DAnnunzio - Bozic 1920

PPMHP
POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA
Tea Mayhew
D'ANNUNZIO - BOI 1920.

RIJEKA AVANTURA GABRIELA D'ANNUNZIJA
Rijeka, prosinac 2010.

Uz obljetnicu krvavih dogaaja 1920.
Ove godine navrava se 90 godina od krvavih zbivanja koja su se na Boi 1920. odigravala na
rijekim ulicama. Zbivanja gotovo bizarna, kakvih je meutim prolost grada Rijeke prilino
puna, gotovo da su posve stavljena u zapeak povijesti jer okolnosti su uvijek bile uglavnom
politiki nepovoljne da bi se o njima govorilo. Teina poraanja faizma, mranog doba prve
polovice dvadesetog stoljea, koje je svoj prvi pla ostvarilo upravo na rijekim ulicama 1,
nije doputalo da se o tom razdoblju progovori, a da svi budu zadovoljni ili da se bar ne
uzburkaju duhovi. No upravo je potiskivanje ostavilo dovoljno prostora za politike i ideoloke
manipulacije i krive interpretacije ovih povijesnih zbivanja mimo strunih i znanstvenih
metoda i mogunosti. Povijest je i u ovom primjeru uglavnom bila slukinja politike i
ideologije. Koristei rijei Gorana Moraveka: Faizam je kao oblik praktine vladavine
ustolien prvi puta u Rijeci. Ignoriranje ove injenice, znaajne i u svjetskim razmjerima,
oigledno je falsifikat povijesti, koja je u sluaju Rijeke puna rupa. 2 Preuivanje ostavlja
prostor za mistificiranje, a o povijesti treba govoriti, s njom se izmiriti i krenuti dalje, s
nadom da smo od nje neto nauili. Potaknuti tim stavom osmislili smo izlobu Krvavi Boi
1920. Rijeka avantura Gabriela D'Annunzija. Cilj ovog programa je osvijetliti okolnosti
boravka Gabriela D'Annunzija u Rijeci s osobitom pozornou na dogaaje tzv. Krvavog
Boia, od 24. do 30. prosinca 1920. i ulinih sukoba njegovih snaga sa slubenom
talijanskom vojskom s obzirom da u dosadanjoj muzejsko-izlobenoj djelatnosti taj vani dio
povijesti grada Rijeka, a i ire nije bio prezentiran s dovoljno pozornosti, niti dostupan iroj
javnosti to je vodilo do razliitih kontroverzi. Kroz izlobu e se omoguiti uvid i
razumijevanje pokreta kao to je faizam, dekadentizam, futurizam i zbivanja koja su
prethodila Drugom svjetskom ratu, a koji su u svoje vrijeme stavili Rijeku u prvi plan svjetske
povijesti. Stavljanjem lokalnih zbivanja u iri kontekst svjetske povijesti neposredno nakon
zavretka Prvog svjetskog rata, mogue je objektivno pristupiti razumijevanju svega to se u
Rijeci dogaalo a to bi se najkrae moglo izraziti kao eksperimentiranje sa svim graninim i
ekstremnim pokretima poetka burnog 20. stoljea. Vrijeme ludila, kako ga je okarakterizirao
Alessandro Damiani, pokazivalo je svoje naznake ve u prijanjim dogaajima, ali im nitko
nije pridavao vanosti, eskaliralo je s dolaskom slavnog talijanskog pjesnika Gabriela
D'Annunzia u Rijeku 12. rujna 1919. godine. Od samih priprema pjesnikova dolaska, zatim
njegova ulaska u grad s legionarima koje je predvodio iz Ronchia (mjesta koje od tada nosi
pridjevak dei Legionari), pa do njihova krvava izbacivanja od strane regularne talijanske
vojske na Boi 1920., pretvorilo je Rijeku u meunarodnu pozornicu za nedolinu
predstavu3. Taj koncept kazaline predstave tj. teatralnosti koju je D'Annunzio stvorio kao
matricu svojeg ivota okvir je za ovu izlobu. Dodue ideja nije izvorna i sama se po sebi
namee. Knjievnik Viktor Car Emin ve je 1946. objavio svoju Danuncijadu - romansirani
kronisterij rijeke tragikomedije, aludiravi time na satirinu teatralnost tog dijela rijeke
1
Izraz preuzet od Igora ica, Kratka povijest grada Rijeke, Rijeka, 2001., str. 124.
2
Goran Moravek, Rijeka: preuena povijest, Rijeka, 1990, str. 40.
3
Alessandro Damiani, Jezik i kultura u Rijeci, u Knjievna Rijeka, 4/XIII, 2008., str. 51.
povijesti kojeg je i sam preivio. Formu kazaline predstave iskoristio je i ameriki povjesniar
Michael Ledeen za svoju knjigu Prvi duce u kojoj dokazuje da je upravo Rijeka pod
D'Annunzijevim ravnanjem bila poligon za isprobavanje svih kasnije definiranih formi
totalitarnog faistikog reima kojeg je u Italiju uveo duce Benito Mussolini nakon mara na
Rim 1922. godine. Ledeen je svoj stav o teatralnosti cijele rijeke situacije izrazio na slijedei
nain: Talijanski politiari veoma su nalik scenskoj izvedbi: producenti i reiseri skriveni su od
oiju javnosti, dok glumci oivljavaju elje i matu publike. 4 Na taj je nain Rijeka, da se
izrazimo upravo na D'Annunzijev nain, kao citt olocausta (mueniki grad) postala prva
rtva politike manipulacije masa i nacionalistikih ekstrema.
4
Michael Ledeen, The First Duce: D'Annunzio at Fiume, Baltimore; London: Johns Hopkins University Press,
1977; ovdje koriten neobjavljeni prijevod Marina Domitrovia na hrvatski jezik, ur. Igor ic.
Priprema pozornice
Prvi svjetski rat (1914. - 1918.) koji je zapoet, voen, a i zavren iskljuivo na osnovu
imperijalistikih pobuda i stremljenja velikih europskih sila podijeljenih meu dva tabora:
Antanta (Velika Britanija i Francuska) i Centralnih sila (Njemaka, Austro-Ugarska i Osmansko
Carstvo), zavrava za pregovarakim stolom. Gubitnici gube ne samo teritorije na koje su
pretendirali ve se i sami raspadaju (Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo), a nove trzavice
stvaraju se oko preraspodjele njihovih ostataka. Za nae su krajeve vani mirovni pregovori u
Parizu koji nisu bili nimalo jednostavni, a dodatno su oteani talijanskim pretenzijama prema
istono-jadranskoj obali iji su joj dijelovi bili obeani tajnim Londonskim ugovorom 1915.
kako bi napustila Centralne sile i prela u tabor Antante. Kako to obino biva, unutranji
problemi talijanskog kraljevstva (siromatvo, ratna razaranja, vojnici koje je trebalo razvojaiti
i zaposliti, obnoviti gospodarstvo) zamagljivali su se izigravanjem vanog imbenika u vanjskoj
politici i nastojanjem da se ostvare to bolje pozicije na meunarodnoj sceni, konkretnije za
pregovarakim stolom na parikoj mirovnoj konferenciji. Habsburka Monarhija, stoljetna
neprijateljica talijanskog ujedinjenja konano je bila unitena, tako da naoko nacionalnom
jedinstvu Talijana koje je trebalo objediniti i teritorijalno u jedno kraljevstvo vie nita nije
moglo stati na put.
U slabosti Italije da se suoi s vlastitim problemima izvlae se mitove slavne prolosti Rima i
Mletake Republike te se na njima gradi budunost talijanskog naroda, pretaui se u
teritorijalne zahtjeve naroito prema istonom Sredozemlju. Naravno, Francuska i Velika
Britanija prejake su sile da bi se u svojim teritorijalnim pretenzijama talijanski ekstremni
zahtjevi prisjetili pune veliine Rimskoga Carstva, ve se oni reduciraju na ona podruja koja
su jo eventualno ostala van britanskih i francuskih kolonija. Prvi na udaru bili su krajevi na
istonoj obali Jadrana gdje je jedina talijanska konkurencija mogla biti tek novonastala
Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca iako veina stanovnika Kraljevine Italije zapravo ne bi znala
na geografskoj karti pronai nita dalje od Trsta 5. U njihovim glavama postojale su te mistine
zemlje kao terre irredente (neotkupljene odnosno oduzete zemlje ) u kojima ivi talijanski
narod kojeg treba pripojiti matici zemlji. Teritorijalna matanja imaju i svoju realnu i nakon
rata legitimnu osnovu u Londonskom ugovoru prema kojem je Italiji obeana gotovo cijela
istono-jadranska obala iskljuujui podruje od Voloskog do Karlobaga, to znai i Rijeku i
njeno ire podruje te otoke Krk, Prvi, Sv. Grgur, Goli i Rab 6. Pariki mirovni pregovori, iako
naelno naklonjeni Italiji s obzirom na injenicu da je rat zavrila na strani Antante pa se time
svrstala meu pobjednike, ne idu tako glatko. Naroito se to ini talijanskim iredentistima i
sve veoj masi nezadovoljnika koji egzistencijalne zahtjeve nadomjetaju politikim
nezadovoljstvo vladom Francesca Severija Nittija. Iredenta ide i dalje zahtijevajui ispravke
Londonskog ugovora prema kojem bi Talijani Rijeke takoer ostvarili svoje pravo da se
prikljue matici zemlji tj. Kraljevini Italiji. U toj ideji uvelike sudjeluju i sami Talijani Rijeke. Iako
5
A. Damiani, n.d., str. 51.
6
Ferdo ulinovi, Rijeka Drava od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italiji, Zagreb, 1953.,
str. 7-10.
je pravno Londonski ugovor iao protiv njihovih zahtijeva, ono na to su se pozivali talijanski
iredentisti i u Italiji i u Rijeci bilo je tzv. pravo naroda na samoodreenje koje upravo postaje
aktualno nakon raspada velikih vienacionalnih drava kao to je bila Austro-Ugarska. Pomalo
je apsurdno da su se rijeki iredentisti pozivali na pravo na samoodreenje naroda koje je
promovirao ameriki predsjednik Woodrow Wilson, a koji je bio najvei oponent talijanskih
teritorijalnih zahtjeva i osporavao Londonski ugovor.
Pred sam zavretak rata 29. listopada 1918. posljednji rijeki guverner Jekelfaluszy predao je
guvernerovu palau i sve svoje ovlasti u ruke predstavnicima Drave Slovenaca Hrvata i Srba.
(slika zapisnik) U guvernerovu palau dan kasnije slubeno je uao Konstantin Rojevi kao
povjerenik Narodnog vijea SHS. Time vijee praktiki preuzima vlast na podruju
nekadanjeg rijekog okruja tj. corpusa separatum i velikim upanom postaje Rikard Lenac.
Meutim dio rijekih politiara 30. listopada osniva talijansko nacionalno vijee (Consiglio
Nazionale Italiano di Fiume) a jedna od prvih akcija bila im je istupanje sa zahtjevom da se
Rijeka pripoji Kraljevini Italiji. Pri tome se talijansko vijee poziva na tada aktualno pravo
naroda na samoodreenje. Uslijedile su demonstracije graana jednih protiv drugih, onih
protalijanske i onih projugoslavenske orijentacije. Postojala je i trea grupa tzv. autonomaa
koji su smatrali da je situacija idealna za stvaranje samostalne rijeke drave. Atmosfera je u
gradu postajala sve uarenija. Istovremeno mir su u gradu slubeno odravale
meusavesnike trupe sastavljene od Britanaca, Francuza, Amerikanaca ali i Talijana i Srba
koji su dodatno pojaavali napetost zbog vlastite netrpeljivosti 7.
Iz Dnevnika Zore Blai, 25. XI. 1918.8
Na tom svijetu sve s mijenja, pa i kod nas na Rijeci, nakon odlaska Maara, zavladali
Jugoslaveni gradom, no samo 17 dana jer upravo dva dana nakon dolaska Srba na Rijeku
zaposjeli su talijanske ete grad Rijeku, Suak kao i itavu okolicu, poskidali su sve hrvatske
zastave, te svuda izvjesili same talijanske, tako i na svim glavnim zgradama. Fijumani sretni i
blaeni zbog toga, ma neka im, u Versaillesu e se drugi mjesec odluiti svima sudbina. Pred
tri dana razlupala fijumanska klate svima hrvatskim trgovcima tabele, meu kojima je i naa
postradala, valjda im je sad bolje i laglje pri dui, to su nanijeli preko 20.000 kruna tete.
Zbog toga ipak neemo propasti.
Zapovjednik talijanskih trupa general Di San Marzano 17. listopada potpuno se stavio u
slubu talijanskog nacionalnog vijea i praktiki istjerao rijekog velikog upana Rikarda Lenca
iz guvernerove palae, omoguivi predstavnicima consiglia nazionale da preuzmu vlast nad
gradom dok se grad slubeno ne pripoji Italiji 9. Preuzevi vlast nad gradom consiglio
nazionale u smislu svojih zahtjeva za prikljuenjem Italiji postepeno zamjenjuje niz austro-
7
Silvino Gigante, Storia del comune di Fiume, Firenze, 1928, str. 198-202. Opisuje nekoliko nemilih dogaaja
sukoba vojnika i graana, a osobito je krvav bio sukob izmeu francuskih vojnika vijetnamskog porijekla s
nekolicinom graana na stranu kojih su stali i talijanski vojnici. Tada je ubijeno 13 francuskih vojnika.
8
Zora Blai imala je tada 21 godinu. Bila je ker jednog rijekog trgovca, a svoje je doivljaje zapisala u dnevniku
koji je pohranjen u Povijesnoj zbirci PPMHP, KPO-PZ 18642.
ugarskih pravnih propisa s talijanskim slubenim zakonima. No njihova stvarna mo da odre
red i kakav takav mirni ivot u gradu daleko je od stvarnosti gotovo potpunog bezvlaa.
Nema prometa u luci, nema proizvodnje, zalihe ivotnih namirnica tope se, a gomila
nezadovoljnika sve je vea. Slubena gradska politika podupire napade na sve koji se javno
izjanjavaju protiv prikljuenja Italiji, a zapravo najvee rtve postaju trgovine, skladita i
stanovi, veinom hrvatskih vlasnika. Pljakakih pohoda nisu liene ni zgrade bive dravne
uprave. Tako Rijeka postaje okupljalite brojnih lovaca na blago koji su ovamo doli da se
doslovno preko noi obogate. Dodue mnogi vojni dobrovoljci, mahom mladi ljudi, eljni
avanture, dolaze iz svih krajeva Italije (tzv. regnicoli tj. oni iz kraljevstva) s romantiarskim
idealima o spaavanju Rijeke kao najtalijanskijeg grada ali se i oni pridruuju onima koji
oekuju prvu priliku za otimainu i pljaku10. Prema svjedoenjima mnogih talijanskih vojnika
koji su boravili u Rijeci, to je bio jedan nestvarni gotovo idealni grad, puka oprenost
razorenoj i osiromaenoj Italiji. Grad je vrvio lijepim djevojkama; prodavaonice slastica bile
su prepune izuzetnih poslastica, nebrojene kavane s mnotvom ilustriranih asopisa, slasnim
zabaglionima, uslunim konobarima, radnje s parfemima iz cijelog svijeta Rijeani su svako
veer pozivali talijanske asnike svojim kuama na zabave koje bi se otegle do idueg dana.
Jedni su jeli, drugi plesali, trei pili: zaista, inilo se kao da je ovaj grad, sa ivotom koji je
obilovao darovima, bio nagrada za sve nae napore tijekom rata, zapisao je talijanski
dragovoljac i kasnije ugledni knjievnik Giovanni Comisso11.
Istovremeno meusaveznika komisija ispituje legitimnost zahtjeva talijanskog nacionalnog

vijea za prikljuenjem Italiji, nudei nekoliko opcija kao to je stvaranje slobodnog rijekog
teritorija tampon drave, pa ak i prikljuenje britanskom kraljevstvu. Interesi saveznika
nisu samo idealistike proklamacije ve je Rijeka razmatrana kao luka i trgovako sredite
svojeg hrvatskog i ireg zalea (Maarska, eka, Rumunjska) pri emu bi se takoer sprijeio
talijanski monopol na Jadranu. No pod motom Italia o morte (Italija ili smrt), cosniglio
nazionale odbija sve ponueno i ostaje na inzistiranju da se Rijeka pripoji Italiji 12. Ubrzo
meunarodna komisija donosi odluku o buduem ustroju Rijeke prema kojoj se ukida
consiglio nazionale i umjesto njega postavlja vijee s predstavnicima koji e biti izabrani na
gradskim izborima; nareuje se rasputanje rijeke dobrovoljake legije koja je navodno
stvarala najvie pomutnje (voa im je bio Ivan Host koji je promijenio ime u Nino Host-
Venturi); treba se smanjiti broj talijanskih trupa u gradu, dok su odravanje javnog reda i mira
povjereni britanskim i amerikim trupama; upravu nad gradom i njegovim teritorijem
nadzirat e meusaveznika komisija sastavljena od po jednog predstavnika Sjedinjenih
Amerikih Drava, Velike Britanije, Francuske i Italije 13. Za rijeke aneksioniste sve se inilo
izgubljeno, dok su talijanski vojnici - granadiri naputali grad, a mnotvo ljudi na ulicama,
9
F. ulinovi, n. d., str. 44-47.
10
F. ulinovi, n. d. str. 61-62.
11
Giovanni Comisso, Le mie stagioni, Milano, 1963., str. 21.
12
S. Gigante, n. d., str. 204-205.
osobito ena, nastojalo ih je zadrati plaem i jaucima, lijeui po cestama kako bi ih sprijeile
da odu.
Na Mlaki, u blizini parka, ekala je granatiere jo jedna gomila graana. im su se pojavili

prvi redovi trupa, ene su preko ceste razastrle zastave i na neiji, jamano ureeni znak
polegle na njih viui iz svega grla: - Ne damo vam dalje! Ili se vratite u grad ili nas
poubijajte!... Samo preko naih leina moi ete proi. Fratelli! Ne ostavljajte na grad!... Ne
putajte nas u rukama divljih Hrvata! Imajte milosra, fratelli! 14
Kako je pjevanje pjesama bila jedna od naina izraavanja talijanskih vojnika i pjevane su u
svim moguim prilikama tako su prigodom odlaska iz Rijeke osmislili stihove:
Il venticinque agosto e' successa una porcheria

i baldi granatieri da Fiume andaron via
Don don don
al suon del campanon
Dvadeset i petog kolovoza dogodila se jedna svinjarija

smioni granadiri napustili su Rijeku
Don don don
na zvona zvon15
U meuvremenu rijeki consiglio nazionale intenzivno trai rjeenje da se izbjegnu odluke

meunarodne komisije kojima se slubena talijanska vlada Francesca Severija Nittija nije
mogla oduprijeti ukoliko je htjela ostvariti obeanje Londonskog ugovora i izbjei sukob sa
saveznicima16. Pregovara se s raznim figurama koje su bile spremne predvoditi mar na
Rijeku. Jedan od igraa bio je talijanski pjesnik Sem Benelli koji je sudjelovao u talijanskom
zauzeu Pule, meutim, on nije pristao prihvatiti se tog vrueg zadatka na rubu ludila, kao ni
admiral Cagni, a ni general Peppino Garibaldi. Ostala je opcija pjesnika vojnika (poeta -
soldato) Gabriela D'Annunzija, avantura previe danuncijevska da bi je odbio.
13
S. Gigante, n. d. str. 208-209; La Vedetta d'Italia, No.7, 03.09.1919., I provvedimenti decretati a Parigi per
Fiume.
14
Viktor Car Emin, Danuncijada, Vinkovci, 1999., str. 20.
15
http://digilander.libero.it/legionaridironchi/elenco.htm, 13.07.2010., 14.00 sati.
16
Glavni glumac
Gabriele D'Annunzio roen je u Pescari 12. oujka 1863. pod imenom Gaetano Rappagneta
(repica), u obitelji tamonjeg gradonaelnika, ve je od mladih dana pokazivao sklonost da
bude drugaiji i da to svugdje i svakako prikazuje. kolovao se u respektabilnom kolegiju
Cicogna u Pratu. U esnaestoj godini otac mu je financirao objavu prve zbirke pjesama Primo
vere, a nakon toga istakao se svojim slobodoumnim i lascivnim kolumnama koje je objavljivao
u raznim asopisima. Njegov je opus do kraja ivota narastao do zavidnih dvadesetak milijuna
redaka i stihova. Sami naslovi pojedinih djela aludiraju na sadraj bogat strau i erotikom
kao Il fuoco i Il piacere. Slobodni stil ivota kojeg je razvio na utrb tadanjih moralnih
standarda, osobito razne ljubavne avanture koje su liile, a jednako tako trajale, kao i
pjesniko nadahnue od jednog stiha do drugog, ubrzo su mu donijele titulu velikog
zavodnika kojem nisu mogle odolijevati niti plemkinje. Veina od tih veza bio je nain
vlastitog izdravanja na raun svojih ljubavnica, a mnoge je iskoristio ne samo kao nadahnue
za svoja knjievna ostvarenja, ve i za vlastitu promociju. Jedna od najpoznatijih njegovih
rtava bila je talijanska glumaka diva Eleonora Duse koja je na kocku stavila vlastiti ugled
kako bi promovirala i financirala njegovo umjetniko djelo. Njegovo je najvee oruje bilo
vjeto slaganje rijei kojima je opijao ljepotice, ali i mase. Dodue mnogi su mu poput
Vladimira Nazora koji ga je prevodio na hrvatski jezik prigovarali da se u njegovoj poeziji esto
radilo o kraama iz tuih vrtova 17. O D'Annunzijevom stvaralatvu loe je miljenje imao i
vodei talijanski futurista Filippo Tommaso Marinetti koji je 1910. o njemu napisao: Treba se
na svaki nain boriti protiv Gabriela D'Annunzija, jer je on svom svojom darovitou istanao
etiri intelektualna otrova koje mi elimo apsolutno ukinuti: 1. poeziju bolesnu i nostalginu
koja pjeva o daljini i o uspomenama; 2. romantini sentimentalizam s koga lije mjeseina, a
stremi idealnoj i fatalnoj eni Ljepoti; 3. opsesiju razbludnou u trokutu to ga ine
brakolomstvo, papar rodoskrvnua i zain kranskog grijeha; 4. profesorulku strast za
prolou i maniju davnosti i kolekcionarstva.18
Ono to dodatno fascinira je injenica da je usprkos brojnim fizikim nedostacima kao to ih

spominje M. Ledeen: Nos mu je bio previe okrugao, oi preblizu postavljene, a imao je
strane zube. Zaista ne samo da nije bilo nimalo ugodno vidjeti mu zube, nego su ti isti
D'Annunziu kasnije zadavali mnogo glavobolje. Zubi meutim nisu bili jedina njegova vidljiva
mana, jer je D'Annunzio bio vrlo nizak, a do vremena rijeke avanture i potpuno elav 19 i kao
takav, opinjavao ene, ali i mukarce.
Njegov stil ivota, stvaranja i javnog istupa, pretvorio ga je u figuru koju se oboava ili prezire,
nadasve kontroverzna osoba prema kojoj ni danas ne postoji jedinstveno miljenje. U
ophoenju s drugima postavljao se s puno razumijevanja, zainjavajui razgovor s
17
Igor ic, Nazor & D'Annunzio, u Knjievna Rijeka, 2008/2, str. 70.
18
preuzeto iz Nedjeljko Fabrio, Talijanska knjievnika danuncijada, u Rijeka (VIII/2003, sv. 2), str. 35. O odnosu
Marinettija i D'Annunzija vidi u Claudia Salaris, Alla festa della rivoluzione, Bologna, 2002, str. 75-98.
19
M. Ledeen, n. d., str. 18.
prisjeanjima na detalje koje nitko drugi nije pamtio ime je dodatno naglaavao svoju pozu
panje prema sugovorniku. U stvarnosti njegov je mar bio tek toliki koliko mu je trebalo da se
stavi u prvi plan zbivanja. Svoju egomaniju i ekscentrinost uspio je uzdignuti na razinu
umjetnike forme koja je uvijek bila u opoziciji main streama. Iako je pokazivao oduevljenje
prema dostignuima moderne tehnologije, osobito automobilima i avionima, kad je pisao,
inio je to u mraku, nou, uz svijeu, uvijek i jedino koristei gue pero. Mistino je bilo okvir
za njegovo stvaranje, ali i ivot koji je bio ispunjen praznovjerjem: imao je svoje sretne
brojeve, sretne dane, provodio sate s gatarama i proricateljima, nikad nita nije poduzeo bez
njihova konzultiranja i poklapanja sretnih brojeva 20. D'Annunzio (nagovjestitelj) vjeto se
igrao rijeima i svojom karizmom, ne samo u odnosu na svoje ljubavnice, ve i na ire mase,
nametnuvi se kao voa svih koji su bili nezadovoljni postojeim drutvenim stanjem. Svojim
je arom znao zapaliti mase, prednjaei u mnogi podvizima na rubu pameti. Dok je vrijeme
prije Prvog svjetskog rata uglavnom provodio u bijegu pred poreznicima, selivi se od
ljubavnice do ljubavnice, jedno vrijeme sklonivi se i u Francuskoj, gradei poziciju vodeeg
pjesnika dekadentizma, suraujui s francuskim skladateljem Claudeom Debussyem na Muci
svetog Sebastijana (sveca kojeg je smatrao vlastitim zatitnikom), rat se pojavio kao
mogunost njegovih daljnjih ostvarenja u smislu nacionalnog voe koji se bori za prava
talijanskog naroda. Dobrovoljno se prijavio u talijansku vojsku iako je zbog svojih godina ve
bio van liste vojnih obveznika. U ratu se istakao s nekoliko poduhvata. Osobito su ga privlaile
egzibicije s avionima i brodovima. I tu se istakao svojim osebujnim stilom propagande, u koju
vjeto uklapa romantiarske elemente vitetva nekih prijanjih vremena. Tako je organizirao
let iznad Bea nad kojim je razasuo letke s pozivom austrijskim graanima da prestanu biti
odani habsburkom caru koji ih vodi u propast. Slian let organizirao je i iznad Trsta, ali tamo
je osim letaka bacao i bombe. Ratni podvig kojim se diio bilo je i tzv. Izrugivanje Bakra (la
beffa di Buccari) kad je uspio uploviti u bakarsku luku i ispaliti nekoliko torpeda koji dodue
nisu napravili nikakvu tetu ali su uznemirili neprijatelja. Svi ti istupi osigurali su mu
potovanje u vojnim krugovima i promovirali ga u ratnog heroja koji se osim ratnim odlijima
okrunio i ranjavanjem izgubivi oko, za nekog drugoga velika tragedija, za njega jo jedan
dodatak izgradnje vlastitog kulta.
Gabriele D'Annunzio esto se spominje kao prototip faistikog voe ili Ivan Krstitelj
faizma. Kao to je u svojim analizama ustanovio ameriki povjesniar Michael Ledeen,
D'Annunzio je doista bio prvi koji je proveo u praksu manipulaciju masa vjetom retorikom
kao i nizom rituala koje su kasnije preuzeli i Mussolini i Hitler, a na alost mnogi su elementi
tog obrasca ovladavanja ljudima i danas jo uvijek u upotrebi. On je zasluan za oivljavanje
rimskih vojnikih pozdrava (uzdignuta ruka) kako su rimski voe pozdravljali svoje legionare, a
upotrebljavao je mnoge rimske latinske vojne uzreke (His manebimus optime odnosilo se
na Rijeku), kojima je onda dodavao svoje elemente poput dranja govora s balkona
guvernerove palae, poklia eia, eia, eia, alala, retorikih pitanja koji se pretvaraju u
konverzaciju s masama, iskoritavanjem vjerskih simbola i ceremonija, osobito muenitva u
20
M. Ledeen, n. d. str. 13.
svjetovne svrhe, zbog ega je Crkva uvelike i uzaludno protestirala 21. Osim dranja tijela i
retorike, D'Annunzio i Mussolini ak su imali i istu frizuru potpuno obrijanu glavu.
D'Annunzio je navodno izgubio kosu uslijed pretjeranog utrljavanja antiseptika kako bi ubrzao
zarastanje rane na glavi zadobivene, naravno u jednom vitekom dvoboju, a nakon toga
govorio je da je sretan jer ima najljepu lubanju na svijetu te kako je njegova ela zapravo
prototip frizure budunosti22.
Rijeani su imali priliku uivo se upoznati s pjesnikom D'Annunziom jo 1907. kad je pozvan
da u gradskom kazalitu prisustvuje recitiranju svojeg nacionalistiki obojenog djela La Nave
(govori o talijanskoj premoi na moru) 23. Dvije godine kasnije Janko Poli Kamov zapisao je o
D'Annunziu slijedee: On je tat i slaba karaktera kao dijete, ena i zloinac, umiljen,
osjetljiv i bujan kao luaci. Moralno je uvstvo nadomjestio estetskim. Poto je kandidirao
kao socijalista, nazva demokraciju skvrniteljima jedine boice Ljepote. Kozmopolit po svom
ivotu i drutvu mrzi Hrvate kao ovjek klasni i nacionalist rasni napisav ovinistiku tragediju
La nave. 24
Rijeci kao gradu simbolu borbe za talijansku potpunost obraa se u eseju Talijanski
duhovi napisanom u lipnju 1919. U tom proznom djelu vjeto ispreplie religijske elemente
kranstva s politikom propagandom, a Rijeka postaje religijski simbol: Diu' im u lice, ree
im: primite duh. Ovo je rije Apostola Ivana. Danas Rijeka die u lice svih nas Talijana, svojim
dahom ona raaruje naa lica i govori nam: primite oganj Danas slavimo, u slavu Rijeke i u
slavu tog lavia Italije, blagdana duha. 25 Na taj je nain otvoreno zastupao interese rijekih
aneksionista, dok su oni u trenutku kad je prihvatio preuzeti mar na Rijeku dobili pravi
zgoditak, jer: Njegove ljubavne avanture uinile su ga simbolom muevnosti, presudnim
imbenikom uspjeha u latinskom politikom svijetu. Njegovo jezino umijee i govornike
sposobnosti uinile su ga uspjenim predvodnikom kampanja i nadahnutim liderom. Njegovi
pothvati u ratu uinili su ga nacionalnim herojem. Nadalje, budui da je stvorio simbole nove
politike poratnog svijeta, njegova pjesnika vjetina bila je od izuzetnog znaaja u njegovim
politikim potezima.26 Osim to je zauzimanje Rijeke smatrao pravom prilikom za jo jedan
suludi podvig, D'Annunzijeve su namjere kao i one njegovih podravatelja i monih prijatelja
bile da se tim potezom skrene pozornost pregovaraa u Parizu na talijansko pravo na
teritorije u Dalmaciji kao i na samu Rijeku, a sve je na kraju trebala biti priprema za
svrgavanje nesposobne Nittijeve vlade koju je trebalo zamijeniti novom vladom
21
C. Salaris, n. d., str. 10-11.
22
23
Igor ic, Nazor & D'Annunzio, u Knjievna Rijeka, 2008 /2, str. 65.
24
Janko Poli Kamov: lanci i feljtoni / Pisma, Rijeka, 2000., str 109.
25
26
sastavljenom od ratnih heroja. Time bi talijansko sudjelovanje u ratu bilo konano isplativo, a
pobjeda ne bi bila osakaena (vittoria multilata).
Ulazak na pozornicu (Santa entrata)
Kljunu ulogu u D'Annunzijevom zauzimanju Rijeke imalo je nekoliko ljudi. Njemu je na

razgovore u Veneciju osobno otiao jedan od vodeih rijekih talijanaa Atillio Prodam koji
kasnije postaje jedan od prvih lanova faistikog pokreta u Rijeci. On je izmeu ostalog bio i
predsjednik organizacije Giovine Fiume (osnovana 1905.) koja je za svoj cilj postavila
prikljuenje Rijeke Italiji te organizirala niz akcija u samome gradu, a osobito uspjean bio je
ve opisani spektakl pokuaja zaustavljanja granadira na odlasku iz Rijeke 25. kolovoza 1919.
Navodno je Prodam osobno poetkom rujna 1919. otiao kod D'Annunzia u Veneciju s ciljem
da ga nagovori da se im prije uhvati pohoda na Rijeku. Kod D'Annunzia je bila i Prodamova
ker koja je trebala odueviti pjesnika-vojnika i dodatno otkloniti sve mogue sumnje
pjesnika-vojnika27.
Osim toga organizirana je cijela mrea veza rijekih aneksionista i talijanskih nacionalista koja
je ujedno imala ulogu dobro pripremiti urotu za talijansko preuzimanje grada. Domai se
teren priprema kroz razne oblike propagande u gradu koji je ionako previe vrio. 28. kolovoza
1919. objavljen je prvi broj dnevnih novina La vedetta d'Italia. Ime samo za sebe dovoljno
govori predstraa Italije, jer u Rijeci se brane interesi Italije koja u isto vrijeme eli okruniti
svoju ratnu pobjedu i vrlo konkretnim teritorijima 28. Simboliki, list se tiska u Ulici G.
D'Annunzio, a ve u tom prvom broju objavljeno je pjesnikovo pismo upueno kapetanu Ninu
Host-Venturiju opravdavajui se to zbog bolesti nije stigao zavriti lanak kojeg je obeao za
prvi broj Vedette. Iz pisma koje je pisano 20. kolovoza razvidno je da se D'Annunzio sprema
na rijeki pothvat i to nije bila njegovo trenutano nadahnue:
Io sono certo che, nel giorno del combatimento udr sopra la terra di Fiume risonare la
grande armonia delle cinque voci dispari: 'Exultate Deo adjutori nostro' E non dubiter della
fortuna. Dica ai nostri compagni che seguo coi pi assidui voti la nuova impresa coraggiosa.
Quando La Vedetta d'Italia dara l'alarme, io accorrer col pi rapido dei miei voli. Arrivederci,
capitano. 'Mi con vu, vu con mi'.
Siguran sam da u na dan borbe iznad rijeke zemlje uti sviranje velike harmonije u pet
glasova: 'Exultate Deo adjutori nostro' I neu sumnjati u sreu. Reci naim prijateljima da u
ih pratiti u njihovom novom poduhvatu. Kad Predstraa Italije da znak uzbune, pourit u se
najbrim od svojih letova. Dovienja, kapetane. 'Ja s vama, vi samnom.'
U rezidenciji zvanoj crvena kua u Veneciji, D'Annunzio je primio i poslanika tzv. sedam
zavjernika iz Ronchija, vojnika - granadira koji su na osnovu odluke saveznike komisije
morali napustiti Rijeku u kolovozu 1919. Oni su mu se stavili na raspolaganje za rijeki
poduhvat (impresa di Fiume), smatrajui da je njihov prisilni odlazak iz Rijeke bila velika
sramota za Italiju.
27
M. Ledeen, n. d., str. 66-68.
28
La Vedetta d'Italia, 1/27.08.1919., uvodni lanak N. Host Venturi.
Sono i Granatieri di Sardegna che Vi parlano. Fiume che per le loro bocche vi parla.
Quando, nella notte del 25 agosto, i granatieri lasciarono Fiume, Voi, che pur ne sarete stato
ragguagliato, non potete immaginare quale fremito di entusiasmo patriottico abbia invaso il
cuore del popolo tutto di Fiume Noi abbiamo giurato sulla memoria di tutti i morti per
l'unit d'Italia: Fiume o morte! e manterremo, perch i granatieri hanno una fede sola e una
parola sola. L'Italia non compiuta. In un ultimo sforzo la compiremo.29
Obraaju Vam se granadiri iz Sardinije. Govorimo u ime Rijeke. Kada su nou 25. kolovoza
granadiri napustili Rijeku, Vi, ne moete zamisliti koje uzbuenje i domoljubni zanos su
preplavili srce cijelog rijekog naroda Svjedoili smo u sjeanje na sve mrtve jedinstvu
Italije: Rijeka ili smrt! I ostajemo pri tome, jer granadiri vjeruju samo i jedino jednoj rijei.
Italija nije potpuna. U jednom emo je mahu upotpuniti.
Iako je javno u isto vrijeme, a i za svaki sluaj, D'Annunzio pripremao jo jedan od svojih
poduhvata let Rim-Tokio, za to je dobio i financijsku pomo talijanske vlade, oigledno je da
je akcija preuzimanja Rijeke bila pomno osmiljena. 30 Najvea uinkovita podrka u vojnim
krugovima bili su mu tzv. arditi (smjeli), mahom mladi ljudi, dobrovoljci Prvog svjetskog rata
koji su poduzimali izuzetno teke operacije upada na neprijateljski teritorij i koje je odlikovala
hrabrost i prkoenje smrti, ili umiranje lijepom smru. Njegovali su posebni kult fizike
snage i hrabrosti, te ivjeli odvojeno od drugih vojnika. Talijanski pisac futurista Mario Carli
napisao je da je ardita futurista rata, avangarda razuzdana i na sve spremna, snaga ustra i
radosna u dobi od dvadeset godina, mladost koja baca bombe zviduui pri tome uspomene
iz varijetea.31 Jednom kad je rat okonan, njihova je daljnja egzistencija osobito dola u
pitanje jer je cijeli njihov smisao prestao postojati, a sve one vrijednosti zbog kojih su ih u
ratu cijenili, sad su ak bile u oprenosti. Meu njima bilo je i mnogo onih izuzetnog
obrazovanja, te su svoje krize esto pretakali u zapise. Jedan od njihovih voa Ferruccio
Vecchi zapisao je: Sad kad je rat priveden kraju, upravo smo mi ti koji vie ne vidimo puta,
oni okrueni ponorom, oni bez kruha svagdanjeg. Svaki od nas neminovno mora iskljuiti
mogunost nastavka sa ivotom tamo gdje je 1915. prekinut Rat je sada postao i naa druga
priroda Kuda da krenem? to da inim? Ne znam. Takve je bilo lako pridobiti za jo jednu
ratnu avanturu koja je k tome bila i dovoljno smjela i dovoljno usmjerena protiv slubene
talijanske vlade koja za njih nije marila i koju su htjeli svrgnuti 32.
Naravno oni su bili akteri jedne pomno smiljene akcije s kojom je bio upoznat i sam talijanski
dravni vrh iako se javno o tome nisu izjanjavali. S njim je u kontaktu bio vodei transki
industrijalac Oscar Sinigaglia koji je bio glavni financijer D'Annunzijeva pohoda. On je izjavio
slijedee: Tko moe sprijeiti trideset, etrdeset tisua slobodnih talijanskih graana, da
29
http://digilander.libero.it/legionaridironchi/elenco.htm, 13.07.2010., 14.00 sati.
30
S. Gigante, n. d., str. 210.
31
N. Fabrio, n. d., str. 39.
32
poduzmu pohod kao u stara vremena, i krenu osvojiti Rijeku?... Kada 40 milijuna Talijana eli
da Rijeka bude talijanski grad, kada cijelo stanovnitvo rijeke eli biti sjedinjeno s Italijom, tko
e moi sprijeiti da do takvog sjedinjenja i doe? Hoe li Amerikanci pokrenuti vojnu
kampanju, da bi Rijeku vratili Jugoslavenima? 33 O tome je vjerojatno jedino brinuo talijanski
predsjednik vlade Nitti, koji ak nije imao jedinstvenu podrku dvora 34.
Pohod na Rijeku trebao je zapoeti 11. rujna 1919. D'Annunzio je pred polazak pisao i Benitu
Mussoliniju napominjui mu kocka je baena oekujui njegovu potporu, a u samoj Rijeci
akcija je bila javna tajna 35. I ovdje je D'Annunzio bio voen svojim praznovjerjem u sretne
brojeve 11 je smatrao sretnim danom jer je 11. veljae 1918. izveo slavno izrugivanje
Bakra. U tom njegovom naumu nije ga sprijeila ni visoka temperatura, ni savjeti lijenika da
ostane u krevetu. No akcija je ipak ometena jer obeani kamioni koji su D'Annunziove
legionare trebali prevesti iz Ronchia prema Rijeci nisu stigli. Situaciju je spasio jedan od
pjesnikovih bliskih suradnika i ubudue organizator svih akcija, poduzetni pilot, vicarski
barun Guido Keller. On je s nekoliko ardita uao u skladite kamiona u blizini Palmanove i
ukrao 26 kamiona koji su omoguili brzi prijevoz 186 sardinijskih ardita od koliko se u poetku
sastojala D'Annunzijeva legija36.
Grad koji je i prije D'Annunzia ivio danuncijevski, na rubu morala, na rubu zakona, na rubu
bezvlaa, u bezgraninim proslavama i zabavama, omoguio je glavnom glumcu da stupi na
pozornicu koja je za njega bila savreno pripremljena 12. rujna 1919. Ma kako se pretvarali da
je pokret spontan, pristupilo se njegovom osmiljavanju do najsitnijih detalja, ba kao u
pravoj predstavi. Glavni glumac stavio je svoju vojniku odoru sa zlatnom medaljom za
hrabrost kojom ga je kralj odlikovao za ratne podvige iako je slubeno bio razvojaen. On je
predvodio kolonu vozila u crvenom Fiatu 501 na kojem je bila oslikana sveta kuica iz Loreta
jer je Gospa Loretska bila zatitnica avijatiara. S njim je u vozilu bilo jo troje vojnika, a za
njima se kretala kolona teretnih automobila s legionarima 37. Ve u zoru dio dragovoljaca
krenuo je u susret D'Annunziju i njegovim legionarima kojima su se usput prikljuivali
dezerteri tj. oni koji su ve prije ili u istom trenu naputali postrojbe regularne talijanske
vojske. Kako je ipak dolo do zastoja u planu, Host-Venturi koji je trebao sa svojim
dragovoljcima doekati legionare i organizirati glatko preuzimanje vlasti, u odreenom je
trenutku pomislio da je sve propalo, ali njegovi pristae nisu htjeli odustati, a isto tako i ene
koje su se okupile na glavnom rijekom trgu (Piazza Dante) s pukama, noevima i drugim
prirunim orujem. Upravo zbog ovakvog dranja, D'Annunzio e ih kasnije nagraditi
33
M. Ledeen, n. d. , str. 54.
34
35
36
F. ulinovi, n. d., str. 91.
37
politikim pravima u svojoj Carti di Carnaro38 iako je enama u Rijeci ve poetkom rujna
1919. posebnim referendumom velikom veinom odobreno pravo glasa na svim graanskim
izborima. ene Rijeke zaslune su i za zadravanje talijanskog ratnog broda Dante Aleghieri
u luci iz koje je upravo taj dan trebao isploviti, pa su se mornari jednostavno pridruili
pobunjenicima tj. D'Annunzijevim pridolicama 39. Posljednja prepreka na D'Annunzijevom
pohodu bile su talijanske regularne trupe koje su okruivale grad pod zapovjednitvom
generala Pittaluge koji je imao tono odreena nareenja da svakako sprijei D'Annunzijev
ulazak u grad. I tu se na Zametu odigrao pravi mali dramski in. Pittaluga zaustavlja
D'Annunzia i nareuje mu odstupanje. D'Annunzio otkriva svoje ratne ordene na prsima i
trai da se puca u njega40. Naravno, nije postojao talijanski vojnik koji je okusio rat i bio
spreman ispaliti metak u heroja, niti je itko htio biti zapamen kao D'Annunzijev ubojica.
Pittaluga ini jedino mogue, proputa D'Annunzia i njegove legionare, te mu se i sam
prikljuuje. Zapravo preuzima odgovornost da osigura mirni ulazak u grad gdje je mnotvo
ljudi na ulicama oduevljeno doekalo legionare i njihovog vou.
Delirij. Zagluna provala kolektivnog ludila. Pjesnikov auto sav je zasut cvijeem, a sam
pjesnik obasut cjelovima onih to ga prvi okruie i koji moraju ustupati mjesto drugima jer
svaki hoe da Liberatoru doe blie, da ga dodirne, poljubi u lice, u ruku. Uneke uinilo se
kao da su mu kola osvojena na juri. Pet-est gospoa i gospoica, to su se kao bjesomune
furije dogurale do auta, prebacie se unutra, u naruje pjesnika koji duboko dirnut uzvraa i
poljupce i sve dokaze neizmjerne ljubavi.41
Saveznike trupe bez puno pogovora povukle su se iz grada, a njihove su zastave skinute s
guvernerove palae. Ostala je samo talijanska. No prije samog ulaska u palau, pjesnik-
vojnik, odmorio se u hotelu Europa na obali da bi doao k sebi nakon naporna puta, ali i
prehlade koja ga nije naputala. Ovaj je politiki potez definitivno imao odjeka irih razmjera
to je i bila njegova namjera te je Rijeka bila u sreditu svjetskih zbivanja to je razvidno i po
natpisima iz raznih vodeih tadanjih novina. The New Yourk Times objavio je 15. rujna 1919.
slijedeu vijest:
Twenty-six hundred Italian troops are now in Fiume, according to the latest advices to the
Italian peace delegation here in Paris. The British and French troops have left the city,
lowering their flags at D'Annunzio's request. The Italians are being reinforced constantly by
deserters from the regular organization. It is feared in General Conference circles that the
Nitti Government may fall because oft he Premier's denunciation of D'Annunzio. Signor
Tittoni, Minister of Foreign Affairs is returning to Italy tomorrow. The Supreme Council
38
William Klinger, Danuncijevo poimanje drave i Karta talijanskog namjesnitva Kvarnera, u Rijeka (VIII/2003,
sv. 2), str. 70.
39
40
S. Gigante, n. d., str. 211-212.
41
V. Car Emin. n. d., str. 46.
decided today to let Italy deal with the situation created a Fiume by D'Annunzio's occupation
oft he city, deeming it purely an internal matter. Representatives of two of the great powers,
however, urged the necessity of settling the Fiume question with the least possible delay in
order to prevent similar incidents. As the American peace delegation was reported to be
without precise instructions from Washington, no final decision was reached this afternoon
by the Supreme Councile as regards a settlement. General Badoglio, Deputy Chief of the
Italian Army, who has been given broad powers to meet the situation which has arise in
Fiume, has arrived at Fiume, accompanied by General Aurossi, according to advice received
here.42
Dvije tisue i est stotina talijanskih vojnika je sada u Rijeci, prema posljednjim obavijestima
talijanske mirovne delegacije ovdje u Parizu. Britanske i francuske trupe napustile su grad,
sputajui njihove zastave po D'Annunzijevu zahtjevu. Talijani neprekidno ojaavaju svoje
snage dezerterima regularne vojske. Postoji bojazan meu krugovima Ope mirovne
konferencije da bi Nittijeva vlada mogla pasti zbog premijerove prijave D'Annunzia. Gospodin
Tittoni, Ministar vanjskih poslova vraa se sutra u Italiju. Vrhovno vijee odluilo je danas
dopustiti Italiji da se suoi s prilikama koje je D'Annunzijeva okupacija stvorila u Rijeci
smatrajui ih potpuno unutranjom stvari. Predstavnici dvije od velikih sila, svejedno,
upozoravaju na potrebu rjeavanja rijekog pitanja sa to manje moguih odgaanja kako bi
se sprijeili slini incidenti. Kao to je amerika mirovna delegacija izvijestila s obzirom na
nedostatak preciznih uputa iz Washingtona, nije postignut krajnji dogovor ovo popodne u
Vrhovnom vijeu koje bi se ticalo rjeavanja stvari. General Badoglio, podzapovijednik
talijanske vojske dobio je iroke ovlasti kako bi rijeio situaciju u Rijeci zajedno s generalom
Aurossijem, a prema savjetima koje su ovdje dobili.
Neto kasnije istog dana slavnog ulaska, Gabriele D'Annunzio obratio se mnotvu
okupljenih rijeana po prvi puta s balkona guvernerove palae. Njegovo prvo pojavljivanje
pred rijekom masom postao je obrazac njegovih mnogobrojnih javnih nastupa (u Rijeci
ukupno 92 tijekom 16 mjeseci! 43) koje su kasnije kopirali slini mu voe, moda s neto manje
talenta za teatralnost koju je D'Annunzio genijalno razvio u svim sferama ivota. Ve je prvi
govor obiljeen brojnim simbolima, ne samo u rijeima ve i u nastupu. D'Annunzio sa sobom
ima talijansku tricolore zastavu kojom je bilo umotano mrtvo tijelo njegova poginulog
prijatelja, koju je nekoliko mjeseci prije razvio u Rimu i pridodao joj crnu traku kao znak
alosti za gubitkom Rijeke i Dalmacije. Od rijeana je zatraio da se zakunu na odanost gradu
nad ovom svetom zastavom. Time je odnos izmeu pjesnika, rijeana i grada zapeaen
simbolom odanosti, a svetost zastave pretoila se u svetost grada. Rijeka postaje citt
olocausta mueniki grad, grad rtva cjelokupnog talijanskog osjeaja koji se negira na
meunarodnoj mirovnoj konferenciji44. Rijeka je bila poetak duhovnog plamena koji e
42
http://query.nytimes.com/gst/abstract.html, 22.09.2010., 9:00 sati.
43
Ljubinka Toeva Karpowicz, D'Annunzio u Rijeci, Rijeka, 2007., str. 13-14.
progutati sav pokvareni i raspadajui Zapadni svijet i proistiti ga, a na kraju ga preobraziti u
neto profinjenije i uzvienije.45
44
Ljubinka Toeva Karpowicz, Politike metafore u D'Annunzijevim govorima u Rijeci, u Rijeka (VIII/2003, sv. 2),
str. 94.
45
Velika predstava
Zahvaljujui svojem pomoniku Guidu Kelleru koji je pregovarao s predsjednikom consiglia

nazionale Antoniom Grossichem, Gabriele D'Annunzio dobio je ovlasti da potpuno upravlja
gradom kao Comandante istog dana kad je uao u Rijeku. Dodue Consiglio je zadrao svoje
dotadanje ovlasti, ali se nita praktiki nije moglo provoditi bez Comandateovog odobrenja.
Time je zapravo bila uvedena njegova apsolutna vlast. Cijela je stvar bila postavljena tako da
je D'Annunzio samo doao u Rijeku kako bi joj pomogao da se prikljui Italiji, pa je sve ilo u
tom pravcu kao da je samim njegovim ulaskom u grad sve rijeeno osim to je talijanska vlada
jo formalno trebala prihvatiti aneksiju, tj. elju rijeana prema onom ve spominjanom
naelu samoodreenja naroda. U tom istom smislu D'Annunzio je u svom govoru prilikom
izbora 30. rujna 1919. izjavio: S jednim smo potezom razrijeili vor tako da ga vie nitko
ponovno zavezati ne moe...!46 Time je D'Annunzio htio pokazati koliko je vlada nesposobna
rijeiti ovaj ve gotov aneksionistiki akt, a kamo li neke druge probleme koji su morili Italiju.
D'Annunzio je to podupirao svojim govorima protiv Cagoie kako je pogrdno nazivao Nittija,
rijeju koja je njegova ista izmiljotina u znaenju neeg ljigavog a koja postaje simbolom
izdaje47:
Graani, vojnici, arditi Rijeke, arditi Italije, na stup srama s Cagoiom, njegovim robovima i
pomonicima. Alala! /prvo je uskliknuo D'Annunzio, a zatim svi u jedan glas/ U zdravlje i slavu
tvrdoglavih (teste di ferro)! Alala! Za dan, skori, kad e Vittorio Emanuele III udjeti kroit u
talijansku Rijeku, da dvostruku primi kraljevsku krunu. Eia, eia, eia! Alala! 48
Talijanska vlada Francesca Severija Nittija nije se mirila s postojeom situacijom u Rijeci, te je
poslano nekoliko delegacija koje su imale D'Annunzija skloniti iz Rijeke, meutim bezuspjeno
su traili tzv. modus vivendi. D'Annunzio mu javno odgovara koristei latinsku uzreicu Hic
manebimus optime, a La Vedetta d'italia 17. rujna 1919. o tome objavljuje lanak: I primi
tentativi del Governo per soffocare la vittoriosa azione di Fiume. Tutti i legionari rispondono:
Qui rimarremo ottimamente (Prva nastojanja vlade da ugui pobjedniku akciju u Rijeci. Svi
legionari odgovaraju: Ovdje emo ostati najbolje.) Slijedei korak talijanske vlade bila je
blokada Rijeke iako ona nije imala puno uinka jer su osnovne namirnice, a i druga roba stizali
u Rijeku kojekakvim putovima. Osim toga saveznike snage koje su napustile grad ostavile su
priline zalihe koje su bar neko vrijeme mogle pomoi opskrbu u gradu. Na D'Annunzijevoj
strani bila je i veina talijanske javnosti. On je to vjeto znao iskoristiti. Tako je blokadu Rijeke
u javnosti prezentirao kao izgladnjivanje jadne rijeke djeice, na to su se brzo nali
prijateljski talijanski gradovi koji su ponudili svoje utoite za rijeke siroie. Nekoliko
tisua rijeke djece privremeno je poslano u nekoliko talijanskih gradova iako stvarna
46
47
Lj. Toeva Karpowicz, Politike metafore, str. 90.
48
situacija nije bila tako loa, za D'Annunzija bila je to odlina prilika da zada jo jedan udarac
talijanskoj vladi49. O tome je izvjetavao i The New York Times krajem veljae 1920. :
A siege of Fiume has begun with a stringent blockade against commodities, including
foodstuffs. Perhaps we may appear to be lenient toward those occupying Fiume, said
General Caviglia of the Government forces today but it is not so. We shall exercise an iron
blockade against the forces of Gabriele D'Annunzio. Im not offering them the slightest atom,
but the children must be cared for. That is why I allowed 200 children to come out of Fiume
and proceeded to Milan.
Opsada Rijeke zapoela je stezanjem blokade protiv udobnosti, ukljuujui i hranu. Moda
se inimo popustljivima prema onima koji su okupirali Rijeku, rekao je general Caviglia
zapovjednik vladinih snaga danas ali nije tako. Izvodit emo eljeznu blokadu protiv snaga
Gabriela D'Annunzija. Ne nudim im ni najmanji atom, ali djeca se moraju zbrinuti. Zbog toga
sam dopustio da 200 djece izae iz Rijeke i nastave prema Milanu.
Rijeka je s druge strane postala okupljalite sve veeg broja talijanskih vojnika, dragovoljaca
koji su agitirani i u samoj Italiji, a prema izvjetajima amerikog vicekonzula u Trstu veliki su
dio tog posla odigrale rijeke djevojke i to na slijedei nain: Ured za tisak vie je
propagandni ured, koji upoljava veliki broj djevojaka. Svakoga dana, djevojke se kamionima
prevoze do Opatije, gdje se mijeaju s asnicima i vojnicima, jo uvijek lojalnim talijanskoj
vladi, i vre propagandu za D'Annunzijevu stvar. im od ovih djevojaka uju prie o patnjama
stanovnitva, talijanski vojnici (uveni po sentimentalnosti) bjee iz regularne vojske 50
Doljaci su uskoro prerasli u pravi gospodarski problem grada pa je agitacije trebalo im prije
obustaviti. S druge strane treba uzeti u obzir da su oni uvelike promijenili etniki strukturu
grada, ali to je naravno ilo u prilog aneksionistima. Osobito je bio vaan doprinos ovih
pridolica prilikom prvih izbora koje je D'Annunzio proveo u gradu kako bi se na njima
izglasala opa volja prikljuenja Italiji kao izbor za predstavnike u gradskom vijeu (Consiglio).
Tako su birake liste bile sastavljene na osnovu opeg prava glasa svih starijih od dvadeset
godina, koji su bili upisani u listu graana Rijeke, a taj je upis odobravao Consiglio. Naravno
da su na birakom spisku bili svi doseljeni regnicoli ali su zato izbaeni otvoreni protivnici
aneksije ili kako se to politiki opravdavalo, oni koji su bili slubenici nekadanje drave
Austro-ugarske pa su tada smatrani graani Rijeke51. Poslije tih uspjeno provedenih izbora
provedeni su ubrzo i izbori za rijekog predstavnika u rimskom parlamentu ime se dodatno
htjelo prinuditi na formalno priznanje aneksije. Na izborima je izabran pomorski kapetan
Luigi Rizzo pod ijom je komandom tijekom Prvog svjetskog rata kod otoka Premuda
potopljen austro-ugarski bojni brod Szent Istvan. Meutim, rimski parlament nije htio primiti
rijekog poslanika. Tome se doskoilo tako to je Rizzo zapravo ve sjedio u rimskom
49
50
51
parlamentu kao poslanik Messine, tako da je od sada zastupao i interese Rijeke iako ga kao
takvog slubeno nisu mogli priznati. 52
D'Annunzio nije pretjerano bio zainteresiran za vladanjem gradom. Zauzee ili osloboenje
Rijeke smatrao je tek jednim korakom. Rijeka je trebala postati nekakvo sredite za daljnje
akcije. Kao to navodi suvremenik dogaanja Silvino Gigante, Rijeka je za njega trebala biti
oslonac za polugu koja je trebala najtalijanskije razrijeiti pitanje Dalmacije i osigurati Italiji
Jadran obean potpisima Londonskog pakta53. Stoga je ve 14. studenog D'Annunzio krenuo u
novu akciju, koja nije bila ni malo toliko neizvjesna i napeta kao rijeka. Ulazak u Zadar gdje
su cijelu situaciju kontrolirale talijanske vojne postrojbe pod zapovjednitvom admirala Milla,
bio je samo jedna manji in jedne velike predstave. I u Zadru je pjesnik doekan s cvijeem i
ovacijama mnotva okupljenih graana na ulicama.
Uz strahoviti urlaj: - Italia o morte! ipi itava obala na noge i pjesnik se u isti trenutak
naao zasut svjeim zelenilom i itavom lavinom svakojaka cvijea, trobojnih zastavica i
vrpca. I svi se guraju k njemu, svatko hoe da ga ma samo i prstom dotakne.54
Povratak u Rijeku s ovog poduhvata bila je jo jedna prilika za slavlje u gradu iji se ivot
ionako pretvorio u neprekidnu paradu, okupljanja, Comandanteove javne govore koje je
doveo do savrenstva politike propagande i manipulacije. Jednom od tih dogaanja
prisustvovao je i Vladimir Nazor koji je u svojim esejima zapisao slijedee fascinacije
pjesnikom-vojnikom:
uh ga tek onda, kad mi poe za rukom pribliiti mu se toliko, da ga mogoh i dobro vidjeti.
malen, mrav, ostario ovjek s crnim monoklom u praznoj onici. Istroeno lice sa iljastom
bradicom. Arditska bluza sa zvjezdicama i na rukavima. Remen oko pasa s bodeom u
koricama. Alpinski eir na glavi, vorasti tap u ruci i visoke izme na tankim nogama. Stoji
gotovo nepomino. Ne pravi ni jedne geste. Glas mu je jak, jasan, bistar, pun melodijoznih
tonova. Rijei mu padaju polagano, gotovo tromo, iz ustiju, no ipak grade reenice to teku
glatko, sve bujnije i sve ivlje, da se prometnu u neto to esto sjea na ritmiko udaranje
ekia o kakvu plemenitu kovinu55
Svaki je dan prilika za novu predstavu ili novi in pri emu su se svi ukljuivali u zajednikom
osjeaju slavlja ili aljenja, ve prema potrebi. Primjerice prilikom nesretnog izviakog leta
dvojice Dannunzijevih pilota pri emu su oboje poginuli, organizirano je dvodnevno
tugovanje s posebnom ceremonijom u kojoj je sudjelovao cijeli grad. Grad je bio ukraen
cvijeem, a u satima koji su prethodili samoj ceremoniji, uslijedila je oajnika potraga za ono
malo preostalog cvijea u gradu; pokupovavi sve cvijee u cvjearnama, graani su poharali
52
F. ulinovi, n. d. str. 109.
53
54
V. Car Emin, n. d., str. 162.
55
preuzeto iz I. ic, Nazor & D'Annunzio, str. 67.
parkove i privatne vrtove. I tako je na kraju ispalo da je duga pogrebna povorka postala
vatromet boja, sastavljena od cvijea, zastava i uniformi. 56
D'Annunzijeva pretjerana sklonost kienoj uporabi rijei, jednaka je bila i u kienju prostora u
kojem je ivio, kao i u opsesivnoj uporabi kozmetikih sredstava i parfema. To je prenio i u
svoju novu rezidenciju guvernerovu palau.
Raznobojni barjaci, veim i manjim, okiene su i stijene njegove spavae sobe. Tu pada u oi
okrugli stol smjeten na dnu, nasuprot postelji. Na njemu su u divnom neredu nagomilani
raznovrsni predmeti meu kojima pogdjekoje stvarce udna oblika. To su njegovi talismani,
amajlije, zapisi, kocke, prsteni s nekim rijetkim kamenima, tanjuri s naslikanim franciskanskim
kordonima, pa nekakve lutke, komadi kosti njegove maskote. I bezbroj drugih slinih stvari.
Malo podalje ima jo jedan sto: na njemu nekoliko redova boca i boica, jedne ukusnije od
drugih. Pune su najfinijih parfema. Na jednima stoji: Eau de Coty, Mousse Diana, na
drugima Toute la fort itd. Od tih i slinih mirisa vonjaju sve njegove odaje, a od namazanih
asnika gotovo itav dvor. Po mirisima, palaa negdanjih maarskih magnata zanosi na
parfumeriju. I pjesnik je sam kao neka iva ardinjera, iz njega struji vanredno jaki miris.
Najjai parfemi izbijaju iz kupaonice. Kad izlazi iz nje, ini mu se kao da se i on sam
prometnuo u nekakvu emanaciju najeterinijih mirisa57.
O njegovim neformalnim etnjama Korzom govori i Maksimilijan Pe koji je u to vrijeme bio

dijete:
Poeta, vojskovoa i veliki osvaja ena znao se esto proetati rijekim Korzom. Oblijetale su
ga gospoe Fijumanke i ljubile i grlile. On bi zatim uao u parfumeriju Corte (danas Peko kod
Robne kue Korzo) i darivao gospoe parfemima i kolonjskom vodom. Djeurlija je to gledala,
a meu njima bio sam i ja sa svojim prijateljem Jaroslavom, sinom poznatoga humaniste i
lijenika Kresnika, jo poznatijega kao graditelja violina. Jednom nam se D'Annunzio pribliio i
rekao nam: Che cari ragazzi (Kako dragi djeaci). Ukoili smo se od straha i pobjegli.58
Iako se dijelom javno htio predstaviti kao da je smirio svoje ljubavne avanture i skrasio se s
venecijankom Luisom Baccara, vrhunskom pijanisticom, koja mu je ostala druica do kraja
ivota, ostali su mnogobrojni zapisi njegovih suradnika koji govore o tajnim posjetama
kojekakvih dama koje je Comandante primao u svojim odajama u Palai:
nella sala del Comando, sotto gli occhi composti e pomposi dei solenni ritiratti dei
governatori magiari della citta, passarono molte donne di tutta Europa, vecchi amori, spente
fiamme dannunziane e nuove conquiste che venivano a stuzzicarlo, a ritrovarlo, per vederlo
56
57
V. Car Emin, n. d., str. 86.
58
nell'aspetto nuovo e curioso di un piccolo Re fra cortigiani e soldati e ad alcune bellissime
veniva consentito di restare a fare intima e dolce compagnia al Comandante. 59
u sali Komande, pred oima pompoznih sveanih portreta maarskih guvernera grada,
prole su mnoge ene iz cijele Europe, stare ljubavi, ugasle vatre danuncijevske i nova
osvajanja koje su ga dole draiti, nai, vidjeti u novom izdanju i radoznale prema malom
Kralju meu dvoranima i vojnicima i neke od njih prekrasne bile su traene da ostanu u
intimnom i slatkom drutvu Comandantea.
ivot u gradu pretvorio se u konstantne fete i bakanalije da je ak i La Vedetta d'Italia

pozivala na smirivanje i koliko je mogue normaliziranje osobito stanja na ulicama. Do
krajnosti veliki dio ljudi oponaao je Comandantea to u govoru, to u ponaanju. U slinom
su stilu asnici nosili bijele rukavice, pretjerano se parfimirali i zabavljali s rijeankama.
Neobuzdana elja za osjeajem punine ivota koja se moe tumaiti kao poslijeratna histerija
pretvorila je Rijeku u nadaleko poznato sredite bluda i razvrata tolikih razmjera da je ak
D'Annunzio u jednom svom govoru upozorio svoje vojnike da smanje seksualne aktivnosti i
uzmu u obzir da je grad okruen i da trebaju sauvati fiziku snagu kako bi se u svakom asu
mogli oduprijeti neprijatelju. Kao redovni pratitelji seksualnih sloboda, rairile su se i
venerine bolesti, a broj oboljelih vojnika u posebnim hospicijima stalno je rastao. O takvoj je
situaciji pisao Giovanni Comisso jedan od bliskih D'Annunzijevih suradnika u Rijeci: Ljubavi
su doista bile bez granica: grad je praktiki bio talijaniziran u krvi. Nije bilo ljubomornih
drama od strane mukih, ali od strane ena: ene su se svaale talijanski. Viali su se arditi u
drutvu svojih druica obuenih u sivo-zeleno. U neredu ljubavi bolesti su kruile poput zmija.
Otiavi u bolnicu u posjet jednom mojem vojniku, posjetio sam odjel za venerine bolesti,
prostor koji je teko bilo zamisliti. 60 Sloboda izraavanja seksualnosti protegnula se u svim
pravcima ukljuujui i biseksualne i homoseksualne veze. Mnogi su od talijanskih vojnika, pa i
najbliih D'Annunzijevih suradnika bili otvoreni homoseksualci kao Leon Kochnitzky, ministar
vanjskih poslova i ve spomenuti Giovanni Comisso koji je svoje rijeke doivljaje opisao u
romanu Il porto del amore, zatim amerikanac Henry Furst te Guido Keller koji je u svemu
bio osobit. Ova je grupica unajmila jednu kuu u tada jo uvijek rustikalnoj Kozali gdje su
organizirali dekameronske zabave u proljee i ljeto 1920.61
Brojne su od tih beskrajnih zabava bile zainjene drogama. Kokain je bio navika koju su mnogi
stekli tijekom rata, osobito piloti. Iako je slubena vlast nastojala suzbiti zloupotrebu droga,
slabi su bili pomaci u gradu u kojem je ionako vladalo bezvlae. Iako se u smislu politike
aneksije Italiji provodila primjena talijanskih zakona, zadnju je rije u svemu imao
Comandante koji je esto tjerao u oaj vrlo realnog efe kabineta Giovannija Giuratija kad je
abolirao kriminalce i prijestupnike te time naruavao sve njegove pokuaje uvoenja nekog
59
C. Salaris, n. d., str. 182.
60
61
reda osobito meu rasputene vojnike62. Nedisciplina meu vojnicima ogledala se i u njihovoj
uniformi koja je bila u najmanju ruku po vlastitom nahoenju. Rijeka je postala sredite
modne avangarde ili mjesto potpune negacije dressing coda. Pojedini opisi suvremenika
kao da govore o karnevalu koji je trajao 16 mjeseci koliko je D'Annunzio vladao gradom. O
tome govori i jedan opis Vladimira Nazora: Lepraju dva barjaka o stjegovima nasred
plokate, zastave na prozorima i sva sila arenih trakova na prsima ratnika. Redovi ardita s
crnim fesom na razbaruenoj grivi, s uskim zobunom otvorenim na prsima, sa sportskim
hlaicama iznad golih listova i s bodeom u ruci ili u zubima. Fanti, alpinci, bersaglieri, topnici,
mornari i oferi s kacigama, s kapama i klobucima na glavi; a onda arenilo graanstva svakog
soja i dobi.63
Sloboda se izraavala u mnogobrojnim nezamislivim kombinacijama izraavajui

antikonformizam ili pobunu protiv svega to je mogao predstavljati stari reim, osobito
vidljivo meu neregularnim dobrovoljakim trupama. Neizostavni modni dodatak ak i
meu enama bio je bode. Mnogi su se kitili ratnim ordenima, a Guido Keller koji je inae
bio sklon ismijavanju i iskretanju situacija u apsurde jednom se pojavio u uniformi s
prepariranom papigom na prsima. Kad ga je D'Annunzio pitao za objanjenje tog posebnog
dodatka odgovorio mu je: To je red papige, Comandante, iji si ti veliki metar64.
Tome se svemu treba pridodati i pokret unutar katolike crkve za krajnjom liberalizacijom
crkve koja bi podrazumijevala i pravo sveenika na enidbu, a koji je s D'Annunzijevim
dolaskom dobio vei zamah. U jednom djelu rijekog sveenitva militantno nastrojenog,
D'Annunzio je dobio velike zagovornike65. Zanimljiva je epizoda s nekoliko redovnika iz
kapucinskog samostana u Rijeci koji su D'Annunzijev dolazak shvatili kao priliku za ostvarenje
svojih radikalnih zahtijeva meu kojima je bilo i ukidanje celibata. Zbog toga je vrh
kapucinskog reda u Rijeci zatraio od policije da ih izbaci. Pobunjeni kapucini pak trae
podrku od D'Annunzija koji se naavi u delikatnoj poziciji ne izjanjava otvoreno u njihov
prilog, ali zabranjuje policiji bilo kakvu intervenciju. Pobunjeni kapucini zatvaraju se u jedan
dio samostana i pruaju otpor svojim pretpostavljenima kao to je D'Annunzio pruao otpor
talijanskoj vladi pri tome se kroz prozor svojih odaja izvjesili zastavu s latinskom izrekom koju
je koristio i D'Annunzio: Hic manebimus optime! Na kraju je sedam kapucina napustilo red
prepustivi se graanskom ivotu66.
Rijeka je postala meka arolikog drutva D'Annunzijevih oboavatelja, zanesenjaka, idealista,

politiara koji su svi htjeli biti dio toga. Meu D'Annunzijevim arditima bio je i japanski
pjesnik Harukichi Scimoi i maarski pjesnik Andor Gravay koji je bio protjeran za diktature
62
63
preuzeto iz I. ic, Nazor & D'Annunzio, str. 67.
64
65
66
Mikols Horthya. Scimio se prikazivao kao japanski turista kojemu je bez prevelike sumnje bilo
dozvoljen ulazak i izlazak iz blokiranog grada i putovanje u Italiju, pa je navodno sluio kao
pismonoa izmeu D'Annunzija i Mussolinija67.
Aktivnu podrku D'Annunziju u Rijeci doao je pruiti i ve spominjani talijanski pjesnik

futurista, ujedno jedan od inicijatora faistikog pokreta i osnivanja grupa Fasci di
combattimento, Filippo Tomaso Marinetti koji je u poetku omalovaavao njegove pjesnike
sposobnosti ali ga je D'Annunzijeva poduzetnost oduevila, izjavljujui sada o njemu da je
prva istinska snana i odluna pojava talijanskog ponosa 68. Marinetti je u Rijeci htio aktivno
djelovati kako bi pokrenuo istinsku promjenu u talijanskom drutvu, stoga je odravao govore
na skupovima, u kavanama, a njegova vatrenost mogla je omesti D'Annunzijev sjaj. Pored
toga Marinetti je razoaran koliko se Comandante okruio inertnim ljudima staroga reima
koji doista nisu imali namjeru mijenjati drutvo. Ponovno o njemu pie kao manijaku
uljuene geste, zatoeniku ljeporjeivosti pa smatra da je njegov postupak zauzimanja
Rijeke potrebno ispraviti i trai novi mar na Rijeku. Kako je taj plan propao, Marinetti je bio
dovoljno mudar da nestane iz Rijeke i to preodjeven u eljezniara. Nastavio je sa svojim
faistikim agitacijama po talijanskim gradovima traei pomo i od samog D'Annunzija. 69
Slino razoarenje D'Annunzijevim poduhvatom u Rijeci iznio je i Mario Carli, takoer

futurista i osniva udruenja ardita koji je u Rijeci objavljivao asopis La testa di ferro zalaui
se za osloboenje svih potlaenih u bilo kojem smislu. On je oekivao da se zauzee Rijeke
pretoi u promjenu ne samo talijanskog ve i svjetskog poretka, a njegovo su miljenje dijelili
mnogi zanesenjaci koji su se na isti nain nali u Rijeci:
U Rijeci, pored revolucionarnih borbenih genijalnosti i vidovnjakih kao ona Comandantea i

drugih troje-etvero, naao sam na alost bezbrojne elemente stare Italije, starog
tradicionalnog mentaliteta, koja se nametala danuncijevskom izrazu bez razumijevanja i bez
elje da ga protegne, naao sam karijerizam i povrnost, egzibicionizam i koristoljublje: sve
stvari doista daleke od moje inventivne svijesti koja protee doprinos rijekog ina na
svjetske interese i opi poredak. 70
Jo je jedan vodei faista bio u nesuglasici s D'Annunziom Benito Mussolini. No u ovom je

odnosu pjesnik bio razoaran to od Mussolinija nije dobio snaniju podrku i veu pomo.
Poslao mu je nekoliko razoaranih pisama uglavnom ga optuujui za inertnost u rjeavanju
talijanske situacije. Mussolini je dodue pokrenuo akciju prikupljanja pomoi za Rijeku i u
listopadu 1919. sam je donio odreenu svotu novaca. Njegova posjeta gradu bila je gotovo
nezamijeena u sjeni Comandantea71.
67
68
69
70
Osim futurista, otvorenu podrku D'Annunziju odmah po zauzeu Rijeke poslala su tri lana
kluba Dada iz Berlina koja je glasila:
Ako Saveznici budu protestirali molimo Vas telefonirati Klubu Dada Berlin. Velianstveno
osvajanje dadaistiko zauzee za koje emo se zauzeti svim sredstvima. Svjetski atlas dadaista
DADAKO (urednik Kurt Wolff, Leipzig) priznaje Rijeku kao talijanski grad.
lanovi Dade navodno su kasnije zaalili zbog ovog ishitrenog poteza kad se pokazalo da je
D'Annunzijev potez preblizu desniarskim faistikim idejama, dok su Dadaisti bili lijevo
orijentirani72.
Rijeku za D'Annunzija pohodili su mnogi koji su grad smatrali mjestom ostvarenja naprednih
ideja. Tako je negdje godinu dana kasnije nakon sante entrate u rijeku luku doplovila jahta
Elettra talijanskog izumitelja Guglielma Marconija koji je omoguio prvi radio prijenos
D'Annunzijevog govora to je tada jo uvijek bilo u eksperimentalnim fazama 73.
D'Annunzio je u Rijeci bio okruen mnotvom suradnika koji su esto imali vrlo oprena
stajalita i gledita, kao i daljnje planove. Skupina ljudi oko Guida Kellera gurala je D'Annunzia
prema novim vojnim poduhvatima i akcijama. Njihova stremljenja esto koincidiraju s
anarhistikim idejama, stoga im nekakvo ustaljenje vlasti u Rijeci nije bilo milo, a mrski su im
bili i svi tradicionalni oblici ne samo vlasti, ve i ivota. Guido Keller, istakao se ve tijekom
Prvog svjetskog rata kao as pilot koji je neprijateljske pilote izazivao na viteke dvoboje.
Tijekom rata upoznao se i sprijateljio s D'Annunziom, a kasnije je postao glavni organizator
njegovih akcija. Za sebe nije traio politikih pozicija jer mu je svaka konvencionalnost bila
mrska i zadovoljio se titulom tajnika za akcije. Ve otprije prakticirao je nudizam zbog ega
je jednom bio kanjen u Genovi za izazivanje javne sablazni. U Rijeci je nastavio sa svojom
nudistikom praksom na gradskoj plai gdje se redovno kupa i suna gol. Deklarirani
vegetarijanac, vrijeme uglavnom provodi po brdima okolo Rijeke, hranei se onim to nalazi u
prirodi. Oficiri koji su okruivali D'Annunzija u Palai prezirali su ga, dok su ga arditi oboavali.
Jednom je na obali sreo grupu mladia vojnika koji su besposliarili jer ih je slubena
D'Annunzijeva vlada odbila primiti meu regularne redove zbog neimanja dokumenata.
Nekolicina je ronila oko usidrenih brodova, drugi su pokuavali pokrenuti naputenu
lokomotivu vlaka Rijeka-Budimpeta, a neki su se popeli na vrh lukih kranova i pjevali.
Organizirao ih je u grupu koju je nazvao Oajnici (La Disperata) ponudivi ih Comandanteu
za osobnu strau. Taj je novi odred vojnika veinu dana provodio plivajui ili veslajui uzdu
obale ili bi marirali gradom pjevajui pjesme golih prsiju i u kratkim hlaicama. Nou su
odlazili na jedno pusto mjesto na Turniu gdje su podijeljeni u dvije grupe organizirali vojne
vjebe koristei prave metke i bombe to je esto dovodilo do ozbiljnih ozljeda 74. Druga vojna
71
72
D. Salaris, n. d., str. 9.
73
I. ic, Izmeu iredentizma, faizma, umjetnosti i holokausta, u Suaka revija, 49/2005, str. 115.
74
M. Ledeen, n. d., str. 130-131.
grupacija koju je Keller oformio bili su tzv. colpi di mano ili Ministarstvo za oruane prepade.
Oni su djelovali u dva pravca. Prije svega organizirani pod nazivom Uskoci (Usccochi),
prepadali bi brodove koji su plovili Kvarnerom, otimali teret i ve kako se bolje isplatilo, traili
otkup od njihovih vlasnika ili iskoristili za potrebe u gradu. Bio je to vid praktine borbe protiv
blokade, ali i ratne ekonomije. Ovi su morski prepadi dodatno predstavljali optereenje za
slubenu talijansku diplomaciju od koje se oekivalo da to prije rijei sluaj D'Annunzijeve
Rijeke. Sline akcije provodili su i na kopnu prelazivi vjeto okruenje regularne talijanske
vojske. Guido Keller i Giovanni Comisso osmislili su tehnike mogunosti za prislukivanje
telegrafskih veza izmeu Suaka i Opatije te su tako saznavali sve o planovima talijanskih
vojnih vrhova. Keller je esto sam poduzimao kojekakve akcije na moru, ali i letove prema
talijanskom kopnu ili rijekom zaleu. Prilikom jedne nezgode za vrijeme leta u zaleu Rijeke
sletio je u polje jednog samostana gdje je osim redovnika naiao i na jednog magarca koji mu
se toliko svidio da ga je odluio povesti sa sobom u popravljenom avionu i pokloniti ga
D'Annunziju koji je to prihvatio kao iskreni poklon prijatelja koje je cijenio 75.
Udomljavanje neuobiajenih ljubimaca bilo se rairilo meu D'Annunzijevim suradnicima.

Ludovico Toepliz, koji je pored Leona Kochnitzkog obnaao dunosti vezane uz vanjske
poslove, etao je gradom s lisicom koju je drao na povodcu poput psa. Kochnitzky je pak
svoju lisicu nazvanu Iskra drao u kavezu. Guido Keller ivio je s pripitomljenim orlom kojeg
su mu poklonili alpini. Kako je veinu vremena provodio po okolnim umama, da bi ga
primorao da sie u grad, D'Annunzio je organizirao otmicu njegova orla i zatoio ga u
guvernerovu palau76. Odanost Guide Kellera temeljila se na uvjeren da e D'Annunzio doista
ostvariti obeanje da e Rijeku pretvoriti u svjetionik cijelog svijeta i stavio se potpuno u
slubu te vizije77. Svoje vizije koje je dijelio s Comissom organizirao je praktino osnovavi
Udruenje slobodnih duhova Yoga. Iako to drutvo nije imalo puno dodirnih toaka s tom
drevnom disciplinom, to im se ime svidjelo, a aktivnosti su im usmjerene protiv svih onih
tekih ljudi koji okruuju Comandantea. Udruenje Yoga imalo je svoje sredite u hotelu
Europa te su objavljivala svoj manifest, a takoer su organizirali slavlja, po svemu drugaija
od onih sveanih prijema u guvernerovoj palai. Za sv. Vida, zatitnika grada, njihova je
proslava bila na ulicama Staroga Grada gdje se po njihovom uvjerenju istinski osjeao ivot
naroda kroz tradicionalne plesove. Namjeravali su organizirati i predstavu koju su nazvali
Castello d'amore na rijekom kupalitu. U proslavi-predstavi trebale su sudjelovati
glaveine iz D'annunzijevog okruenja koje su im ile na ivce, te sve one konformistike
osobe koje su po njihovu miljenju sputavale Comandantea na slobodnu akciju, a meu
njima i njegova ljubavnica Luisa Baccara. U scenariju predstave imali su namjeru ukrcati sve
te osobe na jedan brod i poslati ih u Italiju kako bi ih se rijeili. Ideju su izloili D'Annunziju
koji im je odgovorio da je sve previe danunicijevski pa je stoga to nemogue odrati.
Njihova je aktivistica bila i Kellerova sestrina Margherita Keller Besozzi koja je pisala proglase
75
76
77
u feministikom duhu. Ovo je drutvo ostalo prilino razoarano to nije nailo na punu
D'Annunzijevu podrku, a zadnju akciju koju su osmislili, ali nikad ostvarili, bila je proslava
Boia 1920. na gradskim ulicama sa osvjetljenjima, glazbom i mirisnim ugoajima i naravno
plesom kao nainom osloboenja duha78.
Jo jedan vizionar iz D'Annunzijeva drutva bio je belgijski novinar poljsko-rusko-idovskog

porijekla Leon Kochnitzky koji je u Rijeku stigao napraviti jednu reportau o D'Annunziju i
ovdje ostao gotovo cijelo vrijeme njegova vladanja gradom. Kochnitzky je preuzeo dunosti u
Comandanteovu Ministarstvu vanjskih poslova i glavna mu je misija bila osnivanje Anit-lige
naroda Lega di Fiume. Ideja vodilja bila mu je okupiti siromane i potlaene narode protiv
bogatih imperijalistikih sila (Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Amerikih Drava). Liga
je trebala biti potpuno nezavisna od vojnog zapovjednitva u Rijeci kao i civilnih vlasti i
izravno pod predsjedavanjem Gabriela D'Annunzia. Prema zamisli u rijeku ligu okupili bi se
svi potlaeni narodi: talijanske Rijeke, otoka, Dalmacije, Albanije, njemake Austrije, Crne
Gore, Hrvatske, njemake iredente u Poljskoj, ekoslovakoj, Francuskoj i Italiji, zatim
Katalonci, Malteani, Giblartarci, Irci, Flamanci, zatim Maroko, Alir, Tunis, Libija, Egipat, Sirija,
Palestina, Mezopotamija, Indija, Perzija, Afganistan, Burma, Kina, Korea, Filipini, Havaji,
Panama, Kuba, Portoriko. Pored toga tu bi bili i predstavnici obespravljenih nacionalnih
manjina kao Kinezi u Kaliforniji, Crnci u sjevernoj Americi, te zasebno idovi. Prihvaaju se i
predstavnici koji su nepravedno proli na Versajskoj mirovnoj konferenciji: Rusija, Rumunjska,
Belgija, Portugal, Sijam, Njemaka, Bugarska, Turska, Sveta Stolica, kao i svi talijani, francuzi,
englezi i amerikanci koji podupiru ovu ideju. Od sijenja 1920. Kochnitzky se intenzivno zalae
za kontaktiranje ovih grupa s namjerom da doe do njihovog sastanka u Rijeci. Ovdje je
potrebno napomenuti i prilian broj napora da se uspostave odnosi s revolucionarnom
Rusijom. U tom zadatku pomagao je i Leopold Toeplitz koji je navodno razgovarao s ruskim
ministrom vanjskih poslova ierinom. Tome u prilog ile su i D'Annunzijeve slubene izjave i
podrke sovjetskoj revoluciji. Rusi ne odgovaraju, a odbija ih i talijanska socijalistika partija
iji lanovi Kochnitzkog nisu ozbiljno shvaali. I tako bez obzira na njegove napore, to zbog
nedostataka sredstava, to zbog nedovoljne potpore i shvaenosti njegove ideje, Rijeka liga
nije ostvarena. Zbog razoarenja i razilaenja oko koncepcije Rijeke lige 79 Kochnitzky naputa
D'Annunzia u lipnju 192080.
Potpuna suprotnost od utopista koji su se okupili u Rijeci, bio je ef kabineta Giovanni Giurati,
pravnik iz Venecije, vrlo racionalna i stabilna osoba, lan iredentistike grupe Trento e
Trieste osnovane 1903., takoer dobrovoljac Prvog svjetskog rata, a kasnije lan Faistike
stranke i njezin poslanik u talijanskom parlamentu. Na poziciji efa kabineta D'Annunzijeve
vlade zamijenio ga je lijevo orijentirani vodei talijanski anarhosindikalist Alceste de Ambris u
sijenju 1920. kojeg je D'Annunzio osobno pozvao nakon to su propali svi dotadanji
78
79
Lj. Toeva-Karpowicz, n. d., str. 132.
80
pregovori oko modusa vivendi s talijanskom vladom. De Ambris je intenzivno radio na tzv.
Carti de Carnaro, temeljnom dokumentu prema kojem je trebalo urediti D'Annunzijevu
Rijeku, iako naelno cijela je ideja zauzea Rijeke bila da se grad i njegov teritorij prikljui
Kraljevini Italiji81. U jednom pravcu to je bio nain da se oblikuju naela novog ureenja ili
novog svjetskog poretka koji se trebao proiriti iz Rijeke. Prema D'Annunzijevim govorima da
se zakljuiti da je pjesnik promovirao takvu ideju kao to je napisao u jednom pismu tajniku
saveza pomorskih radnika Italije Giuseppeu Giulietti: Danas, bilo koji napor prema
osloboenju ne moe krenuti ako ne iz Rijeke. Za jedan socijalni pokret irih razmjera, ja
moram krenuti odavdje. () Nova rije zapoinje ovdje. Ovdje novi oblici ivota ne samo da
se osmiljavaju ve si i ispunjavaju. () Nijedno mjesto na zemlji ne die slobodu kao ovaj
Kvarner koji slii moru budunosti.82
Alceste De Ambris glavni je autor Ustava Rijeke ili tzv. Carte di Carnaro, ali je u njemu i puno
utjecaja Guide Kellera. Tijekom ljeta 1920. D'Annunzije je cijeli dokument oblikovao u svojem
specifinom jezinom izriaju. Zanimljivo je napomenuti da je u ovom osobitom dokumentu
koji postavlja osnove totalitarnog - faistikog drutva, jedan od dravnih temelja glazba u
emu je oit D'Annunzijev utjecaj. Vrlo fluidan i apstraktan element, glazba je tumaena kao
vjerska i socijalna ustanova. Ona je dio stvaranja i stoga se predviaju velike zborne i
orkestralne proslave besplatne za sve graane83. Prema tom ustavu Kvarnerska dravna
tvorevina pod D'Annunzijem svojim graanima jami potpunu slobodu bez obzira na spol,
boju koe, jezik, stale ili vjeroispovijesti. Nova drava koja se imala zvati regenza
(namjesnitvo) trebala je biti parlamentarna republika koja se sastojala od devet korporacija
prema kojima su se dijelili svi njeni graani (Industrijski i poljoprivredni radnici; pomorci;
poslodavci; poljoprivredni i industrijski tehniari; namjetenici i slubenici privatnih agencija;
uitelji i studenti; slobodne profesije (medicina, pravo i sl.); dravni slubenici; lanovi
zadruge. Postoji i deseta korporacija koja je rezervirana za tajanstvene sile ljudi u mukama
rada i uzdizanja tj. svi oni koji se bave misterioznim snagama naroda (umjetnici, osobito
pjesnici). Drava je takoer podijeljena na komune tj. opine kako bi se umanjio osjeaj
distance drave i graana. U ovom se dokumentu predviaju mnoga prava i obveze koji
odskau od svog vremena, a odnose se na ope pravo na kolovanje i obrazovanje, fiziki
odgoj, pravo na nagradu za rad iji minimalni iznos je dovoljan za kvalitetan ivot, pravo na
socijalnu i zdravstvenu zatitu, pravo na privatno vlasnitvo koje je zakonito steeno,
nepovredivost doma i nadoknadu u sluaju pogrenog suenja ili zlouporabe vlasti 84. Zbog
stava koji je esto iao u korist prava radnika D'Annunzio je nailazio na negodovanje
talijanskih oficira u njegovoj slubi kao i rijekog consiglia nazionale85.
81
82
83
Lj. Toeva-Karpowicz, n. d., str. 120.
84
Kako bi se upotpunio ovaj politiki potez, 8. rujna 1920., povodom obljetnice zauzea Rijeke,
D'Annunzio je odluio organizirati jo jedno veliko slavlje i proglasiti rijeku dravu tj. La
Regenza italiana di Carnaro (Talijansko namjesnitvo Kvarnera). Dodue, kao to je ve
napomenuto, smisao nije bio osnivanje nekog danuncijevskog samostalnog kraljevstva, ve se
i dalje inzistira na prikljuenju Italiji s usporednim stavljanjem u funkciju novih oblika
ureenja drutva proizvedenih u, kao to to Claudia Salaris spominje, rijekom laboratoriju
(laboratorio fiumano)86, koje je trebalo proiriti s druge strane Jadrana kao i na cijeli svijet.
Naoko idealni ivot za sve neshvaene i futuristiki nastrojene due koje su se sjatile u luku
ljubavi kako je Rijeku nazvao Giovanni Comisso, pretvorilo se u mjesto ive none more za
Hrvate koji su ovdje ivjeli i koji su ovdje bili roeni. Usporedno s fetama na gradskim
ulicama svakodnevno je stradao netko od Hrvata u gradu. Neprijateljski odnos prema svemu
to je hrvatsko u vladajuim krugovima Rijeke ima svoje duboke korijene u 19. stoljeu, a
nadasve nakon problema rijeke krpice, s daljnjom nacionalistikom disocijacijom
stanovnika pri kraju 19. stoljea. U otvorenoj elji talijanaa da Rijeka postane dio Italije,
trebalo je tovie dokazati da Hrvati nisu autohtono stanovnitvo ovoga grada i da u gradu
nisu bili dobrodoli kao potencijalna i stvarna poveznica s novnonastalom Kraljevinom Srba
Hrvata i Slovenaca. Odnosi se jo i vie zaotravaju nakon D'Annunzijeva zauzea Rijeke kad
se zbog blokade, ali i zbog zaustavljene bilo koje proizvodnje smanjuju ivotni resursi u gradu
i stranci u ovom sluaju prvenstveno Hrvati postaju suvino optereenje na gradskim
zalihama kao i potencijalnim radnim mjestima. Osim toga Hrvati su bili vlasnici znaajnog
broja trgovina i obrta u sreditu Rijeke, iji su pak natpisi na hrvatskom jeziku bili esta meta
sabotaa u organizaciji La govine Fiume87. La vedetta d'Italia otvoreno pie proglase protiv
Hrvata, ali i svih ostalih ne-Talijana poput ovog koji je objavljen 17. rujna 1919. koji ima sve
odlike nekih buduih nacistikih govora:
Pisali smo ve juer da je potrebno puno tedjeti, racionalizirati trokove kako bi se

organizirao otpor. Sutra bismo mogli postati opkoljena utvrda. Talijanstvo Rijeke treba biti
spremno ojaati se glau. Danas kaemo da je potrebno brzo osigurati svaku energiju. I
govorimo jasno. Imamo nekoliko tisua stranaca egzotinih govora ovdje u Rijeci. To su ljudi
koji nemaju nieg zajednikog s nama, oni su neprijatelji od juer, mrska lica koje e se boriti
protiv nas i koja dobro poznajemo; danas su to proraunati likovi koji bi nas potukli do
zadnjeg daha, novcem, pekulacijama, otimanjem namirnica. Za etiri, est tjedana mogli bi
okusiti glad, mi graani Rijeke i vojnici Italije. Stranac ubrzava nae patnje samim tim to
ostaje u naoj kui! Ne radi se o naem preivljavanju, nakon to danas zapone naa obrana
vojna i civilna. Nije dovoljno tedjeti: treba ograniiti potronju namirnica. I potrebno je bez
oklijevanja i slabosti poslati strance njihovoj kui. Pogledajmo oko sebe, u kafiima, u
85
W. Klinger, Danuncijevo poimanje drave i Karta talijanskog namjesnitva Kvarnera, u Rijeka (VIII/2002.) str.
73.
86
87
Mihael Sobolevski, Egzodus Hrvata iz Rijeke u vrijeme DAnnunzijeve vladavine, u Rijeka, (VIII/2003) str. 63-64.
sastajalitima, naim ulicama! Vidjet emo na svakom prikrivenom mjestu neprijateljske ljude
koji su do juer ismijavali nau strast i koji sanjaju debelu korist koju bi Slobodna Drava
Rijeka iako pod engleskom policijom osigurala pekulatorima pokvarenim i cininim u svom
mentalitetu i inicijativama. Takvim ljudima koji nisu s nama, koji nikada nee biti s nama
predobro ih poznajemo da bi se zaluivali! potrebno je pokazati pravac sjever!
Nek' odu. Predugo smo ih trpili. Prestrpljivi smo bili do sada. Sad je dosta. Ovo je trenutak
odluke pored nae brae koji nas brane: ali da bi bili snani, elimo biti samo s njima. Drugi,
stranci, oni koji ne pripadaju ovamo, doseljenici bive Monarhije, nemaju nita initi ovdje.
Na naem zapovjednitvu policije predlaemo da bez ogranienja oisti grad od stranaca.
Via potreba obrane to od nas zahtijeva, bez odlaganja meu svima. 88
Maksimilijan Pe, rijeanin, ostavio je nekoliko zapisa o maltretiranjima koje su podnosili

Hrvati u Rijeci, ali i s druge strane Rjeine na Suaku: S prozora stana promatrao sam
paljenje jedrenjaka u Mrtvom kanalu koji su pripadali naim ljudima. Stanovali smo naime
iznad drogerije Benco u zgradi bive Hrvatske gimnazije na Fiumari. Jauk i pla naih ljudi,
naih otoana jo mi zuji u uima. Mrtvi kanal bio je tada plovea trnica, a nai su ljudi na
jedrenjacima prodavali ulje, vino, drvo. Talijani pak juno voe. Promatrao sam suake
gimnazijalce, koji su stanovali u Rijeci, kada su prelazili preko mosta. Doekivali su ih kolcima,
tukli, a knjige im bacali u Rjeinu. esto su hrvatski graani prolazili ulicom drani pod ruku
od ardita. Ovi su im prethodno znali nasilno davati ricinus. Suvino je spominjati posljedice,
koje su trpili nai ljudi, i to uz grohotan smijeh Fijumana. 89
Mnogi su zbog toga sami iseljavali iz Rijeke, a na teritoriju nove drave Kraljevine SHS
organizirano je bansko tijelo koje je imalo skrbiti za prognanike tj. bjegunce iz Istre. Osobito
se broj prognanika poveao nakon to je D'Annunzio krajem veljae 1920. godine donesao
slubenu odluku o odstranjivanju stranaca iz Rijeke. Posebne vojne grupacije skvadristi
(faisti) i policija provodili su revno ienje od stranaca i politiki nepoeljnih osoba 90.
Najei antihrvatski pohod dogodio se u srpnju 1920. kad su legionari kojima su se pridruili
i sami rijeki talijanai, par dana haraili po hrvatskim stanovima, radionicama i trgovinama,
ne tedei ni one iji su vlasnici bili talijanskog porijekla 91. O protjerivanju Hrvata pisano je i
na naslovnici The New York Timesa 1. oujka 1920.:
Gabriele D'Annunzio has ordered an other deportation of Croats and other foreigners who
are pernicious by their presence for the proper defence of the city. The Socialists also have
been included in the general cleaning out of the city. Public meetings and demonstrations of
any sort not having the consent oft he poet-soldier's police have been prohibited.
88
La vedetta d'Italia, 17. rujan 1919.
89
90
M. Sobolevski, n. d., str. 66.
91
Gabriele D'Annunzio naredio je deportaciju Hrvata i drugih stranaca koji su opasni svojim
prisustvom za obranu grada. Socijalisti su takoer zahvaeni opim ienjem grada. Javni
skupovi i protesti bilo koje vrste koje nije odobrila policija pjesnika-vojnika zabranjeni su.
to je blokada grada due trajala, to je ivot obinih graana bio nesnoljiviji, a Comandante
je gubio javnu podrku, pa ak i meu nekadanjim aneksionistima. Podrka D'Annunziju pala
je ve na treim izborima koje je Comandante organizirao u prosincu 1919. a na kojima se
graanstvo trebalo izjasniti eli li i dalje pruati potporu njemu sve dok se konano ne ostvari
aneksija Rijeke nasuprot tzv. modusu vivendi koji mu je nudila talijanska vlada. Izbori su
naprasno prekinuti tako to je grupa ardita upala na glasaka mjesta i razbila izborne are kad
se uvidjelo da veina Rijeana glasa protiv D'Annunzia 92. Oigledno ovakav je prevrat
iznenadio i Comandantea koji se prevario u procijeni Rijeana. Mnogi su od njih pokazali onu
negativnu osobinu koja im je esto pripisivana - etebandjere. Dok su prije par mjeseci
prizivali pjesnika-vojnika i slavili ga kao spasitelja pred britanskim imperijalizmom, sada su
prieljkivali dolazak tih istih saveznika i otvaranje luke, trgovine i ponovni prosperitet grada u
kojem su se mogli mirno bogatiti pod meunarodnom zatitom. O tome je 1. oujka 1920.
izvijestio dopisnik The New York Timesa iz Rijeke:
The correspondent has gleaned opinions of all sorts in Fiume. Those oft he citizens with
whom he has talked seemed unanimous that the situation was critical, and that the city was
int he deepest of despair, financially and commercially. We are starving, said a prominent
banker who previously had been a strong supporter of Italian annexation. We are unable to
go further. We now are ready for an international city. We want our port reopened to
commerce. We want city occupied either by an American or a British garrisons. Our present
state is impossible.
Dopisnik je obuhvatio sve vrste miljenja u Rijeci. Oni od graana s kojima je priao ine se
jednoduni u tome da je situacija kritina, i da je grad u dubokom oaju, financijskom i
trgovinskom. Gladujemo, rekao je jedan dobrostojei bankar koji je prije toga bio snani
podupiratelj talijanske aneksije. Ne moemo vie ovako dalje. Spremni smo za jedan
meunarodni grad. elimo ponovno otvaranje nae luke trgovini. elimo da grad zauzme
ameriki ili britanski vojni odred. Nae sadanje stanje je nemogue.
92
Grande finale
Rijeani okreu lea pjesniku-vojniku u svom stilu, predstava je predugo trajala. Dojadila je
svim statistima, iako glavni glumac tjera dalje. Maledeta la barca che ve ga portr! (Prokleta
barka koja vas je donijela!), izraz je razoaranog puka 93. Puno je na to utjecalo viemjeseno
kaotino stanje u gradu, ali nadasve nepodnoljivost gospodarske blokade koju je pratila
monetarna kriza. Naime u Rijeci su nakon raspada Austro-Ugarske i dalje bile u opticaju
austro-ugarske krune koje su se oznaavale igom Citt di Fiume kako bi se mogla
kontrolirati njihova konverzija. Meutim, ig je bilo relativno jednostavno falsificirati, tako da
se u gradu nakupilo mnotvo falsificiranih rijekih kruna, koje su bile u opticaju usporedo s
krunama igosanim na podruju Kraljevine SHS. Tako su se Rijeani nali u situaciji da su imali
previe novaca kojeg nisu mogli potroiti jer mu je vrijednost stalno padala 94. O tome
svjedoe i sami graani u jednom lanku objavljenom u The New York Timesu 1. oujka 1920.:
Our money situation is appalling said one of Fiume's prominent bankers to the
correspondent today. Our currency has been counterfeited to such an extent that now we
do not know any values. There are all kinds of crowns in circulation Fiume, Yugoslav, Polish,
Hungarian, Czechoslovak and Austrian. Then there is the lira. All of them are in circulation,
stamped, defaced and counterfeited. We must have a new money that is stable.
Naa novana situacija je grozna rekao je jedan od rijekih perspektivnih bankata naem
dopisniku danas. Naa valuta je krivotvorena u takvim razmjerima da joj vie ne znamo
vrijednosti. Ovdje ima svih vrsta kruna u opticaju rijeke, jugoslavenske, poljske, maarske,
ekoslovake i austrijske. Onda imamo i liru. Sve su one u opticaju, s otisnutim peatom,
unitene i krivotvorene. Trebamo novi novac koji e biti stabilan.
Negdje istovremeno i talijanska javnost s druge strane Jadrana gubi interes za D'Annunzijev
produeni odmor (vacanze prolungate 95) na Kvarneru, to daje vie prostora novoj vladi
Giovannia Giolittia za konano rjeenje rijekog pitanja. Tako je dolo do susreta izmeu
talijanskog ministra vanjskih poslova grofa Sforze i ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS
Ante Trumbia u Rappalu gdje je konano postignut sporazum o razgranienju prema kojem
se predvia osnivanje zasebne drave Rijeke s tim da Suak, zajedno s deltom Rjeine tj.
lukom Baro postaje dio teritorija Kraljevine SHS 96. Luka Baro bila je najproduktivniji dio
rijeke luke i mjesto mogue obnove rijekog gospodarstva koje sada, odsjeeno od Rijeke,
koja je k tome odsjeena i od svog prirodnog zalea, potpuno postaje komparativna prednost
Suaka i Kraljevine SHS.
93
A. Damiani, n. d., str. 51.
94
Radmila Mateji, Krune Citta di Fiume i problemi valute u Rijeci od godine 1918-1924., u Numizmatike
vijesti, 1963., broj 20, str. 1.
95
96
Na osnovu Rappalskog sporazuma talijanska vlada zahtjeva od D'Annunzija da napusti Rijeku.
D'Annunzio ne samo da protestira protiv sramotnog sporazuma koji k tome Rijeci oduzima
najvaniji dio luke, ve je spreman na nove vojne poduhvate na one teritorije koji su
sporazumom trebali pripasti Kraljevini SHS na kvarnerske otoke Krk i Rab. Njegovi su arditi
15. studenog zauzeli ta dva otoka. Zbog ovog novog D'Annunzijevog ispada, sada na teritoriju
koji je trebao pripasti Kraljevini SHS, talijanska vlada bila je izloena novim meunarodnim
pritiscima, a potpora D'Annunziju nestala je i meu slubenim vojnim krugovima. Stoga je
general Caviglia dobio naredbu pomorske blokade svih podruja gdje se D'Annunzio
usidrio. Osim to su gubili potporu izvana, danuncijevi legionari nisu bili doekani s
pozdravima, pjesmom, slavljem, cvijeem meu kranima i rabljanim. Jo je apsurdnije da je
ak i vlada Talijanskog namjesnitva Kvarner uputila protest protiv (vlastite) okupacije Krka i
Raba97! Arditi koji su uglavnom razbijali i oskrvnjivali sve na to su naili ne bi li eventualno
iskopali neto vrijedno za pljakanje i otimainu, devastirali su grob krke kneginje Ane
Katarine Frankopan kojeg su franjevci stoljeima uvali na Koljunu 98. Kada su na sam Badnjak
1920. arditi krenuli s maltretiranjem stanovnika Bake, oni su im se suprotstavili
potpomognuti ljudima iz bliskih obalnih naselja i protjerali ih jo iste noi preko mora 99. Tako
je slavno zavrio njihov pohod na boduliju.
U Rijeci se u isto vrijeme odrava slina drama. D'Annunzio ne prihvaa ultimatume i

opetovane ponude koje mu nudi talijanska vlada da se asno povue bez prolijevanja krvi.
Poput one esto uvene lokalne uzreice Krepat, ma ne molat, D'Annunzio je spreman
pruati otpor s preostalim arditima, ouvati Rijeku i po cijenu vlastitog ivota kao to je tih
dana intenzivno isticao u obraanju narodu i svojim vojnicima 100. Njegov je odgovor bio
objava ratnog stanja 21. prosinca 1920. Nadao se potpori svojih prijatelja i simpatizera u
Italiji, nesvjestan koliko se meunarodna situacija promijenila nakon slubenog potpisivanja
mirovnog sporazuma izmeu Italije i Kraljevine SHS. Iako se inilo da e se situacija opet
razviti u korist D'Annunzija, ujutro 24. prosinca zapoeli su oruani sukobi izmeu Talijana
onih regularne vojske i onih D'Annunzijevih. Giovanni Comisso u svojoj je knjizi Il porto
dell'amore primijetio cijelu grotesknost ove situacije: Pensa ci ammazziamo tra italiani,
come nel '300 (Zamisli poubijat emo se meusobno kao u 14. stoljeu) 101. Pukaranja su
navodno najprije krenula na Kantridi. Prema pisanjima I. E. Troisella, tog istog dana
Comandante je osobno doao ohrabriti svoje legionare na Kantridi nareujui im da otvore
vatru protiv bilo koga tko bi imao namjeru prijei liniju razgranienja 102. Kako bi se osigurali
97
98
P. Stri, n. d., str. 15.
99
100
Lj. Toeva Karpowicz, n. d., str. 138.
101
102
I. E. Troisello, Gli ultimi giorni di Fiume Dannunziana, Bologna, 1921., str. 4.
od napada sa Suaka, legionari su na sam Badnjak nou dignuli u zrak mostove na Rjeini.
Mira nije bilo niti na Boi kad su pukaranja nastavljena po rijekim ulicama, dok su se
graani posakrivali po podrumima. 103 Ratna napetost proirila se i na susjedni Suak kako
svjedoi Ivan Perovi, tamonji povjerenik redarstva:
Dan osvane, osvane i Boi, ali hladan. Nije to bio onaj veseli Boi, kad ljudi meusobno
estitaju i ele mir i ljubav, ve je to bila prava ratna slika, kakvu Suak nije dosada nikad
doivio. Svatko se boja da moe doi jo gore. S jedne strane se kolju Talijani izmeu sebe, a
ovamo nas mandatori postavljeni od saveznika za uvanje neutralnosti ovog naeg teritorija
i za odranje reda i mira, - okrivljuju da smo krivci prolijevanju njihove bratske krvi.
D'Annunzio je naredio da se ukine zatvorska kazna svima onima kanjenim s manje od 10

godina zatvora kako bi se mogli regrutirati. Obrana je intenzivirana oko guvernerove palae
gdje se skupljeno najvei broj naoruanja. Na moru ispred grada sukobio se D'Annunzijev
brod Espero s talijanskim Andrea Doriom. Prilikom tog nekoliko je ljudi poginulo i neki su bili
ranjeni. Sukob je, kako opisuje Ivan Perovi, postao ozbiljan:
Da nisam sluajno ovaj prizor sam promatrao, ne bih mogao niti vjerovati da se takvo neto
uope moe dogoditi. Poslije ovog sluaja ja sam o cijeloj ovoj D'Annunzijadi dobio drugo
miljenje, tj. doao sam do uvjerenja da je tu svaka ala prestala. 104
Neto kasnije, iz bojnog broda Andrea Doria ispaljeno je nekoliko hitaca prema guvernerovoj
palai koja je pogoena na nekoliko mjesta, a D'Annunzio je ranjen, izbjegavi tako eljenu
herojsku smrt105. Kako Comandante ni tada nije popustio napadaima, pukaranja i
bombardiranja grada su nastavljena. Dana 28. prosinca D'Annunzio se sastao s
predstavnicima Consiglia u stanu Antonia Grossicha. Shvativi da nema potpore, D'Annunzio
je izjavio da pristaje na povlaenje iz grada samo kako bi spasio njegove stanovnika daljnjih
razaranja. Nakon toga uslijedili su pregovori s talijanskim vojnim zapovjednicima u Opatiji s
predstavnicima Rijeke gradonaelnikom Ricardom Giganteom i Ninom Host-Venturijem. Oni
su priznali Rappalski ugovor i pristali da D'Annunzijevi legionari napuste grad poevi od 5.
sijenja 1921. Nije im bilo lako napustiti grad u kojem su proveli 16 mjeseci uglavnom
nevjerojatnog ivota, te su mnogi nastojali izbjei deportaciju 106. Njih 22 ostavilo je ivote na
bojitu Talijanskog namjesnitva Kvarnera, a 25 bilo je poginulih regularnih talijanskih
vojnika. Nije poginuo niti jedan rijeanin. The New York Times objavio je 30. prosinca
slijedeu obavijest na svojoj naslovnici:
Fiume surrenders. Airplane to take D'annunzio away; not worth while to die for Italy, Poet
declares in his farewell. City recognizes treaty council, D'Annunzio having handed over to it
103
Ivan Perovi, Crtice iz okupiranog Suaka, Suak, 1934., str. 82-86.
104
I. Perovi, n. d., str. 92.
105
106
his powers, accepts Caviglia's terms. Rebels inflict big losses use machine guns and grenades
against regulars, who spare them as much as possible.
Rijeka se predaje. Zrakoplov e odnijeti D'Annunzija; nije vrijedno umrijeti za Italiju, pjesnik
najavljuje svoj odlazak. Grad organizira mirovno vijee, D'Annunzio im je prenio ovlasti,
prihvatio Cavigline uvjete. Pobunjenici su nanijeli velike gubitke koristei strojnice i granate
protiv redovne vojske koji su ih gaali to je vie bilo mogue.
Gabriele D'Annunzio napustio je grad 18. sijenja preselivi se ubrzo u novo-osvojeni dvorac
na obali jezera Garda koji je pretvorio u svoju doivotnu fantastinu rezidenciju nazvanu
Vittoriale degli Italiani. Rijeka je ostala njegova citt olocausta.
Iz dnevnika Zore Blai , 4. I. 1921.
Prola je godina 1920., ta godina puna nesrea i boli, elim joj sretan put i neka mi se nikada
takva vie ne povrati. Cijela bila je nevaljata od poetka pa do kraja. Prosinac bio je najgori,
proveli smo uasne dane. Naime D'Annunzio morao je da do 24. XII. ostavi grad sa svojim
legionaima, no poto nije htio postavila je talijanska vlada blokadu oko grada, a na to je
D'Annunzio navijestio Italiji rat. Bilo je grozno, ve na sam Badnjak morali su se duani
pozatvarati, ljudi nijesu smjeli na ulicu ve samo vojnitvo, koje je pravilo red po gradu a
drugi na frontu koja se nalazila na Kantridi, ve iste veeri zapoeo je boj, puke su pucale,
topovi su grmjeli, ulo se neprestano ropotanje strojnih puaka. Mi smo bili svi kod kue i
kartali i prislukivali ratnu bitku koja je dopirala ak do naih uiju. Na veer ili smo oko 9
da spavamo kad najednom zatutnji neto, sve se strese, i pred oima nam se rasula sva stakla
u sobama, bilo je grozno, neda se opisati to smo osjetili onaj as, ja sam mislila da je bomba
pala u moju sobu. Svi stanari izletjeli su van od straha i pitali se to je, to se dogodilo. Bacili
su most u zrak, koji dijeli Suak i Rijeku. Boe dragi koliko tete i koliko straha... Strano je
pogledat mostove i kue, a i na Suaku je uinilo mnotvo tete. One male mesnice na Suaku
kraj mosta su posve unitene. Za rtve se jo nezna. Bez mlijeka i bez mesa smo ve 12 dana,
a kruh je kiseo jer nema kvasa Mnogo je kua pogoeno od rapnela kao napr.
Gubernatorova palaa (sada jo D'Annunzijeva), palaa Adria, aprovizacija dobila je dve
kugle i druge. Bitka trajala je 5 dana, dne 28. dao je gen. Caviglia nalog D'Annunziu da se s
vojskom preda, ili da e bombardirati grad, no on je poslao dvojicu u Opatiju gdje su se nakon
dva dana primirja konano pogodili da e D'Annunzio s vojskom ostaviti grad. Dogovoreno je
da e poslije 5. I. poeti odlaziti vojska iz grada. Ve danas otilo je brodovlje, a od sutra ii e
vojnitvo. No mnogo ih se je preobuklo u civile koji misle valjda ovdje ostati da prave dalje
propagandu. Neznam to e jo iz toga biti. Neka nas dragi Bog uva.
Sputanje zastora
Rijeka je u odreenom trenutku bilo idealno mjesto za D'Annunzijevu predstavu, ali bilo bi
pogreno sve svaliti samo na pjesnikova lea. Pjesnik kao glavni glumac i cijela svita
pomonih glumaca doli su na poziv i uz veliku pomo rijekih politiara talijanaa, koji su
istom pretvoreni u statiste kao i ostatak graana. Grad je djelovao na pretvaranje pjesnika
u Comandantea, a on je u njemu potaknuo mnoge stvari koje su ve prije bile zaete od
talijanskog nacionalizma, slobodnog stila ivota i raznih vidova avantgarde. Spoj uglavnom
neodriv u duem razdoblju jer je u samo esnaest mjeseci dosegnuo potpuni kaos od kojeg
su se umorili i sami akteri, stoga Krvavi Boi koji je rtvovao nekoliko mladih ivota
talijanskih vojnika regularnih i onih D'Annunzijevih trupa, te nizom sruenih objekata u Rijeci,
postaje logina posljedica jednog pretjerivanja. Na alost, pokazalo se, bila je to samo najava
mnogo teih dogaanja, irih razmjera koji su eskalirali tijekom Drugog svjetskog rata.
Tea Mayhew
Maritime and History Museum
of Croatian Littoral Rijeka
Bloody Christmas 1920 Gabriele D'Annunzios Rijeka Adventure
WWI finished with the destruction of the great multinational Austro-Hungarian Empire which
was the last barrier in the Italian unity process. The Kingdom of Italy participated in WWI on
the side of the Allies and according to the secret London Agreement, Italy was promised
large territories on the Eastern Adriatic coast apart from the wide Rijeka region area (from
Volosko to Karlobag) and the islands of Krk and Rab including the surrounding islets. After
the war, the peace negotiations regarding the territories of the ex-Austro-Hungarian Empire
on the Adriatic took place in Versailles at the beginning of 1919. The main problem was the
determination of the border between the Kingdom of Italy and the newly established
Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes according to the previously mentioned London
Agreement.
The Italian government faced a great problem with economic and social depression after the
war, which created an atmosphere for a potential revolution to erupt. This situation was used
by the growing nationalist and irredenta movement converting these internal problems into
demands for new territories which according to Roman and Venetian heritage should belong
to Italy, especially the eastern Mediterranean. At the same time the city of Rijeka and its
territory (former corpus separatum an autonomous body governed by the Hungarian
government) was guarded by the international allied troops composed of British, American,
French, Italian and later Serbian troops. One possible solution for the city was the
establishment of an independent territory under international control. Even before the
formal end of WWI, on 29th October the Croatian Committee took over the official governing
of the city from the hands of the last Hungarian governor Jekelfalussy. The following day the
National Committee of Italians in Rijeka (Consiglio Nazionale degli Italiani di Fiume) was
established, and with the help of the Italian army, they took over the government of the city,
expelling the representatives of the Croatian Committee from the Governors Palace and
declared the union of Rijeka with the Kingdom of Italy. They were expecting international
approval according to Woodrow Wilsons promotion to the right of national self-
determination. Nevertheless, this action was not approved by the Allies and then after a
bloody conflict between some pro-Italian oriented Rijeka citizens against members of the
French Allied troops (originally from Vietnam), it was decided that an international body
would guard the city of Rijeka.
At the same time, to ensure the union of the city with Italy, an annexing action was prepared
led by the Italian famous poet-soldier Gabriele DAnnunzio. On 12th September 1919 he led a
troop of rebellious Italian soldiers - legionnaires from Ronchi (near Trieste, from then on
named dei Legionari) to Rijeka where he was accepted with great enthusiasm by Rijekas
population. Soon after his arrival, the National Committee of Italians transferred total power
over the city to him. Gabriele DAnnunzio was famous for his public speeches. He held about
five speeches a week in some of Rijekas squares and from the balcony of the Governors
Palace. According to witnesses, he was highly capable to enchant the crowds with his words.
The whole performance of his public addresses was the basis for the future fascist regime, as
well as for many aspects of todays political propaganda. He revitalised many of the ancient
Roman gesticulations such as the salute of lifting the right hand, as well as symbols such as
fascio and many others. He was a charismatic person even before he started to act as a
politician. Despite his humble physical appearance (he was short, bold and lost an eye in the
war), women adored him and many famous, noble and rich lovers supported him financially
and helped him in his career. The conquest of Rijeka was the peak of his success where he
experimented with various kinds of extreme political and social movements. He was
surrounded with many collaborators who amongst themselves were quite different regarding
their political orientations and lifestyles. There were conservative politicians, mostly
members of the Italian royal army who were close to extreme right movements. Others were
anarchists and free spirits such as Baron Guido Keller and the Italian writer Giovanni
Commisso. Such a movement attracted many young Italian soldiers former legionnaires and
members of special troops called the arditi who experienced an existential crisis after the
war, facing a post-war trauma. Rijeka was a place where they could gather - experimenting
with free sexual relationships, drugs and total decadence. Other, more constructive idealists
were the Belgian journalist Leon Kochnitzky, Lodovico Toeplitz and a leading Italian anarcho-
socialist Alceste de Ambris. Leon Kochnitzky and Lodovico Toeplitz were responsible for
DAnnunzios foreign affairs, amongst which was the intention to establish official
relationships with the newly formed communist Russian government. Kochnitzkys idea was
to establish a centre of an Anti-League of Nations in Rijeka, which was to be known as
Rijekas League. The aim of Rijekas League was to gather all the neglected and deprived
people of the world against the colonialism and imperialism of the great Euro-American
powers. Alceste de Ambris had a special duty in Rijeka. He wrote the statute of DAnnunzios
Rijeka Regency - La Carta di Regenza Italiana di Carnaro where many advanced ideas as well
very idealistic plans were promoted. Nevertheless this became the basis of a totalitarian-
fascist state. From one point of view Rijeka might have seemed an ideal place where equality
and a freedom of all sorts were proclaimed and practiced, but DAnnunzios regime was at
the same time extremely discriminating towards Rijekas inhabitants who were not of Italian
origin, especially those who lived here during the Austro-Hungarian period. A list of official
documents and propaganda were issued against Rijekas Croats and Hungarians who
emigrated in great numbers or who suffered mobbing and bullying from DAnnunzios
soldiers on a daily basis. DAnnunzios popularity gradually decreased because of the
economic decline of the city and the downfall of many wealthy citizens. This happened due
to several reasons: the stagnation of Rijekas leading industries after the war, an economic
blockade enforced by the official Italian government, and the complete neglection and chaos
of the financial situation during DAnnunzios government. Instead of this, DAnnunzios
collaborators, particularly Guido Keller and his group, invented a new economy, organising
special troops of pirates Usccochi who robbed ships and smuggled goods across the border.
As DAnnunzios popularity decreased, the Italian government became more prepared to
finally resolve this international affair especially after reaching an agreement about the
border demarcation with the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in Rappalo in 1920. In
December of the same year DAnnunzio and his troops were given an ultimatum to abandon
the city of Rijeka. The city was to become a free port under international supervision i.e. the
Free State of Rijeka. Nevertheless, the poet-soldier DAnnunzio did not want to give up
without resistance. Therefore on Christmas Eve 1920 Italian official troops started a military
offensive against DAnnunzios illegal Italian troops. The conflict lasted five days during which
DAnnunzios legionnaires destroyed all the bridges over the Rjeina River where the major
railway connections between Rijeka and its hinterland were, while the Italian royal navy
bombarded the city damaging some important buildings including DAnnunzios residence in
the Governors Palace. Finally DAnnunzio decided to give up in order to prevent the city and
its citizens from further suffering. His troops started abandoning the city on 5 th January 1921,
while Gabriele DAnnunzio left Rijeka on 18 th. He moved to his new villa on Lake Garda
named Vittoriale degli Italiani, but Rijeka remained his holocaust city citt olocausta as
he referred to it in his speeches.

DAnnunzio - Bozic 1920

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

DAnnunzio - Bozic 1920

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PPMHP

POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA

D'ANNUNZIO - BOI 1920.

Rijeka, prosinac 2010.

Iz Dnevnika Zore Blai, 25. XI. 1918.8

Istovremeno meusaveznika komisija ispituje legitimnost zahtjeva talijanskog nacionalnog

Na Mlaki, u blizini parka, ekala je granatiere jo jedna gomila graana. im su se pojavili

Il venticinque agosto e' successa una porcheria

Dvadeset i petog kolovoza dogodila se jedna svinjarija

U meuvremenu rijeki consiglio nazionale intenzivno trai rjeenje da se izbjegnu odluke

Ono to dodatno fascinira je injenica da je usprkos brojnim fizikim nedostacima kao to ih

Kljunu ulogu u D'Annunzijevom zauzimanju Rijeke imalo je nekoliko ljudi. Njemu je na

Zahvaljujui svojem pomoniku Guidu Kelleru koji je pregovarao s predsjednikom consiglia

O njegovim neformalnim etnjama Korzom govori i Maksimilijan Pe koji je u to vrijeme bio

ivot u gradu pretvorio se u konstantne fete i bakanalije da je ak i La Vedetta d'Italia

Sloboda se izraavala u mnogobrojnim nezamislivim kombinacijama izraavajui

Rijeka je postala meka arolikog drutva D'Annunzijevih oboavatelja, zanesenjaka, idealista,

Aktivnu podrku D'Annunziju u Rijeci doao je pruiti i ve spominjani talijanski pjesnik

Slino razoarenje D'Annunzijevim poduhvatom u Rijeci iznio je i Mario Carli, takoer

U Rijeci, pored revolucionarnih borbenih genijalnosti i vidovnjakih kao ona Comandantea i

Jo je jedan vodei faista bio u nesuglasici s D'Annunziom Benito Mussolini. No u ovom je

Udomljavanje neuobiajenih ljubimaca bilo se rairilo meu D'Annunzijevim suradnicima.

Jo jedan vizionar iz D'Annunzijeva drutva bio je belgijski novinar poljsko-rusko-idovskog

Pisali smo ve juer da je potrebno puno tedjeti, racionalizirati trokove kako bi se

Maksimilijan Pe, rijeanin, ostavio je nekoliko zapisa o maltretiranjima koje su podnosili

U Rijeci se u isto vrijeme odrava slina drama. D'Annunzio ne prihvaa ultimatume i

D'Annunzio je naredio da se ukine zatvorska kazna svima onima kanjenim s manje od 10

Iz dnevnika Zore Blai , 4. I. 1921.

Bloody Christmas 1920 Gabriele D'Annunzios Rijeka Adventure

You might also like