Professional Documents
Culture Documents
Castaneda - Aktivna Strana Beskonacnosti
Castaneda - Aktivna Strana Beskonacnosti
AKTIVNA STRANA
BESKONANOSTI
S engleskoga prevela
Nada Vuini
Naslov izvornika:
Carlos Castaneda
THE ACTIVE SIDE OF INFINITY
Copyright 1998 Laugan Productions
All Rights reserved by the Author throughout the world
Digitalizacija Knjiga : Equilibrium 2006
Ova je knjiga posveena
profesorima Clementu Meighanu i Haroldu Garfinkelu
koji su mi dali snaan poticaj za bavljenje
antropolokim terenskim istraivanjima
i opremili me alatom nunime za takav rad.
Slijedei njihove savjete, svim sam se srcem upustio
u prouavanje terena i krenuo na putovanje bez povratka.
Ako su moja istraivanja iznevjerila duh njihova uenja,
tu se nita ne moe promijeniti. Nisam mogao postupiti
drukije od onoga to sam uinio. Via sila koju
amani nazivaju beskonanou progutala me je
prije nego to sam dospio uobliiti
jasne znanstvene pretpostavke.
Sadraj
Predgovor 4
Uvod 6
Drhtaj u zraku
Putovanje moi 27
Namjera beskonanosti 38
Tko je zapravo bio Juan Matus 56
Sintaksa
========================================================
Drhtaj u zraku
========================================================
Putovanje moi
U ONO DOBA kad sam upoznao don Juana, bio sam vrlo marljiv
student antropologije i elio sam poeti raditi kao profesionalni an-
:ropolog, objavljujui to vie lanaka. vrsto sam odluio izgraditi
akademsku karijeru i smatrao sam da je prvi korak na tom putu skup
ljanje podataka o nainu uporabe ljekovitog bilja meu Indijancima
jugozapadnih dijelova Sjedinjenih Drava.
Prvo sam se obratio profesoru antropologije koji se bavio tim
podrujem i zamolio ga za savjet o mojem projektu. On je bio ugle
dan antropolog i objavio je mnogo radova o kalifornijskim Indijan-
cima i Indijancima s jugozapada i Sonore u Meksiku, potkraj tride
setih i poetkom etrdesetih godina. Strpljivo je sluao moje izlaga
nje. Namjeravao sam napisati rad pod nazivom Etnoloki podaci i
objaviti ga u asopisu koji se bavio iskljuivo antropolokim tema
ma jugozapadnog dijela Sjedinjenih Drava.
Predloio sam da prikupim ljekovito bilje, odnesem primjerke u
botaniki vrt Kalifornijskog sveuilita kako bi ih valjano klasificira-
li te da potom opiem zato i kako ga koriste Indijanci s jugozapa
da. Zamislio sam da u skupiti tisue primjeraka, ak sam planirao
objaviti malu enciklopediju o toj temi.
Profesor mi se osmjehnuo kao da mi oprata. Ne bih elio uma
njiti tvoje oduevljenje, rekao je umornim glasom, ali ti moram ot
voreno rei da ne mogu do kraja poduprijeti tvoju oduevljenost
ovom temom. Revnost je dobrodola u antropologiji, ali je valja pra
vilno usmjeriti. Jo se nalazimo u zlatnom dobu antropologije. Ja
sam imao sreu to sam studirao s Alfredom Kroberom i Robertom
Lowiem, nositeljima drutvenih znanosti. Nisam iznevjerio i dalje nji-
novo povjerenje. Antropologija je i dalje temeljna disciplina. Svaka
druga disciplina trebala bi proizlaziti iz antropologije. Cjelokupno
podruje povijesti, primjerice, trebalo bi se nazvati 'povijesnom
antropologijom', a podruje filozofije 'filozofskom antropologijom'.
ovjek bi trebao biti mjera svih stvari. Stoga bi antropologija, zna
nost o ovjeku, morala biti sr svake discipline. Jednog e dana tako
i biti.
Zbunjeno sam ga pogledao. Mislio sam da se ve odavno povu
kao, da je tek jedan stari, dobroudni profesor koji je nedavno pre
ivio srani udar. inilo se da sam rekao neto to je u njemu pokre
nulo strast.
Ne mislite li da biste se trebali vie posvetiti svojem studiju na
fakultetu? nastavio je. Ne bi li bilo bolje studirati lingvistiku nego
odlaziti na teren? Na naem odsjeku radi jedan od najuglednijih i
vuih lingvista na svijetu. Da sam ja na vaemu mjestu, iao bih na
svako njegovo predavanje i pokuao dokuiti svaku njegovu misao.
Imamo takoer vrhunskog poznavatelja usporednih religija. Tu
su jo i izvanredni strunjaci antropolozi koji s lingvistikog i spoz
najnog stajalita izuavaju srodne sustave u razliitim kulturama iz
cijelog svijeta. Za sve je to potrebno mnogo znanja i pripreme. Na
kazno je i pomiljati da bi se vi ve sada mogli baviti terenskim ra
dom. Prihvatite se knjige, mladiu. To vam je moj savjet.
No nisam odustao. Otiao sam do drugoga, mlaeg profesora i
izloio mu svoju zamisao. Ni on me nije podupro. Otvoreno me je
ismijao. Rekao je da ono to namjeravam napisati ni u snu ne bi
pripadalo antropologiji i da bi takav rad mogao zadovoljiti jedino
'profesora Baltazara'.
Dananji antropolozi, nastavi on kao pravi profesor, bave se
relevantnim temama. Na podruju medicine i farmakologije obav
ljeno je bezbroj istraivanja, ispitana je svaka mogua ljekovita bilj
ka na svijetu. Nema se vie to kopati po tome. Tvoj nain skupljanja
podataka pripada poetku devetnaestog stoljea. Otada je prolo
gotovo dvjesto godina. Jesi li ti uo za 'napredak'?
Nastavio je potom objanjavajui mi definiciju napretka i usavr
avanja kao dvaju pojmova filozofskog diskursa za koje je rekao da
su najvaniji u antropologiji.
Antropologija je jedina postojea disciplina, nastavi, koja
moe jasno potkrijepiti ideju usavravanja i napretka. Hvala Bogu
to jo postoji traak nade u cinizmu naeg doba. Samo antropologi
ja moe pokazati stvarni razvoj kulture i drutvene organizacije. Sa
mo antropolozi mogu ovjeanstvu predoiti nesumnjiv dokaz o na
pretku ljudskog znanja. Kultura se razvija i samo antropolozi mogu
pronai primjere drutvenih zajednica koji se tono uklapaju u prazna
mjesta na crti napretka i usavravanja. To ti je antropologija! A ne
neki bijedni rad na terenu, koji i nije terenski posao, nego najobi
nija masturbacija.
Bio je to teak udarac za mene. Posljednji izlaz potraio sam u
Arizoni kod antropologa koji su se doista bavili istraivanjima na te
renu. Tada sam ve bio spreman odustati od svoje zamisli. Shvaao
sam to su mi profesori pokuavali rei. Nisam mogao a da se ne
sloim s njima. Moji pokuaji bavljenja terenskim radom oito su
proizlazili iz moje ogranienosti. Ipak, imao sam arku elju iskuati
se na terenu; nisam htio da se moje istraivanje svede iskljuivo na
kopanje po knjigama u knjinici.
U Arizoni sam se upoznao s vrlo iskusnim antropologom koji je
napisao obilje radova o Yaqui Indijancima iz Arizone i Sonore u
Meksiku. Bio je vrlo ljubazan. Nije me obeshrabrio niti mi je dao ka-
kav savjet. Samo je rekao da su indijanske zajednice s jugozapada
vrlo izolirane i nepovjerljive prema strancima, osobito prema onima
panjolskog porijekla, te da ih se ak i groze. Meutim, njegov mlai
kolega bio je izravniji. Rekao je da bi mi bilo bolje da itam knjige
o ljekovitom bilju. On je bio priznati strunjak tog podruja i prema
njegovu miljenju, sve ljekovito bilje koje se moglo pronai na jugo
zapadu ve je bilo klasificirano i opisano u razliitim publikacijama.
Iao je tako daleko da je tvrdio kako se umijee svih dananjih indi-
janskih iscjelitelja temelji upravo na takvim publikacijama, a ne na
Tradicionalnom znanju. Dotukao me je tvrdnjom da Indijanci, ak i
ako se jo koriste tradicionalnim nainima iscjeljivanja, ne bi to za
cijelo otkrili nekom strancu.
Uini neto to je doista vrijedno truda, savjetovao me je. Po
zabavi se urbanom antropologijom. Mnogo se novaca, primjerice,
ulae u prouavanje alkoholizma meu Indijancima u velikim gra-
dovima. To je dostupno svakom antropologu. Idi i napij se s lokal
nim Indijancima. Potom sve to o njima otkrije ograniziraj u obliku
statistikih podataka i sve to pretvori u brojke. Urbana antropologija
ti je pravi teren.
Nije mi preostalo drugo doli prihvatiti savjet tih iskusnih znan
stvenika. Odluio sam se vratiti u Los Angeles, ali mi jedan prijatelj
antropolog ree da ide automobilom u Arizonu i Novi Meksiko kako
bi obiao sva mjesta gdje je neko radio i obnovio poznanstva s lo
alnim stanovnicima koji su bili predmet njegovih antropolokih
prouavanja.
Moe ii sa mnom, predloi mi. Neu nita raditi. Idem sa-
mo posjetiti stare znance, popiti koje pie s njima, malo proavrljati,
i to je sve. Kupio sam im darove - deke, pie, jakne i streljivo za pu
ke od dvadeset dva kalibra. Auto mi je prepun darova. Veinom pu
tujem sam kad ih idem posjetiti i uvijek se bojim da u zaspati za
volanom. Mogao bi mi praviti drutvo, drati me budnim i moda
koji put voziti umjesto mene ako ja previe popijem.
Toliko mi se nije ilo da sam ga odbio.
ao mi je, Bille, rekoh. Taj put nije vie za mene. Ne vidim
smisla u tome da se i dalje zanosim idejom o istraivanjima na tere
nu.
Nemoj se predavati bez borbe, odvrati Bill tonom oinske za
brinutosti. Uloi svu svoju snagu u borbu, pa ako izgubi, onda
odustani, ali ne prije toga. Poi sa mnom i vidi kako ti se svia jugo
zapad.
Zagrlio me je jednom rukom. Nisam mogao a da ne primijetim
kako mu je teka ruka. Bio je visok i kran, ali mu posljednjih godi
na tijelo postade neobino kruto. Izgubio je onaj djeaki izgled. Nje
govo okruglo lice nije vie bilo onako ispunjeno, mladenako kao
nekad. Sada je to bilo lice zabrinuta ovjeka. Vjerujem da se brinuo
zato to mu je opadala kosa, ali se u nekim trenucima inilo kao da
ga mori jo neto. Nije se zapravo udebljao; tijelo mu je otealo na
nain koji je bilo nemogue objasniti. Primijetio sam to u njegovu
hodu, po tome kako je ustajao i sjedao. Kao da se u svemu to je ra
dio, svakim djeliem svog bia borio protiv sile koja ga je vukla pre
ma dolje.
Potisnuvi u sebi osjeaj poraenosti, krenuo sam s njim na pu
tovanje. Posjetili smo svako mjesto u Arizoni i Novom Meksiku gdje
je bilo Indijanaca. Neoekivano, tijekom putovanja otkrio sam da
moj prijatelj antropolog ima dva lica. Objasnio mi je da su njegova
miljenja kao profesionalnog antropologa vrlo odmjerena i usklae
na s idejama suvremene antropologije, ali kao privatnoj osobi, an
tropoloki rad na terenu pruio mu je bogato iskustvo o kojemu ni
kad ne govori. Ta iskustva nisu bila u skladu s gleditima suvreme
ne antropologije jer su posrijedi bili dogaaji koji su izmicali svakoj
metodi sistematizacije.
Tijekom naeg putovanja, redovito bi popio poneko pie sa svo
jim bivim suradnicima, poslije ega se osjeao vrlo oputenim. Ja
bih tada preuzeo volan i vozio dok je on sjedio pokraj mene pijuc
kajui svoj trideset godina stari viski Ballantine. I tada bi Bill stao
govoriti o svojim iskustvima koja se nisu dala svrstati u uobiajene
antropoloke kategorije.
Nikada nisam vjerovao u duhove, ree iznenada jednog dana.
Nikada nisam mario za prizivanje duhova, pomicanje predmeta, gla
sove to dolaze iz tame i tome slino. Odgojen sam vrlo pragmatiki,
ozbiljno. Znanost mi je oduvijek bila osnovni orijentir. Ali, kad sam
radio na terenu, poeo sam se susretati sa svakojakim nadnaravnim
pojavama i drugim bedastoama. Primjerice, jedne sam noi iao s
nekim Indijancima u potragu za ukazanjem. Trebali su me zapravo
uputiti u tajne svojeg umijea, a obred inicijacije sastojao se od bol-
nog probadanja prsnih miia. Za tu su prigodu pripremali jednu
zgodnu kolibicu u umi. Pomirio sam se s tim da u izdrati bol. Po
pio sam nekoliko aa pia kako bih dobio snage. Tada je ovjek koji
je trebao biti posrednik izmeu mene i ljudi koji su obavljali obred,
zaurlao od uasa i pokazao na tamnu sjenu koja nam se primicala.
Kada mi se pribliio lik prekriven sjenom, nastavi Bill, primi
jetio sam da je to stari Indijanac odjeven u najudniju odjeu koju mo
e zamisliti. Bio je odjeven i opremljen poput amana. ovjek s ko
jim sam bio te noi besramno se onesvijestio kad je ugledao starca.
Starac mi je priao i prstom pokazao na moja prsa. Prst mu je bio kost
i koa. Mrmljao je neto nerazumljivo. Tada su ve svi prisutni ugle
dali starca i stali se tiho i urno primicati. Starac se okrenuo i pogle
dao ih. Svi su se ukoili. Starac im se nakratko obratio. Njegov glas
bijae nezaboravan. Kao da je govorio kroz cijev ili kao da je imao
neto privreno na ustima to je izbacivalo rijei iz njega. Kunem ti
se da sam vidio kako ovjek govori u sebi, a usta mu emitiraju rijei
poput nekog stroja. Poto je odrao govor ljudima, starac nastavi ho
dati, proe pokraj mene, pokraj njih i nestade, proguta ga mrak.
Bill mi je rekao da je obred inicijacije propao; nikad ga nisu oba
vili; svi su se mukarci, ukljuujui i vraeve, tresli od straha. Kazao
je kako su se toliko preplaili da su se razili i nestali.
Ljudi koji su godinama bili prijatelji, nastavi, nikad vie nisu
meusobno razgovarali. Tvrdili su da je ono to su vidjeli bio duh
nevjerojatno starog vraa i da bi im svaki meusobni razgovor o to
me donio nesreu. Vjerovali su da bi im i sam susret s bilo kime tko
je bio tamo te noi takoer donio nesreu. Veina se njih odselila iz
tog podruja.
Zato su mislili da bi im meusobni razgovor ili susret donio
nesreu? upitao sam.
Tako oni vjeruju, uzvratio je. Takvo ukazanje za njih je zna
ilo da se utvara obraala svakome posebno. Imati takvu viziju pred
stavlja najveu sreu u njihovu ivotu.
A to je prikaza rekla svakome od njih? upitah.
Nemam pojma, odgovori Bill. Nikad mi nita nisu objasnili.
Kad god bih ih upitao, zanijemjeli bi. Nita nisu vidjeli, nita nisu
uli. Mnogo godina poslije, ovjek koji se onesvijestio zaklinjao mi
se da je samo glumio nesvjesticu jer se toliko uplaio da se nije htio
suoiti sa starcem, a to to je starac rekao razumjeli su svi na razini
koja se ne moe pojmiti jezikom.
Bill ree kako je razumio da mu je duh govorio neto o zdravlju
i oekivanjima u ivotu.
to hoe time rei? pitao sam.
Ne pie mi se ba dobro, prizna. Neto nije u redu s mojim
tijelom.
Zna li zapravo to ti je? pitao sam ga.
Da, znam, rekao je nehajno. Rekli su mi lijenici. Ali neu se
brinuti, neu ni misliti o tome.
Kad mi se Bill povjerio, proela me je neka nelagoda. Bio je to
dio njegove linosti koji nisam poznavao. Uvijek sam ga doivljavao
kao ilava mukarca. Nikad nisam zamiljao da bi mogao biti ranjiv.
Nije mi se svidio na razgovor. Ali je bilo prekasno da se povuem.
Nastavili smo putovati.
Drugom mi je prigodom povjerio da se vraevi s jugozapada
mogu preobraziti u druge entitete i da podjelu na vraa medvjeda
ili vraa pumu i slino, ne treba shvaati kao eufemizam ili meta
foru.
Moe li vjerovati, rekao je zadivljeno, da se neki vraevi doi
sta pretvore u medvjede, pume ili orlove? Nemoj misliti da pretje
rujem ili da neto izmiljam, ali sam jedanput i sam bio svjedok pre
obrazbe vraa koji se prozvao 'Rijenim ovjekom' ili 'Rijenim vra-
em' ili 'Onime koji ide od Rijeke i vraa se Rijeci'. Bio sam u plani
nama Novog Meksika s tim vraem. Vozio sam ga, imao je u mene
povjerenja i krenuo je u potragu za svojim korijenima, barem mi je
tako rekao. Hodali smo uz rijeku kad se on odjednom vrlo uzbudio.
Rekao mi je da se maknem s obale i popnem na neku visoku stije
nu, skrijem se i prekrijem dekom glavu i ramena te da virim kako ne
bih propustio ono to je namjeravao uiniti.
A to je namjeravao uiniti? zapitao sam ga ne mogavi se
suzdrati.
Nisam znao, odgovori mi. Znao sam koliko i ti. Nisam mogao
ni zamisliti to je naumio. Jednostavno je uao u vodu potpuno od
jeven. Kad mu je voda dosegla do polovice lista, a bila je to iroka,
ali plitka rijeka, vra je naprosto ieznuo, nestao. Prije nego to je
uao u vodu priapnuo mi je na uho da idem nizvodno i priekam
ga. Rekao mi je tono na kojem ga mjestu trebam ekati. Dakako,
nisam vjerovao ni rijei od onoga to mi je govorio, pa se u poetku
nisam mogao sjetiti gdje sam ga trebao ekati, ali sam onda naao
to mjesto i ugledao vraa kako izlazi iz vode. Znam da zvui glupo
rei 'kako izlazi iz vode'. Vidio sam vraa kako se pretvara u vodu,
a potom kako ponovno nastaje iz vode. Moe li ti to vjerovati?
Nisam znao to bih rekao dok sam sluao njegove prie. Nisam
mu mogao vjerovati, ali nisam mogao niti ne vjerovati. Bio je vrlo
ozbiljan ovjek. Jedino objanjenje koje mi je padalo na pamet bilo
je to da je Bill tijekom naeg putovanja iz dana u dan sve vie pio.
U prtljaniku automobila imao je sanduk s dvadeset etiri boce kot
skog viskija samo za sebe. Zapravo, pio je kao smuk.
Oduvijek sam bio sklon ezoterikim preobrazbama vraeva,
ree mi jednog dana. To ne znai da bih ja mogao objasniti te preo
brazbe, pa ak niti da vjerujem u njih, ali u smislu intelektualne
vjebe, vrlo mi je zanimljiva ideja da preobrazbe u zmiju ili pumu
nisu tako teke kao ono to je izveo rijeni vra. Upravo u takvim
trenucima kad se koristim svojim intelektom na takav nain, presta
jem biti antropolog i poinjem reagirati iznutra, iz utrobe. Nagon mi
kae da ti vraevi izvode neto to se ne moe znanstveno izmjeriti,
pa ak se o tome ne moe ni razgovarati na intelektualnoj razini.
Primjerice, postoje vraevi oblaci koji se pretvaraju u oblake, u
izmaglicu. Nikad nisam to vidio, ali sam poznavao jednog vraa ob
laka. Nikad nisam doivio da je preda mnom nestao ili se pretvorio
u izmaglicu kao onaj drugi vra koji se preobrazio u vodu tono
pred mojim oima. Ali sam jednom trao za tim vraem oblakom i
on je naprosto ieznuo, a da se nije imao gdje sakriti. Iako nisam
vidio kako se pretvara u oblak, nestao je. Nisam si mogao objasniti
kamo je otiao. Nije bilo ni stijena, niti ikakva raslinja na mjestu na
kojem je nestao. Stigao sam tamo samo pola minute nakon vraa, a
njega vie nije bilo. Lovio sam tog ovjeka da bi mi dao jednu infor
maciju, nastavio je Bill. Nije htio sa mnom razgovarati. Bio je vrlo
srdaan, ali to je bilo sve.
Bill mi je ispriao mnogo drugih pria o sukobima i politikim
frakcijama meu Indijancima u razliitim indijanskim rezervatima,
kao i prie o estokim svaama meu pojedincima, o netrpeljivosti
ma, prijateljstvima i slino, koje me nisu ni najmanje zanimale. S
druge strane, prie o preobrazbama vraeva i utvarama uzburkale
su moje emocije. Bio sam istodobno i oparan i zgroen. Meutim,
kad sam pokuao razmiljati o tome zato su me te prie opinile ili
zato su me zgrozile, nisam si mogao objasniti. Znao sam samo da
su me njegove prie o vraevima pogaale u neto nepoznato, du
boko skriveno u meni.
Jo sam neto spoznao na tom putovanju; uvjerio sam se da su
indijanske zajednice na jugozapadu doista zatvorene prema vanj
skim utjecajima. Konano sam prihvatio da mi je potrebno jo mno
go pripreme i izuavanja antropoloke znanosti i da bi bilo korisnije
baviti se terenskim istraivanjem na podruju koje poznajem ili koje
mi je pristupano.
Kada smo zavrili putovanje, Bill me je odvezao na autobusnu
postaju linije Greyhound u Nogalesu, u Arizoni, s koje su kretali au
tobusi za Los Angeles. Dok smo sjedili ekajui autobus, oinski me
je tjeio, podsjeajui me da su u antropolokim terenskim istraiva
njima neuspjesi uobiajeni te da se upravo zahvaljujui njima ovjek
uvruje u svojoj namjeri i sazrijeva kao antropolog.
Odjednom se nagnuo prema meni i jedva primjetnim pokretom
brade pokazao prema drugoj strani ekaonice. ini mi se da je ov
jek koji sjedi na klupi u kutu onaj o kojem sam ti govorio, priap-
nuo mi je. Nisam sasvim siguran jer sam se samo jednom naao s
njime licem u lice.
Na kojeg ovjeka misli? to si mi o njemu govorio? upitah.
Kad smo razgovarali o vraevima i njihovim preobrazbama,
spomenuo sam ti da sam jedanput sreo vraa oblaka.
Da, da, sjeam se, odgovorih. Je li taj ovjek vra oblak?
Ne, ree odsjeno. Ali mislim da je on pratilac ili uitelj vraa
oblaka. Viao sam ih zajedno iz daljine nekoliko puta, prije mnogo
godina.
Doista sam se sjetio da je Bill jednom usput, nevezano spome
nuo vraa oblaka, nekoga tajanstvenog starca, nekadanjeg amana,
Indijanca iz Yume koji je mrzio ljude i neko bio zastraujui vra.
O odnosu tog starca i vraa oblaka moj mi prijatelj nikada nije govo
rio, ali su oito u njegovu sjeanju ta dvojica bila toliko povezana da
je bio uvjeren da je spomenuo i starog Indijanca.
Odjednom sam se tako uznemirio da sam poskoio sa svojeg sje
dita. Kao da uope nisam vladao sobom, priao sam starcu i odmah
se poeo hvaliti o tome koliko znam o ljekovitim biljkama i vraevi
ma meu amerikim Indijancima s visoravni i njihovim sibirskim
precima. Potom sam spomenuo kako znam da je on bio vra. Zavrio
sam svoj govor uvjeravajui ga da bi imao velike koristi od dueg
razgovora sa mnom.
Ako nita drugo, rekao sam ve pomalo razdraeno, mogli
bismo razmijeniti iskustva. Recite mi to znate i ja u vam rei to
ja znam.
Do zadnjeg asa starac nije podizao pogled. Tada je podignuo
glavu. Ja sam Juan Matus, ree pogledavi me ravno u oi.
Znao sam da ne trebam prestati govoriti, ali zbog nekoga neo
bjanjiva razloga osjetio sam da nemam to vie rei. Htio sam mu
rei svoje ime. Rukom je pokrio usta kao da me eli sprijeiti da na
stavim govoriti.
U tom je asu stigao autobus. Starac je promrmljao da je to nje
gov autobus i ozbiljno dometnuo da ga potraim kako bismo mogli
na miru porazgovarati i razmijeniti prie. Dok je to govorio, kutovi
njegovih usana zatitrali su jedva primjetnim ironinim smijekom.
Za ovjeka njegovih godina, a inilo mi se da je mogao biti blizu osam
deset, nevjerojatnom je lakoom u nekoliko koraka preao pet meta
ra, koliko je klupa na kojoj je sjedio bila udaljena od autobusa. im
je uskoio u autobus, vrata su se zatvorila i inilo se kao da se auto
bus zaustavio samo da bi njega pokupio.
Poto je starac otiao, vratio sam se do klupe na kojoj je sjedio
Bill.
to je rekao, to je rekao? pitao je Bill uzbueno.
Rekao mi je da ga potraim i posjetim, odgovorih. ak je do
dao da bismo kod njega mogli porazgovarati.
Ali to si ti njemu rekao da te je pozvao? zapita.
Ispriao sam Billu kako sam upotrijebio svu svoju vjetinu da
bih se pokazao kao veliki znalac i obeao starcu da u mu otkriti sve
to sam proitao o ljekovitim biljkama.
Bill mi oito nije vjerovao. Optuio me je da neto skrivam od
njega. Poznajem ja ljude iz ovoga kraja, ree mrzovoljno, a sta
rac je ba neki udak. Ni s kime ne razgovara, ak ni s Indijancima.
Zato bi razgovarao s tobom, potpunim strancem? Nisi ak ni sim
patian!
Billu sam oito iao na ivce. Nisam shvaao zato. Nisam se
usudio pitati za razlog. Imao sam dojam kao da je malo ljubomoran.
Moda je osjeao da sam uspio u neemu to njemu nije polo za ru
kom. Meutim, moj uspjeh nije bio posljedica nikakva osobitog na
pora i nije mi nita znaio. Osim Billovih usputnih primjedaba, ni
sam imao pojma koliko je bilo teko pribliiti se starom ovjeku, a i
nisam mario za to. Naem susretu nisam tada pridavao nikakvu va
nost. Zbunilo me je to to se Bill toliko uznemirio.
Zna li gdje stanuje? upitah.
Nemam pojma, odgovori on otresito. uo sam od mjetana
da nigdje ne stanuje, nego se samo tako odjednom pojavi, ali to su
sve gluposti. Vjerojatno ivi u nekoj daari u Nogalesu, u Meksiku.
Po emu je on tako vaan? zapitah ga. Nakon tog pitanja, sku
pio sam hrabrosti i dodao: ini mi se da te je uzrujalo to to je sa
mnom razgovarao. Zato?
Bez okolianja prizna da se naljutio jer je znao kako je uzalud
no pokuavati razgovarati s tim starcem. Stari je uasno drzak,
dometnu. U najboljemu, bulji u ovjeka dok mu ovaj neto govori
i ne kae ni rijei. Ili pak, uope te i ne pogleda; ponaa se kao da
ne postoji. Jedini put kad sam pokuao s njim razgovarati grubo me
je odbio. Zna li to mi je rekao? Rekao je: 'Da sam ja na vaemu
mjestu, ne bih uzalud troio energiju na otvaranje usta. tedite je.
Potrebna vam je.' Da nije takav stari bezveznjak, bio bih ga tresnuo
po glavi.
Upozorio sam Billa da je to to Indijanca nazivamo starcem
vie pitanje naina izraavanja nego to odgovara njegovu opisu. Ni
je izgledao tako star iako je zacijelo bio. Iz njega su izbijale straho
vita snaga i ivost. inilo mi se da bi Bill loe proao da ga je uda
rio u glavu. Taj je stari Indijanac bio vrlo snaan. Zapravo, djelovao
je doslovce zastraujue.
Nisam izrekao sve to sam mislio. Pustio sam Billa da govori o
tome kako se gnuao stareve drskosti i kako bi on ve znao izai s
njim na kraj da starac nije bio tako slab.
Tko bi mi mogao rei gdje ivi? upitao sam ga.
Moda neki ljudi iz Yume, odgovorio je malo oputenije.
Moda oni s kojima sam te upoznao na poetku naeg putovanja.
Ne moe nita izgubiti ako ih pita. Reci im da sam te ja posalo.
Tog sam trenutka promijenio plan i umjesto da idem u Los An-
geles, otiao sam ravno u Yumu u Arizoni. Posjetio sam ljude s koji
ma me je Bill upoznao. Oni nisu znali gdje stari Indijanac ivi, ali su
njihovi komentari na njegov raun jo vie probudili moju znatie
lju. Rekli su da nije iz Yume, nego iz Sonore u Meksiku i da je u mla
dosti bio zastraujui vra, da je izvodio arolije i bacao ine na lju
de, ali se s vremenom smekao i pretvorio u asketa i pustinjaka. Pri
mijetili su da je neko, iako je bio Indijanac iz plemena Yaqui, iao
okolo sa skupinom Meksikanaca koji su, ini se, bili vrlo vjeti u
aranju. Svi rekoe da te ljude nisu vidjeli u svojem kraju ve godi
nama.
Jedan od njih dometnu da je starac iste dobi kao i njegov djed,
ali za razliku od djeda koji je senilan i vezan uz krevet, vra je sna
niji no ikad. Taj isti ovjek uputio me je na neke ljude u Hermosillu,
glavnom gradu Sonore, koji moda poznaju starca, te bi mi mogli
rei vie o njemu. Nimalo me nije privlaila zamisao da idem u Mek
siko. Sonora je bila predaleko od podruja koje me je zanimalo.
Osim toga, zakljuio sam da bi mi ipak bilo bolje baviti se urbanom
antropologijom i vratio sam se u Los Angeles. Ali prije puta u Los
Angeles proeljao sam podruje Yume, pokuavajui skupiti podat
ke o Indijancu. Nitko nije nita znao o njemu.
Dok sam se vozio autobusom prema Los Angelesu, bio sam is
punjen najneobinijim osjeajima. S jedne strane, osjeao sam se
potpuno izlijeenim od svoje opsjednutosti radom na terenu i zani
manja za starog Indijanca, a s druge strane, proimala me je neka
neobina nostalgija. Tako neto doista nikad prije nisam osjetio. Taj
me je novi osjeaj duboko potresao. Bila je to mjeavina straha i e
nje kao da sam izgubio neto to je iznimno vano. Kako sam se pri
bliavao Los Angelesu, jasno sam osjeao da s udaljenou poputa
togod da me je obuzimalo u blizini Yume; no, to je poputanje sa
mo pojaalo moju bezrazlonu enju.
Namjera beskonanosti
OTIAO SAM u Sonoru kod don Juana. Morao sam s njim razgova
rati o jednom dogaaju koji mi se tada inio najvanijim u mojem
ivotu. Trebao mi je njegov savjet. Kad sam uao u njegovu kuu, je
dva sam imao vremena pozdraviti ga koliko mi se urilo. Sjeo sam i
odmah krenuo s bujicom problema i nedoumica.
Smiri se, smiri se, ree don Juan. Nije to tako bezizlazno!
to se to sa mnom dogaa, don Juane? zapitao sam. Bilo je to
zapravo retoriko pitanje.
To je djelovanje beskonanosti, odgovori on. Neto se promi
jenilo u tvojem nainu opaanja onog dana kad si me sreo. Tvoj os
jeaj uzrujanosti proizlazi iz toga to podsvjesno shvaa da ti istjee
vrijeme. Na neki nain ti to zna, ali nisi potpuno svjestan toga. Os
jea da nema vremena, i to te ini nestrpljivim. Dobro mi je poz
nato stanje u kojem se nalazi jer se to dogodilo i meni i svim vra
evima iz moje loze. U odreenom trenutku zavrilo se jedno cijelo
razdoblje mojeg, a i njihova ivota. Sada je na tebi red. Jednostav
no, vrijeme ti je isteklo.
Zatraio je tada da mu ispriam sve to mi se dogodilo. Ree da
iz svoje prie ne smijem izostaviti niti jednu jedinu pojedinost. Nije
ga zanimao opis u kratkim crtama. Htio je da pretvorim u rijei sve
ono to me je muilo.
Da ujemo kako e priati tono po propisima, kao to se to
kae u tvojem svijetu, ree. Sad ulazimo u podruje formalnoga
govora.
Don Juan mi objasni da su vraevi starog Meksika razvili ideju
o formalnom nainu govora nasuprot onoga neformalnoga, i koristi
li se objema vrstama govora u poduavanju i voenju svojih ueni
ka. Formalni govori za njih bijahu neka vrsta saetaka u kojima su s
vremena na vrijeme prikazivali svojim uenicima sve ono o emu su
ih do tada poduavali i to su im usput govorili. Neformalni govori
bijahu svakodnevna razjanjavanja bez upuivanja na neto to bi
bilo izvan pojava koje su se pritom razmatrale.
Vraevi nita ne zadravaju za sebe, nastavi. Takvo je ispra-
njavanje poseban manevar koji vraevima pomae da napuste tvr
avu svojeg ja.
Zapoeo sam svoje pripovijedanje rekavi don Juanu da su uvje
ti u kojima sam ivio oduvijek bili takvi da nisam imao prostora za
promiljanje o samom sebi. Otkad znam za sebe, moj je svakodnev
ni ivot bio do kraja ispunjen pragmatinim problemima koje sam
morao odmah rjeavati. Sjeam se kako se moj najdrai stric zgro
zio kad je uo da nikad nisam dobio dar ni za Boi ni za roendan.
Razgovarali smo o tome nedugo poto sam se doselio u oevu rodnu
kuu gdje je ivjela njegova obitelj. Saalio se zajedno sa mnom nad
mojom situacijom. ak mi se i ispriao iako nije imao nikakva udje
la u tome.
Uasno je to, mali moj, rekao je glasom punim suosjeanja.
Znaj da sam na tvojoj strani sto posto kad je rije o nepravdi.
Uporno je ustrajao na tome da moram oprostiti onima koji su
mi poinili nepravdu. Iz onoga to mi je govorio dobio sam dojam
kao da eli da se suoim s ocem i optuim ga za nemar i nebrigu, a
potom, dakako, da mu oprostim. Nije uviao da se ja nisam osjeao
zakinutim. Traei to od mene, podrazumijevao je da imam neku
svijest o sebi te da u reagirati poto me je upozorio na duevnu bol
koju sam pretrpio u djetinjstvu. Uvjerio sam strica da u razmisliti o
tome, ali tog asa nisam imao vremena jer mi je moja djevojka, koja
me je ekala u dnevnoj sobi, upuivala oajnike znakove da pou
rim.
Nikad nisam imao mogunosti razmisliti o tome, ali je sigurno
da je moj stric razgovarao s ocem jer sam uskoro dobio dar. Bio je
to lijepo zamotani paket s ukrasnom vrpcom i karticom na kojoj je
pisalo ao mi je. Sa znatieljom i nestrpljenjem poderao sam
ukrasni papir. Ugledao sam kartonsku kutiju. U njoj se nalazila pre
krasna igraka, mali brodi s kljuem za navijanje objeenim o dim
njak. S takvom se igrakom djeca najee igraju dok se kupaju u
kadi. Moj je otac sasvim zaboravio da sam imao petnaest godina i
da sam ve zapravo bio mukarac.
Budui da sam i kao odrasla osoba bio nesposoban za ozbiljno
promiljanje o sebi, veoma sam se iznenadio kad sam jednog dana
osjetio neobian emotivni nemir koji se, kako je vrijeme odmicalo,
sve vie pojaavao. Pripisao sam to prirodnim procesima, bilo mi je
svejedno jesu li duhovni ili tjelesni, koji se povremeno pojavljuju
bez ikakva razloga ili su moda izazvani biokemijskim reakcijama u
samom tijelu. Nisam uope obraao pozornost na to. Meutim, uz
nemirenost se poveavala, i to me je navelo na pomisao da sam do
ao do onog trenutka u ivotu kada je ovjeku potrebna drastina
promjena. Osjeao sam iznutra da moram neto promijeniti u svo
jem ivotu. Taj nagon za promjenom bio mi je poznat. Takav sam os
jeaj imao i prije, ali kao da se na neko vrijeme pritajio.
Predano sam studirao antropologiju i osjeao sam da je to moj
ivotni poziv, tako da ta odluka nikad nije postala upitnom, ma ko
liko da sam bio eljan promjene. Nije mi padalo na pamet da presta
nem studirati i ponem raditi neto drugo. Prvo ega sam se sjetio
bilo je da bih trebao promijeniti sredinu i otii na neki fakultet da
leko od Los Angelesa.
Prije no to sam poduzeo tako drastian korak, htio sam malo
ispitati teren, da tako kaem. Upisao sam se u ljetnu kolu u drugom
gradu i natovario se gomilom predmeta. Od svih predmeta najvie
me je zanimao teaj antropologije, koji je vodio jedan od najveih
strunjaka za Indijance s Andskih visoravni. Vjerovao sam da e mi
prouavanje podruja koje mi je blisko pomoi u pravom terenskom
istraivanju kad za to doe vrijeme. Zamiljao sam da e mi pozna
vanje June Amerike otvoriti vrata u svaku tamonju indijansku za
jednicu.
U isto vrijeme kad sam se prijavio za ljetnu kolu, dobio sam po
sao. Poeo sam raditi kao asistent na jednom projektu kod psihija
tra koji je bio stariji brat mojeg prijatelja. On je elio analizirati sa
draj pojedinih dijelova razgovora voenih s mladim ljudima o nji
hovim problemima koji proizlaze iz preoptereenosti kolom, neis
punjenih oekivanja, nerazumijevanja kod kue, frustracija u lju
bavnom ivotu itd. Ti su razgovori bili pohranjeni na magnetofon
skim vrpcama, starijima od pet godina, koje su prije brisanja bile oz
naene nekim brojem. Prema tim brojevima koji su bili upisani u ta
blicu, psihijatar i njegovi asistenti izabirali su vrpce i presluavali ih
radi analize.
Prvog dana u koli, profesor antropologije govorio je o svojim
akademskim naelima i zadivio je studente irinom znanja i brojem
publikacija. Bio je to visok, tanak mukarac, izmeu etrdeset i pe
deset godina, plavih oiju nemirna pogleda. Najvie su me se dojmi
le te njegove plave oi koje su izgledale ogromne iza debelih stakala
naoala, a svako oko kao da se okretalo u suprotnom smjeru od
onoga drugoga dok je govorei mahao glavom. Znao sam da to ne
moe biti istina, ali me je ta slika ipak prilino dekoncentrirala. Bio
je iznimno dobro odjeven za antropologa, naime antropolozi su u to
doba bili poznati po vrlo nemarnu nainu odijevanja. Arheologe su,
na primjer, studenti esto opisivali kao neka izgubljena stvorenja ko
ja su se toliko predala terenskim istraivanjima da se ne stignu ni
oprati.
Meutim, zbog meni potpuno neshvatljivih razloga, ono po e
mu se taj profesor izdvajao od ostalih nije bio njegov fiziki izgled
ili uenost, nego nain govora. Nikad jo nisam uo da netko tako
jasno izgovara svaku rije, a odreene rijei naglaavao je time to
bi ih produio. Po intonaciji njegova govora moglo se zakljuiti da
je stranac, ali znao sam da je to samo prenemaganje. Neke je fraze
izgovarao kao da je Englez, a druge opet poput kakva propovjedni
ka duhovne obnove.
Oparao me je od samog poetka unato njegovu pompoznu dr
anju. Vanost koju si je pridavao bila je toliko oita da ju je ovjek
nakon prvih pet minuta njegova predavanja naprosto prihvaao kao
injenicu. Predavanja su uvijek zapoinjala bombastinim razme
tanjem znanjem, koje su donekle ublaavale neobuzdane primjedbe
na vlastiti raun. Potpuno bi zaokupio pozornost sluateljstva. Nije
dan od studenata s kojima sam razgovarao nije osjeao nita drugo
doli uzvieno divljenje prema tomu iznimnom ovjeku. Iskreno sam
vjerovao da sve tee dobro i da e moj prelazak na novi fakultet i u
drugi grad proi glatko, bez nekih velikih dogaaja dodue, ali sa
svim pozitivno. Svidjela mi se nova sredina.
Na poslu sam se potpuno predao presluavanju magnetofonskih
vrpci, toliko da bih pokatkad kradom uao u ured i sluao ne samo
oznaene isjeke razgovora nego cijele vrpce. Ono to me je u po
etku osobito privlailo i uzbuivalo bilo je to to sam na svakoj vrp
ci uo sebe. Kako su tjedni prolazili i kako se poveavao broj vrpci
koje sam presluao, moja se opinjenost pretvarala u isti uas. Sva
ka izgovorena reenica, ukljuujui i pitanja psihijatra, bila je moja.
Ti su ljudi govorili iz dubine mojega vlastitog bia. Odbojnost koju
sam osjeao bila je neto potpuno novo za mene. Nisam ni sanjao
da bih se mogao beskrajno ponavljati u svakomu mukarcu i svakoj
eni koje sam sluao na vrpci. Osjeaj vlastite osobnosti, koji mi je
bio usaen roenjem, beznadno se raspao pod utjecajem toga veli
anstvenog otkria.
Poeo sam tada raditi na tome da vratim svoju osobnost, i to je
bilo uasno muno. Nesvjesno sam krenuo u samopreispitivanje na
najlui mogui nain; pokuao sam se izvui iz kripca tako to sam
bez prestanka govorio sam sa sobom. Na sve mogue naine poku
avao sam u glavi racionalizirati ono to se dogaalo sa mnom ne
bih li sauvao osjeaj vlastite posebnosti, a potom bih sve to izgova
rao na glas. ak sam doivio i neto sasvim revolucionarno za me
ne: mnogo sam puta sam sebe probudio glasno govorei u snu i ras
predajui o svojoj vrijednosti i posebnosti.
Tada sam jednoga uasnog dana doivio drugi teak udarac. Us
red noi probudilo me je uporno lupanje na vratima. Nije to bilo la
gano, bojaljivo kucanje, nego, kao to bi rekli moji prijatelji, pravo
gestapovsko lupanje. Vrata samo to nisu ispala iz arki. Skoio
sam iz kreveta i provirio kroz rupicu na vratima. Ispred vrata je sta
jao moj ef, psihijatar. Time to sam bio prijatelj njegova mlaeg
brata kao da sam odmah zadobio njegovo povjerenje. Sprijateljio se
sa mnom bez ikakva oklijevanja i sada se, eto, nalazio tu na moje
mu kunom pragu. Upalio sam svjetlo i otvorio vrata.
Uite, rekoh. to se dogodilo?
Bila su tri sata ujutro, a po izrazu njegova lica i upalim oima
znao sam da je duboko uznemiren. Uao je i sjeo. Njegova gusta,
crna, duga kosa kojom se tako ponosio sada je bila razbaruena i
padala mu je na lice. Nije se potrudio ni zaeljati je kao inae. Veo
ma sam ga volio jer je bio starija verzija mojeg prijatelja iz Los An-
gelesa, s crnim, gustim obrvama, prodornim smeim oima, etvr
tastom eljusti i debelim usnicama. inilo se da njegova gornja usna
ima jo jedan pregib iznutra, pa je pokatkad, kad bi se osmjehnuo,
izgledalo kao da ima dvostruku gornju usnu. Uvijek je govorio o
obliku svojeg nosa, koji je nazivao upadljivim, nezajaljivim nosom.
Mislim da je bio iznimno siguran u sebe i nevjerojatno uvjeren u is
pravnost svojih nazora koje nikad nije dovodio u sumnju. Tvrdio je
da u njegovoj profesiji te osobine jame uspjeh.
to se dogodilo! ponovio je podrugljivim glasom, a dvostruka
mu se gornja usna nekontrolirano tresla. Mislim da je oito da mi
se noas dogodilo sve najgore to se ovjeku moe dogoditi.
Sjeo je na stolac. Izgledao je smueno, izgubljeno, kao da trai
rijei. Ustao je, otiao do kaua i nemono se sruio.
Ne samo to sam odgovoran za pacijente, nastavi, nego imam
i stipendiju za istraivanje, enu, djecu, a sad sam si nakopao na
glavu jo jedan jebeni teret. A najvie me dere to to sam si sam
kriv za sve, to me je upropastila vlastita glupost jer sam povjerovao
glupoj piki!
Rei u ti neto, Carlose, nastavi, nema niega uasnijega,
odvratnijega, munijega od bezobzirnosti ena. Nisam ja enomr
zac, kao to zna! Ali mi se ovog asa ini da je svaka pika samo pi
ka! Prijetvorna i podla!
Nisam znao to rei. O emu god da je govorio, oito se od me
ne nije oekivala ni potvrda ni osporavanje. Ionako mu se ne bih
usudio usprotiviti. Nisam imao snage za to. Bio sam vrlo umoran.
Samo sam elio nastaviti spavati, ali je on i dalje govorio kao da mu
ivot o tome ovisi.
Zna Theresu Manning? pitao je glasno, optuujuim tonom.
U jednom trenutku pomislih kako me optuuje da sam se spe
tljao s njegovom mladom, prekrasnom studenticom koja je radila
kod njega kao tajnica. Nije mi ostavio vremena za odgovor, nego je
nastavio govoriti.
Theresa Manning je smee. Nitarija! Glupa, bezobzirna ena
koja nita drugo ne zna u ivotu nego zavoditi svakoga tko je imalo
poznat i ugledan. Mislio sam da je inteligentna i osjeajna. Mislio
sam da ima neto u sebi, da moe razumjeti drugoga, suosjeati, da
ima neto to bi ovjek poelio podijeliti ili sauvati samo za sebe jer
je toliko dragocjeno. Ne znam zato, ali takvom sam je zamiljao, a
ona je zapravo nemoralna i nastrana, a jo k tome i nepopravljivo
vulgarna.
Dok je on i dalje tako govorio, poela se ocrtavati neobina slika.
Oito se psihijatar spetljao sa svojom tajnicom, i to je ispalo vrlo loe.
Od onog dana kad je poela raditi za mene, nastavi, znao
sam da je seksualno privlaim, ali nikad nita nije rekla. Sve se to
svodilo samo na aluzije i poglede. Jebi ga! Danas popodne bilo mi
je ve dosta tog okolianja i izravno sam joj se obratio. Otiao sam
do njezina radnog stola i rekao: 'Ja znam to ti hoe, a ti zna to
ja hou'.
Poeo je nadugako i nairoko opisivati kako joj je odluno re
kao da je oekuje u svojem stanu, koji se nalazio preko puta kole,
u 23.30, i da on nee ni zbog koga mijenjati svoje navike. Njegov je
obiaj da do jedan sat ita, radi i pije vino, a potom se povlai u spa
vau sobu. U gradu je imao stan, a u predgrau kuu u kojoj je ivio
sa enom i djecom.
Bio sam tako uvjeren da e na ljubavni odnos uspjeti i pretvo
riti se u neto vrijedno pamenja, rekao je s uzdahom. Glas mu je
postao mek i prisan kao kad netko u povjerenju opisuje neto sa
svim intimno. ak sam joj dao i klju od stana, ree, a glas mu pu
kne.
Vrlo posluno, dola je tono u jedanaest i trideset, nastavi.
Sama si je otvorila vrata i odleprala u spavau sobu poput sjene.
To me je veoma uzbudilo. Znao sam da s njom neu imati tekoa.
Znala je dobro svoju ulogu. Moda je i zaspala na krevetu, ili moda
gleda televiziju. Potom sam se zadubio u itanje i fukalo mi se to
ona radi. Znao sam da je sad moja.
Ali onog asa kad sam uao u spavau sobu, nastavio je govo
riti, a u glasu mu se osjeala napetost, neto ga je stisnulo u grlu kao
da mu je nanesena neka moralna nepravda, Theresa je skoila na
mene poput ivotinje i poela traiti moj pimpek. Nije mi dala vre
mena niti da spustim bocu i dvije ae koje sam drao u rukama. Bio
sam jo toliko sabran da sam uspio spustiti ae Baccarat na pod a
da ih ne razbijem. Boca je odletjela preko cijele sobe kad me je zgra
bila za jaja kao da su od kamena. Htio sam je udariti. Zapravo sam
zaurlao od bola, ali to je nije omelo. Hihotala se luaki jer je njoj
to bilo zgodno i seksi. Barem je tako rekla, kao da me je eljela odo
brovoljiti.
Mahao je glavom obuzdavajui bijes i govorio kako je ta ena
jezivo pohotna i krajnje sebina i kako nema pojma da je mukarcu
potreban trenutak predaha, osjeaj ugode, oputenosti, prijateljskog
okruenja. Umjesto da pokae obzirnost i razumijevanje, kao to je
nalagala njezina uloga, Theresa Manning je izvadila njegov seksual
ni organ iz hlaa takvom spretnou kao da je to uinila ve bezbroj
puta.
Rezultat svega tog sranja, ree, bio je da se moja ulnost po
vukla od uasa. Bio sam emocionalno uniten. Istog asa pojavilo mi
se tjelesno gaenje prema toj jebenoj eni. Ipak, moja me je pohota
sprijeila da je izbacim na ulicu.
Ree da se tada odluio za oralni seks umjesto da se kao neki
bijednik osramoti zbog impotencije, to bi mu se zasigurno i dogodi
lo. Dovest e je do orgazma, mislio je, bit e u njegovoj milosti, ali
je tjelesna odbojnost to ju je osjeao prema toj eni bila tako velika,
tako nesavladiva da to nije mogao uiniti.
Ta ena nije ak ni lijepa, ree, sasvim je obina. Odjeom
skriva viak na bokovima. Odjevena zapravo dobro izgleda. Ali kad
je gola, to je hrpa debeloga bijelog mesa! Vitkost koju uspijeva po
slii kad je odjevena samo je varka. Ona ne postoji.
Iz psihijatra je kuljao otrov. Nikad to ne bih od njega oekivao.
Tresao se od bijesa. Iz petnih se ila trudio da ispadne hladnokrvan,
a palio je cigaretu za cigaretom.
Rekao je da ga je oralni seks jo vie izludio i samo to nije po
vraao kad ga je luda ena doslovce pogodila nogom u trbuh, izgu
rala s kreveta na pod i nazvala impotentnim pederom.
Kad je to izgovorio, oi su mu sijevale mrnjom. Usnice su mu
drhtale. Problijedio je.
Moram ii u kupaonicu, ree, htio bih se okupati. Zaudaram.
Vjerovao ili ne, osjeam zadah pike.
Rasplakao se; dao bih sve na svijetu da nisam morao biti tamo.
Moda zbog umora, ili hipnotikog djelovanja njegova glasa, ili pak
ispraznosti situacije, uinilo mi se kao da ne sluam psihijatra, nego
glas nekoga mukog ispitanika s jedne od njegovih magnetofonskih
vrpci, koji se ali da su neki mali problemi poprimili divovske raz
mjere stoga to o njima neprestano govori. Moja je muka zavrila ot
prilike u devet ujutro. Tada sam morao ii na predavanje, a psihija
tar je otiao svojem psihiu.
Otiao sam na predavanje ispunjen strahovitom tjeskobom i
uasnim osjeajem nelagode i uzaludnosti. Tamo sam primio kona
ni udarac zbog kojeg je sasvim propao moj pokuaj drastine pro
mjene. Propast se zbila mimo moje volje. Dogodilo se to kao da mi
je naprosto bilo sueno, a zavretak moje pustolovine kao da je ubr
zala neka nevidljiva ruka.
Profesor antropologije zapoeo je svoje predavanje opisujui
skupinu Indijanaca koji ive na visoravnima Bolivije i Perua, a zovu
se Aymara. Tu je rije izgovarao ej-meh-ra, naglaavajui svaki glas
kao da on jedini na svijetu zna pravilno izgovoriti njihovo ime. Re
kao je da je chicha, to se izgovara i-a, a on je to izgovarao a-
hi-a, alkoholni napitak od fermentiranoga kukuruza koji priprav
ljaju sveenice iz jedne sekte, a Aymard Indijanci ih smatraju polu-
boicama. Nastavio je, kao da otkriva veliku tajnu rekavi da te ene
pretvaraju kuhani kukuruz u kau tako to ga provau i ispljunu, te
na taj nain dodaju encim koji se nalazi u ljudskoj slini i pospjeuje
vrenje. Razredom se pronio vrisak od priguena uasa na spomen
ljudske sline.
inilo se da je profesoru to godilo. Smijuljio se. Bilo je to cere
kanje zloestog djeteta. Nastavio je rekavi da su te ene pravi stru
njaci u vakanju i nazvao ih je vakaicama ahie. Pogledao je u
prvi red klupa, gdje je sjedila veina mladih ena, i izrekao neto to
je bila poanta svega.
Imao sam tu --ast, rekao je naglaavajui rijei toboe kao
neki stranac, da su me zamolili da spavam s jednom od vakaica
ahie. Od umijea vakanja kae ahie, toliko im se razviju vrat
ni miii i obrazi da mogu njima initi uda.
Zagledao se u zbunjenu publiku i napravio dugu stanku, preki
dajui je hihotanjem. Siguran sam da shvaate to hou rei, do
dao je i poeo se histerino smijati.
Nakon te profesorove aluzije, studenti su se potpuno razularili.
Predavanje je prekinuo grohotan smijeh, koji je trajao najmanje pet
minuta, te bujica pitanja na koja profesor nije odgovarao, nego se
samo glupavo cerekao.
Pritiskale su me magnetofonske vrpce, psihijatrove prie i sada
jo profesorove vakaice ahie. Osjetio sam da vie ne mogu iz
drati pa sam jednim potezom rijeio sve - napustio sam posao, ko
lu i odvezao se natrag u L. A.
========================================================
Bio sam u don Juanovoj kui u Sonori, vrsto sam spavao kad me je
don Juan probudio. Gotovo sam cijelu prethodnu no probdio raz
miljajui o idejama koje mi je objanjavao.
Dosta si se odmarao, ree odluno, gotovo ljutito, dok me je
tresao drei me za ramena. Nemoj se predavati umoru. Tvoj umor
nije samo umor. To je elja da te se ostavi na miru. Neto se u tebi
opire bilo kakvu uznemiravanju. No, najvanije je da napregne taj
dio u sebi, sve dok se ne slomije. Idemo pjeaiti.
Don Juan je bio u pravu. Jedan dio mene nikako nije podnosio
da ga se uznemiruje. elio sam spavati danima i ne misliti na don
Juanove ideje o vraanju. Potpuno protiv svoje volje, ustao sam i sli
jedio ga. Don Juan je pripremio doruak koji sam pohlepno pojeo
kao da nisam danima jeo, potom smo izali iz kue i krenuli prema
istoku, u smjeru planina. Bio sam toliko bunovan da nisam ni primi
jetio da je rano jutro, sve dok nisam ugledao sunce koje se nadvilo
tono nad istonim planinskim lancem. Htio sam rei don Juanu da
sam cijelu no spavao ne pomaknuvi se, ali me je on uutkao. Ree
da idemo u planine na izvianje, traiti neke osobite biljke.
to e uiniti s biljkama koje skupi? pitao sam ga im smo
krenuli.
One nisu za mene, ree sa smijekom. Biljke su za mojeg pri
jatelja, botaniara i ljekarnika. On ih koristi za spravljanje napitaka.
Je li on Yaqui, don Juane? ivi li ovdje u Sonori? upitah.
Ne, nije Yaqui i ne ivi u Sonori. Upoznat e ga jednog dana.
Je li vra, don Juane?
Da, jest, odgovorio je suho.
Upitao sam ga tada mogu li neke biljke odnijeti u Botaniki vrt
Kalifornijskog sveuilita da ih identificiraju.
Svakako, svakako! ree.
Otkrio sam da kad god kae svakako, ne misli ozbiljno. Bilo je
oito da mi uope nije namjeravao dati bilo kakve primjerke za
identifikaciju. Veoma sam se zainteresirao za njegova prijatelja vra
a i htio sam da mi kae vie o njemu, moda da ga opie, ispria
mi gdje ivi i kako ga je upoznao.
Eeee, eeee! ree don Juan kao da sam ja neki konj.
Stani malo, stani malo! Tko si ti? Profesor Lorca? eli li prou
avati njegov spoznajni sustav?
Zali smo duboko pod suhe obronke planine. Don Juan je hodao
satima ravnomjernim korakom. Mislio sam da je zadatak za taj dan
bio samo hodanje. Konano se zaustavio i sjeo na sjeno vitu stranu
planinskog obronka.
Vrijeme je da se upusti u jedan od najveih pothvata za vra
a, ree don Juan.
O kakvu to pothvatu govori, don Juane? pitao sam.
Zove se rekapitulacija, ree. Stari su vraevi to nazivali pre
priavanjem dogaaja iz ivota, i za njih je to bila jednostavna teh
nika, sredstvo da se prisjete to su radili sa svojim uenicima i to su
im govorili. Za njihove je uenike ta tehnika imala istu vrijednost:
ona im je omoguavala da se sjete to su njihovi uitelji radili s nji
ma i to su im govorili. Trebalo se dogoditi nekoliko drastinih pre
vrata u drutvu, kao to su osvajanja i unitenja naroda, prije no to
su stari vraevi shvatili da ta tehnika ima dalekosene posljedice.
Misli li na panjolska osvajanja? upitao sam.
Ne, ree. To je bio samo lag na torti. Bilo je drugih prevra
ta prije toga, mnogo pogubnijih. Kad su ovdje stigli panjolci, starih
vraeva vie nije bilo. Njihovi uenici koji su preivjeli bili su tada
ve vrlo lukavi. Znali su kako se trebaju pobrinuti za sebe. To je taj
novi narataj vraeva koji je tehniku starih vraeva preimenovao u
rekapitulaciju.
Vrijeme je snaan poticaj, nastavi. Za vraeve openito, vri
jeme je vrlo bitno. Za mene je osobit izazov to to u vrlo ogranie
nomu, zbijenomu vremenskom razdoblju moram natrpati u tebe sve
to treba znati o vraanju u apstraktnom smilu, a da bih to mogao
uiniti, moram u tebi osloboditi prostor koji je za to n u a n .
Kakav prostor? O emu ti govori, don Juane?
Vraevi kreu od pretpostavke - da bi neto mogao unijeti, mo
ra postojati prostor za to, ree. Ako si do ruba ispunjen svako
dnevnim problemima, onda nema prostora za neto novo. Prostor se
mora stvoriti. Razumije li to ti hou rei? Vraevi starog doba su
vjerovali da rekapitulacija neijeg ivota stvara taj prostor. Ona to
doista i ini, a i mnogo vie od toga.
Nain na koji vraevi rade rekapitulaciju vrlo je formalan, na
stavi on. Sastoji se od popisivanja svih ljudi koje je vra ikada upoz
nao, s time da popis obuhvaa sadanji trenutak i see sve do samog
poetka vraeva ivota. Kada je popis gotov, vra kree od prve oso
be na popisu i pokuava se prisjetiti svega to o njoj zna, doslovce
svake pojedinosti. Bolje je krenuti od sadanjosti prema prolosti jer
su sjeanja iz sadanjosti svjea, te se na taj nain izotrava sposob
nost sjeanja. Proces sjeanja popraen je odreenim nainom disa
nja. Praktiari udiu zrak polako i kontrolirano, jedva primjetnim
pokretom okreu glavu zdesna nalijevo, i na isti nain izdiu.
Rekao je da bi udisanje i izdisanje trebalo tei u prirodnom rit
mu; ako se die prebrzo, udasi i izdasi mogu prijei u neto to je
nazvao zamarajuim disanjem - disanjem koje se poslije mora uspo
riti da bi se opustili miii.
I to da ja radim sa svime time, don Juane? pitao sam.
Poni jo danas sastavljati svoj popis, ree. Podijeli ga po go
dinama, zanimanjima, organiziraj ga na koji god hoe nain, ali ne
ka bude sloen prema vremenskom slijedu, tako da pone s osobom
koju si posljednju upoznao, a zavri s mamom i tatom. Potom se sje
ti svega o njima. Nije to nikakva velika mudrost. Dok bude vjebao,
shvatit e to radi.
Pri sljedeem posjetu don Juanu rekao sam mu da sam vrlo pomno
razmiljao o dogaajima iz svojeg ivota, ali da mi je vrlo teko stro
go se pridravati zadana oblika i popisivati osobe, jednu po jednu.
Pri rekapitulaciji dogaaja uglavnom su mi misli vrludale u svim
smjerovima. Doputao sam dogaajima da me nose i odreuju put
kojim e se kretati moje sjeanje. Svojom bih voljom otprilike odre
dio neko vremensko razdoblje. Primjerice, krenuo bih od ljudi koji
su povezani s mojim studijem antropologije, ali bih sjeanju dopu
stio da me nosi bilo kamo u granicama toga vremenskog razdoblja,
od posljednjih dogaaja do dana kad sam krenuo na Kalifornijsko
sveuilite.
Rekoh don Juanu da sam se sjetio neega vrlo neobinoga, ne
ega to sam bio potpuno zaboravio. Naime, nisam imao pojma da
Kalifornijsko sveuilite postoji dok jedne veeri nije u Los Angeles
doputovala budua cimerica moje djevojke. Otili smo po nju u
zranu luku. Ona se spremala studirati muzikologiju na Kalifornij-
skom sveuilitu. Njezin je zrakoplov stigao rano uveer, pa me je
zamolila da je odvezem do sveuilinoga kampusa da pogleda kako
izgleda mjesto na kojem e provesti sljedee etiri godine svojeg i
vota. Znao sam gdje se kampus nalazi jer sam onuda proao bezbroj
puta vozei Sunset Bulevarom prema plai. Ali nikada nisam uao u
kampus.
Semestar je bio zavrio i naili smo na samo nekoliko ljudi koji
su nas uputili prema odsjeku za glazbu. Kampus je bio pust, no me
ni se osobno inilo da se preda mnom prostire najdivniji prizor na
svijetu. Bio je to uitak za moje oi. inilo se kao da zgrade ive ne
kom vlastitom energijom. Ono to je trebao biti kratak obilazak
glazbenog odsjeka pretvorilo se u podrobno razgledanje itava kam
pusa. Zaljubio sam se u Kalifornijsko sveuilite. Moj zanos kvarila
je samo nestrpljivost moje djevojke, koju je ivcirala moja upornost
da pregledamo taj cijeli, golemi kampus, spomenuo sam don Jua-
nu.
Do vraga, to tu ima gledati? derala se na mene pobunivi se.
Kao da nikad u ivotu nisi vidio kampus! Kad vidi jedan, vidio si
sve. Mislim da samo pokuava svojom umjetnikom duom zadivi
ti moju prijateljicu!
Nije bilo tako. Strasno sam im pokuavao objasniti da me se naj
iskrenije dojmila ljepota svega oko mene. Osjeao sam da te zgrade
odiu silnom nadom, obeanjima, a opet, nisam mogao izraziti svoje
subjektivno stanje.
Gotovo sam cijeli ivot provela u koli, protisnula je moja dje
vojka kroza zube, i zlo mi je od toga, gadi mi se! Sve je to sranje!
Sve je to mlaenje prazne slame, a nitko te ne priprema za pravi i
vot, za preuzimanje odgovornosti.
Kad sam spomenuo da bih elio tu studirati, jo se vie razbjes-
njela.
Nai posao! zaderala se. Suoi se sa ivotom od osam do pet,
i prestani srati! To je ivot: posao od osam do pet, etrdeset sati tjed
no! Vidjet e koliko e nauiti! Pogledaj mene - ja sam odlino
kolovana, a nisam sposobna ni za jedan posao.
Znao sam samo da nikad nisam vidio tako prekrasno mjesto.
Tada sam odluio da u studirati na Kalifornijskom sveuilitu, bez
obzira na sve, kakve me god muke ekale. Moja je elja dolazila iz
dubine mojeg bia, pa ipak to nije bila potreba za trenutnim zadovo
ljenjem. Ispunjavalo me je neto poput strahopotovanja.
Ispriao sam don Juanu kako me je nervozna reakcija moje dje
vojke tako neugodno iznenadila da sam je odjednom vidio u sasvim
novom svjetlu, i, koliko se sjeam, bilo je to prvi put u mojem ivotu
da su neije primjedbe ostavile na mene tako snaan dojam. Poka
zala mi se jedna strana njezina karaktera koju nikad prije nisam
opazio i koja me je strano preplaila.
Mislim da sam je grozno osuivao, rekoh don Juanu. Nakon
naeg posjeta sveuilitu, razili smo se. Kao da se Kalifornijsko sve
uilite isprijeilo izmeu nas. Znam da je glupo razmiljati na takav
nain.
Nije glupo, ree don Juan. Bilo je to sasvim opravdano. Dok
si hodao kampusom, siguran sam da si imao snaan doivljaj namje
re. Namjeravao si biti tamo i sve to se tome usprotivilo morao si od
baciti.
Ali nemoj pretjerati, nastavi. Dodir ratnika-putnika vrlo je la
gan, iako je to rezultat vjebe. Ruka ratnika-putnika u poetku je
teka, vrsta, eljezna, ali ona postaje poput ruke duha koja je nai
njena od koprenaste pauine. Ratnik-putnik ne ostavlja nikakve zna
kove, nikakve tragove. To je pravi izazov za ratnika-putnika.
Don Juanova su objanjenja izazvala u meni duboko neraspolo
enje i utonuo sam u stanje gorkog samooptuivanja jer sam shva
tio kroz to malo prepriavanja svojih doivljaja da imam iznimno
teku ruku, da sam opsjednut, sklon vladanju. Ispriao sam to don
Juanu.
Snaga rekapitulacije i jest u tome, ree don Juan, da skuplja
sve smee iz naeg ivota i izbacuje ga na povrinu.
Tada je don Juan u glavnim crtama opisao sloene aspekte svije
sti i opaanja, na kojima se temelji rekapitulacija. Rekao je da e mi
izloiti niz ideja koje nikako ne smijem shvatiti kao teoriju vraeva,
jer su te ideje, koje su uobliili amani starog Meksika, proizile iz
njihova iskustva, iz toga to su izravno vidjeli energiju kako struji
svemirom. Upozorio me je da e mi prikazati jedinice tog ureenja,
ali da ih pritom nee pokuati klasificirati ili rangirati po nikakvim
unaprijed odreenim mjerilima.
Mene ne zanimaju klasifikacije, nastavi. Ti si cijelog ivota
neto klasificirao. Odsad e morati izbjegavati klasificiranje. Kad
sam te neki dan pitao zna li neto o oblacima, nabrojao si mi imena
svih oblaka i postotak vlage koji bi svaki od njih trebao sadravati.
Bio si pravi meteorolog. Ali kad sam te pitao zna li to bi ti osobno
mogao uiniti s oblacima, nisi imao pojma o emu govorim.
Klasifikacije su svijet za sebe, nastavi. Kad pone neto kla
sificirati, klasifikacija te preuzme i poinje vladati tobom. Ali budui
da klasifikacije nikad ne polaze od dogaaja koji stvaraju energiju,
one uvijek ostaju suhe klade. One nisu drvee; one su samo klade.
Objasnio mi je da su vraevi starog Meksika vidjeli da se svemir
sastoji od energetskih polja u obliku svijetleih vlakana koja se slo
bodno kreu svemirom. Gdje god su pogledali, vidjeli su bezbroj mi
lijardi vlakana. Takoer su vidjeli da se ta energetska polja organi
ziraju u struje svijetleih vlakana, struje koje su stalne, vjene sile
svemira, a taj su tok ili struju vlakana povezanu s rekapitulacijom
stari vraevi nazvali tamnim morem svijesti ili Orlom.
Rekao je da su ti vraevi takoer otkrili da je svako stvorenje u
svemiru povezano s tamnim morem svijesti u sredinjoj svijetleoj
toki koja je vidljiva kada se stvorenja opaaju kao energija. Objas
nio je da se u toj svijetleoj toki, koju su stari vraevi nazvali spoj-
nom tokom, skuplja opaanje zahvaljujui tajanstvenom aspektu
tamnog mora svijesti.
Don Juan je tvrdio da milijarde energetskih polja iz cijelog sve
mira, u obliku svijetleih vlakana uviru u spojnu toku ljudskih bia
i prolaze kroz nju. Ta se energetska polja pretvaraju u osjetilne po
datke, a osjetilni se podaci potom tumae i opaaju kao svijet koji
poznajemo. Don Juan je nastavio objanjavati da je ono to svije-
tlea vlakna pretvara u osjetilne podatke tamno more svijesti. Vrae
vi vide tu preobrazbu i nazivaju je sjajem svijesti, svjetlom koje se iri
kao sjajni krug oko spojne toke. Tada me je upozorio da e mi rei
neto to je prema miljenju vraeva od presudne vanosti za razu
mijevanje dosega rekapitulacije.
Naglasivi vanost svojih rijei, objasnio mi je da ono to mi na
zivamo osjetilima u organizmu nisu nita drugo doli stupnjevi svije
sti. Iz toga je izveo da ako prihvatimo da su osjetila tamno more svi
jesti, tada moramo priznati da je i tumaenje koje nastaje na temelju
osjetilnih podataka to ih primaju osjetila, takoer tamno more svije
sti. Potom mi stade nairoko i nadugako objanjavati da je nain na
koji se suoavamo sa svijetom oko nas rezultat opeljudskog susta
va tumaenja kojime je opremljen svaki ovjek. Takoer ree da sva
ki ivi organizam mora imati sustav tumaenja koji mu omoguuje
da djeluje u svojoj okolini.
Vraevi koji su doli nakon apokaliptikih prevrata o kojima
sam ti govorio, nastavi, vidjeli su da u trenutku smrti tamno more
svijesti usie, da tako kaem, kroz spojnu toku, svijest ivih bia.
Oni su takoer vidjeli da se tamno more svijesti na trenutak koleba
kad se suoi s vraevima koji su sagledali i prepriali cijeli svoj ivot.
Neki su to uinili tako temeljito, a da toga i nisu bili svjesni, da je
tamno more svijesti preuzelo njihovu svijest u obliku ivotnog isku
stva, ali nije dotaknulo njihovu ivotnu snagu. Vraevi su otkrili
ogromnu istinu o silama svemira: tamno more svijesti eli samo nae
ivotno iskustvo, a ne nau ivotnu snagu.
Pretpostavke don Juanova objanjenja bile su mi nerazumljive.
Ili, moda bi bilo tonije rei da sam na neki neodreeni nain, du
boko u sebi shvaao da su pretpostavke njegova objanjenja vrlo
funkcionalne.
Vraevi vjeruju, nastavi don Juan, da dok rekapituliramo svoj
ivot, sve krhotine, kao to ti rekoh, isplivaju na povrinu. Shvaa
mo koje su nae nedosljednosti, u emu se ponavljamo, ali se neto
u nama jako protivi rekapitulaciji. Vraevi kau da je put slobodan
tek nakon divovskih preokreta, kada se na platnu naeg sjeanja po
javi dogaaj koji nas iz temelja uzdrma svojom zastraujuom jas
noom svake pojedinosti. Taj nas dogaaj prenese u stvarni trenu
tak u kojem smo to ivjeli. Vraevi takav dogaaj nazivaju razvodni-
kom jer nakon njega svaki dogaaj koji dotaknemo ponovno proiv
ljavamo umjesto da ga se samo sjeamo.
Hodanje uvijek potie sjeanja, nastavi don Juan. Vraevi
drevnog Meksika vjerovahu da sve to doivimo pohranjujemo kao
osjet u stranji dio nogu. Oni su smatrali da je stranji dio noge spre
mite ovjekove osobne povijesti. A sada poimo proetati po plani
nama.
Hodali smo dok se nije gotovo smrailo.
Mislim da si dosta hodao, ree don Juan kad smo se vratili u
kuu, i da si sada spreman za zahvat pomou kojega vraevi nala
ze razvodnika - dogaaj iz tvojeg ivota koji e se s takvom jasno
om ocrtati u tvojem sjeanju da e ti osvijetliti, poput reflektora,
sve druge dogaaje u tvojim rekapitulacijama, istom ili slinom jas
noom. Sloi ono to vraevi nazivaju komadiima slagalice za reka
pitulaciju. Neto e te navesti na to da se sjeti dogaaja koji e ti
posluiti kao razvodnik.
Ostavio me je samoga uputivi mi posljednje upozorenje.
Uini to to bolje moe, ree, daj sve od sebe.
Ukipio sam se na trenutak, moda zbog tiine koja je vladala
oko mene. Potom osjetih podrhtavanje, neku vrstu trzaja i stezanja
u prsima. Teko sam disao, no prsa su mi se odjednom proistila,
duboko sam udahnuo i navrla su mi sjeanja na davno zaboravljen
dogaaj iz djetinjstva, koji mi se naglo pokazao poto je godinama
bio zatoen u meni.
Bio sam u radnoj sobi svojeg djeda, gdje je drao stol za bilijar, i s
njim sam igrao bilijar. Imao sam gotovo 9 godina. Moj je djed
bio vrlo vjet u bilijaru i poduavao me je svemu to je znao, sve dok
nisam postao dovoljno dobar da mu budem ozbiljni protivnik. Pro
vodili smo sate i sate igrajui bilijar. Postao sam tako vjet da sam
ga jednog dana porazio. Od tada me nikako nije mogao pobijediti.
Mnogo sam mu puta poputao da bih mu ugodio, ali je on to znao i
to ga je strahovito ljutilo. Jednom se tako razbjesnio da me je lupio
tapom po glavi.
Kad sam imao 9 godina, na djedovu alost i oduevljenje,
mogao sam izvesti karambol za karambolom bez zaustavljanja. Je
dnom je bio toliko jadan i iznerviran dok smo igrali da je bacio tap
i rekao mi neka sam igram. Kako sam bio uporan po prirodi, mogao
sam se natjecati sam sa sobom i bezbroj puta igrati istu igru sve dok
njome nisam savreno ovladao.
Jednog je dana djeda posjetio ovjek poznat po svojim vezama
u svijetu kocke, i sam vlasnik salona za bilijar. Razgovarali su i igra
li bilijar kad sam ja sluajno uao u sobu. Htio sam se odmah povui,
ali me je djed zgrabio i uvukao u sobu.
To je moj unuk, ree tom ovjeku.
Drago mi je, odgovori ovjek. Dobacio mi je strog pogled i po
tom ispruio ruku, a aka mu je bila velika kao glava neke normal
ne osobe.
Prestraio sam se. Po grohotnom smijehu shvatio sam da zna
koliko mi je neugodno. Rekao je da se zove Falelo Quiroga, a ja sam
promrmljao svoje ime.
Bio je vrlo visok i vrlo dobro odjeven. Imao je prugasto plavo
odijelo s dvostrukim kopanjem, a hlae su mu bile zvonaste, odli
noga kroja. Vjerojatno je ve preao pedesetu, no bio je dotjeran i u
dobroj formi, osim to mu se malo nazirao trbuh. Nije bio debeo;
ini se da je htio ostaviti dojam ovjeka koji je dobro uhranjen i ko
jemu nita ne nedostaje. Veina ljudi u mojemu rodnom gradu bila
je mrava. Bili su to ljudi koji su mnogo radili da zarade za ivot i
nisu imali vremena misliti na lijepe stvari. inilo se da je Falelo Qui-
roga posve drukiji. Njegova je cijela pojava odavala ovjeka koji
ima vremena samo za ono lijepo u ivotu.
Bio je ugodna izgleda. Imao je isto i dobro izbrijano lice i bla
ge plave oi. Drao se samouvjereno poput kakva lijenika. Ljudi u
mojem gradu su govorili da je svakoga mogao odobrovoljiti i da je
trebao biti sveenik, odvjetnik ili lijenik, a ne kockar. Takoer se
govorilo da kockanjem zarauje vie novaca nego svi lijenici i od
vjetnici zajedno.
Kosa mu je bila crna i pomno poeljana ali prilino prorijee
na. Pokuavao je prikriti koliko je oelavio eljajui kosu prema na
prijed, preko ela. Imao je etvrtastu eljust i zavodljiv osmijeh. Zu
bi su mu bili veliki, bijeli i dobro odravani, to je bilo neobino u
kraju gdje je broj pokvarenih zuba dostizao ogromne razmjere. Dvi
je druge vane znaajke Falela Quiroga, za mene, bila su njegova
ogromna stopala i runo izraene, crne lakirane kone cipele. Bio
sam oaran time to njegove cipele nisu uope kripale dok je hodao
gore-dolje po sobi. Bio sam naviknut uti kako mi se djed pribliava
po kripi njegovih cipela.
Moj unuk odlino igra bilijar, ree moj djed, kao usput, Falelu
Quirogi. Kako bi bilo da mu dam svoj tap i da on igra s tobom, a
ja u gledati?
Ovo dijete zna igrati bilijar? upitao je veliki ovjek djeda, smi
jui se.
Da, da, zna on igrati, uvjeravao ga je djed. Dakako, ne tako
dobro kao ti, Falelo. Zato ga ne iskua? A da ti bude zanimljivije,
da ne misli kako mora poputati mojem unuku, moemo se i okla
diti za neto sitno. to kae na ovaj ulog?
Stavio je debeo snop zguvanih novanica na stol i osmjehnuo
se Falelu Quirogi maui glavom kao da izaziva velikog ovjeka da
prihvati okladu.
Isuse, tako mnogo novaca? ree Falelo Quiroga upitno se za
gledavi u mene. Otvorio je novanik i izvadio nekoliko uredno slo
enih novanica. To je za mene bio jo jedan iznenaujui detalj. Moj
je djed imao obiaj drati novac po depovima, i to sav zguvan.
Kad je neto plaao, morao je izravnati novanice da bi ih mogao iz-
brojati.
Falelo Quiroga nije nita rekao, ali sam znao da se osjea kao
razbojnik. Osmjehnuo se mojem djedu i iz potovanja prema njemu,
stavio novac na stol. Moj je djed pruzeo ulogu suca i odredio broj
karambola za igru te bacio novi da vidi tko e biti prvi. Falelo Qui-
roga je pobijedio.
Daj sve od sebe, nemoj tedjeti maloga, poticao ga je djed.
Ne mora imati nikakvih obzira prema ovomu malom dripcu, niti
prema mojem novcu!
Posluavi djedov savjet, Falelo Quiroga se trudio koliko je mo
gao, ali je u jednom asu promaio karambol za dlaku. Uzeo sam tap.
Mislio sam da u se onesvijestiti, ali vidjevi ar s kojim je djed ska
kao oko mene, smirio sam se, a osim toga, ivciralo me je to to je
Falelo Quiroga pucao od smijeha kad je vidio kako drim tap. Bio
sam prenizak da bih se naslonio na stol, kao to je uobiajeno, pri
igranju bilijara. Ali je djed bio ustrajan i neizmjerno strpljiv uitelj,
te me je poduio igrati na dukiji nain. Ispruivi ruku otraga, dr
ao bih tap sa strane, iznad ramena.
to radi kad treba dosegnuti sredinu stola? pitao je Falelo
Quiroga smijui se.
Dri se za rub stola, ree moj djed suho. To se smije, zna.
Djed mi je priao i protisnuo kroza zube da e mi sve tapove
slomiti na glavi ako pokuam biti pristojan i izgubiti. Znao sam da
ne misli tako; na taj je nain samo izraavao povjerenje koje je imao
u mene.
Pobijedio sam s lakoom. Djed je bio tako oduevljen da se to ri
jeima ne da opisati, ali zaudo, i Falelo Quiroga. Smijao se dok je
obilazio oko stola i udarao po rubovima. Djed me je kovao u zvijez
de. Otkrio je Quirogi moj najbolji rezultat i alio se da sam tako izvr
stan zato to me na vjebanje namamio kavom i danskim kolaima.
Ma nemoj, ma nemoj! Quiroga je stalno ponavljao. Potom je
otiao; djed je pokupio novac od oklade i cijela je zgoda ubrzo zabo
ravljena.
Djed mi je obeao da e me voditi u restauraciju i astiti najbo
ljim objedom u gradu, ali nikada to nije uinio. Bio je vrlo krt; bilo
je poznato da se razmee samo sa enama.
Dva dana poslije, prila su mi dvojica golemih mukaraca koja
su radila za Falela Quirogu, kad sam izlazio iz kole.
Falelo Quiroga te eli vidjeti, jedan od njih ree dubokim gla
som. Poziva te da doe k njemu na kavu i danske kolae.
Da nije rekao kava i danski kolai, vjerojatno bih pobjegao. Ta
da se sjetih da je djed rekao Falelu Quirogi da bih se prodao za kavu
i danske kolae. Rado sam otiao s njima. Meutim, nisam mogao
hodati brzo kao oni, pa me je jedan od njih dvojice, onaj ije je ime
bilo Guillermo Falcon, podigao i nosio obgrlivi me svojim ogrom
nim rukama. Smijao se pokazujui krive zube.
Uivaj to te nosim, mali, ree. Dah mu je grozno zaudarao.
Jel' te ikad itko nosio? Po tome kako se migolji, rekao bih da nije!
Groteskno se hihotao.
Sreom, Falelo Quiroga nije stanovao daleko od kole. Gospo
din Falcon me je spustio na kau u jednom uredu. Tamo je Falelo
Quiroga sjedio za velikim radnim stolom. Ustao je i rukovao se sa
mnom. Odmah je naruio kavu i ukusne danske kolaie i nas dvoji
ca smo poeli prijateljski avrljati o djedovoj farmi pilia. Pitao me
je bih li htio jo kolaa, a ja sam rekao da bih. Nasmijao se i sam mi
je donio cijeli pladanj nevjerojatno finih kolaa iz pokrajnje sobe.
Poto sam se doslovce prederao, pristojno me je upitao bih li
pristao pokatkad doi u njegov salon za bilijar u sitne sate po noi i
odigrati nekoliko prijateljskih igara s nekim ljudima koje on odabe
re. Spomenuo je kao usput da je rije o velikoj svoti novca. Otvoreno
je rekao koliko ima povjerenja u mene i dodao da e mi platiti po
stotak od zaraenog novca za utroeno vrijeme i trud. Jo je rekao
da poznaje mentalitet moje obitelji; oni bi zasigurno smatrali da ni
je u redu to mi daje novac, iako je to zapravo plaa. Tako je obe
ao da e mi novac stavljati u banku na poseban raun, ili bi moda
bilo jo praktinije da plaa sve raune koje napravim u prodavaoni
cama u gradu ili u restauracijama.
Nisam povjerovao niti u jednu rije koju je izgovorio. Znao sam
da je Falelo Quiroga varalica, reketar. Meutim, svidjela mi se zami
sao da igram bilijar s nepoznatim ljudima i tako sam se s njim pogo
dio.
Hoe li mi davati kavu i kolae kao danas? pitao sam.
Svakako, mali, odgovorio je. Ako bude igrao za mene, kupit
u ti pekarnu! Imat e i pekara samo za sebe. Dajem ti rije.
Upozorio sam Falela Quirogu da je jedini problem to to neu
moi izai iz kue; imao sam previe tetaka koje su bdjele nada mnom
kao jastrebovi, a osim toga, moja je spavaa soba bila na drugom ka
tu.
Nema problema, uvjeravao me je Falelo Quiroga. Ti si prili
no lagan. Gospodin Falcon e te uloviti u ruke ako skoi s prozo
ra. On je velik kao kua! Preporuujem ti da veeras rano legne.
Gospodin Falcon e te probuditi zvidanjem i bacanjem kamenia
u prozor. Ipak mora paziti jer je on nestrpljiv.
Otiao sam kui osjeajui veliko uzbuenje. Nisam mogao zas
pati. Bio sam sasvim budan kad sam uo zvidukanje gospodina Fal-
cona i udaranje kamenia u prozorsko okno. Otvorio sam prozor.
Tono ispod mene, na ulici, stajao je gospodin Falcon.
Skoi mi u ruke, mali, ree priguenim glasom pokuavajui
ga pretvoriti u glasni apat. Ako ne pogodi moje ruke, neu te
uhvatiti, past e i poginuti. Zapamti. Nemoj da moram trati. Samo
naciljaj ruke i skoi. Skoi!
Skoio sam i on me je uhvatio s lakoom kao da sam od vate.
Spustio me je i zapovjedio mi da trim. Budui da sam se tek probu
dio iz duboka sna, rekao je da me mora natjerati da trim kako bih
se potpuno razbudio dok doemo do salona za bilijar.
Te sam noi igrao s dvojicom mukaraca i oba sam puta pobije
dio. Popio sam najbolju kavu i pojeo najbolje kolae koji se uope
mogu zamisliti. Bio sam u oblacima. Bilo je otprilike sedam ujutro
kad sam se vratio kui. Nitko nije primijetio da me nema. Bilo je vri
jeme za kolu. Sve je proteklo u najboljem redu, osim to sam bio
tako umoran da su mi se oi sklapale cijelog dana.
Otada je Falelo Quiroga slao gospodina Falcona po mene dva do
tri puta tjedno, a ja sam pobijedio u svakoj igri koju mi je namije
nio. Odravi obeanje, platio je sve to bih kupio, ukljuujui jela u
mojoj omiljenoj kineskoj restauraciji, kamo sam odlazio svakog da
na. Katkad bih ak pozvao i prijatelje koji bi se na smrt preplaili kad
bih ja vritei istrao iz restauracije, im bi mi konobar donio raun.
udili su se to nas policija nikada nije privela zato to smo jeli u re
stauraciji, a nismo plaali raune.
Najvea mi je muka bila to to nikad nisam zamiljao da u se
morati nositi s nadama i oekivanjima svih onih koji su se kladili na
mene. No, najgore od najgorega dogodilo se kad je jedan odlian
igra iz susjednog mjesta izazvao Falela Quirogu i uloio ogromnu
svotu novca u okladu. Bilo je to jedne kobne noi. Moj se djed raz
bolio i nije mogao spavati. Cijela je obitelj bila na nogama. Nitko ni
je iao spavati. inilo mi se da se ne mogu iskrasti iz kue, ali mi ne
popustljivo zvidanje gospodina Falcona i kamenii to su udarali
u prozor nisu dali mira, pa sam se odvaio i skoio s prozora ravno
u njegove ruke.
inilo se kao da su se svi mukarci iz grada skupili u salonu za
bilijar. Napeta su me lica bez rijei preklinjala da ne izgubim. Neki
od mukaraca otvoreno su mi govorili da su uloili svoju kuu i i
tavo imanje. Jedan je mukarac, napola se alei, rekao da je uloio
i svoju enu; ako ne pobijedim, postat e rogonja ili ubojica. Nije to
no objasnio hoe li ubiti enu da ne bi postao rogonja ili mene zato
to sam izgubio.
Falelo Quiroga je koraao gore-dolje po sobi. Unajmio je mase-
ra za mene. Htio je da se opustim. Maser mi je stavio vrue runike
na rune zglobove, a hladne runike na elo. Na noge mi je navukao
vrlo udobne, mekane cipele kakve jo nikada nisam nosio. Imale su
tvrde vojnike pete i anatomske uloke. Falelo Quiroga mi je ak na
bavio i francusku kapu da mi kosa ne bi padala na elo i udobne, i
roke hlae s remenom.
Polovica od ljudi koji su stajali oko stola za bilijar bili su stran
ci iz drugoga grada. Zurili su u mene. Imao sam osjeaj da su elje
li da umrem.
Falelo Quiroga je bacio novi da odlui tko e poeti igru. Moj
je protivnik bio Brazilac kineskog podrijetla, mlad, okrugla lica, vrlo
elegantan i siguran u sebe. On je prvi poeo i izveo je zastraujui
broj karambola. Po boji lica Falela Quiroge znao sam da je blizu sr
anog udara, a tako su izgledali i drugi koji su sve uloili u moju po
bjedu.
Te sam noi igrao izvrsno i napravio sam gotovo isti broj karam
bola kao i moj protivnik. Kako sam se po rezultatu pribliavao svo
jem protivniku, nervoza onih koji su se kladili na mene dostigla je
vrhunac. Falelo Quiroga je bio histeriniji od svih. Derao se na sva
koga i traio je da se otvore prozori kako mi ne bi smetao dim od ci
gareta. Htio je da mi maser izmasira ruke i ramena. Konano, morao
sam sve to privesti kraju, te sam na brzinu izveo osam karambola,
koliko mi je bilo potrebno da pobijedim. Oduevljenje onih koji su
se kladili na mene bilo je neopisivo. No, to mi nije bilo vano jer je
ve bilo jutro, pa su me morali to prije odvesti kui.
Tog sam dana bio beskrajno iscrpljen. Iz uviavnosti, Falelo
Quiroga nije poslao nikoga po mene cijeli tjedan. Meutim, jednog
je poslijepodneva gospodin Falcon doao po mene u kolu i odveo
me u salon za bilijar. Falelo Quiroga je bio iznimno ozbiljan. ak mi
nije ponudio kavu i danske kolae. Poslao je sve van iz ureda i pre
ao ravno na stvar. Primaknuo je svoj stolac blizu mojem stolcu.
Stavio sam mnogo novaca na tvoj raun u banku, ree svea
nim tonom. Ispunio sam svoje obeanje i dajem ti rije da u se uvi
jek brinuti za tebe. Zna da je to istina! Ako uini ono to u ti sada
rei, zaradit e toliko novaca da vie nee morati raditi niti jedan
jedini dan u ivotu. Hou da sljedeu igru izgubi za jedan karam
bol. Znam da ti to moe. Ali mora promaiti samo za dlaku. to
dramatinije, to bolje.
Zanijemio sam. Nita nisam razumio. Falelo Quiroga je ponovio
to trai od mene i objasnio da e se anonimno kladiti na moj poraz
i uloiti sve to ima, i da e to biti na novi dogovor.
Gospodin Falcon pazi na tebe ve mjesecima, doda. Mogu ti
samo rei da gospodin Falcon troi svu svoju snagu da bi te zatitio,
ali bi on svoju snagu mogao i drukije upotrijebiti.
Prijetnja Falela Quiroge nije mogla biti oitija. Mora da mi je na
licu vidio uas, pa se malo opustio i nasmijao.
Ali se ne mora brinuti zbog toga, ree ohrabrujui me, jer
mi smo braa.
To mi je bilo prvi put u ivotu da sam se naao u bezizlaznom
poloaju. Htio sam pobjei od Falela Quiroge koliko me noge nose
jer je u meni probudio uasan strah. Ali istodobno, arko sam elio
ostati; elio sam da mogu u svakoj prodavaonici kupiti to god mi
se prohtije, a ponajvie, da mogu jesti u bilo kojoj restauraciji bez
plaanja. No, nikad se do tada nisam morao odluiti za jedno od to
ga.
Neoekivano, barem za mene, moj se djed preselio u drugi kraj,
prilino udaljen od naega grada. Bilo je to kao da je znao to se zbi
va i mene je poslao tamo prije drugih. Sumnjam da je zapravo znao
o emu je bila rije. ini se da je djedova odluka o mojem preselje
nju opet bila posljedica njegove intuicije.
=========================================================
1
Vrsta obue meksikih seljaka.
Podignuo je dlan okrenut prema meni, pruajui i savijajui pr
ste poput djeteta.
Ciao, ree.
Znao sam da je uzaludno osjeati tugu ili aliti za bilo ime. Me
ni je bilo isto tako teko ostati kao to je don Juanu bilo teko otii.
Obojica smo bila uhvaena u nepovratnomu energetskomu manevru
koji nijedan od nas nije mogao zaustaviti. Ipak, elio sam se pridru
iti don Juanu, slijediti ga gdje god iao. Glavom mi proleti misao
da bi me moda poveo sa sobom kad bih umro.
Vidio sam tada kako je don Juan Matus, nagual, prema sjeveru
poveo petnaest drugih vidioca, koji bijahu njegovi pratioci, njegova
obrana, njegova radost, da nestanu u izmaglici to se nadvila nad
zaravnjenim vrhom planine. Vidio sam kako se svatko od njih pre
tvorio u svijetleu toku i kako su se zajedno uzdignuli i lebdjeli iz
nad planinskog vrha kao treperea svjetla na nebu. Napravili su je
dan krug oko planine, kao to je don Juan najavio; posljednji po
gled, samo za njihove oi; njihov posljednji pogled na ovu zaudnu
Zemlju. I tada nestadoe.
Znao sam to mi je initi. Isteklo mi je vrijeme. Pojurio sam pre
ma strmini najbre to sam mogao i bacio se u ponor. Naas osjetih
vjetar na licu, a potom me je progutala milosrdna tama kao tiha
podzemna rijeka.
Povratak
NEJASNO SAM bio svjestan glasne buke motora koji kao da se utrki
vao na mjestu. Pomislio sam da uvari parkiralita popravljaju neki
auto iza kue u kojoj se nalazio moj stan s uredom. Buka je postala
tako glasna da sam se na kraju razbudio. U sebi sam proklinjao de
ke koji rade na parkiralitu zato to su popravljali auto tono ispod
prozora moje spavae sobe. Bilo mi je vrue, bio sam znojan i umo
ran. Sjeo sam na rub kreveta i osjetio bolne greve u listovima nogu.
Poeo sam trljati listove. inilo se da su mi miii tako jako napeti
da sam se bojao da e mi ostati uasne modrice. Automatski sam
krenuo prema kupaonici potraiti neku ljekovitu mast. Nisam mo
gao hodati. Vrtjelo mi se u glavi. Pao sam, to mi se jo nikad nije
dogodilo. Kad sam doao k sebi, shvatio sam da me uope ne brinu
grevi u listovima. Uvijek sam bio sklon umiljati bolesti. Neobina
bol kakvu sam tada osjeao, u normalnim bi me okolnostima izbe
zumila.
Otiao sam do prozora da ga zatvorim iako vie nisam uo bu
ku. Shvatio sam da je prozor zatvoren i da je vani mrak. Spustila se
no! Soba je bila zaguljiva. Otvorio sam prozore. Nije mi bilo jasno
zato sam ih bio zatvorio. Noni je zrak bio hladan i svje. Parkira
lite je bilo prazno. Pomislio sam da je buka zasigurno dolazila iz
uliice izmeu parkiralita i moje zgrade. Nisam vie o tome razmi
ljao i vratio sam se u krevet da jo malo odspavam. Ispruio sam se
po irini kreveta s nogama sputenima na pod. Htio sam tako spava
ti kako bih pospjeio cirkulaciju u listovima koji su me jako boljeli,
ali nisam bio siguran je li bolje drati noge na podu ili ih dignuti i
podboiti jastukom.
Ba sam se poeo oputati i ponovno tonuti u san, kad me je pre-
nula misao takvom silinom da sam istog asa morao ustati. Bacio sam
se u jedan ponor u Meksiku! Sljedea je misao bila toboe logiki
zakljuak: budui da sam svojevoljno skoio u ponor da bih se ubio,
zacijelo sam ja sada duh. Kako je to neobino, pomislih, to sam se
poto sam umro, vratio kao duh u svoj stan na uglu Westwooda i
Wilshirea u Los Angelesu. Nije ni udo to se osjeam drukije. Ali
ako sam duh, umovao sam, zato bih osjeao dah svjeeg zraka na
licu ili bol u listovima?
Dotaknuo sam plahte na krevetu; djelovale su mi stvarno kao i
metalni okvir kreveta. Otiao sam u kupaonicu. Pogledao sam se u
zrcalo. Po tome kako sam izgledao, lako bih mogao proi kao duh.
Izgledao sam jezivo. Imao sam upale oi s crnim podonjacima. Bio
sam dehidriran, ili mrtav. Automatski sam poeo piti vodu ravno iz
pipe. Stvarno sam mogao gutati. Stadoh piti gutljaj za gutljajem kao
da danima nisam popio ni kap vode. Duboko sam udahnuo. iv
sam! Zaboga, iv sam! Pouzdano sam znao da je tako, ali nisam bio
ushien kao to sam trebao biti.
Glavom mi proleti vrlo neobina misao: i prije sam ve umirao
i ponovno oivljavao. Naviknuo sam se na to, nita mi to nije znai
lo. Ta je misao bila tako iva da sam se toboe poeo sjeati. To la
no sjeanje nije potjecalo iz situacija u kojima je moj ivot bio u
opasnosti. Bilo je to neto potpuno drukije, vie kao neko nejasno
znanje o neemu to se nikad nije dogodilo, pa nije bilo nikakva raz
loga da se nae u mojim mislima.
Nisam sumnjao u to da sam skoio u jedan ponor u Meksiku.
Sada sam se nalazio u svojem stanu u Los Angelesu, tri tisue milja
udaljenome od mjesta na kojem sam skoio, a da se uope nisam
sjeao kako sam se vratio. Bez razmiljanja sam napunio kadu vo
dom i sjeo unutra. Nisam osjeao toplinu vode: smrznuo sam se do
kostiju. Don Juan me je nauio da u trenucima krize, kao to je bio
ovaj, upotrijebim tekuu vodu da bi mi se razbistrila glava. Sjetio
sam se toga i stao pod tu. Pustio sam da mi topla voda tee niz tije
lo moda i due od jednog sata.
Htio sam razmisliti mirno i racionalno o tome to se dogaa sa
mnom, ali nisam mogao. Kao da su mi se izbrisale sve misli. Ostao
sam bez misli, a opet bio sam prepun osjeaja koji su kao u valovi
ma preplavljivali cijelo moje tijelo, a ja ih nisam bio sposoban istra
iti. Bio sam kadar samo osjetiti njihove nalete i pustiti ih da prou
kroz mene. Odjenuo sam se i iziao, i to je bila moja jedina svjesna
odluka. Otiao sam na doruak u restauraciju Ship na bulevaru
Wilshire, jedan blok udaljenome od mojeg stana. Uvijek sam tamo
iao na doruak, u bilo koje doba dana ili noi.
Toliko sam puta iao pjeice iz ureda do te restauracije da sam
mogao mirei doi do nje. Isti taj put sada mi je izgledao kao neto
novo. Nisam osjeao da koraam. Kao da sam pod nogama imao jas
tuk ili kao da je plonik bio prekriven sagom. Zapravo sam klizio.
Odjednom sam se naao pred vratima restauracije, a inilo mi se da
sam napravio tek dva ili tri koraka. Znao sam da u moi gutati hra
nu jer sam pio vodu u stanu. Znao sam takoer da mogu govoriti jer
sam proistio grlo i kleo dok se po meni slijevala voda. Uao sam u
restauraciju onako kako sam to uvijek inio. Sjeo sam za ank i pri
la mi je konobarica koja me je poznavala.
Danas ne izgleda ba dobro, duo, rekla je. Ima li gripu?
Ne, odgovorio sam pokuavajui zvuati veselo. Previe sam
radio. Nisam spavao dvadeset etiri sata. Pisao sam referat za fakul
tet. Usput, koji je danas dan?
Pogledala je na sat i rekla mi nadnevak, objasnivi mi da je to
poseban sat koji ima i nadnevke i da ga je dobila na dar od keri.
Takoer mi je rekla da je 3,15 popodne.
Naruio sam odrezak s jajima, sjeckani preni krumpir i bijeli
prepeenac s maslacem. Kad je konobarica otila naruiti jelo, osje
tih da me opet spopadaju stravine misli: Je li to samo varka da sam
se u sumrak prethodnog dana bacio u taj ponor u Meksiku? Ali ak
i ako je skok u ponor samo privid, kako sam se mogao iz tako uda
ljenog mjesta vratiti u Los Angeles za samo deset sati? Ili sam mo
da spavao deset sati? Je li mogue da sam letio deset sati, klizio kroz
zrak, lebdio do Los Angelesa? Uobiajenim prometnim sredstvima
nikako nisam mogao stii od mjesta na kojem sam skoio u ponor,
u to nema sumnje jer bi mi trebalo dva dana samo da doputujem do
Mexico Cityja.
Pojavila mi se druga neobina misao. Bila je isto onako jasna
kao i moje tobonje sjeanje na prijanje sluajeve mojeg umiranja
i oivljavanja, i bila mi je na isti nain potpuno strana: moj je konti
nuitet nepovratno prekinut. Doista sam umro, na ovaj ili onaj nain,
na dnu tog ponora. Bilo mi je nemogue shvatiti kako mogu biti iv
i dorukovati kod Shipa. Nisam se vie mogao osvrnuti unazad i
vidjeti neprekinuti niz dogaaja koji svi vidimo kad se prisjeamo
prolosti.
Jedino prihvatljivo objanjenje bilo je da sam najvjerojatnije po
sluao don Juanove upute; pomaknuo sam svoju spojnu toku u po
loaj koji je sprijeio moju smrt i vratio sam se u Los Angeles iz unutra
nje tiine. Nije bilo drugog objanjenja za koje bih se mogao uhvatiti.
Prvi put u ivotu, takav nain razmiljanja bio mi je sasvim prihvat
ljiv i potpuno zadovoljavajui. On zapravo nije nita objanjavao, ali
je svakako upuivao na pragmatini postupak koji sam ve jednom
u blaem obliku iskuao kad sam se sastao s don Juanom u onom
gradu to smo ga odabrali, i inilo se da me je ta misao potpuno smi
rila.
Misli koje su mi se pojavljivale bile su vrlo ive. Imale su jedin
stvenu osobinu - ono to mi je inae bio problem odjednom bi se
razjasnilo. Prva misao koja mi se pojavila silnom snagom bila je po
vezana s neime to me je stalno muilo. Nisam se mogao sjetiti ni
ega to se zbivalo dok sam bio u stanju poviene svijesti. Don Juan
je potvrdio da je to uobiajeno za muke vraeve.
Stanje poviene svijesti don Juan je objasnio kao maleni pomak
spojne toke, koji je svaki put kad smo se sastali uspio izazvati sna
no mi pritiui lea. Takvim mi je pomacima pomagao aktivirati
energetska polja koja su inae bila periferna za moju svijest. Drugim
rijeima, pomicanjem spojne toke, energetska bi se polja, koja su
inae na rubu spojne toke, tada nala u sreditu u odnosu prema
njezinu novom poloaju. Pomicanje takve vrste imalo je za mene
dvije posljedice: neobinu otrinu i jasnou misli i opaanja tijekom
drukijeg stanja svijesti te potpuni zaborav onoga to se dogaalo
dok sam bio u tomu drugom stanju svijesti, kad bih se vratio u nor
malno stanje.
To je najvie bilo izraeno u mojem odnosu s drugim lanovima
nae skupine. Oni su takoer bili don Juanovi naunici s kojima sam
bio vrsto povezan i s kojima u krenuti na konano putovanje. S nji
ma sam komunicirao samo u stanju poviene svijesti. Tada je naa
komunikacija bila savrena - kristalno jasna i duboka. Muilo me je
to to su me u svakodnevnom ivotu samo bolno podsjeali na neto
ega se zapravo nisam mogao sjetiti. Nemir i neprestano iekivanje
dovodili su me do oaja. Moglo bi se rei da sam u normalnom i
votu bio stalno na oprezu, oekujui nekoga tko e se iznenada stvo
riti preda mnom, moda izii iz neke uredske zgrade, ili skrenuti iza
nekoga ulinog ugla i zaletjeti se ravno u mene. Gdjegod sam iao,
nehotice i bez prestanka, pogledom sam traio ljude koji nisu posto
jali, a ipak su bili stvarniji od bilo koga drugoga.
Dok sam tog jutra sjedio kod Shipa, sve to mi se dogodilo u
stanjima poviene svijesti, tijekom godina druenja s don Juanom,
opet se pretvorilo u kontinuirano sjeanje, bez ikakvih prekida. Don
Juan je primijetio sa aljenjem da svaki muki vra, ako je nagual,
mora ivjeti u fragmentima, zbog velikog obujma svoje energetske
mase. Rekao je da svaki fragment ivi za sebe i da mu pripada jedno
specifino podruje cjelokupnog djelovanja, a dogaaji koje je nagu-
al doivio u svakomu pojedinom fragmentu moraju se jednog dana
povezati da bi u svijesti nastala potpuna slika svega to se dogaa
lo u njegovu ivotu.
Da bi se postiglo takvo povezivanje, potrebne su godine, rekao
je don Juan gledajui me u oi. uo je da je bilo i takvih naguala ko
ji to nikada nisu postigli pa im je ivot ostao rascjepkan.
Ono to sam tog jutra doivio kod Shipa ne bih mogao zami
sliti ni u najluim snovima. Don Juan mi je mnogo puta ponovio da
svijet vraeva nije nepromjenjiv, svijet u kojem bi rije bila konana
i neosporna, ve svijet vjene mijene u kojemu nita ne treba uzeti
zdravo za gotovo. Skok u ponor izmijenio je moju spoznaju tako
drastino da sam postao otvoren za velianstvene i neopisive mo
gunosti.
Ali sve to sam mogao rei o povezivanju mojih fragmenata spo
znaje bila bi blijeda slika u usporedbi sa stvarnou onoga to se zbi
valo u meni. Tog sam sudbonosnog jutra proivljavao neto neiz
mjerno monije od svega to sam doivio onog dana kad sam prvi
put vidio energiju kako struji svemirom - onog dana kad sam se na
ao na krevetu u vlastitom stanu, poto sam bio na kampusu, a da
zapravo i nisam doao kui, barem ne na nain koji je bio nudan
da bi moj spoznajni sustav mogao prepoznati cijeli dogaaj kao stva
ran. Kod Shipa sam povezao u cjelinu sve fragmente svojeg bia.
Unutar svakoga od njih djelovao sam savreno sigurno i dosljedno,
a da to uope nisam znao. U biti sam bio jedna golema slagalica i
kada je svaki komadi doao na svoje mjesto, dogodilo se neto ne
opisivo.
Sjedei za ankom, kupajui se u znoju, razbijao sam glavu ne
prestano ponavljajui uzaludna pitanja na koja nije bilo odgovora:
Kako je sve to mogue? Kako sam mogao biti tako rascjepkan? Tko
smo mi zapravo? Svakako nismo ono to su nas uvjeravali da jesmo.
Sjeao sam se dogaaja koji se nikad nisu dogodili, ili barem nisu
ostavili dubokog traga na mene. Nisam mogao ak ni plakati.
Vra plae kad ivi u fragmentima, rekao mi je jednom don
Juan. Kad postigne cjelovitost, spopadne ga drhtavica koja je tako
silovita da mu moe oduzeti ivot.
Tresla me je upravo takva drhtavica! Sumnjao sam da u se ikad
vie sastati sa svojom skupinom. inilo mi se da su svi otili s don
Juanom. Bio sam sam. elio sam razmiljati o tome, oplakivati gubi
tak, uroniti u smirujuu tugu kao to sam to uvijek inio. Nisam mo
gao. Nisam imao za ime aliti, nisam imao zbog ega biti tuan. Ni
ta nije bilo vano. Svi smo mi bili ratnici-putnici i sve nas je progu
tala beskonanost.
Cijelo sam vrijeme sluao kako don Juan opisuje ratnika-put-
nika. Neizmjerno sam uivao u njegovu opisu i poistovjeivao se s
njime na isto osjetilnoj osnovi. Pa ipak, nikad nisam stvarno shva
tio to mi je time htio rei, ma koliko mi puta objanjavao smisao to
ga. Te noi, sjedei za ankom kod Shipa, shvatio sam o emu je
don Juan govorio. Ja sam bio ratnik-putnik. Bile su mi vane samo
energetske injenice. Sve ostalo bili su tek ukrasi, bez ikakva smisla.
Te noi dok sam sjedio i ekao hranu, nametnula mi se jo jedna
misao. Osjetio sam da me preplavljuju osjeaji druge osobe. Poisto
vjetio sam se s onime to mi je don Juan govorio. Konano sam ost
vario cilj njegova uenja: bio sam jedno s njime kao nikad prije. Ni
kad se u biti nisam suprotstavljao don Juanu ili njegovim idejama,
koje su za mene bile revolucionarne, samo zato to se nisu uklapa
le u moj linearni nain razmiljanja, svojstven zapadnjacima. Pravi
razlog za to bila je preciznost kojom je don Juan iznosio svoje ideje,
a koja me je na smrt plaila. Njegova mi se uinkovitost inila poput
dogmatizma. To je ono to me je tjeralo da neprestano traim obja
njenja i da se ponaam kao vjernik koji se koleba.
Da, rekao sam sebi, skoio sam u ponor, ali nisam umro jer sam
dopustio tamnomu moru svijesti da me proguta prije no to sam sti
gao do dna. Predao sam mu se bez straha i aljenja. Tamno more mi
je podarilo sve to mi je bilo potrebno da se izbavim od smrti i za
vrim u svom krevetu u Los Angelesu. Jo prije dva dana, to mi ob
janjenje nita ne bi znailo. U tri sata ujutro kod Shipa, znailo
mi je sve.
Lupio sam akom o stol kao da sam bio sam u restauraciji. Ljudi
su me pogledali i smjekali se kao da razumiju. Bilo mi je svejedno
to misle. Moj se um usredotoio na nerjeivu zagonetku: bio sam
iv usprkos injenici da sam prije deset sati skoio u ponor jer sam
elio umrijeti. Znao sam da tu nedoumicu neu nikada razrijeiti.
Moja se normalna spoznaja mogla zadovoljiti jedino linearnim
objanjenjem, a ovdje ono nije bilo mogue. To je bio glavni pro
blem s prekidom kontinuiteta. Don Juan je govorio da je taj prekid
aranje. Sada mi je to bilo potpuno jasno. Shvatio sam koliko je don
Juan bio u pravu kad je rekao da mi je za opstanak potrebna sva
snaga koju mogu skupiti, sve strpljenje, a iznad svega neustraiva
smionost ratnika-putnika.
Htio sam razmiljati o don Juanu, ali nisam mogao. Osim toga,
nisam mario za don Juana. inilo mi se kao da se izmeu nas podi
gao ogroman zid. Doista sam tada povjerovao u istinitost udne mi
sli koja mi se nametala otkad sam se probudio: bio sam netko drugi.
Promjena se dogodila u trenutku kad sam skoio. Da nije tako, ui
vao bih i u samoj pomisli na don Juana; eznuo bih za njime. Moda
bih ak bio i kivan na njega zato to me nije poveo sa sobom. To bi
bilo moje pravo ja. Uistinu nisam bio isti. Ta me je misao opsjedala
sve dok nije potpuno ispunila moje bie. Tada je ieznulo i ono
malo to je preostalo od mojega starog ja.
Obuzelo me je novo raspoloenje. Bio sam sam! Don Juan me
je ostavio u jednom snu kao svog izazivaa. Osjetio sam kako moje
tijelo gubi uobiajenu krutost i postupno postaje sve gipkije. Mogao
sam disati duboko i slobodno. Glasno sam se nasmijao. Nije mi bilo
vano to su ljudi zurili u mene, ovog puta bez osmijeha. Bio sam
sam i tu se nije dalo nita uiniti!
Imao sam tjelesni doivljaj stvarnog ulaenja u neki prolaz koji
je imao vlastitu silu. Ona me je uvlaila unutra. U prolazu je vlada
la tiina. Don Juan je bio taj prolaz, spokojan i beskrajan. Bilo je to
prvi put da sam osjetio da don Juan tjelesno ne postoji. Nije tu bilo
mjesta za sentimentalnost ili enju. Nije mi nikako mogao nedosta
jati jer je bio tu, unutra, kao emocija liena svake osobnosti koja me
je mamila.
Prolaz je za mene bio izazov. Osjeao sam se ushieno, lagano.
Da, mogao sam putovati tim prolazom, sam ili u drutvu, moda
zauvijek. No, nisam to osjeao kao neku prisilu, a niti kao uitak. Bi
lo je to vie nego poetak konanog putovanja, vie nego neizbjena
sudbina ratnika-putnika, bio je to poetak novog doba. Trebao sam
plakati spoznavi da sam otkrio taj prolaz, ali nisam plakao. S besko-
nanou sam se suoio kod Shipa! Kako neobino! Leima su mi
proli trnci. uo sam don Juanov glas kako mi govori da je svemir
doista nedokuiv.
U tom se trenutku otvorie stranja vrata restauracije, ona koja
su vodila prema parkiralitu, i ue jedan udan lik: ovjek od otprili
ke trideset i neto godina, raupan i iscrpljen, ali prilino zgodnih
crta lica. Viao sam ga godinama kako se mota po kampusu i drui
sa studentima. Netko mi je rekao da je vanjski pacijent oblinje bol
nice za ratne veterane. Izgledao je kao da je malo poremeen. Vidio
sam ga mnogo puta kod Shipa pogurenoga nad alicom kave, uvi
jek na istomu mjestu za ankom. Viao sam ga takoer kako eka
vani i gleda kroz prozor restauracije, pratei kad e se osloboditi
njegovo omiljeno mjesto za ankom.
Kad je uao u restauraciju, sjeo je na svoje uobiajeno mjesto i
pogledao me. Pogledi su nam se sreli. Sjeam se samo da je ispustio
straan krik od kojeg sam se smrznuo, a inilo se da je tako djelo
vao i na druge. Svi su se okrenuli prema meni i gledali me irom ot
vorenih oiju, neki usred zalogaja, s neprovakanom hranom u usti
ma. Oito su mislili da sam ja kriknuo jer sam prije lupio akom o
stol i glasno se smijao. ovjek je skoio sa stolca i istrao iz restaura
cije, okreui se i zurei u mene dok je uznemireno mahao rukama.
Bez razmiljanja potrah za njime. elio sam da mi kae to je
to vidio u meni, to ga je natjeralo da ispusti takav krik. Sustigao
sam ga na parkiralitu i upitao zato je kriknuo. Pokrio je rukama
oi i ponovno kriknuo, jo glasnije. Izgledao je poput uplaena dje
teta koje se prepalo u snu i vrisnulo iz svega glasa. Ostavio sam ga
i vratio se u restauraciju.
to ti se dogodilo, duo? pitala me je konobarica dobacivi mi
zabrinut pogled. Mislila sam da si mi pobjegao.
Samo sam iao vidjeti prijatelja, odgovorih.
Konobarica me zaueno pogleda i napravi pokret, pretvarajui
se da joj idem na ivce.
Zar je taj tip tvoj prijatelj? pitala je.
Jedini prijatelj na svijetu, rekoh, i to je bila istina ako se pri
jateljem moe nazvati netko tko vidi kakav si ispod povrine i tko
zna otkuda uistinu dolazi.
-KRAJ-