e teorije.

Naime, karakteristika je i autobiografije i novopovijesnog romana naglaen odnos fikcije i

stvarnosti koji se, ini se, ne moe promiljati onkraj promiljanje istine. Suvremeni pak postmoderni
mentalitet kao da zazire od velikih pitanja, posebice od pitanja o istini. Tako jedan od najznaajnijih
glasova postmoderne kulture Michel Foucault u knjizi Znanje i mo tvrdi da je istina od ovoga svijeta: ona
je stvorena zahvaljujui mnogostrukim prisilama. I sadri obvezatne efekte moi. Svako drutvo ima svoj
reim istine, svoju opu politiku istine: to jest istu vrstu diskursa koju prihvaa i ini da djeluje kao istina (...)
mehanizme i instance koji omoguavaju da se razlikuju istiniti ili pogreni izriaji, nain na koji se
sankcioniraju jedni i drugi; tehnike i postupke koji se koriste da se doe do istine; status onih koji su
zadueni za to da naznae to funkcionira kao istinito.1 U Foucaultovim rijeima kao da odzvanja ironino
pilatovsko pitanje: to je to istina? (Iv. 18, 38) Svatko iskren e se sloiti da u Foucaultovim rijeima ima
istine, no manje njih e se upitati kako moemo tvrditi da u Foucaultovim rijeima ima istine ako je istina od
ovoga svijeta, ako se istina samo proizvodi mehanizmima moi. Moe li Foucault racionalno opravdati
svoju poziciju? Vrijedno je spoznati da od upetljanosti u neke referencijske iluzije i politiku dimenziju
diskursa ne moemo pobjei, no ne zapadamo li istovremeno u opasnost da nas postmoderni mentalitet u
svom dogmatsko de totalizirajuem diskursu gurne u prostor jednog novog detotalizirajueg
totalitarizma.
Nisu li olako odbaene asna teoloka i filozofska tardicija koje su nas uile da se istina ili razotkriva ili
pronalazi?2
Moe se initi i da je otvaranje pitanja o istini potaknuto iznimnom pojavom autobiografije i historiografske
metafikcije nekako nasilno, iskonstruirano, nametnuto. Ipak, u ovom bismo se trenutku trebali prisjetiti
Pjesnika Laure, koji je u tiine Vaucluse izmeu 1342. i 1343, dakle u osvit novovjekovlja, napisao svoje
najvanije latinsko djelo, autobiografiju Secretum meum. Knjievnim je povjesniarima to djelo iznimno
vano za upoznavanje pjesnikove sloene due, njegovih vjerskih i moralnih preokupacija, njegovih
najdubljih kriza i njegova pjesnitva,3 a olako se previa da se taj trodnevni dijalog Pjesnika Laure i
svetog Moniina sina (T. Ujevi) odvija u nazonosti gospe, izvanredne po dobi i po blistavosti, takve
ljepote kakvu ljudi dovoljno ne pojme4 utljive Istine.
to se tie novopovijesnog romana, ne treba nam poseban napor prisjeanja. Njegov najznaajniji
predstavnik u nas Nedjeljko Fabrio pie svoj proslavljeni roman Triemeron sluajne li podudarnosti s
trodnevnim dijalogom Petrarce i Augustina? u nazonosti utljive vile Povijesti.
Vratimo se Foucaultovim rijeima te zakljuimo ovaj uvod kako bi moda bilo tonije rei da je fabrijevska
vila Povijest istina od ovoga svijeta stvorena zahvaljui mnogostrukim prisilama. I sadri obvezatne efekte
moi, a svako drutvo ima svoj reim istine, svoju opu politiku istine, to jest vrstu diskursa koju prihvaa i
ini da djeluje kao istina (...), mehanizme i instance koji omoguavaju da se razlikuju istiniti ili pogreni
izriaji, naini na koji se sankcioniraju jedni i drugi; tehnike i postupke koji se rabe da se doe do istine;
status onih koji su zadueni za to da naznae ono to funkcionira kao istinito. Gospa pak izvanredna po
blistavosti, takve ljepote kakvu ljudi dovoljno ne pojme, postaje svojom utljivou upravo neodoljiva.
Autobiografija
Autobiografija ulazi u suvremenu teorijsku raspravu na prelasku s pedestih na ezdesete godine,
usporedo s razgradnjom romanocentrine paradigme teorije proze i izgradnjom interesa za pripovijedanje u
cjelini njegovih oitovanja.5
V. Biti dri da autobiografiju dovodi u sredite teorijskog promiljanja injenica da moderni roman posee
za nekim njezinim osobinama radi ovjerovljavanja vlastita izvjeivanja, dok autobiografija opet, u
autoreferencijskoj maniri svojstvenoj modernom romanu, razotkriva fikcionalnost vlastita izvjeivanja.6
Tome se, pak, morao pridruiti stanovit broj okolnosti koje su transformirale spoznajno polje suvremene
teorije: 1. Lacanovo upisivanje jezika u nesvjesno to je preosvjetlilo genezu autobiografskih izvjetaja
pacijenata, 2. Benvenisteovo otkrie ja kao instance diskurza upregnute u odnos prema ti i on, 3.
mikroanaliza konverzacije (u Sjedinjenim Dravama E. Schegloff, G. Jefferson, H. Sacks, W. Labov; u
Njemakoj U. Quasthoff, E. Gulich, WD. Stempel), koja je upozorila na sloen splet prava, dunosti i
obveza u situaciji koja generira priu o vlastitu ivotu, 4. lingvistikopragmatiko razlikovanje iskazivanja
od iskaza (O. Ducort) s posljedinim podvajanjem komunikacijskog od komuniciranog subjekta i daljnim
raslojavanjem potonjeg, 5. sociologijsko istraivanje drutvene konstitucije osobnog identiteta kao
integralnog modela za javnost inae disparatnog subjekta (E. Goffman, M. Foucault, P. Bourdieu), 6.
razotkrivanje mehanizama upisivanja diskurza u njegovu konstrukciju prolosti u modernoj teoriji
historiografije (M. De Certeau, D. LaCapra), itd. Time su ujedno ocrtane perspektive unutar kojih se
artikulira suvremena rasprava o autobiografiji, ne samo kao anru ili anrovskoj porodici, ve isto tako kao
o preutnom obiljeju svekolikog diskurza (autoreferencijalnost).7
U nas su o autobigrafiji napisani zapaeni radovi A. Zlatar, M. Veli i V. Breia, no najsustavniji pregled
suvremene autobigrafske produkcije, a ujedno i prvi sustavan poetiki opis tipova i modela suvremene
hrvatske autobiografske proze (K. Nemec), od kraja ezdesetih do kraja devedesetih, knjigom Intimno i
javno objelodanila je H. Sabli Tomi. Iako su suvremeni autobiografski tekstovi u nas knjigom H. Sabli
Tomi sustavno i paljivo analizirani i klasificirani, oito je kako se radi specifinom knjievnom korpusu
koji je vrlo teko podvri generalnim sudovima i opeprihvaenim zakljucima (V. Brei). Ipak, osim to
prua mogunost analiziranja i klasificiranja, radi se o stotinjak autora, veliina autobiografskog korpusa u
nas daje naslutiti da se radi o svojevrsnom projektu autobiografske kulture, o duhu vremena.8
Ova iznimna pojava autobiografijskog diskursa ispreplee se s drugim fenomenom postmodrenog
knjievnog stvaralatva: iznimnom pojavom novopovijesnog romana, odnosno historiografskom
metafikcijom. To isprepletanje autobiografije i novopovijesnog romana, izmeu ostalog, posebice je uoljivo
na razini razotkrivanja mehanizama upisivanja institucijskih oklonosti proizvodnje diskursa u njegovu
konstrukciju prolosti.
Novopovijesni roman ili historiografska metafikcija
Do izravnijeg susreta povijesti i knjievnosti dolazi razvojem romana. Tako jedno od paradigmatskih djela
europske knjievnosti svojevrsni knjievnopovijesni simbol kojim je oznaen poetak i razvoj novijeg
europskog romana Don Quijote Miguela de Cervantesa Saavedre, tematizira upravo isprepletanje zbilje i
privida, fikcije i fakcije.9 Ipak, do razvoja pravog povijesnog romana dolazi tek u XIX. st. Za njegovo
detektiranja, prema megau, nuno je razumijevanje Nietzscheova shva