Virginia Woolf-Gospoa Dalloway

Gospoa Dalloway ree da e sama kupiti cvijee.

Jer Lucy ima dosta drugog posla. Vrata e se skidati sa arki; dolaze
Rumpelmayerovi ljudi. A zatim, pomisli Clarissa Dalloway, kakvo jutro svjee
kao da je stvoreno za djecu na alu.
Kakva divota! Kakvo uranjanje! Jer tako joj se uvijek inilo kad je, uz lagano
cviljenje arki koje i sada moe uti, irom otvarala francuske prozore i uranjala u
isti zrak u Bourtonu. Kako je bio svje, kako miran, i naravno tii od ovoga, onaj
zrak u rano jutro; kao zapljus vala; poljubac vala; studen i otar a ipak (za djevojku
od osamnaest godina koliko ih je ona tada imala) svean, jer je osjeala, stojei
ondje kraj otvorena prozora, da se svakog trena neto strano mora dogoditi;
promatrajui cvijee, drvee s kojega se uzvijala para i vrane kako uzlijeu, padaju;
stojei i promatrajui sve dok Peter Walsh nije rekao: "Mata meu povrem?"
je li to bilo? "Meni su drai ljudi nego cvjetae"
je li to bilo? Valjda je to rekao za dorukom jednoga jutra kad je ona bila izala
na terasu Peter Walsh. Vraa se iz Indije za koji dan, u lipnju ili srpnju,
zaboravila je kada, jer njegova su pisma strano dosadna; ovjek pamti njegove
rijei; njegove oi, njegov depni noi, njegov osmijeh, njegovu mrzovolju i, kad
bezbroj drugih stvari posve iezne kako je to udno! nekoliko rijei poput
ovih o kupusu.
Ona se malo ukoi na rubu plonika, ekajui dok proe Durtnallov kamion.
Krasna ena, pomisli o njoj Scrape Purvis (poznavajui je kao to ovjek poznaje
ljude to ive u njegovu susjedstvu u Westminsteru); imala je u sebi neto ptije,
ojje, modrozeleno, lagano, ivahno, premda je prevalila pedesetu i jako osijedjela
poslije bolesti. Stajala je tu kao na grani, veoma uspravna, ekajui da prijee ulicu;
njega nije ni vidjela.
Jer kad netko ivi u Westminsteru koliko ve godina? vie od dvadeset,
osjea i u prometnoj guvi, ili kad se nou probudi, Clarissa to dobro zna, neki
osobit muk, ili sveanost; neku neopisivu stanku; neko zatije (ali to je moda zbog
njezina srca koje je, kau, oslabilo zbog gripe) prije nego to kucne Big Ben. Evo
ga! Razlijegnuo se. Najprije upozorenje, glazbeno; zatim ura, neopoziva. Olovni
krugovi se rastvaraju u zraku. Mi smo takve budale, pomisli ona prelazei ulicu
Victoria. Jer sam bog zna zato ga tako volimo, kako ga tako vidimo, snujui ga,
gradei ga oko sebe, ruei ga, stvarajui ga nanovo svakoga trenutka; ali i
posljednje zanemarene starice, najpotitenije od sve sirotinje to sjedi na kunom
pragu pijui svoju propast, ine to isto; njihov se sluaj ne moe rijeiti, ona je u to
uvjerena, nikakvim zakonima parlamenta upravo zbog toga razloga: one vole ivot.
U oima ljudi, u njihanju, koraanju i klipsanju; u tutnjavi i buci; u koijama,
automobilima, omnibusima, kamionima i sendvi--Ijudima to gmiu i ljuljaju se; u
limenoj glazbi i orguljicama; u
slavlju i brujanju i udnom visokom pjevu nekog aviona iznad grada je ono to ona
voli; ivot; London; ovaj lipanjski trenutak.
Jer je sredina lipnja. Rat je zavrio, osim za neke kao to je gospoda Foxcroft koja
se prole noi u ambasadi izjedala to je onaj krasni momak poginuo pa sada stari
dvorac mora pripasti nekom roaku; ili lady Bexborough koja je, kau, otvorila
neku dobrotvornu zabavu s brzojavom u ruci da je John, njezin miljenik, poginuo;
ali je zavrio; hvala bogu zavrio. Lipanj je. Kralj i kraljica su u Palai. I posvuda,
premda je jo tako rano, uje se toptanje, vrzmanje ponyja u propnju, lupkanje
tapova za kriket; Lords, Ascot, Ranelagh i sva druga takva mjesta1; zavijena u
meku mreu sivomodrog jutarnjeg zraka koji e ih, kako dan bude odmicao,
razotkrivati i na njihove ledine i igralita izvoditi poskokljive ponyje, kojima prednja
kopita tek dotiu tlo i oni ve skau, piahovite mladie i nasmijane djevojke u
prozirnom muselinu koje ak i sada, poto su proplesale cijelu no, izvode svoje
smijene vunaste pse u etnju; i sada ak, u ovaj sat, obzirne stare udovice
plemkinje izlijeu u svojim automobilima da obave tajanstvene poslove; i trgovci se
vrpolje u svojim izlozima s umjetnim nakitom i dijamantima, s draesnim starim
kopama zelene morske boje u okvirima iz osamnaestoga stoljea to napastuju
Amerikance (ali ovjek mora tedljivo gospodariti, ne kupovati nepromiljeno
stvari za Elizabeth), a ona e takoer, jer je to sa smijenom i vjernom strau
voljela i bila dio toga, budui da su joj preci bili dvorani neko u doba jednoga
Georgea, ona e takoer te iste noi btjesnuti i zasjati; priredit e svoje primanje.
Ali kako je to udno, kad je ula u Park, tiina; magla; zujanje; sretne patke polako
plivaju; guaste ptice se gegaju; a tko bi naiao leima okrenut zgradama
ministarstva,
1 Lords je najpoznatije igralite za kriket u Londonu; Ascot, u Berkshireu, je slavno
konjsko trkalite; Ranelagh je klub za polo i druge sportove. (Op. prev.)
89
veoma odmjereno, nosei slubenu torbu s utisnutim kraljevskim grbom, tko drugi
nego Hugh Whitbread; njezin stari prijatelj Hugh divni Hugh!
"Dobro jutro vam elim, Clarissa!" ree Hugh, prilino pretjerano, jer poznaju se
jo iz djetinjstva. "Kamo ste se zaputili?"
"Ja volim etnju po Londonu", ree gospoa Dalloway. "Zaista, to je bolje nego
etnja u prirodi."
Oni su tek stigli na alost da posjete lijenike. Drugi dolaze da vide izlobe;
da odu u operu; da izvedu svoje keri; obitelj Whitbread je dola "da posjeti
lijenike". Bezbroj puta Clarissa je pohodila Evelyn Whitbread u nekom ljeilitu.
Je li Evelyn opet bolesna? Evelyn se prilino slabo osjea, rekao je Hugh,
natuknuvi nekom vrstom mrgoenja ili nadimanja svog veoma pristalog,
muevnog, iznimno lijepog, savreno odjevenog tijela (on je uvijek gotovo
predobro obuen, ali vjerojatno mora biti, s obzirom na njegovu malu slubu na
dvoru) da njegova ena ima neke lake unutarnje bolesti, nita ozbiljno, to e
Clarissa Dalloway, kao stara prijateljica, potpuno razumjeti ne traei od njega da ih
navodi. Ah da, ona to razumije, naravno; kakva neugodnost; i osjea se veoma
sestrinski i u isto vrijeme udno svjesna svoga eira. To nije pravi eir za rano
jutro, je li tako? Jer ona se pred Hughom uvijek osjea, dok se on uurba-va,
podiui eir prilino napadno i uvjeravajui je da izgleda kao djevojka od
osamnaest godina, i da veeras naravno dolazi na njezino primanje, Evelyn to
bezuvjetno zahtijeva, samo e moda malo zakasniti nakon primanja u Palai kamo
mora odvesti jednog od Jimovih mladia uvijek se osjea pomalo kukavnom
pokraj Hugha; kao iparica; ali joj je drag, djelomino zato to ga oduvijek poznaje,
ali i misli da je u dobroj mjeri na svoju ruku, premda Richarda gotovo dovodi do
ludila,
WOOLF COSPODA DALLOWAY
a to se tie Petera Walsha, on joj do dana dananjega nije oprostio to joj se svia.
Mogia se sjetiti prizora za prizorom u Bourtonu Peter bijesan; Hugh mu
naravno nije bio premac ni u kom pogledu, ali opet nije bio ni savreni glupan
kako je Peter tvrdio; nije bio ni puki stalak za vlasulje. Kad je njegova stara mati
zaeljela da odustane od lova i da je odvede u Bath, on je to uinio, bez rijei; bio
je zaista nesebian, a to se tie govorkanja, kao to je to Peter inio, da nema srca,
mozga, da nema niega osim ponaanja i odgoja engleskog gentlemana, to je bila
samo najgora znaajka njenog dragog Petera; a on je znao biti nepodnoljiv; on je
znao biti nemogu; ali divan drug za etnju u jedno ovakvo jutro.
(Lipanj je izmamio svaki list na drveu. Majke iz Pimlicoa doje svoja eda. Poruke
se alju iz mornarice u admiralitet. ini se da ulica Arlington i Piccadilly
podgrijavaju i sam zrak u parku i lie mu podiu gorljivo, blistavo, na valovima
one boanske ivotnosti to je Clarissa voli. Plesati, jahati, ona sve to oboava.)
Jer mogli su biti razdvojeni stotinama godina, ona i Peter; ona nikada nije napisala
pismo, a njegova su bila suhoparna; ali iznenada bi je obuzelo: da je on sada sa
mnom, to bi rekao? neki dani, neki vidici vraali su joj ga blago, bez stare
gorine; to je moda bila nagrada to joj je stalo do ljudi; vratili su se usred St.
James parka jednoga lijepog jutra zaista su se vratili. Ali Peter koliko god bio
lijep dan, i drvee i trava, i djevojica u ruiastom Peter nikada nije vidio nita
od svega toga. Metnuo bi naoale, ako bi mu ona to rekla; pogledao bi. Njega je
zanimalo stanje svijeta; Wagner, Popeovo pjesnitvo, vjeito ljudski karakteri, i
nedostaci upravo njezine due. Kako ju je grdio! Kako su se svaali! Ona e se
udati za predsjednika vlade i stajati na vrhu nekog stubita; nazvao ju je savrenom
domaicom (ona
10 11
je zbog toga plakala u svojoj sobi), bila je stvorena za savrenu domaicu, rekao je.
Tako bi jo sada samu sebe zatekla kako se prepire u St. James parku, kako jo sada
tvrdi da je imala pravo i zaista je imala to se nije za nj udala. Jer u braku
mora biti malo slobode, malo nezavisnosti meu ljudskim biima koja iz dana u
dan ive zajedno u istoj kui; a Richard joj je to dao, i ona njemu. (Gdje je on
jutros, na primjer? Neki odbor, ona nikada ne pita koji.) Ali s Peterom se sve
moralo dijeliti; u sve se moralo ulaziti. A to je bilo nepodnoljivo; i kad je dolo do
one svae kraj izvora u umici, ona je morala prekinuti s njim ili bi se unitili, oboje
se upropastili, u to je bila uvjerena; premda je u sebi godinama nosila tugu, bol, kao
strijelu koja joj probada srce: a onda uas onoga trenutka kad joj je netko na
koncertu rekao da se on oenio enom koju je upoznao na brodu putujui u
Indiju! Nikada ona nee nita od toga zaboraviti. Hladna, bezduna, licemjerka,
tako ju je zvao. Nikada nije mogla pojmiti koliko mu je bilo stalo. Ali te Indijke su
valjda pojmile luckaste, zgodne, tanahne glupae. A ona je tratila svoje
saaljenje, jer on je posve sretan, uvjeravao ju je savreno sretan, iako nikada
nita nije uinio od onoga o emu su razgovarali; cio njegov ivot je promaaj. Jo
sada se ona zbog toga srdi.
Bila je stigla do ulaza u Park. Zaustavila se na trenutak, promatrajui omnibuse na
Piccadillvju.
Ona vie ni o kome na svijetu nee rei da je ovakav ili da je onakav. Osjeala se
veoma mladom; u isto vrijeme neizrecivo ostarjelom. U sve se zasijecala poput
noa; u isto vrijeme bila je izvan toga, i promatrala. Imala je trajan osjeaj, dok je
gledala taksije, da je izdvojena, izdvojena, daleko na puini i sama; oduvijek je
utjela da je veoma, veoma pogibeljno ivjeti ak jedan dan. Ne, ona nije mislila da
je pametna, ili da je osobito

iznimna. Kako je prola kroz ivot 5 ono malo mrvica znanja to im ga je dala
Fraulein Daniels, to nije mogla shvatiti. Nita ona nije znala; ni jezike, ni povijest;
rijetko koju knjigu sad ita, osim memoara u krevetu; ali to je ipak posvema
obuzima; sve ovo; taksiji u prolazu; i nee rei o Peteru, nee rei 0 sebi, ja sam
ovakva, ja sam onakva.
Njezin jedini dar je poznavanje ljudi gotovo po nagonu, razmiljala je krenuvi
dalje. Da je zatvorite u sobu s nekim, lea joj se nakostrijee kao u make; ili prede.
Dvorac Devonshire, dvorac Bath, kua s kakaduom od porculana, sve ih je ona
jednom vidjela rasvijetljene; i ostali su joj u pamenju Sylvia, Fred, Sally Seton
toliko mnotvo ljudi; i plesanje po cijele noi; i teretna kola koja su se mimo njih
vukla prema trnici; i vonja kui kroz Park. I sjea se da je jednom bacila shilling u
Serpentine. Ali svatko se sjea; sve to je ona voljela bilo je ovo, ovdje, sada, pred
njom; debela lady u taksiju. Zar je onda vano, pitala je samu sebe koraajui
prema ulici Bond, zar je onda vano to ona neizbjeno mora potpuno nestati; sve
ovo mora proslijediti bez nje; je li joj ao zbog toga; ili zar nije postalo utjeno
vjerovati da smrt sve okonava? ali u ulicama Londona, na plimi i oseci stvari,
ovdje, ondje, ona i dalje na neki nain ivi, Peter i dalje ivi, ive jedno u drugom,
jer je ona dio, to pouzdano zna, drvea kod kue; i one kue ondje, rune, kako
god bila nesuvislo nainjena u svakoj pojedinosti; dio ljudi koje nikada nije
upoznala; polegla kao magla izmeu ljudi koje je najbolje znala, koji su je podizali
na svoje grane kao to je viala da drvee die maglu, samo to se rasprostire sve
dalje i dalje, taj njezin ivot, ona sama. Ali o emu je to ona sanjarila dok je gledala
u izlog knjiare Hatchards? Sto je to pokuavala dozvati u pamenje? Kakvu sliku
bijele zore na selu, dok je itala iz irom otvorene knjige:
12 13
Ne boj se vie ege sunca - -
ni bjesova estoke zime.'2
Ovo kasno doba svjetskog iskustva ucijepilo je u sve njih, u mukarce i ene, vrelo
suza. Suze i boli; hrabrost i upornost; savreno pravedno i stoiko dranje. Sjetimo
se, na primjer, ene kojoj se ona najvie divi, lady Bexborough, dok je otvarala
dobrotvornu zabavu.
Bile su tu Jorrocksove etnje i razonode; bila je tu Sapunasta spuva i Memoari
gospoe Asquith i Lov na krupnu divlja u Nigeriji, sve irom otvoreno. Toliko je
tu mnogo knjiga bilo; ali nijedna koja bi bila ba prikladna da se odnese Evelyn
VVhitbread u ljeilite. Nita to bi posluilo da je zabavi i da toj neopisivo uveloj
enici, kad Clarissa bude ula, barem na trenutak dade srdaan izgled; prije nego
to se upuste u uobiajeni beskrajni razgovor o enskim bolestima. Koliko je to
eljela da ljudi zadovoljno izgledaju kad ona ulazi, pomisli Clarissa i okrenu se,
te krenu natrag prema ulici Bond, zlovoljna, jer je glupo imati druge izlike da se
uine neke stvari. Mnogo bi joj drae bilo da spada meu ljude poput Richarda koji
ine stvari zbog njih samih, dok ona, razmiljala je ekajui da prijee ulicu, svaku
drugu stvar ne ini jednostavno, ne zbog nje same; nego da navede ljude da
pomisle ovo ili ono; zna da je to savrena ludost (i napokon je taj policajac digao
ruku), jer se nikada nitko nije na to ni na sekundu obazreo. Oh, kad bi mogla
iznova poeti ivot! pomislila je zakoraivi na plonik, kad bi mogla bar drugaije
izgledati.
Htjela bi biti, prije svega, crnomanjasta kao lady Bexborough, s puti poput
stavljene koe i lijepim oima. Htjela bi biti, kao lady Bexborough, polagana i
dostojanstvena; prilino krupna;
2 Poetni stihovi pogrebne pjesme u Cymbelineu W. Shakespearea (IV in, II.
prizor). (Op. prev.)

upuena u politiku kao mukarac; s ljetnikovcem; veoma oplemenjena, veoma

iskrena. Umjesto toga stas joj je tanak kao tap; a lice smijeno i maleno, kljunasto
kao u ptice. Istina je da se dobro dri; i da su joj lijepe ruke i noge; i da se dobro
odijeva, drei na umu da malo troi. Ali esto joj se sada ini da to tijelo koje nosi
(zastala je da pogleda neku sliku holandske kole), sa svim svojim svojstvima, nije
nita uope nita. Obuzima je udan osjeaj da je nevidljiva; neprimjetljiva;
nepoznata; da vie nije udata, da sada nema vie djece, ve samo to zapanjujue i
prilino sveano odmicanje s ostalim svijetom, uz ulicu Bond, to postojanje kao
gospoa Dalloway; ak ni Clarissa vie; to postojanje kao gospoa Richarda
Dallowayja.
Ulica Bond ju je oaravala; ulica Bond u rano jutro u sezoni3; njezine leprave
zastave; njezine trgovine; nita kriavo; nita bljetavo; jedan smotak tweeda u
izlogu krojanice gdje je njezin otac kupovao odijela pedeset godina; nekoliko
bisera; losos na komadu leda.
"To je sve", ree ona gledajui trgovinu ribe. "To je sve", ponovi zastavi za
trenutak kraj izloga rukaviara gdje ste mogli, prije rata, kupiti gotovo savrene
rukavice. A njezin stari stric William znao je rei da se prava lady poznaje po
cipelama i rukavicama. On se bio jednog jutra usred rata prevrnuo u postelji. Bio je
rekao: "Svega mi je dosta". Rukavice i cipele; rukavice su njezina strast; ali njezina
vlastita ki, njezina Elizabeth, ni truna ne mari ni za jedne ni za druge.
Ni truna, razmiljala je produujui ulicom Bond prema trgovini u kojoj za nju
ostavljaju na stranu cvijee kad prireuje primanje. Elizabeth se zapravo najvie od
svega brine o svom psu. Sva je kua jutros mirisala na katran. Ipak, bolje i jadni
Grizzle
i Sezona (season), doba najivljeg kazalinog i drutvenog zbivanja u Londonu;
mjeseci svibanj, lipanj i srpanj. (Op. prev.)
14 15 .
i
nego gospoica Kilman; bolje teneak i katran i sve ostalo nego da sjedi zatvorena
u zaguljivoj spavaoj sobi s molitvenikom! Bolje je bilo to drugo, dolazilo joj je
da kae. Ali to je moda samo mijena, kao to je Richard rekao, kroz koju sve
djevojke prolaze. Moda se i zaljubila. Ali zato u gospoicu Kilman? s kojom se
naravno loe postupalo; ovjek to mora priznati, a Richard je rekao da je vrlo
sposobna, da ima pravi povijesni duh. U svakom sluaju one su nerazdruive, i
Elizabeth, njezina roena ki, odlazi na priest; a kako se oblai, kako se ponaa
prema ljudima koji dolaze na ruak, do toga joj nimalo nije stalo, jer ona iz iskustva
zna da zbog vjerskog zanosa ljudi postaju okorjeli (i zbog ideja); otupljuju im
osjeaji, jer gospoica Kilman bi sve uinila za Ruse, gladovala bi za Austrijance, ali
u privatnom ivotu druge zaista mui, tako je bezduna, obuena u zeleni kini
ogrta. Iz godine u godinu nosi taj ogrta; znoji se; nikada nije provela u sobi pet
minuta a da vas nije nagnala da osjetite njenu nadmonost, svoju bezvrijednost;
kako je ona siromana; kako ste vi bogati; kako ona ivi u sirotinjskoj etvrti bez
jastuka ili kreveta ili prostirke ili bilo ega, sva joj je dua zarala od one nepravde
to se u nju zarila, njezina otputanja iz kole za vrijeme rata ubogo, ogoreno,
nesretno stvorenje! Jer ovjek ne mrzi nju nego predodbu o njoj koja je bez
sumnje u sebe skupila mnogo toga to nije gospoica Kilman; koja je postala jedna
od onih utvara s kojima se ovjek bori po noi; jedna od onih utvara koje nas
zajau i isiu nam pola ivotne krvi, od gospodara i nasilnika; jer da je kocka
drugaije pala, da su crnci gore a ne bijelci, ona bi bez sumnje voljela gospoicu
Kilman! Ali ne u ovakvom svijetu. Ne.
Vrijealo ju je, meutim, to se u njoj koprca ta grozna neman! to uje kako
pucketaju granice i to osjea kako joj se kopita usauju u dubine one liem
obremenjene ume, due; to nikad nije posve mirna, ili posve sigurna, jer e se u
svakom
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
trenutku uzvrpoljiti ta nakaza, ta mrnja koja, osobito poslije njezine bolesti, ima
mo da je nagna da se osjeti izgrebenom, ranjenom u kraljenicu; zadaje joj fiziku
bol, i sav uitak u ljepoti, u prijateljstvu, u dobrostanju, u obljubljenosti i
ukraavanju svoga doma, uzdrmava, potresa i povija kao da je zaista neka nakaza
to ruje u korijenju, kao da cijeli oklop zadovoljstva nije nita drugo nego
samoljublje! ta mrnja!
Besmislica, besmislica! vikala je u sebi gurajui dvokrilna vrata na cvjearnici
Mulberry.
Pristupila je laka, visoka, veoma uspravna, da bi je smjesta pozdravila gospoica
Pym kvrgava lica, kojoj su ruke uvijek jako crvene, kao da su stajale u hladnoj vodi
s cvijeem.
Bilo je cvijea: kokotii, mirisni grahor, kite jorgovana; i karanfili, hrpe karanfila.
Bilo je rua; bilo je perunika. Ah da tako je udisala taj slatki miris zemaljskoga
vrta dok je stajala i razgovarala s gospoicom Pym koja joj duguje pomo i koja
misli da je ona dobra, jer bila je dobra prije toliko godina; veoma dobra, ali izgleda
starija, ove godine, dok s jedne na drugu stranu okree glavu meu perunikama i
ruama i bibavim grozdovima jorgovana napola zatvorenih oiju, uvlaei u se,
poslije uline buke, taj divan vonj, tu biranu svjeinu. A zatim, kad je otvorila oi,
kako su svjee izgledale rue, kao nabrano rublje isto iz praonice sloeno u
pletenim koarama; i mrki i ukoeni crveni karanfili uzdignute glave; i svi ti mirisni
grahori raireni u loncima, ljubiasti, snjenobijeli, blijedi kao da je veer i
djevojke u haljinama od muselina izlaze da beru mirisne grahore i rue, postoje
minuo predivan ljetni dan, sa svojim gotovo modrocrnim nebom, sa svojim
kokotiima, karanfilima, bijelim ljiljanima; bivalo je to u asu izmeu est i sedam
sati kad svaki cvijet rue, karanfili, perunike, ljiljani plamti; bijelo, ljubiasto,
crveno, tamno naranasto; svaki cvijet kao da sam od sebe gori,
16 17
blago, isto u magliastim lijehama; i koliko je voljela sivobijele none leptire koji
su stalno prolijetali, iznad vrtnog suncokreta, iznad veernjih velecvjetnih jaglaca!
I dok je poinjala ii s gospoicom Pym od vra do vra, birajui, besmislica,
besmislica, govorila je u sebi, sve blae i blae, kao da su ta ljepota, taj vonj, ta
boja, i gospoica Pym koja je voli, koja joj vjeruje, val kojemu doputa da je prelije
i da prekrije onu mrnju, onu neman, da je svu prekrije; i on ju je dizao sve vise i
vie kadli oh! pitolj pue vani na ulici!
"Uh, ti automobili", ree gospoica Pym, prilazei izlogu da pogleda, i vraajui se
i smijeei se u znak isprike ruku punih mirisnih grahora, kao da je za te
automobile, za te automobilske gume, samo ona kriva.
Silovit prasak zbog kojega je gospoa Dalloway poskoila a gospoica Pym prila
izlogu i ispriala se potekao je od automobila koji se zaustavio uz rub plonika
tono nasuprot izlogu cvjearnice Mulberry. Prolaznici, koji su naravno zastali i
promatrali, imali su tek toliko vremena da vide lice od zaista najvee vanosti na
biserno sivoj pozadini, prije nego to je neka muka ruka navukla zastor te se vie
nita nije moglo vidjeti osim biserno sive etvorine.
Ali je vijest odjednom poela kruiti od sredine ulice Bond do ulice Oxford na
jednu stranu, do parfumerije Atkinson na drugu, prolazei nevidljivo, neujno, kao
brz koprenast oblak po bregovima, padajui zaista s neim od iznenadne
ozbiljnosti i mirnoe oblaka na lica koja su sekundu prije toga bila potpuno
neslona. Ali sada ih je tajanstvenost dodirnula svojim krilom; uli su glas vlasti;
ulicom je lebdio duh religije s tvrdo zavezanim oima i iroko razjapljenim ustima.
Ali nitko nije znao ije je lice bilo vieno. Princa od Walesa, kraljice, predsjednika
vlade? ije je to lice bilo? Nitko nije znao.

Edgar J. Watkiss, s koturom olovnih cijevi oko ruke, ree ujno i aljivo, naravno, s
irskim naglaskom: "Automobil predsjednika vlade".
Septimus Warren Smith, koji nije mogao proi, uo ga je.
Septimus Warren Smith, star oko trideset godina, bljedolik, orlovskog nosa, sa
smeim cipelama i otrcanim kaputom, oiju boje ljenjaka punih one plaljivosti
od koje i potpuni neznanci postaju plaljivi. Svijet je uzmahnuo biem; gdje li e se
spustiti?
Sve se zaustavilo. Podrhtavanje automobilskih motora zvualo je kao bilo koje
nepravilno bubnja kroz cijelo tijelo. Sunce je postalo izvanredno vrue jer se
automobil zaustavio pred izlogom cvjearnice Mulberry; starije gospoe na
krovovima om-nibusa otvarale su svoje crne suncobrane; ovdje-ondje otvorio se
po koji zeleni i crveni suncobran uz lak prasak. Gospoa Dalloway, primaknuvi se
izlogu ruku punih slatkoga grahora, pogleda van s upitno napuenim sitnim
ruiastim licem. Svi su gledali onaj automobil. Septimus je gledao. Raznosai su
po-skakali s bicikla. A ondje je stajao automobil, s navuenim zastorima, a na njima
neka udnovata ara poput drveta, pomisli Septimus, i ovo postupno okupljanje
svega oko jednoga sredita pred njegovim oima, kao da je neki uas doao gotovo
na povrinu i spremao se da bukne u plamenove, stravilo ga je. Svijet se kolebao i
podrhtavao i prijetio da bukne u plamenove. Pa to ja zakrujem put, pomisli on.
Zar njega ne gledaju i na nj ne pokazuju prstom? Zar nije on oteao tu, urastao u
plonik, s nekom namjerom? Ali s kojom namjerom?
"Idemo dalje, Septimus", ree njegova supruga, mala ena krupnih oiju na
nezdravu iljastu licu; Talijanka.
Ali ni Lucrezia nije mogla odlijepiti oiju od automobila i uzorka u obliku drveta
na zastorima. Je li to kraljica unutra kraljica pola u kupovinu?
18 19
Voza, koji je neto otvarao, neto okretao, neto zatvarao, sjede za upravlja.
"Hajde", ree Lucrezia.
Ali njezin mu, jer oni su u braku ve etiri, pet godina, poskoi, krenu i Ijutito
ree: "U redu!", kao da ga je prekinula.
Ljudi jamano primjeuju; ljudi jamano vide. Ljudi, pomisli ona gledajui gomilu
koja je zurila u automobil; ti Englezi, sa svojom djecom i svojim konjima i svojom
odjeom, kojima se na neki nain divi; ali oni su sada "ljudi", jer Septimus je rekao:
"Ja u se ubiti"; strano je to rei. A recimo da su ga uli? Ona pogleda gomilu. U
pomo, u pomo! htjela je doviknuti mesarskim pomonicima i enama. U pomo!
Jo prole jeseni stajali su ona i Septimus na etalitu uz Temzu stisnuti pod jednim
ogrtaem i, kad je Septimus itao novine mjesto da razgovara, ona mu ih je
istrgnula i nasmijala se u lice starcu koji ih je gledao! Ali ovjek prikriva svoju
nesreu. Mora ga odvesti u neki park.
"Sad emo prijei ulicu", ree ona.
Imala je pravo na njegovu ruku, premda joj je pruana bez osjeaja. Njoj, koja je
tako jednostavna, tako neposredna, sa svega dvadeset i etiri godine, bez ijednog
prijatelja u Engleskoj, koja je zbog njega napustila Italiju, on je pruao komad
kosti.
Automobil s navuenim zastorima i izgledom neprobojne suzdranosti produio je
prema Piccadillvju; jo su u nj zurili, jo su se s obje strane ulice nabirala lica s istim
mranim dahom tovanja prema kraljici ili princu ili predsjedniku vlade, nitko nije
znao. To lice su samo jedanput vidjele tri osobe za nekoliko sekundi. ak je i spol
sada bio prijeporan. Ali nije moglo biti sumnje da je unutra sjedila visoka linost;
visoka linost je prolazila, skrita, ulicom Bond, udaljena tek podlanicu od obinih
ljudi koji su sada moda, po prvi i zadnji put, na dohvatu rijei
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
velianstva Engleske, tog neprolaznog znamena drave za koji e jednom znati
radoznali arheolozi to prosijavaju razvaline vremena, kad London bude travnata
istina a svi ti ljudi to ove srijede izjutra ure plonicima tek kosti s nekoliko
vjenanih prstenova pomijeanih s njihovim prahom i zlatnim ispunama
bezbrojnih gnjilih zubi. I tada e biti poznato lice u automobilu.
To je vjerojatno kraljica, pomisli gospoa Dalloway izlazei iz cvjearnice Mulberry
s cvijeem: kraljica. I za sekundu poprimi izraz krajnjeg dostojanstva stojei uz
izlog cvjearnice u suncu dok su korak od nje prolazila kola s navuenim
zastorima. Kraljica na putu u neku bolnicu; kraljica na otvorenju neke dobrotvorne
zabave, pomisli Clarissa.
Guva je bila strasna za to doba dana. Lords, Ascot, Hurlingham, to li se to zbilo?
udila se ona, jer ulica je bila zakrena. Britanski srednji stale, sjedei postrance na
krovovima omnibusa sa zaveljajima i kiobranima, da, ak u krznu na ovakav dan,
najsmjenije je neto, pomisli ona, najrazliitije od bilo ega to se moe zamisliti
da je ikada postojalo; i glavom kraljicu su zaustavili; glavom kraljica ne moe proi.
Clarissa je nepomino stajala na jednoj strani ulice Brook, sir John Buckhurst, stari
sudac, na drugoj, a automobil izmeu njih (sir John godinama kroji pravdu i voli
dobro odjevene ene), kad voza, nagnuvi se jedva lagano, ree ili pokaza neto
policajcu, koji pozdravi i podie ruku i trgnu glavom i skrenu omnibus u kraj te
automobil proe. On se polako i veoma tiho udalji.
Clarissa je pogodila; Clarissa je znala, naravno; ona je vidjela neto bijelo, arobno,
okruglo, u pratioevoj ruci, ploicu s napisanim imenom kraljice, princa od
Walesa, predsjednika vlade? koje je silom svoga sjaja proizalo sebi put (Clarissa
je gledala kako se kola smanjuju, nestaju), da zasja meu svijenjacima, bljetavim
zvijezdama, ukruenim grudima s hrastovim
20 21
liem, Hughom Whitbreadom i svim njegovim kolegama, engleskim
gentlemanima, noas u palai Buckingham. Ali i Clarissa prireuje primanje. Pa se
malo ukoi; tako e stajati na vrhu svog stubita.
Automobil je bio ieznuo, ali je ostavio za sobom lako mrekanje koje je plovilo
kroz trgovine rukavica i eira i kroz krojanice s obje strane ulice Bond. Trideset
sekundi sve su glave bile okrenute u istom smjeru prema izlozima. Birajui par
rukavica da budu do lakta ili iznad njega, utozelene ili bli-jedosive? gospoe
zastadoe; kad je izgovorena ta reenica neto se dogodilo. Neto tako beznaajno
u pojedinanim zam-jedbama da nikakav matematiki instrument, premda
sposoban da zabiljei potres u Kini, ne bi uhvatio titranje; ali u svojoj punoi ipak
strahovito i u svom posvemanjem doimanju uzbudljivo; jer u svim trgovinama
eira i krojanicama neznanci su se meusobno pogledali i pomislili na mrtve; na
zastavu; na carstvo. U jednoj krmi u pokrajnjoj ulici neki doseljenik je uvrijedio
kuu Windsor, to je dovelo do tekih rijei, do razbijenih pivskih aa, i do ope
lomljave koja je udno odjekivala preko puta u uima djevojaka dok su kupovale
bijelo rublje opiveno istim bijelim vrpcama za udaju. Jer povrinska
uznemirenost zbog automobila u prolazu zagrebala je tonui neto veoma duboko.
Klizei preko Piccadillyja, kola su skrenula niz ulicu St. James. Visoki ljudi, ljudi
snana tijela, dobro odjeveni ljudi s frakovima i bijelim kravatama i straga
zaeljanom kosom, koji su, zbog teko odgonetljivih razloga, stajali u isturenoj
verandi White s rukama na stranjim skutovima svojih kaputa i gledali napolje,
nagonski su zamijetili da prolazi visoka linost, te blijedo svjetlo besmrtne pojave
pade na njih kao to je palo na Clarissu Dalloway. Odjednom se oni jo vie
uspravie, i pomaknue ruke, i inilo se da su spremni poi za svoga vladara, ako
ustreba, i na topovske cijevi, kao to su to njihovi preci inili prije

njih. Bijela poprsja i mali stolovi u pozadini pokriveni primjercima Tatlera i

bocama soda-vode kao da su to potvrivali; kao da su prikazivali valovito ito i
vlasteoske dvorce Engleske; i odbijali krhki um automobilskih kotaa kao to
svodovi nekog trijema odbijaju jedan jedini glas te se tako proiri i postane zvonak
da moe ispuniti cijelu katedralu. Moll Pratt u alu sa svojim cvijeem na ploniku
poeljela je sve najbolje milom djeaku (to je sigurno princ od Walesa) i bila bi
bacila koliko vrijedi vr piva kitu rua na ulicu St. James od puke
bezbrinosti i sirotinjskoga nehaja da nije na sebi osjetila redarev pogled koji je
obeshrabrio podaniku vjernost stare Irkinje. Strae kod St. Jamesa pozdravie;
policajac kraljice Alexandre otpozdravi.
U meuvremenu mala se hrpa skupila kraj glavnog ulaza palae Buckingham.
Ravnoduno ali samosvjesno, listom ubogi ljudi, oni su ekali; gledali su palau na
kojoj je leprala zastava; gordu Victoriju na postolju, divei se njenim stepenastim
slapovima, njenim geranijima; izdvajali su sad ovaj sad onaj automobil na Mallu;
uzbuivali su se uzalud zbog graana koji su se vozikali; opozivali svoj zanos da im
ne zgasne dok su prolazila ova ili ona kola; i cijelo to vrijeme putali da im se
glasine gomilaju u ilama i nadrauju im ivce u bedrima pri pomisli da e ih
velianstvo pogledati; da e im se kraljica nakloniti; da e ih princ pozdraviti; pri
pomisli na rajski ivot to je milou Bojom podaren kraljevima; na dvorske
konjunike i duboko klanjanje; na kraljiinu staru kuu lutaka; na princezu Mary
udatu za Engleza, i na princa ah, na princa! koji udesno slici, kau, na starog
kralja Edwarda, ali je mnogo, mnogo vitkiji. Princ ivi u palai St. James; ali je
mogao ujutro naii da posjeti majku.
Tako je rekla Sarah Bletchley s dojenetom u naruju, lupkajui nogom gore-dolje
kao da se nalazi kraj svog ognjita u Pimlicou, ali nije skidala oiju s Malia, dok je
Emily Coates jurila pogledom po prozorima palae i mislila na slukinje, nebrojene
slukinje,
22 23
na spavae sobe, nebrojene spavae sobe. Pridruie se jedan stariji gospodin s
aberdeenskim terijerom i nekoliko nezaposlenih ljudi, gomila se povea. Maleni
gospodin Bowley, koji je stanovao u Albanvju i bio zapeaen kao knjiga kad se
radilo o najdubljim ivotnim korijenima, ali se mogao otpeatiti iznenada,
neprikladno, osjeajno, u ovakvim su mu prilikama uboge ene koje ekaju da
vide kako prolazi kraljica uboge ene, krasna djeica, siroad, udovice, rat
ah-ah! zaista bile oi pune suza. Lahor koji nikada nije tako toplo pirkao niz
Mali kroz trono drvee, mimo bronanih junaka, podie uzvijoreni stijeg u
britanskim grudima gospodina Bowleyja, i kad kola skrenue u Mali on skide eir i
zadra ga visoko dok su se kola primicala, dopustivi ubogim majkama iz Pimlicoa
da se guraju oko njega, i ostade veoma uspravan. Kola stigoe.
Odjednom gospoa Coates pogleda u nebo. Zvuk aviona zloslutno je parao ui
gomile. Gle, sizao je iznad drvea, isputajui za sobom bijeli dim koji se kovitlao i
uvijao, zapravo neto je pisao! risao je slova na nebu! Svi pogledae uvis.
Poto se strmoglavi, avion sunu uspravno gore, naini petlju, jurnu, propade, vinu
se, i to god je inio, kamo god je odlije-tao, za njim je treperila gusta namrekana
pruga bijelog dima koja se kovrala i isprepletala na nebu u obliku slova. Ali kojih
slova? Je li to bilo C? pa E, onda L? Samo su trenutak ona ostajala mirna; onda su
se micala i stapala i brisala se s neba, a avion je sve dalje jurio i ponovo, na drugom
kraju neba, poinjao ispisivati K i E, i moda Y?
"Blaxo", ree gospoa Coates drhtavim glasom punim strahopotovanja zurei
ravno uvis, a i njezino dijete, leei utegnuto i bijelo u njenu naruju, zurilo je
ravno uvis.
"Kreemo", promrlja gospoa Bletchley poput mjesearke. Drei savreno mirno
svoj eir u ruci, gospodin Bowley zurio
WOOLF GOSPOA DALLOWAV
je ravno uvis. Du cijelog Malla ljudi su stajali i gledali u nebo. Dok su oni gledali,
cio svijet je postao savreno tih, i jato galebova proletjele je nebom, najprije jedan
galeb na elu, zatim ostali, i u toj izvanrednoj tiini i miru, u toj bljedoi, u toj
istoi, zvona kucnue jedanaest puta i zvuk uminu gore meu galebovima.
Avion se okretao i jurio i obruavao se tono kako je elio, brzo, slobodno, poput
klizaa
"To je E", ree gospoa Bletchley ili poput plesaa
"To su toffee-karamele", promrmlja gospodin Bowley (a automobil proe kroz
ulazna vrata i nitko ga ne pogleda), i prestavi isputati dim, pohita sve dalje i dalje,
a dim se raspli-njavao i okupljao oko irokih bijelih obrisa oblaka.
Nije ga vie bilo; nestao je iza oblaka. Nikakva vie zvuka. Oblaci kojima su se
pripojila slova E, G ili L putovali su slobodno, kao da im je sueno da proputuju
od zapada do istoka sa zadatkom od najvee vanosti koji se nikada nee saznati, i
jamano je tako bilo sa zadatkom od najvee vanosti. Onda nenadano, kao to
vlak izlazi iz tunela, avion je ponovo izjurio iz oblaka, dok je zvuk parao ui svemu
svijetu na Mallu, u Green parku, na Piccadillyju, u ulici Regent, u Regent parku, i
pruga dima povijala se za njim, i on poe propadati i dizati se i pisati jedno slovo
za drugim ali koju je to rije pisao?
Lucrezia Warren Smith, sjedei kraj svog mua na klupi u glavnoj aleji Regent
parka, podie pogled.
"Vidi, vidi, Septimus!" kliknu ona. Jer doktor Holmes joj je rekao da svome muu
(kojemu nije nita ozbiljno, samo se malo loe osjea) svraa pozornost na stvari
izvan njega.
Ah, pomisli Septimus gledajui gore, oni mi alju znakove. Dodue, nisu to prave
rijeci; to jest, on jo nije mogao odgonetnuti taj jezik; ali bilo je dovoljno jasno, ta
ljepota, ta iznimna ljepota, i
24 25
suze mu navrijee na oi dok je gledao kako dimne rijei zamiru i rastapaju se na
nebu i padaju po njemu, u svom neiscrpivom milosru i nasmijanoj dobroti, jedan
obris za drugim u nezamislivoj ljepoti objavljujui svoju nakanu da e ga osuti, ni
zbog ega, zauvijek, samo zato to ih gleda, ljepotom, jo veom ljepotom! Suze se
skotrljae niz njegove obraze.
To je karamela; reklamiraju toffee-karamele, rekla je neka dadilja Reiji. Njih dvije
poee zajedno sricati t... o... f...
"K... R..." ree dadilja, i Septimus ju je uo kako izgovara "Ka Er" blizu njegova
uha, duboko, meko, kao blage orgulje, ali s nekom grubou u glasu kao u skakavca
koja je istanano gre-bala njegovu kraljenicu i trkom slala u njegov mozak zvune
valove koji su se sukobljavali i slamali. Zaista udesno otkrie da ljudski glas u
stanovitim atmosferskim uvjetima (jer ovjek mora biti znanstven, iznad svega
znanstven) moe u drveu probuditi ivot! Sreom Rezia metnu svoju strahovito
teku ruku na njegovo koljeno te ga otea, prikova, inae bi uzbuenje brijestova
koji se diu i padaju, diu se i padaju sa svim svojim planulim liem i bojom to
blijedi i tamni od modrine do zelenila podmukloga vala, kao perjanice na konjskim
glavama, kao perje na glavama gospoa, tako su se ponosno oni dizali i padali, tako
uzvieno, dovelo njega do ludila. Ali on nee poludjeti. On e sklopiti oi; on nee
vie gledati.
Ali oni su mu domahivali; lie je bilo ivo; drvee je bilo ivo. I budui da je lie
bilo milijunima vlakana povezano s njegovim tijelom, ondje na klupi, titralo je
njime gore-dolje; kad se opruala grana, i on je inio taj pokret. I vrapci koji su
leprali, uzlijetali i padali u nazupane vodoskoke bili su dio crtea; bijelo i modro,
isprugano crnim granama. Zvukovi su s umiljajem stvarali suzvuja; razmaci
izmeu njih bili su jednako znaajni kao i zvui. Neko je dijete plakalo: Daleko
daleko odjeknula je truba. Sve zajedno uzeto znailo je roenje nove religije
WOOLF GOSPOA DALLOWAV
"Septimus!" ree Rezia. On se naglo prenu. Ljudi to sigurno primjeuju.
"Proetat u se do vodoskoka i natrag", ree ona.
Jer vie nije mogla izdrati. Doktor Holmes moe govoriti da njemu nije nita. Bilo
bi joj mnogo drae daje mrtav! Nije mogla sjediti kraj njega kad je tako zurio i nije
vidio nju pa je sve bilo strano zbog njega; nebo i stablo, djeca koja se igraju, vuku
kolica, puu u zvidaljke, padaju; sve je bilo strano. A nee da se sam ubije; a ona
se nema komu povjeriti. "Septimus previe radi" to je sve to je mogla rei i
svojoj majci. Kad netko ljubi postaje usamljenik, mislila je. Nikomu se nije mogla
povjeriti, sada ak ni Septimusu; i pogledavi natrag, vidje ga kako sjedi u svom
otrcanom ogrtau sam, na klupi, pogrbljen, zagledan. I kukaviki je od ovjeka da
kae da e se ubiti, ali Septimus je bio u ratu; bio je hrabar; on vie nije bio
Septimus. Stavljala je ipkasti ovratnik. Stavljala je novi eir, a on to nikada nije
primjeivao; i bio je sretan bez nje. Nju nita ne bi moglo usreiti bez njega! Nita!
On je sebian. Takvi su mukarci. Jer on nije bolestan. Doktor Holmes je rekao da
njemu nije nita. Ona rairi prste na ruci ispred sebe. Gle! Vjenani prsten joj spada
tako je smravila. Ona je patnica ali se nikome ne moe povjeriti.
Daleko je Italija i bijele kue i soba u kojoj su sjedile njezine sestre i pravile eire, i
ulice svake veeri krcate ljudima koji eu, glasno se smiju, i nisu napola ivi kao
ovi ovdje, skutreni u invalidskim kolicima, zagledani u nekoliko cvjetova zabodenih
u lonie!
"Jer trebalo bi da vidite vrtove u Milanu", ree ona glasno. Ali kome?
Nikoga nije bilo. Rijei su joj se rasplinule. Tako se rasplinjuje raketa. Njezine iskre,
poto prokre put u no, predaju se njoj, mrak se sputa, slijeva se na obrise kua i
tornjeva; gole se
26 27
brdske padine smekavaju i uruavaju. Ali premda su sve te stvari nestale, no ih je
puna; liene boje, slijepih prozora, postoje jo stvarnije, pokazuju ono to isto
danje svjetlo ne uspijeva prenijeti nevolju i neizvjesnost stvari nagomilanih tu u
tmini; skutrenih zajedno u tmini; lienih olakanja to ga donosi zora kad, bijelei i
sivei zidove, osvjetljavajui svaku prozorsku plohu, diui maglu spolja,
pokazujui crvenosmee krave kako smireno pasu, sve jo jedanput iskiti za oi; i
sve opet postoji. Ja sam sama; ja sam sama! jauknu ona kraj vodoskoka u Regent
parku (zurei u kip Indijanca s kriem), kao to se moda u pono, kad se izgube
sve granice, zemlja vraa u svoj drevni oblik, kako su je Rimljani vidjeli kad su se
iskrcali, leei naoblaena, a brda nisu imala imena a rijeke nisu znale kamo
vijugaju takva je bila njezina tama; kadli odjednom, kao da je neki greben pred
njom izrastao i ona stala na nj, ree da je njegova ena, vjenana prije mnogo
godina u Milanu, njegova ena, i da nee nikada nikada rei da je on lud! Greben se
pre-vrnu i srui; a ona je padala padala. Jer on je otiao, pomisli ona otiao, kao
to je prijetio, da se ubije, da se baci pod teretna kola! Ali ne; tu je on; jo sjedi sam
na klupi, u svom otrcanom ogrtau, prekrienih nogu, zuri i govori na glas.
Ljudi ne smiju sjei stabla. Postoji bog. (On je biljeio takva otkria na poleinama
omotnica.) Promijenite svijet. Nitko ne ubija zbog mrnje. Obznanite to (zapisa
on). On prieka. Osluhnu, jedan vrabac stojei na ogradi preko puta zacvrkuta
Septimus, Septimus, etiri-pet puta za redom i nastavi, oteui note, pjevati ivahno
i prodorno grkim rijeima kako nema zloina, pa kad mu se pridrui drugi vrabac,
zapjevae oba rastegnutim i prodornim glasovima na grkom, s drvea na livadi
ivota onkraj rijeke gdje hode mrtvi, kako nema smrti.

Tu mu je ruka; tu mrtvi. Bijeli se oblici skupljaju iza ograde preko puta. Ali on se
ne usuuje pogledati. Evans je iza ograde!
"to kae?" ree Rezia iznenada, sjedajui kraj njega.
Opet ga prekidaju! Ona ga uvijek prekida.
Daleko od svijeta moraju otii daleko od svijeta, ree on (skoivi), upravo
onamo, gdje su stolice ispod stabla, gdje se duga padina parka sputa kao komad
zelene tkanine pod strop-nim platnom modrog i ruiastog dima visoko iznad
sebe, i gdje je bedem dalekih nepravilnih kua, ovijenih dimom, gdje promet bruji
u krugu, a zdesna tamnosmee ivotinje isteu duge vratove preko plotova
zoolokog vrta, lajui, urlajui. Tu su sjeli ispod jednog stabla.
"Vidi", preklinjala ga je upirui prstom u eticu djeaka koji su nosili tapove za
kriket, a jedan je povlaio noge, vrtio se na peti i povlaio noge, kao da glumi
klauna u nekom varijeteu.
"Vidi", preklinjala ga je, jer doktor Holmes joj je rekao da mu svraa pozornost na
stvarna zbivanja, da ide u varijete, da igra kriket to je prava igra, rekao je doktor
Holmes, krasna igra na otvorenom, prava igra za njezina mua.
"Vidi", ponavljala je ona.
Vidi, naloi mu nevidljivi, glas to je sada opio s njim koji je najvei od svega
ljudskog roda, Septimus, nedavno otet iz ivota u smrt, Gospod koji je doao da
obnovi drutvo, koji lei kao pokriva, kao snjena plahta to je tek sunce okrznu,
zauvijek neiscrpiv, patei zauvijek, ispata, vjeni patnik, ali on to nije htio, on je
stenjao i od sebe odbijao mahanjem ruke tu vjenu patnju, tu vjenu samou.
"Vidi", ponavljala je, jer on ne smije sam sa sobom glasno razgovarati van kue.
28 29
"Oh, vidi", zaklinjala ga je. Ali to se tu moglo vidjeti? Nekoliko ovaca. To je bilo
sve.
Gdje je stanica podzemne eljeznice kod Regent parka da li bi joj mogli rei
gdje je stanica podzemne eljeznice kod Regent parka htjela je znati Maisie
Johnson. Stigla je iz Edinburgha tek prije dva dana.
"Nije na ovoj strani onamo je!" uskliknu Rezia, odvraajui je, da ne bi vidjela
Septimusa.
Oboje udnovato izgledaju, pomisli Maisie Johnson. Sve je udnovato izgledalo.
Bila je prvi put u Londonu, dola da se zaposli kod strica u ulici Leadenhall, i dok
je sada ujutro prolazila Regent parkom, taj par na stolicama prilino ju je uplaio:
mlada je ena sliila na strankinju, mukarac je izgledao kao udak; tako kad bude
veoma stara jo e pamtiti i ponovo e jeati u njezinim uspomenama kako je
prolazila kroz Regent park jednoga lijepog ljetnog jutra prije pedeset godina. Jer
njoj je tek devetnaest godina i napokon je bilo na njezinu, dola je u London; i
kako je to sada udnovato, taj par koji je upitala za put, i mlada ena je skoila i
trgnula rukom, a mukarac on je uasno udaki izgledao; svaali su se, moda;
rastajali zauvijek, moda; neto se tu krilo, ona je znala; a sada sav taj svijet (jer ona
se vratila u glavnu aleju), kameniti bazeni, neprirodno cvijee, starci i starice,
invalidi veinom u kolicima sve je izgledalo, poslije Edinburgha, tako
udnovato. I Maisie Johnson, pridruujui se tom drutvu koje se lagano vuklo,
koje je mutno zurilo, koje je ljubio povjetarac dok su vjeverice sjedile na
granama i biskale se, jata vrabaca leprala za mrvicama, psi se bavili ogradama,
bavili se jedni drugima, a blagi topli zrak ih milovao i davao njihovom ukoenom
neiznenaenom pogledu s kojim su primali ivot neto hirovito i raznjeeno
Maisie Johnson je pouzdano osjetila da mora kriknuti! Oh! (jer onaj
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
mladi mukarac na stolici zaista ju je uplaio. Neto se ondje krilo, ona je to znala).
Uas! uas! htjela je kriknuti. (Napustila je roditelje; oni su je upozorili to e se
dogoditi.)
Zato nije ostala kod kue? plakala je uvrui kuglu na eljeznoj ogradi.
Ta djevojka, razmiljala je gospoa Dempster (koja je uvala korice kruha za
vjeverice i esto znala ruati u Regent parku), jo nita ne zna; i njoj se zaista inilo
da je bolje biti malo odluniji, malo skromniji, malo umjereniji u nadanjima. Percy
pije. Da, bolje je imati sina, pomisli gospoa Dempster. Ona je sve te tekoe
prola, i nije se mogla suzdrati da se ne nasmijei takvoj djevojci. Ti e se udati,
prilino si lijepa, pomisli gospoa Dempster. Udaj se, pomisli ona, i onda e
vidjeti. Oh, kuharice, i tako dalje. Svaki mukarac je na svoju ruku. Ali tko zna da li
bih bila ba tako izabrala da sam mogla znati, pomisli gospoa Dempster, i obuze
je elja da neto apne Maisie Johnson; da osjeti na namrekanoj koi svog
izlizanog starog lica poljubac saaljenja. Jer teak je to ivot bio, pomisli gospoa
Dempster. to mu sve nije dala? Rue mladosti; stas; i noge. (Ona podvue pod
suknju svoje kvrgave otekline.)
Rue, pomisli zajedljivo. Sve su to gluposti, draga moja. Jer zaista, kad se zbroji jelo
i pie i Ijubovanje, runi i lijepi dani, ivot nije samo pitanje rua, i jo k tome,
dopusti da ti reem, Carrie Dempster ne bi mijenjala svoju sudbinu ni s jednom
enom iz Kentish Towna! Ali, preklinjala je, saalite se. Saalite se, zbog izgubljenih
rua. Saaljenja je iskala od Maisie Johnson, stojei kraj lijeha zumbula.
Ah, pa taj avion! Zar gospoda Dempster oduvijek ne ezne da vidi strane zemlje?
Ima neaka, misionara. Avion se vinu i jurnu. Uvijek je odlazila na more u
Margateu, ne gubei kopna s vidika,
30 31
ali nije podnosila ene koje se plae vode. Avion zaokrui i propade. Njoj se
eludac die u grlo. Opet gore. U njemu je neko krasno mlado mome, nagaala je
gospoa Dempster, a avion je odlazio sve dalje i dalje, nestajui brzo, sve dalje i
dalje je jurio: uzdizao se nad Greenwich i sve one jarbole; nad mali otok sivih
crkava, St. Paul i druge, dok se s obiju strana Londona ne raire polja i mrke smee
ume gdje pustolovni drozdovi, smjelo skakuui, hitro zvjerajui, grabe pua i
njime udaraju o kamen, jedanput, dvaput, triput.
Sve dalje i dalje avion je jurio, dok od njega nije ostalo nita osim svijetle iskre;
stremljenje; sabranost; znamen (tako se to inilo gospodinu Bentleyju koji je
silovito ravnao svoju traku tratine u Greenwichu) ovjekove due; njegove
odlunosti, mislio je gospodin Bentley vrtei se oko cedrova stabla, da umakne iz
svoga tijela, dalje od svoje kue, uz pomo misli, Einsteina, umovanja, matematike,
Mendelove teorije avion je jurio daleko.
Zatim, dok je neki odrpan ovjek skitnikog izgleda s konatom torbom stajao na
stubama katedrale St. Paul i oklijevao, jer kakva je utjeha unutra, kakav silan doek,
koliko grobnica sa stjegovima to se nad njima lepraju, znacima pobjeda ne nad
vojskama, nego nad, pomisli on, tim kunim duhom traenja istine zbog kojega
sam trenutno bez zaposlenja, i k tome jo, katedrala nudi drutvo, pomisli on,
poziva vas u lanstvo jednoga bratstva; njemu pripadaju veliki ljudi; muenici su za
nj umirali; zato ne ui, pomisli on, metnuti tu konatu torbu nabijenu lecima pred
oltar, kri, znamenje neega to se vinulo onkraj iskanja i traenja i meusobnog
sudaranja rijei i postalo goli duh, bestjelesno, sablasno zato ne ui? pomisli
on, i dok je oklijevao avion je nadlijetao Ludgate Circus.
WOOL F GOSPOA DALLOWAY |_
Bio je udan; bio je tih. Nikakva se zvuka nije ulo iznad gradske buke. inilo se da
nitko njim ne upravlja; da leti po svojoj slobodnoj volji. I sada, uzvijajui se sve
vie, ravno uvis, poput neega to se propinje u zanosu, u istom ushitu, isputao
je iza sebe bijeli dim koji se kovrao i ispisivao T i O i F.
"to to promatraju?" ree Clarissa Dalloway slukinji koja joj je otvorila vrata.
Kuno predvorje bilo je hladno kao podrum. Gospoa Dalloway prinese ruku k
oima, i im je slukinja zatvorila vrata, i ona ula utanjc sukanja na Lucy, osjetila
se kao redovnica koja je napustila svijet i uti kako se oko nje ovijaju poznate
koprene i otpijevanje na stare molitve. Kuharica je zvidala u kuhinji. ula je
lupkanje pisaega stroja. To je njezin ivot, i naginjui glavu nad stol u predvorju,
ona se povi pod tim utjecajem, outje se blagoslovljenom i oienom, govorei
samoj sebi, dok je uzimala podsjetnik s telefonskom porukom na njemu, kako su
takvi trenuci pupoljci na stablu ivota, oni su cvjetovi u tami, pomisli (kao da je
neka ljupka rua procvjetala samo za njezine oi); ni na as nije ona povjerovala u
Boga; ali tim vie, mislila je uzimajui podsjetnik, ovjek se mora u svakodnevnom
ivotu oduivati slugama, da, psima i kanarincima, iznad svega svom muu
Richardu koji je temelj svega toga veselih glasova, zelenih odsjaja, kuharice ak i
kad zvidi, jer gospoa Walker je Irkinja i zvidi povazdan ovjek se mora
oduivati iz toga tajnog spremita iznimnih trenutaka, mislila je podiui
podsjetnik, dok je Lucy stajala kraj nje, pokuavajui da objasni kako je
"Gospodin Dalloway, gospoo "
Clarissa proita na telefonskom podsjetniku: "Lady Bruton eli znati da li e
gospodin Dalloway danas doi k njoj na ruak".
"Gospodin Dalloway mi je rekao, gospoo, da vam reem da e vani ruati."
32 33
"Ah'." ree Clarissa, a Lucy prema oekivanju podijeli s njom razoaranje (ali ne
bol); osjeti njihovo meusobno slaganje; shvati nagovjetaj; pomisli kako gospoda
vole; s mirnoom pozlati svoju budunost; i uzevi suncobran gospoe Dalloway,
ponese ga kao sveto oruje koje baca neka boica, poto se asno ponijela na
bojnom polju, i poloi ga na stalakza kiobrane.
"Ne boj se vie", ree Clarissa. Ne boj se vise ege sunca; jer udarac kojim je lady
Bruton pozivala na ruak Richarda bez nje prouzroio je trenutak u kojemu je ona
poela drhtati, kao to biljka na rijenom dnu osjea udar vesla u prolazu i dre:
tako se ona zanjihala: tako je ona zadrhtala.
Millicent Bruton, o kojoj se govorilo da prireuje izvanredno zabavne rukove, nju
nije pozvala. Nije nju mogla nikakva prosta ljubomora odijeliti od Richarda. Ali je
strahovala od samog vremena, a na licu lady Bruton, kao da je ono sunanik
uklesan u beutnu stijenu, itala je iezavanje ivota; kako se iz godine u godinu
njezin dio srezuje; kako je preostali okrajak malo sposoban da se dulje rastee, da
upija, kao u mladenakim godinama, boje, soli, zvukove postojanja, tako da je
ispunjavala sobu u koju je ulazila, i esto osjeala, dok bi u trenutku oklijevanja
zastala na pragu svog salona, neku istananu napetost kakva moda prome
ronioca prije skoka dok se more tamni i rasvjetljuje pod njim, a valovi koji prijete
da e se razbiti, ali im se samo njeno rastvori povrina, valjaju i zaklanjaju i im se
pre-vrnu prekrivaju alge sedefom.
Ona odloi podsjetnik na stol u predvorju. Poe se polako penjati uza stube, s
rukom na ogradi, kao da je upravo napustila zabavu gdje joj se sad u ovom
prijatelju sad u onom odraavalo lice, glas; kao da je zatvorila vrata i izala i ostala
sama, usamljeni lik protiv grozne noi, ili pak, da budemo toni, protiv ukoena
pogleda ovoga trijeznog lipanjskog jutra; blagog od
WOOLF GOSPODA DALLOWAY L
rumeni ruinih latica za nekoga, ona je spoznala, osjetila je to, dok je oklijevala kraj
otvorena stubinog prozora kroz koji je ulazilo lupkanje rebrenica, lajanje pasa,
ulazilo, pomisli ona osjetivi naglo da je smeurana, ostarjela, usahlih grudi,
buanje, nadimanje, cvjetanje dana, van kue, van prozora, van njezina tijela i
mozga koji je sada izdaje budui da lady Bruton, o kojoj se govorilo da prireuje
izvanredno zabavne rukove, nju nije pozvala.
Kao redovnica koja se povlai, ili dijete koje istrauje neku kulu, ona se pope uza
stube, zastade kraj prozora, ue u kupaonicu. Eto zelenoga linoleuma i slavine koja
kapa. Eto praznine oko srca ivota; soba u potkrovlju. ene moraju skinuti svoje
bogato ruho. U podne se moraju svui. Ona probode jastui za igle i odloi svoj
pernati uti eir na krevet. Plahte su bile iste, vrsto zategnute u irokoj bijeloj
pruzi sjedne strane na drugu. Sve ua i ua bit e njezina postelja. Svijea je bila
napola dogorjela, a ona je proitala dobar dio Memoara baruna Marbota. Do kasne
noi itala je o povlaenju iz Moskve. Jer Donji dom je tako dugo zasjedao da je
Richard zahtijevao, poslije njezine bolesti, da ona mora spavati bez uznemiravanja.
I zaista njoj je bilo drae itati o povlaenju iz Moskve. On je to znao. I tako je
soba bila u potkrovlju; i uzak krevet; i dok je tu leala itajui, jer je loe spavala,
nije se mogla otresti dojma djevianstva sauvanog i poslije poroaja koje se uz nju
pripijalo kao plahta. Uza svu ljupkost u djevojatvu, odjednom bi naiao trenutak
kao na primjer na rijeci ispod ume kod Clievedena kad bi ga kroz neko
stezanje toga hladnog duha izdala. Pa poslije u Carigradu, pa opet i opet. Ona je
mogla vidjeti to joj nedostaje. Nije to bila ljepota; nije to bio duh. Bilo je to neto
sredinje to se proimalo; neto topio to je razbijalo povrine i uzbuivalo hladni
dodir mukarca i ene, ili samih ena. Jer to je ona mogla mutno zamijetiti. Zbog
toga se srdila, osjeala neku kolebljivost primljenu
34 35
bog zna gdje ili, kako je slutila, poslanu od Prirode (koja je nepromjenjivo mudra);
ipak katkada se nije mogla oduprijeti da ne popusti arima neke ene, ne djevojke,
ene koja joj ispovijeda, kao to su joj to one esto inile, neku nepriliku, neku
ludost. Pa bilo to zbog saaljenja, ili zbog njihove ljepote, ili zato to je ona bila
starija, ili zbog neke sluajnosti kao to je neki lak miris, ili violina u susjedstvu
(tako je udnovata mo zvukova u stanovitim trenucima), ona je tada bez sumnje
osjeala ono to mukarci osjeaju. Samo za trenutak; ali to je bilo dovoljno. Bilo je
to iznenadno otkrivenje, preljev poput rumenila koje netko pokuava suzbiti a
zatim, kad se ono rasprostre, poputa njegovu irenju i hita do najdaljeg ruba gdje
trepti i osjea da mu se svijet blii, nabrekao od nekog zapanjujueg znaaja, nekog
zanosnog tlaka, koji mu kidaju tanku kou i ikljaju i istjeu s izvanrednim
olakanjem preko pukotina i rana. Tada, u tom asu, ona bi vidjela svjetlost;
zapaljenu ibicu u afranu; gotovo izraen unutarnji smisao. Ali blisko se povlailo;
tvrdoa je nestajala. Trenutak je proao. Takvim su se trenucima (i sa enama)
suprotstavljali (dok je odlagala svoj eir) krevet i barun Marbot i napola dogorjela
svijea. Dok je budna leala, pod je kripao; rasvijetljena se kua iznenada mraila,
a ako bi podigla glavu mogla je upravo uti kljocaj ruice to ju je to je mogue
blae isputao Richard koji se uljao uza stube u arapama, a zatim je, svaki drugi
put, isputao termofor i psovao! Kako se ona smijala!
Ali to pitanje ljubavi (pomisli ona odlaui ogrta), to zaljubljivanje u ene. Na
primjer Sally Seton; njezini nekadanji odnosi sa Sally Seton. Zar to nije bila, na
koncu konca, ljubav?
Sjedila je na podu to je bio njezin prvi dojam o Sally sjedila je na podu
obgrlivi rukama koljena i puila cigaretu. Gdje li je to moglo biti? Kod
Manningovih? Kod Kinloch-Jone-sovih? Na nekom primanju (nije pouzdano znala
gdje), jer se tono sjeala kako je rekla mukarcu s kojim je bila: "Tko je to?"
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
I on joj je rekao, i dodao da se njezini roditelji ne slau (kako ju je to zapanjilo
da se neiji roditelji mogu svadati!). Ali cijele te veeri ona nije mogla skinuti oka sa
Sally. Bila je to izvanredna ljepota one vrste kojoj se najvie divila, crnka, krupnih
oiju, s onim svojstvom zbog kojega je, jer ga ona sama nije imala, uvijek bila
zavidna s nekakvom ravnodunou, kao da je mogla bilo to rei, bilo to
uiniti; sa svojstvom koje je mnogo obinije u strankinja nego u Engleskinja. Sally
je stalno govorila da u njezinim ilama ima francuske krvi, neki joj je predak bio za
Marie Antoinette, glava mu je odrubljena, ostavio je prsten s rubinom. Moda
onog ljeta kad je dola da ostane u Bourtonu, uavi sasvim neoekivano bez
pennyja u depu, jedne noi poslije veere, i uzrujavi jadnu tetku Helenu do te
mjere da joj ona nikada nije oprostila. U kui je bila izbila strana svaa. Ona
doslovno nije imala ni pennyja te noi kad je dola k njima bila je zaloila kopu
da doputuje. Pobjegla je u provali bijesa. Prosjedile su cijelu no u razgovoru. Sally
ju je navela da osjeti, po prvi put, koliko je bio spokojan ivot u Bourtonu. Nita
ona nije znala o seksu, nita o drutvenim problemima. Vidjela je jednom nekog
starca koji je u polju na mjestu umro, vidjela je krave odmah poslije telenja. Ali
tetka Helena nikad nije voljela ni o emu raspravljati (kad joj je Sally dala knjigu
VVilliama Morrisa, morala ju je zamotati u pakpapir). Tako su prosjedile sate i sate,
razgovarajui u njenoj spavaoj sobi na najgornjem katu, razgovarajui o ivotu,
kako e preurediti svijet. Kanile su osnovati drutvo za ukinue privatnoga
vlasnitva, i zaista su bile napisale jedno pismo, premda ga nisu nikamo poslale.
Ideje je davala Sally, naravno; ali vrlo brzo se i ona jednako zanosila itala je
Platona u krevetu prije doruka, itala je Morrisa, satima je itala Shelleyja.
Sally je zapanjivala svojim utjecajem, svojom nadarenou, svojom linou.
Postupala je na svoj nain s cvijeem, na primjer.
U Bourtonu su uvijek imali male ukipljene vaze du cijeloga stola. Sally je izala,
nabrala trandovilja, georgina svakakva cvijea koje se nikad nije vidjelo zajedno
odsjekla im glave i metnula ih da plivaju na vodi u zdjelama. Uinak je bio
izvanredan pri dolasku na veeru u suton. (Naravno, tetka Helena je mislila da
je nastrano tako postupati s cvijeem.) Onda je zaboravila spuvu, i cijelim
hodnikom protrala gola. Ona mrzovoljna stara slukinja, Ellen Atkins, bila se
ushodala gunajui: "A daje netko od gospode vidio?" Zaista je ona sablanjavala
ljude. Bila je neuredna, govorio je tata.
udna je bila, kad se pogleda unatrag, ta istoa, ta cjelovitost njezinih osjeaja
prema Sally. Nisu bili nalik na osjeaje prema mukarcu. Bili su posve nesebini, i k
tome, imali su neko svojstvo koje je moglo opstojati samo izmeu ena, izmeu
tek odraslih ena. Bilo je u tome neega zatitnikoga, s njezine strane; nicalo je iz
svijesti o zajednikom savezu, iz nasluivanja neega to je bilo na putu da ih
razdvoji (o udaji su uvijek govorile kao o katastrofi), to je dovelo do tog vitetva,
do tog zatitnikog osjeaja koji je mnogo vie bio istaknut kod nje nego kod Sally.
Jer tih je dana ona bila potpuno bezobzirna; inila je najlue stvari od obijesti;
vozila je bicikl po ogradi na terasi; puila je cigare. Bila je budalasta, veoma
budalasta. Ali njezine su drai bile neodoljive, bar za nju, tako da se mogla jo
vidjeti kako stoji u svojoj spavaoj sobi na gornjem katu drei vr vrue vode u
rukama i glasno govori: "Ona je pod ovim krovom... Ona je pod ovim krovom!"
Ne, te joj rijei sada nisu apsolutno nita znaile. Nije mogla prizvati ak ni jeku
svog nekadanjeg osjeanja. Ali se mogla prisjetiti kako se ledila od uzbuenja i
eljala u nekoj vrsti zanosa {sad joj se stari osjeaji poee vraati, dok je vadila
ukosnice, odlagala ih na toaletni stoli, poinjala ureivati kosu),
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
a vrane su lepetale gore-dolje u ruiastom veernjem svjetlu, i oblaila se, i silazila
niza stube, i prolazei predvorjem osjeala "kad bi sad trebalo mrijeti, sad bi to
najsretnije bilo".'1 To je bilo njezino osjeanje Othellovo osjeanje, i ona ga je
osjeala, u to je bila uvjerena, onako jako kako je Shakespeare mislio da ga Othello
treba osjeati, sve zato to je silazila na veeru u bijeloj haljini da se sretne sa Sally
Seton!
Nosila je haljinu od prozirne ruiaste tkanine zar je to bilo mogue? U svakom
sluaju, izgledala je sva svijetla, plamena, kao neka ptica ili balon koji je uletio,
zapeo naas za kupinu. Ali nita nije tako udno kad je netko zaljubljen fa to je to
bilo osim zaljubljenosti?) kao potpuna ravnodunost drugih ljudi. Tetka Helena je
jednostavno nestajala poslije veere; tata je itao novine. Peter Walsh je mogao biti
tu, i stara gospoica Cummings; Joseph Breitkopf je svakako bio, jer on je dolazio
svakog ljeta, jadni starac, na tjedne i tjedne, i pravio se da s njom ita njemaki, a
zapravo je svirao klavir i pjevao Brahmsa bez imalo glasa.
Sve je to bila samo pozadina za Sally. Stajala je kraj kamina razgovarajui, onim
lijepim glasom zbog kojega je sve to bi rekla zvualo kao milovanje, s tatom
kojega je i protiv njegove volje poela privlaiti (nikako nije mogao zaboraviti to
joj je posudio jednu od svojih knjiga i poslije je naao mokru na terasi), kad li
iznenada ree: "Sramota je to sjedimo u kui!" i svi su izali na terasu i etali gore-
dolje. Peter Walsh i Joseph Breitkopf su nastavili o Wagneru. Ona i Sally malo su
zaostale. Tada je doao najdivniji trenutak cijelog njezina ivota, kad su prolazile
pokraj kamene urne s cvijeem. Sally je stala; otrgnula jedan cvijet; i nju poljubila u
usta. Sav svijet je mogao propasti! Ostali su
4 Navod iz Shakespeareova Othella fit. in, I. prizor). (Op. prev.)
ieznuli; ona je bila sama sa Sally. I osjeala je da je dobila dar, zamotan, i da joj je
reeno da ga samo uva, da ga ne pogleda dijamant, neto beskrajno
dragocjeno, zamotano, to je ona, dok su etale (gore-dolje, gore-dolje), odmotala,
ili je bljetavilo proeglo, otkrivenje, vjerski zanos! kad se pred njima naoe
stari Joseph i Peter:
"Brojite zvijezde" ree Peter.
Bilo je to kao kad netko licem naleti na granitni zid u mraku! Bilo je neugodno;
bilo je uasno!
Ne za nju. Ona je samo osjetila kako se sa Sally ve nemilo postupa, kako je mue;
osjetila je njegovo neprijateljstvo; njegovu ljubomoru; njegovu odlunost da
provali u njihovo drugarstvo. Sve je to ona vidjela kao to netko vidi krajolik pri
blijesku munje i Sally (nikad joj se toliko nije divila!) kako neporaena hrabro
prelazi preko toga. Ona se smijala. Navela je starog Josepha da joj nabraja imena
zvijezda, to je on drage volje inio veoma ozbiljno. Stajala je tu: sluala je. ula je
imena zvijezda.
"Oh, uas!" ree ona sama sebi, kao da je sve to vrijeme znala da e neto
prekinuti, zagorati njezin trenutak sree.
Ipak, koliko je mnogo dugovala Peteru VValshu kasnije. Kad god bi na nj
pomislila, zbog neega bi pomislila na njihove prepirke jer je tako mnogo eljela
da on o njoj ima dobro miljenje, moda. Dugovala mu je neke rijei:
"sentimentalno", "civilizirano"; pojavljivale su se svakoga dana njezina ivota kao
da ju je on zatiivao. Neka knjiga je bila sentimentalna; neki stav prema ivotu
sentimentalan. "Sentimentalna" je moda i ona bila mislei na prolost. to li e on
misliti, pitala se, kad se vrati ?
Da je ostarjela? Hoe li to rei, ili e ga vidjeti kako misli, kad se vrati, da je
ostarjela? Istina je. Poslije bolesti gotovo je posve osijedjela.
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
Dok je stavljala kopu na stol, iznenada ju je uhvatio gr, kao da su, dok je
sanjarila, ledene pande uvrebale priliku da se u nju zariju. Jo ona nije stara.
Upravo je ula u svoju pedeset i drugu godinu. Njezini su mjeseci i mjeseci jo
netaknuti. Lipanj, srpanj, kolovoz! Svaki od njih ostao je jo gotovo itav, i kao da
hvata kap u padu, Clarissa (prilazei toaletnom stoliu) zaroni u samo srce
trenutka, probode ga, eto trenutak toga lipanjskog jutra na kojemu je bio
pritisak svih drugih jutara, videi zrcalo, toaletni stoli, i sve boice nanovo,
skupljajui svu sebe u jednu toku (dok je gledala u zrcalo), videi to njeno lice
ene koja se spremala da te iste noi priredi primanje; Clarisse Dalloway; same
sebe.
Koliko li je milijuna puta ona vidjela svoje lice, i uvijek s istim stezanjem! Puila je
usne kad se gledala u zrcalu. To je inila zato da svoje lice usmjeri. Takva je bila
ona usmjerena; poput strijele; odluna. Takva je bila ona kad je neki napor, neki
poziv upuen njoj da bude ono to jest, skupljao zajedno te dijelove za koje je
samo ona znala kako su razliiti, kako nespojivi i kako su sloeni tako samo za
svijet u jedno sredite, jedan dijamant, jednu enu koja je sjedila u svom salonu i
predstavljala sastajalite, bez sumnje ozraenje neijih sumornih ivota, utoite za
usamljene, moda; ona je pomagala mladim ljudima, bili su joj zahvalni; pokuavala
je da bude uvijek ista, ne pokazujui nikada ni truna od svih svojih drugih znaajki
greaka, ljubomora, tatina, sumnji, kao ta o lady Bruton koja je nije pozvala na
ruak; stoje, pomisli ona (poeljavi napokon kosu), do krajnosti podlo! Ali, gdje
joj je haljina?
Njezina veernja odjea visila je u ormaru. Clarissa, zaronivi ruke u mekou,
njeno skide zelenu haljinu i prinese je prozoru. Bila ju je zaderala. Netko joj je bio
stao na suknju. Bila je osjetila na primanju u Ambasadi kako poputa gore meu
naborima. Pri umjetnoj svjetlosti zelena je boja blistala, ali sada se na suncu
40 41
gubila. Zakrpat e je sama. Slukinje su imale previe posla. Veeras e je obui.
Snijet e svoj svileni konac, svoje kare, svoj to ono jo? svoj naprstak,
naravno, dolje u salon, jer mora jo i pisati, i openito prigledati da stvari budu
manje-vie u redu.
udnovato, pomisli ona, zastavi na odmoritu, i pribirui onaj dijamantni oblik,
onu jedinstvenu osobu, udnovato kako gospodarica poznaje pravi trenutak, pravo
raspoloenje svoje kue! Slabani zvukovi penjali su se u zavojnicama uz stubite;
ukanje otiraa; lupkanje; kucanje; glasnoa kad su se otvorila ulazna vrata; glas
koji ponavlja poruku u podrumu; zvek srebrnog posluavnika; isto srebro za
primanje. Sve je bilo za primanje.
(I Lucy, uavi u salon s ispruenim srebrnim posluavnikom, postavi divovske
svijenjake na policu kamina, srebrnu koaru u sredinu, okrenu kristalne delfine
prema zidnom satu. Toliki e doi; stajat e; razgovarat e onim usiljenim
glasovima koje je ona znala oponaati, dame i gospoda. Od sviju, njezina je
gospodarica bila najljupkija gospodarica srebrnine, rublja, porculana, jer su joj
sunce, srebrnina, vrata skinuta sa arki, Rumpelmayerovi ljudi, ostavljali dojam, dok
je odlagala no za papir na stol s intarzijama, neeg savrenog. Gledajte! Gledajte!
ree ona, obraajui se svojim starim prijateljicama iz pekarnice gdje joj je bila prva
sluba u Caterhamu, zirkajui u zrcalo. Bila je lady Angela, pratilja princeze Mary,
kad je ula gospoda Dalloway.)
"Oh, Lucy", ree ona, "ta srebrnina krasno izgleda!"
"A kako", ree ona, okrenuvi kristalnog delfina u ravan poloaj, "kako vam se
sino svidio komad?" "Oh, one su morale otii prije svretka!" ree ona. "Morale
su se vratiti do deset!" ree ona. "I tako ne znaju to se dogodilo", ree ona. "To je
prava teta", ree ona (jer njezina je posluga ostajala due, ako
je zamoli). "To je ba runo, ree ona, i uze stari izlizani jastuk sa sredine sofe i
metnu ga na ruke Lucy i lagano je gurnu i uzviknu:
"Nosite to! Dajte to gospoi Walker i pozdravite je u moje ime! Nosite to!"
uzviknula je.
A Lucy zastade na vratima salona, drei jastuk, i ree, veoma stidljivo,
porumenjevi malo, zar ne bi ona mogla popraviti tu haljinu.
Ali, ree gospoa Dalloway, ona ve ima pune ruke posla, sasvim dovoljno svojih
briga i bez toga.
"Ali, hvala vam, Lucy, oh, hvala vam", ree gospoa Dalloway, i hvala vam, hvala,
nastavljala je govoriti (sjedajui na sofu s haljinom preko koljena, sa karama, sa
svilenim koncima), hvala vam, hvala, nastavljala je govoriti od zahvalnosti svoj
svojoj posluzi to joj pomae da bude takva, da bude kakva eli biti, njena,
velikoduna. Posluga ju je voljela. A onda ta njezina haljina gdje li je pukla? i
sada ta igla u koju valja udjeti konac. To joj je bila vrlo draga haljina, jedna od
posljednjih to ih je saila Sally Parker, jer jao, Sally je sada u mirovini, ivi u
Eallngu, i prui li mi se ikad zgoda, pomisli Clarissa (ali joj se nikad vie nee
pruiti zgoda), poi u i posjetit u je u Ealingu. Jer ona je bila neto posebno,
pomisli Clarissa, prava umjetnica. Pomisli na neke neobine stvarice; ipak haljine
joj nikada nisu bile nastrane. Mogli ste ih nositi u Hatfieldu; u palai Buckingham.
Ona ih je nosila u Hatfieldu; u palai Buckingham.
Mir se sputao na nju, spokoj, zadovoljstvo, dok joj je igla, glatko vukui svileni
konac do svog blagog zastanka, skupljala zelene nabore i privrivala ih, vrlo
lagano, za pojas. Tako se u ljetnom danu valovi skupljaju, remete ravnoteu, i
padaju; skupljaju se i padaju; i ini se da cio svijet govori "to je sve", sve sumornije
i sumornije, dok ak i srce u tijelu to lei u suncu na
42 43
alu ne rekne takoer, to je sve. Ne boj se vie, veli srce. Ne boj se vie, veli srce,
predajui svoje breme nekom moru, koje za sve tuge skupno uzdie, i obnavlja se,
zainje, skuplja, preputa padu. A tijelo samo slua pelu koja prolazi; val koji se
lomi; psa koji laje, daleko daleko laje i laje.
"Boe, netko zvoni!" uzviknu Clarissa odloivi iglu. Uznemirena, osluhnu.
"Gospoa Dalloway e me primiti", govorio je postariji ovjek u predvorju. "O da,
ona e primiti mene", ponovio je, odgur-nuvi veoma blagonaklono Lucy u stranu i
potravi neobino brzo uza stube. "Da, da, da", mrmljao je dok je trao uza stube.
"Ona e mene primiti. Nakon pet godina u Indiji, Clarissa e mene primiti."
"Tko to to to" pitala je gospoa Dalloway (mislei kako je to neoprostivo
da je uznemiravaju u jedanaest sati prije podne onog dana kad prireuje primanje),
ujui korake na stubama. ula je ruku na vratima. Pokua skriti svoju haljinu, kao
to djevica brani nevinost, dri do svojih tajni. Uto se pomaknu mjedena ruica.
Uto se otvorite vrata i ue cijelu jednu sekundu nije se mogla sjetiti njegova
imena! tako je bila iznenaena to ga vidi, tako obradovana, tako zbunjena, tako
strahovito zapanjena to joj je Peter Walsh neoekivano doao toga jutra! (Nije bila
proitala njegovo pismo.)
"Pa kako si mi?" ree Peter Walsh, dok je sav drhtao; dok joj je uzimao obje ruke;
dok joj je ljubio obje ruke. Ostarjela je, pomislio je, sjedajui. Neu joj o tome nita
rei, mislio je, jer ona je ostarjela. Gleda me, mislio je, dok ga je obuzimala
nenadana nelagodnost, premda joj je poljubio ruke. Gurnuvi ruku u dep, on
izvue velik depni no i napola otvori otricu.
|_
Potpuno isti, pomisli Clarissa; isti neobian pogled; isto karirano odijelo; lice mu je
malo iskrivljeno, malo mravije, sue, moda, ali on strano dobro izgleda i posve
isto.
"Kako je boanstveno to te opet vidim!" uskliknu ona. Izvadio je svoj no. To je
toliko njemu slino, pomisli.
Stigao je u grad tek sino, ree on; morat e smjesta na selo; i kako je inae, kako
su svi oni Richard? Elizabeth?
"A emu sve ovo?" ree uperivi svoj no prema njezinoj zelenoj haljini.
Vrlo dobro je odjeven, pomisli Clarissa; a ipak uvijek prekora-va mene.
Ona popravlja svoju haljinu; popravlja svoju haljinu po obiaju, pomisli on; tu je
ona sjedila cijelo vrijeme to sam bio u Indiji; popravljala je haljinu; zabavljala se;
odlazila na primanja; trala u Donji dom i natrag i tome slino, pomisli on, Ijutci
se sve vie i vie, uzbuujui se sve vie i vie, jer za neke ene nema niega gorega
na svijetu od udaje, pomisli; i od politike; i od mua konzervativca, kao to je onaj
krasni Richard. Tako je to, tako je to, pomisli on, sklopivi no uz kljocaj.
"Richard je vrlo dobro. Richard je u nekom odboru", ree Clarissa.
1 ona otvori kare, i ree, da li e mu smetati ako ona dovri to je zapoela na
haljini, jer oni veeras prireuju primanje.
"Na koje te neu pozvati", ree ona. "Dragi moj Peter!" ree ona.
Ali divno ju je uti kako izgovara to dragi moj Peter! Zaista, sve je tako divno
srebrnina, stolice, sve tako divno!
Zato ga nee pozvati na svoje primanje, upita on.
Pa naravno, pomisli Clarissa, on je aroban! savreno aroban! Ta sjeam se kako
mi je nemogue bilo da se odluim i zato
44 45
sam se odluila da se ne udam za nj, udila se, onog groznog ljeta.
"Ali to je tako izvanredno to si ba jutros doao!" kliknu ona, spustivi ruke, jednu
vrh druge, na haljinu.
"Sjea li se", ree ona, "kako su rebrenice lupkale u Bourtonu?"
"I te kako", ree on; i sjeti se kako je dorukovao sam, veoma nelagodno, s
njezinim ocem; koji je umro; a on nije ni pismo napisao Clarissi. Ali nikada nisu bili
u dobrim odnosima on i stari Parry, onaj svadljivi starac klecavih koljena, Clarissin
otac, Justin Parry.
"esto mi je ao to se nisam bolje slagao s tvojim ocem", ree.
"Ali njemu se nikada nije nitko sviao tko je nitko od naih prijatelja", ree
Clarissa, i htjede pregristi jezik to je time podsjetila Petera da se htio oeniti
njome.
Htio sam, naravno, pomisli Peter; i srce mi je zbog toga gotovo prepuklo, pomisli; i
obhrva ga njegova tuga, koja se uzdie kao mjesec to se promatra s neke terase,
sablasno lijep od svjetlosti potonuloga dana. Bio sam nesretniji nego ikada poslije
toga, pomisli. I, kao da je uistinu sjedio na onoj terasi, on se malo pomaknu prema
Clarissi; isprui ruku; podie je; pusti je da padne. On je visio iznad njih, onaj
mjesec. inilo se kao da i ona sjedi s njim na onoj terasi, na mjeseini.
"Sad je to Herbertovo", ree ona. "Sad vie ne odlazim onamo", ree.
Tada, upravo kao to se dogaa na nekoj terasi na mjeseini, kad se jedno poinje
sramiti to mu je ve dosadno, a ipak, budui da drugo sjedi utke, vrlo mirno,
tuno gledajui u mjesec, ne eli govoriti, ve pomie nogu, nakaljava se,
primjeuje nekakav eljezni ukras na nozi od stola, gurka neki list, ali nita ne kae
tako je sada bilo Peteru Walshu. Jer zato se

treba ovako vraati u prolost? pomisli on. Zato navoditi njega da opet o njoj
misli? Zato u njemu buditi patnju, kad ga je ona onako paklenski muila? Zato?
"Sjea li se jezera?" ree ona napuklim glasom, pod pritiskom uzbuenja koje joj
stisnu srce, ukoi grlene miie i stegnu usne u gr dok je izgovarala "jezera". Jer je
bila dijete koje baca kruh patkama, izmeu svojih roditelja, a u isto vrijeme odrasla
ena koja pristupa svojim roditeljima to stoje kraj jezera, i dri na rukama svoj
ivot koji, dok im se pribliavala, postajae sve vei i vei na njenim rukama, dok
nije postao cio ivot, itav ivot, koji ona poloi pred njih i ree: "To sam od njega
uinila! To!" A to je uinila od njega? Zaista, to? dok tu ijui jutros sjedi s
Peterom.
Ona pogleda Petera VValsha; njezin pogled, proavi kroz sve to vrijeme i tolike
osjeaje, stie do njega pun neodlunosti; pade na nj pun suza; i die se i odlepra,
kao to ptica dotakne granu i digne se i odlepra. Posve jednostavno ona otre oi.
"Da", ree Peter. "Da, da, da", ree, kao da je ona izvukla na povrinu neto to ga
je stvarno povrijedilo dok se uzdizalo. Dosta! Dosta! htio je viknuti. Jer on nije star;
njegov ivot nije proao; ne, ni u kom sluaju, jedva je preao pedesetu. Hou li joj
rei, pomisli, ili ne? Htio bi joj rei sve po istini. Ali ona je previe suzdrana,
pomisli; dok ije, sa karama; Daisy bi priprosto izgledala pokraj Clarisse. I ona e
pomisliti da sam promaio u ivotu, to i jesam u njihovu smislu, pomisli on; u
smislu Dallowayjevih. Oh da, on o tom nije sumnjao; on je promaio u ivotu, kad
se usporedi sa svim tim s inkrustira-nim stolom, s noem za papir skupocjenog
drka, s delfinima i svijenjacima, s navlakama naslonjaa i starim vrijednim
engleskim bakrorezima u boji on je promaio! Gadi mi se uskogrudnost svega
ovoga skupa, pomisli on; sve je to Richard,
46 47
ne Clarissa; osim to se za nj udala. (Uto u sobu ue Lucy, nosei srebrninu, novu
srebrninu, ali krasno izgleda, vitko, ljupko, pomisli on, dok se naginjala da je
odloi.) I to se ovdje dogaalo cijelo vrijeme! pomisli; iz tjedna u tjedan; Clarissin
ivot; dok ja pomisli; i odjednom se uini da iz njega zrae: putovanja; jahanja;
svae; pustolovine; partije bridgea; ljubavne nezgode; rad; rad, rad! i on otvoreno
izvadi no svoj stari no s ronatim drkom za koji bi se Clarissa mogla zakleti
da ga je nosio svih tih trideset godina i vrsto ga stee u aci.
Kako je to neobina navika, pomisli Clarissa; stalno se igrati noem. Te stalno
navoditi drugoga da se osjea povrno; isprazno; tok kao glupo naklapalo, kako on
to obino ini. Ali i ja, pomisli ona i podiui iglu pozva, kao kraljica kojoj je straa
zaspala i ostavila je bez zatite (ovaj ju je posjet prilino zbunio uznemirio ju je)
tako da bilo tko moe nabasati i vidjeti je kako lei ispod gloga koji se nada nju
nadvio, pozva u pomo stvari koje je sama inila; stvari koje je voljela; svoga mua;
Elizabeth; sebe, ukratko, kakvom ju je sada Peter jedva znao, sve, da stanu oko nje i
odbiju neprijatelja.
"Pa onda, to se s tobom dogaa?" ree ona. Tako, prije nego to pone bitka,
konji kopkaju tlo; zabacuju glave; svjetlo blista na njihovim sapima; vratovi im se
uvijaju. Tako su Peter Walsh i Clarissa, sjedei naporedo na modroj sofi, izazivali
jedno drugo. Njegove su snage bjesnjele i poigravale u njemu. Prikupio je s
razliitih strana svakakve stvari; pohvale; karijeru u Oxfordu; svoj brak o kojemu
Clarissa nita nije znala; kako je ljubio; i kako je u cijelosti obavio svoj posao.
"Milijun stvari!" uzviknu on, i pognan udruenim snagama koje su sada prodirale u
svim smjerovima i u njemu izazivale osjeaj, koji ga je istodobno straio i do
krajnosti razveseljavao,
WOOLF - GOSPOA DALLOWAY
da juri zrakom na pleima ljudi koje vie nije mogao vidjeti, podie ruke k elu.
Clarissa sjede veoma uspravno; udahnu.
"Zaljubljen sam", ree on, meutim ne njoj, nego nekoj koja se tako uzdigla u
mraku da je ne moete dotaknuti nego morate poloiti svoj vijenac na travu u
mraku.
"Zaljubljen", ponovi on, govorei sada prilino suho Clarissi Dalloway; "zaljubljen
u jednu enu u Indiji". On je odloio svoj vijenac. Neka Clarissa ini s njim to joj
je volja.
"Zaljubljen!" ree ona. Da njemu u toj dobi, s malom leptir kravatom, to udovite
sie krv! A na njegovu vratu nema mesa; ruke su mu crvene; i est mjeseci je stariji
od mene! njezin pogled munjevito se vrati k njoj; ali u svom srcu ona outje,
svejedno; on je zaljubljen. To mu se dogodilo, outje; zaljubljen je.
Ali neukrotivo samoljublje koje vjeito gazi vojske to mu se suprotstavljaju, rijeka
koja govori naprijed, naprijed, naprijed; premda ak, ono doputa, za nas i nema u
tome nikakva cilja, stalno naprijed, naprijed; to neukrotivo samoljublje obli njezine
obraze bojom; dade joj veoma mlad izgled; veoma ruiast; veoma svijetlih oiju
dok je sjedila sa svojom haljinom preko koljena, drei iglu na kraju zelenog
svilenog konca, podrhtavajui. On je zaljubljen! ne u nju. U neku mlau enu,
naravno.
"A tko je ona?" upita ona.
Sad taj kip valja spustiti s visine i metnuti ga izmeu njih.
"Udata ena, na alost", ree on "supruga jednog majora u indijskog vojsci."
I s nekom udnom podrugljivom milinom on se nasmijei dok ju je na taj smijeni
nain postavljao ispred Clarlsse.
(Svejedno, on je zaljubljen, pomisli Clarissa.)
48 49
"Ona ima", nastavi on, veoma razborito, "dvoje male djece; djeaka i djevojicu; a
ja sam doao ovamo da se s mojim advokatima posavjetujem o razvodu."
Evo ih! pomisli on. Uini s njima to eli, Clarissa! Evo ih! I iz sekunde u sekundu
njemu se inilo da supruga majora indijske vojske (njegova Daisy) i njezino dvoje
male djece postaju sve Ijupkiji i Ijupkiji dok ih Clarissa gleda; kao da je potpalio
sivu kuglicu na tanjuru pa je izraslo ljupko stablo u ivahnom morski slanom zraku
njihove prisnosti (jer u neku ruku njega nitko nije razumio, suosjeao s njim, kao
Clarissa) njihove istanane prisnosti.
Ona ga je zavarala; ona ga je zaludila, pomisli Clarissa; i uoblii tu enu, suprugu
majora indijske vojske, s tri poteza noem. Kakva teta! Kakva ludost! Cijeloga
ivota od Petera su tako pravili budalu; prvo kad su ga izbacili iz Oxforda; zatim
kad se oenio onom djevojkom na brodu na putu za Indiju; sada supruga nekog
majora hvala bogu ona je odbila da se za nj uda! Ipak, on je zaljubljen; njezin
stari prijatelj, njen dragi Peter, zaljubljen.
"Ali to e uiniti?" upita ga ona. Oh, advokati i nii odvjetnici, tvrtka Hooper
Grateley, Lincoln's Inn, oni e to urediti, ree on. I zaista poe obrezivati nokte
svojim depnim noem.
Za ime boje, okani se toga noa! viknu ona u sebi sa neza-tomivom srdbom; ta
njegova glupa neuobiajenost, njegova slabost; razdraivalo ju je njegovo
pomanjkanje i traka svijesti
0 onome to drugi osjeaju, oduvijek ju je razdraivalo; i sada u njegovim
godinama, kakva glupost!
Sve to ja znam, pomisli Peter; znam emu se suprotstavljam, pomisli, gladei
prstom otricu svoga noa, Clarissi i Dallowayju
1 svima ostalima; ali pokazat u ja Clarissi i tada na svoje krajnje iznenaenje,
kad ga naglo izbacie one neodoljive snage,

I
kad ga izbacile u zrak, grunue mu suze; zapiaka; zaplaka bez truna stida, sjedei na
sofi, dok su mu suze tekle niz obraze.
A Clarissa se nagnula naprijed, uhvatila ga za ruku, privukla ga k sebi, poljubila ga,
zapravo osjetila je njegovo lice na svome prije nego to je mogla obuzdati
vitlanje srebrno-blistavih perjanica nalik na pampasku travu u tropskoj oluji u
svojim grudima, iz kojega je, kad je jenjalo, izala drei ga za ruku, milujui ga po
koljenu, i osjeajui se (dok se naslanjala) izvanredno lagodno s njim, i razdragano,
kadli je u hipu obuze: Da sam se za nj udala, ovo bi veselje povazdan bilo moje!
Sve je to prolo za nju. Plahta je bila zategnuta a krevet uzak. Popela se bila na kulu
sama a njih ostavila da beru kupine na suncu. Vrata su se zatvorila, i tu u praini
opale buke i prljavtini ptijih gnijezda kako se daleko vidik inio, a zvukovi su
dopirali slabano i ledeno (neko na Leith Hillu, sjeala se), i Richard! Richard!
vikala je, kao to se ovjek nou prene oda sna i prui ruku u mrak za pomo. Ide
na ruak k lady Bruton, opet joj pade na um. Ostavio me je; ja sam zauvijek sama,
pomisli ona sputajui ruke na koljena.
Peter Walsh je ve bio ustao i primakao se prozoru i stajao leima njoj okrenut,
briui se arenim svilenim rupcem sjedne strane na drugu. Zapovjedniki i suho i
oajno je izgledao, dok su mu mrave lopatice lagano nadizale kaput; dok se
silovito useknjivao. Povedi me sa sobom, pomisli Clarissa strastveno, kao da se on
upravo spremao na neko veliko putovanje; a onda, iduega trenutka, bilo je kao da
je pet inova nekoga komada koji je bio veoma uzbudljiv i ganutljiv sada prolo, i
kao da je ona u njima bila provela cio jedan ivot i pobjegla i ivjela s Peterom, a
sada je sve svreno.
50 51
I
Sada je bilo vrijeme da se krene, i kao to neka ena skuplja svoje stvari, ogrta,
rukavice, mali dalekozor, i ustaje da izae iz kazalita na ulicu, ustade ona sa sofe i
prie Peteru.
A uasno je udno, pomisli on, kako ona jo ima mo, dok prilazi zveckajui i
utei, kako jo ima mo, dok prilazi preko sobe, nagnati onaj mjesec, koji se
njemu gadio, da se pojavi na ljetnom nebu nad terasom u Bourtonu.
"Kai mi", ree on, uhvativi je za ramena. "Jesi li sretna, Clarissa? Da li Richard
"
Vrata se otvorite.
"Evo moje Elizabeth", ree Clarissa uzbaeno, moda teatralno. "Kako ste?" ree
Elizabeth pristupivi.
Zvui Big Bena koji je odbijao pola sata razlijegoe se meu njima s izvanrednom
silinom, kao da je neki mladi, snaan, ravnoduan, nepromiljen, uzmahivao
buicama na sve strane.
"Zdravo, Elizabeth!" uskliknu Peter, trpajui rubac u dep; te hitro prie k njoj,
ree "Zbogom, Clarissa" ne pogledavi je, napusti hitro sobu, sjuri niza stube i
otvori vrata u predvorju.
"Peter! Peter!" povika Clarissa, poavi za njim do odmorita. "Moje primanje! Ne
zaboravi moje primanje noas!" vikala je, morajui povisiti glas zbog buke izvana; i
nadjaan prometom i zvucima svih ura koje su izbijale, njezin glas koji je vikao "Ne
zaboravi moje primanje noas!" zvuao je krhko i slabano i vrlo daleko dok je
Peter Walsh zatvarao vrata.
Ne zaboravi moje primanje, ne zaboravi moje primanje, govorio je Peter Walsh
dok je koraao niz ulicu, razgovarajui ritmiki sam sa sobom, u taktu sa
zapljusima zvuka, s neposrednim jasnim zvukom Big Bena koji je odbijao pola
sata. (Olovni krugovi su se rastvarali u zraku.) Oh, ta primanja? pomisli on;
Clarissina primanja. Zato ona prireuje ta primanja? pomisli. Nije on
WOOLF - GOSPOA DALLOWAY
krivio ni nju ni tu ljudsku spodobu u fraku s karanfilom u za-puku to mu dolazi
u susret. Samo je jedan ovjek na svijetu mogao biti poput njega, zaljubljen. I eto
ga, toga sretnika, njega glavom, kako se zrcali na staklenoj plosi izloga nekog
tvorniara automobila u ulici Victoria. Cijela se Indija prostirala iza njega; nizine,
planine; poast kolere; opina dvaput vea od Irske; odluke koje je sam donosio
on, Peter Walsh; koji je sada zaista prvi put u ivotu bio zaljubljen. Clarissa je
postala kruta, pomisli; i malko sentimentalna pride, poboja se, promatrajui velike
automobile koji su mogli prevaliti koliko ono milja s koliko galona? Jer on je
imao smisla za mehaniku; izumio je neki plug u svojoj opini, naruio je take iz
Engleske, ali kuliji se nisu htjeli njima sluiti, a o svemu tome Clarissa nije uope
nita znala.
Onaj nain na koji je rekla "Evo moje Elizabeth!" to ga je razdrailo. Zato ne
jednostavno "Evo Elizabeth"? To je bilo neiskreno. Ni Elizabeth nije pokazala da
joj se to svia, (jo su zadnji titraj i silnoga glasa to bruji potresali zrak oko njega;
polovina sata; jo je rano, tek je jedanaest i pol.) Jer on je razumio mlade ljude;
sviali su mu se. U Clarissi je uvijek bilo neega hladnoga, pomisli. U njoj je uvijek
bilo, i dok je bila djevojica, neke plaljivosti, koja u srednjim godinama postaje
drutvena pristojnost, a zatim je s njom gotovo, gotovo, pomisli on gledajui
zapravo prazno u staklene dubine, pitajui se da li ju je uznemirio posjetom u to
doba; odjednom se zasrami to je ispao budala; plakao; bio ganut; rekao joj sve,
kao i obino, kao i obino.
Kao to oblak zastire sunce, tiina pada na London; i pada na duh. Napor prestaje.
Vrijeme visi o jarbolu. Pa se zaustavljamo; pa stojimo. Sam kostur navike, krut, dri
uzgor ljudsko tijelo. Gdje nieg nema, ree Peter Walsh sam sebi; osjeajui da je
52 53
izduben, potpuno prazan unutra. Clarissa me je odbila, pomisli. Stajao je ondje
mislei: Clarissa me je odbila.
Ah, ree ura na St. Margaret, kao domaica koja ulazi u svoj salon upravo kad
otkucava sat i u njemu ve zatekne goste. Ja nisam zakasnila. Ne, tono je jedanaest
i pol, kae ona. Ipak, premda ima potpuno pravo, njezin glas, jer je glas domaice,
sustee se da nametne svoju svojstvenost. Spreava ga neka tuga za prolou; neka
briga za sadanjost. Sad je jedanaest i pol, kae ona, a zvuk sa St. Margaret jedri u
zakutke srca i pokapa se u slijedu zvunih prstenova, kao ivo neto to se eli
povjeriti, raspriti se, upokojiti se s drhtajem uitka kao Clarissa, pomisli Peter
Walsh, dok je uz odbijanje sata silazila niza stube u bjelini. To je sama Clarissa,
pomisli on s dubokim uzbuenjem i izvanredno jasnim ali zagonetnim sjeanjem
na nju, kao da je to zvono bilo ulo u sobu prije mnogo godina, gdje su oni sjedili
u nekom trenu velike prisnosti, i prelo s jednoga na drugo i otilo obremenjeno
tim trenom kao pela medom. Ali u koju sobu? U koji tren? I zato je on bio
onako duboko sretan kad je ura izbijala? Zatim, dok je zvuk sa St. Margaret
zamirao, on pomisli da je ona bolesna, i da zvuk izraava klonulost i patnju.
Njezino srce, sjeti se; i iznenadna glasnoa zadnjeg udarca brecnu zbog smrti koja
zatie usred ivota, dok Clarissa pada ondje gdje je stajala, u svom salonu. Ne! Ne!
viknu on. Ona nije umrla! Ja nisam star, viknu, i uputi se uz Whitehall, kao da se k
njemu kotrlja silovita, beskrajna, njegova budunost.
On nije star, ni oronuo, ni najmanje ishlapio. A to se tie onoga to oni govore o
njemu ti Dallowayjevi, Whitbreadovi i njihovo drutvo, do toga mu ni truna nije
stalo ni truna (premda e dodue morati, prije ili poslije, vidjeti moe li mu
Richard pomoi da nae kakav posao). Grabei, osvrui se, on se zagleda u kip
vojvode od Cambridgea. Njega su izbacili iz Oxforda istina. Bio je socijalist,
u neku ruku promaen ovjek

istina, ipak budunost civilizacije lei, pomisli on, u rukama takvih mladih ljudi;
mladih ljudi kakav je on bio, prije trideset godina; zaljubljenih u apstraktna naela;
koji naruuju da im se alju knjige ak iz Londona na neki vrh u Himalajama; koji
ue prirodne znanosti; itaju filozofiju. Budunost lei u rukama takvih mladih
ljudi, pomisli.
Suanj poput unja lia u umi doprije iza lea, a s njim uman, pravilan
tutnjavzvuk koji, kad ga prestie, postade pratnja njegovim mislima, tono u korak,
du VVhitehalla, bez njegova sudjelovanja. Mladii u uniformama, pod pukama,
marirali su upirui pogledom ispred sebe, marirali su ukoenih ruku, na njihovim
licima izraz poput slova legende ispisanih oko postolja kipa koji velia dunost,
zahvalnost, vjernost, ljubav prema Engleskoj.
Vrlo dobro su uvjebani, pomisli Peter Walsh poinjui drati korak s njima. Ali ne
izgledaju snani. Bili su mravi najveim dijelom, mladii od esnaest godina, koji
e moda sutra stati iza zdjela rie, iza komada sapuna na tezgama. Sad nose na
sebi, nepomijeano s tjelesnim uitkom ili svakodnevnim brigama, sveanost
vijenca koji su ponijeli od Finsbury Pavementa do prazne grobnice. Poloili su
zakletvu. To promet potuje; kamioni su se zaustavili.
Ne mogu ih slijediti, pomisli Peter Walsh, dok su oni marirali uz Whitehall, i
zacijelo, marirali su oni naprijed, pokraj njega, pokraj svakoga, svojim postojanim
korakom, kao da je jedna volja jednolina upravljala nogama i rukama, a ivot, sa
svojom raznolikou, svojom bujnou, kao da je bio poloen ispod plonika od
spomenika i vijenaca i stegom omamljen u ukoen les izbuljenih oiju.To se mora
potovati; netko e se moda nasmijati; ali to se mora potovati, pomisli on. Eno
ih, idu, pomisli Peter Walsh zastavi na rubu plonika; a svi uzvieni kipovi,
Nelson, Gordon, Havelock, ti crni, napadni likovi velikih vojnika stajali su gledajui
ispred sebe, kao da su i oni iskusili isto odricanje {Peter Walsh osjeti da je i on
iskusio veliko odricanje), da su bili trveni istim iskuenjima, i da su naposljetku
zadobili mramorni pogled. Ali Peter Walsh nije ni najmanje elio taj nepomini
pogled za sebe; premda ga je mogao potovati kod drugih. Mogao ga je potovati
kod mladia. Oni jo ne poznaju muke puti, pomisli, dok su mladii marirajui
iezavali u pravcu Stranda sve ono kroza to sam ja proao, pomisli prelazei
cestu i zaustavljajui se ispod kipa Gordona, Gordona kojega je kao djeak
oboavao; Gordona koji je usamljen stajao podignute noge i prekrienih ruku,
jadni Gordon, pomisli on.5
I upravo zato to jo nitko nije znao da je on u Londonu, osim Clarisse, a zemlja
mu se nakon putovanja jo inila kao otok, svlada ga udnovatost toga to sam, iv,
nepoznat, u jedanaest i pol stoji na Trafalgar Squareu. Sto je to? Gdje sam? I zato,
uostalom, ovjek to ini? pomisli, i razvod mu se uini kao privienje. A dua mu
splasnu kao movara, i tri velika osjeaja sruie se na njega; razumijevanje; golemo
ovjekoljublje; i napokon, kao posljedica ovih dvaju, nezatomljiv i uzvien zanos;
kao da je u njegovu mozgu neka ruka povukla uad, otvorila rebrenice, a on,
nemajui s tim nikakva dodira, ipak stoji na otvoru beskrajnih etalita po kojima
moe lutati ako mu se ushtije. Godinama se nije osjeao tako mladim.
Pobjegao je! potpuno je slobodan kao to se dogaa pri ruenju navika kad se
duh, poput neuvanog plamena, povija i uginje i izgleda kao da e suknuti iz svoga
boravita. Godinama se nisam osjeao tako mladim! pomisli Peter, bjeei
(otprilike za jedan sat, naravno) od onoga Stoje upravo bio, i osjeajui se
5 Charles George Gordon (1833.-1885.), engleski general i namjesnik u Sudanu,
poginuo u Karturnu nakon deset mjeseci oajnog opiranja vojsci mahdista. (Op.
prev.)
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
kao dijete koje tri iz kue i vidi, dok tri, kako njegova stara dadilja mae s
pogrenoga prozora. Ali ova je izvanredno privlana, pomisli on dok se, prelazei
preko Trafalgar Squarea u pravcu Haymarketa, primicala neka mlada ena koja, dok
je prolazila pokraj Gordonova kipa, kao da je, pomisli Peter Walsh (onako
osjetljiv), odbacivala koprenu za koprenom, dok nije postala upravo ona ena o
kojoj je on oduvijek matao; mlada, ali dostojanstvena; vesela, ali suzdrana;
crnomanjasta, ali arobna.
Ispravivi se i pipkajui kriomice depni noi on krenu za njom, da prati tu enu,
to uzbuenje, koja je kanda i leima okrenuta na nj lila neku svjetlost koja ih je
povezivala, koja je njega izdvajala, kao da je nesuvisla buka prometa kroz skupljene
ake aptala njegovo ime, ne Peter, nego njegovo tajno ime kojim je sam sebe
nazivao u svojim mislima. "Ti", ree ona, samo "ti", rekavi to svojim bijelim
rukavicama i svojim ramenima. A zatim se dugi lagani ogrta, kojim se vjetar
poigravao dok je ona prolazila kraj trgovine Dent u ulici Cockspur, nadu s nekom
ovitljivom prijaznou, s nekom tugaljivom njenou, kao u ruke koje bi se rairile
i prihvatile umornoga
Ali ona nije udata; ona je mlada; sasvim mlada, pomisli Peter, a crveni karanfil to
ga je na njoj vidio dok je prelazila Trafalgar Square opet planu u njegovim oima i
ocrveni njezine usne. Ali ona eka uz rubni kamen. U njoj ima neega
dostojanstvenoga. Ona nije svjetovna, kao Clarissa; nije bogata, kao Clarissa. Da li
je, zapita se on kad ona krenu, ugledna roda? Duhovita, s palu-cavim guterjim
jezikom, pomisli (jer ovjek mora izmiljati, mora sebi doputati malo razonode),
hladna strpljiva duha, peckava duha; ne buna.
Ona krenu; ona prijee ulicu; on poe za njom. Ni na kraj pameti mu nije bilo daje
uznemirava. Ipak, kad bi se zaustavila,
56 57
on bi rekao "Izvolite na sladoled", on bi rekao, a ona bi odgovorila, savreno
jednostavno, "Oh da".
Ali drugi ljudi stadoe izmeu njih na ulici, njemu zasmetae prolaz, nju zaklonite.
On ustraja; ona skrenu. Na obrazima joj je lealo rumenilo; u oima podrugivanje;
on je pustolov, smion, pomisli, brz, odvaan, zaista (sino je doputovao iz Indije)
romantini gusar, nemaran prema svim tim prokletim prenemaganjima, prema
utim kunim ogrtaima, lulama, tapovima za pecanje, po izlozima; i prema
dolinosti i veernjim primanjima i nalickanim starcima to nose bijele kravate
ispod prsluka. On je gusar. Ona je ila sve dalje i dalje, preko Piccadillyja, pa uz
ulicu Regent, pred njim, dok su se njen ogrta, njene rukavice, njena ramena stapali
s resama i ipkama i pernatim stolama u izlozima da stvore onaj duh istananosti i
hirovitosti koji se iz izloga gubio po ploniku, kao to nou svjetlost svijee
podrhtavajui prelazi preko ivica u mraku.
Nasmijana i zanosna, ona prijee ulice Oxford i Great Portland i skrenu niz jednu
od onih malih ulica, i sada, i sada, veliki se trenutak bliio, jer sada ona uspori,
otvori torbicu, i jednim pogledom u njegovu pravcu, ali ne prema njemu, jednim
pogledom koji je govorio zbogom, sae cio doivljaj i pobjedonosno ga okona,
zauvijek, poto udjenu klju, otvori vrata, i nestade! Clarissin glas: Ne zaboravi
moje primanje, Ne zaboravi moje primanje, zvonio mu je u uima. Kua je bila
jedna od onih jednolinih crvenih kua s viseim koarama za cvijee bez osobita
sklada. Svreno je.
Pa dobro, zabavio sam se; bilo je zabavno, pomisli on, gledajui gore na zanjihane
koare blijedih geranija. A raspala se u atome ta njegova zabava, jer je napola
bila izmiljena, kao to je to veoma dobro znao; plod mate, ta ludorija s
djevojkom; izmiljena, kao to ovjek izmilja vei dio ivota, pomisli

dok izmilja sebe; dok izmilja nju; dok stvara iznimnu razonodu, i neto vie. Ali
je udnovato, i posve istinito; sve to ovjek ne moe ni s kim dijeliti raspada se
u atome.
On se okrenu; poe ulicom razmiljajui gdje bi mogao sjesti dok ne bude vrijeme
za Lincoln's Inn za tvrtku Hooper Gratelev. Kamo bi posao? Nije vano. Uz
ulicu, zatim prema Regent parku. Njegove su cipele udarale plonikom "nije
vano"; jer je bilo rano, jo veoma rano.
A bilo je uz to divno jutro. Kao bilo savrenog srca, ivot je pravilno kucao
ulicama. Nije bilo nikakve pometnje nikakva oklijevanja. Jurei i zaokreui,
paljivo, tono, beumno, gdje treba, ba u pravi as, automobil se zaustavi pred
vratima. Izae djevojka, u svilenim arapama, u perju, prozrana, ali bez osobite
privlanosti za njega (jer on se ve nauivao). Uzorne sluge, utosmee kineske
pse, predvorje obloeno crnim i bijelim rombovima s bijelim nadutim zastorima
vidje Peter kroz otvorena vrata i bjee mu drago. Na koncu konca, sjajna je
stvar na svoj nain taj London; sezona; civilizacija. Budui da je potjecao iz ugledne
angloindijske obitelji koja je ve barem tri generacije upravljala poslovima jednog
kontinenta (udno je, pomisli on, da me se to tako doimlje, kad netko ne voli
Indiju, ni carstvo, ni vojsku poput njega), bilo je trenutaka kad se inilo da mu je
civilizacija, ak i ove vrste, draga kao kakva osobna imovina; trenutaka kad se
ponosio Engleskom; slugama; kineskim psima; spokojnim djevojkama. Donekle
smijeno, ali ipak je tako, pomisli. I lijenici i poslovni ljudi i sposobne ene to svi
idu za svojim poslovima, toni, snalaljivi, prodorni, inili su mu se u potpunosti
divna dobra eljad kojoj ovjek moe povjeriti ivot, pratioci u umijeu ivljenja
koji e uza nj biti do konca. Ukratko, kad se sve razmotri, prizor je vrijedan
gledanja; i on e sjesti u hlad i puiti.
Eto Regent parka. Da. Kao dijete on se etao Regent parkom
udno, pomisli, kako mi se misli stalno vraaju na djetinjstvo
posljedica posjeta Clarissi, moda; jer ene mnogo vie ive u prolosti nego mi,
pomisli. One se veu uz mjesta; pa njihovi oevi ena se uvijek ponosi svojim
ocem. Bourton je bio krasno mjesto, veoma krasno mjesto, ali se nikako nisam
mogao sloiti sa starcem, pomisli. Jedne je veeri izbio pravi sukob prepirka
oko neega, to li, nije se mogao sjetiti. Vjerojatno oko politike.
Da sjea se Regent parka; duge ravne aleje; kuice gdje su se kupovali baloni, na
lijevoj strani; smijean kip s natpisom, tko zna gdje. Obazre se za praznom klupom.
Nije elio da ga ljudi uznemiravaju (onako malo pospana) pitajui koliko je sati.
Postarija dadilja u sivom, s djetetom zaspalim u kolicima to je najbolje to moe
odabrati; sjesti na kraj klupe pokraj te dadilje.
Neobina djevojka, pomisli, sjetivi se iznenada Elizabeth kako ulazi u sobu i stoji
kraj majke. Velika je narasla; prilino zrela, ne ba lijepa; vie zgodna; i ne moe
imati vie od osamnaest godina. Vjerojatno se ne slae s Clarissom. "Evo moje
Elizabeth" kakvo prenemaganje zato ne jednostavno "Evo Elizabeth"?
nastojei prikazati, kao veina majki, stvari onakvima kakve one nisu. Ona se
previe pouzdava u svoje ari, pomisli on. Pretjeruje u tome.
Bogat blagotvoran dim cigare hladno se vrtloio niz njegovo grlo; ispuhivao ga je u
kolutovima koji su se za trenutak junaki nosili sa zrakom; modri, kruni
pokuat u noas nasamo razgovorati s Elizabeth, pomisli a onda su se
preobliavali u pjeane ure i rasprivali se; udnovate oblike poprimaju, pomisli
on. Odjednom zatvori oi, s naporom podie ruku i odbaci oteali kraj cigare.
Velika etka glatko prijee preko njegova mozga, briui s njega zaljuljane grane,
djeje glasove,
WOOLF COSPOA DALLOWAY
kripanje koraka, i ljude u prolazu, i huku prometa, jaeg i slabijeg prometa.
Duboko, duboko potonu on u pahulje i perje sna, potonu, i zakloni se.
Siva dadilja nastavi s pletenjem kad Peter Walsh, na vreloj klupi kraj nje, poe
hrkati. U svojoj sivoj odjei, miui rukama neumorno ali tiho, izgledala je kao
branitelj prava usnulih, kao jedna od onih sablasnih utvara, graenih od neba i
granja, to se u sumrak javljaju po umama. Samotni putnik, koji obilazi staze, mrsi
paprati i gnjei velike kukute, digavi naglo pogled, vidi divovski lik na kraju puta.
Premda je po uvjerenju moda ateist, iznenada ga obuzimaju trenuci izvanrednog
zanosa. Nita ne postoji izvan nas osim nekog stanja duha, misli on; osim elje za
utjehom, za osloboenjem, za neim izvan ovih jadnih pigmejaca, ovih slabih, ovih
runih, ovih kukavnih ljudi i ena. Ali ako on moe pojmiti tu utvaru, onda ona na
neki nain postoji, razmilja, i napredujui stazom oiju uprtih u nebo i granje on
ih brzo zaodijeva u enstvenost; uz zaprepatenje vidi kako postaju ozbiljne te
grane; kako velianstveno, dok ih povjetarac njie, udjeljuju milosre,
razumijevanje, odrjeenje uz mrano lepranje lia, a zatim, sunuvi naglo uvis,
pomuuju pobonost svoga izgleda divljim pijanstvom.
Takva su privienja to ih samotnom putniku nude rogovi obilja puni ploda, ili mu
apu na uho poput sirena to dangube na zelenim morskim valovima, ili mu
zapljuskuju lice kao kite rua, ili izranjaju na povrinu kao blijeda lica zbog kojih se
ribari mue u povodnju da ih zagrle.
Takva su privienja to bez prestanka plutaju nad stvarnou, koraaju pokraj nje,
guraju svoja lica ispred nje; i esto nadjaavaju samotnoga putnika i oduzimaju mu
osjeanje zemlje, elju za povratkom, dajui mu u zamjenu neki opi mir, kao da
60 61
je {tako on razmilja dok napreduje umskim putem) sva ova groznica ivljenja tek
puka bezazlenost; i kao da su mirijade stvari slivene u jednu stvar; i ta utvara,
nainjena tako od neba i granja, kao da je ustala iz uzburkanog mora (on je ve
postariji, prevalio je pedesetu) poput oblika to se moe isisati iz valova da njezine
velianstvene ruke izliju pljusak suuti, razumijevanja, odrjeenja. Kad bi moglo
biti, razmilja on, da se nikada ne vratim svojoj stolnoj svjetiljci; u svoju dnevnu
sobu; da nikad ne dovrim svoju knjigu; da nikad vie ne istresem svoju lulu; da
nikad ne zazvonim da gospoa Turner doe pospremiti; nego da ravno koraam
prema ovoj velikoj utvari koja e me klimanjem glave podii na svoje ogranke i
pustiti me da se sa svim ostalim rasplinem u nitavilo.
Takva su privienja. Samotni putnik uskoro je izvan ume; a ondje, prilazei
vratima sa zasjenjenim oima, moda da vidi vraa li se on, podignutih ruku, s
bijelom pregaom na vjetru, eka starija ena koja kanda (tako je snana ova
nemonost) trai izgubljenog sina po pustinji; traga za palim konjanikom; biva
olienje majke kojoj su sinovi poginuli u bitkama ovoga svijeta. Tako, dok samotni
putnik koraa seoskom ulicom gdje ene stoje i pletu a mukarci kopaju u vrtu,
veer izgleda zlokobno; likovi nepomini; kao da se neka uzviena sudbina, koju
oni znaju i ekaju bez straha, upravo sprema da ih pomete u posve-manjem
unitenju.
U kui meu svakodnevnim stvarima, ormarom za posue, stolom, prozorskim
pragom punim geranija, odjednom obris domaice, koja se nagnula da skine
stolnjak, postaje mek pri svjetlu, oboavano znamenje koje nam samo podsjeanje
na hladne ljudske dodire zabranjuje da ga zagrlimo. Ona uzima marmeladu; sprema
je u ormar.
"I nita vie veeras, gospodine?"
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
Ali kome zapravo samotni putnik odgovara?
Tako je ta starija dadilja plela nad usnulim djetetom u Regent parku. Tako je Peter
Walsh hrkao. Probudio se neobino naglo, rekavi samom sebi: "Smrt due".
"Gospode, Gospode!" ree sam sebi glasno, proteui se i otvarajui oi. "Smrt
due". Rijei se povezae s nekim prizorom, s nekom sobom, s nekom prolou o
kojoj je sanjao. Postade jasnije; prizor, soba, prolost o kojoj je sanjao.
Bilo je to u Bourtonu onoga ljeta, poetkom devedesetih godina, kad je onako
strasno bio zaljubljen u Clarissu. Bilo je ondje veoma mnogo ljudi, koji su se smijali
i razgovarali, sjedili oko stola poslije aja, a soba se kupala u utoj svjetlosti, puna
dima od cigareta. Vodio se razgovor o ovjeku koji se oenio svojom slukinjom, o
jednom od susjednih vlastelina, ime mu je zaboravio. Oenio se svojom
slukinjom, i doveo je u Bourton u posjet grozan je to posjet bio. Bila je
smijeno pretrpana odjeom, "kao kakadu", rekla je Clarissa oponaajui je, i nije
prestajala govoriti. Sve vie i vie je govorila, sve vie i vie. Clarissa ju je oponaala.
Tada je netko rekao bila je to Sally Seton bi li za njihov odnos spram nje
neto znailo kad bi znali da je imala dijete prije nego to su se vjenali. (U ono
vrijeme, u mjeovitom drutvu, tko se usudio tako govoriti.) Mogao je i sada vidjeti
Clarissu, sva je pocrvenjela; nekako se skupila; { rekla: "Oh, nikad vie neu moi s
njom progovoriti!" Nato se cijelo ono drutvo oko ajnoga stola poelo kolebati.
Bilo je to vrlo nelagodno.
On je nije korio to se ona nad tim zgrozila, jer u ono doba djevojke njezina
odgoja nisu nita znale, nego ga je razdraivao nain kako je to uinila; stidljivo;
osorno; drsko; licemjerno. "Smrt due". On je to rekao nagonski, obiljeavajui
trenutak po obiaju smrt njezine due.
62 63
Svatko se kolebao; svatko se kanda prignuo, dok je ona govorila, a zatim drugaiji
ustao. Mogao je vidjeti Sally Seton kako se, kao dijete koje je neto skrivilo, naginje
naprijed, sva rumena, kao da eli govoriti, ali se boji, a ljudi su se plaili Clarisse.
(Ona je bila Clarissina najbolja prijateljica, uvijek se viala po kui, privlana
djevojka, zgodna, tamnoputa, u to ju je doba pratio glas da je veoma smiona; on joj
je znao davati cigare, puila ih je u svojoj sobi, bila je ili zaruena s nekim ili
posvaana sa svojom obitelji, i stari ih Parry nije podnosio oboje podjednako, a to
ih je jako vezivalo.) Onda je Clarissa, i dalje s izrazom lica kao da su je svi oni
uvrijedili, ustala, nala nekakvu izliku i izala, sama. Dok je otvarala vrata, uao je
onaj veliki upavi pas to je jurio za ovcama. Bacila se na njega, poela ga zanosno
milovati. Bilo je to kao da govori Peteru sve je to inila zbog njega, znao je
"Znam da si pomislio da sam smijena zbog te ene malo prije; ali vidi kako sam ja
iznimno osjeajna; vidi kako ja volim svoga Roba!"
Uvijek su imali tu udnu mo da se sporazumijevaju bez rijei. Ona je neposredno
znala kad joj on zamjera. Onda bi uinila neto potpuno oito da se obrani, poput
toga prenemaganja sa psom ali to ga nikad nije zavaralo, on je uvijek prozreo
Clarissu. Naravno, nita ne bi rekao; samo bi namrten sjedio. Tako su esto
poinjale njihove svae.
Zatvorila je vrata. Odjednom je postao krajnje potiten. Sve se inilo suvino da
i dalje budu zaljubljeni; da se i dalje svaaju; da se i dalje pomiruju, pa je odlutao
sam, meu sporedne zgrade, staje, i gledao konje. (Posjed je bio prilino skroman;
Parryjevi nikada nisu bili neki bogatai; ali je ondje uvijek bilo konjuara i stajskih
slugu Clarissa je voljela jahati i neki stari koija kako se ono zvao? i
stara dadilja, stara Moody, stara Goody, tako su je nekako zvali, kojoj su sve vodili
da je
WOOLF GOSPODA DALLO WAY
pohode u maloj sobi s mnotvom fotografija, s mnotvom ptijih kaveza.)
Bila je uasna veer! On se sve vie i vie tmurio, ne samo zbog toga; zbog svega.
A nju nije mogao vidjeti; nije joj mogao objasniti; nije mogao stvar raistiti. Uvijek
se netko naao u blizini a ona se drala kao da se nita nije dogodilo. To je bila
njezina avolska strana ona hladnoa, ona drvenost, neto duboko u njoj, to je
ponovo jutros osjetio u razgovoru s njom; neka neprobojnost. Ali bog mu je
svjedok da ju je ljubio. Imala je neku udnu mo da se poigrava s tuim ivcima, da
ih napinje kao strune na violini, da.
Na veeru je doao prilino kasno, zbog neke sulude pomisli da bude zapaen, i
sjeo kraj stare gospoice Parry tetke Helene sestre gospodina Parryja kojoj
je bilo preputeno elo stola. Ona je sjedila u svom bijelom alu od kamira, leima
okrenuta prema prozoru stara lady koja ulijeva strah, ali s njim je bila ljubazna,
jer joj je bio naao neki rijedak cvijet, a ona je bila veliki botaniar, gazila je okolo u
debelim izmama s crnom limenom sakupljakom kutijom zabaenom na lea.
Sjeo je kraj nje i nije umio progovoriti. inilo mu se da sve juri pokraj njega; a on
samo sjedi, i jede. I onda se cko pola veere prisilio da prvi put pogleda Clarissu
preko stola. Razgovarala je s nekim mladiem zdesna. Njemu iznenada sinu. "Udat
e se za tdga ovjeka", rekao je samom sebi. Nije mu znao ak ni ime.
Jer to popodne, naravno, upravo to popodne, Dalloway je onamo stigao; i Clarissa
ga je zvala "VVickham"; tako je sve to poelo. Netko ga je bio doveo onamo; i
Clarissa mu je pogreno upamtila ime. Naposljetku je rekao: "Ja se zovem
Dalloway!" tako je prvi put vidio Richarda kao plava mladia, prilino
nespretna, kako sjedi na lealjci i plete jezikom "Ja se zovem
64 65
Dalloway!" Sally se uhvatila za to; uvijek ga je poslije toga zvala "Ja se zovem
Dalloway!"
On je u to doba bio rtva raznih otkrivenja. Ovo ga je da e se ona udati za
Dallowayja zaslijepilo zgromilo za trenutak. Bilo je neke kako da to
nazove? neke neusiljenosti u njezinu ophoenju s njim; neega materinskog;
neeg blagog. Razgovarali su o politici. Tijekom cijele veere trudio se da uje to
govore.
Pamtio je da je poslije toga stajao kraj stolice stare gospoice Parry u salonu. Dola
je Clarissa, savrena dranja, kao prava domaica, i htjela da ga nekom predstavi
govorila je kao da se prije toga nikada nisu sreli, i to ga je razbjesnilo. Ipak joj se
ak i tada zbog toga divio. Divio se njenoj hrabrosti; njenom uroenom osjeanju
drutva; divio se njenoj sposobnosti da rjeava stvari. "Savrena domaica", rekao
joj je, a ona se od toga sva stresla. Ali on je htio da je to zaboli. Uinio bi bilo to
da je povrijedi, poto ju je vidio s Dallowayjem. Tako ga je ostavila. A on je osjeao
da su se svi oni zajedno udruili u urotu protiv njega dok su se smijali i
razgovarali iza njegovih lea. Stajao je kraj stolice gospoice Parry kao da je
istesan od drva, i razgovarao o poljskom cvijeu. Nikada, nikada nije tako
paklenski patio! Vjerojatno je bio zaboravio ak i da se pravi da slua; napokon se
osvijestio; vidio je gospoicu Parry prilino uznemirenu, prilino gnjevnu, kako u
nj zuri svojim izbuljenim oima. Zamalo nije viknuo da je ne moe pratiti jer se
nalazi u paklu! Drugi su poeli izlaziti iz sobe. uo ih je kako govore da treba uzeti
ogrtae; da je na vodi hladno, i tako dalje. Htjeli su se voziti amcem po jezeru na
mjeseini jedna od ludih ideja one Sally. Mogao ju je uti kako opisuje mjesec. I
svi su izali. Njega su ostavili potpuno samog.
WOOLF GOSPODA DALLOWAY |_
"Zar neete poi s njima?" rekla je tetka Helena jadna stara lady! pogodila je.
A on se okrenuo i opet se pojavila Clarissa. Vratila se da ga povede. Svladala ga je
njezina velikodunost njezina dobrota.
"Doi", rekla je. "ekaju nas."
Nikad se nije osjeao tako sretnim u cijelom svom ivotu! Bez rijei su se pomirili.
Sili su k jezeru. Dvadeset minuta savrene sree. Njezin glas, njezin smijeh, njena
haljina (neto leiujavo, bijelo, grimizno), njezin duh, njena pustolovnost; sve ih je
nagnala da se iskrcaju i da pretrae otok; preplaila je neku pticu; smijala se;
pjevala. A sve to vrijeme, on je to savreno dobro znao, Dalloway se u nju
zaljubljivao; ona se zaljubljivala u Dallowayja; ali kanda to nije bilo vano: nita nije
bilo vano. Sjeli su na tlo i razgovarali on i Clarissa. Ulazili su jedno drugome u
duu bez ikakva napora. A onda je u jednoj sekundi sve bilo svreno. Rekao je sam
sebi kad su ulazili u amac: "Udat e se za toga ovjeka", tupo, bez jala; ali to je
bilo oito. Dalloway e se oeniti Clarissom.
Dalloway je veslao na povratku. Nije progovorio. Ali dok su ga promatrali kako
polazi, kako uzjahuje bicikl da na njemu prevali dvadeset milja kroz umu, kako se
kolebljivo sputa prilazom, kako mae rukom i zamie, on je bjelodano osjetio,
nagonski, stravino, jako, sve to; no; ljubav; Clarissu. Zasluivao ju je.
to se pak njega tie, bio je smijean. Njegovo svojatanje Clarisse (sad je to mogao
vidjeti) bilo je smijeno. Zahtijevao je neto nemogue. Priinjao je strane
neugodnosti. Ona bi jo i pristala, moda, da nije bio toliko smijean. Tako je
m'islila Sally. Ona mu je cijelog toga ljeta pisala dugaka pisma; kako su razgovarale
o njemu; kako gaje ona hvalila, kako je Clarissa briznula u pla! Bilo je to iznimno
ljeto - sva ona pisma, svae, brzojavi kad je stizao u Bourton rano ujutro,
vrzmao se uokolo dok
66 67
posluga ne bi ustala; pa muni tete-a-tete sa starim gospodinom Parryjem za
dorukom; tetka Helena strahotna ali ljubazna; Sally koja ga je odvlaila u
povrtnjak na razgovore; Clarissa u krevetu s glavoboljama.
Zavrni prizor, onaj uasni prizor koji je po njegovu miljenju bio vaniji nego ita
drugo u cijelom njegovu ivotu (moda je to i pretjerano ali ipak, tako mu se
sada ini), zbio se u tri sata poslije podne jednog vrlo vrueg dana. Izazvala ga je
jedna sitnica Sally jeza rukom neto rekla o Dallowayju, i nazvala ga "Ja se
zovem Dalloway"; na to se Clarissa ukrutila, pocrvenjela, na onaj svoj nain, i otro
se okosila: "Dosta nam je te slabe ale". To je bilo sve; ali njemu je to bilo kao da je
rekla: "S tobom se samo zabavljam; a ve sam se dogovorila s Richardom
Dallowayjem". Tako je on to protumaio. Noima nije spavao. "To treba okonati,
ovako ili onako", rekao je sam sebi. Poslao joj je pisamce po Sally molei je da se s
njim nae u tri sata kod izvora. "Dogodilo se neto veoma vano", narkao je na
kraju.
Izvor se nalazio usred male umice, daleko od kue, okruen grmljem i drveem.
Ona je dola, ak prije vremena; i stajali su, izvor je bio izmeu njih, iz lijeba (bio
je napuknut) neprestano je kapala voda. Kako se neke slike urezuju u pamenje!
Na primjer, ona iva zelena mahovina.
Ona se nije micala. "Reci mi istinu, reci mi istinu", neprestano je govorio. Osjeao
se kao da e mu elo prsnuti. Ona je izgledala kao da se smanjila, okamenila. Nije
se micala. "Reci mi istinu", ponavljao je on, kadli odjednom onaj stari Breitkopf
promoli glavu drei Times; zagleda se u njih; zinu; i ode. Nijedno od njih nije se
pomaklo. "Reci mi istinu", ponovio je on. Osjeao je da se mui s neim to je
fiziki tvrdo; ona nije poputala. Bila je poput eljeza, poput kremena, kruta do
krajnosti. A kad je rekla: "Uzalud je. Uzalud je. Ovo je kraj" poto je govorio
satima, tako se inilo, dok su mu suze tekle niz

obraze bilo je kao da ga je udarila po licu. Okrenula se, ostavila ga, otila.
"Clarissa!" vikao je, "Clarissa!" Ali ona se nije vratila. Bilo je svreno. On je
otputovao te noi. Nikada je vie nije vidio.
To je uasno, uzviknu on, uasno, uasno!
Ipak, sunce pri. Ipak, ovjek prelazi preko nekih stvari. Ipak, ivot na neki nain
nie dan za danom. Ipak, pomisli on zijevajui i poinjui zamjeivati Regent
park se vrlo malo promijenio od njegova djeatva, osim vjeverica ipak, valjda je
bilo i nekih naknada kad malena Elise Mitchell, koja je skupljala oblutke da
povea zbirku oblutaka to su je ona i njezin brat pravili na polici kamina u djejoj
sobi, iskrenu pregrt njih dadilji na koljeno pa se okrenu i svom se snagom zabi
nekoj gospoi u noge. Peter VValsh se glasno nasmija.
Ali Lucrezia VVarren Smith je govorila u sebi: To nije pravo; zato ja moram patiti?
pitala se dok je koraala irokom stazom. Ne; ja to ne mogu vie trpjeti, govorila je,
ostavivi Septimusa, koji vie i nije bio Septimus, da govori grube, okrutne, zle
stvari, da razgovara sam sa sobom, da razgovara s mrtvacem, ondje na klupi; kad se
dijete svom snagom zatralo u nju, palo i udarilo u pla.
To je bilo prilino utjeno. Podigla ju je, otresla prainu s njene haljinice, poljubila
je.
Ali to se tie nje, nikada nije nita loe uinila; voljela je Septimusa; bila je sretna;
imala je divan dom, i u njemu jo ive njezine sestre, prave eire. Zato ona mora
patiti?
Dijete otra ravno natrag k svojoj dadilji, i Rezia vidje kako je dadilja kori, tjei,
odlae svoje pletivo i uzima je na krilo, i kako joj onaj ovjek ljubazna izgleda daje
sat da ga otvara i zatvara ne
68 69
bi li je utjeio ali zato ona mora ispatati? Zato nije ostala u Milanu? Zato nju
mue? Zato?
Lagano zanjihani zbog suza, iroka staza, dadilja, ovjek u sivom odijelu, djeja
kolica, dizali su se i padali pred njezinim oima. Njezina je sudbina bila da se njom
poigrava taj zloudni muitelj. Ali zato? Bila je kao ptica koja se sklonila pod
tanko okrilje lista, pa mirka u sunce kad se list zanjie; trza se na pucketanje suhe
granice. Ona ispata; okruena je golemim stablima, prostranim oblacima
ravnoduna svijeta, ispata; nju mue; a zato ona mora patiti? Zato?
Ona se namrti; udari nogom. Mora se vratiti Septimusu jer je ve gotovo vrijeme
da pou do sir VVilliama Bradshavva. Mora se vratiti i to mu rei, vratiti se njemu
koji ondje sjedi na zelenoj klupi ispod stabla, i razgovara sam sa sobom, ili s
pokojnim Evansom kojega je ona samo jednom za trenutak vidjela u trgovini.
Uinilo joj se daje krasan miran ovjek; veliki Septimusov prijatelj, a poginuo je u
ratu. Ali takve se stvari svakome dogaaju. Svatko ima prijatelja koji su poginuli u
ratu. Svatko se neega odrekne kad stupi u brak. Ona se odrekla svoga doma.
Dola je da ivi ovdje, u ovom groznom gradu. Ali Septimus se preputa mislima o
uasnim stvarima, kao to bi i ona mogla, kad bi htjela. On postaje sve udniji i
udniji. Rekao je da netko razgovara iza zidova njihove spavae sobe. Gospoa
Filmer misli da je to neobino. Njemu se i priviaju stvari vidio je glavu neke
starice usred paprati. Meutim on moe biti sretan kad hoe. Otili su u Hampton
Court na krovu omnibusa, i bili su savreno sretni. Toliko je sitnih crvenih i utih
cvjetova virilo iz trave, kao plutajue svjetiljke rekao je on, i razgovarao je i brbljao,
i smijao se, izmiljao prie. Odjednom je rekao: "Sad emo se ubiti", dok su stajali
pokraj rijeke, koju je on gledao onim pogledom to ga je ona viala u njegovim
oima kad bi projurio vlak, ili omnibus pogledom kao da ga neto zaarava; i
osjetila je da
WOOLF - GOSPOA DALLOWAY
odlazi od nje pa ga je uhvatila za ruku. Ali na povratku kui bio je savreno miran
savreno razuman. Raspravljao je s njom o samoubojstvu; i objanjavao kako su
ljudi zli; kako vidi da smiljaju lai dok prolaze ulicom. On zna sve njihove misli,
rekao je; on zna sve. On zna smisao svijeta, rekao je.
Kad su se zatim vratili jedva je mogao hodati. Legao je na sofu i zamolio je da mu
dri ruke da ne bi pao dolje, dolje, vikao je, u oganj! i vidio je lica koja su mu se
smijala, nazivala ga stranim odvratnim imenima, sa zidova i ruke koje su upirale
prstima oko zaslona. A ipak su bili potpuno sami. Ali on je poeo glasno
razgovarati, odgovarati ljudima, prepirui se, smijui se, viui, uzbuujui se
veoma i tjerajui je da stvari zapisuje. Bile su to savrene besmislice; o smrti; o
gospoici Isabel Pole. Ona ne moe vie izdrati. Vratit e se.
Sada mu se primaknula, mogla ga je vidjeti kako zuri u nebo, mrmljajui, krei
ruke. A doktor Holmes je rekao da njemu nije nita. to se onda dogodilo zato
je otiao, onda, zato se, kad je sjela kraj njega, trgnuo, namrtio se na nju,
odmaknuo se, i pokazao na njezinu ruku, uzeo njezinu ruku, prestravljeno je
pogledao?
Je li to zato to je skinula vjenani prsten? "Ruka mi je tako smravila", rekla je;
"metnula sam ga u torbicu", kazala mu je.
On ispusti njenu ruku. Njihov je brak svren, pomisli on, s tjeskobom, s
olakanjem. Ue je presjeeno; on ustaje; on je slobodan, jer je objavljeno da on,
Septimus, gospodar ljudi, bude slobodan; sam {jer mu je ena odbacila svoj
vjenani prsten; jer ga je napustila), on, Septimus, sam je, pozvan prije gomila ljudi
da uje istinu, da dozna smisao, koji je sada napokon, poslije svih napora
civilizacije poslije Grka, Rimljana, Shakespearea, Darvvina, i njega sada
trebalo da bude u cijelosti otkriven...
70 71
"Kome?" upita on glasno, "Predsjedniku vlade", odgovorie glasovi koji su umili
iznad njegove glave. Uzviena tajna mora se rei ministarskom vijeu; prvo, da su
stabla iva; zatim, da ne postoji zloin; zatim, ljubav, sveopa ljubav, mrmljao je,
daui, drui, muno izvlaei te duboke istine koje su zahtijevale, tako su
duboke bile, tako teke, golem napor da se izgovore, ali one su potpuno mijenjale
svijet, zauvijek.
Nikakav zloin; ljubav; ponavljao je, traei po depovima svoju posjetnicu i
olovku, kadli mu neki skaj-terijer omirisa hlae i on se tre na smrt ustraen. Pas se
pretvarao u ovjeka! On nije mogao gledati kako se to dogaa! Bilo je uasno,
uasno vidjeti kako pas postaje ovjek! Odjednom pas otkaska.
Nebo je boanstveno milosrdno, beskrajno blagotvorno. Poted-jelo ga je,
oprostilo mu je slabost. Ali koje je znanstveno objanjenje (jer ovjek mora biti
znanstven iznad svega)? Zato on moe vidjeti kroz tijela, zaviriti u budunost, kad
e psi postati ljudi? Vjerojatno je to toplotni val; djeluje na mozak koji je postao
osjetljiv tijekom eona evolucije. Znanstveno govorei, meso se otapa i nestaje sa
svijeta. Njegovo se tijelo rastvaralo sve dok nisu ostala samo ivana vlakna.
Rasprostrlo se kao koprena po stijeni.
On se zavali na stolici, iscrpljen ali bodar. Leao je odmarajui se, ekajui, prije
nego to opet pone, naporno, tjeskobno, tumaiti ovjeanstvu. Leao je vrlo
visoko, na leima svijeta. Zemlja je drhtala ispod njega. Crveno je cvijee
prorastalo kroz njegovo meso; njegovo mu je ukoeno lie umilo kraj glave.
Glazba poe odzvanjati tu gore meu stijenama. To je automobilska truba dolje na
ulici, promrmlja; ali tu gore ona se topovski odbija od stijene k stijeni, dijeli se,
skuplja se u sudaranju zvuka izrastajui u glatke stupove (to je otkrie, da je glazba
vidljiva) i postaje zahvalnica, zahvalnica to se sada uokolo izvija
WOOLF - GOSPOA DALLOWAY
iz gajdi djeaka pastira (To je starac koji svira u frulu pred krmom i prosi,
promrmlja on) koja, dok djeak miruje, izlazi mje-hurasto iz njegovih gajdi, a
zatim, kad se popeo navie, razlijee svoju istananu tualjku dok se dolje odvija
promet. Djeak svira svoju elegiju usred prometa, pomisli Septimus. Sad se povlai
gore meu snjegove, i rue vise oko njega guste crvene rue to rastu po
zidovima moje spavae sobe, podsjeti se. Glazba prestade. Isprosio je svoj penny,
zakljui on, i otiao do naredne krme.
Ali on je ostao visoko na svojoj stijeni, kao utopljeni mornar na stijeni. Nagnuo
sam se preko ruba amca i pao, pomisli. Potonuo sam u more. Bio sam mrtav, a
ipak sam sada iv, ali pustite me da mirujem, zamoli (opet govori sam sa sobom
to je uasno, uasno!); i kao to, prije buenja, glasovi ptica i zvukovi kotaa zvee i
zagore u udnovatom skladu, postaju sve glasniji i glasniji, a spava osjea da se
primie alima ivota, tako i on osjeti da se primie ivotu, da sunce sve ee pri,
da povici jae odjekuju, da se sprema neto strahovito.
Trebalo je samo da otvori oi; ali na njima je bilo neko breme; neki strah. On se
napree; gurnu; pogleda; i vidje oko sebe Regent park. Dugake suneve zrake
umiljavale su se oko njegovih nogu. Stabla su se njihala, uzmahivala. Mi to
pozdravljamo, inilo se da govori svijet; mi prihvaamo; mi stvaramo. Ljepotu,
inilo se da govori svijet. I kao da to dokazuje (znanstveno), kamo god je bacio
pogled, na kue, na ograde, na antilope to vire iznad plota, istoga je asa izvirala
ljepota. Iznimno je veselje gledati kako neki list treperi na zapuhu zraka. I gore na
nebu lastavice kako se strmoglavi]uju, izvijaju, bacaju na sve strane, krug za
krugom, ali stalno pod savrenim nadzorom kao da su privrene elastikom; i
muhe kako uzlijeu i padaju; a sunce obasjava sad ovaj sad onaj list, u ali,
zabljeujui ga
72 73
mekim zlatom od pukoga zadovoljstva; i od asa do asa neki zvon (mogla bi to
biti automobilska truba) to boanstveno zvecka na vlatima trave sve to, mirno i
razumno kao to jest, nainjeno od obinih stvari kao to jest, sada je istina;
ljepota, to je sada istina. Ljepota je posvuda.
"Vrijeme je", ree Rezia.
Rije "vrijeme" rascijepi svoju ljusku; izli svoja bogatstva po njemu; a s njegovih
usana otpadoe kao krljuti, kao strugotine ispod blanje, a da ih on nije oblikovao,
tvrde, bijele, neprolazne rijei, i poletjee da se utisnu na svoje mjesto u odi
Vremenu; u besmrtnoj odi Vremenu. On zapjeva. Evans odgovori iza stabla.
Mrtvaci su u Tesaliji, pjevao je Evans, meu orhidejama. Ondje ekaju dok ne svri
rat, pa sada ti mrtvaci, sada i Evans
"Za ime boje ne prilazi!" uzviknu Septimus. Jer on ne moe gledati mrtvace.
Ali grane se razdvojie. Neki ovjek u sivom odijelu zaista ide prema njima. To je
Evans! Ali na njemu nema blata; nema rana; nije se promijenio. Moram to rei
cijelom svijetu, viknu Septimus diui ruku (dok se mrtvac u sivom odijelu
primicao), diui ruku kao neki divovski lik to oplakuje ovjekovu sudbinu
vjekovima u pustinji sam, s rukama pritisnutim na elo, s brazdama oaja na
obrazima, a sada vidi svjetlost na rubu pustinje koja se iri i udara o eljezno crni
lik (i Septimus napola ustade iz stolice), pa s legijama ljudi to za njim niice lee
on, divovski alobnik, prima za trenutak na lice sav
"Ali ja sam tako nesretna, Septimus", ree Rezia, pokuavajui ga nagnati da sjedne.
Milijuni procvilie: vjekovima su oni tugovali. On e se okrenuti, on e im
obznaniti za nekoliko trenutaka, samo za jo nekoliko trenutaka, to olakanje, to
veselje, to udesno objavljenje
WOOLF GOSPODA DAJ.LOWAY
"Koliko je, Septimus", ree Rezia. "Koliko je sati?" On govori, on se trza, ovaj ga
ovjek mora primijetiti. On ih promatra.
"Rei u ti koliko je sati", ree Septimus, veoma polagano, veoma pospano,
smijeei se tajanstveno mrtvacu u sivom odijelu. Dok je on smijeei se sjedio, izbi
etvrt sata etvrt do dvanaest.
To znai biti mlad, pomisli Peter Walsh prolazei pokraj njih. To znai uasno se
svaati jadna djevojka izgleda potpuno oajna usred bijeloga dana. Ali zbog
ega? pitao se on; to li joj je mladi u ogrtau rekao da ona tako izgleda; u kakvu
su to stranu nevolju zapali, da oboje tako oajni izgledaju ovoga lijepog ljetnog
dana? Najzabavnije je to pri povratku u Englesku, poslije pet godina, to se na neki
nain, u svakom sluaju prvih dana, stvari istiu kao da ih ovjek nikada prije nije
vidio; porjekani ljubavnici pod drvetom; domai obiteljski ivot parkova. Nikada
nije zamijetio da London izgleda tako arobno mekoa razdaljina; bogatstvo;
zelenilo; civilizacija, poslije Indije, pomisli, otro gazei travom.
Ta prijemljivost prema dojmovima bila je njegova propast, nema sumnje. Jo u
sadanjoj dobi on pati, kao kakav momak ili ak djevojka, od tih promjena
raspoloenja; lijepi dani, runi dani, bez ikakva razloga, srea s nekoga lijepog lica,
krajnja kukavnost pri pogledu na neku staricu. Poslije Indije, naravno, ovjek se
zaljubljuje u svaku enu koju sretne. Ima u njima neke svjeine; i najsiromanije su
bolje odjevene nego prije pet godina, sigurno; a moda u njegovim oima nikada
nije bila tako pristala; dugi crni ogrtai; vitkost; elegancija; a zatim predivna i oito
sveopa navika minkanja. Svaka ena, ak i najtovanija, ima obraze poput rua;
usne obrezane noem; uvojke od indijskog crnila; vidi se crte, umjetnost,
posvuda; nekakva promjena je nesumnjivo nastupila. to mladi svijet o tome misli?
pitao se Peter Walsh.
74
Tih pet godina od 1918. do 1923. bilo je, nagaao je on, na neki nain
veoma vano. Ljudi drugaije izgledaju. Novine drugaije izgledaju. Sada, na
primjer, neki ovjek potpuno otvoreno pie u jednom od uglednih tjednika o
zahodima s tekuom vodom. To niste mogli uiniti prije deset godina pisati
potpuno otvoreno o zahodima s tekuom vodom u nekom uglednom tjedniku. Pa
zatim ovo vaenje crvenila za usne, ili jastuia za pudranje, i dotjerivanje na
javnom mjestu. Na putu kui na brodu bilo je mnogo mladia i djevojaka
posebno mu ostadoe u sjeanju Betty i Bertie koji su se potpuno otvoreno
zabavljali; dok je stara majka sjedila i gledala ih pletui, hladna kao krastavac.
Djevojka bi mirno stala i pudrala nos pred svima. A nisu bili zarueni; samo su se
zabavljali; ni jedno ni drugo nije bilo time povrijeeno. Bila je ilava kao dren ta
Betty Kako se ono zove ali dobra srca. Od nje e postati veoma
dobra supruga kad zae u tridesetu udat e se kad njoj bude odgovaralo da se
uda; udat e se za nekog bogata ovjeka i ivjeti u velikoj kui blizu Manchestera.
Ali koja je ba tako uinila? upita se Peter Walsh skrenuvi u glavnu aleju udala
se za bogata ovjeka i sada ivi u velikoj kui blizu Manchestera? Neka ena koja
mu je nedavno napisala dugo, zanosno pismo o "plavim hortenzijama". Pogled na
plave hortenzije naveo ju je da se sjeti njega i starih dana Sally Seton, naravno!
To je Sally Seton zadnja osoba na svijetu od koje bi ovjek mogao oekivati da
e se udati za bogata ovjeka i ivjeti u velikoj kui blizu Manchestera, divlja, drska,
romantina Sally!
Ipak od cijelog onog starog drutva, Clarissinih prijatelja Whitbreadovih,
Kindersleyjevih, Cunninghamovih, Kinloch Jonesovih Sally je vjerojatno bila
najbolja. U svakom sluaju trudila se da stvari promatra s prave strane. Hugha
Whitbreada
WOOLF GOSPOA DAL LO WAY
je prozirala u svakom sluaju divnog Hugha kad su Clarissa i svi drugi pred
njim kleali.
"VVhitbreadovi?" jo ju je uo kako govori. "Tko su ti Whit-breadovi? Trgovci
ugljenom. Ugledna trgovaka eljad."
Nije podnosila Hugha zbog nekog razloga. On ni o emu drugome ne misli nego o
svojoj vanjtini, rekla je. Trebalo je da bude vojvoda. Jamano bi se oenio nekom
kraljevskom princezom. I naravno, Hugh je gojio najiznimnije, najprirodnije,
najuzvienije potovanje prema britanskoj aristokraciji od svih ljudskih bia to ih
je Peter ikada sreo. ak je i Clarissa morala to priznati. Oh, ali on je tako Ijubak,
tako nesebian, odrie se lova da ugodi svojoj ostarjeloj majci sjea se
roendana svojih tetaka, i tako dalje.
Sally je, istini za volju, sve to prozirala. Posebno dobro pamti raspravu jedne
nedjelje ujutro u Bourtonu o enskim pravima (o toj pretpotopnoj temi), kad je
Sally odjednom izgubila strpljenje, planula, i rekla Hughu da on predstavlja sve to
je najodvratnije u ivotu britanskog srednjeg stalea. Rekla mu je da njega smatra
odgovornim za stanje "onih jadnih djevojaka na Piccadillyju"; Hugh, savreni
gentleman, jadni Hugh! nikada nitko nije bio uasnutiji! Namjerno je to uinila,
rekla je poslije (jer imali su obiaj da se sastaju u povrtnjaku i usporeuju biljeke).
"On nita ne ita, nita ne misli, nita ne osjea", kao da je i sada uje kako to
izgovara onim svojim odreitim glasom koji je dopirao mnogo dalje nego to je
mislila. Vie ima ivota u stajskim slugama nego u Hughu, rekla je. On je savren
primjerak visokokolske vrste, rekla je. Nije mogao nastati ni u jednoj zemlji osim
Engleske. Zaista je bila zlobna, zbog nekog razloga; imala je neto protiv njega.
Neto se bilo dogodilo zaboravio je to u sobi za puenje. Uvrijedio ju je
poljubio? Nevjerojatno! Nitko nije povjerovao ni u jednu rije protiv Hugha,
naravno. Ta
76 77
tko bi i mogao? Da je poljubio Sally u sobi za puenje! Da je to bila neka plemenita
Edith ili lady Violet, moda; ali ne ta odr-panka Sally bez pennyja u depu, kojoj se
nekakav otac ili mati kockaju u Monte Carlu. Jer od svih ljudi to ih je ikada
upoznao Hugh je bio najvei snob najpokorniji ne, nije ba puzio. Bio je
previe uobraen za to. Prvorazredni osobni sluga je najprikladnija usporedba
netko tko ide straga i nosi kovege; komu se moe povjeriti slanje telegrama
neophodan domaicama. I on je naao svoj posao oenio se plemenitom
Evelyn; dobio neku malu slubu na dvoru, brine se za kraljevske podrume, glaa
carske kope na cipelama, hoda okolo u hlaama do koljena i ipkastim
okovratnicima. Kako je ivot nemilosrdan! Mala sluba na dvoru!
Oenio se tom lady, plemenitom Evelyn, i ive tu negdje, pomisli on (promatrajui
raskone kue to gledaju na park), jer on je jednom ondje ruao u nekoj kui koja
je imala, kao sve to posjeduje Hugh, neto to nijedna druga kua nipoto ne
moe imati na primjer ormare za rublje. Morate poi i to pogledati morate
utroiti mnogo vremena divei se stalno emu god ormarima za rublje,
jastunicama, starom hrastovu pokustvu, slikama to ih je Hugh negdje pokupio
gotovo zabadava. Ali Hughova se gospoda katkada znala izlanuti. Bila je jedna od
onih sitnih ena mijeg izgleda koje se dive krnim ljudima. Bila je gotovo
neprimjetljiva. Onda bi iznenada rekla neto potpuno neoekivano neto otro.
U njoj je moda bilo ostataka otmjenog ponaanja. Grijanje ugljenom je malo
prejako za nju od njega je zrak teak. I tako oni ive, sa svojim ormarima za
rublje i svojim starim majstorima i svojim jastunicama obrubljenim pravom
ipkom, uz plau od pet ili deset tisua godinje po svoj prilici, dok on, koji je dvije
godine stariji od Hugha, moljaka za posao.

U pedeset treoj godini on mora ii k njima i moliti ih da ga proguraju na mjesto

nekakva tajnika, da mu nau posao nekog pomonog nastavnika da poduava
djeake latinski, da skae na svaki mig nekog mandarina u uredu, neto to donosi
pet stotina godinje; jer ako se oeni s Daisy, ak uz njegovu mirovinu, s manje
novca ne mogu vezati kraj s krajem. VVhltbread mu vjerojatno moe pomoi; ili
Dalloway. Njemu ne smeta to e moliti Dallowayja. On je zaista dobar ovjek;
malo ogranien; malo tvrde glave; da; ali je zaista dobar ovjek. ega god se
prihvati sve obavi na isti trijezan i razuman nain; bez truna mate, bez iskrice
blistavosti, ali s neobjanjivom istananou svoga tipa. Trebalo je da bude seoski
vlastelin on se gubi u politici. On najvie vrijedi izvan kue, s konjima i psima
kako se samo istaknuo, na primjer, kad je onaj upavi Clarissin pas pao u zamku
koja mu je oderala pola ape, pa se Clarissa onesvijestila a Dalloway sve sam
obavio; zavio, napravio udlage; rekao Clarissi da ne bude smijena. Zbog toga joj se
on sviao, moda to je njoj trebalo. "No, draga, ne budite smijeni. Pridrite
ovo dodajte mi ono", razgovarajui cijelo to vrijeme sa psom kao da je ljudsko
bie.
Ali kako je mogla progutati sve one gluposti o pjesnitvu? Kako ga je mogla pustiti
da mudruje o Shakespeareu? Ozbiljno i sveano Richard Dalloway se podigao i
rekao da nijedan pristojan ovjek ne smije itati Shakespeareove sonete, jer je to
nalik na prislukivanje kroz kljuanice (osim toga, on ne odobrava tu vezu).
Nijedan pristojan ovjek ne smije dopustiti da mu supruga pohodi sestru pokojne
supruge. Nevjerojatno! Gaati ga zaeerenim bademima, to je jedino to se moglo
uiniti bilo je to za vrijeme objeda. Ali Clarissa je sve to gutala; mislila je da je to
od njega tako poteno; tako samostalno od njega; bog zna nije li mislila da je on
najizvornlji duh to ga je ikada srela!
To je bila jedna od veza izmeu Sally i njega. Bio je ondje neki vrt po kojemu su
znali etati, obzidan prostor, s ruinim grmljem i divovskim cvjetaama jo se
sjea Sally kako trga ruu, zaustavlja se da klie ljepoti kupusnog lia na mjeseini
(izvanredno je kako sve to ivo iskrsava u njemu, ono o emu godinama nije
razmiljao), molei njega, napola kroza smijeh, naravno, da odvede Clarissu, da je
spasi od tih Hugha i Dallowayja i svih ostalih "savrenih gentlemana" koji e
"zaguiti njezinu duu" (u to je doba pisala gomile pjesama), nainiti od nje puku
domaicu, potaknuti njezinu mondenost. Ali ovjek mora biti pravedan prema
Clarissi. Ona se ni u kom sluaju ne bi bila udala za Hugha. Ona je savreno znala
to hoe. Njeni su osjeaji bili potpuno na povrini. Ispod toga, bila je veoma
pronicava mnogo bolje je prosuivala ljude nego Sally, na primjer, a osim toga,
isto enstvena; s onim iznimnim darom, onim enskim darom, da stvori svoj
vlastiti svijet gdje god se zatekne. Ula bi u sobu; zastala bi, kao to ju je esto
vidio, na pragu s mnogo gostiju oko sebe. Ali ovjek je pamtio samo Clarissu. Nije
ona bila upadljiva; uope nije bila lijepa; nikada nije rekla nita osobito pametno; tu
je ona, meutim, tu je ona.
Ne, ne, ne! On nije vie u nju zaljubljen! Samo osjea, poto ju je jutros vidio, s
njenim svilenim koncima i karama, kako se sprema za primanje, da se ne moe
otresti misli o njoj; ona mu se stalno vraa i vraa kao usnuli putnik to se kraj
njega klima-ta u eljeznikom vagonu; a to ne znai da je zaljubljen, naravno; to
znai da razmilja o njoj, da o njoj izrie sud, da opet poinje, nakon trideset
godina, pokuavajui da je objasni. O njoj se oigledno moe rei da je mondena;
previe joj je stalo do poloaja i drutva i napredovanja u svijetu to je istina u
stanovitom smislu; to mu je priznala. (Uvijek je moete natjerati da prizna, ako se
potrudite; ona je estita.) Znala bi rei da mrzi usidjelice, staromodne udake,
promaene ljude, kao to je valjda
WOOLF COSPOA DALLOWAY
on; ona misli da ljudi nemaju prava dangubiti s rukama u depovima; moraju neto
raditi, neto biti; a ti veliki kicoi, te vojvotkinje, te drvene stare grofice to se sreu
u njezinu salonu, za njega neizrecivo daleko i od ega to vrijedi jednu slamku, njoj
predstavljaju neto stvarno. Lady Bexborough, rekla je jednom, uspravno se dri (i
Clarissa se tako dri; nikada ona nije bila mlitava ni u kojem smislu te rijei; ravna
je kao strijela, zapravo malo ukoena). Kae da u njima ima neke vrste hrabrosti
koju ona sve vie potuje to je starija. U svemu tome ima dobar dio Dallowayja,
naravno; dobar dio duha javnog miljenja, britanske imperije, carinske reforme,
vladajue klase, koji ju je potpuno proeo, kako to ve biva. Dvaput je pametnija
od njega, a mora stvari gledati njegovim oima jedna od tragedija branog
ivota. Ima vlastite nazore, a stalno mora navoditi Richarda kao da ovjek ne
moe znati do tanina to Richard misli ako proita jutarnji Morning Post! Sva ta
primanja, naprimjer, prireuju se zbog njega, ili zbog njezine slike o njemu (istini
za volju, Richard bi bio sretniji na imanju u Norfolku). Ona je od svog salona
nainila neku vrstu sastajalita; roena je za to. Toliko ju je puta vidio kako se bavi
nekim sirovim mladiem, sue ga, okree ga, budi ga; izvodi ga na put. Oko nje se
okuplja bezbroj dosadnih ljudi, naravno; Ali se neoekivano zna pojaviti i netko
neobian; ponekad neki umjetnik; ponekad pisac; udni svati za takvu okolinu. A
iza svega toga lei mrea posjeivanja, ostavljanja posjetnica, ljubaznog ophoenja
s ljudima; jurnjave s kitama cvijea, malim darovima; Taj-i-taj putuje u Francusku
mora imati gumeni jastuk; pravo rasipanje njezine snage; sve te beskonane
veze to ih ene njezine vrste odravaju; ali ona sve to ini nehinjeno, po
prirodnom nagonu.
Zaista udno, ona je jedan od najdosljednijih skeptika to ih je on ikada upoznao, i
vjerojatno (to je bila njegova teorija to ju
80 81
je smislio da objasni nju, tako prozirnu u nekom pogledu, tako nedokuivu u
drugom), vjerojatno ona sama sebi kae: Budui da smo prokletoga roda, vezani uz
brod koji tone (dok je bila djevojica najdrae su joj tivo bili Huxley i Tyndall, a
oni su zaljubljeni u te pomorske metafore), budui da je sve ovo zajedno neslana
ala, izvrimo bar svoju dunost; ublaimo patnje svojim druzima u suanjstvu
(opet Huxley); uresimo tamnicu cvijeem i gumenim jastucima; budimo dolini
koliko god moemo. Ti razbojnici, bogovi, nee initi sve to ih je volja -jer je
smatrala da se bogovi, koji nikad ne proputaju zgodu da rane, pometu i unite
ljudski ivot, ozbiljno zbune ako se, usprkos svemu, ponaate kao prava lady. To je
razdoblje nastupilo neposredno poslije Sylvijine smrti tog uasnog dogaaja.
Vidjeti kako vam roena sestra gine pod oborenim stablom (sve krivnjom Justina
Parryja sve njegovom nepanjom) pred vaim oima, k tome djevojica na
pragu ivota, najnadarenija meu njima, to je Clarissa uvijek govorila, dovoljno je
da postanete ogoreni. Kasnije nije bila tako sigurna, moda; mislila je da ne
postoje bogovi; da nikoga ne treba okrivljavati; i tako se razvila ta njezina ateistika
religija da treba initi dobro radi dobra.
I naravno, ona silno uiva u ivotu. U njezinoj je naravi da uiva (premda, bog je
tome svjedok, ona zna biti oprezna; esto je osjetio da ak i on, nakon svih tih
godina, moe nainiti tek puki obris Clarisse). Meutim, u njoj nema gorine; nita
od onog osjeaja udoredne kreposti koja je tako odbojna kod dobrih ena. Ona
uiva doslovno u svemu. Ako se s njom protetate po Hyde parku, as je to lijeha
tulipana, as dijete u kolicima, as neka smijena mala drama to ju je u tom
trenutku smislila. (Vjerojatno bi porazgovorila s onim ljubavnicima, ako bi
pomislila da su nesretni.) Ona uistinu ima istanan smisao za komediju, ali treba joj
ljudi, stalno ljudi, da ga pokae, s neizbjenom posljedicom traenja vremena,
objedujui, veeravajui,
WOOLF GOSPOA DALLO WAY
prireujui ta svoja neprestana primanja, priajui besmislice, govorei ono to ne
misli, otupljujui otricu svoga duha, gubei sposobnost razluivanja. Sjela bi na
elo stola i izvrgnula se beskrajnom muenju s nekim ishlapjelim starcem koji bi
mogao koristiti Dallowayju oni poznaju najgroznije gnjavatore u Europi ili
bi ula Elizabeth i sve se moralo njoj podrediti. Ila je u srednju kolu, kad je zadnji
put bio ovdje, djevojica u prijelaznom razdoblju, okruglih oiju, blijeda lica, ni s
im od svoje majke u sebi, utljivo, tromo stvorenje koje sve prima kao da je
razumljivo samo po sebi; pustila je majku da se sva uzvrpolji zbog nje, a zatim je
rekla "Mogu li sada otii?" kao kakvo etverogodinje dijete; pa je otila, objasnila
je Clarissa s onom mjeavinom naslade i ponosa to ju je valjda sam Dalloway u
njoj pobudio, da igra hokej. A sad je Elizabeth vjerovatno uvedena u drutvo; o
njemu misli da je staro naklapalo, smije se prijateljima svoje majke. No dobro, tako
je to. Nagrada za starenje, pomisli Peter Walsh, izlazei iz Regent parka i drei
eir u ruci, jednostavno je u tome: strasti ostaju jake kao i prije, ali ovjek stjee
napokon! mo koja dodaje uzvieni zain postojanju mo da zagospodari
iskustvom, da ga polako okrene na drugu stranu, prema svjetlosti.
Strano je to priznanje {on ponovo metnu eir na glavu), ali sada, u pedeset i
treoj godini, ovjeku su jedva vie i potrebni ljudi. Sam ivot, svaki njegov
trenutak, svaka njegova kap, ovdje, ovoga asa, sada, na suncu, u Regent parku, to
je dovoljno. Previe, zapravo. Cijeli ivotni vijek prekratak je da se izvue, sada kad
ovjek posjeduje mo, taj puni miris; da se iscijedi svaka kap uitka, svaka sjenka
znaenja; a jedno i drugo je mnogo tvre nego to je nekada bilo, toliko manje
lino. Nemogue je da e ikada ponovo patiti kao to pati zbog Clarisse. Jer prolaze
itavi
82 83
sati (hvala bogu da ovjek moe to rei a da ga nitko ne uje!), jer prolaze sati i
dani, a on i ne pomilja na Daisy.
Je li onda mogue da je zaljubljen u nju, pamtei bijedu, muenje, iznimnu strast
onih dana? Bilo je to neto posve drugaije mnogo ugodnije jer je istina,
naravno, da je ona sada zaljubljenja u njega. I to je moda razlog zato je on, kad je
brod napokon otplovio, osjetio iznimno olakanje, elio iznad svega da bude sam;
ozlovoljio se kad je naao sve one njezine male znake panje cigare, podsjetnik,
putniki pokriva u kabini. Tko god je iskren rei e to isto; poslije pedesete
ovjek ne eli ljude; ovjek ne eli govoriti enama da su lijepe; to e veina
mukaraca od pedeset godina rei, pomisli Peter Walsh, ako su iskreni.
Ali onda ovi zapanjujui izljevi uvstava kad je jutros briz-nuo u pla, to je sve
to? to je Clarissa morala pomisliti o njemu? Vjerojatno je pomislila da je lud, i to
ne prvi put. Ispod svega toga leala je ljubomora ljubomora koja nadivljuje
svaku drugu ljudsku strast, pomisli Peter Walsh, ispruivi ruku s depnim
noiem. Sastala se s majorom Orde, pisala je Daisy u svom posljednjem pismu;
rekla je to namjerno, on to zna; rekla je to da u njemu probudi ljubomoru; zamilja
je kako mrti elo dok pie, pitajui se to bi mogla rei da ga povrijedi; ali
svejedno nema razlike; on je bijesan! Sva ta zbrka oko dolaska u Englesku i
savjetovanja s odvjetnicima nije bila za to da se oeni njome, nego da sprijei nju
da se ne uda za koga drugoga. To ga je muilo, to ga je svladalo kad je vidio
Clarissu, onako mirnu, onako hladnu, onako zadubljenu u svoju haljinu ili ono to
je ve bilo; kad je shvatio ega ga je ona mogla potedjeti, na to ga je svela na
cmizdravog, slinavog starog magarca. Ali ene, pomisli on sklapajui depni noi,
ne poznaju strast. One ne znaju sto ona znai mukarcima. Clarissa je hladna kao
ledena
WOOLF COSPOA DAL LOWAY
svijea. Sjedila je kraj njega na sofi, dopustila mu je da je uzme za ruku, poljubila ga
je u obraz On stie do pjeakog prijelaza.
Prekide ga neki zvuk; loman i drhtav zvuk, glas to mrmori bez smjera, jaine,
poetka ili kraja, to slabano i piskavo s pomanjkanjem bilo kakva ljudskog
znaenja juri u
a ko na so vi za re va no o-
glas bez dobi i spola, glas drevnog vrela to izbija iz zemlje; koji se irio, upravo
nasuprot stanici podzemne eljeznice kod Regent parka, iz nekog visokog
treperavog lika, nalik na lijevak, nalik na zaralu crpku, nalik na vjetrom ibano
drvo koje je zauvijek ostalo bez lia pa doputa vjetru da se vere po njegovim
granama i pjeva
a ko na so vi za re va no o,
te se njie i kripi i jaue na vjenom lahoru.
Od pamtivijeka kad je taj plonik bio trava, kad je bio movara, u doba kljova i
mamuta, u doba tihih svitanja ispaena ena jer na onom likuje bila suknja
s ispruenom desnom rukom, s lijevom pritisnutom na bok, stoji i pjeva o
ljubavi o ljubavi koja traje milijun godina, ona pjeva, o ljubavi koja pobjeuje, i
prije toliko milijuna godina njezin ljubavnik, koji je mrtav ve stoljeima, etao je s
njom, ona pjevui, u svibnju; ali tijekom vjekova, dugih poput ljetnih dana, i
usplamtjelih (ona se sjea) od samih crvenih lijepih kata, on je ieznuo; golemi srp
smrti sravnao je one strahovite bregove, i kada naposljetku bude spustila svoju
sijedu i neizmjerno ostarjelu glavu na zemlju, koja e tada biti tek ledeni pepeo,
zaklinjat e bogove da kraj nje poloe kitu grimizna vrijeska, ondje na njezinu
visokom ukopitu to e ga posljednje zrake posljednjega sunca milovati; jer tada
e sveana predstava svemira zavriti.
84 85
Dok je drevna pjesma mrmorila nasuprot stanici podzemne eljeznice kod Regent
parka, jo je zemlja izgledala zelena i cvjetna; jo, premda je istekla iz tako grubih
usta, iz puke rupe u zemlji, blatnjave k tome, obrasla vlaknima korijena i opletena
travom, jo je stara mrmorava i uborasta pjesma, cijedei se kroz vornato
korijenje beskonanih vjekova, i kostura i blaga, otjecala u potoiima preko
plonika i du Marylebone ceste, i dolje prema Eustonu, plodei, ostavljajui
vlane mrlje.
Sjeajui se jo kako je jednom u nekom prapovijesnom svibnju etala sa svojim
ljubavnikom, ta stara crpka, ta ispaena stara ena s ispruenom jednom rukom za
milostinju, dok joj druga pritiskuje bok, bit e jo tu i za deset milijuna godina,
sjeajui se kako je jednom etala u svibnju, onuda gdje sada pljuska more, nije
vano s kim bio je to mukarac, oh da, mukarac koji ju je volio. Ali protjecanje
vjekova pomutilo je jasnou onoga drevnog svibanjskoga dana; cvjetovi svijetlih
latica su sivi i srebrno mrazni; i ona vie ne vidi, kad ga preklinje (kao to to sad
posve jasno ini) "pogledaj mi oi svojim milim oima, paljivo", ona vie ne vidi
smee oi, crne zaliske ni preplanulo lice, nego samo nejasni obris, sjenast obris
kojemu, s ptijom svjeinom svoje prestarjelosti, jo cvrkue "daj mi svoju ruku da
je njeno stisnem" (Peter Walsh je morao dati novi tom jadnom stvorenju dok je
ulazio u taksi), "ako nas tko vidi, zar je vano to?" pita ona; i njezina aka pritiskuje
bok, i ona se smijei, meui svoj shilling u dep, i sve upitno uprte oi kao da
izbljeuju, a narataji u prolazu plonik je vrvio uurbanim svijetom srednjeg
stalea iezavaju, kao lie, da ih gnjei, da ih moi i proima i mijesi taj vjeni
izvor
a ko na so vi za re va no o.
"Jadna starica", ree Rezia Warren Smith.
WOOLF COSPOA DALLOWAY
O, jadna stara nesretnica! ree ona, ekajui da prijee ulicu.
A da je noas padala kia? I da na otac, ili netko drugi tko nas je u boljim danima
poznavao sluajno proe, pa nas vidi kako stojimo ondje kraj slivnika? I gdje ona
spava nou?
Razdragano, gotovo veselo, nepobjediva nit zvuka izvijala se u zrak kao to se dim
iz dimnjaka na kolibi mota oko istih bukovih debala i izbija u pramenu modroga
dima kroz najvie lie. 'Ako nas tko vidi, zar je vano to?"
Otkad je ovako nesretna, sada ve tjednima i tjednima, Rezia je pridavala znaenje
nekim dogaajima, katkada je gotovo osjeala da mora zaustaviti ljude na ulici, ako
izgledaju dobri, ljubazni ljudi, samo da im rekne "Ja sam nesretna"; a ova starica to
na ulici pjeva "ako nas tko vidi, zar je vano to?" odjednom je gotovo uvjeri da e
sve biti u redu. Oni idu k sir Williamu Bradshawu; ona pomisli da njegovo ime
lijepo zvui; on e Septimusa odmah izlijeiti. A eto zatim i pivarskih kola, a sivi
konji imaju ravne bodlje od slame u repovima; tu su i novinski plakati. Biti
nesretna, to je glup, glup san.
Tako su oni preli ulicu, gospodin Septimus Warren Smith i njegova gospoa, i zar
je bilo ita, uostalom, to bi privuklo panju na njih, ita to bi navelo nekog
prolaznika da posumnja da je tu mlad ovjek koji u sebi nosi najveu poruku na
svijetu, i jo je k tome najsretniji ovjek na svijetu, i najjadniji? Oni moda koraaju
sporije nego drugi ljudi, i u hodu toga ovjeka ima nekog oklijevanja, povlaenja,
ali to je prirodnije za jednog slubenika, koji godinama nije bio u West Endu
radnim danom u taj sat, nego da stalno gleda u nebo, da gleda ovo, to i ono, kao da
je Portland Place salon u koji je uao kad nema obitelji kod kue, kad svijenjaci
vise u vreama od grubog platna, a uvarica, dok puta duge strijele pranjave
svjetlosti na opustjele naslonjae neobinog izgleda, podiui jedan kraj visokih
zastora,
86 87
objanjava posjetiocima kako je udesno to mjesto; kako udesno, ali u isto
vrijeme, pomisli on, kako udnovato.
Na izgled, on bi mogao biti slubenik, ali na boljem poloaju; jer on nosi smee
cipele; ruke su mu kao u kolovana ovjeka; isto tako profil, njegov uglasti,
inteligentni, uvstveni profil velikoga nosa; ali usne uope nisu, jer su oputene; a
oi su mu (kao to oi obino bivaju) tek puke oi; svijetlosmee, krupne; tako da
je on, u cjelini, granini sluaj, ni ovakav ni onakav; moe zavriti s kuom u
Purlevju i s automobilom, ili i dalje iznajmljivati stanove po zabaenim ulicama
cijelog svog ivota; jedan od onih nedouenih, samoukih ljudi koji su sve svoje
znanje stekli iz knjiga posuenih u javnoj knjinici i itanih uveer poslije
dnevnoga rada, po savjetu poznatih pisaca kojima su se obratili pismom.
A to se tie drugih iskustava, odijeljenih, to ih ljudi stjeu sami, u svojim
spavaim sobama, u svojim uredima, u etnji poljima i ulicama Londona, njih ima;
napustio je dom, jo kao djeak, zbog majke; jer je lagala; jer je po pedeseti put
siao na aj neopranih ruku; jer nije vidio budunosti za pjesnika u Stroudu; i tako,
naavi pouzdanicu u svojoj sestrici, otiao je u London ostavivi iza sebe smijenu
poruku, kakvu piu veliki ljudi, pa ih svijet ita poslije, kad povijest njihovih
stradanja postane slavna.
London je progutao mnogo milijuna mladih ljudi koji se zovu Smith; ne obazire se
na matovita kranska imena kao to je Septimus kojima njihovi roditelji misle da
e ih izdvojiti. Stanujui u blizini Euston Roada, stjeu se iskustva, mnoga iskustva,
poput onih koja za dvije godine promijene ruiasto nevino okruglo lice u mravo,
zategnuto, neprijateljsko lice. Ali to bi o svemu tome mogli rei najpaljiviji
prijatelji osim onoga to rekne vrtlar kad ujutro otvori vrata staklenika i nae nov

cvijet na svojoj biljci? Cvjeta; cvjeta od tatine, preuzetnosti, zanesenosti, strasti,

samoe, hrabrosti, lijenosti, od toga obinog sjemenja zbog kojega je, kad se sve
pomijealo (u nekoj sobi u blizini Euston Roada), postao stidljiv, i mucav, i eljan
da se popravi, zbog kojega se zaljubio u gospoicu Isabel Pole koja je drala
predavanja o Shakespeareu u Waterloo Roadu.
Zar on nije slian Keatsu? pitala je; i razmiljala kako da mu otkrije ljepotu
Antonija i Kleopatre i ostaloga; posuivala mu je knjige; pisala mu kratke
napomene; i zapalila u njemu onaj oganj koji gori samo jednom u ivotu, bez
topline, palucajui beskrajno eterinim i nestvarnim crveno-zlatnim plamenom
iznad gospoice Pole; AnLonije i Kleopatra; i Waterloo Road. Mislio je da je lijepa,
vjerovao je da je nepogreivo mudra; sanjao je o njoj, pisao joj pjesme koje je ona,
ne znajui im sadraj, ispravljala crvenom tintom; vidio ju je, jedne ljetne veeri,
kako u zelenoj haljini eta trgom. "Cvjeta", mogao bi rei vrtlar, da je otvorio vrata;
to jest, da je uao, bilo koje noi u to vrijeme, i naao ga kako pie; naao ga kako
trga ono to je napisao; naao ga kako zavrava remek-djelo u tri sata izjutra i juri
napolje da koraa ulicama, da ide u crkve, da posti jedan dan, da drugi pije, i guta
Shakespearea, Darwina, Povijest civilizacije i Bernarda Shawa.
Neto se sprema, znao je to gospodin Brewer; gospodin Brewer, direktor tvrtke
Sibleys & Arrowsmiths koja se bavila drabama, procjenama i posredovanjem kod
nekretnina; neto se sprema, mislio je on, i budui da je oinski postupao sa svojim
mladim slubenicima, i imao vrlo visoko miljenje o Smithovim sposobnostima, i
proricao mu da e, za deset ili petnaest godina, stii do konatog naslonjaa u
stranjoj sobi pod ostakljenim krovom s arhivom oko sebe, "poslui li ga zdravlje",
govorio je gospodin Brewer, a u tome je leala opasnost on je slabo izgledao,
savjetovao mu je nogomet, pozivao ga na veeru i traio naina da
88 89
razmotri bi li ga preporuio za povienje plae, kad se zbilo neto to je gospodinu
Brevveru pomrsilo mnoge raune, otelo mu najsposobnije mlade suradnike i
naposljetku, tako su prodorni i nepodnoljivi bili prsti rata u Evropi, razmrskalo
gipsani odljev Cerere, izoralo jamu u lijehama geranija i potpuno unitilo ivce
kuharice na imanju gospodina Brewera u Muswell Hillu.
Septimus je bio jedan od prvih dobrovoljaca. Otiao je u Francusku da spasi onu
Englesku koja se gotovo sva sastojala od Shakespeareovih komada i gospoice
Isabel Pole koja u zelenoj haljini eta trgom. Ondje u rovovima smjesta se zbila
promjena koju je prieljkivao gospodin Brevver kad mu je savjetovao nogomet;
zadobio je muevnost; bio je unaprijeen; privukao je panju, zapravo sklonost
svog oficira, koji se zvao Evans. Bili su poput dvaju pasa to se igraju na sagu uz
ognjite; jedan se bavi zguvanim papirom, rei, kljoca, zagrizajui pokatkada uho
staroga psa; drugi dremljivo lei, mirka na vatru, die apu, okree se i
dobroudno rei. Morali su biti zajedno, dijeliti dobro i zlo, tui se meusobno,
svaati se. Ali kad je Evans (Rezia, koja ga je samo jednom vidjela, zvala ga je
"miran ovjek"; bio je snaan mukarac crvene kose, suzdrljiv u enskom
drutvu), kad je Evans poginuo, upravo uoi primirja, u Italiji, Septimus je, daleko
od toga da pokae ikakvu ganutost ili prizna da je to konac jednog prijateljstva,
estitao sam sebi to ga prozirnije tako neznatno i tako razborito osjeanje. Njega
je rat nauio. Bio je velianstven. Proao je kroz sve to, kroz prijateljstvo, rat u
Europi, smrt, zasluio unapreenje, jo nije imao trideset godina i bio je na putu da
preivi. Bio je upravo tu. Posljednje su ga granate promaile. Ravnoduno je gledao
kako eksplodiraju. Mir ga je zatekao u Milanu; bio je nastanjen kod nekog krmara
koji je imao dvorite, cvijee u bavicama, stolie na otvorenom, keri koje su
pravile eire; a s Lucrezijom, mlaom keri,
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
zaruio se jedne veeri kad ga je obuzeo uas da vie nema osjeaja.
Jer sada kad je sve bilo svreno, mir potpisan i mrtvi pokopani, njega su, osobito
uveer, hvatali ti iznenadni munjeviti napadi straha. Nije vie osjeao. Dok je
otvarao vrata sobe gdje su mlade Talijanke sjedile i pravile eire, mogao ih je
vidjeti, mogao ih je uti; prodijevale su ice kroz raznobojna zrnca u zdjelicama;
okretale su ovako i onako komade krutog platna; sav stol je bio posut perjem,
ljokicama, svilom i vrpcama, kare su lupkale po stolu; ali njemu je neto
nedostajalo; nije vie osjeao. Ipak, zatiivalo ga je lupkanje kara, smijanje
djevojaka, pravljenje eira; bila mu je zajamena sigurnost; imao je utoite. Ali
nije mogao tu prosjediti cijelu no. Bilo je trenutaka kad se budio rano izjutra.
Postelja je padala; on je padao. Ah te kare i ta svjetiljka i ti komadi krutoga platna!
Zaprosio je ruku Lucrezije, mlae od njih dviju, vesele, lakoumne, s onim malenim
umjetnikim prstima to bi ih podigla i rekla: "Sve je u njima". Svila, perje, to sve
nije oivljavalo pod njima?
"Najvaniji je eir", rekla bi kad su izlazili zajedno. Koji god bi eir proao, ona bi
ga promotrila; i ogrta i haljinu i kako se koja ena dri. Neukusno odijevanje,
pretjerano odijevanje ona je igosala, ne estoko, nego nestrpljivim kretnjama ruku,
nalik na kretnje slikara koji odbija od sebe neku oigledno dobronamjernu
napadnu patvorinu; a onda bi velikoduno, ali uvijek strogo, pohvalila neku
prodavaicu koja bi smjelo iskoristila svoju skromnu odjeu, ili bi se zadivila, bez
ustruavanja, s oduevljenim i strunim razumijevanjem, nekoj francuskoj dami
koja silazi iz svoje koije, u krznu od inile, u dugoj haljini, s biserjem.
"Prekrasno!" promrmljala bi i gurnula laktom Septimusa da pogleda. Ali krasota je
bila iza staklene plohe. ak ni okus (Rezia je voljela sladoled, okoladu, slatkie) nije
njemu pruao uitka.
90 ; 91
Odloio je svoju au na mramorni stoli. Gledao je ljude napolju; izgledali su
sretni, dok su se okupljali nasred ulice, viui, smijui se, prepirui se ni oko ega.
Ali on nije mogao okusiti, nije mogao osjetiti. U slastiarnici meu stolovima i
brbljavim konobarima obuzeo ga je jeziv strah on vie ne osjea. Moe
rasuivati; moe itati, na primjer Dantea, prilino lako ("Septimus, ta ostavi tu
knjigu", rekla je Rezia njeno sklapajui Inferno), moe zbrojiti raun; njegov je
mozak savren; onda vjerojatno sa svijetom neto nije u redu kad on ne moe
osjeati.
"Englezi su tako utljivi", rekla je Rezia. Njoj se to svia, rekla je. Ona potuje te
Engleze, i eli vidjeti London, i engleske konje, i odijela po mjeri, i jo pamti kako
je ula, od neke tetke koja se udala i ivi u Sohou, da su ondje divne trgovine.
Moe biti, razmiljao je Septimus gledajui Englesku kroz prozor iz vlaka, dok su
naputali Nevvhaven; moe biti da taj svijet po sebi nema smisla.
U uredu su ga unaprijedili na poloaj sa znatnom odgovornou. Ponosili su se
njime; vratio se s odlijima. "Izvrili ste svoju dunost; na nama je red" "poeo
je gospodin Brevver; i nije mogao dovriti, tako je ugodno bio ganut. Iznajmili su
divan stan uz Tottenham Court Road.
Tu je ponovo otvorio Shakespearea. Ono djeako opijanje jezikom Anton'ije i
Kleopatra potpuno je bilo usahlo. Kako se Shakespeareu gadilo ovjeanstvo
oblaenje odjee, raanje djece, neist usta i trbuha! To se sada otkrilo
Septimusu; poruka skrivena u ljepoti rijei. Tajni znak to ga jedan narataj predaje,
pod krinkom, drugom narataju je gaenje, mrnja, oaj. Isto je i s Danteom. Isto
je i s Eshilom (u prijevodu). Rezia tu sjedi i kiti eire. Kiti eire za prijateljice
gospoe Filmer; satima kiti eire. Izgleda blijeda, tajanstvena, kao ljiljan, utopljena,
pod vodom, mislio je.

"Englezi su tako ozbiljni", rekla bi ona grlei Septimusa, obraz uz obraz.

Ljubav izmeu mukarca i ene odbojna je Shakespeareu. Vrenje snoaja njemu je
i prije svretka gnusoba. Ali, rekla je Rezia, ona mora imati djece. Ve su pet godina
u braku.
Zajedno su ili u Tower; u Victoria muzej i Albert muzej; stajali su u guvi da vide
kako kralj otvara parlament. A zatim su dole trgovine trgovine eira, trgovine
haljina, trgovine s konatim torbama u izlogu, gdje bi ona zastala i gledala. Ali ona
mora imati sina.
Ona mora imati sina nalik na Septimusa, rekla je. Ali nitko nije mogao biti nalik na
Septimusa; tako njean; tako ozbiljan; tako pametan. Zar ne bi i ona mogla itati
Shakespearea? Je li Shakespeare teak pisac? pitala je.
ovjek ne moe donositi djecu na ovakav svijet. ovjek ne moe vjeno
produavati patnju, ili poveavati vrstu tih poudnih ivotinja koje nemaju trajnih
uvstava, nego samo hirove i tatine koje ih odvlae as na ovu as na onu stranu.
Gledao ju je kako ree, oblikuje, kao to netko gleda pticu kako skakue, pre u
travi, ne usuujui se prstom maknuti. Jer istina je (nek ona to ne spozna) da u
ljudskim biima nema ni ljubaznosti, ni vjere, ni milosra vie nego to im slui da
povea trenutani uitak. Ona love u oporima. Njihovi opori pretrauju pustinju
i vritei iezavaju u divljini. Ostavljaju one koji padnu. Lica su im oblijepljena
grimasama. Postoji onaj Brewer u uredu, sa svojim navotenim brkovima,
koraljnom iglom za kravatu, bijelim prslukom i ugodnim osjeajima sama
hladnoa i ljigavost iznutra sa svojim geranijama unitenim u ratu, i
upropatenim kuhariinim ivcima; ili Amelia Kako-se-ono-zove, koja dijeli okolo
alice aja tono u pet mirava, iscerena,
92 93
bestidna mala vjetica; pa svaki onaj Tom i Bertie s utirkanim oprsjem na koulji s
kojega se cijede krupne kapi poroka. Nikada ga oni nisu vidjeli kako ih u svojoj
biljenici crta gole s udakim svojstvima. Na ulici kamioni bruje pokraj njega;
okrutnost krii s plakata; ljudi su ulovljeni u rudnicima; ene se ive spaljuju; a
jednom je osakaeni niz luaka, koje su vjebali ili pokazivali za razonodu
stanovnitvu (to se glasno smijalo), prolazio i klimao glavama i kesio se pokraj
njega, na Tottenham Court Roadu, i svaki mu je, uz polovino ispriavanje ali
likujui, zadavao svoj beznadni jad. Pa hoe li i on poludjeti?
Dok su pili aj Rezia mu je rekla da ki gospoe Filmer oekuje dijete. Ona ne
smije ostarjeli a nemati djece! Ona je vrlo usamljena, ona je vrlo nesretna!
Zaplakala je prvi put otkad su se vjenali. uo ju je kako jeca u daljini; uo je to
tono, zamijetio je to izrazito; usporedio je to s lupanjem klipa. Ali nita nije
osjetio.
ena mu je plakala, a on nita nije osjeao; samo svaki put kad je zajecala na onako
dubok, onako tih, onako beznadan nain, on je silazio jo jednu stepenicu u ponor.
Naposljetku, s melodramatinom kretnjom koju je mehaniki uinio, potpuno
svjestan njene neiskrenosti, zario je glavu u ruke. Sada se predao; sada drugi njemu
moraju pomoi. Valja poslati po ljude. On je popustio.
Nita ga nije moglo probuditi. Rezia ga je polegla u krevet. Poslala je po lijenika
 po doktora Holmesa gospoe Filmer. Doktor Holmes ga je pregledao. Njemu
nije nita ozbiljno, rekao je doktor Holmes. Oh, kakvo olakanje! Kako je on
ljubazan ovjek, kako je dobar ovjek! mislila je Rezia. Kad se on tako osjea poe
u varijete, rekao je doktor Holmes. Uzme jedan dan dopusta sa enom i igra golf.
Zato ne bi pokuali dvije tablete bromida otopljene u ai vode prije spavanja?
Ove

stare kue u Bloomsburyju, rekao je doktor Holmes kucajui po zidu, esto su

pune finih drvenih oplata koje vlasnici glupo oblau tapetama. Ba nekidan,
doavi u posjet nekom bolesniku, sir Iks Ipsilonu, na Bedford Squareu
I tako nije bilo isprike; nita mu nije bilo, osim grijeha zbog kojega ga je ljudska
narav osudila na smrt; da nita ne osjea. Njemu nije bilo stalo ni kad je Evans
poginuo; to je bilo najgore; ali svi drugi zloini dizali su glave i prijetili prstima i
rugali se i cerili se preko krevetne ograde u rane jutarnje sate njegovu ispruenom
tijelu koje je lealo svjesno svoga ponienja; kako se vjenao sa enom kad je nije
volio; lagao joj; zaveo je; uvrijedio gospoicu Isabel Pole, i postao tako rohav i
igosan porokom da ene trepte kad ga vide na ulici. Presuda ljudske naravi nad
takvim bijednikom je smrt.
Doktor Holmes je ponovo doao. Krupan, svje, lijep, otresajui prainu s cipela,
gledajui u zrcalo, sve je to pomeo glavobolje, nesanice, bojazni, snove
ivani simptomi i nita vie, rekao je. Kad doktor Holmes na sebi primijeti da je
imalo laki od svojih sedamdeset kilograma, zamoli enu za jo jedan tanjur zobene
kase za doruak. (Rezia e nauiti kako se kuha zobena kaa.) Ali, nastavio je on,
zdravlje je uvelike u naoj vlasti. Zanimajte se za nesvakidanje stvari; naite neku
razonodu. Otvorio je Shakespearea Antonija i Kleopatru; gurnuo je
Shakespearea u stranu. Neku razonodu, rekao je doktor Holmes, jer ne duguje li i
on svoje izvrsno zdravlje (a radi tee nego itko u Londonu) injenici da uvijek
moe prijei od svojih bolesnika na staro pokustvo? A kako veoma lijep ealj,
ako smije primijetiti, ima gospoa Warren Smith!
Kad je taj prokleti luak opet doao, Septimus je odbio da ga primi. Zaista odbija?
rekao je doktor Holmes, ugodno se smijeei. Stvarno je morao tu draesnu malu
lady, gospou Smith, prijateljski
94 95
odgurnuti da bi mogao kraj nje proi u spavau sobu njezina mua.
"Spopao vas je dakle strah", rekao je prijazno sjedajui kraj svoga bolesnika.
Ustvari, da e se ubiti, govorio je svojoj eni, gotovo djevojici, strankinji, zar ne?
Zar joj to ne prua veoma udnu sliku o engleskim muevima? Nema li moda
mukarac nekih dunosti prema svojoj eni? Zar ne bi bilo bolje neto raditi
umjesto leati u krevetu? Jer on ima etrdesetgodinje iskustvo iza sebe; i Septimus
moe vjerovati doktoru Holmesu na rije njemu nije uope nita. I kada doktor
Holmes bude idui put doao, nada se da e Smitha nai van postelje, da ta
draesna mala lady, njegova supruga, ne bude vie zabrinuta zbog njega.
Ukratko, ljudska narav ga progoni gnusna zvijer krvavo--crvenih nozdrva.
Holmes ga progoni. Doktor Holmes redovito dolazi gotovo svaki dan. Kad
jednom posrnete, napisao je Septimus na poleini neke razglednice, ljudska narav
vas progoni. Holmes vas progoni. Njihov jedini spas je da pobjegnu, ne rekavi to
Holmesu; u Italiju bilo kamo. Bilo kamo, daleko od doktora Holmesa.
Ali Rezia ga nije mogla razumjeti. Doktor Holmes je tako ljubazan ovjek. On se
tako zanima za Septimusa. On im samo eli pomoi, rekao je. Ima etvero male
djece i poziva je na aj, rekla je Septimusu.
I tako je bio naputen. Cijeli svijet je buno zahtijevao: Ubij se, ubij se, nama za
ljubav. Ali zato bi se on ubio njima za ljubav? Hrana je ukusna; sunce vrue; a to
ubijanje samog sebe, kako to netko obavi, kuhinjskim noem, runo, u potocima
krvi; ili udisanjem plina iz cijevi? On je preslab; jedva moe ruku dignuti. Osim
toga, sada kad je sasvim sam, osuen, naputen, kao to su sami oni kojima se blii
smrt, u tome ima raskoi, osame pune

uzvienosti; neke slobode koju nikada ne mogu spoznati privreni. Holmes je

pobijedio, naravno; zvijer crvenih nozdrva je pobijedila. Ali ak ni Holmes glavom
ne moe dodirnuti taj posljednji ostatak to bludi rubom svijeta, toga izopenika
koji zuri natrag na naseljene predjele, koji lei, kao utopljeni mornar, na alu
svijeta.
Ba u tom trenutku (Rezia je bila otila u kupovinu) zbilo se veliko otkrivenje. Neki
glas je govorio iza zaslona. Evans je govorio. Mrtvi su bili s njim.
"Evans, Evans!" vikao je.
Gospodin Smith glasno razgovara sam sa sobom, viknula je slukinja Agnes
gospoi Filmer u kuhinji. "Evans, Evans!" rekao je kad je ona unijela posluavnik.
Ona je poskoila, zaista je poskoila. Jurnula je niz stepenice.
A Rezia je ula, sa svojim cvijeem, i prela preko sobe, i met-nula rue u vazu, na
njih je izravno palo sunce, i poela se smijati, skakati po sobi.
Morala je kupiti te rue, rekla je Rezia, od nekog siromaha na ulici. Ali ve su
gotovo mrtve, rekla je namjetajui rue.
I tako je neki ovjek napolju; vjerojatno Evans; i te rue, za koje Rezia kae da su
napola mrtve, ubrao je on na poljima Grke. Priopenje je zdravlje; priopenje je
srea. Priopenje, mrmljao je.
"to kae, Septimus?" upitala je Rezia, mahnita od uasa, jer on razgovara sam sa
sobom.
Poslala je Agnes trkom po doktora Holmesa. Njezin je mu, rekla je, poludio. Jedva
je prepoznaje.
"Zvijeri! Zvijeri jedna!" viknuo je Septimus videi da ljudska spodoba, to jest
doktor Holmes, ulazi u sobu.
96 97
"No, to je to sada opet?" rekao je doktor Holmes najljupkijim glasom na svijetu.
"Govorite besmislice da uplaite svoju enu?" Ali on e mu dati neko sredstvo za
spavanje. I ako su bogati, rekao je doktor Holmes gledajui ironino okolo po sobi,
neka svakako odu u ulicu Harley; ako nemaju povjerenja u njega, rekao je doktor
Holmes, ne izgledajui ba sasvim ljubazno.
Bilo je tono dvanaest sati; dvanaest sati po Big Benu; njegovi su se otkucaji
rasplinjavali nad sjevernim dijelom Londona; stapali su se s otkucajima drugih
satova, mijeali se na tanahan prozraan nain s oblacima i pramicima dima i
zamirali tamo gore medu galebovima izbijalo je dvanaest sati kad je Clarissa
Dalloway polagala svoju zelenu haljinu na krevet, a Warren Smithovi koraali
ulicom Harley. Bili su narueni za dvanaest sati. Vjerojatno je ono, pomisli Rezia,
kua sir Williama Brad-shavva pred kojom stoji sivi automobil. (Olovni krugovi su
se rastvarali u zraku.)
Zaista, to je bio automobil sir Williama Bradshawa; nizak, snaan, siv, s
jednostavnim isprepletenim inicijalima na vratima, kao da rasko heraldike ne
prilii tom ovjeku, vilenjakom dobroinitelju i sveeniku znanosti; a jer je
automobil bio siv, da sve bude u skladu s njegovom trijeznom blagou, u njemu
su bila nagomilana siva krzna, srebrno sivi sagovi, da griju lady Bradshaw dok eka.
Jer esto bi sir William putovao po stotinu i vie kilometara u unutranjost da
posjeti bogatae, oboljele, koji mogu platiti vrlo veliku pristojbu to je sir William s
punim pravom zaraunava za svoj savjet. Lady Bradshaw bi ekala sa sagovima oko
koljena po sat ili vie, naslanjajui se natrag, mislei ponekad na bolesnika,
ponekad, moe se oprostiti, na zid od zlata koji raste iz minute u minutu dok ona
eka; na taj zid od zlata to je rastao izmeu njih, i sve nedae i brige (ona ih je
junaki podnijela; imali su oni tekih trenutaka), dok ne bi

osjetila da je stigla na miran ocean gdje pire samo vjetrovi proeti mirodijama; gdje
je potuju, dive joj se, zavide joj, gdje vie gotovo nita ne moe poeljeti, premda
joj je ao to je gojazna; velika primanja s veerom svakog etvrtka za kolege sir
Williama; povremeno otvaranje neke dobrotvorne zabave; pozdravljanje lanova
kraljevske obitelji; premalo vremena, jao, sa svojim muem kojemu posao sve vie i
vie raste; sin koji napreduje u Etonu; bilo bi joj drago da ima i ker; ipak, zanima
se za mnotvo stvari; briga o djeci; njegovanje bivih padaviara, i fotografija; ako
se negdje gradi crkva, ili neka crkva propada, ona podmiti crkvenjaka, dobije klju i
snima fotografije koje se jedva mogu razlikovati od profesionalnih radova, dok
eka.
Sir William pak nije vie bio mlad. Radio je vrlo naporno; zadobio je svoj poloaj
pukom sposobnou (bio je sin nekog trgovca); volio je svoje zvanje; ostavljao je
lijep dojam na sveanostima i dobro je govorio sve mu je to do asa kad je
proglaen vitezom dalo ozbiljan izgled, umoran izgled (jer je neprekidno tekla
struja bolesnika, odgovornosti i povlastice njegova poziva su tegobne), i ta
umornost, zajedno s njegovom sijedom kosom, poveavala je izvanrednu
upadljivost njegove pojave i donosila mu glas (to je krajnje vano kad se radi o
nervnim bolesnicima) ne samo blistavog umijea i gotovo nepogreive tonosti u
dijagnozi, nego i suosjeanja; obzirnosti; razumijevanja ljudske due. Bilo mu je
jasno istog asa kad su uli u sobu (zvali su se Warren Smithovi); bio je siguran im
je ovjeka vidio; radilo se o krajnje tekom sluaju. O sluaju potpunoga sloma
potpunoga tjelesnog i ivanog sloma, sa svim simptomima poodmakloga stanja, u
to se uvjerio za dvije-tri minute (mrmljao je diskretno, piui odgovore na pitanja
na ruiastom kartonu).
Koliko ga dugo lijei doktor Holmes?
98 - 99
"No, to je to sada opet?" rekao je doktor Holmes najljupkijim glasom na svijetu.
"Govorite besmislice da uplaite svoju enu?" Ali on e mu dati neko sredstvo za
spavanje. I ako su bogati, rekao je doktor Holmes gledajui ironino okolo po sobi,
neka svakako odu u ulicu Harley; ako nemaju povjerenja u njega, rekao je doktor
Holmes, ne izgledajui ba sasvim ljubazno.
Bilo je tono dvanaest sati; dvanaest sati po Big Benu; njegovi su se otkucaji
rasplinjavali nad sjevernim dijelom Londona; stapali su se s otkucajima drugih
satova, mijeali se na tanahan prozraan nain s oblacima i pramicima dima i
zamirali tamo gore meu galebovima izbijalo je dvanaest sati kad je Clarissa
Dalloway polagala svoju zelenu haljinu na krevet, a Warren Smithovi koraali
ulicom Harley. Bili su narueni za dvanaest sati. Vjerojatno je ono, pomisli Rezia,
kua sir Williama Brad-shavva pred kojom stoji sivi automobil. (Olovni krugovi su
se rastvarali u zraku.)
Zaista, to je bio automobil sir Williama Bradshawa; nizak, snaan, siv, 5
jednostavnim isprepletenim inicijalima na vratima, kao da rasko heraldike ne
prilii tom ovjeku, vilenjakom dobroinitelju i sveeniku znanosti; a jer je
automobil bio siv, da sve bude u skladu s njegovom trijeznom blagou, u njemu
su bila nagomilana siva krzna, srebrno sivi sagovi, da griju lady Bradshaw dok eka.
Jer esto bi sir William putovao po stotinu i vie kilometara u unutranjost da
posjeti bogatae, oboljele, koji mogu platiti vrlo veliku pristojbu to je sir William s
punim pravom zaraunava za svoj savjet. Lady Bradshaw bi ekala sa sagovima oko
koljena po sat ili vie, naslanjajui se natrag, mislei ponekad na bolesnika,
ponekad, moe se oprostiti, na zid od zlata koji raste iz minute u minutu dok ona
eka; na taj zid od zlata to je rastao izmeu njih, i sve nedae i brige (ona ih je
junaki podnijela; imali su oni tekih trenutaka), dok ne bi

osjetila da je stigla na miran ocean gdje pire samo vjetrovi proeti mirodijama; gdje
je potuju, dive joj se, zavide joj, gdje vie gotovo nita ne moe poeljeti, premda
joj je ao to je gojazna; velika primanja s veerom svakog etvrtka za kolege sir
Williama; povremeno otvaranje neke dobrotvorne zabave; pozdravljanje lanova
kraljevske obitelji; premalo vremena, jao, sa svojim muem kojemu posao sve vie i
vie raste; sin koji napreduje u Etonu; bilo bi joj drago da ima i ker; ipak, zanima
se za mnotvo stvari; briga o djeci; njegovanje bivih padaviara, i fotografija; ako
se negdje gradi crkva, ili neka crkva propada, ona podmiti crkvenjaka, dobije klju i
snima fotografije koje se jedva mogu razlikovati od profesionalnih radova, dok
eka.
Sir William pak nije vie bio mlad. Radio je vrlo naporno; zadobio je svoj poloaj
pukom sposobnou (bio je sin nekog trgovca); volio je svoje zvanje; ostavljao je
lijep dojam na sveanostima i dobro je govorio sve mu je to do asa kad je
proglaen vitezom dalo ozbiljan izgled, umoran izgled (jer je neprekidno tekla
struja bolesnika, odgovornosti i povlastice njegova poziva su tegobne), i ta
umornost, zajedno s njegovom sijedom kosom, poveavala je izvanrednu
upadljivost njegove pojave i donosila mu glas (to je krajnje vano kad se radi o
nervnim bolesnicima) ne samo blistavog umijea i gotovo nepogreive tonosti u
dijagnozi, nego i suosjeanja; obzirnosti; razumijevanja ljudske due. Bilo mu je
jasno istog asa kad su uli u sobu (zvali su se Warren Smithovi); bio je siguran im
je ovjeka vidio; radilo se o krajnje tekom sluaju. O sluaju potpunoga sloma
potpunoga tjelesnog i ivanog sloma, sa svim simptomima poodmakloga stanja, u
to se uvjerio za dvije-tri minute (mrmljao je diskretno, piui odgovore na pitanja
na ruiastom kartonu).
Koliko ga dugo lijei doktor Holmes?
98 99
est tjedana.
Propisao je malo bromida? Rekao da mu nije nita? Ah, da. (Ti lijenici ope
prakse! pomislio je sir William. Oduzima mu pola vremena ispravljanje njihovih
nemarnih greaka. Neke su i nepopravljive.)
"Vrlo ste se istakli u ratu?"
Bolesnik je upitno ponovio rije "ratu".
On pridaje razna znaenja rijeima simbolinoga svojstva. Vaan simptom koji
treba zabiljeiti na kartonu.
"Ratu?" pitao je bolesnik. Rat u Europi ta mala aka tunjava s barutom? On
se vrlo istakao? Zaista je zaboravio. U samom ratu on nije uspio.
"Da, on se izvanredno istakao", uvjeravala je Rezia lijenika; "bio je unaprijeen".
"I imaju najvie miljenje o vama u uredu?" mrmljao je sir William bacivi pogled
na vrlo blagonaklono sroeno pismo gospodina Brevvera. "Nema dakle nita zbog
ega biste brinuli, nikakavih novanih nevolja."
Poinio je uasan zloin i ljudska ga je narav osudila na smrt.
"Ja sam ja sam", poeo je, "poinio zloin "
"On uope nije nita zla uinio", uvjeravala je Rezia lijenika. Ako gospodin Smith
eli priekati, rekao je sir William, on bi razgovarao s gospoom Smith u susjednoj
sobi. Njezin mu je veoma ozbiljno bolestan, rekao je sir William. Je li prijetio da
e se ubiti?
O, prijetio je, zaplakala je ona. Ali nije mislio ozbiljno, rekla je. Naravno da nije. To
je samo pitanje odmora, rekao je sir William; odmora, odmora, odmora; dugog
odmora u krevetu. Postoji krasno ljeilite u unutranjosti gdje e joj muu pruiti
savrenu

njegu. Daleko od nje? pitala je. Na alost, da; ljudi do kojih nam je najvie stalo
malo su nam korisni kad smo bolesni. Ali on nije lud, zar ne? Sir William je rekao
da nikada ne govori o "ludilu"; on to zove pomanjkanjem osjeaja mjere. Ali njezin
mu ne voli lijenike. On nee htjeti tamo otii. Ukratko i ljubazno sir William joj
je objasnio kako stoje stvari. On je prijetio da e se ubiti. Tu nema izbora. To je
pitanje zakona. Leat e u krevetu u prekrasnom ljeilitu u unutranjosti.
Bolniarke su divne. Sir William e ga posjeivati jedanput tjedno. Ako gospoa
Warren Smith zaista misli da nema vie to pitati on nikada ne pouruje svoje
bolesnike vratit e se njezinu muu. Ona nije imala vie to pitati, bar ne sir
Williama.
Tako su se vratili najuznesenijem pripadniku ljudskog roda; zloincu koji stoji pred
svojim sucima; rtvi izloenoj na visovima; bjeguncu; utopljenom mornaru;
pjesniku besmrtnog hvalospjeva; Gospodu koji je preao iz ivota u smrt;
Septimusu Warrenu Smithu koji je sjedio u naslonjau pod ostakljenim stropom
zurei u fotografiju lady Bradshaw u dvorskoj haljini, mrmljajui poruke o ljepoti.
"Mi smo malo razgovarali", rekao je sir William.
"On kae da si teko bolestan", zaplakala je Rezia.
"Dogovorili smo se da odete u jedno ljeilite", rekao je sir William.
"U jedno Holmesovo ljeilite?" nacerio se Septimus.
Taj ovjek se neugodno doima, jer u siru Williamu, kojega je otac bio trgovac,
postoji uroeno potovanje prema odgoju i odijevanju koje neurednost vrijea; k
tome, jo dublje,/u sir Williamu, koji nikada nije imao vremena za itanje,/postoji
duboko zakopana kivnost prema obrazovanim ljudima koji dolaze u njegovu
ordinaciju i natuknjuju mu da lijenici, kojima
100 101
je zvanje trajno naprezanje najviih sposobnosti, nisu kolovani ljudi.
"U jedno moje ljeilite, gospodine Warren Smith", rekao je on, "gdje emo vas
nauiti da se odmarate."
Bilo je tu jo samo neto.
On je bio siguran da je gospodin Warren Smith posljednji ovjek na svijetu koji bi
plaio svoju enu kad bi bio zdrav. Ali on je govorio o samoubojstvu.
"Svi mi imamo svoje asove potitenosti", rekao je sir William.
Kad jednom padnete, ponavljao je Septimus u sebi, ljudska vas narav progoni.
Holmes i Bradshaw vas progone. Oni pretrauju pustinju. Oni kriei bjee u
divljinu. Tu se upotrebljavaju raspinjalo i krip. Ljudska narav je nemilosrdna.
"Je li ponekad imao napade?" pitao je sir William drei olovku na ruiastom
kartonu.
To je njegova osobna stvar, rekao je Septimus.
"Nitko ne ivi sam za sebe", rekao je sir William bacivi pogled na fotografiju svoje
ene u dvorskoj haljini.
"A pred vama je blistava karijera", rekao je sir William. Na stolu je lealo pismo
gospodina Brevvera. "Izvanredno blistava karijera."
Ali ako prizna? Ako priopi? Hoe li ga onda pustiti na miru, Holmes, Bradshaw?
"Ja ja " mucao je.
Ali koji je njegov zloin? Nije ga se mogao sjetiti.
"Da?" ohrabrio ga je sir William. (Ali bivalo je ve kasno.)
Ljubav, drvee, tu nema zloina koja je njegova poruka?
Nije je se mogao sjetiti.
"Ja ja " mucao je Septimus.
WOOLF GOSPOA DALLOWAY |_
"Pokuajte misliti to je mogue manje o sebi", rekao je sir William ljubazno.
Zaista, on se ne smije ostaviti meu ljudima.
Ima (i jo ita to bi ga htjeli pitati? Sir William e sve urediti (apnuo je Reiji) i
javit e joj iste veeri izmeu pet i est.
"Prepustite sve meni", rekao je i otpustio ih.
Nikada, nikada Rezia nije osjetila takvu muku u cijelom svom ivotu! Molila je
pomo a preputena je sudbini! On ih je iznevjerio! Sir William Bradshaw nije
dobar ovjek.
Samo odravanje tog automobila mora ga prilino stajati, rekao je Septimus kad su
izali na ulicu. Ona se pri pi uz njegovu ruku. Njih su prepustili sudbini. Ali to
ona jo hoe?
On svojim bolesnicima posveuje tri etvrti sata; pa ako u toj napornoj znanosti
koja se bavi onim o emu, na koncu konca, nita ne znamo ivanim
sustavom, ljudskim mozgom lijenik izgubi osjeaj mjere, on grijei kao lijenik.
Moramo sauvati zdravlje; a zdravlje je mjera; tako da prizivate mjeru kad vam neki
ovjek doe u ordinaciju i ree da je Krist (esta obmana}, i da ima poruku, kao
to je ponajvie imaju, i prijeti da e se ubiti, kao to esto ine; nareujete odmor
u postelji; odmor u samoi; tiinu i odmor; odmor bezjjnjatelja, bez knjiga, bez
poruka; estomjeseni odmor; sve dok ovjek koji u ljeilite ue sa pedeset
kilograma ne izae iz njega teak sedamdesetpet kilograma.
Mjeru, boansku mjeru, sir Williamovu boicu, stekao je sir William obilazei
bolnice, lovei losose, izrodivi sina u ulici Harley s lady Bradshaw, koja i sama lovi
losose i snima fotografije koje se jedva mogu razlikovati od profesionaonih radova.
Oboavajui mjeru, sir William nije samo za se zadobio blagostanje nego ga je i
Engleskoj podario, odjeljivao je njezine
102 103
luake, zabranjivao raanje djece, kanjavao oajanje, onemoguavao neprikladne
ljude da ire svoje poglede dok i oni, ako su mukarci, ne ponu dijeliti njegov
osjeaj za mjeru, ili osjeaj lady Bradshaw ako su ene (ona je vezla, plela,
provodila etiri od sedam veeri kod kue sa sinom), tako da ga nisu potovale
samo njegove kolege, a potinjeni ga se bojali, nego su prijatelji i roaci njegovih
bolesnika gajili prema njemu najveu zahvalnost to ustrajava u tome da ti proroki
Kristovi i Kristice, to navjeuju smak svijeta ili dolazak Boga, piju mlijeko u
krevetu, kao to sir William nareuje; sir William sa svojim tridesetogodinjim
iskustvom u takvim sluajevima, i njegov nepogreivi instinkt: ovo je ludilo, ovo
razum; njegov osjeaj za mjeru.
Ali Mjera ima sestru, koja se manje smijesi, koja je strasnija, Boicu koja je ak i
sada zauzeta u ezi i pijesku Indije, blatu i movari Afrike, predgraima
Londona, ukratko, gdje god podneblje ili avao kua ljude da otpadnu od prave
vjere, to jest njezine vjere ak i sada zauzeta ruenjem svetita, razbijanjem idola
i postavljanjem svoga strogog lika na njihovo mjesto. Njezino je ime Obraenje i
ona se gosti voljom slabih, volei da se doima, da se namee, oboavajui svoje
oblije otisnuto na licu puka. U odreenom uglu Hyde Parka ona stoji na bavici i
propovijeda; ogre se u bjelinu i pokajniki preruena koraa kao bratska ljubav po
tvornicama i parlamentima; nudi pomo, ali udi vlast; sa svog puta grubo uklanja
otpadnike i nezadovoljnike; udjeljuje svoj blagoslov onima koji, podiui pogled,
pokorno love svjetlost svojih oiju iz njezinih. I ta je lady (Rezia Warren Smith je
to naslutila) imala svoje prebivalite u srcu sir Williama, premda prikrivena, kakva
ponajvie i jest, pod nekom uvjerljivom krinkom; pod nekim asnim imenom;
ljubavi, dunosti, samoprijegora. Kako je on radio kako se trudio da prikupi
sredstva za fondove, da zagovara reforme, da osniva
WOOLF COSPOOA DALLOWAY
ustanove! Ali Obraenje, izbirljiva boica, vie voli krv nego ciglu, i najlukavije se
gosti ljudskom voljom. Na primjer, lady Bradshaw. Podlegla je prije petnaest
godina. Nije u tome bilo niega opipljivoga; nikakva scena, nikakav lom; samo
polagano tonjenje, poput amca puna vode, njezine volje u njegovu. Sladak je bio
njezin osmijeh, brzo njezino pokorenje; veera u ulici Harley, s osam ili devet jela,
za deset-petnaest gostiju iz lijenikog stalea, bila je neusiljena i otmjena. Samo
to je s odmicanjem veeri neka lagana dosada, ili moda nelagodnost, trzaj ivca,
eprtljenje, nespretnost i pometnja pokazala u to je zaista muno bilo
povjerovati da jadna lady lae. Nekada, davno, ona je slobodno lovila losose:
sada, hitra u slubi udnje kojom se oko njezina mua tako uljevito krijesi za
vlau, za mou, ona se gri la, stiskala, smanjivala, kljatrila, povlaila, zirkala: tako
i ne znajui tono zbog ega je veer bila neugodna, i to je prouzroilo taj pritisak
na tjeme (to se lako moglo pripisati profesionalnom razgovoru, ili umoru velikog
lijenika kojega ivot, rekla je lady Bradshaw, "ne pripada njemu nego njegovim
bolesnicima"), ali neugodna je bila: tako su gosti, kad je izbilo deset sati, udisati
zrak ulice Harley ak sa zanosom; to se olakanje, meutim, uskrauje njegovim
bolesnicima.
Ondje u sivoj sobi, sa slikama na zidu i skupocjenim pokustvom, pod stropom od
debelog stakla, oni su spoznavali doseg svojih prijestupa: skutreni u naslonjaima,
promatrali su ga kako prolazi, za njihovo dobro, kroz udnovatu vjebu rukama,
koje izbacuje naprijed, otro ih vraa na bok, da dokae (ako je bolesnik tvrdoglav)
kako je sir William gospodar svojih postupaka, to bolesnik nije. Tu su se neki
slabiji slamali; jecali, pokoravali se; drugi, nadahnuti tko zna kakvim neumjerenim
ludilom, nazivali su sir Williama u lice bezonom varalicom; pitali su se, to je jo
bezbonije, o smislu ivota. emu ivjeti? zahtijevali su. Sir William je odgovarao
da je ivot dobar. Lady
104 105
Bradshaw, dakako, u nojevu perju visi iznad okvira kamina, a to se njegovih
prihoda tie oni se penju do dvanaest tisua godinje. Ali nama, bunili su se, ivot
nije pruio takvo obilje. On se s tim mirio. Njima nedostaje osjeaj za mjeru. A
moda, na koncu konca, ne postoji ni Bog? On je slijegao ramenima. Ukratko,
ivjeti ili ne ivjeti je naa osobna stvar? Ali tu oni grijee. Sir William ima nekog
prijatelja u Surreyju gdje se ui sir William je iskreno priznavao da je to teka
umjetnost osjeaj mjere. Postoji nadalje privrenost obitelji; ast; hrabrost; i
blistava karijera. Sir William je odluan pobornik svega toga. Ako to ne uspije,
ostaju mu kao oslonac policija i ope dobro koje e se pobrinuti, napominjao je
vrlo mirno, da se ti nedrutveni nagoni, dolje u Surreyju, ponikli prije svega zbog
pomanjkanja iste krvi, dre pod nadzorom. A onda se iskrada iz svoga skrovita i
penje na prijestolje ona Boica koja udi zgaziti protivnike, neizbrisivo utisnuti svoj
lik u tua svetita. Goli, nezatieni, iscrpljeni, ti ljudi bez prijatelja primali su ig
volje sir Williama. On se obarao; prodirao. Zatvarao je ljude. Zbog toga sklopa
odlunosti i ovjekoljublja sir William je bio tako silno drag svojti njegovih rtava.
Ali Rezia Warren Smith je kukala, koraajui ulicom Harley, da joj se ne svia taj
ovjek.
Sijekui i razrezujui, razdjeljujui i podrazdjeljujui, satovi u ulici Harley griskali su
lipanjski dan, savjetovali pokornost, podravali vlast, i isticali u zboru uzviene
prednosti osjeaja za mjeru, sve dok se humak vremena nije toliko smanjio da je
reklamni sat, objeen iznad neke trgovine u ulici Oxford, prijazno i bratski objavio,
kao da tvrtka Rigby Lowndes ima zadovoljstvo davati besplatno obavijesti, da je
jedan i pol.
Kad se pogleda gore, vidi se da svako slovo njihovih prezimena stoji mjesto jednog
sata; podsvjesno je ovjek zahvalan
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
Rigbyju i Lowndesu to mu kau koliko je sati, provjereno prema Greenwichu; i ta
zahvalnost {tako je premiljao Hugh Whit-bread, tratei vrijeme pred izlogom)
poslije prirodno poprima oblik kupovanja arapa i cipela tvrtke Rigby Lowndes.
Tako je on premiljao. To mu je bila navika. On nije zalazio u dubinu. Doticao je
povrinu; mrtvi jezici, ivi, ivot u Carigradu, Parizu, Rimu; jahanje, lov, tenis, sve
je to jednom bilo. Zlobni jezici tvrde da sada uva strau u palai Buckingham, u
svilenim arapama i hlaama do koljena, nad neim to nitko ne zna. Ali on to ini
izvanredno uspjeno. On plovi u cvijetu engleskoga drutva ve pedeset pet
godina. Poznaje predsjednike vlada. Za njega kau da je ovjek duboke odanosti.
Pa premda je istina da nije sudjelovao ni u jednom od velikih pokreta toga vremena
niti je zauzimao vaan poloaj, jedna ili dvije skromne reforme slue mu na ast;
jedna je poboljanje javnih sklonita; druga zatita sova u Norfolku; slukinje su
imale razloga da mu budu zahvalne; a njegovo ime na koncu pisama Timesu, koja
su se zalagala za fondove, pozivala javnost da titi, da uva, da skuplja otpatke, da
smanjuje dim i da iskorijeni nemoral po parkovima, nalagalo je potovanje.
I velianstveno je izgledao, zaustavivi se za trenutak (dok je zvuk polovine sata
zamirao) da kritiki, znalaki, pogleda arape i cipele; besprijekoran, bitan, kao da
motri svijet s odreene visine, i odjeven u skladu s tim; ali je bio svjestan obaveza
to ih povlae za sobom stas, bogatstvo, zdravlje i sitniavo je drao, ak i kad to
nije neophodno potrebno, do sitnih panji, do staromodnih iskazivanja tovanja,
to je davalo neko svojstvo njegovu ponaanju, neto to se moe oponaati, neto
po emu ga drugi pamte; jer on nikada ne bi, na primjer, doao na ruak kod lady
Bruton, koju poznaje ve dvadeset godina, da joj u ispruenoj ruci ne donese kitu
karanfila, i da ne upita gospoicu Brush, tajnicu lady Bruton, za njezina brata u
Junoj Africi, to
106 107
je gospoica Brush, premda liena svih osobina enskih drai, zbog nekog razloga
tako uzimala za zlo da je govorila "Hvala, njemu je vrlo dobro u Junoj Africi",
dok mu je, ve pet-est godina, bilo vrlo loe u Portsmouthu.
Lady Bruton je pak vie voljela Richarda Dallowayja, koji je stigao u isti as.
Zapravo, sreli su se na kunom pragu.
Naravno, lady Bruton je vie voljela Richarda Dallowayja. On je bio mnogo
istananije grae. Ali ona ne bi dopustila da ogovaraju njenog jadnog dragog
Hugha. Ona nikad ne moe zaboraviti njegovu ljubaznost zaista je bio iznimno
ljubazan zaboravila je u kojoj tono prilici. Ali bio je iznimno ljubazan. U
svakom sluaju, razlika izmeu jednog ovjeka i drugog nije tako velika. Ona
nikada nije vidjela smisla u komadanju ljudi, kao to je inila Clarisa Dalloway u
komadanju i ponovnom sastavljanju; ni u kom sluaju kad je nekome ve ezdeset
druga. Uzela je Hughove karanfile sa svojim ukoenim odbojnim osmijehom.
Nitko vie nee doi, rekla je. Pozvala ih je pod lanom izlikom, da joj pomognu da
se izvue iz jedne neprilike.
"Ali prvo ruajmo", rekla je.
I tako je poelo beumno i savreno prolaenje kroz dvojna vrata dvorkinja s
pregaama i bijelim kapicama, ne slukinja zbog nude, nego sljedbenica tajanstva
ili velike obmane kojom se bave domaice u Mayfairu od jedan i po do dva, kad na
pokret ruke prestaje promet, a mjesto njega se javlja duboka zabluda prije svega o
hrani da se ne plaa; a zatim da se stol sam od sebe dobrovoljno prekriva
kristalom i srebrninom, malenim podlocima, tanjuriima s crvenim voem; slojevi
smee kreme preruavaju iverke; u zdjelama plivaju razueni pilii; gori raznobojna
neprirodna vatra; a s vinom i kavom (to se ne plaaju) rastu vesela privienja pred
zanesenim oima; pred plemenito zamiljenim oima; oima kojima se ivot ini
glazben,

tajanstven; oima to sada zasjae da blago primijete ljepotu crvenih karanfila to

ih je lady Bruton (kojoj su kretnje stalno ukoene) poloila kraj svoga tanjura, tako
da Hugh VVhitbread, osjeajui da je u miru s cijelim svemirom i u isti mah
potpuno svjestan svog poloaja, ree odlaui viljuku:
"Zar ne bi arobno izgledali na vaoj ipki?"
Ta prisnost je estoko kosnula gospoicu Brush. Pomislila je da je neodgojen
ovjek. Nagnala je lady Bruton na smijeh.
Lady Bruton podie karanfile, drei ih prilino kruto u gotovo istom stavu u
kojem je general na slici iza nje drao svitak; ostade mirna, ushiena. to je ona
zapravo, generalova praunuka? prapraunuka? pitao se Richard Dalloway. Sir
Roderick, sir Miles, sir Talbot- tako je. Neobino je kako se u toj porodici
slinost prenosi po enskoj lozi. I ona bi morala biti konjiki general. Richard bi
oduevljeno pod njom sluio; on je silno potuje; on gaji one romantine poglede
o dobrodreim staricama s rodoslovljem, i volio bi, na svoj dobroudan nain,
dovesti nekog svog mladog znanca usijane glave k njoj na ruak; kao da netko
poput nje moe potei od blagorodnih zaljubljenika u aj! On poznaje njezin kraj.
On poznaje njezinu porodicu. Postoji loza, koja jo raa, pod kojom je ili Lovelace
ili Herricke ona sama nikada nije proitala nijedan pjesniki redak, ali tako se
pria sjedio. Bolje da prieka s iznoenjem pitanja koje je mui (radi se o nekom
apelu javnosti; ako ga objavi, u kojem obliku i tako dalje), bolje je priekati dok ne
popiju kavu, mislila je lady Bruton; i tako je poloila karanfile kraj svog tanjura.
"Kako je Clarissa?" upitala je naglo.
6 Engleski pjesnici iz sedamnaestog stoljea: Richard Lovelace (1618.-58.) je
poznat po ljubavnim zbirkama To Althea kom Prison i To tucaste; Robert Herrick
(1591.-1574.) po zbirci Hesperides. (Op. prev.)
108 109
Clarissa je uvijek govorila da je lady Bruton ne voli. Zaista, o lady Bruton se prialo
da je vie zanima politika nego ljudi; da razgovara kao mukarac; da je imala
umijeane prste u nekoj uvenoj spletki iz osamdesetih godina koja se sada
poinjala spominjati u memoarima. Svakako u njezinu salonu postoji udubljenje, i
stol u tom udubljenju, i nad tim stolom fotografija generala sir Talbota Moorea,
sada pokojnoga, koji je tu napisao (jedne veeri osamdesetih godina) u nazonosti
lady Bruton, s njezinim znanjem, moda i savjetom, telegram kojim je nareeno
britanskim trupama da napreduju u jednom povijesnom trenutku. (Ona je uvala
pero i kazivala tu priu). Tako, kad bi ona na svoj iznenadan nain rekla "Kako je
Clarissa?" muevi su teko mogli uvjeriti svoje supruge, a zapravo, koliko god su
joj bili odani, i sami su potajno u to sumnjali, u njeno zanimanje za ene koje se
esto ispreavaju na putu muevima, ne doputaju im da prihvate mjesto u
inozemstvu, te usred zasjedanja moraju se voditi na more da se oporavljaju od
gripe. Ipak su ene nepogreivo znale da je njezino pitanje "Kako je Clarissa?"
poruka od onoga tko nam eli dobro, od gotovo nijemog pratioca, i da to izricanje
(moda pet-est puta tijekom cijeloga ivota) znai priznavanje nekog enskog
drugarstva to se provlailo ispod mukih rukova i spajalo lady Bruton i gospou
Dalloway, koje su se rijetko sretale, a kad su se sretale drale su se ravnoduno pa
ak i neprijateljski, jedinstvenom vezom.
"Sreo sam Clarissu jutros u parku", ree Hugh Whitbread, zagrabivi iz zdjele,
eljan da sebi pripie tu malu zaslugu, jer njemu je trebalo samo da doe u London
i da se odjenom sa svima sretne; ali je prodrljiv, jedan od najprodrljivijih ljudi to
ih je ikad vidjela, pomisli Milly Brush koja je promatrala mukarce s
nepokolebljivom strogou, i bila sposobna za vjenu vjernost, posebno svome
spolu, jer je bila kvrgava, neskladna, koata i posve liena enskih drai.

"Znate li tko je u gradu?" ree lady Bruton sjetivi se iznenada. "Na stari prijatelj,
Peter Walsh."
Nasmijeie se. Peter Walsh! A gospodinu Dallowayju je iskreno drago, pomisli
Milly Brush; a gospodin Whitbread misli samo na svoju piletinu.
Peter Walsh! Svih troje, lady Bruton, Hugh Whitbread i Richard Dalloway, sjetie se
iste stvari kako je Peter bio strasno zaljubljen; bio odbijen; otiao u Indiju; teko
propao; napravio zbrku; a Richard Dalloway je ipak veoma naklonjen tom dragom
starom prijatelju. Milly Brush je to vidjela; vidjela je sjenu u njegovim smeim
oima; vidjela je da oklijeva; da razmatra; i to ju je zanimalo, kao to ju je gospodin
Dalloway oduvijek zanimao, jer to li on misli, pitala se, o Peteru Walshu?
Da je Peter Walsh bio zaljubljen u Clarissu; da e ravno poslije ruka otii kui i
nai Clarissu; da e joj rei, s mnogo rijei, da je voli. Da, on e to rei.
Milly Brush se nekada gotovo mogla zaljubiti u te utnje; gospodin Dalloway je
uvijek bio tako pouzdan; i takav gentleman. Sada, u etrdesetoj godini, trebalo je
samo da lady Bruton klimne, ili da malo naglije okrene glavu, pa da Milly Brush
zamijeti znak, koliko god duboko bila potonula u ta svoja razmiljanja povuena
duha, nepokvarene due koju ivot nije mogao zavarati, jer joj ivot nije darovao ni
truna najneznatnije vrijednosti; ni kovru, ni osmijeh, ni usnu, ni obraz, ni nos;
nita, zaista nita; trebalo je samo da lady Bruton klimne, i Perkinsovoj je ve bilo
nareeno da pouri s kavom.
"Da; Peter Walsh se vratio", ree lady Bruton. To je svima njima neodreeno
laskalo. Vratio se, potuen, poraen, na njihove sigurne obale. Ali, razmiljali su,
nemogue mu je pomoi; postoji neka pukotina u njegovu karakteru. Hugh
Whitbread ree da bi, naravno, mogli spomenuti njegovo ime Tome-i-tome. On
110-111
i
se tugaljivo, vano, namrti pomlslivi na pisma koja e pisati predstojnicima
vladinih ureda o "svom starom prijatelju, Peteru VValshu", i tako dalje. Ali to
niemu nee voditi niemu stalnom, zbog njegova karaktera.
"U nevolji je zbog neke ene", ree lady Bruton. Svi su oni nagaali da se to krije
iza svega.
"Kako god bilo", ree lady Bruton elei prekinuti razgovor o tome, "cijelu emo
priu uti od samog Petera."
(Kava je vrlo polako stizala.)
"Adresa"? promrmlja Hugh VVhitbread; i odjednom se namreka ona siva
slubena plima to iz dana u dan oplakuje lady Bruton, pribirui, prijeei,
obavijajui je tananim tkivom koje oslabljuje potrese, blai razdore i oko te kue u
ulici Brook razastire tanku mreu gdje se stvari hvataju i odakle ih pomnjivo i
smjesta vadi sjedokosa Perkinsova, koja je ve trideset godina kod lady Bruton i
sada ispisuje tu adresu; prua je gospodinu VVhitbreadu koji vadi novanik, podie
obrve, i gurajui je meu dokumente najvee vanosti govori da e rei Evelyn da
ga pozove na ruak.
(ekali su s donoenjem kave dok gospodin VVhitbread ne svri s jelom.)
Hugh je vrlo spor, pomisli lady Bruton. On se deblja, primijeti. Richard stalno
odrava svoju vitkost. Postajala je nestrpljiva; cijelo njezino bie se usmjeravalo,
metui potpuno, neopozivo, nadmono u stranu sve te nepotrebne sitnice (Petera
Walsha i njegove poslove), na predmet koji je obuzimao njezinu panju, ne samo
njezinu panju nego i ono vlakno koje je potka njezine due, taj bitan njezin dio
bez kojega Millicent Bruton ne bi bila Millicent Bruton; na projekt iseljavanja
mladih ljudi obaju spolova iz uglednih obitelji i njihova naseljavanja u Kanadi s
dobrim izgledima za uspjeh. Ona pretjeruje. Moda je izgubila svoj
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
osjeaj mjere. Iseljavanje se drugima ne ini da je oigledan lijek, velianstvena
zamisao. Ne predstavlja to njima fni Hughu, ni Richardu, ak ni odanoj gospoici
Brush) osloboenje zasu-njenog egoizma to ga jaka ratoborna ena, dobro
odgojena, dobra podrijetla, neposrednih poriva, estitih osjeaja i s malo moi
samopromatranja (irokogrudna i jednostavna-zato ne moe svatko biti
irokogrudan i jednostavan? pitala je), osjea da u njoj raste, kad mladost ve mine,
i to se mora na neto usmjeriti moe to biti Iseljavanje, moe to biti
Oslobaanje; ali to god to bilo, taj predmet oko kojega se svakodnevno izluuje
bit njezine due, neizbjeno postaje prizmatian, bljetav, napola zrcalo, napola
dragulj; as pomnjivo skriven ako bi mu se ljudi podsmjehivali; as ponosno
izloen. Ukratko, Iseljavanje je velikim dijelom postalo lady Bruton.
Ali ona mora pisati. A nju jedno pismo limesu, znala je rei gospoici Brush, stoji
vie nego spremanje ekspedicije u Junu Afriku (to je inila u ratu). Poslije
jutarnje bitke, kad je poinjala, kidala, ponovo poinjala, znala je osjetiti nitavnost
svoga enskog bia kao to to ni u jednoj drugoj zgodi nije osjeala, i zahvalno je
okretala misli prema Hughu Whitbreadu koji je vladao u to nitko nije mogao
posumnjati vjetinom pisanja pisama Timesu.
Stvorenje tako razliito graeno od nje, s takvim vladanjem jezikom; sposobno da
sloi reenice onako kako urednici vole da budu sloene; sa strastima koje ovjek
ne moe jednostavno nazvati prodrljivou. Lady Bruton se esto sustezala da
donosi sud o mukarcima iz potovanja prema tajanstvenom sporazumu po
kojemu oni, a nijedna ena, stoje u skladu sa zakonima svemira; znaju sloiti
reenice; znaju to treba rei; tako da je bila sigurna, ako joj Richard dade savjeta
Hugh to za nju napie, da je na neki nain u pravu. I tako je pustila Hugha da
pojede
112 113
svoj nabujak; upitala je za jadnu Evelyn; priekala dok nisu poeli puiti, pa onda
rekla:
"Milly, biste li donijeli one papire?"
I gospoica Brush izae, vrati se; poloi papire na stol; a Hugh izvue svoje naliv-
pero; svoje srebrno naliv-pero, koje ga slui ve dvadeset godina, ree odvrui mu
poklopac, jo savreno radi; pokazao ga je proizvoaima; nema razloga, rekli su,
da se ikad istroi; to je nekako Hughu sluilo na ast, i na ast osjeajima to ih je
njegovo pero izraavalo (tako se uini Richardu Dallowayju) dok je Hugh
pomnjivo poinjao''pisati velika tampana slova s vrti-cama na rubu, tako udesno
svodei zbrkane misli lady Bruton na smisao, na gramatiku, da to urednik Timesa,
osjeala je lady Bruton promatrajui udesnu preobrazbu, mora potovati. Hugh je
bio spor. Hugh je bio tvrdoglav. Richard je rekao da ovjek mora riskirati. Hugh je
predloio promjene iz obzira prema osjeajima italaca o kojima, rekao je prilino
kiselo kad se Richard nasmijao, "treba voditi rauna", i proitao "kako dakle
mislimo da je sazrelo vrijeme... pretiak omladine naeg sve brojnijeg puanstva.,.
to dugujemo mrtvima..." to je Richard smatrao pukim gomilanjem rijei i
naklapanjem, ali ne moe koditi, naravno, a Hugh je nastavio nabacivati osjeaje
najuzvienije plemenitosti po abecednom redu, otresajui pepeo cigare s prsluka i
dajui s vremena na vrijeme pregled onoga to su uinili, dok napokon nije
proitao nacrt pisma za koje je lady Bruton pouzdano osjetila da je remek-djelo.
Zar njezine misli mogu tako zvuati?
Hugh nije mogao jamiti da e ga urednik uvrstiti; ali e se sastati s neki ovjekom
na ruku.
Na to lady Bruton, koja je rijetko inila draesne kretnje, zad-jenu sve Hughove
karanfile za prednji dio haljine i izbacivi ruke nazva ga: "Moj predsjednie vlade!"
Nije znala to bi uinila bez
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
njih dvojice. Oni ustadoe. I Richard Dalloway po obiaju pristupi generalovu
portretu da ga pogleda, jer je kanio, kad bude imao slobodnog vremena, napisati
povijest porodice lady Bruton.
I Millicent Bruton je vrlo ponosna na svoju porodicu. Ali oni mogu ekati, oni
mogu ekati, rekla je promatrajui sliku; to je znailo da su njezini preci, vojnici,
slubenici, admirali, bili poduzetni ljudi koji su izvrili svoju dunost; i Richardova
prva dunost je njegova domovina; ali ima krasno lice, rekla je; i svi su papiri
spremni za Richarda u Aldmlxtonu kad doe vrijeme; laburistika vlada, mislila je.
"Ah, te vijesti iz Indije!" uskliknu.
A poslije, dok su stajali u predvorju i uzimali ute rukavice iz zdjele na stolu od
malahita, dok je Hugh s posve suvinom udvornou poklanjao gospoici Brush
neku neiskoritenu ulaznicu ili joj iskazivao neku drugu ast, to se njoj gadilo iz
dna due te je crvenjela kao opeka, Richard se okrenuo k lady Bruton, drei eir
u ruci, i rekao:
"Veeras emo vas vidjeti na naem primanju?" na to se lady Bruton vrati
dostojanstvo koje je bilo uniteno pisanjem pisma. Moda e doi; ili moda nee
doi. Clarissa ima udesnu snagu. Lady Bruton se uasava primanja. I k tome, ona
stari. Tako je napominjala stojei na pragu; lijepa; vrlo uspravna; dok se njezin
kineski pas protezao iza nje, a gospoica Brush nestajala u pozadini punih ruku
papira.
I lady Bruton se sveano, velianstveno, uspe u svoju sobu, i ispruivi jednu ruku
lee na sofu. Uzdahnu, zahrka, ali nije spavala, samo je bila dremljiva i teka,
dremljiva i teka, kao djetelinite na pripeci ovog vrelog lipanjskog dana, s pelama
to se vrzu na sve strane i utim leptirima. Uvijek se vraala na ta polja u
Devonshireu, gdje je preskakivala potoie na Pattyuju, svom konjiu, s
Mortimerom i Tomom, svojom braom. I bilo je
114 115
pasa; bilo je takora; otac i majka su joj sjedili na ledini pod drveem, s iznesenim
priborom za aj; pa lijehe georgina, tran-dovilja, pampaske trave; a oni, mali
nevaljalci, stalno spremni na neku nepodoptinu! prikradajui se straga kroz grmlje,
da ih ne vide, potpuno blatnjavi od nekog nestaluka. to je sve stara dadilja znala
rei o njenim haljinicama!
Ah boe, sjeti se danas je srijeda u ulici Brook. Ona dva ljubazna draga
prijatelja, Richard Dalloway, Hugh VVhitbread, otila su po dananjoj vruini kroz
ulice iz kojih buka dopire do nje dok lei na sofi. Mo ona ima, poloaj, prihode.
ivjela je meu vrhovima svoga vremena. Imala je dobrih prijatelja; poznavala je
najsposobnije ljude svoga doba. Sumorenje Londona die se do nje, a njezina ruka,
leei na naslonu sofe, stee se oko nekog zamiljenog tapa kakav su moda njeni
djedovi drali, i drei ga ona izgleda, ovako dremljiva i teka, kao da zapovijeda
bataljonima to polaze u Kanadu, i onim dragim prijateljima to koraaju
Londonom, tim svojim podrujem, tim komadiem saga, Mayfairom.
A oni su sve dalje i dalje odlazili od nje, vezani za nju tankom niti (jer su kod nje
ruali) koja e se rastezati i rastezati, postajati sve tanja i tanja dok budu koraali
Londonom; kao da se neiji prijatelji veu za njegovo tijelo, poto s njim ruaju,
tankom niti koja (dok ona ondje drijema) postaje magliava od zvuka zvona koja
otkucavaju sate ili zvone za slubu boju, kao to je nit samotnog pauka poprskana
kapima kie pa se, oteala, objesi. Tako ona zaspa.
A Richard Dalloway i Hugh VVhitbread oklijevali su na uglu ulice Conduit upravo
u trenutku kad je Millicent Bruton, leei na sofi, dopustila da se nit prekine;
zahrkala je. Protivni vjetrovi sudarali su se na uglu ulice. Oni su gledali u neki izlog;
nisu eljeli nita kupiti niti razgovarati nego se razii, ali su zbog
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
protivnih vjetrova to se sudaraju na uglu ulice, zbog neke vrsti klonulosti tjelesnih
plima, zbog dviju sila to se vrtlono susreu, jutra i poslijepodneva, oklijevali.
Neki novinski plakat poletio je u zrak, junaki, isprva kao zmaj, zatim je zastao,
propao, zale-prao; i koprena neke lady je zavijorila. uti platneni zasloni su
treperili. Brzina jutarnjeg prometa je opala, i usamljena kola nemarno su tandrkala
kroz poluprazne ulice, U Norfolku, o kojemu je Richard Dalloway napola mislio,
blag topao vjetar posuvraao je latice; mrekao vode; mrsio rascvale trave. Kosci
sijena, koji su se bili svalili ispod ivica da se ispavaju od jutarnjega truda, rastvarali
su zastore od zelenih vlati; odmicali kugle obine krasuljice da vide nebo; modro,
postojano, usplamtjelo ljetno nebo.
Svjestan da gleda srebrni vr s dvije ruke iz vremena kralja Ja mesa I, i da se Hugh
Whitbread udostojano, s izgledom znala-tva, divi nekoj panjolskoj ogrlici kanei
pitati za cijenu u sluaju da se ona svidi Evelyn Richard je ipak bio umrtvljen;
nije uspijevao ni misliti ni maknuti se. ivot je izbacio te olupine; izloge pune
raznobojnog stakla, a ovjek stoji ukoen od starake obamrlosti, ukipljen od
starake ukruenosti, i gleda ih. Moda e Evelyn Whitbread poeljeti da kupi tu
panjolsku ogrlicu moda hoe. On mora zijevnuti. Hugh je ulazio u trgovinu.
"Pravo imate!" rekao je Richard poavi za njim.
Bog mu je svjedok da nije elio ii u kupovinu ogrlice s Hughom. Ali u tijelu su
plime. Susreu se jutro i poslijepodne. Noeni poput krhkog una na dubokim,
dubokim vodama, pradjed lady Bruton i njegovi memoari i njegove bitke u
Sjevernoj Americi klonue i potonue. Millicent Bruton takoer. I ona zaroni.
Richard nimalo ne mari to e biti s iseljavanjem; ni s tim pismom, hoe li ga
urednik uvrstiti ili nee. Napeta ogrlica visila je
116 117
izmeu Hughovih divnih prstiju. Neka je dade nekoj djevojci, ako mora kupovati
dragulje bilo kojoj djevojci, bilo kojoj djevojci na ulici. Jer nevrijednost ovog
ivota prilino se snano dojmila Richarda kupovanje ogrlica za Evelyn. Da ima
sina rekao bi: Radi, radi. Ali on ima svoju Elizabeth; on oboava svoju Elizabeth.
"Htio bih vidjeti gospodina Dubonneta", rekao je Hugh na svoj otresit otmjen
nain. Ustanovilo se da taj Dubonnet ima mjeru vrata gospoe VVhitbread i da,
to je jo neobinije, poznaje njezino miljenje o panjolskom nakitu i koliko ga ve
posjeduje (ega se Hugh nije mogao sjetiti). A sve je to Richardu Dallowayju
izgledalo strano udno. Jer on nikada nije Clarissi donosio darove, osim jedne
narukvice prije dvije-tri godine, s kojom nije osobito uspio. Ona je nikad ne nosi.
Zaboljelo gaje kad se sjetio da je ona nikad ne nosi. I kao to se nit samotnog
pauka, poto se tu i tamo zanjie, uhvati za vrak nekog lista, tako se Richardov
razum, prenuvi se iz obamrlosti, ustali na njegovoj eni, Clarissi, koju je Peter
Walsh tako strasno ljubio; a Richard je iznenada vidio njezin lik ondje za rukom;
svoj lik i Clarissin; njihov zajedniki ivot; i on privue pladanj sa starim nakitom k
sebi, i dignuvi prvo jedan bro, zatim neki prsten, upita: "Koliko stoji ovo?" ali je
sumnjao u svoj ukus. Htio je otvoriti vrata salona i ui pruajui neto; neki dar za
Clarissu. Samo to? Ali Hugh se naljutio. Bio je neizrecivo nadut. Zaista, posto je
ve trideset pet godina njihov kupac, on nee dopustiti da ga samo tako otpremi
neki djeak koji ne zna svoj posao. Jer ini se da Dubonneta nema, a Hugh ne eli
nita kupiti dok gospodin Dubonnet ne izvoli biti tu; na to mladi pocrvenje i
nakloni se svojim malim odmjerenim naklonom. Bio je savreno odmjeren. A ipak
Richard ne bi mogao to rei po cijenu svog ivota! Zato ti ljudi podnose ovako
groznu bezobratinu, to nije mogao shvatiti. Hugh postaje nepodnoljivi magarac.
Richard

Dalloway ne moe izdrati vie od jednog sata u njegovu drutvu. I podigavi svoj
polucilindar u znak pozdrava, Richard skrenu na uglu ulice Conduit nestrpljiv, da,
veoma nestrpljiv da slijedi onu paukovu nit privrenosti izmeu njega i Clarisse;
pod e ravno k njoj, u Westminster.
Ali je elio ui s neim u ruci. Cvijee? Da, cvijee, budui da ne vjeruje svom
ukusu kad se radi o zlatu; mnotvo cvijea, rua, orhideja, da proslavi neto to
predstavlja, nazovite to kako hoete, dogaaj; taj osjeaj prema njoj kad su
razgovarali o Peteru Walshu za rukom; a oni nikada o tome nisu govorili;
godinama nisu o tome progovorili; to je, pomisli on primajui svoje crvene i bijele
rue (veliku kitu u svilenom papiru), najvea greka na svijetu. Dolazi vrijeme kad
se to ne moe rei; ovjek postaje previe stidljiv da to ree, pomisli, turajui u
dep ostatak od desetak pennyja, kreui s velikom kitom stisnutom uz tijelo
prema Westminsteru, da joj odmah upravo tim rijeima ree (to god ona pomislila
o njemu), pruajui to cvijee: "Volim te". Zato ne? Zaista, to je udo kad pomisli
na rat, na tisue jadnih momaka pred kojima je stajao ivot, koji su zajedno
pokoeni, i ve napola zaboravljeni; to je udo. On koraa Londonom da upravo
tim rijeima rekne Clarissi da je voli. Sto se nikada ne govori, pomisli. Djelomino
zbog lijenosti; djelomino zbog stidljivosti. A Clarissa na nju je teko misliti;
osim na trenutke, kao za rukom, kad ju je sasvim izrazito vidio; i njihov cio ivot.
On zastade na prijelazu; i ponovi jer je bio jednostavan po prirodi, i
nepokvaren, volio je pjeaenje, i lov; jer je bio ustrajan i tvrdoglav, zastupao
potlaene i oslanjao se na svoj instinkt u Donjem domu; jer je sauvao svoju
jednostavnost a ipak u isti mah postao prilino nerazgovorljiv, prilino krut i
ponovi da je to udo to se oenio Clarissom; udo njegov ivot je udo,
pomisli; oklijevajui da prijee ulicu. Ali mu je uzavrela krv videi da malena
stvorenja od pet-est godina sama
118-119
prelaze preko Piccadillyja. Policija treba smjesta zaustaviti promet. On se ne zanosi
mislima o londonskoj policiji. Ustvari, on prikuplja dokaze o njihovim
manjkavostima; pa ti piljari kojima nije doputeno da se sa svojim kolicima
zadravaju na ulicama; pa prostitutke, boe dragi, nisu krive one, nisu krivi ni
mladii, nego njihov ogavni drutveni sistem i tako dalje; sve o emu je razmiljao
moglo se vidjeti na njegovu zamiljenom, sivom, nepopustljivom, ustrom,
urednom licu dok je koraao parkom da ree svojoj eni da je voli.
Jer on e joj to rei upravo tim rijeima, im ue u sobu. Jer je neizmjerna teta ne
rei ono to ovjek osjea, pomisli on prolazei kroz Green park i promatrajui sa
zadovoljstvom kako u hladovini ispod drvea cijele obitelji, siromane obitelji,
plandu-ju; djeca se ritaju nogama; siu mlijeko; razbacane papirnate vreice koje bi
lako mogao pokupiti (kad bi ljudi na to upozorili) jedan od te debele gospode u
uniformi; jer njegovo je miljenje da svaki park, i svaki trg, u ljetnim mjesecima
treba biti otvoren za djecu (trava u parku buja i vene, obasjavajui uboge majke iz
Westminstera i njihova puzava eda, kao da se odozdo pomie neka uta svjetiljka).
Ali to se moe uiniti za enske skitnice kao to je to jadno stvorenje to se
nalakeno izvalilo (kao da se bacila na zemlju, stresavi sve spone, da radoznalo
promatra, da smjelo razmilja, da pronie u mnoga zato i zbog ega, bezobrazna,
razjapljena, podrugljiva), to ne zna. Nosei svoje cvijee kao oruje, Richard
Dalloway joj se primae; proe kraj nje pribran; jo je bilo vremena za iskru meu
njima ona se nasmija kad ga vidje, on se dobroudno nasmijei, razmatrajui
problem ena skitnica; ali nipoto ne bi stupili u razgovor. Meutim on e rei
Clarissi da je voli, upravo tim rijeima. On je bio, nekada davno, ljubomoran na
Petera VValsha; ljubomoran na njega i na Clarissu. Ali ona mu je toliko puta rekla
da je imala pravo to se
nije udala za Petera VValsha; to je, znajui Clarissu, oito istina; njoj treba oslonac.
Ne zato to je slaba; ali joj treba oslonac.
A to se tie palae Buckingham (poput kakve stare primadone to se pokazuje
gledalitu sva u bjelini), ne moete joj zanijekati stanovito dostojanstvo, mislio je, ni
prezreti ono to, na koncu konca, milijunima ljudi (mala skupina ekala je pred
ulazom da vidi kralja kad se izveze) predstavlja simbol, kako god to smijeno bilo;
dijete bi s kutijom kocaka to bolje napravilo, pomisli; gledajui spomenik kraljici
Victoriji (koju je pamtio kako se s ronatim naoalama vozi kroz Kensington),
njegovo bijelo postolje, njegovo bujno materinstvo; ali njemu je drago to nad njim
vladaju potomci Horse7; njemu je drago susljeivanje; i osjeaj prenoenja tradicija
prolosti. Veliko je doba u kojemu ivi. Zaista, njegov je ivot udo; neka u to ne
sumnja; evo ga, u najboljim godinama svog ivota, kako koraa prema svojoj kui u
VVestminsteru da ree Clarissi da je voli. To je srea, pomisli on.
To je to, ree ulazei u Dean's Yard. Big Ben je poinjao otkucavati, prvo
upozorenje, glazbeno; zatim sat, neopozivo. S ru-kovima propada cijelo popodne,
pomisli pribliavajui se svojim vratima.
Zvuk Big Bena preplavljivao je Clarissin salon gdje je ona, zlovoljna kao nikada,
sjedila za pisaim stolom; zabrinuta; zlovoljna. Istina je iva da nije pozvala Ellie
Henderson na svoje primanje; ali ona je to namjerno inila. Sad joj gospoa
Marsham pie: "Rekla je Ellie Henderson da e moliti Clarissu Ellie toliko eli
doi".
Ali zato ona mora pozivati sve dosadne ene u Londonu na svoja primanja? Zato
se gospoa Marsham mora mijeati? A
7 Horsa, brat Hengestov, voda Angla, koji je prema Anglosaksonskoj kronici
godine 449. provalio na britansko otoje i osnovao dinastiju engleskih kraljeva,
(Op. prev.)
120 121
Elizabeth se sve to vrijeme zatvorila s Doris Kilman. Nita mu-nije ne moe
zamisliti. Molitva u ovo doba s tom enom. A zvuk zvona preplavljuje sobu svojim
tugaljivim valom; koji se povlai, pa se skuplja da jo jednom zapljusne; kadli zau,
rastreseno, kako neto uka, kako neto grebe pred vratima. Tko li je u taj sat? Tri,
boe dragi! Ve su tri sata! Jer s nadmonom izravnou i dostojanstvom ura je
izbila tri puta; i ona nije ula nita drugo; ali se kvaka na vratima pomae i ue
Richard! Kakvo iznenaenje! Ue Richard, pruajui cvijee, jednom gaje izdala, u
Carigradu; a lady Bruton, za ije se rukove govori da su izvanredno zabavni, nije
nju pozvala. On prua cvijee rue, crvene i bijele rue. (Ali sebe nije mogao
prisiliti da ree da je voli; ne upravo tim rijeima.)
Kako su lijepe, rekla je uzimajui cvijee. Razumjela je; razumjela je bez njegovih
rijei; njegova Clarissa. Metnula ih je u vaze na okviru od kamina. Kako lijepo
izgledaju, rekla je. I je li bilo zabavno, upitala je? Je li lady Bruton pitala za nju?
Vratio se Peter Walsh. Pisala je gospoa Marsham. Mora li pozvati Ellie
Henderson? Ona Kilmanova je gore.
"Ali sjednimo pet minuta", rekao je Richard.
Sve se ini tako pusto. Sve su stolice uza zid. Sto to rade? O, to je za primanje; ne,
nije on zaboravio primanje. Vratio se Peter Walsh. O, da; posjetio ju je. Doao je da
se razvede; i zaljubljen je u neku enu ondje. I nije se ni najmanje promijenio. Ona
je bila tu, popravljala je haljinu...
"Razmiljala sam o Bourtonu", ree ona.
"Hugh je bio na ruku", ree Richard. Ona je i njega srela! No, on postaje krajnje
nepodnoljiv. Kupovao je ogrlice za Evelyn; deblji nego ikada; nepodnoljivi
magarac.
"Pa mi je odjednom sinulo da sam se mogla udati za njega", ree ona mislei na
Petera koji je tu sjedio sa svojom malom
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
leptir-kravatom; s onim noem, otvarajui ga, zatvarajui ga. "Ba kakav je uvijek
bio, zna."
Razgovarali su o njemu za rukom, ree Richard. (Ali joj nije mogao rei da je voli.
Drao ju je za ruku. Ovo je srea, mislio je.) Pisali su pismo Timesu za Millicent
Bruton. To je sve za to je Hugh sposoban.
"A naa draga gospoica Kilman?" upita on. Clarissa je razmiljala kako su rue
doista krasne; prvo skupljene u kiti; sada se poinju same od sebe razdvajati.
"Kilmanova je stigla upravo kad smo ruali", ree ona. "Elizabeth je porumenjela.
Zatvorile su se gore. Mislim da se mole."
Gospode! Njemu se to ne svia; ali takve stvari prolaze ako im ne pridaje
vanosti.
"S kinim ogrtaem i kiobranom", ree Clarissa.
On nije rekao "Volim te"; ali je dri za ruku. Ovo je srea, ovo, pomisli.
"Ali zato ja moram pozivati sve dosadne ene na svoja primanja? ree Clarissa, A
kad gospoa Marsham prireuje primanje, poziva li ona njezine goste?"
"Jadna Ellie Henderson", ree Richard vrlo je udna stvar koliko je Clarissi stalo
do njenih primanja, pomisli.
Ali Richard nema pojma kako treba izgledati salon. Ipak to
da ree?
Ako ona toliko brine zbog tih primanja on joj nee dati da ih prireuje. Zali li to
se nije udala za Petera? Ali on mora poi.
On mora otii, ree ustajui. Ali zastade trenutak kao da se sprema neto rei; i ona
se upita to? Zato? Tu su rue.
"Neki odbor?" upita ona kad on otvori vrata.
"Armenci", ree on; ili su to moda bili "Albanci".
122 123
A u ljudima postoji dostojanstvo; samotnost; ak izmeu mua i ene ponor; i to
ovjek mora potivati, pomisli Clarissa gledajui ga kako otvara vrata; jer ena se ne
moe toga odrei, niti oduzeti to svome muu protiv njegove volje, a da ne izgubi
svoju nezavisnost, svoje samopotovanje neto, na koncu konca, neprocjenjivo.
On se vrati s jastukom i pokrivaem.
"Jedan sat potpunog odmora poslije ruka", ree. I ode.
Takav je on! Govorit e "Jedan sat potpunog odmora poslije ruka" do konca
svijeta, jer je to neki lijenik jednom naredio. Tako on doslovno shvaa sve to
lijenici kau; to je dio njegove divne boanstvene jednostavnosti koju nitko nema
u tolikoj mjeri; koja ga tjera da poe i obavlja stvari dok ona i Peter gube vrijeme u
zadjevicama. On je ve na pola puta prema Donjem domu, prema svojim
Armencima, svojim Albancima, poto je nju smjestio na sofu da gleda njegove
rue. A ljudi e rei: "Clarissa Dalloway je razmaena". Njoj je mnogo vie stalo do
njenih rua nego do tih Armenaca. Oni se zatiru, sakate, mrznu, rtve okrutnosti i
nepravde (sluala je Richarda kako to po sto puta govori) ne, ona nita ne osjea
za te Albance, ili su to Armenci? ali voli svoje rue (zar to ne pomae
Armencima?) jedino cvijee koje moe gledati otrgnuto. Ali Richard je ve u
Donjem domu; u svom odboru, poto je rijeio sve njezine potekoe. Ali ne; jao,
to nije istina. On ne vidi zato ne treba pozvati Ellie Henderson. Ona e, naravno,
uiniti kako on eli. Budui da je donio jastuk, ona e lei... Ali ali zato se
ona iznenada osjea, bez njoj dokuiva razloga, oajno nesretnom? Kao netko
kome ispadne zrnce bisera ili dijamanta u travu, pa vrlo pomnjivo razmie visoke
vlati, ovamo i onamo, i uzalud trai na sve strane, i napokon ga nazre ondje meu
korijenjem, tako ona prebire jednu stvar za drugom; ne, nije to zbog Sally

Seton koja je rekla da Richard nikada nee ui u vladu jer ima drugorazrednu
pamet (toga se sjetila); ne, njoj to ne smeta; niti to ima ikakve veze s Elizabeth i
Doris Kilman; to su injenice. Bilo je to zbog nekog dojma, nekog neugodnog
dojma, moda ranije toga dana; neto to je rekao Peter, sjedinjeno s nekom
njezinom potitenou, u njenoj spavaoj sobi, dok je skidala eir; i to se pojaalo
zbog onoga to je Richard rekao, samo to je ono rekao? Tu su njegove rue.
Njezina primanja! To je to! Njezina primanja! Obojica su je vrlo nepoteno
kritizirala, vrlo nepravedno joj se smijala, zbog njenih primanja. To je to! To je to!
No, kako e se braniti? Sad kada zna to je, osjea se savreno sretnom. Oni misle,
ili Peter u svakom sluaju misli, da ona uiva u tome da se namee; da se voli
okruivati slavnim ljudima; velikim imenima; jednostavno da je snob, ukratko. No,
Peter moda tako misli. Richard tek misli da je glupo od nje to voli uzbuenja kad
zna da to kodi njezinu srcu. To je djetinjasto, misli. A obojica potpuno grijee.
Ona jednostavno voli ivot.
"Zbog toga ja to inim", ree ona, govorei glasno, ivotu.
Otkad je legla na sofu, odijeljena od svijeta, izdvojena, nazonost onoga to je
osjeala da je tako oigledno postala je fiziki stvarna; u odjei zvukova s ulice,
sunana, vrela daha, aputava, u nadimanju zastora. Ali da joj je Peter rekao: "Da,
da, ali tvoja primanja koji je smisao tvojih primanja?" mogla bi mu samo
odgovoriti (i ni od koga ne bi mogla oekivati da shvati): Ona su rtvovanje; to
zvui uasno neodreeno. Ali tko je Peter da tvrdi da je ivot jednostavna stvar?
taj vjeno zaljubljeni Peter, vjeno zaljubljen u pogrenu enu? A to je tvoja
ljubav? mogla bi mu rei. I znala je njegov odgovor; kako je to najvanija stvar na
svijetu i kako je nijedna ena ne moe razumjeti. Vrlo dobro. Ali moe li isto tako
ijedan mukarac razumjeti to ona misli? o ivotu? Nije mogla zamisliti ni Petera ni
Richarda da se mue i prireuju primanje bez ikakva razloga.
124 125
Ali zalazei sada dublje, ispod onoga to ljudi kau (i ti sudovi, kako su povrni,
kako su nepotpuni!), u svoju duu, to njoj to znai, to to naziva ivotom? Oh, to
je vrlo udnovato. Tu ivi Taj-i-taj u South Kensingtonu; netko gore u Bayswateru;
a netko drugi, recimo, u Mayfairu. I ona gotovo neprekidno osjea smisao njihova
postojanja; i osjea kakav je to gubitak; i osjea kakva je to teta; i osjea kad bi se
samo mogli zdruiti; i ona ih zdruuje. I to je rtvovanje; ujediniti, stvoriti; ali za
koga?
rtvovanje zbog rtvovanja, moda. U svakom sluaju, za to je nadarena. I ni za
to drugo to bi ita vrijedilo; ne zna misliti, ni pisati, ak ni svirati klavir. Ona brka
Armence i Turke; voli uspjeh; mrzi neudobnost; mora se sviati; govori more
gluposti: ak i danas, upitajte je to je ekvator, i ona to nee znati.
Ali svejedno, da dan slijedi za danom; srijeda, etvrtak, petak, subota; da se ovjek
izjutra budi; da vidi nebo; proeta parkom; sretne Hugha Whitbreada; onda
iznenada ue Peter; zatim te rue; to je dovoljno. Poslije toga kako je
nevjerojatna smrt! da mora doi kraj; i nitko na cijelom svijetu nee znati koliko
je ona sve to voljela; koliko je, svakoga trenutka...
Vrata se otvorie, Elizabeth je znala da joj se majka odmara. Ula je vrlo tiho.
Stajala je savreno mirno. Je li to neki Mongol doivio brodolom na obali Norfolka
(kao to kae gospoa Hilbery), pa se druio s gospoama Dalloway, prije stotinu
moda godina? Jer Dallowayjevi su openito plavokosi; modrih oiju; Elizabeth je,
naprotiv, tamnoputa; ima kineske oi na blijedom licu; istonjaka tajna; njena je,
obzirna, tiha. Dok je bila dijete imala je savren smisao za alu; ali sada u
sedamnaestoj godini, eto, Clarissa to nikako nije mogla razumjeti, postala je vrlo
ozbiljna, kao zumbul ovit sjajnim zelenilom, tek zarudjelih pupoljaka, zumbul koji
nije vidio sunca.
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
Stajala je potpuno mirno i gledala majku; ali vrata su bila odkrinuta, a iza njih je
bila gospoica Kilman, to je Clarissa znala; gospoica Kilman u svom kinom
ogrtau sluajui sve to one reknu.
Da, gospoica Kilman je stajala na odmoritu, u svom kinom ogratau; ali je imala
svoje razloge. Prvo, jeftin je; drugo, ona je prevalila etrdesetu; i ne oblai se, na
koncu konca, da se svidi. K tome, ona je siromana; poniavajue siromana. Inae
ne bi uzimala posao od ljudi kao to su Dallowayjevi; od bogatih ljudi, koji vole biti
ljubazni. Istini za volju, gospodin Dalloway je ljubazan. Ali gospoa Dalloway nije.
Ona je tek snishodljiva. Pripada najnevrednijem od svih stalea bogataima, s
vrlo povrnom kulturom. Posvuda imaju skupe stvari; slike, sagove, mnotvo
posluge, Ona smatra da ima savreno pravo na sve to to Dallowayjevi za nju ine.
Ona je prevarena. Da, ta rije nije pretjerana, jer jedna djevojka valjda ima pravo na
neku vrstu sree? A ona, tako nespretna i tako siromana, nikada nije bila sretna. I
onda, ba kad je moda imala prilike u koli gospoice Dolby, izbio je rat; a ona
nikada nije bila sposobna lagati. Gospoica Dolby je mislila da e biti sretnija s
ljudima koji dijele njezine nazore o Nijemcima. Morala je otii. Istina je da joj je
porodica njemakog podrijetla; u osamnaestom stoljeu pisali su prezime
Kiehlman; ali njezin brat je poginuo. Izbacili su je jer se nije slagala s tim da su svi
Nijemci hulje kad je imala prijatelje Nijemce, kad je jedine sretne dane svoga
ivota provela u Njemakoj! I naposljetku, mogla je poduavati povijest. Morala je
uzeti to god joj se ponudi. Gospodin Dalloway se javio kad je radila za kvekere.
Dopustio joj je (i to je bilo zaista plemenito od njega) da njegovu ker pouava
povijest. Radila je malo i na veernjim teajevima, i tako dalje. Onda joj se ukazao
Gospod Bog (i tu ona uvijek prigne glavu). Vidjela je svjetlost prije dvije godine i
126 127
tri mjeseca. Sad ne zavidi enama poput Clarisse Dalloway; ona ih ali.
ali ih i prezire iz dubine svoga srca, stojei na mekom sagu i gledajui stari
bakrorez djevojice s mufom. Produujui sa svom tom raskoi, kakva preostaje
nada za poboljanje stanja stvari? Umjesto to lei na sofi "Moja majka se
odmara", rekla je Elizabeth morala bi biti u nekoj tvornici; iza neke tezge;
gospoa Dalloway i sve druge krasne dame!
Ogorena i raspaljena, gospoica Kilman se svratila u jednu crkvu prije dvije
godine i tri mjeseca. ula je veleasnog Edwarda Whittakera kako propovijeda;
djeake kako pjevaju; vidjela je uzvienu svjetlost kako silazi, i je li to bilo zbog
glazbe, ili zbog glasova {i ona je u veerima samoe nalazila utjehu u violini; ali
zvuk je bio muan; nije imala sluha), ali vreli i uskovitlani osjeaji to su u njoj
kljuali i bujali utiali su se dok je ondje sjedila, pa se do sita naplakala i otila u
posjet gospodinu VVhittakeru u njegovoj kui u Kensingtonu. To je ruka Boja,
rekao je on: Bog joj je pokazao put. I tako sada, kad god u njoj uzavru vrua i
bolna osjeanja, ta mrnja prema gospoi Dalloway, taj jal na svijet, ona pomisli na
Boga. Pomisli na gospodina Whittakera. Za gnjevom dolazi smirenje. Neki sladak
sok ispunjava joj ile, usne joj se razmiu, i stojei stameno na odmoritu u svom
kinom ogrtau, ona s postojanom i groznom vedrinom gleda gospou Dalloway
kako izlazi sa svojom keri.
Elizabeth ree da je zaboravila rukavice. Ree zbog toga to se gospoica Kilman i
njezina mati mrze. Ona ih ne moe vidjeti zajedno. Pa otra gore da nae rukavice.
Ali gospoica Kilman nije mrzila gospou Dalloway. Svrnuvi svoje krupne oi
ogrozdove boje na Clarissu, promatrajui njezino sitno ruiasto lice, njezino
njeno tijelo, njezin svje i pristao izgled, gospoica Kilman osjeti: Ludo! Glupao!
Ti to nisi

upoznala ni alost ni uitak; to si potratila svoj ivot! I u njoj planu neodoljiva

elja da je nadjaa; daje raskrinka. Daje moe oboriti na zemlju bilo bi joj lake. Ali
ne njezino tijelo; eljela joj je pokoriti duu i njenu podrugljivost; natjerati je da
osjeti njezinu nadmonost. Da je bar moe na pla natjerati; da je moe
upropastiti; poniziti je; oboriti je na koljena u jauku: Ti ima pravo! Ali to neka
bude volja Boja, a ne gospoice Kilman. To mora biti religiozna pobjeda. Zato je
zurila; zato se mrtila.
Clarissa je zaista bila zgranuta. To kranka ta ena! Ta ena joj je otela dijete!
Ona u dodiru s nevidljivim biima! Troma, runa, prosta, bez ljubaznosti i
ljupkosti, ona da znade znaenje ivota!
"Vodite Elizabeth u robnu kuu?" rekla je gospoa Dalloway.
Gospoica Kilman je rekla da vodi. Stajale su tu. Gospoica Kilman nije htjela biti
ugodna. Ona oduvijek zarauje za ivot. Njezino poznavanje suvremene povijesti
je temeljito do tanina. Ona od svojh mravih prihoda mee na stranu tako mnogo
za stvari u koje vjeruje; dok ta ena ne radi nita, ni u to ne vjeruje; odgaja svoju
ker ali evo Elizabeth, te lijepe djevojke, gotovo bez daha.
I tako one idu u robnu kuu. udno je to kako se, dok je gospoica Kilman stajala
tu (a zaista je stajala, sa snagom i utlji-vou nekog prethistorijskog udovita
oruanog za prvobitno ratovanje), iz sekunde u sekundu smanjivala predodba o
njoj, kako se mrnja (prema idejama, ne ljudima) mrvila, kako je gubila svoju
zloudnost, svoju veliinu, postajala iz sekunde u sekundu puka gospoica Kilman,
u kinom ogrtau, kojoj bi Clarissa, Bog joj je svjedok, eljela pomoi.
Tom nestajanju udovita Clarissa se nasmija. Govorei dovi-enja, ona se nasmija.
Odoe one zajedno, gospoica Kilman i Elizabeth, niza stube.
128 129
S nekim iznenadnim porivom, sa silovitom tjeskobom, jer ta joj ena otima ker,
Clarissa se nagnu preko stubine ograde i viknu: "Ne zaboravi primanje! Ne
zaboravi nae veeranje primanje!"
Ali Elizabeth je ve otvorila kuna vrata; prolazio je neki kamion; nije odgovorila.
Ljubav i religija! pomisli Clarissa, vraajui se u salon, drui sva. Kako je
odvratno, kako je to odvratno! jer sada, kad tijelo gospoice Kilman nije vie bilo
pred njom, njome je zagospodarila ideja. Najokrutnije stvari na svijetu, pomisli
videi ih nezgrapne, gorljive, nadmone, licemjerne, nametljive, ljubomorne,
beskrajno nesmiljene i bezobzirne, obuene u kini ogrta, na odmoritu; ljubav i
religija. Je li ona ikada ikoga pokuala obratiti? Zar ona svakome ne eli da bude
jednostavno ono to jest? Pa poe kroz prozor gledati staru gospou preko puta
kako se penje uza stube. Neka se penje ako eli; neka stane; neka zatim, kao to ju
je Clarissa esto viala, doe do svoje sobe, razmakne zastore i opet iezne u
pozadini. ovjek to na neki nain potuje tu staru enu to gleda kroz prozor,
potpuno nesvjesna da je netko promatra. U tome ima neeg sveanog ali ljubav
i religija e to unititi, to god to bilo, tu tajnu due. Ona mrska Kilmanova e to
unititi. Ipak taj prizor je u njoj budio elju da plae.
I ljubav unitava. Sve to je lijepo, sve to je istinito umire. Uzmimo na primjer
Petera VValsha. Bio je zgodan, pametan ovjek, o svemu je imao pojma. Ako ste
htjeli neto znati o Popeu, recimo, ili o Addisonu, ili jednostavno priati gluposti,
kakvi su ljudi, to znae neke stvari, Peter je to znao bolje nego itko drugi. Peter joj
je pomagao; posuivao joj je knjige. Ali pogledajte ene koje je volio vulgarne,
trivijalne, proste. Zamislite zaljubljenog Petera doao joj je u posjet poslije svih
tih godina, i o emu je govorio? O sebi. Uasna strast! pomisli
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
ona. Sramotna strast! pomisli, mislei na Kilmanovu i svoju Elizabeth koje idu u
Vojnu i mornariku robnu kuu.
Big Ben odbi pola sata.
Kako je neobino, udnovato, da, ganutljivo vidjeti tu staru gospou (toliko
mnogo godina su susjede) kako se odmie od prozora, kao da je privezana uz taj
zvuk, taj konop. Koliko god je divovski, on ima neke veze s njom. Dolje, dolje,
usred obinih stvari pada zvon, trenutak postaje svean. Nju prisiljava, tako je
mislila Clarissa, taj zvuk da se mie, da odlazi ali kamo? Clarissa ju je pokuala
slijediti kad se okretala i nestajala, a mogla je vidjeti samo njezinu bijelu kapicu
kako se kree u dnu sobe. Ona je jo ondje, vrzma se po drugom kraju sobe. emu
vjere i molitve i kini ogrtai, pomisli Clarissa, kad je ovo udo, kad je ovo
otajstvo? Ta stara gospoa, pomisli, koju moe vidjeti kako ide od komode do
toaletnog stolia. Ona je jo moe vidjeti. A najvie otajstvo to Kilmanova moe
rei da ga je rijeila, ili to Peter moe rei da ga je rijeio, ali Clarissa ne vjeruje da
ijedno od njih vidi i traga rjeenju, jednostavno je ovo: ovdje je jedna soba; ondje
druga. Rjeava li religija to, ili ljubav?
Ljubav ali uto drugi sat, sat to uvijek izbija dvije minute poslije Big Bena,
vukui se ue s krilom punim svakojakih sitnica, i istrese ih kao da kae da je sve to
vrlo dobro to Big Ben u svojoj velianstvenosti ustanovljuje zakon, tako svean,
tako pravedan, ali ona se osim toga mora sjetiti svakovrsnih stvarica gospoe
Marsham, Ellie Henderson, aa za sladoled svakovrsne stvarice uoe
preplavljujui i zapljuskujui i pleui brazdom onog sveanog otkucaja koji se
razastro kao zlatan trag na moru. Gospoa Marsham, Ellie Henderson, ae za
sladoled. Sad smjesta mora telefonirati.
Blagoglagoljivo, nespokojno, zvonio je kasni sat, ulazei brazdom Big Bena, s
krilom punim sitnica. Izudarani, polomljeni
130 131
nasrtajima kola, okrutnou kamiona, revnim nastupanjem miri-jada koatih
mukaraca, nakinurenih ena, kupola i iljaka ureda i bolnica, posljednji ostaci
toga krila puna svakojakih drangulija inilo se da se lome, kao pjena iznemogla
vala, o tijelo gospoice Kilman koja je za trenutak nepomino zastala na ulici da
promrmlja: "Radi se o puti".
Ona mora svladati tu put. Clarissa Dalloway ju je uvrijedila. To je oekivala. Ali nije
likovala; nije zagospodarila puti. Runa, nespretna, Clarissa Daloway joj se smijala
to je takva; i oivila je putene elje, jer joj je bilo krivo to tako izgleda pored
Clarisse. Ne zna ni govoriti kao to ona govori. Ali zato eljeti da slii na nju?
Zato? Ona prezire gospodu Dalloway iz dna svoga srca. Ona nije ozbiljna. Ona
nije dobra. Njezin je ivot tkivo ispraznosti i obmane. Ipak Doris Kilman je bila
pobijeena. Ustvari, bila je na rubu plaa kad joj se Clarissa Dalloway smijala.
"Radi se o puti, radi se o puti", mrmljala je {imala je naviku da glasno govori),
nastojei uguiti taj uskovitlani i bolni osjeaj dok je hodala ulicom Victoria. Molila
se Bogu. Nije mogla nita protiv svoje runoe; nije imala mogunosti kupovati
lijepu odjeu. Clarissa Dalloway se smijala ali ona e usredotoiti misli na neto
drugo dok ne stigne do potanskog ormaria. U svakom sluaju pridobila je
Elizabeth. Ali mislit e na neto drugo; mislit e na Rusiju; dok ne stigne do
potanskog ormaria.
Kako lijepo mora biti na selu, rekla je borei se, kao to joj je rekao gospodin
Whittaker, s tim silovitim jalom prema svijetu koji ju je prezreo, rugao joj se,
odbacio je, poinjui s tim ponienjem ojaivanjem njezina nemila tijela to ga
ljudi ne mogu gledati. Sto god uinila sa svojom kosom, elo joj ostaje kao jaje,
golo, bijelo. Nijedna joj haljina ne pristaje. Moe kupiti to bilo. A za jednu enu,
naravno, to znai da nema druenja sa suprotnim spolom. Nikada ona ne bi prva
nikome pristupila. Ponekad joj se u posljednje vrijeme ini da, osim za Elizabeth,
WOOLF COSPOA DALLOWAY
ivi samo za hranu; za udobnosti; za svoj ruak, svoj aj; za svoj termofor po noi.
Ali ovjek se mora boriti; pobjeivati; vjerovati u Boga. Gospodin VVhittaker je
rekao da ona postoji zbog neke svrhe. Ali nitko ne poznaje muku! Rekao je, upirui
prstom u raspelo, da Bog zna. Ali zato ona mora patiti kad druge ene, kao
Clarissa Dallovvav, tome izmiu? Spoznaja dolazi kroz patnju, rekao je gospodin
VVhittaker.
Prola je kraj potanskog ormaria, a Elizabeth je skrenula u svjei i smei odjel
duhana Vojne i mornarike robne kue dok je ona jo u sebi mrmljala to joj je
gospodin VVhittaker rekao o spoznaji koja dolazi kroz patnju i put. "Ta put",
promrmlja.
U koji odjel eli? Elizabeth je prekide.
"Suknje", ree ona naglo i ponosno poe ravno k liftu.
Popee se. Elizabeth ju je vodila na sve strane; vodila ju je u njenoj rastresenosti
kao da je veliko dijete, golem bojni brod. Bilo je sukanja, smeih, pristojnih,
prugastih, upadljivih, vrstih, triavih; a ona je, u svojoj rastresenosti, nemarno
odabrala, pa je prodavaica pomislila da je luda.
Elizabeth se pak ipitala, dok su vezivali paket, to misli gospoica Kilman. Moraju
poi na aj, rekla je gospoica Kilman, prenuvi se, pribravi se. I pole su na aj.
Elizabeth se pak pitala nije li gospoica Kilman moda gladna. Ona je jela na
poseban nain, jela je sa estinom, zatim pogledavala, sve vie i vie, tanjur sa
zaeerenim kolaima na stolu do njih; zatim kad je neka ena s djetetom sjela pa je
dijete uzelo kola, je li gospoici Kilman zaista bilo krivo? Da, gospoici Kilman je
bilo krivo. Ona je eljela taj kola taj ruiasti. Uitak u jelu je gotovo jedini isti
uitak koji joj je preostao, pa da onda bude osujeena i u tome!
Kad su ljudi sretni, rekla je svojoj Elizabeth, oni imaju zalihu na koju se mogu
osloniti, dok je ona poput kotaa bez gume (bile
132
133
su joj drage takve metafore) koji poskakuje preko svakog kamenia tako bi ona
rekla, ostajui poslije sata, stojei kraj kamina sa svojom torbom knjiga, sa svojom
"uprtnjaom" kako ju je zvala, utorkom izjutra, poslije svretka sata. I govorila je
takoer o ratu. Na koncu konca, ima ljudi koji ne misle da su Englezi redovito u
pravu. Postoje knjige. Postoje sastanci. Postoje druga gledita. Bi li Elizabeth htjela
poi s njom da uje Toga-i--toga (nekog najneobinijega starca)? Onda ju je
gospoica Kilman odvela u neku crkvu u Kensingtonu pa su pile aj s nekim
sveenikom. Posuivala joj je svoje knjige. Pravo, medicina, politika, sva su zvanja
otvorena enama vae generacije, rekla je gospoica Kilman. Ali to se tie nje,
njezina je karijera potpuno upropatena, a je li ona za to kriva? Boe dragi, rekla je
Elizabeth, ne.
I njezina bi majka ula da ree da je stigla koara cvijea iz Bourtona i da li bi
gospoica Kilman htjela malo cvijea. Ona je s gospoicom Kilman uvijek bila
vrlo, vrlo ljubazna, ali gospoica Kilman je gnjeila sve cvijee u jednu kitu, i nije
ni o emu razgovarala, i ono to je zanimalo gospoicu Kilman bilo je dosadno
njezinoj majci, i gospoica Kilman i ona bile su uasne kad su bile zajedno; i
gospoica Kilman se nadimala i izgledala veoma prosto, ali gospoica Kilman je
strahovito pametna. Elizabeth nikada nije razmiljala o siromasima. Oni imaju sve
to ele njezina majka svakog dana dorukuje u krevetu; Lucy joj nosi gore; i
voli starice jer one su vojvotkinje i potjeu od nekog lorda. Ali gospoica Kilman
je rekla (jednog utorka ujutro, poslije svretka sata): "Moj djed je drao trgovinu
ulja i boja u Kensingtonu". Gospoica Kilman je potpuno razliita od sviju koje
poznaje; kraj nje se ovjek osjea tako malen.
Gospoica Kilman je uzela jo jednu alicu aja. Elizabeth je, sa svojim
istonjakim dranjem, svojom nedokuivom tajan-stvenou, sjedila savreno
uspravno; ne, ona nije htjela nita

vie. Traila je svoje rukavice svoje bijele rukavice. Bile su t ispod stola. Ah, ali
ona ne smije otii! Gospoica Kilman joj
' nee dopustiti da ode! Tako mlada, tako lijepa djevojka, koju
ona iskreno voli! Njezina velika ruka se otvarala i zatvarala na I stolu.
Ali moda je na neki nain pomalo dosadno, pomisli Elizabeth, I zaista bi eljela
otii.
Ali ree gospoica Kilman: "Ali ja jo nisam potpuno svrila".
Naravno, Elizabeth e onda priekati. Ali tu je prilino zaguljivo.
"Hoete li ii na to primanje veeras?" ree gospoica Kilman. Elizabeth
pretpostavlja da hoe; njezina majka eli da doe. Ne smije dopustiti da je primanja
zaokupe, ree gospoica Kilman, uzimajui zadnja dva prsta okoladnog eklera.
( Ona ne voli osobito primanja, ree Elizabeth. Gospoica
( Kilman otvori usta, lagano isturi bradu i proguta zadnji komad
i okoladnog eklera, zatim obrisa prste i munu aj u alici.
I Zamalo da prepukne, osjeala je. Muka je tako uasna. Kad bi
je mogla zgrabiti, kad bi je mogla stisnuti, kad bi je se mogla domoi potpuno i
zauvijek pa onda umrijeti; to je sve to eli. Ali sjediti tu, nesposobna da se sjeti
ijedne rijei; vidjeti kako se Elizabeth okree protiv nje; osjetiti da je i njoj odbojna
 to je previe; ona to ne moe podnijeti. Debeli se prsti zgrie.
"Ja nikad ne idem na primanja", ree gospoica Kilman, samo da sprijei Elizabeth
da ne ode. "Mene ne pozivaju na primanja" i znala je dok je to govorila da je
upropatava samoljublje; | gospodin VVhittaker ju je upozorio; ali ona se nije
mogla svla-
| dati, Tako je strahovito patila. "Zato bi me i pozivali?" ree. "Ja
sam nezanimljiva, ja sam nesretna." Znala je da je to glupo. Ali svi ti ljudi to
prolaze ljudi s paketima koji je preziru zbog njih to govori. Ipak, ona je
Doris Kilman. Ona ima diplomu. Ona
134 135
je ena koja sebi kri put u svijetu. Njezino poznavanje suvremene povijesti vie je
nego dostojno potovanja.
"Ja ne alim sebe", ree. "alim" htjela je rei "vau majku", ali ne, nije mogla,
ne pred Elizabeth. "Mnogo vie alim druge ljude."
Kao neko nijemo stvorenje dovedeno pred kapiju zbog nepoznate nakane, pa tu
stoji udei da pobjegne u trku, Elizabeth je utke sjedila. Namjerava li gospoica
Kilman jo neto rei?
"Nemojte me posve zaboraviti", ree Doris Kilman; glas joj je drhtao. Smjesta je
do ruba polja to nijemo stvorenje trkom pobjeglo do uasa.
Velika se ruka otvarala i zatvarala.
Elizabeth okrene glavu. Konobarica doe. Mora se platiti na kasi, ree Elizabeth, i
poe upajui, tako se gospoica Kilman osjeala, utrobu iz njezina tijela, isukujui
je dok je prelazila dvoranu, i zatim, uz posljednji trzaj, klimnuvi vrlo uljudno
glavom, ode.
Otila je. Gospoica Kilman je sjedila za mramornim stolom meu eklerima
pogoena jedanput, dvaput, triput udarima patnje. Otila je. Gospoa Dalloway je
pobijedila. Elizabeth je otila. Ljepota je otila; mladost je otila.
Tako je sjedila. Ustala je, spoticala se izmeu stolia, lagano se ljuljala s jedne strane
na drugu, i netko je za njom doao s njezinom suknjom, pa se izgubila, nala se
okruena golemim kovezima posebno pripravljenim za slanje u Indiju; zatim je
upala meu trudniku opremu i rublje za novoroenad; kroz svu moguu robu na
svijetu, pokvarljivu i trajnu, suho meso, lijekove, cvijee, uredski pribor, kroz
razliite mirise, as blage, as jetke, teturala je ona; vidjela se kako tetura s
nakrivljenim
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
eirom, vrlo crvena u licu, cijelim stasom u nekom ogledalu; i naposljetku je izala
na ulicu.
Pred njom se dizao toranj katedrale Westminster, prebivalite Boje. Usred onog
prometa, eto prebivalita Bojeg. Namrteno se zaputila s paketom u drugo
svetite, u Opatiju, gdje je, digavi ruke poput atora ispred lica, sjela kraj onih koji
su takoer bili stjerani u utoite; vjernici skupljeni sa svih strana, sada lieni
drutvenog poloaja, gotovo i spola, dizali su ruke pred lica; ali kad ih maknu,
odmah postaju uvaeni Englezi i Engleskinje srednjeg stalea, neki od njih eljni da
vide votane kipove.
Ali gospoica Kilman je drala ator pred svojim licem. as je ostajala sama, as su
joj se pridruivali. Novi vjernici dolazili su s ulice da zamijene odbludjele, a ona je
stalno, dok su ljudi zurili uokolo i povlaili se uz grob Neznanog junaka, stalno je
prekrivala oi prstima i pokuavala u tom dvostrukom mraku, jer je svjetlo u
Opatiji bilo bestjelesno, uzvisiti se iznad ispraznosti, elja, udobnosti, otresti se i
ljubavi i mrnje. Ruke su joj se grile. Kao da se borila. Ipak, drugima je Bog
dostupan i staza do njega utrvena. Gospodin Fletcher, umirovljenik Ministarstva
financija, gospoa Gorham, udovica slavnog Krunskog savjetnika, pristupili su Mu
jednostavno, i poto su izmolili svoju molitvu, naslonili su se, uivali u glazbi
(orgulje su ugodno brujale), i gledali gospoicu Kilman na kraju reda kako se moli i
moli, i budui da u jo bili na pragu svog podzemlja, razmiljali su o njoj suutno
kao o dui koja bludi istim predjelom; o dui isklesanoj od nematerijalne grae; ne
o eni, o dui.
Ali gospodin Fletcher je morao poi. Morao je proi kraj nje, i budui da je sam
bio gizdav kao pijetao, nije mogao izbjei tome da ga malo ojadi neurednost jadne
ene; s rasputenom kosom; s paketom na podu. Nije ga odmah pustila da proe.
Ali, dok je stajao gledajui oko sebe, promatrajui bijeli mramor,
136 137
sive staklene plohe, i nagomilano blago (jer on se silno ponosio Opatijom), njezina
krupnoa, krnost i snaga dok je sjedila miui koljenima s vremena na vrijeme
(tako je mukotrpan pristup njezinu Bogu tako estoke njezine elje) dojmile su
ga se, kao to su se dojmile gospoe Dalloway (cijelo to poslijepodne nije ju mogla
izbiti iz glave), veleasnog Edwarda Whittakera, pa ak i Elizabeth.
A Elizabeth je ekala omnibus u ulici Vicotria. Tako je lijepo biti napolju. Pomislila
je da moda jo ne mora kui. Tako je lijepo biti na zraku. Tako e se povesti
omnibusom. I odmah, jo dok je tu stajala, u svojoj izvrsno skrojenoj odjei,
poelo je... Ljudi su je poeli usporeivati s topolama, s ranom zorom, zumbuli-
ma, mladim srnama, vodom to tee i s vrtnim ljiljanima; i zbog toga joj je ivot
bio breme, jer njoj je toliko drae bilo da je ostave na miru da radi to joj je volja
na selu, ali oni je usporeuju s ljiljanima, i ona mora ii na primanja, i London je
tako sumoran kad se usporedi sa samoom na selu uz njezina oca i pse.
Omnibus! su stizali, zastajali, odlazili dreava natkrivena kola to blistaju od
crvenog i utog laka. Ali u koji da se ona popne? Naravno, ona se nee gurati. Ona
naginje k tome da bude bezvoljna. Nedostaje joj izraajnosti, ali oi su joj lijepe,
kineske, istonjake, a s tako krasnim ramenima, kao to njezina majka kae, uvijek
ju je ugodno pogledati; a odnedavno, posebno uveer, kad je neto zanima, jer ona
kanda nikada nije uzbuena, gotovo da je lijepa, vrlo dostojanstvena, vrlo vedra. O
emu li ona razmilja? Svaki se mukarac u nju zaljubljuje, a njoj je zaista strano
dosadno, jer ve poinje. Njezina je majka mogla to primijetiti poinju
komplimenti. To to ona vie za to ne mari na primjer za haljine ponekad je
zabrinjavalo Clarissu, ali moda je to isto kao s onim psiima i zamorcima kad
WOOLF - GOSPOA DALLOWAY
su zlovoljni, i to joj daje dra. I sada jo to udnovato prijateljstvo s gospoicom
Kilman. No, razmiljala je Clarisa oko tri sata izjutra, itajui baruna Marbota jer
nije mogla spavati, to dokazuje da ima srca.
Odjednom Elizabeth istupi naprijed i vrlo otresito ue u omnibus, prije svih
drugih. Zauze mjesto na krovu. Plahovita zvijer gusarski brod jurnu
naprijed, poskoi; ona se morala pridrati za ogradu da ne padne, jer to je bio
gusarski brod, neustraiv, bezobziran, koji je nemilosrdno odnosi, pogibeljno
zaokree, smjelo grabi jednog putnika, ili prezire drugog putnika, provlai se
jeguljasto i nadmeno, a zatim bezobrazno juri punim jedrima uz Whitehall. A je li
Elizabeth i pomislila na jadnu gospoicu Kilman koja je voli bez ljubomore, kojoj
je ona srne u prirodi, mjesec nad proplankom? Ona je ushiena to je slobodna.
Svje zrak je tako divan. Bilo je tako zaguljivo u Vojnoj i mornarikoj robnoj kui.
A sad je to kao jahanje, dok juri uz Whitehall; i svakom pokretu omnibusa to lijepo
tijelo u ukastosmeem ogrtau odgovara slobodno kao jaha, kao lik na pramcu
broda, jer povjetarac ju je malo raskutrao; vruina je dala njezinim obrazima
bljedilo bijelog obojenog drveta; a njezine krasne oi, nemajui drugih oiju da se s
njima sretnu, zurile su naprijed, zanijete, svijetle, sa zagledanom i nevjerojatnom
nevinou kipa.
Uvijek govori o svojim patnjama, zato je gospoica Kilman tako teka. A ima li
pravo? Ako sudjelovanje u odborima i svakodnevno gubljenje sati i sati pomae
sirotinji, to ini njezin otac (jedva ga i via u Londonu), tko zna da li gospoica
Kilman misli da to znai biti kranin; ali to je tako teko rei. Oh, htjela bi se
voziti malo dalje. Jo jedan penny, je li, do Stranda? Evo onda jo jedan penny.
Vozit e se do kraja Stranda.
138 139
Njoj su dragi bolesni ljudi. A svako zvanje je otvoreno enama vae generacije,
rekla je gospoica Kilman. Tako ona moe postati lijenica. Moe postati
posjednica. Stoka je esto bolesna. Moe posjedovati tisuu jutara i svoje radnike.
Ona e ih posjeivati u njihovim kolibama. Evo palae Somerset. ovjek moe
postati vrlo dobar posjednik i to, prilino udnovato, premda je gospoica
Kilman imala udjela u tome, zahvaljujui gotovo u cijelosti palai Somerset. Izgleda
tako sjajno, tako ozbiljno, ta velika siva graevina. A njoj je drago osjetiti kako ljudi
rade. Njoj su drage te crkve, kao obrisi od siva papira, to se ispreuju pred
maticom Stranda. Ovdje je posve drugaije nego u Westminsteru, pomisli ona
izlazei kod Chancery Lane. Tako je ozbiljno; tako poslovno. Ukratko, ona bi
eljela imati neko zvanje. Postat e lijenica, posjednica, moda e postati lan
parlamenta ako bude smatrala da je to potrebno, sve zbog Stranda.
Koraci tih ljudi to ure za svojim poslovima, ruke to meu kamen na kamen,
umovi vjeito zauzeti ne trivijalnim brbljarijama (usporeivanjem ena s topolama
to je prilino uzbudljivo, svakako, ali vrlo glupo), nego mislima o brodovima, o
poslovima, o zakonu, o upravi, a uza sve to tako dostojanstveni (bila je u Templeu),
veseli (tu je rijeka), poboni (tu je crkva), utvrdili su je u nakani, to god njezina
majka na to rekla, da postane ili posjednica ili lijenica. Ali ona je, naravno, prilino
lijena.
I mnogo je bolje o tome nita ne govoriti. Izgleda tako glupo. To spada meu one
stvari koje se katkada dogaaju, kad je ovjek sam zgrade bez graditeljskih
imena, gomile ljudi na povratku iz sredita grada s vie snage nego jedan sveenik
iz Kensingtona, nego ijedna knjiga to joj ju je posudila gospoica Kilman da
potakne ono to lei dremljivo, tromo i stidljivo na pjeanom tlu duha, da probije
povrinu kao to dijete naglo
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
prui ruke; upravo je to, moda, uzdah, pruanje ruku, poriv, otkrivenje koje nosi
posljedice zauvijek, a onda opet potone na pjeano tlo. Ona mora kui. Mora se
obui za veeru. Ali koliko je sati? Gdje ima sat?
Ona pogleda niz ulicu Fleet. Poe samo malo prema crkvi St. Paul, bojaljivo, kao
netko tko se na vrcima prstiju nou uvlai u nepoznatu kuu i pretrauje je sa
svijeom, u strahu da e vlasnik iznenada irom rastvoriti vrata svoje spavae sobe i
upitati je to tu radi; nije se usuivala zaci u udne prolaze, zavodljive zabaene
ulice, kao to ne bi prola kroz otvorena vrata nepoznatih kua koja bi mogla biti
vrata spavae sobe, ili vrata dnevne sobe, ili voditi ravno u smonicu. Jer nitko od
Dallowayjevih danju ne prolazi kroz Strand; ona je istraiva, lutalica, koja se
osmjelila, koja se uzda.
U mnogo emu, njezina je majka to osjeala, ona je krajnje nezrela, jo kao dijete,
vezana uz lutke, uz stare papue; prava curica; i to je draesne A zatim, naravno, u
porodici Dallovvav-jevih postoji tradicija javnih slubi. Nadstojnice samostana,
upraviteljice kola, nadzornice, dostojanstvenice to su bile one u republici ena,
premda nijedna nije zablistala. Ona jo malo produi u pravcu crkve St. Paul. Svia
joj se srdanost, se-strinstvo, materinstvo, bratstvo te guve. Godi joj. Buka je
strana; i odjednom odjeknue trube (nezaposleni), razlijegoe se usred guve;
vojna glazba; kao da ljudi stupaju; a da umiru da neka ena izdie, i da onaj tko
uz nju bdije, otvarajui prozor sobe gdje ona obavlja taj in uzvienog
dostojanstva, pogleda dolje na ulicu Fleet, na tu guvu, ta bi se vojna glazba
pobjedonosno digla do njega, utjeljiva, ravnoduna.
Ona nije svjesna. U njoj se ne prepoznaje niija srea, niija sudbina, i upravo zbog
toga razloga tjei ak i one koji su omamljeni od iekivanja posljednjih treptaja
svijesti na licima samrtnika.
140 141
Ljudska zaboravljivost moda vrijea, njihova nezahvalnost izjeda, ali ovaj glas, koji
se beskrajno cijedi, iz godine u godinu, odnijet e sve mogue; ovaj zavjet; ovaj
kamion; ovaj ivot; ovu povorku; sve e ih oviti i ponijeti, kao to u surovoj struji
ledenjaka led stee iver kosti, modru laticu, neko hrastovo stablo, valja ih dalje.
Ali bilo je kasnije nego to je mislila. Njezinoj majci ne bi bilo drago da ovako luta
sama. Pa se vrati niz ulicu Strand.
Jedan zapuh vjetra (bilo je prilino vjetrovito, usprkos vruini) natjera laganu crnu
koprenu preko sunca i preko Stranda. Lica izblijedjee; omnibusi iznenada izgubie
svoj sjaj. Jer premda su se oblaci bijelili poput planina, tako da je ovjek mogao
zamiljati kako od njih odsijeca tvrde gromade sjekirom, sa irokim zlaanim
padinama, s livadama nebeskih vrtova uitaka, po obroncima, i premda je sve
izgledalo kao ureeno prebivalite podignuto za sabor bogova iznad ovog svijeta,
meu njima je postojalo vjeno gibanje. Izmjenjivali su se znakovi kad je, kao da se
ispunjava neka unaprijed sloena zamisao, as neki vrhunac nestajao, as itava
neka gromada, velika kao piramida, koja je do tada mirovala bez mijene,
napredovala prema sredini ili sveano vodila povorku k novom sidritu. Premda su
izgledali nepomini na svojim mjestima, spokojni u savrenoj jednodunosti, nita
nije moglo biti svjeije, slobodnije, povrinski osjetljivije od tih snjenobijelih ili
zlatnoplamnih povrina; smjesta je bilo mogue mijenjati se, otii, raspriti taj
sveani skup; i usprkos tekoj nepominosti, nagomilanoj silovitosti i postojanosti,
oni su bacali na zemlju as svjetlost, as tamu.
Smireno i znalaki Elizabeth Dalloway se pope u omnibus za Westminster.

Kao da odlaze i dolaze, domahuju, daju znakove, tako su svjetlost i sjena, koje su
as bojile zidove sivo, as banane svijetlo-uto, as bojile Strand sivo, as bojile
omnibuse svijetlouto, izgledale Septimusu Warrenu Smithu dok je leao na sofi u
dnevnoj sobi; dok je gledao kako tekue zlato plamti i gasne sa zapanjujuom
osjetljivou nekog ivog stvorenja na ruama, na zidnim tapetama. Vani je drvee
vuklo svoje lie kao mreu kroz zrane dubine; u sobi je bio um vode, a kroz
valove su prodirali glasovi raspjevanih ptica. Svaka je sila toila svoje blago na
njegovu glavu, a njegova je ruka leala na naslonu sofe, kao to je nekada vidio
svoju ruku kako lei dok se kupao, plutao na vrhovima valova, i s dalekih alova
sluao kako psi laju i laju u daljini. Ne boj se vie, veli srce u tijelu; ne boj se vie.
On se ne boji. Svakog trenutka Priroda mu javlja nekim nasmijanim migom poput
te zlatne mrlje to krui zidom tu, tu, tu odlunost da mu otkrije, vitlajui
perjem, tresui pletenicama, hitajui ogrta na sve strane, lijepo, uvijek lijepo, i
stojei u blizini da mu kroz skupljene ruke dahne Shakespeareove rijei, svoj
smisao.
Rezia ga je promatrala sjedei za stolom i vrtei neki eir u ruci; vidjela je da se
smijei. Dakle, on je sretan. Ali kad ga vidi da se smijei njoj je nepodnoljivo. To
nije brak; to nije nikakav mu kad tako udno izgleda, kad se stalno trza, smije,
sjedi sate i sate bez rijei, ili je grabi i veli joj da pie. Ladica u stolu puna je takvih
rukopisa; o ratu; o Shakespeareu; o velikim otkriima; kako nema smrti. U
posljednje vrijeme iznenada se bezrazlono uzbuuje (a rekli su i doktor Holmes i
sir William Bradshaw da je uzbuenje najgora stvar za njega), i mae rukama i vie
da je spoznao istinu! Da je sve spoznao! Onaj ovjek, njegov poginuli prijatelj,
Evans, je doao, kae. On pjeva iza zaslona. Ona je zapisivala tono kako je
govorio. Neke su stvari bile vrlo lijepe; druge puka besmislica. I uvijek se
zaustavljao u sredini, mijenjao
142
1 43
nakanu; htio neto dodati; uo neto novo; sluao s podignutom rukom. Ali ona
nita nije ula.
I jednom su nali djevojku koja posprema sobu kako ita jedan od tih papira i puca
od smijeha. Bilo je to strano tugaljivo. Jer zbog toga je Septimus poeo vikati o
ljudskoj okrutnosti kako jedni druge komadaju. One koji padnu, rekao je, kidaju
na komade. "Holmes nas progoni", rekao bi, i izmiljao bi prie o Holmesu; kako
Holmes jede zobenu kau; kako Holmes ita Shakespearea urlajui sam kroza
smijeh ili bijes, jer ini se da njemu doktor Holmes znai neto uasno. "Ljudska
narav", tako ga zove. Tu su zatim privienja. On se utopio, tako zna rei, i lei na
hridi dok galebovi nad njim krie. Pogleda preko ruba sofe dolje u more. Ili uje
glazbu. U stvari, to je tek vergl ili neki ovjek to vie na ulici. Ali zna uzviknuli
"Divno!", i suze mu poteku niz obraze, a to je njoj najgroznije od svega, da vidi
mukarca kao to je Septimus, koji je ratovao, koji je junaan, gdje plae. I onda lei
sluajui dok naglo ne uzvikne da propada, da propada u plamen! I ona zaista
potrai plamen, tako je to zorno. Ali niega nema. Oni su sami u sobi. To je bio
san, rekne mu ona i tako ga napokon smiri, ali katkada se i ona ustrai. Uzdahnula
je sjedei i ijui.
Uzdah joj je bio njean i zanosan, kao vjetar izvan ume u predveerje. Pa odloi
kare; pa se okrene da uzme neto sa stola. Sitan pokret, sitno lupkanje, sitno
kuckanje izgrauju neto tu na stolu za kojim ona sjedi i ije. Kroz trepavice on
moe vidjeti njezin mutan obris; njezino sitno tijelo u crnini; njezino lice i ruke;
njezino okretanje za stolom kad uzima kalem ili trai (ona je sklona gubljenju
stvari) svoju svilu. Ona pravi eir udatoj keri gospoe Filmer, koja se zove
zaboravio je kako se zove.
"Kako se zove udata ki gospoe Filmer?" upita.
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
"Gospoa Peters", ree Rezia. Boji se da je premalen, ree drei ga pred sobom.
Gospoa Peters je krupna ena; ali nije joj draga. Samo zbog toga to je gospoda
Filmer tako dobra prema njima "Jutros mi je dala groa", ree Rezia eli
uiniti neto da pokae kako su zahvalni. Jedne veeri ula je u sobu i nala
gospou Peters, koja je mislila da su izali, kako navija gramofon.
"Zaista?" upita on. Navijala je gramofon? Da; rekla mu je to ve onda; nala je
gospou Peters kako navija gramofon.
On poe, vrlo oprezno, otvarati oi, da vidi da li je gramofon zaista tu. Ali prave
stvari prave stvari su previe uzbudljive. Mora biti oprezan. Ne eli poludjeti.
Prvo pogleda modne asopise na donjoj polici, zatim postupno gramofon sa
zelenom trubom. Nita ne moe biti tonije. I tako, skupljajui hrabrost, pogleda
vitrinu; zdjelu s bananama; graviru kraljice Victorije i princa supruga; pa okvir
kamina, s vrem rua. Nijedna se od tih stvari ne mie. Sve su mirne; sve su prave.
"Ona je ena otrovna jezika", ree Rezia.
"to radi gospodin Peters?" upita Septimus.
"Ah", ree Rezia pokuavajui se sjetiti. ini joj se da joj je gospoa Filmer rekla
daje trgovaki putnik neke tvrtke. "Upravo sad je u Hullu", ree.
"Upravo sada!" Ona je to rekla sa svojim talijanskim naglaskom. Rekla je to ba
ona. On zakloni oi tako da joj odjednom moe vidjeti samo dio lica, prvo bradu,
zatim nos, zatim elo, u sluaju da je izoblieno, ili da ima neki uasan biljeg na
sebi. Ali ne, ona je tu, savreno prirodna, ije, napuenih usana, s mrkim i sjetnim
izrazom to ga imaju ene kad iju. Ali u tome nema nieg uasnoga, razuvjeravao
se on, gledajui drugi put, trei put njezino lice, njezine ruke, jer to je grozno ili
odvratno u njoj dok tu sjedi usred bijela dana i ije? Gospoa Peters ima otrovan
144 145
jezik. Gospodin Peters je u Hullu. Zato onda bjesnjeti i proricati? Zato bjeati
iiban i odbaen? Zato drhtati i jecati zbog oblaka? Zato traiti istine i predavati
poruke, kad Rezia zabada pribadae u prednjicu svoje haljine, a gospodin Peters je
u Hullu? uda, otkrivenja, samrtne stiske, usamljenost, padanje kroz more, dolje,
dolje u plamen, sve je to sagorjelo, jer njemu se ini, dok promatra Reiju kako kiti
slamnati eir za gospou Peters, da je to prekriva s cvjetovima.
"Premalen je za gospou Peters", ree Septimus.
Prvi put poslije toliko dana on govori kao to je nekada govorio! Naravno, on je
smijeno malen, ree ona. Ali gospoa Peters ga je izabrala.
On joj ga uze iz ruku. I ree da je to eir verglaeva majmuna.
Kako se ona tome obradova! Ve tjednima se nisu tako zajedno smijali, prisno se
alei kao brani drugovi. To jest, da gospoa Filmer sada ue, ili gospoa Peters
ili tko mu drago, oni ne bi razumjeli emu se Septimus i ona smiju.
"Tako", ree ona pribadajui ruu na jednu stranu eira. Nikada nije bila tako
sretna! Nikada u svom ivotu!
Ali tako je jo smjenije, ree Septimus. Sada ta jadna ena izgleda kao svinja na
sajmu. (Nikada je nitko nije tako nasmijavao kao Septimus.)
Sto to ona ima u svojoj kutiji za rad? Ima vrpce i staklena zrnca, rese, umjetno
cvijee. Ona ih iskrenu na stol. On poe slagati neobine boje jer iako je bio
nevjet u rukama, nije znao ni zamotak nainiti, imao je udesno oko, i esto je
imao pravo, ponekad je bio smijean, naravno, ali ponekad je imao savreno pravo.
"Imat e divan eir!" mrmljao je uzimajui as ovo as ono, dok je Rezia kleala
kraj njega gledajui mu preko ramena. Sad

je to gotovo to jest uzorak; ona ga mora priiti. Ali mora biti vrlo vrlo paljiva,
rekao je, da ostane ba takav kako ga je sloio.
Tako ona poe siti. Dok ije, pomisli on, stvara um kao kotli na ognjitu; vri,
mrmlja, stalno uurbana, dok joj jaki tanki iljasti prsti nabiru i bodu; a igla ravno
sijeva. Sunce moe ulaziti i izlaziti, po resama, po zidnim tapetama, ali on e ekati,
pomisli, isteui stopala, gledajui svoju spalu arapu na dnu sofe; on e ekati na
ovom toplom mjestu, u ovom rukavcu mirnog zraka na kakav ovjek ponekad
naie na rubu ume u predveerje kada, zbog nekog utonoa tla, ili zbog nekakvog
rasporeda stabala (ovjek mora biti znanstven iznad svega, znanstven), toplina
oklijeva, a zrak lomata po obrazu kao ptije krilo.
"Evo ga", ree Rezia vrtei eir gospoe Peters na vrcima prstiju. "Zasad je
dosta. Kasnije..." njezina reenica iskapa kap, kap, kap, kao zadovoljna slavina
putena da tee.
Divan je. Nikada on nita nije napravio ime bi se toliko ponosio. Tako je stvaran,
tako je opipljiv, taj eir gospoe Peters.
"Ta pogledaj ga", ree on.
Da, uvijek e se ona obradovati kad vidi taj eir. Septimus je tada postao kao prije,
on se tada smijao. Bili su zajedno sami. Uvijek e ona voljeti taj eir.
On joj ree da ga metne na glavu.
"Ali sigurno izgledam jako glupo!" viknu ona trei k zrcalu i gledajui se prvo s
jedne zatim s druge strane. Zatim ga opet skide, jer se zau kucanje na vratima. Je li
to moda sir William Bradshaw? Zar je ve nekog poslao?
Ne! To je samo djevojica s veernjim novinama.
Tada se dogodilo ono to se uvijek dogaa, to se dogaa svake veeri u njihovu
ivotu. Djevojica je sisala palac na vratima; Rezia se spustila na koljena; Rezia joj
je gukala i ljubila je; Rezia
146
147
je izvukla vreicu bombona iz stolne ladice. Jer to se uvijek dogaa. Prvo jedna
stvar, zatim druga. Tako ona to izvodi, prvo jednu stvar pa zatim drugu. Pleui,
poskakujui jurile su okolo po sobi. On uze novine. Surrey je ispao iz natjecanja,
proita. Dolazi val vruine. Rezia ponovi: Surrey je ispao iz natjecanja. Dolazi val
vruine ukljuujui to u igru koju je izvodila s unukom gospoe Filmer, dok su
se obje smijale, brbljale u isto vrijeme, u svojoj igri. On je jako umoran. On je jako
sretan. Njemu se spava. On sklopi oi. Ali im vie nita ne vidje, glasovi te igre
postadoe slabiji i udniji i zazvuae kao povici ljudi koji neto trae a ne nalaze,
pa odlaze sve dalje i dalje. Izgubili su ga!
On se tre od uasa. Sto to vidi? Tanjur s bananama na vitrini. Nije bilo nikoga
(Rezia je odvela dijete majci; bilo je vrijeme spavanju). To je to: biti zauvijek sam.
To je osuda izreena u Milanu kad je stupio u onu sobu i vidio ih kako karama
reu uzorke od tvrdog platna; biti zauvijek sam.
On je sam s vitrinom i bananama. On je sam, izloen na toj goloj uzvisini,
ispruen ali ne na vrhu brijega; ne na grebenu; na sofi u dnevnoj sobi gospoe
Filmer. A to se tie privienja, lica, glasova mrtvih, gdje su? Pred njim je neki
zaslon, s crnim rogozom i modrim lastavicama. Gdje je nekada vidio planine, gdje
je vidio lica, gdje je vidio ljepotu, tu je zaslon.
"Evans!" viknu on. Nije bilo prigovora. Cijuknuo je mi, ili je unuo zastor. To su
glasovi mrtvih. Njemu ostaju zaslon, kanta za ugljen, vitrina. Neka se onda suoi sa
zaslonom, kantom za ugljen i vitrinom... ali Rezia uleti u sobu brbljajui.
Stiglo je neko pismo. Svi planovi se mijenjaju. Gospoa Filmer na koncu nee
moi otii u Brighton. Nema vremena da se javi gospoi Williams, i zaista Rezia
misli da je to vrlo, vrlo neugodno,
WOOLF COSPOA DALLOWAY |_
kadli spazi eir i pomisli... moda... bi ona... mogla samo malo... Njezin glas
zamrije u zadovoljnom napjevu.
"Ah, dovraga!" viknu ona (to im je bila ala, njezino psovanje); igla se slomila.
eir, dijete, Brighton, igla. Ona to izvodi; prvo jednu stvar, zatim drugu, ona to
izvodi, dok ije.
eljela je da joj ree da li je uklanjanjem rue popravila eir. Sjela je na rub sofe.
Sada su savreno sretni, rekla je odlaui eir, iznenada. Jer sad mu moe rei to
god hoe. Moe rei sve to joj padne na pamet. To je gotovo kao prva stvar to ju
je prema njemu osjetila, one noi u kavani kad je uao sa svojim prijateljima
Englezima. Uao je unutra, prilino bojaljivo, gledajui oko sebe, i eir mu je pao
kad ga je vjeao. Toga se sjea. Znala je da je Englez, premda nije bio od onih
krupnih Engleza to ih je njezina sestra oboavala, jer je oduvijek bio mrav; ali je
imao lijepu svjeu boju; a njegov veliki nos, njegove svijetle oi, njegov malo pogr-
bljen nain sjedenja, naveli su je da pomisli, to mu je esto govorila, na mladog
jastreba, te prve veeri kad ga je vidjela, dok su one igrale domino, a on uao na
mladog jastreba; ali s njom je uvijek bio vrlo njean. Nikada ga nije vidjela bijesnog
ili pijanog, samo ponekad kako pati zbog onog uasnog rata, ali i tada, kad bi ona
ula, on je sve to prikrivao. Bilo to, bilo to na svijetu, bilo kakvu sitnu nevolju u
svome poslu, sve to bi je povuklo za jezik ona bi mu rekla, i on je to smjesta
razumio. ak ni njezina obitelj nije bila takva. Budui da je bio stariji od nje i tako
pametan kako je samo bio ozbiljan kad joj je htio itati Shakespearea prije nego
to je ona mogla proitati djeju priu na engleskom! i toliko mnogo iskusniji,
mogao joj je pomoi. Ona je njemu takoer mogla pomoi.
Ali sad ovaj eir. A zatim (ve postaje kasno) sir William Bradshaw.
148 149
Drala je ruke uz glavu, ekajui da on kae da li mu se eir svia ili ne, i dok je
ona tu sjedila, ekajui, gledajui u pod, on je osjeao njezin duh kako, poput ptice,
skakue s grane na granu, i uvijek slijee na pravo mjesto; slijedio je njezin duh dok
je tu sjedila u jednom od onih mlitavih nemarnih poloaja koji su joj bili priroeni,
i ako bi on ita rekao, ona bi se smijeila kao ptica koja svim svojim pandama
vrsto slijee na granu.
Ali on pamti. Bradshaw je rekao: "Ljudi do kojih nam je najvie stalo malo su nam
korisni kad smo bolesni". Bradshaw je rekao da se on mora nauiti odmarati.
Bradshaw je rekao da se oni moraju razdvojiti.
"Moraju", "moraju", zato "moraju"? Kakvu vlast ima Bradshaw nad njim? "Kakvo
pravo ima Bradshaw da meni kae da moram?" upita on.
"To je zbog toga to si govorio da e se ubiti", ree Rezia. (Bogu hvala, sad moe
bilo to rei Septimusu.)
On je dakle u njihovoj vlasti! Holmes i Bradshaw ga progone! Zvijer crvenih
nozdrva njuka po svim tajnim mjestima! I moe rei "mora"! Gdje su njegovi
papiri? Ono to je napisao?
Ona mu donesene njegove papire, ono to je napisao, ono to je ona za njega
napisala. Iskrenu ih na sofu. Gledali su ih zajedno. Dijagrami, crtei, sitni ljudi i
ene koji uzmahuju tapovima mjesto ruku, s krilima zar zaista? na leima;
krugovi vueni oko shillinga i est pennyja sunca i zvijezde; izlomljeni ponori s
planinarima to se penju povezani zajednikim konopom, tono kao noevi i
viljuke; komadi mora s malenim nasmijanim licima u neemu to je moda
valovlje: karta svijeta. Spali ih! povika on. A sada njegovi zapisi; kako mrtvi pjevaju
iza grmova rododen-drona; ode Vremenu; razgovori sa Shakespeareom; Evans,
Evans, Evans njegove poruke od mrtvih; nemojte sjei drvee; recite
|_
predsjedniku vlade. Sveopa ljubav: smisao svijeta. Spali ih! povika.
Ali Rezia poloi na njih ruke. Neki su vrlo lijepi, pomisli. Svezat e ih (jer nema
omotnice) komadiem svile.
Ako ga ak odvedu, ree ona, ona e poi s njim. Oni ih ne mogu razdvojiti protiv
njihove volje, ree.
Izravnjavajui rubove skupila je papire i svezala zamotak gotovo bez gledanja,
sjedei blizu, sjedei kraj njega, pomisli on, kao da su joj sve latice oko nje. Ona je
rascvalo drvo; i kroz njezine grane viri lice zakonodavca koji je dosegao svetite
gdje se ona nikoga ne boji; ni Holmesa; ni Bradshawa; udo, slavodobit-nitvo,
posljednje i najvee. Posrui on je vidje kako se penje uz strahotne stube,
optereene Holmesom i Bradshavvom, ljudima koji nikad nisu bili laki od
sedamdeset pet kilograma, koji alju svoje ene na dvor, ljudima koji zarauju
deset tisua godinje i govore o mjeri; koji se razlikuju u pravorijeku (jer Holmes
kae jedno, Bradshavv drugo), ali su ipak suci; koji brkaju privienje i vitrinu; ne
vide nita jasno, ali vladaju, ali kanjavaju. Nad njima ona likuje.
"Tako!" rekla je. Papiri su povezani. Nitko ih se nee domoi. Ona e ih skloniti.
I, rekla je, nita ih nee razdvojiti. Sjela je kraj njega i nazvala ga imenom jastreba i
gavrana koji, zato to je zao i veliki unita-vatelj usjeva, potpuno slii na njega.
Nitko ih ne moe razdvojiti, rekla je.
Zatim je ustala da poe u spavau sobu i spremi njihove stvari, ali ujui dolje
glasove i mislei da moda doktor Holmes stie u posjet, sjurila je da ga sprijei da
se popne.
Septimus ju je mogao uti kako razgovara s Holmesom na stubitu.
150 151
"Draga gospodo, doao sam kao prijatelj", govorio je Holmes.
"Ne. Neu vam dopustiti da vidite mog mua", rekla je ona.
Mogao ju je vidjeti kako, kao malena koko, rairenim krilima mu prijei prolaz. Ali
Holmes je ustrajavao.
"Draga gospoo, dopustite mi..." rekao je Holmes odmaknuvi je u stranu
(Holmes je snano graen ovjek).
Holmes dolazi gore. Holmes e irom otvoriti vrata. Holmes e rei: "Spopao vas
je strah, je li?" Holmes e ga zgrabiti. Ali ne; bez Holmesa; bez Bradshawa.
Ustajui prilino nesigurno, poskakujui zapravo s noge na nogu, promatrao je
zgodan ist kruni no gospoe Filmer s urezanom rijeju "Kruh" na drku. Ah,
ali to se ne smije pokvariti. Plinska pe? Ali sada je prekasno. Holmes stie. Mogao
bi uzeti britvu, ali nju je Rezia, koja uvijek ini takve stvari, ve spremila. Ostaje
samo prozor, veliki prozor kue sa stanarima u Bloomsburyju; muan, neugodan i
prilino melodramatian posao oko otvaranja toga prozora i bacanja na ulicu. Tako
oni zamiljaju tragediju, ne on niti Rezia (jer ona je uza nj). Holmes i Bradshaw
vole takve stvari. (On sjede na podboj.) Ali on e ekati do zadnjeg trenutka. On
ne eli umrijeti. ivot je dobar. Sunce vrue. Samo ljudska bia? Silazei niza stube
preko puta neki starac se zaustavi i zagleda u njega. Holmes je na vratima. "Ja u
vam pokazati!" viknu on i hitnu se snano, silovito dolje na ogradu dvorita
gospoe Filmer.
"Kukavice!" viknu doktor Holmes otvarajui irom vrata. Rezia pritra prozoru,
vidje; razumjede. Doktor Holmes i gospoa Filmer se sudarie. Gospoa Filmer
uzmahnu pregaom, prekri joj oi i odvede je u spavau sobu. Bilo je mnogo
tranja po stubama gore-dolje. Doktor Holmes ue blijed kao krpa, tresui se
sav, s aom u ruci. Ona mora biti hrabra i neto popiti, rekao je (Sto je to? Neto
slatko?), jer njezin je mu uasno

iznakaen, nee doi k svijesti, ona ga ne smije vidjeti, mora biti poteena koliko
god je mogue, morat e se podvrgnuti sasluanju, jadna mlada ena. Tko bi to bio
rekao? Iznenadan poriv, nitko za to nimalo nije kriv (rekao je gospoi Filmer). I
zato je dovraga to uinio, doktor Holmes nije mogao shvatiti.
Njoj se inilo, dok je pila tu slatku tekuinu, da otvara staklena vrata i ulazi u neki
vrt. Ali gdje? Sat je odbijao jedan, dva, tri: kako je razborit taj zvuk; usporeen
sa svim tim bubnjanjem i aptanjem; ba kao Septimus. Ona je padala u san. Ali sat
je i dalje odbijao, etiri, pet, est, a gospoa Filmer to uzmahuje svojom pregaom
(Tijelo nee ovamo donijeti, zar ne?) izgledala je kao dio toga vrta; ili kao zastava,
jednom je vidjela zastavu kako lepra na jarbolu kad je bila kod tetke u Veneciji.
Tako su pozdravljali borce poginule u bici, a Septimus je proao rat. Meu
njezinim uspomenama najvie ima radosnih.
Stavila je eir na glavu i potrala kroz itna polja gdje bi to moglo biti? na
neki brijeg, negdje blizu mora, jer je bilo brodova, galebova, leptira; sjedili su na
hridi. Sjedili su takoer u Londonu, a kroz polusan dopirao je do nje kroz vrata
spavae sobe um kie, apat, ukanje u suhom itu, milovanje mora koje je sve to,
kako joj se inilo, primalo u svoju nadsvoenu koljku i mrmljalo njoj ispruenoj
na alu gdje se osjeala prosuta kao letee cvijee po nekom grobu.
"On je mrtav", rekla je smijeei se jadnoj starici koja ju je uvala uprijevi svoje
potene svijetlomodre oi u vrata. (Nee ga ovamo donijeti, zar ne?) Ali gospoa
Filmer je to omalovaavala. O ne, o ne! Sada ga odnose. Zar joj to ne bi trebalo
rei? Suprunici treba da budu zajedno, mislila je gospoa Filmer. Ali mora se
uiniti kako je doktor rekao.
152 153
"Neka spava", rekao je doktor Holmes pipajui joj bilo. Ona vidje golem taman
obris njegova tijela prema prozoru. To je dakle doktor Holmes.
Jedan od uspjeha civilizacije, pomisli Peter Walsh. To je jedan od uspjeha
civilizacije, dok je zvonilo visoko piskavo zvono kola hitne pomoi. Brzo, glatko,
kola su jurila prema bolnici, poto su trenutano i milosrdno pokupila nekog
nesretnika; nekoga tko je udaren po glavi, pokoen boleu, pregaen prije moda
mi-nutu-dvije na jednom od ovih raskrija, kao to se svakome moe dogoditi. To
je civilizacija. To ga je zapanjilo kad se vratio s Istoka djelotvornost, ustrojstvo,
duh zajednitva Londona. Svako veliko i malo vozilo sklonilo se samo od sebe u
kraj da propusti kola hitne pomoi. Moda je to boleljivo; ili je to prije dirljivo,
tovanje to ga iskazuju kolima hitne pomoi s njihovom rtvom unutra
poslovni ljudi koji ure kui, ali to ih asovito u prolazu podsjea na neiju
suprugu; ili vjerojatno kako su i oni lako mogli biti unutra, oprueni na nosilima s
lijenikom i bolniarkom... Ah, ali razmiljanje postaje boleivo, ganutljivo, im
ovjek prizove u svijest lijenike, mrtva tijela; sitan proplamsaj uitka, neka vrsta
poude takoer, zbog vidljivog dojma to ovjeka opominje da ne ustrajava u
takvim stvarima sudbonosnim za umjetnost, sudbonosnim za prijateljstvo.
Istina je. Pa ipak, mislio je Peter Walsh dok su kola hitne pomoi zami-cala iza ugla,
premda se visoko piskavo zvono moglo uti iz susjedne ulice i jo dalje kad je
prelazio Tottenham Court Road, neprestano se razlijeui, to je povlastica
usamljenosti; u tajnosti ovjek moe initi to hoe. Moe plakati ako ga nitko ne
vidi. To je njega upropastilo ta osjetljivost u anglo-indij-skom drutvu; nije
znao zaplakati u pravo vrijeme, ni nasmijati se. U meni postoji to, pomisli stojei
kraj potanskog ormaria, to i sada moe provaliti u suzama. Zato, tko zna.
Valjda nekakva ljepota, i breme dana koji ga je, poevi s tim posjetom
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
Clarissi, iscrpio svojom vruinom, svojom napetou i kapanjem, kapanjem jednog
dojma za drugim u taj duboki i mrani podrum gdje borave, i nikada nitko nee za
njih doznati. Djelomino zbog toga razloga, zbog te tajanstvenosti, potpune i
nepovredive, ivot mu se ini kao nepoznat vrt, pun okuka i uglova, iznenadnih,
da; zbog toga ovjeku zaista zastaje dah, zbog tih trenutaka; eto stie k njemu kraj
potanskog ormaria nasuprot Britanskom muzeju jedan od njih, jedan trenutak, u
kojem se stvari spajaju; ta kola hitne pomoi; i ivot i smrt. Kao da ga je isisala na
neki vrlo visok krov ta navala osjeaja, a njegov pre-ostatak, kao sprud poprskan
bijelim koljkama, ostao gol. To je njega upropastilo u anglo-indijskom drutvu
ta osjetljivost.
Nekada je Clarissa, idui nekamo s njim na krovu omnibusa, Clarissa to se, bar
izvana, tako lako uzbuivala, as oajna, as ushiena, sva ustreptala tih dana i tako
dobra druica, zapa-ajui neobine sitne prizore, imena, ljude s krova omnibusa,
jer oni su obiavali istraivati London i donositi pune torbe blaga s Kaledonske
trnice Clarissa je u to doba imala neku teoriju imali su gomile teorija, samih
teorija, kao to ih mladi ljudi ve imaju. Trebalo je njome objasniti njihov osjeaj
nezadovoljstva; to ne poznaju ljude; to njih drugi ne poznaju. Jer kako mogu
jedno drugo upoznati? Viate se svaki dan; zatim se ne vidite est mjeseci, ili
godina. Neutjeno je, slagali su se, koliko malo ovjek poznaje ljude. Ali ona je
rekla, sjedei na omnibusu koji je prolazio avenijom Shaftesbury, da sebe posvuda
osjea; ne "ovdje, ovdje, ovdje"; i kuckala je po naslonu sjedala; nego posvuda.
Mahala je rukom, prolazei avenijom Shaftesbury. Ona je sve to. I tako da upozna
nju, ili bilo koga, ovjek mora traiti ljude to ih upotpunjuju; ak i mjesta. Bila je u
udnom srodstvu s ljudima s kojima nikada nije razgovarala, s nekom enom na
ulici, s nekim ovjekom iza tezge ak s drveem, ili sa itnicama. To je zavrilo
kao transcendentalna teorija koja
154 155
joj je, uz njezin strah od smrti, doputala da vjeruje, ili da ree da vjeruje (usprkos
svemu njezinu skepticizmu), budui da je naa pojava, dio nas koji se javlja, tako
trenutana kad se usporedi s drugim, nevidljivim dijelom nas, koji se nadaleko
prostire, da to nevidljivo moe nadivjeti, da se moe nekako spasiti pripojeno ovoj
ili onoj osobi, ili ak da obilazi neka mjesta, poslije smrti. Moda moda.
Osvrui se na to dugo prijateljstvo od gotovo trideset godina njezina je teorija
dotle ispravna. Koliko god su kratki, isprekidani, esto zapravo bolni bili njihovi
susreti, i k tome njegove odsutnosti i prekidi (jutros je, na primjer, ula Elizabeth,
kao kakvo dugonogo drijebe, lijepa, nijema, ba kad je poinjao razgovarati s
Clarissom), njihov utjecaj na njegov ivot bio je nemjerljiv. Ima u tome nekakva
tajna. Dobije otro, jetko, neugodno sjeme taj susret zapravo; najee uasno
bolan; ali u samoi, na najnevjerojatnijim mjestima, ono e procvjetati, otvoriti se,
iriti svoj miris, dopustit e ti da ga dotakne, okusi, da pogleda oko sebe, da ga
potpuno osjeti i razumije, poto je godinama lealo izgubljeno. Tako je ona
dolazila k njemu; na brodu; na Himalajama; prizivale su je najudnije stvari (tako je
Sally Seton velikoduna, zanesena guska! pomiljala na njega kad bi vidjela
modre hortenzijc). Vie je na nj utjecala nego ijedna osoba to ju je poznavao. I
uvijek na taj nain dolazei preda nj bez njegove elje, hladna, otmjena, stroga; ili
pak arobna, romantina, podsjeajui na neko polje ili na englesku etvu.
Najee ju je vidio na selu, ne u Londonu. Prizor za prizorom u Bourtonu.
On stie u svoj hotel. Proe predvorjem, prepunim crvenkastih naslonjaa i sofa i
otrolisnih biljaka uvela izgleda. Uze svoj klju s kuke. Gospoica mu prui neka
pisma. On se pope uza stube najee ju je vidio u Bourtonu, u kasno ljeto, kad
je ondje
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
ostajao tjedan dana, ili ak dva, kao to je onda bio obiaj. Prvo bi stajala na vrhu
nekog breuljka, stiui rukama kosu, pokazujui im i viui, dok joj se ogrta
nadimao Ona vidi Severn dolje. Ili u umi, kako se trudi da joj kotli uzavri
vrlo nespretnih prstiju; dim se kovitlao, udarao im je ravno u lice; njezino se sitno
ruiasto lice naziralo; pa pita vode u neke starice u kolibi, koja je dola do vrata da
vidi kako odlaze. Oni su uvijek pjeaci I i; drugi su se vozili. Vonja joj je bila
dosadna, nije voljela nijednu ivotinju, osim onog psa. Lutali su miljama du
puteva. Ona bi se zaustavila da utvrdi gdje su, vodila ga natrag preko polja; i cijelo
su vrijeme razglabali, raspravljali o pjesnitvu, raspravljali o ljudima, raspravljali o
politici (ona je tada bila radikal); nikada nita nije primjeivao osim kad bi se ona
zaustavila, uzviknula pred nekim pogledom ili stablom, i gonila ga da s njom gleda;
pa opet dalje, preko strnita, ona je ila naprijed, s nekim cvijetom za svoju tetku,
nikada umorna od hodanja usprkos svojoj krhkosti, da bi se spustili u Bourton u
sumrak. Zatim, poslije veere, stari Breitkopf je otvarao klavir i pjevao bez imalo
glasa, a oni su leali potonuvi u naslonjae i pokuavali da se ne smiju, ali su uvijek
praskali i smijali se, smijali se smijali se bez razloga. Mislili su da Breitkopf to ne
vidi. A onda ujutro, skakutala je ispred kue gore-dolje kao ptica pastirica...
Oh, to je pismo od nje! Ta plava omotnica; to je njezin rukopis. I on e ga morati
proitati. Eto jo jednog od tih sastanaka, neizbjeno munih! Potreban je vraki
napor da se proita njezino pismo. "Kako je boanstveno to ga je vidjela. Mora
mu to rei." To je sve.
AH ono ga uznemiri. Ozlovolji ga. Volio bi da ga nije napisala. Doavi nakon
tolikih misli, bilo je kao udarac pod rebra. Zato ga ne ostavi na miru? Uostalom,
udala se za Dallovvavja, i sve te godine ivjela s njim u savrenoj srei.
156 157
Ti hoteli nisu utjeljiva mjesta. Daleko od toga. Tko zna koliko je ljudi vjealo svoje
eire o te klince. ak su se i muhe, ako na to pomislite, sputale na noseve drugih
ljudi. A to se tie istoe koja ga je zapljusnula u lice, to i nije toliko istoa koliko
golota, hladnoa; neto to mora biti. Neka suha nadstojnica obilazi u zoru
njukajui, zavirujui, i tjera slukinje pomodrela nosa da spadnu s nogu od ribanja,
kao da je idui gost komad mesa koji treba posluiti na savreno istu pladnju. Za
spavanje, jedan krevet; za sjedenje, jedan naslonja; za pranje zubi i brijanje brade,
jedna aa, jedno ogledalo. Knjige, pisma, kuni ogrta, klize po bezlinosti
konjske strune kao neprimjerena drskost. A sve to on vidi zbog Clarissina pisma.
"Boanstveno je to te vidim! Ona to mora rei!" On presavi list; odgurnu ga; nita
ga nee ponukati da ga ponovo proita.
Da on dobije to pismo od est sati, morala je ona sjesti i napisati ga im je od nje
otiao; pa nalijepiti marku; poslati nekoga na potu. To je, kao to se kae, vrlo
slino njoj. Uznemirio ju je njegov posjet. Proeli su je osjeaji; za trenutak je, kad
joj je poljubio ruku, poalila, ak mu pozavidjela, vjerojatno se sjetila (jer joj je
vidio to u pogledu) neega to je rekao kako bi promijenili svijet da se udala za
njega, moda; meutim, dolo je ovo; srednje godine; prosjenost; zatim se sa
svojom neukrotivom ivotnou prisilila da sve to gurne u stranu, jer u njoj postoji
ivotna nit kojoj po ilavosti, izdrljivosti, snazi da svlada prepreke i pobjedonosno
je pronese k cilju on nije znao premca. Da; ali nastupio je ustuk im je on napustio
sobu. Ona ga je sva ustraena poalila; razmiljala je to bi na tom svijetu mogla
uiniti da ga razveseli {uskraujui uvijek istu stvar), i zamiljao ju je kako suzama
oblitJh obraza odlazi do pisaeg stola i ispisuje taj jedini redak koji e ga doekati
kao pozdrav... "Boanstveno je to sam te vidjela!" I bila je iskrena.

Peter Walsh je ve razvezao cipele.

Ali u tome ne bi bilo sree, u njihovu braku. Ovo drugo je, na koncu konca, dolo
mnogo prirodnije.
udno je; istinito je; mnogi su ljudi to osjetili. Peter Walsh je postizavao jedva
doline uspjehe, primjereno je ispunjavao obine dunosti, pa su ga voljeli, ali su
mislili da je pomalo nastran, da se dri naduto udno je da bas on, osobito sada
kad mu je kosa posijedjela, izgleda zadovoljno; izgleda kao da ima jo zaliha. Zbog
toga je bio privlaan enama, onima to im godi osjeaj da on nije posve muevan.
Postojalo je neto neobino u njemu, ili neto iza njega. Moda zato to je bio
knjigoljubac nikada vam ne bi doao u pohode a da ne bi podigao knjigu sa
stola (sada je itao a vezice s cipela su mu se vukle po podu); ili zato to je
gentleman, to se oitovalo u nainu kako istresa pepeo iz lule, i naravno u
njegovu ponaanju prema enama. Jer bilo je vrlo draesno i prilino smijeno
kako ga je neka djevojka bez zrna soli u glavi mogla vrtjeti oko prsta. Ali na svoju
pogibelj. To jest, premda je bio izvanredno blag, i zaista privlaan zbog svoje
veselosti i dobra odgoja, to je bilo samo do neke granice. Ona bi neto rekla ne,
ne; on bi to prozreo. On to ne bi dopustio ne, ne. Zatim je mogao vikati i
previjati se i hvatati se za trbuh zbog neke ale u mukom drutvu. Bio je najbolji
znalac kuharske vjetine u Indiji. Bio je mukarac. Ali ne od one vrste mukaraca
koji se moraju potovati na svu sreu; ne poput majora Simmonsa, na primjer;
ba ni u emu, pomiljala je Daisy kad ih je, usprkos svojih dvoje nejake djece,
znala usporediti.
On izu cipele. Isprazni depove. S depnim noiem ispade fotografija Daisy na
verandi; Daisy sva u bjelini, s foksterijerom u krilu; vrlo draesna, vrlo tamnoputa;
najbolja njezina fotografija to ju je vidio. To je dolo, uostalom, tako prirodno;
toliko
158 159
mnogo prirodnije nego s Clarissom. Bez pometnje. Bez zanovijetanja. Bez
prenemaganja i uzrujavanja. Sve je ilo glatko. A crna, boanstveno lijepa djevojka
na verandi je klicala (kao da je uje): Naravno, naravno, sve e mu dati! vikala je
(ona se ne zna suzdrati): to god on eli! vikala je trei mu u susret, tko god ih
gledao. A samo su joj dvadeset etiri godine. I ima dvoje djece. Dobro, dobro!
Zaista je dobro zapao u nevolju u svojim godinama. I to ga je obuzelo kad se jedne
noi naglo probudio. Pretpostavimo da se vjenaju. Za njega bi sve to bilo vrlo
dobro, ali to je s njom? Gospoa Burgess, dobra ena i nimalo sklona brbljanju,
kojoj se povjerio, misli da ovaj njegov odlazak u Englesku, naoko da se savjetuje s
odvjetnicima, moe navesti Daisy da razmotri i razmisli to to znai. Radi se o
njezinu poloaju, rekla je gospoa Burgess; o drutvenim zaprekama; o djeci koje
se odrie. Prije ili poslije bit e udovica s prolou, koja se potuca po
predgraima, ili vjerojatnije bezlina (znate, rekla je, kakve postaju te ene, s
previe minke). Ali Peter Walsh je omalovaavao sve to. On jo ne misli umrijeti.
U svakom sluaju, ona mora sama odluiti; sama prosuditi, mislio je tapkajui po
sobi u arapama, izravnavajui veernju koulju, jer e moda otii na Clarissino
primanje, ili e moda otii u neki varijete, ili e moda ostati tu i itati jednu vrlo
zanimljivu knjigu koju je napisao neki ovjek kojega je nekada poznavao u
Oxfordu. I ode li u mirovinu, eto to e initi pisat e knjige. Ii e u Oxford i
kopkati po Bodleiani8. Uzalud je crna, boanstveno lijepa djevojka trala do ruba
terase; uzalud je mahala rukom; uzalud je vikala da nimalo ne mari to e svijet
rei. On je ovdje, ovjek o kojemu ona beskrajno misli, savren gospodin,
privlaan, otmjen (a njegove
8 Sodleiana, sveuilina knjinica u Oxfordu; osnovao ju je Thomas Bodley 1602.
Ima 5 milijuna svezaka i mnotvo rukopisa, osobito orijentalnih. (Op. prev.)
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
godine njoj nita ne znae), vue se po hotelskoj sobi u Bloomsburyju, brije se,
pere, nastavljajui, dok uzima limene vreve ili odlae britvu, kopkati po Bodleiani i
pronicati istinu o jednoj ili dvije sitnice koje ga zanimaju. I zapnat e se s kim god
bilo i poet e sve vie i vie zanemarivati toan sat ruka, i proputati obveze; a
kada Daisy zatrai, kao to hoe, poljubac od njega, nastat e scena, jer nee biti
tome dorastao {iako je iskreno ljubi) ukratko, moda bi bilo sretnije, kao to
gospoa Burgess ree, da ga ona zaboravi, ili da ga se tek sjea kakav je bio u
kolovozu 1922., kao kip to stoji na raskriju u sumrak, koji postaje sve dalji i dalji
dok se laka kola vraaju, odnosei nju vrsto svezanu za stranje sjedalo, premda
su joj ruke ispruene; i sve dok vidi kako se taj kip smanjuje i iezava, ona vie da
e uiniti sve na svijetu, sve, sve, sve...
On nikad ne zna to ljudi misle. Sve tee i tee se moe sabrati. Postaje zaokupljen;
postaje obuzet vlastitim brigama; as mrzovoljan, as veseo; ovisan o enama,
rastresen, mrk, sve manje i manje sposoban (tako je razmiljao dok se brijao) da
razumije zato im Clarissa ne bi jednostavno mogla nai stan i biti ljubazna prema
Daisy; uvesti je u drutvo. I onda bi on mogao samo samo to initi? samo
lutati i vrludati (u tom se trenutku upravo dao na sreivanje raznih kljueva,
papira), oblijetati i uivati, biti sam, ukratko, sam sebi dovoljan; a opet, naravno,
nitko nije ovisniji o drugima od njega (zakopao je prsluk); to je njega upropastilo.
Ne moe biti bez salona za puenje, voli pukovnike, voli golf, voli bridge, a iznad
svega ensko drutvo, i istananost njihova drugarstva, i njihovu vjernost i smjelost
i veliinu u ljubavi koja se, premda ima svojih slabih strana, njemu ini (a crno,
boanstveno lijepo lice je bilo na vrhu omotnica) tako savreno divan, tako
velianstven cvijet da treba rasti na sljemenu ljudskoga ivota, pa ipak on joj nije
dorastao, jer je uvijek spreman vidjeti stvari i s druge strane (Clarissa je u njemu
neto
160-161
zauvijek potkopala), i vrlo lako se umara od nijeme odanosti i ite raznolikost u
ljubavi, premda bi se razbjesnio da Daisy ikoga drugog zavoli, razbjesnio! jer on je
ljubomoran, neobuzdano ljubomoran po naravi. Silne je muke pretrpio! Ali gdje
mu je no; sat; peati; lisnica, i Clarissino pismo koje nee ponovo itati ali voli na
nj pomisliti, i fotografija njegove Daisy? A sada na veeru.
Gosti su ve jeli.
Sjedei za malim stolovima oko vaza, sveano ili obino odjeveni, sa alovima i
torbama poloenim pokraj sebe, s izrazom lane pribranosti, jer nisu navikli na
tolika jela za veeru; i samopouzdanja, jer je imaju ime platiti; i naprezanja, jer su
cio dan trali po Londonu kupujui, razgledajui; i uroene radoznalosti, jer su
gledali svud naokolo kad je uao zgodan gospodin s naoalama ronatog okvira; i
svoje dobrodunosti, jer bi rado uinili kakvu god sitnu uslugu, posudili red vonje,
na primjer, ili priopili korisnu obavijest; i svoje elje, koja kuca u njima, podzemno
ih vue, da nekako uspostave veze, pa makar to bilo samo zajedniko rodno mjesto
(Liverpool, na primjer), ili prijatelji koji se jednako zovu; sa svojim kradominim
pogledima, neobinim utnjama, i naglim povlaenjima u obiteljsku aljivost i
osamljenje; tako su oni sjedili veeravajui kad je gospodin Walsh uao i zauzeo
svoje mjesto za malim stolom kraj zastora.
Ne zato to je neto rekao, jer budui da je bio sam mogao se obratiti samo
konobaru; njegov nain gledanja jelovnika, upiranja kaiprstom u odreeno vino,
smjetanja za stol, ozbiljnog, ne prodrljivog, pristupanja veeri, zadobio je njihovo
potovanje; koje je, budui da je moralo ostati neizraeno tijekom veeg dijela
obroka, proplamsalo za stolom gdje su sjedili Morrisovi kad se ulo kako gospodin
Walsh na koncu veere kae: "Kruke Bartlett". Zato je to rekao tako umjereno ali
WOOLF GOSPOA DALLOWAY
odluno, s izrazom ovjeka koji dri stegu u okviru svojih prava zasnovanih na
pravdi, to nisu znali ni mladi Charles Morris, ni stari Charles, niti gospoica Elaine
ni gospoa Morris. Ali kad je izgovorio: "Kruke Bartlett", sjedei sam za svojim
stolom, oni su osjetili da rauna s njihovom podrkom u nekom zakonitom
zahtjevu; da je pobornik stvari koja je smjesta postala i njihova, tako da im se oi
naklono susretae s njegovim oima, pa kad su svi istovremeno uli u salon za
puenje, mali razgovor meu njima postao je neizbjean.
Nije bio osobito dubok samo da u Londonu vlada guva; da se promijenio za
trideset godina; da je gospodinu Morrisu drai Liverpool; da je gospoa Morris
bila na izlobi cvijea u Westminsteru, i da su svi vidjeli princa od Walesa. Ipak,
razmiljao je Peter Walsh, nijedna obitelj na svijetu ne moe se usporediti s
Morrisovima; ba nijedna; i njihovi meusobni odnosi su savreni, i njih uope nije
briga za gornje stalee, i njima se svia ono to im se svia, i Elaine ide u kolu za
domaice, i djeak je dobio stipendiju za Leeds, i stara gospoa (koja je otprilike
njegovih godina) ima jo troje djece kod kue; i imaju dva automobila, ali gospodin
Morris jo popravlja cipele nedjeljom: to je divno, to je uistinu divno, mislio je
Peter Walsh, ljuljajui se malo natrag-naprijed s aom likera u ruci meu dlakavim
crvenim naslonjaima i pepeljarama, osjeajui se veoma zadovoljan sam sa
sobom, jer se svia Morrisovima. Da, njima se svia ovjek koji govori: "Kruke
Bartlett". Svia im se, osjeao je.
Poi e na Clarissino primanje. (Morrisovi su otili; ali oni e se jo vidjeti.) Poi e
na Clarissino primanje, jer eli upitati Richarda to to oni rade u Indiji te
konzervativne budale. I to se daje u kazalitu? I glazba... Oh da, i puko brbljanje.
162 163
Jer evo istine o naoj dui, pomisli on, o naoj biti, koja poput ribe prebiva u
dubokim morima i pliva kroz tmine probijajui se izmeu debala divovske trave,
preko prostora u kojima podrhtava sunce sve dalje i dalje u tamu, hladnu, duboku,
neistraivu; odjednom se ona uzvine na povrinu i zabavlja se na valovima to ih
vjetar nabire; to jest, uti veliku potrebu da se tare, strue, podie brbljanjem. to
namjerava vlada Richard Dalloway e znati uiniti u vezi s Indijom?
Budui da je no bila vrlo topla a prodavai novina su prolazili s plakatima koji su
golemim crvenim slovima objavljivali da nadolazi val vruine, pletene su stolice
bile iznesene na hotelsko stubite i tu su pojedinano sjedila gospoda, pijuckajui,
puei. Tu je sjedio Peter Walsh. ovjek je mogao zamiljati da dan, londonski dan,
tek poinje. Kao ena koja je svukla arenu pamunu haljinu i bijelu pregau da se
obue u modru svilu i biserje, dan se mijenjao, svlaio grubu odjeu, oblaio gazu,
mijenjao se u veer, i s istim uzdahom ushienja koji se otima eni dok baca suknje
na pod, i on je otresao prainu, vruinu, boju; promet se prorjeivao; automobili,
cvilei, sijevajui, usli-jedie za tropotam kamiona; a tu i tamo meu gustim liem
na trgovima visjelo je jako svjetlo. Ja odstupam, inilo se da govori veer dok je
blijedjela i venula iznad uoblienih i iljastih krunita i izboina hotela, kua i
skupina trgovina, ja venem, poinjala je, ja nestajem, ali London nita od toga nije
prihvaao, probadao je bajunetama nebo, vezivao je i prisiljavao je na sudionitvo u
svom bunom zabavljanju.
Jer se od posljednjeg posjeta Petera Walsha Engleskoj zbila revolucija uvoenja
ljetnog vremena gospodina Willetta. Produena veer je novost za njega. To ulijeva
novi duh, zapravo. Jer dok prolaze djevojke s torbama za spise, strano radosne to
su slobodne, takoer nijemo sretne to gaze tim slavnim plonikom, neka vrsta
jeftinog, kriavog, ako hoete, ali ipak
WOOL F - GOSPOA DALLOWAY
zanosnog veselja obasjava im lice. I dobro su odjevene; ruiaste arape; lijepe
cipele. Sada e provesti dva sata u kinu. Izotrava ih, oplemenjuje ih, to utomodro
veernje svjetlo; a na liu trga sja mrko, sivo izgleda kao da je uronjeno u
morsku vodu kronje potonula grada. Njega je zapanjila ta ljepota; ona i
ohrabruje, jer dok engleski povratnici iz Indije s pravom sjede (znade ih svu silu) u
Orijentalnom klubu i uno objavljuju propast svijeta, gle njega, mlai nego ikada;
zavidi mladom svijetu na njihovu ljetnom vremenu i svemu ostalom, i vie nego
sluti iz rijei neke djevojke, iz smijeha neke kune pomonice
tih nedodirljivih stvari na koje vam je nemogue poloiti ruke
taj pomak u cijeloj piramidalnoj gomili koja je u njegovoj mladosti izgledala
nepomjerljiva. Ona ih je pritiskivala; gnjeila ih, osobito ene, kao to je Clarissina
tetka Helena nekada tijetila one cvjetove izmeu listova sivog upijaa s Littreovim
rjenikom odozgo, sjedei pod svjetiljkom poslije veere. Ona je sada mrtva. uo je
o njoj, od Clarisse, da je bila oslijepila na jedno oko. A tako pristaje jedno od
remek-djela prirode da se stara gospoica Parry pretvori u staklo. Vjerojatno je
umrla kao neka ptica od studeni stiui svoju preku. Pripadala je razliitom dobu,
ali budui da je bila tako cjelovita, tako potpuna, uvijek e stajati na obzorju bijela
kao kamen, istaknuta, kao svjetionik koji obiljeava neki proli stupanj razvoja na
ovom pustolovnom, dugom, dugom putovanju, u ovom beskrajnom (on
potrai malo sitnia da kupi novine i proita o Surreyju i Yorkshireu; milijun je puta
pruio taj sitni Surrey je opet ispao iz natjecanja) u ovom beskrajnom
ivotu. Ali kriket nije puka igra. Kriket je vaan. Nikada se ne moe suzdrati da ne
ita o kriketu. Najprije je proitao rezultate u posljednjim vijestima, zatim kako je
bio vru dan; zatim o nekom sluaju ubojstva. Kad se stvari milijun puta ine, to ih
obogauje, iako bi se moglo rei da se otrcaju. Prolost obogauje, i iskustvo,
164 165
i poto je volio jednu ili dvije osobe, i tako stekao mo koja nedostaje mladima, da
prekine napreac, inei to ga je volja, ne marei ni truna to ljudi kau, dolazei i
odlazei bez ikakvih velikih oekivanja {on ostavi novine na stolu i krenu), to ipak
(pa potrai svoj eir i kaput) nije potpuno tono za njega, bar ne noas, jer on se
ba sprema da ode na primanje, u tim godinama, tvrdo uvjeren da e neto
doivjeti. Ali to?
U svakom sluaju ljepotu. Ne sirovu ljepotu za oko. To nije ista i jednostavna
ljepota Bedford Place to vodi na Russel Square. To je upravnost i praznina,
naravno; simetrija hodnika; ali tu su i osvijetljeni prozori, klavir, navijeni gramofon;
skriveni osjeaj zabavljanja, koje od asa do asa provali kada, kroz prozor bez
zastora, prozor koji je ostao otvoren, ovjek vidi uzvanike to sjede za stolovima,
mladi svijet to polagano krui, razgovore izmeu mukaraca i ena, slukinje to
besposleno gledaju na ulicu {njihove primjedbe, kad je posao svren), arape to se
sue na najviim istakama, papigu, nekoliko biljaka. Zanimljiv je, tajanstven,
beskrajno bogat, ovaj ivot. A po velikom trgu, gdje kola jure i skreu tako brzo,
postajkuju parovi, ljubakaju se, grle se, pripijeni ispod slapa nekog drveta; to je
ganutljivo; tako tihi, tako zaneseni, da ovjek prolazi oprezno, bojaljivo, kao da je
svjedok nekom svetom obredu koji bi bilo bezboniki prekinuti. To je zanimljivo.
I tako dalje, u blijesak i sjaj.
Njegov se lagani ogrta rastvorio, hodao je s neopisivom pre-osjetljivou, pognut
malo naprijed, koraao je, s rukama na leima i oima koje jo malo slie na
jastrebove; koraao je kroz London, prema Westminsteru, motrei oko sebe.
Zar svi dakle veeraju vani? Ovdje sluga upravo otvara vrata da propusti neku staru
nadutu gospu, u cipelama s kopama, s tri ljubiasta nojeva pera u kosi. Vrata se
otvaraju pred gospoama
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
uvijenim poput mumija u alove sa svijetlim cvjetovima, pred gospoama gole
glave. I u otmjenim etvrtima sa tuko-stupovljem kroz malene proelne vrtove,
lagano ogrnute, s eljevima u kosi (poto su otrale na kat da vide djecu), stiu
ene; mukarci ih ekaju, raskopanih kaputa na vjetru, i upaljenih motora. Svi
izlaze. Sa svim tim vratima to se otvaraju, i silaenjem i paljenjem, ini se da se
cijeli London ukrcava u malene amce vezane uz obalu, to se ljuljaju na vodi, kao
da itav grad isplovljuje na karneval. A iznad VVhitehalla, onako posrebrenog,
klize i klize pauci, i osjeaju se muice oko svinutih svjetiljki; tako je vrue da
posvuda ljudi stoje i razgovaraju. A ovdje u Westminsteru neki vjerojatno
umirovljeni sudac nepokolebljivo sjedi pred svojim kunim vratima sav u bijelom.
Vjerojatno neki povratnik iz Indije.
A ovdje buka posvaanih ena, pijanih ena; ovdje samo neki policajac i uzvite
kue, visoke kue, nadsvoene kue, crkve, parlamenti, i trubljenje parobroda na
rijeci, upalj magleni krik. Ali ovo je njezina ulica, Clarissina; automobili jure oko
uglova, kao voda oko stupova nekog mosta, povezani zajedno, njemu se ini, jer
dovoze ljude to dolaze na njezino primanje, Clarissino primanje.
Hladna struja vidnih dojmova sada mu prestade, kao da je oko pehar koji se prelio
pa puta da se niz njegove porculanske sti-jenke ostatak slijeva nezabiljeeno.
Mozak se sada mora probuditi. Tijelo se sada mora stegnuti, kad ulazi u kuu, u
rasvijetljenu kuu, gdje su vrata otvorena, gdje stoje automobili, a bljetave ene
silaze: dua se mora okrijepiti da izdri. On rasklopi veliku otricu svog depnog
noa.
Lucy strmoglavo stra niza stube, poto je skoknula u salon da izravna neku
navlaku, da ispravi neku stolicu, da zastane za trenutak i osjeti da svatko tko ue
mora pomisliti kako je sve
166 167
isto, kako blistavo, kako se o tome netko lijepo brine, kad vidi lijepu srebrninu,
mjedeni pribor za kamin, nove navlake na naslonjaima, i zastore od utog satena:
ocjenjivala je sve po redu; zaula buku glasova; gosti dolaze gore poslije veere;
ona mora pobjei!
Dolazi predsjednik vlade, rekla je Agnes: tako je ula da govore u blagovaonici,
rekla je, ulazei s punim posluavnikom asa. Zar je to vano, zar je to imalo
vano, jedan predsjednik vlade vie ili manje? To je potpuno svejedno u ovo doba
noi gospoi Walker meu tanjurima, loncima, cjedilima, tavama, piletinom u
hladetini, hladnjacima za sladoled, obrezanim korama kruha, limunima, dubokim
zdjelama za juhu i pliticama za puding, jer je sve to, koliko god se marljivo pralo u
odjelu za pranje posua, izgledalo da se skuplja na njoj, na kuhinjskom stolu, na
stolicama, dok je vatra buktila i tutnjila, elektrina svjetla bljetala, a jo je trebalo
posluiti goste kasnom veerom. Sve to je ona osjetila bilo je jedan predsjednik
vlade vie ili manje ne predstavlja ni najmanju razliku za gospou Walker.
Gospoe se ve penju gore, rekla je Lucy; gospoe se penju, jedna po jedna,
gospoa Dalloway ide zadnja i gotovo stalno alje neku poruku u kuhinju;
"Pozdravite mi gospou Walker", poruila je jedne noi. Idueg jutra e razgovarati
o jelima juha, losos; losos, gospoa Walker to zna, po obiaju premalo peen,
jer se ona uvijek uznemiri zbog pudinga pa ga prepusti Jenny; tako se to dogaa,
losos je uvijek premalo peen. Ali neka plavokosa gospoa sa srebrnim nakitom je
upitala za predjelo, rekla je Lucy, da li je zaista pripravljeno kod kue. Ali gospou
Walker je muio losos, dok je vrtjela po rukama tanjure i na tednjaku zatvarala
priguivae i otvarala priguivae; tada se zau provala smijeha iz blagovaonice;
neki glas kako govori; zatim druga provala smijeha gospoda su se meusobno
zabavljala poto su gospoe izale. Tokajac, rekla je Lucy dojurivi.
WOOLF COSPOA DALLOWAY
Gospodin Dalloway je poslao po tokajac, iz kraljevskih podruma, kraljevski
tokajac.
Pronesen je kroz kuhinju. Preko ramena Lucy je izvijestila da gospoica Elizabeth
izgleda veoma ljupko; nije mogla od nje oi otrgnuti; u svojoj ruiastoj haljini, s
ogrlicom to joj ju je darovao gospodin Dalloway. Jenny ne smije zaboraviti psa,
foks-terijera gospoice Elizabeth, koji je, budui da ujeda, morao biti zatvoren a
moglo bi mu, mislila je Elizabeth, neto ustrebati. Jenny ne smije zaboraviti na psa.
Ali Jenny ne eli ii gore kraj toliko svijeta u kui. Ve je neki automobil pred
vratima! Zvonce ve zvoni a gospoda jo u blagovaonici, piju tokajac!
Eto, penju se uza stube; to stie prvi gost, i sad e stizati sve bre i bre, tako da e
gospoa Parkinson (unajmljena za primanja) ostaviti odkrinuta vrata predvorja, i
predvorje e biti puno gospode koja ekaju (oni stoje i ekaju gladei kosu) dok
gospoe svuku ogrtae u sobi kraj hodnika; ondje im pomae gospoa Barnet,
stara Ellen Barnet, koja je ivjela u kui etrdeset godina, i dolazi svakog ljeta da
pomogne gospoama, i sjea se majki kad su bile djevojke, i rukuje se premda je
vrlo skromna; govori "milady" s mnogo potovanja, ali je ipak nekako aljiva dok
gleda gospoice, i s mnogo obzira pomae lady Lovejoy koja ima neku nevolju sa
steznikom. I one se nikako ne mogu oteti osjeaju, lady Lovejoy i gospoica Alice,
da uivaju neku malu povlasticu kad se radi o etki i elju jer poznaju gospou
Barnet "trideset godina, milady", dopunila je gospoa Barnet. Gospoice nisu
upotrebljavale rumenilo za usne, rekla je lady Lovejoy, kad su u svoje vrijeme
boravile u Bourtonu. A gospoici Alice ne treba rumenilo, rekla je gospoa Barnet,
u garderobi, gladei krzna, izravnavajui panjolske alove, ureujui toaletni stol i
znajui savreno dobro, usprkos krznima i vezovima,
168 169
koja je prava lady, koja nije. Ta draga starica, rekla je lady Lovejoy penjui se uza
stube, Clarissina stara dadilja.
I onda se lady Lovejoy ukruti. "Lady i gospoica Lovejoy", ree gospodinu
VVilkinsu {unajmljenom za primanja). Njegovo je dranje bilo dostojno divljenja,
dok se klanjao i uspravljao, klanjao i uspravljao i najavljivao sa savrenom
nepristranou: "Lady i gospoica Lovejoy... Sir John i lady Needham... Gospoica
Weld... Gospodin Walsh". Dranje mu je bilo dostojno divljenja; njegov obiteljski
ivot mora biti besprijekoran, samo to se ini nemogue da bi stvorenje
zelenkastih usana i izbrijanih obraza ikada moglo poiniti tako glupu pogreku da
se optereti djecom.
"Divno je to vas vidim!" rekla je Clarissa. To je svima rekla. Divno je to vas
vidim! Najgora njezina osobina pretjerana, neiskrena. Velika je greka to je
doao. Trebalo je da ostane kod kue i ita svoju knjigu, pomisli Peter Walsh;
trebalo je da ode u neki varijete; trebalo je da ostane kod kue, jer nikoga ne
poznaje.
O boe, bit e to promaaj; potpun promaaj, osjetila je Clarissa do sri kostiju dok
je dobri stari lord Lexham stajao i ispriavao svoju enu koja se nahladila na vrtnoj
zabavi u palai Buckingham. Vidjela je ispod oka Petera kako joj zamjera, ondje, u
onom uglu. Zato, uostalom, ona sve to ini? Zato tei za vrhuncima a stoji
mokra u vatri? Bar da je nekako moe spaliti! Saeci je u pepeo! Bolje je ita, bolje
je uzmahnuti svojom zubljom i tresnuti njome o zemlju nego kopnjeti i nestajati
kao neka Ellie Henderson! Izvanredno je to kako nju Peter dovodi u takva stanja
samo time to doe i stane u neki ugao. On je navodi da vidi samu sebe; da
pretjeruje. To je glupo. Ali zato je onda doao, tek da zamjera? Zato uvijek mora
uzimati, nikada davati? Zato netko ne izvrgne pogibli svoje skromno gledite? On
se sada udaljava, a ona mora s njim govoriti. Ali nee imati prilike. ivot je to
poniavanje, odricanje. Lord Lexham joj govori da njegova ena
WOOLF COSPOA DALLOWAY
nije htjela obui krzno za vrtnu zabavu jer "draga moja, sve ste vi ene iste" a
lady Lexham ima najmanje sedamdeset pet godina! Divno je kako se njih dvoje
mazi, taj stari par. Njoj se svia stari lord Lexham. Ona zaista misli da je to vano,
to njezino primanje, i srce je boli to zna da sve ide naopako, da sve propada. Bolje
je bilo to, bilo kakva sablazan, bilo kakav uas nego da gosti besciljno tumaraju,
stojei u skupinama po uglovima kao Ellie Henderson, ne marei ak ni da se dre
uspravno.
Blago se uti zastor sa svim rajskim pticama nadu i uini se kao da u salon banu
jato krila, nadu se, zatim splasnu. (jer prozori su bili otvoreni.) Ima li propuha,
upita se Ellie Henderson. Ona se lako nahladi. Ali nije vano to e ona sutra
kihati; ona misli na djevojke obnaenih ramena, budui daju je stari otac, nemoan,
nekadanji upnik u Bourtonu, nauio da misli na druge; ali on je umro; i njezine
nahlade nikada ne dopru do prsiju, nikada. Ona misli na djevojke, na djevojke
obnaenih ramena, a sama je uvijek bila sitno stvorenje, rijetke kose i mrava
profila; premda je sada, poslije pedesete, poinjalo sjati kao neka blaga zraka neto
proieno do zamjetljivosti tijekom godina samoodrica-nja, ali opet trajno
pomraeno njezinom tugaljivom otmjenou, njezinim paninim strahom, koji se
raao iz prihoda od tri stotine funti i beznadnog stanja (ona ne moe zaraditi ni
pennyja), i zbog toga je postajala bojaljiva, i iz godine u godinu sve vie i vie
neprikladna da se susree s dobro odjevenim ljudima koji ovakve stvari ine svake
noi u sezoni, jednostavno velei svojim slukinjama: "Obui u to i to", dok je
Ellie Henderson pre-napeto trala napolje i kupila jeftino ruiasto cvijee, est--
sedam struaka, i zatim prebacila al preko svoje stare crne haljine, jer joj je poziv
na Clarissino primanje stigao u zadnji as. Nije mu se osobito obradovala. Nekako
je osjeala daje Clarissa nije kanila pozvati ove godine.
170-171
Zato bi je pozvala? Zaista nema nikakva razloga, osim to se oduvijek poznaju.
Zapravo, roakinje su. Ali naravno, prilino su se udaljile, budui da je Clarissa
toliko traena. A za nju je to dogaaj, odlazak na neko primanje. Ve joj je uitak i
samo gledanje lijepih haljina. Zar ono nije Elizabeth, ve zrela, poeljana vrlo
otmjeno, u ruiastoj haljini? Ipak njoj ne moe biti vie od sedamnaest godina.
Ona je vrlo, vrlo lijepa. Ali izgleda da djevojke kad se uvode u drutvo nisu vie u
bjelini kao nekada. (Mora sve zapamtiti da ispria Edith.) Djevojke nose ravne
haljine, savreno pripijene, sa suknjama dobrano iznad glenjeva. To nije dolino,
pomisli ona.
Tako je Ellie Henderson, zbog slaba vida, prilino istezala vrat, i nije joj toliko
smetalo to nema s kim razgovarati (jedva je tu ikoga poznavala), jer njoj se inilo
da je tako zanimljivo gledati sve te ljude; vjerojatno su politian; prijatelji Richarda
Dallowayja; nego je upravo Richard osjeao da ne moe to jadno stvorenje pustiti
da i dalje stoji samo cijele veeri.
"No, Ellie, kako vi ivite?" ree na svoj srdaan nain, a Ellie Henderson,
uznemirivi se i porumenjevi, osjeti kako je to izvanredno ljubazno od njega to
joj pristupa i s njom razgovara, i ree da mnogi ljudi zaista vie pate od vruine
nego od hladnoe.
"Da, tako je", ree Richard Dalloway. "Da".
Ali to se jo moglo rei?
"Zdravo, Richard", ree netko uhvativi ga za lakat, i, boe dragi, to je njegov
Peter, njegov stari Peter Walsh. Oduevljen je to ga vidi beskrajno mu je drago
to ga vidi! Nije se ni za dlaku promijenio. I odoe njih dvojica ravno preko salona,
tapui lagano jedan drugoga, kao da se nisu vidjeli dugo vremena, pomisli Ellie
Henderson gledajui ih kako odlaze, sigurna da joj je poznato lice toga ovjeka.
Visok ovjek, srednjih godina, prilino lijepih oiju, crn, s naoalama, pomalo
slian Johnu Burowsu. Edith e ga jamano poznavati.

Zastor s jatom rajskih ptica opet se nadu. A Clarissa vidje vidje kako ga Ralph
Lyon odbija, i nastavlja razgovor. Dakle, to ipak nije promaaj, na koncu konca! Bit
e posve u redu sada njezino primanje. Poelo je. Krenulo je. Ali jo je sve
nesigurno. Ona mora ostati tu, zasada. Gosti kao da urno pristiu.
Pukovnik i gospoa Garrod... Gospodin Hugh VVhitbread... Gospodin Bowley...
Gospoa Hilbery... Lady Mary Maddox... Gospodin Quin... zapijevao je Wilkins.
Izmjenjivala je sa svakim est-sedam rijei, i oni su prolazili, prolazili su u salone; u
neto sada, ne u nita, otkad je Ralph Lyon odbio zastor.
Pa ipak to se tie nje, napor je prevelik. Ona se ne raduje. Prejak je dojam da je
ona upravo bilo tko, dok tu stoji; bilo tko bi mogao to initi; ipak tom bilo
komu ona se pomalo divi, ne moe se oteti osjeaju da je ona, kako god bilo, sve to
stvorila, da to obiljeava mea, to mjesto u koje osjea da se ona sama pretvorila,
jer prilino je udnovato da je potpuno zaboravila kako izgleda, ali joj se ini da je
kao kolac zabijen na vrhu stubita. Svaki put kad prireuje primanje obuzima je
osjeaj da je neto to nije ona, i da je svatko nestvaran na neki nain; mnogo
stvarniji inae. To je, razmiljala je, djelomino zbog njihove odjee, djelomino
zbog toga to su izdvojeni iz svog svakodnevnog ivota, djelomino zbog okoline;
sposobni su rei stvari koje inae nikako ne mogu rei, stvari koje zahtijevaju
napor; sposobni su zaci mnogo dublje. Ali ne za nju; ne jo, u svakom sluaju.
"Divno je to vas vidim!" ree ona. Dragi stari sir Harry! On svakoga poznaje.
A u svemu tome je udan onaj osjeaj to ispunja ovjeka dok se oni penju uza
stube jedno za drugim, gospoa Mount i Celia, Herbert Ainsty, gospoa Dakers
oh, i lady Bruton!
172 173
"Kako je strahovito lijepo od vas to ste doli!" ree ona, i to iskreno udno je
kako stojei tu ovjek osjea da oni prolaze, prolaze, neki posve stari, neki...
Koje ime? Lady Rosseter? Ali tko je zaboga ta lady Rosseter?
"Clarissa!" Taj glas! To je Sally Seton! Sally Seton! Poslije toliko godina! Ona izranja
iz magle, jer nije izgledala tako, Sally Seton, kad je Clarissa stezala vr vrle vode. I
mislila: ona je pod ovim krovom, pod ovim krovom! Ne tako!
Sve jedna na drugu, zbunjene, nasmijane, pljutale su rijei na prolazu kroz
London; ula je od Clare Haydon; kakva zgoda da te vidim! Tako sam se zaletjela
bez poziva...
Vr vrele vode mogao se sasvim pribrano spustiti. Izgubila je onaj sjaj. Ali je
izvanredno to je opet vidi, stariju, sretniju, manje ljupku. Poljubie se, prvo u
jedan obraz, onda u drugi, kraj vrata salona, pa se Clarissa okrenu, drei Sally za
ruku, i ugleda svoje salone pune ljudi, zau amor glasova, vidje svijenjake, nadute
zastore, i rue koje joj je dao Richard.
"Imam pet velikih sinova", ree Sally.
Bila je puna priprostoga samoljublja, najotvorenije elje da se prvo o njoj govori, i
Clarissi je bilo drago to je jo takva. "Ne mogu vjerovati!" uskliknula je i sva se
zaarila od uitka sjetivi se prolosti.
Ali jao, Wilkins; Wilkins je treba; Wilkins izgovara glasom zapovjednike vlasti, kao
da cijelo drutvo treba ukoriti a domaicu osvijestiti iz lakomislenosti, jedno ime:
"Predsjednik vlade", ree Peter VValsh.
Predsjednik vlade? Zar zaista? zaudi se Ellie Henderson. Kada to ispria svojoj
Edith!
ovjek mu se ne moe smijati. Izgleda tako obino. Mogli biste ga posaditi iza
tezge i kupiti dvopek -jadan ovjek, sav iskien
WOOLF GOSPODA DALLOWAY
zlatnim ipkama. Ali govorei poteno, dok je obilazio salonom, prvo u pratnji
Clarisse, zatim Richarda, vrlo dobro se drao. Nastojao je izgledati netko. Zabavno
je bilo to promatrati. Nitko ga nije gledao. Jednostavno su produavali razgovor, ali
bilo je savreno jasno da svi poznaju, da osjeaju do sri kostiju, tu veliinu koja
prolazi; taj simbol onoga to svi oni predstavljaju, engleskoga drutva. Stara lady
Bruton, i ona je takoer vrlo lijepo izgledala, vrlo veliajno u svojim ipkama,
ispliva na povrinu i oni se povukoe u manju sobu koju odjednom poee uhoditi,
nadzirati, a neka vrsta apta i unja otvoreno prostruja kroz svakoga: predsjednik
vlade!
Gospode Boe, taj engleski snobizam! pomisli Peter Walsh stojei u uglu. Kako se
vole oblaiti u zlatne ipke i iskazivati tovanje! Gle! To mora biti Jupitera mi,
jest Hugh Whitbread, to njuka po tragu veliina, prilino se ugojio, prilino
osijedio, divni Hugh!
Uvijek izgleda kao da je u slubi, pomisli Peter, povlaten ali uzdrljiv ovjek to
gomila tajne koje bi branio do smrti, makar to bio mrviak brbljarija to ih prospe
neki dvorski sluga te e sutra biti u svim novinama. Takve su njegove egrtaljke,
njegova luaka ezla, s kojima se igrao dok nije posijedio, dospio na rub starosti,
uivajui tovanje i ljubav svih onih koji imaju povlasticu da poznaju tu vrstu
visoko obrazovanih Engleza. ovjek neizbjeno stvara takvu sliku o Hughu; takav
je njegov stil; stil onih pisama dostojnih divljenja to ih je Peter itao u Timesu
tisue milja daleko preko mora, i zahvaljivao Bogu to se nalazi izvan te pogubne
halabuke pa makar sluao kako ereta-ju pavijani i kako kuliji tuku svoje ene. Kraj
njega je pokorno stajao neki mladi maslinaste puti, s jednog od sveuilita. Njega
e on tititi, upuivati, uiti kako se napreduje. Jer njemu nita nije drae nego da
ini usluge, da zbog njega srca starih gospa ivlje zakucaju od veselja to na njih
netko misli u njihovoj
174 1 75
starosti, u njihovoj nevolji, smatrajui da su potpuno zaboravljene, kadli eto
dragoga Hugha koji im pristupa i provodi cio sat razgovarajui o prolosti, sjeajui
se sitnica, hvalei domau tortu, premda Hugh moe jesti tortu kod neke
vojvotkinje svakoga bojeg dana i, kad ga pogledate, on vjerojatno dobar dio
vremena i provodi u tom ugodnom poslu. Neka mu oprosti svemogui i milosrdni
bog. Peter VValsh ne zna za milost. Hulja jamano ima, ali bog je svjedok da lupei
koje vjeaju zato to su prosuli mozak nekoj djevojci u vlaku nanose manje tete u
cjelini nego Hugh VVhitbread i njegova uslunost! Pogledajte ga sada, na vrcima
prstiju, kako plee, kako se klanja i lupka petama, dok se predsjednik vlade i lady
Bruton pojavljuju, dajui na znanje svima da vide kako je on povlaten da neto
rekne, neto osobno, lady Bruton u prolazu. Ona se zaustavlja. Ona klima svojom
krasnom starom glavom. Ona mu zahvaljuje vjerojatno za trunak njegove
puzavosti. Ona ima svoje ulizice, nie slubenike u ministarstvima koji trkaraju
okolo da za nju obave neke sitne poslove, a ona ih za uzvrat poziva na ruak. Ali
ona vue podrijetlo iz osamnaestog stoljea. S njom je sve u redu.
I sad je Clarissa pratila svog predsjednika vlade po salonu, epirei se, blistajui
dostojanstvom svoje sijede kose. Nosila je naunice i srebrnasto zelenu haljinu
morske vile. Izgledalo je da se Ijuljuka na valovima i splee pletenice, imajui jo
onaj dar; da bude; da postoji; da sve sjedinjuje u asu dok prolazi; okrenula se, al
joj je zapeo za haljinu neke ene, odmrsila ga je, nasmijala se, sve s najsavrenijom
lakoom i izgledom stvorenja koje lebdi u svom elementu. Ali godine su je
okrznule; ba kao to morska vila u svom zrcalu moe ugledati zalaz sunca neke
vrlo vedre veeri nad valovima. Osjeao se dah njenosti; njezina strogost, njezina
kreposnost, njezina ukoenost sve se to sada smlailo, i dok se pozdravljala s
ovjekom prekrivenim zlatnim ipkama koji se upinjao da izgleda vaan, i poeljela
mu

sreu, u njoj je bilo neizrecivoga dostojanstva; istanane srdanosti; kao da cijelom

svijetu eli dobro, a sada, stigavi na sam rub i konac stvari, mora se oprostiti. Tako
se ona njega dojmila. (Aii nije bio zaljubljen.)
Zaista, pomisli Clarissa, predsjednik vlade je ljubazan to je doao. I eui s njim
kroz salon, gdje je Sally bila na jednom kraju i Peter na drugom i vrlo zadovoljan
Richard, i svi ti ljudi moda prilino skloni da joj zavide, ona osjeti onu opojnost
trenutka, ono irenje ivevlja samog srca dok kanda ne zatre-peri, proeto,
istegnuto; da, ali to je uostalom ono to i drugi osjeaju; jer premda ona to voli i
osjea kako zvecka i pecka, ipak u tim prividnostima, u tim slavljima (dragi stari
Peter, na primjer, koji smatra da je tako blistava), ima praznine; oni su na dohvatu
ruke, ne u srcu; i moda ona stari, ali oni je vie ne zadovoljavaju kao nekada; i
odjednom, dok je gledala kako predsjednik vlade silazi niza stube, pozlaeni okvir
sir Joshuiney slike djevojice s mufom estoko je podsjeti na Kilmanovu; na
njezinu neprijateljicu Kilmanovu. To je zadovoljstvo, to je stvarnost. Ah, kako je
mrzi naglu, licemjernu, pokvarenu; sa svom onom moi; zavodnicu njezine
Elizabeth; enu koja se uvukla da krade i oskvrnjuje (Kakva besmislica, rekao bi
Richard). Ona je mrzi: ona je voli. ovjek hoe neprijatelje, ne prijatelje ne
gospodu Durrant i Claru, sir Wllliama i lady Bradshaw, gospoicu Truelock i
Eleanor Gibson (koje vidi kako se penju uza stube). Moraju je potraiti ako je ele
vidjeti. Ona je zauzeta svojim primanjem!
Eto njezina starog prijatelja sir Harryja.
"Dragi sir Harry!" ree ona pristupivi uglaenom starom gospodinu koji je stvorio
vie loih slika nego bilo koja druga dva
3 Joshua Reynolds (1723.-92.), engleski slikar, jedan od najveih portretista
osamnaestog stoljea. (Op. prev.)
1 76 1 77
lana itave akademije u St John's Woodu (na njima je uvijek bila stoka koja o
sunevu zalazu stoji u barama upijajui vlagu, ili predstavlja, jer u njega je bilo
stanovitog dosega u pogledu kretnje, dizanjem jedne prednje noge i trzanjem
rogovlja, "Dolazak tuinca" sve njegove djelatnosti, izlaenja na veere, trke,
temelje se na stoci koja upija vlagu u barama o sunevu zalazu).
"emu se smijete?" upita ga. Jer Willie Titcomb i sir Harry i Herbert Ainsty su se
smijali. Ali ne. Sir Harry ne moe Clarissi Dalloway (ona mu se jako svia; smatrao
je da je svojevrsno savrena i prijetio da e je naslikati) ispriati svoje zgode iz
varijetea. Pecnu je zbog njezina primanja. Nema njegova brandyja. Ovi su krugovi,
ree, iznad njega. Ali ona mu se svia; nju potuje, usprkos njezinoj prokletoj,
tekoj otmjenosti vieg stalea zbog koje mu je nemogue zamoliti Clarissu
Dalloway da mu sjedne na koljeno. Ali stie onaj ukleti lutajui plamen, ona
prozrana fosforescencija, stara gospoa Hilbery, pruajui ruke k ognju njegova
smijeha (ala o vojvodi i lady) koji ju je, kad ga je ula preko salona, ini se umirio u
pogledu neega stoje kadgod mui ako se probudi rano ujutro pa ne eli zvati
slukinju da joj donese alicu aja: kako je sigurno da moramo umrijeti.
"Ne ele nam ispriati svoje zgode", ree Clarissa.
"Draga Clarissa!" kliknu gospoa Hilbery. Ona veeras izgleda, ree, toliko nalik na
svoju majku kad ju je prvi put vidjela kako ee vrtom u sivom eiru.
I Clarissine se oi zaista ispunie suzama. Njezina majka, kako ee vrtom! Ali na
alost, ona mora otii.
Jer eno profesora Brierlyja, koji dri predavanja o Miltonu, u razgovoru s malim
Jimom Huttonom (koji ak ni za ovakvo primanje nije sposoban sputati i kravatu i
prsluk niti prisiliti kosu da stoji ravno), a ak i s ove udaljenosti se prepiru, ona to
vidi. jer
WOOLF - GOSPOA DALLOWAY
profesor Brierlv je vrlo udan svat Unato svim onim diplomama, poastima i
katedrama koje ga lue od piskarala, on je smjesta nasluivao koja je okolina
nepovoljna za njegovo udno ustrojstvo; njegovu silnu uenost i plaljivost;
njegovu ledenu privlanost bez srdanosti; njegovu nevinost stopljenu sa
snobizmom; drhtao je kad bi, zbog nepoeljane kose neke gospoe, zbog cipela
nekog mladia, postao svjestan podzemnog svijeta, bez sumnje vrlo neporona,
odmetnika, zanesenih mladih ljudi, tobonjih genija, i laganim klimanjem glave,
mrcanjem Hm! on je isticao vrijednost umjerenosti; i makar skromnog
poznavanja klasika da bi se mogao cijeniti Milton. Profesor Brierlv (Clarissa je
mogla vidjeti) nije se slagao s malim Jimom Huttonom (koji je nosio crvene arape,
jer su mu crne bile na pranju) o Miltonu. Ona ih prekide.
Ree da voli Bacha. Volio ga je i Hutton. To je bila veza izmeu njih, i oduvijek je
Hutton (vrlo lo pjesnik) osjeao daje gospoa Dalloway daleko najbolja od svih
velikih dama koje se zanimaju za umjetnost. udno je koliko je nepopustljiva. U
glazbi je potpuno ravnoduna. Prilino je uobraena. Ali kako ju je arobno
pogledati! Kua joj je tako ugodna, da nema tih njezinih profesora. Clarissa je
donekle bila sklona da ga zgrabi i posadi za klavir u pokrajnjoj sobi. Jer on je
boanstveno svirao.
"Ali ta buka!" ree ona. "Buka!"
"Znak uspjeha primanja." Otmjeno klimnuvi profesor se uglaeno udalji.
"On zna sve na svijetu o Miltonu", ree Clarissa.
"Zar zaista zna?" ree Hutton koji e oponaati profesora po cijelom Hampsteadu:
profesor govori o Miltonu; profesor govori o umjerenosti; profesor se uglaeno
udaljava.
1 78 179
Ali ona mora razgovarati s tim parom, ree Clarissa, s lordom Gaytonom i Nancy
Blow.
Ne, oni primjetno ne pojaavaju buku na primanju. Oni ne razgovaraju (primjetno)
dok stoje jedno uz drugo kraj utih zastora. Oni e uskoro otii drugamo, zajedno;
i nikada nisu imali bogzna to da kau ni u kojoj prigodi. Oni gledaju; to je sve. To
je dovoljno. Oni izgledaju tako isti, tako zdravi, ona s cvatom praha i liila
kajsijine boje, ali on sastrugan, ispran, s ptiijim oima, tako da mu nijedna lopta ne
moe promaknuti niti ga udarac iznenaditi. On udara, skae, tono, smjesta.
Konjske vale podrhtavaju kad on dri uzde. On ima svoja odlija, spomenike
svojih predaka, stjegove to vise kod kue u crkvi. Ima svoje dunosti; svoje
zakupnike; majku i sestre; cio dan je proveo na igralitu Lords, i o tome su upravo
razgovarali o krike-tu, roacima, filmovima kad se primakla gospoa
Dalloway. Nju strano voli lord Gayton. Gospoica Blow takoer. Ona se tako
ljupko ponaa.
"Boanstveno je, divno je od vas to ste doli!" ree ona. Ona voli Lords; voli
mladost, a Nancy, strahovito skupo odjevena kod najveih parikih krojaa, stoji tu
i izgleda kao da njezino tijelo, samo od sebe, istie jedan zeleni nabor.
"Htjela sam prirediti ples", ree Clarissa.
Jer mladi ljudi ne znaju razgovarati. A zato bi i razgovarali? Vikati, grliti se, vrtjeti
se, ustajati u zoru; nositi eer ponijima; ljubiti i milovati njuke oboavanih
kineskih pasa; a zatim, silno zaareni i znojni, zaroniti i plivati. Ali golemo
bogatstvo engleskog jezika, mo to je, uostalom, prua za priopavanje osjeaja
(kad su bili njihovih godina, ona i Peter su raspravljali cijelu veer), nije za njih. Oni
e mladi otvrdnuti. Bit e neizmjerno dobri s ljudima na imanjima, ali sami za sebe,
moda, prilino dosadni.
WOOLF COSPOA DALLOWAY
"Kvakva teta!" ree ona. "Nadala sam se da e biti ples."
Neobino je ljubazno od njih to su doli! Ali razgovarati o plesu! Saloni su
dupkom puni.
Eno stare tetke Helen s njezinim alom. Na alost, ona ih mora ostaviti lorda
Gaytona i Nancy Blow. Eno stare gospoice Parry, njezine tetke.
Jer gospoica Helena Parry nije bila mrtva: gospoica Parry je iva. Prola je
osamdesetu. Penjala se uza stube polako, sa tapom. Smjestili su je u naslonja
(Richard se za to pobrinuo). Uvijek su joj dovodili ljude koji su upoznali Burmu
sedamdesetih godina. Kamo je otiao Peter? Nekada su bili dobri prijatelji. Jer kad
bi se spomenula Indija, ili ak Ceylon, njezine su se oi (samo jedno je stakleno)
polako produbljivale, postajale plave, i gledale, ne ljudska bia ona nije imala
nikakvih blagih uspomena, nikakvih gordih obmana o potkraljevima, generalima,
pobunama nego je orhideje vidjela, i gorske klance, i sebe samu na leima kulija
koji je ezdesetih godina nose preko usamljenih vrhunaca; ili kako silazi da bere
orhideje (zapanjujue cvjetove, dotada neviene) koje je slikala vodenim bojama;
vidjela je neslomljivu Engleskinju, razdraljivu kad je uznemiri, recimo, rat koji joj
je bacio bombu pred kuni prag, u njenom dubokom razmiljanju o orhidejama i
vlastitom liku koji ezdesetih godina putuje u Indiju ali evo Petera.
"Doi i razgovaraj s tetkom Helenom o Burmi", ree Clarissa.
A jo nije ni rijei s njom progovorio cijele veeri!
"Razgovarat emo kasnije", ree Clarissa vodei ga k tetki Heleni, u bijelom alu,
sa tapom.
"Peter Walsh", ree Clarissa.
To nije nita znailo.
180 181
Clarissa ju je pozvala. Zamorno je; buno je; ali Clarissa ju je pozvala. I tako je
dola. teta to ive u Londonu Richard i Clarissa. Ve zbog samog Clarissina
zdravlja bolje bi bilo da ive na selu. Ali Clarissi je oduvijek bilo drago drutvo.
"On je bio u Burmi", ree Clarissa.
Ah! Ona ne moe odoljeti da se ne sjeti to je Charles Darwin rekao o njezinoj
knjiici o orhidejama u Burmi.
(Clarissa mora razgovarati s lady Bruton.)
Sad je bez sumnje zaboravljena, ta njezina knjiga o orhidejama u Burmi, ali je izala
u tri izdanja prije 1870., ree ona Peteru. Sad ga se sjea. Bio je u Bourtonu (i
ostavio ju je, sjea se Peter Walsh, bez rijei u salonu one noi kad ga je Clarissa
pozvala da doe na vonju amcem).
"Richard je toliko oaran vaim rukom", ree Clarissa lady Bruton.
"Richard mi je neizmjerno pomogao", odgovori lady Bruton. "Pomogao mi je
napisati jedno pismo. A kako ste vi?"
"Oh, savreno dobro!" ree Clarissa. (Lady Bruton se gnua ako su ene politiara
bolesne.)
"A evo Petera Walsha!" ree lady Bruton (jer nikada se niega ne moe sjetiti to bi
rekla Clarissi; premda joj se svia. Ona ima mnogo lijepih osobina; ali nemaju nita
zajedniko ona i Clarissa. Bolje bi bilo da se Richard oenio enom s manje
drai, koja bi mu vie pomogla poslu. Izgubio je priliku da ue u vladu.) "Evo
Petera Walsha!" ree ona rukujui se s tim umilnim grenikom, s tim vrlo
sposobnim ovjekom koji se morao proslaviti ali nije (uvijek u neprilikama sa
enama). I evo, naravno, stare gospoice Parry. Divne stare gospoe!
Lady Bruton stade kraj naslonjaa gospoice Parry, kao neki sablasni grenadir,
zaodjenuta crnim naborima, i pozva Petera

Walsha na ruak; srdano; aii bez avrljanja, jer se ne moe i sjetiti niega o flori i
fauni Indije. Bila je ona ondje, naravno; bila
I je u gostima kod tri potkralja; smatra da su neki indijski dravni
inovnici bili neobino istanani ljudi; ali kakva je to tragedija sadanje stanje
Indije! Upravo joj je predsjednik vlade o tome govorio (stara gospoica Parry,
umotana u svoj al, ne mari za to to joj je predsjednik vlade upravo govorio), i
lady Bruton bi htjela uti miljenje Petera Walsha, jer je tek stigao iz sredita
zbivanja, i dovest e sir Sampsona da se sastane s njim, jer to joj zaista ne da nou
spavati, ta ludost, ta pokvarenost, mogla bi rei kao ki jednog vojnika. Ona je sada
starica, ne moe mnogo uiniti. Ali njezina kua, njezine sluge, njezina velika
prijateljica Milly Brush da li se sjea nje? svi oni stoje na raspoloenju ako
ukratko, ako samo mogu pomoi. Jer ona nikada ne govori o Engleskoj, ali taj otok
pun ljudi, ta draga, draga zemlja je J u njezinoj krvi (premda nije itala
Shakespearea), pa ako je pos-
; tojala ijedna ena koja bi mogla nositi kacigu i odapinjati strijele,
voditi ete u napad, s nepokolebljivom pravednou vladati bar-j barskim hordama
i leati bez nosa pod titom u nekoj crkvi, ili
tvoriti zeleni travnati humak na nekom prapovijesnom obronku, ta ena je
Millicent Bruton. Bila je zbog svoga spola, a pomalo i zbog nemarnosti, liena
logike vjetine (njoj je nemogue napisati pismo Timesu), ali je u njoj stalno tinjala
misao o Carstvu, i u svom naginjanju k onoj boici u oklopu stekla je svoje
ukoeno dranje, svoje otresito ponaanje, tako da je ovjek ne moe zamisliti kako
ak i nakon smrti odlazi sa zemlje ili luta podrujima nad kojima, u nekom
netjelesnom obliku, vie ne lepra Union Jack. Da ne bude Engleskinja ak i meu
mrtvima ne, 1 ne! Nemogue!
Ta je li to lady Bruton (koju je nekada poznavala)? Je li to Peter Walsh sa sijedom
kosom? pitala se lady Rosseter (koja je nekada , bila Sally Seton). Ono je jamano
stara gospoica Parry stara
182 183
tetka koja se tako ljutila dok je ona boravila u Bourtonu. Nikada nee zaboraviti
kako je gola protrala hodnikom, pa ju je gospoica Parry dala pozvati! A Clarissa!
Oh, Clarissa! Sally je uhvati za ruku. Clarissa se zaustavi kraj njih.
"Ali ne mogu ostati", ree. "Doi u kasnije. Priekajte", ree ona gledajui Petera i
Sally. Moraju priekati, pomisli, dok sav taj svijet ne ode.
"Vratit u se", ree gledajui svoje stare prijatelje, Sally i Petera, koji su se rukovali,
a Sally se smijala, sjeajui se vjerojatno prolosti.
Ali iz njezina je glasa iezlo ono nekadanje oaravajue bogatstvo; njezine oi
nisu zaarene kao nekada, kad je puila cigare, kad je protrala hodnikom bez
krpice odjee na sebi da uzme torbu sa spuvama, a Ellen Atkins je pitala: to bi
bilo da su je gospoda vidjela? Ali svi su joj pratali.
Ukrala je pile iz smonice jer je bila nou gladna; puila je cigare u svojoj spavaoj
sobi; ostavila je neprocjenjivu knjigu u unu. Ali svi su je oboavali (osim moda
tate). Zbog njezine topline; njezine ivotnosti ona bi slikala, ona bi pisala.
Starice iz sela do danas nisu prestale pitati za "vau prijateljicu u crvenom ogrtau
koja se inila tako vedra". Optuila je Hugha VVhitbreada, izmeu sviju (i on je tu,
njezin stari prijatelj Hugh, u razgovoru s portugalskim ambasadorom), da ju je
poljubio u sobi za puenje da je kazni to je rekla da enama treba dati pravo glasa.
Najobiniji mukarci ga imaju, rekla je. I Clarissa se sjeti kako ju je morala
uvjeravati da ga ne optui za vrijeme obiteljske molitve to je ona bila sposobna
uiniti u svojoj drskosti, svojoj bezobzirnosti, svojoj melodramatinoj udnji da
bude sredite svega i da izaziva sukobe, i to je moralo, Clarissa je esto pomiljala,
zavriti nekom stranom tragedijom; njezinom
WOOLF - GOSPOA DALLO WAY
smru; njezinim muenitvom; a mjesto toga ona se udala, prilino neoekivano, za
nekog elavog ovjeka s velikim cvijetom u zapuku koji je vlasnik, kau,
predionica pamuka u Manche-steru. I ima pet sinova!
Ona i Peter su zajedno sjeli. Oni razgovaraju: izgleda tako prirodno da oni
razgovaraju. Valjda razgovaraju o prolosti. S njih dvoje (ak vie nego s
Richardom) ona dijeli svoju prolost; vrt; drvee; staroga Josepha Breitkopfa koji je
bez glasa pjevao Brahmsa; zidne tapete u salonu; miris rogoina. Dio toga Sally
mora zauvijek biti; Peter mora zauvijek biti. Ali ona ih mora napustiti. Eno
Bradshavvovih, koji se njoj ne sviaju.
Ona mora pristupiti k lady Bradshaw (u sivom i srebrnom, koja se njie kao foka
na rubu svog bazena I laje za pozivnicama, vojvotkinjama, tipina ena uspjena
ovjeka), ona mora pristupiti k lady Bradshaw i rei...
Ali lady Bradshaw je pretee.
"Sablanjivo smo zakasnili, draga gospoo Dalloway; jedva smo se usudili ui",
ree ona.
I sir William, koji se veoma isticao sa svojom sijedom kosom i modrim oima, to
potvrdi; nisu se mogli oduprijeti iskuenju. Razgovarao je s Richardom vjerojatno
o onom zakonskom prijedlogu to su htjeli da ga prihvati Donji dom. Zato su je
proli srsi kad ga je vidjela kako razgovara s Richardom? Izgledao je ono to jest,
veliki lijenik. ovjek bezuvjetno na elu svoga zvanja, vrlo moan, malo ishlapio.
Jer pomislite kakvi sluajevi dolaze pred nj ljudi u najdubljim ponorima bijede;
ljudi na rubu ludila; muevi i ene. On mora odluivati o jezivo tekim pitanjima.
Ipak, ona osjea da ovjek ne bi poelio da ga sir William vidi u nevolji. Ne; ne taj
ovjek.
"Kako je va sin u Etonu?" upita ona lady Bradshaw.
184 185
velikim trgovcima, meu velikim tvorniarima, ljudima koji, na koncu konca, neto
stvaraju. I ona je neto stvorila!
"Imam pet sinova", ree mu.
Gospode Boe, kako se ona promijenila! Sama blagost materinstva; i njegova
sebinost. Zadnji put su se sreli, sjea se Peter, meu cvjetaama na mjeseini, s
liem "nalik na grubu broncu", rekla je sa svojom knjievnom icom; i ubrala je
ruu. Vodala ga je gore-dolje te strane noi, poslije prizora kraj izvora; on je
morao uhvatiti pononi vlak. Gospode, koliko je plakao!
To mu je stara navika, da otvara depni noi, pomisli Sally, da uvijek otvara i
zatvara noi kad se uzbudi. Bili su veoma, veoma prisni, ona i Peter Walsh, kad je
bio zaljubljen u Clarissu, pa je doao onaj uasni, smijeni prizor zbog Richarda
Dallowayja, za rukom. Ona je nazvala Richarda "Wickham". Zato ne bi nazvala
Richarda "Wickham"? Clarissa je planula! I zaista, odonda se nisu vidjele, ona i
Clarissa, vie od moda pet--est puta u posljednjih deset godina. A Petar Walsh je
otiao u Indiju, i naula je da se nesretno oenio, i ne zna ima li djece, a ne moe ga
pitati jer se promijenio. Prilino je suhonjava izgleda, ali srdaniji, osjea, i zaista joj
je drag, jer je vezan uz njezinu mladost, ona jo ima jednu malu Emily Bront koju
joj je darovao, i htio je pisati, pouzdano. U ono vrijeme on je htio pisati.
"Jesi li pisao?" upita ga irei ruku, svoju vrstu i skladnu ruku, na koljenu onako
kako ju je pamtio. "Ni rijei!", ree Peter Walsh, a ona se nasmija.
Jo je privlana, jo je linost, Sally Seton. Ali tko je taj Rosseter? Nosio je dvije
kamelije na svom vjenanju to je sve to Peter zna o njemu. "Imaju bezbroj
slugu, milje staklenika", pisala je Clarissa; neto slino tome. Sally to priznade uz
grohotan smijeh.

"Da, imam deset tisua godinje" da li prije nego to se plati porez ili poslije, ne
sjea se, jer njezin mu, "s kojim se mora upoznati", ree ona, "koji e ti se
svidjeti", ree, sve to radi mjesto nje.
A Sally je nekada bila sva u dronjcima. Zaloila je prsten svoga pradjeda to mu ga
je dala Marie Antoinette je li dobro upamtio? da doe u Bourton.
Oh da, Sally se sjea; jo ga ima, taj prsten s rubinom to ga je Marie Antoinette
dala njezinu pradjedu. U ono doba nikada nije imala ni pennyja u depu, i odlazak
u Bourton joj je znaio tako mnogo spasio ju je od ludila, ona vjeruje, tako je
nesretna bila kod kue. Ali sve su to samo davne stvari sve je sada prolo, ree
ona. I gospodin Parry je umro; a gospoica Parry je jo iva. Nikada se u svom
ivotu nije toliko zaprepastio! ree Peter. Bio je tvrdo uvjeren da je umrla. A brak
joj je, Sally pretpostavlja, sretan. A ona vrlo lijepa, vrlo smirena djevojka je
Elizabeth, ondje, kraj zastora, u ruiastom.
(Ona je kao topola, ona je kao rijeka, ona je kao zumbul, pomisli Willie Titcomb.
Oh, koliko joj je ljepe na selu, gdje radi to joj je volja! Kao da uje svog jadnog
psa kako cvili, Elizabeth je u to uvjerena.) Nimalo nije slina Clarissi, ree Peter
Walsh.
"Oh, Clarissa!" ree Sally.
Sally je jednostavno ovo osjeala. Clarissi je beskrajno mnogo dugovala. Bile su
prijateljice, ne znanice, prijateljice, i ona jo vidi Clarissu svu u bjelini kako hoda po
kui s rukama punim cvijea do dana dananjega strukovi duhana je podsjeaju
na Bourton. Ali razumije li to Peter? njoj neto nedostaje. Sto li joj to
nedostaje? Ona ima drai; ima izvanredne drai. Ali da budemo iskreni (a ona
osjea da je Peter stari prijatelj, pravi prijatelj zar je vano izbivanje? zar je vana
udaljenost? esto mu je eljela pisati, ali je kidala pisma, a ipak je osjeala da on
190 191
razumije, jer ljudi razumiju a da se neke stvari i ne kau, kao to ovjek pojmi kad
ostari, a ona je stara, danas popodne je ila u pohode svojim sinovima u Etonu,
gdje imaju zaunjake), da budemo posve iskreni, dakle, kako je Clarissa mogla to
uiniti? udati se za Richarda Dallowayja? za lovca, za ovjeka kojemu je stalo
samo do pasa. Doslovno, kad je ulazio u salon mirisao je na staje. A zatim sve ovo?
Ona mahnu rukom.
Hugh VVhitbread je taj to prolazi u bijelom prsluku, mrk, debeo, slijep, mimo
svega to vidi, osim samopotovanja i lagodnosti.
"Nee nas prepoznati, nas", ree Sally, a ona zaista nema hrabrosti to je dakle
Hugh! divni Hugh!
"A to radi?" upita Petera.
Lasti kraljeve cipele ili broji boce u Windsoru, ree joj Peter. Peter jo ima otar
jezik! Ali Sally mora biti iskrena, ree Peter. to je s onim poljupcem, Hughovim?
Na usne, uvjeravala ga je, jedne veeri u sobi za puenje. Otila je ravno Clarissi u
gnjevu. Hugh ne ini takve stvari! rekla je Clarissa, divni Hugh! Hughove su arape
bez iznimke najljepe to ih je ikada vidjela a sada njegovo veernje odijelo:
Savreno! Ima li on djece?
"Svatko u ovom salonu ima est sinova u Etonu", ree joj Peter, osim njega. On,
hvala bogu, nema nijednog. Ni sinova, ni keri, ni ene. No, ne ini se da mu je
krivo, ree Sally. Izgleda mladi, misli ona, nego itko od njih.
Ali bilo je glupo uiniti takvu stvar, kako god se uzme, ree Peter, udati se na taj
nain; "bila je savrena guska", ree on, ali, ree, "divno smo se zabavljali", ali kako
je to mogue? udila se Sally; to time eli rei? i kako je udno znati njega a ipak
ne znati ni jednu jedinu stvar koja mu se dogodila. I je li to rekao zbog ponosa?
Veoma vjerojatno, jer napokon to ga mora pei (premda
je udak, neka vrsta zanesenjaka, nimalo obian ovjek), mora se osjeati
samotnjaki kad u tim godinama nema doma, nema kamo poi. Ali on mora doi k
njima na tjedne i tjedne. Doi e, naravno; bit e mu drago da im bude gost, i tako
je to izbilo na povrinu. Sve te godine Dallowayjevi nijedanput nisu doli. U vie
navrata su ih pozivali. Clarissa (jer ovisilo je o Clarissi, naravno) nije htjela doi. Jer,
ree Sally, Clarissa je u srcu snob to se mora priznati, snob. I to je ono to ih
razdvaja, ona je u to uvjerena. Clarissa misli da se ona udala za niega od sebe,
budui da je njezin mu ona se ponosi time sin jednog rudara. Svaki penny
to ga imaju sam je zaradio. Jo kao djeak (glas joj zadrhta) nosio je velike vree.
(I tako bi ona nastavila, pomisli Peter, satima i satima; rudarov sin; ljudi misle da se
udala za niega od sebe; njezinih pet sinova; i to je ono jo bilo sadnice,
hortenzije, jorgovani, vrlo, vrlo rijedak sljezoliki ljiljan koji nikad ne uspijeva
sjeverno od Sueskog kanala, ali ona, s jednim vrtlarom u nekom predgrau blizu
Manchestera, ima ih na lijehe, cijele lijehe! A Clarissa je sve to izbjegla, s onako
malo materinskoga u sebi.)
Je li snob ona? Da, u mnogom pogledu. Gdje li je, sve ovo vrijeme? Postaje ve
kasno.
"Da", ree Sally, "kad sam ula da Clarissa prireuje primanje, osjetila sam da ne
mogu ne doi moram je opet vidjeti (a odsjela sam u ulici Victoria, gotovo u
susjedstvu). Tako sam jednostavno dola bez poziva. Ali", apnu ona, "reci mi,
molim te. Tko je ovo?"
To je bila gospoa Hilbery, traila je vrata. Jer kako je ve kasno! I, mrmljala je, dok
no odmie, dok gosti odlaze, ovjek nalazi stare prijatelje; tihe zakutke i uglove; i
najdraesnije prizore. Znaju li, pitala je, da su okrueni zaaranim vrtom?
Svjetiljkama i drveem i udesnim blistavim jezerima i nebom.
192-193
Tek nekoliko ukrasnih svjetala, rekla je Clarissa Dalloway, u vrtu iza kue. Ali ona
je arobnica! To je jedan park... I nije znala njihova imena, ali je znala da su
prijatelji, prijatelji bez imena, pjesme bez rijei, uvijek najbolje. Ali bilo je toliko
vrata, takvih neoekivanih mjesta, da nije mogla nai put.
"Stara gospoa Hilbery", ree Peter; ali tko je ono? ona gospoa to cijele veeri
stoji kraj zastora, a da nije progovorila? Poznato mu je njezino lice; on je povezuje
s Bourtonom. Sigurno je krojila rublje na velikom stolu u prozoru? Davidson, je li
se tako zvala?
"Oh, to je Ellie Henderson", ree Sally, Clarissa je zaista okrutna s njom. Ona joj je
roakinja, vrlo siromana. Da, Clarissa je okrutna s ljudima.
Prilino je okrutna, ree Peter. Pa ipak, ree Sally na svoj osjeajan nain, s
provalom onog oduevljenja zbog kojega ju je Peter volio, ali sada malo strahuje,
da ne bi postala nesuzdrljiva koliko je bila plemenita Clarissa prema svojim
prijateljima! i kako se rijetko sree takva osobina, i kako ona ponekad nou ili na
Boi, kad nabraja primljena dobroinstva, to prijateljstvo stavlja na prvo mjesto.
Bile su mlade; eto to je. Clarissa je bila ista srca; eto to je. Peter e misliti da je
sentimentalna. Ona to i jest. Jer ona je spoznala da je jedino vrijedno da se ree
ono to ovjek osjea. Domiljatost je glupa. ovjek mora jednostavno rei ono to
osjea.
"Ali ja ne znam", ree Peter Walsh, "to osjeam".
jadni Peter, pomisli Sally. Zato Clarissa ne doe i ne razgovara s njima? To je ono
za im on ezne. Ona to zna. Cijelo vrijeme on misli samo na Clarissu, i poigrava
se svojim noiem.
Njemu ivot nije bio jednostavan, ree Peter. Njegovi odnosi s Clarissom nisu bili
jednostavni. To mu je unitilo ivot, ree. (Bili su tako prisni on i Sally Seton,
besmisleno je da se to ne
WOOLF COSPOA DALLOWAY
ree.) ovjek ne moe dva puta voljeti, ree on. A to ona moe rei? Svakako,
bolje je upoznati ljubav (ali on e misliti da je sentimentalna znao je biti tako
otar). Mora doi i biti kod njih u Manchesteru. To je prava istina, ree on. Prava
istina. Bit e mu drago da im bude gost, im obavi ono to mora obaviti u
Londonu.
A Clarissi je bilo vie stalo do njega nego to joj je ikada bilo stalo do Richarda,
Sally to pouzdano zna.
"Ne, ne, ne!" ree Peter (Sally to nije smjela rei otila je predaleko). Taj
dobriina eno ga na kraju salona, neto obrazlae, isti kao nekada, dragi stari
Richard. S kim ono razgovara? upita Sally, onaj ovjek vrlo otmjeno izgleda? Kad
netko ivi u divljini kao ona, javlja se nezasitljiva razdoznalost da se dozna tko je
tko. Ali Peter ga ne poznaje. Ne svia mu se njegov izgled, ree, vjerojatno neki
ministar u vladi. Od sviju njih, Richard mu se ini najbolji, ree najnesebiniji.
"Ali ime se bavi?" upita Sally. Javnim radom, pretpostavlja. I jesu li sretni zajedno?
upita Sally (ona je osobno krajnje sretna); jer, priznaje, ona o njima nita ne zna,
samo stvara brzoplete zakljuke, kao to se to ini, jer to ovjek moe znati ak i o
ljudima s kojima svakodnevno ivi? upita ona. Zar nismo svi mi sunji? itala je
divan komad o ovjeku koji je rkao po zidovima svoje elije, i osjetila je da je to
istina o ivotu ovjek rka po zidu. Razoaravi se u ljudskim odnosima (s
ljudima je tako teko), ona esto odlazi u svoj vrt i u svom cvijeu nalazi mir koji
joj ljudi i ene nikada ne pruaju. Ali ne; on ne voli kupus; njemu su draa ljudska
stvorenja, ree Peter. Zaista, ti mladi ljudi su lijepi, ree Sally gledajui kako
Elizabeth prolazi salonom. Koliko je razliita od Clarisse u njenim godinama!
Moe li je on uope razumjeti? Ona ne otvara usta. Ne mnogo, ne jo, priznade
Peter. Ona je kao ljiljan, ree Sally, kao ljiljan
194 195
pokraj bare. Ali Peter se ne slae da mi nita ne znamo. Mi znamo sve, ree on;
barem on zna.
Ali ovo dvoje, apnu Sally, ovo dvoje to sada dolaze (i ona zaista mora otii, ako
Clarissa uskoro ne doe), ovaj ovjek vrlo otmjena izgleda i njegova ena prilino
priprosta izgleda, to su razgovarali s Richardom to ovjek moe znati o
takvim ljudima?
"Da su teki razmetljiva", ree Peter gledajui ih povrno. To navede Sally na
smijeh.
Ali sir William Bradshaw zastade kraj vrata da pogleda neku sliku. On potrai ime
bakropisca u dnu. I njegova ena pogleda. Sir Williama Bradshawa toliko zanima
umjetnost.
Kad je ovjek mlad, ree Peter, previe trepti da upozna ljude. Sad kada je star,
pedeset dvije, da bude toan (Sally ima pedeset pet godina, u tijelu, ree, ali joj je
srce kao u dvadesetgodinje djevojke); sad kada je dakle zreo, ree Peter, ovjek
moe promatrati, ovjek moe razumjeti, a ne gubi mo osjeanja, ree. Da, to je
tono, ree Sally. Ona osjea sve dublje, sve strasnije, svake godine. To moda
raste, na alost, ree on, ali ovjek treba da se tome veseli prema njegovu
iskustvu to i dalje raste. Postoji netko u Indiji. Volio bi o njoj razgovarati sa Sally.
Volio bi da se Sally s njom upozna. Ona je udata, ree. Ima dvoje malene djece. Svi
oni moraju doi u Manchester, ree Sally mora joj to obeati prije nego to se
rastanu.
"Gledaj Elizabeth", ree on, "ona ne osjea ni pola onoga to mi osjeamo, jo ne."
"Ali", ree Sally gledajui Elizabeth kako prilazi ocu, "vidi se da su privreni jedno
drugome". Ona to osjea po nainu kako Elizabeth prilazi ocu.
jer njezin ju je otac gledao, dok je stajao u razgovoru s Bradshawovima, i mislio u
sebi tko je ta ljupka djevojka. I odjednom je shvatio da je to njegova Elizabeth, a
on je nije prepoznao, tako ljupko izgleda u svojoj ruiastoj haljini! Elizabeth je
WOOLF COSPOA DALLO WAY
osjetila da je on gleda dok je s njom razgovarao Willie Titcomb. Pa mu je prila i
sada stoje zajedno, kad je primanje gotovo zavreno, gledajui kako gosti odlaze, a
sobe bivaju sve praznije i praznije, sa stvarima razbacanim po podu. ak i Ellie
Henderson odlazi, gotovo zadnja od sviju, premda nitko nije s njom razgovarao, ali
ona je eljela vidjeti sve, da ispria Edith. A Richard i Elizabeth su prilino radosni
to je sve svreno, ali Richard se ponosi svojom keri. I nije joj to kanio rei, ali ne
moe odoljeti da joj ne rekne. Gledao ju je, ree, i pitao se tko je ta ljupka djevojka.
A to je bila njegova ki! Ona je sretna zbog toga. Ali njezin jadni pas cvili.
"Richard se popravio. Ima pravo", ree Sally. "Sad u razgovarati s njim. Poeljet
u mu laku no. to vrijedi mozak", ree lady Rosseter ustajui, "kad se usporedi sa
srcem?"
"Doi u", ree Peter, ali produi sjediti jo jedan trenutak. Kakav je ovo uas?
kakav je ovo zanos? pomisli u sebi. to je to to me ispunjava neobinim
uzbuenjem?
To je Clarissa, ree on.
Jer tu je ona.

Pogovor
U povijesti svjetske knjievnosti nailazimo na uestale primjere usporeivanja
knjievnosti s likovnim umjetnostima. Knjievnici i kritiari ine to iz raznih
pobuda: nekada ele time uiniti svoje teze slikovitijima, katkada pokuavaju
upozoriti na specifinosti pojedinih medija, a koji put smatraju da su likovne
umjetnosti vie postigle od knjievnosti. Razlike emo najbolje vidjeti na nekoliko
primjera. Ve Aristotel u svojoj uvenoj Poetici u prilog svoje teze o poeziji kao
oponaanju spominje grke slikare svog vremena, Polignota i Zeuksida, s oitom
namjerom da time svoje tvrdnje to zornije i uvjerljivije podupre. U osamnaestom
stoljeu Gotthold Ephraim Lessing (u svojoj raspravi o Laokoonu) govori o
pjesnitvu i kiparstvu u elji da omei izraajna sredstva i mogunosti jedne i druge
umjetnosti, dok u dvadesetom stoljeu Virginia VVoolf pribjegava usporedbi sa
slikarstvom jer uzima kao svoj uzor tzv. posti mpres ion isti ke slikare (Cezannea,
van Gogha, Gaugina) smatrajui da su oni u svojoj umjetnosti postigli vei
napredak nego knjievnici njezina vremena.
Ako to ne znamo pomalo nam zagonetno zvui reenica iz jednog njezinog ranog
eseja da se "prosinca 1910. ili oko tog mjeseca ljudska priroda promijenila". Sto se
dogodilo tog mjeseca da se ljudska priroda ba u to vrijeme promijenila? Nije li to
potpuno proizvoljna tvrdnja? Vjerojatno jest, no za Virginiju Woolf* i njezin
knjievni krug (u povijesti engleske knjievnosti i kulture poznat kao krug
Bloomsbury) bio je to vaan nadnevak. Naime pred kraj 1910. prijatelj Virginije
Woolf, likovni kritiar Roger Fry, organizirao je u Londonu prvu izlobu
postimpre-sionistikih slikara, meu kojima su bili Van Gogh, Cezanne, Gaugin,
Matisse i rani Picasso. Zajedniko je bilo tim slikarima odstupanje od vjernog
opisivanja vanjske stvarnosti. Tako npr. Cezanne koji je na Virginiju Woolf
ostavio najdublji dojam svodi naoko beskrajnu raznolikost pojavnog svijeta na
tri osnovna geometrijska lika: unj, kuglu i valjak. Drao je takoer da je razmjetaj
boja i njihov meusobni odnos vaniji od vjernog opisa nekog predmeta. Cezanne
je traio odreene uzorke i nova shvaanja sklada i likovnih rjeenja ime je uinio
prvi veliki korak u likovnoj umjetnosti prema apstrakciji. Za razliku od takvog
pristupa umjetnosti Rogeru Fryju se inilo da engleski knjievnici na stari nain
priaju svoje otrcane prie. Premda likovni kritiar, tuio se u razgovorima s
Virginijom Woolf kako
* Virginia Woolf (1882.-1941.), engleska spisateljica, ki poznatog profesora
engleske knjievnosti Leslia Stephena. Nakon oeve smrti 1904. preselila se u
londonsku etvrt Bloomsbury gdje je postala sredite utjecajnog knjievno-
kulturnog kruga poznatog kao The Bloomsbury Group. 1912. udala se za
publicista Leonarda Woolfa i s njime osnovala izdavaku kuu The Hogarth Press.
Od rane mladosti patila je od povremenih duevnih poremeenja; predosjeajui
novu krizu i pod dojmom ratnih zbivanja 1941. izvrsila samoubojstvo utapanjem u
rijeku Ouse. Glavna djela (romani): The Voyage Out (1915.), Jacob's Room (1922.),
Mrs Dalloway (1925.) /prev. M. Maras, Gospoa Dalloway, Zagreb, 1981./, To the
Lighthouse (1927.)/prev. T. Ladan, Izlet na svjetionik, Zagreb,1978./, Orlando
(1928.), The Waves (1931.), The Years /prev. J. Torbarina, Godine, Zagreb, 1946./,
Between the Acts (1941.).
Objavila i nekoliko knjiga eseja od kojih su najpoznatija dva sveska pod naslovom
The Common Reader (1925. i 1932.).
GOSPODA DALLOWAV WOOLF
u engleskoj knjievnosti njegova vremena, "nijedan od naih autora romana nije
ozbiljno shvatio svoju umjetnost. Zato su toliko obuzeti djejim problemima
fotografskog prikazivanja?" Fry nije razraivao svoje misli o romanu ali je to
uinila Virginia Woolf u svojim poznatim esejima dvadesetih i tridesetih godina
naeg stoljea. Ti eseji izraavaju nezadovoljstvo Woolfove s epigonskom
naturalistikom knjievnou njezina vremena, za razliku od koje se ona zalae za
promjene kakve su u slikarstvu proveli postimpresionisti.
Kao glavne predstavnike zastarjele knjievnosti i to posebno na podruju
romana uzima tzv. edvardijance (prema engleskom kralju Edwardu iz prvog
desetljea dvadesetog stoljea), Arnolda Bennetta (1867.-1931.), johna
Calsworthyja (1867.-1933.) i H. G. Wellsa (1867.-1946.). Ti pisci su, tvrdi Virginia
Woolf, materijalisti utoliko to u svojim djelima vjerno opisuju materijalnu
stvarnost a u potpunosti zapostavljaju duhovno-emo-cionalnu stranu ljudskog
ivota. O njima ona ovako govori:
"Oni su nas razoarali zato to ih ne zanima duh, nego tijelo, te su u nama ostavili
dojam da to se prije engleski roman od njih odvrati (...) te ode makar u pustinju,
to bolje za njegovu duu." Edvardijanci se zanimaju za ono to je nevano i troe
golemu sposobnost i pokazuju neizmjernu marljivost "pokuavajui da trivijalno i
prolazno prikau kao da je istinito i trajno". U drugu ruku, neobuhvatnost, itkost i
raznolikost ivota koji ne moe bez ostatka biti strpan ni u kakvu shemu, upravo je
ono to su edvardijanci propustili prikazati u svojim djelima. Ti autori savjesno
grade svoja poglavlja, slijedei u svemu tiranina konvencije i mrtve tradicije.
U svom uvenom predavanju, odranom u Cambridgeu 1924., Virginia Woolf
zamilja staru i siromanu gospou Brown kako putuje vlakom u blizini Londona.
Moemo zamisliti da kroz svijest
202 - 203
gospoe Brown prolaze stotine raznovrsnih misli i sjeanja. No kako bi
edvardijanci opisali gospou Brown? Wells bi se prepustio svojoj fantaziji i
zamislio zajednicu gdje takve siromane stare ene ne bi mogle postojati, dok bi
Galsworthyja prizor siromane gospoe Brown toliko revoltirao da bi on u svom
gnjevu poeo reorganizirati drutvo da se sprijee takvi nesretni sluajevi. Od
edvardijanaca jedino bi Bennett zadrao svoj pogled u vagonu. No da li bi ga on
zadrao na gospoi Brown? Ne, ni govora, odgovara Virginia Woolf. Bennett bi
pomno opisao klupe u vagonu, oglase po stijenama, slike i sjedala, pisao bi
openito o ljudima koji se voze tim vlakom no gospoa Brown bi opet ostala
zaboravljena i izostavljena. Poput akademskih slikara, Bennett bi vjerno opisivao
pojedinosti vanjske stvarnosti, a zaboravio bi gospou Brown, zapravo ljudsku
narav, koja treba biti osnovna tema umjetnikog djela. Mladom autoru Virginia
Woolf stoga poruuje:
Ispitajte naas obinu svijest jednog obinog dana. Svijest prima mirijade dojmova
trivijalnih, fantastinih, nestalnih ili uklesanih otrinom elika. Oni dolaze sa
svih strana kao neprekidni pljusak bezbrojnih atoma. I kako oni padaju i oblikuju
se u ivot ponedjeljka ili utorka, naglasak se mijenja od starog na novo, as vanost
nije vie ovdje, nego je ondje, tako kad pisac ne bi bio rob nego slobodan ovjek,
kada bi pisao ono to eli, a ne ono to mora, kada bi mogao svoje djelo zasnivati
na vlastitom osjeaju, a ne na konvenciji, ne bi bilo ni fabule, ni komedije, ni
tragedije, ni ljubavi, ni interesa ni katastrofe u konvencionalnom smislu rijei...
Nakon toga dolazimo do esto citiranog i danas ve uvenog mjesta gdje Virginia
Woolf kae da "ivot nije niz simetrino poredanih svjetiljaka na koijama; ivot je
svjetlea aureola, poluprozirni ovoj koji nas okruuje od poetka do kraja svijesti".
Drugim rijeima, ivot je nepredvidljiv i zakuast, a dunost je
GOSPOA DALLOWAY WOOLF
autora da slijedi te pojave a ne da im pokua nametnuti stare konvencije i uzorke.
U svojim prvim romanima Virginija Woolf je jo lutala traei nain kako bi
ostvarila svoje ambicije o novom usmjerenju romana. Tek je u svom etvrtom
romanu, u Gospoi Datloway, postigla zadovoljavajuu cjelinu uz novu tehniku
introspekcije za koju se zalagala. Fabula je u tom romanu prilino mrava i odvija
se u otprilike 16 sati (po tome vrlo slina Joyceovu Uliksu iz 1922. koji je Virginia
Woolf itala s velikim interesom i potovanjem jo dok je izlazio u nastavcima).
Imuna 52-godinja gospoda Clarissa Dalloway sprema "party" na koji e doi i
istaknute linosti engleskog javnog ivota, izmeu ostalih i predsjednik vlade.
Ujutro odlazi kupiti cvijee u uvenoj skupoj londonskoj Bond Street, a kasnije joj
neoekivano dolazi u posjete Peter Walsh, ovjek koji je pred mnogo godina bio u
nju zaljubljen, a koji se sada vratio iz Indije nakon 5-godinjeg boravka. I Clarissa
je njega voljela ali ga je ipak odbila jer je bio bez drutvene perspektive za razliku
od njezinog sadanjeg supruga, Richarda Dallowaya, konzervativnog narodnog
poslanika.
U sporednoj fabuli pratimo rtvu Prvog svjetskog rata, Sep-timusa Warrena
Smitha, koji pati od osjeaja gubitka identiteta i paranoje.
Naveer, na "party" dolazi i Peter Walsh. Prisustvujemo razgovoru gostiju i
svjedoci smo odlino prikazane atmosfere tog drutvenog dogaaja. Znatno je
zakasnio uveni lijenik, Sir William Bradshaw, jer je bio pozvan da pokua spasiti
ovjeka koji je izvrio samoubojstvo skokom kroz prozor bio je to Septimus
Warren Smith. Kada glas o Septimusovu samoubojstvu dopire do Clarisse,
obuzima je udan osjeaj realnosti smrti kao izlaza iz jalovosti ivota, kao rjeenja
u kojem svi postaju dio
204 205
zajednitva koje ne postoji meu ivima, Odlaskom gostiju kasnije naveer
zavrava roman.
Kako bismo uoili razliku izmeu glavnog predstavnika edvardijanaca, Arnolda
Bennetta, i Virginije VVoolf pogledajmo dva odlomka, jedan iz Bennettova
romana Hilda Lesways, i drugi iz Gospode Dalloway. U oba odlomka (u mojem
prijevodu) tema je slina (djelomino se radi o pogledu s prozora). Evo ulomka iz
Bennettova romana:
"Turnhillski okrug prostirao se iza nje, a cijela tmurna oblast pet gradova, od kojih
je Turnhill bio sjeverna predstraa, prostirala se prema jugu. Na podnoju ume
Chatterley kanal je vijugao u velikim zavojima na putu prema neuprljanim poljima
Cheshirea i mora. Pokraj kanala, tono nasuprot Hildinu prozoru, nalazio se mlin
koji je katkada putao isto toliko dima kao visoke pei i dimnjaci koji su zatvarali
vidik s obiju strana. Iza mlina je put od opeka, koji je odvajao prilian red kua od
njihovih vrtova, vodio ravno u ulicu Lessways, pred kuu gospoe Lessways. Tim
putem je trebao stii g. Skellorn, budui da je stanovao u najdaljoj kui.
Taj red kua zvao se 'vile s vlasnicima', svjesno ponosno ime u okrugu gdje je
dobar dio zemlje bio unajmljen i koji je mogao promijeniti vlasnika jedino uz
plaanje 'globe', i tek uz feudalno odobrenje 'suda' kojem je predsjedavao
predstavnik vlasnika. Veina stanova bila je vlasnitvo stanara, od kojih bi svaki kao
apsolutan vladar na svom tlu uveer tratio vrijeme u vrtu uz lepranje koulja i
runika koji su se suili. 'Vile s vlasnicima' simbolizirale su konaan trijumf viktori-
janske ekonomske teorije, te apoteoze opreznog i marljivog smrtnika."
Ulomak (zapravo sam poetak) iz romana Gospoda Dalloway: "Ga Dalloway
rekla je da e sama kupiti cvijee.
COSPOA DALLOWAY WOOLF
Jer Luciji je ve bio odreen posao. Vrata je trebalo skinuti sa arki.
Rumpelmayerovi ljudi su dolazili.
A onda, pomislila je Clarissa Dalloway, kakvog li jutra svjeeg kao da je
stvoreno za djecu na alu.
Kakve li zabave! Kakvog li pothvata! jer uvijek joj se tako inilo kad je uz sitno
kripanje arki, koje je sada ula, naglo otvorila francuski prozor i ostala
zapljusnuta svjeim zrakom u Bourtonu. Kako svje, kako tih, tii od toga,
naravno, bio je zrak rano ujutro, kao lagan udar vala, kao poljubac vala, svje i
otar, a ipak (za djevojku od 18 godina, kao to je ona onda bila) svean, osjeala
je, stojei tamo kraj otvorena prozora, da e se neto strano dogoditi, gledajui
cvijee, drvee, i gledajui dok Peter Walsh nije rekao: "Razmiljanje meu
povrem?" je li tako bilo? Mora da joj je to rekao za dorukom jednog dana
kada je ona izala na terasu Peter Walsh. On e se vratiti iz Indije jednog dana, u
lipnju ili srpnju, zaboravila je tono kada, budui da su njegova pisma bila silno
dosadna, bile su to njegove izreke kojih se sjeala, i njegove oi, njegov depni
noi, njegov smijeak, njegovo gunanje i, poto su milijuni drugih stvari ieznuli
kako je to bilo udno nekoliko rijei o kupusu. Ona se malo ukoila na rubu
plonika ekajui da proe Dartmallov kamion. armantna ena, pomislio je Scope
Provis (poznajui je kako se ve poznaju ljudi koji stanuju u Westminsteru), neto
poput ptice na njoj, sojke, plavo-zelene, lagane, ive, premda je bila preko 50, i
prilino osijedila nakon bolesti. Tamo je stajala poput ptice i ne vidjevi ga uope,
ekajui da proe, vrlo uspravno."
Uzmimo kao prvi kriterij analize poloaj pripovjedaa u oba odlomka. U
Bennettovu odlomku on promatra kraj i likove takorei iz ptije perspektive, dok
se u odlomku iz Gospoe Dalloway
206 207
pripovjeda gotovo poistovjetio sa svojim likovima (sa samom gom Dalloway i
kasnije sa Scopeom Provisom). Zanimljivo je ispitati posljedice te razlike na
prostor i vrijeme u oba odlomka. Dok u Bennetta pripovjeda poput reflektora
obasjava razliite dijelove kraja o kojem govori, u drugom odlomku, budui da se
stopio s likovima, mijenja se mjesto i vrijeme (ga Dalloway u mislima se
najednom prenosi u svoju ranu mladost u Bourtonu). Pogledajmo jezik u oba
odlomka i vidjet emo da u Bennetta imamo racionalnu neutralnu prozu (kako u
sintaksi tako i u izboru rijei), dok u Virginije VVoolf nailazimo na traenje prave
nijanse (npr. opis svjeine jutarnjeg zraka), zatim eliptine reenice i napokon
metaforinost neuobiajenu za neutralnu prozu. Sve nam to govori o osobinama
proze Virginije VVoolf, o njezinoj gipkosti (u pogledu vremena, mjesta i traenja
nijanse) i o odstupanju od normalnih sintaktikih shema. Naravno, ako oboma
odlomcima pristupamo sa stajalita jasnoe i oitosti, onda Bennett ima prednost.
No Virginia VVoolf se pita da li je ivot takav, ne namee li Bennett svoj muki
racionalni red neobuhvatljivosti i beskrajnoj arolikosti ivota? Umjesto da slijedi
hirovitu crtu ivota i ljudske naravi, Bennett smatrala je VVoolfova vri
nasilje nad ivotom svojom nezgrapnom prozom koja je izraz mukog razuma, a
ne adekvatna slika ivota.
U Gospodi Dalloway pratimo duge nizove razmiljanja, sjeanja i asocijacija
glavnih likova. Kritiari su to nazvali "tunelima", a autoriino umijee se sastoji u
tome da se kroz naoko spontana sjeanja gradi pria koja nas uvodi u glavne teme
romana. Na poetku pratimo misli i osjeaje junakinje, Clarisse Dalloway, jednog
lipanjskog jutra u Londonu dok odlazi kupiti cvijee za svoj party. Kroz njezina
razmiljanja upoznajemo sve to je bitno za kasnija zbivanja. Dok bi npr. Balzac
ispriao uvod na poetku romana u svoje ime, ovdje smo slian uvod i
upoznavanje stek-
GOSPOA DALLOWAY WOOLF
li kroz na prvi pogled sluajne misli junakinje. Svjeina jutra je podsjea na ono
jutro iz rane mladosti kada joj je Peter Walsh izjavio ljubav, a kasnije emo kroz
Peterovu svijest biti upoznati s njegovim sjeanjem na taj dogaaj. Fabula se
izgrauje i nadopunjuje poput utora na komadu pokustva. Ljudske se sudbine
isprepliu i mi s njima suosjeamo jer postupno postaju sve ivlje.
Dok bi kod tradicionalnog romanopisca postojala dihotomija izmeu opisa i
dramske epizode, ta dvostrukost pristupa je u Woolfove premotena jer sve
gledamo kako je prelomljeno kroz neiju svijest. Gotovo neprimjetno prelazimo iz
jedne individualne sudbine u drugu, u njihove krize i nesporazume. Naravno da je
kod takvog postupka vrijeme tretirano neusporedivo slobodnije nego u
konvencionalnom romanu. Vrijeme je tu prikazano u svom doivljenom vidu i,
kako se ne bismo izgubili u tom subjektivnom previranju, povremeno se uje
otkucavanje poznate londonske ure, Big Bena, koja nas obavjetava koliko je sati.
Dva su osnovna naina kako Virginia Woolf povezuje svoje tkivo u Gospoi
Dalloway: prvo, preko reminiscencija pojedinca kreemo se kroz ostala podruja
romana prebacujemo se iz sadanjosti u prolost i obratno te s jednog mjesta na
drugo i, drugo, odreeni dogaaj, npr. avion koji na nebu ispisuje neku
reklamu, privlai pozornost raznih likova i mi pratimo njihove misli potaknute tim
dogaajem. Podsjetimo se da se Joyce u Uliksu posluio slinom metodom kada na
poetku Stephen a kasnije Leopold Bloom vide isti oblak nad Dublinom.
U jednom i drugom sluaju vrijeme je u svom tijeku zaustavljeno i poprimilo
slobodu kretanja nepoznatu u ranijem romanu. Budui da to nije sluaj samo u
Virginije Woolf nego i u drugih modernih autora, kritiari su razvili teoriju o
zapostavljenosti vremenske komponente u modernoj knjievnost, za razliku od
koje je porastao ulog prostora. U prilog toj tezi istakli su da je i
208 209
u modernom slikarstvu (npr. kod Picassa i Braquea) zapostavljena perspektiva, da
slike esto imaju funkciju palimpsesta gdje su predmeti poredani na povrini bez
iluzije o dubini, to bi odgovaralo bezvremenosti u knjievnosti.
Najutjecajnija studija o prostornoj prirodi moderne knjievnosti potjee od
Amerikanca Josepha Franka ("Spatial Form in Modem Literature") koji tvrdi da se
moderna knjievnost openito kree u smjeru prostorne forme. Prema Franku,
Flaubert je jedan od prvih pisaca koji su primjenjivali tehniku istovremenosti, no to
je bio tek poetak, koji je u Joyceovu UUksu postao naelom meusobnih
prostornih korespondencija.
Dok moe biti sumnji o tezi da se moderna knjievnost openito kree prema
prostornosti, ona nesumnjivo vrijedi za Gospou Dalloway. U tom romanu
prostor, prije svega London, ima znatan udio u definiranju i testiranju kljunih
likova i njihova ponaanja. Uzmimo na poetku obitelj Dalloway. Prvi dio otkriva
samu Clarissu, junakinju romana, koju London (napose njegov elegantni sredinji
dio) fascinira i koji na nju ima uinak koji nije do kraja racionalno objanjiv.
Clarissine asocijacije i sjeanja za vrijeme njezina odlaska u cvjearnu nedvojbeno
je stavljaju u ambijent londonskih viih krugova. Ona razmilja o poznatim
sastajalitima bogatih (Ascot gdje se odravaju uvene godinje konjske trke,
Lords poznato igralite kriketa u Londonu), na putu je u cvjearnu u Bond
Streetu, tj. u najskupljem dijelu velegrada. Ona primjeuje kako tu nema ni
slamice na ploniku, a u cvjearnici (gdje je najavljena) doekuje je bogat izbor
najboljeg cvijea.
I druga strana Clarissine linosti, njezina sklonost mislima o samoubojstvu, vezana
je na udan nain uz London. Kada je ula kako je Septimus izvrio samoubojstvo
bacivi se kroz prozor svoje
COSPOA DALLOWAY VVOOLF |_
sobe, Clarissa se sjea kako je ona samo bacila novi u londonsko jezerce
Serpentine i nita vie.
London e ostaviti drukiji dojam na njezina mua, Richarda Dallowaya. Njegov
stav, kao narodnog zastupnika, proet je eljom za reformom uz istovremeni
osjeaj potovanja tradicije i kontinuiteta. Vraajui se kui, on nailazi na djecu koja
prelaze preko prometne ulice Picadilly to ga ispunja gnjevom. A kad spazi
prostitutke na ulici, razmilja kako bi se tom zlu najbolje stalo na kraj te nalazi
korijen te pojave "u naem prezira vrijednom drutvenom ureenju". No on nije
nipoto radikalni reformator pa ga tako pogled na kraljevsku Buckingham palau
ispunja osjeajem dostojanstva i ponosa.
Elizabeta, sedamnaestogodinja ki Dallowayovih, doivjet e London na svoj
nain. Nakon to je izala iz trgovine, pada joj na pamet da ba ne mora odmah
kui. Sjeda u autobus, uzbuena to samostalno istrauje London. Privlai je
pomisao da se odveze dalje, u dijelove Londona kamo Dallowayovi nikada ne
odlaze. Gleda nepoznate zgrade koje joj se ine sjajnim i mrkim, dok svi ljudi hrle
svojim poslom. U tom nepoznatom dijelu grada Elizabeta se osjea kao pionir i
istraiva i svjesna je da njezina mati ne bi bila oduevljena da je tu vidi.
Elizabetina londonska pustolovina bila je radikalan korak prema njezinu
dozrijevanju ili, kao to je rekao jedan kritiar, ona je tom prilikom doivjela svoju
epifaniju, svoje otkrie ivota. Ta njezina pustolovina stvara preduvjete za jedan od
rijetkih prizora ispunjenih toplinom ljudskih osjeaja u romanu, a to je kada se
Elizabeta pred kraj majine party pojavljuje u salonu. Toliko se promijenila da je
sam otac nije u prvom trenutku prepoznao. Ipak ju je uoio te joj je sav sretan
pristupio.
Do sada je bilo rijei o likovima koji imaju vrst poloaj u londonskoj drutvenoj
strukturi, no ima nekoliko likova koji su na
210 211
jedan ili drugi nain outsideri. Meu njima je Peter Walsh najvaniji, jer je on
sposoban da same i kritiki ocijeni ostale likove, on je u tom djelu najblie onome
to je Henry James zvao "centralnom inteligencijom". Njegove reakcije na
londonsko drutvo su svjee zato to se vratio u Englesku nakon petogodinjeg
boravka u Indiji. Peterova duga odsutnost samo je pojaala njegovu opu
osjetljivost na dojmove. Njemu se ini da su te godine bile od posebne vanosti.
Ljudi izgledaju drugaije, u zraku se osjea vea trpeljivost i sloboda nego to je to
bilo u Londonu prije Prvog svjetskog rata. Uvjeren je da ak i siromaniji ljudi
bolje izgledaju, te na svakom koraku vidi brigu za formu, dizajn i sklad.
Oito je da je London na Petera ostavio tako snaan dojam zato to se vratio iz
siromane orijentalne zemlje pa su red i blagostanje centra britanske metropole
imali za njega posebno znaenje. Valja takoer uzeti u obzir da su to bile prve
poslijeratne godine u Engleskoj, poznate u anglosaskoj kulturnoj povijesti kao
"Naughty Twenties", tj. Zloeste dvadesete godine naeg stoljea. Euforija poslije
ratnih stradanja povezana s ekonomskim poletom (do krize 1929.) snano se
dojmila povratnika Petera Walsha.
No blagostanje poslijeratnog Londona Peteru jo jae dovodi do svijesti kontrast,
naime injenicu da je njegov vlastiti ivot neuspjeh. U pedesettreoj godini ivota
on se vratio u Englesku da trai zaposlenje u nekom uredu ili kao uitelj latinskog
jezika, s time da posluno reagira na svaki mig svog efa. I premda je u pogledu
svoje karijere neuspjean, on posjeduje intelektualnu sposobnost da uoi plitkost i
snobizam londonskih "visokih" krugova. Tako on govori o kui Dallowayovih:
"Gadi mi se uskogrudnost svega ovog skupa (...) sve je to Richard, ne Clarissa;
osim to se za nj udala". O Richardu isto otro sudi: "Bio je on posve dobar
ovjek; malo ogranien; malo tvrde
GOSPOA DALLOWAY WOOLF
glave; da, ali posve dobar ovjek. ega god se on prihvati sve obavi na isti trijezan i
razuman nain; bez trunka mate, bez iskrice blistavosti, ali s neobjanjivom
istananou svoga tipa". Na samom prijemu kod Dallowayovih Petera smeta
snobizam sakupljene londonske elite: "Gospode boe, taj engleski snobizam! (...)
Kako se vole oblaiti u zlatne ipke i iskazivati tovanje!"
(prev. M. Maras)
Posebna je uloga krasnog Regent's Parka (u sreditu Londona) u romanu. Tiina u
parku omoguuje Peteru da se tu odmori i da nakon posjeta Clarissi zadrijema na
klupi te u sjeanju obnovi vrijeme kada je kao mladi bio zaljubljen u Clarissu i
kada ga je ona onako grubo odbila u Bourtonu. Nedaleko od Petera u parku je jo
jedan ovjek koji u Londonu nije naao svoju sreu, Septimus Warren Smith.
Trpei od posljedica rata, on se ne moe osloboditi osjeaja more, te je opsjednut
mislima na smrt i samoubojstvo. U park ga je dovela njegova ena, Talijanka Rezia,
kako bi tu u miru i prirodnoj ljepoti naao utjehu. Septimus je oaran igrom svjetla
i sjene meu drveem. ini mu se neizmjerno lijepim kako lie podrhtava na
vjetriu a lastavice u savrenim lukovima oblijeu drvee. No i pored umirujueg
djelovanja londonskog parka, Septimus osjea da je grad u cjelini poput neke
nemani koja je beutna prema tako krhkim ljudima kao to je on. Uhvaen je u
paradoksalnu situaciju da je osamljen premda okruen milijunima ljudi.
Prirodno je da se Reija, njegova ena, Talijanka, s muem poremeena uma,
osjea otuenom i nesretnom u tom stranom gradu. Njezin London, ukljuujui
Regent's Park, trpi od usporedbe s Italijom, gdje su ulice naveer krcate etaima
koji priaju i smiju se a nisu ovako poluivi, kako su se Reiji inili ljudi u
britanskoj metropoli.
Da samemo: Regent's Park u romanu nije opisan, njegovo mjesto tu nije poput
pridjeva, tj. dodatno ili sporedno, poput

nekog okvira oko slike ili radnje, nego je park poput glagola koji djeluje,
funkcionalan je u otkrivanju karaktera onih koji su se sluajno u njemu nali.
Na poetku ovog napisa smo istakli da je VVoolfova slikare svog vremena smatrala
svojim uzorima. U doba kada je pisala Gospodu Dalloway dopisivala se sa slikarom
Jacquesom Raveratom i s njime raspravljala o problemu kako moe romanopisac
doskoiti nedostacima linearnog tijeka fabule i konsekutivnosti. Ako naime pisac
eli prikazati ljudsku svijest, linearni tip fabule nije idealan jer se naa svijest
spontano kree krivudavim stazama, npr. iz sadanjosti u prolost (sjeanjem,
pamenjem) a isto tako i u budunost (planiranjem, eljama itd.), pa prema tome
vremenska fabula nije primjerena. U Gospodi Dalloway je vrijeme zbog toga
gotovo zaustavljeno. To je VVoolfovoj polo za rukom stvarajui ve spomenute
tunele reminiscencija i asocijacija, na taj nain pruajui uvjerljiviji uvid u psihike
procese nego to je to radila glavnina tradicionalne knjievnosti. A zapostavljanje
jednog aspekta ljudske svijesti (u naem sluaju vremena) neizbjeno pridaje
istaknutije mjesto drugom aspektu, tj. prostoru, kao to smo to pokuali prikazati.
Sama Virginia VVoolf je izjavljivala da je u Gospodu Dalloway uloila veliki trud
trebalo je stvoriti dojam spontanog niza psihikih procesa koji su zapravo
gradili cjelovitu priu uz najavu da se vie nee latiti takvog posla. Njezini
kasniji romani to potvruju. U Izletu na svjetionik jo se mijeaju poglavlja velikog
intenziteta psihikih tunela s poglavljima gdje je naglasak na "horizontalnom"
prolazu vremena, dok su djela kasnijih godina (npr. Orlando, Godine, Izmeu
inova) znatno rahlije strukture. Tako Gospoa Dalloway ostaje jedan od
najizrazitijih primjera introspektivnog romana anglosaskog modernizma.

Gospoa Dalloway Pogovor (Miroslav Beker)