Maa Grdei

to je Laura? Otkuda je ona?: enski nered u romanu U registraturi Ante Kovaia

Kako bi odmah na poetku razjasnio da ne namjerava govoriti o nainu na koji se izraava, a moda i
oblikuje, sudbina ene u knjievnosti, Milivoj Solar u tekstu Od Emme Bovary do Emme Zunz s pravom
iskazuje skepsu prema uvjerenju da je ba knjievnost pouzdani svjedok o poloaju ene u nekom drutvu i
vremenu (Solar, 2000, 51). Premda u tom eseju Solar koristi dvije Emme kao polazite za mnogo openitije
zakljuke o razlici knjievnog oblikovanja u realizmu, modernizmu i postmodernizmu, njegova tvrdnja da
knjievnost ne zanima doslovna istina o injenicama svagdanjeg ivota (51) u kontekstu rasprave o
enskim likovima dovoljno podsjea na opreku izmeu povlatenog statusa ene kao knjievnog motiva i
njezina nitavnog mjesta u povijesti koju naglaava Virginia Woolf u Vlastitoj sobi.1
Imate li ikakvog pojma koliko se knjiga o enama napie tijekom jedne godine dana? Imate li pojma koliko
ih napiu mukarci? Jeste li svjesne da ste, moda, ivotinja o kojoj se u svemiru najvie raspravlja?, pita
svoje itateljice Virginia Woolf u toj temeljnoj raspravi o razliitim razinama odnosa ena-knjievnost
objavljenoj 1929. godine (Woolf, 1981, 26), te neto kasnije dodaje: Zaista, kad ena ne bi imala nikakve
egzistencije osim u knjievnosti koju piu mukarci, zamiljali bismo je kao osobu od ogromne vanosti;
vrlo raznoliku; herojsku i opaku; divnu i groznu; beskrajno lijepu i odvratnu do krajnosti; veliku kao
mukarca, neki misle ak i veu. Ali to je ena u knjievnosti. U stvarnosti, kako istie profesor Trevelyan,
zatvarali su je, tukli i bacali po sobi (43).
Upravo o posljedicama zanemarivanja upozorenja kao to su Woolfino i Solarovo, odnosno o itanju
knjievnosti s referencijom na zbilju, govori pria o jednoj od dvije spomenute Emme, Emmi Bovary, no
posrijedi je i esta zamka u koju upada dio feministike kritike, osobito one u stalnoj potrazi za novim,
realistinim predodbama ena ili za istinitom slikom ena (Moi, 2002, 6-7). Premda e Solar u nastavku
eseja o Emmama dopustiti da ga zamiljeni sugovornici upozore na mogunost da se u knjievnosti radi o
nekoj drugoj vrsti istine, pa da ona moda govori i o enskoj prirodi na takav nain da se i o sudbini ene u
povijesti moe zakljuiti vie no na temelju iz drugih nam izvora poznatih injenica (51), odnosno da se
knjievnost ipak nekako odnosi prema zbilji, ipak je sasvim jasan njegov stav da ona ba od Flaubertova
vremena istie i naglaava oblast koja samo njoj pripada, neko podruje stila i estetike koje upravo njoj
najbolje odgovara i karakterizira osobitost njezine djelatnosti, pa to u najmanju ruku uvruje postojanje
svojevrsne autonomne institucije (52).
Solarovo dosljedno inzistiranje na tvrdnji da se knjievnou prenose neke poruke koje se inae ne bi
mogle prenijeti (53), ali u isto vrijeme i na svijesti o tome da je vezana za spoznaju i spoznavanje (52),
od kljune je vanosti za razgovor o enskim likovima. Takvo dvojako odreivanje knjievnosti kao fikcije
te stoga autonomne umjetnike djelatnosti s jedne strane i knjievnosti kao jednog od mnogih tipova
diskurza koji se na neki nain odnose prema zbilji ili povijesti s druge polazi od pretpostavke da su

1
Posvetila bih ovaj tekst profesoru Solaru koji me na ispitu iz kolegija Problemi i koncepcije periodizacije povijesti svjetske
knjievnosti pitao to mi se dopada iz hrvatske knjievnosti, a na moj je odgovor o Kovaievoj Registraturi uzvratio da nisam ni
tako luda, jer je to, koliko se on sjea, dosta dobro.
razlike izmeu dvije Emme prvenstveno posljedica odreene knjievne tehnike, a nikako odslikane
ivotne injenice, ali prihvaa i uvjerenje da se u cjelokupnom nainu knjievnoga oblikovanja neke epohe
u nekoj mjeri mora zrcaliti i cjelokupna kultura te epohe (54).
Takva je dinamika izmeu razliitih pokuaja definicije pojma knjievnost naila na plodno tlo u okviru
teorijskih postavki novoga historizma i kulturalnog materijalizma koje odnos izmeu pojedinanoga
knjievnog teksta i spomenute cjelokupne kulture neke epohe pokuavaju osvijetliti prouavajui tekst kao
povijesnu, a povijest/kulturu kao tekstualnu injenicu (porer, 2005, 139). U krilatici povijesnost tekstova i
tekstualnost povijesti, kojom je Louis Montrose saeo program novih historista, umjetnika su djela,
koliko god snano oznaena kreativnom inteligencijom i privatnim opsesijama pojedinca, shvaena kao
proizvodi kolektivnih pregovora i razmjene (Greenblatt, 1988, vii), dok se povijest razumije kao tekst jer
nemamo pristup nekom punom i autentinom, ivljenom materijalnom iskustvu egzistencije u prolosti
koje ne bi bilo posredovano sauvanim i preivjelim tekstualnim tragovima drutva to se prouava
(oprer, 145-146). Novi historizam tako knjievnim tekstovima pristupa kao drutvenim injenicama
uklopljenima u kulturu koja se zauzvrat ita kao tekst, a rezultat je svojevrsni kulturalni pantekstualizam
(porer, 149) unutar kojeg se svi tekstualni tragovi prolosti itaju s onakvom pozornou kakva se
tradicionalno posveivala iskljuivo knjievnim tekstovima (Greenblatt, prema porer, 70).
To bi, dakako, znailo da se informacije o poloaju ene u nekom drutvu i vremenu s poetka Solarova
eseja mogu pronai iskljuivo u raznim tekstovima proizvedenim u tom drutvu i vremenu koji sada,
meutim, upravo zbog svoje tekstualne prirode prilino gube na pouzdanosti kao svjedoanstva o nekom
zbiljskom stanju. Meutim, na ovom bi mjestu imaginarni sugovornici mogli prigovoriti kako postoje
manje i vie fikcionalni tekstovi, te da itatelji sasvim jasno, zahvaljujui poznavanju knjievnih kodova i
konvencija neke epohe, razlikuju knjievne tekstove od neknjievnih, ili pak fikciju od kakva povijesnog
dokumenta. Meutim, ostavljajui po strani osnovanu sumnju da novi historizam zanemaruje osobitost i
autonomiju knjievnosti te pojedinih knjievnih vrsta svojim istovrsnim itanjem razliitih tipova tekstova,
nuno je priznati nemogunost usporedbe knjievnih prikaza ena s povijesnim, stvarnim enama i njihovim
ivotima. Kako je ustvrdila Mary Ellmann u knjizi o stereotipima ena u kulturi, najvie me zanimaju ene
kao rijei (Ellmann, 1968, xv), no ini se da drugoga puta niti nema jer raspolaemo jedino s knjievnim
reprezentacijama ena koje se onda pak mogu vie ili manje problematino usporeivati s predodbama ena
u drugim tipovima tekstova.

Solarov tekst o dvije Emme jasno daje do znanja da je izdvajanje likova Emme Bovary i Emme Zunz iz
romana i novele kojima pripadaju jedino simpatina retorika dosjetka te da knjievni lik funkcionira
iskljuivo kao neodvojiv dio strukture knjievnoga teksta. Slino naratolokom inzistiranju na
meuovisnosti lika i fabule (Rimmon-Kenan, 35-36), Solar knjievnom liku pripisuje ulogu svojevrsne
strukture u strukturi, pa odgovarajui opis lika na odreeni nain zahvaa i opis svih onih struktura koje su
mu nadreene i koje ga uvjetuju (Solar, 54), to jest slui se dvjema Emmama da bi na konkretnom primjeru
pojasnio promjene u cjelokupnom nainu knjievnog oblikovanja od realizma do postmodernizma.
Ostavimo li za potrebe ovoga teksta Emmu Zunz po strani, te potraimo u hrvatskoj knjievnosti realizma
enski lik koji bi svojom poznatou, pa i zloglasnou, a svakako interesom koji za nju i danas pokazuju
knjievni povjesniari/povjesniarke zbog njezina irokog semantikog potencijala mogao do neke mjere
parirati liku Emme Bovary, naii emo na itavu galeriju zanimljivih reprezentacija koje pozivaju na
analizu. Hrvatska knjievnost devetnaestoga stoljea nudi dananjim itateljima/itateljicama prilino irok
raspon enskih likova, od kreposne djevojke Ljubice iz Kraljevieva Poekog aka, preko Perkovevih i
enoinih seoskih uiteljica Marte i Branke, Tomievih i Kumiievih pokvarenih svjetskih ena Melite i
Sabine, Novakove pobunjene Lucije Stipani, samosvjesnih Kozarevih Slavonki Jelene i Donne Ines, do
feministiki nastrojene Truhelkine Zdenke Posavec.
Ovom popisu, meutim, nedostaje Laura iz romana U registraturi Ante Kovaia (1888), vjerojatno
najupeatljiviji enski lik itavoga hrvatskog devetnaestog stoljea ili, vremenski omeenije, hrvatskog
realizma, junakinja koja se ne uklapa sasvim jednostavno ni u jednu ladicu hrvatske knjievne historiografije
i koja i danas svojim tumaima oteava pokuaj pruanja odgovora na pitanja o njezinu literarnom
podrijetlu, njezinoj ulozi u konstrukciji Kovaieva romana, te mjestu toga romana u razdoblju hrvatskoga
realizma, ali i prirodi toga realizma. Da bi se uope ponudilo mogua rjeenja za te knjievnopovijesne
probleme potrebno je s analizom Laure krenuti od navedenih Solarovih postavki u vezi s dvjema Emmama.
Dakle, premda je lik Laure proizvod romantikog tipa knjievnog oblikovanja, dok je Emma Bovary
realistiki konstrukt, obje su jednako prikladni primjeri nunosti analize lika kao neodvojivog dijela
strukture itavoga knjievnog teksta. Naravno, bilo bi i vie nego jednostavno izvui Lauru iz matinoga
konteksta, po kratkom je postupku optuiti i osuditi kao utjelovljenje zla, ili pak njezinu kompleksnost
pripisati jedino proturjejima tipinima za arhetip fatalne ene odakle Laura vue svoje literarno podrijetlo.
Ili, slino tome, proglasiti roman U registraturi kaotinim, loim tekstom potpuno nekoherentne
kompozicije.

Meutim, je li to doista sve? Ili pria ovdje tek poinje? Da bi se paljivije pristupilo analizi konstrukcije
Laurina lika i njezina mjestu u romanu, svakako je potrebno zaviriti iza stereotipa o apsolutnoj fatalnosti i
apsolutnoj nevinosti koji se ine tako neiskorjenjivima kad je posrijedi rasprava o enskim likovima. No, ta
su dva toposa ipak neizostavna polazina toka kako za analizu opreke izmeu Laure i Anice u samom
romanu, tako i za pokuaj skiciranja tipologije enskih likova u hrvatskoj knjievnosti devetnaestoga
stoljea.
Na poetku takve zamiljene tipologije stajala bi Ljubica, junakinja Kraljevieva Poekoga aka, prvoga
novijeg hrvatskog romana, kao predstavnica tipa pasivne, dobre i lijepe djevojke koju iznad svega odlikuje
poslunost i pristanak na ono to bi Carole Pateman nazvala spolnim ugovorom (Pateman, 2000). Taj je
aneo u kui (Gilbert i Gubar, 2000, 17) analogno karakteriziran i svojim jednostavnim imenom koje
odmah priziva idilian seoski ivot. Anka je pogotovo esto ime: tako se zove ljepotica s prozora koja eka
svoga princa na bijelom konju u ilu za ognjilu Mirka Bogovia, Anka je i ljubav hrvatskog Onjegina iz
poeme Dom i svijet Franje Markovia, a nad svima se nadvija do krajnjih granica korektan lik Anke iz
Kozarevih Mrtvih kapitala. Kovaieva pak Anica, kao Laurina supranica, u hrvatskoj je knjievnoj
povijesti dobro poznata kao san o istoi i nevinosti zabludjeloga seoskog rujatua Ivice Kimanovia.
Takva je predodba enskosti najrairenija u knjievnosti 19. stoljea, osobito u ranijim hrvatskim
romanima, a njezinu suprotnost izraenu kroz protest, odnosno odbijanje pristanka na spolni ugovor,
povezan s odreenom eljom za imitacijom mukosti, ili barem zauzimanjem dijela muke moi, utjelovit
e jednako plodan tip enskih likova fatalna ena.2 Fatalnu je enu najlake prepoznati po zmijskom,
hladnom pogledu koji se skriva iza prekrasne fasade posuene od anela u kui. Ta se dvojnost u formi
realizirane metafore na interesantan nain pojavljuje u enoinoj komediji Ljubica kroz dosjetku o dvije
Ljubice: jednoj ednoj i mladoj, a drugoj pokvarenoj i staroj. Neto se slino zbiva i u Seljakoj buni kada
seoska ljepotica Jana nad svojim silovateljem izvrava osvetu poprimajui oblije fatalne Arlandove Dore,
ubojice mukaraca i protagonistice mrane legende koja obavija Tahijev dvorac. Kad je pak rije o Laurinim
literarnim prethodnicama, neizostavna je enoina Klara Grubar-Ungnad, slubeno prva hrvatska femme
fatale, spletkarica iz Zlatarova zlata.3
Fatalne ene takoer dolaze iz knjievnog repertoara likova i tipova (Nemec, 1995, 58), ba kao i njima
suprotstavljene Anke i Ljubice. Meutim, one kao da uspijevaju okupirati svu panju svojih prouavatelja pa
se Stanko Lasi i Kreimir Nemec slau da dobre djevojke odbijaju svojom sterilnou jer su istoa bez
ivota (Lasi, 1965; Nemec, 1995, 58), a slino tumaenje papirnatih enskih likova nude Sandra Gilbert
i Susan Gubar u knjizi Madwoman in the Attic (2000). One papirnate enske likove nazivaju anelima u
kui (prema Coventryju Patmoreu) i vjenim enskim (prema Goetheu) koje je poistovjeeno s idealom
kontemplativne istoe, te im suprotstavljaju predodbu vjetice. Aneli u kui nemaju vlastito ja, one su
pasivne i to je najvanije nemaju vlastite prie (21-22). Nasuprot tome, fatalne su ene najivlji i
literarno najuvjerljiviji enski likovi hrvatske knjievnosti. One su koketne, zamamne, agresivne,
dijaboline; iz njih zrai neto prijetee. U njima je sabijen iracionalni potencijal to provocira i pred kojim
se ne ostaje ravnodunim (Nemec, 1995, 58). Reeno, naravno, ima smisla ako je reenini naglasak na
rijei literaran, a ne najuvjerljiviji, jer fatalne ene jako dobro funkcioniraju upravo kao knjievni motiv.
Tko je ona?, neprestano se poput Ivice Kimanovia pitaju mukarci oko nje, to moda i nije tako
neobino jer se taj tip lika pojavljuje upravo u djelima mukih autora.
Nemec ih s jedne strane definira kao klie koji odraava neuralginu toku muke fantazije. Mislimo
pritom na proces sustavna demoniziranja ene, na predodbu ene kao destruktivnog bia kome je zlo
imanentno (61). Nastavlja, meutim, s tvrdnjom da fatalnu enu karakterizira enja za individualnom
slobodom (58), nesposobnost za dom i obitelj (70), te da ispisuje krajnje granice individualne slobode i
emancipirane enske samosvijesti u tadanjoj naoj literaturi (70). Ve te dvije odrednice daju naslutiti

2
Termine koristi Elaine Showalter u drugom, ali ipak bliskom kontekstu. Kada govori o razvoju enske knjievne povijesti,
odnosno o kronologiji spisateljica, Showalter utvruje tri faze autorskoga sazrijevanja imitaciju mukih autora, protest protiv
patrijarhata i mukog naina pisanja, te samodefiniciju ili samoodreenje, odnosno pronalazak vlastita naina pisanja (prema
Felski, 24).
3
Kad je rije o literarnim uzorima, novele Leopolda von Sacher-Masocha (2003) vrve enskim likovima koje je mogue dovesti u
intertekstualnu vezu s Laurom: potpuno gole ili samo u krznenom kaputiu na konju bjee u no, bore se preobuene u mukarce
na strani svoje domovine, zavode i ubijaju mukarce, ne ele se udati, prodati mukarcu kao stoka i pripadati mu jer on tako
hoe, osveuju se svojim silovateljima itd.
temeljno proturjeje kljuno za razumijevanje Laurine karakterizacije, kao i one drugih fatalnih ena: mogu
li zastupati elju za slobodom ako su u potpunosti fiktivne, proizvodi muke knjievne fantazije? Koliko su
zaista emancipirane, ako su nastale kao predodba ene-demona? Radi li se o nesposobnosti za obitelj ili
moda o odbijanju braka i je li to negativna odrednica? Mogu li ikako biti samosvjesne ako su izrijekom
fatalne?
Nemec, dakle, u fatalnim enama vidi predmet muke fantazije, kao i dozu samosvijesti, no moda je
najbitnija analiza njihove funkcije u razvijanju radnje. One su tako potencijal neizvjesnosti (1995, 65) to
pokree radnju, a Laura je k tome i faktor nestabilnosti (1994, 179) koji unosi kaos u Registraturu.
Sintagma faktor nestabilnosti oznaava Laurinu vanost i na formalnoj razini, tovie, ako pogledamo
stvari detaljnije, dobit emo mogui odgovor na poznato Frangeovo pitanje o razlogu promjene
pripovjedaa iz prvoga u tree lice koji e se samo djelomino poklapati s njegovim androcentrinim
zakljukom da je to stoga to je Ivica od djeaka postao mladiem (Frange, 1959, 225).

Prvi dio Registrature napisan je u prvom licu, meutim, to nije sve. Roman ima okvir kojim upravlja
pripovjeda u treem licu, a koji djelomino slui kao tipino realistika motivacija za pripovijedanje u
prvome licu to slijedi. Radi se zapravo o postupku pronaena rukopisa koji se esto koristi u sluaju
kvaziautobiografskoga teksta. Okvirni dijelovi romana takoer mogu sluiti i kao prostor za uvoenje
metanarativnih dijelova teksta, onih dionica u kojima se raspravlja o samome romanu. Meutim, ostaje
pitanje motivacije fantastinih elemenata u okviru, prisutnih u obliku razgovora registara koji dobivaju
svojstva ivih bia. S realistike toke gledita, mnogo je lake motivirati pripovijedanje u prvom licu, nego
fantastine elemente. Moglo bi se rei da taj uvod kroz alegorijski veo zaista eli neto rei o Hrvatskoj ili,
prije, o hrvatskoj knjievnoj sceni, koja je shvaena kao gomila pranjavih papira koji imaju stranu potrebu
glasno i svadljivo izricati svoje miljenje. Na tim mjestima pripovjeda moe preduhitriti polemike ili kritike
koje bi roman mogao prouzroiti, moe postupati samoironino (o djetinjstvu toliko zanovijetati, 28), ali i
braniti svoj tekst (rukopis spada i ne spada meu ostale, 8), te kritizirati one koji se inspiriraju Zolom ili
Turgenjevim. Kako bilo, okvir romana odmah na poetku destruira kompoziciju, te slui kao upozorenje da
stvari nee tei oekivano, da neto nije u redu, jer kakva bi to osoba mogla uti glasove registara u
ladicama advokatskog ureda? Jedino sam gospodin registrator koji pod ozbiljnim utjecajem alkohola, u
odmakloj fazi delirium tremensa, progonjen stranim uspomenama, razmilja kako da okona ivot.4
Razgovor registara zapoinje roman, a onda ga dvaput prekida (28, 189), to znai da je pripovijedanje u
prvome licu ve na startu isprekidano dijelovima u treem licu. No, ni prvo lice nije sasvim dosljedno
provedeno, naime, na se autodijegetski pripovjeda Ivica esto slui paralepsom, odnosno kri kd
pripovijedanja istupajui sa znanjem koje ne moe posjedovati ovdje se obino radi o razgovorima seljana
o njemu i njegovoj obitelji koji se odvijaju daleko od njega u krmi i krojanici. Zbog Iviina prevelikog

4
ini se da se pripovjeda koji napada sljedbenike Turgenjeva i sam naao pod utjecajem jednoga ruskog pisca, Dostojevskog,
koji, na primjer, u svojoj prii Bubac prikazuje razdraenoga ovjeka na rubu ludila koji uje glasove to dopiru iz grobova, a sam
se nalazi na granici izmeu ivota i smrti.
znanja i na ovome mjestu pripovijedanje naginje treem licu. Stvari postaju zanimljivije kada dolazi do jo
jednoga prekida koji nema veze s registrima.
Radi se zapravo o prolepsi koja je smjetena nakon opisa posljednje Iviine noi na selu prije odlaska na
kolovanje u grad, te preskae itavo vrijeme njegova boravka u gradu dajui nam uvid u njegovu
posljednju no u gradu prije izgona. Prolepsa je ovdje iskoritena da bi naglasila vanost dogaaja koji se
zbio te noi, a injenica da se radi o dvije posljednje noi rauna na opreke selo-grad i nia klasa-via klasa
koje se mogu iitati iz opisa okoline u kojoj se Ivica sada nalazi. Meke perine i nabuhli jastuci (50)
potpuno su drugaiji od njegova seoskog leaja, te su djelomino odgovorni za privlanost koju osjea
prema djevojci koja na njima inae spava. Dakle, tko je to s njim: golo tijelo ene, boanske ljepote!...
to su prve informacije koje saznajemo o Lauri. Odmah je predstavljena kao tijelo, i to tijelo koje se izraava
kroz seksualne odnose. O Lauri, meutim, nita drugo ne saznajemo u prolepsi. Osim to je lijepo tijelo, ona
je i tajna, zagonetka postavljena pred itatelje tko je ona, pitamo se prvi put od bezbroj. U ovom se
trenutku ini da prolepsa eli uiniti Laurin lik tajnovitim i naglasiti vanost dogaaja, gotovo kao da
pripovjedno ja ne moe tu informaciju zadrati za sebe, pa je onda izbacuje prije nego je na nju doao red,
kao da ne moe doekati da se pohvali svojim iskustvom. Iznimnu vanost buenja Ivice Kimanovia za
tekst u cjelini pokazuje i injenica da je to jedini dogaaj u romanu koji je ispripovijedan dvaput, makar se
zbio samo jednom. Rije je, dakle, o tzv. repetitivnom dogaaju koji se u fabuli/prii odigrao jednom, ali se
u sieu/diskurzu javlja vie puta, tonije, prvi put u sklopu prolepse, a drugi put kada na njega doe red
nakon povratka na kronoloko pripovijedanje. Zanimljivo je, takoer, da se nakon ponovnog uspostavljanja
kronologije u prolepsi obraena epizoda s drutvom Poniznosti i ustrpljivosti izostavlja, dok se Iviino
buenje pored Laure uredno ponovno pripovijeda. Budui da je posrijedi informacija o njegovu prvom
seksualnom iskustvu, njegovu gubitku nevinosti, ne udi vanost dogaaja za formaciju
pripovjedaeva/Iviina identiteta, te je u tom smislu Frangeova teorija sasvim suvisla. Zato se Ivica na
ovome mjestu predstavlja imenom i prezimenom: prvi je puta to uinio kada je krenuo u seosku kolu, a
sada to ini nakon noi provedene s Laurom. Tako ga etiketira i pripovjeda u treem licu to se iznenada
pojavljuje usred odlomka koji zvui kao legitimni unutarnji monolog. Mogue je zakljuiti da se pripovjeda
u treem licu materijalizira usred monologa kao instanca koja taj monolog nadgleda, organizira i gotovo
stavlja ostatak teksta pod navodnike, meutim, to nije sasvim dovoljno. Moglo bi se rei i da je tree lice
zapravo Iviin odraz u ogledalu (Odvrni oi, Ivice, zrcalo te izdaje..., 51): Ivica Kimanovi prikrije oi i
obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoe mu na iroka mladenaka prsa (51). Uz pomo
ogledala dobivamo opis Ivice jasno je naglaeno da vie nije djeak, nego da je u meuvremenu odrastao.
Ogledalo je ovdje prisutno kao objektivna instanca koja razotkriva istinu od koje se nemogue sakriti, ali
takoer prua upozorenje o toj istini, povratak u stvarnost koji daje do znanja da nakon ove noi nita nee
biti isto. Ne bi li, meutim, ako pokuamo slijediti Frangea, formalna posljedica opisanog Iviina
odrastanja trebala biti uvrivanje prava na pripovijedanje u prvom licu, odnosno autodijegezu, a ne
preputanje vodstva pripovjedau u treem licu?
Spomenuta tumaenja ostavljaju po strani onu koja u tom trenutku lei pored Ivice u krevetu. Cijeli je
monolog prikazan kao Iviin pokuaj odgovora na pitanje to je to bilo? (51), naglaena je njegova
bunovnost, neshvaanje, buenje iz sna, njegova potreba da objasni situaciju. Ta je potreba blisko povezana
sa eljom da shvati Lauru, da odgovori na pitanje o njezinu identitetu. Nakon analepse o gozbi Drutva
poniznosti i ustrpljivosti pripovjeda se vraa na poetak ove noi s rijeima: to je Laura? Otkuda je ona?
Divna Laura!... to li to bijae? (65). Nju zaista nije jednostavno definirati jer ve samim svojim opisom
unosi pomutnju u roman: je li strasna ili hladna, je li poudna ili rajska, aneo ili zmija, dobra ili zla, ima li
crne oi ili plave ona je sve to. Zato je prije no to pokuamo rijeiti problem promjene pripovjedaa
potrebno preispitati to znamo o Lauri i to Laura donosi romanu.
Laura u roman prvenstveno unosi romantiki zaplet ili, drugim rijeima, popularne/trivijalne motive.
Podrijetlo njezina oca Mecene, odnosno pria o Laurinoj baki providnikovici Amaliji, posuena je iz
enoine Seljake bune. enoa uvodi motiv legende o Arlandovoj Dori, eni-demonu koja zavodi a potom
ubija mukarce, te je zbog njezinih grijeha proklinje majka jedne od rtava. Kovai nije iao tako daleko,
ali je mrani romantizam obavijen slikama paklenog grijeha i nezasitne seksualnosti grene svetice i
svete grenice (100) Amalije svakako u nekoj vezi s duhom opake Dore. Pria o Laurinoj majci takoer je
preuzeta iz Seljake bune. Rije je o nesretnoj sudbini seoske djevojke Jane koju siluje Tahi da bi je
omekao (180) za svoga slugu, nakon ega ona poludi, te mu se na kraju osveuje. Motiv je identian
Kovaievoj gizdavoj vili Dorici pria o ednoj seoskoj ljepotici koja je sama skrivila svoju nesretnu
sudbinu zbog svoga ponosa. Te dvije prie u roman umee pripovjeda u prvome licu i one zaista zvue kao
parodija na Kovaieva ideolokog protivnika enou (Flaker, 1986, 181). Meutim, znaenje romantikih
elemenata u romanu daleko je vee od puke parodije. Njih u roman nastavlja unositi Laura, Mecenina ki,
ovoga puta u obliku hipodijegetske pripovijesti u prvome licu. Ona Ivici pripovijeda o svom nesretnom
djetinjstvu, nasilju koje je nad njom izvrio jednooki Ferkonja, boravku kod vjetice babe Hude koja joj
na rastanku daje kovei pun zlata i preputa je u ruke svodnici koja e djevojku isporuiti starome
pokvarenom ilustriimuu. Laurino romantiko podrijetlo i iskustvo, te romantika motivacija njezina lika
otro je dijeli od Iviine sasvim realistike prie o sinu muzikaa koji odlazi u grad na kolovanje da bi
postao rujatu, dakle, prie koja je stalno mjesto europskoga realizma. Upravo zbog svoga razliitog
knjievnog podrijetla, odnosno naina knjievnog oblikovanja, romantikog i realistikog, Laura i Ivica
pripadaju dvama posve razliitim svjetovima izmeu kojih ima odreenih dodira, ali ne i spoja, odnosno
koegzistencije. Ovo se dvoje ponienih i uvrijeenih stoga nikada nee moi uspjeno sresti u romanu, nee
se moi razumjeti. Kroz njih se odigrava sukob dvaju knjievnih stilova, a samo jedan moe pobijediti.
Odgovor na pitanje koji pravac pobjeuje povezan je s problemom promjene pripovjedaa.
Moglo bi se sloiti s Frangeovom tvrdnjom da je promjena povezana s injenicom da je Ivica od djeaka
postao mladiem mukarcem. Na to upuuje vanost dogaaja, nestrpljenje pripovjedaa da nam ga opie,
ali i ironija kojom zrai opis gozbe to slijedi odmah nakon prolepse. Ova ironija naglaava Iviinu
odraslost: sada se prema svome dobrotvoru odnosi s prezirom, vie nema ni trunke onoga poetnog straha
seoskoga djeteta koje polazi u grad. Meutim, u prolepsi se takoer prvi puta pojavljuje Laura, ve na
poetku obavijena tajnom. Ivica u svom monologu misli na pjesmu Zbogom, zbogom, Jelice,/ Djevianstva
tvojega/ Nikad vie ne bude!... (50) i zapravo sebe stavlja u poloaj te Jelice, odnosno sebe stavlja u
poloaj ene koja gubi djevianstvo, kojoj je djevianstvo oduzeto. Ivica nije u poziciji onoga koji oduzima
djevianstvo tako tipinoj za mukarca. On postaje mukarcem zato to ga je Laura uinila mukarcem, to
znai da je ona zasluna to Ivica sada postaje on, odnosno to roman prelazi u tree lice. Roman dobiva
tree lice zbog nje, jer od sada pa nadalje Laura postaje zvijezdom romana, a dosadanji glavni junak tone u
pozadinu. Ona preuzima zaplet u svoje ruke, te u njega unosi popularne elemente koji e vladati romanom
do samoga kraja.
Najjednostavnije objanjenje svrhe treega lica svakako je potreba za sveznanjem pripovjedaa. Radnja se u
nastavku romana iri na druge likove (Medonia, Mihu i Justu, pogotovo Lauru) o kojima Ivica ne posjeduje
i ne moe posjedovati znanje, pa njegova perspektiva vie nije dostatna. Proiruje se velikim dijelom zbog
Laurina ulaska u roman, pa stoga moda i nije iznenaujue da se pripovjeda mijenja upravo u poglavlju u
kojem se Laura prvi puta spominje, te ini Ivicu mukarcem.
Osim to unosi pomutnju u ivote likova u romanu, Laurin romantiki etos destruira roman i na formalnoj
razini. Njezin enski nered uzurpira i kraj romana (Pateman, 1998), kada odjednom vrijeme poinje tei
strano brzo, a godine prolaziti u jednoj jedinoj reenici. Radnja se rasipa u niz malih epizoda, uglavnom
krivnjom urednika koji su Kovaiev tekst kratili i sjeckali za tiskanje, ali ubrzanje radnje i potpuna prevlast
romantikog zapleta ujedno znae Laurinu pobjedu nad realistikim naelom. No, da paradoks bude vei, taj
romantiki impuls u roman unosi punopravne modernistike elemente: pravi unutarnji monolog, naruavanje
kronologije radnje, pomutnju na razini fabula-sie, odnosno destrukciju kompozicije romana, pa je tako
hrvatska knjievnost u ovome romanu dobila hibrid triju stilskih formacija (Flaker, 1986, 196).
Pria o gubitku nevinosti vana je i za razumijevanje odnosa likova u romanu. To mitsko mjesto razotkriva
paralelizam meu likovima: ono to je Lauri Ferkonja, to je Laura Ivici, a Ivica bi trebao biti Anici. Likovi
koji gube nevinost fatalno su povezani s onima koji su im nevinost oduzeli, te e ih njihova slika bez milosti
pratiti kroz ivot. Postoji ipak velika razlika u nainu na koji je Ivica postao mukarcem, meu mekim
perinama s prekrasnom plavuom, i enskih pria u romanu. Laurina je povijest slina Doriinoj, povijest
spolnog pristupa enskim tijelima (Pateman, 2000), odnosno pria o silovanju i irelevantnosti enskoga
pristanka. Poznato je da ene uvijek misle da ak i kada izriito odbijaju, a ako je ba vrlo oito da je
odgovor ne, onda moraju biti kanjene zbog svoga ponosa, dakle, dobile su to su zasluile. To je retorika
crnog Jakova (Ali, ti si kriva, gizdava seljaka vilo, osvetit u se!, 116) i seoskog tata Mikule (Ej, pa
dobila si svoje... Nije mi te ao, boga mi, nije..., 125), ali i Ferkonjin nain razmiljanja (ohola i gizdava
Laurica, 164; Ti si me prezirala, mrzila, odbijala, rugala mi se! Sada si moja i niija druga!, 170).
Ferkonja istie svoje pravo prvenstva na Laurino tijelo, a slino se Laura odnosi prema Ivici (Nikada
nijedna druga nee biti tvoja, ni ti njezin!, 397), ali i Ivica prema Anici (Od danas znadem da nee ni
usnuti, ni ustati, ni bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anela u crkvi a da ne misli na me!, 297).
Laura kao femme fatale za muke likove u romanu predstavlja fantaziju o superiornoj eni sa seksualnim
iskustvom, meutim, nain na koji je to iskustvo stekla teko da e joj uvrstiti samopouzdanje. Mogu li se
uope silovanje i opsluivanje fizikih potreba starca koji joj je odvratan nazvati seksualnim iskustvom?
Uinjena joj je velika nepravda, kako u romanu, tako i knjievnopovijesno, a njezina je kasnija socijalizacija
potpuno ugroena spoznajom da joj je Mecena zapravo otac.
No, Laurino seksualno ponaanje nije nimalo razliito od Iviina. On je o spolnosti sve nauio ve u
druinskoj sobi sluajui razgovor prisutnih slugu, a poneto otkriva i njegov pristup Lauri i upadanje u
njezinu sobu one noi nakon gozbe. Laura mu prijeti i naziva ga razbojnikom, odbija ga igrajui se, te do
samoga kraja scene zamagljuje granicu izmeu pristanka i nepristanka (182). Ivica, koji je itao
Rousseauova Emilea (12), pa zna da nema velike razlike izmeu da i ne, i sam se kree na prostoru opasne
seksualnosti apui Lauri Ferkonjino ime koje u isto vrijeme prikazuje Ivicu kao njegovu suprotnost, ali i
srodnika. Njegova se srodnost nasilniku Ferkonji jasno vidi u ophoenju prema Anici (295). Anica njemu
govori vi i zove ga gospodinom, a on nju zove imenom i govori joj ti; hvata je za prste, te joj primie ruke
svojim grudima, a ona ih odmie; ispituje je o njezinoj moguoj udaji, a nju je strah toga razgovora, stoga je
naziva malom prkoljivkom (296, kurziv moj); gladi je po kosi i govori joj da ne bude plaha, a ona se
otima; pita je bi li se htjela udati za njega, a ona vrisne i bjei; on tri za njom i grli je, primjeuje njezine
suzice, ona mu govori da je mislila da je on ivi svetac, a ne takav (296); na kraju joj Ivica objavljuje
onu ve citiranu ljubavnu prijetnju da e uvijek misliti samo na njega, ma to god radila (297).
Koja je razlika izmeu ove scene i one u kojoj se Laura i Ivica prvi puta upoznaju? Laura Ivici govori ti, a
on njoj vi i zove je gospodinom; ona ga gladi po rukama, daje mu poljubac, hvata ga za ruke, te mu govori
da su sada bratac i sestrica (139); Ivica je plah, zbunjen i posramljen, ali prihvaa njezine ruke i odgovara na
njezinu inicijativu. Laura zna kako e ga osvojiti: nakon ovoga susreta nestaje, dok joj Ivica ne poalje
dramatino pismo, a onda se pojavljuje hladna i ravnoduna i pokazuje svoje drugo lice (142). Laura ima
iskustvo kojim e znati osvojiti Ivicu, a Ivica pak kasnije u romanu takoer koristi iskustvo da bi osigurao
Aniinu ljubav. Meutim, isto iskustvo izgleda kao prirodna stvar kada je oruje u rukama mukarca, a enu
ini pokvarenom, zabludjelom i iskvarenom grenicom, trgovkinjom sa svojom vlastitom ljepotom i
draestima, iskusnom i lukavom (346, iz Iviina pisma Lauri!), to jako dobro pokazuje kakav dvostruki
standard njeguje polugospodin Ivica Kimanovi. Anica zato postaje njegov san o izbavljenju iz Laurinih
mrea i oienju od grijeha koji je s njom poinio. Nije sluajno to Anica njemu uporno govori vi, jer
Iviina majka tako oslovljava njegova oca. Iako to pripovjedau zaudara po starim zlatnim vremenima
(14), odnos oca i majke jedini je nedevijantni muko-enski odnos u romanu, te Ivici slui kao pozitivan
uzor. Anica se, meutim, u jednom trenutku nalazi jako blizu mogunosti da ponovi Laurinu sudbinu kada
padne u ruke istoj ili slinoj svodnici koja je Lauru odvela Meceni (obje koriste fraze pile moje, jagodo
moja), ali se Ivica nalazi na pravom mjestu u pravo vrijeme i spaava je. Lauru, pak, nitko nije spasio.
Ostaje pitanje kome vjerovati u romanu Ivici ili Lauri? Pripovjeda, kao vrhovni autoritet u tekstu, Lauru
poinje od ubojstva Mecene izravnim definicijama prikazivati kao nepouzdanu i njezine rijei kao
nevjerodostojne, dakle, upola istine i upola lai (395). Nakon toga je itatelju gotovo nemogue Laurine
rijei uzeti ozbiljno, jer se sada uz njih uvijek pojavljuju pripovjedaeve ograde (toboe, pretvara,
lukava glumica, 285). Ivica u svome pismu govori o njezinoj ispovijesti kao o golim izmiljotinama i
poluistinama (346), to baca povratnu sjenu na priu o Laurinu podrijetlu. ini se da je njezina ispovijest
dana u prvome licu da bi je kasnije pripovjeda mogao dovesti u pitanje kao nevjerodostojnu. Moemo li
onda vjerovati Lauri kada na kraju romana dolazi Ivici da bi mu rekla da je sve napravila samo zbog njega
(395)? Postoje motivi koji pokazuju da Laurini osjeaji prema Ivici imaju odreenu teinu. Ona je, naime,
priu o svojoj prolosti ispriala samo njemu, Miha, na primjer, o tome nita ne zna niti Laura smatra da ga
se to tie (384). Jednako tako, kada Laura otkriva stranu tajnu o incestu, im doe k sebi pomilja na Ivicu i
na to kako e ga pronai. Da bi lake zaboravila svoj teak teret, u njemu trai onu istou i nevinost koju je
on pronaao u Anici.
S druge strane, tu je pak pitanje Iviine pouzdanosti, odnosno pouzdanosti itavoga rukopisa. Koliko su
vjerodostojne zabiljeke bolesnog, alkoholom izmuenoga starca koji se drui samo sa svojim papirnatim
prijateljima? Uostalom, razotkriva ga i neugodna scena dolaska seljaka koji se raspituje o svojoj parnici.
Lako je za to okriviti vino, ali Rousseau upozorava kako ljudi nikada ne propadaju od preve vina; sve
propada zbog enskog nereda (prema Pateman, 1998: 24). Iako to danas zvui kao neukusni vic, u ovome
kontekstu moe znaiti da je Laura unijela nered u njegov ivot, ali i u strukturu romana koju Ivica kao
pripovjeda u prvom licu nije uspio zadrati u okviru realistikoga pripovijedanja. Posljednji pokuaj Iviina
uvoenja reda u svoj i Laurin odnos njegova je neiskrena brana ponuda. Neiskrena, naime, jer se prije toga
na neki nain ve obvezao Anici.
Laura se u tom trenutku predstavlja kao poneto kompleksnija od tipine fatalne ene, odbijajui dati svoj
pristanak na spolni ugovor: Nikada! Nikada! Nikada! Ja u ivjeti slobodno, slobodno u te ljubiti i
oboavati. Ali u nikakvim, ni crkvenim, ni svjetovnim okovima, pa ovaj tren umrla naa ljubav! Nikada!
Pamti! Nikada! (324), a kasnije e isto ponoviti Mihi iako s puno manje ara. Evo kako zvui Mihina
pronja: A da tome bude kraj i da ti gospodar budem ja, nudim ti jo na sve to da se vjenamo i da mi bude
zakonitom suprugom (385). Ivica joj se ipak ne nudi ovako otvoreno za gospodara, ali ona redom odbija
sve brane ponude, a u sceni upoznavanja s Ivicom mrsko joj se predstaviti kao tienica i roakinja naega
dobrotvora (139), ve se jednostavno deklarira kao Laura G. Jedan je razlog njezinu nepristajanju na brak,
ako se prisjetimo Nemecovih tvrdnji, to eli biti slobodna, neovisna o mukarcima u svom ivotu, a drugi
moda to je svjesna kakav teak teret naslijea nosi pa se smatra nesposobnom za obitelj. Meutim, dio se
odgovora krije u njezinoj hladnoi, stvarnoj ravnodunosti prema mukarcima, koje mijenja jednog za
drugim, te ih ubija kad joj se nau na putu (Mecena, Ferkonja, Miha njezine su rtve, ali i Justa, Anica).
Jedini mukarac kojemu se stalno vraa je Ivica, vjerojatno stoga to ga nije nikada u potpunosti osvojila jer
je on vrlo brzo svoje osjeaje prebacio na Anicu. Meutim, susreta meu njima vie ne moe biti, te na kraju
Laurin mrani romantizam guta itav roman: ona se transformira u harambau Laru koja sve to ini,
navodno ini zbog Ivice. Ivica vie ne smije imati nijednu enu, te stoga Laura preobuena u mukarca
nasumino ubija i masakrira ene koje nemaju nikakve veze s Ivicom, sve dok ne upadne na njegovu svadbu
te otima i ubija njegovu nevjestu, odrubivi joj noem grudi simbol njezine enstvenosti. Laura tako u
zadnjem dijelu romana doslovno ubija anela u kui, istu seosku djevojku Anicu, svoju suprotnost.
Ono to bi iz ovakve analize trebalo biti razvidno jest da bez obzira na mogue tekoe u otkrivanju
motivacije nekih Laurinih postupaka, enski nered koji unosi u roman moe se kao takav tumaiti samo
na razini prie/fabule, odnosno dok govorimo o dogaajima i karakterima (Rimmon-Kenan, 3). Iako bi
se na prvi pogled moglo zakljuiti da se ekvivalent zagonetnosti Laurinih inova na razini diskurza/siea
pojavljuje u obliku kaosa u redoslijedu, trajanju i uestalosti ispripovijedanih dogaaja, te u
pripovijedanju samom, moda je ova analiza uspjela pokazati da se upravo enskim neredom moe
dokazati postojanje formalnoga reda u Kovaievu romanu. Naime, odgovori na pitanja zato je promijenjen
pripovjeda, emu prolepsa i repetitivno pripovijedanje samo jednog dogaaja, te koja je svrha upotrebe
popularnih elemenata, svi vode ravno do lika Laure. Upravo je tumaenje toga lika odlian pokazatelj
meuovisnosti i neodvojivosti forme i sadraja kako u Registraturi, tako i u svakom knjievnom tekstu.
Nadalje, ako se pokua razjasniti prodor modernistikih elemenata u roman te osobitost hrvatskoga realizma
u smislu hibridnoga spoja konvencija popularne knjievnosti i onih visokoga europskog realizma, pomno
itanje Laurina lika i ovdje e se pokazati iznimno korisnim.
Ostaju, ipak, jo poneka pitanja vezana uz konstrukciju Laure kao karaktera. Nain knjievnoga oblikovanja
koji predstavlja, romantiki zaplet to ga unosi u roman snano djeluje na formu itavoga teksta te svakako
odnosi pobjedu nad realistikim tipom pripovijedanja, no to je s Laurom kao likom, ili tonije, enskim
likom? Njezina je zdravo za gotovo uzeta fatalnost do odreene mjere ublaena ljubavlju prema Ivici
(emu moemo i ne moramo vjerovati), traumatinim iskustvima iz prolosti, a moda najvie dvostrukim
pripovjedaevim standardima pri osuivanju Laurina i Iviina jednakoga seksualnog ponaanja. No, s druge
strane, kroz pitanja koja su se ve poela nazirati pri kraju ove analize, poput njezina odbijanja braka,
ravnodunosti prema ostalim mukarcima, te preobrazbe u krvolonu harambau Laru, do izraaja dolazi
upravo njezina radikalna fatalnost s kojom se ograniena naratoloka analiza ne moe nositi na
zadovoljavajui nain.
Premda je, kako pie Milivoj Solar u Karakterizaciji enskih likova, naelno lako odvojiti analizu
karakterizacije od analize karaktera, praktino je to vrlo sloen postupak, jer je karakter tek uvjetno odvojiv
element knjievnoga djela, a karakterizacija samo mogui aspekt cjeline knjievnoga djela (Solar, 2000,
66). Stoga karakterizacija treba da vodi analizu karaktera, a ne obrnuto, odnosno istraivaki interes treba
usmjeriti tekstualnom oblikovanju likova umjesto da ih se promatra kao ive osobe koje postoje izvan
knjievnoga teksta (65-66). To, ponovno, znai da lik Laure ne govori mnogo o poloaju ene u tadanjem
hrvatskom drutvu, ali je itekako upotrebljiv za usporedbu s drugim tekstualnim enama, odnosno enskim
likovima toga vremena. Registratura otvara mnotvo problema s kojima naratoloka analiza ne moe izai
na kraj, no s kojima se bez nje ne bi niti smjelo hvatati u kotac. Laurin lik izdvojen je iz romana samo da bi
se bolje objasnilo funkcioniranje cjeline teksta, no to ne znai da se moe zanemariti funkcioniranje
knjievnosti kao drutvene injenice. Kako se formalna analiza ne zanima, prema Antonyju Easthopeu,
pitanjima poput ideologije, roda, identifikacije i subjektnih pozicija, drugoga, institucija i itateljstva,
odgovor na njih treba potraiti u nekim suvremenijim knjievnim teorijama poput novog historizma,
kulturalnih studija, feministike kritike, psihoanalize itd. (Easthope, 1991).
Iste bi nam teorije mogle ponuditi dodatne toke usporedbe Laure s, primjerice, Solarovom Emmom Bovary,
koje se nee ograniiti samo na njihovu iroku raspoznatljivost u matinim knjievnostima ili izazovnost
dananjim prouavateljima. Iako se ini da je Laura u Registraturi popularna fikcija meu realistikim
tipovima, te da bi vrlo lako mogla biti jedna od junakinja romana koje Emma pasionirano ita, dovoljno ih
imbenika povezuje da bi se izbjegla proizvoljnost usporedbe: oba enska lika ne mogu na zadovoljavajui
nain ispuniti poziciju koju im okolina nudi jer su odreene etosom popularnoga romantizma, odnosno ne
mogu biti i imati ono to ele upravo stoga to, Laura podrijetlom, a Emma svjetonazorom i knjievnim
odgojem, pripadaju drugoj stilskoj formaciji, ali i zato to su devetnaestostoljetni enski likovi. Njihove bi se
prie stoga moglo itati kao pripovijesti o enskoj borbi za mo, a njihovi bi se simptomi unutar okvira
plodne suradnje psihoanalize i feministike kritike mogli interpretirati kao tipino histerini. Kako tvrdi
Julia Borossa u pregledu pojma histerije u psihoanalizi, veza izmeu eninog nezadovoljstva svojim
usudom i histerije jasno je povuena u diskursu s kraja 19. i poetka 20. stoljea (Borossa, 2003, 48).
Smatralo se da se histerina pacijentkinja prilagoava ili odve dobro, ili da odbacuje tradicionalne obrasce
enstva, te se istodobno odreivala kao buntovnik i rtva (48).
Tome slina tvrdnja da se histerija ispoljavala i kao patoloki proizvod patrijarhata i kao njegovo
podrivanje (51) vraa nas na neizbjeno pitanje koje zahvaa mnogo iru problematiku od one na koju se
dobrovoljno ograniila ova analiza: koliko je Laurina fatalnost zapravo subverzija dominantne
patrijarhalne ideologije koju podjednako reprezentiraju seoski oevi obitelji i gradski dobrotvori, a koliko
slika ene kao nemone rtve? Laura koristi svoju enstvenost da bi dobila to eli, ali joj u isto vrijeme
imitacija mukosti donosi mo i slobodu, te mogunost da ne pristane na brani ugovor. Doslovna imitacija
mukosti prikazana je kroz njezino preoblaenje u mukarca-serijskog ubojicu, to najbolje oslikava njezinu
histerinu raspolovljenost zapravo bolest ene u patrijarhatu (Gilbert i Gubar, 53). Fatalna Laura na kraju
zavrava kao rtva vlastitih intriga (Nemec, 1995: 74), ali ne samo vlastitih, nego i kao rtva svoje
patrijarhalne kobi. ta e, sirotica moja, svega ima to joj srce zaeli, ali je ipak velika bijednica. Niti je
ena, niti djevojka, pa jo ovako samotuje u toj naoj zimskoj pustoi (328), saalijeva je Iviin otac i u
pravu je. Njezin je prosvjed samo izraz oaja i tragine nemoi ene koja pokuava samostalno ivjeti u
drutvu, a koja zapravo nije nita vie od glamurozne muke fantazije.
Jednako tako, nain na koji Laura protestira i zbog kojeg biva osuena na smrt teko da se moe nazvati
subverzivnim. Meutim, njezina mo romantike fantazije vlada romanom i njegovim protagonistom do
zadnje stranice. Ivica s njezinim imenom na usnama umire u plamenu koji podsjea na poar u Meceninu
domu i na vatru u kojoj je Laura unitila dokaze o svojim pravim roditeljima. Zadnje njegove misli dodatno
potvruju njezinu pobjedu: Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!... (404).
Ta joj pobjeda ne pripada na politikoj razini interpretacije romana, gdje se njezina potencijalna
subverzivnost razotkriva kao patoloki rezultat patrijarhata, ve na razini njegove forme, kao knjievnom
liku, onoj majstorici Lauri koja umire bez ijedne kapi krvi, ba stoga to nikad nije ni bila ivo bie, ve
papirnati mitologem posuen iz pranjavih registara hrvatske knjievnosti.