Joža Horvat - Negdje Nad Nama Bdiju Ipak Zvijezde

Joa Horvat
NEGDJE NAD NAMA BDIJU IPAK ZVIJEZDE

BRANA DJELA JOE HORVATA
Urednica URA MAKOVI
Joa Horvat
NAI> NAMA IPAK
Izbor i pogovor STRAHIMIR PRIMORAC
ZAPISI O SMRTI PETRA ARBUTINE
Moj otac umro je davno. Bio je seoski uitelj, i premda je tukao samo roeno
dijete, nitko ga osobito nije volio; ni djeca u koli ni ljudi u selu. Sa seljacima
se malo druio. Izlazio bi rijetko na ulicu, i to samo u predveerje, u sumrak
proetao bi cestom do nakraj sela i vratio bi se. Kod posljednjih kua u selu
skupljahu se uveer mladii i mladi muevi. Opazivi moga oca, neki bi skinuli
eir i poeljeli mu dobro vee. Moj bi otac dodirnuo eir ne pro-govorivi ni
rijei. Onda bi zastao neto dalje, kao da eli prislukivati njihov razgovor, a
ljudi bi zautjeli i ekali dok se on udalji. Zatim bi otac skinuo eir i laganim
se korakom vratio kui. Otvarajui vrata svoje sobe, okrenuo bi se prema kuhinji i
pozvao me glasno punim imenom i prezimenom. Kad bih ulazio u njegovu sobu, on bi
ve sjedio u starinskom fotelju i itao knjigu ili novine. uvi moje korake, on
bi, ne diui glave, rekao tiho, gotovo vie za sebe: - Dakle? - i ja bih poeo...
Polako i mirno govorio sam o tome kako sam proveo dan; gdje sam sve bio, to sam
radio, jesam li spavao poslije ruka, jesam li nauio zadau, jesam li pomogao
majci oprati sue, jesam li uinio kakvu tetu, jesam li se potukao i slino. Tako
je to bilo svake veeri. U govoru me nikad nije prekidao. Katkada bih govorio po
desetak minuta, on bi samo utio i itao novine, a kad bi konano opazio da sam
svrio, zapitao bi me gotovo poslovno: - No, to je, kriv si, ili nisi kriv? -
Dogaalo se da sam ve odavno zavrio svoj ispovjedni referat, a on sveudilj ita i
uti.
Joa Horvat IZABRANA DJELA
Tukao me je rijetko kada, svega dva-tri puta u mjesec dana. Ako bih toga dana
uinio neku naroitu psinu, majka bi me odmah dohvatila i namirila svoj roditeljski
dug. Otac ne. Tek uveer, kad bih svrio svoju redovitu ispovijed, skinuo bi ibu s
ormara i, priavi k meni, rekao: - Smisao pravde lei u tome da krivci budu
kanjeni. - Nakon tih rijei ja bih po obiaju poeo tiho plakati i bojaljivo
pruati dlanove. Poslije svakog udarca strelovitom sam brzinom zabacivao ruku
odostraga i trljao dlanove o prasne hlae. Oiju punih suza gledao sam njegovo
smireno lice. Glasno sam poeo naricati tek kad je odloio ibu. Tada bi se obratio
k meni, dodirnuo mi kaiprstom bradu, podignuo glavu i zapitao: - Dakle, reci u
emu je smisao pravde?! - a ja sam morao odgovoriti: - U tome da krivci budu
kanjeni...
Ovo nekoliko rijei o svome ocu napomenuo sam zbog toga to eto sada, listajui
svoj ratni dnevnik i razmiljajui o smrti Petra Arbutine, neprestano osjeam,
intenzivno osjeam prisutnost svoga oca u neposrednoj blizini.
Sretno smo zavrili rat i vratili se. Bivi vojnici skinuli su uniforme i postali
civili, zemljoradnici, zidari, obrtnici
- ili inovnici kao, na primjer, ja. Idem tako ulicom, pa tko po mojoj vanjtini
moe poznati da sam neko bio partizan i borac Narodnooslobodilake vojske? Nitko.
I ne samo to nego, na alost, po svemu se ini da vie nikoga i ne zanima ono to
je neko bilo. Jest, naem se s prijateljima i starim suborcima, prepriavamo zgode
iz naeg ratovanja, ali... nije to ono to bi trebalo biti. Nema odgovornosti,
nikome se ne polau rauni. Zato, na primjer, nitko ne doe i ne pita: - "Je li
ti, Cimek, zato u zimi 1942. nisu bile iskopane zemunice za ranjenike?" - ili -
"Je li ti, iljo, ti si bio ekonom naeg odreda, hajde opravdaj zato je u novembru
1943. palo nekoliko skladita s hranom u ruke neprijatelja?"
- ili - Eto, nikoga nema da upita mene: "Nisi li ti moda, Ivane Hraniloviu, kriv
za smrt banijskog proletera Petra Arbutine?" Da, nikoga nema.
Moe li me utjeiti injenica to istraga koju je neposredno poslije smrti Petra
Arbutine proveo tab naeg odre-
da nije dala nikakva rezultata? Ne moe. Mene su dodue pozivali nekoliko puta,
presluavali su me komandant i komesar odreda - neto se govorkalo da e me
ukloniti s dunosti komesara ete - no poela je neprijateljska ofenziva i to je
prekinulo istragu. Nekoliko dana kasnije primio sam nareenje da s jednim vodom
otpratim ranjenike u Slavoniju. Tek nakon nekoliko mjeseci ponovno sam se vratio na
Kalnik. Tada nitko nije nastavio istragu, niti me itko pitao za smrt Petra
Arbutine.
* * *
Poznata je stvar, neprijatelj nas nije trpio. Kad je potkraj godine 1942. poduzeo i
trei napad da nas odbaci s Kalnika prema Slavoniji, tab naeg odreda nije se s
time sloio. Komandant je pozvao cjelokupni starjeinski kadar i jo nam jednom
naglasio znaaj opercija naeg odreda. Mi smo prihvatili borbu, ali kad je nadmo
neprijateljskih snaga dola do punog izraaja, tabovi naih bataljona primili su
razliita nareenja: drugi je bataljon primio mar-rutu u pravcu Ivanice, s tonim
naznakama akcija koje je trebalo tamo izvriti. tab treeg bataljona morao se
prebaciti u Bilogoru da tamo patrolira i da se vrati na Kalnik im spazi da se
neprijateljske snage povlae. Na prvi bataljon dobio je zadatak da se probije to
blie Zagrebu i da se preko sjevernog Zagorja vrati na Kalnik. Uz na bataljon
krenuo je gotovo itav tab odreda da nam olaka provedbu toga krupnog zadatka.
Svoj smo posao dobro izvrili, ali na povratku na je bataljon bio razbijen na
nekoliko skupina, i mi smo se, nas oko sedamdeset, probijali preko Strahin-ice i
Ivanice. Nou smo preli posljednju cestu i prugu, i nikakve nam zapreke nisu vie
stajale na putu. Pred nama su bile slobodne i poznate kalnike ume, a iza nas... a
iza nas... Nita, prolo je to. Lica boraca bila su blijeda, pepeljasto siva, oi
neispavane, crvene i nabuhle. Umor, neiskaziv umor u svakom djeliu tijela - a u
srcu radost, neizmjerna radost. Povratak... povratak! Ima li to ljepe za
partizana nego osjeaj sigurnosti koji ga obuzme kada se poslije duga
izbivanja vrati u stare baze, u poznati kraj?! Ide slobodno, siguran ti put.
- Kad u Zagorju nisam poginuo, nikada neu! - rekao je Petar Arbutina, vodnik
naega tekog mitraljeskog odjeljenja, u asu kada je naa mala kolona stupila na
osloboeno podruje.
Ali gdje da ponem priu o smrti Petra Arbutine? Moda je ipak najbolje da zaponem
tu, s naim povratkom. O tome imam i zabiljeke u svome dnevniku, i najbolje e
biti da ih proitam:
Kalnik, 13. XII. 1942.
Lagano, s noge na nogu, vue se naa kolona. Svagdje oko nas ume, duboke,
prostrane ume. Gledamo poznate staze i vrhunce, ne govorimo nita, samo miemo
usnama, i kao da cijela kolona ape pozdravne rijei milome kraju: - Kalnie, na
dragi Kalnie, evo nas opet k tebi! Zaboravi to je bilo, nikad se to vie ponoviti
nee. Doe li makar deset ofenziva, navale li na nas bezbrojni opori
neprijateljskih horda, mi te nikada vie neemo napustiti. Borit emo se na tvojim
visovima, a kad dalje ne budemo mogli, skrivat e nas tvoji iprazi, primat e nas
tvoje ume i gudure. Grdili smo te neko da si nizak, da su ti ume sitne i
krljave, i da te cijela proe pjeak za pola dana uzdu i poprijeko. Oprosti nam,
bili smo obijesni. Sada znamo da ti dostojna premca nema u itavoj sjevernoj
Hrvatskoj. Sto je Sljeme prema tebi? Nita - autostrada od Ksavera do piramide.
Pregrada, Klanjec, Trakoan, Macelj - brdaca, umarci, nikakva korist.
Strahinica - dvije kamene uke, a Ivanica - brisani prostor od podnoja do vrha.
Nigdje valjane uvale ni klanca. Ni izvora nema, a kamoli zaklona, mira i spokoja.
Zna, teko nam je bilo. Sjea se, dvije stotine nas je polo, a vraa nas se
jedva sedamdeset. Ne boj se, nisu svi izginuli, danas ili sutra doi e oni k tebi.
U grupicama, kao i mi, probijat e se do tvoga podnoja, prijei e nou cestu i
prugu, a onda u svitanje bit e opet u tvome zagrljaju. Ne pitaj ih mnogo gdje su
bili i kako su proli. Samo ih zbrajaj i odbijaj, pa e znati
koliko se tvoje djece nee vratiti. Neki ostadoe kod Marije Bistrice, kod onog
mjesta gdje je, vele, udotvorna Gospa. Neki nestae na Sljemenu, teko da e se
vratiti. Neki padoe u dvodnevnoj krvavoj borbi na breuljcima oko Velikog
Trgovita, Klanjca i Tuhlja. Neki izginue od tenkovske zasjede to se, prokleta,
prikrila u umarku na naem putu. Neki se izgubie u iznenadnim susretima s
neprijateljem koji nam je prijeio povratak i postavljao brojne zasjede.
A ti, kako si nam ti proivio ovih desetak dana? Je li mnogo sela zapaljeno, ljudi
poubijano, stoke odagnano? A, jao si ga njima ako ih jo zateemo po naim selima!
Proe zamjenik komandanta odreda i viknu: - Stoj, elo, odmor!
- Javi zaelju odmor!
- Odmor!
- Odmor!
Prvi odmor u petnaest dana, miran i spokojan. Sputamo se k zemlji, utimo. Po
travi mraz, na grani inje, sve nas pozlatilo rano jutarnje sunce.
Leati, leati, ne misliti nita, ne osjeati nita, samo zatvoriti oi, zaspati, i
to to prije zaspati.
Koliko sam drijemao, ne znam. Netko mi pristupi i ree: - Drue komesaru, primili
smo nareenje da poaljemo patrolu u pravcu Kozjega Hrpta. - Ustajem, sav drhtim od
zime. Steem opasa i obilazim drugove. Veina ih je skinula injele, prostrli ih
po zemlji, legli pa spavaju. Pomonik pukomitraljesca, Lianin Tesla, bacao je
putem krv, a sad skinuo cokule i hladi upaljene tabane na otrom mrazu. Na rubu
ume nekoliko boraca raspretalo vatru, i plavi se dim veselo vije meu kronjama.
Oko vatre posjedali ranjeni drugovi, a bolniarke otvorile svoje torbe i pripremaju
zavoje. Neto dalje skupili se ostaci taba naeg bataljona. Tamo je i zamjenik
komandanta odreda.
Poznam tu sliku partizanskog odmora, svaki put se nanovo divim svojim drugovima.
Evo, i sada ih gledam i
mislim: ne izgledaju kao ljudi, a ipak su - drugovi. Neobri-jani, neoeljani,
blatni, otrcani, puni uiju i gnojnih rana, lee iznemogli kosturi, a trebala bi
samo jedna jedina rije da se ponovno dignu, da ponovno pou naprijed, da se
razviju u strijelce i da ponovno - ginu. Dobri borci, dobri drugovi. I kako to da
ih nismo prije opaali u ivotu? ivjeli smo, a ljude poznavali nismo. Ide putem,
sretne ovjeka, eto, moda upravo ovog pukomitraljesca to tu lei do mojih nogu
- danas bi dao ivot za njega, a juer ga nisi ni pogledao niti si ga to pitao. To
je tako - ita knjigu i poali sudbinu izmiljenog lica, a u stvarnom ivotu ne
poali ovjeka.
- A to ti ne legne, drue komesaru?
Okrenem se i gledam: lei Pero Arbutina, razjapio usta, smjeka se oima. Golem i
jak, prostro se po zemlji, savio ruke pod glavu, ispruio noge, lei iv ovjek, a
misli - klada! Gotov trupac od hrasta, toliko ga ima.
- Pa, evo tako - velim ja, i ne znajui to bih, sjednem do njega. Zbunio me.
Iupam uperak trave i trgam je prstima. utimo neko vrijeme, onda on dohvati
granicu, griska je, gleda u nebo i govori: - Kamo emo sada, drue komesaru?
Proli smo Baniju, Bosnu, Slavoniju, Moslavinu, proli smo Bilogoru i Zagorje, bili
smo na slovenskoj i maarskoj granici, to emo sada? Sto misli, u Meimurje?
- U Meimurje? Ne znam. Tamo su ravnice, bundeve su tamo najvie kote, a kad
kukuruzi ponarastu, to se kod njih uma zazelenjela. Sada zimi ni toga nema.
- Onda zimi ne bi valjalo...
- Ne bi - sloim se ja, i opet zautjesmo. Odnekud iz ume doletio kos. Sletio na
zemlju do naih nogu, skakue, eprka i isti kljun. Onda zastane, naheri glavicu,
i kao da se neega prisjetio, uzleti i ode.
- Ti, drue komesaru, esto neto biljei, reci, a to?
- Pa eto tako, zapiem kadgod neto iz naeg ivota.
- A reci, kad svri rat, hoe li pisati o nama?
- Hou - rekoh odluno - ako ostanem iv.
- Ako ne ostane, moda e drugi pisati. No ako poi-vi, pisat e o naoj eti,
je li?
- Hou.
-1 o cijelom odredu?
- Svakako.
- A hoe li o meni pisati?
- Hou.
-1 onda ako poginem? -1 onda.
Pero podvukao noge i sjeo do mene. Gledamo neko vrijeme kako se na nebu skupljaju
oblaci, a onda se on ponovno spusti k zemlji, zavali se na trbuh, podboi glavu i
ozbiljno zapita: - A molim te to bi ti o meni pisao?
Smijem se. Eto, sigurno mu je vie od dvadeset godina, tako je golem i snaan, a
pravi djeak. Jest, tijelo mu je snano i golemo, no lice mu je crvenkasto, njeno,
oi goleme, plave, djeje. Odnekuda iz depova izvukao je suho lie, smrvio ga
meu dlanovima, savio cigaretu i ponudio me. Puta plave kolute dima, prati ih neko
vrijeme pogledom, a onda odbaci cigaretu i legne posve do mene.
- Hajde, molim te, to bi ti pisao?
Zavukao sam ruke u depove injela i nenadano se sjetio jedne slike iz svog
djetinjstva: rastanak s mojom ribarskom druinom. Bilo nas je pet djeaka, mojih
vrnjaka. Kao sutra napustit u selo i krenuti u grad na kolovanje. Skupili smo se
u naem sjeniku i prepriavamo zgode iz naeg ribarenja. Netko od njih ree da me
nikada nee zaboraviti, a meni doe teko, pa zaplaem. Dadosmo jedan drugome tvrdu
rije da emo do kraja ivota sauvati uspomenu na nae drugovanje. A sad, nekako
to isto osjeam leei pored njega, Petra Arbutine.
- Zna, kad bih jednom pisao o tebi, poeo bih s onim naim prvim susretom. Kad sam
ono doao k vama na Baniju, u Goriku, koliko vas je bilo? Mislim svega etrnaest.
Gledam ja vas, pa sve ne vjerujem da ste partizani. Sjeam
se tebe: nosio si civilni kaput opasan uzetom. Na glavi ti andarska kapa i
jugoslavenska kokarda, a iz depova vire ti lanci do koljena. Mislio sam, eto me u
etnikom brlogu, a kad smo naveer odrali prvi sastanak, sloili smo se odmah u
svemu. Sjea li se kako smo se ono vraali iz prve zasjede? Zurim ja naprijed,
dobrano sam poodmakao, a ti sve vie da stanem, a ne zna mi ni ime. I kad si me
dostigao, veli: "Stani ti, mali, leti ko oblak. Uvijek ti zaboravim ime, reci
kako da te zovem?" I ne ekajui odgovora, okrstio si me "Oblak". Kad nisam
pristao, ti si me, toboe bijesan, zgrabio oko pasa, prebacio preko ramena i odnio
do navrh brijega. Sjea li se toga?
- Sjeam se.
- A kad sam ono prehladio uho, i sve mi tee ubre iz njega, ti si odnekud donio
golemu medvjeu ubaru i na njoj smijeno veliku petokraku zvijezdu.
- Jest, bogami! Drugarice ti saile zvijezdu, a nitko nije znao kako zapravo
izgleda taj petokraki znak. Pa i oje nije bilo, nego ti mi skupili sve to god je
u selu bilo crvenoga...
- Je li, a gdje mi je ono ena palila "svijeu"? U Vrpolju ili Javornju?
- U orama, drue komesaru. Vidi, ni to nisi zaboravio! Sto e; lud narod, a i
mene su tako lijeili.
- Sjeam se, doveo si me u neku kuu, poloio na krevet i veli: "Sad u vidjeti
koliki si junak." A ja i ne sanjam to e biti, samo ispod oka kiljim na onu
staricu. Vidim, namoila u rastopljeni vosak dugaku platnenu traku, pa je osuila
i nainila od nje tanak dugaak lijevak. Onda mi je pristupila i zapitala me: "Iz
kojega ti uha curi?" Zatim mi gurnu tanji kraj lijevka do bubnjia, a ti si izvadio
igice i zapalio "svijeu". Isprva mi je bilo toplo i ugodno, no poslije me
zaboljele Kad je lijevak izgorio gotovo do dna, ena je utrnula plamen, izvadila
ostatak "svijee" i razvila preostalo platno. Na kraju platna skupio se tanak sloj
zelenkastoute praine, a ona ga rastrla prstom i veli: "Evo, ranko, to te je
boljelo!"
Vidim, obradovae ga ta sjeanja. Gnijezdi se oko mene, smjeka se i ape: - Dobro
pamti...
- Neto pamtim, neto zabiljeim. Samo, zna, kad bih pisao o tebi, ne bih sve ovo
spominjao. Ako ikada budem pisao o tebi, onda u pisati o tome zbog ega te volio
komandant banijskog partizanskog odreda Vasilj Gaea, i kako si postao borac
proleterske ete. Stoji Vasilj pred etom, na-herio ubaru, izbire borce. Izabrao
estoricu, a ti jo uvijek stoji u stroju i oima guta Vasilja. Onda se Vasilj
okrene komandiru i uipita: "A tko je ono juer zarobio pukomitra-ljez?" A ti ve
poskoio iz stroja i vie: "Ja sam ga drpnuo, drue komandante!" Mjeri te Vasilj
od glave do pete, vidi se, zadovoljan je tobom. "Izmijenite mu cokule, nee ovakav
u proletere", veli Vasilj, a ti, sjea li se to si mu odgovorio?
- Ne, ne sjeam se toga.
- iv mi bio Vasilj - evo mene proletera!
- Eh, pogibe Vasilj. teta!
- Da, teta! Pisao bih o tome kako si s Nikolom Demo-njom palio naftu i benzin u
Gojlu, kako si u Slavoniji osvajao panovicu i kako si tu na Kalniku, u Ivancu, s
pjesmom juriao na Crnu legiju kad nas ono opkolio Franceti. Pisao bih kako si
sada, prije no to smo poli u Zagorje, zakopao svoj teki mitraljez i kako su ti
kod toga suze navrle na oi kao da si kopao vlastiti grob.
- Pa i jesam - trgne se on ivo - grob sam kopao! Zna, kad smo krenuli iz
Apatovca, ide aronja preda mnom, na njemu samar s mitraljezom, a meni se sve
priini da nije ono na njemu mitraljez nego pravi mrtvaki sanduk. Ide nae
odjeljenje za konjem, nosimo lopate, a ja velim: nismo mi mitraljesci, grobari smo
mi. I kad je komandant naredio da kolona stane, a mi udarali lopatama o zemlju,
osjeam: kopam vlastiti grob. Volim ja mitraljez, cijelo nae odjeljenje miluje ga
kao sina. Da grmi stotinu maksima i varcloza, izmeu svih ja bih prepoznao njegov
glas. I cijelim ovim putem mislio sam samo na nj. Eto, bojim se. Predao se Milo
Badovinac, avo bi ga znao. to misli, nee li izdati?
- A znade li za mjesto gdje ste ga zakopali?
- Ma kako da ne, bio je konjovodac u naem odjeljenju. Zlo, bogami! Zna li ti,
drue komesaru, to je za nas teki
mitraljez? Moda bi bolje bilo da ga nismo zakopali. Ma, jest, u Zagorju ga ne
bismo izvukli, u onoj trci ne bismo ga spasili. No da sam ga imao tamo kod Ravnica,
ili prvi dan borbe kod Velikog Trgovita, poiali bismo mi bandu, vidio bi ti!
Leim i sluam Arbutinu. Govori o mitraljezu, govori i nikako da prestane. Sunce
odskoilo, sve su ugodnije njegove zrake. Osjeam kako se neto u meni topi, sav
nekud nestajem. Sputaju se vjee, tonem u san. Pero me vue za rukav i pita: "Sto
misli, hoemo li ga nai kada se vratimo?" - "Hoemo" - jedva odgovaram i vie
nita ne razabirem. Pero i dalje govori, no meni se ini da to vie i nisu njegove
rijei ve da negdje daleko guna mitraljez. Ne znam priinja li mi se ili sanjam:
lei Pero za svojim ljubimcem i dugim rafalima blagoslivlje bandu.
Toliko o tome. Sad kad sam ovo proitao, vidim da moda i nije najbolje to sam
priu o smrti Petra Arbutine zapoeo na ovome mjestu. Svakako je potrebno objasniti
neke dogaaje koji su se razvili u Ivancu, u kui Nikole Ba-dovinca, za vrijeme
nae odsutnosti, a napose sve ono to se dogodilo s njegovim sinom, konjovodcem u
naem mitraljeskom odjeljenju.
Selo Ivanec lei na junim obroncima kalnikog gorja. U njemu ive Srbi i neto
kolonista koje je ustaka vlast doselila u ove krajeve. Srbi u tom selu prigrlili
su nas od prvoga dana naeg dolaska na Kalnik. Meu mnogobrojnim vrijednim ljudima
treba svakako napomenuti i toga Nikolu Badovinca koji se uvijek trudio da nas
pogosti to obilnije i da nam spremi to udobniji poinak. Komanda nae ete uvijek
bi odsjedala pod njegovim gostoljubivim krovom i dugo u no starac bi nas ispitivao
o naem ivotu. Vjerovao je u nau pobjedu i smatrao nas "bojom djecom" i "bojim
osvetnicima". No pored svega toga nikako se nije mogao odluiti da pusti u
partizane i svoga jedinca Miloa. A on, Milo, bljedolik i tih mladi, vrio je
dunost kurira, odnosio pisma odborima u sela, a kad bi nae jedinice dole u
Ivanec, zapitkivao bi borce za oruje, no iznad svega volio
se zadravati u naem tekomitraljeskom odjeljenju. Tu je prevrtao redenike,
podmazivao metke, molio drugove da ga naue rasklapati pojedine dijelove, ili bi
uhvatio ruicu, nanianio nekud u prazno i kod toga gunao: - Tako - tako - tako...
toga - toga - toga... toga - toga - toga... i toga! - kako je to uo od naeg
niandije. Videi sve ovo, nagovarao sam staroga Nikolu neka pusti sina u narodnu
vojsku. Dva dana prije poetka neprijateljske ofenzive stari je popustio. Milo je
postao konjovodac u naem mitraljeskom odjeljenju, poao je s nama na put i za
vrijeme teke i krvave borbe na breuljcima kod Velikog Trgovita predao se
neprijatelju. U asu kad je neprijatelj otro naletio i dopro na nekoliko koraka do
naih poloaja, Milo je odbacio puku i digao ruke. Mi smo nastavili borbu i
povlaili se s poloaja u pravcu Kalnika, a njega su jo istoga dana prebacili
autom u Koprivnicu. Jo je i sada teko znati to je sve tamo priznao, no sigurno
je ovo: kada su ga ispitivali o naem tekom mitraljezu (opazili su u borbama u
Zagorju da ga nismo upotrebljavali, a znali su da ga imamo), on je priznao da smo
ga zakopali u umi iza Apatovca i da jo sada tamo lei. Nakon toga ponudili su ga
rakijom i cigaretama. To je odbio, ali je zamolio da ga posjeti otac.
Dakako, Nikola Badovinac nije o tome nita znao. Moete zamisliti to je starac
osjeao kada su jednoga jutra banuli ustae u njegovu kuu i naloili mu da ih
slijedi. Nijedne rijei nisu mu spomenuli o sinu, i starac je vjerovao da mu je
kucnuo posljednji as. utio je putem i bog zna to mislio. Moda na sina, moda na
nas, moda je jadikovao i proklinjao svoju crnu sudbinu. Kad su ga uveli u eliju u
kojoj mu je leao sin, Nikola je problijedio, zgrio se nekud, zagrlio sina i
zaplakao. I tu, u mranoj izbi, Milo je ocu ispripovjedio kako se to s njim
dogodilo. Uvjeravao je oca da su svi drugovi izginuli ili se predali kao i on. -
Nitko se od njih nee vie iv vratiti, sve je propalo. - Rekao je ocu da su ga
ustae tukli, pokazivao je oiljke na licu i modrice po tijelu i konano priznao da
je neprijatelju odao gdje je zakopan teki mitraljez.
- Sutra ujutro vodit e me andari da im pokaem mjesto. Kad se budemo vraali,
skrenut emo kroz Ivanec, a ti pripremi neto, ponudi ih neim, da budu bolji, da
me ne tuku vie.
Kad se starac uvee vratio kui, doekalo ga gotovo cijelo selo. Tekim i ozbiljnim
rijeima ispripovjedio je Nikola Badovinac ljudima o pogibiji kalnikih boraca.
Nekoliko ljudi otpratilo ga do kue, uli su s njime i pod krov, stari je zapalio
svijeu i ispripovjedio sve o Milou. Za nekoliko asaka znalo je cijelo selo:
izdao Milo mitraljez! I dok su se ljudi zavukli u kue i puni nesree aputali o
propasti narodne vojske, sputala se te iste veeri naa kolona niz ivaneke
vinograde i u najveoj tiini ulazila u selo. I kad su prvi nai borci pokucali na
prozorska okna, u selu je zavladao mete, uo se vrisak i pla. To je siromani
narod vjerovao da su ustae doli u selo, i nitko nije htio otvarati ni prozore ni
vrata. Onda je prvi Stevo Mioinovi, koji je u svakom selu na Kalniku imao pokoju
rodicu, nagovorio neku udovicu, i ova nam otvorila kuu. Kad je zapalila svjetlo,
na njezinu licu jo se uvijek odraavala nevjerica i strah.
- Brao, oh djeco moja - mucala je ona - ivi ste, ivi! Jezik im se osuio
dabogda, rekli su da vas nikoga vie nee biti. Samo vi sjedite, strpite se, sad u
ja...
- ekaj, stani, kamo e sad? I ta se boji, koga se boji?
- A joj, utite, ne viite tako, jo je vojska u Pogancu, kuku meni...
Borci su polako ulazili u kue. Tu i tamo zapali se svjetlo, netko pretri preko
ulice, a nakraj sela ula se ve straa: Stoj, tko ide? - Na etni kurir doe do
nas i rekne: - Moemo, drugovi. - "A kamo?" - zapitam ga, no on se ve nekud
izgubio u noi. Doekao nas je pred kuom staroga Nikole, i mi smo uli. Jo na
vratima htio sam zaustaviti komandira i rei mu da skrenemo u drugu kuu. Bojao sam
se susreta s tim starcem koji e nas odmah upitati za sina i sigurno e plakati i
proklinjati as kad se odijelio od njega^- na nau rije. U isto vrijeme, mislio
sam, tko e ga
bolje utjeiti? Znao sam da naroito mene voli i potuje. Ne mogu ga sad napustiti,
ne mogu.
Kad smo uli u sobu, grli nas redom, ljubi nam obraze i kroz suze nas zaklinje: -
Spasite mi sina, roeni! - Mi, dakako, nismo znali ono o Milou. Vjerovali smo da
je od kurira saznao kako mu je sin zarobljen i da ga zato oplakuje. Da ga umirim,
reknem mu veselo:
-Ne jadikuj, iko, za ivim ovjekom. Sta ti zna, moda e on jo noas pobjei i
doi ovamo, a moda emo i mi negdje doi do njega i osloboditi ga. Bilo je ve i
takvih sluajeva.
- Spasite ga, djeco, spasite! - grli me starac, osjeam kako mu suze klize po mom
obrazu. - Spasite mi, brao, Miloa, jedinca moga. Spasite mi njega, sve u vam
dati... ah, to me bog ne ubi, to sam doekao! Govorio sam ja njemu, i vama sam
govorio, nije on za vas. Blijed je i slabaan, ni mrava ne bi pogazio... a joj,
kuku meni, to ga pustih od sebe! Miloe, rano moja, tugo moja, joooj...
U taj as uao je u sobu Petar Arbutina. Pozdravi odluno, stoji bez rijei, blijed
i namrgoen. Paljivo sam se oslobodio zagrljaja i pristupio k Peri. Vidim: zlo je.
Oi mu sijevaju, miii na licu podrhtavaju. Pitam ga ne nastupa li moda
neprijatelj, no on, gotovo i ne otvarajui usta, samo procijedi: - Izii, drue
komesaru!
Slijedim ga. Napolju lepra snijeg, i tanki bijeli pokrov ve se prihvatio zemlje.
Pero se nadvio nada me, apue mi neto na uho, a ja nita ne razumijem. Samo po
njegovu dranju osjeam da se dogodilo neto strano. Traim od njega da se smiri,
da govori glasnije, i tek kad je ponovio vijesti o Milou, lecnuh se i ja, ne mogu
da shvatim.
- Od koga si to uo?
- Pitaj koga hoe.
- A gdje je Milo?
- Eno ga u Koprivnici.
- Pa tko e onda doi na veeru?
- Ma on, on je naruio veeru za sebe i za andare. Sutra e poi da iskapaju
mitraljez. Ubit u ga, zaklat u ga,
njegovu! Drue komesaru, ako oni pronau na L, ako mi to dopustimo, nas treba
pobiti, od nas... /idim, nije pri sebi, i zato ga prekidam:
- Smiri se, Pero, i ne vii ovdje. Smjesti svoje drugove i legni, a ja u s
komandantom u tab i tamo u uti to treba.
- Ja da legnem, meni govori to, je li, drue komesaru? Cijelo ve selo bruji o
tome, eno, izali su borci na ulicu, spremni za pokret, a ti meni, vodniku
mitraljeskog odjeljenja, savjetuje da legnem?
Stotinu misli vrze mi se po glavi, boli me glava, a Perine rijei kljucaju po mozgu
i graku oko mene kao jato crnih gavrana.
- uti, bogom te molim!
- Ne mogu utjeti, drue komesaru, ne mogu. Ja u se iv izjesti, ja u od stida u
zemlju propasti. Moj mitraljez, moj mitraljez... pa on da ga izda?! Za njega je
Demonja krv prolio, ranjen je bio u Apatovcu kad ga je osvajao, sedam naih drugova
izginulo je branei taj mitraljez na Kozjem Hrptu, pa sad da nam ga otmu, pred
naim oima da ga izvuku? Tko e na povlaenju tititi nae drugove, tko e praiti
bandu, tko e... sluaj, drue komesaru, molim te, dodijeli mi vod, desetinu, daj
mi tri druga, ja u sad odmah otii u umu, ja u ga iskopati, a Miloa, kad ga
dohvatim, ubit u ga, noem u ga zaklati!
Komandir i ja otili smo u tab bataljona i primili ovo nareenje: Petar Arbutina
ima poi s mitraljeskim odjeljenjem u umu da pronae mitraljez. Treba blokirati
selo i pojaati osiguranje. Treba poslati naprijed patrole, ali po mogunosti tako
da se nigdje ne otkriju neprijatelju. U zoru borci na poloaje.
Tako se svrio prvi dan naeg povratka na Kalnik. Vjerovali smo da emo se barem
nekoliko dana odmarati u miru, a evo, ni mira ni radosti. I to je jo udnije, kao
da smo zaboravili na sve ono to je iza nas. Nitko vie ne spominje umor. U zoru
bili smo svi na nogama. Vratio se Pero Arbutina s drugovima, mitraljez nisu
donijeli. Snijeg
i no pokrie zemlju - uza sve napore nisu pronali mjesto gdje ga zakopae.
Komandant bataljona pozvao nas u tab i tu nas upoznao s planom: - Preostaje nam
samo jedno: da pustimo andare u umu i da ih na povratku doekamo. Moda e nam
oni sami donijeti mitraljez.
Razvrstali smo borce i objasnili im zadatak. Borci su nemirni. Prikriveni na
poloaju, vrebaju niz obronke, kao lovci u zaklonu kad oekuju zvijer. Snijeg je
zapao, i na dvije hiljade metara s lakoom se prati svaki pokret. - Hoe li doi? -
pitamo jedan drugoga i sve gatamo: hoe, nee, hoe, nee. A oko deset sati evo ih,
vide se kao na dlanu. Ide njihova kolona preko apatovake kose, a ispred svih neka
crna mrlja, bit e sigurno Milo. Provjeravamo dalekozorom. Tako je, oni su, i pred
njima on. Moe mu gotovo razabrati crte lica. Ide vezan, gologlav, katkad posrne,
onda se opet digne i, evo, ve se sa andarima sputa niz strminu, sad e u umu.
Kao da je sunce ugrijalo borce, odrazila se radost na njihovu licu. Nitko se vie
ne tui na zimu, smjekaju se i zadovoljno taru ruke.
- Spremila sam veericu, veerat je neu, Kato, zlato, veerat je neu...
Pero Arbutina povukao se sa svojim odjeljenjem nekamo u stranu i neprestano vijea.
Obilazi vodove, savjetuje se s borcima, a onda ide do prvih straara i dalekozorom
promatra umu. Vidi se, njemu najtee prolazi vrijeme. Kad mu dosadilo ekanje,
dovukao komuinu, razastro je po snijegu i legao. Zatvorio oi, drijema nekoliko
minuta, a im neto sune, on skoi, dohvati puku - misli: banda dolazi.
Podne je prolo, a andara nema. Skoro e i tri sata, a andara jo uvijek nema.
Borci se skupili i vijeaju.
- Hej, majku im lopovsku, nanjuili su oni nas.
- Nije valjalo, bila je slaba komanda. Trebalo je njih odmah doekati, rijeiti se
brige, a ne ovako.
- Mani ga, dobar je bio plan. Ne znaju nai gdje je mitraljez pa misle: moda e ga
Milo nai. Zato da se mu-
imo? Neka oni ruju po snijegu, a mi emo im pripremiti veericu.
- Dobar je plan, samo andara nema.
- A ja sam znao da nee doi - javi se mali Banijac Vlado - premalo smo pijuna
pobili. Gdje e ti to sakriti? Mi smo u Ivancu, a oni u Pogancu ni pola sata od
nas! Znam ja, im smo mi juer stigli, oni su ve dobili glase.
- avolju su mater dobili. Da su dobili glase, ne bi oni danas slali andare u
umu.
Spustio se mrak. U kui starog Badovinca zapalie svjetlo. Toga dana razgovarao sam
nekoliko puta s njim i pokuao ga pripremiti na ono to mu eka sina. Starac je
priznavao da mu je sin izdajica, ali, veli on, odao je jer su ga tukli, jer je
slabaan, takva mu je dua. Kad sam mu napomenuo da emo ga strogo kazniti,
zaplakao je, nije to mogao razumjeti. Koliko je duevnih kriza, koliko neoekivanih
nada i poraza doivio starac u ovih nekoliko sati! Juer andari u kuu - zlo!
Onda: susret sa sinom u zatvoru - jo vee zlo. Spremio bi danas veeru, odojka bi
zaklao, vino bi posudio, sve bi on dao andarima, samo da im zadovolji srce, da
pomogne sinu jedincu. Vratio se kui, ni legao nije - a mi uskrsnuli od mrtvih. Jo
jedan strah i jo jedna nada, moda posljednja nada sinula starcu, no i tu mu
slomie drugovi, brzo i okrutno. Kad je jutros douo da idu andari, a pred njima
Milo, iziao je na dvorite i naprezao oi da vidi i da prepozna roeno dijete.
Neki partizan u prolazu ree: - Gledaj ga samo, gledaj, sutra ga nee gledati! -
Dugo je zatim starac plakao. Strane su to bile rijei, no i pored toga ostali su
jo drugovi kao posljednja nada. A kakva je to mogla biti nada? Zasjeda je
postavljena, i oni e sigurno naii. U prvom plotunu past e vjerojatno i Milo,
no, moda ipak nee. Moda drugovi ba nee u njega gaati, moda e se Milo
baciti na zemlju, i kad drugovi izvre juri, on e poskoiti i viknuti: - Ne
pucajte, drugovi, evo, to sam ja! Moda e ipak ostati iv. Moda e ga drugovi
spasiti, iupati iz ruku onih ustakih krvnika, a onda, kad budu tu, tu pod ovim
krovom, otii e - on, otac - u tab odreda, bacit e se na koljena i zamoliti
drugove za milost. Nee ga valjda osuditi na smrt, nee ga valjda ubiti, pa on je
njihov, i poao je s njima, samo eto, slabi... ali popravit e se on... samo neka
doe, oprostit e mu oni, dobri su oni, dobri su oni - drugovi.
U taj as u blizini kue odjeknu hitac, onda jo jedan, a zatim grunu bomba,
potrese itavu kuu. Dohvatim brzo puku, zgrabim fieklije i potrim na dvorite.
- Ah, doli su - apem sam sebi, drhtim od sree i hitam tamo odakle se uju bojni
poklici i juri naih drugova. No na ulici nema ve nikoga. Svalili se u jarak, i
po glasovima razabi-rem da to nai love andare. Borba je trajala svega nekoliko
minuta, i malo iza toga dovedoe ih redom: andarmerij-skog satnika, sedamnaest
andara, a donesoe i dva nova pukomitraljeza i osam karabina. Pored toga dovukoe
hrpu odjee i obue to su je na brzinu skinuli s poginulih andara.
Napunila se kua Nikole Badovinca. Gleda stari andare, gleda one krvave tragove na
injelima i cokulama, plae slomljen i nema vie ni toliko snage da pita gdje mu je
sin. Politiki delegat u vodu, crvenokosi mladi Fabijan, pun sunanih pjega na
licu, smjeka se i govori:
- Ma eto, drue komesaru, ja sam ba htio k tebi, i bio sam ve blizu kue, kad
pogledam: nekakva kolona preda mnom. Pitam ja njih: Koji ste vi? - a oni stali,
vrpolje se neto. - Mi smo ophodnja - javi se jedan od njih, a meni odmah sinulo.
Izvuem pitolj i tras, tras po njima. Netko od naih udario bombu i sa sviju
strana drugovi raspale po njima. Srea je bila to su se nai ve povukli u selo,
mislei da banda vie nee doi, a zna, oni nisu ni doli pravim putem, Milo je
njih proveo ispod vrtova, te oni izbasali ravno nasred sela, gotovo uli u tab.
Prie nam stari Nikola i samo e kroz suze: -iv?
- iv je - odgovori mu Fabijan - eno ga tamo u mitraljeskom odjeljenju.
Stari je zaplakao jo jae, poeo nas grliti. Sjetio sam se da su u drugoj sobi
ostali andari sami s partizanima i, bojei se zla, potrao sam onamo. Dakako,
stigao sam prekasno. andari su ve bili bosi, u gaama i kouljama. Oko njih
natiskali se borci, neki sjeli na zemlju, isprobavaju cokule, neki odbacuju svoje
prnje i navlae andarske hlae. andari se uurili u hrpi i onako u prljavim
kouljama i gaama drhtali su puni brige i neizvjesnosti. Borci opet, znojni,
uarena lica, guraju se meu njima, smiju im se u brk, fru cigarete i veselo dime.
Prava slika malenog partizanskog taba nakon dobro uspjele akcije.
- Gdje je komandir? - upitam otro, no nitko mi ne odgovara.
- Je li vama poznato, drugovi, da je tab bataljona zabranio svlaiti zarobljenike?
- I opet nema odgovora. Zovem kurira da mi dovede Petra Arbutinu. Pozvao sam an-
darmerijskog satnika i iziao s njime na hodnik da ga mogu mirnije presluati. Znao
sam ve da nisu pronali mitraljez, ali sam ga ipak pitao:
- Dakle, gdje je mitraljez?
- Ne znam. Snijeg je zapao, a ovaj va partizan, to nas je vodio, nije bio siguran
za mjesto, ili je namjerno pokazao ba tamo gdje ga nije bilo. Traili smo i kopali
nekoliko sati, no sve uzalud.
Zautio sam. Satnik je poeo cvokotati zubima i skakutati s noge na nogu. Izgledao
je toliko bijedan, tako je cijelim svojim dranjem malo naliio na neprijateljskog
vojnika da sam ga u udu zapitao: - Pa kako to da se jo i vi borite protiv narodne
vojske?
- Ali, gospodine, ne znam kako da vas oslovim, ja se u ivotu nikada nisam bavio
politikom i bio bih najsretniji da me penzioniraju i da me puste na miru. Ja nisam
borac, ja uope nisam vojnik. Ako ba hoete, ja sam borac protiv kriminala, protiv
kokoara i kradljivaca, a ne protiv partizana.
- Sunce ti andarsko, a sad bi ipak krao! E, nee krasti mitraljeze, majku ti
andarsku!
Okrenem se da vidim tko to vie, a to iza mojih lea stoji Petar Arbutina. Kao
zvjerki svjetlucaju mu oi, drhti od jada, sad bi acu uhvatio za guu.
- Smiri se, Pero - velim mu drugarski - to je moja stvar. Ti idi i dovedi Miloa.
Doao je kurir iz taba bataljona. Nareuju da se javim u njihovu tabu i da
poaljem na presluanje satnika i Miloa. tab bataljona nije bio od nas daleko.
Pourio sam tamo s namjerom da se naknadno vratim po Miloa, no u tom kratkom
razdoblju evo to se dogodilo:
Doveo Arbutina Miloa u komandu ete, doekao ga otac, grli i plae. Milo u
lancima, oborio glavu, niti to govori niti koga gleda. Otac ga odveo u kuhinju da
ga nahrani, i dok se starac svaao s Arbutinom traei od njega da barem za vrijeme
jela skine Milou lance, Milo je iskoristio guvu, iznenada skoio kroz prozor i
nestao u noi. Ja sam se vratio u komandu ete upravo kad je netko povi-kao: -
Pobjee Milo, dr'te ga! - Skoio sam u kuhinju, a iz nje ve istrae borci. Pero
izvukao pitolj i ujem kako na dvoritu urla kao lud. Stari Nikola bacio se na
tlo, upa kosu i glavom udara o kameni pod. Odjekne hitac, a zatim glasovi:
- Dri ga, predaj se... predaj se!
- Nemoj pucati, tko to puca?
- Tko je to tamo, hej!
Pola sata kasnije vratili se borci. Miloa nema, nestao je kao da je u zemlju
propao. U kuhinji Arbutina navalio na Nikolu i hoe da ga vee: - Gade, tebe u ja
mjesto njega! - Jedva sam ga umirio i odijelio od starca. Onda se Pero okrenuo k
meni, ispruio ruke i veli: - A to u sad, poludjet u!
- Nee poludjeti. Skupi svoje odjeljenje i trai ga dalje. Pronai ga iva ili
mrtva, jesi li razumio?
U tabu bataljona izgrdili me drugovi na pasja kola. Zatim stadoe presluavati
andarmerijskog satnika kojega sam prije doveo. Pijem rakiju i utim. Zamjenik
koman-
danta odreda, komesar i komandant bataljona presluavaju andara, apuu, crtaju
neto, i ja tek tu i tamo razabirem pokoju rije i nasluujem o emu se radi. Po
svemu sudei, sutra emo napasti Poganac gdje se utvrdilo oko stotinu
neprijateljskih vojnika.
Doavi u komandu, pitam za Arbutinu i mitraljesko odjeljenje.
- Eno ih napolju - veli mi deurni - jo uvijek pretrauju kue.
- Reci im da pou na spavanje, sutra nee dospjeti. Leim na sijenu, u sobi je
mrak. Prebacujem se slijeva
nadesno, ne mogu nikako zaspati. Pored mene lei komandir i neto govori u snu. U
drugom uglu sobe ujem kako kod pei uzdie stari Nikola Badovinac. Eto, on ni
legao nije. Katkad na asak uhvati me san, ali se brzo budim: ili vikne straar,
ili se trgnem u snu od stranih snova. U svitanje probudi me hitac. Trgnem se,
dohvatim karabin, mislim: neprijatelj! Skoim do prozora i pogledam u dvorite. Kod
ambara stoji Arbutina, raskoraio noge, savio se u leima, lijevom rukom dri
pitolj, a desnom aka neto po leitu metka kao da vadi ahuru. Na snijegu, do
njegovih nogu, savija se u lokvi krvi Milo Badovinac. Onda zauh jezovit i luaki
krik. Strelovito okrenem glavu, a iza mojih lea, u gaama i koulji, bulji u mene
stari Nikola. Od uasa rastvorio oi, drhte mu usta u gru, a onda se uhvatio
rukama za prsa i pao, kao pokoen, na zemlju.
- Tko je od taba presluao Miloa?
- Nitko.
- A tko ga je osudio na smrt? -Ja.
- Ti? Dobro. A reci mi tko od nas znade da li Milo nije uistinu mogao nai
mitraljez, ili je andarima ba namjerno pokazivao ona mjesta gdje je znao da ga
nema. Moe li ti to znati?
- Ne mogu.
- Pa zato si ga onda ubio? Bez suda, bez sasluanja, bez drugova. Jesi li ti
proleter? I onda ga jo ubiti tu, pred oima oevim, ovako nasred dvorita, kao
psa! Sta e misliti o nama narod, gdje ti je tu svijest?
Sami smo u sobi. Pero Arbutina stoji preda mnom blijed i bez rijei. Jo jedna, ne
znam ve koja po redu, nepros-pavana no udarila mu peat na licu. No njegove oi
gledale su me potpuno mirno, nigdje kajanja, nigdje ni trunka aljenja. - Izii! -
rekoh mu tiho - i budi tu negdje u blizini. Mislim da e te skoro pozvati u tab
bataljona.
itav smo dan vrili izvianje i pripremali planove za napadaj. To nam nije bilo
teko jer je Poganac bio jedva pu-komet od nas, a pored toga to je selo bilo naa
stara baza, i borci su poznavali ne samo sve prilaze nego i sve kue u njemu. Po
pripremama koje su se vrile borci su ve unaprijed nagaali cilj noanje akcije,
podmazali su oruje, dogovarali se i aputali.
Oko podne stari je Nikola zakopao svoga sina. Groblje je svega nekoliko stotina
metara udaljeno od njegove kue. Mrtvo je tijelo odvezao na kolima, a nekoliko
mukaraca i ena pomoglo mu je zatrpati grob. Nitko od boraca nije bio prisutan.
Podveer primili smo nareenje za napad i toni raspored za noanju akciju.
Zajedno s komandirom obiao sam vodove i razgovarao s borcima o borbi koja nas
eka. Pala je no. Na povratku u komandu ete opazim kako se na ulazu skupilo
mitraljesko odjeljenje. Opazivi me, Pero se odijeli od ostalih, uputi se k meni,
stane i pozdravi. Gledam ga, srce mi plae. Neizreciva tuga izbija mu iz oiju, sav
se nekud skupio, ne moe ga prepoznati.
- Drue komesaru, doao sam da te neto molim... Pogrijeio sam, kriv sam, nisam
postupio kako treba. Govori se da zbog toga neu smjeti veeras u borbu, a ja te
molim, drue komesaru, dopusti da noas mi iz mitraljeskog odjeljenja juriamo na
crkvu. Tamo je neprijateljski teki mitraljez, a mi smo bez njega. Sto e vam takvo
odjeljenje... pusti nas.
Ne gleda mi u oi, i ni rijei mu ne teku kao neko. Zapinje, vidim, htio bi jo
neto rei, ali nema snage, ne moe.
- Nita za to, nabavit emo mi ve teki mitraljez - velim, ali on sve dalje stoji
i uti. Mislim, nisam ba tako trebao rei.
- Jesi li ti izabrao juri na crkvu samo zato da osvoji teki mitraljez, ili zbog
toga jer zna da e tamo biti najtee, pa hoe da kazni sam sebe?
- Drue komesaru, da osvojim i da osjetim kaznu.
Eto, izgovorio je to, a ja osjeam kako nas obojicu obuzima radost. Titra mi
smijeak na usnama, gledam Arbuti-nu i mislim: takva te znam! Onda mi neto doe,
lupim ga akom i velim veselo: - Hajde, Pero, to si se tako namrio! -1 tada se
pogledamo posljednji put. Razvedrilo mu se lice, smjeka se i gleda me onim svojim
velikim plavim oma, bezbrian i veseo kao uvijek.
- Da se zagrlimo? - velim, a on me ve dohvatio onim svojim ruetinama, pritisnuo
mi lice u injel, a ja jedva da ga rukama opaem. - Alaj smo babe - pomislim i
jedva se istrgnem iz njegova zagrljaja.
Malo iza toga skrenuo sam jo u etnu ambulantu, otiao u tab bataljona i
raportirao da je komandir s prvim odjeljenjem krenuo u napad. Komesar bataljona,
koji se takoer spremao na poloaj, okrene se k meni i ree kao da govori neku
nevanu stvar:
- Zbog oite nediscipline, koju je danas pokazao proleter Petar Arbutina,
zabranjuje mu se sudjelovati u noanjoj akciji. Drue komesaru, priopi mu to!
Poletio sam iz taba i pourio u no. Udario sam prijekim putovima preko obronaka i
strmina, probijao sam se kroz ivice, padao i opet se dizao, trao sam sve bre i
bre. Odjednom nekoliko svijetleih raketa obasja zimsku no, a zatim se prosue
rafali i zrna iz puaka.
U prvim asovima borbe, u juriu na zvonik, poginuo je Petar Arbutina. Metak iz
neprijateljskog tekog mitraljeza pogodio ga ravno u srce.
* * *
Prola je godina dana. Za to sam se vrijeme s naim jedinicama zadravao svagdje,
no najmanje na Kalniku. Sad
sam primio nareenje da krenem u Posavinu odakle sam i rodom. Ne znam kakvu u tamo
dunost vriti, no vjerujem da e me tamo zadrati. Na putu sam zabiljeio neke
svoje misli i osjeaje na dan mog odlaska. Lei i to ovdje preda mnom u dnevniku, i
najbolje je da proitam i ovo nekoliko redaka.
Ivanec, 5. XII. 1943.
Sutra naputam Kalnik i ne znam da li u se ikada vratiti. Opratam se s drugovima
i znancima u selu. Dolazim do kue staroga Nikole i zastajem. Da uem?
Vele da je izgubio pamenje i da je pomalo lud. Kad ugleda na cesti kolonu
partizana, istri na dvorite, nasloni se na ogradu, pozdravlja drugove i plae.
Zadnji put sam bio s njim prije sedam mjeseci kad sam se ono vratio iz Slavonije.
Susreo sam ga na ulici i pozdravio, htio sam proi mimo njega, ali on me je
prepoznao, zaustavio me i dugo mi stiskao ruku. Plakao je tiho i alosno.
- Da uem? - pitam jo jednom sam sebe, ali ve sam u dvoritu i ne mogu drugaije.
Osvrnem se lijevo i desno, sve je isto onako kao i prole godine. I snijeg je pao,
da, ba kao onda. Pokucam i uem u kuu.
- Doao sam, iko, da se oprostim. Odlazim i ne znam hou li se vratiti.
Vidim, ne prepoznaje me. Pa i on se izmijenio, zgrbio, posijedio do kraja. Lice mu
je naborano, starako, oi mutne, isplakane. Prilazi mi blie, gleda me, njie mu
se neto glava. Pomislih: moda je doista lud. Onda se odjednom potrese, zagrli me,
zaplae, i ja osjetih kako mu je tijelo klonulo, jedva ga pridrah da ne posrne.
- iko, ne plai, zaboravi.
- Nikada, nikada! Umrijet u... ne mogu vie! Putam da se isplae na mome ramenu.
Kao i neko,
osjeam kako mu suze klize po mom obrazu. Sjetim se svega. I nije to vie stari
Nikola kojega ovoga asa grlim, ve Petar Arbutina s kojim se rastajem. Udare i
meni suze na
oi. Sjedosmo zatim za stol, a njegova ena, tiha starica kao i on, donese nam
rakije i suhoga mesa. Niti jedemo, niti pijemo. Pitam ga za zdravlje, za vinograde,
a on samo uti. Onda se on iznenada neega sjeti, zagleda se nekud i ree:
- Hoe li na groblje? Razmislih naas i rekoh odluno:
- Hou.
Starac se die, trai svoj eir i drhtavim rukama stavlja ga na glavu. Snijeg je
pokrio zemlju, drvee i kue. Pod bijelim su platem popaljene kue kao netom
razrovani grobovi.
Lee gotovo jedan pored drugoga. Na krievima neitka imena i pokisli ostaci
papirnatih rua. Starac skida eir i sputa se na koljena do groba svoga sina. Ja
nekoliko koraka naprijed prilazim grobu Petra Arbutine. Zatvorim oi da mi nita ne
remeti sjeanje na dragog druga.
Vidim: evo apatovake ume i nae kolone! Pero iskopao jamu, skinuo teki
mitraljez, okree se k meni i veli: - Evo, vidi, iskopao sam svoj vlastiti grob! -
A onda leimo na proplanku, oko nas oblijee kos. Sunce toplo. Ugodno je leati u
travi i gledati nad sobom visoko plavo nebo.
- Hoe li pisati o meni?
- Hou.
-1 onda ako poginem? -1 onda.
kripi snijeg. To stari Badovinac prilazi k meni, i ujem kako jeca iza mojih lea.
Maknem se u stranu. Sad obojica stojimo nad grobom Petra Arbutine.
- Tu lei - veli Nikola, a ja nikako ne znam pita li on to mene ili govori samo za
sebe.
- Tu je - apnem i osjetim kako me neto stislo u grlu, kako me gui i ne da mi do
daha. Starac zacvili jo jae, nekoliko puta u bolu sklopi i rairi ruke, zadrhta
cijelim tijelom i padne na koljena. I dok je on drhtavom rukom stavljao nad humkom
znamen kria, zadnjom sam se snagom uspravio i dignuo pesnicu na posljednji
pozdrav.
* * *
Nedjelja je, poslijepodne, sumrak se ve skuplja po uglovima moje sobe, a ja, eto,
sjedim nad ovom knjigom i ekam neiju rije. ekam neiju toplu ljudsku rije, a
nema nikoga da mi progovori. Nema nikoga. Eto, ni oca nema da me pita, kao ono
neko u djetinjstvu: - No, to je, kriv si, ili nisi kriv?
PROTESTNA SKUPTINA PARTIZANSKIH KONJA
Moj konj zove se Cico. Dobar je to konj, samo ga rijetko jaem. Kad god ga trebam,
uvijek mi vele konjuari da je na potkivanju. Bilo to meni sumnjivo, i povedem
istragu. Dakako, varali me. Umjesto kovaa "potkivali" mi oni konja, jaui ga bez
moga znanja. Zbog toga sam odluio da ee skrenem u konjunicu i da vidim gdje mi
je konj. Neko jutro uem tako u talu, a konja opet nema. Sjetim se "potkivaa" i
odmah pozovem straare i kurire. No oni se zaklee da toga jutra konja ni vidjeli
nisu. Okrenem se lijevo, desno i uputim se u bare da vidim ne pase li tamo. Viem
ja usput: "Cico! Cico!", no Cici ni traga. U taj as, odnekud iz ikare, proviri
glavu Seka, debeljkasta krava naega susjeda Marka. Pogleda me onim svojim vodenim
oima i ree uljudnim glasom: "Drago mi je to vas vidim. elim vam dobro jutro.
Traite Cicu? Otiao je jo rano ujutro. Prije odlaska svratio je u nau talu i za
vas mi predao pismo. Jo je rekao da mu oprostite zbog rukopisa. urilo mu se, bila
je tama kad je odlazio, pa slova moda i nisu najljepa. Izvolite pismo."
Nakon tih rijei izvue se Seka posvema iz ikare, doe do mene i spusti glavu. Tek
sada sam ugledao na njezinu rogu naboden komad papira. Skinem to pismo i evo to
sam proitao:
"Drue Joa, noas sam dobio hitnu depeu da krenem na put. Stvar je neodgodiva i
ja sam otiao. Nisam te htio buditi da ti objasnim o emu se radi, no mogu ti rei
da idem na sastanak koji je sudbonosan za budunost sviju nas konja. Pozdravlja te
Cico. Vraam se iduu no."
- Dakle, odmaglio je - rekoh sam sebi proitavi pismo.
- A to ete, i mi bismo krave trebale uiniti neto slino.
- A to? - upitam ja.
- Sto? Evo, partizanski konji odravaju danas svoju prvu protestnu skuptinu. I to
je posve razumljivo, to je...
- to veli? Partizanski konji odravaju protestnu skuptinu!?
- A nego to? Rekao mi je to Cico na odlasku.
- A tako - velim sam sebi i odmah stvorim odluku: za njim, pa makar na kraj
svijeta. Uzalud me eka nagovarala da ne idem tamo, jer da u nabasati na njihovu
zasjedu, da u glavu nositi u torbi, jer na toj skuptini nee konji trpjeti
nijednoga ivog "dvonoca". Ja sam ipak ostao uporan i zamolio sam je da mi pokae
pravac kojim je otkasao Cico. eka je to i uinila. Na rastanku, u znak potovanja,
okrenula je oi i triput zamahnula repom.
Tragovi Cicinih kopita bili su jo svjei, i ja sam ih sve bre slijedio. Neka dva
sata put me vodio kroz umu. Isprva je to bio muan posao. Tu i tamo gubili su se
tragovi, no s vremenom oni su postajali sve mnogobrojniji, i bilo je oito da sam
ve blizu cilja. Tada mi se priini kao da ujem neije korake. Zastao sam, i
zaista, na stotinu koraka od mene pojave se iznenada dva zelenka. Sjetio sam se
odmah da je to sigurno njihova straa ili patrola. Pritajio sam se naas, a onda
sam skrenuo kroz gutik, u pravcu odakle su sve glasnije dopirali neki udni
glasovi. Usred guste ume iskrsne odjednom mala umska istina. Tu e sigurno biti,
rekoh u sebi i jedva ujno douljah se do ruba istine. Imao sam pravo. Usred
Petrove gore, zaklonjeni dobro od ljudi i dogleda avijacije - odravali su
partizanski konji svoju prvu protestnu skuptinu. Bilo je tu nekoliko stotina
konja, svih moguih boja, vrsta i starosti. Bili su tu kulai, duplai, ilai,
zlatogrivci, karavranci, bijelci, lisci, brazdai, brnjai, etvrtaci, desetaci,
nazovljivi, tvrdousti, mekopusti, crnorepi, groasti, buasti - i tko bi ih sve mo-
gao znati izbrojati i opisati. Okupljeni u krugu, estim su rzanjem pratili rijei
govornika (nekoga starog crnogrivog mrkova), koji je upravo dovrio svoj govor
uzvikom: "ivjela solidarnost partizanskih konja!" Na taj poklik gotovo svi
prisutni konji podigli su prednje noge i zapljeskali zvonko svojim kopitima.
Za njim se na govornici pjavi ojaa raga pepeljaste grive. To je bila kobila iz
pozadine, kojoj je koa bila dobrano izlizana od hamova. U svome kratkom govoru ona
ree:
"Brao s fronte! Otkako je poeo rad na izgradnji nae zemlje, za nas vie nema ni
aska odmora. Jo se nekako moe ivjeti tamo gdje je opinski narodnooslobodilaki
odbor valjan i dobar organizator, ali eto na opinski nije takav. Na odbor ne zna
da organizira kola i konje iz susjednih sela. On iskoritava uvijek samo nas koji
smo mu u selu na dohvatu. Nai gospodari bune se s punim pravom. Drim da dananja
skuptina mora i u tome smislu donijeti zakljuak da se prekine s takvom praksom. U
izgradnji domovine treba da uestvuju svi ljudi, ali i svi konji, i svi volovi, sva
marva, sve snage. Samo dobra raspodjela naih snaga dat e ljudima najbolje
rezultate. Ovako kako se radi u naoj opini ne samo da ne valja nego e
upropastiti i nas koji radimo. To sam htjela rei. Zdravo!"
Govor toga konja iz pozadine bio je primljen s potpunim razumijevanjem. Prisutni
skuptinari udarali su kopitima u znak odobravanja, a predsjednik skuptine zapisao
je u knjigu i njegove rijei.
Nakon toga predsjednik je podijelio rije debeljkastom sivcu iz Podravine, koji je
rekao ovo:
- Dragi prijatelji, vi mene morti i ne poznate. Ja sem dugo teglil za okupatora i
sluil sem v domobranskoj vojski. Prelo je ve sedam meseci kak sem riskiral ivot
i, za vreme najjake borbe, ja sem s tekim mitralezom na plei prebegel na stranu
partizanov, ar me bilo sram sluiti i dalje neprijatelu. Moram rei da su mene
partizani lepo doekali, ali jo su se bole veselili mitralezu kaj sem ga donesel
na svojih plei. Nemrem se potuiti da su i z menom grdo
postupali, ali sem videl nekaj drugo: partizanski konjuari ne znaju, kak treba s
konji postupati. V domobranstvu sem ivel kak pes, ali sem se nadal da vu
partizanih ne bu tak. Istina, bole mi je neg pri Paveliu, ali sem videl da bi se
jo moglo bole iveti. Trebali bi nai konjuari vie znati, kad se treba istiti,
napajati i hraniti kojne. Videl sem konjuare ki misliju da se to ne mora vuiti, i
da to zna vsaki ovek, a to ni istina. Ak nai konjuari i konjovodci budeju
spamet-ni deki, onda burno i mi, njihovi kojni, vu bolemu redu, burno lepi i
jaki, burno bole mogli delati, i buju partizani od vas veke koristi imeli. Vu to
ime ja vas pozdravlam i kliem: iveli, iveli!
I to izlaganje bilo je popraeno razumljivim odobravanjem. Zatim je predsjednik
podijelio rije krupnom rudnja-ku crvenkaste boje. Doavi do govornice, manjak je
stavio prednju nogu na panj i zapoeo otrim rzanjem:
- Brao u patnji, nosim vam pozdrave od naega roda, od konja mitraljeskih i
prateih eta VI. i X. korpusa, i kao njihov delegat istupam na ovome zboru. Brao
moja roena, od prvog dana mi smo u narodnoj slubi. utjeli smo do danas podnosei
sve patnje i tegobe. No, danas se to vie ne moe, dolo je vrijeme da i mi dignemo
glas optube. Brao, ja sam iz minobacakog odjeljenja. to se radi s nama, ne da
se opisati. Ne samo da nosimo cijev i postolje tekih bacaa nego nam jo natovare
sanduke s minama, a ni to im jo nije dovoljno. Partizani minobacakog odjeljenja
nabacaju na nas svoje injele, objese puke, torbice i uture, i dok se previjamo
pod teretom, oni idu pored nas i pjevaju pjesme. U brigadi ja vie nisam nalik na
konja. Mene su pretvorili u dvogrbu devu, natovarili na me trista uda, a kako nas
hrane i kako nas poje, to ste ve uli od mojih predgovornika. I nije to samo kod
nas, kod minobacaa. Isto je tako kod mitraljeskih odjeljenja, a da i ne govorim o
artiljerijskim jedinicama. Njihov ivot gori je od volovskoga, i nije nikakvo udo
da je moj roeni brat, krasan ogat, izvrio samoubojstvo objesivi se o ular, jer
nije vie mogao podnijeti patnje u haubikom divizionu. U interesu
borbe protiv faista, protiv okupatora i njegovih pomagaa mi traimo da se
razmisli o naem ivotu, i da se donesu mjere za poboljanje naeg poloaja. Ja
traim da se u protestnoj rezoluciji koju emo poslati s ove nae skuptine oznai
kao glavni zadatak reguliranje naih obaveza, prava i naih dunosti. Svoj govor
zavravam rijeima: Dolje bezakonje - dolje unitavanje partizanskih konja!
Govor toga rudnjaka izazvao je bujicu protestnih poklika. Vrisnue drijepci,
zanjitae kobile. A kad se naposljetku smirilo i dugotrajno lupetanje kopitima,
javi se za rije vitak i sedleni konj obdulja. Svoj govor zapoe zvonkim i jasnim
rzanjem:
- Dopustite da vam se predstavim, ja sam konj operativnog oficira naeg bataljona.
Mislim da vas ne trebam uvjeravati koliko sam izdrljiv, brz i valjan konj. Ali ono
to od mene trai operativac, to je i vie nego previe. Kad god iziemo na teren,
moj jaha trai jaruge i goni me po svaku cijenu da preskaem zapreke. Ja sam brz i
znadem trati, ali eto, za zapreke nisam stvoren, naprosto, eto, nisam cirkuski
konj. Operativac bi silom htio da ja budem drukiji konj nego to jesam, a to ja ne
mogu. Svima u tabu pripovijeda kako na svijetu nema boljega konja od mene, tjera
me da skaem, a kad to ne mogu, on me bije, udara me mamuzom i psuje mi deseto
koljeno. Tue me i sve mi govori: "Sto me, rago, sramoti?!" Ja to vie ne mogu
trpjeti. Odluio sam da dezertiram u mitraljesko odjeljenje, ali, kako sam uo od
predgovornika, i tamo je zlo. Bilo je sluajeva u naoj brigadi da se neki konji
svojevoljno odmetnue u ume. ive sad slobodno, kao to su neko ivjeli nai
pradjedovi. Kad opaze u umi partizansku kolonu, sakriju se iza bukava i samo
provirkuju glavom. Tim putem ja ne elim poi. Ali traim da naa skuptina
najotrije osudi sve koji od nas trae ono to mi ne moemo izvriti. Zato na kraju
kliem: Dolje neskromni jahai - ivjeli mirni i razboriti konjanici!
I dok su prisutni popraivali njegov govor bunim odobravanjem, predsjednik
skuptine (prosijedi kula) estitao je govorniku, a zatim je predao rije
kurirskom ko-
nju, nekoj zelenkastoj ragi. im je predsjednik izgovorio rije "kurir", zapoela
je takva vika, podigla se tolika graja i tako otro tuckanje kopitima, da sam od
straha zavukao odmah glavu u paprat. I dugo je trebalo dok su se smirili uesnici
te jedinstvene skuptine. Kada sam ponovo izvukao glavu, kurirski konj bio je ve
na govornici. Njegova pojava bila je zaista vrijedna saaljenja. Bio je neist i
blatan, od kolana povrijeen do ivoga mesa. Njegova rebra strila su ispod koe
kao redovi razvuene harmonike. Zapoeo je ganutim, alostivim glasom:
- Brao moja roena! Otvarajui dananju skuptinu na predsjednik je naglasio da i
meu partizanima imade vrijednih jahaa, koji paze na svoje konje kao na sebe.
Dodue, on je rekao da je to rijetka pojava, i to moe biti, no takva jahaa mi
kurirski konji jo nismo sreli. Za nas nema odmora, ni hrane, ni okrepe. Mi smo na
nogama dan i no, mi smo uvijek tueni, nas uvijek psuju, mi smo prokleta djeca
naeg roda.
A kako nas samo jau! Vjeito nas tjeraju u galopu, ne boli njih glava za naa
plua, za nae zdravlje. Neko se vrijeme govorilo da je zabranjeno jahati u galopu,
ali nita od svega toga. Pravi jahai jau u kasu, a neznalice nas tjeraju
neprestano u galopu, da se toboe pokau kao dobri jahai. Niti se kada pazi da li
nam je kolan dovoljno pritegnut, niti nam otpuste kolan kad se oni odmaraju. Nakon
dugog pokreta u kinoj noi kuriri odlaze u kue, a nas priveu za ograde pod
otvorenim nebom. ebad, nemarno nabaena na nas, ulji nas i otvara nam rane. Ni
sedlati ne znaju kako valja, po petnaest dana nitko nas ne isti niti eagijom, a
kamoli da nam netko oebra nozdrve, oi i druge osjetljive dijelove. Mi propadamo
iz dana u dan i vuemo se posljednjim snagama po partizanskim putovima nepotkovani
i blatni, puni gnojnih rana. Da li se to moe dalje trpjeti? Ne moe! Traimo
ivotinjski postupak prema nama, traimo ljubav i panju, brigu za nae ivote. Na
narod lijepo veli: Hrani ga kao boga, tjera ga kao vraga. Zar mi neto drugo
traimo? Ne, mi hoemo odreeno radno vrijeme, mi hoe-
mo pravedno osiguranje u sluaju starosti, bolesti i druge nemoi. Zato kliem od
svega srca: Dolje nesavjesni kuriri, dolje zatirai naega roda!
Paklenska buka koja se podigla bila je tolika da sam odluio za svaku sigurnost
napustiti odmah svoje skrovi-te i udaljiti se od ovoga razjarenog drutva. Konji
su toliko udarali kopitima da su iskre frcale na sve strane. Ne znam to bi sve
bili uinili da se u taj as nije dogodilo neto posve izvanredno to je privuklo
njihovu i moju panju, i to me i dalje zadralo na istome mjestu.
Odnekuda iz ume pojavila se iznenadno sablasna bijela prikaza. Bio je to zapravo
straan kostur na etiri noge pokriven bjelkasto-sivom ugavom koom. Krmeljive oi
nestae mu u mranim dupljama. Na olinjaloj koi zjapile su otvorene gnojne rane,
oko kojih oblijetahu rojevi muha. Kusastog repa, rascufane grive, poklopljenih
uiju drhtao je itavim tijelom i jedva jedvice podizao je noge. Ta konjska sablast
uinila bi nekoliko koraka, a zatim bi opet zastala, da se malo odmori. Toliko je
djelovala na prisutne konje da svi odmah okrenue glave, a od pogleda na to
iznemoglo stvorenje stislo im se svima konjsko srce. Zavladala je mrtva tiina. Ne
gledajui nikoga, ona prikaza nakon duge muke i napora dotetura do govornice i
zapone jedva ujnim glasom:
- utite?... Gledate u mene... pitate svojim pogledom, tko sam i odakle dolazim. Ne
gledajte tako u mene... ja nisam sablast... ja sam jo uvijek ivo stvorenje...
stara iznemogla kobila. Doula sam za vau skuptinu i dola sam da prije moje
smrti ujete moju rije i moju optubu...
Tu je malo zastala, udahnula zrak, odmorila se i onda nastavila onim istim glasom:
- Neko... u poetku borbe... bila sam jo vae snage i vaeg izgleda. Prola sam
mnoge ofenzive, podnijela sam bezbrojne muke. Dok sam jo bila zdrava, jaio me
komandant i komesar bataljona. Imala sam dvostruke uzde i na sebi lagano, gospodsko
sedlo. Onda su oni dobili jo mlae, bolje konje, a mene predae informativcu. Kad
sam dobila
prve rane od kolana i poela epati, dadoe me tabnom kuriru. Tako je proao prvi
dio moga ivota u narodnoj borbi. Kad drugovi osnovae brigadu, dadoe me u
mitraljesku etu. Nosila sam mitraljez, dok god sam mogla. Koliko smo ja i moje
sestre pomogle naim borcima! Koliko napora, koliko patnje! Da li e ikada netko
opisati sve muke i tegobe partizanskih konja? Da, vukla sam koliko sam mogla, ali
hrane je bilo sve manje... svakim danom bila sam sve slabija. Puna rana, iscrpljena
do kraja, jednog sam dana klonula... Konjovodac me udario nekoliko puta nogom, i
vi-dei da se ne podiem... skine s mene mitraljez. I onda su me ostavili u
snijegu... u umi... samu. Posljednjom snagom mrmljala sam da me ne ostave... da u
se pribrati i dalje poi s njima... no oni me, ini se, nisu razumjeli. A moda im
se urilo... bila je ofenziva, tko bi znao. Ostavili su me i otili. Odonda,
naputena od svih lutam po umi, griskam korijenje, suho lie, uperke trave... i
ekam sigurnu smrt.
Tu je opet zautjela. Dugo je gledala prisutne konje, a onda kao da se neto do
kraja slomilo u njoj, sva se uz-dignula nekud i vrisnula oajnim glasom: "Brao,
gdje je tu pravda?" Zatim zadrhta, posrne na koljena i sloi se do nogu
predsjednika skuptine, koji se upravo pourio da joj prui pomo. Mislim da joj je
od alosti i tuge puklo srce. Niotkuda nije pao poklik ni bilo kakva rije. Bila je
tiina, samno po onome nemirnom kopkanju nogu, po fr-kanju nozdrva konja moglo se
zakljuiti da e uskoro pasti strane rijei gnjeva i prokletstva. Drui u
paprati, ja sam osjetio da je doao posljednji as za moje bezuvjetno povlaenje.
I kako da vam kaem, uvijek se tako zbiva. Kad god hoe neto uiniti u najveoj
tiini, uvijek ti neto padne, odroni se nekud, udari o neto, ili neto slino.
Tako uvijek biva na prijelazu preko pruga, nou, u blizini neprijateljskih bunkera,
svagdje. Tako je bilo i sada. U paprati zapela mi noga o panj. Pao sam naglavce, i
makar ni pisnuo nisam, bio je ipak svemu kraj. I dok su skuptinari okretali glave,
ja sam ve trao kroz umu, to su me noge nosile. Ali ve
zauh za sobom vrisak konja i tutnjavu kopita. Bude mi jasno da mi spasa niotkuda
nema.
No udo se ipak dogodilo. Kad su mi se razbjenje-li skuptinari pribliili ve na
pedesetak metara, pojavi se iznenada grupa naih kurira, koji su se valjda uputili
za mnom da me potrae u umi. Sav zadihan i u smrtnome strahu ja sam povikao
posljednjim snagama:
- Ovamo, kuriri! U pomo!!!
I tada se dogodilo ono nevjerojatno. im su konji uli rije "kurir", njih kao da
neto prereza, zastae kao ukopani. Naulie ui, a kad su svojim dobrim njuhom
provjerili, da se_ pred njima zaista nalaze kuriri, okrenue se i brzo kao vjetar
natisnue se u paninom bijegu kroz umu lomei pred sobom mlado drvee. Jo dugo
ulo se u daljini njihovo rzanje i lomljava grana, a meni se priini kao da ujem:
"Bjeite, bjeite, evo kurira!"
GOSPODIN BIRMANN LOVI JELENE
i.
Lugarnica.
Gospodin Alfred Birmann nevoljko zabaci svoj mauzer i namrti elo. inio mu se
danas neto tei nego juer. "Da, to su godine!" pomisli ne bez gorine. Poravna
remnik, a zatim podigne dalekozor i kroz otvoren prozor usmjeri pogled,
provjeravajui otrinu lea. Pred njim, u vidnom polju, prostirala se bjelogorina
uma ve optoena bojama rane jeseni. Dvije grlice u niskom letu pojave se i brzo
nestanu. Drei jo uvijek dalekozor ispred oiju, upita:
- Alice, hoe li sa mnom?
- Idem. A to bih ovdje radila? Umrijet u od dosade! - odgovori ljepukasta,
stasita plavojka steui visoke ute lovake cipele. - Veeras u otii u hotel da
se okupam. Mogao bi i ti.
Spustio je dalekozor, paljivo odabirao metke i odgovorio:
- Kao i juer, vratit emo se iz ume kasno naveer, a ve prije svitanja lovouvar
i ja moramo opet u lovite. Za kupanje ima vremena.
- Siromah! - ree podrugljivo Alice, i da ga utjei, dade mu nekoliko poljubaca.
Zatim uzme svoju malokalibarku, poravna gustu i izuzetno sjajnu kosu, pa se jo
jednom pogleda u zrcalo.
Bila je lijepa. Trideset i pet godina makar kakva ivota ne ostavlja bogzna kakve
tragove ako ovjek ozbiljno njeguje svoje lice. Jo je bolje ako netko drugi brine
o tome. U
njenom sluaju to je bio gospodin Birmann. Njemu to nije bilo naroito teko, bio
je jedan od direktora Export-Import banke u Ziirichu. Sam Bog je svjedok, nikad
nije zlorabila njegov poloaj u osobne svrhe. Novac, to je neto drugo.
- Idemo! - ree gospodin Birmann i poe.
- Idemo! - suglasi se Alice, ali ga zadri upitom: - Fredy, ima li sve?
- Imam.
- Ne zaboravi dalekozor kao juer!
- Tu je! - odgovori gospodin Birmann dodirnuvi konatu futrolu objeenu preko
ramena u kojoj se nalazio do-gled za puku.
Za njima osta nevelika gostinska soba, namjetena skromnim pokustvom. Na zidovima
dvije-tri slike i podosta starih, pocrnjelih trofeja jelenske i srnee divljai.
Soba je bila natopljena nekim udnim mirisima umskih gljiva, vlage, truloga
sijena, mirisa koji odvajkada ispunjavaju lugarnice i stara, naputena umska
stanita.
Na dvoritu ih doekae lovouvar i lovni inspektor, koji je jutros stigao iz
oblinjeg gradia, sjedita umarije, da provjeri kako se smjestio i kako se osjea
inozemni gost.
Lovouvar je bio nizak, mrav, bljedolik, uvuenih ramena, ivih, radoznalih oiju,
kao mazga krcat opremom: puka, dalekozor, rog za vabljenje jelena, uturica,
naprt-njaa, lovaki tap... Drao je ruke u depovima, spreman za polazak.
Inspektor je bio pleata ljudina, crn, neobrijan, kudrave kose, krivudava nosa,
podjednako optereen lovakom opremom. Posebice se isticao dugaki lovaki no,
handar, koji mu je visio uz desnu nogu.
Inspektor prie gospodinu Birmannu. Bio je to uistinu srdaan susret za sve njih,
ba kao da su stari znanci, a zapravo upoznali su se tek prije tri dana kad je
gospodin Birmann doputovao, a Inspektor ga doekao u umskoj upravi. Srdanosti je
znatno pridonijelo i to to se Inspektor vrlo dobro sluio njemakim jezikom.
Razmijenivi pozdrave, gospodin se Birmann pohvali:
_NEGDJE NAD NAMA BDIJU IPAK ZVIJEZDE_
- Inspektore, danas u imati izuzetnu sreu, primio sam nekoliko poljubaca od ene,
a neki vele...
Opazivi kako Alice puni svoju puku, Inspektor ga prekine:
- Zar i gospoa ide u lov?
- Da, i ona! - potvrdi gospodin Birmann i pun zadovoljstva pogleda Alice.
Inspektor se namrti, obori glavu, spusti pogled. U utnji promatrao je svoje izme
koje ve dugo nisu osjetile ni etku ni latilo. Javi se opet gospodin Birmann:
- Inspektore, ini mi se... vi kao da niste ba prijatelj ena u lovu?
Inspektor podigne glavu i nekim tvrdim, odlunim glasom izjavi: - ena u lovu ne
donosi sreu!
Alice je utjela. Oslonila se na crveni mercedes koji je stajao tu nasred dvorita
i s posprdnim smijekom promatrala Inspektora. Mislila je: Glupan...! Zato Fredy
uope razgovara s njim?
- Inspektore, da niste moda praznovjerni? - upita gospodin Birmann.
- Praznovjeran...? Ne, nisam. Ja sam to iskusio... na svojoj koi. Vidite li ovaj
oiljak? - Inspektor rukom pokae na brazgotinu koja se sputala ispod desnog oka
preko polovice lica. - U ivotu sam ustrijelio trideset i sedam svinja, meu njima
bilo je i nekoliko kapitalnih veprova. Svi su padali u vatri ili sam ih dokrajio
lovakim noem. Prije dvije godine bila je s nama u lovu ena jednog lovca...
- Ba je bila s vama u umi? - radoznalo upita gospodin Birmann.
- Da. Bili smo samo nas troje. Kad smo sluajno naili na vepra, dignuo sam puku
kao i obino, pucao sam kao i obino, samo to vepar nije pao - kao i obino. to
da vam priam... dotkuli smo ga ipak.
- I vepar je navalio na vas? - javi se usplahireno gospodin Birmann. - Ba na vas?
- Bio sam mu najblii. Oborio me u asu... ali sve to nije dalje vano. Dotukli smo
ga. Vepar je zavrio u mesnici, ja u bolnici, i to je sve.
- Nije to sve! - javi se gospodin Birmann. - Pa vi ste sretan ovjek! Ostali ste
ivi. Alice... to kae...?
Odgovorila je spremno:
- Ako se gospodin Inspektor boji moje prisutnosti, neka ostane u lugarnici! Ja idem
u umu!
Inspektor je utio. Ispod oka promatrao je tu enu i htio-ne htio, morao je
priznati da ovakve ene ve dugo nije vidio. Vitka, sapeta rajthozama od jelenske
koe, u sportskoj vunenoj koulji kaki boje, zabacila je puku preko oba ramena,
tako da joj je remnik izmeu prsiju isticao svu dra i oblinu dojka. Imala je
krupne plave oi boje pla-vomilja, neku njenu put i u ovoj umskoj pustoi, daleko
od svijeta, Inspektoru se ta ena priini kao nestvarno bie i nedostian san.
Alice, vidjevi ga turobna i zamiljena, i da barem donekle ublai otar dojam
svojih rijei, upita:
- Zar vi, Inspektore, zaista vjerujete da ena u lovu donosi nesreu?
- Vjerujem.
- Zar ba svaka ena?
Inspektor nije odmah odgovorio. Paljivo je promatrao tu plavojku i jedva
zamjetljiv smijeak zatitra mu na usnama. - Zaboravio sam napomenuti - proslijedi
Inspektor - ena onog mog prijatelja bila je izrazito... crne puti!
- Izvrsno! - povie gospodin Birmann i sve se troje nasmijee. Alice ipak nije
povjerovala u punu iskrenost ove dosjetke. Zadovoljila se milju: "Izvukao se...
lukavo!"
Poli su. Isprate ih purani, lave pasa i brojno jato gusaka koje su tu tumarale i
glasnim gakanjem doekivale i ispraale lovce. Sunce je bilo jo visoko i uma ih
doeka omarom. Kretali su se stazom izmeu drvea, tiho i bez rijei.
- Fredy, je li to daleko...? - iznenada upita Alice.
- Nije - odgovori gospodin Birmann, hodajui ispred nje smirenim korakom starijeg
debeljukastog gospodina lovca.
- A zna li gdje je jelen...?
- Strpi se. Kad jelen rikne, svi emo znati - odgovori gospodin Birmann i odmah
nastavi: - Alice, ja sam te upozorio da u umi mora utjeti.
Negdje u blizini zakreti sojka i pouri javiti stanovnicima ume dolazak
nepoeljnih gostiju. Dan je bio tih i bez vjetra. Omara stiala ptice, nigdje
cvrkuta, nigdje preleta. Sjene iarale umarke i zamrle na isprenoj, poutjeloj
travi.
Izbili su na prosjeku i tu ih doeka neto svjeine i lagan povjetarac. Proli su
pored starog, naputenog, dotrajalog lovakog zasjeda, kad odjednom Inspektor, koji
je bio na elu kolone, zastane.
- to je? - tiho upita Alice, ali Inspektor umjesto odgovora pokae u dubinu
prosjeke, gdje je stajao srnda u svom ljetnom, crvenom ruhu.
- Srna! - klikne Alice, iskreno obradovana. - Fredy, eno je!
- Dobro, dobro, Alice... valjda si ve vidjela srnu, molio sam te da uti, idemo
dalje...
- ekaj, Fredy, boe to si straan! - digla je dalekozor i u objektivu traila
srndaa.
- Alice! - otrim i nervoznim glasom javi se gospodin Birmann. Ona ljutito odmahne
rukom, ojaena to nikako nije mogla u dalekozoru pronai srnjaka. Opazivi ga,
klikne ushieno: - Kako je divan!
- esterac! - objasni joj Inspektor.
Gospodin Birmann demonstrativno krene naprijed. Prvi put pomisli: "Trebao sam je
ipak ostaviti u lugarnici! Brbljava je kao svraka! Uas!" Skinuo je eir i
razmiljao o predstojeem lovu. Svakog trenutka gledao je u mislima istu sliku: na
prosjeci stoji jelen, vrti vratinom, ziba rogov-lje, uma rogovlja, a on die
karabin, niani, puca, jelen
odskae, bjei deset, petnaest koraka i zatim pada, mrtav! Prvi jelen u njegovu
ivotu! Ubit e ga, ubit e ga sigurno, zato ga ne bi ubio? Na ovom lovitu
divljai ima... valjda e ga pogoditi! Nije malen... skoro je kao krava! Nee
pucati na bilo kakva jelena. Trait e da ga dovede do kapitalna grla. Ima novca,
platit e... Kad jelen padne, slikat e se svi zajedno. I Alice. Alice je u umi
uistinu nesnosna!
Srnjak kog su ranije zapazili i promatrali odskoi i oglasi se srdito: Bau...
bau... bau...! Odmah zatim nestane u ikari. Alice spusti dalekozor i upita:
- Zar on nema prava ubiti srnjaka?
- Gospodin Birmann? Kako da ne - odgovori Inspektor - ali u lovu na jelena trae se
ponajprije rogovi esnae-sterca, dakle jelena, a ne rogovi esterca, srnjaka!
Nastavili su jedno pored drugog neto brim koracima, da su stignu lovouvara i
gospodina Birmanna. Alice upita:
- Vi ste ve dugo lovac?
- Pa... skoro od djetinjstva. Otac mi je bio nadlovac kod grofa Fetetia, a djed
lovouvar. Nita na svijetu ne volim toliko kao umu i lov.
- Ba nita? - sumnjiavo priupita Alice, i okrene glavu da bolje vidi to
udovite.
-Ba nita! - tvrdo i odluno odgovori Inspektor, izvadi depni sat i baci pogled
na brojanik.
Alice se namrgodi. Pomisli - taj divljak valjda nikada i nije bio drugdje nego u
umi! Svejedno... barem zna svoj posao... Spusti pogled i na trenutak ga zadri
na... - Recite, ovaj dugaki no to vam visi uz nogu, to e vam to?
- No...? - ponovi Inspektor, a zatim odgovori nehajno: - Ponekad teko ranim
divlju svinju, vepra, koutu ili jelena, pa da se ivotinja ne mui, prikoljem je
noem i smirim.
- Smirite noem...?! - zaprepasti se Alice, no Inspektor joj objasni:
- Metci za karabin su skupi, uvozni, a nitko od nas nema deviza!
Alice osta zaprepatena. Taj ovjek pored nje nije samo divljak... to to govori,
to je na rubu zloina!
Na raskru prosjeka lovouvar zaustavi gospodina Birmanna i tu se uskoro okupe
svi.
- Alice, mi emo ostati ovdje! - najavi gospodin Birmann.
- A to ete raditi ovdje? - upita Alice, duhom odsutna, i obazre se desno-lijevo
da vidi to ih je tu zadralo.
- Alice, ja te jo jednom molim, ne govori tako glasno. ekat emo ovdje dok se
jelen javi. Lovouvar tvrdi da je ve nekoliko puta susreo ovdje snanog jelena.
- To je lijepo, a to ete raditi ako se jelen ne javi? Gospodin Birmann ni sam
nije znao to e tada raditi.
Sjeo je na lovaku stolicu i time potvrdio da nema namjeru micati se odavle.
- A ja...? - upita Alice.
- Sjedni pored mene ako misli biti utljiva. Ako ne...
- Svi ne moemo ostati ovdje! - ree Inspektor i pogleda Alice. Razmiljao je - da
poem s njom? Nee valjda opet naii neki vepar. Uostalom neka doe...
Dvjesta-trista metara u dubini prosjeke pojavila se kouta. Zadrala se trenutak, a
zatim prela u drugi umski predio.
- Pourite! - apne gospodin Birmann nestrpljivio. - Vidite... divlja se kree!
Inspektor je utio. Kolebao se jo naas, a onda se odlui, pozove k sebi
lovouvara i ree mu tiho: - Odvedi ovu gospou na ribnjak. Tamo ima dosta
movarica, neka puca. Pazi da ne ubije orla bjelorepana, zna da je pod zatitom...
II.
Kao i uvijek u ovakvim zgodama, Inspektor prvo provjeri vjetar a zatim stane uz rub
ume i sav se preda oku i sluhu. Na Alice vie nije pomiljao. Poeo je lov. Negdje
blizu otkucavao je neumorno djetao i svojim udarcima oivljavao umu. Doletjee
blizu njih i dvije srebrno-plave
sjenice, avrljajui na oblinjem glogu. Sunce se sputalo, postajalo sve rumenije
i tonulo meu drveem. Osjeala se vlaga koja je neprimjetno nadirala iz dubine
ume.
- Au... auuu... auaaa...! - pred njima u gustoj umi javio se moan i dubok glas.
Gospodin Birmann skoi kao munjom oinut.
- Mir! - upozori ga tiho Inspektor.
- Tu je! Blizu je! - uzdisao je gospodin Birmann.
Inspektor potvrdi glavom. On je dobro znao da je jelen blizu - ali zar je to mnogo
u lovu na jelena? Zapalio je cigaretu i promatrajui dim jo je jednom provjeravao
strujanje zraka. Saeka da se jelen ponovo javi, i uvi riku ree odluno: -
Naprijed!
Ustanovio je po zvuku da se jelen udaljuje i pourio je da mu preprijei put.
Gospodin Birmann u punom uzbuenju ponajprije zaboravi lovaku stolicu, zatim se
spotakne i gotovo padne. Sav usplahiren dobrano se oznojio, neto od vruine, neto
od urbe, neto od lovake groznice koja ga je sve vie potresala. Pourili su do
prve poprene prosjeke i na raskru zastali i ekali. ekali, ekali, no jelena
nigdje. Zautio je i dugo se nije javljao, a onda, iznenada, rikne u njihovoj
blizini: - Au... auuuu... Auuu... aaa! - Posve zbunjen, gospodin je Birmann
raskolaio oi, ne znajui to da radi. Jelen se ponovo oglasi jednako snano, opet
uz sam rub ikare. Njegov silan, moan glas odjekivao je umom: - Auuu... auuuaaa!
- Gospodin Birmann je znao da jelen ne navaljuje na ovjeka i da se nema ega
bojati, ali taj moni glas, taj silni zov posvema ga potrese.
- Hoe li izai? - drhtavim glasom upita Inspektora, no ovaj je utio. Gledao je
netremice u ikaru razmiljajui kako da nadmudri jelena. Pusti pogled niz prosjeku
i zapazi da se prikuplja mrak. Nije se due moglo oklijevati.
- Skinite dogled s karabina! - obrati se Birmannu i ovaj to jedva uspije, toliko su
mu drhtale ruke.
Inspektor se sagne, uulja se u ikaru i rukom dade znak lovcu da ga slijedi. Dobro
je poznavao taj predio i nasluivao je mjesto gdje bi mogao zavrebati jelena.
Napre-
dovao je lagano, korak po korak, zastajkivao, oslukivao, motrio, zvjerao. Bojao se
kouta, znao je da su one tu negdje oko jelena - uvijek se one rasporede oko
jelena, uvaju ga i osjete li i najmanji sumnjiv miris, neprimjetno i neujno
odvedu ga, nestanu! Jo korak, dva... jo korak... Eno proreda! Eno ih! Jedna
kouta, dvije, tri... Jelena nije vidio, ali je uo njegov trap, uo je kako dahe,
lomi iblje i granje, natjeravajui koutu. Eno ga! Opazio ga je kad je na trenutak
zastao iza neke razgranate johe, dok je kouta proslijedila i izgubila se u ikari.
Malo zatim otkrije rogove. Ma koliko puta susreo jelena, pogled na njegovo rogovlje
uzbudi ga uvijek nanovo. I sada osjeti uznemirene i brze otkucaje srca. Digne
dalekozor i osmotri krunu. - etiri! - prebroja paroke i odmah nadoda: -
etrnaesterac! - Da je tog trenutka bio lovac kraj njega, moda bi mogao pucati,
ali gospodin Birmann jo se probijao kroz gusti i polako sustizao. Tada jelen
zabaci glavu, ali zabaci je tako da su mu rogovi polegli na plea, i rikne! Rikne
strasno, rikne prkosno i prijetei, tako da je od siline toga glasa podrhtavala
uma. Beskrajna radost natopi Inspektora. Biti u domaaju jelena, promatrati ga
kako drhe i rie u ljubavnom zanosu, tko je to doivio, kome je to dano? Poto
gospodin Birmann nikako nije mogao otkriti ni jelena, a kamoli rogovlje, Inspektor
prstom pokae u pravcu jelena i apne: - Eno ga, sad je za grmom... etrnaesterac.
Dobar!
Jelen napusti johu i otkrije se posvema, ali samo za trenutak. Odmah zatim krene i
nestane iza guste skupine crnoga gloga.
- Da pucam...! - zastenje gospodin Birmann.
- U to? U grmlje? Ako se opet pomakne, ako se otkrije, pucajte! Budite mirni...
strpljivi! Polako... samo polako, bez uzbuenja. Jeste li ve pucali na jelena?
- Jesam. Lagao je.
- Budite spremni, krene li desno ili lijevo, pucajte! No jelen se nije micao.
Prolazile su minute, oduljile
se kao vjenost. Gdje je? Zato ne rie? Gospodin Birmann
mogao je oslukivati otkucaje svog srca: tap... tap... tap...! vrsto je usmjerio
pogled na mjesto gdje je maloprije stajao jelen, ali tu, iza gustog grma gloga,
jelen ba niim nije otkrivao svoju prisutnost. - Sto je...? Gdje je...? - sav
zdvojan obrati se Inspektoru, no ovaj mu dade znak da se smiri. Ono to je
uznemiravalo Inspektora bile su koute. Niti ih uje, niti ih vidi! Da nisu koute
osjetile nepoeljne mirise i neopazice, kako to one umiju, odvele jelena? Znao je
iz iskustva - u lovu na jelene moda je najvrednija osobina: strpljivost. Dakle,
treba i dalje ostati tu i ekati.
- Auuu... auuu... auauauaaa! - javio se naposljetku, ali gdje je to! Odmah na
prosjeki i trkom pred njega! Inspektor brzo izae iz ikare i potri drei se ruba
prosjeke. Gospodin Birmann znojio se i soptao, jedva ga stizao. Na stotinu metara
pred njima, kouta iznenada proturi glavu i zastane. Istog trenutka Inspektor je
ve kleao i apnuo lovcu:
- Pripremite karabin!
Kouta vodilja stajala je nepomino, samo je okretala glavu as na jednu, as na
drugu stranu. Dugo i paljivo provjeravala je prosjeku, kao da je bila svjesna da
od nje zavisi ivot gospodara harema, vitoroga jelena. I opet je na-krenula glavu,
promatrala, oslukivala... a zatim krenula. Izila je na umski put, prela ga i
smirenim korakom unila u susjednu branjevinu. Malo za njom pojavila se druga
kouta, pa trea, pa jedno tele, pa drugo tele, pa opet kouta... pa nita.
- Budite spremni - upozori Inspektor - sad e on! Inspektor vie nita nije dospio
rei, a na prosjeku,
onim istim premetom kud su ile koute, izae tamni jelen, s monom vratinom i
cijelom kronjom rogovlja. Nasred prosjeke zastane, spusti glavu, brsti travu. -
Pucajte! - apne Inspektor, zatim podigne dalekozor oekujui hitac. Preko okulara
promatrao je jelena, da vidi kako e jelen oznaiti pogodak. Ali tiina. Nema hica!
Okrene se nervozno... a gospodin Birmann jo uvijek drhtavim prstima namjeta
dogled na karabin! Zacijelo, zaboravio ga je vratiti na leite kad su izili iz
ikare. - Gotovo! - uzdahne
tuno - nikad vie ovakve zgode. Ali, ne! Prevario se! Jelen je jo uvijek brstio
travu i stajao nepomino nasred prosjeke! - Pourite! - zavapi Inspektor i
naposljetku gospodin Birmann podigne karabin i odmah zatim odjekne hitac...!
Jelen okrene glavu, zagleda se u dvije udne sjene uz rub prosjeke. Da, bile su
sumnjive. Zato laganim hodom krene za svojim ljepoticama, kamo ga je mamio
neodoljiv miris...
Ustali su obojica. Gospodin Birmann blijed i bez rijei buljio je u Inspektora i
zdvojnim pogledom pitao: - Sto je? Jesam li pogodio? - Umjesto odgovora, Inspektor
mirno konstatira:
- Zaboravili ste staviti dalekozor!
- Da - uzdahne gospodin Birmann i obrie znojno
elo.
- Jesam li vam rekao - pripremite puku?!
Gost je utio. Inspektor bez rijei poe prema mjestu na kome je maloprije stajao
jelen. Paljivo je promatrao ne bi li otkrio bilo kakav trag pogotka, barem koju
dlaicu, kap krvi, komadi kosti... ali uzalud. Tono se vidjelo mjesto gdje je
uniao jelen, no nigdje ni traga zrnu, ni traga nastrelu.
- Promaio sam! - ree gospodin Birmann potpuno utuen.
Umjesto potvrde Inspektor samo ree: - Da, to se dogaa kad... - Zautio je ne
dovrivi reenicu. "Moda se to zaista dogaa kad ovjek vodi sa sobom enu u
lov!" pomisli gospodin Birmann i odmah se uhvati za tu misao, sretan to moe
drugog okriviti za svoj neuspjeh. "To se uvijek dogaa", nastavi svoju misao
Inspektor - "kad na jelena pucaju eprtlje, a ne lovci!"
Pogledae se jo jednom i svaki u potvrdu svoje misli kimne glavom. Krenue bez
rijei. Za njihovim stopalima uljala se no.
III.
U lugarnici ih doeka Alice:
- Dakle...?
- Promaio sam! - ree tuno gospodin Birmann.
- Promaio...?! Gle, a ja sam ustrijelila evo ovo! - Podigla je mrtvu ptiurinu i
rairila joj krila. Bio je to rijedak primjerak orla bjelorepana.
- Ubijati orlove! - ree gospodin Birmann, ne bez prizvuka lovake zavisti.
- Zabranjeno...? Nisam znala. Ubila sam jo jednu patku i dvije liske, njih nisam
mogla donijeti, nigdje na ribnjaku amca!
Inspektor pozove k sebi lovouvara, tiho ga ali otro upita: - Zato si joj
dozvolio da puca na...
- Drue Inspektore, nisam ni primijetio kad je podigla puku i skinula orla. To je
neko ensko udovite, na to digne puku, pada! To jo nisam vidio, vjerujte!
Pristupi im Alice:
- Inspektore, to u sada s tim orlom?
- Moete ga preparirati. -1 onda?
- Bit e vam uspomena.
- to e mi? Fredy, da ga poklonim tebi?
Prije gospodina Birmanna, odgovori joj Inspektor:
- Ako elite, ja u ga jo veeras odnijeti preparatoru - ponudi, uzevi pticu iz
njezinih ruku.
- Zar i vi veeras odlazite? - obradova se Alice. Izvrsno! Ja ionako idem u hotel,
eljna sam okupati se. Odvest u vas kolima.
- Bit u vam zahvalan! - nevoljko i skoro smrknuto prihvati Inspektor, a zatim, kao
da se ispriava, obrati se gospodinu Birmannu: - Sutra oekujem dolazak jo nekih
gostiju... lovci iz Belgije. Moram ih rasporediti i smjestiti. Jo emo se vidjeti!
Gospodin Birmann ree glasom koji nije doputao sumnju:
- Ako ti lovci iz Belgije dou bez ena, bit e bolje za njih! Inspektor se
nasmijei i pogleda Alice. Ona spusti vje-
e, i dugim prijekornim i prkosnim pogledom oprosti se od mua. Zatim ode u
spavaonicu, vrati se s malim putnim kovegom, izae na dvorite, ue u kola i
zapali motor. Prije odlaska, Inspektor se obrati gostu:
- Nemojte se suvie nervirati. Jelen na koga ste pucali nije se uope prestraio, a
to je vano. Moda ve ujutro, taj e jelen biti va. Sta ete! Uzbuenja, uzaludna
ekanja, promaaji, sve je to sastavni dio lova, naroito na visoku divlja. Nema
lovca koji nije promaio.
- Znam. Gospodine Inspektore, ja sam svemu kriv. Vi ste me doveli do izvanrednog
jelena i time ste svoju dunost izvrili. Tko mije kriv...?! Trebao sam... -
odmahnuo je, ne do-vrivi reenicu. I dok mu je Inspektor pruao ruku, on nastavi:
- Onu pticu bacite dovraga. Sto e mi? Dakako, platit u...!
Vani se javi klakson. Alice upali farove, saeka Inspektora, zatim paljivo izveze
auto na cestu i nestane u noi.
Sjedila je za volanom i pred sobom promatrala pepe-ljastosivu traku isuene zemlje.
Nigdje nikoga. umarci, polja, kukuruz... Birmann! Nije mogla a da ne razmilja o
njemu. "Cijele mi je godine priao bajke o jelenima, i o tome kako riu, kako se
vabe, kako se love i koliko punktova mora imati rogovlje da na izlobi dobije
zlatnu ili srebrnu medalju, za taj lov na jelena kupio je poseban karabin, i nakon
svega - promaaj! Da sam ja bila na njegovom mjestu, ja bih njega kao zeca! Kako je
samo orao pao! Perfektno!"
Pozadi, na stranjem sjedalu, zavalio se Inspektor i utio. Bio je umoran.
Predvidio je nekoliko sati drmusanja u koiji, a eto, posluila ga srea. Ne bez
zadovoljstva promatrao je Alice... Dobro vozi, avo je odnio! Za pola sata bit e
na cilju. Onda e otii u hotel, oprat e se, lei u krevet i zaspati. A za koji
dan bit e sva sretna kad napusti nau zemlju.
Pomisao na zemlju vrati mu u sjeanje ume, i odmah se pred njim otvore vidici na
polja, na sela, sjeti se naih planina, rijeka, mora i bude mu drago. Volio je ovu
zemlju i ni za to na svijetu ne bi se dijelio od nje. A sad... sad su na lovita
navalili stranci... Za dolare, koji su nam toliko potrebni, prodajemo sve: i umu,
i divlja! Dolari! Onima u direkciji umarstva nije teko govoriti: - Pazite na
inozemne lovce, da se to bolje osjeaju... Da, to je lijepo reeno, ali gdje mi
njima moemo dati ono to ele i na to su navikli? Evo, ova ena ovdje, puna je
nekih stranih mirisa, sva je u nekoj vuni, svili, snabdjevena bezbrojnim sitnicama
koje posluuju ovjeka i ine sastavni dio takozvanog europskog civiliziranog
ivota. Gdje smo mi od svega toga! I kako je samo mirna i vjeta za volanom! Kakav
ona odnos moe imati prema naim ljudima, to ona, na primjer, misli o meni?
Najvjerojatnije da sam divljak. Zapravo, to i jesam. Nekoliko razreda nie
gimnazije i srednje umarske, davno sam izgubio u umi lovei divlja.
Alice prekine utnju: - to rade ljudi u vaem gradiu naveer, poslije rada?
- Molim?
- Postoji li neki bar ili tako neto gdje ovjek moe provesti veer?
- U hotelu je glazba. Nigdje drugdje. Stigli su. Usporila je vonju. Upita ga:
- to radite veeras? Jeste li jako umorni?
- Umoran...? - Inspektor se smrkne. Je li to ona zapoinje lov? Ponovi: -
Umoran...? Pa... tako... ne ba pretjerano. to u raditi...? Ne znam. Dosaivat u
se.
- Ako je tako, onda to moemo zajedno, bit e nam manje dosadno... Da vas odvezem
do kue?
- Nije potrebno. Zaustavite kola, ja sam tu u blizini. Uinila je tako.
- Dakle, dovienja u hotelu! - pruila mu je ruku i nasmijeila se prijateljski.
- Dovienja! - ree Inspektor i duboko skine svoj lovaki eir.
Interesantan mukarac, mislila je Alice, penjui se uz hotelske stube u svoju sobu.
Kako je samo divljeg izgleda! I snaan! Da je Birmann samo vidio toliko divljai
koliko ju je ovaj ustrijelio, nitko mu u Zurichu ne bi bio ravan... Veprovi! To su
sigurno strane zvijeri... A kako je samo skroman! Onaj oiljak moram svakako malo
izbliega pogledati... jo noas!
Nasmijeila se. Pomislila je zatim na gospodina Bir-manna i dodala u sebi ironino:
"Moda e imati vie sree... neka mu!"
IV.
Inspektor je za sobom paljivo zatvorio vrata i zaustavio se pred ogledalom. Sa
smijekom promatrao je svoje lice. - No, to je, veprino stara, kud e sada? U
takvu lovu jo nisi bio, uvaj se da ne polomi vrat! Prestar si da ganja
koute...
Imao je krivo. Prije svega nije bio star. Istina, imao je preko etrdeset godina,
ali zar je to sve? I kakve su to godine?! Neprestano u lovu, as ovdje, as ondje,
uvijek pod suncem, pod kiom, u umi, u snijegu, u polju, na tragu, u zasjedi, na
eki, u prirodi - zar se tako stari? ovjek koji se potpuno preda lovu nikad ne
ostari. Ne dospije. Traei divlja, Inspektor se nije ni sjetio da potrai enu, a
kad su godine poodmakle, sjetio se toga, no morao je priznati da ga ta misao vie
ne privlai. Kao i divljai - i ena je bilo svugdje. Ostao je sam kao osamljen
stari vepar, ali ponekad u blizini lijepih ena prostrujao bi njime neki udan ar
i postao bi nemiran kao jelen pred riku. Pa i sada osjeao je neto slino. U
zrcalu promatrao je crte svog lica, preao dlanom preko neobrijana obraza, a onda
se sjeti Alice, na-mrti elo i kao vepar dahne u zrcalo.
Paljivo je nabrusio britvu i isto tako paljivo i temeljito obrijao lice. Da, to
se ve dugo nije dogodilo. Promijenio
je rublje. udno! I to se jo nalo u ormaru. Oprao se, poeljao, presvukao,
oistio cipele, i kad se dokraja uredio, jo se jednom ogleda u zrcalu, sjeti se
Alice i zbuni. "Kud srlja, stari kurjae? Kud se plete, emu se nada? Zar zaista
misli da e ona... onakva... s tobom, medvjedom?" Ipak se osokoli. "Pa to...? Bit
emo zajedno... zapravo to je i moja dunost da vodim brigu o gostima. A i o
njoj... da se ne dosauje..."
Poao je u no hrabrei se takvim mislima. Stigavi u hotel, opazi je u ljetnoj
bati gdje sjedi za stolom, sama. Bila je u laganoj svilenoj haljini zagasitoplave
boje. To nije zapazio. Vidio je samo njezinu zlatnu kosu i koraljnu boju usana.
Digla je ruku i smjekala se. Inspektor se zbuni i zaboravi na sve. Ne, takvu enu
jo nije susreo!
Bila je oito zadovoljna njegovim izgledom. Ponudila ga je piem...
- Kaite mi, Inspektore, ali kaite mi iskreno, zar uistinu vjerujete da ene u
lovu donose nesreu?
- Vjerujem.
Ispijala je limunadu kroz ukastu cjevicu i podrugljivo se smjekala.
- Ja sam to znala. Po vaem dranju, po glasu, po svemu, ja sam jo tamo u
lugarnici zakljuila da je ona vaa dosjetka o eni crne puti izgovorena tek toliko
da prikrije vae praznovjerje.
- Ako je tako, onda sam zaista sjajan glumac. Ne mislite valjda da sam toliko
primitivan pa da budem praznovjeran?
Odgovorila je mirno: - Lovci to obino jesu... Prima-knite se malo blie, da bolje
vidim taj oiljak. To je bilo strano s tim veprom, zar ne? On priblii lice,
prstima prijee preko brazgotine. Alice se nasmijei i doda: - Imate lijepe oi!
Inspektor porumenje, osjeti kako mu krv iknu u obraz. Ne znajui kako da prikrije
to svoje uzbuenje, izvadi sat i pogleda na nj. - Va mu ve sigurno spava... -
Ono
"va mu" namjerno je naglasio, samo da vidi kako e reagirati.
- Moj mu...? Gospodin Birmann nije moj mu! - gotovo veselo odgovori Alice i
odbaci cigaretu. - Njegova je ena u Ziirichu. Ja sam mu prijateljica i pratim ga u
lov, da njemu i meni ne bude dosadno.
Ne bez zadovoljstva Inspektor se nasmijei i ne zaudi se mnogo. I bude mu lake,
bude mu ljepe i primi tu spoznaju kao sastavni dio lova i svoje profesije. Tako je
i pogleda. Poznavala je taj pogled i primila ga netremice. Tog asa stvorila je
odluku: "U pono bit e moj!"
Prevarila se! Prevarila se gotovo za cijeli sat... pred pono!
V.
Ujutro, jedva to je auto zastao pred lugarnicom, doeka ih vika lovouvara,
njegove ene, djece, lave pasa, dreka purana i gusaka: - Gospodin je Birmann
ustrijelio jelena!
Zaista, uz vrtnu ogradu, u sjeni dozrelih ljiva, leao je mrtav jelen. Jednim
pogledom Inspektor obuhvati rogovlje, prepozna bujnu kronju etrnaesterca i tiho
izusti: - Da, to je on! - Pristupi blie jelenu, i dok je lovouvar priao gdje i
kako je zavrebao jelena, dok je Alice gotovo poskoila u zagrljaj svome prijatelju
i obasipala ga poljupcima, Inspektor je utio i nita od svega toga nije vidio ni
uo. Gledao je nepomino mrtva jelena, zatvorio je oi, sjetio se one slike prije
dva dana u proredu ikare... Stoji jelen okruen koutama, dignuo glavu, zbacio
rogovlje na iroka plea, pa rie, rie: Auuua... Auuuuu... Auaaa...! Moan glas
razlijegao se umom, a ta svadbena pjesma jelena podjednako je uzbuivala i njegovo
srce. Inspektor otvori oi... da, a sad tu lei mrtav! I tko ga ubi? Jedan
ovakav...! Zatim se okrene, pristupi lovcu i naoko srdano estita mu i stegne
ruku. Zatim pogleda Alice. Bila mu je tua i daleka. Nasta utnja.
- Dakle, to velite? - javi se gospodin Birmann i slavodobitno pokae na jelena.
- estitam! Sjajno! - ree Inspektor pa jo jednom prui ruku sretnom lovcu.
Gospodin Birmann produi: - Izmjerio ga lovouvar... Dvjeseta osam poena po
berlinskoj formuli!
- Hiljadu i osam stotina dolara po naoj! - otme se preko volje Inspektoru.
- U redu. Takav trofej uvijek rado plaam! - ree mirno gospodin Birmann, gord na
svoj uspjeh.
- I ja takoer! - zaleti se Alice, ugrize usnu i jo jednom pogleda oiljak na licu
Inspektora.
Uskoro spremie prtljagu i rastae se zauvijek. Za njima ostadoe oblaci praine i
glasno dozivanje uznemirene peradi. Kad se sve smirilo, otvorie se opet poznati
vidici. Kao jaje u gnijezdu, bijeljela se lugarnica okruena zelenilom, a svuda
naokolo blistale su ume u arobnim bojama rane jeseni.
DJEAK RADONJA I JELEN VITOROG
U tronom mlinu, uz tihu vijugavu rijeku, ivio neko u davna vremena starac s
unukom. Sami samcati. Danju bi starac mljeo ito ili bi s pukom etao poljem i
lovio zeeve i jarebice. Uveer, kad bi sunce klonulo i zamraile se ume, strac bi
zaustavio rvanj, zapuio lulu, sjeo uz brezu pored mlina i promatrao ptice kako
odlaze noivati. Sjetio bi se unuka i dozivao: - Ej...! Radonja! - Iz daljine bi se
javljao djeak: - Oooo...! Evo me, djede! - Sto radi? - pitao bi djed, a djeak bi
otegnuto odgovarao: - Lovim linjake!
Malo zatim djeak bi se pojavio na okuci rijeke.
- Jesi li togod?
- Jesam. Dva linjaka i arana.
- Mnogo! emu loviti ribu koju neemo izjesti. Doi, sjedni pored mene.
Djeak bi odloio mreu i udice i sjeo pored djeda. Podboio bi glavu rukama,
zagledao se u rijeku i apnuo: - Poinji! -1 djed bi zapoeo:
U daljini konji juri vrani, nesedlan, u visini soko leti smion, slobodan, pored
rijeke ribar sjedi tuan, isplakan...
Djeak se zamisli, posuti pa zatim upita starca:
- Kad si to izmislio?
- Danas.
- Zna li jo togod?
- Ne znam.
- Ako ne zna pjesmu, da ujem priu.
- Priu? - nasmije se starac i lukavo zatvori oi. - Priu! Za priu treba platiti.
Odgovarati!
- Odgovarat u. Pitaj! - rekne djeak, okrene se starcu, spreman da odgovara kao
uenik na ispitu: - Ajde, pitaj...!
- U redu... Strpi se! - veli djed, ispusti nekoliko plavih kolutova dima, poee
prstima svoju kosu bijelu od starosti ili brana, nakalje se, smiri, digne glavu i
odrjeito upita: - Sto zna o lisici?
Radonja odgovori brzo i spremno:
- Lisica ivi u jamama, koti se u proljee, hvata se eljezom ili pukom, tetna
je, za etiri krzna dobije izme!
- Za etiri krzna dobije izme...? To si dometnuo.
- Nisam! - branio se djeak. - Rekao si!
- Dobro... Rekao sam. A kara?
- Kara ivi u barama ili u rijekama u muljevitom dnu, lovi se mreama, za udicu
najbolja je meka crv, od njega je dobra juha.
- I to o juhi si dometnuo - ali, neka. Juha je dobra i hranjiva. Da ujem to zna
o... zlatovrani!
- Zlatovrana? Lijepa i korisna ptica plavozelena perja, jaja lee po dupljama, iz
duplja ne kradi jaja ni mlade jer ponekad u gnijezdu bude zmija. Jesam li
odgovorio?
- Jesi.
- Da ujem sada priu.
- Koju priu. O emu?
- O jelenu.
Starac digne bespomono ruke: - Ajde, ti i tvoji jeleni! Zar ti nisam ispriao
stotine pria o jelenima. Otkuda da izmiljam nove?
- Zato da izmilja - branio se djeak - priaj koju zna. Meni je svejedno,
samo... priaj o jelenima.
- Priaj, priaj, a ti sve zaboravi!
- to sam zaboravio? - uznemiri se djeak.
- Sve. Reci gdje ive jeleni?
- U umi.
- Nije istina. Jelen ivi u dvorima.
- U dvorima?!?
- Eto, vidi da ne zna. Jelen ivi u dvorima zato to je kralj.
- Kralj?!
- Da... zato to je kralj. Prije mnogo godina sakupile se ivotinje da izmeu sebe
izaberu kralja. I dugo se prepi-rale i svaale koja je od njih mudrija, snanija,
pametnija. Neki predlagali medvjeda, jer je najjai. Drugi vuka, jer je
najuporniji. Trei liju, jer je najlukavija. etvrti vepra, jer je najsmioniji... i
tako redom. Gotovo se potukli, nikako da se sloe. U taj as iz ume izae jelen i
uputi se k njima. Vidjevi ovo njegvo rogovlje, sve ivotinje povikae: - Dolazi
kralj! -1 okruie ga u tiini i svi mu se poklonie. Tada se svrsta povorka, sve
dva i dva - zrdav, puhovi, krtice - lasice, kune, tvorovi - zeevi, lije, jazavci -
vuci, svinje, medvjedi... i povorka krene.
- A je? Njega si zaboravio?
- Naravno, i je.
- A tko je bio njegov par?
- Tko je bio njegov par? Vjeverica! Da... eto, i tako povorka krene da odvede
kralja u njegove dvore. Ili su, ili visoko u planinu, dok izmeu jela i borova ne
opazie jelenske dvore. Ljeti su dvori tamnozeleni, puni duboke hladovine. Zimi,
kad padne snijeg, a mjesec natkrije planinu, bijele se dvori srebrom i zlatom
okovani, blistaju u neiska-zivoj ljepoti, a u njima kao kralj ee jelen Vitorog.
Starac zauti naas, zanio se valjda i sam slikom jelenskih dvora. I djeak utihnu.
Samo s tugom uzdahne:
- Nikad nisam vidio jelena!
- Da... nikad ga nisi vidio. Ne ivi u naim umama. Ali tamo gore u planini...
- Sve znam o njemu. Tolike si mi prie priao, a vidio ga nisam...
- Vidjet e ga. Kad doe jesen, otii emo u planinu, trait emo jelena.
Djeak je brojio dane, sanjario o jelenu i ekao jesen. A kad su bezbrojna jata
divljih gusaka uveer prelijetala rijeku i odlazila na jug, kad je mrazovac niknuo
uz obalu i poutjelo lie drvea - djeak je znao - dola je jesen! Jednoga dana
starac je paljivo oistio puku, spremio hranu, zatvorio mlin, ispod stare breze
spremio klju, okrenuo se unuku i rekao: - Idemo!
I poli su.
Nemirno je tuklo srce djeaku. Pred njim u daljini pla-vjela se gora, tamo negdje
jelenski su dvori, tamo negdje susrest e jelena - jelena o kome sanjari otkad
pamti prie svoga djeda. No ih je stigla visoko u planini. Zastali su. Ispod
granate jele starac je naloio vatru i do svanua priao prie o jelenima. O tome
kako i gdje ive, o rici i o zlim ljudima koji love jelene, i snuju im smrt, upravo
dok oni pjevaju i slave ljubav i ivot.
- Ako u svitanje vidimo jelena, ja u mu rei.
- Sto e mu rei? - zaudi se djed.
- To... da ne pjeva, da ne rie tako glasno da ga ljudi
uju.
- Ne koristi. Kad bi to mogao kazati Vitorogu, moda bi pomoglo. On je kralj...
- A gdje je Vitorog?
- Rekao sam ti - u jelenskim dvorima.
- Djede, hajdemo k njemu.
- U dvore? -Da.
- Ljudska noga prag njegovih dvora jo nije prekoraila. U jelenske dvore moe ui
samo onaj ovjek koji iza sebe ne ostavlja trag. A zar se rodio takav ovjek?
Ptice, da. One mogu, ali ovjek ne.
Negdje u blizini javio se jelen: - Auaaa, auuuu, aaaaa...!
- To je! - apnuo je djed i pokuao svojim slabim oima prodrijeti kroz tamu noi.
A kad je svanulo, nedaleko od njih, na malom proplanku pojavio se jelen! Pred
njihovim oima zabacio je glavu i riknuo da je uma odzvanjala: - Uaaa... Auu...
Aaaaaa...! - Kako je bio lijep! Kako je bio divan! Kao priin. I nestao je odmah,
vratio se u umu i zautio - upravo kao priin. Ali i onih nekoliko asaka to je
stajao pred njihovim oima bilo je dovoljno da mu djeak do smrti ponese sliku u
srcu.
Naila je kasna jesen. Kia, vjetar,-susnjeica. Nabujala rijeka, opalo lie. Kad
je posljednji list pao s breze pored mlina, i stari je mlinar zauvijek zaklopio
svoje oi. Iz sela dooe ljudi, pokopae starca. Jedan od njih smilovao se djeaku
i poveo ga sa sobom u selo. Zaplakao je djeak za onim to ostavlja. Rijeku...
udice, mree, amac, mlin, snove, prie, ptice, ribe... djeda, sve! Kako da mu srce
ne pukne!
Doao je u selo, pokazae mu to e raditi i gdje e spavati. Radio je po cijeli
dan, a uveer, kad bi pao mrak, legao bi na sjenik i razmiljao to e i kamo e. U
mlin se vie ne moe vratiti, sve je tamo mrtvo. Ali u planinu... tamo su jelenski
dvori! Morao bi potraiti Vitoroga, morao bi ga upozoriti da kae jelenima da ne
riu tako glasno, da uvaju svoj ivot od opakih lovaca. Da, morao, morao bi otii
tamo, ali zar je on ptica? Bezbroj puta osvrnuo se i uvijek bi iza sebe opazio svoj
trag. Sjetio se rijei svoga djeda: "Takav se ovjek nije rodio..." i zaplakao bi
opet i tuna srca promatrao planinu koja se plavjela u daljini.
Ali, dola je zima. Snijeg, studen, vijavica zamela selo. Okrenuo se djeak, a
tragova nema! Zameo ih snijeg! Zablistale su oi od sree i jo isti dan kradomice
napustio selo i krenuo u planinu. Satima je prtio snijeg. U poetku iao je lako i
brzo, poslije sve tee i tee. Ali on se nije obazirao ni na studen, ni na umor.
Samo bi kadgod okrenuo glavu i s radou osmotrio kako brzo nestaju tragovi
njegovih stopala. Snijeg je padao sve gui i gui, a pred njim uma sve dublja i
dublja. Posljednjim naporom dovukao se do one granate jele pod kojom je s djedom
ekao jelena. I tu ga
svlada umor i san. Mislio je otpoinuti malo i produiti sve dotle dok mu oi ne
ugledaju jelenske dvore. I sklopio je oi, uvukao ruke u depove da se zatiti od
studeni i snijega koji je jo uvijek padao. Kako je sjeo tako je odmah zadri-jemao.
U snu ili na javi - tko bi znao - odjednom otvore se pred njim grane, razmaknu se
jele i borovi i u daljini, u punome sjaju zablistaju jelenski dvori! Prekrasni,
raskoni, srebrom i zlatom optoeni, upravo onakvi kao to je o njima za ivota
govorio djed. Eh, kako je neiskazivo sretan bio djeak! Poskoio je ve da krene
prema njima, kad odjednom otvore se zlatna vrata na dvoru i na njima se ukae jelen
Vitorog! Lagano, dostojanstvenim hodom jelen se pribliavao djeaku. Sad se ve
jasno moglo raspoznavati razgranato rogovlje koje je blistalo u bjelini snijega kao
da je pokrito bezbrojnim draguljima. Sve blie i blie dolazio je jelen i kada je
doao posve do djeaka, sagnuo je glavu, spustio rogovlje do zemlje i rekao: - Dugo
te ekam. Sjedni meu rogovlje! - I djeak je sjeo, prihvatio se rogovlja, i jelen
ga u laganom hodu odvede u svoje dvore...
i.
Dim, dremljivo svjetlo petrolejke. Na stolu nekoliko boca i ostaci veere. U zraku
okus gorine i neumoljiva spoznaja da je neto nepovratno izgubljeno. Ova veer
svakako. I no! Nitko je ne moe obasjati vedrinom, niti ispuniti snom. No u umi,
no u jednoj staroj lugarnici, no ispunjena slutnjama i zebnjom, nevesela,
pepeljasta septembarska no. Moda bi najbolje bilo utopiti je u piu, ne
razmiljati, ne brojiti neprolazne sate, opiti se i doekati zoru...
Na zidovima snudilo se staro, pocrnjelo rogovlje jelena i srnjaka. Kljove vepra.
Punjeni jastreb. Preparati ja-zavca i kune. Dvije-tri slike prizora iz lova i slika
sretnog lovca koga na povratku iz ume doekuju jedre, mlade seoske djevojke. Na
stropu teki starinski tramovi izrovani crvotoinom. Na vjealici puke, kabanice,
eiri... Sve je dakle tu to u jednoj lugarnici treba da bude, sve, samo je neto
nepovratno izgubljeno i svi koji sada sjede u sobi znadu to i ute. I lovni
inspektor, koji neumorno bubnja prstima o stol, i lovac, koji bulji u svoje cokule,
i lovouvar, koji negdje u zapeku rasklapa i isti oruje. Tajac. Onda inspektor
ustane, ode k prozoru, razmakne zavjese i pogleda u no. Tama. No bez zvijezda i
mjeseca. Pod prozorom stare oronule ograde, i to je sve. Nita vie nije vidio.
Nije ni elio da bilo to vidi. Da otvori prozor, moda bi uo riku jelena. Ne, ne
eli ni to. Dignuo se od stola i poao k prozoru, samo zato da ustane, da uini
nekoliko koraka i da lake moe rei:
- Idem...
I rekao je to, a lovac koji je sjedio nepomino naslutio je upravo to: inspektor
eli otii, ne moe me vie gledati! Nemirnom kretnjom primaknuo je cigaretu i
poudno uvlaio dim. Moe li bilo kakvim razlonim prijedlogom sprijeiti njegov
odlazak i zadrati ga do jutra? Nije pronaao nikakvu misao ni pogodnu rije. Pitao
se - da li su svi lovaki inspektori na svijetu tako dosadni i beskompromisni
apostoli umske etike, reda i zakona kao ovaj ovdje? Sto je maloprije rekao? eli
otii?
- Moram...! - uzdahne inspektor kao da je pogaao misli svog sugovornika. -
Moram... ujutro mi dolaze jo neki lovci iz Italije, moram ih doekati.
Lovac primijeti suzdrljivo: - Ako mora, ti, Mia,
idi!
Negdje u utrobi inspektor osjeti muninu. - Zato on mene zove Mia?! Zna moje puno
ime i prezime, zna moje zanimanje i zvanje, stariji sam od njega, pa kako on to...?
Bili smo zajedno nekoliko puta u lovu, ispraznili smo desetak boca traminca, ak ni
au za bratimstvo nismo ispili, a on meni... Mia! Nikad nije dobro kad lovaki
inspektori postanu suvie bliski s lovcima. Lovci esto zlorabe tu prisnost, dolaze
u lovite kad se sjete, pucaju na bilo to, pucaju na svaku udaljenost, promae ili
rane divlja... bolje da ne misli o tome. I nije vie mislio. Uputio se vjealici i
posegnuo za ogrtaem.
Ostatkom utrnule igice lovac je crtao jelena na poleini kutije od cigareta.
Glavu, rogovlje, krunu... Ne diui oi upita tiho: - Ti se ljuti, Mia?
Inspektor se trgne razdraljivo:
- Ljutim...?!? - htio je izvaliti neku psovku, ali se ipak svlada i nastavi: - Kao
da e moja ljutnja izmijeniti injenice. Ako ba pita - ljutim se! Kako si mogao
pucati u cilj koji ne vidi! Okinuti puku na neku slutnju, na prepostavku!
Ajde...! - zatim se okrene lovouvaru i doda: -1 ti e, Sini-a, znati svoga boga.
Nauit u ja tebe kako se ostavlja lovac da sam tumara umom!
Lovouvar je utio. Objasnio je ve jednom inspektoru sve kako se dogodilo, nije se
osjeao krivim, pa zato da se uzbuuje. Umjesto lovouvara javio se lovac:
- Pusti Siniu u miru. Za sve to se dogodilo odgovornost snosim ja. To je prvo.
Drugo, nije istina da nisam vidio u to sam gaao. U asu kad sam dignuo karabin,
vidio sam najprije jednu koutu...
Inspektor ga prekine i odmahne rukom: - Sve su to prie. Kakva kouta, kakav
jelen?! U asu kad je planuo hitac, ja sam pogledao na sat. Bila je kompletna no!
Niti si vidio koutu, ni jelena. Pucao si nasumce u sjenu!
S vjealice je skinuo karabin i dohvatio eir. Crven u licu, iznerviran i ljut.
Svladavao se puna tri sata, no sada mu je uistinu bilo dosta svega. Ali ne samo
njemu. Lovac ustro odbaci kutiju na kojoj je crtao jelena i ona poleti preko stola
i smiri se na podu. Nije ni pokuao da je digne i da pokupi cigarete koje su se
rasule. Ustane i u nekoliko koraka primakne se inspektoru, jednako crven i jednako
gnjevan i ljut:
- Tebi, inspektore, podrhtavaju miii na licu... zato se svladava? Vii, psuj, u
umi smo, a osim toga ti si ovdje gazda... inspektor! Ali da zna, i meni je preko
grla. I meni! Gledam te kako itavu ovu veer izigrava nekog ponienog i
uvrijeenog dostojanstvenika, a pitam te zato? Sto se dogodilo, to sam tako
sramotno nainio? etiri dana ganjam tog jelena, etiri noi kujem planove kako da
ga nadmudrim i zavrebam, etiri jutra i etiri veeri tumaram po lovitu, znojim
se, drhtim, patim kao zmija na trnju, provlaim se gutikom, ne jedem, ne spavam,
to sve nisam napravio, to sve nisam poduzeo da tu prokletu ivotinju dobijem na
nian - i nita! Sutra naputam lovite. Zakleo sam se da u ga veeras ustrijeliti
pa bilo gdje i bilo kako!
-1 ustrijelio si tog svog jelena?
- Jest, ustrijelio sam upravo njega! Vidio sam ga dodue samo jednom, prvi dan, ali
i to je bilo dovoljno da mu ocijenim rogovlje i da se zainatim da se bez tog jelena
ne vraam kui. I kad mi je tog prvog dana nestao s vida i s
- Idem...
I rekao je to, a lovac koji je sjedio nepomino naslutio je upravo to: inspektor
eli otii, ne moe me vie gledati! Nemirnom kretnjom primaknuo je cigaretu i
poudno uvlaio dim. Moe li bilo kakvim razlonim prijedlogom sprijeiti njegov
odlazak i zadrati ga do jutra? Nije pronaao nikakvu misao ni pogodnu rije. Pitao
se - da li su svi lovaki inspektori na svijetu tako dosadni i beskompromisni
apostoli umske etike, reda i zakona kao ovaj ovdje? Sto je maloprije rekao? eli
otii?
- Moram...! - uzdahne inspektor kao da je pogaao misli svog sugovornika. -
Moram... ujutro mi dolaze jo neki lovci iz Italije, moram ih doekati.
Lovac primijeti suzdrljivo: - Ako mora, ti, Mia,
idi!
Negdje u utrobi inspektor osjeti muninu. - Zato on mene zove Mia?! Zna moje puno
ime i prezime, zna moje zanimanje i zvanje, stariji sam od njega, pa kako on to...?
Bili smo zajedno nekoliko puta u lovu, ispraznili smo desetak boca traminca, ak ni
au za bratimstvo nismo ispili, a on meni... Mia! Nikad nije dobro kad lovaki
inspektori postanu suvie bliski s lovcima. Lovci esto zlorabe tu prisnost, dolaze
u lovite kad se sjete, pucaju na bilo to, pucaju na svaku udaljenost, promae ili
rane divlja... bolje da ne misli o tome. I nije vie mislio. Uputio se vjealici i
posegnuo za ogrtaem.
Ostatkom utrnule igice lovac je crtao jelena na poleini kutije od cigareta.
Glavu, rogovlje, krunu... Ne diui oi upita tiho: - Ti se ljuti, Mia?
Inspektor se trgne razdraljivo:
- Ljutim...?!? - htio je izvaliti neku psovku, ali se ipak svlada i nastavi: - Kao
da e moja ljutnja izmijeniti injenice. Ako ba pita - ljutim se! Kako si mogao
pucati u cilj koji ne vidi! Okinuti puku na neku slutnju, na prepostavku!
Ajde...! - zatim se okrene lovouvaru i doda: -1 ti e, Sini-a, znati svoga boga.
Nauit u ja tebe kako se ostavlja lovac da sam tumara umom!
Lovouvar je utio. Objasnio je ve jednom inspektoru sve kako se dogodilo, nije se
osjeao krivim, pa zato da se uzbuuje. Umjesto lovouvara javio se lovac:
- Pusti Siniu u miru. Za sve to se dogodilo odgovornost snosim ja. To je prvo.
Drugo, nije istina da nisam vidio u to sam gaao. U asu kad sam dignuo karabin,
vidio sam najprije jednu koutu...
Inspektor ga prekine i odmahne rukom: - Sve su to prie. Kakva kouta, kakav
jelen?! U asu kad je planuo hitac, ja sam pogledao na sat. Bila je kompletna no!
Niti si vidio koutu, ni jelena. Pucao si nasumce u sjenu!
S vjealice je skinuo karabin i dohvatio eir. Crven u licu, iznerviran i ljut.
Svladavao se puna tri sata, no sada mu je uistinu bilo dosta svega. Ali ne samo
njemu. Lovac ustro odbaci kutiju na kojoj je crtao jelena i ona poleti preko stola
i smiri se na podu. Nije ni pokuao da je digne i da pokupi cigarete koje su se
rasule. Ustane i u nekoliko koraka primakne se inspektoru, jednako crven i jednako
gnjevan i ljut:
- Tebi, inspektore, podrhtavaju miii na licu... zato se svladava? Vii, psuj, u
umi smo, a osim toga ti si ovdje gazda... inspektor! Ali da zna, i meni je preko
grla. I meni! Gledam te kako itavu ovu veer izigrava nekog ponienog i
uvrijeenog dostojanstvenika, a pitam te zato? to se dogodilo, to sam tako
sramotno nainio? etiri dana ganjam tog jelena, etiri noi kujem planove kako da
ga nadmudrim i zavrebam, etiri jutra i etiri veeri tumaram po lovitu, znojim
se, drhtim, patim kao zmija na trnju, provlaim se gutikom, ne jedem, ne spavam,
to sve nisam napravio, to sve nisam poduzeo da tu prokletu ivotinju dobijem na
nian - i nita! Sutra naputam lovite. Zakleo sam se da u ga veeras ustrijeliti
pa bilo gdje i bilo kako!
-1 ustrijelio si tog svog jelena?
- Jest, ustrijelio sam upravo njega! Vidio sam ga dodue samo jednom, prvi dan, ali
i to je bilo dovoljno da mu ocijenim rogovlje i da se zainatim da se bez tog jelena
ne vraam kui. I kad mi je tog prvog dana nestao s vida i s
prosjeke uao u gusti, jo sam dugo nepomian oslukivao njegovu riku jer sam
elio da to bolje upijem i upamtim njegov glas. Velianstveno grlo, podrhtavala je
uma. I eto... etiri dana lovim tog jelena, pratim ga u stopu, njega i one dvije
njegove koute, i tek mi se danas poslije podne pruila prava zgoda da pucam.
Zakasnio sam. Iznenadio me. Da je jo samo trenutak zastao na prosjeki! Da je...
Glupost! A kad je pao mrak, jo tonije, kad se hvatao sumrak, prestao je rikati.
Tad se inilo da je sve izgubljeno. Rekao sam lovouvaru da ostane na raskru
prosjeke i da oslukuje, moda e ga gdje uti, a ja sam poao niz prosjeku zdvo-
jan i oajan. I odjednom zaujem ni stotinjak metara pred sobom onaj njegov
staraki, hrapav, uzbudljiv glas: - Aaa-auuu... aaaa...! - Tog istog trenutka
priini mi se kao da se neto zacrnjelo na prosjeki. Dignem dalekozor i opazim
koutu kako ve prelazi i nestaje u susjednoj branjevini. Kao munja presijee me
misao. - To - to je! - Spustim dalekozor i brzo dignem karabin. Jedva sam kundak
prislonio uz lice, kad u okularu svog dogleda na puci opazim mrlju. Bila je to ve
druga kouta. Znao sam, sad e doi on. I doao je! Tamna mrana sjena ispunila mi
je itavo vidno polje u dogledu. Namjestio sam kri snajpera priblino u pleku i
smirio sebe i svoje srce, koje je htjelo iskoiti i poletjeti k jelenu. Zatomio sam
dah i pritisnuo obara. Suknuo je plamen, toliki je ve bio mrak. Nita vie nisam
vidio ni uo. Sve se smirilo, ak i moje srce. Po tome sam znao - mrtav je!
Inspektor upita podrugljivo: - Tko je mrtav, jelen?
- Jelen! - uvjerljivo odgovori lovac i nastavi: - Ve sad ga vidim... Kad ujutro
doemo na mjesto nastrela, leat e tridesetak metara od prosjeke u branjevini,
kamo je posljednji put potrao za koutama. Leat e na lijevom boku. Na ustima
vidjet e se neto osuene krvi, na desnoj pleki mala ulazna rana. Oi otvorene,
ugasle, mrtve. Desni rog nadvisivat e raslinje i ona njegova raskona kruna
blistat e u jutarnjoj rosi...
Inspektor iskrivi usne: - / ona njegova raskona krunal Govori kao u bunilu, kao
da si mjesear ili pijan. A to
onda ako sutra umjesto jelena o kome sanjari bude leao pred vama kakav mladi
ila ili vila? Sto onda?! Zar se po glasu jelena moe pouzdano utvrditi da li je
to ba onaj jelen koji je rikao u tom istom predjelu prije desetak minuta? Ili -
zar je odreeni broj kouta dovoljno jamstvo za hitac u nepoznato? Prije nekoliko
minuta jelen je mogao imati, kao ovaj tvoj, dvije koute, no tko ti jami da upravo
prije negoli je iziao na prosjeku nije usput pokupio ili preoteo jo koju koutu?
Ili, zar nije mogao potjerati pred sobom kakvog nuzljuba? Kad si okidao, jesi li
mogao sa sigurnou razabrati rogove na onoj sjeni u tvom dogledu? Lovac odgovori
mirno:
- Nisam.
- Nisi...?!? Pa kako si onda mogao, kako si smio pucati?
- Mogao sam. Jest, mogao! Naravno, po tvojoj logici, po logici lovnog inspektora,
morao sam najprije vidjeti rog u cjelini, zatim svaki paroak zasebno - nadonjak,
ledenjak, srednjak, vujak - dakako i raspon rogovlja, krunu, pa sam zatim trebao
ocijeniti habitus, vidjeti i odluiti da li je to star ili mlad jelen, zreo za
odstrel ili ne, kolika je vrijednost trofeja po madridskoj formuli i prema tome
odluiti je li to - s obzirom na novac - jelen za mene ili za deviznog, inozemnog
lovca, pa ako je to jelen za mene, morao sam saekati da jelen zastane, da mi
dokraja otkrije pleku, zatim sam morao osloniti karabin uz lovaki tap, ocijeniti
udaljenost jelena, pa sam morao... to ja znam to sve, po tvome shvaanju, nisam
morao uiniti prije negoli pritisnem obara. Ali, dragi moj, ni u ivotu pa ni u
lovu nije ba sve matematika. Jedan i jedan nisu ba uvijek dva! Valjda postoji
neto to se zove predosjeaj, instinkt, intuicija, nazovi to kako hoe. Negdje na
ulici, u vlaku, u kazalitu, bilo gdje, ponekad ovjek sretne enu, vidi je samo
jednom i poludi za njom! Sto zna o njoj! Nita! Niti zna da li je sirota ili
bogata, pametna ili glupa, udata ili neudata. Sto je vidio, to ga je to oaralo u
jednom trenutku? Moda njezin tek jedva primjetljiv smijeak, to ili nita, a ta
ena postane za njega fatalna. I ode, nestala je s vida, a srce ovjeku tue na
uzbunu, tue, poziva i ape: "To je, poi za njom...!" Tako je, moj inspektore,
bilo i sa mnom u trenutku kad sam okidao karabin. Osjetio sam kako mi srce govori:
"Ubij ga... to je!" - i ja sam pritisnuo obara i to je sve.
Izgovorivi naduak sve to mu je bilo na srcu, osjeti gorinu u grlu, ali ne
posegne za aom. Bude mu drago to je naao snagu i rijei da inspektoru sve to
istrese u brk.
Inspektor poravna eir i zabaci karabin; bio je spreman. Mogao je pozdraviti i
otii, znao je da ga lovac vie nee zadravati. Sve to je ove veeri trebalo
rei, bilo je izgovoreno, i to sada? Otii. Da, jo samo to. I krenuo je, ali se
kod vratiju zaustavi. Kao da se pokolebao. Zar ipak nije sve izgovoreno? Ne, nije.
I vratio se, stao pred lovca, prekriio ruke i nasmijeio se ironino i zlobno.
Lovac ga doeka:
- Neto si zaboravio?
- Jest, neto sam zaboravio. Prije negoli odem, htio bih ti dati jo jednu malu
lekciju o "srcu". Prole jeseni lovio je sa mnom na ovom istom lovitu ovjek kome
ne elim izgovoriti ime. Jedne veeri, kad se ve spustila magla, stigli smo na
Crnu baru. Poslao sam ga na oblinji visoki zasjed da vidi ima li u blizini
divljai. Ode. as zatim planuo je hitac. uo sam kako neka krupna divlja tri i
lomi u ikari. Zbog magle nisam nita vidio. Kad se lovac spustio sa zasjeda, pitam
ga u to je pucao: - Na jelena - veli on - i to kakvog jelena! Dodue, cijelo mu
rogovlje nisam vidio, jer mu je odmah iznad glave bila magla, ali ono to sam
vidio... udo! Rogovi debeli kao mladi hrasti! Kapitalac! Jo dok sam se uspinjao
na zasjed, tako mi je neobino tuklo srce kao da mi govori: "Budi spreman, tu je!"
- Eto, tako mi je ispriao taj slavni lovac. Onda smo poli da vidimo... Uistinu
nali smo tragove krvi, ali zbog mraka morali smo prekinuti otragu. Ujutro rano
bili smo na tom istom mjestu i brzo smo nali ono nad im mu je tako silno
zadrhtalo srce. Na maloj istini usred ikare leala je mrtva kouta!
Naas zauti da niim ne umanji udar svoje strijele, a zatim kaiprstom dodirne
obod svog eira i dovri:
- Jedna mala lekcija o "srcu". Ne, prijatelju, ja ne vjerujem u srce. Predosjeaj,
intuicija, instinkt...? Ne. Ja vjerujem u matematiku. Kod mene su uvijek jedan i
jedan dva! A sad idem. Da ti kaem "laku no", ne bi imalo smisla, jer znam da ti
ova no nee biti laka. Ni tebi, ni meni. Ali za onaj as ujutro kad bude stajao
pored mrtve divljai, za taj uzbudljivi, neizvjesni as elim ti odsrca - dobru
kob!
Otiao je. Uskoro se ulo kako pali motor i odmah zatim zasvijetle farovi. um
automobila izgubi se u noi...
II.
Ipak ga je razljutio! Razmiljao je o njemu. Kakvo tek lice ima taj inspektor! Oi
voluharice, malene, ive; vjee uvijek napola sputene kao u sove pri dnevnom
svjetlu; na licu duboke i otre bore kao na njukama divljih svinja. Taj je ovjek
morao u ratu postrijeljati vie neprijatelja negoli veprova i jelena u lovu. Glava
esterokutna, kosa kudje-ljastocrvena. Obrve spojene u okomici nosa kao prometni
znakovi na raskru puteva. Usne tanke, vijugave kao umske staze ljukarice. Jezik
pogan. Naalost, ili nasreu, taj ovjek u mogoem nalii meni - zakljui lovac. U
emu je bitna razlika? Njemu su uma i divlja zanimanje, meni razonoda. Ja odlazim
u lov zbog strasti i sve to mi se dogodi moe biti predmet ale, zadirkivanja,
komedije, ali ne drame! Naprotiv, on dramatizira sve! Svaki izlazlak u umu, svaki
susret s divljai, svaku promjenu vremena, kiu, snijeg - sve! Ako sluajno
promaim, to je odmah ispitivanje i prijekor: zato nisi pazio, da li ti je puka
upucana, to je s dogledom, zato si prenaglio, pa to ti misli, nije uma
streljana, kako se to odnosi prema divljai - i sve tako da svisne. Nikad kraja.
A raniti srnjaka ili jelena, to vie nije drama, to je tragedija. Zloin!
Presluavanje, zapisnici, izvid na "licu mjesta", crte "situacije", opet
presluavanje, ispitivanje do u beskraj! Spreman sam platiti kaznu ako ranim i
izgubim divlja - to mi se do danas nikada nije dogodilo; kaem, spreman sam
platiti ne samo trofej nego i kou i meso izgubljene divljai, sve! Samo nije mi
jasno
zato su pri tome potrebni grevi u licu, emu onaj divlji plamen u oima, emu
bijes kao da sam ubio ovjeka, a ne srnjaka ili jelena. Ova etiri dana to sam
ovdje, to je dio mog teko steenog godinjeg odmora, pa zato me onda nervira,
zato me truje? Kao furija dojurit e sutra da vidi to sam ustrijelio. Vidjet
e...! Koliko je sati? Da izvadim sat? Neu. Neka sve nosi avo! Bitno je da
vrijeme prolazi, pa makar sporo kao kornjaa na ljetovanju. Sad lovouvar sjedi sa
mnom za stolom i pije. Lovouvar... Koliko mu je godina? Ja bih mu svakako mogao
biti otac. Moda i jesam. Da ga pitam gdje je roen? Ne, nisam. Ovaj u oima nosi
nekog podmuklog vraga, a ja to nisam. Da ga pitam odakle je doao? Prije dvije
godine nije bio ovdje. Nije vano. Glavno je da pije. Ne laje, ne grize i ne daje
lekcije o srcu. A inspektoru u sutra pokazati da su jedan i jedan ponekad tri! Ili
nisu?
- Sinia, koliko je to - jedan i jedan?
Lovouvar ga je promatrao bez ikakva zanimanja, kao to lovac bez dalekozora
promatra divlja daleko na kraju prosjeke.
- uj to te pitam! Jedan i jedan... koliko je to? Primijetio je da je lovac ve
pomalo pijan, znao je kakav odgovor oekuje, zato odgovori:
- Koliko je jedan i jedan to emo vidjeti kroz koji sat dok svane. U umi.
- Bravo, Sinia! - nasmijei se lovac iroko i sretno. - Sinia, ja nemam ni ene,
ni djece, ni brae, ni sestara; ako ikada dobijem glavni zgoditak na lutriji,
poklonit u ga tebi. A inspektor...! Njega emo kazniti. Sutra. Ne, ne, to je...
jutros! Njega emo jutros kazniti... Ono o kouti i srcu... to je izmislio. Je li?
Lovouvar dade glavom znak da nije: - Ne, nije izmislio. Sve se to dogodilo kao to
je drug inspektor ispriao. Taj lovac o kome je bila rije uistinu je zamijenio
uesa koute za rogovlje jelena. Kad je dolazio, kad se penjao na zasjed, kouta je
morala uti i podigla je uesa, a on, jedva to se uspeo, bacio je pogled i odmah
zatim puku. U magli lo-
vac je vidio iznad glave jelenske divljai kako se die neto debelo, crno kao
hrasti - bome dobri rogovi - ali siromah nije ni slutio da je to sve. On je mislio
da je sve drugo u magli, a kad tamo, u magli nieg nije bilo. Magla. I tako je ubio
koutu. Meso smo prodali, ali je inspektor zabranio o tome govoriti. Povukli ste ga
za jezik, eto...
Zavladala je tiina. Lovac ispije jo jednu, tko zna koju au te veeri, a zatim
upita ozbiljno kao da ispituje sudbinu:
- Sinia, jesmo li i mi ubili koutu?
- Ja ne znam to ste vi ubili. Ali ako ste sluali glas svoga srca kao to kaete,
ako vam je ono uistinu govorilo da pucate i vi ste pucali, spavajte mirno, niste
pogrijeili. Ujutro emo sigurno nai vaeg jelena... mrtva. Srce!
Lovac tuno odmahne: - Pusti srce... uo si! I onaj u magli... i on je govorio o
srcu, a ubio koutu! Srce je lopovska izmiljotina, varalica i veoma nepouzdan
sugovornik. Kroz njega protjee krv i to je sve. Svi govore o srcu, svi se pozivaju
na njega, uzdiu i zaklinju, a ono tue za sve podjednako i ne haje ni za koga. To
ti je srce.
Lovouvar zatvori oi i ree odrjeito: - Nije istina!
- Nije? A lekcija koju mi je dao inspektor? to je to? Sinia primakne au i
zamiljeno se zagleda u nju. Je
li pritom promatrao boju tekuine ili nazrijevao svoje vlastito lice, tko zna.
Zatim nastavi smireno:
- Kad bih znao da ste pijani, i to dobro pijani, ja bih vam sada ispriao neto,
neto to bi isto tako mogla biti lekcija o srcu - kako to kae drug inspektor.
Samo, ako ste trijezni, neete mi vjerovati i bolje je da ne priam. Velim, ako ste
pijani, onda hou.
Lovac prekrii ruke, sloi ih na trbuhu i zakoluta oima kao sveenik na
propovjedaonici.
- Govori, Sinia, govori to hoe. Pijan nisam, ali nisam vie ni trijezan. Kako
dublje glibimo u no, sve u vie biti pijan. Ne boj se, ja sve znam to priam i
to se zbiva. Poslije, kad se otrijeznim, zaboravim. Sve zaboravim. Priaj...
Nije odmah poeo. Dugo je treperio oima, gnijezdio se na stolici kao da trai ili
prebire misli. Naposljetku se odvai i upita:
- Vi sigurno u Boga ne vjerujete?
- U koga? - smrkne se lovac.
- U Boga.
Lovac kao medvjed zanjie glavom: - Njet! Sinia, Boga njet!
- A zvijezde? - produi lovouvar i zabrinuto se zagleda u oi svom sugovorniku. -
Vjerujete li vi u zvijezde?
- U zvijezde...?! Kakve zvijezde? Jupiter, Venera, Mars...? Ti, sinko, vjeruje u
zvijezde?!
Lovouvar potvrdi glavom i odgovori uvjerljivo: - Da, ja vjerujem u zvijezde.
Zapravo... ja vjerujem da negdje nad nama bdiju ipak zvijezde i vode brigu o
ljudskom srcu. Zato treba sluati svoje srce. Biti mu vjeran i potovati njegov
glas... Spavate?
- Ne spavam... zato bih spavao?
- Nita zato ako i spavate, probut e vas ovo to u vam sada rei: ja nikada u
ivotu nisam ubio ni jelena, ni srnjaka, ni tetrijeba, ni divojarca, ni medvjeda,
ni risa, premda mi je karabin uvijek pri ruci, ali na glas svoga srca ubio sam
mnogo strasniju zvijer, ubio sam... Sluate li...?!
III.
Nitko mi nije najavio njegov dolazak, ali kad se tog jutra vratio iz ume, naao
sam ga u dvoritu kako se igra s mojim jazavarom. Gost je bio u koulji i, sjeam
se jo i danas, na zelenoj koulji imao je crvene naramenice. Ba smijeno, u umi
crvene naramenice! Bio je visok, ljudina. Moda je imao dobrih stotinu kila. Dob?
Oko etrdeset, a moda i vie. Lice? Nita neobino. Lice kakvo u prolasku susree
svakodnevno na ulici i drugdje. Razmijenili smo pozdrave i kad je rekao po to je
doao, zatraim njegove isprave. Imao je od umarije propisnu dozvolu za odstrel
dvaju srnjaka po izboru i pravo da ubije koju divlju svinju
ako sluajno naie. Ime? Tko pamti ime. Proita i zaboravi. Uza zid bio je
prislonjen njegov karabin. Vidio sam da ima ugraeno leite za dogled, dakle sve
je u redu. Ruao je sam. Pristojan ali utljiv. Poslije jela odmorio se i prilegao.
Kad sam doao po njega i pokucao na vrata da ga odvedem na vrebanje, doekao me na
nogama, obuen i spreman. Nosio je dugaku zelenu kinu kabanicu, na eiru mreu
protiv komaraca, konate rukavice... sve lijepo i fino.
Krenuli smo. Ili smo najprije putem jedan uz drugoga. Iao je lagano, paljivo,
zvjerao oima desno, lijevo. Pravi lovac! uti on, utim ja. Nije moja dunost da
ga ispitujem tko je, odakle je, to je po zanimanju, gdje radi, oenjen, ima li
djece...? Ako on o tome ne govori, zato da ga pitam. Zatim, zalazili smo sve
dublje u umu i valjalo je utjeti. Jo u lugarnici pitao me ima li divljai,
razmijenili smo jo koju rije o lovitu i to je bilo sve. Dakako, bio je mjesec
maj i divljai smo imali na svakom koraku.
Razmiljao sam kamo da ga odvedem. Znao sam u blizini za predio, zapravo baru na
kojoj sam viao srneu divlja, meu njima i jednog dobrog, starog esterca. Doveo
sam ga oprezno do ruba bare, dalekozorom paljivo pretraio okoli i sa
zadovoljstvom otkrio: srnjak je uistinu na svom mjestu! Pokaem laganim pokretom
ruke. Gost digne dalekozor i dugo ga je promatrao.
- Da ga ubijem...? - upita tiho. Odgovorim mu aptom:
- Ako vam se svia, pucajte. Star je...
Kimnuo je glavom, spustio dalekozor i podigao karabin. Udaljenost... mogla je biti
oko stotinu metara. Za dobrog strijelca prihvatljiva daljina. Srnjak je lagano
prelazio baru pasui. Na bari je bilo kojekakvog raslinja, aa, neto visoke
trave, tu i tamo grmlje i nije ba lako bilo dobiti srnjaka na isti hitac, to vie
to je stalno drao glavu dolje. apnuo sam gostu:
- Hoete li da fiuknem? Stat e!
Dao mi je glavom znak da to ne uinim. I dalje je ci-ljao.Vidio sam kako ga prati
karabinom u korak. Odjenom grune hitac. Da nisam vidio svojim oima, ne bih
vjerovao.
Srnjak je naprosto nestao! Kao dim! Pao je u vatri, ali je tako pao kao da ga
nikada nije bilo na bari. Onu istu sekundu kako je pao, srnjak ponovo skoi i bje!
- Pucajte! - viknem lovcu, videi kako srnjak ve za-mie u gutik, a on, gost, i
ne gleda to se zbiva na bari, izbacuje praznu ahuru iz leita karabina i veli:
- To je drugi.
- Drugi...?!? - zaprepastim se i zamucam: - Drugi...?!? Je li to mogue? Stojim i
blejim, a gost se samo smjeka
i pali cigaretu... Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da je neto tako mogue.
Polako se uputim na mjesto nastre-la, tamo gdje je srnjak stajao prije hitca, idem
i svejednako pitam sam sebe: ta je li mogua takva sluajnost? U onom uzbuenju
nisam dospio pogledati rogovlje srnjaka koji je otrao, da bih pouzdano znao je li
to onaj isti ili nije. Ali emu da si razbijam glavu, za par koraka znat u sve.
Dakle idem... idem... i opazim ga. Leao je pored mlade johe, tamo gdje se zatekao
u asu hitca. Leao je nepomino kao da u njegovu tijelu nikad nije bilo ivota.
Uistinu, lovac je imao pravo. Bio je to onaj stari srnjak. Rogovlje dosta visoko,
ali tanko i blijedo, raspon slab. Paroci kratki, iskriavost nikakva. Da, to je
on... Pokoj vjeni daruj mu, Gospodine; izvadim no i skinem kaput. Gledam, ali ne
vidim gdje ga je udarila kugla. Traim, traim, ali nigdje zrna! Ve je pristigao i
gost. Naposljetku opazim ulaznu ranu. Bila je neto malo iza lijevog oka! Dakle
hitac u glavu... Otkinem hrastovu granicu, natopim je s neto malo krvi i pruim
je lovcu uz uobiajenu estitku: - Dobra vam kob! - Zahvalio je i granicom okitio
svoj eir.
Srnjaka sam oistio i odnio kui. Za vrijeme veere pozvao me k sebi. Bio je
zadovoljan i dobre volje. Ponudio me vinom. Ispio sam au i dogovorio se za
sutranji lov. Predloio je, ako je mogue, da ga ujutro odvedem u predjele gdje
ima divljih svinja. Zato ne, to je mogue. Znam za dvije krmae koje vode mlade.
Bilo bi dobro ustrijeliti koji odojak... eto peenke! Poelio sam mu laku no i
uskoro sam bio u krevetu.
U krevetu sam bio, ali san mi nikako ne ide na oi. Razmiljam i razmiljam. Nikako
mi iz glave ne ide nevjerojatan dogaaj s tim srnjakom. To je ipak izvanredan i
nesvakodnevan sluaj, da mrtav srnjak padne ba na isto mjesto gdje lei drugi,
iv! Dobro je to gost nije pucao kad je onaj drugi skoio. Tko zna to bi ubio.
Moda mladog srnjaka, vilaa ili iljkana. No, to bi bila lijepa parada! Sva je
srea to je lovac bio miran i siguran. Veli - to je drugi! A zapravo, nije ni
gledao za njim. Otkuda mu ta sigurnost? Zar se tako pouzdaje u svoj karabin, zar je
takav strijelac? Ne, to se ba ne bi moglo zakljuiti po prvom hitcu. Gaao je
pleku, a pogodio glavu! To je zrno moglo otii bogzna kuda. Sluajan pogodak. Ali
ako je to bio sluajan pogodak, kako je onda mogao znati, kako je mogao biti
siguran da je ono drugi srnjak? Neobjanjiva zagonetka. Ili je moda... Zar bi to
bilo mogue, da je namjerno gaao u glavu? Lovac da gaa u glavu? U glavu?!? Ne, to
jo nisam uo. To nije mogue. Nije mogue... nije mogue... nije mogue...
A to onda ako jest?!
Kod te pomisli osjetim kako mi ledeni iljak dodiruje
srce.
IV.
Zima. Od jednog do drugog kraja obzorja uzdizala se sura planina pokrita snijegom.
Goleti, klanci, gudure, tamni obrisi etinjaa, sivila kamenja, vododerine,
urvine... sve to pokriveno ledenim platem, bolista u plavetilu vedrog, sunanog
dana. A dolje, pod planinom, stislo se selo jedva zamjetljivo. Crne brvnare, niske
kamenjare, ivice, tugaljive mee. S rijetkog ognjita izvija se i krivuda sivkasti
dim.
Podne. Desetak to staraca, to ena i djece, okupilo se kod kole. Tko je prvi
pronio glas da e njihove pustiti, to nitko ne zna. Vele, eka se samo da oficiri
koji tu u koli ruaju, popiju jo koju au i kad svre s rukom, pustit e ih.
Hoe. Tako kau ustae koji se tu vrzmaju, tako kae i onaj na strai koji s noem
na puci stoji pred vratima kole. Pustit e ih... zato se i skupie ovi
nesretnici, najblii za-
_Joa Horvat IZABRANA DJELA_
robljenicima. Stisli se u hrpi pored kolske ograde kao ovce u oboru, drhte, apuu
i ekaju. Moda e ih pustiti... Zato ih ne bi pustili? to su skrivili? Nita.
Bjeali su u umu, u planinu, kad se ve pucalo na sve strane i kad su partizani
uzmicali a ustae provalili do prvih kua. Nisu imali sree. Uhvatili su ih
iznemogle i utale na rubu ume to se povija i crni podno sela.
Iz kole izae oficir i naredi straaru da se dovedu "etnici". Malo zatim stajali
su sva trojica u ljiviku iza kole, vezani icom. Dvojica od njih mogli su biti
pedesetih, trei, u kouhu bez eira, posvema sijed, mnogo, mnogo stariji. Na
njima prnje. Na licu oaj. Opazivi svoje, obore oi... Pored njih stajala su
dvojica ustaa s pukama i pazili da im se nitko ne priblii. ene udare u pla, za
njima za-cvile djeca. Netko ree uvjerljivo: - Strijeljat e ih!
Izaoe oficiri. Njih trojica i etvrti u civilu, koji se u hodu jedva primjetljivo
zanosio. Bez kape i eira, gologlav. Oficir? Tko zna to je bio. Iako u civilu,
dovezao se s njima u oklopnom automobilu. Netko je rekao da je to novinar. Pie za
novine, ustaki ratni dopisnik. Videi oficire, ene jo vema zakukaju. Jedan od
oficira zastane:
- Plaete li i onda kad vidite vezane ustae?
Nitko ne odgovori. A tamo ispod vonjaka gledali su zarobljenici kako im se
pribliuje smrt. irom su otvorili oi i promatrali oficire koji su polako gazili
snijeg. Neto malo nade zatinja im u srcima kad primijetie da ni jedan od oficira
nema oruja. Samo onaj u civilu, on je nosio karabin, pa i on ga zabacio nekako
nehajno preko ramena, kao lovac kad se vraa iz ume s praznom dvocijevkom.
Sad su stigli. Onaj oficir koji se obratio enama, prie vezanima i zastane korak
pred nesretnicima. Bio je crno-manjast, krupnih crnih oiju i temeljito podrezanih
bria. izmama potabanao je neto snijega ispod nogu i navukao rukavice. Zatim
zarobljenicima mirnim, dubokim glasom, saopi osudu:
- Zato to ste u slubi odmetnika partizana, zato to ste njihovi dounici i
kuriri, vas trojica osueni ste na smrt
strijeljanjem. Osuda nad vama izvrit e se odmah. Pa ipak, da vidite kako u
ustakom srcu ima milosti i za vas, razbojnici, odluili smo da vam pruimo jo
jednu, posljednju mogunost da se spasite. Juer smo vas na bijegu ulovili, danas
vam dajemo mogunost da se bijegom spasite. Sada emo jednog po jednog odvezati.
Posvema. Bit ete slobodni kao ptice. Ali put u slobodu vodi samo niz ovaj ljivik,
dolje niz kosinu, u polje i dalje u umu. I to u trku! Jednog po jednog putat emo
sada i taj na dani znak mora trati. Za njim e biti ispaljen jedan hitac, ujete
me, jedan jedini hitac! Ako ga pogodi, jedan odmetnik manje. Ako promai, bjei u
umu svojim partizanima i pazi da nam jo jednom ne dopadne aka. Jeste li
razumjeli? Tajac.
- Kako se ti zove?
ovjek na koga je oficir upro prstom, odgovori mrtvakim glasom:
- Mile Radanovi.
Videi ga kako drhti, oficir mu ree:
- Nemoj, Mile, da ve sad umire. Ne daj se, prikupi snage, tebe emo prvog
odvezati. -1 dok su mu ustae odvezivali ruke, oficir produi: - Bjei koliko te
noge nose! Gaat e te onaj visoki momak u civilu, ovaj hvalisavac koji je
nesposoban da bude vojnik, a pria da bolje gaa od sviju nas. Ti mu se ne daj!
Zaprai kao zeko po snijegu, spusti glavu i tabanaj!
Onaj u civilu ubaci metak u cijev i spusti puku k nozi. Seljake nije ni gledao.
Odbaci opuak cigarete, poravna kosu i zagleda se u planinu. Prie mu oficir, onaj
isti, crnomanjasti:
- Kad nabrojim tri, on e natisnuti, a ti kad hoe. Ali pazi, svakog s jednim
metkom, i to u glavu! Je li tako?
- Tako.
- Samo jedan promaaj ili metak u lea ili bilo koji drugi dio tijela osim glave i
oklada je izgubljena. Je li tako?
Mladi u civilu potvrdi glavom. Zatim se oficir obrati onom prvom nesretniku:
- Pripremi se, Mile, poinjemo. Jesi li spreman? Jedva primjetljivo seljak kimne
glavom. Oficir digne
ruku:
- Pazi! Jedan... dva... tri! Bjei!
Pun oajanja jurnuo je niz ljivik. Pognuo se i preko istunca snijega poletio
izmeu voaka, sjurio se niz padinu, poskliznuo se, omakla mu se noga, zaglavinjao
je i pao, ali se opet brzo pridigao i natisnuo u dolinu. Sunce mu je udaralo u oi,
zasljepljivala ga bjelina snijega, osjeao je kako mu srce udara negdje u grlu, u
ustima, u glavi, neka crvena svjetlost zaigra mu pred oima. Samo jo pedesetak
metara da se doepa one jaruge, samo jo...
I tada odjednom pucanj. ovjek rairi ruke, poleti naglavce u snijeg i tu ostane
nepomian. Jauk ena i djece. Zapomaganje, oaj! Jedan ustaa polako se uputi
tragom. Doe do poginulog, zgrabi ga za kosu, podigne i zaviri u lice. Javio se
punim, veselim glasom:
- Glava! Pun pogodak!
V.
/ - Sluate me?
- Sinia, kako te ne bih sluao. Samo, ako ovako nastavi, otrijeznit e me prije
reda!
Sinia iskapi au, mljacne jezikom, obrie usta i nastavi: -1 tako sam probdio
no. Gosta sam probudio oko tri po ponoi i uskoro krenusmo u umu. Oko nas tama,
jo ni zvijezde ne blijede. Sutimo. Iza nas ostaju koraci i to je sve to
uznemiruje tiinu. Razmiljam - da ga moda pitam togod? Pitat u ga kad se budemo
vraali iz lova. Ne volim u mraku razgovarati s ljudima. Niti sugovorniku vidi oi
ni obraz. Moe priati to hoe.
Izabrao sam mjesto na rubu visoke ume u kojoj je gusti podrast. Tu svinje vole
danovati poslije nonog rovanja i tu emo ih saekati. Svitalo je. Rosa, svileno
magleno jutro. Na prilazu visokoj umi, iznenada i neujno, pojavie se na prosjeci
nekoliko crnih malih praia. Za njima, rujui ze-
miju, pojavi se matora. Evo i druge! Puna prosjeka veselih crnoguzaca! Nisam dugo
ekao. Hitac i jedna krmaa svali se na zemlju, nepomina. Pucanj potrese umu, a
meni bude kao da mi je netko opalio amar. Opalio mi amar rano izjutra da mu bude
dosta za cijeli dan. Neshvatljivo! Ta zar je morao ubiti krmau kraj toliko
odojaka?!
Neko vrijeme stajali smo jo nepomino i oslukivali kako ostali bjee i kre u
gustiu, a kad se sve smirilo, poli smo tamo. Zrno je udarilo krmau neto malo
iza uha, u glavu! Niti sam odrezao hrastovu granicu, niti sam mu estitao. Nisam
znao to da mislim i to da mu kaem. Preda mnom je stajao ovjek koga nisam mogao
razumjeti. Kakav je to lovac? Ne podnosim da netko puca divljai u glavu. Ni
srnjacima, ni divljim svinjama, nikome! Ne samo zato to se kod takvog hica
najee povrijedi trofej - naposljetku trofej pripada lovcu, pa ako ga on ne uva,
i ja bih mogao slegnuti ramenima - ali nije tako! Ja ne mogu trpjeti, ne mogu oima
podnijeti prostrijeljenu glavu. Ne mogu!
Spremao sam se da otvorim krmau. To mi samome ba nije bilo lako, ali takvoga
gosta kao to je ovaj pored mene, takvoga ni na samrti ne bih nita molio. I skinuo
sam kaput i poeo... Vidio je da se muim, odloio je karabin, sagnuo se i
prihvatio krmai prednje noge. Oprezno sam otvarao trbunu upljinu i onda, kad je
ve bio pored mene, upitam:
- Vi ste ve odavna lovac?
- Od djetinjstva.
- Izvrsno pucate.
Potvrdio je skromno: - Da... dosta dobro.
- Za vrijeme rata bili ste u vojsci?
- Bio sam u partizanima.
Zautio sam. to bih ga jo mogao pitati? Bio je u partizanima, bio je u
partizanima... i ta mu ja mogu? Da nije bio u partizanima, tko zna to bi mi jo
palo na pamet. Ovako... neka ga samo vrag to prije odnese s lovita. Nita drugo
ne elim.
Krmaa je bila jo topla, a utroba puna krvi. Dok sam otvorio oit i posegnuo za
pluima, do lakta sam uprljao ruke. Kad sam dovrio posao, otkinuo sam neto lia
da s ruku otarem krv. On primijeti da su i njegove ruke uprljane.
- Nema li tu u blizini vode?
- Ima. Ako poete stotinjak koraka uz prosjeku, nai ete baru u kojoj uvijek ima
neto vode. Sad u proljee svakako.
Kimnuo je glavom i otiao. Stojim i razmiljam kamo da krenem po kola. Moram u
selo. krmaa ima stotinjak kila, koji e je vrag nositi! I razmiljajui koje mi je
selo sad najblie, pogled mi padne na njegov karabin. Na njemu do-gled "Hensoldt",
poveanje etiri puta. Sto mi je dolo ne znam, no u dva koraka bio sam kod
karabina i jedva primjetno zaokrenuo vrtuljak, osjetljivu napravu kojom se regulira
nianska linija. S golemim zadovoljstvom rekao sam gotovo naglas: - Tako, neka sad
gaa u glavu kome hoe!
Gost se uskoro vratio. Dogovorismo se da zajedno poemo u selo. Sunce se ve
pojavilo i svuda oko nas blistala je rosa. Zapoele su i ptice svoj jutarnji
dogovor, a mi idemo... i utimo. Sad smo doli do kraja ume i uz njezin rub, kuda
nas vodi put, primiemo se selu. Odjednom gost zastane i zadri me rukom. Pogledam
ga upitno - to je? Pokae mi rukom - na prostranoj djetelini, blizu nas, pasao je
srnjak! Obojica podignemo dalekozor da ga osmotrimo. Srnjak je pasao djetelinu i
tek povremeno i to samo na trenutak podignuo bi glavu i osvrnuo se... Valjda je i
sam znao da je suvie daleko odmaknuo od ume. Naposljetku ipak ga ocijenismo. Bio
je to uistinu lijep srnjak. Rogovi neobino visoki i u rasponu zaobljeni. Onako na
istini, bio je nalik na malog jelena, toliki su mu bili rogovi!
- Da pucam?
- Pucajte! - apnem mu zlurado i unaprijed se smjekam... sad e se proslaviti! A
on, dignuo karabin oprezno da ga srnjak ne primijeti, neko je vrijeme nianio, a
zatim grune! Srnjak iv i zdrav stoji i samo je dignuo glavu da vidi tko ga to
uznemiruje tako rano. Gost zaprepateno
pogleda puku, pogleda mene, zatim nevjerojatnom vjetinom i brzinom skine dogled,
gurne ga u dep i ponovo digne puku, ubacivi istovremeno metak u- cijev. Tad ga
srnjak opazi. Prestraen jurne prema umi, ali uma je jo bila daleko. I tri
srnjak, tri, ve je bio blizu ruba i skoro se doepao ume, kad ponovo zagrmi
hitac. Kako je trao, onako se naglavce u zraku triput okrenuo! Tamo gdje je pao,
tu je i ostao. uta mrlja na rubu zelene djeteline i sivog poljskog puta. Smrt.
VI.
Sada sprema prtljagu i otii e kroz koji sat. U nepun dan ustrijelio je svoja dva
srnjaka i divlju svinju, iskoristio je dakle i iscrpio dokraja svoju dozvolu.
Sretan lovac...! Ja sjedim u kuhinji pored pei i iskuhavam rogovlje. Srnjak koga
je ustrijelio jutros dobio je zrno u zatiljak. Lijevo stablo roga jedva se dri uz
napuklu eonu kost.
Naoko sam miran, ali sve u meni vri. To nije lov. To je razbojstvo, klaonica! Srce,
nemirno moje srce, stalno mi apue: - Ubij ga, on je! Nikad vie nee imati takve
zgode. Ubij ga sad odmah, ubij ga kao ugavu lisicu, zakopaj ga u nekoj jaruzi ili
ga baci pticama i lisicama. Ubij ga!
U mislima prepirem se sa svojim vlastitim srcem: - Zar nisi ulo, ovaj je bio u
partizanima! Kako moe, kako smije pomisliti ono...! - A srce ne poputa,
odgovara na-duak: - Danas moe svatko rei da je bio u partizanima. Potkraj rata
svi su bili partizani. Svi! Domobrani, ustae, etnici, Nijemci, erkezi, Talijani,
Bugari, Maari... sve se to okitilo partizanskim kapama i proglasilo partizanima!
Pitaj ti njega gdje i kad je stupio u partizane? Tko ga je primio, na kom sektoru
fronte, tko mu je bio komandant a tko komesar? Ili jo bolje, pitaj ga jednostavno
gdje je bio osmog februara hiljadu devetsto etrdeset i druge. To ga pitaj!
Ba toga asa ue gost... Je li ga to sudbina uputila? Ue i ne pozdravivi me,
prie tednjaku, zaviri u lonac u kome se iskuhavalo rogovlje, pa upita:
- To e jo dugo?
- Jo pola sata svakako.
Izvukao je iz lonca jedan rog, i to ba rog onog srnjaka koga je jutros ustrijelio
na djetelini, pregleda ga paljivo, opipa i vrati. Uprljao je ruke. Obrie ih u
maramicu i zatim ree:
- Da, to jo nije... Dok se to dovri... mi bismo mogli isprobati moj karabin. Bilo
mi je neobino kako sam promaio srnjaka. To mi se u ivotu nije dogodilo. Greka
je bila u dogledu na puci. Iz meni neobjanjivih razloga poremetila se u njemu
nianska linija. Sada sam je dotjerao i mislim da je opet sve u redu. Kad sam ve u
umi, bilo bi dobro da provjerim. Upucati puku u gradu, mnogo je tee... Hoe li
postaviti metu?
Odgovorio sam ravnoduno: - Mogu. Kaite, na koliko metara?
- Stotinu i pedeset.
Ustanem, potraim i prikupim sve to mi je bilo potrebno, zatim uzmem svoj karabin
i odem iza lugarnice u umu. Na prosjeci postavim cilj. Izrezao sam iz kartona metu
kakvu vojnici upotrebljavaju u bojnom gaanju. Glava, poprsje... Na prsima oznaio
sam centar, poveu crnu toku, i oko nje zacrtao krugove. Preko onog dijela mete
kojio je oznaavao "glavu" nisam crtao krugove. Kad sam uvrstio metu, opazim gosta
kako ve nailazi stazom. Moje srce javilo se opet: - Ako umjesto u prsa metak udari
u glavu, hoe li ga barem onda ubiti?
Polako koraam ususret gostu i utim. Ali srce tue sve snanije, glas srca postaje
sve jai: - Cujes li me, mora ga ubiti! Mora! Ako ga sada ne ubije, nikad ti se
vie nee pruiti ovakva zgoda! Doe li u ruke pravde, sucima u ruke, nikad ga vie
nee vidjeti! A red je da ga ustrijeli ti i nitko drugi. Ti! Zato ga ubij sad
odmah, evo sad kako ti nailazi, ubij ga odmah im se primakne, digni puku i sravni
ga sa zemljom!
Branim se posljednjom snagom: - Umiri se, srce! Nemam dokaza... nemam dokaza! Svi
oni pogodci u glavu, sve to moe biti sluajnost, prokleta sluajnost! Nemoj me
otpremati na robiju! Shvati, nemam dokaza! - Kakve dokaze trai? Zar misli da su
dvojica ovakvih na svijetu? Ne, samo je jedan takav zlikovac, on! - Moda...
moda... moda... ali shvati, ne sjeam se ni lica. Zapravo, lice mu ni onda nisam
vidio. Stajao je pred nama... - Jest, stajao je pred nama, lice mu ni onda nisi
vidio, ali napregni pamenje, sjeti se! Stajali smo desetak metara iza njegovih
lea, bio si djeak, malen djeak, imao si samo sedam godina, a on je stajao pred
tobom, visok, snaan, jak, zaogrnut ta-mnosivim zimskim kaputom, gologlav. Prstima
proeljao bi ponekad onu svoju crnu kutravu kosu. Prije svakog hitca puku je
drao prislonjenu uz desni bok, drao ju je za grlo kundaka, cijev okrenutu prema
zemlji. Svaki put kad bi puku dizao k licu, lijevu bi nogu bacio neto naprijed i
u stranu i tad se vidjelo - sluaj me sada dobro - i tad se vidjelo da malo epa!
Lijeva mu je noga morala biti neto kraa, valjda zbog toga nije bio vojnik. Sjea
li se toga?! - Jest, srce moje, ima pravo, sjeam se! Kad god bi izbacio lijevu
nogu i prenio na nju teinu, malo mu se tijelo zanije-lo. Kako ti ima divno
pamenje, drago moje srce, ali... ali... ovaj zlikovac ne epa!
Bili smo, gost i ja, ve blizu jedan drugome i moje srce dospjelo je jo samo da mi
apne: - epao on ili ne, ti samo njega ubij! Sluaj mene, sluaj svoje srce! On
je! On i samo on! Ubij ga, ubij ga sad odmah kao to ubija jastreba, kopca,
jazavca, lisicu... Lovouvar si, dunost ti je ubijati tetoine i grabeljivce!
Ubij ga! On je!
Gost se zaustavi. Ja takoer.
- Koliko je? - upita i prstom pokae na metu.
- Dvjesta koraka... tu negdje.
- Dvjesta koraka? Do kuda? Dovle?
- Jest, tu moete stati. elite li osloniti puku?
- Ne, hvala. Ja uvijek gaam bez naslona.
Moje srce apue mi luaki: - Stani sada iza njega, stani mu za lea, stani mu za
lea, vidjet e, prepoznat e ga!
Sluao sam srce. Stao sam gostu iza lea desetak metara, po prilici na onu istu
udaljenost koja me je dijelila i onog kobnog dana. Za svaki sluaj gurnuo sam metak
u cijev. Nek se nae...
I sad ga promatram... Stoji preda mnom u itavoj svojoj snazi kao i onaj prije
osamnaest godina. Puka mu je oslonjena uz desni bok, cijev okrenuta dolje. Osjetio
sam u grudima bol. Ah, sve je isto, sve! Koga eka, zato ne puca? Sad znam, smeta
mu sunce. eka da zae za oblak. Eto, doekao je i to. Sad e dignuti puku!
Izbacio je lijevu nogu... Ne, ne epa! Ne, ne epa, ali je meni ipak zastao dah. On
je! On!
Toga asa plane metak. Njegov, ne moj. Ali je i moja puka spremna, ekam samo da
se okrene i da mu pogledam u oi. Okrenuo se:
- Hoe li provjeriti?
- Sto? - upitam drhtavim glasom.
- Pogodak - smireno odvrati gost.
- Pogodak? Ne trebam provjeravati. Gaali ste u glavu. Je li tako?
Promatrao me bez rijei i tiho izustio: - Da.
- Prije osamnaest godina u nekom malom selu ispod planine, zimi, promatrao sam
jednog ovjeka u civilnom odijelu kako u drutvu ustakih oficira gaa u mete. U
ive pokretne mete... On je stajao kao to vi stojite sada prema mnom, bio je
snijeg i jedan je seljak trao niz ljivik. Planuo je hitac i ovjek se sruio
mrtav. Zrno ga udarilo u zatiljak. Ustaa koji je pritrao mrtvome, zavirio je u
lice i viknuo: "Glava! Pun pogodak!" Toga dana tri ovjeka ostala su u onome
snijegu i sva su trojica primili zrno od istog ovjeka, ravno u glavu!
Vidio sam kako je gost problijedio. Otvorio je usta i razrogaenih oiju buljio u
mene. Dignuo sam malo cijev svog karabina, tek toliko da vidi da mi je prst na
obarau. Nastavio sam. Osjetio sam kako mi glas postaje mirniji a moje srce sve
radosnije. Eto, doekalo je i ono svoj trenutak!
- Pa ipak, ona trojica nisu poginula na isti nain. Prva dvojica pokuala su se
spasiti. Na dani znak pojurili su koliko su mogli, otisnuli se niz padinu, kroz
ljivik u snjenu poljanu i pokuali bijegom spasiti ivot. Oba su pala skoro na
istom mjestu, u dnu ljivika. Tada je doao red na onog treeg, najstarijeg. Kosa
mu je posijedjela, oi izgubile sjaj. Lice mu je bilo izborano, tuno, oronulo.
Ustaki oficir izbrojio je i njemu do tri i viknuo: - Bjei! - no starac nije
bjeao. Poao je mirnim korakom niz onu snjenu padinu, lagano, umorno, kao da se
vraa s polja na kome se muio cijeli dan. Iao je mirno onom istom prtinom koju su
ugazili dvojica njegovih prethodnika idui u smrt. Poao je dakle njihovim stopama,
ali bez urbe, polako, odmjereno, kao da ide na sprovod njima, a ne sebi. - Bjei!
Bje', stari...! - uli su se povici ustaa, no starac se nije osvrtao. ovjek u
civilu nije dizao puku. Nastala je zabuna. Starac je sve dalje odmicao, a onaj s
pukom ni da ga gleda. Tada ustaki oficir povie:
- Zato ne puca?
ovjek s pukom pokae na starca i ree: - Ne tri.
- Svejedno. Oklada je bila svu trojicu s po jednim metkom u glavu. Ne pogodi li
ovog, izgubio si!
Onaj nevoljko digne karabin, priljubi ga uz lice i opali. Metak je udario starca
tono na ono isto mjesto gdje i danas va metak ovu metu: u glavu!
Vidio sam kako ga oblijeva mrtvaki znoj. Jedva je otvorio usta da pita:
- to to znai?
- To znai da ne moram provjeravati metu. Divlja svinja pala je od pogotka u glavu,
oba srnjaka primila su metak u glavu... i ona tri seljaka ubijena su na jednak
nain, metak u glavu! Prva dvojica bili su moji seljani. Onaj starac koji je mirnim
korakom otiao u smrt, bio je moj djed! Osamnaest godina sanjao sam o tome da
jednom sretnem ubojicu!
Primijetio sam kako lagano, jedva vidljivo die karabin. Upozorio sam ga: - Ako se
maknete, ustrijelit u vas
kao psa! Sami smo u umi, jedino su ptice i divlja svjedoci. Vaa je puka prazna,
moja puna. Mogu vas ubiti odmah, ali neu. Dali ste mogunost mome djedu da bjei,
to isto dajem ja vama. Okrenite se i bjeite. Ako vas promaim, kunem vam se,
nikada vas vie neu traiti ni pitati za prolost. ivite i ubijajte divlja. Kad
izbrojiom tri, trite. Pazite, poinjem. Jedan...
Nisam dospio izbrojiti. Kao izbezumljena divlja zvijer, bacio se na mene. Pao je
pored mojih nogu, mrtav. Zrno ga udarilo u glavu, neto malo iznad desnog oka...
VII.
U sobi je dogorijevala petrolejka, utio se kiselkasti zadah probdjevene noi.
Objema rukama lovac je za stolom nadlaktio glavu i neispavanim oima buljio u
lovouvara. A lovouvar, dovrivi priu, primakne au i temeljito je iskapi.
Zatim nastavi:
- To je moja lekcija o srcu. Neto je drugaija nego ona druga inspektora, ali je
valjda i moje srce neto drugaije. Valjda... Pogledao je na prozor i preko zavjesa
primijetio stidljivo raanje jutra. - Da niste ubili jelena, sad bismo se, i vi i
ja, lijepo zavalili u krevet i spavali do ruka. Ovako... moram naotriti no. Da
puim lulu, jutros bih od jelenske kese dobio duhankesu...
Lovac se trgne iz snatrenja:
- Ti misli da sam ga ustrijelio?
- Rekao sam i znam. Na inspektor vjeruje u raunicu. On vjeruje da su jedan i
jedan uvijek - dva! Vi vjerujete, kako ste ono rekli, vi vjerujete u instinkt... Ja
vjerujem u srce.
Tiina. Osjeali su obojica da bi sad trebalo prekinuti sa svim tim naklapanjima,
pronai stvari, pripremiti karabine, navui kabanice i poi u umu. Ali su obojica
bili pospani i nije im se ilo.
- Sinia, tako ti boga... ono to si priao, jesi li ono izmislio da skrati no,
ili...?
Lovouvar se namrgodi i trepavicama napola zatvori oi: - Izmislio...? Pa dobro,
izmislio. Kad vi kaete... kratio sam no. Ali sada je pripovijedanja dosta, idemo!
Prekinuo ga odmah:
- Stani! ekaj! Nismo jo gotovi, ne... Ako je istina ono to si priao, a neka sam
vrag zna, sve moe biti, kai mi, kako si znao, po emu si zakljuio, po emu i
danas zna da si ubio pravoga?
- Znam.
- Zna... ali po emu? Tko ti jami?
- Srce.
- Srce?! O, to je veoma nepouzdan svjedok, vjeruj mi. I ja volim spomenuti srce,
ali kad bi bila rije ustrijeliti ovjeka, morao bih dobro razmisliti jesu li
dovoljno uvjerljivi razlozi koje mi upuuju treptaji srca. Pa i u tvojoj prii
jedno je pitanje ostalo bez odgovora. Rekao si da je zloincu koji ti je one zime
ustrijelio djeda, lijeva noga bila neto kraa i zbog toga je epao, a lovac koga
si ti ustrijelio nije epao. Objasni. Prevarilo te srce?
- Srce?! Ne, srce nikad ne vara. Onog trenutka kad je taj zloinac pao mrtav i
ostao nepomian, primijetio sam da mu je na lijevoj nozi ugraena ortopedska
cipela. Poslije svega to se toga dana dogodilo bio sam smiren. Uveer le-gnuo sam
u krevet obogaen spoznajom... negdje nad nama bdiju ipak zvijezde. No dosta je
razgovora i pria, eto svie, ve cvrkuu ptice i dan se bijeli. U umi nas eka
va esna-esterac, jelen ljepotan. Hajdemo...!
NEPOVRATAN IVOT
Dotrajala svjetlost dana. U sjeni zakrljale magnolije sitan, smeuran starac,
izbrazdan borama, pokrit injem i ivotnim spoznajama, skutrio se na lovakom
tronocu i umornim pogledom pratio uz ogradu jeziac zelenila. U naruju drao je
puku, jednocijevku, staru dobru puku i ekao... Ve dugo eka. Ne uri mu se
nikamo. Samo da ne zaspi! Da, samo da ne zaspi! U posljednje vrijeme to mu se
dogaa esto. Bez obzira na to u koje doba dana, odjednom bi njegovim ilama
prostrujio drijeme, ugodan, neodoljiv drijeme, i starac se morao predati snu. Ne
zadugo. Desetak minuta ili pola sata, ali je morao zaspati, spustiti glavu,
prilegnuti, prekinuti makar na kratko vrijeme nit svijesti i potonuti u bezdan
snova. Sto se tu moe. Zakoni prirode. Kad ovjek jednom navri osamdeset i etiri
godine, mora postati bespomoan u mnogo emu. Samo da sada ne zaspi, da ga drijeme
ne ulovi s pukom u ruci dok eka tu prokletu betiju, koja njemu, i ne samo njemu,
ve tjednima zagorava ivot. ekao je juer, ekao je prekjuer, ali uzalud.
Valjda e je veeras doekati. Osjea, zna, naii e veeras sigurno! A hoe li je
ustrijeliti? Hoe li mu zadrhtati ruka, hoe li moi dovoljno brzo zabaciti puku,
sastaviti niane i okinuti u pravi as?
Ve davno nije bio u lovu. Veoma davno! Godinu? Dvije? Deset...? Ne sjea se vie.
A kamo bi iao, na koje lovite i tko bi ga pozvao u lov? Zar se itko jo sjea,
zar se itko jo brine o davno isluenom inenjeru umarstva, penzioneru,
nekadanjem savjetniku ministarstva umarstva i ruda? Neko su mu bila otvorena sva
vrata, sva lovita u zemlji, bio je gospodin. Pravi gospodin. Lovac! Da, a tko jo
danas misli o njemu? Zaboravili su da ivi, a kamoli da ga
netko pozove u lov. Zapravo, danas vie i ne tei za lovom. Ne zbog godina. Smeta
mu danas tota. I odnosi i obaveze i atmosfera, sve! Ono to danas zovu lovom, zar
je to lov? Zeeve hvataju ive, u mree, kao skue i srdelice! Hvataju, prodaju i
jo se hvale. Javno! U proljee umjetno uzgoje na tisue fazania, othrane ih
smrdljivim otpacima, a u jesen ih puste u branjevine... i ubijaju! Pa tko je to
ikada vidio?! U njegovo doba lov je bio radost, istinska slast dokolice, praznik
ume u svitanje i sumraje, ditiramb ivotu, vitetvo... a to je danas lov?
Knjigovodstvo, rauni, ekonomija! Kakva profanacija, kakva zabluda...! U njegovo
doba...
Naas je izgubio misao. Praznina. Da... to je to bilo u njegovo doba? Ne sjea
se... eto, izgubio je nit! Kako bilo da bilo, njegovo je doba mrtvo. Prolost,
nepovratan ivot. Uzdahnuo je duboko i teko a zatim usmjerio zabrinut pogled niz
ogradu, na tanki jeziac zelenila, odakle je oekivao plijen.
Pomisao na "plijen" ispuni ga gorinom i natopi tugom. Sjetio se svoje mladosti,
svojih lovova i svojih trofeja! U Bosni, na Konjuh planini, on i beg Selim
Alajbegovi, lovei srne, oslukivali su uzbudljiv lave, srkali kahvu i divili se
ljepotama ustalasalih planina. A zatim beg ode, ostavi ga sama, ode na svoje
omiljeno ekalite. Kao snana proljetna bujica lave se odjednom sruio u klanac,
pa uz padinu ravno na njega. Pripremio je puku, u puci metak, patrona koju je sam
napunio krupnom samom, i ekao. Odjednom opazi medvjeda! Osjeti tjeskobu,
istovremeno i radost i strah, a istoga asa kako je opazio medvjeda, medvjed opazi
njega! Ogromna smea dlakava neman u trenutku se oslobodi pasa, uspravi se na
zadnje noge i krene k njemu mumljajui i prijetei. Nikad nee zaboraviti taj
jezivi as. Podigao je puku, poravnao niane i okinuo. Od udarca krupne same,
medvjed je naprije zastao i odmah zatim sjeo, udno i otuno zavrtio glavom kao da
sve to nije stravina stvarnost ve neduna igra u cirkusu ili zoolokom vrtu.
Odmah zatim medvjed je riknuo, riknuo da se uma ledenila, uspravio se i krenuo
ponovno u napad. Nije dos-
pio ubaciti novu patronu u puku, a medvjed mu je ve bio na nekoliko koraka!
Spasili ga psi! Begovi divni bosanski gonii, njih desetak, koji su nanjuili krv i
svom snagom bacili se na medvjeda. Drugi metak smirio je zvijer, smirio je pse i
planinu. Tuan, otegnut glas roga javio je begu Selimu Alajbegoviu da je jo jedan
umski car mrtav!
Koliko je divljai ustrijelio poslije toga, koliko vukova, divojaraca, jelena,
srnjaka, veprova, kuna, tetrebova... tko e znati! Gotovo cijeli svoj ivot proveo
je u umi i planini, pod kronjama stoljetnih stabala, a sada tu, na rubu grada, u
svom vlastitom vrtu eka... betiju! Takav je ivot. Sve ima svoj poetak i kraj.
Sad love drugi. Mlai. I ne samo mlai. Drugi. Seljaci, radnici, poneki obrtnik...
Svijet njemu nepoznat i tu. Ponekad u svojoj kui, gledajui kroz prozor,
oslukuje ritam grada. Mrzi vozila. Nita ga vie ne zanima. Da nema sinova, tko
zna kako bi ivio. Od skromne mirovine slabo. Djeca i unuad. Unuad! Zeii!
Jedina prava i istinska radost preostala ivota.
Pomisao na unuad podsjeti ga da mu za leima, stisnut uz ogradu, ui najmlai
unuk. Jo kad je starac izlazio iz kue s pukom u ruci, zapazio ga unuk i
prikljuio se djedu, obeavi mu punu poslunost. Djeak je odrao rije. Cijelo to
vrijeme kako su u zasjedi nije pisnuo! Prava lovaka krv. Njegova! Okrenuo se da ga
vidi. Doekae ga malianove krupne crne oi i tihi upit: - Sto je... - Starac
stavi prst na usta i upozori ga na utnju. Opet je svrnuo pogledom u vrt,
pretraivao zelenilo i razmiljao o plijenu. Mora doi, mora! Treba samo biti
strpljiv i ekati. Kako je samo djeak miran i strpljiv! Kad odraste, bit e lovac,
pravi lovac. U oporuci, njemu e ostaviti puku, ovu staru, nasljednu. S njome je
jo lovio njegov otac. Da, dat e je unuku. Ali ma koliko unuk lovio, ma koliko
ivio, teko da e ikada osjetiti toliko lovake strasti i skupiti toliko trofeja
kao njegov djed. Gdje sve nije lovio i s kime sve nije lovio! Sjeti se Francuske.
Da, i tamo je bio. Jesen tisuu devetsto trideseta. U Parizu je bilo zasjedanje
meunarodnog savjeta za lovstvo, kome je i on prisustvovao. Kako je to bio svean i
uvaen skup! Nikada nee moi dovoljno zahvaliti boici Dijani koja mu je poklonila
taj jedinstven doivljaj. Kakva dvorana, kakva imena i linosti! Jest, a to je
onda bilo? Zato su se tada sastali? Ne, to je zaboravio. Da... a zbog^ega se sada
svega toga prisjea? Izgubio je opet misao. Sto je zapravo htio? Kako je tuno
imati tolike godine. Pokuao se ipak prisjetiti... aha, da, unuk! Neko i sad! Tamo
u Parizu, poslije zasjedanja bio je prireen lov nedaleko od Bulonjske ume.
Velianstven lov! Gonii u slikovitim odorama srednjovjekovnih slugu, koije,
trube, psi... Nezaboravan spektakl! Uveer ples u dvorani Rembois. Posluga u
livrejama, markizi, markizice, muzika, ples, bljetavilo... san. Da, prisjea se,
zaplesao je meu prvima i tko mu je...
Iz matanja trgne ga unuk i apne uzbueno: - Ide!
Starac hitro podigne puku i tog asa opazi sivkastu sjenu kako se brzo sputa
rubom zelenila. Znao je pravac: zdjelica s hranom pred kokoinjcem u dnu dvorita.
Poravna nian kako je najbolje mogao svojim drhtavim rukama i okine. Kao grom
zatutnji puka, a sivosmea "betija" zastane, zadrhti u smrtnome gru i smiri se
zauvijek. Pucanj uznemiri i uskomea perad, zalaje pas, a u susjedstvu na prozore
kuerine izvire prestraeni stanari. Unuk se uzbudi kao nikad u ivotu, poskoi i
vikne to ga je grlo nosilo: - Mama...! Dida je ustrijelio takora!
Dok su brojni svjedoci pljeskom popratili ovaj iznenadni i sjajni uspjeh, starac
isprazni puku, pogleda jo jednom svoju "lovinu", pokupi tronoac i laganim
starakim hodom uputi se domu. Idui dvoritem mrmljao je ne bez ponosa: - Ipak sam
ja njega kako valja. Lovaki! Pao je u vatri!
MODA CE NETKO NAII...
Na okolnim breuljcima rasprodaja boja. S preplanulih vinograda i umaraka, niz
puteljke, jaruge i usjekline sputala se jesen na vrak crkvenog tornja, na iroke
kamene zidove uokrug crkve, na krovove starih zdanja, na parkove i ulice ovog
mjestaca, ljeilita, u koje su se jo rimski legionari ugnijezdili ovdje meu
pitomim breuljcima u neposrednoj blizini vijugave, mutne rijeke.
Niko Varga, umirovljeni upravitelj osmogodinje kole, dvadeset i jedan dan proveo
je tu u toplicama, lijeio se na raun drave, no svidjelo mu se, smjestio se
privatno i za svoj dinar produio boravak. ee, hrani ptice u parku, ita,
sprijateljio se s ribiima, pa ponekad i on udiari i lovi crvenperke i klenove.
Svaki trei dan ode u toplice, kupa se u ljekovitoj vodi, ali ne dugo, najvie
petnaest minuta, ne smije due zbog srca. Nije udo. Trideset i osam godina proveo
je meu djecom u koli!
Danas nakon etnje poelio je voe. Uao je u trgovinu. Zadrunu. Nikog, samo on i
prodava. Gleda pretince, gleda, gleda... i premda je vani jo sunce, njemu kao da
mrak pada na oi... Mandarine petnaest tisua! Poluzelene, poluute, to zrele, to
nezrele... petnaest tisua! - Petnaest tisua...! - sa zaprepatenjem poluglasno
izgovori dio pa prijekorno pogleda prodavaa koji je stajao s onu stranu pulta
sputene glave, skruen i tih kao optuenik na sudu, bez krivnje kriv. Pored
mandarina, u drugom pretincu, bilo je natrulo groe, u treem ute, naoko lijepe
kruke, ali ve prezrele i dobrano natuene. etiri tisue. Zamoli kilu tih
kruaka, i dok mu je prodava odabirao to je ljepe mogao, dio otuno primijeti:
- Kod vas je sve nekako naopako, a ni pedesetak koraka prema poti, iptar otvorio
privatnu voarnu, ne zna to je ljepe, da li rumene jabuke, svjee kruke ili
groe. U njega svega, ak i banana!
- Jest, ima u njega svega, ima i banana, ali skupo, gospodine! Znam ja...
- Nita ti ne zna! - zaotri dio. - Da zna, oprao bi voe, odstranio bi trule,
uklonio s groa otpale bobice, e, da... Sad su Albanci pored slastiarnica i
filigranskih radnji uzeli pod svoje i voarnice! Neka. Tko umije, njemu dvije!
Napustio je voarnicu i odmah zastao na putu, preko-rivi se: emu sve to? Evo, ve
ti je povien tlak! uvaj ivce, nema ih previe, uvaj svoje slabo srce, uvaj
zdravlje. Krivu rijeku ispraviti nee, smiri se, uti...
Trgne ga amor kolske djece koja su se s torbama na leima vraala s nastave.
Djevojice i djeaci uspinjali su se ulicom koja je tu u blagoj strmini krivudala
prema ljeilitu i autobusnoj stanici. Usput su se bockali, natezali, natjeravali,
dovikivali... Zna dio, svi su aci isti.
- Striek, molim vas tri dinara!
Okrene se. Pored njega su stajala dva djeaka, uzrastom trei ili etvrti razred
osmoljetke. Jedan je od njih jo uvijek drao ispruenu ruku.
- Trebam za autobus!
Promatra maliana. Onog to moli. Gologlav, crne kose, ivih crnih oiju, uhranjen,
dobro odjeven, crven u licu, lijepih cipela... Djeak uporno ponavlja:
- Striek, tri dinara!
- Tri dinara nije mnogo - glasno prizna dio - samo... nisam ba uvjeren da su ti
potrebni za autobus.
Djeak odgovori spremno:
- asna rije! Evo, pogledajte, imam deset dinara, a treba mi trinaest.
Dio iz depa izvadi pregrt metalnog sitnia i podigne ruku da lake odabere. U
isti as djeak takoer baci pogled na novanice i predloi:
- Ne morate ni gledati... Dajte to imate na dlanu, bit e mi dosta.
Paljivo se zagleda u djeaka. Osjeti da ni nain, ni ton s kojim malian razgovara
s njime nije u skladu s nekim tko je u nevolji. Sve je vie bio uvjeren da pred
sobom ima nesvakidanjeg uenika i da grijei to mu daje novac. Ipak se suzdri i
tek primijeti:
- Sinko... ne mogu ti sve dati, neto trebam i ja... a ima tu i utih, bezvrijednih
novia, ne bih te htio otetiti.
Ieprka dvodinarku i dinar pa ih prui malianu. Ovaj promrmlja neto
nerazumljivo, strpa novac u dep, zajedno s prijateljem produi jo nekoliko koraka
i tek tada dobaci glasno:
- Umjesto dinara dali ste mi deset para!
To je ve bilo previe. Dio nabora elo i sad ve s vidljivim uzbuenjem dovikne
djeaku:
- ekaj...! Stani...! Stani, sinko! Ako sam ti dao deset para umjesto dinara, ja u
to promijeniti. Samo... doi ovamo, pokai!
Djeak ne odgovori. Produi jo nekoliko koraka, pa se okrene i pobjedonosno
objavi:
- A sad idem u slastiarnicu na kremnite!
- Na kremnite?! - ponovi dio, ali se pritom ni najmanje ne iznenadi. To otkrie,
ta spoznaja samo ga jo vie uvjeri da je naiao na malog ali izuzetnog
pokvarenjaka. I pored toga pokua jo jednom: - ekaj, sinko, stani...! Kre-mnita
ti nee izmai. ekaj...!
Ve se sputao sumrak i pored njih prou rijetki prolaznici kao utljivi statisti
na otvorenoj sceni. Na poziv starca, djeaci ipak stanu, udaljeni od die nekoliko
koraka. On i ne pokua da im se priblii ve pomalo uvrijeen, pomalo tuan, na
liniji svoje vlastite pedagoke savjesti, pokua objasniti djeaku:
- Da si mi kazao kako ti je novac potreban za kola, ja bih podjednako izvukao tri
dinara, jer to zaista nije velik novac. Ali si ti dao asnu rije da ti je novac
potreban za
autobus, dakle, pogazio si vlastitu rije za svega tri dinara! Razmisli o tome.
Zatim, primijetio si da u ruci drim vie od tri dinara, htio si da ti predam sav
taj novac, dakle, pokuao si iskoristiti moj slabi vid da mi digne jo koji dinar,
to takoer nije lijepo. Pa si lagao da sam ti umjesto dinara podvalio deset para i
sad se na kraju hvali kako si me nadmudrio i kako e u slastiarnicu! Kad se sve
to skupi, malo je ipak previe za tvoje godine. Unaprijed ti kaem, neu ti nita
naao uiniti, htio bih samo da porazgovaramo. Pokuaj se opravdati, objasni zato
si tako postupio? Hajde, govori...! Sluam!
Djeak i ne pisnu. Neko je vrijeme netremice promatrao starca kao da trai pogodnu
rije, a onda, naavi je, primakne se jo korak blie dii, pa tiho, ali dovoljno
glasno da dio uje, dobaci starcu: - Kurac! - Zatim oba djeaka uz hihot natisnu u
bijeg.
Kao da ga netko maljem udario u prsa, starac zate-tura, uhvati se za grudi i na
trenutak osta bez daha. Je li mogue, je li to uistinu mogue? Sto se to zbiva oko
njega, gdje on to ivi? Jedva to je prikupio malo snage, krene za njima. Usput je
govorio sam sebi: ne, ne... to nikako ne smije ostati nekanjeno! Po svaku u
cijenu doznati njegovo ime i prezime, kolu i razred! On mora biti kanjen... Mora!
U kakvoj sredini ivi taj djeak? Tko su mu roditelji, tko su mu nastavnici i
otkuda mu ta surovost, pokvarenost, otkuda mu ta unutarnja potreba da bude do
ogavnosti vulgaran i to bez ikakva povoda! Grunula je prostota iz njega kao gejzir,
kao vulkan! Sta to dijete nosi u sebi, ta to njega pokree, kuda srlja? Ne, ne...
ta pria nije zavrena. On mora biti kanjen. Surovo kanjen!
Korak po korak uputi se za djeacima. Nije ni razmiljao gdje e ih nai, znao
je... na autobusnoj stanici. Pomisli - moda bi dobro bilo popiti aicu brendija,
zbog srca. Nula tri. Ne vie. Da, to bi bilo mudro. I kad na autobusnoj stanici ne
primijeti maliane, ue u oblinji restoran i narui pie.
Razmiljao je gdje bi mogli biti djeaci. Vjerojatno u slastiarnici. Tako je. Ona
je u neposrednoj blizini stajalita
autobusa, sigurno su tamo. Slade se... Prisjest e im! Ispije ostatak brendija i
napusti restoran. Vani ga doeka no, uline svjetiljke i grupice uenika koje su
se okupljale oko autobusa. im ga opaze, s raznih strana zaredaju poklici:
- Striek... i ja bih tri dinara! Striek... i ja bih kremnitu!
- Striek... meni baklavu! - Striek...! Striek...!
Dio osta zaprepaten. Takvo neto uistinu nije oekivao. Krene najblioj grupici
izazivaa i im se priblii, na-sta tajac, ali su zato s druge strane trga dopirali
jo glasniji poklici: - Striek...! - Striek...! - Doi k nama, striek...!
- Pun gorine, ve dokraja iznerviran, dio je uporno traio onog "svog". Napokon
ga otkrije. Malo po strani, ispod kestena, kao na pobjednikom postolju, djeak je
stajao na drvenoj klupi i paljivo pratio sve to se zbiva. Starac mu prie i
zastane s druge strane klupe, na dva-tri koraka. Kakva ironija, kakva surova
sluajnost! Direktor... uenik... klupa! Klupa, ali ne kolska, naalost, ne
kolska! Kako zastane, dio zapone:
- Sluaj, djeae, zar tebi jo nije dosta nepodoptina? Zar si morao pokrenuti i
ovaj opor gladnih vuia? uje li kako zavijaju?
- ujem.
- E, pa dobro, kad uje, kai mi... ime sam ja sve to zasluio? Jesam li ja tebi
dao tri dinara ili ti meni? Jesam li ja tebe obmanuo ili ti mene? Jesam li ja
izvalio onu prostotu ili ti? Razmisli... ja bih tebi mogao biti djed a kamoli otac,
a ti...
- Otac...?! - prekine djeak diu. - Vi da meni budete otac? Da ste mi otac, znate
li to bih uinio?
- Sto? - jedva ujno izusti starac.
- Da ste mi otac, ja bih vas objesio!
- Objesio...?!? - zaprepasti se dio, sav se izbezumi i nagrne djeaku da
naposljetku obrauna s njime. Odbaci zamotak s krukama i jurne koliko je mogao.
Djeak vjeto odskoi i bje! Starac za njim, pokua ga stii, upinje sve snage,
tri, vie, prijeti, gnjevi se, ali gdje e jazo sustii zeku! Djeak okrene diu
oko stabla kestena, smota ga
oko autobusa, zavrti ga oko slastiarnice i tu dio zaostane, sustane i prekine
hajku. Jedva se drao na nogama. Stavi ruku na srce... tutnjava! Disao je u gru,
irom otvorenih ustiju, znojan, iscrpljen, blijed. Jedva je nekako doglavinjao do
one klupe, do one proklete klupe! Zavali se, spusti glavu na naslon klupe i za
trenutak bude mu lake. Djeaci primijete da starcu nije dobro, skupe se u tiini
oko njega, promatraju ga zabrinuto. Netko predloi da mu potrae pomo, da zovnu
nekog starijeg, da mu donesu au vode, ali tada voza autobusa upali motor,
osvijetli unutranjost kola i zatrubi. Djeca, kao pilii kad ih kvocanjem pozove
kvoka, navale na ulaz da to prije zauzmu sjedala. Malo zatim autobus krene...
Dio osta sam. Sam na klupi pod granama kronjata kestena, pod zvjezdanim nebom
blage jesenje veeri, bez mrnje, bez kajanja, bez ikakvih elja. Imao je jo snage
da se priupita: Je li to kraj...? Zatinja posljednja nada: Moda e netko naii...
Moda e netko... Kao nabujala rijeka u njemu se javi bol. Nepodnoljiva bol. Ni
disati vie ne moe. Zraka... zraka!
I tu klone. Do kraja zatvori oi i nad njim se spusti beskrajno duga, mrana,
nepovratna no.
KIOBRAN
Odmaknem zavjesu, kia! Ljeto je a sipa kao da je jesen. Gdje mi je kiobran? Opet
u zakasniti. Tko zna, moda je jesen! Unatrag nekoliko godina u ovoj zemlji sve se
izmijenilo, izopailo, okrenulo, poremetilo. Ni bajrami vie nisu... Ma, kakvi
bajrami! Ni prosjaci, ni depari vie nisu kao to su neko bili. Danas prosjaci
moljakaju, a nerijetko i prijete! Depari kradu i sve ee tuku! Kia. Sta e u
gradu kia? Ljuti pjeake, prlja automobile, oteava promet. Po oranicama i
livadama, tamo gdje treba, zacijelo ne pada. Ma, gdje mi je kiobran? Prije ureda
moram jo u banku. Zakasnit u, zakasnit u sigurno!
- eno! eno, tako ti boga, doi ovamo! Moj je kiobran oduvijek bio tu u ormaru,
naslonjen na desnu policu, dakle na svom mjestu, a gdje je sada? Nema ga!
- Nema ga, dakako da ga nema, kad ga tu nisi stavio. Prije dva dana traio si
naoale, juer eir, danas kiobran! Da si ga metnuo u ormar, bio bi tu i sad bi
ga imao.
- Dobro, eno, pa da ga i nisam stavio, a ja znam i glavu dajem da sam ga poloio
ba tu, u ormar - cijeli si dan kod kue, nema nikakvih briga, mogla bi barem
znati gdje se to nalazi u ovom naem branom brlogu. Kiobran nije igla!
- Nije igla, znam da nije, ali u naem je brlogu najmanje deset tisua kojekakvih
predmeta i kako bih ja uvijek mogla znati gdje se to nalazi? Nisam bog! Ne znam
ak ni gdje je moj kiobran, pa zato bih morala... Uostalom, evo ga! Evo ga! Eto,
kamo si ga zametnuo! Umjesto u ormar, stavio si ga iza vratiju u kupaonicu!
Promrmljao sam neto, uzeo kiobran i zalupio vratima.
Silazim. Boe, kako je u naoj kui sve prljavo! Kad su posljednji put oprane ove
stube? Da pitam kuni savjet? Od kunog savjeta samo je savjet za maloljetnice
besmisleniji! Potkraj zime pukla nam je cijev u podrumu. Voda do koljena! Cijev smo
nekako sredili, voda je ostala. Do danas! Pet mjeseci! Otvore li se vrata podruma,
sve do tavana iri se zadah i smrad. Valjda se u onoj vodurini raspadaju crkotine
potopljenih maaka i takora. A to je najgore - raste! Iz neobjanjivih razloga
voda je u podrumu svakih desetak dana dva do tri centimetra via, kao da su ispod
temelja tajanstvene vrulje. Nitko ni da prstom makne! Neu ni ja. Dok voda stigne
do mene u prvom, potopit e i zadaviti predsjednika kunog savjeta u prizemlju.
Neka. S njime ionako ne razgovaram ve dvije godine.
Ulica. Pljusak. Moram otvoriti kiobran. Kiobran! Tu smo! Prije nekoliko mjeseci
odrao sam referat na jednom meunarodnom simpoziju o temi: "Utjecaj samoupravnih
akata na strukturu i opseg vanjskotrgovakog poslovanja". Mislio sam... sjajan
referat. ezdeset stranica! Pljesak i estitke. Ali... uskoro sam dobio
nepotpisano, dakle anonimno, pismo u kome mi dotini anonimac pie: "Sluam vas
godinama kako pred mikrofonom trabunjate jedno te isto. Vi i vama slini elavci!
Fraze, same fraze! Skinite se ve jednom s govornice i prepustite je mlaima i
pametnijima!" Kako rekoh, anonimac! Nije me mnogo uznemirio jer iz principa
nepotpisana pisma bacam u ko. Ali, dogodilo se neto gore. Nedavno sam proitao
roman: "Drpam ti palac". Naravno, kakav naslov, takva knjiga. Uputio sam pismo
izdavau i protestirao to s novcem radnike klase objavljuje ovakve besmislice.
Nije prolo sedam dana taj je roman dobio nagradu Drutva knjievnika, kao izuzetno
vrijedno umjetniko djelo! To me zbunilo. Pitao sam se otkuda taj nesklad izmeu
mene i nekih struktura, naunih, drutvenih, politikih, a sastavni sam dio tih
istih struktura, tog istog drutva! Dugo, dugo razmiljao sam o tome, preispitao
sam mnoge pretpostavke, da bih nakon svestrane analize doao do jednog jedinog
zakljuka: kia!
Kia...?! Jest, kia! Prisjetio sam se i utvrdio, kad sam pripremao onaj referat:
"Utjecaj samoupravnih akata...", tih dana neprestano je padala kia i ja sam isto
tako danima nosio kiobran. Jednako tako, dok sam itao "Drpam ti palac", lijevala
je kia. I opet kiobran. Tu smo!
U cijeloj svojoj povijesti ovjek valjda nije izumio nita udovinije od te
smijene i po svemu sudei opasne naprave. Rekoh opasne. Da, veoma opasne.
Kiobran! Nije vano koji ga je majstor izradio, ni od kakve je taknine, nije vano
ni da li je jednobojan ili aren, dugaak ili kratak, muki ili enski, skup ili
jeftin - bitno je posve neto drugo. ini se da sam na tragu znaajnog, da ne kaem
epohalnog otkria! Sve sam vie uvjeren, da to ovjek due dri kiobran u ruci,
otvoren kiobran, to mu vema... ishlaplju-je pamet! Zvui nevjerojatno, ali je
tako. Razmiljao sam mnogo o uzrocima tog fenomena, muio se, okretao misli,
probdio mnoge noi dok naposljetku nisam doao do zakljuka da su metalne ice to
oblikuju otvoren kiobran najvjerojatnije skrivene antene kroz koje u svemir
isijava naa pamet! Upravo tako! Rije je, dakako, ne o elektromagnetskim nego o
psihomagnetskim valovima koji podjednako isijavaju, neopazice i mimo nae volje,
bez obzira na to je li drak kiobrana metalan ili drven. Kao to se preko ica, u
automobilu ili brodu, prazne akumulatori, tako se preko ica kiobrana prazni,
odnosno iscrpljuje na mozgovni kapacitet! Eto objanjenja i za onaj neuspjeli
referat, eto objanjenja za neshvaen roman i za tota. Napokon, eto objanjenja
zato najee zaboravljamo kiobran, im ga zatvorimo i negdje ispustimo iz ruku.
Dakako, za nekoliko dana mozak se opet regenerira i sve je u redu... do prve kie!
Banka. Repovi. Moram stati u red. inovnici i slubenici mnoe se u nas kao
krumpirova zlatica! A to ih vie ima, graani sve tee dolaze do cilja. To je
zakon suvi-nosti. Vani, u svijetu, nigdje nikada nisam vidio da bi u banci bili
repovi! I tko tu stoji na nogama? Manje-vie stariji ljudi, ionako ve puni
kostobolje, onemoali... a to onaj
elavi grmalj, s onu stranu, u drugom redu, bulji u mene? Onako stojei, as
ispunjava neki obrazac, as zuri u mene kao da mu je moje lice podsjetnik za
podatke koje mora unijeti u listi! Ima u njemu stotinu kila. Ljudeskara. Ne skida
pogled s mene, sad se jo smrknuo, kao da sam ba ja kriv za visoku stopu
inflacije, besparicu i devizne dugove. Za sve te nedae krivi su odgovorni drugovi,
a zapravo jo vie neodgovorni drugovi. Razluiti jedne od drugih nije lako, no to
nije moj posao. Moj je posao... A to onaj grmalj jo uvijek bulji u mene? Ne, tu
neto nije u redu. Izaao je iz reda i krenuo. Ravno k meni! U prvi sam mah
pomislio, ovjek istroio kemijsku, moda eli na trenutak posuditi pero, ali da!
Prie i bez pozdrava zapone:
- Gledam te, gledam te, a ti... nita! Kao da se nikada nismo vidjeli! Ili su ti
moda popustile vijuge?
Pristojno ba nije zapoeo. utim. Ne sjeam se da sam ga ikada vidio. Uroena mi
je odbojnost prema nametljivci-ma. Kako je zapoeo, tako nastavi:
- Reci, zna li kako se zovem? Ne zna. A ja znam tvoje ime i prezime. Zove se
Matija Molnar, roen si osamnaeste, tu u ovom gradu. Sada si vii savjetnik u
Povre voe export-import. To ste vi koji u Jugoslaviju uvozite krumpir, grah,
luk...! Sve bi vas trebalo staviti pred sud, ali onaj narodni. Ratni!
Sve ljepe i ljepe. Osvrnem se desno, lijevo, nigdje milicionara. S ovim grmaljem
neu tako lako nakraj. Tono je naveo moje ime i prezime, godinu i mjesto roenja.
Tko je taj ovjek? Napinjem pamenje, kao stranice knjige listam svoj ivot... sve
uzalud. A on kao da sluti moju nemo, smjeka se zlobno:
- Eto, vidi, sve znam o tebi! A ti - nita! U oima ti itam, sve si zaboravio,
kao da si svoju prolost spuvom izbrisao. Da, to to me ne prepoznaje ba ti ne
slui na ast. Dobro, hajde da ti pomognem... Partizani. Kalnik, etrdeset tree,
Jalkovec, topniki sklop. No...? Jo uvijek nita? To nije mogue! Moj drue, ti si
uistinu ishlapio! Idemo dalje. S topovima koje smo bez po muke dobili od domobrana,
povlaimo se Zagorjem prema Lepoglavi. Ti si intendant u bataljonu. S nama u koloni
stotinu kola plijena, topovi, oprema, hrana, granate, ranjenici, zarobljenici,
seljaci, konji, krave... sve se to valja zagorskim klancima i breuljcima, kad
odjednom avioni! "tuke"!
Tu zastane, eka moju rije, gleda me ispitivaki, pa kad primijeti da ga promatram
sasvim otueno kao ribu u akvariju, on povisi glas:
- Dosta sam ti otkrio! Kai da li me prepoznaje? Jo uvijek ne? Stari, ti si
uistinu glup, pokvaren, ili totalno senilan?
Sad i meni prekipi:
- Ne vrijeaj me i ne vii! Ovo je banka, ljudi su oko nas! Doao sam ovamo poslom,
a ne da u nastavcima sluam tvoje krimie! Kai u dvije rijei tko si, to si,
odakle se poznamo, kai to hoe od mene i ne glumi duobrinika ni suca
istraitelja! Dosta!
Neko je vrijeme ostao bez rijei, iznenaen, zauen, uvrijeen. Problijedio je,
grickao usnicu i izapone... Potpuno je izmijenio ton. Govorio je tiho nekim
mranim, dubokim glasom:
- "tuke"...! Kad su naletjele "tuke", tog si trenutka prolazio pored naeg
tekobacakog odjeljenja. Jedan rafal iz aviona ubije konjevodca, presijee konja,
a ovaj se srui na tebe, pokopa te zajedno sa svime to je teglio: samarom i
sanducima municije. Od udara i teine, odmah ti je krv udarila na usta i nos. Ostao
si nepomian ispod mrtve klju-sine. Ni jauknut nisi mogao! I dok su svi oko tebe
trali i u panici traili zaklon, ja sam usprkos "tukama" skinuo karabin, dohvatio
kobilu za rep - a bio sam tada jak kao bik - i na jedvite jade oslobodio te mrtve
bedevije... Da li se barem toga sjea? Da li me barem sada prepoznaje?
Opet sam na ulici.. Pitam se ne znam koji put: kako sam mogao zaboraviti lice
ovjeka koji mi je spasio ivot? Dodue, od tada je prolo etrdeset godina i
tota je izblijedjelo, no ipak, to se ne bi smjelo dogoditi. Ne bi smjelo... a
eto, ipak se dogodilo! Mui me - kako i ime objasniti toliki
zaborav? Jesam li uistinu ostario, ishlapio, raspametio se, posenilio? Ne mogu
vjerovati. Svakodnevno, kao savjetnik, obavljam niz sloenih i odgovornih poslova u
poduzeu, u strunom udruenju, istupam na savjetovanjima, radim kod kue...
Smijeno je tvrditi da sam ishlapio, da sam, manje-vie, senilni kreten! Ne, ja to
nisam! Fiziki dobro se osjeam, zdrav sam, mogu raditi, i nadam se da u jo mnogo
godina, pa ak i do smrti, ostati posve normalan i za rad sposoban ovjek. Da, ali
kako protumaiti onu prazninu u mojoj glavi, onaj prekid u pamenju, onu crnu rupu
u svijesti?! Ne prepoznati svog spasioca?! Jesam li lud? Nisam. Jesam li pokvaren?
Nisam. Pa kako onda, kako?! ekaj, ekaj... neto mi je sinulo. ekaj! Sad samo
polako, samo polako... Kiobran! Da nije kiobran?! Jest, kiobran! Kiobran! On,
samo on! Kiobran! Jutros sam ga dugo drao u ruci... ice, antene, isijavanje...
on, samo on! Oslabio mi pamenje, ishlapio djeli mozga, eto objanjenja! Tako je!
Kiobran! Prokleti kiobran, eto u to me uvalio! Kiobran... kiobran? Gdje mi je
kiobran? Ljudi, ostao sam bez kiobrana! Kiobran! "Gospode, gdje mi je kiobran?"
MOLITVA PRED PLOVIDBU
Diem jedro i ponovo kreem na daleku puinu.
O, more...! Ja sin kopna, kao prestraena ptica na rubu gnijezda, stojim na alu
pred tvojim prostranstvom, malen, uznemiren, zbunjen. Stojim tjeskoban nad tvojim
mranim ponorima, u strahu zatvaram oi i klanjam se tvome bez-mjerju. Pitam se
kakve li to nemani promiu dubinama, kakve nas to oi iz tame promatraju, kakvi nas
to glasovi dozivaju iz tvojih njedara? Jesu li to kitovi, gorostasne lignje, morske
zmije ili neka druga, nepoznata udovita? Ushien, zastajem pred tvojom raskoi,
pred tvojim moima, pred tvojim bogatstvom. Izvore ivota! Hraniteljice! Neka je
blagoslovljen plod utrobe tvoje! Tko li e ikada sagledati sve to si nam poklonio,
tko li e naslutiti darove koje jo sprema? Mudro more! Kako nas neprimjetno ui
potovanju! Sokoli hrabre, uzdie skromne, nagrauje uporne. Ma kamo jedrio, ma
kamo plovio, dokle god ovjeka okruuje puina plava, duan je rei: - Neka je moru
hvala i slava!
* * *
Izmjerili smo tvoje dubine, odredili koordinate i dali imena oceanima. Poznata nam
je visina, duina i snaga tvojih valova. Znamo kako nastaje i kako nestaje val.
Utvrdili smo granice do kojih, u dubine, prodire suneva svjetlost. Upoznali smo
gustou, boju, toplinu i slanou mora. Razvrstali smo minerale koje sadri.
Izuili smo struje i objasnili tvoja unutarnja gibanja, izraunali smo koliinu i
brzinu kojom u pojedinom moru pro-tjeu vodene mase. Na kartama smo ucrtali
granice, gdje, kada i dokle dopiru sante leda. Za svaku toku na obali otkrili smo
amplitudu plime i oseke. ta jo preostaje? Znamo li dosta, sve ili nita o tebi?!
* * *
O, more...! Okrutno beutno more! Koliko si brodova potopilo, koliko si ivota
odnijelo?! Znam te, poznam te dobro! U svakoj tiini drijema oluja, u svakoj oluji
poneka zmija! Opako more! Djeci otima roditelje, roditeljima djecu! Prokleto more!
Ni olupine brodova, ni zapisi u lukim kapetanijama, ni brodski dnevnici, ni
zavjetne slike preivjelih, ni iskazi spaenih, nikakvi romani, ni pjesme, ni
prie, ni filmovi, ni mata najlua na svijetu, ak ni ona ne moe opisati to se
to zbiva na tvojim puinama, kad se ti, udovite, izbezumi, kad podivlja, kad
svu svoju zlou i mrnju pretvori u bijesnu zvijer koja rui, grize, kri, lomi,
trga, cijepa, unitava i razara sve! Jedrenjak u nevremenu! Kako je nepodnoljiv
urlik vjetra, kako je uasno sluati mlataranje mora u mranoj, olujnoj noi! Val
koji prelije brod, jarbol to se uz prasak lomi, grevi u utrobi, zapomaganje,
kletve, vlaan miris alga, jeziv dodir smrti! I tonu lae, lamau bespomono
brodolomnici, gasnu ivoti... Kai to eli, kai to hoe, ti odurno, bljutavo,
prokleto more?! Hoe li da se zauvijek rijei mornara i brodova to kao nametnici
gmiu tvojom puinom? Zar to? Vara se grdno! Dok je mora, bit e i mornara, dok je
srca bit e i jedara!
* * *
Utvrdili smo tvoja prostranstva. Otkrili smo i prebrojali velike i male otoke, dali
im imena, odredili njihovu geografsku irinu i duinu. Obiljeili smo gdje te na
sjeveru, a gdje na jugu gue ledeni pokrivai. Znamo gdje, kada i kakvi vjetrovi
puu na puini. Otkrili smo gdje krije podvodne grebene, gdje hridi, gdje
sprudove. Sve smo paljivo unijeli u pomorske karte. Od velianstvenog albatrosa do
siune burnice, poznate su nam ptice koje te nadlijeu. Od gorostasnog kita do
jedva zamjetljiva planktona, poznate su nam ribe, ivotinje i biljke koje te
naseljuju.
Poznat nam je kemijski sastav svake tvoje kapi! to jo krije? Znamo li dosta,
sve, ili nita o tebi?!
* * *
O, more...! Ja, zanesenjak modrih daljina, kad stupam na palubu svog brodia i
diem jedra, razmiljam: kakve li sam arobne napitke zaborava morao ispiti da
smetnem s uma sva zla koja si nanijelo meni i mojim prijateljima, mornarima irom
svijeta! Poslije oluja i nesrea, ne jednom sam se zakleo da moja noga nee vie
stupiti na brod! Pa ipak, uvijek nanovo, pogazim rije! Pogazim rije kako bi se
potvrdila spoznaja: od varljive udi mora samo je ovjek prevrtljiviji! Pitam te,
ime li si nanovo pridobilo moje srce, kakve li sam tajanstvene udice i mamce morao
progutati, kakvom si me opojnou opet zanijelo, namamilo, obma-nulo, zaludilo, pa
da ti se vratim?! Ponovo u zamkama plavih snova, bez ikakva otpora preputam se
tebi! Ne mogu zaepiti ui i ne uti vjetar koji mami na puinu; ne mogu zatvoriti
oi i ne vidjeti svjetionike kako se smijee, namiguju i zovu na plovidbu; ne mogu
zatomiti srce koje otkucajima poruuje - kreni, jo jednom kreni! Sirim ruke i
priznajem: volim te, ludo te volim, prokleto more! Nemam snage da ti se othrvem. I
zato bih? Samo sretnici znadu kako je lijepo, kako je strasno robovati voljenome!
O, more...! Ja, sin kopna, stojim na alu, promatram galebove nad puinom i
smjekam se tvom plavetilu. Prole su bure i godine... iv sam. Jo uvijek sam iv.
ivo je more u meni, raskono, tajanstveno, lijepo, prelijepo more!
RATNIK (Zapisi rodoljuba Zvonka Vugrinca)
Ja sam Zvonko Vugrinec, graevni tehniar. Neka mi nitko ne kae, ama ba nitko, da
voli Hrvatsku vie od mene. To ne dozvoljavam. Ne dozvoljavam ne zbog toga jer sam
cijeli dan u onoj arenoj, maskirnoj odjei hrvatskih gardista, ve zato to
osjeam i znam da je Hrvatska moja ljubav, moja jedina, draga voljena domovina.
Otkako je poeo onaj nama nametnuti, suludi, bestidni rat, drhtim kao nitko nad
njenom sudbinom, diem se u svitanje da u pet ujem prve jutarnje vijesti, pa ih
sluam u est, pa u sedam, pa u osam... Ne izlazim iz kue. Ne primam posjete.
Prije nekoliko mjeseci dovezla su me kui kola hitne pomoi, svi misle da sam
bolestan, da sam teko bolestan. Neka. Neka ive u zabludi. Kroz cijeli su mi dan
neprestano otvorena dva radioaparata, trkaram od jednog do drugog, sluam Zagreb,
Beograd, London, Moskvu, Ameriku, a kad televizija otpone emitirati sekvence "Za
pobjedu", ja sam kao invalid prikovan uz naslonja, buljim u ekran, drhtim, dahem,
viem, psujem. Kad vidim sva ona razaranja, popaljena sela, unitene gradove
Vukovar, Osijek, Vinkovci, Zadar... ponekad kamera otkrije ranjene ili mrtve
gardiste, tad mi mrak padne na oi, samo to ne svisnem od jada i gorine.
Cetari, majku vam cigansku, sve ete platiti, ne, neete umaknuti, stoko
zloinaka! Ponekad sikem kao hercegovaki poskok. Slobo, Srbine, akija ti ne
gine! Na zidu u mojoj sobi, kao u nekom ratnom kabinetu, na geografskoj karti
ucrtao sam podruja ratita i zastavicama oznaio nae i njihove poloaje. Ne mogu
tono odrediti dan, mislim, ba
su se vodile borbe oko Plitvica kad sam osjetio neodoljivu elju da imam pitolj.
Pozvao sam enu i rekao: "U blizini zoolokog vrta nai e kafi Veseloj irafi.
Ui. Kroz cijeli dan u njemu se krijepi podosta gardista. Onaj najvii, ple-ati,
crnih oputenih brkova, masne tamne kose, to je Mate. Mate vercer. Pitaj ga za
pitolj, i to trai plati. Na crnom, za vojni FN pitolj kalibra Tx62, s futrolom,
uz stotinu metaka, trae danas 1500 maraka. Dakako, ne potanskih.
Dva dana kasnije taj sam pitolj drao u ruci. Nije suvie teak, lijepo je
oblikovan, pravo je zadovoljstvo biti vlasnik takvog oruja. Uveer, prije TV
dnevnika, uklonio bih prainu s mojih crnih visokih vojnih cipela, zatim bih
poravnao svoju maskirnu odjeu, opasao bih pitolj... i dnevnik je mogao poeti.
Spokojstvo koje je taj pitolj unio u moj ivot bilo je, naalost, kratkog vijeka.
Bitke su se rasplamsale na svim bojitima, a linija fronte kod Pokupskog opasno se
primakla Zagrebu. Nou su nad gradom arale svjetlee rakete, uo se pucanj tekih
mitraljeza, tu i tamo odjeknula bi snana eksplozija, a svoj su zloinaki posao
poeli obavljati nou i neprijateljski snajperisti, ugroavajui nedune graane.
Sve je to u mene uvelo dodatno nespokojstvo. Poele su opet nesanice, zle slutnje,
nevjerice, nemir. Na znak uzbuna nisam silazio u sklonita, nisam elio da me itko
vidi, no este uzbune i rizik bombardiranja natjere me da razmislim o pancir-
koulji i da njome kako-tako zatitim ivot. Rekoh eni: "Idi, potrai Matu, i kupi
pancirku. Platit e je 300 maraka, nemoj se cjenkati, ne koristi."
Juer je stigla pancirka. Nije suvie teka, ba je po mojoj mjeri i obradovala me
vema od fraka koji sam nosio na brucokoj veeri. Opet sam smiren. Uveer prije TV
dnevnika prvo oistim cipele - to je ve postao obred! - zatim poravnam odjeu,
navuem pancirku, opaem pitolj i sa zadovoljstvom otvorim televizor. Zavalim se u
naslonja, otvorim bocu piva, ispijem pol krigle i procijedim: - Gospodo etnici,
moemo poeti!
Pancirka i slavni dani Vukovara povratili su mi vjeru i ivotnu radost. Na ekranu
sam vidio nae prve tenkove,
prve nae dalekometne topove, viecijevne raketne bacae, maljutke. Kod ibenika
oborena dva neprijateljska aviona... Oba, oba! Bravo, momci! Boe, hvala ti to sam
i to doivio! Naalost, sva mi je radost ishlapjela onog dana kada su ju-goavioni
napali Sabor! Stoka etnika usudila se dirnuti u nae svetinje, u nae dine
banske dvore! Kad sam na ekranu vidio ruevine Sabora, shvatio sam da je red doao
i na Zagreb i da vie nitko u gradu nije siguran za ivot. Tad mi je sinulo -
ljem! Tako je, ljem, pa ako ve i doe do lomljave, neka mi ljem sauva glavu.
Rekoh eni: "Idi jo jednom u zoovrti, potrai Matu i zatrai da ti proda
istononjemaki ljem koji se lako prilagodi veliini glave, a i osjetno je
jeftiniji od ostalih. Platit e 200 maraka, ne cjenkaj se, uzmi i donesi. Ponesi
neku vreicu da ga sakrije..."
Sad, uveer prije TV dnevnika, najprije oistim cipele, poravnam odjeu, zatim
navuem pancirku - pripaem pitolj, stegnem ljem, nagnem kriglu, otvorim
televizor i ugnijezdim se u naslonjau. Sa ljemom na glavi osjeam se napokon kao
do kraja oblikovano bie, ratnik spreman na sve! I dok na ekranu gledam zloine i
zgarita, vie ne drhtim, ne znojim se, ne psujem, ne viem, smiren sam.
Podrugljivo se smjekam etnicima, znam da su im dani odbrojeni. Hrvatska e uskoro
postati na cjelokupnom svom podruju samostalna i slobodna drava!
Nakon svega vrijeme je da priznam kako ba nikakvih iluzija o sebi nemam. Znam da
sam nesvakodnevni nitkov, bitanga i sramotni podlac prema jedinoj svojoj domovini,
dragoj i voljenoj Hrvatskoj. Ne mogu si pomoi. Zlo u meni neiskazivo je jae od
mog rodoljublja, jae od bilo ega. To zlo, to je porodino nasljedstvo, to su
korijeni koji se proteu daleko u prolo stoljee kada se moj prapradjed Ivek
Vugrinec, kmet u Novim Dvorima, ogluio o poziv bana Jelaia i umjesto da s banom
krene put Meimurja upokoriti buntovne Maare, on je u potaji ogulio dva kilograma
krumpira, sirovog iscijedio, dodao jo neto lia lopuha, bunike i mrazovca,
nastrugao neto otrovnih korijena, sve to prokuhao, ocijedio, tekuinu dobro
promukao, te stvo-
rio udesan napitak koji je u pravi as iskapio. Ondanji lijenici i komisije
proglasile ga doivotnim invalidom i rijeile bilo kakve vojne obaveze. Isti takav
napitak iskapio je moj djed Miko Vugrinec u Prvom svjetskom ratu, ogluio se o
poziv cara Franje Josipa i umjesto da s ostalim austrougarskim regimentama krene u
Srbiju, on je i nadalje blizu Zlatara paso kravicu i u klijeti se krijepio svojim
vinekom. Taj isti napitak u Drugom je svjetskom ratu spasio mog oca Valenta
Vugrinca koji se ogluio o poziv Pavelia i umjesto da stupi u domobrane i ganja
partizane, on je s jo nekoliko sebi slinih igrao preferans i cupkao stranjicu u
Stubikim Toplicama. Neto prije smrti otac me pozvao k sebi i rekao: "Sine, u ovoj
socijalistikoj Jugoslaviji ve dugo ivimo u miru, ali vrag ne spava. Zlo naie
kad mu se najmanje nada, a od svih zala rat je najvee zlo! Doe li do njega,
predajem ti ovaj zamotak. Unutra su trave i korijeni, unutra je sve to je potrebno
da bude osloboen bilo kakve vojne obaveze. Bude li imao sina, prije svoje smrti
predaj i njemu ovakav zamotak, da uvamo nae ime..."
Trebam li jo togod dodati svom rodoljublju? Kad sam dobio poziv da se javim
vojnom odsjeku, a ve su na sve strane etnici haraili, nekoliko noi nisam
spavao. Preispitivao sam svoju savjest, muio se i znojio u nedoumici to mi je
initi kao istinskom hrvatskom rodoljubu? Naposljetku podlegao sam ipak porodinom
naslijeu i pokorio se zakonu krvi. Ispraznio sam zamotak, pripremio napitak i
navrijeme ga iskapio. Na pregledu u vojnoj bolnici kad su lijenici izmjerili udare
mog srca i provjerili mi tlak, u ordinaciji je nastala panika. Ne samo to mi nisu
dozvolili da se pjeke vratim kui ve, bojei se da im ne izdahnem pred oima,
otpremili su me doma kolima hitne pomoi!
Eto, sad znate sve o meni. Sve? Ne ba sve. U toj mojoj podlosti, u tom sramotnom i
besprimjernom kukaviluku, postoji ipak traak rodoljublja, postoji svijetli
trenutak koji kako-tako spaava moje ljudsko dostojanstvo. Priseem, nikom ni pod
koju cijenu ne bih otkrio recept tog spasonosnog napitka, a mogao bih! Mogao bih
zgrtati lovu kao to
je mnogi zgru preprodavajui oruje. Ne, tako pokvaren ipak nisam. Naposljetku,
kud bismo doli kad bi svi kao ja...?! Netko ipak mora na ratite, netko se ipak
mora boriti za tu nau jedinu, dragu domovinu, voljenu Hrvatsku!
DRAMSKO STVARALATVO
VJEVERICA (Radiodrama)
LICA:
OTAC
MATI
PRVI SIN
DRUGI SIN
SEKA
RORO
ENA S KOZARE
ISPOVJEDNIK
MILICIONAR
SPIKERI
VOJNICI
ENE
DJECA
PROLAZNICI
PRODAVA NOVINA
(Muzika introdukcija koja se polako gasi)
OTAC: Danas je moj roendan. Ako otvorim prozor, u moju e sobu doprijeti prazniki
amor. Bacim li pogled niz ulicu, vidjet u zastave. Dvadeset i deveti je novembar.
To ljudi slave roendan. Naravno, ne moj. Roendan Republike... Puka sluajnost.
emu, dakle, da otvaram prozor?... Trebalo bi sada imati svjeice. ezdeset i osam
svjeica trebalo bi imati sada upaljenih na stolu - i tortu. Tortu od badema. Da,
trebalo bi imati... Ali nemam... Ni svjeica ni
i
i
i
m
4
torte. Ni gostiju, ni uzvanika, ni cvijea. Sam sam. Sam sa svojih ezdeset i osam
godina.
Malena sam, malo znam, estitam ti roendan. Kada budem malo vea... kupit u ti
kitu cvijea.
To je Seka. Mala moja vjeverica... Unuka, ako je tako smijem nazvati. Eh, tko zna
gdje ona je sada. Gdje i kako ivi?
ivi kao malo pae u umi, negdje u Bosni ili na Kordunu, kamo si je ti poslao.
Da, ba ti!... Danas ti je roendan. Pozvao sam te na ruak. Nisi doao.
To je moj sin. Bivi sin. Donedavna ivjeli smo zajedno. ujem da se oenio. ivi
dobro. Snalaljivo... I u doba rata ivio je dobro. Potkradao je mrtvace i
kandidate smrti.
Isuse, bogorodice, kako te nije stid! A kad nam je donosio hranu, kad smo ivjeli
od njegovih poklona, onda nisi rogoborio da potkrada mrtvace i kandidate smrti. Ti,
stari pokvarenjak!
To je moja ena. Biva ena. etrdeset godina ivio sam s njom pod istim krovom, a
sada istiem - biva! Napustila me i otila k sinu... Ne alim. Tako, to je sve...
Ne, to nije sve! Imam jo jednog sina. Mlaeg. Nasreu on je iv. On" nije - bivi!
Tu je preda mnom na slici. Partizan. Lei s jo dvojicom svojih drugova u nekom
seoskom ljiviku. Sva su trojica zagrlili puke i slatko se smiju... Ne znam to
bih dao da mogu sada uti taj smijeh... Bilo bi lijepo, sine, da mi se javi, da se
javi barem danas dok stojim ovdje nasred sobe, sam, sam sa svojom starou...
Dakle, hoe li izustiti koju rije?... Muk, tiina. Nita zato. Znam ja gdje si
ti. Ali bilo je dana, bilo je noi... eh, proklete noi, kad sam te isto ovako
ekao kao i danas. Sjea li se, sine, one noi?
(Pretapanje. Kina jesenja no, mrana, okupatorska. Uznemireni pucnji. Pijuk
sirene.)
MATI: Isuse presveti, pomozi! Jo ga nema! OTAC: Doi e.
PRVI SIN: Morao je ve biti ovdje.
OTAC: Zadrao se negdje. Ta jo nije policijski sat. MATI: uj, opet pucaju! Opet
ubijaju! Smiluj se, Bogorodice!
PRVI SIN: Ja to ne razumijem... Kako on to sebi dozvoljava?! On e nas sve
upropastiti. Tata, ja to vie neu trpjeti!
OTAC: Ne vii! Zna da se sve uje. (Vani koraci na stubitu. Zatim zvono.) OTAC:
Moda je ovo on... Ovo je sigurno on.
(Vrata)
OTAC: On je. DRUGI SIN: Dobro vee! MATI: Hvala Majci Bojoj! DRUGI SIN: Ui, Seko,
ui!
OTAC: Gdje si, Martine? Sta je to? Koga si to doveo? MATI: Kakva je to djevojica?
DRUGI SIN: Ovo? Ovo je mala lutka. Mala Seka. Seko, reci: - Dobro vee!
SEKA (tiho zaplae).
DRUGI SIN: Ne plai, Seko, ne boj se, nee ovi ljudi tebi naao uiniti.
PRVI SIN: ije je to dijete?
DRUGI SIN: Ovo je moje dijete, Ki moja. Rodila mi se danas poslije podne na ulici.
Slina mi je, je li?
PRVI SIN: Nisu vremena da zbija ale. Pitam te odakle si doveo to dijete?
SEKA (tiho plae).
DRUGI SIN: Ne, ne... nemoj plakati. Digni, Seko, glavicu, pogledaj oko sebe, da te
upoznam... Ovaj visoki ovjek s brkovima i sijedom kosom, ovo je tvoj djed. Ne od
danas. On je oduvijek bio tvoj djed. Vidi, njemu smo donijeli ovu bocu vina za
okrepu. Star je. Penzioner. To je da mu krv bre kola ilama. A ovo je tvoja baka.
Poznat e je po tome to stalno
uzdie: - Presveta Bogorodice!... Ovaj ovjek to tu stoji uza zid, ovo je tvoj
stric Ivan. Moj brat. On je trgovaki pomonik, ali odnedavno vodi svoj mali
duani. Tu ima mnogo dobrih stvari, salame, sira... ima i okolade! Dakle, budi
dobra s njime! Evo, sad zna sve. Poto si veerala, odmah e na spavanje. Reci
svima: Laku no!... reci: Laku no! SEKA: ... noc!
DRUGI SIN: Kao to ste uli, ova moja lutka govori, iako ne znam da li su joj dvije
ili tri godine.
(Otiao je u susjednu sobu i stavio djevojicu u krevet. Tepa joj nekoliko rijei,
zatim se vraa.)
DRUGI SIN:... to me tako gledate? MATI: Za ime Boje, ije si to dijete doveo?
Gdje si je naao?
DRUGI SIN: Naao sam je na ulici, na kolodvoru. Tri stotine srpske djece, maliana
s Kozare i Grmea, otpremali su danas u logore, u smrt. Posve sluajno nalo se na
kolodvoru stotinjak graana, i dok su jedni, sluajno, opijali ustaku pratnju,
drugi su, isto tako sluajno, odvodili i spaavali djecu. Meni se svidjela ova
mala. Ima smeu kosu i lijepe oi. Kao badem. Tata, ti voli badem, je li?
PRVI SIN: To su bila srpska djeca?
DRUGI SIN: Da.
MAJKA: A gdje su njihovi roditelji? Gdje su im majke?
DRUGI SIN: Lee po kojekakvim grabama, po ljivici-ma, po umarcima, na zgaritima,
zaklani - mrtvi. MATI: Isuse!
PRVI SIN: I to sad misli s tom djevojicom?
DRUGI SIN: Najprije mislim veerati. Gladan sam, Mama, ja sam strano gladan. Osim
toga, meni se uri. Jo veeras moram izai.
MAJKA: Sveta djevice, a policijski sat?!
DRUGI SIN: Uz pomo presvete, nekako u proi.
PRVI SIN: Budi pristojan prema majci. ta misli, da si ti jedini u ovoj kui?
Juer nekakvi ilegalni paketi, prekjuer nekakvi tajanstveni gosti, danas ova mala
Srpkinja, dokle ti misli tako?
DRUGI SIN: Mama, tu mi stavi tanjur.
PRVI SIN: Ti kao da si se zakleo da nas sve poalje u zatvor! "Sluajno" smo se
nali na kolodvoru... Priaj to kome drugome! Vi ste tu djecu organizirano, a ne
sluajno oteli ustaama i zato e netko odgovarati!
DRUGI SIN: I onda?
PRVI SIN: I onda, ta, i onda? Ja nisam nikakav heroj i ni za iju glavu ja ne dam
svoju.
DRUGI SIN: Dobro, dragi brate, zar te netko alje na frontu?
PRVI SIN: A ta je sve ovo nego fronta? Ova mala Srpkinja pod naim krovom, ta je
to drugo nego paklena maina, koja nas moe stajati glave! Ja apeliram na tvoj
razum, ukoliko ga kao student uope ima, shvati moj poloaj, ako ni zbog ega -
evo ovdje su nai starci. Je li ti vodi rauna
0 njima? Da li se ti stara to e jesti i od ega e ivjeti? Jesi li ih ikada
pitao, pristaju li oni da se ti igra s njihovim ivotima? Ovu malu koju si veeras
doveo, sutra e rano ujutro otpremiti bilo kuda.
DRUGI SIN: Dragi brate, ti se nemoj ljutiti na mene. Ova mala djevojica ipak nije
paketi vicarskog sira, koji e ti otpremiti kuda eli. Ona e ostati ovdje.
Danas, sutra
1 prekosutra. Ako ne zauvijek, a ono barem do kraja rata. Spavat e u mom krevetu,
a brigu za njenu ishranu preuzet e ti.
PRVI SIN: Ja?!
DRUGI SIN: Ti. Od onih nekoliko paketa salame koje dnevno alje u Jasenovac i koje
usput potkrada, odvojit e neto malo i za ovu siroticu i to e biti posve
dovoljno.
PRVI SIN: Pazi to govori! Koga ja potkradam?
DRUGI SIN: Srbe, Zidove, komuniste, Cigane - sve one nesretnike kojima netko preko
tebe alje hranu u logor. Iz
Joa Horvat > IZABRANA DJELA
svakog paketa, koji ti je unaprijed plaen, izvue najmanje pola kile.
PRVI SIN: To je la!
DRUGI SIN: To nije la. To je ista zarada. Branki Ha-bunek, kojoj si u Novu
Gradiku slao paket pekvurta, stavio si komad ugljena od pola kile!
PRVI SIN: Sve je to la! To rade ustae u logoru, a ne ja!
DRUGI SIN: Ne, to radi ti. Ustae u logoru rade neto drugo. Oni potkradaju
preostalo i ljute se na te, to im podvaljuje ugljen i ciglu umjesto peka i
kobasica.
PRVI SIN: Tata, ja u nainiti skandal! Ja u zvati policiju! Sve su to lai!
Izmiljotine!
MATI: Isuse Kriste!
OTAC: Mir, avoli! Mir!
DRUGI SIN: Ako misli zvati policiju, pouri. Ja odlazim za desetak minuta.
PRVI SIN: Sutra u malu izbaciti napolje!
DRUGI SIN: Moe. Sutra moe. Samo ti preporuujem da noas ipak dobro razmisli o
tome. Ja ti predlaem da je ne dira. Za njezinu sudbinu odgovarat e ne samo meni
nego i...
(Vani odjekne rafal. Pa jo jedan i - tiina)
DRUGI SIN: uje li? Ti razumije to... je li? Nitko ti nee zamjeriti to si bio
kukavica, ali bude li neovjek!... Mama, daj mi al. Onaj topli zeleni al. Tata,
hoe li me naas ispratiti?
MATI: Kuda e, sine...? (Brine u pla.)
DRUGI SIN: Mama, nemoj plakati. Uz pomo Bogorodice, sve e biti dobro... Dozvoli
da te poljubim.
MATI: Ali, kuda ide, kuda?
DRUGI SIN: Imam posla. Zbogom, mama, zbogom i dovienja!... Zdravo i ti, brate. Ako
ono s paketima nije istina, tim bolje. Evo ti ruka... Eto vidi, tata, ni ruku mi
ne da. Hajdemo...
OTAC: Vragovi, a ne braa.
(Vrata i koraci niza stube.)
DRUGI SIN: Koliko sam puta prolazio ovim stubitem i tek sam danas zapazio kako su
zidovi strano prljavi.
OTAC: A zato ti njega toliko grize? Zaboravlja da je stariji. Kuda sad opet
ide?
(Doli su do vrata i zastali. Zakripi klju u bravi.)
DRUGI SIN: Tata, moram. elim ti kazati ono to majci nisam mogao rei. Na tragu su
mi... Zbogom, tata. Ja ti ne mogu rei koliko te volim. Daj mi ruku... Daj da te
zagrlim... Zbogom!
(Teki i sumorni akordi koji postupno prelaze u tihi lirski pejza. Zatim se javlja
poetni, osnovni motiv.)
OTAC: Kad ja tebe molim da mi se javi, mislim da na to imam pravo. Ti si meni
obeao da e se javiti. Odletio si kao ptica. Ni zagrliti te poteno nisam dospio.
Koga ja sad imam pored sebe? Nikoga. Ja pored sebe nemam ni ae vina, koja bi mi
dobro dola za okrepu... Razumije, danas je moj roendan. Oh... on me pozvao k
sebi na ruak, ali nisam htio da idem. Ne. Ja k njemu ne idem. Ja sam radije ovdje
sam. ekam tebe. Sine, sine, gdje si, sine?!
(Tonski prijelaz na ulicu na dane osloboenja. Unedogled prolaze jedinice.
Oduevljenje, poklici, mete. Meu glasovima uje se i Sekin.)
OTAC: Ja traim sina. Ja traim svoga sina... Drue, koja ste vi brigada?
PRVI VOJNIK: Osamnaesta udarna.
OTAC: A znade li gdje je Dvadeset i trea?
PRVI VOJNIK: Dvadeset i trea? Je li i ona udarna?
OTAC: Sto ja znam. Valjda ste svi udarni.
SEKA: Djede, je li to moj tata?
OTAC: Nije, dijete. Strpi se, nai emo i njega.
SEKA: A hoe li i on nositi puku?
OTAC: Hoe. I pitolj. Hej, drue! GLAS ENE: Ono je tefL. tef... tef...! OTAC:
Hej, drue!...
DRUGI VOJNIK: Mii se, stari. Vidi da ide tenk! OTAC: Drue, ja traim sina!
(Prekide ga zagluna buka. Poklici i amor koji se polako gube. Koraci.)
OTAC: On e tebi donijeti punu torbu zvijezda. SEKA: Zvijezda?!
OTAC: Da, crvenih zvijezda. I svaku veer prije spavanja priat e ti po jednu
priu. Hej, ta je on sve doivio kroz ove tri godine u ratu! I koliko je samo
ivotinja u umi vidio?... Zeevi! Znade li, Seko, da su zeevi bili glavni
partizanski kuriri!
SEKA: Zeevi?
OTAC: Jest, zeevi.
SEKA: A je li i moj tata imao takve kurire? Zeeve? OTAC: A, da...! Imao je on i
pravih vojnika. On je major!
(Poklici i amor djevojica i djeaka, koji se naglo pribliuje.) PRVA DJEVOJICA:
Eno Seke!
DRUGA DJEVOJICA: Seka... Seka... ne zna ta te eka...
SEKA: Moj tata je major. Aha! On e meni donijeti punu torbu zvijezda.
PRVI DJEAK: A gdje je tvoj tata? DRUGI DJEAK: Ona nema tate! SEKA: Imam, imam!
OTAC: Eh, djeco, kakve ste vi budale! Svako dijete mora imati tatu. Njezin je tata
partizan. On je major!
PRVA DJEVOJICA: Icu je donijela roda! On nema
tate!
DRUGA DJEVOJICA: Gico, Mico, brijat e te brico!
(Djeji glasovi. Cika, smijeh. Koraci na stubitu. Otvaranje vrata.)
MAJKA: Nema ga? OTAC: Nema. MATI (brine u pla.)
OTAC: to plae, ta cmizdri? Ti valjda misli da su svi partizani dobili zadatak
da oslobode Zagreb! Rat jo traje. I ta ja znam gdje je Dvadeset i trea brigada?
Kod Trsta, na austrijskoj granici, avo nek zna.
MATI: Nikada ga vie neu vidjeti!...
OTAC: Sluaj, eno, ne izazivaj sudbinu. Tri godine ostao je iv i zato da sad
pogine u zadnji as. Prije deset dana primili smo od njega obavijest.
MATI: Nee... nee... nikad se vie nee vratiti.
(Na stubitu uurbani djeji koraci.)
SEKA: Dolazi tata...! Dolazi tata...! Djede, dolazi tata! OTAC: Gdje je?
SEKA: Evo ga! Sad ide. Evo ga!
(Teki koraci koji se zaustavljaju. utnja.)
MATI: To nije on!
BORO: Dobar dan.
OTAC: Dobar dan... Vi trebate?
BORO: Porodicu Borovak. Dolazim iz XXIII. brigade.
OTAC: Iz Dvadeset i tree?
BORO: Da, ja sam prijatelj...
OTAC: Martinov?
MATI: Je li iv?
OTAC: Je li iv?
BORO: ... iv je.
OTAC: iv?
MATI: iv! Dajte da vas zagrlim. (Plae.)
OTAC: eno... sad pusti ovjeka. Izvolite unutra. Uite.
SEKA: Drue, a jeste li vi moj otac? BORO: Ne, nisam. Ti se sigurno zove Seka.
SEKA: Da.
OTAC: A gdje je Martin? Kako to da on jo nije doao?
BORO: E, on je u brigadi. Rat jo nije gotov!
MATI: Skinite, molim vas, taj vojniki kaput. Boe, kako je teak.
OTAC: Jest, rat jo traje. Ja sam to isto govorio. Banda se ne predaje, dokle ih ne
uniti. Dotui do kraja sve do jednoga! Aha! Sad sam se sjetio... Je li vaa
brigada udarna?
BORO: Tri puta udarna i sedam puta pohvaljena! OTAC: Ma, naravno... ta onaj...
SEKA: A jeste li mi donijeli zvijezde? BORO: Evo je, ovdje je na kapi. SEKA: A u
torbi ih nemate?
BORO: Ne. U torbi imam neto drugo. Jednu pravu pravcatu ivu malu vjevericu. SEKA:
Vjevericu?!
BORO: Samo polako... ekaj, ekaj, dok je izvadim iz torbe. Nali smo je u umi dok
su njemaki bacai tukli oko nas. Stisla se sirotica uz jedno stablo. Vojnici su je
uhvatili, a tvoj tata je rekao: - Dajte je meni, odnijet u je svojoj maloj Seki. A
poto sam ja prije njega doao, ponio sam je da ne mora suvie ekati. Kavez su
nam poklonili seljaci. Evo je, izvoli.
SEKA: Kako je divna! (Tri k prozoru i hvali se svojim poklonom. Odmah zatim pouri
napolje.)
OTAC: A ne bi li ti, eno, poastila gosta? MATI: Isuse... naravno. Sad u ja...
OTAC: Stani! Donesi onu bocu! MATI: Koju bocu? OTAC: Zna, onu!
MATI: A, jest!... Onu iz podruma. Jest! Priekajte, sad u ja...
BORO: Nemojte, drugarice.
OTAC: A, ne, nek ide. Moj sin, Martin, onu veer kad je odlazio u partizane kupio
mi je bocu rizlinga. Kupio je on to meni valjda da njome zalijem tugu. Znate kako
mi je bilo. Te veeri stislo me u grlu. Nisam je dirnuo. Od brige, od muke, od
straha za njega i za sve vas. Kad sam drugog dana pogledao tu bocu, rekao sam: -
eno, spremi je. Spremi je dok se Martin ne vrati, spremi je za prvog partizana
koji poslije osloboenja ue u na dom...
BORO: I ba je na mene palo da budem prvi?
OTAC: Svejedno. Djeco, svi ste vi meni jednako dragi... Imam volju da se danas
opijem. Ej, bogami, ni vama ni nama nije bilo lako.
BORO: Da...
OTAC: I bilo je svega.
BORO: Da... Kako mala Seka? Jeste li zbog nje imali potekoa?
OTAC: A, ne. Rijetko je tko znao. A i taj je utio. BORO: A ona? OTAC: Nema ni
pojma. BORO: A kako va stariji sin? OTAC: Pa... pa... dobro. Skoro se eni. BORO:
Da. Kad smo leali u bolnici, Martin mi je esto priao o vama.
OTAC: U bolnici? ta, on je bio u bolnici? BORO: Da, bio je ranjen. OTAC: Ranjen?!?
BORO: Bili smo zajedno ranjeni, i leali smo zajedno, pa smo esto govorili...
OTAC: Ma stanite, ovjee, gdje je bio ranjen, kuda, kako?
BORO: ... Sjeate li se onog posljednjeg razgovora koji ste vodili s Martinom, tu
dolje, kad ste se opratali kod vrata? - "Tata, elim ti rei ono to majci ne mogu
kazati." Sjeate li se toga?
OTAC: Sjeam.
BORO: ... Drue Borovak, vi ste radni ovjek, navikli da primate svako dobro i zlo
u ivotu... Bila mu je iva elja da vas jo jednom vidi... On vas je volio
bezgranino. Zaista, imali ste divna sina... Ovo je njegova doza, sat... pisma...
sve to je preostalo od njega. Izdahnuo je u partizanskoj bolnici u Sloveniji,
iznad Koevja, deset dana prije osloboenja.
(Motiv slutnje smrti, koji se ve ranije neopazice javio, sada dominira. Buja,
raste, rui se kao vodopad - i zauti.)
OTAC: Nije rije o smrti, o smrti nije rije. Ono to me boli jest - boe, vi,
partizani, kakva ste vi divlja! Sve ste nauili, i kako se diu revolucije, i kako
se rue drave, i kako se gradi socijalizam - sve znate, ali kako saopiti
roditelju smrt djeteta - ne, to ne znate, to niste nauili. Mogao me i varati.
Mogao je rei - otiao je nekud u Ameriku, u Rusiju... zbog pijunae, ne smije se
znati. A ja bih znao i bio bih mu zahvalan. A moda bih i povjerovao, ili bi barem
tinjala neka nada, neka tiha, sakrivena nada. A ovako?... Probo me, iva me zaklao
- uzeo injel, pozdravio i otiao. Kad je ena unijela onu nesretnu bocu, vidjela
je da sam sam. Od gosta je ostao opuak cigarete, nedirnuta aa i jedna mala
vjeverica... I sad ivi. Zivi. A kako? Kai mi kako da ivim?
(Prijelaz.)
PRVI SIN: Kako da ivi...? ivi planski, socijalistiki! MATI: Opet si se opio!
PRVI SIN: ivi od zraka, od mitinga. ivi od dobrovoljnih frontovskih radova, ivi
od mudrosti tajnika uline fronte...
OTAC: Sram te bilo! Stidi se!
SEKA: Vje-ve-ri-ca, vje-ve-ri...
PRVI SIN: Za vrijeme rata, dok sam jo imao svoj duan, imali smo svi. I partizani!
I njima sam davao. A sad... sad su mi "drugovi" oduzeli radnju.
/
OTAC: Oduzeli su svima!
PRVI SIN: Stotine kilograma suenog mesa i salame poslao sam u umu, a za
priznanje, i za smrt svoga brata, za sva moja dobroinstva, oduzeli su mi duan.
Postao sam namjetenik u svojoj vlastitoj radnji. Ja sam propao ovjek. Stari,
hajde sa mnom. Odi da te poastim, da ispijemo jednu... Ne ide?... Seko, reci mu
da ide. Reci mu ti, jer on tebe i onako vie voli negoli sve nas... Dakle, ide?...
Ne ide? Ne ide... Dobro, ja odoh!
(Napusti sobu. S ulice dopire skandiranje djece: "Seka... Seka... ne zna ta te
eka...")
SEKA: Vjeverica, vjeveri... tko e da joj zamjeri. Vjeverica, vjeveri... djede, to
to znai - vjeveri?
OTAC: Vjeveri? Hm... To znai... vjeverica skae, penje se po drveu, vere se,
dakle vjeveri.
SEKA: Ako se ona penje po drveu, kako je tata nju mogao uhvatiti?
MATI: Nju su uhvatili vojnici. Partizani.
SEKA: A zar se partizani penju po drveu?
OTAC: Da, oni su se penjali i po drveu.
SEKA: I moj tata?
OTAC: Da, i on.
SEKA: A kada e se tata vratiti kui? MATI: Kada e se vratiti?!
OTAC: Kada e se vratiti?... Sluaj, Seko, tvoj se otac nee tako skoro vratiti.
Morao je otii, morao je otputovati u jednu daleku, arobnu zemlju, i jer je ta
zemlja arobna, ne moe se vratiti. Ta je zemlja lijepa, velika i slobodna. U njoj
raste mnogo cvijea, a ume su tamne, prostrane, pune partizana. I mnogo djece ivi
u toj zemlji, mnogo radosne djece, i mnogo veselih vjeverica. A kakvih sve ptica
ima! Ima jedna rajska ptica.
OTAC: Jest, rajska ptica zlatnih krila. I jednog dana kad se on vrati donijet e ti
zlatnu pticu.
(Kucanje)
SEKA: A kad e se on vratiti? MATI: Nije li to netko kucao?
(I opet kucanje.)
OTAC: Naprijed.
(Otvaranje vrata. Netko je uao.)
MATI: Isuse Kriste. ENA: Dobar dan, ljudi!
(Pauza.)
OTAC: Tko ste vi?
ENA: Ja sam ena s Kozare. Ja traim dijete, svoje dijete.
(Muziki ok koji odmah zatim postaje podloga za daljnji tekst ene.)
ENA: ... Ljudi, sluajte me, pomozite mi, ljudi! Brao...! Imala sam mua, zaklae
ga ustae, majku mi zadavi-e i u vatru bacie... i dva mi sina pred oima u avliji
ubi-e, a mene i dvoje nejaadi sa sobom odvedoe, putem mi djecu iz ruku istrgoe,
i nekud ih odvedoe... smilujte se, ljudi... brao...!
(Tekst i muzika pretapaju se u zvonjavu zvona i crkvena muzika prati uurbani tekst
majke u ispovjedaonici.)
MATI: Smilujte se, oe duhovni, smilujte se meni gr-jenici. To smo dijete mi
spasili, od smrti smo ga izbavili, sin ga je moj spasio, u partizane otiao i
poginuo. Pa tko ima pravo na to dijete? ije je to dijete?
ISPOVJEDNIK: Bog nam alje iskuenje... Neprijatelji Boji preuzeli su vlast... Je
li ena prepoznala dijete?
MATI: Nije. Dijete nije njezino. Ali svakoga dana ne-
koliko ena kuca na naa vrata. Pomozite mi, oe, ja to vie ne mogu izdrati.
ISPOVJEDNIK: Kazna Boja... kazna Boja!
MATI: Ja im ne dam dijete, dijete je moje, moj sin ga je od smrti otkinuo!
ISPOVJEDNIK: Ne plaite, pouzdajte se u milosre Gospodnje. A da li je Gospodin Bog
vanjskim nekim znakom jasno obiljeio njezino tijelo?
MATI: Jest, oe, i u tome je nesrea. Ona ima dva krupna madea ispod lijeve
pleke. Po tome e je majka prepoznati, ako je iva ili bilo tko od njezinih. ta
da radim, veleasni, kako da je spasim?
ISPOVJEDNIK: Naem Gospodinu Isusu Kristu sigurno bismo po volji uinili kad bismo
duu ove male Srpkinje spasili za Rimokatoliku crkvu, jer, kao to kae sveti
Marko u djelima apostolskim: "Tko ne primi kraljevstvo Boje kao dijete, nee u u
njega." Zato vam predlaem... doite malo blie... jo blie...
(Javlja se crkveni kor i gui daljnji apat. Pretapanje. Mala Seka pjeva.)
SEKA: Drue Tito, ljubiice bijela... tebe voli omladina cijela. Tebe...
PRVI SIN: ta se dere?!
OTAC: Zato vie na dijete?
PRVI SIN: ta se dere. Zar ne vidi da itam!
OTAC: Ako te smeta, kai joj da se utia.
PRVI SIN: Kai joj ti. ta ja njoj imam govoriti...
OTAC: Seko, izai na dvorite pa se igraj...
PRVI SIN: Ja neu trpjeti da ona postane tu nekakva princeza! Ja neu trpjeti da
ona u ovoj kui ima vea prava nego ja!
OTAC: Zar te nije stid?
PRVI SIN: Nije! Ja moram biti ku kad ona drijema, ja moram gristi jezik dok ona
pjeva.
OTAC: Opet si pio!
PRVI SIN: Jesam i pit u i dalje. Tko sam ja u ovoj kui, i ta ja tu traim. Zar
ti misli da ja ne vidim kako me gleda? Ni jednom ovih sedam mjeseci nisi me
pogledao kao to otac gleda sina. Proitao sam ve davno u tvojim oima...
OTAC: to si proitao?
PRVI SIN: Da me ne trpi. Eto, to! Ti mene ne moe ni jednom pogledati a da ne
misli na njega - na Martina!
OTAC: Ti Martina nemoj spominjati!
PRVI SIN: A zato da ga ne spominjem? Tko je kriv da njega nema? Da je bilo na
moju, Martin bi jo danas bio iv. One veeri kad je odlazio, ja sam se prijetio
policijom, ja sam prijetio policijom ne zato da je zaista dozovem, nego zato da ga
prestraim, da ga zadrim, jer sam slutio kuda se sprema. A ti? Ti si ga ispratio.
Znao si da ide u umu, da ide u smrt, pa ga ipak nisi zadrao. Pustio si ga u smrt,
nema nikakva prava da okrivljuje bilo koga.
OTAC: Ja nikoga ne okrivljujem.
PRVI SIN: Glavu je poloio za taj socijalizam - i to sad? Da li je netko od tih
drugova doao da vidi kako ti ivi? Da li je doao da te pita treba li ti to?
Osim smrti sina, to je tebi donijelo osloboenje? Ajde, reci, to donijelo
osloboenje?
(Pretapanje)
OTAC: uje li ti njega, Martine?! On mene pita to je meni donijelo osloboenje?
Ima i pravo. Zemlja se rijeila okupatora, posvuda zavladao je mir, samo u naoj
kui, samo pod mojim krovom, ja moram da trpim... da diem kuni zrak i da sam sebe
s pravom pitam - zaista to je meni donijelo osloboenje? Strepim nad ovom malom
vjevericom, sluam gunanje one moje bogomoljke, primam kruh iz ruku ovjeka, koji
iz dna due mrzi sve ono za to si ti izgubio ivot - pa reci mi zaista, to je
meni donijelo osloboenje?
(Pretapanje. Zbor djece s ulice skandira: Seka, Seka ne zna ta te eka...)
SEKA (vie kroz prozor): Ico, Ico, brijat e te brico... MATI: Rekla sam ti da
sjedne za stol. Jesi li gluha? SEKA: Evo me, ovdje sam... Kad oni mene srde. OTAC:
Ajde, sjedni. PRVI SIN: Pazi na tanjur! MATI: ekaj da ti stavim ubrus. PRVI SIN:
Jesi li se prekriila? SEKA: Nisam.
MATI: A rekla sam ti da se prije jela pomoli.
OTAC: A ja sam joj rekao da ne treba.
PRVI SIN: A ja joj sad kaem da se odmah pomoli.
OTAC: A ja sam joj rekao i sad joj kaem da ne treba.
PRVI SIN: Seko, odmah se prekrii!
SEKA: Djede!
PRVI SIN: Prekrii se!
SEKA (brine u pla)
MATI: Isuse, Bogorodice, ta je vama?
PRVI SIN: Ja neu trpjeti bezvjerce u ovoj kui!
OTAC: A tko si ti, da tvoja bude carska?
PRVI SIN: Ja?!
OTAC: Sluaj, sine, prije nekoliko dana pitao si me to mi je donijelo osloboenje.
Imao si pravo - nita. Za mene osloboenja nije ni bilo. Sedam mjeseci ivio sam
due pod okupacijom nego i posljednji bunker s neprijateljskim vojnicima. Do
dananjeg dana, godinama, podnosim tvoj teror, a sada je dosta!
PRVI SIN: Dosta... ta dosta?
OTAC: Koliko puta za vrijeme rata s prezirom sam pomislio sam na sebe i stid me
bilo to primam koricu kruha iz tvojih ruku! Bio je rat. Trpjeli su milijuni ljudi,
trpio sam i ja. Zbog matere, zbog ove sirote djevojjice, zbog toga to nisam mogao
sebi pomoi. Ali, dolo je osloboenje - oslo-
boenje za sve - pa neka bude i za mene starca. Ne...! Nije moj sin dao svoj ivot
zato da mi ti do smrti truje mrnjom preostale dane! Dosta je bilo! Seli iz moje
kue jednom zauvijek. Napolje!!!
MATI: Kriste elejson!
PRVI SIN: I ti to meni?
OTAC: Napolje!
(Mete. Pla Seke, zapomaganje Majke.)
PRVI SIN: A, tako...! Tako?! Mene tjera iz kue, mene?! To sam, dakle, doekao.
Sedam godina vodio sam brigu o tebi, a sad me baca naopolje? U redu... U redu...
Ali ekaj, ekaj, stari, nismo mi jo gotovi. Jo e ti pokucati na moja vrata!
OTAC: Nikad!
PRVI SIN: Trait e od mene koricu kruha...
OTAC: Radit u! Sam u je zasluiti!
PRVI SIN: Radit e? Ne, ti nee raditi. Ti radi sada kad pozivaju budale na
besplatne radove. Ali kad bude zahtijevao da te plate, kad bude molio posla,
pogledat e tvoje drhtave ruke i rei e ti da si suvian. Od svoje penzije brzo
e lipsati, pokucat e na moja vrata i moliti od mene dinar!
OTAC: Nikad!
PRVI SIN: Tjera me iz kue, roeno dijete tjera iz kue, a ovu malu...
Srpkinju...
MATI: Oslobodi nas, Boe... Hajdmo, hajdmo, Seko, da ne uje to... Ui tu u sobu!
PRVI SIN: Tue dijete i tuu krv zadrava pored sebe. Ali se vara, stari! Ti
moda misli da e ti ona ostati dok obnemogne u starosti? Da e te njegovati i
hraniti do smrti? Ne, nee. Zna li ti to e biti s njome? Godinama si strepio za
njezin ivot, a sad kad si doekao osloboenje - sad e doi drugi, sad e ti je
odvesti!
OTAC: Neka je vode!
MATI: Nee!
PRVI SIN: Javit e se roditelj... OTAC: Neka se jave. MATI: Mrtvi su!
PRVI SIN: ... brat ili sestre, ujak ili strina, netko e se javiti da ti je otme.
MATI: Prestani!
PRVI SIN: Odvest e je kui, u umu, nekud u Bosnu, na Kordun...
MATI: Nee! Nitko nee doi po nju!
PRVI SIN: Zar je malo njih pokucalo na naa vrata?
MATI: I sve su otile, a Seka je ostala!
PRVI SIN: A ona ena, danas, jutros?
OTAC: Koja ena?
MATI: uti!
PRVI SIN: Zato da utim? OTAC: Bila pa otila kao sve druge. PRVI SIN: A, ne,
tata... ne, ne! Ona nije otila kao i sve druge.
MATI: Ivane, ja te zaklinjem, uti! PRVI SIN: Jedina ona - uje me tata, jedina je
ona skinula maloj kouljicu i traila neto ispod lijeve pleke! OTAC: to je
traila? MATI: Smiluj se Bogorodice!
PRVI SIN: Traila je upravo onaj biljeg, koji je mala Seka imala jo kad ju je
Martin doveo u nau kuu.
OTAC: Kakav biljeg, kakav biljeg?
PRVI SIN: Traila je znamen. Traila je ona dva made-a i ta misli da li ih je
nala? Ne, nestali su.
OTAC: Nestali?
PRVI SIN: Ali sam ja vrlo dobro zapazio tragove kirurkog noa kojim si ti dao
djetetu odstraniti taj biljeg. OTAC: Ja?!
PRVI SIN: Jest, ti! Jednoga si sina poslao u smrt, drugoga tjera iz kue, a
prisvaja dijete, koje si danas ujutro ukrao nekoj sirotoj majci!
OTAC: To nije istina, to je la! Seko, doi ovamo, doi odmah ovamo. (Zuri u
susjednu sobu i dovodi dijete, koje jo uvijek plae.) Ne plai, Seko... skini tu
kouljicu, ekaj, ja u, ja u ti otkopati... pusti... digni to... tako... ta...
(Kratka utnja)
OTAC: Nema ih! Tko je to uinio? Tko je to uinio?!? MATI: ... Ja.
OTAC: Ti? (Zagrca) Pa kako si mogla? MATI: Mogla sam. OTAC: I jutros je bila
njezina majka? MAJKA: Jest, bila je!
OTAC: I nisi joj rekla da je to njezino dijete?
MATI: Nisam.
OTAC: Srami se - vjetice!
MATI: Izgubila sam sina, koji je tu djevojicu spasio od smrti. S kojim pravom
dolazi danas netko da mi je uzme? Zar da ba ja dva puta plaam sudbini? Sjea li
se to je Martin rekao kad je odlazio? Ovo je moja ki. Ne dam je nikome!
OTAC: Je li? Zar je Martin zato otiao u borbu, zar je zato poginuo, da ti danas
jednoj siroti, kojoj su sve pobili i koja nikoga nema, da njoj sada otima dijete i
da taj zloin prikriva njegovim imenom i njegovom smru?! Gdje je ta ena?
MATI: Ne znam.
OTAC: Kamo je otila?
MATI: Ne znam.
OTAC: O, ljudi! S kime ja to ivim?! Ne plai, Seko, ti dijete drago, budi sretna -
uj! Ti ima majku, ti ima ivu majku i ti nisi siroe, ni nahoe, ni pastore, ti
ima pravu majku, ivu i ona je danas bila ovdje, uzmi bre kaput, pouri dok nije
kasno, uri...! Boe, hoemo li je nai. (Plae u uzbuenju.) Hoemo li je nai!!!
(Pretapanje. Milicijska stanica.)
OTAC: Je li to milicijska stanica? Drue, treba mi vaa pomo, treba urno pronai
majku ove djevojice. Ovo je jedno od onih koje smo mi spasili od ustaa, i njezina
je majka trai - jadna majka i ne zna da joj je dijete ivo. Drue, ona je
Srpkinja, ona putuje, telefonirajte, jutros je bila u naoj kui, ali zbog zabune,
telefonirajte dok nije kasno...
MILICIONAR: Halo... halo... Je li tamo Zapadni kolodvor?
(Pretapanje. Kolodvor, peron)
GLAS ENE NA ZVUNIKU: Osobni vlak za Dugo Selo - Krievce - Koprivnicu - Valpovo -
Osijek stoji na estom peronu. Polazak u etrnaest sati i esnaest minuta.
Ponavljamo. Osobni vlak za Osijek... Prekidamo. Panja, panja! Dajemo vanu
obavijest! - ena koja je jutros u Konarevoj ulici traila svoje dijete izgubljeno
jo za vrijeme rata, neka se odmah javi deurnom milicioneru. Dijete je pronaeno
ivo i zdravo. Ponavljam...
(Pretapanje, Radiostanica. Muzika)
SPIKER: Prekidamo naas na program vedre muzike i dajemo sljedeu obavijest: ena
koja je jutros traila svoje izgubljeno dijete...
(Pretapanje. amor ulice.)
KOLPORTER: Veernje novine, veernje! Dramatska potjera za majkom kojoj su ustae
oduzeli dijete. Veernje novine... veernje...
(Pretapanje. Vraanje u prvotni akustini prostor. Apsolutni mir.)
OTAC: Trebalo bi sada imati svjeice. ezdeset i osam svjeica trebalo bi imati
sada upaljeno na stolu - i tortu. Tortu od badema. Da, trebalo bi ih imati, ali ih
nemam. Nemam ni svjeica, ni torte, ni gostiju, ni uzvanika, ni cvijea. Nema ni
male vjeverice. Otila je prije desetak dana. Od-
skakutala je u svoj rodni kraj, u sretan zagrljaj svoje majke. Obeala je da e
vratiti. Ja znam, ona e se vratiti. Sine, danas mi je roendan. Vjeruj, ni ae
vina nemam pred sobom da nazdravim svojoj starosti, ali i ne treba. Srce mi je
bogato, a dua ista. I valjda nikad u ivotu nisam bio tako smiren kao danas. A
zato ne bih bio. Bacim li pogled niz ulicu vidjet u brojne zastave. Otvorim li
prozor, u moju e sobu doprijeti prazniki amor graana. Tko bi rekao da e
jednoga dana itava zemlja slaviti moj roendan! Kasno je i no je. Laku no, sine,
laku no, Seko, draga moja vjeverice!
Kraj
GORKI OKUS NARANE (Scenarij za film)
i.
Ljetno je poslijepodne. U blizini carinskog dijela luke prostire se autobusna
stanica u Rijeci. Mravinjak putnika i vozila. Dovikivanje i zagrljaji, susreti i
rastanci. Turisti. Iz prometnog ureda zvunik najavljuje: - Autobus iz Zagreba
stie na prvi peron!
Na tom peronu dvije ene, obje u crnini, izmjenjuju se u ponudi. Prva uzvikuje: -
Noenje... noenje... tko treba noenje? - dok druga ponavlja: - Cimer fraj...!
Cimer fraj...!
Stigao autobus iz Zagreba. Iz njega putnici navalili kao da je u kolima buknuo
poar. Posljednji je svoje sjedalo napustio mukarac, blizu etrdeset godina,
vitak, vrste grae. Kod prtljanika saeka ga posluitelj, izvue drveni koveg na
kojemu je s prednje strane bilo ispisano velikim slovima. ROKO - 3.748.
Posluitelj poluglasno proita slova i brojke pa zauen upita:
- Roko... to je vae ime?
- Da, to je moje ine.
- A ove brojke... 3.748... to je neka ifra?
- Ne, to mi je prezime! - odgovori Roko, preda naplat-nicu, preuzme koveg i
laganim korakom krene put obale.
2.
Primaknuo se trnici kad zauje poklik: - Dr'te kradljivca! - Roko zastane. Prvo
zapazi redove klupa i mnotvo
zelenila, zatim primijeti prodavaa koji se uurbano probijao izmeu klupa krcatih
voem i neprestano dovikivao:
- Dr'te kradljivca! - Naposljetku meu mnotvom prolaznika otkrije "kradljivca",
djeaka koji je brzo odmicao i vjerojatno bi utekao progonitelju da mu kolona
automobila nije zaprijeila put. Djeak zbunjen iznenadnom zaprekom kolebao se
trenutak gdje da se skloni, ali je to bilo dovoljno da ga prodava uhvati, obori,
nabaci se na njega, pone ga udarati i vikati: - Lopove... jesam li te...? Majku
ti... mene e krasti...? E, nee... evo ti na... na... na...! - Svaku izgovorenu
rije popratio je udarcem. Prolaznici koji su zastali upozore nasilnika da ne
zlostavlja dijete. Tog trenutka napada iz njedara djeaka izvue naranu,
slavodobitno je pokae prisutnima i nastavi s udarcima.
Skupini oko djeaka prikljui se Roko. Odloi koveg, prie nasilniku, uhvati ga za
ovratnik, snanim zamahom odmakne ga od djeaka i upozori:
- Smiri se, mladiu, nee zbog jedne narane ubiti dijete!
Ovaj, iznenaen, bijesan, primakne se Roku i pun gnjeva zasike:
- Ma, tko si ti...? Sto se tu petlja... Zar si mu otac? Roko potvrdi: - Da, ja sam
mu otac!
Odmah zatim uslijedi upit: - Da ga moda ti nisi nauio krasti?!
Roko prie izbezumljenom prodavau i snanim udarcem u prsa naplati objedu. I dok
je progonitelj glavinjao i posve nekontrolirano dozivao: - Policija...!
Policija...!
- Roko jednom rukom dohvati koveg, drugom uspravi djeaka i zajedno s njim napusti
trnicu.
3.
Neko vrijeme ili su zajedno bez rijei, svaki zaokupljen svojim mislima. Zatim, ne
pogledavi djeaka kojega je jo uvijek drao za ruku, Roko upita:
- Ukrao si naranu...?
- Djeak potvrdno kimne glavom.
Poli su jo nekoliko koraka, zatim Roko nastavi:
- Ima li oca?
- Nemam... ubila ga dizalica... -Ubila ga...? Kada?
- Prije tri godine.
- Majka?
- iva.
- Zaposlena?
- Djeak potvrdno kimne glavom.
Doli su do raskrija i tu djeak zastane, pokae na susjednu ulicu i doda:
- Ja bih ovuda...!
Roko mu nije isputao ruku. Promatrao ga je i zamiljao to bi tom djeaku prije
rastanka trebao rei. Odlui:
- Kako se zove?
- Miljenko.
- Gdje stanuje?
- Istarska osam.
- Istarska osam... Kad ve nema oca... da ti neto poklonim... za uspomenu.
Djeak slegne ramenima, a tada mu Roko prilijepi pljusku. Djeak zatetura, zaplae,
pokua pobjei, ali mu Roko ne dopusti. Drao ga je vrsto i pokuao ga smiriti:
- Ne boj se... neu te vie, ali pazi! Znam kako se zove, znam gdje stanuje, imam
te! Ako ikada ujem da si ukrao naranu, jabuku ili bilo to, kosti u ti polomiti!
Jesi upamtio? - Zatim mu otpusti ruku i dovri: - Hajde, bjei!
4.
Gostionica Zlatnoj kombri usred grada oduvijek je stjecite skitnica, mornara i
probisvijeta svake vrste. Kako se dan primie kraju, gostiju je sve vie. Oblaci
dima, zadah prenih riba. Konobar nastoji da nitko ne ostane e-
dan. Za jednim stolom mornari i brikula, za drugim luki radnici i tresete. Blizu
prozora dvojica danguba, Tunjica i Tonko, zabavljeni djejom premetaljkom ovjee,
ne ljuti se. Odjednom, posve sluajno, Tunjica pogleda kroz prozor i primijeti
Roka. Uzbuen otkriem, udari akom po stolu, poskoi sa stolice, zovne suigraa,
obojica istre na ulicu i ponu dovikivati: - Roko...! Roko...!
Roko zastane, okrene se, pa kad prepozna stare znance, odloi koveg i uskoro
zaredaju zagrljaji.
- Ma kad si...?
- Eto, sad.
-1 mi prvi...?
- Prvi!
- Otija, to se mora proslaviti!
- Mora!
- Hajdemo!
- Hajdemo!
Vrate se u krmu. I dok je gostioniar toio vino i pripremao ae, njih trojica
okupe se oko stola. Tonko pospremi figurice, ispod ploe ovjee, ne ljuti se
izvue dvije novanice od 100 kuna, jednu preda Tunjici, drugu strpa u dep. Natoe
i podignu ae. Tunjica, obradovan:
- Hej, Roko, koliko smo puta ja i Tonko razgovarali
0 tebi. Bio si pravi dek, svaka ti ast. I sad sloboda...? Zar nisi trebao...?
-... jo godinu dana? - nastavi Roko. - Ali... dobro ponaanje, i umjesto pet
odguslao sam etiri. A vi...?
- Sugavo - uzvrati Tunjica. - Naa profesija izgubila je dra. Sada svi kradu, svi!
Postoji razlika. Neki kradu, usto su gospoda i primaju plau. Drugi kradu, ganja ih
policija
1 eka ih zatvor.
Roko odmah prihvati:
- Da ujem tko je gdje! Bepo?
- Na slobodi.
- karpa?
- Tri godine.
- Morski fratar?
- Sedam mjeseci, sitna kraa.
- Osli?
- U bijegu.
- Dik?
- Na slobodi.
- Riki?
- Ubijen.
- Migavica?
- Prisvojili ga popovi. Izgubljen.
Roko posuti, zatim, naoko smiren, upita oprezno:
- Dina?
- Tvoja Dina! - nasmijei se Tunjica - Nisi je zaboravio?
- Nisam. Od ega ivi?
- Unatrag godinu dana zaposlena... a ja sam uru otjerao. Vele, pas koji laje ne
grize, a moja je lajala i grizla.
utnja. S jedne i s druge strane, ono bitno je izgovoreno. Roko ustane. Tonko
upita:
- Ide...? Sad emo se valjda viati. Mi smo ovdje, Bepo i Dik na Betini... Biraj!
Ispratili su Roka i vratili se, uloili svaki po 100 kuna ispod ploe i zapoeli
bacati kocku za igru ovjee, ne ljuti se.
5.
Pun neizvjesnosti Roko se bez urbe primicao cilju. Jo jedno raskrije, jo
nekoliko kua. Zastane pred jednom dvokatnicom, ue, stubitem krene do potkrovlja
i tu, u polumraku, pozvoni na vrata. Tiina. Zatim koraci i glas ene koja pita: -
Tko je? - Nije odgovorio. Vrata se polako otvore. Dina. Crna kosa, crne oi, snane
grudi, uzak struk, ljepotica, blii se tridesetoj. U onom turom osvjetljenju nije
odmah prepoznala tko je pred njom. Tek kad Roko izusti - "Dina!" ona vie po glasu,
zacvili, vrisne i baci mu se oko vrata. aputala je presretna: - Roko...! Roko...!
- Nije mogla suzdrati suze, suze ene koja je imala mnogo razloga da plae u
zagrljaju ovog ovjeka.
Uli su u sobu. Roko jednim pogledom obuhvati kau, ormar, tednjak - sve je kao
neko u tom skromnom prostoru ispunjenom toplinom i ukusom. Dina preuzme koveg, a
Roko prie prozoru i zagleda se u luku. Kad se okrenuo, Dina mu se opet baci oko
vrata, obasiplje ga poljupcima i apue:
- Ne mogu vjerovati... Kraj mene si... tu si... Boe...!
Neko su vrijeme bili smireni u zagrljaju. Iznenada Roko podigne glavu i upozori:
- Na penici neto kipi!
Dina se odmakne i dok se zadrala kod penice, Roko opazi krletku na zidu i u njoj
eljugara kako skakue. Prie Dina, pokae na pticu i primijeti:
- Njega nismo imali. Kupila sam ga onog dana kad su tebe odveli.
- Mogli bismo ga sad pustiti - predloi Roko i ve posegne za krletkom, ali ga Dina
zadri:
- Nemoj! Tako lijepo pjeva. To mi je sve to sam imala dok tebe nije bilo.
- Sad ima mene.
- Jest, sad imam tebe, ali jo uvijek ne mogu vjerovati... Zar nisi trebao...?!
- Tako je, trebao sam jo... godinu dana pod kljuem, ali mi oprostili djeli kazne
da me Dina due ne eka!
- Neka ih Bog nagradi!
- etiri godine nisam imao enu pored sebe.
- Sad u etiri godine biti pored tebe! - Dina se privi-ne uz Roka, poljubi ga i
apne mu pod uho: - Imat e me koliko eli.
Vani se javio galeb svojim hrapavim glasom. Vidjelo se kroz prozor kako krui nad
lukom. Sumrak. Tu i tamo ukasta svjetla najave skoru no.
6.
Osvanulo je jutro obasjano suncem. Roko i Dina u etnji pored Mrtvog kanala. Dina
vesela, vodi Roka, i kao svoj osvojeni trofej dri ga pod ruku. Roko zastane kod
amaca vezanih uz obalu, pokazuje na njih i govori Dini:
- amci su kao i ljudi. Svaki se u neem razlikuje od drugih. Nema dva potpuno ista
amca, kao ni dvije posve iste Dine!
- Ni dva Roka! - nadoda Dina, zagrli ga i poljubi. Nastave zajedno, no uskoro Dina
zastane. Objasni:
- alim... moram te ostaviti.
- Tek smo se nali i ve me ostavlja! Hajdemo u luku razgledati brodove.
- Hvala, sita sam brodova. I tebi bi bilo bolje da poe sa mnom, da mi izabere
bluzu. Poslije moram na posao.
- Ja da ti izaberem bluzu? - zauen upita Roko.
- Ti, da, ti! Trgati zna, a kad treba izabrati i kupiti drugu, onda ide gledati
brodove. Vrazi, svi ste jednaki!
Dina odmahne rukom, pozdravi i krene svojim putem.
7.
Roko produi uz kanal i uskoro zastane kod nekog starca, ribia koji u ruci dri
tunju. Upita:
- Grize...?
- Slabo.
- Barem za marendu?
- Ah... tko zna. Nego... nekako si mi poznat. Ve te dugo nisam vidio... Ti si
onaj... ti si Roko!
- E, da, niste me vidjeli. etiri sam godine plovio. Bio sam u Tangeru, u Panami se
svaao sa carinom, na Tahiti-
ju kupovao ogrlice, u Djakarti bacio sidro, u Adenu ulovio sam psa ekiara i
obiao itav svijet.
- Na kojem si brodu plovio?
- Na svom. Nikad u bonaci. etiri zida oko mene kao etiri jedra... i pravo mi
budi.
- uti, ne govori dalje - prekine ga starac - sve znam!
- Kad sve znate... ostajte zbogom! - digne ruku na pozdrav i krene dalje.
Kafi. Dina iza aparata za espresso okree ruicu, vjeto i znalaki priprema kavu
i posluuje goste. Pored nje prodavaica koja piem posluuje goste. Zamor. Ue
ovjek pedesetih godina, proelav, okrugla lica, dosta nizak, debe-ljukast.
Veselim glasom pozdravi ga Dina:
- Zdravo, Bepo!
- Zdravo, Dina! Da li jo uvijek priprema dobru...
- Kavu...? Za tebe uvijek. Jesi li uo, vratio se Roko!
- Reko mi Tunjica. Prodavaica pored Dine:
- Vratio se Roko? - Dini: - estitam! Dina Bepu: - Lijepo... zar ne?
Bepo predloi Dini:
- Za njegov povratak popijmo togod.
- Osim poljupca - odgovori Dina - sve to eli.
- Martel, tebi i meni.
Dok Dina posluuje Bepa, on nastavlja: - Kai Roku, elim ga vidjeti. - Zatim
prihvati au, zagleda se u Dinu i nazdravi: - Ispijam za Roka, a ne za Albatrosl -
i iskapi do dna.
Dina osta skamenjena. Dri svoju au u ruci i bulji u Bepa.
8.
U svom stanu Dina na prozor stavlja nove zavjese.
Stoji na stolici, posao joj ba ne ide od ruke. Roko zabavljen oko eljugara.
- Uvijek radi suvino. Dok ja kupujem bluzu, ti razgleda brodove. Sad, dok se
muim oko zavjesa, ti se muva oko eljugara. Eh, sretne li mene!
- Zato stavlja zavjese? - upita je Roko.
Dina sie sa stolice, pristupi Roku. Ne skidajui pogled sa zavjesa, upita:
- Zar nije ovako ljepe?
- Priznam!
- Eto, htjela bih presvui navlaku na ovom leaju, trebala bih neto rublja,
cipele, jednu ik lijepu haljinu, kad izaem s tobom, da budem lijepa.
Roko je pokua prizemljiti:
- U poetku morat emo skromno!...
- Skromno... skromno...! Cijeli ivot ivim skromno. Od svoje plae neto e
odvojiti.
- Na moju plau unaprijed ne raunaj. Ne znam ni sam gdje u...
- Valjda e ploviti! - podsjeti ga Dina.
- Valjda... Podnio sam molbu...
- Ako bude plovio, imat e novaca. Meni i nama potrebno je dosta novaca!
- Jednom... sam se pokuao domoi novaca kako bi ih ti imala podosta...
Stavila mu je ruku na usta:
- uti!
9.
Jutro. Roko u gradu. Obala. Zastane pred velikom zgradom. Na ulazu ploa s
natpisom: LUKA. Roko ue. Stubama se popne na prvi kat, pokuca na vrata i ue.
Tipian inovniki ured. Dvije ene. Jedna mu se od njih obrati:
- Izvolite...?
- Bio sam ovdje prije tri dana radi namjetenja.
- Predali ste molbu?
- Jesam.
- Uite tu... desno.
Roko pokuca i ue. inovnik je gutao sendvi. Pored njega raunalo.
inovnik proguta zalogaj, okree brojanik telefona, telefonira. Trai od
Jadroslobodne podatke o dolasku nekih brodova. Zatim spusti slualicu i pogleda
Roka, koji jedva doeka da progovori:
- Zovem se Roko Siki. Bio sam ovdje prije tri dana. Kazali ste da navratim danas.
- Zanimanje?
- Mornar... kormilar.
- Ah, da... da, sjeam se... podnijeli ste molbu. Nemate sree. Na plovni park u
luci veoma je skroman, sve je popunjeno... ao mi je... niste potrebni. Pokuajte
drugdje.
- Gdje?
- Jadrolinija, Trans Adria, Jadranski pomorski servis... Roko smrknut pozdravi i
napusti sobu.
10.
Na ulici produi do oblinje zgradurine. Ploa s natpisom: Jadrolinija. Hodnik,
stubite, drugi kat. Roko pokuca i ue. inovnik i raunalo.
- Potovanje... Ja sam ovdje bio neki dan...
- Siki Roko? - upita inovnik.
- Imate izvrsno pamenje - prizna Roko. inovnik iz ladice izvue neku fasciklu.
Lista. Nae
to je elio.
Siki Roko... evo, tu je. Naalost, bez izgleda. Sve su posade naih brodova
popunjene. Kormilara i strojara imamo...
- Ja mogu posluiti i kao loa... inovnik slegne s ramenima:
- Zao mi je.
- Plovio sam godinama... moda kao mornar...?
- Naalost, niste potrebni. Pokuajte kod Pomorskog servisa ili jo bolje kod Trans
Adrije. uo sam da ba oni trebaju nekog strojara.
- Trans Adria, gdje je to?
- Tu odmah kod nebodera. Trea kua desno. Od srca vam elim..
11.
Roko na ulici. Neboder, trea kua desno. Jest, eto i ploe: Trans Adria. Ue.
Stubite, prvi kat. Kucanje, ue. inovnik u koulji, pored njega raunalo.
- Doznao sam u Jadroliniji da trebate kormilara ili brodskog strojara. Doao sam...
mogu jedno i drugo.
- Imate li isprave?
- Matrikulu?
- Svakako.
Roko izvadi pomorsku knjiicu i prui je inovniku. inovnik prelista matrikulu,
pogleda Roka i upozori:
- Knjiica je nevaea. Zar kroz etiri godine niste bili ukrcani ni na jednom
brodu?
inovnik drei knjiicu prie raunalu, sjedne i pone prebirati vodei mia. Malo
zatim vrati se, prui matrikulu Roku uz primjedbu:
- Zao mi je, ni kormilara, ni strojara...
- Moda mornar...?! - zavapi Roko. inovnik nemono rairi ruke i ponovi:
- Zaista alim, nae su posade popunjene... niste potrebni!
Roko strpa knjiicu u dep i pita:
- Recite, jesam li ikome potreban u ovoj zemlji? inovnik uzvrati u svom stilu:
- Naalost, ovdje niste, a jeste li potrebni negdje drugdje, ne znam...
12.
Kafi Dupin. Dina za espresso aparatom posluuje goste. Ue Roko, mraan. Dina
odmah:
- Jesi li ukrcan?
- Malu lozu!
Dina ga poslui i ponovi:
- Jesi li... gdje? Na koji brod?
- Nisam.
- Nisam?!?
- Sve su posade popunjene, nikome nisam potreban. - Iskapi svoju lozu i nadoda: -
Neto u pronai... moram!
- Svrati na Betinu, Bepo te eli vidjeti! Roko odlazi.
13.
Na ulici Roko meu prolaznicima zastane kod nekog policajca i pita:
- Gospodine... burza...?
- Kakva burza? Burza novana, burza rada...
- Burza rada... to! Znate li...?
- Druga ulica desno, trea ili etvrta kua.
- Hvala!
Roko krene drugom desno i eto ga uskoro pred kuom s vidljivim natpisom Burza rada.
Ue. Soba u prizemlju. Jedina inovnica upita ga odmah:
- Vaa struka?
- Nije vano - smireno odgovori Roko - traim posao. Nasmijei se, dohvati neki
fascikl, lista i daje pregled:
- Na podruju Rijeko-goranske upanije posla koliko elite. Eto... trae se dva
limara, etiri pekara, jedan kovinotokar, tri pokrivaa krovova, dva inenjera
tehnike, tri agronoma, etiri samostalna knjigovoe, tri lijenika i jedna izuena
primalja... odaberite!
Roko uti. Poto ne dobi odgovor, inovnica nastavi:
- Pored toga u veem broju trae se graevinski i jam-ski radnici, zatim
drvosjee...
Roko je prekine:
- Imate li togod na brodovima i moru?
- O brodovima i moru...? Ne, nemam... nemam... ali ekajte, ekajte, sad sam se
sjetila... - lista neke papire - evo, evo... Poduzee Primorje trai upravljaa
dizalice u luci. Moete preuzeti taj posao?
- Je li to ovdanja, naa, rijeka luka?
- A koja bi? Dakle...?
- Spreman sam, pristajem!
- Bravo - obraduje se inovnica i doda uz smijeak - eto, pa smo i to zavrili...
E, sad ovako, sastavite pismenu molbu, u ponudi navedite kvalifikacije, radni sta,
kratku biografiju, priloite sliku i sve to poaljite ili osobno predajte u
Primorje.
Roko upita:
- Gdje je Primorje?
- Na obali, pored Jadrolinije. Moete li odmah preuzeti posao?
- Mogu.
- E, lijepo! - Dohvati slualicu, primakne telefon i pita molitelja: - Vrijedno
ime?
- Roko Siki.
inovnica na aparatu bira brojke, zatim:
- Halo... halo... Elvira! Sluaj... pored mene je ovjek koji bi mogao odmah
preuzeti posao onog... za dizalice. Ime...? Zove se Siki Roko... dobro... ekam...
javi se!
inovnica zapali cigaretu, dimi, kroz prozor promatra nebo. Javi se telefon.
inovnica digne slualicu, prima izvjetaj, slua; potom odmahne rukom i spusti
slualicu.
- Nemate sree. Jutros su uzeli ovjeka... alim! Niste potrebni!
14.
Roko opet na ulici. U ruci mu neki formulari, eto ga na policiji. Zaustavi ga
straar na ulazu i pita:
- Kuda...?
- Prijavni.
- Prizemno, soba pedeset i osam!
Roko pronae sobu, ue i preda inovnici papire. inovnica pregleda papire i
namrti elo. Pita:
- Kad ste stigli?
- Prije est dana.
- Bila vam je dunost prijaviti se u roku dvadeset i etiri sata! Sto ste do sada
radili? Izaite i saekajte!
Roko napusti sobu. Na hodniku, na klupi neka ena plae. Roko proee do prozora
koji prua pogled na dvorite unutar zgrade. Svuda prozori u veem dijelu zakovani
daskama. elije. Zatvor. inovnica ga zovne, Roko se vrati i ona mu odmah rukom
pokae na vrata susjedne sobe. Roko pokuca i ue. Za stolom sjedi naelnik
policijske ispostave, zvani Inspektor. im Roko ue, naelnik sa smijekom izusti:'
- Bravo! Vratio se Roko!
- Nisam pobjegao! - hladno uzvrati Roko.
- Znam da niste, sjednite! Vadi kutiju cigareta, pita: - Moda cigaretu?
- Ne, hvala!
Naelnik, ovjek preko pedeset, ve prosijed, paljivo odjeven, nastavi:
- Ako cigaretu odbijate, barem primaknite stolicu tu blizu mene.
Roko to uini. Tajac.
- Kad ste se vratili?
- Prije nekoliko dana.
- Kako se snalazite?
- Spavam. Po cijeli dan spavam.
- Sa Dinom?
Roko se zbuni, zatim:
- Zar i to spada u prijavu boravka?
Te rijei naelnik kao da nije uo. Upita:
- Da li ste razmiljali o nekom zaposlenju?
- Da... podnio sam i neke molbe... svagdje isto: - Niste potrebni!
- Ako smatrate da vam mogu pomoi, tu sam!
- Hvala. Popove i policiju neu moliti za pomo. Naelnik se paljivo zagleda u
Roka i pita:
- Gdje ste traili posao? -Luka..., Jadrolinija..., Trans Adria... -1 svagdje su
vas odbili?
- Jest. Jo mi preostaje Jadranski pomorski servis.
- I tamo e vas odbiti. Ne traite posao na brodu ili u blizini brodova.
Logikom svog poimanja Roko uzvrati:
- Ja sam mornar, kormilar, treba li i brodski strojar...
- Da, ali ste prije etiri godine opljakali holandski brod Forbanl
Zapone kavga i Roko uzvrati:
- Odsluio sam kaznu. Meni zakon priznaje ravnopravnost!
- Roko! Vama zakon priznaje pravo na rad, ali ne odreuje ni vrijeme, ni mjesto
zaposlenja. Dajem vam savjet - klonite se brodova!
- Brodovi i plovidba to je moja struka!
Naelnik odrjeito: - Bila! Na Jadranu svi pamte For-ban. Zaboravite brodove!
Roko uznemiren ustane i potrai spas: - Idem!
Naelnik prie Roku, neko se vrijeme obojica promatraju netremice, a tada naelnik
neoekivano izusti: - Dina! Zbog nje ste jednom... nastojte da se to ne ponovi!
Roko podrhtava, pokae na vrata i pita: - Mogu li...?
Naelnik: - Izvolite!
Roko na pozdrav kimne glavom i napusti sobu.
15.
Betina, stari rashodovani trabakul, vezan uz obalu. U njemu trajno borave dvojica
bivih robijaa Bepo i Dik. U trenutku kad se pojavi Roko, dotjeruju i lickaju
svoju Betinu.
Roko prilazi trabakulu, skoi na palubu i odmah u zagrljaj s Bepom koji ga doeka:
- Da si djevojka, sad bih te ljubio. Roko... dobro doao! Rekla mi je Dina da se
eli ukrcati i ivjeti potenim ivotom.
Dik donese bocu vina, ae, sjednu za stol u kokpitu, toe, piju, i poto Roko ne
otvara usta, Bepo tucka prstima po stolu i zapone:
- ovjek ivi onako kako moe, kako mu Bog dosudi i ljudi dopuste. Pogledaj Dika.
Kad se rodio, u zvijezdama bilo je zapisano da e biti lopov... Njemu je kraa
ivotno zanimanje kao nekome uitelj ili fratar. Dik, koliko ti je bilo godina kad
si prvi put sredio kasu.
- Devet.
- iji su to bili novci? - nastavi Bepo.
- Oevi.
-1 to si uinio s njima?
- Spalio.
- Eto, njemu novac nije bio potreban, ali je igrao igru, svoju igru! Ako kri
biljei duu neizbrisivim biljegom, kako kau popovi, jo je gora robija, ona
biljei obraz neizbrisivim biljegom. Ja sam to iskusio i znam.
Roko nije elio razmiljati o tome. Na trenutak panju mu zaokupe Bepove cipele
napadno obloene debelim slojem sive spuvaste gume. Nasmijei se, bude mu jasno u
koju svrhu slue. Najnovija oprema profesionalca.
Tiina. Vino. ae... Bepo:
- Treba li novaca?
- Za sada ne.
- Kad si otvarao Forban, imao si kisik?
- Bocu.
-1 sve si obavio sam?
- Sam. Dakako, imao sam vezu. Neki Talijan, taj me i otkucao.
Tiina. Vino. ae. Upit:
- Lim blagajne, koliki je bio...? -Pet.
- Milimetara?
- Ne - odgovori Roko - pet godina! Vino. ae. Upit:
- Da nisi bio sam, bilo bi bolje.
- Moda.
- Imam u vidu dobar posao. Francuski teretnjak. Odlina veza. Da li te zanima?
- Za sada ne. Idem!
Bepo ga isprati i na rastanku dometne:
- Kriminalci na slobodi imaju sve to poele. U zatvoru eka ih besplatan stan i
hrana. Treba li bolje zanimanje?
Roko se nasmijei, skoi na obalu i izgubi se meu prolaznicima.
16.
Bila je no kad se Roko vratio u potkrovlje. Dina pred ogledalom licka i pudra
lice. Doeka ga pitanjem:
- Gdje si cijeli dan?
- Kojekuda. -1...?
Roko objasni: - Svagdje ista pria... niste potrebni. -Neko vrijeme bez rijei
promatra Dinu, zatim upita: - Ti se nekud sprema?
- Nikud. U posjet mi dolazi ujak. -Ujak...?!
- Kapetan Albatrosa.
- Kapetan Albatrosa? Otkad je on tvoj ujak? Okrenula se k njemu, spustila ruke i
priznala:
- Otkad su tebe odveli!
Roko osjeti udarac, stisne zube, i da barem neto spasi od svojih iluzija, izusti:
- U redu... ali sad sam ja ovdje.
- Tako je, sad si ti ovdje, ali dok te nije bilo, ja sam tri godine bila
nezaposlena, a stan, hranu, odjeu netko je morao...
- Zato mi nikad nisi pisala?
- emu da te alostim? Ti zna da te volim, da volim samo tebe, ali vidi,...
zaposlenja nema, a nas smo dvoje... Na Betini eka te Bepo, idi k njemu, kad se
vrati, tog ujaka tu nee biti.
Roko, uznemirena zvjerka u kavezu.
- Dakle, kae da idem...?
- Roko, budi pametan. Taj ujak dolazi k meni da se odmori, ja mu skuham aj, on
pria o brodovima, prije spavanja poljubi me u elo i to je sve. Jedna neduna igra
koju starac solidno plaa.
Roko skuplja svoje stvari. Po utnji, po mirnoi kojom stavlja u koveg odjeu i
obuu, Dina shvati da Roko uistinu odlazi - zauvijek! Pouri k njemu i oajna
zavapi:
- Roko, smiri se! Tako ti boga, to radi?!
- Rekla si da idem... skupljam stvari.
- Rekla sam ti da ide na Betinu. Ako sam te bilo ime uvrijedila, ja te molim
oprosti, ao mi je.
- Zato bi me molila? Prije etiri godine ja sam zbog tebe opljakao Forban. Nisam
imao sree. etiri godine odleao sam na robiji, a za cijelo to vrijeme ti si s
ujakom leala u krevetu i kuhala mu aj!
- Roko, njemu je preko ezdeset godina, moe mi biti otac. Ako eli, kad se
pojavi, bacit u ga napolje. Mislila sam da e shvatiti neke stvari, nisi dijete,
ali ja takva kuja ipak nisam, vidjet e, ja u ga izbaciti!
- emu? Tolike je godine vodio brigu o tebi, ja sam bez posla, gdje god sam pokucao
svagdje sam suvian, uskoro u biti bez novaca, bolje je da ja odem, a ne on.
Skupio je i sloio sve to ima, klekne da zatvori koveg. Uznemirena do oajanja,
Dina pohita k njemu, baci mu se oko vrata i zavapi:
- Ostani! Tako ti boga, ostani! Kamo e u ovu no, zato me ostavlja? Kai mi da
sam glupa, kai mi da sam drolja, istui me, samo nemoj, nemoj me ostaviti. ivjet
emo nekako... pogledaj me, kai mi koju rije.
Oslobodio se njenih ruku i rekao odluno:
- Pusti me!
Mogla je sada plakati, mogla se svijati kao crv - bilo je prekasno. Na vratima
oglasi se zvono. Vrata se lagano otvore, pojavi se kapetan Albatrosa, odjeven kao
to dolikuje pomorcu. Uao je diskretno i opazivi Roka zastane zbunjen. U ruci je
drao neku mreicu, dva- tri paketia i bocu vina. Upita bojaljivo:
- Smetam?
- Zato biste smetali? - primijeti Roko, zakljua koveg, ustane i bez pozdrava
napusti sobu.
17.
Te noi Roko ni sam nije znao kamo ide. Pred njim obrisi brodova u mraku, uska
ulica, rijetki prolaznici. Sve glasnije do njega dopiru zvui harmonike. Uskoro se
nae pred lukom krmom koja nosi ime Crni maak. Roko zastane, oslukuje muziku,
koleba se, zatim se polako sputa stubama u podrum i ue. Oko stolova mornari,
luki radnici, tugaljiv, siromaan svijet koji tu unitava zdravlje i uteevinu.
Pogledom trai slobodno mjesto. Sve je zadimljeno, lica teko raspoznaje. Odjednom,
netko ga zovne:
- Roko...! Roko...!
Kao iz magle izroni odnekud ovjek sitan, smeuran, pripit. Kad je ve bio blizu,
Roko ga prepozna i usklikne:
- Barba Frane!
Starac zagrli Roka i stane plakati:
- iv si... iv... iv... Ajme, Roko...!
- Ne plaite, barba, iv sam...
- Ti si iv, ali Ive, moj sin, nije! Roko se zaprepasti:
- Ive je mrtav?! Kako?
- Ubila ga dizalica... u luci. -Kada, zaboga?
- Prije tri godine. Da je s tobom bio na robiji, danas bi bio iv. Zato plaem. Vi
ste bili kao braa. Doi... au... za njegovu duu...!
18.
Starac odvede Roka do stola za kojim je sjedio barba Mate i predstavi starog
znanca:
- jor Mate, eto nam Roka! Moglo bi se rei moj drugi sin! - zatim se obrati Roku:
-Ako jednom zaeli jeftino izgubiti zdravlje, ukrcaj se na njegovu kou. Zna kako
se zove?
- Grota] - odgovori Roko, odloi koveg i sjedne. Konobar pred Roka stavi au i
natoi je crnjakom. Sva
trojica podignu ae...
19.
Soba u potkrovlju. Otvoren ormar, tu i tamo nered. Dina sjedi na stolici i bulji u
prazno. Njezin "ujak" ve je skinuo kaput, oko pasa privezao pregau, kod tednjaka
pee palainke i objanjava Dini:
- ... A kad su doplovile engleske krstarice i bojni brodovi, padali su plotuni po
Bismarcku, ali se Bismarck i dalje borio, makar je bio sav u plamenu! - Na trenutak
"ujak" napusti tednjak, dohvati bocu, natoi au, odnese je Dini i doda: - Ono
to je brodovima nafta, to je ljudima vino. Djevojice, hajde, podigni glavu,
kapetan jo uvijek stoji kraj tebe, tvoj brod jo nije potonuo!
20.
Krma Crni maak. Kasni sati. Preostali rijetki gosti. Sjor Mate zadrijemao na
stolici, barba Frane vidljivo pripit, govori Roku:
- Zbog koga si opljakao Forban? Zbog sebe? Ne. Imao si, ali Dina... htjela je kao
princeza... sve! A ti si gledao samo nju... Dina...! tvoja Dina!
Svjetlo u krmi pali se i gasi. Konobar najavljuje:
- Zatvaramo...! Laku no...! Hajdemo... Laku no...! Sjor Mate, Roko i barba Frane
napuste krmu. Na ulici
Mate odmahne pozdrav i bez rijei nestane u mraku. Oglasi se barba Frane:
- Ode Mate, ode grota na Grotu - a ti...? Kamo e...?
- Na kolodvor.
- Na kolodvor?!? - zaprepasti se barba Frane - na kakav kolodvor?
- Autobusni - odgovori Roko i objasni: - Tamo je uvijek Cimer fraj... Cimer frap.
- Ne benavi. Cimer fraj je samo kod mene... Suvie sam popio... pridri me,
hajdemo!
Roko ga primi ispod ruke i krenu kud Frane odredi. Uskoro uu u neku usku ulicu i
tu barba Frane objasni:
- Vidi - pokazuje rukom - uska je... da i pijanci mogu ii ravno!
21.
Jutro. Roko na leaju. Prvo to je vidio kad je otvorio oi bila je Anita. Stajala
je pored tednjaka i pripremala doruak. Prostorija u kojoj se nalazio bila je
zapravo kuhinja, ali namjetena kao dnevni boravak s pomonim leajem. Sirotinja.
Kad im se pogledi sretnu, Roko pozdravi:
- Dobro jutro, Anita!
- Dobro jutro, Roko! - nasmijeila se, skromna u ljepoti, njena, simpatina ena.
Roko nastavi:
- Imate irok dimnjak. Noas sam kroz njega naglavake pijan.
- Neka... slavio si povratak!
- Svata! A Frane...?
- Svako jutro urani, amac i tunja.
Roko se izvue iz leaja, spavao je manje-vie odjeven. Sad navlai cipele i
usput... Aniti:
- Dugo se nismo vidjeli. Mnogo se toga izmijenilo. Anita prihvati:
- Izgubila sam mua... imam sina, on mi je najvea briga. Sanjari da bude
avijatiar! Eno, vidi - pokazuje na hrpu modela aviona od papira koji lee na
stoliu - cijela eskadra. - Zamisli, avijatiar! Otkud mu ta ideja? Uas! Poslala
sam ga po kruh... razgovaraj s njime.
- Radi?
- U kemijskom istionici! - pogleda na zidni sat - moram pouriti. Muim se kao i
drugi ljudi. - Valjda joj je dojadilo da govori o svojim nevoljama, pa priupita: -
Kako Dina? Dugo je nisam vidjela. Stanuje kod nje?
- Ne! Ostavio sam je... Godinama bio sam daleko... istina... ali da se ba nitko ne
nae da mi napie pismo i da me lii iluzija? Mogla si mi barem ti... znala si!
- Znala sam, ali nije na meni... Za nesreu ovjek uvijek prerano dozna!
Tog trenutka u sobu ue djeak nosei kruh. Kakvog li iznenaenja! Roko prepozna
djeaka, a djeak prepozna Roka. Zastane kao ukopan. Anita ga pozove:
- Ui, Miljenko, i pozdravi gosta. Reci: Dobro jutro, barba Roko, ime mi je
Miljenko!
Djeak je i dalje ostao nepomian i arao oima as na Anitu, as na Roka. Anita
ponovi:
- Hajde... pozdravi!
Djeak uti, vidno uznemiren. Javi se Roko:
- Zdravo, Miljenko! Kad sam te zadnji put vidio, prije dostajjodina, bio si jo
malen, evo - pokazuje rukom - ovo-
liki, neto vii od apca u vodi, sad si momina. Hajde da se pozdravimo. - Roko mu
prie i prui ruku...
Djeak se jo askom koleba, zatim bojaljivo prihvati ruku.
22.
Na puini, ne suvie daleko od obale, barba Frane u amcu izvlai i namata svoju
tunju, zatim na paleve uvruje vesla, sputa ih u vodu i zavesla prema obali.
Pored njega koarica, u njoj skroman ulov, arbuni, pauk i nekoliko menula.
23.
Roko i Miljenko sami u sobi, kuhinji, obojica kod "aviona". Miljenko podigne jedan
i objanjava Roku:
- Evo, ovo je lovac. Brz i opasan! - Zatim podigne drugi i tumai: - A ovo je
bombarder, rui kue, bunkere i gradove... Danas je subota, moramo pouriti!
- Kuda? - upita Roko.
- Na aerodrom!
- Aerodrom?
- Vidjet e. Prvo lete lovci, uplata po aparatu. Vlasnik najbreg lovca pobere
lovu. Zatim uzlijeu bombarderi. Svi moji avioni imaju oznaku... evo vidi...
Jastreb. Hajdemo!
Na izlazu susret. Barba Frane vraa se s ribolova. Zaueno upita: - Kamo?
- Na aerodrom! - odgovori Roko, nasmije se i pokae na Miljenka.
Barba Frane pokretom ruke kao da veli - luckasto dijete - i tu se raziu. Barba u
kuu, Miljenko i Roko put aerodroma.
24.
Miljenko i Roko polako se blie vijaduktu iznad Rjeine. Putem Miljenko objanjava:
- Svaki vlasnik izbacuje svoje aparate. Bude nas deset, petnaest, pobjednik trpa
novce.
- A tko odluuje o pobjedi?
- Dolje, na koritu, trolana je komisija, koja javlja rezultate.
- Je li koji put pobijedio Jastreb?
- Nije! Moda danas?
Stigli su na vijadukt koji premouje Rjeinu. Desetak djeaka sline dobi kao
Miljenko. Jedan od njih obavijesti Miljenka:
- Za lovce si zakasnio. Sad e bombarderi. Koliko prijavljuje?
Miljenko dovikne: - Tri!
Organizator natjecanja, neto stariji djeak, najavi:
- Bombarderi e poletjeti ovim redoslijedom: Orao, Kobac, Kamikaze, Sokol, Jastreb
i Tornado. Ukupno dvadeset i jedan bombarder.
Zapoinje natjecanje. Veina modela brzo bi se strmoglavila i tek bi rijetki stigli
do dna. Komisija bi ocijenila daljinu, mobitelom javila domet. Kad je doao red na
Miljenka, sva tri njegova bombardera jedan za drugim pali su odmah nakon
polijetanja.
Napustili su aerodrom. Na povratku, da utjei Miljenka, Roko obea:
- Ja u ti izraditi lovce i bombardere koji e pobijediti! Ili hoe brodove,
ribarske, trgovake, ratne...?
Nije odmah odgovorio. Zatim, kao da je povrijeen, odluno i srdito izusti:
- Neu brodove... gladan sam!
25.
Ruak. Za stolom Anita, Roko, Frane iMiljenko. Jo su jeli kad Miljenko odloi
pribor, odgurne od sebe tanjur i najavi:
- Trbuh mi je pun, idem!
- Kamo e? - upita Anita.
- Kod Kraljevice je ulovljen straan morski pas. Hou ga vidjeti!
- Zar nema pametnijeg posla? Javi se Frane:
- kolski su praznici... pusti ga!
- Eto, ula si - Miljenko dobaci majci. Ode i napusti sobu. Kratkotrajna tiina.
Zatim Anita:
- Ne znam to e od njega biti?
- Bit e kapetan, plovit e - odluno izjavi Frane. Anita, zabrinuta, uzvrati:
- Plovit e tu u Mrtvom kanalu, bit e zapovjednik jedne drube lopova! Preputen
ulici, svaki je dan sve gori!
- to bi htjela? - upita Frane - da ga veemo za krevet? Mora se gibati. Nedostaje
mu otac. Ve sam mislio uzeti nekog mukarca u kuu... ali i to je teko. Prvo stan
je malen, zatim, uzmem li mukog...
Roko ga prekine:
- Barba, ja u se maknuti...
- Ti...? Zato ti?!
- Spavam tu, a vas troje u onoj maloj sobici. Doznao sam, na Suaku umro neki
podstanar, imam adresu, jo danas rijeit u vas briga!
- Ti e otii, a brige e ostati. - Pun nekog ara barba Frane nastavi: - Kai,
to ti ovdje nedostaje? ena? ... Anita! Pogledaj je, jo je mlada... Ako se ti
njoj svia i ona tebi, tko vam brani? Ona nije Dina... Ni Miljenko se ne bi bunio.
Da ujem Anitu!
Anita koja se neprestano smjekala, odjednom se zbuni ne znajui to bi trebala
rei. Dosjeti se:
- Miljenko...? Njega brinu avioni i morski psi!
26.
Djeli je ribarnice nedostupan. Pred vratima tog prostora ribar srednjih godina
povienim glasom objanjava prisutnima:
- Morski pas! Ulovljen je morski pas! Sedam metara od glave do repa, sedam metara
od repa do glave! Jedinstven primjerak nemani. Uite, pogledajte, esnaest redova
stranih zuba, etiri sidra naena u njegovu elucu, mornarska vrea i tri enska
kupaa kostima, sve je to pronaeno u elucu ove nemani.
Dok je ribar ponavljao opise strane nemani, povremeno bi koji djeak izaao iz
prostorije gdje se nagledao strane psine. Eto i Miljenka. Njegovi vrnjaci
oblijeu ga pitanjima:
- Je li uistinu... sedam metara?
- Ja sam ga izmjerio, petnaest mojih koraka!
- Da li bi mogao progutati amac?
- ta amac... odgovori Miljenko - progutao bi kuter ... s jarbolom!
- A jesi li vidio ona etiri sidra?
- U mukama psina izbljuvala jedno sidro, ostala tri nisam vidio, nisam mu bio u
elucu!
Miljenko napusti ribarnicu.
27.
U sobi, pred otvorenim ormarom, stajala je trbuasta ena kratkih nogu, stanodavka,
i objanjavala Roku, svom novom stanaru:
- Jedna je strana ormara za rublje, druga za odijela. Toalet u hodniku desno. Kad
naputate sobu, zatvorite prozore. Ulaz u kuu zakljuava se u deset naveer.
Kupaonica je pored WC-a. U stanu ne trpim ni ptice, ni make, ni pse, ni bilo kakve
ene, osim zakonite supruge ako je imate. Nadam se da u Boga vjerujete. Kljuevi su
vam na stolu. elim vam ugodan boravak.
- Hvala!
- Imate li neka pitanja?
- Ne... hvala!
- Prijavnicu ste ispunili?
- Jesam. Izvolite! - Roko joj preda smotak formulara.
Kad se ena povukla, Roko otvori koveg i neto robe odloi u ormar, zatim dohvati
eir i napusti sobu. Hodnik u koji je uao bio je krcat fotografijama i slikama
koje su podsjeale na minuli svijet dalekih predratnih dana. U maloj nii bio je
kip Djevice Marije, okruen raznobojnim papirnatim cvijeem. Sve je to Roko vidio i
nije vidio izlazei iz etverosobnog stana. Bio je ve na stubitu i silazio kad
zauje stanodavku:
- Gospodine...! Gospodine Siki!
Roko zastane, okrene se i opazi stanodavku kako stoji kod otvorenih vratiju i u
ruci dri papire njegove prijavnice. Vrati se, i kad joj prie, upita:
v
- Izvolite... Sto je?
- Niste naveli mjesto dosadanjeg boravka, ne mogu vas prijaviti!
Na trenutak Roko se zbuni, osjeti bol oko srca i tiho izusti:
- Ne razumijem.
- Kako ne razumijete? Morate navesti mjesto svog zadnjeg boravita. Rubriku mogu
ispuniti i ja... kaite samo mjesto gdje ste i kod koga stanovali.
Branio se sve tee. Ipak je pokuao...
- Kakve su to gluposti. Tamo gdje sam stanovao, niti sam trebao, niti sam dobio
bilo kakvu potvrdu o boravku.
Sad se ena uznemiri:
- Oprostite, to ne moe biti. Kaite gdje ste bili. Niste valjda boravili na
Mjesecu!
Niti je imao ni snage, ni volje da nastavi. Iz njega izleti:
- Ne, nisam bio na Mjesecu, bio sam na robiji! etiri godine!
ena problijedi i samo to se ne srui:
- Na robiji?!? Isuse!!!
- Hoete li izmijeniti kljueve na bravama?
- Kljueve? Ne, izmijenit u vas! Vi ste me prevarili! To je utaja!
Na stubitu etverokatne zgrade pojavile su se glave znatieljnih stanara. Roko
upozori stanodavku:
- Ne viite!
- Kako ne bih vikala kad u stanu imam robijaa, a ja sam ena, i to sama! etiri
godine bili ste u zatvoru, i utjeli ste, ni rijei mi niste rekli. Zar vas nije
sram?!
- Ne kukajte, sad u vas osloboditi straha i tog natezanja!
To izgovori, vrati se u svoju sobu, rastvori ormar, pone skupljati stvari i trpati
ih u koveg. Dovri, spusti poklopac i okrene klju u bravi. Uspravi se, dohvati
koveg i napusti sobu. Nigdje nikog. Primijeti - sa zidova nestale su fotografije,
nia prazna i Djevica Marija nekud je otila! Uskoro se Roko na ulici nae meu
prolaznicima.
Eto ga u onoj uskoj uliici kud pijanci idu ravno, a malo zatim pokuca na poznata
vrata.
U sobici-kuhinji Frane, Anita i Miljenko. Kad Roko ue, sve troje iznenaeni i bez
rijei. Roko upita:
- Je li u ovom domu jo uvijek "cimer fraj"?
- Naravno! - radosno e Anita.
- Bravo! Vratija se Sime... - Frane e. Roko prihvati napjev i nastavi:
- Gdi je bija da je bija, lipo mu ni bilo!
- Rekoh ti ja - nadovee se Frane - ostani ovdje! Naposljetku javi se Miljenko:
- Roko, sutra je subota! Obeao si nepobjedive... Prekine ga Anita:
- Divljak! Kako moe barbi Roku govoriti "ti"?!
- Mogu... Mi smo prijatelji.
- Tako je! - potvrdi Roko - mi smo prijatelji, sutra e imati brze lovce i strane
bombardere!
28.
Jutro. Roko i Miljenko meu prolaznicima kreu se poznatim putem prema vijaduktu na
Rjeini. U torbici Mi-
ljenko nosi papirnate letjelice. Ve su blizu cilja. Miljenko upita:
- Ima li za ulog!
- Imam... ali sam pri kraju.
- Danas emo zaraditi!
Stigli su. Na vijaduktu grupica djeaka, istih onih od prole subote. Svaki od njih
dri u ruci svoj avion, no zaudo, svi su bez rijei, glave sputene. Kad im priu
Roko i Miljenko, djeak koji je u prolom natjecanju odreivao kojim e redom
vlasnici izbacivati svoje modele, objasni Miljenku i Roku:
- Jutros... tu... odavde, jedan se ovjek bacio i dolje lei mrtav.
Djeca u hrpi stoje pognute glave i bez rijei. Ipak, jedan djeak objasni:
- Dojadio mu ivot!
29.
Roko i Miljenko sputaju se ulicom put Mrtvog kanala. Miljenko upita:
- Sto to znai - dojadio mu ivot?
- ovjeku koji je bez novaca, bez zaposlenja, moda i bez zdravlja, tom jadniku
ponekad dojadi ivot, poeli smrt i ode! To mu je sudbina.
Miljenko upita:
- Je li sudbina Bog?
- Nije, ali je kao Bog! Tvoja sudbina su avioni, a svi tvoji bili su pomorci. Kad
sam ti predloio da u ti sagraditi brodove, rekao si - Neu brodove! Sad mi kai -
zato?
Miljenko je utio. I kad se inilo da e Roko opet ostati bez odgovora, Miljenko
objasni:
- Brodska dizalica ubila je mog oca! Roko pokua utjeiti djeaka:
- To je nesrea... ali zar misli da avijatiari ne ginu? Kad padne Boeing, mrtvih
je tri stotine putnika!
30.
Roko i Miljenko nau se uskoro u blizini Betine. Roko zamoli djeaka:
- Ja u na Betinu, ti razgledaj brodie i saekaj! Miljenko promrmlja:
- Nemoj dugo... gladan sam!
31.
Na Betini Bepo i Dik. Na pramcu brodia na gradelama pre se uate. Vino i ae
uvijek pri ruci. Roko skoi na palubu i pita:
- Ima li togod za mene?
- Uvijek! - odgovori Bepo i prui mu au. - Skie se kojekuda, a na Betini eka
te puna mrea arbuna, brancima, oslia,...
- Treba li nekoga koji bi ti pomogo...
- Dignuti mreu? Upravo to! - uzvikne Bepo i doda Pingouin uskoro dolazi... jesi li
spreman?
Roko razmilja, ne odgovara. Uslijedi novi upit:
- Jesi li naao posao?
- Nisam.
-1 nee... a ja ti nudim... podijelit emo lovu...
- I eliju...? - smjeka se Roko i pita: - Tko bi sve sudjelovao?
- Pored tebe i mene... Dik i Tunjica.
Zastoj u razgovoru. Roko pokae na cipele na svojim nogama i pita:
- Trebam li i ja ovakve...?
- Ako eli, imat e.
I ta ponuda osta bez odgovora. Roko iskapi au i doda:
- Idem...! jo emo se vidjeti! - ree i napusti brod.
32.
Na obali doeka ga Miljenko i zajedno krenu. Odmakli su desetak koraka kad Bepo
zovne:
- Roko...! Zaboravio sam ti rei - Albatros je isplovio... moe Dini!
Roko zapanjen. Nikako da shvati je li Bepo lud ili toliko pokvaren da mu nakon
svega nudi Dinu? I ostao je tako jo trenutak nepomian, promatrajui Bepa i
Betinu, a tad se okrene, dohvati Miljenka za ruku i nastavi put.
33.
Roko i Miljenko naposljetku kod kue. Nau Anitu kako trpa gumene izme u mornarsku
vreu. Frane iri ruke i zaueno pita:
- Pa, gdje ste?! Miljenko pouri:
- Na aerodromu nema slijetanja, mrtav ovjek na dnu Rjeine, na Betini peku ribe,
mene ne zovu, a ja gladan!
Roko Miljenku:
- Eh, sad si svata nadrobio! Barba Frane Roku:
- A ti sad sluaj mene! Barba Mate eka te u krmi Crni maak. Na Groti valjao bi
jo jedan ovjek. Ti odlui! - pokazuje na vreu - prava, mornarska, od mog sina.
Kabanica, izme, kapuljaa, sve to e trebati, sve je u njoj.
- Barba, to je dar Boji - obraduje se Roko i doda: -Idem!
Frane dovri:
- Noas e spavati na Groti. Ujutro, kad motor zatut-nji, priskoi i molaj cime!
34.
Svitanje na sidritu. Na Groti zabruji motor. Iz unutranjosti broda na palubu
istre mornari: Ante, Ljubo, Vinko i
Roko. Barba Mate za kormilom. Momci oslobaaju vezove i Grota krene. Mornari
pripremaju mreu...
35.
Na puini na Groti sputaju mreu u more. Roko u svemu sudjeluje. Mrea sputena,
zapoinje koarenje.
36.
Mornari diu mreu. Na kraju okreu dep i na palubu prosiplju ulov, tipian za
kou: mnotvo kojekakve sitnei, do lijepih primjeraka oslia, psia, raa. Sve se
odmah skuplja i sreuje u kasete, paluba se isti i Grota se vraa...
37.
Grota pristaje gdje je jutros isplovila. Mornari naputaju brod. Svaki nosi djeli
ulova. Tako i Roko.
38.
U kuhinji Roko predaje ulov Aniti i obeaje:
-1 sutra e biti ribe!
Javi se Frane: - Sutra jugo u pojaanju!
- Spavam na koi. Nek Mate odlui.
- Ne brini - odmahne Frane - njega ne plai jugo! Roko upita:
- A Miljenko...?
- Trai novi aerodrom! - odgovori Frane. Anita dometne podrugljivo:
- Za svoje lovce i bombardere!
39.
Grota u plovidbi, jugo u pojaanju. Mornari sputaju mreu. Nitko se ne osvre na
jedrilicu koja se nekoliko stotina metara od njih bori s valovima i plovi u
suprotnom smjeru.
40.
Grota se valja na uzburkanom moru. Ante: - Fortunal...!
Ljubo pokazuje na mreu: - Treba spasiti...! Mate: - Momci, diite mreu! Mrea se
ubrzano podie.
41.
Pedesetak metara od koe Vinko otkrije glavicu psia kako se pojavljuje izmeu
valova i povie:
- Barba... eno psia u moru!
- Nek pliva! - odgovori Mate - ni nama nije lako!
42.
Mrea izvuena. Ljubo, Vinko i Roko naslonjeni na ogradu broda promatraju psia
koji sad pliva u pravcu koe. I kad se psi vidno pribliio brodu, Ljubo izusti: -
Nema mu spasa!
- Jo malo - nadoda Vinko - propela e ga samljeti! Roko naglavake skoi u more,
dohvati psia i odmie
od broda.
43.
Mate gasi motor i abrivom primakne se Roku. Priskoe mornari i pomau Roku da se
vrati na brod zajedno sa psiem.
Na palubi mornari oko psia. Netko od njih ree: - Kujica! - Roko joj skine ogrlicu
i promatra neku brojku...
44.
Grota se primie obali i smiruje na svom vezu. Mornari se sputaju u unutranjost
Grote.
45.
Kabina u pramcu Grote. Mornari se presvlae. Ante uznemiren pretrauje svoje
depove i odjednom povie:
- Sat...! Gdje mi je sat? - Nasta tiina. Mornari u udu promatraju Antu koji vie:
- Netko mi je drpnuo sat!
- Ne benavi! - pokua ga smiriti Ljubo, no uzalud.
- Ne benavi... ne benavi, ali mene je netko okrao! Pojavi se Mate i pita: - Kakva
je to vika?
- Kraa! - odgovori Ante - nestao mi sat!
- Nestala ti pamet - dobaci mu Mate i napusti kabinu.
46.
Ante pristupi Roku i pita: - Zna li gdje mi je sat?
- Pojma nemam - mirno uzvrati Roko.
- Ti pojma nema - toboe zaudi se Ante i dometne:
- Ali, dok tebe nije bilo na brodu, ni kraa nije bilo!
Roko smrknut prie Anti i pita:
- Ne razumijem... neto si htio rei?
- Momci - uzvikne Ante - tko je od vas zbog kraa bio u zatvoru? Nitko! A ti... -
obrati se Roku -bio si na robiji, opljakao si brod, pa koga da pitam ako ne
tebe... gdje mi je sat?
Roko prie Anti, zgrabi ga za prsa i kad se oekivao prvi udarac, Roko spusti ruku
i ostane na trenutak sputene glave i pogleda.
Uurbana koraka u kabinu bane barba Mate, prua sat Anti i ljutito poprati:
- Tovar! Kad si kenjao u klozetu, objesio si ga pored kotlia!
Ante prihvaa sat.
Mornari skupljaju svoje stvari i bez rijei naputaju brod.
47.
Na palubi Roko, pored njega vrea i psi. Iz unutranjosti koe pojavljuje se Mate
i zaueno pita:
- Kuda e...?
- Naputam brod.
- Zbog jedne rijei?
- Svejedno jedne ili dvije. Dok je Ante na brodu, ja ne mogu, a njega iskrcati...
ne! Bio je na Groti prije mene... idem!
Roko jednom rukom dohvati vreu, drugom psia.
- Bilo vam sretno! - ree i napusti brod.
48.
Barba Frane i Roko sjede za stolom. Pored Roka vrea. Neto dalje od njih sjedi
Miljenko i dri psia na konopu. Roko:
- U Crnom maku rekli ste: Ako eli jeftino izgubiti zdravlje, ukrcaj se na Grotu.
Na Groti nisam izgubio zdravlje, izgubio sam volju ivjeti. Prije etiri godine
zagrizo sam tuu naranu, zar u do smrti osjeati gorki okus? Ako mi svatko moe u
lice dobaciti "Robija!" - to mi preostaje?
- Ne znam... Da se privikne?
- Ako ne mogu?
- Onda otputuj gdje te nitko ne pozna.
- A kad doznaju?
- Idi dalje.
- Dalje? Bez matrikule, bez novaca, kud mogu dalje? Na to pitanje starac nevoljko
odgovori: - Ne znam!
- uti neko vrijeme, a zatim da skrene s tog neugodnog razgovora, upita: - A to
e s kujicom?
- Potrait u vlasnika. - Pokazuje na ogrlicu: - Ima
broj!
- Pitaj veterinare...
49.
Veterinarska stanica. Psi i make pacijenti. Roko zajedno s Bibom naputa
veterinare i kree pored obale. Blizu carinske zone primijeti na krmi teretnjaka
francusku zastavu i velikim slovima PINGOUIN. Roko iznenaen zastane,
neko vrijeme promatra brod, zatim zajedno s Bibom nastavi put.
50.
Roko i Biba meu prolaznicima. Roko zastane kod prometnika na krianju, pokazuje mu
neku cedulju i ita ime ulice koju trai. Policajac mu tumai gdje je Ulica brae
Karabaia i kako do nje doi.
51.
Ulica brae Karabai. Usporeuje brojke na cedulji i one na kui. Da je uistinu na
cilju, potvruje Biba svojim dranjem. Vue Roka na ulaz...
Roko ue. Biba ga vue dalje stubama na prvi kat, do vratiju.
Iz unutranjosti dopire muzika. Roko provjeri na tablici ime vlasnika, pozvoni i
kujicu oslobodi veza. Muzika utihne, uju se koraci. Vrata se otvore, pojavi se
ena od kojih tridesetak godina, privlana brineta u laganoj ljetnoj haljini.
Opazivi kujicu, samo to se ne raspameti od sree. Zgrabi je, privue je sebi,
grli je, ljubi i neprestano uzdie: - Biba...! Ah, Biba...! - Jednako je tako i
Biba, na svoj pasji nain, iskazivala radost.
Roko, pomalo iznenaen tom scenom, uz smijeak upita pokazujui na Bibu: - Je li to
vaa?
ena uzvrati: - A da ija? Oh, Boe, koliko sam sretna! Uite, molim vas uite, to
moramo proslaviti... to je pravi Bibin roendan!
ena povede Roka. Soba u koju su uli otkriva status vlasnika: biblioteka,
pijanino, slike, vitrina, trosjed, stoli. Ponudi gostu: - Sjednite, molim vas
sjednite! - Zatim Roku prui ruku i doda: - Ja sam Vesna, moja su profesija
uenici, kola, nastava.
Roko prihvati njezinu ruku i uzvrati: - Ja sam Roko... moja je profesija more,
brodovi i tota...
- Roko, ovaj susret moramo proslaviti... Viski, konjak, travarica...?
- Po vaem izboru.
Vesna odloi kujicu koju je do tada drala u naruju i za tren nau se na stolu
ae i boca konjaka. Ona natoi, podigne au i najavi: - Pijmo za sretan povratak
moje ljubavi!
- Bibe! - dometne Roko.
Oboje iskape do dna. Vesna nastavi: - Bibu sam izgubila u onom orkanskom jugu,
valovi su prelijevali palubu, nisam ni primijetila kad sam ostala bez nje. Sad da
ujem, kome dugujem spasenje?
- Posadi ribarice Grota. Jedan je mornar skoio u more i dohvatio kujicu, a ja sam
mu pomogao da se sa psetancem vrati na brod.
- Mornari... heroji! - uzvikne Vesna, puni opet ae i nazdravlja: - Pijmo za
Grotu, pijmo za mornare! - Ispija svoju au opet do dna. Zatim nastavi: - Volim
Bibu... ne mogu odoljeti, uvukla mi se pod kou... Luda sam! Suprugu sam juer
javila da smo bez kujice, on je u vicarskoj, ostat e tamo jo nekoliko dana, ali
mu neu javiti o spasenju... neka ga Biba doeka.
52.
Kafi. Dina posluuje goste. Ulazi Bepo, prilazi Dini,
pita:
- Roko...? Gdje je?
- Valjda na Groti - odgovori Dina.
- Iskrcao se... Noas bih ga trebao...
- Ne znam. - Dina slegne ramenima i ponudi: - Martel...?
- Ne, hvala... Adio...! Bepo napusti kafi.
53.
Sputa se veer. Osvijetljena soba.
Roko i Vesna jo uvijek za stolom. Vesna objanjava:
- Biba nije istokrvna. Ona je krianac engleskog ovara i njemakog malog
naucera. Izuzetne inteligencije. Oekujem uskoro njenu tenad. Ve sad sam
uzbuena... Pijmo za njezino sretno potomstvo...
Vesna iskapi svoju au, strese glavom pa nastavi: - U plovidbi ona je uvijek pored
mene. Ba kao lan posade. Da je niste spasili, nikad vie ne bih isplovila...
Zahvalna... Moram vas neim nagraditi... - Primijeti kako Roko s interesom promatra
pijanino, pa upita: - Volite li glazbu?
- Volim.
- Da vam odsviram...? Imate li neku elju? - Ustala je, prila pijaninu, sjela na
stolicu, okrenula se i pita: - Da ujem...
Roko se prikljui Vesni, neko vrijeme kao da razmilja
0 izboru, a onda aptom izusti: - Uvik kad sam s tobom... Vesna prihvati i nadoda:
- ... ja sam kao dite... Odmah zatim okrene se i otpone svirka.
Vesni za leima stajao je Roko i oslukivao pjesmu. Obje ruke poloi na njezina
ramena, a uskoro zatim utisne poljubac na njezin potiljak. Odjekne poneki krivi
akord, no Vesna pjesmu sretno privede kraju i odvede Roka natrag na trosjed. Zatim
utrne svjetlo. Osta tek neka skrivena arulja
1 diskretno osvjetljenje. Vesna sjedne pored Roka i predloi: - Pijmo za one kojima
je ljubav sve!
Vesna ve vidno pod alkoholom, tek okusi pie, odloi au i pone otkopavati
dugmad na Rokovoj koulji. Kako bi ona jedno dugme oslobodila, Roko bi ga natrag
zakopao. Zastala je na trenutak, zauena promatra Roka, a zatim, kao uvrijeena
pone otkopavati dugmad na svojoj haljini, oslobodi jednu dojku i ponudi je Roku.
Roko kao da poludi. Bijesan zgrabi Vesnu, povali je nad pod i kao da se osveuje za
sve tegobe svog ivota, razgoliti je potpunoma. Ona se predavala uivajui.
54.
U kuhinjici, uz turo osvjetljenje, sjedi za stolom i drijema barba Frane: ulazi
Anita, prie starcu:
- Barba Frane... pono je prola...
- Nema Roka, nema ni kujice...
- Morate legnuti!
- Naao je "cimer fraj"!
Anita pomae da starac ustane i odvede ga na spavanje.
55.
Svie. Na trosjedu pokrit lei Roko posve odjeven. Probudi ga svjetlost. Izvue se
iz leaja, sjedne u fotelju, trlja oi, polako se budi. Ustane, ne zna ni gdje je
ni kako se tu naao. Dosjeti se... Vesna! A gdje je ona? Primakne se vratima
susjedne sobe, polako ih otvara i zaviruje. Otkrije ponajprije krevet, pa jastuk, a
odmah zatim Vesnu i Bibu gdje zagrljene spavaju zajedno. Roko zatvori vrata i
napusti kuu.
56.
Jutro tek najavilo dan. Roko meu rijetkim prolaznicima. Nije znao kamo bi krenuo -
Aniti, na Betinu, na Grotu...? Putem, blizu carinskog dijela luke, primijeti
grupicu ljudi koji su stajali ispred vrpcama omeena prostora i meusobno aputali.
Kad im se prikljui, zamijeti na ploniku u onom vrpcama ograenom prostoru pokrito
tijelo nekog mrtvaca i oko njega ve osuenu mrlju krvi. Iza eline ograde bila je
vidljiva krma francuskog broda s natpisom Pingouin. Po nepokritom dijelu nogavice i
onim cipelama s debelim slojevima sivkaste gume Roko shvati da tu lei mrtav Bepo.
Upita ovjeka pored sebe:
- Ima li jo mrtvih?
- Ne znam. Bila je pucnjava...
- Kada?
- Vele oko ponoi.
Jo jednim pogledom Roko se oprosti od mrtvog znanca. Krene. Osjeti kako i njegov
ivot postaje sve vie besmislen.
57.
U svojoj sobi Inspektor u civilu. Pored njega dvojica u odjei policajaca.
Inspektor upita:
- Je li to provjereno?
- Jest! - odgovori prvi policajac i nastavi: - Od naih Bepo mrtav, Dik ulovljen,
Tunjica u bijegu.
Drugi policajac:
- Od posade Pingouina jedan ranjen...
- Tee?
- Metak u trbuh... prebaen u bolnicu.
Inspektor: - Trebam hitno pomorsku knjiicu i sve dokumente za ukrcanje. Pourite!
58.
Roko meu rijetkim prolaznicima u onoj uskoj ulici u kojoj i pijanci idu ravno.
Uskoro poznata kua, poznata vrata, pozvoni, ue...
Barba Frane doeka ga upitom:
- Pa gdje si?
- Ne znam ni sam. Valjda sam sanjao... Anita?
- Na poslu.
- Miljenko?
- U skitnji.
Roko se zavali na stolicu, objema rukama podboi glavu i s tugom izusti:
- Bepo ubijen!
- uo sam... Kakav ivot, takva smrt... A ti? Nisi trebao napustiti Grotu.
- Znam... Barba Frane, kaite mi to da radi ovjek koji nikog ne voli i koga nitko
ne voli?
- Sto da radi...? - zauen ponovi starac i nastavi: - Takav, a to bi radio...? On
je mrtav!
Roko potvrdno kimne glavom i ponovi - Da, on je mrtav...
Tema iscrpljena. Uslijedi upit:
- Hoe li marendu?
- Ne, hvala! - uzvrati Roko, ustane, sagne se i izvue svoj koveg koji je leao
ispod kreveta.
- Sto e ti koveg?
- Naao sam "cimer fraj". Pozdravite Anitu, a vama hvala za sve! - To izgovori i
nosei koveg napusti kuu.
59.
Roko meu prolaznicima s kovegom u ruci primicao se koritu Rjeine. Od stvarnosti,
nita ga vie nije zanimalo. Osjeao se kao da je stanovnik nekog drugog planeta, a
ovo to ga sada okruuje samo su ostaci davno razruenog grada, opustoenog nekim
tajanstvenim vihorom. Uskoro stigne na vijadukt i zastane ondje gdje je nedavno bio
s djecom. Spusti koveg, nasloni se na ogradu i zagleda u provaliju. Osjeti kako ga
sve vema privlai mrana dubina.
60.
Policijski auto u vonji gradom. Pored ofera u uniformi, sjedi Inspektor u
civilnom odijelu. On neprestano okree glavu i promatra prolaznike sad na jednoj,
sad na drugoj strani ulice.
Policijski auto primie se vijaduktu, Inspektor otkrije Roka i dovikne oferu: -
Stani... evo ga!
Sofer zaustavi kola, Inspektor izae, u ruci mu neki zamotuljak. Uputi se Roku koji
je jo uvijek nagnut nad provalijom i potape ga po ramenu. Kako se Roko okrene,
Inspektor upita:
- ta radite ovdje?
Roko rairi ruke, pokae na Rjeinu i objasni: - Aerodrom!
- Aerodrom...? - smrkne se Inspektor. - Kakav aerodrom...?
- Polijeu lovci i bombarderi...
Inspektor se zabrine. Nije li se Roko raspametio? Bez obzira je li priseban, valja
zapoeti...
- Roko, sluajte... Noas, neto iza ponoi, izvrili smo premetainu kod Dine. U
jednoj ladici nali smo vau, posve ispravnu, pomorsku knjiicu i potvrdu da ste
nedugo cijepljeni protiv kolere i ute groznice... To pripada vama i evo, izvolite!
Roko prihvati knjiicu i osta bez rijei. Kao da se budi iz nekog runog sna: as
se zagleda u Inspektora, as promatra matrikulu, nikako da shvati smisao i namjenu
ove neistinite prie. Pomogne mu Inspektor...
- Noas, u pucnjavi oko broda, jedan je mornar s francuskog teretnjaka ranjen i
lei u bolnici. Kapetan Pingouina zamolio me... ako naem nekog... On e isploviti
za Australiju sutra ujutro u sedam.
Tek sada Roko u potpunosti shvati igru, ali je spoznaja o tome bila neoekivana i
uzbudljiva tako da je i dalje ostajao bez rijei.
Inspektor dovri:
- U zadnjem naem susretu kad sam vam ponudio da se oslonite na mene ako vam bude
potrebno, odgovorili ste: popove i policiju neu moliti za pomo... Priznajem,
odrali ste rije.
Tiina. Izmjenjuju se pogledi. U njima sve vie razumijevanja i topline. Inspektor
dovri:
- Roko... dobro more! - podigne ruku na pozdrav, okrene se, vrati u auto i nestane.
Roko ga pogledom isprati...
61.
U luci Pingouin odmie od obale. Na krmi pored francuske zastave Roko rukom
odmahuje...
Na obali barba Frane, Anita i Miljenko mau... mau... a brod odmie sve dalje i
dalje.
Kraj
UZBUDLJIVI DANI NA PROKLETOJ PLANINI1
I. GDJE ORLOVI BDIJU
Abas, Renata i ja sputamo se strmom padinom, zvjeramo oima, zastajkujemo,
ogledavamo kamenje, prevremo lie, traimo - krv! Traimo kap krvi ili bilo kakav
trag po kome bismo mogli zakljuiti da je ovuda prola ranjena divlja. Psa nemamo.
Napredujemo lagano i mukotrpno istraujemo korak po korak. Do sada smo slijedili
trag blizu stotinu metara. U to smo utroili puna dva sata.
Sad nas zove Abas, krupni gortak, moj pratilac u lovu, porijeklom Albanac, roen u
selu Gornji Streoc, u blizini Deana. Otkrio je kap krvi na zelenoutom liaju koji
pokriva deblo tko zna kada oborene munike. Dvadeset metara dalje Renata otkriva
mrlju na slomljenoj granici klekovine. Pedesetak metara dalje nalazim kap krvi u
lijebu rastoenog kamena. Sve je manje krvi. Sve je tee pratiti trag. Mui me
misao: sve je uzalud!
Iznad nas, kao vodopad zelenila, sputaju se grane stoljetnih borova. Oko nas suri
kamenjar, niska kleka, vododerine i klanci opasani zupastim visovima. Na trenutak
sve troje prekinuli smo traganje. udna, tajanstvena tiina natapa umu. Nemir.
Slutim: svi vuci i vukodlaci, svi
1 Dogovorio sam s redakcijom Vjesnika u srijedu da Renata i ja posjetimo
Prokletije. Ja kao knjievnik i lovac, Renata da me prati kao fotoreporter. Vjesnik
u .srijedu platit e trokove naeg puta, boravka i odstrelnih taksa, a ja u
zauzvrat napisati nekoliko lanaka, odnosno reportaa, uglavnom o lovu na divlja,
ponajvie o medvjedu. [Reportaa je u VUS-u objavljena u tri nastavka: 27.
studenoga i 4. i 11. prosinca 1968. g. Op. S. P.]
gromom oinuti borovi, mrane duplje kamenjara, orluine i sovuljagine, sve to ovog
asa bulji u nas i prijeti zlokobnim mukom: tko ste, to traite ovdje? A nas troje
lutamo ovom Prokletom planinom i raspleemo nit po nit, do oajanja tuno klupko
sudbine jednog divnog stvora: planinskog divojarca! Ranio sam ga juer uveer u
iznenadnom susretu, idui na spavanje u lovaku kuicu koja lei na padinama
Cvrlje, na visini od preko dvije hiljade metara. Ve se sputao suton, davno su
utihle crne planinske sojke, kad se Abas iznenda trgnuo, zastao u hodu, skutrio,
pritajio kao zvijer i kroz stisnute zube zapalucao: - Jarac!
Obavijen sivom koprenom mraka, jarac je stajao na peini kojih stotinu metara
udaljen od nas, gledajui netremice nekud u daljinu. Sto ga je to toliko zanijelo
da nije uo nae korake? Miris divokoza koje su moda as prije prole ovuda? Ili
se zagledao u snijegom pokrite visove, na kojima se rumenio posljednji odsjaj
sunca?
Kad je odjeknuo pucanj, divojarac je ostao nepomian, kao da se nita nije
dogodilo. Ostao sam zapanjen. Ta je li mogue da sam promaio? Stajao je trenutak
porebarce kao to je i bio, a onda je nevoljko krenuo. Po njegovim odskocima, po
nesigurnim koracima, naslutio sam to se dogodilo: trbuh! Gaao sam loe, nisko i
suvie pozadi pleke. Najgore od svega!
Divojarac je u polukrugu presjekao nau stazu i bacio se niz padinu.
- Ja u ga dotui! - apne mi Abas i kao vuk se natisne za njim.
- Ne...! Ne...! - viem sav oajan, ali uzalud. Abas je ve nestao. ujem kako se
ispod staze rui kamenje, a zatim tiina. Vratio se kad je ve pala no. Nije ga
naao.
To je bilo juer. Sad nas troje traimo... Krvi sve manje. Tako je uvijek. Da smo
ga poslije hitca pustili u miru, divojarac bi uskoro legnuo i uginuo. Nali bismo
ga sigurno. Ovako... smrtno ranjen, osjetio je da je progonjen, trao je do
iznemoglosti, do posljednjeg djelia snage, dok se konano nije sruio - mrtav!
Gdje?!
Zadnju mrlju otkrila je Renata prije pola sata. Odonda se potpuno izgubio trag. Sad
smo se spustili na malu livadu okruenu etinjaama i tu zastali lieni svake nade.
Blizu je izvor. Krijepim se vodom studenicom, a zatim se sputam na zemlju posvema
iscrpljen.
Renata nas naputa. Prijekim putem kroz umu, vraa se u kuicu da spremi ruak.
Abas sjedi pored mene. uti. Zna da je kriv. Odjednom se uspravi, zabaci karabin i
veli:
- Idem i ja.
- Kamo?
-Jo u pokuati... Spustit u se tu ispred livade, pa u jarkom do potoka. Moda
ga ipak naem!
Suvie sam umoran da ga slijedim. Obnemogao me jueranji dan. Satima smo se
penjali optereeni naprtnja-ama, nisam navikao uspinjati se na planinu visoku
dvije tisue metara. Sav sam slomljen. Abasu kaem:
- Ako jo imate snage, ako mislite da biste ga jo mogli nai, bit u vam zahvalan,
pokuajte. Ja ne mogu. Ostat u ovdje, ili jo bolje, sjest u na rub onog toila i
promatrati ako togod krene.
Nestao je u jaruzi. Tiina. Sjedim nad toilom, predajem se suncu. Kraj je
listopada, a kako je sunce tu u planini jo uvijek snano! U plavetnilu neba
promatram surog orla kako krui nad kupolastom liticom. Da nisu tamo divoko-ze?
Diem dalekozor, osmatram... Jest, eno koza! Sputaju se niz kamenjar i zamiu u
kleku. Moda orao vreba jare ili staru, zaostalu i iznemoglu kozu? Odjednom iz
jaruge dopre Abasov glas:
- Krv...!
- Bravo, Abase...! - viem radosno, i dok ustajem, ujem ga ponovo gdje vie:
- Evo ga...! Mrtav!
Zaboravio sam na umor. Nestao je, ishlapio kao da ga nikad nije bilo. Sruio sam se
niz jarugu, dva puta sam izgubio ravnoteu, posrnuo i pao. Ne mari. Stigao sam bez
daha do Abasa koji je utke stajao pored njega, oslonjen
objema rukama na usta cijevi svoga karabina. Desni rog divojarca zapao je za deblo
mlade smre i tu se prebacio i ostao, punih pet stotina metara daleko od mjesta
gdje sam pucao. Sada lei nepovratno smiren na dohvat ruke - mrtav! Jesam li
sretan...? Ispod nas ubori potok i ravnoduno prenosi bistre vode planine u blatnu
ravnicu...
* * *
S mrtvim divojarcem polako se primiemo lovakoj kuici. Zaudo, iz dimnjaka ne
suklja dim. Zar je mogue da Renata jo nije stigla? Vrata zakljuana, Renate nema!
Uznemiren, promatram Abasa.
- Ona je trebala stii?!
- Svakako! - kimne Abas, vjeajui divojarca na trijemu kolibe.
Tog asa pojavila se na okuci. Poli smo joj ususret. Nije mogla sakriti bljedilo.
Pitam je:
- to se dogodilo? Da nisi zalutala? Odgovorila je tiho:
- Kako u zalutati... svaki je kamen putokaz. - Tu naas posuti, pa nastavi irom
otvorenih oiju - SUSRELA SAM MEDVJEDA! Skoro sam umrla od straha! Tako je
goropadno zagunao kad me opazio... a ja sama i bez oruja! Uas! Tiho sam se
povukla a zatim potrala, bacila se niz padinu... tu me opet obuzeo strah, uspela
sam se na neku jelu, ekala, drhtala... konano, evo me, tu sam! - Nasmijala se i
dodala: - U toj Prokletoj planini ovjek svata doivi!
* * *
No. U pei pucketa vatra. Kroz otvorena vrata promatramo planinu. Pun mjesec,
zvjezdano nebo. Sve je u srebru: kamene litice, daleki panjaci, smrknute ume.
Pejsa toliko nestvaran kao da pripada drugom planetu. Nevjerojatna slika! Pa ipak,
negdje sam sve to ve vidio, negdje isto tako pod mjeseinom doivio sam jednako
uzbudljiv as, samo... gdje je to bilo? Gdje...? More! Jest, bilo je to na Crve-
nom moru kad sam jedne noi u malenom amcu napustio "Besu" i zaveslao. Bila je
mirna no i odjednom, u dubini, opazio sam stijene, zidove kua, ulice, itav jedan
potopljeni grad! arobna slika srebrila se u moru, jednako lijepa i nedostina kao
i ove planine to se tu, pod mjeseinom, uzdiu pred nama. Iz snatrenja trgne me
Abas i pita: - Jeste li kada vidjeli medvjeda pticu? - a zatim, i ne saekavi
odgovor na to udno pitanje, nastavlja: - Prije tri godine medvjedi su u proljee
rano napustili brloge, a vukovi se jo nisu povukli u Albaniju...
Prekidam ga: - Zato u Albaniju?
- Tako... Tamo oni u miru legu. Ne gone ih, nema nagrade kao u nas. Mi sada
dobivamo etrdeset hiljada za vuka, oni nita... Gdje sam ono bio? Jest, medvjedi
izali, a vukovi jo u oporu. Nedaleko od albanske granice vuci napali i zaklali
medvjeda. Skoro zatim naao sam medvjeda gdje spava na drvetu! Kao ptica! Donio
granje, sloio leaj, savio je gnijezdo izmeu tri bora koja su rasla usporedo...
Eto, prometnuo se u pticu, a sve od straha.
Prekinuvi tu priu, Abas se obrati Renati:
- Vi ste danas imali sreu. Ako medvjed hoe, eljade mu ne moe utei.
Pitam ga, hoe li medvjed napasti ovjeka?
- Hoe! - potvruje odmah. - Medvjed e napasti ako ovjek naie dok je on,
medvjed, pri mesu, dok dere. Zatim e napasti ako je ranjen. Napast e meka dok
vodi mlade ako misli da su ugroeni. Ponekad, napast e ovjeka bez ikakva razloga
ako je zle krvi.
- Tko ako je zle krvi - meka ili ovjek?
- Medvjed. U selu Prekale, ispod Pei, ula meka s meiima u kukuruz, a zatim iz
ista mira napala dijete i unakazila ga. Dijete bilo na livadi s ocem i majkom.
Majku ogrebla, oca svalila na zemlju, zatim u bijegu napala jo jednog mladia. Za
takva se medvjeda kae da je zle krvi. Ponekad bude i obratno. Nae se medvjed
dobre udi. Eto, u Jeincima, selu kod Nikia u Crnoj Gori, spustio se med-
vjed na panjak i odnio petnaestogodinju obanicu. Diglo se selo, sve krenulo u
hajku, kuku lele, ali uzalud. Nigdje medvjeda, nigdje djevojke. Nakon tri mjeseca,
posve sluajno, otkrili je obani u nekoj peini. ivu! - Izlazi! - viu joj
jarani, a ona njima: - Ne mogu! Medvjed mi je oblizao tabane, skinuo mi kou, ne
mogu hodati, nego me vi iznesite i pourite dok se medvjed jo nije vratio!
- Kako je ostala iva tri mjeseca?! - priupita Renata.
- Lijepo - odgovara Abas. - Vode je imala u peini, a medvjed joj donosio med u
konicama koje je krao po selima... Vrativi se i ne naavi obanicu, medvjed je
danima sjedio pred peinom i zavijao tako tuno da je cijeloj planini kidao srce.
Lovci mu skratie muke: opkolie ga i sa svih strana otvorie vatru. Niti je
pokuao bjeati, niti je pokazivao volju da se spasi. Imao je divno crno krzno,
teio je preko tri stotine kila...
Smjekam se i dobacujem Renati:
- Budi sretna to jutros nisi nabasala na medvjeda "dobre udi".
- Nisam mogla - spremno uzvraa Renata. - Niti sam obanica, niti mi je petnaest
godina!
Abas je ustao, dohvatio karabin, sprema se na spavanje. Usput napominje: - Vi se
izrugujete. Neka... Kad se sjutra spustimo u Pe, u upravu lovnog gazdinstva,
pitajte svekrvu naeg upravitelja, inenjera Toia. Ona je tu priu ula od
oevidaca, ba od njih, u kui Burica, u selu Zagre-da, kod Danilovgrada. Laka vam
no...!
* * *
Jedva je svanulo a zupasti vrhunci ve se peru u sunanoj kupci. Tek sam trei dan
ovdje, a pogled na ove sure klisure i divlji pejsa nije mi vie tako tu. Zaudo,
brzo sam se sprijateljio s ovom Prokletom, a ipak divnom planinom.
Na trijemu visi objeen jarac. Rogovi mu nisu naroito visoki, ali su u korijenu
izvanredno snani, obloeni s
mnogo smole. Naalost, premda su u dolini mrazevi a tu u planini i led i snijeg -
krzno divojarca jo nije dokraja zrelo. Dlaka mu se upa. teta. Promatram mu
glavu. I mrtav je sauvao svoju ljepotu. Mogao je imati deset godina...
Zove me Abas. Rukom pokazuje nekud u planinu, daleko iznad zelena pojasa, na neku
crnu, meni jedva vidljivu toku i veli: - Eno, lei jarac. Spava. Taj je uvijek
ovdje. Domai.
Renata mi prua dalekozor. Traim... Da, sad vidim i ja. Na sivoj kamenoj ploi
neto se sklupalo, neto se crni - jarac, valjda jarac ako je jarac! Samo otkuda
Abasu takav vid?! A moda i nije jarac? Kao da pogaa moje misli, Abas pljee
rukama i vie iz svega grla: - Hop, hop...! - Gle, ona crna toka oivi, na oigled
pretvori se u divojarca koji lagano zamie i nestaje u kamenjaru. Ne gledajui vie
onamo, Abas nastavlja:
- Prije par godina imao sam tu, oko kue, takoer jednoga jarca. Bijae lijep i
siguran. Jednog dana doe gost. Odvedem ga ovamo i tu zanoimo. Ujutro, evo jarca.
Kaem: - Izvolite! Tono deset puta lovac je okinuo puku, gaajui tog siromaha, a
za cijelo to vrijeme jarac je stajao nepomino kao meta na streljani. Ne usuujem
se pisnuti, utim. Valjda mu dogled na puci nije bio ispravan, ili karabinu bijae
istroena cijev. Jedan metak udari iznad jarca, drugi zviznu ispod, i tako redom.
Pogodi ga ipak: ranio ga smrtno jedanaestim metkom i jarac odskoi, baci se niz
stijene, a ti, Abase, hajde sada, pronai jarca. Ono to smo juer prepatili
traei ranjenog bijae prava gozba prema mukama koje sam podnio dok sam iz ponora
izvlaio mrtva jarca. Na nekom zaravanku bacim ga s ramena, bacim ga na zemlju da
odahnem, da se naas odmorim, kad oko mene zuuu... zuuu! Ose! Nesretnik, bacio sam
jarca ba na osinjak, prekrio im ulaz, pa niti one iz rupe mogu izletjeti, niti one
izvana unii. Sve vie njih srdito oblijeu oko mene, zuje, zuje... a ja ni sam ne
znam ta u! Ne usuujem se dignuti jarca jer snage nemam da bjeim, a ekati nije!
Dakako, ostao sam iv, ali... ne povratilo se vie!
Abas ue u kolibu da pomogne Renati prije naeg odlaska oprati sue, oistiti
sobicu i staviti stvari na svoje mjesto. Moja je naprtnjaa spremna. Jo jednom
svrnem oima: etiri leaja, posteljina, pokrivai, stol, pe, sue, ulje, ocat,
luk, eer, neto tjestenine, sve u malim koliinama, ali ipak sve je tu da makar
skromno doeka i okrijepi umorna gosta...
Silazimo, naputamo lovite. Na vrhu moje naprtnjae savijena je koa i sloena
glava divojarca. Sloena je tako da stoji uspravno, da moe posljednji put, makar
mrtvim oima vidjeti i oprostiti se od svojih planina.
II. KALIBAR PUKE - KALIBAR SRCA
Nebo bez oblaka. Sunce, uareni kota zlatne koije, klizi vrhuncima snijegom
pokrivenih visova. Poetak je studenoga. Ovi divni, topli dani neoekivani su dar
ovogodinjoj jeseni, zakasnjelo iskupljenje kiovitog i hladnog ljeta.
- Hajdemo po meku...!
- Hoemo bijelu digericu...!
- Hoemo Aruu!
Tako su jutros u dvoritu lovnog gospodarstva veselo uzvikivali hajkai koji su
douli da e biti lova i okupili se spremni da krenu u umu traiti medvjeda.
Upravitelj in. Toi odredio je drukije. Jueranja su izvianja otkrila da se
medvjedica nije vie navraala na ostatke krave koju je zaklala prije tri dana. Ba
je po tome zakljuio da bi je trebalo veeras, odnosno noas, doekati u umi kad
krene na strvinu. Ako zasjeda ne uspije, dignut e sutra hajku, pa kom obojci kom
opanci.
Svuda oko nas uma. Jesenska. Tu i tamo litice. Na tlu ispod nas utav sag
vatrometnih boja, iglice etinjaa i opalo lie. Popodne je, ono doba dana kad na
istini jo treperi svjetlo, a u umi se snoava, primie se mrak.
Naslonjen na karabin promatram kako etiri moja pratioca prevru lie, apuu,
razmjenjuju misli, mue se
u dvoumici gdje da me ostave. Jer, kako da se nasluti staza koju e noas odabrati
zvijer? Kako da se otkrije kuda e proi i gdje je valja doekati? Najzad odluka:
jedan od njih, i to onaj najstariji koji sipljivo die, pokae mi truli panj, pred
kojim se kao grudobran isprsilo nekoliko kamenih gromada, i ree: -Tu!
Odahnuo sam s olakanjem. Neka me ostave bilo gdje, samo da ve jednom mogu
spustiti naprtnjau i sjesti. Ne zovu sluajno ljudi ovu planinu prokletom. Kuda
god krenuo, strmo je i surovo, klecnut e ti koljeno, oblit e te znoj. Jo se
nisam odmorio od lova na divojarca, a ve me neki avo tjera po ovim gudurama.
Pravo mi budi...!
- Mi emo, po dvojica, biti vama s lijeve i s desne strane. Ako smo zajedno, mnogo
je mirisa, osjetit e!
To mi govori Abas, a misli na medvjedicu. Rade Mi-ljovi, lovouvar na ijem se
podruju nalazimo, daje mi posljednje upute:
- Krava je zaklana pod padinom, eno ispod onog panjaka gdje ste danas razgovarali
sa starim obanom. Ako meka veeras naie, doi e odovuda... ovom stazom. Tragovi
su svjei, evo izmetine... Mrcina, naderala se djeve-rike!
Odjednom me pita:
- Jeste li ikada ustrijelili medvjeda? Odgovorio sam bez okolianja:
- Nisam.
Iskesio je zube, izvadio pa zapalio cigaretu, okrenuo glavu pa iznad sebe gleda
granje kao da trai svraje gnijezdo. Znam ja dobro da o meni razmilja. Spusti
pogled, dimi kroz nos, pa e kao usput:
- Drite nisko! Medvjeda i vepra treba uvijek gaati nisko!
Taj Rade, lovouvar, mogao bi podjednako biti drvosjea, kopa zlata, krivolovac,
kitolovac... Kao da ga je vuica okotila. Priroda ga stvorila sebi na ukras,
obdarila ga
instinktima ivotinje, a bistrim umom dvonoca te ga tako zauvijek vezala uz sebe.
Zdrav kao dren, snaan kao bik, s medvjedom bi mirne due spavao u brlogu. Ostane
li u umi, ivjet e stotinu godina. Postane li inovnik, umrijet e naprasno:
udarit e ga kap - od dosade!
Pored njega sada stoji Milovan, roeni mu brat. To je onaj koji mi je odredio gdje
u stati. Njemu su lijenici odrezali desno pluno krilo, ali kad uje da se lovi
medvjed, nitko ga u kui ne bi zadrao. Braa. Sto maka rodi, mieve lovi. Sto
Prokletija rodi, medvjede goni! Taj Milovan jedva die, siplje, hriplje, kalje...
a kad smo dolazili, putem mi se alio da teko hoda, jer, veli - boli ga koljeno! A
to to mu nedostaje pola plua, ni spomena nije vrijedno! Dakako, i on brine brigu:
- Hriphhh... nemojte ga... hriphhh... pustiti... blizu! Sada kad su mi odredili
mjesto i kazali sve to su ima-
li reci, vjerovao sam da e se povui. elio sam sto prije u miru razgledati
okoli, ocijeniti udaljenosti pogodne za hitac, otkriti one jedva uoljive istine
koje ponekad jedine omoguuju pogodak i time iskupljuju sve napore, krune sve nade,
dovode lovca do cilja. Vjerovao sam... ali moja druina nikako da se razie.
Svejednako stoje oko mene, promatraju me sumnjiavo kao to trgovci na sajmitu
sumnjiavo gledaju slinastu kobilu ili napuhlu kravu. Vidim, kolebaju se - da li da
netko od njih ostane pored mene ili ne? Sumornim glasom javi se etvrti, najmlai
meu njima.
- Da mu pomognemo... na drvo? Bilo mi je svega dosta.
- Kakvo drvo?!? Hajte molim vas...! Nisam majmun da se penjem po drveu! Raziimo
se, vidite da e mrak. Do kada ekamo?
Abas odgovori:
- Mjesec je pun...
Shvatio sam - do jutra! Dok su ostali krenuli, Rade je ostao, baci opuak, zgazi
ga, izvadi iz depa metke, puni karabin.
- Onaj to vam predloi... drvo... zove se Slobodan. Tehniar. Dobar! U predjelu
Paklen sreo je medvjeda kako dere jo toplu ovcu. Puila se utroba, a medvjedu
krvava gubica. Opazivi ga, medvjed rikne... i mladi izgubi svijest! Odonda gleda
drvee...
Napunivi magazin, jedan metak gurne u cijev, zadovoljno kljocne zatvaraem, pa se
mislima i rijeima vrati k meni:
- Pazite, mee ide uvijek ispred meke. Vodite brigu
- sve to je crno, nou izgleda vee! To vam govorim da ne ubijete mlado! Jo
neto: gdje ste sada, moete pucati na-okrug dvadeset metara. Kad medvjed krene u
napad, tu udaljenost on svlada za dvije i pol sekunde. Va prvi hitac mora biti
smrtonosan! Je li tako?
Nisam mu odgovorio. Nije to ni oekivao. Rekao je:
- Dovienja! - zabacio karabin i nestao.
* * *
Tu gdje sjedim i ekam, odstranio sam lie da mi ne uka pod nogama. Zatim sam
slomio nekoliko granica da mi ne smetaju kad nianim u ovom ili onom pravcu. Bilo
bi bolje da je uma neto rjea, ali... u rijetkoj umi i divlja je rijetka. Da
sam prihvatio savjet i popeo se na drvo, vidik bi mi bio neto vei. Znam... Hvala!
Jo je jednostavnije popeti se na zasjed. Da sam htio ubiti medvjeda sa eke, mogao
sam ga ve davno ustrijeliti. Tko ne zna tu alosnu priu? Lovouvar doprema na
jedno mjesto u umi krepane konje i krave, namei medvjeda, medvjed se navikne, u
sumrak ili nou dolazi na mrcinite, dolazi po svoj obrok. Tada umarija pozove
lovca. Ovaj doe, a lovouvar ga odvede blizu mrcinita na etiri do pet metara
visoki zasjed, tu se smjeste, pijuckaju aj ili rakiju i ekaju. Mjesec je pun,
vidik dobar, treba samo malo strpljivosti. I evo ga...! Medvjed prilazi, mumlja,
neko vrijeme oprezno i nepovjerljivo krui oko strvine, a onda se ohrabri, primakne
se, stane razvlaiti crkotinu, mljacka. Onaj na zasjedu, cijelo to vrijeme, prati
ga s pukom, konano sastavi niane i - tras...! Najee lo-
vouvar moe odmah skinuti eir i rei: - estitam, ubili ste medvjeda! Ujutro
slikanje!
Takav me lov ne zanima i nikad me nije zanimao. Ja nisam lovac na medvjeu kou.
Ono to mene prvenstveno zanima, to je doivljaj. Doivljaj lova na medvjeda!
Provjeravanje sebe samog, suoenje s neizbjenou, neto kao hazardna igra u kojoj
zvijer i ja imademo neke anse i na te anse stavljamo ulog. Priznajem, ne ba
podjednak ulog, ali ipak... Ja elim susresti medvjeda licem u lice, ubiti ga,
oderati mu kou, ako je on prije toga meni ne odere. Petnaest godina, koliko mi to
slobodno vrijeme doputa, lovim medvjede na taj nain, lovim ih po tim naim
umetinama i gudurama, lovim ih kojegdje, od Risnjaka u Gorskom kotaru do planine
Bistre blizu Ohridskog jezera, a do sada medvjeda ustrijelio nisam. Pa to?! Zato
sam prepun divnih doivljaja koje mi nikakva eka ne moe pokloniti.
Sad su me lovake staze nanijele u Prokletije. Tko zna, moda jo veeras, moda
jo ove noi planut e hitac za kojim toliko eznem!
* * *
Oko mene hvata se mrak. Kad dignem puku, jedva sastavljam niane. Sastavljam
niane, a nigdje nikog! Zu-borenje potoka i to je sve. Nevjerojatno kako su
Prokletije bogate vodom. Za razliku od mnogih drugih planina, ovdje nikog ne mori
e. ak na visini od preko dvije tisue metara mnotvo je izvora. Sad sluam romor
potoka koji protjee tu ispod nas. Prije tri dana, tamo gore na planini, Abas je
pronaao mog divojarca u blizini potoka. Kako bi lijepo bilo kad bi Rade naao,
sutra ujutro, u potoku mrtva mog medvjeda! Sve moe biti... samo u tom sluaju
trebalo bi veeras neto bolje gaati nego to sam gaao divojarca. Kako ono ree
Rade...? Dvadeset metara pretri medvjed... Ne, nikako ne bi valjalo medvjeda
gaati u trbuh!
A to e biti ako medvjed doe, a ve je toliki mrak da ga ne vidim? Bit e jo
ljepe ako doe medvjedica s mladim! ujem lie kako uti, ujem staru kako
mumlja, a
nita im ne mogu! Ono prokleto mee sve mi je blie, samo to mi se ne plete oko
nogu, ciknut e i zbog njega e stara podivljati. Sto da uinim ako se to dogodi?
Da bjeim? Da okinem puku ne bih li ih prestraio? A to ako stara tek tada
postane goropadna? Da, bit e to lijep cirkus ako naiu ba u ono vrijeme kad
svjetla dana vie ne bude, a mjesec jo nije svladao planinu meni za leima.
Mee! Ta dvogodinja, a moda i trogodinja, beba ima sada oko stotinu kila. Kad je
stara tu gore gnjeila kravu, beba se prikrala s repa i zgrabila kravu za vime.
Uila se zanatu. Ako doe do guve, valjda e i mene ganjati - zadruno!
* * *
Tiina. Ni sojke, ni mia, ni vjeverice! Iz depa vadim metak i stavljam ga pored
sebe na zemlju. Jo jedna mjera predostronosti. Nek se nae, zlu ne trebalo!
Odjednom, pogled na taj metak sjeti me jednog drugog metka...
Dogodilo se to za vrijeme meunarodne izlobe lova u Novom Sadu. Bio sam zamoljen
da na beogradskom aerodromu saekam uglednog inozemnog gosta, lovca. Tek to je
izaao iz aviona, pokazao mi je neki metak, podignuo ga do visine mojih oiju i
uitao:
- Je li taj kalibar dovoljan za medvjeda?
Bacio sam pogled na zrno. Da mi pomogne, gost jo doda:
- Osam puta ezdeset. Magnum! Nasmijao sam se i odmahnuo rukom.
- Ako ga udarite tom kuglom, pokoj vjeni daruj mu, Gospodine...!
Bio je zadovoljan. Pa ipak, u hotelu, a kasnije i na izlobi, koga bi god upoznao,
pokazivao bi mu onaj ogledni metak i pitao: - Je li kalibar za medvjeda?
Pet-est dana kasnije bio je u Bosni, mislim na Konjuh planini. Medvjeda na
mrcinitu nije bilo, predloili su mu pogon. Pristao je. Kad su hajkai dignuli
medvjeda, nasta-
de cika i vika, pravi mete! Gost se uznemiri, pomisli da je medvjed napao gonie.
Krv mu se sledi: - Prekinite lov...! Plaam sve trokove prekinete li! - zahtijevao
je. Nije razumio, nije mogao shvatiti da su to radosni poklici bosanskih hajkaa,
siromanih planinskih obana, koji su sretni kad medvjeda - tog zakletog
neprijatelja svojih stada - dignu i tjeraju pod puke, u smrt. Jedva ga pratilac
umiri. Hajka se primicala kraju i svakog se asa mogao pojaviti medvjed. Pratilac
upozori gosta da se pripremi. Uistinu - eto medvjeda! etverononi ljepotan proe
pored lovca kao prekrasan crni komet na blistavu nebu. Ni puku podignuo nije!
Blijed, ukoen, jedva je smogao snage da se okrene. Nemono slegne ramenima, kao da
je htio rei: - Oprostite...
Vratimo se na poetak prie. S metkom - osam puta ezdeset, moe se loviti sva
krupna europska divlja. Kalibar puke je dakle odgovarao. Sto se tie njegova
srca, druga je stvar. Doekati medvjeda ako treba i na par koraka, pa ga lupiti
kuglom tako da odmah sjedne na stranjicu, eh... za takvo to kalibar njegova srca
bio je preslab. Potvrdilo se jo jednom: kalibar puke i kalibar srca - nije isto.
* * *
Suanj! Kao munjom oinut, okreem glavu. Nita. To jest... nije ba nita, eno
vjeverice. Ne znam otkuda je do-skakutala da je nisam prije uo. Volim promatrati u
umi taj dragi, dugorepi stvor. Vrlja neto oko korijenja stare, natrule bukve,
zatim skakue po liu, ide ravno k meni. Sjedim, ne miem se, ni okom da trepnem,
da vidim to e biti. U prednjim capicama kao da dri ir, ljenjak ili neto tome
slino. Sad je ve tu, na dohvat ruke. Gleda me. Ta je li mogue da ne poznaje taj
pogled? Zar ne osjea miris ovjeka? Jedini miris koji ne podnose divlje ivotinje,
to je miris ovjeka i miris vatre. Vjeverica kao da ne haje za sve to. Evo je jo
blie. Ta valjda mi ne misli skoiti na koljeno! ui pored mene, okree glavicu i
- hop! Evo je, sjedi mi na koljenu, ali trenutak zatim ve mi je na ramenu! Bolje
da o
tome i ne priam, nitko mi ionako nee vjerovati. Pa to je zaista neuveno! Eto,
sjedi vjeverica lovcu na ramenu! Sluam je kako krgue i gricka neto zubima. Da
je zgrabim? Znam iz iskustva: ona e pobjei, a meni e krvariti prsti. Hop...! evo
je na zemlji, capka po liu, vrti svojim kitnja-stim repom, odlazi...
Slavan lovac: ekao medvjeda, doekao vjevericu!
Vjeverica i medvjed. Dvije ivotinje podjednako drage djeci. Tko od nas nije tepao
u djetinjstvu: medo, medo, meco, miko...! Ipak, jedna skromna opaska: ini mi se
da medvjed kao igraka postoji samo u onim krajevima gdje nema - ivih medvjeda!
Gortacima, seljacima i obanima koji nastanjuju krajeve gdje brloi medvjed, njima
nee nikad pasti na um da svom djetetu kupe medu, jer je medvjed za njih krvolona
i opaka zvijer. Podjela koju neki ine na biljodere i mesodere potpunoma je
proizvoljna i neznanstvena. Medvjed jede sve. Nekad bere jagode, nekad kolje
volove! Nikad neu zaboraviti doivljaj vezan uz jednog medvjeda u Bosni. Mislim da
se to zbilo oko Kulen Vakufa. Vodio sam nekog Nijemca, profesionalnog snimatelja
ivotinja, s kojim sam za jednog naeg nakladnika trebao napraviti knjigu na temu
ivotinje Jugoslavije. Tu knjigu nismo napravili, ali to ovog asa nije vano.
Snimili smo prije ve mnogo toga, napokon doao red i na medvjeda. Nijemca smo
postavili na pogodno mjesto, nametali kamenje oko njega, sagradili mu bunker. Ja
sam stajao pedesetak metara nie i neto ulijevo, s pukom u ruci. Pogonii su
znali zato smo dignuli hajku, znali su da su plaeni ne zato da natjeraju medvjeda
pred cijev lovaca, nego pred objektiv snimatelja. Pa ipak, kad su krenuli i digli
medvjeda, u onom uzbuenju i jarosti, potpuno su zaboravili na dogovor. Medvjed
kako je trao uz planinu, krene ravno k meni. ujem ga kako lomi i kri i odjednom
izbije pred mene na etiri do pet koraka. Opazivi me, zastane kao ukopan, askom
nam se sretnu pogledi, a zatim se kao igra okrenu, zaobie me i jurne dalje. Odmah
za njim evo hajkaa. Kao opor krvoednih vukova, navale na mene:
- Zato niste pucali? Zato?!? Odgovorio sam mirno:
- Neka ga Nijemac slika, zato je ovdje. Osim toga to je bio mlad medvjed...
- Nita on nije mlad! Pripremite puku, sad e se pojaviti na onome kru... eno ga!
Pucajte...! Pucajte, to je zvijer...!
* * *
Ve davno sam stavio i uvrstio dalekozor na puku. Neprimjetno se ugnijezdila no.
Na nebu, izmeu grana, svjetlucaju zvijezde. Ne tako daleko javlja se sovuljaga
buljina: - Huuuu... huuuu...!
Kako je lijepo ne vjerovati u bilo to! Biti lien sviju predrasuda, svakog
praznovjerja, biti slobodan, bez straha. Samo se tako ovjek moe dokraja predati
prirodi i uivati kao to ja sada uivam usred ume u ovoj divnoj noi. Renata je
ostala u lovakom domu, a ja tu, meu stoljetnim stablima, oslukujem disanje ume
i ekam... da mjesec izae.
Nije li tu negdje unulo? Gdje...? Tu, preda mnom!?
Napinjem uho. Ne... nema nieg. Uostalom, mogu ja napinjati sluh do mile volje, kad
sam napola gluh. Krajem rujna ove godine lovei jelena na Kalniku, na povratku iz
ume moj pratilac pucao je iza mojih lea na lisicu. Cijev njegova karabina nala
se tono pored mog lijevog uha. Kad je opalio, lisica je odskoila i pobjegla, a ja
sam uskoro otiao lijeniku, koji je ustanovio da mi je bubnji probijen!
Opet suanj! Skoio sam. Ne, ne... tu vie nema varke, neto je preda mnom!
Prokleto uho, sve bolje se uje suanj, ali nikako da tono odredim iz kog mi
pravca dolazi. Znam da je preda mnom, buljim u no, grevito stiem karabin. Ta je
li mogue da e se zbiti ono najgore: eto zvijeri, a mjeseca nema! Karabin mi je
ve oslonjen o rame, traim u dalekozoru na puci ne bih li primijetio togod, ali
uzalud. Sputam puku i tog asa - eno ga! Neto krupno, crno pomie se meu
drveem. Diem karabin i dok se muim ne
11.
bih li to crno opazio u okularu svog dogleda, dok psujem sudbinu to nema mjeseca,
istovremeno govorim sebi: - Nisko... dri nisko! Ipak! Crna mrlja u okularu!
Dum...! Grune puka i raspara no. Lomljava. Svinje! Krdo divljih svinja oko mene,
jure i love! Evo jedne, projurila je kao torpedo, ni dva metra od mene, nogom sam
je mogao udariti, druga je zastala, valjda ne zna kamo e! Znam da je stala, tu
negdje sada stoji u tom prokletom mraku, a ja je ne vidim! Traim je u dogledu,
eno, neto se crni... Dum! Opet grune metak, ali jest. Gaao sam panj! Svinja
nekoliko koraka desno, na-tisne u no. Negdje lijevo ispod mene odjekne pucanj, pa
jo jedan i jo jedan.
Nek je veselo, nek se gari, nek se puca!
Za noas je gotov lov. Zvidimo, dozivamo se i dok se moji pratioci skupljaju,
pokuavam baterijskom svjetiljkom provjeriti rezultat svog hitca. Najvjerojatnije
je da sam promaio. Zapravo ni sam ne znam jesam li pucao na vepra ili na svinju.
Bio je lijep komad...
Traim, traim... kad, evo krvi! Potok krvi! Mora da ima izlaznu ranu. Na sve
strane, pod svjetlom baterije, svjetluca se jo svjea, crvena krv.
Na pedesetak metara leala je mrtva svinja. Stotinjak
kila.
- Rakije...! - vie Rade, grli me radostan, a njegov brat izvlai je iz njedara,
prua mi bocu i veli:
- Hriphhhh... jesam li vas dobro postavio? Zakvaili smo joj kuku za gubicu i
vuemo je nizbrdo.
Ispod nje uti lie. Saonice! Evo nas na potoku. Zastao sam i naas pogledao u
nebo. Tono iznad naih glava promatra nas zvijee Velikog medvjeda... Arua!
nasmijeim se i sav sretan zagazim u vodu. Kakva divna, bajkovita no!
H
III. ARUSINA SMRT
Vino. amor i veseli glasovi. - Dignimo ae... Pijmo!
Lugar Savo uki ne da se smesti:
- ekaj... nisam dovrio! Ker tera kroz gustu umu, sve lomi, mislim... dr' se!
Iskoi pred mene meka s tri meeta, kako me opazi, odmah krene u napad. Sastavim,
puka plane, a ona se svali meni pod noge. Tano sam je u glavu. Osvrnem se da
vidim kud pobegoe ostali, kad iznad mene jedan od njih, dvogodinjak, istrgnuo
komad smre, pa kad je zviznu, evo, tu me pogodi, zamalo mi cevanicu ne slomi! E,
tako... Sad pijmo! Uzdravlje, drugovi, teta to noas s vama nisam bio, sutra rano
poranili, me-ku ulovili... a ti, drue Horvat, kad ustreli staru, pazi da ti mee
ne uzme meru...! iveli!
U blizini Rugovske klisure, nasuprot Pekoj patrijari-ji, sagraena je lovaka
kua, okruena umama i planinskim vijencima. U gostinskoj sobi, tu gdje smo sada,
veliki je kamin u kome po cijeli dan praminja vatra, dime se i pucketaju mirisne
crnogorine klade. Na zidovima su rasprostrte koe medvjeda i vukova, rogovi
srnjaka i divoja-raca, kljove vepra... Pravi ugoaj. Jedva smo se noas vratili iz
ume, odmah smo tu zasjeli da proslavimo. Soba puna to gostiju, to lovaca.
Eto, kladim se: ako sutra ne ustrijelim medvjeda, ako spremim svoju prtljagu i
krenem kui, ovaj e medvjed koga lovimo, ba on! - prije negoli Renata i ja
stignemo do Beograda - taj e medvjed napraviti neku psinu, zaklat e kravu ili
ovcu; i zaklat e je moda ba na istom mjestu kuda e jutros prolaziti hajkai i
vikat: - Arua... gdje si?
Ba tako. Sjeam se: Gorski kotar, Prapotna draga. Bila je jesen. Jednog jutra
lovei jelene moj pratilac i ja opazimo medvjeda kako trapa kroz visoku umu.
Cijuknem imitirajui mia, i medvjed stane. Cijuknem jo jednom, a medvjed ravno k
nama! Nismo ni puke skidali s ramena, jer smo vjerovali da e nas uskoro opaziti i
pobjei. Ali kad se ve pribliio na dvadeset metara, ocijenio sam da je krajnji
as neto poduzeti. Skinuo sam karabin i - tad nas primijeti! Zastane kao ukopan,
gleda nas, gleda, ne mie se. To njegovo dranje postalo mi je sumnjivo i ja polako
dignem
puku... Na taj pokret okrene se i bje! Mogao sam ga s lakoom ubiti. Nisam. Prvo,
nisam imao dozvole da ustrijelim medvjeda, a zatim, u to doba krzno mu jo nije
zrelo. Taj isti medvjed jo te veeri u oblinjem je selu slomio dvije ljive, pa
je zatim istom gospodaru opljakao konice, i kad mu ni to nije bilo dosta,
razvalio je krov, razruio zid, upao u staju, zaklao kravu, dignuo cijelo selo na
noge i nakon svega se vratio u umu - nekanjen!
U Makedoniji sam prije deset godina lovio medvjede u okolici Galinika. Stanovnici
tog mjesta moda e se jo danas prisjetiti onog ludog lovca koji je odsjeo u
njihovoj gostionici i svakog jutra, jo prije svanua, odlazio u umu, vukui za
sobom magare s klepkom ne bi li magare i klepka namamili medvjeda koji je onuda
poklao ve mnotvo stoke. Kiilo je kao za inat. Punih deset dana proveo sam u
umi, mokar. Tog dana kad sam prekinuo bezuspjean lov, u neposrednoj blizini prvih
kua medvjed je zaklao onog magarca koga sam kao mamac vodio u lov!
U selu Cecuni, u blizini Andrijevice, u Crnoj Gori, u kui nekog siromaha kome je
medvjed skoro svake noi dolazio i unitavao ljetinu, zasjeo sam i postavio
zasjedu. I tamo sam bio s Renatom. ekali smo nekoliko noi. I doekali! Oko
ponoi, mislim ba je bila subota, Renata, koja je bila na strai, die me s leaja
i veli: - Medvjed! - Zgrabio sam karabin na kome je bio ugraen reflektor za noni
lov i potrao u kukuruz koji se odmah iza kue prostirao do ume. Istrim i ujem
medvjeda... ali naalost, ujem ga kako odmie, bjei... Jo dok sam stajao s
karabinom u ruci i razmiljao kako to da je medvjed pobjegao, zaujem na sve strane
oko sebe suanj. Pojave se neke sjene, iz tog istog kukuruza izlaze ljudi naoruani
sjekirama, ute skupljajui se oko mene... Kao da sanjam! Pitam:
- Ljudi... ta radite ovdje?!? Odgovorio mi je jedan od njih:
- Nisi ti doao iz Zagreba... da ti se ovdje togod desi pa da sramota padne na
selo. Nas deset sa sjekirama jedva se nosimo s medvjedom, gdje e ti sam... s
jednom pu-
kom! Nego ostavi ti medvjeda... hajdemo k meni na rakiju... ti i drugarica, budite
nam gosti do mile volje, ali medvjeda... ganjaj drugdje!
Nisam znao to je vie zasluio: da ga zagrlim ili izgrdim? Drugog dana napustio
sam to selo, a onaj isti medvjed, prvu veer nakon mog odlaska, zaklao je kravu
onom domainu koji me je "zatitio" od medvjeda i pozvao na rakiju!
No je, ne spavam. Razmiljam o tim sluajevima, razmiljam o toj udnoj
podudarnosti. Valjda me to i ovdje eka. Ne ustrijelim li medvjeda, ja u
otputovati, a on e drugoga dana zaklati ovce i to nikom drugom nego ba Abasu,
koji je vjerojatno najsiromaniji meu lovouvarima. Mogu li to sprijeiti? Kako
ono vele kartai: Samo mrtav kibic je dobar! Mrtav golub ne pada iz gnijezda, mrtav
kanjac ne ganja vrapce, mrtav medvjed ne kolje janjce! Tako je! Da se ve jednom
rijeim tog kompleksa, najbolje je ustrijeliti medvjeda. Poslije toga spavat e u
miru: medvjed, Abas i ja!
Ne mogu zaspati. Na dvoritu ve se javlja pijetao. I njega bi trebalo ustrijeliti.
Mrtav pijetao nikom ne prekida san. Negdje na rubu sna javlja mi se slika olinjale
djeje igrake: uti medvjed bez oka! Znam ga dobro. Borka, petogodinja kerka
lovouvara Avrama, koji ivi u lovakoj kuici u Vratnu, na Kalniku, uveer uzima
tog jednookog mecu i dobro ga istue po stranjici. Da se opravda, veli:
-Moram...! On bi do jutra zanovijetao, a tko e spavati?!
Tonem u san... Ne treba me nitko tui.
Uz Renatu sjedi lovouvar Imer Alimehaj. Pita je:
- Kad si pred medvjedom pobjegla na drvo, o emu si razmiljala onako... meu
granjem?
- Mislila sam... samo da se to bolje sakrijem, da me ne vidi! Zbog srca ne mogu
trati, odmah izgubim dah, a pjeaiti mogu, oh...!
- Dobro je to medvjed za tobom nije krenuo. Ja sam jednom sjedio na visokom
zasjedu, na eki, da vidim hoe li doi medvjed na strvinu. Neto sam mu mesa
ostavio dolje, a neto objesio na granu smreke, odmah pored sebe
kraj zasjeda, u namjeri da mu to dadem idueg dana. Doao medvjed jo za vidjela,
doao, pojeo to sam mu ostavio i jo bi derao, sve oblizuje gubicu, njui, okree
glavu, pa kad spazi but gdje visi, odmah se uspravi, krene prema zasjedu i pone se
uspinjati. On navie, a cijeli se zasjed njie. Mislim, obojica emo se nai na
zemlji! Kad se popeo do vrha i proturio glavu kroz onaj prozori, sretoe nam se
pogledi. Skoro umrijeh od straha... ja, koji sam muko i navikao na umu! Mogu
misliti kako je tebi bilo. Renata ga pita:
- A to se dogodilo s onim "tvojim" medvjedom? Alimehaj se smije:
- Nita. Pobjego je. Toliko sam ruan da od mene sve bjei!
Prilazi mi Slobodan s aom u ruci.
- Nisam htio pucati... mogao sam! Minutu ili dvije prije negoli je planula vaa
puka, meni je vepar stajao na petnaest koraka. Ali vepar! Kljove su mu bile kao...
kao ova pepeljara! Neka. Meni milo to ste vi pucali. Hajde, da pijemo...!
- Uzdravlje, Slobodane! Nego... neto mi je u umi priao Rade, kako je ono bilo s
tobom i medvjedom? Ti si opazio medvjeda kako kolje ovcu i izgubio svijest. A
poslije...?
- Kad sam doao k sebi, vidim - jo uvijek dere ovcu. Kao da je ba ekao kad u
otvoriti oi, odmah podigne glavu, sav jo u krvi, razvali gubicu, kljocne
zubima... za mene dosta! Ja opet izgubih svijest!
- Sto govori?! - pitam ga tobo zabrinuto, a najradije bih se smijao. Da ne
primijeti, pitam ga:
-1... kako bi dalje?
- Kad se opet osvijestih, medvjedu ni traga. Kao da sam sanjao!
Sad se smijemo obojica.
Domain, inenjer Toi, die au. Nazdravlja sretnom lovcu i veseloj lovakoj
druini. Pijmo...!
* * *
Sad leim i oslukujem vjetar koji savija drvee oko kue i s ogoljelih grana
odnosi posljednje lie. Duboka je no. Umoran sam, trebao bih se odmoriti, a sna
niotkuda. No promie, a ja bdijem. Leim i razmiljam o sutranjem lovu.
Razmiljam o medvjedima. Razmiljam o jednoj glupoj sluajnosti koja me prati u
lovu na medvjede, sluajnosti koja je isto toliko smijena koliko i nevjerojatna!
Dan! Kakav divan, sunan dan! Svu svoju surovu ljepotu, sve svoje drai darovala
nam je kao na pladnju Ru-govska klisura, kad smo jutros njome kretali u lov.
Pogonii ostae na cesti, a mi krenusmo u brda da zatvorimo hajku...
Na panjacima jo sreemo stada ovaca. Mnogo izrovane zemlje, svjei tragovi
divljih svinja. Na prijevoju, na uskoj umskoj stazi, Abas paljivo promatra
otisak.
-Vuk...!
Trag nije bio svje. Ipak, Abas je zabrinut. On smatra da gdje god se pojave vuci,
medvjed bjei. Po njegovu miljenju medvjed nee nikad doi na mrcinite derati
strvinu ako su u blizini vuci. A to nije tono. Znam da mi je priao kustos
lovakog muzeja u Zagrebu Lazo Rai koji je svojim oima promatrao ba ovakav
prizor: dva vuka gostili se na mrcinitu. Kad su osjetili da dolazi medvjed,
pobjegli su koliko su ih noge nosile. Medvjed ih je neko vrijeme ganjao, onda se
zlovoljan vratio k "svome stolu" i poeo mljackati. Ispriao sam to Abasu, no on je
svejednako zabrinut. Boji se da je Arua - ako je osjetila vukove - napustila ovaj
predio i da je hajkai nee pronai.
* * *
Svi smo na svojim mjestima i sve je spremno!
Negdje daleko plane hitac. Jedan, pa jo jedan. To pogonii najavljuju da su
krenuli. Ne znam hrabre li tom pucnjavom sebe ili nas?
Tu gdje sam zasjeo, vidik je sjajan. Nemam dalekozor na puci, ali ga i ne trebam.
Ispod mene umi potok, onaj
isti preko koga smo juer vukli ubijenu svinju. Iznad potoka kao lepeza razvija se
planina, pokrita prorijeenom starom bukovom umom. Tu i tamo poneka breza s
prekrasnim bakrenim uperkom. Polulijevo na padini nakostru-ilo se desetak kamenih
litica okienih zelenim smrekama. Na vrhu vidi se panjak i stado bijelih ovaca.
Desno uz potok, na izboenoj glavici sjedi upravitelj lovita in. Toi, dri
karabin i promatra planinu nepomian kao divojarac na strai. Od mene je udaljen
oko tri stotine metara.
Dva-tri koraka iza mene stoji Renata. Smjestila se iza debele vorugave bukve,
svjetlomjerom odreuje jainu svjetla, provjerava objektive, prtlja neto oko
svojih fotoaparata i kao i ja - eka medvjeda! Prije nekoliko dana kad je susrela
mrkonju, bila je sama. Sad ja stojim ispred nje s karabinom u ruci. Nee se trebati
penjati na drvo. Barem tako misli... Sirotica, zacijelo nema punu predodbu o tome
kakav se sve cirkus moe dogoditi ako se uistinu neto pone dogaati*.
Lov na zvijeri iziskuje od lovca dvije osobine: hrabrost i vjetinu gaanja. Ma to
se zbivalo pred njim ili oko njega - je li se zvijer pritajila u blizini ili je
ranjena krenula u napad - lovac mora ostati gospodar svojih ivaca, priseban i
miran. Jednako tako mora biti sposoban smrtonosnim hit-cem na bliskom razmaku
zaustaviti i smiriti zvijer.
Ispunjavam li ja ove uvjete? to se tie onog dijela, takozvane osobne hrabrosti...
hajde-de. Niti u pobjei, niti e mi strah oduzeti snagu da dignem puku. Jesam li
perfektan strijelac? Nisam. Na stotinu metara pogodio sam srnjaka u srce kad je bio
u najveem trku, a na tu istu udaljenost promaio sam jelena kad je iao korakom!
Zbog onog promaenog jelena da ne lovim medvjeda? Ne! Volim prirodu i dokle god
mognem, bit u ili pod jedrom na moru, ili s pukom u lovu. To nije ba uvijek bez
opasnosti; sve istinske strasti iziskuju rtve, a ponekad donose teke i okrutne
nesree. Taj rizik treba ukljuiti u radosti koje takav ivot donosi.
Renata mi daje znak da su joj fotoaparati sreeni i da je spremna. Moj je karabin
pun - i ja sam spreman!
Lijevo od mene, na tridesetak metara, sjedi Milovan. Onaj to hriplje. Dobar je
strijelac. Poslao ga upravitelj da se za svaki sluaj nae blizu mene. Ja titim
Renatu, Milovan pokriva mene. Tko titi medvjeda? Zakon!
Haso!
Prije dvadeset godina lovio sam divojarca u Bosni, na Zelengori. Pratio me neki
Haso, gortak, pravi sin svoje planine. Pitam ga:
- Je li istina, Haso, da ponekad natjerate divokoze na uska toila i ubijate ih
batinama dok prelaze s jedne na drugu stranu planine?
Odgovorio je bez razmiljanja:
- Vala... biva!
- A zakon?!
Zinuo je kao da nikada nije uo tu rije. Zatim rukom pokae u daljinu i upita:
- Vidi li Sarajevo...?
- Sto e ti Sarajevo?
- Kako... to e ti? Zakon! Zakon je u Sarajevu! Bolan... iz ovijeh visina niti
vidi Sarajevo, niti zakon!
To je bilo prije dvadeset godina. Odonda izmijenilo se tota na Zelengori i
drugdje. Sada ak i medvjede titi zakon. Dodue, ovog koga oekujem ne titi vie.
Lovno gospodarstvo osudilo ga na smrt zbog krave Niki Alije, koju je zaklao ispod
onog panjaka na kome se jo uvijek vide ovce.
Pomisao na medvjeda koga oekujem odjednom u meni rodi elju da budem sam. Uvijek
je tako: bez obzira na to lovio srnjaka, jelena ili medvjeda, teko podnosim bilo
iju prisutnost. Tek kad sam posve sam, mogu se dokraja predati lovu i ljepotama
prirode. Fiuknem, dadem znak Milovanu da prie i zamolim ga da odvede Renatu do
one glavice gdje sjedi upravitelj, jer e odanle prije opaziti medvjeda negoli tu,
iza mojih lea. Nije se bunila. Sunce je za-maklo za planinu i sjene oko nas
postale su duboke i suvie mrane. Na onoj glavici, jo je bilo svjetla dovoljno za
snimke.
* * *
Davno su u uborenju potoka nestali Renatini i Milo-vanovi koraci. Radosti i nade
sve je manje. Vrijeme protjee, sunce na zapadu, pogon se primie kraju. Sve blie
odjekuju puke hajkae, sve jasnije razabiru se njihovi poklici. Ponekog od njih
primijetim kad izbije na istinu ili kad se popne na uku pa baca kamenje ispod
sebe i vie: - Arua... di' se! Ali Arui ni traga! Tako je to kad pogonii nemaju
pasa! Nigdje ni zeca, ni srnjaka, a kamoli medvjeda! A moda nisu krivi pogonii,
moda Abas ima pravo... Ako su vuci u blizini...
Medvjed i vuci!
Zima u Gorskom kotaru. Davno. Lividraga, snijeg. Uvrstili smo skije i krenuli u
izvianje u pravcu Kobilje glave. Kao da itamo knjigu: ovuda je krivudao zec prije
negoli se smirio... Ovuda je na hranilite pola srnea divlja... Evo tragova
gospoe kune... Odjednom krv! Na stotine kvadratnih metara u umi, sve je utabano,
sve je u krvi! Bezbroj vujih tragova i ostaci medvjeda! Kakva bitka, kakva
tragedija! Obiao sam razbojite, uznemiren, zapanjen. Koliko je dugo crni div
mogao pruati otpor izbezumljenom vujem oporu? Kako to da nigdje ne lei zaklan
vuk? Zar ni jednog od njih nije usmrtio? Ili su vuci poderali do najsitnijeg
djelia i svoje vlastite mrtve? Bit e tako. No tko e i kada moi otkriti svu
tajnu te krvave none drame? Ostatke lubanje nali smo dvjesta metara dalje. Krv
posvuda u snijegu, dlake, komadii mesa, klaonica. Uas...!
Kud sam to odlutao u Gorski kotar? Dr' se ti Prokle-tija i gledaj svoga posla! Ne
skitaj se u sjeanju kojekuda, neka te ne uspavljuje uborenje potoka. Pritegni
karabin, zaotri panju, budi cio prisutan ovdje!
To govorim sebi i ne znam po koji put aram oima po planini. Kako divnu ljubiastu
boju imadu vrhovi ogoljelih bukava! Ali, nigdje se nita ne mie. ak ni one moje
vjeverice od juer, ak ni nje nema! Ni sojke, ni drozda, ni jastreba, ni orla...
Lijevo iznad mene odjednom plane puka i glas hajka-a dere se do oajanja
uznemiren:
- Arua... Arua...! Ide dolje...! Pazi... Arua!!!
Trnci! Kao da me preskoila smrt! Stiem karabin, napreem oi, nema je! Kako to
da je nema? Gdje e? Mora tu biti, mora! Prolaze trenuci dugi kao vjenost.
Izgubljena je svaka nada. Ili se vratila, ili je zaobila pogon. Posve na drugoj
strani ujem hajkae kako viu: - Svinje...! Pazi... svinje!
Nisam okrenuo glavu. Ne marim. Uporno i tuno promatram kamene litice odakle se
malo prije uo onaj prodorni glas: - Arua...! - Nemam sree. Ja zaista nemam
sree. Eto, da su sada bili psi u pogonu, moda bi zaustavili medvjeda, moda bi ga
vratili, ovako... Sve je izgubljeno, svemu je kraj!
Kakva je ono sjena? Dvije, ne jedna! Vuci?! Ne! Ono su! Medvjedi! Trapaju, bjee,
meni iskosa sputaju se sve blie potoku, neto manji je naprijed, nije ni tako
malen, brzo pokriti nianom medvjedicu, samo da mi ne ode, jo ih vidim meu
drveem, sastavi ve jednom niane, prokleto srce, okini, pucaj...! Dum...! Ni
korak nije produila! Kotrlja se niz padinu, ta je li mogue da sam ja pogodio?!
Jo se kotrlja, sve blie je meni, eto, zaustavila se na malom zaravanku, pokuava
bjeati, ne moe, okree glavu, otvara gubicu, isputa straan prodoran urlik. Ne
mogu to gledati, ne mogu to sluati, brzo jo jedan hitac da prekinem tu stravinu,
suludu stvarnost. Dum...! Uzdrma hitac i mene i umu, a medvjed se rui, kotrlja se
sve nanie, sad ga vie i ne vidim, ali uskoro ujem, pao je u potok i sve se
smirilo!
Tek kad sam izbacivao ahuru, primijetio sam da mi drhu ruke. Obazrem se: drugom
medvjedu ni traga!
* * *
Kad smo je iznosili iz ume, bila je no. Iznad planine stajao je mjesec, blijed,
zaprepaten. IJ:u je prii kraj...
* * *
Jutro. Renata skuplja stvari. Odlazimo. S prozora nae sobe promatram Rugovsku
klisuru, a mislim na onu koje vie nema. Bila je uistinu stara. Kad god budem
pogledao njezinu glavu, uti istroeni zubi pruit e mi skromno opravdanje. Trofej
e biti divan. Podsjeat e me na uzbudljive dane koje sam ovdje proveo. Krzno
medvjedice izvanredno je gusto, na leima prekrasne srebrne boje, a na nogama
rukavice tamne kao ugljen. Nikad neu zaboraviti onu sliku kad sam ih opazio meu
drveem kako tre umom!
- Da uzmem i to?
Okrenem se. Renata dri irok zelenkast kamen vei od dlana; na kamenu opazim neke
tamnosmee mrlje. Pitam:
- to je to? Odgovara tuno:
- Kamen... nala sam ga tamo gdje sam bila prije negoli si ispalio drugi hitac. Ove
mrlje, to je njezina krv... krv Arue s Proklete planine!
NAD MISTERIJEM "BERGE ISTRA"
Knjievnik i moreplovac Joa Horvat, ovjek koji je, pripremajui se za svoja
putovanja svjetskim morima i oceanima, dobro prostudirao njihove udi, koji je
brodiem Besa plovio i beskrajnim prostorima Pacifika na kojima je nestala Berge
Istra, koji je u mnogobrojnim razgovorima s "morskim vukovima" sa sviju strana
svijeta saznao tota o neobinim zbivanjima i tajanstvenim sudbinama brodova na
njihovim putovima - iznosi svoja razmiljanja i dileme o misterioznom nestanku
golemog broda1
ETVRTAK, 8. SIJENJA. "Norveki trgovaki brod Berge Istra od 215.000 brt,
sagraen u pulskom Uljaniku, nestao je prije osam dana negdje jugoistono od
Filipina... Prema saopenju vlasnika broda, trebalo je da Berge Istra u ponedjeljak
doplovi u japansku luku Kimicu, s teretom od 188.000 tona eljezne rudae. Veza s
brodom prekinuta je 28. prosinca i od tada su svi napori da se ponovo uspostavi
bili uzaludni" (Vjesnik).
Brod je nestao, prije osam dana?! Pa koga ste avola radili da tek sada diete
uzbunu! Brod od 215.000 tona nije eula ni sandolina! To je krmaa dugaka kao tri
nogometna igralita, visok kao deseterokatnice! Grad! I takav se brod izgubio,
nestao, to li?! I gdje se to zbilo? Moluci, Celebes, Mindanao... Jugozapadno od
Filipina? To je gad-
1 Tekst Joe Horvata, s ovim redakcijskim uvodom, objavljen je u Vjesniku u srijedu
(VUS) 21. sijenja 1976. godine
no... To je podruje poznata grobnica. Ako je tamo nestao i ako ga nema ve osam
dana, slobodno sklopimo ruke: pokoj vjeni daruj mu Tritone i mranost mraka
mraila mu dovijeka. Poivao na dnu Pacifika, amen! Kladim se o bilo to da ga je
pomeo tajfun. Zar tajfun ne moe potopiti takav brod? Tajfuni sve mogu. Tajfun
srednje snage u sekundi razvija energiju kao tri atomske bombe baene na onu
nesretnu Hiroimu. Kad god nas zvizne bura snagom od 120 do 150 km na sat, du
cijelog tog podruja zavlada panika. S pravom! A kako to izgleda na puini kad
vjetar grune snagom od 300 do 400 km?! Jedan od najstranijih ciklona (na Pacifiku
ga zovu tajfun, na Atlantiku hurikan) napao je Antile 1780. godine. Poeo je na
Barbadosu i kretao se prema Bermudima, usput je potopio gotovo cjelokupnu
francusku, panjolsku i englesku flotu, praktiki sve to je zatekao na moru. Iza
sebe je ostavio beskrajnu pusto i oko 30.000 mrtvih. Nekoliko dana prije njega,
stigao je na tamonji otok Sveta Lucija neki engleski brod. Iskrcan je teret, a u
bolnicu-karantenu koja se nalazila odmah uz obalu smjeteno je nekoliko bolesnih
mornara. A tada je stigao ciklon. Na kresti ogromnog vala hurikan je bacio taj isti
brod na vrh bolnice. S kobilicom brod je razbio krov, probio strop, pao u
bolesniku sobu i ubio - na kopnu - nekoliko svojih mornara! Ako je Berge Istra
nestao u blizini Filipina, potopiti ga je mogao samo tajfun.
Berge Istra nije igla
PETAK, 9. SIJENJA. "Traak nade za Berge Istru. Na mamut-brodu sagraenom u
pulskom brodogradilitu, najvjerojatnije je dolo do kvara na radiovezama, to je
uzrok 'nestanka', odnosno neizvjesnosti gdje se on sada nalazi" (Vjesnik).
"Potraga kakva se ne pamti! U traenje nestalog broda Berge Istra ukljueno je
stotinu vojnih i civilnih aviona, svi civilni i mnogi ratni brodovi koji se nalaze
na Pacifiku, te sve obalne radiostanice" (Veernji list).
Za mene je bitno sljedee: pouzdano je utvreno da u vrijeme dok je Berge Istra
plovio filipinskim vodama - nikakvog tajfuna nije bilo! Ako se uistinu odvija
potraga kakva se ne pamti, uvjeren sam da e Berge Istra biti uskoro otkriven.
kotski misionar, istraiva Afrike, David Livingsto-ne izgubio se sedamdesetih
godina prolog stoljea u srcu Afrike, u doba kad je cijeli taj kontinent bio
neprohodna dungla. Redakcija novina "New York Herald" financirala je potjeru.
Istraivaa je pronaao Henry Stanlev koji je o tome napisao knjigu: "Kako sam
pronaao Livingstona". 'Berge Istra' nije igla, ve plovei otok! U doba
radiostanica, teleprintera, satelita i telekomunikacija, kad ga stotine aviona i
brodova trai, valjda e ga pronai. Ameriki nebeski veleposjednici hvale se da iz
svojih pijunskih letjelica s visine od 20.000 metra mogu otkriti i snimiti ruski
kamion na cesti. Kad su takvi majstori, valjda e pronai i takvu grdosiju kao to
je 'Berge Istra'. Pronai e je sigurno, ako taj brod jo uvijek pluta! Ne rade im
radiostanice? Ba nije uvjerljivo. ak ako im zataje svi izvori energije, valjda u
amcima za spaavanje imaju nekoliko "mlinaca" (i mi smo jednog imali na Besi),
radiostanicu za brodolomce, koja ak i u moru, ako se okree ruica, ako se melje,
alje u eter SOS. U drami koja se trenutno odvija na Pacifiku, nisu vane
radioporuke. Bitna je injenica da brod do danas nije uplovio ni u jednu luku.
Havarija na motoru? Berge Istra ima dva motora! Ne mogu vjerovati da su istodobno u
kvaru sve radiostanice i oba motora! Gdje i u emu tu novine vide traak nade, ne
znam... Koliko je ljudi bilo na brodu? Tridesetak? Dvoje naih. U posljednje
vrijeme gdje god su u svijetu neke nesree, tu su i nai.
Potraga za brodom jo nije zavrena, nada da e sve sretno zavriti jo postoji.
Priznajem, sve je manje. Jedva tinja...
SUBOTA, 10. SIJENJA. "Radiostanice u Singapuru i Australiji uhvatile su pozive za
pomo koji bi mogli dolaziti sa amaca za spaavanje norvekog broda Berge Istra -
rekao je brodovlasnik, Sigvald Bergesen" (Vjesnik).
To je ve neto. Ako se ova vijest potvrdi, tajna e uskoro biti rijeena. Ako je
brod i otiao na dno, samo da se ljudi spase! Da je gospodin Sigvald Bergesen bio
na svom brodu, moda ovaj uope ne bi potonuo! Jedan od mojih znanaca, oficir nae
armije, pita me: "Nije li moda na brodu izvrena neka sabotaa s ciljem da se u
svijetu okrnji ugled 'Uljaniku' i ostalim jugoslavenskim brodogradilitima?" Ne
vjerujem. Dodue, velikim brodogradilitima danas nigdje u svijetu ne cvatu rue,
malo je narudaba za nove grdosije. Pa ipak, u sabotau takve vrste ne vjerujem. Da
je brod pronaen prepolovljen, razmiljao bih o kojeemu, ali brod je nestao, ne
postoji, nema ga i zapravo do ovog trenutka nita se pouzdano ne zna. Lupetanje
prazne slame. Ni ti signali sa amca nisu provjereni! Muk. utnja. Sto se dogodilo?
Gusari...? Jo dok sam prije deset godina plovio onim prostorima, upozoravale su me
luke vlasti da se uvam gusara. Ali Besa je bila jedrenjak od dvadesetak tona, a
Berge Istra je grdosija od dvjesta hiljada tona! Moda otmica...? Da je izvrena
otmica, ve bi se otmiari javili, zatraili bi sto vrea dolara i hidroavion
dovoljno velik za njih i taoce. Sto bi jo moglo biti? UFO? Nepoznata nebeska
tijela? Dvaput jedne te iste noi vidjeli smo ih, odnosno susreli kad smo se s
Modrom lastom primicali Kanarskim otocima. Straha i uzbuenja napretek, i to je
sve. Koliko mi je poznato, dupini u moru i "letei tanjuri" u zraku nisu do danas
ovjeku uinili nikakva zla.
Dimne zavjese
NEDJELJA, 11. SIJENJA. "Vjesnik zove Tokio, Singapur, Manilu i Okinazvu: Berge
Istra - misterij ostaje!" (Vjesnik)
"U strunim krugovima brodarske kompanije 'Bergesen' vjeruju da za posadu ne bi
trebalo biti nikakve bojazni" (Veernji list).
Bijedne i prozirne dimne zavjese. Desetak se dana ne zna gdje je brod i to se s
njime zbilo, a brodska kompanija poruuje da za posadu nitko ne brine! Lazovi! O
amcima
za spaavanje koji alju pozive za pomo, sad ve nitko ne govori. U tolikom
"eljanju" zar nije pronaen ni jedan pojas za spaavanje? Za mene je brod Berge
Istra izgubljen. Zauvijek! Preostaje da se otkrije uzrok... Ukoliko e se ikad
doznati. Poar na brodu?
Smijeno. Oplata mu je od elika, nije od duhana. Da je i gorio, dugo bi gorio! Ili
ga je neka hridina rasporila? I to moe biti. Ali, ak u doba rata momad
torpediranog broda je u nekoliko minuta sputala amce za spaavanje. Zar da se iz
Berge Istre ba nitko nije spasio? Brod koji kao ovaj ima tolik broj nepropusnih
pregrada, ne moe u trenu potonuti. Sto jo preostaje? Teret. Da, to je istina. Ako
teret nije ukrcan kako treba, brod u asu moe ii fondo. Dovoljno je da ga neki
snani val nagne, da se teret prebaci i nesrea je ne-izbjeiva. Da li se neto
slino moglo dogoditi na Berge Istri. Teoretski je sve mogue. Ali je injenica da
je taj brod pod istim zapovjednikom i gotovo s istom posadom ve vie puta proao
ba tom rutom i takoer natovaren eljeznom rudaom. Ali, nevremena nije bilo,
prema tome ni valova koji bi takav brod polegli na bok. I to sada? Cjelokupna
potraga nije dosad uspjela pronai ni jedan podatak na osnovi kojeg bi se moglo
utvrditi udes Berge Istre. Zar emo poeti vjerovati u nepoznate sile i u "vraji
trokut", i u "vraje more"? Poznato je da u trokutu Bermuda, Florida, Bahami ve
desetljeima bestraga nestaju brodovi, avioni. ak je poslije ovog rata u tom
trokutu nestala amerika eskadrila od pet vojnih aviona a da se nikada od njih nije
pronala ni najmanja krhotina! Kao da se nepoznate sile iz morskih dubina ili neke
svemirske snage tragino upleu u sudbinu ovjeka. Citirat u nekoliko redaka iz
knjige Richarda Wi-nera "avolji trokut":
"A postoji jo jedno podruje u kojem se tajanstveni nestanci brodova, zrakoplova i
jahti dogaaju ee nego u 'avoljem trokutu'. Kad bi ovjek buio pravo kroz
sredite zemlje, a iz toke kraj 'avoljeg trokuta', izaao bi na podruje u
blizini istone obale Japana, podruje o kojem se govori kao o 'avoljem moru'.
Krijumariti se moe sve osim - droge i oruja
'avolje more', koje je zapravo trokutnog oblika, omeeno je jugoistonom obalom
Japana, sjevernim vrhom Filipina i Guamom. Ono pokriva vei trokut nego 'avolji
trokut', to tu uzrokuje i vei broj nestanaka. Ustvari, u razdoblju nakon Drugog
svjetskog rata japanska vlada bila je toliko zabrinuta brojem neobjanjenih
gubitaka da je poslala veliki istraivaki brod sa zadatkom da utvrdi to se tu
dogaa. Taj istraivaki brod vjerojatno je pronaao to se tamo dogaa, jer ga
vie nikada nije nitko vidio ni uo." Nije li i Berge Istra nestao tako?
PONEDJELJAK, 12. sijenja. "Istono od filipinskog otoka Mindanao, na rubu Tihog
oceana gdje su najvee dubine mora na svijetu, na tri razliita mjesta morske
struje donijele su krhotine za koje tragai vjeruju da bi mogle potjecati s
nestalog broda Berge Istra" (Vjesnik).
Ne mogu se miriti s jednostavnom spoznajom da je brod potonuo. Zbog ega? Zato?
Berge Istra je najvei brod koji je ikada potonuo u historiji pomorstva. I ba da
je u nas sagraen! I ba da u svom imenu nosi Istru, dio nae domovine?! Tajnu
svoje smrti vjerojatno je ponio u beskrajne dubine. U ovoj tragediji ima neeg
slikovitog, skoro bih rekao poetskog: do sada najvea rtva mora, izabrala je za
svoj leaj najveu dubinu! Tko zna prije koliko hiljada ili milijuna godina ovjek
je zajaio prvu dasku ili neki trupac i zapoeo svoj osvajaki pohod na moru.
Podigao je jedro, izumio motor, gradi brodove od nekoliko stotina hiljada tona, a
pred silinom oceana ponekad jo uvijek stoji jednako bespomoan, pognute glave.
Tako je bilo, tako e i biti. obani gube ovce, mornari brodove. Naalost, ne tonu
samo brodovi! I ljudi nestaju zajedno s njima. Na Berge Istra plovili su Norveani,
panjolci, Jugoslaveni... Nai: Egido i Karmen evrlica. On 28, ona 24 godine. Eh,
koje li mladosti! Znam kako je sada roditeljima... neka ih samo ne ugui tuga!
Treba vjerovati, ne izgubiti nadu. Sve dok su "nestali", jo uvijek nisu mrtvi!
UTORAK, 13. SIJENJA. "to pluta Pacifikom? Identifikacija olupina. U Oslu,
naalost, sve vie prevladava miljenje da je brod potonuo. Ako su se neki lanovi
posade uspjeli ukrcati u amce i splavi za spaavanje, postoji velika mogunost da
due vrijeme ostanu ivi" (Veernji list).
U vezi s ovom katastrofom nameu se neka pitanja. Primjerice: zato Berge Istra,
kad se javljao, nije davao podatke o poziciji u kojoj se u tom asu nalazio? Zato?
Ili: zato je uzbuna dignuta tek dva dana nakon to brod nije uplovio u luku
Kimicu, a ve nekoliko dana prije toga izgubljena je s njime svaka veza! Kako to da
je brod bio osiguran kod Llovda a ne i teret? I, na kraju, jo jedno pitanje koje
mi se ve danima namee: nije li moda eljezna rudaa samo prikrivala neki drugi,
mnogo unosniji, ali i opasniji teret?! Sjeam se savjeta koji mi je dao jedan na
pomorski kapetan, prije nego sam s Besom krenuo na put oko svijeta. Rekao mi je:
"Moda e se gdjegod u svijetu nai u stisci, bez sredstava, bez novca.
Krijumarenjem dade se uvijek neto zaraditi, ali pazi... vercati moe cigarete,
tehniku robu, najlonke, zlato, alkohol... dakako, uvaj se da te ne ulove... samo
dvije stvari neka ti budu tabu: droga i oruje! Ulove li te s drogom - izgubit e
brod, a ti e u zatvor; za oruje i ti i brod mogli biste otii na dno!" Sad se
pitam: nije li Berge Istra otila u zrak, ali ne od eksplozije nekakvih opasnih
para zaostalih u grotlu ili dovodu, ve od eksplozije granata, mina, municije,
baruta i dinamita? Takva eksplozija u trbuhu broda mogla bi u trenu poslati na dno
i ljude i brod. Ili je moda Berge Istra dobio salvu od desetak torpeda nepoznate
ali moderne podmornice koja je time na diskretan nain rijeila problem prenoenja
oruja nepoeljnim osobama ili nepoeljnim pokretima?
SRIJEDA, 14. SIJENJA. "Obustavlja se potraga za Berge Istrom. U Tokiju, Manili i
na Okinaivi smatraju da su nade u pronalaenje broda svedene na minimum" (Vjesnik).
Tako! Obustavlja se potraga! A to je s identifikacijom onog amca za spaavanje
koji je navodno vidio neki ame-
riki avijatiar? to je s crnim krhotinama, to je s onim ra-dio-valovima koji su
se navodno uli? Zar ba nita od svega? Strunjaci i komisije koji su angairani,
navodno nisu mogli utvrditi da bilo to od pronaenog pripada brodu ili posadi
izgubljenog broda. Ukratko: pojeo vuk magare. Dosta smo dangubili oko tog broda,
hajdemo svaki na svoj posao!
Prirodna smrt? Ne!
ETVRTAK, 15. SIJENJA. "Berge Istra zauvijek izgubljena! Divovski brod nestao je u
stravinim dubinama Tihog oceana u podruju tzv. filipinske zavale, istono od
Filipina, prema zapadnim otocima Mikronezije i Marijanskog otoja, najvjerojatnije
oko Nove godine, ne ostavivi - kako se ini - nikakvog traga ni od sebe ni od 32
lana svoje posade, a niti od katastrofe koja je za vrlo kratko vrijeme poslala na
dno jedan od najveih i najmodernijih brodova svjetske trgovake
mornarice"(Vjesnik).
Ovo ve zvui kao kompletna informacija. Zapravo, nekrolog. Gangsteri bi kazali:
ist posao! to se mene tie, nikad neu povjerovati da je Berge Istra umrla
prirodnom smru. Tako naivan nisam!
PETAK, 16. SIJENJA. Rano ujutro telefoniraju mi iz redakcije VUS-a: Da li biste,
drue Horvat, za na tjednik napisali nekoliko kartica na temu: Misterij oko Berge
Istra? - Jo dremljiv i pospan, odgovorio sam mrzovoljno: - Ne bih... Ne znam to
bih pisao. Zar vi u redakciji u potonuu Berge Istre vidite neki misterij? Pustite
me da spavam. Zbogom!
IZAZOV (Uz knjigu Mladena ute ja
Izazov Atlantika)
Godine 1453. iskusni i hrabri janjiari rue zidove Bospora, penju se na bedeme i
Carigrad pada u osmanlijske ruke. U Europi zaprepatenje. Prijetnje kranstvu? Ma
kakvom kranstvu! Prijetnje izjelicama i trgovcima! Ugroeni su stolovi markiza,
odjea i nakit markizica! Kraljevi i kraljice, dvorska svita,
prijestolonasljednici, kardinali, opati, biskupi, infanti, infantkinje, vitezovi...
ostae zapanjeni: Turci su presjekli puteve prema Dalekom istoku, nema vie papra
ni cimeta, nema ambre ni ruina ulja, nema indijskog damasta ni kineske svile, nema
cejlonskih bisera, nema dragulja, nema tamjana, nema aja. Europa u to doba nije
poznavala krumpir, kavu, rajice, kukuruz. Kako ivjeti? Bez papra i svile, nikako!
Naen je izlaz: putevi koje su Turci presjekli na kopnu, neka krani pronau na
moru.
Atlantik!
Evo izazova!
Prvi koji ga je prihvatio bio je genijalni pomorac Kri-stofor Kolumbo.
I kree Kolumbo preko Atlantika, kree admiral s tri trbuaste karavele, kree s
tri stotine odabranih protuha, pustolova i nitkova, kree s najveim oloem to ga
je u ono doba mogao skupiti. Pljaka, zlato, mirodije, svima su im pomutile pamet.
Kolumbu takoer.
Tko li sve poslije Kolumba nije plovio Atlantikom? Gusari, prekupci robova,
iseljenici, trgovci, ribari, vojnici, turisti... Naalost, od otkria Novog svijeta
pa do naih
dana na tim se prostorima nita bitno nije izmijenilo: Kolumbovi haramije na San
Domingu, francuski padobranci na Martiniqueu, Reganovi marinci na Grenadi! Sve je
isto, sve je isto. Sirovine, trgovina, prevlast... karavele, topovnjae, rakete!
Izazovi na Atlantiku, na Pacifiku, na Indijskom oceanu!
Hoe li ovjek ikada smoi snage da zauvijek prekine te opasne i sramne izazove?
Jer, na moru postoje i drugi, drukiji izazovi. Postoji izazov koji uvijek nanovo
zove na puinu hrabre i smione ljude, izazov pun uzbuenja, koji nikomu ne prijeti,
ne otimlje, ne porobljuje. Izazov human i plemenit, koji ponekad donosi patnje
ponekad radosti, ali uvijek poklanja izuzetne dane i noi onima koji ga prihvate:
susret malog jedrenjaka i beskrajnog oceana!
Gotovo petsto godina poslije Kolumba, brazdama ka-ravela plovi Mladen Sutej i
njegov Hir 3.1 kao to su neko na povratku iz Zapadne Indije stizale u Europu lae
krcate blagom, i njegov je jedrenjak donio svojevrsno nesvakidanje blago - knjigu
Izazov Atlantika.
Izazov Atlantika...?!
Tu smo! Koga to izaziva Atlantik, vjerojatno se nikad nee objasniti dokraja ni
Mladenu Suteju, kao to to nisu znali objasniti ni oni koji su prije njega orali
Atlantikom, a valjda nee ni oni koji e poslije Hira 3 brazditi monim oceanima.
ovjek die jedro, odlazi ususret neizvjesnosti, usu-sret svojim eljama i snovima,
odlazi... kad mora. Odlazi u trenutku kad osjeti da svojim boljkama nee na kopnu
nai ni lijeka ni spasa. Odlazi kad mu kao i ptici selici unutranji sat otkuca -
polazak.
Izazov Atlantika, izazov Crnog ili Crvenog mora, izazov Pacifika... sve je to ista
pria. Po svemu sudei ima ljudi koji mogu ivjeti bez doma, bez obitelji, bez
prijatelja, bez domovine, ali ne mogu bez mora. To su oni sretni nesretnici kojima
je izazov mora smisao i oblik postojanja. Ne treba ih aliti niti im se diviti. Uz
cijenu mnogih, ponekad surovih
odricanja, oni ive svoj ivot, a to je mudar i jedino dostojan prkos zamkama
svakodnevice, prolaznosti i smrti.
Knjiga Izazov Atlantika lei pred nama kao poklon. Na ovim izuzetnim stranicama
zahvaljujem podjednako Mladenu Suteju kao i njegovim prijateljima koji su ga, neki
prije neki poslije, pratili u plovidbi. Poklon nije malen. Sadri njihove
doivljaje, razmiljanja, sumnje i radosti. Zapravo, sve je tu: i plave tiine i
mrane oluje, zelenkastomodre vode koraljnih sprudova, jedrilice, susreti, zastave,
kitovi, ptice, ribe... da, sve je tu, ali je u stranice ove knjige utkana i jedna
mala ljupka zamka: izazov koji ponovno vue, mami i zove... na puinu.
Zagreb, 1. -prosinca 1983.
NAPOMENA
U izboru tekstova za ovaj svezak Izabranih djela Joe Horvata osnovna su bila dva
kriterija. Prvi je, uvjetno reeno, antologiarski (unutar pieva opusa): da
uvrteni tekstovi doseu takvu knjievnu kvalitetu da mogu funkcionirati i izvan
vremena u kojem su nastali, tj. da mogu neto govoriti i drukijem senzibilitetu
nego to je onaj koji je prevladavao u vrijeme njihova nastanka. Drugi bih kriterij
nazvao pragmatinim i podrazumijevao je nekoliko stvari. Najprije, u novelistikom
dijelu knjige, namjera je bila da se naznae pieve osnovne teme (rat, lov, more,
suvremeni ivot). Zatim, posebno se eli pokazati - brojem i izborom novela - da
Horvat nije iskljuivo pisac ratnih pria iako je po njima bio najpoznatiji, te
utjecati na promjenu takve predodbe o njemu. Usto njegova novija (relativan
pojam!) kratka proza i publicistika ostala je razasuta po asopisima, novinama,
razliitim publikacijama, i taj istraivaki posao valja dokraja obaviti; za veinu
ovdje objavljenih novela ovo je prvo pojavljivanje u knjizi, pa je to mali doprinos
buduem istraivanju.
Od Horvatova dramskog rada - a on je pisao i za kazalite i za radio - donosimo
radiodramu Vjeverica. U taj segment knjige uvrten je i jedan filmski scenarij
(Gorki okus narane): prvo, da podsjeti i na Horvatove duge (i traumatine!) veze s
filmom, a drugo, da ovaj tekst stavimo javnosti na uvid kako ga ne bi prekrila
praina vremena.
Horvatov publicistiki rad, koji je takoer jo nedovoljno istraen, a za koji je
svojedobno dobio visoku novinarsku nagradu (1970), ovdje je zastupljen trima
radovima, koji, nadamo se, dobro reprezentiraju autorovu upuenost, brzo reagiranje
i sjajan reportano-knjievni stil.
Izbor je, naravno, mogao biti i drukiji; treba li isticati da je ovo samo jedan od
moguih? Dakako da Horvat ima jo tekstova, i onih s ratnom i onih s tematikom iz
suvremenog ivota, koji bi mogli stajati uz ove odabrane, ili umjesto nekih od
njih. Valja rei da je autor priljeno i aktivno suraivao oko oblikovanja ove
knjige. Ponovno je pregledao sve rukopise, i unio neke izmjene, kao to je to
uvijek radio kad bi se ponovo tiskali njegovi tekstovi. Te su intervencije i
zahvati razliiti po znaenju i po karakteru. Tako je npr. u Protestnoj skuptini
partizanskih konja "odrezao" kraj, gdjeto je u rukopisima izbacio neku reenicu
ili rije, prestilizirao pojedine formulacije, a prihvatio je i neke predloene
manje gramatike ili stilske preinake te stanovita usklaivanja s novim pravopisnim
pravilima. U ovu je knjigu, meu novele, uvrtena bajkovita pria Djeak Radonja i
jelen Vitorog - nekadanje 21, sada formi novele prilagoeno, poglavlje romana Ni
san ni java (Crvena lisica). (S. P.)
GDJE PRESTAJE ZBILJA, A GDJE POINJE FANTAZIJA?
"ivimo u doba nemoguih mogunosti, i tko e znati gdje prestaje svijet zbilje, a
gdje poinje carstvo snova i fantazije."
Joa Horvat, Krhka igraka
I.
Ovaj svezak Izabranih djela ]oe Horvata reprezentira dio pieva knjievnog opusa
koji u novije vrijeme najee ostaje u sjeni i koji se openito dri manje vanim
i za njegovo ukupno stvaralatvo i za nacionalnu knjievnost; u svakom sluaju
danas je openito i manje poznat. Pa premda Horvatova novelistika1, kazalini i
radiodramski tekstovi te filmski scenariji nisu, u cjelini, na onoj razini koju
dosee njegova "pomorska proza" i romansijerski rad, o njima se kadto sudi
paualno i bez punog uvida u stvari. Tako se i danas, kad se govori o tom segmentu
Horvatova stvaralatva, esto najprije, i iskljuivo, pomilja na njegove ratne
novele, tiskane jo prije pola stoljea. Moe se to objasniti automatizmom
recepcije: prva knjiga uvijek snano utjee na formiranje predodbe o piscu, i nema
sumnje da je to
1 Posluit emo se ovdje terminom novela za 'malu proznu vrstu' (za razliku od
romana kao 'velike prozne vrste') zbog praktinih razloga, da bismo jednim nazivom
obuhvatili sve one teorijski teko strogo odredive podvrste od kojih se nekima i
Horvat u svojoj spisateljskoj praksi sluio: crtica, skica, sliica, noveleta,
kratka kratka pria, kratka pria, pria, pripovijetka, pripovijest. V. o tome
Milivoj Solar: Teorija knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb, 1994; takoer Uvod u
knjizi Ivo Frange - Viktor mega: Hrvatska novela. Interpretacije. kolska
knjiga, Zagreb, 1998.
sluaj i s Horvatovom zbirkom kratke proze Za pobjedu.1 S druge strane, sve novele
koje je ovaj pisac kasnije objavio ostale su izvan korica knjige, razasute po
specijaliziranim publikacijama, asopisima i novinama3, dakle teko dostupne irem
krugu itatelja. ak ih i struka preskae kao da ih nema, valjda iz istog banalnog
razloga - inercije, pa tako dobivamo nepotpunu, moe se rei i iskrivljenu sliku o
Horvatovoj novelistici.
Tako je bilo sve do duboko u osamdesete godine. Zanimljivo je npr. da je u prvom
poslijeratnom veem izboru Horvatovih novela4 poznavalac njegova opusa Ivan Krtali
uvrstio devet ratnih i tek jednu sa suvremenom tematikom (Lovac mikroba), a da je
pritom ispustio novelu po kojoj je taj prvi svezak Izabranih djela naslovljen! Prvu
ozbiljnu, argumentiranu valorizaciju Horvatove novelistike, ali takoer s teitem
na onu s ratnom tematikom, dobili smo tek potkraj osamdesetih godina prolog
stoljea, u studiji Stjepana Hranjeca Knjievno djelo ]oe Horvata.5 Hranjec je
potanko i uvjerljivo analizirao sve Horvatove novele tiskane u dvjema zbirkama, ali
se onih novijih i on dotaknuo tek
2 Rije je zapravo o Horvatovoj drugoj knjizi, jer je on jo 1939. godine objavio
roman Sedmi be. No kako je policija roman odmah zabranila, doao je u ruke tek
ogranienom broju itatelja, pa je Horvat iroj javnosti tako ostao nepoznat kao
pisac. Stoga je, u smislu afirmacije autorova imena, ulogu "prve knjige" preuzela
spomenuta zbirka novela.
3 Npr. u Beletristikoj biblioteci Zeleni trokut zagrebakog nakladnika Lovaka
knjiga, u kojoj je Horvat bio i urednik, u Veernjem listu, Mogunostima i drugdje.
4 Joa Horvat: Nepovratan ivot. Biblioteka izabrana djela, sv. I, Mladost, Zagreb,
1985. U knjigu su uvrteni knjievni radovi iz prve stvaralake faze (otprilike do
kraja pedesetih) - roman Sedmi be, deset novela i sedam dramskih tekstova.
5 Stjepan Hranjec: Knjievno djelo Joe Horvata, "Zrinski", akovec, 1989. Rije je
o dopunjenoj i doraenoj autorovoj doktorskoj disertaciji.
Tekst ure najdera Novelistika Joe Horvata, objavljen u Republici 5/1962, nije
pisan s analitikom i kritikom ambicijom, nego kao pre-gledni, informativni
lanak.
sporadino i informativno. Zbog toga nam se inilo opravdanim u ovom izboru
ustupiti znatno vei dio prostora kratkoj prozi koju ovaj autor povremeno
objavljuje sve do danas. Tako je od ukupno deset novela koje e itatelj nai u
ovoj knjizi ak osam onih nastalih nakon to je Horvat objavio svoje zbirke, a samo
su dvije i doslovno "ratne". Iz toga odnosa ne treba, naravno, izvlaiti nikakve
zakljuke o knjievnoj superiornosti novijih radova; svrha je bila upozoriti na taj
opsegom nevelik i zametnut dio pieva opusa, na irenje tematskih krugova (lovake
i pomorske teme, suvremeni ivot), i tako naznaiti pomak u odnosu na uvrijeenu
predodbu o Horvatu kao (iskljuivo) ratnom novelistu.
II.
Svoje jedine dvije zbirke kratke proze Joa Horvat objavio je u relativno kratkom
razdoblju nakon zavretka Drugog svjetskog rata: knjiga Za -pobjedu6 izila je 1945
(drugo izdanje 1946), a knjiga Zapisi7 1951. godine. U ovoj potonjoj ponavlja se
pet novela iz prethodne zbirke, Zapisi o smrti Petra Arbutine takoer su ve bili
tiskani, a tek su etiri nova teksta. Rukopis svoje prve zbirke Horvat je donio u
tiskaru takorei u partizanskom rancu, to je podatak koji umnogome moe pomoi u
razumijevanju i tumaenju te faze njegova knjievnog rada. S druge strane, gledano
s
6 Joa Horvat: Za pobjedu. Zagreb, Nakladni zavod Hrvatske, 1945. Sadraj: I.
IZVORI GNJEVA: Honved na Dravi; Prokleti bili; Kano-ner Franjo Blaekovi; Pismo
Veri Ivanovnoj Zuhinoj; Spomenica starih boraca; Susret na kraju puta; Sveta
Lucija. II. OTKOSI: 65.358; Dolazi nam proljee - bit e etve osvete. III.
VARNICE: Careva izma (Pria iz davnine); Protestna skuptina partizanskih konja;
takor; Straan san potara Nikole Gojkovia; Suha grana; Pripovijest o
"ceduljkama"; Maekovijada (kajkavska pjesma); Tamburaka (kajkavska pjesma na
Krleinu temu balada).
7 Joa Horvat: Zapisi. Zagreb, Zora, 1951. Sadraj: Zapisi o smrti Petra Arbutine;
Protestna skuptina partizanskih konja; Pravda; etni sastanak; Susret na kraju
puta; Sveta Lucija; Potarov san; Suha grana; Vinko Seme dobio je vijenac; Sluaj.
vremenske udaljenosti, ve se u tim dvjema knjigama mogu uoiti elementi koji e
postati karakteristini za Horvatovo cjelokupno stvaralatvo: teme izvuene
neposredno iz ivota, realistiki nain pripovijedanja, vremenski diskonti-nuitet u
gradnji fabule, postupak ouavanja bajkovitim i neuobiajenim detaljima, sklonost
humoru i satiri.
Tekstove uvrtene u prvu novelistiku zbirku Horvat je pisao u krajnje nepovoljnim
okolnostima, u zatijima izmeu borbi. Ve je naime 1941. godine morao otii iz
Zagreba, i cijeli je rat proveo u partizanima, najprije kao borac, potom kao
politiki komesar, a potkraj 1943. prelazi u Agitprop CK KPH, gdje u redakciji
lista Naprijed ureuje rubriku feljtona. Sjeajui se tog vremena, u svojoj je
autobiografiji napisao kako je u redakciju stigao sa "zimnicom" - "krcat imenima i
dogaajima koji su vapili da budu otrgnuti zaboravu. Moj prvi prilog u Naprijedu,
pod naslovom Honved na Dravi, objavljen je u prosincu 1943. godine. Od tog broja pa
do osloboenja pisao sam uurbano, mnogo, i stoga ne ba uvijek korektno u pogledu
gramatike, pravopisa i stila hrvatskoga jezika."8 Iako su i okolnosti u kojima je
objavljen njegov prvijenac, roman Sedmi be, bile dosta dramatine - dugotrajna
neuspjela potraga za izdavaem, tiskanje knjige u vlastitoj nakladi i njezina brza
policijska zabrana - one se kad je rije o praktinim, najbanalnijim uvjetima za
pisanje ipak ne mogu usporeivati s onim ratnima. A poeo je pisati ve 1942, kad
je zavrio jednoinku Sedam domobrana, doekavi kraj rata ne samo s nekoliko
zasebno objavljenih humoreski otisnutih u partizanskoj tiskari na Petrovoj gori
nego i s ve gotovom zbirkom. Dakle, unato svim tekoama, pa i onda kad je glede
svojih tekstova na umu imao sasvim pragmatine, a ne knjievne ciljeve, Horvat se
nije mogao oteti porivu za pisanjem; upravo je to najjai dokaz - koji e se u
razliitim oblicima iskazivati u cijeloj Horvatovoj stvaralakoj avanturi - da
8 Joa Horvat: Svjedok prolaznosti, Neretva, Zagreb, 2005, str. 113.
je pisanje bila njegova temeljna vokacija, njegov unutarnji prioritet.
Razumljivo je da su ratne okolnosti odluujue odredile, na razliitim razinama
teksta, Horvatovu prvu nove-listiku zbirku. Na to upuuje ve i sam njezin naslov,
Za pobjedu, kao i naslovi triju cjelina u koje je svrstao tekstove: Izvori gnjeva,
Otkosi, Varnice. Takoer, i naslov druge zbirke dijelom bi se mogao shvatiti kao
signal (upozorenja? opravdanja? isprike?) odaslan itatelju da je rije vie o
zapisanoj9 ("prepisanoj") zbilji, nego o umjetnikom tekstu sloenom i ureenom po
zakonima knjievnosti. Zatim, odmah je vidljivo da je zbog naina ivota (u stalnom
pokretu), zbog upuenosti na odreenu vrstu publike, pa i vrlo ogranienih
mogunosti objavljivanja autor bio osuen na kratke, esto one najkrae tekstove -
crtice, kratke prie, novele. Ilustrativan je u tom pogledu sluaj s pripovijetkom
Zapisi o smrti Petra Arbutine, za koju je Horvat dobio prvu nagradu na knjievnom
natjeaju glasila NOV Hrvatske Narodni vojnik 1944. godine: tekst tada nije mogao
biti objavljen zbog preopsenosti.10
9 Zanimljivo je da oba rjenika suvremenoga hrvatskog jezika, i Aniev i onaj onje
i suradnika, jednako definiraju rije zapis kao 'manji zapisani sastav [tekst];
biljeka', s tim da V. Ani, medu nekoliko znaenja, navodi jedno koje bi ovom
prigodom moglo biti takoer zanimljivo: "<mn> memoari, ljetopis(i), dnevnici i
slini tekstovi nastali po sjeanju ili usputnim biljeenjem svakodnevnih dogaaja
koji imaju opu vanost". Veliki rjenik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb,
2004, str. 1804-1805.
10 Ta najpoznatija, danas bi se reklo kultna, za Horvata simbolina pripovijetka
tiskana je tek u prvom broju asopisa Republika 1945. godine. "Toj sam pripovijetki
tada prije tiska dodao samo nekoliko okvirnih reenica, prolog - epilog, a sve
drugo ostalo je u njoj nepromijenjeno", kae autor u neobjavljenom rukopisu Zlatan
sat u kojem govori o nekim odjecima koje je novela izazvala. Meutim, tekst ipak
nije uvrstio u zbirku Za pobjedu. "U cjelini nisam bio njome posve zadovoljan,
elim je dotjerati i za nju e se ve nai zgoda", pie autor o tome mnogo godina
poslije, u autobiografskoj knjizi Svjedok prolaznosti (str. 129). Vremena se, ini
se, nije nalo, a tekst je u knjizi prvi put objavljen 1948. godine, s pogovorom
Novaka Sirnica.
Okolnosti su nametnule i tematiku: rat je sam po sebi uvijek toliko straan - a
Horvat o njemu govori iz prve ruke, iz njegove nutrine - tako da lako preuzima
dominantnu poziciju, ve i stoga to se ini da rat "sam pie prie", da gotovo i
ne treba nita posebno dodavati jer ratna zbilja nadmauje sve to bi pisac mogao
"izmisliti". Zato ne iznenauje podatak da je nakon zavretka rata, 1945. godine -
zapravo u drugoj polovici te godine! - objavljeno vie ne-fikcionalnih knjiga proze
(jedanaest) nego fikcionalnih (tek sedam)11, s napomenom da se tek dvije ili tri,
iz oba kruga zajedno, ne odnose na netom minuli rat. Osim Horvata te su se godine
kratkom prozom javili jo Josip Barkovi knjigama Na zagrebakoj fronti i Iza prve
linije, Ivan Donevi Bezimenima i Verka Skurla Iliji zbirkom Tekla Sava mutna i
krvava. Bile su to knjige u kojima se mogla nai pokoja solidna, dobra novela, ali
u cjelini bila je to literatura koja se opet jednom, dakako s najboljim namjerama,
dobrovoljno upregnula u kola koja nije ona trebala vui - rtvovala je, kako kae
Ivo Frange, "jedva dosegnutu kritinost".12 Iako je na svoj nain i sam sudjelovao
u graenju i provoenju takve kulturne politike, Horvat je s karakteristinim
humorom u autobiografiji posvjedoio o rigidnosti toga vremena. Kad su naime 1944.
godine u okrilju partijskoga lista Naprijed pokrenuli satirine novine je, ve je
nakon nekoliko brojeva urednik Marijan Stilinovi "prenio poru-
11 Vidi Bibliografiju suvremene hrvatske proze (1945-1966) to ju je Stanko Lasi
objavio u asopisu Croatica, sv. I, Liber, Zagreb, 1970. Pod odrednicom Razne
proze, Lasi je naveo da je 1945. u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga o logorima
smrti, zapisa iz ratnih godina, dnevnike proze - meu ostalima i dva izdanja
Nazorova dnevnika S partizanima 1943-1944 - i si. Moglo bi se rei da se slina
situacija ponovila pola stoljea kasnije, za Domovinskog rata i nekoliko godina
poslije njega: fikcionalna proza, a pogotovo fikcionalna proza s ratnom tematikom,
bila je tada gotovo nestala; dominirao je dokumentarizam, dnevnici, autentina
svjedoenja, autobiografski zapisi o doivljaju rata.
12 Dramu na relaciji pisac-knjievnost-drutvo koja se zbivala tih godina u samo je
nekoliko reenica vrlo precizno dijagnosticirao povjesniar knjievnosti Ivo
Frange: "Iz rata je hrvatska knjievnost izila
ku 'odgovornih drugova' da prestanemo uznemirivati blinje! Nakon toga je je
uvukao bodlje i zauvijek ispustio duu."13
Nekolicina je Horvatovih crtica i kratkih pria iz tog vremena, u cjelini ili
djelomice, zastala na razini agitpro-povskih materijala (Honved na Dravi, Prokleti
bili, Pismo, Spomenica starih boraca, 63.358, Dolazi proljee - bit e etve i
dr.). Ne libei se kadto ni izravne politike parole i ideoloke retorike,
patetinoga govora i nimalo uvijene propagande, pisac je dragovoljno odustao i od
pomisli o "nijansiranju" u svijetu koji je rat potpuno pojednostavnio, sveo ga na
dvije meusobno iskljuive mogunosti. Istodobno, meu tim prvim Horvatovim kratkim
proznim tekstovima ima i takvih koji se svojom umjetnikom razinom izdiu ne samo
iznad onih tendencioznih nego se i u pristupu literarnoj grai i njezinu
strukturiranju donekle razlikuju od tekstova drugih autora iz tzv. partizanske
knjievnosti toga vremena. U novelama Protestna skuptina partizanskih konja,
Zapisi o smrti Petra Arbutine, Susret na kraju puta, Straan san potara Nikole
Gojkovia (poslije prenaslovljena u Potarov san), a i u dijelovima ili pojedinim
elementima nekih drugih novela piev je nesputani talent naprosto potisnuo svjesnu
in-strumentalizaciju knjievnog teksta. Doivljaj ratne zbilje u svojoj novelistici
Horvat uspijeva otrgnuti programiranosti modela i zaskoiti itateljev obzor
oekivanja na razliite
jo jednom ispunjena svijeu o svojoj ulozi u ivotu nacije i o trajnosti pouka
svoje tradicije: povijest se, po tko zna koji put, ali jae nego ikad, pobrinula da
ivot i zbivanja u njemu svede na sukob svjetla i mraka, na 'mi i oni', ukratko na
crno-bijelu viziju. Kad je opstanak jedne strane, doslovno, uvjetovan unitenjem
druge, nema ni u umjetnosti pretpostavke za nijanse u meuprostorima. Modernistike
spoznaje o (relativnoj) autonomiji umjetnosti morale su ustupiti mjesto
tradicionalnoj poziciji knjievnosti kao vrhunskoj svijesti nacije. Razruenoj,
ratom opustoenoj i, doslovno, krvlju natopljenoj zemlji, hrvatska je knjievnost
ponovno ponudila svoje usluge i rtvovala jedva dosegnutu kritinost." Ivo Frange:
Povijest hrvatske knjievnosti, NZMH i Can-karjeva zaloba, Zagreb - Ljubljana,
1987, str. 353.
13 Svjedok prolaznosti, str. 117.
naine: postupkom ouavanja (prelaskom u bajku kao u Carevoj izmi i u basnu kao u
Protestnoj skuptini partizanskih konja), zahvatima u strukturu (vremenska
skokovitost u kompozicijskom ustrojstvu prie, kao u Zapisima o smrti Petra
Arbutine ili etnom sastanku, dvjema novelama u kojima se postavlja problem
krivnje), uvoenjem elemenata koji se ne oekuju kao dio ratne zbilje (kao to je
uloga sna u Potarovu snu), osobito pak humorom i satirom14, ali i groteskom.
Zakljuujui da je humor "u Horvata svjetonazor" i da se u njega "humorizam
pretvara, zapravo, u humanizam" S. Hranjec sublimira jedno dosta raireno i ini se
utemeljeno miljenje, koje se potvruje i u kasnijem Horvatovu stvaralatvu,
osobito u antiratnom romanu Maak pod ljemom (1962).
III.
Horvat tijekom cijelog svog stvaralakog vijeka pie i objavljuje kratku prozu.
Dodue, nakon pojave Zapisa, u kojima je zapravo vie prenesenih nego sasvim novih
tekstova, ini to sporadino i gotovo usputno; i k tome, nikad se nije odluio da
te svjeije radove prikupi i objavi u posebnoj knjizi. Moglo bi se rei da su ga od
kratke proze sve vie odvlaili drugi stvaralaki projekti, a mora se uzeti u obzir
i to da je otra javna politika i drutvena diskvalifikacija nakon zavretka filma
Ciguli Miguli (1952), za koji je napisao scenarij, dramatino utjecala na njegov
privatni ivot, ali istodobno i na njegovo stvaralatvo. ivio je okan-tno vrijeme
"ni sna ni jave", i moda je tada prvi put postao
14 "Mnogi prilozi u toj knjizi [Za pobjedu, op. S. R] obojeni su humorom i satirom,
i ba su oni po opsegu vei i po vrijednosti znaajniji od ostalih. Evo nekih
naslova: Protestna skuptina partizanskih konja, takor, Straan san potara Nikole
Gojkovia, Pripovijest o 'ccduljkama', Careva izma... Ta osobitost da se esto
javljam pjevom ptice rugalice lako je uoljiva ve u mojoj prvoj knjizi, u Sedmom
be. Sklonost humoru i satiri povremeno e mi ogoriti ivot", kae Horvat upravo
humoristiki u svojoj autobiografiji o porivu koji e ga stajati politike i
drutvene ekskomunikacije i okrenuti mu naglavake cijeli ivot (i knjievno
stvaralatvo). Ibid., str. 129.
15 Nema gotovo nijednog Horvatova teksta kojemu izvorite nije u zbiljskom ivotu -
njegovu ili pak u ivotu ljudi s kojima dolazi u dodir. Ponekad je u nekim
detaljima znao biti i doslovan. Tako je pripovijetka Zapisi o smrti Petra Arbutine
nastala prema autentinim dogaajima, a glavnom liku nije promijenio ak ni ime. Na
isti je nain u radi-odrami Drugi put roena radnju utemeljio na dokumentima o
traginoj sudbini radnike obitelji Dvorak.
16 Bajkovita pria Djeak Radonja i jelen Vitorog, koja se ovdje prvi put
pojavljuje kao samostalna kratka proza, zapravo je redigirano 21. poglavlje
Horvatova romana M san ni java. Autor se za takvo rjeenje (da to poglavlje izbaci
iz romana) odluio u etvrtom hrvatskom izdanju toga djela, tiskanog u izboru iz
njegova opusa to ga je pod naslovom Zvjezdane dubine Miroslav icel priredio za
biblioteku Biseri hrvatske knjievnosti Mozaika knjiga (1999).
svjestan za umjetnost najproduktivnije dileme, koju jedan njegov lik, u drugom
kontekstu, ovako iskazuje: ".. .tko e znati gdje prestaje svijet zbilje, a gdje
poinje carstvo snova i fantazije." Novo iskustvo nakon bijega u prirodu u potrazi
za uzdrmanim, ako ne i izgubljenim, identitetom, za ele-mentarnou i slobodom
proistit e (i) njegovu novelistiku od natruha ideologinosti, deklarativnosti i
patetike, osloboditi je napadnog socijalnog angamana i otvoriti prema nekim drugim
i drukijim vidicima. To ne znai da je rat kao tema sasvim nestao iz Horvatove
novelistike: javlja se on povremeno opet, jednom kao esencijalno pitanje o
etinosti osvete, kao u noveli Negdje nad nama bdiju ipak zvijezde, a drugi put na
paradoksalan nain govori o tome kako su ekstremne ratne situacije u kojima je
ovjek za dlaku izbjegao smrt nakon proteka vremena podlone zaboravu (npr. u
Kiobranu).
Horvat je jedan od onih pisaca koji glavninu poticaja za tekstove crpi iz vlastitog
ivota i iz svoje neposredne blizine15, to e se vidjeti u kasnijim novelama, koje
e ambijentalno biti vezane uz njegova dva nova pribjeita: umu/lov, te uz
more/plovidbu, ali e se baviti i nekim drugim pojavama suvremene svakodnevice. U
prvu skupinu spadaju npr. novele Gospodin Birmann lovi jelene, uvar mlina, Djeak
Radonja i jelen Vitorog16, Negdje nad nama
bdiju ipak zvijezde, Nepovratan ivot, Promaaj; tome krugu tematski pripada i
vrsno pisana reportaa Uzbudljivi dani u Prokletoj planini objavljena u tri
nastavka u VUS-u 1968. godine. Kratkoj prozi vezanoj uz more pripadaju Molitva pred
plovidbu - nukleus iz kojeg se deset godina kasnije razvio sjajni anrovski
mjeanac Molitva prije plovidbe - novela Ako si dola po svoje stvari..., pa i
publicistiki tekst komentar o tajanstvenom nestanku broda Berge Istra pisan
specijalno za VUS. U treoj skupini moemo spomenuti novele Lovac mikroba (nastala
prema istoimenoj radiodrami iz 1957), Moda e netko naii, Kiobran i Ratnik.
Antologijska kratka satirina pria Ratnik, u kojoj lik umiljenog borca i lanog
rodoljuba autor ocrtava kumuliranjem i gradacijom opisa njegova naoruavanja i
pripremanja za - gledanje rata na televiziji, sjajan je kontrapunkt Horvatovoj
ranoj ratnoj prozi iz etrdesetih godina 20. st.
IV.
etrdesetih i pedesetih godina prolog stoljea Horvata osobito zaokuplja drama:
pie za kazalinu scenu, za radio, a napisao je i nekoliko filmskih scenarija.
"Dramski izraz spontano mi se nametnuo kao mogunost brzog i neposrednog dodira s
publikom", pie Horvat u Svjedoku prolaznosti. Zanimljivo je da je prvi dramski
tekst, Sedam domobrana17 - o skupini Zagoraca koji iekujui napad partizana
fatalistiki raspredaju o svojoj zloj sudbini - napisao jo 1942. godine, na
nagovor Vjeke Afria. Prema autorovu
17 Ova se jednoinka, u prvom redu zbog naina na koji su modelirani likovi, dovodi
u vezu s Krleinim domobranima u Hrvatskom bogu Marsu. I sam je Horvat u povodu
Rasprodaje savjesti napisao u svojoj autobiografiji: "Danas o tome komadu
razmiljam kao o tekstu koji je bio suvie pod Krleinim utjecajem." Krlea je
doista pisac kome Horvat, i ne samo kao stvaralac, mnogo duguje. To je vidljivo -
negdje vie, negdje manje, ovisno o stupnju asimilacije - na razliitim razinama
brojnih njegovih tekstova (likovi, jezik, ideja, kompozicija): osim spomenutih
drama jo npr. u priama Kanoner Franjo Blaekovi i Suha grana i u dvjema
kajkavskim pjesmama, Maekovijada i Tamburaka, koje se sasvim deriviraju iz
Krleinih Balada.
svjedoenju, ta je komedija "bezbroj puta igrana na partizanskim pozornicama, u
izvedbi razliitih glumakih druina", a godine 1951. izvedena je i na radiju. Za
kazalite je Horvat napisao jo dva teksta: Prst pred nosom, ija se radnja zbiva
neposredno nakon rata i govori o politikoj i moralnoj konfuziji u obitelji
zagrebakog trgovca, te Rasprodaju savjesti, "neveselu komediju u tri ina" koja
se pak zbiva neposredno pred rat i govori o rasapu drutvenog i dravnog sustava.
Komedija intrige Prst pred nosom premijerno je izvedena u zagrebakom HNK 1947. i
ostala je na repertoaru do 1949. Uprizorena je i u drugim hrvatskim gradovima,
godine 1975. doivjela je i drugu kazalinu postavu u Zagrebu, a potom i
televizijsku adaptaciju, to govori da je nekim svojim vrijednostima nadrasla
vrijeme u kojem je nastala. Premijera Rasprodaje savjesti bila je u Kragujevcu
1954, a godinu dana poslije postavljena je i u Narodnom pozoritu u Beogradu. Kad
se govori o Horvatovu komedi-ografskom radu, valja imati na umu da on zapravo u
hrvatskoj knjievnosti nije imao neposrednih prethodnika i da je u tom smislu
samonikla pojava. Njegovi kazalini komadi, osobito prva dva, imali su dosta
uspjeha kod publike u doba kad su se pojavili, a i kritika im je priznala stanovite
kvalitete. No gledajui u cjelini, njihov doseg ne stavlja ih ni meu autorova
najbolja ostvarenja, pa ni u trajnu batinu hrvatskoga kazalinog repertoara.
Horvatova suradnja s radiom bila je i dua i obilatija, a zapoela je 1951. godine
adaptacijom jednoinke Sedam domobrana. Osim to mu je radio bio novi izazov da
moe "jo neposrednije iskazati svoje misli i osjeaje", u toj desetogodinjoj
suradnji veliku je ulogu odigrao i jedan sasvim pragmatian razlog: "U to vrijeme
poeo sam graditi brod i
18 Poslije je autor skratio naslov na jednu rije pa sad glasi Rasprodaja. Horvat
je inae sklon mijenjanju naslova: tako je radiodramu Roendan preimenovao najprije
u Danas je moj roendan, a na koncu je postala Vjeverica; roman M san ni java
preimenovan je u Crvenu lisicu. Gotovo u svakom ponovljenom izdanju Horvat je
stalno mijenjao poneto i u tekstovima, kao to je na nekima uinio i za ovo
izdanje.
trebalo mi je novca, a radio je davao vrlo dobre honorare."19 Osim radijskih
prilagodbi svojih kazalinih komada, Horvat je za taj medij napisao jo nekoliko
tekstova, od kojih se dva tematski odnose na rat, a tri na suvremene probleme,
poevi od onih intimnih, s kojima se hrvu "mali" ljudi, pa do opih, svjetskih:
Roendan (prva izvedba 1955), Poasni penzioner (1956), Krhka igraka (1957), Lovac
mikroba (1957) i Drugi put roena (1959).
Horvatovo se ime vezuje, osobito u prvim poratnim godinama, i uz razvoj hrvatske
kinematografije, kad je kao scenarist bio najaktivniji knjievnik u toj mladoj,
modernoj umjetnosti. Napisao je scenarije za filmove Zastava (1949), Ciguli Miguli
(1952), Kad jeleni zovu (1957; kratkometrani), Maak pod ljemom (1962) i Dobra
kob (1964). Scenaristiki zanat ispekao je na filmu Zastava, prvom velikom projektu
ostvarenom u cjelini domaim kadrovima i tehnikom, za koji filmski povjesniar Ivo
krabalo kae da je bila "svojevrsna kola profesije". O segmentu Horvatova rada na
filmu govori se uglavnom u specijaliziranim publikacijama, a o sluaju jedinog
hrvatskog zabranjenog filma Ciguli Miguli (1952) ispisana je ve cijela biblioteka.
Ta satira na suvremenu zbilju ocijenjena je kao napad na socijalistiki poredak, a
orkestrirani pamfleti drastino su utjecali na Horvatov privatni ivot i
stvaralaki rad.20 Iz dananje
19 Svjedok prolaznosti, str. 228. Nikola Vonina u svojoj knjizi Hrvatska radio-
drama do 1957 (kolska knjiga, Zagreb, 1988) iznosi, meu ostalima, podatak da je
Horvat za premijerno izvoenje Poasnog penzionera dobio 100.000 dinara, a za dvije
reprizne izvedbe dva puta po 60.000 dinara, to je tada bio najvei zabiljeeni
honorar. Za usporedbu, mjesena plaa redatelja na radiju bila je 12-20 tisua
dinara. Danas iznenauje i podatak da je na natjeaju za originalnu radiodramu
Jugoslavenskog radija te godine prva nagrada iznosila 300.000, druga 200.000, a
trea 100.000 dinara.
20 Zabrana filma nije pogodila samo Horvata nego je imala i ire znaenje: "Njegova
je sudbina [tj. sudbina filma Ciguli Miguli, op. S. R] za dugo vremena u korijenu
zatrla angairanije opredjeljivanje hrvatskoga filma u dilemama koje je drutvena
stvarnost nametala umjetnosti, a posebno je pogubno djelovala na svaku pomisao da
se njeguje
perspektive teko je suditi to bi taj film znaio naoj kinematografiji da je imao
mogunost da ga publika vidi; o tome moemo samo nagaati. Znamo, ipak, to je
zabrana znaila Horvatu; stoga se uvrtavanjem u ovaj svezak scenarija Gorki okus
narane, koji je nastao u novije vrijeme, jo jednom potvruje autorov vitalizam i
ispravnost odluke da nikad ne treba odustati.
STRAHIM1R PRIMORAC
domaa aktualna filmska satira. Zabrana, dakle, nije bila bez uinka." Ivo
krabalo: Izmeu publike i drave. Povijest hrvatske kinematografije 1896-1980,
str. 159.
BILJEKA O PISCU
Romanopisac, pripovjeda, autor drama i filmskih scenarija, putopisac, publicist i
svjetski moreplovac Joa Horvat roen je 10. oujka 1915. godine u Kotoribi u
Meimurju. kolovao se u Kotoribi i u Zagrebu, studirao na zagrebakom Filozofskom
fakultetu.
U hrvatskoj knjievnosti javio se prvi put 1939. mladenakim autobiografskim
romanom Sedmi be. U knjizi pisanoj u obliku dnevnika zagrebakog vicematuranta
mogue je prepoznati ranu najavu jednog tipa moderne hrvatske knjievnosti
anrovski odreenu kao "proza u trapericama". Godine 1941. Horvat je otiao u
partizane. Nakon Drugog svjetskog rata, zajedno s Miroslavom Krleom i Vjeko-slavom
Kalebom, ureivao je knjievni asopis Republiku. U Matici hrvatskoj bio je tajnik
te urednik Matiina glasila Kolo. Prema Horvatovu scenariju snimljen je 1952.
godine film Ciguli Miguli koji je piscu priskrbio epitet "dravnog neprijatelja".
Taj film, koji ismijava dogmatizam i ironizira birokraciju tadanjeg reima, odmah
je zabranjen. Prvi je put javno prikazan u Zagrebu nakon 37 godina - 1989; te je
godine objavljen i istoimeni roman. estina i dogmatska iskljuivost javne i
dugotrajne osude filma vjerojatno je ubrzala Horvatovu ivotnu odluku, te potaknula
njegovu osobnu i knjievnu zaokupljenost prirodom, umom i morem, kao izvoritem i
utoitem metafizike i zbiljske slobode. Nadahnut ljepotom i ivotinjskim svijetom
drevne slavonske ume objavljuje roman M san ni java (1958), kasnije preimenovan u
Crvenu lisicu. Antiratni roman Maak pod ljemom doivio je filmsku i televizijsku
adaptaciju.
ezdesetih godina Horvat je sve intenzivnije zaokupljen brodovima i morem, te se
odluuje na veliku pomor-
sku avanturu. Sa svojom posadom - suprugom Renatom, sinom Markom i Vladimirom
Hrliem - oplovio je svijet u razdoblju od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine.
Nakon povratka prikuplja objavljene tekstove i reportae u Vjesniku u srijedu i
splitskim Mogunostima te oblikuje brodski dnevnik u knjievni tekst. U godini
prvotiska Bese (1973) Joa, Renata i Marko odluuju brodom Modra lasta poi na svoj
drugi put oko svijeta. Njihova je plovidba zaustavljena na vijest o nesrei i smrti
sina Mie.
Godine 1974. Horvat je jo jednom oplovio Atlantik. Nakon tragine smrti i drugog
sina, Marka, njegova suputnika i zaljubljenika u more, u vodama Venezuele, u
svibnju 1975. put oko svijeta naprasno je i zauvijek prekinut.
Duboko potresen obiteljskom tragedijom, Horvat trai utoite u pisanju; objavljuje
roman Operacija "Stonoga" (1982). Svoje pomorsko i ivotno iskustvo posvjedouje u
romanu Waitapu (1984). To klasino djelo suvremene hrvatske knjievnosti, koje je
napisao u sedamdesetoj godini ivota, nagraeno je uglednim knjievnim nagradama
"Grigor Vitez" i "Ivana Brli-Maurani", slovenskom nagradom "Kurirek" i srpskom
"Mlado pokolenje".
U osmom desetljeu ivota, novim romanom Molitva prije plovidbe (1995) Horvat
dojmljivo zaokruuje svoje naj-kreativnije razdoblje u kojem je napisao i
"proivio" antologijska djela hrvatske knjievnosti o moru: Besa, Operacija
"Stonoga", Waitapu.
U 83. godini objavljuje knjigu nadahnutu prijateljstvom ovjeka i prirode Dupin
Dirk i "Lijena kobila" (1997). Knjigom za mlade Svjetionik (2000) nakon stvarnih i
knjievnih plovidbi svjetskim morima i oceanima pisac se vraa u na Jadran, u
svoje pomorsko i literarno ishodite.
U devedesetoj zavrava autobiografsku knjigu Svjedok prolaznosti (2005) koju je
pripremao dvije godine.
Za svoje knjievno stvaralatvo dobio je, osim spomenutih, jo nekoliko uglednih
nagrada: za roman Operacija "Stonoga" "Grigora Viteza" (1982) i beogradskog
Politikina
zabavnika (1983), dvaput Nagradu grada Zagreba - za roman Maak pod ljemom (1964)
i za pomorski prozni opus (2006) - te dvije nagrade Veernjeg lista za kratku priu
- Promaaj (1976) i Kiobran (1986). Dobitnik je Nagrade za ivotno djelo "Vladimir
Nazor" (1978), Saveza novinara Jugoslavije za publicistiku (1970) te Nagrade
"Zrinski" Meimurske upanije za ivotno djelo (2000). Primio je i meunarodno
priznanje za djeju knjievnost, uvrten je na asnu listu IBBY-a za roman Dupin
Dirk i "Lijena kobila" (2000), a 2006. bio je hrvatski kandidat za Andersenovu
nagradu.
Za knjievno i drutveno djelovanje odlikovan je ukazom predsjednika SFRJ Josipa
Broza Tita Ordenom rada s crvenom zastavom (1961) i Ordenom Republike sa zlatnim
vijencem (1975). Na Horvatov 90. roendan predsjednik Republike Hrvatske Stjepan
Mesi odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulia (2005). Pomorac
i knjievnik Joa Horvat poasni je lan Bokeljske mornarice, splitskog
jedriliarskog drutva Spinut te Udruge pomorskih kapetana.
U povodu 90. obljetnice roenja nakladnika kua Neretva objavljuje Izabrana djela
Joe Horvata u jedanaest svezaka. Dosad je tiskano osam: Molitva prije plovidbe,
Wa-itapu, Operacija "Stonoga", Dupin Dirk i "Lijena kobila", Besa, Sedmi be, Maak
pod ljemom i knjiga koju upravo imate u rukama - Negdje nad nama bdiju ipak
zvijezde. U pripremi su jo tri sveska, romani Svjetionik, Ciguli Miguli i Crvena
lisica. Horvatov 90. roendan, kao vaan datum hrvatske knjievnosti, obiljeilo je
i Hrvatsko drutvo pisaca knjievnim razgovorom o umjetnikom stvaralatvu i
drutvenom angamanu svoga najstarijega lana.
Suvremeni klasik Joa Horvat kao profesionalni knjievnik ivi u Zagrebu, povremeno
sa suprugom Renatom boravi u Podstenama u Gorskom kotaru, a sa zadovoljstvom pohodi
rodnu Kotoribu i zaviajno Meimurje. U kasnim godinama aktivno surauje u pripremi
svojih Izabranih djela, te ureuje rubriku u asopisu More i povremeno pie u
njemu. Knjige su mu prevedene na bugarski,
URA MAKOVI
eki, esperanto, kineski, letonski, maarski, poljski, ruski, slovaki, slovenski.
POPIS IZDANJA
1. SEDMI BE
Zadruna tamparija, Zagreb, 1939.
- drugo izdanje: Mladost, Zagreb, 1978.
- tree izdanje: Mladost, Zagreb, 1981.
- etvrto izdanje: Mladost, Zagreb, 1985.
- peto izdanje: Neretva, Zagreb, 2004.
2. PROTESTNA SKUPTINA PARTIZANSKIH KONJA
izd. Urednitva "Je", Crna Lokva u Petrovoj Gori na Kordunu, 1944.
3. STRAAN SAN POTARA NIKOLE GOJKOVIA
izd. Urednitva "Jea", Crna Lokva u Petrovoj Gori na Kordunu, 1944.
4. SUHA GRANA
izd. Urednitva "Je", Crna Lokva u Petrovoj Gori na Kordunu, 1944.
5. CAREVA IZMA; TAKOR
tamparija "Naprijed", Crna Lokva u Petrovoj Gori na Kordunu, 1945.
6. ZA POBJEDU
Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
- drugo izdanje: Nakladni zavod Hrvatske, 1946.
7. SEDAM DOMOBRANA
Partizanska pozornica, Zagreb, 1946.
8. PRST PRED NOSOM
Kulturno-prosvjetno odjeljenje Zemaljskog odbora Jedinstvenih sindikata radnika i
namjetenika za Hrvatsku, Zagreb, 1947.
- drugo izdanje: CSAK A VAK NEM LATJA (na maarskom), Hid, Subotica, 1949.
9. ZASTAVA (knjiga snimanja)
Jadran-film, Zagreb, 1948.
10. ZAPISI O SMRTI PETRA ARBUTINE
Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948.
- drugo izdanje: "Veselin Maslea", Sarajevo, 1961.
11. ZAPISI
Zora, Zagreb, 1951.
12. RASPRODAJA SAVJESTI
Narodna knjiga, Beograd, 1957.
13. NI SAN NI JAVA
Naprijed, Zagreb, 1958.
- drugo izdanje: NI SON, NI JAV (na ruskom), Progress, Moskva, 1970.
- tree izdanje: NI SON, NI JAV (na ruskom), Progress, Moskva, 1971.
- etvrto izdanje: POSLIEDKY ZA JELENOM KOD-NIKOM (na slovakom), Bratislava,
1971.
- peto izdanje: NE SAPNIS, NE ISTENIBA (na letonskom), Liesma, Riga, 1972.
- esto izdanje: CRVENA LISICA, "August Cesarec", Zagreb, 1985.
- sedmo izdanje: CRVENA LISICA, Mladost, Zagreb, 1986.
- osmo izdanje: NI SAN NI JAVA, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.
14. ABECEDA LUDIH ELJA
Naa djeca, Zagreb, 1960.
15. MAAK POD LJEMOM
Naprijed, Zagreb, 1962.
- drugo izdanje: Matica srpska, Novi Sad, 1964.
- tree izdanje: MAEK S ELADO (na slovenskom), Borec, Ljubljana, 1966.
- etvrto izdanje: Zora, Zagreb, 1968.
- peto izdanje: SISAKOS KANDURI (na maarskom), Zrinvi katonai kiado, Budapest,
1969.
- esto izdanje: Matica hrvatska-Zora, Zagreb, 1977.
- sedmo izdanje: Naprijed, Zagreb, 1978.
- osmo izdanje: Mladost, Zagreb, 1985.
- deveto izdanje: Mladost, Zagreb, 1989.
- deseto izdanje: Neretva, Zagreb, 2003.
16. BESA
Liber, Zagreb, 1973.
- drugo izdanje: NAD BREZNI OCEANOV
(na slovenskom), Partizanska knjiga, Ljubljana, 1976.
- tree izdanje: Globus, Zagreb, 1981.
- etvrto izdanje: "BESA" - DZIENNIK PODROZY (na poljskom), Wydawnictwo Morskie,
Gdarisk, 1981.
- peto izdanje: Mladost, Zagreb, 1985.
- esto izdanje (skraeno): kolska knjiga, Zagreb, 1987.
- sedmo izdanje: Mladost, Zagreb, 1988.
- osmo izdanje: Mozaik knjiga, Zagreb, 1996.
- deveto izdanje: BESA, KORABEN DNEVNIK (na bugarskom), Fakel, Sofija, 2005.
- deseto izdanje: Neretva, Zagreb, 2005.
17. IZABRANA DJELA
PSHK, MH-Zora, Zagreb, 1977.
18. OPERACIJA "STONOGA"
Mladost, Zagreb, 1982.
- tree izdanje: OPERACIJA STONOKA (na slovakom), Bratislava, 1987.
- peto izdanje: Mladost, Zagreb, 1993.
- esto izdanje: Neretva, Zagreb, 2003.
19. WAITAPU
- peto izdanje: Mladinska knjiga, Ljubljana, 1986 (na slovenskom)
- esto izdanje: Mladost, Zagreb, 1986.
- sedmo izdanje: Mladost, Zagreb, 1989.
- osmo izdanje: VVAKAJTAPU (na esperantu), DIOZ, Zagreb, 1989.
- deveto izdanje: Mladost, Zagreb, 1993.
- deseto izdanje: VVuppertal, 1995.
- jedanaesto izdanje: Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.
- dvanaesto izdanje: Neretva, Zagreb, 2003.
- trinaesto izdanje: VVAKAJTAPU (na kineskom), Hubei esperanto asocio, VVuhan,
2006.
20. IZABRANA DJELA
(est svezaka), Mladost, Zagreb, 1985.
21. CIGULI MIGULI
22. MOLITVA PRIJE PLOVIDBE
Mozaik knjiga, Zagreb, 1995.
- drugo izdanje: Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.
- tree izdanje: Neretva, Zagreb, 2003.
- etvrto izdanje: MOLITEV PRED PLOVBO (na slovenskom), Didakta, Radovljica, 2004.
23. DUPIN DIRK I "LIJENA KOBILA"
- drugo izdanje: Neretva, Zagreb, 2004.
24. ZVJEZDANE DUBINE
25. SVJETIONIK
Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.
26. IZABRANA DJELA (predvieno 11 svezaka),
Neretva, Zagreb, 2003- ^-^^
27. SVJEDOK PROLAZNOSTI /? *"
Neretva, Zagreb, 2005. ((Y ^ ^
SADRAJ
NOVELE
Zapisi o smrti Petra Arbutine.................................................7
Protestna skuptina partizanskih konja.............................33
Gospodin Birmann lovi jelene..............................................43
Djeak Radonja i jelen Vitorog..............................................61
Negdje nad nama bdiju ipak zvijezde.................................67
Nepovratan
ivot....................................................................93
Moda e netko naii............................................................97
Kiobran...........................................................................
.....103
Molitva pred plovidbu.........................................................109
Ratnik.............................................................................
........113
DRAMSKO STVARALATVO
Vjeverica..........................................................................
......121
Gorki okus narane..............................................................143
PUBLICISTIKA
Uzbudljivi dani u Prokletoj planini...................................187
I. Gdje orlovi bdiju.......................................................187
II. Kalibar puke - kalibar srca..................................194
III. Aruina smrt..........................................................203
Nad misterijem "Berge Istra".............................................215
Izazov.............................................................................
........223
Napomena........................;..................................................
..227
Gdje prestaje zbilja, a gdje poinje fantazija?....................229
(Strahimir Primorac)
Biljeka o
piscu.....................................................................243
Popis
izdanja.........................................................................247
Sadraj............................................................................
........251
Joa Horvat
Nakladnik NERETVA d.o.c, Zagreb
Za nakladnika tipan Medak
Urednica ura Makovi
Lektor i korektor Strahimir Primorac
Fotografija ume na naslovnici Branka Primorac
Grafiki urednik Branko Vujanovi
Priprema za tisak "Anker" studio grafikog dizajna
Tisak J i B, Zagreb
Naklada 600 primjeraka
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 821.163.42-821 821.163.42-32 821.163.42-2 821.163.42-92
HORVAT, Joa
Negdje nad nama bdiju ipak zvijezde / Joa Horvat. - Zagreb : Neretva, 2006. -
(Izabrana djela Joe Horvata)
ISBN 953-6989-40-9
301011086
A
Knjinica Zelina
540027089

Joža Horvat - Negdje Nad Nama Bdiju Ipak Zvijezde

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Joža Horvat - Negdje Nad Nama Bdiju Ipak Zvijezde

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Joa Horvat

NEGDJE NAD NAMA BDIJU IPAK ZVIJEZDE

You might also like