Linost, emocije, sukobi, brak, alkoholizam i

RADNA SPOSOBNOST

WP^P
DR MARIJAN KOIEK

Biblioteka
PSIHOLOGIJA RADA
Urednik SILVIO RUI
Oprema URO SEDER
Izdava
NOVINSKO PODUZEE PRIVREDA ZAGREB
Za izdavaa MIA PLEMENI
Tehniki urednik: EMILIJA RUIC
Tisak i oprema VJESNIK ZAGREB

Linost
emocije
sukobi
brak
alkoholizam
?
i
RADNA SPOSOBNOST
f
PRIVREDA ZAGREB 1963.

DUEVNO
ZDRAVLJE
I
NJEGOVI POREMEAJI

Ljudska linost, kao skup svih individualnih psihikih svojstava nekog ovjeka,
veoma je sloena. No ona je ujedno i jedinstvena, tj. sve su mnogobrojne psihike
funkcije u ovjeku meusobno povezane, uvjetuju jedna drugu te ine nerazdvojivu
cjelinu, mada se ponekad nau <u meusobnoj protivrjenosti. Svaka dakle linost
nosi u sebi niz suprotnosti, koje se meutim ne iskljuuju nego ine jedinstvo.
ovjek je sebino, egocentrino stvorenje, ali je priroda usadila u njega i
nagonsku elju da bude drutveno bie sposobno da se uspjeno prilagoava ivotu u
ljudskoj zajednici.
Ljubav se u ovjeku esto pretvori u svoju suprotnost u mrnju. Takvo
istovremeno javljanje suprotnih tenji i protivrjenih afekata u istoj linosti
naziva se ambivalencija, koja je do neke mjere normalno svojstvo svakog ovjeka.
Druga je bitna osobina ljudske linosti njezina dinaminost. Sve pojave u
prirodi i drutvu podlone su neprestanim promjenama. Sutina ivota je kretanje
koje se nikada ne zaustavlja. Ni ljudska linost nije iznimka od tog pravila, i ona
se itav ivot mijenja. Upravo razne suprotnosti psihikog ivota ovjeka,
mnogobrojne ambivalencije u njemu, pokretai su neprestanog kretanja psihikih
funkcija. Polagano i neprimjetno ali ipak bez prestanka mijenja ovjek svoj nain
miljenja, svoje emocionalne reakcije, svoje interese i ambicije, svoje elje i
sadraj svog matanja. Mladi je po svom mentalitetu sasvim neto drugo nego

li
dijete; zreo se ovjek u mnogome razlikuje od poludo-zrelog mladia, a svojstva
ostarjele linosti i opet se razlikuju od osobina ovjeka srednje dobi.
No jedinstvo linosti ipak je sauvano u toku itavog ivota. Iako se u raznim
fazama psihikog razvitka mijenjaju mnoge osobine linosti, kroz njih se ipak
provlae i neke stalne karakteristike koje povezuju sva razdoblja ivota u
nerazdvojivu cjelinu. Tako odrastao ovjek nosi u sebi mnoga svojstva koja je
stekao jo u ranom djetinjstvu, svojstva koja se esto odre sve do kraja ivota,
mada mnogo puta promijene svoj oblik. Ve kod malog djeteta moe se, na primjer,
pojaviti agresivnost, pa ono neprestano1 zadirkuje i gnjavi drugu djecu, kvari im
igru, otima im igrake. Ako se u kasnijem djetinjstvu ne ispravi razvitak djetetove
linosti, agresivnost e se u njoj odrati. Izmijenit e se dodue nain na koji e
se ona ispoljiti, ali se u biti nee promijeniti. Moda e se jednom to svojstvo
pokazati u obliku grubog autoritativnog postupka s podreenima, ili u obliku
zlostavljanja svoje djece, i si.
Jedinstvo linosti, unato njezinoj dinaminosti, doivljava ovjek kao svijest
o neprekidnosti svog ja. Svaki je ovjek potpuno siguran u to da je on danas ona
ista linost, onaj isti individuum koji je bio prije mnogo godina. Promjene u
njegovom psihikom ivotu teku polako i bez otrih prelaza; u kraem vremenskom
razdoblju one se ni ne primjeuju, ukoliko nije dolo do nekih bolesnih pojava u
razvitku linosti. To je razlog da ovjek te promjene u samome sebi ni ne opaa pa
ivi u uvjerenju da je uvijek isti.
Jo je jedno svojstvo tipino za ljudsku linost: njezina plastinost. Psihiki
ivot ovjeka u velikoj je mjeri podloan utjecajima okoline, tj. drugih ljudi i
ljudskih zajednica s kojima pojedinac ivi u stalnom dodiru. Svatko djeluje na
ljudsku grupu u kojoj se kree, ali i ona djeluje na njega. Taj dvosmjerni,
reciproni proces odnosa meu ljudima vrlo je znaajan faktor u oblikovanju
linosti; on pridonosi i njezinoj dinaminosti. ivotna iskustva, postupci okoline,
njezini nazori i njezino ponaanje, emocionalni stav drugih ljudi prema individuumu
sve to ostavlja trag u njegovoj psihi, trag koji je to dublji i to trajniji to
je ovjek mlai. Zato je djetinjstvo od presudne vanosti za formiranje linosti.
Doivljaj koji u kasnijim godinama samo okrzne psihike funkcije, ne djelujui na
njihovu sutinu, moe ih u djetinjstvu za itav ivot usmjeriti u odreenom pravcu.
Tako iskustvo o nekoj

eni to ga je ovjek stekao u srednjoj ivotnoj dobi nee moda bitno izmijeniti
njegov stav prema odnosu spolova. No iskustva o majci dok je jo bio dijete sasvim
e sigurno odigrati znaajnu ulogu u oblikovanju njegovog odnosa prema enskom
spolu.
Proces starenja ljudskog organizma, postepeni gubitak elastinosti i
prilagodljivosti smanjuje i plastinost ostarjele linosti. Usporedo s odmicanjem
godina postaje psihiki ivot sve ukrueniji, sve se manje mijenja, a promjene u
okolini sve se slabije odrazuju u dinamici linosti. Ljudska je psiha slina
rijeci: u poetku je to ustar gorski potoi koji se obijesno prebacuje preko
stijenja; kasnije je to obilatija ali i smirenija rjeica, da bi se pomalo
pretvarala u dostojanstvenu nizinsku rijeku u kojoj vie nema brzica ni slapova.
Meu mnogobrojnim komponentama ljudske linosti nalazi se i ona koja e nas u
ovoj knjizi osobito zanimati, a to je odnos pojedinca prema radu i njegova radna
sposobnost. Svaka linost nosi u sebi neto individualno, to svim postupcima i
reakcijama nekog ovjeka daje linu notu. To neto lino u njemu, to se u sasvim
jednakom obliku nee vie nikada pojaviti ni u jednom ovjeku, ne moe se
definirati.
Nijedna psihika funkcija ne radi sama za sebe nego se odvija u prisnoj
povezanosti s nizom, drugih procesa u sklopu linosti. Zato ni odnos prema radu
nije izdvojena pojava u ovjekovom ponaanju ve je rezultat razliitih zbivanja u
njemu. itav niz funkcija u ljudskom organizmu, poevi od grube miine snage sve
do vrlo zamrenih intelektualnih procesa i osjetljivih emocionalnih reakcija,
poveava ili smanjuje njegov radni kapacitet.
Ovdje nas prije svega zanimaju psihike komponente radne sposobnosti pa emo ih
redom promatrati.
Svaki rad zahtijeva od ovjeka intenzivnije ili manje intenzivno pokretanje
intelektualnih funkcija. Inteligencija nije jednostavna osobina ovjeka nego samo
zajedniki naziv za mnogobrojne i vrlo raznorodne funkcije ljudskog mozga.
Intelektualna aktivnost zapoinje ;sa sposobnou ivanog sustava da registrira i
zadrava razne podraaje, zbivanja i promjene na vlastitom organizmu i u njegovoj
neposrednoj okolini. Ta se funkcija naziva percepcija ili opaanje; ona se odvija
pomou osjetnih organa, osjetila vida, sluha, njuha, okusa i opipa. Dogaaj u
ivanom sustavu koji nastaje kao reakcija na podraaj osjetila naziva se opaaj;
sastoji

se od nekoliko istovremenih osjeta. Na primjer: kad gledamo neki predmet,

doivljavamo istovremeno itav niz raznih osjeta: boju predmeta, njegov oblik,
veliinu, poloaj u prostoru, stupanj osvijetljenosti itd. Sve te pojedinane
osjete stapamo u svojoj svijesti u nerazdvojivu cjelinu u opaaj predmeta. Sto
ee primamo isti opaaj, to vre se on fiksira u mozgu. Kad ga ponovo doivimo,
on se povezuje s tim tragom to ga je ranije ostavio u nama; tada prepoznajemo opa-
eni predmet jer je u naem mozgu ostalo sjeanje na nj. t
Spcfeobnost zadravanja doivljenih opaanja zove se pamenje. Ono obuhvaa
ne samo utiske to ih je ivani sustav primio preko osjetnih organa nego i
one psihike sadraje koji su u ovjeku izrasli bez vanjskog podraaja.
Tako ovjek pamti i razna svoja raspoloenja, emocionalne reakcije, tenje,
planove i drugo. U svijesti se neprestano redaju novi doivljaji, razliiti
psihiki sadraji, koji u njoj ostavljaju manje ili vie dubok trag. Raniji
doivljaji, koji su se tamo fiksirali, moraju se povui na periferiju svijesti;
svjei ih sadraji potiskuju sve dalje od arita svijesti, u sve udaljenije
slojeve linosti. To je nesvjesna sfera ovjejega ja, u kojoj on zadrava,
nagomilava i na neki nain uskladituje sve one doivljaje, osjeaje, elje i
namjere za koje trenutano ne zna, koje je zaboravio, koji nisu svjesni. No neki
doivljaj moe zaboravljene sadraje vratiti u svijest ili to moe uiniti
svjesnim naporom. Tada se govori o sjeanju ili reprodukciji jedinom
fiksiranih zbivanja u ovjejoj linosti.
Na sposobnosti zapamivanja raznih opaaja, kao i na mogunosti da ih se trajno
zadri i po potrebi dovodi u svijest, osniva se uenje i stjecanje iskustva. Jednom
fiksirane psihike sadraje ovjek osvjeava tako da ih nastoji sebi predoiti na
isti nain kako ih je doivio. Zato se takvo sjeanje na pojedinosti iz ogromne
zalihe pamenja naziva predodba. Iz mnogih srodnih predodbi izvlae se zajednika
svojstva. To je tipini intelektualni proces, koji nesvjesno tee u nama, a naziva
se apstrakcija. Izdvajanjem opih, zajednikih karakteristika iz velikog broja
slinih opaanja, odnosno predodbi, nastaje pojam. U kontaktu s drugim ljudima
izraavamo pojmove u obliku rijei.
Kada, na primjer, u razgovoru spominjemo da je lijepo etati umom, onda ne
moramo misliti na neku odreenu umu nego na umu uope, dakle na pojam ume. No
taj pojam se tek postepeno formirao u naem
8

intelektu, nakon to smo mnogo puta u ivotu opaali razliite ume. S vremenom smo
iz svih pojedinanih doivljaja ume apstrahirali ona obiljeja koja ima svaka
uma, i tako sebi stvorili pojam ume.
Pojmovi su svakodnevni sadraj intelektualnih funkcija, materijal kojim
baratamo kad razmiljamo. Pri tom dovodimo pojmove u razne meusobne odnose, a-
ujedno ih povezujemo i s mnogobrojnim predodbama, zapamenim doivljajima i
trenutanim opaajima. To je proces asocijacije. Na taj nain shvaamo i
prosuujemo zbivanje oko sebe i u sebi, stvaramo sudove na osnovu kojih izgraujemo
svoj stav prema okolini i sebi samima. Rasuivanje slui ovjeku za donoenje
odluka o vlastitom vladanju, za izradu ivotnih planova i nazora o svijetu. Ono
moe biti u skladu sa stvarnim zbivanjima u ovjeku i oko njega, i tada se govora o
loginom zakljuivanju. Ako donoenje sudova ide u raskorak s objektivnom
situacijom u kojoj se netko naao, kae se da nije dovoljno logian u svom nainu
miljenja.
Razne svoje predodbe, pojmove i tenje moemo dovoditi i u nove, do sada
nepoznate i neiskuane meusobne kombinacije. To je proces koji zovemo matanje ili
fantazija. Mata nam pomae da stvaramo planove, postavljamo ciljeve svog
djelovanja, da sebi predoujemo ostvarenje svojih ambicija i pronalazimo put do tog
ostvarenja. Fantazija je konstruktivna tako dugo dok ostaje u granicama mogueg,
jer se osniva na lo- . ginom rasuivanju o ivotnoj stvarnosti. Matanje postaje
pretjerano, beskorisno, pa i boleivo kad mu veza sa stvarnou veoma olabavi te se
ono uglavnom kree u sferi neostvarivih sanja.
Inteligencija je, dakle, splet mnogobrojnih funkcija. Svaka od njih moe biti
jae ili slabije razvijena. Zato susreemo ljude s vrlo razliitim intelektualnim
kapacitetom. Rijetko su sve komponente inteligencije podjednako razvijene: jednom
iskae jedna, drugi se put istie druga. To je razlog da se pojedinci meu sobom
razlikuju ne samo po svojoj opoj intelektualnoj snazi nego i po sastavu, strukturi
svoje inteligencije. Ima ljudi s izvrsnim darom zapaanja ali s vrlo siromanom
matom; neki ljudi imaju sjajno pamenje no znatno slabiju sposobnost rasuivanja;
neki su neobino otroumni ali manje sposobni za brzu i tanu reprodukciju
zapamenog materijala; itd.
inteligencije, ali
Radna sposobnost ovisi o cjelokupnom intenzitetu ilieenciie. ali i o
razvijenosti pojedinih njezinih

komponenata. Mnoga zvanja ne optereuju podjednako sve intelektualne funkcije

radnika. Ponekad je najvanije to tanije i svestranije opaanje zbivanja oko sebe
(npr. za upravljae prometnih sredstava, pogonskih strojeva itd.). Drugi je put od
veeg znaenja dobro pamenje ili otroumno rasuivanje (npr. za rukovodioce radnih
kolektiva, za reisere i sekretare u poduzeu i si.). Neka radna mjesta zahtijevaju
od ovjeka mnogo konstruktivne mate (organizacija rada, planiranje, izraivanje
projekata itd.). Radna sposobnost bit e to vea to je skladniji odnos izmeu
snage i kakvoe inteligencije te zahtjeva koje na nju stavlja priroda rada.
Jasno je da razmjerno skromna inteligencija smanjuje radni uinak ovjeka; no
isto tako, ako rad ne zapoljava u dovoljnoj mjeri intelektualne funkcije, on
postaje nezanimljiv; gubitak interesa povlai za sobom i imanje ulaganje energije u
rad pa se smanjuje i njegov efekt.
Daljnja je znaajna osobina linosti za radnu sposobnost tehnika vjetina,
oniosao psihomotorna prilagodljivost za odreenu vrst rada. Psihomiotorikom
nazivaju se sva ona zbivanja u ivanom sustavu koja se prema vani ispoljuju
miinom aktivnou, tj. pokretima. U psihomotoriku ide brzina, tanost i
usklaenost svih kretnji, zatim gestikulacija, tj. nehotine, automatske kretnje
kojima ovjek prati svoje svjesne pokrete; nadalje govor, mimika, izraz lica i
druge miine djelatnosti. I opet ne optereuju sva zvanja podjednako sve
komponente psihomotorike. U nekima su osobito vane velika brzina i pouzdanost
refleksnih pokreta (npr. kod ofera, pilota i si.); druga zvanja zahtijevaju
okretnost u govoru (nastavnici, odvjetnici itd.); neka pak najvie optereuju
mimiku i gestikulaciju (gluma); itd.
Specijalne sposobnosti i sklonosti navode ovjeka na izbor odreenog zvanja i
omoguuje mu da u radu postigne natprosjene rezultate, ako je uspio da se ukljui
u rad koji tim individualnim svojstvima najvie odgovara. Tako susreemo ljude koji
se najvie zanimaju za manuelne vjetine i precizan tehniki rad. Drugi su skloniji
teoretskoj aktivnosti. Ima ljudi koji nalaze zadovoljstvo u radu s drugim ljudima,
a ima i takvih kojima vie pogoduje rad u osami. Netko je izrazito likovno nadaren,
drugi je zainteresiran za muziku ili za rad s brojevima, itd. Beskonaan je niz
individualnih
I

ljudskih sklonosti. Poeljno je da se one u zvanju ispolje jer to potie ovjeka na

maksimalnu mobilizaciju radne sposobnosti.
esto se naglaava potreba da ovjek smogne dovoljno volje za rad da bi u
njemu potpuno uspio. No volja nije jednoznana funkcija ljudske linosti, ona ne
postoji u smislu neke obilnije ili manje otoilne zalihe psihike energije, kako se
obino zamilja tzv. jaka ili slaba volja. Svakodnevno iskustvo nas ui da isti
ovjek moe u istoj situaciji .pokazati veliku upornost i ivahnu aktivnost, a malo
kasnije, u nekoj drugoj prilici, ostat e pasivan, spor, bezvoljan. Kako to da je u
prvom sluaju pokazao snanu volju a u drugom je njegove duevne snage najednom
nestalo? Oito se iza tzv. volje skrivaju neke druge psihike funkcije koje pokreu
ovjekovu djelatnost ili je koe.
Suvremena psihologija zamjenjuje pojam volje pojmom motiva ili motivacije.
ovjek se u nekoj aktivnosti to vie zalae, to vie psihike energije mobilizira
to je jae motiviran za tu djelataoist. Zato i radna sposobnost uvelike ovisi o
motiviranosti pojedinca za odreenu vrst posla. No to je zapravo motivacija, to
je osnovna pokretaka snaga koja u veoj ili manjoj mjeri ubacuje u neku djelatnost
ovjekove sposobnosti,' iskustvo, snagu, izdrljivost, savjesnost, tanost, radnii
disciplinu i druga svojstva linosti koja poviu ju njezin radni uinak? Motivacija
se sastoji od dva glavna elementa: od neke ivotne potrebe i od tenje da se
postigne odreeni cilj od kojega se oekuje zadovoljenje te potrebe.
ivotne potrebe ovjeka preteno su nagonske prirode ili su se razvile iz
nagonskih poriva. Nagon je priroena potreba koja je od poetka ivota, upravo ve
samim zaeem, preko materije naslijeene od roditelja usaena u narav svakog
ovjeka i ne da se iz nje iskorijeniti. O ovjeku dakle ne ovisi hoe li se neki
nagon u njemu pojaviti ili nee. O njegovoj svijesti ovisi samo to kako e ga u
ivotu upotrebljavati, kakvo e mu mjesto dati u sklopu svoje linosti i kakav e
subjektivni, emocionalni stav zauzeti prema njemu.
Nagoni na sebe veu mnogo psihike energije. Zato oni velikom snagom
zahtijevaju zadovoljenje potreba koje usauju u ovjeka. Nagoni se ne daju tako
lako disciplinirati pa nije jednostavno vladati njima. Samo otporna, usklaena i
zrela linost moe svoje nagonske potrebe zadovoljavati na konstruktivan, za sebe
koristan ali za okolinu prihvatljiv i drutveno pozitivan nain.

10

Nezdrava, slaba, deformirana linost obino ne moe da vlada svojim nagonima, ve

im dopusta nekontrolirano, ponekad anarhino, asocijalno iivljavanje.
Razliite nagonske potrebe mogu se u krajnjoj liniji svesti na osnovni ivotni
nagon nagon za odranjem. U svom praiskomskom obliku ispoljuje se taj nagon u
potrebi za hranom i skrovitem, u automatskim, upravo refleksnim radnjama kojima se
ovjek brani od opasnosti po zdravlje i ivot, u strahu od pogibeljnih situacija i
u bijegu od njih. Na viem stupnju drutvenog razvitka oituje se nagon za
odranjem u potrebi za usavravanjem naina ivota. Usporedo s napretkom
civilizacije i nainom proizvodnje obogauje se i psihiki ivot ovjeka, a s tim u
vezi pojavljuju se i novi oblici nagona za odranjem prirodna tenja ovjeka da
neprestano doivljava priznanje svoje vrijednosti, svoje individualnosti, svojih
linih sposobnosti i sklonosti. Potreba za afirmacijom svog ja neosporno je jedan
od najsnanijih pokretaa ljudskog ponaanja u suvremenom civiliziranom
ovjeanstvu.
Daljnji je oblik lispoljavanja nagona za odranjem potreba ovjeka za
socijalnou. Svatko nosi u sebi potrebu da se razvije u drutveno bie, da se
uklopi u neku ljudsku' zajednicu, da bude u njoj prihvaen na ravnopravan nain kao
njezin punovrijedni lan. To prua ovjeku jak osjeaj sigurnosti, a upravo tim
uvstvom najuspjenije zadovoljava svoj nagon za odranjem na psihikom i
socijalnom planu, ovjek nije samo bioloko nego u isto vrijeme i emocionalno i
drutveno bie. Zato nosi u sebi potrebu da se njegov nagon za odranjem neprestano
zadovoljava ne samo na fiziolokom planu odranjem ivota i nepovrijeenosti svog
organizma, ve i na osjeajnom planu doivljavanjem vlastite vrijednosti, kao i na
drutvenom planu doivljavanjem svoje potpune prdhvaenosti u ljudskoj zajednici.
Cesto se tvrdi da je spolni nagon neto bitno razliito od nagona za odranjem.
U stvari se i tu radi samo
0 jednoj specijalnoj manifestaciji toga nagona. Spolni
ili seksualni nagon nije ono to se ponekad navodi kao-
njegova definicija: kae se da je to nagon za razmno
avanjem odnosno za odranjem vrste. No to nije tako.
Raanje djece nije nagonska potreba ovjeka nego naj
ee sluajna, nehotina pa i neeljena posljedica spol
nog ivota. Razmjerno je rijetko razmnoavanje ljudi
sasvim svjesno planirano zadovoljavanje neke elje. A
1 onda se radi o osjeajnoj a ne o nagonskoj potrebi.
12

Spolni je nagon u stvari potreba za doivljavanjem seksualnog uitka. Kao i svaki

drugi doivljaj ugode, tako i spolno zadovoljenje podie u ovjeku osjeaj
sigurnosti, vlastite vrijednosti i afirmacije a to su zahtjevi nagona za
odranjem. Zato se i ne moe tvrditi da je seksualnost meka zasebna nagonska
potreba, nego samo jedan nain kako se ispoljuje osnovni ivotni nagon ovjeka
nagon za osiguranjem opstanka.
Neka nagonska potreba postaje uoljiva u ponaanju nekoga ovjeka kad mu se
prua prilika da je zadovolji ili je ugroeno njezino dosadanj.e zadovoljavanje.
Tada ta potreba dobava neki odreeni cilj pa se meu psihikim funkcijama
pojavljuje motivacija, poticaj na takvu djelatnost koja moe ovjeka dovesti do
eljenog oblika zadovoljstva. Tako je, na primjer, pojedinac motiviran da se u
nekoj sredini istakne, ako uz potrebu za tim osjeti mogunost da se upravo u danoj
situaciji istakne na nain koji mu najvie odgovara. Tada je vjerojatno da e
upotrijebiti mnogo energije da ostvari svoj cilj. Ako se malo kasnije nae u takvoj
prilici koja mu nikako ne doputa da postigne uspjeh, vrlo je vjerojatno da nee ni
pokuati da ga postigne, mada i dalje nosi u sebi potrebu za doivljavanjem
uspjeha. Izostala je dakle motivacija za odreenu djelatnost pa raspoloive snage i
sposobnosti za postizanje cilja nisu izbile na vidjelo. Zato nemotiviranost za neku
djelatnost nije dokaz da ne postoje sposobnosti za nju ni potreba za njom; ona
ukazuje samo na to da ovjek trenutano ne vidi mogunost da svojom djelatnou
postigne neki cilj odnosno zadovolji neku svoju potrebu.
Nagonska potreba ne moe se nikada trajno zadovoljiti. Postizavanjem nekog
cilja, za kojim teimo da bismo zadovoljili neku potrebu u sebi, ugaamo dodue toj
potrebi, ali samo trenutano. Doskora se ona opet javlja. Ovaj put emo moda svoju
aktivnost usmjeriti prema nekom drugom cilju da bismo zadovoljili istu potrebu. No
efekt naeg nastojanja bit e i opet prolazan. U zadovoljavanju svojih ivotnih
potreba vrtimo se dakle u krugu. Pojedini ciljevi se ostvaruju, motivacije se
mijenjaju, ali potrebe ostaju; one se mijenjaju po svom intenzitetu ali ne i u
svojoj kvaliteta.
U toku svog ivota ovjek je na razliite naine motiviran da zadovoljava
spolni nagon. U ranoj mladosti esto je osoba drugog spola odvie nedostiiv objekt
seksualnog zadovoljenja pa se onda, npr. mladi u pubertetu, ne osjea ni potaknut
da joj se pokua pribliiti na intiman nain. No spolni je nagon ipak tu pa

on mora potraiti neki lake ostvarljiv cilj da bi ga zadovoljio. To je razlog da

je takav mladi mnogo jae motiviran za seksualno zadovoljavanje samoga sebe
(masturbaciju) nego za intimni kontakt s djevojkom; ali to opet ne znai da on ne
nosi u sebi potrebu za takvim kontaktom ili da nije za nj sposoban.
Usporedo s daljnjim razvitkom dolazit e taj isti mladi sve vie u priliku da
se priblii djevojci. Tada e volja za spolni odnos sa enom bivati u njemu sve
jaa a motivacija za masturbiranje sve slabija. Ako naie na enu s kojom e
potpuno zadovoljiti svoje seksualne potrebe, vjerojatno e ga to motivirati na
trajnu vezu s njom. Naprotiv, razoaranje u spolnoj vezi smanjit e mu ili sasvim
oduzeti motivaciju da je odri, a istovremeno e se pojaviti elja za nekom drugom
enom. Jaa seksualna potreba potaknut e ga na intenzivniji i raznolikiji spolni
ivot; oslabljeni spolni nagon smanjit e mu volju za seksualnim ivotom; itd.
Jaina motivacije za neku djelatnost zavisi od tri faktora: intenziteta
potrebe,, stupnja os tvari jivosti cilja i stepena sprijeenosti da se nastava s
uobiajenim zadovoljavanjem potrebe. U naem e primjeru mukareva motivacija za
spolni odnos s nekom odreenom enom biti to snanija to mu je seksualni nagon
jai; ali e ona rasti i paralelno s vjerojatnou da e do tog odnosa doista doi;
a pojaat e se i onda ako mukarac vie nema mogunosti da u odnosu s dosadanjom
partnericom zadovolji svoje spolne prohtjeve.
Kad je rije o radnoj sposobnosti, postaje pojam motivacije osobito zanimljiv.
Nije dosta imati za neki posao odgovarajue intelektualne i tehnike sposobnosti,
dovoljno znanja i priroene sklonosti. Potrebno je biti za nj i dovolmo motiviran.
Zato radni uinak nekog ovjeka nije pouzdano mjerilo za njegovu sposobnost u
odreenom zvanju. I vrlo sposobni ljudi mogu na nekom radnom mjestu biti slabi
radnici ako za taj posao nisu motivirani. Jaka pak motivacija za neku vrst rada
moe, makar djelomice, prekriti nedovoljnu sposobnost i dati razmjerno znatan radni
efekt.
S motivima za neku aktivnost u uskoj su vezi naj-subjektaivnije funkcije
ljudske linosti: osjeaji, uvstva, emocije ili afekti. Te sadraje psihikog
ivota teko je potanje definirati jer se radi o neposrednoj, sasvim linoj i
individualno obojenoj reakciji linosti na zbivanja oko nje i u njoj. Osjeajima
ovjek izraava svoj lini stav prema nekom doivljaju i pokazuje to znai za
njega neko saznanje, neki podraaj, neka zami-
14 .,._,.. ... - -.- ----- -?

sso, neki uspjeh ili neuspjeh, neije ponaanje prema njemu, ovakvo ili onakvo
odvijanje neke tjelesne funkcije, itd. Nema ni jednog podraaja svijesti, ni jednog
psihikog sadraja na koji ovjek ne bi odgovorio nekom emocijom. Zato su osjeaji
vrlo este, vrlo arolike i za razvitak i ponaanje linosti veoma znaajne
funkcije psihikog ivota ovjeka.
Emocionalne reakcije vrlo su razliitih kvaliteta; to su raznolikije to je
bogatiji osjeajni ivot linosti koja na neki nain reagira na svoje doivljaje.
No openito se mogu svi afekti podijeliti u dvije osnovne kategorije: ugodne i
neugodne. U prvu skupinu idu emocionalne reakcije koje pruaju doivljaj vlastite
vrijednosti, snage, sposobnosti i smislenosti. Meu takve osjeaje idu npr. radost,
nada, oduevljenje, uitak, ljubav i dr. Doivljavajui ugodnu emociju ovjek
ujedno doivljava i potrebu da produi ili ponovi onu radnju, ponaanje ili ivotnu
situaciju koje mu je pribavio takav osjeaj.
Neugodni afekti npr. strah, srdba, mrnja, tuga, dosada i si. imaju
negativan uinak na psihiki ivot. Takve emocije esto smanjuju samopouzdanje,
ine ovjeka nepovjerljivim prema sebi i drugima, tjeraju ga u zakopanost,
pasivnost, ili pak u agresivan stav prema okolini. Od neugodnih se osjeaja ovjek
instinktivno brani, i to tako da nastoji izbjei situacije koje ih izazivaju. Ipak
mu to ne polazi uvijek za rukom. Neprestana ili vrlo esta izloenost neugodnim
emocijama moe'ozbiljno ugroziti ravnoteu linosti. Zato treba nastojati da se
ovjeka, u borbi za njegovo duevno zdravlje, sauva od preestih nagonskih
afektivnih reakcija. Naprotiv, ugodne emocije uvruju linost, ine je otpornijom
pa su one osnovno sredstvo za poboljanje duevnog zdravlja.
Osim pojedinanih emocionalnih reakcija na odreene doivljaje, ima u ovjeku i
uvstvenih stanja. Zovemo ih raspoloenjima, koja daju karakteristinu boju
cjelokupnom vladanju ovjeka. Jednom su ona vesela, drugi put potitena, jednom
razdraljiva, drugi put ravnoduna. Prema tome koje raspoloenje prevladava u
ivotu neke linosti, govori se o razliitim, temperamentima. etiri spomenuta
raspoloenja ujedno su i etiri osnovna temperamenta.
 Emocije su okosnica ljudske linosti, upravo ona potka u kojoj se tkaju sve
ostale psihike funkcije. Afektivne reakcije daju subjektivnu notu svakom, naem
doivljaju. Sve to se zbiva u nama i oko nas,

TI^HI^^^^^^PI ^^

svatko od nas prima na svoj nain, tj. bar malo drugaije iod ostalih ljudi. U
nekoj odreenoj sredini djeluje na nas mnogo razliitih podraaja. No nee svi
pojedinci u istoj ivotnoj situaciji podjednako registrirati sva zbivanja oko sebe.
Jedni e zapaziti jedno, drugi drugo; jednima e neka injenica biti vrlo znaajna,
drugima mnogo manje, a trei je nee ni uoiti. To je posljedica subjektivnositi
raspoloenja, a naziva se tendencioznim percipiranjem. Iz mnotva opaanja ovjek
nesvjesno bira ona koja imaju za njega neko znaenje. Ako neki doivljaj pobuuje u
njemu intenzivnu emocionalnu reakciju, on e privui njegovu panju. To znai da e
ovjek na taj doivljaj usmjeriti prilinu koliinu psihike energije. Zato se
takav doivljaj pamti. ovjek ne posveuje panju dogaajima koji su za njega
ravnoduni pa ih ni ne registrira.
Pokuajmo od nekoliko ljudi zatraiti da nam opiu neki dogaaj, neki krajolik,
neku sveanost i si. Sasvim sigurno e nam svaki od njih to prikazati na malo
drugaiji nain, svatko e istaknuti neke druge pojedinosti, a nitko se nee
prisjetiti <ba svih detalja. To je uinak emocija na ovjekovo doivljavanje
svijeta i ivota.
Intelektualna obrada primljenog i zapamenog materijala takoer podlijee
utjecaju emocija. Kaemo da je ovjek u svom rasuivanju to objektivniji to manje
mu je miljenje proeto uvstvenim reakcijama. JNflo ni najhladniji mislilac nije
potpuno slobodan od afek-tivnih primjesa u logici. Zato isvaije ideje, sudovi,
nazori o svijetu, uvjerenja i odluke nose karakteristike linosti koja dh
producira. Ipak oekujemo od zrele i uravnoteene linosti da svojim emocijama nee
dopustiti prevlast nad razumskim funkcijama. To je naime preduvjet da ovjek ostane
u dovoljno vrstoj vezi sa stvarnou te da njegovo ponaanje bude smiljeno,
realno i konstruktivno.
Osjeaji imaju jak utjecaj i na ovjekovu matu. Sadraj matanja nosi na sebi
snaan peat raspoloenja u kome se trenutano nalazi. Afektivne reakcije upliu se
i u motive ponaanja. Ve smo istakli da ovjek nastoji ostvariti sve ono to mu
prua doivljaj ugode a izbjegava doivljaje koji su mu neugodni. Zato je
oekivanje da se doivi neto ugodno jak motiv za djelatnost koja pribliava izvoru
uitka. Naprotiv, vjerojatnost da e ovjeka zadesiti neto neugodno ako se
prihvati neke aktivnosti, oduzima mu motivaciju za nju. Ipak n e se i u tom
sluaju osjetiti potaknut ina djelatnost, ako oekuje da e mu ona, nakon niza
neprilika
16 ?? -

i tekoa, na kraju ipak pruiti zadovoljstvo. I tu e, dakle, konani doivljaj

ugode biti motiv aktivnosti, makar i preko mnogih neugoda.
Psihomotorika je izraz svjesnih', razumskih odluka, ali i afektivnog stanja,
raspoloenja i temperamenta. Tako se po izrazu lica i gestikulaciji moe prepoznati
priroda neke emocionalne reakcije. Veselo raspoloenje ini sve kretnje ivahnim,
brzim i raznolikim. Turobno raspoloenje koi cjelokupnu motoriku, a ravnodunost
je ini sporom, jednolinom i siromanom. Odatle potjee i velika ovisnost radne
sposobnosti o uvstvenom stanju radnika. Ugodne, za ovjeka pozitivne emocije ine
ga poduzetnijim i izdrljivijim u radu. A neugodni, za njegov duevni ivot
nepovoljni osjeaji ubrzavaju nastup umora i tako smanjuju radni uinak.
No na psihiki ivot ovjeka, pa i na njegovu radnu sposobnost, ne utjeu samo
neposredne osjeajne reakcije u trenutanoj ivotnoj situaciji. Jo vee znaenje
imaju tzv. emocionalna iskustva. ovjek, naime, od poetka ivota doivljava
mnogobrojna iskustva o postupcima prema sebi, o meusobnom odnosu drugih ljudi, o
svom poloaju unutar ljudske grupe u kojoj se naao, o problemima s kojima se
ovjek susree u ivotu, o svojim vlastitim ?sposobnostima. Dijete je u jo veoj
mjeri emocionalno bie nego odrastao ovjek. Ono i samo sebe i svijet oko sebe
doivljava na preteno uvstven nain. Zato postupci okoline ostavljaju dubok trag
u djetetovu osjeajnom ivotu, i to mnogo prije nego to e ono postati sposobno da
razumno prosuuje svoje doivljaje.
Osnovna su iskustva o svijetu i ivotu, dakle, osjeajne a ne racionalne
prirode. Iskustva u djetinjstvu ine temelj ljudske linosti, na njima se izgrauje
individualni stav svakog pojedinca prema osnovnim ivotnim problemima. A osnovni su
ivotni problemi: odnos prema ivotu u ljudskoj zajednici, produktivna djelatnost i
spolnost. Lini stav ovjeka prema tim problemima, nain kako ih netko rjeava,
kako se odnosi prema sebi i prema ljudima oko sebe to je komponenta ljudske
linosti koju zovemo karakterom. On se razvija od poetka ivota, a to znai da mu
je temelj afektivne prirode.
Rije karakter oznauje u starogrkom jeziku neto urezano, usaeno, dakle
vrsto fiksirano. Vjerojatno se tim nazivom htjelo istai da se radi o takvim
osobinama linosti koje su duboko i trajno u nju usjeene, poput

N^gH

pisma u kamenu. I doista, u djetinjstvu razvijene i nod-jednakim iskustvima

podravane emocionalne reakcije hvataju u mladoj linosti tako dubok korijen da
traju i onda kad su ve odavna nestali utjecaji okoline to su ih izazvali. U
odraslo doba ovjek u svom ponaanju u velikoj mjeri ponavlja stavove prema
ivotnim problemima to ih je stekao u djetinjstvu. Tako odrastao ovjek u mnogim
situacijama nesvjesno, automatski reagira na odreen nain a da ni sam ne zna zato
se vlada upravo tako. Ako ralanimo njecovo djetinistvo esto emo uoiti da se i
onda u takvim situacijama ponaao na slian nain. Jednom uhodane i mnogo godina
uvjebane afektivne reakcije ne naputaju se tako lako; vladanje se esto
automatizira pa se odrava u nekom obliku i onda kad to vie nema smisla. Zato
emocionalna iskustva u djetinjstvu imaju snaan utjecaj na cjelokupan kasniji
duevni ivot. Tvorei osnovicu karaktera, ona imaju veliko znaenje i za jednu
njegovu vanu komponentu za stav ovjeka prema radu; a o tome stavu takoer
uvelike ovisi radna sposobnost.
Ve prema svom opem stavu prema ivotu u zajednici, netko vidi u radu nuno
zlo, nesnosno optereenje ili opasnost po svoju sigurnost; drugi pak u njemu nalazi
sredstvo pozitivne afirmacije svoje linosti, izvor zadovoljstva i smisao svog
opstanka. Jasno je da e u drugom sluaju motivacija za rad i radni uinak biti
vea nego u prvom sluaju.
U promatranju radne sposobnosti ovjeka i njezinih promjena ne smijemo
zaboraviti ni na stanje tjelesnog zdravlja. U toku raznih akutnih bolesti ovjek
obino nije sposoban za rad. No nakon prestanka takve bolesti radna sposobnost se u
veini sluajeva doskora uspostavlja. Drugaije je s kroninim bolestima, kao to
su npr. tuberkuloza, oteenja srca, reumatizam, ir na elucu, pluna astma i
druge. Tu je radna sposobnost samo smanjena u veoj ili manjoj mjeri, ali na dulje
vrijeme, pa i kroz itav ivot. No sposobnost za rad ne smanjuju samo bolesti. Ni
praktiki zdravi ljudi nisu svi jednako zdravi pa prema tome ni njihova radna
sposobnost nije podjednaka. Tako kronino pothranjen ovjek ne mora pokazati
uoljive znakove bolesti a ipak e njegov radni kapacitet sigurno biti znatno manji
od onoga u dobro ishranjenog ovjeka. Razni fiziki nedostaci, kao to je
nedovoljno otar vid ili sluh, takoer oteuju radnu sposobnost.
. ,,s 1 O

U ovoj emo se knjizi baviti raznim smetnjama u duevnom ivotu ovjeka koje mogu
negativno utjecati na njegovu radnu sposobnost. Prije svega emo promotriti
pojedine emocionalne konflikte koji poremeuju psihiku ravnoteu. Budui da su
afektivne reakcije znaajna snaga u ljudskoj linosti, to njihova neusklaenost
moe znatno utjecati na jedan od naina kako se ispoljuje struktura linosti a to
je rad.
Za punu radnu sposobnost potrebno je zadovoljavajue duevno zdravlje, a
smanjena sposobnost za rad esto je izraz nedovoljnog psihikog zdravlja. No to je
zapravo duevno zdravlje? Treba da ga shvatimo u relativnom smislu. Apsolutnog
zdravlja nema, kao to nema ni apsolutne bolesti, jer u tom sluaju ona vie nije
bolest nego smrt. I najzdraviji ovjek mogao bi biti jo zdraviji, a nijedna
bolest nije tako teka da ne bi u organizmu nali i po koju zdravu funkciju. Isto
vrijedi i za duevno zdravlje. Moemo dakle govoriti samo o dovoljnom ili
nedovoljnom duevnom zdravlju, o manjoj ili veoj poremeenosti psihikih funkcija
ili o deformaciji linosti. No izmeu normalnog i nenormalnog u ljudskoj psihi
ne smije se povlaiti otra granica, jer je u praksi nema. Postoje samo razni
stupnjevi duevnog zdravlja i razliite gradacije psihikih smetnji. Crno-bijele
podjele meu njima nema.
Stupanj duevnog zdravlja procjenjuje se prema vanjskom, uoljivom ispoljavanju
psihikih funkcija, a to je ponaanje ovjeka. Tri su glavna podruja ljudskog
ponaanja koja slue kao mjerilo koliko se ono pribliava stanju duevnog zdravlja,
a koliko odstupa od njega. To su oni ivotni problemi koje ovjek ne moe mimoii,
ve mora prema njima zauzeti neki stav, nekako se ponaati prema njdma jer oni ine
sutinu ivota.
Prvi je meu osnovnim ivotnim zadacima potreba ovjeka pojedinca da se nekako
odnosi prema ljudima oko sebe, prema zajednici u kojoj ivi. Taj odnos moe biti
takav da koristi napretku pojedinca, njegovu opem dozrijevanju i drutvenoj
afirmaciji. Takvo ponaanje redovito pridonosi i napretku itave grupe u kojoj
pojedinac ivi te poboljava odnose i usavrava ivot unutar odreene ljudske
zajednice.
No stav pojedinca prema zajednici moe biti i negativan. U svakoj ljudskoj
grupi ima i takvih ljudi koji ^bjegavaju suradnju s ostalim lanovima zajednice,
osamljuju se ili su prema njima agresivni. U tom sluaju

pojedinac se teko snalazi u drutvu, oteana mu je afirmacija u njemu, izloen je

estim neprilikama i sukobima. Njegovo asocijalno ponaanje unosi nemir u grupu
kojoj pripada, razjedinjuje je i koi u napretku. Zato u prvom sluaju govorimo o
zadovoljavajuem duevnom zdravlju a u drugom imamo pred sobom znakove poremeene
psihike ravnotee.
Drugo je osnovno mjerilo duevnog zdravlja stav ovjeka prema radu. Svatko od
nas nosi u sebi nagonsku potrebu za nekom aktivnou koja e nam osigurati
opstanak, pomoi nam do afirmacije linosti i pribaviti neko zadovoljstvo. U radu
moemo nai izraz svoje individualnosti, doivjeti osjeaj stvaralatva i vlastite
vrijednosti. No rad je i ivotna nuda koju nam namee ne samo vlastiti interes
nego i ivot u ljudskoj zajednici. Svojim radom podravaju ljudi jedan drugoga i
olakavaju sebi ivot.
I prema radu mora dakle ovjek zauzeti neki stav. Neki e se prema njemu
odnositi pozitivno, neki negativno; neki e raditi savjesno, neki nezainteresirano;
neki e biti marljivi, neki lijeni; neki e svom radu dati drutveno koristan
smisao, neki e ga usmjeriti u sasvim egoistian pravac. No problem rada ne moe se
ne rjeavati ni na kakav nain.
U odnosu prema radu neminovno se ispoljuju crte ovjekove linosti. Pozitivan,
za pojedinca i drutvo koristan rad izraz je skladne, zdrave linosti. Negativan
stav prema radu, koji ne pridonosi napretku zajednice ili je ak tetan za nju, ne
unapreuje ni duevno zdravlje pojedinca nego je redovito izraz ne sasvim zdrave
ili ak izrazito poremeene linosti.
Trei kriterij duevnog zdravlja nai emo u ljudskoj spolnosti. I seksualne
potrebe su priroeno svojstvo ovjeka pa ih on u ivotu ne moe zaobii. Moe ih
zadovoljavati ili potiskivati, upotrebljavati ih na ovaj ili onaj nain ali neto
s njima mora uiniti. Mnogi ljudi ispoljuju svoju seksualnost na nain koji i njima
i njihovim partnerima donosi veliko 'zadovoljstvo, pretvarajui ga u snaan izvor
ivotne sree. Tako doivljena spolnost omoguuje izgradnju uspjenih brakova, koji
su temelj zdravog porodinog ivota. Na taj nain pozitivan odnos prema spolnosti
pridonosi i procvatu ljudskog drutva.
No u ivotu mnogih pojedinaca postoji negativan stav prema spolnosti, u obliku
raznih formi nezdravog,
2a

nesreenog, rasputenog ili neprirodnog seksualnog ivota. Takva spolna djelatnost

obino ide na tetu i jednog i drugog partnera, jer pojaava njihovu emocionalnu
rastrganost, smanjuje im radnu sposobnost, ini ih loim roditeljima ili pak
psihogenim bolesnicima. Zato je nezdrava seksualnost oiti znak nedovoljnog
duevnog zdravlja, a ujedno negativno utjee i na ivot itave zajednice.
Prema tome, o zadovoljavajuem stupnju duevnog zdravlja govori se onda kad se
netko ponaa na nain koji zadovoljava njegove individualne potrebe a ujedno je
koristan i za ljudsku grupu kojoj pripada. Nedovoljno duevno zdravlje ispoljuje se
drutveno nekorisnim, neprihvatljivim ili izrazito asocijalnim ponaanjem. Takvo
vladanje oteuje i pojedinca. Privremeno mu dodue donosi neku korist, neko
zadovoljstvo, ali se takav ovjek doskora zaplie u niz neprijatnosti, neuspjeha i
razoaranja koji mu oduzimaju duevni mir.
esto se uje miljenje da je osnovno mjerilo duevnog zdravlja drutvena
prilagodljivost. Prema tom kriteriju psihika uravnoteenost znai potpuno
prihvaanje meuljudskih odnosa u nekoj zajednici, povinja-vanje uhodanim
obiajima, pokoravanje tradicionalnim nazorima o svijetu, potovanje postojeeg
morala, ma kakav on bio. Meutim je poznato da se razna ljudska drutva mnogo meu
sobom razlikuju. U nekim su ljudskim zajednicama nazori o svijetu toliko
iznakaeni, moral tako licemjeran i asocijalan, odnosi meu klasama i ljudima
toliko nepravini, da samo izobliena linost moe prhvatiti etika naela takvih
zajednica. U takvoj sredini biti duevno zdrav znai ustati protiv ustaljenih
pravila drutvenog ivota, pobuniti se protiv postojeeg reda i raditi na tome da
se on zamijeni pravednijim odnosima meu ljudima. Nasuprot tome, u nekom naprednom,
pravedno ureenom drutvu pokazat e se duevno zdravlje u konstruktivnoj suradnji
svakog pojedinca na daljnjem napretku zajednice. Ne moemo dakle tvrditi da je
drutvena prilagodljivost sama po sebi znak zadovoljavajueg duevnog zdravlja.
Nije vana samo prilagodljivost; ona dobiva neku vrijednost ili je gubi prema tome
na to se odnosi.
Zdrava ljudska linost mora u sebi nositi odreena svojstva. Osnovna je
karakteristika takve linosti povjerenje u sebe. Psihiki uravnoteen ovjek realno
ocjenjuje svoje mogunosti, vjeruje u njih, osjea se siguran pred ivotnim
optereenjima, uzima stvarnost onakvom
kakva jest; suouje se s tekoama, ne plai se neuspjeha, spreman je na ivotnu
borbu, uporan je u stvaranju svojih ciljeva. Takav se ovjek ne boji za svoj
presti, ne osjea se ugroen od drugih ljudi, podnosi tue uspjehe, tuu
afirmaciju i konkurenciju. U ebe sigurna linost nema potrebe da se istie i
naglaava svoju vrijednost, ne namee se drugim ljudima, ne tei za vlau, ne
nastupa ni autoritativno ni agresivno. Takav je ovjek obino aktivan, poduzetan,
energian, odvaan, dosljedan, vrst u svojim stavovima, nepokolebljiv u svojim
odlukama, naelan, borben i ne podlijee lako pritisku tue volje.
Drugo je osnovno svojstvo zdrave linosti povjerenje u ljude. Na toj osobini
izgrauje se osjeaj za zajednicu, socijalnost, odnosno sposobnost za konstruktivnu
suradnju s drugim ljudima. Socijabilnost osposobljava ovjeka da se prilagouje
drugim ljudima, da se na ravnopravan nain ukljuuje u ljudsko drutvo i prihvati
naela drutvene discipline. Osjeaj za zajednicu povlai za sobom i osjeaj
dunosti prema drugima, kao i svijest o odre--''tenim odgovornostima prema
zajednici. ovjek s dovoljno razvijenim socijalnim osjeajem sposoban je da
razumije druge ljude, da se sazivi s njihovim linim problemima; on zna potovati
drugog ovjeka, zna biti tak-tian, obazriv i pravedan. Takav ovjek izgrauje u
sebi pozitivan moral i sposoban je da s drugim osobama stupa u produktivne
emocionalne odnose; on zna biti dobar drug, iskren prijatelj, razuman odgajatelj;
sposoban je za pravu seksualnu ljubav, za uspjean brani ivot i za zdravo
roditelj stvo. Socijabilna linost uspjet e da se elastino prilagodi raznim
ivotnim situacijama, raznim ljudima i sredinama; otporna je prema prosjenim
ivotnim nedaama i ne da se tako lako pokolebati u svojoj psihikoj ravnotei.
Zdrava linost ne kapitulira pred bilo kakvim ivotnim tekoama.
Psihika otpornost ovjeka ne moe dakako biti bezgranina. I najvra linost
ponekad e doivljavati tako snane udarce da e u jednom trenutku reagirati
poremeajem svojih funkcija. No to je linost otpornija, to vea optereenja moe
podnijeti bez tete po sebe. ivotne nedae moraju biti natprosjeno velike da bi
otetile zdravu linost. Neki duevni udarac ili kako to jo zovemo psihika
trauma ostavit e u vrstoj linosti mnogo blai d kratkotrajniji trag nego u manje
otpornoj psihi. Zato razni ljudi reagiraju vrlo razliito na jedno te isto ivotno
optereenje: jedni bez ikakvih psihikih te-
22

koa, drugi s blagim i samo prolaznim duevnjni smetnjama, trei s teim i

tvrdokornijim gubitkom emocionalne ravnotee, a etvrti sa slomom psihike
strukture, to se ponekad ispoljuje dugogodinjom duevnom boleu. Intenzitet
bolesne reakcije ina neku teku ivotnu situaciju, odnosno izostajanje takve
reakcije, ovisi prije svega o stupnju psihike otpornosti.
Za zdravu je linost karakteristino da su njezine funkcije meusobno usklaene
i nalaze se u dinaminoj ravnotei koja omoguuje mirno, sreeno i realno
ponaanje. Usklaenost svojih psihikih funkcija doivljava ovjek kao duevni mir,
kao stanje ivotnog zadovoljstva, vedrine i dobrog raspoloenja. Tako je, na
primjer, za duevno zdravlje potrebna ravnotea izmeu ambicija i sposobnosti da se
ostvare neke tenje. Psihiki sreen ovjek postavlja pred sebe takve ciljeve koje
moe postii s obzirom na /svoju nadarenost. On ujedno nalazi u sebi i dovoljno
samopouzdanja i ivotnog optimizma da se uhvaiti ukotac sa zaprekama koje stoje na
putu do prieljkivanog uspjeha. Zdrava linost ne zahtijeva od sebe vie nego to
moe dati, ali ni ne bjei pred zadacima kojima se smatra doraslom i nije sklona
tzv. liniji manjeg otpora. Emocionalno dozreo ovjek zadovoljava svoje potrebe tako
da ne upada ni u kakve sukobe sa samim sobom ni s drugima, ne zaplie se u
konfliktne situacije, ili to barem ini to rjee i na to blai nain, odrava
ravnoteu izmeu razumskih funkcija i osjeajnih reakcija u sebi i ne doputa
afektima da preuzmu maha, da nadvladaju ostale komponente svijesti i onemogue
kontrolirano ponaanje.
Skladna linost uspostavlja ravnoteu izmeu svoje priroene sebinosti,
egocentrinosti, i svoje steene socijalnosti. Kad je u pitanju odluka izmeu
linog interesa i prilagoavanja zahtjevima okoline, zdrava linost zna uvijek nai
rjeenje koje je u trenutanoj situaciji najkorisnije; ona ujedno postie ravnoteu
unutar jo jednog para suprotnosti u sebi: izmeu potrebe za samostalnou i
potrebe za oslanjanjem na tuu ?pomo. Emocionalno zrela linost ne preza pred
rjeavanjem ivotnih problema vlastitim snagama, na vlastitu odgovornost i rizik.
Ona trai tuu pomo koliko je to upravo potrebno da bi svoje zadatke izvrila na
to uspjeniji nain. Duevno je zdravlje, dakle, stanje dvostruke ravnotee:
unutarnja usklaenost psihikih funkcija, ali i vanjska ravnotea izmeu pojedinca
i njegove okoline. Tu se ovjek ponaa tako da pozitivno utjee na ljude oko sebe,
a i oni se vladaju na nain koji je koristan za
23

pojedinca. Prema tome, probleme duevnog zdravlja ne moemo shvatiti ni iz

ponaanja pojedinca, ni iz ponaanja ljudi oko njega, nego samo iz njihovog
meusobnog odnosa.
U ivotu esto susreemo ljude pije duevno zdravlje ne zadovoljava. Mahom se
radi o ljudima koji trpe od tzv. emocionalnih konflikata. To znai da je poremeena
ravnotea izmeu njihovih psihikih funkcija pa su pojedine od njih dole meu
sobom u sukob. Najee nailazimo na sukob izmeu ivotnih ciljeva i afekata koji
oteavaju ili sasvim onemoguuju njihovo ostvarenje. Ve smo vidjeli da ovjek mora
u sebi nositi stanovitu koliinu ivotne odvanosti i samopouzdanja da bi se usudio
upustiti u borbu s preprekama na putu do svog cilja. Kod mnogih, ljudi javlja se >u
tom asu nesigurnost u sebe, strah pred neuspjehom, malodunost i kolebljivost.
Talkve emocije ne doputaju ovjeku da svoju psihiku energiju upravi u smjeru
rjeavanja nekog problema. On je troi na borbu sa samim sobom, na svladavanje
pretjeranih konica u sebi koje bi elio prevladati ali ne zna to uiniti.
Iscrpljujui se u borbi suprotnih motiva u sebi, u borbi ambicije i nesigurnosti,
elje i straha, takav se ovjek ne mie s mjesta. On ostaje pasivan, aktivnost mu
je smanjena a mogunost stvarne afirmacije svojih vrijednosti minimalna. Neuspjeh
ga jo vie obeshrabruje, oduzima mu i ono malo povjerenja u sebe, pa se slaba,
kolebljiva linost jo tee odluuje na konstruktivno rjeavanje nekog ivotnog
problema. No nagonske potrebe ostaju i dalje. Tenja za afirmacijom, potreba za
ugodom, elja za uklapanjem u zajednicu ne poputaju ve i dalje zaotravaju
emocionalni suk'ob.
est izraz psihikih tekoa je konflikt izmeu potrebe ovjeka da bude
drutveno bie i njegovog nepovjerenja u ljude. Razna negativna iskustva o ivotu u
zajednici mogu u ovjeku ugraditi osjeaj da ga okolina ugroava. Tada se svakoj
njegovoj tenji za suradnjom u nekoj ljudskoj grupi suprotstavlja strah za vlastiti
presti. Javlja se osjeaj zapostavljenosti, manjevrije-nosti, neravnopravnosti i
drugi afekti koji ine ovjeka odbojnim, povuenim ili agresivnim. Takvo ponaanje
vodi i opet do neuspjeha ili do sukoba s okolinom. To pojaava nepovjerenje i strah
slabo prilagodljive linosti pa je jo vie sputava u ostvarivanju njezine tenje
za drutvenou. Tako sukob izmeu te elje i straha od ljudi postaje sve jai.
24

Treba spomenuti jo jedan oblik emocionalnih konflikata: sukob izmeu zahtjeva

ivota u zajednici za ponaanje pojedinog njezinog pripadnika i njegove pretjerane
egocentrinosti. Kad u linosti nema ravnotee izmeu sebinosti i socijalnosti ve
je prva osobina prevladala nad drugom, onda ovjek teko prihvaa pravila ivota u
nekoj ljudskoj grupi. On mnogo zahtijeva za sebe a malo je spreman dati; trai
velike obzire prema sebi a nije obziran prema drugima; za sebe svojata kojekakve
povlastice a tua prava nije spreman priznati. Takav stav prema ivotu u zajednici
doskora ga dovodi u sukob s okolinom. Budui da se ne ispunjavaju njegovi
pretjerani zahtjevi za sebe, niti mu se daju posebna prava, bolesno egocentrian
ovjek osjea se prikraen. Taj ga afekt ini jo sebinijim, i njegovi se sukobi s
drugim ljudima zaotruju pa u njemu raste osjeaj povrede linosti.
U svim. tim sluajevima osjea se ovjek onemoguen u zadovoljavanju neke svoje
potrebe ili u ostvarivanju nekog svog cilja. To je afektivno stanje koje zovemo
osjeaj frustracije. Frustriranost dovodi do emocionalnog konflikta, do sukoba
suprotnih osjeaja. To je tzv. ambivalentna situacija, u kojoj je ovjek razapet
izmeu tenji koje se meu sobom iskljuuju. On eli neto a istodobno se toga
boji; privlai ga neki cilj a ne usuuje se krenuti prema njemu; kojeta oekuje za
sebe ali mu to ivot uskrauje; itd. ovjek koji se esto nae u ambivalentnim
situacijama, ili neprestano reagira intenzivnim ali suprotnim emocijama, ivi u
stalnoj osjeajnoj napetosti koja se naziva i emocionalna tenzija. Ispo-Ijuje se na
vrlo razliite naine, koji ovise o njezinoj jaini,ali i o cjelokupnoj psihikoj
strukturi ovjeka. Najee se osjeajna napetost oituje u nervoznom ponaanju,
pojaanoj razraljivosti i preosjetljivosti, naglim, eksplozivnim i
nekontroliranim reakcijama, brzom umaranju i psihikoj iscrpljenosti. Tada govorimo
o neurasteniji ili neurasteniinom sidromu. Razdraljivost i osjeaj iscrpljenosti
neurasteniara posljedica su njegove stalne unutarnje borbe izmeu suprotnih
tenji. A njegove nekontrolirane afektivne reakcije, eksplozije srdbe, bijesa ili
plaa, jasno nam kau da je izgubio ravnoteu izmeu razumskih i emocionalnih
funkcija u sebi: prevladali su afekti pa je racionalna svijest oslabljena i u
nemogunosti da nadzire ponaanje.
Ponekad se emocionalna tenzija pretvara u poremeaj neke tjelesne funkcije.
Tada kaemo da je dolo do

konverzije, preobraaja osjeajnog sukoba u funkcionalnu smetnju na nekom organu.

To su tzv. psihogemi, psihiki uvjetovani ili neuratifiki poremeaji. Bolest, koja
se preteno ili iskljuivo sastoji od psihogenih simptoma, zove se neuroza.
Osjeajna napetost moe se pokazati i u teim poremeajima ponaanja, kao to
je prkos, svadljivost, ljubomora, agresivnost, skitnja, delikvencija ili besposli-
enje, potitenost, osamljenost, plaljivost itd. U najteim sluajevima prelaze te
psihike smetnje u krajnje oblike poremeaja duevnog zdravlja, u duevne bolesti u
uem smislu rijei ili psihoze. Tada je ovjek toliko oteen u svom afektivnom
reagiranju da mu stradaju i intelektualne funkcije, svijest mu je zamagljena a
ponaanje postaje sasvim neodgovorno. Zato se duevni bolesnik (psihotiar) ne moe
odrati u normalnoj ivotnoj sredini ve ga treba smjestiti u bolnicu.
Razlog emocionalnih sukoba nalazi se u linosti ovjeka, ali i u sredini u
kojoj ivi. Pod utjecajem nezdrave ivotne sredine, pod pritiskom pogrenog odgoja,
nesreenog porodinog ivota i negativnih iskustava iiz djetinjstva o ljudima i
njihovim meusobnim odnosima, ovjek se razvija na pogrean nain, nazori o svijetu
mu se iskrivljuju, stav prema ljudima se izopauje, odnos prema zajednici postaje
neprirodan. Zajednica je pak nezadovoljna s takvim pojedincem i sa svoje strane
reagira prema njemu razdraljivo, nestrpljivo pa i agresivno. To opet pojaava
napetost pojedinca, odnosno pogorava njegovo ponaanje, koje opet nailazi na sve
vee negodovanje drugih ljudi. Na taj nain se nezdrava ili kako je jo zovemo ?
neurotina, emocionalno nezrela, psihopatska linost eve vie zaplie u niz sukoba
s ljudima oko sebe, i njihov se meusobni odnos neprestano vrti u zaaranom
krugu.
No i ljudska grupa u kojoj se netko kree esto se prema pojedincu odnosi
netrpeljivo, pa je ovaj ponekad izloen neprestanim napadima na svoju linost, u
obliku uvreda, ponienja, zapostavljanja, omalovaavanja, pogrda, izrugivanja.
Takve psihike ozljede teko e podnijeti bez oteenja i vrlo otporne linosti a
kamoli ovjek s premalo emocionalne vrstoe. U drugom pak sluaju ivotna sredina
stavlja pred pojedinca preteke zadatke kojima on nije dorastao, pa ga to i opet
dovodi u stanje afektivne napetosti. Pojavljuje se sukob njegovog ponosa s
osjeajem vlastite nedoraslosti da rjeava zadane probleme. Tada se poremeuje
osjeajna
26 . ..-..', . ,.

ravnotea, izbijaju neuroze i ponaanje postaje nezdravo. Ako se radi o zdravoj i

otpornoj linosti, moraju napadaji okoline biti doista nepodnoljivi ili ivotna
situacija preko svake mjere teka da bi takva linost kapitulirala oteenjem svog
duevnog zdravlja. No to je linost manje otporna, to su blae psihike povrede
dovoljne da bi se slomila i bolesno reagirala.
Nemogue je dakle rei gdje poinju poremeaji psihikog zdravlja: u
individualnosti pojedinog ovjeka ili u postupku okoline prema njemu. Uzroci su
nezdravih psihikih reakcija uvijek u oba izvora. Neposredan razlog za gubljenje
emocionalne ravnotee je pogrean, neprirodan, pa i izrazito bolestan meusoban
odnos pojedinca i zajednice kojoj on pripada. Uzroni faktori u pojedincu daju se
svesti na dvije osnovne komponente linosti: priroenu ?preosjetljivost ivanog
sustava i steenu neotpornost prema ivotnim optereenjima. Ovo se posljednje moe
dalje ralaniti na nedovoljno povjerenje u samoga sebe i krljavo povjerenje u
ljude oko sebe. U ivotnoj okolini ovjeka djeluje kao osnovni uzroni faktor
njegovih psihikih tekoa negativan stav drugih ljudi prema njemu, u toku njegovog
razvitka i u odraslo doba.
Prema tome, ivotna okolina ovjeka ima veoma znaajan utjecaj na njegov
duevni ivot, ona je presudan faktor o kojemu najvie ovisi kako e se netko
odnositi prema svijetu, ivotu i ljudskom drutvu.
Nesreen psihiki ivot ispoljuje se na svim podrujima ljudske djelatnosti: u
odnosu prema ljudskim grupama u kojima se pojedinac kree, u njegovu porodinom,
branom i seksualnom ivotu, pa i u njegovoj profesionalnoj aktivnosti. Razumljivo
je da e na radnu sposobnost negativno utjecati prije svega oni emocionalni sukobi
koje izaziva samo radno mjesto, uvjeti rada, odnosno stav ovjeka prema radu i
odnos radne okoline prema njemu. No ne smijemo smetnuti s uma da je ljudska linost
jedinstvena cjelina. Ona se ne moe podijeliti na sektore koji bi djelovali
neovisno jedan o drugome. Na svakom podruju svoje djelatnosti nastupa ovjek
cjelovito, sa svim svojim pozitivnim i negativnim svojstvima. Zato on donosi na
svoje radno mjesto i one emocije koje s njegovim radom nemaju nikakve izravne veze.
Ako je u drugim sredinama sreen, zadovoljan i emocionalno uravnoteen, vjerojatno
e to biti i u svom radnom kolektivu. No kad u ostalim ivotnim situacijama
doivljava este osjeajne potrese, njegova

II

e se afektivna napetost neminovno prenijeti i na profesionalnu aktivnost. Tada se

pojavljuju tekoe u pri-lagoavanju zahtjevima to ih na ovjeka postavlja radno
mjesto. Smanjena je snoljivost prema raznim neprilikama i trzavicama u radnom
kolektivu a zakoena je i potpuna mobilizacija radne energije. Niu se neuspjesi u
radu i sukobi s radnom okolinom, to dovodi ovjeka u stanje pojaane emocionalne
tenzije. Ova e se, dakako, odraziti i u ostalim njegovim odnosima s ljudima meu
kojima ivi i tako e se i opet nai u zaaranom krugu svoje neurotinosti.
Kad imamo pred sobom ovjeka ija je radna sposobnost na bilo koji nain
oteena, a tome nema fizikih razloga niti nalazimo uzrok na radnom mjestu, moramo
se pozabaviti cjelokupnom linou radnika i itavom njegovom ivotnom situacijom.
Upoznati ljudsku linost znai ispitati njezin razvitak od poetka ivota do asa
kad je imamo pred sobom; treba upoznati sve one faktore koji su djelovali na
njezino oblikovanje, a isto tako i razne oblike njezinog reagiranja u pojedinim
fazama svog razvoja.
Upoznavi neiju linost u duinskom presjeku, takorei iz historijske
perspektive, moramo je shvatiti i u poprenom presjeku, u njezinom trenutanom
stanju. Zato treba ispitati nain kako se ovjek odnosi prema ljudskim skupinama u
kojima se kree, kako rjeava svoje ivotne probleme, kako upotrebljava svoje
sposobnosti i vjetine, kakav je radnik, kako provodi slobodno vrijeme, kakav mu je
seksualni, brani i porodini ivot. Ujedno nam valja upoznati njegovu ivotnu
situaciju. To znai da moramo dobiti uvid u drutveni poloaj ovjeka, u njegov
ekonomski i kulturni standard, u mentalitet njegove porodice i njegovog radnog
kolektiva, u emocionalnu atmosferu u njegovom braku. Tek kad skupimo sve te
podatke, dobit emo zaokruenu sliku ovjeka kome elimo pomoi da povea svoju
produktivnost. Uspjeno lijeiti ili to je jo boljeefikasno sprijeiti neku
bolest moemo samo onda kad poznajemo njezine uzroke. A uzroci su uvijek
mnogobrojni, esto poredani u dugaak uzroni lanac, jer nema bolesti koju bi
prouzroio samo jedan faktor. Zato se i prevencija i terapija moraju sastojati od
istovremenog napada na vie neprijatelja.
I oteenu produktivnost treba u krajnjoj liniji shvatiti kao neku vrst
bolesti. Uz to svakom sluaju treba pristupiti individualno, ne primjenjujui
nikakve krute sheme. Valja upoznati to vie faktora koji ne

doputaju da se kod nekoga radna sposobnost ispolji u maksimalnom intenzitetu. Kad

smo to sagledali, nastojat emo ukloniti to vie njih, ili emo ih barem ublaiti.
No protiv tetnih utjecaja na radnu sposobnost ovjeka treba se boriti i prije
nego je ona oteena. Jer prevencija je uvijek jednostavnija i uspjenija od
terapije.
U daljnjem tekstu ove knjige upoznat emo se s raznim ipsihikim utjecajima na
radnu sposobnost, koji nisu vezani na radno mjesto ni na radni kolektiv. Te faktore
duevnog zdravlja i uzroke njegovih poremeaja pro'Uit emo najprije kroz
historijat linosti, a zatim iz perspektive njezine sadanje ivotne situacije.

28

NASLJEE
DEFEKTI
I
RAZVITAK LINOSTI
U samom poetku ivota prima ovjek od svojih roditelja siuno zrnce materije
koju sadre njihove spolne istanice. U toj neznatnoj masi ive tvari nalazi se sve
ono to od svojih predaka primamo u nasljee. No u te dvije stanice, koje svojim
meusobnim pretapanjem daju poticaj razvitku novog ovjeka, ne moe biti mnogo toga
fiksirano: one oito sadre u sebi samo neka osnovna svojstva budueg ovjeka. Pa
ipak, esto ljudi precjenjuju znaenje nasljea za razvitak linosti te su ponekad
skloni da inteligenciju, karakter, temperament i jo mnoge druge psihike osobine
ovjeka uvrste meu naslijeena svojstva.
Nasljee ima na oblikovanje ljudske linosti kudikamo manji utjecaj nego to to
ljudi obino vjeruju. Mnogo su vanija steena svojstva, koja se razvijaju kao
rezultat meusobnog odnosa pojedinca i njegove okoline. Da je tome tako, najbolje
dokazuju iskustva s jednojajanim blizancima, tj. djecom koja su se razvila iz samo
tjednog majinog jajaca, koje se nakon oplodnje, negdje u samom poetku razvoja
ploda, iz nama nepoznatih razloga podijeli u dva dijela, i svaki od njdh se
samostalno dalje razvija u itavog ovjeka.
Budui da su oba jednojajana blizanca nastala iz samo jedne majine i oeve
stanice, jasno je da nose u sebi sasvim jednaku nasljednu masu. Ako ona odreuje
pojavu takvih ili onakvih fizikih i psihikih svojstava, oekivali bismo da e se
jednojajani blizanci razviti u identine linosti. Oni su doista meusobno vrlo
slini tako da ih je ponekad teko razlikovati. Osim toga su uvijek istog spola. I
po svojim psihikim svojstvima, po svom karakteru, temperamentu i nainu ponaanja
51

mogu biti neobino nalik jedan na drugoga no samo onda kad se razvijaju u istoj
sredini. Katkad se dogaa da se jednojajani blizanci ve u ranom djetinjstvu
odvoje jedan od drugoga. Tada se u svoj svojoj moi pokazuje uticaj okoline.
Njegovani i odgajani u razliitim sredinama jednoj ajani blizanci ? zapravo jedan
ovjek u dva dijela ipak postaju dvije sasvim razliite linosti. to je vea
razlika meu okolnostima u kojima rastu jedan i drugi blizanac, to vie se meu
sobom razlikuju po strukturi linosti.
Nitko ne moe porei da naslijeena svojstva ulaze i u sastav ljudske psihe.
Ali njihovo znaenje za oblikovanje linosti treba svesti na stvarnu mjeru.
Nemogue je rei koja su svojstva odraslog ovjeka naslijeena a koja su steena
jer se bez ikakve granice pretapaju jedna u druga. ak i ista osobina esto nosi u
sebi i naslijeenu i steenu komponentu, a pritom je nemogue rei koliko udjela
ima jedna a koliko druga.
U nauci o nasljeivanju (genetici) sve vie prevladava miljenje da se uope
nijedno svojstvo, ni tjelesno ni psihiko, ne nasljeuje gotovo. ini se da ovjek
za pojedine svoje funkcije nasljeuje samo dispoziciju, sklonost, mogunost da se
one razviju u ovom ili onom pravcu. No da li e neka dispozicija doista izbiti na
vidjelo, hoe li se ispoljiti s vie ili manje intenziteta ili e itav ivot
ostati prikrivena, to ovisi o ivotnim prilikama pojedinog ovjeka. Netko moe u
sebi nositi priroenu sklonost za likovno izraavanje. No ako to svojstvo nitko ne
njeguje i ovjek nema prilike da ga uvjebava, malo je vjerojatno da e se ikada
pokazati kao natprosjena likovna nadarenost; vjerojatnije je da e potpuno
zahiriti i moda nitko nee ni saznati da je od tog ovjeka mogao postati vjet
crta, slikar, kipar, scenograf ili arhitekt. No kad neku priroenu sklonost
potiemo i kultiviramo, dispozicija za razvitak u odreenom smjeru sigurno e
ovjeku omoguiti da je razvije preko granica prosjenosti.
ovjek nosi u sebi dispozicije ne samo za razne vjetine nego i za bolesna
duevna svojstva, pa ako je sklon neurotinom, ili psihotinom reagiranju, sigurno
e u danim okolnostima lake i bre iispoljiitd neku neurozu ili psihozu nego
ovjek koji, dodue, ivi u istim prilikama, ali ne nosi u sebi takvu sklonost. No
netko moe u sebi imati i dispoziciju za duevnu bolest a da ipak nee nikada
oboljeti, jer je uvijek ivio u mirnoj, sreenoj okolini, koja niim nije izazvala
pretvaranje njegove sklonosti u stvarno svojstvo.

Meu priroenim sklonostima ovjek nosi u sebi i veu ili manju dispoziciju za
aktivnost. Ima ljudi kod kojih stalno prevladava veselo, optimistiko raspoloenje;
to su tzv. hipomanine linosti, koje su po svojoj prirodi mnogo poduzetnije,
aktivnije i upornije u radu nego ljudi uvijek sumornog raspoloenja, to ga zovemo
depresijom. Zato je i radni uinak hipomaninih osoba uvijek znatno vei od onoga
depresivnih linosti.
Neki ljudi su po prirodi skloni vrlo savjesnom, ta-nom i preciznom radu. Drugi
opet vole raditi bezbrino, povrno, pa i lakoumno. Takve priroene sklonosti
utjeu na kvalitet rada. U prvom sluaju rad e zadovoljiti ovjeka mnogo vie nego
u drugom. Isto vrijedi i za izdrljivost u radu. Ljudi se mnogo meu sobom
razlikuju po brzini umaranja, koja jednim, dijelom ovisi i o priroenoj otpornosti
prema umoru, pa je i to jedan dispozicioni faktor koji utjee na efekt rada.
ovjek moe u sebi nositi sasvim zdravu i otpornu nasljednu masu a da se ipak
rodi bolestan ili ometen u svom razvitku. Treba naime uzeti u obzir da tetni
faktori okoline mogu djelovati ve na plod dok se on jo nalazi u majinoj utrobi
ili se upravo pretisku je na svjetlo dana. Dijete je za vrijeme trudnoe izloeno
uinku mnogih tetnih faktora koji utjeu na majino zdravlje. No majin je
organizam kudikamo odporniji od djejeg te mnogi uzroci bolesti koji su odvie
bezazleni da bi u majinom tijelu izazvali bilo kakvu veu smetnju mogu ozbiljno
otetiti razvitak ploda. Tako je crljenica (rubeola), blaga zarazna bolest slina
ospicama, za odraslog ovjeka neznatno i beznaajno oboljenje. Meutim ako od nje
oboli ena u poetku trudnoe, nastaje opasnost da e se dijete roditi slaboumno,
slijepo ili s manom srca.
Majka moe bolovati od takvog stadija sifilisa koji za nju vie nee biti
nikakva osobita opasnost, ali dijete e se roditi s tekim defektima ako uzronik
bolesti pree iz majine krvi u njegovu. Razna, makar blaga otrovanja majinog
organizma, nedovoljna ili nepravilna prehrana, utjecaj rendgenskih zraka i druga
prolazna oteenja majinog zdravlja esto zakoe razvitak ploda, Pa^ ostanu trajne
anomalije, katkad i teki defekti. Najee stradaju mozak i osjetni organi (vid,
sluh). Mnogi oblici slaboumnosti, epilepsije, sljepoe, gluhonijemosti i drugih
defekata u fizikom i psihikom razvoju, koji su se nekad smatrali naslijeenima,
posljedica su nezdravih utjecaja na plod u samom poetku njegova ivota dok su niu
tkiva jo neobino osjetljiva.
Radna sDosnhnn=+

mogu biti neobino nalik jedan na drugoga no samo onda kad se razvijaju u istoj
sredini. Katkad se dogaa da se jednojajani blizanci ve u ranom djetinjstvu
odvoje jedan od drugoga. Tada se u svoj svojoj moi pokazuje uticaj okoline.
Njegovani i odgajani u razliitim sredinama jednoj ajani blizanci zapravo jedan
ovjek u dva dijela ipak postaju dvije sasvim razliite linosti. to je vea
razlika meu okolnostima u kojima rastu jedan i drugi blizanac, to vie se meu
sobom razlikuju po strukturi linosti.
Nitko ne moe porei da naslijeena svojstva ulaze i u sastav ljudske psihe.
Ali njihovo znaenje za oblikovanje linosti treba svesti na stvarnu mjeru.
Nemogue je rei koja su svojstva odraslog ovjeka naslijeena a koja su steena
jer se bez ikakve granice pretapaju jedna u druga. ak i ista osobina esto nosi u
sebi i naslijeenu i steenu komponentu, a pritom je nemogue rei koliko udjela
ima jedna a koliko druga.
U nauci o nasljeivanju (genetici) sve vie prevladava miljenje da se uope
nijedno svojstvo, ni tjelesno ni psihiko, ne nasljeuje gotovo. ini se da ovjek
za pojedine svoje funkcije nasljeuje samo dispoziciju, sklonost, mogunost da se
one razviju u ovom ili onom pravcu. No da li e neka dispozicija doista izbiti na
vidjelo, hoe li se ispoljiti s vie ili manje intenziteta ili e itav ivot
ostati prikrivena, to ovisi o ivotnim prilikama pojedinog ovjeka. Netko moe u
sebi nositi priroenu sklonost za likovno izraavanje. No ako to svojstvo nitko ne
njeguje i ovjek nema prilike da ga uvjebava, malo je vjerojatno da e se ikada
pokazati kao natprosjena likovna nadarenost; vjerojatnije je da e potpuno
zahiriti i moda nitko nee ni saznati da je od tog ovjeka mogao postati vjet
crta, slikar, kipar, scenograf ili arhitekt. No kad neku priroenu sklonost
potiem i kultiviramo', dispozicija za razvitak u odreenom smjeru sigurno e
ovjeku omoguiti da je razvije preko granica prosjenosti.
 ovjek nosi u sebi dispozicije ne samo za razne vjetine nego i za bolesna
duevna svojstva, pa ako je sklon neurotinom ili psihotinom reagiranju, sigurno
e u danim okolnostima lake i bre ispoljiti neku neurozu ili psihozu nego ovjek
koji, dodue, ivi u istim prilikama, ali ne nosi u sebi takvu sklonost. No netko
moe u sebi imati i dispoziciju za duevnu bolest a da ipak nee nikada oboljeti,
jer je uvijek ivio u mirnoj, sreenoj okolini, koja niim nije izazvala
pretvaranje njegove sklonosti u stvarno svojstvo.

Meu priroenim sklonostima ovjek nosi u sebi i veu ili manju dispoziciju za
aktivnost. Ima ljudi kod kojih stalno prevladava veselo, optimistiko raspoloenje;
to su tzv. hipomanine linosti, koje su po svojoj prirodi mnogo poduzetnije,
aktivnije i upornije u radu nego ljudi uvijek sumornog raspoloenja, to ga zovemo
depresijom. Zato je i radni uinak hipomaninih osoba uvijek znatno vei od onoga
depresivnih linosti.
Neki ljudi su po prirodi skloni vrlo savjesnom, ta-nom i preciznom radu. Drugi
opet vole raditi bezbrino, povrno, pa i lakoumno. Takve priroene sklonosti
utjeu na kvalitet rada. U prvom sluaju rad e zadovoljiti ovjeka mnogo vie nego
u drugom. Isto vrijedi i za izdrljivost u radu. Ljudi se mnogo meu sobom
razlikuju po brzini umaranja, koja jednim dijelom ovisi i o priroenoj otpornosti
prema umoru, pa je i to jedan dispozicioni faktor koji utjee na efekt rada.
ovjek moe u sebi nositi sasvim zdravu i otpornu nasljednu masu a da se ipak
rodi bolestan ili ometen u svom razvitku. Treba naime uzeti u obzir da tetni
faktori okoline mogu djelovati ve na plod dok se on jo nalazi u majinoj utrobi
ili se upravo protiskuje na svjetlo dana. Dijete je za vrijeme trudnoe izloeno
uinku mnogih tetnih faktora koji utjeu na majino zdravlje. No majin je
organizam kudikamo odporniji od djejeg te mnogi uzroci bolesti koji su odvie
bezazleni da bi u majinom tijelu izazvali bilo kakvu veu smetnju mogu ozbiljno
otetiti razvitak ploda. Tako je crljenica (ruibeola), blaga zarazna bolest slina
ospicama, za odraslog ovjeka neznatno i beznaajno oboljenje. Meutim ako od nje
oboli ena u poetku trudnoe, nastaje opasnost da e se dijete roditi slaboumno,
slijepo ili s manom srca.
Majka moe bolovati od takvog stadija sifilisa koji za nju vie nee biti
nikakva osobita opasnost, ali dijete e se roditi s tekim defektima ako uzronik
bolesti pree iz majine krvi u njegovu. Razna, makar blaga otrovanja majinog
organizma, nedovoljna ili nepravilna prehrana, utjecaj rendgenskih zraka i druga
prolazna oteenja majinog zdravlja esto zakoe razvitak ploda, Pa^ ostanu trajne
anomalije, katkad i teki defekti. Najee stradaju mozak i osjetni organi (vid,
sluh). Mnogi oblici slaboumnosti, epilepsije, sljepoe, gluhonijemosti i drugih
defekata u fizikom i psihikom razvoju, koji su se nekad smatrali naslijeenima,
posljedica su nezdravih utJecaja na plod u samom poetku njegova ivota dok su mu
tkiva jo neobino osjetljiva.

SDOSObnnct ....

Raanje djeteta teko je optereenje za majin organizam, ali se ni dijete u

toku poroaja nipoto ne nalazi u boljem poloaju. Glava je u to doba najiri dio
njegovog tijela pa je pri prolazu kroz poroajni kanal (zdjeline kosti) izloena
jakom pritisku i deformaciji. Tu je u opasnosti njeno modano tkivo koje u
novoroeneta jo nije sazrelo. Ozljede i krvarenja redovito mnogo ozbiljnije
oteuje organe koji se jo razvijaju nego one sasvim razvijene. Tako i ozljede
mozga u toku poroaja, mada ne moraju biti osobito velike, mogu zakoiti daljnji
razvitak njegovih funkcija ili ostaviti trajna arita bolesti u njima. Suenje
pojedinih dijelova mozga ili brazgotine nakon povrede i krvarenja oituju se kao
klijenut jedne polovine tijela (cerebralna paraliza), kao slaboumnost ili
epilepsija (padavica), koja se oituje u povremenom gubitku svijesti uz miine
greve. Sve te povrede djeteta u najranijem razdoblju njegovog razvitka znaajno
utjeu na oblikovanje ii-nosti. No tim emo se problemom potanje pozabaviti dok
upoznamo osnovne smjernice opeg razvoja linosti.
Ako promotrimo novoroene, uoit emo kod njega dvije osnovne psihike
karakteristike. Ono je prije svega potpuno bespomono. Bez tue pomoi i njege me
moe se odrati na ivotu. Zato je potpuno ovisno o brizi svoje okoline.
Novoroene je ujedno i apsulutno egocentrino bie. Ono zna samo za svoje osnovne
fizike potrebe: glad, san, ispranjavanje tijela, toplinu i osjeaj ugode. Neki
vanjski, objektivni svijet, ostali ljudi koji nisu isto to i ono, za njega uope
ne postoje.
U prvi mah nam se ini da se ljudska priroda mora potpuno izmijeniti da bi
zadovoljila zahtjeve ivota u zajednici, jer takav ivot zahtijeva upravo suprotna
svojstva od onih s kojima je ovjek doao na svijet. Ali tome nije tako. Tano je
da je ovjek u poetku ivota potpuno bespomono stvorenje. Ali on upravo u tom
svojstvu nosi i njegovu dijalektiku suprotnost. Dijete naime donosi sa sobom na
svijet i nagon za odranjem, dakle potrebu da se odri vlastitim snagama i postane
neovisno* o tuoj pomoi. Ako paljivo promatramo ponaanje malog djeteta, doskora
emo uoiti tu njegovu tenju. Ono e jo dugo ostati ovisno* o svojim
odgajateljima, ali e iz dana u dan pokazivati sve jau sklonost da razvije razne
vjetine, stekne neko iskustvo i osamostali se u zadovoljavanju svojih potreba.
Ovisnost i samostalnost neprestano se izmjenjuju u razvitku djeteta. Ako se ono
pravilno razvija, prvo

se svojstvo javlja sve rjee a drugo sve ee. Ipak se ovjek svoje ovisnosti o
drugim ljudima nikada potpuno ne oslobaa. I najzrelija linost djelomice je nosi u
sebi u obliku potrebe da nae oslonac u drugih ljudi, da dobije moralnu podrku i
naie na razumijevanje, da bude pohvaljen ili utjeen, da dobije savjet kad se nae
pred nekom tekoom. Sve su to dokazi da tragovi prvobitne bespomonosti ostaju u
nama itav ivot.
No od zrele linosti ni ne oekujemo da e se svoje ovisnosti potpuno
osloboditi. Od nje zahtijevamo samo to da postepeno, usporedo sa svojim
dozrijevanjem, uspostavi ravnoteu izmeu ovisnosti i samostalnosti koje neprekidno
nosi u sebi. Da se to postigne, ne treba provesti nikakovo nasilje nad ljudskom
prirodom nego joj samo dopustiti da se prirodno razvija.
Apsolutna egocentrinost novoroeneta takoer sadri i svoju protuteu:
nagonsku potrebu ovjeka da bude drutveno bie. Ve sasvim malo dijete prua
ruice k majci i smijei joj se, iz nesvjesne elje da s njom uspostavi kontakt. U
daljnjem razvitku postaje osjeaj za zajednicu sve snanija protutea prvobitnoj
egocentrinosti djeteta.
Dijete moe postepeno naputati svoju ovisnost i sve se vie osamostaljivati
ako nalazi u sebi dovoljno samopouzdanja. Zato je dunost odgajatelja da u dijete
sistematski ucjepljuju to vee povjerenje u vlastite snage (zapravo i kod zrelog
ovjeka treba neprestano podravati sigurnost u sebe, jer to je promjenljiva
psihika funkcija koja se doskora pone gubiti ako je marljivo ne kultiviramo). I
za suprostavljanje uroenoj egocentrinosti mora ovjek nai snage u sebi. Zato je
i opet na odgajateljima da u djetetu kultiviraju osjeaj za zajednicu.^
Okolina/moe na dva naina utjecati na razvitak linosti: podravati njezin
prirodni razvoj ili ga koiti. U prvom se sluaju radi o sistematskom razvijanju
povjerenja u sebe i u ljude oko sebe, i tada je vjerojatno da e izrasti zdrava,
skladno razvijena linost. U drugom sluaju okolina neprestano obeshrabruje ovjeka
i oduzima mu osjeaj za druge ljude. To je osnova za skretanje psihikog razvitka u
deformiranu, neuravnoteenu linost.
Psiholoki faktori okoline vrlo su razliiti. To su razna ivotna iskustva koja
se od poetka ivota sku-Pljaju u jo nerazvijenoj linosti i ine temelj njezinog
individualnog oblikovanja. Sva se ta mnogobrojna isku-
\

stva mogu svrstati u pet skupina: 1) iskustva o linim prednostima i nedostacima;

2) iskustva o ivotu u porodici; 3) iskustva o postupku sprema sebi (odgoj); 4)
iskustva o socijalnoekonomskim prilikama; 5) iskustva o spolnosti.
Zadovoljenje potrebe da se doivljava puna vrijednost svoje linosti moe
oteati ili sasvim onemoguiti bilo kakvo trajno oteenje tjelesne ili duevne
kondicije. Ima mnogo raznih oblika nedovoljnog fizikog zdravlja koji smanjuju
povjerenje ovjeka u samoga sebe. To su prije svega kronine bolesti, npr.
tuberkuloza, zatim opa tjelesna nerazvijenost, razne vrste invalidnosti,
unakaenost kostura, defektnost ili oduzetost pojedinih udova, zatim oteenje
osjetnih funkcija, osobito sljepoa i gluhoa. Sigurnost u sebe u opasnosti je i
onda kad ovjek trpi od raznih anomalija u razvitku svog organizma, koje, dodue,
ne utjeu bitno na njegovu funkcionalnu sposobnost ali mu (unakazuju vanjtinu. To
je upadljiva runoa, nakaznosti na licu, upadljivi madei, ruan nos i si.
Pretjerana debljina ili izrazita mravost, napadno nizak ili odvie visok rast,
zatim nerazvijenost sekundarnih spolnih oznaka, npr. krljave grudi u ene ili
nedostatak dlakavosti po licu kod mukaraca sve su to anomalije koje ne smanjuju
fiziku kondiciju niti oteuju zdravlje, a ipak mogu u ovjeka unijeti osjeaj da
nije kao ostali ljudi, da je manjevrijedan. Od svih tjelesnih nedostataka najvie
smetaju anomalije genitalnih organa. Osobito su mukarci osjetljivi na izgled i
dimenzije svog spolovila. Mada razna mala odstupanja od prosjeka u grai mukih
genitala obino uope ne utjeu na funkcionalnu sposobnost tih organa, ipak mnogi
mukarci trpe od uvjerenja o svojoj seksualnoj nedoraslosti kad opaaju da im se
genitali u neemu razlikuju od onih u ostalih mukaraca.
Osjeaj nedoraslosti ivotnim zadacima moe se pojaviti i u vezi s raznim
nedostacima psihikih funkcija, prije svega nedovoljnom intelektualnom
razvijenosti. Njezin utjecaj na razvoj linosti vrlo je relativan. Da li e
nedovoljna mentalna razvijenost izazvati kod nekoga osjeaj nedoraslosti ivotnim
optereenjima i koliki stupanj mora dosei da bi prouzroila takvu emociju, to
najvie ovisi o zadacima koje postavljamo pred ovjeka u odreenoj sredini. to je
vii stupanj opeg razvoja postigla neka ljudska zajednica, to su tei zahtjevi to
ih ona stavlja pred svakog svog lana. Porastom ivotnog standarda mora pojedinac
pokazati sve vee

sposobnosti da bi se mogao odrati kao punovrijedan pripadnik visoko civiliziranog

drutva. Zato u takvoj Z sredini izbija na vidjelo i razmjerno blaga zaostalost u
intelektualnom razvoju, koja bi u nekoj primitivnoj zajednici, uz jednostavniji
nain ivota, vjerojatno ostala nezapaena. To je razlog da osjeaj vlastite
nedoraslosti nije vezan uz stupanj mentalne nerazvijenosti nekog ovjeka nego uz
intenzitet optereenja kojima je izloen. To vrijedi ne samo za intelektualne nego
i za sve ostale sposobnosti odgovorne za uspjeh, i efikasnost nekog ovjeka u
savremenom drutvu.y'
Zanimljivo je meutim da 'ni vrst ni teina nekog tjelesnog ili psihikog
nedostatka ne odluuju o nainu kako e na nj reagirati nosilac defekta. ovjek
moe doivljavati svoj nedostatak na vrlo razliite naine. Na osjeaj vlastite
nedoraslosti mogu se nadovezati raznolike emocije koje e ovjeka potaknuti jednom
na zdravo drugi put na nezdravo ponaanje. Za oblikovanje linosti nije dakle vano
objektivno stanje defektnosti nego samo subjektivna reakcija na nju.
U mnogim sluajevima doivljaj nekog nedostatka obeshrabruje ovjeka. On gubi
povjerenje u sebe, uvjeren je da ne moe u ivotu potpuno uspjeti, da ne moe poput
drugih ljudi ostvariti svoje ivotne ciljeve, jednom rijei da nije punovrijedan
ovjek. Tada se u njega uvlai sumnja u sve to poduzima i eli, emu se nada. Kad
ovjek ne vjeruje da e u neemu uspjeti, onda se toga ni ne prihvaa ili pak to
ini samo- napola, ne mobilizirajui pri tome ni sve svoje sposobnosti ni svu
svoju energiju, i prirodno je da ni ne postie prieljkivani cilj. To ga jo vie
uvruje u uvjerenju da nije dorastao onome to sam eli ili to drugi oekuju
od njega, pa drugom prilikom s jo manje motivacije pristupa rjeavanju nekog
problema. Pri tom ne vidi da se vrti u zaaranom krugu u koji se sam uvlai, ne
uvia da neuspjeh postie ne radi svog nedostatka nego zbog svoje neodlunosti da
se prihvati rjeavanja problema. Cesti neuspjesi ine ovjeka pasivnim.
Vlastita aktivnost postaje mu sve tea, nada u uspjeh sve ma-nJa, pa motivacija za
imalo uporniji rad postepeno iezava. Na pasivan stav prema ivotnim problemima
rado se nadovezuje potitenost, gubitak interesa za ivot, Pesimizam
ili bezvoljno preputanje sudbini. No ov-Jek rijetko uvia pravi razlog takvog
svog stava prema ivotu jer ga trai u pogrenom shvaanju svog nedostatka, u
neopravdanoj obeshrabrenosti pred njim, ve

ga redovito nalazi u samom ivotu, u njegovoj tobonjoj zamrenosti, nepravednosti

ili besmislenosti. Svaka naime neurotina linost uvijek trai razlog svojim
tekoama u ivotu izvan sebe a nikada u sebi.
Neka se djevojka tuila da teko ui. Uzrok tome vidjela je u pretekom
nastavnom programu, prevelikoj strogosti profesora, loim stambenim prilikama,
nerazumijevanju porodice za njezin studij. No u daljnjoj se analizi toga sluaja
pokazalo da je djevojka dovoljno sposobna da svlada zadano gradivo, da njezini
profesori nisu nita stroi od ostalih profesora, da njezin stan ba nije sasvim
lo, da je roditelji nipoto ne spreavaju u uenju. Tvrdila je da ne moe uiti,
ali zapravo nije ni pokuavala da ui. Kad je sjela za knjigu, nije razmiljala o
predmetu koji treba svladati nego o tome hoe li joj poi za rukom da ita naui.
Pri tom se muila s milju da vjerojatno mnogo toga nee zapamtiti, da e se na
ispitu smesti i nikad ga nee poloiti.
Djevojka je bila uvjerena da ima slabo pamenje, ali nije uzimala u obzir da
nije ni mogla zapamtiti ono to je samo prividno uila. Zavaravajui se da ui
stjecala je uvjerenje da joj je pam-i enje nedostatno. To je pojaavalo njezin
osjeaj vlastite nedoraslosti. Sve je vie bila obeshrabrena pa je s jo manje
odvanosti pristupala uenju. Onda se jo manje zalagala pa je i uspjeh bio sve
slabiji.
Nepovjerenje djevojke u svoju sposobnost za uenje pojaavali su ne samo
stvarni neuspjesi u svladavanju studija nego i neuspjesi na seksualnom podruju. Tu
je njezina obeshrabrenost bila mnogo vea nego u intelektualnoj aktivnosti. Tuila
se da ne moe nai mladia koji bi joj odgovarao. No u stvari je postavljala
mukarcima tako velike zahtjeve da vjerojatno ni ne postoji mukarac koji bi mogao
potpuno zadovoljiti njezino vrlo visoko mjerilo za vrijednost mukog spola.
Djevojka je zapravo izbjegavala ikakav prisniji kontakt s mukarcima, a njezina
izbirljivost joj je sluila kao opravdanje svog neuspjeha u odnosu prema drugom
spolu. No to zavaravanje same sebe nije je zadovoljavalo. Ipak je patila zbog
svojih neuspjeha prema mukarcima. Pri tom i opet nije vidjela

da ih je sama udeavala, makar na sasvim nesvjestan nain, im joj se neki mukarac

pokuao pribliiti, postajala je prema njemu neprijazna, pa i osorna, mada joj je
on u poetku bio simpatian. Razumljivo je da se on udaljio, a ona je ostala
razoarana.
Namee nam se pitanje, odakle u te djevojke tako jaka ambivalencija prema mukom
spolu istovremeno prieljkivan je i odbijanje mukaraca. Ima tome vie razloga,
ali je osnovni uzrok njezino uvjerenje da nije punovrijedna ena. Takvo miljenje o
sebi stekla je na osnovu injenice da ima vrlo male, nerazvijene grudi. Na
razliite je naine nastojala sakriti svoj nedostatak. No kad joj se neki mukarac
toliko pribliio da je morao uoiti kakve su joj grudi, tada ga je ona naputala.
Pri tom je samu sebe zavaravala da to ini zato to mukarac nije ispunio njezina
oekivanja. Obeshrabrenost te djevojke zbog nerazvijenosti sekundarnih spolnih
oznaka proirila se tek . naknadno i na uenje. Kad je i tu stala doivljavati
neuspjehe, njezina je pasivnost bivala iz dana u dan sve vea. K tome se pridruio
i pesimizam, stanovita besperspektivnost, a s tim u vezi i slab interes za ivot.
Ovo duboko nepovjerenje u sebe dovelo ju je na kraju k psihijatru.
Negativno reagiranje ovjeka na neki vlastiti nedostatak moe ljudsku linost i
dublje otetiti. Dogaa se naime da pojedinci zlorabe svoju defektnost. Katkad
ovjek doivljava iskustvo da iz svog nedostatka moe izvui neku korist za sebe,
npr. da mu se daju razne povlastice, oslobaa ga se svakog zadatka i odgovornosti,
u svemu ga se posluuje, i si. Druga je stvar to je takva korist samo prividna
korist. To neurotina linost ne vidi. Ona teko prihvaa spoznaju da je maenje
okoline samo jo vie obeshrabruje jer joj otima svako samopouzdanje.
Obeshrabrenost defektnog ovjeka moe biti tako jaka da on radije rtvuje svoj
ponos, svoje dobro miljenje o samom sebi, nego da se izloi nekom optereenju za
koje se ne osjea doraslim. Takav ovjek izigrava potpunu bespomonost, zahtijeva
od okoline da Preuzme na sebe svu odgovornost za njegov opstanak i jo za sebe
trai razne povlastice i posebna prava. Ako Biu s- koji put ne uini po volji,
spreman je reagirati na dramatski nain: histerikim napadajima, demonstrativnim
ispadima, tobonjim pokuajima samoubojstva i

drugim psihopatskim smicalicama. On sve to ini sa svjesnim ili nesvjesnim ciljem

da okolinu odri u pokornosti svojim hirovima i patolokoj sebinosti.
Jedan je bolesnik od tuberkuloze zahtijevao da mu se u bolnici posveuje
posebna panja. Lijenika i sestre prisiljavao je da se ee i dulje bave s njim
nego s ostalim bolesnicima. Postizao je to na taj nain da je svaki dan iznalazio
neke nove tegobe od kojih je toboe trpio. Kad su ga htjeli otpustiti iz bolnice,
postao je drzak i traio od uprave bolnice da mu kupi novo odijelo i cipele. To su
mu, dakako, uskratili. Tada je bolesnik stao praviti nered po bolnici, razbijao je
sue, oteivao zidove.
Kad je ipak napustio bolnicu, bio je sposoban za laki posao. No vrativi se
kui legao je u postelju. ena i djeca morali su ga u svemu posluivati. Silom je
kaljao, stenjao i uzdisao da svima dokae kako je teko bolestan. Zahtijevao je
invalidsku mirovinu, mada nije na nju imao pravo. Napisao je bezbroj molbi i albi
da bi ostvario svoju elju da ivi na raun zajednice. Odluio je da ipak neto
radi tek kad mu je obustavljena daljnja socijalna pomo, t
Ima sluajeva, kao to je ovaj opisani, kad osjeaj vlastite nedoraslosti zbog
nekog tjelesnog nedostatka ini ovjeka agresivnim. U napadakom stavu prema
okolini nastoji tada nai zadovoljtinu za svoj osjeaj da je priroda prema njemu
mauhinski postupila. On nosi u sebi potrebu da se nekom osveuje za svoj
nedostatak, i svoju mrnju na samoga sebe projicira na ljude oko sebe. Njegova
agresivnost ispoljuje se na razliite naine: jednom u fizikom napadanju drugih
ljudi ili u oteivan ju njihovog vlasnitva; drugi put u zlobi, podvalama,
tuakanju, ismijavanju, zadirkivan]u ili u nekom drugom obliku psihikog
zlostavljanja okoline. U takvom ponaanju nalazi teko obeshrabrena osoba neku
tobonju vrijednost, pa i nadmo svoje linosti, uporno se dri te obmane, mada je
ona uvijek kratkotrajna.
Oteenja linosti u vezi s tjelesnim ili duevnim nedostacima, meutim, nisu
uvijek tako teka kao u navedenim primjerima. Reakcija pojedinaca na vlastitu
defektivnost ne mora uope biti negativna. Ima sluajeva kad neki nedostatak potie
ovjeka na osobito uporno uvjebavanje nedovoljno razvijene funkcije ili

na trening u zamjenjivanju oteene funkcije pojaanom aktivnou zdravih dijelova

tijela. Tu pojavu zovemo pozitivna kompenzacija (nadomjetavanje, izravnavanje).
Tako se neki poremeaj govora moe svladati marljivim vjebanjem pravilnog
formiranja glasova i rijei. Dogaa se da takav ovjek postane dobar govornik. Tada
kaemo da je on postigao natkompenzaciju. Ili se npr. oteena ruka nadomjetava
veom vjetinom druge ruke, nedostatak vida zamjenjuje se otrim sluhom i
profinjenim opipom, itd.
I onaj bolesnik od tuberkuloze pokuava nekako kompenzirati svoju invalidnost.
No on to ini na tetan, bolestan nain: asocijalnim ponaanjem. Takva je
kompenzacija samo prividna jer se njome ne postie stvaran uspjeh nego se ovjek
neprekidno zaplie u sve vee tekoe. Zato u takvim sluajevima govorimo o
negativnoj kompenzaciji.
Pozitivna kompenzacija neke defektnosti moe ovjeka uiniti osobito upornim,
marljivim, izdrljivim i nepokolebljivim u svladavanju razliitih ivotnih tekoa.
Tu su nedostaci odigrali vrlo korisnu ulogu u razvoju linosti, jer je ona stekla
takva svojstva koja bi joj ostala nepoznata da ne nosi u sebi neku defekt-nost.
Jedan petnaestogodinji mladi, vrlo krljavog rasta, znatno je zaostajao po
svojoj tjelesnoj kondiciji za svojim vrnjacima. Nije se s njima mogao mjeriti u
tjelesnoj snazi ni sposobnostima u raznim sportskim aktivnostima. Ali se nije
dao smesti. Odabrao je takvu granu sporta u kojoj se ne trai ni velika snaga ni
tjelesna izdrljivost: upisao se u streljaki klub. Tamo je doskora izbio u redove
najboljih strijelaca jer je uporno trenirao. Drugovi u koli su ga pomalo
potcjenjivali zbog njegove tjelesne nerazvijenosti. No on se zato trudio da
bude najbolji ak i spremno je pomagao drugim uenicima u izraivanju kolskih
zadataka. Zato njegovim kolskim drugovima i nije preostalo nego da ga
cijene i priznaju mu prednost. Mladieva marljivost proirila se i na druga
podruja: nauio je dobro igrati ah, uvjebavao se u popravljanju elektrinih
ureaja, uio je svirati na violinu. Obilnom kompenzacijom svoje tjelesne
nerazvijenosti razvio je mnoge vjetine koje vjerojatno ne bi nauio,
ili bar ne u tolikoj mjeri, da je rastao istim tempom kao i njegovi vrnjaci.

Postavlja se pitanje, o emu ovisi hoe li netko krenuti putem pozitivne ili
negativne kompenzacije svog nedostatka? Openito moemo rei da je za stvarno
nadomjetanje neke defektnosti potrebna uporna vjeba. A za to se trai mnogo
samopouzdanja. Prema tome e pozitivnu kompenzaciju postii ovjek koji se svojom
manom nije dao obeshrabriti nego* ga je ona izazvala na maksimalnu mobilizaciju
vlastite energije. Naprotiv, linijom negativne ili nikakve kompenzacije krenut e
ovjek koga je nedostatak toliko obeshrabrio da je izgubio svaku vjeru u uspjeh
treninga u nadomjetavanju defekta.
Sve dakle ovisi o linom, stavu pojedinca prema svom defektu. No taj stav nije
sluajan nego je u najveoj mjeri posljedica reagiranja okoline na njegov
nedostatak. Postupak odgajatelja s defektnim djetetom, pa i okoline odraslog
ovjeka koji ima neku tjelesnu ili duevnu manu, esto je pogrean. Mnogi ljudi
pokazuju prema defektnoj osobi neumjesno saaljenje, okruuju je pesimizmom,
njezinu situaciju smatraju beznadnom, daju joj na znanje da od nje ne oekuju
nikakvu puno-vrijednu aktivnost. To je stav koji djeluje zarazno, tj. unosi u
ovjeka s nedostacima stanovitu rezignaciju, pomirenost sa sudbinom, pasivnost i
nedostatak ambicije za bilo kakvu kompenzaciju defekta. Osim toga, saaljenje
vrijea ovjeka jer mu ukazuje na njegovu manje-vrijenost, a to ovjek ne trpi.
Saaljenje tjera defektnog ovjeka u otpor prema okolini, nepovjerljivost i
zakoenost, pa se on tee prilagoava ljudima oko sebe i nerado s njima surauje.
Saaljenje navodi ljude na jo jedan pogrean postupah pretjerano maenje
defektne osobe. U pojam maenja ide oslobaanje ovjeka od svake dunosti i
odgovornosti, zadatka ili optereenja. Razmaen ovjek onda stjee iskustvo da
pomou svoje defektnosti moe zlorabiti okolinu, pa esto prikazuje svoj nedostatak
teim nego to jest, ne bi li prisilio okolinu na sve veu popustljivost prema
sebi.
No defektnog se ovjeka ponekad prima i s agre-sivnou. Dogaa se da ga se
potcjenjuje, zapostavlja, ismijava, pa i zlostavlja, i on se onda osjea odbaenim
od ljudske grupe u kojoj ivi. To ga navodi na nepovjerenje, strah i odbojnost
prema ljudima oko sebe; osamljuje se, povlai se u sebe i nita ne ini u smislu
kompenzacije svog nedostatka. Jak osjeaj neprihvaenosti moe ovjeka natjerati i
na agresivno ponaanje prema okolini, jer ne moe oprostiti ljudima koji mu uskra-

uju priznanje njegove vrijednosti i susreu ga bez emocionalne topline. Tu se

esto javlja potreba za osvetom, a ona se obino ispoljava u agresivnom ponaanju.
Pogreni stavovi okoline, dakle, obeshrabruju defektnog ovjeka, navode ga na
to da pone precjenjivati svoj nedostatak, uplai ga se i izgubi svaku motivaciju
za kompenzaciju defekta. Ispravan pak postupak okoline moe mnogo pridonijeti
njegovoj odlunosti da se uhvati ukotac sa svojom manom i nadomjesti je upornim
uvjebavanjem neke druge funkcije.
Defektnom je ovjeku potrebno razumijevanje i simpatija i emocionalna toplina,
ali ne plaljivost i rezignacija. Sve njegove sauvane funkcije treba sto vie
aktivirati, optereujui ih raznim djelatnostima. Osobito je potrebno poticati one
aktivnosti kojima ovjek moe nadomjestiti povrijeeni ili izgubljeni dio tijela.
Svaki, pa i najmanji napredak u treningu korisnih djelatnosti valja istai,
priznati mu i uvrstiti meu njegove line zasluge. On mora biti okruen vedrinom i
ivotnim optimizmom. Ne treba mu stvarati nikakve iluzije obeavajui mu ono to
nije kadar postii. Njegovu budunost treba sagledati to realnije, i tako je i
njemu prikazati, neprestano ga poticati na to da uznastoji ostvariti to vie od
onoga to mu je, s obzirom na njegov nedostatak, dokuivo. Ako mu se ujedno da
na znanje da ga se unato njegovu defektu smatra puno vrijednim ovjekom, bit e
on motiviran i za konstruktivnu suradnju u zajednici. Na taj e se nain defektan
ovjek osposobiti za maksimalni radni uinak koji moe od sebe dati. U
takvom sluaju govorimo o profesionalnoj rehabilitaciji ovjeka s tjelesnim
nedostacima.
Pogreni postupci okoline, koji navode ovjeka na pasivan stav prema svom
nedostatku ili ga motiviraju za njegovu negativnu kompenzaciju, jako smanjuju
njegovu radnu sposobnost ili je sasvim unitavaju. Osim toga formiraju linosti
koje unose mnogo nesklada i nemira u zajednicu u kojoj ive, izazivajui meu
njenim lanovima emocionalne napetosti i sukobe.
Neugodna vanjtina moe, kako vidjesmo, nakoditi duevnom zdravlju ovjeka. No
jednako ga moe otetiti i upadljiva ljepota. Osobito lijep ovjek, naroito ena,
u opasnosti je da e mu sva okolina laskati i pretjerano mu se diviti. Tako
odgojena osoba postaje umiljena, do krajnosti egocentrina, nesposobna da se
Prilagouje drugim ljudima. Uz to ostaje emocionalno hladna, siromane psihe i
primitivnog duevnog ivota. To je tip lijepe lutke koja, dodue, zadivljuje
svojom

vanjtinom ali iza nje zjapi praznina. Sasvim je logino da ona ne moe biti
motivirana za rad jer joj se neprestano daje na znanje da joj je ljepota dovoljna
za uspjeh u ivotu. Zato do krajnosti kultivira svoju vanjtinu, ali ne stjee
nikakve druge sposobnosti ni line vrednote. To je navodi na odbojan stav prema
radu, upravo na preziranje rada, parazitsko ponaanje i iskoritavanje svoje
okoline.
Na razvoj linosti moe znatno utjecati i kronino bolovanje. Razumljivo je da
kronina bolest smanjuje fiziku kondiciju ovjeka i njegovu produktivnost. No
dugotrajno bolovanje moe otetiti i psihiku komponentu radne sposobnosti, odnosno
motivaciju za rad. To se dogaa osobito onda kad bolest povlai za sobom dulji
boravak u bolnici ili ljeilitu, kad je dakle ovjek prisiljen da dulje vremena
bude odvojen od svoje normalne ivotne sredine. Tada se u njega lako uvue
potitenost, osjeaj naputenosti, bezvoljnost, pesimizam i gubitak ivotne
perspektive.
To je razlog da kronini bolesnik esto naputa bolnicu tjelesno oporavljen ali
duevno ozbiljno bolestan. Kad mu se zdravlje toliko popravi da bi se mogao vratiti
na svoje radno mjesto, katkad je tako nezainteresiran za rad, toliko bez
samopouzdanja da nije sposoban nastaviti svoj posao. Slaboj motiviranosti za rad
takvog ovjeka pridonosi i stav okoline prema njemu. Porodica i radni kolektiv
primaju ga katkad s nepovjerenjem, ne stimuliraju ga dovoljno na aktivnost ili ga
ak tede od posla. Sve to jo vie obeshrabruje u sebe ionako nesigurnog bolesnika
pa se on jo manje zalae u poslu.
Takav stav okoline osobito je negativan kad neka bolest ili ozljeda ostavi za
sobom trajnu invalidnost. Tada je osobito potrebno da se invalid, ija je radna
sposobnost djelomice sauvana, prekvalificira, odnosno osposobi za neko novo-,
odgovarajue zvanje. Tu on mora mobilizirati mnogo energije da bi uspio. No
prekvalifikacija e mu teko poi za rukom ako ga okolina sistematski obeshrabruje.
Duevno zdravlje kroninog bolesnika i invalida ugroeno je i time to ga
okolina esto pretjerano ograniuje u aktivnosti. Tako se npr. ovjeku s grekom na
srcu odvie kruto zabranjuje svako ivahni je kretanje i fiziki napor. Bolesnicima
od epilepsije ne doputa se da se bave sportom, da idu u zvanja koja im odgovaraju,
jer su za njih opasna. Katkad smo odvie revni u uvanju zdravlja takvih ljudi:
zabranjujemo im i one djelatnosti koje nisu za njih tetne ili sadre u sebi

minimalni riziko po zdravlje. Pretjerana ogranienja ucjepljuju onda u ovjeka jak

osjeaj manje vrijednosti, a to se ispoljuje u bezvoljnosti, pasivnosti i
nezainteresiranosti za bilo kakvu produktivnu djelatnost.
Pravilan odnos okoline prema kroninom bolesniku i invalidu moe mnogo
pridonijeti maksimalnom uspostavljanju njegove radne sposobnosti nakon
stabiliziranja njegova zdravstvenog stanja. Za vrijeme bolesti, odnosno boravka u
bolnici, treba ovjeka to vie aktivirati, koliko to doputa njegovo fiziko
stanje. Treba ga zaposliti brigom za sebe, zatim njegom drugih, teih bolesnika,
sudjelovanjem u kolektivnoj razonodi, it. Ako je fizika radna sposobnost trajno
smanjena, npr. nakon neke povrede, valja invalida to prije uvjebavati u njegovoj
dosadanjoj ili nekoj novoj profesionalnoj djelatnosti. Pri tome ga treba
neprestano poticati na aktivnost, hrabriti ga, priznavati mu uspjehe i osokoliti ga
kod neuspjeha.
Na lijeenje valja odmah nadovezati rehabilitaciju. To znai da se ne treba
zadovoljiti zacjeljivanjem posljedica neke povrede, odnosno smirivanjem patolokog
procesa u organizmu, nego uspostaviti to vee fiziko, psihiko i socijalno
blagostanje oboljelog ovjeka. Samo uspjena rehabilitacija moe potpuno
mobilizirati radnu sposobnost sasvim ili samo djelomice ozdravjelog ovjeka,
odnosno invalida. Zadatak joj je da do krajnjih mogunosti uspostavi tjelesne
funkcije, duevnu ravnoteu i socijalnu vrijednost ovjeka. Zato se rehabilitacija
dijeli u tri kategorije: u fiziku, psihiku i socijalnu. Sva se tri oblika
rehabilitacije provode istovremeno, jer se u praksi jedan od drugoga ne da
odijeliti.
Cim je neka povreda ili bolest izala iz akutne faze, potrebno je aktivirati
ovjeka, odnosno oteeni dio njegovog tijela. To se ini raznim oblicima
medicinske gimnastike, fizikalnom terapijom, obavljanjem odreenih poslova i drugim
djelatnostima. U tome je sutina fizike rehabilitacije. No ona e potpuno uspjeti
samo uz uvjet da je popraena ve spomenutim sistematskim hra-brenjem bolesnika. Uz
to je potrebno da okolina stekne bolesnikovo povjerenje, a to se najbolje postie
mirnim, sigurnim, prijaznim i vedrim nastupom prema bolesniku. Povjerenje u ljude
oko sebe pomoi e invalidu da stekne vie sig/urnosti u sebe te da se s jaom
motivacijom prihvati vjebi koje mu omoguuju fiziku rehabilitaciju.
Usporedo s fizikom i psihikom rehabilitacijom treba da tee i
socijalna rehabilitacija, koja se sastoji

prije svega od ve spomenutog osposobljavanja za dosadanje ili novo zvanje. No u

isto je vrijeme potrebno da se stalna okolina invalida, tj. njegova porodica i
radni kolektiv, pripreme za ispravan prijem ovjeka koji je dulje vremena bio
odsutan iz te sredine jer je boravio u bolnici i na rehabilitaciji. I od porodice i
od radnog kolektiva treba zahtijevati da ga prihvate kao svog ravnopravnog lana,
ne pravei nikakvo pitanje zbog njegove eventualne smanjene tjelesne kondicije, ali
ni ne dajui mu nikakve nepotrebne povlastice. Osjeaj ravnopravnosti i doivljaj
vlastite vrijednosti pomae invalidu da se uspjeno uklopi u zajednice kojima
pripada i da u njima potpuno razvije svoje sposobnosti. Za pravilan stav prema
invalidu bit e i porodica i radni kolektiv nagraeni time to e se invalid
osamostaliti pa im nee pasti na teret.
Meu poremeajima u razvitku ovjeka ini poseban problem s obzirom na radnu
sposobnost i cjelokupno oblikovanje linosti zaostalost u intelektualnom razvoju.
To je stanje slaboumnosti, intelektualne retardacije (zaostalosti) ili nedovoljne
mentalne razvijenosti. Ponekad je inteligencija podjednako nerazvijena u svim
svojim komponentama. U drugim sluajevima su neke funkcije razvijene a druge su
jae zaostale u dozrijevanju; npr. kod slaboumnih ljudi moe biti pamenje
razmjerno dobro razvijeno a sposobnost shvaanja i rasuivanja sasvim je
nedostatna.
Nedovoljna mentalna razvijenost najee je nasljedno svojstvo pa se u
pojedinim porodicama nagomilavaju ljudi ts takvom osobinom. Steena slaboumnost
moe nastati jo u vrijeme trudnoe, uslijed neke zaraze, otrovanja ili drugog
oteenja majke, koje zahvaa i dijete odnosno njegov mozak. Povrede centralnog
ivanog sustava u toku poroda ili pak oboljenja mozga u najranijem djetinjstvu
mogu takoer biti razlog slaboumnosti.
Intelektualno retardirane ljude obino svrstavamo u tri kategorije, prema
stupnju njihove zaostalosti: debili, imbecili i idioti. Od svih slaboumnih osoba
veina njih, oko 70/o, ide meu debile. To su ljudi koji ne mogu pohaati redovnu
kolu. Sposobni su da steknu osnovnu pismenost, ali samo u pomonoj koli, gdje se
ui manje i sporije nego u redovnoj koli: u osam godina se savlada gradivo za
etiri razreda. Osim toga pomona odjeljenja su mala, imaju najvie 15 uenika pa
je mogue pojedinano pouavanje svakog aka. Dalje od pomone osnovne kole debil
se ne moe kolovati, ali je

sposoban da izui neki jednostavni zanat (vrtlarstvo, ko-aratvo i si.) ili da u

industriji radi isto tako jednostavne poslove.
Za razvitak debilne linosti je vano da se pravilno usmjeri njezino kolovanje
i da je se osposobi za neko zvanje. im je kolovanje zavreno, treba je zaposliti.
No jednako je vano da je se ispravno odgoji. Ako se sve to ne uini, postoji
opasnost da e se debil razviti u bolesnu, asocijalnu linost. Budui da ima
smanjenu sposobnost snalaenja pred ivotnim problemima, debil je vrlo sklon liniji
manjeg otpora, i ako ga se ne" pripremi za rad u granicama njegovih mogunosti,
odat e se skitnji, prosjaenju, krai, prostituciji ili alkoholizmu. Meu svim
ovim kategorijama asocijalnih ljudi nalazi se visok postotak debila.
Pravilan odgoj debilne djece i omladine ni u emu se bitno ne razlikuje od
normalnog odgoja. U postupku s debilnom osobom treba primijeniti sva ona naela
odnosa meu ljudima kojih se pridravamo i u postupku s osobama normalne
inteligencije. Prije svega je potrebno da se debilno dijete susree s jednakom,
osjeajnom toplinom kao i svako drugo dijete. Tako odgojen debil bit e sposoban da
na jednostavnijim poslovima pokae zadovoljavajuu radnu sposobnost. On e moi da
se samostalno izdrava svojim radom, mada e mu ivotni standard ostati skromniji.
Oko 20% slaboumnih ljudi ide 'U kategoriju imbe-cila. Oni ne mogu nauiti
nijednu vjetinu koja ini temelj obrazovanja, pa nisu sposobni za kolovanje.
Imbe-cil moe nauiti samo najjednostavnije poslove, npr. u seoskom gospodarstvu i
zemljoradnji. No ni tu ne moe uspjeno raditi bez tueg nadzora. Zbog niskog
radnog uinka imbecil se ne moe sam izdravati ve itav ivot ostaje bar
djelomice ovisan, o svojoj porodici ili o iroj zajednici. Ako nema obitelji ili ga
ova ne moe izdravati, potrebno je da ga se smjesti u zavod za sla-boumne.
Preputen sam sebi imbecil je osuen na socijalnu propast.
Najtei oblik mentalne retardacije je idiotija. Redovito je posljedica grubih
oteenja mozga. Na sreu inaa meu slafooumnim osobama svega oko 5% idiota. 9^i su
obino nerazvijeni i u drugim svojim funkcijama: ne znaju govoriti, oteen im je
vid ili sluh, teko nadziru ispranjavanje tijela, itd. Zato se idioti ne mogu
satni za sebe brinuti, nita ne znaju raditi, pa su potpuno ovisni o svojoj
okolini. Vrlo su neotporni i esto

umiru u mladim godinama. U veini sluajeva moraju se smjestiti u neku ustanovu na

njegu i pasku jer su svojoj, porodici preveliko optereenje.
Na drugoj strani krivulje normalne raspodjele ljudske inteligencije nalazimo
natprosjeno nadarene pojedince. Od njih s pravom oekujemo da e u ivotu postii
izvanredne reizultate, pokazujui daleko veu radnu sposobnost od prosjenih ljudi.
No to, na alost, nije uvijek tako. Da li e vrlo inteligentan ovjek, odnosno
ovjek s bilo kakvim natprosjenim sposobnostima, postii radni efekt koji odgovara
njegovoj nadarenosti, ne ovisi samo
0 njegovoj priroenoj sposobnosti. Za to je u jednakoj
mjeri odgovorna cjelokupna struktura njegove linosti,
njegov karakter, njegov odnos prema radu, stepen nje
gova samopouzdanja i njegove socijalnosti. A sve je to
1 opet u vezi s odgojem koji mu je pruila njegova
okolina i s emocionalnim stavom to ga je zauzela prema
njemu.
Dogaa se da roditelji i drugi odgajatelji vrlo rano uoe natprosjenu
nadarenost svog djeteta. Tada su skloni da do krajnosti potiu razvitak te djeje
sposobnosti. Dijete je osloboeno svih drugih dunosti, od njega se zahtijeva samo
to da svu svoju energiju ulae u razvijanje svog npr. muzikog talenta. esto mu se
ni ne daje mogunost da se bavi drugim djelatnostima, zanemaruje se njegovo ope
obrazovanje, uskrauje mu se igra u drutvu druge djece, samo da bi mu ostalo
dovoljno vremena za uvjebavanje njegova talenta. Uz to ga se do krajnosti mazi,
hvali ga se, u svakoj prilici se istie njegova natprosjenost, i si.
Posljedice takvog postupka vrlo su negativne. Istina je da se na takav nain
kultivira posebna nadarenost djeteta, ali se ujedno koi skladan razvoj njegove
linosti, koja ostaje jednostrana i nezrela. Tako odgojen ovjek teko se snalazi
meu ljudima, ne zna podnositi ivotne udarce. Uz to je umiljen, tat,
preosjetljiv na svoj presti, uvjeren da mora svagdje uivati, osobito povlastice.
Zbog toga lako kapitulira kad se nae pred imalo teim optereenjima, lako gubi
sigurnost u sebe, prestaje pokazivati svoje sposobnosti pa daje od sebe mnogo manje
nego to se od njega oekivalo.
Ljudi natprosjene inteligencije esto nemaju radnih navika, nisu motivirani za
sistematsko svladavanje zadataka jer ih nitko tome nije uio. Kroz kolu su se lako
probijali i bez rada zahvaljujui svojoj nadarenosti. Okolina ih je mazila, divila
im se, tedjela ih svakodnevnih optereenja. No jednog se dana i najinteligentniji
ovjek

nae pred zadacima za ije rjeavanje vie nije dovoljna samo velika sposobnost ve
je potreban i uporan rad. Ako pak nije navikao da radi, uplait e se, izgubiti
povjerenje u sebe, i tada nee pokazati ni radni uinak prosjeno nadarenog a
kamoli osobito sposobnog ovjeka.
Natprosjena nadarenost, meutim, nee se pokazati ni onda ako je nitko ne
kultivira nego je okolina zanemaruje i tako koi njezino ispoljavanje.
Nadareno dijete treba dakle odgajati po istim naelima pravilnog odgoja kao i
svako drugo dijete. I od debila moe postati sasvim vrijedan ovjek, ali i skitnica
i lopov, ve prema tome kako se njegova skromna intelektualna razvijenost ugradila
u sklop njegove linosti. Isto se tako i natprosjeno nadaren ovjek moe razviti u
linost koja e svojim doprinosom u ljudskom drutvu nadmaiti prosjene ljude, ali
od njega moe nastati i blazirani besposliar, alkoholiar, delikvent.
Jl Radna snnenhnA.i

.....Li

PORODICA I
OBLIKOVANJE LINOSTI
U normalnim ivotnim prilikama porodica je prvi kolektiv u kome se ovjek
razvija. Ona je u toku nekoliko godina i jedina ljudska zajednica to je dijete
poznaje; zato u njioj stjee prva iskustva o ivotu, o odnosima meu ljudima i svom
vlastitom poloaju meu njima. Upravo prve godine ivota, koje se preteno ili
iskljuivo provode u krugu obitelji, presudne su za oblikovanje osnovnih crta
ljudske linost.
U psihikom razvoju ovjeka odigrava se dugotrajan proces koji zovemo
identifikacija. Dijete se emocionalno prisno povezuje s odraslim ljudima oko sebe,
saivljuje se s njima, pa briui otru granicu izmeu sebe i njih ugrauje u sebe
mnoge njihove osobine. U procesu identifikacije preuzima dijete razne stavove,
vjetine i karakterna svojstva svojih odgajatelja. Dijete se s to manje kritike
poistoveuje s odraslom okolinom to je mlae. ProceiS identifikacije je nesvjesni
mehanizam u ovjeku koji se osniva mnogo vie na osjeajima nego na ra-z-umu; zato
je u djetinjstvu intenzivniji nego u odraslo doba, jer u djejoj psihi gotovo
sasvim prevladava emocionalna komponenta. Mada je sve slabiji to je ovjek
stariji, ipak proces identifikacije ne prestaje potpuno ni do kraja ivota. U toku
uenja, osposobljavanja za zvanje, priklanjanja ovakvoj ili onakvoj ivotnoj ideo-
Jgiji, u svim slinim situacijama djeluje u ljudima snaga identifikacije.
Kad uenik oponaa svog uitelja, kad se neka grupa ljudi predaje utjecaju svog
voe, onda se svi oni podsto-veuju s linosti koja im slui kao uzor. ovjek dakle
mora najprije nekoga cijeniti i diviti mu se, voljeti ga, prihvaati njegovu
nadmo, da bi ga mogao uzeti za uzor

svog stava prema svijetu i ivotu. To je emocionalna podloga tzv. pozitivne

identifikacije. Dijete na taj nain ugrauje u sebe svojstva svojih odgajatelja
onakva kakva jesu, bez .obzira jesu li ona sama po sebi pozitivna ili negativna. Na
liniji pozitivne identifikacije razvit e se, na primjer, dijete marljivih i
savjesnih roditelja u isto takvog marljivog i savjesnog ovjeka. Ali na osnovu
jednakog psihikog procesa postat e dijete lakomislenih i sebinih roditelja na
slian nain lakomisleno i egoistino poput njih.
Pozitivna identifikacija je ona snaga koja ovjeka esto ini slinima njegovim
roditeljima. Ona je, ini se, vaniji faktor u oblikovanju linosti nego li osobine
naslijeene od roditelja. Razumljivo je da e dijete tim procesom razviti to vie
vrijednih svojstava to su pozitivni je linosti s kojima se ono identificira.
Sasvim nesmetano moe tei identifikacija samo uz uvjet da se dijete, osobito u
poetku svog razvoja, a jo bolje u toku itavog djetinjstva, nalazi uvijek uz iste
odgajatelje. Identifikacija je dugotrajan i postepen proces, Zato ga poremeuju
este promjene sredine, jer se dijete mora iznova prilagoavati novim uzorima tek
to se nekako snalo meu dosadanjima. Tu mora identifikacija uvijek iznova
zapoeti pa je usporena i oslabljena. Tada dijete zaostaje u svom duevnom razvoju,
postaje preosjetljivo, netrpeljivo, ili plaljivo, povueno, ili pak agresivno i
asocijalno. To je razlog da u djetinjstvu, osobito u ranijem, nije preporuljivo
premjetanje djeteta iz jedne sredine u drugu. Isto tako nije dobro da dijete ima
mnogo odgajatelja, jer se ono teko identificira u isto vrijeme s vie linosti;
ono to ini to tee to je mlae.
Ponekad se u mladom ovjeku pojavljuju suprotne osobine od onih to ih
posjeduju njegovi roditelji i drugi odgajatelji. I tu tee proces identifikacije,
no to je negativna identifikacija. Dijete, dodue, poprima svojstva svoje odrasle
okoline, ali ih okree u njihovu suprotnost. Tako se dogaa da potomak oisobito
ambicioznih roditelja postane neobino pasivan i nezainteresiran; ili pak u izboru
zvanja pokazuje interes za razna zanimanja, samo ne za ono svojih roditelja; ili je
to ei pobornik spolne rasputenosti to krui je seksualni moral njegovih
odgajatelja; itd. Negativna identifikacija moe se oekivati onda kad se izmeu
djeteta i njegove odrasle okoline nije izgradio prirodan osjeajni odnos. Takav
oblik identifikacije osniva se na odbojnom stavu prema odgajateljima, na
nepovjerenju prema njima, te na strahu i prkosu. Kad odgajanik prijee u otpor
prema odgajate-

ljima, on ini uvijek suprotno od onoga to ovi ele, pa i proces identifikacije

postavlja naglavce. No sam naziv negativne identifikacije nita ne kae o tome jesu
li tako steena svojstva vrijedna ili nisu. Ona mogu biti i jedno i drugo, prema
tome kakve karakteristike odrasle okoline okree odgajanik u njihovu suprotnost.
Tako dijete vrlo estitih roditelja moe postati delikvent, ali odgajanik
laljivih, neiskrenih odgajatelja moe se razviti u vrlo istinoljubivog i otvorenog
ovjeka.

Proces identifikacije ima veliko znaenje za radnu sposobnost ovjeka.

Marljivost, savjesnost i upornost u radu esto su posljedica identifikacije s isto
takvim, svojstvima roditelja, uitelja, majstora i drugih odgajatelja. No i
lijenost, povrnost i nedostatak motivacije za rad mogu biti plod poistoveivanja s
takvim odgajateljima; ili su pak izraz otpora mladog ovjeka prema vrlo ambicioznim
ali i odvie strogim, nametljivim uzorima u svojoj okolini. U razvijanju radnih
navika i zdrave motivacije za rad veoma je mono sredstvo1 pozitivan primjer
pretpostavljenoga, koji je pred podreenima u radu uspio sebi izgraditi pravi
autoritet.

Usporedo s identifikacij'om odvija se u mladom ovjeku jo jedan nesvjesni

proces znaajan za oblikovanje njegove linosti: proces generalizacije. ovjek
poopuje, generalizira mnoga svoja iskustva iz djetinjstva. Ako je, na primjer,
dijete raslo u sredini prema kojoj je moglo biti iskreno i povjerljivo, vjerojatno
e i prema drugim ljudima, u svim ostalim zajednicama u kojima se bude nalo kao
odrastao ovjek, nastupati s iskrenou i povjerenjem, Kad se ovjek u djetinjstvu
naui potovati ljude i suraivati s njima, zauzima takav stav i u kasnijem ivotu,
prema svakoj novoj okolini. No u djetinjstvu uvjebano reagiranje odrava se u
ivotu i onda kad je nastalo na osnovu negativnih iskustava o prvim ljudima s
kojima je dijete ivjelo u stalnom kontaktu. Tako se nepovjerenje prema
odgajateljima moe pretvoriti u opu nepovjerljivost prema svim ljudima; u
djetinjstvu uvrijeeni strah od strogog roditelja moe se generalizirati u
plaijivost pred svim nosiocima nekog autoriteta; itd. Sto su ranije steena neka
ivotna iskustva, to lake se ona generaliziraju. Zato je i za taj proces
najodgovornije rano djetinjstvo.

Generalizirajui ugodna iskustva o svojoj djelatnosti cvjek e razviti zdravu

motivaciju za rad. Neugodna iskustva o radu, puna razoaranja, ponienja i osjeaja
vlastite nedoraslosti zadacima, mogu, naprotiv, oduzeti

ovjeku svaki interes za rad, ili e mu ga uiniti izrazito antipatinim. Prema

tome, i proces generalizacije je znaajan uvjet ovakve ili onakve radne sposobnosti
ovjeka. Predmete identifikacije ovjek najee nalazi meu lanovima svoje
obitelji. A od svih ivotnih iskustava u najveoj mjeri se generaliziraju ona koja
su steena u porodici. To je glavni razlog da je porodica ona ljudska zajednica
ikoja ima najjai utjecaj na razvitak ljudske linosti. U porodici dijete
uspostavlja prve osjeajne odnose s ljudima oko sebe, doivljava emocionalnu
toplinu, zainteresiranost i ljubav; tu se ono osjea pirhvaeno i potrebno.
Porodica moe djetetu pruiti dovoljno individualne panje da se ono osjeti
vrijednim. Na taj nain porodica udara temelj emocionalnog kapitala u ovjeku, iz
kojega e on kasnije, pa i u toku itavog ivota, zauzimati prema svojoj okolini
pozitivne osjeajne stavove. Na istoj osnovi gradi porodica i socijalnost ovjeka.
Porodica zatiuje dijete. Ona mu prua pomo da se snae u ivotu, olakava mu
optereenja i brani ga od opasnosti. To unosi u dijete osjeaj sigurnosti, a on je
kako ve znamo vaan preduvjet za pravilan razvitak linosti.
Zadatke porodice u oblikovanju mlade linosti moemo saeti u nekoliko naela:
a) odrasli lanovi obitelji treba da budu djetetu to pozitivniji objekt
identifikacije; b) dunost je porodice osigurati djetetu to vie pozitivnih
iskustava o ivotu u ljudskoj zajednici; c) porodica mora prema djetetu razvijati
prirodne emocije ljubavi i potpunog prihvaanja; d) ona treba da prui djetetu
podrku i pomo u njegovoj djelatnosti, u procesu osamostaljivanja i stjecanja
raznih vjetina; e) uz to e porodica djetetu razvijati osjeaj za socijalnost, tj.
pravilan odnos prema drugim ljudima.
Ako se pridrava ovih naela, porodica je izvrila svoju prirodnu dunost prema
djetetu.
Zdravu porodinu sredinu ne moe nita potpuno zamijeniti. Zato su djeca bez
porodice u opasnosti da se razviju u nezrele, iskrivljene linosti. Djeja ustanova
moe samo djelomino nadomjestiti porodicu jer se tu ne moe na sasvim
zadovoljavajui nain odvijati proces identifikacije: odgajatelja ima uvijek
premalo prema broju djece pa oni ni jednom djetetu ne mogu posvetiti dovoljno
individualne panje. U djejem domu se odgajatelji mijenjaju, ili se pak dijete
seli iz doma u dom. U takvoj se situaciji proces identifikacije esto prekida

pa i to remeti njegov tok. Zato su u takvim ustanovama odgajana djeca esto

nestabilne, slabe, nesamostalne i neotporne linosti.

Druga je negativna posljedica takvog odgoja nedovoljna osjeajna toplina. U

domu se djetetu ne moe, a esto ni ne zna, pruiti onoliko srdanosti i ljubavi
koliko mu moe darovati porodica. Od profesionalnog se odgajatelja sigurno ne moe
zahtijevati da prema djetetu bude na isti nain njean kao to se to oekuje od
roditelja. To je razlog da se dijete u domu esto osjea prikraeno za ljubav svoje
okoline. To koi njegov emocionalni razvitak, ini ga nesigurnim i oteava mu
konstruktivno prilagoavanje ljudima. Zato iz domova esto izlaze neurotine,
emocionalno hladne, neosjetljive, neprilagodljive, a ponekad i izrazito asocijalne
linosti.

Dijete odgojeno u takvoj sredini ispoljavat e i kao odrastao ovjek stanovitu

nesamostalnost, nesnalaljivost, nedostatak inicijative, bezvoljnost, pasivnost,
nepovjerenje u sebe i opu obeshrabrenost pred ivotnim tekoama. Zato je u
interesu zajednice da se naputena djeca, ili djeca koja su ostala bez roditelja,
smjetaju u tue porodice, bilo samo na odgoj, bilo trajno, tako da ih te porodice
usvoje, ili da se djeji domovi urede tako da budu to sliniji porodici. Umjesto
domova s velikim brojem djece podjednake dobi trebalo bi organizirati male
kolektive od djece najrazliitije dobi i oba spola. Takva skupina djece, koja e
oponaati brau i sestre u porodici, treba da ima dva odgajatelja suprotnih
spolova, koji e u domu odigrati ulogu roditelja. Praksa je pokazala da na ovaj
nain organizirani domovi manje oteuju djeju psihu od djejih ustanova ureenih
na dosada uobiajeni nain.

Jedan osamnaestogodinji mladi dolazi u savjetovalite zbog svoje

preosjetljivosti i nervoze. Sto je stariji, to vie ga smetaju drugovi koji su u
akom domu esto preglasni i nedisciplinirani. Razdrauju ga i najmanji prigovori
odgajatelja. Svaki ga neuspjeh pretjerano rastui pa je sklon plau. U koli slabo
napreduje, unato normalnoj inteligenciji. Nema inicijative za rad, brzo se umara,
u poslu nije uporan, esto je bezvoljan i potiten. Nema ni jednog prisnog
prijatelja, zakopan je prema ljudima i nepovjerljiv, premda ponekad izigrava
veseljaka i aljivdiju. Zainteresiran je za drugi spol, no osim seksualne poude
ne osjea za ene nita drugo.

ivotni historijat toga mladia tumai nam njegovu emocionalnu neotpornost,

nesigurnost u sebe, nedostatak motivacije za rad i krljavu socijalnost. On je
ovjek bez imena, ratno nahoe, ovjek koji sam za sebe kae: Ja nisam niiji! U
toku svog ivota promijenio je devet domova pa sad nema ni jednoga koji bi mogao
nazvati svojom kuom. Nije gladan ni edan, nije ni go ni bos, a ipak je neizmjerno
gladan i lien svega gladan je emocionalne topline, edan je osjeajnosti u
odnosu okoline prema sebi; lien je pouzdanja u sebe, ostao je bez povjerenja u
ljude i ivot. Mogla bi mu pomoi samo sredina koja bi ga primila s mnogo
strpljenja, susretala ga s punim razumijevanjem za oporosti u njegovu vladanju i
okruila ga iskrenim osjeajima prijateljstva i ljubavi. Neprestano i neumorno
hrabrenje moglo bi ga osloboditi nesigurnosti i privesti ga korisnom radu.
Centralna linost u porodici je majka. Ona od svih lanova obitelji ima najvei
utjecaj na psihiki razvoj djeteta. Zato je lik majke od ogromnog znaenja za
oblikovanje svake linosti. Majka u poetku djetetova ivota ivi s njim u prisnom
tjelesnom dodiru, jer ga ona doji, kupa, previja i njeguje. Zato u odnosu prema
majci razvija dijete svoje prve emocije, ona je prvi ovjek u kome dijete
doivljava neku drugu osobu koja mu je izvor ugode, koja ga miluje, voli i okruuje
njenou. U kontaktu s majkom poinje dijete razvijati svoju emocionalnost. Ono se
osjea prihvaeno od majke, pa i ono nju prihvaa. Dijete se uz majku osjea
sigurnim, a to je temelj za izgradnju ope ivotne sigurnosti. Ono doivljava majku
kao izvor mnogobrojnih ugodnih iskustava pa svoje saznanje o njoj generalizira. A
to je poetak njegova pozitivnog osjeajnog stava prema drugim ljudima. Uz majku se
budi djetetova sposobnost da se sazivi juje s drugim ovjekom; na tome se osniva
njegova kasnija socijalnost.
Ogromni su prirodni zadaci majke. Ona se u normalnim prilikama najvie bavi
djetetom pa je njegov glavni odgajatelj. Majka postepeno osamostaljuje dijete,
potie ga na aktivnost i izgrauje njegovo samopouzdanje. Majina je dunost da ui
dijete raznim vjetinama, pribavlja mu korisna ivotna iskustva, izlae ga
tekoama i pomae mu u svladavanju razliitih' zadataka.

Na alost ima matera koje ne znaju svoju majinsku ulogu pozitivno odigrati.
Ponekad susreemo tip autoritativne majke. To je ena koja i u braku, a onda i u
odnosu prema djetetu, zauzima vladajui stav. Ona dijete dri u pokornosti, nastupa
prema njemu nametljivo, zapovjedniki i kruto. Takva mati je esto izvor kroninog
djejeg straha. Plaljivost, sapet ost i nesigurnost, kultivirane dugogodinjim
ivotom uz autoritativnu majku, mogu ostati trajnom crtom karaktera ovjeka. ensko
dijete se katkad potpuno identificira s takvom majkom, postaje joj neobino slino,
pa u odraslo doba ini u odnosu prema muu i djeci iste pogreke.

Jedna je mlada ena jako emocionalno vezana uz svoju majku, tipinu

neprikosnovenu gospodaricu kue. Jo kao djevojka pokazivala je veliku slinost s
majkom; slinost je postajala sve vea kad se ena udala. U braku je do kraja
izbila na vidjelo njezina potreba da u svemu oponaa majku. Zauzela je despotski
stav prema muu pa je s njim doskora dola u sukob. To joj je oqorilo ivot i
natjeralo je u jo veu krutost, koja se osobito pokazala u postupku s djetetom.
Ono je bilo izloeno neprestanim opomenama, prijekorima i kaznama svoje majke, koja
je za dijete rijetko znala nai njenosti i tople rijei. Dijete joj je meutim
vraalo milo za drago: poelo je prkositi, postalo je neposluno i razuzdano. Majka
je reagirala s pojaanom strogou, ali se pojaao i djetetov otpor prema njoj,
tako da za kratko vrijeme vie uope nije mogla njime vladati. Po liniji
identifikacije sa svojom majkom ena je svojom autoritativno-u upropastila brak i
proigrala povjerenje svog djeteta. Na nesreu je njezina majka ivjela s njom i
onda kad se ena udala, pa je svojoj keri neprestano sluila kao poticaj za
pogrean stav prema muu i sinu.

Autoritativna mati moe izvriti isto tako negativan utjecaj i na muko dijete.
Njemu majka slui ne samo kao odgajatelj i kao uzor zrele linosti nego i kao
predstavnik zrele enskosti. Svoja iskustva o majci djeak uveliko generalizira
prenosei ih' na itav enski rod. Koliko god zdrava iskustva o majci pomau
mukarcu da se prema enama odnosi na prirodan nain, toliko ga negativna iskustva
esto tjeraju u nastranosti

prema drugom spolu. Uz autoritativnu majku odrastao mukarac zna biti agresivan
prema enama, vraajui im tako nesvjesno milo za drago za sve one krutosti to ih
je doivio od svoje majke. Ili je bojaljiv i sputan u odnosu prema enama, u
spolnom ivotu se ne moe s njima potpuno saivjeti pa mu kontakt sa enama prua
tek nepotpuno zadovoljstvo. U teim sluajevima moe se nepovjerenje u majku tako
intenzivno generalizirati na sav enski rod da mukarac ima tekoa u ispoljavanju
svog seksualnog nagona usmjerenog na drugi spol.
Jedan student trpi od tekoa pri uenju. Povremeno je toliko nervozan, napet
i razdraljiv da se ne moe sabrati. Pokazalo se da je u tim asovima obuzet
matanjem o nekim mukarcima prema kojima osjea jak seksualni poriv. On se stidi
svojih homoseksualnih tenji, boji ih se, htio bi ih iskorijeniti iz sebe pa ih
potiskuje iz svijesti. No one mu se to jae nameu to vie energije primjenjuje da
ih se oslobodi. Unutarnja borba dri ga u stalnoj emocionalnoj napetosti ne
doputajui mu da svoje duevne snage korisno upotrijebi. Mladi se pokuava
zainteresirati za ene, no one ga slabo privlae. U drutvu s njima uvijek je
skeptian, povuen, pa i ironian.
Analiza njegova ivotnog razvitka iznijela je na vidjelo osnovni razlog
deformacije njegova spolnog nagona. Od ranog djetinjstva uvrijeila se u njega
intenzivna odbojnost prema autoritativnoj majci, koja se postepeno irila i na
druge ene. Sva njegova sjeanja na djetinjstvo ispunjena su uvijek istim motivom:
nepovjerenjem i strahom pred majkom. A kroz njegove snove, taj najpouzdaniji izvor
podataka o nesvjesnom dijelu duevnog ivota, provlai se poput crvene niti
odbojnost prema enama. U temelje tog uvstva ugraen je duboko nesvjesno potisnut
strah od enskog spola i jak osjeaj nesigurnosti pred njim.
Mnoge majke tvrde da su u svoju djecu ludo zaljubljene. No takva je tvrdnja
uvijek sumnjive vrijednosti. Treba naime shvatiti da ni jedno pozitivno ljudsko
svojstvo ne moe biti pretjerano a najmanje ludo. Zato nema ni prevelike ili
nerazumne ljubavi. Ako netko tako naziva svoje ponaanje prema djetetu, onda se iza
toga obino skriva nezdrav osjeaj. I doista,

bolje upoznavanje matere ludo zaljubljene u svoje dijete otkriva mnoge

nastranosti njihovih linosti. Cesto se radi o neurotinim, neuravnoteenim enama
koje u boleivoj sentimentalnosti prema svom djetetu gue svoja ivotna
razoaranja. Najee je razlog pretjeranog osjeajnog vezivanja djeteta uza se
nezadovoljstvo u braku, seksualno razoaranje i antipatija prema muu. No dogaa se
i to da majka pod platem tobonje velike ljubavi za dijete skriva mrnju prema
njemu, koju ni sama sebi ne eli priznati. Tako na ludu materinsku ljubav esto
nailazimo kod ena kojte svoje dijete nisu eljele, ili su ga se ak pokuale
osloboditi, ali im nije polo za rukom da prekinu trudnou. Takva mati je prema
svom djetetu pretjerano popustljiva, mazi ga i posluuje, zadovoljava sve njegove
hirove a niim ga ne optereuje. Na taj ga nain ini nesamostalnim, nesigurnim i
egocentrinim. No to nije najvee zlo. Jo- je negativnoj e to takva mati ne
doputa djetetu da se emocionalno odvoji od nje i da krene u ivot vlastitim putem.
Ona svim silama vee dijete uza se, ne dozvoljava mu da s drugim ljudima stupa u
imalo prisnije osjeajne odnose, dri ga pod svojim utjecajem i zahtijeva od njega
da uvijek, pa i kad odraste, ostane njezino nedoraslo i posluno dijete.
Bolesna osjeajna povezanost djeteta uz majku najee se javlja u odnosu sina,
obino jedinca, prema seksualno nezadovoljenoj, u braku razoaranoj majci. Takva
majka eli u emocionalnoj vezi sa sinom bar djelomice nadomjestiti ono to nije
postigla u odnosu prema muu. Ona ga u svom slijepom egoizmu ne odgaja za ivot
nego iskljuivo za stebe, sebi za utjehu, sebi na zadovoljstvo, bez imalo obzira na
interese i potrebe svoga sina kao ovjeka. Tako onda postane ovjek emocionalno
nezreo, infantilan, nesamostalan, bez karakterne vrstoe, povodljiv slabi, sasvim
pod utjecajem svoje majke bez koje ne zna donijeti nijednu znaajnu odluku.
Jedan se mladi ovjek razvijao uz svoju majku upravo na taj nain. Izrastao je
u pristojnog, tihog povuenog i kulturnog mladia. Majka se silno ponosila njegovim
savrenim ponaanjem, njegovom apsolutnom odanou njoj i njegovim nedostatkom
interesa za bilo kakvo drutvo, osim za njezino. Ona nije vidjela da sva ta
mladieva svojstva nisu izraz nikakvog savrenstva nego dubokog oteenja njegove
linosti.

Zavrio je uiteljsku kolu. U gradu u kojem, je ivio nije mogao dobiti

namjetenje nego je morao otii na selo. No majka mu to nije dopustila jer nije
sebi mogla ni zamisliti da ostane bez svog ljubimca. Nije bila o njemu ekonomski
ovisna, niti je bila sama na svijetu; imala je jo dvije keri. Iako je volio svoje
zvanje, sin nije naao u sebi dovoljno snage da joj se odupre. Odrekao se
uiteljskog zvanja i zaposlio se kao inovnik u nekom uredu jer je takvo mjesto
mogao dobiti ostavi uz majku. Nije to uinio iz ljubavi prema, njoj. Boleivo uz
majku vezani sin ne moe je voljeti; on je ovisan o njoj jer nije izgradio svoj
slobodni ja, ali je u dubini due mrzi jer osjea da mu je mati osnovni razlog
njegove ivotne neotpornosti i karakterne slabosti.
I na mladi odrekao se profesionalnog raz-\ vitka koji ga je mogao
zadovoljiti; bio je odvie \slab da krene vlastitim putem u ivot. Svojim
inovnikim poslom bio je nezadovoljan, nije u njemu I nalazio nikakav sadraj, ali
se nije usudio napustiti ga dok mu mati to ne dopusti. No ona mu to nije doputala.
Premda je bio povuen, jednom je ipak u njemu prevladala priroda i on je
zavolio djevojku. Namjeravao se njome oeniti ali se nije mogao na to odluiti dok
ne upita majku za miljenje. Ona je na sva usta tvrdila kako joj ni do ega nije
toliko stalo koliko do toga da joj sin bude sretan u ivotu. No kad je trebala
pristati na njegov brak, nala je djevojci bezbroj zamjerki. Odvratila je sina od
enidbe, a ovaj je opet podlegao majinom, utjecaju, iako je zbog toga bio vrlo
nesretan. Slina se situacija ponovila jo dvaput. Svaki je put majka uvjerila sina
da je njegova odabranica najgora od svih ena. A on je svakoj od njih posluno
vraao zaruniki prsten, iako je u dubini srca proklinjao svoju majku.
Jednoga dana umrla mu je mati. Tada se osjetio silno osamljen, mada ve odavna
nije bio dijete. Obuzet jakim osjeajem bespomonosti odluio se na spolnu vezu s
nekom od sebe mnogo starijom, udovicom. Kod nje je naiao na materinski postupak,
pun razumijevanja za njegove slabosti i uvijek spreman na poputanje. To je godilo
njegovoj emocionalnoj nezrelosti ali nije stimuliralo njegovu mukost. Majka
ne moe biti ovjeku

ujedno i ljubavnica niti se u seksualnoj partnerici moe traiti lik majke. To je

protiv svih psiholokih zakona, jer se radi o dva sasvim razliita emocionalna
odnosa medu ljudima koji se meusobno iskljuuju. Ako se takav dvostruki odnos ipak
pokua stvoriti, priroda se mora pobuniti osveujui se ovjeku koji ne potuje
njezine zakone.
I naem se mladiu osvetila. Kaznila ga je poremeajima potencije koji su bili
odraz emocionalne podvojenosti u odnosu prema ljubavnici s majinim likom.
Razoarana udovica doskora se razila s ljubavnikom a on se u potitenosti odao
piu. Ubrzo je postao teki alkoholiar. U pijanom stanju osjeao se odvaniji,
ivotni neuspjesi inili su mu se beznaajnima, inilo mu se da je srea nadohvat
ruke. No njegovi pretpostavljeni nisu bili zadovoljni s mladievim mamurnim
raspoloenjem pri poslu. Sve loije je radio, sve ee je izostajao s posla pa su
ga jednog dana otpustili. Stao je mijenjati zaposlenja, a uz to je sve ee pio,
tako da vie nije ni bilo dana kad bi ostao trijezan. Sve se vie srozavao na
socijalnoj ljestvici a ivotni standard mu je naglo opadao. Kad je potraio pomo
da bi se oslobodio alkohola, bio je sezonski radnik na jednoj ciglani; k lijeniku
je doao zaputen, prljav i poderan.
Ima jo jedan tip majke koji moe ozbiljno poremetiti razvoj mlade linosti. To
je tzv. hladna mati, koja otvoreno pokazuje svoju antipatiju prema djetetu. Ona ga
emocionalno odbacuje, uskrauje mu svaku njenost, zapostavlja ga prema drugoj
djeci u porodici. Tada se u djetetu raa gorina prema ljudima, osjeaj vlastite
bezvrijednosti i teke obeshrabrenosti.
Kako moe takav postupak majke otetiti razvitak linosti, pokazat e nam
primjer jedne sedamnaestogodinje djevojke. Ona je vanbrano dijete. Kad joj se
mati trebala povezati s drugim mukarcem, smetala joj je ki pa ju je smjestila u
djeji dom. S novim muem mati je rodila jo dvoje djece. S njima je postupala
normalno, kao majka s djecom, dok za najstariju ker nije htjela da zna. Djevojica
ju je povremeno posjeivala, ali je mati uvijek bila prema njoj neljubazna i
hladna. Mala se svaki put vraala u dom sa sve jaim uvjerenjem da je u kui
suvina, da je nitko ne treba i da je odbaeno i nevoljeno bie.

Usporedo s tim doivljajima stala se povlaiti u sebe i poputati u uenju.

Majka ju je svojim postupkom toliko obeshrabrila da je prestala vjerovati u sebe a
prema okolini je postala vrlo nepovjerljiva. Nedostatak samopouzdanja zakoio ju je
u svladavanju kolskih zadataka, a nepovjer-Ijivost joj nije doputala da s ljudima
oko sebe stupi u prisnije osjeajne odnose. Tako se svrstala medu najslabije ake,
premda posjeduje normalne sposobnosti za uenje.
Uz majku je za oblikovanje karaktera mladog ovjeka od velikog znaenja i
linost njegova oca. Djeja psiha moe se sasvim skladno razvijati ako dijete raste
uz oba roditelja. Ono se naime mora identificirati s dva odrasla ovjeka suprotnih
spolova: u majke su jedna duevna svojstva jae izraena, u oca druga, pa samo
zajedno, kao par koji se meusobno upotpunjuje, daju djetetu primjer svih moguih
ljudskih osobina. Mladi ovjek treba oba roditelja i zato da bi stjecao iskustva i
o jednom i o drugom spolu i da bi se vjebao u prila-goavanju i eni i mukarcu.
Kad dijete rano ostane bez oca a ne dobije zamjenu za nj, postoji opasnost da
se njegova linost nee razvijati\sasvim jednakomjerno. Tako se dogaa da djeak
bez Joca, odnosno oevog zamjenika, a preteno u drutvu ena, poprimi pomalo
enskasta svojstva, ne snalazi se sasvim dobro u svojoj mukoj ulozi; muka
odlunost, poduzetnost i borbenost ostaju u njemu nekako krljave. Djevojica koja
se razvijala bez prisustva oca, odnosno odgovarajueg odraslog mukarca, nema
dovoljno prilike da se vjeba u stvaranju prirodnog osjeajnog odnosa prema uzoru
zrele mukosti. To joj ponekad smeta u odraslo doba kad se u njoj pojavi nagonska
potreba za pribliavanjem mukarcima. Tada je pretjerano sputana, nesigurna i
bojaljiva, ili nastupa prema mukarcima koketno, izvjetaeno i usiljeno. Takvim
se ponaanjem izlae razoaranjima i neuspjesima u spolnom ivotu. Stoga je
poeljno da se gubitak oca, bilo uslijed smrti ili razvoda braka, to prije
nadomjesti. Pogreno je miljenje da je za dijete bolje ako mu se majka vie ne
uda. Ima matera koje se s mnogo sentimentalnosti odriu novog braka, u najboljoj
namjeri da time sauvaju svoje dijete od eventualnog negativnog ouhovog postupka.
No od sentimentalnosti nema dijete nikakve koristi nego samo tetu. Ona ga

ini preosjetljivim i melankolinim, ukoliko se djeja priroda ne pobuni protiv

sentimentalnog odgajatelja i ne natjera dijete u prkos prema njemu.
Logino je da u izboru novog partnera treba biti oprezan i svestrano prosuditi
njegova svojstva. Tu se majka ne smije obazirati samo na svoje seksualne interese
nego mora drati na umu i potrebe svog djeteta. Zato je nuno da sebi postavi
pitanje, ima li njezin budui mu uslove da bude dobar odgajatelj njezinog djeteta
i je li voljan uzeti na sebe oinsku ulogu i prema tuem djetetu. Ouh, naime, ne
moe ostati ravnoduan ili rezerviran prema djetetu svoje ene. Dijete oekuje da
e on nastupiti na oinski nain pa je spremno prihvatiti ga s istim osjeajima kao
i roenog oca, ako se on pokae toga vrijednim. No ouh se esto sustee od toga da
postupa s tuim djetetom kao sa svojim. Nekad to ini iz nemara za dijete, iz
komotnosti i duevne lijenosti, drugi put je takav iz pogrenog uvjerenja da nema
pravo na to da igra oca tuem djetetu. No djetetu fiziki otac nije interesantan.
Njemu treba emocionalni otac, bez obzira je li ovaj u srodstvu s njim ili nije. Ako
se majin mu ne prihvati oinske uloge, dijete e biti razoarano, osjetit e se
odbaeno ili nevoljeno. To e ga natjerati na otpor i prkos prema ouhu, a odatle i
na druge oblike poremeenog ponaanja i neurotinog reagiranja.
I onda kad se otac ne bavi mnogo s djetetom jer je odvie zaposlen izvan kue,
on ipak mnogo vie utjee na njegov psihiki razvitak nego to se to ini u prvi
mah. Ne smijemo zaboraviti da otac svojim ponaanjem prema eni znatno utjee na
njezin osjeajni ivot. A o ovome uvelike ovisi kako e majka postupati sa svojim
djetetom. Ako otac unosi u brak smirenu emocionalnu atmosferu, ako svojoj eni
prua seksualno zadovoljstvo, prilino je vjerojatno da e njezin stav prema
djetetu biti pozitivan. Naprotiv, otac koji je neuravnoteen, bezobziran ili
agresivan brani drug i nespretan seksualni partner drat e svoju enu u stalnoj
emotivnoj napetosti, initi je nestrpljivom, razdraljivom i agresivnom. Tada je
malo vjerojatno da e ona moi svoj postupak s djetetom odvojiti od svojih branih
razoaranja, nego je mnogo vjerojatnije da e i u odgoju dje-? teta biti nervozna i
neuravnoteena.
Ali ne radi se o tome da otac prema djetetu ima samo neku pasivnu ulogu.
Odgajateljska uloga oca esto se potcjenjuje. Misli se da veinu roditeljskih
dunosti u njezi i odgoju djeteta, osobito dok je ono jo

malo, moe uspjeno obavljati samo mati. No to nije tano. Nema nikakvih realnih
razloga zbog kojih otac ne bi mogao obavljati sve one poslove oko djeteta koje
obino obavlja majka. Neangairanost oca u odgoju djeteta ista je predrasuda,
odnosno posljedica patrijarhalnog shvaanja da je briga oko djeteta enski posao,
toboe nedostojan mukarca. Podjednako bavljenje djetetom, kao to to ini i majka,
moe ocu uvelike pomoi da s njim uspostavi prirodan osjeajni odnos. Otac mora od
poetka nastojati da sebi pribavi djeje povjerenje. To e mu biti osnova za njegov
kasniji autoritet. Mnogi oevi misle da njihovo vrijeme dolazi tek onda kad im
dijete ponaraste, kad doe k pameti pa se ve moe na nj utjecati loginim
argumentima. Zato se u poetku djetetova ivota dre prema njemu dosta pasivno. No
kad jednog dana pokuaju djetetu nametnuti svoj autoVitet, nailaze pri tom na
velike tekoe. Ako se nisu ve ranije, dok je dijete bilo jo sasvim malo,
potrudili da se s njim povezu prirodnim emocijama, dijete e u sebi izgraditi
nepovjerenje prema ocu, odbojnost, pa i izraziti strah. Time je otac sebi oduzeo
mogunost da rukovodi duevnim razvojem djeteta jer se ono ne podvrgava utjecaju
ovjeka u koga nema povjerenja. Ako mu se otac ipak silom namee, dijete je vrlo
sklono da prijee u prkos opirui se oevoj volji na najrazliitije naine.
Jedan se otac razv'eo od svoje ene i ostavio joj dvogodinjeg sinia. U toku
mnogo godina samo ga je ponekad obilazio, tako da je svom djetetu ostao potpuno
stran. Djeak je ve uao u petnaestu godinu kad se otac za nj zainteresirao. Uzeo
ga je k sebi u grad; dosada $e dijete ivjelo s majkom na selu. Otac je nastupio
strogo, zahtijevao je od djeaka da marljivo ui, da postigne dobre ocjene, da u
radu bude ozbiljan i savjestan. Pri tome se uope nije pitao moe li dijete
zadovoljiti njegove elje. Nije htio uvidjeti da djeak raspolae samo skromnim
intelektualnim, sposobnostima, i da je uz to slabo vian sistematskom radu.
Neptestano ga je gonio na uenje, grdio ga, prijetio mu se i tukao ga. A sve je to
inio zaboravljajui da je on svom sinu zapravo stranac. Umjesto, da se nastojao
pribliiti djeaku i barem sada stei njegovo povjerenje, kad to ve nije ranije
uinio, utjerao je u sina strah i nagnao ga na prkos. Djeak je zatajio u
koli jer mu je gra-

divo doista preteko, ali i zato to je oevim nasilnim postupkom duboko

obeshrabren. On esto izostaje iz kole i bjei od kue. Dijelom bjei od
optereenja a dijelom od oevih batina. Ocu na kraju nee preostati drugo nego da
sina vrati majci, gdje e uz manje zahtjeve od nastavnika ali i uz manje majine
strogosti vjerojatno zavriti osnovnu kolu.
U nekim se porodicama zlorabi oev autoritet. Kad majka ne moe s djetetom
izai na kraj, ona ponekad trai od mua da kazni dijete jer je prema njoj bilo
neposluno. Tada se otac osveuje djetetu za ono to mu dijete nije ni uinilo.
Takav nepravedni postupak oduzima djetetu povjerenje u oca pa ovaj gubi autoritet.
Za neku nepodoptinu moe biti dijete kanjeno samo od onog odgajatelja kome je
bilo neposluno ili mu je uinilo nepodoptinu. Ako otac pokuava braniti majin
autoritet, poinja dvostruku pogreku: nepravednim postupkom u majino ime smanjuje
njezin autoritet, a ujedno oteuje i svoj.
Meu oevima ima takoer odvie autoritativnih, hladnih ili popustljivih
linosti, kao i meu majkama. Svi takvi oevi utjeu negativno na psihiki razvoj
djeteta. Posljedica su razni karakterni nedostaci, kao to je plaljivost,
nesigurnost, razdraljivost, potitenost, preosjetljivost, agresivnost,
nesamostalnost i si. Takav ovjek esto upada u emocionalne konflikte i sa sobom i
sa svojom okolinom. Oni pak blokiraju velik dio njegove psihike energije pa mu je
premalo ostaje za produktivni rad u ljudskoj zajednici.
Kao to je majka mukom djetetu uzor zrele enskosti koja slui djeaku kao
polazna taka za izgradnju lino? stava prema enama, tako i otac znatno utjee na
stavove svoje keri prema mukom spolu. Emocionalno topao, pristupaan, vedar otac
olakava djevojici kasnije snalaenje u odnosu prema mukarcima. Naprotiv, hladan,
zakopan, mrk, strog ili grub otac moe u djevojicu usaditi duboko nepovjerenje
prema mukarcima. Tada e ona u svom kasnijem spolnom ivotu imati niz tekoa jer
joj nee polaziti za rukom da se prema mukarcima odnosi prirodno i realno.
Ponekad se dogaa da otac na isto tako boleiv nain vee uza se svoju ker kao
to to neke majke ine sa svojim sinovima. To obino rade seksualno nesreeni
mukarci, koji u pretjeranim njenostima prema ke-

ri nalaze stanovitu zadovoljtinu za svoje razoaranje u spolnom ivotu. Tada ki

ostaje pod odvie jakim utjecajem svog oca i ne polazi joj za rukom da u svojoj
psihi jasno odijeli oca od drugih mukaraca. U seksualnom partneru trai vie oca
nego ljubavnika pa mu se ne moe emocionalno prepustiti na dovoljno spontan nain.
To je razlog da su takve ene esto frigidne, seksualno nezadovoljne.
Neki se otac volio igrati sa svojom kerkicom na taj nain da joj je drakao
razne djelove tijela, a osobito genitalne organe. Kad je ponara-sla, esto joj je
govorio o raznim seksualnim pitanjima i sistematski je u nju ucjepljivao strah od
mukog spola. Djevojica se razvila u vrlo lijepu djevojku. Sad e otac postao na
nju neobino ljubomoran. Nadzirao je svaki njezin korak, zahtijevao je od nje da mu
povjeri sve svoje male ljubavne tajne. Kad bi se ki vratila iz kina ili sa etnje
s nekim mladiem, otac bi joj drao beskonane moralne propovijedi. To je inio
najradije naveer dok mu se ki skidala i lijegala u krevet. Pod pritiskom te oeve
nametljivosti djevojka je sve slabije uila u koli, a jednog ju je dana i
napustila te pobjegla nekim roacima u drugi grad.
No posljedice takvog odgoja nisu se zaustavile samo na tome: djevojka se teko
prilagouje mladiima. Oni je privlae, no im joj se neki pokua pribliiti,
naputa ga: svaki se put izmeu nje i mladia umee lik njezinog oca, koji joj ne
doputa da pokae vei interes za drugog mukarca. Prirodno emocionalne potrebe i
sugestivan uinak oeve linosti neprestano su u njoj u sukobu. Stalna afektivna
napetost v'ee na sebe toliko njezine psihike energije da ste djevojka teko
koncentrira, uenje joj sve slabije polazi za rukom, iako je inae vrlo
inteligentna.
U savremenoj porodici imaju i baka i djed znaajan utjecaj na oblikovanje
djeje linosti. Kad su oba roditelja zaposlena, dijete obino ostaje pod bakinom
paskom, i 'njoj se radije povjerava briga o djetetu nego nekoj djejoj ustanovi,
jaslicama ili vrtiu. To ima svoje opravdanje jer su djeje ustanove, s obzirom na
njihovu sadanju organizaciju i metodu rada, slaba zamjena za majku. No mnogi
roditelji misle da je baka

osobito pogodna za odgoj djeteta. Kae se da je star ovjek slian djetetu pa e mu

se lako prilagoditi i razumjeti ga. To je miljenje meutim sasvim pogreno.
injenica da star ovjek esto postaje djetinjast ne dokazuje da je on po svom
mentalitetu slian djetetu. Naprotiv, on se od psihikih svojstava djeteta to vie
uda-ljuje to je stariji. Dok je dijete neobino' prilagodljivo i duevno
elastino, star ovjek gubi suosobnost prila-goavanja i u svom psihikom ivotu
postaje ukoen, u svom se ponaanju i osjeajnim reakcijama dri odavna uhodanih
koloteina, a sve novo mu je strano i neprijatno. Dijete, naprotiv, neprestano tei
za novim i nepoznatim; njegovi interesi i reakcije neprekidno se mijenjaju. Ono je
nestano, veselo, impulzivno i poduzetno, a star ovjek je ozbiljan, sumoran, spor
u svojim reakcijama, teko se odluuje na aktivnost. Ukratko, duevna svojstva bake
ili djeda i djeteta toliko su razliita da je meu njima doista teko . nai neku
slinost. Iz konflikta svoje neprilagodljivosti i nerazumijevanja djejih potreba
pokuava se star ovjek izvui tako da krene linijom manjeg otpora. Umjesto da on
vodi dijete, daje se od njega voditi. Baka i djed obino u svemu poputaju svom
unuetu, dozvoljavaju mu da im zapovijeda, zadovoljavaju svaku njegovu elju, od
svega ga zatiuju, niim ga ne optereuju. To je skup odgojnih pogreaka koje
jednim imenom zovemo: maenje; a maenje je jedan od najtetnijih faktora kome moe
biti izloena linost u razvoju. Razmaen ovjek redovito je nesretan u ivotu jer
nije dovoljno osposobljen za ivotnu borbu. Ujedno je razmaenost jedan od
najkrupnijih razloga to smanjuju motivaciju za bilo kakvu produktivnu djelatnost.
Takozvani lijeni ljudi vrlo su esto razmaena djeca, pa i onda kad su ve odavna
uli u zrelu dob.
Sklonost maenju unueta motivirana je i drugim faktorima. Baka i djed esto se
u porodici osjeaju zapostavljeni. Usporedo s odumiranjem patrijarhalne obitelji
postaju mladi ljudi sve slobodniji, sve manje ekonomski pa prema tome i emocionalno
ovisni o staroj generaciji. Zato autoritet stane opadati kad se mladi ljudi sasvim
osamostale. K tome i brz tempo suvremenog ivota dovodi do toga da razlika u
mentalitetu starih i mladih postaje iz dana u dan sve dublja. ivotni interesi i
nazori o svijetu, moralne postavke i vrednovanja mladih sve se vie udaljuju od
ivotnog stila starih. Zato mladi roditelji pridaju starima sve manje znaenje,
rijetko ih pitaju za savjet, slabo se obaziru na nji-
J

hove zahtjeve. Stari se ljudi zbog toga esto osjeaju suvini, nevoljeni,
povrijeeni u doivljavanju vlastite vrijednosti, podnosei to tim tee to vie su
u mladosti bili navikli da ih se u svemu slua kao neprikosnovene autoritete. Tada
postaju ogoreni na mlade, nesnoljivi su prema njima pa lako s njima dolaze u
sukob. U njih se javlja potreba da se osvete mladima za svoju zapostavljenost. To
se esto oituje u stavu prema unu-etu. Baka i djed ga nastoje to vie vezati uza
se, u elji da bar njemu ostanu prijeko potrebni kad to vie nisu vlastitoj djeci.
Tada i opet do krajnosti razmaze dijete i tako ga onesposobljuju za ivot. Njegovu
ovisnost i potpunu nesamostalnost tumae sebi izrazom unuetove ljubavi, a n.e vide
da ih se dijete grevito dri zato to ih treba a nipoto zato to ih voli. Tako
baka i djed odgajaju unue na dijametralno oprean nain nego to to ine
roditelji. Dok ovi obino nastoje u to veoj mjeri aktivirati dijete, osamostaliti
ga i uiniti ga okretnim u ivotu, dotle ga djed i baka dre u pasivnosti, ne
doputajui mu samostalnu djelatnost i koei ga u ispoljavanju vlastite
inicijative.
Jedna majka dolazi u savjetovalite da zatrai pomo u odgoju svoga sinia.
Dijete je vrlo osjetljivo, plaho, nervozno, prkosno, nesamostalno, teko se
prilagouje drugoj djeci, ne podnosi ni najmanju netaktinost svojih drugova,
osjea s'e preoptereeno kolskim zadacima. Dok je bila udata, majka je preputala
brigu o djetetu svojim roditeljima. Ovi su ga do krajnosti razmazili, inei od
njega malo boanstvo, okruivi ga senti-mentalnou i drei ga iskljuivo u
drutvu odraslih ljudi. Kad se razvela, i majka s'e vratila roditeljima. Doskora je
uoila tetne posljedice pogrenih odgojnih metoda bake i djeda. Pokuala im se
suprotstaviti i smanjiti njihov negativni utjecaj. No majka ima za dijete premalo
vrem'ena da bi svojim prisustvom mogla pruiti uspjenu protuteu postupku starih.
Osim toga im se doskora zamjerila svojim prigovorima u pogledu-odgoja djeteta, pa
su djed i baka jo upornije nastavili maziti svoje unue, sad iz inata prima
buntovnoj keri.
U kui su se stale redati svae oko odgoja djeteta. Ono je doskora osjetilo da
majka vie zahtijeva od njega nego baka i djed, iskusilo je da majku ne moe tako
lako staviti u svoju slubu

niti j'e prisiliti na poslunost, kao to mu to polazi za rukom kod bake i djeda.
Njegov priroeni oportunizam i pogrenim odgojem kultivirana egocentrinost
pobunile su se protiv majke i priklonile se starima. Djeak je stao prkositi majci,
a prema djedu i baki poeo je pokazivati sve veu privrenost. Oni su tome nasjeli
i tumaei sebi jeakovo ponaanje kao pojaanu ljubav_ prema njima, jo su ga
vie vezali uza se pojaavajui sa svoje strane maenje prema djetetu. Pri tome
nisu primjeivali da ih djeak zlorabi u otporu prema majci.
Tako poloaj majke u obitelji postaje iz dana u dan sve tei, jer su joj
njezini roditelji ozbiljno ugrozili autoritet pred djetetom. Stoga smo joj
savjetovali da to prije odseli s djetetom od roditelja, a da u vrijeme kad nije
kod kue, smjesti djeaka u obdanite. Premda smo bili svjesni tona da obdanite
nije idealna sredina za dijete, pa ni kroz nekoliko sati u danu, ipak smo poli od
uvjerenja da e ono biti mnogo manje tetno za daljnji razvitak djeakove linosti
nego postupak bake i djeda.
Stari su ljudi esto, zbog raznih razloga, preosjetljivi, razdraljivi ili
potiteni. Tome pridonose i organske promjene na mozgu uslijed degeneracije krvnih
ila (arterioskleroza), koja se esto pojavljuje u poodmaklim godinama. Tada se
maenju djeteta pridruuje i razdra-ljivost, u obliku eksplozija srdbe,
pretjeranih prijekora i nerazumnog kanjavanja. as kasnije postaju baka^ i djed
krajnje mekani i sentimentalni. Na taj nain jo vie oteuju svoje unue, ine ga
emocionalno nestabilnim, preosjetljivim, nervoznim, ili boleivo sentimentalnim kao
to su i sami.
Baka i djed nisu dakle rjeenje u pogledu odgoja djeteta kad oba roditelja
borave vei dio dana izvan kue. Rjeenje treba traiti u dva oblika pomoi
zajednice radnoj porodici. Prvo je priznavanje materinstva kao zvanja u prve tri
godine djetetova ivota, a drugo je organizacija iroke mree djejih ustanova s
pomno odabranim kadrom odgajatelja. U ranom djetinjstvu ne moe nita potpuno
zamijeniti prirodnu materinsku brigu za dijete. Mada djetetu nije vana fizika
nego samo psihika mati, ipak se u to osjetljivo doba ivota teko nae sasvim
dobra zamjena za prirodnu majku koja je spremna da i osjeajno bude prava
majka. Drutvo

treba da shvati koliko je zdrav materinski odnos prema djetetu od presudne vanosti
za pravilno oblikovanje njegove linosti. U naprednom drutvu nema vee vrijednosti
od zdrave, produktivne i socijalno pozitivne linosti. Zato bi zajednica izvukla
viestruku korist od investiranja mnogo veih sredstava u socijalnu zatitu
materinstva nego to se to sada radi. Kad bismo mladim majkama osigurali
egzistenciju, kad one ne bi radile u prve tri godine ivota svog djeteta a ubrajali
bismo im te godine u radni sta jer materinstvo je doista prirodno majino zvanje
sigurno bismo imali manje deformiranih linosti, manje nervoznih ljudi,
psihopata, alkoholiara i delikvenata, a produktivnost i ljubav za koristan rad
bile bi vee.
Poslije tree godine je potrebno da dijete proiruje svoj ivotni prostor, da
se vjeba u uspostavljanju osjeajnih odnosa prema novim ljudima, da pone izlaziti
iz uskog kruga porodice. Tada mu za pravilan duevni razvoj majka vie nije
dovoljna. Sad mogu djeji vrtii biti vrlo korisne dopune porodinog odgoja, ali uz
uvjet da zadovoljavaju emocionalne potrebe djeteta. Odgajatelji u djejim
ustanovama moraju odlino poznavati psihu djeteta, biti vjeti pravilnom postupku s
razliitim tipovima djece, a prije svega moraju imati osjeaja za dijete i ljubavi
za svoje zvanje. Bez tih osobina odgajatelja teko se moe u djejoj ustanovi
stvoriti takva emocionalna atmosfera koja e stimulativno djelovati na psihiki
razvoj djeteta.
Suvremeni nain ivota, visok ivotni standard, sve labaviji obiteljski odnosi,
smanjivanje porodice na dvije generacije, zapoljavanje sve veeg broja ena,
njihovo angairanje u drutvenim aktivnostima, teke stambene prilike i drugi
socijalni faktori, dovode do toga da raste broj branih parova koji ostaju pri
jednom djetetu. Jedince u porodici nalazi se uvijek u teem poloaju od djece koja
imaju brau. Njegova je situacija neprirodna pa je u svom duevnom razvoju izloeno
itavom nizu opasnosti. Roditelji su esto odvie zabrinuti za svoje jedince te ga
okruuju pretjeranom plaljivou, ne daju mu slobodu kretanja koja odgovara
njegovoj dobi, ne omoguuju mu dovoljno kontakta s drugom djecom. To je razlog da
se jedino dijete esto razvija u tip starmaloga. Kreui se preteno u drutvu
odraslih dijete se s njima odvie intenzivno identificira. Ono ih potpuno oponaa
pa se vie ne zna vladati kao dijete nego daje utisak prerano
do-

zrelog, odvie ozbiljnog djeteta. No njegova preuranjena zrelost samo je prividna.

Dijete pokazuje dranje odraslih, izraava njihove nazore, izvrsno se snalazi u
njihovom drutvu. No sve je to samo forma, bez psihikih sadraja doista dozrelog
djeteta. U stvari takvo dijete nije doseglo ni onaj stupanj zrelosti koji odgovara
njegovoj dobi a kamoli neto vie. Cim izae iz uskog kruga svojih odgajatelja,
starmali pokazuje svoje slabosti: s drugom se djecom uope ne zna igrati, ne
snalazi se meu svojim vrnjacima, dri se po strani jer ih smatra neozbiljnima,
glupima ili loe odgojenima. Zbog toga ga djeca jo vie odbijaju od sebe ili ga
zadirkuju pa se starmali osjea ugroen u grupi vrnjaka. Tada se jo vie
povlai u sebe, postaje osamljen, nepovjerljiv i preosjetljiv, ili prelazi u
agresivno ponaanje pa s drugom djecom vodi beskonanu borbu za presti.
Nedovoljno iivljavanje starmaloga na djeji nain ostavlja u njegovoj
linosti trajni defekt, ukoliko mu se duevni razvoj na vrijeme ne ispravi. ovjek
s takvim defektom psihiki se prebrzo iscrpi, njegova socijalnost ostaje u mnogim
sluajevima doivotno smanjena, a to mu oteava stvaranje normalnih odnosa s drugim
ljudima. Stanovita osamljenost, zakopanost i nepovjerljivost, pomijeane s
pretjeranom tatinom, sa-modopadnou i preosjetljivou na svoj presti, ostaju
trajna karakteristika takve linosti.
Smanjena sposobnost za suradnju s drugim ljudima oteuje i radnu sposobnost
ovjeka koji je nekada bio starmalo dijete, jer ovjek s krljavim osjeajima za
zajednicu ne ulazi ni u kakav kolektiv s dovoljno povjerenja nego s mnogo
suzdrljivosti i nepristupano-sti. Tada se i kolektiv vlada prema njemu odbojno;
to pak koi u njemu potrebu da u radu pokae sve svoje sposobnosti. Osamljeni je
ovjek u radnoj zajednici izloen zadirkivan ju i drugim manjim ili veim
napadajima na svoju linost. Budui da je osobito osjetljiv na svoj presti, to ga
razne sitne pakosti pretjerano uzbuuju, izbacuju ga iz afektivne ravnotee i ine
ga nervoznim.
Jedino dijete je ponekad posljedica neurotinosti njegovih roditelja. U sebe
vrlo' nesigurni ljudi boje se da nee moi uspjeno odgajati vie od jednog
djeteta. Egocentrini roditelji ne ele sebe opteretiti veim brojem djece.
Osjeajno hladni ljudi ne vole djecu pa rode jedno dijete vie iz obiaja nego iz
emocionalne potrebe, ili ak sluajno; no tada se paljivo uvaju od po-

novne trudnoe. Takvi roditelji esto nose u dubini svoje linosti pomno skriven
osjeaj odbojnosti prema svom djetetu, ili pak osjeaj krivnje prema njemu; ovo se
posljednje osobito pojavljuje u sluajevima kad se majka pokuala osloboditi
trudnoe, ali joj to nije polo za rukom.
Odbojnost prema djetetu, potisnuta u nesvjesne sfere linosti, ili ak ni sebi
nepriznata mrnja prema njemu, rado se pretvara u sasvim nerazuman odgoj djeteta, u
obliku najteih formi maenja. Tu se vie ne radi o neznanju ni o predrasudama nego
o duboko usaenoj afektivnoj potrebi roditelja da prema svom djetetu budu skrajnje
popustljivi, da za nj pokazuju boleivu zabrinutost i grozniavo nadziru svaki
njegov korak. U takvom je sluaju teko savjetovati roditelje kako da se odnose
prema djetetu, jer su gotovo nepristupani svakoj logici u pogledu njegova odgoja.
Ne treba posebno dokazivati da je tu linost djeteta ozbiljno ugroena.
Jedna u braku nesretna ena nije eljela dijete od nevoljenog mua. Kad je
ipak, i mimo svoje volje, ostala trudna, htjela se osloboditi ploda. Mu joj u
poetku to nije doputao. Kasnije se, dodue, sloio s tim, ali je tada trudnoa
ve odvie napredovala a da bi se mogao izvriti pobaaj. Kad se dijete rodilo,
majka je pokazala ludu ljubav prema njemu. To je ilo tako daleko da se vou
nekoliko puta dizala da ustanovi die li dijete pravilno i nema li povienu
temperaturu. Kasnije, kad je djeak poao u kolu, izraivala mu je sve zadatke,
pratila ga u kolu, nosila mu knjige. Ve je izrastao u momka a majka ga jo uvijek
nije nikuda putala samoga, istila mu je cipele, vezivala kravatu, eljala ga. On
nita nije nauio raditi; ostao je nespretan i bespomoan kao malo dijete, navikao
na neprestano posluivanje. U koli je sve slabije napredovao a na fakultetu je
potpuno zatajio. Ukljuio se u grupu sebi slinih ivotnih brodolomaca, s njima se
bavio preprodajom kino-ulaznica, a zaraeni je novac troio na pijanevanje i
zabave s prostituiranim enama. Kasnije je u kratko vrijeme promijenio itav niz
razliitih zaposlenja, ali se ni jednom # nije uspio prilagoditi. U radu se osjeao
nesiguran, silno se plaio svakog zadatka, bio je potpuno nesposoban da se prihvati
bilo kakve odgovor-

nosti. Da bi sebe opravdao za svoju nesposobnost i neznanje, prezreo je svaki rad,

a zaposlenja, koja su mu nudili smatrao je nedostojnim sebe.
Uz neuspjehe u zvanju doivljavao je i razoaranja u ljubavi. Bio je pristao
mladi pa je enama bio prijatan. No vrijednim djevojkama nije se znao pribliiti.
Svoju jaku nesigurnost i svoj krljavi osjeaj za ljude, svoju emocionalnu
izoliranost i nepovjerenje u sebe prikrivao je prepotentnim nastupom, vulgarnim
ponaanjem i agre-sivnou prema enama. Zato su ga osjeajno bogate ene, koje bi
mu u ljubavi mogle neto pruiti, brzo naputale. Drale su ga se samo infantilne,
emocionalno prazne ili vulgarne ene, koje ga nisu zadovoljavale. Tada je stao
traiti utjehu u alkoholu. U pijanom stanju osjeao se psihiki snanijim a ujedno
je zaboravljao -na svoje neuspjehe. No kronini alkoholizam srozao ga je jo nie.
Sve tee je sebi nalazio odgovarajue zaposlenje, esto je izostajao s posla,
uestali su sukobi s pretpostavljenima, zarada mu se stala smanjivati. Konano je
zbog alkoholne psihoze zavrio u duevnoj bolnici.
Mada je jedino dijete izloeno veim opasnostima po svoje duevno zdravlje nego
djeca s braom, ipak to ne znai da se ono mora razviti u neurotinu linost. Ako
se na vrijeme uoe tekoe s kojima se susree pa se roditelji pobrinu da pravilnim
odgojem uklone sve opasnosti, ono se moe razviti u sasvim sreenu linost. No vei
broj djece u porodici ima neosporne prednosti. Prije svega treba istai da je
roditeljima razmjerno lake odgajati dvoje ili vie djece nego jedno. Starije
dijete, naime, nesvjesno uzima na sebe jedan dio odga-jateljske dunosti i tako
otereuje roditelje. Ono i nehotice ui mlaeg brata raznim vjetinama kojima su
njega, prvenca, morali roditelji uiti. Starije dijete pribavlja mlaemu drutvo pa
i u tome zamjenjuje odrasle odgajatelje. Sve je to razlog da se mlae dijete esto
razvija bre i uspjenije od starijeg, a roditelji imaju s njim manje posla. Mlae
se dijete ne identificira samo s odraslima nego i sa starijim bratom. A ovaj mu je
blii po mentalitetu, manje zamrena linost, odnosno pristupaniji objekt
identifikacije nego roditelji. Zato mlai poprima mnoga svojstva i od starijeg
brata, dok se prvo dijete moglo poisto vei vati samo s odraslom okolinom.

Ipak mogu i braa postati negativan faktor u razvitku djeteta. To se dogaa

onda kad se emocionalni odnos meu braom ili sestrama pretvorio u meusobnu
ljubomoru, zavist, suparnitvo, sve do izrazite mrnje. Takvi stavovi prema bratu
ili sestri mogu se fiksirati u djetetu i ostati njegovim trajnim svojstvom u odnosu
prema drugim ljudima.
Suparnitvo meu braom javlja se onda kad roditelji prave velike razlike u
svom osjeajnom odnosu prema pojedinom djetetu. Dogaa se da nakon roenja mlaeg
djeteta roditelji potpuno zanemare starije dijete i svu svoju simpatiju daruju
novoroenetu. Tada starije dijete ima objektivan razlog da bude ljubomorno. Tu
pojavu susreemo najee onda kad se rodi dugo prieljkivani sin. Jo uvijek,
naime, ima dosta porodica u kojima se mukom djetetu pridaje vea vrijednost nego
enskom pa ga se doekuje i s vie afektivne topline.
No jednako je esta pojava da roditelji pokazuju podjednaku zainteresiranost za
oba djeteta a ipak se starije osjea zapostavljeno prema mlaem. To se dogaa u
onim sluajevima kad je starije dijete vie godina bilo jedino i jo k tome
razmaeno, navikavi se na povlaten poloaj u obitelji. Kad mu se rodi brat ili
sestra, osjea se ugroenim te novog lana porodice doivljava kao takmaca. To ga
navodi na agresivan stav prema novoroenetu, koji se ispoljuje u raznim oblicima
zlostavljanja. Ljubomorno dijete misli da ga roditelji vie ne vole. Do toga
uvjerenja dolazi to lake to je vee povlastice uivalo kao jedino dijete. Osjeaj
odbaenosti navodi ga na otpor prema roditeljima te postaje neposluno, prkosno,
mrzovoljasto i otresito, ili pak prelazi u pasivan otpor prema okolini, u obliku
nemara u koli, prividne slaboumnosti, povuenosti, plaijivosti i drugih oblika
poremeenog ponaanja. U mnogim sluajevima pojavljuju se i psihogeni poremeaji
tjelesnih funkcija (neuroze), kao to su mokrenje u krevet, mucanje, noni strah,
nehotini trzaji miia (tikovi), nervozno povraanje, strastvena masturbacija i
dr.
Uzrok ljubomori moe biti i neka upadljiva razlika rfteu djecom u njihovoj
tjelesnoj ili duevnoj kondiciji, u sposobnostima ili vanjtini. Zavist runijeg,
slabijeg ili manje pametnog djeteta prema svom sposobnijem bratu bit e to vea to
vie okolina naglaava razliku meu djecom i to vie sklonosti pokazuje prema

sposobnijem djetetu. No pri takvom stavu odgajatelja pojavljuje se ljubomora i onda

kad se braa po svojim sposobnostima mnogo meu sobom ne razlikuju. Dovoljno je da
odgajatelji neprestano istiu prednost i uspjehe jednog djeteta i drugome ga
stavljaju za uzor. Djetetov ponos ne podnosi takav postupak, i ono nuno prelazi u
otpor. Tada se obino razvija na upravo suprotan nain od uzornog brata. to je
ovaj marljiviji, onaj je sve ljeniji; to je ovaj posluniji, onaj je sve
prkosniji; to je ovaj mirniji, onaj je sve agresivniji, itd. Tako dobivamo dvije
dijametralno oprene linosti, iako se radi o brai.
U jednoj tvornici rade dvije sestre. Jedna je izrazito lijepa, dok je druga
prilino runa. Oko prve se neprestano vrzmaju poslovoe, a drugu jedva tko i
primjeuje. Lijepa sestra postie svojom privlanom vanjtinom mnoge povlastice,
dok se runoj sestri sa stanovitim podsmijehom daje na znanje da nikada nee
doivjeti takve uspjehe kao njezina sestra. Runa djevojka mnogo trpi zbog
prisustva lijepe sestre, koja radi tek nekoliko tkalakih strojeva dalje od nje.
Sestrini je uspjesi to vie bole to je na nju ve odavna ljubomorna: jo u
djetinjstvu se osjeala zapostavljena prema Ijepukastoj sestri, kojoj su svi u
kui laskali i mazili je, a ona je ostala Pepeljuga.
Stalno muena zaviu, runa je sestra sve loije radila. Pretpostavljeni su
joj stali sve ee prigovarati i upozoravati je na primjer sestre koja je
pokazivala bolji efekt u radu. Ljubomora i emocionalna napetost rune djevojke sve
su vie rasle jer se pojaavao njezin osjeaj manjevrijed-nosti. Kad je afektivni
konflikt izmeu njezine potrebe da doivi vrijednost svoje linosti i uvjerenja da
to ne moe postigao vrhunac, nastupile su neurotine smetnje. Djevojka se stala
tuiti na glavobolju, omaglicu, klecanje koljena i opu klonulost. Jednog dana, kad
joj je sestra i opet bila pohvaljena pred njezinim oima, sruila se u nesvijest
mada za to nije bilo nikakvih razloga. Radilo se o psihogenoj, emocionalno
izazvanoj nesvjestici. Djevojka se oslobodila svojih neurotinih tegoba tek onda
kad je bila premjetena u drugi pogon, gdje joj ljepa i uspjenija sestra nije
bila stalno pred oima.

Ovaj primjer pokazuje da i suparnitvo meu braom moe ostaviti tamne tragove
u psihikom ivotu ovjeka. No ljubomora meu braom moe se uspjeno sprijeiti.
Ona se ne pojavljuje ako se prvo dijete ne razmazi dok je jedino te ako roditelji
pokazuju za svu djecu jednaku osjeajnu zainteresiranost. Tu pomae i priprema
starijeg djeteta na roenje mlaega. Osobito je korisno da se starije dijete od
prvoga dana zaposli sudjelovanjem u brizi oko novoroeneta. Ono tu moe pomagati
roditeljima raznim sitnim uslugama i time im dati prilike da ga pohvale, da istaknu
vrijednost njegovog doprinosa u njezi mlaeg brata ili sestre. Ako mlae dijete
moe posluiti starijem kao sredstvo da se afirmira u oima roditelja, onda
ljubomori nema mjesta. tovie, to je starijem poticaj da se prema mlaemu odnosi
sa simpatijom.

ODGOJ I
RAZVOJ LINOSTI

Meu utjecajima na razvitak linosti odgoj zauzima centralno mjesto. Odgojem

zovemo sve one postupke kojima okolina utjee na duevni razvoj mladog ovjeka,
poevi od najranijih dana njegova ivota sve do zrele dobi. Odgajatelji su svi
odrasli ljudi koji ive s djetetom u stalnom dodiru. Svi oni neminovno utjeu na
njegove emocionalne reakcije, htjeli to ili ne htjeli, jer je nemogue da dva
ovjeka dulje vremena ive zajedno a da se izmeu njih me stvori nikakav osjeajni
odnos. Upravo afektivna veza izmeu djeteta i njegove odrasle okoline je ono to
djeluje u smislu odgoja. Zdrav osjeajni odnos izmeu odgajatelja i odgajanika
osnova je pravilnog odgoja, a nezdrava emocionalna veza meu njima odvodi odgojne
postupke pogrenim pravcem. Odgajatelji su u prvom redu roditelji, zatim ostali
odrasli lanovi porodice, pa nastavnici i odgajatelji u djejim ustanovama.
Odgajati se moe rijeima, zatim stavom prema djetetu i primjerom ponaanja u
raznim ivotnim situacijama. Rijeima se u odgoju obino pridaje preveliko
znaenje; postupak s djetetom i vlastiti primjer odgajatelja mnogo su monija
odgojna sredstva; rijei imaju vrijednost utoliko to ova sredstva dopunjuju. Mnogi
odgajatelji grijee to se u odgojnom postupku odvie slue rijeima, i to prelazi
u zanovijetanje djetetu neprestanim opomenama, prigovorima, nareenjima i
zabranama. To je jedna od krupnijih odgojnih pogreaka. Isto tako ima negativan
uinak i raskorak izmeu onoga to odgajatelji govore i onoga to ine. U tom
sluaju djelovat e na dijete odgajateljeve* ponaanje a rijei e proi mimo
njega, koliko god bile opravdane.

Razliiti su izvori odgojnih metoda koje odgajatelji upotrebljavaju u postupku

s djecom. Samo mali broj odgajatelja svjesno se pridrava nekih racionalno
prihvaenih naela pravilnog odgoja. U veini je sluajeva nain odgoja naprosto
odraz odgajateljeve linosti. Tako je autoritativan ovjek sklon odvie strogom
postupku; grub, agresivan ovjek obino zlostavlja djecu; emocionalno hladna
linost vjerojatno e biti hladan, osjeajno nezainteresiran odgajatelj; nesiguran,
plaljiv, kolebljiv ovjek najee je odvie popustljiv prema djetetu pa ga do
krajnosti razmazi.
Znaajan izvor odgojnih postupaka je odgoj to ga je sam odgajatelj primio dok
je bio dijete. Iskustva iz vlastitog djetinjstva mogu na dva naina utjecati na
postupak odgajatelja: ili e on u svemu oponaati svoje roditelje i postupati s
vlastitom djecom na isti nain kako su njegovi odgajatelji s njime postupali, ili
e se prema svom djetetu drati na sasvim, oprean nain. Tako su strogo odgojeni
roditelji katkad odvie popustljivi prema vlastitoj djeci, ali mogu biti prema njoj
na. isto takav nain strogi kao to su njihovi odgajatelji bili prema njima.
Ve smo vidjeli da je i brak vaan izvor odgojnih metoda. Sretna brana
zajednica stvara povoljne uvjete za pravilan odgoj djece. Naprotiv, neskladan
brani ivot oteava roditeljima da budu dobri odgajatelji svoje djece. Nesuglasice
u braku dre ih' u stalnoj emocionalnoj napetosti, to se ispoljava u nervoznim
reakcijama prema djetetu. Ili se pak u spolnom ivotu neza-dovoljene potrebe
pokuavam nekako zadovoljiti u neprirodnoj Efektivnoj vezi s djetetom.
Odgojni postupci su esto izraz obiaja, nazora o svijetu i predrasuda neke
drutvene sredine. Tako su i odgojne pogreke ponekad posljedica raznih zastarjelih
i nakaznih shvaanja ili okamenjene tradicije. U mnogim se sluajevima radi o
primitivnosti odgajatelja, o njihovu neznanju ili o, sasvim pogrenim predodbama o
smislu i ciljevima pravilnog odgoja djeteta.
Jedan je od najteih oblika pogrenog odgoja nedostatak ljubavi prema djetetu.
Takav se odgajatelj odnosi prema mladom ovjeku hladno, ne nalazi u sebi nikakve
topline za odgajanika, ravnoduan je prema njemu, postupa s njim slubeno; uz to
je nestrpljiv, razdraljiv, na odgajanikovo ponaanje reagira nervozno, srdito i
eksplozivno. Takvim postupkom odgajatelj ne doputa djetetu da doivi osjeaj
emocionalne prihvaenosti u sredini u kojoj se kree, a time je dje~

tetu oduzeta mogunost da stekne povjerenje u sebe i da u njemu izraste osjeaj

vlastite vrijednosti. Osie-aj suvinosti, uvjerenja da ga nitko ne treba, koi
djetetove ambicije jer ono ne vidi mogunost da njima neto postigne. Bez ljubavi
odgojen ovjek ne nalazi u sebi inicijativu za neku dugotrajniju i naporniju
djelatnost, skeptian je prema samom sebi i prema mogunosti da vlastitom
aktivnou postigne neke vee uspjehe. To je razlog da je takav ovjek slabo
motiviran za rad. On se obino prihvaa djelatnosti koja mu omoguava razmjerno brz
efekt, a na neku dugotrajniju aktivnost teko se odluuje jer mu. ne lei posao s
udaljenijim ciljem.
Nedostatak osjeajne topline u razvojno doba ovjeka moe zakoiti i
dozrijevanje njegovih intelektualnih funkcija. Tu se onda radi o djeci koja se
ponaaju kao da su mentalno retardirana: apatina su, nezainteresirana, misaono
troma i siromana, teko shvaaju, jedva neto naue, a pamenje im je povrno i
nepouzdano. Objektivno ispitivanje inteligencije takve diece pomou psihologijskih
testova (ispita, zadataka) daje ispodprosjene rezultate. No kad se takva djeca
premjeste u sredinu koja ih okruuje normalnom panjom, njenou i afektivnom
naklonou, njihove se sposobnosti naglo bude pa ona i na testovima daju mnogo
bolje rezultate. Ali ako se to ne dogodi, ili se dogodi prekasno, sposobnosti takve
djece moda e itav ivot ostati zapretane. Takav ovjek daje onda dojam slabije
inteligencije od one to se skriva u njegovim 'Priroenim ali nerazvijenim
sposobnostima.
Afektivno bogatstvo, koje ovjeku omoguava da ivi u ljudskoj zajednici i radi
i surauje sa svojom okolinom, ne donosi ovjek sa sobom na svijet, ono se mora tek
postepeno nagomilati u njemu. Upravo okolina djeteta ugrauje u temelje njegove
linosti, poevi od prvih dana njegova ivota pa sve do kraja razvojne dobi, svoju
emocionalnu toplinu, ili pak odbojnost i hladnou. U prvom e sluaju imati odakle
da neto prua i daruje ljudima oko sebe; u drugom, ostat e siromaan u osjeajima
pa nee imati odakle da na svoju okolinu projicira pozitivnu emocionalnost. Tada e
mu i prilagoavanje drugim ljudima i suradnja s njima teko polaziti za rukom.
Krljavo samopouzdanje i afektivna hladnoa bez ljubavi odgojenog ovjeka
ispoljuje se i na druge naine. Takav je ovjek u odnosu prema ljudima esto
povuen, osamljuje se, teko se odluuje na prisniji odnos prema

drugom ovjeku. Ili je prema ljudima naprasit, bezobziran, netaktian, agresivan,

pa i okrutan. Iza takvog ponaanja obino se skriva nesvjesna potreba emocionalno
oteenog ovjeka da se osveuje okolini za svoju prikraenost u osjeaajnoj
toplini. Takva karakterna svojstva oteavaju ovjeku da bude kolegi jalan; on
obino ne zna to je drugarstvo ni pravo prijateljstvo. Osjeajno hladan ovjek
najoitije zatajuje u onim odnosima meu ljudima gdje treba pokazati najvii stepen
socijalnosti. To je prije svega seksualna ljubav, brak i roditelj stvo.
Odgoju bez ljubavi najee su izloena vanbrana djeca, zatim protiv volje
roditelja roena djeca i djeca bez porodice. Teki sukobi u braku, razvod braka,
ponovni brak roditelja kod kojeg je dijete ostalo, nesreene socijalne prilike
porodice, teka psihika oteenja roditelja sve su to ivotne situacije koje
mogu uiniti dijete suvinim i nevoljenim.
Tipian je sluaj jednog djeaka koji se rodio kao vanbrano dijete. Majka,
tada kuna pomonica, dala ga je nekim poznanicima na selo da se brinu za nj uz
minimalnu naplatu. Oni su djeaka hranili i odijevali ali nisu za nj pokazivali ni
malo topline. Umjesto toga su mu esto govorili da je ovisan o njihovoj milosti i
da im mora biti zahvalan za svaki zalogaj koji mu daju. Majka je djeaka rijetko
posjeivala, svega dva, tri put godinje. Zato mu je ostala osjeajno tua. No
djeak je ipak strastveno eznuo za majkom, gonjen nagonskom potrebom za
materinskom ljubavi.
Kad se majka udala, uzela je djeaka k sebi. Bilo mu je tada devet godina.
Doeao je k majci s intimnom eljom da s njom izgradi prisan osjeajni odnos u kome
e zasititi svoju dugogodinju glad za materinskom njenou. No umjesto toga je
naiao na nervoznu, razdraljivu enu vrlo promjenljivog raspoloenja, koja se
osjeajno kolebala izmeu mua i sina. Jer ouh je, dodue, pristao na to da uzme
djeaka u kuu, no nije pokazao ni najmanje sklonosti da prema njemu zauzme oinski
stav. Susretao je pastorka hladno i osorno, spreman da smjesta reagira agresivnou
im se djeak ne bi ponaao sasvim onako kako je to ouh elio. A majka je as
branila sina od ouhcve grubosti, as ga je napadala zajedno s njim. Nije

se usudila odvie proturjeiti muu, iz straha da ga ne izgubi. Zato je esto i

sama bila kruta prema djeaku i nemilice ga tukla, mada ga je znala i maziti
boleivom sentimentalnou.
Takav proturjeni majin stav prema njemu, njena nedosljednost, kolebljivost i
povremena grubost, unijeli su u djeakov osjeajni ivot duboko razoaranje. On je
majci mnogo jae zamjerio njezino ponaanje nego ouhu; od nje je oekivao mnogo,
upravo svu onu toplinu koja mu je do tada bila uskraena. Umjesto toga naiao je na
majku koja se nije mogla odluiti da mu doista bude mati. To joj nije mogao
oprostiti. Pokuao je jo posljednje sredstvo da je predobije sasvim za sebe.
Pokuao ju je seksualno odvojiti od njenog mua. U svojoj djejoj mati zamislio ju
je svojom ljubavnicom a ne samo majkom i stao joj se fiziki pribliavati,
pokuavi s njom ak i spolni odnos. Majka je reagirala ogoreno i grubo: stala ga
je okrutno tui. To je prevrilo mjeru i slomilo u djeaku posljednju nadu da jo
ima majku. Tada se poeo naglo mijenjati u svom ponaanju. Postao je prkosan,
drzovit, agresivan prema majci i ouhu. kolu je zaputao, stao se skitati i
krasti. To su bili simptomi duboke obes-hrabrenosti djeaka, njegovog gubitka
orijentacije u ivotu i osjeaja vlastite suvinosti i bezvrijednosti.
Kad smo ga upoznali, u koli nije nikako napredovao, ponavljao je razrede pa
su njegovi uitelji bili uvjereni da je umno zaostao. No to je bio tipian sluaj
prividne slaboumnosti. U poetku je dao na testovima inteligencije vrlo slabe
rezultate. No kad smo se neko vrijeme bavili s njim, kad smo stekli njegovo
povjerenje i pokazali prema njemu stanovitu simpatiju, djeak je dao znatno bolje
rezultate. Na kraju je pokazao gotovo prosjene intelektualne sposobnosti. Na
alost nismo mogli izmijeniti sredinu u kojoj je ivio. Budui da je ostao pod
utjecajem majke i ouha, s kojima je sad vodio nevotedni rat, njegov uspjeh u
koli bio je i dalje veoma slab. Nije uspio zavriti osnovnu kolu i kao
prestarjelo dijete ispisan je iz nje. Zaposlio se kao nekvalificirani radnik.
Napustio je porodicu, no nigdje se nije mogao snai.

Kad je samostalno poao u ivot, ispoljila se njegova emocionalna

deficitarnost. Neprestano je mijenjao zaposlenja jer se nije mogao snai ni na
jednom poslu. Nije mu se dalo raditi, sve mu je bilo teko, radio je nemarno i
povrno. Svagdje su ga smatrali glupakom i sretali ga s podsmijehom. On se sve vie
povlaio u sebe, osamio se, samo bi od asa do asa eksplodirala u njemu nagomilana
gorina na ljude, u obliku agresivnog ispada prema drugovima na poslu. To ga je
inilo nepoudnim pa je neprekidno mijenjao zaposlenja.
Nije imao ni prijatelja ni djevojke. Nitko od njegovih vrednijih drugova nije
htio s njim u drutvo. I dok su njegovi vrnjaci nastojali da se dalje koluju, da
postignu viu kvalifikaciju, na je pacijent ostao pasivan, obeshrabren i bez
inicijative. Ipak je u dubini svog emocionalnog ivota nosio potrebu da bude
prihvaen medu ljudima. I potraio je drutvo. No naao ga je u krmi. Bilo je to
drutvo alkoholiara, njemu slinih ivotnih brodolomaca. U pijanom stanju osjeao
se meu njima ugodno. Zato se nije ni odazvao nagovoru da se odvikne od
uivanja alkohola.
Osnovni je zadatak pravilnog odgoja zadovoljiti nagonsku potrebu djeteta za
emocionalnom toplinom. Zato svaki odgajatelj, bilo prirodni ili profesionalni,
treba da okrui dijete individualnom panjom, njenou, interesom za nj i izrazima
simpatije prema njemu. No to ne znai da se mora prema djetetu odnositi
sentimentalno. Izmeu zdrave osjeajnosti i boleive sentimentalnosti postoji
velika, upravo sutinska razlika.
Mada je djetetu to potrebnija ljubav okoline to je mlae, ipak ona nije
suvina ni omladini, pa ni odraslim ljudima. Poludozrelim mladiima i djevojkama
zovemo ih' adolescentima moe emocionalna toplina, stav razumijevanja i
prihvaanja uvelike pomoi da uspjeno prebrode razne psihike krize. Mnogi
adolescenti bi s vie uspjeha napredovali u koli, vie bi interesa pokazali za rad
i vei bi bio efekt njihovih napora kad bi kod svojih roditelja nailazili na vie
stvarne simpatije i emocionalne podrke. Isto vrijedi i za odrasle ljude. Svima je
ljudima potrebno da ih u sredini gdje ive i rade susreu sa simpatijom. To ih
bodri, podie im samopouzdanje, unosi u njih optimizam. Sve su to moni faktori
pozitivne motivacije za rad. Zato i

sasvim zreo ovjek, uz iste sposobnosti i isto radno iskustvo kudikamo vie daje od
sebe u kolektivu u kome se osjea potpuno prihvaen nego u onom gdje je ostao
osamljen.
U sasvim drugu krajnost upadaju odgajatelji koji dijete okruuju pretjeranom
ljubavi i tako ga razmaze. Takvo dijete ne razvija svoje radne navike, ne stjee
nikakve vjetine ni bilo kakvo pozitivno iskustvo o svojim sposobnostima. Naprotiv,
iz dana u dan doivljava svoju bespomonost i potpunu ovisnost o svojoj okolini, a
to mu oduzima samopouzdanje, obeshrabruje ga i sve vie ga utvruje u uvjerenju o
vlastitoj nesposobnosti. No potreba za doivljavanjem svoje vrijednosti ne doputa
razmaenom djetetu da sebi i svojoj okolini prizna svoju bespomonost. Zato se
esto vlada nametljivo, brbljavo je, hvalisavo, hirovito, ili na neki drugi nain
pokuava prikriti svoju nesigurnost pred ivotnom stvarnou. Kod mnogih su ljudi
takve karakterne crte, steene u djetinjstvu, ostale trajno za itav ivot. ovjek
koji je u djetinjstvu bio maen pokazuje u odraslo doba silan strah pred- bilo
kakvim: rizikom. On -ne voli da se hvata ukotac s preprekama, izbjegava ivotnu
borbu, svagdje trai kompromis, mijenja svoje stavove im naiu na neiji otpor.
Zato takav ovjek ni ne pokazuje vrst, dosljedan karakter, nego obino postaje
povodljiv, ovjek bez svog jasnog, individualnog ja, bez vrstih naela.
U sklopu maenja ide i plaljiv postupak s djecom. Odgajatelji koji dijete
pretjerano zatiuju od svake ivotne nepogode obino su za nj i odvie zabrinuti
pa sa strahom reagiraju na najmanju tekou s kojom se dijete susree. Oni ne
doputaju djetetu, npr., da se popne na drvo, da se bavi bilo kakvim sportom, pa
ak i da izae samo' na ulicu, i ne mogu se mirno ponaati kad npr. dijete padne,
kad se ozlijedi, kad se razboli ili mu netko uini neto naao. U takvim
situacijama prave paniku, preuveliavaju opasnosti, gube emocionalnu ravnoteu.
Njihova bojaljivost prelazi onda i na dijete, pa i ono samo vidi velike opasnosti
tamo gdje su one neznatne, ili nesavladive tekoe tamo gdje ih jedva ima. Tako se
razvija plaljiva linost, neotporna prema ivotnim udarcima.
Usporedo s bojaljivim postupkom s djetetom obino ga se odvie izolira od
druge djece. Roditelji koji maze svoje dijete boje se da e ga druga djeca
pokvariti, da e ga uprljati, istui, oteti mu igrake, rasplakati ga ili mu
bilo to drugo uiniti naao. Oni misle da se

ljubav prema djetetu sastoji u tome da ga se ljubomorno uva od svake neprilike. No

time oduzimaju djetetu mogunost da se vjeba u stvaranju socijalnog kontakta, da
stjee iskustvo u poznavanju svoje okoline i da se navikava brzo i realno se
snalaziti u razliitim ivotnim situacijama. Tako se razvija nesnalaljiva,
osamljena, emocionalno sapeta linost koja s drugim ljudima teko uspostavlja
normalne osjeajne odnose. Ili se pak takav ovjek osjea ugroen kad se nae meu
ljudima koji nisu spremni da se prema njemu zatitniki vladaju. Tada se povlai u
sebe, prelazi u defenzivni stav prema okolini, ili pak postaje agresivan, ne bi li
na taj macin sakrio svoju nesigurnost.
Jedan je sedamnaestogodinji mladi potpuno zatajio u toku svog strunog
kolovanja. U osnovnoj koli bio je vrlo dobar ak. Budui da posjeduje
natprosjenu inteligenciju, prolazio je u koli s uspjehom a da nije nikada
upornije uio. No u srednjoj koli suoio se s optereenjima koja vie nije mogao
savladavati oslanjajui se samo na svoju nadarenost. Trebalo je sistematski raditi,
rjeavati zadatke, mobilizirati svoju energiju, pokazati upornost i izdrljivost.
No to je trailo karakterna svojstva koja na mladi nije u sebi nosio. Mati mu
nikad nita nije dala raditi, sve je inila umjesto njega, tedjela ga je od svakog
optereenja, zatiivala je od bilo kakvog prigovora, opravdala je svaki njegov
neuspjeh i zadovoljavala svaku njegovu elju. Danas njezin sin ne zna nita raditi.
On nee da radi jer se u stvari boji posla, jer nema pojma kako da mu pristupi, jer
ne vjeruje u sebe nego se u dnu svoje linosti smatra nesposobnim da uspije u
aktivnosti koja zahtjeva imalo vee napore.
Linija manjeg otpora postala je njegovim ivotnim stilom. Kad nije rijeio neki
domai zadatak ili je naslutio da bi u koli mogao biti pitan, naprosto nije
odlazio u kolu. Doskora je nagomilao negativne ocjene i neispriane satove. Otac
ga je pozvao na red a on je reagirao drskou i otiao od kue. Sve su to znaci
njegove teke nesigurnosti i ivotne dezorijentacije, mada mladi rado nastupa
prepotentno, s upadljivim ponaanjem i osobito dotjeranom vanjtinom. Povezao se s
nekom dez-drubom koja nastupa na omladinskim

zabavama; preuzeo je ulogu bubnjara. Doskora se afirmirao, a ugodnom vanjtinom

ponjeo je uspjeh i kod djevojaka koje su dolazile na zabave gdje je on svirao. Kad
mu je ponestalo novaca, pokajniki se vratio k roditeljima. No im je otac
energino zatraio da se prihvati uenja a profesori su mu ukazali na njegovo
neznanje, mladi je opet nastupao drsko i uzevi ocu novaca ponovo potraio
sklonite kod svoje drube.
Tamo je odilazio jer je njegov priroeni nagon za afirmacijom traio od njega
da negdje, bilo gdje, doivi neki uspjeh. A nagonska potreba za socijalnou
nametala mu je tenju da od nekoga bude prihvaen kao punovrijedan ovjek, bez
obzira to se u toj sredini uzima kao mjerilo ljudske vrijednosti. Bjeao je tamo
gdje mu je lako polazilo za rukom, da zadovolji i jednu i drugu potrebu. Meu
svojim frajerima lako se istakao, jer mu tu i nije bilo potrebno drugo do
nehajnog, upljeg i blaziranog ponaanja i samodopadnog nastupa, to je ve odavna
uvjebao. Njemu slini mladii i djevojke rado su ga prihvatili kao sebi ravnog.
Meu sobom su mu dali ak i donekle vodei poloaj jer im je imponirala njegova
inteligencija i vanjtina. Uspjeh je dakle postizao samo s onim to je od prirode
nosio u sebi, a sam, vlastitim naporom, nije tome nita pridonio.
U svim drugim sredinama gdje se od njega traio konstruktivan rad, u koli, u
porodici, nije se snalazio, nije postizao uspjeha pa su izostala i priznanja.
Umjesto njih doli su prijekori, pogrde i potcjenjivanja. Njegova preosjetljivost
na presti nije to mogla podnijeti pa je preao u obranu svoje linosti, najprije
agresijom u obliku drskosti, a onda bijegom. Razumljivo je da se grevito
prihvatio svoje drube besposliara jer se tu od njega nisu ni traile pozitivne
osobine. Ipak nije bio zadovoljan. U jednom kutku njegove svijesti uznemirivalo ga
je saznanje da su njegovi prijatelji isto takvi ivotni brodolomci kao to je i on.
Bio je nacistu s tim da ta sredina nije neka zdrava, prirodna zajednica u kojoj se
afirmirati znai doista se afirmirati. Shvatio je da se radi o sluajnom skupu
ljudi koji su se sabrali zbog slinih deformacija u sebi a ne zbog pozitivnog
osjeaja za zajednicu. Zato njegove prirodne potrebe nisu bile stvarno zadovoljene
nego samo obmanute. To je

mladia muilo, no nije mogao napustiti drubu jer ju je trebao, jer se u

konstruktivnoj sredini osjeao jo mnogo loije. Umjesto preorijentacije u smislu
pozitivnog ivota, poeo se jo upornije zavaravati, guei u sebi svoje
nezadovoljstvo sa samim sobom i svojim ivotom. Stao je baniti, opijati se i
provoditi noi s prostituiranim enama.
Karakteristian je i sluaj jedne tridesetogodinje ene, slubenice u nekom
poduzeu. Ona svaki as posjeuje tvornikog lijenika, uvijek zbog nekih drugih
neurastenikih smetnji. Jednom je boli glava, drugi put ne moe spavati, trei put
pati od nesvjestice, itd. Potanja analiza njezinih tegoba pokazala je da se one
pojavljuju, ili barem pojaavaju, uvijek u istoj situaciji onda kad
pretpostavljeni stavljaju pred nju neki tei ili dugoroniji zadatak. Tada joj
smetnje slue kao opravdanje to svoj posao nije uspjela obaviti kako treba ili kao
izlika da se uope ni ne prihvati rjeavanja nekog zadatka. Ovakav bijeg u bolest
vrlo je karakteristian upravo za razmaene ljude. Optereenja kojih se plae,
kojima se ne osjeaju dorasli, izazivaju u njima emocionalnu napetost. Kad ova
dosegne odreeni intenzitet, ispoljuje se kod nekih pojedinaca, koji imaju tome
skloni ivani sustav, u poremeaju tjelesnih funkcija. To su psihogene ili
neurotine smetnje koje mogu zahvatiti bilo koji organ, bilo koju njegovu funkciju
a pri tome graa samog organa ostaje neoteena. Zato kaemo da kod neurotinih
smetnji (neuroza) nema u ljudskom tijelu organskih promjena.
Neuroza nae bolesnice takoer je izvor njezinog emocionalnog konflikta s
radnim zadacima. No ona joj slui i tome da nae neki kompromis izmeu svog
osjeaja nedoraslosti ivotnim optereenjima i svoje nagonske potrebe da to nikome
ne prizna, pa ak ni sebi, nego da pod svaku cijenu spasi svoj presti. A neka
uena dijagnoza, izraena nerazumljivim latinskim nazivima koji daju naslutiti da
se radi o slabim ivcima, moe je ne samo sauvati od prigovora i podsmjeha nego
ak uzvisiti na pijedestal rtve ili zanimljivog medicinskog sluaja.
Naa je bolesnica rasla kao starija od dviju kerij, uz roditelje koji su je
do krajnosti razma-

zili. Osnovni povod tome bila je injenica da se ve u ranom djetinjstvu istakla

upadljivom ljepotom na koju su njezini roditelji bili vrlo ponosni. I dok su od
mlae keri zahtijevali da pomae u kuanstvu, stariju su svi u kui posluivali.
Mlaa se rr. orala brinuti za svoje line potrebe, a stariju su roditelji i
oblaili i kupali, i spremali joj stvari, i istili joj cipele, i nosili joj torbu
u kolu, i izraivali joj domae zadatke. Mlaa ki je odlazila u trgovinu, dok je
starija samo leala kod kue, itala romane i neprestano neto nareivala i
roditeljima i sestri.
Kad je fiziki i intelektualno odrasla, ostala je u emocionalnom smislu na
razini djeteta nesamostalna, bespomona, nesigurna u sebe. K tome je njezina
priroena egocentrinost prerasla u patoloke razmjere, u bolesnu sebinost,
bezobzirnost, gotovo asocijalnost. Kad su joj umrli roditelji, nije joj preostalo
drugo nego da se zaposli. No navedene karakterne osobine zakoile su joj radnu
sposobnost i jako joj oteale snalaenje u radnom kolektivu. Sukobljavala se ne
samo s optereenjima koje je za sebe smatrala pretekima nego i sa svojom navikom
da svagdje bude doekana kao princeza kojoj se svi dive i udvaraju a nitko nita ne
zahtijeva od nje. U radnom kolektivu nisu Ifudi bili spremni da joj dadu povlateni
poloaj. Nije se snalazila nego se smatrala ugroenom, i to je u njoj izazvalo
nesvjesnu motivaciju za neurotsko reagiranje: bilo joj je potrebno neto ime e se
istai, privui panju svoje okoline i iskoiti iznad prosjeka. Tu joj je neuroza
dobro dola. Napadajem nesvjestice u uredu odjednom bi iz poloaja neznatnog
inovnika iskoila u prvi plan: svi bi se trcali oko nje, alili je, pozivali
lijenika itd. Uspjeh je, dodue, bio kratkotrajan jer bi sutradan opet bilo sve po
starom, ali za neurotika je tipino da zavarava sam sebe takvim prividnim i sasvim
prolaznim rjeavanjem svojih emocionalnih tekoa.
No rad nije bio jedina od tri osnovna podruja ivotne djelatnosti na kojem je
naa bolesnica za-tajivala. I u spolnom ivotu se uplela u itav niz konflikata.
Zbog svoje natprosjene ljepote umiljala je sebi da ima pravo na natprosjenog
partnera. No mukarci su se nerado vezivali uz nju

jer su brzo osjetili njezino emocionalno siromatvo. Ona je, naime, odvie sebina
da bi znala voljeti, odvie samodopadna da bi mogla biti osjeajna, odvie
egocentrina da bi se ikome htjela prilagoditi. Mnogi su se mukarci otimali za
nju, ali samo takvi koji joj nisu imponirali, koje je prebivala jer joj osim
upljih ljubavnih fraza i seksualne pohote nisu znali pruiti nita drugo. Na kraju
se ipak udala za jednog od takvih. Udala se zato da se uda, a takvog je partnera
odabrala da bi sebi osigurala nadmo nad njim. On je od nje i manje inteligentan, i
nieg obrazovanja, i manje ugledne vanjtine, a k tome povodljiv i pasivan ovjek.
Neurotina, u sebe nesigurna linost vrlo je sklona tome da se okrui osobama
kojima moe vladati. Sebi jednakima ne osjea se doraslom pa uz taj nain eli
nadoknaditi svoju nesposobnost da surauje s ljudima na ravnopravnoj osnovi. No
vlast nad drugim osobama onemoguuje prisan osjeajni odnos s njima. To se najvie
pokazuje u braku, gdje afektivna veza medu partnerima treba da bude najintimnije
prirode.
To je razlog da se i naa bolesnica doskora razoarala u braku. Mu joj je,
dodue, podloan i doputa joj da vlada njime, ali je i u svojoj seksualnosti
odvie primitivan i pasivan a da bi svojoj eni mogao pruiti sve ono to ona
oekuje od spolnog ivota. A ona je toliko egocentrina da se ne zna svom muu
osjeajno posve podati. K tome je on i ne privlai mnogo, ni kao linost ni kao
mukarac. To je ini jo vie zakopanom prema njemu, to se u spolnom odnosu
ispoljuje kao seksualna hladnoa. Snoaj je ostavlja nezado-voljenom. Time se
pojaava njezina emocionalna napetost jer konfliktima na radnom mjestu pridolazi
niz konflikata seksualne prirode. Nastaje sukob izmeu njezine ivahne senzualnosti
i odsustva orgazma u spolnom ivotu; nesklad izmeu njezine natprosjene tatine i
povrijeenog ponosa to joj ne polazi za rukom da potpuno doivi svoju enskost. Tu
je i njezina elja da se hvalie prednostima svoga mua, a kad tamo: malo ime moe
se pohvaliti. Takvi nerijeeni emocionalni konflikti u spolnom ivotu podravaju
neurozu nae bolesnice.

Dugogodinje maenje djeteta ostavlja dakle mnogobrojne i trajne posljedice u svim

komponentama ljudske linosti. Osnovni uzroci maenja u odgojnom postupku lee
duboko u linosti odgajatelja, u njihovoj vlastitoj psihikoj nesreenosti i u
njihovim nerijeenim ivotnim problemima.
U razvoju djeteta susreemo niz situacija koje navode odgajatelje na maenje,
ako su tome skloni. Povod moe biti injenica da je dijete ostalo u porodici jedino
ili da je najmlae u nizu brae i sestara. Tako zvano zakanjelo' dijete, koje se
raa mnogo godina nakon svoje starije brae pa su ova ve odrasli ili barem polu-
odrasli ljudi, takoer je esto predmet maenja ve ostarjelih roditelja. I
boleljivo, krljavo ili defektno dijete lako navodi roditelje na pretjeranu
briljivost, popustljivost i posluivanje; ali i osobito lijepo dijete, kako smo to
vidjeli u opisanom sluaju. Vjerojatnost da e dijete biti maeno poveana je i
onda kad su roditelji dugo vremena bili bez djeteta, premda su ga eljeli, a ono se
rodilo kad su moda, ve izgubili nadu da e ga ikad imati. Tada u njemu gledaju
teko steeno blago koje treba pomno uvati. Slina motivacija za maenje javlja se
i onda kad je majka jedva uspjela sauvati svoju trudnou nakon niza spontanih
pobaaja, ili kad je ve imala dijete, pa i vie njih, ali su joj sva pomrla. I
teka trudnoa moe biti povod maenja djeteta. No tu ponekad nailazimo i na
majinu potisnutu, nesvjesnu agresivnost prema djetetu koje joj je za vrijeme
noenja zadalo mnogo neprilika. Ve smo vidjeli da se skrivena i sebi nepriznata
osjeajna odbojnost moe ispoljiti u svojoj isto tako bolesnoj suprotnosti u
pogreno usmjerenoj, odnosno neprirodnoj, ili tanije: neiskrenoj ljubavi prema
djetetu.
Razmaenost u djetinjstvu i mladenakoj dobi ozbiljno oteuje ovjekovu
linost ve u godinama razvitka, a jo vie u odraslo doba. Razmaen ovjek ne zna
raditi i nee da radi. On teko nalazi u sebi snaniju motivaciju za rad jer ne
doivljuje u njemu nikakvo zadovoljstvo ve ga smatra samo neugodnim optereenjem
ili nunim zlom. Takav ovjek nema upornosti u radu, ne unosi u nj dovoljno
energije jer trpi od krljavog samopouzdanja. Iz istog razloga lako kapitulira pred
prvim zaprekama ili neuspjesima u svladavanju nekog zadatka. Tada naputa posao
kojeg se prihvatio, nalazei za to sijaset tobonjih razloga, ne bi li tako sakrio
onaj pravi.

Odgajatelj koji gleda u odgajaniku budueg ovjeka koji e znati da se uhvati u

kotac sa zadacima toi ih namee ivot, nee u djetetu gledati lijepu igraku i
sentimentalno ga maziti, nego e ga postepeno osamosta-ljivati u onim djelatnostima
kojima je doraslo po svom uzrastu. Strpljivo e mu doputati da u poetku bude u
nekoj aktivnosti sporo i nespretno. Pustit e ga da se samo trudi u brem i
vjetijem svladavanju svojih zadataka i da tako doivi napredak vlastitih napora.
To i opet podie njegovo samopouzdanje i motivira ga za daljnji rad. Postepeno e
dijete privikavati na to da samostalno odluuje o svojim djelatnostima, da sam sebi
odreuje dnevni raspored rada i da sam nosi odgovornost za izvrenje svog programa,
jer e ga to mnogo snanije motivirati na rad nego tui zahtjev ili nareenje.
Poticaniem djeteta na samostalno odluivanje razvija se u njemu osjeaj
odgovornosti i svijest o obavezi prema nekom zadatku.
Odgajatelji moraju, nadalje, priznavati djetetu svaki njegov uspjeh. To ne
treba initi buno, s pretjeranim pohvalama. Dijete vrednuje svoj uspjeh prema tome
to odrasli dre o njemu. Zato ga ravnodunost odgajatelja prema njegovoj
djelatnosti obeshrabruje, a priznanja ga potiu na to da se prihvati novih zadataka
i pokua ih svladati s jo vie uspjeha. Kad dijete obavlja neki dugoroniji posao,
treba mu priznati i djelomine uspjehe, a katkad valja pohvaliti i samo pokuaj da
se neki problem uspjeno rijei. Isticati treba samo koristan in, a ne valja
hvaliti line osobine; time bismo, naime, uzgajali u ovjeku tatinu, dok
priznavanjem njegovih pozitivnih1 ina razvijamo motivaciju za produktivan rad. Svi
ti odgojni postupci mogu se uspjeno primjenjivati i u radu s odraslim ljudima.
Osobito ih treba koristiti prilikom uvoenja novog radnika u neki posao, te kod
preodgajanja ovjeka koji nije navikao na radnu disciplinu. Pri tom mu treba
pomagati u obavljanju svakog posla kojem jo nije dovoljno vjet. No pomagati ne
znai ni tu, kao ni kod djeteta, posluivati. Pravilna pomo ovjeku nevjestom
nekom poslu sastoji se u tome da mu pokaemo kako se on obavlja, a onda ga putamo
da ga sam obavi, a ne da uradimo neto umjesto drugoga, a on pri tome ostaje
pasivan.
Aktivnost odgajanika treba sistematski nadzirati i pokazivati za nju pun
interes. Ali nadzor ne smije biti nametljiv niti smije u sebi nositi komponentu
prisiljavan] a. Odgajatelj mora pokazati mnogo strpljivosti kad njegov odgajanik
doivljava neuspjehe. No ne treba ga

oslobaati prirodnih posljedica njegovih pogreaka jer e ga one najbolje potaknuti

da ispravi svoje nedostatke. Snaan poticaj na samostalnu aktivnost prua i primjer
odgajatelja koji nastupa vedro, poletno, s mnogo optimizma i sa irokim interesom
za razliite djelatnosti.
Meu este i vrlo tetne odgojne pogreke ide i autoritativan postupak s djecom
i omladinom. Autoritativna linost ne zna sebi na prirodan nain stvoriti autoritet
pred odgajanikom pa onda to pokuava postii nasilnim metodama. Takav odgajatelj
namee drugima svoju volju i u svakoj prilici naglaava svoju nadmo nad njima. Kad
npr. kanjava odgajanika, nastupa lino, jasno pokazujui da se osveuje za svoj
povrijeeni odgajateljski ugled i likujui u svojoj pobjedi nad nepokornim
djetetom. Autoritativan ovjek zahtijeva slijepu poslunost, ne doputa nikakvu
slobodu u odluivanju ili u pokazivanju vlastite inicijative. Za provoenje svoje
volje slui se takav odgajatelj prisilnim mjerama: zastrauje dijete, prijeti mu
se, grdi ga i kanjava. Glavno mu je orue odgoja strah, pomou njega dri dijete u
pokornosti ne shvaajui da je strah izrazito negativna emocija koja ne moe
posluiti kao osnova za razvitak zdrave linosti. Autoritativan odgajatelj je svom
odgajaniku neprestano za petama, nadzire svaki njegov korak, zanovijetajui mu
neprekidnim opomenama, zabranama i prigovorima. U svom je ponaanju nestrpljiv,
gotovo uvijek govori povienim tonom, razdraljiv je, a nareenja i zabrane su mu
jedini sadraj razgovora s djetetom. On ignorira korisne djelatnosti svog
odgajanika smatrajui ih same po sebi razumljivima, ali se nemilice obara na svaku
njegovu i najmanju pogreku.
Autoritativnom postupku osobito su skloni ljudi koji su i sami bili odgajani na
autoritativan nain. Oni se rado identificiraju sa svojim odgajateljima, mada su im
moda itav ivot prkosili. Ljudi koji se neprestano i svagdje osjeaju ugroenima
u svom ugledu takoer naginju autoritativnom ponaanju. No takav odgoj moe biti i
posljedica neznanja, odnosno predrasuda o sutini pravilnog odgoja. Mnogi ljudi jo
uvijek misle da se odgajanici moraju plaiti svojih odgajatelja, da se dijete ne
moe razviti u vrstu linost ako nije podvrgnuto otroj disciplini te da je batina
najpouzdanije sredstvo odgoja. Zato bez mnogo razmiljanja primjenjuju u odgoju
autoritativne metode, uvjereni da od njih nema boljih.

Autoritativni odgajatelji esto su i odvie ambiciozni. Oni od djeteta previe

zahtijevaju, ne uzimajui u obzir njegove sposobnosti ni individualne sklonosti.
Takav odgajatelj trai od djeteta da u svemu bude najbolji, da postigne ono to
odgajatelj sam nije uspio postii. Budui da pretjerano ambiciozni roditelji
pokuavaju na djetetu zadovoljiti svoje nezadovoljene ambicije, to su prema njemu
sasvim nekritini. Oni sebi uope ne postavljaju pitanje moe li dijete zadovoljiti
njihove elje. Svoje ponaanje, dodue, opravdavaju time da im je mnogo stalo do
sree njihovog djeteta, ali pri tome ne vide da ga oteuju prevelikim, i
neadekvatnim optereenjima.
 Jedna mati neprestano grdi svoju ker Sto u koli prolazi s osrednjom ocjenom
a nije odlika kako bi to majka eljela. Ona, dakako, nee da shvati da joj ki
nije dovoljno nadarena da bi mogla biti najbolji ak u razredu. Majka je prisiljava
da ui pjevanje i klavir, mada su je nastavnici muzike upozorili da mala nema
sklonosti za glazbu. Ne odustaje ni od toga da djevojica ui istovremeno dva
jezika, premda joj i jedan zadaje odvie posla. Djevojica je silno razdraljva,
nervozna, nema apetita i trpi od nonog straha, a pri tome sanja kako se na nju
rue hrpe knjiga! No majka je odvie zaslijepljena svojim bolesnim ambicijama a da
bi psihike tekoe svog djeteta dovela u vezu sa svojim nerazumnim zahtjevima.
ovjek po svojoj prirodi ne podnosi nametanje tue volje i nasilnu superiornost
druge linosti. Takav postupak prema djetetu nagoni i ovoga na otpor. Tada se u
njemu javljaju razliiti oblici prkosa, ija je sutina neprestana borba za presti
s autoritativnom osobom. Sad i odgajanik eli odgajatelju pokazati svoju nadmo.
to se ovaj vie ljuti, onaj je sve drskiji. to krui je odgajatelj u svojim
nareenjima i zabranama, odgajanik se sve vie ogluuje na njih. Srdba na od-
gajanika izaziva kod ovoga samo podsmijeh. Prkos se esto kombinira s grubou,
agresivnou i s potrebom za bijegom od kue, pa ak i za skitnjom i kraom. Ali
prkos moe prei i u pasivnu rezistenciju u obliku prividnog nedostatka svake
ambicije, prividne tuposti, nezainteresiranosti za bilo to, i teke lijenosti.
Tako se dijete pasivno bori s autoritativnim odgajateljima, kad mu je otvorena,
frontalna borba s njima postala preo-

pasna. Ponekad se prkos ispoljuje i u raznim neurozama: u nonom mokrenju u krevet,

u mucanju, u psiho-genom povraanju.
U toku mnogih godina uvjebani prkosan i agresivan stav prema okolini esto
postaje trajno svojstvo. Tako postaje ovjek koji ne zna na miran i ravnopravan
nain suraivati s drugim ljudima jer prema svakome zauzima borben stav. Om je,
naime, generalizirao svoja iskustva iz djetinjstva pa od svakoga oekuje nametanje
superiornosti, to je navikao doivljavati od svojih odgajatelja. Stoga unaprijed
zauzima obrambeni stav, bilo u defenzivnom obliku, u smislu pasivnog otpora, bilo u
ofenzivnom obliku, u smislu agresije.
ovjek s naelno borbenim stavom prema ljudima teko im se prilagouje,
nepovjerljiv je prema njima, osjea se nesigurnim ako im dopusti da mu se priblie,
da su njemu jednaki. Zato i sam nastupa bahato, 'samodopadno i kruto, ne bi li tako
osigurao sebi prednost, natjerao okolinu u strah i zatitio se od eventualnih
napadaja na svoj presti. Takav ovjek ne zna biti prisan ni osjeajan, ne zna to
je obzirnost ni taktinost, a ljubav i socijalni osjeaji ostaju mu nepoznate
emocije. Stoga teko postaje dobar seksualni partner, obino mu ne polazi za rukom
da izgradi sretan brak, a ni roditeljsku ljubav ne zna pokazati na prirodan nain.
Pasivna rezistencija moe takoer prerasti u trajan ivotni stil ovjeka koji
je autoritativno odgojen. On se svakom nametanju vlasti opire psihogenim smetnjama,
neurozom, bijegom u bolest. ee to susreemo kod ena nego kod mukaraca. Tako je
seksualna hladnoa (frigidnost) nekih ena uvjetovana autoritativnim stavom
njihovih mueva prema njima, odnosno nepovjerenjem u mukarce uope, nastalim na
osnovu negativnih iskustava o bratu, ocu i drugim mukim likovima u djetinjstvu.
Prevelika ambicioznost roditelja moe u dijete za sav ivot usaditi potrebu da
se svagdje bori za prvenstvo, da bude boleivo astohlepan i uvijek sebi osigurava
nadmo nad drugima. Takav se ovjek nikada ne moe zadovoljiti prosjenim ni
osrednjim poloajem u ljudskom drutvu. On misli da u svakoj situaciji mora izbiti
na vodstvo: u drutvu mora voditi glavnu rije, u zvanju se mora doepati
rukovodeeg poloaja, u braku mora zadrati vlast nad partnerom, u odgoju djece
mora sebi silom osigurati autoritet. Ta neprestana

Autoritativni odgajatelji esto su i odvie ambiciozni. Oni od djeteta previe

zahtijevaju, ne uzimajui u obzir njegove sposobnosti ni individualne sklonosti.
Takav odgajatelj trai od djeteta da u svemu bude najbolji, da postigne ono to
odgajatelj sam nije uspio postii. Budui da pretjerano ambiciozni roditelji
pokuavaju na djetetu zadovoljiti svoje nezadovoljene ambicije, to su prema njemu
sasvim nekritini. Oni sebi uope ne postavljaju pitanje moe li dijete zadovoljiti
njihove elje. Svoje ponaanje, dodue, opravdavaju time da im je mnogo stalo do
sree njihovog djeteta, ali pri tome ne vide da ga oteuju prevelikim i
neadekvatnim optereenjima.
Jedna mati neprestano grdi svoju ker to u koli prolazi s osrednjom ocjenom
a nije odlika kako bi to majka eljela. Ona, dakako, nee da shvati da joj ki
nije dovoljno nadarena da bi mogla biti najbolji ak u razredu. Majka je prisiljava
da ui pjevanje i klavir, mada su je nastavnici muzike upozorili da mala nema
sklonosti za glazbu. Ne odustaje ni od toga da djevojica ui istovremeno dva
jezika, premda joj i jedan zadaje odvie posla. Djevojica je silno razdraljva,
nervozna, nema apetita i trpi od nonog straha, a pri tome sanja kako se na nju
rue hrpe knjiga! No majka je odvie zaslijepljena svojim bolesnim ambicijama a da
bi psihike tekoe svog djeteta dovela u vezu sa svojim nerazumnim zahtjevima.
ovjek po svojoj prirodi ne podnosi nametanje tue volje i nasilnu superiornost
druge linosti. Takav postupak prema djetetu nagoni i ovoga na otpor. Tada se u
njemu javljaju razliiti oblici prkosa, ija je sutina neprestana borba za presti
s autoritativnom osobom. Sad i odgajanik eli odgajatelju pokazati svoju nadmo.
to se ovaj vie ljuti, onaj je sve drskiji. to krui je odgajatelj u svojim
nareenjima i zabranama, odgajanik se sve vie ogluuje na njih. Srdba na od-
gajanika izaziva kod ovoga samo podsmijeh. Prkos se esto kombinira s grubou,
agresivnou i s potrebom za bijegom od kue, pa ak i za skitnjom i kraom. Ali
prkos moe prei i u pasivnu rezistenciju u obliku prividnog nedostatka svake
ambicije, prividne tuposti, nezainteresiranosti za bilo to, i teke lijenosti.
Tako se dijete pasivno bori s autoritativnim odgajateljima, kad mu je otvorena,
frontalna borba s njima postala preo-

pasna. Ponekad se prkos ispoljuje i u raznim neurozama: u nonom mokrenju u krevet,

u mucanju, u psiho-genom povraanju.
U toku mnogih godina uvjebani prkosan i agresivan stav prema okolini esto
postaje trajno svojstvo. Tako postaje ovjek koji ne zna na miran i ravnopravan
nain suraivati s drugim ljudima jer prema svakome zauzima borben stav. On je,
naime, generalizirao svoja iskustva iz djetinjstva pa od svakoga oekuje nametanje
superiornosti, to je navikao doivljavati od svojih odgajatelja. Stoga unaprijed
zauzima obrambeni stav, bilo u defenzivnom obliku, u smislu pasivnog otpora, bilo u
ofenzivnom obliku, u smislu agresije.
ovjek s naelno borbenim stavom prema ljudima teko im se prilagouje,
nepovjerljiv je prema njima, osjea se nesigurnim ako im dopusti da mu se priblie,
da su njemu jednaki, Zato d sam nastupa bahato, 'samodopadno i kruto, ne bi li tako
osigurao sebi prednost, natjerao okolinu u strah i zatitio se od eventualnih
napadaja na svoj presti. Takav ovjek ne zna biti prisan ni osjeajan, ne zna to
je obzirnost ni taktinost, a ljubav i socijalni osjeaji ostaju mu nepoznate
emocije. Stoga teko postaje dobar seksualni partner, obino mu ne polazi za rukom
da izgradi sretan brak, a ni roditeljsku ljubav ne zna pokazati na prirodan nain.
Pasivna rezistencija moe takoer prerasti u trajan ivotni stil ovjeka koji
je autoritativno odgojen. On se svakom nametanju vlasti opire psihogenim smetnjama,
neurozom, bijegom u bolest. ee to susreemo kod ena nego kod mukaraca. Tako je
seksualna hladnoa (frigidnost) nekih ena uvjetovana autoritativnim stavom
njihovih mueva prema njima, odnosno nepovjerenjem u mukarce uope, nastalim na
osnovu negativnih iskustava o bratu, ocu i drugim mukim likovima u djetinjstvu.
Prevelika ambicioznost roditelja moe u dijete za sav ivot usaditi potrebu da
se svagdje bori za prvenstvo, da bude boleivo astohlepan i uvijek sebi osigurava
nadmo nad drugima. Takav se ovjek nikada ne moe zadovoljiti prosjenim ni
osrednjim poloajem u ljudskom drutvu. On misli da u svakoj situaciji mora izbiti
na vodstvo: u drutvu mora voditi glavnu rije, u zvanju se mora doepati
rukovodeeg poloaja, u braku mora zadrati vlast nad partnerom, u odgoju djece
mora sebi silom osigurati autoritet. Ta neprestana

lunog mladia. U koli se silno bojao svojih nastavnika, u koje je projicirao

autoritativnost svog oca, po je pri odgovaranju pokazao slabije znanje nego to ga
je stvarno imao. Zato ni uspjeh u koli nije bio odraz njegovih sposobnosti. To ga
je jo vie obeshrabrilo pa se nije mogao odluiti da pree na visoku kolu, mada
su ga roditelji uporno na to nagovarali. Radije se zadovoljio maturom i poslije
toga se zaposlio. No kao slubenik u nekom poduzeu teko se snalazio. Oev
autoritativan postupak uinio ga je preosjetljivim prema svakom autoritetu. S
nepovjerenjem i strahom susretao je svoje pretpostavljene, a svaki prigovor s
njihove strane doivljavao je kao nov napadaj na svoju linost, ve sasvim
izranjavanu. Sitne svakodnevne neugodnosti u poslu, preko kojih prosjean ovjek
prelazi ravnoduno, inile su ga razdraljivim, potitenim i nezadovoljnim. Iz
svoje situacije nije nalazio izlaz. Kod kue su ga umjesto emocionalne podrke
ekale pogrde i podsmijesi netaktinog oca, koji sinu nije mogao oprostiti to je
razoarao njegovu, oevu ambicioznost.
Mladi je iz dana u dan upadao u sve jau afektivnu napetost. Raspon izmeu
njegove potrebe da se nekako plasira i njegove preosjetljivosti prema ljudima sve
je vie rastao. Zato su se jednog dana pojavili psihogeni poremeaji. Stao je
trpjeti od stezanja u podruju srca, od pritiska u prsima, od nesanice i
glavobolje. Tome je pridonijela i injenica da se nije znao pribliiti djevojkama,
premda je to jako elio. U enskom drutvu bio je pretjerano stidljiv i nespretan.
Stalno su ga pratila oeva upozorenja da je spolni ivot opasan, da moe mukarcu
nanijeti niz neugodnosti, kao to je spolna zaraza, prisilan brak i si. ivio je u
uvjerenju da se eni smije pribliiti samo ako odlui da s njom stupi u brak.
Jednog dana ga je neka razvedena ena nagovorila da se njome oeni. Mladia je
oarala njezina bujna i nametljiva seksualnost pa se na brzinu s njom vjenao, i ne
razmiljajui mnogo ima li to smisla. Bio je uvjeren da je zaljubljen i da ga ona
isto tako voli. No kad je pokuao sa enom stupiti u spolni odnos, bio je
impotentan. Ni vie puta ponovljeni pokuaji snoaja nisu doveli do eljenog
rezultata. im bi odnos zapoeo,

smjesta je nestajalo erekcije, pa su oba partnera ostajala nezadovoljena. Te su se

smetnje jo vie pojaale kad je ena poela prigovarati muu i potcjenjivati ga.
Tada je postao u spolnom odnosu sasvim nemoan, pa se njihov brak doskora raspao.
Oteenje linosti autoritativnim odgojem is-poljilo se dakle i na spolnom
podruju. Njegova opa plahost oteala mu je prirodan kontakt sa enom i navela ga
na brzopleti izbor partnerice. Sa enom koju je odabrao nije prethodno uspostavio
nikakav dublji osjeajni odnos. Strah pred neuspjehom i nepovjerenje u sebe
pokazali su se u poremeaju potencije. Da je ena znala nastupiti taktino, s
ljubavlju, strpljenjem i obzirnou, mueva bi se potencija postepeno popravljala
dok ne bi dosegla zadovoljavajue razmjere. No ona je postupila slino kao i otac
njenog mua: stala ga je omalovaavati i time ga je potpuno obeshrabrila. A mladom
ovjeku nije bilo teko reagirati kapitulacijom; ta na to je ve odavna navikao, to
mu je ve postala automatska reakcija pred svakim neuspjehom ili prigovorom.
Razoaranje u braku uvuklo je naeg pacijenta u nove emocionalne konflikte,
koji su mu smanjili pe ionako krljavu radnu aktivnost. Nove komplikacije izazvale
su pojaanje njegovih neurotinih smetnji, a ove su ga na kraju dovele do potpune
nesposobnosti za rad. Stao je obilaziti lijenike i neprestano se povlaiti po
bolovanjima.
Autoritativan odgojni postupak izgrauje u. ljudskoj linosti itav niz osobina
koje smanjuju motivaciju za rad i koe ispcljavanje individualnih sposobnosti. Zato
,na strog nain odgojen ovjek esto daje dojam da je manje nadaren negoi to u
stvari jest. U radu ga koi i njegova naviklost na to da sve radi po tuem
nareenju a ne na vlastiti poticaj. Krut odgoj ga je nauio da svakoj aktivnosti
prilazi sa strahom, nee li u emu pogrijeiti i izloiti se prijekorima i
ponienjima. To mu odvraa panju od rada pa onda i doista ne daje onakve rezultate
kakve od njega oekuju. ovjek nezadovoljan sam sa sobom ne nailazi na eljeno
priznanje pa se jo jae hvata uvjerenja da je opravdana njegova sumnja u samoga
sebe. Zato idui put pristupa poslu s jo vie nesigurnosti pa mu je radni uinak
jo slabiji. Tako se sve vie zaplie u razoarani krug svoje nesigurnosti

4*

pa nikako ne moe potpuno ispoljiti svoj radni kapacitet. Preosjetljivost prema

ljudima i njihovim postupcima, razdraljivost i plahost oteavaju strogo odgojenom
ovjeku prilagoavanje bilo' kojoj zajednici u kojoj ivi, pa ni kolektivu u kojem
radi. Odnos pretpostavljenih i drugova prema njemu, pa i ponaanje podreenih, lako
ga izbacuju iz emocionalne ravnotee, ako nisu sasvim onakvi kako to njemu
odgovara. Zato takav ovjek dolazi brzo u sukob s okolinom. Razmirice ga ine jo
vie razdraljivim i napetim pa je sve manje u mogunosti da punom energijom prione
uz posao. U stanju pojaane af^ktivne tenzije sklon je agresivnom reagiranju. Tada
gubi kontrolu nad sobom, postaje prema ljudima grub, netaktian, vrijea ih i
napada. To mu, dakako, pribavlja nove neprilike, sve jai otpor okoline, pa vie
nikako' i ne izlazi iz neprestanih konflikata. Ponekad mu ne preostaje drugo nego
da napusti svoje radno mjesto i pree u drugi radni kolektiv, gdje obino iznova
poinje zaarani krug pogrene adaptacije.
Kad se autoritativno odgojen ovjek nae na nekom rukovodeem poloaju, esto
postaje isto tako autoritativan prema podreenima kao to su njegovi odgajatelji
bili prema njemu. Mada je u svom djetinjstvu vjerojatno vodio beskonanu borbu s
njima prkosei im na svakom koraku, ipak ih sada uvelike oponaa. Tu se radi o tzv.
obrambenoj identifikaciji. Autoritativan odgoj uinio je takvog ovjeka nesigurnim
u samoga sebe. To mu oteava zauzimanje mirnog, sreenog i ravnopravnog stava prema
drugim ljudima. to se vea odgovornost stavlja pred njega u rukovoenju ljudima,
to manje je siguran da e ih na prirodan nain dobiti pod svoj utjecaj i navesti na
discipliniran odnos prema radu. Uvjeren je da to moe postii samo silom te
naglaavanjem svoje vlasti nastoji prikriti svoju nesigurnost, isticanjem svoje
moi pokuava potisnuti svoju kolebljivost, a krutim, bezobzirnim postupkom s
ljudima eli zatakati svoj strah od njihovog otpora protiv njegove vlasti.
U postupku s ljudima, u rukovoenju njima i u odgajanju, bili oni djeca ili
odrasli, potreban je autoritet. Bez njega se ne moe pozitivno utjecati na drugog
ovjeka. Ali pravi autoritet nema nikakve veze s autoritativnim postupkom; tovie,
on je njegova suprotnost. Stvaran autoritet sastoji se u tome da odgajanik uenik,
odnosno na bilo koji nain podreena osoba, cijeni, potuje, voli, a onda i u svemu
slua svog odgaja-

telja, uitelja, odnosno pretpostavljenoga. Prije svega treba izbjegavati svako

naglaavanje nadmoi nad od-gajanikom. Ne treba mu nametati svoju volju, nastupati
imperativno i kruto, ne treba mu davati na znanje svoju vlast nad njim. Dobar
odgajatelj nee zahtijevati od djeteta da se na odreeni nain ponaa zato to on
odgajatelj to eli. Radije tako udeava, reira razne situacije, da odgajanik u
pravilnom ponaanju doivljava lino zadovoljstvo. Tada je odgajanik snano
motiviran da se i dalje tako vlada, to vie to ivi u uvjerenju da mu njegovo
ponaanje mije nametnuto nego da je to njegova spontana reakcija.
U pravilnom postupku s ljudima, pa isto tako^ i s djecom, veoma je vano
umijee potovanje tue linosti. Dijete je isto tako osjetljivo1 na svoj presti,
ima isto toliko ponosa i osjeaja za vrijednost svog ja kao i odrastao ovjek.
Potovati tuu linost znai prije svega biti prema njoj taktian. Treba se uvati
toga da ukazujemo na neije nedostatke, treba ignorirati razne priroene mane ili
defekte vanjtine drugog ovjeka, treba izbjegavati ironine primjedbe, neslane
ale i pogrdne nadimke na tu raun. Nadalje je vano da prema drugom ovjeku
budemo diskretni. To znai da emo uvati tajnu koju nam povjeri; da emo ga koriti
samo u etiri oka a nikako mu neemo javno spoitavati njegove pogreke niti emo
ih izvrgavati opem ruglu. Isto tako kao to e se dobar odgajatelj i prema djeci
drati svih ovih principa, tako e i nastojati da bude u oima svojih odgajanika
pouzdan, da njegova rije bude uvijek sigurna, da uini ono to obea, i da sve to
izjavljuje bude istina.
Boljem povjerenju djeteta u odraslog moe pridonijeti i nastojanje da se
odgajatelj u to veoj mjeri priblii i prilagodi svom odgajaniku, a to se
prilagoavanje sastoji u tome da se zainteresira za ono to dijete zanima, ime se
bavi, u emu vidi svoju vrijednost i doivljava zadovoljstvo. Tu je potrebno
razgovarati s djetetom njegovim stilom i rjenikom, pokazati razumijevanje za
njegove line probleme i dopustiti mu da o svemu kae svoje miljenje, da slobodno
izrazi svoje stavove, da iznese vlastita iskustva i pokae svoje znanje.
Autoritativni odgajatelji misle da se moraju prikazivati savrenim ljudima.
Stoga se boje pokazati neku svoju slabost i rae usuuju se priznati svoje pogreke.
No prije ili kasnije njihovi e nedostaci ipak izai na vidjelo. Tada e odgajanik
uoiti neiskrenost svojih od-

gajatelja, a to e smanjiti njegovo povjerenje u njih. Naprotiv, odgajatelj moe

pridonijeti izgradnji svog autoriteta ako iskreno priznaje svoje pogreke d ne
pravi se boljim nego to jest.
Razuman odgajatelj je uvijek dosljedan u svom postupku prema djetetu. On nikad
ne stvara brzoplete odluke, ne izdaje nasumce ni zabrane ni nareenja. Kad neto
zahtijeva od svog odgajanika, onda je o tome najprije razmislio i uvjerio se da mu
je odluka na mjestu. No kad je jednom prema neemu zauzeo odreen-stav, onda ga
dosljedno provodi.
Meu teke odgojne pogreke moramo uvrstiti i zlostavljanje djece i omladine.
Zlostavljati se moe fiziki i psihiki, zadajui tjelesnu ili duevnu bol.
Najee se oboje kombinira. Tako batine nisu toliko tetne zato to bole mego
mnogo- vie zato to ponizuju. Odgajatelj psihiki zlostavlja dijete ako ga
vrijea, ismijava, potcjenjuje, zapostavlja, uskrauje mu svaki interes i
simpatiju.
Sistematsko zlostavljanje djece navika je agresivnih ljudi i linosti sa
sadistikim crtama u karakteru. Iza takvog postupka esto se skriva potreba
odgajatelja da na djetetu iskali svoj bijes na nekoga na vlastite odgajatelje od
kojih je pretrpio mnogo ponienja, na branog druga u kome se razoarao, na
pretpostavljenog u poslu od koga se osjea zapostavljen. Ponekad, je grub postupak
prema djetetu izraz direktne mrnje prema njemu, jer ga se ne voli, jer smeta, jer
je suvino i neeljeno. Zlostavljanje moe biti i posljedica tradicionalnih
predrasuda u odgoju djece, kao to je uvjerenje da se dijete mora bojati svojih
odgajatelja.
I fiziko i psihiko zlostavljanje ostavljaju u djetetu duboka oteenja koja
ga mogu iskriviti za sav ivot. Osnovna je posljedica zlostavljanja kronian strah
koji proima sav duevni ivot ovjeka, strah koji navodi na razne obrambene oblike
ponaanja. Ta se obrana oituje jednom na pasivan, drugi put na aktivan nain.
Pasivna obrana sastoji se od plaljivosti, povueno s ti i nepovjerenja prema
okolini, te od bezvoljnosti, ravnodunosti i nedostatka inicijative. Aktivna obrana
od straha prema ljudima pokazuje se u laganju, zlobi i osvetoljubivosti, u surovom
i agresivnom ponaanju, u despotskom stavu prema drugim ljudima, pa i u izrazitom
sadizmu, ija je sutina uivanje u nanoenju tjelesne i duevne boli drugom
ovjeku.

Zlostavljanje unitava ljudsku socijalnost. Ono raa mrnju prema ljudima, duboku
antipatiju ili u najboljem sluaju ? emocionalnu hladnou prema njima. Etiki
osjeaji ostaju krljavi ili se uope ne razvijaju.
Na radnu sposobnost ovjeka imaju znaajan utjecaj iskustva to ih je stekao u
koli. Ona moe uenike naviknuti na sistematski i racionalni rad, moe kod njih
razviti jaku motivaciju za rad i odgojiti ih za pozitivno vrednovanje rada. No
dogaa se da kola oduzme djetetu interes za rad, da ga demotivira i u nj unese
emocionalno negativan stav prema radu. U koli se moe zavoljeti rad, ali ga se
moe i zamrziti. Tome je uzrok injenica da se u nastavi premalo uzimaju u obzir
individualne sposobnosti uenika. Pred ake se ponekad postavljaju odreeni zadaci,
bez obzira jesu li im oni dorasli ili nisu. No prosjena optereenja odgovaraju
samo prosjenoj djeci; ona su preteka djeci koja u svom intelektualnom razvoju
nisu dosegla prosjean nivo. Kod takve djece javlja se osjeaj nedoraslosti
zadacima pa ona gube interes za uenje, a esto prelaze i u prkosan stav prema
koli. Natprosjeno pak nadaren uenik nije dovoljno motiviran za rad ako ga se
optereuje samo prosjenim zadacima. Njemu je u koli dosadno jer njegovi interesi
nisu zadovoljeni; a dosada je vrlo jak faktor demotivacije za produktivnu
aktivnost. Djeca gube volju za uenje i onda kad sadraj nastave nije prilagoen
interesima odreenog uzrasta. Osobito se u doba puberteta i adolescencije osjea
raskorak izmeu interesa uenika i nastavnog programa. On im namee mnoga teoretska
saznanja koja su daleko od ivotnih potreba omladine, a o ovima se u koli obino
manje govori. Tada aci ne mogu da se emocionalno zainteresiraju za uenje pa gube
volju za rad.
Motivacija za uenje smanjuje se i onda kad uenici ne osjeaju dovoljnu
podrku u svom radu, niti doivljavaju priznanje za svoje napore i uspjehe. Mnogi
roditelji ne pokazuju dosta interesa za ono to im djeca ue. A mnogi nastavnici se
samo obaraju na uenike pogreke dok njihove vrijednosti ignoriraju. Nastavnici
esto ne znaju hrabriti djecu ili to ne smatraju potrebnim. To> destimulira uenike
i navodi ih na to da rade minimalno, upravo onoliko koliko je potrebno da prelaze
iz razreda u razred, a ne trude se da svoje sposobnosti razviju do maksimuma. Tome
pridonosi injenica da ima nastavnika koji obeshrabruju djecu pogrdama,
prijekorima, potcjenjivanjima, uvredljivim

nastupom, ili strogim, autoritativnim postupkom i administrativnim kaznama. Tada

djeca prelaze u pasivan, nezainteresiran stav prema radu.
Mnogi nastavnici misle da se uenik sam po sebi mora zainteresirati za nastavnu
grau. Zato malo poduzimaju da probude interes svojih aka za odreeni predmet, ve
obavljaju nastavu na nezanimljiv nain. No kod prosjenog se uenika ne moe
oekivati spontani interes za neki predmet. On se javlja tek onda ako je nastavnik
uspio privui panju na ono to predaje. Interes za odreenu vrst posla ne ovisd
toliko- o samom poslu koliko o ovjeku koji nas potie na nj. On nas za istu vrst
rada moe jednom snano motivirati a drugi put nam moe potpuno oduzeti volju za
nj, ve prema tome kako nam prua ono to eli da radimo. Zato motivacija za rad
koju omladina u koli stjee ili ne stjee ovisi mnogo vie o nastavnicima nego o
samim uenicima. No na alost, mnogi nastavnici ne znaju pravilno postupati s
djecom, jer za to nisu dovoljno osposobljeni u toku svog profesionalnog kolovanja;
ili naprosto ne daju sebi truda da svoje uenike bolje upoznaju jer nemaju mnogo
interesa za svoje zvanje.
Stoga se esto dogaa da se u koli nastupa s djecom netaktino. Ponekad
nastavnici zapostavljaju pojedine uenike prema ostalima. Ako se uenik osjea u
koli emocionalno neprihvaen, zapostavljen ili povrijeen u svom ponosu, zauzima
prema njoj obrambeni stav, prelazi u otpor prema uenju, ponaa se prkosno, ili
postaje pasivan i vlada se kao da je nesposoban za svladavanje nastavne grae.
Mladi ovjek polazi kolu mnogo godina, pa ona u svakom sluaju ostavlja
znaajan trag u njegovom stavu prema radu. U nekim sluajevima je pogrean,
nestruan, pa i nehuman odnos nastavnika prema ueniku mnogo pridonio tome da je
ovaj ostao nezainteresiran za konstruktivan rad, da je u svom poslu sklon liniji
manjeg otpora i da nastoji izbjei optereenje gdje je to god mogue. Zato je
prijeko potrebno da se za nastavniko zvanje biraju ljudi koji su za nj doista
zainteresirani. No ni to nije dovoljno nastavnike treba za njihovo odgovorno
zvanje solidno pripremiti, treba ih nauiti k,L.ko e biti ne samo dobri nastavnici
nego i dobri odgajatelji. Ovo drugo je u koli jednako vano, a esto jo i vanije
od onog prvog.

SEKSUALNI
ODGOJ
I
OBLIKOVANJE LINOSTI
 Mada seksualni odgoj ne moemo odvojiti od opeg oblikovanja linosti, ipak on
ima svojih specifinosti, to opravdava poseban osvrt na taj znaajni faktor
psihikog razvoja ovjeka. Spolnim odgojem zovemo sva ona iskustva o spolu, o
vlastitoj spolnosti i o odnosu spolova u ljudskom drutvu, to ih mladi ovjek
stjee od poetka ivota. Sva ta saznanja, emocije i nazori o spolnosti, koji se u
toku itave razvojne dobi postepeno taloe u nesvjesnim sferama mlade linosti,
postaju temelj njezinog kasnijeg stava prema seksualnosti1. Zato spolno ponaanje
odraslog ovjeka u velikoj mjeri ovisi o tome kakva je bila seksualna atmosfera u
kojoj se on razvijao u toku djetinjstva i mladenatva.
ovjekova spolnost je bogata emocijama jer je izvor najjaih osjeajnih
reakcija za koje je uope sposoban. To je razlog da,je seksualnost vrlo znaajan
pokreta ovjekovog afektivnog ivota. Seksualni ivot se osniva na zadovoljavanju
nagonskih potreba, a nagoni su najbogatija rezervoar psihike energije u ovjeku.
Ako se oni skladno uklope u cjelinu linosti, mogu svojim energetskim zalihama
mnogo pridonijeti aktivnosti ovjeka. Naprotiv, neusklaeni nagoni, koji se
potiskuju ili zadovoljavaju neurotino, neprirodno, koe ovjeka u njegovoj
djelatnosti jer se njihov energetski potencijal beskorisno troi. Umjesto da se
projicira prema van, u produktivnom radu, on se gubi u borbi motiva i u
emocionalnim sukobima, kojih je puna neurotina linost. Zato se u razmatranju
psihikih utjecaja na radnu sposobnost ovjeka moramo upoznati i s onim faktorima u
njegovom razvitku koji odluuju o formiranju seksualnog dijela njegove linosti.

Prvi je i jedan od najvanijih izvora iskustava o spolnosti roditeljski brak.

Vjerojatno je zato toliko znaajan to djeluje ve u samom poetku djetetova ivota
meu ljudima pa ini osnovicu spolnog odgoja, ovjek je ve u ranom djetinjstvu
preteno emocionalno bie. Zato osjeajni doivljaji djeluju na nj u to1 doba mnogo
snanije nego- to e djelovati kasnije. Roditeljski se brak osniva ara
emocionalnom odnosu izmeu oca i majke, s kojima se dijete ionako povezuje
osjeajima. To je i razlog da: emocionalna komponenta roditeljskog braka ostavlja u
mladoj linosti dubok trag, mada dijete jo dugo nee svojim razumom, dokuiti
sutinu braka, niti e moi da prema odnosu svojih roditelja zauzme kritiki i
objektivan stav. Kad to i bude moglo uiniti, ipak time nee izbrisati sliku o
meusobnom ponaanju svojih roditelja, koju je godinama crtalo u sebi, a od koje e
jo dugo, moda i1 doivotno1, potjecati mnoge njegove reakcije u seksualnom
ivotu.
Proces generalizacije, koji u psihikom razvoju djeteta zauzima vano mjesto,
zahvaa i utiske o meusobnom odnosu roditelja. Oni su za dijete ne samo> uzor
odraslih ljudi i mjerilo po kome ono openito prosuuje ljude negO' i primjer
odraslih spolova. Sto1 dijete doivi od svoje majke, to u velikoj mjeri proiruje
na sav enski spol; zato kod svih njegovih predstavnica oekuje svojstva slina
onima u njegove majke. Analognoj generalizaciji potpadaju i iskustva o ocu kao
predstavniku mukog spola. Prirodno je da tom pravilu ne moe izbjei ni
roditeljski brak. Ako je dijete imalo priliku da mnogo godina bude svjedok zdravog,
sretnog i konstruktivnog odnosa meu svojim roditeljima, prilino je vjerojatno da
e u vlastiti spolni ivot ui s mnogo povjerenja u seksualnu vezu. To e ga
motivirati da se u njoj angaira sa svim svojim pozitivnim svojstvima, to mu prua
mogunost da u braku doista nae ono' to u njemu trai. Danas ve raspolaemo i
statistikim dokazima o tome da se ljudi koji su proi-zali iz nesreenih ili
sasvim neuspjelih brakova svojih roditelja znatno' tee snalaze u spolnom ivotu
nego oni iji su roditelji ivjeli u skladnoj zajednici. Proces generalizacije
iskustava o< ljudima u ranim godinama razvojne dobi toliko je snaan da razumske
snage u ovjeku mogu samo smanjiti ali nipoto ne mogu sasvim ukloniti njegov
utjecaj na ovjekovo ponaanje. Zato nesretan roditeljski brak stalno baca sjenku
na nazore mladog ovjeka u odnosu spolova. On ulazi

u seksualnu vezu s mnogo nepovjerenja, straha i sumnjiavosti, pa je ve unaprijed

prilino zatvoren prema svom branom drugu, ne podaj e mu se psihiki, ne daje mu
na raspolaganje svu svoju linost, emocionalnost u spolnom ivotu ostaje mu
zakoena i krta. Na takvoj se pak osnovi ne moe graditi sretan brak, koji
zahtijeva unoenje itavog sebe u intiman konktakt s drugim ovjekom.
Jedna struna kola uputila mi je u savjetovalite esnaestogodinju uenicu,
jer je u toku drugog polugodita te kolske godine potpuno zatajila u radu. Uvijek
je bila vrlo dobar ak, zanimala se za struku koju je izuavala, a po svom
ponaanju nije nikad upadala u oi, niti su nastavnici imali s njom bilo kakve
tekoe. tovie, njima se ini da je djevojka u koli i odvie tiha, povuena i
sumorna. U posljednje vrijeme te su se osobine u nje jo pojaale, pa sada pokazuje
izrazitu potitenost. I u akom domu, gdje sam se raspitao o njezinom vladanju,
dobio sam iste podatke.
Kad sam se s djevojkom prvi put sastao, bila je prilino nepristupana i
nepovjerljiva. Trebalo je s njom strpljivo i oprezno razgovarati o raznim sporednim
temama, dok je stvoren takav kontakt da se moglo prei na osjetljiviji sadraj na
problem njezinog iznenadnog zatajivanja u koli. Pokazalo se da uenica ne moe
pratiti nastavu niti moe uiti jer ju je obuzela potitenost koja je zakoila
njezinu psihiku energiju. Djevojka je neprestano zaokupljena mislima kojih se ne
moe rijeiti, a toliko su zarobile njezinu panju da je potpuno rastresena pri
svakom pokuaju da ui.
Nakon nekoliko razgovora postao je problem jasniji. Uenica je u posljednje
vrijeme doivjela dva snana emocionalna oka koji su ozbiljno uzdrmali njezinu
psihiku ravnoteu i poremetili njezino dranje prema okolini i prema radu. Prije
kratkog vremena razveli su joj se roditelji. Njezina majka, ve postarija i
boleljiva ena, ostala je bez sredstava za ivot te se morala zaposliti da bi
prehranila sebe i ker. To je pogoralo njezino ionako loe zdravstveno stanje. Na
ta dva doga-

daja djevojka je reagirala preosjetljivo, s dubo4Jl kom uznemirenou i

gubitkom afektivne ravnog tee, jer su je i dosadanja ivotna iskustva uinila
vrlo osjetljivom, psihiki neotpornom i sfclo-f^ nom potitenosti.
Mnogo je toga djevojka doivjela u svojih esnaest godina to ju je
obeshrabrilo i uinilo nepovjerljivom prema ivotu, ljudima i njihovim meusobnim
odnosima. Najvie pak negativnih utjecaja izvrio je na nju brak njezinih
roditelja. Otkad pamti, medu njezinim ocem i majkom bilo je mnogo vie grubosti i
mrnje nego prijaznih rijei, a znakove meusobnog potovanja i ljubavi nije nikad
ni zapazila. Otac je nekoliko puta naputao svoju enu, provodio se s drugima i
troio na njih velik dio svoje zarade. Nije mnogo mario kako mu ivi obitelj. Za
djecu se nije brinuo, ali se smjesta vraao kui i zahtijevao svoja prava kad bi mu
dojadio neuredan ivot. A mati je sve to podnosila guei svoj jad u mrzovolji,
pesimizmu i svakodnevnim suzama.
Djevojka se u nizu godina svog razvitka sve prisnije povezivala s majkom,
potpuno se identificirala s njom i na taj je nain sasvim nesvjesno preuzela mnoge
njezine stavove i nazore, osobito o braku i o eninoj ulozi u njemu. Sluajui
majine jadikovke i njezine pritube na bezobzirne postupke oca, djevojka je u sebi
pomalo gradila odreeno miljenje o odnosu spolova.
Kad sam je sreo, nosila je u sebi ve vrsto fiksiranu seksualnu filozofiju,
mada o spolnom ivotu jo nije stekla nikakvo izravno iskustvo. Evo isjeka iz
jednog mog razgovora s njom:
Znate, doktore, ja se neu nikada udati.
Kako si dola do te odluke? Ta jo je ranopi da misli na udaju. Vjerojatno
e se s vreme-*? nom predomisliti.
Neu, odgovorila je odluno. Zato da sef udam kad ena u braku ionako ne
moe biti sret-i na.
Paljivo sam pogledao u svoju sugovornicu. Njezin pogled, njezine crte lica,
sve je govorilo da to nije rekla tek onako, nego se istrglo iz dubine njezine
linosti.

Tano je, rekoh, da ima mnogo ena kpje u braku nisu nale sreu; ali ima mnogo
i takvih kojima je brak donio pravo zadovoljstvo. Zato se ti ne bi uvrstila medu
ove druge?
Nije to za mene. Uostalom, jo nisam susrela mladia koji bi mi bio
simpatian.
Jo si vrlo mlada. Susrest e ga jednom, u drutvu, na plesu, u koli; ima
za to mnogo prilike.
Ali ja izbjegavam muko drutvo.
Zar si doivjela togod neugodno?
Ne, ali. .., djevojka je oklijevala i gledala me ispod oka. Onda se najednom
odluila:
Ne ljutite se, doktore, ali... svi su mukarci pokvareni.
Djevojka je stupila na prag odrasle dobi s vrlo negativnim stavom prema
osnovnim problemima ljudske spolnosti. Brak smatra nesreom za enu, u mukarcima
vidi opasnost po sebe, a od spolnosti uope nita ne oekuje. vrstu povezanost
takvih nazora s cijelom njezinom linosti mo-moemo shvatiti ako imamo na umu da
dugogodinji primjer neuspjelog braka njezinih roditelja, muenike uloge njezine
majke u toj seksualnoj vezi i oevog neodgovornog ponaanja, nije mogao a da ne
ostavi dubok trag u djevojinom osjeajnom ivotu. Ve tako preosjetljiva, morala
je pretjerano reagirati na konaan raspad roditeljskog braka. Snano ju je potresla
teka situacija njezine majke jer je s njom oduvijek bila povezana prisnim
osjeajima. No jo ju je vie izbacilo iz ravnotee saznanje da su njezine sumnje^
u vrijednost braka dobile konanu potvrdu. A to se dogodilo u doba kad se u dubini
njezine linosti, unato svemu, ipak pojavila skrivena elja da jednog dana doivi
sreu u spolnom ivotu.
U djevojci se dakle pojavio emocionalni sukob izmeu njezinih prirodnih tenji
i iskrivljenih stavova prema ivotu, nastalih pod utjecajem negativnog seksualnog
odgoja. Taj e je sukob pratiti i dalje kroz ivot, izlagati mnogobrojnim
razoaranjima, neprilikama i nezadovoljstvu, i same sa sobom i s ljudima oko sebe.
Borba raznih proturjenih motivacija u njoj, kad je u pitanju njen spolni
ivot, drat e je u stalnoj

afektivnoj napetosti, a ova e blokirati velik dio njezine psihike energije. Zato
joj za bilo kakav rad nee preostati dovoljno snage ni poleta.
Nekoliko godina kasnije sreo sam je na njezinom radnom mjestu, sad ve kao
udatu enu. Bila je mrzovoljasta, bezvoljna i sumorna. Iako je bila sposobna i
strunu je kolu ipak zavrila s dobrim uspjehom, u svom je zvanju bila razmjerno
slab radnik. esto je bila rastresena, zaboravljiva i nepaljiva, u poslu se brzo
zamarala, rijetko je pokazivala spontanost i inicijativu. itav njezin stav prema
radu nosio je biljeg stanovite pasivnosti i nezainteresiranosti. Pokazalo se da je
tome glavni razlog njezin nesreeni spolni i brani ivot. U braku je bila
razoarana; doivjela je upravo ono ega se i bojala: osjeala je da brak nije za
nju. Muu se nije mogla prilagoditi, bila je prema njemu silno nepovjerljiva, a u
seksualnom kontaktu ostajala je bezosjeajna i nezainteresirana. Zato su se doskora
pojavile nesuglasice koje su njezin brak praktiki razbile, mada se on zbog
djeteta formalno i dalje odravao.
Svojim meusobnim odnosom roditelji, dakle vrlo inteinzinvno i dugotrajno
seksualno odgajaju svoju djecu. Ako im ne ele dati primjer bolesnog, neurotinog i
asocijalnog ponaanja u odnosu spolova, onda im je zadatak da svoj brak neprestano
kultiviraju, unosei u nj to vie ljudskih vrijednosti. Za pravilan je seksualni
odgoj potrebno da roditelji pred djecom pokazuju svoju prisnu,^osjeajnu
povezanost. Ljubav meu roditeljima doivljava dijete kao neto svoje. Ono
instiktivno osjea koliko mu vrijede roditelji koji se iskreno vole, i kako mnogo
mu daju svojom meusobnom odanou. Zato se ono raduje njihovoj srei i uvijek
iznova sa zadovoljstvom ustanovljuje da ona jo uvijek postoji. Ljubav je osnova
zdravog i konstruktivnog spolnog ivota, ali je ujedno i iona strana ljudske
seksualnosti koja se najtee ostvaruje i najlake gubi. Zato na njoj treba
neprestano raditi, ne tedei napore koji se u to ulau. A u odgojnom smislu,
roditeljima se prua prilika da svojim primjerom ve u sasvim mladu i jo vrlo pri-
jemljivu djeju linost utisnu neizbrisivi peat povjerenja u ljubav meu
spolovima. Skladan, topao, prirodan i kulturan odnos meu roditeljima mnogo e
pridonijeti tome da mlad ovjek stekne to vie sigurnosti u svojoj seksualnoj
ulozi i da s vremenom osjeti po-

trebu oponaati vladanje svojih uzora u odnosu spolova, ne bi li tako i sebi

izgradio sretnu spolnu zajednicu u kojoj su uivali njegovi roditelji.
I na drugim podrujima svog zajednikog ivota roditelji snano utjeu na
oblikovanje seksualnog dijela mlade linosti. U borbi za pravedan i ravnopravan
poloaj spolova u drutvu mnogo se govori o tome kako je potrebno da i mlade
generacije prihvate ravnopravnost spolova kao prirodnu injenicu. No stav ovjeka
prema nekom ivotnom problemu i njegovo ponaanje u odgovarajuoj situaciji ne
ovisi toliko o njegovu znanju ili neznanju koliko o njegovu osjeajnom
doivljavanju. A na ljudsku emocionalnost ne moe se rijeima ni izdaleka tako
snano djelovati kao vlastitim primjerom. Zato za ravnopravan odnos spolova nije
dovoljno da ovjek zna da su oba spola jednako vrijedna, nego mora biti i odgojen u
tom duhu. Znai da mu ravnopravan stav prema drugom spolu mora postati neto samo
po sebi razumljivo, o emu vie ne treba razmiljati. I opet su roditelji oni koji
mogu najvie uiniti da ovjek ve u djetinjstvu prihvati takvo uvjerenje i da ono
postane neuklonivom komponentom njegova ivotnog stila. Roditelji su duni
vlastitim primjerom pomoi mladom ovjeku da odnos spolova shvati kao harmoninu
suradnju ravnopravnih ljudi, u kojoj nema ni jedne aktivnosti, ni jednog prava ni
dunosti koji bi bili specifinost ili monopol jednog ili drugog spola.
Vidjeli smo da e shvaanje vlastite spolne uloge mlade linosti i njezin odnos
prema drugom spolu uvelike ovisiti o tome na koji se nain identificirala s
roditeljem istog spola i kakva su joj iskustva o roditelju suprotnog spola. Tako
pozitivna iskustva djeaka o dobroj, prijaznoj, osjeajno toploj, sreenoi majci
mogu mnogo pridonijeti tome da on kasnije, kad odraste, stane pristupati enama s
povjerenjem u njihove vrijednosti, sa sposobnou da voli i potuje svoju
odabranicu. A primjer emocionalno uravnoteenog oca, koji se prema drugom spolu
odnosi realno i ozbiljno, s potovanjem i osjeajem ravnopravnosti, pomoi e
mladiu da se i sam slino odnosi prema enama. Tako on nosi u sebi sposobnost da
nae sebi odgovarajuu seksualnu partnericu, da stupi s njom u spolnu vezu na
osnovu iskrene ljubavi i da izgradi sretan brak; dana mu je mogunost da u spolnom,
ivotu nae puno zadovolistvo, a to e ga psihiki oploditi, uinit e ga
optimistinim AJS sigurnijim.ju.eb?,.lste,.e biti oosliedice i DO sek-

sualni razvoj djevojice ako je imala prilike da se identificira sa zdravom

linosti svoje majke i da stekne ugodna iskustva o svom ocu.
Suprotan je efekt negativnog utjecaja roditeljskih linosti u smislu spolnog
odgoja mladih ljudi. Tako se djevojci moe dogoditi da po liniji identifikacije s
majkom zauzme prema mukarcima isto- takav neurotian stav kao to ga je ova imala
prema svom muu. Ako bude oponaala majinu agresivnost, svadljivost, hirovitost,
koketeriju, hladnou, ironiziranje ili druge oblike patolokog odnosa prema
seksualnom partneru, vrlo je vjerojatno da e se teko snai u vlastitom, spolnom
ivotu. Ukoliko je jo k tome stekla negativna iskustva o ocu koji, npr.,
potcjeniuje ene, ponaa se prema njima bezobzirno, prijeti joj opasnost sasvim
nastranog vladanja u odnosu spolova. Sve je to osnova iz koje potjeu razne
pogreke u zadovoljavanju spolnih potreba, kao to je nerealan izbor partnera,
neprirodna motivacija za stupanje u brak, pretjerana sebinost u spolnoj vezi,
odbijanje konstruktivne suradnje s partnerom, odbojan emocionalni stav prema njemu
i sj. Odatle opet proizlaze smetaje u spolnom ivotu, prije svega razni stupnjevi
enine nesposobnosti da postigne seksualno zadovoljstvo.
I kod mukarca moe doi do poremeaja spolnih funkcija ako je optereen
nezdravim stavovima u spolnom ivotu koje je u sebi izgradio na osnovu
identifikacije s neurotinim, seksualno dezorijentiranim ocem i na osnovu iskustva
o seksualno nesreenoj majci. Vjerojatno e se i on onda prema enama odnositi
jednako despotski, agresivno ili lakomisleno kao to je to inio i njegov otac. Bit
e sklon da bude prema enama sapet, plah i nepovjerljiv ako mu je majina linost
natjerala strah u kosti. Ili e inaigirijati boleivo-senti-i mentalnom vezivanju
uz ene, ako ga je mati odvie vezala uza se, neprestano ga odravajui u ovisnosti
o sebi, itd. S takvim emocionalnim stavom prema eni mukarac e joj se teko
prilagoditi i nee mu poi za rukom da sasvim premosti jaz izmeu sebe i nje, moda
ni njegove seksualne sposobnosti nee potpuno izbiti na vidjelo, nego e ostati
djelomice blokirane emocionalnim konfliktima sa enom. U tom sluaju moe mukarac
patiti od slabe potencije, od prebrzog prosipanja! sjemena, od tekoa u postizanju
orgazma i drugih poremeaja seksualnih funkcija.
Vidjeli smo da je osnovni zadatak opeg odgoja mladog ovjeka
izgraditi u njemu dovoljno povjerenja

u sebe i u ljude oko sebe. Prema tome, krajnji cilj odgoja poklapa se sa svrhom
pozitivnog oblikovanja ljudske spolnosti. Zato se teke zablude u odgojnom postupku
neminovno odrazuju i u deformaciji seksualnog dijela mlade linosti. Ve smo
vidjeli da na hladan nain odgojeni ljudi ne nose u sebi dovoljno osjeajnosti da
bi mogli ikada doivjeti pravu spolnu ljubav, a bez toga nema ni zdrave spolne
zajednice. Razmaeni su ljudi obino odvie egocentrini da bi se mogli svom
partneru dovoljno prilagoditi. Uz to su i premalo sigurni u sebe da bi mogli
svladavati razne tekoe kojte se neminovno pojavljuju u svakoj spolnoj vezi. Kruto
odgojene linosti unose u seksualni ivot mjeavinu ne-povjerljivosti i potrebe za
ljubav, straha i agresivnosti, spolne podatnosti i odbojnosti, ukratko vrlo
proturjene, ambivalentne stavove prema seksualnom partneru. To im oteava
meusobno sazivi ja van je te ini spolnu vezu nestabilnom i uvijek spremnom na
sukobe. Jo se tee snalaze u seksualnom ivotu ljudi koji su u svoje razvojno doba
bili zlostavljani. Oni su spremni da i prema partneru iskale svoju duboku
ukorijenjenu mrnju na ljude, ili da se od njega ograde debelim oklopom
nepovjerljivosti i straha. Ponekad nose u sebi skrivene sadistike tenje, koje se
u spolnoj vezi osobito rado ispoljuju u obliku raznih nastranih i grubih oblika
seksualnog ponaanja.
Pogreno odgojeni ljudi pokazuju svoju nezdravu linost na svim podrujima
ivotne djelatnosti, u*obli-ku emocionalnih sukoba, koje doivljavaju to ee to
su manje uravmoteeni u svom efektivnom reagiranju na ivotna optereenja. No
neuspjesi i razoaranja na jednom podruju jo i pogoravaju njihovo nsihiko
stanje, obeshrabruju ih, ine ih jo vie neurotinim i emocionalno napetim. Tako
nezadovoljstvo u spolnom ivotu ini ovjeka manje sposobnim za rad, ali i
neuspjesi u radu pojaavaju njegovu seksualnu nesree-nost. Na taj nain se pokree
zaarani krug patolokog reagiranja, koji je tako karakteristian za emocionalno
nesreene linosti. Zato za njihovu smanjenu radnu aktivnost nije odgovoran samo
njih'ov nezdrav odnos prema radu nego i njihov neprirodan stav prema ostalim:
ivotnim zadacima, osobito prema spolnosti. Ne smijemo naime smetnuti s uma da je
ljudska linost jedin-! stvena, znai da su sve njezine funkcije meu sobom Prisno
povezane.

U seksualnom odgoju moe odigrati vrlo negativnu ulogu i neravnopravan odgoj

djece razliitog spola unutar porodice ili nekog djejeg, odnosno omladinskog
kolektiva.
Pouan je primjer jedne mlade radnice koja se obratila tvornikom lijeniku zbog
estih glavobolja, to joj smeta kod posla i prisiljava je da svaki as izostaje s
rada. Lijenik nije pronaao nikakav organski razlog glavobolji, pa je bilo oito
da se radi o psihogenim smetnjama. Kad smo se pozabavili duevnim ivotom ene,
pokazalo se da ona, unato svom mirnom izgledu i staloenom ponaanju, ivi u
stalnoj osjeajnoj napetosti. Budui da sama sebi ne doputa da se njezini
emocionalni konflikti odraze u poremeenom ponaanju, ispo-Ijuje se njezina
afektivna napetost na drugi nain u fizikim smetnjama, ovaj put u glavobolji.
Daljnja analiza sluaja ukazala je na sutinu enine uznemirenosti. Radilo se o
sukobu izmeu normalnih seksualnih prohtjeva i nemogunosti da ih prirodno
zadovolji. Ve je dvije godine ivjela u braku, udala se iz ljubavi, mu joj je bio
dobar i slagala se s njim u svemu, osim u jednom u spolnom ivotu. Unato
njegovoj dovoljnoj potenciji i njegovom nastojanju da je zadovolji, nije u spolnom
aktu postizala potpuno zadovoljstvo. Svaki put je dolazila u stanje veeg ili
manjeg seksualnog uzbuenja, ali ju je uvijek neto koilo da ga dovede do orgazma.
Doskora se otkrilo u emu je koenje. Radilo se o duboko, u nesvijesni dio
enine linosti skrivenom strahu pred mukarcem, koji je ljubav prema muu i
njegova emocionalna toplina uspjela prilino svladati ali ga nije potpuno
iskorijenila. To je uinila tek intenzivna terapija mlade ene, te pojaana panja
i obazrivost mua prema njoj. No odakle je potjecao strah? On je otkriven u
ivotnoj historiji ene. Razvijala se u porodici kojom je nakon prerane oeve smrti
upravljao najstariji sin. On se ponaao despotski i terorizirao mlau brau, a
najvie sestru, nau bolesnicu. Uspio je u nju utjerati silan strah, kojega se nije
mogla rijeiti u toku itavog djetinjstva. Majka je opravdavala sinovljev
despotizam govorei da je on oev zamjenik pa je njegovo muko pravo da bude
neprikosnoveni gospodar u kui. Prerastajui u

djevojku naa je bolesnica identificirala postupak svog brata s opim stavom

mukarca prema eni. Kad je odrasla i otila od kue, jenjao je strah pred mukim
spolom i povukao se u nesvjesne slojeve njene linosti, ali nije nestao. Zaljubivi
se a. svog budueg mua nije ni slutila da se njezin emocionalni stav prema
mukarcu jo nije oslobodio sjenke to ju je na nj bacio lik njezinog brata. Ta se
tamna mrlja pojavila iz dubine nesvjesnoga tek onda kad se trebala muu osjeajno
potpuno predati i saivjeti se s njim u punom seksualnom zadovoljenju. Brazgotina
to ju je ostavio bratov postupak nije eni dopustila da uini taj posljednji korak
u svom osjeajnom zbliavanju s mukarcem.
Dogaa se i to da roditelji odgajaju dijete za suprotan spol nego to ga ono
ima. Obino se radi o djevojici koju bi roditelji silom htjeli pretvoriti u
djeaka.
Jedna se mlada ena potuila lijeniku da je kod posla stalno umorna pa jedva
izvrava zadatke koji joj se odreuju. Svjesna je toga da radi malo i loe ali ne
zna kako da sebi pomogne. U radu s pacijenticom doskora se otkrilo da je njezin
umor prirodna posljedica nesanice od koje trpi ve dulje vremena i koja se pojavila
kad joj je mu poeo sve ee izostajati od kue. ena je stala sumnjati da je mu
vara, nou ga je ekala u osjeajnoj napetosti koja joj je tjerala san s oiju, ali
nije mogla spavati ni onda kad je mu naveer ostajao kod kue. Time je ona
nesvjesno pokuavala utjecati na muevljevu savjest, ne bi li ga prisilila da
ostaje kod kue i bavi se njom, jer je ona slabih ivaca.
No postavlja se pitanje, odakle nehaj mua prema eni s kojom je u braku jedva
godinu dana? I na to pitanje se doskora naao odgovor. ena se unato muevljevu
nastojanju da joj bude to strastveniji ljubavnik nikako nije mogla prilagoditi
spolnom ivotu s njim. Seksualni kontakt ispunjavao ju je odbojnou, gotovo
odvratnou, pa je s negodovanjem pristupala snoaju ili ga je sasvim odbijala. Mu
je nakon nekog vremena izaubio za nju interes i stao se ogledavati za drugim
enama. Naa je bolesnica ipak pokuavala zadrati ga za sebe, ali ne iz seksualnog
interesa za njega nego naprosto zbog prestia. Bilo joj je strano samoj
sebi priznati da nije sposobna da bude ena.
No odakle njezina potpuna neprilagodljivost spolnom odnosu s mukarcem? ena je
nosila u sebi jaku sklonost prema enskom spolu, mada to nikad nije otvoreno
priznala. Njezina homoseksualna usmjerenost, meutim, nije joj bila priroena nego
je u nju usaena pogrenim spolnim odgojem. Imala je oca koji je sebi utuvio u
glavu da e odgojiti samo jedno dijete, i to sina. No priroda mu se narugala i
darovala mu kerku. Otac se ipak nije dao smesti. Od prvog dana ivota odgajao je
djevojicu kao djeaka. Oblaio ju je na muki nain, zahtijevao je da mala
podrezuje kosu kao djeak, uio ju je samo djeakim igrama, doputao joj je da se
igra samo meu djeacima, kasnije ju je privikavao na nogomet i sline sportove,
itd.
Prirodno je da se djevojica psihiki razvijala kao mukarac, iako je tjelesno
rasla u zdravu, normalnu enu. Kad je postala djevojka, nije mogla razumjeti
interes svojih drugarica za mladie. Ovi su joj po mentalitetu bUi mnogo blii nego
djevojke pa je s njima mogla stvoriti samo drugarski odnos. No djevojke, s kojima
nikad nije bila tako prisna, stale su u njoj buditi erotske interese. Nije se
usudila pokazati ih, potiskivala ih je u sebi. Zbog toga je mnogo trpjela i poela
poputati u uenju. im je zavrila srednju kolu, roditelji su je udali. Ona je to
prihvatila bez otpora, ali je doskora doivjela teko razoaranje. Mukarac je nije
mogao seksualno uzbuditi; tovie, svaki pokuaj fizikog pribliavanja izazivao je
u njoj odvratnost. Njezina se radna sposobnost ponovo uspostavila tek kad se
razvela od mua i pomirila s tim da ostane neudata, pa joj se povratio i san.
Na oblikovanje spolnog dijela linosti snano utjee seksualni mentalitet
sredine u kojoj se razvija dijete. Ono se i u porodici, i u koli, i u javnosti
susree s odreenim nazorima o spolnosti, s ovakvim ili onakvim vrednovanjem
seksualnosti, te s nekim moralnim postavkama o odnosu spolova. "Vjerojatno je da e
dijete na osnovi identifikacije mnogo toga preuzeti od seksualne filozofije svoje
okoline i uiniti je svojim vlastitim nazorom o svijetu. Zato e seksualno zdrava
sredina po svojoj prilici odgojiti spolno zdravu linost. No odgojni

utjecaji esto su zatrovani neprirodnim stavovima prema spolnosti. Tako je jo

uvijek proireno seksualno licemjerstvo: pred mladim ovjekom ine odrasli iz svega
spolnog nepristupanu tajnu, a kad misle da ih on ne vidi i ine uje, pokazuju se
vrlo zainteresirani za spolnost, ak za njezinu naj vulgarni ju stranu. U razgo-
-vorima, alama i zabavama odrasli esto iznose svoje stavove prema spolnosti, koji
su ponekad ispunjeni precjenjivanjem senzualne, nagonske komponente, a pot-
cjenjivanjem, ak i ironiziranjem, njezine emocionalne strane. Dogaa se i to da u
takvim prilikama. odrasli potcjenjuju drugi spol, da se-izruguju braku, da
ogovaraju tue spolne veze i si. Dijete obino od svega toga uje i zapamti mnogo
vie nego to to odrasli misle i ele; zato se oni ne smiju uditi da kasnije, na
njihovo zaprepatenje, i samo postane vulgarno u svojim nazorima o spolnosti, da u
njoj vidi samo sredstvo1 nagonskog iivljavanja i ne unosi u nju ni malo humanosti
ni osjeaja odgovornosti.
Takvo shvaanje spolnosti ini seksualni ivot primitivnim i siromanim, ne
pruajui ovjeku ono to psihiki imalo razvijeniji pojedinac od njega oekuje.
Zato primitivmost spolnog ivota ostavlja u ovjeku neku prazninu, nezadovoljstvo i
razoaranje, a to su pak emocije koje negativno djeluju na raspoloenje, pa prema
tome i na cjelokupnu aktivnost ovjeka.
Dezorijentaciji u seksualnom ivotu, pa onda i opem ivotnom razoaranju,
pridonosi i injenica da mlade ljude jo uvijek premalo pouavamo' o spolnosti,
0 njezinoj fiziolokoj, emocionalnoj i socijalnoj strani.
Veina roditelja odbija razgovor sa svojom djecom o
seksualnim problemima. I kola izbjegava tu temu ili se
ograniava na nekoliko predavanja gdje se daju samo
nepotpune i povrne, a katkad i jednostrane, preteno
fizioloke informacije o spolnom ivotu. No s druge su
strane mladi ljudi, putem loeg filma, bulvarske tampe
1 reklame esto izvrgnuti utjecaju vulgarnog shvaanja,
spolnosti.
Seksualno primitivan i vulgaran ovjek ostaje obino primitivan i u ostalim
svojim djelatnostima: nedostaje mu poleta, vidokrug mu je uzak a emocionalnost
siromana. I njegova e opa i radna aktivnost imlati o toga tete, jer za to nee
imati dovoljno emocionalne motivacije. Kako mu nikakav rad nee pruiti pravo i
Potpuno zadovoljstvo, to e jo vie zakomplicirati njegov emocionalni ivot, i
tako e postepeno i sve vie gubiti volju za svaki posao.

Jedna je od zabluda negativnog seksualnog odgoja uvjerenje mnogih odgajatelja

da u djetinjstvu i mladenakoj dobi treba suzbijati svaku spolnu aktivnost. Kad
dijete ili omladinac pokae sklonost masturbaciji ili seksualnoj igri s vrnjacima
istog ili drugog spola, okolina se obino' obara na to. I roditelji i nastavnici
nastoje tada uvjeriti dijete da su takve radnje sramotne i tetne. Plae ga raznim
izmiljenim posljedicama ranog spolnog zadovoljavanja i ne prezaju pred tim da u
mladu linost ucijepe strah od spolnosti i osjeaj krivnje prema spolnoj
aktivnosti. No< to su emocije koje mogu ozbiljno otetiti prirodno ispoljavanje
spolnih potreba. Strah pred spolnou unosi u seksualno ponaanje jaku nesigurnost,
koja koi ovjeka u pribliavanju drugom spolu i ne doputa mu da u punoj mjeri
pokae svoje seksualne sposobnosti. Sistematsko suzbijanje svake spolne djelatnosti
u ranim godinama razvitka moe biti razlog kasnije slabe spolne sposobnosti, pa i
potpune impotencije, odnosno Sipo Ine hladnoe odraslog ovjeka. Ne treba ni
dokazivati da nesposobnost normalne aktivacije na seksualnom podruju ini ovjeka
potitenim, razdraljivim i rastresenim.
Jedan mladi dolazi u savjetovalite upravo zbog takvih psihikih smetnji, koje mu
i pri radu ine mnoge neprilike: ne ispunjava normu, esto kvari predmete koje
izrauje; zato gubi prilian dio svoje zarade, a uz to je izloen svakodnevnim
prigovorima pretpostavljenih. Njegovo neraspoloenje i nesabranost pri radu
posljedica su njegovih neprestanih razmiljanja o svojim nerijeenim seksualnim
problemima. Kad je u vubertetu poeo masturbirati, otac ga je stao otro kanjavati
i plaiti ga da e duevno oboljeti i unititi svoju potenciju. Sad mladi ima
velike tekoe u pribliavanju enama. Ni s jednom se ne usuuje stupiti u prisniji
dodir jer je ve unaprijed uvjeren da e biti nemoan ako s njom pokua doi u
spolni dodir. No uz to osjea jak spolni nagon. Budui da ga ne zadovoljava u
odnosu sa enom, ne moe odoljeti potrebi za masturbacijom. Ova ga plai, uvjeren
je da mu kodi zdravlju, da mu do kraja unitava spolnu snagu, pa je se nastoji
odrei kad god moe. Ali ovo nasilno potiskivanje seksualnog nagona ini ga jo
nervoznijim i napetijim, to se onda ispoljuje i u njegovoj nesnalaljivosti na
rad- mjestu. Naravno da e se tih tekoa moi

rijeiti tek onda kad se izlijei, tj. kad se oslobodi predrasuda o svojoj
spolnosti, kad pone vjerovati u svoju seksualnu sposobnost i odvai se na to da se
intimno priblii eni.
Emocionalna nesreenost moe biti posljedica i raznih seksualnih trauma u
godinama, razvitka. Tu mislimo na neugodne doivljaje sa seksualnog podruja, gdje
je mladi ovjek bio izloen izravnom napadu na svoju spolnost. Takva iskustva mogu
izazvati jak duevni potres koji ponekad ostavlja za itav ivot biljeg u enK>-
cionalnom stavu prema spolnosti.
Jedna djevojka s mukom zavrava strunu
kolu zbog svoje potitenosti i plaljivosti. Svoju
ajektivnu ravnoteu izgubila je nakon to ju je
ouh nekoliko puta grubo pokuao prisiliti na sno
aj s njim. ,
Meu faktorima negativnog seksualnog odgoja koji oteuju razvitak linosti
treba na kraju spomenuti i nedovoljnu ili inikakvu pripremu djeteta na promjene i
probleme koji ga ekaju u doba puberteta i adolescencije. Jedno je razdoblje opeg
tjelesnog dozrijevanja ovjeka u kojem i genitalni orga-ni postaju sposobni za
svoju funkciju razmnoavanja, a drugo je doba psihikog i socijalnog sazrijevanja
linosti. U vrijeme adolescencije, koja se nakon puberteta nastavlja do 2224
godine, postaje ovjek ako se normalno razvija ? sposoban za pravu seksualnu
ljubav i za snoenje pune odgovornosti za svoj spolni ivot.
U godinama puberteta (1216 g.) i adolescencije (1622 g.) zbivaju se znatne
promjene u tjelesnim i psihikim funkcijama organizma. Vanjtina se mijenja, no-
javljuju se sekundarne spolne oznake, kao to su dojke, dlakavost po licu i oko
genitala, promjena glasa, men-struacija, none polucije (prosipanje sjemena u snu)
i dr. Uz to postaje mladi ovjek osjetljiv, sklon je naglim promjenama
(raspoloenja i impulzivnim reakcijama, razdraljiv je, pretjerano nestaan ili
potiten, rado postaje prkosan, nepovjerljiv ili u sebe povuen. Sa sve veom
snagom javlja se u njemu spolni nagon i potreba za seksualnom aktivnou. No
usporedo s tim. osjea se nesiguran u svojoj spolnosti, ne zna pravo to bi s njom
poeo, ni kako bi se vladao prema drugom spolu.
Sve su to pojave prema kojima mladi ovjek ine zna uvijek zauzeti realan
stav, ako> mu se u tome ne po-

mogne. Kad s njim ne razgovaramo o svemu tome nego dopustimo da ga mnoge promjene
u samom njemu iznenade i smetu, postoji opasnost da e izgubiti svoju emocionalnu
ravnoteu. Dezorijentirani u svojoj spolnosti, preputeni sami sebi u rjeavanju
vlastitih ivotnih problema i bez osjeajne podrke svojih odgajatelja, mladi ljudi
se ponekad uputaju u razne nesmotrene seksualne veze. To ih izlae raznim
opasnostima i komplikacijama kojima psihiki nisu dorasli. Radi se prije svega o
neeljenoj trudnoi, venerinim zarazama, vulgarnim seksualnim, iskustvima u
kontaktu s prostituiranim enama, emocionalnim okovima uslijed raskida ljubavnih
veza u iju je trajnost npr., neka djevojka naivino vjerovala, itd. Takva i slina
negativna seksualna iskustva mogu djevojci ili mladiu oteati daljnje emocionalno
sazrijevanje. Oni ak ponekad stupaju u nove seksualne veze s nepovjerenjem, sa
strahom, ili s uvjerenjem da osim zadovoljenja nagona ili isto materijalnog
probitka ionako ne mogu nita drugo doivjeti. Takvi stavovi prema spolnosti ine
ih nezadovoljnim sa samim sobom i otupjelim; za ivotne vrijednosti i za svaku
ivotnu aktivnost.
Seksualno nesreena i razoarana djevojka esto u mladim godinama trpi od
psihogenih smetnji koje prate tok menstruacije. Tu govorimo o dismenoroinim
tegobama. Radi se o bolnim grevima u donjem dijelu trbuha, neposredno prije
poetka menstrualnog krvarenja ili u njegovom, toku. Pri tome ne nalazimo na
eninim genitalima nikakve organske promjene, jer je dismeno-reja funkcionalne
prirode, uvjetovana emocionalnim konfliktima u vezi s menstruacijom. U svojoj
spolnosti nesreena ena rado projicira svoje afektivne sukobe na oit dokaz svoje
enskosti na menstruaciju. Zato s pojavom, svake menstruacije upada u stanje
pojaane osjeajne napetosti, to se onda ispoljuje u neurotinim tegobama,
koncentriranim oko onih organa koji simboliziraju izvor eninih psihikih tekoa u
spolnom ivotu.
Mnoge se tekoe u spolnom ivotu mogu sprijeiti pozitivnim seksualnim
odgojem, iji je zadatak osposobiti mladog ovjeka da prema spolnosti zauzme
prirodan stav, da bude siguran u svojoj seksualnoj ulozi, da se prema drugom spolu
odnosi na ravnopravan nain, da u spolnu vezu stupa iz ljubavi i da za svoje
seksualno ponaanje snosi punu odgovornost. Sva ta karakterna svojstva mogu se
svesti pod pojam psihoseksualne zrelosti, a ona je krajnji cilj pravilnog
oblikovanja seksualnog dijela linosti.
Spolni odgoj poinje od poetka ivota a provlai se sve do zrele dobi. Svaki
odgajatelj, i prirodni i profesionalni, ujedno je i seksualni odgajatelj. Zato se
svi odgajatelji moraju upoznati s osnovnom problematikom ljudske spolnosti. Sutinu
pravilnog seksualnog odgoja ini sretan brak roditelja i zdrava odgojna situacija u
porodici. Zatim je potrebno sistematsko' pouavanje mladia i djevojaka o
biolokim, psiholokim i sociolokim faktorima spolnog ivota. Okolina je duna
okruiti mlade ljude prirodnom seksualnom atmosferom, bez licemjerstva i boleive
senzualnosti. U doba puberteta i adolescencije valja im pomoi da se uspjeno snau
pred novim problemima koje im nameu ova najkritinija razdoblja u toku njihova
razvitka. Prije stupanja u brak treba mladim ljudima pomoi da to uspjenije
izaberu partnere, da se odlue na brak na osnovu realne motivacije i naue da se
to bolje prilagouju svom branom drugu, i u fizikom i u emocionalnom pogledu.
Na taj e se nain ljudi osposobiti da provode sretan spolni ivot, koji e
njima pruiti zadovoljstvo a zajednici e biti od koristi. Jer sreena seksualnost
je temelj zdravog porodinog ivota i pravilnog odgoja djece. Ali ona i oplouje
ljudsku linost, podie joj ivotni elan i optimizam.

SOCIJALNI
FAKTORI
U
RAZVOJU LINOSTI
Da bismo razumjeli strukturu neke linosti, valja nam upoznati i drutvene
odnose one sredine u kojoj se netko razvija, kao i one to ga sada okruuju.
Socijalne prilike u razvojno doba ovjeka ostavila ju znaajan tnag u njegovu
duevnom ivotu. One na nj djeluju ina razliite naine: jednom pozitivno, drugi
put negativno. U prvom sluaju se radi o zdravim socijalnim odnosima koji potiu
ovjeka na korisnu djelatnost, navode ga na pozitivne stavove prema drugim ljudima
i pojaavaju njegov osjeaj za zajednicu. U drugom se sluaju susreemo sa
socijalnim odnosima koji obeshrabruju ovjeka, pojaavaju njegovu egocentrinost i
ine ga asocijalnim.
Svaka drutvena zajednica ima izgraene nazore o svijetu, odreenu ivotnu
filozofiju, moralne postavke, obiaje, nain miljenja i druge osobine koje idu u
sklop specifine socijalne strukture neke sredine. Sve to u poetku ovjekovog
ivota djeluje na nj neizravno, preko roditelja i drugih odgajatelja, koji u veoj
ili manjoj mjeri podlijeu utjecajima odreene sredine. Oni se svjesno ili
nesvjesno identificiraju s pogledima na ivot, pa i odgojnim naelima svoje
okoline, primjenjujui ih i u svom stavu prema djetetu. Kad ono ponaraste pa stane
iriti svoj ivotni prostor dolazei u dodir sa sve vie razliitih faktora
drutvene sredine u kojoj se razvija, poinje ova i direktno utjecati na psihiki
razvoj ovjeka.
Ovdje emo se prije svega pozabaviti negativnim socijalnim faktorima, da bismo
razumjeli emocionalne sukobe kojima su oni podloga. Jedan od najznaajnijih
drutvenih faktora, iji utjecaj moe ostaviti dubok trag

u strukturi mlade linosti, jest nizak ivotni standard. Psihiki utjecaj bijede
treba shvatiti u relativnom smislu. On je to vei to su znaajnije razlike u
stupnju ekonomske razvijenosti pojedinih slojeva nekog drutva. Prirodno je da
siromatvo nosi u sebi mnogo psiholoki tetnih elemenata, ali su oni jo
mnogobrojniji kad ovjek s razmjerno niskim ivotnim standardom ima priliku da kraj
sebe gleda ljude koji ive u izobilju. Tada on mnogo osjetljivije doivljava svoju
drutvenu pri-kraenost.
Saznanje o socijalnoj manjevrijednosti moe obeshrabriti ovjeka, a ve znamo
da je nedovoljno samopouzdanje jedna od osnovnih karakteristika neurotine
linosti. No osjeaj ekonomske prikraanosti moe u ovjeku izgraditi i druge
negativne osobine. To je prije svega tzv. socijalni resanitiman, tj. nezadovoljstvo
ovjeka sa svojim drutvenim poloajem, uvjerenje o njegovoj nepravednosti i
agresivan stav prema povlatenim slojevima drutva. Socijalni resantiman moe,
meutim, zdravu linost, koja nosi u sebi izgraeni smisao za socijalnost i pravdu,
pobuditi na konstruktivnu borbu protiv ?nepravednih drutvenih odnosa. Ali
kolebljiva, neotporna linost u takvoj je situaciji sklonija da pree u negativan
stav prema ljudima uope. To se dogaa onda kad je socijalni resantiman duboko- u
ovjeku otetio osjeaj za zajednicu ili je sasvim zakoio njegov razvitak. Tada
postoji opasnost da e ovjek prei u pobunu protiv odnosa meu ljudima uope.
Razvija se linost koja odbacuje sve drutvene norme, gazi sva pravila ivota u
ljudskoj zajednici, bez obzira jesu li ona pozitivna ili negativna.
No socijalni resantiman moe za soboon povui jo jednu iiegativnu osobinu
linosti, tzv. fetiizam novca i hedonistiki stav prema ivotu. Fetiizam je pojam
kojim obino oznaavamo neke nastranosti spolnog ivota. Kad je netko sklon
fetiizmu, ne privlai ga itava osoba drugog spola nego samo neki njezini dijelovi
ili ak predmeti koji joj pripadaju. Tako se muki fe-tiisti seksualno uzbuuju
iskljuivo pri dodiru enske kose ili enskih nogu, ili enskog rublja, cipela itd.
Ostali dijelovi enskog tijela ili svojstva enske linosti uope ih ne zanimaju.
Tu je, dakle, samo neka pojedinost drugog spola postala predmet oboavanja. Tom
detalju pridaje se onda kudikamo vea vrijednost nego to se to ini u normalnom
odnosu spolova, i to zato to se na tu pojedinost koncentrira sav spolni nagon,
koji se inae porazdijeli na itavu osobu drugog spola. Zato takvu

precijenjenu seksualnu osobinu i zovemo fetiem, nazivom za neive idole

primitivnih naroda kojima oni pripisuju nadnaravnu mo. Primijenjen na druga
podruja linosti oznauje pojam fetiizma openito precjenjivanje i jednostrano
vrednovanje neke ivotne pojave. Feti-ist novca daje tom simbolu materijalnih
dobara mnogo veu vrijednost nego to je an stvarno- posjeduje. Zaslijepljen
oboavanjem novca takav ovjek vidi u gramzivom stjecanju novca jedini smisao
ivota. Ostale ivotne vrijednosti gube za njega svako znaenje pa prolazi mimo
njih i ne opaajui njihovo postojanje. Usporedo s tim esto se javlja i fetiizam
ivotnog uitka. To znai da se svrhom ivota smatra uivanje u materi jialnim
dobrima i u zadovoljavanju nagonskih potreba. A vie ivotne vrijednosti, humanizam
i pozitivni odnosi meu ljudima, naprosto se ignoriraju. itav stav prema ivotu u
ljudskom drutvu proet je golom sebinou, gotovo bez ikakve etike i' socijalnih
osjeaja. To je sutina hedonistikog nazora o svijetu.
Fetiizam novca i senzualnog uitka moe se javiti kao pokuaj kompenzacije
svo'g osjeaja ekonomske prikraenosti. ovjek je po svojoj prirodi sklon da
precjenjuje ono to prieljkuje a teko mu je dokuivo ili sasvim nepristupano.
Dugogodinja nuda da sebi uskrauje materijalna dobra i odrie se mnogih uitaka
moe u njemu ukorijeniti pretjeranu, upravo bolesnu pohlepu za novcem i uicima.
Ona moe prerasti u strast koja tako snano zaokupi itavu linost da je znatno
smanjena njezina sposobnost realnog prosuivanja ivotnog smisla i njegovih
vrijednosti. Tada ovjek toj strasti podreuje gotovo svu svoju djelatnost. On je
moda marljiv i produktivan; no njegov rad nije motiviran drutveno pozitivnim
ciljevima neeo- istom, sebinou. Zato se iz korisnog vrlo lako prebaci u
nekoriten rad. Jer fetiistu novca nije vano to radi i kakve su posljedice
njegova rada, njega zanima samo to koliko e zaraditi nekim; poslom. Stoga se bez
oklijevanja prihvaa i drutveno nekorisnih, pa i izrazito antisocijalnih
djelatnosti, ako mu one mogu priskrbiti natprosjenu dobit.
Vidjeli smo da poticanje na rad i sistematsko zadavanje radnih zadataka djetetu
ima veliku vrijednost u pravilnom odgoju. No rad je koristan faktor u izgradnji
linosti samo tako dugo dok odgovara uzrastu djeteta, odnosno nje'govim fizikim
mogunostima te intelektualnim i emocionalnim interesima. Ako- pak optereenja
Prelaze sposobnosti to se esto deava u porodicama kojima je ivotni standard
relativno nizak, ili pak rodi-

telji na djeci iivljavaju svoje nezadovoljene drutvene ambicije moe rad imati
suprotan utjecaj na razvitak linosti. Pretjerano optereenje fizikim ili
intelektualnim zadacima smanjuje motivaciju za produktivnu djelatnost, izaziva
otpor, pa i izrazitu mrnju prema radu.
ovjek odgojen na takav nain sklon je sistematskom izbjegavanju radnih
obaveza. On ine nalazi u radu nikakvo zadovoljstvo ni ivotnu vrijednost neeo samo
neugodno optereenje i neku vrst nunog zla. Zato nastoji osigurati sebi opstanak
sa to manje radnih napora. To ga navodi na djelatnosti koje nemaju uvijek stvarnu
vrijednost nego su ponekad beskorisne, pa i izrazito tetne. Ako je ovjek
motiviran time da to manje radi i to bolje ivi, nije mu vano ime se bavi i to
daie svojim radom, te me preza ni pred takvim poslovima ija je etika vrijednost
nitavna.
Jedan je od indirektnih uinaka ekonomske zaostalosti nizak nivo zdravstvenog
stanja ljudi. Bijeda naime neminovno povlai sa zobom nizak higijenski standard,
nedostatnu prehranu i loe stambene prilike, a to su faktori koji smanjuju
otpornost ovjeka prema uzrocima bolesti i ujedno pojaavaju njegovu izloenost tim
uzrocima. Zato u tekim ekonomskim prilikama ljudi ee i tee boluju nego pri
viem ivotnom standardu. Mnoge bolesti mogu za sobom ostaviti tjelesnu krljavost,
defekte ili opu zaostalost u fizikom razvoju. Ve smo vidjeli kakvo je znaenje
tjelesnih nedostataka za razvoj ljudske linosti. Budui da su siromani ljudi
ee izloeni opasnosti da budu oteeni u rastu i dozrijevanju svog organizma, ta
je kod njih vea i vjerojatnost da e uslijed fizikih nedostataka stradati i
njihovo duevno zdravlje; a ve nam, je poznato kako obesh'rabrenost tjelesnim
defektom moe ozbiljno ugroziti aktivnost ovjeka na svim podrujima, ak i onda
kad mu tjelesna kondicija nije bitno smanjena.
Siromatvo esto unosi nesklad u porodicu. U tekoj i neuspjenoj borbi za
opstanak otupljuju osjeaji. Odnosi meu ljudima postaju grubi, primitivni, voeni
elementarnim nagonima, bez finije emocionalne nadgradnje. Branom i obiteljskom
ivotu nedostaje toplina i dublji sadraj. Afektivne veze u porodici su povrne i
liene prave ljubavi, meusobnog razumijevanja i suradnje. Sve je to razlog da
bijeda moe razlabaviti brak i porodicu. Tada dijete ne nalazi u obitelji dovoljan
osjeajni oslonac, osjea se neprihvaeno u emocionalnom smislu pa je sklono tome
da potrai prikljuak na neku grupu ulinjaka gdje e doivjeti afirmaciju. To

je put koji vodi u odgojnu zaputenost, u skitnju, zanemarivanje kole, pa i krau.

Kriminalne sklonosti jo se lake razviju ako su etike poistavke u porodici vrlo
labave ili pak rodi telji sami nagovaraju djecu na krau i prevare.
U razorenim porodicama esto susreemo1 primitivan i grub spolni ivot koji
rado prelazi u seksualni promiskuitet. Tu mislimo na sasvim povrne, kratkotrajne
spolne veze, odnosno esto mijenjanje seksualnih partnera, sve do pravog
prostituiranja. Prirodno je da takva sredina ima vrlo negativan utjecaj na
seksualni od^oj djece. Ono e ina osnovu takvih iskustava o ljudskoj spolnosti
teko u sebi izgraditi imalo pozitivniji stav prema seksualnom ivotu. Vjerojatno
e mu seksualni moral ostati1 labav a nain spolnog iivljavanja primitivan i
vulgaran. Na takvoj osnovi raa se i sklonost prostituciji.
ovjek koji je sklon kriminalu, prostituciji i drugim oblicima asocijalnog
ponaanja nije, dakako, motiviran za koristan rad. On u produktivnoj djelatnosti
vidi opasnost po sebe, a mogunost line afirmacije nalazi samo u asocijalnom
ponaanju. Ono mu slui i zato da zado-volii svoiu agresivnost prema okolini od
koje se obino osjea odbaenim i neprihvaenim.
Na psihiki razvoj ovjeka moe imati negativan utjecaj i preobilje. Djeca koja
se razvijaju u takvoj sredini obino su do krajnosti razmaena, i to ne samo u
emocionalnom nego i u materijalnom smislu. Nema, igrake ni razonode koje takvo
dijete ne bi sebi priutilo, nema uitka, ma kako skup on bio, koji mu roditelji ne
bi priskrbili. Materijalna razmaenost ini ovjeka, uz opu razmaenost, mekucem
nesposobnim da se odrie. Preobiljem razmaen ovjek ne nosi u sebi nikakvu
motivaciju za rad. On je navikao da mu se sve donese gotova, da samo zahtijeva i
nareuje, a sam da se ni oko ega ne potrudi. Osim toga, takav ovjek prezire rad.
Ako ga jednog dana ivot ipak prisili na to da se prihvati nekog posla, duboko je
nesretan i smatra da mu je time uinjena silna nepravda.
Poseban utjecaj na razvitak linosti ima patrijarhalna, malograanska, odnosno
sitnoposjednika sredina. Njezina je osnovna karakteristika autoritativan reim u
porodici. Nosilac tog reima je mukarac, odnosno otac. Dijete je izloeno u takvoj
sredini krutom odgojnom postupku. Njegove smo posljedice ve uoili pa ih ne treba
ponovo isticati. Na u malograanskoj sredini nailazi mladi ovjek ina autoritativne
odnose meu ljudi-

ma i izvan porodice, u drugim, ljudskim grupama. Jer tu se drutveni odnosi

uglavnom svode na formulu: vlast-podlonost. Zato pojedinac teko, zauzima prema
okolini drugaiji stav. On je obino skloniji tome da se identificira s tom:
formulom i da zauzme poloaj na njezinoj pasivnoj, kad mu ve ne polazi za rukom da
se smjesti na njezinoj aktivnoj strani.
Za patrijarhalnu je sredinu tipina i konzervativnost. Malograana se grevito
pridravaju odavna uho-dano'g naina ivota, ustaljenih obiaja i okamenjenih
tradicija. Svemu novom i naprednom teko, se prilagouju, instinktivno se odupiru
svakoj promjeni u nainu proizvodnje, u drutvenim odnosima i u nazorima o svijetu.
ivotni horizont malograana vrlo1 je uzak. Njihovi se interesi ograniuju na
zadovoljavanje neposrednih ivotnih potreba. Zato su im vie ivotne vrijednosti,
intelektualna, etika i estetska stremljenja ovjeka nepoznata i neshvatljiva.
Malograana obino ive vrlo individualistiki, ogranieni su na uzak krug sebi
najbliih srodnika, bez interesa za iru drutvenu zajednicu. Pojaana sebinost,
uskogrudnost i slaba socijalnost karakteristine su osobine malograana.
S takvim svojstvima nije ovjek sposoban da se aktivira na podruju vie
ljudske djelatnosti, gdje se trai portvovnost, oduevljenje, altruizam i visok
stupanj socijabilnosti, uz misaonost i tenju za dinaminim traenjem novoga.
Malograanin moe biti dobar i marljiv radnik, ali e njegove ambicije u zvanju
uvijek ostati uske. On je rijetko sklon djelatnosti na irem drutvenom planu, jer
je za to odvie zadojen iindividualistikim; stavom prema ivotu.
Patrijarhalni odnosi meu ljudima donose za sobom i zapostavljenost ene prema
mukarcu, i to na svim podrujima odnosa spolova. Potisnuta na poloaj ma-
njevrijednog bia ena ne daje od sebe to bi mogla dati. Njezina motivacija za
punovrijednu suradnju u drutvu je malena, njezine sposobnosti ostaju zapretane jer
ih se dovoljno ne potie. No zapostavljenost ene unosi najvei nesklad u
najintimniji odnos spolova, u seksualni ivot. Svedena na sredstvo za spolno
zadovoljavanje mukarca, ena ne moe u seksualnom ivotu potpuno sudjelovati. U
takvoj situaciji ona se mukarcu ne moe potpuno predati u emocionalnom smislu.
Zato njezina erotinost ostaje zakoena, to u spolni i brani ivot unosi
prazninu, a onda i razmirice, sve otrije sukobe i najzad raspad seksualne
zajednice.
Jedna sedamnaestogodinja djevojka . polazi strunu kolu gdje je donedavna bila
odlian dak. No posljednjih mjeseci stala je zanemarivati uenje, dok nije
nagomilala nekoliko negativnih ocjena. Djevojka pohaa kolu u gradu te je potpuno
poprimila interese i nazore gradske omladine. Ali stanuje na selu, kod roditelja, u
tipinoj patrijarhalnoj sredini. Porodica potcjenjuje njezino uenje, izruguje se
njenom zanimanju za knjievnost i umjetnost. Kad je djevojka pokazala interes za
pohaanje kina i omladinskih zabava, roditelji su se stali zgraati nazivajui
njene elje grenima i nedostojnima pristojne djevojke. Sukob izmeu patrijarhalne
zaostalosti njezine porodice i naprednog izdanka te porodice, nae djevojke,
vostigao je kulminaciju kad je ona jednom kasnije dola iz kole pa je priznala
majci da je etala s nekim mladiem. Tada su je roditelji nazvali prostitutkom a
stariji ju je brat istukao.
Posljedica takvoa postupka bilo je djevojino izostajanje iz kole. Umjesto da
sjedi u koli, odlazila je u kino i na ljubavne sastanke, sve iz prkosa prema
roditeljima. Kui se uvijek vraala u isto doba kad je trebala doi iz kole pa
porodica nije uoila to se dogaa. No kad se za neko vrijeme vratila u kolu,
doskora je nagomilala slabe ocjene. Njezin stav prema uenju se uravnoteio tek
onda kad je djevojku uzela k sebi tetka, koja stanuje u gradu a nazori o ivotu su
joj napredniji nego oni djevojinih roditelja.
Tu je dakle patrijarhalna sredina svojom zaostalou za opim drutvenim
napretkom izravno otetila aktivnost djevojke. Natjeravi je u prkos i koei
zadovoljavanje njezinih prirodnih interesa, oduzela joj je motivaciju za rad.
Zdravi odnosi meu ljudima koji proizlaze iz socijalistikog drutvenog
ureenja pogodno su tlo za prirodniji razvitak ljudske linosti. U naprednom
drutvu izgrauje se ravnopravnost meu ljudima, daje im se mogunost pune line
afirmacije, slobodnog razvijanja vlastite inicijative i ispoljavanja svih
sposobnosti. Takvim stavom prema pojedincu podie napredno drutvo njegovo
samopouzdanje i ini ga sigurnim u odnosu prema ivotnoj stvarnosti. Podizanje
opeg ivotnog standarda i ukidanje drutvenih klasa uklanja negativne faktore u
oblikovanju mlade linosti, koji su ka-

rakteristini za grube ekonomske suprotnosti u kapitalistikom drutvu. Kad nestaje

teke bijede, ah i pretjeranog bogatstva, gube se same po sebi i mnoge opasnosti pa
duevno zdravlje ovjeka. A uklapanjem pojedinca u sve iru drutvenu djelatnost
razvija se njegov osjeaj za zajednicu, i osjeaj odgovornosti i obaveze prema
drutvu kome pripada. Usporedo s promjenama u drutvenim odnosima mijenja se i
ljudska svijest. Zato s napretkom u izgradnji socijalistikih odnosa meu ljudima
patrijarhalni mentalitet sve vie ustupa mjesto naprednim nazorima o svijetu. To se
onda odrazu je i u konstrukti vnij em stavu odgajatelja prema djeci i omladini.
Naputanje autoritativnosti u odgojnom postupku i prihvaanje mladog ovjeka kao
punovrijedne linosti osnovno je dostignue naprednog odgoja mladih generacija.
EMOCIONALNA ZRELOST
Za procjenu emocionalne zrelosti upotrebljavamo razna mjerila. To je prije
svega stav ovjeka prema samome sebi i prema ivotnoj stvarnosti, zatim njegov
odnos prema ljudima oko sebe, prema zajednici u kojoj ivi, te njegov stav prema
spolnosti i prema radu. Sve su to osnovni ivotni problemi koji se ovjeku
neminovno nameu, traei od njega da ih nekako rijei. O stupnju emocionalne
zrelosti ovisit e da li e ih ovjek rjeavati na realniji, konstruktivniji, ili
na manje realan i nekoristan nain.
Upoznavanje stupnja osjeajne zrelosti onih ljudi s kojima ivimo u stalnom
dodiru ima veliko praktino znaenje. Ono nam omoguuje da shvatimo to od
odreenog ovjeka moemo oekivati, kako e se on vjerojatno ponaati u izvjesnoj
ivotnoj situaciji. Tako uvamo sebe od razoaranja jer uzimamo pojedinca onakvim
kakav jest, me, pravei sebi nikakve iluzije o vrijednosti njegove linosti. No
ljudski je da ovjeku koji se ne snalazi u ivotu pomognemo do realnije
orijentacije prema ivotnim problemima. A da bismo mu mogli pomoi, moramo ga to
bolje poznavati. To znai da i opet treba ocijeniti u kojoj je mjeri afektivno
uravnoteen, odnosno do koje je mjere izgubio emocionalnu sreenost.
Jedna je od osnovnih karakteristika zrele linosti njezin realan Stav prema
ivotu. Ona uzima i sebe i svoje osobine, i svoju ivotnu situaciju, i probleme i
tekoe, onakvima kakvi jesu, kao injenice kojima se treba nekako prilagoditi, s
kojima treba tako postupiti da iz njih' izvue to veu korist, i za sebe i za
svoju

okolinu. Emocionalno nedovoljno zreo ovjek bjei od realnog stava prema ivotu. On
bi elio prekrojiti ivot po svom ukusu. Zato se esto obmanjuje, stvara sebi
nestvarne predodbe o svojoj ivotnoj situaciji (fikcije) i pokuava sebi dokazati
da ivot nije onakav kakav jest, nego onakav kakvim ga on prieljkuje. To ini zato
to se boji ivota, smatrajui da mu nije dorastao. Zato je sklon uzmicanju pred
istinom, a najlake je pobjei u vlastitu matu. Zrela pak linost voli ivot i
potuje ga uzimajui u obzir i njegove svijetle i njegove tamne strane. Ona hrabro
kroi u ivot i ne uzmie tako lako pred njegovim tekoama.
Zrela linost objektivno prosuuje svoje sposobnosti pa se prihvaa samo ornih
dunosti koje moe ispuniti. No neurotik bez razmiljanja uzima na sebe obaveze
koje, dodue, laskaju njegovoj tatini, ali im on nije dorastao. Kad u svom radu
doivljava neuspieh, zrela linost trai tome razlog prije svega u vlastitim
postupcima. Neurotik tu i opet bjei u fikciju, obrazlaui svoj neuspjeh
kojekakvim faktorima u svojoj okolini, a sebe iz toga potpuno iskljuuje. Vrlo je
omiliela fikcija emocionalno nezrelih osoba generalizacija nekog ivotnog iskustva.
Tu ne mislimo na proces generalizacije koji je karakteristian za duevni razvoj
djeteta. Ovdje govorimo o generalizaciji odraslog ovjeka. Kad se, npr., neurotik
razoara u svom seksualnom partneru, rado iznosi uvjerenje da je to zato to su sve
ene nre-vrtljive, odnosno svi mukarci pokvareni. Pri tome ne vidi da time
obmanjuje saimoga sebe jer se na osnovu pojedinanog sluaja ne mogu stvarati
nikakvi opi zakljuci. Psihiki sreen ovjek realno e ocijeniti svoje
razoaranje i nee sebi dopustiti da ga ono odvede u nelogino zakljuivanje.
Ponaanje osjeajno zrele linosti ostavlja na nas utisak vladanja ozbiljnog
odraslog ovjeka. U ponaanju neurotine osobe udara nam u oi vie ili manje
izraena primjesa djetinjastog odnosa prema ivotu i ljudima. Kaemo da je za
neurotike karakteristina infantilnost, dakle vladanje koje se kod djeteta moe
uzeti kao normalno dok je za odrasloga patoloko. Takvo vraanje emocionalno
nezrele linosti na ranija razdoblja svog razvitka zovemo jo i regresijom.
Tako kod osjeajno nesreene linosti susreemo burne, impulzivne, sasvim
nekontrolirane afektivne reakcije kakve su inae tipine za malo dijete kad se
ljuti ili raduje, kad je tuno ili nezadovoljno. Neurotik sei ponekad u sitnicama
inati sa svojom okolinom i pr-

kosi joj na nain koji djetetu ne moemo* zamjeriti. Zrela linost to ne ini:
(njezine su osjeajne reakcije mirnije i jae podlone razumskoj kontroli. Ako' se
sukobljuje s okolinom, ima zato dovoljno krupan razlog, a i sredstva koja tu bira
odgovaraju situaciji. Infantilno' se vlada ovjek koji se ne osjea dovoljno
sigurnim da preuzme na sebe obaveze odrasle osobe. Svojom regresijom u djetinjasto
ponaanje pokuava barem u svojoj mati doivjeti da je jo malo dijete prema kome
svatko mora biti obziran.
Ponaanje psihiki zdravoig ovjeka je konstruktivno, tj. podjednako ie korisno
za njega samoga kao i za zajednicu u kojoj ivi. Prijazan i dobronamjeran stav
prema ljudima donosi pojedincu korist jer sa okolina rado prihvaa i priznaje mu
vrijednost. U radu savjestan ovjek pribavlja sebi i afirmaciju u ljudskoj
zajednici i lino zadovoljstvo, a uz to je i koristan drutvu u kojem ivi i radi.
Osoba koia zna izgraditi sretan brak usreuje svog partnera, ali i sebi pribavlja
mnoge uitke. Itd.
Neurotina se linost obmanjuje fikcijama da je njezino ponaanje bar za inju
samu od koristi ako to ve nije za druge ljude. No tome nije tako. Kad se malo
bolje pozabavimo sutinom neurotinog ponaanja, doskora emo uoiti da je ono
redovito tetno i po pojedinca, mada on to uvijek ne vidi. Tako agresivan ovjek
misli da svojim ponaanjem uvruje sebi autoritet, da imponira ljudima i
osigurava sebi poloaj meu njima. No pri tome iskljuuje iz svog opaanja
injenicu da takvim vladanjem uvlai sebe u itav niz nepotrebnih sukoba, da se
izlae mnogim neprilikama, razoaranjima i kroninom nezadovoljstvu. ovjek koji u
svom poslu sistematski izbjegava odgovornosti umisli a sebi da se time brani od
rizika, prigovora i blamae. No takvo ga stanje ne zadovoljava; ono mu naime ne
daje priliku da doivi priznanje svoie djelatnosti. Zato ga uznemiruje nagon za
afirmacijom, i dri njegovu emocionalnost u stalnoj napetosti. Prema svom
seksualnom partneru odvie sebian ovjek misli da od njega prima sav mogui spolni
uitak, premda mu malo toga prua. U stvari pak samoga sebe oteuje jer mu se
partner ne podaje sasvim pa mu uskrauje mnogo toga to bi mu mogao priutiti u
spolnom ivotu.
Konstruktivno ponaanje uvijek ie izraz dovoljnog samopouzdanja i razvijenog
osjeaja za zajednicu. Nekorisno vladanje redovito je znak slabog povjerenja u
samoga sebe i krljave socijalnosti.

Emocionalno zreo ovjek neprestano dalje dozrijeva u svom stavu prema sebi i
prema svojoj okolini. Nje-gova se osjeajnost obogauje, ponaanje mu se
usavrava, sposobnosti mu se poveavaju. Neurotik se, naprotiv, sve vie zaplie u
zaarani krug vlastitih zabluda. Neuspjesi, razoaranja i sukobi s okolinom sve ga
vie obeshrabruju, smanjuju mu ionako slabo povjerenje u ljude i navode ga na jo
asocijalnije ponaanje. Za neurotika je karakteristino tzv. tendenciozno
percipiranje. On naime doivljava zbivanja oko sebe onako kako to odgovara njegovim
interesima, a ne kako su se doista dogodila. Tendencioznim percipiranjem brani se
neurotik od neugodnih saznanja, naprosto iskljuujui iz svijesti sve ono to
poremeuje njegov ivotni stil ili mu rui fikcije o vlastitoj linosti.
Dok zrela linost nastoji biti u svom rasuivanju to objektivnija, kritinija
i nepristranija, neurotina osoba je odvie subjektivna, nekritina i pristrana.
Zato su njezini postupci esto neprikladni, nelogini i nepravedni, razumske su
funkcije u minogo veoj mjeri podlone trenutanom raspoloenju nego to je to
sluaj kod sreene linosti. Pretjerana podlonost intelekta afektivnoj sferi
takoer je izraz neurotikove infantilnosti za dijete je naime karakteristino da
su mu emocije jae od razuma. Neurotik ak ignorira osnovne postavke logike ako se
radi o tome da treba provesti neki svoj naum, odnosno opravdati neki svoj postupak.
Svaki je ovjek podloan tuem utjecaju. To ope-Ijudsko svojstvo zovemo
sugestibilnou. No ovjek ujedno nosi u sebi i sposobnost da djeluje na drugoga;
zovemo je sugestivnou. Oba su dakle svojstva karakteristina i za sasvim sreenu
linost. Ona su, uostalom, osnova emocionalnih odnosa meu ljudima. No kod osie-
ajne zrele osobe ta svojstva nisu nikada tako jaka da bi zavladala linou i
zadobila prevlast nad ostalim psihikim funkcijama.
Drugaije je kod neurotika. On je redovito u pojaanoj mjeri sugestibilan, tj.
razmjerno lake pada pod tui utjecaj nego prosjeni ljudi. Pri tome je sasvim
nekritian. Ako se neke ideje, savjeti ili nazori poklapaju s njegovim svjesnim ili
nesvjesnim interesima, neurotik ih prima bez imalo rasuivanja. Tada sugesti-
bilnost potisne njegove razumske funkcije, a esto i etike zasade, pa se neurotik
daje slijepo voditi od linosti kojoj je polo za rukom da mu nametne svoju volju.
Zanimljivo je pri tome da emocionalno nezrele linosti najlake padaju pod utjecaj
sebi slinih ljudi,

tj. isto tako ili jo jae neurotinih osoba. Prema afek-tivno zdravim ljudima
neurotik esto prelazi u otpor i tvrdoglavo odbija njihove savjete. U takvom odnosu
osjea da bi morao napustiti svoj neprirodni ivotni stil. A toga se boji te se
svim silama opire utjecaju emocionalno zrele osobe.
Mnogi psihopati nose u sebi veliku sugestivnu sma-. gu. Oni mogu nametnuti
svoje bolesne ideje velikom broju ljudi. Katkad im nasjeda veina ljudi u njihovoj
okolini pa psihopati nesmetano vladaju njima, zalu-uju ih, unesreuju ih, jer ih
navode na kojekakve nesmotrenosti, a da ipak okolina ne vidi gdje je zapravo izvor
njezinih nesrea. Nije rijetkost da se oko psihiki deformiranog ovjeka stvori
itav kult. To je, dakako, mogue samo- u emocionalno siromanoj, primitivnoj i
masovno neurotinoj sredini. Tragino je kad itavi narodi padnu pod sugestiju
bolesnih linosti. Krvavo iskustvo faistikog divljanja u drugom; svjetskom, ratu
i masovna epidemija sadizma u to vrijeme i odvie nam je jasan primjer kako je
opasna sugestivnost duevno poremeenih ljudi, i koliko se meu ljude moe
proiriti bolesna sugestibilnost.
Za neurotika je karakteristina i tzv. emocionalna labilnost (kolebljivost). To
znai da se osjeajno nedozrela linost lako prebacuje iz jedne afektivne krajnosti
u drugu. Ona ne ivi u nekom mainje-vie podjednakom raspoloenju, ve neprestano
preskakuje iz pretjerane radosti u odve veliku potitenost, iz boleive
sentimentalnosti u surovu grubost, iz nerealnog optimizma u najcrnji oaj. Upravo
ta pretjeranost osjeajnih reakcija tipina je za emocionalno nedozrelu osobu. Zato
njezino ponaanje esto pati od nedovoljne adekvatnosti, to znai da to ponaanje
ne odgovara sasvim situaciji u kojoj se takva linost trenutano nalazi. I zrela
linost povremeno upada u afekte natprosjene jaine. No njezine osjeajne reakcije
nisu nikad tako pretjerane, tako neprimjerene situaciji i slabo motivirane kao to
su to u neurotine osobe.
Neurotik ova emocionalna labilnost takoer je izraz njegove infantilnosti, tj.
izravan znak njegove zaostalosti u osjeajnom dozrijevanju. Jer za dijete je
karakteristino da ne zna vladati svojim emocijama pa one ispadaju nekontrolirane,
impulzivne i pretjerane. to je pak vea osjeajna zrelost ovjeka, to je i
snanija njegova sposobnost da upravlja svojim afektivnim reakcijama i podvrgava
ih svjesnom nadzoru intelekta.

Jedno je od osnovnih svojstava neurotine linosti njezina slaba socijalnost.

Emocionalno nezreo ovjek nosi u sebi premalo osjeaja za ljude, i zato je slabo
sposoban da ih potuje, voli ili razvija prema njima bilo kakav pozitivan osjeajni
odnos. Krljav osjeaj za zajednicu smanjuje prilagodljivost neurotine linosti a
jednako i njezinu odgovornost prema ljudima oko sebe. Kod tee poremeenih osoba,
koje svrstavamo u red psihopata, ostaju i etiki osjeaji nedovoljno razvijeni ili
ak sasvim zahire. To moe ii do potpune amoralnosti emocionalno sasvim siromanih
linosti, koje su tada sposobne za na j razliiti je oblike asocijalnog, pa i
izrazito antisocijalnog ponaanja.
Upoznavanje linosti treba zapoeti analizom stava nekoga ovjeka prema samome
sebi. Za emocionalno zrelu linost je karakteristino da je sigurna u sebe, to
znai da vjeruje u samu sebe, da ima dovoljno samopouzdanja, da dri neto do
svojih sposobnosti i smatra da moe uspjeno- rjeavati ivotne probleme. Takav je
ovjek sposoban da se sukobijuje s raznim ivotnim tekoama. On ne bjei pred
optereenjima ni pred odgovornou. Odvaan je, ne boji se rizika, spreman je na
neuspjehe, podnosi prigovore. U sebi siguran ovjek nije pretjerano osjetljiv na
svoju linost pa se lako ne vrijea. U svojim odlukama je vrst, u aktivnosti je
dosljedan, izdrljiv i uporan. On je spreman da prihvati drugo'g ovjeka kao
ravnopravnog suradnika. Ujedno je i prilagodljiv i lako se uklapa u zajednicu u
kojoj ivi ili radi.
Upravo suprotna su svojstva emocionalne nezrele linosti. Ona nema dovoljno
samoupouzdanja, slabo joj je povjerenje u sebe pa ni do svojih sposobnosti mnogo ne
dri. Neurotik je uvjeren da mnoge ivotne zadatke ne moe rjeavati vlastitim
snagama i da mu je u tome potrebna tua pomo. On bjei pred tekoama,
optereenjima i odgovornou. Plaljiv je, ne uputa se u bilo kakav riziko, ne
podnosi neuspjehe ni kritike. Emocionalno nezreo ovjek preosjetljiv je na svoj
presti te pretjerano reagira na svaku pa i najmanju povredu svoje linosti. U
svojoj djelatnosti je kolebljiv, neizdrljiv i nedosljedan. Teko se prilagoava
drugim ljudima i nerado ih prihvaa kao ravnopravne suradnike. No taj isti ovjek
tei, kao i svatko drugi, za afirmacijom svoje vrijednosti. Ali, izmeu njegove
potrebe za afirmacijom i nedostatka samopouzdanja javlja se sve vei raspon, sve
intenzivnija napetost. to manje uspjeha postie, to jaa mu je elja za
isticanjem;; to slabije

mu je samopouzdanje, to snanije ga obuzima potreba da se pokae sigurnim u sebe;

to manje vjeruje u svoje sposobnosti, to vie je motiviran da dokae vrijednost
svoga ja. Intenzitet suprotnih stavova prema samome sebi dri neurotinu linost u
stalnoj emocionalnoj napetosti. Budui da nitko ne trpi konfliktuoznu situaciju u
sebi, to je se i neurotik nastoji osloboditi. No an to ne zna uiniti prirodno jer
bi mu bilo potrebno sistematsko i uporno uvjebavanje upravo onih vjetina koje
neurotiku ne lee; ujedno- bi bilo nuno da se izlae upravo onakvim
optereenjima i zadacima kojih se najvie boji. I tako, umjesto da ide u sr
problema i nastoji ga rijeiti, neurotik se zavarava raznim samoobmanama,
prikazujui se i samome sebi i drugima sasvim drugaijim nego to u stvari jest.
Tada ivi u fiktivnom uvjerenju da je tome doista tako, no u zakucima svoje
linosti ipak osjea da sebe samo zavarava. Zato mu obmanjivanje sebe i dru'gih ne
prua zadovoljstvo, nego ga, tovie, dovodi u stanje jo jae emocionalne
napetosti. Tako se osjeajno nedorasla linost sve vie zaplie u nerazmrsivo
klupko svoje neuro-tinosti.
Svoju nesigurnost u sebe pokuava neurotik sakriti na razliite naine. On to
najradije ini hvalisanjem. U razgovoru s drugim pun je sebe i neprestano istie
svoje toboe natprosjene sposobnosti, fiktivne uspjehe i samo umiljene sjajne
ivotne perspektive. I psihiki sreen ovjek nalazi zadovoljstvo u tome da se
pohvali svojim uspjesima ili pokae svoje prednosti. No on to redovito ini
skromno, nenametljivo i diskretno. Neurotik je, naprotiv, vrlo glasan, nametljiv i
dosadan u isticanju svojih tobonjih vrijednosti. Upravo ta pretjerana
samodopadnost mora nas uiniti sumnjiavim i navesti nas na misao da se iza
hvalisanja vjerojatno skriva krljavo samopouzdanje.
Kad se netko ne osjea doraslim drugim ljudima, sklon je tome da drugima
smanjuje njihovu vrijednost, ne bi li na taj nain sam ispao znaajnijom osobom.
Zato se neurotina linost, u nastojanju da nekako kompenzira svoje mravo
samopouzdanje, rado slui sistematskim potcjenjivanjem svega i svakoga oko sebe. Iz
svakodnevnog drutvenog kontakta dobro nam je poznat tip ljudi koji neprestano
kritiziraju druge, svakome nau neki nedostatak, a tue uspjehe i aktivnosti
odbacuju s omalovaavanjem, ironijom ili prezirom. Tako ive u fikciji da sami
nemaju te nedostatke, da su __^dakle bolji i vredniji od ostalih ljudi.

Za neurotika je tipina natprosjena tatina. Svaki ovjek je pomalo tat, ali

emocionalno nezrela linost prelazi u tome sve granice i postaje nametljiva svojom
tatinom, uivajui u tome da se na nju koncentrira sva panja okoline.
Tei stepen nesigurnosti u sebe oituje se u samo-optuivanju i izigravanju
rtve. ivei U obmani da time postaje osobito zanimljiva linost ili ovjek
natprosjenih etikih kvaliteta, neurotik pretjeruje u iznoenju svojih slabosti,
postaje nametljiv u priznavanju svojih nedostataka ili pak izrazito optuuje samoga
sebe, bilo za stvarno poinjene ili samo umiljene pogreke. Prikazujui se tuom
rtvom neurotik nastoji sebi pribaviti divljenje svoje okoline, a tako postaje i u
vlastitim oima naroito vrijednom linou. Rauna s tim da onaj tko se rtvuje za
druge ima pravo na to da mu se kojeta progleda kroz prste i oprataju mu se
pogreke. A neurotiku je mnogo stalo do toga da prikri je svoje mnogobrojne
slabosti, ne bi li izgledao mnogo vrednijim ovjekom nego to u stvari jest.
U sebe nesiguran ovjek pokuava sebi izgraditi fikciju o svojoj snazi
prelazei u autoritativan stav prema okolini. On ivi u uvjerenju da vrijednost
ovjeka lei u njegovoj vlasti nad drugima. Zato neurotik esto pokazuje silnu
vlastohlepnost, grevito se bori za mo i ne podnosi podreeni poloaj. Emocionalno
zrela osoba reagira upravo suprotno. Ona se niim ne osjea ugroenom i nije joj
potrebna vlast kao sredstvo osiguranja svog ja. Psihiki sreen ovjek ne bori se
grevito za nadmoan poloaj u ljudskoj zajednici, niti je nesretan ako mora biti
nekome podloan.
Jedna je od osnovnih karakteristika emocionalno nedozrele linosti njezina
egocentrinost. I psihiki sreena linost je do neke mjere egocentrina jer je to
priroena osobina svakog ovjeka. No ona zna uspostaviti skladan odnos izmeu
primarne zainteresiranosti ovjeka za sebe i njegove potrebe da bude drutveno
bie. U neurotinoj pak linosti je egocentrinost prela u bolesne razmjere. Zato
je svaki neurotik izrazito sebian ovjek. On smatra da je na neki nain
osjetljiviji, finiji, krhkiji od prosjenih ljudi te da zato ima osobito1 pravo' na
obzirnost prema sebi. Neurotik misli da se njemu ne smiju zamjeriti njegove
slabosti, no u isto vrijeme smatra da je njegovo pravo da drugima prigovara njihove
pogreke i da se obara na njih.
Pretjerana egocentrinost povlai za sobom i preveliku osjetljivost na svoj ja.
Neurotik je vrlo uvred-

ljiv. Svaku primjedbu ili alu na svoj raun smatra ozbiljnim napadom, na svoju
linost pa se osjea ugroenim. Zato reagira preosjetljivo jer misli da mora pod
svaku cijenu obraniti svoj presti. Neurotik ne prata ni najmanju uvredu, ne
zaboravlja ni najbezazlenije za-dirkivanje. On obino nema smisla ni za humor i ne
razumije ale. Stoga je stepen uvredljivosti i smisao za alu prilino osjetljivo
mjerilo za nivo osjeajne zrelosti ovjeka. Zdrava linost voli alu i ne ljuti se
ina nju ni onda kad je uperena protiv njezina ugleda, samo ako je duhovita. No
koliko god neurotik bio preosjetljiv na svoj presti, to ga ipak ne smeta da
marljivo vrijea druge ljude. Na tui humor reagira s negodovanjem, na
zadirkivainje agresivnou. Ali u isto vrijeme je sklon da na tu raun pravi
neslane ale i s mnogo se zlobe izruguje drugim ljudima.
Naglaena egocentrinost redovito je povezana s jakom nesigunnou. Pretjeranom
brigom za sebe i osjeajnim udaljavanjem od drugih ljudi neurotik nastoji osigurati
svoj presti. On se boji da e njegov ja smjesta izgubiti na svojoj vrijednosti ako
ga ne bude neprestano brino njegovao dajui mu prednost pred svim ostalim ivotnim
vrijednostima. Krljavo samopouzdanje ini dakle ovjeka egocentrinim, a to ga
opet ini u sve veoj mjeri nesigurnim u sebe. Tako se boleiva egocentrinost i
slabo samopouzdanje meusobno uvjetuju i podravaju.
Neurotik teko podnosi neuspjeh. Takav doivljaj smjesta unitava ono malo
povjerenja u sebe to ga je imao. Zato neurotik ni ne pokuava reagirati na
neuspjeh onako kako to ini afektivno zrela linost. Ova, naime, nastoji prije
svega otkriti razloge svog neuspjeha i zatim potraiti nain kako da uspjenijim
putem krene k cilju koji je sebi odredila. Psihiki sreen ovjek doivljava
neuspjeh samo kao trenutanu zapreku koja moe, dodue, usporiti, ali me i
sprijeiti njegovo napredovanje k cilju. Drugaije se ponaa u sebe nesigurna
osoba. Ona pred neuspjehom smjesta kapitulira jer ne nalazi u sebi rezervu
samopouzdanja koja bi i oj omoguila da se odupre tekoi i da je savlada. Umie-sto
da mobilizira svoje snage, neurotik radije naputa cilj koji nije uspio odmah
ostvariti. Tada obino sebe zavarava da mu do tog cilja zapravo nije mnogo ni
stalo. Tako pokuava opravdati svoju slabost.
Nesigurnost u sebe esto se ispoljuje psihogenim poremeajima tjelesnih
funkcija. Iz sukoba krljavog

samopouzdanja i potrebe za afirmacijom neurotik ponekad trai izlaz u tzv. bijegu u

bolest. Nesvjesni mehanizam emocionalnih konflikata stvara psihiku napetost koja
se moe pretvoriti u poremeaj neke fizike funkcije. Bolesne pojave koje tu
nastaju slue neurotiku kao dobrodolo opravdanje za njegove neuspjehe, za
kapituliranje pred tekoama, ali i za kojekakve nezgodne reakcije prema okolini.
Takve linosti rado naglaavaju da boluju od slabih ivaca, to ih onespo-
sobljuje da budu jednako izdrljive kao i ostali ljudi. Neurotici se ponekad ak
hvaliu dijagnozom svoje bolesti i uivaju u uvjerenju da su teki i rijetki
sluajevi. Oni su skloni tome da s mnogo patetike izjave kako bi vrlo rado bili
korisni ljudi, samo kad ine bi trpjeli od niza svojih neurotinih tegoba. Pri tome,
dakako, ne priznaju ni sebi ni drugima da su psihogene smetnje zapravo posljedica a
nipoto nisu uzrok njihove nesposobnosti da budu konstruktivne linosti.
Emocionalno zreo ovjek ne voli biti bolestan. Kad ga i zadesi neka bolest, on
jedva eka da ozdravi. Neurotik je, naprotiv, rado bolestan. Ako oboli od neke
organske bolesti, on na nju esto madovezuje psihogene simptome. To zovemo
psihogenom nadgradnjom ili agra-vacijom (pojaavanjem) bolesti. Ona neurotiku
uvijek moe posluiti kao izlika za razne njegove pogreke. Ako pak nema organske
bolesti, emocionalno nezrela linost slui se za istu svrhu psihogenim
poremeajima.
Najei oblik bijega u bolest pred ivotnim tekoama je tzv. neurastenija ili
neurasteniki sindrom. Rije neurastenija znai - prema starogrkom jeziku
slabost ivaca. Tako je te smetnje nazvao u drugoj polovici prolog stoljea
ameriki psihijatar Beard, koji je prvi opisao niz simptoma to ih sve svrstamo pod
pojam neurasteninog sindroma. O. sindromu govorimo onda kad nekoliko znakova
(simptoma) ?bolesti redovito dolazi zajedno pa je njihova kombinacija
karakteristina za tu bolest.
Neurastenioni sindrom sastoji se od niza opih i dosta neodreenih tegoba, kao
to je neprestani zamor, klonulost, nevoljkost, sklonost potitenosti, strepnja
pred neim neodreenim. K tome pridolaze i jasniji znakovi emocionalne napetosti:
razdraljivost, nervoza, spremnost na nagle i nedovoljno kontrolirane reakcije.
Zatim susreemo i odreenije lokalizirane smetnje: najee glavobolju i nesanicu,
a onda i iniz poremeaja na drugim organima. Tako neurastenici esto pate od
nedostatka apetita, munine, neuredne stolice; zatim od pri-

tiska u prsima, promuklosti ili zatvaranja daha. Jako znojenje, svrbe bez
vidljivih promjena na koi, um u glavi, probadanje u udovima, est podraaj na
mokrenje, bolovi u spolnim organima za vrijeme snoaja sve to ide u sklop
neurasteninog sindroma. Mada bolesnik trpi od niza subjektivnih tegoba, ipak kod
lijenikog pregleda ne nalazimo na njegovom organizmu nikakve objektivne patoloke
promjene. Zato i kaemo da su opisane smetnje psihogene prirode, tj. da proizlaze
iz bolesnikovih' emocionalnih konflikata.
Kako moe neurasteniki sindrom posluiti ovjeku za bijeg od samoga sebe,
prikazat e nam sluaj jednog studenta. On tvrdi da svoju struku vrlo voli i da
rado ui, ali se u posljednje vrijeme teko koncentrira na rad i brzo se umara.
Savjetovano mu je kako da ui da bi se manje umarao. Student je prihvatio savjet,
ali je drugi put doao s pritubom da ga esto boli glava, to ga spreava u odluci
da ostvari svoj program rada. Preporueno mu je sredstvo protiv glavobolje. Doskora
se pacijent pohvalio da su mu glavobolje popustile i da je voljan zapoeti s
uenjem, no sad se pojavila nesanica. Budui da nou slabo spava, pospan je po danu
va ne moe raditi. Reeno mu je neka danju odspava koji sat pa se onda prihvati
uenja, no student je tome odmah suprotstavio izjavu da ga esto mui loa probava
to mu ne doputa da se sabere kod posla. Potanja analiza njegovih probavnih tegoba
pokazala je da student trpi od njih samo povremeno. No kad ga se pokualo potaknuti
na to da. u meuvremenu ipak ui, pacijent se dosjetio da nema apetita, ne moe
jesti, pa se zato osjea slab i ne moe raditi. Bio je to klasini tip ovjeka s
papiriima, neurastenika to ga je opisao veliki francuski neurolog Charcot
(Sarko). I na bolesnik je sve svoje tegobe biljeio na ceduljice da ne bi togod
zaba-ravio saopiti lijeniku.
Kod tee oteenog samopouzdanja javljaju se i krupniji oblici bijega u bolest.
To su histerike reakcije. O histeriji govorimo onda kad bolesnik trpi od grubih
poremeaja tjelesnih funkcija, a oni su ipak isto psihogene prirode. Histeriki
simptom nastaje takoer pretvaranjem jake emocionalne napetosti u
fiziku

smetnju. Naziv histerija dolazi od starogrke rijei hl-stera, to znai materica.

Zaetnik naune medicine, grki lijenik Hipokrat, mislio je, naime, da je
histerija iskljuivo enska bolest, pri kojoj se materica uznemiri, premjeta se po
eninom tijelu i time uzrokuje znakove bolesti. No danas znamo da se histerija ne
javlja samo kod ena nego jednako i kod mukaraca, a njezina pojava nema nikakve
veze s oboljenjem maternice. No staro joj je ime ipak ostalo.
Histerina reakcija sastoji se od poremeaja svijesti (histerika nesvjestica),
od kljenuti raznih dijelova tijela (histerika paraliza), od poremeaja osjetnih
funkcija (npr. psihogena sljepoa), od oteenja konog osjeta (histerika
anestezija) ili od psihogenih bolova u unutarnjim organima. Poseban oblik
nisterike reakcije je tzv. histeriko sumrano stanje. Ono se sastoji od jakog
suenja svijesti. Bolesnik je smeten, dezorijentiran, ne snalazi se u svojoj
okolini, ne moe s njom stupiti u dodir, a pri tome trpi od obmana osjetnih organa
(halucinacije). U sumranom stanju vlada se bolesnik besmisleno: u to se vrijeme
iskljuuje iz stvarnosti te u svijetu svoje mate iivljava nesvjesno potisnute
elje koje ga dre u emocionalnoj napetosti. Svaka histerika reakcija ima svrhu da
djeluje demonstrativno, dramatski, pa i senzacionalno. Zadatak joj je da na
prisutne izvede jak dojam, da ih uplai i na taj nain prisili da se odnose prema
pacijentu onako kako to njemu najvie odgovara. Zato histeriki napadaji uvijek
nastaju samo u prisustvu drugih ljudi.
Teka nesigurnost u sebi ispoljuje se i u sklopu brojnih poremeaja duevnog
ivota, koje zovemo psihozama ili pravim duevnim bolestima. Tako je za najeu
psihozu shizofreniju tipian rascjep linosti. Bolesnik je toliko oteen u
doivljavanju svog ja da vie nije siguran ni u svoj identitet. Svoje psihike
sladr-aje, misli, odluke i radnje ne doivljava vie kao svoje nego kao neto to
netko drugi misli, odnosno ini umjesto njega. Pacijent ima osjeaj da mu netko
namee svoje ideje i elje ili da mu otima njegove. Na taj se nain shizofrenik
ograuje od samoga sebe, od svojih slabosti, zabluda i neuspjeha.
Rascjepu linosti (starogrki: shizis = rascjep i fren = duh; odatle naziv
shizofrenija) srodan je fenomen depersonalizacije. Bolesnik se i tu na neki nain
udaljuje od samoga sebe, i to tako da svoje vlastito tijelo

doivljava kao neto njemu strano, na neprotumacav nain neobino i izmijenjeno.

Tako jedan mladi shizo-freniar ima osjeaj da mu se lice izduilo, da je sasvim
promijenilo svoju boju, a nos da mu se silno poveao, mada se objektivno ma
bolesnikovu licu nita nije izmijenilo. A jedna bolesna djevojka tvrdi da su joj
ruke postale* tue: neprestano ih gleda jer joj se ine neobinima i kao da nisu
njezine. Ovakvim psihikim sadrajima pokuava bolesna linost jo nekako spasiti
samu sebe u vlastitim oima, i to odricanjem, upravo naputanjem same sebe, jer je
u sebi duboko razoarana i ne moe da samu sebe na bilo koji nain afirmira. No
mnogi duevni bolesnici prelaze u aktivnu obranu svoje linosti uzdrmane tekom
nesigurnou. To ine pomou tzv. sumanutih misli kojima sebi izgrauju sasvim
nestvarnu predodbu samoga sebe. Sumanutou zovemo takav nain razmiljanja i
zakljuivanja koji potpuno odbacuje logiku i polazi od sasvim pogrenih
pretpostavki, bez ikakve realne osnove. Obrani linosti slue npr. sumanute ideje
odnosa. Bolesnik je uvjeren da sve to se dogaa oko njega ima neku vezu s njim i
odnosi se na njega: ljudi prolaze kraj njega da ga vide, razgovaraju samo o njemu,
ne prilaze mu jer ga se boje, ure ulicom da pobjegnu od njega, idu na posao da
rade protiv njega, itd.
Tome su sline sumanute ideje proganjanja: bolesnik je uvjeren da je okruen
samim neprijateljima, da ga svi mrze, da ga sa svih strana uhode, da mu rade o
glavi, da se protiv njega kuje .urota, da postoji posebna organizacija kojoj je
zadatak da ga likvidira. Drugi duevni bolesnici produciraju sumanute misli
veliine, tzv. megalomanske ideje: tvrde da su najpametniji, najbogatiji,
najmoniji ljudi, da su odreeni za neke zadatke svjetskih razmjera, da su
nadnaravnim snagama obdarene linosti. Neki bolesnici prelaze na seksualnu
sumanutost: uvjereni su da su sve osobe suprotnog spola u njih zaljubljene, da
istovremeno podravaju itav niz ljubavnih veza, da raspolau fantastinom spolnom
snagom. To su bolesni duevni sadraji kojima duboko ^oteena linost pokuava
spasiti svoj presti nekom vrsti natkompenzacije. No budui da to ne moe uiniti
na realan nain, slui se krajnjim sredstvima naputanjem logike i negiranjem
stvarnosti. Ujedno bolesnik sumanutim mislima prebacuje na okolinu svu odgovornost
za svoj ivotni brodolom, za slom svoje linosti.

im

Kao to neurotik ponekad (nastoji spasiti svoj ugled samooptuivanjem, tako to

ini i psihotik, samo u pojaanoj mjeri. Za depresivnu psihozu karakteristine su
sumanute ili paranoidne misli o vlastitoj grenosti i bezvrijednosti (paranoidan
starogrki: para nun = mimo razuma). Depresija je stanje teke potitenosti i oaja
koji toliko zavladaju itavom linou da zakoe sve njezine funkcije. I razumske
funkcije i odluivanje i psihomotorika padaju pod vlast duboke tuge i beznadnosti.
Tada se moe pojaviti i sumanuto samooptui-vanje. Bolesnik je uvjeren da je
najpokvareniji ovjek na svijetu, da je kriv za sve zlo koje stie ovjeanstvo, da
je moralno sasvim propao. I to je mehanizam nerealne samoobrane, jer bolesnik
potpunom negacijom, svoje vrijednosti i osuivanjem samoga sebe nastoji sprijeiti
okolinu da mu ita spoitava i da ga osudi. Tako barem, u svojoj bolesnoj mati
pokuava nekako sauvati svoj ja.
Ipak moe depresivna sumanutost dovesti i do potpunog naputanja poloaja koji
se vie ne moe braniti: do potpune negacije svoje linosti. Tada bolesnik tvrdi da
on zapravo i ne postoji. To je psihiko sarno-ubistvo. Tome je, dakako, blizu i
fiziko samoubistvo. Ono je obino izraz krajnje kapitulacije ovjeka pred svojom
nesposobnou da se uspjeno snalazi u ivotu. No samoubistvo moe biti motivirano
i porazom pred ivotnom stvarnou i njezinim problemima. Najee se oboje
kombinira; tada je likvidacija vlastitog opstanka posljedica potpunog nepovjerenja
u sebe i nesavladivog straha pred ivotom.
Sukob izmeu potrebe za afirmacijom svoje linosti i slabog povjerenja u samoga
sebe dri ovjeka u neprestanoj osjeajnoj napetosti, koja je to jaa to je vei
raspon izmeu te dvije proturjene tenje. Realnim ponaanjem dale bi se
suprotnosti ublaiti. Kad bi ovjek iz nesigurnosti u sebe uvijek traio izlaz u
postizanju stvarnih uspjeha, raslo bi njegovo samopouzdanje pa bi jenjala i
emocionalna napetost. Ali upravo takav ovjek to ne ini. On odvie malo vjeruje u
sebe da bi se usudio ii linijom realnog rjeavanja svojih problema; radije se
kree na liniji samoobmane i samo fiktivnog uklanjanja svojih tekoa. Zato se
zapliu u sve tee sukobe sa samim sobom. Nagomilavajui nove neuspjehe, sve vie
gubi povjerenje u sebe. Pojaana nesigurnost pak automatski u smislu samoobrane
izaziva jo snaniju potrebu za doivljavanjem svoje vrijednosti. Budui da ima sve
manje izgleda da se to stvarno zadovolji, sve vie raste nesigurnost u sebe. Tako
se okree zaarani

krug koji neurotiku ne doputa da se oslobodi svoje emocionalne napetosti. Ona

postaje trajnom osobinom njegove linosti pa se ispoljuje ma svim podrujima
njegove djelatnosti. Zaokupljenost svojom linou vee velik dio1 njegove panje
pa mu ne preostaje dovoljno psihike energije za usmjeravanje na rad, na druge
ljude, na svoju okolinu. To je razlog da se u sebe nesiguran ovjek razmjerno brzo
umara, u radu je nepaljiv, povran i nesabran. ovjek sa slabim samopouzdanjem
lako gubi motivaciju za rad jer ga obeshrabruje svaka tekoa, prigovor ili
neuspjeh. Pretjerana egocentrinost ini ga komotnim, pia i izrazito1 lijenim;
preosjetljivost, tatina, hvalisanje i potcjenjujui stav prema drugima doskora ga
dovodi u sukob s okolinom. To ga izbacuje iz osjeajne ravnotee i dovodi u afekt
koji ga sasvim onesposobljuje za rad. Radna sposobnost je jo vie oteena kad se
pojave psihogeni poremeaji tjelesnih funkcija. Vidjeli smo da neurotici vole biti
bolesni. Zato opsjedaju lijenike i uporno se bore za bolest.
Znaajno je mjerilo emocionalne zrelosti stav prema ivotnoj stvarnosti.
Psihiki sreen ovjek prihvaa ivot onakvim kakav on jest, ne boji se stvarnosti,
gleda na nju s optimizmom i prilagouje se njezinim zakonima. Osjeajno zreo ovjek
spreman je suoiti se sa stvarnou i onda kad ona sadri niz neugodnosti. Takav
realan stav prema ivotu omoguuje mu onda da se uspjeno hvata u kotac sa
ivotnim problemima i da ih i rjeava na realan nain.
Za emocionalno nezrelu linost je naprotiv karakteristino da ne moe sasvim
prihvatiti injenice ivotne stvarnosti. Neurotik se u stvari boji ivota. On ne
nosi u sebi dovoljno odvanosti da otvoreno pogleda u oi ivotnim tekoama i da
se s njima upusti u borbu. Zato ih u svojoj mati nastoji izmijeniti, prekrojiti ih
na nain koji bolje odgovara njegovom, ivotnom stilu i cjelokupnom stavu prema
ivotu. Neurotina linost ne priznaje zakone ivotne logike. Ona ima svoju
vlastitu logiku kojom se brani od prirodnih pravila ivota u ljudskoj zajednici.
Tako neurotik ne prihvaa injenicu da se razoarao u ivotu jer se njime nije znao
realno koristiti, nego tvrdi da je ivot besmislen. On ne uvia da se slabo snaao
meu ljudima jer ne zna s njima suraivati, ve smatra da je to zato to su svi
ljudi pokvareni. Afe-ktivno oteen ovjek ne prihvaa injenicu da brak moe biti
sretan samo onda ako ovjek u njega unosi svu svoju linost; on radije ivi u
uvjerenju da ie brak lutrija. Takav ovjek ne eli shvatiti vrijednost ljubavi
nego tvrdi da je ona iluzija; itd.

No ivotna stvarnost ne moe se nekanjeno ignorirati. Njezini zakoni djeluju

na nas, htjeli mi to ili ne htjeli. Neurotik dakle ne moe a da ne osjeti
neprirodnost svojih stavova prema ivotu, jer se na svakom koraku sudara s njim.
Emocionalno nezrela linost moe, npr., ivjeti u uvjerenju da je ivotna srea
samo tlapnja tenja za njom ipak ostaje u njemu; moe tvrditi da je pametno
izbjegavati ene nagonske elje za njima ipak se na taj nain ne rjeava; moe
izraavati mrnju prema radu no bez rada ipak ne moe ivjeti. To neprestano
sukobljavanje neurotikovih subjektivnih, nastranih stavova prema ivotu i
svakodnevnih injenica ivotne stvarnosti izaziva u njegovom psihikom ivotu
emocionalnu tenziju i odrava je trajnom. Iz takve napete psihike situacije trai
neurotik izlaz u raznim psihopatskim smicalicama, koje su sve redom pokuaji
afektivno nedozrelog ovjeka da obmane i sebe i druge ljude.
Jedno od najomiljenijih sredstava obrane od saznanja istine jesu tzv. psihiki
skotomi. O skotomima govorimo onda kad se u vidnom polju pojavljuju tamne mrlje
uslijed oboljenja vidnog ivca. U prenesenom smislu oznauje naziv psihiki skotomi
takvo duevno stanje kad ovjek ne eli vidjeti neke inae lako uoljive ivotne
injenice. Neurotik redovito brie iz svoje svijesti sve ono to nije u skladu s
njegovim fikcijama i to poremeuje njegovu predodbu o ivotu. Tako emocionalno
nezrela linost nee da vidi da, npr., nije dorasla nekom poloaju u svom zvanju.
Ona se silnom upornou bori za sve vee odgovornosti, mada se pod njima sve vie
lomi. No svoj neuspjeh ne pripisuje precjenjivanju svojih snaga nego krivicu za nj
prebacuje na okolinu. Ili pak neurotik brie iz svoje svijesti saznanje da je
fiziki neprivlaan. To mu tada nita ne smeta da prieljkuje izvanredno lijepog
seksualnog partnera. Kad mu ne poe za rukom da ostvari tu elju, onda i opet
spoitava ivotu nepravednost a ljudima bezosjeajinost.
Emocionalno nedozrela linost uvijek se vlada kao da rjeava ivotne zadatke
konstruktivno, a u stvari ih uope ne rjeava. Neurotik se, npr., prikazuje vrlo
zainteresiranim za neki posao, no zapravo nita ne radi; vlada se kao da je pun
osjeaja za ljude, a u stvari je prems njima hladan i nepovjerljiv; rado izigrava
vrlo zaljubljenu osobu, premda ga k partneru privlai samo ist: egoizam, itd.
Prividnost, neiskrenost i namjetenost neurotinog ponaanja vrlo su
karakteristine osobine afektivno nezrelih' ljudi.

Strah pred ivotom nastoji neurotaik ponekad kamuflirati pomou neurotskih simptoma
koji treba da i njemu i njegovoj okolini zamau oi, odnosno odvrate panju od
sutine nje'gove linosti. Tako se strah pred nekim ivotnim problemom moe
ispoljiti u fobiji, patolokom strahu kome ne nalazimo nikakav logian razlog. On
se pojavljuje u najrazliiitiljim oblicima, a na prvi pogled uvijek izgleda
besmislen. U toj nerazumljivosti fobije zapravo se i skriva svrha koju neurotik
nesvjesno eli postii: da se emocija straha prebaci od svog pravog objekta na
neto bezazleno. Na taj nain pokuava odvratiti panju od ivotnog problema koji
ga mui i tako smanjiti emocionalnu napetost u sebi. No efekt je upravo obratan.
Jer i fobija ' ma da bolesnik uvia njezinu neopravdanost ? dri ovjeka u
osjeajnoj napetosti te time pogorava njegovo psihiko stanje.
Ima itav niz najrazllitijih fobija koje se javljaju u razliitim ivotnim
situacijama. Dosta je proirena tzv. agorafobija, tj. strah pred otvorenim
prostorom. Suprotna joj je klaustrofobija strah od zatvorenog prostora. Poznata
je i gefiiroiobija ( strah od prelaenja preko mosta), zatim bakteriof obija
(patoloki strah od infekcije), te kaincerafobija (pretjerani strah pred rakom).
Mnoge fobije sadre u sebi neko simbolino znaenje. Tako je strah pred otvorenim
prostorom karakteristian za vrlo razmaene ljude koji se plae samostalno
zaploviti na ivotnu puinu. Svoj strah tada simboliziraju nesposobnou da se
samostalno kreu otvorenim prostorom.
Jedna mlada djevojka trpi od agorafobije. Kad se nade sama na ulici, uhvati je
panian strah pa se ne moe ni maknuti dok joj netko ne priskoi u pomo. Uz tuu
pratnju smetnje doskora nestaju pa se onda djevojka slobodno kree otvorenim
prostorom.
Odrasla je u krugu svoje porodice kao jedino dijete meu samim odraslim
ljudima. Ovi su je do krajnosti razmazili. Nita je nisu nauili samostalno raditi,
niti su je osposobili da se sama snalazi pred tekoama. Kad je prestala biti
dijete, pojavila se u njoj prirodna potreba da se osamostali i da linim putem
krene u ivot. No ta se tenja smjesta u njoj sukobila s njezinom silnom
nesamostalnou. Roditelji su je stali usmjeravati u pravcu vee samostalnosti pa
su je povremeno preputali samoj sebi. Tako su je samu slali u

kino, kazalite, u duan. Poticali su je da slobodno vrijeme provodi u drutvu

vrnjaka, da se malo udalji od svojih odgajatelja. No to je za nju bilo preveliko
optereenje. Silno se uplaila, osjetivi se nesposobnom za borbu sa ivotom. Svoj
strah je kamuflirala u paniku im bi se sama nala na ulici.
Svaki neurotski simptom ima vie razliitih uzroka. Tako i agorafobija nae
bolesnice nije samo simbol njezine bolesne nesamostalnosti. Njezin simptom treba da
poslui i moralnom pritisku na okolinu, da je se prisili na poputanje i
poslunost. Mene se uvijek mora zatiivati, uvijek mora netko biti uz mene, nikad
me se ne smije ostaviti da se sama probijam kroz ivot to je ono to nam hoe
reci djevojina fobija.
Strah pred ivotnom stvarnou dublje je sakriven u tzv. prisilnim neurozama
(obsesivne ili kompulzivne neuroze). Prisilnim smatramo takav duevni sadraj kojeg
se bolesnik ne moe osloboditi, premda uvia njegovu besmislenost i trpi od njega.
Prisilno mogu hiti razne misli, predodbe i elje (obsesije) ili pak poriv da se
obavi neka radnja (kompulzija). Tako se, npr., prisilni neurotiar neprestano' mui
idejom da je homosek-sualac, iako za to nema nikakve sklonosti. No to se vie
napree da se oslobodi te misli, ona mu se sve upornije namee. Ili se, npr.,
nikako ne moe rijeiti elje da nekoga udari noem. Zato sklanja ispred sebe sve
noeve kako svoju prisilu ne bi mogao ostvariti.
Prisilno neurotini simptomi jako veu pacijentovu panju. On je injima sasvim
zaokupljen pa mu ne pre-ostaje ni vremena ni energije da razmilja o svojim
ivotnim tekoama i nerijeenim problemima. Prisilni duevni sadraji mue,
dodue, bolesnika, ali se om radije daje od njih muiti nego da se izlae strahu
pred ivotnim zadacima.
I prisilna neuroza ima ponekad simbolino znaenje. Tako jedan stariji mukarac
itav svoj ivot nije uspio rijeiti problem svoje spolnosti. Nikad nije potpuno
doivio svoju mukost jer se prema spolnom ivotu uvijek odnosio sa strahom i s
mnogo predrasuda. Taj ovjek ve godinama trpi od prisilnog razmiljanja o zmijama.
Osim toga ne moe odoljeti da po nekoliko puta ne pogleda sliku ili model neke
zmije, te da nebrojeno puta ne proita svaki lanak o zmijama koji mu dopane ruku.
A zmija

je prastari simbol muke spolne snage; simbol koji susreemo u na j razli itijiim
kulturama, pa i u starozavjetnoj legendi o Adamu i Evi.
Emocionalno nezrela linost ne voli zadravati u svijesti saznanja koja su joj
neugodna. Ona se takvih psihikih sadraja nastoji to prije rijeiti. Budui da ih
ipak ne moe izbaciti iz sebe, potiskuje dh u nesvjesne slojeve svog ja. Na
periferiji nae svijesti, odnosno sve dublje u nesvjesnom, nalazi se sve ono za to
ne elimo znati a ipak ne moemo ne nositi u sebi. Zato se u tim tamnim zakucima
nae psihe skrivaju razne elje i stavovi prema ivoitu, koje ni sebi samima ne
elimo priznati. Tu se nalaze i mnogi emocionalni konflikti i nerijeeni ivotni
problemi o kojima takoer ne razmiljamo.
to je ovjek manje vrsta linost, to jai je njegov strah pred ivotom, to
vie toga potiskuje iz arita svijesti sve dalje u njezinu periferiju. Potisnuti
pak duevni sadraji dre njegovu emocionalnost u poveanoj' napetosti; odaitle
preosjetljivost, razdraljivost i eksp'lo-zivnost neurotinih osoba.
Drugaije se vlada osjeajno sreen ovjek. I on ko-jiput potisne iz svijesti
poneki neprijatan sadraj svog-psihikog ivota, ino to ini samo povremeno i s
mnogo manje intenziteta nego neurotik. U veini sluajeva emocionalno zrela osoba
koncentrira na njih panju, nastoji ih to bolje razumjeti osvijetlivi ih u
aritu svoje svijesti, ne bi li ih tako to uspjenije rijeila. Zato osjeajno
uravnoteen ovjek ne nosi u nesvjesnim sferama svoga ja mnogo toga to bi ga
dralo u napetoj, konfliktuoznoj situaciji. To je razlog da je tok njegovih
psihikih funkcija miran, ujednaen i lako se vraa u ravnoteu ako je koji put i
napusti.
Jedan mladi dolazi po savjet kako da pobolja svoju seksualnu vezu. U analizi
sluaja ustanovljeno je da ne moe zadovoljiti svoju partnericu jer je odvie
egocentrian, u spolnom odnosu misli samo na sebe i nita ne ini da partnericu
dovoljno pripremi za snoaj. Savjetovano mu je da vie panje posveti seksualnoj
igri. Mladi priznaje potrebu takve predigre snoaju, ali tvrdi da je ne moe
ostvariti jer je odvie strastven te ne moe odgoditi svoje zadovoljenje. Pouen je
o nekim injenicama enine fiziologije. Tada toboe iskreno zahvaljuje na
informacijama, a& odmah dodaie da it> mVnnurr
-partnerica vjerojatno iznimka od pravila jer je njezina fiziologija drugaija.
Reeno mu je da se spolni ivot ne moe uspjeno odvijati bez dobre meusobne
prilagoenosti obaju partnera. Na to na pacijent izjavljuje da to kod njega nije
problem jer se on svojoj partnerici savreno prilagouje.
Takvim se i slinim samoobmanama slui ne-urotik da bi dokazao i sebi i drugima
kako on nipoto ne bjei od stvarnosti. A to to se uvijek nade u takvoj situaciji
da se ne moe prirodno ponaati, tome je kriva njegova ivotna smola, nipoto on
sam!
Neurotian je i ivotni princip sve ili nita. Emocionalno zreo ovjek je
svjestan toga da se tsve elje nikada ne ispunjaju, da se veina ivotnih ciljeva
samo djelomino ostvaruje i da je realno ne opteretiti sebe odvie velikim
ambicijama. Zato je zadovoljan i s razmjerno skromnim uspjesima a njegove su
ambicije primjerene njegovim sposobnostima. No neuro-tik ne reagira tako. Njegova
je tatina obino pretjerana jer treba da sakrije svoju unutarnju nesigurnost.
Ambicija mu je nerealna jer joj je zadatak da zataka strah' pred ivotnom
stvarnou. No za postizanje visokih ciljeva potrebno je velika duevna snaga. A to
neurotik ne posjeduje. On dobro zna da svoje pretjerane ambicije nee nikad
zadovoljiti. Ali s osrednjim rezultatima u ivotu ne moe se pomiriti, oni ga
ponizuju. Zato radije nita ni ne radi, nita ne poduzima da se primakne svom
cilju, jer ga sasvim dosei ionako ne moe a ne eli ostati na pola puta. to jae
je netko neurotian, to su manje realni njegovi ivotni ciljevi, sve je vea
njegova spremnost da kapitulira pred ivotnim zadacima.
Jedan je oblik bijega od stvarnosti i uivanje narkotinih sredstava: morfija,
kokaina, haia itd. Narkotici zamagljuju svijest, uklanjaju negativne emocije kao
to su strah, napetost, nezadovoljstvo, zabrinutost, slabo samopouzdanje. Ujedno
oslabljuju psihike konice, podiu raspoloenje, pruaju subjektivan doivljaj
poveane snage i sigurnosti. To je razlog da neurotik rado posie za narkotinim
sredstvima. On se pod utjecajem alkohola ili droga oslobaa svoje nesigurnosti pred
ivotom. Ovaj mu sad izgleda ruiast a sve brige siune i razoaranja nevana.
Tako se afektivno oteen ovjek bar na nekoliko sati zavarava da mu je ivot
drugaiji
tn

Najtee oblike neprihvaanja ivotne stvarnosti opaamo kod duevnih bolesti,

najee u sklopu shizofrenije. Bolesnik tu vie ne trai razne vrste samoobmane,
niti sebi izgrauje neurotske aranmane da bi izbjegao prihvaanje stvarnosti,
nego je naprosto negira. Shizo>frenik tvrdi da se svijet oko njega promijenio, da
mu je postao tu i nepoznat: priroda je izgubila svoje dosadanje osobine, predmeti
su izmijenili svoj oblik, dimenzije, boju itd. Bolesnik doivljava promjene i na
ljudima s kojima dolazi u dodir: postali su udnovati, strani, neshvatljivi,
hladni, nepristupani. To je fenomen derealizacije. Njime psihotiar opravdava
svoje potpuno prekidanje povezanosti sa ivotnom stvarnou. Po njegovom miljenju
nije se on izmijenio nego je to uinio svijet oko njega. Zato nije udo da ga
bolesnik vie ne moe prihvatiti niti mu se moe prilagoditi.
Neprihvaanje stvarnosti, bijeg od nje u samoobmane ili pak potpuno i
definitivno otuivanje od nje, znatno oteuje ivotnu aktivnost. Ali, koliko god
neurotik pokuavao sebe zavarati da je stvarnost drugaija nego to to njemu
odgovara, ipak se ona time ne mijenja. Zato realna zbivanja neprestano probijaju
psihike skotome emocionalno nezrele linosti i prodiru u njezinu svijest, a to je
uvijek iznova dovodi u sukob sa samom sobom. Posljedica je esta, ili ak trajna
osjeajna napetost, zbog koje takva osoba postaje razdraljiva i eksplozivna. Tada
su na dnevnom redu sukobi s okolinom. Pretjerano pak bavljenje svojim unutarnjim
sukobima, fiksiranje panje na njih i neprestani duevni nemir smanjuju neurotiku
sabranost pri radu te je to razlog da njegov rad postaje loiji i manje efikasan. U
najteim sluajevima otuivanja od stvarnosti, npr. kod psihotike derealizacije,
to je ve bolesnik koji je potpuno nesposoban za rad.
8 NEUROTIAN
STAV
PREMA
LJUDIMA
Do sada opisane karakterne osobine emocionalno nezrele linosti, njezino
nedovoljno samopouzdanje i nerealan stav prema ivotnoj stvarnosti ine ovjeka
preosjetljivim, napetim i zato netrpeljivim prema ljudima oko sebe. Dovoljne su
dakle ve te dvije karakteristike afektivno oteene osobe pa da je ona u pojaanoj
mjeri izloena sukobima sa svojom okolinom. No za to moe biti i drugih razloga.
Nepovjerenje u samoga sebe redovito je kod neurotinih linosti popraeno
nedovoljnim povjerenjem d u druge ljude. Takve osobe ne posjeduju onda dovoljno
osjeaja za ljude, njihov socijalni interes ostao je krljav. Stoga su u poveanoj
mjeri egocentrini, prilagodljivost im je mala a sposobnost uivljavanja u druge
ljude jo manja. Zrela linost, naprotiv, posjeduje jak osjeaj za zajednicu. Ona
je u pravom smislu drutveno bie koje je postiglo ravnoteu izmeu svojih linih
interesa i svoje potrebe da se prilagodi interesima zajednice u kojoj ivi.
Simptomi nedovoljne socijalnosti vrlo su razliiti. Oni se mijenjaju od
neurotika do neurotika, zavisno od njegove individualne psihike strukture, od
njegova temperamenta i od stupnja njegove emocionalne ote-enosti. Krljava
socijalnost ispaljuje se jednom u obliku odbojnosti prema ljudima, drugi put u
autoritativnoj nametljivosti okolini. Neki su neurotici skloniji agresivnom stavu
prema svojim blinjima, a drugi naginju povlaenju u sebe i samoivosti.
Odbojan stav prema ljudima oituje se prije svega u nesnoljivosti prema njima.
Neurotika smetaju osobe

s kojima se susree, ako ove pokazuju makar i neznatno svojstvo koje se neuratiku
ne svia. On nije sposoban da prihvati drugog ovjeka onakvim kakav jest; u stvari
ga uope ne moe osjeajno sasvim prihvatiti pa se zadovoljava bilo kakvim
izgovorom, bilo kakvim nedostatkom da opravda svoju odbojnost prema njemu.
Emocionalno nezrela linost nikad ne trai u sebi razlog to se s nekim ne moe
sloiti nego uvijek na drugoga prebacuje krivicu za to; na taj nain pokuava
dokazati da je on neurotik zapravo jedina savrena linost, a svi drugi da se
ne mogu s njim mjeriti. Takvim stavom nastoji afektivno nezrela osoba kompenzirati
svoj osjeaj manje vrijednosti, svoju nesigurnost u samoga sebe.
U sebe nesiguran ovjek redovito se boji vee sigurnosti, vrstoe i ivotne
uspjenosti drugih ljudi. U njima vidi opasnost po svoj presti, konkurenciju
vlastitoj vrijednosti. Odatle osjeaj ugroenosti u odnosu prema drugim ljudima,
koji povlai za sobom obrambenu reakciju emocionalno nedozrele linosti u obliku
odbojnosti u meuljudskim vezama. Prirodno je da se ovjek brani od opasnosti. No
neurotik se brani od prividne ugroenosti, koja postoji samo u njegovoj nezdravoj
emocionalnosti ali ne i u stvarnosti.
Prirodno je da ni najsreeniji ovjek ne moe biti jednako prisan sa svim
osobama s ikojima se susree. No on ipak ni prema kame ne zauzima naelno odbojan
stav. Zdrava linost nastoji se svakome pribliiti koliko je to mogue. Ona sebi ne
pravi iluzije o drugom ovjeku, ne obmanjuje se njegovim 'tobonjim osobinama koje
ovaj u stvari ne posjeduje, ne nasjeda njegovim nedostacima, ve ih prozire, ali s
povjerenjem prima njegova pozitivna svojstva. Emocionalno zrela linost prihvaa
dakle drugog ovjeka onakvim kakav ovaj jest, ne zahtijevajui od njega savrenstvo
ald ne osjeajui se ni ugroenom njegovim prisustvom.
Afektivno nesreeni ljudi nestrpljivi su prema drugim ljudima. Tako na primjer
neurotini rukovodilac ne moe saekati da se podreeni mu slubenik snae u
zadatku koji je dobio. Ako ovaj smjesta ne izvrava posao kako treba, takav se
rukovodilac odmah naljuti. grdi slubenika, spoitava mu nesposobnost. Neurotian
roditelj takoer ne moe strpljivo doekati da dijete zadovolji neki njegov
zahtjev. On je spreman viknuti na dijete, pa i udariti ga, ako ono odmah ne reagira
onako kako to roditelj eli. No takav postupak izaziva

otpor, pa je sasvim prirodnu da slubenik ima sve manje volje da savjesno ispunjava
efova nareenja, a dijete je sve slabije motivirano na poslunost nestrpljivom
odgajatelju. Nestrpljivost to vie smeta u nekom odnosu meu ljudima to se
prisnija osjeajna veza oekuje. Zato nestrpljivost ini najvee smetnje u odnosu
spolova, jer su tu emocionalne reakcije vrlo jake. Nestrpljivost oteava meusobno
prilagoavanje seksualnih partnera i unosi nesklad u njihovu vezu. Tako e
-mukarcu teko poi za rukom da svoju partnericu seksualno zadovolji ako nema
strpljenja da saeka buenje njezinih spolnih prohtjeva. A ena e vjerojatno
ostati prikraena za mukarevu punu potenciju ako bude nestrpljivo reagirala na
njegovu eventualno nedovoljnu spolnu snagu u poetku njihove veze. Nestrpljivost u
spolnom ivotu moe dakle otetiti mukarevu potenciju, najee u obliku prebrzog
izbacivanja sjemena, a eni moe oteati postizanje orgazma.
Zdrava se linost odlikuje strpljivim stavom prema okolini. Ona prihvaa
injenicu da se ljudi moraju najprije jedan drugome prilagoditi da bi mogli
suraivati. A u periodu adaptacije pojavljuju se mnoiga raz-mimoilaenja, koja se
tek postepeno mogu ukloniti. Zato emocionalno zreo ovjek ne gubi strpljenje ako ga
dijete smjesta ne poslua, ako mu se brani drug odmah ne prilagodi, ako ga
podreeni odmah ne razumije. Strpljiv ovjek zna na mdran nain podnijeti i
ispolja-vanja tuih slabosti. On ne napada odmah neiju razdraljivost, sporost,
agresivnost ili neki drugi nedostatak. Umjesto toga daje drugom ovjeku priliku da
se smiri, snae, prilagodi novoj situaciji i onda reagira na normalniji nain.
Veina neurotika su razdraljivi ljudi. To znai da na najmanji izazov,
neuspjeh ili tekou reagiraju eksplozivnim afektima: srdbom, grdnjama, psovkama,
vikom. Razdraljivost je posljedica stalne emocionalne napetosti u kojoj obino
ivi neurotina linost. Njezina spremnost na afektiivno reagiranje time je
pojaana do bolesnih razmjera. Mogli bismo je usporediti s buretom baruta kome je
dovoljna siuna iskra da eksplodira. Razdraljivost navodi ovjeka na
nekontrolirano ponaanje, jer afekti u velikoj mjeri potisnu razum. Zbog toga
razdraljive osobe vrlo <lako dolaze u sukob sa svojom okolinom. To pojaava
njihovu emocionalnu napetost, a ova ih ini jo vie razdraljivom.

Jedna mlada ena ne moe a da na razne primjedbe i prigovore muevih roditelja

ne reagira na preosjetljiv nain. Ona nita od toga ne moe mirno podnijeti nego na
svaku sitnicu eksplodira, svaa se i plae. To joj, dakako, pribavlja jo vee
neprilike, jer i muevi roditelji sve ee reagiraju na njezinu razdraljivost. Da
bi joj se pomoglo, bilo je potrebno ispitati razloge njezine bolesne
razdraljivosti. Pokazalo se da je tome uzrok dugogodinji emocionalni konflikt
koji je prati od ranog djetinjstva. Otkad pamti bila je u kui zapostavljena prema
svojim sestrama i uvijek je morala snositi krivicu za njihove prestup-ke. Taj
osjeaj vlastite suvinosti i ponienja odavna se u njoj sukobio s prirodnom
tenjom da bude u porodici prihvaena kao njen punovrijedni lan. Emocionalni
konflikt u mladoj eni nije se ni do danas rijeio jer ga sad podravaju muevi
roditelji. I oni su, naime, skloni tome da je zapostavljaju u odnosu prema sinu i
da je okrivljuju za sve to u kui ne ide kako treba, jednako kao to su to inili
i njezini roditelji. Zato je mlada ena preosjetljiva na sve to dolazi od starih.
Osjeajno uravnoteena linost ima mnogo vii ste-pen podnoljivosti za razne
manje ili vee opasnosti po svoju linost, odnosno napade na nju. Sto je ovjek
psihiki zdraviji, to e mirnije reagirati na razne uvrede, izazove, neuspjehe i
druge tekoe, jer njegov osjeajni ivot ima skladan tok. On mirno podnosi
injenicu da drugi posjeduju neto to on nema, da ima i od njega sposobnijih
ljudi. Naprotiv, neurotik je neprestano nekome zavidan. Time on i opet pokazuje
svoju nesigurnost. Neurotina linost ne zna postizati stvarne uspjehe. Njezino je
nastojanje uglavnom usmjereno na vanjski efekt, na formalne uspjehe. No borba za
formalni uspjeh je neurotika samoobmana: neurotik ipak doskora osjeti da nije
postigao ono to je zapravo elio i ljubomoran je na svakoga koji moe postizati
sadrajne uspjehe, makar oni bili i mnogo skromniji po svom vanjskom efektu.
Neurotik se osjea donekle sigurniji ako je sam na podruju svoje djelatnosti.
Cim mora prihvatiti suradnju ili je potrebno da se s nekim takmii, on gubi i ono
malo samopouzdanja to ga nosi u sebi. Tada postaje

agresivan, ili se povlai i kapitulira. Jedno i drugo je izraz panike u kojoj se

naao, jer ne vjeruje da moe izdrati konkurenciju.
Za razliku od neurotika, emocionalno zrelu linost ne smeta tua konkurencija.
Takav ovjek je svjestan toga da se na svakom podruju ljudske djelatnosti moe
nai toliko posla da nitko nikome ne treba da smeta. On je spreman da se takmii
ako ima imalo izgleda na uspjeh, jer realno ocjenjuje svoje sposobnosti i ne skriva
pred sobom svoje slabosti. Ako pak uvia da mu je netko nadmoan na podruju
njegove aktivnosti, prihvatit e njegovo vodstvo i nee se osjeati ugroenim
prisustvom superiorne linosti. Psihiki zdrav ovjek ne tei za vlau, ali je
zato odvaan u odnosu prema ljudima. On se usuuje braniti svoje uvjerenje, ne boji
se rei istinu, odluno nastupa s opravdanim zahtjevima i prijedlozima, neustraivo
se suprotstavlja asocijalnim pothvatima neurotinih linosti.
Agresivnost neurotinih linosti ispoljuje se ina razliite naine, odnosno u
raznim intenzitetima. Tako' u agresivnost blaeg stupnja moemo ubrojiti
sistematsko kritiziranje i ogovaranje drugih ljudi. Svima je poznat tip ovjeka
koji ne moe razgovarati o drugome a da mu ne pripisuje itav niz stvarnih ili
izmiljenih nedostataka. Iza takvog ponaanja skriva se potreba da se smanji
vrijednost drugome ne bi li se tako istaklo vlastito savrenstvo. A takvu potrebu
nosi u sebi samo ovjek koji sam sebe ne smatra odvie vrijednim pa u vlastitim
oima eli porasti na raun drugoga. Zdrava linost nastoji biti to objektivnija u
prosuivanju drugog ovjeka. Ona podjednako uzima u obzir i pozitivne i negativne
osobine ljudi s kojima stupa u dodir. Kritina je, dodue, prema ovim drugima, ali
se ne sustee ni od priznanja onih prvih.
Neurotik je esto netaktian. To je ve neto vii stupanj njegove
agresivnosti. No okolina mu obino ne ostaje duna vraajui mu milo za drago isto
takvim stavom prema njemu. Tada izbijaju sukobi i lina razraunavanja koja u svaku
zajednicu unose nezdravu, teko podnoljivu emocionalnu atmosferu. Neurotina osoba
u takvoj situaciji obino tvrdi da je rtva tuih napadaja, jer da su je drugi
izazvali a sama da se ponaala prirodno. Tu ve prelazimo na iduu karakteristiku
afekti-vno oteene linosti, na daljnji stupanj njezine agresivnosti:
projecirainje vlastitih pogreaka na drugoga. Kad se neurotik nae u kripcu te bi
morao priznati svoje nedostatke, on ih bez oklijevanja prebacuje na druge,

tvrdei da su drugi uinili upravo one pogreke koje je sam poinio. Osjeajno
uravnoteena linost ima dovoljno osjeaja za ljude da bi ih znala potovati.
Nedostatak agresivnosti ini joj nepoznatom potrebu za vrijeanjem ili izrugivanjem
drugih ljudi. Kad mu neto ne ide od ruke ili dolazi s nekim u sukob, emocionalno
zreo ovjek trai tome razlog prije svega kod samoga sebe a tek onda kod drugih
ljudi. Spreman je i sebi i drugima priznati svoje slabosti, i to ga potie na to da
ih se oslobodi.
Sistematsko potcjenjivanje svojih blinjih jo je jedan oblik neurotinog
stava prema drugim ljudima. A ve vrlo visok stupanj agresivnosti pokazuju ljudi
koji su skloni da ocrnjuju druge osobe, kleveu ih i spletkare oko njih, sa eljom
da im nanesu to vie neprilika. Tome je srodno i ucjenjivanje drugoga, kao i
iskoritavanje tueg rada, imovine ili seksualnosti. Agresivnost se, dakako, moe
ispoljiti i na fiziki nain: tjelesnom grubou prema drugom ovjeku ili fizikim
zlostavljanjem.
Vrhunac agresivnosti predstavlja sadistiki postupak prema ljudima. Sadizmom
zovemo nastran oblik spolnog zadovoljavanja, pri kome netko moe doivjeti
seksualni uitak samo tako da svom partneru zadaje tjelesnu bol. No sadizam se moe
ispoljiti i u drugim, nespolnim oblicima meuljudskih odnosa. Razlikujemo fiziki i
psihiki sadizam, a najee se oba kombiniraju. Tako je sadist roditelj koji s
uitkom batina svoje dijete; no sadist je i uitelj koji svog uenika, dodue, ne
tue, ali ga s osobitim zadovoljstvom ponizuje ili mu se ruga. Sadistike sklonosti
pokazuje mu koji tue svoju enu. Jer sadizam je u stvari motiviran potrebom za
osvetom. U muenju drugih bia sadist nalazi odmazdu za mnoga ponienja i duevne
boli koje je morao pretrpjeti u toku svog razvoja, a od kojih jo i sad trpi.
Zdravoj linosti su takvi oblici ponaanja sasvim tui. Ona nema potrebe da grubom
agresivnou dokazuje svoju vrijednost i da se njome bori za nadmo nad drugim
ljudima.
Meu znacima slabe socijalnosti nalazimo i simptome sve jaeg osjeajnog
udaljivanja neurotine li-nosti od ljudi s kojima je u dodiru. Meu blae oblike
emocionalnog udaljivanja od ljudi ide pojava da netko ne zna s drugim razgovarati,
tj. ne zna ga ni sluati, nego nalazi zadovoljstvo samo u tome da njega svi
sluaju. Razgovor je sredstvo socijalnog kontakta, i znati razgovarati znai
suraivati s drugim ovjekom.

A nametljivost u razgovoru i nastojanje da se uvijek samo sebe uje izraz je

nedovoljne prilagodljivosti okolini, odnosno pojaane egocentrinosti. Afektivno
dozrela linost, naprotiv, nosi u sebi potrebu za discipliniranim ponaanjem u
zajednici. Ona se prilagouje pravilima ivota zajednice i nastoji svoje line
interese uskladiti sa zahtjevima grupe. Disciplina joj je lina, emocionalna
potreba na koju je nitko ne mora tek prisiljavati. Ona je izraz socijalnosti
psihiki zdravog ovjeka. Dakako da je disciplina zdrava i prihvatljiva pojava samo
tako dugo dok se odnosi na zdravu, konstruktivnu zajednicu. Nedisciplinirano
ponaanje u anarhinoj ili nepravedno ureenoj drutvenoj zajednici ne moe se
osuditi jer je izraz zdrave pobune protiv takvog drutva.
Neurotik ne zna nigdje biti discipliniran, pa ni u na j konstrukti vnijioj
zajednici. Ako se i vlada naoko disciplinirano, onda je to samo formalno ali ne iz
uvjerenja da je doista potrebno tako se ponaati. Prividno pridravanje pravila
normalnih odnosa meu ljudima obino je kod neurotika posljedica njegovog straha od
eventualnih posljedica nediscipliniranog vladanja.
Nedostatak discipline motivira se na razliite naine. Jednom se radi o
potrebi emocionalno nezrele linosti da se nediscipliniranim ponaanjem neprestano
istie, da privlai tuu panju i tako doivljava svoju vrijednost. Drugi put
pokuava prkositi takvim vladanjem i tako izraziti svoj oitpor prema okolini. Ili
je pak nedis-cipliniranost znak agresivnog stava pojedinca prema zajednici kojoj se
ne osjea doraslim niti se smatra sposobnim da svlada zadatke koje zajednica
postavlja pred njega. U mnogim je sluajevima nediscipliniranost naprosto izraz
neodgovornosti ovjeka sa slabim osjeajem za zajednicu. To je osobito
karakteristika razmaenih ljudi koji u svojoj bolesnoj egocentrinosti ne osjeaju
mnogo obaveza prema kolektivu u kome ive, ali su vrlo osjetljivi na to da im se
dadu sva prava koja prieljkuju.
Od emocionalne zrele linosti moemo oekivati da e biti pouzdana; znai da e
biti tana u izvravanju svojih obaveza, da e ispunjavati obeanja i govoriti
istinu. No takve osobine ne posjeduje, ili bar ne u dovoljnoj mjeri, neurotina
osoba, koja je vrlo nepouzdana pa se na nju ovjek ne moe osloniti. Svojom nepo-
uzdanou gube neurotici povjerenje svoje okoline i tako sebi oteavaju stvarnu
afirmaciju u sredini u kojoj live. NeDOiUzdamost ie izraz niihove unutarnie
nesree-
nosti, nedosljednosti i osjeajne kolebljivosti. Tu djeluje i pojaana
sugestibilnost neurotine linosti, koja lako potpada pod trenutane utjecaje i
dade se odvratiti od svoje odluke.
Plahost, povuenost i osami jenost pasivni su oblici reagiranja nesigurne
linosti, koja se ne osjea doraslom ljudima oko sebe ili se smatra ugroenom od
svoje okoline. Takav ovjek rado bjei u matu. On sebi u fantaziji predouje sve
ono1 to u stvarnom ivotu ne moe postii. Sto slabiji mu je dodir sa stvarnou i
ljudima, to ivahnije su predodbe njegove mate, pomou kojih sebi zamilja da je
postigao velike uspjehe. Najtei oblik izoliranja od drugih ljudi i bijega u
fantaziju nai emo kod shizofrenije. To je tzv. autizam: bolesnik se vie ni za
to ne zanima, nema vie veze ni s kim u stvarnom svijetu. No u svojoj mati, ikoja
je puna bolesnih predodbi, bolesnik ivi vrlo intenzivnim, ali sasvim nestvarnim
ivotom.
Samoivost mnogih neurotika zapravo je meha
nizam obrane od umiljenih opasnosti po svoj presti.
Afektivmo nedozrela linost ivi u uvjerenju da je
okolina ne prihvaa kao punovrijednu osobu ili da se u
zajednici ne moe plasirati na ravnopravan nain. Ili
pak neurotik nosi u sebi izrazitu antipatiju prema lju
dima pa u njima uvijek vidi prije svega neprijatelje;
javlja se dakle osjeaj ugroenosti koji motivira takvog
ovjeka na obranu svoga ja. On se zatvara u sebe, op-
koljuje se bedemom odbojnosti, nepristupanosti i pri
vidne nezainteresiranosti za druge ljude. Na taj se na
in pokuava osloboditi svog straha od ljudi i stalne
tjeskobe koju u njega unose zadaci ivota u zajednici.
Ali on se i tu zavarava, kree se u zaaranom krugu,
i to ga dovodi u stanje sve jae emocionalne napetosti.
Jer nagonska potreba ovjeka za socijalnou ne da se
istrgnuti iz njegove linosti. Mada se neurotik boji
ljudi, on ipak nosi i dalje u sebi, makar skrivenu i sa
mome sebi nepriznatu, tenju da se uklopi u ljudsku
zajednicu i doivi u njoj priznanje svoje vrijednosti. to
se vie takav ovjek otuuje od okoline, to" vie sebi
oduzima mogunost da zadovolji tu tenju. To ga do
vodi u sukob sa samim sobom, odnosno i opet u stanje
emocionalne napetosti. On sve jae potiskuje svoju te
nju za socijalnou, ali se ona ne da unititi, na ga to
jae mui to vea je njegova elja da je se rijei. Tada
se neurotik jo intenzivnije povlai u sebe, pojaava
svoje obrambene mehanizme, ali usporedo s tim raste
i nieeova osieaina nesreenost. _ ...... .,, ....,...iv

Jedna mlada ena vrlo teko stupa u kontakt s drugim, ljudima oba spola. Rasla je s
neprestanim osjeajem, zapostavljenosti prema svojim vrnjacima, i u porodici i u
drugim zajednicama. Zato je razumljivo da je u samostalni ivot ula s
nepovjerenjem u ljude. Ona ne izbjegava drutvo, ali se u njemu osamljuje. Kad joj
se netko pokua pribliiti, ona reagira na siiprotan nain nego to to svjesno
eli. Umjesto da prihvati neije pribliavanje za im tei ona se u tom asu
vlada tako odbojno i neprijazno da se svako od nje povlai. as kasnije joj je ao
to se tako ponijela, no tada je ve kasno: prilika je i opet promaena. ena ne
zna sebi protumaiti svoje neobino reagiranje i zbog toga trvi. Nezadovoljna je
sama sa sobom, ali ne zna sebi pomoi. Uvijek nova razoaranja medu ljudima s
kojima dolazi u dodir i njezina stalna osamljenost uvlae je u sve vei pesimizam,
i tako vie ne vjeruje da je itko moe zavoljeti ili za nju pokazati makar i malo
interesa. Zato se sve vie osamljuje, pokuavajui na taj nain pritedjeti sebi
nova razoaranja.
Njezino naoko nerazumljivo reagiranje u drutvu posljedica je injenice da se
u njoj neprestano bore dvije suprotne tenje. Jedna je prirodna potreba za
drutvom, koja motivira enu da trai priliku za kontakt s ljudima. Druga je
nepovjerenje u ljude, koje je ona, dodue, sakrila u nesvjesna podruja svoje
linosti, ali je ono u kritinom momentu ipak sprijei da se ponaa prirodno. Zato
u asu kad bi trebalo pokazati malo povjerenja u nekoga i stupiti s njim u neki
kontakt, ona reagira odbojno, jer u njoj prevlada strah da e i opet ostati
neprihvaena i zapostavljena.
Nesposobnost realnog prilagoavanja drugim ljudima znatno oteuje radnu
sposobnost emocionalno nezrele linosti. Rad je socijalna pojava. On povezuje ljude
u zajednicu, jer je uspjeniji ako vie ljudi organizirano radi na istom poslu. No
da bi kolektivni rad doista pokazao pun efekt, potrebno je da grupa ljudi na
zajednikom poslu to bolje uskladi svoje interese i slono tei prema zajednikom
cilju. Meusobna povezanost u radu potie i pojedinca da do krajnjih mogunosti mo-
[bilizAra svoje sposobnosti. Sugrotan je uinak nesloge

i sukoba meu pripadnicima radne zajednice. Negativni osjeajni stavovi prema

drugim lanovima zajednice prenose se i na sam rad. Nestaje meusobne povezanosti,
interesi se razilaze ili ak sukobljuju pa rad u kolektivu djeluje destimulativno.
Tada pojedinac ne radi s punim radnim uinkom pa ni njegove sposobnosti ne dolaze
sasvim do izraaja. Tako i u naim primjerima ni jedan od spomenutih neurotika ne
postie onakav radni efekt kakav bi mogao pokazati s obzirom na svoje sposobnosti,
znanje i uvjete rada.
Nesnoljivost prema ljudima, uvredljivost, razdra-ljivost i drugi oblici
nedovoljne prilagodljivosti u radnoj zajednici preesto dovode ovjeka u stanje
osjeajne napetosti. To je zato to je takav pojedinac odvie osjetljiv ma razne
sitnice u svojim doivljajima, koje kod drugog ovjeka ne bi izazvale nikakvu
znatniju emocionalnu reakciju. Raspoloenje preosjetljivog, neprilagodljivog
ovjeka vrlo se lako pokvari, a to neminovno povlai za sobom smanjenu radnu
sposobnost. Kad je ovjek srdit, neraspoloen ili potiten, kad se osjea
povrijeenim ili napadnutim, njegova je panja toliko obuzeta tim emocijama da se
ne moe s dovoljno energije fiksirati ma radne zadatke. Takvo psihiko' stanje
povlai za sobom rastresenost koja ini rad manje tanim. Ujedno se javlja
nezadovoljstvo, koje usporuje tempo rada. Ako k tome doe i potitenost, radini
elan jo vie opada.
Autoritativan ili agresivan stav prema okolini dovodi takvog pojedinca vrlo
lako u sukobe s drugim lanovima radne zajednice, pa i s itavom grupom ljudi u
kojoj radi. Tada drugi takoer reagiraju odbojno, izbjegavaju s njim suradnju, ne
podravaju ga u radu; ili pak prelaze u otvorenu agresivnost prema njemu, smetaju
mu u radu, ine mu razne neprilike i ma razliite mu naine onemoguuju da se
odri. Prirodno je da ga to ini nervoznim, napetim i nezadovoljnim, pa i opet trpi
njegova radna sposobnost. No k tome dolazi jo i injenica da agresivni pojedinac
troi mnogo psihike energije i vremena na borbu sa svojom okolinom. On mora
neprestano biti na oprezu da mu netko neto ne podvali, jer se uvijek osjea
ugroenim. To je nov razlog da mu se panja preesto odvraa od rada i fiksira na
sadraj njegove borbe s okolinom.
Autoritiativine i despotske linosti esto su bolesno ambiciozne. To su ljudi koji
bi u svom radu htjeli postii vie no to mogu i to prelazi granice realnog.
Pretje-ambiciozan i astohlepan ovjek, dodue, mnogo

radi, ali je efekt toga rada redovito znatno manji od uloenog truda. Bolesne
ambicije goine ovjeka na ivahnu djelatnost, ali se dobar dio njegove aktivnosti
troi na osvajanje poloaja, stjecanje titula, borbu sa suparnicima. Tako utroena
energija ne pokazuje se u radnom uinku jer nije usmjerena na konkretne,
objektivne, nego na sasvim line, pa i izrazito neurotine ciljeve. Zato pretjerano
astohlepnom ovjeku ostaje premalo vremena i snage za konstruktivan rad.
Jednako je radna sposobnost oteena i onda kad se neurotian stav prema
okolini ispoljuje u otuivanju od ljudi. Tu se ovjek bori sam sa sobom, rastrzan
proturjenim tenjama u sebi. Unutarnja borba takoer vee na sebe mnogo psihike
energije. Zato ni plah, sapet i povuen ovjek ne moe pokazati u svom zvanju pun
radini kapacitet. Panja mu je odvie vezana na obrambene reacije kojima samoivi
neurotik uva sigurnost svoga ja, a da bi smogao dovoljno snage da se potpuno
zaloi u svom radu. Osim toga, nepovjerljivost prema okolini ne doputa mu da u
radu sasvim pokae svoju linost. To je razlog da povueni, osamljeni neurotik
esto sam sebe koi u ispodjavanju svojih osobina, pa i opet ne moe razviti punu
radnu aktivnost.

-^

ZDRAV I
NEZDRAV
ODNOS
PREMA
RADU
U brizi za duevno zdravlje zauzima rad vrlo znaajno mjesto1. Stav prema radu
mnogo nam govori
0 stupnju psihike uravnoteenosti ovjeka, o vrstoi
njegove linosti i o njeziinoj unutarnjoj strukturi. Zato
nam je pri; upoznavanju ovjeka potrebno saznati neto
1 o tome kako se on odnosi prema radu.
U procesu oblikovanja ljudske linosti slui rad kao poticaj za razvijanje
samopouzdanja, za stjecanje to veeg povjerenja u samoga sebe. Radom; se moe
ovjek afirmirati, postii priznanje svoje vrijednosti i tako pridonijeti svom
osjeaju sigurnosti. Rad je ujedno sredstvo pomou kojega se pojedinac ukljuuje u
neki kolektiv i osigurava sebi svoj drutveni poloaj. Zato rad pridonosi i razvoju
ljudske socijalnosti.
Kad imamo pred sobom ve pogreno razvijenu linost koja trpi od raznih
poremeaja svojih funkcija, onda je rad vrijedno sredstvo za uspostavljanje
emocionalne ravnotee i uvrivanje linosti. Psihiki nesreen ovjek ne smije
biti preputen besposlici jer e se tada odvie baviti svojim linim problemima,
potpuno se na njih koncentrirati pa e se tako pojaavati njegove smetnje.
Naprotiv, rad smiruje ovjeka, sreuje njegove osjeajne reakcije i odvlai mu
panju od bolesnih tenji i predodbi, koje tada gube svoje znaenje i postaju
manje vaan faktor u bolesnikovu duevnom ivotu. Zato je nad uspjeno sredstvo
lijeenja mnogih poremeaja duevnog ivota. Danas se u zatiti duevnog zdravlja
sve vie uvodi terapija radom; njegova je dakle uloga u psahohigijeni trostruka: on
je posrednik

pri upoznavanju linosti, djeluje kao preventivno sredstvo u izgradnji ljudske

linosti, a ujedno slui i kao lijek protiv mnogih psihikih poremeaja.
No rad je ne samo sredstvo kojim moe okolina vrlo pozitivno utjecati na
duevni ivot ovjeka nego je ujedno i prirodna potreba ovjeka. Nagon za odranjem
prisiljava ovjeka da radom osigura svoj opstanak. Ali rad je potreba ovjeka i
onda kad se ne radi o odravanju egzistencije ni o poveanju materijalnih dobara.
Rad moe zadovoljiti i emocionalne potrebe ovjeka, on je sredstvo pomou kojega
moe ovjek doivjeti vrijednost svoje linosti. Rad je osnova uspjeha u ljudskoj
zajednici, a ve znamo kako se bez uspjeha u vlastitoj djelatnosti ne moe postii
povjerenje u sebe i svoje mogunosti.
U radu ovjek nalazi sebe. Tu on moe zadovoljiti svoje line ambicije, svoje
skrivene elje, svoje fantazije, svoja intimna stremljenja. Rad dobiva pravu
vrijednost tek onda kad ovjek unosi u njega sve najbolje i sve najvrednije to
posjeduje u sebi. A to je mogue ako ovjek u radu nalazi zadovoljenje svoje
nagonske potrebe da kroz korisnu aktivnost izrazi sebe. Svaki od nas nosi u sebi
makar i nesvjesnu tenju za stvaralatvom. Ve prema stupnju ope psihike
razvijenosti i emocionalnog bogatstva pojedinca bit e i ta tenja od ovjeka
do ovjeka razliitog intenziteta. Jednom e se ona zadovoljiti u sasvim skromnom
stvaralatvu, a drugi put e biti upravljana na vrhunska dostignua ljudske misli i
osjeaja. No bez obzira na svoju jainu, potreba za stvaranjem duboko je
usaena u ljudskoj prirodi. Ona je ujedno i najjaa motivacija za rad.
ovjek je dakle s vie strana motiviran za rad; ovu mnogostruku motiviranost
za produktivnu djelatnost treba uvijek drati na pameti. Preesto se naime
misli da je za rad dovoljna jedna motivacija, koja se obino svodi na jedno te
isto: na to veu zaradu. Sasvim je sigurno da svaki ovjek eli, a i mora, radom
stjecati sredstva za ivot. No taj motiv nije dovoljan da bi ovjek u
svom poslu dao sve od sebe. Ako je motiviran Bamo zaradom, ovjek e unijeti u
svoju djelatnost onoliko energije i sposobnosti koliko je upravo potrebno da
bi ostvario prihode koje prieljkuje. No njegove su mogunosti moda i vee, mada
se ne mogu uvijek izraziti poveanjem zarade. Jer ovjek moe za iste novce raditi
i vie i bolje, no samo uz uvjet da ga jo neto drugo nagoni na to, a ne
iskljuivo zarada.

Industrijski su psiholozi mnogi ispitivali problem motivacije ovjeka za rad. U

raznim zemljama, a najvie u SAD, bilo je mnogo anketa kojima se nastojalo saznati
to ispunja radnika najveim zadovoljstvom u poslu, odnosno to ga u najveoj mjeri
potie da se u svojoj djelatnosti zalae sa svim raspoloivim snagama. Pokazalo se
da je visina zarade meu faktorima motiviranosti za rad u najboljem sluaju na
drugom mjestu. Ponekad je tek na etvrtom, pa i na estom mjestu. Tiffin, Smith,
Ghiselli, Brown* i drugi autoriteti industrijske psihologije navode uz vlisiinu
linih dohodaka jo i mnoge druge, pa i vanije motivacije za rad. Tako se veliko
znaenje pridaje stimulativnom stavu pretpostavljenih prema ra-dnilau. Ako
rukovodilac zna ohrabriti ovjeka, ako potuje njegovu linost i prihvaa njegovu
individualnost, pojedinac e sigurno raditi i vie i bolje nego to bi radio u
okolini gdje nitko mnogo ne mari za nj.
Daljnja je snana motivacija za rad, koju su istakle sve grupe anketiranih
radnika, mogunost da se postigne lini uspjeh. Kad ovjek u svom poslu doivljava
priznanje, potie ga to da radi jo vie i jo bolje, jer njegova potreba za
afirmacijom ne moe nikada biti zasiena. S tim je u vezi i mogunost napredovanja
u radu. Mnogi radnici istiu da im veliko zadovoljstvo u poslu prua svijest o tome
da e postii viu kvalifikaciju u svom zvanju i da e tako radom sebi pribaviti
priznanje drutvene zajednice.
Gotovo e svakd ovjek nai veliko zadovoljstvo u injenici da mu se prua
prilika za ispoljavanje vlastite inicijative. U tome se skriva ve spomenuta
nagonska potreba ovjeka za, stvaralakim radom. Malo koga zadovoljava posao koji
mu se namee u gotovom obliku u odreenim okvirima koje ne smije prei i sa sasvim
izraenom metodikom koju ne moe mijenjati. Svatko od nas eli u svoj rad unijeti
neto svoje, neto originalno, novo i individualno, ma kako skroman bio taj lini
doprinos. No upravo u tome nalazi ovjek snaan poticaj da se u to veoj mjeri
zaloi u radu.
Mnogi anketirani radnici istiu da ih znatno potie na rad ugodna radna
okolina. Tu se misli i na fiziku i na psiholoku komponentu te okoline. Prijatne
radne prostorije, ugodne atmosferske i klimatske prilike u njima, dobra rasvjeta na
radnom mjestu i sigurnost od
* Tiffin: Industrial psychology, New York 1950; Smith: Hand-book of industrial
psyehology, New York 1956; Ghiselli. Brown: Personal and industrial psychology,
New York 1958.
ozljeda na radu vaan su preduvjet za motiviranost radnika da u svom poslu dadu sve
od sebe. No jednako je vano da ovjek radi meu ljudima koji su mu bliski, s
kojima se sprijateljio i koji su ga prihvatili, kao puno-vrijednog i ravnopravnog
lana svoje grupe. To potie ovjeka na zdravo, produktivno takmienje s okolinom,
a ova moe da aktivira mnoge u ovjeku zapretane sposobnosti. Jednako je znaajna
motivacija za rad i osjeaj ovjeka da se s njim postupa pravedno, da se u radnom
kolektivu ne mora bojati ni zapostavljanja, ni vrijeanja, ini potcjenjivanja.
Vidimo dakle da spremnost ovjeka na potpuno zalaganje u radu ovisi o
mnogim faktorima koji su meusobno usko povezani pa se ni ne mogu promatrati
odvojeni jedan od drugoga. Ima mnogo prirodnih motivacija za rad koje obino
djeluju istovremeno, upotpunju-jui jedna drugu. No one ne mogu uvijek djelovati u
punoj mjeri, ili to uope ne mogu ako ih zakoe neke protusile u ljudskoj linosti.
To su emocionalni sukobi u ovjeku koji su izraz neurotine deformacije njegove
linosti, odnosno neusklaenosti njegova psihikog ivota. Da bi se prirodni
interesi ovjeka za rad ispoljili u punoj snazi, potrebno je imati prema radu
pozitivan emocionalni stav. To znai da treba u radu vidjeti bitnu
ivotnu vrijednost koju valja to intenzivnije doivjeti, ako je ovjeku
stalo do toga da nae pravo zadovoljstvo. Drugaije reagira nezrela linost. Ona
esto zauzima prema radu odbojan stav, gleda u njemu preveliko optereenje za sebe,
izbjegava vee odgovornosti, gubi strpljenje, itd. Kruto, autoritativno ili
razmaeno odgojen ovjek mrzi rad jer ga je uvijek doivljavao samo kao
preoptereenje. On mu je u djetinjstvu bio stalan izvor neugode pa ne moe vae
ni u odraslo doba nai u njemu zadovoljstvo. Umjesto toga doivljava ga kao
neprestanu prisilu, kao nuno zlo kome treba izbjei kad je to god mogue; ili
pak gleda u radu samo sredstvo kojim se moe zadovoljiti gramzivost, asto-
hlepost ili tatina, ali ne i kao djelatnost u kojoj se moe uivati.
Osjeajno siromani ljudi ni u emu u ivotu, ni u kojoj njegovoj
vrijednosti ine mogu nai pravo zadovoljstvo, pa ga ne nalaze ni u radu. U sebe
povuena, slabio socijalna linost boji se u radu suparnitva drugih ljudi te ga
izbjegava. ovjek koji u svom radu ne nalazi zadovoljstvo, ve je, tovie, preao
u odbojan stav prema njemu, sklon je iskoristiti svaku priliku li nai
najpovrniji izgovor da ne doe na posao. On voli zakanjavati na radno mjesto ili
ga prije vre-

mena napusti. U toku rada prekomjerno se slui odmorima a u poslu je spor, povran
i nesavjestan. Najmanje neraspoloenje ili fizika neugoda dovoljan su mu razlog da
ne doe na posao. To je tip radnika koji neprestano opsjeda lijenika i trai od
njega za bilo ta dva, tri dana bolovanja da bi opravdao svoj nerad. Takvu vrst
izostajanja ovjeka s radnog mjesta zovemo profesionalni absentizam (latinski:
absens = odsutan.) Tome je slian daljnji znak neusklaenosti izmeu ovjeka i
njegova rada: fluktuacija radne snage, tj. esto- mijenjanje radnog mjesta,
odnosno' pojava da radnik naputa neko' zaposlenje prije nego se sasvim snaao u
njemu. Kad se netko teko prilagoava svom radu, radije e tome potraiti razlog u
naravi posla koji radi nego u samome sebi, odnosno u svom stavu prema radu. Zato
misli da e se promjenom radnog mjesta osloboditi svoje neprilagoenosti radu. No u
novom se zaposlenju ponovo sukobljuje sa zahtjevima radnog mjesta, ponovo se javlja
nezadovoljstvo s radoni i jednako pogreno zakljuivanje kao i u prvom
sluaju. ovjek i opet trai, novo zaposlenje, uvjeren da jo nije naao ono koje
mu najvie odgovara. No vjerojatno ga nee nikada ni nai, jer uzrok svojoj
neusklaenosti s radom: ne trai tamo gdje se on nalazi, a to je njegov vlastiti
stav prema radu.
Produktivnost ovjeka koji esto mijenfja radno mjesto razmjerno je
mala, jednako kao i ornoga koji esto izostaje s posla. U drugom je sluaju to samo
po sebi jasno. A u prvom sluaju, kod este fluktuacije (latinski: fluctuare,
kolebati se, biti neodluan), ovjek ne moe ni u jednom poslu pokazati puni radni
efekt jer naputa radno mjesto prije nego je prolo razdoblje snalaenja u novom
poslu. Kad ovjek doe na novo radno mjesto, mora se najprije uvjebavati u
specifinoj metodi rada koje ono zahtijeva. Za to vrijeme njegov radni uinak nije
maksimalan, jer je razumljivo da posao koji tek uinimo ne moe biti onako
uspjean kao onaj tome smo ve sasvim vjeti. No kod este fluktuacije radnik
zapravo nikad ni ne izlazi iz faze prilagoavanja radu, jer vie vremena
provodi u priuavanju novom radnom mjestu nego u punovri jednom radu na njemu.
Jedan je od karakteristinih znakova nesklada izmeu ovjeka i njegova rada
esto ozljeivanje na radu. To je tzv. profesionalni traumatizam (grki: trauma =
ozljeda). Svakome se, dakako, moe dogoditi da se kod svog posla ozlijedi ili ak
unesrei. No ima ljudi koji se na radu mnogo ee ozljeuju od prosjenih radnika.
To su

oni ljudi koji trpe od natprosjene neprilagodljivosti radu. Dobra usklaenost

izmeu ovjeka d rada ne odrava se samo u marljivom, brzom, savjesnom i tanom
radu nego i u oprezu pri radu. Sigurnost u radu zahtijeva prije svega potpunu
sabranost kod posla. No vidjeli smo ve da je neurotik vrlo esto nesabran,
rastresen, jer je odvie zaokupljen svojim unutarnjim proturjenostima. To je
razlog da meu ljudima sklonima profesionalnom traumatizmu nalazimo visok postotak
osjeajno nezrelih linosti.
Siguran rad trai od ovjeka i to da mu kretnje npr. pri radu na nekom
stroju uvijek budu tano odmjerene, doforo kontrolirane i sposobne da u najkraem
moguem vremenu svrsishodno reagiraju na neku promjenu u radnoj okolini.
Govorimo o potrebi brzih i tanih refleksa; a refleksom, zovemo
automatsku, nesvjesnu kretnju koja nastupa kao reakcija na neki
iznenadni vanjski podraaj. Kad npr. voza automobila ugleda na cesti
neoekivanu zapreku, on refleksnom kretnjom zakoi svoje vozilo, a tek
naknadno svjesno rasuuje o znaaju opasnosti pred kojom se naao. Kod neurotika
su automatske kretnje i refleksne reakcije esto poremeene; obino su
usporene i nedovoljno precizne. To je posljedica trajne emocionalne napetosti
karakteristine za afektivno nesreenu linost. U nepouzdanosti refleksnih
pokreta nalazimo nov razlog razmjerno estoj pojavi ozljeda na radu kod
neurotinih osoba.
Osjeajno nesreeni ljudi rado privlae na sebe pozornost okoline
svojom toboe natprosjenom, odva-nou. Oni rade neoprezno, ne osvru se na
opasnosti, lakomisleni su kod rada i zato se ee ozljeuju. Tu govorimo o
prividnoj hrabrosti, jer se stvarno preziranje opasnosti ne sastoji u tome
a se ovjek lakoumno uputa u pustolovinu nego da opasnost svladava
promiljeno, planski i s najveom moguom panjom. Lakomisleno izlaganje
opasnostima, koje je karakteristino za neurotike, izraz je njihove nesvjesne
potrebe da takvim ponaanjem prikriju svoju bojazan pred ivotnim optereenjima i
nesigurnost pred zadacima u svom zvanju. Takvi bi ljudi htjeli da ih se smatra
osobitim junacima, jer su u skrivenim zakucima svoje linosti uvjereni da su
kukavice.
Jedan mladi radnik teko se snalazio u svom radnom kolektivu. Osjeao se
sapet, ponaao se plaho i stidljivo, bio je nesiguran u svom nast: pu 168

prema ljudima pa su mu se drugovi pomalo izrugivali i rado ga zadirkivali. Iz dana

u dan bio je sve nezadovoljniji.
Jednog dana stajao je sa svojim drugovima u vrijeme odmora oko nekog novog
stroja. Mladii su razgledavali njegove dijelove i raspravljali o nainu kako treba
njime rukovati. Skinuli su sa stroja zatitni oklop i zagledali se u otkriveni
sistem zupanika koji je bio u pogonu. Jedan od prisutnih zapitao je, uz podsmijeh,
naeg mladog radnika, bi li se usudio dodirnuti kotae dok se kreu. Mladi je
ponosno uzviknuo da e to uiniti i na zaprepatenje svih prisutnih bez
razmiljanja gurnuo ruku medu zupanike. No as kasnije vrisnuo je od boli i
onesvijestio se obliven krvlju. Prije nego se itko snaao da ga sprijei u ludom
pothvatu, stroj mu je otkinuo kaiprst. To je bio rezultat njegove bolesne tenje
za isticanjem pod svaku cijenu.
Kod tee oteenih linosti nalazimo jo jedan razlog estog povreivanja kod
rada. To je duboko, mada nesvjesno nezadovoljstvo psihopata sa samim ?sobom, koje
prelazi u agresivnost prema sebi, u neku vrst osveivanja samome sebi zbog svog
neuspjeha u ivotu, upravo u kanjavanje samoga sebe. Takav ovjek nalazi ak neko
zadovoljstvo u tome da se ozlijedi, pa i ozbiljnije unesrei. On se tada marljivo
hvalie svojom ozljedom, uveliava njezino zinaenje, a sam dogaaj nastoji
prikazati sa to vie dramatinosti. To prelazi u ponaanje histerine linosti
koja nalazi svoju vrijednost u tome da makar estim povredama, po mogunosti na to
sen-zacionalniji nain, privue na sebe panju svoje okoline i pobudi tue
saaljenje.
Nakon preboljele ozljede esto ostaje smanjena fizika sposobnost povrijeenoga
ili on ostaje invalid. Tada je potrebna rehabilitacija, koja redovito zahtijeva
mnogo vremena, obino vie inego samo zacjeljivanje ozljede. Ranije smo uoili da
se na fiziki defekt mogu nakalamiti razne emocionalne smetnje. Invalidi esto
postaju razdraljivi, potiteni, obeshrabreni ili na neki drugi nain oteeni u
svom duevnom ivotu. Takve pak negativne emocije jo vie smanjuju radnu
sposobnost ozljeenoga nego to to ini sama povreda. Zato treba fiziku
rehabilitaciju uvijek povezati i s psihikom rehabilitacijom invalida.
Rehabilitacija naime zahtijeva aktivno i svjesno sudjelovanje osobe koja se eli
reha-

bilitirati u svemu to taj postupak trai od nje. Tu je potreban uporan trening,

koji je mogu samo uz uvjet da invalid nalazi u sebi dovoljno samopouzdanja,
optimizma i vjere u uspjeh svog nastojanja. Zato ga moramo sistematski hrabriti,
poticati na aktivnost i odravati ga u vedrom raspoloenju. To je sutina psihike
rehabilitacije invalida. Ako je ne provedemo, fizika rehabilitacija nee pokazati
pun uspjeh, ili e radna sposobnost povrijeenoga i nakon provedene rehabilitacije
ostati razmjerno skromna.
Meu znakove nesklada izmeu ovjeka i njegova rada treba ubrojiti i
psihogene poremeaje tjelesnih funkcija na radnom mjestu. Stvar je individualne
konstitucije i psihike strukture pojedinca hoe li on na neku konfliktnu situaciju
u radnom kolektivu reagirati poremeajem ponaanja ili psihogenim smetnjama,
neurozom ove ili one vrste, ili pak istovremeno ili naizmjence jednim i drugim.
Psihogene tegobe su prikladna izlika za krae ili dulje izostajanje s posla, pa
su takvi neurotici svakodnevni posjetioci lijenikih ordinacija. Oni od svojih
tegoba doista trpe, mada su one sasvim subjektivne prirode. Ljudi s psihogenim
smetnjama nisu neki umiljeni bolesnici, kako se to esto misli. Oni su
stvarno bolesni, mada im nisu oteeni organi <u ijim funkcijama osjeaju
tegobe. Zato im je radna sposobnost u jednakoj mjeri smanjena kao i svakom drugom
bolesniku, bilo da rade sa smanjenim kapacitetom, dok imaju tegobe npr.
glavobolju, um u glavi, pritisak u prsima, neodreene tegobe u trbuhu, trnce
u ekstremitetima, nesigurnost u nogama itd. ili da na neko vrijeme sasvim
izostanu s posla.
Razliita su uzroci nesklada izmeu ovjeka i njegova rada. Jednom ih moramo
traiti u ovjeku, drugi put u njegovu radnom mjestu. Ponekad su svojstva radnika
takva da misu u skladu sa zahtjevima koje na nj postavlja odreena vrst rada. Ili
su pak osobine radnog mjesta takve da ne odgovaraju fizikim ili psihikim
svojstvima prosjenog ovjeka. Najee se radi i o jednom i o drugom. No i onda
kad se glavni uzroci neusklaenosti skrivaju u radnom mjestu, opet je za njih
odgovoran ovjek jer on stvara uvjete rada.
Kad se ovjek teko snalazi na svom radnom mjestu, treba najprije pomisliti
misu li njegove sposobnosti nedovoljne za uspjeno svladavanje zadataka kojima smo
ga izloili. Razliite vrste rada na vrlo razliite naine optereuju ljudski
organizam. Nema ovjeka kod koga su sve osobine jednako razvijene pa zato
nije

svatko sposoban za sve poslove. Ima poslova koji zahtijevaju veliku tjelesinu snagu
i izdrljivost. Takvom poslu nisu, dakako, dorasli ljudi s razmjerno slabo
razvijenom muskulaturom, mada su inae moda sposobni za mnoge druge poslove koji
ne izlau ovjeka tako velikim fizikim naporima. Mnoga radna mjesta trae od
ovjeka izrazitu tehniku spretnost, vjetinu u obavljanju runih radova. Na takvom
poslu ne moe raditi ovjek koji ne posjeduje dovoljnu okretnost u baratanju raznim
alatima, iako je inae i zdrav i snaan i inteligentan. Ima poslova koji se ne mogu
uspjeno obavljati ako radnik nema dovoljno otar vid ili sluh. Zato se takvom
radnom mjestu ne moe prilagoditi ovjek makar s minimalnim defektom osjetnih
funkcija, koje mu u nekom drugom poslu moda ne bi pravile nikakve smetnje.
Usporedo s usavravanjem naina proizvodnje sve vie radnih mjesta izrazito
optereuje intelektualne funkcije ovjeka. No ima radnika koji po svom
intelektualnom kapacitetu nisu dorasli 'zadacima to ih rad postavlja
pred njih.
Da bi se neki posao1 uspjeno obavljao, nije dovoljno posjedovati prikladne
psihofizike osobine. Treba biti i pravilno kolovan, pouen i uvjeban za posao.
Profesionalno nedovoljno obrazovan radnik ili onaj koji je preputen da se sam
snalazi na radnom mjestu kako zna, razmjerno dugo i teko e se prilagoavati svom
poslu; osim toga je malo vjerojatno da e u procesu snalaenja iznai najbolje, naj
ekonominije i najsigurnije metode rada. Daljnji razlog neprilagoenosti ovjeka
radu treba traiti u negativnom stavu pojedinca prema radu, o emu je ve ranije
bila rije. Uspjean rad zahtijeva, dakle, da ovjek nosi u sebi tri osnovne
komponente radne sposobnosti: odreene psihofizike osobine, profesionalno
obrazovanje i pozitivan emocionalni, stav prema radu.
Mnoge razloge nesklada izmeu ovjeka i njegova rada nalazimo1 i u osobinama
radnog mjesta i u uvjetima rada. Strojevi, alat i drugi tehniki ureaji kojima
ovjek rukovodi mogu biti tako konstruirani da ne odgovaraju fiziolokim svojstvima
prosjenog ovjeka. Neprikladni tehniki ureaji pospjeuju nastup umora, .
izazivaju nezadovoljstvo radnika i smanjuju im motivaciju za rad. Isti uinak imaju
nepovoljna svojstva radne okoline. ovjek se teko prilagouje radu koji mora
obavljati u nepovoljnim fizikalnim uvjetima. Tako se mnoga radna mjesta nalaze u
okolini s nefiziolokim

klimatskim prilikama. Previsoka ili preniska temperatura zraka, prevelika

zasienost atmosfere vlagom te preslabo ili prejako strujanje zraka faktori su koji
izazivaju u ovjeku jak osjeaj neugode, oduzimajui mu interes za rad ili
tjerajui ga u izrazito odbojan stav prema radu. Isti uinak ima zagaenost
atmosfere prainom, dimom ili neugodnim parama. Neprilagoenost radu izaziva slaba
rasvjeta na radnom mjestu, pretie-rana buka u radnoj prostoriji, neprijatan izgled
prostorije i druga negativna svojstva radne okoline.
Uzrok odbojnom stavu ovjeka prema odreenoj vrsti posla treba ponekad traiti
i u looj organizaciji rada. Ako u toku radnog vremena nema dovoljno odmora ili su
odmori neprikladno rasporeeni, umor nastupa prerano pa i opet opada motivacija za
rad. Ona se smanjuje i onda kad radnik ne vidi konaan produkt svoga rada nego
obavlja uvijek jedan te isti detalj u tehnolokom procesu pa ne doivljava osjeaj
stvaralatva. Nezadovoljstvo s radom izaziva i takva organizacija rada gdje ovjek
mora obavljati mnogo nepotrebnih pokreta, to ga i opet prekomjerno umara.
Ne smijemo zaboraviti ni to da na prilagodljivost ovjeka radnom mjestu utjee
i njegova ivotna sredina izvan rada. Ljudska je linost jedinstvena; zato ovjek
nosi sa stubom na svoje radno mjesto sve one doivljaje, utiske, emocije i brige
to mu ih namee ivot u porodici, u braku, u iroj drutvenoj zajednici. Radnik je
esto optereen materijalnim brigama, stambenim tekoama, porodinim problemima i
raznim drugim emocionalnim konfliktima koji mu ne doputaju da se sasvim
koncentrira na svoj posao. Tada mu je oteano usklaivanje svojih sposobnosti sa
svojstvima radnog mjesta pa lako nastupaju ve spomenuti znakovi nesklada izmeu
ovjeka i njegova rada.
Ima ljudi koji su neprestano neim zaposleni, upravo su stalno zahuktani od
rada, a da zapravo malo toga uine, odnosno efekt njihova rada daleko zaostaje za
trudom i vremenom koji ulau u nj. To su ljudi koji ne znaju raditi, ne snalaze se
u svom poslu, no voljeli bi da izgledaju kao vrlo marljivi i zaiteresirani ljudi.
Tada se laaju posla nespretno i neorganizirano. U tome ih ne vodi smisao za rad
nego potreba da se prikau drugaijim nego to jesu. Katkad neurotik
neorganiziranim, anarhinim i ni na to odreeno usmjerenim radom nastoji pokazati
da ga treba tedjeti od odgovornosti, da ga u radnom kolektivu valja okruiti
povlasticama. Jer on se silno zalae, daje sve od sebe, a ipak mu

nita ne polazi za rukom. Znai, ne radi se o tome da on ne bi htio raditi, ve je

rad za njega preteak, on mu naprosto nije dorastao. Neurotik se rado prikazuje
rtvom svoje toboe velike savjesnosti i na taj nain eli prisiliti okolinu da mu
poputa i daje mu olakice, pred kojima e se neurotik najprije nekati, da ih na
kraju ipak prihvati.
Na kraju treba neto rei i o ljudima koji prekomjerno i grozniavo r-ade, ni
najmanje ne tedei svoje snage. Motiv takve natprosjene aktivnosti moe
biti iskrena ljubav i oduevljenje za svoje zvanje, to ini ovjeka upravo
fanatikom svog poziva. No ponekad se iza takve uporne, tvrdoglave radinosti, koja
ne ostavlja ovjeku vremena ni za to drugo a najmanje za odmor, skriva bijeg od
nekog nerijeenog ivotnog problema. Takav ovjek moe biti vrlo produktivan.
On obino ulae u rad svu onu psihiku energiju, svu emocionalnost i temperament,
koje ne moe prikladno upotrijebiti na drugim ivotnim podrujima. Osobito se
nedovoljno zadovoljenje seksualnosti, odnosno neiskoritena spolna energija rado
pretvara u neobino uporan rad. Time se, dakako, ne moe zamijeniti
nedostatak potpuno zadovoljavajueg spolnog ivota, ali se u sabranom i
napornom radu moe nai zaborav onoga to ovjeka mui.
Radni uinak ovjeka moemo, dakle, znatno poveati i usavriti ako poboljamo
odnos izmeu radnika i njegovog posla. U tom nastojanju postii emo najvei uspjeh
ako osposobimo ovjeka da se bolje prilagodi svojim radnim zadacima, a u isto
vrijeme poradimo na tome da se uvjeti rada i radne okoline to vie usklade s
fiziolokim osobinama ovjeka.
Kad se ovjek priprema za neko zvanje, potrebno mu je odabrati takvo zaposlenje
koje najvie odgovara njegovim sposobnostima i ostalim fizikim svojstvima. To je
postupak koji zovemo profesionalnom orijentacijom. Pri tome uvijek uzimamo u obzir
i interes mladog ovjeka za neko odreeno zanimanje. Ponekad je taj interes u
skladu s njegovim sposobnostima, ali to nije , uvijek tako. Dogaa se da neije
sklonosti prevazilaze njegove mogunosti. Tada je potrebno u procesu profesionalne
orijentacije usmjeriti mladog ovjeka na zanimanje koje je u skladu s njegovim
sposobnostima a ne udaljuje se odvie ni od onoga to ga najvie privlai.
Usklaenost vrste posla s priroenom nadare-

nou i sklonostima prilino je jamstvo da e ovjek biti u punoj mjeri motiviran

za rad i pristupiti mu sa svojim punim kapacitetom.
Nakon pravilnog izbora zvanja potrebno je odgovarajue profesionalno
obrazovanje. Tu je vano da se to prisnije povee teorija s praksom. Uz teoretsko
kolovanje treba ovjeka sistematski uvoditi i u praktinu metodiku njegova budueg
zvanja. Ako se to zanemari, radnik e se na svom radnom mjestu teko snai, unato
dovoljcnom teoretskom znanju. Tada e kroz neko vrijeme pokazivati razmjerno slab
radni uinak, a pitanje je hoe li ikada spontano usvojiti najuspjenije metode
rada. Ako pak mladog radnika od poetka uimo takvim metodama, on e odmah, im
pone samostalnim radom, postii pun radni efekat.
Usporedo s profesionalnim obrazovanjem treba ovjeka odgajati i za pozitivan
odnos prema radu i radnoj disciplini. To je sadraj pravilnog odgoja mladog
ovjeka, o emu je ranije bilo govora. Ako nam poe za rukom da razvitak mlade
linosti usmjerimo u openito zdravom smislu, vrlo je vjerojatno da e i njegov
stav prema radu biti pozitivan. Zdrava motivacija za rad postie se na
taj nain da se djeca i omladina sistematski privikavaju na rad, da ih se
potie na razliite aktivnosti, neprestano ih se hrabri priznavajui
im uspjehe; zatim da ih se naini samostalnima, da se u njih razvije osjeaj
odgovornosti prema radu, da im se doputa vlastita inicijativa, stavlja ih
se pred razne zadatke, pomae im se bez posluivanja, surauje se s
njima, ui ih se ekonominom, planskom radu, i podravaju se njihove line
sklonosti za odreenu vrst rada.
Kad se ovjek prihvaa nekog zvanja, esto ve donosi sa sobom na radno mjesto
neurotinu linost, u veoj ili manjoj mjeri nezrele stavove prema radu, kao i
razne druge line probleme, brige i nerijeene ivotne tekoe. Takvom ovjeku
treba pomoi da se emocionalno sredi i da svoju ivotnu situaciju udesi na nain
koji e ga zadovoljiti. Tu treba da radniku priskoi u pomo zdravstveno-socijalna
sluba, koja e mu savjetovanjem d psihoterapijom pomoi da sredi svoj lini i
porodini ivot i tako povea svoju radnu sposobnost.
Prilagoavanje uvjeta rada ovjeku sastoji se u tome da se iz radne okoline i
sa samog radnog mjesta uklone svi oni faktori koji mogu otetiti fiziko i psihiko
zdravlje radnika ili ga mogu uiniti nezadovolj-
17.1

nim, s poslom. Prije svega je potrebno uiniti radno mjesto sigurnim, tj. izolirati
od ovjeka sve opasne tehnike ureaje ina kojima se radnik moe ozlijediti. Strah
pred nesigurnim tehnikim ureajima odbija ovjeka od rada ili mu smanjuje radni
uinak i ini ga sklonim ozljedama.
U radnoj okolini treba se pobrinuti da ovjek radi u takvim fizikalnim uvjetima
koji su u skladu s njegovim fiziolokim svojstvima. Tako klima u radinim
prostorijama zovemo je mikroklima mora po svojim kvalitetama, po visini
temperature zraka, zasienosti zraka vlagom i brzini kretanja zraka, biti takva da
joj se ovjek lako prilagouje. Takvi, optimalni klimatski uvjeti ine radnu
okolinu ugodnom, pa je radnik u njoj zadovoljan a njegova radna sposobnost moe
sasvim doi do izraaja. Sva odstupanja od optimalne klime, u smislu previsoke ili
preniske temperature, pre-malog ili prevelikog postotka vlage u zraku, preslabog
ili prejakog strujanja zraka, izazivaju kod radnika osjeaj neugode i time smanjuju
njegov radni uinak. Osim toga postaje ovjek u takvim uvjetima psihiki napet,
brzo se umara, poputa mu panju kod rada, pa radi loe, sporo i lako se ozljeuje.
Drugi je znaajni faktor fizikalne radne okoline atmosfera u radnoj prostoriji.
Kad udie ist zrak, ovjek se osjea ugodno pa i njegov radni kapacitet ima
mogunost da se potpuno ispolji. No atmosfera radnih prostorija esto je zagaena
razliitim plinovima, parama, dimom i prainom. Ta oneienja zraka mogu otetiti
fiziko zdravlie radnika izazivajui razna otrovanja ili oboljenja dinih organa;
no ona smetaju i negativno utjeu na prilagoavanje ovjeka radnom mjestu i onda
kad misu izravno tetna PO zdravlje. I opet se radi o osjeaju neugode, koji sam po
sebi smanjuje motivaciju za rad jer ini ovjeka nezadovoljnim i napetim.
Velik utjecai na radnu sposobnost ima rasvjeta na radnom mjestu. Optimalna je
ona rasvjeta kojoj se ljudsko oko najlake prilagouje i kod koje se najmanje
napree. To je prije svega dovoljno jaka prirodna rasvjeta, a onda i jednakomjerna
umjetna rasvjeta, koja se po svojoj kvaliteti pribliava spektralnom sastavu
sunevog svjetla (fluorescentna rasvjeta). Preslaba, ne-jednakomjerna rasvjeta,
jaki kontrasti svjetla i sjene u radnoj prostoriji i izrazito uta, ili na neki
drugi nain obojena, neprirodna rasvjeta, ubrzava opi umor, izaziva glavobolju,
stvara osjeaj neugode, ini ovjeka
razdraljivim, pa je razumljivo da i njegov radni uinak postaje manji. Osim toga,
loa rasvjeta jako pogoduje nesreama na poslu.
Meu fizikalnim svojstvima radne okoline treba misliti i na stupanj buke. Jaka
buka koja prelazi pr.ag prosjene podnoljivosti slunog organa utjee tetno na
ivani sustav radnika koji dulje vremena borave u vrlo bunim prostorijama.
Osobito je tetna ne jednakomjerna i neoekivana buka. Ona ini ovjeka
razdraljivim, nervoznim i eksplozivnim. To ga ini na poslu nesabranim a prema
okolini preosjetljivim i svadlji-vim. Oboje znatno smanjuje radni kapacitet
ovjeka, to vie to dugogodinja neprestana izloenost pretjeranoj buci moe
izazvati i jau nagluhost.
Kad elimo poveati motivaciju za rad, moramo mislita i na poboljanje
organizacije rada. I ona ide esto u raskorak s psihikim i tjelesnim osobinama
ovjeka. Tako se esto ne misli dovoljno na to da se nastup umora moe odgoditi a
njegov intenzitet smanjiti ako se uvede takav reim odmora u toku radnog vremena
koji je u skladu s optereenjem to ga neki rjosao ima na radnikov organizam. Ne
moe se ovjek kod svakog posla odmarati na isti nain. Fiziki naporan, kao i vrlo
jednolian rad, zahtijeva krae i ee odmore. Naprotiv, intelektualni rad,
zanimljiv rad, kao i onaj koji trai maksimalnu koncentraciiu panje, zahtijevaju
odmore u veim vremenskim razmacima ali zato duljeg trajanja. Nepravilan raspored
odmora ?nretjeramo umara radnika; a umor je ozbiljan neprijatelj motivacije za
rad.
Daljnji organizacijski problem u usklaivanju ovjeka i njegova rada jest
pitanje jednolinosti mnogih radnih procesa. Klasian primjer za to jest rad na
vrpci, gdje ovjek u toku itavog radnog vremena radi jedno te isto, i to samo
jedan mali dio u produkciji odreenog predmeta. Silna jednolinost takvog rada kosi
se s mnogim zakonima ljudske psihe, a osobito s nagonskom potrebom za
stvaralatvom. Sudjelujui samo u nekoj sitnoj pojedinosti inae dugotrajnog i
zamrenog tehnolokog procesa radnik ne doivljava smisao svog rada; zato mu se
smanjuje motivacija za rad, a pospjeen je i nastup umora. To je razlog da se
suvremena psihologija rada bori protiv jednolinosti u radu i preporua niz
poboljanja u organizaciji radnog procesa, kojima se moe suzbiti jednolinost u
djelatnosti radnika.

Motivacija za rad uvelike ovisi o tome kako je radnik prihvaen u radnom kolektivu.
Zato je potrebno osposobiti rukovodei kadar u poduzeima i ustanovama da se prema
podreenima ne ponaa autoritativno. ovjek naime moe u nekoj radnoj grupi potpuno
suraivati samo uz uvjet da doivi potovanje svoje linosti, da se osjeti
ravnopravnim lanom zajednice, da ima mogunost za razvijanje vlastite inicijative
i za afirmaciju svoje individualnosti.
Kad meu pojedinim lanovima radnog kolektiva doe do nesuglasica, pa i
otvorenih sukoba, treba da intervenira savjetovalite, koje e obim strankama
pomoi da nau put do boljeg meusobnog razumijevanja i do uklanjanja konflikata. A
novom lanu radnog kolektiva e savjetovalite pomoi da se bolje snae u novoj
sredini, prilagodi se svojim drugovima i pretpostavljenima i to prije se sazivi s
nainom ivota kolektiva.
10

PSIHOSEKSUALNA NEZRELOST

Odnos spolova i seksualni ivot svakako je najosjetljivije podruje ljudske

djelatnosti. Tu ovjek reagira vrlo jakim osjeajima pa su i emocionalni konflikti
spolne prirode dublji i tea od ostalih. U seksualnom ivotu dolazi ovjek u
najprisniji dodir s drugim ovjekom te zato tu nita ne moe sakriti od svoje
prirode; ona u seksualnoj zajednici neminovno i potpuno izbija na vidjelo, sa svim
svojim pozitivnim i negativnim osobinama. Seksualna zajednica, dakle, najstroi je
ispit ovjekove sposobnosti da s drugim ovjekom konstruktivno surauje. J
Budui da je spolni ivot krcat snanim osjeajnim reakcijama, njegov je
utjecaj na radnu sposobnost ovjeka vrlo znaajan. Kad seksualni ivot prua
ovjeku intenzivno zadovoljstvo, njegova je psiha (ispunjena tolikim pozitivnim
emocijama da se one odrazuju i na osjeajnom stavu takvog pojedinca prema radu.
Tada se ovjek s vie poleta i optimizma prihvaa svojih zadataka. Sretan spolni
ivot ini ga poduzetnijim, od-vanijim i upornijim u radu. Suprotan je uinak na
ljudsku linost takvog spolnog ivota koji ostavlja u ovjeku napetost,
nezadovoljstvo i razoaranje. Te se emocije proiruju i na cjelokupnu linost pa
svojim negativnim utjecajem na ostale psihike funkcije oslabljuju i motivaciju za
rad.
Seksualnost je najkrupniji kamen spoticanja neurotinih linosti. Nerijeeni
spolni problemi vrlo su esto sadraj emocionalnih konflikata osjeajno nedozrelih
linosti. Ne smijemo pri tom zaboraviti da se spolni ivot osniva na vrlo jakom
nagonu koji moe potisnuti sve ostale ivotne potrebe. Nezadovoljeni spolni

nagon dri ovjeka u napetosti koja lako paralizira ostale njegove interese. Osim
toga ovjek najtee prikriva upravo svoje seksualne potrebe.
Neurotian stav prema spolnosti nazivamo psiho-seksualnom nezrelou.
Dozrijevanje spolnog dijela linosti postepeno se odvija u toku itavog djetinjstva
i mladenake dobi. Ono tee usporedo s oblikovanjem itave linosti. Pojedine
komponente spolnosti pojavljuju se neovisno jedna od druge i tek u doba
adolescencije (mladenatva) stapaju se u skladnu cjelinu. Od sastavnih dijelova
ljudske spolnosti najprije se pojavljuje spolni nagon. On je ovjeku priroen te ga
nosi u sebi od poetka ivota. Nagonska potreba za spolnim zadovoljenjem slaba je u
poetku ivota, potisnuta je na periferiju ljudske linosti i tek tu i tamo se
pokae u obliku kratkotrajnog i ne odvie intenzivnog seksualnog interesa. No
usporedo s tjelesnim dozrijevanjem postaje i spolni nagon sve jai, pomiui se u
sredite linosti i postajui sve znaainijom ivotnom potrebom, a ujedno sve
monijim pokretaem ljudskog ponaanja. Snaga spolnog nagona naglo raste od
pubertetske dobi dalje, da bi na kraju adolescencije, dakle negdje poslije
dvadesete godine, postigla kulminaciju. U toku treeg decenija ivota seksualni
ivot se dri na svom vrhuncu, da bi poslije toga stao polagano ali neprekidno
opadati.
To vrijedi za prosjene predstavnike mukog spola, a kod pojedinaca ima i
odstupanja od tog pravila. Drugaiji je tok seksualnih potreba kod ena. I njihov
se spolni nagon pojaava s nastupom puberteta. No porast njegove snage nije tako
nagao kao kod mukarca. Zato on kod djevojaka nije tako uoljiv kao kod mladia.
Osim toga su ene manje impulzivne od mukaraca pa se i njihovi seksualni interesi
ispoljuju manje nametljivo, skrivenije, diskretnije. No enin spolni nagon nije
nita slabiji od mukarevog. Njegova snaga postie, dodue, svoj vrhunac otprilike
deset godina kasnije nego kod. mukarca, tj. negdje oko tridesete godine. Ali se
tada enina seksualna potreba dulje dri na kulminaciji nego ona njezinog partnera
te znatno kasnije poinje opadati. I to pravilo vrijedi, dakako, kod prosjenih
ena, te i tu ima odstupanja.
Nagonska potreba za spolnim zadovoljenjem, za doivljavanjem vrhunskog
seksualnog uitka, koji zovemo orgazmom, nema nita zajedniko sa eljom za
raanjem potomstva. Ova posljednja nije ovjeku priroena ve je izraz odreenog
stupnja njegove osjeaj-

ne zrelosti. No ima djece koja dolaze na svijet mimo volje svojih roditelja, manje
ili vie sluajno. Ima ljudi koji svim silama nastoje da nemaju djece ili da barem
ogranie njihov broj na minimum .Kad bi postojao nagon za razmnoavanjem, bio bi on
prisutan kod svih1 ljudi, kao to je to spolni nagon; ovaj moe biti vrlo snaan a
da se elja za djetetom uope ne pojavi.j
Druga je komponenta spolnosti sposobnost za raanje djece. Zovemo je jo i
genitalnoeu. Ta je Oisobina ovjeka vezana na funkcionalnu zrelost njegovih organa
za razmnoavanje, tj. genitalnih organa. Oni postaju sposobni za svoju funkciju u
toku puberteta, usporedo s opim dozrijevanjem ljudskog organizma. U tim godinama
poinju enski jajnici izluivati za oplodnju dozrela jajaca, a muke spolne
lijezde poinju stvarati mnogobrojne za oplodnju spremne zametne stanice. Ujedno
se kod ene pojavljuje menstrualno krvarenje, to je vanjski znak da je njezina
materica spremna da prihvati i zadri u sebi oploeno jajace. ,
No fizika zrelost me ide kod suvremenog ovjeka ukorak s njegovim psihikim i
socijalnim dozrijevanjem. Poto je proao kroz pubertet, mora civilizirani ovjek
jo nekoliko godina dozrijevati u emocionalnom i socijalnom smislu da bi postao
punovri jedan lan zajednice u kojoj ivi. To1 je razdoblje koje zovemo
adolescencijom a traje u prosjeku od esnaeste do dvadeset i druge godine. Na
sasvim primitivnoj razini ljudskog razvitka, u jednostavnoj drutvenoj zajednici,
postaje ovjek sa zavretkom puberteta odrasla osoba. Na njega se ne stavljaju
veliki zahtjevi, njegove ivotne i drutvene odgovornosti su male a macin
proizvodnje jednostavan. Zato mu nije potrebno veliko znanje ni dugotrajno ivotno
iskustvo da bi mogao uzeti na sebe obaveze punovri jednog pripadnika primitivne
zajednice. Drugaiji je poloaj mladog ovjeka u visoko razvijenom drutvu. Sto su
drutveni odnosi kompliciraniji a nain proizvodnje savreniji, to vee mora biti
znanje, iskustvo i proizvodna mo pojedinca da bi mogao drati korak sa svojom
okolinom, osigurati sebi odgovarajui drutveni poloaj i postii zadovoljavajui
ekonomski nivo. Zato se s napretkom civilizacije na dovreno bioloko djetinjstvo
nadovezuje jo nezavreno psiho-soci jalno djetinjstvo. To je sutina
adolescencije.
Tek postizanjem dovoljne osjeajne zrelosti, dakle tek u toku adolescencije,
pojavljuje se trea komponenta ljudske spolnosti, karakteristina samo za ovje-

ka, a to je potreba za seksualnom ljubavi. I za njom tei, svjesno ili nesvjesno,

svaki ovjek. No nije svatko sposoban da je doista doivi. Za to se trai prilino
emocionalno bogatstvo. Samo ovjek koji openito nosi u sebi mnogo osjeajnosti
moe je projicirati na drugog ovjeka kad je za njega seksualno zainterisiran. Tada
se spolna ljubav, nagon i elja za potomstvom stapaju u nedjeljivu cjelinu. Takva
prisna isprepletenost svih sastavnih dijelova spolnosti ini sutinu onoga to
zovemo psihoseksualnom zrelou. Ona je svojstvo emocionalno sreenih, vrstih,
socijalno pozitivnih linosti.
Praktiki se psihoseksualna zrelost oituje u tome da ovjek zadovoljava svoj
spolni nagon samo s osobom s kojom je i osjeajno povezan, koju voli pa s njom eli
potomstvo. Ili drugaije reeno: radi se o ovjeku koji stupa u spolni kontakt s
voljenom osobom drugog spola i spreman je uzeti na sebe odgovornost za zajedniko
dijete. Moe se rei i ovako: psihoseksualnu zrelost pokazuje ovjek koji raa
potomstvo samo s osobom koju voli i s kojom postie potpuno seksualno zadovoljstvo.
Sve to vrijedi za oba spola.
Tri su osnovne karakteristike psihoseksualno nezrele linosti: neprirodan stav
prema spolnosti, nesigurnost u vlastitoj spolnoj ulozi i neurotian, nastran stav
prema drugom spolu. Te osobine nisu uvijek podjednako izraene, nego jednom
prevladava jedna, drugi put druga. Neprirodan stav prema spolnosti oituje se prije
svega u precjenjivanju seksualnosti. Neurotine osobe esto smatraju spolnost
najveom ili ak jedinom ivotnom vrijednou. One misle da ovjek moe nai svoj
smisao, svrhu svog ivota i izvor svog zadovoljstva samo u to intenzivnijem
spolnom iivljavanju. Takav stav prema spolnosti izvor je pretjerane neuro-tikove
egocentrinosti. On je naime esto sklon hedonistikom stavu prema ivotu, niegovu
vrijednost vidi samo u to eem doivljavanju tjelesnog uitka.
S precjenjivanjem spolnosti usko je povezan i takav nazor o seksualnom ivotu
koji vidi i priznaje samo njegovu fizioloku stranu. Emocionalno nezrele linosti
ne znaju unijeti u spolni ivot dovoljno osjeajnosti pa ne shvaaju da u njemu
postoji i neto vie od samog zadovoljavanja nagona. Ipak, makar instinktivno,
osjeaju da nisu u spolnosti sve postigli. Zato procjenjuju nagonske iivljavanje i
nastoje do krajnjih mogunosti iskoristiti fizioloku stranu spolnosti, jer ih
neto tjera na to da kvantitetom svoje seksualne aktivnosti neprestano
nadomjetavaju njezin nedostatni kvalitet. Neuro-

tici rado potejenjuju ljubav, izruguju joj se, odriu joj svaku vrijednost ili
uope negiraju njezino postojanje. To ine zato to je ne poznaju, to je nikada
nisu doivjeli, ali u nekom skrivenom kutu svoje linosti ipak nasluuju njezinu
veliinu i potajno je prieljkuju, mada to sami sebi ne ele priznati.
Potcjenjivanje seksualne ljubavi i naglaavanje fizioloke strane spolnosti
susreemo i kod oinih pojedinaca koji su, dodue, doivjeli ljubav, ali su se u
njoj razoarali. Ako su neurotine linosti, onda e nerado u samima sebi potraiti
razlog svom neuspjehu u ljubavi. Radije ga trae u samoj ljubavi, u njezinoj
tobonjoj nerealnosti. Tjakvi ljudi obino tvrde da je ljubav samo plod ljudske
mate, sadraj pjesnikih djela d ljudskih elja, ali ne i stvarna ivotna
injenica. Time neurotik nastoji opravdati svoju nesposobnost da potpuno ostvari i
uini trajnom duboku osjeajnu povezanost s partnerom.
Neurotik je prema drugom ovjeku openito rezerviran, nepovjerljiv i zatvoren.
Takav je onda i prema svom partneru, a onda i kod njega izaziva nepotpunu osjeajnu
reakciju, odnosno isto takvu emocionalnu za-kopanost. Takav meusobni odnos dvoje
ljudi vrlo je est uzrok njihova razoaranja u seksualnoj zajednici. Tada su skloni
tome da odriu vrijednost ljubavi, da je smatraju tlapnjom koja se u stvarnosti
spolnog ivota vrlo brzo izgubi.
Meu pogrenim, neprirodnim stavovima prema spolnosti, susreemo i
potcjenjivanje seksualnosti, koje se sastoji u tvrenju da spolni ivot nije
vrijedan tolike panje koliko mu se obino posveuje jer da on ne moe ovjeku
pruiti meko osobito zadovoljstvo. Optereeni takvim uvjerenjem ljudi nita ni ne
ine da u spolnoj aktivnosti nau sreu, ne zalau se za nju, nepovjerljivi su
prema njoj, pa je ni ne nalaze. To ih jo vie uvruje u njihovom stavu Drema
seksualnosti. Tu se veinom radi o ljudima koji su u dubini svoje linosti, kao i
svaki ovjek, zainteresirani za spolni ivot ali su se u njemu razoarali. Njihova
neurotinost ni ne doputa da tome potrae razlog u svojim vlastitim postupcima
nego ga projiciraju izvan sebe, na druge ljude, na prirodne zakone, na ivot uope.
Takvi su ljudi odvie nesigurni u sebe da bi se odvaili na priznanje svojih
pogreaka i odluili se da ih isprave. Oni radije oduzimaju seksualnosti njezinu
vrijednost pa se tjee da se u spolnom ivotu uope ne moe nai srea.

Pogrena motivacija za brak (drutveni poloaj, prkos prema roditeljima ili

bivem seksualnom partneru, i si.) moe takoer biti uzrok seksualnom neslaganju i
neskladnoj branoj zajednici, a to se i opet odraava na svim podrujima ovjekove
aktivnosti. Ako seksualni partner treba da poslui samo kao sredstvo za neki cilj
koji je izvan seksualne domene, tj. nije osnovan na emocionalnoj privlanosti,
oduzima sebi ovjek unaprijed mogunost da se sa svojim partnerom potpuno osjeajno
povee. To osobito eni oteava adaptaciju u spolnom ivotu jer je njoj potrebnije
nego mukarcu da bude s partnerom i uvstveno a ne samo nagonski povezana. tovie,
kod ene se nagonska potreba za mukarcem, elja za spolnim dodirom s njim, obino
javlja tek onda kad mu se predala svojim osjeajima. To je jedna od tipinih
osobina ene, kojom se ona razlikuje od mukarca. Jer kod njega se u odnosu prema
eni obino najprije javlja seksualni nagon, a tek na to se nadovezuje ljubav prema
eni, ukoliko je u dovoljnoj mjeri zainteresiran za nju. Zato mukarac moe u
spolnom dodiru sa enom nai zadovoljenje svojih' nagonskih potreba i onda kad
prema svojoj partnerici nije razvio neko osobito uvstvo.
Ima ljudi koji se boje spolnosti pa je nastoje zatajiti i potisnuti. Takav stav
prema spolnosti nalazimo jo kod nekih. ena. One tvrde da nemaju interesa za
seksualni ivot. To obino ine pod utjecajem religioznog odgoja koji je u njih
usadio odbojan stav prema spolnosti kao prema neem zabranjenom i nedostojnom
pristojne ene. Logino je da s takvim uvjerenjem o seksualnosti eina ne moe u
njoj prirodno sudjelovati. Zato je u spolnom ivotu sapeta, pasivna, puna bojazni i
predrasuda. To i<v onemoguuje da u seksualnosti doivi ikakvo zadovoljstvo na je
spolni ivot ostavlja hladnom. Tako jedan znaajni izvor ivotne energije,
optimizma i elana ostaje u njoj neiskoriten. Sputanost njezine seksualnosti,
dakako, proiruje se i na ostale komponente njezine linosti i obuhvaa itavu
njezinu ivotnu aktivnost. )
Nedovoljna psihoseksualna zrelost oituje se i u nesigurnosti u seksualnoj
ulozi. Tako mukarci esto trpe od bojazni da ne mogu osvojiti enu ni trajno je
zadrati za sebe. Ili su uvjereni da njihova spolna snaga nije dovoljno razvijena
te ne mogu zadovoljiti enine seksualne prohtjeve. I kod ene susreemo osjeaj
seksualne manjevrijednosti, koji se pojavljuje u obliku

uvjerenja da nije dovoljno privlana, da je neugledne vanjtine, da se mukarci ne

mogu za nju zanimati. Ili se pak javlja strah da se u spolnom ivotu nee znati
vladati onako kako to bude oekivao njezin partner, da e se pokazati nespretnom i
slabo strastvenom. Takvi stavovi prema vlastitoj seksualnosti oteavaju i jednom i
drugom spolu prirodno, neusiljeno* vladanje prema osobama drugog spola. No
izbjegavanje seksualnog kontakta ne moe ovjeka smiriti nego ga, naprotiv, sve
vie uvlai u osjeaj vlastite seksualne manjevrdjedinosti; zato takvo ponaanje
neminovno povlai za sobom sve vee nezadovoljstvo sa samim sobom, a ovo motivira
ovjeka da se jo viie povlai u sebe, u smislu sve eih obrambenih reakcija.
Nesigurnost u spolnoj ulozi moe se i tako oitovati da ovjek ne brani svoju
linost defenzivnim ve ofenzivnim, agresivnim ponaanjem1. Tako se prema svojoj
spolmoj vrijednosti nepovjerljivi mukarci esto pred enama vladaju bahato: u
enskom se drutvu vole hvalisati svojim toboe velikim seksualnim uspjesima. Kad
ena pokuava prikriti svoju nesigurnost u seksualnoj ulozi, i ona ponekad postaje
agresivna. Najei je oblik enine agresivnosti pretjerana, bolesna koketerija.
eni je od prirode usaena potreba da se ponaa dopadljivo i da diskretnim
sredstvima, pogledima, malim gestama, tonom svog glasa itd., privue na sebe panju
i pokae svoje zanimanje za odreenog mukarca. No emocionalno nezrele, u svojoj
spolnoj ulozi nesigurne ene sklone su neurotinoj koketeriji, tj. onome to zovemo
oijukanje i kaiperstvo. One se napadno oblae i dotjeruju, nastoje se istai
neobinim izgledom i strastveno robuju modi.
Seksualna nesigurnost najvie izbija na vidjelo u prisnom tjelesnom dodiru meu
spolovima. Mukarac koji ne vjeruje dovoljno u svoje spolne sposobnosti esto se
teko odluuje na intiman odnos sa enom, ili pak to pokuava uiniti na brzinu,
bez postepenog pribliavanja eni, upravo u obliku nekog prepada na nju. Njegovo
nedovoljno povjerenje u sebe oituje se onda i u poremeaju seksualne potencije. Tu
se rado javlja specifian oblik djelomine spolne nemoi koji zovemo preuranjenom
ejakulacijom (prosipanje sjemena neposredno nakon poetka snoaja; time prestaje i
ukrue-nje uda i nesposobnost da se nastavi spolni odnos). I ena ima tekoe u
tjelesnom dodiru s mukarcem ako je nepovjerljiva prema svojoj spolnoj vrijednosti.
Ona se ne zna mukarcu predati neusiljeno nego je u
spolnom odnosu obuzeta bojaznima, sumnjama u svoju enskost i strahom od neuspjeha.
To joj odvraa panju od seksualnog akta i time znatno usporava i oteava proces
spolnog uzbuenja. Tada ena zaostaje za mukarcem, ne moe ga pratiti u
pribliavanju vrhuncu spolnog uitka pa ostaje nezadovoljena kad on postigne
orgazam. Seksualna nesigurnost nije izdvojena pojava u ljudskoj linosti. Ona je
sastavni dio openito krljavog samopouzdanja emocionalno nedozrele osobe. Zato kod
takvog ovjeka i na drugim podrunima ivotne djelatnosti susreemo znakove
nedovolinos? povjerenja u samoga sebe; no ono se najjasnije ispoljuje u seksualnom
ivotu, jer upravo snolnost stavlja vrstou ljudske linosti na najveu kunju.
Jedan mladi ovjek dolazi Je lijeniku ier trpi od niza psihogenih tegoba. Loe
spava, esto ga boli glava, slab mu je apetit, mue ga neodreene probavne
smetnje. Mnogobrojni tjelesni pregledi nisu bokazali nikakav rezultat.
Oito je, dakle, da se radi o smetnjama kojima treba votraiti
uzrok u duevnom ivotu mladia. Analiza njegova odnosa prema okolini pokazala
je da ga mui slaba sposobnost za stvaranje prirodnog kontakta sa enama. On
trpi od uvjerenja da nije pu-novrijedan mukarac. Za to njegovo miljenje nema
nikakvog stvarnog opravdanja jer je sasvim normalno razvijen mukarac. No vrlo
strog odgoj usadio je u njega teku obeshrabrenost i veliko nepovjerenje u
mogunost da bude punovrijedan ovjek. U odnosu prema ljudima openito je sapet i
nepristupaan. To je u jo veoj mjeri u enskom drutvu, gdje je utljiv,
zakoen, osjea se neugodno, ne zna kako bi se vladao ni to bi govorio, crveni se
za svaku sitnicu. Jo ni^e imao spolni odnos sa en.om jer je uvjeren da u njemu
ne bi usnio. Svoje seksualne potrebe zadovoljava iskljuivo masturbacijom. No
ova ga ispunjava jakim osjeajem krivnie i uvjerenja da e njome sast'tm
istroiti svoju spolnu snagu i postati spolno nemoan. To pa ini emocionalno
navetim, a misli o njegovoj tobonjoj seksualnoj nedozrelo-sti neprestano -mu
zaokupljaju panju. Zato u svom poslu ne ispunjava zadatke, nesabran je i
nemiran pa esto rrrekida posao prevutajui se uvijek istim mislima. Njegov
radni uinak je ma-

len a to mu pribavlja este prigovore pretpostavljenih. Zbog toga postaje jo

napetiji, rad mu prua sve manje zadovoljstva, pa je njegova motivacija za rad iz
dana u dan sve slabija.
Kako nam pokazuje ovaj primjer, nesigurnost u vlastitoj spolnoj ulozi smanjuje
cjelokupnu aktivnost, pa i radnu sposobnost ovjeka. Kad se ovjek u seksualnom
ivotu osjea manje vrijedan, ne moe biti mnogo sigurniji u sebe ni na drugim
podrujima svoje djelatnosti. Nepovjerenje u uspjeh u odnosu prema drugom spolu
navodi ga na takvo ponaanje da mu nije ni mogue postii uspjeh. No on tada ne
uvia da je neuspjeh posljedica njegova odbojnog vladanja a ne njegove stvarne
manjevrijednosti. Naprotiv, neuspjeh ga jo vde uvruje u uvjerenju da nije
dorastao svojoj spolnoj ulozi. To pojaava njegovo nepovjerenje u sebe, koje se
onda neminovno prenosi i na ostale njegove aktivnosti. Zato mu radna sposobnost
opada usporedo s porastom njegova osjeaja vlastite manjevrijednosti.
Za osjeajmo uravnoteenu linost je karakteristino da se prema osobama drugog
spola vlada prirodno, tj. prima ih kao ravnopravne suradnike u spolnom ivotu.
Emocionalno zreo ovjek trai, dodue, od svog partnera dosta toga, ali je spreman
da mu mnogo toga i prui. On trai u spolnoj zajednici neka prava za sebe, ali je u
istoj mjeri voljan uzeti na sebe i neke obaveze i odgovornosti, jer mu je do
interesa njegovog partnera isto toliko stalo koliko i do vlastitih potreba. Takav
ovjek potuje drugi spol, ne boji ga se, ne smatra ga ni boljim ni loijim od svog
vlastitog, ne osjea se od njega ugroenim. Zato ni ne nosi u sebi potrebu da bude
nadmoan svom partneru ili da se podredi njegovoj moi. On ne postavlja u odnosu
spolova pitanja vlasti ni poslunosti jednog partnera prema drugome nego stupa s
osobom drugog spola u odnos meusobne suradnje, prisno se sazivijuje sa svojim
partnerom, nastoji ga to bolje upoznati i razumijeti kako bi mu se mogao to
uspjenije prilagoditi.
Drugaije se ponaa psihoseksualno nezrela linost. Za nju je karakteristian
neprirodan, upravo nestvaran stav prema drugom spolu. Tako kod mukarca jo uvijek
esto susreemo potejenjivanje ene. Mada je ena u naem drutvu izborila sebi
socijalnu i politiku ravnopravnost, ipak mnogi mukarci :ne priznaju da je ona
doista jednako vrijedno stvorenje kao i mukarac. Mnoga stoljea enine
zapostavljenosti u drutvu odvie su du-

boko uvrijeila u mukarca uvjerenje da on ima neka pravo na enu, osobito pak
pravo da je seksualno iskoritava. Zato meu mukarcima ima jo mnogo takvih koji
se ne ele prema eni odnositi kao prema ravnopravnom partneru nego u njoj vide
prije svega sredstvo svog spolnog zadovoljavanja, j
Neodgovoran stav mukarca prema eni, kao izraz njegovog nepotovanja ene, na
najosjetljiviji nain izbija na vidjelo kad je u pitanju spreavanje zaea. Mnogi
mukarci u svojoj sebinosti ne smatraju svojom dunou da uvaju enu od zaea
kad trudnoa nije poeljna. Kad se ena u spolnom: odnosu boji trudnoe, odnosno
nije sigurna da e se od nje sauvati kad je ne eli, ona ne pristupa snoaju
sasvim slobodno, predaje mu se sa strahom pa se ne moe potpuno koncentrirati na
svoju spolnu ulogu nego je u njoj sapeta proturjenim emocijama: bojaznima i
eljom, odbojnou i podavanjem. Posljedica njezine osjeajne nesreenosti u odnosu
na spolni ivot lako se odrazuje u njezinim seksualnim funkcijama. Takva ena ima
tekoe u postizavanju orgazma jer se u tok njezina spolnog uzbuenja za vrijeme
snoaja neprestano upliu negativne emocije straha, koje usporuju nastup orgazma
ili ga sasvim onemoguuju; a to vrijea mukarca, razdrauje ga ili ga ini
potitenim, i moe da bude jak izvor seksualnih konflikata. \
Potcjenjivanje ene susreemo ne samo u seksualnim zajednicama nego i u raznim
oblicima spreavanja ene da potpuno isnolji svuje sposobnosti i da u svom radu i
drutvenoj aktivnosti stekne dovoljno samopouzdanja. Sto se zapravo skriva iza
mukareva omalo-vaavajueg stava prema eni? Ako bez predrasuda analiziramo
motive sklonosti mukaraca da potcjenjuju enu, doi emo do zakljuka da se oni u
krajnjoj liniji uvijek dadu svesti na istu osnovnu motivaciju: na strah od ene.
Taj strah nije mukarcu priroen nego duboko uvrijeen patrijarhalnim odgoj em. U
onim drutvenim odnosima koji su mukarcu svagdje u ivotu davali prednost pred
enom odgajalo se mukarca ve'od malih nogu za nadmoan stav prema eni. Qn je
rastao u uvjerenju da mora u svakoj prilici dokazati svoju muku superiornost jer
e inae trpjeti njegova ast. No nije lako odrati se na vlasti. U nadmonom
poloaju ovjek esto postaje nesiguran, poinje se bojati da e ga netko sruiti s
pijedestala njegove superiornosti jer instinktivno osjea otpor onih koje je
podjarmio, pa i onda kad su prividno pokorni. Isto se dogaa i u odnosu

spolova. Mukarac koji je odrastao u uvjerenju da je u odnosu spolova mogu samo

odnos vlasti jednog partnera nad drugim ivi u stalnom strahu da bi se ena mogla
jednog dana pobuniti protiv njegove diktature. A s druge strane, mukarac zna
koliko je vezan uz enu i kako lako potpada pod njezin utjecaj, kako ga brzo
oarava njezina erotika. To nojaava njegov strah, jer ga ini nepovjerljivim u
svoju snagu da se odupre eni. U elji da vlada eno'm neurotini se mukarac
najvie plai injezine spolnosti. On osjea da je enina seksualnost esto nadmona
mukarevoj. ena moe uvijek stupiti u spolni odnos ako to eli, a mukarac ne
moe: kod njega mora najpriie nastupiti erekcija koja se ne da izvesti nikakvim
svjesnim naporom. Prema tome moe ena u naelu beskonano mnogo uivati u spolnom
ivotu, dok je mukarac ogranien svojim fiziolokim mogunostima. ena i u
prilino poodma-klim godinama, pa i onda kad vie ne moe zaniieti, zadrava
sposobnost da nalazi zadovoljstvo u seksualnom kontaktu s mukarcem. Ovaj,
naprotiv, sa starenjem postepeno gubi svoju spolnu mo.
Ove bioloke razlike meu spolovima dadu se u prilinoj mjeri kompenzirati
prisnom osjeajnom vezom izmeu ene i mukarca. Snana obostrana ljubav ospo-
sobljuje partnere da svoje fizioloke potrebe i mogunosti sasvim usklade i unato
razlikama meu sobom nau u zajednikom ivotu puno zadovoljstvo. No za takvo
fizioloko usklaivanje na osnovu osjeajne povezanosti sposoban je samo ovjek
dovoljne emocionalne zrelosti. Zato zdrava linost nema potrebe da se boji ene. To
ini samo neurotini mukarac koji ne nosi u sebi dovoljno osjeajnog bogatstva da
bi znao intenzivno i predano voljeti svoju seksualnu partnericu.
Strah od ene prisno je dakle povezan s neprirodnim stavom mukarca prema njoj.
O tome nam svjedoi i stara japanska bajka ena-pauk, koja neobinom
pronicljivou iznosi sutinu mukareva potcjenjivanja ene. Evo te bajke:
Neki trgovac-lutalica izgubi jednom prilikom put i navee se nae u podnoju
neke planine.
Upao sam u nevolju, pomisli on. Gdje u prenoiti?
Dugo je uzalud lutao i najzad, na svoju radost, nabasao na neki stari hram.
Putnik ue u

njega i vidje: na ognjitu pauina a naokolo ni ive due. Prinese gorivo i upali
ognjite. Napolju je bilo sasvim mrano.
Odjednom trgovac u korake, kao da se netko sputa niz stepenice. Sa umom se
otvorie vrata i u sobu ue sa sjanisenom (japanski muziki instrument) u rukama
takva ljepotica da trnovcu od uenja stade dah.
Putnie, svirat u ti na sjaniseni. Izgovorivi ove rijei ljepotica sjede pred
njega i pone udarati u strune.
1 odjednom o uda! oko putnikovog vrata stvori se tanka nit i tako ga
stegnu da nije mogao ni uzdahnuti. Trgovac u strahu izvadi iz kutije no i
presijee nit.
A ljepotica mu ree kao da se nije nita dogodilo:
uj me, putnie! Ja ti sviram, na sjaniseni! i ponovo dotakne strune.
Putnik vidje kako se u zraku ponovo prua tanka nit koja mu se stade ovijati
oko vrata i guiti ga, i ponovo je presijee jednim zamahom noa.
Dugo, dugo, do ponoi je svirala ljepotica, a putnik je sjekao nit za niti.
Najzad prikupi svu snagu i udari enu noem.
to to radi, putnie? vikne ona i pone bjeati uz stepenice.
U strahu putnik ne mogae doekati jutro. Ali najzad je no ipak prola i svane
dan.
Sto je bilo s ljepoticom? pomisli trgovac Je li ostala iva? Hajde da
pogledam.
On se popne uz stepenice u sobu, a kad tamo nikoga nema!
Sto to treba da znai? Pone svuda traiti i odjednom opazi: u uglu stenje
neko udno stvorenje, dugonogo i okruglo, kao panj s korijenjem. Pogleda ga i vidje
da je to ogromni, stari pauk. Putnik ga je udario noem i ubio.
U ovoj kratkoj bajci putnik je olienje mukarca koji nosi u sebi proturjene
stavove prema eni. On tei za njenom nagonskom snagom u elji da njome zadovolji
svoju spolnost. Zato ne moe odoljeti njezinoj privlanosti. No u isto vrijeme je
ne potuje niti vidi sutinu enina bia. Seksualno pogreno odgojen mukarac gleda
u eni samo izvor svog spolnog zado-

voljenja. Zato precjenjuje njezinu seksualnost i daje se njome zavesti mislei da

je to sve to u eni moe nai vrijedna. On ocjenjuje eninu vrijednost iskljuivo
prema njezinim fizikim svojstvima, ne trudei se da upozna itavu njezinu linost.
Odatle potjee neodoljiv utjecaj fizike ljepote (na .emocionalno nezrele mukarce.
No privlana vanjtina jo nije sve to ena moe pruiti, mukarcu. Ako osim
izvanredne ljepote ne nosi u sebi nikakve druge vrijednosti, mukarac e se
vjerojatno razoarati u njoj jer ga samo ljepota nee dugo zadovoljiti. ena pak
razmjerno neugledne vanjtine moe mukarca obdariti silnom ivotnom sreom ako je
osjeajno bogata linost i ako mukarac zna cijeniti njezina svojstva i koristiti
se njima. Ali samo nagonska elja za enom ne daje mukarcu mogunost za to. Tada
on robuje svojoj strasti i ne moe je se osloboditi, poput trgovca iz bajke koji se
svu no borio s pauinom, premda je svjestan toga da ga zadovoljavanje te strasti
nee uiniti sretnim. To ga ispunja mrniom prema eni. Sukob izmeu poude i
mrnje je sutina emocionalnog konflikta u odnosu prema eni, koji mnogi psihiki
nesreeni mukarci nose u sebi. Japanska bajka preporua takvom mukarcu da oduzme
eni njezinu vrijednost, stvorivi sebi fikciju da se u stvari ni ne radi o ljepoti
nego o nakazi koie se treba dobro uvati. Na taj nain pokuava neurotian
mukarac, zavaravanjem samoga sebe, ouvati se od enine zavodljivosti. On u
krajnjoj liniji nastoji enu likvidirati, pokuava iz sebe istrgnuti elju za njom
kad se osjea od nje ugroen. Odatle potjee protuenski stav reliffio-zne askeze,
odricanja od spolnog uitka, to je u kranstvu postiglo svoj vrhunac.
Potcjenjivanje drugog spola nije monopol mukarca. I ene su ponekad sklone
omalovaavanju mukaraca. Iza takvog stava takoer se obino skriva osjeaj
ugroenosti. Na patrijarhalni nain odgojena ena osjea se prema mukarcu
manjevrijedna, zapostavljena i prikraena za svoja prava. To je nagoni na obranu
svoje linosti pa se na isti nain brani od mukareve nadmoi kao to se ovaj
zatiuje od njezine zavodljivosti. Potcj enjivanj em mukaraca pokuava ena sama
sebi dokazati da oni ne ugroavaju niezin presti u tolikoj mjeri kako se to ini u
prvi mah, i da joj do njih nije mnogo stalo. No time i opet oteuje u prvom redu
sebe, kao to to ini i mukarac koji eni pokuava oduzeti vrijednost. 2ena se
naime ne moe psihiki pot-

puno predati mukarcu koga ne cijeni, ostaje prema njemu nopovjerljiva, pa ni u

spolnom ivotu ne surauje potpuno s njim. ene koje potcjeniuju mukarce obino
ostaju nezadovoljene u seksualnom kontaktu. Tu se zapliu u zaarani krug: to
manie zadovolistva nalaze u prisnom dodiru s mukarcem, to vie ga omalovaavaju, a
to je odbojniji njihov stav rjrema miemu, to manje uitka im prua spolni ivot s
niim. ena koja ne cijeni mukarca sklona je tome da i pred drugima iznosi razne
njegove slabosti i nedostatke. Takvim postupkom odbija ga od sebe, obeshrabruje ga
u mie-govoj spolnoj ulozi, a time opet i sebe oteuie.
Strah pred drugim spolom motivira i ene i mukarce na neprirodan meusobni
odnos. Strah raa nt-povjerenje, a ovo se u spolnoj vezi vrlo lako pretvara u
ljubomoru. Mukarac postaje nepovjerljiv prema eninoj vjernosti kad nije odvie
siguran da joj moe imponirati, osvojiti je i zadrati za sebe. Tada se boji da e
je netko drugi privui pa je ve unaprijed ontuuje za nevjeru. Ljubomora moe biti
posljedica i slabe seksualne potencije, odnosno enine snolne hladnoe. U
takvoj situaciji je mukarac uvjeren da e ena potraiti drugog partnera kad s
njim ne doivljava spolno zadovoljenje, ili da ga je ve nala. Alkoholizam
takoer pridonosi mukarevoj nepovjerljivosti prema eni. Alkohol naime rado
izaziva tzv. seksualnu disocija-ciju, tj. pojavljuje se nesklad izmeu
mukareve spolne poude i njegove potencije. U pripitom stanju je spolni
nagon obino pojaan, no seksualna snaga je pri tome esto smanjena. To
onesposobljuje alkoholiara da potpuno zadovolji svoje spolne potrebe, a uiedno
ga ini agresivnim i sumnjiavim prema eni. Na slian je nain motivirana
i enina liubomora. Ona se nai-ee javlja kod seksualno hladnih ena koje
osjeam da njihov partner nije s njima zadovoljan pa se boje da e ih napustiti.
Ili pak ena niie sigurna u svoju ririvla-nost pa ivi u neprestanom
strahu da joj nee r>oei za rukom da nekog mukarca trajno vee uza se. zato
svakog partnera progoni sumnjom, a takvim postupkom postie suprotan efekt od onoga
to ga je eljela: umjesto da mukarca jae vee uza se, ona ga svojim vladanjem
odbija.
Nezdrav stav prema drugom spolu oituje se i u agresivnosti prema njemu. Takvo
ponaanje u spolnoj vezi moe imati razliite uzroke. Jednom se radi o opoj
agresivtnosti prema ljudima, koja se onda ne moe pritajiti ni u odnosu prema
seksualnom partneru. Dru-

gi put je po srijedi nesigurnost u svojoj spolnoj ulozi, koja se eli sakriti pod
platem grubog, nasilnog ponaanja. Ili je to strah od drugog spola, pa seksualni
presti jednog partnera nagoni ovoga na obrambenu reakciju u obliku agresivnosti.
Seksualna agresivnost ispoljuje se na razliite naine. Cesto se manifestira u
netaktinosti prema osobama drugog spola: agresivna linost je sklona tome da
vrijea drugi spol i odnosi se prema njemu s prezirom. Tei oblik agresivnosti
oituje se u psihikom muenju partnera, u napadima na njegovu linost, poniavanju
i zastraivanju osobe drugog spola. To je prelaz k sadistikom postupku s
partnerom. Sadist nalazi zadovoljstvo u tome da zlostavlja partnera. Takve ljude
nalazimo meu osobama oba spola, no ee meu mukarcima. Ima mukaraca koji ne
mogu doivjeti orgazam ili ak ne mogu biti ni seksualno potentni ako prije spolnog
odnosa ili u njegovu toku ne zadaju partneru fiziku bol. Ponekad se dogaa da
sadist ni ne treba snoaj da bi se zadovoljio, nego mu je dovoljno da osobu drugog
spola istue ili na neki drugi nain tjelesno zlostavi. No sadist se moe
zadovoljiti na tako nastran nain samo uz uvjet da mae partnera koji e dopustiti
da ga se zlostavlja. Takve ljude zovemo mazohistima. Oni mogu nai zadovoljstvo u
spolnom ivotu samo ako uz to dozive fiziku ili psihiku bol ili oboje u isto
vrijeme. Meu mazohistima takoer su zastupana oba spola, no ee meu njima
susreemo predstavnice enskog spola. Takav par, gdje jedan partner uiva u
zadavanju boli a drugi u doivljavanju boli, zovemo sado-mazohistikim parom.
Ponekad i jedan i drugi partner nalaze zadovoljstvo as u tome da zada-vaju bol a
as u tome da je trpe.
Sadistike i mazohistike sklonosti izbijaju na vidjelo osobito pod utjecajem
alkohola. Poznat je tip alkoholiara koji su u trijeznom stanju blagi, pitomi, ak
plaljivi ljudi, a kad su pijani, pretvaraju se u okrutne goropadnike. Svoju
agresivnost najradije iivljavaju na svom seksualnom partneru. No njihova grubost
nije izravna posljedica uivanja alkohola. To je svojstvo koje ti ljudi trajno nose
u sebi, ali se ne usuuju pokazati ga dok mogu dobro kontrolirati svoje ponaanje.
Alkohol uklanja plaljivost, ali u isto vrijeme i savjest, obzirnost i mogunost
svjesnog upravljanja svojim i-nima. Tada izbija na vidjelo njihova prava priroda
koja u sebi nosi mnogo pritajene mrnje prema ljudima.

Okrutni alkoholiar najradije zlostavlja svoju enu, prije svega zato jer se kod
nje najmanje boji odgovornosti za takvo ponaanje, a onda i zato to u odnosu .
prema njoj alkoholiar najvie pokazuje slabosti svog karaktera, kojih se stidi,
koje i sam mrzi i najradije bi ih zatajio, ali mu to u spolnom ivotu ne polazi za
rukom. Zlostavljajui enu alkoholiar na njoj esto osveuje svoje nedostatke
kojih je ona najosjetljiviji svjedok, a osobito one u seksualnom ivotu. Uz to se
osveuje i za svoju nesigurnost pred enom, za razne neuspjehe u odnosu prema njoj,
te za uvrede i ponienja koja ponekad mora trpjeti od svoje partnerice.
Upravo alkoholiari najrjeitije govore o tome to je sutina agresivnosti
prema spolnom partneru. To je i opet najee strah od drugog spola, makar on bio
duboko sakriven u nesvjesnim sferama linosti. Razloge tom strahu moramo obino
traiti daleko u prolosti, odnosno u djetinjstvu. Isto vrijedi i za osobe sklone
mazohizmu. I jedni i drugi nose u sebi duboko uvrijeeno nepovjerenje prema drugom
spolu, koje je prisno povezano s uspomenama na vlastito ponienje doivljeno od
osobe suprotnog spola. Takav ovjek se na partneru osveuje za doivljeno ponienje
(sadizam) ili se pak identificira sa svojim iskustvima iz djetinjstva pa se prema
svom okrutnom partneru ponaa na jednako podloan nain kao to je to nekad inio
crema svojim nasilnim odgajateljima (mazohizam).
Stupanj psihoseksualne zrelosti ima ogromno znaenje za cjelokupnu ivotnu
aktivnost, pa i za radnu sposobnost ovjeka. Realan i prirodan stav prema drugom
spolu osposobljuje ovjeka da stvori zdravu spolnu zajednicu. Tada mu je zajamen i
sretan spolni ivot, a to unosi u ovjeka ivotni optimizam, psihiku snagu i
volju za upornu i konstruktivnu djelatnost.
 Prava i duboka spolna ljubav obogauje osjeajni ivot, profinjuje emocije.
Zato ovjek koji je duboko emocionalno vezan uza svog partnera postaje bolji i
plemenitiji i u odnosu prema drugim ljudima. Dobra prilagoenost u seksualnoj
zajednici poveava njegovu adaptabilnost i u drugim ljudskim grupama, pa i u onim
grupama u kojima provodi dobar dio svog ivota u radu. Zadovoljstvo u spolnom
ivotu ini ga snoljivijim prema ljudskim slabostima i manje osjetljivim na svoj
presti. Uz to unosi u njegov duevni ivot smirenost i vedrinu.

Psihoseksualna nezrelost ima suprotan efekt. Ona izlae ovjeka estim neuspjesima
u odnosu spolova. To ga ini nezadovoljnim, razdraljivim i potitenim. Mno-
gobrojina razoaranja u seksualnom ivotu obeshrabruju ovjeka pa ve samim tim
smanjuju njegovu motivaciju za rad. Uz to unose u ovjeka pesimizam i dre ga u.
stalnoj osjeajnoj napetosti, koja pak vee na sebe mnogo energije koja bi se inae
mogla upotrijebiti za svladavanje radnih zadataka. Nezadovoljstvo sa seksualnim
partnerom proiruje se ponekad i na druge ljude. Zato takav ovjek postaje prema
svojoj okolini mrzovoljasV neprijazan pa i agresivan.

11

EMOCIONALNI
SUKOBI
U
BRAKU

Prije nego to preemo na razmatranje branih problema, moramo se sporazumjeti

o tome to zapravo zovemo brakom. Mogli bismo mu dati pravnu definiciju i rei da
je brak ozakonjena zajednica dvoje ljudi suprotnog spola. No ta nam definicija
ukazuje samo na formalnu stranu braka a nita nam ne govori o njegovu sadraju. Jer
injenica da je dvoje ljudi pred javnou priznalo svoju spolnu vezu jo nam ne
jami da su joj dali pravi sadraj. A s gledita ljudske tenje za sreom, kao i s
gledita drutvene koristi, nije vano je li braku dana zakonska forma ili nije;
mnogo je vanije pitanje, jesu li partneri u spolnoj vezi doista nali puno
zadovoljstvo svojih seksualnih prohtjeva, i na nagonskom i na osjeajnom planu. O
pravom braku moemo govoriti tek onda kad je ostvaren njegov prirodni sadraj, koji
se sastoji u tome da su se dvije osobe suprotnog spola osjeajno potpuno saivjele,
uskladile sve svoje interese i potrebe, te da u seksualnom kontaktu doivljavaju
obostrano i potpuno zadovoljstvo. Takva spolna zajednica, koja je po svom sadraju
postala brakom, obino poprima i zakonski oblik braka. No forma braka jo mu ne
osigurava i sadraj, a iz mnogo je razloga vano da to vei broj brakova sadri
ono to ovjek od njih oekuje; vano je to za linu sreu ovjeka, za njegovu
produktivnost i njegovu socijalnost; no jednako je vano i za djecu, koja mogu
psihiki pravilno rasti samo u sreenoj porodinoj sredini.
Nije lako stvoriti sretan brak, a jo je tee odrati ga takvim. Za to mora
biti ispunjeno niz uvjeta. Prije svega je potrebno da se ue u brak sa zdravom,
prirod-

nom motivacijom. Jednako je vano da se prilikom stupanja u brak pravilno izabere

brani drug. To znai da treba sebi odabrati takvog partnera sa ijom se
individualnou moe nai mnogo dodirnih taaka. Daljnji je uvjet za uspjeh u braku
neprestana osjeajna usmjerenost na partnera. Treba nastojati da se svog branog
druga to bolje upozna, da se otkriju sve njegove odlike, ali i nedostaci, kako bi
se o njemu imala to realnija slika. Tada valja kod branog druga podravati
njegova pozitivna svojstva i pomagati mu da se oslobodi svojih slabosti. Ujedno je
potrebno svoje ponaanje to vie uskladiti s jednim i drugim svojstvima branog
partnera. U braku se ne smije zaboraviti na injenicu da su ljubavni osjeaji
promjenljivi. Oni se lako izgube ili otope ako ih ovjek ne uzgaja. Emocionalna
zainteresiranost za branog druga jedino je jamstvo da e se odrati i seksualni
interes za njega.
-Za uspjeh brane zajednice potrebno je da se odnos meu partnerima postavi na
doista ravnopravnu osnovu. To vrijedi prije svega u pitanju eninog radnog odnosa,
u pitanju podjele kunih poslova i brige oko djece, te u pitanju uzajamnog
zadovoljavanja osjeajnih i spolnih potreba. Nuno je da su oba partnera podjednako
zainteresirana za svoju djecu, da prema njoj zauzimaju jednak stav. da je odgajaju
na isti nain i u tome se dopunjuju. Sva djeca moraju biti eljena od oba
roditelja; zato je potrebno da se brani drugovi potpuno sporazumiju u pitanju
razumnog planiranja poroda, odnosno u uspjenom provoenju kontracepcije. Jednako
je vano da se brani par na isti nain odnosi i prema staroj generaciji u
porodici. Prema njoj moraju oba partnera nastupati jedinstveno, kao jedan ovjek.
Ima, na alost, mnogo brakova gdje ti uvjeti za uspjeh spolne zajednice nisu
ispunjeni. Tada se u braku pojavljuju emocionalni konflikti koji vode do sve teih
nesporazuma meu branim drugovima. Sukob na jednom podruju njihova zajednikog
ivota proiruje se i na druge komponente braka, pa se na taj nain produbljuje.
Ovdje nas zanimaju razlozi i sutina raznih emocionalnih konflikata u braku i
njihov utjecaj na radnu sposobnost ovjeka. Zato emo se redom pozabaviti faktorima
koji unose nesklad u brak ili postaju uzrokom da se on raspadne.
Za brak ima samo jedna zdrava motivacija: iskrena, potpuna i obostrana
seksualna ljubav. Odvie se esto misli da je ljubav isto to i prijateljstvo,
odnosno dru-garstvo. No ljubav je ipak neto sasvim drugo. Mada

ona sadri u sebi sve te tri emocije, ipak je mnogo vie od toga. Ni u drugarstvu
ni u prijateljstvu ne povezuju se dvoje ljudi tako prisno i ne predaju se jedno
drugome tako potpuno kao u seksualnoj ljubavi. Jo ee se ljubav zamjenjuje sa
spolnim nagonom. Istina je da prava spolna ljubav sadri u sebi i elju za
tjelesnim sjedinjenjem, no osim seksualne elje sadri ljubav u sebi toliko toga da
postaje ne samo kvantitativno nego i kvalitativno neto sasvim drugo nego to je
nagon. Postoje naime sutinske razlike izmeu nagona i ljubavi. Dok je nagon
anarhian, hirovit, ljubav individualizira, ona je vjerna. Nagon se vrlo lako
prebacuje s jedne osobe suprotnog spola na drugu, dok je ljubav uvijek usmjerena na
sasvim odreenog predstavnika drugog spola. To je zato to je nagom zainteresiran
samo za spolne osobine drugog ovjeka, a ljubav se zanima za itavu njegovu
linost. Upravo zbog emocionalne povezanosti sa cijelim ovjekom a ne samo s
njegovom seksualnou moe se pomou ljubavi ostati drugome vjeran. Nagon je
sebian, egocentrian; njime upravlja potreba za linim zadovoljenjem, bez obzira
na to to e doivjeti drugi ovjek. Nasuprot tome, ljubav je duboko altruisti-na,
ona unosi u ovjeka potrebu da i svom partneru prui puno zadovoljstvo, da ga
usrei jednako kao i sebe. Zbog toga je ljubav obazriva, strpljiva i njena, dok je
nagon agresivan, bezobziran i nestrpljiv. Brakovi koji se osnivaju na nagonu
unaprijed su osueni na propast; oni zapravo nikad ni ne postaju pravi brakovi jer
ne ostvaruju sadraj braka.
I prijateljstvo je preslaba, premalo intimna emocija da bi se ovjek mogao
osobi suprotnog spola emocionalno potpuno podati. Mnogo je vjerojatnije da e se tu
u seksualnom ivotu pojaviti stanovita rezerviranost, nepristu-panost, koja e oba
partnera onesposobiti da u prisnom kontaktu pokau svoj puni seksualni potencijal.
Spolna zajednica ostaje tu nepotpuna, oba sudionika u braku osjeaju da neto
nedostaje, a taj doivljaj nesavrenosti braka unosi u nj hladnou, dosadu i sve
slabiju meusobnu zainteresiranost.
Ljubav je reciproan, dijalektiki proces. Ona u jednom ovjeku raste,
obogauje se i postaje sve snanija ?uslijed podrke koju joj pruaju isto takvi
osjeaji drugog ovjeka. Zato tuu ljubav moe sauvati samo vlastita. Simpatija tu
nije dovoljna. Ako jedan brani drug osjea da mu partner ne odgovara za ljubavne
osjeaje istom mjerom, njegova e ljubav postepeno slabiti, dok
sasvim ne ugasne. To je razlog da brakovi izgraeni na jednostranoj ljubavi ne
ostvaruju pun sadraj braka pa nemaju uvjeta za trajnost.
Prava ljubav sadri u sebi i jaku spolnu elju za drugim ovjekom. Inae nije
mogue potpuno se predati branom drugu i doivjeti s njim puno seksualno
zadovoljenje. enama se esto dogaa da u spolnom dodiru s muem ostaju seksualno
hladne jer su stupile u brak s ovjekom za koga nisu bile seksualno zainteresirane.
One su za nj, dodue, gajile neke osjeaje, ali to nije bila prava ljubav jer joj
je nedostajala spolna komponenta. Zato je njhova enskost ostala u braku neprobu-
ena pa je i opet izostao pun sadraj braka. Tada je ena sklona potraiti drugog
partnera koji e joj biti seksualno privlaniji i pruiti joj vie spolnog
zadovoljstva. A mu nastoji pronai enu koja e s njim potpunije suraivati u
spolnom ivotu i pruiti mu radost da je svoju partnericu potpuno zadovoljio.
Kod nekih1 ljudi prevladavaju vrlo primitivni motivi za stupanje u brak. Tako ima
mukaraca koji se ene samo zato to im je dosadio neuredan momaki ivot pa
ele imati nekog tko e se za njih brinuti, voditi im kuanstvo i zadovoljiti sve
njihove hirove. Oni gledaju na brak i obitelj kao na zajednicu koja mora podnositi
sve njihove slabosti i nedostatke. Svoj dom smatraju mjestom gdje mogu
odbaciti svaku samodisciplinu, pa i osnovna pravila pristojnosti. Takvo vulgarno i
sebino shvaanje braka oduzima ovome svaku mogunost da se razvije u konstruktivnu
zajednicu koja bi brane drugove povela k usavravanju njihovih linosti. Ima i
ena koje se udaju samo zato da bi se udale, da ne ostanu usidjelice, okolini na
ruglo a sebi i svojoj obitelji na sramotu. U odabiranju takvog motiva za stupanje
u brak ene su vie rtve nastranih shvaanja sredine u kojoj ive nego
vlastite duevne nezrelosti. to pravedniji e biti odnos prema eni, to manje e
ene osjeati potrebu da se udaju radi udaje. Kad ena bude u jednakoj mjeri
cijenjena kao i mukarac, nestat e i podrugivanja tzv. staroj djevojci, jer je ono
ostatak barbarskog odnosa prema eni.
Kad ovjek sebi nekoga odabire za branog druga zato to se ovaj nekom drugom
svia, on odabire po tuem ukusu i prema tuim osjeajnim potrebama. Svaki ovjek
ima svoj lini ukus, individualne osjeaje i emocionalne potrebe koje se manje ili
vie razlikuju od onih u drugih ljudi. Po nagovoru sebi biraju partnera samo ...
nezreli ljudi, koji se ne usuuju bilo ta ozbilnije uiniti

na vlastitu odgovornost pa u svemu trae oslonac u drugome. Meutim onaj tko na

drugoga prebacuje odgovornost za izbor svog branog druga sam e snositi posljedice
takvog izbora.
Ponekad slui brak kao spas iz nesnosne sredine iz koje se ovjek eli izvui.
To i opet preteno vrijedi za ene odrasle u patrijarhalnom ambijentu gdje su
vezane uz svoju porodicu. One ponekad nemaju mogunost da se oslobode okova
autoritativne porodice koja ih sputava u njihovu razvoju i koi u zadovoljavanju
njihovih linih potreba. Tada u udaji Vide jedini izlaz iz tamnice umalog
obiteljskog ivota. No kad je ena nagnana u brak motivom koji s brakom nema
stvarne veze, nastaje opasnost da se bez mnogo razmiljanja uhvati za prvog
mukarca na koga naie, pa e biti slijepa za sve njegove eventualne nedostatke jer
u njemu vidi samo jedno: spasioca iz obiteljskih okova. Zato takvi brakovi obino
loe svravaju.
Ljudi koji nisu proivjeli normalno djetinjstvo inego su rasli u osjeajno
hladnoj sredini, gdje ih nitko nije volio niti se njima posebno bavio, esto
stupaju u brak iz tzv. osjeajne gladi. Oni se nadaju da e u branom ivotu
nadoknaditi nedostatak osjeajne topline u toku svog razvitka. ovjek koji trpi od
osjeajne gladi esto je toliko obuzet svojom nagonskom potrebom za ljubavlju da
iskoritava prvu priliku da stupi u brak. I tu je slijep za sve okolnosti koje mu
moda ukazuju na to da s nekom odreenom osobom nema smisla sklapati branu vezu.
Njegova je velika zaljubljenost zapravo sasvim egocentrina. Takav ovjek ezne za
dopunom svog osjeajnog deficita, a osoba za koju mu se ini da je voli slui mu
samo kao sredstvo da postigne svoj cilj. Osim toga, ovjek koji je u djetinjstvu
prikraen za roditeljsku ljubav esto ostaje osjeajno nezreo pa nasjeda bilo kome,
a uz to se teko prilagoava drugom ovjeku.
Dogaa se da se dvoje ljudi uzmu samo zato to su se pojavile prirodne
posljedice njihove spolne veze, tj. ena je zanijela. Rodbina osramoene djevojke
obino pokuava prisiliti njezinog partnera da se njome oeni. Ako on pristane na
brak, ne ini to nipoto iz ljubavi nego iz obzira prema obitelji, iz kavalirstva
prema eni, zbog javnog miljenja, da eventualno ne bi nakodio svojim linim
interesima, itd. Suvino je naglaavati da e takav brak radi asti zatrovati ne
samo odnos meu 'branim drugovima nego e u itav obiteljski ivot unijeti
nesnoljivost i mrnju. I dijete koje

je bilo povod tom nesretnom braku trpjet e posljedice ljudske gluposti i

licemjerstva. Ono je esto na teret i ocu i majci jer ga oboje smatraju uzrokom
svoje nesree pa ga guraju od sebe i uskrauju mu roditeljsku ljubav. Mnogi ljudi
potcjenjuju znaenje pravilnog izbora sudionika u spolnom ivotu vjerujui da su
osnovni uvjeti za sretan brak povoljne vanjske okolnosti, kao dobar stan, sigurno
zaposlenje, lijep prihod i slino, a partneri se onda ve nekako sloe kad je sve
drugo u redu. Poznato je, meutim, da ni najsreenije ivotne prilike ne mogu
nadomjestiti unutarnji nesklad, hladnou, odbojnost i trajni osjeajni nesporazum
meu branim drugovima.
esto se sudionika u braku bira na osnovu nerealnih mjerila. Tako ima ljudi
obojeg spola koji u branom drugu ele nai lik svog roditelja suprotnog spola.
To su, na primjer, mukarci koji sebi za spolnog partnera redovito odabiru od sebe
mnogo stariju enu. Tako ve po razlici u dobi imaju u njoj predodbu majke. Ili
pak biraju stroge, autoritativne ene, ili takve koje prema njima zauzimaju
zatitniki stav. I na taj nain doivljavaju takvi mukarci fikciju da u spolnoj
vezi produuju svoj sinovski odnos. Ponekad trae enu koja po svojoj vanjtini,
nainu oblaenja, dranju ili po bilo kakvim osobinama nalikuju na njihovu majku.
Takav pokuaj da se u eni nae slinost s majkom znak je neprirodne osjeajne
povezanosti izmeu matere i sina. Tu njemu nije pola za rukom da postane
psihiki posve samostalan nego je ostao pod utjecajem majke. On bi htio biti
odrastao mukarac i uivati sve ono to spolni ivot moe pruiti zrelom
ovjeku, ali bi u isto vrijeme elio ostati i nejako dijete za koje se drugi moraju
brinuti. No to su dva nespojiva cilja. Spolnost po prirodnim zakonima ne moe
posluiti tome da se nastavi veza izmeu roditelja i djeteta. Ako se to ipak
eli postii, mora u braku doi do nesporazuma.
Neto se slino dogaa i eni koja je osjeajno na nenormalan nain povezana sa
svojim ocem. Ona bi opet u svakom mukarcu koji je seksualno privlai htjela nai
oev lik, Poznat je tip ene koja se vee uz mnogo sta-r rijeg mukarca, uz ovjeka
s velikim ivotnim iskustvom, ozbiljnog i staloenog, kojemu vie nisu
ludorije na pameti. Ona svom partneru ne eli biti ravnopravan seksualni drug nego
bi mu radije bila razmaena ki s kojom e on postupati kao s krhkom lutkom; htjela
bi da u braku nema nikakvih dunosti ni obaveza, da njezine elje budu uvijek
ispunjene, da

se ne mora prilagoavati. Kao to je uz majku boleivo fiksiran mukarac redovito

seksualno nesigurna linost pa trai partnericu keja e mu materinskom irokogru-
dnou oprostiti razne slabosti, a prije svega nedovoljnu potenciju, tako i u
svojoj spolnosti obeshrabrena ena trai u partnera osiguranje svog seksualnog
prestia. Ona od njega oekuje da od njezine spolnosti ne zahtijeva ono to brani
drugovi obino jedan od drugog trae, tj. potpuno meusobno podavanje; ipak
prieljkuje i puno seksualno zadovoljstvo, koje joj ozbiljni, staloeni, oinski
mukarac obino ne moe pruiti.
Psihoseksualno nezrele ene vole se u spolnom ivotu igrati majke, zatitnice,
spasiteljice ili njegovateljice, birajui sebi uvijek vrlo mlade, djetinjaste i
nesamostalne mukarce, ili pak fiziki defektne, bolesne i nemone partnere; ili ih
osobito privlae moralno defektni mukarci, kao to su teki alkoholiari, kartai,
razvratnici i kriminalci. Za normalan spolni ivot nedozrela ena nastoji ma taj
nain osigurati sebi nadmo nad svojim partnerom. Ona ga pokuava obavezati na
zahvalnost ili na neki slini osjeaj koji mu nee dopustiti da joj ita prigovara
kad ona ne bude znala biti potpuna ena.
Ni mukarci se ponekad ne acaju izigravati u spolnom ivotu velikodunog
skrbnika. U sebe nesiguran mukarac rado bira podlonu enu, bilo da ie od njega
ekonomski zavisna, ili je na niem stupnju obrazovanja, ili je pak moralno pala.
Takvim izborom mukarac sebi eli osigurati stanovitu prednost pred enom, to e
mu onda dati mogunost da sakrije neke svoje slabosti i nedostatke. No ena koja je
ula u spolnu zajednicu manje ili vie prisilno, ili pak mora svom partneru vjeno
biti zahvalna i u njemu gledati neku od sebe mnogo uzvieniju linost, teko e mu
se iskreno otvoriti sa svim svojim osjeajima.
I danas se jo nailazi ma materijalni interes kao motiv u izboru branog druga.
Nekad se brak sasvim otvoreno sklapao kao trgovaki posao. U zaostalim,
patrijarhalnim sredinama ima toga jo i danas. No napredak ljudskog drutva,
oslobaanje ene od ovisnosti o mukarcu te opa humanizacija odnosa meu ljudima
oslobaa ovjeka potrebe da se u izboru branog druga osvre na ekonomske interese.
to se vie ovjeku prua prilika da slobodno, na osnovu line naklonosti i
ljubavi, bira sebi partnera, to vie se moe nazvati neurotinim svaki onaj izbor
koji se osniva na materijalnim interesima. Ako ikoji motiv za spolnu zajednicu nema
sa seksualnou nikakve veze, onda je to upravo taj motiv.

Ljubav ne moe nastati na prvi pogled, jer je to psihiki proces koji mora
proi svoj razvitak. Na prvi pogled moe se pojaviti samo seksualni interes, iz
kojega se dodue moe razviti ljubav, ali se to ne mora dogoditi. Na takvu ljubav
naginju ljudi koji su se ve razoarali u ljubavi, ali iz neurotinih razloga ne
pokuavaju tome nai pravi uzrok nego nastoje to prije sebi dokazati a ipak mogu
doivjeti pravu ljubavnu sreu. To ine i ljudi to dugo mataju o odreenom tipu
drugoga spola koji bi mogao zadovoljiti sve njihove intimne elje. Kad sretnu
ovjeka koji je makar samo po nekoj pojedinosti svoje vanjtine slian tome tipu,
zaljubljuju se u nj, ili tanije: prividno se zaljubljuju, i to u istom asu i bez
ikakve mjere. No takva je ljubav prividna, jer se takav ovjek ne zaljubljuje u
odreenu osobu nego u tip o kome mata; to je pak obmana koja se doskora
rasplinjuje poput magle, pa od velike ljubavi ne ostaje nita.
Mnogi mukarci biraju sebi samo tzv. netaknute ene. Kod njih obino vlada
stanovita nesigurnost pred enom, odnosno bojazan da iskusnu enu nee moi
zadovoljiti. Iza elje za djevicama krije se katkad i neto sadizma koji se
zadovoljava oduzimanjem djevianstva. Neke se ene osobito zanimaju za mukarce
koji imaju burnu seksualnu prolost, mislei, u svojoj infantilnoj mati, da e im
takvi majstori u ljubavi pruiti natprosjene uitke, ili pak nalaze zadovoljstvo
u tome da je i njih zaveo osvaja ena. Nasjedanje zavodnikovim slatkim rijeima
ili pak uivanje u njegovoj bezobzirnosti i grubosti uvijek je znak enine
osjeajne nezrelosti. injenica da je netko imao ve mnogo spolnih' veza nije jo
dokaz da doista ima i mnogo iskustva u ljubavi. Ako pak ena od takvog ljubavnika
oekuje samo veliku spolnu mo, onda ni u tome nisu njezine nade uvijek ispunjene.
Ponekad se dogaa da se ena ili mukarac zaljubljuje samo u tue seksualne
partnere, odnosno brane drugove. To su ljudi koji, otimajui drugome spolnog
druga, doivljavaju predodbu o svojoj tobonjoj neodoljiv os ti i veoj
vrijednosti od prosjenih ljudi. Katkad se radi o skrivenoj agresivnosti i
sadistikim namjerama prema drugim ljudima. Ima sluajeva da se netko uvijek
zaljubljuje u partnera svog najboljeg prijatelja. Nesvjesni motiv takvog
zaljubljavanja moe biti prikrivena homoseksualnost. U djevojci ili eni svog
prijatelja takav se mukarac zapravo zanosi za svog prijatelja, i stupajui s njim
u spolni odnos zamilja sebi seksualni dodir s prijateljem. On svoje istospolne
sklo-

nosti nije moda nikad otvoreno pokazao nego ih zadovoljava na taj nain. Analognih
pojava ima i kod enskog spola. I tu se katkad dogaa da neka ena oduzima spolnog
druga svojoj najprisnijoj prijateljici a da i nije svjesna da pri tom zapravo
uvijek iznova osvaja prijateljicu dakako, samo u mati. Neke neurotine ljude
osobito privlai otpor odabrane osobe. Sto vie im se dokazuje da ih se ne voli, to
uporniji su u svom nastojanju da upravo tu linost dobiju za seksualnog partnera,
odnosno branog druga. U takvom se izboru nazire stanovita sadomazohistika
crta.
Neki se mladi parovi vrlo rano odluuju na brak, jo u poetku adolescencije,
ali iz socijalnih razloga, zbog nastavka kolovanja, ekonomske zavisnosti itd.,
moraju ostvarenje braka odgoditi za nekoliko godina. Tada se ekaju, smatraju se
jedno drugome obavezni, a vrijeme koje prolazi neminovno donosi i promjene u
njihovim ivotima, pa i u njihovim linostima. U toku adolescencije ovjek se mnogo
izmjeni a da to ni sam ne opaa. U sredini treeg decenija svog ivota svatko
stjee drugaije potrebe i elje, drugaije reagira i ponaa se nego to je to
uinio nekoliko godina ranije. U toku tih godina nagomilalo se u njemu mnogo
ivotnog iskustva, zauzeo je manje-vie konane stavove prema svojim ivotnim
zadacima. Zato je sasvim prirodno da se i njegov osjeajni ivot iz temelja
promijenio. To je razlog da ljubav iz rane mladosti kasnije u mnogim sluajevima
sama po1 sebi izblijedi i neprimjetno ugasne. Ako je se ljudi ipak grevito
pridravaju, mogu se zbog svoje naivne sentimentalnosti meusobno unesreiti. Zbog
nekih davno danih obeanja, iz obiteljskih obzira, radi svijeta i zbog niza
drugih, sasvim sporednih razloga, ulaze tada u brak dvoje ljudi koji osjeajno vie
nisu jedan drugome potrebni.
Mnogi emocionalni sukobi u braku nastaju zbog toga to partneri tne nose u sebi
dovoljno snanu prilagodljivost da bi se mogli jedno s drugim potpuno saivjeti. U
braku treba prihvatiti lina svojstva i ambicije svog partnera, razumjeti njegove
navike i potrebe u svakodnevnom ivotu, sloiti se s njegovom rodbinom i
prijateljima, s njegovim nainom kako provodi slobodno vrijeme. Velika je pogreka,
odnosno izraz prevelike sebinosti, ako oekujemo od branog druga da e nama za
volju iz temelja izmijeniti svoje ivotne interese, od-

viknuti se od svojih odavna usvojenih navika. Ako nas smeta nain ivota nekog
ovjeka, razumnije je da s njim ni ne stupimo u branu zajednicu.
Osnovni zadatak u procesu meusobnog prilago-avanja sastoji se upravo u
tome da treba svog branog druga uzeti onakvim kakav jest i prihvatiti ga sa svim
njegovim i dobrim i loim svojstvima, priznati mu punu vrijednost i
ravnopravnost. Uzajamno razumijevanje i usklaivanje meusobnih interesa i
navika osnovni je zakon branog ivota, kao uostalom i svake druge zajednice. Kako
se ja odnosim prema branom drugu, tako e se i an odnositi prema meni; kako
elim da on sa mnom postupa, tako treba da se i ja s njim ophodim. Mnogi brani
drugovi su skloni tome da razlog nekoj nesuglasici u braku uvijek trae kod
drugoga a nikada kod sebe; vide samo tue slabosti a ne uouju vlastite pogreke.
Tada ih. dakako, ni ne uklanjaju, pa se na taj nain nesporazumi teko
rjeavaju. A ipak valja biti nacistu s injenicom da sukobi u braku uvijek
proizlaze iz oba partnera. Diskutirati se moe samo o tome je li nastalom
nesporazumu vie pridonio jedan ili drugi brani drug, ali nema sumnje da
se ni jednom ni drugom ne moe pripisati sva krivnja za nesklad u njihovom
zajednikom ivotu. Na pogrean stav jednoga vrlo esto i onaj drugi pogreno
reagira, to opet pojaava neuro-ticnost prvoga, pa se tako brani drugovi vrte u
zaaranom krugu iz kojega se ne znaju izvui.
Ima ljudi koji pokuavaju branog druga uiniti sebi slinim, ili ga oblikovati
prema nekom zamiljenom tipu, ili prema liku osobe koja im mnogo imponira, na
primjer prema linosti svog roditelja. Tako obino postupaju tati, samodopadni
ljudi, ili ipak oni koji se osjeajno nisu dovoljno odvojili od svojih roditelja
ili nekih drugih uzora. No ovjek koji zahtijeva od svog partnera da se potpuno
prilagodi njegovom ukusu ne bi sam podnio da i njegov brani drug ima prema njemu
iste ambicije. Adaptacija je pak uzajamni proces koji ne moe biti uspjean ako se
odvija jednostrano.
Podjarmljeni brani drug ne mora uvijek prei u aktivnu borbu za svoj poloaj u
branoj zajednici; ponekad on to ini pasivno. Tako su neke ene naoko pokorne
svojim autoritativnim muevima i ne prkose im otvoreno. No u spolnom odnosu s njima
redovito su potpuno hladne i nezainteresirane. One se psihiki ne podaju mukarcu
koga se boje, zatvaraju pred njim svoju osjeajnost. I mu koji je u braku podloan
svojoj eni esto trpi od poremeaja svojih spolnih funkcija. I on se ne

usuuje otvoreno se opirati eninoj vlasti, ali zato prilikom snoaja s njom
pokazuje svoje nepovjerenje u nj; u spolnom dodiru je zatvoren, krt i suzdrljiv,
to se ispoljuje u obliku smanjene potencije; najee se javlja preuranjeno
prosipanje sjemena, to znatno skrauje snoaj i time oduzima eni mogunost da se
seksualno uzbudi sve do punog spolnog zadovoljenja.
Sebinost je krupna zapreka za meusobno prilago-avanje u braku. Ona je znak
da u toj zajednici nema dovoljno ljubavi, ili je ak sasvim odsutna. Sebian ovjek
naglaava svoja prava u odnosu prema drugom ovjeku, ali se nerado prihvaa
dunosti.
Jedan mu smatra samo po sebi razumljivim da se ena brine za njegovu udobnost.
Kad je umoran ili neraspoloen, trai veliku obazrivost prema sebi; no ne smatra
potrebnim da potedi enu od svojih hirova i seksualne nametljivosti kad je ona
iscrpljena radom. Ako mora biti sabran kod nekog posla, zahtijeva da u kui vlada
savrena tiina. U isto pak vrijeme navija radio dok mu se ena bavi nekim
intelektualnim radom.
Sebinost i bezobzirnost mua najvie se is-poljuju u seksualnom ivotu. im
osjeti spolnu potrebu, navaljuje na enu, ne pitajui se uope je li pogodan moment
za snoaj, eli li to ona i hoe li joj time uiniti zadovoljstvo. U toku
seksualnog kontakta ne pokazuje prema eni nimalo njenosti, doivljava je vie kao
predmet nego kao ivo bie jer je potpuno usredotoen iskljuivo na svoje
zadovoljenje. im. se zadovolji, odvraa se od ene i ne vodi o njoj vie ni
najmanju brigu.
Ona je s takvim brakom nezadovoljna jer se osjea zapostavljena i prezrena u
svojim osjeajnim potrebama. Zato ni u spolnom dodiru s muem nita ne doivljava.
Snoaj je u poetku ostavlja hladnom, a kasnije izaziva u njoj odbojnost, pa i
izrazito gaenje. Zato odbija mua kad god joj je to mogue. On je nezadovoljan s
reagiranjem svoje ene, spoitava joj njezinu seksualnu hladnou, ali ni ne
pomilja da je tome sam kriv. U svojoj bezgraninoj egocentrinosti smatra sebe
savrenim muem, a enu nagovara da potrai struni

savjet kako bi se oslobodila svoje seksualne zako-enosti. Ona to i ini, ali joj
se tada otvaraju oi. Kad je spoznala prave razloge svog razoaranja u braku,
napustila je mua.
Da bi ovjek svoje line potrebe, emocije i oblike reagiranja mogao uskladiti s
ponaanjem svog branog druga, mora dobro poznavati samoga sebe i ne smije bjeati
od toga da u svakoj situaciji dade sebi iskren raun o motivima svog vladanja.
ovjek sigurno ne moe prema sebi biti sasvim objektivan, ali drugo je ne vidjeti
neke svoje sitne mane a drugo je ignorirati ili uljepati svoje krupne nedostatke.
No nije dosta samo vidjeti svoje slabosti, priznavati ih i eventualno se zbog njih
pokajati. Najvanije je da ovjek neprestano radi na vlastitom usavravanju, da
svoje nedostatke nastoji ukloniti ili barem ublaiti.
Za neurotika je karakteristino da ne eli vidjeti svoje nedostatke. To se onda
ispoljuje i u seksualnoj zajednici. Osjeajno nezreo ovjek prebacuje na svog
branog druga odgovornost za sve nesuglasice. Ne samo da sebe ne smatra krivim ni
za jedan neuspjeh u braku nego je ak uvjeren da je on zapravo rtva tue
bezobzirnosti, nepotenja ili pakosti. Uz takvog ovjeka osjea se brani drug
suvinim i ponienim te je sklon da pree u pobunu protiv samoivog i samouvjerenog
partnera. To se opet zbiva u obliku spolne suzdrijivosti i nepodavanja, ili u
obliku svadljivosti i agresivnosti. ili pak u obliku preljuba, pa i zahtjeva za
razvodom
braka.
Mnogi ljudi sude branog druga po sebi, pripisuju mu svoje seksualne potrebe i
oekuju od njega da e u spolnom ivotu reagirati na isti nain kao i oni. Kad on
to ne ini, ne zato to ne bi htio nego zato to ne moe jer je drugog spola, esto
mu se to spoitava. Tako se neki muevi ljute na enu koja se seksualno neto
sporije budi nego oni, ili joj zamjeraju da ne pokazuje velik interes za ra2ne
tehnike varijacije u spolnoj aktivnosti koje oni prieljkuju. No oboje je izraz
enine spolne prirode. Zadatak je mua ako mu je stalo do sretnog braka da
svoju spolnu djelatnost uskladi sa eninim seksualnim mogunostima. Kad se on
uzbudi i poeli snoaj, mora spolnom igrom, tj. nadraivanjem na seksualne
podraaje osjetljivih dijelova njezina tijela, uzbuditi enu do iste mjere kao to
je i on uzbuen i tek onda pristupiti spolnom odnosu. ena se jednako brzo uzbuuje
kao i mukarac, ali je logino da u

tome ne moe ii ukorak s njim ako se pone uzbuivati kasnije nego on. Ne treba
naime zaboraviti da se elja za snoajem kod nje javlja na drugaiji nain nego kod
njega. Mukarcu je esto dovoljno da vidi napola razodjevenu enu pa da osjeti jaku
poudu za njom. 2eni se to ne dogaa; ona nije osjetljiva na vidne podraaje
seksualne prirode. Ona se uzbuuje tek na njenosti mukarca i na dodirne podraaje
njezinog tijela. Ako se te bitne razlike u nainu spolnog uzbu-ivanja jednog i
drugog spola ne uzmu u obzir, prila-goavanje u braku teko e napredovati.
Razoaran eninom tobonjom sporou mukarac sve vie gubi strpljenje pa spolnoj
igri posveuje sve manje panje, nastojei da sebe to prije zadovolji. A muevom
nestaplji-vou nezadovoljna ena sve se tee uzbuuje, sve vie zaostaje za njim u
procesu spolnog zadovoljenja. Tada se produbljuje nesklad meu njima u seksualnom
ivotu, to se neminovno prenosi i na ostala podruja njihova zajednikog ivota.
Oni postaju jedan prema drugome netrpeljivi, razdraljivi, pa i agresivni. To opet
ostavlja posljedice u njihovom spolnom kontaktu jer im jo vie oteava tjelesno
prilagoavanje.
No nije dovoljno uzimati u obzir samo seksualnu fiziologiju svog branog druga
nego je jednako vano obazirati se na cijelu njegovu linost i u njemu uvijek
gledati ovjeka a ne samo spol. Tako se esto zaboravlja da je udvaranje vanije u
braku nego prije njega. Da bi se odrala seksualna ljubav, a time i spolni interes
jednog partnera za drugog, nuno je da se osjeajna povezanost meu njima
neprestano uzgaja. U tome treba da se zalau oba brana druga. Ljubav se odrava
meusobnom panjom, njenou, potovanjem, suradnjom, pomoi, moralnom podrkom u
tekim asovima, zanimanjem za tue interese i aktivnosti, te priznavanjem
partnerovih uspjeha i vrlina.
Mnogi muevi misle da su njenost i panja prema eni sentimentalne gluposti i
da ena mora biti zadovoljna i presretna to joj mu poklanja svoju spolnu snagu.
No ena ima priroenu potrebu da joj se to ee pokae kako je privlana, da se
oda priznanje njezinoj enskosti, njezinoj vanjtini, nainu odijevanja itd. Takve
male geste mueve panje prema eni mogu mnogo pridonijeti odravanju dobre
prilagodljivosti meu branim drugovima. Naprotiv, odsustvo svakog udvaranja,
zaboravljanje na to da se odaju priznanja eninoj aktivnosti u zvanju ili u
kuanstvu, nehaj prema njezinim osjeajnim potrebama i utljivo iskoritavanje nje-

. ~-~.ii...

zine spolnosti, bez pohvale eninih seksualnih odlika, unosi u brak stanovitu
otupjelost, prazninu, emocionalno siromatvo, to uzdrmava same njegove temelje.
Ni ene ne vode uvijek dovoljno rauna o osjeajima i seksualnim potrebama
svojih mueva. Ne zanima ih muevo zvanje ni njegove ambicije; ne interesiraju se
za njegove ideje, stremljenja i profesionalne tekoe; netaktine su prema njegovoj
spolnosti kad ona nije takva kako to njima najvie odgovara; nestrpljive su kad mu
ne pokazuje punu spolnu snagu; odbijaju njegove seksualne zahtjeve kad im se ine
pretjerani ili neobini; ili su pak pasivne u spolnom ivotu, ne daju za nj
inicijativu niti u nj unose dovoljno temperamenta. Sve su to postupci koji takoer
stvaraju emocionalni jaz meu branim drugovima, unosei u njihovu zajednicu
hladnou, nesporazume i nezadovoljstvo. Zato se razumna ena nastoji to prisnije
saivjeti s djelatnou i ambicijama svog mua; ona se jednako raduje njegovim
uspjesima kao to pokazuje razumijevanje za njegove tekoe; a ne zaboravlja ni na
njegovu seksualnu tatinu, izraava zadovoljstvo s njegovom spolnom snagom,
obazriva je prema njegovim povremenim tekoama u spolnom ivota.
Razumni brani drugovi nastoje da jedan drugoga to bolje razumiju i od drugoga
nikad ne zahtijevaju ono to on ne eli, niti mu uskrauje ono za im ezne. Dobar
brani drug nee partnera nikada prisiljavati na spolni -odnos, ali mu ga nee ni
uskratiti kad ga on eli. Dobro prilagoena ena nee krtariti u naglaavanju
uitka koji joj pribavlja njezin mu; a ovaj e biti paljiv i njean jer zna da je
eni za njezino potpuno zadovoljenje barem isto toliko vaan osjeaj da je voljena
i prieljkivana kao i mueva potencija.
Radi dobrog prilagoavanja u spolnom ivotu nuno je da brani drugovi otvoreno
razgovaraju o svojim seksualnim potrebama i problemima, kako bi za svaku tekou
nali sporazumno rjeenje. Ima na alost dosta ljudf koji se ustruavaju
raspravljati sa svojim branim drugom o zajednikoj seksualnoj djelatnosti,
smatrajui to nepristojnim. Osobito ene esto ine pogreku da sakrivaju ono to
ele u intimnom kontaktu s muem ili ono to ih pri tome smeta. Tada postaju
problemi razne sitnice koje same po sebi ne bi morale predstavljati nikakvu tekou
kad bi se o njima iskreno porazgovorilo. Tako se mnogi ljudi ustruavaju da svog
partnera upozore na neku svoju erogenu zonu koja je moda vrlo pristupana spolnom
nadradvanju, a part-

ner je ne upotrebljava jer za nju ne zna, pa onaj prvi ostaje stalno prikraen za
puni spolni uitak. Ili pak jedan brani drug prieljkuje neki oblik spolne igre,
neku varijantu u tehnici snoaja, na to onaj drugi nije naviknut. Tada se prvi
esto ne usuuje to zatraiti i tako ne unosi u brak svoj doprinos za spreavanje
jednolinosti u spolnom ivotu, Zakopanost i neumjesna stidljivost u seksualnom
kontaktu ne doputaju branim drugovima da u zajednikom ivotu nau puno
zadovoljstvo. Dugotrajnija nezadovoljenost u spolnim potrebama navodi ovjeka na
elju da kod novog partnera nae nadomjestak za svoju nemogunost da u braku
potpuno izrazi svoju seksualnost. Stalna spolna nezadovoljenost est je uzrok
nevjere, a time i raspada brane zajednice. Opasan je neprijatelj braka, odnosno
esti razlog njegova raspada, jednolinost u spolnom ivotu. Ona smanjuje meusobnu
privlanost jer otupljuje seksualni interes unosei u brani ivot dosadu i
mlakost. Tada se i opet javlja potreba da se u novoj seksualnoj zajednici nae
obnova, osvjeenje spolnosti, jer novi partner donosi sa sobom nove podraaje i
pojaava otupjeli seksualni interes.
Da bi se brak odrao sretnim, veoma je vano da se u spolni ivot unose
promjene u obliku raznih varijanata u tehnici seksualne igre i snoaja. Brani
drugovi ostat e jedan drugome privlani i onda ako budu stalno njegovali svoju
vanjtinu, ukusno se i uredno odijevali, vjebali se u kulturnom ponaanju, te ako
budu u sek-sualnom ivotu uvijek mislili na njegovu estetsku stranu. Jednako je
vano da neprestano nadziru svoje raspoloenje, da se klone angrizavosti,
mrzovolje i udlji-vosti. Sve su to postupci koji daju braku vrstou jer odravaju
osjeajnu povezanost branih drugova. Seksualni partneri ne smiju jedan drugome
postati ravnoduni. Osjeajni odnos meu njima nuno e postati negativan ako ne
ostane pozitivan: kad se brani drugovi ne trude da jedan drugome ostanu privlani,
pojavljuje se meu njima odbojnost. Budui da se ljudi nigdje tako snano ne
privlae kao u braku, nigdje se ne pojavljuje ni tako estoka mrnja ni tako jaka
nesnoljivost.
Vulgarno ophoenje u najintimnijim asovima spolnog ivota djeluje odbojno i
smanjuje interes za partnera ili uope za seksualni dodir. Zato je nuno da se u
spolni ivot unese to vie finoe i obazrivosti. Isto je tako potrebno da se
spolnom,' ivotu osigura potpuna odvojenost od treih lica. Svaki brani Par zeli u
svojim

intimnim asovima biti posve sam. Sigurna izolacija vaan je psihiloki faktor koji
omoguuje branim drugovima da se potpuno nesmetano jedan drugome predaju i da
svoje intimnosti obavljaju bez urbe, bez straha i nervoze. Osjeaj da bi netko
mogao biti svjedok njihova spolnog odnosa koi ih u seksualnoj aktivnosti, pa se
mukarcu poremeuje potencija a kod ene se pojavljuje frigidnost. Zato je
prikladan stan vaan preduvjet sretnog braka.
Stupanj prilagoenosti u braku odraava se i u nainu kako jedan brani drug
reagira na povremene nedostatke u spolnoj djelatnosti drugog partnera. Svakom
mukarcu moe se dogoditi da mu je potencija katkad smanjena, da se pojavi
preuranjena ejakulacija, pa i potpuna spolna nemo. Isto se tako svakoj eni dogaa
da koji put tee postie orgazam ili da on sasvim izostane. Seksualne funkcije su
toliko osjetljive i podlone utjecaju trenutanog raspoloenja da takve pojave ne
znae nita neobino. No dogaa se da partner reagira na njih na nezgodan,
netaktian nain. Tako je ena ponekad nestrpljiva prema trenutano slabo potentnom
muu ili ga ismijava i potcjenjuje. Jo ee mu vrijea, omalovaava pa i grdi
enu u asu kad ona nije sasvim spremna da s njim surauje pri snoaju. Tada je
partneru oteano prilagoavanje i nastaje opasnost da e se njegove smetnje
pojaati. Stalne nesuglasice u intimnom kontaktu prenose se i na ostala podruja
njihova zajednikog ivota pa se razmirice u oraku sve vie pojaavaju.
Dobro prilagoeni brani drugovi hrabre jedan drugoga kad im spolne funkcije
nisu sasvim usklaene. Oni sebi meusobno pomau da do maksimuma razviju svoju
seksualnu snagu. U intimnom kontaktu nastoje jedan drugoga to vie zadovoljiti,
nalaze uitak u tuem uitku i s radou pokazuju partneru zadovoljstvo to ga
osjeaju u prisnom dodiru s njim. Stvaraiui a svom spolnom ivotu mirnu, vedru i
optimistiku atmosferu nastoje sebe privesti k jo potpunijoj seksualnoj
prilagoenosti.
Uspjeno adaptirani brani drugovi smatraju nadzor nad oplodnjom ene svojom
zajednikom dunou koju obavljaju sporazumno. Oni se dogovaraju o tome koju e
metodu kontracepcije upotrijebiti kad ne ele dijete, a kad e dopustiti pojavu
trudnoe. Nikada to ne preputaju sluaju jer osjeaju punu odgovornost za sebe, za
svog sudionika u spolnom ivotu i za svoje potomstvo. Oni nastoje da u pogledu
nadzora nad oplod-

njom u njihovu braku zavlada potpuna sigurnost. To znai da svoju spolnu aktivnost
udeavaju na takav nain da se ne moraju bojati trudnoe kad je ne ele. Za dobru
meusobnu adaptaciju branih drugova veoma je vano da se oslobode straha od
trudnoe jer se inae ne mogu jedan drugome sasvim slobodno podati, a to moe u
njihov seksualni ivot unijeti razne oblike spolne nemoi, odnosno razne stupnjeve
frigidnosti.
Zbog prilino este neobazrivosti mueva u pogledu kontrole zaea savjetuje se
enama da se same uvaju od neeljene trudnoe, stavljajui u isvoje spolne organe
zatitno sredstvo. To je gumena opna koja prekriva ulaz u matericu te na taj nain
spreava prodor mukog sjemena do eninog jajaca. Uz to se obino upotrebljavaju i
zatitne paste koje ubijaju muke zametne stanice (spermije) kad se ove nau u
rodnici. Pomou tih metoda postaje ena neovisna o muevoj hirovitosti u spolnom
odnosu pa moe sa sigurnou nadzirati mogunost zaea. No mnoge ene nisu jo u
tome dovoljno samostalne. Muevi se ponekad protive tome da im ene nose zatitna
sredstva jer se u svojoj sebinosti boje da im spolni uitak nee biti poitipun, No
to je samo predrasuda. Upotreba gumene opne ispred ua materice (genofragma) i
zatitne paste nipoto ne smanjuju mogunost da se u snoaju doivi puno
zadovoljstvo. Ali uplaene muevim otporom, mnoge ene odbacuju zatitno sredstvo
te se i nadalje izlau nesigurnom nainu spolnog ivota koji ih ispunjava stranom.
To ih dri u stalnoj emocionalnoj napetosti pa se nepovoljno odraava u njihovu
opem raspoloenju, u stavu prema muu kao i u itavoj njihovoj ivotnoj
aktivnosti.
Neusklaeni brak je esti uzrok da je ovjek potiten, razdraljiv i nesabran.
Nezadovoljstvo s branim drugom on esto proiruje i na druge ljude pa je prema
njima agresivan i netrpeljiv. Stalna zaokupljenost nerijeenim branim problemima
ini ovjeka rastresenim, a potiten ost i emocionalna napetost blokiraju velik dio
psihike energije pa je ne preostaje dovoljno za svladavanje tekoa u ivotu i
radu ovjeka. Sve su to raz-'.ozi da osjeajni konflikti nastali u nesreenom braku
mogu biti teka konica za razvijanje pune radne energije. Zato, kad se kod nekog
ovjeka pri njegovom radu pojave razne neurotske reakcije i poremeaji ponaanja,
moramo prije svega ispitati kakva je njegova brana situacija, odnosno kakav je
njegov spolni ivot. Jer tu emo nai najvie uzroka emocionalne nesree-_nosti i^
sklonosti bolesnim reakcijama.

12

SMETNJE U
SEKSUALNOM IVOTU

Proces spolnog uzbuivanja i zadovoljenja osniva .se na refleksima, automatskim

zbivanjima u tijelu. U tome sudjeluje itav organizam,, pod vodstvom ivanog
sustava. Seksualno uzbuenje, se javlja kad je ovjek izloen takvim podraajima
koji bude njegov spolni nagon. Ako su podraaji dovoljno snani i traju neko
vrijeme, uzbuenje postie toliki intenzitet da se javlja vrhunac spolnog uitka,
upravo eksplozija seksualne napetosti koja se nagomilala u nervnom sistemu. To je
spolno zadovoljenje to ga zovemo orgazam. Nakon toga nastupa smirenje, popraeno
osjeajem jake ugode.
Na proces spolnog uzbuenja i zadovoljenja snano utjee duevni ivot ovjeka.
Brzina i stupanj uz-Duenja ovisi o mnogim psihikim faktorima. U tome ima
priroenih razlika meu ljudima, a i spolovi se meusobno znatno razlikuju. Tako se
mukarci najvie uzbuuju na vidne podraaje. Pogled na lijepu, privlanu enu, na
spolne oznake na njezinom tijelu, osobito ako su djelomice ili potpuno razgoljene,
snano potie njihov spolni nagon i budi u mukarcima elju za tjelesnim
sjedinjenjem sa enom. No takvi podraaji od mukarca slabo ili nikako ne djeluju
na ene. One se, naprotiv, mnogo vie uzbuuju na dodirne na-draaje. Povrina
eninog tijela, njezina koa i sluznice, osjetljiviji su na dodir nego kod
mukarca. Kaemo da ena ima razvijenije erogene zone na svom tijelu od svog
partnera; zato je eni obino potrebno prethodno milovanje da bi se kod nje
pojavila elja za snoajem.
Ali osim isto fizikih, pobuuju spolni nagon i emocionalni podraaji. To je
osjeajna zainteresiranost za neku osobu drugog spola. Takvi podraaji imaju i

opet vee znaenje za enu nego za mukarca. Dok se ovaj moe snano uzbuditi i u
prisustvu ene prema kojoj ne gaji neke dublje osjeaje, ena e teko poeljeti
seksualni kontakt s mukarcem prema kojem je ravnoduna. No u svemu tome postoje
velike individualne razlike.
 Spolno uzbuivanje ovisi kod oba spola i o trenutanom raspoloenju. Kad je
ovjek potiten, uplaen ili obuzet nekim brigama, tee e se seksualno uzbuditi,
ili barem u mnogo manjoj mjeri, nego onda kad je radostan, vedar i bezbrian. U
tome, dakako, ima znaajnu ulogu i temperament. ivahni, veseli ljudi obino se i u
spolnom ivotu, kao i svugdje, lake i bre uzbuuju od ozbiljnih, pomalo hladnih
ili psihiki tromih, flegmatinih osoba.
No najvei utjecaj na seksualne funkcije ima opi stav pojedinca prema
spolnosti i drugom spolu, a onda : njegov odnos prema odreenom predstavniku toga
spola. Kod ovjeka sa slobodnim, prirodnim stavom prema seksualnosti, koji nije
optereen raznim boija-znima i predrasudama, obino se spolne funkcije odvijaju
nesmetano. To se dogaa osobito onda ako je stupio u seksualnu vezu s osobom s
kojom je izgradio prisan osjeajni odnos pa je zainteresiran za itavu njezinu
linost, za njezinu individualnost^ ne sarmo za njene spolne osobine.
Drugaije je s ljudima ije su emocionalne reakcije optereene pomalo
neprirodnim, u manjoj ili veoj mjeri nerealnim ili sasvim nastranim stavovima
iprema spolnosti. Kod njih se u tok seksualnog uzbuenja, a osobito u proces
zadovoljenja, upliu razne smetnje koje mogu to zbivanje djejomice ili sasvim
poremetiti. Kaemo da se pojavljuju poremeaji spolnih funkcija ili seksualne
smetnje. One su esto izraz i ne sasvim zdravog stava prema odreenom seksualnom
partneru, nedovoljne osjeajne povezanosti s njim, ili ak izrazito negativnog
emocionalnog reagiranja prema njemu, makar to bilo i nesvjesno.
Seksualne smetnje drugaije se ispoljuju kod mukarca a drugaije kod ene. To
ovisi o razlici u anatomiji njihove spolnosti, odnosno u nainu njezinog
funkcioniranja. Kad se mukarac seksualno uzbudi, kod njega nastupa erekcija. To
znai da se njegov spolni organ (penis) povea, ukruti i podigne uslijed navale
krvi u njega. Erekcija je preduvjet za spolni odnos jer se penis ne moe uvesti u
enino tijelo dok je mekan. i mlohav. No erekcija je refleksna reakcija koja ne
pod-

lijee utjecaju volje. Ona se ne moe postii nikakvim svjesnim naporom, ali je
ovisna o raznim psihikim zbivanjima, osobito onima nesvjesne prirode. to je
ovjek psihiki razvijeniji, to je bogatiji njegov duevni ivot i to su mu
osjetljivije emocionalne reakcije, to jai je utjecaj to ga psiha ima na njegove
spolne funkcije. Zato su poremeaji tih funkcija plod kulture. Kod primitivnih
ljudi s razmjerno jednostavnom ili siromanom emocionalnou rijetke su seksualne
smetnje ili ih uope nema.
Erekcija je automatska reakcija na spolni podraaj, a zbiva se preko ivanog
centra u donjem dijelu lene modine. No tom je centru nadreen mozak sa svim
svojim zamrenim funkcijama. Putem mozga dopiru do lene modine seksualni
nadraaji, ali i razne emocije koje mogu ponekad sprijeiti pojavu erekcije ili je
ine nepotpunom.
Poremeaj erekcije ini mukarca djelomice ili potpuno nesposobnim za spolni
odnos; tada govorimo o slaboj potenciji ili i potpunoj impotenciji. Kod djelomine
impotenoije erekcija je nedovoljna pa se spolovilo teko uvodi u vaginu ili pak
lako ^spada iz nje; ili pak erekcija prebrzo prestaje, prije nego je nastupila
ejaku-lacija, pa se spolni odnos ne moe dovesti do kraja. Kod potpune impotencije
erekcije uope nema.
Za mukarca snoaj redovito prestaje prosipanjem sjemena (ejakulaoija). To je
takoer refleksni dogaaj koji nastaje kad je spolno uzbuenje dostiglo stanoviti
stepen. ivani centri za ejakulaciju smjeteni su takoer u donjem dijelu lene
modine, ali odvojeno od centra za erekoiju. Zato poremeaj ejakulacije moe
nastupiti neovisno od smetnja erekoije. I tu govorimo o raznim oblicima slabe
potencije, odnosno impotencije. Jedan je od estih oblika slabe potencije tzv.
preuranjeno prosipanje sjemena. Tu ejakulacija nastupa neposredno nakon to je
zapoeo snoaj, pa ovaj eni ne moe pruiti potpuno zadovoljstvo. U teim
sluajevima prosipa se sjeme jo prije nego se penis uvukao u vaginu. Budui da
odmah prestaje i erekcija, ne moe se snoaj ni zapoeti, pa je takav mukarac
praktiki impotentan. Ima sluajeva kad ejakulacija nastupa i bez erekoije ili pak
nastaje vrlo teko, tek nakon dugotrajnog trenja penisa o zidove vagine.
 Doivljaj orgazma vezan je kod mukarca u pravilu na prosipanje sjemena. Mada
nisu uzrono povezani, ipak ta dva dogaaja obino nastupaju u isto vrijeme. Ljudi
se meu sobom razlikuju po intenzitetu svog or-

gazma, no ima ih kojima je orgazam sasvim slab ili uope izostaje, iako se javljaju
ejakulacije. I to je, dakako, jedan oblik slabe potencije.
Vrlo su razliiti uzroci pojave da kod seksualnog nadraivanja izostane
erekcija, ili je preslaba, prekratko traje ili pak prebrzo nastupa ejakulacija, ili
ova uope ne nastupa, pa nema ni orgazma ili je on sasvim slab. Impotencija moe
nastati kod nekog lokalnog ili opeg oboljenja lene modine. Kad je prekinuta
ivana veza centra za erekciju i ejakulaciju s mozgom, ne mogu vie spolni
podraaji djelovati na te centre pa nema vie ni refleksne reakcije na njih. Kod
teih opih oboljenja koja iscrpljuju itav organizam dolazi, dakako, i do
iscrpljenja spolne potencije, pa ivani sustav vie ne reagira na seksualne
podraaje. Takvo stanje susreemo kod tee eerne bolesti, kod malignih tumora i
drugih tekih bolesti. Prirodno je da povrede lene modine, kao i oteenja mozga,
takoer dovode do impotencije. No takvi organski uzroci poremeaja potencije
razmjerno su rijetki. ee susreemo fizioloke razloge slabe potencije, a daleko
najei su oni psihogene prirode, to znai da proizlaze iz duevnog ivota
mukarca.
Od fiziolokih uzroka slabe potencije najznaajniji je umor. Iscrpljenost
organizma pretjeranim radom. osobito intelektualnim, smanjuje seksualnu energiju.
Isto vrijedi i za umor nakon vrlo ivahne spolne djelatnosti. Poslije -niza estih,
uzastopnih snoaja obino nastupa krae razdoblje kad daljnje seksualno nadrai-
vanje vie ne izaziva erekciju. To je mehanizam samore-gulirainja kojim se ljudsko
tijelo brani od pretjerivanja u spolnom zadovoljavanju.
Na prelazu od fizioloki uvjetovanih impotencija k sluajevima slabe potencije
psihogenog porijekla nalaze se oni oblici poremeaja u spolnim funkcijama koji
nastaju uslijed neraspoloenja. Razne brige, jaka kon-centriranost na neseksualne
sadraje, potitenost ili srdba koe proces spolnog uzbuivanja pa ine ovjeka
nesposobnim za snoaj. Djelomice fiziolokima moemo smatrati i one sluajeve slabe
potencije koji se javljaju u poetku mukareve seksualne aktivnosti, u toku
njegovih prvih odnosa sa enom, ili pak u poetku svake nove veze. Tu je smetnja
potencije izraz procesa prilagoavanja mukarca eni. U takvim je momentima osobito
vano da ena bude taktina prema svom partneru, da ga hrabri i strpljivo saeka
poboljanje njegove

spolne moi. U protivnom sluaju, ako je nestrpljiva i netaktina, ako ironizira

svog partnera i potcjenjuje ga, ena moe pojaati mukarevu spolnu nemo i
pretvoriti je u dugotrajnu impotenciju.
Strah je velik neprijatelj mukareve spolne snage. Da bi se ovjek mogao u
snoaju potpuno predati svome partneru, mora biti potpuno koncentriran na spolni
in i biti slobodan od misli ili osjeaja koji odvlae panju od seksualnog
uivanja. Ako se u tok spolnog uzbuenja ubace neke negativne emocije, vrlo je
vjerojatno da e se spolne funkcije poremetiti. Tako se impotencija moe pojaviti
kad se snoaj izvodi u nezgodnoj situaciji pa se partneri moraju uriti da ga to
prije obave ili se boje da bi ih netko' mogao iznenaditi. Ima i drugih trenutanih
bojazni koje lako poremete potenciju. Ovamo ide strah od moguih posljedica spolnog
odnosa, npr. strah od trudnoe ili bojazan mukarca da e biti prisiljen trajno se
vezati uz neku enu ako s njom stupi u seksualnu vezu. Kod openja s prostituiranim
enama esto se javlja strah pred spolnom zarazom. Ako k tome dodamo injenicu da
mnogi mukarci moraju najprije svladati osjeaj odvratnosti prema takvoj eni da bi
joj mogli pristupiti, razumjet emo da je u kontaktu s prostitutkom impotencija
razmjerno esta pojava.
Poremeaj potencije uzrokovan trenutanom situacijom obino je prolazne
prirode. Kad mukarac ima mogunost da stupi u spolni odnos u prirodnim
okolnostima, potencija se redovito popravlja. Dugotrajnije su smetnje potencije
koje su dulje vezane uz mukarevu linost i njegov osjeajni ivot. Mnogi
sluajevi slabe potencije izraz su emocionalnog konflikta u kome se ovjek nae kad
pokua spolni odnos. Ima mukaraca koji ne mogu obaviti snoaj kad im se spolna
elja sukobi sa savjeu, npr. kad pokuaju da se iznevjere svojoj eni. To se,
dakako, dogaa samo onda kad u braku postoji jo razmjerno vrsta osjeajna
povezanost meu partnerima pa tenja za promjenom nailazi u mukarcu na nesvjesni
otpor.
Spolna sposobnost moe oslabiti i onda kad se primjenjuju talkve metode za
spreavanje zaea koje u ovjeku izazivaju odbojnost, osjeaj neugode ili izrazito
gaenje. Ima mukaraca koji gube potenciju kad u toku pripreme za spolni in
pokuavaju upotrebi ti prezervativ. Navlaenje gume na spolovilo unosi u seksualnu
igru pomalo neprijatan tehniki moment koji osjetljivi mukarci ne podnose pa
reagiraju prestankom erekcije.

Prekidanje snoaja neposredno prije ejakulacije, da bi se enu zatitilo od

neeljene trudnoe, odnosno prosipanje izvan njenog tijela, takoer moe smanjiti
mukarevu potenciju. Napeto iekivanje kad e nastupiti ejakulacija i bojazan da
ona ne nastupi prerano i neoekivano, moe ubrzati njezin nastup te uiniti snoaj
nepotpunim. To je razlog da tu metodu kontracepcije mogu primjenjivati samo oni
mukarci koji su dovoljno sreeni1 u svom spolnom ivotu i toliko prilagoeni eni
da je mogu najprije dovesti do orgazma a tek onda prekinuti snoaj, ili im se
erekcija odri i nakon ejakulacije pa nakon svog zadovoljenja mogu nastaviti snoaj
dok se i ena ne zadovolji.
Iza impotencije esto se skrivaju svjesne ili nesvjesne istospolne
(homoseksualne) sklonosti. Ima homoseksualno orijentiranih mukaraca koji se
pokuavaju osloboditi svog interesa za isti spol na taj nain to se oene, s nadom
da e tako silom potisnuti svoju homoseksualnost. No takav mukarac nailazi u sebi
na jak otpor kad se eli sa enom intimno povezati pa ostaje impotentan. Isto se
dogaa i onda kad mukarac nije ni svjestan toga da ga seksualno vie privlae
mukarci nego ene. Cesto tek analiza pojedinog sluaja impotencije dovodi takvog
mukarca do saznanja da u nesvjesnim sferama svoje linosti nosi neurotian stav
prema spolnosti, koji mu ne doputa da svoju seksualnu djelatnost usmjeri u
normalnom pravcu.
Poremeaj potencije koji se javlja dulje vremena esto je izraz nedovoljnog
mukarevog samopouzdanja na seksualnom podruju; ono je pak dio openite
nesigurnosti u sebe. Zato se slaba potencija javlja kod plahih, bojaljivih,
sputanih mukaraca, koja imaju velike tekoe u pribliavanju eni i teko se
odluuju na intiman dodir. To su obino ljudi koji precjenjuju probleme to ih
susreu u ivotu i neprestano se boje neuspjeha. Kad im se neka ena svia, ne
usuuju joj se pribliiti jer se plae da e biti odbijeni, da e u prisnom
kontaktu s njom biti nespretni, neodluni i nemoni.
Strah od impotencije uvlai ovjeka u tzv. neurozu iekivanja. To znai da
oekivanje neusoieha, odnosno jaka bojazan od njega ini neuspjeh prilino
vjerojatnim. Tada je, naime, mukarac prilikom pripremanja na spolni odnos mnogo
vie zaokupljen napetom panjom oko promjena na sebi, oko pojavljivanja ili
nepojavljivanja erekcije i oko njezinog intenziteta nego to se koncentrira na enu
i njezine seksualne ari. Spolne

funkcije su m/u preoptereene emocionalnom napetou pa se one tada pokvare bilo

da. erekcija uope ne nastupi, ili je preslaba, ili prestaje ranije nego to je
zapoet snoaj, ili pak prebrzo nastupa ejakulacija, tako da spolni odnos traje tek
nekoliko sekundi.
Jedan se mladi mnogo zanima za djevojke. Uzbuuje se u njihovu prisustvu, ali
zatajuje kad pokua s njima spolni snoaj. Uzrok njegovoj impotenciji postao je
jasan tek potankom analizom njegove cjelokupne linosti i njegova ivotnog razvitka
od malih. nogu. Rastao je uz strogu, vlasto-hlepnu majku koja je vladala u kui.
Bila je u mnogome nadmona svom muu: inteligentnija i sposobnija da se snae u
ivotu. Djeak je godinama doivljavao mnoga ponienja svog oca, mnoge asove kad
je ovaj bio potiten i razdraljiv jer se u odnosu prema svojoj eni osjeao manje
vrijedan. U toku itavog djetinjstva osjeao je djeak da izmeu njegovih roditelja
nema prave emocionalne topline. Otac je prema majci uvijek bio nepovjerljiv i
zatvoren, a ona je bila sklona da ga ismijava i potcjenjuje. Identificirajui se s
poloajem svog oca u braku djeak je i sam u sebi razvio osjeaj nepovjerenja i
odbojnosti prema majci. A to svoje dugogodinje iskustvo o eni prenio je procesom
generalizacije na sav enski spol.
No i njegova izravna iskustva o majci bila su bolna. Majka je s njim postupala
vrlo strogo, zapostavljala ga je prema sestrama, nikad nije bila njena s njim,
esto ga je tukla, neprestano mu je neto prigovarala i grdila ga, a ni batine nisu
bile rijetkost u njezinom postupku sa sinom. Zato se uz nepovjerenje i odbojnost
razvio u djeaku i strah od majke. Kad je kasnije poeo i na druge ene gledati
kroz prizmu svoje majke, nije se mogao osloboditi utiska o njoj pa je i na njih
stao projicirati osjeajne reakcije na koje je navikao u odnosu prema majci.
Kad je postao mladi, u njemu se razbudio jak spolni nagon koji ga je tjerao u
kontakt sa enama. No u momentu kad bi se trebao eni sasvim predati, javlja se u
njemu u nesvjesnu sferu potisnuti strah od enskog spola. Mada te svoje emocije
nije vie ni svjestan a jo je manje dovodi u vezu sa svojom majkom, ipak je ona
dovoljno jaka

da zakoi normalan tok seksualnih funkcija mladog ovjeka. Strah blokira mladievu
potenciju pa ne moe stupiti sa enom u intiman odnos.
Budui da se njegova spolna potreba za enom ne moe sasvim zadovoljiti,
pomalo se povlai heteroseksualna komponenta mladieva nagona a poinje se isticati
naklonost mukom spolu. Mladi se sve vie uzbuuje u drutvu svojih vrnjaka,
ensko drutvo poinje zamjenjivati mukim, a u svojim matanjima i sncvima
doivljava prisan dodir s mukarcem, to mu prua zadovoljstvo. Mladi je ovjek,
dakle, na najboljem putu da postane i praktiki homoseksualac, dok u svojoj mati i
podsvijesti to ve jest. To ga mui, plai, dovodi ga u stanje emocionalnih kriza,
obeshrabre-nosti i oaja. U takvim asovima nije ni za to sposoban, ne moe raditi
ni spavati, nema apetita, loe se osjea, pa je doao potraiti pomo.
U procesu psihoterapije mladi se postepeno oslobaa svog nepovjerenja u
enski spol. Ohrabren u svom stavu prema enama poinje doivljavati uspjehe u
odnosu prema njima, odluuje se na sve prisnije kontakte, koji mu sad polaze za
rukom, a ta pozitivna iskustva rehabilitiraju heteroseksualnu stranu u njemu.
Usporedo s tim jenjaju njegovi homoseksualni interesi i doskora e sasvim nestati.
U spolnom odnosu sa enama esto imaju tekoa i mukarci koji su od ranog
djetinjstva boleivo, sentimentalno vezani uz svoju majku. To su ljudi koji nikad
ne izrastu u sasvim slobodnu, neovisnu linost, nego u mnogome ostaju odvie ovisni
o majci i potpuno pod njezinim utjecajem. Zato se ni njihova spolnost ne moe
osloboditi majinog lika. Pristupajui drugoj eni, takav je mukarac uvijek
usporeuje sa svojom majkom d u svoj stav prema eni unosi mnoge elemente svog
dugogodinjeg odnosa prema majci. Kao to je navikao da prema majci nastupa
podlono, pasivno, preputajui joj svu odgovornost za svoje ponaanje, tako to
ini i u odnosu prema eni. U kontaktu s majkom navikao je takav mukarac na
maenje i popustljivost. Razumljivo je da i od ene oekuje takav stav prema sebi.
Zato sebi obino bira enu koja pokazuje sklonost da mu bude vie majka nego ena.
Ponekad je ona i mnogo starija od svog mua. No takav izbor partnera je zavaravanje
samoga sebe. Jer prije ili kasnije javlja se kod

oba brana druga elja za puno vri jednim spolnim ivotom koji e ih oboje potpuno
zadovoljiti. To je pak mogue ako se meu njima izgradio odnos ravnopravnih
partnera a ne odnos nadmone majke prema podlonom sinu. To su, naime, dva sasvim
razliita emocionalna odnosa, koji nikako ne idu zajedno. Ako ih se ipak eli silom
spojiti, mora se raunati s osjeajnim sukobom u ovjeku koji e se vjerojatno
ispoljiti u poremeaju potencije.
Jedan ve postariji mukarac itav ivot trpi od preuranjenog prosipanja
sjemena u spolnom odnosu. To mu se dogaalo u svim dosadanjim vezama sa enama, i
u braku i izvan njega. Zato nijedna njegova spolna veza nije dugo trajala, ni u
jednoj nije bio zadovoljan, pa ni u braku nije naao smirenje. Njegov brak se,
dodue, odrava, ali vie po formi nego po sadraju. Samo zahvaljujui injenici da
su ve stariji ljudi i da ni jedan ni drugi nemaju izgleda da bi stvorili novu,
uspjeniju spolnu zajednicu, ostaju brani drugovi zajedno.
Na je pacijent bio najmlae dijete u porodici i ljubimac svoje majke. Ona je
bila nesretna u braku pa je svog jedinog sina izrazito vezala uza se, dok se manje
zanimala za svoje keri. Mazila je djeaka, odgajala ga na vrlo sentimentalan nain
i ucijepila u njega plaljiv, nesiguran stav prema ivotu. Kad je djeak ve odavna
ponara-stao i pribliavao se mladenakoj dobi, mati je jo uvijek prema njemu
pokazivala pretjeranu fiziku njenost u koju je unosila primjesu erotinosti.
Uivala je u tome da dri sina na svom krilu, da ga miluje, da ga sama kupa i
slino. Na taj je nain gradila u djeaku boleivu ovisnost o majci i njegovu
erotsku povezanost s njom, koje on nije bio ni svjestan. Tek u svojim snovima i
matanjima prilikom masturbacije izraavao je u kasnijem ivotu svoju nezdravu
osjeajnu povezanost s majkom. No i u snu i u mati zaodijevao je svoj stav prema
majci u simbolike scene kojima sam nije znao protumaiti sadraj.
U odnosu prema enama nije se nikad mogao osloboditi sputanosti, iza koje je
tinjao nesvjestan osjeaj krivnje prema majci. Kao da joj je nanosio uvredu to se
zanimao za druge ene, to je prema njima gajio ljubavne osjeaje i
seksualne elje.

j?.

To je uvijek doivljavao kao neku nevjeru majci. Njegove spolne funkcije bile su
optereene tim boleivim emocijama pa se nisu nikad moale ispo-Ijiti u punom
kapacitetu. Zato je sav ivot trpio od samo djelominog ispoljavanja svoje mukosti
u obliku prekratkog, nepotpunog snoaja sa enom, uslijed prerane ejakulacije i s
prestankom erekcije neposredno poslije topa. Stalni neuspjeh u spolnom ivotu drao
ga je u kroninom nezadovoljstvu sa samim sobom, to ga je inilo razdraljivim,
preosjetljivim i emocionalno nesreenim. Niz godina izmjenjivale su se kcd njega
razliite neurotske smetnje koje su ograniavale njegovu radnu sposobnost i najzad
ga poslale u preranu mirovinu, a bile su izraz njegove nevrestane osjeajne
napetosti.
Kod nekih mukaraca nastaju poremeaji spolnih funkcija kad u njihovoj
spolnosti nastupi podvojenost izmeu nagona i ljubavi. Osjeajno razvijeniji
mukarci nose u sebi potrebu da vole enu s kojom stupaju u spolnu vezu, odnosno da
se uputaju u prisni kontakt samo sa enom koju vole. No ponekad ignoriraju takav
stav prema spolnosti pa pokuavaju stupiti u spolnu vezu sa enom koja je tek
prolazno zagolicala njihov spolni nagon ne ostavljajui nikakav dublji trag u
njihovoj linosti. Ako se radi o mukarcu koji moe eni pruiti sve pod uvjetom da
ona zaokuplja i njegove osjeaje a ne samo njegov nagon, onda njegova spolna snaga
nee doi sasvim do izraaja kad se upusti u seksualnu vezu sa enom za koju
emocionalno nije zainteresiran.
Raspravljajui o neprirodnim motivima za stupanje u spolnu za jedincu, kao i o
nerealnom izboru branog druga, vidjeli smo da seksualni partner koji put nije cilj
nego slui kao sredstvo da bi se ostvarila neka druga svrha. Kad je takav stav
mukarca prema eni. on ne nastupa prema njoj iskreno pa i u spolnom odnosu ostaje
rezerviran ne otvarajui joj svu svoju linost. Osjetljivijim se mukarcima u
takvom sluaju lako moe dogoditi da im potencija bude nepotpuna. I opet je
preuranjena ejakulaciia najei oblik poremeaja koji se tu javlja.
Ponekad su smetnje potencije znak duboko u nesvjesno potisnutih agresivnih, pa
i sadistikih sklonosti prema eni. Ima mukaraca koji bi najradije muili enu u
taku spolnog odnosa, zadavajui joj na razne naine

tjelesinu bol. Ako se ne usuuju takve svoje tenje otvoreno pokazati, ili ih se
stide, ne ele za njih znati a ipak ih se ne mogu osloboditi, onda ih sakrivaju u
nesvjesne sfere svoje linosti. Takve sklonosti meutim nisu likvidirane nego i
dalje utjeu na ponaanje mukarca, upliu se u njegovo reagiranje prema eni pa
mogu poremetiti i njegovu potenciju. Kod pribliavanja eni javlja se nesvjesna
bojazan da bi njegove moralne konice i obziri mogli popustiti, da bi doista mogao
postati brutalan s njom i nanijeti joj tjelesne povrede; tada je strah od samoga
sebe ona emocija koja poremeuje normalno odvijanje spolnih funkcija.
Mukarci sa seksualnim smetnjama obino su neprestano zaokupljeni svojim
tegobama, analiziraju ih i trae iz njih izlaz, a to im oduzima mnogo psihike
energije i vee njihovu panju. Zato su slabo potentni mukarci na poslu esto
nesabrani, nepaljivi, slabo zainteresirani i neuporni. Njihova radna energija je
mala jer ih seksualni neuspjesi dre u stanju stalne obeshra-brenasti. Oni teko
nalaze zadovoljstvo u radu jer su obino potiteni, sumorni, nesposobni da se za
bilo to odueve. Cesta razoaranja u vlastitoj spolnosti ine ih razdraljivima, a
osjeaj seksualne manjevrijednosti tjera dh na nesnoljivost i agresivnost prema
drugim ljudima. Kronina spolna nezadovoljenost oduzima im poletnost pa u radu
pokazuju malo inicijative, nemarni su i skloni izbjegavanju dunosti. No dogaa se
i obrat-no. Ima slabo potentnih mukaraca koji svoj neuspjeh u spolnom ivotu
nastoje nadoknaditi natprosjenom ambicijom u svom zvanju. To su onda fanatici
rada, koji u neumornoj profesionalnoj djelatnosti ili u strastvenoj drutvenoj
aktivnosti, gue svoju nezadovoljenu potrebu za uspjehom na seksualnom podruju.
Poremeaji spolnih funkcija nastaju i kod ene. Ona je u prednosti pred
mukarcem to u svako doba moe stupiti u spolni odnos, jer kod nje ne moraju
prethodno nastupiti promjene, poput muke erekeije, koje uvjetuju mogunost
snoaja. I kod nje, dodue, nabrefcnu pojedini dijelovi genitalnih organa u toku
seksualnog uzbuivanja, to ini spolni odnos lakim i uPodnijim, ali je on mogu i
bez toga. No ena ima i svoje slabosti u odnosu prema mukarcu. Njezin je najvei
nedostatak to su jaina i tempo njezinog uz/buenja u velikoj mjeri ovisni o
mukarevoj vjetini u spolnom kontaktu i o njegovom postupku sa enom i opem
osjeajnom stavu prema njoj.

Prednost je mukarca to na vrhuncu njegovog spolnog uzbuenja gotovo uvijek

nastupa ejakulacija koja je popraena orgazmom manjeg ili veeg intenzitete. Kod
ene nema dogaaja koji bi odgovarao mukom prosipanju sjemena. Zato njezin orgazam
nije vezan na refleksno zbivanje kao to je ejakulacija. Ni mukarac, dodue, ne
doivljava uvijek jednako snaan orgazam, jer njegov 'intenzitet ovisi o tome
koliko osjeaja unosi u spolni odnos sa enom. Ali prosipanje sjemena mu ipak prua
uitak i onda kad njegova emocionalna povezanost s partnericom nije osobita, ili
ak nedostaje. Drugaije je sa enom. Budui da ona nema ejakulacije, njezin je
orgazam ovisan iskljuivo o njezinom osjeajnom stavu prema mukarcu, odnosno o
njegovom postupku s njom. Zato za enu doivljaj orgazma u spolnom odnosu nije
obavezna pojava, pa esto nedostaje. Tada govorimo o eninoj spolnoj hladnoi ili
fri-gidnosti. Analogno kao kod poremeaja potencije, nalazimo i ovdje razne
stupnjeve djelomine frigidnosti, te potpunu ili apsolutnu seksualnu hladnou.
Djelomina spolna hladnoa znai da ena u toku snoaja osjea, dodue, izvjesno
spolno uzbuenje, ali se potpuno ne zadovoljava. Kod apsolutne frigidnosti izostaje
ne samo orgazam nego i seksualno uzbuenje. Tu ena ostaje sasvim ravnoduna ili
ak reagira odbojno: snoaj joj postaje dosadan, nepodnoljiv, pa i odvratan.
Frigidnost nije izraz slabog spolnog nagona ili nedovoljnog temperamenta; ona s
tim eninim osobinama nema nita zajedniko. I vrlo temperamentna ena s jakim
seksualnim potrebama moe s pojedinim partnerom biti spolno hladna. A i ena
razmjerno tihog i povuenog ponaanja moe doivljavati s mukarcem snane orgazme.
Nesposobnost za puno spolno zadovoljenje nije dakle enino stalno svojstvo, nego je
pojava u odreenoj spolnoj vezi; prema tome se zai>ravo radi o zajednikom problemu
obaju partnera, a nipoto samo eninom. Jer ena koja je s nekim mukarcem moda i
dulje vremena apsolutno frigidna moe s drugim partnerom doivjeti pun seksualni
uitak.
Cesti uzrok frigidnosti je mukareva slaba potencija. I jako uzbudljiva ena
treba ipak nekoliko minuta u prosjeku etiri da bi u toku snoaja postigla
orgazam. Ako pak spolni odnos traje sasvim kratko vrijeme, moda samo desetak
sekundi, ena se ni uz najveu spremnost ne moe spolno zadovoljiti. Zato u sva-

kom sluaju odsutnosti eninog orgazma valja najprije ispitati muevu spolnu snagu
a tek onda enine seksualne osobine.
U mnogim je sluajevima enina nemogunost da doivi pun spolni uitak
posljedica loe tehnike u spreavanju zaea to je /primjenjuju spolni partneri.
Osobito se kod prekidanja snoaja javlja opasnost da e ena ostati nezadovoljena.
Da bi sprijeio prodiranje svog sjemena u enino tijelo, mukarac mora izvui penis
iz vagine prije nego je zavrio snoaj. Kod njega e, dodue, i u tom sluaju
nastupiti ejakulacija popraena orgazmom, no ena pri tom esto ostaje prikraena.
Zato se prekidanje snoaja moe preporuiti kao sredstvo za spreavanje zaea samo
onim muevima koji mogu da. enu zadovolje prije nego su sami postigli orgazam,
odnosno prije nego to e izvui penis iz njezinog tijela. Takvu metodu
kontracepcije mogu nesmetano upotrebljavati i oni mukarci koji zadravaju erekciju
jo neko vrijeme nakon prosipanja sjemena, pa mogu nastaviti spolni odnos
neposredno nakon ejakulacije izvan eninog tijela i tako je dovesti do orgazma, ako
to nisu uinili ve prije prekida snoaja. Kad takav postupak nije mogu, treba
primijeniti druge metode kontracepcije. Razumljivo je da prekidanje snoaja ne moe
upotrebljavati mukarac koji trpi od preuranjenog prosipanja sjemena. Njegov
kontakt sa enom ionako traje sasvim kratko vrijeme. Ako se jo k tome hotimice
prekine, snoaja gotovo i nema, pa enino zadovoljenje ostaje potpuno nemogue.
Osim toga, takvi mukarci esto ni nemaju jasan osjeaj kad e nastupiti
ejakulacija pa ni ne mogu na vrijeme prekinuti snoaj.
ena teko postie orgazam ako je njezin partner ne pripremi na spolni odnos
nego mu prilazi .silovito, iznenada, bez uvodne spolne igre. Kad mukarac osjeti
erekciju pa pristupi snoaju, nalazi se ve na visokom stupnju spolnog uzbuenja.
No ena to ne mora biti. Ona se moda tek poela uzbuivati kad je mukarac ve
poeo snoaj naglo se pribliavajui orgazmu. Budui da od poetka odnoaja
zaostaje za partnerom u toku spolnog uzbuenja, ena ne moe ii ukorak s njim pa
je dola tek na pola puta kad je on ve postigao vrhunac uitka. Zato je potrebno
da mukarac spolnom igrom dovede enu do priblino iste razine seksualne
uzbuenosti na kojoj je i sam prije nego pone sa snoajem.
Spolna igra ukljuuje u sebe razne oblike milovanja i nadraivanja ene. Tu
treba pronai i koristiti e-

nine erogene zone, tj. ona podruja na njezinom tijelu koja su najosjetljivija na
dodirne podraaje. To su prije svega usta, vrat, uske, prsne bradavice, dojke,
unutarnje strane nadlaktice i bedra, pojedina mjesta na trbuhu, okolina mara, male
usmine koje pokrivaju ulaz u vaginu, klitoris (draica) iznad njih, te predvorje
rodnice. Mnogi mukarci ignoriraju spolnu igru, bilo da ne poznaju njezinu
vrijednost, bilo da su odvie sebini i nestrpljivi a da bi se na njoj zadravali,
ili su pak toliko primitivni da sami u njoj ne nalaze nikakvo zadovoljstvo. No
vjeta, njena, diskretna spolna iera popraena mukarevim osjeajima za enu moe
ovu dovesti do visokog stupnja seksualnog uzbuenja i pripremiti je na brzo
postizanje orgazma.
 Kod prvog spolnog odnosa raskida se kod veine ena tanka opna, zvana himen,
koja djelomice zatvara ulaz u rodnicu. Ponekad je himen toliko mekan, elastian ili
slabo razvijen da ostane neozlijeen makar je penis prodro u vaginu. No u veini
sluajeva ipak nastaje izvjesna ozljeda himena koju ena osjeti kao bol. Taj
dogaaj zovemo defloracijom. Bol koju ena pri tome osjeti ne ovisi samo o stepenu
povrede himena nego i o tome kako se mu pri tome ponaa, te o tome kakav je enin
emocionalni stav prema spolnom odnosu i samoj defloraciji. Ako je mukarac u tom
asu grub. nasilan i bezobziran, a ena se jako boji defloracije ili je puna
predrasuda prema snoaju i uope prema spolnosti, prvi njezin kontakt s mukarcem
bit e vrlo bolan, ak i onda kad je ozljeda himena neznatna. Tada e defloracija
ostati eni u vrlo neugodnoj uspomeni, koja moe onemoguiti njezino daljnje
prilagoavanje partneru. Zato je mukarev grub nastup u prvom spolnom odnosu esto
uzrok enine frigidnosti u itavoj daljnjoj vezi s njim. koliko god dugo trajala.
Ve je Balzac rekao da brak ne treba poeti silovanjem. Ipak mnogi mukarci jo
uvijek ne uviaju potrebu da u asu kad su prisiljeni zadati eni veu ili manju
bol moraju prema njoj nastupiti s krajnjom oba-zrivou i njenou. Takvim
ponaanjem uklonit e osjeaj neugode kojim je defloracija esto popraena. Tada
ena brzo zaboravlja neprijatnost koju je doivjela, a u 'Uspomeni joj ostaje samo
paljivost njezinog partnera. To je onda polazna taka njezinog sve uspjenijeg
prilagoavanja muu, sve prisnijeg fizikog i psihikog saivljavanja s njim, to
je doskora osposobljuje da u spolnom dodiru potpuno uiva.

U poetku svog seksualnog ivota s mukarcem veina ena prolazi kroz razdoblje
fizioloke frigidnosti, kad u spolnom odnosu jo ne doivljava puno zadovoljstvo. U
to je vrijeme osobito vano da mu bude prema eni taktian, da joj udvara, obasipa
je njenou, oduevljava se njezinim arima, hrabri je u procesu njezinog'
prilagoavanja, da bude prema njoj do krajnosti strpljiv i nenametljiv. Takvim
ponaanjem pomoi e mukarac eni da razmjerno brzo prebrodi svoje tekoe u
adaptaciji partneru i da doskora nae pun uitak u snoaju s njim.
No primitivni, sebini ili umiljeni mukarci smatraju da ena mora uivati ve
u tome to osjeti u svom tijelu mukarev spolni organ, bez obzira na to kako se
njegov nosilac pri tom ponaa. Oni ne uzimaju u obzir da enina spolnost nije
koncentrirana u njezinoj vagini ve je sastavni dio itave njezine linosti. Zato
misle da je nadraivanje rodnice maksimum onoga to mukarac moe pruiti eni i
najvea elja enina u odnosu prema njemu. Njezinu osjeajnost potcjenjuju
ignoriraju je, smatraju je nevanom, pa svu svoju panju posveuju samo tjelesnom
dodiru sa enom; no ni u njega ne unose dovoljno topline ni njenosti, pa se u
takvoj situaciji ena ne moe svom partneru sasvim otvoriti. Kad osjeti da on
njezine emocionalne potreba ne uzima u obzir, poinje se prema njemu psihiki
zatvarati, a to nuno povlai za sobom i tjelesno povlaenje.
enina frigidnost moe biti uzrokovana slinim nezgodnim situacijama u kojima
se obavlja snoaj kao ta su i one koje mogu poremetiti mukarevu potenciju. Tako
ena moe ostati u spolnom odnosu nezadovoijena ako se on obavlja na brzinu, uz
bojazan od iznenaenja, ili u strahu od trudnoe. Cesto ponavljanje snoaja u
situacijama koje izazivaju nesigurnost i strah moe fiksirati eninu frigidnost,
uvrstiti je u njezinom ivanom sustavu i kasnije joj oteati doivljavanje
orgazma, mada nestane razloga za bojazan.
U mnogim sluajevima ima frigidnost dublji razlog u eninom osjeajnom ivotu.
ena se moe svom partneru sasvim predati ako ga voli. Ako je pak stupila u spolnu
vezu s neprirodnom motivacijom a ne iz ljubavi, vrlo je vjerojatno da e ostati
hladna jer joj nee poi za rukom da svoju spolnost odvoji od svojih emocija, tj.
da se zadovolji bez sudjelovanja osjeaja. Zato od frigidnosti redovito trpe ene
koje se udaju iz tatine, iz materijalnih interesa, sa eljom da sebi
osiguraju
vii drutveni poloaj, ili iz inata prema nekom, iz prkosa prema roditeljima,' sa
eljom da se udome, da se osamostale, i s drugim motivima koji sa spolnou nemaju
nikakve veze. Isto je tako frigidnost vjerojatna kad ena ostvari neprirodan izbor
branog druga. ena ponekad sebi, iz neurotinih motiva, bira partnera kojega ne
moe potovati, kojemu je nadmona, koji je slaba, neotporna, povodljiva linost.
Pored takvog mukarca ne osjea se dodue ugroenom ali s njim ne moe uivati jer
se protiv toga bune zd,rave komponente njezine linosti, koje potuju prirodne
zakone u sebi.
Kad se ena uda za mukarca kojega nije dovoljno upoznala, lako joj se dogodi
da se u njemu razoara, ako otkrije kod njega negativna svojstva koja nije
oekivala. A razoaranje je emocija koja obino zakoi proces prilagoavanja
branih drugova. Mnoge ene "trpe od frigidnosti jer su u toku zajednikog ivota s
muem otkrile u njemu osobine koje su im neprihvatljive a o kojima nisu imale ni
pojma kad su se odluivale na brak.
Ponekad je frigidnost znak openito slabe enine sposobnosti da se prilagodi
drugom ovjeku. Razmaene, egocentrine, hirovite i samoive ene obino imaju
tekoe s postizanjem orgazma. Isto vrijedi i za emocionalno hladne ene koje ne
mogu stvoriti emocionalan odnos s drugim ovjekom, pa to ne mogu ni sa svojim
seksualnim partnerom. Vrlo plaljive, povuene, prema ljudima nepovjerljive ene
takoer esto trpe od nesposobnosti da se s branim drugom potpuno saive.
Ima ena koje nose u sebi duboko usaen strah pred mukim spolom, koji im je
obino ucijenljen ve od ranog djetinjstva na osnovu neugodnih iskustava o ocu,
bratu ili drugim mukim lanovima porodice s kojima su niz godina ivjele u
svakodnevnom kontaktu.
Meu enama takoer susreemo istospolne naklonosti. Obino ih zovemo
lezbijskom ljubavi, prema imenu grkog otoka Lezbos, gdje je u davno vrijeme
ivjela poznata pjesnikinja Sapfo koju su objeivali zbog ljubavi prema enama.
Homoseksualno naklonjene ene ipak se ponekad udaju iz raznih motiva. Moda nisu
uvijek ni svjesne svojih nastranih sklonosti. No u tjelesnom, dodiru s mukarcem
ostaju apsolutno frigidne.
Religiozni odgoj takoer moe eni smetati u postizanju orgazma jer usauje u
nju uvjerenje da pristojna ena ne smije pokazati interes za seksualnost. Zato
religiozno odgojena ena esto zauzima prema

spolnosti sapet, neprirodan stav, a to je sputava u spolnom ivotu ne doputajui

njenoj seksualnoj prirodi da se sasvim ispolji.
ena obino ne reagira na svoju frigidnost tako estoko ni tako osjetljivo kao
to mukarac reagira na poremeaj svoje potencije. To je zato to ena u spolnom
ivotu nije tako koncentrirana na postizanje orgazma kao to je to mukarac. Budui
da u eninoj seksualnosti ima osjeajni ivot vei udio, moe se ona na
emocionalnom podruju toliko zadovoljiti da joj tjelesni uitak nije tako potreban
kao mukarcu. Zato ona mirnije reagira na nedostatak uitka. Ipak ne ostaje
ravnoduna prema odsustvu orgazma. Prije ili kasnije nagomila se u njoj
nezadovoljstvo i razoaranje, to se onda oituje u razdraljivosti, nervozi,
raznim neurot-skim smetnjama, psihogenoj nesanici, glavobolji, pritisku u prsima,
stezanju u podruju srca i drugim tegobama. Tako se onda smatra bolesnom, brzo se
umara, a zbog razdraljivosti se lako sukobljuje i sa svojom okolinom.
Poremeaji spolnih funkcija znatno dakle utjeu na psihiki ivot ovjeka. One
mu smanjuju ivotno zadovoljstvo, smanjuju mu samopouzdanje i optimizam, a unose u
nj razoaranje u same sebe i kroninu emocionalnu napetost. Zato se dugotrajnije
smetnje u seksualnom ivotu neminovno odrazuju i na radnoj sposobnosti ovjeka.
Negativne emocije u spolnom ivotu blokiraju jedan dio psihike energije pa ovjek
ne pristupa poslu s punim elanom, ni s velikim oduevljenjem. Radna sposobnost je
jo vie oteena ako se tome pridrue neurotske smetnje koje ine ovjeka bolesnim
a izraz su osjeajne napetosti u kojoj on stalno ivi. Ili se pak pojavljuju
poremeaji ponaanja, koji dovode ovjeka u konfliktuozne situacije; ove paik
pojaavaju njecovu emocionalnu napetost i tako ga uvlae u zaarani krug osjeajno
nezrelog ponaanja.
13

KONFLIKTI U
PORODINOM IVOTU

U suvremenoj porodici sve su ei tzv. sukobi izmeu stare i mlade generacije.

Tome ima vie razliitih uzroka. Prije svega treba uzeti u obzir da stari ljudi u
prirodnom procesu starenja postaju sve manje sposobni da se snalaze u novim
situacijama, da se prilagouju mladim ljudima i razumiju njihove potrebe. Temiuo
pak savremenog ivota postaje iz dana u dan sve ivlji, nain ivota sve se bre
mijenja pa se i interesi mladih ljudi sve vie razlikuju od onih stare generacije.
To je razlog da stariji lanovi porodice ne shvaaju svoju ve odraslu djecu, koja
su i sama postala roditelji. Oni ne mogu shvatiti mnoge njihove poglede na svijet,
moralne postavke, interese i navike. Mislei da su njihova zastarjela shvaanja
jedino ispravna, Drieovaraiu i grde, a to, naravno, izaziva otpor mladih i sve
dublji jaz izmeu obih generacija.
Kad star ovjek nije proivio svoj ivot na nain
koji ga je zadovoljio nego je u njemu ostao razoaran
|osjeajui da mu je ivot ostao neto duan, onda se u
'njega javlja ljubomora na mlade ljude. Stari ljudi su
esto zavidni mladima pa ih to potie da budu nrema
njima zajedljivi i prkosni; preosjetljivi su na svaku
fsifcnieu, svaki as se vrijeaju i rado se prikazuju rtvom
\ svoje nezahvalne djece. Takvo ponaanje starih za-
5 goruje ivot u porodici unosei u nju emocionalnu na-
! petost, svakodnevne razmirice i sve veu meusobnu
I netrpeljivost starih i mladih.
I Zavisti i ljubomori osobito su skloni stari ljudi koji
Isu imali nesretan brak pa su u svojoj spolnosti ostali
fnezadovoljeni. Njima je brak njihove djece, osobito
ako je sretan, esto trn u oku a da najee toga nisu

ni svjesni i zato rado kritiziraju mladi par, upliu se u njegove meusobne

odnose, podjaruju jednog branog druga protiv drugoga ili pak izazivaju sukobe meu
njima. Takvog stava starih prema mladima moramo se bojati osobito onda kad je
sad ve odrasli sin od ranog djetinjstva pretjerano osjeajno vezan uz
svoju majku. Ona ga je odgajala sebi za razonodu i utjehu a ne zato da joj ga
jednog dana otme neka strana ena. Kad se sin ipak oeni, takva se mati ne moe
osloboditi ljubomore prema snahi te nastoji na bilo koji nain otuiti
svog sina suparnici, nastoji ga zadrati iskljuivo za sebe. Zato unosi nesklad u
brak mladih ljudi, napadajui snahu a ulagajui se sinu.
U takvoj situaciji nalazi se sin, odnosno mu, izmeu dvije vatre. Ako je
normalan mukarac, uvijek e se u toj dilemi odluiti za enu. U razmiricama izmeu
nje i svekrve uvijek e stati na eninu stranu, bez obzira na to imala li ona
trenutano pravo ili ne. To e ga, dakako, dovesti u otvoreni sukob s majkom koja
mu nee op-rostiti nevjeru. No emocionalno zreli mukarac svjesno e riskirati
konflikt s majkom ako mu je stalo do toga da sauva eninu ljubav i odri brak. Jer
ena ne moe dijeliti svog mua sa svekrvom; ona ga hoe itavog za sebe; zato je
ozlojeuje njegova neodlunost izmeu ta dva neprijateljska tabora i smanjuje
njezinu ljubav prema muu. Kad u njemu ne osjea sasvim pouzdanog saveznika, kad
doivljava njegovu emocionalnu podvojenost, odnosno kad se on povremeno zavadi sa
enom zbog majke, ona poinje hladiti prema njemu, to se osobito ispoljuje u
njezinoj seksualnoj nezainteresiranosti za mua.
Netrpeljivost izmeu svekrve i snahe, koja se redovito osniva na svekrvinoj
ljubomori, uvijek unosi napetost i nemir u porodini ivot. Ako se sin priklonio
eni i zavadio se s majkom, ova e jo vie izazivati mladi par. Kad se pak sin ne
moe odluiti izmeu dvije ene, majka nastavlja svojom agresivnou prema snahi,
ne bi li je definitivno odbila od mua, a ova joj vraa milo za drago. U svakom
sluaju stradava brak. Zato pred odlukom, da li spaavati brak ili odnos generacija
u obitelji, ne treba upadati u dilemu. Uvijek je mladi brak vredniji od odnosa
izmeu starih i mladih.
Emocionalna podvojenost izmeu ene i majke dri mukarca u stalnoj osjeajnoj
napetosti. To se onda ispoljuje u njegovu raspoloenju, pa i u njegovoj opoj
ivotnoj i radnoj aktivnosti. Svakodnevna nuda da se odluuje izmeu ene i majke
i borba s vlastitom ne-

odlunou ini ga razdraljivim i potitenim. A ve znamo da su to emocionalna

stanja koja smanjuju motivaciju za rad, ine ovjeka nesabranim, aljkavim, ne-
druevnim itd. Ne treba, dakako, posebno isticati da takvi odnosi u porodici
oteuju radnu aktivnost i ostalih stranaka zahvaenih sukobom svekrve i snahe.
Katkad se pojavljuje sukob izmeu punice i zeta. To se najee dogaa kad se
stara ena ponadala da e udajom keri zadovoljiti neke svoje odavna prieljkivane
tenje i nezadovorjene ambicije, npr. u pogledu svog drutvenog poloaja ili
materijalnog stanja. Tada je punica silno razoarana ako dobije zeta koji ne
ispunjava njezine nade. Ona mu ne moe oprostiti da je bez akademskog obrazovanja
ako je eljela zeta s doktorskom titulom; zamjera mu to nije na nekom rukovodeem
poloaju ako je mislila hvalisati se njegovom ulogom u drutvu; mrzi ga to ima
prosjean dohodak ako je oekivala da e raskono ivjeti na njegov raun, i si. U
takvoj situaciji punica obino poinje potcjenjivati zeta, ironizira ga i zagorava
mu ivot u porodici na sve mogue naine.
Stari ljudi esto se u porodici osjeaju zapostavljeni i nepotrebni. Tome je
razlog injenica da se mlada generacija sve ranije i sve potpunije osamostaljuje.
Mladi ljudi sve rjee trae savjet u starijih, ne primaju vie njihove upute, ne
prihvaaju njihovo miljenje i odbijaju njihove zahtjeve. Starima se sve manje
prua mogunost da gospodare u kui kad mladi postanu O1 njima ekonomski neovisni.
To je prilian psihiki, udarac za ljude koji su godinama navikli voditi glavnu
rije, ili ak biti izraziti porodini despoti. Oni se sad osjeaju prikraeni za
svoja prava, povrijeeni su u svom ponosu i ugroeni u svom prestiu. Zato smatraju
potrebnim da preu u obranu svog ja. Pri tome reagiraju na razne naine. Jednom
postaju agresivni, svadljivi i razdraljivi. Drugi se put pretvaraju u nesnosna
zanovijetala, uvijek su neraspoloeni ili plaljivi i nametljivo sentimentalni.
Ponekad se sklanjaju u bolest, reagiraju raznim psihogenim tegobama ili potenciraju
svoje stvarne psihike smetnje. Time nastoje prisiliti svoju nezahvalnu djecu da
se vie njima bave i posveuju im veu panju makar kao bolesnicima kad to ve ine
ine dok su zdravi; ili se pak dre duboko uvrijeeni, vladaju se kao da su neije
rtve, kao da im se ini silna nepravda a oni je podnose toboe stoikim mirom.
Najee se agresivnost starih prema mladima ispoljuje u njihovu postupku prema
unuadi. Ve smo ranije

ustanovili da su grube odgojne pogreke bake i djeda obino motivirane njihovim

osjeajem zapostavljenosti u porodici. Kad smatraju da su izgubili naklonost svoje
djece, stari je ljudi nastoje osigurati kod unuadi. No u isto vrijeme im unuad
slui najee dakako nesvjesno i kao sredstvo osvete njihovim roditeljima. Zato
odgajaju unuad na suprotan nain od onoga kako to ine roditelji, i time
roditeljima rue autoritet, oteavaju im postupak s djecom. Djed i baka esto
svojim odgojnim metodama tjeraju djecu u prkos prema roditeljima i tako
izazivaju sukobe meu njima. Takvo ponaanje starih u porodici esti je
razlog razmiricama s mladim. Sve vei broj roditelja prihvaa naela pravilnog
odgoja djece pa se odupiru pogrenom postuipku bake i djeda. No ovi redovito
reagiraju uvrijeenou, tumaei i najopravdanije prigovore kao napad na svoju
linost. Svoj postupak s unuadi smatraju jedino pravilnim pa ine jo vee
pogreke i tako produbljuju svoj sukob s roditeljima djece. Tada i ovi teko
odravaju svoju emocionalnu ravnoteu, postaju razdraljivi, a to i njih navodi
na nerealno reagiranje prema djeci. Tako se itava porodica sve vie
zaplie u zaraeni krug svojih nezdravih meusobnih odnosa, odgoj djece
postaje iz dana u dan sve loiji, razdor izmeu starih i mladih sve dublji, a
nervoza i preosjetljivost roditelja sve vea. Sukob izmeu starih i mladih u
porodici, meutim, ne izazivaju samo stari svojim nerealnim stavovima
prema mladima. Tome pridonose i mladi. Oni se esto nimalo ne trude da shvate stare
ljude, da se uive u njihove potrebe i prihvate njihove emocionalne reakcije. Uz
malo dobre volje i malo vie razumijevanja za staru generaciju mogli bi mladi
lanovi obitelji mnogo toga uiniti da ne doe do razmirica ili da se one barem ne
zaotravaju do meusobnog neprijateljstva. To se katkad moe postii razmjerno
malim sredstvima. Tako se star ovjek ponekad smiri i lake prilagodi svom novom
poloaju u porodici ako se kojiput pokae da se neto dri do njegova miljenja, da
ga se ponekad upita za savjet, da mu se u obiteljskom ivotu povjere neki zadaci
kojima se pridaje vanost. Osjeaj vlastite vrijednosti ini onda nepotrebnima
mnoge nezdrave reakcije starih ljudi kojima oni unose nemir u emocionalnu atmosferu
porodice. Mnogi emocionalni sukobi nastaju oko pitanja zaposlenosti ene u kui i
izvan nje. Jo uvijek ima velik broj mukaraca koji smatraju normalnim da je
ena kod kue, da se brine za domainstvo i za djecu, a mu da radi i donosi kui
novac. Ima mnogo i takvih koji

uviaju potrebu da ena bude zaposlena i izvan kue, ali ne zbog njezinog psihikog
i drutvenog razvitka, ni zbog njezinog zadovoljstva i afirmacije, nego zato da se
poveaju prihodi domainstva. U takvoj situaciji veina mukaraca smatra samo po
sebi razumljivim da ena uz svoje zvanje i razne drutvene obaveze obavlja i sav
kuni posao. No takav je stav prema eninom radu ne samo nesavremen i nepravedan
nego je do krajnosti nehuman, da ne kaem barbarski. On je zbog svoje neprirodnosti
izvor mnogobrojnih sukoba u porodinom ivotu.
Kad se mu protivi eninom zaposlenju izvan kue, onda to samo ini naelno,
ak i zbog toboe sentimentalnih motiva u stvari se boji enine angairanosti u
javnom ivotu. Prije svega zato jer se osjea nesigurnim u svojoj ulozi branog
druga pa se boji da e izgubiti enu ako ona bude imala vie prilike da se upozna s
drugim mukarcima. A onda i zato to se plai enine afirmacije u javnom ivotu,
to bi moda moglo zasjeniti njegovu prividnu muku nadmo. Koliko se mnogi muevi
boje enine konkurencije u profesionalnoj djelatnosti, najbolji je dokaz injenica
da mnogi od njih na sve mogue naine spreavaju enu da ne postigne jednako
struno obrazovanje, odnosno isti stepen kvalifikacije koji i sami imaju. Ni
preputanje kuanskih poslova i odgoja djece eni, mada radi i u svom zvanju, nije
kod mueva naelne prirode nego je naprosto izraz njihove lijenosti, sebinosti i
izrabljivakog stava prema eni. 2ene ? naravno sve ee zahtijevaju
ravnopravnost i u porodinom ivotu. To ponekad izaziva sukobe meu branim
drugovima, pa i meu ostalim lanovima kuanstva, koji dijelom pristaju uz mua
dijelom uz enu. No takva je borba potrebna jer bez nje nema napretka u stvarnom
osloboenju ene od podlonosti mukarcu.
Neravnopravnost ene u porodici, osobito u pogledu podjele rada u kuanstvu,
esto kod nje izaziva kroninu premorenost radom, jer takva ena u stvari itav dan
radi nemajui ogranieno radno vrijeme. Njezin kronini umor oituje se onda u
smanjenom radnom uinku u profesionalnoj djelatnosti. Kronina premorenost obino
je popraena pojaanom razdraljivou i netrpeljivo-u prema okolini. Ako ena
voli svoje zvanje ili pak ima elju da se aktivira u javnosti a mu joj to ne
doputa, razumljivo je da e meu njima doi do sukoba. U takvoj situaciji mnoge
mueve mui bojazan da bi im se ena htjela iznevjeriti. ena pak koja se u kui
osjea zapostavljenom i iskoritavanom ili pak onemogue-
nom da u javnosti bude ravnopravna svome muu, ponekad mu vraa milo za drago u
njihovu intimnu ivotu: nije rijetkost da takva ena u spolnom kontaktu reagira
prema svom partneru seksualnom hladnoom.
Poseban problem u porodici, oko kojega esto nastaju emocionalni sukobi, jest
odgoj djece. Najvee tekoe u tom pogledu imaju samohrane majke, osobito one s
malom djecom. One esto nemaju kome ostaviti svoje dijete na brigu dok rade izvan
kue, a same ne zarauju toliko da bi ga mogle smjestiti u neku djeju ustanovu.
Zato su esto prisiljene ostaviti dijete samo kod kue, zakljuati ga u stan,
povjeriti ga kakvoj jedva poznatoj osobi, prepustiti ga ulici. To je razlog da
mnoga samohrana majka ne moe pri radu biti sabrana ni dobro raspoloena jer
neprestano misli na svoje dijete, zabrinuta je za nj i jedva eka da se vrati kui.
Ne treba ni dokazivati da to osjetljivo smanjuje njezinu radnu aktivnost. Isto se
dogaa i drugim majkama koje moraju na posao a da nisu zbrinule svoje dijete na
zadovoljavajui nain.
No ima i drugih briga oko djece koje oteavaju roditeljima rad ako im odvie
zaokupljuju panju i odvraaju ih od posla. Tako se mnogi roditelji mue
zabrinutou za teko bolesno ili defektno dijete. Roditelji intelektualno zaostale
djece esto su potiteni, ponekad i oajni, to im, dakako, oduzima mogunost da u
svom zvanju rade s punim kapacitetom. Ili su pak roditelji kod posla nervozni ako
su u stalnoj brizi za dijete koje se loe ponaa, izbjegava kolu, nee da ui ili
se odalo skitnji i delinkventnom vladanju. Dogaa se da se i roditelji meusobno ne
slau u postupku s djetetom. Nesuglasice oko djeteta obino su izraz njihove ope
meusobne neusklaenosti. A rasprave oko odgoia djeteta produbljuju jaz neslaganja
meu njima. U takvoj situaciji moe dijete postati sredstvo uzajamnog prkosa
roditelja.
Potrebno je, dakle, pruiti pomo roditeljima koji imaju tekoe s odgojem
svoje djece. Tu je prije svega potreban vei broj ustanova za smjetaj i odgoj
djece dok im roditelji rade. Uz to je potrebna i dovoljno gusta mrea
savjetovalita u kojima mogu roditelji dobiti struan savjet i pouku o tome kako a
postupaju sa svojim djetetom. To je osobito korisno onda kad su se kod djeteta
pojavile neke tekoe u njegovu psihikom razvitku ili se ono ne moe snai u
sredini u koj-oj ivi. Mnogi emocionalni sukobi javljaju se i u vezi s razvodom
braka. Logino je da samom razvodu prethode svae i

nesuglasice koje smo ranije opisali. No borba meu branim drugovima ne prestaje u
mnogim sluajevima ni onda kad su se ve razveli. Nevolja je to stambena situacija
ponekad ne doputa bivem paru da se potpuno razdvoji. Kad bivi suprunici i dalje
ostaju zajedno u stanu, ne mogu se sasvim osloboditi osjeajne napetosti u koju ih
je doveo neuspio brak. Susretanje s nekadanjim partnerom budi negativne emocije
prema njemu, pa ovjek lako gubi svoju osjeajnu ravnoteu.
Kad se raspao brak u kojem ima djece, esto je sadraj daljnje meusobne borbe
razvedenih roditelja pitanje kome e dijete pripasti. Oko toga se ponekad vode
beskonane sudske parnice. Pri tom se rijetko misli na interes djeteta i na to kako
e na nj djelovati natezanje oko njega; najee roditelji gledajoi svoj interes,
svoje line tenje, i svatko se od njih bori za to da mu dijete pripadne, bez
obzira je li to za dijete korisno ili nije. Dugotrajno parnienje oko djeteta dri,
dakako, roditelje u stanju stalne psihike napetosti.
Kad se roditelji razvedu, ne bi se smjelo shematski odreivati kome e pripasti
djeca. Ona treba da budu dodijeljena onom roditelju koji je zdravija, sreenija
linost, pa prema tome i bolji odgajatelj. Nije vano koji roditelj ima vee
materijalne mogunosti za odgoj djeteta. Mnogo je vanije da je to ovjek koji ima
srca za dijete, koji mu zna pruiti pravu roditeljsku ljubav i postupati s njim
razumno. Onom drugom roditelju, koji ne ivi sa svojom djecom, treba doputati
kontakt ako se moe odnositi prema djeci smireno i razumno ne unosei u taj kontakt
svoju agresivnost prema bivem branom drugu. U protivnom sluaju ne valja biti
sentimentalan, nego treba takvom roditelju zabraniti svaki daljnji kontakt s
djetetom. Ako nam je odluiti izmeu koristi djeteta i tobonjeg prava roditelja
na svoje dijete, onda se treba uvijek opredijeliti za dijete, za njegov pravilni
psihiki razvitak.
Nakon razvoda obino se postavlja problem novog braka. Zasada u veini
sluajeva kod majke ostaju djeca nakon to se brak raspao. Zato njoj novi brak
zadaje mnogo vie problema nego njezinom bivem muu. Mnoge ene ne znaju nai
osjeajnu ravnoteu izmeu djeteta i svog odabranika, pa dijete doivljavaju kao
teret, kao zapreku za nov brak, ili pak smatraju svojom dunou da se djetetu za
volju odreknu drugog mua iako ga emocionalno prieljkuju. Oba su stava neprirodna
i unose u enu psihiku napetost. ena ne moe stvoriti sretan brak ako sebi ne
odabere mua koji e biti voljan

14
da se iskreno prihvati oinske uloge prema njezinom djetetu, jer nerazumijevanje
izmeu ouha i pastoreta, osjeajni jaz meu njima, ili pak odbojni stav ouha i
otpor pastoreta, unijet e u enu rastrganost, nezadovoljstvo, osjeaj krivnje i
druge negativne emocije koje e poremetiti njezinu psihiku ravnoteu. U sluaju
pak kad je uvjerena da je duna rtvovati svoju seksualnost interesima svog
djeteta, ena zavarava samu sebe. Dijete, naime, od takve rtve nema nikakve
koristi, a moe imati ozbiljnu tetu. Njemu treba otac, ako ne roeni a ono
odrastao mukarac koji e se prema njemu oinski odnositi. Ako mu, dakle, uskrauje
lik oca, majka oteuje svoje dijete. Osim toga, mlada i zdrava ena ne moe
doivotno zatajiti svoju spolnost. Ako je silom potiskuje, izlae se opasnosti da
postane emocionalno nesreena, to znai nervozna, nestrpljiva i sklona
eksplozivnom reagiranju ili potitenosti; takva ena ne moe biti dobar odgajatelj
jer svoje napeto raspoloenje neminovno pokazuje i u odnosu prema djetetu. Tako
majka koja sebi uskrauje novog mua i opet ini zlo svom djetetu jer ga na taj
nain prikrauje i za dobru majku a ne samo za oca. Zato je poeljno da roditelj
koji je ostao sam s djetetom iz prvog braka to prije ue u novi brak, dakako uz
uvjet da je sebi odabrao pogodnog branog druga, sposobnog da bude istinski
roditelj njegovu djetetu.
Razvod braka ostavlja u ovjeku izvjesno razoaranje, nesigurnost u samoga sebe
i smanjeno povjerenje u mogunost izgradnje novog, sretnijeg braka. To je razlog da
mnogi ljudi i nakon razvoda neuspjele seksualne zajednice ostaju emocionalno
nesreeni. Tada su skloni da u odnosu prema drugom spolu reagiraju na jedan od
krajnjih naina.: ili se povlae od kontakta s njim, postaju prema njemu
nepovjerljivi, pa i agresivni, ili se na vrat na nos uputaju u bilo kakvu novu
spolnu vezu, samo da sebi dokau kako su sposobni za sretan brak. U oba sluaja su
nezadovoljni sa sobom. U prvom sluaju zato to ne ostvaruju neto to prieljkuju,
a u drugom zato to doivljavaju ponovo razooranje jer su nepromiljeno stupili u
novu seksualnu vezu. Zato su i to situacije koje mogu ovjeka drati u osjeajnoj
napetosti, pa prema tome otetiti njegov normalan odnos prema zajednici, prema
zvanju i prema radu uope.

ALKOHOLIZAM
Neurotine linosti rado u alkoholu trae izlaz iz emocionalnog sukoba u koji
ih je doveo neki ivotni problem. Ako se bijeg u stanje opijanosti esto ponavlja,
ovjek se postepeno pretvara u alkoholiara. Novi emocionalni konflikti koji se
javljaju kod kroninog alkoholiara uvlae ga u krug pojaane neurotinosti te ga
sve jaa osjeajna napetost nagoni za sve intenzivnije uivanje alkohola.
No prije nego se pozabavimo emocionalnim tekoama kojima se izlae
alkoholiar, moramo najprije nai odgovor na pitanje, to je zapravo alkoholizam.
On je uvijek znak da s psihikim ivotom alkoholiara neto nije u redu; on je
simptom bolesne, neotporne linosti, ili je pak znak da se ovjek sreo s
natprosjenim ivotnim optereenjima kojima ovjek prosjene psihike strukture
nije dorastao. Alkoholizam je esto samo popratna pojava psihike kapitulacije,
teke emocionalne nesree-nosti ili ak prave duevne bolesti, u smislu psihoze. No
alkoholizam postaje i specifina bolest u asu kad se u organizmu alkoholiara, u
njegovoj psihi i u njegovu ponaanju, jave znaci kroninog trovanja alkoholom.
Katkad se pokuava definirati alkoholiara prema koliini i vrsti alkohola koju
redovito uiva. No to je mjerilo sasvim nepouzdano. Treba naime uzeti u obzir da je
individualna otpornost prema alkoholu, odnosno preosjetljivost prema njemu, vrlo
razliita. Ima ljudi koji se opijaju ve neznatnim koliinama alkohola, a drugi ne
pokazuju znakove pijanstva ni onda kad su popili razmjerno mnogo alkohola. Prema
tome, ni koliina utro-

enog alkohola ni uestalost opijanja ne mdgu posluiti kao mjerilo alkoholizma. Tu

je potreban sasvim drugi kriterij.
Alkoholiarom se moe nazvati ovjeka koji iz bilo kojeg razloga osjea
strastvenu potrebu za alkoholom. On je emocionalno vezan na uivanje alkohola jer
ima potrebu to ee doivjeti posljedicu alkoholiziranog stanja, tj. zastrtost
svijesti. Alkohol djeluje na modanu koru ovjeka, to znai na najvie i ujedno
najvrednije funkcije ljudske linosti. On prije svega smanjuje sposobnost
rasuivanja objektivne situacije u kojoj se ovjek nalazi; smanjuje kritinost i
smisao za realno; oslabljuje razne etike emocije, kao osjeaj odgovornosti,
obzirnost i taktinost prema drugom ovjeku; podie samopouzdanje, uklanja neugodne
osjeaje, zastire neprilina saznanja. Usporedo s tim alkohol podie raspoloenje,
stvara laan osjeaj vlastite snage, ini ovjeka prividno poduzetnim te uklanja
potitenost i obeshra-brenost. Uz to alkohol dovodi u svijest razne potisnute
elje, pojaava spolni nagon, a ponaanje ini slobodnijim i slabije kontroliranim.
Kad jednom iskuse uinak alkohola na svoj mozak, slabe, emocionalno nedozrele
linosti sklone su da ga sve ee upotrebljavaju jer ih privlai ova ili ona
komponenta njegova djelovanja na ivani sustav. Tako plaljivi ljudi eznu za
alkoholom jer ih1 on bar prolazno ini hrabrima. Potiteni ljudi ga rado piju da ih
na neko vrijeme razonodi. ovjek s problemima koje ne zna rijeiti trai u alkoholu
zaborav; onaj u stanju emocionalne napetosti oslobaa je se u pijanom stanju; ljudi
koji se u trijeznom stanju ne usuuju biti brutalni a nose u sebi jaku potrebu da
to budu, piju alkohol da bi mogli odbaciti obzire i strah. Prikriveni homoseksualci
mogu tek pijani slobodno izraziti svoje spolne tenje, itd.
Karakteristino je svojstvo ljudske psihe da se u njoj javlja potreba da se
uvijek iznova vraa na onu djelatnost koja pribavlja uitak. Tako se i alkoholiar
uvijek iznova vraa piu kad mu je ono jednom pruilo osjeaj ugode i zaborava
ivotnih briga i nevolja. Uivanje alkohola postaje tada automatska reakcija na
svaki neugodan doivljaj, na svaku tekou u ivotu, na svako razoaranje ili
neuspjeh, i malo-pomalo se stvara navika na alkohol, odnosno sve ea osjeajna
povezanost alkoholiara s alkoholom. On bez njega vie ne moe biti ni u kojoj
imalo neprilinoj situaciji, pa razlozi za sklanjanje u stanje pijanstva postaju
sve beznaajniji. Na

kraju gotovo vie i nije potreban nikakav odreeni povod da bi alkoholiar pio. On
to radi uvijek kad mu je alkohol dostupan jer mu se ovaj pretvorio u stalnu, upravo
strastvenu potrebu; ne moe se vie prihvatiti nikakvog posla a da prije toga ne
popije; ujutro ne moe mirno pogledati ivotnoj stvarnosti u oi a da se ne napije
jo prije nego se sasvim razbudio; u drutvu vie ne moe bez pia, raspoloiti se
ne moe bez njega, eni ne zna pristupiti bez alkohola.
Kod pravog alkoholiara postaje, dakle, uivanje alkohola osnovnom motivacijom
ponaanja i najvanijom ivotnom potrebom koja potiskuje mnoge druge. Zato takav
ovjek zbog pia zanemaruje i svoj rad, i svoju porodicu, i svoje drutvene
obaveze.
No alkoholiara moemo definirati na jo jedan nain: to je ovjek kod kojeg su
se pojavili znakovi kroninog otrovanja alkoholom. Taj otrov nakon dugotrajnijeg
stalnog uinka na ljudski organizam izaziva u njemu razne patoloke promjene. Prije
svega stradaju probavni organi jer su oni prvi i u najveoj mjeri izloeni izravnom
djelovanju alkohola. Zato kod veine alkoholiara susreemo oteenje eluane
sluznice, crijeva i jetre. Mnogi od njih trpe od slabog teka za jelo, od estih
munina, jutarnjeg povraanja, poremeaja probave, pritiska i neodreenih bolova u
elucu, nadimanja, oteene jetre i drugih tegoba koje govore o poremeaju probavnih
funkcija. Od kroninog trovanja alkoholom mogu stradati i razni drugi organi. Tako
se esto pojavljuje degeneracija sranog miia, koja povlai za sobom sve slabiji
rad srca. Zatim stradaju arterije u smislu degenerativnih promjena, to jo vie
oteava pravilno kolanje krvi po tijelu. Neki alkoholiari obolijevaju od kronine
upale grla, od promjena na koi, osobito na licu. No najosjetljivije reagira
ivani sustav, jer su ivane stanice takvog kemijskog sastava (lipoidi, mastima
sline tvari) da razmjerno lako podlijeu utjecaju alkohola. Kod nekih alkoholiara
stradaju periferni ivci, osobito na nogama. Javljaju se bolovi u listovima,
oteano kretanje, nesiguran hod, smanjena miina snaga.
No ee su promjene to ih trovanje alkoholom ostavlja u mozgu. One iste
funkcije koje alkohol prolazno oteuju u akutno opijenom stanju pokazuju kod
kroninog alkoholiara sve dublje trajne promjene. esto stradaju intelektualne
funkcije. Poevi od teeg zapam-ivanja i rasuivanja, preko sve slabije
pronicljivosti i sve manje kritinosti, inteligencija postepeno poputa, pa se u
najteim sluajevima javlja potpuna alkoholi-

carska blesavost (demencija). Usporedo s tim osiromauju i emocionalne funkcije

linosti te se postepeno gubi sposobnost za finije osjeajne reakcije. Etike
postavke ovjeka i njegova socijalnost oslabljuju, osjeaj odgovornosti prema
okolini olabavljuje, a pojaava se egocentrinost i bezobzirnost. Emocionalne
reakcije postaju slabije kontrolirane, raspoloenje se lako prebacuje iz jedne
krajnosti u drugu. Stoga je alkoholiar sklon impulzivnom ponaanju, teko se
svladava i rado upada u afekt. Uz to sve vie izbijaju na vidjelo razne skrivene, u
nesvjesne sfere linosti potisnute sklonosti koje je alkoholiar uspio drati pod
kontrolom dok alkohol nije olabavio njegove psihike konice. Zato kronini
alkoholiari esto postaju agresivni, brutalni, pa i sadisti, ili se pretvaraju u
homoseksualce, postaju skloni raznim nastranostima u spolnom ivotu i si. Tome
pridonosi injenica da alkohol oteuje i seksualnu sferu ovjeka, u obliku
podvojenosti izmeu spolnih prohtjeva i mogunosti da ih se zadovolji: dok je
spolni nagon obino pojaan, dotle esto opada seksualna potencija. Zato mnogi
alkoholiari naputaju spolni odnos sa enom pa se povezuju s osobama istog spola,
uputaju se u seksualni kontakt sa ivotinjama, nalaze zadovoljstvo u sadistikom
ili mazohistikom iivljavanju, itd.
Sve posljedice oteenja mozga kroninim trovanjem alkoholom ispoljuju se i na
socijalnom planu, odnosno u ponaanju alkoholiara na svim podrujima njegova
ivota. Zbog promjene ponaanja u negativnom smislu alkoholiar dolazi sve ee u
sukob sa svojom okolinom, a to ga uvlai u sve veu osjeajnu napetost, u
konfliktuoznu situaciju, iz koje opet trai izlaz u opijanju; to dublje je netko
zagrezao u alkoholizam, to se tee iz njega izvlai. /
U lagano pripitom stanju ovjek ima osjeaj poveane energije, pa i poveane
radne sposobnosti. To je razlog da ljudi koji nisu mnogo motivirani za rad ili ga
smatraju za sebe odvie tekim rado pribjegavaju upotrebi alkohola prije nego
zaponu raditi. No subjektivno uvjerenje o veoj sposobnosti za rad pod utjecajem
alkohola je varljivo. Radi se zapravo o smanjenoj kritinosti prema sebi i svojim
zadacima, o varljivom optimizmu a ne o stvarno poveanom radnom elanu. U stvari

je ovjek u alkoholiziranom stanju manje sposoban za rad, i za manuelni, i za

intelektualni. Fizika sposobnost je smanjena jer je umanjena miina snaga a
kretnje su usporene i netane. Takvo oteenje motorike osobito je opasno kad se
radi o brzim, refleksnim pokretima, koji moraju biti vrlo precizni da bi ispunili
svoju svrhu. To je naroito vano pri radu na opasnim strojevima, pri rukovanju
isto takvim alatom, pri upravljanju raznim vozilima i na slinim poslovima.
Oteenje motorike u pripitom ili mamurnom stanju est je uzrok nesrea na poslu i
saobraajnih nesrea. Dovoljno je da se prilikom rada na stroju ruka za dio sekunde
prekasno povue ispod neke otrice ili pree koja se automatski pokree pa da bude
ozlijeena; dovoljno je da se neka poluga na stroju povue u pogrenom smjeru da
nastane nesrea, ili da se vozilo prekasno zakoi te se dogodi sudar. No oteenje
motorike alkoholom djeluje negativno na radnu sposobnost i onda kad priroda posla
ne zahtijeva osobito tane irokrete. Pripit ovjek esto radi sporo i nespretno,
radtff mu je uinak malen, mnogo toga kvari. Pri tom smeta i drugima koji su poslom
vezani na njega a htjeli bi raditi bre i bolje. Zbog ubrzanog utroka energije u
pripitom stanju radnik se na poslu razmjerno brzo umara, mnogo se znoji, mnogo
ea, pa mu zbog toga naglo opada radni uinak.
Teki alkoholiari esto uope ne mogu raditi dok nisu neto popili. No tu se i
opet ne radi o tome da im alkohol poveava radnu sposobnost. Oni su ve toliko
oteeni alkoholom, toliko su razdraljivi, napeti, iscrpljeni i nepokretni da ih
samo alkohol moe bar prolazno pokrenuti iz mrtvila, tromosti i potpunog nedostatka
motivacije za rad. Uslijed kronine razdraljivo-sti uzrokovane alkoholom tresu im
se ruke, pa opet moraju neto popiti da bi se donekle primirili i sredili. No takav
smirujui uinak alkohola samo je prolazan; kasnije se, dakako, na to nadovezuje
njegovo jo jae negativno djelovanje na ivani sustav.
U opijenom stanju smanjena je sposobnost i za intelektualni rad. Ima, dodue,
alkoholiara koji tvrde da su im misli ivahnije i bujnije kad neto popiju. No i
to je varka. Zakoeni, nesigurni ljudi manje su sapeti kad su pripiti pa misle da
im je onda um bistriji. U stvari im je panja kolebljiva, zapamivanje im postaje

nepouzdano, a mo loginog rasuivanja poputa. Alkohol dakle ne moe nipoto biti

zdrav poticaj na intelektualno stvaralatvo.
Alkoholiar troi na pie prilian dio svoje zarade. Zbog toga je ugroen
njegov ekonomski standard. Ovaj pak dolazi u jo veu opasnost ako se zbog malog
radnog uinka smanjuje alkoholiareva zarada. Tada trpi ivotni standard ne samo
alkoholiara nego i onih koji su o njemu ekonomski ovisni, prije svega njegove
porodice. Teki alkoholizam povlai za sobom postepeno socijalno srozavanje
ovjeka, sve do stupnja ekonomske ugroenosti. Materijalne neprilike uvlae, naime,
alkoholiara jo dublje u vrtlog alkoholizma. Oajanje zbog neimatine tjera ga na
to da jo vie pije, a vea potronja alkohola jo vie oteuje njegov ionako
mravi porodini budet.
Drugo podruje gdje alkoholizam ima svoje razorno djelovanje jest brani i
porodini ivot. Oteenje osjeajnog ivota alkoholom pokazuje se na
najosjetljiviji nain upravo u spolnom ivotu. Alkoholiar obino gubi finou i
obazrivost prema partneru, postaje u seksualnosti vulgaran i grub. To je razlog da
ena obino odbija pijanog mua kad joj se eli pribliiti (osim ako i sama nije
pripita). Takvo enino reagiranje razdrauje alkoholiara i ini ga agresivnim. U
pijanom stanju ne moe shvatiti da je njegovo prostako ponaanje ono to se eni
gadi pa misli da ga ona odbija zato to ima ljubavnika. Tu je onda zaetak
patoloke ljubomore mnogih alkoholiara. Alkoholiareva agresivnost prema eni,
njegova sklonost da je vrijea i zlostavlja na najgrublji nain, nije motivirana
samo njezinim odbijanjem snoaja s pijanim ovjekom. esto se radi o ovjeku koji
je po prirodi grub pa alkohol samo pojaava njegovu surovost. Tada je on rado
iivljava na slabijem od sebe, odnosno tamo gdje misli da moe svoju brutalnost
nekanjeno ispoljavati. Ali u pijanom stanju postaju ponekad agresivni i takvi
ljudi za koje se u trijeznom stanju kae da su dobri kao kruh; tu se obino radi o
slabiima, sapetim, nesigurnim linostima, ija je dobrota samo prividna: nije
izraz njihova osjeajnog bogatstva ve njihove plaljivosti; povuen, zakoen
ovjek esto je takav jer se boji ljudi, jer se smatra od njih ugroenim; to ga
motivira na neprijateljski stav prema njima, koji se, meutim, ne usuuje pokazati,
ali ga alkohol oslobaa konica.
Agresivnost alkoholiara prema branom drugu pojaava se i njegovom bolesnom
ljubomorom. Ve smo
9.4 R

vidjeli da alkoholizam esto smanjuje potenciju. Slabo potentan ili sasvim

impotentan mu ne moe, dakako, zadovoljiti enu, a njegovo pijanstvo ve samo po
sebi pojaava njezinu frigidnost. Tada alkoholiar rado stvara zakljuak da njegova
ena ima ljubavnika pa onda nema potrebe za seksualnim ivotom s muem; ili se pak
boji da bi ga jednog dana mogla potraiti kad s muem ne doivljava spolno
zadovoljenje. Koliko sam uzrokuje eninu frigidnost, to dakako ne vidi jer mu ne
doputaju njegovi psihiki skotomi, tako karakteristini za svakog neurotika. '
Pojaanje spolnog nagona alkoholom te istovremeno osiromaenje emocionalnog
ivota, sve vea grubost i poputanje moralnih konica navode alkoholiara na sve
neuredniji seksualni ivot. On se esto odaje seksualnom promiskuitetu, tj.
kratkotrajnim, povrnim spolnim vezama u kojima se esto mijenja partner. Seksualni
promiskuitet dovodi alkoholiara prije ili kasnije u vezu s prostitucijom. Smanjena
kritinost u pripitom stanju, oslabljena etika i estetska kontrola vlastitog
ponaanja, uz nadraenu poudu, vuku alkoholiara u naruaj prostituiranih ena.
Alkohol je svodnik u oba smjera: on potie mukarca da pristupi prostitutki, a njoj
olakava da mu se preda. Jer i prostituirana ena mora uvijek iznova svladavati u
sebi mnoge konice. Olako podavanje svakom mukarcu i spolni odnos s ovjekom za
koga nita ne osjea ili joj se ak gadi protivi se osnovnim karakteristikama
enske psihe. Svaka ena trai u seksualnom ivotu prije svega zadovoljenje svojih
emocionalnih potreba na erotskom podruju, a u spolnoj vezi je sklona vjerovati
svom partneru. Zato joj je promiskuitet u sutini stran. Ima, dakako, dosta ena
koje esto mijenjaju partnere mada se nisu prostituirale, tj. ne podaju se mukarcu
zbog zarade. No za enu je seksualni promiskuitet uvijek znak ozbiljne deformacije
njezine linosti. On je to, dodue, i za mukarca, no ipak u neto manjoj mjeri,
jer je mukarac po prirodi skloniji mijenjanju sudionika u spolnom ivotu. I u
prostitutke je sauvana jezgra njezine enskosti; zato je ona mora najprije
priguiti alkoholom da bi se mogla baviti svojim zanatom, vrei nasilje nad svojom
prirodom. Mnogima nije dovoljan ni alkohol da to postignu. Zato postaju narkomanke,
odajui se uivanju kokaina, haia i drugih opojnih droga.
U prostituciji se pojavljuje i opasnost od spolnih (venerinih) bolesti.
Najea spolna bolest je gonoreja (kapavac, triper), a na drugom mjestu po
uestalosti,

ali na prvom po ozbiljnosti, jest sifilis (lues). Vjerojatnost zaraze to je vea

to je vei broj ljudi s kojima ovjek dolazi u prisan tjelesni dodir. Prostitutke
esto boluju od spolnih bolesti te su glavni izvor zaraze mukaraca; a ovi prenose
bolest dalje, na svoje neprostitu-irane, pa i na brane partnerice. Prema tome
moemo rei da je alkoholizam posrednik i u irenju spolnih bolesti. Alkohol,
prostitucija i venerina oboljenja vjerni su saveznici u deformaciji ljudske
spolnosti i u degradaciji ovjeje linosti.
Alkoholizam povlai, dakle, ovjeka u niz neprilika, tekoa, razoaranja i
sukoba u spolnom ivotu. On nanosi zlo samom alkoholiaru, ali podjednako i ljudima
koji su prisno povezani s njegovim ivotom. Uz alkoholiara redovito strada i
njegov brani drug, mada sam moda i ne pije. Oteujui spolni ivot i razarajui
brak alkoholizam i na neizravan nain smanjuje radnu sposobnost ovjeka. Rastrgan u
sebi mnogobrojnim emocionalnim konfliktima u koje ga uvlai njegovo robovanje piu
alkoholiar ne moe biti sabran na svom poslu, pa ni onda kad je trijezan.
Konflikti u koje se zapleo kroz alkoholizam dre alkoholiara u stalnoj osjeajnoj
napetosti koja blokira njegovu za rad raspoloivu energiju, vee mu panju i
oduzima mu interes za rad. No to se isto dogaa i njegovoj eni. I ona je esto
nesabrana na poslu jer je zabrinuta za mua,ili je ogorena i rastuena njegovim
ponaanjem. Tada je njoj jednako teko raditi s punim kapacitetom i pokazati na
poslu sve svoje sposobnosti. Nije rijetkost da se uz mua propije i ena, pa se
onda ve ionako teka situacija u porodici jo vie pogorava.
Uz roditelje alkoholiare stradavaju i njihova djeca. U pijanom stanju ovjek
ne moe razumno postupati s djecom jer je odvie podloan trenutanom raspoloenju,
impulzivan u svojim reakcijama i nepromiljen u svojim postupcima. Agresivan
alkoholiar rado i na djeci iivljava svoju brutalnost ili zadovoljava svoje
alkoholom razbuktale sadistike sklonosti. Uz to potpuno gubi autoritet pred
djecom, izaziva kod njih odvratnost, pa se izmeu djeteta i pijanog roditelja
redovito pojavljuje dubok jaz nepovjerenja i straha. To je razlog da su djeca
alkoholiara obino loe odgojena pa se razvijaju u bolesne linosti; dogaa se to
i onda kad drugi roditelj, obino majka, nije alkoholiar: izmuena alkoholizmom
svog mua ona postaje i prema djeci nervozna, razdraljiva i agresivna, ili
popustljiva i sentimentalna.
248 _.

Iz porodice alkoholiara esto se regrutiraju asocijalni tipovi, delinkventi, teki

psihopati, prostitutke i slaboumne osobe. To je mnoge autore navelo na zakljuak da
alkoholizam roditelja oteuje njihove spolne stanice i na taj nain ve u samoj
klici usmjeruje razvitak potomstva u nezdravom pravcu. Navedeni poremeaji duevnog
ivota i ponaanja bili bi prema tom miljenju znak oteenja ivanog sustava
djeteta alkoholizmom roditelja ve u zametku. No suvremena istraivanja toga
problema pobijaju takve pretpostavke. Zasada nemamo dokaza da alkohol oteuje
zametne stanice jednog ili drugog spola. A injenica da alkoho-liarske porodice
daju vei broj psihiki oteenog potomstva nego one u kojima ne vlada alkoholizam,
tumai se na drugi nain. Prije svega treba uzeti u obzir da su kronini
alkoholiari uvijek teko oteene linosti. Neke njihove bolesne osobine, npr.
zaostalost u intelektualnom razvoju, esto su nasljedne. Prema tome, vrlo je
vjerojatno da e slaboumni alkoholiar roditi isto tako slaboumnu djecu; a kada
potomak slabo-umnog alkoholiara takoer postaje alkoholiar, onda on to postaje
zbog svoje nedovoljne mentalne razvijenosti a ne zbog alkoholizma svojih roditelja.
Drugi pak faktor koji u alkoholiarskim obiteljima duboko oteuje psihu njihovih
potomaka jest sasvim lo i negativan primjer to ga alkoholiari daju svojoj djeci.
Grubo zlostavljanje djece, prostako ponaanje alkoholiara kad su pijani,
nedostatak emocionalne topline za djecu to su osnovni momenti koji otuuju djecu
od pijanih roditelja, tjeraju ih na ulicu i izlau ih opasnosti da se razviju u
asocijalne linosti.
Meu socijalne posljedice alkoholizma treba ubrojiti i kriminal, osobito
krivina djela uperena protiv tue sigurnosti i ivota. Agresivne ljude ini
alkohol jo agresivnijima, oslobaa ih moralnih konica, nagoni ih na impulzivno,
nekontrolirano reagiranje. Zato se mnoga nasilja, napadi na tui ivot i ubistva
dogaaju u pijanom stanju. Jo jednom treba istai da je alkohol jedan od
najvanijih uzroka sve eih saobraajnih nesrea. One nastaju zbog smanjene
kritinosti pripitog ovjeka, zbog njegovog potcjenjivanja opasnosti i zbog
usporenja i netanosti refleksnih reakcija.
Uzroci alkoholizma vrlo su razliiti i mnogobrojni, tako da pojedini sluaj
robovanja alkoholu ne moemo nikada svesti na jedan uzrok, nego tu uvijek postoji
niz razloga povezanih u uzroni lanac. Osnovni uzroni faktor alkoholizma, koji u
ljudskoj psihi ini neposrednu

motivaciju za uivanje alkohola, jest potreba nekih ljudi da u pijanom stanju nau
zaborav. No do takve motivacije vodi niz drugih momenata. Podavanje alkoholu obino
je izraz sudara nedovoljno otporne linosti s takvim ivotnim optereenjima koja
taj ovjek ne moe podnijeti. U veini se sluajeva radi o ljudima koji i inae
pokazuju razne simptome nedovoljne snalaljivosti pred ivotnim problemima, slabe
socijalnosti i spremnosti na neurotine reakcije prema svojoj okolini. Alkoholiari
su, dakle, redovito slabe, emocionalno nezrele, neprilagodljive i slabo socijalne
linosti.
Pred optereenjima to ih ovjek susree u ivotu zatajit e prije svega ljudi
koji su se od najranijeg djetinjstva razvijali u nesreenoj porodinoj situaciji,
uz neurotine roditelje, uz njihov neskladan brak, pa su sistematski odgajani na
pogrean nain. Mnogobrojna negativna iskustva o ivotu meu ljudima i o svom
poloaju meu njima, koja su se u djetinjstvu duboko ukorijenila u mladu linost,
ne doputaju joj da u svom daljnjem razvitku izgradi u sebi dovoljno samopouzdanja,
odvanosti pred ivotnim tekoama, ni dovoljno povjerenja u ljude i osjeajefca
zajednicu. Kad te karakterne osobine ostanu deficitarne, ovjek se u ivotu teko
snalazi i sasvim prosjeni ivotni zadaci znae za njega mnogo vei problem nego za
emocionalno dozrelu linost. To je razlog da takav ovjek vrlo esto doivljava
neuspjehe i razoaranja, lako upada u potite-nost. brzo gubi samopouzdanje, a
strah je gotovo redovita pojava u njegovom duevnom ivotu.
Najvanije razloge alkoholizma moramo dakle traiti daleko u prolosti ovjeka,
u negativnim utjecajima okoline na oblikovanje njegove linosti. Trenutane tekoe
od kojih alkoholiar trai zaborav posljedica su njegove neurotinosti i nerealnog
stava prema ivotu i ljudima, a onda i povod da njegova nedovoljna otDornost prema
ivotnim problemima izbije na vidjelo. Kad, na primjer, netko pije zato to nije
uspio u svom zvanju, onda tome nije krivo zvanje niti neuspjeh u njemu nego niz
pogreaka koje je poinio prema svom zvani u. Moda je zbog svoje neurotinosti
odabrao pogreno zvanje, ili je precijenio svoje sposobnosti, ili je imao prevelike
ambicije, ili se ne zna prilagoditi radnim zadacima, ili uope nije navikao raditi.
Takva svojstva njegove linosti uzrok su to se on opija, a neuspjeh u poslu samo
je neposredan povod.
Slino je i s drugim ivotnim optereenjima pred kojima neurotici bjee u
alkoholizirano stanje. To su te-
250

koe u seksualnom, ivotu i braku. Sukobi i razoaranja na tom ivotnom podruju i

opet su vie povod nego uzrok da netko postane alkoholiar. Problemi u braku obino
nastaju zato to u nj ulazi ovjek bez dovoljne osjeajne spremnosti za izgradnju
zdrave seksualne zajednice; tada nedostaje prilagodljivosti, ljubavi i meusobnog
razumijevanja pa nema ni osnovnih uvjeta za sretan brak. Nezadovoljstvo i
emocionalni konflikti prirodna su posljedica takvog pogrenog rjeavanja seksualnih
problema, a podavanje alkoholu samo je daljnja karika tog kruga u kome se neurotik
vrti sa svojim bolesnim stavovima prema, ivotu.
Mukarci su mnogo skloniji strastvenom uivanju alkohola nego ene. ini se da
je tome razlog openito manja psihika otpornost prosjenog mukarca od prosjene
ene. Meu alkoholiarima vrlo esto susreemo razmaene ljude, zatim one koji su
odrasli bez ljubavi svoje okoline, ili su pak boleivo vezani uz svoju majku. Oni
prvi imaju najvee tekoe u radu i braku, drugi se openito teko snalaze u
odnosima prema ljudima, a trei se sukobljuju s nizom problema u spolnom ivotu.
Jedan mladi ovjek odrastao je kao jedini sin u bogatoj seljakoj obitelji.
Roditelji su ga silno razmazili i naoigled ga pretpostavljali njegovim sestrama.
Imali su elju da ga uine gospodinom, no mladi je nerado uio iako je bio
bistar. Nedostajala mu je inicijativa i upornost u radu, bio je komotan i nemaran
pa nije dotjerao dalje od zanata. Kad je zavrio zanat i namjestio se u nekoj
radionici kao mehaniar, imao je doskora priliku da se istakne i dospije na neki
rukovodei poloaj. No za to je trebalo pokazati malo snalaljivosti i
poduzetnosti. To pak na pacijent nije znao ni elio pa u svom zvanju nije postizao
ono za im je teio. Osjeao se zapostavljenim i u njemu je sve jae bujalo uvstvo
vlastite manjevrijednosti. To je bio prvi povod da se stao opijati. Kad bi neki
njegov drug na poslu postigao neki uspjeh, on bi reagirao potitenou. Takav afekt
nije mogao podnijeti pa je od njega bjeao u alkohol. J
Doskora se oenio seoskom uiteljicom. U poetku mu je imponiralo da mu je ena
pametna, obrazovana i drutveno aktivna. Ali nakon nekog vremena stao se pred njom
osjeati inferiornim. Poela ga je smetati enina intelektualna nadmo,

njezina vea samostalnost i poduzetnost, vea psihika otpornost i ivotna

vrstina. Da bi nekako kompenzirao svoj osjeaj nedoraslosti eninim kvalitetama,
stao se prema njoj vladati autoritativno: nametao joj je svoje elje, odbijao
njezine prijedloge, potcjenjivao njezine savjete. Sve je vie zahtijevao eninu
poslunost i pokuao ju je pretvoriti u sebi potpuno podlono bie. No ena je
reagirala otporom: stala je prkositi muu i svaati se s njim. A u spolnom odnosu
je sve rijee nalazila uitak. To je kod mua izazvalo ljubomoru. Ranije mu se ena
sasvim podavala i sudjelovala s njim u doivljavanju orgazma, a sad se poela
vladati ravnoduno, reagirajui ak i odbijanjem na njegovo seksualno
pribliavanje. Zato ga je stala muiti sumnja da ima ljubavnika. Uhaao ju je,
progonio ju je sumnjama i optubama, ali nita nije mogao otkriti. A ena je
postajala prema njemu sve hladnija i sve mu je ee uskraivala snoaj. Mu se
osjetio duboko povrijeenim u svom po-nOsu, i tu negativnu emociju i opet nije
mogao podnijeti te se opet opijao. Budui da su sukobi sa enom postali svakodnevna
pojava, bio je gotovo si>aki dan pijan. Nakon est godina takvog meusobnog muenja
ena je zatraila i dobila razvod braka. Tek to je mua toliko potreslo te je poeo
razmiljati o svojim ivotnim problemima i odluio se na psihoterapiju koja e ga
osloboditi alkohola i preorijentirati u njegovim stavovima prema ivotu.
Sasvim drugim -putem zaarezao ie u alkoholizam jedan drugi mukarac. Jo u
dojenako doba izgubio je roditelje. Othranili su ga neki roaci koji su mu uvijek
otvoreno pokazivali da im je na teret. Kad je poao u srednju kolu, smjestili su
ga u aki dom i pribavili mu neku stipendiju, samo da se vie ne moraju brinuti za
njega. Otada se na pacijent skitao od nemila do nedraga, od doma do doma, sve dok
nije zavrio srednju tehniku kolu. itavo je djetinjstvo i mladenatvo proveo s
osjeajem da je suvian i ni od koga voljen ovjek. To ga je uinilo mrzovoljastim,
neprijaznim, hladnim u odnosu prema ljudima i osamljenim. Postao je dobar radnik
ali se nije mogao prilagoditi nijednom kolektivu u kojem se naao. Smetala ga je i
najmanja netaktinost drugova, vrijeala ga svaka primjedba pretpostavljenih.
Na takve doivljaje

reagirao je jakom osjeajnom, napetou koja je povremeno prerastala u potrebu da

se svaa, da napada ljude oko sebe, da bude s njima grub. Uz to je bio silno
osjetljiv na svaki nepravedan postupak, bilo prema sebi ili prema drugome. Smatrao
se dunim da smjesta intervenira ako opazi da je nekome uinjena nepravda. Na taj
se nain zamjerio mnogim ljudima jer je u svom optuivanju tue nepravednosti bio
vrlo agresivan i bezobziran. U tom njegovom stavu prema ljudima skrivala se, naime,
nesvjesna potreba da se osveuje okolini za teku nepravdu koja mu je uinjena
hladnim stavom okoline prema njemu u toku itava njegovog razvitka.
Preosjetljivost, netrpeljivost i agresivnost izlagale su ga neprestanim
sukobima s ljudima oko sebe. Nitko ga nije volio, svatko ga je izbjegavao. To je
pojaavalo osamljenost naeg pacijenta i dovodilo ga u sve tei sukob s prirodnom
potrebom da bude prihvaen u nekoj ljudskoj grupi. Emocionalna napetost zbog sukoba
sa samim sobom i s drugim ljudima navela ga je jednog dana na uivanje alkohola;
tada je iskusio da ga alkohol moe zbliiti s ljudima s kojima inae teko stupa u
kontakt. To ga je nukalo da sve ee zalazi u krmu i tako nalazi drutvo. Ali
alkohol ga je inio jo agresivnijim pa su njegovi konflikti s ljudima postajali
sve ei. Zato je morao gotovo svake godine mijenjati radno mjesto. To ga je
inilo sve napetijim, sve eksplozivnijim, a psihika napetost mu je poputala samo
pod utjecajem alkohola. U posljednje vrijeme dolazi sve ee pijan na posao pa mu
prijeti otkaz. Zbog toga se javio na lijeenje.
No u pacijentovu ivotu ima jo motiva koji ga navode na pie. To su prije
svega tekoe u pribliavanju enama. Njegova nepovjerljivost prema ljudima
zahvatila je i njegov odnos prema drugom spolu. On je, dodue, stupao u seksualne
veze, ali su one bile uvijek povrne i kratkotrajne. Uspostavljao je kontakte samo
s osobama kod kojih je bio siguran da se nee stvoriti nikakva dublja ni trajnija
povezanost. Nikad nije bio zaljubljen, nije vjerovao u ljubav i bojao se braka, jer
je bio uvjeren da on povlai za sobom samo neugodna optereenja i obaveze. Ali je u
njemu ipak tinjala elja za

252
seksualnom ljubavi. Zato ga njegovi snolni doivljaji nisu zadovoljavali. Kad je
naputao neku enu, redovito se opijao da prigui svoje razoaranje i emocionalnu
prazninu to ju je seksualni ivot ostavio u njemu.
Evo jo jednog primjera kako emocionalna nezrelost navodi ovjeka na strastveno
uivanje alkohola:
Jedan mladi ovjek razvijao se u bolesno sentimentalnoj ovisnosti o svojoj
majci. Kad se oenio, naao se prinuenim da se esto odluuje izmeu ene i majke,
jer je izmeu njih zbog svekrvine ljubomore doskora dolo do razmirica. Kad bi se
pacijent u takvoj prilici priklonio eni, stao bi ga muiti osjeaj krivnje prema
majci; a kad bi se priklonio majci, izlagao se prigovorima ene. U oba sluaja
upadao je u stanje emocionalne nave-tosti koja mu je bila nesnosna. Osloboenje od
nje nalazio je u naglom opijanju rakijom. No alkoholizam ga je sve ee dovodio u
sukob sa enom, koja mu je stala spoitavati da piem unitava zdravlje, da uludo
troi novac, da zanemaruje porodicu. Te su ga svae jo vie ponukale na opijanje
jer na pacijent je tip koji ne moe podnijeti nikakvu nepriliku, a jo manje bilo
kakav napadaj na svoju linost.
Jednog dana oboljela mu je mati od neizljeive duevne bolesti pa je smjetena
u bolnicu. To je pacijenta dovelo u stanje teke potitenosti. Pritisnut tom
negativnom emocijom stao je jo vie piti. Tada mu je ena spoitavala i uivanje
alkohola i pretjeranu zabrinutost za majku. Na ovo posljednje reagirao je mladi
ovjek agresivno pa je u nekoliko navrata istukao enu.
Usporedo sa svim tim. stradala, je njegova potencija. Ve u poetku braka
trpio je od preuranjene ejakulacije koju esto susreemo kod ljudi bolesno vezanih
uz majku. esti sukobi sa enom povlaili su za sobom postepeno poputanje splne
snage, a u posljednje vrijeme pridonio je tome i alkohol. Sad je pacijent gotovo
impotentan. To pridodaje nov motiv njegovu alkoholizmu.
Ponekad se ovjek nae pred takvim problemima koji prelaze intenzitet
prosjenih ivotnih optereenja. U takvoj situaciji moe se pokolebati i razmjerno
vrsta linost, jer nema ovjeka koji ne bi mosao neurotino reagirati. No ljudi se
mnogo meu sobom razlikuju u

tome do koje mjere mogu podnijeti psihika optereenja, odnosno koliko teak mora
biti emocionalni ok da bi netko izgubio svoju psihiku ravnoteu. Natprosjene
ivotne tekoe mogu ovjeka navesti na to da povremeno trai olakanje u
alkoholiziranom stanju; ali u takvom sluaju, gdje se radi o razmjerno otpornoj
linosti, obino alkoholizam traje samo tako dugo dok je ovjek izloen osobito
jakoj emocionalnoj napetosti.
Poslovoa u nekom poduzeu dolazio je u posljednje vrijeme gotovo svaki dan
pripit na posao. Njegovi pretpostavljeni zahtijevali su od njega da se lijei pa je
na njihov nagovor otiao lijeniku. Psihijatrijskim pregledom ustanovljeno je da se
radi o prosjenoj linosti koja je kapitulirala pred itavim spletom tekih
ivotnih optereenja. Pacijentu se prije nekog vremena rodilo defektno, slijepo i
gluho dijete, zbog neslaganja u sastavu krvi oca i majke. Malo zatim oboljela mu je
ena od multiple skleroze, teke bolesti ivanog sustava koja postepeno vodi u
potpunu ukoenost i bespomonost. A nedavno je na poznanik saznao da sam boluje od
tuberkuloze. Ve nesrea s djetetom uvalila ga je u potitenost, enina bolest
ponukala ga je da vovremeno potrai utjehu u piu, a ovaj posljednji udarac ga je
toliko sprijateljio s alkoholom da ve ni asa ne moe biti bez njega.
Alkoholizam se esto javlja kod kroninih bolesnika, osobito tuberkuloznih.
Svaka dugotrajna bolest povlai za sobom niz psihikih promjena, koje su razliite
po svom intenzitetu, ovisno o stupnju emocionalne otpornosti. Za duevno je
zdravlje naroito opasno neprestano mirovanje, neaktivnost i nedostatak odreenog
sadraja ivota kroninih bolesnika. To je razlog da se kod njih esto javlja
potitenost, pesimizam, bezvoljnost, nezainteresiranost, gubitak samopouzdanja i
pasivan stav prema ivotu; ili pak takav bolesnik postaje razdraljiv, mrzovoljast,
angrizav i agresivan. Mnogi od njih su skloni subjektivnom pojaavanju svojih
tegoba u obliku psiKogenih smetnji koje se nakalamljuju na organske poremeaje. Na
taj nain obeshrabreni i u svoju egocentrinost zakukuljeni bolesnik pokuava
vriti stalan pritisak na svoju okolinu i prisiliti je da se neprestano njime bavi,
da mu u svemu poputa kao razmaenom

djetetu. Uza sve to je kroninom bolesniku esto dosadno. On ne zna ta da zapone

sa samim sobom, kako da upotrijebi svoje vrijeme. Dan mu prolazi bez pravog
sadraja pa gubi ivotni optimizam jer u ivotu vie ne nalazi smisla.
Iz takve besperspektivne situacije bolesnici esto bjee u alkoholizam, ne bi
li se bar na neko vrijeme razvedrili i rijeili negativnih emocija koje ih
prititu. Kronina bolest je osobito ubitana za mladog ovjeka pred kojim jo
stoji ivotni razvitak i itav niz jo ne-zadovoljenih ambicija i neispunjenih
tenji.
Jedan je mladi ovjek ve etvrtu godinu na bolovanju zbog tuberkuloze plua.
ena mu je zaposlena, dijete mu je u obdanitu, a on sav dan ne zna kamo bi se
djeo. Ne mora leati, moe iz kue, ali ne smije na posao. Ubija ga dosada, va od
ame i beznad.nosti odlazi ve ujutro u kavanu gdje po malo vijucka dok se ne
ovije. Alkoholizam pogorava njegovu bolest, odnosno usporava izljeenje, pa se
produuje bolovanje, a time i potreba za alkoholom. Taj pogreni krug uspio je
bolesnik prekinuti tek onda kad je shvatio da se mora aktivirati u neemu to mu
nee biti naporno a ipak e njegovom ivotu dati neki sadraj. Oduvijek ima
literarne sklonosti, pa je stao pisati lanie za neke asopise. Uz to vie nije
slao dijete u obdanite ve ga je sam izvodio na etnju, igrao se s njim kod kue i
brinuo se za njegovu prehranu i istou. Moaao je to initi jer vie nije izluivao
klice tuberkuloze pa nije postojala opasnost da e zaraziti dijete. U ostalo
vrijeme nastojao je eni vomoi u obavljanju kuanskih poslova ili je s njom
izlazio da se razonode. Na taj je nain nestalo njegove dosade a usporedo s tim i
potrebe za alkoholom.
Ponekad je strastveno uivanje alkohola znak organske bolesti mozga. Kad na
primier netko pone piti u poodmakloj dobi, treba pomisliti na degenerativne
promjene modano tkiva uslijed arterioskleroze. Promjene na mozgu izazivaju niz
tekoa s kojima bolesnik ne zna izai na kraj. Tako se javlja nesanica, pojaana
razdraljivost, preosjetljivost, emocionalna nestabilnost, plaljivost, brzo
umaranje, glavobolje. Zapamivanje postaje sve tee, orijentiranost sve slabija, pa
je bole-
256

snik povremeno smuen. Sve ga to ini nesretnim, potitenim, pa u takvoj situaciji

bespomonosti rado trai izlaz u opijanju.
Alkoholu su skloni i ljudi koji po prirodi, po svojoj psihikoj konstituciji,
naginju na velike promjene raspoloenja. Oni su neko vrijeme nat^rosieno dobrog
raspoloenja, veseli, silno poduzetni, neprestano u pokretu, slobodni, nesputani,
ali i povrni u svojim kontaktima s ljudima. U takvom emocionalnom stanju, koje
zovemo maninim ili u blaem sluaju hino-maninim, ovjek se rado odaje
alkoholu kao sredstvu jo breg i lakeg povezivanja s ljudima i uklanjania svih
preostalih konica u sebi. Ljudi ciklotimne konstitucije, kako ih struno zovemo,
nakon to su neko vrijeme smireni u svom ponaanju, obino upadaiu na nekoliko
tjedana, pa i koji mjesec, u potiteno, depresivno raspoloenje. Tada su tuni,
oajni, ni u ta vie nemaju nade, nita ih ne veseli i ne zanima, zakoeni su,
utljivi, osamljuju se, razmiljaju o samoubistvu. U takvoj psihikoj situaciji
vrlo rado poseu za alkoholom, koji ih bar donekle razvedrava i smanjuje nesnosnu
napetost u njima.
Strastvenim uivanjem alkohola mogu zapoeti i mnoge duevne bolesti u uem
smislu rijei. Kad se, na primjer, mlad ovjek pone sve vie osamljivati i pri tom
pije izbjegavajui drutvo, pomislit emo da se moda radi o poetku shizofrenije.
Ako se ovjek srednje dobi pone budalasto vladati i sve ee se opija, posumnjat
emo da je obolio od progresivne paralize, sifilitike degeneracije mozga.
Periodina pojava eksce-sivnog opijanja, neprekidno u toku nekoliko dana, nakon
ega se bolesnik niega ne sjea, navest e nas na misao da smo se sreli s
epileptinim sumranim stanjem; itd.
Cesto se tvrdi da je netko postao alkoholiar jer ga se od djetinjstva
navikavalo na pie ili pak ivi meu samim alkoholiarima pa ne moe a da to i sam
ne postane. No to nije tako. Istina je da alkohol kao narkotino sredstvo izaziva u
organizmu stanovito navikavanje, odnosno potrebu za daljnjim uivanjem narkotika.
No razlika je izmeu navike i strasti. Navike na alkohol moe se ovjek lako
osloboditi ako se poiavi neki racionalni motiv koji ukazuje na to da je pretjerano
uivanje alkohola nerazumno. Tako mnogi seljaci piju vino i rakiju dok im traje
zaliha koju su sami proizveli. No kad popiju vlastiti proizvod, prestanu piti ili
piju mnogo manje jer im je preskupo kupovati alko-
sposobnost 257

hol. Obiaji i mentalitet sredine navode, na primjer, ovjeka da se opije na nekoj

svadbi, roendanu ili drugoj porodinoj sveanosti. No ako to radi samo zbog
obiaja, onda e nakon toga biti sposoban da opet ne pije do idue sline prilike,
ili bar da se ne opija. Da bi se navika na alkohol pretvorila u strast za piem,
potrebno je da se pojavi snana emocionalna motivacija za to. A ova proizlazi iz
linosti alkoholiara, iz njegove psihike strukture i njegove povezanosti sa
ivotnim uvjetima u kojima se kree. Uivanje alkohola je vrlo proirena pojava.
Velik broj ljudi pije alkohol, pa i u razmjerno velikim koliinama, iz navike,
zbog obiaja ili iz raznih predrasuda, na primjer iz uvjerenja da alkohol daje
snagu ili da jaa krv. No meu tim ljudima koji trajno uivaju alkohol samo su neki
alkoholiari, jer je samo nekima od njih alkohol strastvena potreba koje se ne mogu
tako lako odrei. Na njih ne djeluju nikakvi racionalni faktori, nikakva
uvjeravanja ni dokazi. Jasno je da e u momentu kad se nae u nekoj psihikoj
krizi, neurotina linost to lake posegnuti za alkoho-holom to vie je navikla da
ga upotrebljava. Ali alkoholiarom jednako moe postati i ovjek koji nije navikao
na pie, pa i onaj kome se alkohol ak i gadi. To je najbolji dokaz da netko ne
postaje alkoholiar iz neke tobonje priroene sklonosti, niti iz naviklosti na
alkohol, makar iz ranog djetinjstva, nego iz snane osjeajne potrebe za bijegom od
stvarnosti u alkoholizirano stanje.
Jo s jednom predrasudom treba obraunati kad je rije o uzrocima alkoholizma.
To je" vrlo proireno miljenje da ovjek moe postati alkoholiar ako upadne u
alkoholiarsko durtvo. Ni to meutim nije tano. Mnogi ljudi imaju priliku da se
nau u drutvu osoba koje su strastveno odane piu a da ipak ne podlegnu njihovu
utjecaju, tj. ne postaju alkoholiari, mada uivaju alkohol. Ali emocionalno
nezrele linosti, neuro-tici i psihopati, koji se ne snalaze meu psihiki sreenim
ljudima, rado trae drutvo sebi slinih ivotnih brodolomaca. Takve obino nalaze
meu alkoholiarima. Zato se udruuju s njima, a alkohol sve strastvenije uivaju
iz slinih emocionalnih' razloga kao i njihovo drutvo. No oni to ine i zato da bi
se lake ukljuili u grupu koja ih privlai, da bi se to potpunije s njom
identificirali. Vrlo je pouan u tom pogledu primjer poznatog amerikog knjievnika
Jacka Londona, koji se u ranoj mladosti silom poeo opijati premda

je osjeao odvratnost prema alkoholu, samo da bi bio prihvaen u skupinu mladih

razbijaa koji su mu imponirali a koji su vrijednost ovjeka mjerili prema koliini
alkohola to je moe popiti.
Ne smijemo zaboraviti da se ponekad preko alkohola povezuju ljudi s
homoseksualnim sklonostima. Njih takoer ne ini alkoholiarima drutvo u koje su
upali, nego se uporno dre odreene grupe ljudi istog spola jer s njima mogu
iivljavati svoje erotske potrebe. Iz istog razloga su i alkoholiari, jer im
alkohol daje odvanost da otvoreno pokau svoje spolne sklonosti. Alkoholizam nije,
dakle, posljedica druenja ovjeka s odreenom skupinom ljudi, nego je i to i
njegova strast za alkoholom izraz njegove psihike strukture, njegove emocionalne
hedozrelosti i nedovoljne sposobnosti za realno rjeavanje ivotnih problema. Isto
vrijedi i za povezanost pojave alkoholizma s odreenim zvanjem. Mnogi ljudi imaju
itekako mogunost da u vezi sa svojom profesijom postaju alkoholiari. Ako pak u
takvu priliku doe ovjek koji je sklon bjeanju pred ivotnom stvarnou i
zavaravanju samoga sebe, lako e postati alkoholiar. Osim toga, alkoholiziranju
skloni ljudi rado biraju zaposlenja koja ih guraju u naruaj alkohola. Izloenost
alkoholu ne moe, dakle, nikoga uiniti alkoholiarom; ali ona moe dovesti na
vidjelo dosada skrivenu potrebu za bijegom u zaborav.
Sistematska borba protiv alkoholizma vrlo je sloen zadatak. Moemo ga
podijeliti u preventivne i terapijske postupke, mada se jedni od drugih ne daju
otro odijeliti. Spreavanje alkoholizma ne moe imati uspjeha ako se ograniava na
pouavanje naroda o tetnosti uivanja alkohola. Prevencija alkoholizma mora mnogo
dublje zahvatiti u ljudsku linost da bi postigla uspjeh. Ako smo prihvatili
injenicu da je alkoholizam redovito simptom nedovoljno otporne ili izrazito
bolesne linosti, onda je jasno da ga moemo sprijeiti samo na taj nain da se
borimo za poboljanje duevnog zdravlja ovjeka, odnosno za pojaavanje njegove
psihike otpornosti. Boriti se protiv alkoholizma znai sistematski se boriti za
zdraviji psihiki razvoj ovjeka od poetka ivota. Tu je potrebna struna pomo
roditeljima, nastavnicima i drugim odgajateljima. Potrebna je briga za sreen
porodini ivot i sanaciju nezdravih porodinih sredina. Nuno je pomoi ljudima
oko realnije orijentacije u spolnom ivotu i oko stvaranja zdravijih branih1
zajednica. ovjeku je potrebna pomo i u tome da se bolje snae na svom radnom
mjestu i da

potpunije uskladi svoje sposobnosti i line sklonosti za zahtjevima koje na njega

postavlja odreena vrst posla.
Usporedo s osposobljavanjem ovjeka za uspjeno podnoenje ivotnih optereenja
potrebno je u borbi protiv alkoholizma pomou raznih psihohigijenskih aktivnosti
utjecati i na odnose meu ljudima u onim kolektivima u kojima se ovjek redovito
kree. To je prije svega porodica, zatim radni kolektiv, te druge drutvene
zajednice u kojima ovjek provodi dobar dio svog ? ivota. Ako nam poe za rukom da
meusobne odnose u tim zajednicama uinimo zdravijima, smanjit e se emocionalna
optereenja kojima je u 'njima izvrgnut pojedinac. Tada e i razmjerno manje
otpornoj linosti biti mogue da u ivotnoj borbi odri psihiku ravnoteu a da ne
reagira aiektivnim krizama, neurotskim simptomima i uivanjem alkohola.
Spreavanju alkoholizma moe pridonijeti i zdravstveno prosvjeivanje naroda
kao i podizanje opeg kulturnog standarda stanovnitva. Time se mogu postepeno
uklanjati razne predrasude o utjecaju alkohola na ljudski organizam, a mogu se
suzbiti i obiaji koji podravaju masovno koritenje alkohola.
I lijeenje pojedinog alkoholiara vrlo je sloen posao. Tu stavljamo teite na
emocionalnu pomo alkoholiaru, tj. na psihoterapiju koja e ga osposobiti da
uspjenije rjeava svoje ivotne probleme i da se oslobodi svojih osjeajnih
konflikata. Usporedo s tim potrebno je utjecati na branog druga, na porodicu i na
radni kolektiv alkoholiara, da se uklone negativni utjecaji tih ljudskih grupa na
alkoholiarevu psihu. Cesto je potrebno angairati se i u rjeavanju pojedinih
socijalnih problema koji ne doputaju alkoholiaru da se oslobodi svoje
osjeajne napetosti. Samo usput, kao pomono sredstvo, upotrijebit emo i
kemijska sredstva za odvikavanje od alkohola (preparati disulfirama), koja mogu
pomoi ve i svojim sugestivnim utjecajem na alkoholiara, ali nemaju veeg
efekta ako se oslonimo na njih. Disulfiram naime djeluje u
alkoholiarevu organizmu tako dugo dok ga uzima; a uzimat e ga dotle dok je
motiviran da se oslobodi svoje strasti za piem; ako pak nestane takve motivacije,
alkoholiar e prestati s uzimanjem disulfirama, a onda moe uivati alkohol kao da
se nije nikad ni lijeio. Prema tome, lijekovi mogu biti samo pomono a nikako
glavno sredstvo ujrjeenju. alkoholiara.

Ponekad se alkoholiar moe izlijeiti i bez lijekova, ali samo onda ako smo
dovoljno upoznali linost pacijenta, ako smo shvatili njegove ivotne tekoe i
razumjeli njegove motive strastvene predanosti alkoholu. Tek tada moemo dovoljno
intenzivno utjecati na linost alkoholiara, sistematski ga hrabriti i osloboditi
ga potrebe za piem. Nemogue je alkoholiara prisilno izlijeiti od sklonosti
opijanju. Terapija, naime, moe imati uspjeha samo uz uvjet da se bolesnik eli
izlijeiti, te da u tome s nama surauje, jer mu je alkoholizam postao silni teret.
261

15

POMO
LJUDIMA
S
EMOCIONALNIM TEKOAMA

L ..

Ljudima koji trpe od emocionalnih tekoa pa se esto sudaraju sa ivotnim

problemima moe se pomoi. Metoda kojom se to radi zove se psihoterapija, lijeenje
psihikih poremeaja ovjeka na psiholoki nain. Na psihike funkcije moemo,
dodue, utjecati i drugim sredstvima, na primjer raznim lijekovima. No oni mogu
djelovati samo na pojedine simptome nesreenog duevnog ivota ali ne mogu
mijenjati njegovu sutinu. Tako sredstva za umirenje (sedativi) smanjuju trenutanu
psihiku napetost, uzbuenje ili strah koji ovjeka mui, ali ne rjeavaju probleme
koji ga dovode u takvo stanje. Dok traje uzrok, traju i njegove posljedice; prema
tome, im prestane djelovanje lijeka, napetost i strah opet su tu, ako u
meuvremenu nismo pomogli bolesniku da uspjenije rjeava svoje tekoe. Lijekovi
za smirenje ne mogu se pak uzimati u beskonanost, jer njihovo djelovanje u
ljudskom organizmu pomalo otupljuje ako ih se prima dulje vremena, pa se moraju
uzimati u sve veim koliinama, koje postaju tetne po zdravlje. Prema tome,
lijekovi slue samo za trenutanu pomo bolesniku, to olakava pristup
psihoterapiji kad je pacijent odvie uzrujan.
Psihoterapija ima vie komponenata, a provodi se u nekoliko etapa. To je uvijek
razmjerno dugotrajan postupak koji obino traje nekoliko mjeseci, a bolesnik treba
da dolazi k lijeniku dva do tri put sedmino. Tada lijenik razgovara s bolesnikom
u etiri oka, a svaki razgovor zovemo ga i psihoterapijska seansa traje pola
sata do jedan sat.
Prva, pripremna etapa u psihoterapiji, jest upoznavanje bolesnika i njegovih
tekoa. U struno voe-
263

-M O (I -BOJ r
i OJ i o d rt
rt o JL, B.5*> g
O ._, G
S'SloT
^II^i:;ll!fail!,
8 T> ?- ^ _ P >
ftT3 % Q-P, OJ OJ N R fl.
B J) lrt N >
+J ... a d 3 o Si ^ R
Hl 81
^3 *-"
-Ifao
P OJ
pVSti
--OgMS.J,
r->._, ^2 -H ?* G T-I
cO OJ
N "-
O M < OJ
S-?
O _, K> >W "-*1 tu rn
H rt r^fl OJ oj ;^7
OJ -rt > S^g
cu o )
N OJ
li
O i/l
fifc
'5"3 ,ta o 51
1*4
rt rt rt
+5 >to I-I
?> g "3 2
.a ft R .2
rtT5
2-~
o ni o -*->
a
>w ^ ^ ft
?* cft rt (-)
" -S 3 rt ^ x ^
OJ rt
>
QJ *-<
:;? rt -s
h rt -9
ft
rt
'

O i
a-
^ "S "S trt rt 0) C M'CT? g &H g ^ to to g "3 g
g ? .g.-^ .
Jiiliffitlit::!!
P c rt 9 o '? _ v -j? N .
rt >o fl
a
N OJ
OJ a o M v ""
fl P'.^ft
rt OJ tuO
tla
g rt
O. rt b O gM'
IS?"-Sfi
C ta o
o p.-.jS 3 M:
^j- *- LJ - . .rt tS rQ
0)
ft rt
M rt
> -M :pi rt ao
rt .rt rI k^ OJ
fi :S"^ *
-5 R-
4) T3
fi 2 S'^oj'g g,Q ^
^ o ^0+^ ft -"K 5 tn -M OJ <
a^-po^^ftlB^I^
>cn^R flf-1-rtOJM^.^^rt ffg^Ag, lg^S-0 3-S^-oS
?S S 8 -3 ^ Z7 rt p d p >" w- ea ^ 3 g OJ ,r
rt ta S ^,
11
o:.
^1 R
?g 6^
ta 3 R R
?,g.6?
^J 2'
! ^ ;s ft
P OJ r! . g jrt rjj

QJ ftflj OJ
3 H OJ
OJ
T3 rt

3 o
ft
. o ^i5 rt
rt tn R
P rt
Q R M
N

i -rf aT 3

N rt c
rt -^ "^
s_, to
O 0)
rt .,-, R R
rt
,Sftg&
- OJ
3 8
^1^8
<D P i" GJ
O 0) ifi ?<>
O-r
OJ >w r; rt
o 0) .S ^ o) b o'
-rt frt (^" O r-J S-(
OJ ta tvj o p" j_, ft
tO ^ (]J t*l r^
rt to to rt
o N cd ci rt d
-M _. C O t. d H
| g j?.| si ^.p-s 11 -31 ?
^"^ ^^ ^^ ^^ ^rt _ HL4 ^^vT i^
^
rt P ft
8 >
o rt o
?a g ft
rt
r'S JS p *
1 .* "S g :
E*J IO M t
i O >to R1 N^i!
ft O t/l -15
. rt T-J o R
ft O

O O rfj N ft
g..
->X)

V K> CO i^ J^
> T
3 e
'ff 8 Q N '3 5"
rt o m ra td ^
o g;
r^ o
>
"rt ..^ tO ^
o -ti
MJJ *' \_^ VJ \AJ ^JJJ
^o
--.>O > | >" R .
?-i*~^ n rt rt H 0>
ffl rt rt O. ^ M rt
OJ .A " 3 3O
rt +J o OJ rt CL
ft C^BOC
C 3" rt rt -5 O
g-M $ 8 ^^ 'g ^
>S V N to S > w 'N

poduzee, odnosno zdrastvena stanica u njemu, organizira sebi savjetovalite za

duevno zdravlje. Ono treba da se brine za sva pitanja duevnog zdravlja lanova
radnog kolektiva. Strunu ekipu takvog savjetovalita treba da sainjavaju, osim
spomenute trojice strunjaka, jo i lijenik-specijalist za medicinu rada, pravnik
i strunjak za tehniku zatitu rada.
Ekipa psihohigijenskog savjetovalita u poduzeu mora suraivati s upravom
tvornice, sa sindikalnom podrunicom, s radnikim savjetom, te s politikim i
drutvenim organizacijama u poduzeu. to se vie raznih kolektiva povee u brizi
za duevno zdravlje radnog ovjeka, to e vei biti uspjeh toga rada. Osnovni
zadaci savjetovalita bili bi ovi:
1. Prihvatiti novog radnika i pomoi mu u prilago-
avanju nepoznatoj radnoj sredini.
2. Pomoi mladim radnicima u pravilnom izboru
zvanja, odnosno sebi odgovarajueg radno mjesta.
3. Suraivati sa kolama uenika u privredi i in
dustrijskim kolama na pravilnom radnom odgoju mla
dih ljudi.
4. Pruiti psihoterapijsku pomo radnicima koji po
kazuju poremeaje duevnog zdravlja.
5. Savjetovati radnike u rjeavanju raznih linih,
porodinih i socijalnih problema.
6. Pouavati rukovodee kadrove u poduzeu o pra
vilnom postupku s ljudima.
7. Sanirati razne sukobe meu pojedinim lanovima
radnog kolektiva.
8. Pomoi upravi poduzea da provede takvu orga
nizaciju rada koja e u najveoj mjeri uzimati u obzir
psihike osobine radnog ovjeka.

SADRAJ
Strana
Duevno zdravlje i njegovi poremeaji ... 5
Nasljee, defekti i razvitak linosti .... 31
Porodica i oblikovanje linosti 51
Odgoj i razvoj linosti 77
Seksualni odgoj i oblikovanje linosti .... 103
Socijalni faktori u razvoju linosti .... 121
Emocionalna zrelost 129
Neurotian stav prema ljudima 151
Zdrav i nezdrav odnos prema radu . . . . 163
Psih'oseksualna nezrelost 179
Emocionalni sukobi u braku 197
Smetnje u seksualnom ivotu . . . ' . . . 215
Konflikti u porodinom ivotu 233
Alkoholizam 241
Pomo ljudima s emocionalnim tekoama . . 263