Haruki Murakami

Lov na divlju ovcu

Prvi dio

Preludij
I.
Izlet srijedom popodne
Kratka vijest u jutarnjem izdanju novina. Prijatelj mi je telefonirao i
proitao ju. Nita posebno. Neto to je neiskusan, tek diplomirani
novinski izvjestitelj mogao napisati kao vjebu.
Datum, ulini ugao, voza koji je vozio kamion, pjeakinja, nesrea,
istraga zbog mogue nesavjesne vonje.
Zvualo je poput pjesme s unutarnjih korica kakvog knjievnog
asopisa.
"Gdje je sprovod?" upitao sam.
"Skuio si", rekao je. "Je li uope imala obitelj?"
Naravno da je imala obitelj.
Nazvao sam policijsku upravu kako bih uao u trag adresi i
telefonskom broju njezine obitelji, kojoj sam potom telefonirao i
saznao pojedinosti o sprovodu.
Njezina obitelj je ivjela u jednoj od starih tokijskih etvrti. Izvadio
sam plan grada i taj dio zaokruio crvenom olovkom. Posvuda su
prolazile autobusne, podzemne i nadzemne linije gradske eljeznice
to su presijecale jedna drugu poput kakve izobliene paukove
mree. itavo podruje predstavljalo je labirint uskih uliica i
odvodnih kanala.
Na dan sprovoda, iz Wasede sam se zaputio tramvajem. Iziao sam
pred sam kraj linije. Plan grada se pokazao korisnim koliko i
globus. Na koncu sam kupio nekoliko kutija cigareta, raspitujui se
prilikom svake kupnje za smjer.
Bila je to drvena kua oko koje se dizao plot od smeih letava.
Maleno dvorite s odbaenim keramikim eravnikom ispunjenim
ustajalom kinicom. Zemlja je bila tamna i vlana.
Pobjegla je od kue kao esnaestogodinjakinja. Moda je zbog toga
sprovod bio toliko tuan. Jedino su lanovi obitelji bili prisutni,
uglavnom stariji ljudi. Povorku je predvodio njezin stariji brat,
jedva tridesetogodinjak, ili se moda radilo o njezinom urjaku.
Njezin otac, onizak ovjek od pedeset i neto godina, oko ruke je
imao crni flor alovanja. Stajao je pokraj ulaza i jedva se pomicao.
Podsjeao me na svjee opranu ulicu nakon pljuska.
U tiini, pri odlasku, pognuo sam glavu a i on je, ne rekavi ni rije.
Upoznao sam je u jesen prije devet godina, ja sam tada imao
dvadeset a ona sedamnaest godina.
U blizini sveuilita nalazio se mali kafi u kojem sam stalno visio s
prijateljima. Nije to bilo neko osobito mjesto, ali je redovito nudilo
odreene stvari: hard rock glazbu i lou kavu.
Ona je uvijek sjedila na istom mjestu, laktovima oslonjena o stol, i
itala. S naoalama, koje su me na izvjestan nain podsjeale na
korektivnu djeju zubnu protezu, i mravim rukama, nekako mi je
izgledala simpatino. Kava pred njom je uvijek bila hladna a
pepeljara puna opuaka.
Jedina stvar koja se mijenjala bila je knjiga. Jednom je to bio Mic-key
Spillane, drugi put Kenzaburo Oe a idui put Allen Ginsberg.
Sadraj nije bio vaan, sve dok je u pitanju bila knjiga. Studenti koji
su svraali u taj kafi rado su joj posuivali knjige, a ona bi ih itala
od korice do korice. Prodirala ih je, poput mnogih klipova
kukuruza. U to vrijeme ljudi su posuivali knjige kao neto to se
samo po sebi razumije, tako da joj nikad nije nedostajalo tivo za
itanje.
Bila su to vremena grupa kao to su Doors, Rolling Stones, Byrds,
Deep Purple i Moody Blues. Ozraje je bilo veselo, premda je
izgledalo da sve lebdi na rubu propasti, i samo eka na prvi poticaj.
Ona i ja smo jedno drugom posuivali knjige, satima razgovarali,
ispijali jeftin viski i imali nezanimljiv seks. Obine svakodnevne
stvari. Za to vrijeme zastor se sputao nad ostacima ezdesetih.
Zaboravio sam njezino ime.
Mogao sam pogledati u osmrtnicu, ali to ne bi nita promijenilo.
Jednostavno sam zaboravio njezino ime.
Uzmimo da sam se susreo sa starim prijateljima i da je nepovezani
razgovor skrenuo na nju. Nitko se ne bi sjetio njezina imena.
Recimo da je tada postojala jedna djevojka koja je spavala sa
svakim, zna kako je izgledala, ne moe se sjetiti njezinog imena,
ali spavao si s njom mnogo puta, pita se to li sada radi, bilo bi
udno nabasati na nju na ulici.
"Tada je postojala jedna djevojka koja je spavala sa svima." To je
njezino ime.
Naravno, strogo uzevi, nije spavala ba sa svakim. Imala je svoja
mjerila.
Pa ipak, ako emo pravo, i najpovrnijim istraivanjem dokazali
bismo da je bila voljna spavati s gotovo svakim frajerom.
Jednom, samo jednom sam je upitao o tim njezinim mjerilima.
"Pa, ako te ba zanima...", poela je. Tridesetak sekunda je
razmiljala. "Nije da mi ba svatko odgovara. Ponekad mi je i sama
pomisao odbojna. Ali zna, moda elim upoznati raznolike tipove
ljudi. Ili je moda moj svijet takav."
"Tako to spava s nekim?"
"Tako nekako."
Bio je red na mene da se zamislim.
"Kai mi, je li ti pomoglo da skui stvari?"
"Malkice", odgovorila je.
Te zime i idueg ljeta rijetko sam je viao. Sveuilite je u nekoliko
situacija prekidalo s radom i bilo zatvoreno, a i ja sam proivljavao
neke osobne probleme.
Kad sam ponovno svratio u kafi idue jeseni, drutvo se sasvim
promijenilo a jedina osoba koju sam prepoznao bila je ona. Hard
rock je odzvanjao kao i prije, ali uzbuenje koje se neko osjealo u
zraku bilo je iezlo. Jedino su ona i loa kava bile iste. Svalio sam
se na stolicu nasuprot njoj i poeli smo razgovarati o starom
drutvu.
Veina poznatih faca je prekinula kolovanje, jedan je poinio
samoubojstvo a drugi netragom nestao. O takvim i slinim stvarima
smo razgovarali.
"ime si se bavio za proteklo vrijeme?", upitala me.
"Raznolikim stvarima", odgovorih joj.
"Mudriji zbog toga?"
"Malo."
Te noi sam prvi put spavao s njom.
0 njezinom podrijetlu ne znam gotovo nita. Ono malo to znam
najvjerojatnije mi je netko rekao, moda i ona sama, dok smo bili u
krevetu. U prvom razredu srednje kole imala je veliki sukob s
ocem nakon ega je pobjegla iz kue (a i kole takoer). Prilino sam
siguran u tu priu. Gdje je tada ivjela i to je radila da bi preivjela,
nitko nije znao.
Po itav dan bi sjedila u nekom kafiu u kojem su putali rock glazbu,
ispijala alicu za alicom kave, puila cigaretu za cigaretom
1 listala knjige, ekajui da joj se pridrui netko tko e namiriti nje-
zine raune za kave i cigarete (u to vrijeme to nije bila beznaajna
svota za nas frajere), a tada bi obino zavrila u krevetu s tipom koji
joj je platio raune.
Eto tako. To je sve to znam o njoj.
Od jeseni te godine pa sve do idueg proljea jednom tjedno, svakog
utorka uveer, ona bi svratila u moj stan na rubu etvrti Mi-taka. Smazala
bi to god bih skuhao za veeru, opucima ispunila moje pepeljare i
spavala sa mnom dok bi iz radio-aparata glasno odzvanjala neka postaja s
cjelodnevnim rock & roll programom. Probudivi se srijedom ujutro, otili
bismo etati kroz ume do sveuilinog kampusa i ruali u studentskoj
menzi. Poslije podne bismo u studentskom klubu popili lou kavu a ako je
vrijeme bilo lijepo, ispruili bismo se na travu i zurili u nebo. Na izlet
srijedom poslije podne, tako ga je zvala. "Svaki put kad doemo ovamo,
osjeam kao da smo na izletu." "Zbilja? Na izletu?"
"Zna, tereni seu u nedogled, svatko izgleda tako sretno..." Ustala je i
zapalila nekoliko ibica prije no to je zapalila cigaretu. "Sunce se die
visoko na nebo a potom polako zalazi. Ljudi dolaze i odlaze. Vrijeme
prolazi. ivot je izlet, nije li?" Tada sam imao dvadeset i jednu godinu, tek
to nisam napunio dvadeset dvije. Bili su slabi izgledi da u skoro
diplomirati, ali nisam elio prekinuti kolovanje. Bio sam zapao u
neobino turobno raspoloenje. Mjesecima sam tapkao u mjestu,
nesposoban
da poduzmem bilo kakav korak. Svijet se jednako vrtio, a ja se nisam
pokretao s mrtve toke. Ujesen, sve je poprimilo svoj sjetni izgled, boje su
ubrzano blijedjele pred mojim oima. Svjetlost sunca, miris trave,
najslabija kiica, sve mi je ilo na ivce. Koliko sam puta sanjao kako
hvatam noni vlak? Uvijek taj isti san. Zaguljiva nona linija ispunjena
dimom cigareta, smradom nunika. Toliko napuena, da jedva imam
mjesta za stajanje. Sjedi-ta uprljana bljuvotinom. Nije mi preostalo nita
drugo nego ustati i na prvoj postaji napustiti vlak. Ali to uope nije bila
postaja. Tek pusta ledina bez ijednog upaljenog svjetla. Nigdje efa
kolodvora, javnog sata, reda vonje, niega - takav je bio moj san. Jo
uvijek se sjeam jednog sablasnog popodneva. Bio je dvade-setpeti
studenoga. Lie s ginka bilo je zbog obilnih kia otpalo a pjeake staze
se pretvorile u suhe, zlatnoute naslage lia. Ona i ja smo bili izili u
etnju, s rukama u depovima. Vladala je potpuna tiina, osim utanja
lia po kojem smo hodali i prolamajuih krikova ptica.
"to te to toliko zaokuplja?" iznenada me upitala.
"Nita osobito", odgovorih.
Napravila je jo nekoliko koraka prije no to je sjela uz stazu i
povukla dim.
"Stalno sanja rune snove?"
"esto sanjam rune snove. Najee je to trauma zbog automata za
prodaju u koje ubacujem novac a zauzvrat nita ne dobivam." Nasmijala se
i stavila ruku na moje koljeno, ali ju je ubrzo maknula. "Ne eli o tome
razgovarati?" "Ne danas. Ne razgovara mi se."
Odbacila je dopola popuenu cigaretu na zemlju i paljivo je ugasila
cipelom. "Ne uspijeva rijeima izraziti ono to eli kazati, jesi li na to
mislio?" "Ne znam", rekoh.
Blizu nas dvije su ptice uzletjele i odleprale u nebo bez oblaka. Promatrali
smo ih dok nisu iezle iz vidokruga. Ona je granicom poela crtati
neodgonetljive oblike u pijesku. "Ponekad se osjeam jako osamljeno kad
spavam s tobom." "ao mi je ako sam ja zbog toga kriv", rekoh.
"Nisi ti kriv. Ne vjerujem da misli na neku drugu djevojku dok se evimo.
Zar bi to ita promijenilo? Ja jedino ne..." Zastala je usred reenice i u
zemlju polako ucrtala tri ravne crte. "Oh, ne znam." "Zna, ja nikad nisam
ni pomislio da te omalovaavam", poeo sam iznebuha. "Ni ja sam ne
shvaam to se to dogaa sa mnom. Svim silama se trudim da to otkrijem.
Ne elim napuhivati stvari, ali isto tako ne elim se pretvarati da ne
postoje. Treba mi vreme-na.
"Koliko?"
"Tko zna? Moda godina dana, moda deset." Odbacila je granicu na
zemlju i ustala, otirui komadie suhe trave s kaputa. "Deset godina? Ma
daj, nije li to itava vjenost?" "Moda", rekoh. Otili smo kroz umu do
sveuilinog kampusa, sjeli u studentski klub i pojeli po hot-dog. Bila su
dva sata popodne a fotografija Yukia Mishime pojavila se na zaslonu
televizora. Dugme za podeavanje zvuka bilo je pokvareno pa nismo mogli
razabrati o emu su govorili, ali to nam ionako nije bilo vano. Jedan
student se popeo na stolicu i pokuao podesiti ton, ali je ubrzo odustao i
povukao se. "elim te", rekoh. "Dobro", odgovorila mi je.
I tako smo zabili ruke u depove naih kaputa i polako otpjea-ili do
moga stana.
Probudivi se zatekao sam je kako tiho jeca, njezino krhko tijelo
podrhtavalo je pod pokrivaima. Ukljuio sam grijalicu i pogledao na sat.
Dva ujutro. Zapanjujue bijel, mjesec je sjajio nasred neba. Priekao sam
da prestane plakati pa sam pristavio lonac za aj. Jedna vreica aja za nas
dvoje. Bez eera, bez limuna, tek obian, vrui aj. Potom sam zapalio
dvije cigarete i jednu dodao njoj. Po-vukla je dim i izdahnula ga, tri puta
zaredom, prije no to je poela kaljati.
"Reci mi, jesi li ikad pomislio da me ubije?" upitala me.
"Tebe?" "Aha."
"Zato me pita takvo to?" S cigaretom u ustima, vrhom prsta je
protrljala oni kapak.
"Nemam poseban razlog."
"Ne, nikada", odgovorio sam joj.
"Iskreno?"
"Najiskrenije. Zato bih te elio ubiti?"
"Oh, vjerujem da govori istinu", rekla je. "Naas sam pomislila da
moda i nije tako loe da te netko ubije. Recimo dok vrsto
spavam."
"Bojim se da nisam tip ubojice."
"Oh?"
"Barem koliko ja znam."
Nasmijala se. Ugasila je cigaretu, ispila ostatak aja a potom
zapalila jo jednu cigaretu.
"ivjet u do dvadeset i pete", rekla je, "a potom u umrijeti."
Drugi dio
Srpanj, osam godina poslije
U srpnju, osam godina poslije, bila je mrtva. U dvadeset i estoj
godini.

2.
esnaest koraka
Priekao sam da se vrata dizala zatvore za mnom uz um
komprimiranog zraka prije no to sam zatvorio oi. A tada,
pokuavajui se pribrati, zaputio sam se niz hodnik, esnaest
koraka do ulaznih vrata u moj stan. Zatvorenih oiju, tono esnaest
koraka. Ni vie, ni manje. Glave prazne od viskija, zadaha
smrdljivog od popue-nih cigareta.
Pijan kakav ve znam biti, ja tih esnaest koraka mogu prijei kao
pod konac. Viegodinji plod besmislene samodiscipline. Kad god
sam pijan, ja se isprsim, ispravim kraljenicu, podignem glavu i
punim pluima udahnem hladni jutarnji zrak betonskog hodnika.
Tada zatvorim oi i pravocrtno napravim esnaest koraka kroz
isparine pijanstva.
Tijekom tih esnaest koraka ja nosim titulu "Najuljudniji pijanac".
Jednostavno postignue. ovjek jedino mora pogledati istini u oi i
priznati da je pijanac.
Bez onoga: ako, ili, ali. Jedino priznanje "ja sam pijanac",
jednostavno i obino.
To je sve to trebam uiniti da bih bio Najuljudniji pijanac. Prvi medu
prvima, zadnji medu zadnjima. Pet, est, sedam...
Zastavi na osmom koraku, otvorio sam oi i snano udahnuo. Blago
zujanje u uima. Nalik na morski lahor to bruji kroz zahr-dalu ianu
ogradu. Kad bolje promislim, kad sam ono zadnji put bio na plai?
Da vidimo. 24. srpnja u 6 i 30 ujutro. Idealno godinje doba za plau,
idealno doba dana. Plaa jo uvijek nenapuena ljudima. Tragovi morskih
ptica ire se rubom obale poput borovih iglica poslije snanog vjetra.
Plaa, hmmm...
Ponovno sam zakoraio. Nita od plae. Sve to pripada prolosti. Na
esnaestom koraku sam stao, otvorio oi i, kao i obino, bio tono pred
kvakom na ulaznim vratima svoga stana. Iz potanskog sanduia izvadio
sam novine od dva posljednja dana i dvije kuverte, i zabio ih pod miku.
Iz depa sam uspio izvui sveanj s kljuevima i nagnuvi se naprijed,
elom se oslonio o hladni elik ulaznih vrata. Negdje iz daljine, do mojih
uiju je dopro kljocaj. Ja, smotuljak vate natopljen alkoholom. Jedva
upravljajui svojom svijeu. Sjajno.
Odkrinuvi vrata za treinu, provukao sam se i za sobom zatvorio vrata.
U predsoblju je vladala mrtva tiina. Vea no to je trebalo. Tada sam
pokraj svojih nogu primijetio crvene salonske cipele. Crvene salonke koje
sam i prije viao. Odloene izmeu mojih blatnjavih tenisica i jeftinih
sandala za plau, koje su izgledale poput boinog poklona u pogreno
vrijeme. Tiina je lebdjela oko njih, fina kao praina.
Ona je pokunjena sjedila za kuhinjskim stolom, elom oslonjena o
dlanove, profil joj zaklonjen ravnom crnom kosom. Djeli bjelo-putog
vrata nazirao se izmeu pramenova kose a kroz otvoreni ru-22
kav njezine haljine od tampane tkanine - koju nikad prije nisam vidio -
ukazala se i naramenica grudnjaka.
Svukao sam sako, razvezao crnu kravatu, skinuo runi sat a da se
ona sve to vrijeme nije ni pomaknula. Pogled na njezina leda
probudio je uspomene. Uspomene na razdoblje prije no to sam je
upoznao.
"Dakle tako", progovorio sam jedva ujno, sebi nesvojstvenim
tonom glasa.
Kao to sam i oekivao, nije odgovorila. Moda je spavala, ili
plakala, ili bila mrtva.
Sjeo sam joj nasuprot i protrljao oi. Iskoena zraka sunca dijelila je
stol, ja sam sjedio na sunanoj strani a ona u sjeni. Prozirna sjena.
Sparueni geranij u loncu stajao je posred stola. Izvana, netko je
vodom prao ulicu. Pljusak vode po ploniku, miris vlanog asfalta.
"Jesi li za kavu?"
Nije odgovorila.
Stoga sam ustao i otiao samljeti kavu za dvije alice. Nakon to
sam samljeo kavu shvatio sam da sam zapravo elio hladan aj.
Stvari uvijek prekasno shvaam.
S tranzistora je odzvanjao niz bezazlenih pop pjesmica. Savrena
jutarnja glazbena pratnja. Svijet se malo promijenio za deset godina.
Jedino pjevai i nazivi pjesama. I broj mojih godina.
Voda je prokljuala. Iskljuio sam plin, pustio vodu da odstoji
trideset sekunda i izlio je na mljevenu kavu. Zrnca su upila svu
moguu tekuinu i polako se nadula, ispunivi prostoriju aromom.
"Ovdje si od sino?" upitao sam, s loniem u ruci.
Lagano je kimnula glavom.
"Sve vrijeme si me ekala?"
Nije odgovorila.
Soba se ugrijala od prokljuale vode i jakog sunca. Zatvorio sam
prozor i ukljuio klima ureaj i potom dvije velike alice s kavom
stavio na stol.
"Daj, popij malo kave", rekoh, povrativi svoj glas.
23
Tiina.
"Bit e bolje da neto popije."
Prolo je trideset sekunda prije no to je usporeno podignula glavu,
i tupo se zagledala u biljku u loncu. Nekoliko pramenova kose
zalijepilo se uz njezine vlane obraze pa je izgledala jo tu-nije. "Ne brini
se za mene", rekla je, "nisam namjeravala plakati." Pruio sam joj kutiju s
papirnim rupiima. Tiho je ispuhala nos i sklonila kosu s obraza.
"Zapravo sam mislila otii prije no to se ti vrati. Nisam se eljela sresti s
tobom."
"Rekao bih da si se predomislila."
"Ma ne. Nisam namjeravala nikamo drugamo ii. Ali sada u otii, ne brini
se." "Popij kavu prije toga."
Prebacio sam na postaju s izvjeem o stanju u prometu dok sam srkao
kavu i pregledao pristigle dvije kuverte. Jedna je bila reklama za duan
namjetaja u kojem su svi proizvodi bili snieni dvadeset posto. Druga je
kuverta bila od osobe na koju uope nisam elio misliti, a jo manje itati
njezino pismo. Zguvao sam ih i bacio u ko za otpatke a potom poeo
grickati ostatke krekera s okusom sira. Ona je sklopila ruke oko alice s
kavom kao da se eli ugrijati i usmjerila pogled u mene, usnom blago
prelazei po rubu alice. "Ima salatu u hladnjaku", rekla je. "Salatu?"
"Od rajica i mahuna. Nisam nala nita drugo. Krastavci su poeli truliti
pa sam ih bacila." "Oh."
Otiao sam do hladnjaka i izvadio salatu u plavoj staklenoj zdjeli iz
Okinawe i po njoj prelio posljednje kapi salatnog preljeva. Rajice i
mahune su imale okus ohlaenih sjena. Bezukusnih sjena. Ali ja isto tako
nisam osjeao okus kave a ni krekera. Moda zbog jutarnjeg sunca?
Jutarnje svjetlo sve razgrauje. Na pola puta sam odustao od kave, iz
depa izvukao povijenu cigaretu i zapalio je igicama koje nikad prije
nisam vidio. Vrak cigarete je suho za-pucketao dok se plaviasti dim
dizao obasjan jutarnjim svjetlom. "Bio sam na sprovodu. Kad je zavrio,
otiao sam u Shinjuku, sasvim sam."
Maak se pojavio niotkuda, zijevnuo i protegnuo se a onda skoio u
njezino krilo. Ona ga je pomazila iza uiju. "Ne mora mi nita vie
objanjavati", rekla je. "Ja sam ionako izila
iz tog filma."
"Ne objanjavam. Samo pokuavam razgovarati."
Slegnula je ramenima i naramenicu grudnjaka vratila pod haljinu.
Lice joj je bilo bezizraajno, nalik na fotografiju potopljenog grada
na dnu oceana.
"Jedno staro poznanstvo od prije mnogo godina. Nitko tebi poznat."
"Ma nemoj?"
Maak se protegnuo a zatim kihnuo.
Pogledao sam u uareni vrak cigarete u svojim ustima.
"A kako je ta osoba umrla?"
"Udario ju je kamion. Trinaest slomljenih kostiju."
"enska?"
"Aha."
Vijesti u sedam sati i stanje na cestama su zavrili i radiovalo-vima
je opet zagospodario laki rock. Spustila je alicu s kavom i zagledala
se u mene.
"Reci mi, da sam ja umrla, zar bi nastavio tako piti?"
"Sprovod nije imao nikakve veze s mojim piem. Samo jedna ili
dvije ture, ako uope."
Novi dan je zapoinjao. Jo jedan vrui dan. Roj nebodera je
svjetlucao za prozorom.
"Hoe li popiti togod hladno?"
Odbila je odmahnuvi glavom.
Iz hladnjaka sam izvadio limenku Cole i ispio je naiskap.
"Bila je tip djevojke koja bi spavala sa svakim." Kakvog li nekrologa:
pokojnica je bila tip djevojke koja bi spavala sa svakim.
2-5
"Zato mi to govori?"
Zbilja, zato? Nisam imao pojma.
"Dakle", nastavila je mojim rijeima, "bila je tip djevojke koja bi
spavala sa svakim, nije li tako?"
"Da."
"Ali ne i s tobom, ne?"
U glasu joj se osjeala primjesa zajedljivosti. Podignuo sam pogled
sa zdjele sa salatom i pogledao u nju.
"Misli da nije?"
"Nekako mislim da nije", tiho je rekla. "Ti nisi taj tip."
"Koji tip?"
"Ne znam, ima neega u tebi. Recimo da je pred tobom pjeani sat:
pijesak samo to nije iscurio. Netko kao to si ti sigurno e ponovno
okrenuti sat."
"Misli tako?"
Nakubila je usne, potom ih opustila.
"Dola sam pokupiti ostatak svojih stvari. Zimski kaput, eire, sve
to je jo ostalo. Spakirala sam ih u kutije. Kad uhvati malo
vremena, moe li ih odnijeti na potu?"
"Mogu ti ih donijeti."
Odmahnula je glavom. "Nema potrebe. Ne elim da dolazi.
Razumije me, ne?"
Naravno da sam je razumio. Previe priam a ne razmiljam to
govorim.
"Ima adresu?"
"Da."
"Jedino to je jo ostalo za obaviti. Oprosti to sam se zadrala
ovoliko dugo."
"A kako napreduje papirologija?"
"Ah, da. Sve je sreeno."
"Ne mogu vjerovati da je toliko lako. Mislio sam da e biti puno
kompliciranije."
"Ljudi koji o tome nita ne znaju misle tako, ali zapravo je krajnje
jednostavno. Jednom kad je gotovo, gotovo je." Govorei to,
opet je poela maziti maka po glavi. "Razvedi se dvaput i ve si
strunjak."
Zatvorenih oiju maak je protegnuo stranje noge a onda se
glavom ugnijezdio u pregibu njezinog lakta. alice za kavu i zdjelu
za salatu odloio sam u sudoper a mrvice od krekera pomeo
raunom. mirio sam jer mi je sunce udaralo u oi.
"Napisala sam ti listu kunih dunosti. Gdje se nalaze papiri, dane
za bacanje smea i sline stvari. Ako ti neto nije jasno, nazovi me."
"Hvala."
"Jesi li ikada poelio imati djecu?" iznenada me upitala.
"Ne, nisam, ne mogu rei da sam ikad elio djecu."
"udila sam se tome svojedobno. Ali budui da je ovako svrilo, mislim da
je dobro ispalo. Ili, da smo moda imali dijete do ovoga ne bi ni dolo, to
misli?"
"Postoji velik broj parova koji imaju djecu a razveli su se." "Vjerojatno si
u pravu", rekla je, igrajui se mojim upaljaem. "Jo uvijek te volim. Ali
mislim da se ne radi o tome, nije li tako? Ja sam toga sasvim svjesna." Li
3-Kombine
Nakon to je otila, ispio sam jo jednu Colu, istusirao se toplom vodom i
obrijao. Bio sam potroio gotovo sve - sapun, ampon, pjenu za brijanje.
Iskoraio sam iz tua i osuio kosu, utrljao losion za tijelo, oistio ui.
Tada sam preao u kuhinju podgrijati ostatak kave. Ali za stolom nije vie
bilo nikoga. Zurei u praznu stolicu na kojoj je do maloprije ona sjedila,
osjetio sam se poput malenog djeteta na De Chiricovoj slici, negdje daleko
u nepoznatoj zemlji. Naravno, ja nisam bio maleno dijete. Odustao sam od
daljnjeg razmiljanja i predao se kavi i cigaretama.
S obzirom na to da zadnja dvadeset i etiri sata nisam uope spavao,
osjeao sam se iznenaujue budno. Tijelo mi je svladao umor, ali misli su
mi i dalje plivale zamrenim kanalima svijesti, poput neumornog jata riba.
Prazna stolica preda mnom potaknula me na razmiljanje o jednom
amerikom romanu koji sam bio nedavno proitao. Nakon to ga ena
napusti, mu i dalje dri njezin kombine prebaen preko naslona stolice.
Razmiljajui sada o tome bolje sam ga razumio. Istina, stvari se ne bi
bitno promijenile, ali taj sparueni geranij zbilja je djelovao
obeshrabrujue. Osim toga, vjerojatno bi se i maak bolje osjeao da su
njezine stvari ostale u stanu. Pogledao sam u spavau sobu, otvorio sve
njezine ladice, sada ispranjene. Ostali su jedino njezin al, koji su ionako
izgrizli moljci, tri vjealice i pakovanje kuglica naftalina. Njezina
kozmetika i ostale toaletne sitnice, vikleri, etkica za zube, fen za kosu,
raznolike boice i kutije s tabletama, izme, sandale, papue, kutije
sa eirima, razne spravice, rune take, torbe za preko ramena, kuferi,
torbice, uredno posloeno donje rublje, arape i dokoljenice, pisma, sve
to je i malo mirisalo na enu, sve je nestalo. Vjerojatno je obrisala ak i
otiske svojih prstiju. Treinu knjiga i ploa takoer je odnijela - sve to je
osobno kupila ili sam joj ja poklonio. Ba svaka fotografija na kojoj se
ona vidjela bila je odlijepljena iz foto-albuma. Fotke na kojima smo se
oboje vidjeli paljivo je izre-zala, ostavivi samo polovice fotografija na
kojima sam ja. Fotosi na kojima sam se vidio samo ja ili planine, rijeke,
jeleni i make bile su netaknute. Tri foto-albuma sada su prikazivala
korigiranu prolost. Kao da sam se rodio sam, cijeloga ivota ivio sam, a
tako i nastavio.
Kombine! Barem je mogla ostaviti svoj kombine! Bio je to njezin izbor, a
ona je odluila da za sobom ne ostavi ni najmanji trag. Nije mi preostalo
nita drugo nego da to prihvatim, ili, kao to sam pretpostavljao da je
njezina namjera, mogao sam sebe uvjeriti da ona nikad nije ni postojala. A
ako ona nije postojala, onda nije ni njezin kombine.
Ispraznio sam pepeljaru, jednako razmiljajui o njezinom kombineu a
potom odustao i otiao na spavanje. Proao je mjesec dana otkako sam
pristao na razvod a ona se iselila. Proputeni mjesec. Mjesec dana
neodlunosti i bezvoljnosti. Dan za danom nita se nije promijenilo, ni
jedna jedina stvar. Budio sam se u sedam, pripravljao si kavu i tost,
odlazio na posao, veerao gdjegod vani, popio nekoliko pia, vratio se
kui, leei u krevetu itao sat vremena, ugasio svjetlo i spavao. Umjesto
odlaska na posao, subotom i nedjeljom sam jo od jutra izlazio i ubijao 28
ia
vrijeme, posjeujui kinodvorane. Potoni bih veerao i popio nekoliko
pia, itao, otiao spavati, sasvim sam. Vrijeme je prolazilo: proivio sam
mjesec dana kao to veina ljudi kria dane u kalendaru, jedan za drugim.
Na izvjestan nain, njezin odlazak se mogao pripisati okolnostima koje su
bile izvan mojih moi. to je bilo, bilo je, takva vrsta prie. Kako smo se
slagali posljednje etiri godine nije od vanosti. Ne
vie od fotografija odlijepljenih iz albuma.
A nije vano ni to to je ve dugo vremena spavala s mojim
prijateljem i jednog dana se predomislila i otila s njim. Nita
neobino. Takve stvari se esto dogaaju. Zato bi to to mi se
dogodilo, to jest, to me je ostavila, bilo neto posebno? Ukratko,
odluka je bila njezina.
"Ukratko, odluka je na tebi", rekao sam.
Bilo je nedjeljno popodne, ja sam petljao oko otvaraa na limenki
piva, kad je ona izila s time. Priopivi da eli razvod.
"Tebi ionako svako rjeenje odgovara?" upitala me, sporo
izgovarajui rijei.
"Ne, meni svako rjeenje ne odgovara", pobunio sam se, "samo sam
rekao da je odluka na tebi."
"Ako eli znati istinu, ne elim te ostaviti", izjavila je poslije kratke
stanke.
"Dobro, onda me nemoj ostaviti."
"Ali ostanak s tobom nikamo ne vodi."
Nije htjela rei nita vie, ali znao sam to je mislila. Za nekoliko
mjeseci napunit u trideset godina a njoj e biti dvadeset i est. Ako
uzmemo u obzir nepredvidljivu budunost naih ivota, temelji
koje smo udarili jedva su se pomaknuli s nule. Za etiri godine
naeg zajednikog ivota uspjeli smo jedino potroiti nau
uteevinu.
Pretpostavljam da je to uglavnom moja greka. Vjerojatno se nikad
nisam trebao oeniti. Barem ne njome.
U poetku, vjerovala je da je ba ona ta koja je nespremna za
zajednicu, tvrdei da sam ja drutveno mnogo zrelija osoba. to se
tie naih uloga, slagali smo se prilino dobro. Tek to smo pomislili
da smo uskladili trajno zajednitvo, kad se neto uruilo. Bio je to
tek najslabiji navjetaj, ali spasa vie nije bilo. Otada smo sasvim
spokojno koraali dugom slijepom ulicom. To je bio na kraj.
Za nju, ja sam ve bio izgubljen. Premda me jo uvijek voljela, to
vie nije bila prevladavajua snaga. Odvie smo se naviknuli na
nae uloge. Ona je to naslutila instinktivno, ja sam to znao iz
iskustva. Nije bilo nade.
Tako su ona i njezin kombine zauvijek nestali. Neke stvari se
zaborave, neke ieznu, neke umru. Ipak, sve u svemu, malo je
vjerojatno da bi se moglo nazvati tragedijom. 24. srpnja, 8.25 ujutro.
Provjerio sam znamenke na digitalnom satu, zatvorio oi i utonuo u san. 3
Trei dio
Rujan, dva mjeseca poslije
Kitov penis i ena s tri zanimanja
Spavati sa enom: to moe predstavljati najvaniju stvar u neijoj ivotnoj
filozofiji, ili, za nekoga drugoga, nita osobito. Govori se da postoji seks
kao svojevrsna terapija (zapravo kao samoterapija), i seks kao svojevrsna
zabava.
Postoji seks koji od poetka do kraja predstavlja usavravanje vlastite
linosti, kao i seks koji nije nita drugo do ubijanje vremena; seks koji
najprije djeluje terapeutski da bi se na koncu pretvorio u besmisleno
ubijanje vremena, i obratno. Na ljudski seksualni ivot - kako da to
objasnim? - posve se razlikuje od seksualnog ivota kitova.
Mi nismo kitovi - to je jedna velika injenica koja to vie naglaava na
seksualni ivot.
Kad sam bio dijete, na udaljenosti od pola sata biciklom od mjesta u kojem
sam ivio, postojao je akvarij. Hladna podmorska tiina neprestano je
proimala to mjesto a tek povremeno bi se zaulo zapljuskivanje. Gotovo
sam mogao osjetiti kako stvorenje iz crne lagune die u nekom mranom
kutu.
Jata tuna neprestano su kruila velikim bazenom. Morune su plivale uskim
rjenim prolazima, piranje zabijale svoje nevjerojat-35
no otre zube u komade mesa a elektrine jegulje iskrile i svjetlucale poput
praznine rasvjete.
Akvarij je bio ispunjen i mnogim drugim vrstama ribe, raznolikih imena,
ljuski i peraja. Tada nisam mogao shvatiti zato na zemlji postoji toliko
mnogo ribljih vrsta.
Naravno, akvarij nije imao kitove. I jedan jedini kit bio bi odve velik, ak
i da su poruili sve pregradne zidove i od itavog akvarija
napravili jedan velik bazen. Umjesto toga, u akvariju su imali izloen
kitov penis. Naravno, kao svojevrstan simbol. Tako da je tijekom mojeg
djetinjstva najvei dojam na mene ostavio kitov penis a ne pogled na kita.
Kad god bih se umorio od razgledanja po hladnim prolazima akvarija,
iskrao bih se na svoje mjesto na klupi i u smirujuoj tiini izlobene
dvorane visokog stropa proveo mnoge sate promatrajui kitov penis.
Ponekad me je podsjeao na minijaturnu uvelu palmu a drugi put na
golem klip kukuruza. Zapravo, da nije bila postavljena ploica na kojoj je
pisalo - genitalije kita: mukog - nitko ne bi shvatio da se radi o kitovom
penisu. Mnogo vie je podsjeao na kakvo umjetniko djelo pronaeno u
centralnoazijskoj pustinji nego na proizvod antarktikog oceana. Nije
imao nikakvu slinost s mojim penisom niti s bilo kojim drugim penisom
koji sam vidio. tovie, tako odrubljeni penis pruao je jedinstven, teko
opisiv dojam tuge. Sjetio sam ga se, tog velikog kitovog penisa, nakon to
sam prvi put u ivotu spolno opio s djevojkom. Kakva li ga je igra
sudbine, kakav li ga je mukotrpni oplov doveo u tu prostranu izlobenu
dvoranu. Srce me je boljelo razmiljajui o tome. Osjeao sam da za mene
nema nade na ovom svijetu. Ali imao sam tek sedamnaest godina i bio
odve mlad da bih odustao od svega. Upravo tada i na tom mjestu doao
sam do svojevrsnog zakljuka kojeg se i danas drim.
To jest, da nisam kit.
Leei sada u krevetu s novom djevojkom, prolazei prstima kroz njezinu
kosu, dugo sam razmiljao o kitovima. U akvariju mojih uspomena, uvijek
je kasna jesen. Staklene sti-jenke akvarija su hladne. Nosim debeli
demper. Gledano kroz veliki prozor izlobene dvorane, more je tamno
kao olovo, bezbrojni pjenuavi valovi podsjeaju me na ipkane ovratnike
na djevojakim haljinama. "O emu razmilja?", upitala me. "O neemu
jako davnom", odgovorio sam.
Ona je imala dvadeset i jednu godinu, atraktivno vitko tijelo i naj-ljupkije,
savreno oblikovane ui. Bila je honorarna korektorica u maloj
nakladnikoj kui, profesionalni model ija je specijalnost bila
pokazivanje uiju, i kolgerla u diskretnom klubu za ugledne posjetitelje.
Koje je zanimanje od ta tri smatrala svojim osnovnim, nisam imao pojma.
A nije ni ona.
Ipak, procjenjujui njezine najhitnije znaajke, moram priznati da je bila
prirodno talentirana za pokazivanje uiju. Sloila se s mojim miljenjem.
Sve je izgledalo sasvim dobro dok se ne uzmu u obzir plaa nevrijedna
spomena i iznimno smanjene mogunosti posla za profesionalnog enskog
modela koji iskljuivo pokazuje ui. Za tipinog frajera koji se bavi
odnosima s javnou, za minkera ili fotografa, ona je predstavljala tek
model koji pokazuje "ui", djevojku s lijepim uima. Bez obzira na ljepotu
njezinih uiju, drugim ljudima u toj vrsti posla njezina pamet i tijelo bili su
sasvim nezanimljivi.
"Ali, zna, to nisam prava ja", govorila je. "Ja, to su moje ui; moje ui, to
sam ja."
Njezino ja korektorice kao i njezino ja kolgerle nikada, ni za jedan tren,
nisu pokazali svoje ui drugima. "To je zbog toga to one ne predstavljaju
moje zbiljsko ja", objanjavala je. 37
Ured kluba u kojem je radila kao kolgerla bio je registriran kao "klub za
talente" i nalazio se u Akasaki a vodila ga je sjedokosa Engleskinja koju su
svi zvali gda X. U Japanu je ivjela ve trideset godina, teno je govorila
japanski i mogla protumaiti veinu osnovnih kineskih ideograma.
Gda X je takoer bila otvorila privatnu djevojaku kolu na engleskom
jeziku, udaljenu jedva petsto metara od kluba s kolgerla-ma i to je mjesto
koristila za odabir nadobudnih cura za taj drugi posao. Obratno, nekoliko
kolgerli takoer je pohaalo njezinu kolu na engleskom jeziku. Naravno,
uz smanjenu kolarinu. Gda X je svaku od svojih djevojaka zvala "draga".
Njene kao proljetno poslijepodne, njezine "dragane".
"Svakako odjeni izazovno donje rublje, draga. Bez hulahopki." Ili, "Ti svoj
aj pije s vrhnjem, zar ne, draga?" Imala je nepokolebljive nazore o poslu
kojim se bavila. Njezina klijentela bijahu imuni etrdesetogodinji i
pedesetogodinji poslovni ljudi. Dvije treine
bijahu stranci a ostali Japanci. Gda X je pokazivala odbojnost prema
politiarima, starcima, perverznjacima i siromasima. Desetak dugonogih
ljepotica imala je stalno na izboru, ali iz itave grupe cura moja nova
prijateljica bila je najmanje zgodna. Kao kolgerla izgledala je sasvim
obino. Zapravo, prekrivenih uiju, bila je jedva prosjena cura. Nisam
mogao skuiti zato ju je gda X odabrala. Moda je u njezinoj prosjenosti
uoila neku osobitost, ili je moda vjerovala da jedna prosjeno zgodna
cura nije naodmet za posao. U svakom sluaju, razmiljanje gde X
pokazalo se sasvim ispravnim, i moja je prijateljica ubrzo imala nekoliko
redovitih klijenata. Nosila je uobiajenu odjeu, prosjenu minku,
prosjeno donje rublje i obian parfem. Kad bi otila u Hilton ili hotel
Okura ili Prince i spavala s jednim ili dvojicom mukaraca na tjedan,
zaradila bi dovoljno da moe ivjeti cijeli mjesec. Polovicu neradnih noi
spavala je sa mnom, besplatno. Nemam pojma kako je provodila ostale
noi.
Njezin ivot honorarne korektorice u nakladnikom poduzeu bio je
mnogo normalniji. Tri dana u tjednu odlazila je u Kandu, na drugi kat
male poslovne zgrade, i od deset ujutro do pet poslijepodne obavljala
korekture, pripremala aj, trala stubitem (zgrada nije imala dizalo) i
kupovala gumice za brisanje. Nju su slali u kupnju, ali ne zbog toga to je
netko imao neto protiv nje, ve stoga to je ona bila jedina neudana ena
u poduzeu. Poput kameleona, ona se mijenjala u skladu s mjestom i
okolnostima. Bila je sposobna da snagom volje prikriva ili upravlja tim
svojim osobinama.
S njom sam se (zapravo s njezinim uima) upoznao odmah nakon to sam
prekinuo sa svojom enom. Bilo je to poetkom kolovoza. Obavljao sam
honorarni posao pisca reklamnih tekstova za softversku kompaniju, to mi
je pruilo priliku da se licem u lice sretnem s njezinim uima.
Direktor reklamne agencije podnio je prijedlog za kampanju za odreeni
proizvod i spustio tri velike crnobijele fotografije na moj radni stol,
objasnivi mi da za tjedan dana pripremim tri razliita rjeenja. Sve tri
fotografije su predstavljale snimke uha u krupnom planu.
Jednog uha?
"Zato ba uho?" upitao sam.
"Vrag bi ga znao. Ima li neke razlike? Uho ili to drugo. Ima tjedan dana
da smisli to e uiniti s tim uhom." Tako sam itav tjedan dana zurio u
to uho. Privrstio sam tri goleme fotografije uha na zid ispred radnog stola,
i dok sam puio cigarete, ispijao kavu, rezao nokte, neprekidno sam se
udubljivao u to uho.
Posao sam dovrio za predvienih tjedan dana, ali fotografije uha ostale su
zalijepljene na mom zidu. Jednim dijelom mi je pri-injavalo gnjavau da
ih skinem a djelomice sam se ve bio navik-nuo na njih. Ali pravi razlog
zbog kojeg ih nisam skinuo, bio je taj to su me snimci tog uha sasvim
oarali. Predstavljali su idealni oblik jednog uha. Samu bit savrenstva
ljepote. Nikad me nijedan uveani dio ljudskog tijela (naravno, ukljuujui
genitalije) nije i
39
toliko privukao. Te fotografije uha izgledale su poput nekog sudbonosnog
vrtloga koji me usisava u sebe. Jedna zapanjujue izazovna oblina usne
koljke uvijala se prednjim planom fotografije dok su ostali lukovi, obrisi i
krivulje tvorili najljupkije nijanse sjena, kao na kakvom muralu iz davnih
vremena. Ali njeno meso usne resice sve ih je nadmaivalo svojom
ljepotom i privlanou.
Nekoliko dana kasnije nazvao sam fotografa i upitao ga za ime i telefonski
broj tih uiju. "to to znai?" upitao je fotograf.
"Samo sam znatieljan, nita vie. To su nevjerojatno dojmljive ui." "Sto
se tie uiju, u pravu si, ali sama djevojka nije nita osobito. Ako ve eli
neki mladi komad, mogu te upoznati s manekenkom za kupae kostime
koju sam snimio prije neki dan." Odbio sam njegov prijedlog, zapisao ime
i telefonski broj uiju, zahvalio mu i spustio slualicu.
Nazivao sam je u dva sata poslijepodne, potom u est, u deset sati uveer,
ali nisam je dobio. Oito je ivjela svoj ivot. Tek sam je idueg jutra u
deset sati uspio uhvatiti. Kratko sam se
predstavio a potom joj objasnio kako bih trebao popriati s njom
oko posla povezanog s reklamom i upitao je da li bi veerala sa
mnom.
"Ali rekli su mi da je taj posao ve gotov", prokomentirala je.
"Istina je, taj posao je gotov", rekao sam.
Zvuala je iznenaeno, ali nije dalje ispitivala. Dogovorili smo
susret za iduu veer.
Nazvao sam radi rezervacije u najmekerskiji francuski restoran za
koji sam znao. Na Bulevaru Aovama. Onda sam odjenuo posve
novu koulju, zabavio se odabirui kravatu, i odjenuo sako koji sam
prije toga nosio samo dva puta.
Fotografovo upozorenje pokazalo se istinitim, djevojka nije bila
nita osobito. Obina odjea, prosjean izgled. Podsjeala me na
lanicu zbora drugorazrednog enskog koleda. Ali to me uope
nije zanimalo. Razoaralo me je to to su joj ui bile zaklonjene
dugom ravnom kosom.
"Krije ui?" rekoh nehajno.
"Da", odgovorila je, nehajno.
Oboje smo stigli prije dogovorenog vremena i bili smo prvi veernji
gosti u restoranu. Svjetla su bila priguena, konobar je priao i
dugom drvenom ibicom upalio crvenu svijeu na naem stolu dok
je ef sale kiljio prema ubrusima i priboru za jelo kako bi se uvjerio
da je sve na svome mjestu. Hrastov parket postavljen u obliku riblje
kosti svjetlucao je sjajno ulaten a konobar je pri hodu udarao
petama. Njegove su cipele izgledale mnogo skuplje od mojih. Svjei
pupoljci rua u vazama a moderna ulja, originali, na bijelim
zidovima.
Ovla sam pogledao u vinsku kartu i naruio pjenuac a za hors
d'oeuvres uzeo sam pate de canard, terrine de dorade ifoie de
baudrote a creme fraiche. Nakon dugotrajnog prouavanja
jelovnika ona je naruila potage tortue, salade verte i mousse de
sole, a ja sam naruio potage d'oursin, rotide veau avec garnie
persil i salade de tomate. Tako sam spiskao polovicu mjesene
plae.
"Lijepog li mjesta", kazala je. "esto ovamo dolazi?"
"Samo povremeno i to kad je u pitanju posao", odgovorio sam. "U
stvari, ja ne obiavam ii u restorane kad sam sam. Najee se
motam po barovima gdje pijem i jedem ono to nude. Lake je tako.
Nema nepotrebnih odluka."
"to obino jede u baru?"
"Razne stvari. Omlete i sendvie prilino esto."
"Omlete i sendvie", ponovila je moje rijei. "Svakog dana jede
omlete i sendvie?"
"Ne ba svakog dana. Otprilike svakog treeg dana skuham neto."
"Znai da dva od tri dana jede omlete i sendvie."
40
"Tako nekako", rekoh.
"Zato ba omlete i sendvie?"
"Zato to i u osrednjem baru znaju napraviti prilino ukusne omlete
i sendvie."
"Hmmm", rekla je, "prilino udno."
"Ni sluajno."
Nisam znao kako da se izvuem iz takvog razgovora pa sam utke
promatrao pepeo u pepeljari.
Skrenula je s teme. "Razgovarajmo o poslu."
"Kao to sam jo juer rekao, posao je zavren. Bez ikakvih
problema. Po tom pitanju nemam to vie za rei."
Iz svoje torbice je izvukla tanku miriljavu cigaretu', pripalila je
ibicama restorana, i pogledala me pogledom kojim me pitala
"Dakle?"
Ba sam se spremao progovoriti kad je za na stol priao ef sale.
Pokazao mi je bocu s vinom, osmjehujui se kao da mi pokazuje
fotografiju sina jedinca. Kimnuo sam glavom. Pomou vadiepa je
odepio bocu uz ugodan zvuk pritiska pod kojim je bio ep, a
potom ulio malo vina u moju au. Okus vina me podsjetio koliko
u platiti veeru.
ef sale se povukao a zamijenio ga je konobar koji je postavio tri
naruena predjela i mali tanjur ispred svakoga od nas. Kad se
konobar udaljio, ostavivi nas nasamo, izlanuo sam: "Morao sam
vidjeti tvoje ui."
Ne prozborivi ni rije, posluila se je s pate ifoie de baudroie. A
potom otpila gutljaj vina.
"ao mi je to se nameem", rekao sam okoliajui. Blago se
osmjehnula. "Ukusna francuska kuhinja nije nikakvo nametanje."
"Smeta li te razgovor o tvojim uima?"
1 Odnosi se na miriljave cigarete koje se u Indoneziji proizvode pod
nazivom kretek (na engleskom su poznate pod nazivom "clove cigarette").
Prave se od probranih vrsta duhana uz dodatak fino rezanih listova
klinia kao i aromatinog ulja klinia, (nap. prev.) 42-"Nimalo. Sve
ovisi o pristupu takvom razgovoru." Odmahnula je glavom prinosei vilicu
svojim ustima. "Reci mi bez uvijanja, to je moj omiljeni pristup." Tiho
smo nastavili pijuckati vino i jesti.
"Zaem za ugao", poeo sam joj objanjavati, "ba u trenu, kad netko
ispred mene zae za drugi ugao. Ne mogu vidjeti kako ta osoba izgleda.
Sve to sam uspio zamijetiti je komadi bijelog kaputa. Ali taj bijeli
komadi kaputa se neizbrisivo urezao u moju svijest. Jesi li ikad imala taj
osjeaj?" "Pretpostavljam da jesam."
"E pa, ja sam takav osjeaj imao gledajui u tvoje ui." Nastavili smo jesti
u tiini. Natoio sam vino u njezinu a potom i u svoju au.
"Ne radi se toliko o prizoru koji si upamtio", upitala je, "ve o
osjeaju, ne?" "Ba tako."
"Jesi li ikad prije imao taj osjeaj?"
Malo sam razmislio, potom zanijekavi odmahnuo glavom. "Ne, mislim da
nisam."
"to znai da je sve to zbog mojih uiju?"
"Ne mogu to rei s apsolutnom sigurnou. Nisam toliko siguran. Nikad
nisam uo da je oblik neijih uiju nekoga toliko zadivio." "Poznam
nekoga tko smrkne svaki put kad ugleda nos Farah Favvcett. Postoji
snaan psiholoki element u mrkanju, zna. Jednom kad se uzrok i
posljedica povezu, ne moe pobjei." "Nisam strunjak za nos Farrah
Favvcett", rekoh otpivi gutljaj vina. U meuvremenu sam zaboravio to
sam htio kazati.
"Nisi o tome tako mislio, zar ne?" rekla je.
"Ne, ne ba", odgovorih. "Osjeaj koji imam strano je neprecizan, a
ipak jako snaan." Pokuao sam joj to pokazati, irom rairivi ruke
a potom ih skupivi gotovo dlan uz dlan. "Bojim se da ne
objanjavam dobro."
"Snaan osjeaj koji se temelji na nejasnim motivima."
"Tono tako", sloio sam se. "Ti si mnogo bistrija od mene."
43
"Prakticiram dopisni teaj."
"Dopisni teaj?"
"Ba tako, psihologija putem pote."
Podijelili smo ostatke patete. Sasvim sam se izgubio.
"Jo uvijek nisi skuio u emu je stvar? Kakva je veza izmeu mojih
uiju i tvojih osjeaja?"
"Ukratko, nisam", rekoh. "Hou rei, nisam sasvim siguran je li to
zbog toga to mi se tvoje ui toliko sviaju, ili mi se neto drugo u
tebi svia preko tvojih uiju."
Poloila je obje ruke na stol i blago odmahnula glavom. "Je li taj tvoj
osjeaj dobrog ili loeg tipa?"
"Ni jedno ni drugo. Ili oboje. Ne mogu to odrediti."
Poigravala se vinskom aom izmeu dlanova i pogledala me
ravno u oi. "Izgleda mi da bi vie vremena trebao posvetiti
prakticiranju svojih osjeaja."
"Bojim se da nisam odve dobar ni u njihovom opisivanju", dodao
sam.
Na te moje rijei se osmjehnula. "Nije vano. Mislim da sasvim
dobro shvaam to misli."
"Onda, to bih trebao uiniti?"
Dugo nije nita rekla. inilo se da razmilja o neemu sasvim
drugom. Pet praznih tanjura je lealo na stolu, zvijee pet
dokrajenih planeta.
"uj", rekla je, prekinuvi tiinu, "mislim da bismo se trebali
sprijateljiti. Naravno, ako ti to odgovara."
"Naravno da mi odgovara", odgovorio sam.
"Mislim, jako bliski prijatelji."
Kimnuo sam glavom.
I tako smo postali jako bliski prijatelji. Ni trideset minuta nakon to
smo se upoznali.
"elim te pitati nekoliko stvari, naravno, kao blisku prijateljicu",
rekoh.
44
"Samo izvoli."
"Prije svega, zato ne pokazuje ui? Drugo, jesu li tvoje ui ikad
oitovale neku posebnu mo nad bilo kime drugim osim nada
mnom?"
Ne izgovorivi ni rije, usmjerila je pogled na ruke koje je poloila
na stol.
"Da, unekoliko", tiho je rekla.
"Unekoliko?"
"Da. Ali da to kaem drugim rijeima, ja sam puno vie naviknula
na sebe kao na osobu koja ne pokazuje ui."
"to znai da si ti, kad pokazuje ui, neka druga osoba za razliku
od one koja ne pokazuje ui?"
"Tako nekako."
Dva konobara su odnijeli nae tanjure i donijeli juhu.
"Reci mi poneto o tebi koja pokazuje ui."
"To je bilo prije puno vremena pa sumnjam da o tome mogu
govoriti valjano. Istina je da svoje ui nisam pokazala ni jednom od
svoje dvadesete godine."
"Ali kad se bavi poslom modela, pokazuje svoje ui, ne?"
"Da", odgovorila je, "ali ne pokazujem svoje prave ui."
"Ne pokazuje svoje prave ui?"
"To su zatiene ui."
Pojeo sam dvije lice juhe i pogledao je.
"Reci mi neto vie o tim tvojim 'zatienim uima'."
"Zatiene ui su mrtve ui. Ubila sam vlastite ui. Zapravo sam,
sasvim svjesno, prekinula vezu s njima... Shvaa li to ti govorim?"
Ne, nisam uspio shvatiti to mi eli rei.
"Pitaj me, onda", rekla je.
"Kad kae da si ubila svoje ui, misli li pri tome da si ogluila?"
"Ne, ja jako dobro ujem. Ali, ak i tako, moje ui su mrtve.
Vjerojatno i ti to moe postii."
Spustila je licu, ispravila lea, podignula ramena za nekoliko
centimetara, izbacila bradu, zadrala taj poloaj punih deset
sekunda, i naglo opustila ramena.
.45,
"Eto. Moje su ui mrtve. Pokuaj sada ti."
Tri puta sam ponovio njezine pokrete. Polako, paljivo, ali nita me
nije uspjelo uvjeriti da su moje ui mrtve. Vino je ubrzano teklo
mojim krvotokom.
"Izgleda mi da moje ui nisu umrle onako kako bi trebale", rekao
sam razoarano.
Odmahnula je glavom. "Ma i tako je dobro. Ako tvoje ui ne
osjeaju potrebu za umiranjem, u tome nema niega loeg."
"Mogu li te pitati jo neto?"
"Samo izvoli."
"Ako uzmem u obzir sve to si mi kazala, izgleda mi da se sve svodi
na sljedee - do dvadesete si godine pokazivala svoje ui. A onda si
ih jednog dana sakrila. Ali, u prilikama kad mora pokazati ui, ti
prekida vezu izmeu svojih uiju i svijesti? Nije li tako?"
Draestan osmijeh joj se pojavio na licu. "Tako je."
"to se dogodilo s tvojim uima u dvadesetoj?"
"Ne pouruj stvari", rekla je, ispruivi desnu ruku preko stola,
njeno dodirnuvi prste moje lijeve ruke. "Molim te."
Ulio sam ostatak vina u ae i polako ga ispio iz svoje.
"Prije svega, elim znati vie o tebi", rekla je.
"A to to?"
"Sve. Kako si odrastao, koliko ti je godina, ime se bavi, i sline
stvari."
"Moja ivotna pria je sasvim obina. Toliko obina, da bi vjerojatno
zadrijemala usred nje."
"Ja ba volim obine prie."
"Moja je toliko obina, da vjerojatno nikoga ivog ne bi zanimala."
"Ne smeta mi. Ispriaj mi je u deset minuta."
"Rodio sam se 1948., dvadeset i etvrtog prosinca, na Badnju veer.
Badnja veer ba i nije osobito sretan datum za roendan. Hou
rei, ne darivaju te posebnim darovima za roendan i Boi. Svi
skue da tako mogu utedjeti. Moj znak u horoskopu je Jarac, a
krvna grupa A - savrena kombinacija za bankovnog blagajni-ka ili
dravnog slubenika. Od znakova u horoskopu, ne slaem se dobro sa
Strijelcem, Vagom i Vodenjakom. Dosadan ivotopis, nije li?"
"Ba je zanimljiv."
"Odrastao sam u tipinom malom gradu, pohaao uobiajenu kolu. Bio
sam mirno dijete, ali sam odrastao u nezanimljivog djeaka. Upoznao sam
obinu curu i s njom imao prvu ljubavnu vezu. Kad mi je bilo osamnaest
doao sam u Tokio na koled. Kad sam zavrio koled, prijatelj i ja smo
osnovali mali prevoditeljski ured, i nekako smo uspjeli preivjeti. Prije tri
godine proirili smo aktivnosti i otvorili ured za propagandne,
promidbene i sline reklamne poslove i to nam ide prilino dobro.
Spetljao sam se s jednom od ena koja je radila u naoj firmi. Vjenali smo
se prije etiri godine a razveli se prije dva mjeseca. Nemam razloga da se
na bilo koga ljutim. Drim jednog starog maka kao kunog ljubimca.
Puim etrdeset cigareta na dan, i izgleda mi da se nikad neu moi
odluiti da prestanem puiti. Imam tri odijela, est kravata i kolekciju od
pet stotina ploa koje su odavno izile iz mode. Zapamtio sam imena svih
ubojica u svakom krimiu koji je Ellerv Queen ikad napisao. Imam
komplet knjiga U traganju za izgubljenim vremenom, ali sam ih samo
polovicu proitao. Ljeti pijem pivo a zimi viski."
"I dva od tri dana po barovima jede omlete i sendvie, nije li tako?"
"Ovaj, da", sloio sam se. "Zanimljivog li ivotopisa."
"Do sada je bio dosadan. Vjerojatno se ni ubudue nee nita promijeniti.
Ali to mi ne smeta. Hou rei, uzimam ono to mi se ponudi."
Pogledao sam na sat. Proteklo je devet minuta i dvadeset sekunda. "Ali to
to si mi ispriao nije sve, ne?"
Zurio sam u svoje ruke na stolu. "Naravno da nije. Nikad se ne moe
ispriati ba svaki detalj neijeg ivota, bez obzira na to koliko bio
dosadan." 47 "Smijem li komentirati?"
"Svakako."
"Kad god sam s nekom osobom koju sam tek upoznala, ja je najprije
pustim da o sebi pria deset minuta. Tada donesem sasvim
suprotan sud od onoga to mi je ta osoba rekla. Ne misli li da je to
aknuto?"
"Ne", rekao sam, odmahnuvi glavom, "kazao bih da je tvoj nain
promatranja jako dobar."
Konobar je priao za na stol, postavio nove tanjure na koje je drugi
konobar posluio glavno jelo dok je trei konobar donio umak.
Hitro su se izmjenjivali kao da je rije o kakvoj koarkakoj
utakmici.
"Primijenivi takvu metodu na tebe, shvatila sam jednu stvar", rekla
je, prinosei no prema pjenastoj pateti od lista. "A to je da tvoj
ivot uope nije dosadan a tebi zapravo nije stalo do dosadnog
ivota. Jesam li daleko od istine?"
"Moda i nisi. Moda ivot koji vodim nije dosadan, moda meni
zbilja nije stalo do dosadnog ivota. Zapravo nema nikakve razlike.
U oba sam sluaja ve dobio to zasluujem. Veinom ljudi
pokuavaju pobjei od dosade, ali ja pokuavam prodrijeti u sr
dosade. Zbog toga se ja ne alim kad kaem da vodim dosadan
ivot. Barem je bio toliko dosadan, da je moja ena pokupila stvari i
otila."
"Je li to bio razlog zbog kojeg ste se ti i tvoja ena razili?"
"Mogu jedino ponoviti da nemam razloga da se na bilo koga ljutim.
Ali kao to je Nietzsche rekao, 'I bogovi su nemoni pred dosadom'.
Ili neto slino."
Zabavili smo se jelom. Ona se po drugi put posluila umakom a ja
sam uzeo jo kruha. Nakon to su konobari odnijeli nae tanjure,
donijeli su nam sorbet od borovnica, a kad su se pojavili s espresso
kavom za oboje, ja sam zapalio cigaretu. Dim se kratko izvijao prije
no to ga je usisao beumni sustav ventilacije.
Ljudi su poeli dolaziti i za druge stolove. Iz razglasa ugraenog u
strop odjekivala je Mozartova skladba.
"Ako smijem, volio bih te upitati jo nekoliko stvari o uima."
"eli me pitati posjeduju li moje ui neku osobitu mo?"
Kimnuo sam glavom.
"To je neto to e morati sam otkriti", kazala je. "Ako ti ja sve kaem,
moda ti vie nee biti zanimljivo. Moe ak zasmetati tvom ukusu."
Jo jednom sam kimnuo glavom.
"Tebi u pokazati svoje ui", rekla je nakon to je popila espresso. "Ali
nisam sigurna hoe li ti doista biti drago. Moda zbog toga i poali."
"Kako to misli?"
"Tvoja dosada moda i nije toliko neizljeiva koliko ti vjeruje." "To je
prilika koju ne smijem propustiti", rekoh. Ispruila je ruku preko stola i
stavila je na moju. "Jo jedna stvar: za izvjesno vrijeme, recimo nekoliko
sljedeih mjeseci, budi uz mene. Vai?" "Svakako."
Na te je rijei iz torbice izvadila crnu gumicu za kosu. Drei je izmeu
usana, objema rukama povukla kosu, snano je zabacila i hitro svezala u
konjski rep. "Dakle?"
Dah mi je zastao u grlu dok sam zurio u nju, opinjen. Usta su mi se
osuila. Nisam mogao izgovoriti ni rije. U jednom trenu, bijeli zid kao da
se zaljuljao. Glasovi drugih gostiju i zveket pribora za jelo odjednom su
utihnuli, a potom opet poprimili uobiajenu glasnou. Zauo sam
zapljuskivanje valova, prisjetio se mirisa davno zaboravljene veeri. Sve
to je bio tek djeli osjeaja koji su prostrujali mnome u tih nekoliko
stotinki sekunde. "Izvanredno", jedva sam uspio izgovoriti. "Ne mogu
povjerovati da si ista osoba."
"Vidi to sam mislila?" kazala je. 48
.*. .Ikakvih, ,.. L'H. 49
5-Nezatiene ui
"Vidi to sam mislila?", kazala je.
Odjednom je postala silno lijepa, nepojmljivo lijepa. Nikad prije moje oi
nisu uivale u takvoj ljepoti. Takvoj osobitoj ljepoti za koju
nisam imao pojma da postoji. Prostrana poput itavog svemira a
opet zbijena poput gleera. Neskriveno neumjerena a istodobno
svedena na samu bit ljepote. Daleko je nadilazila sve granice mojeg
poznavanja ljepote. Sjedinila se sa svojim uima dok joj je osmijeh
titrao licem vremena poput treperave zrake svjetlosti.
"Predivna si", rekoh nakon to sam doao do daha.
"Znam", odgovorila je. "Ovo su moje ui u njihovom nezatienom
obliku."
Nekoliko drugih gostiju sada su gledali prema nama, zurei u nju
otvorenih usta. Konobaru koji nam je doao doliti jo kave ruka je
zadrhtala. Svi su bili zabezeknuti. Jedino se kaseta u kase-tofonu
sporo okretala.
Iz svoje torbice je izvadila tanku miriljavu cigaretu i prinijela je
usnama. urno sam dohvatio svoj upalja i pripalio joj cigaretu.
"elim spavati s tobom", rekla je.
Reeno - uinjeno.
6.
Daljnje dogodovtine nezatienih uiju
Ipak, na prizore njezine pune ljepote morao sam jo priekati. Idua
dva ili tri dana ona mi je svoje ui pokazivala samo na mahove, a
onda bi ta uda od ljepote opet zaklonila kosom i poprimala svoj
uobiajeni izgled.
Za nju je to predstavljalo neugodnost, kao da mora skinuti kaput
poetkom oujka. "Pretpostavljam da jo nije dolo vrijeme da
pokaem svoje ui", rekla je. "S njima se jo uvijek ne osjeam
lagodno."
"Zbilja mi nije vano", rekoh. ak i sa zaklonjenim uima nije
izgledala loe.
Svoje bi mi ui pokazala tek povremeno, uglavnom prilikom
spolnog openja. Seks s njom i njenim nezaklonjenim uima za
mene je bio posve novo iskustvo. Kad bi kiilo, miris kie bi sve
proeo. Kad su ptice pjevale, njihov pjev se savrenom jasnoom
razlije-gao. Nedostaju mi rijei, ali upravo tako je bilo.
"Ne pokazuje svoje ui kad spava s drugim mukarcima?" upitao
sam je jednom zgodom.
"Naravno da ne", odgovorila je. "Oni vjerojatno i ne znaju da imam
ui."
"Kako doivljava seks ne pokazujui ui?"
"Kao poslovnu obvezu. Nezanimljivo i bljutavo, kao da jedem roto-papir.
Ali i to je u redu. Zna i sam, nema nita loe u obavljanju dunosti."
"Ali s nezaklonjenim uima je tisuu puta bolje, nije li?"
"Svakako."
"Onda ih svakako mora pokazivati", rekoh. "Ne smije, samo zbog njih,
tako uporno i mirno podnositi tolike neugodnosti." Sasvim ozbiljna,
zagledala se u mene i rekla: "Ti ba nita ne razumije."
Nedvojbeno, postajale su mnoge stvari koje uope nisam razu-mio.
Na primjer, zato se prema meni ponaala sasvim drugaije nego prema
ostalima. Nisam mogao ni za ivu glavu povjerovati da bih u bilo kojem
pogledu mogao biti imalo bolji ili drukiji od bilo koga drugog.
Ali kad sam joj to rekao, samo se nasmijala. "Zbilja je jednostavno", rekla
je. "Ti si me izabrao. To je najbit-niji razlog."
"Pretpostavimo da te je netko drugi izabrao?" "Barem za sada ti si onaj
koji me eli. Osim toga, ti si mnogo bolji no to misli."
"Ali zato onda tako razmiljam?", zbunjeno sam se pitao. "To je stoga to
samo polovino ivi", rekla je ivahno. "Drugi dio tebe jo uvijek je
neiskoriten." "to znaci.'' i 5"
"U tom smislu, ne razlikuje se puno od mene. Ja sjedim na svojim uima
a ti ivi tek polovino. Ne ini li se i tebi da je tako?" "Sve i da je to
tono, druga polovica mene ni sluajno se ne moe usporediti s tvojim
uima."
"Moda nisi u pravu", osmjehnula se. "Nita ti ne pada na pamet, zar ne?"
Smjekajui se, podignula je i povukla kosu unatrag i otkopala
bluzu.
Tog rujanskog poslijepodneva koncem ljeta, uzeo sam slobodan dan
i leei u krevetu zajedno s njom, gladio sam njezinu kosu i
razmiljao o kitovom penisu. More bijae olovnosivo. Otar vjetar je
udarao o prozor akvarija. Visoki strop, prazna izlobena dvorana.
Kitov penis zauvijek odsjeen od njega, njegova vanost kao
kitovog penisa nepovratno izgubljena.
Potom sam, u svojoj mati, jo jednom pomaknuo kombine svoje
ene. Nije se radilo o pravom kombineu. U glavi sam premetao
jedino nejasni oblik kombinea prebaenog preko naslona kuhinjske
stolice. Nisam se mogao sjetiti to mi je predstavljao. Je li netko
drugi ivio moj ivot sve ovo vrijeme?
"Reci mi, ti ne nosi kombinee, ne?" upitao sam prijateljicu.
Podignula je glavu s moga ramena i tupo se zagledala u mene.
"Uope ga nemam."
"Ah, da", rekoh.
"Ali ako misli da e se bolje zabaviti, ja u ga rado odjenuti..."
"Ma ne, nije u tome stvar", hitro sam joj upao u rijei. "Nisam te
zbog toga pitao."
"Dapae, nema potrebe da se stidi. Prilino sam se naviknula na tu
vrstu stvari u poslu kojim se bavim. Ne bi mi ni najmanje
zasmetalo."
"Nita ne traim", rekoh. "Iskreno ti govorim, sve to trebam jesi ti i
tvoje ui, nita vie."
Namrgodivi se, odmahnula je glavom, i oslonila se elom o moje
rame. Niti petneast sekunda kasnije ponovno je podignula pogled.
"Sluaj, jedan vaan telefonski poziv e se dogoditi za deset
minuta."
"Telefonski poziv?" pogledao sam u telefon pokraj uzglavlja
kreveta.
53
"Tako je, telefon e zazvoniti."
"Sigurna si?"
"Sigurna sam."
Zapalila je cigaretu, glavom se odmarajui na mojim grudima.
Trenutak kasnije, pepeo joj je pao blizu moga pupka i ona je na-
kubila usne da bi ga otpuhala. Milovao sam njezino uho prstima. Bio je to
divan osjeaj. Glavom su mi lelujali i mijeali se bezoblini likovi...
"Neto o ovcama", rekla je. "Mnotvo ovaca i jedna osobita ovca."
"Ovca?"
"Aha", izgovorila je, pruajui mi svoju dopola popuenu cigaretu.
Povukao sam jedan dim a onda je zgnjeio u pepeljari. "A to e oznaiti
poetak nevjerojatne dogodovtine."
ETVRTI DIO Lov na
divlju ovcu i.
Malo poslije toga telefon je zazvonio. Pogledao sam u nju ali ona je
zadrijemala, s glavom na mojim grudima. Pustio sam da telefon etiri puta
zazvoni prije no to sam podignuo slualicu. To je bio moj poslovni
partner. "Moe li odmah doi?" rekao je. Mogao sam osjetiti napetost u
njegovom glasu. "Moramo popriati o neemu strano hitnom." "Samo mi
reci koliko je stvar hitna?" "Doi i sam e se uvjeriti", rekao je.
"Netko mi je doapnuo da se radi o ovcama", rekao sam, pustivi probni
balon. Nisam to smio rei. S druge strane telefonske veze zavladala je
grobna tiina. "Kako si znao?" upitao je moj partner. Lov na divlju ovcu je
zapoeo. 54 7-Prije pojave udnog ovjeka
Postoje raznoliki razlozi zato neki pojedinac moe svakodnevno
konzumirati velike koliine alkohola, ali svi ti razlozi u biti se svode na
istu stvar.
Prije pet godina, moj poslovni partner je bio veseli pijanac. Prije dvije
godine je postao mrzovoljni pijanac. A prolog ljeta je ve stajao pred
vratima kroninog alkoholizma. Kao to je sluaj s veinom kroninih
alkoholiara, on je bio prilino uljudan, sasvim normalan premda ne
osobito otrouman tip kad je bio trijezan. I zbilja, ljudi su ga doivljavali
kao prilino uljudnog, sasvim
normalnog premda ne osobito otroumnog tipa. I on je to isto mislio
0 sebi. Zbog toga je i pio. S alkoholom u krvi imao je dojam da je on
zbilja takva osoba. Stvari su ispoetka bile dobre. Ali to je vrijeme vie
prolazilo
1 koliina alkohola se poveavala, dolo je do manjih promjena i one su
postupno prerasle u ustaljenu naviku. Njegova uljudnost i prijaznost bile
su sve oitije. Tipian primjer. Dakako, ovjek o sebi ne razmilja kao o
tipinom primjeru. Jo manje kao o ne osobito otroumnom tipu. Pokuaj
da ponovno povrati ono to je izgubio, odveo ga je u jo gua alkoholne
isparine.
Ipak, i sada je jo uspijevao biti normalan tip dok se ne bi smrailo.
Budui da sam godinama svjesno izbjegavao sastanke s njime 57
nakon to bi se smrailo, za mene je jo uvijek bio sasvim normalan tip.
Ali, jako sam dobro znao da nakon to padne mrak on vie nije tako
normalan, a i on sam je to dobro znao. Budui da ni jedan od nas dvojice
nije elio zapoeti razgovor o toj temi, sve vrijeme smo se slagali
uobiajeno dobro. Ali vie nismo bili prijatelji kakvi smo neko bili.
Premda ne mogu rei da sam ga u potpunosti razumio (i sedamdeset posto
bilo bi sasvim dovoljno), s obzirom na to da jebio moj jedini prijatelj sa
studija, nije mi bilo lako gledati ga tako izbliza kako propada. Na koncu,
vjerujem da to ionako dolazi s godinama. Dok bih ja stigao u ured, on bi
ve popio jedan viski. Sve dok se radilo o jednom piu on je i dalje bio
normalan gospodin, ali nije se moglo predvidjeti kada e tu dozu povisiti
na dva pia. Kad se to dogodilo, znao sam da svatko od nas dvojice mora
krenuti vlastitim putem.
Stajao sam na zapuhu klima ureaja, pustivi da se moj znoj osui dok sam
srkao au hladnog aja od jema. utio sam. Ni on nije nita govorio.
Otre, iskoene zrake poslijepodnevnog sunca treperile su podnim
linoleumom halucinantnim bojama. Dolje, u prostranom zelenilu parka,
ljudi su leali na travi i sunali se. Moj partner je vrkom kemijske olovke
udarao po dlanu desne ruke. "ujem da si se razveo", poeo je.
"To su bile novosti prije dva tjedna", rekoh i dalje zurei kroz
prozor. Skinuo sam sunane naoale i oi su me zaboljele.
"Pa zato si se razveo?"
"Osobni razlozi."
"To mi je jasno", rekao je. "Nikad nisam uo za razvod koji nije bio
iz osobnih razloga."
Nisam mu odgovorio. Nismo li jo od samog poetka imali preutni
dogovor da se jedan drugom nikad ne mijeamo u privatne stvari?
"Ne elim gurati nos u tue stvari", kazao je, "ali ona je i moja
prijateljica. Zapanjio sam se kad sam to uo. Vjerovao sam da ste
vas dvoje jako bliski."
"Uvijek smo bili bliski. Nismo se razili u loim odnosima."
Moj partner se blesavo osmjehnuo na te rijei i nastavio vrhom
kemijske udarati po dlanu ruke. Na sebi je imao tamnomodru
koulju i crnu kravatu, kosa mu je bila uredno poeljana i lijepo je
mirisao. Za razliku od njega, ja sam na sebi imao majicu kratkih
rukava s likom Snoopvja s daskom za surfanje, stare levisice sasvim
izblijedjele od pranja i prljave tenisice. Oito, on je za svakoga bio
normalan tip.
"Sjea se kad smo nas dvoje i ona radili zajedno?"
"Jako dobro se sjeam", odgovorih mu.
"Bila su to sretna vremena", kazao je moj partner.
Odmaknuo sam se od klima ureaja, otiao do sredita prostorije i
svalio se na pliani nebeskoplavi kau, uvoz iz vedske. Iz stolne
tabakere koju smo drali zbog poslovnih partnera, izvadio sam Pali
Mali s nlterom i zapalio ga tekim stolnim upaljaem.
"Pa?" rekoh.
"Pa, pokuavam ti rei da smo moda preuzeli prevelike obveze."
"Govori o oglasima i reklamama za asopise?"
Moj partner je kimnuo glavom, premda mu je vjerojatno teko
padalo da to prizna. Drei upalja na dlanu, odmjeravao sam
njegovu teinu, onda pomaknuo regulator do eljene jaine
plamena, i odjednom mi je bilo ao mojeg partnera.
"Ma da, znam to mi eli rei", kazao sam, i vratio upalja na stol,
"ali sjeti se, nisam ja navijao za ovaj posao, niti je to bila moja ideja.
Ti si doao s tim prijedlogom. Ti si navijao za tu vrstu posla."
"Okolnosti su bile takve, dobili smo hitne narudbe. Nismo imali
izbora..."
"Zaradili smo lovu."
"Naravno da smo zaradili. Trebali bismo se preseliti u vei ured i
zaposliti vie ljudi. Nabavio sam nov auto, kupio veliki stan, po-59
slao dvoje djece u skupu privatnu kolu. ini mi se da nije loe za
tridesetogodinjaka."
"Poteno si to zaradio. Nema se ega stidjeti." "Tko se stidi?" upitao je
moj partner i dohvatio kemijsku olovku koja se otkotrljala po stolu,
ponovno lupnuvi njome nekoliko puta po dlanu. "Ali, zna i sam, sve mi
to nekako izgleda nestvarno. Nali smo se, nas dvojica, s dugovima,
pokuavajui si uicati togod za prevoenje, dijelei reklamne letke dolje
kod kolodvora." "Zar nas ita prijei da i sada dijelimo letke ako to
elimo?" Moj partner me pogledao. "Hej, ne alim se." "Ni ja."
Zavladala je tiina.
"Mnoge stvari su se promijenile", poeo je moj partner. "Ritam naih
ivota, nae razmiljanje. Prije svega, mi ak ni ne znamo koliko zbilja
zaraujemo. Raunovoa doe i odradi sav taj odvratni posao s papirima,
povlatenim poreznim stopama, olakicama, otpisima i ostalom
papirologijom." "Ba kao i svagdje drugdje."
"Znam, znam. To nam je posao i to se mora odraditi. Ali bilo je
zabavnije u stara vremena."
"G/e, sjene neizrecive tmice, Prekrivaju nae dane netedimice." Stihovi
pjesme odjednom su mi izletjeli iz usta. "to si kazao?"
"Nita, oprosti. O emu si ono govorio?" "Imam osjeaj da
sudjelujemo u nekoj vrsti izrabljivanja." "Izrabljivanja?"
pogledao sam ga zaueno.
Dijelila su nas neto manje od dva metra, i budui da smo sjedili na
sjedalima razliitih visina, njegova je glava bila dvadesetak centimetara
iznad moje. Iza njega je visjela litografija. Nova litografija koju prije
nisam primijetio, predstavljala je ribu s krilima.
Riba nije izgledala osobito sretna zbog svojih krila. Vjerojatno nije
znala kako da ih upotrijebi.
"Izrabljivanje?", promrmljao sam.
"Izrabljivanje."
"A tko to, molim te, sudjeluje u izrabljivanju?"
"Razliiti interesi, svatko na svoj nain."
Sjedei na nebeskoplavom kauu, prekriio sam noge i zagledao se
u dvoboj njegove ruke i kemijske olovke, sada tono u razini mojih
oiju.
"Ne misli li da smo se u svakom pogledu promijenili?" upitao je
moj partner.
"Jo uvijek smo isti. Nitko i nita se nije promijenilo."
"Stvarno tako misli?"
"Zbilja tako mislim. Izrabljivanje ne postoji. To je obina bajka. ak
ni ti ne vjeruje da trube Vojske spasa mogu zbilja spasiti svijet,
vjeruje li? Mislim da previe razmilja."
"Istina je, bit e da previe razmiljam", moj partner se sloio.
"Prolog tjedna si ti, hou rei, mi smo smislili tekst za reklamu o
margarinu. A tekst reklame nije bio lo. Zbilja je bio djelotvoran.
Ali, priznaj mi, jesi li barem jednom u posljednjih nekoliko godina
jeo margarin?"
"Ne, ba mrzim margarin."
"Ista je stvar i sa mnom. Hou rei, u stare dane smo se bavili
poslom u koji smo vjerovali, i ponosili se njime. A sada nita od
svega toga. Samo prodajemo maglu."
"Margarin bi ti inio dobro. To je biljna masnoa, niskog kolesterola.
Nije tetan za srce, a u zadnje vrijeme ima i dobar okus. Jeftin je i
ima dobru prou."
"Sam ga jedi."
Udobnije sam se smjestio, protegnuvi ruke i noge.
"Ma nema veze", kazao sam. "Ista je stvar jedemo li margarin ili ne.
Dosadni poslovi prevoditelja ili varljivi reklamni tekstovi, u biti je
ista stvar. Istina je da prodajemo maglu, ali reci mi, kako onaj tko se
bavi prodajom rijei moe biti iskren? Daj, molim te, nema potenog
posla. Ba kao to nema potenog disanja ili potenog pianja."
"Kad si bio mlai bio si puno naivniji."
"Bit e da je tako", rekoh, zgnjeivi cigaretu u pepeljari. "Uope
60
61
ne sumnjam da postoji neko nevino mjesto u kojem nevini mesar
rasijeca nevini but. Ako vjeruje da je ispijanje viskija ve od jutra
nevino, samo izvoli i pij koliko te volja."
Prostorijom je odjekivao zvuk udaranja kemijskom olovkom o stol.
"Oprosti, nisam te htio uvrijediti."
"U redu je", rekao je moj partner. "Ja to zbilja ne mogu zanijekati."
Termostat na klima ureaju stvarao je udnovate umove. Bilo je to
uasno tiho poslijepodne.
"Pouzdaj se u samog sebe", rekoh. "Nismo li dogurali ovoliko
daleko zahvaljujui vlastitim snagama? Samo nas dvojica. Jedina
stvar koja nas razdvaja od svih tih velebnih pria o uspjehu jest to
to mi ne uivamo niiju podrku i sponzorstvo."
"Kad se sjetim da smo bili prijatelji", ree moj partner.
"Jo uvijek smo prijatelji", rekoh. "Zajedno smo dogurali sve dovde."
"Nisam elio doivjeti da se razvodi."
"Znam", rekoh. "Ali, ne misli li da je vrijeme da ponemo razgovor
o ovci?"
Kimnuo je glavom. Vratio je kemijsku olovku na njezino mjesto i
protrljao oi.
"Jutros u jedanaest sati ovjek je doao", zapoeo je moj partner.
61
8.
Pojavljuje se udni ovjek
Bilo je jedanaest sati ujutro kad je ovjek doao. Dakle, postoje dvije
vrste radnog jutra u maloj kompaniji kakva je naa. Jako uurbano i
zaposleno ili sasvim oputeno i neradno. Nita izmeu. Tako u
jedanaest sati ujutro, mi ili mahnito rintamo ili besposleno
sanjarimo. Meuodnose, ako koga takvo to zanima, ostavljamo za
poslijepodne.
Kad je spomenuti ovjek doao u jedanaest sati ujutro, radilo se o
drugom tipu jutra. Upravo nevjerojatno dokonome. Prva polovica
rujna bila je mahnito radna, a onda je posao sasvim stao. Nas troje
smo, s mjesec dana zakanjenja, uzeli ljetni odmor, ali ak i tako su
se ostali zaposlenici bavili jedino iljenjem olovaka i slinim,
jednako uzbudljivim poslovima. Moj partner je tog jutra otiao u
banku unoviti gotovinski ek, dok je drugi uposlenik otiao u
oblinju izlobenu dvoranu za audioopremu posluati najnovije
ploe. Tajnica je ostala javljati se na telefonske pozive dok je
istodobno prelistavala prilog Frizure ove jeseni u nekom asopisu
za ene.
ovjek je beumno otvorio vrata ureda i jednako tako ih zatvorio.
Nije se moglo zamijetiti da ulae bilo kakav svjesni napor da bi
neujno hodao. To mu je bilo u naravi. Bio je toliko tih, da tajnica
nije ni primijetila kad je uao. ovjek je stajao pred njezinim
stolom i zurio u nju prije no to je postala svjesna da netko stoji
pred njom.
"Postoji neto o emu bih elio podijeliti miljenje s vaim
poslodavcem", rekao je ovjek. Izraavao se toliko uvijeno, da se za
njega slobodno moglo rei da govori u rukavicama.
to li ga je dovelo tu? Pogledala je u ovjeka. Pogled mu je bio
odve otar i prodoran za poslovnog ovjeka, njegova odjea odve
profinjena za poreznog inspektora a njegov izgled odve
intelektualan za policajca. Pa ipak, nije joj palo na pamet da bi ita
drugo mogao biti. Taj ovjek, uglaeni donositelj loih vijesti koji se
sada vrzmao pred njom, stvorio se niotkuda.
"Bojim se da je nakratko iziao van", rekla je, sklopivi rastvoreni
asopis. "Kazao je da e se vratiti za pola sata."
"Priekat u", izjavio je ovjek bez imalo oklijevanja. Neto
neodgodivo, moglo se zakljuiti.
Pitala se da li da ga upita za ime. Odustala je od toga i jednostavno
ga uvela u dio ureda namijenjenog za goste. ovjek je sjeo na
nebeskoplavi kau, prekriio noge, zagledao se u zidni elektrini sat
ravno pred sobom, i ukoio se u tom poloaju. Nije se pomaknuo
niti za milimetar. Kad mu je malo kasnije donijela au hladnog aja
od jema, sjedio je u istom poloaju.
"Tono gdje ti sada sjedi", objasnio je moj partner. "Sjedio je tu i
zurio u sat u istom poloaju punih pola sata."
Pogledao sam u kau na kojem sam sjedio, zatim u sat na zidu a
potom u mojeg partnera.
Unato neobino toplom kasnomjanskom vremenu vani, ovjek je bio
prilino konvencionalno odjeven. I besprijekorno. Manete na rukavima
njegove bijele koulje izvirivale su tono dva milimetra iz rukava dobro
skrojenog crnog odijela. Njegova skladno nijansirana prugasta kravata,
naglaena blagom asimetrijom, bila je svezana najveom moguom
pomnjom. Njegove crne cipele bijahu ulatene do savrenstva.
Imao je izmeu trideset pet i etrdeset godina, bio gotovo metar i
osamdeset centimetara visok, bez ijednog grama debljine, vitkih ruku na
kojima se nisu mogle uoiti bore. Njegovi dugi prsti ukazivali su jedino na
animalno, ivotinjsko podrijetlo koje su zadrali unato dugim godinama
odgoja i samokontrole. Vrhovi prstiju bijahu mu brino manikirani; ist,
savreno zaobljen luk nokta na svakom prstu. Zbilja lijepe ruke, osim
moda blago drhtave. One su odavale vrhunsku specijalizaciju u nekoj
rijetkoj struci - ali svi smo se pitali o kakvoj se djelatnosti radi. Jo tee je
bilo odgonetnuti njegovo lice. ovjek je imao otvoreno ali bezizraajno,
prazno lice. Oi i nos bijahu mu uglati, kao da ih je netko zamiljen
izrezao noem za papir, usne mu beskrvne i tanke. Imao je blago
preplanuo ten, premda je bilo oito da to nije potjecalo od uitka s plae ili
teniskog igralita. Taj preplanuli ten jedino je mogao biti rezultat nekog
nepoznatog sunca i nepoznatog neba.
Trideset minuta je proteklo jako sporo. Hladno, jednolino, neumoljivo.
Kad se moj partner vratio iz banke, itavim uredom je vladalo muno
raspoloenje. Moglo bi se rei da je sve u uredu izgledalo prikovano za
pod.
"Naravno, samo prividno je izgledalo tako", rekao je moj partner.
"Naravno", sloio sam se ja.
Osamljena tajnica sasvim se uspaniila. Zbunjen, moj partner je otiao
ravno k ovjeku i predstavio se kao poslovoa. Tek tada se ovjek malo
opustio i iz depa izvadio duguljastu cigaretu, zapalio je, i uz bolan izraz
na licu otpuhnuo dim. Atmosfera je postala oputenija.
"Nemamo mnogo vremena, zato budimo kratki", rekao je o-65,
vjek spustivi glas. Iz svoje je lisnice hitro izvukao posjetnicu toliko otru,
da si je ovjek lako mogao porezati prste i spustio je na stol. Posjetnica je
bila potpuno laminirana, neprirodno bijela a tekst na njoj tiskan sitnim,
bljetavo crnim znakovima. Ali na posjetnici nije bila otisnuta titula ili
naslov, adresa ili telefonski broj. Jedino ime i prezime. I sam pogled na nju
izazivao je bol u oima. Moj partner ju je okrenuo, uvjerio se da je
poleina sasvim prazna, ponovno pogledao prednju stranu i potom se
zagledao u ovjeka. "Vjerujem da vam je ime stranke poznato?" kazao je
ovjek. "Jest."
ovjek je jedva primjetno pomaknuo bradu i utke kimnuo glavom.
Njegovo dranje nije se ni najmanje promijenilo. "Spalite je, molim vas."
"Da je spalim?" Moj partner je zbunjeno pogledao u ovjeka. "Tu
posjetnicu. Spalite je. Odmah", ovjek je energino izgovorio. Moj partner
je urno podignuo stolni upalja i posjetnicu zapalio s jednog kraja. Drao
ju je za drugi kraj dok polovica nije izgorjela i tada je spustio u veliku
kristalnu pepeljaru. Obojica su je promatrali dok je gorjela. U trenutku kad
se posjetnica pretvorila u bjelkasti pepeo, prostorijom je vladala muna
tiina kakva prati pokolj. "Doao sam ovamo s apsolutnom ovlasti te
stranke", rekao je ovjek, prekinuvi dugotrajnu tiinu. "To znai da sve
to od ovog trena nadalje kaem predstavlja odluke i elje te stranke."
"elje...", ponovio je moj partner.
"'eljeti', elegantna rije kojom se izraava osnovno stajalite spram
izabranog cilja. Naravno", nastavio je ovjek, "postoje i drugi naini
izraavanja iste stvari. Razumijete me, ne?" Moj partner je uspio uiniti
kratki mentalni napor. "Razumijem." "Ipak, ovo nije idejni problem a ni
politiki dogovor, ovo je strogo poslovni prijedlog." ovjek je englesku
rije business izgovorio kao feness, to je odavalo da je Japanac roen u
inozemstvu; veina Japanaca roenih u Japanu tu rije izgovara bijiness.
66
"Vi ste fenessman i ja sam fenessman", nastavio je ovjek. "Zapravo, mi
nemamo o emu drugome razgovarati osim o biznessu. Ostavimo drugima
da naklapaju o nerealnim stvarima. Jesmo li se
sloili?"
"Svakako", odgovorio je moj partner.
"tovie, naa je zadaa da prihvatimo nerealne okolnosti koje
postoje i da ih preradimo u mnogo profinjeniji oblik koji se moe
temeljiti na opoj stvarnosti. Ljudska djela i postupci tee
nerealnome. Zato je to tako?", ovjek je upitao, retoriki. Dotaknuo
je prsten sa zelenim draguljem na srednjem prstu lijeve ruke. "Jer
nam tako izgleda jednostavnije. Osim toga, postoje okolnosti uz iju
pomo nerealno uspijeva stvoriti dojam koji nadjaava stvarnost.
Ipak, u svijetu nerealnog nema mjesta za business. Drugim
rijeima", ovjek je nastavio, dodirujui svoj prsten, "mi smo vrsta
ljudi iji osnovni smisao postojanja lei u svladavanju tekoa.
Stoga, ako bilo to od ovoga to u odsad kazati zahtijeva velike
napore ili vau odlunost, molim vas da pokaete strpljivost i
razumijevanje. Takva je narav nae stvari."
Moj partner je sada bio sasvim zbunjen ali je nastavio kimati
glavom.
"Dakle navest u vam elje stranke koju zastupam. Broj jedan, naa
elja je da prestanete izdavati propagandni letak koji proizvodite za
'P', zavod za ivotno osiguranje."
"Ali - "
"Broj dva", ovjek ga je prekinuo, "elja nam je da dogovorite susret
s osobom koja je i konkretno odgovorna za nastanak ove stranice."
Izvadivi bijelu kuvertu iz depa, ovjek je izvukao list papira
paljivo presavijen na etiri dijela i dodao ga mome partneru. Moj
partner je rairio list papira. Doista, bila je to kopija fotografije za
propagandni letak koji je na ured napravio. Jedna sasvim obina
fotografija idilinog krajolika s otoka Hokkaida - oblaci, planine i
zeleni panjaci i ovce, preko kojih su bili otisnuti stihovi jedne
obine pastirske pjesme. To je bilo sve.
"S obzirom na nae dvije elje, dakle, to se tie prve, smatrajte da je
to gotova stvar. Da budem precizniji, odluka je ve donesena u
skladu s naim eljama. Ako budete imali bilo kakvih dvojbi, molim
vas, nazovite osobu za odnose s javnou u reenom zavodu za
ivotno osiguranje."
"Razumijem", kazao je moj partner.
"Dakako, mi moemo lako zamisliti da za kompaniju veliku poput
vae, tete uzrokovane neprilikama kakva je ova mogu biti znatne.
Na sreu, mi smo u poziciji - kao to ste nedvojbeno svjesni - da
upotrijebimo znatan stupanj moi u ovom podruju. Stoga, nakon
to ispunite nau drugu elju, uz pretpostavku da nam odgovorna
osoba podnese izvjee koje e nas u potpunosti zadovoljiti, mi smo
spremni u cijelosti nadoknaditi va gubitak. Vjerojatno mnogo vie
od puke nadoknade.
Zavladao je tajac.
"Ako ne uspijete udovoljiti naim eljama", nastavio je ovjek, "ostat
ete bez posla, kako u ovom tako i u bilo kojem drugom podruju.
Tako da za vas vie nikad i nigdje nee biti mjesta."
Ponovno tajac.
"Imate li kakvih pitanja?"
"Dakle, ovaj, hou rei fotografija je problematina?", promucao je
moj partner.
"Da", odgovorio je ovjek, paljivo birajui rijei kao da ita sudbinu
s neijeg ispruenog dlana. "Takav je na sluaj. Meutim, ja
nemam ovlasti o tom pitanju opirnije raspravljati s vama. Nemam
takvo doputenje."
"Telefonirat u ovjeku kojega elite vidjeti. Bit e ovdje u tri sata",
kazao je moj partner.
"Izvrsno", rekao je ovjek, pogledavi na sat na svojoj ruci. "Poslat
u auto po njega u etiri sata. Stvar je od najvee vanosti: o ovome
ne smijete apsolutno nikome govoriti. Je li vam to jasno?"
Nakon ega su se njih dvojica oprostili na najposlovniji mogui
nain.
68
"Voa"
"Tako stoji stvar", kazao je moj partner.
"Od svega skupa, nita nisam razumio", rekoh, drei nezapa-ljenu
cigaretu u ustima. "Prije svega, nemam pojma tko je stranka s
posjetnice. Drugo, uope mi nije jasno zato se toliko uzbudio zbog
fotografije na kojoj se vidi nekoliko ovaca. A kao tree, ne shvaam
kako to moe sprijeiti nae poslovanje."
"Faca s posjetnice je vodea desniarska linost. Njegovo ime i lice
gotovo nikad se ne pojavljuju u medijima, zato je u javnosti
nedovoljno poznat, ali ti si vjerojatno jedini u naem poslu koji ne
zna tko je on."
"Glup kao klada, to sam ti ja", bijae moja blijeda isprika.
"On je desniar, ali nije 'takozvani' desniar. Moglo bi se ak rei da
uope nije desniar."
"Zbunjuje me."
"Zapravo nitko iv ne zna to on zbilja misli. Nema objavljenih
tekstova, ne dri govore u javnosti. Nikad ne daje intervjue, nigdje
ne moe vidjeti neku njegovu fotografiju. Nije ak sigurno niti je li
uope iv. Prije pet godina novinski izvjestitelj je nabasao na
senzacionalnu informaciju koja je tog ovjeka povezivala s brojnim
mutnim investicijskim poslovima, ali pria nikad nije ugledala
svjetlo dana."
"Vidim da si malo njukao uokolo."
"Osobno poznajem toga reportera."
Podignuo sam upalja i zapalio cigaretu. "ime se taj reporter danas
bavi?"
"Premjeten je u administraciju. Ispunjava formulare od jutra do
mraka. Masovni mediji su iznenaujue malen svijet, a on je dobar
primjer. Poput lubanje na kolcu na ulazu u neko afriko selo."
"Skuio sam", rekoh.
"Ali barem se o predratnom ivotu tog ovjeka zna neto. Roen je
1913. na Hokkaidu, u Tokio je doao nakon zavretka uiteljske
kole, esto je mijenjao posao i skrenuo udesno. ini mi se da je
jednom bio zatvoren. Nakon to je puten na slobodu upuen je u
Manduriju, gdje je nabasao na istomiljenike u viim krugovima
Kanto vojske i postao sudionik u nekoj uroti. Ne zna se koja je
organizacija stajala iza te urote, ali tijekom tog razdoblja on je
odjednom postao zagonetna osoba. Govorkalo se da je umijean u
trgovinu drogom, to bi i mogla biti istina. Bavio se pljakom diljem
kopnenog teritorija Kine da bi se ukrcao na razara jedva dva tjedna
prije no to su sovjetske trupe stigle, pobjegavi navrat -nanos u
Japan. Kao plijen je ponio golemu, gotovo neiscrpnu zalihu zlata i
srebra."
"Znao je, moglo bi se rei, nevjerojatno dobro tempirati stvari",
dobacio sam.
"Tono tako. Na je ovjek zbilja umio ugrabiti trenutak. Instinktivno je
znao kad treba napasti a kad se povui. Osim toga, sjajno se razumio u
prave stvari. ak i kad je bio zatvoren od strane okupacijskih snaga i to
kao ratni zloinac najvieg ranga, suenje je ubrzo bilo prekinuto i nikad
nije obnovljeno. Navodno, iz zdravstvenih razloga, ali injenice odjednom
postaju nejasne. Po svoj prilici, postignut je dogovor s Amerima, s
MacArthurom, koji je s nadom gledao prema kineskom teritoriju." Moj
partner je uzeo jo jednu kemijsku olovku iz posude i poeo je vrtjeti
izmeu prstiju.
"Nakon to je iz zatvora Sugamo puten na slobodu, upotrijebio je
polovicu svoga plijena da frakciju konzervativne stranke stavi na svoj
platni popis. Drugu polovicu plijena potroio je na kupnju reklamne
industrije. Nemoj smetnuti s uma da je to bilo u vrijeme kad je
oglaavanje znailo tek jeftin reklamni letak." "Dar predvianja. Ali nisu
li se javili zahtjevi za istragom tih tajnih fondova?"
"Ni sluajno. Ne zaboravi da je kupio itavu frakciju konzerva-
tivaca." "Ah."
"U svakom sluaju, ovjek je svoj novac upotrijebio da zavlada politikim
i reklamnim tritem, ostvarivi tako politiko uporite moi koje
napreduje sve do dananjeg dana. On se nikad ne pojavljuje u javnosti jer
nema potrebe za time. Sve dok vrsto vlada odreenim centrima politike
moi i u potpunosti upravlja sektorima industrije oglaavanja, nema toga
to on ne moe uiniti. Ima li uope pojma to to znai vladati
oglaavanjem?" "Bit e da ne znam."
"Vladati oglaavanjem znai imati potpuno u vlasti cjelokupnu izdavaku,
radijsku i televizijsku industriju. Nema toga sektora u izdavatvu ili radio-
televiziji koji na neki nain ne ovisi o oglaavanju. Kao akvarij o vodi.
Devedeset i pet posto informacija koje dospiju do tebe, unaprijed su
frizirane i plaene." "Ipak ima neto to ne shvaam", rekoh. "Razumio
sam tvoje objanjenje da na ovjek upravlja obavjetajnim slubama, ali
kakve veze uope ima reklamni letak za zavod za ivotno osiguranje? To
uope nije prolo kroz ruke bilo kojeg vanijeg posrednika. To je bio
ugovor bez posrednika." Moj partner se zakaljao a potom ispio ostatak
sada ve mlakog aja od jema. "Dionice. One su njegov osnovni izvor
prihoda. Manipulacijama tritem, iznuivanjem, preuzimanjem kontrole
nad poduzeima, javnim uslugama. Njegovi dounici sakupljaju sve
potrebne informacije a on odabire i odluuje onako kako mu se svia. Tek
maleni djeli svega onoga to se zbilja dogaa na tritu dospije u
novinske i druge vijesti. Sve ostale informacije idu direktno vodi.
Naravno, nitko ne spominje otvorene pritiske, ali stvari ponekad jako slie
na ucjenu. A ako ucjena gdjekad ne uspije, on dojavi svojim politikim
istomiljenicima da na svoj nain srede stvar."
"U svakom poduzeu postoje slabe toke." "Svako poduzee ima tajnu za
koju ne eli da se sazna ve na prvom godinjem susretu dioniara. U
najveem broju sluajeva, po-sluat e savjet s vie razine. Ukratko, Voda
sjedi na vrhu trostrane piramide moi politiara, obavjetajnih slubi i
trita burzovnih papira. Vjerojatno moe pretpostaviti da zbrisati jedan
reklamni letak i izbaciti nas iz posla za njega predstavlja isto to i oguliti
tvrdo kuhano jaje."
"Da, ali reci mi onda zato bi se takav glaveina toliko uzbuivao zbog
jedne fotografije krajolika s Hokkaida?" "Pravo pitanje", sloio se moj
partner. "I ja sam tebe mislio isto pitati."
Jedino sam mogao slegnuti ramenima.
"Reci mi, kako si znao da je sve ovo povezano s ovcom?" partner me
upitao. "Dogaa li se neto udno meni iza leda?" "Dobra vijest daleko se
uje, a loa jo dalje." "Ako ti nije teko, ponovi mi jo jednom." "esto
ulo."
"Daj, uozbilji se", kazao je moj partner, uzdahnuvi. "U svakom sluaju,
imam ti za kazati dvije najnovije informacije. Da bih pro-njukao malo,
telefonirao sam onom smijenjenom novinaru kojeg sam ti maloprije
spominjao. Pronijele su se glasine da je Voa na
samrti zbog izljeva krvi u mozak, ali to jo uvijek nije slubeno potvreno.
Druga vijest se odnosi na ovjeka koji je bio ovdje. Ispostavilo se da je on
Voin osobni tajnik, njegova desna ruka, zapravo tip kojem je on povjerio
upravljanje itavom organizacijom. Ameriki Japanac, diplomirao na
Sveuilitu u Stanfordu, radi za Vodu dvanaest godina. I on je prilino
zagonetna osoba. A isto tako i veliki lukavac. To je sve to sam uspio
otkriti." "Ba ti hvala", rekoh, zbilja mislei tako.
"Nema na emu", odgovorio je moj partner i ne pogledavi prema meni.
Kako bilo, kad moj partner nije pio on je bio mnogo normalniji tip od
mene. Bio je mnogo neviniji, obzirniji i sustavniji u razmiljanju. Ali prije
ili poslije bi se napio. Nije bila utjena misao: da se moje nade mogu
raspasti u komadie preda mnom. im je moj partner iziao iz prostorije,
izvukao sam iz njegove ladice bocu viskija i potegnuo gutljaj. 73 IO.
Brojenje ovaca
Ako tako poelimo, moemo besciljno lutati kontinentom samo-voljnosti.
Lepravi poput sjemenja maslaka koje nosi bezbrini proljetni povjetarac.
Pa ipak, mi u isti mah moemo zanijekati da postoji neto to zovemo
sluajnost. to je bilo bilo je, a to e biti tek e biti itd. Drugim rijeima,
nalazimo se u sendviu izmeu "svega" to je za nama i "niega" pred
nama, nae postojanje je prolazno i u njemu nema ni sluajnosti ni
mogunosti.
Meutim, u samoj zbilji, razlike izmeu dviju interpretacija zapravo
su jako male. To je kao kad se isto jelo zove dvama drugaijim
imenima (to je sluaj s veinom razmimoilaenja u tumaenjima).
Toliko to se tie metafora.
Moja upotreba fotografije s ovcama za reklamni letak zavoda za ivotno
osiguranje moe se iz jedne perspektive sagledati (a) kao sluajnost, ali iz
druge (b) svaka sluajnost je iskljuena. (a) traio sam odgovarajuu
fotografiju za reklamni letak. Pukom
sluajnou, dogodilo se da sam fotografiju s ovcama imao u
74
ladici. Odluio sam upotrijebiti tu fotografiju. Nevina fotografija
nevinog svijeta.
(b) fotografija s ovcama u mojoj ladici ekala me je sve ovo vrijeme.
Ako ne za upotrebu u tom reklamnom letku, onda za neto drugo,
nekom drugom prilikom.
Razmiljajui o tome, ta rjeenja primjenjiva su na sve to sam
doivio u dosadanjem ivotu. Uz malo vee iskustvo, siguran sam
da bih mogao voditi: (a) ivot svojom desnom rukom i (b) ivot
svojom lijevom rukom. Nema neke velike razlike. Kao rupe u
krafnama. Hoete li rupu u krofni shvatiti kao prazan prostor ili
zasebnu tvorevinu, puko je metafiziko pitanje i niim ne umanjuje
okus krafne.
Sjedei na kauu i pijui viski, dok je klima ureaj njeno puhao u
mene i inio da se osjeam kao sjemenje maslaka koje nosi blagi
vjetar, zurio sam u elektrini sat na zidu. Dok sam nepokretno zurio
u sat, barem se zemlja okretala a i svijet s njom. Ne neki osobito
logian svijet, ali ipak se okretao. A sve dok znam da se svijet
okree, znam da postojim. Nije to neki osobito logian ivot, ali je
ipak ivot. Smeta mi injenica da netko svoje postojanje dokazuje
jedino pomou kazaljki jednog zidnog, elektrinog sata. Morali bi
postojati mnogo spoznatljiviji naini dokazivanja. Premda sam se
trudio, nita pametnije mi nije palo na pamet.
Odustao sam od takvih misli i otpio jo jedan gutljaj viskija. Gorui
osjeaj je proao mojim grlom, spustio se zidom mojeg jednjaka i
ravno u provaliju eluca. Za prozorom se vidjelo svijetloplavo
ljetno nebo i valjajui bijeli oblaci. Divno premda polovino nebo na
kojem su se nazirali izdajniki znakovi promjenljivosti. Otpio sam
jo jedan gutljaj viskija i nazdravio neko sasvim novom nebu.
Prilino dobar viski. A i nebo, jednom kad se ovjek navikne na
75
njega. Slijeva nadesno nebom se kretao mlanjak poput kakve
svjetlucave bube.
Iskapio sam drugi viski kad mi je doprlo do glave: kojeg vraga ja to
radim ovdje?
Kojeg vraga ja to razmiljam? O
ovcama.
Ustao sam s kaua, podignuo kopiju fotografije s radnog stola mojeg
partnera i vratio se na kau. Dvadeset sekunda sam zurio u nju, iajui
kockice leda proete okusom viskija, i mozgao i pokuavao shvatiti to se
to vidi na njoj.
Fotografija je prikazivala stado ovaca na livadi obrasloj travom. Na
jednom kraju, livada je prelazila u brezovu umu. Goleme breze kakve se
mogu nai na otoku Hokkaidu, a ne ona siuna, krljava vrsta koja krasi
ulaz u ordinaciju vaeg susjeda zubara. To su bile breze na kojima su etiri
medvjeda istodobno mogli otriti svoje aporke. S obzirom na lie,
najvjerojatnije je bilo proljee. U pozadini, na planinskim vrhuncima se
nazirao snijeg, a isto tako i u prijevojima. Travanj ili svibanj. Kad je tlo
raskvaeno od otopljenog snijega. Nebo je bilo plavo (zapravo, drao sam
da je plavo, ono to je bilo monokromno sivoplavo - moglo je biti i
ruiasto poput lososovog mesa koliko sam ga ja poznavao), sa svijetlo-
bijelim oblacima nad planinskim vrhovima. Uzevi sve elemente u obzir,
stado ovaca jedino se moglo shvatiti kao stado ovaca, brezova uma kao
brezova uma, bijeli oblaci kao bijeli oblaci. Jednostavno to i nita vie.
Odbacio sam fotografiju na stol, popuio cigaretu i zijevnuo. Ponovno
podignuvi fotografiju, pokuao sam prebrojiti ovce. Livada je bila jako
prostrana a ovce ratrkane kojekuda poput izletnika, pa je bilo teko rei
jesu li te bijele tokice u daljini zbilja ovce ili bijele mrlje. to sam
pomnije gledao, bilo je sve tee odrediti jesu li bijele tokice zbilja bijele
mrlje ili me to oi varaju, dok naposljetku nisam vie bio siguran ni u to.
Uzeo sam kemijsku olovku i oznaio sve ono za to sam mogao biti
siguran da je ovca. Zbroj je iznosio trideset i dva. Trideset i dvije ovce.
Sasvim obina foto-grafija. Nije bilo niega neobinog u samoj
kompoziciji, niega naroitog u stilu.
Pa ipak je neto postojalo. Neto udno. Pretpostavljam da sam to naslutio
ve prvi put kad sam ugledao tu fotografiju prije tri mjeseca, a sada mi se
taj osjeaj opet javio.
Svalio sam se na kau, i drei fotografiju iznad glave, jo jednom poeo
brojiti. Trideset i tri. Trideset i tri?
Zatvorio sam oi i zavrtio glavom. Glava mi je bila prazna. Pokuao sam
jo jednom izbrojiti ovce, a potom, nakon dva viskija, utonuo u dubok
poslijepodnevni san. Posljednja stvar za koju se sjeam da sam o njoj
razmiljao, bile su ui moje prijateljice. 77 II.
Limuzina i njezin voza
Kola su dola u etiri, kao to je i bilo dogovoreno. Tono u sekundu,
poput sata s kukavicom. Tajnica me prodrmala i prenula iz drijemea.
Otiao sam u kupaonicu i vodom se pljusnuo po licu. Moja pospanost se
uope nije smanjila. Dok sam se sputao dizalom, tri puta sam zijevnuo.
Zijevanje na osnovi kojeg ste mogli temeljiti parnicu. Ali tko e podnijeti
tubu? I tko e biti tueni, ako ne ja?
Zlokobno se irei pred ulazom u nau zgradu stajala je limuzina golema
poput podmornice. itava siromana obitelj mogla je ivjeti pod krovom
tih kola, toliko su bila velika. Prozori su bili tam-nomodri, od
reflektirajueg neprozirnog stakla, tako da se izvana nije moglo vidjeti
unutra. Karoserija je bila zadivljujue crna, bez ijedne mrlje, ukljuujui
odbojnike i kape na kotaima. Pokraj limuzine je u pripravnosti stajao
sredovjeni voza koji je na sebi imao besprijekorno bijelu koulju i
naranastu kravatu. Pravi profesionalni ofer. Priao sam mu i on je bez
rijei otvorio stranja vrata auta. Pratio me pogledom dok se nisam udobno
smjestio i potom zatvorio vrata. Uvukao se, sjeo na vozako sjedite i
zatvorio vrata. Za sve vrijeme ne proizvevi zvuk snaniji od uma
mijeanja igraih karata. Za razliku od moje petnaest godina stare
Volkswagen bube koju sam kupio od prijatelja, sjediti u toj limuzini prije
je podsjealo na sjedenje na dnu jezera s priguivaem za ui.
Unutranjost auta bila je ureena do skrajnosti. To se i moglo
oekivati u takvoj limuzini, jer dok je u veini sluajeva ukus
vlasnika za takozvanu luksuznu opremu upitan, u tom autu nije
bilo niega neukusnog. U sredini sjedita udobnog poput kaua
nalazio se otmjeni telefon na tipke, pokraj kojeg su bili poredani
srebrna tabakera, upalja i pepeljara. U poleini vozaeva sjedita
bio je smjeten maleni preklopni stol. Klima ureaj je bio
neprimjetan i nenametljiv, a sag na podu raskoan.
Prije no to sam to shvatio, auto je krenuo, klizei asfaltnim morem
poput goleme kade. Svota novca spiskanog u ta kolica morala je biti
zapanjujua.
"elite li da vam pustim malo glazbe?" upitao je ofer.
"Neto oputajue."
"Svakako, gospodine."
ofer je posegnuo rukom ispod sjedita, izabrao kasetu i dodirnuo
prekida na ploi s instrumentima. Odjednom se zaula smi-rujua
sonata za elo. Besprijekoran odabir, besprijekoran zvuk.
"Redovito vas alju da ovim kolima saekate ljude?" upitao sam.
"U pravu ste", odgovorio je ofer uzdrano. "U posljednje vrijeme to
mi je jedino zaduenje."
"Shvaam."
"Prvobitno je limuzina bila namijenjena iskljuivo za Vou", rekao
je ofer neto kasnije, kad je njegova suzdranost iezla. "Meutim,
s obzirom na njegovo zdravstveno stanje ovog proljea, ne izlazi
esto van. Ne bi imalo smisla pustiti da ovaj auto stoji u garai. Kao
to sigurno znate, automobil se mora redovito voziti ili njegove
radne sposobnosti opadaju."
"Svakako", sloio sam se. Oito, u organizaciji nije bila tajna da je
Voa slabog zdravlja. Izvadio sam cigaretu iz srebrne kutije,
pregledao je, prinio je nosu. Posebno napravljena cigareta obinog
izgleda ali bez marke, arome koja me podsjetila na ruski duhan.
79
Premiljao sam da li da je zapalim ili spustim u dep, ali na koncu
sam je vratio u tabakeru. Na upaljau i tabakeri bio je ugraviran
zamreni simbol. Simbol ovce.
Ovce?
Zavrtio sam glavom i sklopio oi. Sve to je daleko od mene.
Izgledalo mi je da su mi stvari poele izmicati sve otkako se
fotografija s ovcama pojavila u mome ivotu,. "Koliko treba da
stignemo?" upitao sam. "Trideset do etrdeset minuta, ovisno o prometu."
"Moda biste mogli malo smanjiti klimu. Volio bih dovriti svoj
poslijepodnevni san." "Svakako, gospodine."
ofer je smanjio klimu a potom pritisnuo jedno dugme na ploi s
instrumentima. Debela staklena pregrada beumno se pojavila i razdvojila
prostor izmeu stranjeg, putnikog i prednjeg, ofero-vog dijela. Bio sam
okruen gotovo potpunom tiinom, osim tihih zvukova Bacha, ali tada me
je ve malo toga moglo iznenaditi. Utonuo sam u stranje sjedite i
zadrijemao. Sanjao sam kravu muzaru. Bila je prilino ljupka i mala, i
izgledalo je da je puno toga prola. Sreli smo se nasred velikog mosta.
Bilo je lijepo proljetno popodne - krava je u jednom papku nosila neki
stari elektrini ventilator i ja sam je upitao bi li mi ga htjela jeftino
prodati."
"Ja ne raspolaem s mnogo novca", rekoh. Zbilja i nisam. "Kad je tako",
rekla je krava, "mogla bih ga trampiti za klijeta za icu."
Dobar posao. Tako smo krava i ja otili k meni kui i ja sam itavu kuu
okrenuo naglavce traei klijeta za icu. Ali nisam ih uspio pronai.
"udno", rekao sam. "Jo juer su bila ovdje." Upravo sam bio donio
stolicu kako bih se popeo na nju i pogledao na ormar, kad me je ofer
dotaknuo po ramenu. "Stigli smo", rekao je kratko.
Vrata automobila su se otvorila i sve slabija svjetlost ljetnog po-80
slijepodneva zapljusnula me je po licu. Tisue cvraka je cvralo, poput
navijenog satnog pera. Osjeao se bogati vonj zemlje. Iziao sam iz
limuzine, protegnuo se i duboko udahnuo. Molio sam se da u mom snu
nije bilo kakve simbolike. 81 12. Svemir crva
Postoje simbolini snovi - snovi koji simboliziraju fragmente stvarnosti.
Isto tako, postoje simboline stvarnosti - stvarnosti koje simboliziraju san.
Simbole bismo mogli nazvati poasnim zastupnicima svemirskih crva. U
svemiru crva, krava muzara koja trai klijeta za icu ne predstavlja nita
neobino. Krava e kad-tad nabaviti ta klijeta. To nema nikakve veze sa
mnom. Pa ipak, injenica to je krava izabrala ba mene da nabavi klijeta
za icu mijenja sve. I uvlai me u golemi svemir dodatnih razloga. A u
tom svemiru dodatnih razloga, osnovni problem je taj to sve postaje
dugotrajno i kompleksno. Pitam kravu: "Zato eli ba klijeta?" A krava
odgovara: "Ba sam gladna." Ja je pitam: "to e ti klijeta ako si gladna?"
Krava odgovara: "Da ih objesim za grane breskvinog stabla." Ja pitam:
"Zato stablo breskve?" Na to mi krava odgovara: "Zbog toga sam
poeljela trampiti ventilator, nije li tako?" I tako dalje. Stvar se nikad ne
rjeava, poinjem se ljutiti na kravu i ona na mene. To je svemir vien iz
ablje, to jest crvlje perspektive. Jedini nain da se pobjegne od tog
svemira crva jest da se sanja jo jedan simbolian san.
Mjesto na koje me to golemo vozilo na etiri kotaa prevezlo tog
rujanskog popodneva nedvojbeno je bilo epicentar svemira crva. Drugim
rijeima, moja molitva je ostala neusliena. Pogledao sam oko sebe i ostao
bez daha. Bio sam okruen stvarima zbog kojih je zastajao dah.
Limuzina je bila parkirana na vrhu brijega. Za nama je ostala makadamska
cesta kojom smo doli, i koja je slikovitim krajolikom vijugala i vodila
pred glavni ulaz u daljini. Vjerojatno kojih petnaestak minuta lagana hoda.
S obje strane ceste nizali su se drvoredi cedrovih stabala i ivine svjetiljke,
poredane poput golemih drala na jednakoj udaljenosti. Uz deblo svakog
cedra pripili su se brojni cvrci i pomamno cvrali, kao da se bliio kraj
svijeta.
Drvoredi cedrova su s obje strane ceste graniili s uredno pokoenim
travnjakom koji se terasasto sputao padinom, ukraen aza-lejama,
hortenzijama i drugim biljkama koje nisam mogao prepoznati. Jato
voraka je prelijetalo s lijeve na desnu stranu travnjaka podsjeajui me na
rasprena zrnca pjeanih dina.
S obje strane brijega sputale su se kamene stube: stube s lijeve strane
vodile su u japanski vrt s kamenom svjetiljkom i ribnjakom, a stube zdesna
na manji teren za golf. Na kraju tog igralita uzdizao se vidikovac rum
rumene boje a njemu nasuprot klasini grki kip od kamena. U pozadini se
vidjela golema garaa u kojoj je neki drugi ofer crijevom prao neku drugu
limuzinu. Nisam mogao odrediti marku, ali to zasigurno nije bio rabljeni
Volksvvagen. Prekriio sam ruke i jo jednom se osvrnuo oko sebe.
Besprijekoran vrtni prizor, ali kakvog li samo pogleda.
"A gdje je potanski sandui?" upitao sam zafrkantski. Hou rei, netko je
svakako podizao pristiglu potu i novine svakog jutra i veeri.
"Potanski sandui se nalazi pred stranjim ulazom", kazao je ofer.
Neoekivano otkrivenje. Naravno, na takvom imanju morao je postojati i
stranji ulaz.
Dovrivi razgledanje okolnog terena, okrenuvi se, zatekao sam se ispred
glomaznog visokog zdanja.
Bila je to - kako da to objasnim - dirljivo osamljena zgrada. Da pojasnim.
Recimo da imamo izvedbeni nacrt. Ne treba ni spominjati da e doi do
manjih odstupanja pri izvedbi. Ali s vremenom se ta odstupanja
poveavaju poput mrlja dok na koncu ne prerastu u zaseban koncept.
Njima se pridodaju druga odstupanja. Bila je to upravo takva graevina,
drevna tvorevina koja se slijepo razvijala bez kraja i konca.
Izgleda da je u prvoj inkarnaciji to bio plemiki dvorac zapadnjakog stila
izgraen za razdoblja Meiji1. Visoki trijem na stupovima uvodio je u
jednokatnicu svijetloukaste boje. Visoki vertikalni dvokrilni prozori
pravog starinskog stila, boja nanoena vie puta. Krov je, kao to se moglo
oekivati, bio od bakra i drvenih crepo-va, a oluci za kiu solidni poput
starog rimskog vodovoda. Ugodna kua koja je zraila armom svojeg
doba. Ali tada je neki arhitekt veseljak doao na zamisao da doda jo jedno
krilo istog stila i boje na desnu stranu postojee graevine. Sama namjera i
nije bila loa, ali dojam je bio bljutav. Kao da ste na istom srebrnom
tanjuru posluili sorbet i brokule. Ta nesretna kombinacija odrala se
netaknuta nekoliko desetljea
dok netko nije jednom krilu pridodao kameni toranj. Na samom vrhu toga
tornja netko je usadio ukrasni gromobran. Greka. To je prizivalo udar
groma u zgradu i vatru.
Sada je natkrivena uska staza izravno povezivala toranj s drugim
krilom. To krilo zgrade predstavljalo je zasebnu cjelinu premda je imalo
ujednaen izgled.
"Uzajamna suprotnost ideologija", mogli bismo rei. Djelovalo je
potresno, poput mazge koja stoji ispred dva sasvim jednaka vje-dra puna
krmiva i umire od gladi ne mogavi se odluiti iz kojeg e poeti jesti.
Nalijevo od originalnog zdanja, ne u manjoj suprotnosti od ve postojeih
raznolikih objekata, vidjela se prizemna vila u tradicio-1 Razdoblje Meiji
(1868.-1912.) oznaava vladavinu cara Meijia pod kojim je zapoela
modernizacija Japana i njegov rast do svjetske velesile. Car je dvor iz
Kvota preselio u Tokio, koji je postao novi glavni grad Japana. (nap.
prev.) 84
nalnom japanskom stilu. S izvanrednim prilazima poploenim daskama
nalik na staze za kuglanje, okruena ivicama i skladno odravanim
raslinjem.
Ta trostruka mjeavina kue i prateih objekata izgraenih na vrhu brijega
nije imala uobiajen izgled. Da je to kojim sluajem bila neija
grandiozna zamisao ostvarena tijekom mnogih godina kao svojevrstan
napor da se oslobodi omamljenosti ili da rastjera uspavanost, to bi bio
uspjeh dostojan divljenja. Ali, suvino je napominjati, to nije bio sluaj.
Nakaznost je simbolizirala jedino novac, gomile novca, kojim se dugi niz
drugorazrednih talenata, eru za erom, okoristio.
Mora biti da sam prilino dugo blenuo u to privienje kad sam primijetio
ofera kako stoji pokraj mene i gleda u svoj sat. Oito, poza u kojoj se
esto mogao vidjeti. Vjerojatno je stajao na istom mjestu s brojnim
osobama koje je dovezao tamo. A svi su na sasvim jednak nain blenuli u
posjed.
"Razgledajte sve to elite, gospodine. Samo izvolite, nema urbe", kazao
je. "Ostalo nam je jo osam minuta." "Zbilja je veliko", rekoh da ne bih
kazao neto drugo, mnogo
neumjesnije.
"Neto vie od devet tisua etvornih metara", priopio je ofer.
"Ne bi me zaudilo da imate i kakav aktivan vulkan", rekao sam
kroz smijeh, pokuavajui unijeti malo vedrine. Ali ala nije upalila.
Tu se nitko nije alio.
Tako je prolo osam minuta.
Kroz sveani ulaz uveli su me u veliku sobu zapadnjakog stila koja
se nalazila odmah zdesna. Strop, uokviren majstorski izraenom
stropnom tukaturom, bio je iznimno visok. Tu su se nalazili lijepa
antikna sofa i stoli, a na zidu mrtva priroda, puko utjelovljenje
realizma. Jabuke, vaza za cvijee i no. Slikar je moda mislio da
jabuke treba raspolutiti vazom, zatim noem oguliti koru. Sjemenke
i jezgra mogu u vazu.
Prozori su bili ukraeni debelim zastorima iza kojih su se vidjeli
ipkani zastori, razmaknuti postrance vrpcama od istog materijala.
U procijepu izmeu zastora mogao se vidjeti razmjerno miran dio
vrta. Pod od hrastovine bio je ulaten do velikog sjaja. Sag, jo
uvijek ouvan unato izblijedjelim bojama, pokrivao je polovicu
poda.
Nije to bila neudobna soba. Ni sluajno.
Starija slukinja u kimonu ula je u sobu, spustila au soka od
grejpfruta, i izila ne izgovorivi ni rije. Vrata su se zatvorila,
kljocnuvi. Tada je opet zavladala grobna tiina.
Na malenom stoliu leali su srebrna tabakera, srebrni upalja i
pepeljara sasvim identini onima iz limuzine. Ureeni istim znakom
ovce. Iz depa sam izvadio jednu od svojih filter cigareta, zapalio je
srebrnim upaljaem i otpuhnuo dim prema visokom stropu. Tada
sam otpio gutljaj soka od grejpfruta.
Peti dio
takorova pisma i druge raznolike uspomene
Deset minuta poslije vrata su se otvorila i unutra je uao visok
ovjek u crnom odijelu. ovjek nije kazao: "Dobrodoli", ili
"Oprostite to ste me morali ekati". Ni ja nisam kazao nita. Sjeo je
prekoputa mene, blago zabacio glavu i pogledao u mene. Vrijeme je
neumoljivo prolazilo.
86
13-takorovo prvo pismo (s potanskim igom odzi. prosinca, prije godinu
dana) to ima novoga?
ini mi se da je strano puno vremena proteklo otkako smo se zadnji put
vidjeli. Koliko je godina otada prolo? Koja je godina to bila?
Mislim da sam postupno izgubio osjeaj za vrijeme. Kao da neka
nezamislivo runa crna ptiurina mae krilima nad mojom glavom a ja ne
uspijevam izbrojiti dalje od tri. Oprosti mi, ali to ti ne bi brojio?
Zbrisao sam iz grada a da o tome nikoga nisam obavijestio pa si moda i ti
zbog toga imao problema. Ili si se moda uzrujao to sam otiao ne
kazavi ti nita. Zna i sam, elio sam raistiti stvari s tobom bezbroj
puta, ali jednostavno nisam mogao. Napisao sam ti brojna pisama ali sam
ih sva poderao. Oito, nisam znao kako da drugima objasnim ono to ni
samom sebi nisam mogao objasniti. Valjda je tako.
Nikad nisam znao dobro pisati pisma. Sve nekako ispadne naopako.
Upotrebljavam sasvim pogrene rijei. Ako tako ne uprskam stvar,
ve sama injenica to piem pismo ini me jo zbunjenijim. Budui
da nemam smisla za humor, ja se sasvim obeshrabrim.
Uglavnom, ljudi koji znaju dobro pisati pisma ne osjeaju potrebu za
pisanjem pisama. Njima je dovoljno to to vode zanimljiv unutranji ivot.
Dakako, to je moje osobno miljenje. Moda je nemogue proivjeti
usklaen ivot.
Jezivo je hladno sada i ruke su mi utrnule. Kao da se ne radi o mojim
vlastitim rukama. ak ni glavu ne osjeam kao svoju. Upravo snijei. Kao
da snijei u neijoj tuoj glavi. I napadat e sve vie i vie kao i u neijoj
tuoj glavi. (Kakvo li je ovo baljezganje?) Osim hladnoe, uglavnom sam
dobro. Kako si ti? Neu ti rei svoju adresu ali nemoj to shvatiti osobno.
Ne pokuavam nita osobito sakriti od tebe. elim da to zna. Ovo je,
valjda ti je to jasno, vana stvar za mene. Ako ti kaem svoju adresu,
osjeam da e se neto u meni promijeniti. Ne uspijeva mi to valjano
objasniti.
Ali, ja mislim da si ti oduvijek uspijevao jako dobro shvatiti ono to
ja ne uspijevam tako dobro izrei. Nevolja je to se ja osjeam jo
gore ako stvari iskaem valjano. Mora biti da je to uroena mana.
Naravno, svatko ima mane.
Moja najvea mana je ta to se one mane s kojima sam se rodio, iz
godine u godinu poveavaju. Kao da sam u sebi uzgajao kokoi.
Kokoi leu jaja, a iz jaja se izlijeu druge kokoi koje leu jaja.
Moe li se tako ivjeti ivot? Pitam se, to u sa svim tim manama s
kojima ivim. Naravno, uspijevam se provui. Na koncu, to i nije
toliko vano.
U svakom sluaju, odluio sam ne odati ti svoju adresu. Siguran
sam da je tako bolje. Kako za mene tako i za tebe.
Vjerojatno bismo bolje proli da smo se rodili u devetnaestom
stoljeu u Rusiji. Ja bih bio knez Taj i taj a ti bi bio grof Onaj i onaj.
Zajedno bismo odlazili u lov, sudjelovali u tunjavama, bili rivali u
ljubavi, razmjenjivali misli o metafizici, ispijali pivo promatrajui
suton s obala Crnog mora. Nas dvojica bismo pod stare dane bili
upleteni u Ovu ili onu Revoluciju i prognani u Sibir gdje
90
bismo skonali. Sjajno, to misli? Da sam se rodio u devetnaestom
stoljeu, siguran sam da bih napisao bolje romane. Moda ne bih
bio velikan kao tvoj Dostojevski, ali bio bih poznat drugorazredni
pisac. A ime bi se ti bavio? Moda bi od poetka do konca bio
samo grof Taj i taj. Ne bi bilo toliko loe biti samo grof Taj i taj. Ba
bi nam odgovaralo devetnaesto stoljee. Ali, dosta s tim. Vratimo se
u dvadeseto stoljee.
Bolje da ti opiem gradove koje sam posjetio.
Ne mjesto u kojem sam se rodio, nego neke druge gradove.
Zbilja postoji velik broj raznolikih gradova diljem svijeta. Svaki od
njih ima svoja obiljeja i osobitosti, nepojmljive stvari koje me
privlae. Zbog toga sam u nekoliko posljednjih godina posjetio
prilian broj gradova.
Kamo god da odem, ja tu zastanem, naem mali trg s planom grada
i ulicu s duanima. To se uglavnom svagdje ponavlja. ak i psi
izgledaju jednako. Najprije provrljam po mjestu nakon ega odem
k posredniku za nekretnine da mi preporui jeftin smjetaj i
prehranu. Dakako, ja sam svagdje stranac i u malom mjestu nitko
mi nee odmah povjerovati, ali kao to zna, ja znam biti prilino
simpatian ako se makar malo potrudim. Daj mi petnaest minuta, i
ja se mogu prilino dobro sporazumjeti s veinom ljudi. Uspjevi u
tome, saznam gdje se mogu smjestiti, i sve ostale informacije o tom
mjestu.
Potom ponem traiti posao. to znai da najprije uspostavim dobre
odnose s prilinim brojem raznolikih ljudi. Znam da bi to za nekoga
kao to si ti bila svojevrsna gnjavaa (a vjeruj mi, doivio sam toliko
gnjavaa da sam oguglao), jer ionako zna da e se tu zadrati
jedva etiri mjeseca. Ali nema niega tekog u uspostavljanju
dobrih odnosa s ljudima. Pronae lokalni bar pred kojim se
mnotvo djece igra i mota uokolo (ima ga u svakom mjestu - to je
pravi mjesni pupak), postane stalni gost, sree se s ljudima,
ponude ti neki posao. Naravno, smisli neku uvjerljivu ivotnu
priu
91
i prigodno ime. Tako da sam do sada stvorio niz imena i identiteta
u koje bi teko povjerovao. Ponekad zaboravim kakav sam neko
zbilja bio.
to se tie zaposlenja, obavljao sam sve vrste poslova. Veina ih je
bila dosadna, ali jo uvijek volim raditi. Najee sam radio na
benzinskoj crpki. Potom posluivanje u kakvom bezveznom baru.
Radio sam i u knjiarama, ak i na radiopostaji. Unajmljivali su me
kao nadniara. Takoer sam bio prodava kozmetike. Imam
prilinu reputaciju kao prodava, tek toliko da zna. Naravno,
spavao sam s odreenim brojem ena. Spavati sa enama svaki put
s drugim imenom i identitetom uope nije loa stvar.
Moe si predoiti sliku, u svim njezinim varijantama.
Dakle, sada mi je dvadeset devet godina, za devet mjeseci napunit
u tridesetu.
Jo uvijek ne znam jesam li stvoren za ovu vrstu ivota ili nisam. Ne
znam ima li neega univerzalnog u elji da ovjek bude lutalica. Ali
kao to je netko napisao, za dugovjean ivot lutalice svakako ti je
potrebna jedna od tri vrline - religioznost, umjetniki temperament
ili duhovna opredijeljenost. Ako te ni jedna od njih ne obuzme,
nema ni govora da moe voditi dugotrajan ivot lutalice. Bojim se
da ja nisam takav. Jedino kad zagusti, mogao bih rei... ne, bolje ne.
U suprotnom, moglo bi se dogoditi da jednog dana otvorim
pogrena vrata, i otkrijem da se vie ne mogu izvui. Kako bilo, ako
su vrata otvorena, bolje je da uem. Hou rei, ne mogu cijeloga
ivota tjerati po svome, mogu li?
Toliko to se tie toga.
Kao to sam ti napisao na poetku (jesam li?), kad razmiljam o tebi,
osjeam svojevrsnu nelagodu. Jer ti me vjerojatno pamti iz
vremena kad sam bio sasvim obian tip.
Tvoj prijatelj takor
P.S. - Prilazem roman koji sam napisao. Vie mi ba nita ne znai,
pa s njime uini to god te volja. aljem ti ovo kao urnu poiljku
kako bih bio siguran da e je dobiti do 24. prosinca. Nadam se da
e stii na vrijeme.
U svakom sluaju, sretan ti roendan.
Usput, sretan Boi.
takorovu poiljku zatekao sam u svom potanskom sanduiu,
sasvim zgnjeenu, 29. prosinca. Uz nju je bila privrena dostavna
cedulja. Naime, poiljka je bila poslana na moju bivu adresu.
Nisam imao naina da mu javim da sam se preselio.
etiri stranice svijetlosmeeg papira ispunjene njegovim
rukopisom. Pismo sam proitao tri puta prije no to sam pogledao
kuvertu da provjerim nejasan potanski ig. Mjesto za koje nikad
nisam uo. S police sam izvadio atlas i potraio to mjesto.
takorove rijei su mi pristigle iz malenog mjesta sa sjevernog vrha
Honshua, iz sredita prefekture Aomori. Prema primjerku moga
eljeznikog reda vonje, otprilike sat vremena udaljenog od grada
Aomori. Pet vlakova je svakodnevno prometovalo do tamo, dva
ujutro, jedan u podne, dva uveer.
U prosincu sam nekoliko puta odlazio u Aomori. Jeziva hladnoa.
Semafori se zalede.
Pokazao sam to pismo svojoj eni, to jest svojoj tadanjoj eni.
Komenitrala je rijeima: "Jadan on." Pri tome je vjerojatno mislila, vi
jadnici. K vragu, sada je ionako svejedno.
Roman od kojih dvjestotinjak stranica, zabio sam u ladicu radnog
stola, ne proitavi ak ni naslov. Jednostavno se nisam osjeao
raspoloenim da ga proitam. Pismo je bilo dovoljno. Stolicu sam
primaknuo do grijalice i popuio dvije cigarete. takorovo sljedee
pismo stiglo je u svibnju idue godine. 93 14-takorovo drugo pismo
(s potanskim igom od svibnja ove godine)
U posljednjem pismu bio sam odve opiran. Ali, ionako sam
zaboravio to sam ti pisao.
Ponovno sam promijenio adresu. Sada se nalazim u mjestu koje se
razlikuje od svih ostalih u kojima sam ikad bio. Ovdje je zbilja mirno.
Moda ak odve mirno.
U izvjesnom smislu dosegnuo sam krajnje odredite. Osjeam da sam
doao u mjesto koje mi je bilo predodreeno. tovie, ini mi se da sam
morao plivati uzvodno da bih stigao ovdje. Ali ja o tome ne mogu suditi.
Bezvezne li pisanije! Toliko je uopeno da vjerojatno nema pojma o emu
ti piem. Ili moda misli da pridajem odve veliko znaenje vlastitoj
sudbini. Ako je zbilja tako, ja sam jedini krivac. to se vie trudim da ti
objasnim to se dogaa sa mnom, ja se sve vie udaljavam od onoga o
emu ti elim pisati. Unato tome, ja sam jo uvijek dobro. Moda ak i
bolje no to sam ikad bio. Pokuat u ti stvari objasniti neto konkretnije.
Kao to sam maloprije spomenuo, ovdje je zauujue mirno. Ovdje nema
nikakvog posla pa itam knjige (imam dovoljno knjiga da mi potraju
itavo desetljee), ili sluam glazbu s radija ili ploe (takoer ih imam
gomilu). Prolo je deset godina otkad sam sluao tako puno glazbe.
Iznenaujue, Rolling Stonesi i Beach Boysi 94
jo uvijek mono zvue. Vrijeme je zbilja jedno veliko, beskrajno sukno,
ne? Mi kronino otkidamo komadie vremena da bismo ga krojili prema
svojoj mjeri, pa smo spremni budalasto vjerovati da vrijeme odgovara
naoj veliini, ali vrijeme je nemjerljivo. Ovdje nema niega to bi bilo po
mojoj mjeri. Ovdje nema nikoga po komu bih se mogao ravnati, hvaliti ili
kuditi svoje ili tue
postupke.
Vrijeme nepromjenljivo tee poput bistre rijeke. Ponekad osjeam da je
pukim boravkom ovdje moja prolost izbrisana i da sam opet na samom
poetku. Na primjer, ako primijetim auto, treba mi nekoliko sekunda prije
no to shvatim da je to auto. Naravno, moram imati osnovnu predodbu da
je to auto, ali mojoj svijesti treba vremena da to shvati. U posljednje
vrijeme sve ee mi se dogaaju takve stvari. Moda zbog toga to ve
dulje vrijeme ivim sasvim sam.
Najblii grad je udaljen sat i pol vonje autom. Ali to ak i nije grad.
Pokuaj zamisliti najmanji mogui grad pa ga smanji jo toliko. Sumnjam
da si to moe predoiti. Pretpostavljam da ga jednako zove gradom.
Moe kupiti odjeu i hranu i gorivo. Ako osjeti potrebu da sretne druge
ljude, moe ih sresti. Cijele zime ceste su zaleene i rijetko tko se uspije
probiti dovde. Uokolo je jako vlano pa se zemlja smrzne i nalikuje na
glazuru na kolaima. Kad napada snijeg, teko je rei to je cesta a to nije.
To je krajolik koji bi si lako mogao doarati kao kraj svijeta. Doao sam
ovdje poetkom oujka. Probijaju se kroz snjene zamete, s lancima na
kotaima dipa. Kao da si prognan u Sibir. Ali sada je svibanj i snijeg se
sasvim otopio. U travnju planine su odzvanjale od snjenih lavina. Jesi li
ikad uo zvuk snjene lavine? Odmah nakon snjene lavine zavlada
savrena tiina. Potpuna, savrena tiina. ovjek gotovo sasvim izgubi
osjeaj za orijentaciju. Zavlada grobna tiina.
Blokiran u planinama itavo ovo vrijeme, nisam spavao sa enom
posljednja tri mjeseca. to i nije tako loe, barem po tom pitanju. Ipak, ako
ovdje ostanem jo koji mjesec, znam da u sa-95
svim izgubiti zanimanje za ljude a to je neto to ne elim. Tako da ve
razmiljam o tome da, kad vrijeme malo otopli, ispruim noge i naem si
ensku. Ne elim se hvalisati, ali nikad mi nije bio veliki problem pronai
ensku. Sve dotle dok mi do toga nije stalo - a moj boravak ovdje ivi je
dokaz da mi do toga nije stalo - seksualna glad nije problem. Meni ne pada
teko da poduzmem prvi korak. Problem je u tome to se osjeam
nelagodno u takvoj ulozi. Rije je
o tome da kad stvari dou do odreene toke, ja gubim osjeaj gdje
ja prestajem a gdje moja spolna elja poinje. Otprilike, gdje Olivier
prestaje a Othello poinje? Tako da kad na pola puta otkrijem da
suprotna strana ne ulae onoliko koliko i ja, ja od svega dignem
ruke. to svima stvara probleme. itav moj dosadanji ivot
predstavljao je ponavljanje istoga.
Ali ovog puta mogu biti zahvalan (zbilja to i jesam) to nemam od
ega dignuti ruke. Sjajan osjeaj. Jedina stvar od koje bih mogao
dignuti ruke jesam ja. Nije tako loa ideja dignuti ruke od samog
sebe. Ne, to zvui odve patetino. Premda sama ideja nije nimalo
patetina. Nije mi ao samog sebe. Jedino kad piem o tome tako
zvui.
Jadikovke i kuknjava.
O emu li sam ti ono pisao?
enama, tako je.
Svaka ena ima ladicu na kojoj pie "ljepota", koja je do vrha
ispunjena kojekakvim beznaajnim smeem. To je moja specijalnost.
Ja to smee vadim komad po komad, skidam prainu s njega i
pronalazim svojevrsno znaenje. Za mene je to ono to zovemo
spolna privlanost. Pa to onda? Koja korist od toga? Ne mogu si
pomoi, osim da prestanem biti onaj koji jesam.
Sada jedino razmiljam o istom, obinom seksu. Ako misli sasvim
usredotoim na seks, ne osjeam se toliko poremeeno. Nije vano
alim li samog sebe ili ne.
To je poput ispijanja piva na obalama Crnog mora.
Upravo sam ponovno proitao sve to sam ti dovde napisao.
96
Nekoliko manjih nedosljednosti i proturjenosti, ali zbilja iskrena
ispovijed, barem prema mojim mjerilima. To prije jer je dosadna.
Uope nemam osjeaj da ti piem ovo pismo. Vjerojatno su ti moje
misli bliske koliko i potanski sandui. Ali u mom sluaju nije
tako. Potrebno je sat i pol vremena mojim dipom do najblieg
potanskog ormaria.
Odavde nadalje, pismo se odnosi na tebe.
Moram te zamoliti za dvije usluge. Ni jedna ni druga nije osobito
hitna, pa se pozabavi njima kad to tebi bude zgodno. Zbilja u ti biti
zahvalan za to. Prije tri mjeseca vjerojatno se ne bih mogao odluiti
da ita zatraim od tebe. Ali sada mogu. Valjda je i to nekakav
napredak.
Prva molba je sentimentalnog tipa. to znai da ima veze s
"prolou". Kad sam prije pet godina zbrisao iz grada, bio sam u
kaotinoj urbi pa sam propustio pozdraviti se s odreenim brojem
ljudi. To se posebno odnosi na tebe, J.-a i jednu enu koju ne
pozna. Pretpostavljam da moda i postoji ansa da se s tobom jo
jednom sretnem oi u oi, ali za drugo dvoje spomenutih znam da
mi se takva prilika nee pruiti nikad vie. Stoga, ako se ikad tamo
vrati, pozdravi ih u moje ime.
Znam da je to sebian zahtjev. Trebao sam im osobno pisati. Iskreno
govorei, vie bih volio da ti ode tamo i pozdravi ih u moje ime.
Znam da e im ti puno bolje prenijeti moje pozdrave. Posebno ti
prilazem njezinu adresu i telefonski broj. Ako se u meuvremenu
odselila ili udala, onda nita, ne mora je posjetiti. Pusti stvari neka
idu kako ve idu. Ali ako je jo uvijek na staroj adresi, prenesi joj
moje najsrdanije pozdrave.
Svakako pozdravi i J.-a. I popij pivo u moje ime.
To je prva stvar.
Moja druga zamolba je moda udna.
Prilazem fotografiju. Fotografiju ovaca. Volio bih da je upotrijebi
negdje, nije vano gdje, ali negdje gdje je ljudi mogu vidjeti. Jasno
mi je da to traim ovako iznebuha, ali nemam nikoga drugog
97
koga bih to mogao zamoliti. Dat u ti osmijeh svoje zavodljivosti iz
najboljih dana ako mi uini tu uslugu. Naalost, ne mogu ti rei
razlog. Ta mi je fotografija jako vana. Ako se za to ukae prilika
jednog dana, objasnit u ti cijelu stvar.
Prilazem ek. Upotrijebi ga za trokove koje e imati. Ne mora se
brinuti zbog novca. Ovdje gdje se nalazim jedva da uope mogu
nai nain da ga upotrijebim, a u ovom trenu to je gotovo sve to
mogu uiniti za tebe.
Nemoj zaboraviti popiti pivo u moje ime.
Tvoj prijatelj takor
Pismo sam zatekao u potanskom sanduiu ba kad sam izlazio iz
stana i proitao sam ga za radnim stolom u uredu.
Potanski ig je bio sasvim neitljiv. Poderao sam preklop kuverte.
Unutra sam naao ek na stotinu tisua jena, komad papira sa
eninim imenom i adresom, i crno-bijelu fotografiju ovaca. Pismo je
bilo napisano na istom svijetlosmedem papiru kao i prijanje, a ek
je bio izdan na banku u Sapporu. to je znailo da se takor nalazi
jo sjevernije, na Hokkaidu.
Dio koji se odnosio na snjene lavine nije me se dojmio, ali kao to
je i sam takor napomenuo, njegovo pismo mi je doista djelovalo
iskreno. Osim toga, nitko ne alje ek na sto tisua jena za alu.
Otvorio sam ladicu i u nju ugurao kuvertu i sve ostalo.
Moda zato to se moj brak u to vrijeme raspadao, ali te godine
nisam se radovao proljeu. Moja ena nije dolazila kui etiri dana.
Kraj lavaboa, njezina etkica za zube s ostacima paste, strala je
poput kakve okamine. Mlijeko iz hladnjaka imalo je gorak okus a
maak je bio stalno gladan. Lijeno proljetno sunce obasjavalo je
upravo takvo stanje stvari. Barem je suneva svjetlost uvijek
besplatna.
Duga, dosadna slijepa ulica - vjerojatno upravo onako kao to je ona
mislila.
Pjesma je zavrila
U lipnju sam se vratio u rodni grad.
Izmislio sam neki razlog i uzeo tri slobodna dana i rano jednog
utorka popeo se na super brzi vlak. Bijela portska koulja kratkih
rukava, zelene pamune hlae izlizane na koljenima, bijele tenisi-ce,
bez prtljage. Tog jutra kad sam ustao ak sam se zaboravio obrijati.
Prvi put poslije puno godina obuo sam stare tenisice kojima su pete
bile sasvim izlizane i iskrivljene. Hodao sam nepravilno a da toga
uope nisam bio svjestan.
Ukrcavi se na meugradski vlak bez imalo prtljage, osjetio sam
radost. Tumarajui uokolo iznenada sam se osjetio poput
bombardera za obruavanje koji se zatekne u vremensko-prostornoj
anomaliji. U kojoj nema ni zakazanih susreta sa zubarom, ni
nedovrenih poslova u ladicama, ni nerazrjeivo kompliciranih
ljudskih odnosa, ni traenih usluga. Privremeno sam sve ostavio za
sobom. Sada sam jedino imao svoje tenisice s njihovim izoblienim
gumenim stopalima. uljale su moje noge poput nejasnih
uspomena iz nekog drugog vremena i prostora. Ali ni to mi nije
nita znailo. Nita to limenka piva i sendvi od pruta ne bi mogli
istisnuti iz glave.
Prole su etiri godine. Kad sam se enio prije etiri godine svratio
sam u rodni grad da bih sredio papire povezane s matinim
.99
uredom. Kad sada razmislim o tome, kakvog li besmislenog
putovanja! Radilo se o najobinijoj papirologiji, bez obzira na to to
su drugi mislili. Na koncu se sve svodi to. to predstavlja kraj za
jednu osobu, nije za drugu. Sasvim jednostavno. Poslije toga, staza
se rava u dva razliita smjera.
Od tog trena nadalje, rodni grad za mene vie nije postojao. Nisam
se imao kamo vratiti. Kakvog li olakanja! Nitko me nije elio, niti
ita od mene.
Ispio sam drugu limenku piva i kojih pola sata zadrijemao. Kad
sam se probudio, onaj poetni dojam bezbrinog osloboenja je
nestao. Vlak je jednako jurio, a u meuvremenu je nebo postalo
kino sivo. Pod njim se pruao isti dosadni krajolik. Bez obzira
kolikom brzinom vlak jurio, od dosade se nije moglo pobjei.
Dapae, to je brzina bila vea, to smo sve dublje upadali u dosadu.
Ah, naravi dosade.
Pokraj mene je sjedio tipini mladi poslovni ovjek od kojih
dvadeset i pet godina, zadubljen u itanje novina, jedva se
pomaknuo za sve vrijeme putovanja. Tamnomodro ljetno odijelo,
sasvim neizguvano. Ukrobljena bijela koulja, tek preuzeta iz
praonice. Ulatene crne cipele.
Zurio sam u strop vagona i odbijao dimove iz cigarete. U sebi sam
pokuavao nabrojiti sve pjesme koje su Beatlesi ikad snimili.
Izbrojio sam sedamdeset i tri pjesme prije no to sam stao.
Zaboravio sam koliko sam se pjesama Paula McCartnevja uspio
sjetiti. Buljio sam kroz prozor neko vrijeme a potom se opet
zagledao u strop.
Eto, vratio sam se u grad. Vrijeme me je preteklo. itavo desetljee
otkako sam otiao odatle. Jedna velika praznina. Nije bilo jedne
vrijedne stvari koju sam izvukao odatle, niti jedne znaajne stvari
koju sam uinio. Postojala je jedino dosada. Kako su se stvari odvijale
prije toga? Sigurno je postojalo neto pozitivno. Je li me ikad ita
potaknulo, ili neto to bi potaknulo bilo koga? Moda, ali sada je sve
iezlo. Izgubljeno, vjerojatno pre-ioo
dodreeno da bude izgubljeno. Ja tu ne mogu nita uiniti, stvari idu kako
ve idu.
Barem sam svata proivio. Ako je jedini dobar Indijanac mrtav Indijanac,
sudbina je odredila da ivim. Zbog ega?
Da kamenom zidu pripovijedam prie?
Dakle tako.
"Zato bi iao u hotel?" J. me je upitao, namrtivi se dok mi je
dodavao ibice. "Ti ima svoj dom, ne? to ne ode tamo?" "To vie
nije moj dom", kazao sam. J. mi nije nita odgovorio.
S tri zdjelice koje su ispunjene grickalicama stajale preda mnom, dopola
sam ispio pivo a potom izvadio takorova pisma i dao ih J.-u. Obrisao je
ruke o runik, hitro proitao oba pisma a onda jo jednom, paljivo, rije
po rije. "Hmm, izgleda da je iv i zdrav?"
"Ba tako, iv je", rekoh otpijajui pivo. "Ali zna, prije no to ponem
bilo to, moram se obrijati. Moe li mi pozajmiti brija i pjenu za
brijanje?"
"Svakako", rekao je J. izvadivi putni komplet ispod anka. "Moe
upotrijebiti toalet, ali nema tople vode."
"Hladna voda mi sasvim odgovara", rekoh. "Sve dok pijana ena ne lei
izvaljena nasred poda. Teko se je obrijati." J.-ov bar se u meuvremenu
sasvim promijenio. Zapravo, stari J.-ov bar je bio vlano, pljesnivo mjesto
u podrumu jedne stare zgrade pokraj autoceste. Za ljetnih noi kad je
klima ureaj radio, stvarala se fina izmaglica. Nakon nekoliko tura piva,
ak bi vam i koulja bila vlana. 101
J.-ovo pravo ime bila je neka duga teko izgovorljiva vieslona kineska
rije. Nadimak J. svojedobno mu je dao jedan ameriki
vojnik iz baze u kojoj je radio nakon rata. Njegovo pravo ime ubrzo
je zaboravljeno.
Tijekom 1954. godine J. je napustio posao u vojnoj bazi i otvorio
mali bar. Bio je to J.-ov prvi bar. Bar se pokazao prilino uspjenim.
Dobar dio klijentele dolazio je iz vojne zrakoplovne kole za pilote i
sama atmosfera nije bila loa. Nakon to je posao u baru zaivio, J.
se oenio ali mu je pet godina poslije ena umrla. J. nikad nije
govorio o uzroku smrti svoje ene.
1963. dok se Vijetnamski rat zahuktavao svom snagom, J. je prodao
bar i preselio se jako daleko, ak u moj rodni grad. Tu je otvorio
svoj drugi J.-ov bar.
Imao je maku, puio kutiju cigareta na dan, nikad nije popio kap
alkohola. To je saetak svega to znam o J.-u.
Sve dok nisam upoznao takora, ja sam u J.-ov bar odlazio sam.
Polako bih ispijao pivo, puio i ubacivao kovanice u muziki
automat. To se dogaalo uglavnom u ono vrijeme kad je J.-ov bar
bio prazan, pa bih sjedio za ankom i s J.-om razgovarao o svemu i
svaemu, premda se ne mogu sjetiti niega o emu smo razgovarali.
O emu li su to mogli razgovarati stidljivi sedamnaestogodinji
gimnazijalac i kineski udovac?
Kad sam napunio osamnaestu i napustio grad, pojavio se takor i
zamijenio me u ispijanju piva. Prije pet godina kad je takor otiao
iz grada, nije se pojavio nitko tko bi njega zamijenio. est mjeseci
kasnije kad je cesta proirena, J. je opet morao zatvoriti duan i tako
je i drugi J.-ov bar otiao u povijest.
J.-ov trei bar se nalazio nekih tristo do etiristo metara dalje, uz
rijeku. Nije bio mnogo vei od prijanjeg lokala ali se nalazio na
drugom katu nove trokatnice, koja je imala i dizalo. Odlazei
dizalom u J.-ov bar osjeao sam se kao da sam se uputio na
pogrenu adresu. Isto sam osjeao gledajui sa anka prema
svjetlima grada.
102
To novo mjesto je imalo velike prozore koji su gledali na zapad i
jug, prema nizu breuljaka i podruju gdje se neko vidio ocean.
Rubni dio obale je prije nekoliko godina nasut i duinom od dva
kilometra sada su se nizale visoke sivolike zgrade nalik
nadgrobnim spomenicima.
"Neko je tamo bilo more", rekoh.
"Istina je", sloio se J.
"esto sam se tamo odlazio kupati."
"Aha", reej., prinijevi jeftini upalja k cigareti u ustima. "Najprije
su buldoerima i bagerima raskopali i izravnali breuljke da bi
tamo sagradili kue, a tom istom zemljom nasuli su more uz obalu a
potom i tu izgradili nebodere. K tome misle da je to sve lijepo i
dobro."
Ispio sam pivo. Iz stropnih zvunika odzvanjao je najnoviji hit Boza
Scaggsa. Ali nigdje nisam vidio duboks. Gotovo svi gosti u baru
bijahu studentski parovi, lijepo odjeveni pristojno su cugali viski sa
sodom. Ni traga od polupijanih djevojaka i uvoda u estoke svae.
Sa sigurnou ste mogli zakljuiti da e kad se vrate kui odjenuti
pidamu, oprati zube i otii ravno u krevet. Dakako, u tome nema
niega loeg. Lijepo je i skladno biti moderan i dobro odgojen.
Nema takvog bara ili openito ljudi koji nas mogu nauiti kako se
treba ponaati.
J. me je sve vrijeme netremice gledao.
"Znai, sve se promijenilo i ti se osjea kao stranac?"
"Ne ba", rekoh. "Kaos je jedino promijenio oblik. irafa i medvjed
su zamijenili eire a medvjed i zebra svoje alove."
"Uvijek ista pria", J. se nasmijao.
"Vremena su se promijenila", rekoh. "Mnogo toga se promijenilo.
Ali u biti sve je isto. Svi mijenjaju mjesta i uloge. Ne alim se." J. nije
nita odgovorio. Ja sam uzeo jo jedno pivo, J. jo jednu cigaretu.
"Kako tvoj ivot?" upitao je J.
"Nije loe."
"Kako ti je ena?"
J91.
"Ne bih znao. Zna kako se odvijaju stvari izmeu dvoje ljudi.
Katkad mi izgleda da je sve u najboljem redu a neki put da je sve
krivo. Moda itava stvar u braku i jest u tome."
"Moda", dodao je J. poeavi se malim prstom po vrhu nosa.
"Zaboravio sam kako je to biti u braku. Prolo je puno vremena."
"Kako je maka?"
"Uginula je prije etiri godine. Odmah nakon to si se ti oenio. Neto s
crijevima... Ali proivjela je lijep, dug ivot. Doivjela je dvanaest godina.
Dulje no to smo ena i ja bili zajedno. Dvanaest godina nije malo za takav
mali ivot, ne?" "Valjda nije."
"Na brijegu postoji malo groblje za kune ljubimce, pa sam je tamo
pokopao. Gleda na nebodere. Kamo god se okrene, moe vidjeti jedino
zgrade. Ali, maki je to ionako svejedno." "Tuno?"
"Dakako. Ali ne toliko kao kad ljudsko bie umre. Zvui li ti to
udno?"
Odmahnuo sam glavom.
J. se usredotoio na spravljanje nekog pomodnog koktela i Cezarove salate
za gosta. Za to vrijeme ja sam rjeavao skandinavku za ankom. ovjek je
trebao sastaviti sliku od tri leptira u letu iznad polja djeteline, sve unutar
staklenke. Poslije deset minuta sam odustao i odloio stvar.
"Nema djece?" J. se vratio da me upita. "Zna, pribliava se
godinama kad bi trebao imati djecu." "Ne elim djecu." "Ne?"
"Hou rei, da imam djecu, ja jednostavno ne bih znao kako se
postaviti prema njima."
J. se osmjehnuo i natoio jo piva u moju au. "Uvijek razmilja previe
daleko."
"Ne, nije stvar u tome. Radi se o tome to nisam uvjeren da je ispravna
stvar stvoriti novi ivot. Djeca odrastaju, smjenjuju ih novi narataji. Na
to se sve svodi? Vie iskopanih brda i vie obal-104
nog podruja nasuto zemljom? Bri auti i vie pregaenih maaka? Tko to
eli?"
"To je samo tamna strana stvari. I dobre stvari se jednako dogaaju, dobri
ljudi mogu stvari uiniti vrijednima." "Ma nemoj? Nabroji mi tri", rekoh.
J. se naas zamislio a potom nasmijao. "Generacija tvoje djece treba o
tome odluivati, a ne ti. Tvoja generacija..."
"Ve je gotova i otpisana?"
"Na izvjestan nain", rekao je J.
"Pjesma je zavrila. Ali melodija je ostala upamena."
"Uvijek si nalazio nain da se izrazi."
"Samo razmetanje", rekoh.
Oko devet sati J.-ov bar se poeo puniti pa sam se pozdravio s njime
i otiao. Lice mi je jo mjestimino bridjelo, budui da sam se obrijao
jedino hladnom vodom. A moda i zbog toga to sam se po licu
pljusnuo vodkom umjesto losionom. J. se zaklinjao da je jednako
djelotvorno, ali sada mi je cijelo lice vonjalo na vodku.
No je bila neoekivano topla, premda je nebo bilo uobiajeno
oblano. Puhao je slab, vlaan juni vjetar. Ba kao i neko. Miris
mora se mijeao s mirisom nailazee kie. Kukci su se glasali iz
busenja trave du rijeke. Sve je proimala potisnuta nostalgija.
Izgledalo je da e poeti kiiti svakog trena. Kad su poele padati,
kapi kie su bile toliko siune da je bilo teko odrediti pada li kia
ili ne, ali ja sam ipak skroz pokisnuo.
Jedino sam uspio razabrati rijeku kako tee obasjana ulinom
rasvjetom ivinih svjetiljki. Voda je bila bistra kao i prije. Dotje-cala
je ravno iz brda i putem ju nije imalo to zagaditi. Rijeka je izbijala
izmeu malih stijena i ljunka spranog s brda, stvarajui mjestimice
siune slapove. Podno svakog vodopada, nastalo je duboko jezerce
gdje su se skupljale ribice.
Za vrijeme sunog razdoblja itava rijeka bi presuila i pretvorila se
u ljunkovito korito, ostavljajui jedva primjetne tragove vlage.
105
Na etnjama prije puno godina, krenuo bih uzvodno koritom rijeke
traei mjesto iz kojeg je izvirala.
Cesta uz rijeku bila je jedno od mojih omiljenih etalita. Mogao
sam koraati istom brzinom kojom je rijeka protjecala. Mogao sam
osjetiti kako die. Bila je iva. Vie no iemu drugome, toj rijeci smo
morali zahvaljivati na postanku grada. Probijala se kroz brda tko
zna koliko stotina tisua godina, odnosei pijesak, otjeu-i u more,
pomaui drveu da raste. Jo od samog nastanka grad je pripadao
toj rijeci i zauvijek e tako biti.
S obzirom na to da je vladala kina sezona, nadola rijeka je otjecala
u more. Drvee to je raslo pokraj rijeke krasilo je mlado lie. U zraku se
osjeala svjeina zelenila. Parovi su prolazili drei se za ruke, starci etali
svoje pse, srednjokolci se motali oko motorkotaa, puei cigarete.
Tipina ranoljetna veer. Svratio sam u prodavaonicu pia, kupio dvije
limenke piva i u papirnatoj vreici ih odnio do mora. Na mjestu na kojem
je utjecala u more, rijeka se preobraavala u uvalu, ili prije, u dopola
ispunjeni kanal. Tu je preostao jo jedini nedirnuti dio obalnog dijela uz
ocean, jedva pedesetak metara. Zadrao se ak i dio stare plae. Valii su
zapljuskivali, ostavljajui glatke komadie drvenih naplavina. Na
betonskom lukobranu vidjeli su se komadii pueva i stari, sprejom
ispisani grafiti.
Pedeset metara bogodane obale, ako zanemarite injenicu da je bila
okruena devet metara visokim betonskim zidovima. Kao i da su se ti
zidovi protezali duinom od nekoliko kilometara, proputajui more
izmeu sebe. I da su se visoke zgrade nizale s obje strane. Pedesetak
metara mora i obale. Sve ostalo je prolost. Udaljio sam se od rijeke i
otpjeaio na istok putem kojim je neko uz more prolazila cesta.
Neobino, ali stari lukobran je jo bio ondje. Naravno, lukobran bez mora
zbilja je udnovata tvorevina. Zastao sam tono na onom mjestu s kojeg
sam neko promatrao more, spustio se do starog lukobrana, sjeo i pio pivo.
Kakvog li pogleda! Umjesto oceana golema povrina nasute zenmlje i
stam-106
benih zgrada. Stajali su pred mojim oima. Bezlini blokovi novogradnje,
bijedni pokuaji da se stvori naselje. Asfaltirane ceste vijugale su izmeu
stambenih blokova, parkiralite tu, autobusna postaja tamo. Benzinska
crpka, veliki park i divan dom kulture. Sve sasvim novo, sve tako
neprirodno. S jedne strane, gomile zemlje dovezene s breuljaka radi
nasipanja nazira-le su se rune i sive, odmah uz podruja koja nisu bila
obuhvaena prostornim planom, pa ih je ubrzo osvojio tvrdokorni korov. S
druge strane, nezanimljivo nisko presaeno drvee i ivice bili su oit
primjer umjetnog, neuspjelog uljepavanja naselja. Odvratno. Ali to se tu
jo moe rei? Nova igra koja se igra po novim
pravilima. Sada to nitko vie nije mogao zaustaviti.
Iskapio sam dva piva i prazne limenke hitnuo prema nasutom
zemljitu, gdje je neko bilo more. Gledao sam ih kako nestaju u
moru korova. Onda sam popuio cigaretu.
Upravo sam povlaio posljednji dim kad sam ugledao ovjeka s
baterijskom svjetiljkom u ruci kako ide prema meni. Otprilike
etrdesetogodinjak, siva koulja, sive hlae i siva kapa. Vjerojatno
neki uvar.
"Upravo ste neto odbacili, niste li?" upitao je ovjek.
"Jest, bacio sam neto."
"to ste bacili?"
"Oble, limene predmete s otvaraem."
uvar se namrgodio. "Zato ste ih bacili?"
"Bez ikakvog posebnog razloga. Iste stvari bacam ve dvanaest
godina. Ponekad sam znao baciti pola tuceta takvih stvari i nitko mi
nita nije rekao."
"Tako je bilo neko", kazao je uvar. "Ovo je sada gradsko
vlasnitvo i protuzakonito je odlagati smee na gradsko zemljite."
Zautio sam. Zaas je neto divlje u meni zatreperilo a potom se
stialo. "Istini za volju", rekoh, "u pravu ste to tako govorite."
"Takav je zakon", dodao je uvar.
107
Udahnuo sam i iz depa izvadio kutiju cigareta.
"to bih trebao uiniti?"
"Dakle, neu traiti od vas da ustanete i odete ih pokupiti. Odve je
mrano a i kia e. Uinite mi uslugu i nemojte to ponoviti."
"Neu", rekoh. "Laku no."
"Laku no", uzvratio je uvar, odlazei.
Ispruio sam se po lukobranu i pogledao u nebo. Kao to je uvar
rekao, spremala se kia. Popuio sam jo jednu cigaretu i razmislio
o sukobu s uvarem. Deset godina prije bio bih puno grublji.
Zapravo, moda i ne bih. Zar bi se ita promijenilo?
Vratio sam se prema obalnoj cesti, i kad sam usput uhvatio taksi,
kia je ve pomalo padala. U hotel, rekao sam.
"Na izletu ste?" upitao je postariji taksist.
"Aha."
"Prvi put u ovom kraju?"
"Drugi put", rekoh.
108
16.
Ona cuga svoj Salty dog, uz razgovor o umu valova
"Imam pismo za vas", rekoh.
"Za mene?" glas joj je zvuao zaueno.
Telefonska veza je bila slaba, pa smo oboje morali glasno govoriti,
gotovo vikati, a to, naravno, nije pogodovalo razgovoru o sjetnim
sjenama uspomena. Kao da smo razgovarali kroz visoko uzdignute
ovratnike na vrhu vjetrom ibanog brda.
"Zapravo, pismo je adresirano na mene, ali vie se odnosi na vas."
"Odnosi se na mene, tako kaete?"
"Tako je", rekoh. im sam to rekao, znao sam da taj besmisleni
razgovor ne vodi nikamo.
Za tren nije rekla nita. U meuvremenu se veza popravila.
"Nemam pojma to je bilo izmeu vas i takora. Ali on me je
zamolio da vas posjetim, zato vam telefoniram. Osim toga, mislim
da e biti bolje ako sami proitate njegova pisma."
"I zbog toga ste doli ak iz Tokija?"
"Tako je."
Zakaljala se i ispriala, a potom upitala: "Zato to vam je prijatelj?"
"Tako nekako."
"to mislite, zato mi nije izravno pisao?"
109
Ravno u sr.
"Ne znam", rekoh sasvim iskreno.
"Ni ja ne znam. Vjerovala sam da je medu nama gotovo. Ili nije?"
Zbilja to nisam znao i to sam joj i rekao. Izvalio sam se na hotelski
krevet, telefonska slualica mi u ruci, i zagledao se u strop. Mogao
bih leati na dnu oceana i brojiti ribe, pomislio sam. Koliko bih
uspio izbrojiti prije no to bih morao odustati?
"Prije pet godina je zbrisao. Tada sam imala dvadeset i sedam",
rekla je, udaljenim glasom koji kao da je dolazio s dna bunara.
"Mnoge stvari se mogu promijeniti za pet godina."
"Istina je", sloih se.
"Pa ak i da se nita nije promijenilo, ne bih tako gledala na stvari.
Ne bih to eljela priznati. Ne bih to mogla podnijeti. Dakle, to se
mene tie, ba sve se promijenilo."
"Razumijem vas", rekoh.
Zavladala je kratka utnja.
Ona je prekinula tiinu. "Kad ste ga vi zadnji put vidjeli?" upitala je.
"U proljee, prije pet godina, malo prije no to je iznenada nestao."
"Zar vam ba nita nije rekao? Zbog ega naputa grad...?"
"Nije."
"Znai da je otiao ne kazavi nita ni vama?"
"Tako je."
"A to ste pomislili? Hou rei, tada?"
"Mislite, zato je tako iznenada nestao?"
"Aha."
Ustao sam iz kreveta i naslonio se na zid. "Vjerovao sam da e se
predomisliti i da e se vratiti poslije est mjeseci. Nikad ga nisam
doivljavao kao tvrdoglavog tipa."
"Ali nije se vratio."
"Ne, nije."
S druge strane mogao sam naslutiti oklijevanje.
"A gdje ste se smjestili?" upitala je.
Kazao sam joj ime hotela.
"Doi u tamo sutra u pet popodne. Nai emo se u baru na
sedmom katu, odgovara li vam?"
"Sasvim", rekoh. "Na sebi u imati bijelu portsku majicu i zelene
pamune hlae. Imam kratku kosu i..."
"Ve sam vas doarala", rekla je, veselo mi upavi u rije. Tada je
prekinula telefonsku vezu.
I ja sam spustio slualicu. to li je mislila rekavi da me je ve
doarala? Ja nju nisam uspio doarati, ali postoje mnoge stvari o
kojima ja nemam blage veze. S godinama nisam postao ni malo
inteligentniji. Moda karakterniji, ali prosjenost je nepromjenljiva,
kao to je to jedan ruski pisac kazao. Rusi zbilja znaju s aforizmima.
Vjerojatno ih cijele zime smiljaju.
Istuirao sam se, oprao kosu vlanu od kie i s runikom zavezanim
oko pasa na televizoru odgledao neki stari ameriki film o
podmornici. Zaplet je bio traljav, zapovjednik i doasnik stalno su
se hvatali za guu. Podmornica je bila zastarjela a jedan tip je patio
od klaustrofobije. Ali sve to ih nije sprijeilo da na koncu sve zavri
kako treba. Bio je to film sa sretnim zavretkom pa je ovjek lako
mogao zakljuiti da rat i nije tako loa stvar. Ubrzo e snimiti film u
kojem e itav ljudski rod biti uniten u nuklearnom ratu, ali e na
koncu opet sve ispasti dobro.
Iskljuio sam televizor, svalio se u krevet i kroz deset sekunda
utonuo u san.
Idueg dana u pet sati poslijepodne kiica je i dalje padala. Prije kie
vladalo je nekoliko dana jasnog, vedrog vremena, i to je zavaralo
ljude, koji su povjerovali da je kina sezona prola. S prozora
sedmog kata svaki pedalj zemlje izgledao je tamno i vlano, a
zakreni promet se protezao nekoliko kilometara istonim
trakovima izdignute autoceste.
Zurei dugo i uporno, stvari su se poele topiti na kii. Zapravo,
no
^j '
m
sve u gradu se stopilo. Lukobran, dizalice, nizovi zgrada, figure
pod crnim kiobranima, sve. ak je i zelenilo otjecalo s brda. Ali,
nakon to sam na nekoliko sekunda zatvorio oi i opet ih otvorio,
grad se ukazao onakvim kakav je bio. est dizalica se vidjelo u
sumaglici. Vlakovi su neumorno prolazili kao da ih vuku tek
pokrenute lokomotive, brojni kiobrani pomicali su se amo-tamo
ulicama izmeu duana, zeleni breuljci upijali prosjek lipanjske
kie.
U udubljenju usred kavane, ena u svijetloruiastoj haljini sjedila
je za velikim svijetloplavim klavirom i svirala tipine hotelsko--
barske instrumentale ispunjene arpedima i sinkopama. U biti nije
svirala loe, premda bi se melodija svake pjesme rasplinula onog
asa kad bi je odsvirala.
Prolo je pet sati a ona se jo nije pojavila. Budui da nisam imao
nita pametnije za raditi, naruio sam drugu kavu i promatrao
pijanisticu. Imala je dvadesetak godina, njezina do ramena duga
kosa besprijekorno dotjerana poput laga na vrhu kolaa. Frizura joj
se veselo njihala u ritmu, lijevo i desno, ispravivi se svaki put kad bi
odsvirala. Tada bi poela novu pjesmu. Podsjetila me na djevojku koju
sam poznavao u treem razredu, kad sam odlazio na poduku iz klavira.
Bili smo istih godina i ili u isti razred. Ponekad smo morali svirati duete.
Ali njezino ime i izgled sasvim sam zaboravio. Jedino ega se sjeam jesu
njezine siune blijede ruke, lijepa kosa i kitnjasta haljina. Uznemirio sam
se razmiljajui o njoj. Jesam li je liio njezinih ruku, kose i haljine? Ne
ivi li ostali dio nje negdje odvojeno? Naravno, to je nemogue. Svijet se
okree i bez mene. Ljudi prelaze ulice i bez mojeg posredovanja, ilje
olovke, guraju se i motaju uokolo, ispunjavaju kavane glazbom koja je
profinjena do besmisla. Rije "svijet" - ona me redovito podsjea na
kornjau i slonove koji neumorno nose golemu plou. Slonovi ne znaju za
kornjainu ulogu a kornjaa ne moe vidjeti to slonovi rade. Nitko od
njih nije svjestan da nosi svijet na svojim leima. 112
"Oprostite to ste me ekali", zauo sam enski glas za svojim leima.
"Posao se oduljio a ja se nisam uspjela izvui ranije." "Nema problema.
Danas ionako nemam nikakvog posla." Spustila je svoje kljueve na stol i
naruila sok od narane i ne potrudivi se pogledati u jelovnik. Nije bilo
lako odrediti njezine godine. Da mi sama to nije spomenula u telefonskom
razgovoru, vjerojatno nikad ne bih pogodio. Da je rekla da ima trideset i
tri, meni bi izgledala kao da ima trideset i tri. Da je rekla da ima dvadeset i
sedam, i meni bi izgledala kao dvadesetsedmogodinjakinja. Gledajui
jedino njezino lice.
Njezin ukus u odijevanju bio je prilino saet. Komotne bijele pamune
hlae, naranasto-uta karirana bluza, rukavi zavrnuti do lakata, i kona
torba za preko ramena. Od svih tih stvari nijedna nije bila nova ali je bila
sasvim ouvana. Nije nosila ni prstenje, ni ogrlicu, ni narukvicu ni
naunice. Njezine ike su bile kratke i nehajno zaeljane.
Siune bore oko njezinih oiju moda su potjecale jo od roenja prije
nego od starosti. Jedino su njezin vitak i zgodan vrat, vidljiv zbog
dugmeta otkopanog pri ovratniku, kao i nadlanice odavali
njezine godine. Ljudi zarano poinju starjeti. Postupno se znaci
starenja poinju iriti cijelim tijelom poput mrlje koja se ne moe
odstraniti.
"Kojom vrstom posla se bavite?" usudio sam se upitati. "Izradba
nacrta u jednom arhitektonskom uredu. Ondje sam ve prilino
dugo."
Razgovor je zamuknuo. Polako sam izvadio cigaretu i zapalio je.
Pijanistica je prestala svirati, spustila poklopac i povukla se nekamo
za pauzu. Zavidio sam joj.
"Koliko dugo ste prijatelji?" upitala je. "Jedanaest godina, ako se
dobro sjeam, a vi?" "Dva mjeseca i deset dana", spremno je
odgovorila. "Od prvog trena kad sam ga upoznala do dana kada je
nestao. Dva mjeseca i deset dana. Tono znam jer vodim dnevnik."
Konobar je donio narueni sok od narane i usput odnio praznu
alicu.
"ekala sam tri mjeseca nakon to je iezao. Prosinac, sijeanj i
veljau. Najhladnije doba godine. Moda je te godine zima bila
hladna?"
"Ne sjeam se", rekoh, premda mi je zima od prije pet godina sada
izgledala kao lanjski snijeg.
"Jeste li neku enu ikad toliko ekali?"
"Ne", rekoh.
"Usredotoite se i ekate nekoga, i nakon odreenog vremena
sasvim vam je svejedno to se uope dogaa. Radi li se o pet ili
deset godina ili jednom mjesecu."
Kimnuo sam glavom.
Ispila je polovicu soka od narane.
"Tako sam se osjeala u prvom braku", rekla je. "Ja sam bila ta koja
je ekala, dok se nisam umorila od ekanja i na koncu mi je postalo
svejedno. Udala sam se u dvadeset i prvoj, razvela se u dvadeset i
drugoj. Tada sam dola ovdje."
"Isto se dogodilo i mojoj eni."
"Kako to?"
"Udala se kad je imala dvadeset i jednu a razvela se u dvadeset i
drugoj."
Prouavala je moje lice neko vrijeme. Tada je sok od narane
promijeala tapiem za mijeanje koktela. Imao sam dojam da
suvie govorim.
"Kad si mlad, teko ti padne kad se uda i ubrzo razvede", rekla je.
"Problem je to trai neto dvodimenzionalno i bjei od
stvarnosti. Nikad ne potraje. Dakako, ne moe oekivati da e
neto nestvarno potrajati, moe li?"
"Vjerojatno ne moe."
"Pet godina izmeu moga razvoda i trena kad sam njega upoznala,
ivjela sam posve sama u ovom gradu. I ivjela jedan gotovo
nestvaran ivot. Jedva koga sam poznavala, rijetko izlazila, nisam
114
imala ljubavnu vezu. Ujutro bih ustala, otila na posao, crtala
projekte, na povratku kui zaustavila se u samoposluzi, i kod kue
sama veerala. Sluala bih radio, itala, vodila svoj dnevnik, prala
arape u kadi. Moj stan se nalazi blizu oceana, pa uvijek ujem
zvuke zapljuskivanja valova. Bilo je hladno i pusto."
Ispila je ostatak naraninog soka.
"Izgleda da vam dosaujem."
Zanijekao sam odmahnuvi glavom.
Prolo je est sati. Pribliilo se vrijeme za koktele prije veere i u
lokalu su priguili svjetla. Izvana, svjetla grada poela su svjetlucati.
Upalile su se crvene svjetiljke na vrhovima dizalica. Fine kapi kie
postale su vidljive u suton.
"Jeste li za pie?" upitao sam je.
"Kako se zove koktel od vodke i soka od grejpfruta?"
"Salty dog."
Pozvao sam konobara i naruio Salty dog i Cutty Sark s ledom.
"Gdje smo ono stali?"
"Va hladan i samotan ivot."
"Ako vas ba zanima, nije bilo tako hladno i samotno", kazala je.
"Samo um valova. Ve to je dovoljno da stvari izgledaju hladno.
Kad sam se uselila nadstojnica zgrade mi je rekla da u se ubrzo
naviknuti na to, ali jo uvijek nisam."
"Ali ocean nije vie ondje."
Njeno se osmjehnula. Jedino su se njezine bore u kutovima oiju
jedva vidljivo pomaknule. "Istina. Kao to kaete, ocean nije vie
ondje. Ali ak i tako, ja katkada ujem valove, vjerujte mi na rije.
Vjerojatno mi je ulo u ui tijekom godina." "A tada se takor pojavio."
"Da. Ali ja ga nikad nisam tako zvala." "A kako ste ga zvali?" "Pravim
imenom. Kao i svakoga drugog." Kad o tome razmislim, "takor" je
zvualo malo djetinjasto, ak i kao nadimak. "Hmmm", rekoh.
Konobar je posluio naa pia. Srknula je svoj Salty dog a zatim ubrusom
obrisala sol s usana. Na ubrusu je ostao jedva vidljiv trag rua. Tada je
hitro presavila ruem umrljan ubrus i odloila ga. "Bio je tako... vie no
nestvaran. Znate na to mislim?" "Mislim da znam."
"Mislim da je za nekoga nestvarnog poput njega, predstavljao problem
probijati se kroz moju vlastitu nestvarnost. To me je dir-nulo ve prvog
puta kad smo bili zajedno. Zato mi se svidio. Ili sam moda samo ja tako
osjeala nakon to sam ga zavoljela. Ipak se sve svodi na isto."
Nakon pauze pijanistica se vratila i poela svirati teme iz starih filmova.
Savreno: pogrena pratea glazba za pogrean ugoaj. "Ponekad
pomislim da sam ga moda, pri kraju, samo iskoritavala. A moda je on
to naslutio od samog poetka. to vi mislite?" "Ne bih to mogao rei",
odgovorio sam. "To su stvari izmeu vas i njega."
Nita nije rekla.
Nakon vie od dvadeset sekunda tiine, shvatio sam da vie nije imala to
za rei. Iskapio sam zadnje kapi viskija, iz depa izvadio takorova pisma,
i poloio ih nasred stola. Gdje su i ostala neko vrijeme.
"Trebam li ih odmah proitati?"
"Molim vas, odnesite ih kui i ondje ih proitajte. Ako ih moda uope ne
elite proitati, uinite s njima to god elite." Kimnula je glavom. Stavila
je pisma u svoju torbu, koju je zatvorila kljocnuvi kopom. Zapalio sam
jo jednu cigaretu i naruio drugi viski. Drugi viski je redovito moj
omiljeni. Od treeg nadalje sve vie gubi okus. Tek tekuina koju ulijevate
u svoj eludac.
"Potegnuli ste ak iz Tokija samo zbog ovoga?" upitala je.
"Uglavnom."
"Vrlo ste ljubazni."
"O tome nikad nisam razmiljao na taj nain. To je stvar navike. Da
je situacija obratna, vjerujem da bi on isto uinio za mene."
"Jeste li od njega ikad zatraili neto slino?"
116
Odmahnuo sam glavom. "Ne, ali mi se odavno poznamo i
nametnuli smo nae nestvarnosti jedan drugome. Jesmo li stvari
uspjeli ostvariti na realistian nain ili nismo, to je neto sasvim
drugo."
"Moda to nikomu ne uspijeva."
"Moda ne uspijeva."
Osmjehnula se i ustala, hitro uzevi raun. "Dopustite mi da se
pobrinem za ovo. Zakasnila sam etrdeset minuta."
"Ako tako elite, samo izvolite", rekoh. "Ali, imao sam vas namjeru
upitati jo jednu stvar."
"Svakako."
"Preko telefona ste mi rekli da moete doarati kako izgledam."
"Mislila sam rei da sam osjetila neto u vama."
"I to vam je bilo dovoljno da me odmah uoite?"
"To sam u tren oka znala."
Kia je nastavila padati istim tempom. Gledajui kroz hotelski
prozor u neonske reklame susjedne zgrade, stotine tisua kinih
kapi padalo je prema zemlji, zeleno svjetlucajui. Gledajui nadolje,
izgledalo je da kia pada na tono odreeno mjesto na tlu.
Svalio sam se na krevet i popuio jo nekoliko cigareta, potom
pozvao recepcionara da mi rezervira kartu za vlak idueg jutra.
Nita vie nisam imao za uiniti u gradu.
Kia je nastavila padati sve do ponoi.
...HZ...
.J
esti
dio
Lov na divlju ovcu n.
,,J|J
17-udakova udna pria
Tajnik u crnom odijelu sjeo je na sjedalo i pogledao u mene ne izgovorivi
ni rije. Nije me odmjerio pogledom, niti se u njegovim oima moglo
naslutiti omalovaavanje, a nije me ni prostrijelio pogledom. tovie,
pogled mu nije bio hladan a ni srdaan, ak ni odreen. U pogledu tog
ovjeka nije bilo ni najmanjeg traga ikakve emocije. ovjek je
jednostavno gledao u mene. Isto tako je mogao gledati u zid iza mene, ali
budui da sam sjedio pred njim, ovjek je gledao u mene.
ovjek je sa stola podignuo stolnu tabakeru, otvorio poklopac, izvadio
obinu cigaretu, noktom nekoliko puta kvrcnuo vrh cigarete, zapalio je
stolnim upaljaem, i ispustio dim pod otrim kutom. Tada je vratio upalja
na stol i prekriio noge. Za sve vrijeme nije ak ni trepnuo.
To je bio isti ovjek o kojem mi je moj partner govorio. Bio je odve
otmjeno odjeven, njegovi prsti odve profinjenih pokreta. Da nije bilo
otrih krivulja vjea i staklaste hladnoe zjenica, nedvojbeno bih pomislio
da je homoseksualac. Ali s takvim oima on to nije mogao biti. Pa kako je
onda izgledao? Nisam ga mogao usporediti s bilo kojim tipom ljudi.
Ako ste pomno promotrili njegove oi, imale su dopadljivu boju.
Tamnosmee s blagom nijansom plave, lijevo oko ak za 121
nijansu drugaije od desnog. ovjek je imao dojam da svako oko promatra
sasvim drugi predmet.
Drei ruke na svojim koljenima, jedva primjetno je pomicao prste. Kao
da su odvojeni od njegove ruke, sablasno su se pomicali k meni. Napeti,
neobino zanimljivi, odluni, divni prsti. Polako su se pomicali prema
sredini stola da zngnjee jo ni dopola popu-enu cigaretu. Promatrao sam
kako se u ai otapaju kockice leda i mijeaju sa sokom od grejpfruta.
Neujednaeno proimanje dviju tekuina.
U sobi je vladao potpuni tajac. Postoji tiina koju moete nai uavi u
kakav velikaki dvorac. Postoji i tiina koja potjee od odve malog broja
ljudi u odve velikom prostoru. Ali to je bila sasvim
drugaija tiina. Teka, nesnosna tiina. Tiina koja me podsjetila, premda
mi je trebalo vremena dok sam je skuio, na tiinu koja vlada oko
umirueg pacijenta. Tiina gotovo bremenita pred-osjeajem smrti. Zrak
zaguljiv i zloslutan. "Svatko umire", kazao je ovjek tiho, oborenog
pogleda. Kao da je tajanstveno naslutio kamo su moje misli odlutale.
"Svatko od nas, ma tko on bio, mora jednom umrijeti."
Izgovorivi to, ovjek je nanovo zautio. Jedino se ulo pomam-no
cvranje cvraka iz vrta. Tjeleca koja su izbacivala posljednju pomamu
prije zavretka sezone.
"Bit u iskren prema vama koliko to najvie mogu", ovjek je progovorio.
Njegova mi je reenica zazvuala kao izravan prijevod odreene formule.
Njegovo izraavanje i gramatika bijahu sasvim toni, ali u njegovim
rijeima nije bilo ni trunka osjeajnosti. "Govoriti otvoreno i govoriti
istinu jesu dvije sasvim razliite stvari. Potenje i istina su kao pramac i
krma. Potenje se najprije pojavljuje, a istina posljednja. Udaljenost varira
u izravnoj proporciji s veliinom broda. Tamo gdje ima veliine, za istinu
treba puno vremena. Ponekad se moe spoznati tek poslije neije smrti.
Stoga, ako u ovakvim okolnostima s vama ne razgovaram sasvim istinito,
to nije moja greka. A ni vaa." 122
to je ovjek mogao odgovoriti na takve rijei? On je prihvatio moju
utnju i nastavio govoriti.
"Vjerojatno se pitate zato sam vas pozvao ak ovamo. Da bismo
pokrenuli na brod. Vi i ja emo ga pokrenuti naprijed. Razgovarajui o
raznim temama sasvim iskreno, mi emo napraviti korak blie k istini." Pri
tim rijeima se zakaljao i pogledao u moju ruku koju sam poloio na
stranu kaua. "Ali, bit e pametnije da prestanemo s ovim apstrakcijama i
vratimo se na stvari koje nas zanimaju. Predmet rasprave je reklamni letak
koji ste objavili. Vjerujem da ste upoznati s time." "Jesam."
ovjek je kimnuo glavom. Potom je, nakon kratke stanke, nastavio:
"Siguran sam da ste sve ovo primili s velikim iznenaenjem. Svatko bi bio
nezadovoljan da proizvod njegovog velikog truda bude uniten. To vie
ako je taj zahtjev izravno povezan s izvorima
njegovih sredstava za ivot. Moe znaiti stvarni gubitak s nesagle-divim
posljedicama. Nije li tako?" "Tako je", rekoh. "Volio bih da mi iscrpnije
predoite te velike gubitke." "U naoj vrsti posla, stvarni gubitci su dio
poslovanja. Nije ista stvar kad klijent nenadano odbije ono to ste proizveli
za njega. Ali za maleno poduzee kakvo je nae, to moe predstavljati
realnu prijetnju naem opstanku. Da bismo to izbjegli mi potujemo
klijentove elje sto posto. U izvanrednim sluajevima, to znai provjeru
itavog reklamnog letka redak po redak, zajedno s klijentom. Na takav
nain pokuavamo izbjei svaki rizik. Nije lak posao, ali takva je sudbina
osamljenog vuka."
"Svatko mora nekako poeti", kazao je ovjek pokazujui razumijevanje.
"Kako bilo, ako ispravno tumaim vae rijei, vae poduzee e pretrpjeti
ozbiljne financijske gubitke kao rezultat prekida objavljivanja tog
reklamnog letka?"
"Moglo bi se i tako rei. Ve je bio tiskan i uvezan, pa u roku mjesec dana
moramo platiti za papir i tisak. Tu su i autorski hono-.31.
rari za lanke koje smo objavili. U novanom smislu radi se o svoti od oko
pet milijuna jena, a ako doe do najgorega, morat emo posuditi novac da
bismo taj dug platili. Osim toga, tek je godina dana kako smo investirali u
nae nove uredske prostorije." "To mi je poznato", kazao je ovjek.
"Osim toga, tu je i pitanje naeg tekueg ugovora sa spomenutim
klijentom. Naa pozicija je jako slaba a jednom kad reklamna agencija
zapadne u neprilike, klijenti vas pomu izbjegavati. Mi smo pod
jednogodinjim ugovorom sa zavodom za ivotno osiguranje, i ako se to
izjalovi, nae poduzee je zbilja propalo. Mi smo mala firma bez velikih
veza ali na dobru smo glasu. Ako jedna runa rije izie u javnost, gotovi
smo."
I nakon to sam prestao govoriti ovjek je zurio u mene ne rekavi nita. A
onda je progovorio. "Govorili ste sasvim iskreno. Dapae, to to ste mi
rekli poklapa se s naim istraivanjem. Odajem vam priznanje na
iskrenosti. to ete rei ako vam ponudim trenutano plaanje svih
trokova za te reklamne letke za osiguravajue drutvo i obavijestim vas
da e va sadanji ugovor biti jednako
valjan."
"Vie ne bismo imali o emu razgovarati. Vratili bismo se naim
svakodnevnim poslovima, osim to bismo se pitali to je sve to
znailo?"
"Uz novanu premiju povrh svega? Dovoljno je da napiem jednu
jedinu rije na poleini te posjetnice i vi ete imati osiguran posao
za iduih deset godina. Osim toga, neete se morati gnjaviti tim
bezvrijednim reklamnim letcima."
"Drugim rijeima, pravi poslovni dogovor."
"Prijateljsko poslovanje. Da bih pokazao svoju dobru volju ja sam
vaem partneru uinio uslugu i obavijestio ga da je osiguravajue
drutvo obustavilo daljnje objavljivanje reklamnog letka. Ako mi
pokaete vau dobru volju, ja u vas nagraditi daljnjim
pokazivanjem svoje dobre volje. Jeste li spremni to uiniti? Moja
naklonost bi se mogla pokazati i te kako korisnom. Zasigurno ne
raunate da ete dovijeka raditi s onim tupoglavim alkoholiarem?"
124
"Mi smo prijatelji", rekoh.
Zavladala je kratkotrajna tiina, kameni baen na dno dubokog
bunara. Trebalo je trideset sekunda da kameni dotakne dno
zdenca.
"Kako vi elite", kazao je ovjek. "Na vama je odluka. Malo
detaljnije sam pregledao vau biografiju. Imate zanimljivu prolost.
Znate, ljudi se uglavnom mogu svrstati u dvije skupine: obini
realisti i obini sanjari. Sasvim jasno, vi pripadate drugoj grupi.
Vaa je sudbina bila i uvijek e biti sudbina sanjara."
"Upamtit u to."
ovjek je kimnuo glavom. Popio sam razvodnjeni sok od
grejpfruta.
"Dakle, da preemo na detalje", kazao je ovjek. "Detalje o ovci."
ovjek je promijenio poloaj da bi iz kuverte izvadio veliku crno--
bijelu fotografiju koju je spustio ispred mene na stol. Prostorijom
kao da je prostrujao daak stvarnosti.
"Ovo je fotografija koju ste upotrijebili u reklamnom letku." Za
direktno uveanu fotografiju bez upotrebe negativa, slika je bila
iznenaujue jasna. Vjerojatno neki posebni tehnoloki postupak.
"Koliko mi znamo, vi ste osobno naili na tu fotografiju a potom je
upotrijebili za reklamu. Je li to tono?"
"Tako je."
"Prema naem istraivanju, forografija je snimljena u posljednjih
est mjeseci a napravio ju je obian amater. Foto-aparat je jeftin,
amaterski model. Vi niste snimili tu fotografiju. Vi imate Nikon SLR
i pravite mnogo bolje fotografije. Osim toga, za posljednjih pet
godina niste bili na Hokkaidu. Tono?"
"Recite vi meni", kazao sam.
ovjek je proistio grlo a potom zautio. Bila je to konana tiina,
ona prema kojoj se mogu vrednovati sve ostale vrste tiine.
"Ono to mi elimo jesu informacije: gdje ste i od koga dobili tu
fotografiju, i to ste namjeravali postii objavljivanjem takve slabe
fotografije u reklamnom letku?"
"Bojim se da vam to ne mogu odati", izgovorio sam takvom
hladnokrvnou koja je ostavila dojam ak i na mene. "Novinari s
pravom ne otkrivaju svoje izvore."
ovjek se zagledao ravno u moje oi dok je srednjim prstom desne
ruke gladio usne. Poslije nekoliko trenutaka spustio je ruku na
krilo. Tiina je potrajala jo neko vrijeme. Pomislio sam kakva bi
sjajna stvar bila da je u tom asu kukavica zapjevala. Ali, naravno,
kukavica se nije oglasila. Kukavice ne pjevaju u sumrak.
"Vi ste plemenit ovjek", rekao je ovjek. "Znate, da tako elim,
mogao bih sprijeiti da dobijete bilo kakav posao. To bi sasvim
unitilo vae djelatnosti u novinarstvu. Naravno, uz pretpostavku,
da vae bijedne broure i letke nazovem novinarstvom."
Ponovo sam pomislio - zato kukavice ne pjevaju u predveerje?
"tovie, postoje naini pomou kojih se ljude poput vas moe
prisiliti da progovore."
"Pretpostavljam da postoje", rekao sam, "ali za njih je potrebno
vrijeme a ja ne bih progovorio sve do zadnje minute. Sve i kad bih
progovorio, ne bih odao sve to znam. Ne biste imali naina da
saznate koliko toga znam. Ili moda grijeim?"
Sve je bilo puko blefiranje, ali je zvualo logino s obzirom na to
kako su se stvari odvijale. Tiina koja je uslijedila pokazivala je da
sam zaradio nekoliko poena.
"Zabavno je razgovarati s vama", kazao je ovjek. "Vae sanjarsko
domiljanje je zabavno patetino. Ali prijeimo na razgovor o neemu
drugome."
ovjek je iz svoga depa izvadio povealo i stavio ga na stol. "Molim vas,
pogledajte tu fotografiju to paljivije moete." Lijevom rukom sam
podignuo fotografiju a desnom povealo i pomno pregledao fotografiju.
Pojedine ovce su gledale u jednom a neke u drugom smjeru, ostale su bile
zaokupljene ispaom. Pri-126
zor koji me podsjetio na sastanak nekadanjeg razreda. Svaku ovcu sam
zasebno pregledao, obratio pozornost na travu, na breze u daljini i planine
u njihovoj pozadini, pramenove oblaka na nebu. Nisam uspio uoiti jednu
jedinu neobinu stvar. Podignuo sam pogled s fotografije i poveala.
"Jeste li zamijetili bilo to neobino?" "Ba nita", rekoh. ovjek nije
pokazao nikakav vidljivi znak razoaranja. "Ako se dobro sjeam, na
sveuilitu ste za glavni predmet imali biologiju?" kazao je ovjek. "to
sve znate o ovcama?" "Gotovo nita. Bavio sam se uglavnom beskorisnim
strunim stvarima."
"Kaite mi ono to znate."
"Dvopapkar, biljojed i drueljubiva ivotnja. U Japan je stigla poetkom
razdoblja Mei, ako se dobro sjeam. Uzgaja se radi vune i mesa. To bi bilo
to."
"Jako dobro", kazao je ovjek. "Premda vas moram ispraviti u jednom
detalju: ovce nisu stigle u Japan tijekom razdoblja Meiji ve za vladavine
Ansei. Sve ostalo je kao to ste i sami rekli: u Japanu prije toga nije bilo
ovaca. Istina, postoje neke rasprave u kojima se govori da su bile
dovezene iz Kine za vrijeme Heian razdoblja, ali sve i da je to istina, one
su u meuvremenu izumrle. Tako da su do razdoblja Meiji, svega
nekolicina Japanaca vidjeli ovcu ili uope znali to je to. Unato injenici
da je to bila jedna od prilino popularnih dvanaest zodijakih ivotinja u
drevnom kineskom kalendaru, nitko nije sasvim tono znao o kakvoj se
vrsti ivotinje radi. Naime, isto tako je mogla biti izmiljena ivotinja
veliine zmaja ili feniksa. Zapravo, slike i crtei ovaca koje su izveli
Japanci
prije razdoblja Meiji izgledaju kao puke izmiljotine i nakaze. S
pravom bi se moglo zakljuiti da su o njima znali koliko i H. G.
Wells o Marsovcima.
ak i danas, Japanci iznimno malo znaju o ovcama. to znai da
ovca kao ivotinja nije povijesno povezana sa svakodnevnim
ivotom Japanaca. Na dravnoj razini, ovce su bile uvoene iz
Amerike, kratko vrijeme uzgajane i ubrzo zaboravljene. To su one
ovce o kojima ste vi govorili. Nakon rata, uvoz vune i janjetine iz
Australije i Novog Zelanda liberaliziran je a uzgoj ovaca u Japanu
pao je na beznaajnu brojku. Tragina ivotinja, ne mislite li i vi
tako? Tako stiemo do modernog Japana.
No, naravno, ne elim vam drati predavanje o tatini modernog
Japana. elim vam skrenuti pozornost na dva detalja: kao prvo,
prije konca kasnog feudalnog razdoblja u Japanu vjerojatno nije bilo
jedne jedine ovce; pod dva, nakon uvoza, ovce su bile podvrgnute
najstroim vladinim provjerama. A to te dvije stvari
znacer
Pitanje nije bilo retorino, bilo je upueno meni. "Da je svaka vrsta
ovaca u Japanu bila strogo nadgledana", kazao sam.
"Tono tako. Tome bih jo mogao dodati da je uzgoj ovaca zanimljiv
koliko i trkaih konja; tako se danas vrlo jednostavno moe pratiti
njihov rodovnik u nekoliko generacija. Drugim rijeima, imamo
potpuno kontroliranu ivotinju. Krianje s drugim pasminama
moe se lako provjeriti. Nema krijumarenja. Nitko nije toliko
znatieljan da si stvori probleme uvozom ovaca. to se tie
pasmina, u Japanu sada postoje ove vrste: Southdown, panjolska
merino vrsta, Cotsvvold, kineska, Shropshire, Corriedale, Che-viot,
romanovska, ostofrezijska, Border Leicester, Romnev Marsh,
Lincoln, Dorset Horn, Suffolk, i to bi bilo to. Imajui sve to na umu",
rekao je ovjek, "zamolio bih vas da jo jednom pogledate tu
fotografiju."
Ponovno sam u ruke uzeo fotografiju i povealo.
"Paljivo pogledajte treu ovcu zdesna u prvom redu."
Pribliio sam povealo iznad tree ovce zdesna u prvom redu.
Ovla sam pogledao ovcu pokraj nje, a potom se usredotoio na
treu ovcu zdesna.
"I to moete zakljuiti?" upitao je ovjek.
"To je neka druga pasmina, nije li tako?" upitao sam.
"Tako je. Osim te jedne posebne ovce, sve ostale pripadaju vrsti
SufFolk. Samo je ta jedna ovca sasvim drugaija. Zdepastija je od
128
pasmine Suffolk, runo joj je drugaije boje. A i gubica joj nije crna.
Ima neto osobito mono u njoj to privlai panju. Pokazao sam tu
fotografiju strunjaku za ovce i on je zakljuio da ta vrsta ovce nije
nikad postojala u Japanu. A vjerojatno niti bilo gdje drugdje na
svijetu. Tako da ovca koju sada gledate, zapravo ne spada ni u
jednu pasminu pa ne bi trebala uope postojati."
Dohvatio sam povealo i jo jednom pogledao u treu ovcu zdesna.
Pri pomnijem pregledu nasred njezinih lea sam uoio neto to je
izgledalo kao mrlja od kave ili kakva slina fleka. Mutna i nejasna,
moda je potjecala od ogrebotine na samom filmu. Moda su me
moje oi opet varale. Ili je netko zbilja prolio kavu po toj ovci i
njezinim leima."
"Ima neku mrlju na leima."
"To nije mrlja", ispravio me ovjek. "To je made u obliku zvijezde
petokrake. Evo, usporedite je s ovim."
ovjek je iz kuverte izvadio list papira i dodao mi ga. Bila je to
kopija crtea ovce. Bilo je oito da je nacrtana obinom olovkom,
mrlje od prstiju vidjele su se na ostalim dijelovima papira.
Infantilna, a ipak je na njoj bilo neto to je privlailo panju
gledatelja. Detalji su bili nacrtani veoma brino. tovie, ovca s
fotografije i ovca s crtea bile su bez ikakve dvojbe jedna te ista
ovca. Mrlja u obliku zvijezde zapravo je bio made.
"A sad pogledajte ovo", rekao je ovjek, izvadivi upalja iz svoga
depa i dodavi mi ga. Bio je to posebno napravljen, teak, srebrni
Dupont upalja, na kojem je bio ugraviran isti simbol ovce koji sam
vidio u limuzini. I made u obliku zvijezde nalazio se na leima
ovce, jasno vidljiv.
Glava me je poela boljeti.
129
udakova udna pria se nastavlja
"Maloprije sam spomenuo vau prosjenost", kazao je ovjek. "Ali ja
vas ni u kom sluaju nisam elio podcijeniti. Pojednostavljeno
reeno, budui da je sve na ovom svijetu prosjeno i vi ste prosjean
ovjek. Slaete li se sa mnom?"
"Oprostite, to ste eljeli rei?"
"Svijet je prosjean. Tu nema dvojbe. Ali, je li svijet prosjean jo od
pamtivijeka? Nije. U samom poetku svijet bijae kaos, a kaos nije
prosjean. Prosjenost se pojavila kad su ljudi razdvojili sredstva za
proizvodnju od svakodnevnog ivota. Onog trena kad je Karl Mara
definirao i odredio postulate proletarijata, on je zacementirao
njihovu prosjenost. Upravo zbog toga staljinizam predstavlja
izravni nastavak marksizma. Ja hvalim Marxa. On je bio rijetki genij
koji nije zaboravio krenuti od prvobitnog kaosa. Zbog istog, ja
duboko potujem Dostojevskog. Ipak, ja ne podravam marksizam.
Odve je prosjean."
ovjek je odjednom snizio ton svoga glasa.
"Sada vam se obraam s iznimnom iskrenou. Ovo je gesta
zahvalnosti za vau raniju iskrenost. tovie, voljan sam vam
razjasniti kakvu god dvojbu imali. Ali znajte, onog asa kad
zavrim govoriti, ostat e vam iznimno suene mogunosti izbora.
Molim vas da to shvatite to prije. Jednostavno, vi sve stavljate na
kocku.
130
Jesmo li se sloili?"
"Imam li drugog izbora?" kazao sam.
"Ovog trenutka jedan starac je na samrti na ovom imanju", poeo je
ovjek. "Sluaj je jasan. Ima golemu krvnu cistu u mozgu. Toliko
veliku cistu, da je izobliila ak i njegov mozak. Koliko ste upoznati
s neurologijom?"
"Jako slabo."
"Da vam to pojednostavljenim rijeima objasnim, to je krvna
bomba. Blokada cirkulacije krvi koja uzrokuje nepravilnu ote-klinu.
Poput zmije koja je progutala lopticu za golf. Ako pukne, mozak e
prestati s radom. Bilo kakva operacija uope ne dolazi u obzir.
Najblai podraaj mogao bi izazvati puknue. Realno govorei,
moemo jedino ekati i promatrati ga kako umire. Moe umrijeti
ve idueg tjedna, a moe potrajati mjesec dana. Nitko to ne moe
rei."
ovjek je skupio usta i slabo uzdahnuo.
"Nema niega udnog u njegovom umiranju. On je starac, njegova bolest
tono dijagnosticirana. Pravo je udo to je toliko dugo poivio."
Nisam imao ni najdalju predodbu to mi eli priopiti. "Zapravo, ne bi
bilo nikakvo udo da je umro prije trideset i dvije godine", ovjek je
nastavio. "Ili ak prije etrdeset i dvije godine. Jer, krvnu cistu su mu
otkrili ameriki vojni lijenici koji su obavljali zdravstvene pretrage nad
najveim ratnim zloincima. To se dogodilo u jesen 1946., dakle prije
odravanja Tokijskog tribu-nala za ratne zloine. Lijenik koji ju je otkrio
prilino se zabrinuo kad je vidio rendgenske snimke. Imati takvu golemu
krvnu cistu u mozgu i biti jo uvijek iv - i uz to aktivniji od bilo koje
druge prosjene osobe - prkosilo je svim medicinskim zakonima. Tada je
iz Sugamo zatvora premjeten u ondanju vojnu bolnicu sv. Luke na
daljnja struna ispitivanja.
Ispitivanja su potrajala godinu dana, premda nakon svega nisu saznali
nita novoga. Njegova smrt nee predstavljati iznenaenje ni za koga, s
obzirom na injenicu da je uope ivio toliko dugo. Ali on ni kasnije nije
pokazivao znakove invaliditeta; nastavio je ivjeti rijetko vienom
vitalnou. Dapae, sve njegove mentalne aktivnosti bile su zauujue
normalne. Lijenici to nisu mogli valjano objasniti. Nali su se u
bezizlaznoj situaciji. Imali su ovjeka koji je teoretski davno trebao biti
mrtav, ali u zbilji je bio iv i pokretan.
Dakako, uspjeli su rasvijetliti odreene simptome. Patio je od trodnevnih
glavobolja koje su se ciklino pojavljivale svakih etrdeset dana. Prema
vlastitom priznanju, te je glavobolje poeo osjeati jo 1936., pa su
lijenici pretpostavili da je u to vrijeme nastala i krvna cista. Patio je od
nepodnoljivih glavobolja pa su mu bila potrebna sredstva za ublaavanje
bolova. Jednom rijeju, narkotici. Naravno, narkotici su ublaili bolove ali
su isto tako proizvodili i halucinacije. Iznimno snane ali po sadraju
suene halucinacije. Jedino on tono zna to je doivio, ali po svemu
sudei, bile su daleko od ugodnih. Amerika vojska jo uvijek uva
detaljne opise tih njegovih halucinantnih doivljaja. Lijenici su oito
proveli detaljna promatranja. Uspio sam doi do tih spisa pomou
posebnih veza i nekoliko puta sam ih u cijelosti proitao. Unato
klinikom rjeniku oni opisuju prilino jeziv niz dogaaja. Rijetki su oni
koji bi mogli opetovano podnositi takve jezive napore kakve predstavljaju
doivljaji tih halucinacija. Nitko nema pojma zbog ega je dolazilo do tih
halucinacija. Moda je cista povremeno isputala neku vrstu energije a
glavobolje su predstavljale tjelesnu reakciju. Tako da kad bi sredstvo za
ublaavanje boli prestalo djelovati, energija je direktno stimulirala
pojedine dijelove mozga, rezultirajui halucinacijama. Naravno, to je puka
pretpostavka, ali pretpostavka koja je zainteresirala Amerikance. Dovoljno
da zaponu temeljita ispitivanja. Super tajna ispitivanja koja je sprovodila
njihova Centralna obavjetajna sluba. ak ni danas nije jasno zato se
ba Centralna obavjetajna sluba prihvatila istraivanja krvne ciste
jednog ovjeka; dakako, mi moemo naslutiti nekoliko mogunosti. 132
Kao prva mogunost, nisu li moda sprovodili odreena mnogo detaljnija
istraivanja pod izlikom zdravstvenih ispitivanja? To jest, osiguranje
pijunskih i opijumskih putova na kineskom teritoriju. Sjetite se, ang
Kaj-ekov mogui poraz znaio bi gubitak kineske veze za Sjedinjene
Drave. Ne moram vam posebno napominjati da ta istraivanja nisu mogla
biti objavljena u javnosti. Zapravo, nakon brojnih ispitivanja, Voa je
puten na slobodu a da mu uope nisu sudili. Lako se moe naslutiti da je
dogovor sklopljen iza kulisa. Moglo bi se rei, razmjena informacija za
slobodu. Druga mogunost predstavlja razotkrivanje meusobnog odnosa
izmeu njegove poznate ekscentrinosti kao desniarskog voe i krvne
ciste. Kasnije u vam to podrobnije izloiti, ali to je jo zbrkaniji nain
razmiljanja. Premda ja osobno sumnjam da su ikad ita saznali. Jesu li
zbilja pomislili da mogu otkriti neto o takvoj linosti kad su im osnovne
injenice iz njegova ivota ostale nepoznate? Osim da je kojim sluajem
tada dolo do obdukcije, nije postojao drugi nain da ita otkriju. Tako su
se opet nali u bezizlaznoj situaciji.
Trea mogunost se odnosi na ispiranje mozga. Moda je rije o tome da
su uspjeli poslati niz unaprijed odreenih podraaja u mozak, i tako
izazvali odreenu reakciju. Izvodili su takve eksperimente upravo u to
vrijeme. Zapravo, izilo je na vidjelo da je tada postojala itava
istraivaka grupa koja se bavila eksperimentima ispiranja mozga.
Nije sasvim jasno koja od te tri pretpostavke predstavlja glavnu direktivu
Centralne obavjetajne slube. Isto tako, nije nam poznato jesu li njihovi
napori, ako ih uope moemo tako nazvati, urodili ikakvim plodom. Sve je
zakopano u prolosti. Stvarna istina je poznata jedino aici elitnih
amerikih asnika iz toga doba i samom Voi. No, Voa zasad nije ispriao
ni najmanji detalj o tome bilo kome, ukljuujui i mene, a po svoj prilici
nikad i nee." Kad je prestao govoriti, ovjek je proistio grlo. Izgubio sam
predodbu koliko je vremena prolo otkako sam uao u sobu. "U zimu
1932. Voa je bio utamnien pod optubom za sudje-133
lovanje u uroti i planirano ubojstvo vodee linosti. Njegovo tamnovanje
je potrajalo do lipnja 1936. Zvanini zatvorski dosjei i medicinski karton
jo uvijek postoje i on se u pojedinim prilikama znao dotaknuti te teme. Ta
zapaanja nam govore sljedee: Voda je i doslovno sve vrijeme boravka u
zatvoru patio od teke nesanice. Vjerojatno se radi i o neemu drugome a
ne samo o tekoj nesanici. To je bila vrsta nesanice koja je predstavljala
opasnost. Po tri, etiri dana zaredom a katkada i itav tjedan on nije mogao
zaspati ni jedan jedini tren. U to vrijeme policija je silom iznuivala
priznanja politikih zatvorenika tako to im nisu doputali spavati. Oito,
Voda je bio podvrgnut iznimno tekim sasluava-njima, budui da je bio
povezan s pruanjem otpora carskoj vlasti i vladajuoj stranci. Ako bi
zatvorenik pokuao spavati polijevali bi ga hladnom vodom, tukli
bambusovim tapovima ili bi u njega uperili nepodnoljivo jako svjetlo a
sve to kako mu ne bi dopustili da makar i na tren zaspi. Veina ljudi
poklekne ako su podvrgnuti takvom reimu torture nekoliko mjeseci.
Njihova prirodna potreba za snom je uspjeno unitena. Oni umru, sasvim
polude ili pate od teke nesanice. Voda je doivio posljednje. Bilo je
proljee 1936. kad se
uspio potpuno oporaviti od nesanice. Otprilike u isto vrijeme kad se krvna
cista pojavila. to moete zakljuiti na osnovi reenoga?" "Ekstremni
nedostatak sna iz nekog je razloga poremetio dotok krvi u mozak, utjeui
tako na stvaranje ciste, nije li tako?" "To izgleda kao najvjerojatnija,
najuvjerljivija pretpostavka. Budui da samo nestrunjak moe tako
misliti, budite uvjereni da su i lijenici iz amerike vojske isto pomislili.
Ipak, takvo objanjenje nije sasvim adekvatno. Tu jo neto nedostaje. Sve
me navodi na to da je pojava krvne ciste predstavljala sporednu, popratnu
manifestaciju neega mnogo vanijeg. Na primjer, uzmite u obzir sljedeu
stvar - izmeu nekoliko drugih ljudi za koje se zna da su imali sline krvne
ciste, nitko nije pokazivao iste simptome. A ni njihovo objanjenje zato je
Voda nastavio ivjeti nije dovoljno uvjerljivo." 134
Nedvojbeno, bilo je sasvim logino ono to je ovjek govorio. "Jo jedna
zanimljiva injenica po pitanju krvne ciste. Poevi od proljea 1936. Voda
se, kako se to puki govori, i doslovno nanovo rodio, bio je nov ovjek.
Ukratko, sve do tog dogaaja, Voda je bio prosjean desniarski aktivist.
Roen je kao trei sin u siromanoj seljakoj obitelji na Hokkaidu. Rodni
dom je napustio kad mu je bilo dvanaest i otiao u Koreju, ali ni tamo nije
naao zaposlenje pa se vratio u domovinu i pridruio grupi desniara.
Gnjevan mladi ovjek koji je neprekidno vitlao svojim samurajskim
maem. Vjerojatno je jedva znao itati. Ipak, kad je u ljeto 1936. puten iz
zatvora, on se u svakom smislu rijei uzdignuo do vrha desnog krila. Bio
je karizmatian, dobar ideolog i govornik, odluan i vjet politikant, a
iznad svega je znao uspjeno manipulirati masama radi ostvarenja svojih
ciljeva."
ovjek je naas predahnuo i nanovo proistio grlo. "Budui da su
potjecale od desniarskog mislioca, njegove teorije i predodbe o svijetu
bile su prilino besmislene. Ali to nije od vanosti. Pravo pitanje je koliko
je daleko mogao otii uz potporu masa. Pogledajte samo nain na koji je
Hitler upotrijebio polusiro-vi pojam Lebensrauma1 i rasnu nadmo, i
organizirao ih na nacionalnoj razini. Meutim, Voda nije poao tim putem.
Put koji je on izabrao
bio je mnogo prikriveniji, puno tajnovitiji put. Nikad se ne pojavljujui u
javnosti, on je drutvom upravljao zakulisno, iz pozadine. Zbog toga je
1937. otiao u unutranjost Kine. Pa ak i tada - ali pustimo te stvari na
miru. Da se vratimo cisti. Naime, period u kojem se cista pojavila
podudarao se s vremenom u kojem je doivio udnovatu preobrazbu
linosti. "Sukladno vaoj pretpostavci", primijetio sam, "nije postojala
uzrona veza izmeu ciste i promjene linosti, naprotiv, tim dvje-1
Lebensraum, "ivotni prostor", nacistika teorija koja se sastojala u tenji
za osvajanjem tuih teritorija koji su imali posluiti za demografski i
gospodarski rast njemake nacije; preuzeli su je i nacistiki saveznici.
(nap. prev.)
ma pojavama je istodobno upravljao neki tajnoviti nadjaavajui faktor."
"Vi jako brzo shvaate stvari", kazo je ovjek. "Precizno i
konkretno."
ovjek je iz stolne tabakere izvadio drugu cigaretu i kvrcnuo je noktom
prije no to ju je prinio ustima. Nije zapalio. "Pogledajmo injenicama u
oi", kazao je. Zavladao je tajac.
"Izgradili smo pravo kraljevstvo", ovjek je nanovo poeo. "Mono
podzemno kraljevstvo. Svakoga smo uvukli u posao. Politiku, financije,
masovne medije, birokraciju, kulturu, sve o emu nikada ne biste ni
sanjali. ak smo pridobili ljude koji su bili neprijateljski raspoloeni
prema nama. Od onih na vlasti do onih u opoziciji, ba sve. Malotko od
njih je uope primijetio da je ukljuen u sve to. Drugim rijeima, postali
smo iznimno sofisticirana organizacija. A sve je to vlastitim rukama
stvorio Voa nakon rata. Kao da je Voda upravljao golemim dravnim
brodom. Ako izvue klin, brod e potonuti na dno mora. Putnici i sve
ostalo nestaje, i to mnogo prije no to itko postane toga svjestan." Nakon
tih rijei, ovjek je zapalio cigaretu.
"Ipak, ova organizacija ima svoja ogranienja. Naime, kraljevu smrt. Kada
kralj umre, kraljevstvo se raspada. Shvaate, kraljevstvo je izgradio i
odravao genij tog jednog ovjeka. to, po mojoj procjeni,
znai da ga je izgradio i odrao taj tajanstveni faktor. Ako Voa
umre, to znai kraj svega, budui da naa organizacija nije
birokratska mainerija ve savreno utimani stroj s vrhovnikom za
upravljaem. Tu istodobno lei snaga i slabost nae organizacije. To
jest, takva je bila. Voina smrt e prije ili poslije dovesti do raspada
organizacije, i poput Valhale kojeg prodire vatra, sve e se
sunovratiti u more prosjenosti. Nema nikoga tko bi nakon njegove
smrti mogao preuzeti njegovo mjesto. Organizacija e se raspasti - a
ova divna palaa e biti sravnjena sa zemljom da bi ustupila mjesto
stambenom naselju. Svijet jednolinosti i sigurnosti. Premda vi
moda mislite da je to umjesno i ispravno. Ravnopravnost i
136
sline stvari. Ali razmislite malo bolje. itav Japan, njegove planine,
obale i jezera izravnani da bi se na njima izgradili bezbrojni nizovi
jednolinih stambenih naselja. Je li to ispravno?"
"Ne bih znao odgovoriti na to", rekoh. "Nisam siguran ima li takvo
pitanje uope smisla."
"Inteligentan odgovor", dodao je ovjek, poloivi svoje ruke u
krilo. Vrcima prstiju sporo je lupkao takt. "itav ovaj razgovor
0 stambenim naseljima je, kao to moete naslutiti; tek zbog argumenata.
Preciznije, naa se organizacija moe razdvojiti u dva dijela. Dio koji ide
naprijed i dio koji ga slijedi. Naravno, postoje
1 drugi dijelovi, koji obavljaju druge funkcije. Ipak, grubo uzevi, naa
organizacija se sastoji od ta dva glavna dijela. Ostali dijelovi ne vrijede
mnogo. Dio na elu je Volja, a dio koji slijedi i podrava elo je Imovina.
Kad ljudi razgovaraju o Vodi, jedina stvar koju ne spominju jest njegova
Imovina. A nakon to Voa umre, ljudi e jedino eljeti dio njegove
Imovine. Nitko ne eli Volju zato to je ne razumije. Tako se dade shvatiti
pravo znaenje onoga to se moe i ne moe podijeliti. Volju se ne moe
podijeliti. Jedino se moe u cijelosti prenijeti, ili izgubiti u potpunosti."
ovjek je svojim prstima nastavio lupkati isti spori ritam po koljenu. Sve
osim toga ostalo je nepromijenjeno od samog poetka. Isti pogled, iste-
hladne zjenice, isto glatko, bezizraajno lice. Bio je okrenut licem prema
meni, u istom poloaju sve vrijeme. "to je to Volja?" upitao sam.
"Pojam kojim se vlada vremenom, prostorom i svime moguim."
"Ne razumijem vas."
"Nita udno. Rijetki to mogu. Samo je Voa to uspio shvatiti,
gotovo instinktivno. ovjek bi mogao otii toliko daleko pa kazati
da se on ak odrekao samog sebe da bi umjesto toga ostvario neto
sasvim revolucionarno. Da vam to pojednostavljeno kaem, izveo je
genijalan, revolucionaran potez koji je ukljuivao rad i kapital, i
obratno, kapital i rad."
"Izmiljotina."
12L.
"Sasvim suprotno. Znanje je izmiljotina", ovjek je upao. "Sve to
u vam sada kazati tek su puke rijei. Shvatite ih kako god elite, ali
ja vam zbilja ne mogu objasniti kakva je to Volja koju Voda
posjeduje. Moja objanjenja samo e ukazati na vezu izmeu mene i
te volje na verbalnoj razini. Negacija spoznaje tako je u suodnosu s
negacijom jezika. Jer kad ta dva stupa zapadnjakog humanizma,
individualna spoznaja i evolucijski kontinuitet, izgube svoje
znaenje, i jezik gubi svoje znaenje. Kao to znamo, jedinka
prestaje postojati i sve se pretvara u kaos. Vi prestajete postojati kao
jedinstveno bie i egzistirate jedino kao kaos. Ali vi ne predstavljate
zaseban kaos, jer va kaos jednako je i moj kaos. To jest, egzistencija
predstavlja komunikaciju a komunikacija egzistenciju."
U sobi je najednom postalo hladno i ja sam imao neobjanjivi osjeaj
da je udoban, topao krevet bio pripravljen za mene tamo u jednom
krilu zgrade. Netko me je pozivao da se uvuem pod pokriva.
Opsjena, naravno. Jo uvijek je bio rujan. Izvana, tisue cvraka je
cvralo.
"Proirenje svijesti koju je doivjela vaa generacija ili ga je barem
pokuavala ostvariti koncem ezdesetih, zavrilo je potpunim
neuspjehom jer se u cijelosti zasnivalo na volji pojedinca. Hou rei,
pokuaj da se proiri sama svijest, ali bez ikakve kvantitativne ili
kvalitativne promjene u pojedincu, na koncu je propao. To je ono na
to mislim kad kaem prosjenost. Kako da vam to objasnim? Ali ja
i ne oekujem da to moete razumjeti. Ja se jedino trudim govoriti
poteno.
to se tie crtea koji sam vam neto ranije pokazao", nastavio je
ovjek, "to je kopija crtea iz amerikog vojno-medicinskog arhiva.
Datiran je 27. srpnja 1946. Crte je izradio osobno Voa, na zahtjev
lijenika. Kao kljunu vezu prigodom objanjavanja svojih
halucinantnih iskustava. Zapravo, prema medicinskim izvjeima,
ova se ovca iznimno esto pojavljivala u Voinim halucinacijama.
Izraeno brojkama, ovca se u njegovim halucinacijama pojavljivala
u osamdeset posto sluajeva, to jest u etiri od pet halucinacija.
138
I to ne bilo koja ovca. Bila je to ovca kestenjasto-smeeg runa sa
zvijezdom na leima.
Tako je Voa poeo upotrebljavati tu ovcu, koja je ugravirana na
upaljau, kao svoj osobni znak od 1936. nadalje. Vjerujem da ste
primijetili da je ta ovca sasvim ista kao ona iz medicinskih izvjea.
A ta je opet sasvim ista kao ona na vaoj fotografiji. Iznimno
zanimljivo, ne mislite li i vi tako?"
"Puka sluajnost", izvalio sam. elio sam da moje rijei ostave
dojam hladnokrvnosti, ali nisu tako zvuale.
"Ima jo toga", ovjek je nastavio. "Voa je bio strastveni
kolekcionar svih dostupnih materijala koji su se ticali ovaca,
domaih i stranih. Jednom na tjedan on bi pomno proitao sve
isjeke prikupljene iz svih novina i asopisa objavljenih tog tjedna u
Japanu. Uvijek sam mu pomagao u tome. Po pitanju tih izrezaka o
ovcama Voa je bio odluan. Kao da je traio neku osobitu stvar.
Jo otkako se Voa razbolio, ja sam taj njegov posao nastavio
osobno voditi. ak sam se i ja osobito zainteresirao za to. Tko zna
to moe izii na svjetlo dana? Tada ste se vi pojavili. Vi i vaa ovca.
Kako god to razmotrili, to nije sluajnost."
Odvagnuo sam upalja u svojoj ruci. Drei ga u ruci imao sam
izvanredan dojam. Ni odve teak a ni lagan. Lijepo je znati da na
svijetu postoji takva savrena teina.
"Moete li pretpostaviti zbog ega je Voda bio toliko zainteresiran
da pronae tu ovcu? Imate li ikakvu ideju?"
"Ni najmanje", odgovorio sam. "Bilo bi mnogo lake pitati samog
Vou.
"Da ga mogu pitati, svakako bih to uinio. Voda je u komi ve dva
tjedna. Sasvim je izvjesno da mu se svijest vie nikad nee vratiti.
Ako Voa umre, tajna ovce sa zvijezdom na leima zauvijek e biti
pokopana s njim. to se mene tie ja neu stajati postrance i pustiti
da se to dogodi. Ali ne iz osobnih razloga, ve zbog mnogo veeg,
opeg dobra."
Otvorio sam zaklopac upaljaa, kresnuo i upalio ga a potom spustio
zaklopac.
139
"Uvjeren sam da mislite kako je sve to vam govorim hrpa
besmislica. Moda i jest. Lako se moe dogoditi da to bude totalna
besmislica. Ali pomislite da to moe biti sve to e nam ostati. Voda
e umrijeti. Ta jedinstvena Volja e umrijeti. Tada e sve to je bilo
povezano s tom Voljom nestati. A sve to e ostati, moi e se
izraziti brojkama. Nita drugo nee ostati. Zbog toga elim pronai
tu ovcu."
Po prvi put je na nekoliko trenutaka sklopio oi, nita ne govorei.
Odjednom: "Ako vam smijem iznijeti svoju pretpostavku - tek
pretpostavku i nita vie, zaboravite da sam vam je ikad kazao ako
vas se ne dojmi - ja sam uvjeren da je ovca o kojoj govorimo
predstavljala osnovni model za Voinu Volju."
"Podsjea me na krekere u obliku ivotinja", dobacio sam.
ovjek je ignorirao moju primjedbu.
"Sasvim je mogue da je ovca pronala nain da ude u Vodu. To se
valjda dogodilo 1936. A iduih etrdeset ili neto vie godina, ovca
je ostala ivjeti u Vodi. Mora biti da je tamo unutra pronala
panjak, brezovu umu. Kao na toj fotografiji. to vi mislite?"
"Iznimno zanimljiva pretpostavka", rekoh.
"To je posebna ovca. Zbilja posebna ovca. elim je pronai, a za to
mi je potrebna vaa pomo."
"A to namjeravate uiniti s njom, jednom kad je pronaete?"
"Ba nita. Ja tu vjerojatno ne mogu nita uiniti. Opseg stvari je
odve irok da bih mnogo toga mogao uiniti. Moja jedina elja je
da je vidim vlastitim oima. A ako bi ta ovca poeljela neto, ja bih
uinio sve to je u mojoj moi da joj to ispunim. Jednom kad Voda
umre, moj ivot e izgubiti gotovo svako znaenje."
Na te rijei je zautio. I ja sam utio. Jedino su cvrci jednako
cvrali. Oni i kronje stabala koje su utale na povjetarcu u
sumraje. itava kua je bila turobno tiha. Kao da su spore smrti lebdjele
uokolo irei neku neizbjeivu zarazu. Pokuavao sam zamisliti panjak u
Voinoj glavi. Panjak zaputen i naputen, trava uvenula, sve ovce otile.
140

"Jo jednom u vas pitati: recite mi na koji nain ste doli do te

fotografije", ovjek je kazao.
"Ne mogu vam to rei."
ovjek je uzdahnuo. "Trudio sam se s vama razgovarati iskreno.
Stoga sam se nadao da ete i vi sa mnom razgovarati iskreno."
"Nisam u mogunosti otkriti vam traene informacije. To bi moglo
stvoriti probleme osobi koja mi je dostavila tu fotografiju."
"to drugim rijeima znai", uskoio je ovjek, "da s razlogom
vjerujete da bi za tu osobu povezanu s ovcom mogli nastati neki
problemi."
"Uope nemam razloge. Imam samo svoje slutnje. Mora postojati
neka kvaka. Osjeam to sve vrijeme naeg razgovora. Mora
postojati neka caka. Nazovimo je estim ulom."
"Zbog toga ne moete govoriti?"
"Tono tako", rekoh. Glasno razmiljajui o situaciji u kojoj sam se
zatekao, kazao sam: "Ja sam vam strunjak u stvaranju problema.
Vjerujte mi na rije, ja sam osoba bez premca u stvaranju problema
drugima. ivim svoj ivot i dajem sve od sebe da ne doe do toga.
Na koncu stvorim jo vee probleme. Sve se svodi na isto. Tako
stvari stoje. No, bez obzira na to to ja znam da se sve svodi na isto,
to ba nita ne mijenja. Tako je od samog poetka. To je tek izlika."
"Nisam siguran da vas razumijem."
"Ono to vam pokuavam rei, jest da prosjenost ima mnoge
oblike."
Stavio sam cigaretu u usta, zapalio je upaljaem koji sam drao u
ruci, i povukao dim. Osjetio sam blago olakanje.
"Ne morate govoriti ako ne elite", kazao je ovjek. "Umjesto toga, ja
u vas poslati u potragu za tom ovcom. Evo naih konanih uvjeta.
Ako u roku dva mjeseca uspijete pronai tu ovcu, spremni smo vas
nagraditi onako kako vi budete eljeli. Ali ako je ne uspijete
pronai, to je kraj za vas i vae poduzee. Slaete li se?"
"Imam li drugog izbora?" upitao sam ga. "A to ako takva ovca sa
zvijezdom na leima nikad nije ni postojala?"
141 ....
"I dalje vai isti dogovor. Za vas i za mene jedino je vano hoete li
pronai ovcu ili ne. Nita izmeu. ao mi je to vam to ovako izriito
govorim, ali kao to sam vam ve napomenuo, sve preputamo vama. Vi
ste na potezu, bolje pourite i iskoristite prednost poetnog udarca. ak i
ako ispadne da cilj uope ne postoji.
"Znai, stvari tako stoje?"
ovjek je iz depa izvadio debelu kuvertu i stavio je ispred mene.
"Upotrijebite ovo za trokove. Ako ostanete bez novca, dovoljno je da nas
nazovete. Neka vas to ne brine. Imate li pitanja?" "Nemam pitanja, ali
imam jednu opasku." "A to je?"
"Oito, sve ovo je najnevjerojatnija, najsmjenija pria koju sam ikad uo.
Nekako, kad je sluam iz vaih usta, ima prizvuk istine, ali sumnjam da bi
mi itko povjerovao da mu kaem to mi se danas dogodilo."
Gotovo neprimjetno, ovjek je iskrivio usta. Moda se ak osmjehivao.
"Od sutra, vi ste na zadatku. Kao to sam vam rekao, imate dva mjeseca
od dananjeg dana."
"To je teak posao. Dva mjeseca moda nee biti dovoljna. Hou rei, vi
zahtijevate od mene da traim jednu ovcu po itavoj dra-vi.
ovjek me je pogledao ravno u oi i nije mi odgovorio. Osjetio sam se
kao prazan bazen. Prljavi, napukli, ispranjeni bazen koji moda nee
doivjeti iduu godinu. Gledao je u mene punih trideset sekunda a da nije
trepnuo. Tada je polako otvorio usta. "Vrijeme je da krenete", kazao je.
Zbilja je izgledalo tako. 142 19-Limuzina i njezin voza, jo jednom
"elite li se vratiti u svoj ured? Ili elite drugamo?" upitao me o-
fer. Bio je to isti ofer koji me je i dovezao, ali njegovo ophoenje
sada je izgledalo neto prisnije. Vjerojatno se lako prilagoavao
ljudima.
Protegnuo sam ruke i noge koliko sam mogao sjedei na
prostranom stranjem sjeditu i razmislio kamo u. Nisam se imao
namjeru vratiti u ured. Tehniki, jo uvijek sam bio na dopustu a
nisam se osjeao spremnim sve to objanjavati partneru. Isto tako,
nisam se elio vratiti ravno kui. Bila mi je potrebna koliina
obinih ljudi koji koraaju na dvije noge na obinom mjestu.
"Postaja Shinjuku, zapadni izlaz", rekoh.
Promet u smjeru postaje Shinjuku bio je zakren. Veernja pica,
izmeu ostaloga. Jednog trenutka je izgledalo da su kola
zalijepljena za mjesto, nepokretna. Svako nekoliko naiao bi zeleni
val i auti bi se pomaknuli nekoliko metara. Razmiljao sam o
rotacijskoj brzini Zemlje. Kojom brzinom se povrina te ceste
okretala kroz svemir? U glavi sam hitro izraunao i doao do
zakljuka da ta brzina nije vea od one zabavnog vrtuljka u
lunaparku. Postoje mnoge stvari o kojima nita ne znamo. Obina je
opsjena da ita znamo. Da me kojim sluajem grupa vanzemaljaca
zaustavi i upita: "Hej, drugar, deder kai ti nama kojom brzinom se
okree
Zemlja na ekvatoru?" naao bih se u kripcu. Dovraga, ja ak ne
znam zato poslije utorka dolazi srijeda. Ja bih predstavljao obian
meugalaktiki vic.
Proitao sam Tihi Don i Brau Karamazove od poetka do kraja, i to
tri puta. Proitao sam i Ideologie Germanica, istina samo jednom.
Znam izgovoriti vrijednost broja pi do esnaest decimala. Bih li
jednako predstavljao vic? Vjerojatno. Smijali bi mi se do
iznemoglosti.
"Gospodine, elite li moda posluati malo glazbe?" upitao je voza.
"Dobra ideja", sloih se.
Tren kasnije Chopinova skladba je ispunila unutranjost auta. Imao
sam osjeaj da sam u garderobi na svadbenom piru.
"Recite mi", upitao sam ofera, "znate li vrijednost broja pir
"Mislite, 3,14 ili tako ve nekako?"
"Tako je. Koliko decimalnih mjesta znate?"
"Znam do trideset i dvije znamenke", hitro je kazao ofer. "Poslije
toga..."
"Trideset i dvije znamenke?"
"Dakako, to je neka ala. Zato me to pitate?"
"Ah, nije vano", rekoh pokunjeno. "Nita osobito."
I tako smo sluali Chopina dok je limuzina svako nekoliko
napredovala par metara. Ljudi u drugim autima i autobusima zurili
su u nae udovino vozilo. ovjek se ne osjea osobito ugodno kad
je predmet takve pozornosti, usprkos zatamnjenim prozorima.
"Jeziv promet", rekoh.
"Tako je, ali kao to zora slijedi poslije noi, tako e i promet ubrzo
popustiti."
"Dakako, ali zar vam ne ide na ivce?"
"Svakako. To me ljuti i nervira. Posebno kad mi se uri. Ali ja na to
gledam kao na dio naeg odgoja. Ako ovjek dopusti da ga netko ili
neto naljuti, znai da je izgubio svoj put kroz ivot."
144
"To zvui kao religiozno tumaenje zastoja prometa, ako takvo to
postoji."
"Ja sam kranin. Ne odlazim u crkvu, ali oduvijek sam kranin."
"Zbilja? Ne osjeate li protuslovlje u tome to ste kranin i ofer
glavnog desniarskog vode?"
"Voda je astan ovjek. Nakon Gospodina Boga, on je najpo-bonija
osoba koju sam ikad sreo."
"Sreli ste Boga?"
"Naravno. Ja mu telefoniram svake noi."
"Kako molim?" promucao sam. Stvari su se nanovo poele brkati u
mojoj glavi. "Ako svatko telefonira Bogu, nee li sve linije biti
zauzete, i to neprestano? Poput linija direktorskih tajnica oko
podne?"
"To uope nije problem. Bog je istodobno prisutan. ak i ako mu
milijun ljudi istovremeno telefonira, On je u stanju istodobno
razgovarati sa svakim."
"Ja nisam strunjak za te stvari, ali je li vae objanjenje
pravovjerno? Hou rei, teoloki govorei?"
"Ja sam prilino radikalan. Zbog toga ne odlazim u crkvu."
"Shvaam."
Limuzina je napredovala pedesetak metara. Prinio sam cigaretu k
ustima i upravo kad sam ju htio zapaliti, shvatio sam da u ruci sve
vrijeme drim upalja. I ne shvaajui to, otiao sam sa srebrnim
Dupont upaljaem na kojem je bila ugravirana ovca. Savreno je
pristajao uz moj dlan kao da sam se rodio s njim. Teina i osjeaj
nisu mogli biti bolji. Nakon nekoliko sekunda razmiljanja odluio
sam ga prisvojiti. Komu e nedostajati jedan ili dva upaljaa?
Nekoliko puta sam otvorio i zatvorio zaklopac, zapalio cigaretu i
upalja spustio u svoj dep. Zauzvrat sam u pretinac u vratima auta
spustio svoj plastini Bic upalja.
"Voda mi ga je dao prije nekoliko godina", rekao je ofer iznenada.
"to vam je dao?"
"Telefonski broj Boga."
Ispustio sam glasan uzvik koji je nadjaao sve ostalo. Ili sam ja
poandrcao ili su svi oni odreda luaci.
"Dao ga je samo vama, u tajnosti?"
"Da. Samo meni, u potaji. On je divan gospodin. Ne biste li mu i vi
eljeli telefonirati?"
"Ako je to ikako mogue", rekoh.
"Dakle, broj je: Tokio 9-4-5..."
"Samo as", rekoh, vadei notes i olovku. "Ali, jeste li sigurni da je to
u redu, to mi ga tek tako dajete?"
"Dakako, sasvim je u redu. Ja ga ne govorim ba svakome. A vi mi
izgledate kao dobar ovjek."
"E pa, ba vam hvala", rekoh. "Ali o emu bih mogao priati s
Bogom? Ja nisam kranin a ni bilo to drugo."
"Nije to nikakav problem. Jedino morate govoriti iskreno o onome o
emu ve elite ili to vas titi. Bez obzira na to to mislite da je to
trivijalno. Bogu nikad ne moete dosaditi i nikad vam se nee
smijati."
"Hvala vam. Nazvat u ga."
"To se zove sranost", dodao je ofer.
Promet se poeo normalno odvijati kad su se na vidiku pojavili
neboderi etvrti Shinjuku. Preostali dio puta nismo vie razgovarali.
146
20.
Zavretak ljeta, poetak jeseni
Kad je limuzina stigla do svoga odredita, blijedoljubiasta boja
sumraka irila se nad cijelim gradom. Otar vjetar je zapuhao
izmeu visokih zgrada, pronosei vijesti o zavretku ljeta, ukajui
haljinama ena to su se s posla vraale svojim kuama.
Otiao sam na vrh visokokatnog hotela, uao u prostrani bar i
naruio Heineken. Trebalo im je deset minuta da mi poslue pivo.
U meuvremenu, laktom sam se oslonio o naslon za ruke na
sjedalu, glavom se oslonio o dlan i sklopio oi. Nita mi nije padalo
na pamet. Zatvorenih oiju, mogao sam uti stotine vilenjaka kako
iste moju glavu svojim malim metlama. Neprestano su istili.
Nikome od njih nije palo na pamet posluiti se lopaticom za smee.
Kad je pivo napokon stiglo, ispio sam ga u dva gutljaja. Potom sam
pojeo itavu zdjelicu kikirikija koji su posluili uz pivo. Metenje se
gotovo zavrilo.
Otiao sam do telefonske govornice kraj registar-kase i pokuao
dobiti prijateljicu, onu s prekrasnim uima. Ali nisam je zatekao ni
u njezinu ni u svome stanu. Vjerojatno je nekamo otila jesti. Nikad
nije jela kod kue.
Potom sam pokuao nazvati bivu enu. Predomislio sam se i
prekinuo vezu nakon to je telefon drugi put zazvonio. Zapravo joj
nisam imao to kazati a nisam elio ispasti gnjavator.
Nakon njih dvije nisam vie imao koga pozvati. Nalazio sam se
usred grada po kojem je milijun ljudi tumaralo ulicama a nisam
imao s kime popriati. Odustao sam, vratio u dep kovanicu od
deset jena i izaao iz govornice. Konobaru koji je proao pokraj
mene naruio sam jo dva Heinekena.
Dan se bliio svome kraju. Teko da sam mogao provesti
besmisleniji dan. Posljednji dan ljeta, a kako sam ga ja proveo?
Izvana, ranojesenja tama se spustila na sve. Dolje na ulicama
siune ute svjetiljke treperile su u nizovima. Viene ovako s
visine, izgledale su kao da ekaju da ih ljudi pogaze.
Stigla su i dva piva. Jedno sam ispio u cugu a zdjelicu s kikirikijem
istresao u svoj dlan i poeo ga jesti, komad po komad. etiri
sredovjene ene zavrile su s lekcijama plivanja u hotelskom
bazenu, sjele za susjedni stol i poele avrljati uz arolike tropske koktele.
Konobar je stajao u blizini, ukoeno uspravan, iskrivivi vrat da bi
zijevnuo. Drugi konobar je objanjavao jelovnik sredovjenom amerikom
paru. Smazavi kikiriki, preao sam na trei Heineken. Nakon to sam ga
ispio, nisam znao to bih s rukama.
Izvadio sam kuvertu iz stranjeg depa levisica, poderao zalijepljenu
stranu i poeo brojiti sveanj novanica od deset tisua jena. Prije je
podsjeao na pil igraih karata nego na snop novih novanica. Na pola
brojenja osjetio sam zamor u prstima. Pri devedeset i estoj novanici,
jedan postariji konobar priao je odnijeti prazne boce, i upitao me elim li
moda jo jedno pivo. Kimnuo sam glavom nastavivi brojiti. Izgledao je
sasvim nezainteresiran za ono ime sam se zanimao. Ukupno sam izbrojio
stotinu i pedeset novanica. Vratio sam ih u kuvertu koju sam zabio u svoj
stranji dep upravo u asu kad mi je konobar donosio novo pivo. Opet
sam pojeo itavu zdjelicu kikirikija i tek tada se sjetio da sam gladan.
Zato sam bio toliko gladan? Od jutra sam pojeo samo jednu kriku
vonog kolaa. Pozvao sam konobara, naruio sendvi od sira i svjeeg
krastavca. Izostavite ips, udvostruite ukiseljeno povre. Imaju li sluaj-
148
no grickalicu za nokte? Naravno, imali su je. Hotelski barovi zbilja imaju
sve to ovjek moe poeljeti. Na jednom mjestu su ak imali francusko-
japanski rjenik kad mi je zatrebao. Zabavio sam se pivom, zagledao se u
nonu panoramu, potom nad pepeljarom uzeo kidati nokte. Ponovno sam
pogledao u panoramu, pa se vratio kidanju nokata. I tako kroz no. Ja sam
na dobrom putu da ve budem veteran kad na red doe ubijanje vremena u
gradu. Iz ugraenog stropnog razglasa zauo sam svoje ime. Najprije mi
nije zvualo kao moje. Tek nekoliko sekunda nakon to je poziv odjeknuo
skuio sam da se radi o poznatom imenu, i tek tada sam usporeno shvatio
da se radi o mojem imenu. Konobar je donio beini telefon do moga
stola. "Dolo je do manje promjene u naem planu", zauo sam poznati
glas. "Voino stanje se iznenada naglo pogoralo. Bojim se da je
jako malo vremena ostalo. Zbog toga smo prisiljeni skratiti va
vremenski rok." "Koliko?"
"Jedan mjesec. Ne moemo ekati dulje. Ako nakon mjesec dana ne
pronaete ovcu, gotovo je s vama. Nemate se kamo vratiti." Jedan mjesec.
Zamislio sam se. Ali moja glava nije bila sposobna za razmiljanje o
vremenu. Jedan mjesec ili dva mjeseca, ima li ikakve razlike? Prije svega,
kako bih uope mogao znati koliko vremena treba da se pronae jedna
ovca? "Kako ste znali gdje me moete pronai?" upitao sam.
"Mi stojimo iza veine stvari", turo je kazao ovjek. "Osim to ne znate
gdje se nalazi jedna ovca", rekoh ja. "Tono", sloio se ovjek. "U svakom
sluaju prijeite na stvar, vi gubite odve puno vremena. Trebali biste znati
u kakvoj ste poziciji. Moete jedino sebe kriviti to ste si natovarili takve
obveze." Imao je pravo. Iz kuverte sam izvadio prvu novanicu od deset
tisua jena i platio raun. Dolje na zemlji, ljudi su jo uvijek koraali na
dvije noge, ali panorama mi vie nije pruala olakanje. JAL 21.
Jedna od pet tisua
Vrativi se iz hotelskog bara u svoj stan, u potanskom sanduiu sam
zatekao tri kuverte i veernje novine. Izvjee o stanju na mome
bankovnom raunu, poziv na nezanimljivu zabavu i potom poslani
reklamni letak predstavnitva rabljenih auta. Na letku je pisalo:
ULJEPAJTE SI IVOT - PRIJEITE U OTMJENIJA KOLA. Ne, hvala.
Uzeo
sam sve tri kuverte i zajedno ih poderao.
Iz hladnjaka sam si natoio sok i sjeo za kuhinjski stol. Na stolu je stajala
poruka od moje prijateljice: "Izila sam jesti. Vraam se u 21.30." Digitalni
sat na stolu pokazivao je 21.30. Promatrao sam brojku dok se nije okrenula
na 21.31, potom 21.32. Kad mi je dosadilo zuriti u sat, svukao sam odjeu
sa sebe, istu-irao se i oprao kosu. U kupaonici su stajale etiri vrste
ampona za kosu, i tri vrste regeneratora za obnavljanje kose. Svaki put
kad bi
moja prijateljica otila u samoposlugu, opskrbila bi se kojeime.
Zakoraivi u kupaonicu jamano sam znao da u nai neto novo.
Nabrojio sam etiri vrste pjene za brijanje i pet vrsta paste za zube.
Dobar izbor robe. Zavrivi s tuiranjem odjenuo sam hlae od
trenirke i majicu kratkih rukava. Iezla je turobnost jednog
bizarnog dana. Napokon sam se osjetio osvjeeno.
U 22.20 ona se vratila natrpana stvarima koje je kupila u
samoposluzi. U vreici su bile tri etke za pranje poda, kutija
spajalica i pakiranje sa est limenki dobro rashlaenog piva. Tako
sam se odluio za jo jedno pivo.
"Radilo se o ovci", objasnio sam joj.
"Nisam li ti rekla?" dodala je.
Iz hladnjaka sam izvadio nekoliko kobasica, isprio ih u tavi i
servirao nam ih za veeru. Ja sam pojeo tri a ona dvije. Hladan
povjetarac je puhao kroz kuhinjski prozor.
Ispriao sam joj to se dogodilo u uredu, potom o vonji
limuzinom, imanju, tajniku nepokolebljivog pogleda, krvnoj cisti i
zdepastoj ovci sa zvijezdom na leima. Nisam prestajao govoriti.
Kad sam zavrio s priom, bilo je jedanaest sati.
Na sve spomenuto ona uope nije bila iznenaena. Istodobno dok
me je sluala istila je ui, povremeno zijevnuvi.
"Onda, kad odlazi?"
"Odlazim?"
"Mora pronai ovcu, nije li tako?"
Pogledao sam u nju, prstenasti otvara nove limenke piva jo mi
oko prsta. "Ja nikamo ne idem", rekoh.
"Ali, uvalit e se u probleme ako to ne uini."
"Nita strano. Ionako sam planirao napustiti firmu. Uvijek mogu
pronai dovoljno posla da preivim, bez obzira na to tko se isprijei.
Neu im dopustiti da me unite, doista!"
Iz kutije je izvadila jo jedan tapi s vatom i neko vrijeme se
poigravala njime. "Ali to je prilino jednostavno. Mora jedino
pronai jednu ovcu, nisi li mi tako rekao? Nee ti biti teko."
"Nikamo ja ne idem. Hokkaido je mnogo vei no to misli. A ovaca
vjerojatno ima na stotine tisua. Kako da ovjek pronae ba tu
jednu traenu ovcu? To je nemogue. ak iako ovca ima znak
zvijezde na leima."
"Onda uzmi u obzir pet tisua ovaca."
"Pet tisua?"
150
U,*
"Broj ovaca na Hokkaidu. Godine 1947. bilo je 270.000 ovaca na
Hokkaidu, ali sada ih ima jedva pet tisua."
"A kako ti to zna?"
"Nakon to si ti otiao, bila sam u knjinici i provjerila."
Duboko sam uzdahnuo. "Ti ba sve zna, ne?"
"Nee biti. Ima puno vie svari koje ne znam."
mrknuo sam a potom otvorio drugo pivo i podijelio ga s njom.
"Dakle, na Hokkaidu ima samo pet tisua ovaca. Prema podacima
vlade. to misli? Zar ti nije malo lake?"
"Sve je to isto", rekoh. "Pet tisua ili 270.000, nema neke velike
razlike. Problem je pronai jednu jedinu ovcu na tom
nepreglednom teritoriju. Povrh svega, mi nemamo nikakav trag
kojim bismo krenuli."
"Nije istina da nemamo nikakav trag. Prvo, tu je fotografija, a i tvoj
prijatelj je tamo, nije li tako? Na jedan ili drugi nain, ti si prinuen
neto pronai."
"Kao tragovi, oba su oajno nejasni. Krajolik s fotografije je sasvim
obian, a na takorovom se pismu uope ne razaznaje potanski
ig."
Ispila je svoje pivo. I ja svoje.
"Zar ti ovce nisu drage?" upitala je.
"Naravno da su mi drage."
Ponovno sam se poeo osjeati zbunjenim.
"Osim toga", nastavio sam, "ve sam odluio da nikamo ne idem."
elio sam zvuati uvjerljivo, ali moje rijei nisu tako zvuale.
"Jesi li za kavu?"
"Dobra ideja", sloih se.
Uklonila je pivske limenke i ae i pristavila loni s vodom. Dok je
ekala da voda provrije, u drugoj sobi je sluala kasetu. Johnnv
Rivers je pjevao Midnight special, potom Roll OverBeethoven.
Onda Secret Agent Man. Kad je voda provrila napravila je kavu,
pjevajui uz ritam pjesme Johnny B. Goode. Za to vrijeme ja sam itao
veer-152
nje novosti. Ljupka kuna scena. Da nije bilo te ovce, mogao sam biti jako
sretan.
Dok se kaseta vrtjela, ispili smo nae kave i pojeli nekoliko krekera, ne
razgovarajui. Ja sam se posvetio itanju novina. Kad sam ih zavrio itati,
opet sam iznova poeo. Ovdje dravni udar, ondje filmski glumac na
umoru, tamo maka koja izvodi trikove - nita to bi zaokupilo moju
panju. Ali to nije smetalo Johnnvju Ri-versu, koji je i dalje pjevao. Kad je
kaseta zavrila, preklopio sam novine i zagledao se u nju.
"Nije mi jasno. Vjerojatno si u pravu kad kae da je bolje pokuati nego
stajati prekrienih ruku. ak i ako ne urodi plodom, barem u si moi rei
da sam se trudio pronai tu ovcu. Osim toga, ne volim kad mi se nareuje,
prijeti ili me se sili na neto." "Kako god uzme, svakomu se nareuje,
prijeti ili ga se prisiljava na neto. Teko da se emu boljemu moemo
nadati." "Moda moemo", rekao sam, nakon krae stanke. Ona mi nije
odgovorila i opet je poela istiti ui. Tu i tamo bih izmeu dugih
pramenova kose ugledao njezine putene usne resice. "Sad je ba lijepo na
Hokkaidu. Nema mnogo turista a vrijeme je ugodno. to je jo vanije,
ovce e biti vani na ispai. Idealno je doba godine." "Bit e da je tako."
"Ako", poela je, i zagrizla u posljednji kreker, "ako bi me htio
povesti sa sobom, sigurno bih ti bila od pomoi." "Zbog ega te
toliko privlai potraga za tom ovcom?" "Jer bih je i sama voljela
vidjeti."
"Ali, zar trebam polomiti vrat traei tu jednu ovcu? A povrh svega i tebe
uvui u ovu zbrku?"
"Ba me briga. Tvoja zbrka je i moja zbrka", rekla je, ljupko se
osmjehnuvi. "Drag si mi." "Hvala."
"To je sve to ima za rei?" Odgurnuo sam novine do ruba stola.
Vjetri to je puhao kroz
otvoreni prozor rasprio je dim moje cigarete.
"Iskreno govorei, u itavoj toj stvari ima neto to mi se ne svia.
Negdje se krije neka caka."
"Na primjer?"
"Na primjer, sve odreda", rekoh. "Cijela stvar je sasvim blesava, a
sve je ipak muno jasno, i svi dijelovi slike savreno se uklapaju.
Uope nemam dobar predosjeaj."
Zastala je za tren, podignula gumenu vrpcu sa stola i poela se
igrati njome.
"Nije li taj tvoj prijatelj ve do gue u problemima? Da nije tako,
zato bi se toliko trudio da ti poalje tu fotografiju?"
Doskoila mi je. Sve sam karte podastro na stol, a ona je svaku
potukla. Sasvim me je prozrela.
"Zbilja mislim da to trebamo obaviti. Pronai emo tu ovcu, vidjet
e", rekla je, smijeei se.
Zavrila je sa svojim ritualnim ienjem uiju i upotrebljene tapie
s vatom zavila u ubrus da sve skupa baci. Tada je uzela gumicu i
skupila kosu iza uiju. \ "Idemo u krevet", rekla je.
154
22.
Nedjeljni popodnevni izlet
Probudio sam se u devet ujutro u praznom krevetu. Nije bilo
poruke. Jedino njezin rupi i donje rublje to se suilo kraj
umivaonika. Vjerojatno je otila dorukovati, nagaao sam, a potom
produila u svoj stan.
Iz hladnjaka sam izvadio sok od narane i u toster ubacio tri dana
star kruh. Imao je okus zidne buke.
Kroz kuhinjski prozor sam mogao vidjeti susjedov oleandar.
Negdje u daljini netko je vjebao klavir. Zvuao je kao vonja
dizalom. Na telefonskom stupu, tri punana goluba sumanuto su
gugutali. Mora biti da im je odreena stvar bila na umu kad su
toliko gugutali, a moda su ih uljevi tiskali, vrag bi ga znao? Ali, u
oima goluba, vjerojatno sam ja izgledao sumanuto.
Dok sam gutao drugu kriku tosta golubi su odleprali, ostavivi mi
jedino telefonski stup i oleandar.
Bilo je nedjeljno jutro. U tjednom prilogu novina objavljena je i
kolor fotografija konja koji preskae ivicu. Zajahavi konja, jedan
blijedoputi jaha s crnom dokejskom kapom zlurado je zurio
prema sljedeoj stranici na kojoj se isticao detaljan prilog kako treba
a kako ne treba postupati u uzgoju orhideja. Postojale su stotine
varijeteta orhideja i svaka je imala svoju povijest. Poznato je da je u
carskim obiteljima bilo i smrtnih sluajeva zbog orhideja. Orhideje
su oduvijek okruene atmosferom fatalnog. lanak se oduljio.
Primjenjivi na sve stvari, filozofija i sudbina.
Sada kad sam se odluio krenuti u potragu za tom ovcom, izgarao
sam od elje i nisam mogao doekati polazak. Nisam se tako
osjeao jo otkako sam napunio dvadeset godina. Odloio sam
posue u sudoper, nahranio maka, potom nazvao telefonski broj
ovjeka u crnom odijelu. Nakon to je telefon est puta zazvonio,
javio se.
"Nadam se da vas nisam probudio", ispriao sam se.
"Ni sluajno. Ja ustajem prilino rano", odgovorio je ovjek. "O
emu se radi?"
"Koje novine itate?"
"Njih osam, nacionalne i lokalne. Ali lokalne nam ne stiu prije
veeri."
"I sve ih itate?"
"To je dio moga posla", ovjek mi je strpljivo objasnio. "A to onda?"
"itate li i tjedne priloge?"
"Da, kad je to nuno", rekao je.
"Jeste li vidjeli fotografiju konja u Tom i tom tjednom prilogu?"
"Jesam, vidio sam tu fotografiju konja", kazao je ovjek.
"Ne ini li vam se da konj i jaha izgledaju kao da razmiljaju o
dvije sasvim razliite stvari?"
Tajac s one strane telefonske veze uspio se probiti do moje kuhinje.
Nije se ulo ak ni disanje. Bio je to tajac od kojeg vas ui zabole.
"Zbog toga ste me nazvali?" upitao je ovjek.
"Obino askanje. Nadam se da nemate nita protiv malog
razgovora o aktualnostima?"
"Imamo mi druge aktualnosti o kojima moemo razgovarati. Na
primjer, ovca." Proistio je grlo. "Morat ete me ispriati, ali ja
nemam toliko slobodnog vremena kao vi. Moete li jednostavno
prijei na ono to vas zanima?"
156
"To je problem", rekoh. "Jednostavno reeno, razmiljam o tome da sutra
ponem potragu za tom ovcom. Mozgao sam o tome prilino, ali na koncu
sam se ipak odluio. Ali, ja to mogu uiniti samo na svoj nain. Kada
govorim, govorit u kako mi se svia. Hou rei, imam pravo askati ako
mi se tako svia. Ne svia mi se da svaki moj potez netko prati a isto tako
ne volim da mi nepoznati ljudi zapovijedaju. Eto, rekao sam to sam imao
za rei." "Vi oito ne znate u kakvoj ste poziciji."
"Kao to ni vi ne znate. ujte me, razmiljao sam o tome sino. I zgrozio
sam se. Zato bih se trebao osjeati ugroenim? Ni zbog ega. Raskinuo
sam sa svojom enom, danas imam namjeru napustiti posao, stan u kojem
ivim je unajmljen a nemam vrijednog namjetaja zbog kojeg bih se
brinuo. to se tie imovine, imam moda dva milijuna jena na tednom
raunu, polovni auto i starog maka koji ve godinama preivljava. Sva
moja odjea je demo-dirana a ploe zastarjele. Nisam si uspio stvoriti ime
ni drutveni ugled, nisam privlaan a ni osobito darovit. Nisam vie mlad i
uvijek govorim glupe stvari zbog kojih se kasnije kajem. Ukratko, da
upotrijebim vae rijei, ja sam sasvim prosjena osoba. to imam za
izgubiti? Ako vi to znate, kaite mi, to to mogu izgubiti?"
Zavladala je kratkotrajna tiina. Za to vrijeme sam otrgnuo komad konca
to je visio s dugmeta na koulji i kemijskom olovkom nacrtao trinaest
zvijezda u notesu.
"Svatko ima neto to ne eli izgubiti", poeo je ovjek. "I vi takoer. A
mi smo profesionalci u otkrivanju tih posebnih stvari. Ljudska bia silom
prilika moraju imati neku dodirnu toku izmeu svojih elja i svojeg
ponosa. Kao to svi predmeti moraju imati teite gravitacije. To je ono
neto to mi moemo tono odrediti. Jedino kad to izgube, ljudi shvate da
je uope postojalo." Stanka. "Ali suvie se istravam. Ostavimo to za
kasnije. to se sadanjosti tie, nije tono da nemam sluha za vae rijei.
Imat u obzira prma vaim zahtjevima. Postupajte kako vas je volja. Jedan
mjesec, je li vam jasno?"
"Sasvim jasno", rekoh.
"Kad je tako, budite pozdravljeni", kazao je ovjek. Potom je spustio
telefonsku slualicu. Zvuk sputene telefonske slualice izazvao je
neugodan dojam. Da bih otupio taj osjeaj, izveo sam trideset sklekova i
dvadeset trbunjaka, oprao tanjure, od tri dana. Gotovo sam se opet
osjeao dobro. Ipak je ugodna rujanska nedjelja. Ljeto je ve prelo u
uspomenu koje sam se jedva mogao sjetiti.
Odjenuo sam istu koulju, levisice bez starih mrlja od keapa, i
odgovarajue arape. Poeljao sam kosu. Ali nisam uspio prizvati onaj
uzbudljivi osjeaj nedjeljnog jutra kakav sam imao kao
sedamnaestogodinjak. Pa to se to promijenilo? Valjda broj mojih godina.
Potom sam s kunog parkiralita izvezao svoj jedva vozni Volkswagen,
odvezao se do supermarketa gdje sam kupio desetak konzervi maje hrane,
vreicu higijenskog pijeska za make, putni pribor za brijanje i nekoliko
komada donjeg rublja. U baru sam sjeo za ank i pojeo utipak s cimetom
za kojim sam ispio bljutavu kavu. Zid uz ank bio je prekriven golemim
zrcalom u kojem sam mogao promatrati gotovo itavu svoju figuru. Sjedio
sam tako i zurio u svoje lice i dopola pojeden utipak u ruci. Poeo sam se
pitati kako li me drugi ljudi vide! Naravno, to nisam mogao znati. Dovrio
sam utipak i otiao.
Pokraj eljeznikog kolodvora nalazila se i putnika agencija u kojoj sam
kupio dvije avionske karte za let za Sapporo idueg dana. Tada sam otiao
u kolodvorski prolaz s duanima, gdje sam kupio platnenu torbu za preko
ramena i kini eir. Svaki put sam iz snopa u depu izvadio novu
novanicu od deset tisua jena. Bez obzira koliko novca upotrijebio,
smotak se nije smanjivao. Jedino sam ja pokazivao znakove umora. U
svijetu postoji i takva vrsta novca. Ljutite se na sebe kad ga imate, bijedno
se osjeate kad ga troite a kad ga potroite, ljutite se na sebe. A kad se
ljutite na sebe, spremni ste za troenje novca. Osim kad ga vie nema. Kao
ni nade. Sjeo sam na klupu pred kolodvorom i popuio dvije cigarete, i
odluio ne razmiljati vie o novcu. U nedjeljno jutro trg pred ko-158
lodvorom vrvio je obiteljima i mladim parovima. Razmiljajui o raznim
stvarima, pomislio sam na primjedbu svoje bive ene prilikom naeg
rastanka da smo moda trebali imati djecu. Naravno, u mojim godinama ne
bi bilo nerazumno imati djecu, ali ja otac? Blagi Boe. Koje bi to dijete
eljelo za oca nekoga kao to sam ja?
Popuio sam jo jednu cigaretu prije no to sam se poeo tiskati kroz
gomilu, objema rukama obujmivi vreicu s kupljenom robom probijajui
se do parkiralita supermarketa. ekajui na servisiranje auta svratio sam u
knjiaru i kupio tri depne knjige. Tako su otile jo dvije novanice od
deset tisua jena. Depovi su mi bili puni sitnog novca.
Vrativi se u stan, sav sitni sam istresao u staklenu zdjelu i pljus-nuo se
hladnom vodom po licu. Prola je itava vjenost otkako sam ustao, ali kad
sam pogledao na sat, jo nije bilo prolo podne. U tri poslijepodne moja se
prijateljica vratila. Na sebi je imala kariranu koulju, hlae boje senfa i
napadno crne naoale za sunce. Preko ramena je prebacila veliku platnenu
torbu nalik na moju. "Dola sam spakirana i spremna za polazak", rekla je
tapui nabreklu torbu. "Hoe li put potrajati?" "Ne bi me zaudilo."
Ispruila se na kauu pokraj prozora, zagledala u strop ne skinuvi naoale
za sunce i popuila miriljavu cigaretu. Donio sam joj pepeljaru i sjeo kraj
nje. Pogladio sam je po kosi. Pojavio se maak i skoio na kau, oeavi
se bradom i prednjim apama o njezine glenjeve. Nakon to je povukla
nekoliko dimova, dopola popuenu cigaretu premjestila je u moja usta.
"Veseli se to ide na put?" upitao sam je. "Aha, ba se veselim. Pogotovo
to idem s tobom." "Zna, ako ne pronaemo tu ovcu, neemo se imati
kamo vratiti. Moe se dogoditi da do kraja ivota budemo prisiljeni
putovati." "Kao tvoj prijatelj?"
"Mogue. Na izvjestan nain, svi smo u istom amcu. Jedina je
razlika ta to on bjei prema vlastitom izboru, a ja sam na to
prisiljen." 159
Zgnjeio sam cigaretu u pepeljari. Maak je podignuo glavu i
zijevnuo, a potom se vratio u stari poloaj.
"Jesi li zavrio s pakiranjem?" upitala je.
"Nisam jo ni poeo. Ali nemam puno toga za spakirati. Nekoliko
komada odjee, sapun, runik. Zbilja ti nee trebati tolike stvari.
Ako ti to zatreba, moemo tamo kupiti. Imamo vie nego dovoljno
novca."
"Ovako mi se svia", rekla je, opet uz onaj svoj ljupki osmijeh.
"Nemam dojam da putujem, osim ako ne teglim veliku torbu."
"Mora biti da se ali..."
Prodoran krik neke ptice razlijegao se kroz otvoren prozor, krik
kakav nikad prije nisam uo. Nova ptica, novo godinje doba.
Zraka poslijepodnevnog sunca obasjala je njezin obraz. Oputeno
sam promatrao bijeli oblak kako putuje s jednog na drugi kraj
prozora. Ostali smo tako jako dugo.
"Neto nije u redu?" upitala je.
"Ne znam kako da ti to objasnim, ali ja esto nisam svjestan toga da
su ovdje i sada zbilja ovdje i sada. Ili da sam ja zbilja ja. Jednostavno
toga nisam svjestan. Oduvijek je tako. Tek mi se mnogo kasnije
stvari posloe u glavi. Deset zadnjih godina je tako."
"Deset godina?"
"Tome nema kraja. Stalno je tako."
Nasmijala se podignuvi maka i spustivi ga na pod. "Hoemo li?"
Vodili smo ljubav na kauu. Komad stilskog namjetaja koji sam
kupio u staretinarnici. Prislonite lice uza nj i osjetite vonj povijesti.
Njezino gipko tijelo savreno se stapalo s tim mirisom. Podatno i
toplo poput nejasne uspomene. Prstima sam sklonio njezinu kosu
za zatiljak i poljubio je u uho. Zemlja se zatresla. Tog trenutka
vrijeme je zatreperilo poput smirujueg lahora.
Otkopao sam svu dugmad na njezinoj koulji i istodobno dok sam
opipavao njezine grudi, gledao sam njezino tijelo.
"Sada zbilja osjeam da sam iva", rekla je.
"Ti?"
160
"Aha, moje tijelo, cijela ja."
"Ba mi je drago", rekoh. "I ja sam ivnuo."
Kakva zadivljujua tiina, pomislio sam. Niotkuda ni najslabijeg
zvuka. Svi su, osim nas dvoje, vjerojatno otili kojekuda proslaviti
prvu jesenju nedjelju.
"Zna, ba mi je lijepo", proaptala je.
"Aha."
"Osjeam se kao da smo na izletu, ba je lijepo."
"Na izletu?"
"Aha."
Objema rukama sam je obujmio oko slabina i vrsto je privio.
Bradom sam se probio izmeu njezinih iaka i ponovno je poljubio
u uho.
"Bilo je dugih deset godina za tebe?" upitala je, proaptavi uz moje
uho.
"Jako dugo", rekoh. "Jako, jako dugo. I za sve to vrijeme nisam se
uspio rijeiti toga."
Pomaknula je glavu s naslona za ruke na kauu i osmjehnula se.
Osmijeh koji sam jo prije negdje vidio, ali nikako nisam mogao
odrediti komu je pripadao. Kad su razodjenute, ene imaju
zapanjujuu slinost. Uvijek me obara s nogu.
"Krenimo u potragu za ovcom", rekla je, zatvorenih oiju. "Jednom
kad ponemo traiti tu ovcu, stvari e se same poeti odvijati."
Zagledao sam se u njezino lice a potom u oba uha. Njeno rumenilo
poslijepodneva obasjalo je njezino tijelo kao na kakvoj staroj slici
mrtve prirode.
23.
Ogranieno ali uporno razmiljanje
U est poslijepodne ona se odjenula, poeljala kosu, oprala zube i
poprskala se kolonjskom vodom. Ja sam sjedio na kauu i itao
Avanture Sherlocka Holmesa. Pria je poinjala: "Moj kolega
Watson u svome je razmiljanju prilino ogranien, ali posjeduje
izvanrednu upornost." Sasvim dobra uvodna reenica.
"Noas u se zadrati dokasna, ne ekaj me", rekla je.
"Posao?"
"Bojim se da je tako. Danas sam trebala imati slobodan dan, ali
dolo je do promjene. Forsiraju me jer od sutra sam na odmoru."
Izila je ali se hitro vratila.
"Reci mi, to si odluio uiniti s makom dok smo odsutni? "Jao, sasvim
sam zaboravio. Ali, ne brini se, sredit u ja to." Iznio sam mlijeko i krekere
od sira za maka. Zubi su mu bili toliko slabi, da se namuio s krekerima
od sira. U hladnjaku nisam naao nita to bi mi izgledalo dovoljno
primamljivo pa sam otvorio pivo i upalio televizor. Na vijestima nije bilo
nita zanimljivo. Nedjeljom predveer gotovo redovito emitiraju neku
zabavnu emisiju o ivotinjama ili cirkusu. Odgle-dao sam program s
irafama, slonovima i pandama a onda ugasio televizor i telefonirao. 162
"Radi se mojem maku", priopio sam ovjeku u crnom odijelu.
"Vaem maku?" "Da, imam maka." "Pa?"
"Ako ga ne uspijem nekomu ostaviti, ne mogu putovati." "U vaoj
blizini postoji bezbroj pseih i majih prihvatilita." "On je star i
boleljiv. Mjesec dana u kavezu zasigurno bi ga dokrajilo."
Mogao sam uti lupkanje noktiju po stolu. "Pa?" "elio bih da se vi
pobrinete za njega. Imate veliki vrt, zasigurno se moete pobrinuti za
jednog maka."
"To ne dolazi u obzir. Voa mrzi make, a vrt privlai ptice. Jedna maka i
ptice e se razbjeati."
"Voa je u nesvjesnom stanju, a maak nema snage juriti za pticama."
"Ako je tako, onda u redu. Poslat u vozaa po maka, sutra u deset
ujutro."
"A ja u nabaviti hranu i higijenski pijesak. On jede hranu samo jedne
tvornice pa ako sluajno ostanete bez nje, molim vas kupite istu marku."
"Molio bih vas da te detalje izloite vozau. Ja sam vam ve
napomenuo da sam jako zauzet."
"Volio bih biti u vezi samo s jednom osobom. Tada je jasno na komu lei
odgovornost." "Odgovornost?"
"Recimo da maak ugine dok sam ja na putu. Od mene neete
saznati nita, ak i da pronaem ovcu."
"Hmm", promrmljao je ovjek. "Prilino poteno. Niste sasvim u
pravu, ali kao amater ste prilino dobri. Zapisat u vae direktive,
molim vas, govorite sporo."
"Ne hranite ga masnim mesom. On sve povrati. Zubi su mu slabi,
zato bez tvrde hrane. Naviknuo je da ujutro dobije mlijeko i
konzervu maje hrane, uveer malo suene ribe ili mesa ili kreker
od sira. Higijenski pijesak mu mijenjajte svakodnevno. Ne svia mu
se kad je prljavo. esto ima proljeve, ali ako poslije dva dana ne
prestanu, veterinar e mu morati dati neke lijekove."
Otiavi toliko daleko, napeto sam oslukivao um kemijske olovke
po papiru to je dopirao s druge strane linije.
"Pojavile su mu se gnjide u uima", nastavio sam, "pa mu jednom
na dan oistite ui tapiem s vatom i malo maslinovog ulja. To mu
se nikako ne svia i otima se pa pripazite da mu ne ozlijedite usne
bubnjie. Ako se bojite da bi mogao izgrepsti namjetaj, pod-reite
mu nokte jednom tjedno. Najobinija grickalica za nokte sasvim
odgovara. Siguran sam da nema buhe, ali nije zgorega da ga s
vremena na vrijeme okupate amponom protiv buha. U bilo kojem
duanu za kune ljubimce moete nabaviti ampon protiv buha.
Nakon kupanja ga posuite runikom i dobro oetkajte, a na koncu
ga jo malo osuite fenom za kosu. Inae e se prehladiti."
ula se kripa olovke po papiru. "Jo neto?"
"To bi bilo sve."
ovjek je ponovno proitao sve to je zapisao u svoj notes. Odlino
voene biljeke.
"Je li to sve?"
"Sasvim fino."
"Budite pozdravljeni", kazao je ovjek. I spustio slualicu.
Vani je ve pao mrak. U dep sam stavio neto novca, cigarete i
upalja, obuo tenisice i izaao. U oblinjem bircuzu popio sam pivo
dok sam sluao najnoviju plou brae Johnson. Pilei odrezak sam
pojeo sluajui plou Billa Withersa. Kavu sam ispio uz Star wars
Mavnarda Fergusona. Nakon svega, osjeao sam se kao da uope
nisam jeo.
Konobar je odnio praznu alicu od kave a ja sam ubacio tri kovanice od po
deset jena u ruiasti javni telefon i pozvao svog partnera. Javio se njegov
najstariji sin, koji je iao u srednju kolu. "Dobar dan", pozdravio sam ga.
164
"Dobra veer", ispravio me. Pogledao sam u sat. Naravno, imao je pravo.
Nakon nekog vremena moj partner se javio na telefon.
"Kako je prolo?" upitao je.
"Moemo li sada razgovarati? Da te nisam prekinuo usred jela?" "Upravo
veeramo, ali nema veze. Ionako nije neka posebna veera, a i tvoja pria
mora biti zanimljiva."
Spomenuo sam mu detalje razgovora s ovjekom u crnom odijelu. Potom
sam mu ispriao o golemoj limuzini i umiruem Voi. Nisam spominjao
ovcu. Ne bi povjerovao u priu, a ionako je sve ve bilo dugo i zamreno.
Naravno, to je stvari uinilo jo zbrka-nijima.
"Ne uspijevam te pratiti", kazao je moj partner. "Zna, sve ovo je jako
povjerljivo. Ako izie u javnost, moglo bi ti stvoriti puno problema. Hou
rei, tebi i tvojoj obitelji..." Izgubio sam slijed misli, pa sam mu predoio
njegov otmjeni stan s etiri spavae sobe, njegovu suprugu s visokim
krvnim tlakom, njegova dva bezobrazna sina. "Hou rei, tako stvari
stoje." "Shvaam."
"U svakom sluaju, ve sutra moram na put. Po svoj prilici, dug put.
Mjesec dana, dva mjeseca, moda i tri, nisam siguran. Moda se nikad vie
ne vratim u Tokio." "Hej..."
"Zato elim da ti preuzme brigu o kompaniji. Ja se povlaim. Ne elim ti
stvoriti bilo kakve probleme. Moj posao je ionako ve gotov, a za sve
poslovne pothvate, ti si najzasluniji. Ja sam samo pomagao u svemu."
"Ali potreban si mi da se brine o svim detaljima." "Zgusni borbenu crtu i
vrati se na staro. Odgodi sve reklamne i urednike poslove. Obnovi ured za
prevoenje. Kao to si i sam govorio. Zadri samo jednu tajnicu i oslobodi
se svih honorarnih
suradnika. Vie ti nisu potrebni. Nitko se nee aliti ako im isplati
dvomjesenu otpremninu. to se tie prostorija, moe se preseliti
u manju zgradu. Dakako, prihodi e pasti ali isto tako i izdatci. Kad
odbije moj dio, tvoj e se poveati, tako da zapravo nee biti na
gubitku. Nee se vie morati brinuti izrabljuje li svoje uposlenike,
a i s porezima e ii lake. Bit e idealno za tebe."
"Ne vrijedi", kazao je, nakon nekoliko trenutaka utnje. "Nee
upaliti, znam da nee upaliti."
"Sve e biti u redu, uvjeravam te. Sve sam to proao zajedno s
tobom, znam da nee biti problema."
"Prolo je dobro zato to smo zajedno bili u tome", kazao je. "Od
svega to sam ja sam pokuavao, nikad nita nije uspjelo."
"Posluaj me. Ne govorim ti da proiri posao. Savjetujem ti da ga
smanji i uvrsti. Posao s prijevodima kojima smo se bavili prije
procvata masovne proizvodnje. Ti i jedna tajnica, i moda pet-est
honoraraca koje moe uzeti kao vanjske suradnike. Nema razloga
da ti ne ide dobro."
Zauo se kljocaj kad je posljednja kovanica upala u automat.
Ubacio sam jo tri kovanice.
"Ja nisam ti", kazao je moj partner. "Ti si sposoban tjerati po svome.
Ja nisam takav tip. Nita mi ne uspijeva ako nisam s nekim komu se
mogu poaliti ili iznijeti svoje ideje."
Stavio sam ruku na telefonsku slualicu i uzdahnuo. Iste prie
diljem svijeta. Budale i gnjavatori koji optuuju jedni druge.
"Halo? Halo?" kazao je moj partner.
"ujem te", rekoh.
S druge strane linije mogao sam uti njegovo dvoje djece kako se
svaaju koji e televizijski kanal gledati. "Pomisli na svoju djecu",
rekoh. Moda nije bilo sasvim poteno, ali nisam imao izbora. "Ne
moe si priutiti da cmizdri. Ako se povue, tek onda si
nagrabusio. Ako si se elio boriti protiv svijeta, nisi trebao imati
djecu. Uspravi se, sredi posao, prestani piti."
Tajac s druge strane linije je potrajao. Konobarica mi je donijela
pepeljaru. Rukom sam joj pokazao da mi donese jo jedno pivo.
"Satjerao si me u kripac", kazao je. "Dat u sve od sebe. Nisam
uvjeren da e sve tei kako treba, ali..."
166
Natoio sam pivo u au i otpio gutljaj. "Ii e ti dobro. Sjeti se kako je
bilo prije est godina. Nismo imali ni novac ni veze, pa ipak smo uspjeli,
nije li tako?" rekoh.
"Ponavljam ti, nema pojma koliko sam se sigurno osjeao samo zato to
smo zajedno poeli", kazao je moj partner. "Nazvat u te opet." "Aha."
"Hvala na svemu. Bilo je sjajno ljakati s tobom, sve ove godine", rekoh.
"Jednom kad zavri ono to mora uiniti i vrati se u Tokio, volio bih da
opet zajedno radimo." "Svakako."
Spustio sam slualicu.
I on i ja znali smo za vjerojatnost moga povratka na posao. Radite zajedno
est godina i barem toliko ete znati. Odnio sam pivo do svog stola.
S poslom na koji vie nisam morao misliti, ba mi je laknulo. Polako ali
sigurno pojednostavnjivao sam stvari. Ostao sam bez rodnog grada,
potratio godine odrastanja, ostao bez ene, za tri mjeseca izgubit u i
dvadesete i ui u tridesetu. to li e ostati od mene kad napunim
ezdesetu, nisam mogao ni zamisliti. O takvim stvarima se i ne razmilja.
Nisam mogao rei niti to e se dogoditi u iduih mjesec dana.
Otiao sam kui i uvukao se u krevet s Avanturama Sherlocka Hol-mesa.
U jedanaest sam ugasi svjetlo i ubrzo zaspao. Do jutra se nijednom nisam
probudio. 167 24.
Poglavlje o Sucu
U deset ujutro, ta smijena podmornica od automobila ekala je pred
mojom zgradom. S mojeg prozora na drugom katu limuzina je prije
nalikovala na neki izokrenuti metalni reza za kolae nego na podmornicu.
Mogli ste izrezati golemi kola kojim bi se tri stotine djece hranilo dva
tjedna. Ja i ona smo sjedili na prozorskoj klupici i gledali dolje u auto.
Nebo bijae zapanjujue vedro. Nebo iz predratnog
ekspresionistikog filma. Bez ijednog jedinog oblaka, nalik na
golemo oko odsjeene vjede. Helikopter koji je visoko i u daljini
nekamo letio, izgledao je majuno.
Dobro sam zatvorio sve prozore, iskljuio hladnjak i provjerio
plinski tednjak. Posteljina pospremljena, preko kreveta prostrt
prekriva, pepeljare oprane i besmislen broj medicinskih preparata
posloen kraj lavaboa. Najamnina plaena dva mjeseca unaprijed,
novine otkazane. Na pragu vrata okrenuo sam se i pogledao u
beivotni stan. Na trenutak sam pomislio o etiri godine branog
ivota koje sam proveo u njemu, i djeci koju moja ena i ja nismo
imali.
Vrata dizala su se otvorila i ona me je pozvala. Ja sam zatvorio
elina vrata.
168
ofer je suhom krpom revno glancao vjetrobran dok je ekao na nas.
Auto, bez i najmanje ogrebotine, svjetlucao je na suncu, bljetavim,
nezemaljskim sjajem. ovjek je imao dojam da bi se ope-kao i na
najslabiji dodir rukom.
"Dobro jutro", poelio nam je ofer. Isti, duboko religiozni voza od
prije dva dana.
"Dobro jutro", uzvratio sam ja.
"Dobro jutro", dodala je moja prijateljica.
Ona je drala maka. Ja sam nosio maju hranu i higijenski pijesak.
"Vrijeme je kao izmiljeno, nije li?" kazao je ofer, gledajui u nebo.
"Ba je - kako da to kaem? - kristalno jasno."
Kimnuo sam glavom.
"Kad je ovako jasno, mora biti da Boje poruke do svih stiu vrlo
lako", kazao sam.
"Ni sluajno", kazao je ofer osmjehujui se. "Poruke ve postoje u
svima nama, u svemu. U cvijeu, u kamenju, u oblacima..."
"I u autima?"
"I u autima."
"Ali auti se proizvode u tvornicama." Tipino ja.
"Tko god da ih proizvodi, Boja volja je ugraena u njih."
"Kao i u usnim uima?" Njezin doprinos.
"I u samom zraku", ispravio je ofer.
"Onda se moe pretpostaviti da auti koji se proizvode u Saudij-skoj
Arabiji imaju Alaha u sebi."
"U Saudijskoj Arabiji ne proizvode aute."
"Zbilja?" ponovno ja.
"Zbilja."
"A to je s autima koji se u Sjedinjenim Dravama proizvode za
izvoz u Saudijsku Arabiju? iji bog je u njima?" zanimalo je moju
prijateljicu.
Teko pitanje.
"Hajde da mu sada objasnimo za maka", dobacio sam oferu rijei
spasa.
169
"Zgodan mali kavalir, eh?" kazao je ofer, takoer odahnuvi.
Maak je bio sve samo ne zgodan kavalir. Prije bi se moglo rei da je
bio pri dnu ljestvice, krzno mu se olinjalo poput starog, izlizanog
tepiha, vrh repa mu povijen pod kutom od ezdeset stupnjeva, zubi
poutjeli, iz desnog oka curio mu je gnoj od ozljede od prije tri
godine pa je na to oko sada jedva vidio. Nisam siguran da je mogao
razlikovati tenisicu od krumpira. Jastuii na apama mu se
smeurali i potklobuili, ui su mu vrvjele usnim gnjidama, a od
starosti je prdio barem dvadesetak puta na dan. Bio je ljubak mlad
maak kad ga je moja biva ena pronala jednog dana u parku
ispod klupe i donijela kui, ali u nekoliko zadnjih godina naglo je
popustio. Poput kugle to se pribliava rupi u koju mora upasti.
Nije imao ime. Nisam bio siguran je li to to nema ime pridonijelo
ili nije makovoj tragediji.
"Mac-mac", kazao je ofer, ne usudivi se ispruiti ruku. "Kako se
zove?"
"Nema imena."
"Pa kako ga onda zovete?"
"Ne zovem ga", rekoh. "Jednostavno ga imam."
"Ali on nije nepokretna stvar. Pokree se prema vlastitoj volji, ne?
Zbilja je udno da stvorenje koje pokree vlastita volja nema ime."
/ "I sledevi plivaju uokolo voeni vlastitom voljom ali im nitko ne
nadijeva imena."
"Prije svega, ne postoji emocionalna veza izmeu sleeva i ljudi, a osim
toga, ne bi znali svoje ime sve i da im ga netko nadjene." "Sto znai da
ivotinje koje se pokreu po vlastitoj volji i osjeaje dijele s ljudima a
posjeduju vid i sluh zasluuju svoja imena?" "Vidite, shvatili ste", ofer je
nekoliko puta zadovoljno kimnuo glavom. "to mislite, kako bi bilo da ja
tom malom stvoru dam ime?"
"Uope se nemojte truditi. Na koje ime ste pomislili?" "Recimo
'Suac'? Hou rei, ipak ste ga tretirali kao dimljenog sleda?" 170
"Nije loe", rekoh. "Vidite?", rekao je ofer.
"to ti misli?" upitao sam prijateljicu.
"Nije loe", odgovorila je. "Kao da prisustvujemo stvaranju neba i zemlje."
"Neka bude Suac", rekoh.
"Doi 'vamo, Suac", rekao je ofer i podignuo maka. Maak se uplaio,
ugrizao ofera za palac i prdnuo.
ofer nas je dovezao do zrane luke. Maak se smirio na prednjem sjeditu
pokraj vozaa. Prdei s vremena na vrijeme. ofer je svako malo otvarao
prozor, po tome smo znali. Ja sam u meuvremenu oferu dao upute o
maku. Kako da mu isti ui, koji duani prodaju dezodoranse za
higijenski pijesak, kolike porcije hrane da mu daje i sline stvari.
"Ne brinite se", rekao je ofer. "Ja u se dobro brinuti o njemu. Na koncu,
ja sam mu kum."
Ceste su bile iznenaujue prazne. Nae vozilo je jurilo prema zranoj luci
poput lososa to se probija uzvodno da bi se mrije-stio. "Zato brodovi
imaju imena a avioni nemaju?" upitao sam ofera. "Zato smo let broj 971
ili let broj 326 a ne Zvoni ili Tratin-7?" ocat
"Vjerojatno zato to ima vie aviona nego brodova. Masovna
proizvodnja." "Nisam uvjeren da je tako. Danas se i dio brodova jednako
masovno
proizvodi, a svojom brojnou vjerojatno nadmauju avione."
"Da, ali...", rekao je ofer, a potom zastao nekoliko sekunda.
"Ozbiljno govorei, nitko normalan nee dati ime ba svakom
autobusu gradskog prijevoza."
"Mislim da bi bilo divno kad bi svaki autobus gradskog prijevoza
imao svoje ime", rekla je moja prijateljica.
171
"Ne bi li se tada putnici rukovodili imenima autobusa kojim se ele
voziti? Da bi se prevezli od postaje Shinjuku do postaje Senda-gaya,
vozili bi se Antilopom a ne Mazgom."
"to ti misli?" upitao sam prijateljicu.
"Dvaput bih promislila elim li se voziti Mazgom", rekla je ona.
"Ali, jeste li pomislili na jadnog vozaa MazgeT' prigovorio je ofer
u ime svih vozaa. "Ne treba kriviti vozaa Mazge."
"Dobro reeno", sloio sam se.
"Moda", ree ona, "ali ja bih se ipak radije vozila Antilopom."
"Eto, o tome se radi", kazao je ofer. "Upravo tako bi se dogodilo.
Imena koja nose brodovi u upotrebi su jo od prije masovne
proizvodnje. Zapravo, sve se svodi na isto, ba kao i davanje imena
konjima. Tako se s avionima postupa isto kao i s konjima kad im se
daje ime. Tako imamo pirit ofSt. Louis i Enola Gay. Svjedoci smo
potpunog razvoja svjesne identifikacije."
"to znai da o ivotu sada govorimo kao o osnovnoj pre-dobi?"
"Tono tako."
"I da je svrha kao takva tek od drugorazredne vanosti u bilo
kakvom imenovanju."
"Tono tako. Ako je u pitanju svrha, brojke su sasvim dovoljne.
Najbolji dokaz vam je postupak prema idovima u Auschwitzu."
"Daleko smo otili", rekoh. "Ograniimo se na to da je bit
imenovanja zapravo in svjesne identifikacije sa ivim stvorenjima.
Zato onda eljezniki kolodvori, parkovi i stadioni imaju svoja
imena kad nisu iva bia?"
"Zato? Zato to bi zavladao kaos da eljeznike postaje nemaju
imena."
"Ne, mi ne razgovaramo o promiljenom, svrsishodnom inu. Volio
bih da mi to objasnite u naelu."
ofer se ozbiljno zamislio. Nije primijetio da se svjetlo na semaforu
promijenilo u zeleno. Kombi iza nas zatrubio je u ritmu melodije iz filma
Sedam velianstvenih.
"Zato to su nezamjenjive, pretpostavljam. Na primjer, postoji 172
samo jedna Shinjuku postaja, koju ne moe zamijeniti postaja Shi-buya.
Ta nezamjenjivost znai da nisu masovni proizvodi. Slaemo li se u te
dvije stvari?"
"Bilo bi zabavno da u Ekodi izgrade postaju Shinjuku", primijetila je moja
prijateljica.
"Da je postaja Shinjuku u Ekodi, ipak bi se zvala postaja Ekoda", rekao je
ofer.
"Ali bih i dalje morala presjedati za Odakvu liniju", rekla je ona. "Vratimo
se prvotnoj temi diskusije", rekoh. "Ako su postaje nezamjenjive, to to
znai? Ako bi, na primjer, sve nacionalne eljeznike postaje bile masovno
proizvedene, istolike zgrade, bi li postaja Shinjuku i postaja Tokio bile
potpuno zamjenjive?" "Sasvim jednostavno. Ako bi se to mjesto zvalo
Shinjuku, onda je to postaja Shinjuku a ako je Tokio postaja onda je
postaja Tokio." "Dakle, ono o emu ovdje raspravljamo nije naziv tvarnog
predmeta, ve naziv njegove funkcije. Nije li to svrha?" ofer je zautio.
Samo to je ovog puta njegova utnja kratko potrajala.
"Znate to ja mislim?" kazao je ofer. "Mislim da bismo na tu temu trebali
gledati s vie simpatije." "A to znai?"
"Znai da gradovi i parkovi i ulice i postaje i igralita i kino-dvorane svi
imaju imena, ne? Mi im dajemo imena u zamjenu za njihovu zemaljsku
nepominost?" Nova teorija.
"Da", rekoh ja, "pretpostavimo da ja sasvim eliminiram svoju svijest i
postanem apsolutno nepomian, ne bih li zasluio neko matovito ime?"
ofer me je promatrao u retrovizoru. Sumnjiav pogled, kao da sam
pokuao postaviti zamku. "Nepomian?" "Recimo da se zamrznem u
mjestu, ili slino. Poput Uspavane
ljepotice."
"Ali, vi ve imate ime."
"U pravu ste", rekoh, "gotovo sam zaboravio."
173
Na jednom od altera u zranoj luci dobili smo karte za ukrcaj i
pozdravili se sa oferom. elio je priekati da vidi da smo odletjeli,
ali do polaska smo imali jo sat i pol pa se predomislio i otiao.
"Pravi lik, taj ovjek", rekla je ona.
"Znam za jedno mjesto gdje ive samo takvi ljudi", rekoh. "Krave
uokolo idu i trae klijeta za icu." "Zvui kao Dom u pampi."
"Moe biti", rekoh.
Otili smo u aerodromski restoran i rano objedovali. kampi au
gratin za mene, pageti za nju. Promatrao sam avione 747 i Tri-star
kako uzlijeu i slijeu na zemlju teinom koja je izgledala
sudbonosna. Ona je u meuvremenu sa sumnjom provjeravala
svaki paget koji je stavila u usta.
"Mislila sam da u avionu uvijek posluuju hranu", rekla je
nezadovoljna.
"Ma ne", rekoh, ekajui da se veliki vrui zalogaj koji sam stavio u
usta ohladi, a nakon to sam ga jedva progutao, ispio sam au
vode. Bezukusno ali toplo. "Jela se slue samo na meunarodnim
letovima. I na duljim domaim letovima, ponude ti neto za jelo. Ali
to bismo teko mogli nazvati osobitom panjom."
"A filmovi?"
"Ni sluajno. Let do Sappora traje jedva sat vremena."
"Znai da ti nita ne pruaju."
"Ba nita. Sjedi u svom sjeditu, ita knjigu i stigne na svoje
odredite - ba kao i autobus."
"Ali bez semafora."
"Bez semafora."
"Ba lijepo", rekla je uzdahnuvi. Spustila je vilicu i ostavila
polovicu pageta.
"Ali stvar je u tome to stigne mnogo bre. Vlakom treba dvanaest
sati."
"A to se dogaa s tako uteenim vremenom?"
174
I ja sam ostavio pola svoga jela i naruio dvije kave. "Uteeno
vrijeme?"
"Rekao si da se putovanjem avionom utedi vie od deset sati. Pa
to se dogaa s tako uteenim vremenom?"
"Vrijeme se ne gubi a ni dobiva. Samo se rauna. Moemo
upotrijebiti tih deset sati kako elimo, u Tokiju ili Sapporu. Za tih
deset sati moemo vidjeti etiri filma, dva puta jesti, i jo tota
drugo. Nije li tako?"
"Ali to ako ne elim ii u kino ili jesti?"
"To je tvoj problem. To nije mana vremena." Grizla je usnu dok smo
gledali zdepaste trupove 747 na asfaltnom pristanitu. Kad
ugledam 747 uvijek se sjetim debele, rune starice iz susjedstva u
kojem sam neko ivio. Goleme otromboljene grudi, nadute noge,
suhi vrat. Zrana luka, podesno okupljalite za ostarjele gospoe.
Desetci njih, u dolasku i odlasku, jedna za drugom. Piloti i
stjuardese, prolazei predvorjem visoko uzdignutih glava, izgledali
su neobino dvodimenzionalni. Nisam prestajao misliti kako u
vrijeme aviona DC-7 nije tako bilo, ali moda i jest.
"Dakle", ona je nastavila, "iri li se vrijeme?"
"Ne, vrijeme se ne iri", odgovorio sam. Ali zato moj glas nije
zvuao kao moj? Zakaljao sam se i popio kavu. "Vrijeme se ne iri."
"Ali vrijeme se zapravo poveava, nije li tako? I sam si rekao da se
vrijeme dodaje."
"To je samo zato to se vrijeme potrebno za prijevoz smanjilo. Zbroj
ukupnog vremena se ne mijenja. Samo to moe vidjeti vie
filmova."
"Ako eli gledati filmove", dodala je ona.
im smo sletjeli u Sapporo odgledali smo dva cjeloveernja filma.
175
Sedmi dio
Dogaaj u Hotelu Dupin
25.
Prijevoz dovren u kinodvorani; na putu k Hotelu Dupin
Za vrijeme cijelog leta ona je sjedila do prozora i gledala u vidik. Ja
sam sjedio do nje i itao Avanture Sherlocka Holmesa. Ni oblaka
na nebu za sve vrijeme dok je avion letio iznad svoje sjene na
zemlji. Jo tonije, budui da smo se nalazili u avionu, i nae sjene
unutar sjene aviona letjele su preko planina i polja. to je znailo da
smo i mi ostavili svoje tragove po zemlji.
"Zbilja mi se svidio taj tip", rekla je, ispivi sok od narane.
"Koji tip?"
"ofer."
"Aha", sloio sam se. "I meni se svidio."
"A kako sjajno ime, Suac."
"Ba se sjajno dosjetio. Maku e vjerojatno biti bolje s njime no to
mu je ikad bilo sa mnom."
"Ne 'maku', ve 'Sucu'."
"U pravu si, 'Sucu'."
"Zato mu ti za sve ovo vrijeme nisi nadjenuo ime?"
"Ni sam ne znam", zbunjeno sam odgovorio. Potom sam zapalio
cigaretu upaljaem s ugraviranom ovcom. "Mislim da ja u biti ne
volim imena. Zapravo, ne vidim to je u tome loe zvati samog sebe
'ja', tebe 'ti', a nas 'mi', ili njih 'oni'."
179
"Aha", rekla je ona. "Ja volim rije 'mi'. Podsjea me na ledeno
doba."
"Ledeno doba?"
"Kao da kaem 'mi idemo na jug', ili 'mi lovimo mamuta', ili..."
im smo izili iz zrane luke Chitose, zrak je bio hladniji no to smo
oekivali. Preko majice sam navukao koulju od teksas platna, a ona
pleteni pulover preko koulje. Jesen je u ovaj kraj stigla mjesec dana
prije nego u Tokio.
"Nismo li oekivali da emo naii na ledeno doba?" upitala je dok
smo se vozili autobusom za Sapporo. "Ti lovei mamute, ja
odgajajui djecu."
"Zvui jako primamljivo", dodao sam.
Ubrzo je zaspala dok sam ja kroz prozor autobusa promatrao
beskrajni niz uma s obje strane ceste.
Stigavi u grad najprije smo otili u kavanu.
"Odmah se dajemo na posao, da najprije odredimo osnovni plan",
rekoh. "Morat emo se razdvojiti. Znai, ja u pratiti trag s
fotografije. Ti poni traiti podatke o ovcama. Tako emo utedjeti
na vremenu." "Jako
pragmatino."
"Ako se stvari budu dobro odvijale", dodao sam. "U svakom sluaju, ti se
moe pozabaviti neko glavnim ovarskim farmama na Hokkaidu i
provjeriti vrste pasmina. Vjerojatno potrebne podatke moe pronai u
dravnom arhivu ili lokalnoj knjinici." "Sviaju mi se knjinice", rekla je
moja prijateljica. "Ba mi je drago." "Hoemo li odmah poeti?"
Pogledao sam na sat. Pola etiri popodne. "Ne, za danas je kas-180
no. Poinjemo sutra. Danas emo se odmoriti, pronai prenoite, veerati,
okupati se i dobro naspavati." "Rado bih pogledala neki film", rekla je ona.
"Film?"
"A to emo s vremenom uteenim od leta?" "Dobra primjedba",
sloih se. I tako smo skrenuli u prvu kino-dvoranu na koju smo
naletjeli.
Ispalo je da je ono za to smo se odluili bio kinoprogram s dva
cjeloveernja filma. U dvorani jedva da je bila pokoja osoba. Prole su
godine kako sam bio u toliko pustoj kinodvorani. Da bih prekratio vrijeme
izbrojio sam posjetitelje u dvorani. Osmero, ukljuujui i nas dvoje. Vie
je bilo likova u filmovima. Filmovi bijahu sjajni primjeri oaja. Vrsta
filmova kad osjetite nagon da ustanete i izidete onog trena kad se na platnu
nakon reeeg MGM lava pojavi naslov.
Prvi se film bavio okultnom temom. Vrag koji ivi u vlanom, hladnom
podrumu mjesne crkve i svima upravlja preko sveenika slabia, preuzima
vlast nad mjestom. Pravo pitanje je zato je vrag elio preuzeti vlast nad
mjestom? itavo mjesto je predstavljalo tek nekoliko bijednih zgrada
okruenih kukuruzitima. Ipak, vrag je bio opsjednut tim mjestom i sasvim
je pomahnitao kad je jedna curica odbila pasti pod njegove ini. Kad bi
vrag pomahnitao, tijelo mu je podrhtavalo poput zelene hladetine. Dodue,
bilo je neega simpatinog u tom njegovom bijesu. Ispred nas sredovjeni
ovjek je glasno hrkao poput roga za maglu.
Sasvim zdesna neki par se ljubakao i hvatao. Iza nas netko je
snano prdnuo. Toliko snano, da je sredovjeni ovjek naas
prestao hrkati. Dvije srednjokolke su se zahihotale.
Refleksno sam pomislio na Suca. Tek tada sam shvatio da smo
stvarno napustili Tokio i da se nalazimo u Sapporu.
Ba udno.
181
Usred tih i takvih misli, ja sam zaspao. U snovima, sreo sam se s tim
zelenim vragom, ali on uope nije bio zanimljiv. Bio je tvrd, a ja sam
iz prikrajka promatrao njegove spletke.
U meuvremenu, film je zavrio, svjetla su se upalila i ja sam se
probudio. Ba svi prisutni u dvorani su zijevnuli kao prema nekom
dogovoru. Otiao sam do bara i kupio sladoled za nas dvoje. Bio je
vrst kao stijena, vjerojatno ostatak jo od proteklog ljeta.
"Prespavao si cijelu predstavu?"
"Aha", priznao sam. "Kako je bilo?"
"Prilino zanimljivo. Na kraju je cijeli grad eksplodirao."
"Ma hajde!"
Kinodvorana bila je sablasno tiha. Zapravo, sve oko nas je bilo
sablasno tiho. Mrtvilo i amotinja.
"Reci mi", kazala je ona, "ne osjea li da je tvoje tijelo u stanju
promjene ili tako nekako?"
Kad me ve podsjetila na to, zapravo sam se tako osjeao.
Uhvatila me za ruku. "Ostanimo ovakvi kakvi jesmo. Zabrinula sam
se."
"Vai."
"Ako ne ostanemo ovakvi kakvi jesmo, moglo bi nam se dogoditi da
budemo prevezeni nekamo drugamo. Na neko ludo mjesto."
Kad je dvorana ponovno utonula u mrak i sljedea predstava
zapoela, razmaknuo sam joj kosu i poljubio je u uho. "Sve je u
redu. Ne brini se."
"Vjerojatno si u pravu", njeno je rekla. "Ipak se nadam da smo se
prevezli zajedno s naim imenima."
Iduih sat i pol vremena, od poetka pa sve do konca filma, ostali
smo u stanju tihog prijenosa u tami. Sve vrijeme filma ona je bila
glavom oslonjena o moje rame. Rame mi je postalo toplo i vlano od
njenog daha.
Iz kina smo izili u predveerje i tumarali ulicama. Ja sam je zagrlio oko
ramena. Osjeali smo se bliskima vie no ikad prije. Ko-182
meanje prolaznika djelovalo je smirujue, blijede zvijezde su se pojavile
na nebu.
"Jesmo li nas dvoje u pravom gradu?" upitala je. Pogledao sam u nebo.
Zvijezda Sjevernjaa nalazila se na tonom mjestu, ali nekako mi je
izgledala kao lana polarna zvijezda. Odve velika, odve svijetla. "Pitam
se", rekoh.
"Osjeam da neto nije u redu", rekla je.
"Tako se osjea zbog dolaska u novi grad. Tvoje tijelo se ne moe sasvim
naviknuti na tu promjenu." "Ali poslije nekog vremena se navikne, nije li
tako?" "Nakon dva ili tri dana osjeat e se sasvim normalno", uvjeravao
sam je.
Kad smo se umorili od hodanja uli smo u prvi restoran koji smo ugledali,
naruili dvije ae toenog piva a za jelo lososa i krumpire. Zapravo smo
se odluili ui istog trena kad smo naili na tu gostionicu i imali smo sree.
Pivo je predstavljalo pun pogodak a i hrana je bila ukusna.
"Dakle", kazao sam ispivi kavu, "to kae na to da potraimo
smjetaj."
"Ve sam ga zamislila", odgovorila je ona. "Na
primjer?"
"Nije bitno. Uzmi popis hotela i redom proitaj njihova imena." Zamolio
sam konobara da nam donese telefonski imenik sa utim stranicama i
poeo itati imena u rubrici 'Hoteli, prenoita'. Nakon etrdeset imena,
ona me je zaustavila. "To je taj." "Koji?"
"Posljednji koji si proitao."
"Hotel Dupin", ponovio sam.
"Idemo tamo." "Nikad uo za
njega."
183
"Ali, ne ide mi se u neki drugi hotel." Vratio sam telefonski imenik a
potom nazvao Hotel Dupin. Mukarac nerazgovijetna glasa se
javio, napomenuvi da imaju dvokrevetne i jednokrevetne sobe.
Upitao sam ga imaju li moda jo kakvu drugu sobu, osim
dvokrevetnih i jednokrevetnih. Ne. Jedino dvokrevetne i
jednokrevetne sobe. Zbunjen, rezervirao sam dvokrevetnu. Cijena je
bila etrdeset posto manja no to sam oekivao.
Hotel Dupin se nalazio tri bloka zapadno i jedan blok juno od
kinodvorane u kojoj smo bili. Omanja zgrada, sasvim obina.
Njezina obinost je bila metafizika. Ni neonske reklame, ni velikog
natpisa na ulazu, ak ni pravog ulaza. Staklena ulazna vrata prije su
podsjeala na ulaz za osoblje zaposleno u kuhinji, a pokraj njih je
stajala bakrena ploa u koju je bilo ugravirano 'Hotel Dupin'. ak ni
slike dupina.
Zgrada je imala etiri kata, ali je isto tako mogla biti i golema kutija
ibica koja je doekala svoje zadnje dane. Nije bila osobito stara,
ipak, izgledala je izrazito trono. Po svoj prilici je bila trona jo kad
je sagraena.
To je bio na Hotel Dupin.
Ali moja se prijateljica oito zaljubila u njega onog trena kad ga je
ugledala.
"Nije lo hotel, a?" upitala me.
"Nije lo?" uzvratio sam joj njezinim rijeima. /"Udoban, nije
cifrast."
"Nije cifrast", ponovio sam. "Kad kae cifrast, sigurno misli na
iste plahte ili lavabo iz kojeg ne curi, klima ureaj koji radi ili
mekan toaletni papir, nov komad sapuna ili zastore koje tite od
sunca."
"Ti uvijek vidi mranu stranu stvari", nasmijala se. "Kako bilo, mi
ovdje nismo doli kao turisti."
Otvorivi vrata, iznenadio sam se videi da je predvorje vee no to
sam oekivao. U sreditu se nalazilo nekoliko komada salonskog
namjetaja i veliki televizor u boji; upravo se prikazivao neki kviz.
Nigdje ni ive due na vidiku.
184
Velike ukrasne biljke u loncima stajale su s obje strane ulaznih
vrata, lie im uvelo, gotovo smee. Stajao sam i sve snimao
pogledom. Predvorje je zapravo bilo mnogo manje no to mi se na
prvi pogled uinilo. Izgledalo je prostrano zbog svega nekoliko
komada namjetaja. Salonska garnitura, veliki sat na uteg u
drvenom ormariu, zrcalo. Nita vie.
Priao sam i izbliza pogledao sat i zrcalo. Oboje su bili prigodni
darovi prigodom ovog ili onog dogaaja. Sat je kasnio sedam
minuta; zrcalo je izobliilo moju glavu i iskrivilo tijelo.
Salonska garnitura je bila trona koliko i sam hotel. Tepih je imao
nezanimljivu naranastu boju kakva se postigne kad izabranu
tkaninu ostavite tjedan dana na kii a potom je ubacite u podrum
dok se ne upljesnjivi. Bila je to naranasta boja iz pionirskih dana
Technicolora.
Bolje pogledavi, elavi sredovjeni ovjek je sjedio, ispruivi noge,
i kunjao u udobnom naslonjau salonske garniture. Isprva sam
pomislio da je mrtav, ali nos mu se blago trzao. Na hrptu nosa se
nazirao trag od naoala, ali ne i naoale. to je znailo da nije
zaspao dok je gledao televizijski program. Nisam mogao skuiti u
emu je tos.
Priao sam k recepciji i virnuo preko pulta. Nigdje nikoga. Ona je
pozvonila. Odjeknulo je predvorjem.
ekali smo trideset sekunda, ali bezuspjeno. ovjek u naslonjau
nije se pomaknuo.
Ponovno je pozvonila.
ovjek u naslonjau se zakaljao. Mrmljajui sebi neto u bradu.
Onda je otvorio oi i tupo nas pogledao.
Ona je i trei put pozvonila.
ovjek je ustao i pourio k nama. Proao je kraj mene i otiao za
pult. On je bio recepcionar.
"Ba sam grozan", kazao je. "Zbilja sam grozan. Zaspao sam
ekajui vas."
"Oprostite to smo vas probudili", rekoh ja.
"Ni sluajno", odgovorio je recepcionar. Izvadio je prijavni list
185
i kemijsku olovku. Na lijevoj ruci su mu nedostajali vrhovi malog i
srednjeg prsta.
Zapisao sam svoje ime na prijavnom listu ali naglo sam se
predomislio, zguvao ga i spustio u dep. Uzeo sam drugi obrazac i
napisao lano ime i adresu. Obino ime i adresu, koji nisu zvuali
neuvjerljivo i kao izmiljeni na licu mjesta. Zapisao sam i svoje
zanimanje, posrednik u prodaji nekretnina.
Recepcionar je podignuo svoje celuloidne naoale koje je bio
odloio kraj telefona i zagledao prijavni obrazac.
"Suginami, Tokio... 29 godina, posrednik u prodaji nekretnina."
Iz depa sam izvadio papirnati ubrus i obrisao boju sa svojih
prstiju.
"Ovdje ste radi posla?" upitao je recepcionar.
"Da, na izvjestan nain", rekoh.
"Koliko noi ostajete?"
"Jedan mjesec", rekoh.
"Jedan mjesec?" Pogledao me je zabezeknuto. "Imate namjeru ostati
jedan cijeli mjesec?"
"Neto nije u redu?"
"Ne, ovaj, sve je u redu, ali znate, mi se drimo pravila da svakog
treeg dana poravnamo raune."
Spustio sam torbu na pod, izbrojio dvadeset novanica od po deset
tisua jena i poloio ih na pult.
"Nadoplatit u vam ako to ne bude dovoljno", rekoh.
Recepcionar je s tri prsta svoje lijeve ruke podignuo novanice i
izbrojio ih desnom. Tada je napisao priznanicu. "Imate li neku
posebnu elju glede sobe?"
"Ako je mogue, neka soba to dalje od dizala."
Recepcionar se okrenuo i zagledao u pretince s kljuevima soba.
Nakon poduljeg razmiljanja, izabrao je sobu 406. Pretinci s
kljuevima bili su gotovo puni. Pria o pravom uspjehu, Hotel
Dupin.
Nisu imali hotelskog nosaa pa smo sami ponijeli svoje stvari do
dizala. Kao to je moja prijateljica rekla, to oito nije bio cifrast
hotel. Dizalo se treslo poput golemog psa koji boluje od upale
plua.
186
"Za dulji boravak nita nije toliko vano kao va mali, obian hotel
koji eka na vas."
"Va mali, obian hotel koji eka na vas" - ne tako loa fraza. Kao da
je iz reklamnog turistikog lanka kakvog enskog modnog
asopisa. "Nakon dugog putovanja, va mali, obian hotel koji eka
na vas pravo je rjeenje."
U svakom sluaju, prva stvar koju sam uinio nakon to sam
otvorio vrata nae sobe u malom, obinom hotelu bila je da zgrabim
papuu i tresnem ohara koji je puzao du prozorskog okvira.
Zatim sam podignuo nekoliko pubinih dlaica to su leale kraj
podnoja kreveta i bacio ih u smee. Novo iskustvo, pogled na
ohara u Hokkaidu. U meuvremenu, ona je pustila toplu vodu u
kadu. Vjerujte mi na rije, bila je to buna slavina.
"Kaem ti, trebali smo otii u bolji hotel", otvorio sam vrata
kupaonice i doviknuo u njezinom smjeru. "Imamo vie nego
dovoljno novca."
"Nije u pitanju novac. Naa potraga za ovcom poinje ovdje. Bez
objanjenja, to je moralo biti ovdje."
Ispruio sam se na krevet i popuio cigaretu, upalio televizor i
izvrtio sve kanale, potom ga ugasio. Jedina pristojna stvar bila je
recepcija. U tom trenutku nestalo je tople vode a njezina je odjea
doletjela u pratnji zvuka ruke tua.
Razmaknuvi prozorske zastore zagledao sam se u neuglednu
skupinu zgrada od kojih je svaka bila trona koliko i na Hotel
Dupin. Svaka je bila rune pepeljastosive boje i vonjala na urin ve
po samom izgledu. Premda je bilo devet uveer, iza nekoliko
osvijetljenih prozora mogao sam vidjeti ljude kako marljivo rade.
Nisam mogao tono odrediti o kojem je poslu rije, ali nitko od njih
nije izgledao osobito sretno. Dakako, u njihovim oima, vjerojatno
sam ja izgledao jadno.
Ponovno sam navukao zastore, vratio se do kreveta i svalio se na
poput asfalta tvrde ukrobljene plahte, i pomislio na svoju bivu
enu. Razmiljao sam o ovjeku s kojim je sada ivjela. O njemu
sam znao gotovo sve to sam trebao znati. Na koncu, bio mi je
187
prijatelj, pa kako to ne bih znao. Imao je dvadeset i sedam godina.
Nije bio osobito poznat jazz gitarist, ali dovoljno uporan koliko i svi ostali
ne ba osobito poznati jazz gitaristi. Nije bio lo tip. Premda nije imao
vlastiti stil. Jedne godine je lutao izmeu Ken-nyja Burrella i B. B. Kinga,
druge izmeu Larrvja Corvella i Jima Halla. Zato se predomislila i poslije
mene izabrala njega, zbilja nisam mogao skuiti. Dakako, ovjek moe
uoiti odreene karakterne znaajke meu pojedincima i na osnovi toga se
odluiti. Jedina stvar u kojoj je bio bolji od mene jest to to je znao svirati
gitaru, a jedina stvar u kojoj sam ja bio bolji od njega jest to sam znao
prati posue. Veina gitarista se ne usuuje prati posue. Ozlijede prste i
eto problema.
Tada sam se uhvatio kako razmiljam o seksu s njom. Po navici, pokuao
sam izraunati koliko smo puta vodili ljubav za etiri godine naeg braka.
U najboljem sluaju priblinu brojku, ali to to uope znai priblina
brojka?/ sam trebao voditi dnevnik. Ili barem zapisivati kakve misli u
notes. Tako bih imao tonu brojku. Tone brojke svemu daju jasnou i
konkretnost. Moja biva ena vodila je precizne zabiljeke o svemu to se
ticalo njezine spolnosti. to ne znai da je vodila pravi dnevnik. Ona je u
svoju biljenicu zapisivala tone datume mjesenice jo od kad ju je prvi
put dobila, a spolne odnose je dodavala kao uzgrednu informaciju. Sve u
svemu, imala je osam takvih biljenica koje je drala zakljuane u jednoj
ladici, zajedno s drugim vanim papirima i fotografijama. To nikomu nije
pokazivala. Da je vodila zabiljeke o svojim spolnim odnosima, to je sve
to znam. to, kako i koliko je o tome pisala, nemam pojma. A sad kad
vie nismo zajedno, vjerojatno nikad neu saznati. "Ako umrem", rekla mi
je jednom, "spali te biljenice. Polij ih kerozinom, neka sasvim izgore a
pepeo zakopaj. Nikad ti neu oprostiti ako jedna rije ostane."
"Ali ja sam onaj koji spava s tobom. Jako dobro poznam svaki djeli tvoga
tijela. ega se to stidi poslije svih ovih godina?" 188
"Tjelesne stanice propadaju i obnavljaju se svakog mjeseca. ak i ovog
istog trena", rekla je, ispruivi svoju koatu nadlakticu. "Gotovo sve to
vjeruje da zna o meni tek su puke uspomene."
Osim nekih mjesec ili dva prije naeg razvoda, moja biva ena je
bila osobito metodina u svome razmiljanju. Imala je izvanredno
realistian pristup svome ivotu. to znai da kad je jednom
zatvorila vrata, nikad ih vie nije ponovno otvorila. Niti je, po
navici, ijedna vrata ostavljala irom otvorena.
A sada, sve to znam o njoj, jesu moje uspomene na nju. A te
uspomene blijede sve vie i vie u prolost, poput izumrlih stanica.
Zar je sve tek biologija?
189
26.
Pojavljuje se profesor za ovce
Idueg jutra smo se probudili u osam, navukli nau odjeu, spustili
se dizalom i otili u oblinju kavanu na doruak. Dakako, Hotel
Dupin nije imao ak ni bar.
"Kao to smo se juer dogovorili, mislim da je najpametnije da se
razdvojimo", rekoh, dodavi joj kopiju fotografije s ovcom. "Planine
koje se vide u pozadini pokuat u upotrijebiti kao trag za
pronalazak tog mjesta. Ti posjeti mjesta na kojima jo uvijek
uzgajaju ovce. Zna to ti je initi. Svaki trag, bilo to, ma koliko
neznatno, moe nam biti od pomoi. Sve je bolje nego da lutamo po
itavom Hokkaidu tapkajui bez rezultata."
"Ja se dobro snalazim. Prepusti to meni."
"Vai, nai emo se opet veeras u hotelu."
"Ne brini se toliko puno," rekla je stavljajui sunane naoale.
"Pronai emo je kao od ale."
Naravno, nismo je uspjeli pronai kao od ale. Stvari se nikad ne
dogaaju tako. Otiao sam u pokrajinsku turistiku agenciju,
posjetio znatan broj turistikih informativnih centara i putnikih
agencija, raspitao se i u planinarskom savezu. Uglavnom sam
provjerio
190
sva mjesta koja su imala bilo kakve veze s turizmom i planinama.
Nitko se nije mogao sjetiti da je ikad vidio planine s fotografije.
"Te planine izgledaju sasvim obino", svi su mi rekli istu stvar.
"Osim toga, na fotografiji se vidi tek njihov manji dio."
Jedan itav dan sam proveo na ulici a nisam se uspio pomaknuti s
mrtve toke. Hou rei, shvatio sam da e biti jako teko prepoznati
planine kad ih nije mogue razlikovati po bilo emu, a na fotografiji
se vidi tek njihov manji dio.
Svratio sam u knjiaru i kupio monografiju Planine Hokkaida, kao i
atlas Hokkaida, potom u kafi gdje sam dvaput zaredom naruio
ginger-ale i prelistao kupljene knjige. to se tia planina na
Hokkaidu, ima ih nezamislivo mnogo a sve su slinih boja i oblika.
Pokuao sam usporediti planine sa takorove fotografije sa svakom
planinom u knjizi; deset minuta poslije zavrtjelo mi se u glavi.
Obeshrabrujue je djelovala spoznaja da su planine predstavljene u
knjizi tek malen dio svih planina na Hokkaidu. injenica da jedna
planina moe izgledati sasvim drugaije s jedne ili druge strane jo
je vie komplicirala situaciju.
"Planine su iva bia", napisao je u predgovoru autor spomenute
monografije. "Planine, ovisno o tome odakle ih gledate, godinjem
dobu i dobu dana, odreenom raspoloenju kojim se promatraju, ili
bilo kojoj drugoj stvari, mogu uspjeno promijeniti svoj izgled.
Stoga je vano shvatiti da mi moemo poznavati tek jednu stranu
planine, njezin maleni dio."
"Ba lijepo", kazao sam glasno. Nemogu cilj. Kad je otkucalo pet
sati, otiao sam u park, sjeo na klupu i pojeo kukuruz u drutvu
golubova.
Premda neto uspjenija od mene, ni ona nije uspjela doi do
traenih podataka. Zabiljeke naih jednodnevnih traganja
usporedili smo nad skromnom veerom u restoranu u blizini
Hotela Dupin.
"U Pokrajinskom uredu za poljoprivredu i stoarstvo nisu znali
gotovo nita", rekla je. "Prestali su voditi podatke o ovcama. Uzgoj
191
ovaca se ne isplati. Barem ne na velikim farmama ili na otvorenim
panjacima."
"Na izvjestan nain to nam olakava potragu."
"Ne ba. Farmeri i dalje uzgajaju ovce i to prilino aktivno, imaju
ak i svoj sindikat koji nadzire drava. Meutim, sa srednjim i
malim uzgajivaima, teko je pratiti toan broj uzgojenih ovaca.
Svako seosko kuanstvo dri nekoliko ovaca, ba kao to dre
make i pse. S dozom opreza zabiljeila sam adrese trideset uzgajivaa
ovaca za koje su imali podatke, ali papiri su etiri godine stari a ljudi se u
ovim krajevima esto sele. Zna, japanska poljoprivredna politika
naglavce se mijenja svake tri godine." "Ba lijepo", uzdahnuo sam
gledajui u svoje pivo. "Izgleda da smo upali u slijepu ulicu. Mora biti da
ima vie od stotinu slinih planina na Hokkaidu, a prilike uzgoja ovaca
sasvim su nesagledi-ve."
"Tek nam je prvi dan. Tek smo poeli." "Nisu li te tvoje ui primile kakvu
poruku?" "Zasad jo nita", rekla je, jedui ribu na leo i miso juhu.
"Barem toliko znam. Loe poruke dobivam jedino onda kad sam zbunjena
ili osjeam neki duevni nemir. Ali sada to nije sluaj." "Ue za spaavanje
pojavljuje se jedino kad si u velikoj opasnosti?" "Tako nekako. Za sada
sam sasvim zadovoljna to kroz sve ovo prolazim zajedno s tobom, a sve
dok sam zadovoljna, ne dobivam takve poruke. Stoga, ne preostaje nam
drugo nego da tu ovcu pronaemo vlastitim snagama."
"Nisam siguran", odgovorio sam joj. "Na izvjestan nain, ako tu ovcu ne
pronaemo, bit emo u dreku do gue. O kakvom se dreku radi ne znam,
ali ako se ti tipovi odlue da nas srede, onda e to i uiniti. Oni su
profesionalci. Sve i ako Voda umre, organizacija se nee raspasti a mrea
njihove moi se iri itavim Japanom, poput kanalizacije. Dre nas u aci.
Glupo zvui, ali tako je." "Zvui kao The Invaders1."
"Smijeno je, znam. Ali injenica je da smo se do grla uvalili u to, a kad
kaem 'mi', mislim na tebe i mene. Na poetku sam bio samo ja, ali sada i
ti sudjeluje u tome. Jo uvijek se ne osjea ugroeno?"
"Hej, ovo je ba ono to volim. U svakom sluaju je mnogo zabavnije
od eve s neznancima ili poziranja otkrivenih uiju ili korekture
biografskih rjenika. Ovo je ivot." "A to znai", upao sam joj u rije,
"ne tonemo pa nam ue za spaavanje ne treba."
"Ba tako. Na nama je da pronaemo tu ovcu. Ni ti a ni ja nismo ostavili
osobito puno za sobom."
Moda i nismo.
Vratili smo se u hotel i imali spolni odnos. Volim izraz spolni
odnos. Podrazumijeva vrlo ograniene mogunosti.
Trei i etvrti dan naeg boravka u Sapporu protekli su jednako
neuspjeno. Ustali bismo u osam, dorukovali, razdvojili se tijekom
dana a kad bi pala veer za veerom bismo razmijenili informacije,
vratili se u hotel, imali spolni odnos i zaspali.
Bacio sam stare tenisice i kupio si nove, i vrzmao se gradom
pokazujui fotografiju stotinama ljudi. Ona je napravila poduu
listu uzgajivaa ovaca koja se temeljila na podacima dravnog
ureda i knjinice, i poela telefonirati svakome od njih. Rezultat je
bio nitavan. Nitko nije uspio locirati planine i nijedan od
uzgajivaa nije se mogao sjetiti bilo kakve ovce sa zvijezdom na
leima. Jedan starac mi je kazao da se sjea da je tu planinu vidio na
junom Sahalinu prije rata. Nije mi zvualo uvjerljivo da je takor
otiao na Sahalin. Nema naina da se sa Sahalina poalje
preporueno pismo u Tokio.
Postupno sam se osjeao sve iscrpljenije, moj osjeaj za orijentaciju
iezao je do etvrtog dana. Kad vie nisam mogao razlikovati
Popularna amerika televizijska serija iji se sadraj bavio
tematikom znanstvene fantastike, emitirana 1967-68. (nap. prev.)
192
jug od istoka, kupio sam kompas, ali motajui se uokolo s
kompasom, grad me je podsjeao na kulise u fotografskom studiju a
ljudi koji su hodali ulicama izgledali su kao likovi od kartona.
Sunce je izlazilo s jedne strane jednoline zemlje, letjelo nebom
poput topovske kugle i potom padalo na suprotnu stranu.
Tako je proao peti, potom i esti dan. Listopad se ve uvelike
osjeao u gradu. Sunce je jo uvijek ugodno grijalo ali vjetar je bio
sve otriji i kasno popodne morao sam obui debelu pamunu
vjetrovku. Ulice u Sapporu bile su iroke i deprimirajue
pravocrtne. Sve do tada nisam imao pojma da te hodanje po gradu
sasvim pravih linija moe toliko umoriti.
Pio sam sedam alica kave na dan, odlazio pomokriti se svakih dva
sata. I postupno izgubio apetit.
"to ne objavi oglas u novinama?" predloila je. "Zna, otprilike:
'Prijatelji ele stupiti u kontakt s tobom', ili neto slino."
"Nije ti loa ideja", sloio sam se. Nije vano ako se i taj pokuaj
izjalovi, i to je bolje nego nita.
Stoga sam dao objaviti obavijest od tri retka u jutarnjem izdanju
etiriju novina idueg dana.
Pozor: takore Javi se. Hitno je! Hotel Dupin, soba 406.
Idua dva dana ekao sam kraj telefona. Na dan kad je oglas
objavljen, primio sam tri poziva. Prvi poziv je bio od nekog
mjetanina.
"to znai to 'takor'?"
"Prijateljev nadimak", odgovorio sam.
Spustio je slualicu, zadovoljan.
Drugi poziv je bio ala.
"Kvi, kvi", zauo sam glas s druge strane ice. "Kvi, kvi."
Spustio sam slualicu. Gradovi su jako udna mjesta.
Trei je bio od ene piskava glasa.
194
"Svi me oduvijek zovu takor", rekla je drhtavim glasom u kojem
ste mogli naslutiti kako se negdje u daljini telefonske linije njiu na
vjetru.
"Hvala vam na trudu to ste se javili. Naalost, takor kojeg ja
traim je mukarac", objasnio sam.
"Tako sam i mislila", kazala je. "Ali, budui da i mene zovu takor,
pomislila sam da vam se ipak javim."
"Zbilja vam hvala na pozivu."
"Nema na emu. Jeste li pronali prijatelja kojeg traite?"
"Naalost", odgovorio sam joj, "jo nisam."
"Da kojim sluajem traite ba mene... ali, eto, ne traite mene."
"Tako vam je to. ao mi je."
Zautjela je. Ja sam se malim prstom poeao po nosu.
"Zapravo sam eljela popriati s vama", priznala je.
"Sa mnom?"
"Ne znam kako da vam to priopim, ali osjetila sam elju da vam se
javim onog trena kad sam naila na va oglas u jutarnjem izdanju.
Nisam vam htjela smetati..."
"Znai da je to to ste mi maloprije rekli da i vas zovu takor
zapravo obina izmiljotina?"
"Istina je", priznala je. "Nitko me nikad nije zvao takor. Ja nemam
prijatelja. Zato sam vam se svakako htjela javiti."
Duboko sam uzdahnuo. "Svejedno vam hvala."
"Oprostite. Jeste li vi s Hokkaida?"
"Ne, ja sam iz Tokija."
"to znai da ste ovamo doli traiti prijatelja koji je takoer iz
Tokija?"
"Ba tako."
"Koliko je star va prijatelj?"
"Upravo je navrio tridesetu."
"A vi?"
"Jednako."
"Samac?"
"Da."
"Meni su dvadeset i dvije. Valjda e se stvari popraviti s
vremenom."
"Mogue", rekoh, "nikad se ne zna. Neke stvari odu nabolje, neke
ne."
"Bilo bi mi drago ako bismo se mogli sastati i o svemu popriati uz
veeru."
"Morate me ispriati, ali moram biti ovdje i ekati na poziv."
"Da, u pravu ste", rekla je. "Oprostite na smetnji."
"U svakom sluaju, hvala vam na pozivu."
Spustio sam.
Pametno, ba pametno. Moda kolgerla u potrazi za poslom. A
moda se zbilja radi o osamljenoj djevojci. U oba sluaja, ista stvar.
Jo uvijek sam bio na poetku.
Idueg dana primio sam samo jedan poziv, od mentalno
poremeene osobe. "Kaete takor? Prepustite to meni." Govorio je
punih petnaest minuta o tamanjenju takora u sibirskom logoru.
Zanimljiva pria, ali ne i od pomoi.
Dok sam ekao da telefon zazvoni, sjedio sam na rasklimanoj stolici
kraj prozora i vrijeme provodio promatrajui radni dan u uredu na
drugom katu na suprotnoj strani ulice. Premda sam cijelog dana
zurio, nisam uspio skuiti ime se ta firma bavila. U tom poduzeu
je radilo deset uposlenika i ljudi su stalno ulazili i izlazili, kao da je
rije o koarkakoj utakmici. Netko bi donio nekakve papire, drugi
bi ih oznaio nekakvim peatom a netko trei stavio u kuvertu i
izjurio van. Tijekom pauze za ruak, tajnica krupnih grudi posluila
je aj svima. Popodne je nekoliko uposlenika naruilo kavu, koju im
je donio netko izvana. Tako sam i ja dobio elju da popijem kavu pa
sam zamolio recepcionara da prima poruke dok ja odem do bara.
Na povratku sam kupio dvije boce piva. Kad sam se vratio na
stolicu kraj prozora, samo je etvero uposlenika jo ostalo u uredu.
Tajnica krupnih grudi se alila s mlaim pripravnikom. Ja sam
ispijao pivo i promatrao uredske aktivnosti, ali ponajvie nju.
196
to sam vie gledao u njezine grudi, izgledale su mi sve vee. Mora
biti da je imala grudnjak uvren elinim uadima mosta Golden
Gate. Uinilo mi se da je nekoliko mladih uposlenika bacilo oko na
nju. Njihov spolni nagon probijao se kroz dva prozora i ulicu koja
nas je razdvajala. udnovata je stvar osjeati neiji tui seksualni
nagon. Poslije nekog vremena, pogreno ga ponete doivljavati za
svoj.
U pet sati poslijepodne, ona se presvukla u crvenu haljinu i otila
kui. Ja sam navukao zastore i na televizoru gledao crtice Bugs
Bunny. Tako je proao osmi dan u Hotelu Dupin.
"Ba sjajno", promrmljao sam. Ovo 'ba sjajno' se odnosilo na na
zadatak, i pretvorilo se u naviku. "Treina je mjeseca prola a mi se
jo nismo ni pomaknuli s mrtve toke."
"Tako samo izgleda", dodala je ona. "Pitam se kako li je Suac?"
Nakon veere odmarali smo se na klimavom naranastom kauu u
predvorju Hotela Dupin. Nigdje se nije vidjela ni iva dua, osim
naeg troprstog recepcionara. On je bio zaposlen, uspeo se na
ljestve i zamijenio arulju, istio prozore, slagao novine. Moda su
u hotelu bili i neki drugi gosti; moda su se svi zatvorili u svoje
sobe i poput mumija se skrivali od svjetlosti dana.
"Kako ide posao?" upitao je bojaljivo dok je zalijevao biljke u
loncima.
"Nemamo se ime pohvaliti", rekoh mu.
"ini mi se da ste dali oglas u novinama."
"Istina je", uzvratih mu. "Pokuavamo ui u trag toj jednoj osobi
zbog nasljedstva zemlje."
"Nasljedstva?"
"Da. Problem je to je nasljednik nestao u nepoznatom smjeru."
"Ma nemojte! Zvui kao zanimljiva pria."
"Ne ba."
"Ne znam, ima neto od MobjDicka u njoj."
"MobyDicka,r
197
"Svakako. Uzbuenje zbog lova."
"Na primjer, lova na mamuta?" rekla je moja djevojka.
"Naravno. To je sve povezano", sloio se recepcionar. "Zapravo,
ovaj sam objekt nazvao Hotel Dupin zbog scene s dupinima u
Moby Dicku."
"Oh-ho", kazao sam ja. "U tom sluaju, ne bi li bilo bolje da ste ga
nazvali Kitov hotel?"
"Kitovi ne uivaju takvu popularnost", sloio se on s odreenim
aljenjem.
"Hotel Dupin je ba ljupko ime", dodala je moja prijateljica.
"Hvala vam lijepa", osmjehnuo se recepcionar. "Uzgred, jako mi je
drago to ovdje ostajete dulje pa bih vas volio ponuditi s malo vina
u znak gostoprimstva."
"Bit e mi posebno zadovoljstvo", rekla je ona.
"Najljepa hvala", dodao sam ja.
Otiao je u stranju sobu i poslije kraeg vremena pojavio se s
bocom rashlaenog bijelog vina i tri ae.
"Nazdravlje. Ja sam jo na dunosti, samo koju kap za mene."
Ispili smo vino. Ne osobito kvalitetno vino ali pitka, suha,
dopadljiva sorta. ak su se i ae orosile.
"Vi ste oboavatelj Moby Dicka?" palo mi je na pamet da ga upitam.
"Moglo bi se rei. Oduvijek sam elio ii na more, jo od
djetinjstva."
"Zbog toga se bavite hotelijerstvom?" ona je upitala.
"Zbog toga sam izgubio prste", nadovezao se on. "Zapravo, izgubio
sam ih kad mi ih je vitlo smrskalo prilikom istovara tereta s
teglenice."
"Ba uasno!" uzviknula je ona.
"Sve je polo po zlu. Ali ivot je prevrtljiv. Nekako sam se uspio
domognuti ovog hotela. Nije neki osobit hotel, ali dobro prolazim.
Prolo je deset godina kako ga imam."
Sto je znailo da on nije recepcionar nego vlasnik hotela.
"Ne mogu zamisliti ljupkiji hotel", ona mu je polaskala.
198
"Hvala vam lijepa", uzvratio je vlasnik, napunivi nae ae.
"Za samo deset godina, ova zgrada je, da se tako izrazim, dobila na
svojoj originalnosti", izjavio sam ne okoliajui.
"Da, zgrada je izgraena odmah nakon rata. Vjerujem da sam imao
veliku sreu to sam ga mogao kupiti jako jeftino."
"emu je zgrada sluila prije no to je pretvorena u hotel?"
"Tu se nalazio Dom udruge ovara s Hokkaida. Tu su se uvali svi
arhivski papiri i graa koji su se ticali..."
"Ovaca?" rekoh.
"Ovaca", odgovorio je on.
"Zgrada je bila u vlasnitvu Udruge ovara s Hokkaida, to jest
pripadala im je do prije deset godina. Zbog naglog prestanka
interesa za uzgoj ovaca na ovom teritoriju, Dom je zatvoren", rekao
je otpivi gutljaj vina. "Zapravo, vritelj dunosti direktora u to je
vrijeme bio moj otac. Nije mogao podnijeti pomisao da e Dom
udruge ovara biti zatvoren, pa je pod izlikom ouvanja arhive
nagovorio lanove udruge da mu po prihvatljivoj cijeni prodaju
zemljite i zgradu izgraenu na njemu. Stoga i dan danas itav prvi
kat zgrade predstavlja svojevrsnu ovju arhivu. Naravno, s obzirom
da je to arhivska grada, veina papira je stara i neupotrebljiva.
Ludosti jednog starca. Ostalo pripada meni tj. hotelu."
"Kakva sluajnost", rekoh.
"Sluajnost?"
"Da vam iskreno kaem, osoba koju traimo ima odreene veze s
ovcama. A jedini trag koji imamo je ova fotografija s ovcama, jer ju
je ta osoba poslala."
"Ma nemojte", rekao je. "Volio bih pogledati tu fotografiju ako je
mogue."
Izvadio sam fotografiju s ovcama koju sam bio metnuo medu
stranice svoga rokovnika i dodao mu je. Podignuo je naoale s pulta i
poeo razgledati fotografiju. "ini mi se da se prisjeam ovoga", rekao je.
199
"Prisjeate se?"
"Sasvim sigurno." Rekavi to, uzeo je ljestve koje je bio ostavio ispod
zamijenjene arulje i naslonio ih na suprotni zid. Skinuo je uokvirenu
fotografiju. Tada je oistio prainu s nje i dodao nam je-"Nije li rije o
istom krajoliku?"
Sam okvir je bio prilino star, ali je fotografija bila jo starija i izgubila
boju. Doista, na njoj su se vidjele ovce. Moda ezdesetak ovaca. Ograda,
breze, planine. Brezova uma bila je drukija po obliku od one na
takorovoj fotografiji, ali planine u pozadini bile su iste.
"Ba sjajno", rekoh njoj. "Sve ovo vrijeme smo prolazili ispod te
fotografije."
"Zato sam ti rekla da moramo doi u ovaj hotel", naglasila je ona. "Kad je
tako", rekoh ovjeku, "gdje se tono nalazi to mjesto?" "Ne bih vam znao
tono rei", kazao je. "Fotografija tu visi jo iz vremena Doma udruge
ovara." "Dakle tako", promrmljao sam. "Ali postoji nain da to
otkrijemo." "Kako to mislite?"
"Pitajte mojeg oca. On ima sobu gore na katu u kojoj provodi sve vrijeme.
Rijetko kada izlazi iz nje, sasvim je zaokupljen svojom arhivskom graom
o ovcama. Nisam ga posjetio ima ve mjesec dana. Jednostavno ostavim
obrok ispred njegovih vrata, a posluav-nik je prazan poslije pola sata, pa
tako znam da je iv." "Hoe li nam va otac moi rei gdje se nalazi mjesto
s fotografije?" "Vjerojatno. Kao to sam vam maloprije rekao, on je bio
direktor Doma udruge ovara i on zna sve to se mora znati o ovcama. Svi
ga zovu profesor za ovce." "Profesor za ovce", ponovih. 200 27.
Profesor za ovce jede sve i govori sve
Prema rijeima njegova sina, vlasnika Hotela Dupin, profesor za
ovce nipoto nije imao lak ivot.
"Otac se rodio u okrugu Sendai, 1905., kao najstariji sin u obitelji
zemljoposjednika", kazao nam je profesorov sin. "Drat u se
zapadnog kalendara, ako vam tako odgovara."
"Kako vam je po volji."
"Nisu bili bogati, ali ivjeli su na svojoj zemlji. Stara obitelj koja je
svojedobno od lokalnog vladara dobila zemlju na koritenje. ak su
postali poznati poljoprivrednici potkraj razdoblja Edo.
Profesor za ovce isticao se u uenju jo od najranijih dana, udo od
djeteta za koje je znao svatko u Sendaiju. I to ne samo u koli.
Nadmaio je svakoga u sviranju violine, a u srednjoj koli je ak
izveo Beethovenovu sonatu za Cara prigodom njegova posjeta tom
okrugu. Car mu je poklonio zlatan sat.
Obitelj ga je pokuavala privoljeti da studira pravo, ali profesor za
ovce je to glatko odbio. 'Pravo me uope ne zanima', kazao im je
mladi profesor za ovce.
'Onda se nastavi obrazovati na muzikoj akademiji', kazao mu je
otac. 'Bilo bi lijepo da imamo barem jednog glazbenika u obitelji.'
'Ni glazba me ne zanima', odgovorio mu je profesor za ovce.
201
Zavladala je kratka utnja.
'Kad je tako', upitao ga je njegov otac, 'kojim putem eli krenuti?'
'Zanima me poljoprivreda. elim studirati poljoprivredu.'
'Ba mi je drago', sloio se njegov otac tren kasnije. to je drugo
mogao rei? Profesor za ovce bio je obziran i ozbiljan mladi koji se
drao zadane rijei. Njegov je otac jedva uspio progovoriti koju
rije.
Idue godine, voden svojim eljama, profesor za ovce upisao se na
poljoprivredni fakultet pri carskom sveuilitu u Tokiju. Njegov
gotovo djeji zanos i ljubav za uenje ak se ni tamo nisu smanjili.
Svi, ukljuujui i njegove profesore, pozorno su ga pratili. U uenju
se isticao kao i obino, i medu drugovima je uivao veliku
popularnost. Bio je, najkrae reeno, jedan od izabranih. Ne
izgubivi dobar glas zbog raskalanog ivota, svaki slobodan
trenutak provodio je itajui. Ako bi se umorio od itanja, svirao bi
violinu u sveuilinom dvoritu, zlatan sat uvijek mu u depu
sveuiline odore.
Diplomirao je kao prvi u svojoj klasi i u Ministarstvo poljoprivrede i
umarstva stupio kao jedan od najsposobnijih. Njegov diplomski
rad predstavljao je, pojednostavljeno reeno, program zajednikog,
opeizvodljivog poljoprivrednog razvoja za Japan, Koreju i Tajvan,
za koji su neki govorili da je odve idealistiki. I pored toga, to je
bio projekt o kojem su tada svi govorili.
Nakon dvije godine provedene u Ministarstvu, profesor za ovce
otiao je na Korejski poluotok, gdje je predvodio istraivanje uzgoja
rie. Njegovo izvjee, objavljeno kao Studija uzgoja rie na
Korejskom poluotoku, bilo je prihvaeno i od vlade.
Godine 1934. profesor za ovce je dobio poziv da se vrati u Tokio,
gdje je promaknut u vojnog asnika. Zbog velikog, neizbjenog
sukoba sa Sjevernom Kinom profesor za ovce je tada pozvan da
izradi nezavisni program koji se temeljio na uzgoju ovaca. To je bio
prvi susret profesora za ovce s ovcama. Profesor za ovce se tada
usredotoio na razvoj osnovnog plana za uzgoj i rasplod ovaca u
202
Japanu, Manduriji i Mongoliji. Idueg proljea otiao je na
promatrako istraivanje tih teritorija.
Proljee 1935. prolo je bez vanijih dogaaja. Iznenaenje se
dogodilo u srpnju. Uputivi se na konju, bez pratnje, na krae
istraivanje terena, profesor za ovce je nestao. Ali gdje i kako je
nestao, ostalo je nepoznato.
Prola su tri, etiri dana. Ni traga od profesora. Vojna spasilaka
jedinica portvovno je pretraivala teren, ali bez ikakvog uspjeha.
Ili su ga napali vukovi ili oteli uroenici. Tjedan dana kasnije, kad
su svi ve izgubili svaku nadu, profesor za ovce je sasvim raupan
u sumrak dolutao natrag u logor. Vratio se upalih obraza s nekoliko
posjekotina na licu, ali u oima mu se zadrao sjaj. Vratio se i bez
konja i bez runog sata. Svatko je spremno prihvatio njegovo
objanjenje da se izgubio a njegov konj teko ozlijedio.
Ni mjesec dana kasnije, vladinim uredima su se poele iriti bizarne
glasine. Proulo se da je uivao u 'osobitom odnosu' s ovcom. to je
taj 'osobiti odnos' znaio, nitko nije znao. Nakon toga ga je njegov
nadreeni pozvao u svoj ured i sproveo istragu da bi pojasnio taj
dogaaj. U kolonijalnim drutvima glasine se ne smiju tolerirati.
'Jeste li doista imali osobiti odnos s ovcom?' upitao ga je nadreeni
asnik.
'Jesam', odgovorio je profesor za ovce.
Ispitivanje je teklo otprilike ovako:
p: Pod izrazom 'osobiti odnos', mislite li na seksualne odnose s
ovcom?
o: Ne, o tome se ne radi.
p: Molim vas, pojasnite.
o: Radilo se o mentalnoj vezi.
p: To nije objanjenje.
o: Teko je pronai prave rijei, gospodine, ali vjerojatno je
'duhovno srodstvo' najblie istini.
p: elite mi rei da ste s ovcom bili u duhovnoj vezi?
203
Tako je.
Govorite mi da ste tijekom jednotjednog nestanka bili u duhovnoj
vezi s ovcom? Tako je.
Ne mislite li da je to dovoljan razlog da budete otputeni iz slube?
Moja je dunost prouavati ovce, gospodine. Duhovna veza se ne
priznaje kao predmet izuavanja. Stoga bih vas zamolio da
promijenite svoj iskaz. Uzmite u obzir ast koju ste doivjeli
diplomiravi na Poljoprivrednom fakultetu Carskog sveuilita u
Tokiju i va briljantan rad po stupanju u Ministarstvo. Od vas kao
najistaknutije osobe za razvoj poljoprivrednih poslova u istonoj
Aziji oekuje se jako puno. Shvaam.
Onda zaboravite te gluposti o duhovnoj vezi. Ovce su stoka. Obina
stoka, nita vie. Ali ja to ne mogu zaboraviti. Morate objasniti
okolnosti. Gospodine, stvar je u tome to je ovca u meni. To nije
objanjenje. Daljnje objanjenje je nemogue.
U veljai 1936. profesoru za ovce zapovijedeno je da se vrati u
Japan. Nakon to je iskusio brojna slina ispitivanja, u proljee iste
godine premjeten je u arhiv Ministarstva poljoprivrede. Tamo je
katalogizirao arhivske spise i razvrstavao ih po tematici. Drugim
rijeima, uklonjen je iz grupice najuglednijih strunjaka za
poljoprivredne djelatnosti u istonoj Aziji.
'Ovca me je sada napustila', profesor za ovce se izjadao jednom tada
bliskom prijatelju. 'Ali neko je bila u meni.'
1937. Profesor za ovce povlai se iz Ministarstva poljoprivrede i
umarstva, i okoristivi se pozajmicom Ministarstva, tijekom
Japansko-mandurskog razvojnog programa za
204
uzgoj ovaca koji je bio pod njegovim vodstvom, seli se na Hokkaido
i postaje ovar. Tada ima 56 ovaca.
1939. Profesor za ovce se eni. Ima 128 ovaca u stadu.
1942. Rada mu se najstariji sin (sadanji vlasnik i upravitelj Hotela
Dupin). Ima 181 ovcu u stadu.
1946. Amerike okupacijske snage prisvajaju profesorovu farmu za ovce
kao vojni logor. Ima 62 ovce u stadu.
1947. Profesor za ovce prihvaa zaposlenje u Udruzi ovara s Hokkaida.
1949. Umire mu ena, od bronhitisa.
1950. Profesor za ovce preuzima upravljanje Udrugom ovara. 1960.
Najstariji sin gubi prste u luci Otaru. 1967. Zatvara se Dom udruge
ovara s Hokkaida. 1967. Otvara se Hotel Dupin.
1978. Mladi posrednik za nekretnine raspituje se za fotografiju s ovcama.
Drugim rijeima, ja. "Ba sjajno", rekoh. "Svakako bih volio upoznati
vaeg oca", rekoh. "Nemam nita protiv da ga upoznate, ali budui da me
moj otac ne voli, moram vas zamoliti da k njemu odete sami", kazao je
najstariji sin profesora za ovce, ispriavajui se. "Ne voli vas?"
"Zato to sam izgubio dva prsta i sve sam elaviji." "Shvaam", rekoh.
"Neki osobenjak, va otac." "Kao njegov sin, ne bih to trebao rei, ali
istina je, on je osobenjak. Sasvim se promijenio otkako je sreo tu ovcu.
Iznimno teak ovjek, ponekad ak okrutan. Duboko u dui on je jako
dobar. Da ga ujete kako svira violinu, shvatili biste to. Ovca je naudila
mojem ocu, a
preko mojeg oca naudila je i meni."
"Vi volite svojeg oca, zar ne?" upitala je moja prijateljica.
"Istina je. Ja ga jako puno volim", rekao je vlasnik Hotela Dupin, "ali
on mene ne voli. Otkako sam se rodio, nikad me nije uzeo u
naruje. Nikad nije imao lijepe rijei za mene. A otkako sam izgubio
prste i poeo elaviti, samo me ismijava."
"Sigurna sam da vas on ne eli ismijavati", rekla je ona.
"Ni ja u to ne vjerujem", dodao sam ja.
"Vi ste odve ljubazni", rekao je hotelijer.
"Dakle, hoemo li pokuati i izravno mu se obratiti?" upitao sam.
"Ne znam", rekao je hotelijer. "Ipak sam siguran da e vas primiti
ako budete pazili na dvije stvari. Jedna je da mu jasno kaete da ga
elite pitati odreene stvari o ovcama."
"A druga?"
"Ne recite mu da sam vas ja uputio k njemu."
"Jasna stvar", rekoh.
Zahvalili smo sinu profesora za ovce i zaputili se stubitem. Zrak na
vrhu stubita bio je hladan i vlaan. Svjetlost je bila mutna i krto
osvjetljavala naslage praine u zakutcima hodnika. itav prostor je
vonjao po starim papirima i starom tijelu. Prema sinovljevoj uputi
produili smo niz dugi hodnik i pokucali na stara vrata u dnu
hodnika. Na vratima je bila privrena stara plastina ploica a na
njoj je pisalo: Ured g. direktora. Nije bilo odgovora. Nanovo sam
pokucao. Ni ovog puta nitko se nije odazvao. Nakon treeg kucaja,
zaulo se gunanje a potom odgovor: "Ne gnjavi me. Idi!"
"Doli smo vas pitati nekoliko stvari o ovcama, ako dopustite."
"Jedite govna!" iznutra se zauo glas profesora za ovce. Prilino jak i
zdrav glas za jednog sedamdesettrogodinjaka.
"Zbilja moramo popriati s vama", viknuo sam pred zatvorenim
vratima.
"Nemojte me gnjaviti tim bljezgarijama o razgovoru o ovcama",
kazao je profesor za ovce.
"Ali to je neto o emu bismo svakako trebali popriati", sugestivno
sam nastavio. "Radi se o ovci koja je nestala 1936."
206
Zavladala je kratkotrajna tiina, onda su se vrata naglo otvorila.
Pred nama je stajao profesor za ovce.
Profesor za ovce imao je dugu kosu, bijelu kao snijeg. Dlake na
obrvama su mu takoer bile snjeno bijele, i visjele preko vjea
poput ledenih svijea. Bio je visok, gotovo metar i osamdeset.
Hladnokrvan ovjek krupnih kostiju. Na licu mu se isticao dugi
uleknuti nos, nalik na skijaku skakaonicu.
Njegov tjelesni vonj proimao je itavu sobu. Ne, nisam siguran da
bih ga nazvao tjelesni vonj. Jednog trenutka je prestao biti tjelesni
vonj i stopio se s vremenom i izmijeao sa svjetlom. Neko
vjerojatno prostrana soba, sada je bila toliko ispunjena starim
knjigama i papirima da se pod jedva nazirao. Gotovo sve su
publikacije bile znanstveni radovi na stranim jezicima. Bez iznimke,
svi su bili prekriveni mrljama. Zdesna, pokraj zida se nalazio prljavi
krevet a kraj prozora golemi pisai stol od mahagonija i okretna
stolica. Ploha stola je bila u prilinom redu, papiri uredno posloeni
i pritisnuti pritiskivaem za papir u obliku ovce. Soba je bila
mrana, jedina svjetlost je potjecala od prainom pokrivene arulje
od ezdeset watti.
Profesor za ovce je na sebi imao sivu koulju, crnu vestu na
kopanje i hlae uzorka riblje kosti koje su od iznoenosti izgubile
oblik. U osvjetljenju sobe, njegova siva koulja i crna vesta mogli su
proi kao bijela koulja i siva vesta. Moda su to i bile originalne
boje, teko se moglo odrediti.
Profesor za ovce je sjeo za svoj stol, prstima nam pokazavi da se
smjestimo na krevet. Probili smo se do kreveta, preskaui i
izbjegavajui knjige na podu kao da prolazimo kroz minsko polje, i
sjeli. Krevet je bio toliko prljav, da sam se prepao da e se moje
traperice zalijepiti za krevet. Profesor za ovce prstima se uhvatio za
rub stola i zagledao u nas napeto. Prsti su mu bili gusto prekriveni
crnim dlaicama sve do zglobova. Njihova crnoa odudarala je od
bjeline njegove glave.
Z07
Iznenada, profesor za ovce je dograbio telefon i zaderao se u
telefonsku slualicu: "Donesi mi moju veeru, odmah!"
"Dakle", poeo je profesor. "Kazali ste mi da ste doli razgovarati o
ovci koja je nestala 1936?"
"Tako je", odgovorio sam mu.
"Hmmm", promrmljao je. Odjednom je svom snagom ispuhao nos u
ubrus. "Ima li neto to mi elite rei? Ili neto to me elite pitati?"
"Oboje."
"Ponite s onim to imate za priopiti."
"Mi znamo to se dogodilo s ovcom koja je pobjegla od vas u
proljee 1936."
Profesor za ovce je mrknuo. "elite li mi to rei da znate kako sam
potroio sve to sam imao na ovcu kojoj pokuavam ui u trag ve
etrdeset i dvije godine?"
"Svjesni smo toga", rekoh.
"Moda sve izmiljate."
Iz depa sam izvadio srebrni upalja i stavio ga na njegov stol
zajedno sa takorovom fotografijom ovaca. Ispruio je dlakavu
ruku, podignuo upalja i fotografiju i dugo ih razgledao pod
svjetiljkom. estice tiine lebdjele su prostorom dugo vremena.
vrsti dvokril-ni prozori titili su od gradske buke, jedino je um
stare svjetiljke naglaavao tiinu.
Nakon to je zavrio s razgledanjem upaljaa i fotografije, starac je
kljocnuvi prekidaem ugasio svjetiljku i zdepastim prstima
protrljao oi. Kao da je pokuavao upaliti dvije arulje u glavi. Kad
je sklonio prste, ugledao sam oi mutne i crvene kao u zeca.
"Oprostite mi", ispriao se profesor za ovce. "Toliko dugo sam
okruen idiotima da sam postao nepovjerljiv prema ljudima."
"Sasvim vas razumijem", rekoh.
Moja prijateljica se utivo osmjehnula.
"Moete li samo zamisliti kakav je to osjeaj sve ove godine ivjeti s
jednom jedinom milju, da je sve to se ticalo te ovce zauvijek
nestalo iz vas?" upitao je profesor.
208
"Ne, ne mogu."
"Pravi pakao. Labirint podzemnog pakla. Neublaen jednom
jedinom zrakom svjetlosti ili kapljom vode. Takav je moj ivot
posljednje etrdeset i dvije godine."
"Zbog te ovce?"
"Da, da, da. Sve zbog te ovce. Ta me je ovca napustila kad je bilo
najgue, usred svega, u proljee 1936." "I zbog potrage za tom
ovcom vi ste napustili Ministarstvo poljoprivrede, govorim li
ispravno?"
"Ta uredska piskarala i birokrati, svi su odreda bili kreteni. Nisu imali ni
najmanju predodbu o pravim vrijednostima. Vjerojatno nikada nee
shvatiti monumentalnu vrijednost te ovce." U tom trenu se zauo kucaj na
vratima, a potom i enski glas. "Donijela sam vam va obrok." "Ostavi
ga", rekao je profesor za ovce.
Zvuk posluavnika odloenog na pod popratio je odjek udalja-vajuih
koraka.
Moja prijateljica je otvorila vrata, unijela posluavnik s hranom i stavila ga
na stol ispred profesora za ovce. Na posluavniku su se vidjeli juha, salata,
pecivo i ufte koje su bile namijenjene profesoru, kao i dvije kave za nas.
"Jeste li ve jeli?" upitao nas je profesor za ovce.
"Jesmo, hvala lijepa", rekoh. "to ste jeli?"
"Telei odrezak u umaku od vina", rekoh ja.
"kampe na aru", dodala je ona.
Profesor za ovce se zakaljao. Onda je poeo jesti juhu i udrobio kockice
prepeenog kruha.
"Ispriajte me to jedem dok vi govorite. Gladan sam."
"Samo se vi sluite", oboje smo rekli.
Profesor za ovce jeo je juhu dok smo mi ispijali kavu. Za sve vrijeme dok
je jeo, profesor je zurio u zdjelicu iz koje je jeo. "Znate li moda gdje se
nalazi mjesto s ove fotografije", upitao sam. 209
"Naravno da znam. Znam to jako dobro."
"Hoete li nam rei?"
"Malo se strpite", kazao je profesor i odloio sada praznu zdjelicu. "Jedna
po jedna stvar. Ponimo najprije s dogaajima iz 1936. Prvo u govoriti ja,
potom vi." Kimnuo sam glavom. Profesor za ovce je poeo. "Dogodilo se
to u ljeto 1935., tada je ovca
ula u mene. Izgubio sam se tijekom razgledanja jednog velikog
panjaka blizu mandursko-mongolske granice, kad sam naiao na
pilju. Odluio sam provesti no u njoj. Te noi sam sanjao ovcu,
koja me upitala moe li ui u mene. to da ne, odgovorio sam. Tada
o tome nisam mnogo razmiljao. Na koncu, bio je to san." Starac je
mrcnuo i preao na salatu.
"Bila je to pasmina ovce kakvu nikad prije nisam imao priliku
vidjeti. Zbog svoga rada poznavao sam sve vrste ovaca na svijetu,
ali ova je bila jedinstvena. Imala je rogove povijene pod udnim
kutom, noge niske i zdepaste, oi bistre kao izvorska voda. Krzno
joj je bilo sasvim bijelo, osim smee zvijezde na leima. Takva ovca
ne postoji nigdje na svijetu. Zbog toga sam rekao ovci da nemam
nita protiv da ue u moje tijelo. Kao strunjak za ovce nisam elio
propustiti takvu priliku."
"A kakav je to osjeaj imati ovcu u vlastitom tijelu?"
"Nita posebno, doista. Najobiniji osjeaj da je ta ovca unutar
mene. Osjeao sam je ujutro. Probudio bih se i osjetio da je ovca u
meni. Savreno prirodan osjeaj."
"Patite li moda od glavobolja?"
"Nikada od dana kad sam se rodio."
Profesor za ovce je preao na ufte, umaui ih u umak, prije no to
bi ih s apetitom stavio u usta. "U dijelovima sjeverne Kine i
mongolskog teritorija nije rijetkost uti za ovcu koja se uselila u
ljudsko tijelo. Meu lokalnim stanovnitvom vlada uvjerenje da
ulazak ovce u tijelo predstavlja blagoslov bogova. Na primjer, u
jednoj knjizi objavljenoj za dinastije Yuan zapisano je da je 'bijela
210
ovca sa znakom zvijezde' ula u Dingis-Kanovo tijelo. Zanimljivo,
zar ne?"
"I te kako."
"Vlada vjerovanje da je ovca koja ue u tijelo besmrtna. A isto tako
se vjeruje i da osoba koja ugosti ovcu postaje besmrtna. Meutim,
ako ovca napusti svoga domaina, besmrtnost nestaje. Sve ovisi o
ovci. Ako se domain svia ovci, ostat e u njemu desetljeima. Ako
ne - zbrie, i nema je vie. Onaj kojeg je ovca napustila zove se
'naputen od ovce'. Drugim rijeima, to su ljudi poput mene."
Mljac, mljac.
"Od trena kad je ovca ula u moje tijelo, poeo sam itati etnoloke studije
i folkloristiku literaturu koja ima bilo kakve veze s ovcama. Iao sam
uokolo, razgovarao s lokalnim stanovnitvom i provjeravao stare zapise.
Ubrzo se proulo da je u mene ula ovca i te rijei su doprle do mojeg
nadreenog. Moj starjeina to nije primio blagonaklono. Proglaen sam za
'umno poremeenog' i odmah vraen u Japan. Tipian 'sluaj iz kolonije'."
Smazavi tri ufte, profesor za ovce je preao na pecivo. "Temeljna mana
modernog Japana je ta to apsolutno nita nismo nauili od naih
kontakata s drugim azijskim narodima. Isto vrijedi i za nae poslovanje s
ovcama. Uzgoj ovaca u Japanu je propao ba zbog toga to smo na ovce
jedino gledali kao na izvor vune i mesa. Naim razmiljanjima nedostaje
ivotna svakodnevica. Mi zanemarujemo vremenski faktor a svim
snagama elimo poveati rezultate. Tako je i u svemu drugome. Drugim
rijeima, ne stojimo nogama vrsto na zemlji. Nismo bez razloga izgubili
rat." "Ta je ovca u Japan dola u vama, ako sam dobro shvatio", rekoh,
vraajui se na predmet razgovora.
"Da", potvrdio je profesor za ovce. "Brodom sam se vratio iz Pusana.
Ovca je dola u meni." "Sto mislite da je ovca namjeravala?"
"Ne znam", odgovorio je profesor za ovce. "Ovca mi nije nita 211
rekla. Ali ivotinja je imala jedan osnovni cilj. Toliko barem znam.
Monumentalni plan da promijeni ljude i ljudski svijet." "Jedna ovca je
planirala ostvariti sve to?"
Profesor za ovce je kimnuo glavom dok je posljednji zalogaj peciva
stavljao u usta i poistio mrvice iz svoje ruke. "Nita uznemi-ravajue.
Uzmite u obzir sluaj Dingis-Kana." "Imate pravo", rekoh. "Ali zato tek
sada? Zato Japan?" "Pretpostavljam da sam ja probudio ovcu. Vjerojatno
bi spavala u toj pilji stotinama godina. A ja, budala, ja sam morao tamo
otii i probuditi je."
"Niste vi krivi za to", rekoh. "Ne", usprotivio se profesor, "to je moja
greka. Trebao sam to
razumjeti prije puno vremena. Ali elio sam sudjelovati u igri. Trebalo mi
je puno vremena da to shvatim. A kad sam to shvatio, ovca me je ve bila
napustila."
Profesor za ovce je zautio. Prstima se poeao po svojim snjenobijelim
obrvama. Kao da se teina etrdeset i dvije godine uvukla u najskrovitije
dijelove njegovog tijela. "Jednog jutra sam se probudio a ovca je bila
nestala. Tada sam shvatio to to znai biti 'naputen od ovce'. Pravi pakao.
Ovca ode i za sobom ostavi jedino ideju. Ali bez same ovce ta ideja nije
izve-diva. To je ono to znai biti 'naputen od ovce'." Profesor za ovce
ponovno je ispuhao nos u papirnati ubrus. "Sada je na vas red."
Poeo sam tako to sam opisao put kojim je ovca krenula nakon to je
napustila profesora za ovce. Kako je ovca ula u tijelo mladog desniara u
zatvoru. Kako je taj mladi im je iziao iz zatvora postao vodea
desniarska linost. Kako je tada preao na kineski teritorij i razvio
obavjetajnu mreu i poeo se bogatiti. Kako mu je bilo sueno kao
velikom ratnom zloincu ali je puten na slobodu u zamjenu za usluge
svoje obavjetajne slube na kontinentu. I kako je, upotrebljavajui blago
koje je donio sa sobom iz Kine, 212
zagospodario itavim podzemljem poslijeratne politike, ekonomije,
informacija itd.
"uo sam za tog ovjeka", profesor za ovce je rekao ogoreno. "Na neki
nain, ovca ima nevjerojatan osjeaj za najpogodnije ciljeve." "Tek ovog
proljea ovca je napustila njegovo tijelo. ovjek se nalazi u komi, na rubu
smrti. Izgleda da je smetnje u radu njegovog mozga sve do sada prikrivala
ovca." "Kakva srea. Bolje biti poluiv nego 'naputen od ovce'." "to
mislite, zato je ovca napustila njegovo tijelo - nakon to je sve ove godine
upravljala izgradnjom velike organizacije?" Profesor za ovce je uzdahnuo.
"Vi jo uvijek ne razumijete, ne? Ista stvar se dogodila tom ovjeku kao i
meni. On je nadivio vlastitu svrsishodnost. Ljudi su ogranieni a ovca se
vie ne koristi onim ljudima koji dospiju do krajnosti svoje svrsishodnosti.
Pretpostavljam da nije sasvim svjestan to je sve ovca uinila za
njega. Njegova uloga je bila da izgradi veliku organizaciju i onog
trena kad je to postigao, bio je nepotreban. Ba kao to je ona
upotrijebila mene kao sredstvo transporta."
"Pa, na emu je ovca otada radila?"
Profesor za ovce je podignuo fotografiju sa stola i kvrcnuo je
prstima. "Lutala je po cijelom Japanu da bi pronala novog
domaina. Za ovcu je to vjerojatno znailo pronalazak nove osobe
kojom e zagospodariti na elu organizacije na temelju jednog ili
drugog plana."
"A to sama ovca trai?"
"Kao to sam vam maloprije rekao, ne mogu to precizno izraziti
rijeima. Ovca zapravo trai ostvarenje svih svojih ovjih zamisli."
"Je li to dobro?"
"Po miljenju ovce, naravno da je dobro."
"A po vaem?"
"Ne znam", rekao je starac. "Zbilja ne znam. Jo otkad me ovca
napustila, ne mogu rei koliko sam stvarno ja a koliko sjena ovce."
213
"Maloprije ste spomenuli da ste se upustili u igru. to bi to moglo
znaiti?"
"Nemam namjeru o tome govoriti", profesor za ovce je energino
odmahnuo glavom.
Tiina je jo jednom zavladala prostorijom. Vani je poela padati
jaka kia. Prva kia jo otkako smo doli u Sapporo.
"Jo jedna, zadnja stvar: moete li nam rei gdje se nalazi mjesto s
fotografije?" upitao sam ga.
"To je imanje na kojem sam ivio devet godina. Ondje sam uzgajao
ovce. Odmah nakon rata amerika vojska ga je konfiscirala, a kad
su mi ga ponovno vratili, ja sam ga prodao nekom bogatom ovjeku
kao kuu za odmor zajedno s panjacima. Valjda je vlasnik jo
uvijek isti."
"A bavi li se i on uzgojem ovaca?"
"Ne znam. Ali prema fotografiji bi se moglo zakljuiti da uzgaja
ovce. U svakom sluaju, taj posjed je jako daleko od drugih naselja.
Nema druge kue na vidiku. Zimi su ceste neprohodne. Siguran
sam da vlasnik to imanje koristi jedva dva, moda tri mjeseca na
godinu. Lijepo je i tiho ondje."
"Odrava li itko posjed kad vlasnik nije ondje?"
"Sumnjam da ondje itko ostaje preko zime. Osim samog sebe, ne
mogu ni zamisliti drugo ljudsko bie koje bi tamo ostalo preko cijele
zime. Opinskom pastiru koji ivi u podnoju brda plaaju da se
brine za ovce. Krov zgrade je iskoen pa snijeg prirodno pada na
zemlju, i nema straha od provalnika. ak i da netko tamo neto
ukrade, namuio bi se da to preveze u grad. Koliina snijega koja
padne ini put jedva prohodnim."
"Ima li sada ondje koga?"
"Hmm. Vjerojatno nema. Ubrzo e poeti snijeiti a okolni medvjedi
e se dati u potragu za hranom prije no to padnu u zimski san. Ne
planirate valjda ii tamo?"
"Vjerojatno emo morati. Nemamo nijedan drugi stvarni trag."
214
Profesor za ovce je izvjesno vrijeme ostao sjediti zatvorenih usta.
Umak od rajica jo uvijek mu u krajevima usana.
"Vjerojatno trebate znati da se prije vas jo jedna muka osoba
dolazila ovdje raspitivati o tom posjedu. To je bilo oko veljae. Po
godinama i izgledu slian je vama. Kazao je da ga zanima
fotografija iz predvorja hotela. Tada sam bio prilino slabe volje pa
sam mu kazao kojeta. Rekao mi je da trai materijal za roman koji
pie."
Iz depa sam izvadio obinu fotografiju na kojoj smo takor i ja.
Bila je snimljena ljeti, prije osam godina, u J.-ovom baru. Ja se vidim
iz profila dok puim cigaretu, takor gleda u fotoaparat, i
podignutih palaca daje znak. Obojica smo tada bili mladi i
preplanuli.
"Ovaj ovdje ste vi, ne?" upitao je profesor za ovce, drei fotografiju
kraj svjetiljke. "Mlai nego sada."
"Imate pravo."
"Ovaj drugi je taj ovjek. Izgledao je starije nego na ovoj fotografiji i
imao je brkove, ali to je nedvojbeno on."
"Brkove?"
"Da, imao je zgodne male brkove i bio neobrijan."
Pokuao sam zamisliti takora s brkovima, ali ga jednostavno
nisam uspio doarati.
Profesor za ovce nam je nacrtao detaljan plan puta do posjeda.
Morali smo prijei u drugi vlak u Asahikavvi, na sporedni kolosijek
i voziti se tri sata da bismo stigli do gradia u podnoju brda.
Odatle je trebalo jo tri sata autom da stignemo do imanja.
"Najljepa vam hvala na svemu", rekao sam.
"Ako zbilja elite saznati istinu, mislim da je napametnije da to
manje ljudi zna za priu o toj ovci. Ja sam vam najbolji primjer.
Nitko nee biti sretniji od mene ako u tome uspijete. Vrijednosti
jednog prosjenog ovjeka ne mogu se oduprijeti toj ovci. Ali
vjerujem da imate svoje razloge."
"Dakako da ih imam."
215
"A sada budite toliko ljubazni", rekao je profesor za ovce, "i ako
hoete, iznesite ovo posude ispred vrata."
216
28.
Rastanak s Hotelom Dupin
Odvojili smo jedan dan da bismo se pripremili za polazak.
Opremu za planinarenje i odreene namirnice nabavili smo u
duanu sportske opreme a debele pletene dempere i vunene
arape kupili smo u robnoj kui. U knjiari smo kupili zemljovid
podruja u koje smo ili, omjera 1:50.000, kao i knjigu o lokalnoj
povijesti. Takoer smo nabavili izme s avlima i podstavljeno
donje rublje.
"Svi ovi slojevi nita ne znae kad se bavi mojom vrstom posla",
rekla je.
"Kad si na otvorenom, na snijegu, nee imati vremena razmiljati o
tome", rekoh joj.
"Planira li da ostanemo sve dok ne ponu veliki snjegovi?"
"Ne mogu to rei. Ali znam da e poeti snijeiti koncem listopada.
Bolje da smo spremni. Ne znamo to nas eka."
Odnijeli smo kupljene stvari u hotel i sabili ih u veliku naprtnja-u a
potom sakupili sve nepotrebne stvari koje smo donijeli iz To-kija i
ostavili ih kod vlasnika Hotela Dupin. Gotovo sve to je ona
ponijela u svojoj torbi bilo je nepotrebno. Kozmetiki komplet, pet
knjiga i est kaseta, jedna papirna vreica puna arapa i donjeg
rublja, majice kratkih rukava i kratke hlae, putna budilica, blok za
crtanje, komplet od dvadeset i etiri olovke u boji, listovi papira
217
za pisanje i kuverte, veliki runik, minipribor za prvu pomo, fen za
kosu, komadii vate.
"Ali zato tegli veernju haljinu i tikle?"
"A to u ako nas netko pozove na zabavu?" branila se.
"Zbog ega misli da e biti zabava?" S njom se nije dalo
raspravljati. Svoju haljinu je skladno sloila i zajedno sa tiklama
ugurala u nau naprtnjau zajedno s preostalim stvarima. to se tie
kozmetike, prela je na putni komplet koji je kupila u oblinoj
drogeriji.
Vlasnik hotela spremno je prihvatio nau suvinu prtljagu. Sredio
sam raun idueg dana i kazao mu da emo se vratiti za tjedan ili
dva.
"Je li moj otac bio od ikakve koristi?" upitao je zabrinuto.
Kazao sam mu da nam je jako puno pomogao.
"Ponekad poelim da se i ja dam u potragu za neim", izjavio je, "ali
sve i kad bih se odluio na takvo to, ja ne bih znao to traim. Ali
moj otac, on je ovjek koji je cijeloga ivota neto traio. On i danas
jo uvijek trai. Jo od najranijeg djetinjstva moj otac mi je priao o
bijeloj ovci koja mu je dolazila u snove. Pa stalno mislim da bi i
ivot trebao biti takav. Neprekidna potraga za neim."
Predvorje hotela bilo je tiho kao i uvijek. Jedna postarija slukinja se
pela i sputala stubama, istei ih metlom.
"Moj otac sada ima sedamdeset tri i jo uvijek nije naao tu ovcu. Ja
uope ne znam postoji li ona. Pa ipak, oduvijek mislim da nije imao
tako lo ivot. Vie no ikada, volio bih da ba sada svoga oca mogu
vidjeti sretnog, ali on me samo omalovaava i ne eli uti ni rije od
onoga to bih mu volio kazati. On vjeruje da ja vodim isprazan
ivot."
"Ali imate Hotel Dupin", rekla je moja prijateljica ljupko.
"Osim toga, va je otac odustao od potrage za ovcom", dodao sam.
"Mi emo se pobrinuti za ostalo."
Vlasnik hotela se osmjehnuo.
"Ako je tako, ja vam nemam to vie za kazati. A nas dvojica moi
emo se jedino radovati."
218
"Dakako, nadam se da e tako biti", rekoh.
Kasnije, kad smo ostali sami, ona me upitala: "Zar zbilja misli da
njih dvojica zasluuju jedno drugo?"
"Oni su ve toliko vremena zajedno... Bit e dobro. Barem smo,
nakon etrdeset i dvije godine, na tragu istoj ovci."
"Sviaju mi se njih dvojica."
"I meni se sviaju njih dvojica."
Zavrili smo s pakiranjem i imali spolni odnos, a onda izali i otili
gledati film. U filmu se vidjelo mnotvo mukaraca i ena koji su
takoer imali spolni odnos. Na koncu, nema nita loe u
promatranju drugih dok imaju spolni odnos.
219
Osmi dio
Lov na divlju ovcu m.
29.
Nastanak, uspon i pad opine Junitaki
Uzeli smo rani jutarnji vlak od Sappora do Asahikawe. Otvorio sam
pivo posvetivi panju opirnoj, tvrdo ukorienoj Slubenoj
povijesti opine Junitaki. Junitaki je bila opina u kojoj se nalazio
posjed profesora za ovce. itanje povijesti te opine vjerojatno mi
nee donijeti neku veliku korist, ali ni tetu.
Autor monografije rodio se 1940. u mjestu Junitaki i nakon to je
diplomirao na odsjeku za knjievnost na Sveuilitu Hokkaido, bio
je aktivan kao lokalni povjesniar, barem je tako pisalo na koricama
knjige. Unato takvoj aktivnosti imao je samo tu jednu knjigu,
objavljenu u svibnju 1970. Prvo izdanje, najvjerojatnije i jedino.
Prema autorovim rijeima, prvi naseljenici su se na teritoriju onoga
to je danas poznato kao grad Junitaki pojavili u rano ljeto 1881.
Ukupno je dolo osamnaest osoba, sve siromani seljaci iz okruga
Tsugaru. Sa sobom su ponijeli jedino primitivne poljoprivredne
alatke, odjeu i posteljinu, posude za kuhanje i noeve.
Proli su kroz jedno Ainu selo u blizini Sappora, i s ono malo novca
to su imali, unajmili mravog crnookog Ainu mladia kao vodia.
Mladievo ime na Ainu jeziku moglo bi se prevesti kao
223
"Pun mjesec u opadanju" (budui da je autor knjige sugerirao
mladievu sklonost maninoj depresiji).
Mladi vjerojatno nije bio prikladan za vodia; ipak, pokazao se
mnogo boljim no to im je na prvi pogled izgledao. Jedva
razumijevajui pokoju rije japanskog, on je poveo tih osamnaest
turobnih, nepokolebljivih, sumnjiavih seljaka na sjever uz rijeku
Ishikari. U glavi je imao jasnu predodbu kamo treba ii da bi
pronaao plodnu zemlju.
etvrtog dana grupa je stigla na odredite. Bogat i prirodan izvor
vode, itav je krajolik obilovao prekrasnim cvijeem.
"Ovdje je dobro", kazao im je mladi. "Tek poneka divlja ivotinja,
plodna zemlja, obilje lososa."
"Nita od toga", rekao je voa seljaka. "elimo ii jo dalje."
Mladi je pomislio da seljaci vjeruju kako e nai jo bolju zemlju
ako odu jo dublje u unutranjost. Pa dobro. Ako je to ono to oni
ele, idemo jo dublje u unutranjost.
Tako je grupa i idua dva dana nastavila napredovati prema
sjeveru. Tamo je mladi pronaao visoravan premda zemlja nije bila
tako dobra kao na onom prijanjem mjestu, ali barem se nisu morali
bojati poplava.
"Kako vam se ovdje svia?" upitao je mladi. "Ovdje je jednako
dobro."
Seljaci su slono odmahnuli glavama i odbili mladiev prijedlog.
Ista situacija se ponovila jo nekoliko puta, nakon ega su stigli u
podruje dananje Asahikawe. Sedam dana hoda i vie od stotinu i
pedeset kilometra od Sappora.
"A ovdje?" upitao je mladi, nesigurnije no prije.
"Ne valja", odgovorili su mu seljaci.
"Ali odavde se penjemo u planine", odgovorio im je mladi.
"Ne smeta nam", uzvratili su mu seljaci veselo.
Tako su preli prijevoj Shiogari.
224
Dakako, postojao je razlog zbog kojeg su seljaci proli pokraj bogate
nizinske zemlje i inzistirali da odu to dalje u divljinu. Jer oni su bili
u bijegu. Pobjegli su iz grada, ostavivi za sobom znatne dugove, i
eljeli su otii to je mogue dalje od bilo kakve civilizacije.
Naravno, Ainu mladi to nije mogao znati. Tako da se njegovo
poetno iznenaenje zbog odbijanja seljaka da ostanu na plodnoj
zemlji ubrzo preobrazilo u zbunjenost, tjeskobu i gubitak
samopouzdanja.
Usprkos tome, mladiev karakter bio je dovoljno kompleksan pa se
u momentu kad je grupa prela prijevoj Shiogari, sasvim predao
svojoj nesagledivoj sudbini, vodei ih i dalje na sjever, jo sjevernije.
Trudio se da izabere najtee staze, najopasnije movare, kako bi
udovoljio svojim poslodavcima.
etiri dana nakon to su proli kroz Shiogari prijevoj, grupa je dola
do rijeke koja je tekla na zapad. Bez velikog dvoumljenja,
dogovorili su se da krenu na istok.
Ovakav izbor smjera vodio ih je jedva prohodnom stazom kroz
gotovo neprohodan teren. Morali su se probijati kroz mora otrog
bambusa, polovicu dana probijati put preko polja kroz do ramena
visoku travu, gacati kroz blato sve do grudi, verati se oko litica, a
sve da bi napredovali jo istonije. Nou bi svoje atore postavljali
uz obalu rijeke i jednim uhom oslukivali nee li uti zavijanje
vukova dok su spavali.
Njihove ruke, pune posjekotina od otrog bambusa, pri svakom su
zavoju napadale muice i komari, koji bi im se zavukli u ui i sisali
im krv.
Nakon pet dana hodanja na istok, na putu su im se jednog trenutka
isprijeile planine i oni nisu mogli dalje. Ono to je lealo pred
njima nije odgovaralo za normalan ljudski ivot, izjavio je mladi.
uvi njegove rijei, seljaci su odluili ba tu ostati. To je bilo u
srpnju 1881., vie od tri stotine kilometara dalje od Sappora.
Najprije su provjerili povrinski sloj tla, ispitali vodu, provjerili
kakvou zemlje. Radilo se o prilino dobroj, obradivoj zemlji.
225
Tada su podijelili zemlju medu sobom i u sreditu budueg naselja
podignuli zajedniku brvnaru.
Ainu mladi je sluajno naiao na grupu Ainu lovaca koji su
prolazili tim podrujem. "Kako se zove ovo podruje?" upitao ih je.
"Zar misli da ovaj upak svijeta uope zasluuje neko ime?"
odgovorili su mu.
Tako je tada to rubno podruje ostalo bez imena. S obzirom na to da drugo
naselje (ili barem naselje koje je eljelo kontakt s drugim ljudima) nije
postojalo na udaljenosti od ezdeset kilometara, nije mu ni bilo potrebno
ime. Zapravo, kad je 1889. jedan zvanini popisiva stanovnitva iz
Dravnog zemljinog ureda zatraio od grupe naseljenika da daju ime
mjestu, oni su bili sasvim nezainteresirani. Sa srpom i motikom u ruci,
sreli su se u zajednikoj kolibi i izjasnili se protiv davanja imena mjestu.
Slubenik je i doslovno bio u neprilici. Jedino je mogao izraunati broj
slapova na oblinjoj rijeci, dvanaest, i Dravnom zemljinom uredu
prijaviti ime Junitaki-buraku, to jest "Naselje dvanaest slapova". Otada
nadalje, naselje je i formalno nosilo ime Junitaki-buraku (a kasnije, Junita-
ki-mura, tj. "Selo dvanaest slapova"). Podruje je tvorilo luk od ezdeset
stupnjeva izmeu dviju planina, a po sredini ga je presijecala duboka
rijena klisura. upak svijeta, zasigurno. Tlo je bilo prekriveno otrim
bambusima dok su se goleme zimzelene biljke irile posvuda uokolo.
Vukovi i jeleni, medvjedi i bizamski takori i ptice borili su se usred
divljine za ono malo raspoloive hrane. Posvuda su se rojile muhe i
komari. "Zar se svi vi zbilja elite nastaniti ovdje?" upitao ih je Ainu
mladi. "Naravno", jednoglasno su mu odgovorili seljaci. Nije ba sasvim
jasno zato je Ainu mladi, umjesto da se vrati kui, odluio ostati s
naseljenicima. Vjerojatno je bio znatieljan, pretpostavljao je autor (koji je
volio iznositi svoje pretpostavke). 226
Ipak, da on nije ostao, veliko je pitanje bi li naseljenici preivjeli tijekom
zime. Mladi ih je nauio uzgajati zimsko povre, zatititi se od snijega,
pecati ribu u zamrznutoj rijeci, postavljati zamke vukovima i izbjegavati
medvjede prije zimskog sna, odrediti vremenske prilike upravljajui se
prema puhanju vjetra i sprijeiti ozebline, pripraviti korijenje otrog
bambusa za jelo i obarati zimzeleno drvee u pravom smjeru. Ubrzo su svi
shvatili mladievu vrijednost, a i sam mladi je povratio samopouzdanje.
Na koncu je uzeo japansko ime i oenio ker jednoga od
naseljenika, i s njom je imao troje djece. Nije se vie zvao "Pun
mjesec u opadanju".
Ipak, i pored praktinog znanja Ainu mladia, urodi naseljenika bili su
oskudni. Do kolovoza svaka je obitelj od prosto raskoljenih balvana
sagradila vlastitu kolibu, ali one su ih ipak jako slabo titile od zimskih
vjetrova. Nije bilo neobino da se probude i otkriju pedalj snijega pokraj
neijeg jastuka. Veina obitelji imala je tek jednu posteljinu, pa su
mukarci uglavnom spavali sklupani pokraj vatre. Kad bi se njihova
zaliha hrane potroila, naseljenici bi otili u potragu za ribom i izbojcima
divljih biljaka koje bi uspjeli pronai duboko pod snijegom. Ta zima bila je
naroito hladna. Ipak, nitko nije umro. Nije bilo svaa ni suza. Njihova
snaga leala je u njihovoj priroenoj siromatini.
Dolo je proljee. Dvoje djece se rodilo i broj naseljenika se poveao na
dvadeset i jednog. Dva sata prije no to su se porodile, majke su jo radile
na poljima, a jutro nakon poroda, opet su radile na poljima.
Grupa je uzgajala kukuruz i krumpir. Mukarci su obarali drvee i
spaljivali korijenje da bi doli do jo obradive zemlje. Novi ivot se
pojavio na licu zemlje, mlade biljke poele raati, a kad su naseljenici
poeli disati s olakanjem, napali su ih rojevi skakavaca nametnika koji su
sve usjeve opustoili.
Skakavci su doli preko planina. Najprije su izgledali kao golem crni
oblak. Potom se zaulo zujanje. Nitko nije imao pojma to e ih zadesiti.
Jedino je Ainu mladi znao. On je kazao ljudima da po poljima zapale
velike vatre. rtvujui posljednje komade namje-staja i posljednje kapi
nafte, mukarci su spalili sve to im je dolo pod ruku. enski dio grupe
batiima je udarao u lonce. inili su sve to je bilo u njihovoj moi, ali to
nije bilo dovoljno. Stotine tisua skakavaca sjatilo se na njihovu ljetinu i
ubrzo je sasvim opustoilo. Nakon njih nita vie nije ostalo.
Kad su skakavci otili, mladi je otiao na polje i plakao. Nitko od
naseljenika nije pustio ni suzu. Sakupili su mrtve skakavce i spalili ih, i
onog trena kad su skakavci izgorjeli, naseljenici su nastavili s krenjem
zemljita. Vratili su se prehrani ribom i samoniklim povrem tijekom cijele
idue zime. U proljee se jo troje djece rodilo. Ljudi su obraivali polja.
Idueg ljeta opet su ih posjetili skakavci. I opet su im svu ljetinu pojeli do
korijenja. Ipak, Ainu mladi ovog puta nije plakao. Najezda skakavaca
napokon je prestala tree godine. Dugo razdoblje kie unitilo je jajaca
skakavaca. Ali, preobilna kia otetila je ljetinu. Sljedee godine pojavila
se neuobiajena najezda ohara, a ljeto nakon toga bilo je neobino
hladno. Proitavi toliko, zatvorio sam knjigu, otvorio jo jedno pivo, i iz
naprtnjae izvadio konzervu s obrokom od lososove ikre. Ona je sjedila
nasuprot meni, prekrienih ruku, vrsto usnula. Jesenje jutarnje sunce
iskoenim zrakama se probijalo kroz prozor vlaka i poput prozirnog
prekrivaa od svjetlosti treperilo njezinim krilom. Siuni noni leptir
odnekuda je doletio i nastavio leprati poput komadia papira. Noni leptir
je sletio na njezina prsa i tamo se zadrao prije no to je opet odletio.
Nakon to je noni leptir odletio, ona je izgledala malkice starija.
Popuio sam cigaretu i nastavio itati Slubenu povijest opine
Junitaki.
este godine svoga postojanja naselje se napokon uspjeno oduprlo.
Usjevi su raali, kolibe bile nadograene, i svi su se prilagodili 228
ivotu u hladnoj klimi. Obine brvnare ubrzo su zamijenile kue od
obraenih dasaka. Sada su u kue ugraivali ognjita a sa stropova su
visjele svjetiljke. Ljudi bi ispunili amac vikovima proizvoda i suene
ribe i jelenjih rogova, putovali dva dana do trnice u najbliem gradu, i
mijenjali svoju robu za sol, odjeu i naftu. Neki su nauili kako praviti
drveni ugljen od drvea koje bi posjekli prilikom krenja zemljita. Broj
slinih naselja poveao se nizvodno i ubrzo je trgovina oivjela.
Budui da su nastavili s krenjem novih terena postalo je oito da naselju
nedostaje jo radnih ruku, pa je grupa sazvala seosko vijee i nakon dva
dana su odluili pozvati pojaanje iz starog rodnog kraja. Iz odgovora
dobivenih na svoja pomno sroena pitanja saznali su da su njihovi
vjerovnici odavno odustali od svojih potraivanja. Najstariji naseljenik
potom je poslao poruke svojim starim prijateljima, sa zahtjevom da im se
pridrue u obraivanju
nove zemlje. Godine 1889. sproveden je popis stanovnitva a iste je
godine naselje i zvanino dobilo svoje ime. Idue godine, est novih
obitelji, ukupno devetnaest novih naseljenika su doli u naselje. Doekale
su ih preureene brvnare. Svi su prisustvovali ponovnom sjetnom susretu.
Novodoli naseljenici su dobili zemlju i uz pomo prvih doseljenika poeli
su se baviti poljoprivredom i graditi vlastite kue. Do 1893. jo etiri nove
obitelji su stigle, ukupno esnaestero ljudi. Godine 1897. jo je sedam
novih obitelji dolo, ukupno dvadeset i etvero ljudi.
Broj naseljenika stalno se poveavao. Zajednika koliba bila je preureena
u sveani seoski dom a odmah uz njega su sagradili i malo svetite.
Naselje je i zvanino postalo selo. Pa je promijenilo ime, od Junitaki-
buraku ujunitaki-mura.
Poeo se pojavljivati i potar, istina ne ba redovito, i dok je prosena kaa
predstavljala svakodnevnu hranu seljana, sada su povremeno imali i pravu
bijelu riu.
Dakako, ni njih nisu zaobile raznolike nevolje. Pojavili su se dravni
slubenici koji su poeli ubirati porez i nametati im vojnu 229
slubu. Ainu mladi, sada dvadesetpetogodinjak, osobito se uznemirio
zbog tih dogaaja. Nije mogao razumjeti postojanje takvih stvari kao to
su porezi i vojna sluba. "ini mi se da su stvari neko bile mnogo bolje",
rekao je. Ali i pored toga selo se nastavilo razvijati. 1903. su u blizini sela
u visoijim predjelima brda otkrili nove terene pogodne za ispau, i tako je
selo osnovalo zajedniki panjak za ovce. Jedan slubenik iz Dravne
administracije poduio ih je kako e graditi ograde, kako sprovesti
navodnjavanje i sagraditi sklonita za stoku. Potom su doveli zatvorenike
da izgrade cestu du rijeke, i ubrzo su stada ovaca, jeftino kupljena od
vlade, poeli dopremati uz cestu. Farmeri nisu mogli shvatiti zato je vlada
bila tako dareljiva. to da ne, mislili su. Nakon tegobnih, gladnih godina
to je bila dobrodola olakica.
Naravno, vlada nije bila dareljiva zabadava i tek tako im jeftino
prodavala ovce. Potaknuta vojnim ciljem dovoljnosti vlastitih zaliha
vune za nailazei ratni pohod na kontinent, vlada je naredila Ministarstvu
poljoprivrede da povea uzgoj ovaca, a Ministarstvo je te zahtjeve uputilo
Pokrajinskoj vladi. Rusko-japanski rat bio je sve blii.
U itavom selu, najvee zanimanje za ovce ponovno je pokazao Ainu
mladi, koji je sada ve bio pravi ovjek. Uz pomo pokrajinskog
slubenika nekako je nauio uzgajati ovce i preuzeo odgovornost
upravljanja seoskim panjakom. Ne zna se posve tono zato je bio toliko
predan radu s ovcama. Panjaci su postali dom za trideset i est ovaca
pasmine South-downs i dvadeset jednu pasmine Shropshire, uz dodatak
dva kotska psa ovara. Ainu ovjek je postao vjet ovar, i sa svakom
proteklom godinom broj ovaca i pasa se poveavao. Zavolio je ovce i pse
svim svojim srcem. inovici su bili jako zadovoljni. Na slinim farmama
ovaca osnovanim u okrugu, tenci su odgajani u vrhunske pse ovare. 230
Kad je izbio rusko-japanski rat, pet seoskih mladia je unovaeno i
poslano na bojinicu u Kinu. Dvojica su poginula a jedan je izgubio lijevu
ruku kad je neprijateljska granata eksplodirala u prepucavanju iznad brda.
Tri dana kasnije kad je borba zavrila, ostala dvojica su sakupila razbacane
dijelove tijela svojih mladih prijatelja iz istog sela. Svi su bili sinovi prve i
druge generacije na-seljenika. Jedan od poginulih bio je najstariji sin Ainu
mladia koji je postao ovar. Umro je imajui na sebi u vojsci izraenu
vunenu kabanicu.
"Zato alju mladie u rat u stranu zemlju?" Ainu ovar je iao uokolo i
pitao ljude. Tada mu je bilo etrdeset i pet godina. Nitko mu nije elio
odgovoriti. Ainu ovar je prekinuo odlaziti u selo, ostao na panjacima, i
provodio jutra i veeri s ovcama. Pet godina ranije ena mu je umrla od
bronhitisa, a obje njegove keri su se udale. Za usluge uvanja ovaca, selo
mu je uzvraalo malom plaom i hranom.
Nakon gubitka sina, Ainu ovar je postao ogoren. Umro je u ezdeset i
drugoj godini ivota. Jednog zimskog jutra, djeak koji je bio njegov
pomaga naao ga je kako lei mrtav i smrznut na podu
natkrivenog tora za ovce. Dva tenca unuka ona dva prva psa ovara
cviljeli su pokraj njega alosnih oiju. Ovce, nesvjesne, nastavile su pasti
sijeno u svom oboru. Spori ritam vakanja ovaca podsjeao je na zvuk
kastanjeta.
Povijest mjesta Junitaki se nastavila, ali za nekadanjeg Ainu mladia tu
se zaustavila. Ustao sam i otiao u zahod ispisati dvije popijene pive. Kad
sam se vratio do sjedita ona je bila budna i zurila rastreseno kroz prozor.
Polja rie pruala su se jedno za drugim. Povremeno bismo proli pokraj
silosa. Rijeke su se pribliavale i udaljavale. Popuio sam cigaretu
promatrajui krajolik i njezin profil dok je zurila u taj isti krajolik. Ona
nije progovorila ni rije. Sjena elinog mosta zatreperila je stranicom
knjige. 231
Nakon nesretne prie o Ainu mladiu koji je postao ovar, ostario i umro,
ostatak povijesti bio je prilino nezanimljivo tivo. Epidemija ovje
nadutosti odnijela je deset ovaca, velika hladnoa unitila je usjeve ali
osim toga sve se lijepo odvijalo za selo. Za vrijeme razdoblja Taisho selo
je unaprijeeno u opinu i preimenovano u Junitaki-cho. Mjesto se dobro
razvijalo, izgraeni su razni objekti, osnovna kola, gradska vijenica,
potanski ured. Do tog vremena naseljavanje Hokkaida bilo je gotovo
zavreno. Stigavi do krajnjih granica obradive zemlje, nekoliko mladih
ljudi je napustilo Junitaki-cho da bi potraili svoju sreu u novim
svjetovima Mandurije i Sahalina. Godine 1937. profesor za ovce se
pojavio u gradu.
Evo to je pisalo: "Tehniki administrator Ministarstva poljoprivrede i
umarstva, osobito poznat po svojim prouavanjima u Koreji i Manduriji,
dr. - (32 godine star), zbog odreenih okolnosti napustio je ugledan
poloaj i osnovao vlastitu farmu ovaca u planinskoj udolini sjeverno od
Junitaki-choa." Nita vie nije pisalo o njemu.
Izgleda da se i sam autor dosaivao dogaajima iz tridesetih, njegov
prikaz postao je neujednaen i fragmentaran. ak mu je i stil pisanja
postao nejasan, izgubivi tenost i jasnou izraavanja kakvu je imao
prilikom opisa Ainu mladia.
Preskoio sam razdoblje izmeu 1938. i 1965. i prebacio se na poglavlje
naslovljeno "Junitaki danas". Naravno, to "danas" se odnosilo na 1970., pa
se teko moglo rei da ondanje danas ima bilo kakve veze s dananjim
"danas". Ipak, pisanje povijesti jednoga mjesta oito je iziskivalo potrebu
pripovijedanja sve do "dananjeg" dana. Premda to danas brzo prestaje biti
danas, nitko ne moe porei da se to zbilja nije odnosilo na danas. Jer ako
bi danas prestalo biti danas, povijest ne bi mogla postojati kao povijest.
Prema mojem primjerku Slubene povijesti opine Junitaki, godine 1965.
populacija je pala na 15.000 ljudi, to je u odnosu na prethodnih deset
godina znailo smanjenje broja stanovnika za est tisua, a do kojega je
dolo gotovo iskljuivo zbog propasti uzgoja 232
ovaca. Neobino visok postotak smanjenja povlastica u poljoprivredi
dogodio se kao reakcija, pisalo je, na promjene nacionalne infrastrukture u
razdoblju brzog industrijskog razvoja, kao i tekih uvjeta uzgoja ovaca na
Hokkaidu zbog izrazito hladne klime.
to se dogodilo s njihovim naputenim poljskim dobrima i obradivom
zemljom? Bili su ponovno poumljeni. Zemlju zbog koje su se pretci
krvavo znojili da bi je raskrili, potomci su sada ponovno poumljavali.
Kakve li ironije.
To je znailo da je osnovna industrijska grana na podruju mjesta Junitaki
danas umarstvo i pilane. Grad se sada mogao pohvaliti s nekoliko manjih
pilana u kojima su proizvodili drvene kutije za televizore, toaletne stolie i
suvenire u obliku medvjeda i Ainu domorodaca. Biva zajednika koliba
je pretvorena u Pionirski muzej u kojem su izloene poljoprivredne alatke
i jedai pribor iz ranih dana naseljavanja mjesta. Takoer su odravali
uspomene na seosku mlade koja je poginula u rusko-japanskom ratu. Bila
je izloena i kutija za ruak na kojoj su se vidjeli tragovi zuba smeeg
medvjeda. ak i pismo poslano u njihov stari rodni kraj u kojem su se
raspitivali za vjerovnike.
Ali, ako emo govoriti istinu, dananji Junitaki bio je oajno nezanimljiv
grad. Njegovi stanovnici, kad bi se vratili kui s posla, gladali su
televiziju, u prosjeku etiri sata svake veeri, prije no to
bi poli u krevet. Postotak glasovanja je bio visok, ali na izborima se
nisu dogaala iznenaenja. Znalo se tko dobiva izbore. Gradski
slogan je glasio "Velikoduni ljudi u velikodunoj prirodi". Barem
tako je pisalo na reklamnom panou ispred eljeznike postaje.
Zatvorio sam knjigu, zijevnuo i zaspao.
2.33
30.
Daljnja propast opine Junitaki i opinskih ovaca
U Asahikawi smo preli u drugi vlak i nastavili jo sjevernije preko
Shiogari prijevoja, putujui u dobroj mjeri istim putem kojim su se
Ainu mladi i osamnaest siromanih seljaka kretali itavo stoljee
prije.
Jesenje sunce je bljetavo sjajilo kroz posljednje ostatke drevne
praume i blistavo crveno lie stabala jasena. Vrijeme je bilo tiho i
vedro. Od pukog gledanja u takav krajolik oi su nas boljele.
Na poetku vlak je bio gotovo prazan, ali na sredini putovanja
grupa srednjokolaca je nahrupila u vagon i mi smo bili okrueni
njihovom strkom, dernjavom, prhuti i raznim tjelesnim mirisima,
dobacivanjima neshvatljivih poruka i nagovjetajima seksualnih
nagona. To je potrajalo pola sata dok svi zajedno nisu izali na istoj
postaji. Vlak je opet bio prazan i nigdje se nije mogao uti glas.
Podijelili smo okoladu izmeu sebe i mljackali je dok je vidik
promicao pred naim oima. Smirujua svjetlost treperila je tlom.
Sve je izgledalo udaljeno, kao da gledamo s pogrene strane
teleskopa. Pjevuila je nekoliko taktova pjesme Johnnj B. Goode. To
je moda bila naa najdulja utnja.
234
Bilo je poslijepodne kad smo sili s vlaka. Stojei na peronu, duboko
sam udahnuo i snano se protegnuo.
Zrak je bio toliko svje da mi se uinilo kako e mi plua puknuti.
Sunce je grijalo moje ruke stvarajui dojam ugodne topline, iako je
zrak bio tri ili etiri stupnja hladniji nego u Sapporu.
Niz starih skladita od opeka protezao se uz prugu, a u njihovoj se
blizini dizala gotovo tri metra duga i iroka piramida posloe-nih
eljeznikih pragova, vlanih i tamnih od kie koja je padala
prethodne noi. Nakon to je vlak s kojeg smo sili produio dalje,
nikoga nije bilo za vidjeti, jedino lijeha puna kadifica to su se
povijale na hladnom povjetarcu.
S kolodvora smo pogledom mogli obuhvatiti tipian provincijski
gradi. Zajedno s glavnom ulicom, skromnom robnom kuom,
autobusnim kolodvorom i turistikim informativnim centrom.
Izrazito nezanimljivo mjesto, ako je bilo suditi prema prvim
dojmovima.
"To je nae odredite?" upitala je.
"Ne, nije to. Moramo uhvatiti jo jedan vlak odavde. Nae odredite
je jo puno manje mjesto od ovoga."
Zijevnuo sam i jo jednom duboko udahnuo.
"Ovdje samo presjedamo na drugi vlak. Odavde su prvi naselje-nici
krenuli na istok."
"Prvi naseljenici?"
Dok smo ekali na vlak kojim smo trebali nastaviti putovanje, sjeli
smo ispred grijalice u ekaonici i ja sam joj ispriao djelie povijesti
okruga Junitaki-cho. Kronologija je bila donekle zapetljana pa sam
se posluio vlastitim zabiljekama kako bih pojednostavio
kronologiju koja se temeljila na saetku s kraja Slubene povijesti
opine Junitaki. S lijeve strane sam popisao datume i dogaaje od
vanosti u povijesti opine Junitaki-cho a s desne strane glavne
dogaaje u povijesti Japana iz istog perioda. Prilino solidan
kronoloki pregled.
Na primjer, godine 1905. pao je Port Arthur a sin Ainu mladia je
poginuo u ratu. Osim toga, ako sam se dobro sjeao, te godine
235
se takoer rodio profesor za ovce. Pojavljivao se sve vei broj
dodirnih toaka.
"Gledajui na stvari iz tvog kuta", rekla je moja prijateljica, "izgleda
da mi Japanci ivimo od rata do rata."
"Izgleda da je tako", sloio sam se s njom.
"Kako su stvari krenule takvim putem?"
"Prilino je komplicirano. Teko je to objasniti. Nije jednostavno."
"Aha."
ekaonica, nalik na veinu ekaonica, bila je pusta i nezanimljiva.
Klupe neudobne, pepeljare pune mokrih opuaka, zrak ustajao. Po
zidovima su visjeli turistiki plakati i popisi najpopularnijih
turistikih odredita. Pored nas, bili su prisutni tek jedan starac u
demperu od kamelhara i majka s etverogodinjim sinom. Starac je
sjedio nepokretno, zadubljen u itanje knjievnog asopisa. Okretao
je listove tako sporo kao da odvaja dobro zalijepljenu ljepljivu
vrpcu. Trebalo mu je petnaest minuta da prijee jednu stranicu.
Majka i dijete izgledali su kao par koji je otac napustio.
"Sve se svodi na to da smo svi siromani, ali elimo vjerovati da ako
stvari podu nabolje, neemo vie biti siromani."
"Poput ljudi u Junitaki-cho."
"Tono tako. Zbog toga su se ubijali od posla da bi raskrili novo
tlo. Ali i tako je veina naseljenika umrla siromana."
"Kako to?"
"Radi se o regiji. Hokkaido je hladna zemlja, svakih nekoliko godina
naie ubitana hladnoa. Ako usjevi propadnu, nema hrane za jesti,
nema zarade za kupnju nafte. Nemaju ak ni za kupnju sjemena za
iduu sezonu. Tako zaloe zemlju i posude novac uz velike kamate.
Ali ne postoji poljoprivreda koja bi mogla biti toliko produktivna da
mogu otplatiti tolike kamate pa na koncu izgube i zemlju. Tako su
mnogi seljaci koji se i dalje ele baviti poljoprivredom prisiljeni na
zakup zemlje."
Prelistao sam primjerak Slubene povijesti opine Junitaki i
proitao joj: "Godine 1930. broj samostalnih seljaka pao je na
etrdeset
236
i est posto ukupnog broja stanovnika opine Junitaki-cho.
Pretrpjeli su dvostruki udarac, pad vrijednosti na tritu, praen
ciom zimom."
"Tako su poslije oajnike borbe da raskre novo zemljite za
poljoprivredne aktivnosti, samo upali u vee dugove", zakljuila je
ona.
Budui da smo do polaska vlaka imali jo etrdeset minuta, ona je
odluila proetati se sama po gradu. Ja sam ostao u ekaonici, uzeo
Colu i nastavio itati jednu drugu knjigu na mjestu gdje sam stao.
Ubrzo mi je dosadila pa sam je odloio. Nisam se mogao
koncentrirati. Po glavi su mi se vrzmale brojne ovce opine
Junitaki-cho koje su vakale sve tiskano to sam im mogao dati. Zatvorio
sam oi i uzdahnuo. Zauo se zviduk teretnog vlaka u prolasku.
Nekoliko minuta prije polaska vlaka ona se vratila s vreicom punom
jabuka. Pojeli smo ih umjesto ruka i ukrcali se na vlak. Vlak je sigurno
doivio i bolja vremena. Slabiji dijelovi podnih dasaka uleknuli su se i
izjeli. Bilo je dovoljno proi prolazom izmeu sjedita pa da zateturate.
Presvlake na sjedalima bile su otrcane a jastuii vonjali kao mjesec dana
ustajali kruh. Vonj svojevrsnog raspadanja pomijean sa smradom nunika
i mirisom kerozina, irio se vagonom. Trebalo mi je deset minuta dok sam
pokuavao otvoriti prozor kako bih pustio da ude malo svjeeg zraka, ali
kad sam ga na koncu uspio otvoriti, unutra je uletio fini pijesak i opet sam
potratio isto toliko vremena da ga zatvorim. Vlak je imao dva vagona.
Cijela kompozicija je brojila petnaest putnika a zajedniki su im bili
nezainteresiranost i dosada. Starac u demperu od kamelhara i dalje je
itao svoj asopis. S obzirom na brzinu njegova itanja broj je mogao biti
star tri mjeseca. Jedna krupna sredovjena ena trenirala je svoj pogled
zurei u neku udaljenu toku u vanjskom prostoru, nalik na glazbenog
kritiara koji slua Skrjabinovu sonatu. 317,
Djeca su bila jednako tiha. Mirno su sjedila i gledala kroz prozor. S
vremena na vrijeme netko bi se zakaljao suhim, hrapavim kaljem koji
me podsjeao na kaalj mumije koju netko klijetima udara po glavi.
Kad god bi vlak stao, ponetko bi iziao. Tada bi i kondukter siao da uzme
kartu i potom se ponovno popeo na vlak. Kondukter je bio toliko bezlian
da je mirne due mogao izvriti pljaku banke a da ne pokrije lice. Nijedan
novi putnik nije uao. Izvana, rijeka je tekla paralelno s prugom, mutna i
blatnjava od nedavnih kia. Svjetlucajui na jesenjem suncu, podsjeala je
na kavu s mlijekom. Obnovljena cesta du rijeke vijugala je i gubila se iz
vida, a tu i tamo bi se pojavio golem kamion teglja natovaren drvenom
gradom. Bilo je oito da je ta cesta slabo iskoritena. Reklamni panoi uz
cestu nisu imali komu prenijeti svoje poruke.
Od dosade sam se branio piljei u svaku novu reklamu, primjeujui
njihov napadan, urbani izgled. Sjajno pocrnjela djevojka u bikini-ju
napuenih usana nad Coca-Colom; sredovjeni karakterni glumac
namiguje nad nakrivljenom aom Scotcha; sat ronioca vjeto poprskan
vodom; enski model usred atraktivnog, otmjenog interijera lakira nokte.
Novi pioniri oglaavanja probijali su svoj put duboko u provinciju.
Nakon dva sata i etrdeset minuta stigli smo u Junitaki-cho, krajnju
postaju. Usput smo zadrijemali i oito propustili najavu dolaska.
Lokomotiva je ispustila jo jedan tuni izdah i sve je utihnulo. Iznenada
sam se probudio, tiina mi jo odjekivala u uima. Kad sam pogledao oko
sebe vidio sam da su svi putnici ve izili. Spustio sam nae naprtnjae s
police, probudio prijateljicu lagano je cimnuvi nekoliko puta po ramenu,
i sili smo s vlaka. Vjetar koji je puhao peronom ve je imao kasnojesenju
hladnou. Sjene okolnih brda vukle su se po zemlji poput prijeteih mrlja.
S obje strane grada irila su se dva niza brda koja su okruivala mjesto
podsjeajui na dva sklopljena dlana to tite plamen ibice od vjetra.
Iznad uskog kolodvora izdizala su se visoka brda. Stajali smo tamo,
smeteni, i nekoliko minuta zurili u okruenje. 238
"Gdje se nalazi stari posjed profesora za ovce?" upitala je. "Gore u
brdima. Tri sata odavde, kolima." "Kreemo li tamo odmah?" "Ne", rekoh.
"Ako odmah krenemo tamo emo stii po mraku. Bolje je da ovdje
prenoimo i ujutro osvjeeni nastavimo." Pred kolodvorom se nalazio
mali kruni trg, sasvim pust. Nigdje nikoga na njemu. ak ni taksista koji
bi odvozili ili dovozili muterije. U sreditu trga se dizala mala fontana u
obliku ptice, bez vode u njoj. Ptica je tupo gledala u nebo otvorenog
kljuna, nemajui to za rei. Fontanu je okruivala lijeha s kadificama.
Ve na prvi pogled bilo vam je jasno da je grad u mnogo loijem stanju no
to je to bio prije desetak godina. Gotovo nikoga nije bilo po ulicama, a
onu vidljivu nekolicinu krasio je zbunjeni, troni izgled grada na samrti.
Nalijevo od krunog trga prualo se nekoliko skladita, jo iz vremena kad
se trgovalo eljeznicom. Staromodne graevine od
opeka imale su strme krovove i eljezna vrata bezbroj puta obojena, i na
koncu bile naputene. Krupne vrane su u nizovima uale po sljemenima
krovova, nijemo nadivlj avaj ui grad. Potom prazno zemljite gusto
obraslo u visoki korov usred kojeg su leali ogoljeni kosturi dva auta. Oba
auta su bila bez guma, izvaenih motora ispod razvaljenih hauba.
vodi kroz grad, smjeten u blizini opustjelog trga, s vremenom je toliko
izblijedio da ste ga jedva mogli razabrati. Jedine rijei koje su se mogle
razaznati bijahu junitaki-cho i sjeverna GRANICA RIINIH POLJA.
Ravno ispred krunog trga pruala se mala ulica kojom su se nizali duani.
Ulica poput mnogih slinih ulica diljem Japana, osim to je cesta koja je
prolazila tom ulicom bila bezrazlono iroka, pa je mjesto ostavljalo dojam
jo rjee naseljenosti i vee hladnoe. S obje strane ceste pruao se
drvored jasena, jo uvijek blistavo crvenih kronji, ali jednako proetih
hladnoom. Bila je to studen 239
koja je proimala svaku ivu stvar, ne obzirui se na ljudsku sreu. Mrtvilo
i jednolian svakodnevni ivot mjetana - ba sve je proimala ta
hladnoa.
Zabacio sam naprtnjau na lea i zaputio se do kraja pet stotina metara
duge trgovake ulice u potrazi za prenoitem. Nisam uspio pronai bilo
kakvo prenoite. Na treini duana sputene rolete. Napola otrgnuti znak
ispred urarske radnje klatio se na vjetru. Kad je ulica s duanima iznenada
zavrila, pojavilo se veliko parkiralite, obraslo u korov. Na njemu su bila
parkirana dva auta, ukasto bijeli model Honda Fairladv i sportski model,
crvena Toyota Celica. Oba su auta bila sasvim nova. Njihov besprijekoran
izgled sasvim je odudarao usred obamrloga grada. Nakon duana, cesta se
padinom blago sputala do rijeke gdje se u obliku slova T. razdvajala
nalijevo i nadesno. Du te ceste nizale su se male drvene prizemnice, s
pranjavo sivim drveem koje je prualo trnovito granje k nebu. Ne znam
koja je to vrsta drvea bila, ali svako je stablo imalo udnovato razgranate
kronje. Svaka je kua ispred ulaznih vrata imala iste velike cisterne za
gorivo s odgovarajuim kutijama za dostavu mlijeka. A na svakom krovu
se
izdizala nezamislivo visoka televizijska antena. Ti srebrnasti pipci
strili su u zrak, unato planinama koje su podsjeale na kulise
grada.
"Ali nema prenoita", rekla je zabrinuto.
"Ne brini, svaki grad ima prenoite."
Istim putem smo se vratili do eljeznikog kolodvora i dvojicu
slubenika upitali gdje moemo pronai prenoite. Razlika u
godinama izmeu starijeg i mlaeg bila je takva da su mogli biti
otac i sin, i oito su se dosaivali pa su nam na detaljan nain
objasnili kako da stignemo do prenoita.
"Postoje dva svratita", kazao je stariji slubenik. "Jedno je jako
skupo a drugo je prilino jeftino. U to skupo smjetamo ugledne
predstavnike Dravne administracije, a tu odravamo i posebne
bankete."
"Hrana je ondje prilino dobra", kazao je mlai slubenik.
240
"U drugo odlaze putujui trgovci ili mlai ljudi, ili, recimo to tako,
obini ljudi. Izgled vas moe odbiti, ali nije nehigijensko ili slino.
Kupaonica je druga pria."
"Premda su zidovi tanki", dodao je mlai.
Na to su se njih dvojica upustili u raspravu o debljini zidova.
"Odluit emo se za skuplje", rekoh. Nismo imali razloga za
tednju. U kuverti je jo uvijek bilo dosta novca.
Mlai slubenik je otrgnuo list papira iz bloka i nacrtao precizan
plan kako da stignemo do svratita.
"Hvala vam", rekoh. "Pretpostavljam da ovamo ne dolazi toliko
puno ljudi kao prije deset godina."
"Ne, to je sigurno", sloio se stariji. "Ostala nam je jo samo jedna
pilana, i nita vie to bi bilo vrijedno spomena. Srozali smo se do
dna i po pitanju poljoprivrede. Broj stanovnika je jako pao."
"Nemamo vie ni dovoljan broj uenika da bi oformili prave razrede
u koli", dodao je mlai.
"Koliko ljudi sada ivi u mjestu?"
"Nagaa se oko sedam tisua, ali brojka je sigurno manja. Recimo,
oko pet tisua", kazao je mlai.
"Drimo se onoga to imamo, prije no to i nas zatvore, a to se moe
dogoditi svakog dana. Kako bilo, mi smo trea pruga u dravi po
gubitcima", odluno je kazao stariji.
Bio sam iznenaen kad sam uo da postoji eljeznika pruga u jo
gorem stanju od ove. Zahvalili smo im i otili.
Svratiste se nalazilo u podnoju padine, zdesna od ulice s duanima
i tri stotine metara uz rijeku. Staro svratiste, prilino dopadljivo, s
rijetkim preostalim naznakama otmjenosti kojim mora biti da se
diilo u najboljim danima grada. Gledalo je na rijeku i imalo dobro
odravan vrt. U jednom kutu vrta, tene psa ovara je zabilo
njukicu u zdjelu s hranom i jelo svoj veernji obrok.
"Tu ste radi planinarenja?" upitala je slukinja koja nas je odvela do
nae sobe.
Uf,
"to e se dogoditi ako grad izumre?"
"to e se dogoditi? Nitko ne zna. Nitko ne eli doivjeti takvu
sudbinu pa e svi pobjei kojekuda, prije no to se to dogodi. Ako
populacija padne ispod tisuu ljudi - to je sasvim mogue -
vjerojatno emo ostati bez posla i lako se moe dogoditi da emo
biti posljednji koji e ga napustiti."
Ponudio sam ga cigaretom a potom mu je i pripalio srebrnim
Dupont upaljaem s ugraviranom ovcom.
"U Sapporu se moe pronai dosta dobrih poslova. Imam ujaka koji
vodi tiskaru, a potrebno mu je jo radnika. Radi se o poslovanju sa
kolskim institucijama pa je posao stalan. Zbilja, bilo bi
najpametnije da se tamo preselim. Barem bih se rijeio nadgledanja
prijevoza ovaca i druge stoke iz ove zabiti."
"Bit e da je tako", sloio sam se s njim.
"Ali kad doe do toga da se spakiram i odem, ja sam neodluan.
Shvaate li me to vam govorim? Ako grad zbilja odumre, potreba
da ostanem i vidim propast grada nadjaava sve ostalo."
"Jeste li se rodili u ovom mjestu?" upitao sam ga.
"Jesam", odgovorio je, ali nije nastavio priati. Melankolino
obojeno sunce ve je za treinu zalo za brda.
Na ulazu u farmu ovaca bila su pobodena dva stupa, a izmeu njih
je visio natpis: junitaki-cho opinska farma ovaca. Put je prolazio
ispod natpisa i vodio uz padinu, gubei se medu gustim jesenjim
kronjama.
"Iza ume je ovji obor a iza toga je uvareva kuica. Kako emo s vaim
povratkom u grad?"
"Nizbrdo je. Snai u se ve, mogu i pjeke. Hvala na svemu." Kola su se
izgubila iz vida, a ja sam proao ispod natpisa i krenuo uz padinu.
Posljednje zrake sunca dodavale su naranastu nijansu ve zlatnom
javorovom liu. Stabla su bila visoka, zrake svjetlosti probijale se izmeu
grana i treperile po ljunkovitoj cesti. Izaavi iz ume, naiao sam na
usku zgradu na padini brda, a s njom i na vonj stoke. Tor za ovce imao je
krov od crvenog valovitog lima, i na tri mjesta otvore za ventilaciju. 244
Pred ulazom u tor nalazila se psea kuica. U trenu kad sam je ugledao
kotski ovar privezan za lanac je iziao iz kuice i zalajao dva-tri puta.
Bio je to star pas pospanih oiju i bez imalo prijetnje u lajanju. Kad sam
ga pogladio po vratu odmah se smirio. ute plastine zdjele s hranom i
vodom stajale su pred njegovom kuicom. im sam ga prestao gladiti, pas
se zadovoljan vratio u svoju kuicu i legao, prednjim apama u ravnini s
ulazom u kuicu. Unutranjost tora za ovce bila je mrana. Nikoga nije
bilo u blizini. iroki betonski prolaz je vodio po sredini a s obje strane su
se nizali obori. Du prolaza su protjecali odvodni kanali za mokrau i
vodu od pranja. U drvenim zidovima su tu i tamo bili usjeeni prozori
kroz koje su se nazirali vrhovi brda. Veernje sunce je svojim rumenilom
osvjetljavalo ovce s desne strane dok su one s lijeve strane bile u
modrikastoj sjeni.
Onog trena kad sam uao u tor, svih dvije stotine ovaca su se okrenule
prema meni. Polovica ovaca je stajala, druga polovica leala na sijenu
rasprostrtom po njihovim oborima. Oi su im bile neprirodno plave i
nalikovale na majune izvore to teku niz njihova lica. Svjetlucale su
poput staklenih oiju u kojima su se odbijale zrake svjetlosti. Sve su zurile
u mene. Nijedna se nije pomaknula s mjesta. Nekoliko ih je nastavilo
vakati travu, ali nije se uo drugi zvuk. Oito su razmiljale kao grupa.
Nije li moja pojava nasred vrata na jedan tren poremetila njihovo
jednoliko, grupno razmiljanje? Sve je stalo, svaka misao zamrla. Morao
sam
uiniti neki vidan pokret da bih ponovno pokrenuo njihovo
razmiljanje.
Premda su bile rasporeene u osam zasebnih obora, odjednom su se poele
pomicati. U jednom oboru ovce su se okupile oko rasplodnog ovna; u
izdvojenim mujakim torovima, ovnovi su se borili za dominantnu
poziciju. Tek je nekoliko znatieljnih ostalo uz ogradu zuriti u mene.
Za njihove duge, ravne crne ui to su im postrance padale, bile su
privrene plastine oznake. Neke su ovce imale plave oznake, neke ute
a neke crvene. Na leima su takoer imale obojene oznake. J4L.
Uuljao sam se na vrcima prstiju da ih ne uzbunim. Hinei
nezainteresiranost, pribliio sam se jednom oboru, ispruio ruku i po glavi
pogladio jednog mladog ovna. Kolebao se ali nije ustuknuo. Napet, irom
otvorenih oiju, ukoen. Moda je on bio mjerilo moje nametljivosti.
Ostale ovce su zurile u nas. Prilikom prvog susreta s njima, ovce pasmine
Suffolk djeluju vrlo neobino. Sasvim su crne ali runo im je bijelo. Imaju
velike ui koje im vise postrance nalik na leptirova krila, a njihove
svjetlucave plave oi i dugi koati nos daju im jo udnovatiji izgled. Te
ovce pasmine Suffolk nisu odbijale a ni prihvaale moju prisutnost, vie su
me doivljavale kao trenutnu pojavu. Nekoliko ih se buno ispisalo. Ispod
njihovih nogu mokraa je tekla podom i otjecala u slivnik.
Iziao sam iz tora za ovce, ponovno pogladio kotskog ovara i
duboko uzdahnuo.
Sunce je zalo za planine. Svijetlolj ubiasti polumrak irio se nad
breuljcima poput tinte kad se izlije u vodu. Otiao sam na stranju stranu
tora za ovce, preao preko drvenog mostia nad potokom i uputio se
prema uvarevom domu. Ugodna mala prizemnica, nad kojom se uzdizao
golemi nadograeni sjenik gdje su uvali sijeno i poljske alatke.
uvar je stajao u blizini sjenika i slagao plastine vree s dezinfek-cijskim
sredstvom pokraj metar irokog i metar dubokog betonskog bazena. Kad
sam mu se pribliio, jedva je podignuo pogled prema
meni, i nastavio s poslom koji je obavljao, neometen mojom prisutnou.
Tek kad sam stao ispred njega on je prestao raditi i obrisao lice rupcem to
mu je visio zavezan oko vrata. "Sutra je dan za dezinfekciju ovaca", kazao
je, izvadio zguvano paklo cigareta i zapalio jednu. "Ovdje ulijevamo
dezinfekcijsku tekuinu i tjeramo ovce da otplivaju s jednoga na drugi
kraj. Budui da su tijekom zime sve vrijeme zatvorene unutra, lako nakupe
sve vrste nametnika." "Sve to obavljate sami?" 246
"alite se? Imam dva pomonika. Oni, ja i pas. Pas obavlja najvei dio
posla. Ovce vjeruju psu. Ako ovce ne vjeruju psu, to ne valja." ovjek je
bio nekoliko centimetara nii od mene, dobro graen. Bio je u kasnim
etrdesetima, kratko podian, krute i ravne kose, poput etke za kosu.
Skinuo je gumene rukavice kao da je skidao sloj koe. Udarivi nekoliko
puta po svojim hlaama, ruke je zadje-nuo za pokrpane depove. On je bio
mnogo vie od uvara ovaca, prije je nalikovao na poduavatelja vjetina
u vojnoj koli. "Znai, doli ste me neto pitati, ne?" "Jesam." "Pa, izvolite
s pitanjima." "Bavite li se ovim poslom ve dulje vrijeme?" "Deset
godina", rekao je. "Ne znam je li to dugo, ali znam s ovcama. Prije toga
sam radio u Civilnoj obrani." Zabacio je rubac oko vrata i pogledao u
nebo. "Ostajete ovdje preko zime?" "Da, ovaj", zakaljao se, "vjerujem da
hou. Nema drugog mjesta u koje bih otiao. Osim toga, ima puno
redovnog posla oko kojeg se treba brinuti preko zime. U ovom dijelu
napada i do dva metra snijega. Nagomila se i ako se krov urui, i od vas i
od ovaca ostat e jedva poneki kouh. Osim toga, ja ih hranim, istim tor, i
tako dalje."
"Kad doe ljeto polovicu njih vodite gore u planinu?" "Istina je." "Je li
teko paziti na toliki broj ovaca?" "Lako je. Ljudi su se time bavili sve
vrijeme. Tek u posljednje vrijeme pojavili su se uvari ovaca, ne pastiri.
Neko su ih preko cijele godine vodili uokolo. U panjolskoj su u
sedamnaestom stoljeu diljem zemlje imali ceste kojima se nitko drugi
osim ovara nije smio koristiti, ak ni kralj."
ovjek je pljunuo na tlo i cipelom razgazio pljuvaku. "Sve dok se
ne preplae neega, ovce su dobroudna stvorenja. Jednostavno
slijede psa i ne postavljaju bilo kakva pitanja."
Izvadio sam takorovu fotografiju i pokazao je uvaru. "Na
fotografiji se vidi ovo mjesto, nije li tako?"
"Svakako", odgovorio je ovjek. "Nema nikakve sumnje: to su nae
ovce."
"A ova jedna?" kemijskom olovkom sam pokazao na zdepastu ovcu
sa zvijezdom na leima.
ovjek se zaas zagledao u fotografiju. "Ne, ta nije jedna od naih.
Prilino udno. Nije mi jasno kako se mogla pojaviti tamo? itavo
mjesto je ograeno icom, osim toga, ja svakog jutra i veeri svaku
ivotinju pojedinano provjerim. Pas bi odmah primijetio da se
pojavila neka neobina ovca. I same ovce bi se uskomeale. Ali
znate, nikad u ivotu nisam vidio ovakvu pasminu ovce."
"Je li se ita udno dogodilo ove godine kad ste s ovcama bili u
planini?"
"Ba nita", odgovorio je. "Bilo je mirno kao i uvijek."
"Cijelo ljeto ste bili tamo gore, i to sami?"
"Ne, nisam bio sam. Svakog drugog dana netko od osoblja bi doao,
a povremeno su dolazili i ljudi iz opine. Jednom tjedno bih otiao u
grad, a moja zamjena bi se brinula o ovcama. Morao sam nabaviti
zalihe hrane i druge stvari."
"Znai da niste sve vrijeme tamo bili sami?"
"Ne. Ljeto traje onoliko dugo dok snijeg ne zaprijeti, a dipom je
svega sat i pol vremena do farme. Malo dulje od obine etnje.
Naravno, kad snijeg ozbiljno napada i kola se vie ne mogu probiti,
ostajete zarobljeni preko cijele zime."
"Znai da gore u planini sada nema nikoga?"
"Nikoga osim vlasnika vile."
"Vlasnika vile? Ali uo sam da u njoj nitko ne stanuje ve
godinama."
uvar je odbacio opuak na zemlju i zgnjeio ga nogom. "Nikoga
nije bilo ve godinama. Ali sada ima. I glup ovjek bi shvatio da se
ondje moe ivjeti. I ja pripomaem na odravanju kue. Struja, plin
i telefon uredno rade. Niti jedno prozorsko okno nije slomljeno."
248
"Slubenik iz Vijenice mi je kazao da ondje nema nikoga." "Ima mnogo
toga to ti tipovi ne znaju. Ja sam od vlasnika imanja sve vrijeme dobivao
posao, ali o tome nikomu nisam ni pisnuo. On me je upozorio da o tome
utim."
ovjek je elio zapaliti jo jednu cigaretu, ali kutija mu je bila prazna. Ja
sam mu ponudio svoju dopola popuenu kutiju cigareta Larks, dodavi uz
nju presavijenu novanicu od deset tisua jena. ovjek je za tren
razmiljao o napojnici, potom izvadio i metnuo jednu cigaretu u usta a sve
ostalo stavio u dep. "Najljepa hvala", zahvalio je. "Pa kad se vlasnik
pojavio?"
"U proljee. Snijeg se jo nije bio otopio. Znai oujak. Prolo je moda
pet godina otkako je bio ovdje. Ne znam zato je zapravo doao poslije
toliko vremena, ali to je vlasnikova stvar, nije na meni da o tome mozgam.
On me je upozorio da nikome nita ne govorim. Vjerojatno ima svoje
razloge. U svakom sluaju tamo je jo otada. Kupujem mu hranu i gorivo i
u potaji mu ih dipom povremeno dopremam. Sa svim zalihama koje ima,
lako moe pre-gurati cijelu godinu.
"Da nije otprilike mojih godina, s brkovima?" "Aha",
potvrdio je uvar. "To je taj tip."
"Ba sjajno", rekoh. Nije bilo potrebe da mu pokazujem fotografiju. 249
No u Junitaki
Dogovor s uvarom je tekao glatko, uz dodatno novano podmazivanje.
uvar nas je trebao pokupiti u svratiu u osam ujutro, a potom nas prevesti
na farmu ovaca u planini. "Kad je ve tako, dezinfekcija ovaca moe
priekati i do poslijepodne", rekao je uvar. Nepokolebljivi realist. "Ali
jedna stvar me brine", dodao je. "Zemlja e biti meka od jueranje kie, a
na jednom mjestu auto se moda nee uspjeti probiti. Pa se moe dogoditi
da od tog mjesta morate pjeaiti. Ne bih elio da ispadne da sam ja zbog
toga kriv." "U redu je", rekoh. Sputajui se pjeke niz brdo, odjednom
sam se sjetio da je tako-
rov otac imao vilu za odmor na Hokkaidu. Razmiljajui sada o tome,
sjetio sam se da mi je godinama ranije takor to nekoliko puta spomenuo.
Gore u planinama, veliki panjak, stara jednokatnica. Vanih detalja uvijek
se sjetim mnogo kasnije. Trebao sam se toga sjetiti onog trena kad sam
dobio takorovo pismo. Da sam se toga sjetio neto prije, uspio bih
pronai neki nain da svemu doskoim. Ljutei se na samog sebe, klipsao
sam put grada planinskom ce-250
stom kad se gotovo sasvim smrailo. Za sat i pol vremena koliko sam
pjeaio, sreo sam svega tri vozila. Dva velika kamiona tegljaa
natovarena trupcima i jedan mali traktor. Sva su tri vozila ila nizbrdo, ali
nitko se nije zaustavio da mi ponudi prijevoz. Utoliko bolje, razmiljao
sam u sebi.
Bilo je prolo pola sedam kad sam stigao u svratiste, a ve je bila mrkla
no. Od hladnoe cijelim tijelom me proimala jeza. tene ovara
promolilo je nos iz svoje kuice i zacvililo u mojem smjeru. Ona je na sebi
imala traperice i moj demper s izrezom oko vrata, i bila sasvim
usredotoena na kompjutorsku igricu u drutvenoj prostoriji pri ulazu u
svratiste. Bilo je oito da je to preureeni stari dnevni salon, ali uspjeli su
zadrati izvanredno lijepo ognjite. Stvarni kamin u kojem vatra gori. K
tomu, tu su bile postavljene etiri kompjutorske igrice i dva flipera, stari
jeftini panjolski modeli kakvi se nigdje drugdje vie ne bi mogli nai.
"Umirem od gladi", rekla je.
Naruio sam veeru, napomenuo da nam je donesu u sobu i otiao se
istuirati. Suei se, izmjerio sam se, prvi put poslije dugo vremena.
ezdeset kilograma, jednako kao i prije deset godina. Onaj centimetar-dva
koje sam bio nabacio oko pasa lako sam izgubio tijekom proteklog tjedna.
Kad sam se vratio u sobu, veera je bila postavljena. J5L 32.
Opasni zavoj na cesti
Maglovito i hladno jutro. Bilo mi je ao onih ovaca. Plivati kroz hladnu
tekuinu za dezinfekciju po takvom danu moglo bi biti surovo. Moda
ovce ne osjeaju hladnou? Moda uope nita ne
osjeaju?
Kratka jesenja sezona na Hokkaidu bila je na izmaku. Gusti sivi oblaci na
sjeveru predstavljali su nagovjetaj skorog snijega. Dole-tjevi iz
rujanskog Tokija na listopadni Hokkaido, propustio sam jesen. Doivio
sam njezin poetak i kraj, ali ne i srce jeseni. Probudio sam se u est i
umio se. Sjedio sam osamljen u hodniku i gledao kroz prozor dok
doruak nije bio gotov. Voda u rijeci se izbistrila u odnosu na dan ranije i
sada je tekla prilino bistra. Na drugoj obali irila su se riina polja a
jutarnji povjetarac je povremeno njihao zrele, visoke usjeve dokle je
pogled sezao. Traktor je proao betonskim mostom, vozei prema brdima,
zvuk njegovog brektanja jedva ujan u vjetru. Tri vrane su izletjele iz
sada ve zlatnosmede brezove ume. Napravile su pun krug iznad rijeke i
sletjele na ogradu zgrade. Razmjestivi se tako, vrane su podsjeale na
savrene statistice u kakvoj avangardnoj drami. Zasitivi se ubrzo te
uloge, jedna za drugom vrane su odletjele i iezle uzvodno uz rijeku. 252
Stari dip uvara ovaca bio je parkiran ispred svratita tono u osam.
Dip je na krovu imao nadograen prostor u obliku boksa-kog ringa,
oito dodatni rad ako je registarski broj Civilne obrane itljiv na prednjem
odbojniku ita znaio.
"Znate, neto udno se dogaa", rekao je uvar im me je ugledao.
"Pokuao sam telefonirati gore u planinu, ali nisam uspio dobiti vezu."
Ona i ja smo se smjestili na stranja sjedita. Vonjalo je na benzin. "Kad
ste ga posljednji put pokuali nazvati?" upitao sam. "Ako se dobro
sjeam, oko dvadesetog prolog mjeseca. Otada nismo vie bili u
kontaktu. Obino mi on telefonira kad mu togod zatreba. Da mu neto
kupim ili slino." "Jeste li uli da telefon zvoni?"
"ak ni signal zauzetosti. Mora biti da je dolo do smetnji. Nikakvo udo
ako je negdje napadao velik snijeg." "Ali uope nije pao snijeg."
uvar je pogledao u krov dipa i okrenuo se prema nama. "Onda budemo
otili pogledati, ne?"
Kimnuo sam glavom. Isparenja benzina poela su me guiti. Provezli smo
se betonskim mostom i zaputili uzbrdo istom cestom kojom sam ja juer
proao. Proavi opinsku farmu ovaca svi troje smo se okrenuli i
pogledali u dva stupa s natpisom iznad ulaza. Farma je bila okruena
potpunom tiinom. Mogao sam si predoiti sliku ovaca: svaka je zurila u
svoje utljivo okruenje bistrim plavim oima.
"Dezinfekciju ovaca ste ostavili za popodne?" "Aha, zapravo nema velike
urbe. Jedino je vano da se to obavi prije snijega."
"Kada e snijeg poeti padati?"
"Ne bi me iznenadilo da pone snijeiti idueg tjedna", rekao je uvar.
Drei jednu ruku na upravljau, oborio je pogled i za-kaljao se. "Ali prije
studenog snijeg se nee poeti hvatati. Jeste li zimi ikad bili u ovim
krajevima?" "Ne", odgovorio sam.
"Jednom kad se pone hvatati, neprestano se taloi, kao da je brana
popustila. Tada vam nita drugo ne preostaje nego da se zatvorite u kuu i
pokuate se obraniti od dosade. Prije svega, u ovim krajevima preko zime
nema uvjeta za normalan ljudski ivot." "Ali vi ovdje ivite sve ove
godine."
"Zato to ja volim ovce. Ovce su dobroudna stvorenja. ak se sjeaju
ljudi i pamte njihova lica. Godina dana s ovcama proe i prije no to ste
toga svjesni, a tada se sve nadovezuje. U jesen ovce se pare, u proljee se
ojanje, preko ljeta pasu. Kad janjad naraste, ujesen se poinju pariti. Sve se
ponavlja. Svake godine novi narataji ovaca dolaze na svijet, jedino ja
starim. A to sam stariji, to sve manje elim ponovno ivjeti u gradu." "to
ovce rade preko zime?" upitala je moja prijateljica. S rukama na
upravljau, uvar se okrenuo i zagledao u nju, gotovo joj se unijevi u lice,
kao da ju je tek tog trenutka primijetio. Cesta je bila poploena i ravna i na
vidiku nije bilo drugog vozila, ali ja sam se ipak preznojio od nervoze.
"Preko cijele zime ostaju u zatvorenom prostoru", rekao je uvar, vrativi
pogled na cestu. "Zar im nije dosadno?"
"Je li vama dosadno u vaem ivotu?"
"Ne bih znala rei."
"Ista stvar je i s ovcama", rekao je uvar. "Ne razmiljaju o takvim
stvarima a i ne bi im bilo od pomoi. Zimu provode hranei se
sijenom, piajui, sukobljavaju se, razmiljaju o mladuncima u
svojim trbusima."
Uspon je bio sve strmiji, a zavoji na cesti sve ei. Seoski krajobraz
postupno se s obje strane puta preobrazio u visoku praumu.
Povremeno bi naila istina iza koje bismo u daljini ugledali nizine.
"Pod snijegom se ne bismo uspjeli probiti ovuda", rekao je uvar.
"Bilo bi odve opasno."
254
"Zar nema skijaih terena ili planinarskih aktivnosti?" upitao sam.
"Ovdje nema niega. Pa ni turista. Upravo zato grad ubrzano
propada. Sve do poetka ezdesetih, grad je bio prilino aktivan kao
model za poljoprivredne aktivnosti u hladnoj regiji. Ali s pojavom
vikova rie, sasvim je nestalo zanimanje za poljoprivredu u
ovakvoj lednici. Zvui logino."
"to se dogodilo s pilanama?"
"Nije bilo dovoljno radnika, pa su pilane preselili na pogodnija
mjesta. Jo uvijek moete pronai nekoliko manjih pilana po
oblinjim mjestima, ali sve ih je manje. Drvee se obara u okolnim
planinama, prevozi kroz grad i odvozi dalje za Navori i
Ashakimuru. Zbog toga se ceste dobro odravaju premda grad
odumire. Veliki kamioni sa zimskim gumama mogu se probiti kroz
gotovo svaki snjeni nanos."
Nesvjesno sam prinio cigaretu k ustima, ali prije no to sam je
zapalio sjetio sam se mirisa benzina i vratio je u kutiju. Umjesto
toga sam uzeo bombon s okusom limuna. Rezultat: neuobiajeni
okus limuna s mirisom benzina.
"Svaaju li se ovce?" upitala je moja prijateljica.
"Naravno da se svaaju", rekao je uvar. "Isto je sa svakom
ivotinjom koja uokolo pase u stadu. Ba svaka ovca ima svoje
mjesto u ovjem poretku. Ako je pedeset ovaca u toru, onda postoji
ovca broj jedan pa sve redom do pedesete. A svaka tono zna gdje
joj je mjesto."
"Zadivljujue", rekla je ona.
"I meni to olakava posao s njima. Izvedem ovcu broj jedan, a sve
ostale je slijede, i ne bune se."
"Ali ako svaka od njih zna svoje mjesto, zbog ega se prepiru?"
"Recimo da se ovca broj jedan ozlijedi i izgubi snagu, njezin poloaj
je ugroen. Tako da njezina suparnica postaje borbena i pokuava
se izboriti za vodei poloaj. Kad do toga doe, borba traje tri
dana."
"Jadne ovce."
"Na koncu, sve se potire. Kad je bila mlaa, poraena je ovca
pobijedila neku drugu ovcu. A kad sve doe na mesarev panj, nita
ne znai ni broj jedan a ni broj pedeset. Samo jedna ukusna
peenka."
"Hmmm", prokomentirala je ona.
"Ali onaj kojeg zbilja treba aliti je rasplodni ovan. Vjerojatno znate
za ovje hareme, ne?"
"Ne, ne znam", rekoh.
"Kad se bavite uzgojem ovaca, daleko najvanije je da motrite na
parenje. Dakle, ovce se dre razdvojene, mujaci s mujacima,
enke sa enkama. Tada ubacite jednog ovna u tor sa enkama.
Gotovo redovito, to je najsnaniji ovan, mujak broj jedan. Drugim
rijeima, ovce dobivaju najbolje sjeme. Nakon mjesec dana, kad se
parenje zavri, taj rasplodni mujak se vraa natrag u tor s ostalim
ovnovima. Ali za vrijeme dok se on pario s ovcama, drugi mujaci
su se izborili za novi poredak u grupi. Dakako, zbog svoje
iscrpljujue rasplodne aktivnosti taj ovan izgubi polovicu teine pa
se vie ne moe suprotstaviti svojim suparnicima. Tada se itava
grupa udrui protiv njega. To je tuna pria."
"Kako se ovce bore?"
"Tuku se glavama. Ovca ima elo tvrdo k'o elik i sasvim uplju
lubanju."
Moja prijateljica nije vie nita rekla, ali se duboko zamislila.
Vjerojatno si je pokuavala predoiti ljutite ovce kako se tuku
glavom o glavu.
Nakon pola sata vonje, poploana cesta odjednom je prestala, a
put se suzio na polovicu irine. S obje strane ceste, guste praume
su okruivale na dip poput golemih valova. Temperatura je pala. Cesta
je bila oajna. Dip je poskakivao poput seizmografske igle, a benzin u
plastinom kanisteru kraj naih nogu bukao se i 256
stvarao zlokobne zvukove, kao da se neiji mozak spremao izletjeti iz
lubanje. Jesam li bio nervozan zbog toga? Jo pitate. Takva cesta je
potrajala nekih dvadeset minuta ili pol sata. Toliko smo poskakivali da
nisam uspio umiriti ruku i pogledati na sat. Za sve vrijeme nitko nije
izustio ni rije. vrsto sam se drao za pojas privren za sjedalo, a ona
se uhvatila za moju desnu miicu. uvar se usredotoio na vonju.
"Lijevo", uvar je iznenada kazao. Ne znajui to da oekujem, okrenuo
sam se i usred ume ugledao istinu koja se naglo obrua-vala. Udolina je
bila iroka, a pogled spektakularan. Ali bez imalo pitomosti. Povrina
litice je bila okomita, ogoljena i bez imalo ivotnosti. Mogli ste osjetiti
njezin prijetei dah. U daljini pred nama, u smjeru puta pojavila se glatka,
stoasta planina. Na vrhu, neka golema sila je prevrnula stoac. vrsto
drei volan, uvar je vrhom brade pokazao u smjeru stoca. "Mi idemo
uokolo, na drugu stranu."
Snaan vjetar koji je puhao desnom kosinom doline kovitlao je lie i
zasipao prozore dipa sitnim zrncima pijeska. Negdje pri vrhu stoca,
serpentine su naglo prestale, strmina zdesna se promijenila u vulkanske
stijene, a one u iskoenu liticu. Stenjui suenim prokopom u golemoj
stijeni, dip se nastavio probijati.
Iznenada, vrijeme se pogoralo. Rijetki plavi uperci to su se
nazirali na svijetlosivom nebu odjednom su potamnjeli i tren kasnije
ve su bili aavo crne boje. Dajui jo turobniji izgled planinama.
U tom planinskom grotlu, vjetrovi su puhali, uasno hujei i fijuui.
Obrisao sam znoj s ela. Ispod dempera, probijao me hladan znoj.
Pri svakom okretu upravljaa, uvar bi nakubio usta, stalno okreui
volan udesno. Tada se nagnuo naprijed kao da neto napregnuto oslukuje,
usporivi. Na mjestu na kojem smo naili na
proirenje, pritisnuo je papuicu konice. Ugasio je motor, a mi
2.S7,,
smo ostali sjediti, nepokretni usred panine tiine. Jedino je vjetar
neustraivo premjeravao tlo.
uvar se objema rukama oslonio o volan. Prola je itava vjenost
prije no to je iziao iz dipa i kucnuo tlo potplatom svoje radne
cipele. Izvukao sam se iz dipa i stao uz njega, gledajui u povrinu
ceste.
"Ne valja", rekao je uvar. "Kiilo je mnogo vie no to sam mislio."
Meni cesta nije izgledala toliko vlana. Dapae, inilo mi se da je
utabana i suha.
"Unutranjost je vlana", objasnio je uvar. "Svakoga zavara. Stvari
su drukije u ovim krajevima."
"Drukije?"
Umjesto odgovora, iz depa je izvadio cigaretu i zapalio je. "Poite
par koraka zajedno sa mnom."
Otpjeaili smo dvjestotinjak metara do idueg zavoja. Hladnoa je
bila sve jaa. Zakopao sam vjetrovku sve do grla i podignuo
ovratnik, ali i dalje mi je bilo hladno.
Upravo na mjestu gdje je poinjao zavoj uvar je zastao. Namrgodio
se gledajui u veliku liticu zdesna, cigareta mu jo u ustima. Voda,
svijetloukaste boje, izbijala je iz sredita stijene, curila stijenom i
otjecala preko ceste. Prstom sam preao po povrini stijene. Bila je
mnogo poraznija no to je izgledalo, osipala se i pri najslabijem
dodiru.
"Ovo je uasno opasan zavoj", rekao je uvar. "Povrina je klimava i
rastresita, ali to nije sve. To je, kako to mi govorimo, zla srea. ak
se i ovce boje ovuda proi."
uvar se zakaljao, odbacio opuak i nogom ga razgazio. "ao mi je
to je ovako ispalo, ali ne elim riskirati."
Kimnuo sam glavom.
"Mislite da preostali dio puta moemo nastaviti pjeke?"
"Nije problem pjeaenje. U pitanju su vibracije koje nastaju
prilikom hodanja, one me brinu."
258
uvar je jo jednom snano udario nogom o zemlju. U djeliu
sekunde zauo se tup, potmuli odjek. "U redu je, moete hodati."
Vratili smo se do dipa.
"Odavde imate jo oko pet kilometara", rekao je uvar. "I uz enin
sporiji hod ondje ste za sat i pol vremena. Put je prilino ravan, a ni
uspon nije velik. ao mi je to vas ne mogu odvesti sve do kraja."
"Tako je kako je. Hvala vam na svemu."
"Mislite ostati tamo gore?"
"Ni sam ne znam. Moda se ve sutra vratimo. Moda ostanemo
tjedan dana. Ovisi o tome kako e se stvari odvijati."
Stavio je jo jednu cigaretu u usta, ali ovog puta se zakaljao i prije
no to ju je zapalio. "Kako mi izgleda, snijeg e ove jeseni uraniti. A
jednom kad napada, neete se moi probiti kroza nj."
"Imat u to na umu", rekoh.
"Kraj glavnog ulaza je potanski sandui. Klju ulaznih vrata se
nalazi u dnu sanduia. Ako nikoga nema u kui, posluite se
njime."
Iskrcali smo se iz dipa pod olovnosivim nebom. Skinuo sam
vjetrovku i navukao teku nepromoivu jaknu. I dalje mi je bilo
hladno.
Velikim naporom uvar je uspio okrenuti dip, udarajui pri
svakom pokuaju okreta u stijenu. Svaki put kad bi udario u stijenu
dio bi se razmrvio. Napokon je sasvim uspio okrenuti auto,
zatrubio u znak pozdrava, i mahnuo nam rukom. I ja sam njemu
odmahnuo. Dip je skrenuo u zavoj i nestao.
Ostali smo sasvim sami. Kao da nas je netko bacio na kraj svijeta.
Spustili smo nae naprtnjae na tlo i stajali, ne govorei nita,
pokuavajui se snai. U daljini je tanka vrpca srebrne rijeke
probijala svoj put dolinom, obje obale prekrivene gustom umom.
Iza doline su se nazirali valoviti, jesenjim bojama proeti breuljci, a
iza njih ravnica. Tanki uperci dima dizali su se s polja - to su
spaljivali riinu slamu nakon etve. Zbilja zadivljujua panorama,
.252..
ali ja se zbog toga nisam osjeao nimalo bolje. Sve je izgledalo tako
pomaknuto... tako strano.
Nebo je otealo od vlanih jednolinih sivih oblaka koji su ga
sasvim prekrili. Golemi gusti crni oblaci valjali su se gotovo na
dohvat ruke. Oblaci su izvanrednom brzinom dolazili iz smjera
istoka, to jest azijskog kontinenta i prelazili preko Japanskog mora i
Hokkaida na njihovom putu prema Ohotskom moru. Sve to je
utjecalo da budemo krajnje svjesni opasne situacije u kojoj smo se
nalazili. Jedan pogrean korak i sve se moe obruiti i povui nas na
dno provalije.
"Krenimo", rekoh, uprtivi na lea teku naprtnjau. Neto jezivo,
nalik na kiu ili susnjeicu promicalo je zrakom, a ja sam poelio da
sam negdje u blizini krova. Zasigurno nisam elio kisnuti na
hladnoi.
Pomaknuli smo se s te "mrtve toke" gotovo trei. uvar je imao
pravo: to je mjesto bilo olienje zle sree. Osjeaj opasnosti najprije
je prostrujao mojim tijelom, a potom poslao upozoravajui signal u
moju glavu. Slino dojmu koji imate kad prilikom prelaska rijeke
odjednom zakoraite u blato drukije temperature.
Za svega tri stotine metara koliko smo preli, zvuk naih koraka
povrinom ceste promijenio se bezbroj puta. Na vie mjesta, maleni
potoii bi se isprijeili i protjecali irinom ceste.
I nakon to smo proli zavoj nismo usporili, pokuavajui se to
vie udaljiti od tog mjesta. Tek nakon pola sata, kad je gudura
ostala za nama a manje opasna strmina i drvee se pojavili pred
nama, uspjeli smo odahnuti.
Probivi se toliko daleko, nismo imali problema s ostatkom puta.
Cesta je postala ravnija i planine vie nisu imale onako otre
grebene. Postupno smo se nali okrueni miroljubivim planinskim
okoliem.
Nakon jo trideset minuta hoda, stoac je ostao za nama a mi smo
stigli na visoravan okruenu planinama koje su me podsjeale na
kulise. Kao da se vrh golemog vulkana uruio. More breza u
260
njihovim jesenjim nijansama prualo se u nedogled. Izmeu breza,
grmlje i nie raslinje svjetlucalo je raznim nijansama, usput i poneka
pala breza, smea i trula.
"Izgleda prilino lijepo", rekla je moja prijateljica.
Nakon onog zavoja zbilja je sve izgledalo lijepo.
Put nas je vodio ravno kroz to more breza. Premda je sada bila
sasvim ravna, dip je jedva mogao proi cestom. Nijednog zavoja ni
strmih padina. Gledajui naprijed, sve je bilo usmjereno u jednu
toku. ak su i crni oblaci prolazili iznad te toke.
Okruila nas je tiina. Huj vjetra progutale su goleme ume.
Zrakom je odjeknuo kliktaj kosa. im se ptica izgubila iz vida,
zavladala je tiina. Ljepljiva vlaga ispunjala je svaki otvor. Otpalo
lie to je lealo po cesti bilo je natopljeno kiom koja je padala
prije dva dana. Cesta kao da nije imala kraja, ba kao i ume breza
koje su je okruivale. Niski oblaci, koji su prije svega nekoliko
minuta izgledali zastraujue, sada su, vieni kroz kronje breza,
izgledali nestvarno.
Nakon daljnjih petnaest minuta hoda, stigli smo do bistrog potoka.
Tu je leao vrst drveni mosti od brezovog drveta s rukohvatom, a
u njegovoj blizini mala istina. Skinuli smo nae naprtnjae, spustili
se do potoka i napili vode. To je bila najukusnija voda koju sam
ikad okusio. Toliko hladna da su mi ruke pocrnjele, slatkastog
okusa s blagom primjesom zemlje.
Oblaci su se nastavili valjati svom silinom ali vrijeme se odjednom
poelo popravljati. Ona je vre privezala vrpce na svojim
planinarskim izmama dok sam ja, oslonjen o ogradu mostia,
popuio cigaretu. Nizvodno sam uo zvuk vodopada. Ako se
moglo zakljuiti prema njegovom uboru, nije bio osobito velik.
Vjetar je u naletima puhao slijeva, kovitlajui i razbacajui naslage
lia.
Popuio sam cigaretu, bacio je na zemlju i razgazio je cipelom, ali
odmah do svoje noge ugledao sam jo jedan opuak. Podignuo sam
ga. Zgaeni Seven star. Nije bio vlaan, a to je znailo da je odbaen
poslije kie. To jest, juer ili danas.
261
Pokuao sam se sjetiti koju vrstu cigareta je puio takor. Ali nisam
se mogao sjetiti je li uope puio. Odustao sam i hitnuo opuak u
potok. Struja ga je u trenu odnijela nizvodno.
"to si to naao?" upitala je.
"Naao sam svje opuak, to znai da se jo netko ovdje odmarao i
popuio cigaretu ne tako davno."
"Tvoj prijatelj?"
"Volio bih da je tako."
Sjela je kraj mene i zadignula kosu, pokazujui mi svoje ui poslije
dugo vremena. ubor vode bi naas utihnuo a potom se ponovno
zauo.
"Jo uvijek ti se sviaju moje ui?" upitala je.
Osmjehnuo sam se i hitro ispruio ruku da ih pomilujem.
"Dobro zna da ludujem za njima."
Nakon daljnjih petnaest minuta cesta je iznenada zavrila, ba kao i
more breza. Pred nama se pojavilo golemo jezero panjaka.
Panjak je bio ograen drvenim stupovima pobodenima u zemlju, a
svaki je bio postavljen na udaljenosti od oko pet metara. Spajala ih
je ica, stara, zahrala ica. Pronali smo, izgleda, put do panjaka
za ovce. Otvorio sam dotrajala dvokrilna vrata i mi smo uli. Trava
je bila meka, zemlja tamna i vlana.
Nad panjakom su se valjali crni oblaci. Odlazili su u smjeru
visokih, otrih planina. Istina, pogled je bio drugaiji, ali nije bilo
dvojbe: bile su to one iste planine sa takorove fotografije. Nisam
morao izvaditi fotografiju da bih se u to uvjerio.
Ipak, bilo je uznemiravajue vidjeti vlastitim oima krajolik koji sam
do tada vidio stotinama puta na fotografiji. Zbiljska dubina mjesta
izgledala je umjetna. Manje me uznemiravalo to to sam zbilja bio
tamo, ali imao sam osjeaj da je itav prizor u trenutku nabaen da
bi odgovarao onome s fotografije.
Naslonio sam se na vrata i duboko uzdahnuo. Dakle, to je ono
262
za ime smo sve vrijeme tragali. Bez obzira na to kakvo je znaenje
ta potraga mogla imati, mi smo pronali to mjesto.
"Uspjeli smo, ha?" rekla je ona, dodirnuvi mi ruku.
"Uspjeli smo", rekao sam, ostavi bez rijei.
Na suprotnoj strani panjaka stajala je stara, drvena jednokatnica
amerikog stila koju je profesor za ovce dao sagraditi prije etrdeset
godina i koju je kasnije kupio takorov otac. Kuu je okruivala
istina, pa je iz udaljenosti bilo prilino teko odrediti koliko je
zbilja velika. U svakom sluaju, bila je zdepasta i bezlina, oliena
bijelo, ali ispod tmurnog neba izgledala je zlokobno sivo. Usred
krova sa zabatima boje senfa i hre dizao se pravokutni dimnjak od
opeka. Kuu je, umjesto ograde, okruivao zasad zimzelenog drvea koje
ju je titilo od vremenskih nepogoda. Kua je izgledala udnovato pusta.
to sam je dulje gledao bila je sve udnija. Nije izgledala negostoljubivo
ili hladno, niti je bila izgraena na neki neobian nain, pa ak ni
zaputena. Jednostavno je bila... udna. Kao da je neko veliko bie
ostarjelo ne mogavi izraziti svoje osjeaje. Ne da ih nije znalo iskazati,
prije nije znalo to iskazati. Miris kie najednom je sve proeo. Bilo je
vrijeme da krenemo. Uputili smo se ravno prema kui. Oblaci to su se
gomilali sa zapada nisu vie izgledali naivno, preobrazili su se u velike
prijetee kine oblake.
Panjak je bio golem. Bez obzira na to koliko brzo hodali, izgledalo nam
je da ne napredujemo. Uope nisam mogao odrediti udaljenost. Kad
razmislim o tome, koraali smo povrinom zemlje pa su nam ak i daleke
stvari izgledale blizu. Jato ptica proletjelo je usred oblaka na svom putu na
sjever. inilo nam se da je prola itava vjenost i kad smo napokon stigli
do kue, kia je ve poela romoriti. Izbliza, kua je izgledala vea i
starija no iz daljine. Bijela boja se potklobuila i ljutila, na zemlji otpali
komadii odavno poutjeli od kie. U takvom stanju u kakvom smo je
zatekli, ovjek je mogao jedino ostrugati sve naslage prije no to se odlui
za novi nali. Pomisao na bojenje takve 263
kue - zato li sam uope razniijao o tome? _ natjerala me da se prenem.
Kua u kojoj nitko ne zjvi poinje se raspadati, a ta kua je, nedvojbeno,
bila na dobroin putu da JO)- se to dogodi. Za razliku od klimave ku\
stabla uokolo nje rasia su bujna ; okruivala je poput kue u kronji u The
Swhs Family Robinson. Duge i nepodrezane, grane su se irile na sve
strane S toliko zavojitom i loom c<;stom uz piarunu, kakav li je pothvat
morala predstavljati izgradnja te kue profesoru za OVce. Dopremajui
trupce, obavljajui sav drugi posaO5 nedvojbeno protraivi svu
uteevinu na zdanje. Kad, samo pomislim da je taj isti profesor za ovce
sada amio u mrano]- sobi Hotela Dupin, ovjek nije mogao nai bolju
(ili goru) personifikaciju promaenog ivota.
Stajao sam na hladnoj kii i zurio u kuu ^ak ; ovako izbliza, nije
pokazivala bilo kakav zna^ ivotnosti. Slojevi finog pijeska su se
nataloili na drvenim kapc^ma visokih, vertikalnih dvokrilnih
prozora. Kia se poigravala s r^anosima pi)eska { svaki put kac( bi
pala, jo vei nanos pijeska bi c)stao zalijepljen uz prozore.
Nasred ulaznih vrata, u razir^ oijU) naiazio se etvrtasti prozor-i
veliine deset puta deset cev,timetaraj s unutranje strane zastrt
tkaninom. Mjedena kvaka na vratima takoder je bila prekrivena
pijeskom, koji je otpao ve na ^ dodir. Kvaka se klimala kao kakav
stari zub a vrata se ipak ni.siu htjela otvoriti. Vrata napravljena od
tri hrastove daske, bila su v ra no to se to moglo oekivati. Iz
puke pristojnosti, snano sam Jpokucao nekoliko puta. Kao to se i
moglo oekivati, nije bilo odgo^^ Samo me mka zaboijela. pod
udarima vjetra, grane velikog cVnog hrasta su se njihale> ;doslovno
stvarale umove pjeane oluje.
Kao to je uvar rekao, klju se nalazio na dnu potanskog
sanduia. Starinski mjedeni klju izlizan tamo gd)e ga )e ljudska
ruka dodirivala.
"Ne misli li da je neozbiljn^ tek tako ostavijati kijuc.?>' upitala je
moja prijateljica.
"Zna li nekog provalnika kt^-j bi preao ovoKkj put; ukra0 neto i
to teglio istim putem
164
Klju je savreno lako uao u kljuanicu. Okrenuo sam ga, zauo se
glasan kljocaj, i brava je bila otkljuana!
Bilo je mrano, neprirodno mrano. Kapci na prozorima bili su
zatvoreni tko zna otkad i trebalo je vremena da mi se oi priviknu
na tamu. Posvuda je vladao mrak.
Soba je bila prostrana. Prostrana i tiha, i vonjala poput starog
taglja. Miris kojeg sam se sjeao iz djetinjstva. Staro pokustvo i
izlizani tepisi. Zatvorivi ulazna vrata za nama, sasvim smo
priguili zvuk vjetra.
"Hej!" viknuo sam. "Ima li koga doma?"
Dakako, nitko se nije odazvao. Bilo je jasno da nema nikoga. Jedino
je veliki sat s utezima u drvenom ormariu tiktakao pokraj ognjita.
Zakratko sam osjetio vrtoglavicu. Usred tolikog mraka sve mi je
izgledalo drugaije. Vrijeme se sudarilo, uspomene raspale. Potom je
prolo. Otvorio sam oi i sve je bilo na svome mjestu. Pred mojim oima
se pruao obian sivi prostor, nita vie. "Jesi li dobro?" upitala me
zabrinuto. "Sasvim dobro", odgovorio sam joj. "Popnimo se na kat." Dok
je ona traila prekida za svjetlo ja sam razgledao sat s utegom. Imao je tri
utega s lancima i navijao se. Premda su sva tri utega dodirivala dno
drvenog ormaria, sat je jo uvijek radio. S obzirom na duljinu lanaca,
vjerojatno je trebalo tjedan dana da utezi prijeu svoj put do dna drvenog
ormaria. A to je znailo da je prije tjedan dana netko dolazio ovamo i
navio sat. Podignuo sam tri utega do vrha i navio sat, a potom sjeo i
protegnuo noge. Stari predratni kau ali jako udoban. Ni odve mek a ni
tvrd, mirisao je kao dlan poznate ruke. Uz kljocaj pojavilo se i svjetlo.
Ona je dola iz kuhinje, sjela u naslonja i zapalila miriljavu cigaretu. I ja
sam zapalio jednu. Preko nje sam ih i ja zavolio.
"Izgleda da je tvoj prijatelj planirao provesti zimu ovdje", rekla je. "U
kuhinji su zalihe goriva i hrane dostatne za cijelu zimu. Prava
samoposluga." 265
"Ali ni traga od njega." "A
da odemo na kat?"
Uspeli smo se drvenim stubama to su se dizale pokraj kuhinje. Klimale su
se i kripale. Popevi se na kat, izgledalo je da smo uli u sasvim drugi
atmosferski omota.
Na katu su se nalazile tri spavae sobe. Jedna velika soba nalijevo od
hodnika a zdesna dvije manje. Svaka soba je bila opremljena samo
najnunijim namjetajem, i u svakoj je vladala svojevrsna po-titenost. U
velikoj sobi su bila dva kreveta i toaletni stoli. Kreveti su bili ogoljeni sve
do svojih okvira. U zraku se osjeala ustajalost. Jedino se u drugoj manjoj
sobi mogao naslutiti miris ljudske prisutnosti. Krevet je bio uredno
pospremljen, jastuk blago udubljen a dvodijelna plava pidama sloena
kraj uzglavlja kreveta. Na toaletnom stoliu je stajala jedna starinska
svjetiljka a pokraj nje rasklopljena knjiga, Conradov roman.
Pokraj kreveta se nalazila teka hrastova komoda s ladicama. U njoj obilje
mukih dempera, koulja i hlaa, arapa i donjeg rublja. Demperi i hlae
su bili prilino iznoeni a na pojedinim mjestima ak izlizani, ali jo
uvijek dobri za odjenuti. Mogao bih se zakleti da sam neto od toga i prije
vidio. Stvari su pripadale takoru. Koulje su bile broj trideset i osam a
hlae etrdeset i est. Blizu prozora je bio smjeten jedan stari stol i stolica
iznimno jednostavnog dizajna kakav se danas moe jako rijetko sresti. U
ladici stola, jeftino naliv-pero, tri kutije patrona s tintom, i komplet za
pisanje pisama, neupotrebljen. U drugoj ladici, djelomino potroena
kutija tableta za kaalj i druge sitnice. Trea ladica je bila prazna. Ni
dnevnika, ni notesa, ba nita. Oslobodio se svega suvinog. Sve je ve
bilo uklonjeno. Za nepovjerovati. Prstom sam preao po povrini stola, i
na njemu je ostalo malo bijele praine. Jedva uoljiva praina. Moda
tjedan dana stara. Podignuo sam donje okno vertikalnog dvokrilnog
prozora i irom rastvorio kapke. Niski crni oblaci su se gomilali. Vjetar se
po-266
jaao i ovjek ga je mogao gotovo vidjeti kako skakue panjakom poput
divlje ivotinje. U daljini su se vidjele brezove ume, a iza njih planine.
Bio je to posve isti prizor kao na fotografiji. Osim to nije bilo ovaca.
Sili smo u prizemlje i sjeli na kau. Stari sat je skladno odzvonio
dvanaest puta. utjeli smo sve dok i posljednja nota nije zamuk-nula.
"to emo sada?" upitala je.
"ekat emo. to drugo?" rekoh. "takor je bio tu prije tjedan dana.
Njegove stvari su i dalje tu. Sigurno e se vratiti." "Ali ako prije toga
snijeg napada, ostat emo odsjeeni tijekom cijele zime a na rok e
istei." Puka istina.
"Ne govore li ti ita tvoje ui?"
"Neprimjenljive su. Ako otvorim ui, zaboljet e me glava." "Onda je
najbolje da se odmorimo i priekamo takora", rekoh. A to je znailo da
nismo imali drugog izbora. Dok je ona otila u kuhinju i skuhala kavu, ja
sam provrljao po
prostranoj dnevnoj sobi, zavirivi u svaki kut. Ognjite, pravo
ognjite ugraeno u sredini glavnog zida, bilo je isto i spremno za
upotrebu. Ali, bilo je oito da vatra nije loena u zadnje vrijeme.
Nekoliko hrastovih listova koje je vjetar ubacio kroz dimnjak lealo
je usred kamina. Velika kerozinska grijalica stajala je u blizini. Na
pokazivau razine goriva vidjelo se da je pun.
Pokraj ognjita je bila ugraena stalaa za knjige s policama od
stakla, sasvim ispunjena starim knjigama. Izvukao sam nekoliko
knjiga i prelistao ih. Sve su predstavljale predratna izdanja, gotovo
bez ikakve vrijednosti. Zemljopis, prirodne znanosti, povijest,
filozofija i politika. Veina njih sasvim beskorisne, osim moda kao
dokumenti koji su svjedoili o tivu jednog intelektualca prije
etrdeset godina. Bilo je tu i poslijeratnih izdanja, sline vrijednosti.
267
Jedino su Plutarhovi Usporedni ivotopisi, Izabrane grke tragedije
i nekoliko romana uspjeli preivjeti eroziju godina. Prvi put sam se
susreo s toliko velikom kolekcijom bezvrijednih knjiga.
Pokraj stalae za knjige nalazila se vitrina, po svoj prilici i ona je
bila ugraena, a na njoj je bio smjeten stereo ureaj - zvunici,
pojaalo, gramofon - stvar jako popularna sredinom ezdesetih.
Dvjestotinjak starih ploa, sve izgrebene preko svake mjere, ali ne i
bezvrijedne. Muziki ukus nije bio toliko nagrizen koliko ideologija.
Ukljuio sam pojaalo, dohvatio prvu plou koja mi je dola pod
ruku i spustio gramofonsku iglu. Nat King Cole, pjesma South
ofthe Border. Odjednom je atmosfera pedesetih zavladala
prostorijom.
Na suprotnom zidu su se nalazila etiri vertikalna dvokrilna
prozora, svaki visine metar i osamdeset, jednako udaljeni jedan od
drugoga. Sada se vidjelo da kia pljuti. Sivkasta kia koja je
zaklonila pogled na niz planina u daljini.
Soba je imala drveni pod ije je sredite pokrivao tepih veliine dva
i pol s tri i pol metra, a na njemu je bilo rasporeeno tek nekoliko
komada salonskog namjetaja i stajaa svjetiljka. Stol za ruavanje
se nalazio u jednom kutu i bio pranjav.
Vrata neupadljivo ugraena u zid, uvodila su u prilino veliku
ostavu. Bila je ispunjena suvinim namjetajem, tepisima, posuem,
palicama za golf, gitarom, madracima, kaputima, planinarskim izmama,
starim asopisima. ak i udbenicima nie srednje kole i djejim
avionom na navoenje. Veina stvari je bila proizvedena pedesetih i
ezdesetih.
Kua je zadrala biljeg svoga vremena, poput staromodnog sata s utezima
u dnevnoj sobi. Ljudi koji su tu dolazili navijali su sat, i sve dok je tko
imao podizati utege, sat je radio. Ali kad nitko ne bi doao i podignuo
utege, te vremenske praznine su se taloile poput naslaga iezloga ivota.
Uzeo sam nekoliko starih filmskih asopisa i odnio ih u dnevnu sobu. U
jednom je bio predstavljen film Alamo. Redateljski prvi-jenac Johna
Waynea uz veliku pomo Johna Forda. elim snimiti 268
veliki epski film koji e osvojiti srca svih Amerikanaca, izjavio je John
Wayne. Izgledao je sladunjavo sa ubarom od dabrovine. Moja prijateljica
se pojavila s kuhanom kavom i nas dvoje smo sjeli jedno nasuprot
drugome i popili kavu. Kapi kie su na mahove udarale u prozorska okna.
Vrijeme je sporo prolazilo dok se hladnoa uvlaila u sobu. ukasta
svjetlost arulja lebdjela je prostorom poput peludi. "Umoran?" upitala je.
"Valjda", rekoh zurei odsutno kroz prozor. "Sve vrijeme se vr-timo
uokolo poput luaka a sada smo odjednom stigli do kraja. Ne mogu se
priviknuti na to. Nakon svega to smo proli da bismo pronali mjesto s
fotografije, nema ni takora a ni ovaca." "Odspavaj malo. Ja u pripremiti
veeru." Otila je na kat, donijela deku i pokrila me. Tada je upalila kero-
zinsku grijalicu, stavila mi cigaretu u usta i zapalila je. "Pokai malo
odvanosti. Sve e biti dobro." "Hvala", promrmljah. Nakon toga je
iezla u kuhinju.
Ostavi sam, odjednom sam osjetio omamljenost. Dvaput sam povukao
dim, ugasio cigaretu, povukao deku do grla i sklopio oi. Prolo je tek
nekoliko sekunda a ja sam ve spavao. J&9... 33-
Ona odlazi s planine, glad se javlja
Sat je otkucao est sati, a ja sam se probudio na kauu. Svjetla su
bila ugaena, soba proeta gustom veernjom tminom. Bio sam
sasvim obamro, od tjemena do peta. Mrak je uao u moju kou
poput crnila.
Kia je prestala, a pjev nonih ptica je dopirao kroz prozore. Plamen
grijalice titrao je slabim, valovitim, izduljenim sjenama po bijelim
zidovima sobe. Ustao sam i upalio stajau svjetiljku, otiao do
kuhinje i popio dvije ae hladne vode. Lonac s gulaom, jo topao,
stajao je na tednjaku. U pepeljari su se vidjele dvije dopola
popuene i zgnjeene miriljave cigarete.
Trenutano, instinktivno sam znao da je ona otila.
Stajao sam, drao poklopac lonca i pokuavao se pribrati.
Ona je otila, tu nije bilo dvojbe. Tu se vie nije imalo to dokazivati
ili nagaati. Jednostavno nije vie bila tu. Praznina koju je svojim
odlaskom ostavila u kui bila je konana, nepobitna. Bio je to osjeaj
koji sam jako dobro upoznao tijekom onih nekoliko mjeseci kad me
je ena napustila dok nisam upoznao svoju novu prijateljicu.
Popeo sam se na kat da za svaki sluaj provjerim. Zavirio sam u
ormare. Ni traga od nje. Njezina torba za preko ramena i
podstavljena jakna su nestali. A isto tako njezine izme iz
predsoblja. Ona
270
je otila, tu vie nije bilo dvojbe. Pretraio sam ba sva mjesta na
koja je moda mogla ostaviti poruku, ali nigdje nikakve poruke.
Vjerojatno je ve bila u podnoju planine.
Nisam se mogao pomiriti s njezinom odlaskom. Bio sam se tek
probudio, ali ak i da sam bio sasvim lucidan, ovo sada i sve ostalo
to mi se izdogaalo bilo je izvan mojih sposobnosti razmiljanja.
Tu je ovjek teko to mogao uiniti, osim pustiti da stvari idu
svojim tokom.
Sjedei na kauu, iznenada sam osjetio glad. Ali to nije bila
uobiajena glad.
Iz kuhinje sam otiao u ostavu i otvorio bocu crnog vina. Odve
hladno ali pitko. Vrativi se u kuhinju odrezao sam nekoliko kriki
kruha, potom ogulio jednu jabuku. Dok sam ekao da se gula
zagrije popio sam tri ae vina.
Kad se gula stoplio, premjestio sam se za stol u dnevnoj sobi i
poeo jesti sluajui orkestar Percyja Faitha kako svira pjesmu
Perfidia. Poslije veere sam popio kavu preostalu u loniu, i sa
pilom karata koji sam naao nad kaminom, podijelio si ruku
pasijansa. Igra koju su izumili i prihvatili u Engleskoj u
devetnaestom stoljeu, kasnije popularna zbog svojih jednostavnih
pravila. Jedan matematiar je svojedobno izraunao mogunosti
pobjede u pasijansu kao jedan prema dvadesetpet. Ja sam tri puta
okuavao sreu, dakako svaki put neuspjeno. Odloio sam karte i
pospremio posude. Tada sam dovrio vino.
No se spustila. Zatvorio sam kapke i ispruio se na kau, sluajui
stare izgrebene gramofonske ploe.
Kad li e se takor pojaviti?
Oekivao sam da e se pojaviti. Na koncu, nakupio je zalihu goriva
i hrane za cijelu zimu.
Ali to je bila tek pretpostavka. takor je moda odustao od boravka
u ovoj kui i vratio se u grad. Ili se moda spetljao s kakvom
enom. Zapravo, sve je bilo mogue.
A to je znailo da sam u lijepoj kai. Moj jednomjeseni rok, sada
ve napola proao, ubrzo e istei. Ni takora, ni ovce, tek
ovjek u crnom odijelu koji me vue u svoj Gotterdammerung1.
Premda sam ja za njega sitna riba, on e ostvariti to je rekao. Nisam
sumnjao u to.
U gradu, drugi tjedan listopada je najljepi dio godine. Da se sve
ovo nije dogodilo, sada bih jeo omlet i pio viski. Lijepo vrijeme i
krasno godinje doba, uveer dok kiica prestaje padati, kockice
leda, viski i ank od punog drva, vrijeme usporeno i bezbrino
protjee poput tihog potoka.
Prevrui sve to po glavi, poeo sam zamiljati sebe kako sjedim u
nekom baru i bezbrino ispijam viski. to sam vie o tome
razmiljao, taj drugi kojeg sam zamiljao sve je vie postajao pravi
ja, a pravi ja sam bio sve nestvarniji.
Odmahnuo sam glavom da razbistrim misli.
Izvana, none ptice su se nastavile tiho glasati.
Popeo sam se na kat i pripremio si krevet u maloj sobi koju takor
nije koristio. Madrac, plahte i deke bili su uredno posloeni u
spremitu kraj stubita.
Pokustvo je bilo sasvim jednako onome u takorovoj sobi. Toaletni stoli
i pisai stol, stolica i svjetiljka. Staromodni proizvodi jednog vremena kad
se sve to se proizvodilo pravilo da bude vrsto i funkcionalno. Bez
nakienosti.
Kako je i bilo za oekivati, pogled s prozora pri uzglavlju kreveta gledao
je u panjak. Kia je sasvim prestala i gusta naoblaka se poela raskidati.
Svako nekoliko bi se pojavio ljupki polumjesec koji bi zakratko osvijetlio
panjak. Snop svjetlosti je osvjetljavao ono to je lako moglo biti dno
oceana.
Uvukavi se ispod pokrivaa, jo uvijek u svojoj odjei, zagledao sam se u
taj prizor koji je ubrzo nestao, a potom se ponovno pojavio. Na pamet mi
je pao izblijedjeli lik moje prijateljice kako Njem. mitol., unitenje bogova
i svega postojeeg u zavrnoj borbi sa zlim silama; "Sumrak Bogova",
(nap. prev.) 272
prelazi opasni zavoj na cesti, i sputa se sama niz planinu. Ta je slika
nestala a zamijenilo ju je stado ovaca i takor kako snima fotografiju.
Mjesec se ponovno sakrio iza oblaka, a kad se pojavio, i njihova slika je
nestala.
Uzeo sam itati svoj primjerak Sherlocka Holmesa uz svjetlost
svjetiljke. 34-Otkrie u garai, misli usred panjaka
U kronjama hrastova pred ulaznim vratima kue, pojavile su se ptice koje
su me svojim bojama i cvrkutom podsjetile na ukrase na boinim
drvcima. Svijet je obasjavala vlana jutarnja svjetlost. Napravio sam tost u
primitivnom tosteru, onom u kojem krike okreete rukom. Premazao sam
tavu maslacem, isprio par jaja na oko, ispio dvije ae soka od grejpfruta.
Osjeao sam se osamljeno bez nje, ali injenica da se uope mogu osjeati
osamljeno, djelovala je utjeno. Osamljenost i nije tako lo osjeaj.
Podsjetila me na mir koji je zavladao oko hrasta nakon to su ptiice
odletjele. Oprao sam posude, obrisao tragove umanca u kutovima usana i
prao zube punih pet minuta. Nakon podueg nekanja odluio sam
se obrijati. Pokraj lavaboa je stajalo gotovo puno punjenje pjene za
brijanje i brijai aparat Gillette. etkica za zube, pasta za zube,
sapun, losion, ak i kolonjska voda. Deset runika, svaki drukije
boje, uredno posloeni na polici. Ni najmanje mrlje na zrcalu ili
lavabou. Tipino za takorovo sustavno razmiljanje.
Isto se odnosilo na zahod i kupaonicu. Naslage izmeu ploica bile
su oribane etkom i oprane. Svjetlucale su se od istoe, pravo
umjetniko djelo. Sredstvo za osvjeavanje prostora u zahodu imalo
je miris dina s limetom kakav dobijete u najotmjenijem lokalu.
274
Otiao sam u dnevnu sobu popuiti svoju jutarnju cigaretu. Imao
sam jo samo tri kutije cigareta Larks, koje su ostale u mojoj
naprtnjai. Kad njih potroim, neu vie imati to puiti. Zapalio
sam drugu cigaretu i pomislio kakav bih bio kao nepua. Jutarnje
sunce je ugodno grijalo a kau na koji sam sjeo, svojom udobnou
se podavao mojem tijelu. Prije no to sam toga postao svjestan,
proala je ura vremena. Sat je odzvonio devet jutarnjih sati.
Odjednom mi je sinulo zato je takor kuu doveo u red, oribao
fuge izmeu ploica, izglaao koulje i brijao se, premda se nije
imao s kime sresti. Ako ovjek ovdje nije bio zaokupljen nekim
poslom, mogao je sasvim izgubiti osjeaj za vrijeme.
Ustao sam s kaua, neraspoloen, i jo jednom pregledao sobu, ali
nisam mogao uoiti nita to ve nije bilo obavljeno. takor je oistio
sve to se moglo oistiti. ak je obrisao ad sa stropa iznad
ognjita.
Umjesto toga, odluio sam proetati se. Vrijeme je bilo krasno.
Nebom je promicalo nekoliko upavih oblaka, a zrakom odzvanjao
pjev ptica.
Sa stranje strane kue nalazila se garaa. Opuak je leao na zemlji
ispred starih dvokrilnih garanih vrata. Opuak cigarete Se-ven
Stars. Taj opuak je izgledao prilino star. Papir se raspao pa se
mogao raspoznati samo filter.
Pepeljare! U itavoj kui sam primijetio samo jednu pepeljaru, a ni
ona nije pokazivala znake upotrebe. takor nije puio! Poigravao
sam se s filterom na dlanu svoje ruke i potom ga bacio na zemlju.
Pomaknuo sam teki zasun, otvorio garana vrata i ugledao
prostranu unutranjost. Svjetlost sunca se iskoenim zrakama probijala
izmeu procijepa u krilima vrata, tvorei niz paralelnih linija na tamnoj
zemlji. Osjeao se miris praine i benzina. Stari model dipa Tovota Land
Cruiser bio je parkiran. Ni traga od blata na karoseriji ili gumama.
Spremnik za gorivo bio je gotovo pun.
Ruku sam zavukao ispod komandne ploe gdje je takor uvijek sakrivao
kljueve. Prema oekivanju, klju je bio tamo. Uvukao sam ga u ureaj za
paljenje i okrenuo ga. Motor je iz prve upalio. Bio je to onaj dobropoznati
takor, pravi majstor u telova-nju motora. Ugasio sam ga, vratio klju na
svoje mjesto i potom se osvrnuo oko vozaevog sjedita. Nisam mogao
primijetiti nita neuobiajeno -auto-karte, runik, polovica nepojedene
okolade. Na stranjem sjeditu, neuobiajeno prljavom za takora, lealo
je klupko ice i velika klijeta za icu. Otvorio sam prtljanik i pokupio
djelie u ruku, drei ih na svjetlosti sunca to se probijala kroz rupu vora
ispalog na garanim vratima. Materijal kojim se pune jastuci. Ili ovje
runo. Iz depa sam izvadio rupi, zamotao pronaene ostatke i sve skupa
stavio u dep na grudima. Nisam mogao razumjeti zato se takor nije
posluio kolima. To to je auto bio parkiran u garai znailo je da je pjeke
otiao s planine. Ili da uope nije otiao dolje. Ni jedno ni drugo nije imalo
smisla. Sve do prije tri dana cestom kroz klisuru moglo se lako proi. Je li
otiao od kue da bi tamo gore logorovao pod vedrim nebom? Zbunjen,
zatvorio sam garana vrata i zaputio se prema panjaku. Pred toliko
nerazumnim okolnostima nisam se mogao dosjetiti razumnom objanjenju.
to se sunce visoije dizalo na nebu s panjaka se poela dizati izmaglica.
Planine su se stopile s izmaglicom, a miris trave je postao neodoljiv.
Proao sam kroz vlanu travu do sredine panjaka. Ondje je leala
odbaena stara automobilska guma, izblijedjela i ispucala. Sjeo sam na nju
i osvrnuo se oko sebe. S mjesta na kojem sam se nalazio, kua je izgledala
poput bijele stijene to stri s obale. Tako osamljenom vratila su mi se
sjeanja na zajednike odlaske na plivanje u ocean kad sam bio djeak. Na
svojim plivanjima izmeu dva prilino
udaljena otoka, ja bih katkada zastao usred plivanja da bih se osvrnuo
uokolo. Plutajui tako na jednakoj udaljenosti izmeu dvije toke imao
sam vrlo udan osjeaj, a pomisao da tamo negdje na suhom ljudi rintaju
kao i svakog drugog dana bila 276
mi je prilino daleka. Uznemirujue je djelovala pomisao da drutvo moe
sasvim lijepo i bez mene. Sjedio sam ondje petnaestak minuta prije no to
sam se polako vratio kui. Sjeo sam na kau u dnevnoj sobi i nastavio
itati Sher-locka Holmesa.
U dva sata poslijepodne pojavio se Ovcoliki. 35-
Pojavljuje se Ovcoliki
Dok je stari sat otkucavao dva sata, zaulo se kucanje na vratima. Najprije
dva kucaja, kratka stanka, potom tri kucaja. Potrajalo je dok sam razabrao
da to netko kuca. Jednostavno nisam pomiljao da bi itko mogao pokucati.
takor ne bi pokucao, bio sam u njegovoj kui. uvar bi vjerojatno
pokucao, ali on ne bi priekao odgovor da ude unutra. Moda moja
prijateljica - ne, ona bi se prije uunjala kroz stranja vrata i popila alicu
kave. Ona nije osoba koja kuca.
Otvorio sam a na udaljenosti od dva metra, pred vratima je stajao
Ovcoliki. Slabo su ga zanimala otvorena vrata ili ja koji sam ih otvorio.
Pozorno je provjeravao potanski sandui, kao da se radi o nekom
rijetkom egzotinom primjerku. Ovcoliki je bio jedva neto vii od
potanskog sanduia. Najvie metar i pol. Pogrbljen u ramenima i
krivonog.
Izmeu praga na kojem sam stajao i tla na kojem je on stajao, razlika u
visini iznosila je petnaest centimetara pa je izgledalo kao da u njega
gledam kroz autobusni prozor. Ne obazirui se na svoju manu, nastavio je
pozorno motriti potanski sandui. "Moem li ui?" Ovcoliki je izgovorio
hitro, a da za sve vrijeme nije izravno pogledao u mene. Glas mu je zvuao
ljutito. "Samo izvolite", rekoh. 2-79 unuo je i paljivo odvezao vrpce na
svojim planinarskim
izmama. Bile su prekrivene debelim slojem blata. Ovcoliki je po-dignuo
izme objema rukama i struno udario jednom o drugu. Pljusak stvrdnutog
blata pao je na zemlju. Nakon toga je, pokazujui da savreno pozna
raspored u kui, navukao papue, otiao do kaua i sjeo na nj. Ba lijepo,
pomislih.
Ovcoliki je na sebi imao ovji kouh navuen preko glave. Ruke i noge su
oito bile umetnute imitacije, ali kostim je savreno pristajao uz njegovo
zdepasto tijelo. Njegova kukuljica je takoer predstavljala imitaciju ali
rogovi koji su izbijali iz nje bili su pravi. Dva plosnata uha vjerojatno
privrena icom, izbijala su iz kukuljice u istoj ravni. Kona maska,
koja je pokrivala gornju polovicu njegova lica, odgovarajue rukavice i
arape bili su sasvim crni. Od vrata do medunoja vidio se patentni
zatvara. Na desnoj ruci je imao dep, takoer s patentnim zatvaraem.
Otvorio ga je i iz njega izvukao cigarete i ibice. Ovcoliki je stavio
cigaretu Seven Stars u usta, zapalio je i duboko uzdahnuo. Otiao sam u
kuhinju i donio mu opranu pepeljaru. "Ou pie", rekao je Ovcoliki.
Posluao sam ga, otiao u kuhinju i donio dopola punu bocu burbona Four
Roses i dvije ae s ledom. Sam si je ulio viski preko leda, ja sam uinio
isto i poeli smo piti bez zdravice. Dok je pio, Ovcoliki je neto mrmljao
sebi u bradu. Njegov tupi nos bio je odve velik spram njegova tijela, i sa
svakim dahom nosnice bi mu se snano irile. Dva oka koja su zurila kroz
masku, neumorno su zvjerala po sobi. Nakon to je ispio viski, Ovcoliki je
izgledao malo oputeniji. Ugasio je cigaretu i objema rukama protrljao oi
ispod maske. "Vuna mi ulazi u oi", rekao je Ovcoliki. Nisam znao to bih
mu na to odgovorio, pa sam i dalje utio. "Doli ste juer popodne, a?"
rekao je Ovcoliki, ponovno protr-ljavi oi. "Promatrali smo vas sve
vrijeme." 280
Ovcoliki je uutio dok je ulijevao prst viskija preko poluotoplje-nih
kockica leda i ispio ga u cugu. "A jedna je ena sama otila ovog
poslijepodneva." "Sve ste to vidjeli?"
"Mi je gledali? Mi je odvezli."
"Odvezli je?"
"Naravno, provirio sam glavom kroz prozor kuhinje i savjetovao joj
da joj je bolje ii kui."
"Zato?"
Pitanje je naljutilo Ovcolikog. "Zato?" oito nije bio nain na koji
mu se postavlja pitanje, ali prije no to sam mogao ita drugo rei,
oi su mu polako poprimile drugaiji sjaj.
"Ona se vratila u Hotel Dupin", kazao je Ovcoliki.
"Je li ona tako poruila?"
"Nita ona nije poruila. Ali ona je u Hotelu Dupin."
"Kako to znate?"
Ovcoliki je ponovno preutio odgovor. Obje ruke je stavio na
koljena i zagledao se u au na stolu.
"Ona se vratila u Hotel Dupin?" rekoh.
"Aha, jest, ovaj znate, Hotel Dupin ba je lijep hotel. Vonja po
ovcama", rekao je Ovcoliki.
Ponovno tiina.
Promotrivi ga malo bolje, mogao sam uoiti da je runo Ovcolikog
bilo prljavo, vuna zamaena naftom.
"Je li neto posebno poruila kad je odlazila?"
"A-aa", rekao je Ovcoliki, odmahnuvi glavom. "Nita nije rekla, a
mi je nismo ni pitali."
"Kad ste joj rekli da je pametnije da ode, ustala je i otila bez rijei?"
"Tako je. Mi smo joj rekli da je bolje da ode jer je ionako eljela
otii."
"Ali ona je dola ovamo jer je to eljela."
"Pogreno!" viknuo je Ovcoliki. "eljela se izvui iz svega, ali je
281
bila zbunjena. Mi smo je natjerali da se vrati kui. Vi ste je
zbunjivali." Ovcoliki je ustao i desnom akom snano udario o stol.
Od siline udarca njegova aa s viskijem je odskoila nekoliko
centimetara.
Ovcoliki je ostao u tom poloaju dok njegove oi nisu postupno
izgubile ar a on se svalio natrag na kau, izgubivi predanju
silinu.
"Ti si opinio tu enu", rekao je Ovcoliki, ovaj put smirenijim
glasom. "Nimalo lijepa stvar. Ti ni o emu nema pojma. Ti samo
misli na sebe."
"elite mi rei da nije trebala doi ovamo?"
"Tako je. Njoj tu nije mjesto. Ti ne misli ni na to drugo osim na
sebe."
Sjedio sam zanijemio, i srkao svoj viski.
"to je bilo, bilo je. Za nju je ionako sve zavrilo."
"Zavrilo?"
"Nikad vie nee vidjeti tu enu."
"Samo zato to sve vrijeme mislim na samog sebe?"
"Jakako. Samo misli na samog sebe. Nita bolje ne zasluuje."
Ovcoliki je ustao i otiao do prozora, jednom rukom snano
podignuo prozorsko okno i udahnuo svje zrak. Nije se radilo o
pokazivanju snage.
"Treba otvoriti prozore po lijepom vremenu kakvo je danas", rekao
je Ovcoliki. Potom se hitro okrenuo i stao ispred police s knjigama,
zurei u hrbate knjiga, prekrienih ruku. Iz stranjeg dijela
njegovog kostima izbijao je kratak i tanak rep. U takvom poloaju
nalikovao je na ovcu koja se podigla na dvije stranje noge.
"Traim svoga prijatelja", osmjelio sam se rei.
"Ma nemojte mi rei!" uzviknuo je Ovcoliki sasvim
nezainteresirano.
"ivio je u ovoj kui. Sve do prije tjedan dana."
"Ne bih znao."
Ovcoliki je stao ispred ognjita, uzeo igrae karte s police nad
kaminom i poeo ih mijeati.
282
"Isto tako, traim ovcu sa znakom zvijezde na leima", izustio sam.
"Nikad vidio", rekao je Ovcoliki.
Ali, bilo je oito da je Ovcoliki neto znao o takoru i toj ovci.
Njegova nezainteresiranost bila je odve hinjena. Njegovi odgovori
odve spremni, a boja glasa neiskrena.
Promijenio sam taktiku. Hinei nezainteresiranost, zijevnuo sam,
uzeo knjigu sa stola i poeo je listati. Donekle iznenaen, Ovcoliki
se vratio na kau i nijemo me promatrao kako itam knjigu.
"Zabavlja vas itanje knjiga?" upitao je Ovcoliki.
"Aha", turo sam mu odgovorio.
Ovcoliki je ekao povoljan trenutak. Ja sam nastavio itati ne bih li
ga naljutio.
"Oprostite zbog povienog tona", rekao je Ovcoliki tihim glasom.
"Ponekad sam miran kao ovca u meni, ali ovjek u meni nadjaa pa
se ponaam tako. Nisam nita loe mislio. A osim toga vi govorite
stvari od kojih nas je strah."
"U redu je", rekoh.
"teta to nikad vie ne budete vidjeli tu enu. Ali nismo mi krivi za
to."
"Aha."
Izvadio sam tri kutije cigareta Larks iz svoje naprtnjae i dao ih
Ovcolikome. Ovcoliki se iznenadio.
"Hvala. Nikad nisam puio tu marku. Ali, ne trebaju li vama?"
"Prestao sam puki", rekoh.
"Pametna stvar", kimnuo je glavom Ovcoliki, sasvim ozbiljno.
"Zbilja tete zdravlju."
Kutije cigareta paljivo je smjestio u dep na rukavu. Runo mu je
nabubrilo odraavajui oblik kutija.
"Ja svakako moram vidjeti svoga prijatelja. Prevalio sam jako veliki
put da bih ga vidio."
Ovcoliki je kimnuo glavom.
"Isto vrijedi i za ovcu."
Ovcoliki je kimnuo glavom.
"Ali, ako sam dobro shvatio, vi ba nita ne znate o njima?"
Ovcoliki je bespomono kimnuo glavom. Njegove lane ui su se
snano zanjihale gore-dolje. Ovaj put njegovo poricanje bilo je
mnogo neuvjerljivije nego maloprije.
"Lijepo je tu", Ovcoliki je promijenio predmet razgovora. "Krasan
pogled i zdrav, ist zrak. Svidjet e ti se ovdje."
"Istina, lijepo je tu", rekoh.
"Zimi je jo ljepe. Nema nikoga a sve je pod snijegom, neprohodno.
Sve ivotinje spavaju, a od ljudi ni traga."
"Vi ste ovdje preko cijele zime?"
"Ovaj, aha."
Nisam ga pitao nita vie. Ovcoliki je bio poput prave ivotinje.
Pridi joj blie i ona ustukne, odmakni se od nje a ona ti prie blie.
Budui da jo uvijek nisam imao namjeru otii, nisam se urio. Imao
sam vremena.
Ovcoliki je lijevom rukom poeo povlaiti prste na svojoj crnoj
desnoj rukavici, jedan po jedan. Nakon nekoliko poteza, uspio je
skinuti rukavicu, otkrivi ljuskavu, pocrnjelu aku. Malu ali
mesnatu, stari oiljak od opekline irio se od korijena palca do
sredine nadlanice.
Ovcoliki je zurio u svoju nadlanicu, a potom okrenuo ruku i
pogledao u dlan. Taj je pokret bio toliko tipian za takora. Ali
Ovcoliki jednostavno nije mogao biti takor. Izmeu njih dvojice
razlika u visini bila je oita, gotovo dvadeset centimetara.
"Budete ostali?" upitao je Ovcoliki.
"Ne. im pronaem svoga prijatelja ili ovcu, ja odlazim. Jedino sam
radi toga doao."
"Lijepo je ovdje zimi", ponovio je Ovcoliki. "Bljetavo bijelo. Sve
zamrznuto i neprohodno."
Ovcoliki se smijuljio, irei crne ogromne nozdrve. U ustima su mu
se nazirali prljavi zubi, dva prednja zuba su nedostajala. Bilo je
neega naglog i promjenljivog u mislima Ovcolikoga, pa je
izgledalo da se itava soba iri i stee u ritmu njegovih misli.
"Moram ii", Ovcoliki je iznenada rekao. "Hvala na cigaretama."
284
Kimnuo sam glavom.
"Nadam se da ubrzo budete pronali svoga prijatelja i tu ovcu."
"Aha", rekoh. "Javite mi ako ita ujete."
Ovcoliki je oklijevao, zbunjen. "Ovaj, da, svakako, kako da ne."
Jedva sam se uspio suzdrati da se ne nasmijem. Ovcoliki je bio
neuvjerljiv laac.
Navukao je svoju rukavicu i ustao. "Budem se vratio. Ne morem
vam rei koliko dana bude prolo ali budem se vratio." Oi su mu
se zamaglile. "Nisam vam smetao?"
"alite se?" rekao sam hitro odmahnuvi glavom. "Svakako bih vas
volio opet vidjeti."
"Budem se vratio", rekao je Ovcoliki i zalupio vratima za sobom.
Gotovo je priklijetio svoj rep, ali provukao se zdrav i itav. Kroz procijep
u kapcima, promatrao sam Ovcolikog kako stoji i zuri u klimavi,
izblijedjeli potanski sandui, na isti nain kao i kad se pojavio. Vrpoljei
se kako bi bolje namjestio kostim hitrim se korakom zaputio panjakom
prema umama na istoku. Njegove duge ui podsjetile su me na daske za
skokove u vodu. U daljini, Ovcoliki se pretvorio u pahuljastu bijelu toku,
na koncu se stopiv-i s bijelim brezama.
Nakon to je Ovcoliki nestao iz vidokruga ja sam i dalje zurio u panjak i
brezove ume. Nije li Ovcoliki bio tek opsjena? Ali na stolu preda mnom
je stajala boca viskija i opuci cigareta Seven Stars, a na kauu nekoliko
uperaka vune. Usporedio sam ih s vunom sa stranjeg sjedita Land
Cruisera. Bile su identine. Kako bih usredotoio misli otiao sam u
kuhinju i poeo si pripremati kosani odrezak. Sitno sam isjeckao luk i
preprio ga u tavi. Prije toga sam iz zamrzivaa izvadio i odledio komad
govedine, a potom ga samljeo na srednje krupnoj mainici za mljevenje
mesa. Kuhinja je, kako se to danas govori, bila kompaktna, ali ipak je
imala neuobiajeno mnogo posua, kuhinjskih pomagala i za-cina.
Kad bi samo poploali cestu dovde, ovjek bi mogao otvoriti planinsku
krmu. Ba bi bilo super, prozorski kapci irom otvo-reni, pogled na stada
ovaca, plavo nebo. Roditelji bi mogli pustiti djecu da se igraju s ovcama, a
ljubavnici tumarati po brezovim umama. Siguran uspjeh.
takor bi ga mogao voditi, a ja kuhati. Ovcoliki bi takoer bio od koristi.
Njegov kostim bi savreno odgovarao tu u planinama. Zbog isto
praktinih stvari i uvar bi nam se mogao pridruiti, jedna praktina osoba
svakako je potrebna. Pas takoer. ak bi i profesor za ovce mogao doi.
Te ideje su mi se vrzmale po glavi dok sam drvenom kuhaom
mijeao jaja.
Ali moja prijateljica divnih uiju - zar sam ju zauvijek izgubio? Ta me je
pomisao oneraspoloila, premda je ono to je Ovcoliki rekao vjerojatno
bila istina. Ovamo sam trebao doi sam. Nisam je
trebao... odmahnuo sam glavom. Tako sam nastavio matati o
planinskom domu i restoranu.
Kad bih mogao nagovoriti J.-a da doe ovamo. On bi bio sredinja linost
u cijeloj prii...
ekajui da se luk ohladi, sjedio sam kraj prozora i zurio u panjak. 286
36.
Vjetrov privatni prolaz
Tri mirna dana su prola. Nita vano se nije dogodilo. Ovcoliki se nije
pojavio. Pripravljao sam si obroke, jeo ih, itao knjigu, a kad bi sunce
zalo pio viski i odlazio na spavanje. Jutarnji zrak s panjaka bio je sve
hladniji. Dan za danom, svijetlozlatno brezovo lie postajalo je sve
smeuranije dok su se prvi zimski vjetrovi provlaili izmeu ogoljenih
grana i preko bregova odlazili jugoistono. Zastavi nasred panjaka,
jasno sam mogao uti vjetar. Ne osvri se, govorio je. Kratka jesen ve je
prola.
Prestavi puiti i prakticirati tjelovjebe brzo sam nabacio nekoliko
kilograma. Zato sam poeo ustajati u est ujutro i trati uokolo po
panjaku. Tako sam skinuo nekoliko kilograma. Bilo je teko oduprijeti se
nepuenju, ali bez trafike na trideset i vie kilometara, to je ovjeku
preostalo? Svaki put kad bih osjetio nagon za puenjem, pomislio bih na
nju i njezine ui. U usporedbi sa svime ega sam se u dosadanjem ivotu
bio prisiljen odrei, puenje je beznaajna sitnica. Zbilja jest.
Uz obilje slobodnog vremena, kuhao sam kao mahnit. Spremio sam si
govedu peenku. Odmrznuo sam lososa i marinirao ga. Pretraio sam
panjak traei jestivo bilje i sve skuhao s komadiima palamide i sojinim
umakom. Pripremio sam kiselo zelje. Pripre-287
mio sam mnotvo ukusnih zalogaja za sluaj da Ovcoliki svrati na pie.
Meutim, Ovcoliki se nije pojavio.
Gotovo svako popodne sam provodio zurei u panjak. Ubrzo su mi se
poeli prividati razni likovi koji bi izlazili iz brezove ume i trali ravno k
meni. Najee je to bio Ovcoliki, ali katkada i takor, ponekad i moja
prijateljica. Katkad je to bila ovca sa zvijezdom na
leima.
Na koncu se ipak nitko od njih nije pojavio. Jedino vjetrovi to su puhali
preko panjaka. Kao da je panjak bio njihov privatni prolaz. Vjetrovi su
hujali preko panjaka ne osvrui se, na zadacima od najvee hitnosti.
Sedmog dana nakon moga dolaska u planinu pao je prvi snijeg. Jo od
jutra vjetar je slabio i nebom su se gomilali gusti olovnosivi oblaci. Nakon
jutarnjeg tranja i tuiranja, upravo dok sam pio kavu i sluao ploe, snijeg
je poeo padati. Gust snijeg. Zasuo je okna prozora obiljem jedva ujnih,
tupih udaraca. Vjetar se pojaao, nosei snijeg pod kutom od trideset
stupnjeva. Prije je nalikovao na are kakvog ukrasnog papira za umatanje
poklona. Ubrzo se oluja pojaala i vani se sve zabijeljelo. Gust snijeg to
je padao, zaklonio je itav planinski lanac i ume. Nisu to bile rijetke
pahulje snijega kakve ponekad padaju u Tokiju. To je bio pravi, gusti
snijeg, kakav pada u dalekim sjevernim predjelima. Snijeg koji sve
prekrije i na zemlji stvori ledenu koru.
Snijeg je bio zasljepljujue gust. Navukao sam zastor, sklupao se kraj
grijalice i poeo itati. Ploa je zavrila, gramofonska igla se podignula i
zavladala je tiina. Vrsta tiine kakva uslijedi nakon pomora velikog broja
ivih bia. Spustio sam knjigu i bez posebnog razloga osjetio potrebu da se
proetam po kui. Od dnevne sobe preko kuhinje, zavirio sam u
spremnicu, kupaonicu i ostavu, popeo se na kat i otvorio vrata svake sobe.
Naravno, nije bilo nikoga. Samo tiina to je poput ulja na vodi
zapljuskivala svaki kut. Tiina koja se u nijansama razlikovala od
prostorije do prostorije. Bio sam sasvim sam. Vjerojatno osamljeniji no to
sam bio za cijeloga ivota.
Dva posljednja dana sam crkavao od elje za puenjem ali kako nisam
imao cigareta, predao sam se cuganju viskija. Jedna takva zima i zavrio
bih kao alkoholiar. Ipak, u kui nije bilo dovoljno pia da bih u tome
uspio. Tri boce viskija, boca konjaka, dvanaest kartona piva u limenkama,
i nita vie. Oito je ista misao pala na pamet i takoru.
Je li moj partner, hou rei, bivi partner, i dalje cugao? Je li uspio
konsolidirati poduzee i reorganizirati ga u mali ured za
prevoenje, kao to sam mu sugerirao? Moda je ba tako i postupio.
Ali, je li zbilja uspio ita uiniti bez mene, kao to se brinuo? Vrijeme
naeg zajednitva je prolo. est godina u zajednikom poslu, a sada
opet sve iznova.
Snijeg je prestao padati rano poslijepodne. Odjednom, ba kao to je i
poeo. Gusta naoblaka se raskinula i mlazovi svjetlosti su se probili i
treperei osvijetlili panjak. Bilo je zadivljujue. Snijeg to je napadao po
zemlji svjetlucao je poput ocakline na slatkiu. Zgusnuvi se u siuna
zrnca kao da se eli obraniti od topljenja. Ipak, kad je stari sat otkucao tri
sata, snijeg se ve potpuno otopio. Tlo je bilo sasvim vlano, a sunce na
zalasku obasjavalo panjake sjetnim svjetlom. Ptiice su pjevale kao da su
ih upravo pustili na slobodu.
Nakon veere sam otiao u takorovu sobu i posudio dvije knjige, Kako
ispei kruh i Conradov roman, a potom se udobno smjestio na kau u
dnevnoj sobi. Proitavi treinu romana naiao sam na pravilno izrezan
novinski isjeak koji je takor upotrebljavao da bi oznaio mjesto na
kojem je stao. Na isjeku se nije vidio datum, ali prema boji papira mogao
sam zakljuiti da nije star. Radilo se o lokalnim vijestima, nekom
simpoziju pod nazivom "Starenje i drutvo" koji se trebao odrati u hotelu
u Sapporu, mitingu na e-288 ..L. 289
ljeznikom kolodvoru u blizini Asahikavve, predavanju o krizi na
Srednjem istoku. Nita to bi potaknulo takorovu ili moju znatielju. Na
poleini isjeka, raznoliki oglasi. Zijevnuo sam, zatvorio knjigu i otiao
podgrijati ostatak kave. Odjednom sam shvatio da je to prvi put nakon
vremena koje mi je izgledalo kao itava vjenost, da sam vidio novinske
vijesti, i da sam punih tjedan dana u zaostatku s novostima o zbivanjima u
svijetu. Ni radija ni televizije, ni novina ni asopisa. Nuklearni projektil
mogao je razoriti Tokio, epidemija je mogla zbrisati polovicu svijeta,
Marsovci su mogli okupirati Australiju, ja ne bih znao. Naravno, Land
Cruiser u garai je imao ugraen radio, ali odjednom sam doao do
zakljuka da me zapravo uope ne zanima
sluanje radio-programa. Ako se neto moglo zbiti a da ja za to ne
znam, to da ne. Nisam osjeao potrebu da ita znam. Ve sam bio u
dovoljnom kripcu.
Neto me je progonilo. Neto mi je promaknulo pred oima a ja to
nisam zamijetio. Ali, ja sam ga ipak nesvjesno registrirao. Odloio
sam alicu od kave u sudoper i vratio se u dnevnu sobu. Jo jednom
sam pogledao novinski isjeak. Na stranjoj strani je pisalo:
Pozor: takore Javi se. Hitno je! Hotel Dupin, soba 406.
Vratio sam isjeak u knjigu i svalio se na kau.
Znai da je takor znao da ga traim. Pitanje: kako je naiao na moj
oglas? Sluajno, nekom prilikom kad se spustio s planine? Ili je
moda traio neto posebno u nekoliko tjedana starim novinama?
I zato mi se nije javio? Jesam li ve bio otiao iz Hotela Dupin kad
je naletio na moj oglas? Je li njegova telefonska linija ve bila u
prekidu?
Ne. takor je mogao stupiti u vezu sa mnom. Budui da je znao da
sam bio u Hotelu Dupin on je pretpostavio da u pronai put
290
dovde, pa ako me je elio vidjeti, trebao je jedino ekati, ili mi
barem ostaviti poruku.
Sve se svodilo na isto: zbog nekog razloga, takor se nije elio
suoiti sa mnom. ak i tako, on me nije odbijao. Da nije elio da
doem ovamo, mogao me je zadrati na bezbroj naina. Na koncu,
ovo je njegova kua.
Borei se izmeu te dvije mogunosti, promatrao sam sekundnu
kazaljku kako se pomie licem sata. Nakon to je napravila cijeli
krug moje razmiljanje nije pokazivalo ni najmanji napredak.
Nisam mogao shvatiti to se krilo u sreditu svega ovoga.
Ovcoliki je neto znao. To je bilo sigurno. Netko tko je promatrao
moj dolazak ovamo sigurno je znao da je takor ivio u ovoj kui
est mjeseci.
Zapravo je ponaanje Ovcolikog odraavalo takorovu volju.
Ovcoliki je odvezao moju prijateljicu s planine, a ja sam ovdje ostao
sasvim sam. Njegova pojava, nedvojbeno je predstavljala
svojevrsnu kamuflau. Neto udno se dogaalo. To je bilo sasvim
oito. Neto se spremalo.
Ugasio sam svjetla i otiao na kat, uvukao se u krevet i gledao u mjesec i
panjak. Zvijezde su provirivale kroz raskinuta mjesta u oblacima. Otvorio
sam prozor i nadisao se nonog zraka. Izmeu utanja lia mogao sam
razaznati zov iz daljine. udnovat krik, ni ptice ni ivotinje.
Ustao sam i iziao na tranje po panjaku, istuirao se i doruko-vao. Jutro
kao i ostala. Nebo je bilo oblano kao i dan ranije, ali temperatura je malo
porasla. Nije izgledalo da e snijeiti. Odjenuo sam traperice i demper a
preko njega vjetrovku, obuo tenisice i zaputio se panjakom. Krenuo sam
istono prema umi gdje sam vidio da je Ovcoliki iezao, i probio se kroz
gutik. Tu uope nije bilo staze, niti znakova ljudskog ivota. Tu i tamo,
naiao bih na neko staro palo stablo breze.
umsko tlo je bilo ravno, osim dugog, metar irokog prolaza koji mi je
izgledao poput presuenog korita potoka ili naputenog rova. Prolaz je
kilometrima krivudao izmeu uma. Povremeno dubok, povremeno plitak,
do gleanja ispunjen otpalim liem. Jarak je vodio prema grebenu iji su
se obronci sputali sve do suhe udubine. Bucmaste ptice su ukale po
stazi izmeu lia, za-miui u nisko grmlje. Tu i tamo bi bljesnula divlja
svijetlocrvena azalea. Tumarao sam uokolo sat vremena i sasvim izgubio
osjeaj za orijentaciju. Ovako u teko otkriti Ovcolikoga. Vrludao sam
dnom jednog suhog jarka dok nisam zauo ubor vode. Ubrzo sam naiao
na rjeicu i slijedio je nizvodno. Ako me pamenje dobro sluilo tu je
negdje trebao biti vodopad, a u njegovoj blizini i cesta kojom smo moja
prijateljica i ja doli.
Nakon desetak minuta zbilja sam nabasao na slap. Rasprskavao se
udarajui u udubljenja u stijenama zapljuskujui okolne zamrznute lokve.
Ni traga od bilo kakve vrste ribe, premda je nekoliko otpalih listova
plutalo i kruilo okolnim baricama. Skakao sam s grebena na greben i
probio se ispod slapova, a potom se uspeo uz suprotnu, sklisku stranu.
Tako sam stigao do ceste.
Sjedei na rubu mosta, promatrajui me, sjedio je Ovcoliki. Velika vrea s
drvom za ogrjev visila mu je o ramenu. "Odvie se udaljava i mota
uokolo, bit e mamac za medvjede", rekao je Ovcoliki. "Zna, u ovim ih
krajevima sigurno ima. Juer
popodne sam pronaao tragove. Ako se ve mota uokolo, mora
objesiti zvonce o pojas kao to mi inimo."
Ovcoliki je zanjihao malo zvonce koje je zihericom privrstio za
pojas.
"Traio sam vas", rekoh nakon to sam doao do daha.
"Znam", rekao je Ovcoliki. "Gledao sam te kako nas trai."
"Pa to mi se niste javili?"
"Ti si onaj koji je traio mene. Pa sam se drao podalje."
Ovcoliki je izvadio cigaretu iz depa i s vidnim zadovoljstvom je
popuio. Sjeo sam pokraj njega.
"ivite tu u blizini?"
292
"Aha", rekao je Ovcoliki. "Ali ne kaite nikome. Nitko to ne zna."
"Ali moj prijatelj zna sve o tebi."
Tiina.
"A ako si ti prijatelj mojeg prijatelja onda smo i nas dvojica prijatelji,
nije li tako?"
"Valjda je tako", rekao je Ovcoliki oprezno. "Bit e da je tako."
"A ako si ti moj prijatelj, ti mi ne bi lagao? to kae?"
"Ovaj, ne znam", odgovorio je Ovcoliki zbunjen. Usne su mu bile
suhe pa ih je nekoliko puta obliznuo. "Ja to ne mogu rei, meni je
zbilja ao. Ja nemam doputenje."
"Netko ti je naredio da o svemu uti?"
Ovcoliki je uutio. Vjetar je huao kroz ogoljene kronje stabala.
"Nitko nas nee uti?" proaputao sam.
Ovcoliki me pogledao ravno u oi. "Ti ba nita ne zna o naim
pravilima ovdje?"
"Ne, ne znam."
"Zna da ono tamo nije obino mjesto. Toliko bi trebao znati."
"Ali prije neki dan si mi rekao da je ovo lijep kraj."
"Svakako da jesam", sloio se Ovcoliki. "Za nas je ovo jedino
mogue mjesto za ivot. Da nas potjeraju odavde ne bismo imali
kamo otii."
Ovcoliki je nakon tih rijei uutio. Nije htio rei nita vie o toj
stvari. Pogledao sam u njegovu vreu punu drva za ogrjev.
"To je ogrjev za zimu?"
Ovcoliki je nijemo kimnuo glavom.
"Ali nisam primijetio da se die dim."
"Jo nisam loio. Sve dok snijeg ne napada. Ali ak i kad snijeg
napada ti nee moi vidjeti dim iz naeg ognjita. Mi na osobit
nain pravimo vatru." Osmjehnuo se, zadovoljno.
"Pa kad e snijeg poeti padati?"
Ovcoliki je najprije pogledao u nebo, potom u mene. "Ove godine
snijeg e rano pasti. Moda za deset dana."
"Za deset dana cesta e biti neprohodna?"
.223..
"Najvjerojatnije. Nitko nee moi ni gore ni dolje. Divno doba
godine."
"A ve koliko ti ovdje ivi?"
"Ve dugo vremena", rekao je Ovcoliki. "Jako dugo."
"ime se hrani?"
"Gomoljima, izdancima biljaka, kotunicama, pticama, bilo ime to
uspijem uloviti, ribama ili rakovima."
"Zar ti nije hladno?"
"Zimi treba da je hladno."
"Ako ti to zatreba bit e mi drago da podijelim s tobom to god
imam."
"Hvala, ali zasad mi ba nita ne fali."
Ovcoliki je iznenada ustao i zaputio se u smjeru panjaka. I ja sam
ustao i pratio ga.
"Zato se i tu mora kriti?"
"Smijat e se ako ti kaem", rekao je Ovcoliki.
"Neu se smijati, obeavam ti", rekoh. Nisam mogao zamisliti to bi
mi to moglo biti smijeno.
"Ne bude nikomu kazao?"
"Nikome ivome."
"Nisam elio ii u rat."
Iduih pet minuta ili smo ne progovorivi ni rije.
"U rat protiv koga?"
"Ne znam", zakaljao se Ovcoliki. "Ali nisam elio ii. Zato sam
postao ovca. Ovca koja ivi ovdje gore gdje i pripada."
"Ti si izjunitaki-choa?"
"Aha, ali nemoj nikome rei." "Neu",
rekoh. "Ne svia ti se u gradu?" "U gradu
tamo dolje?" "Aha."
"Nikako ga ne volim. Previe je vojske", Ovcoliki se ponovno
zakaljao. "A odakle si ti?" "Tokio."
"Jesi li uo za rat?"
"Nisam."
Nakon toga Ovcoliki kao da je izgubio svako zanimanje za mene. Ostao je
nijem sve dok nismo stigli do ulaza na panjak. "Hoe li svratiti u kuu?"
upitao sam Ovcolikog. "Moram priskrbiti zalihe za zimu", rekao je.
"Zbilja imam posla. Moda idui put."
"Volio bih vidjeti svoga prijatelja", rekoh. "Ima neto zbog ega ga moram
vidjeti do idueg tjedna."
Ovcoliki je odmahnuo glavom bespomono. Ui su mu se zanji-hale. "ao
mi je, ali kao to sam ve rekao, to ne ovisi o nama." "Kad je tako, prenesi
poruku, ako je ikako mogue." "Aha", rekao je Ovcoliki.
"Najljepa hvala", rekoh, okrenuvi se da odem. "Ako izlazi u etnju",
doviknuo je Ovcoliki odlazei, "ne zaboravi ponijeti zvonce."
Otiao sam ravno u kuu dok je Ovcoliki iezao u umu na istoku, ba
kao i zadnji put. Zimski taman, nijemi zeleni panjak irio se izmeu nas.
Tog poslijepodneva sam ispekao kruh. takorov primjerak knjige Kako
ispei kruh pokazao se kao mudro napisan kuhar. Na naslovnici je pisalo:
"Ako znate itati, onda znate i ispei kruh." Nije bilo pretjerivanje. Miris
kruha proeo je itavu kuu, ispunivi je toplinom. S obzirom na to da se
radilo o prvom pokuaju, kruh nije imao lo okus. U kuhinji je bilo
dovoljno brana i kvasca za pripremanje kruha tijekom cijele zime, ako se
dogodi da moram ostati. K tomu, bilo je tu jo i obilje rie i pageta. Te
veeri, najeo sam se kruha, uz salatu, unku i jaja, i limenku kompota od
breskvi za dezert.
Idue jutro skuhao sam riu i pripremio si rioto od konzerviranog lososa,
morske trave i gljiva. 294 295
Za ruak, kola od sira iz zamrzivaa i jak aj s mlijekom. Za popodnevnu
uinu, sladoled od ljenjaka preko kojeg sam prelio Cointreau.
Za veeru, peeno pile i limenka Campbell's juhe. Opet
sam se poeo debljati.
Rano ujutro devetog dana, dok sam prebirao po stalai za knjige,
primijetio sam jednu knjigu za koju mi se uinilo da je nedavno itana.
Bila je jedina na kojoj na vrhu nije bilo praine a hrbat joj je malo vie
strao od ostalih.
Izvukao sam je i sjeo u naslonja da je prelistam. Povijest pan-azijatizma.
Objavljena tijekom rata. Papir je bio jeftin i prilikom listanja isputao
svojevrstan vonj. Sadraj je, kao to se i moglo oekivati od ratnodopskog
izdanja, bio jezivo jednostran. Prava dosada. tivo nad kojim se zijeva bez
prestanka. Na nekim stranicama, pojedine rijei su bile prekriene. Nije
bilo ni jedne jedine rijei o incidentu od 26-og veljae.
Pred sam kraj knjige, u nju je bio uvuen list bijelog papira. Nakon
poutjelih stranica, list bijelog papira izgledao je udesno. Predstavljao je
svojevrstan dodatak knjizi. Popis imena, datumi roenja i stalne adrese
svih takozvanih pristalica panazijatizma, poznatih i nepoznatih. Pomno
sam pregledao popis od vrha do dna, i negdje pri sredini ugledao Voino
ime. Istog "Vode" u kojeg je ula ovca i zbog koga sam doao ovamo.
Njegovo stalno boravite, Hokkaido, Junitaki-cho.
Zabezeknut, spustio sam knjigu u krilo. Rijei nisu odzvanjale u mojoj
glavi. Kao da me je netko neim mlatnuo po glavi. Zar je mogue da to
nisam odmah skuio? To je bila prva stvar koju sam morao shvatiti. Onog
trena kad sam saznao da je Voda potjecao iz siromane farmerske obitelji s
Hokkaida, to sam trebao pomnije provjeriti. Bez obzira na to koliko Voda
uspjeno 296 zametnuo tragove svoje prolosti, sigurno je postojao neki
nain da
proniknem u injenice. Tajnik u crnom odijelu zasigurno bi to
potraio za mene. Zapravo, moda i ne bi. Odmahnuo sam glavom.
Ni sluajno se nije moglo dogoditi da on to nije ve pogledao. Taj ovjek
si ne bi dopustio da bude toliko nepaljiv. On bi provjerio svaku
raspoloivu mogunost. Ba kao to je svoju zadau odradio na meni.
Znai, on je ve sve znao.
To je bilo nepobitno. Ali ipak, on je poduzeo toliko toga da bi me
nagovorio, tovie, da bi me ucijenio, da doem ovamo gore. Zato? Ako
se radilo o neemu to je trebalo uiniti, on je nedvojbeno imao bolje
uvjete i mogunosti da to obavi, i to izvanredno dobro. A ako sam iz nekog
razloga bio obian pijun, zato mi jo od samog poetka nije rekao ime
mjesta?
Dok sam se tako zbunjen pokuavao pribrati, postajao sam sve ljui. Sve
skupa se pretvorilo u tragino-kominu grotesku, a ja nisam mislio da je to
smijeno. Koliko je toga takor znao? A kad smo ve kod toga, koliko je
ovjek u crnom odijelu znao? Evo me, u sreditu svega, ali bez kljua
zagonetke. Pri svakom potezu bio sam daleko od sri, daleko od cilja.
Naravno, vjerojatno bi se iste rijei mogle izrei za moj cijeli ivot. U tom
smislu, vjerojatno se nisam imao na koga ljutiti. Ipak, tko im je dao pravo
da ovako postupaju sa mnom? Zloupotrebljen sam, poraen, smlavljen.
Bio sam spreman da se pokupim i odem s planine, ali to mi nije nudilo
eljenu zadovoljtinu. Otiao sam odve daleko. elio sam viknuti, elio
sam zaplakati, ali zbog ega? Jo puno prije ovog trena postojalo je mnogo
toga zbog ega sam mogao zaplakati. Otiao sam u kuhinju i uzeo bocu
viskija. Nisam bio sposoban ni za to drugo, osim za piti. 297 37-Stvari
koje zrcalo pokazuje, stvari koje zrcalo ne pokazuje U jutro desetog dana
odluio sam sve zaboraviti. Ve sam bio zaboravio ono to sam trebao
zaboraviti. Usred jutarnjeg tranja opet je poelo snijeiti. Ovaj put padala
je
gusta ljepljiva i vlana susnjeica, na rubu ledene kie. Za razliku od
prvoga, rahlog snijega, ovaj je ostavljao neugodan dojam. Lijepio se za
tijelo. Skratio sam tranje, vratio se kui i pustio vodu u kadu. Dok se kada
sporo punila toplom vodom, svalio sam se kraj grijalice ali se nisam
mogao ugrijati. Vlana hladnoa uvukla mi se duboko u kosti. Nisam
mogao pomicati prstima, a ui su mi gorjele i bridjele kao da e svakog
trena otpasti. Povrinom cijelog tijela osjeao sam kao da umjesto koe
imam jeftin roto-papir. Poslije pola sata oputanja u toploj kadi i vrelog
aja s konjakom napokon sam se uspio vratiti u normalu, premda sam
idua dva sata patio od povremenih napada hladnoe. Znai, takva je zima
na planini.
Snijeg je nastavio padati sve do uveer, a panjak se zabijelio. Snijeg je
prestao padati tek kad je no obavila svijet svojom crninom, i jo jednom
je tajanstvena tiina sve proela poput magle. Tiina kojoj se nisam mogao
oduprijeti. Ukljuio sam gramofon na automatsko ponavljanje i sluao
White Christmas dvadeset i est puta. 298
Snijeg se nije dugo zadrao. Kao to je Ovcoliki predvidio, tlo se nee
zamrznuti jo neko vrijeme. Idui dan, moj jedanaesti u planini, bio je
jasan i vedar. Povratniki raspoloeno sunce doekalo je svoj trenutak,
ostavljajui po panjaku tek uperke snijega koji su svjetlucali obasjani
blistavim zrakama svjetlosti. Snijeg to se nahvatao na zabatima krova
klizio je u komadima koji bi se, tresnuvi o zemlju tupim udarcima,
raspadali. Izvana je otopljeni snijeg curio. Sve je blistalo. Na svakom
hrastovom listu svjetlucala je po jedna blistava kapljica.
Zabio sam ruke u depove i stojei kraj prozora zurio van. U prirodi, stvari
su se odvijale sasvim nezavisno od mene. Nepovezane s mojim
postojanjem - nepovezane s bilo ijim postojanjem - jednako su se
dogaale. Snijeg je pao, snijeg se otopio. Odluio sam napraviti malo
ienje u kui, uz zvukove snijega to se otapao i padao s krova. Ostavi u
kui zbog snijega, osjetio sam potrebu za tjelovjebom. Osim toga, nisam
li ja gost u tuoj kui? Nisam bio tip kojem bi ienje i kuhanje smetalo.
Ipak, ienje velike kue pokazalo se mnogo teim poslom od
onoga to sam oekivao. Trati uokolo petnaest kilometara mnogo je
lake. Obrisao sam prainu u svakom zakutku a potom velikim
usisivaem proao po cijeloj kui. Vlanom krpom sam obrisao podove a
potom ih, kleei na koljenima, ulatio. Zadihao sam se, ali zahvaljujui
nepuenju, druga polovica plua uspjela se izboriti. Nita od jezivog
kaljanja i promuklog glasa. Otiao sam u kuhinju i popio au hladnog
soka od grejpfruta i do podneva dovrio s ienjem i pospremanjem
preostalih stvari. irom sam otvorio kapke na prozorima i svjee ulateni
podovi su zablistali. Divan, nostalgian spoj snanog mirisa zemlje i
sredstva za latenje.
Oprao sam krpe koje sam upotrijebio za latenje poda a potom pristavio
lonac s vodom da skuham pagete za koje sam pripravio 299
preljev od bakalarove ikre, dosta maslaca, bijelog vina i sojinog umaka.
Sjajan ruak uz pratnju glasanja djedica iz oblinje ume. Smazao sam
pagete, oprao posude i nastavio s pospremanjem. Oribao sam kadu i
lavabo, oprao nunik, izglancao pokustvo. Zahvaljujui takoru, nita
nije bilo jako prljavo, dovoljan je bio sprej za glancanje pokustva.
Potom sam izvukao dugo crijevo, iziao van i s vanjske strane oprao
kapke i prozore. Nakon toga, cijela je kua ivnula. Opravi prozore,
moje pospremanje je bilo dovreno. Preostala dva sata do veeri proveo
sam sluajui ploe. Penjui se u takorovu sobu da uzmem jo jednu
knjigu, u podnoju stubita primijetio sam veliko zrcalo. Previdio sam ga,
a bilo je jako prljavo. Obrisao sam ga tkaninom ali bez obzira na to
koliko uporno i snano trljao i sredstva za ienje upotrijebio, rezultat se
nije vidio. Nije mi bilo jasno zato je takor ostavio to zrcalo toliko
zamazanim. Donio sam kantu s toplom vodom i uzeo istiti zrcalo
plastinom etkom, malo po malo odstranjujui skorenu prljavtinu.
Zrcalo je bilo toliko prljav,o da je voda u kanti ubrzo potamnjela.
Prema umjetniki izraenom okviru mogao sam zakljuiti da je starinsko,
i vjerojatno je prilino vrijedilo, pa sam pazio da ga ne istim s
pretjeranim zanosom. Zrcalo je, bez vidljivog izobliavanja, odraavalo
moj lik od glave
do peta, apsolutnom vjernou. Stajao sam i zurio u svoj odraz.
Nita novog. To sam bio ja i moj uobiajeni izgled. Meutim, moj
odraz je bio odve jasan. Ja nisam gledao u svoj odraz u zrcalu.
Zapravo, ja nisam gledao u sebe; suprotno, kao da sam ja bio odraz
lika iz zrcala, pa je taj odraz u zrcalu promatrao pravog mene.
Podigao sam ruku k licu i obrisao usta. Onaj u zrcalu je uinio iste
kretnje. Ali moda sam ja samo ponovio ono to je odraz u zrcalu
uinio. Nisam bio siguran da sam obrisao svoja usta po vlastitoj
volji.
Rijei "po vlastitoj volji" evidentirao sam u svojoj svijesti i lijevom
rukom se utipnuo za uho. Lik u zrcalu uinio je sve isto. Oito je i
lik u zrcalu u svojoj svijesti evidentirao rijei "po vlastitoj volji", ba
kao i ja.
300
Odustao sam i odmaknuo se od zrcala. I odraz se jednako
odmaknuo od zrcala.
Dvanaestog dana snijeg je po trei put pao. Poelo je snijeiti i prije
no to sam se probudio. Sasvim neujan snijeg, ovaj nije bio gust a
ni ljepljivo vlaan. Lepravo je padao s neba, i otapao se prije no to
bi se mogao nahvatati. Vrsta smirujueg snijega koji vas potie da
spokojno sklopite oi.
Izvadio sam staru gitaru iz spremnice i nakon to sam je uz dosta
muke natimao, okuao sam se u nekoliko starih melodija. Vjebao
sam sluajui pjesmu Bennvja Goodmana Air Mati Special i ubrzo je
ve bilo podne. Napravio sam sendvi od debelo narezanih kriki
unke i moga domaeg kruha, sada ve kao kamen tvrdog, i otvorio
limenku piva. Nakon to sam jo pola sata vjebao na gitari pojavio
se nitko drugi do Ovcoliki.
"Ako smetam neu ulaziti", rekao je Ovcoliki s ulaznih vrata.
"Ma ne, ni najmanje. Ionako se samo dosaujem", rekoh, odlo-ivi
gitaru na pod.
Ovcoliki je otresao blato sa svojih izama, na isti nain kao i prvi
put, a potom uao. Tijelo kao da mu je bilo preveliko za debeli ovji
kostim. Sjeo je na kau prekoputa mene, jednu ruku spustio na
naslon za ruke i udobno se smjestio.
"Jo se nee nahvatati?" upitao sam.
"Nee", odgovorio je Ovcoliki. "Postoji snijeg koji se nahvata i snijeg
koji se ne hvata. Ovo nije snijeg koji bi se nahvatao."
"Aha."
"Veliki snijeg dolazi idueg tjedna."
"Moe li jedno pivo?"
"Hvala. Radije bih konjak."
Otiao sam u kuhinju, uzeo konjak i pivo za sebe, i sve to odnio u
dnevnu sobu zajedno sa sendviem od sira.
"Svirali ste gitaru", rekao je Ovcoliki zainteresirano. "I mi volimo
glazbu. Ali ja ne znam svirati ni jedno glazbalo."
301
"Ni ja. Nisam svirao gotovo deset godina."
"Hajde, odsvirajte neto za mene."
Nisam elio pokvariti raspoloenje Ovcolikome pa sam odsvirao
melodiju Air Mail Special, uspio pogoditi jedan akord, malo
improvizirao, izgubio ritam i odustao.
"Dobro svirate", rekao je Ovcoliki sasvim ozbiljnd. "Mora biti da je
jako zanimljivo znati svirati, a?"
"Samo ako ovjek zbilja dobro svira. Ali ako eli biti dobar, mora
trenirati svoj sluh. A kad se naui valjano sluati, razoara se kad
uje kako svira."
"Ma nemojte?" rekao je Ovcoliki.
Ovcoliki je sa zadovoljstvom srkao svoj konjak iz ae za konjak,
dok sam ja pivo cugao ravno iz limenke.
"Nisam bio u prilici prenijeti vau poruku", rekao je Ovcoliki.
Kimnuo sam glavom.
"To sam vam doao rei."
Pogledao sam u kalendar na zidu. Jo su samo tri dana ostala do
isteka roka, datum oznaen crvenim. Ali zar je to vie bilo uope
vano?
"Stvari su se promijenile", rekoh. "Ja sam jako, jako ljutit. Nikad za
cijeloga ivota nisam bio tako strano ljutit."
Ovcoliki je sjedio, s aom za konjak u ruci i utio.
Podignuo sam gitaru za vrat i stranjim dijelom je smrskao o opeke
ognjita. Zaula se lomljava praena glasnom kakofonijom ica.
Ovcoliki je skoio s kaua, a ui su mu se snano zanjihale.
"Imam pravo ljutiti se", rekao sam, govorei to vie samom sebi
nego njemu. Zbilja sam imao pravo ljutiti se.
"ao mi je to vam ja nisam bio od pomoi. Ali morate razumjeti. Vi
ste nam zbilja dragi."
Stajali smo. I gledali u snijeg. Snijeg je bio pahuljast, kao da jastuno
paperje ispada iz poderanog oblaka.
Otiao sam u kuhinju po jo jedno pivo. Svaki put kad bih proao
kraj stubita, pogledao bih u zrcalo. I moj odraz je oito iao po
302
pivo. Zagledali smo se jedan drugome u lice i uzdahnuli. ivei u
dva odvojena svijeta, jo uvijek smo mislili na iste stvari. Ba kao
Groucho i Harpo u filmu Majmunska posla.
Iza mene, dnevna soba se odraavala u zrcalu. Ili je to bila dnevna
soba iza moga odraza. Dnevna soba iza mene i dnevna soba iza
moga odraza bila je ista dnevna soba. Isti kau, isti tepih, isti sat,
slika i stalaa s knjigama, svaki detalj je bio identian. Nije se radilo
o neudobnoj dnevnoj sobi kakve dnevne sobe esto znaju biti, ova je
zbilja bila jako udobna. Ipak je neto bilo drugaije. Ili sam moda ja
osjeao da je neto drugaije.
Dohvatio sam jo jednu plavu limenku L6wenbrau piva i odlazei u
dnevnu sobu, s limenkom u ruci, opet sam pogledao u odraz
dnevne sobe u zrcalu, a potom i u dnevnu sobu. Ovcoliki je sjedio
na kauu i oputeno zurio u snijeg.
Pogledao sam Ovcolikog u zrcalu. Ali zrcalo nije odraavalo lik
Ovcolikog! U sobi nije bilo nikoga, tek prazan kau. U svijetu
zrcala, ja sam bio sam. Kraljenicom me prola jeza.
"Blijedi ste", rekao je Ovcoliki.
Svalio sam se na kau, nita ne govorei, povukao otvara na
limenki i otpio gutljaj.
"Bit e da ste se prehladili. Zima je u ovim krajevima opasna ako
nisi naviknut na nju. Zrak je odve vlaan. Bilo bi bolje da danas
ranije odete u krevet."
"Nema anse", rekoh. "Veeras ne idem na spavanje. Ostat u ovdje
ekati moga prijatelja."
"Zna da danas dolazi?"
"Znam", rekoh. "Pojavit e se tu u deset sati veeras." Ovcoliki me je
pogledao. Oi kojima je zurio u mene iza svoje maske, i doslovno su
bile bezizraajne.
"Veeras u se spakirati, a sutra odlazim. Ako ga vidi, to mu reci.
Ali ne vjerujem da e to biti potrebno."
303
Ovcoliki je kimnuo glavom s razumijevanjem. "Kad ti ode bit u
jo osamljeniji. Ali tu nema pomoi. Hej, mogu li dobiti taj sendvi
sa sirom?"
"Naravno."
Ovcoliki je sendvi uvio u papirnati ubrus, spustio ga u dep i
potom navukao rukavice.
"Nadam se da se budemo opet sreli", rekao je Ovcoliki pri odlasku.
"Sigurno hoemo", rekoh.
Ovcoliki je otiao preko panjaka istono. Na koncu ga je snijeg to
je padao sasvim zaklonio. Odjednom je sve utihnulo.
Ulio sam prst konjaka u au iz koje je pio Ovcoliki i iskapio ga u
cugu. Grlo me je peklo a ubrzo i eludac, ali nakon pola minute
tijelo mi je prestalo drhtati. Jedino je tiktakanje sata odzvanjalo u
mojoj glavi.
Vjerojatno mi treba malo sna.
S kata sam donio deku i ispruio se na kau. Osjeao sam se totalno
iscrpljeno, poput djeteta koje je tri puna dana lutalo po umama.
Sklopio sam oi i ve idueg trena zaspao.
Sanjao sam jeziv san. Toliko jeziv da ga se nisam elio prisjeati.
304
38.
Vrijeme prolazi
Tama se uvukla u moje ui, poput ulja. Netko je golemim ekiem
pokuavao razbiti zamrznutu zemljinu kuglu. eki je tono osam
puta mlatnuo po zemlji. Ali zemlja se nije raspala. Samo ju je malo
zaboljelo.
Osam sati, uveer.
Probudila me drhtavica i bol u glavi. Tijelo mi je bilo obamrlo, glava
me boljela. Kao da me je kakav luak metnuo u ejker za koktele i
zajedno s tuenim ledom dobro promukao.
Nema nita gore od buenja u potpunom mraku. Kao da se morate
vratiti u majinu utrobu i poeti ivjeti od samog poetka. Tek
otvorivi oi, osjeao sam se kao da ivim neiji tui ivot. Nakon
dugo vremena, poeo sam povezivati stvari koje su imale veze s
mojim ivotom. Zanimljivo preklapanje, moj vlastiti ivot kao neiji
tui. Ali postojala je slaba vjerojatnost da bi osoba poput mene
mogla uope postojati.
Otiao sam do kuhinjskog sudopera i pljusnuo se vodom po licu, a
potom iskapio nekoliko aa vode. Voda je bila ledeno hladna, ali
lice mi je i dalje gorjelo. Sjeo sam na kau okruen tamom i tiinom i
polako poeo povezivati djelie svoga ivota. Puno toga nisam
mogao shvatiti, ali barem je to bio moj ivot. Polako sam
305
doao k sebi. Nije lako objasniti kako sam dospio tamo, ali
nedvojbeno bi privuklo vau pozornost.
Imao sam osjeaj da me netko promatra, ali uope se nisam osvrtao
na to. To je dojam kakav ovjek ima kad je sasvim sam u velikoj
prostoriji.
Razmiljao sam o stanicama. Kao to je moja biva ena kazala, na
koncu i posljednja stanica tvojeg tijela izumre. Ba kao i svaija.
Dlanom sam pritisnuo svoj obraz. Lice koje je moja ruka dotaknula
u tami nije bilo moje, nije mi se takvim uinilo. Bilo je to lice nekoga
drugog tko je uzeo moje oblije. Ali nisam se mogao sjetiti detalja.
Ba sve - imena, osjeaji, detalji - iezlo je i nestalo u tami.
Usred mraka sat je otkucao pola devet. Snijeg je prestao padati, ali
su gusti oblaci i dalje prekrivali nebo. Nigdje traka svjetlosti. Dugo
vremena sam ostao leati na kauu, s prstima na ustima. Nisam
mogao vidjeti svoju ruku. Grijalica je bila iskljuena pa je u sobi bilo
hladno. Sklupavi se ispod deke, zurio sam u prazno. Puzio sam
dnom dubokog zdenca.
Vrijeme. estice mraka stvarale su udnovate are na mojim
mrenicama. are koje su nijemo propadale a zamjenjivale su ih
nove are. Sama tama se pomicala i mijenjala, nalik na ivu u
nepominom prostoru.
Prestao sam razmiljati i prepustio se vremenu. Neka me vrijeme
nosi sa sobom. Neka me nosi tamo gdje nova tama stvara nove are.
Sat je otkucao devet sati. Dok se udarac devetog sata polako gubio,
tiina je ula da zamijeni njegovo mjesto. "Mogu li rei ono to imam
za kazati?", izgovorio je takor. "Samo izvoli." 306 39-Sudruzi u
mraku "Samo izvoli", kazao sam.
"Doao sam jedan sat prije zakazanog vremena", kazao je takor,
ispriavajui se.
"Nema veze. Kao to vidi, ionako nita osobito ne radim." takor se
jedva ujno nasmijao. Bio mi je za leima. Kao da smo stajali lea uz
leda.
"Podsjea me na stare dane", kazao je takor. "Pretpostavljam da ne
moemo prijei na iskren razgovor osim ako ne znamo s kime imamo
posla", rekoh. "Zbilja izgleda da je tako", osmjehnuo se takor. I pored
potpunog mraka, sjedei okrenuti leima, mogao sam rei da se
osmjehuje. Mnogo toga se moe primijetiti i po najmanjoj promjeni u
zraku. Neko smo bili prijatelji. Toliko davno, da sam se teko mogao
sjetiti kad je to bilo.
"Nije li netko jednom rekao 'prijatelj za ubiti vrijeme pravi je
prijatelj'?"
"To si ti kazao, nije li tako?" "esto ulo, dosjetljiv kao i uvijek. U pravu
si." Uzdahnuo sam. "Ali ovog puta, uz sve to se dogaa, moje esto ulo
je prilino nedjelotvorno. Toliko nedjelotvorno, da se osje-307
am zbunjeno. Unato brojnim nagovjetajima i migovima koje ste mi svi
vi slali."
"Tu nema pomoi. Bio si bolji od veine." Zautjeli smo. takor je po svoj
prilici zurio u svoju ruku. "Zbilja sam te uvalio u mnogo toga, to kae?"
upitao me takor. "Iskreno mi je ao. Ali nije bilo drugog naina. Ni na
koga drugog se nisam mogao osloniti. Kao to sam ti napisao u onim
pismima." "O tome sam i elio razgovarati s tobom. Ne mogu se tek tako
pomiriti sa svime."
"Naravno da ne moe", rekao je takor. "Ne prije no to ti ja
razjasnim stvari. Ali prije toga popijmo pivo."
takor me preduhitrio prije no to sam uspio ustati.
"Ja u ga donijeti", rekao je takor. "Na koncu, ovo je moj dom."
uo sam takora kako nepogrjeivo odlazi u kuhinju u potpunom
mraku i iz hladnjaka vadi pivo, dok sam ja za to vrijeme otvarao i
zatvarao oi. Mrak u sobi jedva se razlikovao od tame mojih
sklopljenih oiju.
takor se vratio s pivom, koje je stavio na stol. Pipajui potraio sam
limenku, povukao prstenasti otvara i ispio polovicu.
"Uope nema okus piva ako ga ne vidi", rekoh.
"Oprosti mi, ali mora biti mrak."
Dok smo pili nismo govorili.
"Dakle", poeo je takor, proistivi grlo. Ja sam praznu limenku
vratio na stol i ostao nepomian, uvijen u deku. ekao sam da
pone govoriti, ali on je utio. Jedino sam uo kako je takor
promukao limenku s pivom da uje koliko ga je ostalo. Njegova
stara navika.
"Dakle", takor je ponovio po drugi put. Potom je ispio ostatak piva
u jednom cugu i praznu limenku uz jedva ujan um stavio na stol.
"Prije svega, da ponemo od toga zato sam doao ovamo.
Odgovara li ti tako?"
Nisam odgovorio. takor je nastavio.
308
"Otac je kupio ovo imanje kad mi je bilo pet godina. to je utjecalo
da kupi ovo imanje, nikad nisam saznao. Vjerojatno je dobio dobru
ponudu, preko neke veze iz Amerike vojske. Kao to si se i sam
mogao uvjeriti, do ovog mjesta se jako teko dolazi, osim ljeti. Kad
snijeg napada cesta je neprohodna. Okupacijske snage su imale
plan da poprave cestu i upotrijebe mjesto za radarsku postaju ili
neto slino, ali vrijeme potrebno za izgradnju kao i drugi trokovi
oito su utjecali na to da odustanu. A uz grad koji je u
meuvremenu toliko osiromaio, ne mogu se upustiti u popravak
ceste. Ali ni popravak ceste ne bi im mnogo pomogao. A to sve
znai da je ovo imanje odavno izgubljeno i zaboravljeno."
"A to je s profesorom za ovce? Ne bi li se on rado vratio ova-
V"
mof
"Profesor za ovce ivi u svojim uspomenama. On nema svoj dom."
"Nisam siguran."
"Uzmi jo jedno pivo", dodao je takor.
"Zasad mi je dobro ovako", rekoh. Uz iskljuenu grijalicu bilo mi je
jezivo hladno. takor je otvorio i drugu limenku piva i napio
se.
"Mojem ocu se svidjelo ovo imanje, na svoju ruku je izveo popravak
ceste i sredio kuu. Vjerujem da je spiskao dosta novca na ovo.
Zahvaljujui njegovim naporima, ako ima auto, ovdje moe voditi
prilino ugodan ivot, barem preko ljeta. Grijanje, zahod s tekuom
vodom, tu, telefon, rezervni elektrini generator. Nije mi jasno
kako je prije toga profesor za ovce mogao uope ivjeti ovdje."
takor je proizveo zvuk koji nije predstavljao ni podrigivanje a ni
uzdah.
"Dolazili smo ovdje svakog ljeta do moje petnaeste godine. Moji
roditelji, moja sestra i ja, i naa slukinja koja je obavljala veinu
kunih poslova. Kad razmiljam o tom vremenu, to su vjerojatno
bile najljepe godine moga ivota. Iznajmljivali smo panjak opini -
zapravo, jo uvijek to inimo - pa kad bi ljeto dolo, imanje
309
bi se ispunilo opinskim ovcama. Bilo ih je posvuda uokolo. Zbog
toga su moje ljetne uspomene uvijek povezane s ovcama.
Nakon toga obitelj gotovo nikad vie nije dola ovamo. Iz nekog
razloga su kupili drugo ljetno imanje blie naoj kui, a moja sestra
se udala. Ja samog sebe vie nisam doivljavao za lana obitelji,
poduzee mojeg oca je proivljavalo gadna vremena, a i mnoge
druge stvari su se izdogaale. U svakom sluaju, imanje je
naputeno. Posljednji put sam ovdje bio prije jedanaest godina. I taj
put sam doao sasvim sam. Na mjesec dana."
takor je zaas zastao u govoru, kao da se prisjeao.
"Jesi li bio tuan zbog toga?" upitao sam ga.
"Ja, tuan? ali se. Da je ikako bilo izvedivo bio bih ostao ovdje. Ali
to jednostavno nije bilo mogue. Na koncu, kua je svojina mojeg
oca. Ne bi me zatekao da obavljam oeve dunosti."
"Ali kako sada?"
"Izlazi na isto", rekao je takor. "Moram priznati da je ovo zadnje
mjesto na koje sam se elio vratiti. Ipak, kad sam naiao na
fotografiju ovog imanja u Hotelu Dupin, poelio sam ga jo jednom
vidjeti. Iz sentimentalnih razloga. ak se i ti tako ponekad ponaa,
zar ne?"
"Aha", rekoh. Pred oima mi se pojavio krajobraz morske obale.
"Tada sam uo priu profesora za ovce. O snu u kojem je sanjao
ovcu sa zvijezdom na leima. Pretpostavljam da si i ti uo tu
priu?"
"Dakako da sam je uo."
"Dakle, da pojednostavimo", nastavio je takor, "uo sam priu i
pourio ovamo sa eljom da cijelu zimu provedem ovdje. Nisam
mogao odoljeti toj pobudi. S ocem ili bez oca, bilo mi je svejedno.
Pokupio sam sve to sam imao i doao ovamo. Jednostavno me
neto privuklo."
"Tada si naletio na ovcu?"
"Ba tako", priznao je takor.
310
"Jako je teko razgovarati o onome to se poslije toga dogaalo",
kazao je takor.
takor je uzeo drugu praznu limenku i zgnjeio je.
"Moda me togod eli pitati? Ti ionako zna ve puno toga, zar
ne?"
"Vai, ali ako ti je svejedno, nemojmo od poetka."
"Samo poni."
"Ti si ve mrtav, nisi li?"
Ne znam koliko je vremena trebalo takoru da mi odgovori. Moda
je proteklo nekoliko sekunda, moda... Tiina je potrajala. Usta su
mi se sasvim osuila.
"U pravu si", rekao je takor napokon. "Ja sam mrtav."
bi se ispunilo opinskim ovcama. Bilo ih je posvuda uokolo. Zbog
toga su moje ljetne uspomene uvijek povezane s ovcama.
Nakon toga obitelj gotovo nikad vie nije dola ovamo. Iz nekog
razloga su kupili drugo ljetno imanje blie naoj kui, a moja sestra
se udala. Ja samog sebe vie nisam doivljavao za lana obitelji,
poduzee mojeg oca je proivljavalo gadna vremena, a i mnoge druge
stvari su se izdogadale. U svakom sluaju, imanje je naputeno. Posljednji
put sam ovdje bio prije jedanaest godina. I taj put sam doao sasvim sam.
Na mjesec dana." takor je zaas zastao u govoru, kao da se prisjeao.
"Jesi li bio tuan zbog toga?" upitao sam ga.
"Ja, tuan? ali se. Da je ikako bilo izvedivo bio bih ostao ovdje. Ali to
jednostavno nije bilo mogue. Na koncu, kua je svojina mojeg oca. Ne bi
me zatekao da obavljam oeve dunosti." "Ali kako sada?"
"Izlazi na isto", rekao je takor. "Moram priznati da je ovo zadnje mjesto
na koje sam se elio vratiti. Ipak, kad sam naiao na fotografiju ovog
imanja u Hotelu Dupin, poelio sam ga jo jednom vidjeti. Iz
sentimentalnih razloga. ak se i ti tako ponekad ponaa, zar ne?"
"Aha", rekoh. Pred oima mi se pojavio krajobraz morske obale. "Tada
sam uo priu profesora za ovce. O snu u kojem je sanjao ovcu sa
zvijezdom na leima. Pretpostavljam da si i ti uo tu pri-u:1
"Dakako da sam je uo."
"Dakle, da pojednostavimo", nastavio je takor, "uo sam priu i pourio
ovamo sa eljom da cijelu zimu provedem ovdje. Nisam mogao odoljeti
toj pobudi. S ocem ili bez oca, bilo mi je svejedno. Pokupio sam sve to
sam imao i doao ovamo. Jednostavno me neto privuklo." "Tada si naletio
na ovcu?" "Ba tako", priznao je takor. i
310
"Jako je teko razgovarati o onome to se poslije toga dogaalo", kazao je
takor.
takor je uzeo drugu praznu limenku i zgnjeio je. "Moda me togod
eli pitati? Ti ionako zna ve puno toga, zar ne?"
"Vai, ali ako ti je svejedno, nemojmo od poetka." "Samo
poni."
"Ti si ve mrtav, nisi li?"
Ne znam koliko je vremena trebalo takoru da mi odgovori. Moda je
proteklo nekoliko sekunda, moda... Tiina je potrajala. Usta su mi se
sasvim osuila.
"U pravu si", rekao je takor napokon. "Ja sam mrtav." 311 40.
takor je navio sat
"Objesio sam se o gredu u kuhinji", kazao je takor. "Ovcoliki me je
pokopao pokraj garae. Sam in umiranja uope nije bio bolan, ako te to
brine. Zapravo, to i nije vano." "Kada?"
"Tjedan dana prije no to si ti doao." "Znai da si ti tada navio sat, nije li
tako?" takor se nasmijao. "Dovraga, to je prava zagonetka. Hou rei,
posljednja stvar koju sam uinio u svojih trideset godina je bila da navijem
taj sat. Zato bi netko tko e svakog trena umrijeti navijao sat? Sasvim je
besmisleno."
takor je prestao govoriti i zavladala je tiina, osim tiktakanja sata. Snijeg
je upio sve ostale zvukove. Nalikovali smo na dva brodolomca u dalekom
svemiru. "A to ako..."
"ekaj", takor me je prekinuo. "Nema vie ako. Valjda to zna, ne?"
Zanijekao sam i odmahnuo glavom. "Ne, ne znam." "Sve i da si doao
tjedan dana ranije, svejedno bih umro. Moda smo se jedino mogli sresti
pod srdanijim, veselijim okolnostima. Ali nita se ne bi promijenilo. Ja
sam morao umrijeti. Inae bi stva-312
ri postale jo tee. A ja nisam elio imati na savjesti jo i takvu vrstu
tereta."
"Zato si morao umrijeti?" Zauo sam kako
trlja dlanom o dlan.
"Ne elim o tome opirno priati. Pretvorilo bi se u samooprav-davanje. A
nema nita neumjesnije nego kad mrtav ovjek opravdava svoje postupke,
ne misli li da je tako?" "Ali, ako mi ne kae, nikad neu saznati."
"Popij jo jedno pivo."
"Hladno mi je", rekoh.
"Nije ba toliko hladno."
Drhtavih ruku sam otvorio jo jednu limenku piva i otpio gutljaj. "Dobro,
ako mi obea da nee nikomu kazati." "Sve i da kaem nekomu, tko bi
mi povjerovao?" "Ima pravo", kazao je takor smijuljei se. "Sumnjam
da bi ti itko povjerovao. Toliko je sumanuto." Sat je otkucao pola deset.
"Hoe li ti smetati ako zaustavim sat?" upitao je takor. "Smeta mi."
"Samo izvoli. To je tvoj sat."
takor je ustao, otvorio vrataca na drvenom ormariu i zaustavio
njihalo. Zvukovi, vrijeme, sve se odjednom zaustavilo. "Evo to se
dogodilo", kazao je takor. "Umro sam s ovcom u sebi. ekao sam dok
ovca nije vrsto zaspala, tada sam zavezao ue za gredu u kuhinji i
objesio se. Ovca nije imala dovoljno vremena da pobjegne."
"Jesi li morao otii toliko daleko?" "Jesam, nije bilo druge. Da sam jo
ekao ovca bi sasvim zagospodarila mnome. To je bila moja posljednja
ansa." takor je ponovno protrljao dlanom o dlan. "elio sam te sresti
kad sam jo bio svoj, dok je sve jo bilo kako treba. Kad sam bio svoj, s
uspomenama i svojim slabostima. Zato sam ti poslao foto-313
grafiju, kao vrstu ifre. Nadao sam se da u se nekako spasiti ako te
uspijem potaknuti da doe ovamo." "Pa, jesi li se uspio spasiti?" "Jesam,
uspio sam se spasiti", tiho je kazao takor. "U ovom sluaju klju svega je
u slabosti", kazao je takor. "Sve poinje od toga. Razumije li na to ti
elim ukazati?" "Ljudi su slabii."
"Openito", kazao je takor, pucnuvi prstima nekoliko puta. "Uzmi sve
dobre osobine do kojih ti je stalo i opet nisi nita postigao. Ono o emu
sada govorim sasvim je osobna stvar. Slabost je neto to trune u tijelu.
Poput gangrene. Osjeao sam to jo od ti-nejderskih godina. Zbog toga
sam stalno bio napet. Postoji neto u tebi to
trune i ti to osjea sve vrijeme. Moe li shvatiti kakav je to
osjeaj?"
Sjedio sam umotan u deku i utio.
"Vjerojatno ne moe", nastavio je takor. "Nedostaje ti osjeaj za to.
Nema tu odliku. Ali, kakogod uzme, to je slabost. Slabost je isto
to i nasljedna bolest. Bez obzira na to koliko si toga svjestan, ne
moe nita uiniti da se izlijei. Nee nestati sve i da udari
dlanom o dlan. Vremenom bude samo jo gore."
"Slabost prema emu?"
"Prema svemu. Moralna slabost, slabost savjesti, pa ak i slabost
spram postojanja."
Nasmijao sam se. Ovog puta, smijeh mi se otrgnuo. "Pone tako
priati i ve nema ivog bia koje nije slabi."
"Dosta s openitostima. Maloprije sam ti rekao. Naravno, razumije
se samo po sebi da svatko ima svoju slabost. Ali prava slabost je
rijetka koliko i prava snaga. Najvjerojatnije ne zna da takvo neto
zbilja postoji na ovom svijetu. Zna, tvoje sposobnosti ne pokrivaju
sve."
Nisam znao to bih mu odgovorio.
"Zato sam napustio grad. Nisam elio da drugi gledaju kako sve
dublje tonem. Putujui uokolo sam po nepoznatom podruju barem
nikome nisam prouzroio probleme. A nakon svega...", takor je
zakratko odlutao u mislima.
"A nakon svega, zbog reene slabosti, nisam uspio pobjei prijetnji
te ovce. Ja tu ba nita nisam mogao uiniti. ak i da si se ti pojavio
na vrijeme, ja vjerojatno ne bih uspio uiniti ita po tom pitanju.
ak i da sam se predomislio i otiao s planine, nita se ne bi
promijenilo. Vjerojatno bih se na koncu ipak vratio ovamo gore. To
je slabost."
"to je ovca eljela od tebe?"
"Sve. itavog mene, od glave do pete. Moje tijelo, moj mozak, moju
slabost, moje suprotnosti... To je ono to ovca zbilja voli. Gad ima
svu silu ticala. Zabija ih u tvoje ui i nos poput slamica i isisa te. I
sada me podilazi jeza."
"A to daje zauzvrat?"
"Odve dobre stvari za nekoga skromnog kao to sam ja. Nemoj
misliti da se ovca odve trudila da mi ita ozbiljno pokae. Jedino
to sam od nje ikad dobio bio je komadi kolaa i..."
takor je ponovno odlutao u mislima.
"I to je bilo dovoljno da me privue. Vie no to elim priznati. To je
neto to ti ne mogu objasniti rijeima. To je neto poput talionice
koja tali sve to dotakne. Stvar takve ljepote, da te sasvim zaludi.
Ali to je uasavajue zlo. Predaj joj svoje tijelo i ostaje bez svega.
Svijest, vrijednosti, emocije, bol, ba sve. Sve nestaje. Najpri-bliniji
joj je dinamo koji pokazuje ivotnu energiju koja je u sri
cjelokupnog ivota u jednoj jedinoj toki svemira."
"Ipak, ti si to odbio?"
"Jesam. Sve je pokopano zajedno s mojim tijelom. Ostala je jo jedna
jedina stvar koju trebam uiniti da bi ovca bila zauvijek pokopana."
"Jo jedna stvar?"
"Jo jedna stvar. A to moram tebe zamoliti da uini. Ali nemojmo
sada o tome."
315
Obojica smo otpili pivo. Polako mi je poelo biti toplije.
"Krvna cista funkcionira poput bia, zar ne?" upitao sam. "Tako
ovca upravlja domainom."
"Tono. Jednom kad se oformi, ne moe se spasiti od ovce."
"Pa to se onda zbilo s Voom, nakon svega?"
"Poludio je. Vjerojatno nije mogao izdrati vrelinu talionice. Ovca
ga je upotrijebila da sagradi mono politiko uporite. Zato je ula u
njega. Ukratko, mogla ga je iskoristiti. Na koncu, taj je ovjek kao
mislilac bio obina nula."
"Kad je Voa umro, ti si bio izabran da preuzme to politiko
uporite?"
"Bojim se da je tako."
"A kakva bi bila budunost nakon toga?"
"Kraljevstvo potpune koncepcijske anarhije. Plan po kojem bi se sve
suprotnosti spojile i preobrazile u jedinstvo. Sa mnom i ovcom u
sreditu."
"A zato si ti to odbio?"
Vrijeme je prestalo postojati. A preko svega je snijeg beumno
padao.
"Pretpostavljam da sam ostao privren svojoj slabosti. Kao i vlastitoj boli i
patnji. Ljetna vedrina, miris vjetra, zvuk cvraka - ako volim te stvari,
zato bih se ispriavao? Isto to i popiti pivo s tobom..." takor je progutao
zadnje rijei. "Ne znam zato." to da mu odgovorim na to.
"Bilo kako bilo, stvorili smo dvije sasvim razliite tvorevine od istih
sastojaka", kazao je takor. "Vjeruje li da se svijet razvija nabolje?"
"Nabolje ili nagore, tko to moe rei?"
takor se nasmijao. "Kunem se, u carstvu openitosti, ti bi bio sjajan
imperius rex." "Ali bez ovce."
"Dakako, bez ovce." takor je u jednom cugu ispio tree pivo i
limenku bacio na pod.
"Bit e pametnije da ode s planine im prije. Prije no to te sni-316
jeg zamete. Ne eli provesti cijelu zimu ovdje. Za etiri, pet dana snijeg
e se poeti hvatati, a vjeruj mi, prava je lutrija putovati po zamrznutim
planinskim cestama." "A to e ti od sada raditi?"
Iz tame je dopro takorov snaan, veseli smijeh. "Za mene ne postoji 'od
sada'. Ja jednostavno nestanem preko zime. Koliko e to potrajati, ovisi o
tome koliko e ova zima potrajati. Ne znam. Ali jedna zima je jedna zima.
Drago mi je da sam te uspio vidjeti. Dakako, vedrije, toplije mjesto bolje
bi odgovaralo." "J. ti alje svoje pozdrave." "I ti njemu prenesi moje
pozdrave, hoe li?" "I nju sam vidio." "Kako je ona?"
"Dobro. Jo uvijek radi za isto poduzee."
"Znai, nije se udala?"
"Nije. eljela je iz tvojih usta uti je li gotovo ili nije." "Gotovo je", rekao
je takor. "Kao to zna, ak i da stvari nisam uspio izvesti po svome, ipak
je gotovo. Moj ivot je beznaajan. Naravno, ako se posluim tvojim
uvaenim openitostima, moe se rei da je svaiji ivot beznaajan. Imam
li pravo?" "Neka bude po tvome", rekoh. "Jo dva zadnja pitanja."
"Izvoli."
"Prvo, na Ovcoliki."
"Ovcoliki je dobar tip."
"Ali Ovcoliki, onaj koji me je posjeivao, to si bio ti, ne?" takor je
nekoliko puta snano iskrivio vrat. "U pravu si. Uzeo sam njegovo oblije.
Znai, uspio si me prepoznati?" "Na pola puta", rekoh. "Do tada nisam
imao pojma." "Da budem iskren, iznenadio si me kad si razbio gitaru. Prvi
put sam te vidio tako ljutitog, k tomu, to je bila prva gitara koju sam ikad
kupio. Jeftina, ali ipak..."
"Oprosti zbog toga. Jedino sam te pokuavao pokolebati u tolikoj mjeri da
se otvori."
"U redu je. Ionako e se sa sutranjim danom sve okonati", re-317
kao je takor hladno. "A drugo pitanje odnosi se na tvoju
prijateljicu, jesam li u pravu?" "Tako je."
Dugo vremena takor je utio. Mogao sam ga uti kako trlja dlanom o
dlan i die. "Nisam elio imati nita s njom. Ona je predstavljala dodatno
iznenaenje na koje nisam raunao." "Dodatno iznenaenje?"
"Hou rei, elio sam da ovo bude stvar zatvorene grupe. Ali ona je upala
usred svega. Nikako joj nismo smjeli dopustiti da se umijea u ovo. Kao
to zna, ta djevojka ima zapanjujue moi. Svejedno, ona nije smjela doi
ovamo. Ovo mjesto je daleko izvan njezine moi."
"to se dogodilo s njom?"
"Nije joj nita. Sasvim je dobro", kazao je takor. "Samo to nita vie
privlanog nee nai u njoj. Tuno zvui, ali stvari tako stoje." "Kako
to?"
"Iezlo je. Iililo. to god da je imala, nije vie u njoj." Nisam
znao to bih mu na to kazao.
"Znam kako ti je", nastavio je takor. "Ali prije ili kasnije, morala je
nestati. Ti i ja, te djevojke s njihovim sigurnostima, svi mi moramo nestati
jednog dana." Zamislio sam se nad njegovim rijeima.
"Bit e bolje da krenem", kazao je takor. "Pribliava se vrijeme. Ali srest
emo se opet, znam to." "Svakako", dodao sam.
"Po mogunosti negdje gdje je vedrije, moda ljeti", kazao je takor. "Ali,
trenutno imam jo jednu zamolbu za tebe. Sutra ujutro u devet sati, elim
da navije stari sat a potom spoji ice iza sata. Povezi zelenu icu sa
zelenom a crvenu s crvenom. A u devet i pol hou da nestane odavde i
ode s planine. Imam sastanak s nekim tono u podne. Jesi li me
razumio?" "Smatraj da je ve uinjeno." "Drago mi je to sam te uspio
vidjeti." 318
Zavladala je kratkotrajna tiina.
"Zbogom", kazao je takor. "Vidimo
se", dodao sam.
I dalje zamotan u deku, zatvorio sam oi i oslukivao. Odjek ta-korovih
cipela, zvuk otvaranja ulaznih vrata. Hladan zrak je pro-eo sobu. Nije to
bio snaan udar vjetra, ve spora sveproimajua studen.
takor je zaas zastao na otvorenim vratima. Kao da je zurio u neto, ne u
ono to je bilo vani, ne u unutranjost sobe, ne u mene, ve u neto sasvim
drugo. U kvaku na vratima, u vrh svoje cipele, ili neto tree. A tada, kao
da zatvara dveri vremena, uz kljocaj brave zatvorio je vrata za sobom.
Odjednom je zavladala tiina. Nita drugo i nije ostalo do tiina. 319
Zelene ice i crvene ice, smrznuti galebovi Nakon takorovog odlaska
nepodnoljiva hladnoa se proirila cijelom kuom. Pokuao sam
povratiti, ali jedino sam uspio nekoliko puta podrignuti.
Otiao sam na kat, svukao demper i zavukao se ispod pokrivaa.
Naizmjenino su me hvatali napadi hladnoe i vruice. Deka i moje donje
rublje bili su sasvim mokri od hladnog znoja od kojeg me je podilazila
jeza.
"Navij sat u devet", netko je aputao u moje uho. "Zelena ica sa
zelenom... crvena s crvenom... i nestani u pola deset."
"Ne brini se", govori Ovcoliki. "Sve e biti u redu."
"Stanice umiru i obnavljaju se", govori moja biva ena. U desnoj
ruci dri bijeli ipkani kombine.
Glava mi puca od boli.
Crvena ica s crvenom... zelena sa zelenom.
"Ti ba nita ne razumije", optuuje me moja prijateljica.
Ne, je ba nita ne razumijem.
Odjednom ujem um valova. Snanih zimskih valova. Olovno-sivo
more i bijele krijeste valova. Smrznuti galebovi.
Nalazim se u hermetiki zatvorenoj izlobenoj dvorani akvarija.
Jedan za drugim izloen je niz kitovih penisa. Vrue je i zaguljivo.
Netko bi trebao otvoriti prozor.
320
Netko otvara prozor. Jeim se od studeni. Galeb klike, otri
prodorni glasovi zabijaju se u moje meso.
"Sjea li se imena svoga maka?"
"Suac", odgovaram.
"Ne, vie se ne zove Suac", govori mi ofer. "Promijenili smo mu
ime. Imena se stalno mijenjaju. Kladim se da se ne moete sjetiti ak
ni vlastitog imena."
Jeim se od studeni. A galebi, ima ih toliko puno.
"Je li svijet prosjean jo od pamtivijeka?", pita me ovjek u crnom
odijelu. "Zelena ica sa zelenom, crvena s crvenom."
"Jesi li uo togod o ratu?" pita Ovcoliki.
Orkestar Bennvja Goodmana svira Air Mail Special. Charlie
Christian izvodi dugi solo. Na glavi ima ukastosvijetli eir.
321
42.
Povratak opasnim zavojem
Ptice su pjevale.
Zrake sunca su treperile krevetom probijajui se izmeu kapaka na
prozorima. Na runom satu to je leao baen na pod, pisalo je 7.35.
Deka kojom sam se pokrivao i majica bili su mokri kao da sam ih
uronio u vjedro vode.
Glava mi je jo bila mutna, ali groznica je iezla. Izvana, svijet koji
sam vidio bio je prekriven snijegom. Obasjan jutarnjim suncem
panjak je veselo svjetlucao. Lice mi je bilo blijedo, obrazi upali
preko noi. Po itavom licu sam triput nanio pjenu za brijanje i
poeo se paljivo brijati. Onda sam se ispisao kao konj.
Pianje me strano iscrpilo pa sam morao sjesti u naslonja u
predsoblju i odmoriti se petnaest minuta. Ptice su jednako pjevale.
Snijeg se poeo topiti i curiti sa strehe. Povremeno bi se zaulo otro
pucketanje.
Bilo je gotovo osam i pol kad sam se sasvim razbudio. Popio sam
dvije ae soka od grejpfruta, pojeo jednu cijelu jabuku. Potom sam
odabrao bocu vina, uzeo veliku Hershev okoladu i jo dvije jabuke
iz smonice.
Spakirao sam svoje stvari. Soba je odjednom opustjela. Sve se bliilo
svome kraju.
Provjerivi vrijeme na svome satu, u devet sam navio tri utega
322
starog sata. Tada sam pomaknuo teki sat i otraga spojio etiri ice.
Zelenu icu sa zelenom icom, crvenu s crvenom.
ice su izbijale iz etiri rupe izbuene u zidu. Jedan par ica iznad,
drugi ispod. Ta dva para zelenih i crvenih ica bila su uvrena
istom vrstom eljezne ice koju sam naao u dipu. Vratio sam stari
sat na svoje mjesto, otiao do zrcala i pozdravio se sa svojim
odrazom.
"Nadam se da sve ide kako treba", rekoh.
"Nadam se da sve ide kako treba", odgovorio je odraz.
Zaputio sam se sredinom panjaka istim putem kojim sam i doao.
Snijeg je kripao pod mojim nogama. Panjak je nalikovao na
srebrno vulkansko jezero. Nigdje tuih otisaka. Kad sam se
okrenuo unatrag ugledao sam jedino vlastite stope, koje su vodile
prema kui. Otisci mojih koraka prilino su krivudali. Nije ba lako
koraati pravocrtno.
S te udaljenosti, kua je izgledala poput kakvog ivog bia. Zgreno
i pogrbljeno bie, povijalo se pod teinom snijega, pokuavajui ga
otresti sa svojih krovova i zabata. Komad snijega se odvalio,
skliznuo niz krov i pao na zemlju tupim udarcem.
Nastavio sam koraati panjakom. I jo dalje kroz nepregledne
brezove ume, preko mostia, oko podnoja stoastog vrha, sve do
opasnog zavoja na cesti.
Zaudo, snijeg na cesti oko zavoja nije se zaledio. Svejedno, bio sam
siguran da u se, bez obzira na to koliko pozorno koraao, stropotati na
dno te obruavajue provalije. Svaki moj korak je predstavljao napor dok
za sobom nisam ostavio taj zavoj oko stjenovite litice to se uruavala u
provaliju. Pazuha su mi bila mokra od znoja. Uobiajena djeja nona
mora. U daljini zdesna vidjele su se nizine. I one su bile prekrivene
snijegom, a rijeka Junitaki blistala usred krajolika. Uinilo mi se da sam iz
daljine zauo zvuk sirene za maglu. Zapravo je bilo divno. Uzdahnuo sam,
natovario naprtnjau na lea i poeo se sputati 323
niz padinu. Na sljedeem zavoju stajao je sasvim nov dip. Ispred dipa,
Voin tajnik u crnom odijelu. 3*4 43-Podnevni sastanak
"ekam vas", kazao je ovjek u crnom odijelu. "Istina, jedva dvadesetak
minuta." "Kako ste znali?" "Mjesto? Ili vrijeme?" "Vrijeme", rekoh,
sputajui naprtnjau. "to mislite, kako sam postao Voin tajnik?
Marljivou? Zbog kvocijenta inteligencije? Taktinou? Ne, nita od
toga. Ja sam Voin tajnik zbog svojih osobitih sposobnosti. esto ulo.
ini mi se da je to va izraz?"
Na sebi je imao jaknu punjenu paperjem boje pijeska, skijake hlae i
zelene Ray Ban naoale.
"Imali smo mnogo toga zajednikog, Voa i ja. Stvari koje su izvan dosega
razuma, logike i morala." "Imali smo?"
"Voa je umro prije tjedan dana. Priredili smo divan sprovod. Tokio je
sada u kaosu, pokuavaju izabrati nasljednika. Gomila najobinijih
mediokriteta juri uokolo poput budala." Uzdahnuo sam. ovjek je iz depa
jakne izvadio srebrnu tabake-ru, uzeo obinu cigaretu i zapalio je.
"Puite?"
"Ne hvala", rekoh.
"Moram priznati da ste obavili svoju zadau. Mnogo bolje no to
sam oekivao. Vi ste me doista iznenadili. Na poetku sam vjerovao
da u vam tu i tamo morati pomoi i pogurati vas kad zapne-te. Ali
va susret s profesorom za ovce genijalan je potez. Volio bih da jo
jednom razmislite ne biste li radili za mene."
"Znai da ste vi znali za ovo mjesto jo od samog poetka?"
"Dakako. Dajte, molim vas, to mislite, tko sam ja?"
"Mogu li vas neto upitati?"
"Svakako", kazao je ovjek, sjajno raspoloen. "Samo kratko."
"Zato mi niste rekli od samog poetka?"
"elio sam da vlastitim naporima stignete do rjeenja. A isto tako
sam elio da prijatelja izvuete iz brloga."
"Brloga?"
"Mentalnog brloga. Kad u ovjeka ude ovca, ta je osoba privremeno
oamuena i povlai se u sebe. Recimo da se radi o svojevrsnoj
umnoj rastrojenosti. Vaa je uloga bila da ga izvuete iz takvog
stanja. Ipak, da bi vam va prijatelj povjerovao, morali ste djelovati
krajnje bezazleno, kao to se i dogodilo. Krajnje jednostavno, ne?"
"Sasvim."
"Kad posije kako treba, sve ostalo je lako. Tei dio posla
predstavljalo je sastavljanje plana. Dakako, kompjutori nisu
odgovorni za ljudske pogreke. Toliko to se tie ljudskog faktora.
Neopisivo je zadovoljstvo vidjeti da se pomno razraeni plan
odvija tono po planu."
Slegnuo sam ramenima.
"Dakle", ovjek je nastavio, "naa potraga za divljom ovcom se
pribliila svome kraju. Zahvaljujui mojim predvianjima i vaoj
nevinosti. Dobio sam tono ono to sam elio. Istina?"
"Izgleda da je tako", rekoh. "On vas eka tamo gore. Spomenuo mi
je da imate susret tono u podne."
ovjek i ja smo istodobno pogledali u nae satove. Deset i etrdeset.
"Bolje da krenem", kazao je ovjek. "Ne smijem ga pustiti da me
eka. Moete se spustiti dipom ako vam tako odgovara. A ovdje je
vaa nagrada."
ovjek je posegnuo u dep i pruio mi ek. Spustio sam ga u dep i
ne pogledavi ga.
"Neete ga ni provjeriti?"
"Vjerujem da nema potrebe."
ovjek se nasmijao, oito raspoloen. "Bilo je veliko zadovoljstvo
poslovati s vama. Usput, likvidirao sam poduzee vaeg prijatelja.
teta. Obeavalo je. Pred reklamnom industrijom stoji sjajna
budunost. Trebali biste osnovati vlastito poduzee."
"alite se?"
"Oekujem da emo se opet sresti", kazao je ovjek. I zaputio se
pjeke oko zavoja i dalje prema planini.
"Suac je dobro", kazao je ofer, vozei dip nizbrdo. "Popravio se i
udebljao."
Sjeo sam na sjedite pokraj vozaa. Bio je sasvim druga osoba od
onog kakvog sam ga.poznavao kad je vozio ono udo od limuzine.
Ispriao mi je mnotvo detalja o Voinom sprovodu i tome kako se
brinuo za Suca, ali ja sam jedva uo njegove rijei.
Bilo je pola dvanaest kad se dip zaustavio ispred kolodvora. Grad
je bio sablasno pust. Osim jednog starca koji je istio snijeg s trga i
mravog psa to je leao u njegovoj blizini i mahao repom.
"Hvala vam", kazao sam oferu.
"Nema na emu", odgovorio je. "Usput, jeste li pokuali telefonirati
Bogu?"
"Nisam. Zbilja sam bio jako zauzet."
"Otkako je Voa umro, ne uspijevam dobiti vezu. to mislite da se
dogodilo?"
"Vjerojatno je linija zauzeta", rekao sam.
"Bit e da je tako", kazao je ofer. "Budite pozdravljeni i uvajte se."
"Do vienja", uzvratio sam.
32-7
Vlak je polazio tono u dvanaest. Ni ive due na peronu. U cijelom
vlaku tek etiri putnika, ukljuujui mene. Bilo je pravo olakanje
vidjeti ljude poslije onolike osamljenosti. Na jedan ili drugi nain,
uspio sam se vratiti u zemlju ivih. Bez obzira na to koliko je svijet
dosadan ili prosjean, takav je kakav jest.
Zvono za polazak je odjeknulo dok sam mljackao tablu okolade. U
trenutku kad je zvono za polazak utihnulo a vlak krenuo, zauo se
odjek daleke eksplozije. Otvorio sam prozor i glavom izvirio van.
Poslije deset sekunda uslijedila je jo jedna eksplozija. Poslije tri
minute, gledajui prema stoastom vrhu, ugledao sam crni dim
kako se polako die.
Zurio sam u njega dok vlak nije uao u zavoj, a dim se izgubio iz
vida.
Epilog
"Gotovo je", kazao je profesor za ovce. "Svrilo se."
"Na kraju krajeva."
"Trebao bih vam zahvaliti."
"Sada kad sam gotovo sve izgubio."
"Ne, niste", odmahnuo je glavom profesor za ovce. "Opet ste
zadobili svoj ivot."
"Kako vi kaete", rekoh.
Dok sam izlazio iz sobe, profesor za ovce je licem leao uz pisai
stol i ridao. Naalost, i pored toga to je moja potraga bila pogubna
po njega, nisam bio siguran da sam uinio dobru stvar.
"Ona je nekamo otputovala", kazao je vlasnik Hotela Dupin. "Nije
mi rekla kamo ide. Ne izgledate dobro."
"Dobro sam", rekoh.
Preuzeo sam torbe i uzeo istu sobu u kojoj smo nas dvoje boravili. S
istim pogledom na isto poduzee nedokuivog poslovanja. Ali enu
s velikim grudima nikako nisam uspio vidjeti. Dva mlada
uposlenika radili su za svojim stolovima i puili. Jedan je neto
raunao, a drugi je pomou ravnala povlaio isprekidanu crtu
grafikona na velikom listu papira. Moda zbog toga to ena s
krupnim
329
grudima nije bila prisutna, ured mi je izgledao sasvim drugaije.
Jedino je injenica da ja i dalje nisam uspijevao odgonetnuti ime se
to poduzee bavi bila ista. U est uveer svi su uposlenici izali i u
zgradi je zavladao mrak.
Upalio sam televizor i gledao vijesti. Nisu spomenuli bilo kakvu
eksploziju na bilo kakvoj planini. Ali, nije li se ta eksplozija
dogodila juer? Zaboga, to li sam ja radio jedan cijeli dan? Gdje
sam bio? Glava mi je pucala.
U svakom sluaju, jedan dan je proao.
Na slian nain, jednom davno, nauio sam se udaljiti od
"uspomena". Sve dok me jednog neznanog dana u budunosti
udaljeni glas ne pozove u bljetavi mrak.
Izgasio sam televizor i svalio se na krevet jo uvijek u cipelama.
Osamljen, zurio sam u mrlje na stropu. Uspomene na davno mrtve i
zaboravljene osobe.
Soba je mijenjala boje pod utjecajem neonske rasvjete izvana. Drei
ruku pod glavom, uo sam sat kako tiktaka uz moje uho. Odvezao
sam remen i bacio ga na pod. Prigueni zvui prometa neprestano
su se pribliavali i udaljavali. Pokuao sam zaspati, ali bezuspjeno.
Tko moe zaspati s takvom neizrecivou?
Navukao sam demper i izaao u grad. Uao sam u prvu diskoteku
na koju sam naiao. Popio sam tri viskija s ledom dok sam sluao
neprekidni izbor soul glazbe. To mi je pomoglo da se osjetim barem
malo normalnije. A povratak u normalu bio je sve. Svi su raunali
na mene i vjerovali u moju normalnost.
Vrativi se u Hotel Dupin zatekao sam troprstog vlasnika kako sjedi
u predsoblju i gleda kasne vijesti.
"Odlazim ujutro u devet", obavijestio sam ga.
"Natrag u Tokio, eh?"
"Ne", rekoh. "Prije toga moram svratiti na jo jedno mjesto.
Probudite me u osam, molim vas."
"Dogovoreno", kazao je.
"Hvala na svemu."
330
"Nema na emu." Vlasnik je glasno uzdahnuo. "Otac odbija jesti.
Ako tako nastavi, umrijet e."
"Doivio je teak udarac."
"Znam", kazao je tuno vlasnik. "I pored toga to mi otac nikad
nita ne govori."
"Ne odustajte."
Idueg dana avionom sam odletio u tokijsku zranu luku Haneda, a
odatle opet avionom. More je svjetlucalo kad sam stigao na svoje
odredite.
Kao i obino, J. je gulio krumpire. Mlada enska osoba koja je tu
radila honorarno, stavljala je cvijee u vaze i istila stolove. Na
Hokkaidu je jesen ve prola ali tu je jo trajala. Kroz prozor J.-ova
bara vidjeli se se breuljci divnih boja.
Sjeo sam za ank i popio pivo prije no to se bar otvori. Ljutei
kikiriki jednom rukom.
"Teko je nabaviti kikirikije koji se tako lako ljute", kazao je J.
"Zbilja?" dodao sam, grickajui kikirikije.
"Kai mi, jo nita od godinjeg odmora?"
"Napustio sam posao."
"Napustio?"
"Duga je to pria."
J. je zavrio guliti krumpire, a onda ih je stavio u veliko cjedilo da ih
opere vodom. "Pa ime e se ubudue baviti?"
"Ne znam. Trebam dobiti neku otpremninu, plus polovicu od
prodaje poduzea. Ali to nije neka osobita lova. Osim toga, imam
i ovo.
Iz depa sam izvadio ek i pruio ga J.-u, i dalje ne vidjevi iznos. J.
je pogledao u ek i zavrtio glavom.
"Ovo je nevjerojatna koliina novca, da ne povjeruje." "Ako ti tako
kae." "Ali, duga je pria, kae."
331
Nasmijao sam se. "Neka ostane kod tebe. Stavi ga u sef."
"to e meni sef ovdje?"
"Onda ga stavi u kasu."
"Pohranit u ga u svoj sef u banci", kazao je J. zabrinuto. "Ali, to
namjerava s njime?"
"Reci mi J., trebalo je dosta love da se preseli na ovu novu lokaciju,
nije li tako?"
"I te kako."
"Krediti?"
"Jako veliki."
"Hoe li ek dostajati za otplatu kredita?"
"Jo e togod i ostati. Ali.
"to kae? Da uzme takora i mene za partnere? Ne mora se
brinuti za dividendu i kamate. Uzima nas za ortake."
"Ali ja ne mogu pristati na to."
"Naravno da moe. Zauzvrat, jedina stvar koju treba uiniti je da
uposli takora ili mene kad netko od nas zapadne u kripac."
"Tako i postupam sve ove godine."
Drei pivsku au u ruci, pogledao sam J.-a u oi. "Znam. Ali ja
elim da tako bude."
J. se nasmijao i spremio ek u svoj dep. "Jo se ivo sjeam kad si
se prvi put napio. Koliko je godina otada prolo?"
"Trinaest godina."
"Ve?"
J. je iduih pola sata govorio o starim danima, neto to je jako
rijetko inio. Gosti su poeli ulaziti i ja sam ustao da odem.
"Ali tek si doao", kazao je J.
"Dobro odgojeno dijete se ne zadrava predugo", rekoh.
"Jesi li vidio takora?"
Duboko sam uzdahnuo, i poloio oba dlana na ank. "Vidio sam
ga-"
"I to je duga pria?"
"Dua no to si ikad za cijeloga ivota uo."
"Moe li mi barem rei u glavnim crtama?"
"Glavne crte ne bi ti nita kazale."
"Je li dobro?"
"Dobro je. Poelio je da te moe vidjeti."
"to misli, hou li ga ikad sresti?"
"Srest e ga. Na koncu, on je partner. To je novac koji smo takor i
ja zaradili."
"Onda mi je drago da je tako."
Spustio sam se s barskog stolca i prisjetio se starog lokala.
"S obzirom na to da sam ja ortak, to misli da nabavimo fliper i
duboks?"
"Bit e ovdje kad sljedei put doe", kazao je J.
Otpjeaio sam du rijeke sve do samog ua. Sjeo sam na onih
preostalih pedeset metara plae i zaplakao. Za cijeloga ivota nisam
se toliko naplakao.
Otresao sam pijesak s hlaa i ustao, kao da sam imao kamo otii.
Dan je doao svome kraju. Mogao sam uti um valova kad sam
poeo koraati.