo
nametnuta. Skoranji dogaaji potvruju tu pretpostavku, budui da je vladar pokuao sam "postaviti"
u Gradecu suca po svom izboru. estok otpor gradana uperen je oito protiv izigravanja jednog od
njihovih osnovnih prava, a manje protiv osobe koju je kralj htio nametnuti. To utoliko prije ako
prihvatimo zanimljivu pretpostavku (S. Krivoi, Zagreb i njegovo stanovnitvo, Zagreb, 1981.) da
iza kraljevog kandidata, kneza Archinusa, stoji jedna od najzanimljivijih linosti ugarskog i
slavonskog XIII. stoljea, Mleanin Perkin (Perinus, Pericol, Perinus), koji je napravio karijeru od
trgovca do kraljevog povjerenika i vjerovnika te nositelja mnogih asti (vidi N. Klai) i koji je te iste
1266. god. u jednom izvoru oznaen kao "potestas de /nonte Greeh" (CD, V. 378)
10
I pored oitognastojanja sastavljaa da osjetljivu materiju nas jednogprava to iscrpnije obuhvate -
mnoge stvari ostale su nedoreene, a neke od formulacija doputaju vie tumaenja. Onaj koji ima
nasljednike nema slobodu oporuivanja ni kada su pokretnine u pitanju. Say ostali prostor ovih normi
posveen je sudbini ostaviteljevih nekretnina, ali osnovno pitanje - koga privilegij smatra
nasljednikom - stavlja nas, barem u prvi mah, u nedoumicu. Ako ena i kognati nasljeuju tek onog
ostavitelja koji nema nasljednika, kako doslovno glasi tekst, i ako se pri nabrajanju nasljednika u
odredbi u oasnoj raspodjeli spominju samo sinovi, a keri oito svrstavaju pod ostale kognate, onda
sine herede ne znai drugo do "bez sinova". Heredes su dakle samo sinovi koji nasljeuju ipso facto,
bez ikakvih prethodnih konzultacija sugraana i vjerojatno na jednake dijelove. ena i keri te
ostaviteljevi kognati naslijedit e samo ako ostavitelj nema sinova, a o nainu konkretne raspodjele
ostavitelj ima voditi rauna o savjetima svojih sugraana. Ustanova konzultacije sugraana, inae
nepoznata u ostalim privilegijima, nazona je i u kasnijoj praksi i "dopunjava" sve nedoreenosti
gradekog nasijednog prava. Svaki je kognat, bez obzira na daljinu stupnja srodstva, nuni nasljednik
ostaviteljevih nekretnina, pod pretpostavkom da blieg nema, pa je mogunost stjecanja uvjeta za
slobodno oporuno

66
 11
da imaju osim toga svakdanji trg. (Time su, ako se izuzme pravo na privilegijem
12
darovanu zemlju, iscrpljena prava dodijeljena gradekim privilegijem ).
M.A.

raspolaganje prilino teoretska. Utoliko prije to se oasnom raspodjelom ak dvije

treine namjenjuju ad pias causas odnosno pro anima, to je najvjerojatnije destimulativno djelovalo
na onog kod kojeg su se eventualno stekli uvjeti da slobodno oporuuju da to svoje pravo i rabi. U
kasnijim izvorima prilino este oasne raspodjele daju, uostalom, podrku toj pretpostavci. Je li se
pak obveza prethodne konzultacije gradana protezala i na sluajeve kada su postojali uvjeti za
slobodno oporuno disponiranje, u privilegiju ne stoji nita. Ali, ako su se odredbe o kompetenciji
ovog tijela protezale i na te, u ivotu iznimne situacije, onda o oporunoj slobodi po gradekom
privilegiju moemo govoriti tek kao teoretskoj mogunosti.
Sumnje u pretpostavku da su u prvi zakonski nasljedni red spadali samo sinovi ostavitelja stvara pak
redoslijed nabrojanih nasljednika u odredbi o oasnoj raspodjeli ostavine. Tu se naime ena navodi
prije ostaviteljevih sinova pa, promatrajui izolirano tu odredbu, moemo postaviti tezu da je ena
nasljednik prvog reda, to je po kasnijoj praksi i bila. Medutim, te odredbe predstavljaju cjelinu pa ih
kao takve treba i tumaiti, a zatim, mjesto ostaviteljeve ene u ostalom je tekstu prilino decidirano
odredeno. Ona nasljeuje samo ako ostavitelj nema sinova, i to tek nakon to se ostavitelj o tome
"posavjetuje" sa svojim sugradanima. U kasnijoj praksi izgraden je, ini se, princip vraanja imovine
umrlog supruga obiteiji iz koje je potekla ako u braku nije bilo djece (paterna - paternis, materna -
maternis), ali su to pravilo suprunici mogli izbjei izriitim imenovanjem jedan drugoga za
nasljednika.
U privilegiju se legati pro anima ne spominju - a oni su, kako kasniji izvori pokazuju [vidi cit. (53.)]
neizbjena ivotna praksa. Iako ne direktno, u privilegiju je meutim prilino jasno izraen stay
opine prema raspolobama te vrste - stay koji obiljeava itavo kasnije nasljedno pravo Gradeca.
Sadran je u normi, koja je sastavni dio odredbi o nasljeivanju, po kojoj su sva raspolaganja (te
dakako i ona u oblikupro anima) na tetu opine - nitava. Ta bi se odredba smatrala sama po sebi
razumljivom da realna opasnost od takvih raspolaganja nije dolazila upravo s te strane - legata pro
anima crkvi i crkvenim redovima i izvan gradske jurisdikcije. Dapae. sudei po injenici da se ta
odredba privilegija citira i u izvorima XIV. i XV. stoljea, ta je opasnost ostala aktualnom, a legati
pro anima nezaobilazna ivotna stvarnost.
11
Vladar potvruje pravo odravanja dnevnih trgova, kojima privilegijem, vrlo vjerojatno, dodaje i
"sveane" tjedne sajmove ponedjeljkom i etvrtkom. Ubrzo zatim, nakon izgradnje crkve sv. Marka,
Gradec (1256. god.) dobiva pravo drati i godinji Markov sajam (MCZ, I., doc. 31, str. 26) u trajanju
dva tjedna. Vie od stoljea kasnije, 1372. god. doputeno je i odravanje jo jednog godinjeg sajma
(Margaretskog), takoder u trajanju dva tjedna (MCZ, I.., doc. 254, str. 243). I za jedan i za drugi
odreeno je da se roba stranih trgovaca ima dovoziti "sine tributo".
12
U nastavku isprave slijedi nabrajanje obveza gradana prema vladaru te opis granica i mea od
vladara darovane zemlje circa montem Grech (vidi biljeku 1). U eshatokolu je navedeno da je
ispravu pisao stolnobiogradski prepozit, nadbiskup kaloki i dvorski kancelar Benedikt te su navedeni
poimence ostali nazoni crkveni velikodostojanstvenici. Isprava je potvrdena zlatnim kraljevskim
peatom - zbog toga popularni naziv "Zlatna bula".

67
 29.

KRALJ BELA IV. POTVRUJE POVLASTICE

SAMOBORU
(CD, IV., 164-166)

SAMOBOR SLAVONIJA 1242.

(gradski privilegij)

LITERATURA: N,. KLAI, cit. (21.), 300-302; ISTA, Izvori za hrvatsku

povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., 133-134, 143.

(...) doli su k nama nai gosti iz Samobora (hospites nostri de Zumbur) blizu tvrave
Oki (prope castrum Oclych) i molili nas (...) da im potvrdimo (...) poloaj slobode (...)
koji im je potvrdio kralj Koloman, nag pokojni i najdrai brat (...). Mi smo utvrdili ovaj
sadraj privilegija spomenutoga naeg brata, tj. (1) da ni ne smije suditi ni jedan drugi na
sudac, osim naelnika njihova grada, kojeg budu slobodno izabrali; (2) a ako sudac ne bi
mogao parninim strankama dati zadovoljtinu, njihov e sudac biti duan odgovarati u
vezi sa sporom pred nama, a ne drugdje; (3) ako bi pak oni negdje drugdje nekoga tuili o
neemu, sudit e im se putem prisege; (4) odredujemo, takoder, ako bi im ban uinio neku
tetu u vrijednosti od jedne marke, treba da im povrati stostruko; (5) banu nisu duni dati
u vezi sa "zalazninom" (occasione descensus) nita drugo nego vlastite domove, a za
ostale stvari neka im se plati; (6) ako bi tko bio bez potomstva, slobodno raspolae svojim
dobrima kome god hoe i za ivota i u povodu smrti; (7) ako bi pak tko tuio
(calumpniatur) graanina o konju ili volu, neka mu tuitelj povrati pred svjedocima
onoliko koliko se usudio (presumpserit) poloiti prisegu, a sporna stvar dodjeljuje se
traitelju. (8) Ako bi tko elio ui u grad da tamo stanuje, ima pravo prodati na javni
nain (omnibus scientibus) sva svoja dobra, naime kue i ostalo to posjeduje, i da to
zadri otiavi iz grada. (9) Odredujemo, takoder, da prime u svoju crkvu kojega god ele
sveenika, s time da u vezi s njihovim desetinama raspolau na nain koji je uobiajen za
sve goste. (10) (Opisuju se mee.) (11) (...) reeni gosti duni su nam godinje plaati za
opi porez (collecta) 100 penza, a za paualni trni porez (pro tributo fori) 30 penza. (Na
to slijede klauzula koroboracije peaenjem i datum s naznakom mjesta - Virovitica - i
vremena izdavanja: 1242., "osme godine naega kraljevanja").

68
 Samobor, vano mjesto u Slavoniji u neposrednoj blizini granice prema Njemakoj,
dobio je ve od vojvode Kolomana povlastice, koje su po sadraju vrlo sline
povlasticama izdanim Perni (CD, III, str. 252-253); Petrinji (CD IV, 123-125) i
Jastrebarskom (CD V. 51-52), tako da bi se moglo u neku ruku govoriti o drugom tipu
gradskih privilegija u Slavoniji, uz onaj zagrebakog Gradeca, koji je sluio kao uzor za
drugu skupinu gradova. Ipak, unutar ta dva glavna tipa privilegija postoje i stanovite
razlike.
"Samoborski" tip ima ova osnovna obiljeja: sloboda izbora naelnika; "priziv"
protiv njegove odluke ide pred kralja; u sporovima gradana izvan grada doputena je
samo prisega koja se dodjeljuje graanima, dime se neizravno zabranjuje za njih boji
sud, u prvom redu dvoboj; zabrana smjetaja bana u gradu uz stostruku naknadu tete
graanima ako bi ih ban na bilo koji nain otetio; sloboda raspolaganja imovinom
pravnim poslovima za sluaj smrti ako graanin nema djece; u sporovima o ivotinjama i
oito o svim pokretninama koje je graanin kupio od nevlasnika vlasnik ima pravo na
povrat neovlateno otuene stvari, ali mora graaninu naknaditi njezinu vrijednost koja se
utvruje prisegom vlasnika; pravo odlaska iz grada; pravo slobodnog izbora sveenika.
Graani zagrebakog Gradeca i drugih gradova koji uivaju isti tip slobode mogu biti
tueni samo pred vlastitim sucem; naprotiv, graani Samobora i drugih gradova istoga
tipa mogu biti tueni i pred sudskim vlastima izvan grada, npr. ako su poinili izvan grada
neko kazneno djelo, ali je graaniu obrana utoliko olakana to e se suditi na osnovi
njegove prisege, koju e, svakako, u veim i najveim predmetima trebati ojaati
prisegom odreenog broja porotnika.
to se pak tide sporova o pokretninama, iznenauje rjeenje koje je prihvaeno u
privilegijima "samoborskog tipa", jer ono donekle odudara od srednjovjekovnih pravnih
shvaanja. Naime, po rimskom pravu pokretnina prodana od nevlasnika ostaje u
vlasnitvu iste osobe bez obzira na uinjenu kupoprodaju, dok je po srednjovjekovnim
shvaanjima postojalo vie sluajeva prelaska vlasnitva na kupca, npr. prodaja na trgu,
prodaja od osobe kojoj je vlasnik povjerio stvar itd. Prema privilegiju "samoborskog tipa"
pokretnina (u privilegiju su navedeni konj i vol oito samo kao primjer) ostaje u
vlasnitvu dotadanjeg vlasnika, s time da e on morati kupcu platiti vrijednost stvari u
skladu s prisegom koju e kupac poloiti. Oito e kupac imati mogunost kasnijeg
regresa prema prodavatelju, ako mu je poznat. N. Klai, cit. 134., prevodi odredbu ovako:
"Tui ii netko nepravedno nekog iz grada zbog konja ili vola, ukoliko se usudi zakleti se,
neka mu se ono zbog ega je optuen u prisutnosti svjedoka nadoknadi, a stvar zbog koje
se parnie neka se preda onome tko je trai". Ipak treba uzeti u obzir da ovdje calumniare
znai naprosto "podignuti tubu", a ne "nepravedno tuiti".
Razlike izmeu samoborskog, petrinjskog, pernskog i jastrebarskog privilegija nisu
velike, ali postoje i nisu pravno posve bez interesa.
Graani Perne osloboeni su od svih podavanja kroz sedam godina od dana

69
ispostave privilegija premda su gosti ivjeli u Perni i prije podjele privilegija. Takve
sline odredbe nema u ostalim privilegijima. Nadalje, osnowo je podavanje Perne
odreeno u paualom iznosu od 100 penza, isto kao i u drugim gMdovima, ali se ono
moe zamijeniti s davanjem bojnog konja (dextrarius). Usto Perna ne plaa paualni iznos
od 30 penza na ime paualne trne pristojbe kao to je odreeno za druge gradove, nego je
umjesto toga obvezana na ustupanje treine trne pristojbe u korist gradskoga naelnika.
Nadalje, graani Perne ne postavljaju sami sebi naelnika, nego im ga postavlja kralj.
Naelnik, maior villae, ima ujedno i poseban naziv, defensor.
Privilegij Petrinji po sadraju se ne razlikuje od samoborskog, osim to Petrinja plaa
dodatnih 100 penza za ustupljeno zemljite Knepolje.
Privilegij Jastrebarskom izdan je tek 1257. godine pa je u njemu jasnije i izriito
izraena zabrana dvoboja kao dokaznog sredstva.
Ukratko, dok su privilegiji Petrinji, Samoboru i Jastrebarskom u biti identini, dotle
je poloaj Perne bitno drukiji, premda je veina odredaba identina. Naime, Perna nema
samostalnost kao ostali gradovi, jer graani ne biraju sami naelnika. Usto, paualiziranje
podavanja zastalo je na pola puta.

L. M.

70
 30.

KRALJ BELA IV. POTVRUJE IBENANIMA

POVLASTICE
(CD, IV , 272)

IBENIK, HRVATSKA 1245., 11. travnja

(grad - privilegij)

LITERATURA. N. KLAI, 0 autentinosti privilegija trogirskog tipa,

Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, II., 1958, str. 77-88; GY.
GYORFFY, 0 kritici dalmatinskih gradskih privilegija 12 stoljea, Zbornik
historijskog instituta Jugoslavenske akademije, 6, 1969., str. 97-108; N.
KLAI, cit. (13.), str. 15-87; L. STEINDORFF, Die dalmatinischen Stadte
im 12. Jahrhundert, Kln-Wien, 1984.; L. MARGETI, Vjerodostojnost
ibenskih povlastica (1167.-1322.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti
HAZU u Zadru, 39, Zadar, 1997., 17-36.

(Nakon protokola:)
Vladar treba rabiti paljivu mudrost u vezi s pravima i slobodama podlonih vjernih
ljudi, i da bi se njihova vjernost tijekom vremena poveala, obgrliti ih irokim rukama
kraljevske dareljivosti, tako da bi se i u drugima upalila vatra vjernosti po ugledu na taj
primjer. Obavjetavamo (...) da su nai vjerni iz ibenika (Sebenigo) zajedno sa svojim
knezom doli k nama i podastrijeli nam privilegij (...) naeg oca kralja Andrije (...) s
njegovim peatom (...) i molili nas da se udostojimo potvrditi ga naim privilegijem.
Njegov sadraj glasi:
U ime Svetog i nedjeljivog Trojstva, amen. Andrija, Bojom milou kralj Ugarske,
Dalmacije, Hrvatske (...). Neko su nam nai dragi i vjerni gradani ibenani poslali svoje
poslanike s nekom ispravom (instrumento) o svojoj slobodi, koju je izdao nag prethodnik
(...) kralj Stjepan i zamolili (...) da (...) je potvrdimo. Ovo je bio sadraj isprave:
Godine Gospodnjega utjelovljenja 1167., osme godine mojega vladanja. Ja, Stjepan,
kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, (1) obeajem uz prisegu (juro) nad svetim kriem
vama mojirn vjernim gradanima ibenanima vrsti mir; (2) neete biti podloni plaanju
tributa ni meni ni mom sinu ni mojim nasljednicima; (3) kneza pak i suca, koje e izabrati
kler i narod, potvrdit u (ordinabo); (4) dopustit u vam da se sluite zakonom od starine
utvrenim (5) osim to od.prihoda gradske luke od stranaca neka kralj ima dva dijela, a
trei dio gradski knez, desetinu pak kler; (6) u vaem gradu neu dopustiti

71
da stanuje ni jedan Ugrin ili stranac, osim onoga koga zaeli vaa volja; (7) kada pak k
vama doem na krunidbu ili stignem da s vama raspravljam o poslovima kraljevstva, neka
se ne ini nasilje nad graanima u vezi s njihovim kuama, osim ako koga primi vaa
gostoljubivost. (8) Ako bi se pak inilo da moja vlast nekoga titi i on bi htio otii
drugamo, neka otide u sigurnosti kamo god hoe sa enom i djecom i pratnjom i svima
svojim. (9) I jog im doputam kraljevskom odlukom i peatom da ne treba da izadu iz
grada (pa) ako budu htjeli imati spor s graanima, neka im se sudi u gradu s knezom i
plemiima (Et hoc illis concedo per regale iudicium et sigillum, quo extra civitatem non
exeant, si de civibus iudicare voluerint, in civitate cum comite et nobilibus iudicentur). -
Ova je prisega potvrena od kralja Stjepana, drugoga sina kralja Geze i od prvaka
(principibus) Ugarske. + Ja Sajna koloki nadbiskup dajem suglasnost i potvrujem
(laudo et confirmo) ovu prisegu. (Slijedi navoenje sedmorice ugarskih dostojanstvenika
s klauzulom laudo et confirmo.)
Kako je dakle dunost kraljevska velianstva da pomogne ostvarenju opravdanih
molba i da se u svemu sauva ono to se utvrdi da j e od prethodnika razumno doneseno i
utvrdeno, potvrujemo na trajan nain i osnaujemo prava i slobode reenih gradana
ibenana, kao to se to nalai podrobnije u sadraju njihove isprave (in serie instrumenti
ipsorum). (Slijedi koroboracija, datacija - "1221" - s naznakom pisca isprave, dignitarij i
navoenje godine Andrijina kraljevanja.)
Mi pak, uzimajui u obzir njihovu vjernost koju su iskazivali u prolosti naim
prethodnicima i nakon toga nama i u vrstoj nadi trajne vjernosti nama i naim
nasljednicima, potenim eljama dajemo radosni pristanak i potvrdujemo ovom ispravom,
danom na osnovi nae vlasti, privilegij (...) naega oca, kojim on potvruje privilegij (...)
Stjepana (...), kralja Ugarske, te osnaujemo na trajan nain sve naprijed napisano naim
dvorskim peatom. Dano u Bribiru, u nazonosti naih baruna (...) Benedikta, nadbiskupa
kalokog, kancelara kraljevske aule, Ladislava, bana cijele Slavonije, i Dionizija, palatina
i omoskog upana. Godine Gospodnjega utjelovljenja 1245., 3. ida travnja, u desetoj
godini naega kraljevanja.

1. Uvod u ralambu
Analiza ovoga znaajnoga pravnopovijesnog dokumenta bit e neto opsenija i
obuhvatiti vei broj strogo povijesnih pitanja bez kojih se pravna problematika ne moe
kompetentno i ozbiljno istraivati. Uzimanjem u obzir i tih drugih pitanja koja zadiru u
kronologiju, paleografiju, diplomatiku itd., pravna problematika postaje nezaobilaznim
elementom spoznaje povijesnog realiteta u punom smislu te rijei.
Tako se analiza ove isprave pokazuje kao neka vrsta paradigme za daljnja
pravnopovijesna istraivanja ovih i slinih pitanja.
Isprava kojom Bela IV. potvruje ibenanima 1245. god. njihove povlastice vrlo je
pouna i korisna ne samo za prouavanje pravnog poloaja dalmatinskih gr$dova nego i
zato to se preko nje moe lako upoznati nain potvrivanja isprava hrvatskougarskih
vladara od XIII. stoljea dalje i problematika vjerodostojnosti starijih isprava.

72
 Tek u XIII. stoljeu uobiajilo se u kancelariji hrvatsko-ugarskih vladara da se
prigodom potvrivanja isprava njihovih prethodnika u potvrdnicu unese tekst starijih
privilegija. Kod ibenika upueni smo na tri grupe potvrdnica: 1) potvrdnica iz 1245.
godine iji je tekst ovdje naveden i koja sadri potvrdnicu kralja Andrije II. iz 1221.
godine i privilegij kralja Stjepana III. iz 1167. godine, 2) potvrdnica Bele IV. od 24.
studenoga 1251. (CD, V., str. 553) koja sadri navedene isprave iz 1245., 1221. i 1167.
god. i 3) potvrdnica Karla I. od 8. listopada 1322. koja sadri i potvrdu Stjepana VI. te
sadraj isprava iz 1251., 1225., 1221. i 1167. god.

2. Ralamba isprave iz 1167. god.

Ve je odavno primijeeno da je Gezina isprava u prilog ibenanima iz god. 1167.
sastavljena "8." godine njegova vladanja, to je oita netonost. Meutim, po Steindorffu
neautentinost isprave bi proizlazila i iz okolnosti da je "u 1167. god. bizantska vlast na
jadranskoj obali upravo obnovljena" (n. dj., 395). Kao to je poznato, bizantska je vojska
1165. god. osvojila "Trogir, ibenik i Split" (Ioannis Cinami epitome: ed. A. MEINEKE,
Bonn, 1836., 248. Vidi: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, torn IV,
Beograd, 1971., 88, s komentarom J. Kali, prijevod N. RadoeviMaksimovi) i jo neke
dalmatinske gradove pa je prvim namjesnikom postavljen Nicefor Halufa. Ve idue,
1166. god. ugarska vojska krenula je u protunapad pa je Nicefor Halufa doivio poraz i
torn prigodom bio ak i zarobljen (n. dj., 262). Po svemu se ini da je ugarska akcija bila
dobro pripremljena. Vodio ju je, kako kae Cinam, "upan", tj. po njemu jedan od
najviih ugarskih funkcionara. Kako je Bizant teko porazio ugarsku vojsku 8.VII.1167.,
do ponovne uspostave bizantske vlasti u Dalmaciji dolo je neko vrijeme nakon te
odluujue bitke, svakako prije 1170. god. kada se u Dalmaciji javlja novi bizantski
namjesnik.
Prema Cinamu (n. dj., 224) ugarski kralj Stjepan III. u povodu sklapanja mira s
Manojlom Komnenom vratio je 1164. god. bratu Beli, tieniku Manojla, bizantskog cara,
Hrvatsku i Dalmaciju na koje je ovaj polagao pravo, tako da je nakon velikih uspjeha
ugarske vojske 1167. god. situacija oko ibenika bila krajnje zamrena: u Splitu se
zadrala faktika bizantska vlast, biogradsko i ibensko podruje bilo je junom granicom
vlasti ugarskoga kralja Stjepana III., a Zadar je priznavao kakvo-takvo mletako
vrhovnitvo: u protokolu isprava od 1166. god. dalje naziva se mletakog duda Vitalija
Michielija dux Venetie (dalde, ne i dux Dalmatiae!) (Podrobnosti u: L. MARGETI,
Vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeu i njegovi izvori, Historijski zbornik,
god. XXXV., 1982., 248). Zbog toga nije nimalo sluajno to su isprave Stjepana III. o
potvrdi posjeda samostana sv. Ivana kod Biograda (CD, II., 106, 100) i o ibenskim
povlasticama datirane upravo 1166. i 1167. god. Ispravu iz 1166. god. potvrdio je
31.111.1198. vojvoda Andrija (CD, II., 293, 273). Ta je isprava sauvana u izvorniku.
ibenski je privilegij iz 1167. god. takorei doslovno identian s poznatom
neautentinom povlasticom iz 1108., osim to sadri ovaj dodatak:
Et hoc illis concedo per regale iudicium et sigillum, quod extra civitatem non
exeant, si de civibus iudicare voluerint, in civitate cum comite et nobilibus
iudicentur.

7
 To je usporedivo s upravo spomenutom povlasticom iz 1166. god. gdje se
redovnicima samostana sv. Ivana u Biogradu doputa naseljavanje "gostiju" (hospitum)
kojima e suditi samo redovnici i njihovi pretpostavljenis s time da
ad neminem cum sigillo vel homine determinari ire cogantur.
Kada je ovako sroena povlastica sastavljena? Je li ona sastavljena upravo 1167.? To
je nevjerojatno zbog nekoliko ve odavno uoenih grjeaka, koje je saeto iznio Gyorffy.
Ipak zauuje to su ibenani tako tono znali da je 1167. god. u vlasti Geze, pogotovo
ako uzmemo u obzir da je ibenik od 1168. do 1180. god. bio pod Bizantom.
ibenik je ve tada bio zapaeno mjesto. U protivnome sluaju ne bi Cinam, govorei
o osvajanjima Nicefora Halufe 1165. god. na prvome mjestu spomenuo "Trogir i ibenik i
Split" i tek nakon njih "pleme Kaia", Diokleju, Skradin, Ostrovicu, Salonu i jog
neimenovanih 57 gradova [Za to govore jog neke okolnosti. Papa upravo u to vrijeme u
jednom svom pismu (CD, II., 117, 110) naziva ibenik civitas, premda je, dakako, znao
da ibenik nema biskupa. Spor ibenskog klera s trogirskim oko diobe podavanja (CD,
II., 284, br. 267 od 24.IV.1197.) i ibensko utemeljenje crkve sv. Krevana koju
ibenani daruju samostanu sv. Kuzme i Damjana (CD, II., 357, br. 300) dokazuje da se
ibenik ve u XII. stoljeu osjeao ravnopravnim drugim dalmatinskim gradovima.
Vrijedi upozoriti i na legendu o blaenom Ivanu, biskupu trogirskom, u redakciji biskupa
Treguara iz 1203. god. U njoj se opisuje Kolomanovo osvajanje Zadra (civitas Jadratina).
Koloman je nakon toga doao do ibenika (pervenit ad oppidum Sibinicum) i nakon toga
stigao u Trogir. U legendi se na jo jednom mjestu spominje ibenik (M. IVANIEVI,
ivot Svetog Ivana Trogirskog u: Legende i kronike, Split, 1977, 107, 109). Ako se tome
dodaju jog i vijesti iz doba narodnih vladara, ibenik se posve dobro "dri" uz ostale
dalmatinske gradove. Pojedini gusarski ispadi, povezani sa ibenikom, najvjerojatnije su
dobrim dijelom inspirirani od nadreenih politikih vlasti, koje su tako vrile neizravan
pritisak za postizanje odreenih ciljeva, o emu ima podosta primjera i za Jadran u raznim
razdobljima - to ne znai da nije bilo i pojedinanih sluajeva "prekovremenog rada".]

Ukratko, uvjerljivo vrijeme i Cinamova obavijest govorili bi u prilog naoj tezi da je

ibenik dobio 1167. god. neku povlasticu. Teko da je to Ha upravo povlastica
"trogirskog tipa". Ali, ni za izvorni sadraj povlastice "trogirskog tipa" ne moemo biti
nimalo sigurni.

3. Ralamba isprave iz 1221. god

Obratimo sada nau pozornost na ispravu Andrije II. iz 1221., u kojoj se nalazi
prijepis isprave iz 1167. god. I ona nije sauvana u izvorniku, nego tek u ispravi iz 1245.
god. Nakon ispravne invokacije i intitulacije isprava iz 1221. god. prelazi izravno na
naraciju, prema kojoj su "neko" (ohm) ibenani doli do kralja i zamolili ga za potvrdu
povlastice Stjepana III. iz 1167. god. Olim oznaava razmjerno dugo razdoblje pa se
moe opravdano postaviti pitanje, to je natjeralo kralja da se najednom sjeti ibenana i
potvrdi Stjepanovu povlasticu. Ali, nije nevana okolnost da su upravo 1221. god.
Spliani zbacili svoga kneza Domalda i izabrali jednoga od Bribirskih knezova. ini se da
je knez Grgur bitno pomogao da se svlada Domalda jer ve dvije

74
godine kasnije dobivaju Bribirski knezovi prostrano podruje od Krke do Zadra [CD, HI.,
230, 206 (1223. god.)].
Iznenauje ispravnost dignitarija. Sastavlja tono zna da upravo u 1221. god. dolazi
do znaajne izmjene jednoga od dostojanstvenika: u nekoliko isprava iz 1220. i 1221.
god. pojavljuje seNeuca woiowoa [CD, III., 183, 157, (1220. god.); G. FEJER, Codex
diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis (daije: FEJER) III., 1. Budae, 1829., 319
(1221)] a nakon toga - ve u 1221. i dalje u 1222. god. - Paulus woiawoda [CD, III., 201,
175 (1221. god.). FEJER, III., I., 379 (1222. god.)]. Sastavlja zna kako se u to doba
sastavljala invokacija, poznaje tonu titulu Andrije II., savreno je upoznat s ispravnim
imenom i funkcijom kancelara itd. Nekako priblino u to vrijeme Andrija II. u zamjenu za
castrum Clis daje templarima castrum Sibenich [CD, IV., 602, br. 520 (5.VII.1255.). Usp.
I. LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio hora etto Trait, Venetiis, 1673, 23. Od ostale
literature vidi P. KAER, Povjestne crte grada ibenika i njegove okolice, II, ibenk,
1922., 68; D. VOB, Komes Domald, Nauna misao 3-4, Zagreb, 1955., 19; S.
GRUBII, ibenik kroz stoljea, ibenik, 1974., 17-18; F. DUJMOVI, Postanak i
razvoj ibenika od 1066. do 1409. godine. u: ibenik - spomen zbornik o 900. obljetnici,
ibenik, 1976., 87; M. GRANI, Jadranska politika ubia Bribirskih, Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru, 36., Zadar, 1994., 37; I. PEDERIN, ibenik
(Sebenico) nel basso Medioevo fino al 1440, Archivio storico italiano a. CXLIX, 1991.,
811 i d.]
Pa ipak zbog neobinog poloaja arenge, na koju je ve upozorila N. Klai i na kojem
je jo jae inzistirao Steindorff, danas bismo protivno naem uvjerenju iz 1990. god. bili
skioni tezi da su ispravu iz 1221. god. neto kasnije sastavili sami ibenani na osnovi
neke autentine isprave.

4. Ralamba isprave iz 1245. god.

Odluujue je da je Gyorffy utvrdio kako je inicijal te isprave narisan istom rukom
kao i inicijal originalne isprave izdane u Topuskome 20.IV.1245.
Ipak, protiv vjerodostojnosti bribirske isprave iz 1245. god. iznijela je N. Klai vei
broj prigovora.
a) U ispravi se ibenik naziva "Sebenigo", tj. u obliku koji inae nije poznat u XIII. i
XIV. stoljeu. Ali ibenik je u to vrijeme ve imao opetovane potvrdnice drugih vladara,
npr. originalnu potvrdu kralja Ludovika od 16. prosinca 1358. (CD, XII.., 535, br. 407).
Ne vidi se kakva bi potreba nagnala taj grad da pristupi krivotvorenju isprave iz 1245.
godine.
b) Arenga isprave iz 1245. god. uglavnom je ista kao i arenga isprave kojom je kralj
Ludovik 16. prosinca 1357. (CD, XII., 533, br. 406.) potvrdio listinu bana Ivana uza od
14. prosinca 1357. (CD, XII., 533, br. 406). Iz okolnosti da se arenge u naelu ne
ponavljaju izvodi se zakljuak da je arenga isprave iz 1358. god. kojom se potvruje
isprava bana Ivana uza posluila kao uzor za arengu isprave iz 1245. godine i da je
prema tome ta isprava nuno morala nastati nakon 1358. Meutim, isprava iz 1245.
uklopljena je u drugu ve spomenutu ispravu iz 1358. kojom Ljudevit potvruje
povlastice dane ibeniku od kralja Stjepana, "drugih kraljeva Ugarske" i kralja Karla

75
I. Dakle, sastavlja obiju isprava iz 1358. god. nuno je imao pred sobom ispravu iz 1245.
god. pa je iz nje "posudio" arengu za jednu od njih da sebi malo "olaka posao". Pri tome
je bio dosta nemaran jer je u arengi ispustio glagol bez kojega ona nema smisla. Uostalom,
ideja arenge iz isprave iz 1245. godine ponavlja se u raznim varijacijama u nekim drugim
ispravama koje je Bela izdavao etrdesetih godina XIII. stoljea Sama ideja je prilino
banalna: vjerne sluge treba nagraivati pa e njihova vjernost biti jo vea, a i drugi e
zbog toga postati vjernima. Tako npr. ve spomenuta isprava izdana u Topuskom 9 dana
nakon bribirske isprave ima istu ideju izraenu ovim rijeima: Kraljevska dobronamjernost
(...) treba svojim vjernima i njihovim odanim slubama to dobronamjernije pruati ruku
svoje dareljivosti da bi drugi, po ugledu na taj primjer, bili ivlje potaknuti da iskau
vladaru darove vjernosti i slube. A to je samo jedna od veeg broja varijacija na istu ideju
u Belinim ispravama. Naprotiv, Ludovikove diplome iz vremena oko 1357. godine imaju
arenge drugog sadraja, a i one koje su relativno najblie (npr. CD, XII., str. 568) ipak ne
pokazuju ni priblino onakvu slinost kakvu pokazuju isprave iz vremena oko 1245. god.
Ne ini nam se uvjerljivim Steindorffov argument, naime da nema vijesti o boravku
Bele IV. u to vrijeme na dalmatinskom primorju. Ako uzmemo u obzir da je Bela IV. bio
u Topuskome 20.IV.1245. (FEJER, IV, I, 389) i da je isprava u korist ibenika izdana
11.IV. iste godine, mislimo da je Belin boravak u Bribiru vie nego vjerojatan, pogotovu
ako tomu dodamo okolnost da je inicijal obiju isprava risan istom rukom.
Kako s pravom jog nitko nije posumnjao u ispravu od 20.IV.1245., izdanu u
Topuskom i kako ne vidimo ni jednoga ozbiljnog prigovora vjerodostojnosti Beline
povlastice od 11.IV.1245. u korist ibenika, nadaje se sam po sebi uvjerljiv zakljuak:
Bela je 11.IV.1245. bio u Bribiru, a onda se uputio preko Topuskoga (gdje je njegova
nazonost potvrena 20.IV.) Zagreba (CD, IV., 24, br. 240) (ako emo povjerovati bar
nekim podacima inae krivotvorene isprave u korist kneza Hudina datirane s
26.IV.1245.), Stolnog Biograda (CD, IV., 278, 243, 19.V.1245.) do Pouna (FEJER, IV.,
I, 380, 17.VII.). Zbog toga nema razloga sumnjati u to da je isprava iz 1221. god. nastala
neto prije 11.IV.1245.

5. Ralamba isprave iz 1251. god.

Sauvana povlastica izdana ibenanima 24.XI.1251. nije autentina. To su lako
dokazali N. Klai i Gyorffy. Dodue Gyorffy pri tome zakljuuje da je morala postojati
neka isprava od 24.XL1251. u koju je interpolirana "jedna reambulacija posjeda"
(GYORFFY, n. dj.,106). Rije je o utvrivanju granica ibenskog distrikta za koju je
ibenik bio i te kako zainteresiran. I Steindorff misli da je 1251. god. Bela IV. izdao za
ibenik izvornu ispravu, ali ona nije sauvana, ve su 1270. god. ibenani predloili
"adislavu IV." na potvrdu interpolirani prijepis (L. STEINDORFF, Privilegien als
Ausdruck kommunaler Emanzipation, Der Fall ibenik, Grafenauerov zbornik, Ljubljana,
1996., 400).
Sauvana krivotvorina ne samo da uope nema arenge ve je cjelokupna naracija
usmjerena na opis ibenskih mea. Gyorffy je bio svjestan tekoa da se iz teksta
krivotvorene isprave dokae tezu o postojanju izvomika te je napisao da "injenica da

76
je Bela IV. izdao prijepis i trogirske diplome 25.XI.1251. dokazuje da je morala postojati
originalna isprava od 24.XI.1251". Ali - Bela IV. nije 25.XI.1251. izdao prijepis Trogirske
diplome, ve je te godine samo potvrdio Trogiranima pravo na terram Bistrize ea ratione ut
nullus, qui pro tempore erit, vel alius possit de dicta terra molestare. [. LJUBI, Listine o
odnoajih izmedju Junoga Slavenstva i Mletake Republike, Monumenta spectantia
historiam Slavorum Meridionalium, knj. I, Zagreb, 1868., 343, br. DXX., 29.XI.1322.
izvjee Marina Maurocena, ibenskog kneza. Nedvojbeno je da je Marino skraivao
podatke. To se vidi po tome to je umjesto nullus banus napisao samo nullus. Iz tog treba
zakljuiti da je umjesto Bistrize etBlyse napisao samo Bistrize, premda je za Trogirane,
ibenane (pa i za nas) upravo Blizna bila najvanija, jer je bila sporna.] Evo uostalom
teksta naracije:
"ibenski knez Danijel i arciprezbiter toga grada Stanimir predloili su nam
prijepis njihove potvrde povlastice i zamolili nas usrdno i uporno da im ga - jer
se njihova prava zbog njegove uopenosti - ponovno udostojimo potvrditi i
jasnije objasniti. Mi smo, skloni njihovim opravdanim molbama, spomenuti
prijepis - zato to je njegova istinitost nedvojbena koliko izvjeem naega
dragoga i vjernoga bana Stjepana, koji je nie navedene zemlje osobno
pregledao, toliko i iz drugih jasnih razloga - ponovno potvrdili i, kao to su
traili, neke uopenosti specificirali. Njegov je tekst ovo:",
sada dolazi isprava od 11.IV.1245.:
"Kako se zbog ljudske zloe i pokvarenosti ostarjeloga vremena ponajvie
ugroavaju prava drugih osoba, elimo da s jedne strane i sami gradani budu
zadovoljni svojim granicama, a s druge strane da i drugi ne bi nimalo mogli zbog
uopenosti bilo to od njih zahtijevati",
slijedi opis granica itd. Ne vidimo ni uz najbolju volju po emu bi se moglo na osnovi toga
teksta zakljuiti na postojanje izvorne isprave od 24.XI.1251. ak i posve neupueni pisar
sigurno je bio dobro upoznat s postojanjem kneza Danijela i arciprezbitera Stanimira.
Prema tome, krivotvorina s datacijom 1251. god. nastala je navjerojatnije neposredno
prije potvrdnice Stjepana IV. iz 1270.
Razlog nastanka te isprave pokuao je Steindoi ff (STEINDORFF, n. dj., 399-
400) objasniti uzimajui u obzir ispravu pape Aleksandra IV. od 5.VII.1255. (CD, I., 602,
br. 522) upuene zadarskom nadbiskupu: "templari bi bilo dokazali svoja prava na
ibenik"; ibenik su templari stekli zamjenom za Klis od Andrije II.; to je potvrdio i Bela
IV.; ibenani su ibenske utvrde razorili i otkazali templarima poslunost pa bi zadarski
nadbiskup trebao sluaj ispitati i ponovno uspostaviti pravo. Po Steindorffu je spor izmedu
kneza i opine ibenik s jedne, i templara, s druge strane, izbio moda ve 1251. god. pa je
"svakako pozivanje na povlasticu pomoglo (...) pri uspjenoj obrani od templarskih
pokuaja da dobiju ibenik u svoje ruke".
Steindorffov prijedlog objanjenja nastanka navodne Beline izvorne isprave iz 1251.
god. ne moe se smatrati uspjenim. Do ruenja templarske utvrde u ibeniku dolo je
nedvojbeno razmjerno kratko vrijeme prije papina pisma, jer je nezamislivo da templari ne
bi odmah potraili pomo od pape. Zar su doista templari od 1251. upomo

77
nastojali na "dobiju ibenik u svoje ruke", a ibenani se tome odupirali - a da o tome
nema ama ba nikakve vijesti, premda smo o raznim pitanjima koja se odnose na ibenik
kroz to vrijeme zapravo zauujue dobro obavijeteni? [0 ibeniku u to doba vidi npr.
CD, IV., 512, br. 446 (11.XI.1252.); 515, br. 449 (9.XH.1252.); 526, br. 460
(17.IV.1253.); 550, br. 480 i 551, br. 481 (21.IV.1254.); 553, br. 483 (27.IV.1254.); 562,
br. 491 (11.VII.1254.); 579, br. 500 (20.XII.1254.), 589, br. 508 (21.1.1255.).]
Ali, to nije sve. Da su templari drali ibensku utvrdu od Andrije II. i dobili je kao
zamjenu za Klis, saznajemo jedino i iskljuivo iz isprave pape Aleksandra IV. iz 1255.
god. Moni Domald bio je ibenskim knezom do 1221. god. i po svemu se ini da ga je
vrsto drao u svojim rukama, (CD III, 143, br. 126 od 16.X.1216.) a nakon njega je
knezom postao Grgur, bribirski knez [CD III, 431, br. 373 (o. 1234.)]. esto se u vrelima
spominju spoma pitanja i estoke svae ibenskog i trogirskog klera, neprestani pokuaji
ibenana da dodu do svoje biskupije [jog od 24.IV.1197. (CD, II., 284, br. 267). Vidi i
CD, IV., 101, br. 94 (3.1I.1240.); 299, br. 266 (5.VIII.1246.); 526, 460 (17.IV.1253.) itd.].
Iz mira Trogira i ibenika od 17.X.1250. [CD, IV., 430, br. 374 (17.X.1250.)] saznajemo
za mnoge pravne odredbe to se odnose na razne aspekte ivota u ibeniku itd. - a o
templarima nikad ni rijei! Zar nije nikad dolazilo do nekih sukoba templara npr. s
trogirskim biskupom, koji je imao i te kako znaajna i opsena prava unutar samog
ibenika i njegova distrikta? [CD, III., 258, br. 231 (1.VIII.1226.); I. LUI, Povijesna
svjedoanstva u Trogiru I, Split, 1979., 161; CD, V., 380, br. 862 (13.VII.1266.)].
Odgovor moe biti samo jedan: templari su dodue od Andrije II. dobili u vlasnitvo
ibenik sa svim pripadajuim pravima (cum suis pertinentiis!), ali se to pravo u stvarnosti
svelo samo na puko dranje samoga katela i ni na to drugo. A neposredno prije pisma
Aleksandra IV. templari sigurno nisu pokuali, kako to kae N. Klai "doi do - ibenika"
(N. KLAI, Trogir u srednjem vijeku, Trogir, 1985., 137) niti kako to misli Steindorff,
ibenik in ihre Hand zu bekommen. Situacija je po naem miljenju bila posve drukija:
ibenanima je odgovaralo da se rijee templarskog katela pa su sa zadovoljstvom
poruili njegove zidine i utvrde, a inspirator je itave akcije bio najvjerojatnije sam kralj.
Upada u oi da papa Aleksandar IV. pie 1255. god. zadarskom nadbiskupu, opatu
samostana sv. Krevana i ninskom arciprezbiteru i pri tome zahtijeva istragu,
zadovoljavajui se odlukom koju bi donio zadarski nadbiskup s bar jo jednim od
imenovanih. Zato se papa nije obratio na samoga kralja ili na neku znaajnu crkvenu ili
svjetovnu linost u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu? Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe
da papino pismo iz 1255. god. nije drugo nego papin pokuaj da pri premjetanju
templarskog teita u komitat Dubicu templari postignu od kralja to vie. Ukratko, s
kraljevim povlasticama ibeniku teoretska prava templara na ibenik i ruenje
templarskog katela o kojem pie papa Aleksandar IV. 1255. god. nemaju nikakve veze.

6. Ralamba isprave iz 1270. god.

Prema tekstu povlastice iz 1167. god. jedno od prava ibenana bilo je: comitem vero
aut iudicem, quem clerus et populus elegerit, ordinabo (CD, II., 115, br. 108). Takav tekst
odgovara organizaciji opine, kojoj je na elu knez (comes) kao glavni

78
opinski i politiki organ, a sudac (judex) kao glavni upravno-sudski organ. Takvu
organizaciju nalazimo jo 1243. god.[U protokolu isprave o davanju u zakup CD, IV.,
208, br. 186 (10.XII.1243.) stoji: temporibus Budusclavi comitis ac (..) judicis Miche
(...)]. Izvorna povlastica Bele IV. od 11.IV.1245. (CD, IV., 272, br. 237) zadrala je istu
formulaciju, koja je kako-tako jog uvijek odgovarala stvarnom stanju opinske
organizacije. Dakako da ni Belina navodna povlastica iz 1251. god. (CD, IV., 405, br.
404) ne dolazi u obzir. Potvrdnica Stjepana VI. iz 1270. nije sauvana kao posebna
isprava, ve samo u obje isprave Karla I. iz 1322. god. u kojima nalazimo novi tekst:
comitem vero aut iudicem, quem commune et consilium elegit, ordinabo. Kako je dolo
do te izmjene, koja oznaava bitnu promjenu u opinskoj organizaciji ibenika7
Nedvojbeno do te izmjene nije nipoto moralo doi upravo 1322. Dapae, ne postoji
nikakav razlog da se ne pretpostavi, kako je ta izmjena ula ve u tekst potvrdnice iz
1270. god. Novu organizaciji ibenika nalazimo spomenutu prvi put 1274. god. [CD, VI.,
74, br. 67 (21.VII.1274.)] kada trogirski arciakon Gervazije u ime trogirskog biskupa
izopuje ne samo neposlune ibenske klerike, na elu s arciprezbiterom Stanimirom, ve
i poimenino dva suca (iudices) i etiri vijenika (consiliarii) i druge neimenovane
vijenike ibenske opine. A akjo i ranije, 1263. god., ibenani sklapaju mir s
Trogiranima "u vrijeme Stjepka (...) ibenskog potestata" pa se spominju kao ibenski
predstavnici potestates, iudices consiliariique Sibenicensis civitatis [CD, VI., 247, br. 749
(7.II.1263.)]. Ali kada ibenani 1255. god. [CD, IV., 604, br. 522 (18.X.1255.)] mole
prenestinskog biskupa da im pomogne kako bi ibenik dobio svoga biskupa, molbu
upuuje commune, archipresbiter et capitulum de castro Sebenichensi, a ibensko se
izaslanstvo sastoji od opinskog notara i suca. Ne spominju se nipotestds ni consiliarii.
ibenani su 1270. [CD, V., 528, br. 990 (3.IV.1270.)] izabrali za svog potestata
Trogiranina Valentina, Petrova sina, i tom prigodom ugovorili da potestat rjeava civilne
parnice prema ibenskom statutu consulendo cum suis consiliariis. Vjerojatno je izbor
potestata uslijedio ubrzo nakon reorganizacije ibenske opine, tj. nakon uspostavljanja
Vijea (consilium). Do te reorganizacije dolo je, dakle, izmeu 1263. i 1270. god., i to
mnogo blie ovom drugom datumu.

Odatle bi slijedilo da je do sastavljanja krivotvorine od 24.XI.1251. dolo najkasnije

1263. god. (jer se u njoj jo ne spominje consilium). U tu krivotvorinu trebalo je oito
uloiti dosta truda. Naprotiv, za pripremanje isprave iz 1270. bilo je dovoljno stari tekst o
nainu biranja kneza i suca prilagoditi novim okolnostima (commune et consilium). im
se saznalo da je Bela IV. umro (2.V.1270.), prionulo se prepisivanju cjelokupnog teksta,
kako bi se usput ubacio i poneki desideratum, osobito u pogledu granice prema Trogiru,
pa se u prijepisu isprave iz 1251. god. "sluajno" ispustila Blizna, to je znailo bitno
pomicanje granica prema jugu. Smatramo da je upravo 29.VI.1270. bilo najprikladnije
vrijeme za te "siune", a znaajne izmjene.

7. Ralamba isprava iz 1322. god.

Kao to smo ve naveli, N. Klai je pri svojoj analizi ibenskih isprava Karla I. iz
1322. god. dokazivala da je rije o krivotvorinama, i to na osnovi okolnosti da su
predstavnici ibenika predloili Karlu I. samo prijepis povlastica kralja Stjepana VI. iz

79
1270. god. Iz biljeaka na poleini obiju isprava Karla I. proizlazi da je svrha akcije
ibenana bila "obrana gradskog kotara" i da "nije iskljueno (kurziv N. Klai) da je
1322. godina samo donja granica za postanak ove potvrdnice". Rije je o krivotvorini
nastaloj "neposredno prije 1358." (N. KLAI, Jo jednom o tzv. privilegijama trogirskog
tipa, Istorijski asopis, XX., Beograd, 1973., 78-79).
U raspravi o autentinosti ibenskih isprava Karla I. od 8.X.1322. treba krenuti od
analize formalnih obiljeja obiju isprava.
Jedna od tih isprava, objavljenja od Smiiklasa (CD, IX., 79, br. 66) uva se u
Dravnom arhivu u Budimpeti pod brojem 50022 i ima na poledini biljeku koju je
Smiiklas objavio kao prvu po redu (MCCCXXII. Missus itd.). Nazvat emo je 1322/ I.
Ona sigurno nije izvornik. Nezamislivo je da bi kraljeva kancelarija ispostavila jednu
ispravu bez inicijala (K) i istoga dana (!) pripremila drugu ispravu (nazvat emo je
1322/II.) s inicijalom (K), koja se uva u Budimpeti pod brojem 50021, a koja se ujedno
u opisu granica ibenskog distrikta uvelike razlikuje od prvonavedene. To je ovaj "drugi
original" koji na poledini ima prema Smiiklasu biljeku: MCCCXXII Confirmacio itd.
Pri tome obje isprave u svome tekstu navode ispravu kralja Stjepana VI. od 29.VI.1270.
(CD, V, 353, br. 10) u kojoj je transumirana povlastica Bele IV od 24.XI.1251. s opisom
granica koji odgovara onom iz 1322/1., ali ne odgovara opisu iz isprave 1322/1I. Drugim
rijeima, isprava 1322/II. neistinito navodi granice isprave iz 1251.
Usporeivanje opisa granica u ispravi 1332/I. s ispravom datirarrom 1251. god.
upuuje na razliku koja se ni u kom sluaju ne moe smatrati sluajnom. Naime, u ispravi
datiranoj 1251. utvruje se da u ibenski teritorij ne pripadaju (exceptis itd.) Bliznicha et
Blyza, tj. Bristvica i Blizna. U ispravi 1322/I. umjesto toga teksta stoji samo Blisniza, tj.
Bristvica. Dakle, iz ibenskog teritorija ne bi glasom 1322/I. bila izdvojena Blizna, a
upravo je ona bila predmet spora izmeu Trogira i ibenika, razrijeenog tek odlukom
mletakog opunomoenika Boccassia 31.XII.1333. (CD, X., 132, br. 87) u kojoj je izriito
utvreno da Bristvica i Blizna pripadaju Trogiru: usque dictam fossam de Blisai cum
Bestrice sit confinium comunis et hominum Tragurii.
Podsjetimo se da se ubrzo nakon to su Mleci uvrstili svoju vlast nad Trogirom i
ibenikom dvadesetih godina XIV. stoljea pristupilo rjeavanju spora o granici izmedu
distrikta dih dvaju gradova. Pokuaj rjeenja spora 1329. [CD, IX., 486, br. 396
(16.IX.1329.)] nije uspio pa je bilo potrebno da 1333. god. intervenira mletako Veliko
vijee [CD., X, 131, br. 79 (12.X.1333.)]. Rasprava pred mletakim izaslanikom otegla se
sve do konca te godine, kada je donesena konana odluka: Blizna, Bristvice i Rastovac
pripali su Trogiranima, Draevica ibenanima. Trogir je dobio Mahalu a na obali
trogirski distrikt sezao je do Stupina.
Usporedimo to s istonom ibenskom granicom prema ispravi iz 1251., ukljuenoj u
ispravu 1322/11. Ovdje se ibenski distrikt protezao juno od Stupina sve do rta Ploa i
dalj e (inde a Plozam et de ipsa Ploza ita ad Lucam Borovizam) (ibenski diplomatorij,
izd. J. Barbari i J. Kolanovi, ibenik, 1986., 18., br. 8). Vidi se da je razgranienje iz
1333. ispalo nepovoljno za ibenane. Nije li posve neobino to se oni nisu pozvali na
granice utvrene prema ispravi iz 1322/II.?
Ali, to nije sve. Prema ispravi (1322/1I.) ibeniku pripadaju otoci Vrgada (insula

80
Cruciferum) (DUJMOVI, n. dj., 87), Arta, Murter ("Srimac") i irje. Oko tih otoka
vodio se 1324. god. pred Mleanima spor (LJUBI, n. dj., I.) izmedu ibenika i Zadra pa
je dud presudio u korist ibenana. Pri tome ibenani ponovno nisu iskoristili ispravu
1322/II., nego su samo uporno ponavljali da su im te otoke Zadrani oteli jog' pred 46
godina, tj. 1278. god. Istina je da bi se ta utnja ibenana mogla eventualno nekako i
opravdavati. Ali, jog 1357. god., kada ban Ivan sklapa mir sa ibenanima, on uz ostalo
odreuje:
Item, duas insulas Scrimach et Zuri vocatas cum earum pertinenciis quas olim
commune Jadrense illicite occupaverat, in quorum tenutam (..) dominium
Venetorum eosdem introduxit restituendo, eisdem resignamus itd. (nadajje, dva
otoka po imenu Murter i irje, koje je neko zadarska opina nezakonito zauzela,
a u iji ih je posjed mletaka vlast ponovno uvela, potvrujemo im itd. [CD, XII.,
437, br. 336 (14.XII.1357.)].
Nije li i opet posve neobino da se ni ban ne obazire na ispravu 1322/1I? Ban
spominje samo mletaku presudu. Ne bi ii bilo normalno da se on pozove na potvrdnicu
Karla I. umjesto da spominje odluke mletakih vlasti? Zakljuak moe biti samo jedan:
navodna potvrdnica Karla I. 1322/1I. koja je unesena u potvrdnicu Ludovika I. od
16.XII.1358. (CD, XII., 53, 407) nije postojala ak ni 1357. god. Ona je sastavljena oito
s namjerom da se potvrde ibenske granice prema situaciji nakon banove povlastice od
1357. god., osobito s obzirom na otoja oko Murtera i irja i da se ponovno otvori pitanje
june granice prema Trogiru, tj. potvrdi granica juno od rta Ploa (a ne kod Stupina).
Ostaje odgovoriti na pitanje zato je isprava Karla I. 1322/I. ostala, ini se, samo u
konceptu i zato nije njezin sadraj iskoriten za Ludovikovu potvrdnicu iz 1358. god.
Odgovor se, ini se, nadaje sam po sebi: sastavlja toga koncepta radio je na njemu prije
banove povlastice iz 1357. god., koja je ispala mnogo povoljnijom za ibenane. Tom
banovom povlasticom dobili su ibenani mnogo vei teritorij istono od rijeke Krke, jer
su im njome dodijeljena ak i podruja oko Koprna i Nevesta. Isto vrijedi i za podruje
zapadno od rijeke Krke, gdje su ibeniku uz ostalo priznati i Grabovci. Uostalom za sva
ta podruja ban izriito navodi da njima proiruje ibenski distrikt (addendo ad districtum
eiusdem), tj. communitatis civitatis Sibenicensis. Ukratko, opis granica prema konceptu
isprave 1322/I. bio bi samo na tetu ibenana pa ga oni zato 1358. god. nisu ni predloili
Ludoviku I.
Ove se analize isprava iz 1322. god. ne mogu smatrati konanima.

Rezultati:
a) Potvrdnica Bele IV. od 11.IV.1245. je vjerodostojna. To je ujedno terminus post
quem non nastanka Gezine povlastice iz 1167.
b) Nije iskljueno da je god. 1167. neki hrvatski velika ("upan", prema Cinamu)
odobrio neke povlastice ibeniku i da su ibenani uporabili tu godinu prigodom
sastavljanja Gezine isprave.
c) Potvrdnice Andrije II. iz 1221. i Bele IV. iz 1251. nisu vjerodostojne. Prva je
nastala prije 1245., a druga najvjerojatnije neposredno prije izdavanja potvrdnice Stjepana
VI. iz 1270.

81
 d) Belina potvrdnica iz 1251. god. nije ni u kakvoj vezi s poloajem templara u
ibeniku.
e) Do izmjene teksta povlastice iz 1167. god. (tj izmjene rijei clerus et populus u
commune et consilium) dolo je neto prije 1270. god. Tom prigodom izmijenjen je i
opis granica ibenskog distrikta iz 1251. god. i izbacivanjem spomena Blizne otvorilo se
pitanje granice prema Trogiru.
f) Navodna povlastica Karla I. iz 1322. god. u obliku u kojem je tiskana u
Smiiklasovu CD nastala je neposredno prije potvrdnice Ludovika I. iz 1358. god.
g) Druga navodna povlastica Karla I. iz 1322. god. (objavljena u ibenskom
diplomatariju, str. 15-16, br. 7) nastala je prije 1357.
L.M.

82
 31.

KRALJ BELA W DARUJE BRDO GRADEC

ZAGREBAKOM KAPTOLU
(CD, IV., 323-324)

ZAGREB. SLAVONIJA 1247., 11. rujna

(darovanje - kralj a)

LITERATURA: N. KLAI, cit. (17.), 87-89.

(Nakon uobiajenih uvodnih formula kralj Bela IV. nastavlja:)

(...) pred nas su doli File, zagrebaki prepot, magister Job (...) zagrebaki kanonik
(...) i drugi iz zagrebakog kaptola (...) i ponizno nas zamolili da im se udostojimo
dodijeliti i predati (...) neko brdo po imenu Gradec u zagrebakom komitatu uz Zagreb
(montem quendam nomine Gradyz in Comitatu Zagrabiensi iuxta Zagrabiam existentem).
Dio toga brda znamo da pripada mjestu gostiju gradakih (ad villam hospitum de Grez), a
dio pak Vanlegenu jer (...) u opem strahu snu-ti nemaju kamo sklonuti svoje glave, glave
svojih ljudi i zatititi vrstom obranom dobra zagrebake crkve i svoja vlastita. Mi smo
dakie (...) tom kaptolu to brdo s okolnom zemljom, dovoljno za uporabu i potrebe jednoga
velikog grada (unius magne vine), dali i prenijeli punim pravom u trajno vlasnitvo i uz
poseban uglavak da reeni kaptol na tom brdu uzme za sebe, tj. za (kaptolsku) zajednicu
pristojan dio (decentem porcionem) kojim e se vrlo jako utvrditi trokom cijeloga
kaptola tako da bi (...) bedemi u vrijeme nevolje (...) prihvatili one koji ih sami za sebe ne
bi htjeli iii mogli sagraditi. One pak osobe (...) od toga kaptola koje su kadre sagraditi sebi
vlastite utvrde (turres speciales) neka prime na osnovi dobrovoljne i posebne kaptolske
dodjele mjesta na kojima e sagraditi utvrde i zidove za svoje vlastite obitelji i stvari, i to
prema drijebu koji de svakome pripasti. Te zgrade neka su ovlateni dati, darovati
ustupiti i trajno zapisati svojim potomcima, nasljednicima potomaka i kome god hoe, po
njihovoj dobroj volji, s time da vlasnitvo samog utvrenog grada (ipsius castri) ostaje u
cijelosti reenom kaptolu. U tjelesni posjed brda i okolne zemlje dali smo ih uvesti po
naem vjernom Abrahamu, moravikom upanu.

(Slijede zavrne odredbe.)

83
 Sadraj isprave izaziva udenje. Neobian je velik strah zagrebakih kanonika pred
Tatarima punih pet godina nakon mongolske provale. Zar nije prirodno oekivati da je taj
strah potaknuo kanonike da grade sigurna sklonita ve 1242. i 1243. godine? Ali, jog je
udnije to oni trae itavo brdo Gradec i to im kralj to odobrava, premda se ve iz same
isprave vidi da dio brda pripada "mjestu" zagrebaki Gradec, a dio upanu Vanlegenu. I
ne samo to. Kralj kae u ispravi da je kanonike dao uvesti u posjed "brda i okolne
zemlje". Kralj je dakle darovao kaptolu u pun vlasnitvo ak i one zemlje koje su 1242.
godine bile dodijeljene zagrebakom Gradecu. Kako je to mogue?
ini nam se da se na to pitanje dade uvjerljivo odgovoriti. Naime, 1242. god. dobili
su graani novoga grada na brdu Gradec oslobodenje od bilo kakvih podavanja prema
kralju kroz pet godina. Tih pet godina trebalo je proi upravo u 1247. godini pa je Bela
IV. mogao s punim pravom oekivati da e mu ubudue graani pomagati izdanom
financijskom pomoi. Graani su sigurno drukije mislili jer je rok od pet godina doista
kratak za podizanje i ekonomsko osamostaljivanje novoga grada. Izgleda vrlo vjerojatnim
da se kralj obratio za financijsku pomo zagrebakom kaptolu i da mu je za uzvrat
darovao itavo brdo Gradec. Dodue, kaptol se nije mogao zanositi iluzijom da e
zagrebaki Gradec doista postati njegovo podloniko mjesto, ali mu je i te kako bilo
stalo da potisne neugodnog susjeda to je mogue vie.
Ali, kako je kralj smio jog' prije isteka petogodinjeg razdoblja okrnjiti gradske
slobode Gradeca na tako flagrantan nain? On je to mogao uiniti jedino uz uvjet ako se
gradani sa svoje strane nisu drali obveze koju su sami preuzeli i koja je bila utvrena u
Zlatnoj buli. Radi se zapravo o jednoj jedinoj obvezi gradana: oni su obeali da e na
vlastiti troak uvrstiti brdo Gradec i tako grad i brdo pretvoriti u utvrdu, castrum. Oni to,
po svemu se ini, nisu uinili, jer se u ispravi iz 1247. godine kae da dio brda pripada
"mjestu" (ad villam) gradakih gostiju. Pa ak jo 24. travnja 1252., prigodom osnivanja
Krievaca, kao da utvrde oko Gradeca nisu bile potpuno sagraene, jer Bela odobrava
Krievcima slobodu koju uivaju "gosti Gradeca i Novog mjesta u Zagrebu" (hospites e
Grez et e Nova villa Zagrabie). 0 "utvrdi Gradec" (castrum Grech) rije je tek pri kraju
pedesetih godina XIII. stoljea, a kraljica pak Marija tek 1261. godine priznaje da su se
gradani Gradeca istroili izgradnjom utvrde oko grada.
Svakako je mudro i lukavo zamiljeno darovanje brda Gradec kaptolu potaknulo
graane na ispunjavanje njihovih obveza i, to je jo kudikamo vanije, da "odrijee kesu"
prema kralju. Pregovori su trajali sve do 1258. godine, kada su se gradani obvezali na
godinje podavanje banu u visni 200 penza, ali su za uzvrat dobili Svibje (CD V, 100).
Dodue, kraljica Marija oslobodila ih je tog tereta, ali je on u istoj visini kasnije uao u
privilegij iz 1266. god., kao obveza prema Belinom istoimenom sinu vojvodi Beli.

L. M.

84
 32.

BAN STJEPAN OSNIVA GRAD JABLANAC

(CD, IV., 472-473)

JABLANAC. HRVATSKA 1251.

(grad - privilegiji)

LITERATURA. N. KLAI, Kako Jablanac postaje slobodan kraljevski grad

1251. god., VHARP, XVIII., 1973., 203-212.

Mi Stjepan, ban itave Slavonije, elimo da svi znaju da smo, uzevi u obzir jak
poloaj brda Jablanac (Jablanich) i razmotrivi njegovu korisnost, odluili na njemu
smjestiti novi grad (novam civitatem) u ast gospodina kralja Ugarske. Narod rapskog
otoka odaslao je k nama svoje sveane poslanike, tj. suca Andriju de Cotopagne i
Dominika Gambetta, i jasno zatraio mjesto u tome gradu Jablancu za one koji bi se tamo
eljeli smjestiti te obeao da e na to mjesto i u taj grad sabrati ljude te da e to mjesto
uiniti korisnim i prikladnim uz nau pomo na probitak i ast gospodina kralja. Mi smo
prihvatili njihove opravdane molbe te smo dodijelili mjesto onima koji bi od njih doli da
tamo stanuju, i to tako da se na vrhu toga brda sagradi tvrava (unum castellum) naim
trokom za gospodina kralja te da se za korist naroda koji e tamo stanovati podigne
prikladni zid. Narod koji bude tamo stanovao neka ima slobodu kojom se slue Trogirani
i ibenani i drugi kraljevski gradovi koji postoje na morskoj obali (habeant libertatem,
qua utuntur Tragurienses et Sibenicenses et aliae civitates regis in maritimis iuxta mare
constitutae). Posebno odreujemo da mogu sebi izabrati iz kraljevstva gospodina kralja
kojega god kneza hoe meu kraljevim vjernim podlonicima (de fielibus eius). Suce
pak i vijenike neka izaberu medu onim rapskim ljudima koji e stanovati u tome gradu.
Ako rapski ljudi budu kadri da s naom pomoi to mjesto Jablanac uine korisnim i
prikladnim i da u njemu kao to su obeali organiziraju trg, neka etvrti dio itavog
dobitka i tributa, koji se u tome gradu ubire za gospodina kralja i za gospodina bana, bilo
od trga bilo inae, pripadne u korist rapskih ljudi u ast kralja, a tri dijela neka idu u korist
kralja i bana. Ako bi netko od rapskih ljudi htio putovati po kraljevstvu gospodina kralja
radi trgovanja, neka slobodno putuje i vrati se. Ako bi se pak dogodilo da izgubi svoja
dobra u kraljevstvu kralja, nastojat emo poteno pronai oduzeto zajedno s njima ista
srca i dobrom vjerom. Protivnici pak i neprijatelji Rabljana koji bi htjeli stanovati u tom
gradu neka se ne primaju ni na koji nain. Rapski pak trgovci nee biti duni plaati u
tome gradu Jablancu nikakav

85
tribut. Zemlje pak koje pripadaju Jablancu, tj. od rnovice do Cesarice, preputamo
stanovnicima grada Jablanca da ih mirno uivaju pa neka odsada tua stoka ne pase na
njima protiv njihove volje. Usto neka ih stranci ne obraduju ni na koji nain. Da bi pak
oblik i sadraj ove odredbe ostao na snazi, dopustili smo da se na tu nau ispravu stavi nag
peat, a nju e potvrditi gospodin kralj Ugarske svojom kraljevskom ispravom, ako do
njega dode i ako se on sloi da je naprijed utvreno dobro postavljeno. Dano u Buama
(Bresan) Gospodnje godine 1251.

Isprava je viestruko zanimljiva i vana.

Prije svega, iz nje se moe sa sigurnou zakljuiti da je ibenik 1251. god. ve bio
izjednaen u svom pravnom poloaju s ostalim dalmatinskim gradovima jer se ne moe
pretpostaviti da "ban itave Slavonije" ne bi bio dobro upoznat s tako vanom injenicom.
(Obratno N. Klai.) Time otpadaju ujedno i prigovori koji se odnose na isprave u kojima se
ibenik naziva civitas prije nego to je dobio biskupa. Naime, pod civitas se nije
razumijevalo samo biskupske gradove, nego uope autonomna mjesta sa stanovitom
samoupravom. To se osobito jasno vidi upravo po ispravi za Jablanac, u kojoj se Jablanac
naziva civitas, premda je jasno da on nije nikad bio biskupskim sjeditem.
Primjeuje se da se pravni poloaj Jablanca utvruje ovom ispravom na donekle
drukiji nain nego to je to odredeno u Trogirskoj diplomi iz 1108. god. To ne treba
nimalo uditi. Dalmatinski su gradovi doista dobili od Kolomana povlastice koje su bile
utvrene na jedinstven nain, ali je to bilo kasnije izmijenjeno u skladu s vanou,
jakou i "vjernou" pojedinog grada. Tako je Bela IV. 1242. god. potvrdio privilegije
Trogiru, ali je torn prigodom unio u njegov pravni poloaj stanovite nove odnosno
izmijenjene odredbe. Postojao je dakle opi pravni poloaj primorskih "gradova", koji se u
znanosti naziva "privilegije trogirskog tipa", ali je unutar toga opeg tipa svaki grad imao
svoje specifinosti - slino uostalom kao i kod kontinentalnih gradova, koji su esto
dobivali "privilegije zagrebakog tipa", ali se pri tome pojedinom gradu utvrdivao pravni
poloaj poneto drukije, ovisno o raznim okolnostima.
Prigodom ocjenjivanja prave namjene povlastice dane Jablancu treba uzeti u obnzir
da je ona dana uvjetno. To znai da ona bez kraljeve potvrde nema vanosti. To podsjea
na uvjetno izdanu potvrdnicu Bele IV. u korist Krkih knezova 1242. godine. Bela je izdao
te godine ispravu kojom je na osnovi prijepisa (!) darovnica iz 1193. i 1223. god. priznao
Krkim knezovima posjed Modrua i Vinodola, ali je uvjetovao valjanost potvrdnice
zahtjevom da knezovi naknadno pokau originale. Uvjetna potvrda darovanja Modrua i
Vinodola ima jasnu pozadinu. Bela daje u izgled Krkim knezovima definitivnu
legalizaciju njihovih posjeda, oekujui od njih vojnu i u prvom redu financijsku pomo.
Treba pretpostaviti da je od 1242. do 1251. trajalo cjenjkanje Bele i Krkih knezova, koje
je upravo 1251. god. dolo do vrhunca zbog njegovih pretenzija na nasljedstvo
Babenbergovaca u Austriji, koje su, oito, gutale golema sredstva.
Nije li i uvjetno osnivanje grada Jablanca dio Belina pritiska na Krke knezove?

86
Ako se malo tonije razgleda sadraj isprave o osnivanju Jablanca, vidi se da je on uperen
protiv nekoga - oito Krkih knezova. Predio oko Jablanca pripadao je kralju, koji ga jo
nije svojom darovnicom prepustio nekome "vjernom". Ipak, nema dvojbe da su se Krki
knezovi ivo eljeli dokopati toga podruja, jer je poznato da je Krki knez Ivan bio ve
1257. godine (a moda i ranije) senjskim naelnikom.
Izgradnja Jablanca bila bi velik udarac ambicijama Krkih knezova irenja prema
jugu. U ispravi o osnivanju Jablanca govori se o tome da e se tamo kraljevim trokom
sagraditi tvrava. To je doista moralo uznemiriti Krke knezove. Tome treba dodati
zabranu napasanja tue stoke na podruju Jablanca, zabranu da "stranci" obraduju
jablanaku zemlju i napomenu da se "neprijateljima Rabljana" nee dopustiti stanovanje u
Jablancu. Ali - sve to je uvjetovano naknadnom kraljevom potvrdom. Kako Bela nije
potvrdio ispravu, ona nije imala pravne snage, jer se uvjet nije ispunio. Bela je oito
banovom ispravom o osnivanju Jablanca "straio" Krke knezove, pa su ovi bili 1251. god.
i te kako spremni na vee financijske rtve da se rijee eventualnog nemilog susjeda. I
doista, ve 5. travnja 1251. Bela definitivno legalizira vlast Krkih knezova nad
Modruom i Vinodolom i torn prigodom ak potvruje tobonju darovnicu njegova oca iz
1209. godine, to je oito znak da se prigodom ispostavljanja isprave iz 1251. o vlasti
Krkih knezova nad Modruom i Vinodolom vodilo rauna i o ambicijama Krkih
knezova i o Belinim potrebama za novicem.

Na kraju jo jedna napomena. Tekst objavljen u Codex diplomaticus razlikuje se od

teksta koji je priopio Lucije jog u XVII. stoljeu, ali u to se pitanje ne moe ovdje ui.
Moda bi trebalo samo napomenuti da je po vladajuem miljenju Scrissa iz isprave
dananji Karlobag, ali izgleda vjerojatnijim da je rije o Cesarici.

L. M.

87
 33.

BAN STJEPAN OSNIVA KRIEVCE

(CD, IV., 489-491)

KRIEVCI. SLAVONIJA 1252., 24. travnja

(gradski privilegij)

LITERATURA: N. KLAI, cit. (21.), 306.

Mi Stjepan, ban itave Slavomije, dajemo na znanje svima koji budu vidjeli ovu
ispravu da smo radi koristi i asti gospodina kralja osnovali novo i slobodno mjesto u
Krievcima (locavimus novam et liberam villam in Crisio) i (1) dali gostima (hospitibus)
koji u njemu stanuju onu istu slobodu koju uivaju (utuntur) gosti Gradeca i Novog
zagrebakog mjesta (Nova villa Zagrabie), s time da (2) ih potpuno oslobadamo od vlasti
krievakog upana comitis), tako da krievaki upan nije ovlaten niti im suditi niti
boraviti medu njima (descendere super eos). (3) Zbog toga odreujemo da reeni gosti
nisu duni plaati nikakvo podavanje (collecta). (4) U ime njihove slobode bit e, nakon
proteka tri godine od danas, duni plaati banu, koji je u to vrijeme na slubi, 40 denara
od svakih vratiju. (5) Njihov trg (forum), koji smo im odobrili, neka se odrava u utorak, s
time da se od njegovih trnih pristojba (tributo) poinje ubirati u toj treoj godini dva
dijela za bana, a trei dio za same goste. (6) Sve sporove, i vee i manje, do kojih bi dolo
u trnom danu ili u drugim danima, neka sudi iskljuivo naelnik (major vjlle), kojega
izabere cjelokupni puk (communis populus). (7) Ako bi naelnik uskratio strankama
pravdu (iusticiam denegaret), optuuje se toga naelnika iskljuivo pred banom koji
slubuje u to vrijeme. U svakom sluaju, poziv naelnika na sud ne smije se uiniti
drukije nego s posebnom banovom ispravom uz nazonost dobroga svjedoka, s time da
sam naelnik, pozvan od bilo kojeg bana, ne treba da ide dalje od Gvozda i preko Drave.
(8) Nadalje odreujemo da se u svim sporovima do kojih doe pred nama

pred naelnikom ne doputa tuitelju pozivanje stranaca (extranei) kao svjedoka, nego
samo onih iz samog mjesta, i da se samim gradanima dosuduje prisega. (9) Nadalje, koji
bi god stranac ili graanin toga mjesta u samome gradu izvukao u srdbi (pre ira) ma ili
no i to bi se svjedoenjem dokazalo, ili tko bi nanio ranu koja nije smrtonosna, osudit e
se na globu od jedne marke. (10) Tko bi pak sluajno (casu accidente) ubio sugraanina,
duan je platiti 100 penza, i to 2 treine protivnoj strani, a trei dio naelniku. Ako se pak
ubojica ne bi branio (plaanjem) svoga novca, njegova se glava dosuduje u korist protivne
strane. (11) Oiti kradljivac i lani tuitelj (calumpniator)

88
protiv kojega bi posvjedoio cjelokupni puk tjera se sramotno iz mjesta, s time da mu se
oduzme sve to ima. (12) Oni koji umru bez izravnih nasljednika ostavljaju svu svoju
imovinu kome god hoe. (13) Sami pak graani nisu duni sluiti u banovoj kraljevoj
vojsci niti se nekome od njih smije nanijeti nasilje u njihovu domu niti od naih pratilaca
(a familia nostra) niti od drugih, nego neka dobrovoljno primaju kao gosta koga hoe.
(14) Usto, neka se gradski naelnik po dovretku godine svoga slubovanja zahvali na
naelnikovanju, a ako bi cjelokupni puk htio, neka se sluba povjeri njemu ili kome
drugome. (15) Ako bi tko htio doi u samo mjesto, neka slobodno doe, i ako bi htio iz
njega otii, neka slobodno otide nakon to proda svoju imovinu. (16) Nadalje odreujemo
da se u mjesto ne primaju oni ljudi koji su po obiaju obvezani plaati kunovinu. (17)
Nadalje, ako bi se koga osudilo u novanom sporu, duan je platiti globu od 40 denara.
(18) Nadalje, samo graani neka iz svoje robe ne plaaju trine pristojbe. (19)
Dodjeljujemo im uz to zemlju na gornjem dijelu krievakog grada (slijedi opis mea).
Da bi pak sloboda ovoga grada ostala tvrda, dali smo im ovu ispravu. Dano na
svetkovini sv. Jurja, godine 1252.

Ban Stjepan osniva grad Krievce, koji ima poneto slabiji pravni poloaj od gradova
koje je osnovao kralj. Ipak, graanima se priznaje sloboda koju uiva zagrebaki Gradec.
Ban oslobaa gradane od vlasti upana krievake upanije, ali grad ostaje pod
banovom ingerencijom pa mu zato plaa 40 denara od svakih vratiju. Slino kao i jog za
neke druge gradove u Slavoniji to osnovno podavanje nije paualizirano, to znai da se
ono moe u ukupnom iznosu znatno poveati ako doe do izgradnje veeg broja novih
kua. Za razliku od Zlatne bule izdane gradanima zagrebakog Gradeca, Krievci nisu
duni ii u vojsku s kraljem. Osloboenje od toga postigao je Gradec tek 1266. godine.
Neke od odredaba vie su ili manje identine onima u povlasticama drugih gradova:
pravp na trg, pravo na raspolaganje svojom imovinom pravnim poslom za sluaj smrti ako
gradanin nema potomaka, pravo izbora gradskog naelnika, pravo odlaska iz grada.
Druge odredbe vie ili manje odstupaju od standardnog tipa: "priziv", zapravo
prituba na naelnika i njegovu prvostupanjsku presudu, ide banu (a ne kralju); svjedoci u
sporu mogu biti samo graani; zadrava se arhaino dokazno sredstvo "svjedoenjem
cjelokupnog puka", koje priznaje dokaznu snagu "javnom miljenju" bez dokazane
krivnje.
Neke su se pak odredbe vrlo vjerojatno primjenjivale i u drugim gradovima, samo to
nisu zabiljeene u njihovim privilegijima ili nisu formulirane na takav ili slian nain:
nain pozivanja naelnika pred banov sud, kanjavanje prijeteeg izvlaenja maa,
sluajno ubojstvo, utvrivanje sudske takse u visini 40 denara.
Upada u oi da je naelnik ovlaten na suenje i u najteim djelima, to nekim
gradovima nije bilo odobreno. Gradani su u cijelosti osloboeni od plaanja trnih

89
pristojba. Posebna je specifinost krievakog privilegija da je zabranjeno preseljavanje u
grad onih slavonskih stanovnika koji plaaju kunovinu. Drugim rijeima, poloaj
"slobodnih" osoba, koje su u znak svoje slobode u Slavoniji plaale poseban porez
kunovinu (marturina), postupno se pogoravao jaanjem velikih posjeda. Od tih
"slobodnih" ljudi, raznih grupa stanovnitva vezanih uz upanijske utvrde i njihove zemlje
(castrenses) i od neslobodnih serva stvarao se postupno stale kmetova podlonika.
Odredba krievakog privilegija o zabrani preseljavanja onih koji su plaali kunovinu eli
zatititi velike posjede od gubitka radne snage. Usto, podreenom seljakom stanovnitvu
onemogueno je na taj 'nain da iznudi bolje uvjete svoga odnosa prema veleposjedniku
eventualnom izravnom ili neizravnom prijetnjom naputanja veleposjeda i preseljenja u
Krievce. Ostaje otvoreno pitanje zato se takva odredba ne nalazi u drugim slavonskim
privilegijima.

L. M.

90
 34.

KRALJ BELA IV. POTVRUJE POVLASTICE

ZAGREBAKOM GRADECU
(CD, V., 401-404)

ZAGREB. SLAVONIJA 1266., 26. studenoga

(gradski privilegiji)

LITERATURA: Vidi cit. (28.).

(Kralj Bela IV. nakon intitulacije i arenge nastavlja:)

Zbog toga elimo dati na znanje svima da smo (...) odluili osnovati grad na brdu
Gradec uz Zagreb (castrum in monte Grech iuxta Zagrabiam) radi zatite tamonjih
granica. Prigodom izgradnje toga grada (castri) nai vjerni gradani toga grada prigodom
izgradnje svojih kua u njemu i prigodom prenoenja na njega drugih zgrada podnijeli su
vjerno ne bag male trokove trajne radove i vrlo velike tete sve do iscrpljenja krajnjih
snaga izlaui u to doba sebe i svoja dobra radi asti kraljevstva i vojvodstva mnogim
opasnostima i nevolji. elei se stoga oduiti zahvalnim uzvraanjem za njihove
portvovane i skupe radove, podjeljujemo im slobodu da nisu duni ii u vojnu ni oni
sami ni njihovi, ako bi je u bilo koje vrijeme ili bilo kada poveli ili mi ili nag najdrai sin
gospodin Bela, uzvieni vojvoda cijele Slavonije i Hrvatske, niti zbog toga ili tom
prigodom davati neto nama ili njemu. Ne elimo da podnose teret bilo kojeg nameta,
poreza ili podavanja ili bilo koje javne slube (nullius exaccionis, tallie seu collecte vel
cuiuslibet pubiice funccionis) ili drugih sluba, nego hoemo da su od tih podavanja
trajno slobodni i oslobodeni. Ipak, neka su duni (...) reenom vojvodi Beli, naem
najdraem sinu, samo 40 maraka u uobiajenom novcu, pri emu reenih 40 maraka
odgovara 200 penza - i to na dan nove godine - niti prije, niti kasnije. Uglavci i slobode
gostiju odnosno graana koji stanuju i dodu u taj grad koje su sami meu sobom uinili, a
mi potvrdili, jesu ovi:

(1) = (1) 1242., s time da su nakon rijei "opljakali" dodane rijei "ili ubili", a nakon
"opljakani" dodane "ili ubijeni". Na kraju glave dodaje se jo "ili kazna za ubojstvo
prema odobrenom pravnom obiaju vojvodstva Slavonije".
(2) = (2) 1242.
(3) = (3) 1242.
(4) = (4) 1242., s time da se nakon prve reenice dodaju ove rijei: "Ako bi to
uinio pred sucem koji zasjeda na sudu (...), kanjava se dvostruko, a ako je uinio

91
prema sucu ili nekome od njegovih prisjednika, plaa za kaznu 10 maraka (...), pa ako to
ne plati, gubi ruku".
Umjesto rijei "Ako pak umre" dolaze rijei: "Ako bi tko ubio ovjeka i pobjegao".
(5) = (5) 1242.
(6) = (6) 1242., s time da se nakon rijei "radilo se o strancu ili domaima" dodaje
reenica: "Neka se ti zaprisegnuti svjedoci u davanju svjedoenja ispituju posebno i
odvojeno".
(7) = (7) 1242., s time da se na kraju dodaje ova reenica: "Ako bi tko zbog lane
optube ili lanog svjedoenja bio na nedvojben nain osuen i ujedno uhvaen, nee mu
se ubudue dopustiti da bude sudac, prisjednik ili savjetnik".
Glava (12) i (13) 1242. brisane su.

Isprava iz 1266. godine, kojom Bela IV. ponovno dodjeljuje povlastice

zagrebakome Gradecu, ima neke osobitosti koje odmah upadaju u oi. Prije svega, Bela
IV. uope se ne poziva na svoju Zlatnu bulu iz 1242. godine, kao da ona ne postoji.
Gradec se u Zlatnoj buli naziva libera civitas; u ispravi iz 1266. castrum. U ispravi iz
1266. godine ponovno se istie da su sami graani utvrdili svoj pravni poloaj. Ta
klauzula, koja se nalazi i u Zlatnoj buli, ne postoji u povlasticama izdanim drugim
slavonskim gradovima. Ponovno nema ni rijei o pravu graana da slobodno otiu iz
grada. Zar su graani ponovno zaboravili unijeti tu osnovnu povlasticu, koju nalazimo u
povlasticama drugima veim i manjim gradovima? Inae, povlastica iz 1266. godine nije
drugo nego poneto izmijenjena i dopunjena Zlatna bula iz 1242. godine.
Neke su odredbe samo potpunije i preciznije izraene norme iz Zlatne bule, npr.
dopuna t. (1) i t. (4), druge se odnose na postupak ispitivanja svjedoka: t. (6) pa je njihovo
znaenje oito marginalno; tree pak ele ojaati autoritet gradskog suca: t. (4) prva
reenica i t. (7).
Kudikamo najvanija jest uvodna odredba kojom su graani osloboeni dunosti
davati 10 vojnika za kraljeve ratne pohode i smjetaja i ugoavanja kralja i bana.
Umjesto toga uvodi se paualno godinje podavanje vojvodi Beli, kraljevu sinu, u visini
200 penza odnosno 40 maraka.
Privilegij iz 1266. godine doista je ostao temeljem pravnog sustava zagrebakog
Gradeca, jer su ga potvrdili kralj Robert I. 1322. i 1324. godine i kralj igmund 1406. i
1435. Uostalom, nakon jog jedne potvrde iz 1493. god. privilegij iz 1266. god. potvren
je ak jo u XVI. stoljeu (1528. godine).

L. M.

92
 35.

VOJVODA BELA DAJE POVLASTICU GRADU SV.

AMBROA
(CD, V., 516-517)

SV. AMBRO. VIROVITICA. SLAVONIJA 1269.

(gradski privilegiji)

LITERATURA: N. KLAI, cit., (21.), 205.

(Nakon uvodnih formula vojvoda Bela, sin Bele IV., odreuje):

"(...) nai gosti de sancto Ambrosio (...) zamolili su nas da im dademo (...) onu
slobodu kojom se slue nai gosti u Virovitici (...) pa odluujemo (1) da su slobodni od
nadlenosti virovitikog upana (...) i (2) da mogu iz toga grada izabrati za naelnika
(villicum) koga god hoe (...), s time da (3) na blagdan blaenoga kralja Stjepana u
povodu marturine, za koju su prije prema vlastitoj tvrdnji plaali 10 maraka, plaaju 34
marke u banskom novcu (...)". (Zavrne odredbe.)

Vrlo znaajna isprava iz koje se moe zakljuiti s velikom vjerojatnou da je na

podruju Slavonije bilo jo i vie takvih gradova koji su dobili povlastice, samo to one
nisu sauvane. Gosti Sv. Ambroza plaali su prije podjeljivanja privilegija na ime
kunovine 10 maraka, a privilegij utvruje njihovu novu paualnu obvezu na 34 marke, tj.
170 penza, to bi priblino odgovaralo paualnim obvezama gradova Petrinje, Samobora i
Jastrebarskog, koje su se sastojale od 100 penza na ime osnovnog podavanja i 30 penza na
ime paualizirane trne pristojbe. (Drukije N. Klai, op. cit., 305.)

L. M.

93
 36.

IZ DUBROVAKOG STATUTA
(MHJSM, vol. IX.)

DUBROVNIK. DALMACIJA 1272.

(carta - isprava, ugovorna kazna, slunosti,
legalne slunosti, otkup, grane nad tuim
zemljitem, obradivanje tueg zemljita, prodaja,
defensija, evikcija, plaanje cijene, zakup, tete
od ivotinja, osobna prava, obiteljska prava,
emancipacija, obiteljska imovina, perchivium,
nasljeivanje dugova, paterna paternis)

LITERATURA: V. FORETI, Povijest Dubrovnika do 1808., I, Zagreb,

1980., 121127.

Osobna, obiteljska i nasijedna prava

Knjiga IV., glava 5. "(...) to god je otac ili majka ili neka druga osoba dala eni (...),
sve to je u vlasti (...) same ene i njezinih nasljednika nakon njezine smrti tako da (...)
1
mu ne moe nita uiniti s tim darovanjem".
Knjiga II., glava 6. "(...) ako oenjeni mukarac bude na samrti za enina ivota i
hoe da se pobrine za svoju duu, moe rasporediti za svoju duu to god hoe do etvrtog
2
dijela svojih dobara (...)".
Knjiga II., glava 15. "Ako tko ima oenjenog sina ili sinove i ne eli s njima prebivati
(habitare), moe (...) ih s njihovim enama izbaciti (eicere) iz kue (...) tako da (...) prije
nego to izau iz oeve kue, sam im je otac duan vratiti (restituere) miraz
3
(perchivium). Preko toga otac (...) nije nita duan dati (...). to god (...) su
pak

1
Usp. Kotorski statut, glava 152.
2
Usp. Kotorski statut, glava 182. Drugim rijeima, tri etvrtine ostavine vezano je uz
obitelj utoliko to se time ne moe raspolagati pravnim poslom za sluaj smrti.
3
"Emancipacija" djeteta, koja se sastoji u tome to je sin prisiljen osnovati samostalno
kuanstvo.
94
 sinovi (...) nakon to su izali iz oeve kue stekli (...), pripada njima (suum sit proprium),
4
a ostala braa ne mogu (...) nita traiti (...). Ako je pak oenjeni sin izaao iz oeve kue
(...) bez oeva odobrenja, to god sam sin stekne, sve je zajedniko s ocem i njegovom
5
braom". PT

Knjiga IV., glava 16. "Ako otac eli meu svoje sinove razdijeliti i raspoloiti svoja
pokretna dobra, moe to uiniti ak i protiv vooje sinova; nekretnine moe takoder
podijeliti i svakom sinu dodijeliti njegov dio i ako hoe, dok ivi, zadrati kod sebe
dijelove svih sinova".6
Knjiga IV., glava 20. "(...) Onu vlast koju ima otac za svog ivota nad sinovima, tu
neka ima i majka nakon smrti svog mua, ako uva njegov krevet (possidendo lectum
ipsius), osim diobe imovine medu sinovima".7
Knjiga IV., glava 24. "Ako sin (...) zlostavlja svog oca ili majku ili spava s oevom
prijateljicom (cum amica patris) ili oca optui pred kurijom takvom optubom, tj. u
takvom zloinu, zbog kojeg bi, ako bi bio dokazan, otac izgubio ivot ili (neki) ud, ako bi
pokuao ugroziti oev ili majin ivot otrovom ili na drugi nain, i to bi se moglo u
potpunosti dokazati, otac moe takvog sina razbatiniti (exhereditare) od itavog
nasljedstva svoje imovine i liiti ga njegova dijela (sine parte facere)".8
Knjiga IV., glava 27. "Ako keri prve ene imaju brata ili brau od iste ene, bile one
udane ili ne, one sve pripadaju (...) njihovu bratu ili brai s njihovim dijelovima (cum suis
partibus). Brat ili braa duni su ih udati, ako nisu udane (...), pa ako oeva dobra nisu
dovoljna da ih se dade u brak, sama braa duna su ih udati iz svog steenog imanja. Ako
su pak sestre udane, njihov brat ili braa neka imaju dio imovine koji im (tj. sestrama)
pripada".9
Knjiga VIII, glava 29. "(...) osobe prije zakonske dobi, tj. muka prije 14. godine,

4
." Emancipirano" dijete stjee sve za sebe, a ne za oca i ostale lanove obitelji. Odatle
slijedi da sin koji je ostao u roditeljevoj kui stjee za oca (i obitelj).
5
. Samovoljni odlazak sina u vlasti ne utjee na oeva prava. Drugim rijeima, bez oeve suglasnosti
osnivanje vlastitog kuanstva nema obiljeja emancipacije. Usp. ibenski statut, knj. IL, gl. 51. i
biljeka 2 uz taj Statut; Rapski statut, knj. II., gl. 18. i biljeka 5 uz taj Statut; Pulski statut, knj. I., gl.
36. i biljeka 1 uz taj Statut.
6
Oevo ovlatenje, poznato i u rimskom pravu. Valja ga povezati s odredbom knj. II., gl. 6.
7
Materna maternis, nedvojbeno inovacija prema starijem pravu.
8
Razbatinjenjem otac oduzima razbatinjenom sinu u biti dio obiteljske imovine na koji ima sin tzv.
oekivano pravo (Wartrecht). Prema "nerimskom", "barbarskom" pravnom shvaanju, svako dijete
ima pravo na "svoj" dio obiteljske imovine, a otac ima pravo na dio u visini jednog djeteta. Odredbe
Dubrovakog statuta o sluajevima razbatinjenja neobino su sline odredbama langobardskog prava
(Rotarijev edikt iz 643. god., gl. 169.). Usp. i odredbe hrvatsko-ugarskog prava, npr. Tripartit, knj. I.,
gl. 52.
9
Odatle slijedi da i keri imaju pravo na nasljeivanje, ali njihovo pravo prestaje udajom. Dakle, dio
koji pripada keri ima znaaj vremenom ogranienog vlasnitva (slino ve u rimskom postklasinom
pravu), to bi donekle, ali ne potpuno, odgovaralo pravu plodouivanja. Razlika je u tome to ki
"svoj" dio obiteljskog vlasnitva koji uiva moe u nudi otuditi.

95
 a enska prije 12., nikako ne mogu uiniti oporuku (testamentum) niti to rasporediti od
svojih dobara (nec de suis bonis aliquid ordinare) (...), a sva dobra osobe koja je umrla
prije zakonite dobi pripadaju bliicima (propinquiores); pod bliicima smatramo u ovome
i u svakom drugom sluaju one koji pripadaju onoj lozi od koje su dola spomenuta
pokojnikova dobra (ex illa videlicet linia parentele, unde exierint dicta bona defuncti)
(...)".10

Stvarna i obvezna prava

Knjiga III., glava 24. "Ako isprava (carta) ima veu ugovorenu kaznu (pena) od 20%
(de quinque in sex) na godinu do odreenog roka, nakon proteka tog roka reena kazna ne
tee (...) unaprijed, nego samo 20% godinje".11
Knjiga III., glava 26. "Ako tko zahtijeva svoje potraivanje od svoga dunika na
samrti i taj dunik odgovori: "Spreman sam platiti, uini da kurija doe ovamo",
odreujemo: ako traitelj ne dovede kuriju do bolesna dunika, taj vjerovnik ili drugi za
njega ne moe poslije smrti dunika traiti dug od nasljednika umrloga ili od onih koji e
posjedovati njegova dobra".12
Knjiga V., glava 3. "Svatko moe na svojem zidu ili na svojem dijelu uiniti prozor
13
balkon osim ako bi s druge strane nasuprot (...) bio prozor ili balkon (...)".
Knjiga V., glava 13. "(...) ako tko u kui iii zemlji uini gradevinu od kamena i
vapna, koja (...) je na tetu drugog, taj (...) moe prigovoriti (interpellare) (...) u roku osam
dana otkako je saznao (...). Ako bi utio unutar toga roka, ne moe traiti svoje pravo
(racionem) i ne moe traiti bilo kakvo pravo (aliquod ius) na reenoj graevini".14
Knjiga V, glava 14. "Prodavatelj (...) kue ili gradilita duan ga je obraniti
(defendere)15 u skladu s pravom (secundum justiciam) za svog ivota.16 Ali ako onaj koji
ima jamca (deffensorem) ude u spor bez jamca, jamac nije obvezan braniti ga. Kupac pak
koji je kupio neku imovinu (proprietatem) ili nekretninu (stabile) ako ga tko u tome
pravno ometa (calumpnia inferatur), duan je iskazati kako posjeduje ili irha tu imovinu
ili nekretninu".17

10
Usp. ibenski statut, knj. II., gl. 56. i biljeka 3 uz taj Statut; Pulski statut, knj, I., gl. 36. i biljeka 1
uz taj Statut.
11
Kamate su u Dubrovniku doputene za razliku od mnogih drugih srednjovjekovnih pravnih sustava.
12
Dugovanja ne prelaze dakle po dubrovakom pravu ipso facto na nasljednike, ve je potrebna
vjerovnikova intervencija i ovjera vlasti. A ako vjerovnik ima ispravu (carta)?
13
Tzv. legalna slunost.
14
Protivno naelu superjicies solo cedit. Usp. Rapski statut, knj. III., gl. 13. i biljeka 3 uz taj Statut.
15
Prodavateljevo jamstvo za evikciju.
16
Prema tome prodavateljevo jamstvo ne bi prelazilo na nasljednike. Ali to je nedvojbeno samo
dispozitivno pravo.
17
U skladu sa srednjovjekovnim pravnim shvaanjima, posjednik je duan navesti naslov (titulus)
svoga posjedovanja.

96
vinograda (...) moe uzeti i pojesti sve plodove koji su na granama (...) pa ak i odsjei te
grane bez kazne i naknade tete (sine pena et dampno)".18 PT

Knjiga V, glava 20. "Ako tko kome dade svoju pustu zemlju, tj. ledinu (ten-am suam
esertam, id est lidignam) da je obraduje (ad laborandum), ne moe mu je uzeti dok taj ne
uzme tri ploda, a niti je obraiva moe napustiti u istom roku (...), osim ako vlasnik eli
tu zemlju prodati iii je dati keri u miraz ili nasaditi vinograd (pastinare), jer onda je moe
oduzeti ve poslije prve godine (...). Ako pak zemlja nije pusta, tj. ledina, ( ) vlasnik je
moe kad god eli oduzeti obraivau poslije prve godine".19
Knjiga V, glava 31. "Tko je kuu ili vinograd iii zemlju dao u zalog, ili u najam (ad
casaticum) ili na obraivanje do odreenog vremena, moe je prodati ili dati za miraz (in
perchivium) kad god hoe, ali tako da obraiva koji je obraivao taj vinograd ili zasadio
zemlju ima svoj dio u plodovima te godine. Ali ako je zemlju samo poorao, ima pravo na
trokove koje je na njoj uinio".20
Knjiga V, glava 36. "Nekretnine koje su otac iii majka prodali mogu otkupiti sinovi i
keri (Pis vel filiabus volentibus trahere res venditas a patre vel a matre), i to (...) ako su od
njih odijeljeni' .21
Knjiga VIII., glava 23. "(...) ako su ivotinje (...) uinile neku tetu na nekim
zemljama i vinogradima, vlasnik (...)moe uhvatiti te ivotinje (...) u svojim zemljama iii
vinogradima iii moe zakonito dokazati tu tetu, vlasnik tih ivotinja (...) treba (...) dati
naknadu (...) i platiti za kaznu (pm banno) (...) dva perpera, od ega polovica pripada
opini, a polovica vlasniku zemlje iii vinograda. Ako pal( ne moe saznati ije su bile
ivotinje (...), tada oni koji stanuju u onom 7asellcu koji je najblii (...) odnosno oni
stanovnici koji imaju ivotinje (. ) duni su naknaditi tetu (...) i platiti kaznu od dvalovicu
o ini a polovicu vlasniku zemlje ili vinograda.22
Knjiga VIII., glava 67. "(...) ako tko ubudue kupi neku nekretninu i ne plati cijenu
na utvreni rok (...), moe se prodati od kupevih nekretnina i pokretnina i od posjeda koje
je tada kupio. Usto
neka se kupca drzi u katelu, dok prodavatelj eli, sve do punog namirenja cijele cijene
23
(...)".

L. M.
18
Posve u skladu sa srednjovjekovnim pravnim shvaanjima, a protivno rimskom pravu.
19
Mnoge odredbe ove glave snano podsjeaju na tzv. Zemljoradniki zakon (Nomos Georgikos).
20
Napomena u biljeci 19 vrijedi i za ovu glavu.
21
Pravo otkupa, ogranieno samo na prodavateljevu djecu. Vrlo pouan dokaz za tezu da dalmatinsko
pravo prvokupa i otkupa ne potjee iz bizantskog i mletakog prava, ve iz "barbarskih" prava iz
kontinentalnog zalea dalmatinskih gradova.
22
Znaajna kolektivna odgovornost stanovnika najblieg zaseoka odnosno stanovnika koji imaju
ivotinje. Rije je o predmnijevanoj krivnji, a ne o objektivnoj odgovornosti, jer je oito da je
vlasniku ivotinje doputeno protudokazivanje.
23
Valjanost prodaje ne ovisi dakle o plaanju cijene. Znai li to da je prodaja ve u to doba u
Dubrovniku konsenzualna - to nije vjerojatno - ili da se ona perfektuira tek predajom nekretnine ili
bar ispostavom isprave?

97
 37.

ODLUKE SLAVONSKOG SABORA 1273., 19. travnja

(CD, VI., 25-28)

SLAVONIJA
(jobagiones castri - tvravni jobagioni, nobiles -
plemii, villicus, pristav, escensus - zalaznina,
marturina - kunovina, daa od sedam denara,
obiteljsko vlasnitvo, naslje-ivanje, veleizdaja,
kovanje lanog novca, kraa, uvreda, ubojstvo,
nasilje, navala na tuu kuu, dvoboj, prisega,
tijek postupka, kaptol, kaptolski izaslanik)

LITERATURA: M. KOSTRENI, Nacrt historije hrvatske drave i

hrvatskog prava, Zagreb, 1956., 221 i d.; N. KLAI, cit. (21.), 330-339.

Mi Matija, ban itave Slavonije, objavljujemo svima ovime da su nam na opem

saboru kraljevine Slavonije plemii i dravni jobagioni predoili ova nie napisana prava
kraljevine i banata s molbom da se potuju pri suenju i pravima banata i da naredimo da
ih nai suci potuju. Mi smo to prihvatiti s odgovarajuim uinkom zato to sa
zadovoljstvom utvrujemo da je njihov zahtjev opravdan s obzirom na dobrobit i korist
kraljevstva i to su ta prava utemeljena na pravim i zakonitim razlozima.
(1) Prvo, ni jedan tuitelj ne moe uzeti za svjedoenje kao pristava svoga roaka
svojtu ili slugu ili svoga upnog sveenika. Usto, ako doe do poziva, treba odrediti za
roite pred nama petnaesti dan od poziva, a pred naim sucima osmi dan, pa neka tuitelj
uz prvi nalog o pozivu navede svoju tubu u sudskom dopisu da ne bi dolo do prijevare.
Ako se tueni ne pojavi na prvom roitu, platit e taksu od 40 denara, a za proputanje
ostalih roita neka se plate takse uobiajene u kraljevini.
(2) Nadalje, ako pozvani u predmetu nekretnine, krae, nasilja, ubojstva ili nevjere
pristupi osobno ili preko svoga ovjeka, konani odgovor treba odgoditi do sedmog
roita bez takse, a u odreivanju bilo kojeg roita neka se odobri odgoda od 15 dana
odnosno umjesto sedam sudskih poziva koji se mogu zakonito prihvatiti neka se odredi
jedno konano roite. A ako tko ne pristupi u naprijed navedenim predmetima na sedmo
roite, sudac e na osmom roitu dati objaviti da se tueni treba podvrgnuti sudu i da
navede opravdan i zakonit razlog zato nije pristupio prethodnim roitima, pa ako i tada
izostane, tuitelj se radi ouvanja prava stavlja u posjed imovine onoga

98
koji se ogluio, ve prema visini duga ili zloina navedenih u sudskom pozivu.
(3) Osim toga, ako se tko usprotivi (tvrdnjama) pristavu ili mu prigovori lanost, ako
ga ne moe dati osuditi na zakonit nain, neka plati taksu od jedne marke.
Nadalje, ako bi tko istukao pristava iii kaptolskog ovjeka, danog za svjedoenje, ako
bude na zakonit nain osuen, neka plati taksu od 10 maraka. Ako pak tko na sudu
prigovori lanost kaptolskim ispravama i ne dokae zakonitim ispravama kraljevine, neka
plati taksu od 10 maraka.
(4) Nadalje, ako tko osuen u novanom predmetu ne zadovolji suca ili svoga
protivnika do drugog roita, u treem roitu ii e jedan od sudaca, postavljenih u
kraljevini, zajedno s ovjekom zagrebakog ili krievakog upana uz svjedoenje
zagrebakog ili azmanskog kaptola pa e od imanja ili stvari onoga koji se ogluio
zatraiti pravedno izvrenje u skladu s odgovarajuom presudom. A ako je rije o velikom
iznosu, suci e, uzevi u obzir osobne okolnosti, ublaiti rokove za otplatu prema svojoj
ocjeni.
(5) Nadaje, ako tko optui drugoga zbog veleizdaje ili izjavi da je dao kovati laan
novae, ako ne moe dokazati, neka pretrpi kaznu taliona.
Utvreno je, takoder, ako tko protiv drugoga na sudu iznese da u kraljevini javno
vodi nasilan ivot, a to ne dokae, neka plati u skladu sa sudskim postupkom taksu u
visini polovice (takse utvrene) za ubojstvo, tj. 60 penza. Ako pak tuitelj iznese protiv
tuenoga da je bio tat ili kradljivac njegovih stvari i ne dokae mu to zakonito, plaa
dvostruku taksu. Ako tko na sudu u nazonosti suca uvrijedi svoga protivnika, plaa
"jezinu globu", tj. 25 penza. U manjim predmetima osueni neka plati samo
(jednostruku) taksu.
Nadalje, ako je kome predbaeno na sudu da je nasilno navalio na tuu kuu, a ne
dokae, platit e sudskim putem dvostruku taksu.
(6) Naprijed navedenome dodano je jo: ako je u bilo kojoj vrsti tube dolo do
dvoboja ili prisege, a stranke su nainile nagodbu, sudac nee zahtijevati nita iznad
onoga to su se stranke nagodile.
Nadalje, u svakom predmetu, bilo da tuitelj predloi prisegu, bilo da tueni uzvrati
tuitelju, sudac meu njima ne smije odrediti dvoboj, ve predmet rijeiti prisegom, osim
ako su stranke dobrovoljno prihvatile odluku dvobojem.
Takoer je odredeno: ako se u predmetu ubojstva ili krae netko oisti dodijeljenom
prisegom, neka plati 40 denara zbog oienja. Istu taksu treba primijeniti i u sporovima o
vinogradima i mlinovima, ako je bila odredena prisega.
(7) Nadalje, u novanim predmetima osueni tuenik ne smije se nikako zatvoriti,
osim ako je oito da nema ni novca ni nekretnina. U tubi pak zbog krae ili nasilja bilo
kojeg zloina, ovjek koji ima nekretnine neka se sudi bez jamevine.
Nadalje, ne smije se koga osuditi za tui zloin, npr. oca za emancipiranog sina
obratno, kao i brata za brata, ako su se odvojili na osnovi podjele, osim ako su znali iii bili
sudionici u zloinu, nego neka svatko prema svojoj krivnji bude osuden u vlastitim
dobrima i udjelima.
(8) Nadalje, nasljedni udio onoga koji je umro bez potomaka treba ostati njegovoj
"opini".

99
 (9) Ne izostavljamo ni ovo: ako se razvodi neija zemlja, sudac ne smije zaplijeniti
njezine plodove i prihode dok se predmet zakonito ne dovri medu strankama.
(10) Nadalje, kada dale do neprijateljske provale ili vojske na kraljevinu ili ako
gospodin kralj krene osobno na vojnu, tada plemii treba da krenu u vojsku, ali tako da
smiju vojevati zajedno s viim funkcionarima s kojima hoe.
(11) Nadalje, ban ne smije odsjedati kod onih koji su obvezni na zalazninu hranu ili
konaite, nakon to su to ve uinili, ak ako bi bila rije o pravednoj, neposrednoj i
zakonitoj potrebi kraljevine. Plemii i tvravni jobagioni treba da banu plate zalazninu
svakako do osmoga dana nakon Sv. Martina.
Nadalje, ako se tko oglui i odupre plaanju kunovine, dae od sedam denara, vojne
takse ili drugog podavanja koje se desi u kraljevini ili globe na koju je osuen, zagrebaki
i krievaki upan istjerat e to zajedno s dodijeljenim mu sucima i uzeti sa sobom
predstavnika zagrebakog ili azmanskog kaptola da se ne bi trailo vie od obveze. U
tom postupku nee smjeti odsjesti kod koga plemia ili tvravnog jobagiona, nego e
trokove koje je imao na putu podmiriti iz dobara onoga koji se ogluio.
(12) Ne elimo utke prijei ni preko ovoga: plemii u Zagorju i slinim upanijama
nisu duni dati okrunom upanu zalazninu niti mu dolaziti na sud, nego de suditi ban na
vlasti.
(13) Svakako sabirai kunovine ne smiju dolaziti s velikom pratnjom, nego samo s
121judi i 14 konja i ne vie, a njima e svaka "opina" dati 1 ovcu, 6 kokoi, 1 gusku, 4
kabla vina - svaki od po tri dlana, 12 kablova stone hrane od 4 dlana, i nita vie, kao to
to stoji u povlastici naega sretne uspomene gospodara slavnoga kralja Bele.
Sabirai pak dae od sedam denara ili vojne takse imat e samo polovicu spomenute
zalaznine.
Reeni sabirai kunovine ne smiju nikako oporezivati u dvorovima plemia i
tvravnih jobagiona bilo koje kue, kao ni kuu seoskog naelnika i glasnika, (kao ni)
mlinove i stupe. Seoskom naelniku treba ostaviti slobodnim jednu kuu i dvor za
primanje gostiju.
Seoskog naelnika i glasnika smije imati onaj koji ima deset kmetova a ne manje.
Nadalje, oni koji prebivaju na zemljama plemia i tvravnih jobagiona ne smiju se
oporezivati, nego samo njihovi kmetovi, ako ih imaju.
(14) Kako bi se sve naprijed navedeno potovalo na ispravan nain, sudit e sa
zagrebakim upanom etiri plemia i dva tvravna jobagiona, a isto toliko i s
krievakim upanom. Njih e izabrati kraljevina. Ako ne mogu biti nazoni svi, dostajat
e na sudenju trojica ili dvojica. Da bi ovi statuti odnosno odredbe dobili trajnu snagu,
odobrili smo da se ova isprava ojaa snagom naeg peata. Dano u Zagrebu 19. oujka
godine 1273. od utjelovljenja Gospodina.

To je jedna od najvanijih hrvatskih srednjovjekovnih isprava.

Isprava je osobito znaajna i za dravnopravni poloaj hrvatskih zemalja i uope za
razvoj hrvatskoga javnog prava.

100
U vrijeme kada je dravnopravni identitet kraljevine Hrvatske i Dalmacije ve bio samo
historijska reminiscencija, nastaje na drugom dijelu hrvatskoga podruja, Slavoniji,
plemika staleka organizacija.
U staleku su se organizaciju povezali svi plemii i tvravni jobagioni jedne upanije, pa
je sudsku vlast u njoj vrio organ od etiri plemia i dva tvravna jobagiona sa upanom
na elu, a jedinstvenost podruja "itave Slavonije" osiguravala je jedinstvenost pravnog
sustava koji su lanovi nove staleke organizacije sami utvrdili i dali na potvrdu
slavonskom banu.
Popisani pravni obiaji kraljevine Slavonije obuhvaaju u najveem svom dijelu
postupovno i kazneno pravo, a ima i odredaba nasljednog prava, zatim o visini podavanja
i nainu njihova ubiranja, vojnoj obvezi, drugim povlasticama plemia i organizaciji
upanijskog sudstva.
Pristav (t. 1) nije nii izvrni organ, nego osoba povjerenja koja svojom nazonou
zajamuje postojanje i sadraj neke pravne aktivnosti. Taj stari pravni institut u oitom je
izumiranju.
Uloga kaptola kao vjerodostojnih mjesta jako je istaknuta (t. 4 i 11) zbog odumiranja
slube pristava i nepostojanja notarijata.
Osobne garancije istaknute su pri ovrsi nad osuenima koji imaju nekretnine (t. 7).
Obiteljsko vlasnitvo kao jedno od osnovnih obiljeja stvarnog prava dolazi do izraaja
ak i pri izvrenju: novana kazna pada na teret ukupne nepodijeijene imovine (t. 7).
Unutar plemike "opine" (t. 8 i 13) postoji snano izraeno zajednitvo i solidarnost.
Plemika "opina" ima nasljedno pravo (oito uzimajui u obzir blizinu srodstva), to
znai da nekretnine ne postaju oasne i ne pripadaju kralju sve dok postoji i jedan lan
"opine". Plemika "opina" je zajednica plemia ueg podruja, koji se smatraju
povezanima zajednikim pretkom.
Vojna je obveza ograniena na obrambeni rat kraljevine Slavonije i na ratove koje vodi
kralj osobno. Plemii mogu izabrati vieg dravnog funkcionara (barona) koji e ih voditi
u rat. Prema tome, slavonski plemii nisu bili obvezani samo na obrambeni rat, ve i na
one kraljeve pohode u kojima je on osobno sudjelovao, a nisu ili u rat pod zastavom
onih uglednih velikaa koji ujedno nisu bili i vii dravni funkcionari.
U ispravi su navedene ove obveze plemia i tvravnih j obagiona: zalaznina (pravo na
odsjedanje na teret obvezanika), kunovina (marturina iz naturalne ve pretvorena u
novanu dau), daa od sedam denara (porez koji se plaao u ime zamjene novca), vojna
taksa. Plemii su bili osloboeni plaanja zalaznina upanu (t. 2) kako bi se i tako
naglasilo da su podloni jedino kralju.
U t. 13 spomenuti su i seoski funkcionari, seoski naelnik i glasnik. Oni su osobe
povjerenja vlastelina. 0 nekoj seoskoj autonomiji i samostalnosti nema u ispravi ni rijei,
ali to ne znai da ih nije bilo.

L. M.

101
 37a.

POLOAJ DEDIA
(CD, VI., 1908, 206 211)
-

TROGIR. SPLIT. DALMACIJA 1277., 30. lipnja

(hrvatsko pravo, nasljedno pravo, vojniko-
graniarske opine)

LITERATURA: L. MARGETI, 0 dalmatinskim servima, Rad HAZU, 459., Zagreb

1991., 101-102

Arbitrano povjerenstvo sklapa mir izmeu Splita i Trogira. Uz ostalo odreuje se:
Villa autem quam nuncupatur Ostroch (..) relinquatur (..) commorantibus Spalati
vel Tragurii qui vulgariter lingua Sclavonica dedigi appelantur (.) et sit (.) omnium
(.) dedigiorum ad faciendum (...) suam voluntatem (...) (Selo koje se zove Ostrog
preputa se onima koji borave na podruju Splita i Trogira, koji se puki zovu dedii,
tako da svi dedii mogu tamo ostvarivati svoja prava po svojoj volji).

Na hrvatskim su podrujima postojale teritorijalno organizirane vojno-graniarske

opine. "Sloboda" opinara sastojala se upravo u tome - u pripadanju takvoj opini i
obradivanju njezina zemljita. Tijekom stoljea opinari su postajali pravi i puni vlasnici
zemalja. Nae su analize pokazale (MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit. (15.)
155 i d.) da nisu tone teze po kojima bi zemljovlasnici prvotno obradivali zemlju
besplatnom radnom snagom, "robovima u srednjovjekovnom smislu rijei" (vidi J.
LUIC, Agrarno-proizvodni odnosi, u okolici Dubrovnika do polovine XIV stoljea,
Zgodovinski asopis, XXIII., 1968., 68) i da bi razvoj tekao: servus-libertiucius-
laborator liber (n. dj., 71), kao i da je jedno od osnovnih obiljeja razvoja bilo u tome
to je vlastelin pretvarao serva u slobodnog ovjeka (N. KLAI, Povijest Hrvata u
ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971., 155).
I Ostrog je bio vojniko-graniarska postaja hrvatske drave narodnih vladara i
bio nezavisan od Splita i Trogira. 0 tome vidi vrlo instruktivan prikaz u: V. OMAI,

102
Povijest Katela, Split, 1986., 68 i d. Splitska je nadbiskupija sredinom treeg desetljea XIII.
st. proglasila njegovo podruje svojim vlasnitvom, dok su Ostroani tvrdili da su oni i
njihova opina njegovi jedini vlasnici (coheredes). Dolo je do pravoga ratnog pohoda
Spliana protiv Ostroga, u kojem su Ostroani pobijeeni nakon herojskog otpora.
Ostroani su ipak uspjeli sauvati svoja prava na zemlju, ali nekadanja vojniko- graniarska
organizacija bila je u XIII. stoljeu ve samo davna prolost. Ostroani su u to doba ve
bili pravi vlasnici svojih zemalja pod trogirskom jurisdikcijom a na njihovu se teritoriju
primjenjivao Trogirski statut. U nagodbi Splita i Trogira od 30. lipnja 1277. "dediima",
tj. ostrokim vlasnicima zemalja, izriito se priznaju sva prava na njihovim zemljama, a svi
se privilegiji i isprave, ope i pojedinane koje su izdane u korist splitske i trogirske opine i
njihovih graana, proglaavaju nevaeim i nitavim. Pravnopovijesno je za Ostrog od
velikog interesa sudski zapisnik od 15. oujka 1272. (M. BARADA, Trogirski spomenici,
II/I., 59-61). Rije je o tubi nekog Klana protiv roaka Klania. Klani je drao u posjedu iza
zajednikog djeda Dragonje svu ostavinu. Klan je unuk Dragonje po majci, a Klani po ocu.
Kako je Dragonja imao est keri i dva brata, Klan je traio osmi dio ostavine svoga
djeda. Klani se branio ovim prigovorima: 1) sporne zemlje su dravne ("de segnoria"!)
i zovu se "poupica", a Klani dri te zemlje kao "podup"; 2) ako bi se ipak radilo o
privatnim zemljama, onda su one dijelom vlasnitvo tuenoga, a dijelom rodbinske (de
parentado) koje su postale vlasnitvo tuenoga dosjelou, jer ih je ve njegov otac
posjedovao 50 godina, a nakon njega tueni; 3) tuiteljeva majka nije imala pravo na te
zemlje jer se djed oenio u "Slavoniji" (tj. u Hrvatskoj): po slavenskim pravnim
obiajima ki nema pravo na nasljeivanje nekretnina. Prva dva prigovora odbijena su od
suda bez tekoa. to se tie treega, tuitelj je odgovorio da je njihov djed ivio u
Ostrogu i tamo se oenio pa kako u Ostrogu vai pravni sustav Trogira, treba primijeniti
njegove propise po kojima i ki nasljeuje. Na to je tueni pokuao spasiti svoj poloaj u
parnici tvrdnjom da secundum antiquam consuetudinem mulieres que maritabantur in
Ostrog non debebant habere partem de hereditate. Ipak, kako je sud utvrdio da su i druge
Dragonjine keri dobile svoj dio, tuitelj je dobio parnicu.

Prigovori su tuenoga pravno vrlo zanimljivi. Naime, premda ih je sud odbio, oni ipak
upuuju barem na pravnu mogunost postojanja osebujnih pravnih odnosa u Ostrogu.
Tako je npr. vana tvrdnja tuenoga da su ostroke zemlje "poupice", tj. dravne, a
tueni da je poup, dakle neka vrsta ostrokog starjeine. To znai da je jo 1272. postojala
neka vrsta opinske zajednice u Ostrogu koja je imala svoga starjeinu, i to upravo
tuenoga Klania. Nemogue je da bi Klani tu tvrdnju iznio ako ona ne bi imala bar neki
oslonac u stvarnosti. injenica postojanja poupa u Ostrogu, dakle, nedvojbeno je tona.
Usto, oito se u Ostrogu znalo da je u tom mjestu hrvatska drava bila nazona sa svojim
institucijama, tj. nedvojbeno vojniko-graniarskom opinom koja se kasnije pretvorila u
obinu opinu kojoj je na elu bio tueni. Prigovor tuenoga nije mogao uspjeti jer se iz
zapisnika vidi da je tueni samostalno raspolagao dijelovima svoga posjeda, ali prigovor je
bio u skladu s pukim shvaanjem da je Ostrog bio neko posve samostalan od Trogira i
Splita i da je neko bio dravno dobro, "segnoria". Dovoljno je baciti pogled na zemljovid da se
vidi da poloaj Ostroga priblino odgovara

103
poloaju Bijaa gdje je bilo poznato kraljevsko dobro hrvatskih vladara. Razlika je u tome
to je Ostrog bio, ini se, vojniko-graniarska postaja, a da su Bijai imali vie gospodarsko
znaenje. Takoer se i podatak da je neko u Ostrogu vailo hrvatsko pravo, po kojem
ene nisu nasljeivale nekretnine, ini vrlo vjerojatnim.
L. M.

104
 38.

LADISLAV IV. POTVRUJE POVLASTICE BIHAU

(CD, XII., 665-671)
BIHA. HRVATSKA 1279.
(gradski privilegiji)

(Nakon uobiajenih uvodnih formula kralj Ladislav nastavlja:)

(...) dodjeljujemo bihakim gostima ( ) slobodu, zapravo dajemo obnoviti onu
koju su ne tako davno odobrili nai prethodnici, tj. koju imaju nai gosti s gradakog
brda pri Zagrebu (...) (1) neka nai gosti medu sobom izaberu jednoga kojeg hoe i
predoe nam ga na potvrdu, (2) koji e njihove stvari, i male i velike, tj. ubojstva,
krae i razbojstva, koja nastaju meu njima, suditi i primati uobiajene sudske takse
(recipere iudicia consueta). (3) Djela krade, ubojstva i razbojstva koja e biti
poinjena meu njima s jedne i stranim ljudima s druge strane neka se sude zajedno
sa sucem kojeg emo im postaviti, pa dva dijela globe neka pripadaju sucu, a trei
dio neka uzme njihov naelnik (villicus). (4) Nadalje, ako neki od tih gostiju umre
bez potomaka, smije ostaviti svoja dobra kome god eli; (5) svi sveenici i pripadnici
klera koji su u torn gradu smjeteni za zatitu svojih osoba i stvari i (?) ne pripadaju po
slubi bihakoj crkvi, ako umru bez nasljednika (sine herede), mogu takoer raspolagati
svojim stvarima kako god hoe; takve sveenike i crkvene ljude naelnik treba suditi u
svjetovnim stvarima te ih kanjavati na teret njihovih nekretnina i pokretnina prema visini
njihova prekraja; ipak ne smiju (...) ih kanjavati u njihovim osobama. (6) Tko god eli
otii iz toga grada (de eodem castro), moe slobodno i nesmetano otii nakon to proda
svoje zgrade koje tamo ima. (7) Nadalje, neka izaberu upnika kojeg hoe i nadlenom
ga biskupu predstave na potvrdu, s time da ga ipak prethodno predstave nama. Toga
(upana) elimo slobodnim i osloboenim od bilo koje nadreenosti sa strane
biskupa, a ti gosti neka tom upniku davaju njihove uobiajene i pravedne desetine. (8)
Nadalje, ako bi neki strani ljudi gradane toga grada (civitatis) tuili njihovu naelniku,
o sudenju (in iudicio faciendo) i predlaganju svjedoka neka imaju istu slobodu koju uivaju
graani gradakog brda (...). (9) Ako njihov naelnik ne bi htio sudskim putem
zadovoljiti tuitelja, tada treba tuiti toga naelnika pred naom kurijom. (10) Nadalje,
za svoju vlastitu robu ti graani ne plaaju nita u mjestima gdje se plaa tridesetnica
(...). (11) Nadalje, neka ne plaaju maltarinsko podavanje (solutionem tributariam)
na stvari koje ti graani donose u taj grad Biha. (12) Nadalje, odobravamo im da carinik
koji je nadlean za krajeve s one strane Drave do mora ne trai od njih bilo kakva
podavanja
105
(tributum). (13) Nadalje, neka se nitko osim nas ne usudi dolaziti im na smjetaj
(descensum). (14) Nadalje, elimo da su slobodni i osloboeni od jurisikcije i smjetaja
bana. (15) Nadalje, na njihovu trgu neka ni sami graani ni na redovni sudac ne
zahtijevaju bilo kakvo podavanje. (16) Nadalje, neka nam plaaju 15 maraka za
zemljarinu (pro terragio) svake godine na blagdan blaenoga Martina. (17) Dodjeljujemo
im zemlju Welhova (...) u granicama (...) utvrdenim (...) od kralja Bele, naeg djeda
(...).
(Zavrne klauzule.)

Iz Ladislavove isprave izane u korist graana Bihaa proizlazi da je kralj Bela

IV. prvi poijelio povlastice Bihau. Naime, Ladislav navodi svoje prethodnike u
mnoini, dakle morala su biti bar vojica, a pri kraju privilegija spominje se kralj Bela
kao onaj koji je dodijelio Bihau zemlje oko toga grada. Kralj Bela je izdao taj privilegij
vjerojatno pred kraj svoga ivota, jer Ladislav kae da je Biha dobio povlastice "pred
neko vrijeme" (dudum), a ne "neko" (olim).
Znaajno je da Ladislav ponovno uzima povlastice dane zagrebakom Gradecu
kao uzor po kojem su donesene povlastice Bihau. Odatle se nevosmisleno vidi
premoan poloaj i znaaj zagrebakog Graeca odmah nakon njegova osnivanja.
Ipak, okje gradskom sucu zagrebakog Gradeca odobreno a sudi u svim stvarima
koje su se esile na graakom podruju, bihaki privilegij oreuje da e "strancima"
suditi naelnik (villicus) zajeno s posebnim sucem kojega postavlja kralj, to je svakako
bitno ogranienje sudske vlasti. Takoer i u pogledu oslobaanja o podavanja i prava
oravanja trga bihake su povlastice neto skromnije, a s tim u vezi je i nie utvreni
paualni iznos "za zemljarinu". On za Zagreb iznosi 40 maraka, a za Biha 15.
Biha ima ipak tu veliku povlasticu a je osloboen bilo kakvih poavanja svim
dravnim funkcionarima i lanovima kraljeve obitelji te obveze da im daje smjetaj,
osim samome kralju i, oito, njegovoj pratnji.
Upada u oi da bihaki privilegij regulira i poloaj klera, to je inae rijetkost u
naim krajevima.
Za razliku od zagrebakog Graeca, a u skladu s ostalim slavonskim gradovima,
bihakim je graanima izriito oobreno pravo odlaska iz grada.

L. M.

106
 39.

IZ VINODOLSKOG ZAKONA
(L. MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit.
(15.), 114-147)

VINODOL. KVARNER 1288., 6. sijenja

(bliiki, dokazivanje, kmetovi, likuf, obveze iz
delikta, subjektivni element kaznenog
djela,ugovor, zavez, vjerodostojnost trgovakih
knjiga, vraba)

L I T ER A T U RA : V.JAGI, Zakon' Vinodol'skij, Petrograd, 1880.; M.

KOSTRENI, Vinodolski zakonoRad, 227, 1929.; M.BARADA, Hrvatski
vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952.; L. MARGETI, Iz vinodolske prolosti,
Rijeka, 1980., 149-166; J. BRATULI, gospoiski zakgraa88., Zagreb, 1988.;
L. MARGETI, Vinodolski zakon, Rijeka, 1998.

(lanak 14.): Oe: niedni zavezi od ke godi rii ne mogu se prvi meju kimi godi
ludi knestva zaodijeljen zagovor poloiti opinski vola navlani; onoga zaveza pol gre
opini, a pol gospodi onoga grada gdi bude to uineno.

1. Prethodne napomene. "Zavez" i "zagovor" oznaavaju ugovornu kaznu.

"Gospoda onoga grada" su Krki knezovi kojima je pojedini vinodolski
gprijevoueljen na izravnu upravu. (Podrobnosti u MARGETI, Iz vinodolske
prolostzaovoljavaju
2. Tumaenje ovoga lanka nailazi na mnoge tekoe pa su u literaturi predloena
razna rjeenja i prijedlozi. Glavna tekoa lei u rijei "prvi", koju neki (npr.
Jagi) u svom prijevodu naprosto isputaju, a drugi je prevode na razne naine, koji
pravno ne zadovoljavaju ( npr. V. MAoANI, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni
rjeniodredujeb, 1908.-1922., 726: prvi znai principaliter, u naelu) ili su previe
uopeni (KOSTRENI, 180) itd.
ini se da analizirani lanak zagoineje ugovornu kaznu ako je "prvi" postavljena.
Dakle, upravo obratno od Krkoga statuta na hrvatskom, koji u lanku 29. odreuje da
je pravni posao bez ugovorne kazne nevaljan. Vinodolskielikta,ma prema ugovornoj
kazni sliajela,ugovor,Transki statut iz 1421. godine i Rijeki statut iz 1530.
godine
107
knjiga I1:, glava 29.: "Ne treba priznati bilo kakvo pravo u vezi s konvencionalnom
kaznom". "Prvi" se moe zadovoljavajue objasniti analogijom s nekim sicilijanskim
normama. Tako je npr. Alfons I. u XV. stoljeu propisao da "se nee istjerivati ugovorna
kazna, osim one pridodane ugovoru o arbitrai". Dakle, zabranjivala se ugovorna kazna
samo u "poetnom" ugovoru, kojim se "prvi" zasniva pravni odnos meu ugovornim
stranama. Obratno, nakon to je ugovor ve sklopljen i nakon to se pojavilo neko
spomo pitanje koje su stranke eljele rijeiti arbitraom, doputalo se da se u
sporazum o arbitrai ubaci i klauzula o konvencionalnoj kazni. Razlog zabrane ugovorne
kazne u Vinodolu, u Trstu i Rijeci treba traiti u okolnosti to je ugovoma kazna u
srednjem vijeku esto sluila za neizravno priznavanje kamata, jer je dovoljno bilo
utvrditi prekratke rokove za pojedine ugovorne obveze da doe do primjene
konvencionalne kazne.

(lanak 25.) Oe, od biene, ranene i od stuene meju kmeti nij band nego
soldini 40 ke krivac ima platiti knezu, a onomu ki bude bien 2 brava ter likariju, a to
takoe od satnika i graika i busovia ki v sih esut pod zakon i pod pravdu kmetsku, a
ne od sluabniki ( )
1. Ovdje se utvruje kazna za fiziki napad (biene = zlostavljanje; ranene =
ranjavanje; stuene = udaranje). Oteeni je imao pravo na naknadu tete u dva oblika:
1) na privatnu kaznu (compositio, emenda) od 2 "brava" (tj. ovce, koze ili svinje), 2) na
naknadu trokova lijeenja. Usto se knezu plaa ban od 40 soldina.
2. Ovdje je rije samo o fizikom napadu na obinoga puanina, kmeta. Jednako
su zatieni i opinski funkcionari, jer su i oni, premda su vrili odreene opinske
funkcije, ipak ostajali kmetovi i nisu se smatrali kneevim ljudima u uem smislu, koje
Vinodolski zakon posebno i jae titi.

(lanak 27.) Oe, ako bi mu eni zvergal hovrlicu ili pokrivau z glave va zli
voli ter bi se moglo prikazati dobrimi mui volia enami, plati libar 50, ako e tuba s
toga, od kih gospodin knez imii soldini 40, a ona koi je vaina uinena 40 i 8 liber.
(lanak 64.) Oe: ako ki pokae kerv, ka mu e uinena za zlu volu, ona kerv mu
e verovana, nitar mane ima s rotu potverditi, ako nisu onde svedoci.
Subjektivni element kaznenog djela bio je dobro poznat u Vinodolu, ali se razmjerno
rijetko spominje. Prema lanku 27., kanjavalo se vrlo visokom kaznom od 50 libara
mukarca koji je zlonamjerno zbacio eni s glave pokrivalo. Zlonamjernim zbacivanjem
pokrivala glave poinitelj je davao na znanje javnosti da ima krajnje loge miljenje o
moralu te ene. Zato je takva ena dobivala satisfakciju u visni 48 libara, tj. osam
volova.
Prema lanku 64. zlonamjerno ranjavanje dokazuje se ve samim postojanjem

108
 (lanak 44.) Oe, niedna kvaderna od the ni verovana prez dobrih svedoki
nere od libar 50 od vsakoga duga i od toga takoi ima s rotu uverh knig svoe kvaderni
pritvrditi.

Iznenauje visoka vjera koja se daje trgovakim knjigama. Kako je prisega trgovca
ipak samo puka formalnost, proizlazi da se trgovakim knjigama vjeruje ak do
vrijednosti od 50 libara, tj. preko 8 volova! Rije je o kontokorentnom odnosu izmeu
trgovca na malo i njegovih muterija, u kojem trgovac kreditira muteriju do privremenog
obrauna. Moda se radi i o trgovakim nabavama od vinodolskih kmetova, s
kojima je trgovac bio ue poslovno povezan. Ovaj lanak daje vrlo povoljnu sliku o
razmjerno jakoj trgovakoj djelatnosti na malo po pojedinim vinodolskim
gradovima. Ona sa svoje strane pretpostavlja razmjerno jaku poljoprivrednu
proizvodnju i uvoz robe kojim je trgovac podmirivao razne potrebe Vinodolaca.

(lanak 45.) Oe, niedna cena ka se otai da za naiti niku ri, hudobu ili a drugo
kako su zemle, vinogradi i ine druge rii za kih e zakon dati likuf, vola za govedo
veliko znaiti e, ne mozi ve dati soldini 40, a ki vee, da imij kodu shranenu (...);
zverh tih 40 soldini ima prise kako e dal vola obeal e dati on ki govori da e tu istu
cenu dal i da ju e iziskal i znaal.

1. Iz ovoga lanka proizlazi razlikovanje u Vinodolu izmeu ugovaranja nagrade

potajno, "otaj", od onoga koje nije takvo, tj. koje je uinjeno pred svjedocima. Nalog
dan pred svjedocima valjan je bez obzira na visinu obeane i ugovorene nagrade.
Zakonodavac je morao raunati sa stvarnim okolnostima u ivotu, npr. s traenjem
nestale stvari, koje bi moglo biti vrlo oteano ako ne bi bilo ugovoreno s maksimalnom
diskrecijom. Tako je npr. "nestalo" govedo moglo biti sakriveno u neijoj staji pa je
"nalaznik" mogao biti naveden da zakolje "pronaeno" govedo da bi zametnuo trag.
Meutim, s druge strane, ugovaranje nagrade bez svjedoka moglo je lako imati vrlo
neugodne nesuglasice o visini nagrade i njezinoj isplati poto je nalog izvren. 0 tome
govori zadnji dio lanka, dodue na vrlo nejasan i nespretan nain. ini se da je sud
dodjeljivao prisegu nalogoprimcu na okolnost opstojnosti ugovora i na injenicu nalaza
stvari. U elji da izbjegne neopravdano visoke zahtjeve nalogoprimca, zakonodavac s
druge strane ograniava visinu nagrade na 40 soldina pa pokuava na taj nain dati
pravedno rjeenje: prisega se dodjeljuje nalogoprimcu, ali se utvrduje maksimalni iznos
nagrade. Ako se pak spor odnosio na pitanje isplate nagrade, prisega se dodjeljuje
nalogodavcu ("ima prise kao e dal").
2. "Like' iz ovoga lanka bio je esto predmetom znanstvenog istraivanja. Jagi
je priznao da mu taj pojam u ovome lanku ini velike tekoe i da ga ne zna objasniti.

110
Od novijih autora spomenimo samo Kostrenia, koji je ustvrdio da se likuf pilo u
skladu s pravnim obiajem samo kada se pravni poslovi odnose na stvari vee vrijednosti.
(Podrobnije o ostaloj literaturi i kritiku dosadanjih stajalita vidi u L.MARGETI,
Osnove obveznog prava na kvarnerskom podruju u srednjem vijeku, Rad, 445, Zagreb,
1989., 85-86). Kako se u analiziranom lanku navode goveda tek nakon to je spomenut
likuf, oito je da se likuf rabi samo u pravnim poslovima koji se odnose na nekretnine.
Ali, to ne moraju biti ba poslovi otudenja jer se i u utvrivanju meda izmedu
Moenica i Koljaka 1395. godine opisuje sveani ruak u ast onih koji su mee
utvrdili (.URMIN, Hrvatski spomenici, Acta Croatica, MHJSM, VI., 1898., 100,
br. 34). Likuf je rije germanskog porijekla, Leitkauf, a oznaavala je formalnost
kojom se perfektuirao pravni posao. To je neka vrsta kapare (Handgeld). U naim je
krajevima bila u uporabi i rije maarskog porijekla aldoma, koja je oznaavala
aenje svjedoka i stranaka nakon postignutog dogovora o nekom pravnom poslu. Ali
ve i po starome hrvatskom pravu bila je poznata slina formalnost pod nazivom pro
fine i bezvjetje, osobito u Splitu i okolici, a talion u Ninu, Trogiru i Zadru. Pro fine
itd. obino se sastojalo od hrane, poplata, tkanina, a vieput i od novca.

L. M.

111
 40.

ZAGREBAKI BISKUP DAJE POVLASTICE VUGROVCU

(CD, VII., 217-218)

VUGROVEC. SLAVONIJA 1295.-1303.

(gradski privilegiji)

LITERATURA: N. KLAI, cit. (17.), 323-324.

Mihovil, Bojom milou zagrebaki biskup, (eli) spas u spasiocu svih ljudi svima
Kristovim vjernicima koji budu itali ovu ispravu. (...) na ovaj smo nain odredili uvjete
slobode gostiju naeg novog mjesta Vugrovca (condiciones libertatis hospitum nove
libere ville nostre de Ugra) (...), tj. (1) da ti nai gosti imaju zajednikim dogovorom
ovlast svake godine izabrati (...) i promijeniti koga god hoe za gradskoga naelnika
(maiorem vale) (2) te da gradski naelnik sudi zajedno sa starijima toga grada sve
njihove imovinske sporove (causas peccuniales), koji nastanu medu njima, i to punim
pravom, te da zahtijevaju za sebe uobiajene pristojbe (iudicia), naime 12 denara za
presudu; (3) vee pak sudske predmete, kao ubojstva, razbojstva, krade i palee te
nanoenje rana i zlostavljanja do kojih doe na trni dan, duan je zajedno s gradskim
naelnikom suditi na upan vugroveki ili katelan koji obavlja u to doba slubu, pa u
tim gradskim predmetima dvije treine pristojbe pripadaju samome upanu, a trei
uzima njihov gradski naelnik. Te pojedine pristojbe neka se ubiru prema znaenju i
kakvoi sudskih predmeta, ne preko toga; (4) ni jedan predmet neka se meu njima ne
rjeava dvobojem, nego neka se stvari rjeavaju s podobnim svjedocima i njihovim (tj.
graana) prisegama; (5) osim toga, tko se god od njih hoe drugamo preseliti, ima
slobodnu ovlast prodati dvorna mjesta i ostale nekretnine, ako ih ima, te otii sa svojim
stvarima onamo kamo je izabrao, ali s time da prethodno plati obveze sa svoga dvornog
mjesta. (6) Ako bi neki od tih naih gostiju umro bez izravnih nasljednika (heredum
solacio destitutus), on moe svoje stvari i nekretnine zapisati i ostaviti kome hoe. (7)
Odreujemo da se u tom naem slobodnom gradu odrava trg svake nedjelje bez plaanja
bilo kakve pristojbe, pa na taj trg moe doi svatko ve u subotu i ostati, ako mu se
svia, do ponedjeljka u podne; (8) elimo da se uspostavljanjem toga trga ukine i poniti
trg nae brae iz zagrebakog kaptola, koji je od davnine postojao u Kaini, jer e ta
naa braa imati mogunost obnoviti taj trg promjenom vremena (odravanja); (9) (...)
ti nai gosti neka ne budu obvezani nama i naem katelanu u Vugrovcu ni na kakav
porez, davanja, maltarinu ili ubiranje (drugog podavanja) kao i na slube, i to od sredine

112
prve idue etrdesetnice kroz vrijeme od godinu dana. A nakon to se godina dovri,
neka budu duni davati nam u tri blagdana, tj. na svetkovinu svetoga kralja Stjepana,
Boi i Uskrs uskrnju ovcu, po jednu koko od pojedinog selita i po dva kruha,
kao i tri marke u zagrebakim dinarima, a naem katelanu takoer godinje u tim
svetkovinama po jednu ovcu, 20 kokoi i 50 kruhova; (10) (...) ako bi im nai sluge
nasilno ouzimali sijeno, krmu ili druge stvari, njihov gradski naelnik ima ovlast da
im oduzme konja, utvrdivi tetu i nepravdu (koju je pretrpio) oteeni, dok mu se ne
nadoknadi poinjena teta. (11) Oslobaamo (...) te nae goste od svakoga putovanja
pa ih ne treba siliti da na konju iii pjeke obavljaju glasniku slubu ili nam donose
pisma ili to drugo za bilo koju stvar (...).

Biskup dodjeljuje gostima Vugrovca prava koja su u mnogome jednaka pravima

koja je u Slavoniji dodjeljivao kralj ili druga visoka dravna linost nadlena za Slavoniju
(vojvoda, ban): pravo slobodnog izbora naelnika; pravo suenja vugrovakog
naelnika u stvarima koje se odnose na meusobne odnose, osim najvanijih zloina, koje
naelnik sudi zajedno s biskupovim katelanom; zabrana uporabe dokaznog sredstva
dvoboja; sloboda odlaska iz grada; sloboda "oporuivanja", slobodni trg nedjeljno bez
plaanja podavanja; sloboda od raznih sluba u korist biskupa.
Vugrovani e biti obvezani samo na uobiajene arove triput godinje, to je
ostatak priznanja feudalne podlonosti stanovnika toga grada prema biskupu. Usto
plaat e i tri marke godinje na ime osnovnog podavanja - dakle vrlo blago optereenje.
Ipak Vugrovec se nije mogao jade razviti jer mu biskup nije mogao podijeliti
osloboenje od carina i maltarine te od tridesetnice.
L. M.

113
 40a.

POSTUPAK PER DENUNTIATIONEM I PER

INQUISITIONEM
(Trogirski spomenici, II/II 245, br. 2)
TROGIR. DALMACIJA 1299., listopad
(kazneni postupak per denuntiationem i per
inquisitionem)

LITERATURA: L. MARGETI, 0 nekim osnovnim znaajkama pokretanja

kaznenog postupka u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim opinama, Rad
HAZU, 475., Zagreb, 1997., 5-53.

Damianus Kasarice. Quoniam ex denuntiatione Silvestri de Valentino legittime

constat domino vicario, quod de anno presenti et mense ottubri proxime preterito in
platea comunis, dictus Damianus dixit verba iniurosa dicto Silvestro, secundum quod
in actis curie continetur et dato sibi termino ad sui deffensionem, nullam fecit legittimam,
ideo dominus vicarius condempnat dictum Damianum in solidis XX den. parvorum
comuni Tragurij, mitigata pena, quia dicta verba fuerunt dicta causa corrigendi.
Fideiussor eius dominus Symon comitis Marini. (Damjan, sin Kazarice. Kako je po
prijavi Silvestra, Valentinova sina, gospodin vikar zakonito utvrdio da je ove godine u
netom prolpostavljeno mu rokuistopadu na opinskom trgu spomenuti Damjan
uputio uvredljive rijei reenom Silvestru prema navodima iz opinskih zabiljeaka,
i kako nije dao nikakvu zakonitu obranu u postavljenuv., gospodin vikar osuuje
reenog Damjana na 20 soldina malih novia u korist trogirske opine, uz ublaenje
kazne zato to su spomenute rijei izreene u elji da popravi uvreenog. Poruk:
gospodin Simon sin kneza Marina.)

Sauvani trogirski sudski zapisnici koje je objavio Barada odnose se na

razdoblje od 1266. do 1299. Oni pruaju neprocjenjivo vano vrelo za upoznavanje
kaznenog postupka u Trogiru u vrijeme prije Statuta iz 1322. god. Podatke iz tih
vrela prikazat emo odvojeno po razdobljima.
U razdoblju 1266.-1267. rije je o preko 60 upisa koji se odnose na razne
civilne i kaznene predmete od kraja kolovoza 1266. do 2. rujna 1267. Sadraj
pojedinog upisa
114
vrlo je jednostavan i lapidarno sastavljen. Jedna strana iznosi predmet spora i svoj
zahtjev; druga strana iznosi okolnosti koje govore protiv iznesenog zahtjeva; svaka
strana replicira i predlae svjedoke; sud sasluava svjedoke i donosi presudu.
Strana koja iznosi zahtjev ne naziva se tuitelj (accusator). Za nju se navodi da
"predlae" (proposuit). Protivna strana ne naziva se tueni, ve se samo navodi da
"odgovara i izjavljuje" (respondens dixit). Zbog toga emo ih u daljnjem tekstu nazvati
"predlaga" i "protivnik".
Oko treine (!) upisa sastoji se od zahtjeva koje podie kneev predstavnik (pro
parte comitis). On trai da se knezu plati globa (bannum) koja mu po Statutu pripada.
Ralamba sluajeva pokazuje da je uvijek rije o zahtjevu zbog nekog naruavanja
mira, npr. podizanja ruke, tunjave, zlostavljanja, oduzimanja slobode i uboda noem.
Uoljivo je da knez ne nastupa kao predstavnik opine, ve kao nadreena vlast,
koja zahtijeva svoj prihod (globu, bannum). U biti kneza oito ne zanima nita drugo
nego da ubere svoj prihod.
Od ostalih upisa pozornost privlai citirana presuda. Vrijedi zapaziti da je vikar u
presudama na lapidaran, ali razumljiv nain utvrdio sve elemente (osobito mjesto i
vrijeme) kaznenog djela kao i nain plaanja kazne
Od ukupno ubiljeenih presuda devet ih je pokrenuto prijavom oteenog
(povrijeenog), jedna prijavom poglavara nonih uvara, jedna prijavom opinskog
glasnika zbog ometanja pri obavljanju njegove dunosti, etiri su pokrenute po slubenoj
dunosti (od toga jedna na osnovi obavijesti vikarovih slugu). Kazna je razmjerno
blaga: 20 odnosno 40 soldina, osim u jednom sluaju zlostavljanja (l O libara) i u nekoliko
sluajeva imovinskih (poljoprivredno-trgovakih) delikata, kanjenih sa 3 odnosno 25
libara.
Ubrzo nakon to je Mletaka Republika zadobila vlast nad Trogirom, sklopljen je
17.IV.1322. ugovor izmeu Trogira i Mletaka [I. STROHAL, Statut i reformacije grada
Trogira, MHJSM, vol. X., Zagreb, 1915. (dalje: Trogirski statut), str. XCV.)] u kojem
uz ostalo stoji da knez, kojeg postavljaju Mleani, ima u svim kaznenim postupcima
(in omnibus causis criminalibus) punu vlast (liberum arbitrium), ali je u postupku
(procedendo) ogranien odredbama Trogirskog statuta. On je, nadalje, mogao izricati
kazne samo u visini odreenoj u Statutu - ili blae. Ali, kod kanjavanja djela silovanja,
zlonamjernog palea i ubojstva nije bio vezan odredbama Statuta (habeat liberum ar-
bitrium (..) sicut sue discrecioni apprebit). U kaznenom djelu izdaje grada knez je
protiv tuenih (contra accusatos) imao ovlast inquirere, testes examinare et accusatos
carcerari facere (voditi istragu, ispitivati svjedoke i tuene staviti u zatvor) po svojoj
volji, ali je pri kanjavanju tuenih (accusatos) bio ogranien statutarnim odredbama.
Prema Trogirskom statutu (Trogirski statut II, 2) koji je donesen iste godine, knezu
je zabranjeno voditi istragu (facere inquisitionem) ili prihvatiti prijavu (accipere
denuntiationem), osim u onim sluajevima u kojima postupa po slobodnoj ocjeni u
skladu s ugovorom Trogira i Mletaka. Oteeni kanjivim djelom smije podignuti tubu
(accusationem facere) samo unutar 8 dana ako je djelo poinjeno u Trogiru odnosno
jednog mjeseca ako poinjeno u trogirskom distriktu. Ako poveemo odredbe Statuta
(II., 2) i mletako-trogirskog ugovora iz 1322. god.dobivamo ovu sliku:

115
 1. u kaznenim djelima zabranjeno je knezu postupati bez prijave ili tube; kazna
se izrie po Statutu ili blae;
2 iznimno, pri silovanju, zlonamjernom paleu i ubojstvu knez smije postupati po
slubenoj dunosti ili na osnovi prijave; kazna po volji kneza;
3. u sluaju izdaje grada knez je potpuno slobodan u voenju postupka; on moe
tuenoga zatvoriti.
Ako se, dakle, postupak vodio o onim sluajevima u kojima je knez prema mletako-
trogirskom ugovoru iz 1322. god. imao punu ovlast, on je bio ovlaten narediti i provoditi
torturu bez sudjelovanja sudaca. Ako se pak radilo o krai, razbojstvu i krvavoj rani,
nanesenoj nekim orujem, torturi su trebala bili nazona bar dva suca. U svim ostalim
kaznenim sluajevima knez nije imao ovlast narediti torturu, ali mu je za kanjavanje
bio dovoljan iskaz jednog vjerodostojnog svjedoka ((isto, II., 108). Upada u oi da kod
kraa knez nije mogao pokrenuti postupak po slubenoj dunosti. Ako uzmemo u obzir
da je broj kraa sigurno uvelike nadmaivao broj ubojstava, silovanja i palea, moemo
zakljuiti da su Trogirani sauvali neke garancije da ih mletaki knez nee ikanirati
Dakako, im je mletaka vlast u Trogiru ojaala, ona je provela reviziju kaznenih
odredaba reformacijom Trogirskog statuta donesenom, ini se, tridesetih godina XIV.
stoljea (Ref., I., 8). Po toj reformaciji knez je mogao voditi postupak protiv kradljivaca,
razbojnika, gusara i onih koji im na razne naine pomau. Postupak se pokree na
osnovi prijave, i to ne samo oteenoga, nego svakog prijavitelja (quicunque homo)
kojem se obeava da e se njegovo ime drati u tajnosti. I sam knez moe pokrenuti
postupak po vlastitoj inicijativi. Njemu se odobrava "puna i neogranieva ovlast voditi
istragu, postupati i kanjavati (...) po svojoj volji" (habeat merum et liberum arbitrium
inquirendi, procedendi et puniendi (..) ad sue placitum voluntatis). Nedvojbeno je
u toj ovlasti bilo sadrano i pravo podvri osumnjiene osobe torturi.
Za vrijeme vlasti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. nad dalmatinskim gradovima
dolo je do znaajne promjene u upravljanju Trogirom i kaznenom postupku. Naime,
6.XI.1377. donesen je u trogirskom Velikom vijeu zakljuak po kojem se u Trogir
uvodi nova funkcija trojice rektora koji u kaznenim predmetima imaju ovlast koju je
ranije imao sam trogirski knez postavljen od Mletaka. Time je ponovno uspostavljena
stanovita samostalnost trogirske opine.
Ali, im su Mleci 1420. god. (Trogirski statut, str. 212 i d.) ostvarili ponovnu vlast
nad Dalmacijom, oni su u Trogiru dali knezu ovlast da u svim kaznenim postupcima
sam vodi postupak i sam izrie presude. Jedino ogranienje bilo je u tome to se knez
morao pridravati odredaba Trogirskog statuta.
Usporedba trogirskoga kaznenog postupka s postupcima u drugim dalmatinskim
gradovima vrlo je pouna. Po najstarijem sauvanom Korulanskom statutu vlast je
imala ovlast goniti ubojstvo ve na temelju njegove notornosti (publica fama), dakle
per inquisitionem, po Dubrovakom statutu postupak per inquisitionem postoji uz
privatnu tubu. Slino je s vijestima iz najstarijih sauvanih sudskih zapisnika: u
Dubrovniku uvelike pretee postupak pokrenut pukom prijavom, u kojem sudska vlast
ima u svakom pogledu odluujuu ulogu. I u trogirskim zapisnicima sudsko vijee
sudi na osnovi prijave. Knez (comes) pojavljuje se u najstarijim zapisnicima kao stranka

116
koja od suda zahtijeva "svoju globu". God. 1299. sudi sam, tj. bez sudaca, kneev
zastupnik (vikar), u pravilu na osnovi prijave privatnih ili slubenih osoba, a kojiput po
slubenoj dunosti.
Za daljnje analize nuno je usporediti odredbe ugovora Mleana sa Zadrom (1313.
god.), ibenikom i Trogirom (1322. god.) te Splitom (1327. god.). Tim je ugovorima
Mletaka Republika osigurala za sebe nadzor nad vitalnim pitanjima spomenutih
dalmatinskih gradova. Prema jednoj od najvanijih klauzula iz tih ugovora na elu
pojedinog grada nalazi se comes Mleanin.
Prema mletako-zadarskom ugovoru od 23.IX.1313. on sudi sam, i to na temelju
slobodne procjene, ubojstvo, zlonamjerni pale i razbojstvo na cestama. Krae sudi
zajedno sa sucima, i to prema mletakim propisima.
Mleci su ugovorom od 1.III.1322. odobrili ibeniku neke povlastice, koje prilino
sputavaju kneza u upravljanju gradom. U upravljanju gradom i suenju knez je vezan
odlukom veine kurije, u koju uz njega ulaze i tri suca i tri vijenika. Usto, pri svom
radu taj se organ treba pridravati statuta i pravnih obiaja. Jedino kod ubojstva,
silovanja, zlonamjernog palea i izdaje grada knez sudi sam, ali se i pri tome mora
pridravati ibenskih statutarnih odredaba.
Ugovorom Mletaka s Trogirom od 17.IV.1322. knez u kaznenim stvarima sudi
sam u skladu s Trogirskim statutom. Jedino kod silovanja, zlonamjernog palea i ubojstva
sudi iskljuivo po vlastitoj procjeni. U sluaju izdaje grada knez ima ovlast voditi
istragu i pritvoriti optuene, a pri donoenju presude treba se drati Trogirskog statuta.
Prema ugovoru sa Splitom od 18.VIII.1327. knez u kaznenim stvarima sudi sam,
ali u skladu s oredbama Splitskog statuta ili blae. Ipak, on nije vezan Statutom, ve
sudi po slobodnoj procjeni zlonamjerni pale, ubojstvo, krau i izdaju grada.
Razlike su oite i dokazuju pragmatinost Mleana i ujedno stupanj samostalnosti
koji je pojedini grad uspio izboriti.
Zadar je, dakako, najloije proao. On je u biti izgubio meunarodnopravni identitet.
Zbog toga nije ni predvien zloin izdaje grada. Umjesto toga uveden je zloin urote
protiv kneza (Zadarski statut, V., 1).
ibenik je uspio ostvariti razmjerno dobar poloaj, dok su Trogir i Split morali
prepustiti kudikamo najvanije elemente gonjenja kaznenih djela knezu, preko kojega
su Mleci upravijali tim gradovima. Iznenauje da je jedino u Splitu za zloin silovanja
predvieno da ga knez sudi u skladu sa Splitskim statutom, dok u Zadru, Trogiru i
ibeniku knez nije bio vezan statutom, ve je kazna preputena slobodnoj kneevoj
ocjeni. Vjerojatno je rije o stanovitoj koncesiji splitskoj opini u politiki beznaajnom
deliktu.
Suprotno tomu pitanje krae nije nimalo beznaajno. Dok su ubojstva i silovanja
razmjerno rijetke pojave, krae se svugdje na svijetu, pa tako i u srednjovjekovnim
dalmatinskim opinama, dogaaju takorei svakodnevno, pa je za kakvu-takvu
samostalnost gradske opine od najvee vanosti uvati svoje graane od prevelike
ingerencije mletakog kneza. Mleci su pri tome pokazivali izvanrednu fleksibilnost.
Vrlo je zanimljivo rjeenje predvieno za Zadar: u njemu knez sa sucima (!) kanjava
krae, ali - po mletakim () statutima.

117
 Ali, neusporedivo su vanije sljedee ralambe. Naime, bez obzira na upravo
analizirane razlike u voenju postupka i suenju, nedvojbeno je da se izdaja grada i
zlonamjerni pale tiu cjelokupne opine i da je nezamislivo preputanje gonjenja tih
zloina tubi i prijavi pojedinca. Za izdaju je to samo po sebi razumljivo. Ali, isto
vrijedi i za zlonamjerni pale kua: zloinac koji podmee poar u gradu, stisnutom na
vrlo malom terenu, izlae najveoj moguoj opasnosti sam opstanak gradske opine pa
je za taj zloin nuno bila zainteresirana i gradska vlast i cjelokupno graanstvo.
Posve neto drugo su zloini ubojstva i silovanja. Oni doista izravno ne ugroavaju
opstojnost gradske opine, ali su zbog snanog emotivnog naboja opasni za mir u
gradu.
To je u prvom redu jasno za ubojstvo koje je oduvijek u svim ljudskim zajednicama
izazivalo snano izraenu elju za osvetom, pa je zajednica morala intervenirati zbog
opasnosti da meusobno osveivanje meu irim obiteljima ne uini daljnji opstanak
zajednice nemoguim. U interesu je, dakle, svake zajednice da u sluaju ubojstva
nametne barem uspjean postupak mirenja. To je razlog zato se nainu i visini plaanja
vrade (compositio, Wergeld itd.) posveivala velika pozornost.
Za mir i red u gradu neusporedivo je manje opasan zloin silovanja. U sluaju
silovanja udane ene, mu e se vjerojatno uspjeti primiriti pristojnom novanom
naknadom. Ako je pak rije o neudanoj eni, poznato je da se silovatelju esto
omoguavalo da sklapanjem braka sa rtvom izbjegne druge kazne.

L. M.

118
 40b.

NOTARI ZAGREBAKOG GRADECA

(a: MCZ, I., Doc. 115; b: MCZ, I., Doc. 166; c:
MCZ, IV., 11; d: MCZ, XL, 222; e: MCZ, IV.,
313; f: MCZ, XI., 236; g: MCZ, IX., 57; h: MCZ,
IX., 92; i: MCZ, IX., 219)

SLAVONIJA, ZAGREBAKI GRADEC

a) 1321., 2 kolovo
b) 1334., 21. kolovo
c) 1355., 21. kolovo
d) 1362.
e) 1363. 17. listopa
f) 1364.
g) 1391.
h) 1397.
i) 1431., 2. veljae

LITERATURA : TKALI, MCZ, Uvodne studije; N. KLAI, Zagreb u srednjem

vijeku, Zagreb, 1982.; APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998. cit.
(28.).

a) (...) kaptol zagrebake crkve (...) protiv opine (i) graana Gradeca (...) da
su dabine filarina i solarina kaptolu preputeni (capitulo sunt concessa). Magister
Toma glavni notar Gradeca (notariusprincipalis civitatis Grecensis) prije svega poziva
se (na to) da gradjani Gradeca imaju (...) kraljevu listinu u kojoj se kae, da graani
Gradeca (...). ne odgovaraju ni pred kojim sudom, do kraljevog (quod cives Grecenseis
non teneantur respondere coram aliquo iudice, preter regem). (...). Magister Toma u
ime grada odgovara (civitatis nomine respondit), da grad ima kraljevski privilegij, po
kojem (...) se graane oslobaa dabina kao i ostalih novouvedenih utjerivanja (aliis
exaccionibus inducere novitates)
b) (...) od desetine vinske (...) i itne s teritorija Gradeca odbijena najprije
stotina gradskom notaru za njegov posao utjerivanja (De decimis tamen vini Grecensis
et bladi videlicet in territoriis Grecensium deducitur primo centesima pro notario
communitatis pro suis laboribus in exigendo) te nakon toga odvojena desetina, u polovici
podijeljena izmeu gradskog notara, zbog reenoga, i suca kurije gospodina biskupa
zagrebakog (...)

119
 c) Takoder (. ..) Tomas vicenotar (u parnici) protiv reene Katerine nije pristupio (...)
d) Takoer izdano Mihajlu gradskom notaru 12 forinti ( ...) dano magistru
kole 9 forinti (...)
e) Takoer najkasnije za 15 dana Ivan Zabota duan je isplatiti magistru
Ivanu notaru sedam pensa temeljem naih isprava (mediantibus litteris nostris)
f) (...) oslobaaju se od plaanja dabina dvadeset i osam kurija i jedne
oktave, koje pripadaju sucu, vijenicima, gradskom notaru i ostalim osloboenim
plaanja dabina (alium non solventium)
g) Takoer primamo Nikolu Pravdia za naeg notara (...)
h) Takoer mi opina (...) imenujemo i naznaujemo za naeg notara Tomu
sina Isipovog na naem opem skupu ( in nostro generali consilio), doznaujui mu
sva davanja (...) koja pripadaju (...) naim notarima.
i) Gradska opina (...) jednoglasno i slono (unanimi et concordi
voluntate) (...) vinograd (...) na teritoriju opine (...) sa svim to uz njega ide (cum suis
pertinenciis) magistru Mateji (...) sinu Rade, uitelju, notaru i sugraaninu naem
(scolastico, notario i concivi nostro) za njegove brojne zasluge ( pro serviciis
multiphariis) daje i daruje u trajni posjed.

Opinski su notari imali sredinju ulogu u svim vanijim poslovima grada. S

vremenski neogranienim mandatom, oni su bili prisutni godinama, katkad i
desetljeima, pa kontinuitetom svog djelovanja, iskustvom i nespornom strunom
kompetencijom imali izravan utjecaj na stvaranje obiajnoga prava. U njihovu nas
strunu naobrazbu (najvj eroj atnij e ars notarialis) uvjeravaju nj ihove formulacije
injeninih stanja, pokuaji strunih "opisa" pojedinih steenih prava, dobro poznavanje
strune terminologije, vrste distinkcije pravnih ustanova , to sve zajedno nedvojbeno
upuuje na njihovo poznavanje postglosatorskog nauka. Uz gradskoga suca i ostale
lanove gradskog magistrata, iji je mandat u jednom navratu mogao trajati samo godinu
dana, stalno nazoni, naobraeni i iskusni notarius civitatis bio je, po svoj prilici,
"voditelj u sjeni" suskih parnica, a njegova je rije pri donoenju sudskih presuda
sigurno imala veliku teinu. U konglomeratu komponenti od kojih je sastavljeno
gradeko obiajno pravo (kao uostalom i njegovo stanovnitvo, iz ijih se etiriju etnikih
grupa sukcesivno izmjenjivala vodea garnitura gradskog magistrata), notari su bili ti,
koji su svojim autoritetom mogli uspjeno stvarati prostora shvaanjima , naelima i
ustanovama reformiranog rimskog prava.

0 brojnosti i opsegu njihovih obaveza govori injenica da su, mimo glavnog

notara - principalis notarius civitatis - bili angairani i vicenotari (vidi vrelo pod c) i
protonotari (MCZ, IV., 350). Mimo obveza na sudu, o ijem su se djelovanju
kontinuirano vodili knjige s kronolokim podacima o svakom od dva sudska dana u tjednu,
te o povremenom sastajanju drugostupanjskog vijea condam judices (sauvane od
1355.g. - vidi prilog br.45), poev od 1384.god. voenja "posjedovnih" katerni (vidi
prilog 63), glavni je notar, uz aktualnog suca bio glavni reprezentant grada prema vani.
Utoliko vie, ako se
120
radilo o brojnim parnicama sa susjednim crkvenim jurisdikcijama ili okolnom vlastelom.
Iz priloenog vrela (vrelo pod a) dade se razabrati umjenost i kompetentnost gradskog
notara, koji je na plemikom saboru pod predsjedanjem bana Ivana Babonega
1321.g. u parnici povodom oznaenih dabina Gradeca - stavio najprije prigovor
nenadlenosti suda, a zatim se pozvao i na vladarova oslobaanja od tih dabina. Za to
to je parnica zavrila na tetu Gradeca najmanje se moe okriviti gradski notar. Ako je
protivnik raspolagao slinim privilegijama, Gradec nije imao mnogo ansi pred sudom,
iju je kompetenciju uostalom osporio, pa su na presudu u korist kaptolu utjecali bez
sumnje i politiki motivi.
Zanimljivo je da je gradski notar bio taj koji je - za dobar honorar (vidi vrelo pod
b) - ubirao od gradjana Gradeca crkvenu vinsku i itnu desetinu zagrebakog
biskupa. I Gradecu je oito bilo prihvatljivije, da tu dunost obavlja "njihov ovjek", a
honorar mudro oreen u postotku jamio je drugoj strani "savjesno obavijen
posao". Prvi ovjek plaenog inovnikog aparata, gradski notar primao je godinjih
12 forinti, to se usporeeno s plaom uitelja gradske kole (vidi vrelo pod d)
ini prilino skromnim, ali ako se pri tome ne zaboravi dobro plaen posao za
zagrebakog biskupa te privilegij osloboenja od plaanja uobiajenih dabina za
dvorna mjesta (kurije) u gradu - dacia regis et taxa communitatis - kojih su bili
osloboeni aktualni sudac i lanovi magistrata (vidi vrelo pod f), Tkali s pravom
konstatira da je notarska sluba bila "vrlo odlina". Dapae, ini se da su za naklonost
stalno prisutnog gradskog notara bili itekako zainteresirani lanovi gradskoga
magistrata (vrelo pod i) Zanimljivo je da je 1391 g. - kako je zabiljeeno u
posjedovnoj katerni - izvjesni Klement Pravdi, koji je bez sumnje ispunjavao
traene pretpostavke - jednostavno "primljen" kao gradski notar, a est je godina kasnije
gradski notar Toma, sin Isipov, doao na to mjesto temeljem izbora "in generali consilio",
na kojem su sudjelovali, valja pretpostaviti, svi odrasli muki stanovnici koji su imali
civitet i javna prava.

Osim spomenutih, u vrelima ezdesetih godina 14. stoljea u sudskim se knjigama

esto spominje izvjesni "magister Johannes", koji je, kako pokazuju neki upisi, s puno
umjenosti vodio pred sudom, izmeu ostalog, i vlastite poslove. Sedamdestih i
osamdesetih godina 14. st. kao gradski se notari spominju magister Pavel, vlasnik
kue u Novoj vesi, te spomenuti Nikola Pravdi, a neto kasnije Toma Isipov - jedan od
ekskomuniciranih uglednih graana Gradeca na biskupovoj listi 1391.g. Dvadestih
godina 15. st. kao gradski notari zabiljeeni su u vrelima magistri Fabijan, zatim Gapar,
sin uglednog i bogatog zlatara Kozme, a od tridesetih godina dugi niz godina gradskim
je notarom (neko vrijeme i magister scolae) bio Matej, sin Rade, kojeg u posjedovnim
knjigama nalazimo kao vlasnika prilinog fundusa nekretnina i kojem je opina zbog
mnogih njegovih zasluga "unanimi voluntate", darovala vinograd (vidi vrelo pod i).
Vrijeme notara Mateje jest vrijeme osjetno slabijeg pravnog prometa, to je evidentno
ve i iz daleko manjeg broja zabiljeenih parnica u suskim knjigama i daleko
skromnijeg prometa nekretninama registriranog u posjedovnim knjigama.

M. A.

121
 41.

IZ RAPSKOG STATUTA
(INCHIOSTRI - GALZIGNA, Rapski statut,
cit.)

RAB. KVARNER 1325.-1327.

(dosjelost, nasad vinograda, prvokup, zalog, pos-
udba, prodaja, ugovor o uvanju ivotinja,osob-
na prava, emancipacija, spowelatium,preferira-
nje djeteta, neoporuno nasljeivanje)

LITERATURA: U. INCHIOSTRI, Il comune e gli statuti di Arbe fino al secolo

XIV, ASD, V., 1930. i VI., 1931.; L. MARGETI, Preferiranje djeteta po Krkom,
Rapskom i drugim primorskim statutima, VHARP, XVIII, 215-247; ISTI, Stvarna
prava, cit. (1.).

I. Osobna, obiteljska i nasljedna prava

Knjiga II., glava 5. "(...) ako neki mukarac umre, bilo s oporukom ili raspolobom
1
posljednje volje bilo bez (tam cum testamento vel ordinamento vel sine) i ostavi zakonite
nasljednike iza sebe, sva dobra reenog umrlog mukarca ostaju njegovim zakonitim
nasljednicima na jednake dijelove, osim dobara koje je rasporedio za svoju duu. Ako otac
(...) hoe uiniti u odnosu na svoja dobra neku prednost (avantagium) jednome od svojih
zakonitih nasljednika (...), hoemo, ako je taj otac imao imovinu do vrijednosti od 1000
libara malih, ili nie, da moe uiniti jednom (...) dar (...) vrijednosti do 100 libara malih, ali
tako da slian ili takav dar ili vei ostane (...); a ako ima (...) imovinu do vrijednosti od 2000
libara malih, moe (...) uiniti dar od 200 libara malih (...) tako da drugi slian dar iste
vrijednosti ostane. Ako pak (...) ima imovinu od 3000 libara malih ili vie, moe (...) dati
dar u vrijednosti 300 libara malih"
Knjiga II., glava 14. " (...) ako neka ena doe muu i sa sobom ne donese nikakva

1
U ovom obliku oito nepotrebno. Vjerojatno je prvobitni tekst odredbe glasio: cum
ordinamento, ime se mislilo na raspored obiteljske imovine medu djecom ostavitelja. Poto su
se oporuke uobiajile i obiteljska se imovina sve vie pretvarala u individualnu imovinu, proiren
je tekst odredbe i na sluajeve cum testamento sine, ali time je itav oposudba,stao suvian.
Uostalom, uz pretpostavke individualnog vlasnitva i odreene slobode oporuivanja odredbe
itave glave gube svoj smisao.
122
imanja osim svoje odjee i mu ima svoja dobra ili udio u svojoj oevini pa mu s torn
enom neto privredi i u meuvremenu umre, ako ena ne eli ostati udovicom, odredujemo
da ena od toga steenoga imanja nita nema (...) (osim) pravnog obiaja sponcelatija
(consuetudinem spongelati), naime, ena plemia (...) iz dobara mua 80 libara venecijanskih;
ena nekog iz Velikog vijea rapskoga, ako je od puka (...) neka ima 12 perpera (...) ena
svakog drugog puanina neka ima 6 perpera (...). Ako ena (...) ima nasljednike (...), ona ne
moe nita traiti pro spongelaco (...); ako je pak ena unijela dio svoje oevine muu, da
2
ima dio dobitka (...)".

Knjiga II., glava 17. "(...) ako tko umre bez oporuke (...) i bez ikakvog nasljednika,
3
tada od svih dobara (...) etvrti dio rasporeduje se za duu (...). A sva ostala dobra (...) treba
da pripadnu roacima umrlog s oeve strane, ako su reena dobra dola s oeve strane
(devenire debeant in propinquiores defuncti ex parte paterna, si praedicta bona ex parte
4
paterna pervenerint)".
Knjiga II., glava 18. "(...) ako je sin pod ocem i majkom te uini dug, trgovaki posao,
darovanje ili prodaju, to nije valjano (...), osim ako otac ili majka nisu svoga sina postavili
za trgovca javnom ispravom ili zapisom u opinskoj knjizi koji je uinio notar (per publi-
cum instrumentum aut per scriptum in quaterno comunis per manum notarii) ili ako se otac
5
majka nisu izdvojili iz sinove vlasti (se subtraxerit de potestate filii)".
Knjiga II., glava 21. "(...) ako netko koji se nalazi pod ocem ili majkom uzme enu,
odmah je emancipiran i osloboen od svoga oca i majke (statim sit emancipatus et
6
exemptus a patre et matre eius" )

II. Stvarna i obvezna prava

Knjiga II., glava 9. ("...) ako tko proda, zaloi ili otudi (vendiderit, impegnaverit aut
alienaverit) tuu pokretnu stvar, vlasnik stvari moe gdje god nae svoju stvar bez ikoje
cijene uzeti je s odobrenjem i glasnikom kurije, uz prisegu da nije dao ili ustupio (mutuavit)
reenu stvar na zalaganje, prodaju ili otuivanje, ali onaj koji je kupio moe traiti naknadu
(rationem habere) od onoga koji je stvar zaloio, prodao ili otuio. Nadalje, ako tko posudi
(depraestaverit) komu svoju stvar, on ima pravo naknade protiv onoga kojem je posudio, a
2
0 rapskoj consuetudo sponcalatii v. L. MARGETI, Brano imovinsko pravo prema
Krkom statutu na latinskom jeziku, Krki zbornik, 2., 1971., 156, a o usporedbi s drugim pravnim
podrujima (Istra, Trst, Rijeka, Trsat, Bra, Hvar itd.), 154 i d.
3
Usp. ibenski statut, knj. V., gl. 29.
4
O naelu paterna paternis i o njegovoj primjeni i porijeklu u Dalmaciji v. MARGETI,
Paterna paternis, cit. br. 5. Naime, udno je da se naelo paterna paternis primjenjivalo u
Dalmaciji, Raveni, Napulju, Siciliji i Sardiniji, dakle na podrujima koja su na zapadu najdublje
ostala pod bizantskim utjecajem - a ipak bizantsko zakonodavstvo nakon Justinijana slijedi Corpus
iuris civilis koji ne priznaje to naelo.
5
udan nain izraavanja. Dosada ponudena rjeenja ne zadovoljavaju. Moglo bi se
pomiljati i na grjeku u prijepisu kad ne bi u istoj glavi neto dalje stajalo: ako se otac iii majka
izbacio ili izdvojio iz sinove vlasti (si pater aut mater se eiecerit vel subtraxerit a potestate filii).
6
Usp. drukije rjeenje u ibenskom statutu, knj. II., gl. 51., i nau biljeku 2 toj odredbi
(vidi br. 59.).

123
ne protiv drugoga u odnosu na samu posudenu stvar . P

Knjiga III., glava 10. "(...) esto se deava (...) meu prijateljima da (...) postave zalog (pignus
ponere) da ne bi medu njima dolo do nesloge; ako je postavio zalog, za taj zalog ili obvezu (pro
antedicto pignore sive obliga) ne treba dati nego samo 5 solida malih mletakih denara, ali s time
da su valj ane sve obveze uinjene ili napisane rukom tabeliona bez obzira na to je li zalog postavlj
en
ne".8
Knjiga IIL, glava 13. "(...) ako tko nasadi (pastinarevit) vinograd na svojoj ili tuoj zemlji i
unutarjedne godine (...) doe zakoniti zabranitelj (interdictor) (...), onaj koji je nasadio gubi uinjeno
(laborerium) koje pripada vlasniku zemlje, a nasadiva plaa dva perpera opini za kaznu. Ako se
ne pojavi unutar jedne godine (...), nasaiva neka uiva, dri i posjeduje (gaudeat, teneat et
possideat) uinjeno (...) i neka raspolae time kao vlastitom stvari.9
Knjiga III, glava 14. "(...) ako tko posjeduje neku zemlju (possessionem) mimo (...) kroz
neprekidnih 30 godina ( ..), neka je uiva, dri i posjeduje (...) i s njom radi slobodno kao s vlastitom
stvari (et de ipsa facial suam liberam voluntatem sicut de re sua propria) (...), osim sa zemljama
10
crkava, opine i rodbinskim zemijama (...)".
Knjiga III. glava 17. "(...) ako neka osoba proglasi (imbandiverit) ili kupi od koga neku
,

zemlju za neki dug (...), ako unutar 45 dana prigovori vlasniku rodak (propinquus) ili susjed
(confinator) (...) i zahtij eva je po pravu roatva ili susjedstva (iure propinquitatis aut confinii), tu
zemlju procjenjuju po opinski procjenjitelji pa e je dobiti rodak ili susjed za procijenjeni
11
iznos".
Knjiga IIL glava 30. "(...) ako pastiri prime ivotinje na uvanje (ad passendum), oni mogu
,

imati treinu vune i sira i etvrtinu mladunadi; ali pastiri ne smiju obraunati u tetu (ponere)
12
vlasnicima ivotinja iznad pet glava godinje na stotinu (glava)"
7
Prihvaeno srednjovjekovno naelo, po kojem se razlikuje je li vlasniku stvar oduzeta
protiv njegove volje ili ju je dobrovoljno dao drugome. Samo u prvom sluaju vlasnik moe
zahtijevati stvar protiv svakog treeg, dok u drugom sluaju on se moe drati samo onoga
kome ju je dao (tzv. naelo Hand wahre Hand).
8
Ovdje je zalog u funkciji valjanosti, a ne realnog osiguranja ugovora. Zadnja reenica
je oito noviji dodatak, kojim se uz ugovore sa zalogom priznaju valjanima i svi ugovori pismeno
sastavljeni od notara.
9
Vinograd prelazi u puno vlasnitvo onoga koji ga je nasadio ako vlasnik zemlje ne
podigne prigovor. Dakako, vlasnik vinograda ne postaje time i vlasnik zemlje. Dakle, niti je
prihvaena ideja emfiteuze rimskog postklasinog prava, tj. stvarnog prava na tuoj stvari, niti
naelo superficies solo cedit.
10
Dosjelost, koja zbog svoga porijekla iz gubitne zastare nema kao pretpostavke
dobru
vjeru i naslov.
11
Pod utjecajem mletakog prava u Rabu je ranije nego u drugim dalmatinskim gradovima
prihvaeno bizantsko naelo da na prvokup i otkup imaju pravo i susjedi, a ne samo roaci.
Podrobnosti u L. MARGETI, Bizantsko pravo prvokupa i otkupa i njegov utjecaj na hrvatsko
pravo, Starine, 59., 1984., 1-41.
12.
To je neka vrsta ortakluka: vlasnik "ulae" ivotinje, a pastir svoj rad u vezi s uvanjem
ivotinja. Dobitak se dijeli tako da pastiru pripada treina vune i sira i etvrtina mladunadi.
Kao "rashod" priznaje se pastiru najvie 5% ivotinja uzetih na uvanje, ako ne dokae veu
nastalu tetu obino koama nastradalih ivotinja
124
 42.

ZAGREBACKI KAPTOL DAJE POVLASTICE "LEPOJ

VESI" (NOVA VES U ZAGREBU)
(CD, XI., 152-154)

ZAGREB. SLAVONIJA 1344., 9. rujna

(gradski privilegiji)

LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije (cit. 28.); N. KLAI, Zagreb u

srednjem vijeku, Zagreb, 1982., 437-441; APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.;
ISTA, 1998., cit. (28.).

Kaptol zagrebake crkve eli vjeni spas u Gospodinu svima do kojih e doi ova
isprava (...). Nau zemlju, koja je zasada za nas neiskoritena, s obje strane javne ceste,
koja iz naeg predgraa (de vico nostro) vodi prema gori (...), dodjeljujemo u korist
naega slobodnog grada (pro villa nostra libera) i gostima da se na njoj trajno
smjeste. (1) Doputamo da gosti (...) godinje prvoga svibnja, prije ruka, preko
svoja 4 prestavnika (comprimissarios) smiju sebi izabrati naelnika (villicum), koji e
njih i njihove ljude (ipsorum singulos) i ostale stanovnike u predmetima u skladu sa
zakonom suditi, i to u svim civilnim i kaznenim sporovima, ako se pokreu civilno, s
time da sudi zajedno s va graanina, koji tamo stanuju, kao prisjednika, a u
kaznenim pak stvarima kao (prolijevanje) krvi, razbojstva, krae, palea i slinim,
zajedno s naim svjetovnim sucem. (2) Dodaje se da svaki graanin ili gost moe svoj
civilni ili kazneni spor pokrenuti civilno, od naelnika ili naih sudaca, i to u svakom
razumnom sluaju predloiti da ga mi razmotrimo, koliko god puta i kad god bude za to
potreba, s time da prethodno poloi pred svojim sucem 12 denara u novcu koji je tada u
optjecaju. Onoga koji za svoj sluaj otkloni sud svoga suca, ne zbog toga to se osjea
povrijeen, nego lakoumno, pa mi to utvrdimo, vratit emo njegovu sucu da ga
ponovno osudi na 12 denara kao gore, koje treba platiti svome sucu, kao i prvi put.
Od prihoda takvih kazna i ostalih pravednih prihoda koji pripadaju sucu iz bilo
kojeg temelja u njegovoj nadlenosti naelnik ima dva dijela, a njegovi prisjednici trei
U kaznenim pak stvarima, kako je naprijed reeno, neka polovicu ima nag svjetovni
sudac, a drugu polovicu naelnik sa svojim prisjednicima, kao to je reeno. (3)
Doputamo (...) gostima i (...) stanovnicima da imaju punu slobodu raspolaganja svojim
pokretninama i nekretninama (...) za ivota i u povodu smrti (...). (4) Tko pak umre bez
oporuke, nasljeuju ga u njegovim dobrima njegovi najblii nasljednici obaju
spolova do treeg stupnja (...), a
125
ako ih nema, ostavina se dijeli na tri dijela, od kojih prvi ide za spas due po naem
nahoenju, drugi pripada naoj raspolobi, a trei neka se preuzme za naelnika i njegove
prisjednike (...). (5) U sluaju, da je tko zbog poinjenog zloina kanjen smru ili je
pobjegao, sva njegova dobra uzimaju nag sudac i naelnik, pa emo uzevi u obzir
roake (...) uiniti raspodjelu prema naoj volji. (6) Tko bi pak na podruju reenog
slobodnog grada ranio nekoga u nazonosti suca ili naelnika i ugrozio neki njegov
ivotni organ, samim time neka plati ranjenome 12 maraka i toliko sucu. Naelnik ga
treba briljivo uhvatiti dok ne plati navedeni iznos novaca ili dok ne da zadovoljavajue
jamstvo da e platiti u roku 15 dana. Tko uini tako neto, ali ne u nazonosti suca
naelnika, kanjava se istom kaznom u imovinu, ako je pravedno i razumno presuen
preko prikladnih svjedoka ili na drugi nain. (7) Tko je pak drugome dao pljusku
uinio to slino u nazonosti suca ili naelnika, samim tim obvezan je platiti
uvrijeenom, ako je dobra glasa, 5 maraka, a isto toliko i sucu; a ako se dogodi tako
neto, ali ne u nazonosti suca, tada plaa poinitelj uvrede polovicu reenoga, s
time da ga treba prethodno zakonito osuditi (...). (8) Ostali sluajevi uvredljivih i
pogrdnih rijei imaju za posljedicu polovicu reene kazne, savjesno uzimajui u obzir
razliku izmeu nazonosti i izonosti suca ili naelnika i osobe dobra glasa. (9)
Ostale manje i lake povrede preputaju se odluci onoga koji sudi. (10) Dodajmo
jog i to da se pozvani koji prvi put ne pristupi osuuje na 8 denara za prvi put, 12
denara za drugi put i 20 za trei put, to treba platiti naelniku ili sucu u roku 18 dana
raunajui uvijek od dana kada se trebao pojaviti, ako ne bi mogao ispriati
svoju odsutnost neprisustvovanje na razuman nain. Kada se pak izdaje neki poziv
koji sam za sebe vrijedi kao tri poziva i koji je konaan, tada se nakon njega izrie
presuda kao da je triput pozivan. U ostalim pak sudskim postupcima primjenjuju se
takve globe u skladu s pravom i pravnim obiajem. (11) Kako bi protekom vremena
nai graani i gosti mogli mirno ivjeti, elimo da im dvorna mjesta i dvorna zemljita
budu jednaki, i to u irini bar 32 umska lakta, a u duini da se s obje strane proteu o
rijeke ili potoka koji se nalazi odostraga. (12) Hoemo da nas ti graani i gosti priznaju
za prirodne gospodare i da nam pomau uvijek s temeljitom vjernou, i to svi zajedno
i svaki pojedinac sa svojim podlonicima (cum suis inquilinis) i onima koji im
pripadaju (pertinentibus ad eosdem). (13) U znak priznanja nae svjetovne vlasti, duni
su da nam godinje na svetkovini blaenoga Martina, ispovjednika, u studenom,
pojedinci plaaju od svake cijele kurije 40 dobrih banskih denara i tri dara unutar
godine, tj. na Boi svaki po jednoga dobroga kopuna, 4 kruha, 10 jaja, na Uskrs 4
kruha, jedan sir i 15 jaja, a na blagdan blaenoga kralja Stjepana dvije dobre kokoi ili
pileta, 4 kruha i 10 jaja (...). (Zavrne odredbe.)

Dananja Nova ves u Zagrebu nastala je tek sredinom XIV. stoljea planskom
podjelom zemljita sjeverno od dananje katedrale. Pri tome je vanu ulogu imao poznati
pisac arciakon Ivan Goriki. Iz privilegija "Lepoj vesi" vidi se da ga je sastavljao
dobar poznavalac prava.

126
 Manji dio privilegija moe se usporediti s povlasticama izdanim Vugrovcu (vidi
cit. 40.) To se odnosi u prvom redu na slobodu raspolaganja pokretninama i nekretninama
pravnim poslovima za ivota i za sluaj smrti.
U izboru naelnika primjeuje se bitna razlika od privilegija izdanih slavonskim
gradovim u XIII. stoljeu. Naime, u Lepoj vesi izbor vre etiri predstavnika graana.
To je svakako velik korak prema smanjivanju utjecaja graanstva na gradske poslove.
Taj antidemokratski smjer doao je u zagrebakom Gradecu do svog punog izraaja
poetkom XVII. stoljea (cit. 83.). Oito je da su kanonici zagrebakog kaptola eljeli
zadrati punu kontrolu nad novim naseljem, a ona se mogla postii upravo takvim
neizravnim biranjem naelnika, u kojem je dodue priin demokratinosti zadran,
ali u kojem je bilo kudikamo lake ostvariti svoje elje pritiskom na nekolicinu
predstavnika nego na cjelokupno graanstvo.
U teim kaznenim stvarima sudi naelnik zajedno s kaptolskim sucem, ime je,
slino kao i u Vugrovcu i u nekim kraljevskim gradovima, samostalnost suenja u
znatnoj mjeri okrnjena.
U civilnim stvarima odreeno je da gradski naelnik obvezno sudi s dva prisjednika
iz reda graana.
Prilino podrobno obraen je postupak pozivanja na sud i prizivni postupak.
U neoporunom nasljeivanju pozornost privlai odredba ograniavanja nasljednog
prava roaka do treeg stupnja srodstva. Takve odredbe ne nalazimo inae u slavonskim
gradskim privilegijima.
Zanimljivo je da je materijalno kazneno pravo razmjerno vrlo opirno razraeno i
da samo privilegij izdan 1266. godine zagrebakom Gradecu sadri tako iscrpne norme.
Nije nemogue da je sastavlja novovekog privilegija doista imao pred sobom gradeki
privilegij, pogotovu to je kao posebno kazneno djelo s teim posljedicama predvieno
zlodjelo uinjeno pred gradskim naelnikom. Po gradakom privilegiju za pljusku danu
nekom pred sucem, plaa se globa od 20 penza udarenom i isto toliko sucu, dok je po
novovekom privilegiju globa poveana i iznosi 5 maraka, tj. po 25 penza.
S pravom je istaknuto (N. Klai) da se kanonici odnose prema novovekim
graanima kao svojim kmetovima, osobito u pogledu podavanja, koja se sastoje od tri
"dara" godinje i od plaanja 40 denara po svakom dvornom mjestu. Dodue treba
primijetiti da su i graani Krievaca po privilegiju iz 1252. godine plaali po 40
denara i da tri dara nalazimo ne samo u biskupskom Vugrovcu nego i drugdje. Usto,
Novoveani su osloboeni tih podavanja ve 1361. godine.
L. M.

127
 42a.

IZ STATUTA ZAGREBAKOG KAPTOLSKOG

VLASTELINSTVA
(Tkali, MHEZ, cap. LXV. i LXVI.)

ZAGREB. SLAVONIJA od 1334. do sredine 14. st.

(emfiteuza, predijalisti)

LITERATURA: I. TKALI, Monumenta historica episcopatus zagrabiensis

(= MHEZ) Zagreb, 1874.; ISTI, Ivan arcidakon Goriki, domai pisac u XIV
vieku; Rad JAZU, knj. LXXIX., 1886. ; VJ. KLAI, Ocjene odlomka iz
"kronologije ili Ijetopisa" Ivana arcidakona, Izvjestje Kr. Vel. Gimnazije u
Zagrebu, 1874.; N. KLAI, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb,1982.; L. MITTEIS,
Zur Geschichte der Erbpacht im Altertum, Abhandlungen der philologisch -
historischen Klasse der Sachsischen Gesellschaft der Wissenschaften,vol.20, Leip-
zig, 1905.; Vl. GAJER, Posjedi zagrebakog Kaptola oko Zagreba u prvoj polovici
14. st., Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 11., 1978., M. APOSTOLOVA
MARAVELSKI, Vlasnitvo nad nekretninama i statusne skupine stanovnitva
( Zagrebaki Gradec, 14. i 15. st .), Naga zakonitost, 11- 12 ,.1985.; ISTA, Neki
pravni aspekti statuta zagrebakoga Kaptola, Zagrebaka biskupija i Zagreb
1094-1994., Zagreb, 1995.; ISTA, Neka pitanja pravnog i drutvenog poloaja
predijalista zagrebakoga biskupa u 13. i 14. stoljeu, Croatica Christiana periodica,
33.,1994.; ISTA, 1986.; ISTA, 1998. cit. (28.).

Cap. XLV.
Predijalist, vazal i emfiteut jednaki su, ali se i razlikuju u mnogo emu (differunt
in ph,rribus) (...) (svaki od njih) duan je svom gospodaru (...) vjerno sluiti i
prisegnuti (debet suo domino fidelitatem servare et iurare).
Cap.XLVI. ,
(...) vazal, predijalist te emfiteut imaju na svom feudu ili prediju koristovno, a
mi izravno vlasnitvo (vasallus autem predialis seu emphitheota quilibet in suo
feudo seu predio utile dominium optinet, nos directum) iz ega slijede (...) sva
ubiranja kazni za sluajeve koji nisu izuzeti (in casibus non exceptis); takoer,
trei dio marturine, od koje dvije treine slijede nama; takoer pripadaju im (...)
kmetski darovi i podavanja kao i uobiajena tlaka (Item munera et iuramina a
colonis, ac labores consuetis). .

128
 Pravna se priroda izmeu statusnih skupina emfiteuta i predijalista
koje je, kako izriito stoji u Statutu "drugo ime za vazala" (tales simpliciter
prediales vocantur, cum proprie deberent dici vasalli a feudo, non prediales a
prediis), s jedne strane izjednauje, ali se istodobno konstatiraju i razlike meu
njima "u mnogo emu". Konstatacija Ivana arciakona Gorikog, najvjerojatnijeg
sastavljaa tog statuta, da i jedni i drugi imaju dominium utile, uzimajui u obzir
sva nabrojena prava emfiteuta (prava na dio marturine, na munera et iuramina
kmeta, kao i njegovu uobiajenu tlaku - labores consuetos - na izricanje kazni za
delikte za koje Kaptol nije rezervirao svoju iskljuivu nadlenost) - sasvim je na
mjestu. Nositelj tih ovlasti, meutim, ima malo zajednikog s "klasinim" emfiteutom,
kojeg pod drugim imenom (ovlatenik tzv. trajnog posjeda sub conditione, sub
censu), sreemo u vrelima oblinjeg kraljevskog Gradeca. Tko je uope kaptolski
emfiteut i koje je njegovo mjesto u gospodarskoj i drutvenoj strukturi zagrebakoga
kaptolskog vlastelinstva te tko su - od njih razliiti - predijalisti?
Prema analizama " montaneuma " zagrebakog Kaptola - vie od 90 %
naseljenika toga vlastelinstva bili su - kmetovi. Uz njih, u zanemarivom postotku
nalaze se servi i "varoani" . Nadalje, tek neto manje od 70 % kmetskih selita
pripada (u koristovnom vlasnitvu) predijalistima; ostatak od predpostavljenih ukupnih
1230 selita bilo je u zajednikom vlasnitvu Kaptola (oko 10%) te dvostruko vie
(preostalih 20%) u vlasnitvu pojedinih kanonika. Osim uobiajenih davanja -
marturine, desetine, izvanrednih poreza, davanja u naturi, negdje i zalaznine, svi su
kmetovi bili duni tlake na zemlji, tono oznaene u odredbi o obvezama
kaptolskoga kmeta, a openito "skiciranih" u odredbi o predijalistima kao labores
consueti.

Tono odreena vrsta i opseg tlaka kanonikih kmetova odnosi se na sve

kulture, a sintagma labores consueti znai vjerojatno isti ili slini opseg vrsta tlake.
Ukratko, obrada posjeda zagrebakoga kaptolskoga vlastelinstva bila je do kraja
rijeena kmetskom radnom snagom - za druge alternative obrade zemlje bilo je
malo prostora. Usput reeno, nekretnine koje su Kaptol, Biskupija i pojedini
crkveni redovi konstantno obivali u vidu legata pro anima puanstva kraljevskog
Gradeca nisu mogli biti - kako je to izriito odreeno Zlatnom bulom - "izvlaeni"
iz jurisdikcije gradske opine, a njihova eksploatacija "rjeavana" i legatarima
osiguran konstantan prihod, zasnivanjem dugoronoga, stvarnopravnog zakupa -
to je drugo ime za emfiteuzu. Gradeki emfiteuti nemaju, dakako, nikakve sline
ovlasti, poput gore nabrojenih i tek su "zakupci tue zemlje". Predijalisti, meutim,
nisu "zakupci tue zemlje" (suprotno N. Klai), nego javnopravni faktor, "produena
ruka" Kaptola, ija je glavna obveza "vjerna sluba", - tj. briga o pravilnom
funkcioniranju kaptolskoga gospodarstva i odravanje reda i mira na predijima.
Izabrani iz "vieg" sloja (meu nabrojanim predijalistima u Statutu nalazi se i sam
Ivan arciakon Goriki) predijalisti su bili stup na koji se oslanajalo upravljanje

129
gotovo tri etvrtine kaptolskoga vlastelinstva. Census, koji su predijalisti plaali
godinje i koji je precizno odreen za svaki predij (vidi MHEZ, II., cap. 43) nije
zakupnina poput one gradekog emfiteuta - nego, usporede li se iznosi - tek
simbolina svota, ubirana od svakog predijalista, kao znak priznanja gospodstva i
potvrda dane prisege na vjernu slubu. Visina censusa mnogih predija manja je,
naime, od pristojbe koju su plaali gradeki inkvilini za puku mogunost
obitavanja u gradu, a " prava " zakupnina za npr. samo dva dijela vinograda u
Gradecu iznosila je stotinu denara (MCZ, X., 176), koliko je bio, primjerice, census s
predija Braxanoch, koji je obuhvaao ak dvadeset selita. Raskid odnosa s
predijalistom ako dvije godine za redom - kako stoji u Statutu - ne isplauje
odreeni mu census, nije zasigurno mogao uslijediti zbog zakidanja kaptolske
blagajne, nego zbog toga to se time demonstrira otkazivanje poslunosti i
spremnosti na "vjernu slubu". Za uzvrat predijalist je, u danom omjeru, dijelio s
Kaptolom plodove kmetskog rada te imao ingerencije sudovanja i ubiranja kazni
za delikte koje Kaptol nije zadrao u svojoj iskljuivoj nadlenosti. Teza da su i
emfiteuti imali ista ovlatenja te i vanost i znaenje kao i predijalisti - teko je
odriva, osim ako nije rije o terminolokoj "zbrci". Osim toga, imajui u vidu
vrsto ustrojenu gospodarsku strukturu kaptolskoga vlastelinstva, moramo ustvrditi da
za "pravu" emfiteuzu, sa znaenjem i mjestom u gospodarstvu srednjovjekovnih
gradova s razvijenim tritem, u kojima trgovci i obrtnici ulau svoje profite u
zemlju, ali obradu preputaju dugoronom zakupcu (emfiteutu ili "ligonisti",
najamnom radniku "cum ligone ") - kako to bogato ilustriraju vrela zagrebakog
Gradeca - nema mjesta. Taj od davnina poznati agrarni aranman - u
vlastelinstvima, u kojima se zemlja obrauje kmetskom radnom snagom - strano je
tijelo. Rijeju, kaptolski je emfiteut "udaljen" bitnim obiljejima od "pravog"
emfiteuta, pa se moramo pitati kako je vrsni pravnik i - po svoj prilici bolonjski
student - Ivan arciakon, uza sve ograde, "previdio" pravnu prirodu aranmana
poput emfiteuze. Razloge "nesporazuma" u tekstu Statuta treba, oito, potraiti
drugdje. U tekstu statutarne odredbe, bez posebne intonacije i ni jednoga
opetovanoga osvrta, govori se o melioraciji i kultiviranju umom bogatog
kaptolskog gospodarstva. Premda je proces kolonizacije i krenja zemlje u doba
o kojem je rije odavna prolost, interes za osvajanje novih obradivih povrina
zemlji postojao je, dakako, i dalje. Gradska je opina Gradeca npr. statutarnom
odredbom iz 1379. god. (MCZ, IX., 93) nastojala stimulirati eventualne interesente,
oslobaajui ih plaanja censusa u trajanju od deset godina. Oito je da - kada je
melioracija kaptolskih uma bila u pitanju - interesenata (u blizini Gradeca i
mogunosti koje je njegovo razvijeno trite prualo) nije bilo ovoljno, kao to ni
tek samo oslobaanje od plaanja censusa za odreeni broj godina - nije moglo
takve eventualne interesente privui na Kaptol. Uostalom, unato samoupravi i
privilegijama koje je Kaptol dodijelio hospitima Lepe vesi ("Lepaves"), akcija
njihova naseljavanja jedva da je imala zadovoljavajue rezultate - konkurencija
kraljevskoga grada bila je prejaka. Stoga nam se ini da je pravo emfiteuza,
explicite odreeno kao dominium utile uz nabrojena ovlatenja, koja ga
pribliavaju statusu predijalista - podreeno cilju
130
privlaenja interesenata za melioraciju kaptolskih neobradivih povrina. Emfiteuti
su, po svoj prilici, ponuena selita u zajednikome vlasnitvu Kaptola, s kmetovima
koje e imati pravo angairati pri krenju uma, ija e podavanja dijeliti s
Kaptolom i nad kojima e ak imati sudake ovlasti, poput onih predijalista. K
tomu, ostavljena mu je mogunost zakljuenja conventio specialis, kojim kmetske
uobiajene obveze mogu biti drugaije ureene.
Sa svim tim ovlastima emfiteutovo pravo se moe kvalificirati kao dominium
utile, pa u toj konstataciji ne treba vidjeti eventualnu "nepreciznost" sastavljaa
Statuta, nego prije njegovo poznavanje realiteta te suptilnu diplomatsku vjetinu,
da bez mnogo inzistiranja i naglaavanja, pozivajui se na "davne obiaje",
ponudi pogodnosti, kojima e pouzetnike melioracije dovesti na Kaptol. to e
biti sa statusom i ovlastima emfiteute nakon zavrene melioracije, moemo tek
nagaati. Teoretski, mogue su i ove alternative - postati "pravi" predijalist
"pravi" emfiteuta zasnivanjem stvarnopravnog zakupa na iskrenim povrinama
na nekoj od vinea privata, tj. na jedinom "prostoru" na kojem se na zagrebakom
kaptolskom vlastelinstvu moe oekivati prava emfiteuza. Ipak, u ovom nevelikom
prostoru ustanova emfiteuze nije mogla imati veliko gospodarsku vanost, u
svakom sluaju ni iz daleka takvu, kakvu je imala u gospodarstvu Gradeca.
Rijeju, predijalisti i emfiteuti (titulari dugoronoga zakupa sa stvarnopravnim
efektima) stajali su - kako nam komparativni izvorni materijal potvruje - na
suprotnim stranama drutvene stratifikacije te zacijelo " differunt in pluribus ".

M. A.

131
 43.

PRAVNI POLOAJ ENE

(a: MCZ, IV., 34; b: MCZ, IV., 96; c:MCZ, IV.,
272; d: MCZ, IV., 330; e: MCZ, V., 356)
ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1355., 6. studenoga
b) 1357., 23. lipnja
c) 1363., 16. svibnja
d) 1364., 19. sijenja
e) izvor potjee iz
razdoblja 1375.-

LITERATURA: TKALI, MCZ, uTakoertudije, cit. (28.); N. KLAI, Zagreb u

srednjem vijeku (cit. 17.); APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998.,
cit. (28.).

a) Takoer piljarica Alika kao tuitelj protiv Isvjeoiti Kristine (ut actor contra
Johannem filium Christine), nije dola.
b) Takoder suprugaTakoerva, biva udovica Simona, zvanog Sterni, u ime
gospodina svoga supruga (in nomine domini viri sui), kako je prije zabiljeeno u katerni
(...), imala je svjedoiti protiv Zore (...) nije ni dola, ali niti se ispriala, niti izvela
svjanaenje.
c) Takoder ako gospoa Cecilija, sestra Marketova, dio grunta i zidane kue to je
od istoga Marketa Sebastijanu zlataru za 60 forinti zaloen unutar tri dana (...) od istog
Sebastijama otkupi, dobro dakako, drugo (izvan) reenog vremena od tri dana (...) taj
dio grunta i zidane kue bit e odreen Sebastijanu (...); ista je gospoa prisegla u
vrijeme otkupa da e vlastitim novcem i za sebe, a ne za koga drugoga, kuu otkupiti
(jurabit tamen tempore redemptionis ipsa domina, quod cum propria pecunia et pro
se et non pro quoquam alio domum redimere..).
d) (...) Ivan Kova protiv udove Damgospoeskara, s Petrom, Jaksom i Fabijanom
krojaem, posvjedoit e o tome da je ista za svoga supruga za stanovinu svotu novaca
jamila (...quod ipsa pro viro suo in certa pecunie quantite fideiubisset..).
e) Takoer parnica izmeu Leuena iz Nove vesi i gospode Margarete trgovkinje
(domine Margarethe institricis) rijeena je nagodbom razobljaroitu.

132
 ena u Gradecu ima punu, niim ogranienu poslovnu sposobnost. Pojavljuje se u
svim ulogama procesa, ak i kao zastupnik mua. Ravnopravan je partner u
poslovima i, dapae, neke djelatnosti dri u svojim rukama. Gradski "statut" iz 1425.
god. (MCZ, II., doc. 40) spominje samo "hljebarice", a sudei po broju "solarica"
koje izvori spominju, i na unosnu trgovinu solju imaju, ini se, monopol. U gradskim
knjigama nalazimo na desetke trgovkinja raznom robom, krmarica i pipniarki, ali i
uglednih poslovnih ena (vidi npr. MCZ, V., 356). Nekretninama donesenim u brak
raspolau ak i bez suglasnosti mua. Gradeke ene susreemo kao kreditore,
zalagateljice nekretnina te kao jamce za dugove svojih mueva. Ako se tome doda da je
u gradekoj praksi ena izjednaena u nasljednim pravima sa svojom braom i da su supruzi
uzajamni nasljednici, osim kada ima uvjeta za primjenu principa paterna paternis,
materna maternis - te da je sama, mimo mua, nositelj civiteta (concivissa nostra, za
razliku od habitatrice civitatis), moe se konstatirati da je ena u zagrebakom
Gradecu, osim to su joj uskraena politika prava, u svim poslovima ravnopravni
sudionik i lan gradske zajednice.

M. A.

133
 44.

KAPARA (ARRA, CAPOLO)

(a: MCZ, IV., 43; b: MCZ, IV., 59)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1356., 18. oujka

b) 1356., 5. srpnja

LITERATURA: TKALI, Uvodne studije u MCZ. cit. (28.); L. MARGETI,

Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Obvezno pravo, Zagreb-Rijeka, 1997.;
APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998.. cit. (28.).

a) Takoer Sidak je u utorak duan sa Sanklinom posvjedoiti da je na ime cijene

mesnice dao Hermanku kao kaparu 15 denara (quod ipse ad racionem precii macceli
dedit Hermanko pro capolo XV denarios).
b) Takoer Velin, zvan Hudzmok, ima se s dvojicom zakleti protiv Godfrida
Pruneria za osam dana o tome da je isti Godfrid na ime cijene kue zadrao sebi
dvije marke (quod ipse Godfridus deprecio domus tenetur sibi duabus marcis denariorum).

Sudei po ovim vrelima, rije je penitencijalnoj funkciji kapare. Premda

su informacije oskudne, moe se to zakljuiti i za kazus u kojem stranka
svjedocima dokazuje da je pet i pol pensa zadrala na ime cijene kue (deprecio
domus), a to je djelomina isplata cijene oito imala karakter kapare (MCZ, IV.,
178). Relativno rijetko spominjanje kapare u vrelima s jedne strane to dokazivanje
svjedocima i zakletvama s druge, upuuju na konsenzualno zakljuenje kupoprodaje
i nekretnina, pogotovu to je izvrenje obveza stranaka podvrgnuto provjerama
prije obvezatnog upisa steenog prava nad nekretninom. Skromnost podataka u
vrelima doputa nam tek hipotetine zakljuke, pa ma koliko rijetko spominjana,
prisutnost kapare s funkcijom odustatnine upuuje, ipak, na najvjerojatnije realno
zakljuenje i kupoprodajnog ugovora nekretninama.
M. A.

134
 45.

IZ `LIBRI CITATIONUM SEU SENTENTIARUM"1

ZAGREBAKOG GRADECA
(a: MCZ, IV., 65; b: MCZ, IV., 159; c: MCZ,
IV., 315)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1356., 26. kolovoza

(sudske kateme Gradeca, najam radne snage2) b) 1360., 6. oujka
c) 1363., 24.:listopada

LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije, cit. (28.); I. KAMPU, Prilog pitanju
o poreznom sistemu u Gradecu od XIV-XVI stoljea, RFF, 5.,1963.; N. KLAI,
Zagreb u srednjem vijeku (cit. 17.); APOSTOLOVA MARAVELSKI, (cit. 28.);
ISTA, Vlasnitvo nad nekretninama i statusne skupine stanovnitva u Zagrebakom
Gradecu, Naa zakonitost, 11-12.,1985.; ISTA, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.).

a) Takoer, vijenici su presudili da Atruig ima bez odlaganja vratiti svojoj

odgojiteljici tuniku, jednu ensku koulju i jedan poplun.
b) Takoder, za osam dana zlatar N. duan je prisei protiv Janeka onog svog
slugu oko duga od 75 denara i pitanja njegove prehrane.

1
"Zapisnici pravne naravi", kako Tkali naziva ove knjige (MCZ, IV-VIII.) sauvane
su od poetka 1355. god. Voeni su - na to upuuju neki pokazatelji i prije - s vie ili manje
kontinuiteta, sve do poetka 1527. god. Sadre kronoloki biljeene dogadaje na gradskom
sudu - oitovanje stranaka, tijek i rezultate izvoenja dokaza, izricanje presuda, konstatacije da
su se stranke nagodile i sl. te iznimno velik broj utvrenih neodaziva stranaka i na opetovani
poziv suda. Posebnim danom razgledavani su prosvjedi i izricane drugostupanjske presude (vidi
npr. MCZ, V., 86). Usprkos fragmentarnosti upisa i najveim dijelom lapidarno unesenih
injenica ove knjige pruaju jedinstvenu i autentinu sliku funkcioniranja gradskog suda te su
dragocjen dokument o pravnom prometu u Gradecu tijekom 14., 15. i poetkom 16. stoljea -
njegovim specifinostima, pravnim ustanovama i varirajuem intenzitetu. Sudske katerne
Gradeca vjeran su odraz gospodarskih, socijalnih i politikih zbivanja u gradu.
2
U sudskim je knjigama Gradeca zabiljeen velik broj parnica gradekih gradana sa
slugama, slukinjama, teacima, pomonicima i sl. angairanim u njihovim kuama, duanima
i

135
c) Takoer, za osam dana krznar Henrik ima se protiv krznara Jurglina na svoju vjeru
(sua fide mediante) oitovati o vrijednosti posla koji je za nj obavio Jurglin, te isti
Jurglin unutar 15 dana duan je dati mu jednoga svoga slugu koji e mu sluiti tri
tjedna.

M.A.

na njihovoj zemlji. Lapidami zapisi otkrivaju jedva neto od pravnog aspekta iznamljivanja
radne snage. Taj se svakodnevni posao zakljuivao konsenzualno, pa se svi navodi i sporne
injenice dokazuju pred sudom iskljuivo svjedocima, jo ee prisegama. Najamnina, kako
otkrivaju mnogi izvori, nije redovito isplaivana ili je najamni radnik vrlo esto radio za stan i
hranu, a zaostali nerijeeni rauni rjeavani su nerijetko legatima za spas due u nekretninama
skromne vrijednosti. 0 socijalnom aspektu i znaenju najma radne snage vrlo instruktivne podatke
nalazimo u popisu gradekih kurija i stanovnitva iz 1368. god. (MCZ, XI., 227-236). Taj nam
popis otkriva da je oko treina stanovnitva koje nije imalo civitet bila angairana na zemlji kao
ligonisti (cum ligone), tj. teaci, te da druga treina tog dijela stanovnitva nije imala odreeno
zanimanje i najveim dijelom plaala opini taksu od 10 denara.

136
 45a.

SLAVONSKI SERVI
(I. Tkali, Statuta. capituli Zagrabiensis, II., 24,
MCZ, Il.)

ZAGREB. SLAVONIJA sredina XIV. stoljea

(servi) .

LITERATURA: MARGETI, cit. (15.) 155; ISTI, 0 dalmatinskim servima, Rad

HAZU, 459., 1991., 89-93

(Ivan,'arciakon Goriki, razlikuje ove vrste serva:)

iure gentium, obligati Buis dominis ad servicia quasi indifferenter (...) exprescripacione
triginta annorum vet ex sua professione voluntaria ad quedam certa, qui ascripcii
vocantur et quidam originarii, qui ex scripticiis nati sunt, inter quos et servos dicendo
simpliciter esse quasi differentia non videtur (po opeljudskom pravu, koji su svojim
gospodarima obvezani na sluenje bez ikakva ogranienja; nadalje, na osnovi dosjelosti
od 30 godina odnosno.dobrovoljnog prihvaanja (samo) ogranienog sluenja pa se
zovu "upisani", odnosno "izvorni", koji su rodeni od "upisanih"; izmeu ovih i onih
koji se ukratko zovu servi takorei ne vidi se razlika).
Nato Ivan arciakon nastavlja da nije jasno kojoj kategoriji serva pripadaju "stanovnici
naeg sela Pod bregovima" (habitatores ville nostre de sub montibus), ali da ih se neko i
sada smatralo servima. Pojedini servi dobili su vlastita selita za obradu i davaju uz ostale
ne ba male dunosti serva (inter cetera servilia, non pauca servicia) 50 kablova vina.
In signum autem aliquale more consuetudinis provincie servitutis ipsorum nullas
decimaspersolvent (na ime znaka svojeg poloaja serva, u skladu s pravnim obiajima
pokrajine, ne plaaju desetine).
U meuvremenu doli su slobodni (condicionis libere) ljudi, koji su se dobrovoljno
podvrgnuli istim obvezama, pa se, zapravo, ne bi mogli nazivati slobodnim.
U elji da im se pomogne (!), kaptol je donio odluku:
quod amodo solvant decimas (...) sicut alii nostri liberi subditi [da ubudue (svi u
tom selu) plaaju desetine kao ostali nai slobodni podlonici].
Umjesto onih 50 kablova vina plaat e ubudue etvrtinu vina (quartam partem
vini) to spomenute desetine i vino dopremati u kaptolski podrum. Oslobaa ih se ostalih
obveza, osim to e imati dunost zvonjenja (ad uffacium pulsandi campanas),
popravljanja kaptolskih mlinova, dovoza drva i podizanja ograda.

137
 Analiza podataka o tom selu, koje Tkali naziva "Sv. imun", a N. Klai villa
servorum, i jo nekih vijesti iz XIII. stoljea dovela je N. Klai do zakljuka da su
slavonski "servi u XIII. st., kao i u prethodnima, kmetovi" (N. KLAI, 0 nekim pitanjima
itd., Zgodovinski asopis, XIV, 1960., 107-132, osobito 122-127). Njezine je dokaze
prihvatio i GRAFENAUER, Zgodnjefevdalne formacije u srednjovjekovnoj Slavoniji,
HZ, IV., 1951., 64-75, 126 i ustvrdio da u hrvatskim vrelima izraz servus ima vie
znaenja, tj. "sunja" od kojeg gospodar prisvaja say rad i "nesvobodnega kmeta ali
polsvobodnega kolona, ki ivita na gospodarjevem posestvu skupaj s svojo druino ter
obdelujeta oddeljen kos zemljia, zato pa oddajata doloen del pridelkov". ,
Medutim, dokazi koje je N. Klai ponudila u prilog svojoj tezi da je sery kmet nisu
uvjerljivi. Tako N. Klai navodi ispravu iz 1232. godine kojom biskup Stjepan dariva
azmanski kaptol (CD, III., 369-375, br. 326). Meutim "mancipia" koji su tarno
nabrojani dolaze tek prema kraju isprave koja medu darovanjima najprije navodi "terram
de veteri Chazma", i to s pertinencijorn i s pravom na desetinu od jobagiona (kmetova)
koji se tamo nalaze, nadalje "terram" pokojnog Radia, opet s pertinencijom i s pravom
na desetinu od jobagiona, nadalje, uz ostalo, prava na desetinu iz Moslavine, polovicu
sajmine takse u Novoj azmi, ribnik i mlin i tek nakon toga 32 mancipia. Ti se mancipia
razlikuju dakle po nazivu od kmetova (jobagiones) a i po mjestu u ispravi gdje su
spomenuti. Oni nisu navedeni zajedno sa zemljama, to znai da je rije o kunoj
neslobodnoj sluinadi.
Kao dokaz da su servi doista kmetovi N. Klai navodi isprave od 15. travnja 1268.
(CD, V., 463, br. 429) i iz 1269. (CD, V., 520., br. 981). U prvoj od njih zagrebaki
biskup Timotej kupuje od nekog Jurja, "jobagioni cruciferorum de sancto Martino"
za 5 maraka brani par s dva sina koji izjavljuju torn prigodom da su Jurjevi nasljedni
servi (servi hereditarii). Juraj prenosi na biskupa vlast i vlasnitvo (iurisdiccionem et
proprietatem) nad tim ljudima. U drugoj ispravi neki Farka prodaje topuskoj opatiji
dvadeset svojih nasljednih serva i ancila i ujedno daruje istoj opatiji drugih dvadeset
serva i ancila. Te isprave, ini nam se, nije mogue drukije tumaiti nego da su servi i
ancile poseban drutveni sloj koji se razlikuje od kmetova (jobagiones, coloni) ne samo
po imenu (jer ti se za razliku od kmetova zovu servi i ancile) ve i po pravnom poloaju:
njih se moe prodavati, kmetove ne.
Isto to vrijedi i za ispravu iz 1246. (CD, IV., 308, br. 21) prerna kojoj je Stjepan,
zagrebaki biskup, darovao redovnicama samostana sv. Marije u Ivaniu prava na
desetinu, zatim neku zemlju i
duo macipia cum filiis et filiabus et curiam cum domibus et edificiis ibidem
prope ecclesiam sancta Maria existente,
(tj. dva "roba" sa sinovima i kerima i kuriju s kuama i zgradama koje se nalaze blizu
crkve sv. Marije). Rije je oito o kunim servirna, koji se ovdje nazivaju mancipia. Ne
vidimo iz ega bi se moglo zakljuiti da su ti mancipia upravo kmetovi.
N. Klai navodi i ispravu od 24. lipnja 1237. (CD, IV., 28, br. 26) kojom kralj Bela
IV. osniva opatiju Belakut. U toj se ispravi navodi da se daruje "villa Perben cum

138
piscina bona et viginti duabus mansionibus servorum piscatorum ", nadalje na drugom
mjestu ("in Petend') "octo mansiones servorum vinitorum cum terris suis et quinque
vineas super terra Nycolai filii Theodori" i jo neka "villa Sawar" s "triginta
mansionibus aratorum". Sve su to po N. Klai servi, tj. kmetovi. Treespomenuti su
svakako kmetovi (ne servi!): za njih se navode razne kmetske dunosti i ne naziva ih se
servima. Da oni nisu servi, vidi se i po tipinoj obvezi davanja jedne kokoi po svakoj
kui, to je karakteristina obveza za trajne zakupce slobodnog pravnog poloaja, tj. za
lmietove. Od njih se nedvojbeno razlikuju ribari u prvonavedenom sluaju. Oni su
servi i tako ih isprava i zove. Ostaje kao problem vijest o osam posjeda (mansiones)
serva vinogradara. Naime, za njih se kae da ih se daruje "cum terris suis". Problem
je u ovome: Bela IV. prigodom nabrajanja onoga to je darovao opatiji Belakut
uvijek navodi svoj naslov na temelju kojega je ovlaten raspolagati odredenom
imovinom. Evo pregleda njegovih naslova:
1) konfiskacija svih dobara nekog Petra, sins Gurveja, zbog crimen lese
maiestatis; o toj konfsciranoj imovini govori se na dva mjesta u ispravi;
2) kupnja; na dva mjesta u ispravi;
3) oduzeta zemlja zbog nevjere nekog Mihajla, sina Opudinova, i, na drugom
mjestu, oduzeta zemlja zbog nevjere palatina Dionizija;
4) zemlje koje su pripadale kraljevskoj tvravi pa su kasnije izluene; na dva
mjesta.
Ona 22 posjeda serva ribia odnose se na t. 1), a 30 posjeda oraa na t. 4). A to
je s onih osam posjeda serva vinogradara? Oni su navedeni nakon kraljeve imovine
nabrojene pod t. 1), a prije kraljeve imovine navedene pod t. 2). Rije je dakle o
kraljevskim posjedima do kojih kralj nije doao niti konfiskacijom niti ih je kupio,
dakle, to je njegova vlastelinska imovina. Ako je tako, onda se ti servi, odnosno njihovi
preci, nalaze ve odavno na kraljevskoj zemlji. Nisu li to - "kraljevski servi", tj. servi s
posebnim povlatenim poloajem, slino kraljevskim servima o kojima nas obavjetava
jedna isprava kralja Kreimira?

Konano, N. Klai spominje i serve zagrebakoga kaptola, spomenute u Statutu

sastavljenom od arcidakona Ivana Gorikog. Ona tvrdi (n. dj., 127) da su to seljaci-
vinogradari kojimaje vlastelin dopustio "da imaju svoje vinograde, polja i t. d." pa im
je morao "dati i vea prava". Dokaz da su ti servi zapravo kmetovi vidi N. Klai i u
tome to ih izjednauje i sam Statut koji kae da kanonici trebaju biti zadovoljni
slubama koje im obavljaju, jer koloni "qui si servi sunt, tamen homines sunt". U svom
radu Povijest Zagreba, cit., 436, N. Klai utoliko mijenja svoje miljenje to to serve
naziva as "nekad slobodni kmetovi" as "nekadanji neslobodni seljaci", istiui pri
tome da "ropstvo spomenutih serva (...) nije bilo za prilike XIV. st. nikakva sramota"
(na i. mj.) i ak daje kaptolski sery "izborio za sebe u XIV. st. bolji gospodarski poloaj
od slobodnog naseljenika". Ako je, kako autorica kae, "dolo do naseljavanja slobodnih
ljudi, kolonista, medu serve", onda ona time ipak razlikuje poloaj neslobodnih serva
od slobodnih kmetova, ime se u cijelosti slaemo. Dodajmo da se iz vijesti koje o
njima daje Ivan Goriki moe utvrditi ovaj razvoj pravnog poloaja kaptolskih serva u
"villa servorum ":

139
 a) oni su najprije bili vlasnitvo "osnivaa nae crkve", tj. ugarskog kralja Ladislava
b) kralj ih je darovao biskupu, a ovaj predao kaptolu kao zajednici (comunitas). U
to su vrijeme dakle ti servi pravi srednjovjekovni servi;
c) servi su kasnije dobili dijelove zemlje na izravno koritenje (sessiones per se
obtinentes), ali su i dalje ostali servi uz neograniene radne dunosti i obvezu godinje
isporuke 50 kablova vina, ali bez obveze plaanja desetine, to je bio znak njihova-
poloaja serva. Dakle, u ovoj fazi razvoja servi su jo uvijek neslobodne osobe s
neogranienim radnim obvezama prema vlasniku zemlje, oni jo nisu ak ni vlasnici ..
vinograda za koje Ivan Goriki kae izriito: "za koje se smatra da su nai" (que nostre
esse censentur), tj. kaptolski. Ipak, razdioba kaptolskih imanja meu serve ima za
posijedicu da se svakog serva zaduuje s obvezom davanja dijela od 50 kablova vina.
Sery ve ima samostalno gospodarstvo i vie "ne ivi na tuem kruhu";
d) kako su se kasnije u selo doselili slobodni ljudi, kaptol je sve stanovnike seta
pravno izjednaio tako to je serve oslobodio obveze podavanja 50 kablova vina i.
brojnih radnih dunosti i umjesto toga odredio da svi stanovnici sela davaju evrtinu
proizvedena vina i ostale desetine (quartam partem cum decima et aliis decimis
quihuscumque), s time da se neke stanovnike moe obvezati na dunost zvonara. Usto
su po potrebi morali popravtjali mlinove, dopremati drva, podizati ograde i slino..Za -
sabiranje vina od serva kaptol je ak izabrao izmeu kanonika posebnog comes servorum
(TKALI, n. di., 26-27).
Kako su u dunostima prcrna kaptolu kao vlasniku zemlje servi i koloni-
krnetovi, stanovnici villa servorum, bili izjednaeni, to je ubrzo meu njima dolo .i . do.
pravnog izjednaivania. Teoretski su servi ostali neslobodni Ijudi a koloni-krnetovi.
slobodni, ali to u praksi vie nije imalo n.ekevidljive posljedice, a medusobne su enidbe
dovele do toga da ih se uskoro vie uope nije razlikovalo. Ivan Goriki piui .o
naseljenini kolonima kae da se oni. "ne mogu zvati slobodnima (non possunt dii
liberi), nego slinim onima iji su ivot, obiaj i pravni poloaj prihvatili" (n. dj., 26).:.
Vidljiva je elja pisca da kolon.c naprosto smatra servima, ali kako to ipak nije mogao,
posluio se vjetizn izraavanjem kojim se itatelju sugerira da su oni servi - ali to nije
izrii.to rekao jer to dakako nije istina.
Ivan Goriki na mnogim mjestima Statuta daje jasno na znanje da su koloni-.
kmetovi slobodni Ijudi jer oni su Lao slobodni imali, uz ostalo, obveze davanja jedne .
kunove koice, iadalje ostale obveze podavanja "darova" itd. to sve bez i najmanje
dvojbe upuuje na to da to nisu nesiobodni ljudi. Ipak, Ivan Goriki naziva kaptol
odnosno kanonike "gospodarima kolona" (suis dominis), a na jednorn.mjestu, govoreio
obvezama kmetova kunovnjaka, dakle slobodnih ljudi, izraava se tako da im imputira .
poloaj serva. Naime, on krijeposno upozorava kanonike neka se zadovolje onim na
su kunovnjaci pravno obvezni i neka ne trae vie "od kolona, koji, ako su servi, ipak s
ijudi; uostalom onaj mudri pjesnik rekao je o pravim robovima: ako su ti robovi, znaj da s
Ijudi" (colonorum, qui, si servi sunt, tam en homines sunt: nam ille sapiens poeta de veri
servis eciam dicit: si tibi Sint servi, homines tamen esse memento). Ivan: Goriki razlikuje
dakle srednjovjekovne serve od "prvih" serva i sugerira itatelju da su svi oni kmetovi
ne samo oni koji su ivjeli u villa servorum - zapravo servi i to

140
svoju insinuaciju zaodijeva u plemenitu misao "ako (!) su servi (?), ipak su ljudi". U
biti je rije o svjesnom au i opreznom smanjivanju drutvenog ugleda i poloaja slobodnih
seljaka, trajnih zakupaca, koji su i takvim knjievnim i zakonodavnim radom malo-
pomalo klizili sve nie na socijalnoj ljestvici. Vrhunac toga stoljetnog literarnog
podcjenjivakog i prezrivog stava - kojem odgovara i zapravo ga uvjetuje stay vieg i
nieg plemstva u svakodnevnoj praksi - dosegnut je poetkom XVI. stoljea u
Verbecijevu Tripartitu.
Ukratko, teza N. Klai iz njezina rada objavljenog 1951. da su slavonski servi
zapravo kmetovi u svim vrelima u kojima se taj izraz pojavljuje nije tona. Jedino to
se moe rei jest da su servi zagrebakog kaptola u XIII. stoljeu prestali biti neslobodni
poljoprivredni radnici na kaptolskom imanju, tzv. villa servorum, tako to su im dijelovi
toga imanja razdijeljeni pa'su postali neslobodni obraivai dodijeljenih im dijelova
zemljita. Ali jo ni u torn ih se razdoblju ne moe nazvati kmetovima zbog neogranienih
radnih obveza, zbog neslobodnog pravnog poloaja i zbog toga to na dodijeljenom im
zemljitu nemaju prava koje bi odgovaralo koristovnom vlasnitvu (dominium utile) i1i
emu slinom (npr. trajnom zakupu), to je sve karakteristika kmetskog poloaja.
Tek u XIV. st. dolazi do naglog izjednaavanja poloaja serva i kmeta pa bi se za to
prijelazno razdoblje doista moglo rei da su servi postali vrsta neslobodnih kmetova.
To je N. Klai ispravno uoila u svorn radu iz 1982. godine.
Grafenauer, koji je prihvatio analize N. Klai iz 1951. god. (n. dj., 74-75),
uinio je prerna njezinom tadanjem stajalitu korak naprijed i razlikovao slobodne
kolone od serva. Medutim, on iz sintagme mancipia una cum suis heredibus
heredumque successoribus izvodi neobian zakljuak da je rije o "mancipia s poses
jo ", tj da je rije o feudalnim podlonicima u gospodarskorn pogledu. Nije jasno na
osnovi ega je Grafenauer to mancipia povezao s posjedovanjem zemlje kad ih isprava iz
1232. godine koja o njima govori ni na koji nain ne povezuje s posjedima (koje po
toj ispravi obraduju kmetovi, jobagiones), ve ih, upravo obrnuto, dodaje tek na kraju
teksta. Grafenauer grijei kad tvrdi da su servi "privezani na zemijo"; oni su vezani
uz gospodara. Grafenauer nadalje nije zapazio da Ivan Goriki, govorei o vrstarna
neslobodnih ljudi, spominje dodue tzv. "ascripcii" i "originarii", ali ne kao vrstu
podlonika koji su se "po podatkih statuta zagrebkega kaptola ohranile", nego samo
kao "teoretski uvod" u kojem Ivan Goriki dokazuje svoje poznavanje rimskog
prava.
Tek nakon toga prelazi Ivan Goriki na opisivanje pravnog poloaja zagrebakih
serva i kae da nije jasno kojoj od tih dviju vrsta robova oni pripadaju. Grafenauer, ini
se, smatra da je onaj "teoretski uvod" Ivana Gorikog dio analize poloaja zagrebakih
serva pa tvrdi da su prema podacirna Statuta zagrebakoga kaptola servi "privezani za
zem jo; s tern pogledu se niso razlikovali oni ko si ele sami prili med serve (ascripti)
od rojenjakov (originarii, rojeni od servov)." Razlika ascripcija i originarija ne odnosi
se dakako na zagrebake serve. Usto, ne vidirno iz kojih je to odredaba Statuta
zagrebakoga kaptola Grafenauer izveo zakljuak da su servi vezani uz zemlju (a ne
uz gospodara, tj. zagrebaki kaptol).
I jo neto. Grafenauer tvrdi da izraz sery ima u hrvatskim vrelima vie znaenja
(pravog roba, "sunja", neslobodnoga kmeta i1i poluslobodnoga kolona). Medutim,
141
ako uzmemo u obzir da je sery naprosto neslobodna osoba, ijom radnom snagom
raspolae gospodar, koja ima pokretnine u vrlo ogranienom vlasnitvu (tzv. pekulij) i
koja ne moe biti vlasnikom nekretnina, onda se ne vidi pravna potreba za razlikovanjem
dviju vrsta serva (osim privilegiranog sloja kraljevskih serva). Grafenauer ima pak
utoliko pravo to su servi neslobodne osobe u vrijeme kadaje poloaj toga drutvenog
sloja postajao gospodarski, ali jo uvijek ne i pravno, slian poloaju kmetova. Ali pri
tome ne treba zaboraviti bitnu pravnu, a dobrim dijelom i gospodarsku razliku: sery
nije i ne moe biti nosioteljem prava na zemlju, dokje kmet, naprotiv, trajni stvarnopravni
zakupac.

L. M.

142
 46.

KRALJ LUDOVIK I. DAJE POVLASTICE KOPRIVNICI

(CD, XII., 373-376)

KOPRIVNICA. SLAVONIJA 1356., 4. studenoga

(gradski privilegiji)

LITERATURA: N. KLAI, cit. (21.), str. 535-536.

(...) mi (tj. kralj Ludovik) elei nae vjerne graane i goste Koprivnice (Kapruncha)
po uzoru na druge nae kraljevske gradove (...) slobodama (...) obdariti, na njihovu
molbu (...) podjeljujemo im nie pisane slobode, koje meu ostalima uiva na grad
Gradec (civitas nostra Grecensis) od vremena njegova osnivanja, tako da se ubudue
reena Koprivnica smatra slobodnim i glavnim kraljevskim gradom (libera et capitalis
civitas regalis) i da njezini gradani uivaju (._.) slobode (...) poput graana Gradeca
(more civium Grecensium) (...) (...) neka nam plaaju 40 maraka na ime godinjeg
podavanja (pro censo annuo). Uvjeti i slobode (...) su ove: (1) Koji bi god graanin
drugoga gradanina napao uvredama, (...) ako bude osuen, neka plati povrijeenome
10 penza, a za ope trokove 100 denara; ako se pak ne bi popravio nakon treega
kanjavanja, sve njegove stvari uzima opina, a njega se tjera iz grada kao neasnoga
(infamis); (2) Ako bi tko drugome dao pljusku iii ga zlonamjerno povukao za kose,
neka plati istu kaznu; ako bi to uinio pred sucem koji zasjeda na sudu (...), kanjava se
dvostruko, a ako je to uinio prema sucu ili nekome od njegovih prisjednika, plaa za
kaznu 10 maraka (...), pa ako to ne plati, gubi ruku. Ako bi tko drugoga ranio noem,
maem, kopljem ili strijelom (...), pa ranjeni (...) ozdravi, neka plati lijenika (...)
povijreenome 25 penza, a 5 za potrebe grada. Ako bi mu pak bio neki ud oslabljen,
neka plati lijenika (...), povrijeenom 10 maraka, a 2 marke za potrebe grada. Ako bi
tko ubio ovjeka i pobjegao, dva se dijela njegove imovine ustupaju roacima
ubijenoga, a trei dio gradu; ako ga se ulovi, vri se osveta (vindicta) prema obiaju,
osim ako je koga ubio u igri bez promiljene zle namjere, jer tada ubojica plaa 100 penza
roacima ubijenoga, a 20 penza za ope potrebe; ako njegov imetak ne bi dostajao,
preputa se odluci graana. (3) Ako bi neki od stranaca uao u grad i bilo u naselju
(vico) bilo u kui bilo na trgu poinio neto slino kao to je navedeno, sudi mu
gradski sudac, pa ako bude osuen, potpada pod iste kazne. Ako je pak neki od
gradskih stanovnika ili neki stranac uhvaen u krai ili razbojstvu unutar gradskih mea,
neka ga kazni gradski sudac. (4) Nadalje, ako neki stranac hoe tuiti nekoga u
novanom sporu ili nanesenoj
143
 povredi, neka ga tui pred gradskim sucem. Nijedan spor neka se ne rjeava dvobojem,
nego neka se dovrava sa svjedocima i prisegama, radilo se o strancima ili domaima.
Neka se ti zaprisegnuti svjedoci u davanju svjedoenja ispituju posebno i odvojeno.
Neka se prihvaaju svjedoci iste slobode i stalea kao i stranke. Isto tako, ako nae
stranac kod domaega ili domai kod stranca konja, vola ili druge ukradene stvari,
neka se uvijek predlau svjedoci. (5) Nadalje, graani reena grada ne potpadaju
(...)

ni pod iji sud, nego samo gradskoga suca. Ako bi sudac bio sumnjiv i tuitelj naveo
zakonski razlog odbijanja (recusationis), neka se pitanje rijei sazivanjem svih gradskih
starjeina u nazonosti suca, a ako bi se i dalje sumnjalo i tuitelj ih bezobzirno pozvao
pred kralja, duan je kralju ii sam sudac. Na isti nain, ako tko pozove pred kralja
gradskog suca i gradane, ili samo graane, treba ii samo gradski sudac. Ako je pak tko
pozvao pred kralja koga gradanina iii gradane, a da nije prethodno traio pravnu zatitu
od gradskoga suca, za njega ili za njih duan je ii sudac i njemu e tuitelj naknaditi
trokove, zato to ga je poslom i trokovima suvino zamarao prezrevi kraljevske
povlastice, koje su mu bile poznate, i to nije (prethodno) zatraio gradskoga suca. (6)
Gradani imaju slobodnu mogunost da izaberu gradskoga suca odakle god hoe, s time
da ga moraju nama predstaviti i s time da ga mogu godinje mijenjati. (7) upnika pak,
koji im se ini pogodnim, neka izaberu u svojoj crkvi po svojoj volji. (8) Ako bi tko
zbog lane optube ili lanog svjedoenja bio na nedvojben nain osuen i ujedno
uhvaen, nee mu se ubudue dopustiti da bude sudac, prisjednik ili savjetnik. (9) Ako
bi tko iz grada umro bez izravna potomka, neka slobodno raspolae svojim pokretninama
kako god eli, a nekretnine i kue, dvomo mjesto, vinograde i zgrade neka ostavi,
nakon to e posavjetovao sa svojim sugradanima, svojoj eni ili kome od svojih rodaka,
ali tako da (ih) ni on ni njegova ena ni rodaci ne mogu izvan gradske jurisdikcije ni
otuiti ni izdvojiti ni otrgnuti. (10) Nadalje, ako tko umre bez oporuke, a nema ni
ene ni djece ni roaka, dva dijela njegove imovine neka sirotinji i crkvama ovoga
grada podijele vjerodostojni muevi, odreeni za to odlukom sugradana, a trei dio
pridrava se u korist grada. (11) Nadalje odluujemo da se u ovome gradu odrava
sveani trg tjedno u ponedjeljak, i usto dnevni trg dnevno. (Dalje slijedi koroboracija
peatom, datum s navoenjem notara i dignitarij.)

Privilegij izdan 1356. god. Koprivnici viestruko je zanimljiv. Prije svega, iz

njega se vidi da su gradske slobode "tipa zagrebakog Gradeca" bile jo sredinom XIV.
stoljea priznavane kao aktualne, drugim rijeima da povlastice Gradeca iz 1242. i 1266.
godine nisu bile puko nirtvo slovo na papiru. To se vidi i odatle to u koprivnikom
privilegiju ima stanovitih odstupanja od povlastica danih Gradecu, to upuuje na to data
povlastica nije mehaniki prepisana, nego s razumijevanjem njezina sadraja. Tako
npr. u koprivnikom privilegiju nema odredbe da bi "gospodari zemalja" na kojima bi
graani bili opljakani odgovarali za punu naknadu tete ni odredbe da bi graani bili
oslobodeni tributa, tj. carina i maltarina. Nadalje, nema odredbe o tome da bi "kmetovi iz
sela koja pripadaju gradu a koja se nalaze blizu teritorija samoga grada" potpadali pod
sudbenu
144
vlast gradskoga suca, jer je to odredba oito bila specifinost zagrebakog Gradeca.
Vrijedi istaknuti da se zagrebaki Gradec 1266. godine naziva opetovano castrum,
za razliku od toga kako se naziva u Zlatnoj buli iz 1242. godine u kojoj se spominje
kao libera civitas. to se pak tie Koprivnice, ona se naziva kraljevski slobodni i glavni
grad (libera et capitalis civitas regalis), ime se u anuvinskom razdoblju jae naglaava
vanost i autonomija kraljevskih gradova, osobito prema gradovima koje su osnivale
crkvene vlasti.

L. M.

145
 47.

IZ `LIBRI CITATIONUMET SENTENTIARUM'

ZAGREBAKOG GRADECA
(a: MCZ, IV., 317; b: MCZ, V., 197)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1363., 27. listopada

(ortakluk, "ketuina" - societas ad lucrandum, b) 1383., 28. travnja
societas in mercandum)

LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije, cit. (28.); N. KLAI, Zagreb u

srednjem vijeku (cit. 17.); APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998.,
cit. (28.)

a) Takoer, za osam dana Martin protiv Radoslava ima izvesti dokaze s obuarem
Petrom, dekanom Dionizijem i Gurakom o tome da mu je dao osam forinti na ime
dobiti (quod sibi octo florenos in lucrum dederit).
b) Takoer, isti Nikola (Odolas) za osam dana ima sam prisegnuti da nakon Boia
(...) nije Ivana, sina Mateje, primio u ortatvo (quod ipsepostfestum Nativitatis domini
(...) Iwan filium Mathe ad mercandum quoad societatem non assumpserit).

Sporovi ortaka u sudskim knjigama Gradeca nisu nikakva rijetkost. 0 samim

poslovima i o pravnom aspektu ortatva nalazimo malo podataka. Sudei po svotama
koje se mjestimino spominju, nije rije o velikim pothvatima, a najvei dio sporova
odnosi se na utjerivanje dobiti ili negiranje postojanja zajednitva. Vea udruenja s
veim kapitalom i veim pretenzijama to s uspjenim poslovanjem nisu imala sudski
epilog, pa tako od sudskih knjiga saznajemo tek o udruenjima s neuspjenim
poslovanjem i u povodu njihova raspada. Uostalom, ve polovicom XIV. stoljea
najrazvijeniji se obrti poinju udruivati'u bratovtine s vrstim pravilima i statutima,
kao pretee buduih cehova. Gradeki se ortakluk ("kethusina", "kethws" vulgo
dicta - vidi npr. MCZ, VIII, 107) zasniva, po svoj prilici, konsenzualno, jer se
njegovo postojanje i sporne injenice pred sudom dokazuju tek svjedocima i
prisegama.

M. A.

146
 47a.

PRIZIV NA SUD VLADARA

(a: MCZ, IV., 277, 9; b: MCZ, V., 42)

SLAVONIJA. ZAGREBAKI GRADEC a) 1363., 26. svibnja

b) 1376., 9. svibnja

LITERATURA L. MARGETI, 0 sudskom postupku u Zagrebakom Gradecu

:

u XIII. i XIV. stoljeu. Rad HAZU, 471., Zagreb, 1995.23-52; M. APOSTOLOVA

MARAVELSKI, Kazneno i procesno pravo Zlatne bule, Zagrebaki Gradec
1242-1850, Zbornik radova, 1994., 75-84; ISTA, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.).

a) Takoer Laho u (...) parnici (...) protiv Mihajla Hudlepa (...) ulaze priziv
na sud vladara (ad presentiam regis appellavit)
b) presudom vijenika u parnici udove pokojnog Petra, suca sina Rubinovog,
udove Peterkonisove i njezine keri zvane Ankice, zbog njihovih vradbina
(racione incantacionum suarum) (...) da je svaka (...) duna predoiti 25 osoba
koji e poloiti zakletvu u danom roku; iste gospoe (...) uputile su albu
kraljevskom magistru taverniku (ad magistrum tavernicorum regalium ... appellarunt).

Pravo priziva na odluke gradske judikature, ali i mogunost izravnog obraanja

sudu vladara, jedna je od zlatnih " odredbi dodijeljenih zagrebakom Gradecu
1242. g. "Brana" od bilo ijeg uplitanja sa strane, to pravo spada u red odredbi
(dodjela neograniene materijalne kompetencije gradskome sudu, pravo na slobodan
godinji izbor gradskog suca) koji e biti temeljem gospodarskog i politikog
uspona Gradeca s dosegnutim vrhuncem na prijelazu iz 14. u 15. stoljee (vidi cit.
28).
Naprotiv, kao konkretno pravo pojedinca, ova odredba imala je u praksi,
sudei po vie nego skromnom broju vrela u kojima se spominje appelatio
vladaru - tek simbolian odaziv. To, kao i injenica da se magister tavernicorum,
koji je kasnije predstavljao sud vladara i bio vrhovnom sudskom instancijom u
slobodnim kraljevskim gradovima itavoga kraljevstva (magister tavernicorum et
iudex universarum civitatum liberarum in regno Hungariae existencium - MCZ,
VI., 30), govori o iznimnosti i teoretskom znaenju ove ustanove u praksi. U

147
vrelima nalazimo tek nekoliko oitovanja stranaka da e uloiti priziv na sud
vladara za itavo razdoblje od oko 150 godina (za koje raspolaemo sudskim
knjigama). Osim toga, nedostaju jo i informacije o daljnjem tijeku dogaaja.
Ukratko, nemamo niti jedne potvrde da je priziv i uloen. Obeshrabrujui uvjeti,
skupa procedura i skromni izgledi na uspjeh mogli su, naime, odvratiti od te -
vjerojatno u afektu izreene nakane - i najogoreniju " rtvu " gradske judikature.
Gruba povreda naela objektivnosti, jer je interese ulagaa priziva, mogao pred
sudom vladara zastupati iskljuivo gradski sudac, onaj isti ija je odluka osporena
(judex suspectus) a koja je potvrena od drugostupanjskog vijea bivih sudaca
(condam, antiqui judices), (ako se ve ne radi o "drskom", izravnom obraanju
sudu vladara "bezobzirnika", koji je tim inom "prezreo gradsku vlast") - oito je
usmjerena cilju da se i najupornijeg "istjerivaa pravde" odogovori od tog
smionog i "nerazumnog" koraka, koji se unaprijed naziva "uzaludnim" (vidi tekst
Zlatne bule) te u kojem je ostavljen minimalni prostor izgledima na uspjeh.
Ukratko, stvari su se trebale definitivno rjeavati na razini grada, a drugostupanjska
odluka antiquorum judicum trebala je imati neopozivu snagu. Ovom su se
odlukom Zlatne bule trebali postii drugi, "vii" i za gradsku zajednicu bitno
vani ciljevi - osiguranje stvarne autonomije gradskoga suda te pruanje
najvee potpore njegovu autoritetu. Uostalom, tom je cilju upravljena i jedna od
dopuna drugoga teksta Zlatne bule (1266.g.), kojom je uvedena prva tjelesna
kazna i to za delikt povrede linosti gradskoga suca (i lanova magistrata u
kasnijoj praksi).

M. A.

148
 48.

KAMATE (USURA)
(a: MCZ, IV., 69; b: MCZ, V., 126)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1356.,18. studenoga

b) 1378., 7. svibnja

LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije, cit. (28.): APOSTOLOVA

MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998. cit.(28.).

a) Takoer St. frater Lurandi unutar petnaest dana ima platiti plemenitom gospodinu
magistru Pavlu, bivem vicebanu itave Slavonije, 60 forinti; ako pak termin plaanja
propusti, ono to je sadrano u ispravi suca Petra pripast e mu da odmah isplati samim
time, uz duplu kaznu.
b) Takoer, Sunhan je dokazao poloenom prisegom da mu je Renarius dao u
zajam trideset i dva groa, za koje mu je dao forintu u zlatu kao kamate (pro quibus sibi
dedit florenum in auro ad usuram).

Sudei po estim spominjanjima u izvorima, kamate su oito uobiajene. 0 njima

se ipak govori sasvim uopeno, bez otkrivanja veine relevantnih podataka, pa njihova
visina ostaje tajnom. Uzura se izravno spominje najee u kreditiranjima idova,
prigodom realizacije njihovih hipoteka. Ponekad se naziva "kaznom" zbog zakanjenja
vraanja duga, dugovane svote najee se oznauju kaopecunia quantitate, a vrijeme
koritenja zajma nikada se ne navodi. Zelenaki su poslovi u ispravama apstraktno
formulirani i obavijeni velom tajne, a izvori potvruju da su se njima, premda s neto
vie ustruavanja i manje direktno nego kod poslova gdje su kreditori idovi, bavili i
bogati graani i predstavnici Crkve i vlastele ali i svaki mali itelj grada kada je imao
prigode da na taj nain povea svoj kapital.

M. A.

149
 49.

PRAVO PRVOKUPA
(a: MCZ, IV., 99; b: MCZ, X., 139):

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1357. 18.kolovoza

b) 1452. 1. velj ae

LITERATURA: TKALI, Uvodne studije u MCZ, cit., (28.); K.-D. GROTHUSEN,

Die Entstehung and Geschichte Zagrebs bis zum Ende des 14. Jahrhunderts;
N. KLAI, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982.; L. MARGETI, Srednjo-
vjekovno hrvatsko pravo, Obvezno pravo, Zagreb-Rijeka, 1997.; M.
APOSTOLOVA MARAVELSKI, Raspolaganje nekretninama poslovima inter
vivos (Zagrebaki Gradec, 14. i 15. st.) ZPFZ, 35., 1985.; ISTA, 1986.; ISTA,
1 9 9 8 . , c i t . ( 2 8 . ) . p

a)... za vrijeme sudovanja suca Mikeka, sina Franje, (...) Paladina, Ivana,
Andreje, Bartuha, Pavia, Mihajla, Ivana, Mihajla, vijenika grada, istog suca i vijenika
kao i svih gradana grada (...) odreeno je i naredeno (...) da ako bilo koji i kakav
god posjed (koji se) nalazi u gradu i na njegovu teritoriju od nekog za prodaju
bude predoen, taj posjed nitko drugi do bliika i rodaka prodavateljevih ne moe
za dostojnu vrijednost kupiti, nikako ipak susjed prije roaka (minime tamen
vicinus ante proximum).
b) Takoer Lucija, udova pokojnog Blaa zemljoradnika, sina Valentina iz
Mraclina, (...) kuu svoju s gruntom i stajama u reenom gradu izmeu kua
Antonija kovaa i Klementa zemljoradnika, polovica kurije (...) Sebastijanu, sinu
Stjepana, iz Blata, naem novom graaninu, za pet zlatnih forinti uz suglasnost
navedenih susjeda (ex consensu vicinorum predictorum) prodala je u trajni posjed
i o tome je izdana listina s viseim peatom opine.

I po vrsti nekretnina na koje se odnosi i po ovlatenima na prvokup, ova

se ustanova u zagrebakom Gradecu razlikuje od one formulirane Tripartitom i
vaee u slavonskom gospodarstvu. U Gradecu nema, naime, tragova
karakteristinog i strogo razliitog tretmana nekretnina prema njihovu "porijeklu",
pa se prvokup ne odnosi na nekretnine koje su naslijedene, nego na nekretnine

150
uope. Zatim, gradeki prvokup nije pravo rezervirano prvenstveno za muke
srodnike (sinove i brau), a za enske srodnike tek ako muki srodnici nisu
zainteresirani, kako je to pa Tripartitu. Ni u nasljednim pravima, pa ni ovdje,
tragova bilo kakve prednosti mukih srodnika pred enskim srodnicima - nema.
Kada se vie njih pokae zainteresiranima, nee odluiti njihov spol, nego visina
svote koju su spremni platiti za nekretninu. U tako koncipiranom roakom
prvokupu nalazimo dodatni dokaz velikog znaenja zemlje i konstantne potranje
za nekretninama u limitiranu teritoriju grada. Stay opine izraen u navedenom
vrelu (vrelo pod a), iznenaujue energian, odudara od stava koji nam otkrivaju
vrela iz praktiki istog razdoblja - 1355. i 1356. g. - (prije 1355. i ne raspolaemo
sudskim zapisima). Uvoenje "na velika vrata", statutamom odredbom, prvenstva
roakog pred susjedskim prvokupom inicirano je, kako nam se ini, nekim
konkretnim sluajem, u kojem je u konkurenciji zainteresiranih i rodaka i susjeda
dano pravo jaem (po nekom, nama "nedostupnom" kriteriju) roaku, a izbaen iz
to konkurencije nepoeljan susjed. Praksa je, naime, unato statutarnoj regulaciji,
vie nego ambivalentna, premda je u vie kazusa prvokup ipak priznat roacima
(proximi et consanguinei). Mimo toga, da su i koncepcija i fimkcija roakog
prvokupa u Gradecu udaljene od njegove klasine slavonske varijante, moe se
zakljuiti i po veoma irokom tumaenju kruga osoba ovlatenih na prvokup -
pretenzije na prvokup bile su uvaavane ak ako su dolazile i .od rodaka po
tazbini (MCZ, IV., 266). ini se, ipak, da je u gradu, gusto naseljenom kurijama,
susjedsko pravo prvokupa moglo uiniti manje aktualnim pravo rodaka, na to
upuuje simptomatino esto u vrelima spominjana suglasnost susjeda. U katernama
iz etrdesetih i pedestih godina 15. stoljea uneseno je na desetke takvih konstatacija,
pa se stjee i dojam da je privola nezainteresiranog susjeda - uvjet njezina
otudenja treemu.

Pravo prvokupa, otkupa i ulaganja prigovora na kupoprodaju, kada su prava

ovlatenih zaobiena, nisu vezana za rokove. Po analogiji s uincima zaloenih
nekretnina, koje su se bilo kada, uz isplatu dugovanog, mogle "otkupiti" od svih
daljnjih stjecatelja, moe se izvesti i vrlo vjerojatan zakljuak - koji neki izvori
uostalom i potvruju - da su se sva to ovlatenja mogla realizirati i prema svim
kasnijim stjecateljima nekretnine.

M. A.

151
 49a.

ZASTUPANJE U PRAVNIM POSLOVIMA

(a: MCZ, IV., 137; b: MCZ, IV., 161; c: MCZ,
IV., 220; d: MCZ, V., 66; e: MCZ, V., 80; f:
MCZ, V., 303; MCZ, I., Doc. 408)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1359., 23. kolovoza

b) 1360., 13. oujka
c) 1362., 5. srpnja
d) 1376., 14. studenoga
e) 1377., 6. oujka
f) 1389., 11. lipnja
g) 1397., rujan

LITERATURA: TKALI, Uvodne studije u MCZ, cit. (28.); N. KLAI, Zagreb

u srednjem vijeku, Zagreb, 1982.; APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA,
1998. cit. (28.).

a) U parnici izmeu magistra St., sina Bana, kao tuitelja sjedne strane, te Mikeka,
sina Henke, s druge (...) u kojoj Mikek, sin Nikole, sluga i legitimni zastupnik magistra
St. (serviens et procurator legitimus ipsius magistri St.), pravovaljanim zastupnikim
ispravama (cum sufficientibus litteris procuratoriis) (...) istupa te (na njegov) zahtjev
konanu sudsku presudu s osudom na est pensa proglaavamo odgoenom za 15
dana (...)
b) Takoer gospoda Cecilija (...) protiv Ivan, ene Opreije, nije pristupila
(sudu) te za osam dana ima pristupiti osobno ili po zastupniku (per se vel per
procuratorem).
c) Takoer Martin Rejniz po tubi Petra sina Donata, legitimnog zastupnika
gospodina Petra Lugerija, izjavljuje da e biti jamcem Johana Barbaka.
d) Takoer (...) Luka Bonioli zastupnik opinski (procurator communitatis), protiv
Nikole Lojtre doveo je dvadeset i pet osoba i prisegao o tome, da (je) reeni Lojtric
(kao) kradljivac i gradski zlikovac odavna poznat.
e) Takoer Nikola (...) sin Leopolda izjavljuje u naoj nazonosti da je Ivana sina
emerije, naeg graanina za sve svoje tube i poslove (in omnibus actis etfactis
Buis) za svog zastupnika naznaio.
f) (...) od strane suca, vijenika i svih graana na opem skupu (in generali con-
silio) (...) odlueno je da literat Fabijan nikada nikome iz nae sredine ne moe biti
152
zastupnikom (ut Fabian us literatus nunquam nulli hominum hic nostri medio possil
esse procurator).
g) kako smo kod Paula literata, sina Klementovog, nali tri lana peata s
(...)

kojima je napravio mnoge falsifikate, to smo ga dali spaliti na lomai (ideo ipsum
cremarifecimus)

Rjeita ilustracija dinaminog pravnog prometa u Gradecu, pogotovu u drugoj

polovici 14. te na prijelazu u 15. st. relativno je iroka prakticiranost zastupstva.
Osim uobiajenih uzajamnih zastupanja supruga te roditelja in nomine (nedorasle)
djece (zakonsko zastupanje), u vrelima nalazimo i ugovorno zastupanje te profesionalne
zastupnike koji su se tim i ostalim poslovima vezanim za sud bavili "obrtimice". Tzv.
literati bili su vini latinskom jeziku, ali i bez sumnje upueni u sve sudske poslove,
pa su temeljem littera procuratoria stranke istupali umjesto nje u svim fazama
procesa. ak to vie, uspjeni poslovni ljudi, poput Petra Lugerija, vlasnika najvee
kurije u Gradecu prema popisu stanovnitva i kurija iz 1364.g., ali i svojim poslom
angairani trgovci i obrtnici, imali su svoje zastupnike "in omnibus actin etfactis"
(vrelo pod e). Kao iskljuivim ili "dodatnim" zanimanjem, sudei po upisima u sudskim
knjigama u razdoblju od 1355. do 1365., njihjedanaeset bavilo se "odvjetnitvom", a
pojavljuju se umjesto stranaka na sedamdesetak roita. Za razliku od scriptora -
pisara, literati nisu samo vladali latinskim jezikom, negosu oito raspolagali stanovitim
"sudskim" znanjem, steenim podukom i praksom. Litteraprocuratoria izdavana su, ini
se, pred magistratom (vrelo pod e), ime je "literat" dobijao neku vrst licencije za
obavijanje tog posla, kao to mu je, ako je za to bilo razloga, to pravo moglo biti
oduzeto. Stanoviti se literat Fabijan sigurno teko ogrijeio o gradske "zakone" ili
moral, kada mu je in generali consilio naredeno da "nikada i nikome" ne moe biti
zastupnikom [nunquam nulli hominum(...) possit esse procurator]. Pa ako su se osim
zastupanjem literati bavili davanjem strunih savjeta i pisanjem isprava, nemamo
razloga da ih ne smatramo "advokatima" (tako N. Klai). Da su (neki od njih ili svi
oni) imali pravo peatiti ispostavljene isprave, svjedoi nemio sluaj stanovitog literata
Paula, koji je zbog lanih peata i faslifikata zavrio na lomai (vrelo pod g), - dogaaj,
koji uostalom koincidira s vremenom donoenja statutarne odredbe opine, kojom se
uvode "posjedovne" knjige i u kojoj se explicite kao razlog ovoga poteza opine
navode upravo "zloupotrebe i skandali". U vrelima sreemo i opinskog zastupnika
(procurator communitatis), neku vrstu javnog pravobranitelja , koji je zastupao interese
opine pred sudom u - ini se - manje vanim parnicama (vidi vrelo pod d), ime je ekipa
pomonika gradskog notara zaokruena.

M. A.

153
 50.

LUDOVIK I. DODJELJUJE DRAGANIIMA PRAVA

HRVATSKIH PLEMIA
(Miscellanea, II-IV., 15-16)

HRVATSKA 1359., 5. listopada

(plemii dvanaest irih porodica hrvatskog kra-
ljevstva, steena dobra, batinska dobra, bona
acquisita, bona patrimonialia)

LITERATURA: MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), str. 107; tamo i ostala
literatura.

Ludovik, po Bojoj milosti kralj Ugarske (...), Nikoli Seu, banu cjelokupne
Dalmacije i Hrvatske, i njegovim namjesnicima (...). Znajte da nam je Filip Franjo iz
Zadra u svoje ime i u ime Stjepana i Bartola, svojih rodaka po majci, i ostale svoje
brae i bliika ire porodice Dragini (de generacione Dragynich) (...) javio (...) da oni
imaju neke posjede izvan granica naega grada Zadra u kraljevstvu Hrvatske (in regno
1
Croacie) steene na zakonit nain i batinske (iusto titulo haberent acquisitas et
patrimoniales2) te da se sada nalaze na mimi nain u njihovu vlasnitvu (...) te zamolio
(...) da njih i njihov rod (eorum generaciones) (...) udostojimo sauvati u svim onim
slobodama i pravnim obiajima koje uivaju plemii hrvatskoga kraljevstva dvanaest
irih porodica (nobiles regni Croacie duodecim generacionum). Mi (...) im to milostivo
odobravamo. Zato vam (...) zapovijedamo da reene (...) i njihov rod u odnosu na
njihove reene posjede treba da u miru i neokrnjeno sauvate u onim slobodama,
zakonima i pravnim obiajima (in eisdem libertatibus, legibus et consuetudinibus)

1
Steena dobra (bona acquisita) jesu nekretnine koje je vlasnik sam stekao vlastitim
novcima, trudom i zaslugama. Ona mogu biti kupljena (bona empticia) i steena darovnicom od
kralja (bona acquisita u u uem smislu rijei).
2
Batinska dobra (bona patrimonialia) jesu nekretnine steene od predaka. Nazivaju
se i bona hereditaria. 0 razlici izmeu bona hereditaria, acquisita i empticia v. MARGETI,
op. cit.
154
 kojima (...) se slue plemii naeg hrvatskoga kraljevstva (nobiles regni nostri Croatie
utuntur).3 (...)

3
Kako nema dvojbe da je Ludovik udovoljio molbi Filipa Franje, iz isprave proizlazi
da je pravni poloaj (libertates, leges et consuetudines) "plemia dvanaest irih porodica hrvatskog
kraljevstva", tj. ono to Filip Franjo trai, identian s pravnim poloajem hrvatskih plemia
uope (nobiles regni Croatiae), tj. s onim to kralj dodjeljuje.

155
 51.

PRESUDE "PRANJA JEZIKA"

(a: MCZ, IV., 242; b:MCZ, VII, 427)

ZAGREB. SLAVONIJA a) 1362., 4. studenoga

(judicium linguae, amputatio linguae) b) 1473., 23. oujka

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) IV., str. XVI-XVII. i VII., XIV.; N.
KLAI, Zagreb u srednjem vijeku (cit. 17.); APOSTOLOVA MARAVELSKI,
1986.; ISTA, 1998. cit. (28.)

a) Takoer, kako je Kata, ena Fabijanova, zlatara Kuseka silno javno

uvrijedila, i kako se u tome isti Kusek efikasnim dokazom opravdao, to se ona osuuje
na "pranje jezika" 5 maraka (ideo ipsa convicta est in judicio lingue V marcarum).
b) Takoder, budui da je mesar Bartolomej iz Opatije uhvaen u lanoj prisegi i
manifestnom lanom svjedoenju protiv prisenika prole godine za vrijeme njihova
mandata (in falso juramento et infalso testimonio manifesto contra juratos annipreteriti
temporejudicatus), to prisenici presuuju da muse imajezik odrezati ili odsjei (ideo
jurati adjudicaverunt, quod debent sibi linguam amputari vel cidi) to isti prisenici
protiv kojih je osuen u tom zloinu duni su dovesti ovjeka koji e izvriti izreenu
kaznu i platiti mu iz svog depa (et ipsijurati contra quos est convictus in tali crimine
debent invenire hominem, qui sibi faciat penam preiudicatam et sibi solvere cum pro-
priis expensis).

Judicium linguae ("pranje jezika") u visini pet maraka najvia je novana

kazna za dokazanu verbalnu injuriju. Kazna rezanja jezika, samo jedna u nizu tjelesnih
kazni (birsagium sanguinis), koje za razliku od kazni po osnovnom privilegiju,
prevladavaju u kasnijoj praksi, slijedila je za lano svjedoenje i davanje lane prisege.
U citiranom izvoru djelo je jo kvalificirano, budui da je usmjereno protiv lanova
"vladajueg" magistrata, za koje su kazne, kada su novane, bile dvostruke.
Dvostruka novana kazna odnosno ee birsagium sanguinis predvidene su za sve
recidiviste, kojima je, osim toga, prijetio i uobiajeni sramotni izgon iz grada. U
nedostatku plaene slubene osobe, dunost krvnika stavlja se na teret (ponekad i kao
kazna i iskupljenje) drugog delinkventa, ali nerijetko, kao u navedenom izvoru, i na
teret oteenog.
M.A.
156
 51a.

POPIS KURIJA ZAGREBAKOG GRADECA IZ 1368. g.

(MCZ, XL, 1905., 226-249)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA 1368.

(curia, defalcare, dimittere, relaxare)

LITERATURA: L. MARGETI, 0 popisu kurija zagrebakog Gradeca iz 1368.

god., ZPFZ, 42., 1992, 489-504; APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1984.; ISTA,
1998., cit. (28.)

(...)
Sequitur octava insula
Primo Thome, filii Chemer, una curia
Item Johannis Crispi una curia
(solvit dominus Johannes tres pensas minus quatuor
den. solvit medium, et Andreas L. den.)
Item Bartholomei media curia
Item Micus, condam judicis, media curia
Item Johanis Laurencii, una curia, minus octava (judex est)

(... )
Vicus Teutonicorum
Primo Johannis sutoris, quarta cum octava (...)

Nova villa civitatis

Primo filius Johannis de Gorimla, media curia (solvit LXXV)
Item Putocy, media curia (defalcavi pro debito suo)

(...)
Inquilini
Primo in curia Anthonii, filii Vidonis
Martinus carpentarius (solvit) XL den.

SLIJEDI 8. KURIJA
Prvo Tome, emerova sina, jedna kurija

157
Nadalje Ivana Krispi, jedna kurija (platio gospodin Ivan tri pense manje 4 den. (tj. 116
denara); platio polovicu (tj. 150 den.) i Andrija 50 den. (tj. ukupno 116 + 150
+ 50 = 300 den.)
Nadalje Bartolomeja polovica kurije
Nadalje Mikule, neko suca, polovica kurije
Nadalje Ivana, Lovrina sina, jedna kurija manje osmina (sudac)

( . . . )

NJEMAKA VES
Prvo Ivana postolara, etvrtina kurije s osminom (tj. 0,375 kurije)

( . . . )

GRADSKO NOVO SELO

Prvo sin Ivana iz Kustoije, polovica kurije (platio 75 den.)
Nadalje Puto, polovica kurije (prebio sam s dugom opine)

INKVILINI
Prvo u kuriji Antun, Gvidova sina
Martin stolar (platio) 40 den.

Jedno je od najbogatijih vrela za upoznavanje starije zagrebake prolosti, tzv.

popis kurija iz 1368. god., Tkali objavio jo daleke 1875. god. (I. K. TKALI,
Dva odlomka za poviest grada Zagreba u XIV. vieku, Starine, 7., Zagreb, 1875., 30-
46), a onda ponovno u 11. svesku svojih Povjestnih spomenika slob. kralj. grada
Zagreba. ( TKALI, MCZ, XI.., 227-249).
Da podsjetimo na osnovna obiljeja popisa iz 1368. god. Taj se popis zapravo
sastoji od dva popisa.
Prvi popis obuhvaa imena poreznih obveznika zagrebakog Gradeca po kurijama.
Ovdje kurija ima znaenje porezne osnovice, tako da npr. porezni obveznik koji
posjeduje jednu cijelu kuriju plaa zemljini porez od 300 denara, za polovicu kurije
plaa se 150 denara itd. Svi su porezni obveznici razdijeljeni u tri skupine, tj. u obveznike
a) iz utvrenog dijela grada (danas Gornji grad), b) iz tzv. Njemake vesi (Vicus
Teutonicorum, podgrae, suburbium, danas Radieva ulica, sjeverni dio Jelaieva
trga i poetak Ilice), c) Nova villa eivitatis (danas Trnje). Obveznici iz dananjeg
Gornjeg grada dijele se na dvije podskupine. Jedna od njih obuhvaa devet blokova
kua (tzv inzule) oko crkve sv. Marka, a druga ostale kue unutar gradskih zidina. Na
alost, poetak je popisa, koji obuhvaa kue uz gradske zidine, prvu inzulu i dio
druge, izgubljen.
Drugi popis obuhvaa tzv. inkviline, tj. osobe koje stanuju u tudim kuama i
gospodarskim zgradama i koje nisu gradeki gradani. U literaturi se obino nazivaju
naprosto stanovnicima. Taj je popis sauvan u cijelosti. Bedenko zapaa da su to dva

158
popisa "bili moda najvie analizirani dokumenti povijesti gradekog prostora i drutva"
(V. BEDENKO, Zagrebaki Gradec - kua i grad u srednjem vijeku, Zagreb, 1989.,
6). I doista, uz ve spomenuta djela I. K. Tkalia, popisu kurija iz 1368. god. posvetili su
pozornost uz ostale N. Klai (N. KLAI, Iz topografije zagrebakog Gradeca, Zbornik
radova Filozofskog fakulteta, I., Zagreb, 1951.,; ISTA, Povijest Zagreba, Knjiga prva,
Zagreb, 1982., 238 i d., Kampu (I. KAMPU, Prilog pitanju poreznom sistemu u
Gradecu od XIV do XVI stoljea, Radovi Filozofskog fakulteta, Odsjek za povijest, 5.,
Zagreb, 1963.), Grothusen (K. D. GROTHUSEN, Entstehung and Geschichte Zagreb's
bis zum Ausgang des 14. Jahrhunderts, Wiesbaden, 1967.), Krivoi (S. KRIVOI,
Zagreb i njegovo stanovnitvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljea, Graa
za gospodarsku povijest Hrvatske 19., Zagreb, 1981.), Apostolova Maravelski (vidi
Literatura), Bedenko, n. dj., i Margeti, n. dj. - da spomenemo samo one novije koji su
se vie sluili u svojim analizama podacima iz popisa kurija.
Tkali i N. Klai (a po njima i drugi) tvrde da su graani Gradeca slabo
udovoljavali dunosti plaanja poreza i u prilog tome svome miljenju pozivali su se
upravo na popis kurija iz 1368. god. Neobian nain zbrajanja kurija u Njemakoj vesi
("LVII minus quatuor"), tj. da se 53 shvaa kao 57 - 4 (!?), potaknuo nas je da
pregledamo fotografije izvornika koji se uva u Historijskom arhivu u Zagrebu pod
signaturom 1-2 Rations.
Prouavanje izvornika dovelo je do novih i neoekivanih rezultata. Prije svega
upravo spomenute rijei u izvorniku glase lvii m. qua, to je Tkali pogrjeno proitao
kao minus quatuor umjesto ispravnoga minus quarta. Drugim rijeima, tekst ne
kae da je u Njemakoj vesi zbroj kurija 53 (tj. 57 - 4) kako se to dosad u literaturi
smatralo, nego da zbroj iznosi 56,75 (tj. 57 manje jedna kvarta) - kao to smo i ranije
pretpostavljali.
Ustanovili smo i druga vea ili manja odstupanja objavljenog teksta od izvornika.
Neka su od tih odstupanja bitna za ispravno tumaenje popisa kao cjeline, osobito za
pitanje jesu li porezni obveznici doista tako slabo ispunjavali svoju poreznu obvezu.
Prigodom objavljivanja teksta Tkali nije uzeo u obzir razne oznake koje stoje
uz tekst. Meu tim oznakama pozornost privlai mali romb s ucrtanim okomitim
potezom i jednom ili dvije toke sa svake strane toga poteza.
Naime, u 8. inzuli taj je romb ucrtan uz ime Bartolomeja, a nalazi se uz imena jo
osam osoba na raznim mjestima popisa.
Mali romb iznad imena spomenutih poreznih obveznika bez ikakve je dvojbe
napisan istom rukom i istom tinom kao i mnoge dodatne zabiljeke uz osnovni tekst.
Dakle, najprijeje u gradskoj kancelariji sastavljen osnovni tekst, pisan lijepim rukopisom
ovjeka kojem je pisanje svakodnevni posao. Nakon toga popis je predan gradskoj
upravi, najvjerojatnije sucu, koji je oznaio rombom i eventualnom dodatnom biljekom
one koji su osloboeni porezne obveze. To su, prema zakljunoj klauzuli popisa kurija,
sudac, jurati, notar i drugi koji ne plaaju (defalcantur curie judicis,juratorum et notarii
ac aliorum non solvencium).
Tkali je zanemario jo jedan znak, i to znak kria. Taj znak nalazi se takorei uz
svako ime i u popisu kurija - izuzev imena iznad kojih stoji romb i jo nekih rijetkih
pojedinaca. To znai da je ubira poreza uz ime svakog gradanina koji je platio
159
cjelokupnu poreznu obvezu stavio kri. Romb je upravo zato i nacrtan iznad imena
onih koji su za to godinu osloboeni porezne obveze da bi ubira poreza znao da od tih
osoba ne treba traiti porez.
Kako kri postoji uz takorei svako ime, proizlazi da su gradani savjesno plaali
porez i da one druge dodatne biljeke o tome da je obveznik neto platio najee nisu
drugo nego oznaka akontacije, koja je bila vana zato da bi ubira poreza znao da ne
treba zahtijevati cjelokupan iznos, ve samo razliku. Neke je dodatne biljeke napisao
sam sudac, osobito one o prijeboju, odgodi, osloboenju itd.
to se pak tie rijetkih neplatia, tj. onih uz ije ime nema ni kria ni romba, meu
njima nalazimo npr. biveg suca Micusa u 8. inzuli. On je upisan izmeu dvije osobe
oslobodene poreza, a unto kod njega stanuje magister Petrus Gallicus. Ukratko, Micus
je bivi sudac, dakle uglednik, okruen vrlo otmjenim i uglednim gradanima. Sve u
svemu, gradani su savjesno plaali porez. Uostalom, to je jasno ve i iz okolnosti da
su u popisu posebno zabiljeeni sluajevi osloboenja. Kakvog bi smisla imalo stavljati
oznaku "opina je oslobodila" ako to nije bilo i to kako vano i za osloboenog
graanina i za ubiraa poreza i kakvog bi smisla imalo stavljati oznaku (romb) uz
osloboene kada to ne bi bilo i neto opipljivo korisno za takve gradane? A jo vanija
od toga je i injenica da se u posjedovnim katernama nerijetko nailazi i na podatak da
opina prodaje neku nekretninu do koje je dola zapljenom zbog neplaenog poreza. 0
neplatiama se dakle vodila evidencija, ali treba priznati da je, po svemu se ini,
opina pristupala zapljeni imovine neplatia tek nakon vie godina neplaanja.
Uz osnovni tekst popisa imena vlasnika kurija i njihova poreznog optereenja
pridodane su drugom rukom pokraj mnogih imena dodatne zabiljeke koje se odnose
ponajvie na djelomino ili potpuno plaanje svote koju treba platiti, ali ima i zabiljeaka
drukijeg sadraja. to se tie zabiljeaka o plaanju, one najee govore o tome daje
obveznik "platio" (solvit), ali nerijetko nalazimo i glagole defalcavi, relaxavi,
communitas dimisit. Te se izraze u literaturi jo nije pokualo objasniti. Najea je
biljeka defalcavi pro debito suo, kojiput defalcavi in debito, povezana s imenom neke
tree osobe, razliite od vlasnika kurije (poreznog obveznika), a dvaput nalazimo
defalcavi in dacio.

to zapravo znai defalcare a popisu iz 1368. god.? Odgovor na to daje ova biljeka
uz osnovni tekst o obavezi nekog Andrije (Item Endre media curia): defalcavi pro
debito suo et in residuum solvi<t> sibi. Tkali je proitao "solvit" umjesto "solvi"
(kako u tekstu jasno pie), ime je onemogueno ispravno shvaanje ove vrlo vane
zabiljeke. Naime, po Tkalievu itanju ostaje posve nejasno tko komu i zato plaa
ostatak duga. Naprotiv, uz ispravno itanje "solvi" biljeka postaje razumljivom ijasnom.
Kako se i defalcavi i solvi odnose na predstavnika opinske vlasti - oito suca, proizlazi
da je sudac, poto je obavio prvu djelatnost (defalcavi pro debito suo), platio Andriji
ostatak duga. A to znai da je rije o dugu koji ima opina prema Andriji i koji sudac
podmiruje na dva naina. Jedan dio opinskog duga (debitum) sudac podmiruje
potraivanjem opine iz Andrijine obveze za polovicu kurije ili, da se pojednostavljeno
izrazimo, potraivanje opine prebija se (kompenzira) s opinskim dugom. Drugim
rijeima, defalcavi pro debito suo znai: prebio sam s dugom koji opina ima (prema

160
Andriji). Meutim, i nakon toga prebijanja ostala je izvjesna razlika opinskog duga
prema Andriji, pa nas sudac u biljeki obavjetava da je to razliku sudac platio
Andriji i time podmirio ostatak opinskog duga.
Dok se glagolom defalcare utvruje neki odnos potraivanja opine prema nekom
drugom potraivanju, daleko najee u smislu prijeboja, pa je defalcare samo tehnika
operacija koja niti ne smanjuje niti ne poveava obvezu poreznog obveznika, dimittere
znai upravo oprostiti opinsko potraivanje. To dakako moe samo opina kao
zajednica i zbog toga je izraz dimittere uvijek i bez iznimke povezan s communitas.
Gradski sudac oito kao pojedinac, bez obzira na to to je najvii opinski funkcionar,
nema ovlatenja osloboditi bilo koga.
I konano, u dva sluaja nalazimo izriaj relaxavi pro debito suo. Kako odmah
poslije toga dolazi jedan zabiljeka s defalcavi pro debito suo, ne moe se izjednaiti
relaxare s prijebojem, a kako sam sudac nije ovlaten oslobaati, ne moe biti rije ni
o oslobaanju. Mislimo daje rije o odgodi plaanja do konca sueva slubovanja.

L. M.

161
 52.

PRODAJA ZEMLJE "IURE PERPETUO" U TUROPOLJU

UZ ODREENE UVJETE
(CD, XV., 17-19)

TUROPOLJE. SLAVONI.IA 1374., 25. veljae

(selite, sessio, curia, kmet - co/onus, kmet
podvorac,inquilinus, ins perpetuum, iudex,
obiteljska imovina, podavanje - census)

LITERATURA: N. KLAI, cit. (21.), 559-561; MARGETI, Stvarna prava, cit.

(1.), 140.

Kaptol zagrebake crkve (...) daje na znanje (...) da su Petar, Grgur i Ladislav,
sinovi Nikole (...), preuzevi u cijclosti teret i optereenje (onus etgravamen) Nikole,
svoga mlaega brata (...), dali, darovali i prenijeli (dedissent, donassent et contulissent)
(...) neku njihovu zemlju (...) zvanu Mali Kostanjevac, inae zvanu Novaki, koja se
nalazi u zagrebakom komitatu (...), a u kojoj se nalazi esnaest cijelih selita (sedecim
sessiones integre), a kojima sada prebivaju (ad presens facerent residencias
persona/es - nabrajaju se imena esnaest kupaca), tima istirna (...) i svim njihovim
nasljednicima i potomcima i sljednicima, koji e tamo sada i ubudue stanovati i
ivjeti (...), i to tako da ih trajnim pravom (iure perpetuo) i neopozivo sami i njihovi
nasljednici i potomci i sljednici dre, kao i posjeduju, i imaju na ovaj nain:

Kao prvo (...), neka ubudue imaju esnaest cijelih selita na taj nain da svaki od
naprijed navedenih ima jedno cijelo selite ili door (sessionem seu curiam) jednake
veliine, odvojen od drugih, sa zemljama koje najednak nain pripadaju svakom selitu,
s time da od tih selita ili dvorova (de quibus sessionibus seu curiis) svaki pojedini od
njih treba godinje dati Petru, Grguru, Ladislavu i Nikoli, kao i njihovim
nasljednicima i potomcima (...), (a) 80 bekih novaca (octuaginta wiennenses), i (b) tri
dara na godinu, prvi na Boi, jednog kopuna i jednu kobasicu, a koji ima svinju,
nazvanu boinjak, dat e peenku (assatura), i svaki od njih beskvasni hljeb; nadalje
drugi dar, za Uskrs, jednu koko, jedan beskvasni hljeb i 12 jaja; trei pak dar na dan
Uzaaa Djevice Marije, tj. pile i beskvasni hljeb; (c) nadalje, tko bude imao 10
svinja, ne raunajui svinju boinjaka, dat e jednu svinju, a tko bude imao 20, dat
e dvije i tako dalje, a tko bude imao 10 svinja ili manje od deset, neka plati od
pojedinog za "powsno" tri beka novca, s time da od svinje boinjaka, ako nema
drugog, ne plaa "powsno",
162
(d) od njihova vina (...) deseti kabao (...), s time da od vinograda koji budu ubudue
nasadeni unutar est godina od dana nasaivanja neka budu slobodni od plaanja vina
(...). (e) Posebno se naglaava da ni pod kojim uvjetom (omnino) nitko od stranih ljudi
ne smije se na toj zemlji (...) smjestiti da bi tanio ostao, osim ako ga prihvate naprijed
navedeni ljudi njihovom zajednikom voljom (nisi quem admiserint populi prenotati
de ipsorum conununi voluntate). (f) A svaki, bilo stanovnik (incola) bilo stranac, moe
slobodno prodati kome god eli svoje selite i zemlje i vinograde i ostala dobra, bio on
prisiljen nudom ili kad god to zaeli - ali pak pod istim teretima (sub eisden tamen
solucionibus). (g) Nadalje, onaj koji je slobodno doao moe slobodno otii kamo
eli, s time da proda sva svoja dobra i stvari, a neka ima i slobodno ovlatenje da
raspolae svim svojim dobrima i stvarima u ivotu ili u povodu smrti (in vita vel in
morte). (h) (...) Ako bi neki od njih podijelio svoje selite ili dvor sa svojim sinovima,
ako bi htio ostati s ocem na istom selitu, moe to svakako uiniti (ali) kao kmet-
podvorac (inquilinus), (a) inae, ako eli imati dio za sebe, svaki dio trebat e smatrati
kao cijelo selite (...). (i) Kmetovi-podvorci (inquilini) pak, ako ti ljudi imaju takve,
neka plate cenz njihovim gospodarima, kako se budu mogli s njima dogovoriti. (j)
Nadalje, mogu imati medu sobom suca (iudicem) koga hoe i ponovno ga
dovretkom godine promijeniti. (Taj sudac) rjeavat e sve sporove, koji se medu njima
pojave, osim tri, tj. ubojstva, poara i krae, a ako tko od njih bude osuden na globe
(byrsagiis), dva dijela od toga imat e reeni Petar, Grgur, Ladislav i Nikola i njihovi
nasljednici i sljednici, a trei dio imat e naprijed reeni njihov sudac. (k) Ako pak
njihov kmet-podvorae (inquilinus) bude osuen na globe, dva dijela pripadaju
njegovu gospodaru (domino suo), a trei dio protivnoj strani. (1) (...) ako bi Petar, Grgur,
Ladislav i Nikola to njihovi nasljednici i sljednici bili zarobljeni od neprijatelja iii ako bi
dolo do drugoga sluaja to se tie glave (alit alias capitale jactum habuerint), tada
mogu radi otkupa svojih glava razrezati doprinos (dicare) na svoje naprijed navedene
ljude i na ostale svoje kmetove (colonos). (m) Isti Petar, Grgur i Ladislav pridodali su
da ni oni ni njihov naprijed navedeni brat Nikola, a ni njihovi nasljednici ni potomci ni
budui njihovi sljednici nee ni htjeti ni moi ni na koji nain zahtijevati od tih ljudi i
njihovih sljednika nikakva dniga podavanja i plaanja (census et soluciones) osim onih
koja su naprijed popisana, osim kraljevskih taksa, ili dodatno nametati bilo kakve
druge novtine (novitates). Mee (...); u spomen svjedoenja i trajnu valjanost ovoga dali
smo nazonima da se privrsti na autentini peat.
Dano u prvoj suboti nakon svetkovine blaenoga apostola Matije, godine Gospodnje
1374.

Pri objavljivanju ovoga teksta Kostreni je pred njega stavio ovaj regest: Pred
kaptolom zagrebakim daju sinovi Nikolini de Minori Mlaka svoj posjed Maly
Korthanyewecz ili Novaky zvan, koji sastoji iz esnaest selita tamonjim k-metovima
uz u listini navedene uvjete i urbarska podavanja (CD, XV., str. 17).
Ispravu su dosada analizirali neto podrobnijc samo N. KLAI (Povijest 1-Irvata,
559-56 1) i MARGETI (Stvarna prava, cit., 1.), 140).

163
 N. Klai ispravno istie da je rije o dragocjenom tekstu. Prema njoj, u ispravi se
navodi sadraj ugovora trojice brae, turopoljskih plemia, s njihovim kmetovima,
koji primaju imanje uz uvjet da plaaju 80 bea u ime zemljarine i tri godinja dara, tj.
obvezatne pogae, kokoi ili pilie i suene lopatice, za one koji hrane svinje. Kmetovima
se doputa da sastave oporuku. Iz ugovora se vidi, nastavljaN. Klai, "kako se vlastelin
zatiuje od stvaranja 'zadruga' ili uope zajednikog ivota odraslih ljudi na jednom
selitu". Naime, "ako kmet eli svoje selite podijeliti sa svojim sinovima, on to moe
uiniti, ali samo uz uvjet da sin bude podvorac ili stanar (inquilinus). Inae, ako sin eli
za sebe odvojiti dio zemlje (porcio), onda se svaki takav dio ima smatrati kao itavo
selite, od kojega plaa terete kao svaki drugi cjeloselac". N. Klai pri tome napominje
da se "kmetu nije isplatilo da od polovice selita plaa isti teret kao i drugi od
itava", i zato, bez sumnje, odrasla djeea naputaju roditeljsku kuu i uzimaju nova
selita (...)". Kostanjevaki kmetovi biraju sami svoga suca, koji ima bolji poloaj od
sudaea na kaptolskim posjedima.
Isprava je doista dragocjena i vrijedi se s njome neto vie pozabaviti.

Stjecatelji dobivaju glasom isprave ius perpetuum, sadraj kojega je potanje

definiran u daljnjim tokama: stjecatelji mogu (a) posve slobodno otuditi dodijeljene
im zemlje, dakle ne samo ako su pritisnuti nudom nego i "kad god to zaele", i (b)
posve slobodno raspolagati tim zemljama pravnim poslovima za sluaj smrti. Ako
uzmemo u obzir jo i dodatne toke, u prvom redu potpunu slobodu stjecatelja da otidu
sa zemalja koje su im dodijeljene i zabranu drugim osobama da se nastane u Malom
Kostanjevcu (Novaki) bez dozvole stjecatelja, onda ne bi smjelo biti dvojbe da pod
pojmom ius perpetuum treba razumijeti stvarno pravo, koje se posve pribliava
modemom pojmu vlasnitva, optereenom stvarnim teretom godinjeg plaanja 80 bea,
davanjem tri godinja "dara" to desetinom od svinja i vina (ovo posljednje plaa se tek
nakon to proe est godina od nasada vinograda). "Tri dara" oznaavaju u prvom redu
priznanje stanovite vlasti otuivatelja nad stjecateljem, koja je vidljiva i u dozvoli
ubiranja izvanrednog nameta (dicare) u sluaju pada u zarobljenitvo koga od
otuivatelja. Desetina pak od svinja i vina ima znaaj zakupnine i nedvojbeno je tek
sekundarno podavanje, koje ovisi o tome hoe Ii stjeeatelj uope uzgajati svinje i
podignuti vinograd. Osnovno je podavanje, dakako, 80 bea, to je uostalom izriito
naglaeno. Kako u ispravi nema rijei o cijeni za koju je zemlja ustupljena
stjecateljima i kako s druge strane stjecatelji imaju pravni poloaj koji je kudikamo jai
od pukih zakupnika, ak i "vj enih" zakupnika (j er mogu slobodno otuditi steene zemlj
e komu hoe), to je pravna konstrukcija pravnog poloaja stjecatelja donekle oteana
ako je pokuamo definirati srednjovjekovnim pravnim ustanovama. Moda bi se
moglo rei da stjeeatelji imaju dominium directum, ogranien nekim pravima
otuivatelja, koja su donekle slina nekom oslabljenom dominium eminens. Stjeeatelji
mogu imati i svoje kmetove-podvorce (inquilini), koji imaju neku vrstu pravno
zatienog posjeda i koritenja onih komada zemlje koje su im stjecatelji odstupili.
Kmetovi-podvorci plaaju stjecateljima - "dominis eorum" (!) - zakupninu (census), sudi
im sudac kojeg izaberu stjecatelji, pa ak i dvije treine globa idu onom stjecatelju koji je
predao zemiju svojem kmetu na iskoritavanje. Dakle, kmetovi-podvorci imaju puki
feudalni dominium utile,
164
a nad njima vre njihovi gospodari-stjecatelji po ovoj ispravi - prava vlastelina nad
kmetom. Onih 80 bea ekonomski gledano nisu drugo nego renta otuivatelja-
turopoljskih plemia, a pravno su oni stvarni teret i kao takvi otuive res incorporales
(pravo na rentu) kao zasebna ekonomska vrijednost. ini se da otuivatelji nisu previe
skloni cijepanju selita, koja su predali stjecateljima. U skladu s pojmom obiteljskog
vlasnitva, stjecatelji mogu podijeliti steeno selite sa svojim sinovima, ali se u tom
sluaju svaki dio smatra punim selitem. To je doista udno, pogotovu u sluajevima
kada je obitelj bogata sinovima. Ako se npr. estorica sinova podijele s ocem,
otuivatelji-turopoljski plemii dobit e glasom ugovora sedmerostruki iznos
rente! Da su otuivatelji-turopoljski plemii bar donekle htjeli izai ususret diobama
obiteljske imovine, mogli su u ugovor ubaciti neku klauzulu koja bi vie vodila rauna o
odnosu podavanja 80 bea prema veliini zemlje koja je tim podavanjem optereena. S
druge strane, ako je dolo do diobe obiteljske imovine, ali je sin ostao u ekonomskoj
zajednici s ocem, sin e imati prema ocu vrlo slab pravni poloaj - on e biti puki kmet-
podvorac, daklejedva neto vie od obinog sluge. Proizlazi daje takvo reguliranje
pravnih odnosa u povodu diobe obiteljske imovine bilo jo najvie u interesu
stjecatelja, koji su dodue u skladu s hrvatsko-ugarskim pravnim sustavom morali
dopustiti diobu obiteljske imovine izmeu oca i sinova, ali koji su navedenim
klauzulama takorei prisilili sinove da ostanu u ekonomskoj zajednici s ocem, jer u
protivnome plaaju za svoj ma kako mali dio obiteljske imovine pun iznos
podavanja.

Iz isprave se dobiva dojam da su otuivatelji-turopoljski plemii bili vlastelini,

a da su stjecatelji imali pravni poloaj stanovnika trgovita u sklopu vlastelinstva.
Kako za turopoljske plemie treba bez dvojbe pretpostaviti da je i meu njima bila
znatna drutvena diferencijaeija (jer su mnogi bili "plemii jednoselci"), kako pravni
poloaj stjecatelja treba vrlo vjerojatno razlikovati od onoga "obinih" kmetova i kako
isprava spominje uz "obine" kmetove (coloni) jo i kmetove-podvorce, drutvenu
grupaciju s nedvojbeno slabijim pravnim poloajem, analizirana nam isprava daje
dragocjene podatke o velikoj diferencijaeiji turopoljskog stanovnitva u drugoj
polovici XIV. stolj ea.

Posebnoje zanimljiv sadraj i znaenje pojma "powsno". Po miljenju Kostrenia

(CD, VI., 480), rije je moda o podavanju povjesmo, ali je Herkov s pravom upozorio
da se ovdje "ne moe raditi o povjesmu" (Z. HERKOV, Graa za financijsko-pravni
rjenik feudalne epohe Hrvatske, II, Zagreb, 1956, 288). Naime povesno je vrsta
podavanja u predivu, konoplji, lanu ili vuni (HERKOV, op. cit., 287), a u analiziranoj
ispravi rije je podavanju koje se daje za svinje koje se ne ukljuuje u zaokrueni broj
10, tj. "prekobrojne" svinje za koje se ne daje desetina u naravi, nego odgovarajui
novani iznos. Herkov (op. cit., 288) misli daje "vjerojatnije da se ita 'pousno' tj. ono
to se daje `za usta', za jelo. Svakako treba uzeti u obzir da powsno' semantiki tono
odgovara `naliku', tj. "onom sitnom blagu, koje prelazi redoviti broj od kojega se daje
daa (10, 15 ili 20), a u drugom redu i dai to se od toga prekobrojnog blaga daje"
(HERKOV, op. cit. 179). "Nalike" treba tumaiti kao na-like, pri emu drugi dio
rijei treba staviti u vezu s "lih", tj. (suvian, neparan), odatle po Skoku izlian, zalian,
zaliha. "Lih" je nastao od indoeuropskog korijena leiqu- "ostaviti, preostati" rairenog
165
formatom -so (P. SKOK, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskogajezika, II., 1972.,
294-295). Zaudo Skok ne navodi i "nalike" koje pripadaju ovamo i etimoloki i
semantino. Akademijin Rjenik (VII, 419) povezuje lih i naliak i tumai naliak kao
"suviak", a MAURANI, Prinosi, eit., 707, kao "naviak dae". Dakle, kako je to
semantiki isto to i "powsno", to i to rije mora oznaavati neki "suviak", koji se
plaa od prekobrojne sitne stoke, u naem sluaju od svinja koje ne ine zaokruen
broj 10. "Powsno" je dakle po-v(i)sno, to treba povezati s vis-ok, u kojem se sufiks -
ok i inae ne pojavljuje u izvedenicama (npr. vis-ina), a s timje u vezi i pridjev suvian
(usp. SKOK, op. cit., III., 1973., 597-598; vidi i BRUCKNER, Slownik etymologiczny
jezika polskiego, Warszawa, 1974., 639, koji napominje da je u poljskom za XIV. i
XV. stoljee zajamen izraz "nadwyszej", a od sloenica spominje i onu s pod-).

L. M.

166
 53.

SAMOSTAN SV. NIKOLE U ZAGREBU DAJE ZEMLJU U

TRAJNI POSJED "SUB CONDITIONE".
(MCZ, I., 255-256)

ZAGREB. SLAVONIJA 1377., 22. travnja

(legati pro anima; ius perpetuum "sub
conditione", komutacija renti)

LITERATURA:. TKALI, MCZ, uvodne studije, cit. (28.); APOSTOLOVA

MARAVELSKI, Legati pro anima u katernama zagrebakog Gradeca, HZ, 42/
89.; ISTA, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.).

Mi braa samostana sv. Nikole Zagrebakog, od reda brae propovjednika, i to

brat Ivan, prior, i ostala braa, dajemo na znanje (...) da smo dali Dragoslavu, sinu
Ivanovu, gradaninu reena grada, i po njemu njegovim nasljednicima i sljednicima i
potomeima njegovih nasljednika, dva spojena vinograda, koje je Kusi, panov brat,
1
gradanin brda Gradec, zakonito ostavio reenom samostanu naslovom oporunog prava

1
Legati pro anima namijenjeni Crkvi, crkvenim redovima, samostanima, ustanovama
piae causae redoviti su i uobiajeni pratitelj oporunih raspolaganja i u zagrebakom Gradecu.
Njihov omjer u odnosu na cjelokupnu ostavinu nije unaprijed odreen niti limitiran. Statutarne
odluke u torn pravcu nisu nikada donijete, alije gradski magistrat zadrao sebi pravo da procjenj uje
oportunost visine takvih raspolaganja na quotiens necessarium et opportunum fuerit, pa je to
rjeavano na razini pojedinanih sluajeva. U izvorima nalazimo i upise u kojima se omnia bona
ostavitelja namjenjuju za spas due, ali se to u pravilu radi samo o dijelu imovine, namijenjenom
pro anima, koji je ostavitelj zadrao za sebe do smrti, podijelivi ostalo za ivota svojim
nasljednicima. S druge strane, kako su ti legati najee imali za predmet nekretnine i bili vrlo
esto adresirani crkvenim ustanovama bliskog i neprijateljskog Kaptola, to je magistrat uveo
praksu da se legataru izrui samo novana protuvrijednost (u izvorima vrlo esta klauzula vendi
etpro anima expendi), ime je smanjena mogunost da nekretnine Gradeca dospiju u ruke onima
koji nisu njegovi podanici. Ta je mogunost ve odredbama osnovnog privilegija svedena na
minimum (odredbom da se nekretnina a iurisdicione civitatis (non) possit alienari vel eximi vel
avelli, smjetenom meu odredbama koje odreduju reim nasljeivanja), ali je ipak postojala.
Obrambeni stay gradske opine prema legatima nekretnina namijenjenim legatarima izvan Gradeca
daje peat itavom nasljednom pravu Gradeca. Takvi legati, utoliko prije to se sve ee
adresiraju i nesrodnicima (pro servicis, pro famulatu, pro gratitudine), predstavljaju korak k
proirenju oporune slobode, koja je, kada su u pitanju nekretnine, ograniena vrlo uskim
okvirima.
167
i koji su steeni sudskim putem, a koji se nalaze na podruju Gradeca, i to sa svim
pravima i koristima, s time da ih trajno posjeduje, dri i ima i raspolae njima po svojoj
volji prema pravnom obiaju i potvrenim uvjetima reena grada (dedimus iure
perpetuo possidendas, tenendas et habendas vel cuicumque voluerit disponendas
iuxta consuetudinem et condicionem dicte civitatis aprobatam), i to tako da reeni
Dragoslav (...) sam, i njegovi nasljednici i sljednici i bilo koji posjednici tih vinograda,
koji e ubudue posjedovati reene vinograde, moraju to dva vinograda dobro
obradivati i svake godine od vina tih dvaju vinograda u vrijeme berbe trajno dati i prepustiti
brai spomenuta samostana 21 kabao,2 tj. deset kablova vina od jednoga, a 11 kablova
vina od drugoga i bez ikakva odbitka i bez ikakve desetine dopremiti vlastitim

2
Iste ili sline opise dugoronog, otudivog i nasljednog zakupa zemlje nalazimo i u
gradekim posjedovnim knjigama. Ovlatenik stjee vremenski neogranieno pravo (ono se
konstituira perpetuo duraturum, uvjeti se utvrduju perpetuis temporibus), moe nekretninom
raspolagati po svojoj volji (cuicumque voluerit disponendam iuxta consuetudinem civitatis), za
to mu nije potrebna suglasnost vlasnika, kome nije duan isplaivati nikakav postotak
kupovnine, te pravo prelazi i na njegove nasljednike. lus perpetuum possidendi sub conditione
odnosno sub censu (terrain emfiteuza nije poznat gradekim izvorima) ogranieno je uglavnom na
kulturu vinograda, premda se kao predmet zakupa spominje i ostalo - mlinovi, prazna zemljita i
kue u gradu, a zasniva se u kudikamo najveem postotku na vinogradima gradske opine.
Ovlatenik plaa biskupsku desetinu (vidi tekst isprave), pa dunost na isplatu godinjeg
censusa bitno odvaja ovo pravo od prava vlasnitva.
Od 189 nekretnina, koje su sub conditione upisane u posjedovnim knjigama Gradeca od
poetka njihova vodenja do 1526. god., 152 su vinogradi, 12 oranice, 9 sjenita, nekoliko je
vrtova i mlinova, dva duana te tri kue i isto toliko praznih zemljita u gradu. Vinograd koji se
ne obraduje sub conditione oznaen je u izvorima kao vinea libera, za razliku od onog koji je
conditionalis odnosno censualistica.

Census je bio naturalni, novani ili odreden partim-partim. Naturalni je cenz kod
vinograda, kadaje bio odreden kao pars quota, glasio redovito na sextum cubuli viniseu mosti.0
posjedovnim su knjigama ubiljeavane i sve promjene iznosa ili oblika cenza, pa nam ti upisi,
poev od prvih desetljea XV. stoljea, otkrivaju stalnu komutaciju naturalnog u novani cenz
kod kondicionalnih vinograda gradske opine. U zadnja dva desetljea XIV. stoljea, za koja
imamo podatke u posjedovnim knjigama, census je i s opinskih vinograda redovito u naturi, i
tek samo u dva upisa novani (1 forint odnosno 50 groa godinje). Katerne iz XV. stoljea daju
posve drukiju sliku - cenz u naturi od opinskih vinograda jedva da je i nazoan, a kao predmet
posebnog upisa javljaju se, i to u velikom broju, pretvaranja naturalnog cenza u novani (unius
florini racione sexteparti vini). Osim toga, takorei masovna su pretvaranja opinskih
vinograda u vinograde liberae absque omni censu, uz isplatu vee paualne svote opini, to je
rezultat ne toliko razvoja robno-novanog trita, koliko loeg financijskog stanja
Gradeca.
168
 3
prijevozom do reena samostana (ita tamen, quodpredictus Dragozlaus (..) per se,
suosque heredes etsuccessores, ipsarum vinearum quosvispossessores infuturum dictas
possidentes, prefatas vineas duas bene colere necnon singulis annis de vino ipsarummet
duarum vinearum in vindemie tempore viginti et unum cubulum, hoc est, decem cubulos
vini de una, et undecim cubulos vidi de alia earum, recusacione absque omni salvos et
ab omni decimacione expeditos in vectura propria ad dictum claustrum deducendo,
fratribus prefati claustriperpetue dare et amministrare tenebitur et debebit), uz dodatni
uvjet, ako zbog tue ili nerodne godine ne bude groa u spomenutim vinogradima,
tada su Dragoslav i svi eventualni budui posjednici reenih vinograda duni kupiti na
4
trgu reenih 21 kablova dobra vina i dopremiti spomenutom samostanu na naprijed
navedeni nain (si per grandines aut anni sterilitatis in prefatis vineis fructus non
proveniret, tunc idem Dragozlaus ac omnes dictarum vinearum quivis futuri possessores
teneantur inforo de bono vino prefatos viginti et unum cubulum emere et ad claustrum
memoratum, modo quo premittitur, conducere) (...).
M.A.

Stalna ratovanja, bliska turska opasnost, epidemija kuge, a poetkom XVI. stoljea i snaan potres,
primorali su ak vladara da u vremenu nametanja novih dabina i "kontribucija" oprosti Gradecu
njegova uobiajena davanja najvioj instanciji. Masovnom "rasprodajom" opinskih kondicioniranih
vinograda opina je vrlo vjerojatno utjerala prilinu svotu u praznu gradsku blagajnu.
Census isplaivan Crkvi i crkvenim redovima u pravilu je u naturi, a takvim je i ostao
tijekom itavog XV. stoljea. Crkva je bila neraspoloena za frksiranje dugoronih novanih
aranmana u doba kada inflacija i novane reforme nisu bile ni nepoznate ni rijetke, te je bolju
raunicu nalazila u tome da se sama pojavljuje na tritu. Uostalom, jedan od razloga spora i borbe
oko crkvene desetine u XIV. stoljeu bio je i sam oblik te dabine, a ne samo njezina visina.
3
Osim glavne obveze na isplatu cenza, u red zakupevih redovitih obveza spadao je i
dovoz vina ili mota u vlastitom prijevozu (propria vectura), dobra obrada vinograda (bene
colere) te odravanje dobre kulture groa (conservatio sub bona cultura).
4
Naprijed navedene obveze nalazimo i u velikom broju upisa u posjedovnim knjigama,
pa ih moemo smatrati stalnim sastavnim dijelom ovoga ugovora. U ovoj ispravi, kao i u
prethodnima, odreuje se, medutim, jo i zakupeva odgovornost za viu silu. Tako iroko
postavljena odgovornost govori sama za sebe o pogodnosti i privlanosti tog tipa ugovora, kao
to to ilustrira i injenica da su podanici Gradeca, pa i oni najugledniji, bili spremni da se
prihvate i takvih obveza da bi doli do nekretnine koju e obraivati sub conditione (uz
angairanje najamne radne snage, koje je na tritu bilo u izobilju), kao i injenica da je postojao
posve zanemarljiv broj onih koji su bili spremni svoju nekretninu prepustiti drugome sub
conditione.
 54.

PRODAJA NEKRETNINE S NOTARSKOM ISPRAVOM

(CD, XVI., 3 i d.)

ZADAR. DALMACIJA 1379., 31. sijenja

(egzaminator, isprava - corpus, - dispozitivnost,
- dokazna, possessio, tenuta, servitutes, consti-
tutumpossessorium, prodaja, defensija, evikcija,
exceptio non numeratae pecuniae, zakup)

LITERATURA: STIPII, Pomone povijesne znanosti, cit. (2.)

1
U ime Krista, amen, godine od njegova utjelovljenja 1378., druge indikcije, zadnjeg
dana mjeseca sijenja, za vladanja prejasnog vladara i naega prirodnoga gospodara
gospodina Ludovika, Bojom milou svijetlog kralja Ugarske, Poljske i Dalmacije, i u
vrijeme asnoga oca i gospodina Petra de Matafarisa, Bojom i papinom milou
zadarskoga nadbiskupa, to uzvienog i monog gospodina Nikole de Seera, opeg bana
2
kraljevstava Dalmacije i Hrvatske i kneza grada Zadra. Ser Franjo, pokojnoga ser Lovre
de Cevallellisa, zadarski graanin, uz izrinu suglasnost gospoe Bune, njegove. majke
i udovice reenoga ser Lovra de Cevallellisa, to nazone, koja hoe i slae se i daje
suglasnost samome ser Franji, svome sinu, dao je, prodao i prenio (dedit, vendidit et
3
transactavit) za sebe i svoje nasljednike i sljednike (per se suosque heredes et
4
successores) vlastitim pravom ser Mihovilu, suknaru, pokojnoga Petra, i ser Bartolu,
pokojnoga ser Martina de Milano, obojici zadarskim gradanima, koji kupuju za sebe,

1
Poinje protokol s invokacijom i datacijom.
2
Poinje navoenje pravnog posla zbog kojeg je isprava sastavljena (tzv. corpus isprave).
3.
Bilo bi dovoljno rei vendidit - prodao je, ali notari su stoljeima gomilali rijei koje
nisu potrebne ni za valjanost pravnog posla ni za njegovu toniju karakterizaciju. Dedit - dao
je - ne znai da je ve bila izvrena tradicija, a transactavit - prenio je, uz vendidit je pogotovu
suvino. Glagoli su u perfektu to upuuje na to da je isprava dokazna, a ne dispozitivna.
4
Ostatak starijeg shvaanja po kojem se obiteljska imovina mogla otuivati samo uz
suglasnost, makar i preutnu ili ak samo predmnijevanu, ostalih ovlatenika, u prvom redu
izravnih potomaka (heredes). U drugoj polovici XIV. st. u Zadru je ve u cijelosti pobijedilo
naelo individualnog vlasnitva. Ipak, u zaledu Zadra, u uoj Hrvatskoj, sauvalo se obiteljsko
vlasnitvo
170 vrlo ilavo
svoje nasljednike i stjednike cijeli i puni njegov posjed (totam et integram unam suam
possessionem) koji lei na otoku Pamanu, u zadarskom distriktu, u mjestu nazvanom
Banj, i koji ima vie komada, i to prvo jedan komad zemije, na kojoj je vinograd pod
zakupom (unam peciam terre vineatam ad terraticum), od 9 gonjaja ili priblino
(toliko), a ako ima vie ili manje, ulazi u ovu prodaju bez dodatka ili umanjenja
cijene, jer je tako ugovoreno izmeu reenih strana,5 koji dri i obraduje (tenet et
laborat) Radovan Pulko i od kojeg plaa godinje trei dio svih plodova vlasniku, ali
ipak uz priuzdraj njegovih prava,6 koji se nalazi na reenom otoku i reenom mjestu to za
koji su iskazane ove mede: sa sjevera javni put, sa zapada djelomino ser rnjul Abraham
de Botono, djelomino ser Krevan de Cevallellis, a djelomino kianac (clanac),
naime javni put, s juga klanac, naime javni put, a s istoka djelomino reeni kupei, a
djelomino nasljedstvo pokojnog ser Henrika de Milano (- nabrajaju se daljnja tri
komada - ), nadalje sve ostale pojedine komade zemije i one koje se obraduju i one
koje se ne obrauju, sa svojim stablima' i sa svim pojedinim umarcima, umama,
livadama, panjacima, krevinama, vodama i gajevima koji pripadaju i spadaju
samome posjedu (i to tako) da ih imaju, dre i posjeduju (ad habendum, tenendum
etpossidendum)8 i da s tim posjedom ine to god se svia reenim kupcima ili
njihovim nasljednicima i sljednicima, bez prigovora reenog kupca ili njegovih
nasljednika i sljednika, sa svakim prilazom, ulazom, ulaenjem i izlaenjem, putovima,
slunostima (servitutes)9, jareima, kamenim zidovima, dovodima vode, prileeim
gornjim i donjim pripadcima i sa svim

5.
Time se iskljuuje kasnija eventualna tuba jedne ili druge strane na smanjenje i1i
poveanje kupovne cijene zbog pogrjenih mjera.
6
Radovan je vlasnik vinograda, ali ne i zemije, na koju nema ak ni stvarnog prava
na tudu stvar poput emfrteute postklasinog rimskog prava. Nasaiva vinograda i vlasnik
zemije sklapali su ugovor o zakupu, koji ima u sebi elemente drutva (societas), to se osobito
oituje u tome to zakupnina nije odredena u paualnom iznosu, nego prema veliini uroda.
Posijedica zainteresiranosti vlasnika zemije za to vei urod je npr. i to da su u Zadarskom
statutu, slino kao i u takorei svim ostalim statutima, podrobno opisane obveze zakupnika kada i
kako treba obradivati vinograd, pa je vlasnik zemije kao jai dobio time i javnopravnu zatitu.
Kupac je obvezan zadrati "zakupca" u posjedu i iskoritavanju njegova vinograda zato to
je zakupac ujedno i vlasnik vinograda. Stvarnopravni znaaj zakupeva prava na vinogradu
onemoguuje primjenu rimskopravnog naela emptio tollit locatum. Prodavatelj moe samo
prodati svoju zemlju i ustupiti kupcu svoje pravo na zakupninu.
7
Dakle, ne vai naelo superficies solo cedit. I daljnje nabrajanje ima svrhu osigurati
puno pravo nad svim raslinama i ostalim to se nalazi na kupljenom posjedu.
8
Notarpoznaje rimsko pravo. On navodi vlasnitvo, dranje i posjed. Ipak, to je
.

djelomice vrlo povrno poznavanje, a djelomice je samo priznavanje terminologije, a ne i sadraja

pojedinih pravnih instituta klasinog i Justinijanovog rimskog prava. Srednjovjekovno se
pravo ak i u opem pravu (ius commune), koje je izraslo na temeljima rimskog prava,
duboko i bitno razlikovalo od rimskog prava.
9
Servitutes ovdje ne oznaava rimskopravne slunosti jer za njih nije bilo mjesta u
srednjovjekovnom poimanju vlasnitva kao skupa ovlatenja. Ovdje se pod slunostima misli
na eventualna prava vlasnika prema susjedima, utvrdena javnopravnim odredbama. 171
dna, s time da reeni prodavatelj daje i doputa u svoje ime i ime svojih nasljednika i
sljednika tim kupcima i njihovim nasljednicima i sljednicima sva svoja prava i sve
10
tube i udjele, stvarne i osobne, analogne (utilles) i izravne (directas), preutne i
izriite, kao i mikstne, koje i kakve reeni prodavatelj ima ili smatra da ima, koje bi
mogao i moe (imati) u tom cijelom posjedu prema bilo kojoj osobi ovoga svijeta. Usto
reeni prodavatelj postavlja naprijed navedene kupce i njihove nasljednike i sljednike
11
za zastupnike kao u vlastitoj stvari (procuratures ut in rem suam) i stavlja ih (ponens
eos) u itav taj posjed umjesto sebe (in locum suum), a usto daje i doputa reeni
prodavatelj tim kupcima dozvolu i doputenje da vlastitom ovlau (sua auctoritate)
uu i preuzmu dranje i tjelesno posjedovanje (apprehendi tenutam et corporalem
12
possessionem) itava posjeda; prodavatelj utvruje da posjeduje (se possidere
constituit) iz zamolbe (precario nomine) za reene kupce, sve dok reeni kupci preuzmu
13
dranje i tjelesno posjedovanje eijelog posjeda. Taj cijeli posjed sa svojim pravima i
pripadcima obeao je reeni prodavatelj za sebe i svoje nasljednike i sljednike uvijek
tititi, braniti i jamiti (excalumpniare, deffendere et guarentare) reenim kupcima i
njihovim nasljednicima i sljednicima protiv svake osobe ovoga svijeta pravnim
14
postupkom (de jure), uz kaznu etvrtine (sub pena quarti), koja bila isplaena ili ne,

10
Prazno verbalistino isticanje davno zastarjele razlike izmeu actiones utiles i directae.
11
Ovlatenje kupcu da ostvari sva svoja prava iz prodaje odmah nakon sklopljenog
obveznopravnog ugovora prodaje i prije izvrenja tradicije.
12.
Prodavatelj ovlauje kupca da ue u posjed kupljene nekretnine. Time se izbjegava
muni i skupi "zavod", obilazak kupljene nekretnine sa svjedocima, poznat i rimskom i hrvatskom
pravu. Ima Ii to preuzimanje posjeda znaenje stjecan vlasnitva tradicijom? Tako bi trebalo
biti jer su se za tradiciju stekli svi preduvjeti: suglasnost i odobrenje prethodnog vlasnika i
preuzimanje posjeda od novog vlasnika. Tako bi se klauzula mogla tumaiti kao suglasnost
prodavatelja da kupac na osnovi naslova (titulus) ugovora o prodaji stekne tjelesnom
predajom, stvarnom tradicijom, vlasnitvo kupljene stvari. Ali kakav smisao ima takva tradicija
uz posesorni konstitut idue klauzule?
13
Posesornim konstitutom priznaje prodavatelj da je on u posjedu samo na prekarni
nain u ime kupca. Pravna konstrukcija koju je notar postavio u ovom ugovoru mogla bi se
odrati na snazi tako da se pretpostavi daje notar shvaao pojam posjeda, possessio, kao pravo
koje pripada kupcu ve od trenutka sklapanja ugovora o prodaji i kao pravo koje ujedno prekarno
pripada prodavatelju do stvarnog preuzimanja posjeda od kupca. Kako obojica imaju pravo
posjeda, to e se obojica moi braniti protiv treega, koji bi pokuao istjerati prodavatelja iz
njegova posjeda. Rimsko pravo poznavalo je i pravo prekarista na zatitu posjeda, i istodobni
posjed dvojice posjednika (npr. civilnopravni posjed zalonog dunika i interdiktalni posjed
zalonog vjerovnika).
Pa ipak, ne moemo se oteti dojmu daje notar gomilao klauzule bez veeg razumijevanja i
da mu je ak takva "erudicija" podizala ugled kod ugovornih strana.
14
Jamstvo za evikciju.

172
 15
taj ugovor uvijek zadrava valjanost i snagu, i to s naknadom svih teta, kamata i
paminih i izvanparninih trokova te s obvezivanjem svih svojih sadanjih i buduih
dobara - i to za cijenu i u ime eijene 150 zlatnih florina, raunajui svaki florin s 3
libre i 12 malih soldina; ate novice i cijenu reeni prodavatelj zajamio je da je
zadovoljan i priznao je da je u ruke dobio i primio te je ustvrdio da ih ima kao svoje od
16
reenih kupaca; reeni prodavatelj odustaje u vezi s time dobrovoljno i sporazumno
od prigovora i dokaza da reenih 450 (!) zlatnih florina nije dobio, imao i primio i da
mu nisu u ruke izbrojeni od reenih kupaca za taj posao u vrijeme toga ugovora i od
bilo koje nade budue isplate i predaje kao i od svakog drugog svog prava i pravnog
17
lijeka. Da bi sve naprijed reeno u cjelini i u pojedinostima bilo to bolje prihvaeno i
potovano dobrovoljno i sporazumno, reeni prodavatelj obvezao je sebe i svoje
nasljednike i sljednike i sva svoja sadanja i budua dobra pri reenim kupcima i
njihovim nasljednicima i sljednicima s time da ga se moe tuiti osobno i stvarno,
jednom i vie puta, do punog i odgovarajueg zadovoljenja svega naprijed reena u
18 19
Zadru i svagdje po svim mjestima i zemljama i u svako vrijeme. Uinjeno u Zadru,
pri opinskoj plateji u duanu reena Mihovila, suknara, u nazonosti Matije, trgovca,
pokojnog Netremaka i Draka, trgovca, pokojnog Vlatka, obojice stanovnika
(habitatoribus) Zadra, svjedocima pozvanim i zamoljenim, i drugima.

Ja Martin de Ginanis, sudac-egzaminator, postavio sam ruku.

(Znak notara) Ja Petar, zvan Perenganus, pokojnog gospodina Azona de Lemicelisa
de Padua, prisegnuti notar carskom ovlau i zadarske opine, bio sam pri svemu tome
nazoan te zamoljen napisao sam u dobroj vjeri naprijed reeno.

Pravno znaenje isprave u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim opinama

nije posvejasno. Prema Zadarskom statutu, knj. III., gl. 24, valjanost prodaje nekretnine

15
Izbjegava se time mogunost da se ugovorna kazna shvati kao neka vrsta odustatnine.
16
Ugovor o prodaji sadri najee i klauzulu o plaenoj cijeni. To je dakako vrlo korisno.
Medutim, to je ujedno i ostatak ranijeg shvaanja da je prodaja perfektna tek ako je
cijena plaena.
17
Izbjegava se tzv. exceptio non numerataepecuniae.
18.
Time to je utvrdio kupevo generalno zalono pravo na svu sadanju i buduu imovinu
prodavatelja i njegovih nasljednika i sljednika (?!) notar je bez dvojbe pretjerao u osiguranju
kupca jer je time svako budue otudenje bilo koje stvari prodavatelja, njegovih nasljednika i
sljednika uvjetovano valjanou toga ugovora. Time bi se stvorila velika pravna nesigurnost
ak i za pravne poslove koje e kasnije formulirati isti notar, koji se odnose na budua otuenja
prodavatelja. To oito nisu htjeli ni notar ni ugovorne stranke. Dodue, institut dosjelosti
pomoi e stjecatelju, a istina je i to da je u praksi savjesnost prodavatelja ipak bila temelj
normalnog poslovanja, rada i ivota, ali - to je klauzula bila zamiljena upravo za te iznimne
sluajeve.
19
Poinje eshatokol sa zemljopisnim datumom (data topica), navodenjem svjedoka,
.

ovjerom suca-egzaminatora te notarskom formulom.

173
iznad 10 libara ovisi o ispostavijanju notarske isprave (publicum instrumentum). Za
takve prodaje bez notarske isprave kae se na istom mjestu da su nevaljane (nullius sit
valoris). Odatle bi slijedilo da notarska isprava u tim poslovima ima dispozitivno
znaenje i da je njezino ispostavljanje obvezna zakonska forma takvih poslova. Prije
uvoenja obveznosti notarske isprave u zadarsko pravo za prijenos vlasnitva bilo je
dovoljno predati kupljenu stvar kupcu ili platiti cijenu (v. npr. CD, III., 144, br. 127 od
27. travnja 1217.). U drugim je gradovima pravna situaeija prilino zamrena: negdje
isprava ima samo dokaznu snagu premdaje za vanije poslove bila obvezna (npr. Trogirski
statut, knj. I., gl. 47), drugdje ona uope nije obavezna (npr. Creski statut, 28).

L. M.

174
 55.

PRESUDE NA SMANJENJE "OVJENOSTI"

(a: MCZ, V., 216; b: ib., 331)

ZAGREB. SLAVONIJA a) 1384., 19. sijenja

(humanitatis aestimatio) b) 1390., 5. srpnja

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) VI., XXV., i VII., X.; V. MAURANI,
Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, Zagreb, 1908.-1922., s. v. humanitas;
APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998. cit. (28.)

a) Takoer, budui da je Ivan, zvani Perdis, zbog svojih ekscesa u kojimaje

esto i javno otkrivan (in quibusdam suis excessibus quam sepius manifeste est repertus),
to odluujemo i doputamo da njegova ovjenost ne vrijedi vie od 12 denara (ideo
decrevimus et commisimus, quod sua humanitas nun quam plus valeat quam duodecim
denarios).
b) Takoer, budui da je Endre Sib u te svoje ekscese i takoder i zle rijei protiv
suca Ivana i njegovih jurata te itave opine upadao, to na naem generalnom vijeu
odluujemo da ovjenost reenog Endre Siba vrijedi nita vie nego 12 denara (quod
humanitas prefati Endree Sib nihil plus nisi de duodecim denariis valeat); takoer je
utvreno da reeni Endre Sib niti oruje (moe nositi), niti za bilo koga moe svjedoiti
ili dati prisegu (nec arma, nec penes aliquem hominem testimonium seujuramentum
facere possit).

"ovjenost, po tom vriednost ovjeka, potenje, ast" (Maurani, str. 419). U

nekim izvorima, kako pokazuje Maurani, "humanitas" ima jednako znaenje kao i
"homagij", a u drugima znai isto to i capitis aestimatio ("...0 zapadnim latinskim
izvorima wera, wergeldum, widrigeldum, ... capitis redemptio ... kadto i talio i mn.
dr., dakle naoj sveslovj. vrada, vraba..."). Tkali govori o "ucjeni kriveve osobe,
obino s 12 denara" (MCZ, VII., str. X). U svakom sluaju, temeljem raspoloivih
izvora teko je utvrditi precizan sadraj i sve aspekte redukcije delinkventove pravne
sposobnosti. `Kilo je sluajeva", pie Tkali (MCZ, VI., str. XXV), "da ... bi se nekom
tatu oprostila smrtna kazna, ali bi ga se ipak proglasilo ovjekom bez ikakvog ljudskog
prava ... te mu se ucijenio ivot po obiaju na dvanaest denara ...". Rije je,

175
najvjerojatnije, o delinkventu kojem izreena kazna nije izvrena, to je neke vrste
"uvjetno" osuden. Osim gubitka politikih prava, dotinog je, kako se iz navedenog
izvora vidi, stizala i "najsramotnija" kazna - zabrana noenja oruja, a njegova
pravna i djelatna sposobnost, uzimanjem mogunosti da bude svjedokom ili daje
prisegu, bila je bitno ograniena.
M.A.

176
 55a.

IZ KATERNA ZAGREBAKOG GRADECA

(MCZ, IX., 1903., 3 i 133)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1384.

(posjedovne katerne) b) 1427., 27. sijenja

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) IX., I-XXXIII; M. APOSTOLOVA

MARAVELSKI, Raspolaganje nekretninama poslovima inter vivos
(zagrebaki Gradec, 14. i 15. stoljee), ZPFZ, 35., 1985., 409-418; ISTA,
Nekretnine kao predmet osiguranja u praksi zagrebakog Gradeca 14. i 15.
stoljea, ZPFZ, 36., 1986., 607-617; ISTA, Zagreb, 1986., cit. (28.); ISTA,
Das Grundpfandrecht in der Praxis des Zagraber Gradec vom Ende des 14.
bis zum Ausgang des 15. Jahrhunderts, Ius commune XVIII, Frankfurt am
Main, 1991., Sonderdruck 1-15; ISTA, 1998., cit. (28.); L. MARGETI, 0
katernama zagrebakog Gradeca, ZPZF, 42., 1992., 123-139.

a) Item Martinus flius Petri emit unum fundum a Mathe filio Petri (Nadalje,
Martin, Petrov sin, kupio je zemljite od Matije, Petrova sina).
b) Item Thomas sutor filius Gregorii, concivis poster, quemdam fundum suum
vacuum et hedificiis destitutum in vico Lutifigulorum (...) unam quartam et octavam
curie in se continentem cum suis pertinenciis ex consensu vicinorum (...) Paulo f lio
Blasiijam nostro concivi ac per eum suis heredibus pro octopensis denariorum vendidit
perpetuo possidendam. (Nadalje, Toma postolar, Grgurov sin, na sugradanin,
prodao je za osam penza dinara uz trajno pravo posjeda neko svoje prazno zemljite, na
kojem nema zgrada, u Lonarskom naseiju (...), koje obuhvaa jednu etvrtinu i jednu
osminu jedne kurije s njegovim pripadcima, uz suglasnost susjeda Pavlu, Blaevu
sinu, ve (prije) naem sugradaninu i preko njega njegovim potomcima).

Tkali je objavio tri "knjige o gradskih i graanskih posjedih iii, kako bi se danas
kazalo, gradsku gruntovnicu". Teje knjige Tkali nazvao i "libri fassionum " odnosno
"librifunduales". I sudski zapisnici i biljeke o posjedima upisivani su u biljenice,
koje se nazivalo (u jednini) "katerna" iii "katernum".
Golemaje vanost materijala to gaje Tkali sabrao, i to ne samo za pravnu
nego i za politiku, ekonomsku itd. povijest.

177
 Nai povjesnici i ekonomisti ve se odavno s uspjehom bave analizama na osnovi
podataka iz katerna, kojima se uvelike unaprijedilo Tkalieve rezultate. Od novijih
autora spomenimo samo N. Klai (N. KLAI, Iz topografije zagrebakoga Gradeca,
Zbornik radova Filozofskog fakulteta, I., 1951.; ISTA, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb,
1982.), L. Dobroni (L. DOBRONI, Prilog za poznavanje najstarijih posjeda
zagrebakog Gradeca, Zbornik klasine gimnazije, 1957.), I. Kampua (I. KAMPU,
Prilog pitanju o poreznom sistemu u Gradecu od XIV do XVI stoljea, Radovi
Filozofskog fakulteta Zagreba, Odsjek za povijest, 5., 1963., 5-26), K.-D. Grothusena
(K.D. GROTHUSEN, Enstehung and Gesehichte Zagrebs bis zum Ausgang des 14.
Jahrhunderts, Wiesbaden, 1967.) i S. Krivoia (S. KRIVOI, Zagreb i njegovo
stanovnitvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljea, Graa za gospodarsku
povijest Hrvatske, 19, Zagreb, 1981.). Meutim, pravni povjesnici nisu katernama dosad
posvetili ni izdaleka onu panju koju one zasluuju. Tek je u najnovije vrijeme
zagrebakim katernama posveena vea pozornost ((APOSTOLOVA MARAVELSKI,
cit. radovi iz 1985., 1986. i 1991. i 1998.).
Tkali je smatrao da su to katerne "gradska gruntovnica"(MCZ, IX., str. 1. Isto i
N. KLAI, 242). On tvrdi da je "gradsko poglavarstvo" imalo "pravo nadzora i vlasti
nad nekretninama" pa da se zbog toga "svaka i najmanja posjedovna promjena, bilo
prodaja, zamjena ili darovanje, morala prijaviti gradskom magistrate" koji je tek nakon
temeljita ispitivanja izdavao novom vlasniku "gruntovu izpravu" provienu gradskim
peatom, koji joj je davao pravnu vjerodostojnost (MCZ, IX., str. II). Gruntovniea je
osnovana 1384., i to zbog toga to se pronalo tri krivotvorena gradska peata. Zato je
odreeno da se "za dvie godine dosadanje posjedovne izprave dade upisati u
(...)

gradsku knjigu (gruntovnicu)" i da se na njih stavi novi gradski peat. Ona pak isprava
koja "za dvie godine ne bude imala ovoga novoga peata ni u gruntovnu knjigu unesena,
gubi vriednost" (MCZ, IX., str. III).
Je li doista rije o gruntovnici, tj. o takvoj gradskoj knjizi koja ima javnu vjeru
tako da upisi u nju daju u naelu neoboriv dokaz o vlasnitvu ili drugom stvarnom
pravu na odreenoj nekretnini? Katerne koje Tkali naziva gradskom gruntovnicom
vodile su se od 1384. do 1526. Meutim, ve povran pogled na njih pokazuje da treba
razlikovati razdoblje od 1384. do 1426. od razdoblja od 1426. do 1526.
U prvom razdoblju (1384.-1426.) upisi to se odnose na nekretnine toliko su turi
da ne mogu biti vjerodostojnim dokazom za stranku koja bi se na njih htjela pozvati.
(Vidi tekst pod a).
Iz navedenog upisa saznajemo samo to da je u neutvreno vrijeme neki Martin
kupio neko zemljite od Matije. Iz upisa se ne vidi gdje se to zemljite nalazi i koje su
mu mee, nije navedena eijena nije li prodavatelj primio novac, ne vidi se je li obavljeno
uvoenje u posjed, a niti temelj vlasnitva prodavatelja. Oito je da e u sluaju spora
stranke morati dokazivati sve relevantne injenice drugim dokaznim sredstvima, osobito
ispravom o kupoprodaji, svjedocima itd.
U razdoblju od 1427. do 1526. upisi u posjedovne katerne imaju posve drukiji
sadraj.
Takvi upisi, vrlo esto i mnogo opirniji, npr. s podrobnijim opisom meda, nalaze

178
se u posjedovnim katernama u razmjerno velikom broju do priblino 1473. god., ali s
oitom tendencijom opadanja broja upisa. Nakon 1473. dolazi do naglijeg pada broja
upisa. Apostolova Maravelski ispravno primjeuje da je oito kako se praksa obveznog
upisivanja poslova nekretninama poela sve vie zapostavljati i kako se posjedovne
katerne postupno pretvaraju u knjige u kojima se u prvom redu registriraju privatnopravni
poslovi same opine [APOSTOLOVA MARAVELSKI, cit. (28.) 66]. Dakle, upisi u
posjedovne katerne u drugom razdoblju u svom opsenijem obliku obavljali su se
razmjerno savjesno manje od polovice stoljea, pa ve to izaziva sumnju da su
posjedovne katerne imale u Gradecu karakter gruntovnice kroz tako razmjerno kratko
vrijeme - i ni prije ni poslije toga. Usto, ni u jednom se sporu stranke ne pozivaju na
upis u posjedovne katerne, nego iskljuivo na isprave i svjedoke. Nadalje, vrlo esto se
deavalo da je stranka izgubila ispravu i obratila bi se sudu s molbom da joj se izda
nova. Sudje u takvim sluajevima odredio trostruko slubeno javno oglaavanje kojim
se pozivalo sve zainteresirane da istaknu svoje eventualne prigovore pa se nakon toga
izdavala nova isprava gradskog magistrata (litera nostra nova privilegialis) (MCZ,
VI., 218, 14.II.1435.). Znaajno je da se nikada ni jedna stranka ne poziva na upis
izgubljene isprave u posjedovnu katernu, a niti to ini gradski magistrat ex offo. Ipak,
usp. i miljenje Apostolove Maravelski, na i. mj. Ako tome dodamo da se upis u
posjedovne katerne u pravilu obavljao koncem sijenja i poetkom veljae neposredno
prije izbora novog suca, moe se bez daljnjega zakljuiti da je taj upis i u drugom
razdoblju (1427.-1526.) imao puki znaaj upisa u urudbeni zapisnik, dodue mnogo
podrobnijeg nego u ranijem razdoblju.

Nadalje, valja upozoriti na jo jednu po naem miljenju odluujuu okolnost.

Naime, za XV. stoljee sauvano je 12 isprava koje su izdale gradske vlasti Gradeca.
Meutim, od tih 12 isprava samo je 5 upisano u posjedovnim katernama, a 7 nije, dakle
preko polovice! Iz toga se moe zakljuiti da oko polovica svih poslova koji su se
odnosili na nekretnine nije uope upisana u posjedovne katerne. Upis su oito traili
samo oni koji su imali odredeni neposredni interes za to.
Deavalo se da se pravni posao upisivao mnogo kasnije. Tako se npr. tek 31. sijenja
1450. (MCZ, X., 119-120) upisuje u posjedovnu katernu da su etvorica postolara
kupili 1446. god. od nekog Urbana kuu za 26 zlatnih florena, koje su tom prigodom u
cijelosti isplatili. Dakle, tek nakon etiri godine oni dobivaju od gradskog magistrata
ispravu i potvrdu trajnog posjeda (confirmavimus perpetuo possidendam) [Vidi i MCZ,
VI, 128 (1430.); X., 125 (1451.)].
Ukratko, stranke su sastavljale isprave i upisivale ih u katerne u onim
sluajevima u kojima im se to inilo korisnim, npr. ako je novi vlasnik elio
nekretninu prodati nepovjerljivom kupcu.
Kako je dolazilo do ispostavljanja isprave i upisa u katerne? Po Tkaliu je "sve
gruntovne izprave" sudac "iz pojedinih biljeaka dao unositi u glavnu gradsku
gruntovnicu istom u zadnje dane svoga sudevanja, da ih moe za svakogodinje obnove
gradskoga magistrata (na Blaevo, 3. februara) predati novom izabranom sudcu i
poglavarstvu" ((MCZ, IV., str. IV). Tkali to napominje u svezi s novim nainom
upisivanja podataka u katerne poevi od 1427. god. Ali, nesumnjivo je tako bilo i

179
poevi od 1384. god., jer upisi za to godinu poinju s 28. sijenja. Nain upisivanja,
to ga pretpostavlja Tkali, ini nam se malo vjerojatan, pogotovu poevi od 1427.
godine. Od to godine upisi su tako opirni da je upravo nemogue pretpostaviti kako bi
se prigodom sastavljanja isprave najprije pripremio opsean izvadak i ekao konac
sijenja da bi ga se prepisalo.
Apostolova Maravelski tono je uoila da "su poslovi zakljuivani tijekom
godine, a upis vren samo poetkom godine", tako da su "do tog trenutka stranke
uglavnom i izvrile svoje obaveze" (APOSTOLOVA MARAVELSKI, na i. mj.), pa je
pretpostavila da su razna posjedovna prava "ubiljeena u katemama s manjim iii veim
pojedinostima, na kojima su stranke inzistirale, a nakon upisa izdavane su im
literae civitatis confirmatoriae (...) o steenom pravu" (n. dj., 68). To bi bio svakako
prihvatljiviji nain upisivanja u katerne i izdavanja isprava. Za takav nain rada govori i
sauvana isprava od 25. veljae 1428. (MCZ, II., 63) koja se nalazi upisana u
odgovarajuoj posjedovnoj katerni pod datumom 30. sijenja 1428. Pa ipak, i nain
upisivanja i izdavanja isprava to ga predlae Apostolova Maravelski ini se teko
izvedivim, pogotovu u onim danima u kojima se pojavljivao velik broj stranaka.
Tako se npr. 27. sijenja 1427. upisalo 35 raznih ugovora, od kojih su neki vrlo
opseni. Pri tome bi dakako najvei dio vremena bio utroen na to da stranke tono
navedu kakav upis ele, a to je pri kompliciranijem injeninom stanju moralo
oduzeti mnogo vremena.
Uostalom, isprava koju Tkali datira s 25. veljae 1428. sauvana je u
izvorniku i u njoj ne pie "25.I1.1428.", nego "datum infesto conversionis beati
Pauli apostoli" - a to je 25. sijenja. Dakle, ipak se najprije sastavljala isprava, a
nakon toga obavljao upis. Da je to ispravan redoslijed, vidi se i po ostalim sauvanim
izvornim ispravama i odgovarajuim upisima u posjedovne kateme:
Isprava Upis u katerne
MCZ, II., 194: 21.IX.1443. = MCZ, X., 35: 28.I.1444.
MCZ, II., 257: 26.XI.1457. = MCZ, X., 180: 1.1I.1458.
MCZ, II., 273: 14.IV.1459. = MCZ, X., 197: 31.1.1460.
MCZ, II., 359: 22.I.1473. = MCZ, XI., 11: 31.1.1473.
Stranke su dakle sastavljale isprave tijekom cijele godine - ali upis u posjedovnu
katernu obavljao se tek poetkom idue godine.
Razlog takvom na prvi pogled neobinom nainu upisivanja u katerne treba
traiti u elji da se gradski peat sauva od zloporaba, o kojima je sauvano dosta
vijesti.
Iz svega upravo reenog slijedi da je postupak oko izdavanja isprava i upisa u
posjedovne katerne tekao ovako: stranke su dolazile pred notara onda kada su se
sporazumjele o otuivanju nekretnine, dakle bilo kada tijekom cijele godine. Sastavljene
isprave ostajale su u pohrani kod gradskog notara, pa su zainteresirane stranke dolazile
po njih tek pri kraju sueva mandata, tj. koncem sijenja iii poetkom veljae. Tek tada
se na isprave stavljao peat i uruivalo ih se strankama.

L. M.

180
 55b.

NASLJEDNA PRAVA ENE a) 1419., 28. travnja.

(a: MCZ, VI., 65; b: MCZ, IX., 181; c: MCZ, b) 1429., 2. svibnja
VI., 133; d: MCZ, VI., 156) c) 1431., 23. sijenja
d) 1432., 28. oujka
ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA
( nasljedno pravo; pravo udovice; imovin-
sko pravni poloaj ene; paterna paternis)

LITERATURA : A. PERTILE, Storia del diritto italiano, IV., Torino, 1893.; U.

INCHIOSTRI , II comune e gli statuti di Arbe fino al secolo XIV, ASD, XI.,
1931.; L. MARGETI, Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim
statutima ibenika, Paga, Braa i Hvara, ZPFZ, XXII., 1972., 339-366 ; ISTI,
Porijeklo naela paterna paternis - materna maternis u srednjovjekovnim pravnim
sustavima na jadranskoj obali, ZPFZ, XXXIII., 1983.; 131-140; . BUJUKLI,
Odredbe o porodici i nasljeivanju u srednjovjekovnom Budvanskom statutu,
ZPFR, 3., 1982.; APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, Zagreb, 1998.,
cit. (28.).

a) Takoder vijenici su odredili da kako Bla Dvin za svoje zemlje, vinograd(e),

vrt (...) nije ostavio oporuku, prema obiajima grada njegovoj se eni i majci (ad
uxorem et matrem suas) dodjeljuju (...).
b) Takoer (...) Petar zvan Maksa, sin Petra (...) Safara s jedne strane to s
druge (...) Agneza, (...) ki pokojnog Klementa Pravdia, (...) udova (...) Andreje,
neko suca, (...) sina Petra Safara, starijeg brata po ocu i majci Petra Makse (...)
izjavljuju da je Agnezi, Andrijinoj supruzi bez djece, Petar Maksa na ime miraza i
miraznih dobara ( racione dotis at rerum paraphernalium ) prema davnim obiajima
grada ( iuxta ipsius civitatis antiquam consuetudinem ) sve dao, isplatio i namirio (...)
pa se sve druge meusobne parnice (...) trabine (...) i prizive [ceterisque omnibus
aliis (...) litibus (..) questionibus (...) instanciis (...)] ubudue i zauvijek i za
nasljednike i njihove nasljednike smatraju vrsto i zauvijek (Jirmiter et in evum )
rijeenima.
c) (...) kako je po obiajima i slobodtinama grada od davnine priznato, mu
intestatno nasljeuje enu, a ena (...) mua (quia consuetudine et libertate civita-
tis ab antiquam approbata, ut marito intestato decedenti uxor marito, et uxore
intestati decedente maritus adinvenitur hexes).

181
 d) Pokojnoj Luciji, (...) udovici Johanesa suea, sina Petra, sada supruzi Mihajla
iz Bojakovine, (...) Johanes sudac sve je svoje posjede (...) ostavio da njima
doivotno upravlja i koristi ih (universas suas possessiones (...) domine Lucie
usque ad vitam gubernare, et de eisdem uti et frui) a nakon njezine smrti da ih
se proda i utroi za duu suca Johanesa, njegovih roditelja i predaka [postmortem
(...)per animabus Johanis judicis et parentum ac predecessorum suorum vendi
et expendi legavisset] - na osnovi ega vijenik Stjepan, sin Cecilije, keri Petra,
sestre Johanesa suca te Petar, takoer sin reene Cecilije, istiu kao najblii roaci
suca Johanesa pred sudom svoje zahtjeve (pa) mi, ejelokupna opina jednoglasno i
slono (unanimi et concordi voluntate) spomenute posjede (...) Stjepanu i Petru i
njihovim nasljednicima dodjeljujemo tako (...) da oni za duu Johanesa suca i
njegovih roditelja i predaka izdaju koliko je nuno i oportuno te da su duni
vjerno i savjesno drati mise i komemoracije (...)

Paralela s Justinijanovim pravom je viestruko zanimljiva. Tamo je ena

ostavitelja, kojije umro bez oporuke i descendenata, imala pravo samo na povrat
miraza i paraferne, dok su imovinu mua nasljeivali njegovi ascendenti i kolaterali.
Iznimka je uinjena u korist tzv. siromane udovice (vidua inops, mulier indotata),
kojoj pripada pravo plodouivanja treine ostaviteljeve imovine, koju
nasljeuju ostaviteljevi (i njezini) descendenti. Nije li bilo potomaka u braku s
ostaviteljem, udovica bez miraza nasljeivala je etvrtinu ostaviteljeve imovine. Po
Justinijanovim inovacijama nunog nasljeivanja, ako nije bilo descendenata,
status nunog nasljednika imao je tek eventualno preivjeli ascendent ("smetnje"
legis Voconiae odavno su uklonjene a ogranienja se, uostalom, nisu odnosila na
ostaviteljevu suprugu), pa je praktiki bio iroko otvoren put ostaviteljevim
oporunim raspolaganjima u korist ene i kada u braku nije bilo potomaka.
To nije bilo sluaj s pravom srednjovjekovnih zajednica, u kojima je
oporuitelj imao skuenu slobodu, svedenu uglavnom - kada su nekretnine bile u
pitanju - na isto tako strogo kontrolirane legate pro anima. Jaki, ne samo
privatnopravni, efekti prava vlasnitva nad nekretninom, morali su dovesti do
izgradnje naela po kojem brak, samo po sebi, nije smio biti osnovom stjecanja ili
nepovratnog gubitka nekretnina i koje odgovara gospodarskim ("zemlja je jedino
pravo bogatstvo") i moralnim postulatima srednjovjekovnih zajednica. ena koja u
braku s ostaviteljem nije imala potomaka morala se zadovoljiti s povratom
miraznih dobara, a ostaviteljeve nekretnine vraale su se njegovoj porodici,
odnosno nasljeivali su ih njegovi kolaterali. Takvo naelo moglo je, medutim,
"preivjeti" samo u zatvorenim zajednicama, bez znaajnijeg utjecaja trita u
kojima je testamentarna sloboda, kada su nekretnine bile u pitanju, bila vie
teoretska nego realna mogunost.
U gradskim sredinama s razvijenim tritem, poput onog zagrebakog
Gradeca od sredine 14. i tijekom 15. stoljea, nekretnine su roba na tritu kao i

182
 svaka druga te predmetom najrazliitijih pravnih transakcija, pa je i ovo naelo,
kao i sve drugo to je stajalo na putu proirenju ostaviteljeve oporune slobode
i poslovima mortis causa - moralo biti postupno eliminirano. Stoga su i kazusi,
zabiljeeni u gradekim katernama, u kojima je ena iskljuena iz reda muevljevih
nasljednika ako u braku nije bilo potomaka - rijetki i sa znaajem iznimaka u
morn suprotnih rjeenja (vidi vrelo citirano pod b ). Uzajamna testamentarna
disponiranja suprunika toliko su uobiajena da se s vremenom u obiajnom
pravu ustalilo pravilo da je ena, s descendentima ili bez njih, neprikosnovena
mueva prima heres, utoliko prije to je ona u velikom postotku bila ukljuena
u poslove trita i sama privreivala (vidi vrelo eitirano pod e). Vie-manje
klasina varijanta primjene ovog naela (vidi vrelo citirano pod b) rezultat je
stjecaja dviju okolnosti - injenice da je udovica potjecala iz ugledne i bogate
porodice, pa povratom samo miraza njezina egzistencija nije vjerojatno bila
ugroena, te injenicom da je njezin into tako ugledan i bogat mu, neko gradski
sudac, nije oporuno raspolagao u njezinu korist, to teoretski moe biti i puki
stjecaj okolnosti. U svakom sluaju, udovica se, po rjeenju suda, morala in evum
zadovoljiti povratom miraza te su se i ona i njezini nasljednici morali uzdrati od
bilo kakvih daljnjih zahtjeva. Zanimljivo je da se u tekstu takva odluka opetovano
argumentira pozivanjem na "davne obiaje" grada, kao to se opetovano naglaava
i definitivnost rjeenja - to upuuje prije na svu izninmost takvog razvoja
dogadaja nego na "funkcionirajue" pravilo obiajnog prava.

Prema vrelu navedenom pod d), ostavitelj oporuno disponira u korist ene
plodouivanje svoje ostavine, s time da se njegova imovina nakon njezine smrti
proda, a utrak utroi za-due ostavitelja i njegovih predaka. Ali, kako se njegova
udovica kasnije preudala, gradeka opina dodjeljuje ejelokupnu imovinu ostavitelja
njegovim neacima, da oni utroe za due ostavitelja i njegovih predaka onoliko koliko je
razun-mo.
Ovime nije dokazano naelo paterna paternis u pravnom sustavu Gradeca, ali
nije ni iskljueno.

M. A.

183
 55c.

IZDVOJENOST IMOVINKIH MASA U OBITELJI

(a: MCZ, IX., 32; b: MCZ, IX., 61; c: MCZ, IX, 79;
d: MCZ UX., 112; e: MCZ, IX, 121; f: MCZ, X., 13;
g: MCZ, X., 53; h: MCZ, X., 267)

SLAVONIJA. ZAGREBAKI GRADEC a)1387.

(poslovi nekretninama inter vivos; imovin- b)1392.
skopravni poloaj lanova obitelji) c)1395.
d)1400.
e)1401.
f)1442.
g)1468.

LITERATURA: APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.).

a) Takoer Mihael i Leonard, sinovi pokojnog Sebastijana te njihova gospoa

majka (...) sve stvari, dobra i posjede (universas res eorum et bona ac posses-
siones) podijelili su izmeu sebe na tri djela (inter se inter tres partes diviserunt).
b) Takoder Egidije, sin Mikule, i Margareta, supruga njegova, prodali su (...) svoj
vinograd krojau Gregoru.
c) Gregorije Angeli (...) darovao je grunt sa zidanicom i celarijem (...) Petru,
svom sinu, i djeci reenog Petra (Petro filio suo et dicti Petri pueris).
d) Gospoa Ana prodala je svoj grunt uz suglasnost sina Petra (cum
voluntate filii sui Petri).
e) Gospodin Ivan Glagolia prodao je svoj grunt (...) te palau (...) takoer
vinograd svom sinu Petru za dvije stotine zlatnih forinti (Petro filio suo pro
ducentis flor auri).
f) Takoder Elena , udova pokojnog Benedikta (...) u svoje ime i ime Agnete
keri, te Petra, Mateje i Ivana sinova Benedikta, (...) dvije ume (...) Nikoli
trgovcu prodala je za est zlatnih forinti.
g) Gospoa Skolastika ( ...) zakonita supruga Andreje Latina; (...) sedam je gredica
zemlje (septem glebas terre vulgo grede dictas) vijeniku Blau prodala za osam pensa.
h) (...) Elena udova A. Opraica, sada zakonita supruga obuara Gala (...)
prazni j e grunt, takoder oranicu, prodala Galu, svom suprugu (Gallo viro suo) za
jedanaest zlatnih forinti za neke dugove (pro premissis debitis).

184
 Oporuno disponiranje nekretninama bilo je "zlatnim" privilegijem skueno i
s vie manje teoretskim znaenjem u praksi, kao to su i legati pro anima u
nekretninama bili pod strogom kontrolom i uz to nisu mogle biti "izvlaeni" iz
jurisdikcije opine ma kome bili adresirani. Sloboda testiranja tijekom 14. i 15. st.
osjetno je proirena uglavnom toleriranjem legata pro anima koji nisu bili
namijenjeni Crkvi i legata nesrodnicima iz razliitih motiva, ali ograde postavljene
Zlatnom bulom ostale su na snazi. Naprotiv, poslovima inter vivos nekretninama
nije praktiki nita stajalo na putu. U posjedovnim je katernama, pogotovu
koncem 14. i poetkom 15. stoljea, godinje zabiljeeno i po stotinjak poslova -
kupoprodaja, darovanja, trampi nekretnina a da su kod toga upisi u kojima
otuivatelj istupa cum consensu iii in nomine i jo nekog lana obitelji relativno
rijetki. Ukratko, nekretnine su tijekom oznaenog razdoblja roba na gradskom
tritu kao i svaka druga i pripadaju strogo odvojenim fondovima pojedinih
lanova obitelji. Predoeni izbor iz mnotva zabiljeenih transakcija izravno
ilustrira postojanje pluraliteta imovinskih masa u gradekoj obitelji. Suprunici
zajedniki disponiraju imovinom steenom u braku (vrelo pod b), ali potpuno
samostalno raspolau svim poslovima imovinom unesenom u brak (miraz, dobiveno
iure hereditario) ili steenom lukrativnim putem. Suprunikova suglasnost nije
potrebna ni kao gola formalnost, i premda je vjerojatno ukljuena, ima tek
moralni karakter (vrelo pod g). Dapae, svojom izdvojenom imovinom supruzi
nerijetko zakljuuju uzajamno poslove. U iznimke prije spada navoenje motiva
(kao u vrelu navedenom pod h) - za prodaju nekretnina zakonitom suprugu (viro
suo) nalo se potrebnim navesti u upisu da je taj korak uinjen radi namirenja
nekih dugova (pro premissis debitis ). U svakom sluaju, ova vrela nedvojbeno i
izravno potvruju injenicu potpune imovinskopravne izjednaenosti ene s muem,
kao to su, uostalom, i njezina prava u potpunosti u praksi izjednaena s pravima
brae.

Zajednikom nepodijeljenom imovinom preivjeli roditelj raspolagao je i

"u ime" nedoraslog descendenta (vrelo pod f) odnosno uz izriito danu suglasnost
doraslog potomka (vrelo pod b). Navedeni sluajevi rijetkost su u mnotvu dioba
(vrelo pod a) i darovanja za ivota, koja e, ako ne obuhvaaju itavu imovinu,
biti predmetom kolacije pri raspodjeli mortis causa. Premda transakcije izmeu
bliskih srodnika nisu ni po emu neuobiajene - uostalom radi se o emancipiranim
srodnicima - kazus zabiljeen u katerni iz 1401. g. privlai pozornost svojom
osobenou. Kupoprodaja velikog imetka za dvije stotine forinti, u kojoj su
prodavatelj i kupac otac i sin, usamljeni je sluaj o kojem su nam informacije o
motivima i okonostima na alost uskraene.

M.A.

185
 56.

ZALAGANJE NEKRETNINA
(a: MCZ, IX., 55; MCZ, X., 140)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1391.

b) 1452., 2. veljae

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.), uvodne studije; APOSTOLOVA

MARAVELSKI, 1986.; ISTA,1998., cit. (28.); ISTA, Nekretnine kao predmet
osiguranja u praksi zagrebakog Gradeca 14. i 15. st., ZPFZ, 36., 1986., 607-617.

a) Takoer, Krispus je obvezao Ivanu, sinu Vika, svoj duan do dolazeeg Boia
tako da ako taj Krispus isti duan ne eli otkupiti, odmah ga Ivan moe (preuzeti) (...)
b) (...) izvritelji posljednjeg testamenta pokojnog mua asnog gospodina Ivana,
doktora i kanonika zagrebake crkve, (...) oranicu (...) Barbare zvane, keri Gapara
literate, sada zakonite supruge Georgija Kroata, zvanog Jurica, i Gala, sina pokojne
Katerine (...), keri istog pokojnog Gapara literate (...) kako isti nasljednici reenog
Gapara literate tu zemlju oranicu (...) od spomenutog gospodina doktora Ivana za
njegova ivota (...) ni poslije njegove smrti nisu htjeli otkupiti (...), za dvadeset forinti
sucu Valentinu, sinu Mihajla Saronia, prodaju u trajan posjed (...)

Vjerovnikovo se pravo ne iscrpljuje u pravu prodaje dunikove nekretnine, nego

obuhvaa i alternativu dozvole da se nekretnina "statuira" vjerovniku. Zatim, dunik i
njegovi nasljednici imaju pravo, vremenski neogranieno i nezastarivo, da i nakon
realizaeije zalonog prava - od vjerovnika, ako mu je nekretnina "statuirana", od kupca
ako je prodana to od svih daljnjih stjecatelja - tu nekretninu otkupe, isplativi dugovanu'
sumu. Dodjele "inpignoriranih" nekretnina vjerovniku este su u izvorima barem
koliko i prodaje auctoritate commissaria treem. Premda se pri dodjeli nekretnika
vjerovniku namee analogija s rimskom lex commissoria, slinost je samo prividna.
Vjerovnik stjee nekretninu samo privremeno (temporalis concessio), tj. u neku vrstu
rezolutivno uvjetovanog vlasnitva. On ima sva vlasnika ovlatenja, ukljuivi i pravo
raspolaganja svim poslovima, ali e nekretninu morati odstupiti duniku i ostalim
legitimiranim osobama ako i kada mu ovi ponude isplatu dugovane svote. Kako se
nekretnina moe otkupiti za istu svotu (pro eadem summa pecuniae - MCZ, X., 265),
vjerovnikov je
186
interes, to se kamata tie, zatien pravom da nekretninu iskoritava sve do eventualnog
otkupa. Vremenska ogranienja praktiki ne postoje, kako se i vidi iz priloenog izvora.
Realizacijom hipoteke zalono se pravo ne gasi, nekretnina ostaje i dalje
"inpignoriranom", ali se uloge stranaka izmjenjuju. Vjerovnik odnosno kupac dobiva
vlasnitvo koje je optereeno nezastarivim dunikovim pravom otkupa, pa je stoga i
"privremeno", premda inpignoracija kao "visee stanje" moe trajati generacijama,. U
drugoj "fazi" zalonog prava - nepoznatoj rimskom i modernom pravu - dunikovo se
vlasnitvo nad nekretninom pretvara u pravo na otkup. Takva koncepcija tipini je
srednjovjekovni model po kojem ustanova zalaganja funkcionira i na slavonskom
vlastelinstvu. Ona sadri prednosti za obje stranke - za dunika, koji i nakon to je
nekretnina zbog nenamirenja duga dospjela u tree ruke ne gubi sve izglede da ju
povrati natrag - i za vjerovnika koji dobiva nekretninu na ime nenamirene glavnice i
koju iskoritava na ime kamata sve do eventualnog otkupa. Takva je koncepcija
kompromis izmeu interesa obiju stranaka i neposredno odraava prvorazredno znaenje
nekretnina u srednjem vijeku - u gradu i izvan njega.

M. A.

187
 57.

MIRAZ, DAROVANJE NEKRETNINE MUU

(a: MCZ, IX., 106; b: MCZ, X., 9)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1398.

b) 1442,1. velj ae

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) uvodne studije; APOSTOLOVA

MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998.; cit. (28.)

a) Takoer, Ivan, sin Jakoba, zvan Bolej, bivi sudac, sve svoje posjede u naem
gradu i na naem teritoriju postojee i daruje svojoj supruzi i svojim sinovima i
kerima u trajan posjed, tako to (...) njegova supruga ima najprije dobiti 50 zlatnih
forinti na ime svog miraza (quod ipsa sua consors debetprimo rehabere quinquaginta
fior auri racione sue dotis).
b) Takoer, Ursula, zvana Rosa, udova krojaa Emerika, sada zakonita ena
poreznika Valentina, sina Ivana, (...) kuu s gruntom i stajama (...). u gradu izmeu
kua i grunta Baltazara i Elene, sestre njegove, to Ivana krojaa i djece kanonika Farkaa
(...), veliine polovice kurije (...), Valentinu suprugu svome daruje u trajan posjed.

U brak unesena imovina inila je zasebnu imovinsku masu, koja je prigodom

dioba za ivota ili raspodjela mortis causa prethodno izdvajana ili je procjenjivana
njezina novana vrijednost. Miraz (dos, res paraphernalia) nije u praksi ni redovit ni
nezaobilazan - ena je u svojim nasljednim pravima izjednaena sa svojom braom.
Sudei po visokim svotama koje se u nekoliko izvora spominju (vidi npr. MCZ, X,
112), miraz se u novcu prakticirao u pravilu u imunim obiteljima. U gradekoj je
praksi miraz u velikoj mjeri potisnut ustanovom darovanja nekretnina muu prije ili
nakon zakljuenja braka. Takva su darovanja toliko esta u izvorima da ih se moe
promatrati kao specifrnost gradekog prava. Ova je ustanova rezultat imovinskih
odnosa u braku koji se temelje na principu pluraliteta imovinskih masa, ali je takoer i
rezultat specifrnog imovinskog poloaja ene uope (vidi prilog 43). Darovane
nekretnine prelazile su naime u vlasnitvo mua, ali ne i dobra donesena u miraz, na
kojima je mu imao samo pravo plodouivanja. S darovanim nekretninama mu je
mogao dakle po svojoj volj i, bez enine suglasnosti, disponirati svim poslovima za
ivota i mortis causa.

M.A.
188
 58.
IZ KRKOGA STATUTA NA HRVATSKOM JEZIKU
(MARGETI - STRI, Krki (vrbanski)
statut, 129, 144, 149)

KRK. KVARNER 1388., 15. svibnja

(otoko vie, zarok, opinska zemlja,
vinik, kmetovi, prvokup, poljska teta)

LITERATURA: N. KLAI, to su kmetovi Vinodolskog zakona, RFF Z, 4., 1962.,

30 i d.; MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit. (15.), 162-164.

(33) "Kapitul' od zaroka. (...) vsaki ki e s'prosil (...) od op'ini v reenom' zaroci
1
zeml'e za saen'e, da mozi saditi, a ne mozi vgraditi vee od' tri bravi neteane zeml'e".2
Dopuna Statutu od 18. listopada 1382.:
"Budui oto'ko vie na kup' v'Krei, i e pri'1' pred nas' pr'v'ad' Bla' z' Vr'b'nika
tuei se za ed'n' vinograd: da mi ga nedadu odkupit', a mene pristoi. I e kunten 'talo to
vie i ti po'tovani mui, ki bihu on'di, da mozi otkupiti vsaki, komu pristoi, naiprvo
mu'ski rod', a paki en's'ki".3 .

Dopuna Statutu od 1. rujna 1476.:

"Budui gospodin' plovan' i sudac i vi'nici v'si nakup na vratih v' Vrb'nici,

'

1
Brav je mjera za zemlju veliine oko 250 m2. Vidi podrobnije u Z. HERKOV, Mjere
Hrvatskog primorja, Rijeka, 1971., 107-110; M: VLAJINAC, Renik naih starih mera, Beograd,
1964., 165-166.
2
0 "opinskoj" zemlji na kvarnerskom pravnom podruju vidi MARGETI, Creske
opine, cit. (5.), 22-29; ISTI, Psefizma o osnivanju grke kolonije na otoku Koruli, iva antika,
XXI., 1971., 189-204, osobito 200 i d. o nainu prisvajanja opinske zemlje u srednjem
vijeku u naim krajevima.
3
Iz teksta se moe zakljuiti da je roako pravo otkupa vailo na Krku i prije 1382.
god. Prema Krkom statutu na latinskom jeziku iz poetka XVI. stoljea, knj. I., gl. 75, na
Krku je postojalo pravo prvokupa i otkupa koje je pripadalo rodacima, svojti i susjedima. Usp.
isti Statut, knj. II., gl. 68

189
uinie vie meju sobu, za pobol'an'e kmet',4 da niedna koze trpela ni ovc'e, ka se
naide v' vinogradi, da plaa penu soldini 18 t'r kodu i da se ima prikazati s'led' do 2
dni pred' vi'nikom, da e bila v' vinogradi; a da se ima eti i d'rati do 3 dni. I ako ne
5
odkupi do 3 dni, daju mozi od'rit' i raz'dilit' na 3 deli".6

L. M.

4
Kmet je osoba koja dri zemlju u vjenom zakupu koji ima stvarnopravna obiljeja.
Kmetovo stvarno pravo jaalo je tijekom stoljea prema nekog vrsti ogranienog vlasnitva.
Vidi L. MARGETI, Hreljinski urbar iz 1700. godine, VHARP, XXI., 1977., 197-242,
osobito 202-204; VHARP, XXII., 1978., 119-161, osobito 126-128.
5
Oderati.
6
0 poljskoj teti u bizantskom pravu vidi L. MARGETI, Zemljoradniki zakon,
ZPFR, 3., 1982., 85-122.

190
 59.

IZ IBENSKOG STATUTA

(Volumen statutorum, legum et reformationum

civitatis Sibenici, Venetiis 1608)

IBENIK. DALMACIJA-HRVATSKA XIV. stoljee

(serv, sluga, notarijat, notarska knjiga imbre-
vijatura, javna isprava, samovlasno nasaivanja
vinograda, dosjelost, prvokup, zajam, zastara,
zalono pravo, sin u vlasti, emancipacija,
neoporuno nasljeivanje rodaka, maloljetnik,
djelatna sposobnost osobe u vlasti, dioba
ostavine, preferiranje djeteta, oporuka, prava
enske djeee na ostavinu)

LITERATURA: U. INCHIOSTRI, Per la storia degli statuti di Sebenico, ASD god.

VI., Roma, 1928., 471-483; L. MARGETI, Nasljedno pravo descendenata po
srednjovjekovnim statutima ibenika, Paga, Braa i Hvara, ZPFZ, XXIL, 1972.,
339-366.

I. Osobno, obiteljsko i nasljedno pravo

Knjiga II., glava 50. "(...) ako sin u vlasti oca (Jlius in potentate patris) kupi neku
1
stvar, (...) takva kupljena stvar (res empta) (...) pripada (...) ocu".
Knjiga II., glava 51. "Ako sin koji ima ili nema ene ivi odvojeno od oca u drugoj
2
kui i eli kupiti neku stvar, (...) neka prvo takav sin trai otputanje iz oinske vlasti

1
Sin u vlasti stjee sve za oca: ogranienje pravne sposobnosti. Ista odredba u Pakom
statutu, knj. II., gl. 22. (Statuta Comunitatis Pagi, Venetiis, 1637.)
2
Za emancipaciju nije dovoljna sama injenica enidbe ili voenja odvojenog kuanstva.
Tek 1438. god. (reformacija broj 241 ibenskog statuta) odreeno je da se dijete odmah stjecanjem
punoljetnosti oslobaa oinske vlasti. 0 pretpostavkama emancipacije po istarskim i dalmatinskim
statutima v. L. MARGETI, Aliquid in contentu et benedictione istarskih statuta, Jadranski
zbornik VIII., 1972., 188-191.
Ista odredba u Pakom statutu, knj. II., gl. 23.
191
(emancipari), pa ako otac (...) to nee, tada takav sin moe doi pred gospodina
kneza i kuriju i traiti emancipaciju, (...) pa se treba sastati savjet 15 mudrih (koji o
tome odluuje). Takoer moe otac ili majka emancipirati one koji su pod njihovom
vlau (sibi subditos) po svojoj volji pa to god je taj stekao nakon emancipacije,
pripada njemu (tj. emancipiranom) (...) ako se o emancipaciji saini javna isprava
(publicum instrumentum).
Knjiga IL, glava 56. "Odreujemo da su maloljetnici (minores seu minus perfectae
aetatis) muke osobe mlae od 16 godina, a enske mlae od 14 godina te odreujemo
da se njima zabranjuje upravljanje stvarima i ugovaranje dok ne postanu punoljetni
(perfectae aetatis)".3
Knjiga III., glava 38. "Dane bi imovina sinova (...) u vlasti oca (...) pretrpjela tetu
(...), zabranjujemo da neki od reenih sinova (...) sklapa ugovore (contrahat) bez
odobrenja i suglasnosti oca ili majke (absque licentia et contra ctus patris vel matris)".4
Knjiga IV., glava 5. "Zabranjujemo da neki ibenanin (...) pozajmljuje (possit
mutuare pecuniam) uz davanje zaloga ili bez zaloga'(cum pignore vel sine pignore)
servu ili ancili ibenana (...) (jer inae mora) odmah vratiti zalog bez vraanja zajma
uz kaznu u korist opine od 40 malih soldina. Usto neka vrati novac gospodaru (...)".5
Knjiga IV., glava 38. "Odreujemo da ni jedna osoba podlona neijoj vlasti,
gospodstvu, slubi ili obitelji (supposita sive manens sub potestate, dominio, servitio
velfamilia alicuius), bez obzira na to je li sluga ili sluavka ili sery odnosno ancila
(sive sit serviens vel mercenaria sive servus vel ancilla), (...) ne moe gospodareve
stvari prodati, darovati, zamijeniti, obvezati ili na bilo koji nain otuditi bez odobrenja
svoga gospodara".6
Knjiga IV, glava 63., rubrika: "Nadalje, dobra treba razdijeliti u roku od 10 godina
medu sudionieima, inae se posjednik smatra pravim vlasnikom (possessor pro vero
domino habeatur)".'
Knjiga IV., glava 64. "(...) otac ili majka mogu (...) dati (...) prije dijela (ante
partem) kojem god od sinova ili keri etvrti dio svojih pokretnih i nepokretnih stvari

3
Ista odredba u Pakom statutu, knj. II., gl. 27.
4
Ogranienje djelatne sposobnosti sina u vlasti. Usp. Zadarski statut, knj. II., g1. 94.; Paki
statut. knj. III., gl. 27.
5
Usp. Zadarski statut, knj. III., gl. 5.; Paki statut, knj. IV., gl. 4.
6
Usp. Zadarski statut, knj. III., gl. 21.; Paki statut, knj. IV., gl. 28.
7
Usp. Zadarski statut, knj. III., gl. 60.; Paki statut, knj. IV., gl. 47.
8
Oit dokaz da je u ibeniku jo na snazi pravni institut obiteljskog vlasnitva koji se u Dalmaciji
vrlo ilavo odravao: djeca imaju pravo na obiteljsku imovinu, a otac je u naelu ovlaten
raspolagati samo manjim dijelom (u naelu svojim dijelom koji odgovara najee dijelu u
visini dijela jednog djeteta), dok je nad preostalim dijelom obiteljske imovine imao samo
pravo upravljanja i ovlast rasporedivanja te imovine medu djecom za sluaj smrti radi
izbjegavanja eventualnih nesuglasica. Prodor individualistikih shvaanja oituje se u tome to
192
 Knjiga V., glava 21. "(...) svatko smije o svojim stvarima uiniti oporuku (...); ako
ima zakonite nasijednike (haeredes legitimos) ili njihove potomke (autprohaeredes),
neka im ostavi polovicu svojih pokretnih ili nepokretnih stvari (...) jer po pravu (de
iure) nitko ne moe iznaslijediti one koji po pravu moraju biti nasljednici, osim ako ne
postoji zakoniti razlog".9
Knjiga V., glava 22., rubrika: "sinovi i keri dijele nasljedstvo na jednake dijelove,
osim to keri nemaju udio u oevim kuama".10
Knjiga V, glava 29. (Ako neoporuno nasljeuju descendenti ili ascendenti, nisu
obvezni odvojiti neto iz nasljedstva za duu umrloga.) "Kada pak nasljeuju braa ili
sestre (...), tada treba namijeniti trei dio dobara umrloga za njegovu duu". (0 nainu
namjene odluuju osobe koje izaberu knez i kurija.) "Ako pak nasljeuju sinovi brae
i sestara (...), takvo nasljeivanje obuhvaa samo polovicu tih dobara (...)"."

II. Stvarna i obvezna prava

Knjiga III., glava 35. "(...) ibenski notari (...) duni su odmah (...) upisati (...) sva imena
svjedoka i ugovornih strana, stvar, cijenu, mee i granice (...) dan, mjesec i godinu (...) i da
istoga dana kad ih se zamolilo (eodem die quo rogatusfuerit) upiu sadraj cijele isprave u
bil'enicu svojih naerta pravnih poslova (in quaterno suarum abbreviaturarum
J J p p (q (...) .
Knjiga III., glava 27, rubrika: Notarje duan u rokujednog mjeseea sastaviti ispravu
u javnopravnoj formi (instrumenta complere informam publicam).
Knjiga IV., glava 44. "(...) svatko moe svoju nekretninu prodati i otuditi, (...) s
time da stvar koja se prodaje, ako je bila u suvlasnitvu (de confraternitate), treba biti
razdijeljena (...). Od dana uinjene prodaje (...) doputeno je bliem rodaku (propinquis
seu proximo), i to ascendentima i descendentima do etvrtog stupnja to brai,
sestrama i roacima po mukoj lozi (consanguineis) do treeg stupnja (...), doi pred
kuriju (...)

je otac i pri raspodjeli dijela obiteljske imovine koja pripada djeci dobivao postupno sve
vea prava. Jedno je od tih prava i mogunost preferiranja jednog djeteta, najprije s desetinom, a po
ibenskom statutu ve i s etvrtinom obiteljske imovine. 0 tom podrobnije MARGETIC,
Preferiranje, cit. (41.), 215-247.
9
Osebujan kompromis izmedu starijeg prava, po kojem je nakon smrti oca obiteljska
imovina morala pripasti djeci, i novijeg prava, nastalog pod utjecajem postglosatorskog
oivljavanja rimskog prava. Djeca nemaju pravo na "nuni dio" u smislu Justinijanova prava,
ve je njihovo nekadanje puno pravo nasljeivanja ogranieno ovlatenjem oca da raspolae
polovicom imovine. Oit je postupni prijelaz od obiteljske na individualnu imovinu.
10
Oinske kue bile su rezervirane za muko potomstvo u ibeniku, Pagu, Brau i Hvaru.
0 tome podrobnije MARGETI, n. dj. u Lit..
11
Usp. Paki statut, knj. V., gl. 25. Ovo je jedan od razmjerno vrlo rijetkih ostataka
bizantskog prava u dalmatinskim pravnim sustavima. Naime, premajednoj noveli cara Konstantina
Porfirogeneta, ako tko umre bez oporuke i djece, jedna treina pripada Crkvi, a dvije treine
roacima (ili dravi).
12
Usp Zadarski statut knj II gl 89.; Paki statut knj III gl 26
193
u roku tri mjeseca i platiti (...) kupcu cijenu prodane stvari".13
Knjiga III., glava 47. "(...) tko eli prodati kuu, polje ili vinograd iii bilo koju
drugu nekretninu (possessionem) ili darovati i1i zamijeniti ili uiniti bilo koje otuivanje,
ne moe to uiniti bez javne isprave jer inae (...) takva prodaja (itd.) nije valjana".14
Knjiga III., glava 48. "(...) tko dri ili posjeduje (tenuerit vel possederit) zemlje,
vinograde ili kuu iii bilo koju drugu nekretninu kroz 30 godina mirno, (...) takav se
posjednik smatra (...) pravim vlasnikom (verus dominus)
Knjiga III., glava 49., rubrika: 0 preskripciji deset godina uz ispravu o posjedu
16
(de praescriptione decem annorum cum carta possessionis).
Knjiga III, glava 62. "(...) ako neka osoba zasadi vinograd na nekoj zemlji (...) za
koju drugi tvrdi da mu pripada, ako je (taj drugi) doao unutar dvije godine (...), osueni
nasaiva (plantator) treba odmah vratiti reeni vinopgrad vlasniku reene zemlje.
Ako vlasnik zemlje trai do deset godina svoja prava, osueni nasaiva duan je iz
vinograda trajno davati godinje zakupninu (terraticum) prema pravnom obiaju ovoga
podruja (...). Nakon deset godina zahtjev vlasnika zemlje nee (sud) nikako uzeti u
17
obzir (audiri), nego mu je reena zemlja zakonski zastarjela (praescripta) (...)".

L.M.

13
Rije je o roakom otkupu. Podrobnosti u MARGETI, Bizantsko pravo prvokupa,
cit. (41., bilj. 11). U Dalmaciji nije dolo do recepcije bizantskog prava, to se vidi npr. i po tome
daje u ibeniku susjedima odobren otkup zemlje tek reformacijom iz 1438. godine.14- Posjednik
na osnovi usmene prodaje moi e nekretninu dosjesti nakon 30-godinjeg mirnog posjeda. V.
knj. III., gl. 48.
15
Za dosjelost se ne trai ni dobra vjera ni naslov, jer se taj pravni institut razvio iz
gubitne zastare. Podrobnosti v. u MARGETI, Stvarna prava. cit. (1.), str. 79-82. Usp. Zadarski
statut, knj. II., gl. 105.; Paki statut, knj. III., gl. 32.
16
Rok preskripcijeje deset godina, ako stjecatelj ima naslov, i to u obliku javne isprave.
Statut rabi izraz carta, a ne notarski izrazpublicum instrumentum, to je dokaz da lanak
potjee iz staroga statuta, u kojem notarijat jo nije bio uveden u ibenik.
17
Zanimljivo rjeenje sukoba interesa neovlatenog nasaivaa i vlasnika zemlje.
Nasaiva vinorada stei e nakon 10 godina mirnog dranja vlasnitvo zemlje na kojoj je
nasadio vinograd, premda oito nema drugog naslova nego puku okupaciju tue zemlje. Naprotiv,
prema knj. III., gl. 39. ibenskog statuta, osoba koja je kupila neku zemlju usmeno, tj. bez
isprave, dosjeda vlasnitvo tek nakon 30 godina. Izgleda vjerojatnim da je takav posjednik morao
biti zatien nein analognim publicijanskoj akciji rimskog prava
194
 60.

TZV. QUALITER (PACTA CONVENTA). PRIPIS RADU

TOME ARCIAKONA HISTORIA SALONITANA 0
NAVODNOM UGOVORU HRVATA S KOLOMANOM
(CD, II., 8-9)

HRVATSKA Druga polovica XIV. st.

("dvanaest plemena hrvatskoga kraljevstva")

LITERA TURA: S. ANTOLJAK, Pacta ili concordia od 1102, Zagreb, 1980., tamo i
ostala vrlo opsena literatura; MARGETI, Stvarna prava, cit (1.), 107-121.

Kako su se i kojim ugovorom predali Hrvati kralju Ugarske. Koloman po Bojoj

milosti, sin Vladislava, kralja Ugarske, drei kraljevstvo namjesto (loco) svoga oca,
zato to je bio vrlo snaan, odlui podrediti itavu Hrvatsku do dalmatinskog mora (pa)
doe sa svojom vojskom do rijeke Drave. Hrvati pak douvi dolazak kraljev sakupili
su svoju vojsku i pripremali se za bitku. Kralj pak saznavi za njihovo okupljanje poalje
svoje glasnike u elji da s njima prijateljski pregovara i da s njima sklopi ugovor, kako
budu htjeli. Hrvati, sasluavi poslanstvo gospodina kralja na sakupljenom vijeu, svi
su (to) zajedno prihvatili i poslali 12 mudrih plemenitih Ijudi (nobiles) iz 12 tribusa
Hrvatske, i to kneza (comitem) Jurja od roda (de genere) Kaia, kneza Ugrina od roda
Kukara, kneza Mrmonju od roda ubia, kneza Pribislava od roda udomiria, kneza
Jurja od roda Snaia, kneza Petra od roda Muria, kneza Pavia od roda Gusia, kneza
Martina od roda Karinjana i od roda Lapana, kneza Pribislava od roda Polia, kneza
Obrada od roda Laniia, kneza Ivana od roda Jamometa, kneza Miro(ne)ga od roda
Tugomiria, koji su mu, doavi do gospodina kralja, iskazali duno potovanje
(reverentia). Gospodin pak kralj primio ih je s poljupcem mira i odnosio se (prema
njima) uz poasti (pa) su doli do ove nagodbe (concordia): da svi naprijed reeni dre
svoje posjede i imovinu sa svima svojima na miran i nesmetan nain; da ni jedan od
naprijed reenih rodova ni njihovi Ijudi nee biti obvezani na plaanje poreza i tributa
naprijed spomenutom kraljevskom velianstvu, nego su samo duni (to uiniti) naprijed
reeni gospodinu kralju kada tko napadne njegove granice. Tada, ako gospodin kralj
poalje po njih, duni su ii s najmanje 10 oboruanih konjanika od svakog naprijed
reenog roda na svoj troak do rijeke Drave, a odanle prema Ugarskoj na troak
gospodina kralja (i) sve dok vojna traje treba da ostanu. I tako je bilo odreeno godine
1102. itd.
195
 Vijest iz Qualitera je vrlo nevjerodostojna. Osnovni je prigovor toj vijesti da se
"dvanaest plemena hrvatskog kraljevstva" kao naziv i kao javnopravna ustanova ne
pojavljuje ni u jednoj vijesti prije sredine XIV. st. Usto postoje u vijesti netonosti i
neloginosti. Nije tono da je Koloman sin Ladislava a nije nimalo vjerojatno da su
Hrvati poslali svoju vojsku ak do Drave, jer je Slavonija jo od Ladislava vrsto u
rukama ugarskih kraljeva. Rod Karinjana-Lapana poznatje tek u drugoj polovici XIV.
st., a prije toga plemii to ire porodice nazivali su se Lapanski plemii. Hrvati navodno
izabiru iz svakog "tribusa" (ire teritorijalne zajednice) po jednog plemia iz jedne
ugledne porodice (genus, generatio) toga tribusa i ti predstavnici dobivaju velike
privilegije, ali - samo za svoje porodice ("svi naprijed reeni"!), to znai da su svi
ostali hrvatski posjednici obvezani na plaanje poreza. Zadnje navedeni prigovor moe
se izbjei tako da se izjednae pojmovi tribus i generatio, ali to otvara nove tekoe
(npr. nije vjerojatno da se rabe jedno do drugoga dva naziva za istu pojavu).

L. M.

196
 61.

IZ ZAKONA GRADA KASTVA

(Margeti, Radovi Z., 36., 1994., 295, 298)

KASTAV. KVARNER 1400.

(satnik, "ekskuzati", djelatna sposobnost
osobe u vlasti)

LITERATURA: L. MARGETI, Darovanje i protudarovanje u baanskim

ispravama 14. i 15. stoljea, KZ, 5., 1972., 185-213.

Kapitul 22
1
(...) nigdor nemore od tuja sina ni keri ni junaka ni device nijednoga blaga kupiti
2
prez volje njih stareih ; ako bi kupil, davi otac ili vsaki gospodar svaki soldina dva,
3
ima imeti to, a jest bilo prodano.

Kapitul 42
(...) satnik na svako leto more za sebe vzeti van od strae od tih dvanajst deseti od
4
vsakoga deseta jednoga kmeta (...).
L.M.

1
S luga.
2
Ograniena djelatna sposobnost osoba u vlasti. Dakle, odredba se ne odnosi na
emancipirano dijete.
3
Imalac vlasti moe ponititi ugovor osobe u vlasti, s time da kupcu plati 2 soldina. Oni
ovdje imaju znaaj formalnosti ponitenja ugovora. Dakle, ugovor osobe u vlasti nije naprosto
nevaljan.
4
Tzv. ekskuzati, poznati npr. na Grobniku [Ugovor Petra Zrinskog s Grobnianima, cit.
(50.), toka 19], na Krku (Krki statut na latinskom jeziku, knj. II., gl. 4.) itd. Ekskuzati su
poznati i u Istri jo pa Rianskom placitu [v. MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), 17, bilj. 28]
koji ih navodi kao poseban privilegij istarskih tribuna u doba bizantske vlasti.
197
 62.

UGOVOR 0 PRODAJI SIMULIRAN KAO DAROVANJE

I PROTUDAROVANJE
(URMIN, 118-119)

BAKA. KVARNER 1420., 1. svibnja

(potknein, prodaja, darovanje-protudarovanje,
ugovorna kazna, prvad)

LITERATURA: MARGETI, cit. (61.) 185-213.

Let' g(ospo)dn(ih) 1420 m(i)s(e)ca maja pr'vi d(a)n' na vlazi, a to bilo e v' B(a)ci
na dvori Iv(a)na Ku(e)v'a, pl'v(a)na ba'koga pr(e)d' pod'kn(e)(i)n(o)m" P(e)tr(o)m
i pr(e)d s(u)dcem' Jur'em Povr'zoviem i pr(e)d prv(a)d(o)m'2 Duimom' (...) i poli
nih' sv()doci: (...) e dal i d(a)r(o)val Iv(a)n' Ku(e)vi (...) fra tefanu, priuru s(veta)go
Sp(a)sa i fratrom' i cr(i)kvi (...)3 ed'nu z(e)mlju ka e v' drazi bakoj (...) a kun'fmi su to
z(e)mle: (...); a fratri vie pisani sprotu daru esu Bali i d(a)r(o)v(a)1i41v(a)nu Kueviu
(...) 4 d(u)k(a)ti na zlato od kih pinez e kun'ten't pl'van' vie pisani, da e plaen'. I od'
nina naprid (...) fra St(e)f(a)n' i fratri i cr(i)kva vie pisana esu vol'ni to z(e)mlju (...)
od'dati i prodati i uivati k(a)ko vse svoe. I se obligal' pl'van' vie pisani z' se i z'
svoih ostalih' (...) fra St(e)f(a)na (...) i fr(a)tar' (...) i cr(i)kv' (...) braniti i od'braniti od
vsakoga (lovi)ka i sproti tomu ne poitis v' penu od' duplab'i 'pen'die od' koga dupla
l
0 potkneinu v. MAURANI, Prinosi, cit. (19.), 961-962.
2
0 prvadu v. C. JIREEK, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjeg veka, Beograd,
1972., 20, 105. Prvad je panromanski naziv pa nema potrebe izvoditi ga iz staromletakog i
starofurlanskog. V. MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit. (15.), str. 41, s literaturom.
3
Pojam pravne osobe bio je u antici i u srednjem vijeku tek u povoju. Zato Ivan
Kuevi obdaruje priora, fratre i crkvu.
4
Darovanje i protudarovanje prikrivaju prodaju ne samo na Krku nego i u Zadru,
Lastovu itd. Takvim nainom otudivanja izbjegava se roako pravo prvokupa. Podrobnije s
literaturom v. u uvodno navedenom radu.
5
Klauzula defenzije kojom "darovatelj" jami za eventualnu evikciju.
6
Ugovorna kazna.

198
 7
imii poiti pol' g(ospo)di i op'ini, a pol strani. Ka Pena plaena vola neplaena, a to
8
Pismo tvr'do stoi.
Aja St(a)n(a)c' pisac op'aeini ba'ke bih' na vsem' tom' i pisah' e z'pro'nju obiju
9
stranu i po z'p(o)v(i)di sud'c' vie pisanih' pravo i virno .

L.M

7
0 razdiobi ubranih globa i kazna na Krku i ostalim kvarnerskim pravnim podrujima v.
MARGETI, Creske opine, cit. (5.), 19-22. Prema Krkom statutu na hrvatskom jeziku iz
1388. god., globe i kazne dijelile su se tako da je jedna polovica pripadala oteenom, a druga
knezovima. Jedino kod kraa sudjelovala je i opina, i to tako da se od dijela koji je pripao
knezovima odvajalajedna treina za opinu.
8
Ugovorna kazna nema dakle znaaj odustatnine. Drukije u starom hrvatskom pravu i
uope u barbarskim pravima. Podrobnosti u uvodno navedenom radu, Lit.: 135-137.
9
Notareva klauzula. On je ujedno i svjedok (bih na vsem tom). Stranke ga mole da
napie ispravu (u latinskim ispravama: rogatus), a suci, tj. potknein, sudac i prvad, daju mu
nalog (u latinskim ispravama: iussu).
199
 63.

IZ "LIBRI FASSIONUM SEU FUNDUALES"

ZAGREBAKOG GRADECA1
(a: MCZ, IX., 137; b: MCZ, X., 173; c: MCZ,
XI., 4; d: MCZ, XI., 100)

ZAGREB. SLAVONIJA a) 1427., 27. sijenja

(libri fassionum seufunduales; dvor - curia; b) 1457., 1. veljae
ius perpetuum possidendi; dacia et servicia; c) 1471., 2. veljae
civitet) d) 1514., 11. oujka

LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije; KAMPU, cit. (45.); S.

KRIVOI, Zagreb i njegovo stanovnitvo od najstarijih vremena do sredine 19
St., Zagreb, 1981.; APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986., ISTA, 1998., cit,. (28.),
ISTA, Vlasnitvo itd. (cit. 45.)

a) Gospoa Skolastika, ki Pavlova, sina Andrejeva iz Turra, udova pok. Jakoba

Portulana, sina Ivana, naa sugradanka, prodala je u trajni posjed (vendidit perpetuo
possidendam) svoju kuu zidanicu skupa sa zemljitem i (pomonim) zgradama,
koja se nalazi u gradu izmeu kua i imanja (...) Benedikta i Pavla, nekadanjih
vijenika, naih sugraana, sinova Gijana suca, s jedne strane, te s druge strane djece i
nasljednika reenog Pavla, sina Andrejeva, naih sugraana, veliine jedne cijele kurije sa
svojim pripadnostima, plemenitim muevima magistru Ivanu, slubenom literati iz
Rakonoka, te Gaparu, njegovu bratu, sada naim gradanima, za dvadeset i est
zlatnih forinti.
b) Gospoa Margareta, najprije udova pok. Pere vijenika, a zatim i udova pok.
Bricija suca, darovala je u trajni posjed svoju kuu, kako zidanu tako i drvenu u
(...)

1
Odlukom gradskog magistrata od 28.I.1384., mimo ve postojeih sudskih katerni u
kojima se kronoloki biljeilo tekue dogaaju na sudu (vidi prilog 45) u zagrebakom su Gradecu
uvedene i posebne gradske knjige. U njima su, pod prijetnjom nitavosti, koncem sijenja te
poetkom veljae, prije nastupa mandata novog gradskog magistrata, registrirani svi poslovi
zakljueni u protekloj godini koji se tiu nekretnina, a strankama izdavane isprave o steenom
pravu (litera confirmatoria, litera privilegialis). Upisi koncem 14. stoljea predstavljaju tek
kratke zabiljeke koje sadre samo najosnovnije podatke o strankama, pravnom naslovu, nekretnini
koja je predmet transakcije, te rjee, akoje rije o kupoprodaji, o iznosu kupovnine. Ve koncem
treeg desetljea 15 stoljea ti su upisi mnogo opirniji i bogatiji podacima ponajprije o
200
gradu izmeu kua takoer zidanica i zemljita Antonija, naega sadanjeg vijenika,
2
te Nikole, krojaa, veliine est kvarti kurije, vrt u predgradu ispod vrta Matije
vijenika i Mihovila vijenika, njegova rodaka, nadalje vinograd iznad crkve sv. Jurja
muenika, unutar vinograda suca Ivana, sina naprijed reena Pere vijenika, kao i
oranicu u gradskom polju unutar zemlje reenog Ivana suca, veliine 17 jutara, te
jedno sjenite u gradskom polju izmeu sjenita Klementa mesara, s istoka, te Jurja
krojaa, sa zapada, sa svojim pripadnostima, reenom Ivanu sucu, sinu svome, s time
da zadrava jednu kvartu u reenoj kui i imanju, koju je gospoda Margareta za sebe
zbog graanstva rezervirala sebi u trajni posjed do svoje smrti (pro se usque ad mortem
suam racione civilitatis pro se reservavit perpetuo possidendam).
c) Martin (...) zemljoradnik, sin Bricija, iz sela Dedi, i Agneza (...) udova pok.
Klementa zemljoradnika, ki Krianova, sina Antonijeva iz reenog Dedia, nekada
naeg sugraana, sada zakonita supruga reena Martina zemljoradnika, prodali su

naziva te katerne gruntovnicom. Ova je praksa, vie ili manje kontinuirano i dosljedno, vodena
sve do 1526. god. Knjige o posjedima (naziv potjee od Tkalia:"(...) librifassionum"),
budui da su ih ak donedavna u nas zvali "faijama" (...), i naziv "librifunduales", budui da
je ova rije obina na zapadu u srednjem vijeku (...) (vidi MCZ, XI., uvodna studija), dio su
MCZ-a koji sadri najvie podataka o stvarnim pravima na nekretninama - pravu vlasnitva,
emfiteuze, slunosti, realnom osiguranju te o reimu nasljeivanja i mnogim poslovima prometa
kojima se stjecalo prava na nekretninama.

2.
Curia (dvor, kua sa zemljitem) bilaje i jedinica mjere za oznaavanje veliine kue
sa zemljitem (domus cumfundo). Veliina domusa i ostalog gradskog prostora (fundus vacuus,
stacio, turns murata) izraena je veliinom kurije. Kurija, odnosno dvor, dvorno mjesto,
zapremala je pa nekim izvorima prostor od 120 Takata duljine (lakat, laketh = 45 cm) i 96
irine. U drugim izvorima nalazimo druge mjere, pa se stvarna veliina kurije ne moe
izraunati (vidi o tome TKALI, uvod u MCZ, VII., te MCZ, IX. i I. KAMPU, 8).
Gradeki su domusi i ostale nekretnine mogli zapremati prostor od vie kurija, prostor od jedne
kurije (curia integra), polovice (media), etvrtine (curia quarta) ili osmine (octava curia). Iz
gradekog popisa gradana, stanovnika, njihovih dabina te kua u gradu iz 1368. god. saznajemo
da je stambeni fond grada te godine obuhvaao 282 cijele kurije, jednu polovicu i jednu
osminu kurije (vidi MCZ, XI., 236). Najvei postotak iteljstva stanovao je u kuama veliine
media i quarta (78%), 17% imalo je kuu koja je zapremala prostor od media do curia
integra, a svega 5% imalo je kuu koja je obuhvaala prostor vei od jedne kurije. Najvea kua
u gradu, stanovitog Petra Lugerija (MCZ, XI., 231), nalazila se na prostoru triju cijelih kurija i
jedne kvarte, jo trojica graana imala su kuu veliine oko dvije kurije, a svi su se ti domusi
nalazili unutar gradskih zidina, u jednoj od devet gradskih inzula. U otarskoj vesi (Ficus
Theutonicorum seu sutorum) bilo je 153 domusa, smjetenih na prostoru 57 cijelih kurija, a
oko 5% njih nisu bile vee od jedne kvarte kurije. Ukupni broj kua u Gradecu u doba kada je
popis nainjen nije mogue izraunati - poetak popisa nije sauvan, te nedostaju podaci o
domusima u prvoj i u dijelu druge gradske inzule. Po jednoj pretpostavci, ukupni fond kua u
Gradecu polovicom XIV. stoljea iznosio je oko 400 domusa (vidi KAMPU, op. cit.) -
usporedi priloge 45. i 72.
201
 3
s pravom trajnog i neopozivog posjeda te posve slobodna raspolaganja prema uvjetima
reenog grada (vendiderunt jure perpetuo et irrevocabiliter possidendam et juxta
condicionem dicte civitatis quomodocumque voluerit disponendam) vinograd, nazvan
Prekrinak, koji se nalazi na naem teritoriju na brdu odnosno mjestu zvanom Jelenovac,
(...) iznad nekog jarka i opinskog puta s istoka, zajedno sa umarkom iznad i ispod
toga vinograda koji se prua do rijeke (...) (slijedi opiran opis lokacije), Petru, seoskom
naelniku iz Dedia, naem sugradaninu, te preko njega njegovim nasljednicima, za 17
bekih pensa, od istog Petra isplaenih.

3
Terminom ius perpetuum possidendi (rjee samo ius perhennale) oznaavalo se u
izvorima zagrebakog Gradeca XIV., XV. i XVI. stoljea pravo vlasnitva. Pravi sadraj i granice
pojedinih ovlatenja koja ine ovo pravo otkrivaju nam njegov karakter koristovnog feudalnog
vlasnitva, ali se taj sadraj i granice postupno pomiu - to je u uvjetima sve razvijenijeg robno-
novanog prometa i neminovno - u smjeru sve veeg upotpunjavanja i pribliavanja pojmu
pravog privatnog vlasnitva. Izvori otkrivaju, naime, niz ogranienja kojima su podvrgnuta
ovlatenja nositelja toga prava. Imatelj nekretnine plaao je dabine vladaru i gradskoj opini, a
njoj je, ako je rije o nekretnini u samom gradu, imatelj bio duan i stanovite slube (servicia),
to se oituje kao poseban oblik radne rente. Ovlatenikovo raspolaganje nekretninom mortis
causa bilo je stisnuto uskim granicama, pa oporune slobode, kada su bile u pitanju nekretnine,
jedva da je i bilo za podanika Gradeca koji je imao makar i najudaljenijeg kognata. Konano,
vlasnitvo nad nekretninom, tonije kuom u gradu, bio je jedan od uvjeta za stjecanje civiteta,
a i daljnje se razlikovanje stanovnitva na stanovnike (inhabitatores) i stanare (inquilini) po
nekim pokazateljima najvjerojatnije temeljilo na posjedovanju nekretnine - u gradu ili izvan
njega, na teritoriju gradske opine - pa su podanici koji su ispunjavali taj uvjet bili
inhabitatores, a bezzemljai, odnosno oni koji su nekretninu imali samo sub condicione,
inquilini. Tijekom XV. stoljea daju se izdvojiti neke tendencije upotpunjavanja vlasnikovih
ovlatenja i udaljavanja od koncepta feudalnog vlasnitva. Obveze ovlatenika prema
nadreenim instancijama - vladaru i gradskoj opini - premda brojnije u drugoj polovici XV.
stoljea, poprimaju postupno osobine poreza, a oporuna mu se sloboda proiruje toleriranjem
legata nekretnina namijenjenih nesrodnicima pro anima (vidi priloge 53. i 64.) ili zbog drugih
motiva. Meutim i navedene restrikcije i skuena oporuna sloboda i isto feudalni karakter
njegovih obveza na servicia i ovisnost njegova statuta i opsega politikih prava, koja mu se
dodjeljuju iii uskrauju u ovisnosti o posjedovanju ili neposjedovanju nekretnine, odnosno o kakvoj
se nekretnini radi,jasno odreduju prevalentno feudalni karakter tog vlasnitva.

Gradeki su pisari i notari mjestimice s mnogo ambicija nastojali dati to potpuniji opis
vlasnikovih ovlatenja, ali ma koliko nam sugerirali njihovu punou i neogranienost, krug se
njihovih objanjenja zatvara te granice tih ovlatenja postavljaju uputama na condicionem civi-
tatis ab antiquo approbatam. Mjestimice se spominje ak i "puno i mirno vlasnitvo" (opina
npr. prodaje vinograd za 18 forinti i obvezuje se tititi kupca in pleno etpacifico dominio (MCZ,
IX., 299, 1), a umjesto o trajnom posjedu govori se o ius etproprietas (MCZ, IX., 18, 6),
premda su termini dominium i proprietas posve iznimni i rijetki, pa se i doimaju kao strana
tijela. ini se da su gradeki gradski notari koji su imali barem ars notarialis i bili educirani na
rimskom pravu traili u stvarnosti ono ega tamo jo nije bilo.

202
 4
d) Martin kroja, na sugraanin, zet pokojnog Antonija, takoder krojaa, zvanog
Desel, prodao je i predao u naoj nazonosti s pravom trajnog i neopozivog dranja,
posjedovanja i imanja te posve slobodnog raspolaganja po uvjetima grada od davnine
kao privilegij priznatim (vendidit et contulit coram nobis jure perpetuo et irrevocabiliter
tenendam, possidendam pariter et habendam, ac iuxta condicionem civitatis
prenotate ab antiquo privilegialiter approbatam quomodocumque voluerit
5
disponendam), svoj vinograd, prije pod censusom na teritoriju grada izmeu vinograda
nasljednika i sljednika pokojnog Andreje Herstvenka (...), od kojeg nam je godinje
isplaivao 20 bekih (denara) u na komitat, koje smo tom Martinu za jednu forintu i
27 solida na molbu njegovu i svih posjednika toga vinograda otpustili i oslobodili
6
trajnim pravom (eiusdem vinee relaxavimus et delibertavimus jure perpetuo)
zajedno sa svim koristima, uporabama i pertinencijama toga vinograda i umarka
gospodinu Jakobu, rektoru Oltara dvanaest apostola u naoj upnoj erkvi sv. Marka
evangeliste izgraena i osnovana, za est i pol forinti.
M.A.

4
U posjedovnim katernama, uz stjecatelja nekretnine u samom gradu (domus i1i
eventualnofundus vacuus), nailazimo esto na napomenu iam concivis nosier. Od ukupno 169
takvih upisa, u njih 148 novi je graanin stekao potreban uvjet za civitet kupivi kuu, ostali su
ga ispunili stekavi fundus vacuus u gradu, na kojem su vjerojatno u odredenom roku imali
sagraditi kuu. Kudikamo najvei postotak onih koji su u kvaternama upisani kao novi graani
kupci su skromnog i jeftinog stambenog prostora. Od 113 upisa u kojima je naveden podatak o
veliini steene kue, u oko 65% radi se o kui veliine kvarte kurije, a u nekoliko njih predmet
je kupovine i osmina kurije. Navedene cijene su relativno niske, a stanovit broj kua steen je
i samo pro persolucione daciorum (vidi prilog 67.). U atmosferi predstojee turske opasnosti
zagrebaki je Gradec prestao zanimati bogate doseljenike i trgovice europskih gradova, dok je s
druge strane svojim utvrdama privlaio siromani ivalj iz blie i dalje okolice, koji je stjecajem
statuta graanstva, makar i uz krajnji financijski napor, stjecao stanovitu sigurnost koje izvan
utvrdenog grada nije bilo.
Na konstataciju kako je nuan minimum da bi uvjet za civitet bio ispunjen bio trajan
posjed barem kvarte kurije navode nas neki upisi u kvaternama, u kojima se stvarna veliina
domusa, manjeg od kvarte, pretvara racione civitatis u kvartu (...una octava ... in una quarta
faciam redundari). Opina je takvim molbama izlazila ususret vjerojatno motivirana time to
je od faktine osmine kurije mogla ubirati dabine za kvartu kurije. Osim toga, u vie izvora,
kao i u gore priloenom, otuivatelj nekretnina, zadrao je kvartu kurije da ne bi izgubila
civitet. (Vidi priloge 67. i 60.).
5
Ova je formulacija pri upisu prava vlasnitva jedna od najeih, pa je navodimo kao
tipinu.
6
0 pravu trajnog posjeda sub censu (sub condicione) v. APOSTOLOVA
MARAVELSKI, op. cit., te prilog 53.
203
nije bila aktualna, to je i razumljivo. Odsutnost upisa nekretnina crkvi sv. Marka na
ime ove kvarte govori ipak prije o tome da su ti legati, ako ve nisu glasili na novac ili
dragocjenosti, pretvarani u novas i crkvi isplaivan njezin dio, nego da se to ustanova
nije uspjela odrati. Unato estokom otporu, sukobima, zahtjevima za "osloboenje"
od plaanja, pa i prijetnjama, spor izmeu gradeke upne crkve i cistercita sredinom
XV. stoljea o tom pitanju rijeen je u korist upne erkve, dok je zagrebaki biskup
Ivan Alben 1428. god., izmeu ostalog, za graane koji se oglue o zabranu da etvrtina
legatapro anima daju gradekoj crkvi kao sankciju stavio u izgled "uskraenje crkvenog
sprovoda", odnosno za one koji za to zabranu nisu znali - nitavost takve odluke (vidi
MCZ, II,, dos. 53). Dvadeset i etiri godine kasnije odlukaje glasila da cisterciti imaju
isplatiti sve res et bona na ime zaostale kvarte kanonicima Sv. Marka (vidi MCZ, II.,
dos. 162).

M. A.

205
 64a.
STATUSNE SKUPINE STANOVNITVA
(a: MCZ, IX., 133; b: MCZ, IX., 135; c: MCZ,
X., 79; d: MCZ, II., 324; e: MCZ, XI., 28)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1427., 27. sijenja

(cives, inhabitatores, inquilini) b) 1427., 27. sijenja
c) 1447., 11. lipnja
d) 1469., 16. kolovoza
e) 1476., 31. sijenja

LITERATURA: TKALI, Uvodne studije, cit. (27a.); GROTHUSEN, cit. (28.);

N. KLAI, cit. (27a.); ISTA, cit. (28.); ISTA, cit. (17.); ISTA, cit. (45.);
APOSTOLOVA MARAVELSKI, cit. (17.); ISTA, 1986.; ISTA, cit. (28.)

a) (...) osminu (kurije) na zamolbu Petra brijaa priznajemo kao jednu etvrtinu,
graanstva radi (racione civitatis) (...).
b) Takoer opina potvruje (...) nove listine (...) Mihajlu i Klementu, (...) sinovima
Kriana, naim stanovnicima (habitatoribus nostril) i njihovim nasljednicima (o pravu
na) tom vinogradu u zakupu (quandam vineam condicionalem) (...) uz zakupninu estog
dijela i dva pijetla (...).
c) Takoer zidanica i grund te celarij (...) pokojnog Andreje idova (...); jedna
cijela kurija (...) u blizini kue vijenika Valentina (...) koju je Antonije, (...) sin tog
(...) Andreje idova, (...) vijeniku Blau (...) prodao (...) za devedeset zlatnih forinti
d) Mi Gregorije Brada iz Ladomerca (...) plemenitu gospodu, suca i vijenike
(...) prijatelje i brau pozdravljamo sa tovanjem (...); kuriju u vaoj smo sredini (in
medib vestri) kupili i njezinu cijenu u potpunosti isplatili (...). Naime, (...) obeajemo u
svemu postupati po vaim gradskim pravima (...) te se obvezujemo na sva vaa
prava.
e) Takoer Demetrije, vijenik Gal, Andrea i Katarina, (...) udova pokojnog Matije,
izvritelji (oporuke) njegove prodali su (...) dio vinograda sa umom Blau
zemljoradniku, stanovniku naeg teritorija (inhabitatori nostri territorii) (...).

Osim graana (cives) za koje su bila rezervirana "gradska prava" temeljem kojih
su mogli sudjelovati u javnom i politikom ivotu grada (mogli su birati i biti
biranima

206
za gradskog suca ili lana magistrata; putem "tota communitas" mogli su odluivati u
donoenju vanijih odluka grada; imali su pravo na gospodarske i druge olakice te na
privilegije dodijeljene gradu), i ostalo puanstvo - inhabitatores i inquilini, :te km tovi
na teritoriju opine (kao i stranci pod uvjetima koje predvia osnovni gradeki
privilegij ) - bilo je podvrgnuto iskljuivo jurisdikciji gradskoga suda. 0 uvjetima za
dodj civiteta iz vrela ne saznajemo nita izravno (civitet se stjee "modo
consuetudinario", stoji u jednom upisu). Nedvojbeno je ipak da je vlasnitvo iii
usufructus kue (domus) veliine barem etvrtine kurije [vidi vrelo pod a)] bilo
osnovnom materijalnom pretpostavkom. Sveje ostalo, ini se, ovisilo o dispoziciji
magistrata koji je rjeavao molbu pretendenta za civitet i ocjenjivao njegovu
"podobnost". Tkali smatra da su civitet mogli dobiti samo oni koji su ispovijedali
katoliku vjeru i "neporono" ivjeli u gradu godinu dana. Vrela, naime, otkrivaju
vlasnike kurija koji nisu mogli imati civitet (idovi) te one koji ga nisu traili iii iji
je zahtjev odbijen [vidi vrelo pod c)]. Da je Gregoriju Bradau, nakon to je postao
vlasnikom kurije u gradu, upuena molba za civitet pozitivno rijeena, saznajemo iz
katerne 1470. gdje je upisan kao concivis noster. Istog G. Bradaa nalazimo dvanaest
godina kasnije na listi optuenih plemia (MCZ, II., 405-408), a u raunima gradske
opine nekoliko puta nalazimo napomene da je isplaena odreena svota novca
"Gregorio Bradach, curiali chasmensi" (MCZ, XI., 259, 269). Premda nisu imali
"gradska prava" poput inkvilina i premda se u ponekim vrelima s njima izjednauju
(Herga, inquilinus nostre civitatis seu inhabitator - MCZ, V., 342), izmedu tih dviju
skupina stanovnitva treba - smatramo - praviti razliku (drukije Grothusen i N.
Klai). Inhabitatores civitatis sreemo u posjedovnim katernama dodue kao
vlasnike ili dugorone zakupnike nekretnina skronme vrijednosti, ali je meu njima bilo
i bogatih kuevlasnika i predstavnika vlastele koji nisu htjeli ili nisu mogli dobiti
civitet. Tkali je predobro poznavao izvore a da bi, dajui naslov prvom od dva
popisa stanovnitva i kurija iz 1368. g., iji je poetak izgubljen - iz njega izostavio
inhabitatore (Curiae, item numerus civium et inhabitatorum ac taxa eorumdem).
Inkvilini pak, tj, onaj tko "ne ima nita svojeg, nego je na stanu" - kako ga Maurani
definira - jest bezemlja koji svoju egzistenciju rjeava iznajmljujui svoju radnu
snagu. Gotovo 70% od ukupno 352 zabiljeena inkvilina (numerus inquilinorum et
taxa eorumdem) nekvalificiranaje radna snaga; od toga oko polovica jesu "ligonisti",
radnici "cum ligone" koji obrauju tuu zemlju. Tek uz 76 imena naznaen je neki
obrt, premda to moe znaiti i da se radi o nauniku, kalfi gradekog obrtnika. Daleko
najvei broj njih plaa minimalnu godinju taksu od 10 do 20 denara, a tek nekolicina
njih tereti se najviom taksom od 50 denara. Na popisu inkvilina nalazimo i jednog
sveenika, jednog "literates', jednog sviraa, ak jednog "magistra" i jo ponekog sa
zanimanjem "iznimnim" za taj popis. Konano uz osmoricu inkvilina stoji zabiljeka
"habens vineam" - to dakako moe znaiti i dugoroni stvarnopravni zakup - to jo
vie istie injenicu da su inkvilini, od kojih ak 98% nema nikakvih nekretnina (ak
ni eventualno skromnu vinea censualistica) - za razliku od inhabitatora - skupina
bezemljaa, koji ive u kuama gradekih obrtnika i trgovaca, iju zemlju obrauju i u
ijim su duanima i kuanstvima ispomona radna snaga. Akoje po nekim proraunima
Gradec sredinom 14. stoljea imao oko tri tisue stanovnika i ako se uzme u obzir

207
injenica da se na popisu nalaze samo inkvilini mukog spola, moe se pretpostaviti da
je barem svaki trei itelj Gradeca bio - inkvilin. Proces stvaranja dviju antagonistikih
klasa budueg drutva - najamnog radnika i poslodavca - jasno je prepoznatljiv ve u
vrelima iz polovice 14. stoljea, kako nam to izravno dokumentira gradeki popis iz
1368. god., a taj se proces moe pratiti i u vrelima 15. stoljea, koji uz to karakteriziraju
tipina cehovska zatvaranja. Kao i inkvilini i najvei broj inhabitatora spada u
gospodarski i socijalno inferiorni dio gradskog iteljstva, bez prava sudjelovanja u
javnom ivotu grada, a svoju egzistenciju rjeava bavei se svime i svaime, pa u
realnosti bitne razlike izmeu njih - nema. Medutim, u skupinu inhabitatora spadaju i
predstavnici okolne vlastele koji imaju kurije u gradu i koji nisu zainteresirani za civitet
ili im ga gradski magistrat nije voljan dodijeliti i doseljenici s kapitalom i poslovnom
perpektivom koji ne udovoljavaju nekom od uvjeta za civitet i brojno nemala skupina
gradekih idova, koje u vrelima sreemo kao vlasnike kurija u gradu. Svi oni, kao i
vlasnici ili ak dugoroni zakupnici skromnog vinogra4la, spadaju u istu statusnu
skupinu, a vlasnitvo, dugoroni zakup ili usufructus nad nekretninama kriterij je koji
odreuje njihov statusni atribut i odvaja ih od skupine inkvilina, koji "ne ima(ju) nita
svojeg".

M. A.
 65.

IZ PULSKOG STATUTA
(AMSI, XXVI., 1911)

PULA. ISTRA 1431.

(zalog, pignus, conductor dationis, dominus
dationis, prvokup, otkup, dosjelost, stjecanje od
nevlasnika, isprava, kapara, ortakluk, zakup,
prodaja pokretnina od stranca, soceda, kamate,
maloljetnik, tutor curator, cirographaetatalis,
nuni dio, aliquid in contentu et benedictione,
nasljeivanje potomaka, brak "na istarski nain",
brak "kao brat i sestra", civilni postupak, kazneni
postupak)

LITERATURA: B. BENUSSI, Pola nelle sue istituzioni municipali sino al 1797,

1923.; MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.)

Knjiga I., glava 36. "(...) maloljetnik (pupil/us) bez oca ispod 14 godina i
maloljetnica ispod 12 godina trebaju imati tutora, pa ako ga nemaju, vlast treba da se
pobrine da im se dade (...); (dok se to ne uini) maloljetnik (...) ne moe oporuiti (...)
niti se naravno (naturaliter) iii civilno (civiliter) obvezati; (...) a do 18 godina treba
imati skrbnika (curator) (...); ako takva osoba ima skrbnika (curatorem), (...) moe
pristupiti prodaji svojih stvari (...) zajedno sa skrbnikom uz prethodno odobrenje vlasti
(...). Dovretkom tog vremena po pravu se smatra punoljetnim te potpuno
osamostaljenim (cirographaetatalis) i kao ocem obitelji te samostalnom osobom (sui
iuris) pa moe postupati (agere), sklapati ugovore (contrahere) i nagodbe (pacisci)
1
(...),

Knjiga II., glava 12. "Nadalje o svakom poslu (mercato) u Puli ili Puljtini
(Polisana) neka se dade sitan novae za kaparu ili bar lim "za vjeru" (lamam infe) (...)

1
Sastavlja Pulskog statuta dobro poznaje rimsko pravo, to se vidi po razlici tutora i
kuratora, po poznavanju razlike izmeu naravne i civilne obveze, po dobnoj razlici nedoraslih i
doraslih (za enske osobe 12, za muke 14 godina) itd. Stjecanje punoljetnosti sa 18 godina
treba pripisati najvjerojatnije langobardskom utjecaju. Grki naziv za punoljetnog,
cirographaetatalis, potjee bez dvojbe iz doba povezanosti Istre s Ravenskim egzarhom.
209
 2
inae posao ne vrijedi".
Knjiga II., glava 16. ako tko ude (intromisserit) u neki tui posjed bez volje
"(...)

vlasnika tog posjeda ili razori ivicu i1i mede ili neke znakove to odreduju neke posjede,
spor o tome neka se vodi graanski (civiliter) (isto kao) i ostali sporovi te neka se
krivac osudi (condampnetur) na povrat stvari u koju je uao kao i na vrijednost te stvari
tuitelju, a opini na 100 soldina malih; to se pak tie pokretnina, neka bude u procjeni
3
vlasti. 0 kazni na 100 soldina ne moe se tuiti u uredu , ve se postupak vodi graanski
4
i nakon toga kanjava kao gore".
Knjiga II., glava 18. "(...) o bilo kojem zalogu (pignore) danom nekom u zalog (ad
pignus) vjeruje se vjerovniku koji ima zalog prema visini iznosa za koji ima zalog, s
time da se taj vjerovnik kune prisegom koliko mu je duan, uz jedinu iznimku
gostioniara, prema kojima se primjenjuju glave (capitularia) o zalozima u vezi s
vinom. "5

Knjiga III., glava 9. "(...) ako tko posjeduje neki posjed za koji drugi kae da mu je
obvezan u nekom podavanju (in aliqua datione),6 ako dokae, (...) obvezan je dralac
posjeda (...) platiti podavanje i za prolo vrijeme (...) ako je drao kroz itavo to vrijeme".
Knjiga III., glava 10. "Nadalje, zakupnik podavanja (conductor dationis) duan je
pokazati (monstrare) vlasniku podavanja (domino dationis) (...) posjede za koje
plaa, a ako ne zna pokazati, neka pokae od svojih vlastitih dobara onoliko koliko je
dovoljno za podavanje prema procjeni sudaca nadlenih za podavanja (iudices
dationum)".
Knjiga III., glava 13. "(...) ako ima vie ortaka (confratres) koji su obvezani plaati
jedno podavanje (dationem), neka meu sobom izaberu glavnog ortaka (fratrem
maiorem) (...), pa ako ne bude plaeno cijelo podavanje on plaa dvostruko a
(...),

onog koji je ostao duan".

Knjiga III., glava 14. "Obratno, ako postoji vie vlasnika za jedno podavanje (...),

neka i oni odrede glavnog ortaka (...)".

Knjiga III., glava 18. ako glavni ortak i ostali ortaci ili bilo koji drugi zastupnik
"(...)

2
To nije prava kapara, nego znak daje dolo do skiapanja ugovora. Usp. consideration
u engleskom common law.
3
Tj. kazneno.
4
Postupak u vezi sa smetnjama posjeda civilni je dodue, a ne kazneni, ali ima nedvojbeno
kaznenopravnu provenijenciju.
5
To nije pravi zalog, tj. stvar koja svojom vrijednou predstavlja realno osiguranje
vjerovniku, ve znak koji dunik daje vjerovniku. Tim znakom utvruje se obvezni odnos dunika
prema vjerovniku. Usp. langobardsku vadiju.
6
Sadraj vlasnikog prava iscrpljuje se u potraivanju podavanja pa se zato takav
"vlasnik" i zove dominus dationis (usp. knj. III., gl. 10.). Osoba obvezana na podavanje naziva
se conductor dationis (v. knj. III., glava 10.), ali ona moe otuditi zemlju (posjed) optereenu
podavanjem (knj. III., gl. 18.), s time da vlasnik ima pravo otkupa. Conductor ima, dakle, vrlo
jako stvarno pravo na obradivanu nekretninu, koje se moe shvatiti i kao vlasnitvo u smislu
postklasinog rimskog prava te postglosatorskog shvaanja pojma vlasnitva. Conductor bi bio
osoba s dominium utile
210
eli prodati iii otuditi neki posjed (optereen s) podavanjem, treba (to) dojaviti
(denunptiare) vlasniku podavanja, a isto tako obini ortak glavnom ortaku i obratno".
Knjiga III., glava 19. pa nakon to je prodao, ako vlasnik eli, moe ga (tj.
"(...)

posjed) imati u roku odjednog mjeseca nakon otudenja, i to za 10 soldina manic akoje
prodana stvar vrijedna ispod 20 libara malih ( - od 20 do 40 libara popust iznosi 40
soldina, a preko toga 50 soldina - ). Takav prodani posjed koji je doao u ruke
(...)

vlasnika podavanja ne mogu otkupiti (recuperare) roaci prodavatelja, au i ipak je

slobodno svakom zakupniku posjed optereen podavanjem zapisati (legare) posljednjom
voljom i dati u miraz zajedno s teretom podavanja".
Knjiga III., glava 30. ako tko posjeduje neki posjed neprekidno kroz tri
"(...) (...)

godine meu nazonima (inter presentes) i pet meu izonima (inter absentes)
mirno a ima naslov kupnje, darovanja, zamjene ili drugi naslov s notarskom ispravom
uinjenom i vicedominiranom u Puli, smatra se daje dosjeo (prescripsisse) osim akoje
posjed bio predan reenom bez objave po roakom pravu (vendita et non proclamata
iure propinquitatis) i osim ako je reeni posjed bio izriito obvezan na neko
7
podavanje".
Knjiga III., glava 31. ako tko posjeduje bez ikakvog naslova deset godina
neprekidno medu nazonima i 15 godina medu izonima, i to na miran nain smatra se ,

da ga je dosjeo" (osim dvaju istih iznimaka, navedenih ve u knj. III., gl. 30.).
Knjiga III., glava 32. "Nadalje, ako bi tko imao neku pokretninu pri sebi koja mu
je prenijeta prodajom ili drugim opravdanim razlogom i potvrdi svojom prisegom,
(...)

stvar mu se nee oduzeti, osim ako stvar nije ukradena iii drugome specijalno obvezana
ispravom, u kojoj o tome postoji posebna klauzula iii ako se utvrdi da je prenijeta od
neije podlone osobe (per familiam alicuius) bez volje vlasnika iii ako je stvar na
drugi nain izgubljena. U svim tim sluajevima neka vlast povede (odgovartajui)
8
postupak".
I., glava 34. "Nakon to se uinilo ispravnu prodaju i zakonitu notarsku ispravu, nek (...)

kupac dade objaviti od opinskog glasnika pred vijenicom (emptor faciat fieri cridam
preconem comunis apud palatium) izmeu treeg sata i veeri, u prvu nedjelju ili i
poslije toga pa ako roak iii njegova ena eli otkupiti po roakom pravu (recupe
(...)

iure propinquitatis) neka doe pred pulsku vlast u roku mjesec dana da se upi (...)

notara i da pripremi novac. A ako

(...)

7
Dosjelost pulskog prava snano podsjea na rimskopravnu, au i ima nekih bitnih razlika:
mnogo krai rokovi (vjerojatni samostalni razvoj pod utjecajem langobardskog prava) to
iznimka u vezi s roakim pravom otkupa. Nespominjanje dobre vjere daje naslutiti dugotrajnu
evoluciju pulskog prava dosjelosti, iji poetak vrlo vjerojatno treba traiti u gubitnoj zastari
dosadanjeg ovlatenika. Podrobnosti u MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.).
8
Za razliku od rimskog prava, pulsko pravo u skladu sa srednjovjekovnim shvaanjima
razlikuje je Ii vlasnik pokretnine dobrovoljno predao stvar kome drugome iii nije. U prvom
sluaju on ne moe s uspjehom goniti treeg, ve samo onog kojem ja stvar predao (Hand wahre
Hand).
211
 se nije uinilo reenu objavu (crida) roaci mogu otkupiti do deset godina".9
(...),

Knjiga III., glava 36. "Ako neki stranac dogna neku krupnu stoku ili druge
pokretnine radi prodaje u grad Pulu ili njezin distrikt, hoemo da reeni goni (con-
ductor) dri pokretnine i stoku javno na trgu ili drugom javnom i uobiajenom mjestu
neprekidno kroz tri dana pa nakon to prou tri dana bez prigovora moe (...)

slobodno prodati osim ako vlasnik stvari ili stoke doe u roku 15 dana poslije
prodaje. U tom sluaju vlasnik moe otkupiti plaajui cijenu i trokove. Ali
ako dode unutar tri dana svatko tko ima neko pravo na to stvari, moe ih sudski
(...),

10
zahtijevati (vendicare)".
Knjiga III., glava 39. nuni dio (legitima) neka bude trei dio neoporunog (...)

nasljedstva.. Ako neki sin ili ki koje je otac (u latinskom tekstu pogrjeno: per
fratrem) bilo kako opremio (aliquo dotatus) izvan kue tako da ne stanuje s
roditeljima (u latinskom tekstu: inhabitantem parentum) te stupi u brak, samim tim izlazi
iz oinske vlasti i smatra se emancipiranim (emancipatus) Kad god je kome (...).

ostavljen "uz blagoslov" (pro cuntento) bar jedan modij ita i jedan zobi, ne moe vie
(nita) traiti iz ostavine umrloga osim ako je on sin u vlasti kojem doputamo da
(...)

11
trai do nunog dijela (usque ad legitimam)".
(...)

Knjiga III., glava 40. "Ukidamo nepravednu razliku koju je naa starina (...)

(antiquitas nostra) postavila dajui prednost mukima pred enskima pa ubudue

(...) (...)

neka onoga koji je umro bez oporuke jednako nasljeuju njegova muka i enska
(...)

djeca Udane keri i unuke i njihovo potomstvo liavamo u cijelosti nasljedstva iza
(...).

roditelja umrlih bez oporuke, ako roditelji ostave iza sebe sina ili unuka u vlasti ili
12
emancipiranog ili neudanu ker iii unuku
Knjiga III., glava 41. "Tko primi volove ili krave na uvanje (ad socedam) u
(...)

Puli ili Puljtini, treba te ivotinje s njihovim plodom i priplodom uvati dan i no kroz
pet godina Nakon 5 godina uvanje se razvrgava; uvar itavo stado s priplodom
(...) (...).

dijeli na dijela od kojihjedan izabire vlasnik a drugi ostaje uvaru (socedali).

(...), (...),

Ako (ivotinje) uginu ili se pozlijede viim silorn ili sluajem bez krivnje uvara ili

9
Roako pravo prvokupa i otkup ulo je u istarsko i dalmatinsko pravno podruje iz
kontinentalnog zalea (franako i hrvatsko pravo), a ne iz Bizanta i iz Mletaka, to se vidi po
tome to su u Istri i Dalmaciji to pravo susjedi dobili tek naknadno.
10
Obveze prodavatelja-stranca, koji nudi u tudem gradu pokretnine, osobito stoku, vrlo
su raznoliko normirane u statutima istarskih gradova. Podrobnosti u MARGETI, Stvarna prava,
cit. (1.).
11
0 nunom nasljednom pravu (u Istri vrlo rijetkom) i o pravnoj ustanovi aliquid in
contentu et benedictione v. podrobnije u MARGETI, Aliquid in contentu et benedictione istarskih
statuta, cit. (69.), 192-196.
12
U Istri i Dalmaciji muki i enski potomci imali su u naelu jednaka nasljedna prava.
V. L. MARGETI, Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim statutima ibenika,
Paga, Braa i Hvara, ZPFZ, 1972., 347-349. Ipak, upravo u Puli udane keri nisu nasljeivale
ako postoje muki iii neudani enski potomci. Udana ki je "otpremljena", pa ne nasljeuje
ak
212 ni uz kolaciju opreme
pastira (divino iuditio vel casu fortuito non commissa fraude socedalis vel pastoris),
13
teta pada na teret obojice (ad invicem componantur)".
Knjiga III., glava 42. "(...) uvanje sitne stoke (soceda bestiarum bellatinarum)
traje takoer 5 godina pa nakon toga (...) uvar dijeli stado na tri dijela, od kojih vlasnik
izabire dva dijela (...), a trei pripada uvaru (socedalis)".
Knjiga IV., glava 22. "Nadalje, neka se nitko ne usudi uzimati kamate (facere
usuras) ili priznati vei dug od stvarnoga (renovum) u Puli i distriktu pod kaznom od
14
50 posto".
Knjiga V., glava 4. "Potvrdujemo pogrjeni nain prastarog istarskog obiaja
(morem erroneum antiquissime consuetudinis Istrie) i odredujemo da svi brakovi dosada
sklopljeni i koji se ubudue sklapaju u Puli i njzinom distriktu imaju takav sadraj i
posljedice da se za mua i enu smatra (Jingatur) da su putem braka brat i sestra,
osobito u tome da se smatraju braom u svim pokretnim i nepokretnim pravima i
potraivanjima za vrijeme itava vremena sklopljena braka, kojima se nadaju ili koje
stvarno imaju i koje steknu oboje ili svaki pojedini od njih za vrijeme braka bilo kojim
naslovom, nainom, pravom ili osnovama kao i da su sva njihova prava i potraivanja
zajednika uz ista prava meu njima, i to po samom pravu (ipso iure), osim ako se
tome ne bi usprotivio ugovor ili poseban uglavak uinjen meu njima o reenim
15
dobrima".

L.M.

13
13.
Cuvanje stoke ima znaenje ugovora o drutvu, societas, jer se dobitak dijeli napola
(pri krupnoj stoci) ili u odnosu 1:2 (pri sitnoj stoci, v. iduu glavu).
14
Renovum je dakle fiktivna novacija priznanjem novog, veeg dugovanja, u kojem je
prikriveno nedoputeno ugovaranje kamata.
I5
0 braku na istarski nain v. podrobnu analizu, nove rezultate i pregled literature u L.
MARGETI, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983., 11-38.
213
 66.

ZAMJENA NEKRETNINA UZ DOPLATAK U NOVCU

(a: MCZ, IX., 228; b: MCZ, IX., 252)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONI.IA a) 1432., 28. sijenja

(zamjena nekretnina) b) 1433., 31. sijenja

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) uvodne studije; APOSTOLOVA

MARAVELSKI, 1986. ISTA, 1998., cit. (28,)

a) Takoder, Pavle ostrugar, sin Benedikta (...), kuu svoju s gruntom i stajama,
podrumskom spremnicom izmeu kue i grunta Gala jednookog iz Vukomerca i Kozme
izraivaa lukova, i s druge strane Agnije i Beneditka, sina Jakoba, te Lorenca, sina
Andreje, veliine jedne kvarte kurije, krojau Nikoli, sinu Valentina, za (onu) kuu
njegovu, veliine jedne kvarte, te za doplatak deset zlatnih forinti daje zamjenom u
trajni posjed.
b) Takoer, gospodin Urban prezbiter, i Margareta, njegova sestra po majci, (onu)
kuu svoju s gruntom i stajama u gradu izmeu kua i grunta djece pokojnog Mihajla
krojaa i one ene Katerine, udove Mateja dekana, i Lucije, udove Tome Gerdsevia,
veliine polovice kurije, Klari, supruzi Laurencija (...) Peterkonisa, za (...) njen vrt,
koji je pripadao pokojnom Ivanu Grainu, s doplatkom od deset zlatnih forinti
prodaje i daje zamjenom u trajan posjed.

Zamjena nekretnina jedan je od estih naslova upisa u posjedovnim knjigama

Gradeca. Najveim se dijelom zamjenjuju nekretnine u samom gradu, uglavnom uz
doplatak odreene svote novca. To su mahom "domusi" s onim to uz njih ide u gradu
ili suburbiju, a nerijetko i prazna zemljita (fundus vacuum), s tim da su stjecatelji, uz
podrku opine (TKALI, MCZ, IX., XVIII.) gradili na njima nove kue. Zamjene
nekretnina in campo civitatis, vinogradi i ostale kulture mnogo su rjee. Bolje lokacije,
vei prostor, skupiji domus bili su znak ekonomskog i drutvenog prestia pojedinca, a
prostor u gradu, pogotovu onaj u inzulama, ogranien, skupocjen i oito traen, pa su
trampe uz doplatu bile nain da obogaeni graani dou do njega.

M. A.

214
 67.

PRODAJA NEKRETNINA ZBOG NEPLAENIH

DAZBINA
(a: MCZ, IX., 161, 1; b: MCZ, IX., 261, 2; c:
MCZ, IX., 330; d: MCZ, VII., 435; e: MCZ,
XI., 57-58)

ZAGRABAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1434., 23. sijenja

(prodaje pro non solucione daciorum) b) 1434., 23. sijenja
c) 1439., 30. sijenja
d) 1474., 2. prosinca
e) 1490., 31. sijenja

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) uvodne studije; I. KAMPU, Prilog

pitanju o poreznom sistemu u Gradecu od XIV do XV stoljea, RFFZ, 5., 1963.;
APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA 1998., cit. (28.); ISTA,
Vlasnitvo nad nekretninama i statusne skupine stanovnitva u zagrebakom
Gradecu (cit. 45.).

a) Takoer, opina kuu i grunt djece i nasljednika pokojnog Zernia (...) izmeu
kue i grunta Petra lonara i Gregorija, njegova sina, veliine jedne kvarte, koja je
zbog neplaanja dabina prela na opinu (pro non solucione daciorum super
communitatem devolutam), prodaje sucu Briciju u trajan posjed za isplatu reenih
dabina (pro persolucione daciorum predictorum).
b) Takoer, opina to kuu zidanu i grunt pokojnog Blaa Zidova (...) izmeu
kua takoer zidanih i grunta Gregorija iz Vrnovca i Fabijana prezbitera to Stjepana,
zvanog Pitaki, veliine polovice kurije (...), krojau Benediktu, sinu Andreje, naem
gradaninu, za tri zlatne forinte za dabine i druge dugove (i) slube (opini) (pro
daciis et aliis debitis serviciis) prodaje u trajan posjed.
c) Takoer, opina grunt u podgrau grada izmeu grunta mlinara Valentina i
zemljoradnika Benedikta, koji je na opinu preao zbog neplaanja dabina i ostalih
dugova i uvrijeenih slubi, veliine polovice kurije, trgovcu Konradu, sinu Ulrika
Raysara, odsada naeg novog graanina, prodala je u trajan posjed, o emu je izdana
isprava s opinskim peatom.
d) Magistru Pavlu iz Jastrebarskog, kovau, itava se opina zahvaljuje i takvu
mu slobodu doputa da od dananjeg dana unutar tekue godine bude slobodan od svih

215
radova i dabina dunih prema opini, osim straarenja i dabine kraljevskom
Visoanstvu (demptis vigilaturis et dacii regie Maiestatis).
e) Takoder, opina na brdu Grech daje i daruje kuu i grunt od kojih za
(...) (...)

mnogo proteklih godina i vremena nikakve slube ni dabine ni straarenja od te (...)

kue nisu obavljeni niti plaeni Andreji, obuaru iz podgraa, o emu su mu

(...)

izdane i potvrdne listine o reenom.

Intervencije opine ove vrste nisu nikakva rijetkost u posjedovnim katernama

Gradeca. U katerni iz 1434. god. npr. oko 40% svih upisa odnosi se na raspolaganja
opine nekretninom pojedinca koji nije namirio svoje obveze prema zajednici. U pravilu,
radi se o kui i gruntu u gradu - mnogo rjee o ostalim, poljoprivrednim nekretninama.
Gubitak nekretnine u gradu mogao je znaiti gubitak uvjeta za civitet, pa su te
intervencije opine bile stanovita selekcija u donjim slojevima graanstva te su u krajnjoj
liniji imale karakter sankcije. Kue koje se prodaju zbog neplaenih dabina mahom
su veliine etvrtine kurije, a cijene tako niske da Tkali konstatira (MCZ, IX., XX.)
da se prodaju "u bescjenje". Stjecatelji takvih nekretnina vrlo su esto lanovi gradskog
magistrata - suci i vijenici, bivi i "moderni", premda Tkali misli da se svaki drugi
do lihvara "nekao takvu kuu kupiti". Kampu smatra da je kod tih prodaja opina
pazila da kupci budu ugledna poloaja. Sigurno je, medutim, da su te prodaje, sudei
po niskim cijenama, esto bile lihvarske i da su nekretnine esto dolazile u ruke onima
koji su inicirali i provodili te prodaje i bili blizu tom "dogadaju". Takva je kupovina
sasvim sigurno bila unosan posao, budui daje za prostor u gradu, kod stalnih pridolica,
bilo uvijek interesenata. Jeftino kupljenom gradskom nekretninom kasnije se moglo,
kako neki izvori pokazuju, uspjeno manipulirati.
Kod svih tih prodaja opina postupa kao, kako Tkali kae, "vlastnica nad itavim
gradskim posjedom". Naime, nain raspolaganja nekretninom dunika koji nije namirio
svoje obveze prema opini i vladaru varira izmeu vrstim pravilima odreenog postupka
fiskalnog organa s limitiranim i unaprijed odredenim granicama kompetencije i
samovoljnog postupka od sluaja do sluaja. Uglavnom se potuje pravilo trokratne
prethodne javne "proklamacije" dunika, ali u mnogim sluajevima i postupak i tijek
dogaaja i stupanj tolerancije opine i sudbina dunikove nekretnine razliiti su, te
opina postupa prema svom nahoenju.

M. A.

216
 68.

IZ POLJIKOG STATUTA

(MHJSM, IV., 1890.)

POLJICA. DALMACIJA. HRVATSKA 1440.

(dioba opinske imovine, kmeti, plemenina,
steena imovina, zastara, dosjelost, prodaja, za-
laganje, popaa, zakup, odgovomost za tetu koju
uine ivotinje, dioba obiteljske imovine, raspoloba
posljednje volje, vrv, udoviko pravo, gaj, pravo
lova)

LITERATURA: MAURANI, Prinosi, cit. (39.); I. PIVEVI, Povijest Poljica,

VAHD, XLIV., 1921., Dodatak, 1-124; A. SOLOVJEV, Seljaci-plemii u istoriji
jugoslovenskih prava, Arhiv za pravne i drutvene nauke, Beograd, XLVIII., 1935.;
B. D. GREKOV, Polica, Moskva, 1951. (= Izbrannye trudy, I., Moskva, 1957.,
111-263); I. BOI, "Vrv" u Poljikom statutu, ZFFB, 1956., IV., 89-112.

(33) "Gdi se dile bratja blinja ili daona ili sinovi od oca ili ini bliika, kim se
1
podoba razdiliti, tada ako je blago gibue, toj je lahko pravo radziliti, nego samo ako
2
bi soda ali proviijun od gospode, toj gre onoj glavi komu je pisano. Ako Ii je
3
plemenina, ima pojti na glave i ima biti mlademu staro ognjie. (...) I ako bi se kada
4
posli podiljivali (...) voljan je svak podiljivati vazda (...). I da bratja ali ini dionici
dokler se godir ne razdile, tada im je sve zajedno i dobro i zlo i korist i eta i duzi
5
(...) i tko je njim duan".

1
Rije je o diobi obiteljske imovine koja je u nepodijeljenom vlasnitvu svih lanova ire
i1i ue porodice.
2
Prigodom diobe sve pokretnine dijele su po broju glava, osim onoga to je netko stekao
u slubi.
3
VrIo esta odredba srednjovjekovnih prava.
4
Drugim rijeima, ne postoji zastarni rok. Karakteristina crta staroga hrvatskoga prava.
5
lanovi nepodijeljene ue ili ire porodice stjeu sve u korist zajednike obiteljske
imovine, osim plae steene u slubi "gospodi".
217
 (49a) Zakon od plemenin jest ovaj: a je Stara baina, kaje oasta od prvih
(...) nije podobno da ju kamo strati (...) brez velike nevoljeb (...). Da a godi ovik
prinajde (...) svojim trudom (...) toj svaki zakon hoe daje tim voljan i slobodan i u smrt i
7
u ivot (...) rekui onoj a je on osobito (...) dobio ali pribavio posli dila s kim dio ima
8
u plemenini".
9
"Od prodaje plemenin
(51a) Najprvo zakon stari hoe da se plemenina ne more prodati ni zaloiti
u tmi, toj reku otaj, a navlastito od blinjega; da se ima prodati svitlo (...) i ponuditi prvo
blinjega svoga. (...)
Zakon od dilenja gaja ili kotara meju sobom
(59a) Ako bi se zgodilo da bi koje selo hotilo meju sobom razdiliti gaj ali kotar
10
(...) najprvo a je ispaa, gdi nije gaja, toj se ne more diti meju sobom, a a je gaj, toj
se ima diliti ovako (...): najprvo ako bi se znalo vry i dio kako gre od plemenine meju
11
selom, po miri i po vrvi od baine (...). Nu Ii se ne zna (...) vry (...), najprvo (...) na
12
stare i zakonite dribove i sada i podvornice ima pojti dio gaja" (...).
(59b) "(...) ako bi se (...) nalo da bi koja zastava ili podvornica i novije dostojno
naslijena, ako i ne bi toliko od starih, ajest podobno i dostojno, totu se ima niki razgled
13
od dila uiniti, neka more svak iv biti; jere nita nije, a je vazda bib. "
"Kapituli od popae
(60a) (...)ivina velika, a su goveda i konji i tovarci, gdi se najdu u vinogradu
zimi ali kada nije u grozdje, tada svaka glava plaa dinar, a ivina drobna je svaka

6
Obiteljska imovina koja je bar dvije generacije ostala u iroj ili uoj porodici, tzv.
plemenina, moe se otuditi samo zbog nekog vrlo velikog razloga, npr. plaanje otkupnine.
7
Naelo slobodnog raspolaganja steenom imovinom, naime imovinom koju je netko sam
stekao nakon to se podijelio od ire ili ue porodice.
8
Steenom imovinom moe vlasnik pravnim poslovima medu ivima posve slobodno
raspolagati, a pravnim poslovima za sluaj smrti utoliko ogranieno to mora svakom djetetu
bar neto ostaviti.
9
Obiteljska imovina, plemenina, moe se otuiti samo uz potovanje prava prvokupa
blinjih rodaka.
10
Panjaci su, dakle, nedjeljiva opinska imovina. Nedjeljivost potjee iz ekonomskih
razloga, jer se ne eli dijeljenjem panjaka ugroziti stoarstvo koje je temelj gospodarstva.
Ako je ponegdje i dolazilo do diobe, ona je obino bila na tetu siromanijih slojeva, jer su
bogatiji prigrabili za sebe najbolje panjake. Tako npr. i na Brau god. 1423. 0 tome v. L.
MARGETI, Dioba opinskog zemljita u nekim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama,
Starine, 1975., 28-31.
11
Tj. rodbinska veza, koja daje pravo na udio u skladu s nasljednim linijama i brojem
nasljednika po naelu reprezentacije.
12
Naime, ako se ne zna rodbinska veza (v. bilj. 11), umarci se dijele tako da se u prvom
redu podmire stare "kue", tj. najstariji poznati drijebovi.
13
Dakle, novijim posjednicima priznaje se takoer pravo na udio prigodom dijeljenja
umaraka, ali u ogranienom opsegu, koji ovisi umnogome o dobroj voiji opinara.

218
glava bolanu.
(60b) (...)A a je u grozdje (...)drobna ivina duna je glavom (...)ivina
14
velika ima se spratiti i stimati. ( )
(62) (...)ako je drao (plemeninu) mirno bez opovida godi 30, tada se ne
moe iz toga usilovati ni priti; da ako je s bratjom blinjom i1i daonom ali vrvnom, tada
15
ne more biti pristojno nigdar, nego se more vazda meju bratjom vrvnom vry pojati i
16
primiriti gdi se komu krivo vidi (...)
(89a) I kada kani kmeti pojti od gospodara, tada najpri ima zatvorivi u dvoru
17 18
svome i kui sve a ima gibuega ili i joe ako bi baine ku bi pod njim stekao
(...)

tere ima prizvati svoga gospodara ter mu rei: gospodine, to je sve Boje i tvoje,
19
voljan a ostaviti, voljan ne ostaviti (...)
(100a) (...)udovica koja bi ostala s dicom ter bi stala poteno svojom dicom, na
20
dobru mua svoga, da se ima raniti na muevlju do smarti svojom dicom. (...)
(100c) I ako li umre koji sin udovici, ne ima nitar materi, nego brai; ako li
(...)

21
nije brae, a ono sestram; ako li nije sestara, li tako ostaje njihovoj bliici, a ne materi.
(103) Tko bi imao vinograd na 'joj zemlji, komu ima davati dohodak tere ako bi
poao jamati oni vinograd skrovito lupeki bres povidanja gospodaru od zemlje i naavi
22
ga gospodar na toj nevire, voljan mu je uzeti i litinu i vinograd kako lupeu.
(105) Gdi bi se zgodilo da bi iji pas ujio koga tere s toga grihom umro ali bi
bio s toga lih kojim udom u puti, tada ovi iji je pas ako bi jami onogaj psa tere ga
prida
14
Ve Zemljoradniki zakon (Nomos georgikos), bizantski pravni spomenik VIII. st.,
spominje slinu razliku. V. L. MARGETI, Zemljoradniki zakon (N6mos georgikos),
ZPFR 3., 1982.
15
Tj. da se moe "mirno" (pristojno) i dalje uivati.
16
Najstarije hrvatsko pravo ne poznaje zastare i dosjelosti ni rokova koji se odnose na te
pravne ustanove [v. L. MARGETI, Stvarna prava,cit. (1.)] Poljiki rok od 30 godina ima
obiljeje gubitne zastare i zato se ne trai ni dobra vjera ni naslov.
17
Pokretnina
18
Nekretnina.
19
Znaajna odredba po kojoj "kmeti", tj. zakupnik-kmet, stjee sve za vlasnika
zemlje na kojoj radi. Njemu je na prekarni nain ostavljena mogunost da samostalno ivi i
privreuje. Kako vlasnik zemlje ima i sredstva izvanekonomske prirode, poveu li se te
dvije, odredbe dolazi se do zakljuka da je zakupnik-kmet u srednjovjekovnoj uoj Hrvatskoj
imao neobino slab pravni poloaj. Uostalom, lokalni su se pravni obiaji meusobno jako
razlikovali.
20.
Udovica nema plodouivanja, ve samo pravo da je djeca hrane.
21
Dakle, prema poljikom nasljednom pravu pravo nasljeivanja osoba enskog spola
ogranieno je samo na keri i sestre, ali i to prednost imaju osobe mukog spola (sinovi i
braa).
22Usp. slino ve bizantski Zemljoradniki zakon (Nomos georgik6s), a i Novigradski
219
 23
onome etniku i1i njegovu ostatku, ako je umro, govorei: Oto ti tvoj krivac, more
24
tim biti prost i kapuo (...)
(106) Gdi bi se zgodilo da bi ivo koje umorilo koje ivo more biti onogaj
(...)

glava za glavu, odloe ako bi vele vridnije jedna od druge bila.

25 26
(111) Hoe zakon stari da svako zvirje stoji zavodnika, ki ga uzrene i koje se (...)

zvirje ubije na ijoj zemlji, ima se dati po pravdi na zemlju oestje etvrto".

L.M.

23. Tj. potomstvu.

24. Usp. jo u rimskom postklasinom pravu actio depauperie, u kojoj je
presuda glasila na novani iznos iii izruenje psa (Pauli Sententiae 1, 15, 1). Izruenje ivotinje
kojaje nainila tetu esto je u srednjovjekovnim pravima. V. npr. R. SCHRODER, Lehrbuch der
deutschen Rechtsgeschichte, Leipzig, 1894., 2. izd., 339.
25. Tj. lovca koji goni zvijer (za-vodnik).
26. Tj. koji ga podigne s legla.
220
 68a.

ZAPOVIJED (PRECEPTUM)

IBENIK. DALMACIJA 1441., 8. listopada

(kazneni postupak)

LITERATURA: L. MARGETI, Zapovijed (preceptum) - nedovoljno poznata

kaznena ustanova naega starijeg prava. ZPFZ, 40., 1996., 343-355.

(..) Magnificus dominus comes imposuitpenam RadoslafBrainovic eiusque uxoris, ex

una parte, et Radoslaf fabro, Tichoradich eiusque uxoris, ex altera de libris V de
verbis et defactis id quod videbitur domino comiti pro quolibet et qualibet vice (Uzvieni
gospodin knez postavio je kaznu Radoslavu Brajnoviu i njegovoj eni s jedne i
Radoslavu Tihoradiu, kovau, i njegovoj eni s druge strane u visini od 5 libara za
rijei i djela po ocjeni gospodina kneza za svakoga od njih i svaki put.

Prema ispravi od 2.IV.1270. ibenik izabire Trogiranima Valentina Petra za

potestata na jednu godinu. U torn ugovoru istie se da potestat ima pravo zapovijedati
(preceperit, mandaverit) opini pod prijetnjom kazne do 200, a pojedincu do 50 libara
(CD V., 1907., 527, br.990).
Prema ibenskom statutu (VI., 109) ako se tko usprotivi zapovijedi vlasti o
uvoenju u posjed (tenuta vel districta), sudskaje vlast mogla narediti (praecipiatur)
neposlunoj osobi uz prijetnju kaznom od 25 libara "da se ubudue suzdri od
protivljenja" (quod amplius non molestat).
Prema sauvanim spisima kancelarije ibenskog kneza iz god. 1441.-1443.
[KOLANOVI, Spisi kancelarije ibenskog kneza Fantina de Cha di Pesaro (1441.-
1443.), ibenik, 1989.] zapovijed (preceptum) izrie knez (comes), a ne sudsko vijee.
Najee se koristi terrain imposuit, ali kojiput nalazimo i mandavit et precepit. U
pravilu se u tim spisima zapovijed rabi radi sprjeavanja buduih izgreda rijeju ili
djelorn (de verbis et de factis), ali to i tarno knez se slui zapovijedi da bi sprijeio
izgrede u drugim za mir opasnim situacijama. U iznimnim sluajevima, osobito ako je
rije o ibenskom distriktu, zapovijed dobiva obiljeja norme. Tako npr. 21.VII.1443.
knez je "naloio i zapovijedio" dvojici sudaca sela Prisute u ibenskom distriktu da se
ni oni ni bilo tko iz sela ne koristi vodorn bunara Studenac. Vie puta zapovijed je

221
slina presudi. Tako npr. 4.XII.1442. knez je naredio i naloio da ni Ivan Gatelo
(opinski glasnik) ni njegova braa (se nec eiusfratres) ne smiju ubudue podignuti
ni tubu ni prijavu (aliquam accuzam seu denuntiam) protiv Radmila Milavia i lanova
njegove obitelji (KOLANOVI, 304). U zabiljeki se nalazi i obrazloenje: Gatelo je
lano tuio Radmila za neku tetu pa je knez zbog toga bio kaznio Gatela s 5 libara.
Knez je to zapovijed dao i u ime svojih sljednika (per se et successores suos). Oito je
da je knez tom zapovijedi uvelike prekoraio granice svojih ovlasti: nezamislivo je da
bi obitelj Milavi ubudue bila ovlatena na ikaniranje obitelji Gatelo i da ovi potonji
ne bi ni u kom sluaju mogli ni tuiti ni prijaviti Milavie - i to jo za sva budua
vremena. Ali, kneevu zapovijed treba uzeti cum grano sails. On je vjerojatno
elio pokazati strogost prema malom opinskom slubeniku.
Prema zabiljeki od 10.XII.1441. (n. dj., 214) knez prijeti Marinu Koiu, Mihovilu
Milatoviu i njegovoj eni i Cvitanu Zgremakeru kaznom od 5 libara za svaku buduu
uvredu i kaznom za fiziki obraun u visini koju e odrediti knez - obje "iznad kazne
utvrene u ibenskom statute". Slinom neodreenom kaznom prijeti se za fiziko
obraunavanje i u drugim sluajevima (n. dj., 108). Ali, zapovijed od 10.XII.1441. (n.
dj., 231) zanimljiva je jo i zato to se u njoj razlikuju dvije eventualne budue kazne,
jedna po ibenskom statutu, a druga "dodatna", kojom knez prijeti na osnovi svoje
vlasti, tj. kako je to na drugom mjestu reeno, "snagom svoje vlasti i procjene" (vigore
sui regiminis et arbitrii). Time je dodatno istaknuto obiljeje zapovijedi kao izvanrednog
upravnog akta na koji knez ima pravo mimo statutarnih odredaba.
Ukratko, u ibeniku u XIII. stoljeu do XIV. stoljea nalazimo ire i jae izraena
obiljeja zapovijedi nego drugdje, osobito zapovijed opini i neodreena kazna za
izgrede koja je preputena na posve arbitrarnu kneevu procjenu.

I u sauvanim dubrovakim sudskim zapisnicima iz druge polovice XIII. stoljea

(J. LUI, Spisi dubrovake kancelarije, Monumenta historica Ragusina, III., Zagreb,
1988.) i u tzv. Liberde maleficiis iz 1312.-1313. (N. LONZA - JANEKOVI-ROMER,
Dubrovaki "Liber de maleficis" iz 1312.-1313. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, vol. 25., Zagreb, 1992., 173-228) vrlo esto
nailazimo na zapovijed (preceptum) u pravilu u povodu postupka zbog izgreda koji se
vodi pred knezom i sucima. Kako je rije o upravnoj mjeri sprjeavanja izgreda,
zapovijed ne izrie sudsko vijee, ve sam knez. Zapovijed esto nije usmjerena na
jednu ili drugu stranu u postupku, ve i na druge osobe koje bi mogle u povodu izgreda
izazvati daljnje remeenje mira u opini. Dakako da to nije jedina vrsta zapovijedi.
Tako je u povodu prijave tete Klementa de Mostacia u ipanskom vinogradu knez
"zapovijedio" (preceptumfuit) ipanskom knezu da zapovijedi (utprecipiat) tamonjim
stanovnicima, susjedima toga vinograda, koji imaju ivotinje, da plate globu ili da u
nedjelju dou na roite (LUI, n. dj., III., 464 od 8.VII.1284.). Zapovijed se upuuje
svim onim osobama za koje knez pretpostavlja da bi mogle nastaviti s izgredima. Tako
se u povodu prijave od 3.IX.1312. [LONZA - JANEKOVI-ROMER, n,. dj. (bi1j. 17),
181, br. 14] daje zapovijed ne samo prijavljenom i prijavitelju nego i njegovu ocu i
nekom Mihi de Mascana, ija se povezanost s izgredom ne precizira. U povodu pak
istrage po slubenoj dunosti od 26.XII.1312., koja se vodi zbog ranjavanja pred

222
kneevim zamjenikom i sucima, knez izdaje zapovijed ne samo ranjenom i onome koji
ga je navodno ranio ve i etvorici njegovih rodaka. Zaprijeena kazna od 100 perpera
vrlo je visoka.
Od ostalih upravo bezbrojnih vijesti iz raznih naih primorskih podruja moe se
ovdje spomenuti jo i Creski statut. I u njemu ima vijesti o dudevoj zapovijedi u
kaznenom postupku: "knez moe zapovijediti (commandar) svakome da ne stvara nemir
ili izgrede (rumor over briga) uz prijetnju odreenom kaznom (a takoder u drugim
sluajevima), pa se to kazna ubire u korist nae opine, zato da se drznici ne bi mogli
hvaliti svojom neposlunou i nepotenjem" (Statuto di Cherso et Ossero, Venetiis,
1640., 101 (knjiga IV., glava 283). Statut je sastavljen 1440. god.
Ovaj creski commando potpuno odgovara onoj pravnoj ustanovi za koju se u drugim
dalmatinskim gradovima koristi termin preceptum.
Na temelju reenoga mogla bi se predloiti ova definicija: zapovijed
(preceptum) je upravna mjera kojom ovlateni vrhovni individualni organ (knez, potestat i
sl.) nastoji sprijeiti budue izgrede, do kojih bi moglo doi zbog postojeih ili moguih
napetih odnosa medu pojedincima odnosno irim i uim drutvenim grupama kojima
oni pripadaju (obitelj, selo i sl.), tako to prijeti da e kratkim postupkom izrei za
neposluh strogu kaznu ako se budui izgred ipak dogodi - i to povrh kazne koju e
izrei sud za sam izgred.
Porijeklo zapovijedi
Pozornost privlai u prvom redu langobardsko pravo. Jo 723. god. propisao je
langobardski kralj Liutprand ovo: "Akoje neki sudac ili funkcionar u bilo kojem gradu
ili drugom mjestu naredio mir s novanom sankcijom (trevas tulerit), a jedan ga meu
onima kojima je mir nareden, prekri, on plaa polovicu svote dravi (in publico), a
drugu polovicu drugoj strani. A svota uz mir neka ne bude manja od 200 solida.
Odobrava mu se da postavi i vei iznos za vanije stvari (pro maioribus causis) [F.
BEYERLE, Die Gesetze der Langobarden, Weimar, 1947., 210 (Liutprandovi zakoni,
glava 42 odnosno 13 iz 723. god.)].

Taj Liutprandov zakon uao je nepromijenjen i u tzv. Liber Papiensis (Liber legis
Langobardorum, Papiensis dictus, Monumenta Germaniae Historica, Legum Tomus
IV, ed. A. Boretius, Hannoverae, 1848., 425, s beznaajnom expositio), poznatu zbirku
opseno komentiranih odredaba langobardskih, franakih i njemakih vladara do prve
polovice XI. stoljea. Uoljiva je srodnost navedenoga Liutprandova zakona s
analiziranim zapovijedima (preceptima) s istone jadranske obale. U Pordenonu se
ilo jedan korak dalje. Tamo je svaki vijenik mogao zapovijediti (precipere)
izgrednicima da idu kui i da iz nje ne izlaze bez sudske odluke to da "ni rijeju ni
djelom (in dictis velfactis)" ne nastave svaom pod prijetnjom kazne od 25 libara.
Vijenik treba svoj nalog odmah javiti potestatu (Statuto di Pordenone del 1438, a cura
di G. Oscuro, Roma, 1986., 52 - Tiber I., cap. 3, Z). Takvih se primjera moe nai u
mnogim njemakim podrujima, npr. Tiringiji, nadalje u ekoj i Moravskoj. U pravilu
se uz kaznu za ometanje drutvenog mira izricala i kazna za zlodjelo koje je poinjeno
nepotovanjem zapovijedi [Podrobnije u: R. HIS, Gelobter and gebotener Friede im
deutschen Mittelalter, Zeitschrift der Savigny-Stiftung fur Rechtsgeschichte,

223
Germanistische Abteilung, 33., 1912., 139 i d.; ISTI, Das Strafrecht des deutschen
Mittelalters I, Weimar, 1920 (Neudruck Aalen, 1964.), 247-249]. Ponegdje, pa ak i u
Italiji, bilaje dovoljna zapovijed neke privatne (!) osobe [Usp. A. PERTILE, Storia del
diritto italiano, vol. V, Storia del diritto penale, 2, izd., Torino, 1892., 673, s
primjerima i literaturom. I po Avianskom statutu iz 1403. god. (Roma, 1989., a c. di
S. Manente) gl. 65, bilo je doputeno ne samo gastaldu nego i svakom vijeniku da
izgrednicima zaprijeti kaznom od 25 libara ako bi ponovili izgred u daljnjih 15 dana.
Vrijedilo bi ispitati nije li moda takvo ili slino ogranienje bilo na snazi i u
Dalmaciji.]

L.M.

224
 68b.

QUARTA PUELLARIS PO OBIAJNOM PRAVU

TUROPOLJA (15. st.)
(a: MHT, I., Doc. 245; b: MHT, I., Doc. 320; c:
MHT, II., Doc. 32)

TUROPOLJE. SLAVONIJA a) 1441., 20.oujka

(nasljedno pravo ene; imovinsko pravni b) 1458., 25. rujna
poloaj ene) c) 1484., 19. srpnja

LITERATURA: E. LASZOWSKI, Monumenta historica nobilis communitatis

Turopolje, olim "Campus zagrabiensis" dictae, I.-II., Zagreb, 1905. (= MHT);
ISTI, Povijest Turopolja, I.-IL, Zagreb, 1910.; V. MAURANI, Prinosi za hrvatski
pravnopovijesni rjenik, Zagreb, 1908. - 1922.; Ch. DU CANGE, Glossarium
mediae et infimae latinitatis, Niort; A. BARTAL, Glossarium mediae et infimae
latinitatis regni Hungariae, Lipsiae, 1901.; L. MARGETI., Hrvatsko
srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Zagreb, 1996.; M. APOSTOLOVA
MARAVELSKI, Quarta puellaris po obiajnom pravu Turopolja, ZPFZ, 42.,
1992.; ISTA, 1998., cit. (28.).

a) Kirin (...), sin Simona iz Donje Lomnice, plemi turopoljski, osobno u

judicijariji (izjavljuje) da je (...) sporazuman (...) iz posjeda pokojnog Nikole
Novkovia (...) bratia (frater patruelis) kojeg je naslijedio (...) i koji je bio bez
potomaka mukog spola (absque heredibus masculini sexus) djevojaku
etvrtinu pokojnih Agate i (...) Ivane, keri Nikole Novkovia, (...) Valentinu i
Petru, sinovima (...) pokojne Agate, to Antoniu i Klementu, (...) sinovima reene
Ivane, (...) dragovoljno (...) bez parnice (...) dati je (...) i prepustiti (...) u trajni
posjed.
b) (...) plemenita gospoa (...) Agata (...) i Ursula, (obje) keri pokojnog
Stjepana sina Marka Kopoza iz Luana (...) u judicijariji (...) izjavljuju (...) da
im je djevojaka etvrtina sveukupnih posjeda (...) pokojnog Stjepana (...) iz
Luana (...) po obiajima kraljevstva (iuxta regni consuetudines) dosuena u
trajni posjed.
c) (...) plemenita gospoa Ursula, (...) ki pokojnog Georgija (...) iz
Kurilovca, (...) neko upana turopoljskog, (...) supruga Pavla, sina Blae iz

225
Velike Mlake, (...) iznijela je tvrdnju da su joj sveukupni posjedi (...) Bricija,
Tome i Jakoba, sinova Georgija upana, njezine roene brae, (...) po enskoj
liniji (modo causa feminitatis) pripali nakon njihova odvodenja (pogibije) od
(...) Turaka, (...) u Kurilovcu, (...) Rakitovcu, u Kuancu i Ternovcu (...)
naslijedeni, kupljeni, zaloeni (...) u polju te mlinovi (...) istoj gospodi Ursuli i
njezinim nasljednicima u vlasnitvo (...) dosuduju se u trajni posjed (in do-
minium statuerunt perpetuo possidendam).

Ustanova djevojake etvrtine ugradena u turopoljsko obiajno pravo posve

je nepoznata oblinjim gradekim jurisdikcijama. Sauvana vrela iz 14. i 15. stoljea
pokazuju njezinu ustaljenost u praksi, a u drugoj,polovici 16. stoljea jedan od
uvjeta njezine primjene (suglasnost ascendenta odnosno najblieg mukog kolaterala
za enidbu s neplemiem, iji izostanak ima za posjedicu definitivni gubitak prava
na udio ili ako je rije o jedinom enskom descendentu - na cijelu kvartu) bilo je
predmetom "statutarne" odredbe turopoljske opine (MHT, III., Doc. 279). Ukratko,
ovom je ustanovom, prisutnom u mnogim srednjovjekovnim zajednicama u 12.
stoljeu, odredeno da je etvrtina sveukupne imovine turopoljskog plemia,
naslijedene, kupljene i dobivene u zalog (terrae emptitiae et pigneratitiae) rezervirana
za njegove, descendente, a dijeli se medu njima per capita, neovisno o broju
nositeljica tog prava. U podjeli sudjeluju i njihovi reprezentanti, sudei po
vrelima - samo mukoga spola.
Teoretski, jedna je kerka mogla dobiti jednak dio oeve imovine kao i
njezina braa, ako ih je bilo trojica na broju, i obrnuto, jedini brat odnosno
najblii muki srodnik imao je pravo na tri etvrtine, a ostaviteljevim kerima
morao je prepustiti jednu etvrtinu, bez obzira na to koliko ih je bilo na broju.
U jednom vrelu iz 1484. g. (vidi vrelo citirano pod c) nalazimo drukije rjeenje,
po kojem je enski descendent naslijedio itavu oevu imovinu modo causa
feminitatis. U ispravi sainjenoj u judiciariji u Lukavcu, Ursula, ker turopoljskog
upana Georgija i sestra trojice brae izginulih u ratu s Turcima, proglaena je
jedinom nasljednicom goleme oeve ostavine. Pa premda se ovo rjeenje oslanja
na consuetudines regni, ono ne odaje autentian stay turopoljskog obiajnog
prava. Dapae, rije je o iznimci, donesenoj u dramatinim okolnostima rata s
Turcima. Naprotiv, po stavu explicite izraenom u vrelima, najbliem mukom
srodniku pripadaju tri etvrtine imovine ostavitelja koji nije imao muke potomke,
koji je bio absque heredibus masculini nexus. Glatko i bez ikakvih parnica i
sporova, sin ostaviteljeva brata (frater patruelis) izbacio je iz konkurencije
ostaviteljeve muke potomke drugog stupnja u pravoj liniji, koji su se morali
zadovoljiti odgovarajuom podjelom etvrtine koja je pripadala ostaviteljevim
kerima. Ukratko, unuci ostavitelja dobili su po jednu esnaesetinu, a brati itave
tri etvrtine njegove imovine (vidi vrelo citirano pod a).
U svakom sluaju nositeljice prava na kvartu u Turopolju te njihovi

226
potomci imali su facultas alternativa da umjesto nekretnina dobiju njihovu
novanu protuvrijednost, to je bilo u skladu s opim stavom i nastojanjem da se
nekretnine turopoljskog bratstva zadre na okupu. Pogotovu to je opasnost da
prijeu u tue ruke bila konstantna, jer brakovi izmeu turopoljskih plemkinja i
enika iz redova gradskog plebsa oblinjeg Gradeca nisu bila nikakva rijetkost.
Po svojoj pravnoj prirodi quarta puellaris (quarta filialis) "hibridna" je
ustanova i neka vrsta surogata za miraz, nepoznat turopoljskom obiajnom pravu.
S druge strane, nigdje u vrelima ne nalazimo tragova da je to pravo uskraeno
enskom descendentu koji nije zakljuio brak. Stoga, premda nema prava obiljeja
nasljednog prava, ova ustanova asocira na ustanovu nunog nasljeivanja - enskim
je descendentima zajamen i unaprijed poznat udio u ostaviteljevoj imovini,
neovisno o njegovoj volji. Ustanova djevojake etvrtine pokazuje svu razliitost
imovinskog i nasljednopravnog poloaja ene u gradskim sredinama i u zatvorenim
feudalnim zajednicama to je, suprotstavljena reimu nasljeivanja i imovinsko-
pravnom poloaju ene u oblinjem Gradecu, prvorazredna ilustracija
srednjovjekovnog pravnog partikularizma.

M. A.

227
 69.

KATARINA CELJSKA POTVRUJE PRIMITAK

GODINJE DAZBINE ZAGREBAKOG GRADECA
(MCZ, II., doc. 167)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA 1453., 1. sijenja

[godinja dabina vrhovnoj instanciji (dacia
regis)]

LITERATURA: TKALI, MCZ, uvodne studije, cit. (28.); V. MAURANI,

Prinosi za pravno-povjesni rjenik, Zagreb, 1908-1922.; Z. HERKOV, Graa za
financijsko-pravni rjenik feudalne epohe Hrvatske I-II., Zagreb, 1956.; I.
KAMPU - I. KARAMAN, Tisuljetni Zagreb, Zagreb, 1977.KAMPU, cit.
(67.); I. KAMPU, Odnosi grofova Celjskih i zagrebakog Gradeca, HZ, XXIX-
XXX., 1976.-1977., 161-180: N. KLAI, Zagreb u srednjem vijeku (cit.
17.);. APOSTOLOVA MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.).

Mi, Katarina, Bojom milou grofica Celjska, Ortemburka (...) potvrujemo da

nam je Jakob Eberspelh, naeg grada Zagreba sudac, u nau blagajnu uplatio etrdeset
maraka, koje namje grad svake godine (...) obvezan dati; izdano u Varadinu na Novu
godinu godine tisuu etiri stotine pedeset tree (...) (... das uns Jacob Eberspelch
unser Statt Richter zum Agram in unser Kamer hatt geannttwurt viercziky Grifen
phenning, die uns dye Statt daselbst Jahrlechen (..) phlichtig (.) ze geben, (..). Geben
zu Warasdin am Newn Jar. Anno (MCCCC) quinquagesimo tercio).

Paual od 40 maraka kao godinja obveza Gradeca prema najvioj instanciji

najranije se spominje 1258. god. (MCZ, I., doc. 36). Tri godine kasnije to se obveza
ukida inperpetuo (MCZ, I., doc. 40), a privilegijem iz 1266. definitivno se fiksira, ini
se kao zamjena za dokinutu zalazninu (ius descensus). Dabina u istom iznosu do
konca 13. stoljea spominje se u dva navrata (MCZ, I., doc. 61; ib., doc. 91). S konca
14. stoljea datiraju tri potvrde o izvrenoj naplati (MCZ, I., doc. 341; doc. 345; ib.,
doc. 373) u kojima se ova dabina Gradeca naziva Bewd (beud). Suprotno Mauraniu,
koji beud smatra tzv. "vojinom", N. Klai misli daje u spomenutim izvorima rije o
nekoj novoj vrsti dabine, koja se imala isplaivati na Martinje. U ispravama meutim

228
explicite stoji da je u pitanju uobiajena godinja dabina (dacia consueta), a identini
iznos dabine takoer potvruje da je rije o poznatoj dabini, nametnutoj jo 1258.
god. God.1405. to su svotu graani Gradeca isplatili - zagrebakom biskupu Eberhardu
(MCZ II., doc. 9), a sljedee godine kralju Sigismundu (MCZ II., doe. 12). Vladara
nije, naime, smetala injenica to je za dobiveni zajam Gradec prepustiopignoris titulo
zagrebakom biskupu da i sam inkasira 40 maraka na ime te dabine. Biskup Alben 28
godina kasnije u svom je testamentu oprostio vladaru dug te oslobodio Gradec obveze
da svoju dabinu plaa biskupiji (MCZ II., doc. 63). Nedugo zatim Gradec potpada
pod vlast Celjskih. Sauvana isprava Katarine Celjske potvruje da iznos ove gradeke
obveze ni tijekom XV. stoljea nije mijenjan (Grife, slay. grivna = marca denariorum;
Vidi TKALI, MCZ, II., 230), a to je obve2a po svoj prilici ostala i kasnije, kad je
grad, nakon desetljeima duge vladavine Celjskih, doao u ruke banu Janu Vitovcu. Za
Matije Korvina grad je vladaru plaao dabinu pro quolibetporta (MCZ II., doe. 258;
ib., doe. 271) brojne kontribucije, a stanovnici suburbija neko su vrijeme bili obvezni
plaati i marturinu ( MCZ, III., doe. 47). (Vidi prilog 63.)

229
 70.

IZ VRANSKOG OBIAJNOG PRAVA

(S. ANTOLJAK, Vransko obiajno pravo,
Radovi, Filozofski fakultet u Zadru, Zadar,
1979.)

VRANA. HRVATSKA. DALMACIJA 1454., 1. travnja

(agrarni odnosi, feudatari, dosjelost, zamjena)

LITERATURA: ANTOLJAK, op. cit. Tamo i ostala literatura.

(...) Prvo, Sve vinograde i maslinike i ostala plodonosna stabla koja su nasadili,
1
reeni seljaci (vilani) mogu prodavati ili darovati u sluaju potrebe i ostaviti za
2
duu, s tim da je svaki seljak obvezan nasaditi 100 maslina u roku etiri godine.
2. Za sve kue i vrtove koje su nainili reeni seljaci ako odlaze iz Vrane (ili)
sela i ako dolaze na drijeb (sorte) stanovati drugi seljaci, treba izabrati tri procjenitelja
(tre stemadori) (...) pa onaj koji dolazi na drijeb treba platiti reenu procjenu onome
3
koji odlazi.
4
3. Nadalje, ni jedan seljak ne plaa za bilo koju stvar iz vrta bilo to bilo kome,
5 6
bez obzira je li rije o opini (comun) iii feudatarima (...).

1
Vranski seljaci.
2
Seljaci su dakle puni vlasnici nasadenih vinograda i stabala. Naelo superficies solo
cedit ne vai.
3
Seljaci se slobodno sele. U njihovu je vlasnitvu i sve to su podigli na drijebu, u
prvom redu kue i nasadi u vrtovima. Usp. bilj. 2.
4
I na drugim pravnim podrujima hrvatskih primorskih krajeva za posjedovanje vrta i na
plodove iz njega nije se u naelu plaalo nikakvo podavanje ili su to podavanja bila vie-
manje simbolika.
5
Rije je o "opinskim" zemljama, kojima upravlja (ali nije nuno vlasnik i ak to u
naelu uope nije) zajednica opinara.
6.
Feudatari su osobe koje su dobile odredene posjede na iskoritavanje, u naelu preko tamo
naseljenih zakupnika-kmetova, uz obeanje da e vriti vojne dunosti i polagati prisegu vjernosti
vlasniku zemljita. Njihova prava na dobivenu zemiju esto se pravno shvaalo kao dominium
utile. Rije je o specifnom srednjovjekovnom shvaanju vlasnitva kao zbira ovlatenja
230 d j
 9. Nadalje, zemlje koje su movarne, nakon to prode tri godine da su neobraene,
7
moe svatko obraivati (...) i treba dati etvrtinu i desetinu (...).
10. Nadaije, zemlje koje su pod umom neprekidnih deset godina svatko moe
8
obradivati (...) i treba dati etvrtinu i desetinu (...).
20. Nadalje, svaka zamjena (concambio) uinjena u zemljitima ili drugom,
9
punovana je nakon to prode 15 god. (...).
21. Nadalje, tko posjeduje zemlju ili drugo, posjeduje u skladu s pravom (siposseda
10
ben) nakon to proe 30 godina (...).

L.M.

7
Ve je i po postklasinom rimskom pravu bilo doputeno movarne terene prisvajati na
mnogo jednostavniji i bri nain nego ostalu zemiju. Po Vranskom obiajnom pravu obraiva
ne postaje pravim vlasnikom, ve samo posjednikom kojeg vlasnik ne moe udaljiti sa zemlje
dok dobiva svoj udio (etvrtinu i desetinu).
8
V. analogni sluaj u bilj. 7.
9
Zamjena zemlje je doputena. Prigovor na tetnu zamjenu moe se podii samo kroz 15
godina. Po starom hrvatskom pravu prigovor se mogao iznijeti uvijek.
10
Gubitna zastara, ne treba dobra vjera ni naslov.
231
 71.

IZ PRIVILEGIJA LIGE ZADARSKOG KOMITATA

(Statuta jadertina, 121-129)

ZADAR, DALMACIJA 1455., 15. studenoga

(seoska opina - organizacija - pravo na
dio globa - progon kaznenih djela; liga)

LITERATURA: LJUBI, Lige, cit. (78), str. 45-59.

(a) (...) Prvo, kada se dogodi da neki Vlah (...) (aliquis Vlacorum) (...) uini neko
zlodjelo (insultum) nekom od sela reene lige, ili uini krau (...), tada (...) treba da svi
seljaci reenih sela, odmah nakon to su uli glas ili zvono, dohrle pomoi
oteenom i goniti kradljivce i zloince (...) i svezane predati gospodinu zadarskom
knezu; ali ako bi reena liga ili neki njezin lan bio toliko drzak da bi pustio reena
zloinca nakon to je uhvaen, kanjava ga se s 50 libara malih u korist mletake
opine, s time da ga se sili da naknadi oteenima sve tete, trokove i kamate.
Nadalje, reena liga smije (...) sve (...) ivotinje i stvari svih kradljivaca (i) zloinaca uzeti
pa od tih dobara polovica pripada blagajni mletake opine, a druga polovica reenoj
ligi (...).
(b) Nadalje, ako se dogodi da u onom progonu tko od reene lige ubije ili rani
nekog kradljivca i zloinca koji se branio i nije dopustio da ga se uhvati, pa zbog toga
treba platiti vradu, u tom sluaju duni su platiti reenu vradu proporcionalno (pro
rata) svi lanovi reene lige.
(c) Nadalje, ako neki od reene lige, nakon to uje glas ili zvono, bude nemaran
ili ne eli ii u progon i pomagati protiv zloinca, tada plaa dvije libre mletakoj
opini, a druge dvije reenoj ligi za svaki takav sluaj prijestupa.
(d) Nadalje, ako neki seljak (villicus) reenih sela poini krau ili pljaku u reenoj
ligi i protiv ljudi reene lige ili se sloi s njom iii zna za takvu krau iii tetu uinjenu
kome od svoje lige ili pak dri iii prikriva svjesno u svojem domu kradljivca, u svakom
takvom sluaju liga uzima sva njegova dobra i ivotinje, pa od toga polovica pripada
opinama (comunis), a druga reenoj ligi. Osim toga duni su seljaci reene lige toga
kradljivca svezati i dovesti pred gospodina zadarskog kneza, koji e ga dolino kazniti.
(e) Nadalje, ako neki sudac iii slubenik reene lige naredi seljacima ili svojim
susjedima da krenu u pomo zbog kraa iii teta ili radi progona zloinaca, ili ako im
naredi neto drugo to je dobro za opinu iii u korist reene lige, a neki od njih bude
nemaran ili odbije izvriti nalog, kanjava se s 2 libre malih mletakoj opini i jo 2
232
libre za reenu ligu.
(f) Nadalje, ako bi tko bio toliko drzak pa bi nekom sucu ili drugom slubeniku
reene lige u izvravanju njegove slube rekao neku uvredu, neka plati dvije libre
mletakoj opini, a druge dvije reenoj ligi.
(g) Nadalje, ako bi tko od reene lige udario do krvi nekog od te lige, kanjava
se s 10 libara malih u korist reene lige, a nakon toga e biti dodatno kanjen od gospodina.
zadarskog kneza. Ako je udario akom ili na drugi nain bez krvi ili jae masnice,
plaa u tom sluaju pet libara toj ligi.
(h) Nadalje, ako tko od reene lige bude udaren ili ranjen od zloinaca dok ih je
progonio ili u nekom drugom poslu reene lige, svi lanovi reene lige duni su
proporcionalno platiti lijenika i lijekove i ostale izdatke koje bi imao (...), a ako kasnije
bude mogue doi do dobara reenih zloinaca, neka se ligi za to dade u cijelosti
zadovoljtina i nadoknadi sve izdatke iz dobara reenih zloinaca.
(i) Nadalje, ako se dogodi nekome lanu reene lige da mu je ukraden orai vol i
on ga ne moe vratiti u roku 15 dana otkako se dogodila kraa, svi lanovi reene lige
duni su platiti vlasniku vola onoliko koliko se procijeni, pa ako se kasnije vol pronade
ili se za njega plati naknada njegovu vlasniku, u torn sluaju reeni vlasnik vola duan
je vratiti ligi ono to je dobio od te lige za reena vola.
(j) Nadalje, nikako se ne smije izabrati nekog suca, pristava ili drugog slubenika
u reenoj ligi koji je neko poinio neku kradu i za to krau bio kanjen, i to zato to su
zbog toga takvi po pravu sumnjivi i nepososbni za naprijed navedene slube.
(k) Nadalje, slaemo se s time da u civilnim parnicama (...) suci reene lige (...)
mogu voditi postupak i donositi presude do 5 libara i da mogu osudivati sve koji sijeku
drvo u gajevima, i to do 5 libara za svaki sluaj. Usto, takve koji sijeku drvo neka se
kazni drugim kaznama koje odredi (...) zadarska vlast zato da bi reeni gajevi mogli
rasti, to je od najvee nude za odravanje seljaka, ali s time da se moe od presuda tih
sudaca aliti na zadarsku vlast.
(1) Nadalje, svi suci u selima zadarskog komitata u ijoj je sudiji poinjeno neko
zlodjelo duni su (...), ako su udaljeni 10 milja od grada Zadra ili manje, uz prijetnju
kazne od 50 libara malih - polovica mletakoj opini, a polovica tuitelju - prijaviti u
roku najvie dva dana te zloine (...) zadarskom knezu i uredu za zloine, a oni koji su
udaljeni vie od 10 milja (...) u roku najvie tri dana. Ako je pak dolo do smrti, duni
su prijaviti prije nego se ubijenoga sahrani (...).

1. Ovo je jedan od vanijih dokumenata o organizaciji niih teritorijalnih jedinica.

Rije je zapravo o statutu jednog poljoprivrednog podruja, koje potpada pod vlast
susjednog gospodarski jae razvijenog centra, Zadra.
Liga seljaka zadarskog podruja ima svoje organe, suca, pristava i druge, koje, bar
glasom analiziranog teksta (toka j), biraju sami lanovi lige. Ipak, poznato je da je
via vlast esto sama postavljala suca.
2. Najvanije su, dakako, odredbe o "kolektivnom osiguranju" (toke b, h, i) po

233
kojima liga plaa vradu za ubijenoga zloinca, trokove lijeenja lana lige ako je
ranjen prilikom progona zloinaca i protuvrijednost ukradenoga oraeg vola. "Oraeg
vola" ne treba tumaiti ekstenzivno, tj. samo kao jedan od sluajeva nestanka stoke.
Naime, liga se oito ograniava na osiguranje samo najvanijih teta koje bi mogle
bitno ugroziti ekonomsku ravnoteu seljakog gospodarstva.
Za podmirenje tih izdataka liga ima pravo na dio globa (toke a, c, d, e, f, g). Usto
sudac ima pravo kanjavati one koji sijeku drva u opinskim umarcima (gajevima).
3. Uoljiva je trostupnost vlasti: mletaka opina, pod njome je zadarska opina, a
pod ovomje liga, tj. seljaka opina. To je usporedivo s Vinodolom gdje postoji ovakva
trostupnost: hrvatsko-ugarski vladar - Krki knezovi (Frankapani) - vinodolske opine.
Dakle, usporedivi su Vinodolski zakon i Privilegiji lige. Za oboje potrebna je
sankcija nadreene vlasti. Ipak, Vinodolski je zakon daleko bogatiji po pravnom
sadraju, dok su Privilegiji lige prepustili reguliranje privatnopravnih odnosa obiajnom
pravu. S druge strane, "kolektivno osiguranje" u Vinodolskom je zakonu ogranieno
na obitelj tetnika i oteenoga.
4. Nepovjerenje prema Vlasima (vidi toku a) objanjava se time to su Vlasi bili
stoari koji su se sa svojom stokom mogli uvijek lako udaljiti sa zadarskog podruja pa
se njihove krae i druga zlodjela teko gonilo.

L. M.

234
 72.

UGOVORI 0 DOIVOTNOM UZDRZAVANJU

(a: MCZ, X., 176; b: MCZ., X., 263)

ZAGREB. SLAVONIJA a) 1457., 2. veljae

(struktura obitelji i ugovori o doivotnom b) 1467., 31. sijenja
uzdravanju; nitavost raspolaganja na tetu
teritorijalnog suvereniteta opine)

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) uvodne studije; APOSTOLOVA

MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.)

a) Gospoda Jelena, ki Mikca iz Sobotine, udova pokojnog Jurja Volkova, nekada

vijenika i naeg sugradanina, daje u trajan posjed i slobodno raspolaganje svoja tri
posjeda, tj. kuu, zidani toranj, zemlju, gradevine, te svoj vrt i svoje oranice koje se
nalaze u reenu gradu i podgrau te gradskom polju, sa svim kunim potreptinama,
alatom i potreptinama za vinograd te svim stvarima i svojom pokretnom imovinom,
gospodinu Nikoli, sinu Tome, iz reene Sobotine, svom bliskom rodaku, naem novom
sugraaninu, na taj nain to je reeni gospodin sveenik Nikola istu gospou Jelenu
duan dobro njegovati i hraniti do njezine smrti te nakon smrti s poastima sahraniti, kao
to je duan za due te gospode Jelene i njezinih predaka i roditelja na njezin zahtjev
davati mise i pomene vjerno i savjesno (taliter et eo modo dedit perpetuo possidendas et
quomodocumque voluerit disponendas, quod ipse dominus Nicolaus plebanus ipsam
dominam Elenam usque ad mortem suam bono modo debetfovere et nutrire ac mortuam
honorifice sepelire, ac pro animabus ipsius domine Elene et suorum predecessorum ac
parentum ipsius per petitionem eius missas et commemoraciones fideliter et
1
conscienciose facere debeat), s time da se reene posjede ne otui ispod

1
Gradeka je obitelj najua zajednica srodnika u pravoj liniji koja se cijepala s doraslou
djece. Izvori ne sadre nikakve tragove irih porodinih zajednica, a oinska se vlast nigdje ne
spominje te se iscrpljuje u imovinskopravnim prerogativama. Emancipacija djece nastaje faktinim
odvajanjem odraslog djeteta koje nije praeno nikakvim solemnitetom ili sastavljanjem
odgovarajue isprave. Diobe nekretnina (koje, kako se ponegdje i izriito naglaava, spadaju u bona
hereditaria) jo za ivota oca, odnosno darovanja odrasloj djeci, rjeito ilustriraju redovitost emancipacije
odraslih lanova. Najrjeitije pokazatelje strukture gradeke obitelji nalazimo u popisu gradana,
stanovnika i inkvilina te kua u gradu iz 1368. god. Gradani, kako se vidi iz tog

235
 2
jurisdikcije grada (ita, quod ipsepossessiones a jurisdiccione civitatis non alientur) ,i
o tome je gospodinu sveeniku Nikoli ispostavljena listina s viseim peatom opine.
b) (...) gospoda zvana Elizabeta, udova pokojnog. presvijetlog gospodina Frederika,
zvanog Fric, nekada starijeg vijenika i sugradanina naeg, gradanka naa, doavi
osobno do nas izjavila je ovo: kako ju je gospodin Marko, lovac, sin Fabijana Pavia,
zvanog Hurtina, lovca, pokojnog gospodina Ulrika Celjskog itd. prihvatio kao duhovnu

popisa, ive u vrlo skuenom prostoru, a ak dvije treine ukupnog broja porodica ive u prostoru
koji, zajedno s okunicom, nije vei od stotinjak kvadratnih metara. Mogunost rane ekonomske
emancipacije i individualnog privredivanja, koju su pruali obrt i trgovina, diktirali su odredeni
nain ivota i utjecali na formiranje oblika obitelj. Takva je obitelj nosila sa sobom, izmedu
ostalog, i probleme uzdravanja ili harem rezervacije dijelanekretnina usque admortem, odnosno
durante vita. Ugovori o doivotnom uzdravanju nisu nikakva rijetkost u izvorima Gradeca.
Motivi tih ugovora manje su oni uobiajeni, tj. osiguranje radne snage za obradu nekretnina,
jer je najamne radne snage u gradu bilo u izobilju, a vie, kako se uostalom iz navedenih
izvora i vidi, zasnivanje adoptivnog odnosa, kojim adoptant rjeava probleme svog
uzdravanja i, jo vie, brigu o sebi u starosti.
2
U tekstu osnovnog privilegija Gradecu (1242.) nalazi se klauzula po kojoj se ... res
immobiles, domos, curias, vineas, terras et hedificias a jurisdiccione civitatis (non) possint
alienari, vel eximi vel avelli. Taje klauzula smjetena medu odredbama kojima se regulira reim
nasljeivanja nekretnina, i to po svoj prilici zato to je opasnost od takvih raspolaganja - u
obliku legata i darova za sluaj smrti gradekih gradana Crkvi i crkvenim redovima susjednih
jurisdikcija - prijetila upravo s te strane. Na to klauzulu, u identinoj ili neto izmijenjenoj
formi, nailazimo povremeno i u gradekim posjedovnim knjigama. Zabrana takvih
raspolaganja u vrijeme donoenja privilegija sigurno je imala svog opravdanja, au i je ona, po
svemu sudei, svoju aktualnost zadrala i tijekom iduih stoljea. Loi odnosi s Kaptolom,
Biskupijom i susjednom vlastelom, duge parnice oko pojedinih posjeda i uzajamne uzurpacije
pruaju dovoljno dokaza da je razloga za takve bilge bilo dosta. Zato se i vie od dva stoljea
od donoenja privilegija oito smatralo svrhovitim napomenuti da se granice raspolaganja
nekretninama pojedinaca poklapaju s granicama opinskog teritorija te da su sva raspolaganja
koja diraju u teritorijalni "suverenitet" opine sama po sebi nitava (vidi prilog 28.).

236
i adoptivnu majku, a gospoa na slian nain prihvatila Marka sa svoje strane kao
3
svoga adoptivnog sina, zato gospoa Elizabeta daje i daruje torn Marku, lovcu, svorn
adoptivnom sinu i njegovim nasljednicima, pravo trajna posjeda cijele svoje kue u
gradu koja se nalazi izmeu kua, zemalja i gradevina plemenitog gospodina zvanog
Petar Dragin s jedne, tj. june strane, te izmeu kue i zemlje Martina, izraivaa
lukova, sa zapadne strane, kao i izmeu dva opinska puta (...), veliine tri kvarta
kurije (...), uz uvjet daje taj Marko i njegovi nasljednici u toj kui za ivota ljubazno u
dobru i zlu paze, njeguju i hrane, na to se reeni Marko svojevoljno obvezao u naoj
nazonosti (eidem Marco venatori filio suo adoptivo et Buis heredibus dedisset et
propinasset jure perpetuo possidendam, ita tam en, quod prefatus Marcus eandem
dominam Elizabeth vita sibi comite et sui heredes in eadem domo in victu et amictu
bono modo conservare, fovere et nutrire tenebuntur, ad quod se prefatus Marcus
obligavit coram nobis), o emu je torn Marku izdata listina (literaprivilegialis) reenog
grada.

M. A.

3
Ugovori o doivotnom uzdravanju zakljuuju se u pravilu s osobom koja spada u krug
srodnika. U suprotnom, u asu zakljuenja adopcije uzdravatelju se obino daruje samo dio
adoptantova fonda nekretnina - u pravilu polovica - a za preostali dio imenuje se nasljednikom.
Adoptant koji uzdravatelju daruje svoju kuu u gradu zadrava pravo habitacije "racione
civilitatis", kako redovito stoji registrirano u posjedovnim knjigama. Viduitet adoptanta pribliava
ovaj aranman efektima tzv. udovikog uivanja, uobiajenog u sustavima pa kojima brak nije
osnova nasljeivanja (npr. "lectum " dubrovakog prava). Putem ugovaranja adoptivnog
odnosa te putem nasljednopravnih ugovora s nekim od srodnika vlasnik nekretnine u Gradecu
ostvarivao je veu slobodu raspolaganja nekretninama mortis causa nego mu je reim
nasljeivanja to doputao.

237
 73.

PODBAN M. IVKOVI OBAVJETAVA 0 NASLJEDNOM

PRAVU HRVATSKIH PLEMIA
(II, Prirunik, 494-495)

HRVATSKA 1459., 15. studenoga

("dvanaest plemena hrvatskog kraljevstva",
neoporuno nasljedno pravo, nasljedna, steena i
kupljena imovina)

LITERATURA: M. BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952., 6;

M. KOSTRENI, 0 radnji prof. dr Mihe Barade Hrvatski vlasteoski feudalizam,
Zagreb, 1953., 21-23; L. MARGETI, Neki pravni problemi u vezi s dopisom
podbana Mihajla ivkovia od 5.XI.1459., HZ, XXIII-XXIV., 265-286; ISTI,
Stvarna prava, cit. (1.), 107-121.

Na vae (...) pisano traenje (...) o pravnom obiaju ovoga hrvatskoga

1
kraljevstva o nekretninama, i to nasljednim, kupljenim i steenim (in
2
possessionibus (...) hereditariis, eviticiis et aquisitis, (...) javljamo vam pravne
3
obiaje (...) na koji se nain nasljeuju nasljedna i oinska dobra hrvatskih plemia,
(naime) da sve nekretnine svih plemia dvanaest irih porodica hrvatskoga kraljevstva
prelaze na muko potomstvo blinjim punorodnim rodacima koji potjeu od istoga
koljena odjednoga na drugog, s time da se posjedi reenih plemia ne smiju otuiti
4
stranim osobama na njihovu tetu (in eorum preiudicio ), a ni oporuiti ni zapisati
iznad tri gonjaja. - to se pak tie kupljenih i steenih nekretnina po precima plemia
iii po njihovim prethodnicima, kao to je opisano, (naime) nakon to su ostavljene
njihovim nasljednicima, to nekretnine treba da prijedu svim nasljednicima od onog
koji je to dobro stekao na slian nain i
1
Dioba dobara na nasljedna (hereditaria), kupljena (empticia) i steena darovanjem
(acquisita) jedna je od najvanijih dioba u hrvatskom i hrvatsko-ugarskom pravu.
2
U ispravi stoji eviticiis, to je ve BARADA, op. cit., protumaio kao pogrjeno napisano
umjesto ispravno empticiis.
3
0 dvanaest irih porodica itd. koje se obino u znanosti naziva "dvanaest plemena"
vidi podrobno u MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), 107 i d.
4
Tj. u sluaju potrebe moe ih se otuiti, ali ih treba prethodno ponuditi roacima.

238
uvjet kao to i stara batinska dobra prelaze od potomka na potomka, kao to je gore
5
zabiljeeno. - Nadalje, u odnosu na kupljene i steene nekretnine, ako je koji plemi
kupio ili stekao vlastitom kupnjom i stjecanjem, taj plemi smije slobodno otuditi dobra
kojaje sam kupio i stekao, i to zato to s onim to je sam stekao moe sam raspolagati.
- ensko pak potomstvo nema udjela u batinskim nekretninama, ve ga treba opremiti
iz pokretnina kada se udaje.
L. M.

5
To je u skladu s odredbama u mnogim europskim srednjovjekovnim pravnim sustavima,
osobito onima pod franakim utjecajem: steene nekretnine postaju nasljedne nakon to ostanu
u obitelji bar dvije generacije.

239
 74.

GRADSKE SLUNOSTI
(a: MCZ, X., 248; b: MCZ, XI., 22; c: MCZ,
XI., 57)

ZAGREBAKI GRADEC. SLAVONIJA a) 1465., 31. sijenja

(gradske slunosti) b) 1475., 31. sijenja
c) 1491., 31. sijenja

LITERATURA: TKALI, MCZ, cit. (28.) Uvodne studije; APOSTOLOVA

MARAVELSKI, 1986.; ISTA, 1998., cit. (28.); ISTA, 0 obiajnom pravu
zagrebakoga Gradeca (1242-1526), ZPFR, 3., 1982.; ISTA, Slunosti u
posjedovnim katernama zagrebakog Gradeca (14. i 15. stoljee), ZPFR, 6., 1985.

a) Jelena (...) udova pokojnog. Bartolomeja Pavkovia, nekadanjeg stanovnika

teritorija grada, u svoje i u ime sinova Jakoba i Stefana te obiju keri zvanih Urula,
poteklih od Bartolomeja, (...) doavi u naoj nazonosti izjavila je da za dugove
pokojnog Bartolomeja koje treba njegovim vjerovnicima isplatiti proda dva njihova
vinograda (...) obuaru Benediktu, starijem vijeniku i naem sugradaninu, sinu
Stefanovom iz Ivania, te preko njega njegovim nasljednicima za petnaest maraka te
dvije pense obinih bekih novaca koje je taj obuar u potpunosti isplatio Jeleni udovi
istog Bartolomeja (...); posebno je utvreno da reena udova Jelena te sinovi i keri
pok. Bartolomeja i njihovi nasljednici imaju dati i omoguiti siguran i slobodan kolni
put od njihove zemlje kraj kue i odozgo niz njihov vinograd oko vinograda tog
Benedikta, obuara, tom Benediktu, obuaru, i njegovim nasljednicima, to je potvreno
ispravom pod peatom nae opine (Elena mulier relicta ac filii etfilie eiusdem condam
Bartholomei ipsorumque heredes securam et liberam viam cur, rualem per terram
ipsorum penes domum et subtus vineam ipsorum circa vineas eiusdem Benedicti sutoris
eidem Benedicto sutori et suis heredebus dare etprebere tenebuntur harum nostrarum
sigillo nostre communitatis consignatarum).

b) Marko Gurakovi, izvritelj usmene oporuke pokojne Margaretice, udove

pokojnog Klementa uzdara, (...) prodao je zemlju udove Margaretice (...) koja se nalazi
iznad zidanice i gradskog zida kod drvenih vratiju; nadalje siguran ulaz kroz vrata te
slobodno uspinjanje stepenicama kao i slobodan put do kloake koja se u zidu nalazi i
uporabu cisterne koja se na toj zemlji nalazi (...) (item securum intro itum per portam et
liberum asensum per gradus ac libera via adcloacam in muro habita, et usum cisterne
in ipso fundo habita) (...).

240
 c) Opina grada na brdu Grech dala je i poklonila (dedit et propinavit) kuu te
zemlju od kojih se mnoge protekle godine nije ni slube ni dabine ni straarenje (...)
davalo odnosno plaalo; kua se nalazi izmeu kue i zemlje asnog mua Andrije
obuara, zvanog Kranjec, sjedne, tj. june strane, i izmeu kue i zemlje asnog mua
Bartolomeja, obuara, s druge, tj. sjeverne strane, s istone pak strane javne
povrine, a sa zapadne pod brdom i gradskim jarkom (...), i to tako to obuar
Andrija i svi njegovi nasljednici i sljednici prema gradskom brdu ne smiju na bilo koji
nain drati nikakve staje, kotce ili kloake pod prijetnjom kazne po obiajnome pravu
(tali modo, quod ipse Andreas sutor et ipsius heredes et successores universi versus
monticulum civitatis quevis edificia stabulorum aut domicilia porcorum et nec
cloacam sit ausus seu sint disponere vel edificare modo aliquali sub pena alias
dejure consueta (...).

Pravo zemljinih slunosti, i ostala stvarna prava na nekretninama, s opetovanim

akcentom na njihova stvarnopravna djelovanja, fiksiralo se i ubiljeavalo u posjedovnim
kvaternama prigodom promjena vlasnitva. Gradskije ivot nametao potrebu
ugovaranja i reguliranja neizbjenih zadiranja u tudi prostor, pa na upise slunosti
esto nailazimo u izvorima zagrebakog Gradeca. Na nevelikom prostoru
gradskog teritorija, podijeljenog medu brojnim podanicima, medusobne koordinacije
i koncesije bile su nunost. Takvi problemi izvan tog teritorija, na prostranim
vlastelinskim imanjima, jedva da su i postojali. Administrativnih rjeenja problema te
vrste takoer jedva daje bilo, pa su vlasnici nekretnina bili upueni na
benevolenciju susjeda ako ve konstituiranje odreenih slunosti nije bilo rijeeno
na razini obiajnog prava sub poena consueta"). U svakom sluaju, sadraj
("

slunosti potanko se opisivao u posjedovnim knjigama - ve postojee ili tek diobom

konstituirane slunosti prate skoro redovito upise diobenih porcija. Zemljine slunosti u
Gradecu u 14. i 15. stoljeu na neposredan i ilustrativan nain odaju uvjete gradskog
ivota, polivalenciju gradske privrede i prosjenog gradskog gospodarstva te
organizaciju urbanog ivota u vie ili manje zaetnim oblicima.

M.A
 75.

KRALJ VLADISLAV DARUJE OASNU NEKRETNINU

EHI
(LASZOWSKI, Spomenici Turopolja, cit. II.,
136-137)

TUROPOLJE. SLAVONIJA 1494., 6. prosinca

(oasna imovina, defectus seminis)

LITERATURA: L. MARGETI, Neki pravni problemi u vezi s dopisom podbana

Mihajla ivkovia, HZ, XXIII-XXIV., 1970.-1971., 265-285.

Mi Vladislav (...) kralj (...), uzevi u obzir vjernost i slube (...) plemenita Jurja
Goleca od Sutjeske (...), dajemo darujemo i predajemo reenom Jurju Golecu (...)
nekretninu plemenitog pokojnog Jurja Francikua (...) zvanu ehi, koja se nalazi u
zagrebakom komitatu i koja je nakon smrti i nepostojanja potomstva mukoga roda
reenog gospodina Jurja (que per mortem et defectum seminis nexus masculini eiusdem
condam Georgii) prela u ruke ugarske krune (...).

Iz isprave se vidi da su se plemike nekretnine turopoljskih plemia vraale kralju

ako je plemi umro bez mukih potomaka.

L. M.
 76.

PRODAJA I DAROVANJE NEKRETNINA

(URMIN, cit., 417-420)

KURINJE. HRVATSKA 1499., 26. travnja

("plemenski" sud, pristav, plemenina, isprava,
prodaja, darovanje, prvokup, nasljedna i steena
imovina, djedovina)

LITERATURA: MAURANI, Prinosi, cit. (39.), 190 i d. te 559 i d.; MARGETI,

ivkovi, cit. (73.), 277 i d.

"Mi Jurai Korlatovi, knez' plemenitoga s'tola kraleva meju plemenitima Ijudi
Mogorovii v Lici, i mi sudci" (... navode se imena petorice ...) "daemo na znan'e: (...)
pris'tupi pred nas (...) plemenit' lovik' Paval S'lav'kovi od' plemena Mogorovi iz'
sela Ribnika (...) i v'zgovori': (...) hotil bim' prodati moje prave plemenine didin'ne,
otdilene i s'lobodne of brata moga i vsih', ki mene pristoe pae i v'sake vrste ljudi, v
selu Bisiih i kotari bisi'skom v panstvi li'kom' (...) Totu mi knez' i sud'ci rekosmo
Pavlu (...): ovo e na' akon', da gre s tobom' na' pristav' i za dribi ki prodae', nudi
pred nim' bliih' i dalnih, a za pol' dribja ki bi hotil' dati crkvi i klotru (...), toliko ne
more' dati po zakonu naem', ako tine dopus'te blini i dal'ni i kih' pristoi".
(Nastavlja se s izvjetajem da je pristav iao zajedno s Pavlom i nudio ovlatenike te
se vratio sudu i izjavio da su oni dopustili prodaju i darovanje; sud to saopuje Pavlu koji
iskazuje: "kada e to va' zakon', tada ga (pogrjeno za: ja) prbdaju dribi vie reeni
crikvi i (...) klo'tru svete Marie u Zainu i fratrom reda svetoga Pavla prvoga remete
(...) i daruju poli to (...) pol drib'ja crikvi i klotru i fratru, `vse kupno poan'i,sela
i seli' i vrtlov' i podvornic i vse v' nutrn'ne i van'ne zemle i pasi' i dil'nic' i gaev'
i sinoko' i bat' i priblat'ji i pa' i pai', putov' prinih' i okol'nih' i staz' velikih' i
malih', vode i vodotii i malinov' i malini', pae malinov' vas' svoi del' v' kotari
bisiskom', stupe i stupi' i studen'c' i jazov' i vod' kopanih' i s'tojeih' i tekuih i
driva plodnoga i neplodnoga, i prudnoga i neprudnoga, gore i kamika i vsih' op'in' i
vsega mala i velika, a koli i koliko godi pristojalo bi k vie imenovanomu pol'
drugu drib'ju (...) da crikav i klotar i fratri uivati, dati i prodati i darovati (mogu)
kako vse svoe. I od' sada stavim crikav' i klo'tr' i fratre v pino dran'e i iznimam od
sada vsu moju oblast' (...)II

(Prior trai od suda da dade) "va' list' na to otvoren' pod vaimi peati visuimi

243
navadnimi" (pa sud to daje uiniti) "i za veke verovan'e i tvrdost' toga lista naega
pridasmo k tomu nae rotne pristave, po imeni Petra Goneia is' akovi i Jure
Hlep'ia iz' Zahumi'. Dan pri svetom' Juri na Skurine miseca aprila 26, 1499".

Otuivatelj eli otuiti svoju djedovinu, tj. nekretnine koje imaju znaaj obiteljske
inmovine ve dvije generacije, tj. one koje nije stekao otuivateljev otac, nego djed ili
koji jo udaljeniji predak. U tome je razlika o pravima raspolaganja po ovoj ispravi i
ispravi pod br. 77 gdje je rije o nekretninama to ih je stekao otac otuivatelja.
Kako je rije o djedovini u smislu Tripartita (v. MARGETI, ivkovi, cit. (73.),
273) ovlatenicima na prvokup, u prvom redu roacima, treba ponuditi nekretnine koje
se namjeravaju prodati. Darovanje "za duu" doputeno je prema tumaenju plemikog
suda samo u manjoj mjeri. Preko toga potrebno je odobrenje ovlatenika za prvokup
(v. MARGETI, ivkovi, cit., 279).
Ispravom se prenosi na stjecatelja "puno dranje", koje bi odgovaralo
srednj ovj ekovnoj pravnoj ustanovi Gewere, saisine, seisin, tj. "vlasti" koj a se
prenosi, a koja ne odgovara rimskopravnim pojmovima posjed i vlasnitvo.

L. M.

244
 77.

DAROVANJE NEKRETNINA
(URMIN, 420-422)

KURINJE. HRVATSKA 1499., 8. svibnja

("plemenski" sud, pristav, plemenina, isprava,
darovanje, nasljedna i steena imovina)

LITERATURA: MAURANI, Prinosi, cit. (39.), 190 i d. to 559 i d.; MARGETI,

ivkovi, cit. (73.), 279-290.

"Mi Jurai Korlatovi, knez' plemenitoga kraljeva stola, meju plemenitimi ljudi
Mogorovii v Lici i mi sud'ci li togae stola" (... navode se imena trojice ...) "i pristav"
(... navode se imena dvojice) "daemo na znan'e: (...) pristupi pred nas' (...) plemenit
lovik Paval Slavkovi plemenom' Mogorovi iz sela Rib'nika (...) i v'zgovori: (...)
kupil e otac' moi edan' dribi zem'le v seli Bisiih (...) ki dribi on'de tee vnutrne
zem'le uz' 80 i poda ne sinokoe i v'sega mala i velika pris'tojanija, kako nam se pinie
udri v' praveh' ke imamo na plemen'inu vie imenovanu i imam pol'toga
slobodna i ot'dil'na od' brata moga i vsih ki mene pristoe (...) esam li volan po zakonu
vaem' od nega uiniti a e meni drago? (...) dasmo nemu ta zakon': da si volan dati i
darovati i prodati i za duu kako vse svoe vlas'tito b'Iago kamo tebi drago (...). Totu
v'zgovori Paval (...): kada e to va zakon', tada ja daruju pol' drib (...) klotru nee (tj.
Blaene Djevice Marije) v Zainu i fratrom redu svetago Pavia prvoga remete (...)
naiprvo selo vie imenovanega drib'ja, crkve, vode, malinov', stupe i stupi, virov',
potokov', jazov', studenac', gore, driva, i kamika, puin', op'in, putov' prinih i
okolnih', puti i razputja i s'taz' i vsega mala i velika zvrha zemle i pod' zemlju, prudnoga
i neprudnoga".
(Na to prior samostana trai od suda da se ispostavi isprava, to sud prihvaa).
"I za veke verovan'e i tvrdost toga lista naega pridasmo k tomu nae rotne
pristave" (... navode se dva imena ...)
"Dan' pri svetom' Juri na Skurini miseca maja dan 8 v letih gospodnih 1499."

Kako je otac kupio zemlju o kojoj je rije, ona je postala obiteljskom imovinom
("plemenina"), na koju bi pravo prvokupa imao samo prodavateljev bratjer za ostale
lanove ire porodice ta zemlja ima znaaj steene, a ne nasljedne imovine. Meutim,
245
kako je dolo do diobe oevine, prodavatelj otuuje posve slobodno i s obzirom na svog
brata.
Nabrajanje dijelova i pripadaka zemljita, koji su po modernom shvaanju svakako
sastavni dio otuene nekretnine (npr. virovi i potoci) ili bar pripadci koje se smatra
otuenim ako nema protivnog uglavka, ima utoliko smisla to je po srednjovjekovnom
shvaanju postojala mogunost posebnog raspolaganja sa svakim od navedenih dijelova i
pripadaka. Drugim rijeima, naelo superficies non cedit solo (!) dotjerano je do
krajnjih konsekvencija. Ipak, nabrajanje je samo deklarativne prirode pa vie odaje
"erudiciju" sastavljaa isprave. Kad bi se u ispravi propustio koji od spomenutih dijelova i
pripadaka, to ne bi ipak umanjilo prava stjecatelja jer bi protivnik vrlo teko oborio
predmnijevu da se sa zemljitem prodalo i sve ono to u normalnom tijeku dogadaja ide
s tim zemljitem.

L.M

246
 78.

IZ STATUTA LIGE NINSKOGA KOTARA

(P. Karli, Mjesenik, XXXIX., 1913., 394
402)

NIN. DALMACIJA XV.-XVI. stolje

(liga, seoska opina - organizacija - pravo na
dio globa - progon kaznenih djela, kraa, raz-
bojstvo - u kui - na brodu, nagodba u kaznenom
postupku; kapetan, sudac, silovanje, kleveta,
porob)

LITERATURA: . LJUBI, Lige i posobe u starom hrvatskom pravu i njihov odnos

prema Poljikom statutu, Rad, 240., 1931., 1-104.

(1) Koi ukrade vola, budi katigan sedam; sedmoga gospodara i njegovu tradbu.
1
(10) Koi ukrade brava, ovcu, iljee, janjca, jarca, kozu, kozle - sve po sedam za
jedno i oviku da plati njegovo i njegovu tradbu.
(17) Koi pokrade kuu ali uge eljad u njoj, ali pobie eljad po kui, zato im
skoiti sva Liga za moi ga gospodi dati u ruke i sve njegovo u porob u Ligu ali v
obljubu, to ima mala i velika, doma i u polju i sidbom i s' trsjem.
(27) Koi skainaju ali razvaliaju brod i biu mornare, ali koi brod potope ali razbi
budi katigan za svaku libru po sedam, ako li bi dato knezu u notu, da se Liga ne pa
ako li knez dade u Ligu, budi katigano, kako ozgora i kanilaru njegovu tradbu o
procesa i mornarom njihovu tetu; ako li su ubieni, sve u porob, a njih u galiu, za nek
svaki s' mirom stoi i ive.
(39) Koi istrese tue vre na ribah ali na sipah, ali obajde mrie ali parangal, L.
30. i oviku ribu i tetu, koliko bude uinia.
2
(41) Koi ukrade vru ali smei za depet, ali koi bi razvalia jaze, L. 30. i oviku
tetu i ima platiti i korist, koju bi ima od vre ili jaza.
3
(45) Koi bi ima junaka ali koga drugoga od kue, tere kreja a zna L. 300 i gospodar

1
Mlado magare.
2
Zgnjei.
3
Tj. slugu. Tako npr. i Kastayski statut zove slugu junakom. KARLI, n. dj., pogrjen
tumai pojam
24
 4
budi podloan pod tetu, koi e pokraden.
(48) Ako se ovik komoda s lupeom za krau prvo Lige, da e dobro uinjeno
5
prvo tube ma da je obligan ovik kazati lupea i da lupe plati u Ligu L. 12 bez
niedne gracie i da se prisee pri svom Ligom, da vee nee krasti i ako se potle najde,
6
da je sve njegovo u porob, toliko za udo koliko za malo, i da se da gospodi u ruke.
(49) Ako bi ovik pogodia lupea po srii tere upita lupea da (li) gaje pokraja, a
7
lupe zatai, paka ovik po sobini najde, sve njegovo u porob i oviku njegovu tetu.
(54) Ako bi ovik ovika prinia ali zania pinezi, robom, itom, vinom, ali budi
kakvom stvarju se hoe, a na dobroj viri ali kojom trgovinom, tere paka ovik da ima
pravde svrhu svoga, L. 100 i da oviku plati svu njegovu tetu za nj egovu neviru.
(57) Ako bi kapitan ali sudac taja lupea, ali koju tubu, ali koje zlo koje se u kom
selu ini od krade, L. 100, zato krau vazda e triba da Liga sudi kako e zakon.
(64) Ako bi se po zgodi koi brod ali vaelo razbio pod koim selom, da se ima
udriti u zvono i svaki potei na pomo za rekuperati. A ako bi koi od toga to ukrao
malo ali vele L. 100 za neka se svak uva tua i koi gine.
(65) Ako bi koi ovik ali ena reka do potenja komu, da mu ena gre po zlu
putu i dilu s drugim, najprvo od potribe je da mu prova kako je. Ako li ne prova, od
potribe je da se oblae pred svom Ligom tri puta i da je katigan L. 400 i eni da kupi
suknju, koulju, pokrvau aliti vam tumban za nje potenje, zato tute gre glava i vee
krvi.
(68) Ako bi bila dva tere silovali divojku ali udovicu, oni prvi, koi e uinia grih,
8
ta(j) da ju vazme, a oni drugi da ju narui i u Ligu obadva L. 100.
(78) Aki bi brat zaviknuja, ali se u zvono udrilo da su lupei u selu, ima svaki
9
potei za lupeom, i ako bi se moglo uhititi, ali u jednu kuu sarnati, za poznati koi e
po imenu i ako bi se pozna, na Ligi mu ima pravda biti i da nie nie ukrao a u krai je
utaen, budi katigan L. 100 i da se za nj ufati koi poruke da ve nee krasti; a koi ne
bi poa niti se skoia za kupeom, budi podloan pod zlo a da zna i katigan kako i
lupe; zato se to zovu dionici s lupeom.
(79) Ako se ukrade u gradu ali u selu, ali blizu grada ali sela, koga bude blie
mista, da plati grad, ako e u gradu, ali blie grada; ako li e u selu ali blie sela, da plati
selo, onako kakva bude kraa ali zlo, zato ne moe biti da tko nie vidia, ali da tko ne

4
Gospodar odgovara, dakle, i za tete svojih slugu, jer pripadaju u njegovu "obitelj"
(familia).
5
To odgovara i odredbama drugih srednjovjekovnih pravnih sustava. Vidi npr. lanak
38. Vinodolskog zakona: tubu ki uini, ima ju na konac pripelati".
"(...)

6
Drugim rijeima, premda se protiv kradljivca ne vodi postupak jer nema tuitelja (usp.
lanak 38. Vinodolskog zakona: "Ioe, kadi ne bi bila tuba i niedan osud"), oteeni treba ipak
javiti ligi o krai, pa e se kradljivca u sluaju ponovne krae kazniti najveom moguom
imovinskom kaznom, tj. "porobom".
7
Sok je prastara slavenska ustanova. Rije je o ovjeku koji za plau istrauje neku
okolnost ili injenicu. (Usp. Vinodolski zakon, lanak 45: "cena ka se otai da za naiti niku ri".
8
"Naruiti" znai opskrbiti je "opremom", ruhom.
248
zna, ali da tko nie izda tu krau ali to zlo uinjeno.
Ako pake pokle se plati ta kraa, tere se najde ta(j) lupe pokle bude telareno od
Lige budi sve njegovo u porob i ostalo kako se bude sudu vidilo; ako li sam lupe
(...),

dojde ter se osvadi kapitanom, ali sudcem, budi katigan za onu krau koju bude
uinia i da se plati iz njegova, to bude grad ali selo stratia za tu krau.
Ovi kapitul muno uzesmo i muan je, ma zato istinu najdosmo nakon dva godia.
Ukrade se u Novoseaci jedna jalovica tusta Matiu Ranjeviu koi stae junie strane
sela; koja bi ukradena iz dvora i ne znae tko e ukrade. A sjutra dan ima biti Liga to
jest u nedilju na 21 ottubra 1307 i ta(j) Matij tui se Ligi da mu je ta jalovica
ukradena i kae sve svoje pravice ovi ovik na pravu. I tako oni od Lige porugivau se s'
njime i govorahu, bie li kako tusta: tata kako bi e se naisti. To ujui njegov sudac
imun Ugarkovi, koi tada biae, gdi mu se rugaju budui pokraden, zato bie ovik
duevan, usta na noge i ree: Kapitani i sudci potovani! dajte da moje selo Novosejaci
to plate, zato to ne moe biti da tko ne zna da siromahu oviku ne gine njegovo, neka
ostali svist imaju. I po ti nain skoie kapitani i sudci i udilje poslae svoje mlade da
imadu kupiti na svaku kuu po dvi libre. Mlai poidoe u Novosejace i poee kupiti,
nigdi po volji, a nigdi po silom. Meju tu kupljainu potee Juko, sin Mihe Plastinovia,
i ree svom ocu: ako, ne plaajmo mi! Bogme je sino kasno jedan ovik u bilu
ogrnut biae u kui Marka Prtenjae. A Marko Prtenjaa biae mlai koi to kupljae. I ti
kada dojde Matiju Ranjeviu da plati to dvi libre, to pomenu Matij Prtenjai da hoe
znati tko je sino u njega bio u bilu. Tote se poee vrlo priati i rekoe: hodimo prid
sudce, i tako pojdoe. A kad bie prid sudcim, sudci po svidobi rekoe da se
opravda Marko Prtenjaa, a pake upitae dite sudci i dite ree kako e i ocu reklo, da
bie ovik ogrnut u bilu biljcu u Marka Prtenjae i to dite ne imae nego deset godita;
to ti se Prtenjaa vrlo brani, ali ne moe najti svidoke ni porubine za se, i brani se za
udo vrimena, kako se brani svaki krivac. Vide kapitani i sudci da vea smutnja raste,
govorei jedan za drugoga i branei zle ljude, ustae se kapitani i sudci i rekoe svojim
mlaim i svoj Ligi pod penu groa 30 da svi med sobom ovoga ovika imamo povesti
u prun. I tako svi jednokupno skoie i inie ga voditi med sobom i tako vodei ga,
kada bihu na prvome mostu odNina, ree Marko Prtenjaa: Stanite potovani sudci i
kapitani, molim vas, i vi ostala draga brao, prostite mi za ovi put; hou vam sve
kazati, kako je i to bilo i rekoe mu da mu je prosto da kae. Tada ree Prtenjaa: Eh
brao, sino dojde, da ga Bog ubie, u mene Juko Juarevi iz Gorice i tu kravu ukrade
i odagna ju tja, vee ne znam, to je od nje uinio niti dila imam, niti ga ekam niti
znam vee malo ni veliko. I kako to ue kapitani i sudci i sva Liga, svi zaviknue: u
prun nevirnika, u prun nevirnika! I tako ga povedoe knezu a njime udilje u prun.
I knez pica da ima dojt ormanica po nj i dojde tretji dan i povedoe ga u Zadar i bi
metnut u galiu i u njoj umri prvo godia. A Liga sve udilje toga puta uze u porob i bi
tu velik rasap, zato svega dosti imae. I zato svak o svome neka ive.

I od toga vrimena uzesmo ovi kapitul i svi mu se kontentasmo, zato najdosmo istinu da
su to i nai start pria nahodili sada se najde i vazda e to biti. I od tada poe svaie s mirom
stati i jedan drugoga uvae i kuu i blago i u selu i polju; zato ne moe nigda biti mu gradu
ni u selu da tko nije vidia ali uja, ali da tko zna, ali da tko ne izda. I tako ta(j) kapitul
obljubismo.
249
 1. Za pravnog povjesnika od neobina je interesa toka 79, ne samo zbog
predmnijevane krivnje stanovnitva okolia gdje se kraa dogodila nego jo vie i zbog
prie o tome kako je dolo do te "kolektivne odgovornosti". Kako 21. listopada 1307.
nije bila nedjelja i kako se u to doba u Mlecima jo nije osuivalo na prisilan rad na
galijama, ovdje se radi vjerojatno o"pounoj prii", ali nije nemogue da se ona temelji
na nekom istinitom dogadaju. Svakako se pria temelji na narodnom osjeaju da bi
takav nain kolektivne odgovornosti mogao biti koristan. Ali isto tako pria dokazuje
da nije rije o nekom arhainom pravnom institutu.
2. Krada se kanjava esterostruko u korist nadlene vlasti, a sedmina kazne pripada
oteenom. Oteeni dakle dobiva ukradenu stvar i povrh toga njezinu jednostruku
vrijednost i naknadu trokova.
3. Razbojnik (toke 17 i 27) se uz ostalo kanjava "kolektivnom osvetom" nad
njegovom imovinom. To je ustanova i inae vrlo obljubljena u srednjovjekovnim pravima
(npr. u Ruskoj pravdi, Poljicama itd.) i bila je neobino popularna u narodu, koji je na
taj nain ne samo sudjelovao u izvravanju kaznene presude nego je pri tome vidio i
svoju neposrednu korist koja je uvelike stimulirala izravno izraavanje moralnog
zgraanja nad zloincem (vidi i toke 48 i 49).
4. U toki 54 regulira se pravni odnos koji nastaje time to jedna strana daje drugoj
neku stvar. Ako se radi o odnosu koji nije trgovake prirode, nego nastaje na osnovi
sporazuma od sluaja do sluaja, za valjanost obveze povrata zamjenjive stvari (Statut
navodi najee primjere: novas, roba, ito, vino) potrebna je formalnost davanja
ruke (u franakom pravu fides facta), koja ima za posljedicu pravnu valjanost
takvog formalnog sklopljenog ugovora, pa e primatelj stvari odgovarati za "neviru"
ako ne vrati stvar u skladu s ugovorom. Naprotiv, u trgovakom prometu dovoljna je
sama injenica davanja stvari. Ta se razlika vidi po distinkciji koju pravi Statut: "na
dobroj viii ali kojom trgovinom".
5. U tokama 65 i 68 dolazi do izraaja ne samo potovanje enske asti nego
jo i vie elja da se to potovanje to unosnije naplati. Prema toki 65 klevetanje
tue ene da nije "uvala istou branog kreveta" kanjava se vrlo visokom
globom od 400 lira u korist lige (!), pri emu i oklevetana ena ne prolazi previe loe,
pogotovu uzimajui u obzir siromatvo stanovnitva, jer joj onaj koji je napao na
njezinu ast treba obnoviti garderobu. Statut opravdava te trokove istiui da bi
nezadovoljni mu mogao u protivnome biti prisiljen krvlju oprati okaljanu ast svoga
branog kreveta, to bi, ini se bar prema rijeima Statuta, iskljuivalo protupravnost
eventualnog ubojstva obeastitelja.
U toki 68 razmatra se sluaj silovanja neudane enske osobe ("divojke ali
udovice") sa strane dvojice izvritelja. Statut nastoji rasporediti obveze silovatelja na
nain koji smatra pravinim za sve zainteresirane sudionike: prvi silovatelj mora
silovanu uzeti za enu, a drugije treba opskrbiti dostojnom opremom. Usto i liga dobiva
svoj udio, jer svaki silovatelj treba uplatiti u njezinu kasu po 100 lira.
 78a.

IZ VEPRINACKOG STATUTA
(L. Margeti, Veprinaki zakon iz 1507., Radovi
Z 37., 1995., 341-367)

KVARNER. VEPRINAC Poetak XVI. stoljea

(kazneno pravo; stvaranje opasne situacije)

LITERATURA: M. VLADIMIRSKI BUDANOV, Neizdannye zakonijugozapadnyh

Slavjan, urnal Min. nar. prosvj. 213., 1881.; ISTI, Zakonik grada Kastva i zakon
obine Veprinske, Mjesenik VIII., 1882.; M. JASINSKI, Zakoni grada Veprinca,
ZZR, V., 1926.; . MILOVI, Kazneno pravo Veprinakog statuta iz 1507. godine,
VDAR XXXIX., 1997.; L. MARGETI, Veprinaki sudski zapisnici XVI. i XVII.
stoljea, Opatija, 1997.

(Odredba 2-17 i 2-18): Ki hi na koga no vinel, zapada 1 marku. A kada opet shrani,
plaa 2. marku.

Jasinski to najpodrobnije objanjava: "No vineti - izneti no iz nonica (korica);

`Opet shraniti' znai opet metnuti no u nonice". Po njemu je rije o pokuaju. Ipak
jo 1881. M. Vladimirski Budanov tumai ovaj lanak kao pokuaj udarca noem.
Vladimirski Budanov divi se "prvobitnom kaznenom pravu Slavena" koje nalazi i u
Ruskoj pravdi: "Tko izvadi ma, ali ne udari, to grivna kun". Ostali autori su
lapidarni i ne donose nita novo.

Smatramo da nije rije o pokuaju, ve o stvaranju opasne situacije, tj. o prijetnji,

koja je opasna utoliko to moe izazvati burnu reakciju kod onoga kome ja zaprijeeno
na taj nain. Neobino je to se stvaranje opasne situacije u Veprincu razdvaja na dvije
radnje: za izvlaenje noa plaa se 1 marka, tj. 8 libara, a za vraanje noa u korice jo
jedna marka. Takav neobian nain opisa kanjivog djela bitno se razlikuje od
spomenutog opisa u Ruskoj pravdi, gdje se navodi samo jedan element, tj. izvlaenje
noa. Suprotno tome, pravo njemakih graana Brna, koje je inae uvelike utjecalo na
susjedna pravna podruja, predvia posebnu kaznu za izvlaenje maa, a posebnu za
ponovno stavljanje maa u korice. Dakle, rije je o utjecaju njemakog prava na
formuliranje norme. Prema zabiljeki od 17.X.1536. (Margeti, n. dj., list 16) koja se

251
odnosi na to kanjivo djelo, neki Martin Raji htio je udariti maem nekog iu, "za
uzroke nike praskve ka e bila toga Martina na koj jest bil taj ia niki rova (rota?)
pisal". Martin "ga e otil osi", i to je ak i priznao. Sud donosi odluku "naiprvo
libar 50 za uzrok da e me na iu zinel i paki v menice sopetpostavil (tj.) da e
posegal na iu namestnika gospodina kapitana", a osim toga, "sentenciamo ga v
drugu penu da plati libar a to za uzrok da je me na iu zinel ipako v menice
...

postavil, kakoje na zakon od grada ". teta to se iz Volieva prijepisa ne vidi kolika
je kazna u drugom sluaju. Vjerojatno je rije o 8 libara (tj. 2 marke) u skladu s
Veprinakim zakonom. Prvonavedena kazna od 50 libara odgovara kazni za udaranje i1i
napad (na negaposegal) odnosno psovanje vijenika (3-13, 14), koja je ovdje analogno
primijenjena.
Isto tako nalazimo i u Moenikom zakonu: "ako bi ki stegnul ale dal ruki na
kakovo oruje, na kega si budi drago, pada pena L. 4 ". Dakle, i ovdje je rije o stvaranju
opasne situacije, i to ne samo tako da je izvukao (stegnul), nego ak i ako bi samo
dodirnuo (dal ruku) oruje. Ovdje je pogotovu jasno da nije rije o pokuaju, ve o
pukoj prijetnji, iz koje bi doista u daljnjem tijeku moglo doi ak do pokuaja. Iznenauje
da je kazna za stvaranje opasne situacije potezanja noa etiri puta vea u Veprincu
nego u Moenicama. Jedino objanjenje bilo bi, mislimo, u tome to je konkretni
sluaj na osnovi kojega je dolo do stvaranja norme bio mnogo opasniji u Veprincu.

L. M.

252
 79.

IZ TRIPARTITA STJEPANA VERBECIJA

(Tripartitum, cit.)

SLAVONIJA. KVARNER. HRVATSKA 1514.

(pravni poloaj Hrvatske, kmetovi - neoporuno
nasljeivanje - oporuno nasljeivanje -
vlastelinskasudbenost, - zabrana seljenja,
zemaljski gospodar, dominus terrestris,
obiteljska imovina - dioba, obiteljska imovina -
haereditas, vekoveina,lastivnoa, steena
imovina, djedovina, oevina, dosjelost -
praescriptio, zalaganje - impignoratio, oinska
vlast - patria potestas, emancipacija, stjecanje
za vrijeme braka)

LITERATURA: S. HUSZTY, Iurisprudentiaepracticae libri tres, Agriae, 1758.; E.

KELEMEN, Institutiones iuris privati hungarici, Pestini, 1818.; K. KADLEC,
Verboczyovo Tripartirum a soukrome pravo uherske i chorvatske lechty v nem
obsaene, Prag, 1902.; A. TIMON, Ungarische Verfassung- and Rechtsgeschichte,
Berlin, 1904.; M. LANOVI, Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929.

1. Openito o Tripartitu

Kudikamo najvaniji izvor za poznavanje hrvatsko-ugarskog privatnog prava djelo

je Stjepana Verbecija (1490.-1542.) Tripartitum opus iuris consuetudinarii inclyti regni
Hungariae, to ga je 1514. godine na prijedlog stalea potpisao hrvatsko-ugarski kralj
Vladislav II. Tripartitum nije imao zakonsku snagu, jer kralj nije na njega stavio svoj
peat. Djeloje imalo prema tome snagu obiajnog prava, koje se putem prakse i obiaja
primjenjivalo u naim krajevima. Na hrvatski jezik preveo ga je, prilino slobodno,
Ivan Pergoi, gradski notar u Varadinu. ak i Zakon trsatski iz 1640. god. priznaje
mu zakonsku snagu, jer u lanku 81. odreuje:
1
A u svem drugom dugovanju se imaju uzdrat polag zakona ugerskoga i Tripartita,
1
L. MARGETI - M. MOGU, Zakon trsatski, Rijeka, 1991., Vidi i Trsatski statut,
MHJSM, IV., 1890. (ed. F. Raki).
253
to je to znaajnije to je u to doba Trsat ve odavno bio pod neposrednom upravom
habsburkih kapetana.
Uz na prijevod dali smo i Pergoievu verziju, i to u originalnoj ortografiji. Mislimo
da je to korisno i ak nuno jer je Pergoiev prijevod sluio u praksi hrvatskim
pravnicima. Prijevodom na hrvatski jezik postao je Tripartit j o i vie pravnim izvorom
za upoznavanje hrvatskoga prava u prolosti. Kako je Verbecijevo djelo samo popis
obiajnoga prava, to su se pravne norme, sadrane u njemu, primjenjivale i u ranijim
stoljeima. Ipak, pri tome treba biti vrlo oprezan, jer su kraljevski dekreti, osobito u
XV. stoljeu, unijeli velik broj izmjena u materijalno i formalno pravo. Usto hrvatski
su krajevi imali mnoge specifine pravne ustanove i norme, kao to je to uostalom
naglasio i sam Verbeci.

2. Pravni poloaj Hrvatske prema Ugarskoj

Dio III., tit. 1.

1 (U ovoj knjizi govorit e se) "o pravnim obiajima, koji se na neko vrijeme
(parumper) razlikuju i odvajaju od naeg zakona, (naime o onima) kraljevstava
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao i Transilvanije, koja su ve otprije podloena i
ukljuena (subjectorum et inocorporatorum) Kruni ovoga kraljevstva (...)"

2 3
(Pergoi: od obichaieu veteh orssaghou, Dalmacie, Horuaczkogha,
"(...)

Szlouensskoga orssagha i od Ierdelia, poimene koterissu zuughersskim orssagom

sslosni,4 koterihsse obichai ne odluchauaiu vnoghim zakonom od voghersskih praud
5
).
(...) "

Tit. 2.
Pr. "Kako se ve otprije odobreni zakoni i pravni obiaju reenih kraljevstava
Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Transilvanije u mnogim pogledima i tokama razlikuju
od zakona i pravnih obiaja nae domovine, naime ovoga kraljevstva Ugarske (...)".

(Pergoi: ne prevodi!)
treba rei o tome da ni jedan narod (populus) ne moe stvarati
1 "(...) (...)

propise (statuta) ako nema vlastitu pravnu vlast (jurisdictionem), ve potpada pod tue
vladanje (dominio), osim ako mu za to ne dade suglasnost via vlast (...)".
"Zato, premda se Dalmatinci, Hrvati, Slavonci i Transilvanci u plaanju vrada
2

(homagiorum) i globa i u drugim postupovnim pitanjima i raznim drugim pravnim

(...)

obiajima uvelike razlikuju od naih i smiju se njima sluiti, ipak nemaju pravo
(...)

2
Ovih.
3
Kraljevstvo.
4
Pergoi prevodi "subjectorum et incorporatorum" sa "sloni", tj. povezani, i pri tome
naglaava "povezanost" Hrvatske s Ugarskom, a isputa "podlonost ugarskoj kruni". Vrijedilo
bi podrobnije prouiti Pergoiev politiki stav prema Ugarskoj na osnovi ovoga i drugih dijelova
prijevoda.
5
Pergoi ovdje ubacuje odlomak koji se u originalnom latinskom tekstu nalazi u tit. 2.
pr., i usput mu donekle mijenja smisao.
254
donositi pravne norme protiv opih pravnih propisa i uredaba ovoga kralj evstva Ugarske

(Pergoi: "Odkud mozibiti Dalmacie Horuaczkoga i Szlouensskoga orssaga i

Ierdelia liudie vplachani nih vrasde i v birsageh i v drugih isstinih praud techei i v
dersani terminuseu (...) vnekih obichaiehsse od nassih praud odluchiauaiuch siuu i oni
ssami med ssobu (...) neke napraue (...) mogu ssprauiti (...), da protiu decretomu
vugersskogha orssaga (...) niemaiu na napraulienie oblassti".
S pravom se u literaturi istie da se ovdje Verbeci "nije mogao izdignuti nad
prosjeno shvaanje maarskih uenjaka i dravnika: Hrvatska mu je bilajednostavnim
municipijem Ugarske u irem smislu" (LANOVI, 90). Dodue i Verbeci istie da je
Hrvatska "podloena i ukljuena" ugarskoj kruni, a ne ugarskom kraljevstvu, ali, a to
je velika i bitna razlika, Hrvatska za njega nema "vlastitu jurisdikciju, ve potpada pod
tudu vlast". Svakako, ako nita drugo, bar je ovdje priznato da su ugarski kraljevi i
sama Ugarska u odnosu na Hrvatsku "tua", dakle nametnuta vlast.

3. Poloaj kmetova

Dio III. 0 pravnom poloaju i normama to se odnose na seljake, koje nazivamo

kmetovima (De villanorum, quodjobagyones nuncupamus conditionibus et legibus).
Tit. 25.
1 "Njihov je pravni poloaj raznolik. Neki su Ugri, neki Saksonci i Germani,
neki pak esi i Slaveni, koji ispovijedaju kransku vjeru. Uz to ima i Vlaha i
Rutena te Raana ili Srba i Bugara, koji slijede kriva nauanja Grka (...)".
2 "Premda su se svi ti narodi (...) koristili svojim slobotinama i imali slobodnu
mogunost da se, kad hoe, presele iz mjesta svoga prebilita na druga mjesta (...)
nakon to plate dunu zakupninu i svoje dugove, ipak su (...) u dananje vrijeme izgubili
to slobodu te su podvrgnuti svojim gospodarima punim i trajnim kmetskim odnosom".
3 "(...) pa su njihovi gospodari (...) nadleni suditi im (...) bez obzira na to tko ih
tuio".
Tit. 29.
"Nadalje, ako kmet (rusticus) ima sins i ker koja se jo nije udala, tada oboje
nasljeuju na jednak nain i pokretne i nepokretne stvari".
1 "Ipak, ako je ki udana s pokretninama, treba uzeti u obzir jesu li te stvari bile
djedovina ili oevina. Ako su bile djedovina, prilikom udaje ne moe doi ni do kakve
prijevare, jer ki treba dobiti jednak dio imovine. Ako je pak rije o oevini, tada je
otac moe udati u skladu sa svojim staleom i ugledom pa ona vie nee imati prava na
njegove stvari, nego one po oevoj smrti pripadaju sinu, a ako je on umro, na brau i
njegove roake koji potjeu iz iste loze (stipite)".
2 "Ako pak otac eli uiniti oporuku o svojem dijelu, on to moe uiniti, ali
tako da ne prevari enu. Naime, ena se smatra uvijek sudionikom i diobnikom (parti-
ceps et condivisionalis) u stvarima koje je mu stekao za braka, tako da njoj, ako mu
umre bez oporuke, pripadaju sva dobra to ih je on (...) stekao".
(Pergoi: "Akoli bi otecz zssuoiega dyela hotel testamentom vchiniti, i to more

255
vchiniti, da nistarmenie prez vkanenia ssuoiet sen@. ler nieghoua Sena vmarhe i vimyeni,
koterossu v ono vremena gdassta vuhystue sskupa syulea naukup zaysskala, vseghdar
polegh prauogha deleniaa ima dyel iednakim zakonom tako akobi nie ghosspodaar byl
prez testamentoma vmerl, vssebi imyenie koterossu sskupa nassli i zayiskali naaniu
osstalo".)
Tit. 30
"Nadalje, kmet koji ivi sam i ne ostavlja iza sebe potomka i nasljednika moe
slobodno oporuiti o svojim pokretninama. Nekretnine (haereditates) ako su
djedovina u cijelosti prelaze na zemaljskog gospodara (dominum terrestrem).
(Pergoi: "Prossti chlouek ieden ssaam buduchi, possuoioi ssmerti nikakoua
oduetka ili koteribi praudennim zakonom zanim imal nassledouati zassobun ne
osstauiussi: zssuoiq gybaiuche marhe sslobodno more testamentom vchiniti. Da
nistarmenie akossu vekovecchine one od deda osstale, vsse na zemelsskogha gosspodna
ssssedu".)
1 "Ako ih je pak sam (per semetipsum) stekao, dijele se na dva dijela, od kojih
jedan pristoji zemaljskom gospodaru, a drugi onome kome,ga je oporuno ostavio".
2 "Ako je pak umro bez oporuke, sva njegova imovina, kako pokretna tako i
nepokretna, pripada zemaljskom gospodaru".
4. "Ako je pak kmet ostavio iza sebe zakonita potomka, (i to) dijete, koje jo
nema 12 godina, tada moe otac oporuiti ne samo o svojem dijelu nego i djetetu, ako
bi ono umrlo unutar 12 godina, postaviti drugoga nasljednika (...)".
6 "Ipak, pravni poloaj kmetova je vrlo raznolik, a tako i pravni obiaji koje
treba potovati u skladu sa starim mjesnim obiajima".
(Pergoi: "Da mozibiti kiemzakonom kmeti vnoge fele sstal imaiu tiemzakonom
vnogofele obichaie praud imaiu koteressu poleg miesst sstarih zakonou imaiu
zdersati".)
7 "To ipak ne znai da se nasljedne nekretnine (haereditas) koje je kmet nekome
ostavio ili prodao mogu otuiti na trajni nain (jure perpetuo) od zemaljskog gospodara,
naime, kmet nema, to se tie trajnog vlasnitva (quantum adperpetuitatem), nikakva
prava, osim na plau i nagradu za rad na zemlji svoga gospodara, nego vlasnitvo
ukupne zemlje pripada i spada na zemaljskog gospodara".
(Pergoi: "A potom nie triebe razmeti dabisse vekouecchina koteruie neki prossti
chlouek nekomu drugomu osstauil ili dal, od zemeljsskoga gosspodina mogla odtrichi
ili poginuti. ler prossti chlouek oberh hassne i dohodka ssuoie muke, na ssuoiega
gospodina zemli, kolikosse vekouechine dossti, nikakoue prauicze nyema, da vssa
lasstiunocha zemlie, gledi na niegouoga zemelysskoga gosspodina i niegasse dosstoi".)

Kmetovi su bili slobodni "trajni zakupci" zemlje koju su obradivali. Njihovo je

pravo na zemiju bilo stvarnopravne prirode, koje je u nekim hrvatskim krajevima tijekom
stoljea postajalo sve jae i pribliavalo se donekle nekoj vrsti vlasnitva. 0 tom podrobnije
MARGETI, Ugovori, cit., (58.); ISTI, Hreljinski urbar, cit. (58.). Kmetovi su se slobodno
mogli seliti, osim stanovito vrijeme nakon krvavih seljakih buna (1514.-1547.).
256
Nakon 1547. godine kmetovi su ponovno dobili pravo seljenja, ali uz stanovita
ogranienja, koja su potpuno ukinuta tek 1758. godine. Podrobnosti u LANOVI,
176.
Verbeci u svom Tripartitu nastoji pravo kmeta na zemlju teoretski ograniiti na
neku vrstu obveznopravnog nasljednog zakupa i ne priznaje im ak ni neizravno bar
dominium utile. Pa ipak, iz odredaba Tripartita proizlazi - i protiv Verbecijeve
namjere - da je kmetovo pravo na zemlju bilo kudikamo jae nego to je to Verbeci elio
priznati. Politika tendencioznost nije doputala Verbeciju, predstavniku interesa
plemstva, da povue sve logine i pravne konzekvencije iz pravnih norma, koje sam
navodi, a osobito onih po kojoj na kmetovu ostavinu imaju pravo ne samo sinovi nego i
neudane keri, a ako kmet nema potomaka, njegovi najblii muki roaci povezani s
njime po mukoj lozi, to je posve usporedivo s nasljednim pravom plemia. Vea je
razlika izmeu kmetova i plemia u tome to se kmetova ena smatra sustjecateljicom
za stvari steene za vrijeme braka.

4. Poloaj ene u braku

Dio I., tit. 102.

Pr. ako za braka mu kupi, plativi cij enu, nekretnine i prava na
"(...)

nekretninama i ime (svoje) ene ne ukljui u ispravu o stjecanju (in literis

fassionalibus), tada u takvim nekretninama i pravima na njima, premdaje rije o
kupljenim dobrima, ena ne moe imati za sebe svoj did'.
(Pergoi: akobi sto doklebi iosche zsssuoium senuum vkup syuel imyienie
"(...)

neko kupil, i nebi vchinil ssuoie sene imena v vallouanom lysstu zapyssati, adda
ztakougha imyenia i zuwssnicz, mozibitiieie za peneze kuupil, sena nikakouogha dyela
nebude, moghla nighdaar ssebe vzeti".)

Dakle, ena plemia nije sustjecateljica muevih nekretnina steenih za vrijeme

braka, osim ako njezino ime nije izriito navedeno u ispravi o stjecanju.

5. Obiteljsko vlasnitvo. Prodaja nekretnina. Pravo prvokupa.

Dio I., tit. 51.

Pr. "Nadalje, treba znati da dioba imovine izmeu oca i sina nije uvijek doputena,
ali da ipak postoje mnogi sluajevi u kojima, ak ako sin ne bi htio, njegov ga otac
moe prisiliti na diobu i, obratno, ako otac ne bi htio, sin ipak ima ovlast ostvariti diobu
imovine s ocem".
(Pergoi: "Mozibitisse, delenie meg occze i meg ssiny ussagdar ne dopuscha, da
mozibitie unogho zrokou, u koterih akobi i nestel ssyn nieghou otacz more niega na
delenie primorati i potomtogha zosspet, i akobi i otacz nehotel, nistarmanie ssyn ima
oblasst da imynie zocczem razdely".)

257
 1. "Ali, prije nego to se navedu ti sluajevi, nuno je znati kakvu i na koji nain
imaju oevi vlast nad svojim sinovima. Tu treba upozoriti da se svi sinovi i keri,
zakonite i nezakonite dobi, koji nisu emancipirani, tj. oslobodeni od podlonosti ocu,
prije emancipacije odnosno osloboenja nalaze pod oinskom vlau (in patria
potestate), s time da (emancipacija) nastaje prema pravnom obiaju nae domovine sa
strane sinova samom diobom s ocem nepokretne imovine i prava, a sa strane keri
stupanjem u brak odnono konsumiranjem braka".
(Pergoi: "Da pryedi negobisse ti zroki pretomachili uydisse, daie potry' ebno
zrazumeti, kakouimi i kolikimi zakonmi imaiu occzeue nad ssinmi oblasst. A
naipryedi to zaznamenuuaussi, dassu ussaki ssinoue i kcheri u ssuoih rogienikou
oblassti dot@ dobe, doklesse zochine oblassti nyessu osslobodili. A ssinouesse ochine
oblassti po razdeleny imyenia mentuiu. A kcherisse po hystue ghda za mus poidu".)
9. "(...) o stvarima koje su sinovi stekli svojom vlastitom slubom ili literarnim
znanjima (literariis disciplinis) (...) (sinovi) mogu slobodno oporuiti".
(Pergoi: "zonogha koteroie ssaam ssyn zaysskal, sslobodno more testamentom
vchiniti, iosche i prez ochine volie".)
Tit. 52.
Pr. "(...) otac moe svoga odraslog sina (...), ali ne i nedorasla u nie navedenim
sluajevima prisiliti na diobu nasljednih (haereditatum) i drugih stvari, ali ga ne moe
od toga iskljuiti".
(Pergoi: "Otecz onoga ssyna, koterye ure nadobe, da nie onoga koterie ische
mal, za pet dughuuani more primorati na delenie, onoga imenya, koteroie od deda
osstalo; da zatogha nemore uun zimyenia zurechi".)
1 "Prvo, ako bi sin zlostavljao roditelje (...)".
2 "Nadalje, ako bi kazneno optuio roditelje (...)".
3 "Nadalje, ako bi pokuao napasti na ivot roditelja (...)".
4 "Nadalje, ako bi se druio s trovaima (maleficis) ili drugim ljudima
sramotna ivota protiv oeve volje i time oinsku imovinu troio".
(Pergoi: "Chterto, akosse ssczoperniki ali zdrugimi huuda sytka lyudimy prot
ochine uoli paidaassi".)
5 "Nadalje, ako zarobijenog roditelja (...) ne oslobodi (...)".
Tit. 53.
Pr. "Obratno, sin koji je u oinskoj vlasti moe u nie navedenim sluajevima
svoga oca prisiliti na diobu imovine (...)".
(Pergoi: "Zosspet takaissim zakonom ssyn (akoie ische izda pod ochinu oblasstyu)
more occza na delienie imenia koteroie od deda osstalo, da nye na onogha koteroie
otecz zaysskal, za pet zrokou primuorati (...)".)
1 "Prvo, ako otac rasipa svoju i sinovljenu imovinu (...)".
2 "Nadalje, ako djedovinu (haereditates) (...) ne uva na odgovarajui nain
(...)".
3 "Nadalje, ako otac bez opravdana razloga (...) sina bezbono i okrutno tue".
4 "Nadalje, ako otac zabranjuje brak odraslom sinu".
5 "Nadalje, ako otac sili svoga sina na grijeh".
7. Takva dioba ne odnosi se na "stvari koje je otac stekao vlastitom slubom ili
hrabrou".

258
 6
(Pergoi: "Otac nye dusan ni zimyenia, ni zmarhe koteruie ssaam zaysskal ssynu
dati dyela".)
10. "Inae, otac je obvezan prirodnim putem (jure naturali) sinu, i obratno, sin
ocu, u odnosu na sve to je stekao od stvari ili imovine".
(Pergoi: "Ierie otacz ssinu i zosspet ssyn occzu dusan ysskati i imyenia i maarhe,
polagh praudenne nature zakona".)
Tit. 58.
Pr. "Svakako, u odnosu na djedovu nepokretnu imovinu i prava otac ne moe
uiniti nikakvo trajno otudenje (nullam penitus fassionem facere potest) na tetu sinova
(in praejudicium filiorum) (...), a isto tako ni brat na tetu brata u odnosu na oinsku i
djedovu nepokretnu imovinu i prava - bez suglasnosti sinova (...) ili brae, ako je rije
ojednostavnom (simpliciter) otudenju ili prodaji tih dobara. Ako bi se to ipak dogodilo,
to treba smatrati nevaljanim i nevaeim".
(Pergoi: "Onoga imenia koteroie od deda osstalo otacz prot ssynu (...) prez zroka
nemore v tugie ruuke dati. Da ni brathia, od occza iii od deda osstalogha imyenia, prez
dopuschenia ssinou (...) i prez volje drughe bratie, nemogu ni oddati ni nikomu vallouati:
Kotero vallouanie akobi i vchinili, nyema nikakoue mochi".)
1. "Neki obiavaju oinsku i djedovu nepokretnu imovinu i prava zaloiti
(impignorare) ili za trajno prodati, upisati i obvezati pod raznim naslovima i ishitrenim
nainima, (i to) esto zbog nude koja sili (necessitate cogente), (ali) vieput bez ikakva
razumna razloga (...), kojiput pak podbodeni sramotnom zaviu protiv brata (...), kojiput
istinito, dobro i ispravno, ali jo ee zlonamjemo ( ...) - pa da bi fasija' o tome imala
7
veu snagu i da se ne bi mogla pobijati, u ispravi o fasiji preuzimaju (...) na sebe i svoje
potomke terete (onera) sinova, keri i brae".
(Pergoi: "Ierssusse neki nauadili od oceza i od deda osstaulieno imyeinie za
veliku potrebochu zalositi ina ueke zauezati: Meg tyemtoga zosspet nikakoua potrebocha
nih na to ne primoriauaiuchi (...) a neghda lisstor za nazlobosst koteru prot ochinomu
ssymi ders@ (...), a neghda to dobro i prauo chine. Da nistarmenie ghuschiekraat, hudim
zakonom kako ghode moghv kai inim to inim titulissem i nekimi zaysskanimi modussi
imyienie drughomu zauezu i da potom valouanie vekssu moth ima i da zamman nebude
ssuoich ssinoou, kcheri i ssuoie bratie, nasse i na ssuoie imienie vu ualluuanogha lyssta
redu terh ghore vzemu.")
Tit. 59.
Pr. "Preuzeti pak terete znai uiniti kupcu nekih dobara neko jamstvo
(Jde47ussionem) da e se potovati oeva ili bratova fasija. Treba znati da se tereti
sinova i brae preuzimaju na tri naina, prvim nainom jednostavno (simpliciter), drugim
razumno (rationabiliter), a treim i zadnjim, zbog nude (necessitate)".
1. "Prvo, kao to je reeno, jednostavno, kada dodue nema nikakve oite nude
ni razumnog razloga (...), nego zlonamjerno ili zbog prodrljivosti (gulose) (...). To na
6.
Marha obino znai "pokretnine". Tako i ovdje. Ipak, kojiput marha znai naprosto
"dobra".
7
Fassio je u hrvatsko-ugarskom pravu pravni posao sklopljen pred vjerodostojnim
mjestom.

259
sudu nema valjanosti, ve se pobija (revocatur) skraenim postupkom i takva fasija
(...)

ponitava".
(Pergoi: "Najpryedi, prez zroka, toie ghda koteri brat prezeussake potriebschine,
kakoie vre to gore pouiedano Da lisstor hudo ili za voliu gherla ili znazloba Da (...).

tyem zakonom takouogha terha priemanie nikakoue mochi nyema i nistar v praude
nehassni".)
2 "Drugim nainom razumno, naime s oitim i razumnim razlogom (...)".

3 (Npr.) da bi se kue i dvorove sagradilo

(...) (...).

4 "Takve se ne mogu pobijati, nego, ako bi sin poimence naveden u ispravi

(...)

o fasiji i u preuzimanju tereta htio to pobiti, tada moe pobiti i ponititi za ivota oca
plaanjem homagija i procjenom svih nepokretnih oevih prava, gdje god ona leala, a
nakon oeve smrti samo s obinom procjenom tih oevih prava. Isto to treba
primijeniti i na fasije brae".
(Pergoi: "Za to v takouih dughoaniah, gore uzei@sse nemore prez birssagha
8
odezuati. Da akoie ssyn v valluuania lysst i na terha ghore vzetie imenitim zakonom
zapyssan, i takou lysst hochie odezuati: Adda za ochinogha siuota, occhinu urasdu, i
occhinogha dyela obchinssko preczeneni@, volia ghde ghode ima imyenie, platiussi,
more to ghore pouiedano valouanie odezuati: a po ochine ssmerti lisstor ochin dyel
obchinsskim preczeneniem platiussi more vchiniti takouo odezuanie".)
5 "Ipak ovo treba uzeti u obzir: ako je preuzimanje tereta uinjeno openito i
imena sinova i brae u ispravi o fasiji nisu poimenino navedena i oznaena, takvo
preuzimanje tereta nee biti valjano, nego e se moi ponititi najednostan nain (sim-
pliciter)".
(Pergoi: "Da ako ssinouliegha ili bratinogha imena vunuter imenito ne zapysse:
takouo vallouanie nikakoua messta nyema i moresse prez terha odezuat, toie issto
potryebno razmeti i od onogha vallouiania kotero bratia vchine. ")

6 "Treim pak i zadnjim nainom, krajnjom nudom (extrema necessitate

urgente)". Npr. za otkup iz zarobljenitva.
7 "Takva fasija ne moe se ni na koji nain pobiti od sinova i brae. Dapae,
ako bi otac prije nego to je dolo do diobe sa sinom sinovljev dio otuio, sin e to
(...)

morati dopustiti (...)".

(Pergoi: (Takvo) vallouaniesse od ssina ili od brata nighdaar nemore odezuati.
Da iosche akobi otecz ssinouli dyel doklesse iosche snym ne razdely daal utugie (...)

ruke, pres niega bude. Ier ghda bi occhin dyel nebil zadossta, na nieghoue ghlaue
9
odkupliene takosseie i ssin duusen ssuoiega dyela trpeti. ")

9. "Korolar. Iz prethodnoga proizlazi da je prodaja nekretnina (possessionaria

venditio) trostruka, naimejednostavna, razumna i nuna. Jednostavna (simplex) prodaja
nije valjana. Razumna (rationabilis) pak vieput je valjana, a vieput pobojna. Nuna
(necessaria) uvijek je valjana (...)".

8
Terh znai teret.
9
Ovaj dio Pergoieva prijevoda odnosi se zapravo na kraj prethodnog paragrafa u
latinskom tekstu.
260
 Tit.60.
1. "(...) Svaka prodaja nekretnina (possessionaria venditio), pa ak i zalaganje
(impignoratio), zahtijeva zakonito obavjetenje (admonitio) sinova ili keri ili brae,
koj ima pripada naslj edstvo i prij elan takvih prava na nekretnine (...), pa ako su zakonito
obavijeteni, imaju puno pravo da za sebe preuzmu i kupe to nekretninu (...) uz plaanje
pravedne i obiajne procjene tih dobara pred svima drugim kupcima i zajmodavacima".
6. "Ipak, prodavatelje svojih dobara u razumnim i doputenim sluajevima i
tokama ne treba na to siliti".
9 "Keri i ene (...) treba obavijestiti, ako je rije o pravima na nekretnine koje
se prodaju ili zalau, ako na njih imaju jednako pravo kao i mukarci; u ostalom keri
i ene u tom se pogledu smatraju strancima to im se odobrava postupati kao sa susjedima
i sumeaima, ali tako da imaju prednost pred svima susjedima i sumeaima".
10 "Susjedi pak i sumeai mogu zahtijevati za sebe pred svima ostalim stranim
kupcima prava na nekretnine ponuene na prodaju, s time da se i njih obavijesti na
naprijed navedeni nain; ali, ipak, ne kao braa i sestre plaanjem obiajne procjene,
ve deponiranjem i punim plaanjem novanog iznosa izriito navedenog u fasijskim
ispravama ili pak s vjenom procjenom tih prava na nekretnine (...)."
Tit. 61.
Pr. "(...) Starija braa (...) esto obiavaju prava na nekretnine zaloiti ili trajno
prodati (...) preuzevi na sebe terete ostale svoje brae (...) pa su zbog toga kupci obiavali
traiti za sebe ne samo dio prodavatelja ili zalagatelja nego i dijelove nepokretne imovine
koja pripadaju ostaloj brai".
1. "U vezi s time treba znati, ako dode do kakve prodaje ili otuenja nekretnina
na jednostavan nain (simplici modo), tada dijelove ostale brae bez ikakve naplate
treba vratiti (; ..), a dio koji pripada bratu prodavatelja procijenit e se i samo vrijednost
obine procjene toga dijela nadoknaditi kupcu pa e se tako i taj dio brata prodavatelja
10
predati u posjed tuitelju".
u
3 "Ali sluaju razumne prodaje (in casu rationabili) kupcu treba vratiti i
ponitenj e tereta (...)".
4 To isto vrijedi i za oca, koji je djedovinu svoju i svojih sinova na tetu (in
praejudicium) i bez suglasnosti svoje djece bezrazlono i nerazumno otuio (...).
Tit. 134.
50. "Treba upozoriti dajedan vol koji nije epav ili inae manjkav 1 marka"
51 "Dvije krave bez teladi 1 marka"
52 "Jedna krava s teletom 1 marka"
53 "etiri ovice 1 marka"
54 "etiri svinje 1 marka"
55 "Kobila bez drebeta 1 marka"
56 "S mukim drebetom 1 marka"
57 "Sa enskim drebetom 1 marka"
58 "Osedlani konj procjenjuje se prema njegovoj vrijednosti".

10
Tj. oteenom bratu.

261
 U tit. 51. i dalje u dijela II.Tripartita Verbeci podrobno obrazlae i definira pojam
obiteljskog vlasnitva, ije je osnovno obiljeje da su sinovi i neudane keri zapravo
suvlasnici, a ne tek eventualni nasljednici. U takvom pojmu obiteljske imovine treba
razlikovati djedovinu od oevine, pa otac moe svoga sina prisiliti na diobu djedovine
(tj. imovine koju je otac naslijedo od svoga oca), a u odredenim sluajevima i sin oca.
Naprotiv, nad oevinom, tj. imovinom koju je sam otac stekao, otac ima puno pravo
raspolaganja, to je obvezan prema sinu jedino moralnim, ali ne i pravnim normama.
Drugim rijeima, na djedovini ima sin svoj udio kojega ga otac ne moe liiti, na oevinu
sin ima pravo samo ako je otac umro bez oporuke; ako je otac uinio oporuku, sin ima
pravo samo na onoliko koliko mu je otac ostavio.
Upravo zato to su djeca sudionici u djedovini, otac djedovinom ne moe posve
slobodno raspolagati. Bezrazlono otudenje djedovine "zbog prodrljivosti" mogu djeca
pobiti preko suda, razumno otudenje mogu djeca pobijati, ali tako da kupcu plate punu
cijenu oevih nekretnina i njegovu vradu (homagij). Prodaju iz nude sinovi ne mogu
pobijati.
Odatle se vidi da je pogrjeno tvrditi da je u hrvatsko-ugarskom pravu postojalo
"kolektivno vlasnitvo" nad nekretninama i da je ono bilo "neotudivo". Steene
nekretnine mogao je vlasnik posve slobodno otuditi, a "djedovinu" uz odredene uvjete,
tj. u prvom redu uz uvjet postojanja "nude". Okolnost nude utvrivao je plemiki
sud. U sluaju prodaje djedovine iz nude rodacima mukoga ili enskoga roda, kao i
susjedima, priznavalo se pravo prvokupa, s time da su rodaci mukoga roda imali
prednost ne samo u redu prvenstva nego i s obzirom na neke druge okolnosti, o kojima
nas Verbeci obavjetava u navedenim dijelovima svoga Tripartita, a koje se sastoje u
prvom redu u pogodnijoj cijeni. Naime, muki rodaci imaju pravo na tzv. "obiajnu
procjenu" koja je u naelu znatno nia od trne cijene.
Tako je npr. jedan vol vrijedio po "obiajnoj procjeni" jednu marku.

6. Dosjelost

Dio I., tit. 78.

1 "(...) dosjelost (praescriptio) je vremensko dovravanje roka, utvreno
propisom, kojim se dobra pravno zadravaju ili ponovno stjeu".
(Pergoi: "Pressaztiesze vremena ghouori, nekogha imyienia, praudennim
zakonom zdersania ili isskania, od praude zpraulienogha vremena napuunenie."
2 "Ona se dovrava nad prodanim, okupiranim i bilo kako otudenim nepokretnim
dobrima i pravima u roku 100 godina za kraljevska, 40 za crkvena, 32 za plemika, a
12 za graanska".
(Pergoi: "Koteroghasse vremene pressasstie v kralieuom imyeni ssto lyet
sspuuni, v czirkuennom imyienie chterdesseti, imyieni plemenitih trydesseti duie leti,
a v purgarsskom duienadesste lete. ")

4. "Dosjelost pak kmetova dovrava se u rokujedne cijele godine i jednog dana".

262
 Dio III., tit. 15.
Pr. "Gradani u odnosu na otuene stvari dosjedaju odnosno gube zastarom u vrijeme
od 12 godina; ipak na protuzakoniti (abusivo) nain po uzoru na kmetove, u dananje
vrijeme dosjedaju u vrijeme od jedne godine i jednog dana".
(Pergoi: "Peruoie vrieme od onogha imyenie, koteroie v drughih ruuke presslo,
megi Varaskimi purgarmi, presesstie vremena, duinesste lete dersalo, a vezda polegh
vydieka zaakona jedno leto i jeden dyen dersi. ")

Za dosjelost se dakle ne trai ni dobra vjera (bona fides) ni naslov (titulus). Usp.
LANOVI, 316-318; MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), 144.

7. Zalaganje nekretnina

Dio I., tit. 81.

Pr. "(...) u odnosu na zalagodavca zalaganje (impignoratio) privremenaje dodjela
(concessio) drugome na koritenje (ad utendum) vlastitoga prava, i to zbog nude koja
sili (necessitate cogente). U odnosu pak na vjerovnika odnosno zalogoprimca, zalaganje
je opasno i tetno privremeno dranje tudega prava s ubiranjem plodova i pravom na
povrat novane glavnice."
(Pergoi: "(...) zalosenniesse zaato od onogha sstrane koteri imyienie zalosi ueto
ghouori ghda koteri ssuoie lasstiuno imyienie, za neku potrybschinu drughome do
uremena zalosi. A od onoghasse sstrane koteri pyeneze da na imyienie ueto ghouori
zalosenie, koteri i ssuoie dryechne pyeneze chissto nazai chaka i imyieniu, zuelikim
sskuarieniem megtyemtogha hassen uzymlie. ")

Zalaganje je dakle po hrvatsko-ugarskom pravu neka vrsta "privremenog otudenja",

privremenog prijenosa vlasnitva, a ne stvarno pravo na tuoj stvari. Osnovno je obiljeje
zalaganja da vjerovnik ima pravo iskoritavati nekretninu. Podrobnosti u LANOVI,
268-272, i MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), 148-150. Daljnje je obiljeje zalonog
prava u odnosu na vlasnitvo to je zalono pravo "privremenog", a vlasnitvo trajnog
znaaj a.

8. Vrada (homagij)

Dio III., tit. 5.

1 Homagij je "u jednom smislu, u skladu sa zakonima, kao neka veza ovjeka
iii povezivanje, tj. vjernost to je obeava nii prema viem (...)".
2 "U drugom smislu uzima se homagij prema uobiajenom znaenju, tj. kao
globa ili procjena ubojica, naime da se ubojice oslobadaju od onih kojima to pripada u

263
skladu s procjenom njihove glave (...)".
(Pergoi: "A drugimsse zakonom ghovori homagium obchinsskim obichaiem,
odkuplenie koterim liudomorecz ssuoiu ghlauu odkuupi. ")

3 "Neki ipak kau da je homagij cijena ubijena ovjeka, premda je besmisleno

tako to rei, jer se mrtvoga ne moe otkupiti nikakvom cijenom niti se moe oiviti
od mrtvih. Nego, ubojica, da ne bi pao pod talion, treba otkupiti svoju glavu, a ne
onoga koji je ubijen".
(Pergoi: "Da nistarmenie zato neki ghouore daie homagium vmorienogha
chloueka plachia i vrasda, mozibiti to kryuo i nye tak dobro ghuoriti, tersse mertui
chlouek, nyednum plachium, iii odkuplieniem nemore odkupiti i odmertuigha nemoghu
pozuessti. Da liudomorczuie potriebno da ssuoiu ghlauu odkupi dagha neumore. ")

4 "To vrijedi ako je (ubojica) izbjegao sudu iii protivnoj strani. Naime, ako ga
se moe osobno uhvatiti, a ubojstvo je uinio namjerno (deliberate), ne plaa svoj
homagij, nego ga treba osuditi na smrtnu kaznu".
(Pergoi: prevodi "namjerno" s "hotechi".)
Tit. 21.
1. "(...) Tko je poinio (...) ubojstvo (homicidum) u svojoj obrani, to se ne priputa
bez daljnjega, nego treba dokazati da je bio izloen neprijateljskom nasrtaju s
orujem u ruci i da je na taj nain bio u ivotnoj opasnosti. Svakako, ako je tko
navalio na drugoga isukanim maem, bez daljega se predmnijeva da ga je htio ubiti iii
nanijeti mu smrtnu ranu".
3. "(...) ako tko u razumnoj i pravednoj obrani ubije protivnika, kojije neprijateljski
navalio golim maem, tada ubijenome (...) propada (...) i vrada (homagium) i kazna
za prolivenu kry (sanguinis effusio)".
(Pergoi: "Sstoga, ako sto razumnim i zprauoga zroka ssebe branechi drugoga
vmori, koteri nepriaelsskim zakonom zgholim orusjem naniegha ide, tomu zakouomu
vmorienomu i kry i vrasda poghine. ")

6. "(...) obrana (defensa) se deava neposredno, a osveta (vindicta) tek nakon

nekog vremena".
Tit. 3.
Pr. "(...) plemii kraljevstva Slavonije i Transilvanije ravnaju se (...) u mnogim
tokama posebnim pravnim obiajem, u prvom redu u plaanju vrade (in homagiorum
solutione)".
1. "Naime, Slavonci plaaju njihov homagij sa 100, a Transilvanci sa 66 zlatnika
(florenis)".
Tit. 9.
Pr. "Gradani i stanovnici (...) gradova u svojim vradama (homagiis) izjednaavaju
se s plemiima ovoga kraljevstva, u ostalim slobotinama nisujednaki s plemiima".
(Pergoi: "(...) purgari polegh nih urasde prymerni ktogha orssagha plemenitim,
da v drughesse sslobode odluchauaiu od nih".)

264
 1.Vrada (compositio, Wergeld, homagium itd.) jedna je od osobito karakteristinih
pravnih ustanova srednjega vijeka, ije porijeklo see u duboku prolost. Vradom su,
unato Verbecijevim teoretskim nastojanjima da je "modernizira", zatieni i "tarifirani"
ivoti lanova pojedinih stalea na taj nain da je predstavnik "vieg" stalea mnogo
jae zatien. U nas je to ideja dola osobito do izraaja u dvostrukom iznosu vrade
ugarskih plemia u odnosu prema lanovima hrvatskog plemstva. Uostalom, i graani
ugarskih gradova bili sujednako zatieni kao i ugarski plemii, dokje graanin nekoga
slavonskoga grada, npr. Zagreba, imao upola manju zatitu. Svakakoje neravnopravnost
hrvatskoga plemstva i graanstva i u tom pogledu morala jaati njihovu svijest o
razlinosti od privilegiranog ugarskog stanovnitva.
2. Verbeci prihvaa vrlo modern shvaanje nune obrane koje se bitno razlikuje
od starijega srednjovjekovnog pojma prava na obranu od agresivnog napada. 0 tom
podrobnije u L. MARGETI, Isprava o zemaljskom miru izmeu istarskog
stanovnitva i markgrofa W., Problemi Sjevernog Jadrana, 5., Zagreb, 1985., 33-49.

9. Peat (sigillum)
Dio II., tit. 13.
Pr. "Kako se sve privilegije obiava osnaiti i ojaati peatima, treba ovdje rei
neto o peatima".
1 "Treba znati da je peat (sigillum) opepoznati znak (notorium signum), utisnut
zlatom ili drugim metalom ili voskom, koji potvruje bilo koju injenicu (corroborans
omne factum). "
(Pergoi: "Pechatie zato neko isstinno zryezano znamenie ili na zlate ili na ssrebre
ili na myedi ili na voissku prytyssneno potergyauiauchi vssako chinenie".)
2 "Peat moe biti dvojak, naime autentian ili neautentian. Autentian bi bio
onaj koji kao da ima autoritet (quasi authoritatem tenens) pa mu treba dati povjerenje.
To je obiljeje (peata) vladara i redovnih sudaca, kao i kaptola i samostana. Takav
autentini peat postavljen na ispravu potvrduje svaku injenicu kojaje u ispravi
izraena i objavljena".
(Pergoi: "I dvoieie fele pechiat, iedna isstinna a drugha neisstinna. Isztinnasse pechiat
ghouori poglaunikoua pechiat i ima dosstoinosst da veruiu takouoi pechiati i takouaie pechiat
orssasskih soudceu, captolomsska, i conuentska koterih pechiati terdo vssako dughouanie
koteroie v onom koghassu polosene, popyssano".)
3 "Takoder i gradovi (civitates) i trgovita (oppida) imaju autentine peate, koje su im
dodijelili kraljevi i vladari. Oni imaju snagu potvrivanja injenica i stvari koje se pred njima i
meu njima obavljaju i zbivaju".
(Pergoi: "Potomtogha imaiu i varassi sslobodny i nesslobodni, isstinne pechati od
kralieu i od poghlaunykou aim daane. Kotere pechiat u oneh pri koteressu prauimi i znamenitimi
nih pechiatmi zapechiachene imaiu oblasst imaiu moch terpliaunosti".)
4 "Neautentini su peati privatnika: ti ne mogu sadravati nikakve trajnije snage u
sebi".
265
 (Pergoi: "A nieszu terpliaune nissu na obchinssko praudenno dughouanie
hassnouite pechiati iedinnih prez ghore pouiedane dosstoinossti buduchih ljudi i to
takoue pechiati nikakoue vekouecchine nemogu pod ssobum dersati".)
5 "Takvih ima mnogo vrsta. Neki su gospode prelata i vjenih knezova (comitum
perpetuorum) i drugih baruna, koji dre poasne barunske slube (officia Baronaruum
pro honore tenentium). Neki su opet od onih kojima su to odobrili ti baruni, a neki od
plemia i uglednika kraljevstva, izraeni i ukraeni istinitim i posebnim grbovima".
11
(Pergoi: "koteressu vnoghe fele" .)
6 "Ipak treba znati da prelati, kao npr. nadbiskupi i biskupi, pa prior vranski i
slobodni i vjeni knezovi kraljevine (comites liberi etperpetui regni) pa raki despoti,
imaju ovlast vlastitim svojim ispravama i obiajnim njihovim peatima osnaenim
postavljati zastupnike (procuratores)".
(Pergoi: "Da mozibiti Erseki, Biskupi, i Prior Auranae i Spani togha orssaga
sslobodni i vekuechny i Raczky Desspot po ssuoih lysstieh lasstyunih koteressu
prauimi i znamenitimi nih pechiatni zapechiachene imaiu oblasst procuratores
chiniti".)
7 "Ostali pak baruni i magnati kao i plemii duni su postavljati zastupnike i
initi druge fasije (da uporabim domai izraz) pred samim redovnim sucima kraljevstva,
kao i pred vjerodostojnim mjestima (in locis testimonialibus), tj. kaptolima i
samostanima".
(Pergoi: "A drugha velika ghosspoda i drughi plemeniti liudie, pred togha
orssagha obranimi ssuudczy ili v Kaptolome ili u Conuente moraiu vallouanie vchiniti
i procuratore vallouati".)
8 "Redovni pak suci kraljevstva i ona vjerodostojna mjesta koja imaju autentine
peate smiju pod svojim peatima postavljati zastupnike i obavijati i sve ostale fasije,
ali svakako na ispravan i zakonit nain".
(Pergoi: "Ier koteri isstinne pechiati imaiu, kako orssasski ssudczi,
Kaptolonski i Conuentsski, pod ssuoium pechiatium i procuratore mogu vallouati
i drugho vallouannie mogu chiniti da lisstor to dosstoino chin@ i praudenno.")
0 peatima vidi podrobnije LANOVI, 367-371.

10. Prisenici

Dio III., tit. 17.

"Nadalje, ako bi bilo koji graanin u povodu dugova bio tuen i tuitelj ne bi
mogao protiv njega pruiti nikakva dokaza, tada se onaj gradanin, u skladu s prastarim
pravnim obiajima slobodnih gradova, oslobaa (expurgabit) prisegom koju sam
polae".
(Pergoi: "Ako ghda sto koterogha zmed purgarieu za neki duugh napraudu
12
pozoue i ghorni perus, protiu dusniku nikakoua ssuedochtua nemore napreg
prinessti, adda

11
Pergoi ovdje jako skrauje tekst jer ga smatra manje vanim za praksu.
12.
Peru" je tuitelj To je slavenska rije ("parac") preuzeta u maarski jezik
266
purgar polegh sstarogha obichaia sslobodnih varasseusse ssaam ssuoium lisstor
13
prisseghum more ochisstiti i takoua dugha mentouauti.")

Vidi biljeku 13.

11. Prisega

Dio II., tit. 35.

Pr. "Treba upozoriti da pri polaganju prisege u etiri sluaja, i to u dokazivanju
genealokog stabla, javnih isprava, obilaska mea i prisegama koje se odnose na
glave - imena prisenika (conjuratorum) treba uvijek upisati u izvjetajnim
ispravama (in literis Relatoriis)..
(Pergoi: "I toie razmeti, dassu v prissegham chtiri dughouania, vkoterihie
potriebno oneh imena koterissu prisseghli, v vallouanom lysstu Captolomu zapyssati:
1. Peruo, v possuedochieni ssuoiegha roda,
1. Vu praudennih lisstov vnuuter dauani,
3. W Kotarnom hogyeni,
4. Chterto ghda komu na ghlauu prysseghuu. ")

1 "da bi se time potvrdilo da je s istinitim plemiima (veris cum nobilibus) i uz

sudski nalog dolo do polaganja prisege".
(Pergoi: "dasse zrazme, akoie ssprauiimi plemenitimi liudmy i polegh ssudcheue
zapouedi posstala prissegha".)
2 "u ostalim pak polaganjima prisege imena prisenika nije nuno upisati".
(Pergoi: "a v drughih prisseghaniah nie kruuto potriebno imen oneh koteri
prisseghu popyssati".)

12. Odbijanje (repulsio)

Dio II., tit. 73.

Pr. "Kako se za vrijeme izvrenja presuda uobiajilo da osueni uporabe
(...) (...)

neku vrstu nasilnog odbijanja (violenta repulsio) treba o torn odbijanju ovdje poneto
(...)

rei".
1. "Treba znati da je odbijanje neko nasilno djelovanje protiv pobjednika u sporu
po stranci koja je u sporu podlegla, i to u odnosu na izvrenje presude koju je donio
sudac".
13
Redaktori Corpus Juris Hungarici daju ovdje vanu biljeku da se prisenik
(conjurator) dffert a teste, quod istejurare debet de veritate, h. e. super eo, quod visu vel auditu
percepit, ille autem super credulitate, quia jurat, quod credat principalem suum juste jurasse
(razlikuje od svjedoka jer svjedok treba prisei o istinitosti, tj. o onom to je percipirao vidom
ili sluhom, dok se prisenik kune o vjerodostojnosti, tj. da vjeruje kako je glavni polagatelj
prisege ispravno prisegao).

267
 2 "To odbijanje, premda prema znaenju svoje rijei ne oznaava sudsku
postupovnu radnju, ve je naprotiv oito ometanje postupka - nakon to su dovrene
sve postupovne radnje u sporu i nakon to je sudac ve donio konanu presudu - obiava
se initi isukanim maem ili pokazivanjem neke druge vrste oruja. Naime, nastalo je
prema pradavnom obiaju i dugotrajnom pravnom obiaju pa se zato smatra nekim
dijelom naega zakona (...)".
3 "A dozvoljava se u skladu sa srodnim pravnim obiajem u svakome sporu
jedanput, a ne vieput".
4 "Ako je dolo do njega (tj. odbijanja), plaa se i deponira jedna marka zlata,
to ini 72 zlatnika, od ega pripadaju dvije treine sucu, a jedna pobjedniku u sporu".
5 "Ako se odbijanje uini drugi put u istoj parnici, posljedica je toga znak trajne
14
nevjere (nota perpetuae infidelitatis), kao to je to sadrano u Opem dekretu".

Odbijanje (repulsio) jedan je od arhainih pravnih lijekova u hrvatsko-ugarskom

graanskom postupovnom pravu. Odbijanje je zapravo neka vrsta obnove postupka s
torn osebujnou da odbijatelj ostaje u posjedu sporne stvari premda je izgubio spor.
Odbijatelj je duan podnijeti nove dokaze u glavnom sporu. Odbijanjem se stranka
mogla posluiti samo jedanput u sporu, iznimno dvaput. Odbijanje se vrilo na medi
sporne nekretnine u naelu simbolikim otporom.
Ostali pravni lijekovi u hrvatsko-ugarskom graanskom postupku bili su:
- zabrana (prohibita) protiv presude izreene od banskoga stola kada je sudio u
prvoj instanciji. Zabranitelj je morao staviti zabranu istoga dana kada je proglaena
presuda, a imao je pravo iznijeti nove dokaze. Podrobnije HUSZTY, 330-331;
KELEMEN, 1558-1561; LANOVI, 339-400.
- priziv (apellatio) u svim sluajevima presude donesene u prvoj instanciji, osim
ako nije izriito iskljuen. Priziv se ulagao sve do posljedne instancije. Tako npr. na
presudu trgovita koje je potpadalo pod vlastelinsku sudbenost priziv je iao pred
vlastelinski sud, od njega na upanijski sudbeni stol, od njega na Banski stol pa na Stol
sedmorice koji su sainjavali najvii dravni funkcionari hrvatsko-ugarske dravne
zajednice, tj. palatin, dvorski sudac, vrhovni kancelar, kraljevski tavernik, kraljevski
majordom, hrvatski ban i erdeljski vojvoda. Vidi HUSZTY, 320 i d.; KELEMEN, 1562-
1573; LANOVI, 400-404.
- opiranje (oppositio), samo u tzv kratkim parnicama, koje su se morale dovriti
najednom sudskom roitu. Njime se sprjeavalo izvrenje presude, a biloje doputeno
samo plemiima, i to samo u sporovima o plemikim nekretninama. Opiranje se vrilo
simboliki, obino ritualnorn prijetnjom orujem, premda u starije doba stvarna uporaba
sile nije bila rijetka. U sluaju opiranja spor se ponovno vodi pred istim sucem.
Podrobnosti i HUSZTY, 334-338; KELEMEN, 1573.-1584.; LANOVI, 404-407.

L.M.
14
Dekret Vladislava II., I, 57, iz 1492. god. (U standardnom izdanju Corpus Juris
Hungarici na str. 26.)
268
 79a.

IZ ILOKE PRAVNE KNJIGE (1525. GOD.)

(SCHMIDT, Statut grada Iloka iz godine
1525., MHJSM, vol. XII., Zagreb, 1938.)

ILOK. SLAVONIJA 1525., 13. prosinca

(gradski privilegiji; obiteljsko pravo, nasljedno
pravo, vlasnitvo, slunosti, posudba, zajam,
kupoprodaja, kazneno pravo, kazneni postupak,
porotnici-pomagai prisege)

LITERATURA: L. MARGETI, Iloka pravna knjiga, ZPFZ, 44., 1994., 93-116.

I. Openito o Ilokoj pravnoj knjizi

1. Tzv. Iloki statut jedno je od vanih i razmjerno opsenih vrela slavonske - i

uope hrvatske pravne povijesti. Pa ipak upravo zauuje kako je tako znaajan i ujedno
zanirnljiv pravni dokument u naoj historiografiji, i to ne samo pravnoj, zanemaren. Izostali
su dosad ak i faktografski prikazi sastavnih dijelova, pravnih instituta i pojedinih normi, a,
dakako, nema ni komparativnih analiza pojedinih problema. Zbog toga valja pokuati barem
donekle upoznati nau iru kulturnu javnost s osnovnom problematikom toga izvanredno
zanimijivog pravnog vrela i predloiti pravnopovijesnim strunjacima neke nae ralambe.
Tzv. Iloki statut zasluuje u punoj mjeri potpunu monografsku obradu. U nedostatku takve
monografije bit e od koristi zapoeti raspravu npr. o razlici pravnog sustava u istonoj i
zapadnoj Slavoniji, o opsegu primjene prakse tavernikalnog sudita, nekim obiljejima
stvamoga, obveznog i kaznenog prava u slavonskim gradskim opinama itd.
2. Tek god. 1938. objavljen je Statut grada Iloka iz godine 1525.
Naslov moe navesti na pomisao da je Ilok imao Statut, za razliku od drugih
slavonskih gradova koji su svoj pravni sustav temeljili na privilegiju, koji im je izdao
kralj, odnosno, rjee, neki visoki dravni funkcionar ili svjetovni velika. Ali, tome
nije tako. Iloki statut sastoji se od pet knjiga, od kojih je prva knjiga privilegij koji je
gradu podijelio njegov gospodar vojvoda Nikola Iloki u drugoj polovici XV. stoljea.
To je uostalom izriito reeno u glavi 47. prve knjige:
Constitucio approbata per dominum Nicolaum Wayvodam, data cum libertatibus
hic expresses civibus et hospitibus ac tote communitati sue Wylak, consignata sigillo
suo usque ad confirmacionem eiusdem,

269
tj. ustav, podijeljen od gospodina Nikole Vojvode, s u njemu sadranim slobodama
graanima i gostima i cijeloj njegovoj zajednici Ilok, provien njegovim peatom
sve do njegove potvrde.
Ostale su etiri knjige popis pravnih pravila osam ugarskih gradova koja su se u to
doba primjenjivala u svim tim gradovima i koja su donekle nevjeto "prikrpana"
privilegiju zajedno s jo nekim dodacima za koje je sastavlja mislio da bi ih bilo
korisno ubaciti u tekst.
Uostalom, u cjelokupnom tekstu tzv. Ilokog statuta neemo nai nikakva oslonca
za tvrdnju da je rije o statutu. U protokolu kraljeve potvrde spominje se samo
quendam librum, iura, leges et consuetudines predicte civitatis (..) vetustas et
receptas continente,
tj. neku knjigu, koja sadri prastara i preuzeta prava, zakone i pravne obiaje naprijed
spomenute gradske opine - a u eshatokolu se potvruje
predictum librum legalem,
tj. naprijed spomenutu pravnu knjigu. Zbog toga se u daljnjem tekstu govori o Pravnoj
knjizi, a ne o statutu.
3. Zato je bilo potrebno da Ludovik II., izda dva privilegija, jedan raniji
(13.XII.1525.), kojim se Iloku potvruje Pravna knjiga, i jedan kasniji izdan nakon
priblino dva mjeseca (18.I1.1526.), kojim se Ilok u pravima izjednauje s Budom?
Ovaj drugi privilegij smatrali su Iloani vrlo vanim, to se vidi po tome da je on izdan
na molbu "suca, prisenika, ostalih graana i cjelokupne zajednice nae gradske opine
Ilok".
ini nam se oitim da je rije o dvije razine ilokog prava: prema Pravnoj knjizi
pravni je sustav Iloka u cijelosti prilagoden pravnom sustavu Bude i drugih sedam
ugarskih gradova; prema neto kasnijem privilegiju Ilok je usto dobio i sve ostale
povlastice Bude, npr. oslobaanje od raznih podavanja za trgovce na putovanju kroz
hrvatsko-ugarsku dravnu zajednicu itd.
4. Glavni je sastavni dio Pravne knjige tekst druge do pete knjige.
Druga knjiga Pravne knjige zapoinje ovim tekstom:
Sequuntur jura civilia et consuetudines antique octo liberarum civitatum in regno
Hungarie constitutarum et existencium, videlicet Budensis, Pesthiensis, Cassoviensis,
Barthffenensis, 7irnaviensis, Posoniensis, Eperyes et Soproniensis,
tj. slijede graanska prava i stari pravni obiaj osam slobodnih gradova, osnovanih i
postojeih u ugarskom kraljevstvu, i to Bude, Pete, Koica, Bardejova, Trnave,
Bratislave, Preova i oprona.
Tekst se nastavlja obavijeu da e se u nastavku obraditi pitanje nekretnina (su-
perfactis hereditatum), prolijevanja krvi (super effusione sanguinum), oporuka (super
factis testamentariis) i dugovanja (super factis debitorum). I doista, Pravna knjiga
obuhvaa u nastavku druge knjige uglavnom pitanja koja se odnose na nekretnine,
trea knjiga sadri kazneno pravo, etvrta uglavnom nasljedno pravo a peta postupak.
Knjige II.-V. ine, dakle, cjelinu.
5. Iz popisa osam ugarskih gradova moe se zakljuiti da je rije o tavernikalnim
gradovima. Popis je identian onom koji navodi Verbeci u uglavnom istom redoslijedu

270
 [S. Verbeci, Tripartitum opus iuris consuetudinarii regni Hungariae (dalje: Trip.), III.,
8, 2]. Znamo da su postojali i drugi tavernikalni gradovi, meu njima i zagrebaki
Gradec. Ali, popis ipak nije nepotpun jer njegov cilj nije da se nabroje gradovi koji
potpadaju pod tavernika, a niti da se spomene kao primjer neke najvanije tavernikalne
gradove, ve u neemu posve drugome. Naime, tavernikov sud (sedes tavernicalis)
kao prizivni sud razvijao se poevi od kraja XIV. stoljea u smjeru zatite gradskih
sloboda koju su osiguravali kao prisjednici predstavnici odreenih gradova. Te se
prisjednike uzimalo prije smrti Matije Korvina (1490.) iz sedam gradova koji su slali
po dva ili tri izaslanika u grad (ne u kraljevsku tvravu!) Budu, gdje su donosili
odluke u povodu priziva na presude gradskih sudova. Uz predstavnike tih sedam
gradova pozivalo se ve rano, za Vladislava II., nasljednika Matije Korvina, jo i
predstavnike Pete. Tako je broj gradova utvrden na osam, i to upravo onih, koji su
navedeni i kod Verbecija i u Pravnoj knjizi. Prema tome, kad Pravna knjiga spominje
prava osam slobodnih gradova (octo liberarum civitatum), ona pri tome ne izdvaja
pravne sustave tih gradova od pravnih sustava ostalih tavemikalnih gradova, ve,
navodei ih, eli istaknuti da se pravna pravila, zapisana u drugoj do petoj knjizi
Pravne knjige, odnose na sve tavernikalne gradove, dakle npr. i na zagrebaki Gradec i sve
ostale nespomenute tavernikalne gradove, pa dakako i na sam Ilok. Pravna su pravila
druge do pete knjige Pravne knjige od fundamentalnog znaenja za dubije
razumijevanje pravnih sustava svih slavonskih i ugarskih tavemikalnih gradova to
zbog toga njihova vanost daleko prelazi sam Ilok. Kad bi to pravna pravila vrijedila samo
za Ilok (i onih "osam slobodnih gradova"), ona bi ve time bila od velike koristi i za
upoznavanje pravnog sustava zagrebakog Gradeca jer bi se slina pravna pravila per
analogiam svakako mogla oekivati i u Gradecu. Ali druga do peta knjige sadre
praksu tavernikalnog suda koja je vaila i za sve slavonske gradove pod tavernikom,
dakle i za Gradec. Odstupanja gradekog pravnog sustava, ako ih ima, treba dakle u
svakom konkretnom sluaju posebno utvrditi.

6. U Pravnoj knjizi uzalud emo traiti izravno preuzimanje rimskog prava u

interpretaciji komentatora ili kanonskog prava, kao to je to npr. opseni uvod u
Verbecijevom Tripartitu. Poznato je da je pravo prikazano u Tripartite domae
ugarsko pravo i da za Ugarsku i Slavoniju ne dolazi u obzir hipoteza o praktinoj i
teoretskoj recepciji rimskog prava, a jo manic eventualna hipoteza o postojanju
neke zakonske odredbe o takvoj recepciji. Ipak je ve a priori jasno da studiranje
naih i ugarskih studenata u Parizu, Bologni i drugim zapadnoeuropskim
sveuilinim sreditima nije moglo ostati bez utjecaja na pravna shvaanja.
Postupno i takorei neprimjetno mijenjale su se osnovne postavke mnogih pravnih
ustanova, ali na osebujan nain. Naime, terminologija latinskog jezika u ranijem
hrvatskougarskom pravu esto nije odgovarala terminologiji rimskog prava. Usto,
isto tako esto rimskopravni termini primjenjivali su se na neobian i proizvoljan
nain. U takvom ozraju utjecaj rimskog prava na moderniziranje pravnih ustanova
odigravao se unutar starih sadraja i stare terminologije.

271
II. Imovinski odnosi u obitelji

Pravna knjiga
IV., 3: "Ako se tko oenio i svojoj eni dao iii obeao dati nepokretne stvari, tj.
nekretnine (res immobiles videlicet hereditates), u nazonosti potenih sugraana, o
tim (stvarima) nee ubudue imati ovlast dati, oporuiti iii zapisati ih, ve e ih
posjedovati to ena nasljednim i trajnim pravom".
IV., 4: "Ako su neijoj eni od njezinih roditelja dane nekretnine, ona ima punu
ovlast dati ih i zapisati kome hoe, bilo za ivota bilo u povodu smrti".
(IV., 5: Ista ovlast, dana eni po IV., 4 pripada i muu za nekretnine, koje su mu
dane od njegovih roditelja.)

Temelj na kojem poiva imovinsko, obiteljsko i nasljedno pravo hrvatsko-

ugarske dravne zajednice - pa i Pravne knjige -jest institut obiteljske nasljedne imovine.
Unato znatnim oevim pravima na raspolaganje obiteljskom imovinom, obiteljska je
imovina prema Pravnoj knjizi jo uvijek vrlo vitalna institucija. Otac u naelu ne moe
njome posve slobodno raspolagati, pa ona diobom iii oevom smru prelazi na djecu.
Djeca nisu suvlasnici obiteljske imovine, au i imaju jako "pravo oekivanja" na svoj
dio. Istina je, dodue, da otac ima pravo prodati u sluaju nude dijelove obiteljske
imovine i ak zbog nedostojnog ponaanja djeteta oduzeti djetetu dio obiteljske
imovine, ali u praksi su to ipak bili vrlo rijetki sluajevi. Osobito je znaajno to otac nije
mogao prodati obiteljske nekretnine iz nekog trivijalnog razloga i to su djetetu protiv
takvog otuivanja stajala na raspolaganju djelotvorna pravna sredstva.
U obiteljsku imovinu glasom teksta Pravne knjige ne ulaze: a) nekretnine (heredi-
tates) koje je mu dao eni na ime miraza (in signum dotis), b) nekretnine koje su eni
dodijelili (delegate) njezini roditelji to c) nekretnine i pokretnine (cetere res
qualescunque) koje su muu oporuno zapisali (testamentaliter legate) njegovi roditelji.
Smatramo da se u sluajevima pod b) i c) misli na onu imovinu koju su mu iii
ena dobili mimo svoga nasljednog dijela (porcio) iz dijela obiteljske imovine kojije
nakon diobe s djecom ostao roditelju na slobodno raspolaganje. Nadalje, smatramo da
je tekst odredbe o kojem govorimo pod a) i b) utoliko preusko stiliziran to nisu
spomenute i pokretnine - jer se ne vidi zato miraz ne bi mogao biti dan i u pokretninama.
Nadalje, tekst pod c) utoliko je preusko stiliziran to se u njemu spominje oporuka, a
ne i dioba - jer je roditelj mogao i prigodom diobe izdvojiti iz svog dijela poneku
stvar u korist svog sina.
Tekst glave IV., 6 odreuje da sve nekretnine i pokretnine koje su na jednoga od
branih drugova prele (condescenderint) - osim pokretnina potrebnih za voenje
domainstva (utensilia domus) - prelaze nakon smrti jednoga od njih na preivjelog
branog druga i na djecu koja su ostala s roditeljima u imovinskoj zajednici (proles
vita comites), tj. koja se nisu s roditeljima podijelila. Smatramo da je rije o onim
stvarima i pravima koja su pripala jednome od branih drugova darovanjem iii

272
nasljeivanjem od drugih osoba (a ne od njihovih roditelja). Naime, po glavi IV, 1 pod
steenom imovinom kojom vlasnik slobodno raspolae razumijevaju se samo one
nekretnine koje je stjecatelj stekao vlastitim radom (quas propriis laboribus, fatigis et
expensis acquisiverit).
Prava su ene u Pravnoj knjizi prilino zatiena. Pokretnine, prijeko potrebne za
nesmetano vodenje domainstva, tzv. utensilia domus, prigodom diobe iii nakon smrti
mua ne dijele se na sve lanove obiteljske zajednice, ve pripadaju iskljuivo
preivjelom branom drugu. to se pak tie zajednike imovine, ena je nakon smrti
mua, ako je umro bez oporuke, imala pravo na dio u visini djetetova dijela, a ako nije
bilo djece, pripadala joj je cjelokupna ostavina. Usto, od imovine zajedniki steene za
vrijeme braka eni je pripadala polovica, ne po nasljednom pravu, ve kao suvlasnici.
S mirazom dobivenim od mua i nekretninama dobivenim od roditelja ena je slobodno
raspolagala jo za vrijeme mueva ivota. Pa ipak, nad enom je visjela opasnost da
zbog preijuba, ako je bio opepoznat (perfamam in vicinos divulgatam), izgubi pravo
oporuiti o svojoj imovini, i to zato to je "zbog zloina preljuba izgubila svako pravo
koje je imala na nekretninama i pokretninama tako da su stvari prele na mua (ipse res
salve in maritum condescendent)". Ukratko, preljubnica je u korist svog mua gubila
cjelokupnu svoju imovinu.
Prema glavi I., 13 imovina odbjeglog poinitelja nekog zloina ostaje eni i
potomcima (uxori et heredibus) "da se ne bi bjeguncu oduzela nada za povratak".
Naprotiv, prema glavi I., 14 imovina zloinca koji je osuen na smrt pripada njegovim
potomcima (heredibus), a ne eni. Razlog razlike nijejasan. Moemo shvatiti odreenu
razliku koja proizlazi iz injenice da po glavi I., 13 ne dolazi do nasljeivanja, jer je
odbjegli zloinac jo iv i jer se ne prihvaa fikcija njegove smrti, dok naprotiv po
glavi I., 14 dolazi do primjene naela nasljednog prava - ali ostaje nejasno zato po
glavi I., 14 ena ne dolazi u obzir kao nasljednik.

III. Nasljedno pravo

I., 8: "Ako je neki (iloki) graanin umro bez oporuke i potomaka, njegove stvari
i dobra dijele na tri jednaka dijela sudac i graani-prisenici, koji su u to vrijeme
postavljeni. Jedan dio namijenjenje kao milostinja za siromane, za siroad bez
roditelja i za djevice. Drugi pak dio savjesno e se koristiti za popravak crkava. Trei
pak dio sauvat e se za izgradnju i popravak zidova toga grada".

Ako ostavitelj nema djece i ako umre bez oporuke, njegova se imovina glasom
glave I., 8 dijeli na tri dijela (za siroad, crkve i popravak gradskih zidina). Smatramo
da je to odredba prve knjige kasnije izmijenjena jer se iz glave IV., 14 vidi da su na
nasljedstvo imali pravo i blii roaci (consanguinei). Naime, u toj se glavi propisuje da
e nasljedni dio djece koja su "prela meu nevjernike" (se ad perfidas naciones

273
transtulerint) pripasti drugoj djeci, a ako ih nema, bliim roacima (aliis consanguineis).
Dakle, po starijem ilokom pravu braa i ostali poboni rodaci nisu imali pravo
nasljeivanja. To ne treba uditi ako uzmemo u obzir da je Ilok bio vlastelinski grad
(oppidum). I na ostalimje vlastelinstvima u ranijim razdobljima pravo pobonih roaka
bilo vrlo ogranieno. Najljepi je primjer Vinodolski zakon po kojem je prema naem
tumaenju (MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit. (15.) 164-165) pravo nasljeivanja
priznato brai (fakultativno i sestrama). Naprotiv, prema Kostreniu (M.
KOSTRENI, Vinodolski zakon, Rad JAZU, 227., 1923., 202) i Baradi (M.
BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952., 48-50) braa po Vinodolskom
zakonu nisu imala pravo nasljedstva. Tek je Novljanskim urbarom iz 1606. godine to
pravo priznato brai i sestrama i njihovoj djeci. Takoje i u Iloku, glasom Pravne knjige,
dolo do proirenja prava nasljeivanja na bliu rodbinu, oito u skladu s pravom drugih
tavernikalnih gradova.

IV. 0 vlasnikim odnosima

II., 2: "Ako tko tvrdi da ima neko pravo u povodu otuivanja ili kupnje kue ili
vinograda, treba to dokazati ispravom ojaanom autentinim gradskim peatom ili
svjedoenjem graana-prisenika".

Vlasnitvo ili drugo stvarno pravo na nekretninama stjee se iskljuivo ispravom,

osnaenom gradskim peatom ili pred prisenicima. Iz toga slijedi da notarska isprava
privatnog notara nije dovoljna za stjecanje nekog stvarnog prava na nekretninu.
Ako je pak ipak dolo do neformalnog, pravno nevaljanog prijenosa nekretnine
od jedne osobe na drugu, npr. prodajom mimo gradskih vlasti, stjecatelj e stei
vlasnitvo nad kupljenom nekretninom dosjelou nakon mirnog posjeda u trajanju
jedne godine i jednog dana. Glava I., 12 odreuje
Si quis e medio eorumpossessiones (..) emerit et eas sine impeticione quorumlibet
per annum et diem unum possidebit de cetero eas in pace tenebit,
tj. ako je tko medu njima (tj. gradanima Iloka) kupio nekretnine, ako ih bez nekog
sudskog protivljenja (sine impeticione) bude posjedovao jednu godinu i jedan dan,
ubudue e ih drati u miru.
Tu odredbu prve knjige razrauje i dopunjuje druga knjiga. Prema uvodnom tekstu
glave II., 3 vidi se da se neformalnom stjecatelju ne priznaje vlasnitvo (ili neko drugo
stvarno pravo) na steenoj nekretnini: Si quis ius aliquod se in aliqua hereditate sperat
ha here (ako se tko nada nekom pravu na nekoj nekretnini). Ali, takav e stjecatelj
ostvariti svoje pravo uz pretpostavku da se obave tri sudske obavijesti (prohibiciones,
odnosno prema naslovu glave inhibiciones) u razmaku od 15 dana uz plaanje sucu
takse u visini 40 denara za svaku obavijest i uz upis tih obavijesti u posebnu knjigu
(speciale registrum). Kada prodejedna godina ijedan dan od tih obavijesti, eventualni
tuitelj bit e odbijen.

274
V Slunosti

Iloka pravna knjiga ne poznaje pojam slunosti u smislu rimskoga i modernog

prava. Naprotiv, spominju se mnogobrojna ogranienja vlasnitva: zabrana usmjeravanja
tijeka vode na nii vinograd (II., 7), jama oko vinograda bez dovoljne zatite (II., 8),
tetnog prijelaza preko neobranog vinograda (II., 9), irenja kue prema ulici (II., 10),
injenja tete istjecanjem vode iz krovnog oluka (II.., 11), graenja podruma u dvoritu
(in curiam) ili pod susjedovom kuom (II., 14). Usto, vlasnici kua koje se dotiu
duni su nainiti zajedniki oluk (II., 12), a uporaba ulinog prostora pred kuom
doputena je samo do udaljenosti od stope i pol (II., 13).

VI. Kupoprodaja pokretnina

O njoj ima malo vijesti u Pravnoj knjizi.

Ako je tko dao sluzi neku stvar da je ovaj proda, a sluga je proda "priblino za
polovicu vrijednosti ili manje", vlasnik ne moe prodaju ponititi, ali ima pravo regresa
prema sluzi. Ta je odredba primjena poznatog naela Hand wahre Hand i zbog toga se
nije potrebno na njoj dalje zadravati. Pred oima sastavljaa odredbe kao da je bilo i
rimskopravno naelo laesio enormis. Nema dvojbe da je odredba proizlazila iz sudskog
spora, u kojem je odvjetnik vlasnika-tuitelja pokuao dobiti sporpozivanjem na prikratu
preko polovice.
Iz odredbe se vidi da je Justinijanovo rimsko pravo bilo poznato i da je djelovalo
na evoluciju ugarskoga i naega prava.
Krivo shvaeno naelo Hand wahre Hand nalazimo u drugom sluaju, gdje je
vlasnik svoju stvar naao kod druge osobe i traio njezin povrat. Ako tueni ne prui
"bolji dokaz" (evidenciora documenta) npr. da ga je tuitelj ovlastio na prodaju i sl.,
tuitelj dobiva spor prisegom, s dva pomagaa prisege. injenino se stanje ovako
opisuje: "ako je graanin naao kod sugraanina neke svoje stvari, od njega otudene ili
izgubljene" (ab eo alienatis vel perditis). Rije je dakle o stvarima koje je vlasnik
nekom predao (ab eo alienatis) ili ih je izgubio. Medutim, naelo Hand wahre Hand
doputa uspjenu tubu vlasniku samo ako je vlasnik nekom stvar dobrovoljno predao.

VII. Posudba - zajam

Accomodacio. U skladu s nestankom terminoloke razlike izmeu posudbe (com-

modatum) i zajma (mutuum), do koje je dolo ve u postklasinom rimskom pravu
(IV.-VI. stoljee) (E. LEVY, Westromisches Vulgarrecht, Das Obligationenrecht,
Weimar, 1956., 163 i d.) i koja se produila kroz srednji vijek sve do jaanja utjecaja
obnove rimskog prava nastojanjima glosatora i konzilijatora (postglosatora,
komentatora) - ni Iloka pravna knjiga ne poznaje to razliku. Posudba i zajam imaju
isti naziv: accomodacio. Samo na jednom mjestu, i to u naslovu, dolazi naziv mutuum.

275
Ipak se razlika osjeala, pa se o zajmu, tj. o accomodacio novanog iznos govori u V.,
15 (zajam s runim zalogom), V., 17 (zajam uz zalaganje isprava koje dokazuju
dunikovo vlasnitvo kue) i V., 23 (zajam uz zalog odjee) s jedne, a o posudbi u V.,
26 (bez davanje zaloga) s druge strane. Dakle, po Pravnoj knjizi opisuju se tri tipa
zajma, sva tri davanjem novanog iznosa na odreeno vrijeme od zajmodavca uz
istovremeno davanje zaloga od zajmoprimca. To, dakako, ne znai da nije bilo i drugih
vrsta zajma.
Zajam s runim zalogom (Pravna knjiga V., 15) spominje razne dragocjene
pokretnine ac alia quecunque de rebus immobilibus existencia. Misli li se pri tome na
nekretnine ili na pokretnine koje su kao pertinencije dodane nekoj glavnoj nekretnini i
koje su, dakako, odvajanjem od glavne stvari izgubile svojstvo pertinencije, ili je pak
rije o pogrjenom itanju: immobilia umjesto mobilia? Skloni smo ovoj treoj
mogunosti. Naime, tekst odredbe nastavlja, uz ostalo, odredbom da tuitelj
(zajmodavac, zalogoprimac) treba na sud donijeti zalog (exhibebit infaciem iuris), i to
u tri sudska roka. Moglo bi se dodue pokuati tradirani tekst obraniti tako da se
pretpostavi da tuitelj na sud donese grudu zaloene zemlje ili slino, ali ima drugih
okolnosti koje ne doputaju takvu interpretaciju. Naime, u sluajevima kadaje nekretnina
zaloena pomou isprave (V., 17), bliim se roacima doputa pravo prvokupa, a
susjedima pravo otkupa ako dunik ne bi mogao ili ne bi htio nekretninu otkupiti
(redimere). Naprotiv, u V., 15 o tom se pravu bliih rodaka i susjeda ne govori. Kad bi
se u V., 15 radilo o zalogu ne samo pokretnina nego i nekretnina, pravo prvokupa
bliih roaka i otkupa susjeda moralo bi biti ovdje priznato jer se ne vidi razlog koji bi
razlikovao zalog nekretnine u V., 15 od onog u V., 17.
Ali, ako se V., 15 odnosi samo na zalog pokretnina, a V., 17 samo na zalog pomou
isprave, to bi znailo da se Pravna knjiga uope ne bavi zalogom nekretnine koja se
predaje u posjed i iskoritavanje vjerovniku sve dok ne vrati zajam. Smatramo da je
tome doista tako. Pravna se knjiga ne bavi tim najvanijim oblikom zalaganja zato to
se gradsko pravo nije u tome razlikovalo od ostaloga zemaljskog prava. Drugim rijeima,
za zalaganje nekretnine predajom zaloene stvari vjerovniku vaio je Tripartit, u kojem
je to materija podrobno razraena.
Zadrimo se jo malo na problematici glave V., 17. U tekstu to glave izriito se
navodi da su littere hereditarie, koje se predaju vjerovniku na ime zaloga kue, dane in
sign um invaginacionis. Time to su isprave predane kao "znak" istie se da su posjed i
vlasnitvo zaloene kue ostali duniku, dakle da je rije o neem to je vrlo slino
hipoteki. Danas se hipoteka stvara upisom hipotekarnog potraivanja u zemljine
knjige. U Slavoniji i u Ugarskoj nisu postojale zemljine knjige ("gruntovnice"), ali ih
je zamjenjivala isprava koju su gradske vlasti izdale pod svojim peatom. Predaja takve
isprave nije u biti drugo nego hipotekarno zalaganje kue na koju se isprava odnosi.
Medutim, kakoje isprava ipak neto vie od arhainog znaka, sastavlja Pravne knjige,
koji je oito dobro upoznat s dogmatikom rimskog prava, kae da je kua na osnovi
predanih isprava u posjedu vjerovnika: vigore quarum illa domus iure hereditario
fueritpossessa. Dakle, predaja isprave je dovoljna za prijenos posjeda, to, dakako, ne
znai da je time dunik izgubio svoj posjed, jer prema shvaanju rimskog prava u

276
posjedu su zaloene stvari i zaloni vjerovnik i zaloni dunik. Zaloni vjerovnik bit e
duan tri puta (u rokovima od po petnaest dana) putem suda predloiti duniku da
oslobodi zaloenu kuu plaanjem duga. Ako dunik propusti to uiniti, kua se
procjenjuje i nakon toga ponovno tri puta u istim rokovima nudi duniku i tek ako i to
nova tri roka produ neuspjeno, tuitelja (zaloni vjerovnik) uvode dva prisenika u
vlasnitvo kue (actor in dominium eiusdem per duos juratos cives introducatur). Ne
moe se porei stanovita analogija s postupanjem sa zaloenom nekretninom prema
Justinijanovim propisima [C. 8, 33, 3 (539)], a na mletako pravo podsjea odredba
da e tijekom postupka blii roaci i susjedi moi kuu otkupiti za procijenjeni iznos
ako to dunik nee htjeti ili moi uiniti. Uostalom, analogije nije teko nai ni u drugim
srednjovjekovnim europskim pravnim sustavima.

VIII. Kazneno pravo

Subjektivni element bia kaznenog djela izrazito je prisutan u mnogim glavama

Pravne knjige. Ali, i sadraj pojedinog elementa i posljedice koje se uz njega veu
odudaraju od dananje kaznenopravne dogmatike.
U skladu sa srednjovjekovnim shvaanjima u drugim europskim pravnim sustavima
Pravna knjiga razlikuje agresivno kazneno djelo, npr. ubojstvo koje je poinjeno uz
ranije postojei povod i s pripremnim radnjama i ono do kojeg je dolo bez ranijeg
povoda i priprema (podrobnosti u L. MARGETI, Odnosi Petra Kreimira i pape prema
Korulanskom kodeksu, VAHD, XXIV., 1980., 219-239). Prvonavedeno djelo uinjeno
je po Pravnoj knjizi ex dolo, drugonavedeno ex rancore aut litigio.
Znaajno je za naa istraivanja to Pravna knjiga u povodu nanoenja rane daje
definiciju dolusa:
Dolus vero ita committitur postquam persona una contra aliam habet aliquid
contrariatis et ipse maliciosus se occultet a retro ac dolositer aggregientem vulnus
in mente machinatum perpetrat (IV., 4),
tj. dolus se ini tako da jedna osoba ima protiv druge neko neprijateljstvo to se lukavo
prikrije odostraga i zlonamjerno navalom zada ranu koju ima na umu. Dakle, dolus
Pravne knjige nije isto to i dolus (umiljaj) po modernoj teoriji (svijest o djelu u njegovu
fizikom i socijalnom aspektu). Najee ga Pravna knjiga spominje kao dolus
preconceptus (Pravna knjiga, III., 27, 28, 39) ali nalazimo i sintagme cum dolosissimo
animo (Pravna knjiga, III., 13) i maligno ductus (fretus) spiritu (Pravna knjiga, III., 30,
31). Kazna je vrlo stroga. Tako se npr. za ubojstvo u vinogradu, na oranici, u umi
ubijenoga, osudeni vee za konjski rep, dovlai na stratite i tamo pogubljuje ((Pravna
knjiga, III., 28). U nekim se drugim sluajevima spaljuje (Pravna knjiga, III., 13, 30,
31) itd.
Kazneno djelo ex rancore aut litigio, tj. poinjeno u svai, podsjea na odredbu
sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, o kanjavanju onoga koji je poinio homicidium
spontaneum (S. Steph., II., 16 De homicidiis. Vidi Corpus iuris hungarici, Budae, 1779.,
129), i to accensus ira ac superbia elatus. Pod spontaneum misli se na "nepripremljeno"
ubojstvo, to je jo ojaano dodatkom da je ubojica "zaslijepljen srdbom i ponesen

277
drskou". Po odredbi sv. Stjepana ubojica u tom sluaju plaa "naknadu tete",
homagium, za razliku od ubojstva maem, gladio, gdje sv. Stjepan oito pretpostavlja
da se poinilo agresivno ubojstvo i zato ga kanjava smru.
Pravna knjiga odreduje da se rana duboka barem jedan mali prst, a dugaka kao
srednji prst, zadana ex rancore aut litigio et non ex dolo kanjava sa tri marke u korist
oteenog i isto toliko u korist suca (Pravna knjiga, III., 4). Pri tome Pravna knjiga ne
utvruje kako se kanjava takva rana ako ju je poinitelj uinio ex dolo. Slino je i s
upanjem brade (Pravna knjiga, III., 7) i kose (Pravna knjiga III., 8): razmatra se i
sankcionira samo djelo poinjeno ex rancore, a ne i ono ex dolo. Iz toga treba zakljuiti
da Pravna knjiga i kod rana na dijelu tijela koji se moe pokriti, ali je pri ranjavanju
dolo do povrede kosti (Pravna knjiga, III., 5), kao i kod rana na dijelu tijela koji se ne
moe pokriti (Pravna knjiga, III., 6) (npr. na licu) misli na ponaanje poinitelja ex
rancore aut litigio. U oba to sluaja predviena je kazna 10 maraka za oteenog i 10
za suca. A kako je s kanjavanjem rane poinjene ex dolo?
Prije nego to se odgovori na to pitanje, pogledajmo kanjavanje onih djela za
koja bismo danas rekli da su uinjena iz nehaja: plaena dojilja spavajui uz dijete
prouzroila njegovu smrt (Pravna knjiga, III., 43); stolaru pri radu na krovu ispala
sjekira i ubila ovjeka (Pravna knjiga, III., 45); bacanje kamena iz ludosti (ex vesania)
preko zida imalo je za posljedicu neiju smrt (Pravna knjiga, III., 45); strijela izbaena
iz luka usmrtila ovjeka, a strelja nije prethodno upozorio na izbacivanje strijele (Pravna
knjiga, III., 47). U svim tim sluajevima zaprijeena je kazna smru. Ako je tako,
onda je i za kaznena djela uinjena ex dolo sud nedvojbeno mogao poinitelja
osuditi na smrt ili, moda, odrediti plaanje punog (tj. 32 marke oteenom i 32
marke sucu) odnosno polovinog (16 maraka + 16 maraka) homagija.
Pravna knjiga poznaje i sluaj (ex inopinato casu): pri poaru vlastite kue
zahvaena i tuda imovina (Pravna knjiga, III., 32); stolareva sjekira pala sluajno (per
casum) sa skele (Pravna, knjiga III., 44); netko smrtno nastradao prolazei bez potrebe
ispod zida gdje se nalazilo pripremljeno kamenje (Pravna knjiga, III., 46). U tim
sluajevima nee se nitko smatrati odgovornim.
itav sustav stupnjevanja subjektivne odgovornosti ini se dobro promiljenim.
Uostalom, on se u svojoj biti, tj. u razlikovanju djela iz agresivnog ponaanja, svae,
nehaja i sluaja, nalazi ve prilino jasno zacrtan ne samo u zakonima sv. Stjepana (X./
XI. stoljee) nego i u barbarskim europskim zakonima, npr. u langobardskom
zakonodaystvu VII. i iduih stoljea. Usput reeno, bilo bi doista posve neobino da u
drugim hrvatskim pravnim vrelima ne bismo naili na analogno razlikovanje. Ono je
jasno izraeno u Zlatnoj buli izdanoj u korist zagrebakog Gradeca (1242. god.), u
Vinodolskom zakonu (1288, god.) i drugdje.

IX. Kazneni postupak

1. Pravna knjiga imala je, slino kao i drugdje u Europi, cilj maksimalno osigurati
socijalni mir. Jo u "barbarskim" postupcima bilo je uobiajeno da nakon provedenoga
sudskog postupka prisjednici predlau jednu ili vie alternativnih odluka, na osnovi

278
kojih je okupljeni puk prihvaao onu koja je "najbolje pronadena". Zapisane pravne
norme, popis kanjivih djela i utvrene sankcije bili su samo jedan od elemenata pri
iznoenju prijedloga i prihvaanja "najbolje pronaenog" prijedloga. Takav sustav
odluivanja moemo nai ak jo u pradavno doba u kojem se stvarao grki ep Ilijada
(usp. L. MARGETI, Pokuaj pravne interpretacije sudske scene na Ahilovu titu,
Zbornik radova posveen Albertu Vajsu, Beograd, 1966., 51-57). Modernije rjeenje
nalazimo u Pravnoj knjizi koja na jednom mjestu otkriva nain donoenja presude:
sudac odreuje jednog od prisenika (juratus civis cui ipsa causa per judicem est com-
missa) (Pravna knjiga, III., 10) koji podsjea na modernog suca izvjestitelja. On priprema
presudu, a o njoj odluuje cijelo sudsko vijee. Dakle, umjesto vie predlagaa
jedan, a umjesto skuptine odluku donosi vijee.

2. Evo pregleda uporabe porotnika:

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Glava Kanjivo djelo Broj predloe- Broj porotnika Koliko puta

nih porotnika koji se kunu

III, 2 Teka uvreda 2 2

III, 3 Ozljede 2 2
III, 4 Duboka rana 13 6
III, 5 Rana na pokrivenom
dijelu tijela - -

III, 6 Rana na nepokrivenom

dijelu tijela 24 12

Porotnici (pomagai prisege optuenoga, Eideshelfer) igraju vanu ulogu u

kaznenom postupku po Pravnoj knjizi, za razliku od civilnog postupka, gdje ih uope
nema - analogno susjednom irem njemakom pravnom podruju. Do postupka s
porotnicima dolazi ako tuitelj ne uspije dokazati krivnju optuenoga, a ovaj porie
navode optube.
Zanimljivo je i vano obiljeje postupka da tueni dovodi na sud priblino dvostruki
broj porotnika, a nakon toga, ini se, tueni izabire one koji e prisei. U pravilu
optueni i porotnici priseu tri puta, tj. jedanput u tri sudska roka.

279
 80.

IZ NOVIGRADSKOG ZBORNIKA
(M. BARADA, Starohrvatska seoska
zajednica, Zagreb, 1957., 158-177)

RAVNI KOTARI. HRVATSKA 1551.

(prvokup, nalaz stvari, zakup, ugovor o uvanju
stoke, prava enskih lanova obitelji, dioba obi-
teljske imovine)

LITERATURA: BARADA, Starohrvatska seoska zajednica, cit.; ANTOLJAK,

Vransko obiajno pravo, cit. (70.), 167-220.

(lanak 1.) Prvo, kada se dijeli otac sa sinovima, a sinovi odlaze od oca bez oeve
krivnje (senza causa del padre), otac nije duan dati drugo nego svakome motiku,
1
sjekiru i konop. Ali ako ih otac tjera bez njihove krivnje, treba im dati sve kao samome
2
sebi.
(lanak 2.) (...) Sestri, ako bi se koja udala, treba dati odjeu i obuu, i oprernitije
3
prema mogunostima (...) pa braa dijele njezin dio izmeu sebe.
(lanak 8.) (...) Svaku vrstu ivotinja koje pasu u stadu duan je vlasnik povjeriti
onomu koji bi znao odvesti ivotinje na odreeno mjesto (...); ako postoji ugovor meu
suseljanima (ilpatto della villa) pa ako pastir ne doe na mjesto gdje se ima dopratiti
ivotinje, on odgovara prema (torn) ugovoru (...); pastir je duan nadzirati (stoku) i

1
Predmeti simboliziraju odvajanje kuanstava i stjecanje pune samostalnosti. Sinovi
nemaju pravo ak ni na svoj dio obiteljske imovine u smislu nasljednopravnih naela veine
europskih srednjovjekovnih pravnih sustava ni na tzv. nuni dio. Usp. aliquid in contentu et
benedictione istarskih statuta (v. L. MARGETI, Aliquid in contentu er benedictione istarskih
statuta, Jadranski zbornik, VIII., Rijeka-Pula, 1972., 185-213, osobito 192-193) to odredbu
koja je donijeta u Rijeci god. 1459. po kojoj otac i majka mogu liiti dijete nasljedstva, s time da
mu se mora ostaviti "motika, sjekira i srp" [M. ZJAI, Knjiga rijekog notara i kancelara
Antuna de Renno de Mutina (1436.-1461.), III., Vjesnik Dravnog arhiva u Rijeci, V., 356-357].

2
Cijela se obiteljska imovina dijeli na onoliko dijelova koliko ima sinova i neudanih
keri uveano za jedan. Otac ima pravo na dio kao jedan sin. V. i bilj. 3.
3
Prema starohrvatskom pravu neudana ki ima pravo na dio kao i sin, ali samo na neku
vrstu "uitnoga vlasnitva" do udaje
upoznati uzroke tete pa se smatra nemarnim (e negligente), ako se (ivotinja) ugui ili
zadavi liem ili travom (...); nadalje, kada pastir vraa stado u Selo, on je duan
vikati i dati obavijest vlasnicima: "uzmite ivotinje kui", a vlasnici treba da odmah
izau, po broju preuzmu svoje ivotinje i pregledaju ih to utvrde jesu li zdrave ili ne
(...); vlasnik je duan pomoi traiti s pastirom (izgubljene) ivotinje; ako pastir ne bi iao
s vlasnikom traiti takve ivotinje pokazujui mjesto gdje je napasao, s time da
4
vlasnik ide pred njim, pastir je obvezan sve platiti (...)
(lanak 15.) Ako se ubije neka zvijer ne tuem zemljitu, i to jelen iii kouta,
vlasniku (zemlje) ide etvrtina stranjega dijela, a ako tko tone bi dao vlasniku, vlasnik
mu smije ubiti kravu; ako ubije vepra, vlasniku ide glava, pa ako mu je ne donese,
vlasnik mu smije ubiti domau svinju; ako ubije medvjeda, duan je dati vlasniku
medvjedove ape, a tko mu ih ne bi dao, vlasnik mu slobodno ubije tele, ako ga ima
5
(...).
(lanak 19.) Ako zakupnik (il collono) vri ito ili bere groe bez dozvole vlasnika,
vlasnik ga moe pritvoriti (la fa prigione) (...).
6

(lanak 21.) ovjek koji ima vinograd na tuoj zemlji i iz nude ga prodaje, prvo
treba pitati vlasnika da li ga eli. Ako ga ne pita i proda drugome, vlasnik ga moe
preuzeti za onoliko koliko je drugi platio; ako vlasnik nee, duan je pitati roaka (il
7
collaterale) (...).
(lanak 25.) Ako bi vie iii manje ljudi ilo putem i ne bi imali meusobno nikakva
ugovora, i prvi koji ide naprijed naide na neku stvar, svima koji idu iza njega pripada
dio; ako bi naao neku stvar srednji, dio pripada svima koji idu iza njega; ako bi zadnji
8
naao neto, sve pripada njemu, a prednjima nita.

4
Rijetko iscrpne odredbe o ugovoru o uvanju ivotinja. One svojim ekonomskim i
pravnim sadrajem podsjeaju na bizantski Zemljoradniki zakon [v. L. MARGETI,
Zemljoradniki zakon (N6mos georgikos), ZPFR, 3., 1982.].
5
Zanimijive i vane odredbe o lovu. Po Novigradskom zborniku by nije jo regalno
pravo, au i se vie ne priznaje puna sloboda lova, ve se na originalan nain povezuje sloboda
lova i originarno stjecanje vlasnitva nad ulovljenom zvijeri s pravom vlasnika zemlje na njegov
dio, pa se tako zvijeri u neku ruku bar djelomino smatraju pripatkom, sporednom stvari, zemlje.
V. MARGETI, Stvarna prava, cit. (1.), 133-134.
6
Zakupnik (kmet) duan je dati vlasniku zemlje obino polovicu uroda. Zato je vlasnik
zemlje zainteresiran prisustvovati etvi ili berbi. Vlasnik zemlje ima prema ovome lanku vlast
nad zakupnikom-kmetom koja daleko prelazi puke ugovorne odnose ugovora o zakupu.
7
Rije je o pravu prvokupa i otkupa vlasnika zemlje i rodaka. To je donekle slino
emfiteuzi rimskoga postklasinog prava. Ipak vlasnik vinograda nije emfiteut, jer nema stvarno
pravo na tuoj stvari, ve je naprosto vlasnik nasada. Ne priznaje se naelo superficies solo
cedit.
8
Pravna odredba koja nema nikakve veze s rimskopravnim nalazom blaga, a koja je i inae
izvanredno rijetka. Nalazimo je u nekim istonim pravima. Podrobnije MARGETI, Stvarna prava,
cit. (1.), 132-133.
281
 81.

TUROPOLJSKI PLEMII PROGLAAVAJU SE

ADOPTIVNOM I DIOBNOM BRAOM I DONOSE
STATUTARNE ODREDBE
(LASZOWSKI, Spomenici Turopolja, cit. III.,
439-445)

TUROPOLJE. SLAVONIJA 1560., 15.veljae

(fratres adoptivi et condivisionales, turopolj ska
plemika zajednica, liga, krvavica, turopoljski
"kome", neoporuno nasijedno pravo, prava
enskih lanova obitelji, contribucio)

LITERATURA: . BRESZTYENSZSKY, Pravno-povjestni podatci o Turopolju,

Mjesenik, XIII., 1892., 253 i d.; LJUBI, Lige, cit. (78.), 82-86.

Mi kaptol zagrebake crkve dajemo na znanje (...) da su plemeniti (nabrajaju se

imena veeg broja lanova plemenitih obitelji iz 30 naselja), tj. cijela zajednica plemia
Zagrebakog polja (tota universitas nobilium Campi Zagrabiensis) preuzevi na sebe
terete (...) sve brae i rodaka (...) doli osobno pred nas i izjavili (...) da s obzirom na
dugotrajna proganjanja (...) kojima su i oni i njihovi preci (...) izvrgnuti nakon
nepravednog zaposjedanja tvrave (...) Lukavec od strane (...) Ivana Tuza de Lak, sada
posjednika tvrave Medvedgrad (...), koju su njihovi pretci sami sagradili (...) zbog
straha pred Turcima (...), a kasnije i od strane (...) starijeg Nikole i Ivana, pa mladoga
Nikole, knezova Zrinskih (...), i uz to pritisnuti, ubijani i dotjerani do oaja (...), u elji
da se ujedine duhom, voljom, stvarima i snagama (...) i da sve poslove (...), sporove
(...), i one koji se odnose na njihove nekretnine i one koji se tiu njihova tlaenja (...),
jednoduno su (...) donijeli sloni dogovor (...) koji treba biti meu njima trajan, i to na
ovaj nain:
(1) Kako su mnogi od tih plemia - rodene i diobne brae - zapravo vei njihov
dio, nakon to su se namnoili, svoja dobra podijelili, kmetove izbacili i na njihovo
mjesto sami se preselili i smjestili u namjeri da tamo ostanu, pritisnuti siromatvom ne
mogu se sami boriti protiv velikaa i monika (...), uzeli su se i primili vjenim pravom
(iure perennali recepissent et acceptassent) u svojim nasljednim dobrima i u svim
poslovima i sporovima (...) meusobno i uzajamno ponovno za adoptivnu i diobnu

282
brau, kao da su rodeni (...) od jedne utrobe, koljena i roda (sese mutuo et vicissim ac
reciproce denuo infratres adoptivos et condivisionales, ac si ab uno alvo seu stipite et
progenie progeniti essent etprocreati), tako, ako bi neki od njih (...) umro bez potomaka
(absque heredum solacio), dobra umrloga prelaze (...) na bliega (...) njegova preivjela
brata i njegove potomke.
(2) Isti plemii odluili su (...) da svake godine u skladu ss svojim prastarim i od
davnine potovanim pravnim obiajem (...) izaberu (...) jednog od brae da im bude
predvodnik i podruni knez (pro precessore seu comite terrestri), koji e im biti pri
ruci (...) pred (...) kraljem Ugarske (...) i pred gospodom banovima i ostalom
gospodom i redovnim sucima koliko ovoga kraljevstva Slavonije, toliko i Ugarske
(tam huius regni Sclavonie quam ecim Hungarie), (...) u svim njihovim poslovima te
suditi (...) u svim sporovima (...) o nepokretnim dobrima ipravima (....). On e moi (...)
slobodno izvravati svoje presude na teret kmetova, ako neki od njih ima kmetova (si quis
eorum colonos habuerit, super colonos), a ako nema kmetova, na teret njihovih
vlastitih plemikih dvorova (si colonis caruerit, eciam in propriis curiis eorum
nobilitaribus).
(3) Ako neka od stranaka u sporu ne bi bila zadovoljna s presudom toga kneza,
moe nastaviti parnicu (...) u nazonosti bana pred sudom ovoga kraljevstva Slavonije
(...); ipak u drugim predmetima protiv svih ostalih plemia ili tih (plemia) protiv njih
samih, treba da se uvijek obrate na sudsku pomo suditu gospodina bana ili njihova
velikoga kneza, naime (kneza) zagrebakog komitata (maioris comitis eorum, videli-
cet comitatus zagrabiensis).
(4) Ako bi neki od njih prolio kry nekoga ovjeka, tada (...) prije svakog suda,
podruni knez moe odmah i neodvlano uzeti dva florina, naime krvnu globu zvanu
krvavica (Ubi vero aliquis eorum hominis sangvinem profuderit, extunc comes (...)

terrestris super talem ante omne iudicium duos florenos, sangvinis videlicet mulctam
Kerwawycza dictam, statim et incontinenti recipere possit), a u drugim pravnim
predmetima samo nakon presude i sudskog postupka (sentenciatos et iuridico processu
agravatos).
(5) Nadalje, kako u ovome kraljevstvu Slavonije postoje vrlo mnogi (...) banditi,
razbojnici, ubojice, kradljivci, otimai djevica i silovatelji potenih ena (...) i drugi
zloinci (...), podruni knez tih plemia ima ovlast, kao to ju je imao odavno, takve
osobe (...) uhvatiti i utamniiti te nakon suenja prema njihovoj zasluzi tjelesno i novano
kazniti i batinati.
(6) Ako bi pak neki meu njima (tj. plemiima) bio nesumnjivi dunik (manifestus
debitor) jednome meu njima i ne bi nijekao to dugovanje, tada je duan da takav
nedvojbeni dug plati u roku 15 dana, opomenut samo peatom kneza, jer se inae
moe iznuditi uzimanje zaloga (per vadiacionem) na davanje zadovoljenja vjerovniku
uz uobiajenu (kaznu) dvostrukog iznosa.
(7) (...) Ako bi neki od plemia (...) pozvao nekoga plemia, svoga brata, pred
podrunog kneza, pa taj ne bi doao na prvo roite (...), samim time (ipso facto)
smatra se osuenim (...) na dva florina (...); a ako dode (...) i zatrai novo roite,
knez e odrediti novo roite za 15 dana.
(8) (...) Ako bi neki od njih bio pritisnut i oteen od monih nasilnika (...) i taj
283
monik bio sudskim postupkom pobijeen, ali uz opi troak, i osuen na naknadu
tete, u tom sluaju oteenome, njihovu bratu, nadoknauje se njegova teta, a kazna
zbog nasilja (pena violencie) i globa (birsagio) pripada cijeloj bratskoj zajednici (toti
communitatis fratrum).
(9) Ako bi ubudue ti plemii meusobno utvrdili neki doprinos (contribucio)
a neki od njih ne bi htio platiti tada e oni imati ovlast da doprinos
(...), (...) (...), (...)

uzmu iz pokretnina neposluna, pa ak i iz njegova plemika dvora.

(10) Ako bi se ki ili sestra ili neakinja ili rodakinja ili srodnica tih plemia
(...) plemia
udala za nekoga neplemenita ili za seljaka (ignobili aut rustico) bez njihove volje i
znanja, tada ona ne moe imati dio nasljedstva ili bilo kojih nepokretnih dobara
(...)

(nullam porcionem hereditatis seu quorumcunque bonorum possessionariorum).

Da e naprijed utvreno u cjelini i pojedinano vrsto potovati, reeni plemii,
(...)

naime cjelokupna zajednica plemia Zagrebakoga polja osobno nazona obvezala

(...)

se pred nama dobrovoljno i slobodno pa je u znak vjerodostojnosti i trajna svjedoanstva

na ispravu stavljen na autentini peat (...) .

1. Bez ikakve sumnje, najvanija je odredba ugovora iz 1560. godine ona kojom
se oni meusobno proglaavaju za "adoptivnu i diobnu brau". Naime, prema odredbama
hrvatsko-ugarskog prava nasljedna dobra plemia umrlog bez potomaka pripadaju kralju,
pa ih kralj moe darovati kome hoe. Takvim oasnim dobrima raspolagao je kralj
obino tako da je njima nagraivao velikae za usluge koje su mu uinili ili e ih u
budunosti uiniti. Takvi sluajevi nisu bili nipoto rijetki, a predstavljali su veliku
opasnost za svaku plemiku zajednicu, jer se na taj nain unutar plemike opine
ugnijezdio moni velika koje je i inae smjerao plemiku opinu potpuno podrediti
svojoj vlasti i pretvoriti je u vie i1i manje pravu kmetsku opinu. Da to nije bila samo
isprazna "naelna" opasnost, vidi se po kraljevskoj darovnici od 15. veljae 1558.
kojom je kralj darovao turopolj ski plemiki dvor Lomnicu i cijelo zemljite "Kocha"
nakon smrti nekog Kritofora Kievia, umrlog bez potomstva, knezu Petru Erdediju
(LASZOWSKI, III. 397). Prema tome, odluka turopoljskih plemia da se proglase
adoptivnom i diobnom braom bila je u protivnosti s interesima kralja i velikaa, a bila
je i u suprotnosti s hrvatsko-ugarskim pravom - tako dugo dok je ne odobri kralj.
Uostalom, takvi pokuaji mimoilaenja kraljeva prava bili su takorei stalna pojava u
hrvatsko-ugarskoj dravnoj zajednici. Spomenimo ovdje "ugovor o zajednici dobara"
izmeu Nikole Zrinskog i Stjepana Frankopana od 4. veljae 1544., kojim oni postaju
"adoptivna i diobna braa", koji je bio isto tako protuzakonit i koji nakon smrti Stjepana
Frankopana god. 1577. nije Zrinskima koristio niti mogao koristiti (o tome podrobnije
L. MARGETI, Marginalije uz glag. ispravu iz 1567. god., Dometi, XVIL, 1984., 68-
70) jer ga kralj nije odobrio. Turopoljci su to dobro znali i nastojali dobiti kraljevu
potvrdu, to su neoekivano brzo i postigli, jer ve 11. svibnja 1560. priznaje
Ferdinand I. "novom darovnicom" istim onim turopoljskim plemiima koji su 15. veljae
sklopili analizirani ugovor pravo na posjede u Turopolju - ukljuujui i Lomnicu i
Koe! -
284
i njihovo svojstvo "roaka i sudionika" kao plemia zajednice Zagrebakog polja
(LASZOWSKI, III., 458-462). Na potvrdu cijeloga ugovora iz 1560. godine morali su
turopoljski plemii ekati jo pune 22 godine jer ga je tek 8. oujka 1582. Rudolf II.
odobrio (LASZOWSKI, IV., 39-41).
2. Odredbe ugovora iz 1560. godine uzete kao cjelina nisu drugo nego neka vrsta
statuta kojim su turopoljski plemii uredili najvanije medusobne pravne odnose i
utvrdili u nekim pitanjima postupak i organ. Taj statut dobio je 1582. godine punu
pravnu vanost, ali nema sumnje da je vaio i ranije i da u nekim pitanjima samo
ponavlja ono to je ve stoljeima bilo priznato kao sastavni dio turopoljskoga
pravnog sustava. Pri tome mislimo osobito na nadlenost turopoljskog upana.
3. Turopoljsko "bratstvo" vrsta je "lige", to je ve odavno uoeno (tako npr.
LJUBI, op. cit.). To proizlazi naroitom jasnoom iz toaka 8. i 9. Turopoljska je
zajednica gonila zajedniki, na vlastiti troak, zlodjela poinjena protiv pojedinih svojih
lanova (t. 8.) i bila je ovlatena nametati i ubirati poseban doprinos (contribucio) za
podmirenje takvih i slinih izdataka (t. 9.).
4. Odredba t. 10., po kojoj enski lan neke turopoljske plemike obitelji gubi
svoja prava na plemika obiteljska dobra ako se uda za neplemenitu osobu, ne znai,
dakako, da su enski lanovi obitelji inae imali jednaka nasijedna prava kao i muki.
5. Turopoljski je knez (`kome") imao glasom t. 4. pravo da u sluaju ubojstva
odmah pristupi naplati globe od 2 florina. Ta globa zvala se "krvavica" i bila je zapravo
neka vrsta paualne naknade za trokove kojima je izvrgnuta turopoljska vlast. Ona se
naplauje bez obzira na to hoe li ubojica biti kasnije osloboen ili ne, a moe se
usporediti s globom od 2 florina koju plaa po t. 7 onaj koji ne doe na prvo roite u
nekom sporu.

L.M.

285
 82.

SPOR IZMEU VINODOLSKIH OPINA GRIANE I

KOTOR
(MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit.
(15.), 53-54)

VINODOL. KVARNER. HRVATSKA 1561., 2. rujna

(pristav, zakletva u sporu, sudsko vijee)

LITERATURA: MARGETI, op. cit.

1 Kopija lista i sentencie pisane rukom metra ubia. Va ime boie, amen. Dae
se na znanje da v letih G(ospo)d(i)na naega Isha 1561 miseca sektebra na d[an] 2 bi
pravda meju Grianci i Kotorani na poli drivenikom pri svetoj Mar[ij]i po zakoni (!)
vinodolskom v mesti zmonoga
5 i zvelienoga g(ospo)d(i)na kn[ez]a tifana Fr(ankapana) s(enjskog)
m(odrukog) i proaja i odlui z gradi da jima prise[i] 7 mui starac kimi se Grianci
posvidoie: prvi e sudac belgr[a]dski drugo e podknein (!) Mikula ugal 3. Blako
Benkovi 4. Kuzma [...] pi 5. Bla pani 6. Martin Kuzmeli 7. Roko Stupa[...] a
imaju ti mui prisei prvi petak.
10 po Miholi na grikih vra[tih] po n put kako svidoie pred pravdom i ako ti
mui prisegu da [je] dobito Griancem i Belgradcem, ako li ne prisegnu onako one rii
[kako pred] pravdom rekoe da su dobili Kotorani. I na to da jima biti p[ristav] Ivan
Grbac iz Bribira i satnik Kuril z Drivenika i ta[ko od]luie da on ki zgubi da ima vse
15 traenje platiti i pr[i to]m bie sudci nie imenovani: naiprvo z Grobnika imun
Bari [i] Anton Brozini, pristav Juraj uperini; s Trsata Mattij Agapi i Matij Kosi,
pristav Vid Hulii; z Bakra [I]van Stari i Erolim Tadievi, [p]ristav Ivan
Antoni; s H[ri]lina Ive Vii i Kuan, pristav [ ]takovi Bari;
20 z Driven[ik]a Frane Iliji i Jivan Ledoji i Kuril Benkovi; pristav Ivan Koi; z
Bribira Ivan Grbac i Ivan Mavrovi pristav Anton Carofi; z Novoga Ivan Pani i Mikula
Andrijai, pristav Juraj Baran; z Ledenic Ivan Meii i Mihovil Bravi, pristav Ivan Bravi.
25 I tako odluie da imaju ti mui prisei v jutro ne kada su pjani i ki zgubi da
ostae reenim gradom 1(i)b(a)r 50. Ja Ivan ubi iz Zadra pisah pravo i isto, ne priloih
ni odloih nego kako su me prosili mui od 9 gradi. Ja pop Juraj Plovani z
ap(os)t(o)lsku i ce(sar)r(sku) mou i objastju notarij

286
 30 openi na to proen od g(ospo)d(i)na Tomaa plovana grikoga i sudca Matija
pania iskopijah pravo i verno ni priloih ni odloih kako se zgora odri pisano roku
vie reeno metra Ivana ubia.

Isprava pisana glagoljicom dragocjeno je svjedoenje o visokoj pravnoj kulturi

Vinodolaca. Rije je o ispravi o sudskom postupku u povodu spora to su ga imali
Griane i Belgrad s Kotorom. Sudi knez Stjepan Frankapan s predstavnicima osam
vinodolskih opina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Bribir, Novi,
Ledenice). U to je doba Trsat ve vrsto u vlasti Habsburgovaca, ali je svijest o njegovoj
pravnoj pripadnosti Vinodolu i Hrvatskoj jo uvijek vrlo iva.
Uz suce iz pojedine vinodolske opine sudjeluje i poseban pristay. Njegovje zadatak
da u sluaju potrebe posvjedoi sadraj presude. Donekle iznenauje da su imenovani
pristavi iz svakoga grada, tj. da ima ukupno 8 pristava. Svaki vinodolski grad, osim
stranaka u sporu, daje po dva suca, osim Drivenika, koji daje tri, vjerojatno zato da bi
se na taj nain "nadoknadio" manjak sudaca iz jednog grada. Naime, vijee se zapravo
moralo sastojati od predstavnika devet gradova, a u manjim stvarima od predstavnika
tri odnosno est gradova.
Presudaje tipina "dokazna" (Beweisurteil): suci su dodijelili prisegu svjedocima
jedne od stranaka u sporu pa e spor biti zavren u skladu s time hoe li svjedoci
prisegnuti na izjavu stranke koja ihje predloila, tj. Grianaca. Upada u oi daje meu
svjedocima i potknein Mikula ugal. Kako je potknein kneev predstavnik u pojedinoj
opini, nije nemogue da je dokazna presuda ispala u prilog Grianaca, koji su na taj
nain priznali autoritet i vjerodostojnost kneeva predstavnika.
Valja istaknuti da je sauvana dokazna presuda, dok do nas nisu doli ni
zapisnik o samoj prisegi ni presuda na osnovi poloene prisege. Poznato je da su
svjedoci u sporovima izmeu opina uvijek prisegli u prilog svoje opine pa
protivna strana najee nije ni dolazila na roite odreeno za polaganje prisege, jer
je to smatrala pukim gubitkom vremena.
Za roite, na kojem su svjedoci trebali prisei, odreena su dva suca iz najbliih
gradova, tj. iz Drivenika i Bribira, s time da je jedan od njih, satnik Kuril iz Drivenika,
trebao ve po svojoj funkciji biti jamcem da e prisega proi u redu i miru, a drugi,
Ivan Grbac iz Bribira, trebao je biti pristavom, tj. po potrebi posvjedoiti tijek
zaklinjanja i sadraj prisege.
U retku 4. spominje se "vinodolski zakon". Pri tome se dakako misli na "vinodolski
pravni obiaj", a ne na popis vinodolskih pravnih obiaja iz 1288. godine, poznat pod
imenom Vinodolski zakon.
Isprava je pravno vrlo precizno sastavlj ena. Uprotokolu se nakon intitulacije i promulgacije
navodi vrijeme i mjesto sudenja, i ime kneza kao predsjedavajueg sudskome zboru.
Nakon dispozicije i odredbe o snoenju trokova navode se u eshatokolu imena
sudaca i pristava, visoka sankcija od 50 libara u korist opine koje su poslale suce i
klauzula notara.

287
 Zanimljivo je da su suci najprije odluili da stranka koja izgubi spor plaa samo
trokove i da se sankcija u prilog opina nalazi tek pri kraju isprave. Odatle se dobiva
dojam daje originalna isprava sastavljena neposredno nakon donoenja dokazne presude
pa su se suci tek nakon to su navedena njihova imena sjetili da bi sankciju trebalo
pootriti, i to u korist njihovih opina.

L. M.
 83.

ZAGREBAKI GRADEC DOBIVA NOVU

ORGANIZACIJU
(V. KLAI, Statut grada Zagreba iz god. 1609.
i reforma njegova god. 1618., Zagreb, 1912.)

ZAGREB. SLAVONIJA 1609., 3. veljae

(gradski statuti)

LITER4TUR4: V. KLAI, op. cit.

(Prema prijevodu na hrvatski jezik uinjenom 1629. godine i donekle

moderniziranom glavne toke Statuta glase:)
1. Dokonali smo da kakgoder po vseh ostaleh slobodneh varaeh ine (...) da iz
vseh praveh purgarov obine dva na desete Ijudi (...) na ast stareu iliti red senatorski
zebrati (...).
2. Zatem izmed teh dvanadeset stareeh da sva obina jednoga sudca izbere (...);
oni (tj. starei) doklam su ivi, u redu senatorskom budu (...).
3. Ter ti isti starei sami sucem vsa varaka dugovanja i vse pravde (...).
6. Sudec ne onak po sem sega, kak je do seh dob sam po svoje volje inil (...) da
vse varako dugovanje, katero se odvlei bude moglo, pred stareeh odvlee.
7. Koja dugovanja videvi sudac kako su veka, ali mena, tako se poleg vekega
ali menega broja senatorskoga budu opravdala, ali pravde ne druga nego s punim
stareih broj em da se vere i pitaju; ako bi vu pravdah pitanju ne mogel pun dvanadesete
stareih broj biti, tako arti ima sudac iii zmed purgarov ili zmed plemeniteh ljudeh k
pravdam razumne na mesto oneh, koji bi mankali, uiniti zvati.
8. Eksekucie vsakojake (...) na zapoved suevo i stareih kapitan z onemi dvadeset
etiremi purgarmi, koteri se prisenici zovu (...) budu inili (...); koteroga (kapitana)
obina skupa sa stareemi izmed dvadesetih (treba biti dvanadesetih) stareih budu
obirali.
11. Birsagov jeden del sudcu, drugi senatorom, a treti za vara bude.
12. Dekan vsako leto, ako se bude stareim i obine videlo, bude se premenjal,
koteri skupa sa svojim tovaruem koja mu starei i obina zmed prisenikov dadu, na
polja i na varoke dohotke bude pasku nosil (...).
19. Pregrehe vrednum kastigum ne listor sam sudec, nego ves senatu prez
nijednoga pomiluvanja da imaju kastigati.

289
 21. Potreba se je i toga habati poseur sega, da sudec purgara na kakovu god priprostu
tubu sam o(d) svoje volje u turen ne alje, nego to s njim skupa starei na pravde
dokonaju, ali ako bi velikoa pregrehe to potrebuvali ili ako bi koj pred sucem
nazoi i pred senatorimi oiveste nepokorine znamenje pokazal, takovoga purgara
more sudec poleg dunosti pregrehe kastigati.
22. Nikoga za purgara arti ne primu, koteri bi pervo vivesto i zadovolno potenje
poroda svojega neposvedoil, i to da je poteno do oneh dob ivel, jer to inom takaj
jedno ali dye lete u varau prez purgara budui da probuje i onako kuliko bi
spodobno i od njega mogue bilo, da vu obinske polog plati i prisagu navadnu
wvri.
23. Kramare zvanskeh narodov (...) z varaa arti zverku trejti del blaga za vara
zavjemi, ako bi do poi Leta ali hi ali kakova fundua hinoga ne kupili i ako bi se med
purgare ne spravili, ter takvem izversenem kramarem klateom da im se u veke ima
prepovedati da pod zgublenje vse svoje marhe, kotere ako bi zadovoljne nemali, pod
odkup glavni, to je to pod sto ducat birsaga nemaju u vara prieti.
24. Ako bi koteri sudevomu i stareih dokananji i zapovedi nepokoren bib, takov
arti se nema pleniti kako kmet, nego poleg dokonanja stareih kastigati i birsasiti,
kotere kastige ako bi z dobra ne hotel platiti, takov da se more zpodobno vloviti i do teh
dob doklam plati derati.
(Napomena: Statut je odobrio i dao mu pravnu snagu kralj Matija II. poveljom od
28. srpnja 1609.)

Ovim Statutom dolazi do bitne promjene u upravljanju zagrebakim Gradecom.

Prema starijem pravnom sustavu, koji se u svojoj osnovi temeljio na povlasticama
iz godina 1242. i 1266. i na tzv. prvom ili manjem dekretu kralja igmunda iz 1425.
godine, gradom su upravljali naelnik grada (major villae, iudex civitatis), osam
prisenika (iurati cives) i 20 (od 1437. god.: 24) savjetnika (consiliarii). Sve to organe
birao je narod. Dakako, ne treba gajiti iluzije o nekoj osobitoj demokratinosti toga
sustava jer su vlast u svojim rukama vrsto drali imuni trgovci i majstori-obrtnici.
Poetkom XVII. stoljea uvodi se nov, "aristokratski" nain upravljanja gradom.
Glavnu rije u gradu preuzima tijelo od 12 senatora, koje se bira doivotno medu
najuglednijim trgovcima. Naelnika-suca bira dodue jo uvijek cjelokupno
graanstvo, ali iskljuivo izmeu spomenutih 12 senatora. Uz senatore bira se jo i
tijelo od 24 prisenika, kojima na elu stoji "kapitan".
Stara gradaka funkcija dekana ostala je i dalje. Dekan ima dunost brinuti se za
gradske prihode i gradsku imovinu.
Strani trgovci moraju u roku pola godine stei kuu ili zemljite i postati graani
grada jer im inae nije doputen dalji boravak.

L. M.

290
 84.

REFORMA STATUTA ZAGREBAKOG GRADECA

[KLAI, cit. (83.) 85-87]

ZAGREB. SLAVONIJA 1618., 7. studenoga

(gradski statuti)

LITERATURA: V. KLAI, op. cit.

Komisija imenovana od kralja Matije II. predlae ovu izmjenu Statuta iz 1609. god:
2. (...) meu svim graanima bira se njih 22 (jer je broj graana mali) koji su bolji
od drugih (...), kao to se to radi (...) u drugim slobodnim gradovima (...), koji e se
zvati "opina" (communitas) i koji e je zastupati. Oni imaju jedini pravo da sa
senatorima biraju svake godine suca rneu tih 12 senatora te (...) mogu (...) na mjesto
senatora birati druge meu tom dvadeset i dvojicom te u nadopunu tih 22 iz cijelokupnog
graanstva (...).
4. Kako je iz slube dekanata dolazilo do mnogih borbi i svaa (...), to se sluba
ukida (...). Na njezino mjesto, ali samo s nadlenou brige za prihode i poljoprivredu
(...), neka magistrat izabere vjetoga slubenika.
(Napomena: Kralj Matija II. potvrdio je reformu Statuta 26. veljae 1619.)

Reforma Statuta iz god. 1618. daljnji je korak uvrivanju oligarhijske trgovake

grupacije na vlasti u zagrebakom Gradecu. Umjesto dotadanjeg tijela od 24 savjetnika
uvodi se novo tijelo od 22 graana, koje se naziva "opina" i koje zamjenjuje nekadanji
skup svih graana. Ta dvadeset i dvojica biraju se takoder doivotno. Oni zajedno sa
senatorima biraju gradskog suca, i to izmeu senatora. Ukida se i sluba dekana. Umjesto
dekana, gradskom financijskom slubom rukovodit e ubudue gradski slubenik.

L. M.

291
 85.

IZ ZBORNIKA STATUTA ZAGREBAKOG GRADECA

(Z. HERKOV, Statut grada Zagreba od god.
1732., Zagreb, 1952.)

ZAGREB. SLAVONIJA od 1622. do 1703.

(kmetovi; nekretnine - pravni poslovi;
ene - poloaj; potraivanja)

LITERATURA: HERKOV, op. cit.

(1) 3. veljae 1622. ("Statutum 2dum")

Odredeno je da gradski kmetovi nemaju ubudue ni sucu ni senatorima u ime
tlake (pro tlakis) podavati nikakav poljski rad ni podanike slunosti ni rad oko
pokrivanja krovova ni podvoz ni drvarenje ni runi posao (...).
(2) 30. srpnja 1646. ("Statutum 5tum")
Fisku je u cijelosti prigovorio kupoprodajama i zalozima i bilo kojem otuenju
kojih mu drago graanskih posjeda, koji lee na podruju grada, ako su moda izvreni
kmetovima ili strancima bez prethodne obavijesti graana. Ali, ako je i postojala
prethodna obavijest, graani uvijek imaju pravo otkupiti ih.
(3) 3. listopada 1647. ("Statutum 6tum")
Posjedi u podgrau uz potok Manduevac ustupljeni su dananjim imaocima i
onima koji na njima imaju graanske kue pod uvjetom da svaki od tih imalaca uvijek
uz kuu i svoja zemljita popravlja i utvruje nasipe protiv provala potoka to da vlastitim
radom i trokovima sprjeava provalu vode pod prijetnjom kazne od 12 florena.
(4) 4. srpnja 1656. ("Statutum 10mum")
(...) odreeno je da je ubudue svaki onaj koji na podruju grada ima dobra i kue
duan u sluaju njihove prodaje ili zaloga uiniti nigdje drugdje nego pred sucem i
magistratom ovoga grada kupoprodaju i zalona oitovanja, a ako su uinjena drugdje,
takva su oitovanja nitava i bez pravne snage. Kupci pak i oni koji primaju stvari u
zalog moraju poloiti pred magistratom novac za to dobra i kue, jer ako to ne uine,
kupoprodaja ili zalog bit e nitavi i povrh toga flsku ima ovlatenje postupati protiv
njih i traiti ponitenje tih oitovanja pred magistratom.
(5) 3. veljae 1660. ("Statutum 13um")
Neke slobodne i neudane ene kojima se ne da biti sluavkama radije ive tkajui

292
vunene vrpce daleko od gradskog posla i poput graana uivaju meu nama jednake
graanske slobode. Odreuje se da se radi poboljanja njihova stanja i asti odreknu
takve neuobiajene slobode i da potrae posao sluavke kod graanskih gospoda.
(6) 3. veljae 1703. ("Statutum 32um")
Dodaje se da vjerovnici bilo kojeg stalea koji nemaju svoje obveze napismeno
(...)

moraju svoja potraivanja (sudskim putem) zatraiti za dunikova ivota, jer inae,
ako to propuste, po smrti dunika nee dobiti nita od nasljednika, izuzev u sluaju
nagle snirti, i to u vezi s novijim dugorn.
(Prijevod s latinskog uinjen na osnovi prijevoda Z. Herkova).

Zbornik statuta zagrebakog Gradeca (Series statutorum liberae et regiae civita-

tis Montis Gracensis Zagrabiensis), koji je sastavijen 1772. godine, sadri 38 odredaba
donesenih od 1611. do 1742. godine (vidi HERKOV, 50-69). Ovdje su navedene neke
vanije i zanimljivije. Iz tih se odredaba vide uestale zloporabe gradskih funkcionara
prema kmetovima (toka 1), borba protiv samostalnijeg poloaja ene (toka 5), neki
zadaci fskua, "opinskog pravobranitelja" (toka 2) i razne odredbe o stvarnom i
obveznom pravu (toke 2, 4 i 6).
Prema odredbi iz 1646. godine (toka 2) graani imaju "uvijek" pravo otkupa
zemalja koje su prodane kmetovima i strancima. Dakako, ako kmet kupi neko zemljite
ili zgradu i naknadno stekne graansko pravo u Gradecu, pravo otkupa nedvojbeno
utrnjuje. Ali, ako kmet ne postane gradaninom, on ne moe nikad dosjesti vlasnitvo
nad kupljenom nekretninom, premda on inae potpada pod gradsku jurisdikciju.
Za valjanost kupoprodaje nekretnine potrebno je da se ona uini pismeno, i to
pred gradskim vlastima, kao i da se pred gradskim vlastima poloi kupovna cijena.
Fisku pri tome ima ovlatenje traiti ponitenje ugovora koji nije uinjen na taj nain
(toka 4). Odredba je oito donesena da se izbjegne bilo kakva nesigurnost u prometu
nekretnina i da se zatite interesi grada. Odredba neobino podsjea na mnoge sline
propise donesene u raznim krajevima Europe poevi od antike dalje.
Odredba iz 1703. godine (toka 6) podsjea npr. na mnogo starije odredbe
Dubrovakog statuta (1272. godina).

L. M.

293
 86.

UGOVOR PETRA ZRINSKOG S GROBNIANIMA

(L. MARGETI, Ugovori Petra Zrinjskoga s
Grobnianima i Bakranima od 1642. godine i
njihova dopuna iz 1686. godine, VHARP, XXII.,
1978., 134-139 i 150-154)

GROBNIK. VINODOL. KVARNER. HRVATSKA 1642., 18. srpnja

(podlonici, feudalna podavanja, permanija,
arbadija, sudski postupak, nekretnine - otuivanje
sa strane podlonika)

LITERATURA: MARGETI, 119-161.

Ugovor kneza Petra Zrinskog itd. s ovdanjim grobnikim pukom o plaanjima i

podavanjima to ih treba svake godine davati gospotiji. Mi Petar, trajni knez Zrinski,
posteljnik presvetog carsko-kraljevskog velianstva i nasljedni kapetan posade
Legrada i tako dalje, objavljujemo svima kojih se tie na koji smo se nain sporazumjeli s
naim grobnikim podlonicima.
Prvo. Nai puani odnosno podlonici, a i crkvene osobe, kao i ostali nai
slobodnjaci koji su od naih podlonika kupili vinograde, obvezuju se ubudue davati
svake godine 70 vedara vina osim onih koji su davali ili daju etvrti dio (naime, ovdje
je bio neko obiaj dati zemljita u zakup i obradu uz davanje gospotiji etvrtog dijela
plodova). Obvezuju se davati takoer 70 modija ita.
Drugo. Od podavanja u novcu ne raunajui podavanja od mlinova i nekih
"miria" (pod nazivom miria razumijevaju se zemlj ita naputenih domova i panj aka,
nai mlinovi i obradive zemlje) obvezuju se davati svake godine dvije stotine dukata to
ih (platiti) u dva roka, od kojih prvi pada na blagdan sv. Margerete, do kojega se obvezuju
dati polovicu, a drugu polovicu treba da uplate na blagdan Svih svetih. I ako se na
reeni rok ne plati say novac, to jest do blagdana Svih svetih, tada e oni koji su
zanemarili (platiti) biti duni dati dvostruko idueg dana.
Tree. Dalje, nai grobniki puani odnosno podlonici obvezuju se svake godine
dati 120 dobrih i probranih ovaca s naslova permanije. Ako ne dadu ovce do blagdana
sv. Mihovila arhanela, tada moraju dati u novcu 120 florina, raunajui florin s 4
libre i 10 solda odnosno s tri marijaa.

294
 etvrto. Prema popisu ovaca, kao i prije, od svake dvadesete jednu jalovu; ako
jedna nedostaje od toga broja, tj. do dvadeset, treba uzeti kao da se radi o punom broju;
od etrdeset (ovaca) jednu jalovu i drugu s janjetom, i tako od ostalih; ako nedostaje
vie od jedne, tada se obvezuju dati od svake ovce 3,5 solda. Podavanja u vezi s veim
ivotinjama treba da plaaju kao i prije: od muzne krave 10, odjalove pet solda.
Peto. Svaki stanovnik obvezuje se pojedine godine dati dva radnika na nalog
oficijala, ako na tvravnim objektima nema popravaka ili graenja. Kako ne postoje
podavanja u vezi s volovima, oni koji imaju volove, moraju dovui dvaput iz gorskih
uma pripremljenu drvenu grau ili gradevinsko drvo, pa onaj koji uini takav dovoz
nije obvezan dati druge radnike za druge potrebe.
esto. Na puk, kao ni dosad, neka se ne mijea u arbadiju odnosno zakup panjaka
na tom podruju.
Sedmo. Stanovnici katela i pod katelom obvezuju se svake godine dati katelu
dvije mazane maslaca, kokoi i pilia osam; jaja etrdeset.
Osmo. Selo Ilovik duno je dati jednu mazanu maslaca, kokoi i pilia 6, jaja 30.
Deveto. Selo Reina duno je dati dvije mazane maslaca, kokoi i pilia 10, jaja 40.
Deseto. Selo Jelenje duno je dati tri mazane maslaca, kokoi i pilia 15, jaja 40.
Jedanaesto. Selo Podkilavac duno je dati jednu mazanu maslaca, koko i pilia
5, jaja 20.
Dvanaesto. Selo Podhurn treba dati
etiri mazane maslaca, koko i pilia dvadeset, jaja 60.
Trinaesto. Selo Zastenice treba dati pet mazana maslaca, koko i pilia 20, jaja 80.
etrnaesto. Sela Velike i Male Draice sa selom Sudan treba da dadu svake godine
maslaca mazana 1,5, koko i pilia 8, jaja 20.
Petnaesto. Sela Podudni i Podrvanj treba da dadu jednu mazanu maslaca, koko
i pilia 6, jaja 20.
estnaesto. Sela Cernik i Buzdohanj treba da dadu maslaca mazana 2,5, koko i
pilia 13, jaja 40.
Sedamnaesto. Sela Hrastenice, Svilno, Orehovica i Tutnovo treba da dadu dvije
mazane maslaca, koko i pilia 8, jaja 20.
Osamnaesto. Svi podlonici moraju ii s natovarenim konjima do Broda, Gerova,
Kopra i Trsta, donositi u katel sijeno i mot bez ogranienja koliine to uvijek priskrbiti
konje nama i naim oficijalima.
Devetnaesto. Dvanaest puana, koje izabere oficijal, treba osloboditi svake tlake
i slanja na put odavle bilo kamo, i to one koji su uz zemlje za oranje i koji e obavljati
na vlastiti teret prijevoz, krenje, sjetvu i dovoz plodova i brinuti se o njima.
Dvadeseto. Prema staroj odredbi treba da za kuhinju dovlae ili donose drva i da
nas posluuju kad doemo, kao i nae kornisare.
Dvadeset i prvo. U velikoj nudi ako dode do kakva rata, duni su dovlaiti za
katel iz Broda ili Ozlja svakojake stvari nune za prehranu, i to to se vie moe.
Dvadeset i drugo. Duni su vapnenicu paliti i gasiti, s time da mi plaamo majstora,
popravljati i istiti grad, kao i dosada.
Dvadeset i tree. Kad im se naredi, treba da predu gospotijsku vunu i da tkaju za
plau kao to se to drugima (nareduje).
295
 Dvadeset i etvrto. Treba da nam se dade svaku desetu dasku i trupac iz pilana na
Rjeini (?). Nai podlonici ne smiju daske prodavati mimo nas, ve treba da ih ponude
naem oficijalu na otkup uz odgovarajuu cijenu i dovezu u Bakar, tako da drugdje ne
smiju prodati pod prijetnjom gubitka dasaka i kazne 25 dukata; uope, drva ne smiju
drugamo voziti, ve samo u nau bakarsku luku, pa ako na oficijal kupi, dobro, ako
ne, smjet e drugdje prodati.
Dvadeset i peto. Oni koji imaju ili e imati stupe treba da od stuparenja dadu
deseti solad i da besplatno stupaju nae sukno.
Dvadeset i esto. Mlinari osim naeg mlinara obvezuju se dati svake godine od
zemljita na kojima se nalaze mlinovi jedan dukat ijednu debelu svinju ili odgovarajui
iznos u novcu za koliko se (svinja) moe kupiti. Nadalje, obvezuju se besplatno mijeti
gospotijsko ito. Pekarica treba pei kruh bez "krike", koja joj se obino daje, ali s
time da joj se dadu drva: ako nee, oficijal je treba kazniti kaznom od osam libara.
Dvadeset i sedmo. Mesari se obvezuju sada i ubudue davati glavu ivotinja koje
se kolju; govee meso treba da uvijek sauvaju (za nas), ako smo ovdje nazoni, po
cijeni utvrdenoj od starine.
Dvadeset i osmo. U naoj rijeci Rjeini nitko ne smije ribariti, ni sveenici ni bilo
tko drugi, pod prijetnjom 25 dukata, kojoj potpada i onaj koji je uhvaen (na djelu) i
onaj za koga se naknadno saznalo. Stranca pak treba kazniti tjelesnom kaznom.
Dvadeset i deveto. Nai puani bit e nama i naim slugama sada i ubudue uvijek
obvezni na pratnju, a tko nee ii, duan nam je dati 6 libara. A ako na oficijal naredi
neke vojnike poslove, treba da na mjestu budu spremni, a nemarne e se kazniti s 25
libara. Ako se pak zgodi da krenemo zbog rata do otoka Muranskog ili bilo kamo
drugamo, treba da idu s nama. Ako pak kojiput treba krenuti u rat protiv susjeda, bilo
po morn bilo po zemlji, pa ako Bog dade sreu, od steenog duni su nam dati etvrtinu.
Moraju briljivo vriti strae, a nemarne e na oficijal odgovarajue kazniti.
Trideseto. Nikome od podlonika nije doputeno ostavljati Crkvi zemlje,
vinograde i kue drukije nego tako da se one procijene i ponude roacima ili
puanima, na koje se (to) moe odnositi, pa e se tako (ubrani) novac uruiti Crkvi, s
time da na zemlji ostane gospotijsko optereenje. Ako neki od popova bude imao
sina, obvezuje se u skladu sa starim urbarom dati 50 libara, za kerku pak 25 libara. Tima
se ne moe nita ostaviti, ve brai i roacima, a ako ovih nema, to god bude imao,
treba nama ustupiti.
Trideset i prvo. Sve puke slube treba svake godine mijenjati.
Trideset i drugo. Ni jedan upnik ili drugi sveenik ne smije primiti ili posjedovati
bilo koji beneficij koji mi dodjeljujemo, ve samo onaj koji od nas ili naih nasljednika
dobije privilegij i dodjelu.
Trideset i tree. Ni jedan od naih podlonika ne smije prodati bilo koje posjede
strancima kao to ni na podlonik koji prelazi u drugu jurisdikciju ne moe nita
posjedovati u naoj gospotiji, osim ako ne plaa podavanja koja je duan dati i plaati
kao i drugi. Ako se pak tko odavde odseli i hoe imati dio svog imetka, gubi ga samim
tim, i treba ga predati nama.
Trideset i etvrto. Ubudue treba uvijek u gradu postojati kancelar, koji mora
ubiljeiti svaku presudu, i to nigdje drugdje nego u knjigu to mu se na uobiajeni

296
nain daje iz katela, pa se putem nje (tj. te knjige) presuda treba dati onima na koje se
odnosi. Ako to kancelar ne bi uinio, smatrat e se nevjernim. Tu knjigu trebat e
uvati gospotijski sudac dok i kada (ne) bude po traenju i nalogu gospotijskog
odredeno da se stavi na uvid.
Trideset i peto. Sudske rasprave obavljat e se svakoga prvog ponedjeljka u
mjesecu i tada je oficijal duan da zbog sudskih pristojbi koje nam pripadaju nadzire
da se tube savjesno upisuju i daju na sud, s time da nije doputena nikakva nagodba u
sporu, nakon to je ve stvar dola pred sud. Suci pak ne smiju otii iz katela dok
oficijal ne odobri presudu jer se bez toga priziv nee dopustiti. Suci ne smiju biti
zainteresirani u sporovima ili skloni presuditi u prilog prijatelja, ve neka svakome
sude prema njegovoj zasluzi. One koji to prestupe treba kazniti.
Trideset i esto. Suci ne smiju (dopustiti) u ovoj gospotiji ili u gradu bilo to
obraivati ili kriti bez znanja naeg oficijala, pa ako tko dobije to za sebe i drugome
proda, novae od te prodaje treba nama predati, s time da optereenje ostaje na zemljitu.
To optereenje neka se ne uraunava u zbroj ostalih urbarijalnih podavanja, ve na
oficijal treba takva optereenja sabirati i obraunavati odvojeno te obratiti u nau korist,
bilo da se radi o nasadima, bilo o zemlji za oranje, vrtu ili kui. Ako bi neki od naih
puana koristio neke druge posjede u ovoj grobnikoj gospotiji i ne bi davao podavanja
kao ostali na puk, podlijee konfiskaciji, o emu treba da osobito vode brigu nai
oficijali te da njihove posjede konfisciraju.
Trideset i sedmo. Koe risova, medvjeda, kuna, vukova, jelena i lisica, i drugih
divljih ivotinja, koje nam pripadaju .ne smiju se drugdje prodati pod kaznom od 25
dukata, ve nama predati uz uobiajenu cijenu. etvrti pak dio mesa predaje se katelu.
Trideset i osmo. Ako dode do rata sa susjedima Mleanima ili Turcima, moraju
nam biti vjerni. Ako bi tko bio nevjeran, liava se dobara i ivota, a njegovi potomci
postaju neasnim.
Trideset i deveto. Svi nai puani moraju savjesno vriti straarsku dunost; onaj
koga se pozove mora biti nazoan (na dunosti). Tko (to) zanemari, bit e kanjen od
slubenika u nau korist. Vratar pak katela neka savjesno obavlja svoju dunost (jer
je) slobodan od drugih gospotijskih tereta. Straari pak moraju nositi listove onamo
kamo ih se poalje te uvati katel dan i no. Kljuevi katela predaju se svake veeri
oficijalu u ruke.
etrdeseto. Ako bi neki od puana ili bilo tko drugi poticao neki nered protiv
naeg vieg ili nieg oficijala ili meu pukom, nareujemo da se njihovi posjedi
konfisciraju, a njega s itavom obitelji protjera iz nae gospotije i proglasi za trajno
neasnog.
etrdeset i prvo. Nai puani odnosno podlonici treba da nam osiguraju pastire
to emo ih izabrati za napasanje naih ovaca, i to tako da emo ih mi plaati.
etrdeset i drugo. U ostalome zadravamo stari urbar u svojoj snazi, tako da
ako to nije ovdje pribiljeeno, pa se naknadno pronade, treba ovdje zabiljeiti.
etrdeset i tree. Naim puanima odnosno podlonicima doputeno je medusobno
sklapati ugovore o prodaji oranica, vinograda, domova i tome slino, (nadalje)
prodavati i kupovati (ostalo) uz plaanje podavanja koja su propisana, izuzev drva.

297
 etrdeset i etvrto. I mi i nai nasljednici elimo se vrsto i uvijek pridravati
svih naprijed navedenih uvjeta prema naim grobnikim puanima i podlonicima i ni
na koji ih nain dalje novim teretima optereivati, a ni nai ih nasljednici kao ni njihovi
potomci ne smiju (dalje) optereivati, osim izvanrednim daama, puki nazvanim hara.
Radi ovjeravanja i osnaenja ispostavili smo ovaj privilegij navedenim grobnikim
puanima i podlonicima potvrujui vlastorunim potpisom i peatom. Uinjeno u
katelu naem Grobniku dana 18. srpnja godine 1642.

Najstariji poznati Grobniki urbar potjee iz 1610.-1612. god. (E. LASZOWSKI,

Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinjskih, VZA, XVIL, 1915.). Drugi po redu je
ugovor iz 1642. godine to ga objavljujemo. Taj ugovor doivio je izmjene i dopune
jo u doba Zrinskih, djelatnou grofice Katarine Zrinske, god. 1665.-1669., a do
znaajnih je izmjena dolo i nakon propasti obitelji Zrinskih djelatnou povjerenstava
1678. i 1686. god. (Te su izmjene objavljene u MARGETI, 139-143 i 154-157). Do
nove redakcije Grobnikog urbara dolo je godine 1700., u vrijeme kada je Ladislav
Coronini bio generalni kapetan cjelokupnog Vinodola. Taj urbar, pisan na talijanskom,
objavljen je u L. MARGETI, La Legge del Vinodol (1288) e 1'Urbario di Grobnico
(1700), Atti Centra za historijska istraivanja, Rovinj, XII., 1981.-1982., 195-202.
Konano, u doba obitelji Perlas, koja je posjedovala Grobnik u prvoj polovici XVIII.
stoljea, Grobniki urbar sastavljen je na hrvatskom jeziku, vjerojatno odmah nakon
to su Perlasi postali vlasnicima Grobnika, tj. moda u 1726. godini (L. MARGETI,
Grobniki urban, Rijeka, 1995., 45-52).

Prema Ugovoru iz 1642. godine obveze Grobniana prema feudalnom gospodaru

bile su ove:
1. Obveze Grobnike opine kao cjeline:
a) 70 urna vina (t. 1. Ugovora),
b) 70 urna penice (t. 1. Ugovora),
c) 200 dukata (t. 2. Ugovora),
d) 120 ovaca, tzv. permanija (t. 3. Ugovora),
e) eventualni hara (t. 44. Ugovora).
2. Obveze pojedinih mjesta, sela i zaselaka kao cjeline. Radi se o "poastima",
koje se sastoje od po nekoliko mjerica maslaca i odredenog broja kokoi, pilia ijaja (t.
7. do 17. Ugovora).
3. Individualne obveze:
a) Sulj malih ivotinja, tj. na svakih dvadeset ovaca po jedna jalova ovca, a na
svakih etrdeset ovaca po jedna ovca s janjetom. Ako do punog broja, tj. do dvadeset
ovaca, nedostaje vie od jedne ovce, puanin-kmet plaa za svaku ovcu 3,5 solda (t. 4.
Ugovora).
b) Sulj velikih ivotinja: za svaku jalovu kravu 5 solda, a za svaku kravu s
mladim 10 solda.

298
 c) Dva radna dana godinje za potrebe gospotije iii dovoz s volovima drva iz gore
(t. 5. Ugovora),
d) Prijevoz tereta s konjima do Broda, Gerova, Kopra i Trsta (t. 18. Ugovora),
donoenje drva za gospotijsku kuhinju (t. 24. Ugovora), uvanje katela (t. 39.
Ugovora), a u sluaju ratne opasnosti prenoenje iz Broda i Ozlja stvari potrebne za voj
sku (t. 21. Ugovora),
e) Prigodom prodaje trupaca 10% ide u korist gospotije (t. 24. Ugovora), od prihoda
stupa na Rjeini plaa se godinje takoder 10% (t. 25. Ugovora), svaki privatni mlinar plaa
godinje jedan dukat i isporuuje jednu svinju to melje besplatno gospotijsko ito (t. 26.
Ugovora), pekar(ica) pee kruh za gospotiju, s tim da sam(a) daje kvas (t. 26. Ugovora), a
mesar daje besplatno glavu s jezikom svake zaklane ivotinje (t. 27. Ugovora),
f)Pratnja Zrinskih u rat i izruenje jedne etvrtine ratnog plijena (t. 29. Ugovora). 4.
Gospotiji su pridrana jo neka znaajna prava:
a) travarina, koju plaaju osobe koje ne pripadaju gospotiji za napasanje svojih stada
na grobnikom podruju (t. 5. Ugovora),
b) pravo prvokupa drva koje puani nude na prodaju (t. 124. Ugovora),
c) pravo otkupa koa divljih ivotinja koje su ubili puani (t. 37. Ugovora),
d) ribarenje u Rjeini (t. 28. Ugovora).

Grobnika opina ima neke osobitosti koje ju izdvajaju od ostalih vinodolskih opina,
a odnose se na neke posebne vrste podavanja i posebne opinske organe koje ne nalazimo
inae u Vinodolu. Prije svega, Grobniani su obvezni na posebno podavanje, zvano permanija,
koje se prema urbaru iz 1610.-1612. sastoji od 111 ovaca i koza, 16 spudi i 4 kadnice vina i
38,5 stara penice. Prema Ugovoru iz 1642. god. permanija se sastoji od podavanja 120
ovaca, a Grobniani su obvezni jo i na podavanje 70 urna vina i 70 modija penice, to se
po procjeni iz 1671. godine takoder naziva permanijom (R. MODRI, Popis i procjena
dobara, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, vol. I., Zagreb, 1974., 71-
272). Analiza visine podavanja Grobniana (MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit.
(15.) 63-67) pokazala je da su oni imali mnogo raznovrsnije oblike podavanja od ostalih
Vinodolaca, ali da je ukupna visina svih tih razliitih oblika grobnikih podavanja bila
nia od optereenja ostalih vinodolskih podanika. To ne moe biti sluajno, a pogotovu
upada u oi karakteristian naziv tih paualnih podavanja na Grobniku - permanija, koji
naziv treba povezati s prvobitnim obveznicima tog podavanja, s permanima, koji su upravo
na Grobniku sainjavali teritorijaliziranu vojniko-graniarsku predstrau na hrvatskoj granici
prema Njemakoj. Osim toga, jedino se na Grobniku sauvao naziv opinskog organa
perman, i to ne samo u urbaru iz 1610.-1612. nego ak jog duboko u XVIII. stoljeu, jer
se jo u jednoj ispravi iz 1766. god. ubiraa podavanja zove collector dictus perman. Na
temelju svega toga proizlazi kao prilino vjerojatno da su u ranije doba na Grobniku
postojale dvije opine, jedna opina puana, koja je imala jednake obveze kao i ostale
puanske opine u Vinodolu, i druga, vojniko-graniarska opina permana, koja je imala
smanjene obveze zbog toga to je na sebe preuzela teret graniarske slube. Kako je
granica prema Njemakoj ve u XIV. stoljeu prestala biti "vruom" i kako je

299
njezino znaenje jo vie opadalo dolaskom Habsburgovaca i pojavom Turaka,
permanska opina se sve vie spajala s puanskom, tako da su se ve u XVI. st. ako
ne i ranije, potpuno spojile, a trag nekadanjoj organizaciji ostao je u nazivima
permanija i perman, u raznovrsnijim oblicima podavanja i u niem optereenju
grobnikih podanika, koji su svoje nekadanje povlastice znali sauvati.
L. M.

300
 87.

IZ BRIBIRSKOG URBARA
(MARGETI, Iz vinodolske prolosti, cit.
(15.), 231-245)

BRIBIR. VINODOL. KVARNER. HRVATSKA 1700.

(bir, ognjiina - fogari, potoka - ius montanum;
tlaka, opinska zemlja, dioba obiteljske imovine,
nekretnine - darovanje Crkvi; sudski postupak,
satnik, sudac, graik, nekretnine - promet,
prodaja vina na malo; nasljeivanje)

LITERATURA: MARGETI, 97-108.

1. Bribirski podlonici bit e godinje obvezni dati gospotiji na ime utvrenog i

stvarnog prihoda zvanog bir, (naime) kako su ovdje otraga zadueni jedan po jedan, i
to za njihova zemljita, panjake, sjenokoe, ume itd. koje koriste lira (po dvadeset
solda) jednu tisuu etiri stotine pedeset.
2. Bribirski suci i stariji ne mogu ubudue podjeljivati bilo koje puste zemlje, ali
ako bi koji podlonik htio koji dio opinske zemlje, trebat e se prijaviti gospotiji, i od
slubenika, postavljenog od gospotije, primiti dio opinskog zemljita uz plaanje
gospotiji podavanja koja e zbog toga plaati godinje, to treba ubiljeiti u urbar
kako bi se to podavanje moglo ubirati s ostalim prihodima.
4. Reeni podlonici duni su i obvezni godinje dati za prihod potoku ili jus
montano od vina, to e ga dobiti od svojih vinograda od svake petnaeste mjere jednu,
to jest od svakih petnaest spuda jedan i od svakih petnaest mezana jednu, pa e svake
godine, odmah nakon to su vina proiena i utoena u bave, slubenik, s onim kojeg
poalje gospotija i s iskusnim sucima, morati ii od kue do kue popisati i dobro
procijeniti bave i sve ono to se procijeni savjesno upisati, zabiljeiti i vino to se
sakupi rasporediti onamo kamo odredi via vlast, pa ako koji podlonik sakrije u to
vrijeme neku koliinu vina kako ne bi dao taj reeni prihod, sve to potpada pod (kaznu)
krijumarenja. Isto tako ako se sazna da je neki podlonik stavio vodu u vino i od toga
pomijeanog vina dao gospotiji njezin dio na ime gornice, gubi sve vino koje e se
nai u njegovom podrumu.
5. Isto tako reeni podlonici duni su dati godinje za prihod fogari ili ognjiina
svaki posebno, osim onih koji su slobodni, od ita uobiajenu punu mjeru, od koje

301
mjere ulaze tri ujedan na uobiajeni star. Slubenik e u uobiajeno vrijeme sa starijim
odnosno sucima popisati savjesno podlonika po podlonika te ubrati ito i njime
raspolagati po odluci vie vlasti.
6. Nadalje, obvezni su dati od svakih dvadeset glava ovaca ili koza za prihod sulj
jednu glavu sa svojim mladunetom i od glava etrdeset jednu glavu s mladunetom i
jednu jalovu. Ako pak nedostaje jedna ivotinja do broja dvadeset, obvezan je dati
ivotinju s mladim, a tko nema dvadeset ili devetnaest glava, nije duan dati ivotinju,
ve koliko ima glava (to se zove naliki), od svake pojedine duan je dati u novcu
soldi tri i po, ponavljam tri i po. Od tih ivotinja koje se ubiru za sulj daje se jedna glava s
mladunetom satniku i jedna glava graikima za njihov trud kako je to dosada bilo
uobiajeno raditi.
7. Obvezni su dati svake godine svaki podlonik koji stanuje na podruju Bribira
(rauna se od svake kue) jednog radnika da radii njeguje vinograde gospotije i ako
takvih podlonika ima vei broj koji nisu svi potrebni za te poslove, oni to preostanu
svaki mora dati gospotiji lire dvije. Meutim, oni koji rade u takvim vinogradima,
njima svakome gospotija daje na dan deset solda u gotovom, (soldi 10), i od hrane
nita. To treba da budu dobri ljudi i vjeti zanatu i da rade savjesno cijeli dan.
22. Duni su nositi listove gospotiji od katela do katela, a kada bude potreba
takoer i dalje.
23. Takoder su duni dati konje za jahanje od katela Bribir do Novoga i s druge
strane do Griana, kao i ostali kateli, za zemaljskog gospodara, njegove komisare,
slubenike i poslugu te za tovare.
24. Duni su zajedno s onima iz Griana na tlaku dati grede za popravak mosta
kovanice koji se nalazi prema selu Li a za onaj koji se nalazi prema moru (brinu se)
kateli Hreljina i Drivenika, a gospotija daje majstore i grede.
26. Bribirski suci ne smiju ni pod kojom izlikom raspolagati ni s najmanjim
komadom opinske zemlje, ve slubenik treba utvrditi daje osoba koja to trai sposobna
obraivati i da e ubudue od toga biti kakve koristi za gospotiju u prihodu potoka te
da im odredi duni doprinos bin, i to sve uz suglasnost gospotije.
27. Nijedan roak, a ni sinovi ne mogu se odijeliti od svojih oeva, a da se o tome
ne izvijesti slubenik kako bi mogao iz te diobe izvui kakvu korist za gospotiju,
osobito u prihodu ognjiina, koji svaka kua ili teren plaa obinom mjerom ita.
31. Sveenici ili asni bribirski kaptol obvezni su dati bribirskom katelanu baniju,
tj. dio njihovih desetina vina, ita, janjadi, kozlia itd. od svakih dvadeset (glava po)
jednu to jest svaku dvadesetu, a za to je katelan obvezan pomagati po potrebi u
novanim i sudskim stvarima.
32. Nijedan bribirski podlonik ne moe ostaviti crkvama zemlje, vinograde ili
kue, a ako ostavi, tada i roaci i ostali podlonici mogu po pravoj procjeni otkupiti
legate i dati novae svetim crkvama kao i duna podavanja gospotiji koja treba da
uvijek ostanu nedimuta.
34. Sudac, nazvan satnik, i graiki treba da se promijene svake godine u nazonosti
katelana ili da se pak potvrde, ako odgovaraju. Sudac pak zvani "gospodski" bira se
od katelana.

302
 36. Ni jedan podlonik ne moe prodati dobra strancima. Ako bi neki podlonik
htio stanovati drugdje, izvan gospotije, i ne bi sluio upravitelju s obvezama kao ostali
podlonici, tada gubi svoja dobra, koja prelaze na gospotiju. Obratno, svaki podlonik
koji eli uivati svoja dobra, treba sluiti gospotiji s ostalima.
38. Katelan treba savjesno primati optube podlonika i upisivati ih, i nakon toga
odrati sudenje. Suci treba da sude pravedno po razumu i pravdi, a ne po bilo kojem
interesu. Ako bi se pronalo da je neki sudac podmien, treba ga kazniti. Ako neki
podlonik bude kanjen nekom novanom kaznom, katelan je treba upisati i ubrati za
gospotiju te savjesno drati registar tih kazni i ubiranja radi davanja obrauna o njima.
Neko se sudilo svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, a sada neka se sudi po potrebi.
Katelan pod prijetnjom kazne ne smije radi vlastitog interesa potajno nagoditi stranke,
ve mora dati vanije predmete pred sud, osobito onda kada se vidi da gospotija ima
ubrati neku kaznu.
39. Sudenje u redovnim civilnim stvarima obavljaju redovni bribirski suci uz
odobrenje gospodina katelana. Za svoju plau ne smiju traiti vie od lira 6 za svako
sudenje, a tih 6 lira dijele katelan i suci.
41. Bribirski podlonici ne smiju davati nove terene jedan drugome bez prethodne
obavijesti katelanu, kako bi prava gospotije ostala nepovrijeena, ali uz takve
prodaje i promjene novih imena mogu se upisivati novi posjednici u urbar radi
plaanja onog to su obvezni, i to pod prijetnjom gubitka ugovorena iznosa za te
zemlje.
43. Ako neki bribirski podlonik poe aputati ili podizati kakvu bunu protiv
katelana ili bilo kojeg drugog slubenika, ili pak podlonici ponu napadati jedan
drugoga i uzrokovati pobune, takvi krivci gube sva dobra u korist gospotije pa ih sa
itavom obitelji treba potjerati iz podruja gospotije i proglasiti za trajne nevjernike.
Ako pak koji slubenik uini kakvu nepravdu kojemu podloniku, rtaj ga moe slobodno
tuiti pred njegovim pretpostavljenim.
44. Bribirski podlonici mogu prodavati kue, vinograde i ostale svoje zemlje
jedan drugome uz prethodnu obavijest slubeniku i uz uobiajene proglase, a mogu
obavljati i drugu vrstu trgovine i razmjene, ali plaajui uobiajena prava gospotiji;
ipak trgovina drvetom i druga trgovina u luci ostaje pridrana za samu gospotiju.
45. Tim istim podlonicima doputa se prodaja vina od Sv. Mihalja do svetkovine
sv. Jurja, ali od svetkovine sv. Jurja do Sv. Mihalja prodaja i krmarenje vina na vreve
pripada samo gospotiji. Ipak ti podlonici mogu prodavati vino na veliko poslije Sv.
Jurja, ali to se odnosi na vlastito domae vino, a ne na strano kupljeno, (i to) uz prethodnu
ponudu gospotiji uz istu cijenu. Ako se nae koji podlonik ili bilo tko drugi da prodaje
vino na malo, pada u kaznu od 25 dukata i gubi preostalo vino u bavi iz koje je
prodavao na malo.
47. Bribirski podlonici zajedno s onima iz Griana obvezni su popravljati i
uredivati ceste u gorama kad god to gospotija naredi, poevi od kovanica Lia preko
ume Javornik do Osopasa na uobiajeni nain, a takoder su zimi obvezni istiti te
ceste od snijega kako bi karavane koje dolaze do pristanita u korist gospotije imale
veu udobnost prilaza i trgovanja.
49. Kada umre koji podlonik, a da nije ostavio potomke, njegovo (imanje) pripada
303
nabliim roacima, ali u takvim ostavinama odnosno dobrima treba poveati kakav
prihod u korist gospotije i to poveanje upisati u urbar, to e katelan trebati uiniti
po razumu i pravdi. To treba potovati u svim vinodolskim katelima.
50. Kada se dijeli jedna kua, potomci ili braa, s obzirom na dobra kue i drugo,
ako su imuni, treba da dadu gospotiji jedno govedo, a ako su siromani, jednog
kastrata u znak priznanja.
56. Podlonici ribari duni su dati gospotiji na dane utorak, petak i subotu, i na
dane koji prethode blagdanima tijekom cijele godine, i na sve dane etrdesetnice,
odgovarajui dar riba po starom obiaju. Kada pak dode via vlast ili komisari u posjet,
svaki koji ima trate duan je loviti i dovoziti ribu onamo kamo slubenik naredi i
odredi.
58. Biskupske desetine i sveenika vina, ita i drugo ne mogu se prodavati drugdje
i drugim ljudima, nego samo na vlastitom podruju i istim podlonicima po starom
obiaju, tj. jedan solad manje nego to podlonici prodavaju svoje bijelo vino.

Bribirski urbar sastavijen je na talijanskom jeziku najvjerojatnije 1700. godine u

vrijeme kada je generalnim kapetanom cjelokupnog Vinodola bio grof Ladislav
Coronini. Taj je Urbar dakle sastavljen u isto vrijeme kada i Grobniki i Hreljinski
urbar. S njima ga povezuje velik broj slinih i ak identinih odredaba, od kojih neke
potjeu jo iz ranijih urbara, a neke su pripremljene na jedinstven nain za sve vinodolske
gradove. Tako npr. u Bribirskom urbaru postoji odredba koja je nedvojbeno ve po
svojoj stilizaciji morala biti predviena za unoenje u sve vinodolske urbare:
"48. Mjere za vino i ito treba da u Vinodolu budu jednake, pa svake godine dva
suca moraju doi badariti ih u pristanitu Bakarac uz sudjelovanje katelana".
Sustav podavanja i radnih obveza bio je prema Bribirskom urbaru ovaj:
a) Bribirski urbar spominje na nekoliko mjesta podavanje ognjiina ili fogaro.
Radi se o podavanju ita na koje je obvezna svaka kua, svako ognjite, u koliini
neto manjoj od 14 litara. To podavanje postojalo je samo na podruju od Drivenika do
Bribira, dakle nije postojalo ni na Grobniku, Trsatu, Bakru i Hreljinu ni u Novom i
Ledenicama. Kako je to podavanje raunano u naturi i samo u sredinjem Vinodolu,
moe se s velikim stupnjem vjerojatnosti zakljuiti da se radi o prastarom, moda ak
prvobitnom podavanju vinodolskog puanstva, to vie to ubiranje po ognjitu ne
zahtijeva nikakvu posebnu administraciju i pretpostavlja tek minimalnu organizaciju
vlasti u prilog koje se takvo podavanje sakuplja, za razliku npr. od desetine, kod koje
treba utvrivati ukupni urod od kojeg se ubire desetina.
b) Bir je u Bribiru, kao i u drugim vinodolskim gradovina, osnovno podavanje
kmeta-podlonika. Kmet-podlonik plaa bir za koritenje zemlje kojuje njegova obitelj
dobila u neku vrstu nasljednog zakupa. Plaanjem bira priznaje
kmet-podlonik feudalevo vlasniko pravo nad tom zemljom. Tijekom stoljea jaalo
je stvarno pravo kmeta-podlonika na zemlji dobivenoj na koritenje, tako da se bir sve
vie pretvarao u neku vrstu realnog tereta. Ukupna koliina bira poveavala se

304
djelomino zato to je bir na "nove" zemlje dodavan ukupnom iznosu bira na "stare"
zemlje. Za ulogu kmetsko-podlonike opine u sabiranju bira znaajno je napomenuti
da je feudalac vodio tonu evidenciju ne samo ukupnog iznosa bira u svakom
vinodolskom gradu nego i obveza pojedinih podlonika, pa je oslobaajui pojedinog
podlonika obveze plaanja bira ujedno i smanjivao ukupnu obvezu s podruja pojedinog
grada kao cjeline. Tako se ukupna obveza s podruja pojedinog grada poveavala za
bir iz krevine, novih zemalja, a smanjivala za oslobaanje od plaanja. Npr. 1610.-
1612. ukupna obveza plaanja bira u Bribiru bila je 747 libara, ali je feudalac
oslobaanjem pojedinih obveznika smanjio svoj prihod od bira na 640 libara, 6
soldina ii be. Prema Urbaru iz 1700. god. bir je iznosio 1.450 libara, iz ega se moe
zakljuiti, meu ostalim, i o vrlo intenzivnom radu Bribirana u privoenju novih
zemalja intenzivnijoj kulturi. Pa ipak, nije vjerojatno da su Bribirani od 1610. do 1700.
priveli kulturi tako velike povrine zemlje daje obveza bira poveana gotovo 100%. To
postaje jo manje vjerojatno usporedimo li podatke iz procjene iz 1672. god. (vidi R.
MODRI, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, I., Popis i procjena
dobara 16721673, Zagreb, 1974., 339) i popisa vinodolskih prihoda u 1769. god. (v.
MARGETI, 260). Usporedni podaci osnovnog iznosa bira izgledaju ovako:

1610./12. god. 747

1672. god. 1.427-8
1700. god. 1.450
1769. god. 1.511-31/2
Upada u oi vrlo veliko poveanje bira izmeu 1610.-1612. i 1672. godine.
Kako i kada se to dogodilo? Do poveanja bira u razdoblju izmeu 1610.-1612. i
1672. godine, koje iznosi oko 100%, dolo je ini se na temelju ive aktivnosti
Katarine Zrinske u razdoblju od 1665. do 1669. kada je Hreljanima poveano
optereenje 338%, a Bakranima oko 140%. Pa ipak, sva to poveanja podavanja nisu
donosila sredinom XVII. st. ni Zrinskima ni Frankopanima neke osobito znaajne
prihode, nego su u prvom redu izazvala veliko nezadovoljstvo zbog nasilnih i
neopravdanih mjera. Postavlja se ak pitanje je li Zrinskima to bilo potrebno kad su na
raspolaganju imali trgovinski monopol kojim su ostvarivali neusporedivo vee
prihode, a prema kojima izravna podavanja vinodolskih podlonika predstavljaju
beznaajan iznos. Podsjetimo samo na to da je jednogodinji neto prihod luka
Bakarac, Crikvenica, Kraljevica i Selce u 1668./69. iznosio 11.464 forinte i 41
krajcar, tj. oko 61.140 libara, dakle kudikamo vie nego to su iznosili ostali prihodi
svih vinodolskih katela zajedno (v. I. ERCEG, Kretanje robe i novca u lukama Bakarac,
Crikvenica, Kraljevica i Selce, HZ, X., 1957., 137id.).
Radne obveze bribirskih podlonika po Bribirskom urbaru iz 1700. god. bile su
ove:
- obraivati vinograde gospotije, i to uz plau od 2 solda na dan (t. 7.),
- besplatno pokositi travu i spremiti sijeno s livade Godiin (t. 9.),
- dati 50 kosaca za konju i spremanje sijena na livadi Tuhobi na podruju grada
Hreljina, uz uvjet da gospotija daje hranu (t. 107.),
- kositi travu na livadi Ljubinsko polje na podruju Hreljina (t. 12.),

305
 - dopremiti 10 seanja drva za upravitelja Vinodola (t. 13.),
- dopremiti vino sabrano na osnovi podavanja potoke do Fuina, uz plau (t.
14.), - popravljati skladita i ostale zgrade u Bakarcu i Kraljevici i dopremiti
materijal za taj popravak (t. 15.),
- popravljati pristanite u Bakarcu (t. 16.),
- pribavljati divlja prigodom posjete upravitelja i njegovih slubenika (t. 17.),
- pribaviti drveni i ostali materijal za bribirski katel i popravljati ga (t. 18. i
19.), - uvati strau u katelu (t. 20.),
-braniti podruje od neprijatelia i po potrebi ii u rat (t..2F.),

- nositi pisma (t. 22.),

- dati konje upravitelju i njegovim slubenicima za jabanje do Novoga odnosno
Griana (t. 23.),
- popravljati most pri Fuinama (t. 24.),
- pripremati materijal za gospotijske bave (t. 25.),
- uredivati ceste preko brda (t. 47.),
- popravljati skladita u Selcima (t. 52.),
- prevoziti trgovaku robu do Bakra i natrag uz davanje hrane (t, 57.),
Vidi se da to obveze nisu bile ba beznaajne i da je gospotija o njima vodila
rauna kao vanom sredstvu eksploatacije.
Vrijedi upozoriti i na toku 36. Bribirskog urbara. Ta je odredba vrlo slina ovoj
odredbi Novijanskog urbara iz 1606. god.:
"Decimo-tercio. Da nima niedan ni hie ni njive ni vinograda i ne more stranskim
Ijudem ni Senjanom ni drugim ni prodati ni zaloiti, nego domaim, ki u gradu stoje,
ali 1_: l;i se ondi hotili nastaniti, a to pod penu i izgubijenje.onoga blaga ali zemlje, da
na gospodina zapada itd."
[Novljanski urbar iz 1606. godine objavio je R. LOPAI u: Hrvatski. urban 1,
(MHJSM, vol. V., 1984., 129-148) a nakon toga prema drugom rukopisu MARGETI,
Iz vinodolske prolosti, cit.(15.), 197-206.0 godini sastavljanja toga Urbara vidi ibid.,
83, bilj. 1.]
ini se da nema dvojbe da obje odredbe potjeu od zajednikog predloka, ali kao
da Novlianski urbar upuuje na starije stanje odnosa izmeu podanika i feudalca. Naime,
premda se po upravo navedenoj odredbi Novljanskog urbara ne moe zakljuiti na
vez,nost novljanskih podlonika uz zemlju, ipak se iz teksta novljanske odredbe vidi
svakako vea izvanekonomska prisila feudalca prema podloniku. Feudalac moe po
tekstu Novljanskog urbara sprij eiti odlazak podlonika s podruj a vlastelinstva prilino
lako, dok je po Bribirskom urbaru podlonik, dodue, posve slobodan od
izvanekonomske prisile, ali je zato s druge strane jo uvijek ostala jaka ekonomska
prisila. Po Bribirskom urbaru podlonik koji otide s podruja novljanske gospotije
gubi svoja stvania prava na zemlju, a to je doista vrlo velika i neugodna sankcija.
Do vanih zakljuaka moe se doi takoder i usporedbom toaka 49. i 50.
Bribirskog urbara s tokama 14. i 15. Novljanskog urbara iz 1606. godine, koje glase:
"Decimo quarto. Tolikaje kada se prigodi da ki kmet prez ostanka tunre ter nima
blinjega roda, to je to, brata ali sestre ali matere ali bratova sina ali kere, da to
takovo
306
blago ali zemlje zopet na gospodu padaju, a ni na daleku kakovu rodbinu, kako je i
drugdi takov zakon.
Decimo quinto. I kada se hoe ki kmet razdiliti, ali sin od oca, ali brat od brata, da
imaju svoje uzroke oficijalu povedati i s njegovim dopuenjem razdiliti se itd."
Ne samo da postoji slinost u nainu izraavanja u oba urbara nego odredbe u oba
urbara slijedejedna drugu, to znai da su se te odredbe nalazile zajedno i u predloku.
U obje odredbe Novljanskog urbara nalazimo na starije pravno stanje nego u odredbama
Bribirskog urbara. Dok Novljanski urbar jo uvijek ograniava nasljedno pravo samo
na taksativno navedene najblie roake, dotle u Bribirskom urbaru nasljedno pravo
ima bilo koji najblii rodak. To znai da npr. ostaviteljev stric ili neak po Novljanskom
urbaru jo nisu imali nasljednog prava, a po Bribirskom urbaru ve jesu. Slino je i s
diobom: po Novljanskom urbaru diobaje ovisna o odobrenju gospotije, a po Bribirskom
urbaru ona je u svakom sluaju doputena, samo to gopotija ubire tom prigodom
podavanje u naturi ovisno o imovnom stanju podlonika koji se dijele i koje oito
zamjenjuje nekadanje odobrenje.
Znaajno je da Vinodolski zakon (1288. god.) ne govori ni o prodaji ni o diobi, a
da je nasljedno pravo jo vie ogranieno nego po Novljanskom urbaru. Iz toga se
moe zakljuiti da je u XIII. st. pravo podlonika na zemlju koju su posjedovali i
iskoritavali bilo jo prilino ogranieno. Zemlja se nije mogla ni prodati, ni razdijeliti,
ve samo ostaviti, i to u naelu samo svome mukom potomku.
To prilino skueno stvarno pravo, koje bismo mogli nazvati nasljednim zakupom,
postupno se tijekom stoljea irilo i podlonici su postupno dobivali pravo prodaje
svoga prava na druge podlonike iste gospotije i pravo diobe, a nasljedno pravo
proirilo se i na pobone roake. Taj razvoj moe se prilino dobro pratiti
usporedbom Vinodolskog zakona s odredbama Novljanskog urbara iz 1606. god. (t. 13.,
14. i 15.) i Bribirskog urbara iz 1700. god. (t. 36., 49. i 50.).
Upada u oi da Bribirski urbar posveuje ak tri vrlo sline odredbe pitanju
krevina. Prema t. 2. "suci i stariji" ne smiju ubudue podjeljivati puste zemlje, ve je
zato nadlean gospotijski slubenik. Karakteristino je da se puste zemlje zovu u ovoj
toki i opinske zemlje (pezzo di communale). T. 26 odreuje vrlo slino da suci ne
smiju raspolagati ni s najmanjim dijelom opinske zemlje, ve je za to nadlean
gospotijski slubenik. U obje toke naglaava se dunost gospotijskog slubenika
da pri dodjeli "opinske zemlje" odredi novano podavanje koje e se ubudue ubirati od
obraivaa te zemlje. Konano, u t. 41. zabranjuje se bribirskim podlonicima da daju
jedan drugome "nove zemlje" bez prethodne obavijesti katelanu pod prijetnjom gubitka
prodajne cijene. Bribirski se urbar izraava neprecizno jer kae da podlonici ne smiju
madusobno "dar nuovi terreni', ali se po nastavku teksta, osobito po isticanju gubitka
prodajne cijene, jasno vidi sa se radio prodaji, a ne o "davanju". Sastavlja Bribirskog
urbara oito je nemarno prepisao svoj predloak, to vidimo i po odgovarajuoj toki
Hreljinskog urbara gdje stoji ispravno da podlonici ne smiju meusobno "uendere
terreni".
Jasno je otkuda toliki interes Bribirskog urbara za raspolaganje neobraenom
zemljom. Naime, sva zemlja na podruju gospotije naelno je u vlasnitvu feudalnog

307
gospodara. Jedan dio to zemlje - mislimo na zemlju u "nasljednom zakupu" podlonika
- optereen je jakim stvarnim pravom podlonika, koje se tijekom stoljea polako
pribliavalo pravom vlasnitvu. Tako je istodobno malo-pomalo blijedilo i slabilo
feudalevo pravo vlasnitva i pretvaralo se u puko pravo ubiranja podavanja (nekadanja
"zakupnina") povezano s pravom preuzimanja oasne imovine podlonika. Drugi
dio, a to je sva ostala zemlja (panjaci, ume itd.), takoer je u vlasnitvu feudalaca, a
na tom dijelu imaju svi podlonici razna prava koritenja, osobito pravo napasanja sitne
i krupne stoke, i za to takoder plaaju "zakupninu" ovisno obino o broju stoke pojedinog
podlonika (tzv. sulj). Feudalac je zainteresiran za priznavanje svoga prava vlasnitva
nad tim pustim zemljama. Opina kao cjelina zainteresirana je za to "pustu" zemlju
jer na njoj pase stoka svih opinara. Konano, pojedini podlonik takoder je vrlo
zainteresiran da upravo on doe u posjed takve "opinske" zemlje, jer e time uz plaanje
razmjerno male "zakupnine", bira, doi do dragocjene zemlje koju e osjeati kao
svoju, slino kao to je podlonik osjeao svojom i staru zemlju. Uostalom, krevine
su vrlo naglo slijedile sudbinu starih zemalja i u XVIII. st. praktiki i nije bilo razlike u
ovlatenjima podanika.

U t. 32. Bribirskog urbara propisuje se da podlonici ne smiju ostaviti Crkvi

nekretnine. Ako bi to ipak uinili, rodaci i ostali bribirski podlonici mogu nekretnine
ostavljene crkvama preuzeti uz pravednu cijenu. Istu odredbu nalazimo i u Hreljinskom
urbaru iz 1700. god. i jo 1642. god. u ugovorima s Grobnianima i Bakranima. Iz tih
odredaba,.dakako, nikako ne slijedi da nekretnina ne moe doi u ruke Crkve. Dovoljno
je da roaci i ostali podlonici ne iskoriste svoje pravo preuzimanja pa e nekretnine
ipak ostati Crkvi.
Znai li to da su spomenute odredbe u suprotnosti sa zakonima hrvatsko-ugarske
zajednice koji su u XVII. st. bili na snazi? Naime, prema art. 55. Dekreta III kralja
Vladislava II. iz 1498. god. Crkva ne moe postati vlasnikom laikih nekretnina.
Meutim, vlasnik svih zemalja u Vinodolu bio je feudalni gospodar, a kmetovi-puani
imali su samo vrlo jako stvarno pravo, neku vrstu nasljednog zakupa. Prema tome,
kada je neki podlonik u Vinodolu prenio svoje pravo na nekretninu na Crkvu, on time
nije prenio vlasnitvo, jer nije mogao na Crkvu prenijeti ono to sam nema. Ipak,
kako je jedno od osnovnih obiljeja vlasnikog prava Frankapana i Zrinskih u
Vinodolu bilo u tome to se oasna nekretnina kmeta-puana vraala u njihovo puno
vlasnitvo, feudalac je u biti gubio vlasnika prava nad zemljom koju su puani
poklanjali Crkvi, i to zato to nije postojala vie nikakva mogunost da se to zemlja
ikad vrati feudalcu. To je i razlog zato je feudalac nastojao to vie ograniiti prijenos
kmetskih nekretnina na Crkvu, ali, jer se nije radilo o prijenosu vlasnitva, nije bio
vezan dravnim zakonima o zabrani darovanja Crkvi, nego je stvar regulirao slobodno
na nain koji mu se inio najpogodnij i.

L. M.

308
 KRATICE (ASOPISI)

ASD - Archivio storico per la Dalmazia, Roma

AT - Archeografo triestino, Trieste
HZ - Historijski zbornik, Zagreb
KZ - Krki zbornik, Krk
NZ - Naa zakonitost, Zagreb
Rad - Rad HAZU (ex JAZU)
Radovi Z - Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru
RFFB - Radovi Filozofskog fakulteta, Beograd
RFFZ - Radovi Filozofskog fakulteta u Zagreb, Odsjek za povijest
RIH - Radovi Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb
VAHD - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split
VDAR - Vjesnik Dravnog arhiva u Rijeci
VHARP - Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu
VPAR - Vjesnik Povijesnog arhiva u Rijeci
VZA - Vjesnik kr. hrv.-slay.-dalm. Zemaljskog arkiva, Zagreb
Z - Zgodovinski asopis, Ljubljana
ZFFB - Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu
ZPFR - Zbomik Rravnog fakulteta u Rijeci
ZPFS - Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu
ZPFZ - Zbomik Pravnog fakulteta u Zagrebu
ZRVI - Zbornik rad6va Vizantolokog instituta, Beograd
ZZR - Zbomik znanstvenih razprav, Ljubljana

309
 UPORABLJENA IZDANJA VRELA

S. ANTOLJAK, Vransko obiajno pravo, Radovi Sveuilita u Splitu, Filozofski

fakultet u Zadru, Razdio drutvenih znanosti (8), 1978-1979, Zagreb, 1979.
M. BARADA, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb, 1957.
B. BENUSSI, Statuto del Comune di Pola, Atti e memorie della Societa Istriana di
Archeologia e Storia Patria, XXVII., 1911.
V. BOGII, C. JIREEK, Liber statutorum civitatis Ragusii, MHJSM, IX., 1904.
CD = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Diplomatiki zbornik
kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), Zagreb, 1904. i dalje.
CDI = P. KANDLER, Codice diplomatico istriano, drugo izdanje, Trieste, 1986.
Z. HERKOV, Statut grada Zagreba od god. 1732., Zagreb, 1952.
U. INCHIOSTRI - A. GALZIGNA, Gli statuti di Arbe, Archeografo triestino, N. S.
XXIII., 1899-1900.
V. JAGI, Poljiki statut, MHJSM, IV, Zagreb, 1890.
P. KARLI, Statut lige kotara ninskog, Mjesenik, XXXIX., 1913.
V. KLAI, Statut grada Zagreba od god. 1609. i refonna njegova god. 1618., Zagreb,
1912. J. KOLANOVI, Spisi kancelacije ibenskog kneza Fantina de Cha de Pesaro
14411443, ibenik, 1989.
E. LASZOWSKI, Povjesni spomenici plem. opine Turopolja, Zagreb, 1904 i dalje.
L. MARGETI, Ugovori Petra Zrinjskoga s Grobnianima i Bakranima od 1642.
god. i njihova dopuna iz 1686. godine, VHARP, XXIL, 1978.
L. MARGETI, Iz vinodolske prolosti, Rijeka, 1980.
L. MARGETI - P. STRI, Krki (vrbanski) statut, Krk, 1988.
L. MARGETI - M. MOGU, Zakon Trsatski, Rijeka, 1991.
L. MARGETI, 0 nekim pitanjima Rianskog placita, ZPFZ, 43., 1993., 407-438.
L. MARGETI, Zakon grada Kastva iz 1400., Radovi Z 36, 1994.
MCZ = I. TKALI, Povjestni spomenici slobodnog kraljevskog grada Zagreba,
Zagreb, 1889-1905.
310
MHEZ = I. TKALI, Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, Povjestni
spomenici zagrebake biskupije, Zagreb, 1874.
MHJSM = Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, HAZU (ex JAZU)
MISCELLANEA II - IV, Dravni arhiv, Zadar, 1950-1952. (ur. S. ANTOLJAK).
OPUS TRIPARTITUM juris consuetudinarii inclyti regni Hungariae partiumque
eidem annexarum, Corpus iuris hungarici, Budae, 1779.
R. SCHMIDT, Statut grada Iloka iz godine 1525., MHJSM, vol. XII., Zagreb, 1938.
STATUTA JADERTINA cum omnibus reformationibus in hunc usque diem factis,
Venetiis, 1564. - ponovno tiskana Zadar, 1997.
F. II, Prirunik izvora hrvatske povijesti, Zagreb, 1914.
. URMIN, Hrvatski spomenici (Acta croatica), MHJSM, VI., 1898.
TROGIRSKI SPOMENICI, Dio II, sv. I, ed. M. BARADA, Monumenta spectantia
historiam Slavorum Meridionalium, Zagreb, 1951.
VOLUMEN STATUTORUM, LEGUM ET REFORMATIONUM CIVITATIS
SIBENICI, Venetiis, 1608. - ponovno tiskano ibenik, 1987.

311
 A. ZEMLJOPISNI PREGLED

I. Regije hrvatskoga prava Krievci 33

1. Istra 1, 2, 5, 65 Krk 58
2. Kvarner 6,26a,39,41,58,61,79,82,86, 87 Nin 78
3. Dalmacija 3, 4, 9, 10, 13, 18, 24,25, Poljice 9, 10, 11, 68
27, 36, 40a, 54, 59, 68, 70, 71,78 Pula 5, 65
4. Ua Hrvatska 2, 7, 8, 9, 10,11,12,14, Rab 6, 26a, 41
15, 16, 17, 22, 30, 32, 38, 50, 54, 59, 60, Ravni kotari 80
70, 73, 76, 78, 79, 80, 82, 83, 84,85 Riana I
5. Slavonija 19, 20, 21, 23, 26, 28, 29, Rogovo 12
31, 33, 34, 35, 37, 40,40b,42,42a, Samobor 29
43,44, 45, 46, 46a, 47, 47a, 48, 49, Split 4. 9, 10, 11
51, 51a,53, 55, 55a, 55b, 55c, 56, 57, Sv. Ambro 35
63, 64, 64a,66, 67, 68a,68b, 69, 72, ibenik 14, 22, 30, 59, 68a, 76
74, 75, 79,79a, 81, 84, 85, 87 Trogir 13, 24, 27, 40a
Turopolje 52, 68b, 75, 81
II. Ua podruja i Varadin 20
mjesta Baka 62 Vinodol 32, 82, 87
Biai 2 Virovitica 26, 35
Vrana 70
Biha 38
Biograd 7, 8 Vugrovec 40
Drivenik 82 Zadar 3, 18, 25, 54, 71
Dubrovnik 36 Zagreb i zagrebaki Gradec 19,21,
Grobnik 86 28, 31, 34, 40b, 42, 42a, 43, 44,
Ilok 79a 45, 46a, 47, 47a, 48, 49, 51, 51a,
Jablanac 32 53, 55, 55a, 55b, 55c, 56, 57, 63,
Kastav 61 64, 64a, 66, 67, 69, 72, 74, 83,
Koprivnica 46 84, 85

B. SISTEMATSKO KAZALO

I. Organizacija vlasti i
- placitum 1, 2
vrhovnika prava
- povlastice Crkvi 19
- comitatus, upanija 15
- dodjela pustih zemalja 1, 9, 87 - pravni poloaj Hrvatske 79
- ekonomski imunitet 19 - pravo lova 68
- franaki feudalizam u Istri 1 - sudovanje u upanijama 37
- kraljevska darovnica 2, 15, 31; red - sudska vlast u donacionalnom
nasljeivanja po kraljevskim sustavu 15, 16, 17, 19
darovnicama 15 - sudski imunitet 19, 20, 79
- kraljevski mir 26a - tavernikalni gradovi 79a
- kvazifeudalizam (Mletaka) 6 - u staroj hrvatskoj dravi 4, 12
312
 II. Drutveni slojevi - plebanska etvrtina 64
- cives v. gradani itd. - povlastice 4, 64
- dioba selita 52 - predavanje zemalja plemia u zatitu
- dvanaest generacija hrvatskih plemia Crkvi 20
50,60,73
- ekskuzati 61 (usp. 86) V. Odnos opine prema nadredenoj
- emfiteut 42a vlasti
- graani, stanovnici, stanari 43, 45, 51a, - davanje tributa 13 - luke
56, 64a, 67, 69 pristojbe 13 - obveze prema
- inhabitatores v. gradani itd. upanu 21, 33, 35
- inquilini v. graani itd. - obveze Raba prema mletakom
- jobagioni 37 dudu 6
- kmet-zakupnik 80 - podavanja osnivau 40, 42, 46, 67, 69
- kmetovi 79, 85 - podavanja u Istri za Bizanta i Franaka 1
- liga 71, 77 - taoci 27
- nasljedno pravo kmetova 79
- obveze puana-podlonika 86 VI. U r e d e n j e
- ogranienje prava ena 85 o p i n a - dvorna mjesta -
- plemii, servientes regis 37 vidi kurije
- predijalist 42a - inzule (blokovi kua) 51a
- prodaja nekretnina puana 43,44, 49, - izbor naelnika 27, 28, 33, 38, 40,
86, 87 42 - katerne 55a
- servi 11 - komunalno uredenje 6
- slobodni seljaci 9 - kurije 42, 51a, 63
- u Istri za Bizanta 1 - librifassionum 55a
- u Istri za Franaka 1 - librifunduales 55a
- enidba plemkinje s neplemenitim 81 - organ sudenja 83
- ovlasti suca i naelnika 21, 26, 27, 28,
III. Podavanja 29, 33, 38, 42, 46, 82
- crkvena desetina 1, 2 - privilegij 21, 26, 27, 28, 30, 31, 32,
- dacia regis 67, 69 33, 34, 35, 38, 40, 42, 46
- marturina, kunovina 35, - senatori 84
69 - ortaci u podavanjima 65 - seoske opine 9, 71, 78
- porezi 38 - spor o meama 82
- tlaka 85 - stjecanje i gubitak gradanskog prava
43, 67, 83
IV. Crkva
- boji mir 26a VII.
- bogosluje na slavenskom jeziku 4 1. Sudski postupak (civilni i kazneni)
- crkvena imovina 4, 53, 64 - appelatio 76
- desetina 1, 2 - dokazna presuda 82
- izbor biskupa 27 - indicatura 26a
- izuzimanje iz vlasti bana i upana 20 - nadlenost 40, 40a
- ogranienje prava vlasnitva nad - opa pitanja 37, 40a, 42, 86
nekretninama 86, 87 - oppositio 79
- "plemenski" sud 76, 78
- porotnici (pomagai prisege) 79a
- prisjednici 79a
- priziv na sud vladara 47a
- prohibita 79
- repulsio 79
- spor o meama 82
- sudska obavijest (prohibicio, inhibicio)
79a
- tijek postupka 28, 40a, 79a
- zapovijed (preceptum) 68a
- "alba" na viu vlast 15, 17, 28, 38,46
2. Dokazna sredstva
- boji sud 23, 26a
- dokazivanuje "krvlju" 39
- dokazni postupak 37, 71, 77
- dvoboj 23, 26a, 28, 43
- instrumentum publicum 30, 51, 54, 59
- prisega 29, 43, 44, 46, 53, 79
- pugna 26a
- purgare (se) 26a
- sacramentun 26a
- svjedoci 28, 38, 44, 46, 47, 51
- tortura 40a
- vraba, vrada 39, 40a, 76
- zlostavljanje 39
IX.
1. Obiteljsko pravo
- adoptiranje na brata 81
- cirographaetatalis 65
- djelatna sposobnost ene 43
- djelatna sposobnost osobe u vlasti
61 - emancipacija 41, 43, 59, 72
- imovinska prava lanova obitelji 55c
- majinska vlast 36
- maloljetnici 59, 65
- oinska vlast 36, 59
- prava enskih lanova obitelji 43, 80
- skrbnik 65
- zakonsko doba 36
2. Brano pravo
- brak na istarski nain 65
- brak plemkinje s neplemenitim 81
- consuetudo sponcelati 41
- miraz, perchivium 36, 41, 57
- ena kao sustjecateljica 43, 79
- ena kao voditelj poslova 43

VIII. Kazneno pravo X. Isprava

- izdaja grada 40a - instrumentum publicum 59

- kaznena djela 37, 40a, 51, 55 - isprava o kupoprodaji 65
- kleveta 77 - notari 40b, 59
- kraa 40a, 77 - notarska abrevijatura 59
- lana prisega 51 - peat 79
- lano svjedoenje 51 - pena, kazna 36
- pale 40a - problemi "Trogirske diplome" 13
- pljuska 28, 42, 46 - problemi tzv. istarske isprave 5
- porob 77 - prodaja nekretnina notarskom ispravom 54
- prolijevanje krvi 81 - sastav 2, 5, 36, 54, 82
- ranjavanje 28, 33, 39, 42, 46
XI.
- razbojstvo 77
- silovanje 40a, 77 Posjed
- subjektivni element 39, 79a - investitio 10
- ubojstvo 39, 40a, 42, 46, 79 - smetanje posjeda 65
- ubojstvo vladara 4 Vlasnitvo
- uvreda 28, 40a, 43, 46, 51
314
- alodij 7 XII. Opi dio obveznog prava
- crkvena imovina 4 (usp. 53, 64, 86, 87)
- dioba imovine 59, 72, 79, 80, 87 - kamate 36, 48
- dioba selita 52 - kapara 44
- djedovina 76 - kolektivna odgovornost 77
- dominium directum 39, 52 -lama in fe 65
- dominium eminens 52 - nain postanka obveze 41, 44, 45, 47,
- dominium utile 39, 52, 65, 79 53, 77, 85
- dosjelost 41, 59, 65, 70, 79 - naknada tete 58
- graenje na tuem zemljitu 36 - prava vjerovnika 85
- individualno vlasnitvo 5 - teta od ivotinja, popaa, ujed psa 36, 68
- ius perpetuum possidendi 63 - trgovake knjige 39
- krenje, plantacija 36, 41, 59, 86 - ugovorna kazna 62
- kupljena imovina, bona empticia 5, 50, - zastara 65
73 - mancipatio 2 - zastupanje 43, 46a
- nalaz stvari 80 - zavez 39
- nasljedna imovina, bona hereditaria 5,
50, 73, 76, 78 XIII. Poseban dio obveznog
- obiteljsko vlasnitvo 3, 5, 7, 8, 10, 36, prava
62, 59, 68, 76, 78, 79 1. Kupoprodaja
- plemenina 68, 76, 78 - jamstvo za evikciju, defenzija 25, 36, 54
- pravo na plodove na granama iznad - konsenzualna 44
tueg zemljita 36 - nekretnina 59, 79, 85
- pripadak, pertinencija 8, 10 - notarskom ispravom 54
- proprietas 63 - otudenje tue pokretnine 41, 65
- steena imovina, bona aquisita 50, 68, - stoke na trgu 65
73, 76, 78 - u obliku darovanja i protudarovanja 25, 62
- stjecanje pokretnine od nevlasnika - u obliku zamjene 24
65 - superJicies solo cedit 36, 41, 54, 70, - posljedice neplaanja cijene 36
78 - "trajni zakup" 53 2. Zamjena, concambium 4,24, 66,70
- najam radne snage 45
Ostala stvarna i njima slina prava - trajni zakup 53, 68
- emfiteuza 1, 53 - zakupnik-kmet 80
- gradske slunosti 74 3. Zakup i najam 36, 45, 53, 68
- ius perpetuum possidendi sub 4. Ugovor o djelu
condicione 53 -
- laudatioparentum 5, 7, 8 uvanje stoke, socida 65, 80
- pravo otkupa i prvokupa 38, 41, 49, 58, 5.Ortaki ugovor 41, 47, 65
59,65,79,80 6. Zajam 48, 79
- "slunosti" 79a 7. Nalog 39
- zakonske slunosti 36
- zalaganje, impignoratitio, privremeno
otudivanje 56, 68, 79

315
XIV. Nasljedno pravo
- ante partem 59
- avantagium 41
- darovanje za duu 76 - donatio
post obitum 3 - iskljuenje iz
nasljedstva 36, 59, 79
- kanonska etvrtina 64
- kmetova 79
- legati pro anima 53, 64
- neoporuno 21, 26, 28, 29, 33, 37,
38, 40, 41, 42, 59, 65, 73, 79, 81, 87
316
- nuni dio 65, 68b
- oporuni izvritelj 3
- oporuno 28, 29
- oporuka 3, 15, 36, 41, 42, 68, 69,
79 - paterna paternis 5, 41, 55b
- prava udovice 3, 18, 55b
- raspodjela meu djecom 36
- red nasljeivanja po kraljevskim
darovnicama 15
- ena - inovinskopravni poloaj 68b
 C. KAZALO POJMOVA
A bona empticia 50
accomodatio 79a bona fides 79
actin de pauperie 68 bona hereditaria 5, 50
actor 43 busovi 39
actiones directae 54
actiones utiles 54 C
actum 3, 5 capolo 44
accusatio 40a captivi 3
accusator 40a Carta 36
admonitio 79 casaticum 36
adoptio 72 castellum 32
aestimatio humanitatis 55 castrum 34, 38
affitto 1 casus (inopinati) 79a
alapa 28 causa pecuniaria 28
alienati 41 causa pecunialis 40
alodij 7 causae criminalis 40a
amenda 39 census 20, 46, 52, 53
amputatio linguae 51 cirographaetatalis 65
ancilla 2, 59 cisterciti 64
ante partem 59 cives 43, 45, 51a, 56, 64a, 67, 69
appelatio 47a, 79 civiliter 65
arbadija 86 civitas 32, 38, 79
arbitrium liberum 40a civitas libera et capitalis 46
arenga 2 civitet 43, 67
ars notarialis 40b cloaca 74
assessores 28 Codex Theodosianus 1
avantagium 41 cognati 28
auctor 2 collecta 29, 33
colere 53
B coloni 81
banija 87 colonus 52
bannum 26a, 40a comes 1, 12, 21, 33, 60, 81
baina 68 comes parochialis 37
bellator 26a comes terrestris 81
bezvjetje 39 comites liberi et perpetui 79
bewd, bead 69 commodatum 79a
bir 87 compositio 39, 40a, 79
birsagium 52, 81 comun 70
birsagium sanguinis 52 concambio 66, 70
Bischoffsrecht 1 conservare in victu et amictu 72
bliike 39 concambium 4, 24, 70
boagium 1 concivus 63
 concivissa 43 desetina 1, 19, 53, 70
concessor 2 destinatar 2
concordia 60 dema v. desetina
conductor 65 dicare 52
conductor dationis 65 dimittere 51a
confirmatores 13 discalumniare 25
confinator 41 disciplina literaria 79
conjuratores 79 dispozicija 2
consanguineus 49, 59 distributor 2
consuetudo sponcelati 41 districta 68a
consul 3
djedovina 79
contrahere 59, 63 dobra vira 77
contribucio 81 dolus 79a
crida 65 dolus preconceptus 79a
curator 63 dominium 63
curia 63 dominium directum 39, 52
curia - integra 63 dominium eminens 52
- media 63, 6 dominium utile 39, 42a, 52, 65, 79
- quarta 63, 66 dominus 59
- octava 63 dominus dationis 65
curia nobilitaris 81 dominus terrestris 79
domus cumfundo 49
donatio post obitum 3
etvrtina, v.: quarta dos 55b, 57, 79a
duellum 23, 28, 37, 40
D dupla kazna 46
dacia regis 66, 67, 69 dux 4
dacia et servicia 67 dvanaest plemena hr' kraljevstva 50, 73
daa od 7 denara 37 dvoboj v. duellum
dad 12 dvorno mjesto 63
darovanje nekretnine 57, 72 dvornik 9
datum geographicum 30
debita 55c E
debitor manifestus 81 Eideshelfer 79a
defalcare 51a ekskuzati I
defectus seminis 75 emancipacija 79
defendere 13, 36, 54 emancipatus 41
defensare 25 emancipare 59
defensija 5 emphiteota 42a
deliberacija 63 emfiteuza 1, 42a, 53
dekan 66, 83, 84 eshatokol 2, 5
depraestare 41 evikcija 5
descensus 19, 26, 28, 29, 37, 38, 69 examen iudicis 23

318
examinator 25, 54 heres legitimus 59
excalumniare 54 hereditas 79
exceptio non numeratae pecuniae 54 hereditates 79a
exhereditare 36 hipoteka 56
extrema necessitas 79 homagium 55, 79, 79a
homicidium 79
F
hospites 33, 40
Tama publica 40a
hoverlica 39
fassio 79 feliciter 3
feminitatis causa 68b humanitas 55
feud 7 Hungari 17
feudatari 70 I
feudum 42a ignobilis 81
fideiussio 43, 79 imbandire 41
filius in potestate patris 59
impignorare 41
filius adoptivus 72
impignoratio 49, 56, 79
fiku 85 fogari incola 52
87 forum 33
fratres adoptivi 81 individualno vlasnitvo 5
frater major 65 inhabitatores 63, 64a
inhibicio 79a
fundus vacuum 63, 66
furtum 26a, 28, 40a, 52 inquilini 42, 45, 51, 63, 64a
inquirere 5
G inquisitio 40a
institrix 43
gaj 68, 76
generatio 37 instrumentum 59
instrumentum privilegij 30
genus 60
Gewere 76 instrumentumpublicum 30, 51, 54, 59
insula 66
glasnik 37
gosti 16 insultum 71
graik 39, 87 inter absentes 65
Grifen 69 inter vivos (poslovi) 55c
grunt 43 interfector 26a
guarentare 54 interpellare 36
gvardijan 64 inter presentes 65
intitulacija 2
H invaginatio 79a
habitatrix 43 invokacija 2
Hand wahre Hand 79a iudex 21, 52, 58, 82, 83, 85
iudex civitatis 28, 83
heres 21, 40
iudicium linguae 51
heredes 72, 79a iurisdictio 79
iurisdictio civitatis 53, 72
ius comune 54
ius confinii 41
319
 kry 39
ius gladii 28 kunovina 19, 20, 37, 69
ius hereditarium 10 kvaderna od trac 39
ius montanum 87
ius perpetuum 52 L
ius perpetuum possidendi 63 laesio enormis 79a
ius perpetuum possidendi sub condi- lama infe 63
tione 53 Latini 17
ius propinquitatis 41 latrocinium 28
izdaja grada 40a laudatio parentum 5, 7, 8
laudo 13
J legatum pro anima 53
jamevina 37 legitima 65
jezina globa 37 lex commissoria 56
jobagioni svetog kralja 15 Lex Romana Utinensis 5
jobagiones 79 Lex Voconia 55b
judex suspectus 47a libera civitas. 34
junak 61, 77 libera migratio 28
libri fassionum 551
K librifunduales 55a
kamata 48 lidigna 36
kapara 44 liga 71, 77
kapetan 77 likuf 39
kapetani 1 litera confirmatoria 63
Kaptol 37 litera fassionalis 79
katerna katernum 43, 55a
- literaprivilegialis 63, 72
kervavica 81 litera procuratoria 46a
ketuina 47 litigium 79a
ketws 47 littere hereditarie 79a
kmet podvorac 52
-
lupe 77
kmeti 68
kmetovi 39 M
knez 39 maccellum 44
komplecija 2 major villae 40, 83
konsenzualnost 44, 45, 47 maiores civitatis 28
kontribucija 69 malicia premeditata 28
konzul v. consul manutenere 13
koroboracija 2 marturina v. kunovina
kotar 68 materna potestas 36
kovanje novca 19 matrimonium 5
-lanog 37 mercenaria 59
kraa v. furtum minores 59
kralj 4 milites 9

320
miraz 55c, 57 perchivium 36, 41
miria 86 percussio 26a
mors 26a perfecta aetas 59
mortis causa (poslovi) 55c permanija 86
mulier indotata 55b persolutio daciorum 63, 67
mutuare 41, 59 peru 79
mutuum 79a peticija 2
Phennig 69
N piae causae 52, 53
naracija 2 pignus 59, 65, 69
naturaliter 63 pignus ponere 41
navala na tuu kuu 37 placitum 1, 2
nobiles 9, 37, 60 plantator 59
nobiles regni Croaciae duodecim plemenina 68, 76, 78
generationum v. dvanaest plemena prvad 62
hrvatskog kraljevstva prvokup 49, 76
nota perpetuae infidelitatis 79 podknein 62, 82
notarius 40b podvornica 68, 76
popaa 68
0 populus 79
obiteljska imovina 5, 52 porcio canonica 4
odustatnina 62 porotnici 79a
oevina 79 poruk 78
onera 79 posesorni konstitut 52
opina 39, 62, 76, 83, 84 possessionaria venditio v. venditio
oppidum 79, 79a possessiones
ordinare 13 - acquisitae 73
- eviticiae 73
ortak 47, 65
oslobodenici 1 - hereditariae 73
otkup 10 possessor 59
otoko vie 58 post traditam 3, 5
pows 26
P powsno 52
pacisci 63 pozivanje na sud 37
pale 40a poar 52
particeps et condivisionalis 79 praescriptio 59, 79
pastinare 41, 63 pravo otkupa 49, 73
paterna paternis 5, 41, 43 preceptum 68a
patria potestas 79 precium 44
patrimonium 5 predialis 42a
pecuniae quantitas 44 predijalist 42a
peat 79 primates 13
pena violenciae 81 prior 3, 6, 13
prisega 37, 43, 44, 45, 46, 51, 79, 82
321
 prisenici 79 satnik 9, 39, 61, 87
prisjednik 46 pristav savjetnik 46
36, 76, 78, 82 selite 52
procurator 46a senator 83, 85
procurator communitatis 46a senior 6, 13
pro fine 39 seoski naelnik 37
prodaja auctoritate commissaria 56 servi 2, 11, 59
prohibicio 79a servicia 63
prohibita 79 serviens 59
proles 79a servientes regis 37
propinquiores 36 servitutes 54
propinquus 41, 59 sessio 52
protokol 5
sigillum 79
proximus 49
silovanje 40a
purgari 83
Slaveni 1, 17
Q slobodni ljudi 1
quarta 1, 7 soceda 65
quarta pars legatorum 64 socedalis 65
quarta plebanica 64 societas 47, 65
quarta puellaris 68b societas ad mercandum 47
sok 77
R solutio daciorum 67
rancor 79a solvere 51a solarica
recusatio 28 43 statuiranje nekretnine
redemptio 43, 49, 56 55
redi 39 statutum 79
redimere 43, 49 suburbium 69
relaxare 51a sudac v. iudex
renovum 65 sugestio 2
repulsio 79 summissae personae 5
res immobiles 28, 79, 79a sulj 87
resparaphernales 55b, 57 summa pecuniae 56
respondens 40a superficies solo cedit 30, 41, 54
reset bona 64 susjedi 49, 74, 79
Richter 69 svjedoci 2, 28, 43, 44, 45, 47, 51, 55
rihtardus 21
rizar 9
T
roaci 49, 79 taksa - vojna 37
rusticus 79, 81 taksa opini 67
talio 25, 37, 39
S
tazbina 49
sankcija 2
teak 45
tenuta 68a

322
tepi 12 vicus 42
terrae emptitiae 68b vinik 58
terrae pigneratitiae 68b vidua inops 55b
terragium 38 vigilatura 67
terraticum 59 vijenici 45
testamentum 36, 56, 59 villani 79
testes v. svjedoci villicus 26, 35, 37, 38, 42, 71
titulus 36, 79 vinograd sub censu 53
tlaka 85 vinograd absque omni censu 53
tortura 40a Vlah 71
travarina 1, 86 vlastelin 52 vojina
trg 38, 40, 46, 53 69 vraba 39, 40a, 55,
tribun 1, 3, 6 79
tributum 19, 21, 26, 27, 28, 33, 38 vrada v. vraba
tributum foci 29
tridesetnina 38
Trogirska diploma 13 w
trun v. tribun wera 55
tuba - privatna 40a Wergeld v. vrada
turres speciales 31 wergeldum 55
turns murata 63 widrigeldum 55

U Z
ubojstvo 37, 40a, 52
zagovor 39
zajam 48
usura 48, 52 Zakon vinodolski 82
utensilia domus 79a
zakup 1, 53
zalaganje nekretnina 56
V
zalazniria v. descensus
vadiacio 81 zaluzina v. descensus
valovani list 79 zamjena v. concambium
valovanje 79 zamjena nekretnina 56, 66
varo 83 zapovijed 68a
vasallus 42a zastupstvo in nomine viri 43
vectura 53 zavez 39
vekoveina 79 zelenaki poslovi 48
veleizdaja 37 zavodnik 68
vendere 41 Zinstreid 1
venditio possessionaria 79
verba iniurosa 40a Z
via currualis 74 drijeb 76, 78
vicarius 40a irovnina 1
viceban 48 upan 2, 12, 37, 40
vicinus 49 i'! - Ze

o~ GREG . A
323