OSVRTI

DOI: 10.5613/rzs.47.1.4

enski paradoks modernizacije

Vjeran KATUNARI
Odjel za sociologiju, Sveuilite u Zadru, Hrvatska
vjeran.katunaric@zg.t-com.hr

Inga Tomi-Koludrovi. Pomak prema modernosti: ene u Hrvatskoj u raz-

doblju zrele tranzicije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko socio-
loko drutvo, 2015, 327 str.

[A]ko postoji neto poput formule enskog bia, ona se poklapa s [...] bi-
em glumake umjetnosti [...]. To se tako lako, premda pogreno, smatra
nedostatkom, budui da predstavlja vlastiti pozitivan karakter, polarno su-
protstavljen mukome, u glumakoj je umjetnosti krajnja unutarnja struktura
rezultata. (Simmel, 2001: 187188).

Uvod
Simmelova usporedba enske kulture s glumakom umjetnou podsjea nas na
pripovjedaku mnogolikost eherezade u Tisuu i jednoj noi, enu s tisuu lica
u filmova Eleanor Parker, barbadoku pjevaicu i modnu kameleonku Rihanne,
i mnoge druge. Ta glumaka strast nije, meutim, samo dio umjetnike pozorni-
ce, nego i mnogo vee i esto nevidljive pozornice ivota ena. U njoj ne samo
da se prikazuju i razotkrivaju, nego i preruavaju i skrivaju potencijali ena, to
sainjava bezbrojne epizode dugog puta emancipacije. Taj je proces emancipacije
teko raspoznati ili se to nerado ini kad je rije o opisima moderne drutvene
epohe, osobito starijim opisima koji, na temelju nedovoljno istraenih drutvenih
i politikih injenica, proces modernizacije opisuju kao jednosmjernu ulicu to iz
despocije vodi u demokraciju.
Na ta razmiljanja navodi nas poticajna studija Inge Tomi-Koludrovi Pomak
prema modernosti. ene u Hrvatskoj u razdoblju zrele tranzicije. Knjiga u veem
dijelu problematizira stereotipnu predodbu o tradicionalnoj i modernoj eni. Iako
je dosad objavljeno mnogo istraivakih radova o modernizaciji, drutvima u tran-
ziciji i drutvenom poloaju ena premda relativno malo o eni i modernizaciji
u hrvatskom drutvu Pomak prema modernosti zasluuje pozornost upravo zbog
dekonstrukcije stereotipa i njihove zamjene konceptualnom terminologijom koja
oznaava vie razliitih drutvenih tipova ena u suvremenoj Hrvatskoj, a vjero-

REVIJA ZA SOCIOLOGIJU 47 (2017), 1: 97112 ISSN 0350-154X

97
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

jatno i u drugim drutvima na slinim stupnjevima modernizacije. Time dovodi u

pitanje shvaanja o suvremenim procesima emancipacije ena kao pravocrtnom
prijelazu iz patrijarhalno-hijerarhijskog u egalitarno-demokratski sustav. Osim ni-
za drugih pitanja kao, na primjer, je li, gledajui sveukupno, bivi socijalizam
pruao enama vee drutvene mogunosti od suvremenog kapitalizma, koji je u
Hrvatskoj oito jo u ranoj fazi (?) namee se ve spomenuto pitanje (o kojem
je vie rijei u posljednjem dijelu osvrta), naime, je li emancipacija ena iskljui-
vo moderan fenomen, neki oblik slobode i jednakosti koji nema svoje korijene u
prethodnim tradicijama, nego je plod radikalnoga, revolucionarnog diskontinuiteta
stvorenog zahvaljujui potencijalima (samo)preobrazbe ranoga liberalnog kapitaliz-
ma koji, kao jednu od posljedica svog repertoara potranje, izvlai ene iz vjekov-
noga kunog ropstva na otvoreno trite rada?
Ovaj osvrt ima dva cilja. Prvi je pokazati kako se zahvaljujui autoriinoj
analizi mogu opovrgnuti i tradicionalni i moderni stereotip ena, nazovimo ih na-
zadnjakim i naprednjakim. Drugi je cilj pokuati potpunije objasniti sredinji
paradoks drutvene modernizacije u Hrvatskoj, to se odnosi na opadanje rodnog
konzervativizma u jeku porasta svih drugih konzervativizama od kraja 20. stoljea,
a to je moda povezano s evolucijski dugotrajnijim procesom drutvene emanci-
pacije ena.

Analitikom protiv stereotipa

Najprije nekoliko zapaanja o svrhovitosti najveeg dijela knjige u kojem se nalazi,
izmeu ostaloga, 89 tablica sa statistikim podacima i 18 slika (grafikih prikaza
i zemljopisnih karata, u ijim je izradama sudjelovala eljka Zdravkovi). Takva
podrobna analiza ima za cilj prikazati stavove ena o sebi i drutvu u suvremenoj
Hrvatskoj, iz ega proizlazi dosta sloena slika, svakako sadrajnija od stereo-
tipnih, bilo banalnih ili akademskih. Meu prve pripadaju, na primjer, izjave o
enama openito kao drugotnima, mladim enama kao tracama, poruke koje
dolaze iz Crkve, milenijske institucije od koje je starija samo njezina mizoginost,
to drastino odudara od injenice da u svim epohama ene ine najvei dio pa-
stve. Akademski stereotip o eni plod je emancipacijskog svjetonazora europskoga
19. stoljea, koje emancipaciju ena smatra iskljuivo posljedicom modernizacije
i to njezinom prateom posljedicom. Ta slika nije naelno pogrena, osobito ne u
globalu, budui da su ene doista slobodnije i ive udobnije na Zapadu nego u
ostalim dijelovima svijeta. Ali, to je slika koja proizlazi iz povrnog sagledavanja
krivulja na grafikonu, prije svega varijacija koje nuno ne vode u istom smjeru i
koje se, zato ne, mogu premetnuti u neku drugu pravilnost s onu stranu dihotomije
Zapad Istok ili Sjever Jug.
Ovdje raspravljamo o dvjema takvim varijacijama, koristei se rezultatima
analize Inge Tomi-Koludrovi, situacije u Hrvatskoj. Jednu varijaciju autorica
opisuje detaljno, a odnosi se na razliite tipove tradicionalnosti i modernosti ena.
Druga varijacija tee je dostupna empirijskoj analizi, ali se njezino postojanje moe
pretpostaviti kao mogui nastavak autoriine interpretacije drutvene raznolikosti

98
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

ena, a rije je o mogunosti odvijanja jednoga duljega, premda vijugavog i preki-

danoga, evolucijskog procesa emancipacije ena. Shodno tomu, valjalo bi pokuati
objasniti narav veze izmeu mnogolikosti ena i njihovih sudbina i izvjesne vie-
smjernosti modernizacije.
Bez sumnje, analitiki postupak openito ostaje kljunim izvorom novih spo-
znaja koje mogu dovesti u pitanje teorijska polazita koja zanemaruju sloenost
procesa emancipacije ena, uguravajui je u shemu klasinog modernizma. S druge
strane, varijacije i raznolikost mogu biti dokazom viesmjernosti evolucije, prirod-
ne i drutvene. Taj je sloeni proces na jedinstven nain izloio Georg Simmel,
opisujui grananje ivotne sile i njezine jo neostvarene potencijale u enskoj kul-
turi (Simmel, 2001: 100102, 165171; vidjeti i treu biljeku pod tekstom u ovom
prilogu).

Kritika klasinog poimanja modernizacije

Dakako, uz statistiku i klasifikaciju s odgovarajuom nomenklaturom, koju je
ponudila autorica knjige, podjednako je vano orue spoznaje pojmovno-teorij-
ski okvir. Razliita objanjenja drutvenog procesa modernizacije u prethodnim
desetljeima toliko su nabujala da je klasini teorijski okvir postao nedostatnim.
Razlog je tome to je klasini okvir modernu potpuno odvojio od prethodnih epoha
(u emu je Georges Gurvitch /1965 [1950]/ meu prvim sociolozima 20. stoljea
vidio jednu od glavnih zabluda klasine sociologije). Osim toga, dobar dio teorija
modernizacije u 20. stoljeu, koje zavravaju s Parsonsom i njegovom kolom iz
sedamdesetih godina tog stoljea (usp. So, 1990) naglaeno je antimarksistika pa
modernizaciju izjednaava sa irenjem ideologije liberalizma i drutvenih vrijed-
nosti zapadne gornje i srednje klase. tovie, brojne neuspjehe modernizacije u
nezapadnim drutvima te teorije u kolonijalistikom stilu pripisuju nesposobnos-
tima tih drutava.
Pozivajui se na najutjecajnije kritiare klasinog poimanja modernizacije kao
jednosmjernog i progresivnog kretanja Tourainea, Becka, Giddensa, Ingleharta i
Eisenstadta Inga Tomi-Koludrovi opredjeljuje se za poimanje modernizacije
kao, u najveem broju sluajeva, krivudavoga tranzicijskog procesa s dosta neiz-
vjesnim ishodima, ali ipak s uvjerenjem da e moderni napredak kad-tad uiniti
svoje. Pritom se jedno i drugo, sadanji zastoji pa i nazadovanja te poboljanje
ansi veine ljudi u nekom buduem vremenu, ne moraju meusobno iskljuivati.
Openito izgleda da autorica, drei se Beckova koncepta refleksivne moderni-
zacije, iji poetak (i kraj) nije historiografski omeen, osobito kad je rije o eu-
ropskoj periferiji, podrazumijeva da je modernizacija, braudelovski reeno, proces
neizvjesno dugog trajanja i s razliitim skretanjima, opet barem kad je o (polu)
periferiji rije. S druge strane, stjee se dojam da je autorica skovala niz posebnih
termina1 koji opisuju znaajne statistike varijacije u odgovorima ena, ali i u ci-

1
Valja pohvaliti autoricu i izdavaa na kazalu pojmova koje se jo uvijek dosta rijetko
izrauje u domaoj drutvenoznanstvenoj publicistici.

99
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

lju dopunjavanja specifine Beckove terminologije,2 za koju opet nije posve jasno
naslanja li se na koncept pravocrtne modernizacije ili ga, slino Habermasu, Beck
prebacuje u budunost u smislu dugoronog projekta, iji je ishod, pak, neizvjestan
shodno njegovu konceptu nove modernosti kao drutva rizika (usp. Lasch i
Wynne, 1992).
Jesu li i iskustva suvremenih ena u Hrvatskoj optereena takvim rizicima
zbog kojih one modernost ne prihvaaju objeruke, nego je radije kombiniraju s
tradicionalnim obrascima vrijednosti (kao sigurnijima?)? Iako vodi rauna o mo-
dernizaciji kao strukturnoj promjeni u drutvu, koja se oituje pomakom ena u
socioekonomskom poloaju i institucionalnom okviru drutva (ustavom i zakonima
zajamena ravnopravnost moraju se potvrivati u praksi, za razliku od jaza izmeu
normiranog i aktualnog oblika drutvenog djelovanja u ranijem stadiju moderni-
zacije) autorica ipak daje prednost analizi drutvene svijesti ena, osobito stoga
to svijest dobiva prvorazrednu vanost u viem stupnju modernizacije, refleksivnoj
modernosti. Na tom stupnju modernizacije ene postaju svjesne mogunosti prak-
tine izmjene uvjeta svog ivota. Tu se opet postavlja pitanje vraa li se time
lik ene u jednu, okolnim putem izduenu, varijantu pravocrtnog modernizma.
Za mnoge ene, ukljuujui dobar dio nezapadnog feminizma, uvredljiv je raniji
emancipacijski stereotip po kojem bi ene trebale preuzeti stil zapadne ene ili
zapadnog feminizma kao finalni uzor enske samosvijesti. Meutim, ni autorica
ove knjige niti njezino javnosocioloko djelovanje ne upuuju na takav zakljuak.
Uostalom, razliiti oblici enske emancipacije i suvremenog feminizma toliko su
se izdiferencirali od liberalnog i socijalistikog do anarhistikog i vjerskog, a o
unutranjim varijacijama i njihovoj prilagodbi u razliitim podrujima svijeta da i
ne govorimo da se nijedan od tih oblika ne moe smatrati jedinim ili istinskim
uzorom cjelokupnoga enskog miljenja i djelovanja. Nadalje, autoriina analiza
stavova ena u Hrvatskoj nije longitudinalna toliko da prua dokaze o tome kako
e se (samo)svijest ena i dalje mijenjati na crti tradicija prva moderna druga
moderna. Tu se, dodue, iznova otvara pitanje o duljini trajanja modernizacijskog
procesa i njegovim pretpostavkama: je li tu rije o konjunkturnom i povrinskom,
takorei stilskom fenomenu, ili dubljem i dugoronom procesu drutvenog pre-
obraaja ena. Pouzdan odgovor na to pitanje moda e i trajno ostati predmetom
spekulativnoga teorijskog razmatranja, budui da, koliko nam je poznato, ne po-
stoje vrsti empirijski pokazatelji dugoronih tendencija kad je rije o emancipaciji
ena, kao subjektivnom i raznolikom izrazu njihova drutvenog poloaja. Usto,
osim notornih problema s pokuajima predvianja budunosti, valja uzeti u obzir i
ogranienost metodolokog nacionalizma koji sociologiju prati od osnivanja (gdje
je drutvo implicitno pojmljeno kao drutvo u okviru pojedine drave).

2
Rad je na rekonceptualizaciji modernizacijskih procesa u tekuoj literaturi uznapredovao
i mnoe se novi termini, kao prva i druga (refleksivna) modernost, viestruka i paralelna
modernost, rana i zrela tranzicija, a rije modernosti sve se vie pie u mnoini, osobito
to se tie kategorije roda u raznim podrujima svijeta i drutvenog djelovanja, od religije
preko jezika i medija do politike sfere (usp. Herzog i Braude, 2009).

100
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

U nastavku pokuavamo, razmiljajui o moguim irim dimenzijama autori-

ine analize, koncipirati emancipaciju kao konvergentnu toku razliitosti stavova
ena, ali nakon to prokomentiramo najvaniji empirijski nalaz koji bi mogao toj
pretpostavci ii u prilog.

enski paradoks modernizacije u suvremenoj Hrvatskoj

U analizi stavova svojih ispitanica autorica najprije upozorava da modernizacija
nije pravocrtan ni kompaktan proces, da modernizacija jednog dijela nuno ne
povlai sobom druge dijelove drutva, barem ne u jednakoj mjeri. Isto vrijedi za
retradicionalizaciju koja rijetko znai potpuno preuzimanje tradicije, nego prije no-
vu varijaciju na istu temu.
Openito je teko utvrditi kojoj istraivaici ili istraivau pripada zasluga
za otkrie najveeg paradoksa modernizacije u hrvatskom drutvu kad je rije o
enama. U jednom od prvih longitudinalnih istraivanja autora Duka Sekulia
(2012) na temu modernizacijskih procesa u Hrvatskoj pokazalo se da u cijelome
postsocijalistikom razdoblju rastu religioznost, nacionalna iskljuivost i (politiki
i kulturni) konzervativizam, odnosno autoritarnost osim u jednoj dimenziji, a to
je rodni konzervativizam. Rodni konzervativizam, koji se odnosi na diskriminira-
jue stavove prema enama, suprotno oekivanjima, opada. Autor tu anomaliju
objanjava kao posljedicu zainteresiranosti politike ideologije za druga pitanja: U
onim dimenzijama koje su neto udaljenije od tog ideolokog centra imamo [...]
jasan trend prema modernijim stavovima. (Sekuli, 2012: 256).
Kako pad rodnog konzervatizma u Hrvatskoj objanjava Inga Tomi-Kolu-
drovi? Ona se oslanja na (Giddensovu) teoriju strukturacije, budui da takvo
polazite, prema njezinu miljenju, otvara pitanje mogunosti, odnosno pote-
koa ena da se kao refleksivne akterice aktivno ukljuuju u proces proizvod-
nje i reprodukcije drutvenog svijeta, te da na taj nain pridonose strukturalnim
transformacijama roda u hrvatskom drutvu (Tomi-Koludrovi, 2015: 20). Pad
rodnog konzervativizma stoga je mogue objasniti kao tendenciju, prije sve-
ga meu enama, da sve vie (su)odluuju o uvjetima svog ivota, privatnog i
radno-profesionalnog, kako bi bile slobodne i izgraivale istinski demokratsko
drutvo (za razliku od demokracije koja ene jo uvijek iskljuuje iz poli-
tike i javne scene i vanijih mjesta u radnoj organizaciji). Pa ipak, injenica
jest da neke ene ne prihvaaju modernost ili na nju gledaju s podozrenjem.
Zato je tako i ima li takva razlonost odgovarajuu misaonu kvalitetu u smislu
slobodnog izbora? Dovodi li se time u pitanje modernizacijski proces ili ga se
usporava ili, to se moda bolje uklapa u autoriin pristup, taj proces postaje
raznovrsnijim?3

3
Autoriin pristup svjetonazorski razliitim ispitanicama nepristran je i uvaavajui, iako
ona, razumljivo, ne dijeli svjetonazorske stavove svih ispitanica. Pa ipak, ini nam se da
taj istraivaki etos, osim to eliminira mogui sukob interesa, takoer pogoduje teorij-
skom polazitu koje ne naglaava samo raznolikost unutar (upitno jedinstvenog) obrasca
modernizacije, nego i sve vie izvjesnu raznolikost emancipacije.

101
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

Drutveni tipovi ena u Hrvatskoj

Autoriina analiza razlika u stavovima ena zavrava tipologijom, kao znanstve-
no najlegitimnijim nainom opisa drutvenog fenomena. Iako podsjea na najpo-
znatiju tipologiju ena, one Simone de Beauvoir u knjizi Drugi spol (Beauvoir,
2016 [1949]), u kojoj se opisuje pet karakternih tipova ena podlonu, serioznu,
nihilistiku, pustolovnu i strasnu socioloka tipologija ne polazi od karakternih
crta (u veini sluajeva teko promjenjivih), nego iskustava steenih u interakcija-
ma s uom i irom drutvenom okolinom, vie ili manje moderniziranom, od na-
vika ponaanja u obitelji do odnosa prema vladajuoj politikoj ideologiji i praksi.
Tomi-Koludrovi razlikuje drutvene tipove ena na osnovi statistikih rezultata,
ime dorauje Beckovu binarnu tipologiju. Tako razlikuje patrijarhalnu ili pred-
modernu enu (za koju je prirodno da mukarac u svemu ima glavnu rije), onu
tradicionalnu (unato zaposlenosti i radu izvan kue, takva ena zadrava tradici-
onalna shvaanja); trei tip je neodluno-moderna ena (na prijelazu izmeu tra-
dicije i modernosti), a etvrti prijelazno refleksivni tip ene (iako zaposlena izvan
kue, smatra da moe obitelji pruiti topli dom, kao i ene koje ostaju kod kue,
ali isto tako da su ene za obavljanje dvostruke ulogu sposobnije od mukaraca,
to u nastavku pokuavamo prepoznati kao suvremeni izraz arhetipa heroine). U
uzorku istraivanja nije bilo mjesta za potpuno refleksivni, rodno osvijeteni, tip
ene, to je razumljivo s obzirom na vrlo malen udio takvih ena u opoj popula-
ciji. Pa ipak, stvari se miu s mrtve toke pa danas ni patrijarhalna seoska ena
nije ista kao njezine pretkinje, ponajprije kad je posrijedi otvoreno izraavanje
vlastitih stavova.
Najopsenije, tree poglavlje knjige (ostala poglavlja sadravaju podrobne
analize stavova intervjuiranih ena prema temama plaeni rad, obitelj, religija i
politika) donosi niz zanimljivih pojedinosti. Autorica tako razlikuje dva ista i
jednoznana tipa ena, predmoderni i prijelazno-refleksivni, i dva mjeovita i vi-
eznana, tradicionalni i neodluno-moderni tip. ena predmodernog tipa ima (u
uzorku) 14,4% i one su dosljedno patrijarhalne u stavovima i smatraju da je za
ene prirodno da odgajaju djecu i brinu se o kuanstvu, a mukarci rade izvan kue
i donose prihode kojima se obitelj izdrava. No, ovaj tip (stavova) ne samo da je
rjei od ostalih, nego e se vjerojatno smanjivati zbog dinamike suvremenoga tr-
inog gospodarstva koje koncentrira sve vee prihode u posjedu sve manjeg broja
ljudi, to dovodi do opadanja prihoda sve veeg broja kuanstava. To se ponajprije
odnosi na otkupne cijene poljoprivrednih proizvoaa iz ega proizlazi da e i na
selu samo jedan izvor prihoda (po pravilu mukarca) postati nedostatnim.
Tradicionalne ene (33,8%) izloene su modernom utjecaju uglavnom zbog
svoje zaposlenosti izvan kue, ali su zadrale dosta elemenata tradicionalne svi-
jesti kad je rije o odnosima izmeu superiornog mukaraca i inferiorne ene.
Neodluno moderni tip (27,9%) ima takoer mjeovita obiljeja, ali je blii tradici-
onalnosti i Beckovoj prvoj modernosti, doim je prijelazno-refleksivni tip (24,6%)
blii drugoj modernosti, to znai da u toj kategoriji ene priblino razmiljaju kao
moderne ene.

102
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

Nadalje, ene starije dobi blie su predmodernom i tradicionalnom, a mlae

ene neodlunoj i prijelazno-refleksivnoj modernosti. Takoer, ene starije dobi
relativno su manje obrazovane od ena mlae dobi, to najvie utjee na stupanj
(ne)modernosti u njihovim stavovima, a slian je odnos meu stavovima ispitanica
iz sel i gradova. Kad je rije o regionalnoj distribuciji pojedinih tipova, nalazi
nisu iznenaujui, budui da proizlaze iz distribucije prethodnih obiljeja. Tako
su ene predmodernog i tradicionalnog tipa najbrojnije u Lici (ukupno 72,6%) i
Slavoniji (62,6%), a neodluno modernog i prijelazno-refleksivnog tipa u Dalma-
ciji (69,2%) te Zagrebu i Zagrebakoj upaniji (58,4%). Napose, ena iskljuivo
prijelazno-refleksivnog tipa najvie je u Zagrebu i Zagrebakoj upaniji (31,3%) i
Dalmaciji (30%).
Dakako, pod pretpostavkom ujednaenijega daljnjeg ekonomskog razvoja i
modernizacije, ukljuujui porast obrazovanja i mogunosti zapoljavanja ena,
mogu se oekivati daljnji pomaci u modernizaciji ena, kako njihova drutvenog
poloaja tako i njihove (samo)svijesti po uzoru na zapadne ene. Pa ipak, na os-
novi svih dosadanjih empirijskih spoznaja, ne samo u ovoj knjizi nego i drugim
istraivakim radovima, o udjelima ena u procesima modernizacije u Hrvatskoj,
nije lako zakljuiti zbog ega u Hrvatskoj opada rodni, a rastu svi ostali konzer-
vativizmi.
Iako je svoja prijanja istraivanja provela na razliitim uzorcima, autorica
s prilinom pouzdanou zakljuuje da je u usporedbi s prijanjim analizama, na
primjer iz 1999. godine, i prema analizi temeljenoj na istraivanju iz 2005., dolo
je do znaajnog pomaka prema modernosti u svijesti ena. Dodue, nije dolo do
formiranja nedvosmisleno refleksivnog ili metarefleksivnog tipa ena, koje mogu
i doista su spremne dovesti u pitanje sve tradicionalno diskriminirajue norme
ponaanja koje se odnose na ene. Ali, da je i taj stupanj svijesti neto to e se
vjerojatno mijenjati meu mnogim enama (u nekoj mjeri i mukarcima) ne treba
sumnjati, naravno ukoliko nas ne zadesi kakva prirodna ili ekonomska katastrofa
koja skupa s emancipacijom ena dovodi u pitanje sva civilizacijska dostignua.

O mogunostima potpunijeg objanjenja enskog paradoksa

U svakom sluaju, Inga Tomi-Koludrovi pruila je dodatne dokaze o opadanju
rodnog konzervativizma u Hrvatskoj s time to je dublje rasvijetlila slojevitost pa i
izvjesnu proturjenost tog procesa, budui da i u trenutano najnaprednijoj katego-
riji, onoj prijelazno-refleksivnih ena, ima tragova tradicionalne svijesti. No, utoli-
ko je autoriin opis modernizacijskog procesa gui i relevantniji od onih koji jo
uvijek poseu za jednostavnom dihotomijom tradicionalno moderno. Uostalom,
otrog raskida izmeu moderne i tradicionalne epohe nije bilo ni u postrevolucio-
narnim razdobljima (usp. Skocpol, 1979).
Preostaje jo pokuati odgovoriti na pitanje zbog ega opada rodni konzervati-
vizam te stoji li objanjenje prema kojem svijest i poloaj ena u drutvu nisu tema
od interesa za parlamentarne politike stranke, da na popularnosti u oima ena ne
grade svoj ugled u drutvu (moda to pitanje u jednom jo uvijek patrijarhalnom

103
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

drutvu, proetom demokratskom hipokrizijom, stranke smatraju kontraproduktiv-

nim?). Zbog oitog krivudanja modernizacijskog procesa, uslijed ega je upitno
pogoduje li i kad modernizacija enama, valja pretpostaviti da emancipacija ena
ne izvire samo iz konjunkturnih (najee desetogodinjih) procesa ekonomskog
rasta (ili pada) ili iz prevage odreene politike opcije. ini se ak da je emancipa-
cijski proces donekle imun na takve trendove, iako ne i na katastrofalne situacije,
ukljuujui rat ili naglo i iroko ekonomsko propadanje drutva. Obje katastrofe
koje su se udruile, na primjer, u suvremenim zbivanjima na Bliskom i Srednjem
istoku nikako ne idu u prilog veini ena, mukaraca i njihovih obitelji.
Slinih je tektonskih poremeaja u drutvu bilo mnogo i to vie kako idemo
u dalju prolost, ponajprije zbog uestalosti nepredvidivih klimatskih i ekonomskih
promjena, kao i ratova. Do davnih vremena, meutim, teko dopiru instrumenti
povijesnih istraivanja, a o sociolokim istraivanjima da se ne govori, pa je prak-
tiki nemogue rekonstruirati nain na koji su ene u tim vremenima mislile o sebi,
mukarcima i drugim temama. Vjerojatno su bile mnogo konzervativnije u svojim
stavovima i portvovnije nego veina njihovih potomkinja. Ali, ni nae pretkinje
vjerojatno nisu bile jednodune u svojim razmiljanjima ni svaki put dosljedne u
praksi, a zacijelo su bile sposobnije od mukaraca prilagoditi se razliitim i otea-
vajuim okolnostima.4 Uspjeh u njihovu procesu prilagodbe na obiteljske i vanjske
okolnosti bio je krivudav kao i suvremeni modernizacijski proces, to se odnosi i
na demokratski proces (ako se o njemu uope moe govoriti kao neemu otvore-
nom za javnost, budui da se po pravilu odvija ispred, a ne iza kulisa). Takoer,
nisu se tek s modernom epohom ene i ljudi openito poeli suoavati s tekoama
koje proizlaze iz krenja pravila igre i razliitih oblika nasilja jaih nad slabijima.
Prema tome, moe se pretpostaviti da emancipacija ena traje dulje od mo-
derne epohe, kao evolucijski proces koji dijelom koegzistira s modernizacijskim
procesima, pri emu neto od modernih obrazaca uzima, a neto odbacuje, privre-
meno ili trajno, ovisno o dijelovima zemlje ili drutva o kojem je rije. Na mo-
gunost gledanja na proces modernizacije ena kao dionicu jednoga dugotrajnijeg
razvojnog procesa, bliskijeg sagledavanju povijesti jednog Fouriera ili Marxa (koji
smatraju da se napredak civilizacije moe vjerodostojno mjeriti /samo/ napretkom

4
Brojni, raznoliki i zahtjevni oblici prilagodbe ena vjerojatno su uzrokovali razvitak
vrsta inteligentnog miljenja i djelovanja (od verbalnog izraavanja do multiaktivnosti, ali
i gomilanja i hologramskog oblikovanja preutnog znanja koje se najee ubraja u skupni,
ali sadrajno nedovoljno jasan, pojam intuicija) u mnogo veoj mjeri nego u mukaraca
koji su se veinom specijalizirali u pojedinim senzornim, motorikim i intelektualnim
aktivnostima i cjelokupnoj podjeli rada. Ako je dosadanja evolucija stavljala ene u sjenu
mukaraca, daljnja e ih evolucija zacijelo razvrstati na raznovrsnija mjesta. Meutim,
(naj)sposobniji ljudi ne zauzimaju nadreeni poloaj, to je u uskoj vezi s osvajanjem for-
malne vlasti, zbog ega dolazi do atrofije niza drugih sposobnosti. Stoga se korak naprijed
koji su ene uinile, vjerojatno davno prije veine mukaraca, zahvaljujui raznovrsnijoj
inteligenciji te osobnom senzibilitetu koji omoguuje sigurniju procjenu prednosti i nedo-
stataka situacije u drutvenom okruenju, nee utjeloviti u bilo kojem dosad poznatom
obliku hijerarhijske vlasti, nego prije u indirektnoj i fleksibilnoj kontroli vlasti.

104
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

u drutvenom poloaju ena), knjiga Inge Tomi-Koludrovi prua barem neizrav-

ne dokaze, koje omoguuje znanstvena empirija, a to je izvjesno oklijevanje u
iznoenju sudova koji bi mogli upuivati na to da sugovornica (u intervjuu) iznosi
koherentan svjetonazor, koji je otvoreno nalik odreenoj doktrini, to je za veinu
ljudi koji posve ne kontroliraju uvjete svog ivljenja riskantna gesta. Na primjer,
veina ena u Hrvatskoj vjerojatno izraava svoju privrenost crkvenim naua-
vanjima. Jedan od najjaih razloga za to jest osjeaj izvjesne sigurnosti, biti pod
okriljem tako mone ustanove, bez obzira na njezin diskriminirajui stav prema
enama. Slino je sa stavovima veine ena prema domu i odgajanju djece, koji
im pruaju veu sigurnost ili zadovoljstvo od sudbine na (prilino divljem) tritu
rada. Donekle je slian refleks meu manjinama u Hrvatskoj koje se osjeaju si-
gurnijima kad njihovi predstavnici koaliraju sa strankama tradicionalno nesklonim
drugima. Ali, u svim se tim sluajevima ljudi uglavnom ne ponaaju kao agenti
vlasti ili glasnogovornici neke ideologije, ne samo zato to je dobro ne poznaju,
nego i zato to ideologije pokazuju istu vrstu nedosljednosti, vie ili manje pra-
gmatinu, kao i ljudi u svojim razmiljanjima o vanim temama.
Moe se pretpostaviti da su zbog istih razloga prilagodbe na drutvene situ-
acije koje su im nametnute ili se ne mogu okrenuti u njihovu korist mnoge ene
sklone izraavati ambivalentan stav spram (konzervativnih, liberalnih ili socijali-
stikih) demokratskih stranaka u Hrvatskoj, budui da im se u Hrvatskoj ne pruaju
vrsta jamstva u smislu ekonomskog opstanka. Slino je iskustvo s novim privat-
nim poslodavcima i njihovim uvjetima rada. Na temelju svega toga ipak se ne
moe izvui zakljuak da su ene sklone konzervativizmu ili povlaenju iz svijeta
rada. Ako u nekim sredinama to i jesu u veoj mjeri nego drugima, ni takav stav
nije nedvosmislen i trajan, nego prilagoen danoj situaciji i koristan onoliko koliko
im vanjsko okruenje prua podrku u rjeavanju mnotva problema s kojima se
ene nose u mikrosvjetovima svog ivota i rada. U njima, na dulje staze, od starih
tradicija do danas, ipak doivljavaju vie uspjeha nego neuspjeha. To je jedini
dokaz emancipacijske usmjerenosti u procesu drutvene evolucije ena, koja kroi
naprijed, ali oprezno i uz koji korak natrag. I vjerojatno zbog takvih kombiniranih
strategija oslobaanja, koje ne ponitavaju tradiciju, nego je integriraju u sloeniji
oblik prilagodbe kao dobrodoli oslonac, ene intervjuirane u ovom istraivanju
ne doivljavaju brak i obitelj kao smetnju svojim planovima. Ako jednom njihove
keri zakorae smjelije i iziu na veliku scenu te postanu javno vidljivijima nego
ikada prije, vjerojatno e taj iskorak uslijediti kao rezultat solidno argumentiranog
i najracionalnijeg izbora. Sveukupno, emancipacija ena rezultat je postupnog po-
rasta ivotnih ansi koje ne proizlaze prvenstveno iz povoljnih situacija na tritu
rada ili kampanja poveanja enskih kvota u politici ili upravljanju poduzeima,
nego iz situacija koje takav iskorak ine manje rizinim, kao rezultat porasta dugo
vremena nevidljivih uspjeha ena u bezbrojnim stanicama drutvenog ivota.
Inga Tomi-Koludrovi svakako ne misli kao njezine ispitanice, ali pokazuje
da dobro razumije njihovu nedosljednost u razmiljanjima i da tu nije rije o ko-
gnitivnoj pogreki: Pokazalo se da, iako ene visoko vrednuju moderne emanci-
pirane stavove o vanosti zaposlenja za smisleni ivot ene, neto manje, ali ipak

105
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

prilino visoko, vrednuju i predmoderne i tradicionalne stavove. (Tomi-Koludro-

vi, 2015: 43).

Kako bi mukarci odgovorili na pitanja koja se tiu ena?

Ako je rije o ambivalentnosti svojstvenoj suvremenoj enskoj svijesti u Hrvat-
skoj (iako ne samo u Hrvatskoj), namee se nimalo suvino pitanje bi li mukar-
ci u analognim intervjuima dali odgovore sline intervjuiranim enama. Moemo
pretpostaviti da ne bi, jer se (kod veine mukaraca) radi o drukijem habitusu i
poloaju u drutvu i razliitim iskustvima u rasponu od uloga u kuanstvu do ue-
stalosti zlostavljanja na radnom mjestu na poslu. Razmiljajui na taj nain, dade
se pretpostaviti da bi razlike u stavovima meu mukarcima bile manje znaajne
i odgovori bi bili blii kako istim kategorijama tradicionalnoga (na primjer, u
smislu da je eni doista mjesto samo u kui) tako i modernog shvaanja u smi-
slu prvenstvene zainteresiranosti i orijentiranosti mukarca, koji pripadaju sred-
njoj i gornjoj drutvenoj klasi, na ekonomski ili karijerni uspjeh, emu bi kod
mukaraca radnike klase i seljaka odgovaralo stjecanje prihoda iz razliitih, npr.
poltnskih, oblika rada. Drugim rijeima, dihotomija formulirajmo to kao
jednu hipotezu tradicionalno moderno bila bi otrija nego meu enama.5 Stoga
je moderni prototip junaka ipak junakinja. Samo tzv. superene mogu onglirati
svojom energijom i raspoloivim vremenom na jednoj i drugoj strani, u obitelji i
na poslu. I u ovoj studiji, podsjetimo se, nemali broj ispitanica izraava stav po
kojem su samo ene sposobne izvoditi takve podvige.
Takav habitus ne odgovara toliko Bourdieuovu pojmu habitusa, koliko
Simmelovu zapaanju s poetka 20. stoljea o sposobnostima ena, iznesenom u
ondanjoj Njemakoj, u kojoj su samo rijetki intelektualci slutili epohalnu kata-
strofu uzrokovanu prevlau muke, prema Simmelu, objektivizirane kulture (to
je opisao kao tragediju kulture). tovie, on enskim vrijednostima pridaje neo-
binu postojanost u modernoj eri koja po definiciji daje prednost nepostojanom i
prolaznom (sve to je vrsto pretvara se u dim). Uz to Simmel (2001) enskim
vrijednostima pridaje i transcendirajue znaenje.6 U skladu s takvim poimanjem

5
Ali odgovori ne bi, kao ni u drugim istraivanjima s ukljuenom varijablom spola, bili
posve drukiji, jer se bioloke razlike nigdje u svijetu ne preklapaju s kulturnim razlikama
u smislu obrazaca vrijednosti i ponaanja. Preciznije reeno, u takvoj anketi neki bi odgo-
vori ili polja znaenja bili identini i zajedniki enama i mukarcima.
6
Valja usporediti i sljedea dva odlomka iz referirane knjige. Prvi je o ivotnoj sili: Dok
sve neivo naprosto posjeduje samo sadanji trenutak, ono ivo protee se na neuspore-
div nain preko prolosti i budunosti [...] u svojoj sadanjosti sadri svoju budunost, u
posebnoj formi iji je opstanak sadran upravo samo u ivotnom procesu (Simmel, 2001:
24). Drugi odlomak govori o potencijalima ene: ena se nije samo vrlo rano, na osnovi
jednog metafizikog pojma razvoja, opisivala kao mogunost nasuprot kojoj bi tek mu-
karac bio zbilja, nego se [...] ini da njezino bie sadri toliko neozbiljenih mogunosti,
neispunjenih obeanja, sputanih snaga, da bi to bie tek njihovim razvojem u aktivnost
dolazilo do svoje odredbe, posve oitovalo svoje vrijednosti i postignua (Simmel, 2001:
172). Treba li jo dometnuti zakljuak koji proizlazi iz navedenih odlomaka, naime da je

106
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

moe se zakljuiti da naizgled neuraunljiva ktonika boanstva shvaanje koje

proizlazi iz ilavog stereotipa o varljivosti ena u osnovi djeluju konvergentno
u cilju preivljavanja ljudi.

Epilog: enski hologrami u razliitim slojevima kulture

Veliki raspon stavova ena o vlastitom poloaju i izgledima u drutvu uzimamo
kao povod za epilog o potrebi za proirenjem nazivlja za opis varijacija u njihovim
stavovima, iako takvi opisi esto predstavljaju nemoguu zadau pretvaranja, tako-
rei, brojki u slova. Tako nijednom nomenklaturom nije mogue obuhvatiti svaki
interval iz ogromnog ili beskonanog niza brojeva. to se tie naina imenovanja
interval, postavlja se pitanje treba li imenovati samo one entitete koji proizlaze
iz manjih ili one iz veih razlika / intervala u postocima ili se zadovoljiti samo
reeninim opisivanjem varijacija unutar jedne te iste kategorije. U svakom sluaju
nedostajat e naziv na mjestu najmanjih razlika u postocima, premda je najmanje
prije kvalitativna, nego kvantitativna kategorija, budui da je rije o znaajnosti
koja ima smisla samo unutar odreene, nazovimo je tako, prirodnojezino formu-
lirane teorije, odnosno tipologije. Tako nedostaje naziv ili termin za preteno ili
u manjoj mjeri u stavovima nedosljednu tradicionalnu enu ili preteno (ne)
dosljednu refleksivnu enu. To iziskuje izvjestan dramaturki zahvat u anali-
tiki jezik drutvenih istraivanja (to nastojimo ilustrirati primjerima u nastavku).
Inga Tomi-Koludrovi pokuala je, ini se, ta semantiki prazna mjesta rije-
iti izvjesnim pourivanjem vremena na tranzicijskom putu, pretpostavkom ko-
ja vjerojatno proizlazi iz Beckove teorije koja nesumnjivo podupire modernistiki
optimizam, iako na stupnjevit nain, a to je da e unato varijacijama, ukljuujui
zastoje i nazadovanja, u ne tako dalekoj budunosti, veina ena postati reflek-
sivno modernima, dakle sainjavati poveu kategoriju ljudi (recimo bihevioralnih
veanki i veana na hrvatski nain) unutar koje varijacije vie nisu toliko
vane kao na niem stupnju (prve) modernizacije. S druge strane, nedostatak
kvalitativnog termina, neke enske imenice ili sintagme, u odnosu na kvantita-
tivne razlike, odnosno brojke koje zamjenjuju prirodnojezine termine, podsjea
na povijesnu anonimnost razliitih drutvenih gomila (tko je ili to, na primjer,
izve/l/o bilo koju nasilnu drutvenu revoluciju i poloi/l/o najvie ivota za nje-
zine ideale?) i praktino svih ena u povijesti koje su se dugo nalazile ili se jo
uvijek nalaze u jako dugom tunelu (u kojem samo modernistiki optimisti vide
izlaz s danjim svjetlom).7 S druge strane, brojevi moda ukazuju na praznine na

mukarac upravo s modernom epohom dostigao svoj vrhunac koji granii s pretovarenou
stvarima (Simmelov izraz za objektivnu kulturu) i prijetnjom neivoga, tj. unitenja, a
da je na eni zadaa produljenja ivota u jo nevienim oblicima (raznolikosti)?
7
Bezimenost nedinastijskih ena odraz je njihove nepoznatosti, kao i namjernog poricanja
i potiskivanja u zabiljeenoj povijesti. Jedno od najbanalnijih mjesta utvrivanja beznaaj-
nosti ena jesu krialjke. U njima se ensko ime po pravilu izvodi dodavanjem slova a,
prema imenu nekoga poznatog mukarca ili samo nepoznatom imenjaku, a mnogo rjee
obratno.

107
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

jezino zaboravljenim mjestima, ali vjekovne praznine, uslijed ega su se nataloili

slojevi intuitivne spoznaje koji razluuju, moda i imenuju, mnogo vie pojava u
svijetu ivota ili iroj stvarnosti od modernih ljudi, poput brojnih izraza u finskom
i jo vie eskimskom jeziku za razliite vrste snijega, ususret beskonanosti koju
je kao teorijsku pretpostavku otvorila gramatika indeksiranog (formalnog) jezika
(Chomskyjeva hijerarhija) i koja je, prema Hegelu, loa ako se u njoj ponavlja
jedno te isto, kao u mitskim slikama paklenskih muka ili vremenskim petljama u
suvremenoj kinematografiji.
U nastavku navodimo neke primjere pokuaja prevladavanja tog problema pu-
tem konceptualne terminologije, naime kako ili kojim (prirodnojezinim) nazivima
oznaiti raznolikost rodnog fenomena, koja unato imenovanju jo uvijek ostaje
jezino neiscrpnom.
Prvi primjer upuuje na pravu muku suvremenih istraivaa u potrazi za nazi-
vima vezanim za spolno-rodne varijacije, koje uz to nisu iskljuivo moderni, pa ni
samo ljudski, oblici ponaanja.8 Promotrimo stoga s dunim oprezom, imajui na
umu mogunost periodinog nastajanja ili nestajanja pojedinih oblika iz raznolikog
spektra roda kao spola ili zbog smanjenja ili poveanja uestalosti imenovanih
oblika, raspon sljedeih naziva kojima se oznaavaju pojedine rodno-spolne kate-
gorije primijenjene (i ve prije koritene u raznim istraivanjima) na osnovi 114
odgovora transseksualnih mormona u SAD-u (Sumerau, Cragun i Mathers, 2016:
294): rod binarno, transrodno, cisrodno (termin za prilagodbu na rodni identitet
i seksualnost koju namee drutvo), cisseksizam (stav superiornosti u odnosu na
transrodnost), cisnormativnost (ideologija kojom se diskriminiraju transrodni iden-
titeti), ze, zir, hir (rodno neutralne zamjenice), transmukarac, transena, meuspol
(identitet ljudi koji bioloki ne pripadaju iskljuivo u muko ili ensko), rodno
varijatni/fluidni/queer, arodni, dvorodni, trans (oznaka za ukupni nekonformizam).
Autorice tog istraivanja napominju da popis termina moe biti dulji, osobito
zato to je rije o drutvenim konstrukcijama koje se mijenjaju u ovisnosti o si-
tuaciji. U svakom sluaju, termini se podjednako odnose na ene i mukarce, koji
se esto, prema istoj kolonijalnoj praksi, izjednaavaju s rodovima. Shodno irem
i slobodnijem poimanju, meutim, termini roda mogu se umnoavati ne samo s
obzirom na razliite drutvene situacije nego i oblike skupne pripadnosti, klasne,
nacionalne, religijske, seksualnomanjinske i tako dalje. Na primjer, pitanje je bi li
se ista ili slina distribucija rodnih kategorija pojavila u sluaju istraivanja e-
na ili mukaraca katolika, protestanata ili muslimana, izostavljajui metodoloke
potekoe s obzirom na stupanj (ne)iskrenosti ispitanika u odgovorima, bilo da
je posrijedi njihova (ne)spremnost da razotkriju svoj identitet ili pak (ne)sigur-
nost s obzirom na vlastita ili prava uvjerenja (ukoliko tako neto uope postoji
meu veinom ljudi). U tom pogledu, postupak Inge Tomi Koludrovi, kojim

8
Prije dolaska europskih kolonizatora, ameriki uroenici razlikovali su pet rodnih kate-
gorija. Portretist uroenika, slikar George Caitlin, izjavio je da se tom kuriozitetu, koji su
uroenici potovali kao tradiciju Dvaju duhova, treba zatrti svaki trag prije nego to se
vijest o toj tradiciji proiri meu kolonizatorima (Brayboy, 2016).

108
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

je skalirala odgovore ispitanica, poigravajui se s Beckovim terminom reflek-

sivne modernizacije, posve je opravdan. A kako bi se i moglo drukije oznaiti
grupiranje njihovih stavova nego u veini sluajeva kao pojedinih trans-kategorija
(koje potencijalno prelaze jedna u drugu, optimistiki govorei, iz tradicionalnih u
moderne)? Podsjetimo da je za autoricu tranzicija takoer problematian (teleolo-
ki) termin, barem to se tie posljedica (hipotetskog) prijelaza iz jednoga u drugi
politiko-ekonomski sustav.
Izvorni primjer enske raznolikosti pojavljuje se, kad je rije o kolonijalno-
evolucionistikoj perspektivi, na najmanje oekivanom mjestu, u najranijim obli-
cima religijske svijesti zabiljeenih kultovima paleolitskih predaka koji se arheo-
loki oituju u mnotvu galerija Venerinih figurica. Iako su dugo oznaavane
kao dokaz priroene sklonosti monoteizmu, u vidu pramonoteizma najranijih
primitivnih drutava (usp. Jensen, 1963), daleko je prikladnije na fenomen enskih
figura gledati kao plastino predoavanje pojavne raznolikosti enskog roda, prije
svega mnogostrukost enskih funkcija, a potom njihove vanosti ili ugleda koji je
svakako visok u tom razdoblju ljudskog drutva koje nije, kako bi kazao Simmel,
pretovareno artefaktima objektivne (muke) kulture. Likovi ena koji se pojavljuju
u najmanje dvanaest razliitih tjelesnih poloaja (vidjeti u nastavku odlomka) ne
samo da nemaju veze s monoteizmom, nego pretpostavljeno najvie bie pokazu-
ju u oblijima koja potpuno odudaraju od naina predstavljanja Gospodara Neba
i Zemlje u patrijarhalnim monoteistikim religijama. Sljedei su nazivi koriteni
prilikom jedne velike izlobe posveene prikazima kulta ena u najstarijem paleo-
litiku (Shadmi, 2015: 45): ena koja raa, ena koja stoji (klanska majka ili dea
gentrix), ena u drugom stanju, ena koja doji, majka totemskih ivotinja i biljaka,
ena koja zaziva nebo i androgina osoba. Nakon ledenog doba pojavljuju se likovi
u jo pet poloaja: blagoslovljujui, alopojni i plaui, molei, ponekad s podlak-
ticama i dlanovima ispred trbuha (dea regeneratrix) i ensko dvojstvo ili trojstvo.
Iz tog se niza ne moe izluiti kolonijalno-evolucionistiki stereotip o eni,
koji zaposjeda i suava povijesno-vremensku perspektivu zakljukom da su ene
u pradavno matrifokalno doba bile daleko vanije (mukarcima i drutvu u cjeli-
ni) nego poslije toga ili sve do danas. Takvo razumijevanje proturjei injenica-
ma. Dodue, suvremene ene, u odnosu na ene kamenog doba, jesu u drutveno
podreenom poloaju u odnosu na mukarce. Meutim, to ne znai da na takav
poloaj dragovoljno pristaju, a ni to da obavljaju beskorisne poslove za drutvo.
Ti su poslovi itekako korisni, ali ih drutvo, izgraeno na osnovi patrijarhalnog
mita i prakse moi (o prvotnosti mukarca), malo ili nimalo ne cijeni. Uza sve
to, kao to istiu neke sugovornice u knjizi Pomak prema modernosti, one se s
dvostrukim teretom dunosti, kod kue i na poslu, snalaze daleko bolje nego to
bi to mogli mukarci. Isto tako, za razliku od mukarca, bilo supruga, partnera na
poslu ili premijera, ena svoju mo radije skladiti nego to demonstrativno po-
kazuje. Takoer, mukarac ima vlast, kao formalnu i reprezentativnu razinu moi
(nad dijelom drutva ili itavim drutvom), ali nema toliku mo koju ima ena
koja uloge u svojoj sredini i svoje veze s drugima hologramski oblikuje kako bi
oslobodila prostor za stvaranje novih oblika zajednikog opstanka.

109
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

Trei odabrani primjer diskretne enske raznolikosti odnosi se na djelo Dom

Bernarde Albe Frederica Garcje Lorce. Scena se stvara iza zatvorenih vrata kue i
pod priguenim svjetlom s jasno diferenciranim sredinjim enskim likovima u tu-
robnoj atmosferi nakon pogreba supruga, oca i gospodara kue. U jednom trenutku
u prvom inu, prema autorovoj didaskaliji, na scenu izlazi dvije stotine ena u crni-
ni (kao tamni podzemni masiv neizmjernog suosjeanja), a potom izlazi glavni lik,
Bernarda, u pratnji pet keri (Angustije, Magdalene, Amelije, Martirije i Adele). U
njihovim razgovorima ocrtava se sredinji dramski krug napetosti, koja vie otkriva
dublje i esto potiskivane stavove, nego reakcije na trenutanu situaciju. Mukarci
se spominju, no nijedan se ne pojavljuje na sceni. Imena prisutnih ena imaju pre-
poznatljiv etimoloki korijen koji slui oznaavanju njihovih karakternih osobina.
Pored spomenutih, u drami se pojavljuju Maria Josefa (Bernardina majka), Poncia
(slukinja), Criada Prudencia (slukinja) te bezimena slukinja, bezimena djevojka,
bezimena prosjakinja i etiri bezimene ene (oznaene rednim brojevima). Ime-
novane ene su, pak, karakteroloki razraene u rasponu od ene-muenice
potisnutih osjeaja kao u mukarca (Martirio) do majke (Bernarde), koja utje-
lovljuje gotovo sve iz galerije enskih likova, od materinskog do varijacija izmeu
enskog i mukoga, ucviljene ene i gospodarice koja pokuava zamijeniti autoritet
pokojnog supruga (Lorca, 2010 [1936]).
Izneseni primjeri Lorcini individualni siei potresenih ena, figure arhetip-
ske Venere te izrada rodno-seksualnog nazivlja podsjeaju na konceptualne figure
ena u knjizi Inge Tomi-Koludrovi. Zajedniki im je fokus isticanje raznolikosti i
protivljenje stereotipima, ukljuujui jednosmjerno shvaenu modernost kao epohu
koja sve vie baca u sjenu itavu prethodnu prolost, od arhaike do predmoderne.
Ostaje otvorenim pitanje da li se autorica, preuzimajui Beckov pojam refleksivna
modernost (ili druga modernost), kao najvii stadij dosadanjega sociokulturnog
razvitka, zaobilazno (krivudajui) vratila klasinom poimanju modernosti. U tom
bi se sluaju moglo podrazumijevati i to da su tradicionalne ene misaono prikra-
ene. Dodue, stupanj obrazovanja bez sumnje ima utjecaja na (samo)svijest ena,
ali to ne mora biti presudno u svim pa ni veini sluajeva. Poznavanjem ne samo
ovog djela nego i dosadanjih autoriinih djel i njezin istraivaki rad, kao i
akademsku i javnu orijentaciju, ne bi se moglo rei da, lingvistiki reeno, kulturu
niskog konteksta, kao to je visokoobrazovna (elaboriranog kda), stavlja iznad
kulture visokog konteksta (restriktivnog kda). Prije bi se moglo zakljuiti da se
i u refleksivnoj modernosti, to demonstrira i autoriin fleksibilan pristup procesu
emancipacije, proet obzirnou prema ispitanicama razliitih svjetonazora, neke
ene svojevoljno i promiljeno vraaju tradicionalnoj ulozi, premda ne u autenti-
nom tradicijskom obliku. Prolost je ipak ono to je dobrim dijelom prolo ili se
obnavlja u preobraenom obliku i, dakako, ne s istim posljedicama kao nekada.
Prema tome, gotovo uvijek imamo posla s varijacijama na temu modernosti. Isto
znaenje moe i ne mora imati retradicionalizacija u svim islamskim drutvima,
to osobito vrijedi za mnoge obrazovane ene s hidabom koje su obiaj prihvatile,
bilo slobodno bilo pod nekim oblikom prisile, nakon reislamizacije drutva. No,
ene su, zbog strogosti obiaja usredotoenog na ensko ponaanje, vjerojatno u
manjem broju sluajeva svojevoljno prihvatile nikab, a u najmanjem broju burku.

110
 Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

Stoga bi se emancipacija mogla, simboliki govorei, odvijati u smjeru hidaba ili

asimilacije obrazaca ena Zapada, ali ponovo s cijelom lepezom varijacija.
Dakako, iz presjeka enske svijesti prikazane u knjizi Inge Tomi-Koludrovi
ne mogu se izvui dalekoseni zakljuci koji bi bili empirijski potkrijepljeni. ak
je teko pretpostaviti da e se ikada moi prikupiti dovoljno empirijske grae za
izradu dugoronih predvianja. Pa ipak, nai spoznajni interesi za iri ili budu-
i svijet ne jenjavaju zbog metodolokih ogranienja. To je epistemoloko pra-
vo na svojevrstan nain utvrdio kasni Popper, kao postpozitivistiki trei svijet
predmetne spoznaje u kojem se, osim ostalih, nalaze mitovi, umjetnika djela i
drutvene institucije. U svakom sluaju ti su fenomeni povezani dubljim vezama
od senzorno opaljivih kao to su objektivni predmeti (usp. Popper, 1978). Stoga
slobodnije razmiljanje nije nelegitimno, dakako ako se logiki dodiruje i nastavlja
na zakljuke izvedene iz empirijske studije. U tom je smislu ova knjiga poticajna,
a zacijelo e usmjeravati i budua longitudinalna istraivanja o modernizacijskima
procesima u Hrvatskoj, osobito kad je rije o enama.
Pokuajmo na kraju s nekoliko pogodbenih reenica umjesto premisa i pro-
vizornim umjesto vrstim zakljukom, koji intonacijom podsjea na Simmelovu
eulogiju enskoj kulturi skicirati obeavajuu ensku putanju u procesu (post)
modernizacije i izgradnji civilizacije u cjelini. Onog trenutka, naime:
kad zavri kapilarna emancipacija enskih kvaliteta ljudskog roda i osmot-
skom se difuzijom prometne u glavne razvojne procese drutva,
kad ene, prema sociolokoj viziji Janet Saltzman Chafetz (1990, 2006),
na kraju treeg vala emancipacije uu u sve drutvene elite i preuzmu nadzor u
vrhovima vlasti koja se u predugoj eri izmeu primitivnih drutava i suvremenog
drutva, otuila od prirode i ovjeka,
kad opet, ali na nov nain, ene uspostave odnos ljubavi spram svijeta,
ne samo svom potomstvu po roenju nego i zajednikoj pripadnosti onoj velikoj
svjetskoj zajednici iju veinu pripadnika, prema analogiji s pojmom nacija Be-
nedicta Andersona, ne poznajemo niti emo ih ikada upoznati, a ipak vjerujemo da
pripadamo toj istoj zajednici (Anderson, 1990 [1983]),
kad se potomkinje i potomci naih majki, sestara, keri i unuk i njihovih
iduih narataja pojave na pozornici koja e zamijeniti paleolitsku galeriju koju su
ene napustile radi reprodukcije i odgajanja potomstva u sve teim okolnostima
proizvedenima rastuom sloenosti drutva i irenjem novih i novih oblika poretka
izrabljivanja i nasilja nad ljudima i prirodom,
nakon to su tijekom desetaka tisua godina opstojnosti primitivnih drutava
trajno utisnule svoj generativni lik u kolektivnu svijest ovjeanstva, neprekid-
nom i podjednakom usredotoenou na funkcionalne i transcendirajue kvalitete
enskog oblika ivljenja upisanog u njezinom tijelu, plodnom i lijepom spremitu
mudrosti ije poruke podjednako dopiru do privilegiranih i do zapostavljenih,
kad se, kao to je predviao Simmel, oslobode enske kvalitete kao najvei
ljudski potencijali, koje se danas nanovo otkrivaju u potrazi za formulama odrivog
razvoja,
tada svijet nee, dodue, postati savrenim, ali e postati razumnijim, pravednijim
i ljepim.

111
Vjeran Katunari: enski paradoks modernizacije, Revija za sociologiju 47 (2017), 1: 97112

LITERATURA
Anderson, Benedict (1990 [1983]). Nacija: zamiljena zajednica. Razmatranja o
porijeklu i irenju nacionalizma. Zagreb: kolska knjiga.
Beauvoir, Simone de (2016 [1949]). Drugi spol. Zagreb: Naklada Ljevak.
Brayboy, Duane (2016). Two Spirits, One Heart, Five Genders, Indian Country
Today, 23. sijenja. http://indiancountrytodaymedianetwork.com/2016/01/23/
two-spirits-one-heart-five-genders.
Gurvitch, Georges (1965 [1950]). Savremeni poziv sociologije. Sarajevo: Veselin
Maslea.
Herzog, Hanna i Braude, Ann (2009). Introduction: Untangling Moderni-
ties, u: Hanna Herzog i Ann Braude (ur.). Gendering Religion and Poli-
tics: Untangling Modernities. New York: Palgrave Macmillan, str. 117. doi:
10.1057/9780230623378
Jensen, Adolf Ellegard (1963). Myth and Cult Among Primitive Peoples. Chicago:
University of Chicago Press.
Lasch, Scott i Wynne, Brian (1992). Introduction, u: Ulrich Beck. Risk.Society:
Towards a New Modernity. London: Sage, str. 18..
Lorca, Frederico Garca (2010 [1936]). Teatralije. Zagreb: Demetra.
Popper, Karl (1978). Three Worlds: The Tanner Lecture on Human Values. Ann
Arbor: University of Michigan.
Saltzman Chafetz, Janet (1990). Gender equity: An integrated theory of stability
and change. Newbury Park: Sage.
Saltzman Chafetz, Janet (ur.) (2006). Handbook of the Sociology of Gender. New
York: Springer.
Shadmi, Erella (2015). Divine Surprise, the Female Side of God, u: Erella Shad-
mi (ur.). Mothers Path: Motherhood, Capitalism and Feminism. Tel Aviv: Ver-
lag Resling, str. 117.
Sekuli, Duko (2012). Drutveni okvir i vrijednosni sustav, Revija za soci-
ologiju 42 (3): 231275. doi: 10.5613/rzs.42.3.1
Simmel, Georg (2001). Kontrapunkti kulture. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i
Hrvatsko socioloko drutvo.
Skocpol, Theda (1979). States and Social Revolutions: A Comparative Analysis of
France, Russia, and China. Cambridge: Cambridge University Press.
So, Alvin Y. (1990). Social Change and Development: Modernization, Depend-
ency and World-System Theories. London: Sage.
Sumerau, J. E., Cragun, Ryan T. i Mathers, Lain A. B. (2016). Contemporary
Religion and the Cisgendering of Reality, Social Currents, 3 (3): 293311. doi:
10.1177/2329496515604644
Tomi-Koludrovi, Inga (2015). Pomak prema modernosti: ene u Hrvatskoj u
razdoblju zrele tranzicije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko so-
cioloko drutvo.

112