2.

Opi dio

2.1. Evolucija i sistematika riba

Ribe su najmnogobrojnija, a ipak najslabije istraena skupina kraljenjaka. Najvei dio

riba pripada razredu kotunjaa (Osteichthyes) kojeg karakterizira barem nekoliko kosti u
skeletu, kotani krni poklopac te plivai mjehur (Miller i Harley, 2001). Najstariji fosil
kotunjaa potjee iz kasnog Silura (oko 450 milijuna godina, Paleozoik). Do perioda devona
(prije 350 milijuna godina, Paleozoik) odvojila su se dva podrazreda: Nosnoprolaznice
(Sarcopterygii) i Zrakoperke (Actinopterigii) (Slika 1).
Zrakoperke obuhvaaju 23,700 vrsta (Nelson, 1994), od ega veina (23,637 vrsta)
pripada nadredu pravih kotunjae (Teleostei) (Nelson, 1994). Kod ostalih redova zrakoperki
postoje samo po nekoliko vrsta i veina njih se smatra ivuim fosilima jer dui period nisu
mijenjale osnovna morfoloka obiljeja (Eldredge i Stanley, 1984). Prave kotunjae zapravo
obuhvaaju vie od 90% dananjih vrsta riba (Treer i sur., 1995). Pojavile su se oko sredine
Mezozoika, a do kraja Mezozoika postale su dominantne (Romer, 1959). Dva kljuna procesa
omoguila su ovoliku raznolikost (Ito, 2007). Prvi proces je duplikacija genoma zajednikog
pretka (Ohno, 1970) ime nastaje razliito potomstvo i velika mogunost diversifikacije (Ito,
2007), a drugi je pojava novih ekolokih nia.
Duplikacija genoma, kojom nastaju tisue kopija gena, smatra se jednim od glavnih
dogaaja u evoluciji koji je oblikovao genom svih kraljenjaka ukljuujui ribe i etveronoce
(Lundin 1993; Holland et al. 1994; Amores i sur.1998). Nakon duplikacije cijelog genoma
dolazi do preureivanja kromosoma to dovodi do promjena u nasljeivanju vezanih gena
(Ravi i Venkatesh, 2008). Kada u genomu postoje dva gena koji nadziru isto svojstvo, tada
jedan gen obino ostaje pod selekcijskim pritiskom i nastavlja vriti svoju poetnu funkciju, a
drugi gen nakuplja mutacije (Ohno, 1970). Mutacije mogu biti nepovoljne, povoljne ili
neutralne. Nepovoljne mutacije su este i mogu dovesti do gubitka funkcije gena ili ak i do
istrjebljenja jedinki s mutacijom. Ovo se dogaa ukoliko se nepovoljne mutacije odraze na
dominantan gen koji se jako proirio u populaciji (Otto, 2007). Mutacije se mogu i pozitivno
odraziti u sluaju da one genu daju novu funkciju (neofunkcionalizacija). Tada se gen odrava
i daje nosiocu takvog gena prednost u preivljavanju. Dio mutacija su neutralne jer ne mijenja
znaajnije funkciju gena ve doprinose varijabilnosti unutar populacije.

3
 2. Opi dio
Nadred:
titonoe Red: Jesetrovke (Acipenseriformes)
(Chondrostei)
Red: Sleevke (Clupeiformes)
Red: Oklopne kotunjavke Red: Lososi (Salmoniformes)
Nadred: (Lepidosteiformes)
Cjelokoste Red: tuke (Esociiformes)
(Holostei) Red: aranke (Cypriniformes)
Podrazred:
Zrakoperke Red: Muljarice (Amiiformes) Red: Somovi (Siluriformes)
(Actinopterigii) Red: Jegulje (Anguilliformes)
Skupine redova: Mekoperke Red: Igle (Beloniformes)
(Malacopterygii) Red: aranozupke (Cyprinodontiformes)
Red: ila (Syngnathiformes)
Nadred:
Prave Red: Tovarke (gadiformes)
Razred: kotunjae Skupine redova: Bezzrakovodnice
Kotunjae (Teleostei) (Anacanthini)
(Osteichthyes)
Red: Plosnatice (Pleuronectiformes)

Skupine redova: Tvrdoperke Red: Grgeke (Perciformes)

(Acanthopterygii) Red: Skoci (Mugiliformes)
Red: Plooglavke (Scorpaeniformes)
Red: Red: Kovai (Zeiformes)
Resoperke Red: Koljuke (Gasterosteiformes)
(Crossopterygii)
Red: Udiarke (Lophiiformes)
Podrazred:
Nosnoprolaznice
(Sarcopterygii) Red:
Dvodihalice
(Dipnoi)

4
Slika 1. Sistematika kotunjaa
 2. Opi dio

Analiza filogenetikih odnosa mnogih kopija gena u cijelom genomu, komparativna

analiza lokacija kromosoma i analiza kariotipova predaka pokazuje da su preci kraljenjaka
bili dva puta izloeni duplikaciji genoma (Dehal i Boore 2005; Panopoulou i Poustka 2005;
Nakatani i sur. 2007; Putnam i sur., 2008). Analizom genoma pravih kotunjaa zakljuuje se
da su vrste ove skupine riba doivjele dodatnu duplikaciju genoma (Sato, 2010). Duplikacija
genoma, mutacije i uvjeti selekcijskih pritisaka doprinijeli su raznolikosti adaptacijskih
mehanizama za preivljavanjem u novim ekolokim niama.
Promjene u okoliu koje omoguavaju nastanak povoljnih stanita za novonastale vrste
takoer su procesi koji su omoguili raznolikost pravih kotunjaa (Ito, 2007). One su se
novonastalim ekolokim niama prilagodile graom tijela i organa. Ovakve prilagodbe
osobito su vidljive u grai mozga. Morfologija mozga povezana je s ponaanjem riba,
nainom ivota i uvjetima ekoloke nie koju zauzimaju (Ito, 2007). Razliito modificirani
mozgovi pomogli su pravim kotunjaama u prilagodbi na razliite ekoloke nie (Ito, 2007).
Dakle, zbog opisanih procesa i duge evolucije prave kotunjae postale su najzastupljenija
skupina kraljenjaka na Zemlji.

2.2. Funkcionalna organizacija i specijalizacija pravih kotunjaa

Prave kotunjae, kao i ostale ribe, trajnom nainu ivota u vodi prilagodile su se na
razliite naine. Te prilagodbe vidljive su u obliku tijela, unutranjoj grai, nainu
razmnoavanja i u hranidbi (Bogut i sur., 2006). Oblik tijela ovisi o specifinim ivotnim
uvjetima u kojima riba ivi. Tako kalifornijska pastrva (Onchorincus mykiss) ima vretenasto
tijelo, specifian oblik tijela za ribe koje ive u brzim tekuicama i koje su dobri i izdrljivi
plivai. Nasuprot tomu, ribe koje ive u sporo tekuim rijekama i stajaicama, obraslih biljem,
imaju visoko tijelo, unjolikog oblika, jako lateralno spljoteno s dobro razvijenim repnim
dijelom. Ovakav oblik susreemo kod arana (Cyprinus capryo) (Bogut i sur., 2006).
Interakcije izmeu ivotinje i njenog okruenja koordiniraju se sredinjim ivanim
sustavom. Te interakcije su vidljive u miinom sustavu i osjetilnim organima koji su sa
sredinjim ivanim sustavom povezani ivcima (Nieuwenhuys i sur., 1998).
Mozak ribe, kao dio sredinjeg ivanog sustava, nalazi se u lubanjskoj upljini, a
zatien je kostima i jakim tvrdim opnama s masnim naslagama (Bogut i sur., 2006). Iako se
mozak morfoloki razlikuje izmeu ribljih vrsta, to je jedna od prilagodbi na razliite uvjete
okolia, openito se moe rei da se sastoji od pet dijelova. Graa mozga riba najbolje je

5
 2. Opi dio

opisana kod kalifornijske pastrve, tipinog predstavnika pravih kotunjaa. Na njemu je

uoljiv veliki stranji mozak (rhomencephalon), veliki neparni mali mozak (cerebellum),
srednji mozak (mesencephalon) sa izraenim krovnim dijelom (tectum), meumozak
(diencephalon), te relativno mali prednji mozak (telencephalon) sa izraenim njunim
lukovicama (bulbus olfactorius). Njuna lukovica prenosi informacije vane za pronalazak
hrane, spolnog partnera ili za prepoznavanje bliskog srodnika (Viljeti i sur., 2009). Zbog
regija za razliita osjetila, prednji mozak se moe opisati kao prvo integracijsko sredite
razliitih osjeta kao to je osjet njuha, vida i sluha. Takoer se ovdje primaju podraaji
izazvani vibracijama koji dolaze putem bone pruge i osjeti dodira i bola koji dolaze sa cijele
povrine tijela (Nieuwenhuys i sur., 1998). Srednji mozak, koji dominira u vanjskoj
morfologiji mozga, sloene je grae, a jedna od njegovih glavnih funkcija je primanje vidnih
impulsa i njihova integracija sa svim ostalim vrstama osjeta (Meek, 1990). Ovo je drugo
integracijsko sredite u kojemu se zapravo dogaa koordiniranje osjeta i motorike pri
usmjerenim pokretima tijela. Ovdje se istie jedna struktura karakteristina samo za
zrakoperke torus longitudinalis (uzduni nabor) iji je zadatak usklaivanje pokreta oiju s
pokretima tijela. Mali mozak sainjen je od tri meusobno povezana dijela i svaki od njih ima
svoje funkcije. Vestibulolateralna regija malog mozga procesira osjete koji dolaze iz
unutarnjeg uha i mehanosenzorikih receptora cijeloga tijela (Bass, 1982). Slijedea regija je
tijelo malog mozga (corpus cerebelli) i vidljiv je na gornjoj vanjskoj povrini mozga kao
jedina neparna struktura, te valvula cerebelli, tipina samo za zrakoperke (Nieuwenhuys,
1967). Valvula je rostralno produenje malog mozga u ventrikul srednjeg mozga i povezana je
s auditivnim, vestibulatornim, optikim i mehanosenzorikim jezgrama pa slui u koordinaciji
pokreta tijela (Ito i Yoshimoto, 1990). Zbog opisane grae i funkcija maloga mozga on se
smatra treim integracijskim sreditem u mozgu pravih kotunjaa.
Koliko e koji dio mozga biti razvijeniji u odnosu na drugi ovisi o stilu ivota pojedine
vrste. Ribe predatori koje ive u skupinama (primjerice ribe iz porodice Percide) imaju bolje
razvijen prednji mozak. Vrste koje se hrane tijekom noi ili bentonski kao to su porodice
Cyprinidae i Siluridae imaju dobro razvijenu njunu lukovicu. Kalifornijska pastrva (porodica
Salmonidae) hrani se tijekom dana i u lovu se navodi vidom tako da je za ovu vrstu optiki
tektum vrlo znaajna struktura.
Pokrete riba omoguava miino-skeletni sustav u kojima su miii kontrolirani
centralnim ivanim sustavom. U svom vodenom sustavu ribe su bezteinske i za pokretanje
uglavnom se koriste miiima trupa i repa (Rome i sur., 1993), dok za koordiniranje koriste
peraje i njene miie (Nieuwenhuys i sur., 1998). Kako je osnovna funkcija miia grenje

6
 2. Opi dio

(kontrakcija) i oputanje (relaksacija), upravo na temelju tih funkcija omogueno je kretanje

pojedinih dijelova tijela i tijela kao cjeline. Osim ovih skeletnim miia trupa i repa, prave
kotunjae imaju visceralne glatke miie koji grade veinu utrobnih organa i popreno-
prugaste miie glave koji omoguavaju pokretanje krga i krnih lukova. Glatki miii osim
to sudjeluju u grai probavnog i mokrano-spolnog sustava, nalaze se u oku gdje
omoguavaju pokretanje lee i u plinskom mjehuru (Bogut i sur., 2006).
Prave kotunjae signale iz okoline primaju razliitim osjetilnim organima kao to su
organ za njuh, okus, vid i sluh te somatosenzorni organ za primanje osjeta dodira i boli sa
cijele povrine tijela (Nieuwenhuys i sur., 1998).
Organe za njuh koriste za meusobnu komunikaciju i za traenje spolnog partnera te
za traenje hrane (Nieuwenhuys i sur., 1998). Informacije o spolno relevantnim mirisima i
feromonima prenose se medijalnim olfaktornim putem (Sorensen i sur., 1991), a lateralnim
olfaktornim putem prenose se informacije relevantne za hranjenje.
Sustav za interpretaciju okusa povezan je s okusnim pupoljcima i slui za probir hrane
u ustima i izvan njih (Nieuwenhuys i sur., 1998). Informacije iz okusnih pupoljaka stiu
putem tri kranijalna ivca: facialis, glosopharingeus i vagus. Okusni pupoljci se ne pojavljuju
samo unutar usne upljine, nego i na vanjskim specijaliziranim organima kao to su brkovi.
Neke ribe (primjerice ribe iz reda Siluriformes) okusne pupoljke imaju po cijelom tijelu
(Caprio i sur., 1993). aran posjeduje palatalni organ, posebni organ za okus, koji omoguava
selekciju hrane u usnoj upljini, njeno razvrstavanje od kamenia, gutanje hrane i izbacivanje
svega to je selektirano kao nejestivo (Finger i Morita, 1985). Za osjet okusa kod nekih vrsta
zrakoperki postoje cijeli renjevi smjeteni u stranjem mozgu. To su facijalni,
glosofaringealni i vagalni reanj koji odvajaju osjete to dolaze iz okusnih pupoljaka
smjetenih izvan usne upljine (facialni), unutar usne upljine (glosofaringealni) i palatalnog
organa (vagalni). Postojanje pojedinog renja razlikuje se od vrste do vrste i ovi renjevi
razvijeni su kod vrsta koje se pri hranjenju ne oslanjaju na vid. Kod riba koje se hrane tijekom
dana i kod traenja plijena navode vidom ovakve strukture nisu utvrene.
Oko ribe je elipsoidnog oblika, a nalaze se u onoj upljini. Oko riba je graom slino
oku ostalih kraljenjaka s razlikom da riblje oko nema onih kapaka ni suznih lijezda (Bogut
i sur., 2006). Vanost osjeta vida kao i veliina oiju razlikuje se od vrste do vrste i ovisi o
nainu ivota i nainu traenja hrane. Relativno velike oi imaju ribe koje se hrane po danu
(primjerice tuka i kalifornijska pastrva) dok som, koji se hrani nou i vie koriste njuh u
potrazi za hranom ima male oi (Nieuwenhuys i sur., 1998). U proporciji sa veliinom i

7
 2. Opi dio

funkcijom u procesu hranjenja je i veliina, a osobito debljina krovnog dijela srednjeg mozga
gdje se obrauje osjet vida.
Statoakustini organ slui za prijam osjeta sluha te za odravanje ravnotee i poloaja
tijela. Ovaj organ sastoji se od parnog labirinta koji predstavlja reducirano unutarnje uho
(Bogut i sur., 2006). Sacculus i lagena su sluni organi, dok su utriculus i polukruni
(semicirkularni) kanali imaju ulogu u odravanju ravnotee (Nieuwenhuys i sur., 1998). U
razvojnom pogledu unutarnje uho je specijalizirani dio senzornog sustava bone pruge (Bogut
i sur., 2006). Osjetilo uha zapaa valove visokih frekvencija veih udaljenosti, dok bona
pruga zapaa kretnje vode niskih frekvencija s manjih udaljenosti. Pojedine funkcije
unutarnjeg uha i bone pruge preklapaju se u smislu da zajedno detektiraju frekvencije ije su
vrijednosti izmeu vrijednosti visokih i niskih frekvencija koje zapaaju unutarnje uho
odnosno bona pruga zasebno (Nieuwenhuys i sur., 1998). Prave kotunjae imaju razvijen
sustav za interpretaciju elektrinih i mehanosenzorikih impulsa. Primjerice som, Silurus
glanis, detektira elektrine signale koji nastaju u okoliu uz pomo elektroreceptora
razmjetenih po cijelom tijelu (Peters i sur., 1974). Njima on samo detektira male struje i
razlike potencijala koji se pojavljuju u okoliu sluajno ili su dio geoelektromagnetskog polja.
Zbog toga je som pasivno elektroreceptivna riba bez specijaliziranih elektrinih organa
kojima bi generirao struju za aktivnu elektrorecepciju (Viljeti i sur., 2009). Za razliku od
soma, kalifornijska pastrva, Onchorincus mykiss, ili aran, Cyprinus caprio, koriste samo
mehanosenzorike receptore koe kojima detektiraju pokrete. Mehanosenzoriki i elektrini
impulsi u mozak stiu putem osjetnih vlakana lateralnog ivca. Lateralni ivac vodi u
medijalne jezgre stranjeg mozga i omoguava interpretaciju pomicanja vode (McCormick,
1982). Ovaj osjet je dobro povezan s auditivnim i vestibularnim organima i zajedno s njima
zavrava u velikoj jezgri srednjeg mozga torus semicircularis. Prema istoj jezgri vodi i osjet
specifian samo za Siluride elektorecepcija (Finger i Tong, 1984).

2.3. Ekoloke nie i razlike u anatomskoj grai mozga pravih kotunjaa

Prave kotunjae odlikuju se velikom raznolikou u morfologiji mozga. Ova

raznolikost posljedica je prilagodbi na razliite uvjete ekolokih nia koje zauzimaju i razliite
stilove ivota. Uzajamna povezanost izmeu mozga i uvjeta sredine, od svih ostalih
kraljenjaka, najvie je izraena kod pravih kotunjaa (Uchihashi, 1953).
Odabrane ribe ive u istom klimatolokom podruju, ali zauzimaju razliite ekoloke
nie. Njima su prilagoene ne samo graom tijela i organa, tako to svaka promatrana vrsta

8
 2. Opi dio

ribe ima druga karakteristina obiljeja, nego i osjetima na koje se riba oslanja tijekom ivota.
Tako primjerice vizualni predatori kao to su tuka (Esox lucius), kalifornijska pastrva
(Onchorincus mykiss) ili grge (Perca fluviatilis), imaju posebno dobro razvijen osjet vida.
tuka je grabeljiva riba stajaih i sporotekuih voda i smatra se jednom od najboljih
predatora koji love iz zasjede. ivi u vodama obraslom vegetacijom gdje eka plijen. Slino
tuki, kalifornijska pastrva se takoer hrani uglavnom ribama i ivi u istim i bistrim
rijekama. Grge je raznolik u hranjenju. Mla se hrani sitnim zooplanktonom, algama i
euglenama. Vee jedinke hrane se ribljim liinkama i sitnijom mlai, a est je i kanibalizam.
Za navedene ribe osjet vida i informacije koje primaju putem tog osjeta vanije su za njihov
nain ivota od drugih osjetila. Osjet vida nije od velikog znaaja za ribe koje se hrane
tijekom noi ili bentonski kao to su som (Silurus glanis) ili aran (Cyprinus carpio). Som je
grabeljivac koji je obino aktivan nou to je vidljivo i po njegovim malim oima. ivi u
mirnim sporotekuim vodama i toplim akumulacijama. Kako se prilikom hranjenja uope ne
oslanja na vid njegova prilagodba ekolokoj nii koju zauzima vidljiva je u razvijenom osjetu
mirisa i okusa. Prisutnost malih molekula topljivih u vodi som prepoznaje putem
kemoreceptora smjetenih u usnoj i nosnoj upljini. Veliki broj okusnih pupoljaka nalazi se na
brkovima i po cijelom tijelu (Atema 1971; Caprio i sur. 1993). aran takoer osjete mirisa i
okusa prima preko brkova, ali za razliku od soma ima samo jedan par brkova koji se nalaze na
uglovima usta. Za primanje ovih osjeta slui se i okusnim pupoljcima iz usne upljine. Inae,
aran naseljava tople, sporo tekue ili stajae vode s mekanim dnom. Veinom ivi u jatima.
Svejed je i hrani se zooplanktonom, zoobentosom, algama i dijelovima vieg bilja.
Keiga (Acipenser ruthenus), iako starija i primitivnija vrsta od predstavnika pravih
kotunjaa po nainu hranjenja slii aranu i somu. Takoer se oslanja na osjet njuha, a hrani
se vodenim organizmima s dna i ikrom drugih riba. Okusni pupoljci osim u usnoj upljini
nalaze se i na brkovima i resama smjetenih oko usta (Nieuwenhuys i sur., 1998).
Kako se promatrane ribe razlikuju s obzirom na osjetila koja koriste tako se razlikuju i
s obzirom na morfologiju mozga (Slika 2 i 3).

9
 2. Opi dio

Slika 2. Shematski prikaz vanjske morfologije mozga pet predstavnika pravih kotunjaa
(dorzalni prikaz): A Cyprinus carpio, B Silurus glanis, C Onchorincus mykiss, D Esox
lucius, E Perca fluviatilis.

Slika 3. Shematski prikaz vanjske morfologije mozga Acipenser ruthenus predstavnika

titonoa (dorzalni prikaz).

Slike 2. i 3. prikazuju raznolikost u morfologiji mozga. Varijacije u morfologiji

mozga utvrene su izmeu predstavnika pravih kotunjaa i skupine titonoa ali i izmeu
pojedinih predstavnika pravih kotunjaa.

10
 2. Opi dio

Gledajui dorzalno mozak se sastoji od nekoliko glavnih dijelova. Idui redom od

rostralnog prema kaudalnom dijelu vidljiva je njuna lukovica (bulbus olfactorius), prednji
mozak (telencephalon), optiki tektum (tectum mesencephali) i mali mozak (cerebellum) kod
svih promatranih vrsta, te vagalni (lobus vagus) i facijalni reanj (lobus facialis) kod arana i
soma (Slika 2). Na slici 3 istim redom vidljiva je njuna lukovica, prednji mozak,
meumozak, optiki tektum i auricula cerebelli - bono zadebljanje stranjeg mozga
(rhombencephalon).
Prednji mozak (telencephalon) rostralni je dio mozga i kod svih zrakoperki sastoji se
od njune lukovice (bulbus olfactorius), te ventralnog i dorzalnog dijela (Nieuwenhuys i sur.,
1998). Na slici 1. vidljivo je da je prednji mozak kod vrste Cyprinus carpio, Perca fluviatilis
i Onchorincus mykiss relativno dobro razvijen u odnosu na ostale dijelove mozga. Njuna
lukovica kod pravih kotunjaa ili je smjetena neposredno uz prednji mozak ili je udaljena od
njega (Nieuwenhuys i sur., 1998). Primjer isturene njune lukovice vidljiv je kod vrste
Cyprinus carpio i Silurus glanis. Kod ovih vrsta njuna lukovica je povezana sa prednjim
mozgom dugim njunim trakom (tracus olfactorius). Ostale etiri promatrane vrste imaju
njunu lukovicu neposredno uz prednji mozak. Prednji mozak nastavlja se meumozgom
(diencephalon), koji kod promatranih riba prikazanih na slici 2 dorzalno nije vidljiv. Straga se
na meumozak nastavlja srednji mozak (mesencephalon). Kod pravih kotunjaa i titonoa
srednji mozak, za razliku od sisavaca, nije pokriven hemisferama prednjeg mozga. On se
bono izbouje iza prednjeg mozga i kod svih promatranih vrsta veliinom nadmauje prednji
mozak. Krov srednjeg mozga je optiki tektum, parna struktura koja pokriva velike ventrikule
srednjeg mozga (Nieuwenhuys i sur., 1998). Tektum se kod pravih kotunjaa sastoji od
sedam slojeva i stvara obilne veze s retinom oka organizirane poput mape koja se topografski
s mrenice prenosi na tektum (Springer i Gaffney, 1981). Specifina tvorevina srednjeg
mozga usko povezana s tektumom je takozvani torus longitudinalis. Ovo je struktura
karakteristina samo za ribe iz razreda zrakoperki (Actinopterygian) i kod pastrve, grgea i
tuke u odnosu na soma i arana bolje je razvijena.
Mali mozak (cerebellum) je rostralna specijalizacija stranjeg mozga
(rhombencephalona). Kod pravih kotunjaa sastoji se od tri glavna dijela a to su kaudalno
smjetena vestibulolateralna regija, centralno smjeteno tijelo malog mozga (corpus
cerebelli), vidljiv kao neparna struktura smjetena neposredno iza optikog tektuma i valvula
cerebelli koja se podvlai ispod optikog tektuma u ventrikul srednjeg mozga.
Na stranjem mozgu u njegovom rostralnom dijelu uoljivi su renjevi kao to su
facijalni, glosofaringealni i vagalni reanj. Oni omoguavaju paljivu diskriminaciju osjeta

11
 2. Opi dio

koji dolaze iz okusnih pupoljaka smjetenih izvan usne upljine (facijalni), unutar usne
upljine (glosofaringealni) ili funkciju palatalnog organa (vagalni). Promatrane vrste riba
razlikuju se po navedenim renjevima. Naime navedene tvorbe od odabranih vrsta pravih
kotunjaa imaju samo som i aran.
Keiga (Acipenser ruthenus) kao predstavnik titonoa pokazuje slinosti u
morfologiji mozga s predstavnicima pravih kotunjaa. Njezin prednji mozak po poloaju
njunih lukovica slian je prednjem mozgu pastrve, tuke i grgea. Za razliku od promatranih
pravih kotunjaa kod kojih je prednji mozak manji od srednjeg mozga, prednji mozak keige
sline je veliine kao i srednji mozak. Srednji mozak djelomino prekriva meumozak
(diencephalon), koji je kod keige, za razliku od promatranih pravih kotunjaa vidljiv
dorzalno. Hipotalamus, dio meumozga, smjeten ventralno, kod ove je vrste dobro razvijen.
Na srednjem mozgu, isto kao i kod pravih kotunjaa, je tektum koji se kod ove vrste
sastoji od est slojeva koji takoer stvaraju obilne veze s retinom oka (Nieuwenhuys i sur,
1998). Stranji mozak je relativno velik. Lateralno na stranjem mozgu su vagalni lobusi,
strukture po kojima ova vrsta pokazuje slinost sa somom i aranom. Rostralno na stranjem
mozgu je mali mozak koji se odlikuje parom lateralnih izboenja tzv. auricula cerebelli,
struktura po kojoj se keiga razlikuje od promatranih pravih kotunjaa. Centralni dio malog
mozga isto kao i kod pravih kotunjaa sastoji se od tijela malog mozga i valvule cerebelli -
rostralni dio koji se protee prema naprijed ispod optikog tektuma.

2.4. Migracija i diferencijacija prekursora neurona

NCAM molekula je jo prije trideset godina opisana kao glikoprotein koji se nalazi na
povrini stanica (Rutishauser i sur, 1976). Smatra se posrednikom u interakciji izmeu
stanica, te izmeu stanica i njihove okoline. NCAM je prva izolirana i detaljno opisana
stanina adhezijska molekula (CAM, engl. Cell Adhesion Molecule) (Brackenbury i sur.,
1977, Cunningham i sur., 1987), prvobitno izolirana iz retine oka i mozga (Rutishauser,
1984).
Strukturalno, NCAM pripada superporodici imunoglobulina (Ig) (Brummendorf i
Rathjen, 1995). NCAM je integrirani membranski protein sa jednim polipeptidnim lancem
(Rutishauser, 1984). Postoje tri glavne izoforme: NCAM-120, NCAM-140, NCAM-180 (broj
se odnosi na njihovu relativnu molekulsku masu). Polipeptidni lanac izgraen je od sedam
uzastopnih domena. Ekstracelularno, sve izoforme NCAM posjeduju pet strukturalnih

12
 2. Opi dio

domena poznatih kao imunoglobulinske (Ig) domene i dvije fibronektinske domene (FN III
domene). Razliite domene imaju razliite uloge, pa su tako Ig domene ukljuene u
meusobno povezivanje (Cole i sur., 1986), a FNIII domene u signalizaciji rasta neurona.
NCAM-120 usidren je u staninu membranu preko glikozilfosfatidilinozitolnog (GPI)
membranskog sidra, dok su NCAM-140 i NCAM-180 transmembranski proteini koji imaju
citoplazmatske domene razliitih duina.
NCAM molekule meusobno se veu ili na istoj strani membrane (cis-vezanje) ili na
suprotnim stranama membrane (trans-vezanje) (Rutishauser i sur,1982). Kada se veu
meusobno, govorimo o homofilnom vezanju. Kada se NCAM molekule veu s drugim
molekulama Ig porodice kao to su L1 ili TAG-1 govorimo o heterofilnom vezanju
(Brummendorf i Rathjen, 1995). Heterofilno vezanje takoer se odnosi na interakcije izmeu
NCAM molekule i specifinih molekula intracelularnog miljea i ekstracelularnog matriksa.
Intracelularnim domenama NCAM se vee na razliite specifine receptore vane za stanino
signaliziranje ime se nadzire stanino ponaanje kao to je metabolizam stanice,
diferencijacija, preivljavanje i proliferacija.
Ekstracelularne domene NCAM molekule stupaju u interakciju i sa drugim proteinima
ekstracelularnog matriksa koji su takoer ukljueni u adheziju izmeu stanica kao to je
primjerice neurotrofni faktor glije (GDNF protein, Glial Derived Neurotrophic Factor)
(Gascon i sur., 2007).
Zbog mogunosti raznolikog vezanja, NCAM molekule smatraju se kljunim
posrednikom u meusobnom vezanju stanica sredinjeg ivanog sustava (Gascon i sur,
2007). NCAM molekule imaju viestruku ulogu tijekom razvoja (Rieger i sur., 2008),
ukljuujui migraciju stanica, proliferaciju i diferencijaciju (Crossin i Krushel, 2000), te rast
neurita. Osim embrionalne neurogeneze, reguliraju i adultnu neurogenezu.
U ivanom sustavu kraljenjaka, funkcije NCAM modificiraju se odreenim
posttranslacijskim modifikacijama od kojih je glikosijalizacija najvanija. NCAM molekula
prolazi kroz opsenu glikosijalizaciju u endoplazmatskom retikulumu i Golgijevom aparatu.
N-glikosijalizacija je najvanija posttranslacijska modifikacija NCAM molekule i na
ekstracelularnim domenama utvreno je barem est N-glikosijalizacijskih mjesta (Albach i
sur, 2004). Na petom i estom glikozilacijskom mjestu koja se nalaze unutar pete Ig-domene
vee se polisijalinska kiselina (PSA) (Nelson i sur., 1995; Liedtke i sur., 2001). Polisijalinska
kiselina je negativno nabijeni lanac -2-8-vezanih molekula sijalinskih kiselina koji se moe
produiti do duine od 50 do 100 jedinica (Kiss i Rougon, 1997). Reverzibilnim vezanjem
polisijalinske kiseline na ekstracelularne domene nastaje postranslacijska modifikacija PSA-

13
 2. Opi dio

NCAM (Rieger i sur., 2008) koja se sintetizira dvjema polisialiltransferazama, STX i PST.
STX prisutan je tijekom embrionalnog razvoja, dok je PST znaajniji u postnatalnom mozgu.
Dok je mogunost modificiranja NCAM molekule reverzibilnim vezanjem dugog polimera
sijalinske kiseline (PSA) dobro poznata, posljedica ovakvog vezanja je prilino nepoznata
(Gascon i sur., 2007). Smatra se da je dugi negativno nabijen lanac PSA svojevrstan umetak
koji reducira privlane sile izmeu stanica te time omoguava dinamine promjene u
kontaktima izmeu membrana (Gascon i sur., 2007). PSA lanac modificira homofilno vezanje
NCAM molekula tako da smanjuje mogunost nakupljanja NCAM molekula (Hinsby i sur.,
2004). Prema tome, sijalizacija se moe tumaiti kao irokorasprostranjen mehanizama koji
reducira adheziju izmeu stanica i poveava meumembranski razmak (Rutishauer, 1998).
Ekspresija PSA na NCAM moe promijeniti funkciju NCAM molekula od adhezije ka
signalizaciji. Brojne su funkcije PSA-NCAM molekule. Tijekom razvoja, anti-adhezijska
funkcija PSA-NCAM omoguava neurogenezu (Bayer i sur., 1982), migraciju neurona, (Ono
i sur., 1994; Vitry i sur., 2001) i aksonogenezu - stvaranje, rast i navoenje izdanaka aksona
(Williams i sur., 1996). Brojna istraivanja funkcije PSA njegovom selektivnom eliminacijom
sa NCAM molekule pomou enzima Endo-N, pokazuju da PSA-NCAM igra odreenu ulogu
u grananju aksona i formiranju sinapsi (Bonfanti, 2006; Kiss i Rougon, 1997; Rutishauser i
Landmesser, 1996). Ekspresija PSA na NCAM je vrsto regulirana i vrhunac ekspresije je u
ranom razvoju dok u kasnijoj fazi veina NCAM molekula u mozgu ne sadri PSA.

2.5. Adultna neurogeneza

Poslije-embrionalna neurogeneza je od temeljnog znaaja za mozak kraljenjaka. Sve

do prije nekoliko desetljea, mislilo se da u mozgu kraljenjaka prestaje produkcija novih
neurona do, ili odmah nakon roenja (Zupanc, 2006). Tek nakon 1960-tih poela su
istraivanja kojima je utvreno da se novi neuroni stvaraju u odraslom mozgu kraljenjaka.
Tako je zrela neurogeneza utvrena ne samo u mozgu niih skupina kraljenjaka ukljuujui
i prave kotunjae ve i u mozgu sisavaca. 1998. godine Eriksson i Gage potvrdili su zrelu
neurogenezu i u odraslom ljudskom mozgu (Eriksson i sur., 1998).
Meu skupinama kraljenjaka postoje razlike u regijama odraslog mozga u kojima se
dogaa neurogeneza odnosno proliferacija, migracija i diferencijacija neurona. Kod sisavaca
neurogeneza se odvija samo u tono odreenim regijama mozga i te regije uvaju visoki nivo
PSA ekspresije. Spomenute regije su hipotalamus, hipokamus i olfaktorni bulbusi, opisane
kao mjesta velike plastinosti (Gascon i sur, 2007). U olfaktorni bulbus nezreli neuroni

14
 2. Opi dio

sloeni poput lanca gusto poredanih stanica migriraju iz subventrikularne zone putem
nekoliko milimetara dugog tzv. rostralnog migratornog puta (Altman 1969b; Luskin, 1993;
Curtis i sur., 2007). Iz subgranularne zone girus dentatusa nove stanice migriraju u zrnati sloj
hipokampusa, odnosno Amonovog roga (Altman i Das, 1965; Eriksson i sur., 1998). Ove
stanice se razvijaju u zrele granularne neurone (Zupanc, 2008) i uklapaju se u funkcionalne
neuronske krugove. Broj novonastalih neurona je jako malen pogotovo u usporedbi s ukupnim
brojem stanica u mozgu (Zupanc, 2006).
Nasuprot sisavcima, kod ostalih skupina kraljenjaka neurogeneza je vie izraena i
pojavljuje se u barem nekoliko regija mozga tijekom ivota (Zupanc i Horschke, 1995).
Gmazovi, vodozemci i ribe pokazuju bolju neurogenezu u odnosu na ptice kod kojih se
proliferacija i neurogeneza odvijaju raspreno po prednjem mozgu (Kaslin i sur., 2008).
Utvrena razlika u sposobnosti stvaranja novih neurona izmeu niih i viih
kraljenjaka povezana je i sa sposobnou regeneracije sredinjeg ivanog sustava nakon
ozljeda. Zamjena oteenih neurona nakon ozljeda ili neurodegenerativne bolesti sa novim
neuronima kod sisavaca je obino nemogua (Goldman-Raki, 1980). Ribe se pak odlikuju
velikom sposobnou regeneracije aksona (Mayer i sur., 1985; Stuermer i sur., 1992; Becker
i sur., 1997) ili ak cijelih neurona (Zupanc i Ott, 1999; Cameron, 2000) u sredinjem
ivanom sustavu nakon ozljeda ili lezija (Stuermer i sur., 1992). Od svih riba, prave
kotunjae posebno se istiu jer imaju ogromnu sposobnost regeneracije sredinjeg ivanog
sustava, lene modine i retine (Kirsche 1965; Zupanc 2001b).
U odraslom mozgu pravih kotunjaa veina mitotikih stanica utvrena je u
visokokoncentriranim, malim i dobro definiranim podrujima mozga tzv. proliferacijskim
zonama (Zupanc, 2006)., kojih kod pravih kotunjaa ima nekoliko (Zupanc i Horschke,
1995; Zupanc i sur., 2005; Grandel i sur., 2006), a proteu se du cijelog mozga.
U olfaktornom bulbusu broj proliferacijskih stanica je malen i veina ih je utvrena u
vanjskom glomerularnom sloju dok je manji dio ustanovljen u unutranjim slojevima (Zupanc
i Horschke, 1995). Od cijelog prednjeg mozga broj proliferacijskih stanica najvei je u
dorsolateralnom dijelu i to u dorzalnoj, ventralnoj i stranjoj regiji dorzolateralnog prednjeg
mozga (Zupanc, 2006). Slino olfaktornom bulbusu, broj proliferacijskih stanica u navedenim
podrujima je malen (Zupanc i Horschke, 1995). Srednji mozak se brojnou proliferacijskih
stanica bitno ne razlikuje od olfaktornog bulbusa i telencefalona. Stanice su rasporeene
podjednako u svim slojevima optikog tektuma. Takoer su utvrene i u strukturi torus
longitudinalis. Prema brojnim istraivanjima, mali mozak je izvor veine novih neurona u
odraslom mozgu kotunjaa (Zupanc, 2008): u prosjeku 75% progenitorskih stanica kod

15
 2. Opi dio

Apteronotus leptorhynchus (Zupanc i Horschke, 1995) i oko 60% kod zebrice (Danio rerio)
(Hinsch i Zupanc, 2007). Ostalih 25% odnosno 40% progenitora raa su u razliitim regijama
prednjeg mozga, meumozga, srednjeg i stranjeg mozga (Zupanc, 2008). Kvalitativne
analize pokazuju slinu dominatnost malog mozga u proliferaciji stanica i kod drugih pravih
kotunjaa, ukljuujui gupija (Poecilia reticulata) (Kranz i Richter, 1970a), komaru
(Sparus aurata) (Zikopoulos et.al., 2000) i koljuka (Gasterosteus aculeatus) (Ekstrm i sur.,
2001).
Mali mozak pravih kotunjaa je sainjen od tri glavne podjedinice: kaudalne regije
malog mozga (sainjena od dvije podjedinice - eminentia granularis i lobus caudalis), tijela
malog mozga (corpus cerebelli) i valvula cerebelli. Proliferacija stanica u tijelu malog mozga
i valvuli ograniena je na molekularni sloj. U eminentia granularis kod A. leptorhynchus
(Zupanc i Horschke, 1995; Zupanc et.al., 1996) odnosno u lobus caudalis kod zebrice
(Zupanc i sur., 2005) nove stanice se produciraju u granularnom sloju. Postmitotiki neuroni
migriraju iz svojih proliferacijskih zona unutar molekularnog sloja tijela malog mozga i
valvule u granularni sloj istih podjedinica (Zupanc i sur., 2005). U eminentia granularis dvije
treine stanica migriraju kroz susjedni molekularni sloj ponovo u granularni sloj, dakle
migriraju iz sredinjeg dijela granularnog sloja u stranji dio istog sloja. Preostala jedna
treina stanica ostaje u sredinjem dijelu granularnog sloja i u molekularnom sloju. Kod
zebrice, u lobusu caudalis, nema indikacija da neuroni migriraju izvan ove strukture (Zupanc,
2008). Moe se zakljuiti da se ponaaju kao spomenuta jedna treina stanica u eminentia
granularis. Tijekom migracije mlade stanice su voene radijalnim glijalnim nitima koje
stvaraju migratorni put u svim podjedinicama malog mozga (Zupanc i Clint, 2003).
Migracija stanica, kao drugi korak neurogeneze, praena je ekspresijom PSA-NCAM-
a. Poznato je da je nazonost PSA-NCAM-a u embrionalnom i odraslom mozgu visoko
korelirana sa migracijom i diferencijacijom prekursora nerona (Chuong i Edelman, 1984; Ono
i sur., 1994; Rousselot i sur., 1995).
PSA sa povrine neuroblasta takoer utjee na diferencijaciju novonastalih neurona
(Gascon i sur., 2007). Istraivanja pokazuju da u nedostatku PSA dolazi do preuranjene
diferencijacije neuroblasta to se pripisuje NCAM-NCAM interakciji (Petridis i sur., 2004).
PSA-NCAM molekule imaju i ulogu reguliranja preivljavanja stanica. Dio stanica, nakon to
s mjesta nastanka dou na svoje ciljano mjesto podlijeu apoptozi. Ona se javlja izmeu
etvrtog i sedmog tjedna nakon nastanka novih stanica i smatra se mehanizmom kojim se
regulira broj mladih stanica nakon to su dosegle svoja odredita. Pokazano je da
odstranjivanjem polisijalinske kiseline sa NCAM molekule enzimom Endo-N, broj

16
 2. Opi dio

novonastalih neurona dramatino opada (Gascon i sur., 2007). Istraivanja pokazuju da

pomanjkanje PSA-NCAM ili NCAM ne utjee na mitotiku aktivnost, nego upravo na
poveanje preuranjene smrti nedavno nastalih neurona (Gascon i sur., 2007).
Istraivanja neurogeneze, migracije i regeneracije koje ukljuuju ekspresiju PSA-
NCAM zapoela su tek nedavno (Rieger i sur., 2008). Funkcionalni znaaj polisijalinske
kiseline na NCAM molekulu u odrasloj neurogenezi prilino je nepoznat. Openito, odrasla
neurogeneza kod kraljenjaka slabo je istraena pogotovo kod vodozemaca i riba. Saznanja o
migraciji odnosno o poetku migracije, migratornim putevima i konanim odreditima
novonastalih stanica su vrlo oskudna.

17
 2. Opi dio

CILJEVI RADA

Temeljni cilj ovog istraivanja je utvrditi u kojim se regijama odraslog mozga pravih
kotunjaa (Teleostea) i titonoa (Chondrostei) odvija neurogeneza odnosno migracija i
diferencijacija prekursora neurona.

Specifini ciljevi istraivanja su:

1. histolokom metodom nainiti atlas mozga za svaku odabranu vrstu ribe;

2. na osnovu pozitivnih PSA-NCAM stanica utvrditi u kojim regijama mozga pojedine
odabrane vrste se odvija migracija i diferencijacija prekursora neurona;
3. s obzirom na utvrene migracijske zone, izmeu odabranih vrsta riba izvriti
usporedbu izmeu pojedinih vrsta pravih kotunjaa, kao i te izmeu pravih
kotunjaa i titonoa;
4. dobivene rezultate interpretirati s obzirom na ekoloke uvjete u kojima riba ivi i s
obzirom na sistematiku.

HIPOTEZE

Na osnovu definiranih ciljeva istraivanja postavljena je sljedea radna hipoteza:

1. migracija i diferencijacija prekursora neurona praena je ekspresijom PSA-NCAM;

2. PSA-NCAM pozitive stanice (neuroni ili glija) koncentrirane su u malim regijama te
su prepoznatljive kao migracijske zone koje se razlikuju s obzirom na vrstu riba;
3. izmeu analiziranih est vrsta riba oekuje se pozitivna reakcija na PSA-NCAM kod
svih vrsta te dominantnost jedne modane regije u odnosu na druge s obzirom na
potencijal produkcije neurona.

18