Vladimir Vladimirovi Majakovski

(podaci iz njegova ivotopisa)

Majakovski (Majakovskij) [mjko'fskij], Vladimir Vladimirovi, ruski pjesnik

(Bagdati kraj Kutaisija, Gruzija, 19. VII. 1893 Moskva, 14. IV. 1930). Od 1906. ivio
u Moskvi, gdje je 1911. polazio slikarsku kolu. God. 1912. objavljivao je pjesme u
futuristikom almanahu i postao voom pokreta ( futurizam). Autor je lirskih
pjesama Ja (1913) i poema: Oblak u hlaama (Oblako v tanah, 1915), Flauta-kima
(Flejta-pozvononik, 1915), Rat i mir (Vojna i mir, 1916), ovjek (elovek, 1917).
Scenski tekst Vladimir Majakovskij: tragedija (1913) oznaio je temeljnu zasadu
njegova pjesnitva: u sreditu je biografski prepoznatljiv i naglaeno lirski subjekt
neostvarene ljubavi u neprestanom sukobu s vladajuom estetikom, moralom, drutvom
u vlasti Naredbodavca Svega. Majakovski je govornik urbanih cjelina koji nastoji
stvoriti jezik ulice, uvodei neologizme, razbijajui uhodanu versifikaciju i
podreujui stih retorici pobune, gnjeva i osobnoga krika. Stilski je blii njemakom
ekspresionizmu nego talijanskom futurizmu. Stajalite retora glasnogovornika dovelo
ga je na tribinu boljevikoga prevrata, pa je svoje pjesnitvo stavio vie u slubu
komunistikih ideja nego boljevike prakse, s kojom je bio u sve oiglednijem sukobu.
Pisao je agitacijske pjesme, scensko djelo po uzoru na europsku tradiciju masovnoga
spektakla (Misterij Buff, 1918), nepotpisanu kolektivnu poemu 150,000.000 (1919
20), ali ve u poemama globalnoga simultaniteta (Peta Internacionala Pjatyj
Internacional, 1922) zahtijevao je u ime buduega svjetskog jedinstva revoluciju
duha. Prema ustajalosti sovjetskog drutva na podruju morala naglaeno je kritina,
jamano najosobnija, poema o neizrecivoj ljubavi O tome (Pro eto, 1923), s motivima
samoubilakih dvojbi. Nakon Lenjinove smrti ponovno je stao u pjesniku obranu
steevina Listopadske revolucije (poeme V. I. Lenin, 1924; Dobro Horoo, 1927),
tiskao stihotvorne feljtone, dijelom kritine u odnosu na birokraciju, a satirina kritika
drutvenih poroka, posebno birokratske vlasti, kulminirala je u komedijama Stjenica
(Klop, 1928) i Parna kupka (Banja, 1930., hrvatski prijevod Hladni tu). Potonja je
izazvala novinsku hajku u slijedu koje je Majakovski napisao oporunu poemu Na sav
glas (Vo ves golos, nedovrena) i, ne nalazei rjeenja ni u osobnom ivotu, poinio
samoubojstvo.

Kao urednik LEF-a promicao je lijevu umjetnost, tj. avangardu u Rusiji i izvan nje
(putovanja u Poljsku, Francusku, SAD), a otkako ga je 1935. Staljin kanonizirao kao
najveeg pjesnika sovjetske epohe, njegova je revolucionarna promidbena poezija
prihvaana na europskoj ljevici (L. Aragon, J. Becher, W. Broniewski, N. Hikmet, R.
Zogovi i dr.). Tek u 1950-ima spoznat je kao satiriar i duboko lirski pjesnik ruske
avangarde. U hrvatskom pjesnitvu postao je obilno prevoen i kao avangardni model
prihvaen (J. Sever, D. Orai Toli, V. Geri).

(izvor: Hrvatska enciklopedija, enciklopedija.hr)

 Vladimir Vladimirovi Majakovski (ruski
, Bagdadi pokraj Kutaisa, 19. srpnja
1893. - Moskva, 14. travnja 1930.), ruski knjievnik, jedan od
zaetnika ruskog futurizma.

Polazio je slikarsku kolu, bio zatvoren zbog socijalistike

agitacije, oduevljeno prihvatio Oktobarsku revoluciju i stavio u
njenu slubu svoj pjesniki i slikarski talent. Pjesniki rad poeo
je kao futurist, stojei ujedno na elu toga pokreta. Nastojao je
stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i
revolucionarnom razdoblju povijesti Rusije i ovjeanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme,
argonske rijei, namjerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, slui se vrlo
esto igrom rijei, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole.

Razbija tradicionalnu ritmiku strukturu stiha i stvara novi, u grafikom slogu

"stepenasti" stih, koji posebno pogoduje stavu retorikog pjesnika to se izravno obraa
velikom auditoriju. Smisao takve poezije odvodi ga izravno na revolucionarnu tribinu,
miting. Eksperimentalnu liriku slijede velike lirske poeme monolokog tipa "Oblak u
hlaama", "Flauta-kraljenica", "Rat i svijet", "ovjek". Stavljajui poeziju svjesno u
slubu revolucije pie agitacijske pjesme ("Lijevi mar") te scensko djelo na temu
revolucije s biblijskim motivima "Misterij Buffo".

Svojim djelom izvrio velik utjecaj na razvitak sovjetske poezije, a djelovao je i na

pjesnike izvan SSSR-a (Aragon, Becher, Vapcarov i dr. Period je njegova pisanja od
1912. do 1930. godine.

Zavrio je ivot samoubojstvom.

Neka djela na hrvatski mu je preveo hrvatski pjesnik Josip Sever.

(izvor: Wikipedija, hr.wikipedia.org)