Carlo Goldoni: GOSTIONIARKA MIRANDOLINA; redateljica Saa Broz;

koprodukcija HNK u Zagrebu i HNK Zadar; zagrebaka premijera: 15. 2. 2012.

Tekst Borisa B. Hrovata

Gostioniarku, komediju u tri ina, Carlo Goldoni napisao je potkraj

godine 1752., da bi ve u sijenju slijedee godine bila izvedena u venecijanskom
Teatru SantAngelo, a do ljeta i tiskana. Nakon gotovo 260 godina svoga scenskog
ivota, komedija broji vie od osamdeset prijevoda na strane jezike, nekoliko
imitacija i opernih (u novije vrijeme i filmskih) adaptacija - te se time zasigurno
biljei medju najuspjenija dramska djela svih vremena. Neki je kritiari
(Gervasoni) ak smatraju moda najboljom Goldonijevom komedijom (u emu,
moda, treba vidjeti utjecaj rairene predrasude prema dijalektu, kojim je Goldoni
napisao svoja istinska remek-djela, dok je Gostioniarka, s obzirom na to da joj
je jednostavna radnja situirana u Firencu, na toskanskom), lik (gostioniarke)
Mirandoline postao je poslovian, a sam je nastao prema onim receptima koje
autor tako pregnantno iznosi u svom programatskom Kominom teatru (Il teatro
comico, 1750.), te se moe uvrstiti medju nekoliko najzrelijih i najpotpunijih
Goldonijevih kreacija enskih likova, ak i ako ne moemo zanemariti stanovitu
moralistiku tendenciju.
Ukratko, firentinsku gostionicu, nakon smrti svoga oca, preuzima mlada,
lijepa, potena, ali koketna Mirandolina, njoj pomae amante timido sobar
Fabrizio, ljubomoran, ali utljiv. (Njemu je Mirandolinu namijenio njezin otac, no
ona se eli, prije braka, jo malo zabaviti.) Dvojica gospode, gostiju svratita,
markiz Forlipopoli i grof Albafiorita, ve su podlegli gostioniarkinim arima;
odupire se jedino deklarirani enomrzac i neenja vitez Ripafratta - no samo je
pitanje vremena kad e razigrana Mirandolina i njega (nevino, i samo zbog
neodoljivo privlane igre iskuavanja svojih enskih moi) zavesti. Zbog
popunjavanja gostionice i kontrapunkta gostoniarkinoj kreposnoj koketeriji, tu su
jo i dvije glumice: Deianira i Ortensia (Goldoni, koji je glumce, a posebice
glumice, odlino poznavao, jo jednom nije odolio zovu satire, ba kao to je to
uinio u ve spomenutom Kominom teatru ili u Impresariju iz Smirne).
Predstava nastala u (idejno, hvalevrijednoj) koprodukciji zadarskog i
zagrebakog HNK (dakle, jedne male kazaline kue, i one nacionalne) ne ide, na
alost, tragom odlinih Goldonija postavljenih na zagrebaku scenu tijekom
posljednjih dvadesetak godina (Impresario iz Smirne, Trilogija o ljetovanju).
U njoj je gotovo sve polovino, a poneto i povrno. S dananjim trendom gotovo
svi e se sloiti: ako je to mogue, klasike valja osuvremeniti - ali dosljedno, i s
naglaskom na ostvarivost takva osuvremenjenja. Scenografski (tipini talijanski
pension ezdesetih godina 20. stoljea, s nizom duhovitih i karakteristinih detalja;
scenograf Dragutin Broz), kostimografski (adekvatne ivahne haljine i odijela
Mirjane Zagorec), te dramaturki (uspjena i funkcionalna redukcija teksta,
saimanje bez propusta i ostatka Sanje Ivi), to je preteitim dijelom uspjelo, te na
pozornici, u krajnjem ispitu, funkcionira. Medjutim, u takvom, gotovo modernom
okviru, ne funkcioniraju ideje izraene kroz Goldonijev tekst, i koje, bez ikakve
intervencije, ostaju u bitnome vezane za 18. stoljee, te tako dolaze u sukob s
okolnostima svoga scenskog iskaza. Plemiko nadmetanje sredinom 20. stoljea?
Tko je jo tada oekivao da (u civilizaciji zapadnoeuropskoga kruga) ena podje za
odabranika kojega joj je namijenio otac? Goldoni je doista zastupao emancipaciju
ene - no zastupao ju je u granicama dobrih obiaja i zakona svojega doba, a to
je sredina i druga polovica stoljea svjetlosti. Kad se dogodi takav sluaj, koji,
istini za volju, danas nije rijedak, tj. da se silnice jedne (po definiciji, jedinstvene)
kazaline predstave, ukrtavaju i medjusobno de facto ponitavaju, tada bi bolje
rjeenje bilo - ostanak u izvornome vremenu ili barem jasna referencija na njega. U
ostalom, reija Sae Broz nije se pokazala dostatno dinaminom, te se uglavnom,
tijekom sat i trietvrt trajanja predstave bez stanke, zasnivala na izoliranim, vie ili
manje uspjenim, dosjetkama.
to se glumakih ostvarenja tie, veinu kreacija mogli bismo svrstati u
skupinu povrne solidnosti ili solidne povrnosti (Zijad Grai, Alen
alinovi, Ivana Boban, Vanja Matujec), neki su od njih bili slabo primjetni ili
nedostatno izraajni, za ulogu koju imaju u komadu (Jan Kereke), dok posebice
valja promotriti jedino Mariju karii kao Mirandolinu i Ranka Zidaria kao
mizogina viteza Ripafrattu. U svjetlu glumakih veliina koje su tumaile
Mirandolinu (u Italiji, recimo, Rossella Falk, u nas Dubravka Ostoji), mogli
bismo zakljuiti da je interpretacija moderne djevojke kakvu je pruila, uz
istinski trud, Marija karii, zapravo nedostatna i intencijski pogrena, te da bi
teko mogla poluiti rezultate kakvi su joj u komadu zadani. to se pak tie
fenomena Ranka Zidaria, njegovoj ne-glumi ne moemo porei stanovit arm, pa
ak i povremenu djelotvornost; no, u cjelini, ona iskae izvan okvira predstave, te
se nikako ne slae s razmjerno konvencionalnim stilom veine.
Konani je dojam proturjean: najvei europski moderni komediograf nakon
Molirea nedvojbeno mora imati svoje stalno mjesto na repertoaru sredinje
nacionalne kue, i to je jedino nesporno. U ostalom, predstava je, u najmanju ruku,
diskutabilne razine: neki put zabavna i nepretenciozna, uglavnom povrna i
brzopleta, s kontroverzama o kojima je ve bilo rijei. Jedno se, za kraj, ipak
redateljici mora upisati u pozitivnu bilancu: gradjanskoga dramatiara Carla
Goldonija, velikog reformatora teatra, nije pokuala otitati u kljuu - komedije
dellarte, kao to su to inili mnogi.

Zagreb, 19. 2. 2012. Boris B. Hrovat

za: VIJENAC MH