JEZIK I KNJIEVNOST

POVIJEST I DRUTVO
UMJETNOST

TURCI, Bursa, mirhab u Zelenoj damiji, 1419.

Turci, turkijski narod nastanjen u jugozapadnoj Aziji i jugoistonoj Europi, tzv.
Osmanski (Otomanski) Turci, odn. Osmanlije (slubeno ime do 1922). Veina Turaka
ivi u Turskoj, gdje s 47,5 milijuna pripadnika ini 65,1% stanovnitva; izvan Turske ima
ih u Bugarskoj (oko 720 000 pripadnika), na Cipru (oko 215 000 pripadnika), u Grkoj
(155 000 pripadnika), Makedoniji (oko 80 000 pripadnika), Rumunjskoj i dr. Vie od
3 milijuna Turaka, uglavnom ekonomskih migranata, ivi u zemljama Zapadne Europe,
najvie u Njemakoj (oko 2,8 milijuna) i Nizozemskoj (oko 360 000). Po vjeri su
uglavnom muslimani suniti. Potomci su nomadskih oguskih plemena koja su u XI
XIII. st., u doba seldukih osvajanja ( SELDUCI), prodrla u Prednju Aziju. Znatan je
bio njihov utjecaj na kulturu naroda na podrujima koja su bila dijelom Osmanskoga
Carstva: na smjetaj i organizaciju gradova, nain gradnje, pokustvo, prehranu, narodnu
nonju, nakit, oruje, glazbu, jezik ( TURCIZMI) i dr.
Povijest TURSKA, POVIJEST

Jezik. Turski jezik je slubeni jezik Republike Turske (oko 70 mil. govornika prema
procjeni iz 2004) i samoproglaene Turske Republike Sjeverni Cipar (265 tis. prema
popisu iz 2006), a ujedno i materinski jezik tur. manjina u jugoist. Europi, arap. zemljama
(Sirija, Irak, Libanon, Saudijska Arabija) i na jugu Krimskoga poluotoka. Pripada
porodici turkijskih jezika, a formirao se na temelju zapadnog ili oguskoga dijalekta. Pov.
razvoj tur. jezika prolazio je kroz sljedee etape: I. razdoblje starog anatolijskoga jezika,
koje neki turkolozi prema dinastikom, a ne lingv. kriteriju, dijele na a) selduko (po.
XIII. st. 1307) i b) staroosmansko (13071453) razdoblje; II. razdoblje klasinog
osmanskoga jezika (1453 XVIII/XIX. st.); III. novoosmansko razdoblje (XVIII/XIX. st.
1928) i IV. novo razdoblje (od 1928). Na starom anatolijskom knji. idiomu napisana su
prva velika pjesnika djela vjersko-didaktikoga sadraja. Budui da se taj idiom po
ustroju i leksiku neznatno razlikovao od njemu bliskih dijalekata i koine toga doba,
glasovita djela najstarijih pjesnika (npr. mistika Yunusa Emrea) postala su kolektivnom
batinom puke kulture. No tijekom XVIXVIII. st., tj. u klas. razdoblju, turski se
raslojava na tri varijeteta: 1) visokoturski (fash Trke), jezik dvorske kulture i
upravnoga aparata; 2) srednjoturski (orta Trke), pojednostavnjenu inaicu
visokoturskoga, koju su u pismenom openju rabili srednje obrazovan gra. sloj, nii dr.
slubenici i mjesna inteligencija u provinciji; 3) vulgarni ili pastirski turski (kaba
Trke, oban Trkesi), koji se zapravo malo razlikovao od koine i knji. idioma starog
anatolijskoga jezika. Najvrjednije informacije o tom idiomu pruaju latinini tekstovi i
gramatike Johanna Schiltbergera, B. Jurjevia (urevi), Filippa Argentija, Pietra della
Vallea, Guillaumea Postela, Hieronima Megisera, Andra du Ryera i dr. Razvidno je da je
jezini razvoj u Osmanskome Carstvu od osvojenja Carigrada 1453. vodio nastanku
diglosije. Formiran pod snanim utjecajem perz. knjievnosti i arap. teolokih, pravnih i
filoz. tekstova, visokoturski je bio posve artificijelna mjeavina triju rodoslovno i
tipoloki razliitih jezika arapskoga, perzijskog i turskoga. Na njem su nastala
visokostilizirana djela dvorske knjievnosti (ponajprije poezije), ali se upotrebljavao i
kao jezik znanosti i dr. administracije. Zbog pretjeranoga broja tuica i posuenica iz
perzijskog i arap. leksika (70 do 90%, ovisno o autoru i razdoblju) puku je bio posve
nerazumljiv. U XIX. st. istaknuti tur. knjievnici i intelektualci zauzimali su se za
izbacivanje arapskih i perz. rijei, sintagma te atributnih i genitivnih veza iz jezika, te za
utvrivanje pravopisnih norma (ponajprije biljeenje svih vokala u rijei i fonoloko
pisanje posuenica i tuica), kako bi tiskana djela i tisak postali razumljiviji i itaniji.
Budui da su njihove inicijative ostale bez ikakva odjeka, diglosija je postojala sve do
uspostave Republike 1923. Korjenita jezina reforma, kojoj je prvotni cilj bio stvaranje
standardnoga jezika na temelju istanbulskoga govora, poela je 1928. uvoenjem tur.
latinice umjesto arap. pisma. Do Ustava iz 1924. slubeni naziv jezika bio je lisn-i
osmaniyye, Osmanl lisan (dili) ili Osmanlca osmanski jezik, no taj je naziv postao
uobiajen tek u XIX. st. Danas se naziv osmanski jezik najee rabi za stariji jezik klas.
razdoblja. Turskim kao drugim jezikom slue se mnogi etniki ne-Turci: Kurdi (oko
15 mil.), Grci, Armenci, idovi, Arapi, Lazi, erkezi, Albanci, pripadnici junosl. narod
i dr. O osobitostima ustroja tur. jezika turkijski jezici.

Knjievnost. Knji. stvaranje Turaka u Maloj Aziji moe se pratiti od XIII. st

(staroosmanska ili selduka knjievnost). S dinastijom Osmanlija Turci su prodrli na
Balkan i stvorili imperij, pa je u tom razdoblju (XIV. st. po. XX. st.) rije o osmanskoj
knjievnosti. Od stvaranja Republike (1923) jezik i knjievnost nazivaju se opet
turskima. Turci Oguzi, prodirui iz srednje Azije na zapad, nosili su sa sobom stare knji.
tradicije, obiljeene usmenom predajom i nomadskim nainom ivota. Primanjem islama,
Turci su uli u perzijsku i arap. kulturnu sferu; od toga se razdoblja tur. knjievnost
razvija unutar dvaju razliitih smjerova: narodna knjievnost (halk edebiyat) te klasina
ili divanska knjievnost (divan edebiyat), na koju je najvei utjecaj imalo perz.
pjesnitvo, u formalnom i u sadrajnom pogledu. Od perz. klasika osman. knjievnost
naslijedila je metriku, oblike, teme i motive. Tijekom XIII. st., u seldukom razdoblju,
snani utjecaji islam. misticizma (tesavvufa) pridonijeli su razvoju mistiko-vjerske
(sufijske) knjievnosti u Maloj Aziji, to ostaje jednom od dominantnih orijentacija
osman. knjievnosti i u sljedeim stoljeima. Najvea zasluga za procvat sufijske poezije
pripada pjesniku Mevlani Delaluddinu Rumiju (120773). Premda je pisao perz. jezikom
i ostavio malobrojne stihove na turskome, njegov je utjecaj na tur. knjievnost nemjerljiv
i prisutan sve do danas. Pokoji stih na turskome susree se i u pjesnitvu njegova sina,
Sultana Veleda (u. 1312), utemeljitelja dervikoga reda mevlevija.

God. 1277. tur. jezik uao je u slubenu dvorsku upotrebu i od tada je dobivao sve veu
vanost. U tom su razdoblju nastala prva djela na turskome, ugl. prijevodi s arapskog i
perz. jezika. Turkmenski begovi poticali su prevoenje teolokih rasprava, knjievnih,
povijesnih, medicinskih, te posebno religiozno-didaktikih djela. Meu originalnija djela
iz predosmanskoga razdoblja ubrajaju se epovi junako-vjerskoga znaaja nepoznatih
autora, Knjiga o Battalovim junatvima (Battal-name) i Knjiga o Danimendovim
junatvima (Danimend-name), posveeni opisima muslimansko-bizantskih sukoba u
Maloj Aziji.

Pravim poetcima tur. umjetnike knjievnosti u Anatoliji smatraju se slobodni prepjevi

perz. mistika, veinom u formi duih stihovanih poema (mesnevija), prepjevani radi
irenja sufijskoga nauavanja meu anatolijskim pukom. Najvaniji su pouni spjev
Knjiga o sudbini (arh-name) Ahmeta Fakiha, ljubavno-lirska mesnevija Jusuf i
Zulejha njegova uenika eyyada Hamze, zatim Glehrijev prepjev Atarove poeme
Govor ptica i mesnevija Knjiga o tuincu (Garib-name) Ak Pae. Iako im je
blizak po mistikom sadraju, Yunus Emre (u. ? 1320), najistaknutiji derviki pjesnik
ranoga razdoblja, po jeziku i stihu blii je narodu. U pjesnitvu slijedi tradiciju srednjoaz.
mistika Ahmeda Yesevija i izvorno tur. poetske forme. Koristei slogovni metar (hece
vezni) i jednostavan, narodni izraz, utjecao je na stvaranje specifinoga pjesnikog
smjera: narodne sufijske knjievnosti (tekke edebiyat). Taj tip izriaja posebno se
njegovao meu heterodoksnim dervikim pjesnicima, koji su imali velik utjecaj u narodu.
Najglasovitiji nastavljai Yunusova stila bili su Sait Emre, Kaygusuz Abdal i Pir Sultan
Abdal (XVI. st.). Meu rijetkim pjesnicima ranoga razdoblja koji ne slijede vjersko-
mistike tokove izdvaja se Hoca Dehhani; kao prvi poznati predstavnik svjetovne poezije
bohemskoga stila, smatra se utemeljiteljem klas. divanske knjievnosti.

Osim pisane, postojala je i iva produkcija usmene nar. knjievnosti; stvarali su ju

putujui pjesnici, nazivani ak i ozan. Usmena se knjievnost razvila neovisno o urbanim
dvorskim sreditima i uvala je obiljeja tur. nomadske kulture. Obiluje epskim
spjevovima (destanima), od kojih sredinje mjesto zauzimaju nac. turski ep Knjiga o
Dede Korkutu (Dede Korkut Kitabi), zbirka herojskih pria i legendi, te destan o
razbojnikom voi Krolu. Osim epike, u narodu su bile popularne anegdote o
Nasruddinu Hoci te puko kazalite sjena, tzv. Karaoz (Karagz).

U XIV. st. dolo je do procvata prevoditeljske djelatnosti i poelo je stvaranje tur. proze.
Od proznih anrova izdvajaju se vjersko-epske pripovijesti, sijeri (ivotopisi Bojega
poslanika) i mevludi (spjevovi o Poslanikovu roenju). Od sred. XIV. st. zapoeo je
razvoj divanske knjievnosti, klas. osmanske poezije dvorske i intelektualne elite.
Preuzimanje ustaljenih pjesnikih kanona te visokostiliziran izriaj glavne su odlike
divanskih pjesnika, a njihova su djela skupljena u pjesnike zbirke, tzv. divane. Tijekom
XIV. i XV. st., po uzoru na perz. klasike, nastao je vei broj romantino-lirskih
mesnevija; meu poznatijim autorima izdvajaju se Mesud ibn Ahmed, ejholu Mustafa i
Ahmedi (13341413), pisac Iskender-name (Aleksandride) i najvei divanski pjesnik
toga doba. Mistiko pjesnitvo dosegnulo je vrhunac u poeziji hurufijskoga pjesnika
Nesimija (u. oko 1418).

Od XV. st., s usponom Osmanskoga Carstva, jaala je i umjetnika knji. produkcija.

Osmanlijska dinastija, koja je dobila hegemoniju u Anatoliji, s prijestolnicom u Bursi i
potom u Istanbulu, davala je snanu potporu pjesnicima. Osim mecenatstva, svi su se
osman. sultani i sami bavili poezijom. Na po. XV. st. Sulejman elebi (Sleyman
elebi) napisao je Mevlud, najpoznatije djelo tur. religiozne poezije. Iz toga se
razdoblja posebno izdvaja ejhi i njegova Knjiga o magarcu (Har-name), remek-
djelo satirike knjievnosti. Iz Burse, vanoga kult. sredita, potjee vie pjesnika, meu
kojima: Atai, Safi, Ulvi, Cemali. Za vladavine Mehmeda II. Fatiha i Bajazida II. (1451
1512) turska se knjievnost naglo razvijala. Divanska knjievnost oslanjala se i dalje na
perz. uzore, a jezik se sve vie perzijanizirao. U vrhu pjesnike elite nalaze se lirik
Ahmed-paa, majstor gazela Necati, pjesnikinja Mihri Hatun, princ Cem i Mesihi. Potkraj
stoljea, pod sve veim utjecajem perzijske i agatajske knjievnosti, raslo je zanimanje
za romantine mesnevije s popularnim ljubavnim temama.

U XV. st. razvijala se i proza; posebno su bila popularna historiografska djela Aik-pae
Zadea (Akpaazade), Orua i Nerija, koji su pisali jednostavnim turskim za ire
itateljstvo. Od dvorskih historiografa izdvajaju se Tursun Beg i Kivami, autori kronika o
sultanskim osvajanjima, napisanih visokim, kitnjastim stilom.

U XVI. st. Carstvo je bilo na vrhuncu moi, to se ogledalo i u knjievnosti koja je

proivljavala zlatno razdoblje i uivala posebnu panju sultana-mecena (Selim I.;
Sulejman Velianstveni u pjesnikome svijetu poznatiji kao Muhibbi). Lirika je
dosegnula visok domet s plejadom pjesnika: Revani, Zati, Hayali, Lamii, Ishak elebi,
Rahmi, Ruhi Bagdadi, Kara Fazli i dr. Vrhunac klas. pjesnitva ostvaren je u profinjenom
izrazu dvojice najveih divanskih pjesnika: Fuzulija (u. 1556), proslavljenoga posebno
mesnevijom Lejla i Mednun, i Bakija (u. 1600), carigradskoga virtuoza jezika, koji je
utjecao na sve ostale narataje divanskih pjesnika. irenjem teritorija Carstva u XVI. st.
poveavalo se zanimanje za putopisna i historiografska djela. Poznati su putopisci iz toga
razdoblja Seydi Ali Reis i Piri Reis, a od povjesniara Lutfi-paa (Lutfi Paa), Selaniki
Mustafa, Hoca Sadeddin Efendi (napisao Krunu kronika Tac-t-tevarih), Kemal-
paa-zade (Kemalpaazade; u. 1534., autor kronike Povijest osmanske dinastije),
Mustafa Ali (u. 1606., napisao Bit obavijesti Knh-l-Ahbar). Proznu knjievnost
openito obiljeava obogaivanje anrova. Vano mjesto imaju tezkire, pjesnike
spomenice i druga biograf. djela, a meu autorima tezkira izdvajaju se Sehi, Latifi i,
posebno, Ak elebi.

U XVII. st. slabila je osmanlijska polit. mo, a knjievnost je ula u postklasino

razdoblje. Razvijala se satira; pjesnik mer Nefi platio je ivotom smjelost svoje kritike
(pogubljen 1635). Majstori lirike uglavnom su Bakijevi nastavljai: Atai (u. 1634) i
eyhlislam Yahya Efendi (u. 1644). U poeziji je dominirao indijski stil (sebk-i hindi),
moda pristigla s indij. dvora; karakteriziraju ga duge, zakuaste sloenice, neoekivane
metafore, novi simboli i originalnost izraza. Jedan od predvodnika novoga pjesnikog
stila bio je Naili (u. 1666). Proza se odlikuje opsenim djelima, s posebnim zanimanjem
za historiografiju, geografiju i politiku. Autori se poinju oslanjati i na eur. izvore. Meu
historiografima izdvajaju se Hadi Kalfa (zvan i Katib elebi; u. 1657), Ibrahim-beg
Alajbegovi Peevi (Peevi; u. oko 1649) i Naima (u. 1715); od putopisaca
najznamenitiji je Evlija elebi (Evliya elebi; u. oko 1682), s putopisnim djelom u 10
knjiga Putopis (Seyahat-name).

U XVIII. st. bila su popularna pouna djela; najvaniji su predstavnici Yusuf Nabi (u.
1712), autor didaktike mesnevije Knjiga o dobrim djelima (Hayriyye), i njegov
sljedbenik Sabit. Osim indij. stila, koji je i dalje bio u modi, u poeziji su sve prisutnija
lokalna obiljeja. Meu posljednjim vanijim imenima divanskoga pjesnitva izdvajaju se
Nedim (u. 1730), pjesnik iz tzv. doba tulipana (lale devri), i eyh Galib-dede (u. 1798) sa
slavnom mesnevijom Ljepota i ljubav (Hsn ak). On je posljednji originalni
izdanak mevlevijskoga pjesnitva i s njime zavrava klas. osmanska knjievnost. Kasniji
su pjesnici ugl. epigoni, virtuozi forme i igre rijeima, no bez dubljih osjeaja i
originalnosti.

U XIX. st. javili su se pokuaji prekidanja sa starim uzorima u svim granama tur.
politikog, kulturnog i umj. ivota. Osmanlije se okreu zap. uzorima i modernoj
koncepciji te nastoje provesti reforme ( TANZIMAT). Reformni knji. pokret (Tanzimat
Edebiyat) prekinuo je s feud. kulturom i epigonskim nasljedovanjem klas. uzora,
promicao je prosvjetiteljske ideje i postavljao knjievnosti nove zadatke: obraanje
realnomu ivotu, ovjeku i ljudskomu drutvu. Od sred. XIX. st. zapoela je sustavna
europeizacija tur. knjievnosti koju su potpomagali osman. intelektualci kolovani na
Zapadu. Posebno su bili zaneseni franc. kulturom, koja je postala novi uzor. Jedan od
predvodnika bio je Ibrahim inasi (inasi; 182771), autor Prijevoda poezije
(Tercme-i Manzume, 1859), prvoga prijevoda iz eur. knjievnosti na tur. jezik. Ta se
godina obino uzima za poetak tanzimatske knjievnosti. U prvom razdoblju tu
knjievnost odlikuje nagli razvoj novih knji. vrsta i anrova: romana, pripovijetke,
drame, kritike. Meutim, u poeziji nije bilo veih promjena jer je i dalje dominirala
divanska estetika. Uz inasija, najvaniji su predstavnici tanzimatske knjievnosti: Ziya-
paa (182580), Namk Kemal (184088), Ahmed Midhat Efendi (184491), autor
populistikih romana, Recaizade Ekrem (18471914), Ebzziya Tevfik (18481913),
posebno istaknut u izdavatvu, Muallim Naci (18501893), emsettin Sami (18501906),
leksikograf i enciklopedist, Abdlhak Hamid Tarhan (18521937), najvei inovator
tanzimatske poezije, te Samipaazade Sezai (18601936), zaetnik kratke prie u tur.
knjievnosti. Ahmed Cevdet Paa (182295) pod utjecajem islam. filozofa Ibn Halduna
(Ibn Khaldun), ali i zapadnjake historiografije, napisao je tur. povijest u 12 knjiga. Agah
Efendi (183285) pokrenuo je 1860. prve domae novine Tercman-i Ahval, ime je
zapoeo razvoj tur. publicistike. Prevodilo se s francuskog, engleskog i drugih eur. jezika.
Napisane su prva tur. komedija (inasijeva Pjesnikova enidba air ev-lenmesi) i
drama (Namk Kemal); otvoreno je kazalite. God. 1896. pokrenut je prvi znanstveno-
knji. asopis Servet-i Fnun (Blago znanosti), po kojem se naziva novi reformni
knji. pokret, poznat i pod imenom Edebiyyat-i Cedide (Nova knjievnost). Pristae toga
pokreta nastojali su umjetniki i intelektualni ivot Carstva pribliiti jo vie zapadnoeur.
uzorima: u knjievnosti su slijedili eur. forme i sadraje; u poeziji su zagovarali
esteticizam i reformirali metriku. Meutim, nisu uspjeli dostii eur. uzore: roman i novela
poetniki su po kompoziciji i sadraju, koji se ugl. priklanja sentimentalizmu.
Najistaknutija su imena u poeziji: Tevfik Fikret (18671915), Cenap ehabeddin (1870
1934), Faik Ali Ozansoy (18751950), a od prozaika: Hseyin Rahmi Grpnar (1864
1944), Ahmed Rasim (18641932), Halid Ziya Uaklgil (18661945), Mehmed Rauf
(18751931), Ahmed uayb (18761913), Ahmed Hikmet (190163); svi su bili pod
utjecajem franc. realista i naturalista. Za reakcionarne vladavine Abdulhamida II. mnogi
su knjievnici bili progonjeni i morali su emigrirati. Pod snanim pritiskom cenzure
smanjila se i knji. produkcija. God. 1901. bili su obustavljeni asopis i knji. drutvo
Servet-i Fnun; njihovu djelatnost dijelom je nastavila nova kola Fecr-i Ati (Zora
budunosti), osnovana 1909., bez veih dometa. Najistaknutiji je predstavnik pjesnik
Ahmed Haim (18871933), spona izmeu osman. tradicije, franc. simbolizma i
impresionizma.

Moderni duh konano se afirmirao nakon mladoturske revolucije 1908. Oivljuju

publicistika i knjievnost, koja je raznorodna. Suoavaju se pisci starog i novoga
narataja; nacionalistike ideje oituju se u razliitim oblicima: od preivjelog
osmanizma, preko turkijstva u uem smislu, do radikalnoga panturanizma. Osnutkom
nac. drutava (Trk Dernei, 1908; Trk Oca, 1912) i asopisa, nacionalizam se
institucionalizirao kao novi dr. ideal. God. 191023. knji. smjer Milli edebiyat
(Nacionalna knjievnost), koji je zapoeo u prethodnom stoljeu, postao je vano arite
misaonih i knji. aktivnosti. Posebno vanu ulogu imao je asopis Gen Kalemler
(1911), oko kojega su se okupili najznaajniji predstavnici nac. struje Ziya Gkalp
(18751924), filozof, pjesnik i teoretiar panturcizma, mer Seyfettin (18841920), autor
kratkih pria, i pjesnik Ali Canip Yntem (18871967). Radikalno su se postavili prema
ranijim knji. smjerovima: zauzeli su se za pojednostavnjenje knji. jezika te njegovo
ienje od arapskih i perz. posuenica; nadahnjivali su se tur. folklorom i temama iz
suvremenoga ivota. Propast Carstva, oslobodilaki rat, svoenje Turske unutar nac.
granica, kemalistika revolucija (1923) i uvoenje latinice kao obveznoga pisma (1928)
znatno su pridonijeli stvaranju i brzu irenju nove, nacionalne tur. knjievnosti. Pisci
ranoga republikanskog razdoblja (192340) u sadrajnom i formalnom smislu
predstavljali su nastavak nac. pokreta u knjievnosti. U pjesnitvu su prisutni razliiti
trendovi. Yahya Kemal Beyatl (18841958), jedan od najdarovitijih pjesnika prve pol.
XX. st., nostalgino je vezan uz osman. tradiciju i zastupa klas. metriku; ipak, veinom
dominira domoljubna lirika, koju predvode Mehmed Emin Yurdakul (18691944) i
Mehmed Akif Ersoy (18731936) te pristae slogovnoga metra (Be Hececiler), snano
nadahnuti tur. folklorom: Orhan Seyfi Orhon, Enis Behi Koryrek, Yusuf Ziya Orta,
Faruk Nafiz amlbel i Halit Fahri Ozansoy. Radikalne promjene u tur. poeziju unio je
ljeviarski pjesnik Nazm Hikmet Ran (190163): pod utjecajem rus. avangarde uveo je
slobodni stih i utemeljio moderno tur. pjesnitvo. Njegova najvanija djela, Ep o ejhu
Bedreddinu, sinu kadije iz Simavne (Simavna kadisi olu eyh Bedreddin destan,
1936) i stihovana saga Portreti ljudi iz moje zemlje (Memleketimden insan
manzaralar, 1939), odiu humanizmom i istinskim revoluc. zanosom. Kao kontrapunkt
rodoljubnomu pjesnitvu, koje se ubrzo iscrpilo u budniarskim stihovima, javili su se
pjesnici na tragu franc. simbolista i parnasovaca. Meu njima su najvaniji: Ahmet
Hamdi Tanpnar (190162), Ahmet Kutsi Tecer (190167), Ahmet Muhip Dranas (1909
82), Cahit Stk Taranc (191056) te Necip Fazl Ksakrek (190583) ija se lirika
nadahnjuje vjersko-mistikim temama. Neomistizicam s modernistikim izrazom
nastavlja Asaf Halet elebi (190758). Novi obrat u tur. pjesnitvu nastao je 1940-ih s
pokretom Garip, koji je zagovarao poetski realizam. Predvodili su ga drutveno
angairani populistiki pjesnici Orhan Veli Kank (191450), Oktay Rifat (191488) i
Melih Cevdet Anday (19152002); u pjesniki jezik uvodili su teme iz suvremenoga
ivota i kolokvijalni govor te su u potpunosti napustili staru poetiku. Od pjesnika koji
nisu pripadali toj struji izdvajaju se Fazl Hsn Dalarca (19142008), Behet Necatigil
(191679), Cahit Klebi (191797), Salh Birsel (191999), Sabahattin Kudret Aksal
(192093), Necati Cumal (19212001) i Attil lhan (19252005). Kao reakcija na
poetski socrealizam, angairanost i populizam pjesnikog izriaja javio se sred. XX. st.
novi pjesniki smjer kinci Yeni (Drugi novi). Iako obuhvaa razliite pjesnike poetike,
svima je zajedniko estetiko promiljanje poezije, okretanje apstrakciji i bogatoj
metaforici. Vaniji su predstavnici: lhan Berk (19182008), Turgut Uyar (192785),
Edip Cansever (192886), Cemal Sreyya (193189). Nakon 1960-ih pjesnitvo se grana
u vie razliitih smjerova: od snanih ljeviarsko-marksistikih orijentacija (Ahmed Arif),
preko neoromantiara fasciniranih divanskom knjievnou (Behet Necatigil, Attil
lhan), novoga islam. vala (Sezai Karako, Cahit Zarifolu, Erdem Bayazt), sve do
individualista, koji se ne priklanjaju odreenoj pjesnikoj struji: Can Ycel (192699),
Turan Oflazolu (r. 1932), Hilmi Yavuz (r. 1936), Ataol Behramolu (r. 1942), Enis Batur
(r. 1952), Murathan Mungan (r. 1955) i dr. Tradicija usmene nar. poezije doivjela je
svojevrstan preporod u postrepublikanskom razdoblju, u stihovima Aka Veysela (1894
1973) i njegovih nastavljaa (Ak Mahzuni erif, Neet Erta).

Proza ranoga republikanskog razdoblja ne odaje vea stilsko-sadrajna razilaenja. U

romanima dominiraju ratna i revoluc. tematika, problemi anatolijske provincije i
siromanoga puka, uzdizanje novih vrijednosti i ivota u Ankari, kritika dekadentnoga
naina ivota istanbulske elite, uruavanje moralnih vrijednosti, te problemi nastali zbog
sloenih proimanja Istoka i Zapada. Najznaajniji su prozaici: Halide Edip Advar
(18841964), Aka Gndz (18861958), Abdlhak inasi Hisar (18881963), Refik Halit
Karay (18881965), Reat Nuri Gntekin (18891956), Yakup Kadri Karaosmanolu
(18891975) i Peyami Safa (18991961). Od 1940-ih jaa soc. orijentacija u knjievnosti
i socrealizam prerasta u dominantan trend tur. proze. Problemima obespravljenoga
radnikog sloja, pojedinaca s drutv. margine i obinih ljudi posebno su se posvetili
pripovjedai: Memduh evket Esendal (18831952), Halikarnas Balks (18861973),
Sait Faik Abasyank (190643), Sabahattin Ali (190748), Haldun Taner (191686),
Aziz Nesin (191595), najvei satiriar tur. knjievnosti, i dr. Od 1950-ih sve je
popularnija nova knji. podvrsta, tzv. roman sela (ky roman). Najistaknutiji su
predstavnici Kemal Tahir (191073), Orhan Kemal (191470), Yaar Kemal (r. 1923),
koji je romanom Mali Memed (1955) stekao meunar. priznanje, Mahmut Makal,
Fakir Baykurt i dr. Sred. XX. st. budi se zanimanje za povijest; temama od
predislamskoga razdoblja, preko Osmanlija do suvremenih zbivanja bave se K. Tahir,
Samim Kocagz (191693) i Tark Bura (191894). Najosebujniji knjievnik prve pol.
XX. st. je Ahmet Hamdi Tanpnar (190162), romansijer, pjesnik, esejist i kritiar, koji je
stvarao izvan dominantnih socrealistikih tokova. U svojim romanima, na tragu velike
sinteze zapadne i ist. umjetnosti, obrauje egzistencijalne probleme pojedinca, utirui put
modernistikim tokovima u tur. knjievnosti. Od prozaika klasika druge pol. XX. st.,
meu kojima je i znatan broj spisateljica, znaajniji su Tarik Dursun K. (r. 1931),
Fruzan (r. 1935), Sevgi Soysal (193676), lk Tamer (r. 1937), Ayla Kutlu (r. 1938),
Emine Insu Oku (r. 1938), Tomris Uyar (r. 1941), Sevin okum (r. 1943), Erendiz
Atas (r. 1947), Selim leri (r. 1949). Burni polit. dogaaji druge pol. XX. st. odraavaju
se i u knjievnosti, koja je sve vie u slubi politike i ideologije. Unato prevladavajuoj
poetici socrealizma, 1970-ih, a posebice 1980-ih, zamjeuju se kod nekih pisaca zaokreti
k novoj poetici. Prva modernistika eksperimentiranja u knjievnosti iz poetka su
nailazila na vrlo slab odjek, tako da je o pravoj promjeni knji. paradigme mogue
govoriti tek u 1980-ima. Predvodnikom modernizma u tur. knjievnosti smatra se Ouz
Atay (193477), iji je roman Gubitnici (Tutunamayanlar, 197172) postao kultnim
djelom tur. avangarde XX. st. Nakon njega uslijedio je niz pisaca ije narativne tehnike,
stil i tematske preokupacije odaju modernistike utjecaje i s kojima tur. knjievnost u
kratkom razdoblju doivljava (post)modernistiki obrat. Tur. suvremena proza s kraja
XX. st. kree se unutar prepoznatljivih odrednica postmodernistikoga pisma: magijski
realizam, feministika strujanja, novopovijesni roman, okretanje tradiciji (novoislamska
struja), sklonost fantastici, autobiografska i ispovjedna proza, samo su neke od njih.
Predvodnici su postmodernistikoga smjera: Yusuf Atlgan (192189), Adalet Aaolu (r.
1929), Hikmet Erhan Bener (19292007), Bilge Karasu (193095), Leyla Erbil (r. 1931),
Pnar Kr (r. 1943), nci Aral (r. 1944), Nazl Eray (r. 1945), nobelovac Orhan Pamuk (r.
1952), Latife Tekin (r. 1957), Hasan Ali Topta (r. 1958) i dr. Meu piscima srednjeg i
mlaega narataja izdvajaju se hsan Oktay Anar (r. 1960), Sadk Yalszuanlar (r. 1962),
Krat Baar (r. 1963), Elif afak (r. 1971) i dr.

Likovne umjetnosti. Umjetnost Turaka sastavni je dio islamske umjetnosti ( ISLAM,

LIKOVNE UMJETNOSTI). Njezini korijeni vezani su uz irenje plemena Selduka, ije je
carstvo od XI. st. obuhvaalo podruje od sr. Azije do Mramornog i Egejskoga mora. Gl.
spomenici seldukoga stila nastali su u Anatoliji; to su ugl. zatvorene ili velike damije
(ulu-damije) bez trijema i dvorita, isprva s ravnim stropom, potom s kupolama
(Erzurum, Kayseri, Sivas, Divrii i Konya), bez minareta, a imale su klesanu dekoraciju
na portalima i oplatu od glazirane keramike u unutranjosti (geometrijski ornamenti,
arabeske, citati iz Kurana). Od prve pol. XIII. st. gradile su se medrese, karavan-saraji,
bolnice, mostovi i jake tvrave (Konya, Sivas, Kayseri, Divrii, Erzurum), a od sred.
XIII. st. monumentalne graevine (mauzolej Alaeddin-beya i medresa njegove ene
Nefise u Karamanu). U XIV. st. ulu-damije dobile su na ulaznim vratima trijem, a oko
graevine dvorite. Damija je postala jedinstven prostor s kupolom, s jednim ili vie
minareta kruna oblika i iljasta zavretka. Osman(lij)ski stil, koji je nastavio selduku
graevnu tradiciju, a ujedno prihvatio biz. konstruktivna rjeenja po uzoru na carigradsku
Aja Sofiju (gl. prostor prekriva velika kupola koju nose etiri slobodno stojea stupa),
proirio se oko 1300. po cijelom Osmanskom Carstvu. Tijekom XIV. i XV. st. sagraene
su Eski-damija u Jedrenu (Edirne), Alaeddinova damija u Bursi te Zincirlikuyu-damija
i Firuz-agina damija u Carigradu. Zasebna skupina jesu damije s dvije vee kupole
iznad gl. molitvenoga prostora (nekoliko damija u Bursi i damija Murat-pae u
Carigradu). Jak utjecaj Aja Sofije osjea se u konstruktivnom rjeenju damije
Mehmeda II. Osvajaa (Fatih Camii), prve vee osman. damije podignute u Carigradu.
Njezin je gl. molitveni prostor prekriven velikom kupolom i polukupolom. Tomu
razdoblju pripadaju medrese i mauzoleji u Izniku, Bursi, Merzifonu i Carigradu, te
hanovi, hamami i bezistani. Izgraeni su takoer palaa emira Orhana u Bursi te inili-
kiosk i palaa Topkapi (nekadanji sultanov dvor, XV. st.) sultana Mehmeda II. u
Carigradu. Od utvrda istie se carigradski katel Yedikule (1455). Razdoblje od 1500. do
1700. klasino je razdoblje osman. umjetnosti, kojoj su peat dala dvojica graditelja i
njihove kole. Hajredin (XV/XVI. st.) bio je gl. carski graditelj za vladavine Bajazida II.
(14821512), kojemu je podignuo veliku damiju u Carigradu (Bayezid Camii). God.
1539. gl. graditelj postao je Koda Mimar Sinan (14891578. ili 1588), ijom je
djelatnou obiljeen snaan uspon osman. graditeljstva. Njegova su remek-djela damije
sultana Sulejmana II. Velianstvenoga u Carigradu (155057) i sultana Selima II. u
Edirneu (156975). Sinanu i njegovoj koli pripisuje se vie od 300 vjerskih, javnih,
stambenih i voj. graevina irom carstva, meu kojima se istiu: carigradske damije
Kara Ahmed-pae i Rustem-pae (1561), mauzoleji Hajredina Barbarosse (nakon 1546),
sultana Sulejmana II. (1557) i Selima II. (1574), mnogobrojni hamami i medrese te most
Mehmed-pae Sokolovia u Viegradu. Od Sinanovih sljedbenika najpoznatiji je
Mehmedaga (XVI/XVII. st.), graditelj Ahmedove (Plave) damije u Carigradu (1609
16). Klas. razdoblje osman. umjetnosti karakterizira sklad arhit. volumen i dekoracija
koja se izvodila od kamena, drva, tuka, opeke i glazirane keramike. S tim u vezi dolo je
i do procvata umj. obrta, jer islam. umjetnost iz vjerskih razloga otklanja prikazivanje
ljudskoga lika; razvijalo se samo ornamentalno slikarstvo. Kamen se obraivao za
stalaktitnu dekoraciju u graditeljstvu, kovine su sluile za izradbu razlinih predmeta i
oruja, u drvu su se rezbarili arabeskni motivi; izraivao se skupocjen nakit, a za razline
ukrasne svrhe sluili su staklo, bjelokost, emajl i tuk; tkale su se skupocjene tkanine,
sagovi, ukraavala se koa i krzno. U drugoj pol. XVII. st. usporedno sa slabljenjem
polit. moi carstva slabila je i kakvoa umj. ostvarenja. U XVIII. st. umjetnost se
djelomino europeizirala. Zemlja se otvorila eur. kulturnim utjecajima, ponajvie
francuskima. U graditeljstvo su prodirali elementi eur. baroka, koji su se stapali s
domaim graevnim tradicijama (damije Nuruosmaniye, Laleli, sultana Selima III.,
turbe i fontana Abdula Hamida I. u Carigradu). U graditeljstvu je nakon krae faze
klasicizma prevladao historicizam (carigradske palae Dolmabahe i Craan, Valide-
damija u etvrti Aksaray). U tom je razdoblju djelovala mnogobrojna obitelj graditelja
armenskoga podrijetla Balyan (Balian), od kojih se istiu: utemeljitelj Meremeti Bali
Kalfa (?1807), Krikor Amira (17641831) i Levon (18551925). Po. XX. st. pojavili su
se pokuaji da se obnove stara tur. selduka i osman. tradicionalna gradogradnja, a gl.
predstavnik Kemalettin Bey (18701927) zaetnik je prvoga nac. arhitektonskoga stila.
Potkraj 1920-ih u tur. graditeljstvo prodrle su eur. moderne tenje, a osobitu je ulogu
odigrao austr. arhitekt Clemens Holzmeister (18861983), autor monumentalne zgrade
Parlamenta u Ankari (1938) i prof. na Tehnikoj koli u Istanbulu (193948). Zaetnici
moderne nac. arhitekture bili su Seyfi Arkan (190866) i Sedad Hakk Eldem (190888).
Od 1950-ih, a posebice od 1960-ih uporabom nove tehnologije u izgradnji, europski i
amer. arhitekti snano su utjecali na razvoj tur. arhitekture. Projektirali su velika
stambena naselja, poslovne nebodere, hotele, bolnice, kole i sl., os. u veim gradovima
(Istanbul, Ankara i Izmir). Najutjecajniji je suvremeni tur. arhitekt Turgut Cansever (r.
1921), autor monumentalnih znanstvenih i vladinih ustanova u Istanbulu i Ankari.

Za razvoj turske umjetnosti bio je vaan osnutak Umjetnike kole u Carigradu (1883), te
umj. akademije, organizirane u doba republike u Carigradu i Ankari. Profesori na tim
ustanovama bili su isprva preteito zapadnoeuropski lik. umjetnici. U drugom desetljeu
XX. st. poela su u Tursku prodirati dostignua franc. impresionista, a najznaajniji slikar
i prof. na Akademiji u Istanbulu bio je Ibrahim all (18821960). Njegovi sljedbenici
Nazmi Ziya Gran (18811937), Hikmet Onat (18821977), Hseyin Avni Lifij (1886
1927) i Namk Ismail (18901935) osnovali su Udruenje otomanskih slikara i 1923.
priredili prvu izlobu u Ankari na kojoj su izlagali mrtve prirode i krajolike te poneki
portret. Mlai narataj slikara, os. Malik Aksel (190187), slikao je ekspresivne prizore iz
ivota seljaka i radnika. Suvremenu umjetnost poticalo je Drutvo neovisnih slikara i
kipara osn. u Istanbulu 1928. Istaknuti su slikari: Fahr el Nissa (Fahrelnissa) Zeid
(190191) i Selim Turan (191594), pripadnici Parike kole, te ekspresionist Turgut
Zaim (190674). Nakon II. svj. rata tur. slikari slijedili su suvremena eur. kretanja od
apstrakcije do pop arta, od hiperrealizma do konceptualne umjetnosti, a posebice su se
isticali Abidin Elderolu (190174), Adnan oker (r. 1927), Tomur Atagk (r. 1939), Nur
Koak (r. 1941), Hale Arpaciolu (r. 1951) i Handan Brteene (r. 1957). Kiparstvo nije
toliko razvijeno zbog dugotrajne vjerske tradicije da se ne prikazuje ljudski lik. Na
Akademiji u Ankari izmeu 1957. i 1966. kiparstvo je predavao njem. kipar R. Belling
(18861972), koji je izveo Spomenik Revolucije u Erzurumu i kipove na mauzoleju
Kemala Atatrka u Ankari. Realistine tenje u kiparstvu zastupali su: Ali Hadi Bara
(190671), adi alk (191779) i Kuzgun Acar (192876). Mlai narataj kipara,
Osman Din (r. 1948), Aye Ermen (r. 1949), Serhat Kiraz (r. 1954) i Adem Yilmaz (r.
1955), eksperimentira s kinetikom i video-umjetnou te izrauje instalacije.

Glazba. Nakon doseljenja u Anatoliju u XI. st. te preuzimanja islama, turska je umj.
glazba primila znatne perzijske i biz. utjecaje. Anatolijski Turci igrali su gl. ulogu u
glazb. ivotu Osmanskoga Carstva od sred. XV. do sred. XIX. st. Za razdoblje do sred.
XVII. st. karakteristino je npr. njegovanje umj. glazbe u mevlevijskom redu (dervii
plesai), utemeljenom u XIII. st. u Konyi (dvije najstarije izvorno turske, jo i danas
postojee instrumentalne forme, perev i saz semaisi, potjeu iz po. XIII. st.), te cvat
umj. glazbe na sultanovu dvoru (haremska kultura pjevaica, sviraica i plesaica
odaliski). Turska umj. glazba preteito je linearno melodijska, a izvodi ju heterofonski
skupina nestandardiziranih solistikih glazbala (uzduna flauta ney, def, dugovrata lutnja
tanbur, gudae glazbalo rebab, ut, santur, citra kanun i dr., te akulturirana zap. glazbala
klarinet i violina keman). Glavna je forma makam, zapravo tonalitetni sustav koji potjee
iz sred. XVI. st. i koji obuhvaa skladateljska pravila u uporabi ljestvica, melodijskoga
kretanja, fraziranja i figuriranja. Teorijski postoji oko 900 makama, ali u praksi ih je
poznato oko stotinu, od kojih je samo tridesetak u irem optjecaju. Improvizacijski
odlomci nazivaju se taksim. Danas se rabi modernizirani makamski sustav to ga je prvi
opisao i alfabetski notirao moldavski princ D. Cantemir (tur. Kantemirolu; djelovao u
Istanbulu 16871710), autor oko 350 instrumentalnih skladbi. Zap. notaciju uveo je u tur.
glazbu polj. rob Ali Ufki (Wojciech Bobowski; 1610 ? 1675). Danas je u uporabi tzv.
Ezgi-Arelov notni sustav, to su ga u prvoj pol. XX. st. uveli glazb. teoretiari s
Istanbulskoga konzervatorija (Suphi Ezgi, Rauf Yekta i dr.) i Hseyin Sadettin Arel. Uz
makam vaan je i sustav ritamskih modusa usul, koji se sastoji od etrdesetak obrazaca i
koji se moe povijesno pratiti od XV. st. Imena tur. skladatelja biljee se sa sigurnou
tek od sred. XVII. st. (Hafz Post, Buhurizade Mustafa Itr). Znaajni skladatelji djelovali
su tijekom XVII. st., os. u tzv. doba tulipana (tur. lale devri), npr. Eyyub Bekir Aa,
smail Aa i dr. U XVIII. st. istaknuli su se Tanbur Isak, sultan Selim III., akir Aa i dr.
God. 1839. zapoeo je reformski pokret Tanzimat po uzoru na zap. modele. Giuseppe
Donizetti postao je ravnatelj dvorske glazbe i reformirao janjiarske sastave, pa se javio
pokret nemuslimanske graanske glazb. kulture sa skladateljima kao to su Hac Arif
Bey, evki Bey, Lemi Atl i Tanbur Cemil Bey. Nakon uvoenja republike 1923. osnovane
su nove glazbeno-kult. institucije (konzervatoriji, simfonijski orkestri i dr.) koje su tursku
umj. glazbu usmjerile prema eur. Zapadu, pa ju se veim dijelom XX. st. moe obiljeiti
kao spoj neofolklornog anatolijskog temelja i zap. neoklasicistikih formalnih
skladateljskih tehnika. Prouavanje tur. tradicijske glazbe dobilo je snaan poticaj
djelatnou Istanbulskog i Ankarskoga konzervatorija tijekom 1920-ih i 1930-ih, te 1936.
terenskim radom B. Bartka. Danas u provincijskim gradovima klubovi folklorne glazbe
(dernek) ue migrante reformiranomu stilu te glazbe, promiui ju ivim izvedbama i
masovnim medijima. Openito, tur. tradicijska glazba ne pokazuje veliku regionalnu
raznolikost, izuzev istone obale Crnoga mora. Ta je glazba heterofonska, izvode ju
instrumentalisti i pjevai zajedno, preteno je heptatonska, a njezini se modusi (bozlak,
kerem, derbeder, garip) nazivaju skupnim imenom ayak. Dva su osnovna tipa pjesama,
uzun hava (duga melodija, ritmiki slobodna, bogata ukrasima, iroke silazne
melodijske linije) i krk hava (razlomljena melodija, u pravilu sve plesne melodije).
Najvaniji su instrumenti tradicijske glazbe darbuka ili deblek (vrsta bubnja), def, davul
(basovski bubanj), kaval (pastirska frula), ddk (vrsta flaute), zurna, tulum (gajde),
dugovrata lutnja balama koju rabe narodni pjesnici (aik), saz, kemene slino guslama i
dr. Veinu plesova prati ansambl davul-zurna, inae karakteristian i za iroko podruje
od Indije do Maroka, a na Zapadu od prije poznat kao voj. glazba tur. janjiara. Zasebni
korpus tvori tradicijska glazba velike nac. manjine Kurda. Religijska glazba u Turaka
preteito je islam. karaktera (postoje male enklave armenske, kaldejske, sirske i grke
kr. crkve). Meutim, kuranske recitacije i redoviti zazivi na molitvu (ezan) ne smatraju
se glazb. formama, dok se glazb. repertoar sunitskih sljedba (npr. mevlevije) smatra
elitnom umj. glazbom. Turska popularna glazba vezana je ugl. uz Istanbul, gdje je
djelomino pozapadnjeni nain ivota stvorio anrove poput kanto i gazal u ranom
XX. st., a u novije doba na nju snano utjee velika kurdska imigracija. Nakon II. svj.
rata razvila se jaka industrija ploa i kaseta, esto u suradnji s tur. emigracijom u
Njemakoj. anr popularno-umj. pjesme promovirali su os. pjevai Mnir Nurettin i Zeki
Mren, a zasebnu verziju tur. rocka Cem Karaca, Erkin Koray, Cahit Berkay i dr. Trajan
je i utjecaj egipatske i libanonske pop glazbe koji je stvorio i podanr, tzv. arabesk.

Film. Kinematografija se u Turskoj sporo razvijala pa je prvi film bio snimljen tek 1914.
Do sredine XX. st. zapaenije je filmove, ekranizacije kazalinih komada, snimao tek
Muhsin Ertorul, inae kazalini glumac i redatelj. Od kraja 1940-ih produkcija je poela
rasti te je 1960-ih dosezala ak i do 300 filmova godinje, uglavnom u popularnim
anrovima (povijesno-pustolovni, melodrame i komedije ruralne tematike). Meu
tadanjim redateljima najistaknutiji su bili Atf Ylmaz, Metin Erksan, koji je prvi poeo
snimati socijalno-kritike filmove, Mehmeduh n, koji se isticao profinjenim
melodramama, te Y. Gney, autor zapaenih drutveno angairanih, ali istodobno i
komercijalnih filmova. Od sred. 1970-ih broj je snimljenih filmova u padu, a uz preteito
komercijalnu produkciju, istiu se umjetniki ambicioznija ostvarenja Gneyevih bivih
asistenata Zekija ktena i erifa Grena potkraj 1970-ih i poetkom 1980-ih te, od 1990-
ih, najznaajnijega suvremenog turskog redatelja Nurija Bilega Ceylana, iji filmovi
asketskoga stila i egzistencijalistike tematike osvajaju mnogobrojne nagrade na
europskim festivalima. Uz Ceylana, istaknuti su redatelji slina profila Zeki Demirkubuz,
Semih Kaplanolu, zer Kzltan i Reha Erdem (svi su zapoeli reirati na prijelomu
stoljea). Takoer, od sredine 1990-ih njemaki redatelj Fatih Akn, sin turskih useljenika,
istie se filmovima o useljenikim sudbinama, dok u Italiji zapaeno reira turski
emigrant Ferzan zpetek.

PRAVNE NAPOMENE
Doputeno je koritenje ili citiranje pojedinih lanaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora. lanci se ne smiju objavljivati u tiskovnom ili
elektronikom obliku kao cjelovite i posebne publikacije bez pismene suglasnosti Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea.
Sva autorska prava zadrava Leksikografski zavod Miroslav Krlea.