HG 2017

Sveučilište u Zagrebu, Građevinski fakultet Hidrotehničke građevine, 3.2.2017.
prof. dr. sc. Neven Kuspilić, dipl. ing. građ.

doc. dr. sc. Eva Ocvirk, dipl. ing. građ.
HIDROTEHNIČKE GRAĐEVINE
2016.
Sadržaj kolegija
DIO 1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA I OSNOVE PRORAČUNA
1.0 UVOD
1.1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA
1.2 PODLOGE ZA PROJEKTIRANJE HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA
1.3 OSNOVE ZA PRORAČUN HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA
DIO 2 GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA
2.1 GRAĐEVINE ZA OBRANU OD POPLAVA
2.2 GRAĐEVINE ZA UREĐENJE RIJEČNOG TOKA
2.3 KANALI I GRAĐEVINE NA KANALIMA
2.4 OSTALE HIDROTEHNIČKE GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA
DIO 3 GRAĐEVINE ZA KORIŠTENJE VODA
3.1 PROVODNICI VODE
3.2 BRANE
3.3 OBRANA GRADILIŠTA OD VELIKIH VODA
3.4 AKUMULACIJE I REGULIRANJE PROTOKA
3.5 KORIŠTENJE VODNIH SNAGA
DIO 4 GRAĐEVINE VODNOG PROMETA
4.1 GIBANJA MORA
4.2 MORSKI VALOVI I MORSKE RAZINE
4.3 LUČKE GRAĐEVINE
4.4 UREĐAJI ZA SAVLADAVANJE VISINSKIH PREPREKA NA PLOVNIM PUTEVIMA
Napisali: prof. Boris Beraković, doc. Dalibor Carević, prof. Neven Kuspilić, doc. Eva Ocvirk i prof.
Marko Pršić
SADRŽAJ 2
SADRŽAJ
1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA I OSNOVE PRORAČUNA

6
1.0 UVOD ....................................................................................................................................... 6
1.1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA ......................................................................... 8
1.1.1 Hidrotehničke građevine - definicije ..................................................................................... 8
1.1.2 Opći kriteriji izbora i izvedbe rješenja ................................................................................ 13
1.1.3 Općenito o utjecaju hidrotehničkih građevina na okoliš .................................................... 14
1.2 PODLOGE ZA PROJEKTIRANJE HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA .................................. 15
1.2.1 Općenito ............................................................................................................................. 15
1.2.2 Potrebe – društvo ............................................................................................................... 16
1.2.3 Priroda ................................................................................................................................ 17
1.2.4 Postojeći i planirani zahvati ................................................................................................ 29
1.3 OSNOVE PRORAČUNA HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA................................................. 29
1.3.1 Proračuni funkcionalnosti ................................................................................................... 33
1.3.2 Proračuni hidrotehničkih konstrukcija ................................................................................ 37
1.3.3 Proračun trajnosti ........................................................................................................... 63
2 GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA .................................................... 64

2.1 GRAĐEVINE ZA OBRANU OD POPLAVA ................................................................................. 64
2.1.1. Građevine sustava pasivne zaštite od poplava (nasipi) ...................................................... 65
2.1.2. Građevine sustava aktivne zaštite od poplava .................................................................... 72
2.2 GRAĐEVINE ZA UREĐENJE KORITA VODOTOKA ................................................................. 80
2.2.1 Podjela građevina za uređenje vodnog toka ........................................................................ 81
2.2.2 Deponije (kamene naslage) .................................................................................................. 83
2.2.3. Obaloutvrde .......................................................................................................................... 83
2.2.4 Prave paralelne građevine (uzdužne)................................................................................... 89
2.2.5 Regulacijska pera.................................................................................................................. 89
2.2.6 Pregrade................................................................................................................................ 92
2.2.7 Prokopi .................................................................................................................................. 92
2.2.8 Proračuni stabilnosti korita .................................................................................................... 93
SADRŽAJ 3
2.3. KANALI I GRAĐEVINE NA KANALIMA ..................................................................................... 97
2.3.1. Namjena kanala ................................................................................................................... 98
2.3.2. Trasa kanala ........................................................................................................................ 98
2.3.3. Profil kanala.......................................................................................................................... 99
2.3.4. Uzdužni pad kanala • maksimalne i minimalne brzine ...................................................... 102
2.3.5. Obloga kanala .................................................................................................................... 104
2.3.6. Građevine na kanalima ...................................................................................................... 108
2.4 OSTALE HIDROTEHNIČKE GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA ......................................... 112
3 GRAĐEVINE ZA KORIŠTENJE VODA ......................................... 115

3.1 PROVODNICI VODE ........................................................................................................... 115
3.1.1 Cjevovodi .......................................................................................................................... 116
3.1.2 Hidrotehnički tuneli ........................................................................................................... 125
3.2 BRANE ................................................................................................................................. 131
3.2.1 Betonske brane ................................................................................................................ 132
3.2.2 Nasute brane .................................................................................................................... 140
3.2.3 Nasipi obrane od poplava ................................................................................................ 146
3.2.4 Preljevi .............................................................................................................................. 148
3.2.5 Temeljni ispusti................................................................................................................. 154
3.2.6 Zapornice i zatvarači ........................................................................................................ 155
3.3 OBRANA GRADILIŠTA OD VELIKIH VODA....................................................................... 160
3.3.1 Postupci gradnje u riječnom koritu ................................................................................... 160
3.4 AKUMULACIJE I REGULIRANJE PROTOKA..................................................................... 162
3.4.1 Osnovni parametri akumulacije........................................................................................ 163
3.4.2 Dimenzioniranje akumulacije ........................................................................................... 166
3.5 KORIŠTENJE VODNIH SNAGA .......................................................................................... 167
3.5.1 Hidroelektrane u Hrvatskoj ............................................................................................... 169
3.5.2 Energija ............................................................................................................................ 171
3.5.3 Korištenje vodnih snaga ................................................................................................... 172
4 GRAĐEVINE VODNOG PROMETA............................................... 176

4.1 GIBANJA MORA .................................................................................................................. 177
4.1.1 Morski valovi ..................................................................................................................... 177
SADRŽAJ 4
4.1.2 Morske razine ................................................................................................................... 196
4.2 LUČKE GRAĐEVINE ........................................................................................................... 198
4.2.1 Lukobrani .......................................................................................................................... 200
4.2.2 Obalni zidovi ..................................................................................................................... 210
4.2.3 Tehnologija gradnje lučkih građevina .............................................................................. 212
4.3 UREĐAJI ZA SVLADAVANJE VISINSKIH PREPREKA NA PLOVNIM PUTEVIMA .......... 217
SADRŽAJ 5
1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA I OSNOVE

PRORAČUNA
1.0 UVOD
U složenicama «hidro» označuje odnos dotičnih riječi prema vodi (grčki hydor = voda).
Tehnika su sva oruđa i znanja proizvodnje koja su se povijesno razvijala i koja omogućuju
čovječanstvu djelovanje na okolnu prirodu (okoliš) u svrhu ostvarenja svojih potreba (grčki technae =
umjetnost, vještina).
Građevina označava tvorevinu nastalu gradnjom, povezanu s tlom, a sastoji se od građevnog dijela i
ugrađene opreme koji zajedno čine tehničko-tehnološku (proizvodnu) cjelinu. Danas su građevine
složeni sklopovi s estetsko-funkcionalnim i tehničko-tehnološkim obilježjima.
Hidrotehničke građevine su građevine kojima se određenom svrhom djeluje na vode. Pri tome je
neminovno povratno djelovanje vode (i ostalih elemenata okoliša) na hidrotehničke građevine. Prema
tome, izučavanje hidrotehničkih građevina podrazumijeva poznavanje njihovog međudjelovanja s
okolišem.
Svrha izgradnje i korištenja hidrotehničkih građevina
Pri proučavanju svakog zahvata, pa tako i hidrotehničkih građevina, bitno je utvrditi nužnost i svrhu
građenja, a kod proučavanja hidrotehničkih građevina posebno je važno znanje i o vodama i načinu
rada (funkcioniranju) građevina koje se koriste.
U cilju boljeg razumijevanja uloge hidrotehničkih građevina daje se jednostavan prikaz sustava
odnosa čovjeka i vode (Slika 1-1).
Slika 1-1 Prikaz sustava čovjek - priroda
PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA I 6

OSNOVE PRORAČUNA
Voda se u primjerenim i nama potrebnim količinama nalazi jedino u prirodi. Nama je dostupna voda
na površini i ispod površine Zemlje, dok nam voda u atmosferi nije neposredno dostupna. Voda se
fizički dijeli, a time i posebno razmatra, na kopnene (unutarnje – površinske i podzemne) vode i more.
U prikazu sustava voda se nalazi u elementu «priroda».
Sve aktivnosti, uključivo i građenje, poduzima čovjek (u širem smislu – čovječanstvo) s određenom
svrhom, te je u danom prikazu izdvojen kao jedan element (dio) sustava.
Voda je jedan od preduvjeta života, te je neophodna čovjeku tijekom cijelog njegovog života. Sve
svoje potrebe u odnosu na vodu čovjek može i rješava svojim odnosom prema prirodi gdje se ta voda
nalazi. U prikazu je taj odnos i međusobno djelovanje prikazano strelicama. Jasno je da već dugo ne
možemo naše potrebe u odnosu na vodu zadovoljiti neposrednim odnosom čovjek – priroda te da
koristimo različite građevine koje nam omogućuju zadovoljavajuće, ali posredno uređivanje odnosa
prema vodi u prirodi.
Pokretač svih aktivnosti nalazi se u društvu (čovjek), proizlazi iz procesa unutar društva, a manifestira
se potrebama u odnosu na vodu. Potrebe možemo podijeliti u tri osnovne grupe potreba:
 korištenje voda
 zaštita od voda
 zaštita voda.
Sada možemo dati konačnu definiciju hidrotehničkih građevina.
Hidrotehničke građevine su građevine koje gradimo u svrhu zadovoljenja čovjekovih potreba u

odnosu na vodu, a to su korištenje voda, zaštita od voda i zaštita voda.
Korištenje voda je osnovna potreba, posebno korištenje vode za piće i u pripremi hrane, dok se
zadovoljavanjem ostalih potreba održava i poboljšava postojeća kvaliteta života.
Korištenje voda podrazumijeva zahvaćanje, crpljenje i uporabu površinskih i podzemnih voda za

različite namjene kao za:
 piće
 sanitarne potrebe:
o osobne
o zajedničke (održavanje čistoće naselja i sl.)
o posebne (održavanje čistoće u javnim prostorima - bolnice, škole, industrijska
postrojenja i sl.)
 pripremu hrane:
o u procesu proizvodnje hrane (industrija i sl.)
o navodnjavanje (povećanje proizvodne sposobnosti poljoprivrednog zemljišta)
 tehnološke potrebe (različita proizvodnja) u radnom procesu i/ili za hlađenje
 proizvodnju električne energije:
o neposredno korištenje snage i energije vode
o u procesu proizvodnje (para)
o za hlađenje
 plovidbu:
 pomorsku
 unutarnju
 uzgoj riba
 sport, rekreaciju, kupanje i sl.
OSNOVE PRORAČUNA
 neposredni transport (npr. splavarenje drveta)

 ispuštanje otpada.
Zaštita od voda nastaje kao potreba za korištenjem prostora ugroženih djelovanjem voda (velike
vode, bujice, područja podložnih vodnoj eroziji, led, suvišak vode na poljoprivrednim površinama,
odvodnja naselja i prometnica i sl).
Zaštita voda kao potreba nastala je u zadnjih 50-ak godina kao posljedica vrlo intenzivnog djelovanja
čovjeka posebno na kakvoću vode. Ova je potreba nastala zbog ugrožavanja vodnog blaga (vodnog
resursa) kojeg u pravilu ne ugrožavaju hidrotehnički zahvati, već prvenstveno druge aktivnosti kao
izgradnja i korištenje prostora te različite industrije i proizvodni pogoni. Provodi se radi očuvanja
života i zdravlja ljudi, zaštite okoliša i omogućavanja neškodljivog i nesmetanog korištenja voda za
različite namjene.
1.1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA
1.1.1 Hidrotehničke građevine - definicije
Potrebe korištenja voda i zaštita od voda prvenstveno se rješavaju izgradnjom hidrotehničkih

građevina. Zaštita voda rješava se uz izgradnju hidrotehničkih građevina (uređaji za pročišćavanje
voda) nizom mjera i aktivnosti u društvu (politika odnosa prema vodi, nadzor nad stanjem kvalitete
vode i izvorima zagađenja, sprečavanje, ograničavanje i zabranjivanje radnji koje mogu utjecati na
onečišćenje voda i stanje okoliša u cjelini, te druga djelovanja usmjerena na očuvanje i poboljšanje
kvalitete i namjenske uporabivosti voda).
Obzirom na stalan rast potreba u odnosu na vode te ograničene količine i različitu kvalitetu vode,
danas se u pravilu primjenjuju višenamjenska rješenja. Njima se jednim zahvatom zadovoljava više
potreba, ovisno o prirodnim mogućnostima i planiranim potrebama.
U pravilu svako hidrotehničko rješenje sastoji se od barem jedne hidrotehničke građevine. Najčešće
se rješenja sastoje od većeg broja hidrotehničkih građevina međusobno povezanih u
jedinstvenu, funkcionalnu cjelinu. Pri tome se svaka građevina, ovisno o dijelu zadatka koji
ispunjava, rješava samostalno i povezuje s ostalim građevinama u funkcionalnu cjelinu (hidrotehnički
sustav).
Prioritet u gospodarenju vodama daje se opskrbi stanovništva vodom za piće, čime se ostvaruju
osnovni uvjeti za život. Ostvaruje se vodoopskrbnim sustavom, koji se sastoji od građevina povezanih
u funkcionalnu cjelinu s osnovnim ciljem osiguranja dovoljne količine vode odgovarajuće kvalitete.
Osnovne građevine vodoopskrbnog sustava su vodozahvat (zahvaćanje vode iz prirodnih izvorišta),
crpne stanice, uređaji za kondicioniranje (obradu, pripremu vode odgovarajuće kvalitete), vodospreme
(rezervoari), glavna (magistralna) i razdjelna (distributivna) vodoopskrbna (vodovodna) mreža s
pratećim građevinama i opremom.
Nastavno na vodoopskrbni sustav veže se sustav odvodnje naselja, koji se sastoji od građevina
povezanih u funkcionalnu cjelinu s osnovnim ciljem prikupljanja, odvođenja i pročišćavanja otpadnih
voda (voda korištenih vodoopskrbnim sustavom za kućanstvo i industriju te oborinskih voda) te
njihovog ispuštanja u prirodu (nakon pročišćavanja na tehnički i ekonomski prihvatljiv način).
Vodoopskrbni sustav i sustav odvodnje naselja obrađuju se u okviru zdravstvene (sanitarne)

hidrotehnike, dok se ostali sustavi obrađuju u sklopu vodnogospodarske hidrotehnike.
U ovom kolegiju – Hidrotehničke građevine – obrađuju se građevine i sustavi koji su svrstani u

područje vodnogospodarske hidrotehnike. Sustavi zdravstvene hidrotehnike obrađeni su u izbornom
predmetu (Opskrba vodom i odvodnja 1; II godina, 4. semestar), a detaljnije se obrađuje na
diplomskom sveučilišnom studiju na smjeru hidrotehnika. Neke od građevina koriste se u oba

OSNOVE PRORAČUNA
područja (provodnici, crpne stanice, preljevi i sl), te se odgovarajuće obrađuju u ovom, ali i u
kolegijima iz područja zdravstvene hidrotehnike.
Hidrotehničke se građevine mogu razvrstati na osnovi više kriterija u grupe sličnih svojstava, te zatim
detaljnije obraditi njihova osnovna svojstva, oblikovanje, dimenzioniranje, način građenja i odnos
prema drugim građevinama, prirodi i čovjeku.
Podjela se može provesti na osnovi konstrukcije građevine, funkcionalnosti, materijala od kojeg se

izvodi, položaja (površinske, podzemne građevine), veličine, utjecaja na okoliš, na osnovi sustava u
kojem se koriste itd. Na početku daje se prvenstveno podjela prema funkcionalnosti, a u okviru
kolegija koristit će se i ostali kriteriji podjele u cilju boljeg proučavanja hidrotehničkih građevina.
Slika 1-2 Akumulacija Lokvarka – Lokve, Gorski Kotar

Jedna od karakterističnih građevina je akumulacija (Slika 1-2), koja se koristi za pohranjivanje voda
(skladištenje) u vrijeme kada je ima više od potreba, a koje se mogu koristiti u vrijeme nedostatka
vode. Akumulacije se formiraju u dolinama vodotoka ili u prikladnom prostoru izgradnjom brane. Za
razliku od njih rezervoari su u cijelosti umjetne građevine (također služe za pohranjivanje voda).
Rezervoari se kao građevine obrađuju u okviru vodoopskrbnih sustava. Akumulaciji je, po funkciji, vrlo
slična građevina retencija (Slika 1-3, Slika 1-4) koja služi za pohranjivanje voda samo u vrijeme
pojave poplavnih voda. Nakon prestanka opasnosti od pojave poplava, voda se iz retencije ispušta u
vodotok. Obje se građevine ostvaruju izgradnjom brana s odgovarajućim uređajima i opremom.
Brane (Slika 1-5) su hidrotehničke građevine kojima se omogućuje ostvarenje akumulacija i retencija,
zahvaćanje vode za različite svrhe, preusmjeravanje toka vode, razdioba i upravljanje vodama.
Ustave (Slika 1-6) su hidrotehničke građevine kojima se kontrolirano voda propušta vodotokom ili
preusmjerava u drugi vodotok, retencijski prostor i sl.
Brane i ustave opremljene su odgovarajućim građevinama (preljevi, ispusti) s opremom

(hidromehanička oprema) kojima se omogućuje njihova svrha.
Sličnih svojstva kao brane su i hidrotehnički nasipi (kolokvijalno nasipi), koji se koriste za
sprečavanje plavljenja branjenih površina. U sklopu nasipa se također ugrađuju odgovarajuće
građevine s hidromehaničkom opremom (npr. čepovi i sl).

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-3 Lonjsko polje - prirodna retencija
Slika 1-4 Retencija Pusti dol (Zagreb)
Slika 1-5 Brane – nasuta, betonska, pokretna riječna

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-6 Ustava Prevlaka

Voda se od mjesta zahvata do mjesta korištenja dovodi provodnicima, koji se koriste i za distribuciju
vode na mjestu korištenja te za odvod vode natrag u prirodu. Provodnici se prvenstveno razlikuju
prema konstrukciji, te ih u tom slučaju dijelimo na kanale, tunele i cjevovode. Kanali se mogu
koristiti i za prikupljanje viška voda s tala (kanali za melioracijsku odvodnju). Uz kanale, za odvodnju
viška vode iz tala koriste se drenaže. Na provodnicima se izvode odgovarajuće građevine i ugrađuje
oprema prema potrebi.
Regulacijske građevine su hidrotehničke građevine koje se grade u sklopu uređenja vodotoka i

zaštite od fluvijalne erozije.
U cilju korištenja voda za proizvodnju električne energije, osim drugih građevina, izvodi se i
strojarnica u kojoj se smješta oprema za proizvodnju i predaju električne energije u mrežu.
U sklopu tehničkih rješenja melioracijske odvodnje, navodnjavanja i ribnjaka uz ostale građevine

koriste se i crpne stanice, zahvati voda i taložnice.
Slika 1-7 Regulacijska građevina (obaloutvrda) u izgradnji, Drava, Nemetin, Osijek

OSNOVE PRORAČUNA
Posebnu grupu građevina čine manje građevine, primjerice propusti, čepovi, sifoni i građevine za
odvodnju prometnica.
Zasebnu grupu čine građevine za vodni promet: pomorske lučke građevine (lukobrani, operativne
obale, gatovi, obaloutvrde) i građevine unutarnje plovidbe (lučki bazeni i operativne obale, plovni
kanali, brodske prevodnice, plovni akvedukti, plovni tuneli).
Slika 1-8 Uređena obala – klasičan pristup (gore) i biološke vodogradnje (dolje)
Slika 1-9 Luka Ploče – snimak iz zraka

OSNOVE PRORAČUNA
U sklopu korištenja voda za sport i rekreaciju grade se marine, plivački bazeni, uređuju plaže,
izvode veslačke i kajakaške staze, akvagani i sl.
Slika 1-10 Marina Frapa, Rogoznica
1.1.2 Opći kriteriji izbora i izvedbe rješenja
Prilikom pripreme i osmišljavanja rješenja kojima se može zadovoljiti uočena potreba sa stajališta
voda neophodno je sagledati potrebe i izabrati odgovarajuću građevinu ili skup građevina koje
međusobno povezane u funkcionalnu cjelinu omogućavaju zadovoljenje tih potreba. Pri tome treba
uzeti u obzir postojeće već izgrađene sustave (ponekad se potrebe mogu zadovoljiti poboljšanjem ili
dogradnjom tih sustava).
Izbor odgovarajućih rješenja neposredno je ovisan o svojstvima okoliša u kojem se planira rješenje
(priroda, izgrađeni prostori, raspoloživosti vode, mogućnosti temeljenja, raspoloživosti materijala za
građenje,…). Temeljem tih svojstava potrebno je ispitati mogućnost izgradnje nosive (stabilne i
čvrste), uporabljive (nedeformabilne) trajne i funkcionalne građevine pouzdane u korištenju.
Budući da se hidrotehničkim zahvatima neposredno mijenja stanje vode u prirodi što posredno djeluje
na stanje okoliša manje ili više intenzivno (manje ili više značajno), razmatraju se ona moguća
rješenja, koja su ekološki prihvatljiva – rješenja koja podržavaju održivi razvoj.
Kako su hidrotehnički zahvati u funkciji razvoja društva, neophodno je uskladiti rješenja s ostalim
sudionicima izgradnje i korištenjem raspoloživih bogatstava (prvi je korak u usklađivanju vezan na
prostorno – plansku dokumentaciju).
Ne manje važno je pripremiti ekonomski prihvatljiva rješenja.
Voda je opće nacionalno blago zaštićeno Ustavom i odgovarajućim zakonima i propisima kojima se
reguliraju odnosi prema vodi i propisuje način gospodarenja vodama (zaštita voda, korištenje voda i
zaštita od voda). U tom se smislu svaki zahvat mora uklopiti u planske dokumente više razine. Slika
1-11 prikazuje osnovne razine planiranja u vodnom gospodarstvu Hrvatske.
Pri planiranju, izgradnji i korištenju hidrotehničkih građevina, kao i kod drugih zahvata u prostoru,
obavezno se primjenjuju odgovarajući zakoni, propisi i norme počevši od Zakona o prostornom
uređenju i Zakona o gradnji. Pri tome su kao temeljni zahtjevi za građevine određeni: mehanička
otpornost i stabilnost; sigurnost u slučaju požara; higijena, zdravlje i okoliš; sigurnost i pristupačnost

OSNOVE PRORAČUNA
tijekom uporabe; zaštita od buke; gospodarenje energijom i očuvanje topline te održiva uporaba
prirodnih izvora.
Slika 1-11 Osnovne razine planiranja u vodnom gospodarstvu Hrvatske
1.1.3 Općenito o utjecaju hidrotehničkih građevina na okoliš
Briga o okolišu sve je značajnija, pa se pri osmišljavanju, građenju i korištenju svih zahvata posebno
razmatra utjecaj na okoliš i ocjenjuje prihvatljivost zahvata. Utjecaji hidrotehničkih građevina i sustava
koje čine razlikuju se od građevine do građevine i od sustava do sustava.
Ovdje će se samo općenito naznačiti područja utjecaja koja su vezana s hidrotehničkim zahvatima.
Utjecaji se dijele na osnovi različitih kriterija. Kao prvo, utjecaji mogu biti neposredni (direktni) i
posredni (indirektni). Neposredni utjecaji hidrotehničkih građevina odnose se na djelovanje na tlo i
vode (površinske i podzemne). Ostali utjecaji proizlaze iz tih neposrednih utjecaja.
Prema prikazu sustava (Slika 1-1) uočavaju se svi utjecaji koji se moraju sagledati:
 utjecaj na prirodu
 utjecaj na čovjeka i
 utjecaj na postojeće izgrađene prostore i građevine.
U okviru prirode razmatra se utjecaj na vode, tlo (neposredan utjecaj), te na zrak, živi svijet u vodi,
neposredno uz vodu i u širem okolišu zahvata (biljni i životinjski; uključivo šume i poljoprivredne
površine) i prirodne vrijednosti (posredni utjecaj).
Hidrotehničke se građevine grade za zadovoljavanje potreba u vezi s vodom, pri čemu ta potreba ne
mora biti vezana isključivo na potrebe stanovnika koji žive u utjecajnom području građenja. U tom
smislu utjecaj može biti psihološki (pojedinačno), sociološki (društvo) i gospodarski.
Nadalje se razmatra utjecaj na postojeće izgrađene prostore i građevine, kao što su naselja,
komunikacije, ostala infrastruktura (npr. plinovodi, naftovodi, dalekovodi) i sl. Također se razmatra i
utjecaj na kulturnu i povijesnu baštinu.
Utjecaji mogu biti pozitivni, neutralni ili negativni, prihvatljivi i neprihvatljivi, značajni ili zanemarivi,
kratkotrajni ili dugotrajni. Utjecaji ovise, osim o samoj građevini i njenom povezivanju u sustav, i o

OSNOVE PRORAČUNA
veličini zahvata te načinu rada. Posebno se razlikuju utjecaji u vrijeme pripreme izgradnje zahvata, za
vrijeme građenja, u vrijeme korištenja i nakon prestanka korištenja sustava.
1.2 PODLOGE ZA PROJEKTIRANJE HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA
1.2.1 Općenito
U cilju pripreme, izvedbe i korištenja hidrotehničkih sustava i građevina koje ih čine, neophodno je
poznavanje odgovarajućih svojstava društva (element čovjek u prikazu sustava odnosa čovjek –
voda, Slika 1-1), prirode te postojećih i planiranih zahvata. Ta znanja su polazišta ili podloge za
ostvarenje hidrotehničkih građevina.
Podloge prvenstveno čine raspoloživi materijali koji se prikupljaju, obrađuju i pohranjuju u različitim
službama i institucijama. Na primjer osnovni podaci o društvu i stanju društva nalaze se u Zavodu za
statistiku RH. U Geodetskoj upravi nalazi se sav osnovni kartografski materijal o Hrvatskoj. Osnovni
meteorološki i hidrološki podaci nalaze se u Državnom hidrometeorološkom zavodu Hrvatske
(DHMZ), a podaci o moru u Hrvatskom hidrografskom institutu. Katastar geoloških, hidrogeoloških i
sličnih istraživanja nalazi se u Geološkom institutu.
U pravilu, raspoloživi i dostupni materijali nisu dovoljni za projektiranje konkretnih zahvata. Stoga se u
prvom koraku rade dopunske obrade i studije (ocjena raspoloživih i dostupnih podloga). Najčešće je
potreban i sljedeći korak (kod većih zahvata gotovo uvijek) u kojem se na osnovi programa, koji
izrađuje projektant, provode dopunska istraživanja u prirodi, laboratoriju i na modelima (matematički i
fizikalni modeli).
Što je zahvat složeniji i priprema podloga je složenija, potreban je veći opseg istraživanja, istraživanja
su složenija, te je potrebno više vremena i novaca. Takve se detaljne podloge (a tih je kod HG većina)
moraju posebno naručiti, uz značajan trošak, a za što projektant treba napraviti program uređenja
postojećih podataka ili program istraživanja nedostajućih podataka.
Svaki zahvat u prostoru, pa tako i hidrotehničke građevine, može se izvesti samo u skladu s
dokumentima prostornog uređenja, te ti dokumenti čine jednu od osnovnih podloga. Pri tome se oni
tijekom vremena mogu mijenjati i prilagođavati novim spoznajama i potrebama.
U procesu projektiranja, izgradnje i početka korištenja građevine potrebno je ishoditi određene uvjete i
dozvole od nadležnih institucija. Potrebno je ishoditi uvjete temeljem kojih se treba izraditi glavni
projekt. Njih izdaju nadležne institucije, na primjer Hrvatske vode za Vodopravne uvjete. Izdaju se
temeljem idejnog rješenja zahvata u prostoru. (U posebnim slučajevima, na primjer fazne izgradnje,
potrebno je ishoditi lokacijsku dozvolu. Njome se utvrđuju uvjeti pod kojim se dozvoljava izvedba
zahvata. Jedna od podloga za izdavanje lokacijske dozvole je idejni projekt planiranog zahvata.)
Građevinskom dozvolom, koja se izdaje temeljem glavnog projekta (potvrđenim od strane nadležnih
institucija da je izrađen u skladu s postavljenim uvjetima), može se pristupiti građenju. Jedan od
uvjeta može biti i provođenje postupka procjene utjecaja na okoliš. Uporabna dozvola se izdaje nakon
potpune izgradnje i pripremljenosti zahvata za korištenje, a prije početka korištenja. Njom se utvrđuje
da je zahvat izveden u skladu s građevinskom dozvolom i da je prikladan za upotrebu.
Za svaku razinu razrade tehničkog rješenja, od studije, idejnog rješenja, idejnog, glavnog i
izvedbenog projekta pripremaju se i koriste odgovarajuće podloge. Nižu razinu tehničke
dokumentacije (planovi razvoja, studije i sl.) ponekad je moguće izraditi temeljem postojećih podloga
skupljenih u raznim institucijama. Uglavnom postoji potreba da se veći dio podloga mora posebno
pripremati i obraditi. Na primjer, meteorološke i hidrološke podloge u pravilu je potrebno posebno
obraditi, a ponekad su potrebna i posebna i naknadna mjerenja (pogotovo kod velikih zahvata kod
kojih priprema traje veći broj godina). U pravilu se mora detaljno geodetski snimati teren u području
zahvata. Također se u pravilu moraju provesti i geomehanička istraživanja u području zahvata.
Ovisno o veličini zahvata i utjecaju na okoliš pribavljaju se i obrađuju i druge podloge.
OSNOVE PRORAČUNA
1.2.2 Potrebe – društvo
Pokretač svih aktivnosti u ostvarenju hidrotehničkih sustava odnosno građevina koje ih čine su
potrebe koje treba zadovoljiti. One nastaju u društvu (čovjek), te je neophodno sagledati koje su to
potrebe, kakve su današnje i buduće potrebe, u kojoj mjeri su životne (bitne za osiguranje života i
dostignute kvalitete života, kao i bitne za poboljšanje kvalitete života). Dio tih spoznaja proizlazi iz
znanja o stupnju zadovoljenja potreba postojećim hidrotehničkim sustavima i znanja o planiranom
razvoju društva. Potrebe se razmatraju sa stajališta svih odnosa čovjeka prema vodama, sa stajališta
korištenja voda, zaštite od voda i zaštite voda. Razmatra se količina i kvaliteta potrebnih voda,
odnosno voda koje se ispuštaju ili planiraju ispustiti u prirodu. Potrebe u odnosu na vodu prvenstveno
se sagledavaju u državnim ustanovama zaduženim za vode, kao i u organizacijama koje koriste vodu,
koje su ugrožene od voda ili provode zaštitu od voda i koje su zadužene za zaštitu voda. Dio
spoznaja nalazi se u planskim dokumentima.
Kako se hidrotehnički sustavi izvode za buduću upotrebu, bitna je spoznaja o potrebama u

budućnosti. Hidrotehnički sustavi su u pravilu dugovječni, pa i projekcije budućih potreba moraju
odgovarati razdoblju planiranja. Osim prikupljanja poznatih spoznaja, provode se i obrade (studije)
kojima se procjenjuju potrebe u budućnosti. Na primjer, za građevine vodnog prometa potrebe se
sagledavaju u prometnim planovima ili prometnim studijama. Taj segment pokrivaju prometna i
ekonomska struka.
Kao i kod svakog zahvata u prirodi tako i kod planiranja, izgradnje i korištenja hidrotehničkih sustava
nužno je poznavanje i primjena pozitivnih (važećih) propisa, kojima se utvrđuje pod kojim uvjetima i
na osnovi koje se dokumentacije može započeti gradnja i koristiti izvedeno rješenje. Jedan od
osnovnih dokumenata koji utvrđuje namjenu prostora i uvjete njegovog korištenja je plansko-
prostorna dokumentacija. U slučaju da planirani hidrotehnički zahvati nisu utemeljeni u prostorno-
planskoj (PP) dokumentaciji neophodno je pokrenuti postupak izmjene i dopune te dokumentacije kao
dio rješavanja problema zadovoljenja potreba.
Prostornim planovima se u svrhu ostvarivanja ciljeva prostornog uređenja, sukladno s načelima

prostornog uređenja, uređuje svrhovita organizacija, korištenje i namjena prostora te uvjeti za
uređenje, unaprjeđenje i zaštitu prostora RH, županija, gradova i općina. Neki od relevantnih
dokumenata prostornog uređenja realiziraju se na državnoj razini i donosi ih Sabor RH, a to su:
 Strategija prostornog razvoja RH

 Prostorni planovi područja posebnih obilježja
 Urbanistički plan uređenja državnog značaja
 Strategija upravljanja vodama RH
 Strategija prometnog razvitka RH itd.
Sljedeća su razina Županijski prostorni planovi (tekstualni i grafički dio) javno dostupni na internetu, a
slijede prostorni planovi uređenja grada, općine, urbanistički planovi uređenja i detaljni planovi
uređenja.
Svaki zahvat je nužno sagledati sa stajališta svih odnosa (čovjek – priroda – umjetni okoliš), pri čemu
se za zahvate za koje se očekuje značajnije djelovanje na okoliš (definirani pravilnikom) propisuje kao
obaveza procjena utjecaja na okoliš, koja se radi na osnovi studije o utjecaju na okoliš (SUO).
Prostorni planovi svih razina imaju snagu zakona. I kod planiranja i kod izvođenja građevina
obavezno i doslovno ih se mora poštivati!

OSNOVE PRORAČUNA
1.2.3 Priroda
Priroda se može proučavati kroz njenu građu (strukturu) i procese koji su u njoj prisutni, te procese
(djelovanje) u odnosu na čovjeka (društvo) i građevine.
Procesi se sagledavaju u vremenu, te možemo razlikovati zbivanja koja se ostvaruju u nama vidljivim
vremenskim jedinicama (stotinjak godina, nekoliko desetljeća i manje) i zbivanja koja se ostvaruju u
dugim vremenskim jedinicama (stotine tisuća i milijuni godina) i s našeg današnjeg stajališta i
stajališta planiranih zahvata ne razmatraju se kao procesi.
Primjer prvog procesa je kružni tok vode, koja pod djelovanjem sunčeve energije hlapi s površine
Zemlje, diže se u atmosferu, kondenzira, pod djelovanjem sile teže pada na površinu zemlje, te se
površinom i podzemno kreće prema morima i oceanima. Taj se ciklus ostvaruje oko 40-ak puta
godišnje i značajno je svojstvo vode u prirodi – obnovljivo blago (resurs).
Kao primjer drugog procesa može se spomenuti dio geoloških procesa. Oblik i struktura tla u nas je
nastala tijekom geološke prošlosti i danas se može smatrati kao nepromjenjivo svojstvo. Iznimku čine
procesi erozije površine, krške pojave, promjene koje nastaju djelovanjem vode i vjetra, te čovjeka i
koje se moraju uzeti u obzir. Također iznimku čine neotektonske aktivnosti, koje povremeno uzrokuju
potrese i time dodatno opterećuju građevine i ugrožavaju njihovu stabilnost, te i njih treba uzeti u
razmatranje.
Voda
Voda predstavlja osnovni medij kojim se bavi hidrotehnička praksa, te je posebno značajno
poznavanje svojstava vode i njene pojave u prirodi. Nama je dostupna površinska i podzemna voda,
naše potrebe se zadovoljavaju u rješavanju odnosa s tom vodom, pa su potrebna znanja o tim
vodama.
Osnovno je poznavanje raspodjele količine i kvalitete vode u prostoru i vremenu (vodni režim).
Budući da je proces kretanja vode u prirodi vrlo intenzivan i da se stanje voda praktično mijenja iz
trenutka u trenutak, neophodno je stalno promatranje stanja vode.
Osim hidrotehničkim građevinama na kontinentu, hidrotehnička se praksa bavi i pomorskim

građevinama. S tog stajališta potrebno je poznavati ponašanje mora i oceana u obalnom području
(morske razine, morske struje, morski valovi).
Voda u prirodi djeluje i na sredinu u kojoj se kreće ili nalazi i to djeluje kroz procese fizičkog,
kemijskog i biološkog djelovanja, što je također potrebno poznavati. Osim djelovanja na prirodu voda
djeluje i na samog čovjeka i umjetni okoliš, te je i ta spoznaja nužna u postupku rješavanja odnosa s
vodom. Promatranjem voda u prirodi i proučavanjem procesa i zakonitosti kretanja, stanja vode i
djelovanja voda bavi se hidrologija, oceanologija, hidrogeologija i dijelom sanitarna hidrotehnika
(kvaliteta voda). Budući da su u ranijim kolegijima (osim oceanologije) obrađena ova područja, u
okviru kolegija hidrotehničke građevine polazi se od pretpostavke da su ta znanja usvojena i
primjenjuju se u onoj mjeri koliko je to potrebno, dok su potrebna znanja iz područja oceanologije
dana u okviru ovog kolegija.
Vodostaji i protoci
Osnovni parametri vezani uz vode s kojima ćemo se redovito susretati kod hidrotehničkih građevina
su vodostaji i protoci. Kod nekih građevina ćemo se susretati i s režimom nanosa, pojavom leda,
pojavom valova, morskih struja, temperaturom vode itd. Oni spadaju u grupu hidroloških podloga.
Poznavanje zakonitosti vremenske i prostorne promjene veličina tih parametara neophodno je zbog
planiranja, izgradnje i korištenja hidrotehničkih sustava. Oni se mjere i obrađuju točkasto u prostoru.
Na primjer, vodostaji i protoci se mjere na vodomjernim stanicama osnovanim na nekom vodotoku
(Sava Zagreb, Sava Galdovo, Sava Slavonski Brod, …).

OSNOVE PRORAČUNA
Za projektiranje hidrotehničkih građevina na nekom vodotoku morat ćemo imati saznanje o

zakonitostima promjene protoka i vodostaja. U tu svrhu koristit ćemo podatke s bliskih vodomjernih
stanica. Osnovne hidrološke podloge na vodomjernoj stanici su: poprečni profil vodotoka, prikaz
promjene vodostaja, konsumpcijska krivulja (krivulja protoka) i prikaz promjene protoka. Koriste se
kod svih hidrotehničkih problema vezanih za prirodne vodotoke. Pritom su vodostaj i protok parametri
slučajne prirode.
a) Poprečni profili vodotoka definiraju protočne površine vodotoka. Dobijaju se geodetskim

snimanjem prirodnog korita poprečno na smjer tečenja. Služe za hidrološke i hidrauličke proračune te
za projektiranje vodnih građevina.
b) Vodostaj se na mjestu vodomjerne postaje jedini mjeri kontinuirano i iz tih mjerenja se,
statističkim i računom vjerojatnosti, dobiju reprezentativni vodostaji za neki profil na vodotoku kao u
Tab. 1-1. Osim toga, standardni statistički prikaz svih zabilježenih vodostaja u nekom razdoblju je u
vidu krivulja, ili histograma, učestalosti i trajnosti vodostaja (Slika 1-12)
c) Konsumpcijska krivulja (krivulja protoka) definira prosječan odnos vodostaja i protoka na

mjestu vodomjerne stanice. Također se dobije statističkim proračunom iz niza simultanih mjerenja
vodostaja i protoka (Slika 1-13).
d) Protok se na mjestu vodomjerne postaje za svaki izmjereni vodostaj izračuna pomoću

konsumpcijske krivulje, a zatim se statističkim i računom vjerojatnosti dobiju reprezentativni protoci za
neki protočni profil kao u tablici 1-1.
Slika 1-12 Prosječna godišnja krivulja učestalosti i trajnosti vodostaja na vodomjernoj stanici Zagreb iz
razdoblja opažanja 1926. – 1965. godina

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-13 Konsumpcijska krivulja (krivulja protoka) na nekoj vodomjernoj stanici

Vodostaji i protoci se na mjestu neke vodomjerne stanice prikazuju na još jedan način, pomoću
nivograma i hidrograma (Slika 1-14). Pritom je nivogram kronološki zapis vodostaja u nekom
razdoblju, a iz njega se pomoću konsumpcijske krivulje dobije hidrogram kao kronološki prikaz
protoka. Iz nivograma i hidrograma statističkom obradom dobiju se krivulje, ili histogrami, učestalosti i
trajnosti vodostaja i protoka. Učestalost ili frekvencija je broj pojavljivanja neke vrijednosti (vodostaja
ili protoka). Kumulativna učestalost predstavlja trajnost i grafički ju se može prikazati krivuljom
trajanja. Krivulja trajanja vodostaja/protoka pokazuje broj dana (postotak vremena) u godini tijekom
kojih je vodostaj (protok) jednak promatranoj vrijednosti vodostaja (protoka) ili veći.
Slika 1-14 Nivogram i hidrogram Save na vodomjernoj postaji Zagreb za 2006. godinu s pripadnim
hidrološkim obradama vodostaja i protoka

OSNOVE PRORAČUNA
Tablica 1-1 Karakteristični vodostaji/protoci na vodomjernoj stanici

OSNOVE PRORAČUNA
Kiša
Kod rješavanja problema površinske i urbane odvodnje potrebna su saznanja o oborinama,

prvenstveno kiši. One se mjere točkasto u prostoru na meteorološkim stanicama (Zagreb Maksimir,
Zagreb Sljeme, Zagreb aerodrom, Zagreb Grič,…). Iz izmjerenih podataka, statističkim računom i
računom vjerojatnosti, rade se podloge o oborinama. Za navedeni problem odvodnje, osnovna
hidrološka podloga je familija JTP krivulja (Jačina,Trajanje i Povratno razdoblje),Slika 1-15. JTP
krivulje (u struci tradicionalno I(intenzitet)TP krivulje) pokazuju kolika će biti jačina oborine u [mm/h]
ako se desi kiša povratnog razdoblja PR [god] koja traje t [h].
Slika 1-15 JTP (Jačina – Trajanje – Povratno razdoblje) krivulja
Morske razine
Morske razine su osnovni podatak za pomorske građevine jer služe za proračune funkcionalnosti
(određivanje: visine lukobrana i operativnih obala, dubine brodskih vezova...) i za proračune
konstrukcije (hidrostatički tlakovi, ...). No interesantne su i za tehnologiju građenja, zbog potrebe
razdvajanja podvodnih i nadvodnih radova. Registracije morskih razina obavlja kontinuirano i redovno
Hrvatski hidrografski institut Split na 4 mareografske stanice: Dubrovnik, Split, Bakar i Rovinj.
Mjerenja se javno objavljuju u Hidrografskom godišnjaku. Za projektiranje se koriste ekstremno visoke
i niske razine raznih povratnih razdoblja (npr. ExtrVR50god, ExtrNR50god) i razne srednje razine (npr.:
geodetska nula i hidrografska nula odnosno nula pomorskih karata).
Napomena: Geodetska nula se definira kao ploha geoida koja je određena srednjom razinom mora na
mareografima u Dubrovniku, Splitu, Bakru, Rovinju i Kopru u epohi 1971.5, a kojeg se naziva Hrvatski
visinski referentni sustav za epohu 1971.5 – skraćeno HVRS71.
Hidrografska nula se definira kao ploha geoida koja je određena srednjom nižom niskom razinom na
mareografima u Dubrovniku, Splitu, Bakru, Rovinju i Kopru u epohi 1971.5, a kojeg se naziva Hrvatski
referentni sustav dubina mora za epohu 1971.5 - HRSDM71
Morski valovi
Podaci o morskim valovima služe za proračune funkcionalnosti (agitacija, prelijevanje...) i za

proračune konstrukcije (definiranje dinamičkih opterećenja) pomorskih građevina. Na državnoj razini
morski se valovi ne opažaju niti sustavno niti kontinuirano. Sporadično ih opaža Hrvatski hidrografski
OSNOVE PRORAČUNA
institut Split, uglavnom u oceanografske znanstvene svrhe na rijetkim zemljopisnim točkama koje su
najčešće na pučini ispred hrvatskih otoka. Iz takvih opažanja nije moguće definirati niti prosječnu, a
pogotovo ekstremnu valnu klimu. Za potrebe projektiranja valovi se mogu prognozirati iz podataka o
vjetru, a on se sustavno opaža i mjeri.
Morske struje
Podaci o morskim strujama služe pretežno za rješavanje ekoloških problema pomorskih građevina.
Kod masivnih i relativno plitkih pomorskih građevina, struje ne predstavljaju značajno opterećenje
zbog svoje male brzine, odnosno male kinetičke energije, pa se u principu zanemaruju. Ne
zanemaruju se kod vitkih konstrukcija (piloti i cjevovodi). Ne opažaju se sustavno niti kontinuirano na
državnoj razini. Sporadično ih opaža Hrvatski hidrografski institut Split. Za pojedine projekte opažanja
se rade u aranžmanu investitora.
Tlo
Tlo se razmatra sa stajališta oblika (topografija), svojstava i procesa.
Oblik tla
Pri svakom zahvatu neophodno je poznavanje oblika terena (konfiguracije), koji se prikazuje kartama
(tlocrtni prikaz) i poprečnim profilima različitih mjerila. To je područje geodezije (izmjere zemljišta). U
projektiranju se koriste "karte" malog mjerila, za osnovnu orijentaciju u prostoru, pa sve do detaljnih
"planova" krupnog mjerila. Karte se izrađuju na državnoj razini za javno korištenje, a planovi se
snimaju za potrebe projektiranja i izrađuju po narudžbi. Geodetske karte služe za smještaj HG na
teren u vidu preglednih situacija. Tlocrti velikih HG rade se na geodetskim kartama, a malih na
geodetskim planovima. Sljedeća namjena geodetskih podloga je za hidrološke, hidrauličke i
geotehničke proračune, kao na primjer: definiranje slivnog područja, protočni profili vodotoka i profili
terena.
Karte se za cijelu Hrvatsku mogu nabaviti kod Državne geodetske uprave u Zagrebu. Dostupne su u
analognom (na papiru) obliku i digitalnom obliku koja se „uvlači“ kao podloga u digitalne nacrte (npr.
Autocad). Sve digitalne karte su geokodirane; tj. prikazane u geodetskim koordinatama. Nazivi tih
karata su:
 Hrvatska osnovna karta 5000 (HOK), 2D crtana karta u mjerilu 1 : 5.000
 Digitalna ortofoto karta (DOF), 3D aerofotografska geokodirana snimka postojećeg stanja na terenu
karta u mjerilu 1 : 5.000,
 Topografska karta (TK 25), 2D crtana karta u mjerilu 1 : 25.000
 Digitalni model reljefa (DMR 25), 3D digitalni model terena karta u mjerilu 1 : 25.000

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-16 Detaljna topografska karta mj. 1 : 25 000 (DTK25); Hrvatska osnovna karta mj. 1 : 5 000 (HOK);
Digitalna ortofoto karta mj. 1 : 5 000 (DOF)
Pomorske karte se za cijelu hrvatsku obalu mogu nabaviti kod Hrvatskog hidrografskog instituta Split
u analognom i digitalnom obliku pod nazivom:
 Generalne pomorske karte, 2D, mjerila 1 : 750.000 do 1 : 2.500.000

 Kursne karte, 2D, mjerila 1 : 150.000 do 1 : 300.000
 Obalne karte, 2D, mjerila 1 : 50.000 do 1 : 100.000
 Planovi (luka), 2D, mjerila 1 : 3.000 do 1 : 400.000
Slika 1-17 Pomorski plan luke

Detaljnije geodetske podloge (krupnijeg mjerila: za male građevine do 1 : 200, za srednje 1 : 500 i za
velike do 1 : 2000) rade se prema potrebama pojedinih zahvata. Nazivaju se planovi. Izrađuju ih

OSNOVE PRORAČUNA
geodetske tvrtke na temelju Projektnog zadatka projektanta građevine i na temelju obavljenog

geodetskog snimka terena.
U hidrotehnici vrlo često postoji potreba prikaza terena u vidu profila, presječnice vertikalne ravnine (ili
plohe) s terenom. Projektant po potrebi naručuje snimanje profila terena koji ga posebno zanimaju
obično u sklopu ostalog geodetskog snimanja terena (za potrebe izrade karata i planova). Profili
terena se često prikazuju u distorziranom mjerilu (s naglašenim mjerilom visine u odnosu na mjerilo
horizontale, obično 10x) kako bi se naglasile visinske razlike.
Slika 1-18 Poprečni profil rijeke Save na stacionaži 224+769 s naznačenim karakterističnim vodostajima
(distorzirano mjerilo)
Posebnost detaljnih planova ili situacija za hidrotehničke građevine su prikazi vodnih korita (rijeka i
mora) ispod vodne razine izohipsama ili izobatama.
Korištenje zemljišta
Na katastarskim planovima (na kojima se ne prikazuje oblik terena) tlocrtno su prikazani posjedovni
odnosi pomoću katastarskih čestica zemljišta i ucrtanih postojećih građevina. Oni služe zato da bi se
na njima nacrtale buduće građevine. Takav prikaz obavezan je da bi se kod ishođenja lokacijske i
građevne dozvole moglo provjeriti postoji li pravo građenja (vlasništvo, koncesija ili služnost) na
katastarskim česticama koje zahvaća namjeravana gradnja. Nabavljaju se u Katastarskom odjelu
Građanskog suda.
Katastarska podloga osim crtanog dijela; tj.plana, ima i pisani dio koji povezuje broj k.č. (katastarske
čestice) i njenog aktualnog korisnika.

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-19 Katastarski plan
Svojstva tla - Geotehničke podloge hidrotehničkih građevina
Općenito, građevine moraju biti temeljene na tlu na način da je osigurana mehanička stabilnost.
Često postoji zahtjev za vododrživost prostora u kojem se izvode hidrotehničke građevine. Također je
potrebno poznavati mogućnosti korištenja prirodnog materijala iz tla za građenje, kao i njegova
svojstva sa stajališta ugradnje. Da bismo mogli dokazati navedene zahtjeve, potrebno je poznavati
karakteristike tla.
Mehanička svojstva tla potrebna za projektiranje definiraju se u geotehničkim podlogama koje se

sastoje od:
 Geoloških podloga,
 Geomehaničkih podloga i
 Seizmičkih podloga.
Ovisno o veličini i utjecaju zahvata na prostor potrebno je poznavati svojstva tla šireg ili užeg
prostora, manje ili više detaljno, sa stajališta površine i dubine do koje se očekuje značajno
međudjelovanje građevine i prostora u kojem se ona izvodi. Opća se znanja o stijenskoj građi,
dinamici i postanku Zemlje obrađuju u geologiji te njenim posebnim dijelovima: u inženjerskoj geologiji
i hidrogeologiji. Znanjima o svojstvima stijenske građe u neposrednom prostoru izgradnje i utjecaja
zahvata bavi se mehanika tla i stijena. Ta grana građevinske struke priprema podloge za definiranje
temeljenja i načina građenja. Tu je i važna spoznaja o mogućnosti kretanja vode u tlu
(vodopropusnost). Također je potrebno istaknuti potresna svojstva prostora zahvata koja definiraju
jedno od značajnih opterećenja na osnovi kojih se dimenzioniraju građevine. Potresne značajke
obrađuje geofizika; tj. njena grana seizmologija.
Geološke i geomehaničke podloge definiraju rasprostranjenost, uslojenost i mehaničke osobine

temeljnog tla i temeljne stijene. Te se podloge utvrđuju geološkim i geomehaničkim istražnim
radovima. Istražni radovi u tlu uvijek su obvezni ako se građevina temelji na koherentnom i/ili
nekoherentnom tlu. Istražni radovi u stijeni su potrebni za temeljenje velikih i teških građevina
neposredno na stijeni, dok se za male građevine obično pretpostavlja da je stijena dovoljno nosiva pa
posebni istražni radovi obično nisu potrebni. Program izrade geoloških ili geomehaničkih podloga
sastavlja projektant, a uključuje:
 terenske istražne radove,

OSNOVE PRORAČUNA
 laboratorijske istražne radove i

 sadržaj završnog izvještaja.
Geološke podloge
Geološki terenski istražni radovi su
 Terenski istražni radovi radi definiranja uslojenosti tla i tektonskih strukturnih oblika:
rekognosciranje terena i površinska ispitivanja stijena.
 Terenski istražni radovi za definiranje uslojenosti tla i tektonskih oblika: istražne jame, duboke
istražne strukturne bušotine s determinacijom vrsta stijena.
 Terensko ispitivanje uslojenosti tla s površine tla ili vode: elektrootporno – geofizičko
ispitivanje tla s površine tla (geofonima) ili vode i akustičko skeniranje - ispitivanje tla pod
vodom (side scanerima).
Ovi istražni radovi su potrebni za prostrane građevine i građevine temeljene na složenim uvjetima u
tlu, kao što su na primjer: akumulacije, brane, tuneli, prometnice, klizišta, ..... radi interpretacije
značajki temeljnog tla između mjesta na kojima je izvršeno detaljno geomehaničko istraživanje tla.
Naime, zbog štednje nije moguće kompletno područje neke npr. akumulacije gusto pokriti skupim
geomehaničkim terenskim istražnim radovima, pa se neistraženi potezi temeljnog tla mogu stručno
interpretirati od strane glavnog projektanta i projektanta temeljenja na temelju geoloških podloga koje
proizlaze iz geoloških istražnih radova. Tu je posebno važna pojava rasjeda jer se na njegovim krilima
mogu pojaviti drukčiji slojevi tla, ali i tektonski pomaci tla.
Posebnost hidrotehničkih građevina su hidrogeološke podloge. Traže se kod građevina za zahvat

vode (obnovljive i neobnovljive rezerve, rasprostiranje u podzemlju, kakvoća, propusnost tla, brzine
kretanja) i kod građevina za spremanje vode na tlu kao što su akumulacije (vododrživost tla, ponori,
jame i špilje). Za hidrogeološke podloge mogu poslužiti gore navedeni istražni radovi koji se u
posebnim slučajevima mogu dopuniti mjerenjem tlaka podzemne vode pomoću piezometara te
ispitivanjem propusnosti tla ili stijena probnim crpljenjem ili ubacivanjem vode u posebne bušotine.
Geološke podloge obično se daju u obliku stručnog elaborata pod nazivom: Geološki izvještaj.
Rezultat je interpretacije geoloških karata, prethodnih i konkretnih terenskih istraživanja.
Geomehaničke podloge
Program geomehaničkih istražnih radova izvode specijalističke tvrtke sa stručnjacima građevinske,

geološke i geofizičke struke. Ti se radovi sastoje od:
 stručnog pregleda terena,

 terenskih istražnih radova s uzimanjem uzoraka i terenske klasifikacije tla,
 terenskih pokusa u bušotini, za definiranje nekih geomehaničkih parametara i
 laboratorijskih istražnih radova.
Terenski istražni radovi obavljaju se stručnim pregledom terena i pomoću istražnih bušotina i istražnih
jama. Iz njih se uzimaju uzorci tla (poremećeni i/ili neporemećeni), ali se u njima mogu obaviti i
terenski pokusi: SPT - standardni penetracijski test u nekoherentnim materijalima za posrednu
procjenu kuta unutarnjeg trenja φ, krilna sonda, krilna sonda za određivanje kohezije c, test
vodopropusnosti za određivanje koeficijenta propusnosti k, CPT - statički penetracijski test za
elektroničko određivanje većeg broja parametara tla (posredno putem korelacije rezultata CPT-a s
rezultatima dobivenim laboratorijeskim ispitivanjima uzoraka iz bušotina), opažanja razine podzemne
vode piezometrom i drugi. Osim toga, radi se i terenska klasifikacija tla.
Laboratorijski istražni radovi obavljaju se u geotehničkom laboratoriju na uzorcima uzetim tokom

terenskih istražnih radova. Iz poremećenih nekoherentnih uzoraka mogu se odrediti : suha i uronjena
OSNOVE PRORAČUNA
zapreminska težina, prirodna vlažnost, granulometrijska krivulja. Na poremećenim koherentnim

uzorcima mogu se ispitati još i Aterbergove granice te izvršiti direktno smicanje. Na neporemećenim
koherentnim uzorcima može se ispitati aksijalna i triaksijalna čvrstoća u dreniranim ili nedreniranim
uvjetima. Ovo su standardna ispitivanja, no za specijalne značajke tla rade se i druga.
Geomehaničke podloge obično se daju u stručnom elaboratu pod nazivom: Geotehnički izvještaj.
Rezultat je interpretacije geoloških podloga te prethodnih i konkretnih terenskih istraživanja. Uključuje:
 prikaz pregleda terena i prikaz terenskih istražnih radova,

 prikaz eventualnih ranijih istraživanja na razmatranoj lokaciji,
 prikaz terenskih i laboratorijskih istražnih radova s crtežima geomehaničkih profila sondažnih
bušotina i jama,
 interpretaciju istražnih radova s prijedlogom karakterističnih vrijednosti parametara tla,
 eventualni program daljnjeg istraživanja tla i
 prijedlog temeljenja s nosivošću tla.
 obavezno od nacrta sadrži situaciju terena s naznačenim mjestima terenskih ispitivanja
(bušotine i jame) i prognozne geotehničke profile temeljnog tla po trasama buduće građevine.
 obično su uključene i seizmičke značajke lokacije.
Bitne geomehaničke podloge su geomehanički parametri za definiranje čvrstoće, deformabilnosti i
propusnosti temeljnog tla koji se koriste u geotehnički proračunima i proračunima inženjerskih
konstrukcija koje su u kontaktu s tlom.
Slika 1-20 Geotehnički profil dravske obale u luci Osijek
Seizmičke podloge
Osnovna seizmička podloga je "proračunsko ubrzanje tla" ag[m/s2]. Karte s tumačem su sastavni dio
Nacionalnog dodatka za niz normi HRN EN 1998-1:2011/NA:2011, Eurokod 8: Projektiranje potresne

OSNOVE PRORAČUNA
otpornosti konstrukcija - 1.dio: Opća pravila, potresna djelovanja i pravila za zgrade. Potresne zone i
potresna ubrzanja određuje grana fizike: geofizika.
Zrak – klimatološka svojstva područja
Klimatološka svojstva područja izgradnje promatraju se s dva stajališta – stajališta građenja i

korištenja, te sa stajališta eventualnih promjena u okolišu koje mogu nastati zbog izgradnje
hidrotehničkih sustava odnosno građevina.
Stanje u dijelu atmosfere, koje je značajno sa stajališta hidrotehničkih građevina, opisuju temperature
vode i zraka, vlažnost, vjetrovi, isparavanje sa zemljišta, bilja i vodene površine, oborine, insolacija, a
njima se bavi klimatologija. Opažanja se provode stalno obzirom na svojstva tih pojava.
Vjetar
Podaci o vjetrovnoj klimi potrebni su projektantu svake, pa tako i hidrotehničke, građevine na koju
vjetar ima značajan utjecaj za proračun opterećenja od vjetra. Prema EN tlak ili sila tlaka od vjetra na
građevinu izračunava se posredstvom prosječne10-minutne brzine 50 godišnjeg povratnog razdoblja
za najnepovoljniji smjer djelovanja vjetra (V600s50god[m/s]). Naziva se referentna brzina vjetra, a
označava s Vref=V600s50god[m/s]. Taj se podatak izračuna ili naruči kod Državnog hidrometeorološkog
zavoda u Zagrebu. Proračun se temelji na dugoročnom (barem 10 godina, a najbolje 30 godina)
opažanju vjetra.
Ipak u okviru hidrotehničkih građevina, podaci o vjetru najviše se, koriste u pomorskim gradnjama. Za
trasiranja lukobrana koristi se "ruža vjetra" (Slika 1-20). Ustvari za to bolje služi "ruža valova", no
valovi se sustavno ne opažaju. Kako vjetrovi generiraju morske valove, to ruža vjetra u nekom
kvalitativnom mjerilu dočarava ružu valova.
DUBROVNIK N
godina
NW NE
W 2.1% E
tišina
slab vjetar ( 0.3-5.4m/s )
10%
umjeren vjetar ( 5.5-10.7m/s )
SW 20% SE jak vjetar ( >10.7 m/s )
30%
Slika 1-21 Godišnja ruža vjetrova za Dubrovnik u razdoblju 1997–2006.

Druga je upotreba podataka o vjetru u okolici neke zemljopisne točke za prognoziranje vjetrovnih
valova iz podataka o vjetru na toj istoj točki. Za to su potrebne vjetrovne situacije iz barem 10 godina
(najbolje 30 godina). Takav niz situacija prikazuje se u praktičnoj tablici. Situacija prikazuje brzinu i
smjer vjetra po satima trajanja od početka vjetra pa do njegovog prestanka. Obje navedene podloge
naručuju se kod DHMZ-a.
Ostale podloge vezane uz prirodu

OSNOVE PRORAČUNA
Ostale podloge vezane su na znanja o živom svijetu (biocenozi, životna zajednica) u prostoru zahvata
(biotop, stanište), kako o onom u vodi, tako o onom koji obitava uz vodu, te u kopnenom području
izgradnje i očekivanog utjecaja izgradnje i korištenja građevina. Uz to je potrebno posebno uzeti u
obzir zaštićene prirodne vrijednosti.
Ove su podloge potrebne sa stajališta procjene utjecaja na okoliš izgradnje i korištenja hidrotehničkih
građevina i sustava, kao i sa stajališta planiranja i provedbe mjera zaštite okoliša.
1.2.4 Postojeći i planirani zahvati
Evidentna je potreba poznavanja i izgrađenosti prostora kako sa stajališta mogućnosti unošenja novih
zahvata, tako i sa stajališta utjecaja novog zahvata na postojeće i planirane zahvate. Ti se podaci
nalaze u postojećim dokumentima, katastrima, kartografskim materijalima, a neke je potrebno snimiti.
Posebno je važno poznavanje postojećih hidrotehničkih sustava i građevina, te mogućnosti

zadovoljenja potreba ili dijela potreba koje se rješavaju poboljšanjem, dogradnjom ili rekonstrukcijom
tih već postojećih zahvata.
Također je nužno poznavanje kulturnih i arheoloških vrijednosti u prostoru planiranog zahvata i odnos
prema tom zahvatu.
1.3 OSNOVE PRORAČUNA HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA
Hidrotehničke građevine (HG) su vrlo složene građevine koje se sastoje od niza konstrukcija, od kojih
su većina hidrotehničke konstrukcije (HK).
Građevina je općenito sve što je sagrađeno na tlu. Konstrukcija je sustav povezanih izgrađenih
dijelova koji tvore krutu cjelinu, ili građevina koja ima određeni raspored izgrađenih dijelova, a nema
krutost. Tako npr. neka riječna hidroelektrana ima sljedeće konstrukcije: zemljane nasipe i
obaloutvrde uzduž vodotoka, te popreko vodotoka (na mjestu pregradnog profila): zemljanu branu na
koju se nadovezuje AB brana (s preljevom i slapištem), AB strojarnica te više AB konstrukcija brodske
prevodnice. Preko svih poprečnih konstrukcija je AB most. Na betonskoj brani je čelična konstrukcija
preljevnih zapornica, a u prevodnici su čelične konstrukcije vrata prevodnice. Ispred i iza prevodnice
su ulazni kanali. Od toga obaloutvrda (konstrukcija uglavnom od kamenog nabačaja) nema krutost.
Za usporedbu veća stambena zgrada sastoji se od samo jedne; AB skeletne konstrukcije.
Slika 1-22 Primjer konstrukcija riječne hidroelektrane

OSNOVE PRORAČUNA
Hidrotehničke konstrukcije spadaju u grupu inženjerskih konstrukcija. Za razliku od arhitektonskih

konstrukcija (stambena izgradnja, privredni objekti,...), uloga građevinskog inženjera je kod
inženjerskih konstrukcija dominantna. Kod arhitektonskih konstrukcija inženjeri građevinarstva imaju
servisnu ulogu (proračuni konstrukcije, dimenzioniranje,...).
Građevinske konstrukcije moraju biti pouzdane. Pouzdanost u sebi sadrži sigurnost, funkcionalnost
(uporabivost) i trajnost. Osim što moraju biti pouzdane, trebaju biti ekološki prihvatljive, ekonomične i
estetski oblikovane.
Za svaku građevinu potrebno je provesti nužne proračune kojima osiguravamo njihovu pouzdanost, a
koje možemo svrstati u dvije grupe: proračun funkcionalnosti i proračun konstrukcija. Proračun
konstrukcija se sastoji od proračuna stabilnosti, proračuna mehaničke otpornosti (čvrstoće) i
proračuna trajnosti.
Spomenute proračune najzornije je prikazati na pojednostavljenom primjeru brane. Brana mora biti
takva da, kada se njome pregradi dolina, svojom visinom osigura dovoljan volumen akumulacijskog
prostora (kriterij funkcionalnosti). Zatim mora biti takva da se ne prevrne, pomakne, zakrene,... dakle
da kao kruto tijelo ne promijeni položaj u prostoru (kriterij stabilnosti). Nadalje mora biti takve
konstrukcije da uslijed opterećenja ne dođe do njenog loma ili pojave pukotina (kriterij mehaničke
otpornosti). I konačno, mora biti izrađena tako da uz redovito održavanje u svom okruženju ostane
sposobna za uporabu tijekom proračunskog radnog vijeka.
Proračunima se u stvari dokazuje zadovoljavanje postavljenih projektnih kriterija. Za svaki od

navedenih proračuna određuju se projektni kriteriji koji se sastoje od projektnih uvjeta okruženja (npr.
djelovanja) i graničnih vrijednosti za te uvjete (npr. naprezanja u konstrukciji). Projektni kriteriji
određeni su propisima (npr. opterećenje željeznicom, širina ceste na kruni brane) ili ih je potrebno
odrediti temeljem zahtjeva naručitelja i proračuna provedenih po pravilima struke (npr. visina brane).
Navedeni proračuni provode se i dokumentiraju u studijama i projektima. Različite su razine

projektiranja, a sukladno tim razinama provode se proračuni veće ili manje točnosti. Najnižu razinu
projektiranja predstavljaju studije koje se koriste za izradu raznoraznih planova. Prilikom izrade studija
koriste se okvirni proračuni provedeni na temelju raspoloživih projektnih podloga i općih inženjerskih
saznanja. Nešto viši stupanj projektiranja predstavlja izrada idejnih rješenja. Zakonska pak regulativa
razaznaje više stupnjeve projekata koji su rangirani u Idejne projekte, Glavne projekte i Izvedbene
projekte. To je slijed razina projektiranja koji je obvezatan u postupku ishođenja potrebnih dozvola za
građenje i građenja. Za tu grupu projekata nužna je izrada detaljnijih podloga kako bi se proračuni
proveli na bazi relevantnih podataka.

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-23 Razine projektiranja
Postavlja se pitanje u kojoj se fazi projektiranja provode proračuni funkcionalnosti (FP) i proračuni
konstrukcija (PK). Bez obzira što postoje razlike kod projektiranja pojedinih tipova hidrotehničkih
građevina, ipak postoji jedan osnovni slijed koji počinje sa željama (zahtjev, potreba, cilj) investitora.
Slijedi izrada Projektnog zadatka. Radi se o inženjerskoj artikulaciji zahtjeva investitora. Projektni
zadatak sadrži opis problema (inženjerske zadaće), definiranje projektnih kriterija te popis potrebnih
podloga (geodetske, geološke, geomehaničke, hidrografske, hidrološke, hidrauličke, prostorno
planske, meteorološke, pedološke, projektne,...) temeljem kojih je moguće izraditi projektno rješenje.
Treći korak je izrada Programa istražnih radova (geodetski, geološki, geomehanički, hidrografski,...).
Tim programom određuje se obim i način izrade dodatnih istraživanja kako bi se dopunile postojeće
dostupne podloge. U nastavku se, temeljem analize i razrade podloga te temeljem funkcionalnih
analiza i proračuna, rade osnovna trasiranja (tlocrtno pozicioniranje građevine).
Sljedeći je korak osnovno oblikovanje građevine. Ono se provodi temeljem funkcionalnih analiza i
proračuna, hidroloških i hidrauličkih proračuna.
Daljnji korak je odabir tipa konstrukcije. Da bi se odabrao tip konstrukcije, potrebno je poznavati
tipična rješenja za date uvjete. Potrebno je provesti osnovne proračune konstrukcije (statičke,
geomehaničke) te je potrebno ekonomski valorizirati svaki pojedini tip. U ovom koraku projektiranja
treba imati u vidu tehnologiju izgradnje (mogućnost i način izgradnje)!
Nakon odabira tipa konstrukcije potrebno je provesti detaljni proračun i razradu svih elemenata
konstrukcije. Slijedi izrada dokaznice mjera, pa troškovnika i konačno za izvedbu detaljnih nacrta i
proračuna detalja (planovi oplate, planovi armature, ...).
Kako je projektiranje iterativan postupak do iznalaženja konačnog rješenja, sa svakog koraka bit će
potrebno vraćati se na jedan od prethodnih (koji puta bit će potrebno preskočiti unazad više koraka).

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-24 Pojednostavljeni primjer slijeda projektiranja
Specifičnost hidrotehničkih građevina je u tome da se projektni kriteriji vezani uz vodu mahom vežu
uz vjerojatnost njihova pojavljivanja. U hidrotehničkoj se praksi vjerojatnost pojavljivanja opisuje tzv.
povratnim periodom (PP, RP, period ponavljanja, razdoblje ponavljanja). Predstavlja recipročnu
vrijednost vjerojatnosti pojavljivanja događaja p(x) jednom u povratnom periodu (PP) izraženom u
godinama (P(x)=1/PP[godina]). Na primjer, vjerojatnost pojavljivanja događaja x povratnog perioda od
100 godina je P(x)=0,01.
Kako se dolazi do tih podataka? Temeljem izmjerenih hidroloških veličina (protoci, vodostaji, oborine)
kroz duže vremensko razdoblje (10 – 50 - >100 godina), nakon osnovne hidrološke obrade
(statistička obrada), korištenjem računa vjerojatnosti prognoziramo vjerojatnost pojave.
Inženjer mora biti svjestan da pri tome ne može predvidjeti trenutak nastanka nekog događaja, već
samo može teorijski odrediti vjerojatnost da se taj događaj desi u nekom vremenskom razdoblju. Na
primjer, ne može se znati kada će se pojaviti velika voda u rijeci povratnog perioda od 100 godina,
koja može poplaviti neko područje. Ali zato se može izračunati vjerojatnost (rizik) da se ta velika voda
pojavi u nekom vremenskom razdoblju.
Rizik pojave događaja definira se kao vjerojatnost pojave događaja (ili premašenja) definiranog
povratnog razdoblja PP [god], jednom u životnom vijeku konstrukcije LT [god]. Izvodi se iz
vjerojatnosti premašenja slučajne varijable ekstrema kao:
LT
 1 
R  1  1    LT > 1
 PR 
gdje su:
R [1°] rizik izlaganja građevine projektnim uvjetima i težim od njih
PR [god] povratno razdoblje razmatranog djelovanja na građevinu
LT [god] projektni vijek uporabe građevine,
Na donjoj slici (Slika 1-25) i tablici (Tablica 1-2) prikazane su vrijednosti rizika pojave (ili premašenja)
događaja projektnog povratnog perioda jednom u vremenu projektnog vijeka uporabe građevine.
Treba primijetiti da je rizik da se pojavi (ili premaši) neki vodni val povratnog perioda 100 godina
jednom u 100 godina R=0,63 (ili 63%). Dakle rizik je blizu 1 (ili 100%), što znači da je vrlo vjerojatno
da će se u 100 godina pojaviti takav vodni val; tj. da će mu vodne građevine na toj rijeci biti izložene.
Tablica 1-2 Vjerojatnost pojave (ili premašenja) događaja projektnog povratnog perioda jednom u
vremenu projektnog vijeka uporabe građevine
Projektni Projektni vijek uporabe građevine [god.]
povratni
period
2 10 25 50 100 200
[god]
2 0.750 0.999 ~1.000 ~1.000 ~1.000 ~1.000

10 0.190 0.651 0.928 0.995 ~1.000 ~1.000
50 0.040 0.183 0.397 0.636 0.867 0.982
100 0.020 0.096 0.222 0.395 0.634 0.866
200 0.010 0.049 0.118 0.222 0.394 0.633
500 0.004 0.020 0.049 0.095 0.181 0.330
1,000 0.002 0.010 0.025 0.049 0.095 0.181

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-25 Vjerojatnost pojave (ili premašenja) događaja projektnog povratnog perioda jednom u
vremenu projektnog vijeka uporabe građevine
Projektni kriteriji se određuju za proračune funkcionalnosti i za proračune konstrukcije. Ako npr.
govorimo o djelovanju vode, kao jednom od projektnih kriterija, tada ćemo se susresti s različitim
povratnim periodima djelovanja za istu građevinu. Za primjer možemo opet uzeti pojednostavljeni
primjer brane. Neka je namjena brane formiranje akumulacije za vodoopskrbu nekoga područja koje
troši 250 l/stanovnik/d. Funkcionalni je kriterij da se osigura volumen vode koji će biti dostatan da
osigura navedenu količinu za povratno razdoblje od 25 godina. Prema tome kriteriju će se odrediti
veličina akumulacije, odnosno položaj i visina brane. Znači, pojednostavljeno, akumulacija će biti
dovoljna da neće biti nestašice vode češće nego li jednom u 25 godina. Nikakva tragedija se neće
desiti ukoliko jedan dan u 25 godina neće biti osigurana svim stanovnicima maksimalna količina vode
od 250 l/stanovniku. S druge strane, kriterij za proračune konstrukcije mora biti puno stroži, s puno
većim povratnim razdobljem prirodnih djelovanja. Razlog je da se smanji opasnost od rušenja zbog
kojeg bi moglo doći do ljudskih žrtava i velikih materijalnih šteta. Tako će za proračune konstrukcije
brane mjerodavni povratni periodi djelovanja biti reda veličine 1.000 do 10.000 godina.
U nastavku ćemo se posebno baviti hidrotehničkim djelovanjima na konstrukcije, te posebnim

djelovanjima na konstrukcije koja su specifično vezana uz njihovu namjenu. Tako ćemo, na primjer
tumačiti i djelovanje broda na operativnu obalu, lučko opterećenje,... itd. To nisu hidrotehnička
opterećenja, ali su vezana uz namjenu građevine i ne spadaju u tipična djelovanja okoliša koje djeluje
na većinu ostalih građevina (vlastita težina, vjetar, snijeg i sl.).
1.3.1 Proračuni funkcionalnosti
Proračuni funkcionalnosti hidrotehničkih građevina su specifični. Za druge tipove građevina

funkcionalni elementi uglavnom su vezani uz normirane zahtjeve. Na primjer: visina etaže u
visokogradnji (ovisno o namjeni), minimalni radijusi zavoja u cestama i širina kolnika (ovisno o
kategoriji ceste) itd. Funkcionalni zahtjevi hidrotehničkih građevina uglavnom su vezani uz
vjerojatnost pojavljivanja vodostaja i protoka. To znači da u pravilnicima, normama i preporukama za
projektiranje nisu definirane apsolutne vrijednosti protoka i vodostaja mjerodavnih za funkcionalne
analize hidrotehničkih građevina, samo su određeni povratni periodi pojavljivanja mjerodavnih
događaja, a primjerenim hidrološkim i hidrauličkim proračunima morat ćemo odrediti pripadajuće
veličine (protoke i vodostaje). Jasno je, da i hidrotehničke građevine imaju neke normirane
funkcionalne zahtjeve (npr. širina kolnika preko krune brane, ...), no o njima ovdje nećemo govoriti.
Raznovrsnost hidrotehničkih građevina i hidrotehničkih sustava unutar kojih se nalaze hidrotehničke
građevine uvjetuje postojanje široke lepeze projektnih (mjerodavnih) povratnih perioda.

OSNOVE PRORAČUNA
Funkcionalni zahtjevi hidrotehničkih građevina za zaštitu područja od poplava
Građevine za zaštitu od poplava moraju spriječiti poplavljivanje područja za hidrološke pojave

povratnih perioda 25, 100 i 1000 i više godina. Sprječavanje poplava se postiže odabirom sustava,
prostornim rasporedom te oblikovanjem geometrije pojedinih građevina sustava. Na primjer, grad
Zagreb se štiti od poplavnih voda rijeke Save sustavom građevina oteretnog kanala i hidrotehničkih
nasipa uzduž korita. Oteretni kanal i nasipi su smješteni u prostoru i imaju definiranu geometriju
(širina, dubina, visina, nagibi pokosa, uzdužni pad, ...).
Odabir mjerodavnog povratnog perioda vezan je uz način korištenja zemljišta koje se brani. Tako će
za zaštitu poljoprivrednog zemljišta uglavnom biti odabran povratni period od 25 godina, za zaštitu
manjih naselja 100 godina, a za zaštitu gradova i vrijednih područja 1000 godina. Navedene
vrijednosti se uglavnom koriste kod nas, s time da ih određuje stručna služba Hrvatskih voda u okviru
tzv. Vodopravnih uvjeta. U drugim zemljama postoje različiti pristupi, pa recimo prema DEFRA (UK
Department for Environment, Food and Rural Affairs) kriteriji stupnja rizika za zaštitu od poplava ovise
o korištenju zemljišta koje je svrstano u 5 kategorija (Tablica 1-3, Tablica 1-4).
Tablica 1-3 Kriteriji stupnja rizika za zaštitu od poplava - DEFRA (UK Department for Environment, Food
and Rural Affairs)
Korištenje Povratni
zemljišta period
[kategorija] [god]
A 50-200
B 25-100
C 5-50
D 1,25-10
E <2,5
Kategorija korištenja zemljišta određuje se s obzirom na broj stambenih jedinica po km duljine obale
vodotoka (jednostrano). Definicija kategorija dana je u donjoj tablici.
Tablica 1-4 Kategorija korištenja zemljišta za zaštitu od poplava - DEFRA (UK Department for
Environment, Food and Rural Affairs)
Korištenje Broj Opis

zemljišta stambenih
[kategorija] jedinica/km´
obale
A >50 Razvijena urbana zona
B >25 – 50 Manje razvijena urbana zona
C >5 - <25 Razvijena ruralna zona
D >1,25 - <5 Srednje razvijena ruralna zona
E 0 - <1,25 Slabo razvijena ruralna zona

OSNOVE PRORAČUNA
Odabir povratnog perioda uvelike je vezan uz stupanj povjerenja u prognoze mjerodavnih veličina.
Ukoliko nemamo dovoljno pouzdane podatke o hidrološkim veličinama temeljem kojih prognoziramo
događaje većih povratnih perioda, sigurnost funkcioniranja objekta je upitna. U tim slučajevima, uz
inženjersku argumentaciju, možemo odabrati veći povratni period (npr. povratni period od 200 godina
umjesto 100 godina). Drugi pristup je uvođenje strožih kriterija prilikom oblikovanja konstrukcije (na
primjer odaberemo veće nadvišenje krune nasipa iznad mjerodavnog vodostaja: umjesto kod nas
uobičajenih 1,2 m odaberemo nadvišenje od 1,5 m).
Funkcionalni zahtjevi hidrotehničkih građevina za odvodnju
Odvodnja podrazumijeva sustav hidrotehničkih građevina kojima se prikuplja voda s površine terena
te se provodi i ispušta u za to sposoban prijemnik. U hidrotehničkoj praksi odvodnja se radi za
poljoprivredna zemljišta, naseljene sredine te prometnice. Odabir povratnog perioda mjerodavnog za
dimenzioniranje odvodnje je ekonomska kategorija. Povećanjem mjerodavnog povratnog perioda
povećavaju se mjerodavni protoci i vodostaji, a time se poskupljuje tehničko rješenje. Tako je
uglavnom potrebno načiniti tehničko-ekonomsku analizu kojom se utvrđuje isplativost izvedbe sustava
za odvodnju. Odnosno cijena izgradnje sustava mora biti prihvatljiva i ne bi trebala prelaziti vrijednost
spriječenih šteta koje bi nastale uslijed potapanja štićenog područja. No to nije jedini kriterij!
Konkretno, ako se radi o sustavima za odvodnju poljoprivrednih zemljišta, povratni period mjerodavne
oborine iznosi 5 - 25 godina. Nadalje, za odvodnju naselja koristi se povratni period mjerodavne
oborine od 0,5 – 2 - 5 godina. Za prometnice, taj kriterij je propisan i vezan je uz sigurnost vožnje.
Tako je za odvodnju prometne površine za autoceste i ceste rezervirane za promet motornim vozilima
mjerodavni povratni period oborine 10 godina, dok je za ostale ceste 2 - 5 godina.
Postavlja se pitanje zašto je za odvodnju poljoprivrednog zemljišta postavljen stroži kriterij nego li za
oborinsku odvodnju naselja. Opravdanje se vidi upravo u usporedbi troškova izgradnje i koristi
(spriječenih šteta) sustava za odvodnju. Slijedi vrlo pojednostavljena principijelna analiza. Sustav
odvodnje poljoprivrednog zemljišta uglavnom se oslanja na mrežu otvorenih zemljanih kanala čija je
izgradnja relativno jeftina, a poljoprivredno zemljište koje se zauzima njihovom izgradnjom puno je
jeftinije nego zemljište u naseljima. S druge strane, potapanje usjeva ima za posljedicu znatno
smanjenje prinosa, što uzrokuje velike materijalne štete. Čak, kod dugotrajnijih poplava, može biti
uništen cjelokupan godišnji prinos. Usporedno, izgradnja sustava za oborinsku odvodnju naselja s
podzemnim kolektorima je skupa, a potapanje površina u naselju obično izaziva blokadu prometa bez
nekih velikih izravnih šteta.
Funkcionalni zahtjevi hidrotehničkih građevina za korištenje vode
Voda se može koristiti kao sirovina, kao medij, a može se koristiti i njen potencijal. Kao sirovina se
koristi za piće, za navodnjavanje, kao rashladna voda i sl. gdje nakon uporabe voda mijenja svoje
fizikalno – kemijske osobine. Kao medij vodu koristimo za potrebe plovidbe, športa i rekreacije i sl., a
vodni potencijal se koristi za potrebe proizvodnje energije. U ova dva potonja slučaja ne mijenjaju se
fizikalno-kemijske osobine vode. Kako je veliki raspon načina korištenja voda, tako je i veliki raspon
različitih funkcionalnih kriterija. U nastavku ćemo na par pojednostavljenih primjera pokušati objasniti
neke od funkcionalnih kriterija.
Funkcionalni zahtjevi hidrotehničkih građevina za korištenje voda vezani su uz zahtjeve korisnika, ali
voda je prirodni resurs sa svojim zakonitostima pojavljivanja. Tako, na primjer, akumulacija vode treba
biti toliko velika da zadovolji potrebe korisnika vode iz akumulacije. Međutim, tu nikako ne smijemo
zaboraviti da se akumulacije uglavnom rade na prirodnim vodotocima koji na nju utječu vodama
svoga sliva. To znači da će se pojaviti neki hidrološki događaj koji će imati svoju vjerojatnost
pojavljivanja, a kada će dotok u akumulaciju biti veći od potreba korisnika.
Konkretnije, branu kao hidrotehničku građevinu, u funkcionalnom pogledu oblikovat ćemo tako da
formira akumulaciju. Ta akumulacija mora uskladiti prirodne dotoke i potrebe za vodom (Slika 1-26).
Takvo izravnjavanje radi se ili za prosječne uvjete ili za minimalne uvjete dotoka vode u akumulaciju.

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-26 Godišnji hidrogram za neki vodotok (VQ- veliki protoci, SQ-srednji protoci, NQ- mali protoci,
Qkor. –potrebe korisnika)
Npr., provede se analiza prosječnih (ili minimalnih) dotoka (prosjek iz višegodišnjeg niza opažanja)
vode u akumulaciju. Potrebe za vodom se namiruju na način da se u akumulaciji zadrži određena
količina vode kada je dotok veći od potreba da bi se ta voda kasnije, kada je dotok manji od potreba,
koristila. To nam je funkcionalni kriterij s aspekta korisnika za određivanje potrebnog volumena
akumulacije, odnosno položaja i potrebne visine brane. Znači, u funkcionalnu analizu ulaze prosječni
(ili minimalni) protoci vode. U slučaju pojave većeg dotoka u akumulaciju od njenog kapaciteta, morat
ćemo na brani predvidjeti preljev preko kojega će se ta voda evakuirati. U tome slučaju preljev će
trebati dimenzionirati na ekstremni protok određenog povratnog perioda (Preljev je dio brane koji
osigurava da se voda kontrolirano propušta preko brane - nekontrolirano prelijevanje vode preko
krune brane nije „dozvoljeno“) (Slika 1-27). Tako će funkcionalni kriterij za dimenzioniranje preljeva
biti maksimalni protok vodnog vala koji nailazi na branu i to povratnog perioda 1.000 do 10.000
godina (Nonveiller). Visoka sigurnost zahtijevana je iz razloga sigurnosti brane kao građevine. S
jedne strane je razlog stupnja povjerenja u točnost hidroloških proračuna. S druge strane kako
nekontrolirano prelijevanje ne bi uzrokovalo rušenje građevine (nasuta brana) što bi za posljedicu
imalo moguća ljudska stradavanja i velike materijalne štete.
Slika 1-27 Shematizirani uzdužni presjek kroz akumulaciju

Drugi primjer funkcionalnih proračuna konstrukcija bit će primjer luke na moru. Zahtjevi za luku su da
bude sigurno mjesto na kojem se nesmetano mogu obavljati manevri brodova i lučki procesi (utovar,
istovar, …). Za to je potrebno izgraditi niz građevina (lukobran, gatovi, operativne obale, …). Zadržat
ćemo se samo na primjeru lukobrana. U funkcionalnom smislu njegov položaj i njegova geometrija
moraju biti takvi da štite akvatorij luke od valova. Zahtjev je da valovi u lučkom akvatoriju ne budu veći
OSNOVE PRORAČUNA
od određene vrijednosti za maksimalne valove čiji je povratni period od 1-5 godina. Jasno je da su
projektni kriteriji za lukobran za zahtjeve konstrukcije puno stroži (povratni periodi 50, 100 i više
godina)!
1.3.2 Proračuni hidrotehničkih konstrukcija
Proračuni hidrotehničkih konstrukcija razlikuju se ovisno radi li se o fleksibilnim ili o krutim

konstrukcijama. Kod krutih konstrukcija radi se o proračunima nosivosti (stabilnost i slom) i
uporabljivosti po EN, a kod fleksibilnih pretežno o proračunima stabilnosti prema preporukama
strukovnih društava. Pod pojmom „fleksibilne konstrukcije“ podrazumijevaju se one kojima
funkcionalnost i sigurnost nisu ugražene zbog trajnih deformacija – pomaka pojedinih elemenata
konstrukcije (ti pomaci mogu imati značajniji red veličine - desetak i više centimetara).
Proračuni fleksibilnih hidrotehničkih konstrukcija
Kod "fleksibilnih" hidrotehničkih konstrukcija to se odnosi uglavnom na proračune "hidrauličke"

stabilnosti u struji vode. Za takve konstrukcije (npr. obaloutvrda, prokop meandra, prag, obloga
gabionskim madracima, zaštita nožice građevine od podlokavanja, obloga lukobrana, biološke
vodogradnje....) proračuni kod nas uglavnom nisu zakonski propisani nego se provode prema opće
poznatim pravilima struke, preporukama strukovnih udruženja ili općeprihvaćenim propisima drugih
država.
Proračuni krutih hidrotehničkih konstrukcija
Kod "krutih" hidrotehničkih, i svih drugih inženjerskih konstrukcija, proračuni su zakonski propisani i
provode se prema, kod nas usvojenom, EUROPSKOM NORMOM (EN) što uključuje:
1) proračune nosivosti po graničnim stanjima nosivosti,
2) proračune uporabljivosti po graničnim stanjima uporabljivosti i
3) proračune trajnosti.
Pritom je granično stanje ono kod kojega konstrukcija više ne zadovoljava proračunom zahtijevana
svojstva.
Temeljni principi proračuna hidrotehničkih (i drugih) konstrukcija su da konstrukcija kroz proračunski

radni vijek omogući predviđenu uporabu i da može preuzeti sva djelovanja i utjecaje na ekonomičan i
pouzdan način. Filozofija proračuna konstrukcije metodom graničnih stanja po EN-i je da za svako
granično stanje moraju biti ispunjeni proračunski kriteriji (≤) koji opisuju uvjete koje konstrukcija mora
ispuniti.
Tako je npr. za granično stanje nosivosti kod ispitivanja stabilnosti kriterij da proračunski učinci
destabilizacijskih djelovanja moraju biti manji ili jednaki od proračunskih učinaka stabilizacijskih
djelovanja, a kod proračuna sloma da proračunski učinci djelovanja moraju biti manji ili jednaki od
proračunske otpornosti konstrukcije (naprezanja, deformacije, pomaci...).
Za granično stanje uporabljivosti kriterij je da proračunski učinci djelovanja moraju biti manji ili
jednaki od nazivnih vrijednosti proračunskih svojstava gradiva (deformacije konstrukcije, oštećenja-
pukotine, vibracije ....).
Proračuni trajnosti su propisani EN-om kroz zahtjeve za gradiva, proračun konstrukcije, tehnologiju
gradnje i kontrolu kakvoće.
OSNOVE PRORAČUNA
Pouzdanost konstrukcije prema EN-i je zahtjev da konstrukcija neće otkazati u razdoblju trajnosti
građevine; tj. da će u tom razdoblju ostati sigurna, uporabljiva i trajna. Ona se dokazuje kroz proračun
konstrukcije po konceptu parcijalnih koeficijenata sigurnosti.
Koncept proračuna pouzdane konstrukcije metodom graničnih stanja uz primjenu parcijalnih

koeficijenata sigurnosti je u tome da se grupe djelovanja (stalna-G, promjenjiva-Q i izvanredna-A)
slične prirode uvećavaju množenjem s "parcijalnim faktorima sigurnosti" nosivosti ili uporabljivosti za
djelovanja "γ" gdje je u principu γ≥1 (npr. za stalno najčešće su: γG=1,35, za promjenjivo γQ=1,5 i za
izvanredno γA=1).
No kad na konstrukciju djeluje više promjenjivih djelovanja istovremeno, ona se množe još i s
koeficijentima za promjenjiva djelovanja "ψ" čije su vrijednosti ψ≤1. Suština koeficijenata ψ je da
isključi gomilanje promjenjivih djelovanja koja se mogu javiti istovremeno, ali im istovremenost nije
jednake vjerojatnosti. Nekima je vjerojatnost istovremenog nastupa velika pa ψ→1, a nekima mala pa
ψ→0.
Spomenuti faktori sigurnosti i koeficijenti definirani su u HRN EN 1991. S druge strane, karakteristična
vrijednost svojstva gradiva (najčešće neka granična čvrstoća) umanjuje se dijeljenjem s "parcijalnim
koeficijentom" za svojstvo gradiva "γM≥1" (oni najčešći su npr.: za beton γM=1,5, a za armaturni čelik
γM=1,15, a za koeficijent trenja između tla i betona; tj. za tg Φ γM=1,1). Parcijalni koeficijenti sigurnosti
γM definirani su u HRN EN 1992 - 1999 za svaki građevinski materijal.
Pojednostavljeno rečeno stvarna se djelovanja "umjetno povećavaju" parcijalnim faktorima sigurnosti

za djelovanja "γ", a otpornosti gradiva se "umjetno smanjuju" parcijalnim koeficijentima sigurnosti za
gradiva "γM". I jedno i drugo je na strani sigurnosti. Parcijalni faktori i koeficijenti u biti trebaju anulirati
nesigurnosti i netočnosti: djelovanja, otpornosti gradiva, geometrije, modela djelovanja i modela
proračuna konstrukcije. Proračunske vrijednosti djelovanja i otpornosnih svojstava gradiva nisu
stvarne veličine već projektne (fiktivne vrijednosti s kojima provodimo proračune).
S tako definiranim proračunskim vrijednostima djelovanjima (u stvari s njihovim kombinacijama) i tako

definiranim proračunskim vrijednostima otpornosnih svojstava gradiva vrši se proračun konstrukcija
provjerom graničnih stanja nosivosti i provjera graničnih stanja uporabivosti. Ne rade se sve provjere
graničnih stanja pri projektiranju svake konstrukcije, nego samo onih graničnih stanja koja se kod
razmatrane konstrukcije mogu javiti!
U numeričkom smislu proračunom konstrukcije po EN-u provjerava se kriterij da je proračunska

vrijednost učinka djelovanja Ed manja ili jednaka (≤) od otpornosti konstrukcije Rd za nosivost ili od
nazivne vrijednosti proračunskih svojstava gradiva Cd za uporabljivost. To se načelno izražava:
Ed ≤ Rd kriterij kod provjere po graničnim stanjima nosivosti
Ed ≤ Cd kriterij kod provjere po graničnim stanjima uporabljivosti
Pritom su najvažniji pojmovi i oznake:
Pouzdanost konstrukcije je sposobnost konstrukcije da u proračunskom vijeku uporabe ispuni funkcije

za koje je bila projektirana. Izražava se u vidu vjerojatnosnih pojmova. Uključuje sigurnost,
uporabljivost i trajnost konstrukcije.
Proračunski radni vijek je vremensko razdoblje u kome će konstrukcija biti uporabljivana za

namjeravanu svrhu uz propisano održavanje i bez potrebe za bitnijim popravcima.
Životni vijek konstrukcije je vremensko razdoblje koje uključuje vremensko razdoblje predfabrikacije,
građenja, uporabe i popravaka.
Referentno razdoblje je vremensko razdoblje koje se koristi kao temeljno kod statističke procjene
promjenjivih djelovanja, kao i kod procjene mogućnosti nastupa izvanrednih djelovanja. Ono može biti
dio, ili cjelina, razdoblja predfabrikacije, gradnje i popravka; odnosno proračunski radni vijek
konstrukcije. Promjenjivo djelovanje unutar referentnog razdoblja može biti dostignuto, ili premašeno,
OSNOVE PRORAČUNA
tokom nekog propisanog (malog) dijela tog referentnog razdoblja. Statistička procjena je u stvari
procjena vjerojatnosti učestalosti premašenja razmatranog djelovanja unutar referentnog razdoblja.
Kombinacija djelovanja je skup proračunskih vrijednosti za provjeru pouzdanosti konstrukcije nekog

graničnog stanja pod istovremenim utjecajem raznih djelovanja. Ima ih 6. Od toga su 3 za granično
stanje nosivosti i 3 za granično stanje uporabivosti.
Proračunska situacija je skup uvjeta za određeno vremensko razdoblje za koje projektom treba
dokazati da neće biti premašenja graničnih stanja. Ima ih 4: stalna, promjenjiva, izvanredna i
potresna. Primjenjuju se za definiranje skupa proračunskih vrijednosti kod sve 3 kombinacije
djelovanja graničnog stanja nosivosti i to za: kombinaciju djelovanja za stalnu ili promjenjivu
proračunsku situaciju, kombinaciju djelovanja za izvanrednu proračunsku situaciju i kombinaciju
djelovanja za potresnu proračunsku situaciju.
G stalna djelovanja vjerojatno traju tokom cijele proračunske situacije: vlastita težina, nepokretna
oprema, tlak tla, hidrostatički tlak i uzgon vode kod stalne razine vodnog lica, prednapinjanje,
slijeganje oslonaca, deformacije uslijed načina izgradnje konstrukcije
Q promjenjiva djelovanja vjerojatno ne traju tokom cijele proračunske situacije ili imaju znatan
varijabilitet veličine po vremenu u odnosu na srednju vrijednost: uporabna opterećenja i djelovanja,
djelovanje temperature, opterećenje snijegom, djelovanje vjetra, opterećenje ledom, dodatni
hidrostatički tlak vode uslijed promjene razine vodnog lica u odnosu na stalnu razinu (±),
hidrodinamički tlak i uzgon od strujanja vode, opterećenje morskim valovima
A izvanredna djelovanja su kratkotrajna s malom vjerojatnošću nastupa u proračunskom radnom

vijeku konstrukcije: požar, eksplozija, udar vozila ili plovila, lokalni slom konstrukcije i potres.
γ parcijalni koeficijent (sigurnostii ili uporabljivosti) za djelovanja definiran u HRN EN 1991

1-1. Veličina za nosivost uglavnom mu je γ≥1, a samo u nekim slučajevima (kod stabilizacijskih
djelovanja u proračunu stabilnosti) γ<1, dok je za uporabljivost uglavnom γ=1, osim ako prema HRN
EN 1992 do HRN EN 1999 nije drukčije definirano.
Proračuni nosivosti krute hidrotehničke konstrukcije
Proračuni nosivosti odnose se na sigurnost konstrukcije i ljudi. Oni su u biti proračuni sigurnosti za
nosivost po metodi graničnih stanja. Prema EN predviđene su provjere sigurnosti za nosivost po
četiri granična stanja nosivosti (Tablica 1-5) koje se mogu podijeliti u dvije grupe:
a) proračuni stabilnosti
b) proračuni sloma.
Tablica 1-5 Nazivi graničnih stanja nosivosti za proračun konstrukcija prema HRN EN 1991
GRANIČNA STANJA NOSIVOSTI

GRUPA
PRORAČUNA NAZIV GRANIČNOG STANJA
KONSTRUKCIJE
gubitak stabilnosti ili pomak konstrukcije razmatrane kao kruto

a) stabilnost
tijelo (EQU)
slom ili pretjerane deformacije konstrukcije (STR)
b) slom slom ili pretjerane deformacije temeljnog tla (GEO)
slom uslijed zamora (FAT)

OSNOVE PRORAČUNA
Filozofija je proračuna konstrukcija po graničnim stanjima nosivosti u provjeri da konstrukcija ne

otkaže zbog premašenja mjerodavnih graničnih stanja koja kod razmatrane konstrukcije mogu
nastupiti; tj. provjeri kriterija da vrijednosti učinaka proračunskih djelovanja na konstrukciju ne prelaze
proračunsku vrijednost otpornosti konstrukcije.
Provjere sigurnosti za stabilnost se rade za konstrukciju koja se promatra kao kruto tijelo. Te se
provjere rade za stanja konstrukcije koja vode njenom otkazivanju uslijed gubitka ravnoteže ili
ukupnog pomaka konstrukcije kao krutog tijela.
 provjerom sigurnosti na horizontalnu stabilnost; tj. klizanje (Slika 1-28),
 provjerom sigurnosti na prevrtanje (Slika 1-28),
 provjerom sigurnosti na vertikalnu stabilnost; tj. na isplivavanje (AB sandučaste konstrukcije) i
 provjera sigurnosti na hidraulički slom temeljnog tla.
Jednostavno rečeno konstrukcija, koja se promatra kao kruto tijelo, se ne smije pomaknuti (proklizati),
isplivati niti prevrnuti.
Navedeni kriteriji računski se provjeravaju kroz matematički dokaz da proračunski učinci

destabilizacijskih djelovanja moraju biti ≤ od proračunskih učinaka stabilizacijskih djelovanja:
Ed,destab ≤ Ed,stab
gdje je:
Ed,destab proračunske vrijednosti učinka destabilizirajućih djelovanja u vidu destabilizirajućih sila

i momenata. Definira se na temelju odgovarajuće kombinacije djelovanja.
Ed,stab proračunske vrijednosti učinka stabilizirajućih djelovanja u vidu stabilizirajućih sila i

momenata. Definira se na temelju odgovarajuće kombinacije djelovanja.
Slika 1-28 Provjere nosivosti; tj. stabilnosti (klizanje i prevrtanje) konstrukcije gravitacijske vertikalne
operativne obale
Provjere sigurnosti za slom konstrukcije vrše se za konstrukciju koja se promatra kao
elastoplastično tijelo. Te provjere vrše se za stanja konstrukcije koja vode njenom otkazivanju uslijed
sloma, pretjeranih deformacija, prelaska u mehanizam, gubitka stabilnosti konstrukcije ili gubitka
stabilnosti nekog njenog dijela uključujući ležajeve i temeljenje (trake, ploče piloti, dijafragme, žmurje),
te zamora.

OSNOVE PRORAČUNA
Jednostavno rečeno za konstrukciju, koja se ne promatra kao kruto tijelo, moraju se obaviti sljedeće
provjere:
 provjera sloma preko unutarnjih naprezanja ili sila (Slika 1-29),
 provjera pretjeranih deformacija elemenata ili cijele konstrukcije,
 provjera prelaska u mehanizam provjerom stvaranja plastičnih zglobova i
 provjera gubitka stabilnosti provjerom izvijanja elementa ili poprečnog presjeka.
Za temeljno tlo
 provjera sloma preko unutarnjih naprezanja ili sila (Slika 1-30) i
 provjera pretjeranih deformacija.
Za zamor
 provjera zamora inženjerske konstrukcije provjerom razlike naprezanja za dugotrajno

kratkoperiodički promjenjivo djelovanje.
Navedeni kriteriji računski se provjeravaju kroz matematički dokaz da proračunski učinci djelovanja
moraju biti ≤ od proračunske otpornosti:
Ed ≤ Rd ,
gdje je:
Ed proračunska vrijednost učinka djelovanja izražena najčešće kao: naprezanje; odnosno

unutarnja sila, relativna deformacija i pomak konstrukcije, te razlika naprezanja kod zamora gradiva
(za sve nabrojeno skraćenica je unutarnja sila). Definira se na temelju odgovarajuće kombinacije
djelovanja.
Rd proračunska vrijednost otpornosti izražena najčešće kao naprezanje ili bilo koja druga
unutarnja sila kao umanjene vrijednosti otpornosti gradiva.
Slika 1-29 Provjere nosivosti; tj. sloma konstrukcije vertikalne operativne obale

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-30 Provjere nosivosti; tj. sloma temeljnog tla vertikalne operativne obale
Proračuni uporabljivosti krutih hidrotehničkih konstrukcija
Proračuni uporabljivosti se rade za konstrukciju koja se promatra kao elastoplastično tijelo, a odnose
se na uporabljivost konstrukcije, a time i cijele građevine, udobnost ljudi i izgled. Oni su u biti provjere
sigurnosti glede uporabljivosti konstrukcije po metodi graničnih stanja. Prema EN predviđene su
provjere sigurnosti za uporabljivost po 4 granična stanja (Tablica 1-6).
Filozofija je proračuna konstrukcija po graničnim stanjima uporabljivosti u provjeri da konstrukcija ne

otkaže zbog premašenja mjerodavnih graničnih stanja koja kod razmatrane konstrukcije mogu
nastupiti: tj. provjeri da učinci proračunskih djelovanja na konstrukciju (odzivi uporabljivosti
konstrukcije) kao što su: deformacije, pomaci i ubrzanja konstrukcije, naprezanja, oštećenja
(pukotine), vibracije, zamor i otpornost poda na klizanje ne prelaze postavljene kriterije ponašanja
konstrukcije glede uporabljivosti. Kriteriji ponašanja konstrukcije u pogledu uporabljivosti dijelom su
propisani EN-om (progibi, pukotine prema razredu izloženosti, vibracije, zamor), a dijelom ih definira
investitor (pomaci i deformacije koji proizlaze iz funkcioniranja instalacija i strojeva, otpornost poda na
klizanje te izgleda konstrukcije).
Tablica 1-6 Nazivi graničnih stanja uporabljivosti za proračun konstrukcija prema HRN EN 1991
GRANIČNA STANJA UPORABLJIVOSTI

VRSTA
PRORAČUNA NAZIV GRANIČNOG STANJA
KONSTRUKCIJE
uporabljivost konstrukcije (uključujući strojeve i instalacije na njoj),

a) deformacije
komfor ljudi, izgled, oštećenja završnih radova (žbuke, stolarije, ...)
b) vibracije komfor ljudi, uporabljivost konstrukcije
c) oštećenje
trajnost, funkcioniranje, izgled
(uklj. pukotine)
d) zamor oštećenje konstrukcije

OSNOVE PRORAČUNA
Navedeni kriteriji računski se provjeravaju kroz matematički dokaz da proračunski učinci djelovanja
moraju biti ≤ od nazivne vrijednosti (ili funkcije) proračunskog svojstva gradiva
Ed ≤ Cd
gdje je:
Ed proračunska vrijednost učinka djelovanja izražena kao: deformacija, pomak ili ubrzanje
konstrukcije, oštećenje (širina pukotine), vibracije, zamor, deformacija, naprezanje ili granica
naprezanja, otpornost poda na klizanje (za sve nabrojeno skraćenica je odziv uporabljivosti
konstrukcije). Definira se na temelju odgovarajuće kombinacije djelovanja.
Cd nazivna vrijednost (ili funkcija) proračunskog svojstva gradiva, tj. granična proračunska
vrijednost odgovarajućeg kriterija uporabljivosti.
Granične vrijednosti ovih kriterija dane su u HRN EN 1992-1999.
Slika 1-31 Provjere uporabljivosti; tj. deformacija vertikalne operativne obale
Djelovanja
Djelovanje podrazumijeva sile (vlastito i prisilno opterećenje) i prisilna djelovanja umjetnog ili
prirodnog okoliša na konstrukciju.
Sila; tj. vlastito opterećenje, opterećenje od fiksne opreme i fiksne mehanizacije, te prisilno korisno i
prometno opterećenje kao i opterećenje od od tla, vode i zraka koja djeluju na konstrukciju. Radi se o
izravnom djelovanju.
Prisilna djelovanja umjetnog okoliša akceleracija od rada stroja ili prirodnog okoliša, tj. prisilno ili
spriječeno deformiranje uslijed promjene temperature, nejednolikog slijeganja, skupljanja betona ili
vlage te prisilna akceleracija od potresa, hidrodinamičkog djelovanja vode (vibracije uslijed otkidanja
vrtloga) i vjetra (lepršanje i lepetanje). Radi se o neizravnom djelovanju.
Hrvatska norma HRN EN 1991 u dijelovima 2, 3, 4 i 5 opisuje pojedina djelovanja na konstrukcije:
HRN EN 1991 – 2 – 1 – Vlastita težina i uporabna opterećenja
HRN EN 1991 – 2 – 2 – Požarno djelovanje
HRN EN 1991 – 2 – 3 – Snijeg
HRN EN 1991 – 2 – 4 – Vjetar
HRN EN 1991 – 2 – 5 – Toplinska djelovanja

OSNOVE PRORAČUNA
HRN EN 1991 – 2 – 6 – Djelovanja pri izvedbi
HRN EN 1991 – 2 – 7 – Izvanredna djelovanja uzrokovana udarom ili eksplozijom
HRN EN 1991 – 3 – Prometna opterećenja mostova
HRN EN 1991 – 4 – Djelovanja na silose i spremnike tekućina
HRN EN 1991 – 5 – Djelovanja od kranova i strojeva.
No sva ta djelovanja ne javljaju se uvijek istovremeno, pa se za proračun konstrukcije klasificiraju u
grupe kako slijedi:
 prema promjenjivosti tokom vremena,

 prema mogućnosti promjene položaja u prostoru i
 prema svojoj prirodi ili odzivu konstrukcije.
Klasifikacija je temelj za formiranje logičnih kombinacija i proračunskih situacija istovremenih
djelovanja, i potom radi ponderiranja djelovanja "parcijalnim faktorima sigurnosti za djelovanja".
Djelovanja će se prikazati na primjeru opće sheme opterećenja gravitacijske operativne obale (obale) i
operativne obale (obale) na pilotima jer je u hidrotehnici operativna obala jedna od konstrukcija s
najraznovrsnijim opterećenjima.
Klasifikacija djelovanja prema promjenjivosti tokom vremena
Prema promjenjivosti tokom vremena mogu se podijeliti na:
a) stalna G,
b) promjenjiva Q i
c) izvanredna djelovanja A.
Stalna djelovanja G će vjerojatno trajati u cijelom razdoblju proračunske situacije i čije su promjene
veličine u odnosu na prosjek zanemarive. Direktna su posljedica gradnje. U ovu skupinu pripadaju
vlastita opterećenja, kao što su: vlastita težina, nepokretna oprema, cestovni zastor, sila
prednaprezanja i srodne nesavršenosti pri izgradnji, trenje na pokretnim ležajevima, skupljanje i
puzanje betona, nejednoliko slijeganje te prisilna opterećenja od tla, od površinske i od podzemne
vode u mirovanju (hidrostatika). Proračunska vrijednost stalnog djelovanja Gd dobije se kao
Gd=γG×Gk;
gdje je Gk - karakteristična vrijednost stalnog djelovanja, a γG - parcijalni faktor sigurnosti stalnog

djelovanja.
Najčešće vrijednosti γG za proračune nosivosti su: 1 (stabilnost) i 1,35 (slom), a γG za proračune

uporabljivosti uvijek su 1.
Od toga na operativnoj obali se javlja (Slika 1-32):
 vlastita težina,
 nepomična oprema,
 cestovni zastor,
 sila tlaka tla: aktivni tlak i pasivni otpor,
 hidrostatička sila tlaka vode u mirovanju kod stalne (ili najučestalije) razine vodnog lica:
o sila hidrostatskog tlaka vode

OSNOVE PRORAČUNA
o sila hidrostatskog uzgona
Promjenjiva djelovanja Q su ona koja vjerojatno neće trajati cijelo razdoblje proračunske situacije ili
kod kojih je varijacija veličine po vremenu značajna u odnosu na prosječnu veličinu.
U tu skupinu pripadaju: prisilna opterećenja iz umjetnog okoliša, kao što su: sve vrste korisnog
(skladišno, pokretna mehanizacija...) i prometna, zatim iz prirodnog okoliša kao što su: djelovanje
temperature, opterećenje vjetrom ili snijegom, sila hidrostatičkog tlaka rezidualne vode, zatim
opterećenja od površinske i podzemne vode u gibanju (hidrodinamika), sile od morskih valova te
ostala opterećenja i djelovanja iz prirodnog i umjetnog okoliša.
Proračunska vrijednost promjenjivog djelovanja Qd dobije se kao
QD,1=γQ×Qk,1 i QD,i=γQ,i×Qk,i×ψ¸i,
gdje je Qk,i - karakteristična vrijednost promjenjivog djelovanja, γQ - parcijalni faktor sigurnosti

promjenjivog djelovanja i ψ – koeficijent promjenjivog djelovanja.
Najčešće vrijednosti γQ za nosivost su 1,5 (slom), a γQ za uporabljivost je uvijek 1. Vrijednost

koeficijenta promjenjivog djelovanja, ψ, obično je u rasponu 0,4-0,8 ovisno o situaciji koja se opisuje.
Karakteristična vrijednost Qk definira se ili kao gornja ili kao donja vrijednost ili kao nazivna vrijednost,
a u proračunu će se uzeti nepovoljnije za razmatranu proračunsku situaciju ili kombinaciju djelovanja.
Osim toga, kod razmatrane proračunske situacije ili kombinacije jedno od mnogih promjenjivih
djelovanja je prevladavajuće i označava se Qk1, a ostala se označavaju s Qki, i>1, kako bi se na njih
mogli primijeniti različiti koeficijenti sigurnosti za djelovanja. Vrijednosti se navode u HRN EN 1991-2 i
1991-3.
Karakteristične vrijednosti promjenjivog djelovanja Qk iz umjetnog okoliša (prometno, skladišno i sl.

djelovanja) su lagano varijabilna tokom referentnog razdoblja od 1 godine. Karakteristične vrijednosti
Qk definiraju se statistički kao gornja ili donja vrijednost koje odgovaraju 98% i 2%-tnom fraktilu
prosječne godine. Ako nema statistike, definiraju se s jednom, tj. nazivnom vrijednošću. Promjenjiva
djelovanja iz prirodnog okoliša (vjetar, snijeg, temperatura visoka i niska, strujanje vode, morski val...)
su slučajne prirode i jače su varijabilna. Njihove karakteristične vrijednosti Q k u principu odgovaraju
50-godišnjem povratnom razdoblju, ali mogu biti i drukčije definirane.
Od toga na operativnoj obali se javlja (Slika 1-33):
 uporabno opterećenje (odnosi se samo na zgrade, na primjer zatvorena skladišta)
 korisno opterećenje nepokretno kontinuirano, tj. skladišno
 korisno opterećenje pokretno:
o sile od prekrcajne mehanizacije
o sile od broda:
 sila udara broda na operativnu obalu kod normalnog manevra
 sila priveznog konopa (vjetar na brod)
 prometno opterećenje od željeznice i ceste
 opterećenje vjetrom:
o na mehanizaciju
o na željeznicu
OSNOVE PRORAČUNA
 hidrostatička sila tlaka vode:
o sila tlaka rezidualne vode
 hidrodinamičke sile:
o sila hidrodinamičkog tlaka od struje vode i morskih valova
o sile otpora i inercije od struje vode i valova
o sila hidrodinamičkog uzgona od struje vode i valova
 djelovanje temperature
 opterećenje snijegom
 opterećenje ledom
Izvanredna djelovanja A uključuju kratkotrajna djelovanja čiji događaj ima malu vjerojatnost nastupa
u razdoblju proračunskog radnog vijeka konstrukcije. U tu skupinu pripadaju: prisilna djelovanja iz
umjetnog okoliša kao što su: požar, udar vozila ili plovila, eksplozija, lokalni slom konstrukcije zatim iz
prirodnog okoliša: potres, tsunami morski valovi (od potresa - nema ih u HR).
Proračunska vrijednost izvanrednog djelovanja Ad dobije se kao
Ad=γA×Ak,
gdje je Ak - karakteristična vrijednost izvanrednog djelovanja, a γA - parcijalni faktor sigurnosti

izvanrednog djelovanja.
Najčešća mu je vrijednost 1. Karakteristična vrijednost Ak u principu se propisuju u EN-i (eksplozije i

udari HRN EN 1991-2-7 i EN 1991-1-7:2006, požar HRN EN 1991-2-2, izvanredna prometna
opterećenja na mostovima HRN EN 1991-3).
Izvanredna djelovanje se ne uvećava s parcijalnim faktorom sigurnosti za djelovanja, pa su

proračunska i karakteristična vrijednost uvijek jednake: Ad=Ak.
Posebno se tretira potres AE. Djelovanje potresa se ne uvećava s parcijalnim faktorom sigurnosti za
djelovanja, pa su proračunska i karakteristična vrijednost uvijek jednake: A Ed=AEk. No proračunska
vrijednost se malo uvećava za koeficijent važnosti građevine γi≥1. Vrijednosti se navode u HRN EN
1998-1. Proračunska vrijednost potresa AEd u principu odgovaraju 500-godišnjem povratnom
razdoblju. Po karakteru su ubrzanje iz kojeg se množenjem s masom i raznim koeficijentima
izračunava nazovistatička sila:
 potresno opterećenje ( Z ):
o na vlastitu težinu
o na skladišno opterećenje p
o na mehanizaciju
o na tlo iza zida
o na vodu oko konstrukcije.
Navedena djelovanja dalje se mogu razvrstati:
 prema mogućnosti promjene položaja u prostoru i

OSNOVE PRORAČUNA
 prema svojoj prirodi ili odzivu konstrukcije.
Klasifikacija djelovanja prema mogućnosti promjene položaja u prostoru
Prema mogućnosti promjene položaja u prostoru opterećenja se mogu podijeliti na nepomična i

slobodna djelovanja. Nepomičnim djelovanjem smatra se vlastita težina, dok su slobodna djelovanja:
pomična korisna opterećenja, voda, vjetar i snijeg.
Klasifikacija djelovanja prema svojoj prirodi ili odzivu konstrukcije
Prema svojoj prirodi ili odzivu konstrukcije djelovanja mogu biti statička (ne izazivaju značajno
ubrzanje konstrukcije ili njenih elemenata) i dinamička (izazivaju značajna ubrzanja konstrukcije ili
njenih elemenata). U standardnim statičkim proračunima dinamička djelovanja (sile) se zamjenjuju
uvećanim mirnim tzv. nazovistatičkim (kvazistatičkim) silama, pa su time i proračuni nazovistatički.
Dinamički proračuni se rijetko rade za masivne konstrukcije (takve su najčešće HG), no tada se
dinamičke sile uzimaju promjenjive kakve su po svojoj prirodi.

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-32 Pregled i pozicije stalnih djelovanja na operativnu obalu: gravitacijsku i na pilotima (na slici
su tlakovi zamijenjeni silama)

OSNOVE PRORAČUNA
Slika 1-33 Pregled i pozicije promjenjivih djelovanja na operativnu obalu: gravitacijsku i na pilotima (na
slici su tlakovi zamijenjeni silama)

OSNOVE PRORAČUNA
Kombinacije djelovanja (bez provjere zamora)
Kombinacija djelovanja je skup proračunskih vrijednosti za provjeru pouzdanosti konstrukcije nekog

graničnog stanja pod istovremenim utjecajem raznih djelovanja.
Posebno se definiraju kombinacije djelovanja za:
 granično stanje nosivosti i
 granično stanje uporabivosti.
Unutar gornja dva granična stanja formiraju se "kombinacije" istovremenih djelovanja

Tablica 1-7 Načelne kombinacije djelovanja za granična stanja: nosivosti (LS1) i uporabljivosti (LS2)
GRANIČNO STANJE NOSIVOSTI
Kombinacija djelovanja za
stalnu ili promjenjivu Kombinacija djelovanja za
Kombinacija djelovanja za
proračunsku situaciju izvanrednu proračunsku
potresnu proračunsku situaciju
situaciju
GRANIČNO STANJE UPORABIVOSTI
Karakteristična kombinacija Nazovistalna kombinacija

Česta kombinacija djelovanja
djelovanja djelovanja
Proračunska situacija djelovanja je skup fizikalnih uvjeta (geometrija, materijal, promjenjiva i stalna
djelovanja) s istovremenim deformacijama koji predstavljaju stanje okoline i konstrukcije u nekom
vremenskom intervalu „životnog“ vijeka konstrukcije (predfabrikacija, gradnja, uporaba, popravci, ...)
za koje projektom treba dokazati da određena granična stanja neće biti premašena.
Stalna proračunska situacija djelovanja je mjerodavna za razdoblje reda veličine proračunskog

vijeka uporabe.
Promjenjiva proračunska situacija djelovanja je mjerodavna za razdoblje mnogo kraće od

proračunskog radnog vijeka.
Izvanredna proračunska situacija djelovanja je mjerodavna za izuzetne situacije konstrukcije koje

su: požar, eksplozija, lokalni havarijski udar vozila ili plovila ili lokalni slom konstrukcije.
Potresna proračunska situacija djelovanja je mjerodavna za izuzetne situacije konstrukcije kad je

podvrgnuta potresu.
Primjenjuju se za definiranje skupa proračunskih vrijednosti kod sve 3 kombinacije djelovanja

graničnog stanja nosivost i to za:
 kombinaciju djelovanja za stalnu ili promjenjivu proračunsku situaciju,

 kombinaciju djelovanja za izvanrednu proračunsku situaciju i
 kombinaciju djelovanja za potresnu proračunsku situaciju.
OSNOVE PRORAČUNA
Za svaku situaciju djelovanja treba načiniti niz kombinacija djelovanja koja se mogu javiti istovremeno
i potom izračunati proračunsku vrijednost učinka djelovanja E d. Za svaku tako određenu proračunsku
vrijednost učinka djelovanja Ed, provodi se provjera sigurnosti (stabilnost i slom) za granična stanja
nosivosti i uporabljivost. Na taj način može se naći kritična kombinacija.
Prikaz nekih stalnih djelovanja na hidrotehničke građevine
Ovdje se neće opisivati opća djelovanja poznata iz drugih kolegija, kao što su: vlastita težina, korisno
opterećenje, nepomična oprema, sile prednaprezanja, skupljanje i puzanje materijala, deformacije
nastale kao posljedica načina izgradnje, djelovanje temperature, opterećenje snijegom, opterećenje
ledom i prometno opterećenje, nego je naglasak stavljen na specifična djelovanja kod hidrotehničkih
građevina.
Hidrostatski tlak na branu
Slika 1-34 Hidrostatski tlak na branu
Prikaz nekih promjenjivih djelovanja na hidrotehničke građevine
Strujanje ispod temelja
Potrebno je istaknuti problem temeljenja brana, kao jedan od najsloženijih problema hidrotehničkih
građevina. Osnovne karakteristike temelja brana su: nosivost, deformabilnost, vodopropusnost i
stabilnost.
Ovdje će se posebna pažnja posvetiti vodopropusnosti. Bitno je uočiti razliku između problema
temeljenja na tlu i na stijeni. Naime, propusnost uslijed pora znatno se razlikuje od propusnosti uslijed
pukotina. Srednja filtracijska brzina u nekoj propusnoj kontinuiranoj i homogenoj sredini određena je
Darcyjevim zakonom
H
v k  kI ,
L
gdje je:
v brzina tečenja podzemne vode [m/s]

H promjena razine gornje i donje vode ( H1  H2 ), [m]
L duljina puta oko temelja [m]
OSNOVE PRORAČUNA
I pad piezometarske linije [-]

k koeficijent filtracije [m/s].
Opis djelovanja uzrokovanih tečenjem vode ispod brane prikazan je na slici (Slika 1-35). Injekcijske
zavjese imaju zadatak smanjiti količinu filtrirane vode i produljiti put procjeđivanja, te na taj način
smanjiti silu uzgona u temeljima brane i hidrostatičke sile smicanja na bokovima brane.
Slika 1-35 Strujna mreža i sile na branu uslijed strujanja
Slika 1-366 Strujna mreža i sile na AB dijafragmu

OSNOVE PRORAČUNA
Opterećenje građevina u struji tekućine
Djelovanje opstrujavanja tekućine oko uronjenog tijela (npr. horizontalnog dugog valjka, Slika 1-37)
rastavlja se, radi lakšeg teorijskog opisa, na dvije horizontalne komponente i jednu vertikalnu:
 horizontalne
o sila otpora FD
o sila inercije FI
 vertikalna:
o sila hidrodinamičkog uzgona FL
v v
U slučaju stacionarnog jednolikog strujanja tekućine ( 0,  0 ) javlja se na horizontalan valjak
t x
horizontalna hidrodinamička sila otpora FD koja se može napisati u obliku:
v2
FD  CD A D , [N],
2
gdje su:
FD [N] sila otpora (oblika i trenja) tijela u stacionarnoj struji tekućine,

ρ [kg/m3] gustoća mase tekućine,
CD bezdimenzionalan koeficijent otpora (Slika 1-38),
A [m2] projekcija površine građevine u smjeru sile; A=D×L,
v [m/s] brzina strujanja tekućine.
v v
U slučaju nestacionarnog jednolikog strujanja tekućine (  0,  0 ) javlja se na horizontalan
t x
valjak horizontalna sila inercije FI koja se može napisati u obliku:
FI  CI V a , [N/m'] ,
gdje su:
FI [N] sila inercije tijela u nestacionarnoj struji tekućine,

CI bezdimenzionalan koeficijent inercije (pridružene mase),
a [m/s2] ubrzanje strujanja tekućine,
V [m3] volumen građevine.
Sila hidrodinamičkog uzgona na horizontalan valjak u stacionarnoj jednolikoj struji tekućine

v v
( 0,  0 ) je poprečna na smjer strujanja. Nastaje kao posljedica otkidanja turbulentnih vrtloga
t x
na istaknutoj konturi tijela, a može se napisati u obliku:
v2
FL  CL A U , [N].
2
gdje su:
FL [N] sila hidrodinamičkog uzgona tijela u stacionarnoj struji tekućine,

CL bezdimenzionalan koeficijent hidrodinamičkog uzgona,
AU [m2] projekcija površine građevine u smjeru sile;
OSNOVE PRORAČUNA
v [m/s] brzina strujanja tekućine.
Slika 1-37 Hidrodinamičke sile na tijelo uronjeno u struju tekućine: FD , FI i FL
Slika 1-38 Koeficijent otpora CD u nekim specifičnim slučajevima

OSNOVE PRORAČUNA
Sila mlaza
Sila mlaza (Slika 1-39) određuje se iz zakona održanja količine gibanja i definirana je izrazom:
 
F  Qv sin 
Q3,v 3
Q1,v1
Q2,v2
 F
Slika 1-39 Sila mlaza
Sile u cjevovodima
Sile koje djeluju na cjevovod ovise o načinu polaganja (horizontalna ili vertikalna ravnina) i oslanjanja
cjevovoda. Mogu se podijeliti na sile koje djeluju uzduž i poprečno na os cijevi. Dominantne sile u
cjevovodima potječu od unutarnjeg tlaka promjene količine gibanja i težine vode.
Slika 1-40 Dominantne sile vode u koljenima kod promjene trase cijevi
Promjenjiva djelovanja na konstrukciju iz prirodnog i umjetnog okoliša
Karakteristična vrijednost promjenjivog djelovanja iz prirodnog okoliša je 50-godišnjeg povratnog

razdoblja, odnosno kod većih i važnijih gradnji može se odabrati i 100-godišnje povratno razdoblje.
Promjenjiva djelovanja u lukama iz umjetnog okoliša su sile pristajanja i priveza broda kao
dominantne horizontalne sile. Na svakoj pojedinoj lokaciji potrebno je precizno proučiti moguće
djelovanje valova i struja. U područjima hladne klime, značajan utjecaj okoline na konstrukcije je
djelovanje leda. Led može izazvati statičko djelovanje zbog povećanja volumena, horizontalni udar na
konstrukciju, povećati težinu konstrukcije, oštetiti materijal te prouzročiti podizanje i lom pilota.
Također, potrebno je navesti i djelovanje obraštanja pilota školjkama koje može imati značajan utjecaj
kod vrlo dugih pilota, no ovdje se neće detaljnije razmatrati. Opterećenja umjetnog okoliša luke vezan
su i na operativne postupke kod obalnih konstrukcija:

OSNOVE PRORAČUNA
 sile od pristajanja i priveza broda; tj. udar plovila kod pristajanja te sile priveza koje se javljaju
uslijed vjetra, valova i struja koji djeluju na plovilo dok je privezano;
 vertikalne i horizontalne sile trenja između plovila i odbojnika od utjecaja valova, promjene
istisnine broda uslijed punjenja i pražnjenja te uslijed manevra pristajanja;
 koncentrirane sile od prekrcaja roba i utjecaja prekrcajne opreme veza (uključujući razne vrste
dizalica, konvejera, sistema pumpi i sl.);
 djelovanja prometa (željeznica i cesta) te
 skladišno opterećenje na obalnoj konstrukciji i na planumu iza nje.
Vjetar
Djelovanje vjetra na konstrukciju obale u luci prenosi se preko broda i pretovarne mehanizacije.
Općenito, sila vjetra je proporcionalna s kvadratom brzine vjetra. Utjecaj vjetra je po prirodi
dinamičkog karaktera. Obično se promatraju dva smjera vjetra: uzduž i poprijeko na trasu obale
(odnosno na brod i pretovarnu mehanizaciju). Za izračun sile djelovanja vjetra koriste se jednadžbe:
1
WL  CDL ()z v12 3s (zT )A [N],
2
1
WT  CDT ()zv123s (zT )A [N]
2
gdje su:
CDT(ψ) poprečni koeficijent otpora tijela u struji zraka,

CDL(ψ) uzdužni koeficijent otpora tijela u struji zraka,
ρz gustoća mase zraka, z  1,3kg / m3 ,
v1-3s(zT) [m/s} brzina udara vjetra trajanja 1-3 s (EN-1, BS) na težišnoj visini tijela
zT [m] (Slika 1-41, Tablica 1-8),
A površina tijela izložena vjetru; zaštićene površine obično se uzimaju u
proračun s 50% vrijednosti [m2],
ψ kut između smjera vjetra i uzdužne osi tijela [°].
Sila djelovanja vjetra u proračunima operativne obale uzima se kao kvazistatička.
Udar je izveden iz srednje 10-minutne brzine vjetra preko faktora mahovitosti kao trenutna referentna
brzina vjetra vref.x; tj. kao 1-sekundni udar.
Tablica 1-8 Vrijednosti osnovne poredbene (vref,o) brzine vjetra i trenutne (vref,x) brzine vjetra po
područjima opterećenja vjetrom, prema HRN EN 1991-2-4:2001, str. 4.
Područja vref,0 (m/s) vref,x (m/s)
I 22 35
II 30 45
III 35 55
IV 40 65
V 50 75
Nominalna brzina vjetra se izražava na standardnoj WMO visini od 10 m iznad tla ili mora. U
približnom proračunu sila vjetra se uzima na težišnoj visini tijela u struji zraka iz vertikalnog profila
brzine (Slika 1-42). Za točniji proračun površinu tijela izloženog vjetru treba podijeliti na horizontalne
OSNOVE PRORAČUNA
trake i računati silu vjetra za svaku traku uključujući brzinu vjetra iz vertikalnog profila brzine koja po
visini pripada težištu razmatrane trake.
Slika 1-41 Zemljovid područja opterećenja vjetrom prema HRN EN 1991-2-4:2001, str. 5, prikazuje
osnovnu poredbenu brzinu vjetra vref.o definiranu kao 10-minutna srednja brzina na visini od 10 m iznad
ravnog tla kategorije hrapavosti II koja se može očekivati za povratni period od 50 godina.
Slika 1-42 Definicijska slika za određivanje sile djelovanja vjetra na brod

Kod proračuna konstrukcije na djelovanje vjetra pretpostavlja se da je prekrcajna mehanizacija
operativna do vjetra brzine 20 m/s, a preko toga mora se prestati s radom i vezati se sajlama za
sidrene prstene smještene na konstrukciji.

OSNOVE PRORAČUNA
Morske struje
Karakteristična brzina struja pada s dubinom, a opterećenje na konstrukciju u ovisnosti je o kvadratu

brzine, veličini i obliku površine izložene djelovanju. Sila djelovanja struje na konstrukciju u uzdužnom
i poprečnom smjeru računa se prema izrazu:
1
FCT  CDT ()w v c2 A , [N]
2
1
FCL  CDL ()w v c2 A [N]
2
gdje je:
CDT poprečni koeficijent otpora,

CDL uzdužni koeficijent otpora,
w gustoća mora [kg/m3],
vc brzina struje [m/s],
A površina izložena djelovanju struje [m2].
Kod jakih struja konstrukcija se uglavnom postavlja paralelno sa smjerom strujanja, a projektna brzina
strujanja uzima se s povratnim periodom 5 godina. Djelovanje morskih struja na brod se na
konstrukciju prenosi preko priveznih konopa i/ili kao oslanjanje broda na konstrukciju. Djelovanje
struje vode izravno na konstrukciju može imati značajan utjecaj.
Valovi
Maksimalan tlak vala na vertikalni zid desit će se u trenutku totalne refleksije kada je na licu zida
greben superponiranog stojnog vala; tj. kada je visina "clapotisa" H c = 2 Hdol. Ukupan tlak na vertikalni
zid sastoji se od hidrostatičkog i hidrodinamičkog. Veličina hidrodinamičkog tlaka na nekoj dubini D
proračunava se prema Sainflou, a ovisi o visini i duljini dolaznog vala.
Slika 1-43 Tlak nelomljenog vala na vertikalni zid

OSNOVE PRORAČUNA
Proračun vrijedi samo za nelomljene valove ispred vertikalnog zida. Uvjet za nelomljene valove (vrlo
siguran - inženjerski) je da dubina dna pred zidom bude: d≥2,5Hdol. U slučaju loma vala pred zidom
tlak je mnogo puta veći i određuje se po drugim metodama.
Prikaz nekih izvanrednih djelovanja na hidrotehničke građevine
Potresno (seizmičko) djelovanje
Opće postavke potresnog proračuna konstrukcija
Potresno djelovanje definirano je u Hrvatskoj prednormi za potresni proračun: HRN ENV 1998-1-1:
1994 po područjima jačina potresa preko "proračunskog ubrzanja tla" ag [m/s2] koje odgovara
"referentnom povratnom periodu potresa“. Seizmički proračun je obavezan za područja RH od 6. do
9. stupanja jačine potresa (prema ljestvici MKS-64 od 12 stupnjeva) s ubrzanjima: ag=0,5 do 3[m/s2];
odnosno s ag=5%g do 30%g. Jači potresi; tj. jačine 10 do 12 stupnjeva, se u RH ne javljaju. Prema
nacionalnom dodatku NAD HRN ENV 1998-1:2005 hrvatskoj prednormi HRN ENV 1998-1:1994
referentni povratni period potresa za Hrvatsku je 500 godina.
Slika 1-44 Područja jačina potresa na državnom teritoriju RH (NAD HRN ENV 1998-1-1:2005 na HRN ENV
1998-1-1:1994)
Proračunsko ubrzanje tla ag ovisi o stupnju potresnog rizika (jačini potresa u stupnjevima ljestvice
MKS-64:

OSNOVE PRORAČUNA
Tablica 1-9) i određuje se prema usvojenim vrijednostima za potresna područja državnog teritorija
(Slika 1-44).
Tablica 1-9 Odnos intenziteta potresa i proračunskog ubrzanja tla a g

Jačina potresa (referentnog povratnog Proračunsko ubrzanje tla preko
Proračunsko ubrzanje tla
razdoblja od 500 godina) gravitacijskog ubrzanja g
ag [m/s2]
u stupnjevima ljestvice MKS-64 ag = X× g [m/s2]
6 0,05 0,5
7 0,1 1
8 0,2 2
9 0,3 3
Horizontalno potresno djelovanje opisuje se s dvije međusobno okomite komponente u horizontalnoj

ravnini koje djeluju neovisno, a određuju se istim spektrom odziva (dakle iste su veličine). Proračun se
provodi za nepovoljniji smjer djelovanja. Vertikalna komponenta potresnog djelovanja opisuje se
spektrom odziva definiranim za horizontalno potresno djelovanje, ali s umanjenom ordinatom, ovisno
o periodu vibracija. Provjera konstrukcije na horizontalne komponente potresnog djelovanja je uvijek
obavezna. Na vertikalno seizmičko djelovanje proračunavaju se građevine izvan kategorije
(energetski objekti instalirane snage preko 40 MW, visoke brane) i građevine kod kojih ovo djelovanje
prema procjeni projektanta ima značajan utjecaj na dinamičku stabilnost objekta.
Specifično potresno djelovanje na hidrotehničke građevine
Hidrodinamički potresni utjecaji
Ukupna hidrodinamička sila je sila djelovanja vode uslijed potresa. Uzima se u proračun kod
građevina koje pregrađuju ili ograđuju tekućinu (brane, zidovi kanala, zidovi rezervoara, lukobran,
zidovi obala) ili se nalaze u tekućini (stupovi gatova, piloti, stupovi mostova).
Horizontalna hidrodinamička sila različito se definira za sljedeće slučajeve:
 Hidrotehničke građevine koje pregrađuju/ograđuju tekućinu

 Stupovi koji se nalaze u tekućini
 Spremnici
 Hidrotehnički tuneli, ukopani cjevovodi i sl.
 Potporne konstrukcije
Hidrotehničke građevine koje pregrađuju/ograđuju tekućinu
Hidrodinamički tlak na vanjsko lice zida izloženo samo djelovanju vode, prema Westergaardu (1933.)
(PIANC,SeismIc Design Guidelines for Port Stucturesr, str. 314), može djelovati u oba horizontalna smjera i
računa se pomoću formule:
7
e wd ( z)  k h  w hz [N/m2]
8
gdje je:

OSNOVE PRORAČUNA
h [m] visina slobodne vode,
z [m] vertikalna kordinata usmjerena prema dolje s ishodištem na površini vode,

kh  horizontalni potresni koeficijent treba računati za r=1 za vanjsko lice zida (EN 1998-
r
5:2004),
α=ag/g.
Sila hidrodinamičkog tlaka na vanjsko lice zida može djelovati u oba horizontalna smjera i iznosi:
7
E wd  k h γ w h 2 [N/m'],
12
h m .
3
a težište (mjereno od razine vode na dolje) joj je zT 
5
Horizontalna sila hidrodinamičkog tlaka podzemne vode na konstrukcije koje pregrađuju tekućinu tako
da je voda (bez tla) s njene obje strane (npr. vertikalni lukobran) djeluje na oba vertikalna lica
poprečnog presjeka u istom smjeru; tj. treba računati s 2×Ewd. Fizikalno objašnjenje je da je s jedne
strane dol, a s druge brijeg potresnog vala.
Stupovi u vodi
Ovisno o karakteristikama mosta primjenjuju se 3 proračunska modela konstrukcije:

 kruta rasponska konstrukcija
 fleksibilna rasponska konstrukcija
 model pojedinačnog stupa.
Spremnici
Za mjerodavno proračunsko potresno djelovanje s obzirom na granično stanje uporabljivosti mora se

osigurati:
 da sustav spremnika zadrži nepropusnost na istjecanje sadržaja;
 mora se predvidjeti prikladno nadvišenje stjenke kako bi se spriječilo oštećenje krova zbog
tlaka tekućine koja se ljulja ili ako spremnik nema kruti krov, da bi se spriječilo prelijevanje
tekućine;
 da hidraulični sustavi koji su dio spremnika ili su s njim povezani budu sposobni preuzeti
naprezanja i deformacije zbog pomaka spremnika u odnosu na njih i u odnosu na tlo, a da ne
naškode njihovim funkcijama te
 da lokalno izvijanje, ako do njega dođe, ne prouzroči rušenje i da je povratnog karaktera.
Za mjerodavno proračunsko potresno djelovanje s obzirom na granično stanje nosivosti mora se

osigurati:
 da opća stabilnost spremnika bude postignuta u odnosu na rušenje (stabilnost same

konstrukcije, klizanje i prevrtanje);
 da širenje neelastičnog ponašanja bude ograničeno na ograničene dijelove spremnika i da

granična dopuštena deformiranja materijala ne budu premašena;
OSNOVE PRORAČUNA
 da priroda i obujam pojave izbočavanja ljuske budu pod kontrolom;
 da hidraulični sustavi koji su dio spremnika ili su s njim povezani budu tako proračunati da
spriječe gubitak sadržaja spremnika koji bi bio posljedica sloma nekih komponenti te
 da temelj ne dostigne mehanizam sloma prije sloma spremnika.
Spremnici se proračunavaju uz pretpostavku istodobnog djelovanja jedne horizontalne komponente i

vertikalne komponente potresnog gibanja.
Proračun hidrodinamičkog potresnog učinka na spremnike mora na prikladan način uzeti u obzir:
 konvektivne i impulsivne komponente gibanja tekućine;
 deformiranje ljuske spremnika zbog hidrodinamičkih tlakova i učinke međudjelovanja s

impulsivnom komponentom te
 deformabilnost temeljnog tla i prilagodbu odziva kao posljedicu te pojave.
U proračunu se općenito tekućina pretpostavlja nestlačivom.
Razlikuju se dva slučaja prema obliku spremnika - pravokutni i cilindrični spremnici, kao što je dano u
EN 1998-4 2006.
Horizontalne hidrotehničke građevine
U pravilu cjevovod treba položiti na tlo za koje je provjereno da će ostati stabilno pri proračunskom
potresnom djelovanju, a ako to nije moguće, mora se priroda i obujam nepovoljnih pojava procijeniti i
primijeniti prikladne projektne protumjere.
Dva su ekstremna slučaja
 likvefakcija tla (u prošlim potresima glavni uzrok oštećenja) te

 pomak rasjeda.
Ovisno o okolnostima, projektno rješenje može se sastojati od povećanja dubine ukopavanja, od
okruženja cijevi većim krutim vodom ili od postavljanja cjevovoda iznad tla s osloncima na relativno
velikoj udaljenosti na dobro temeljenim stupovima (potrebno je razmotriti deformabilne spojeve koji će
omogućiti relativne pomake između oslonaca).
Havarijski udar broda – izvanredno djelovanje
Prema Hrvatskoj prednormi HRN EN 1991-2-7 Djelovanje na konstrukcije – Izvanredna djelovanja

prouzročena udarom i eksplozijom, značajke koje treba razmatrati pri udaru brodova ovise o vrsti
plovnog puta, vrsti brodova i njihovu ponašanju pri udaru te vrsti građevine i njihovu načinu trošenja
energije. Ako se ne provode dinamički proračuni, tj. provodi se kvazistatička analiza i ako se trošenje
energije konstrukcije može zanemariti, može se računati s tablično definiranim statičkim silama u
ovisnosti o značajkama broda. Pri tome se, sile dane u tablici, u lukama mogu umanjiti faktorom 0,5,
te se pretpostavlja kod udara bokom ili krmom koef. 0,3, dok se pramčani udar uzima za glavni smjer
kretanja broda uz najveći otklon od 30°. Točka udara ovisi o geometrijskim svojstvima konstrukcije i o
veličini broda.
Prema novijoj Europskoj normi EN 1991-1-7:2006 tablično su definirane dinamičke sile za riječne i
pomorske brodove u ovisnosti o značajkama broda. Za kvazistatičke proračune vrijednosti sila iz
tablica potrebno je uvećati faktorom 1,3 kod frontalnog udara ili faktorom 1,7 kod bočnog udara. Pri
tome se sile u lukama mogu umanjiti faktorom 0,5. Također je u normi EN 1991-1-7:2006 prikazan i
dinamički proračun za unutarnje i pomorske plovne putove koji se ovdje neće detaljnije obrađivati.

OSNOVE PRORAČUNA
1.3.3 Proračun trajnosti
Proračuni trajnosti se ne provode direktno nego su propisani EN-om kroz zahtjeve u proračunima
nosivosti i uporabljivosti (npr. zaštitni sloj betona i dozvoljene pukotine prema razredima izloženosti)
te kroz tehnološke zahtjeve za gradiva, gradnju i kontrolu kakvoće (min. količina cementa, količina
uzoraka za kontrolu kakvoće gradiva, ...).
Da bi se osigurala trajnost konstrukcije (EN 1991-1) moraju se uzeti u obzir međuzavisni čimbenici:
 planirana i moguća buduća uporaba

 zahtijevani kriteriji ponašanja
 očekivani utjecaji okoliša (okruženja)
 sastav, svojstva i ponašanje gradiva
 izbor konstrukcijskog sustava
 oblik elemenata i oblikovanje konstrukcijskih pojedinosti
 kvaliteta izvedbe i razina nadzora
 posebne mjere zaštite
 održavanje tijekom predviđenog vijeka konstrukcije
Proračunski radni vijek se prema EN 1991-1 svrstava u razrede (Tablica 1-10)
Tablica 1-10 Razredi proračunskog radnog vijeka građevina (EN 1991-1)
Proračunski
Razred radni Primjer
vijek[god.]
1 1-5 privremene konstrukcije
zamjenjivi dijelovi konstrukcije, npr.

2 25 hidromehanička oprema, grede pokretnih
kranova, ležajevi
konstrukcije zgrada i druge uobičajene

3 50
konstrukcije
konstrukcije monumentalnih građevina,

4 100
mostovi i druge inženjerske konstrukcije

OSNOVE PRORAČUNA
2 GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA
2.1 GRAĐEVINE ZA OBRANU OD POPLAVA
Obrana od poplava od strateškog je značaja za svaku državu. Ljudske žrtve i stradanja, kao i veličine
izravnih i posrednih šteta koje nastaju uslijed poplava, daju posebnu dimenziju ozbiljnosti pristupa pri
projektiranju, građenju, održavanju i upravljanju hidrotehničkim sustavima za obranu od poplava.
U vodnogospodarskom smislu obrana od poplava spada u područje zaštite od štetnog djelovanja

voda. To područje, osim obrane od poplava, obuhvaća i uređenje vodotoka i drugih voda (građenje,
održavanje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i vodnih građevina za melioracijsku odvodnju,
održavanje vodotoka i sl.), obranu od leda, zaštitu od erozije i bujica, uklanjanje posljedica i
melioracijsku odvodnju.
Povijest nas uči da je pojava poplava neminovnost, bilo da se radi o davnim danima ili recentnim
događanjima (Europa 2002.). Sama pojava poplava uvijek upozorava na propitivanje stava jesmo li
dovoljno učinili da bi je spriječili. Kod nas je poplava Zagreba 1964. uvelike promijenila odnos prema
problemu zaštite.
Bez obzira kakav hidrotehnički sustav za obranu od poplava imamo, uvijek postoji vjerojatnost njenog
pojavljivanja. Ta vjerojatnost ima dvojako porijeklo. Jedno se odnosi na vjerojatnost pojavljivanja
hidrološkog događaja koji premašuje projektne uvjete temeljem kojih je projektiran i izgrađen sustav.
Drugo porijeklo odnosi se na vjerojatnost otkazivanja pojedinih elemenata sustava. Otkazivanje
elemenata sustava može se desiti zbog kvarova elektrostrojarske i hidromehaničke opreme, ljudskog
faktora ili pak zbog rušenja ili nedopustivih deformacija građevina.
Postoje različiti pristupi sprječavanja šteta koje nastaju od poplava. Prvi pristup „apsolutne“ zaštite
prema kojem se izgrađenim sustavima osigurava područje od poplava za hidrološke događaje velikih
povratnih perioda 100 do 1000, pa i više godina. Za funkcioniranje sustava tada odgovaraju državne
ustanove i moraju namiriti svaku štetu nastalu zbog njegovog otkazivanja. Drugi je pristup podijeljene
odgovornosti, prema kojem se poplavi pridružuje vjerojatnost njene pojave. Korisnik zemljišta dužan
se osigurati protiv šteta nastalih zbog pojave poplava kod osiguravajućeg društva. Premija osiguranja
tada ovisi o veličini rizika da će do poplave doći, a na korisniku zemljišta je da procijeni isplati li mu
se takav aranžman. Taj drugi pristup uglavnom se koristi u slučajevima kada se radi o zaštiti
poljoprivrednog zemljišta i/ili kada sustav za zaštitu od poplava i njegovo održavanje premašuju
vrijednost spriječenih šteta. Odgovor na pitanje da li se „isplati“ graditi sustav dobiva se izradom
tehničko-ekonomske analize koristi i troškova gdje su koristi spriječene štete.
Hidrotehnički sustavi, sa svojim elementima - hidrotehničkom građevinama, grade se u pristupima

pasivne i aktivne zaštite od poplava. Sustav za pasivnu zaštitu predstavlja zaštitu od poplavljivanja
područja tako se utječe na sprečavanje posljedica. U tom pristupu, kada hidrološki događaj uzrokuje
pojavu velikog vodnog vala, moramo ga propustiti koritom vodotoka na način da ne poplavi okolno
područje. Sustavom aktivne zaštite od poplava utječe se na uzrok pojave poplava, a to je veliki vodni
val. Raznim se zahvatima utječe na promjenu oblika vodnog vala, odnosno na njegovo
„spljoštavanje“. Njegov se oblik mijenja vremenskom i/ili prostornom preraspodjelom vodnih količina.
Poplava nastaje u trenutku kada se voda počne izlijevati iz korita vodotoka (protok premašuje
kapacitet korita). Iako je to inicijalni događaj, problem poplava nije vezan samo uz maksimalni protok,
nego i uz volumen vode (vodnog vala) koji ugrožava neko područje.
GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA 64
Aktivnosti obrane od poplava obuhvaćaju:
 izgradnju sustava
 održavanje sustava
 upravljanje sustavom
 praćenje hidroloških pokazatelja
 provođenje plana obrane od poplava
Planom obrane od poplava određuju se:
 Mjere koje se poduzimaju prije ili u slučaju opasnosti od poplava

 Vodostaji na mjerodavnim vodomjerima pri kojima na sektorima vodotoka počinje pripremno
stanje, redovna, odnosno izvanredna obrana od poplava
 Odredbe o opremi i materijalu koji se moraju pripremiti
 Mjere koje se moraju poduzeti za obranu od leda na vodotocima
Provođenje obrane o poplava čine:
 Mjere i radnje na zaštitnim vodnim građevinama

 Otklanjanje uzroka koji ometa protok voda koritom vodotoka
 Stavljanje u funkciju objekata za rasterećenje velikih voda (oteretni kanali, retencije,
akumulacije, ustave, preljevi, odvodni tuneli,...)
 Izgradnja druge obrambene crte prije ili za vrijeme obrane od poplave ukoliko prijeti
neposredna opasnost od podvira, prodora, rušenja ili prelijevanja zaštitnih vodnih građevina
2.1.1. Građevine sustava pasivne zaštite od poplava (nasipi)
Osnovne građevine za pasivnu zaštitu od poplava su hidrotehnički nasipi. To su regulacijske

građevine izvan glavnog korita vodotoka kojima je svrha zaštita područja od plavljenja velikim
vodama.
Prama funkcionalnim kriterijima za nasipe je potrebno definirati:
 trasu
 profil (visina krune, širina krune, nagibi pokosa, položaj i širinu berme)
 presjek (konstrukcija unutar profila -materijali, slojevi, debljine)
Trasa nasipa
Određivanje trase nasipa je zahtjevna zadaća i u okviru ovog predmeta nećemo ulaziti u detaljnije
analize. Složenost se ogleda u činjenici da odabir trase nasipa ovisi o nizu čimbenika koje možemo
svrstati u: tehničku kategoriju (hidrološko-hidraulički, geodetski, geološki, namjena nasipa,...),
prostorno plansku kategoriju (zauzeće prostora za razne namjene,...), u ekonomsku kategoriju
(vrijednost zemljišta koje se brani, vrijednost zemljišta koje se žrtvuje, cijena izgradnje i održavanja,
spriječene štete, ...), kategoriju zaštita okoliša,...
Tehnički gledano, nasipe dijelimo na regulacijske i obrambene melioracijske nasipe. Regulacijskim

nasipima se formira korito za veliku vodu, pri čemu se vodi računa da se ostvari pravilno protjecanje
vode i pravilan pronos nanosa. Obrambeni melioracijski nasipi imaju zadaću sprječavanja
poplavljivanja područja (voda teče nesmetano, ne razmatra se utjecaj na pronos nanosa).
S obzirom na trasu (položaj) nasipa nasipe dijelimo na glavne (formiraju korito za provođenje velike
vode), ljetne (štite područje od plavljenja u doba vegetacijskog perioda), obuhvatne (lokalno
onemogućuju plavljenje štićenog područja), dolmice (štite područje od poplavljvanja vodama koje se
procjeđuju kroz glavni nasip i temeljno tlo), usporene (štite područje od plavljenja vodama pritoka čiji
je uzrok uspor tečenju zbog visokih vodostaja u glavnom vodotoku), priključne (spajaju ostale vrste
nasipa s višim terenom), poprečne (dijele branjeno područje na više kaseta) i pristupe (omogućavaju
pristup ostalim nasipima) nasipe.
I II III
7 6
8 4
5
2
1
8
2
3
1
1 GLAVNI NASIP 5 USPORNI NASIP

2 LJETNI NASIP 6 PRIKLJUČNI NASIP
3 OBUHVATNI NASIP 7 POPREČNI NASIP
4 DOLMICA 8 PRISTUPNI NASIP
2-0-2
Slika 2-1 Podjela
Podjela nasipa
nasipa popo funkciji
funkciji
Slika 2-2 Presjek 1-1 iz Sl. 2-1 Podjela nasipa po funkciji
Prilikom trasiranja nasipa nikako se ne smije zanemariti činjenica da se izgradnjom nasipa smanjuju
prirodne inundacije. To znači da će se iz toga razloga poplavna voda kraće vrijeme zadržavati na
gornjim dijelovima sliva. Posljedica je pojava većeg maksimalnog protoka nizvodno u odnosu na
prirodno stanje (bez izgrađenih nasipa).
Slika 2-3 Učinak izgradnje nasipa na promjenu oblika vodnog vala
Profil nasipa
Profilom nasipa određene su njegove vanjske konture, odnosno njegova visina (kota krune), širina
krune, nagibi pokosa, položaj i širina bermi (horizontalna proširenja na pokosima). Profil nasipa ovisi o
namjeni nasipa, hidrauličkom proračunu za mjerodavnu veliku vodu, vrsti materijala za izradu nasipa,
presjeku nasipa (konstitutivni tip), hidrauličkom proračunu procjeđivanja, geomahaničkom proračunu
stabilnosti pokosa nasipa, trajanju visokih vodostaja, pojavi valova i ostalim posebnim zahtjevima. Na
slici 2-4 dani su primjeri profila nasipa za glavni i za ljetni nasip.
GLAVNI NASIP
LJETNI NASIP
Slika 2-4 Profili glavnog i ljetnog nasipa
Presjek nasipa
Presjekom nasipa određuje se njegova konstrukcija, odnosno vrste materijala od kojih se izvodi,
njihova kvaliteta te debljine slojeva pojedinih materijala. Presjek nasipa treba biti takav da
konstrukcijom treba odolijevati hidrostatičkim i hidrodinamičkim djelovanjima vode. Uslijed
hidrostatskog djelovanja vode na nasip može doći do nastajanja kliznih ploha, slijegavanja nasipa,
procjeđivanja vode kroz tijelo nasipa i temeljno tlo (ispiranje sitnih čestica), uzdizanje i pucanje nasipa
ako je temeljen na tlu koje mijenja volumen s promjenom vlažnosti. Uslijed hidrodinamičkog
djelovanja može pak nastati oštećenje fluvijalnom erozijom (uslijed nepovoljnog trasiranja), oštećenje
uslijed valova, oštećenje uslijed udara santi leda i oštećenje uslijed prelijevanja.
U nastavku ćemo se osvrnuti samo na neke od problema vezanih uz tehničke mjere kojima se
umanjuje nepovoljni utjecaj vode na nasipe.
Hidrotehnički nasipi kao građevine iziskuju relativno velike količine materijala za njihovu izgradnju. Taj
problem je moguće staviti u komparaciju sa sličnim problemom kod cesta i željeznica. Kod cesta i
željeznica, materijal za nasipe trupa pokušava se nadomjestiti s materijalom iz iskopa koji služi istoj
svrsi (dio trase u usjeku ili zasjeku, tuneli). Kod hidrotehničkih nasipa nema takovih mogućnosti, pa se
cjelokupni materijal treba pribaviti iz tzv. pozajmišta (mjesta iz kojih se trajno iskopa i odveze
materijal). Obično su to mjesta koja se nalaze u prostoru inundacija (povremeno plavljeno područje
između korita vodotoka i novog nasipa). Takav materijal obično nije kvalitetan do te mjere da ga bez
dodatnih tehničkih i konstruktivnih intervencija možemo upotrijebiti za izvedbu hidrotehničkog nasipa.
U idealnim uvjetima, kada u blizini ima dovoljno kvalitetnog materijala, moći ćemo izvesti nasip
homogenog presjeka, dok ćemo u drugim slučajevima morati raditi složene presjeke (Slika 2-5). U
drastičnijim slučajevima, kada je dostupan materijal izrazito propusan, a nepropusan materijal
(uglavnom glina) je potrebno dovesti iz udaljenijih lokacija, bit će potrebno pribjegavati rješenjima s
nepropusnom jezgrom ili ekranom (Slika 2-6; jezgra i ekran naznačeni su šrafurom). Navedeni tipovi
presjeka nasipa koriste se za rješenja gdje je pojava velikih voda kraćeg trajanja i kada se neće nasip
naći u uvjetima stalnog opterećenja vodom. Ukoliko su uvjeti upravo suprotni, odnosno ukoliko je
nužno nasipe projektirati uz projektantsku pretpostavku trajnog opterećenja vodom, tada presjek
nasipa postaje složeniji. Na slici 2-7 prikazani su primjeri presjeka nasipa za dugotrajno djelovanje
vode. Na tim presjecima mogu se uočiti tri različita dijela: tijelo nasipa, nepropusna jezgra (ekran) (na
slici šrafirano) i drenažni sustav (na slici točkasto). Tijelo nasipa, kao uporni dio konstrukcije, ima
zadaću odoliti hidrostatskom opterećenju. Nepropusna jezgra (ekran) služi sprječavanju procjeđivanja
vode kroz tijelo nasipa. Drenažni sustav služi odvodnji eventualne procjedne vode kako bi uporni dio
konstrukcije ostao suh.
Iz gornjih razmatranja može se konstatirati da voda nepovoljno djeluje na nasip te da ju je poželjno

konstruktivnim detaljima što je više moguće eliminirati. Naime, ukoliko se tijelo nasipa natopi vodom
postoji niz potencijalnih problema koje ta voda uzrokuje. Kao prvo, materijal od kojeg je izrađen nasip
može biti takav da mijenja volumen povećanjem vlažnosti (to obično i je tako jer koristimo glinovite
materijale za izgradnju da bismo povećali vodonepropusnost), pa može doći do njegove deformacije,
pojave pukotina nakon sušenja, dodatnih slijeganja itd. Nadalje, nakon povlačenja velike vode,
zaostala voda u trupu nasipa uzrokuje povećanje pornih tlakova i vrlo često dolazi do pojave kliznih
ploha na uzvodnim pokosima. Isto tako, za trajanja velikih voda, može doći do procjeđivanja kroz
tijelo nasipa i do pojave vrelne plohe na nizvodnom pokosu. To je nedopustivo stanje zbog opasnosti
da voda ne počne ispirati pokos (pojava hidrauličkog loma tla) i time ugrozi stabilnost nasipa. Ukoliko
proračunima dokažemo da postoji takova opasnost, tada je taj problem moguće konstruktivno riješiti
drenažnim konstrukcijama (Slika 2-8). Njima lokalno povećamo propusnost te «navlačimo» procjednu
vodu na dren i izbjegavamo pojavu vrelnih ploha na pokosu. Bitno je napomenuti da na prelazu iz
tijela nasipa u dren treba konstruktivno predvidjeti filtar (na slici označeno žutom bojom). Uloga mu je
da spriječi ispiranje materijala tijela nasipa što može uzrokovati začepljenje filtra i/ili oštećenje nasipa.
Jedna od zadaća pri projektiranju nasipa za zaštitu od poplava je proračun procjednih količina kroz
tijelo nasipa. Naime, ukoliko bi beskonačno dugo trajala velika voda, uspostavilo bi se stacionarno
stanje pri kojem bi se voda procjeđivala kroz nasip i temeljno tlo. Konačno stanje bilo bi ravnotežno
stanje pri kojem bi se izlednačili potencijali s uzvodne i nizvodne strane nasipa. Jasno je da bi se tada
potopilo područje koje se štiti od poplava. Stoga je nužno, na nizvodnoj strani stalno održavati
dopuštenu razinu vode (obično je to razina podzemne vode). To se postiže izgradnjom kanala za
procjednu vodu kojim se ona odvodi i vraća nazad u vodotok (crpkama). Da bi se znali dimenzionirati
ti kanali i crpke, potrebno je znati količinu vode koja se procjeđuje. Proračun realnog problema, gdje
se radi o nestacionarnom procjeđivanju kroz anizotropan materijal sa slojevima različite propusnosti,
je vrlo složen i ovdje se neće tumačiti. No postoje pojednostavljeni postupci koji se mogu koristiti za
preliminarne proračune. Na slici 2-9 dan je jedan takav pojednostavljen postupak Düpuita za proračun
specifičnog protoka procjedne vode q(m3/s/m) za homogen i izotropan materijal propusnosti k (cm/s)
te za stacionarno stanje.
A B C
D
C B A B
C
Slika 2-5 Tipovi presjeka nasipa (A – D materijal, od najnepropusnijeg A do najpropusnijeg D)
Slika 2-6 Tipovi presjeka nasipa sa nepropusnim jezgrama i ekranima
Slika 2-7 Tipovi presjeka nasipa za dugotrajno djelovanje vode
OBRNUTI
FILTAR
DRENAŽNI
TEPIH
DRENAŽNA
CIJEV
DRENAŽNI
NASIP
Slika 2-8 Principi dreniranja nasipa
1:m
H 1:n k[cm/s] h
b
x
t l
d
DUPUIT  H2  h 2 
q  k  l / s / m
 2l 
h 2  H2
y  H2  x
l
Slika 2-9 Primjer metode proračuna procjednih količina za homogeni i izotropan materijal nasipa
2.1.2. Građevine sustava aktivne zaštite od poplava
Aktivnom zaštitom od poplava, kao što je već bilo rečeno, utječe se na ublažavanje uzroka poplava.
Jedan od glavnih uzroka poplava je pojava velikog volumena vode u kratkom vremenskom razdoblju,
kada postojeći vodotoci ne mogu provesti tu vodu. Cjelokupnu dinamiku stalnih promjena
kvantitativnih i kvalitativnih osobina voda i dinamiku odnosa voda s okolinom koja je okružuje
nazivamo vodnim režimom. To znači, ukoliko želimo utjecati na promjenu uzroka pojave poplava,
moramo utjecati na promjenu vodnog režima. Tu promjenu nazivamo reguliranje vodnoga režima.
Sam pojam vodnoga režima ima veliku širinu, pa se tako i postavlja njegova definicija. Vodni režim,
općenito prikazuje slijed stanja vode. Opisuje se promjenama različitih osobina vode, pa se razlikuju
hidrološki režim, hidraulički režim, toplinski režim, režim kakvoće (ili kvalitete) vode, režim kvantitete
(ili količine) vode itd. Jasno, ovakova široka definicija daje nam preobiman zadatak, a i svi elementi
vodnoga režima neće nam biti zanimljivi za problem zaštite od poplava.
Hidrotehničare zanimaju one njegove komponente koje čine ključnu kategoriju za sve
vodnogospodarske grane i sve vidove vodnogospodarskog planiranja.
Iako je tijesan odnos između kvantitativne i kvalitativne komponente vodnoga režima (promjena
količine uvijek utječe na promjenu kvalitete vode), u okviru zaštite od poplava osvrnut ćemo se samo
na kvantitativni aspekt, odnosno na promjenu količina vode u prostoru i vremenu i to jasno u
vodotocima.
Vodni režim može biti neupravljani (neregulirani) i upravljani (regulirani). Neupravljani vodni režim je
prirodni vodni režim kojime se ne može upravljati, vrlo se teško upravlja ili se ne želi upravljati. U sebi
sadrži sve stohastičke komponente prirodnih promjena. Vrlo je važno iznaći, temeljem obrade
mjerenih podataka, zakonitosti tih promjena. Za razliku od njega upravljani vodni režim je moguć
ukoliko u sustavu postoje izgrađene građevine. One omogućuju da se mijenjaju prirodne promjene
količina vode u prostoru i vremenu.
Upravljivost vodnoga režima može biti s brzim učinkom na njegovu promjenu. Te se promjene mjere
vremenskim jedinicama satima i danima do mjeseca kod brzoupravljanih vodnih režima, odnosno
godinama i desecima godina kada se radi o sporoupravljanim vodnim režimima.
Dodatno, kod upravljivih vodnih režima to “upravljanje”, odnosno njegova promjena, može biti svjesna
i nesvjesna. To se spominje ovdje iz razlog što su upravo nesvjesni antropogeni utjecaji na promjeni
vodnoga režima generalno negativni i to kod sporoupravljanih vodnih režima. Konkretno, antropogeni
utjecaji na slivu, kao što je sječa šuma, intenziviranje poljoprivredne proizvodnje, izgradnja naselja i
sl., imaju za posljedicu promjenu vodnoga režima u negativnom smislu. Odražavaju se na bržim
promjenama protoka u vremenu na vodotoku s povećavanjem maksimalnih veličina i smanjenjem
minimalnih veličina.
Pa pod pojmom regulacija vodnoga režima podrazumijevamo sve hidrotehničke mjere i građevine
kojima se utječe na promjenu vremenske i prostorne razdiobe vode.
Reguliranje vodnog režima postiže se izvedbom raznih vodnogospodarskih zahvata na vodotoku i

njegovom slivu, kao npr. izvedbom akumulacija, retencija, oteretnih kanala, uređenjem sliva (biljni
pokrov, uređenje bujica itd.).
Povijesno gledano reguliranje vodnoga režima bilo je podređeno jednonamjenskim rješenjima. Prvo u
svrhu zaštite od poplavnih voda, a kasnije u svrhu jednonamjenskih rješenja za korištenje voda (za
energetske svrhe, navodnjavanja i sl.). Razvojem društva javlja se i veća potreba za vodom, koja
prerasta prirodne kacitete. Posljedica je potreba za upravljanje vodama, odnosno potreba za
reguliranjem vodnoga režima u okviru rješenja koja će dati veće koristi.
Saznanje da je veća korist od skupnog rješenja nego suma koristi od pojedinih rješenja dovela je do
razvoja sustavnih vodnogospodarskih rješenja i potrebe upravljanja vodom.
Svrha reguliranja vodnoga režima je ostvarivanje mogućnosti svrsishodnijeg gospodarenja prirodnim

vodnim resursima, zaštiti od štetnog djelovanja voda kao i zaštiti voda od onečišćenja. Ona se
postiže:
 usklađivanjem prosječnog protoka u vodotoku s dinamikom potreba korisnika,
 ublažavanjem velike vode i
 povećanjem (oplemenjivanjem) malih voda
Ovisno o stupnju izgrađenosti vodnoga sustava možemo govoriti o četiri razine reguliranja vodnoga
režima sa svrhom:
1. Zaštite od velikih voda
2. Osiguranja biološkog minimuma
3. Osiguranja vodnogospodarskog minimuma
4. Optimalizacije vodnog sustava
ad 1. Potrebno je spriječiti eventualne štete na slivnom području
ad 2. Teba omogućiti svim biološkim korisnicima vode barem onoliko vode za njihov normalan život,
odnosno moramo omogućiti opstanak biocenoze.
ad 3. Svim korisnicima na vodnom sustavu treba se osigurati dovoljna količina vode tražene
kvalitete, odnosno ne smije se dozvoliti da jedan korisnik zahvati više vode na uštrb drugoga,
odnosno da mu onemogući upotrebu vode pogoršanjem njezine kvalitete.
ad 4. Vrednovanjem pojedinog elementa u sustavu pronalazi se ono rješenje koje će dati najveću
sveukupnu korist.
Karakteristike vodnoga režima
Da bi se moglo regulirati vodni režim, potrebno je upoznati njegove karakteristike. Jasno je da je

promjena vodnih količina u prostoru i vremenu stohastička veličina podložna svim slučajnostima
vezanim uz hidrološke i ostale uvjete. Naš je zadatak da temeljem mjerenih podataka upoznamo
osnovne karakteristike temeljem kojih možemo predvidjeti s dovoljnom sigurnošću što će se desiti u
bližoj i daljoj budućnosti. O tome je bilo govora u predavanju o hidrološkim podlogama za regulaciju
vodotoka.
U okviru ovoga predavanja bavit ćemo se samo s jednom dimenzijom vodnoga režima, odnosno s
njegovim kvantitativnim pokazateljem, odnosno promjenom količina voda u prostoru i vremenu.
Mjere i građevine za reguliranje vodnoga režima
Na promjenu vodnoga režima, u sklopu vodnogospodarskih zahvata, djelujemo na sljedeće načine:
 Uređenjem sliva
 Uređenjem korita vodotoka
 Izgradnjom retencija
 Izgradnjom akumulacija
 Izgradnjom oteretnih kanala
U nastavku ćemo reći o svakom od navedenih zahvata najvažnije principijelne karakteristike.
Uređenje sliva
Jedan od najvećih utjecaja na promjenu vodnoga režima ima upravo uređenje sliva. Kad govorimo o
uređenju sliva mislimo na pošumljavanje, uređenje korita bujica, izgradnju konturnih građevina i sl.
Takovim se zahvatima svjesno sporo regulira vodni režim, što znači da se pozitivni učinci mogu
očekivati tek nakon dužeg vremenskog perioda, nakon više godina ili desetljeća. Ovdje moramo
spomenuti da su upravo antropogene aktivnosti na slivu u smislu krčenja šuma, intenziviranja
poljoprivredne proizvodnje, odvodnje naselja i sl., imale za posljedicu promjene u vodnom režimu u
smislu njegove veće neujednačenosti i veće opasnosti od pojave poplava.
Uređenje sliva je bazna aktivnost kojom se utječe na dulje zadržavanje vode izvan vodotoka, pa time i
na ujednačenost vodnoga režima. Međutim ono ne rješava probleme vezane uz dinamiku današnjih
potreba za vodom.
Uređenje korita vodotoka
Pod pojmom uređenja korita ovdje se misli na tradicionalne regulacije vodotoka u smislu izgradnje
regulacijskih građevina. To su građevine kojima se regulira korito za malu vodu, korito za srednju
vodu i korito za veliku vodu. O samim građevinama bit će više govora kasnije.
Principijelno, građevine na regulaciji korita imaju negativan utjecaj na promjenu vodnoga režima.
Uređenjem korita povećava se njegova propusna moć, odnosno retencijske sposobnosti uređenog
korita su manje. To rezultira povećanje maksimalnih protoka, smanjenje trajanja vodnih valova i
smanjenje minimalnih protoka nizvodno od zahvata. Drugim riječima, uređenjem korita djelujemo na
neujednačavanje vodnoga režima.
Ta promjena vodnog režima je samo posljedica regulacije korita i vrlo često se negativno odražava na
poplave nizvodno od zahvata.
Regulacije vodnih tokova su “teški” vodnogospodarski zahvati jer se njima zadire u dinamiku prirodnih
zbivanja, odnosno utječu na vegetaciju i klimu doline vodnog toka.
Reguliranje prirodnih vodotoka su obuhvatan i odgovoran zadatak ne samo u odnosu na sadašnjost,

već i na budućnost jer se uspješnost ili neuspjeh jedne regulacije pokazuje tek nakon više desetljeća i
odražava na gospodarstvo budućih generacija.
Retencije
Retencija je uređeno područje u slivu vodotoka predviđeno za vremenski kraće zadržavanje vode u
svrhu zaštite od poplava. Retencijama se regulira vodni režim vodotoka. Učinak retencije se očituje
smanjivanjem maksimalnog protoka koji prolazi vodotokom na nizvodnom području i produljivanjem
trajanja velikih voda, odnosno isti volumen vode se kroz vodotok propušta dulje vrijeme.
Retencije se mogu izvoditi na način da se ulaz vode ne kontrolira, a da se kontrolira samo izlaz vode
iz retencijskog prostora. To se postiže pregrađivanjem vodotoka, a retencijom se upravlja tako da se
uz pomoć zatvarača regulira najveći protok koji se ispušta nizvodno od pregrade (ispušta iz retencije).
Ovakav tip tzv. čelnih retencija najčešće se izvodi u gornjim djelovima sliva. Prikaz jedne takove
retencije dan je na sljedećoj slici 2-10.
Slika 2-10 Shematski prikaz čelne retencije
Na slici je dana situacija retencije gdje se mogu razlučiti osnovni funkcijski elementi:
1. Tijelo pregrade
2. Retencijski prostor
3. Evakuacijske građevine (temeljni ispust sa zapornicom za kontroliranje protoka i preljev s

brzotokom i slapištem).
Učinak jedne ovakve retencije zorno je prikazan na hidrogramu vodnog vala na slici 2-11. Na slici su
shematski prikazani nivogram uz uzdužni presjek kroz branu i hidrogram uz tlocrt brane. Na
nivogramu su prikazane promjene vodostaja tokom vremena za slučaj da retencija ne radi (debela
crta) te uzvodno i nizvodno od brane (tankom crtom) za slučaj rada retencije. Naznačeno je
smanjenje vodostaja Dh nizvodno od brane kao učinak rada retencije. Na hidrogramu su prikazene
promjene protoka u vremenu za slučaj da retencija ne radi (debela crta) i za slučaj kada ona radi
(tanka crta). Prirodni vodni val karakteriziran je svojim trajanjem, volumenom i maksimalnim
protokom. Retencijom se isti vodni val transformira na način da se promijeni duljina trajanja i veličina
maksimalnog protoka u smislu njegovog smanjivanja za veličinu DQ. Drugim riječima, ovakvom
retencijom nizvodno područje štitimo od velike vode na način da smanjujemo veličinu maksimalnog
protoka. U retencijskom prostoru se privremeno zadrži volumen vode V R koji se ispušta u korito
vodotoka nizvodno kada je ono sposobno provesti tu vodu. Dakle, kontrolirano ispuštamo vodu iz
retencije pazeći da kapacitet korita nizvodno ne bude premašen. Prilikom prolaska vodnog vala kroz
retenciju možemo razlučiti dvije faze. Prva faza, koju nazivamo fazom punjenja, javlja se kada je
dotok vode u retencijski prostor veći nego li je protok vode koji propuštamo u nizvodno područje.
Trenutak kulminacije se javlja kada se izjednače dotok i odtok, nakon čega nastupa faza pražnjenja
retencije.
Dh
Q
DQ
VR
t
Slika 2-11 Prikaz rada retencije
Isto tako retencije se mogu izvoditi na način da se i pune i prazne kontrolirano. Tada se lociraju
paralelno s vodotokom. Obično ih nazivamo bočnim retencijama. Primjerenije su donjim djelovima
gornjeg toka i srednjim tokovima vodotoka (mjesta gdje su riječne doline relativno široke). Punjenje se
takovih retencija obavlja ili prelijevanjem preko bočnog preljeva na nasipu, rušenjem privremenih
nasipa ili otvaranjem zapornica na ustavama u nasipu. Nakon što prođe opasnost od poplava,
nizvodnog područja retencije, putem zapornica na ustavi voda se vraća u vodotok. Ustave ovog tipa
retencija mogu biti upusno-ispusne, samo upusne ili samo ispusne, ovisno o tome da li se kroz njih
voda i upušta i ispušta iz retencija ili se samo upušta ili samo ispušta iz retencija.
Veličina retencije, odnosno retencijskog prostora, ovisi o hidrološkim prilikama, veličini raspoloživog
prostora i veličini maksimalnog protoka koji može prihvatiti vodotok nizvodno od retencije.
Slika 2-12 Shematski prikaz bočnih retencija
Akumulacije
Najdjelotvornije reguliranje vodnoga režima postiže se izgradnjom akumulacija. U hidrotehničkom

smislu to su građevine koje služe duljem zadržavanju vode u za to predviđenom prostoru. Svrha im je
vremenska preraspodjela vode sliva koji joj gravitira. Ono što ih razlikuje od retencija je vrijeme
zadržavanja vode, koje je daleko duže u akumulacijama. Možemo reći da je u akumulacijama uvijek
određena količina vode. Akumulacije sa svojim sustavom za ispuštanje vode omogućuju više razine
reguliranja vodnoga režima, odnosno osim zaštite od velikih voda moguće je i obogaćivanje malih
voda, te osiguravanje biološkog i vodnogospodarskog minimuma. Čak štoviše, moguće je govoriti i o
optimalizaciji elementa vodnog sustava. Učinak akumulacije na promjenu vodnoga režima za zaštitu
od poplava jednak je kao i kod retencija. Preduvjet za to je osiguravanje dovoljno velikog dijela
akumulacijskog prostora za potrebe prihvaćanja velikog vodnog vala.
Brana (pregrada) akumulacije, za razliku od isto takovog objekta na čelnim retencijama, nalazi se u
drugačijim okolišnim uvjetima. Prvenstveno se misli na stalno opterećenje vodom. Kod pregrada na
čelnim retencijama trajanje takovog opterećenja vodom je reda veličina par sati do par dana (iznimno
dulje). Stoga će brane za akumulacije biti puno zahtjevnije građevine, a o tome će u nastavku biti više
govora.
Ovisno o namjeni akumulacija (danas se akumulacije uglavnom izvode kao višenamjenski

hidrotehnički objekti) vremenski period unutar kojeg se “izravnava” vodni režim bit će različit.
Veličina akumulacije, za razliku od retencija, ovisit će osim o hidrološkim značajkama sliva, kapaciteta
korita nizvodno od akumulacije i raspoloživog prostora, i o potrebama korisnika.
Oteretni kanali
Oteretni ili odušni kanali služe zaštiti područja od velikih voda. Oteretni kanali se izvode na potezima
korita koji iz raznih razloga ne mogu propustiti velike vode. Razlikujemo poprečne (slika 2-13) i
paralelne oteretne kanale (slika 2-14).
Slika 2-13 Shematski prikaz poprečnog oteretnog kanala
Slika 2-14 Shematski prikaz paralelnog oteretnog kanala
Učinak oteretnih kanala na nizvodno područje ogleda se u smanjivanju veličine maksimalnog protoka
od prirodnog uz isto trajanje. To znači da kroz nizvodni potez korita propuštamo manju količinu vode
nego u prirodnom stanju. Jasno je da donji potez vodotoka iza ušća oteretnog kanala mora biti
sposoban prihvatiti sumarni vodni val koji će sada biti transformiran, a moguće i s većim maksimalnim
protokom nego u prirodnom stanju. Prikaz funkcioniranja paralelnog oteretnog kanala dan je na slici
2-15.
Ovisno o tome hoće li oteretni i spojni kanali biti na račvama opremljeni preljevima ili ustavama, bit će
moguće više ili manje upravljati vodnim režimom.
Slika 2-15 Prikaz funkcioniranja paralelnog oteretnog kanala
Primjeri
I konačno, radi ilustracije reguliranja vodnoga režima u smislu zaštite od negativnog utjecaja velikih
voda prikazat ćemo primjere. Kao prvo, na slici 2-16 prikazan je sustav retencija na sljemenskim
potocima kojima se Zagreb štiti od brdskih voda. Prikaz je dan na hidrografskoj karti. Plavom crtom
označeni su vodotoci, a zelenom građevine na njima. Površine označene zelenom bojom
predstavljaju lokacije retencija.
Na slici 2-17 dan je prikaz sustava zaštite Srednjeg posavlja od velikih voda. Sustav je u izgradnji, a
sastoji se od niza retencija, akumulacija i dva oteretna kanala.
Slika 2-16 Sustav retencija na sljemenskim potocima kojima se Zagreb štiti od brdskih voda
Slika 2-17 Sustav zaštite Srednjeg posavlja od velikih voda
2.2 GRAĐEVINE ZA UREĐENJE KORITA VODOTOKA
Uređenje korita vodotoka često se naziva regulacijama vodotoka. Regulacije prirodnih vodotoka su
skup gradnji i mjera kojima se mijenjaju prirodne osobine na vodotoku i njegovom slivnom području
radi:
 što racionalnijeg korištenja voda,
 što efikasnije zaštite od štetnog djelovanja voda iz vodotoka i
 što efikasnije zaštite vodotoka od zagađenja.
Ovisno o namjeni regulacija, bit će potrebno u većoj ili manjoj mjeri utjecati na promjenu prirodnih
osobina vodotoka i otuda proizlaze inženjerske zadaće. No u tome treba biti jako oprezan i nikako se
ne smije zanemariti da su vodotoci dio prirode koja se ravna po svojim zakonitostima. Uspješnost
rješavanja spomenutih inženjerskih zadataka vezana je uz stupanj razumijevanja prirode vodotoka.
Nasilno rješavanje uvjetuje žestok odgovor, rezultira neracionalnim i skupim rješenjima.
Slika 2-18 Primjeri neadekvatnog uređenja vodotoka
Prirodnim vodotocima teče voda pomiješana s nanosom (suspendiranim i vučenim), sami formiraju i
erodiraju vlastito korito, a nastaju u sklopu fenomena hidrološkog ciklusa.
Iz gore navedenog može se zaključiti da je za ispravan pristup rješavanju problema uređenja vodnoga
toka potrebno vladati znanjima o:
 zakonitostima tečenja vode (i nanosa) u otvorenim vodotocima
 zakonitostima procesa formiranja korita, erozijskih procesa i procesa pronosa nanosa

te
 hidrološkim zakonitostima.
Prirodni vodotoci su «živi organizmi» jer u vremenu mijenjaju količinu vode (i nanosa) koje pronose i u
vremenu mijenjaju svoje korito. Posjeduju silnu energiju koja je stalna, s vremenskim varijacijama, i
prema kojoj se treba odnositi s velikim uvažavanjem i razumijevanjem.
U okviru ovoga kolegija nije moguće protumačiti svu problematiku vezanu uz gore navedeno. Ovdje
će se dati samo neke osnove kako bi se dobio uvid o inženjerskim problemima koji se javljaju prilikom
rješavanja uređenja korita prirodnih vodotoka. Odnosno naglasak će se dati na građevine koje se
koriste prilikom uređenja korita.
2.2.1 Podjela građevina za uređenje vodnog toka
Građevine za uređenje vodnog toka su skupe. Razlog je veliki obim radova i specifičnost uvjeta
izvođenja. Stoga se traže jeftina tehnička rješenja i to u dva smjera. Prvo, koriste se prirodni materijali
kojih ima u blizini zahvata, a kao drugo koriste se sposobnosti vodotoka da sam gradi svoje korito. To
znači da ćemo manjim zahvatima usmjeriti tok vode tako da erodira dio korita koji želimo produbiti (ili
proširiti), odnosno usporit ćemo tok na onim mjestima gdje želimo da se korito zasipa vlastitim
nanosom vodotoka.
Regulacijske su građevine s konstrukcijskog aspekta jednostavne, međutim odabir tipa, razmještaj u

prostoru i njihovo oblikovanje spadaju u grupu složenih inženjerskih izazova. Regulacijske građevine
treba razumjeti ne kao osamljene objekte, već kao dio vodotoka koji će u sustavu, s obzirom na nove
uvjete, poprimiti drugačija obilježja. Na drugačiji će način teći voda, nanos će se kretati drugačije,
korito vodotoka poprimit će drugačiji oblik. Sve to treba imati na umu, te je primjerenim proračunima
potebno predvidjeti te promjene kako bi krajnji učinak bio upravo onakav kakav želimo postići.
Specifičnost uvjeta izvođenja vezana je uz činjenicu da će se dio građevina trebati izvoditi u vodi koja
se kreće. Jedino ćemo kod malih vodotoka moći privremeno skrenuti njegov tok i izvoditi radove u
suhome. Kod rijeka to neće biti moguće, već će biti potrebno koristiti izrađevine (polufabrikate) koji se
kao elementi ugrađuju na projektiranu poziciju u vodi.
Relativno je veliki broj tipova regulacijskih građevina proizašao iz različitih potreba za uređenje
vodotoka s jedne strane, i različitih uvjeta u kojima se izvode građevine s druge strane. Na donjoj slici
2.2.1::1 prikazana je podjela regulacijskih građevina.
REGULACIJSKE GRAĐEVINE
IZVAN RIJEČNOG U RIJEČNOM KORITU
KORITA
NASIPI PARALELNE OKOMITE SPECIJALNE
DEPONIJE
PROKOPI PRIMARNE SEKUNDARNE PRIMARNE SEKUNDARNE Za izazivanje

umjetne poprečne
cirkulacije
OBALOUTVRDE WOLFOVI ODBOJI PERA
TRAVERZE
PRAVE PARALELNE PREGRADE
MEĐUPERA
PRAGOVI
REŠETKASTE GRAĐEVINE
Slika 2-19 Podjela regulacijskih građevina
Regulacijske građevine treba koristiti kako bi se utjecalo na uzroke neželjenih stanja u koritu, a ne na
saniranje posljedica toga stanja. Odabir tipa regulacijskih građevina koje će se koristiti za neki zahvat
prvenstveno ovisi o namjeni regulacija. Osnovne namjene regulacija su:
 Povećanje erozije korita i njegovo produbljavanje
 Omogućavanje pronosa nanosa bez smetnji (pravilan pronos nanosa)
 Smanjenje erozije i izazivanje taloženja na određenim mjestima
 Povećanje protočnosti korita
 Kombinacija prethodnih namjena
Povećanje erozije korita i njegovo produbljivanje postiže se suženjem protočnog presjeka i

povećanjem uzdužnog pada. Pravilan pronos nanosa postiže se ispravnim trasiranjem regulacijskih
linija (osi vodotoka i obalnih linija) te održavanjem traženih brzina toka. Eroziju ćemo smanjiti
proširenjem protočnog presjeka, smanjenjem uzdužnog pada i povećanjem otpora tečenju. Ako se
radi o sprječavanju lokalne erozija, tada ćemo trebati odmaknuti maticu vodotoka. Povećanje
protočnosti se postiže uklanjanjem naglih promjena presjeka korita, povećanjem proticajnog profila i
povećanjem uzdužnog pada.
Da bi se provelo uspješno uređenje korita vodotoka, bit će potrebno koristiti više tipova regulacijskih
građevina. Na slici 2-20 dana je situacija jedne dionice vodotoka na kojoj je primijenjen niz tipova
građevina za uređenje korita.
Slika 2-20 Primjer primjene raznih tipova građevina za uređenje korita.
U nastavku ćemo protumačiti funkcionalnost i konstrukciju samo glavnih regulacijskih građevina.
2.2.2 Deponije (kamene naslage)
Deponije su regulacijske građevine izvan glavnog korita čija je namjena sprečavanje daljnje erozije
obale (stabilizacija obale na projektiranom položaju). Izvode se na projektiranoj trasi obale izvan
korita vodotoka. Vrlo su jednostavne konstrukcije. Radi se o najobičnijem nasipu od kamenog
materijala čiji promjer zrna je takav da može odolijevati hidrodinamičkom opterećenju toka vode. Taj
nasip može biti djelomično ukopan u tlo, a može biti izveden na način da se formira suhozid.
Na mjestu gdje postoji prirodna ili umjetno izazvana erozija obale, vodotok se širi. Proces je postupan
i nije moguće predvidjeti koliko će daleko vodotok erodirati tu obalu, niti koliko će dugo taj proces
trajati. Kako bi spriječili prekomjernu eroziju i neželjeni pomak obale, izvode se deponije. One se,
nakon što ih vodotok podloče, uruše i oblože pokos obale. Kasnije se ta obala uredi u konačan oblik.
PROJEKTIRANA OBALA
PRESJEK A-A
STARA OBALA
SV
BETONSKI BLOK
Slika 2-21 Shematski prikaz deponija
2.2.3. Obaloutvrde
Regulacijske građevine u koritu vodotoka kojima se obale štite od erozije te se njima usmjerava vodni
tok uz obalu. Jedne su od najčešćih regulacijskih građevina. Koristimo ih na mjestima gdje su
postojeća obala i projektirana po trasi vrlo blizu, kako ne bismo imali velike zemljane radove na
iskopu ili nasipavanju.
PROJEKTIRANA
PRESJEK A-A
STARA OBALA
OBALA
SV
OBLOGA
TIJELO
NOŽICA POSTELJICA
Slika 2-22 Shematski prikaz obaloutvrde
Veliki je broj tipova konstrukcija obaloutvrda koje se koriste u vodogradnjama. Osnovna podjela je na
vertikalne i kose konstrukcije. Osnovna razlika, u konstruktivnom smislu, je u prijenosu horizontalnih
opterećenja. Vertikalne konstrukcije horizontalna opterećenja trebaju prenijeti u tlo, dok kod kosih
konstrukcija samo tlo preuzima ta opterećenja (pitanje stabilnosti kosina). Vertikalne konstrukcije
dijelimo na dvije osnovne grupe, također vezano uz prijenos horizontalnih sila. U prvu grupu spadaju
gravitacijske konstrukcije kod kojih se horizontalna opterećenja prenose na tlo posredstvom vlastite
težine građevine. Kod tog tipa, u samoj se konstrukciji ne pojavljuju vlačna naprezanja. Druga grupa
predstavlja tipove kod kojih se horizontalna opterećenja prenose u tlo posredstvom unutarnjih sila u
konstrukciji. Kod njih se javljaju i vlačna naprezanja.
Tipovi obaloutvrda
VERTIKALNE KONSTRUKCIJE KOSE KONSTRUKCIJE
 gravitacijske konstrukcije (beton i  zaštita obala prirodnim

armirani beton, gabioni, armirana materijalima (biološke
zemlja) vodogradnje)
 AB L-zidovi, žmurje i dijafragme  konstrukcije od kamena i
(čelično žmurje, armirnobetonsko gabiona
žmurje, armiranobetonske  betonske konstrukcije
dijafragme)  geotekstil i geomembrane
 asfaltne konstrukcije
Slika 2-23 Shematski presjek vertikalne gravitacijske betonske konstrukcije obaloutvrde s naznakom
sila koje djeluju na nju
Gravitacijske konstrukcije od gabiona se često koriste u regulacijama vodotoka zbog toga što su
prilagodljive i vodopropusne. Ne samo da se prilagođavaju neravninama temeljnog tla, nego podnose
i deformacije tijekom eksploatacije. Izvode se od košara i madraca (čelične pletene ili zavarene žice
zaštićene od korozije cinčanjem ili slojem PVC-a, polimerne mreže) koji se ispune kamenim
materijalima (trajni, otporin na trošenje te utjecaje vode smrzavice i atmosferilija).
Dimenzije zrna ispune:

ds = 1,5 x MD
dmin > MD
dmax = 200 mm
Slika-24 Gabionski madraci i košare kao elementi vertikalne gravitacijske konstrukcije obaloutvrde
Slika 2-25 Vertikalne gravitacijska obaloutvrda od gabionskih košara
AB L-zidovi, žmurje i dijafragme
Slika 2-26 Shematski presjek vertikalnih konstrukcija obaloutvrde tipa AB L-zida, korištenjem žmurja,
dijafragmi i armirane zemlje
Kose konstrukcije
OBLOGA
 Štiti konstrukciju od izravnih erozijskih sila vode (strujanje, valovi)
 Vodopropusnost
 Fleksibilnost (podatnost – prilagodljivost deformacijama)
POSTELJICA
 Filtracija
 Dreniranje
 Zaštita od ispiranja tokom paralelno s pokosom
 Izravnavanje temeljnog tla - temelj za ugradnju obloge
 Odvajanje konstrukcije od temeljnog tla
 Sekundarna zaštita u slučaju gubitka dijela obloge
 Disipacija energije unutrašnjeg toka vode
Tipovi obloge
Kamena
 Kamenomet (rip-rap)
 Rukom slagana obloga (roliranje)
 Zidana obloga u mortu
 Kameni blokovi povezani asfaltnim mastiksom
Slika 2-27 Kosa obaloutvrda s oblogom od lomljenog kamena
Gabionski madraci
Slika 2-28 Kosa obaloutvrda s oblogom od gabionskih madraca
Betonska
 Montažni betonski blokovi (slobodno položeni)
 Ukliješteni betonski blokovi
 Povezani betonski blokovi (užadima)
Slika 2-29 Kose obaloutvrde s oblogom od betonskih blokova
Geotekstil
 Zatravljeni kompozitni madraci
 Trodimenzionalni madraci i mreže
 Dvodimenzionalne mreže
Slika 2-30 Kose obaloutvrde s oblogom od sintetskih materijala ispunjenih zemljom
Asfalt
Asfaltbeton (zahtjev nepropusnosti)
2.2.4 Prave paralelne građevine (uzdužne)
Regulacijske građevine u riječnom koritu kojima se (uglavnom na konkavnim stranama) obala

premješta u korito rijeke. Uglavnom se izvode kao nasipne konstrukcije od lomljenog kamena
trasirane na poziciji buduće obale vodotoka. Prostor između paralelne građevine i postojeće obale
vremenom se ispunjava nanosom te se u konačnici zatrpa. Taj proces ubrzava izgradnja traverzi –
poprečnih građevina između postojeće obale i paralelne građevine, te otvora koji omogućavaju
komunikaciju vode i taloženje nanosa i kod manjih vodostaja. Slika 2-31 daje shematski prikaz
paralelnih regulacijskih građevina.
PROJEKTIRANA
PRESJEK A-A
STARA OBALA
OBALA
TRAVERZA
SV
KORIJEN
TRAVERZE
OTVOR
TEMELJNI TRAVERZA
MADRAC
TIJELO GRAĐEVINE
Slika 2-31 Shematski prikaz paralelnih regulacijskih građevina
Slika 2-32 Paralelna regulacijska građevina na rijeci Rajni
2.2.5 Regulacijska pera
Regulacijska pera su građevine u riječnom koritu kojima se obala premješta u korito rijeke. Poprečne
su građevine, a izvode se na način da se od postojeće obale do trase buduće obale nekom
konstrukcijom (najčešće nasipom od lomljenog kamena) djelomično prepreči protočni profil korita.
Učinak im je povećanje brzine toka (zbog kontrakcije protočnog profila), a time i povećanje erozijske
sposobnosti vodotoka što za posljedicu ima produbljenje korita. S druge strane, prostor između pera
postaje umrtvljena zona za proticanje vode te se tako inicira taloženje suspendiranog nanosa. S
vremenom prostor se zatrpa i pomiče se obala u korito. Na slici 2-33 dan je shematski prikaz
regulacijskih pera u tlocrtu i poprečnom presjeku. Zbog izrazito velike izazvane turbulencije u zoni
glave pera, tome dijelu konstrukcije potrebno je posvetiti posebnu pažnju. Za pera potrebno je odrediti
njihovu duljinu, visinu, razmak i otklon u odnosu na smjer toka vode, kako bi se postigao željeni
učinak. Na slici 2-34 dane su fotografije ispitivanja učinka regulacijskih pera na fizikalnom modelu.
PRESJEK A-A
PROJEKTIRANA
STARA OBALA
OBALA
GLAVA
PERA
SV
KORIJEN
PERA
TEMELJNI
TIJELO PERA MADRAC
Slika 2-33 Shematski prikaz regulacijskih pera
Slika 2-34 Ispitivanja učinka regulacijskih pera na fizikalnom modelu
Slika 2-35 Regulacijska pera na rijeci Savi
Regulacijska pera i paralelne građevine su često konkurentna rješenja za istu namjenu. Svako od njih
ima svoje prednosti i mane, što je opisano u nastavku:
PARALELNE GRAĐEVINE
PREDNOSTI
Ujednačeno tečenje
Kontinuirano definiranje regulacijske linije
Nema generiranja lokalnih erozija u koritu
Ujednačen pronos nanosa
MANE
Veliki troškovi građenja
Teško i skupo ispravljanje grešaka
Poteškoće u izvođenju (temeljenje)
Nasipavanje staroga korita je usporeno
Potrebna jaka osiguranja nožice građevine
PERA
PREDNOSTI
Laka prilagodba i ispravljanje pogrešaka
Efikasno nasipavanje staroga korita
Manji troškovi izgradnje
MANE
Izazivanje poprečnih strujanja u koritu vodotoka
Česte havarije kod velikih voda (prelijevanje preko pera)
Definiranje regulacijske obale je točkasto (a ne kontinuirano)
2.2.6 Pregrade
Pregrade su pomoćne regulacijske građevine kojima se pregrađuju suvišni rukavci ili napušteno
korito. Preljevne su građevine (za trajanja velikih voda) te je stoga posebnu pozornost potrebno
posvetiti uređenju nizvodne nožice (slika 2-36)
UZVODNA PREGRADA POPREČNI PRESJEK
SREDNJA PREGRADA
SLAPIŠTE
SV
NAPUŠTENO KORITO
TEMELJNI
MADRAC
NIZVODNA PREGRADA TIJELO PREGRADE
Slika 2-36 Shematski prikaz regulacijskih pregrada
Slika 2-37 Pregrada na Dravi kod Nemetina
2.2.7 Prokopi
Prokopi su regulacijske građevine (zahvati) presijecanja meandra kojima se skraćuje tok rijeke.
Prokopi se koriste na mjestima gdje se prirodni meandar želi skratiti zbog potreba plovnosti,
povećanja protočnosti vodotoka ili potreba korištenja meandra za druge svrhe (npr. osnivanje luke ili
zimovnika). Na mjestu prokopa kombinira se niz regulacijskih građevina. To su obaloutvrde na koritu
vodotoka ispred i iza prokopa, zatim kamene deponije na samom prokopu, kineta prokopa kao
inicijalno korito te pregrade. Na slici 2-38 dan je shematski prikaz prokopa s pripadajućim
građevinama. Obaloutvrde sprečavaju neželjene promjene na koritu vodotoka ispred i iza prokopa.
Kineta, kao inicijalno korito, izvodi se kao kanal do razine podzemne vode i uvijek se trasira bliže
konveksnoj (unutrašnjoj) obali zavoja korita. Deponije služe kontroli procesa širenja prokopa i
ograničavanju na projektnu širinu. Pregrade se izvode s uzvodne i nizvodne strane prokopa ili samo s
uzvodne strane, ovisno o tome hoće li se napušteno korito koristiti u neke svrhe (luka) ili ne. One se
izvode tek nakon što se gotovo u cijelosti formira novo korito, odnosno dok se ne formira do te mjere
da njime može nesmetano protjecati voda, nanos i led (kako ne bi izazvale preveliki uspor vode i
eventualno poplave uzvodno od prokopa). Pregrade ubrzavaju proces konačnog formiranja prokopa,
ali se obično izvode u fazama (ili po visini ili po duljini) kako bi se do potpunog formiranja korita kroz
staro korito mogle propuštati vodne količine velikih vodnih valova. Prokopi su relativno agresivni
zahvati na vodotoku koji imaju posljedice u promjeni režima tečenja, režima pronosa nanosa te na
promjene geometrije korita ne samo na lokaciji prokopa nego i šire. Razlog je lokalno skraćenje zbog
kojeg se inicijalno lokalno povećava uzdužni pad (veća energija toka). Na slici 2-39 dan je prikaz
promjena u režimu pronosa nanosa i promjene dna na jednom prokopu kroz vrijeme.
PRESJEK A-A
KINETA PROKOPA KINETA

PROKOPA
DEPONIJE
NPV MATERIJAL
A IZ ISKOPA
A
PREGRADE
DEPONIJA
DEPONIJA
KONTURA BUDUĆEG
KORITA
Slika 2-38 Shematski prikaz prokopa
pronos nanosa inicijalno

[m3/dan]
nakon 1 god.
SKRAĆENJE DIONICE ZA 1600 m stabilno

nakon 2 god.
[m] inicijalno
nakon 1 god.
PROKOP
stabilno nakon 2 god.
vod
no
PREGRADE lice
inicijalno
nakon 1 god.
stabilno
dno
PROKOP
nakon 2 god.
[km]
Slika 2-39Primjer promjena u režimu pronosa nanosa i promjene dna na jednom prokopu
2.2.8 Proračuni stabilnosti korita
Kada govorimo o stabilnosti korita, tada se susrećemo s dva tipa problema. Jedan se odnosi na
narušavanje globalne stabilnosti korita, a drugi na narušavanje lokalne stabilnosti korita. Globalna
nestabilnost korita nastaje kada se zbog erozijske sposobnosti vodnog toka cjelokupni profil vodotoka
počne erodirati. Odnosno, dolazi do odnašanja materijala s dna i/ili pokosa korita. To je problem s
kojim se suočavamo na velikoj većini naših vodotoka, poglavito na našim najvećim rijekama (Sava,
Drava, Dunav). Lokalna nestabilnost korita najčešće nastaje uslijed izgradnje građevinskih
konstrukcija u koritu vodotoka koja remete režim strujanja, uslijed naglih promjena geometrije korita
uzduž toka i uslijed pojave valova.
Globalna nestabilnost korita vodotoka
Dva su proračunska pristupa kojima određujemo globalnu (ne)stabilnost. Jedan je pristup dopuštenih
posmičnih naprezanja, kada kažemo da će do nestabilnosti korita doći kada će posmična naprezanja
vode na korito (tzv “vučna sila vode”) premašiti dopuštena naprezanja za materijal u kojem je
izgrađeno korito. Drugi pristup granične brzine toka kaže da će do nestabilnosti korita doći kada će
brzina toka premašiti dopuštene vrijednosti.
Posmično naprezanje toka vode (S -“vučna sila vode”) je prosječno posmično naprezanje po konturi
korita određeno izrazom:
 g R I S
gdje su:
r - gustoća mase vode [kg/m3],
g – ubrzanje sile teže [m/s2],
R – hidraulički radijus [m],
I – uzdužni pad vodnog lica [m/m].
Po konturi korita vodotoka naprezanja nisu jednolika (Slika 2-40). Maksimalno naprezanje na dnu
Smax i na pokosu S`max moguće je odrediti iz sljedećih jednadžbi:
Smax  k m  g h I Smax  km  g h I

Gdje su km i k`m koeficijenti ovisni o nagibu pokosa m i odnosa širine dna korita i dubine vode b/h (za
široka korita b>5h mogu se uzeti vrijednosti km=1 i k`m=0,77).
Slika 2-40 Raspodjela posmičnih naprezanja po perimetru korita vodotoka
S druge strane, dopuštena se posmična napreznja za nevezane materijale mogu odrediti prema
izrazu Meyer-Peter Müllera:

o  0,047 ( n   v ) g d s N / m 2 
gdje su:
rn - gustoća mase materijala tvorbe dna [kg/m3],
rv - gustoća mase vode [kg/m3],
g – ubrzanje sile teže [m/s2],
ds – srednji promjer zrna materijala tvorbe dna [m].
Kod pristupa granične brzine toka, potrebno je za materijal u kojem je izgrađeno korito odrediti njenu
vrijednost. To se može za nevezane materijale odrediti iz izraza prema Pilarczyku:
2,5
dn50  vg 


h  B k`  g m h 
 1 cr 
gdje su:
dn50 –promjer 50% zrna materijala tvorbe dna [m],
h– dubina vode [m],
B1- koeficijent intenziteta turbulencije [m/m]:
B1
JAKA TURBULENCIJA 5–6
NORMALNA TURBULENCIJA 7–8
MALA TURBULENCIJA 8 – 10
cr - koeficijent kriterija pomaka čestica na dnu [m/m]:
cr
NEPOKRETNO DNO 0,03
POČETAK NESTABILNOSTI 0,04
POMICANJE 0,06
sin2 
k` 1 
sin2 
a- kut nagiba pokosa [°]
f- kut unutrašnjeg trenja materijala tvorbe dna [°]
n   v
m 
v
Lokalna nestabilnost korita vodotoka
Problem lokalne (ne)stabilnosti korita vodotoka javlja se u sljedećim slučajevima:
 Stupovi mostova
 Nasipi upornjaka mostova
 Regulacijske građevine
 Oštri zavoji
 Vjetrovni valovi
 Valovi generirani prolaskom brodova
 Poriv vijka brodova
U nastavku, na slici 2-41 dani su neki primjeri problema lokalne nestabilnosti korita vodotoka.
Dubina podlokavanja oko stupa mosta Podlokavanje u zoni poprečnih građevina
Utjecaj oštrih zavoja na veličinu posmičnih Podlokavanje iza stepenice

naprezanja
Opterećenje pokosa strujama uzrokovanim plovilima
Pramčani val, poprečni krmeni val, sekundarni Poriv vijka broda

tok vode
Slika 2-41 Primjeri problema lokalne nestabilnosti korita vodotoka
2.3. KANALI I GRAĐEVINE NA KANALIMA
Kanali su umjetni vodni tokovi. Njima se voda kreće ili stoji, ovisno o namjeni. Vrste kanala dijelimo
prema namjeni. Tako ćemo se najčešće sretati sa sljedećim vrstama kanala:
 oteretni kanali – za obranu od poplava,

 kanali za navodnjavanje – za navodnjavanje (natapanje) poljoprivrednog zemljišta,
 odvodni kanali – za odvodnju s poljoprivrednog zemljišta,
 plovni kanali – za plovidbu,
 derivacijski kanali – za energetiku.
Uz navedeno, kanali mogu služiti za vodoopskrbu, odvodnju otpadnih voda, tranzit riba, transport
trupaca, itd.
Dakako, jedan kanal može istodobno imati više namjena, što je naročito značajno s aspekta njegove
ekonomske opravdanosti, budući da se troškovi izvedbe i održavanje kanala raspodjeljuju na više
korisnika. Tada je riječ o višenamjenskim kanalima.
Pri tome valja istaći jednu vrlo bitnu činjenicu.
Budući da je u principu svaki tip kanala s aspekta namjene karakteriziran određenim zahtjevima (npr.
uzdužnim padom, brzinom, poprečnim profilom, protokom) kojima s obzirom na namjenu mora
udovoljiti, i koji su u određenoj mjeri, sukladno namjeni kanala, svakako različiti, očito je da će kod
višenamjenskih kanala usvojeno rješenje uvijek predstavljati kompromis između tih donekle
suprotstavljenih zahtjeva. To će ujedno neminovno rezultirati i time da usvojeno rješenje
višenamjenskog kanala neće biti optimalno s aspekta pojedinačne namjene, budući da optimalno
rješenje složenog sustava nije zbroj optimuma podsustava.
Izgradnja kanala zahtijeva velika novčana ulaganja, a može potrajati ne samo nekoliko godina i
desetljeća, nego i stoljeća (npr. prvi metri plovnog kanala Rajna-Majna-Dunav, dužine 171 [km],
započeti su 793. godine).
Sukladno definiciji, projektiranje kanala je u stvari projektiranje novog umjetnog vodotoka za određenu
namjenu, karakteriziranog, pod pretpostavkom projektnog protoka, sa sljedećim elementima:
 trasom kanala,
 (poprečnim) profilom kanala,
 uzdužnim padom, odnosno graničnim vrijednostima (minimalno i maksimalno) dopuštenih brzina,
 obloženošću / neobloženošću pokosa i dna (korita) kanala,
 građevinama na kanalu.
Trasa kanala, poprečni profil i uzdužni profil u međusobnoj su uzročno-posljedičnoj vezi. Njima se
prostorno oblikuje kanal. Promjenom jednog od ta tri elementa neminovno je potrebno promijeniti i
druga dva.
Prije nego što se nastavi s opisom nabrojenih elemenata kanala, kod hidrauličkog proračuna kanala
konstantnog protoka pretpostavlja se jednoliko tečenje sa slobodnim vodnim licem. Ovo je tečenje
opisano Chezyjevom jednadžbom koja s Manningovim koeficijentom hrapavosti, n [m-1/3s], odnosno
Stricklerovim koeficijentom brzine, ks [m1/3 ss-1] = 1/n, ima oblik:
1 2 / 3 1/ 2
v R I  k s R 2 / 3 I 1/ 2
n
odnosno:
1
Q  vA  AR 2 / 3 I 1 / 2  k s AR 2 / 3 I 1 / 2
n
gdje je v [m s-1] – srednja brzina vode (brzina toka) u kanalu, R [m] – hidraulički radijus, A [m2] –
protjecajna površina, I [1] – uzdužni pad dna kanala, jednak padu vodnog lica u liniji energije.
Hidraulički proračun kanala kroz koji prolazi protok promijenjiv u vremenu (npr. oteretni kanali),
složeniji je i neće se ovdje tumačiti.
2.3.1. Namjena kanala
1) Oteretni kanali koriste se za zaštitu potencijalno ugroženog područja od poplava u slučajevima

kada prirodni vodotok nema dostatan kapacitet preuzimanja velikog vodnog vala. Ovi su kanali često
povezani s prostorima za privremeno zadržavanje velikih voda (retencija, akumulacija) odakle se
uskladištene vode, nakon određenog vremena, kontrolirano ispuštaju u prirodni vodotok.
2) Kanali za navodnjavanje jesu dovodni (glavni ili primarni) kanali koji dovode vodu namijenjenu
navodnjavanju poljoprivrednih površina do mreže natapnih (sekundarnih) kanala kojima se voda
distribuira po poljoprivrednoj površini.
3) Odvodni kanali jesu kanali odvodnje poljoprivrednih površina, gdje se višak vode prihvaća
mrežom kanala (nižeg) IV. reda i odvodi mrežom kanala (višeg) III. i II. reda, te upušta u recipijent –
kanal I. reda. U tu grupu spadaju i tzv. obodni ili lateralni kanali koji sakupljaju vodu sa sliva izvan
poljoprivrednih površina i na taj način ih štite od utjecaja vanjskih voda.
4) Plovni kanali jesu umjetni unutrašnji plovni putevi koji nadopunjuju mrežu prirodnih unutrašnjih
plovnih puteva (rijeka, jezera). Stoga su čest pratilac ovih kanala visinske razlike koje treba savladati
brodskim prevodnicama ili dizalima.
5) Derivacijski kanali služe za dovod vode do hidroelektrana, odnosno oni se koriste da vodu
namijenjenu proizvodnji električne energije dovedu do hidroelektrana.
2.3.2. Trasa kanala
Izbor optimalne trase kanala osniva se (a) na istražnim radovima koji rezultiraju topografskim,
hidrološkim, hidrauličkim, inženjerskogeološkim, hidrogeološkim i geotehničkim podlogama, te (b)
varijantnom projektiranju sa stajališta racionalnosti, tj. funkcionalnosti, izvedivosti i troškova.
Zato je prilikom izbora trase kanala neophodno uspoređivanje niza varijanti, s time da se izabere
trasa kanala koja iziskuje najmanju vrijednost investicijskih i pogonskih troškova, kako samog kanala
tako i hidrotehničkih objekata na kanalu. Pod pretpostavkom da su terenski uvjeti isti, optimalna trasa
kanala po kriteriju minimuma troškova građenja i eksploatacije je pravac, budući da svako odstupanje
znači povećanje troškova, uz napomenu da kraća trasa ponekad može zahtijevati veće zemljane
radove u odnosu na dužu, koja prati izohipse, te se time izbjegava suvišan iskop.
Ovdje treba napomenuti da se kanali uglavnom izvode u iskopu. To znači da će prilikom građenja biti
potrebno adekvatno zbrinuti višak iskopanog materijala.
Pravolinijska je trasa, generalno, prihvatljiva kod svih tipova kanala s aspekta namjene. Posebno npr.
kod plovnih kanala – jer pravac ujedno predstavlja i najkraći put, kod derivacijskih – jer su najmanji
gubici na padu, odnosno gubici na energiji, kod odvodnih – jer omogućuju najbržu odvodnju viška
vode.
Međutim, kanal nije moguće izvesti uvijek u pravcu, jer ako (a) se terenski uvjeti često mijenjaju uzduž
željene trase kanala i nailazi se na prepreke (prometnice, naselja, prirodne vodotoke) ili (b) uvjeti
funkcionalnosti, odnosno korištenja, zahtijevaju odstupanje trase kanala od pravca (npr. kod plovnih
kanala – povezivanje prometnih čvorišta).
Kod odstupanja trase kanala od pravca, odnosno njegovo trasiranje u krivini, treba ipak težiti što
manjoj zakrivljenosti trase, tj. što većim radijusima krivina i što dužim međupravcima. Ovo je naročito
važno kod plovnih kanala, kod kojih minimalni radijusi proizlaze iz klase kanala kao plovnog puta. Kod
ostalih se kanala preporučuje da minimalni radijus krivine, rmin [m], bude:
rmin  11 v 2 A  12 ili rmin > 5 b
gdje je: v [m s-1] – srednja brzina vode u kanalu, A [m2] – protjecajna površina, b [m] – širina dna
kanala.
Izvedba kanala s blagim krivinama je naročito važna kod neobloženih kanala u aluvijalnom materijalu
koji su podložni eroziji, mada općenito radijusi krivina ne ovise samo o vrsti tla nego i o brzini vode i
kapacitetu kanala.
Križanje kanala s prometnicama vrši se u pravilu tako da kanal ima prioritet.
Na kraju napomenimo da kod trasiranja posebno treba biti oprezan kod vođenja kanala padinom, jer
položaj nasipa na padini zahtijeva posebne mjere u pogledu stabilnosti (sl. 2-42).
Slika 2-42 Moguće izvedbe kanala na padini
2.3.3. Profil kanala
Kod otvorenih kanala, kao najčešćih, kanali se izvode trapeznog i pravokutnog, paraboličnog i
polukružnog profila.
Slika 2-43. Primjeri profila kanala
U praksi, zbog raspoložive mehanizacije i poteškoća kod izvedbe drugih profila, u pravilu susrećemo
kanale trapeznog profila, iako je polukružni hidraulički najpovoljniji jer pri istoj protjecajnoj površini, A,
ima najveći hidraulički radijus, R, odnosno najmanji hidraulički pad, IE = ∆H/∆L.
Pri tome kanal može biti u usjeku (ukopan) (sl. 2-44a), u nasipu (sl. 2-44b) i kombiniran (u usjeku i
nasipu) (sl. 2-44c), pri čemu širina krune nasipa nije manja od 2 - 3.5 [m], radi mogućnosti
komunikacije po nasipu kako bi se omogućilo održavanje kanala.
Slika 2-44 Moguće izvedbe kanala trapeznog oblika
Za kanale trapeznog oblika osnovni geometrijski elementi jesu:
 protjecajna površina, A = h (b + mh)

 omočeni obod (perimetar), O  b  2h 1  m 2
 hidraulički radijus, R = A / O
 nagib pokosa (kosine), m = ctg θ
gdje je h [m] – dubina vode, θ [o] – kut nagiba kosine prema horizontali (sl. 2-43).
Ako se usvoji da je A = const, minimalni hidraulički gubici pada u kanalu su za O → min, što odgovara
odnosu:
b
h
2  1 m 2
m 
odnosno hidrauličkom radijusu:
R = 0.5 h
Taj odnos b/h bio bi, dakle, hidraulički najpovoljniji. Međutim, taj je odnos rijetko optimalan i s
ekonomskog aspekta, jer zavisi o konkretnim terenskim uvjetima, uvjetima izvođenja (s porastom
dubine kanala rastu problemi u izvođenju), klimatskim uvjetima (u uvjetima hladnih zima poželjni su
dublji, a uži kanali, jer je smanjena rashladna površina), biološkim faktorima (plići i širi kanali brže
obraštaju vodenom vegetacijom nego duboki i uski), vrsti mehanizacije kojom se kanal gradi (npr. kod
kanala s protocima od 30 - 200 [m3 s-1] obično je potrebna širina dna 4.5 – 6 [m] kako bi se mogao
odvijati kamionski promet u fazi izvedbe kanala.
Općenito, izbor najpogodnijeg odnosa b/h provodi se na osnovi tehničko-ekonomske optimalizacije,

vodeći računa o svim relevantnim faktorima.
Kod većih dubina, odnosno dubljih usjeka, u praksi nalaze primjenu i trapezni raščlanjeni profil kanala
(sl. 2-45).

Slika 2-45 Trapezni raščlanjeni profil kanala
Kao što na slici 2-45 vidimo, kod ovih se kanala omočena (podvodna) i suha (nadvodna) kosina
odvajaju bermom, koja štiti kanal od voda koje se slijevaju po kosini i olakšava održavanje kanala.
Širina berme je najmanje 1 [m], sa sabirnim jarkom uzduž pridnenog dijela nadvodne kosine u kojemu
se skupljaju površinske vode, odakle se upuštaju u kanal odvodnim poprečnim kanalićima na svakih
100 – 200 [m] (sl. 2-46). Prikazana berma je s kolnikom širine 3.0 [m] kako bi se omogućio promet za
službe nadzora i održavanja.
Slika 2-46 Presjek kroz sabirni jarak i poprečni kanal
Kota berme je najčešće 0.5 – 1.0 [m] iznad najviše razine vode u kanalu.
Nagib kosina kod neobloženih ukopanih i kombiniranih kanala se definira prema geotehničkim
karakteristikama tla u kojemu se kanali izvode, dok kod kanala u nasipu nagib kosina ovisi o
geomehaničkim karakteristikama materijala od kojega se izvode nasipi.
Zato se zbog prilagodbe konkretnim geomehaničkim karakteristikama terena, nagibi pokosa uzduž
kanala često mijenjaju.
U svakom slučaju, nagib kosine mora biti manji od prirodnog kuta nagiba tla u vlažnom stanju. Zato
su nužna geomehanička istraživanja in situ i u laboratoriju. Orijentacijski, nagibi se općenito kreću od
1:3 u nekoherentnim tlima, 1:1 u koherentnim tlima, do 10:1 u stjenovitim terenima, gdje se također
susreću i vertikalne stranice (zbog skupoće iskopa), pa čak i prevjesi.
Vrlo često je omočena kosina nasipa blaža od suhe, pri čemu su ponekad omočene kosine kanala u
pridnenom dijelu dodatno ublažene, vodeći računa o utjecajnim faktorima koji mogu izazvati oštećenje
kosina, kao što su npr. valovi od vjetra, a kod derivacijskih kanala i valovi uvjetovani radom
hidroelektrana.
Nagib kosina obloženih kanala zavisi o tipu obloge. Načelno, umjetno osiguranje kanala omogućuje
povećanje nagiba kosina.
Zatvoreni kanali najveću primjenu nalaze, dakako, kod odvodnje otpadnih voda, a ponekad i kod
derivacijskih kanala, u pravilu lokalno na kritičnim dionicama, dakle, manje dužine. Grade se kao
betonske i armiranobetonske cijevi kružnog, izduženog (jajolikog, polukružnog i pravokutnog) i
stlačenog (potkovičastog i kapastog) profila. Naravno, i kod zatvorenih kanala mora se poštovati uvjet
da razina vode bude ispod tjemena kanala kako bi se tečenje odvijalo sa slobodnim vodnim licem.

2.3.4. Uzdužni pad kanala • maksimalne i minimalne brzine
Najpovoljnije rješenje, s aspekta troškova iskopa, je kada uzdužni pad dna kanala prati teren,
odnosno kada je jednak uzdužnom padu terena u smjeru trase. Tada je profil kanala konstantan
uzduž trase. Međutim to neće uvijek biti moguće ostvariti zbog ograničenja vezanih ili uz namjenu
kanala (npr. derivacijski kanal hidroelektrane) ili uz uvjete tečenja u kanalu (prevelike ili premale
brzine tečenja).
Budući da su u hidrauličkom smislu uzdužni pad kanala i brzina funkcijski povezane veličine, kada se
govori o padovima dna kanala, istodobno se moraju razmatrati i brzine kojima zadani protok protječe
kanalom.
Prevelike brzine, odnosno veliki padovi kanala, prouzrokovat će veliku energiju i zarušavanje
neobloženih kanala, a male brzine (ispod neke granice), odnosno mali padovi kanala, taloženje u
kanalu čestica koje lebde u vodi, pa se zbog toga kanal zamuljuje.
Stoga je zbog ovog potonjeg potrebno spriječiti unošenje nanosa u kanal, koji on ne može
transportirati. Kanal treba locirati i izvesti tako da tok rijeke pronese nanos pored ulazne građevine
kanala ili se pretežni dio nanosa treba zadržati na ulazu u kanal (taložnici). To je naročito značajno
kod projektiranja kanala za navodnjavanja i derivacijskih kanala.
Plovni i derivacijski kanali grade se s minimalnim padom, što je naročito izraženo kod derivacijskih
kanala kako bi se ostvarila što veća koncentracija pada.
Kratke dionice mogu se izvesti čak i horizontalno. Kanali kod kojih pad nije od prvenstvenog značaja
grade se tako da iskop bude što manji.
Kod kanala za odvodnju i navodnjavanje također se radi o relativno malim padovima, budući da se
općenito teži manjim brzinama s ciljem da se spriječi erozija. Gornja granica dopuštenih brzina, vmax
[m s-1], ovisi o materijalu korita kanala, tj. o njegovom otporu eroziji (podlokavanju). Zbog velike
raznolikosti tla, jasno je da ne postoje striktni propisi za vmax, već iskustvene preporučljive vrijednosti u
ovisnosti o vrsti tla, granulaciji, hidrauličkom radijusu te o bistrini ili dubini vode, temeljene na
opsežnim istraživanjima kanala u eksploataciji.
U tablici 2-1 date su maksimalne brzine u neobloženom kanalu u ovisnosti o hidrauličkom radijusu, R.
Ako je R > 3 [m], brzine treba povećati za (R/3)0.1.
Tablica 2-1
Vrsta tla Hidraulički radijus vmax (m/s)
R (m), od – do od – do
Prašinasti pijesak 1-3 0,7 – 0,8
Zbijeni pijesak 1-3 1,0
Laka ilovača s lesom 1-3 0,7 – 0,8
Srednja ilovača 1–3 1,0
Gusta ilovača 1–3 1,1 – 1,2
Mekana glina 1–3 0,7
Normalna glina 1–3 1,2 – 1,4
Gusta glina 1–3 1,5 – 1,8
Muljevito tlo 1–3 0,5 – 0,6

U ovisnosti o bistrini vode u neobloženom kanalu maksimalne vrijednosti dopuštenih brzina prikazane
su u tablici 2-2.
Tablica 2-2
Tlo Bistra voda Voda s koloidnom glinom
Sitni pijesak 0,45 0,75
Čvrsta ilovača 0,75 1,00
Glina 1,20 1,50
Krupni šljunak 1,20 1,80
Obluci i drobina 1,50 1,60
Škriljci i glinci 1,80 1,80
Općenito je kod projektiranja, odnosno hidrauličkog proračuna kanala, preporučljivo pridržavati se

srednjih vrijednosti brzina u obloženim i neobloženim kanalima u ovisnosti o dubini vode prema tablici
2-3.
Tablica 2-3 Preporučljive srednje brzine u kanalima u ovisnosti o dubini vode [m/s]
Tlo ili obloga Dijametar zrna Dubina Dubina Dubina Dubina

(mm)
0,4 m 1,0 m 2,0 m 3,0 m
Pijesak sitni 0,05-0,25 0,20-0,35 0,30-0,45 0,40-0,55 0,45-0,60
Pijesak srednji 0,25-1,00 0,35-0,50 0,45-0,60 0,55-0,70 0,60-0,75
Pijesak krupni 1,00-2,50 0,50-0,65 0,60-0,75 0,70-0,80 0,75-0,90
Šljunak sitni 2,50-5,00 0,65-0,80 0,75-0,85 0,80-1,00 0,90-1,00
Šljunak srednji 5,00-10,00 0,80-0,90 0,85-1,05 1,00-1,15 1,00-1,30
Šljunak krupni 10,00-15,00 0,90-1,10 0,05-1,20 1,15-1,35 1,30-1,50
Oblutak sitni 15,00-25,00 1,10-1,25 1,20-1,45 1,35-1,65 1,50-1,85
Oblutak srednji 25,00-40,00 1,25-1,50 1,45-1,85 1,65-2,10 1,85-2,30
Oblutak krupni 40,00-75,00 1,50-2,00 1,85-2,40 2,10-2,75 2,30-3,10
Kamen - drobljenac 75-150 2,00-3,00 2,40-3,35 2,75-3,75 3,10-4,10
Kamen - drobljenac 150-250 3,00-3,50 3,35-3,80 3,75-4,30 4,10-4,65
Glina 0,70-2,00 0,85-2,50 0,95-3,00 1,10-3,50
Jednoslojna kamena obloga 150-250 2,50-3,50 3,00-4,00 3,50-4,50 4,00-5,00
Dvoslojna kamena obloga 150-200 3,50 4,50 5,00 5,50
Beton raznih marki 5,0-6,5 6,0-8,0 7,0-8,0 7,5-10,0
Asfalt 3,0 4,0 4,5 5,0

2.3.5. Obloga kanala
Kanali se u principu mogu izvesti kao neobloženi ili obloženi.
Razlozi za oblaganje kanala mogu biti višestruki:
 sprječavanje gubitaka vode iz kanala uslijed procjeđivanja,

 smanjenje hrapavosti, a time i hidrauličkih gubitaka,
 povećanje dopuštene brzine, (veći padovi, kraća trasa, manja protjecajna površina),
 smanjenje troškova održavanja kanala,
 zaštita okoliša od voda koje se procjeđuju u podzemlje i u depresijama uzduž kanala stvaraju
bare.
Svi ovi činitelji mogu biti pojedinačni, kombinirani ili skupni.
Osnovni problem kod dimenzioniranja neobloženih kanala javlja se kod utvrđivanja gubitaka vode,
zamuljenja, erozije i ravnoteže pronosa nanosa. Ako kanalom teče voda opterećena nanosom ili se
kanal kopa u materijalu podložnom eroziji, nije dopušteno da se on u njemu taloži ili da ga voda
erodira.
Pri tome treba imati na umu da mnogi kanali u nekoherentnim materijalima postaju otporni na eroziju
zahvaljujući kolmataciji i «cementiranju» s vrlo sitnim koloidnim česticama koje pronosi vodni tok. Te
se čestice talože na omočenim površinama i povezuju nekoherentne čestice, progresivno
povećavavši otpornost na eroziju.
Problem gubitaka vode iz kanala u propusnim tlima je vrlo složen. Na donjoj slici 2-47 prikazani su
mreža i vektori brzina filtracije po perimetru paraboličnog i trapeznog kanala.
Slika 2-47 Strujna mreža i vektori brzina filtracije po perimetru paraboličnog i trapeznog kanala
Najčešće obloge kanala jesu:
 glinena
 kamena
 od opeke
 gabionska
 asfaltbetonska
 betonska
 od plastičnih sintetičkih folija.
Izbor tipa obloge ovisi o lokalnim uvjetima i zaštiti koja se želi postići.
Obloga također mora biti otporna na djelovanje uzgona, na dinamičku seizmičku pobudu, na biološku
koroziju i probijanje raslinja te na djelovanje leda i valova.
Glinena obloga, debljine 0,2 do 0,3 [m], se primarno koristi u cilju postizanja vodonepropusnosti.
Iskustva su pokazala da glinene obloge zbog vodne erozije imaju privremen karakter ako nisu
zaštićene (kod ukopanih kanala) zemljanim slojem debljine 0,2-0,5 [m] ili uzgrađene u tijelo nasipa
(kod kanala u nasipu), kao kosa ili vertikalna zaptivna glinena jezgra.

Također istaknimo da kanali u nasipu moraju imati odgovarajuće drenažne sustave za zaštitu nasipa
od voda koje se procjeđuju kroz nasip. Drenažni sustavi se smještaju uz vanjski rub nasipa i obično ih
prati odvodni jarak.
Kamene obloge se prvenstveno koriste kod potpune ili djelomične zaštite od razaranja kosina
djelovanjem valova uslijed vjetra ili kod plovnih kanala i uslijed prolaska plovila te vodne erozije.
Izvode se kao jednoslojne, prosječne debljine 0,15 - 0,3 [m], ili dvoslojne, prosječne debljine 0,4 - 0,5
[m], na šljunčanoj podlozi prosječne debljine 0,2 - 0,3 [m].
Obloga od opeke, zbog filigranskog načina ugradnje, danas jedino primjenu nailaze kod manjih
kanala i u zemljama s jeftinijom radnom snagom.
Gabionska obloga je tip tzv. «fleksibilne obloge», kod čije se primjene postavlja pitanje trajnosti
čeličnog ili plastičnog žičanog pletiva. Čeličnog zbog korozije, a plastičnog zbog utjecaja insolacije na
njegovu trajnost. Za postizanje djelomične vodonepropusnosti, na gabione se površinski nanosi sloj
asfalt mastiksa, dok je za potpunu vodonepropusnost potrebno zapunjenje asfaltnim mastiksom
cijelog gabionskog zastora. Debljina gabionske obloge kreće se od 0,15 [m] za brzinu vode do 1,8 [m
s-1], te 0,3 - 0,5 [m] za brzinu vode do 5,5 [m s-1].
Asfaltbetonska obloga (mješavina bitumena i mineralnih tvari) se kao elastoplastična obloga obično
primjenjuje kod kanala u zemljanim materijalima (sl. 2-48), a posebno u nasipu, kod kojih prijeti
opasnost od slijeganja.
Slika 2-48 Asfaltbetonska obloga
Ovaj tip obloge, prosječne debljine 5 - 10 [cm], karakteriziran je visokim stupnjem vodonepropusnosti i
niskim koeficijentom hrapavosti (n = 0,014 [m-1/3 s]). Brzine vode u kanalima s oblogama na bazi
bitumena ne prelazi 2 [m s-1]. Kod ovog tipa obloge prijeti opasnost od probijanja raslinja.
Betonske obloge mogu biti:
 od prefabriciranih betonskih elemenata,

 klasične betonske obloge izvedene na licu mjesta,
 armiranobetonske,
 prednapregnute betonske obloge,
 od mlaznog betona,
 od vakuum betona,
 od uvaljanog betona.
Betonske obloge su najčešće jer vrlo uspješno zadovoljavaju sve zahtjeve koji se postavljaju pred
obloge i omogućuju primjenu potpuno mehanizirane izvedbe.
Prefabricirani betonski elementi se uglavnom izvode kao ploče debljine 5 - 10 [cm], karakterizirane
visokim fizičko-mehaničkim karakteristikama i vodonepropusnošću, razne dužine i širine. Mogu imati
ravne rubove, na utor i pero, te rubove predviđene za ugradnju plastičnih brtvi, koji omogućuju
dilataciju betonskog zastora.
Klasična betonska obloga izvedena na licu mjesta izvodi se u vidu betonskih ploča debljine 10 - 20
[cm] položenih na sloju šljunka ili pijeska (sl. 2-49 a). Kod ove obloge svakako treba predvidjeti radne
i dilatacijske spojnice kako bi se spriječilo stvaranje pukotina uslijed skupljanja i hidratacije.
Dilatacijske spojnice mogu biti podužne i poprečne, a ponekad i u smaknutom rasporedu (sl. 2-49b).
Njihova vodonepropusnost osigurava se bakrenim, gumenim, plastičnim, asfaltnim ili asfalt-betonskim

brtvama (sl. 2-49c).
Slika 2-49 Klasična betonska obloga
Armiranobetonske obloge su praktično križno armirane betonske ploče, debljine do 15 [cm], s

prosječno 2 [%] armature. Ovaj se tip obloge primjenjuje u težim geološko-geomehaničkim uvjetima,
te kada se želi povećati razmak radnih i dilatacijskih spojnica na 10 - 12 [m] (sl. 2-50), spriječiti pojavu
pukotina ili izjednačiti lokalne razine u slijeganju.
Slika 2-50 Armiranobetonska obloga
Istaknimo kako je kod svih tipova obloga, a kod vodonepropusnih poglavito, obavezna drenaža (sl. 2-
51). Razlog je prije svega statičke naravi.

Slika 2-51Primjeri postavljanja drenažnih sustava
Naime, statički gledano obloga je ploča oslonjena na elastičnoj podlozi. Ona dobro podnosi
hidrostatičko opterećenje na podlogu, ali ne može primiti značajnije opterećenje u suprotnom smjeru,
izazvano tlakom vode iz priobalja. A upravo to opterećenje može biti vrlo značajno pri visokim
razinama podzemnih voda, naročito za slučaj naglog pražnjenja kanala.
Da bi se spriječilo ovo nepovoljno opterećenje, obloga kanala se mora drenirati po čitavoj dužini.
Drenažni se sustav najčešće sastoji od sloja šljunka, koji se kao tampon postavlja ispod obloge, i
drenažnih cijevi koje se postavljaju uzduž kanala, s mjestimičnim poprečnim ispustima koji odvode
dreniranu vodu izvan kanala.
Prednapregnute betonske obloge se izvode kao tanke (svega nekoliko centimetara) i uske (nešto
preko 1 [m] ploče ili trake kod kanala paraboličnog ili polukružnog profila. Armiranje je sa specijalnim
čeličnim žicama promjera 3 - 5 [mm].
Obloge od mlaznog betona izvode se kao nearmirane ili armirane, debljine 5 - 10 [cm].
Obloge od vakuum betona izvode se od prefabriciranih betonskih ploča izrađenih vakuum postupkom.
Ovaj se beton priprema tako da se na slobodnu površinu betona postavlja vakuum oplata s filtrom od
prirodnih ili umjetnih vlakana (geotekstil), koji sprječava da se iz betona uklanjaju fine čestice cementa
i sitni materijal ispune. Stvaranjem bezzračnog prostora pomoću vakuum sisaljki crpi se jedan dio
vode odmah nakon ugrađivanja betona i smanjuje vodocementni faktor. Tim se postupkom
poboljšava kompaktnost, smanjuje skupljanje, povećava gustoća betona, čvrstoća i
vodonepropusnost.
Obloge od uvaljanog betona izvode se tehnologijom kao betonske gravitacijske brane.
Obloge od plastičnih sintetičkih folija (geomembrane) se prvenstveno koriste za postizanje

vodonepropusnosti. Izvode se sa ili bez površinske zaštite. Kod izbora profila kanala treba voditi
računa da primjena geomembrana uvjetuje blaže nagibe pokosa (1 : 2,0 do 1 : 3,5) zbog njihove male
otpornosti na klizanje. U pravilu, geomembrana mora biti usidrena u podlogu, što se relativno lako
postiže, budući da na tržištu postoje membrane s rebrima za usidrenje. Suvremene folije nastavak
omogućuju varenjem spojeva, koje sve više zamjenjuje preklapanje (5 - 10 [cm]) i ljepljenje spojeva.
Ako se zbog zaštite primjenjuje pokrovni sloj, njegov izbor ovisi o stabilnosti na kosini i o brzini vode u
kanalu.
2.3.6. Građevine na kanalima
Kanal za sebe ne predstavlja cjelinu bez građevina koje se nalaze na njemu. Ovdje ćemo spominjati
samo hidrotehničke građevine, iako se uvijek pojavljuju i drugi tipovi građevina (mostovi, prelazi
instalacija, i sl.). Za primjer može se vidjeti koliki je broj hidrotehničkih građevina predviđen za
funkcioniranje višenamjenskog kanala Dunav-Sava, što je prikazano na slici 2-52.
Slika 2-52 Situacijski prikaz višenamjenskog kanala Dunav-Sava s najvažnijim hidrotehničkim

građevinama za njegovo funkcioniranje
Nadalje na slici 2-53 dan je shematski prikaz građevina na početku kanala za navodnjavanje
zemljišta.

Slika 2-53 Shematski prikaz građevina na početku kanala za navodnjavanje
Građevine na kanalima možemo podijeliti na grupu građevina koje služe za upravljanje vodom
(protoka i vodostaja) koja se kreće kanalima, odnosno na grupu građevina koje služe održavanju
uvjeta tečenja u kanalima. U prvu grupu prvenstveno spadaju građevine na krajevima kanala. To su
račve, ušća, ustave, crpne stanice i sl. Namjena kanala uvjetuje postojanje i ostalih građevina. Tako,
ako se radi o kanalima za navodnjavanje, imat ćemo potrebu izvođenja razdjelnika protoka (sl. 2-54),
preljeva (sl. 2-55), taložnica ukoliko se koristi voda iz prirodnih vodotoka (sl. 2-56) itd. Kod plovnih
kanala imat ćemo potrebu izvođenja brodskih prevodnice, liftova, itd. U drugu pak grupu građevina
koje služe održavanju uvjeta tečenja spadaju hidrotehničke stepenice.
Slika 2-54 Razni tipovi razdjelnika na kanalu za navodnjavanje

Slika 2-55Primjer preljeva na kanalu za navodnjavanje
Slika 2-56 Primjer taložnice na zahvatu vode iz prirodnog vodotoka
Na račvama se kanal odvaja od nekog drugog vodotoka. To je građevina na početku kanala koja
svojim oblikom rapoređuje protok vode koji će se odvajati od vodotoka i prolaziti kanalom i na onaj
koji ostaje u vodotoku. Spoj kanala s drugim vodotokom naziva se ušće. Niti račva, niti ušće nisu
opremljeni nikakvom hidromehaničkom opremom. Tako će rapodjela protoka biti proporcijalna
hidrauličkim gubicima koji se ostvaruju na samim građevinama. Takova rješenja ne omogućavaju više
razine manipulacija vodom. Građevina račvi i ušće moraju biti oblikovane na način da se osigura
nesmetan protok vode (i nanosa) te da ne izazovu nepotrebne hidrauličke gubitke. Osjetljiv su detalj,
pogotovo ukoliko kanalom teče voda s nanosom koji bi se mogao istaložiti neposredno iza mjesta
građevine. To su mjesta gdje dolazi do znatnog remećenja strujne slike, što s jedne strane može
izazvati oštećenje korita, a s druge strane može izazvati taloženje nanosa. Na račvi i ušću treba riješiti
problem geometrije – spajanje dvaju korita različitih dimenzija i različitih kota dna, hidrološki
problem pojave različitih protoka u vremenu i njihove koincidencije te hidraulički problem
oblikovanja kako bi se dobila ispravna raspodjela protoka uz što manje remećenja strujne slike te
izazivanja erozije i taloženja nanosa. Na slici 2-58 prikazani su primjeri položaja ušća kanala u drugi
vodotok, dok je na slici 2-59 dan primjer pravilno oblikovanog ušća kanala.
Slika 2-57 Račva na vodotoku
Slika 2-58 Položaji ušća kanala (1- taloženje, 2 - erozija)
Slika 2-59 Primjer pravilno oblikovanog ušća kanala (1- vodotok, 2 – kanal, 3 - obaloutvrde)
I na početku i na kraju kanala moguće je postaviti građevine koje uz pomoć zatvarača omogućavaju
kontrolirano propuštanje vode u kanal i iz kanala. Nazivamo ih ustavama. Kako se radi o složenim
građevinama koje nisu vezane samo ili isključivo uz kanale, o njima će opširnije biti govora u
nastavku.
Hidrotehničke stepenice (slika 2-60) su mjesta gdje kontolirano izazivamo disipaciju energije toka.
Zovemo ih i mjestima koncentracije hidrauličkog pada. Koriste se na kanalima čiji je uzdužni pad
manji od uzdužnog pada terena u smjeru trase kanala. Naime, kako je već ranije bilo rečeno, ukoliko
su brzine vode u kanalu prevelike po kriteriju stabilnosti korita, tada će biti potrebno obložiti korito.
Alternativa oblaganju korita je smanjenje brzine toka smanjivanjem uzdužnog pada. Ukoliko je taj pad
manji od pada terena, da niveleta kanala ne bi isklinila na površinu terena, izvode se hidrotehničke
stepenice. Tim rješenjem se smanjuju toškovi oblaganja kanala, a uvode novi zbog izvedbe
građevina. Tehničko-ekonomske analize daju odgovor koje alternativno rješenje je jeftinije.
Slika 2-60 Primjeri izvedenih hidrotehničkih stepenica
2.4 OSTALE HIDROTEHNIČKE GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA
U nastavku će se nabrojati još neke građevine na vodotocima i njihovim slivovima čija je namjena
održavanje i (ili) upravljanje vodnog režima, te održavanje nesmetanih komunikacija.
Sifon je hidrotehnička građevina kojom se kroz tlačnu cijev gravitacijski voda provodi ispod
prometnica, drugih vodotoka ili depresija. (Slika 2-61)
Slika 2-61 Sifon
Čep je cijevni propust kojim se voda gravitacijski propušta kroz nasip u prijemnik, a pri čemu je
posebnim uređajem (žablji poklopac) onemogućeno povratno tečenje.
Slika 2-62 Čep
Crpna stanica je hidrotehnička građevina čija je namjena evakuacija voda iz branjenog područja uz
pomoć crpki.
Slika 2-63 Crpna stanica

Bočni preljev je hidrotehnička građevina (obično na nasipu) preko koje se voda slobodno prelijeva
kada dosegne višu razinu od razine krune preljeva.
Propusti i mostovi su građevine koje omogućuju promet preko vodotoka, a da pri tome ne remete
njegovu protočnost (voda + nanos) i stabilnost njegova korita.
Slika 2-64 Propust

3 GRAĐEVINE ZA KORIŠTENJE VODA
3.1 PROVODNICI VODE
Provodnici vode su hidrotehničke građevine za transport vode.
U tablici su prikazane podjele provodnika prema konstrukciji, namjeni i uvjetima tečenja.

Tablica 3-1 Podjela provodnika
PREMA KONSTRUKCIJI
kanali tuneli cijevi (cjevovodi)
PREMA NAMJENI
kanali tuneli cijevi (cjevovodi)
 oteretni kanali  tuneli za vodoopskrbu  niskotlačni derivacijski

cjevovodi – zamjenjuju dovodne
 kanali za  tuneli za navodnjavanje kanale i tunele
navodnjavanje
 tuneli za odvodnju i drenažu  sifoni - spajaju dionice
 kanali za kanala ili tunela
odvodnju  tuneli za kanalizaciju
 visokotlačni cjevovodi
 plovni kanali  dovodni, odvodni i reverzibilni kao dovodni objekti HE
tuneli hidroelektrana
 derivacijski kanali  cjevovodi kao
za HE  obilazni tuneli evakuacijski objekti
 plovni tuneli  vodovod i odvodnja
PREMA UVJETIMA TEČENJA
SA SLOBODNIM VODNIM LICEM POD TLAKOM
 Kanali  Cjevovodi
 Tuneli  Tuneli
 Cjevovodi – kanalizacija
(ovisno o rješenju povremeno i pod
tlakom)
GRAĐEVINE ZA KORIŠTENJE VODA 115

3.1.1 Cjevovodi
Cjevovod je sustav povezanih cijevi i uređaja koji služe za provođenje i/ili raspodjelu (distribuciju)
vode, plina, nafte i sl.
Cijev je šuplji građevni ili strojarski proizvod, obično kružnog presjeka, ali može biti, ovisno o namjeni,
i drugih presjeka (eliptičnih, jajolikih i sl.). Proizvodi se u različitim veličinama i od različitih materijala.
Proizvodi se tvornički te doprema i ugrađuje na mjestu korištenja (cijevi manjih dimenzija). Dimenzije
cijevi (duljina, promjer, debljina stjenke i dr.) uglavnom su normirane. Duljina cijevi je prilagođena
transportnim uvjetima. Na licu mjesta se proizvode armiranobetonske i čelične cijevi većih dimenzija.
Pri tome se limovi mogu savijati na gradilištu ili se dopremaju već savijeni, te se spajaju zavarivanjem
na gradilištu.
U hidrotehničkoj se praksi cijevi koriste za izradu tlačnih cjevovoda za transport i distribuciju vode
(vodoopskrba, navodnjavanje, hidroelektrane) te cjevovoda za odvod voda (odvodnja otpadnih voda i
oborinskih voda), koji mogu biti s tečenjem sa slobodnim vodnim licem i povremeno pod tlakom.
Cijevi se proizvode od različitih materijala, stoga mogu biti:
 armiranobetonske, prednapregnute armiranobetonske,
 čelične (šavne i bešavne),
 lijevano-željezne, nodularni lijev – duktilne,
 od umjetnih materijala raznih vrsta (plastika i drugi sintetički materijali)
U cjevovode se ovisno o svrsi i veličini cjevovoda ugrađuju zatvarači (zasuni, ventili), muljni ispusti,
zračni ventili, povratni, redukcijski i sigurnosni ventili. Ugrađena oprema osigurava pouzdano
korištenja cjevovoda, doziranje vode te otvaranje i zatvaranje cjevovoda u slučajevima kvarova,
pregleda, dogradnje i sl.
Cjevovodi se izvode iznad terena, u rovu, u tunelu ili u građevinama. Većina cjevovoda se izvodi
ispod površine terena (zatrpavanjem u rovu), a ostala se rješenja primjenjuju u zavisnosti od veličine,
svrhe i terenskih uvjeta (konfiguracija terena i njegova svojstva).
Na tlačnim se cjevovodima prije korištenje odnosno nakon popravka i uklanjanja kvarova na

postojećim dionicama provodi tlačna proba cjevovoda – provjera pogonske upotrebljivosti cjevovoda.
Tlačno se ispitivanje provodi prema propisanim postupcima uspostavom potrebnih ispitnih tlakova na
ispitnoj dionici. Pretproba se provodi na maksimalni pogonski tlak. Glavna se tlačna proba provodi na
propisani povećani tlak, a zajednička tlačna proba provjerava uz pogonski tlak ispravnosti povezivanja
pojedinih ispitanih dionica (ogranaka).
U tablicama prikazanim u nastavku dane su osnovne karakteristike, prednosti i mane, te

karakteristični spojevi za pojedine vrste cijevi prema materijalu od kojih su izvedene.

Tablica 3-2 Armiranobetonske cijevi
ARMIRANOBETONSKE CIJEVI PREDNOSTI MANE

u odnosu na čelične i lijevano-željezne
TLAK do 10 bara ●postojanost na ●velika težina cijevi
unutarnji promjer od 300 do 3000 mm koroziju ●velik broj spojeva
duljine 4-6 m ●mala električna (problem
provodljivost vodonepropusnosti)
Spoj s ravnim krajem Spoj s naglavkom ●velika hidraulička
hrapavost
●osjetljivost betona
na niz spojeva u
agresivnim tlima
(potrebna posebna
zaštita cijevi)
1 – uzdužna armatura, 2 - spiralna armatura, 3 – cilindar od

čeličnog lima, 4 - prsten ravnog kraja cijevi, 5 – gumeni
prsten, 6 – prsten naglavka, 7 – naglavak, 8 – ravni kraj cijevi

Tablica 3-3 Čelične cijevi
ČELIČNE CIJEVI PREDNOSTI MANE

u odnosu na lijevano-željezne cijevi
TLAK 10, 15, 25, 40, 60, 80 ●čvršće ●osjetljivost na
i 100 bara ●elastičnije koroziju (posebni
unutarnji promjer do 1600 mm ●otpornije na lom zaštitni premazi
duljine 4-12 m ●lagane su bitumenom)
(jednostavne za ●visoka cijena
SPOJEVI transport i ●potrebna zaštita od
●spoj s naglavkom manipulaciju) električne struje (tzv.
●spoj s prirubnicama ●mogu izdržati velike katodna zaštita)
●spoj zavarivanjem krajeva unutrašnje tlakove
1 – cijev, 2 – naglavak, 3 – brtveni prsten, ●fleksibilne i otporne
4 – zavareni zaštitni prsten, 5 – nabijeno na udarce
impregnirano uže, 6 – čep s navojem,
●imaju dobra
7 – tlačni prsten s navojem,
8 – prirubnica, 9 - vijak s maticom, hidraulička svojstva
10 – var, 11 – kuglasti naglavak (glatkoća stjenki)

Tablica 3-4 Lijevano željezne cijevi
LIJEVANO ŽELJEZNE CIJEVI PREDNOSTI MANE

TLAK 10, 15 i 20 bara ●vijek trajanja preko ●neotporne na
100 godina agresivne vode i
unutarnji promjer 50 do 600 mm sredine (more) pa
duljine 3-6 m zahtijevaju dodatnu
zaštitu asfaltnim,
SPOJEVI bitumenskim i
●spoj s naglavkom drugim premazima
●spoj s prirubnicama ●spajanje im je loša
●spoj s brtvenim prstenom strana s obzirom na
težinu i neelastičnost
spojeva kod
slijeganja tla
●u pogonu se javlja
inkrustracija –
taloženje vapnenca
na stjenke
Lijevano-željezne cijevi proizvode se i tzv. duktilnim lijevom, tako što se lijevu dodaju male
količine magnezija. Duktilne cijevi se proizvode u promjerima 60 – 1800 mm, duljine 6 m i za
tlakove od 30 do 40 bara. Takve cijevi imaju unutrašnju i vanjsku zaštitu - izolaciju.

Tablica 3-5 Plastične cijevi

PLASTIČNE CIJEVI ILI CIJEVI OD

SINTETIČKIH MATERIJALA PREDNOSTI MANE
Cijevi od polietilena (PE) proizvode se ●dobre hidrauličke
polimerizacijom etilena (slično kao PVC). osobine (glatkoća)
• cijevi od polietilena niske gustoće ●laka obrada (rezanje,
(PELD) kraćenje)
• cijevi od polietilena visoke gustoće
(PEHD).
PELD PEHD
TLAK 2.5, 6 i 10 bara TLAK 2.5, 3.2; 4, 6 i 10 bara
unutarnji promjer 10 do 130 mm unutarnji promjer 150 do 1150 mm
duljine do 400 m duljine 6 i 12 m
●spoj s naglavkom
●spoj s prirubnicama
●spoj zavarivanjem

Tlačni cjevovodi
Tlačni cjevovodi su linijski sustavi provodnika s tečenjem isključivo pod tlakom. Koriste se za potrebe
 hidroelektrana
 vodoopskrbe
 odvodnje otpadnih voda
 hidrotehničkih melioracija.
Tlačni cjevovodi izvode se
 nadzemno,
 podzemno,
 podvodno,
 u građevinama (branama).
Nadzemno se u pravilu izvode čelični cjevovodi većih promjera i u sklopu hidroenergetskih
postrojenja (veći tlakovi). Prednosti nadzemnih cjevovoda su jednostavnija i jeftinija izvedba te
dostupnost (kontrola). Mane su izloženost vremenskim prilikama i izloženost ljudima.
Podzemni se cjevovodi izvode zasipani u rovu ili u tunelu (kao dio obloge ili kao slobodno položen
cjevovod unutar tunela). Prednosti su im zaštićenost od vanjskih utjecaja i održavanje konstantne
temperature (vodoopskrba). Mana je teže otkrivanje kvarova i održavanje.
Podzemni se cjevovod oslanja po cijeloj svojoj dužini na posteljicu (elastična podloga) dok se
nadzemni cjevovod oslanja na niz nosača (sedla) i fiksiran je čvrstim točkama (sidrenim blokovima).
Podvodni cjevovodi uglavnom su vezani na ispuste otpadnih voda u recipijent i dopremu vode na
otoke (vodoopskrba).
U građevinama cjevovodi se izvode zbog razvoda vode, odvodnje otpadnih voda, pražnjenja
akumulacija (u brani), preljeva i sl.
U tlačnim cjevovodima tečenje je pod tlakom i u redovitom radu uspostavlja se stacionarno tečenje, te
se računaju hidraulički gubici poznatim izrazima (lokalni i linijski gubici):
gdje je [m] suma svih hidrauličkih gubitaka, [m] suma svih lokalnih hidrauličkih gubitaka
(otpor oblika), [m] suma svih linijskih hidrauličkih gubitaka (otpor trenja).
Prilikom promjene tečenja (otvaranje, zatvaranje, promjena protoka) dolazi do nestacionarnih pojava
(vodni udar) koje treba uzeti u obzir pri dimenzioniranju cjevovoda. Povećanje tlaka pri zatvaranju je:
pmax  2Lv / Tz [N/m2],
gdje je  gustoća vode [kg/m3], L duljina cjevovoda na kojem djeluje vodni udar [m], v promjena
brzine [m/s], Tz vrijeme zatvaranja (promjene) [s].
U nastavku ovog poglavlja težište se stavlja na čelične nadzemne i armiranobetonske cjevovode u

rovu, koji se najčešće koriste kod hidroenergetskih postrojenja.
Trasa se cjevovoda postavlja sa stajališta topografije, geoloških i geomehaničkih svojstava zemljišta,

funkcionalnosti, sigurnosti i ekonomičnosti – što vodi najkraćoj trasi. Trasu je preporučeno definirati sa

što manje vertikalnih lomova, koje treba izvesti zakrivljeno s minimalnim radijusom 3D kod nadzemnih
cjevovoda ili 100D kod podzemnih cjevovoda (D-promjer cijevi).
Čelični nadzemni cjevovodi
Izvode se od čeličnih bešavnih cijevi (promjera do 600 mm; duljine 6 – 8 m, unutarnji tlak 10 – 15
bara), ili zavarivanjem čeličnih limova kod većih profila. Tvornički se izrađuju cilindri koji se poprečnim
varenjem spajaju na gradilištu. Kod promjera većih od 3 m, zbog uvjeta transporta, u tvornici se
izvode u polucilindrima i na gradilištu se zavare uzdužno i poprečno. Čelični cjevovodi manjih profila
poprečno se spajaju na naglavak ili prirubnicom, a cjevovodi većih profila zavarivanjem.
Nadzemni čelični cjevovodi se izvode iznad tla, fiksiraju se čvrstim točkama (sidrenim blokovima) i
oslanjaju na sedla. (Slika 3-1)
Slika 3-1 Tlačni cjevovod – izvedba iznad tla – osnovne sheme

(1 i 2 - sidreni blok (čvrsta točka), 3 – sedlo, 4 – obujmica (prsten), 5 – toplinski kompenzator)
Na svakom lomu (vertikalni i horizontalni) postavlja se sidreni blok, a između je cijev u pravcu.
Udaljenost sidrenih blokova ne prelazi 150 – 200 m. Zadatak sidrišnih blokova je prenijeti na tlo sve
sile koje se javljaju uzduž cjevovoda.
Cijev se između blokova oslanja na sedla (pomični ležajevi) postavljena na 6 – 15 m razmaka. Sedla
imaju zadatak omogućiti nesmetano uzdužno pomicanje cjevovoda i prenijeti na tlo primarno
normalnu silu.
Na isti se način izvodi i cjevovod slobodno položen u tunelu i prati trasu tunela.
Slika 3-2 Sidrenje cjevovoda

(1 – cijev, 2 – obujmica, 3 – temelj sidrenog boka, 4 - sekundarni armirani beton sidrenog bloka)

Slika 3-3 Sidrenje cjevovoda

(1 – cijev, 2 – temelj sidrenog bloka, 3 – sekundarni beton sidrenog bloka, 4 – obujmica (prsten) sidrenog bloka,
5 – dilatacijski kompenzator, 6 – obujmica na sedlu, 7 – temelj sedla, 8 – klizni ležaj)
Toplinski kompenzator omogućuje uzdužne pomake (aksijalne pomake). Kombinirani kompenzator

omogućuje i manje kutne pomake. (Slika 3-4)
Slika 3-4 Dilatacijski kompenzator

(1- uzvodna i nizvodna cijev, 2- spojni cilindar, 3- brtve, 4- ukrućenje spojnog cilindra)
Projektiranje čeličnih cjevovoda se provodi na osnovi Tehničkih propisa za čelične konstrukcije.

Konstrukcija se definira kao cjelina (globalno, cjevovod), a zatim se provodi kontrola elemenata
konstrukcije (presjeci, spojevi, blokovi, ležajevi).
Glavna djelovanja su: vlastita težina i težina vode, promjena temperature, vjetar, snijeg, led,
hidrostatski i hidrodinamički tlakovi, potres, tlo (temelj, nadsloj), valovi,.. Djelovanja se mogu podijeliti
na uzdužna djelovanja (aksijalna), normalna i radijalna.
Preliminarno se potrebna debljina stjenke (δ) može odrediti prema kotlovskoj formuli:
  pd / 2 dop  pr /  dop
(p- unutrašnji pritisak vode, d/r – dijametar/radius, σdop – dopuštena naprezanja).
Kritični tlak se može procijeniti iz izraza p kr  ( / d ) 3 2 E č / Fs , gdje je Fs faktor sigurnosti; za Fs=2 i

uz pretpostavku nastanka vakuuma u cjevovodu (p = 0.1 [MPa]) slijedi  /d = 1/130.
Ako debljina stijenke ne zadovoljava ovaj uvjet, cijevi se ojačavaju prednaprezanjem ili bandažama
(prstenovi).
Dijametar i debljina stijenke se po potrebi mijenjaju duž trase.
Armiranobetonski cjevovodi
Armiranobetonski cjevovodi se koriste za manje tlakove i veće protoke. Klasično armirani primjenjuju
se do tlakova 2 – 3 bara, a prednapregnuti i kombinirani (AB cijev obložena unutra čeličnim limom) i
do 30 bara.

U pravilu se izvode podzemni (u rovu i zatrpani). Minimalni sloj zemlje iznad tjemena je kod nas 1 m
(zaštita od temperaturnih promjena).
Cjevovod je kružnog presjeka, ali je kod većih promjera i manjih tlakova povoljnije izvesti spljošteni
oblik.
Debljina stijenke AB cjevovoda može se procijeniti izrazom:
  0,06 D  3 ; δ, D [cm]
AB cjevovodi polažu se na posteljicu. AB cjevovodi do 1.5 m promjera izvode se od prefabriciranih

cijevi, koje se spajaju na gradilištu. Cjevovodi većih promjera izvode se na licu mjesta. Betoniranje se
izvodi u kampadama, tako da se napreduje sa svakom drugom, kako bi se preostale dionice
betonirale tek poslije završenog procesa skupljanja betona. Spajanje pojedinih dionica obavlja se
obično elastičnim brtvama također nakon završetka procesa skupljanja betona.
1 – vanjska i unutarnja prstenasta 1 i 2 – armatura, 3 – čelična cijev,

armatura, 2 – uzdužna armatura, 4 – ukrućenja, 5 - beton
3 – posteljica,4 – tampon,
5 – nasuta zemlja
Slika 3-5 Armiranobetonski cjevovod AB cjevovod ojačan čeličnom unutarnjom cijevi
3.1.2 Hidrotehnički tuneli

Tunel je podzemni prolaz, koji je najmanje dvostruko dulji od širine, zatvoren je sa svih strana osim
otvora na svakom kraju. Izvodi se iskopom u stijeni ili tlu i po potrebi se oblaže. Uz tunele se povezuju
i podzemne prostorije koje se izvode istom li sličnom tehnologijom.
Hidrotehničke tunele definiramo kao linijski sustav provodnika vode s ciljem prostorne i vremenske
raspodjele vode.
U Hrvatskoj je jedan od prvih hidrotehničkih tunela izveden na Pagu između Novaljskog polja i Novalje u cilju
snabdijevanja Novalje vodom, i to u doba Rimskog carstva, te se naziva Rimska buža (rupa).
Prvi hidrotehnički tunel u sklopu hidroenergetskog postrojenja u Hrvatskoj izgrađen je 1906. godine za potrebe
HE Miljacka (Manojlovac) na rijeci Krki. Tunel je dužine 1620 m, svijetlog otvora oko 10 m2 i uzdužnog pada 1
‰. Tečenje u tunelu je sa slobodnim vodnim licem, maksimalnog protoka 24 m3/s. Tunel je neobložen
koritastog profila s polukružnim svodom, visine 3,0 m.

Danas je u Hrvatskoj izgrađeno preko 100 km hidrotehničkih tunela većinom u sklopu hidroenergetskih
postrojenja.
Prema načinu tečenja, hidrotehnički tuneli se dijele na
 tunele sa slobodnim vodnim licem

 tlačne tunele (tečenje pod tlakom)
 tunele s promjenjivim režimom tečenja.
Kod tunela sa slobodnim vodnim licem pretpostavlja se jednoliko tečenje sa slobodnim vodnim licem,
opisano Chezyjevom jednadžbom. Kod tlačnih tunela pretpostavlja se tečenje pod tlakom i za
proračun se koriste odgovarajući izrazi.
Tuneli sa slobodnim vodnim licem se primjenjuju kod malih oscilacija razine vode u zoni ulaza (npr. za
dovodne, plovne i vodoopskrbne tunele) ili recipijenta (npr. za odvodne tunele). U odnosu na tlačne
tunele imaju veći profil, te zbog znatno manjih tlakova imaju jeftiniju oblogu što im je ujedno i jedina
prednost u odnosu na tlačne tunele. Tlačni tuneli se primjenjuju u slučaju većih oscilacija vodnih nivoa
u zoni ulaza ili izlaza.
Prednosti tlačnih tunela u odnosu na tunele sa slobodnim vodnim licem:
 omogućuju znatne oscilacije vodnih nivoa u akumulaciji te tako omogućavaju izraženo

reguliranje protoka
 uz pretpostavku istog protoka znatno manji profil
 dozvoljavaju visinske lomove trase (nivelete) uvjetovane topografskim ili geološkim razlozima.
Danas se uglavnom pri izgradnji koristi “novi austrijski postupak” – pri kojem se iskop podzemnih
prostorija (tunel) izvodi bez privremene podgrade, a nakon iskopa ako je potrebno osigurava se
tjeme, bokovi prostorije i podnožni svod sustavom čeličnih sidara, prskanim betonom, a u
najnepovoljnijim uvjetima i čeličnim lukovima i slojem armiranog betona.
Analogno, kao i kanali, i hidrotehnički tuneli definirani su s pet osnovnih karakteristika
 namjenom  uzdužnim padom i niveletom
 trasom  oblogom.
 poprečnim profilom
Hidrotehničke tunele se primarno nastoji trasirati pravocrtno, tj. pravcem između dviju spojnih točaka
(ulaza i izlaza) tunela. Najkraća, odnosno pravocrtna, trasa daje najmanje hidrauličke gubitke, a u
većini slučajeva je i najekonomičnija. Međutim, na trasu i na troškove izvedbe tunela značajno utječe
geološki sastav i mehaničke karakteristike stijene odnosno tla. Prema tome, u pravilu se trasa, ali i
profil tunela usvaja nakon tehničko-ekonomske optimizacije više varijantnih trasa i profila uzimajući u
obzir konkretne geološke uvjete i njihov utjecaj na konstrukciju obloge, uvjete izvođenja, dužinu trase,
odgovarajuće hidrauličke gubitke, uvjete korištenja i eksploatacije tunela i slično. Kod derivacijskih
tunela u analizu je potrebno uzeti i troškove izgubljene energije. Na izbor trase tunela utječe i
predviđena tehnologija gradnje. Ako se željena dinamika izgradnje ne može ostvariti samo na dvije
napadne točke, nekada se trasa tako odabire da se na pojedinim dionicama omogući otvaranje novih
napadnih točaka.
Odabiru trase tunela prethode vrlo opsežna inženjerskogeološka i geofizička istraživanja, kojima se definiraju
geološki profili na svim varijantnim trasama tunela, kao i podaci o mehaničkim karakteristikama stijene temeljem
kojih se može odrediti obloga i tehnologija izvedbe tunela. Sukladno rezultatima ovih istraživanja eliminiraju se
one varijantne trase koje prolaze kroz zone u kojima se mogu očekivati poteškoće pri izvođenju i korištenju
tunela (npr. promjene mehaničkih karakteristika materijala pod utjecajem vode – kao što je problem bubrenja
anhidrita, zatim zone u kojima su podzemne vode agresivne prema betonu – sulfatno agresivne vode) ili u
kojima bi konstrukcija tunelske obloge poprimila iracionalne dimenzije. Također, teži se tome da trasa prolazi
kroz geološki vodonepropusne slojeve, kao i kroz slojeve u kojima će stijena u oblozi prouzročiti povoljno stanje
naprezanja.
Profil tunela primarno ovisi o hidrauličkom režimu rada, mehaničkim karakteristikama stijene i
tehnologiji izvedbe tunela.
Kod tunela sa slobodnim vodnim licem najčešće se koriste profili prikazani na slici (
Slika 3-6).
Slika 3-6 Tuneli s tečenjem sa slobodnim vodnim licem (profil se puni do 0.8 H)
Tablica 3-6 Uobičajeni odnosi pojedinih geometrijskih veličina za poprečne presjeke prikazane na
gornjoj slici (Slika 3-6)
odnosi pojedinih geometrijskih veličina

Tip profila
H/B r1/B r2/B r3/B r4/B
(a) 1 do 1,5 0,7 do 0,75 0,1 do 0,15
(b) 1 do 1,5 0,5 0,1 do 0,15
1 0,98 do 0,88
(c) 0,25 0,2 do 0,25
1,5 2,58 do 2,38
1 1 do 1,5
(d) 0,5 0,1 do 0,15 1 do 1,5
1,5 2 do 4
U čvrstim stijenama obično se koristi pravokutni oblik s plitkim svodom (Slika 3-6a). S porastom
vertikalne komponente tlaka, pri nepostojanju bočnog horizontalnog tlaka, luk svoda postaje
naglašeniji (Slika 3-6b). Veliki vertikalni i nešto manji horizontalni tlakovi zahtijevaju naglašeni svod
(Slika 3-6c), dok veliki vertikalni i horizontalni tlakovi upućuju na potkovičasti oblik (Slika 3-6d). Omjer
visine (H) i širine (B) tunela kreće se u granicama od 1 do 1,5, pri čemu se veća vrijednost koristi kod
tunela s većim oscilacijama vodnih nivoa.
Kod tunela sa slobodnim vodnim licem, pri maksimalnom protoku potrebno je osigurati slobodan
prostor visine cca 0,2 H.
Minimalne dimenzije hidrotehničkih tunela s oblogom primarno su uvjetovane tehnologijom izvedbe i u

pravilu iznose B = H = 2,0 m.
Tlačni tuneli su u pravilu kružnog profila, koji je i hidraulički najpovoljniji, s manjim modifikacijama radi
prilagođavanja tehnologiji izvedbe u smislu omogućavanja kretanja tunelom (Slika 3-7). Za oba
primjera tunela na slici, bušena rotacijskim strojem, zaravnati donji dio izveden je montažno, s
geometrijom koja omogućava postavljanje tračnica za odvijanje kompletnog montažnog transporta i s
kanalima za evakuaciju vode. Minimalni promjer kružnog profila za tunele pod tlakom iznosi D= 2,0 m.

Uzdužni padovi i osnovni visinski položaji trase tunela, tj. nivelete, primarno su pod utjecajem
karakterističnih kota koje ih uvjetuju.
Uzdužni padovi prate smjer tečenja, a veličina im je uvjetovana geotehničkim uvjetima na trasi,
fiksnim kotama koje se zahtijevaju na pojedinim dionicama, hidrauličkim uvjetima u zoni ulaza u tunel
u smislu sprečavanja ulaza zraka u tunel (kod tlačnih tunela piezometarska linija mora biti barem
1 - 2 m iznad tjemena tunela) i sl.
U normalnim uvjetima uzdužni pad je minimalno između 2 i 4 ‰. Naravno, kod tunela sa slobodnim
vodnim licem uzdužni pad je u direktnoj vezi s maksimalnim protokom.
Slika 3-7 Tlačni tuneli kružnog profila

Kod složenih sustava, s više zahvata, uzdužni padovi i niveleta tunela, zajedno s trasom, uvjetovani
su dispozicijom i visinskim položajem zahvata.
Hidrotehnički se tuneli u pravilu izvode s oblogom. Pod oblogom se podrazumijeva nerazdvojna

cjelina koju čine betonska ili armiranobetonska obložna konstrukcija (ponekad ojačana čeličnim
limom), stijena kroz koju je tunel izbušen i sve geotehničke mjere primijenjene radi osiguranja
potrebne stabilnosti i vodonepropusnosti obloge (injektiranje, sidrenje, i sl.).
Funkcija obloge je sljedeća:
 preuzimanje brdskog pritiska,

 preuzimanje dijela pritiska vode,
 osiguranja od gubitaka vode,
 ostvarenja malih gubitaka pri tečenju.
Obloga je ustvari spregnuta konstrukcija kod koje najdelikatniji problem predstavlja stijena oko tunela,
a o čijim karakteristikama ovisi koncepcija tehničkog rješenja obloge. Naime, kod dimenzioniranja
tunelske obloge koristi se svojstvo stijene da se u većem ili manjem iznosu suprotstavlja deformiranju
uslijed opterećenja uzrokovanog unutrašnjim tlakom vode u tunelu. Što je ovo suprotstavljanje veće,
to veći dio opterećenja unutrašnjeg tlaka vode preuzima stijena i na taj način rasterećuje tunelsku
oblogu.
Opterećenja koja djeluju na tunelsku oblogu su:
 tlak stijene
 vlastita težina obloge
 unutrašnji tlak vode pri najnepovoljnijem dinamičkom utjecaju
 vanjski tlak podzemne vode
 prednaprezanje stijene i obloge (kod prednapregnutih obloga)
 temperaturne promjene

 skupljanje i puzanje betona

 opterećenje od strojeva tokom gradnje
 vanjski tlak podzemne vode ako dođe do prekida djelovanja drenaže (kod tunela sa slobodnim
vodnim licem)
 seizmičke sile
 eksplozije (zbog miniranja)
Tuneli sa slobodnim vodnim licem izvedeni u kvalitetnoj čvrstoj i vodonepropusnoj stijeni (Slika 3-8)
mogu biti neobloženi (a,b,c) ili samo djelomično obloženi u tjemenom svodu zbog nadsloja ili
eventualnog lokalnog odrona materijala, što se u pravilu rješava postupkom sidrenja uz izvedbu
izravnanja proticajnog profila radi smanjenja hidrauličke hrapavosti (d,e,f). Ovi tuneli također mogu
biti djelomično obloženi u zoni oscilacija vode radi postizanja vodonepropusnosti (g). Tunelska obloga
na slici (h) je samo u funkciji izravnanja proticajnog profila i ispune prekopa. U pravilu, tuneli sa
slobodnim vodnim licem se izvode s betonskom ili armiranobetonskom oblogom. Najčešća je
betonska obloga, dok se armiranobetonska obloga predviđa u uvjetima velikih brdskih tlakova. Pri
tome, armatura može biti samo djelomična ili može potpuno obuhvaćati cijeli presjek. Također može
biti jednostruka ili dvostruka.
Obloga se izvodi s radnim i dilatacijskim spojnicama koje moraju biti vodonepropusne, a što se
postiže ugradnjom brtvenih traka i plastičnim premazima.
Slika 3-8 Tuneli sa slobodnim vodnim licem - obloge

Tehnologija izvedbe tlačnih hidrotehničkih tunela u pravilu koristi dva osnovna tipa obloge
 betonske (jednoslojne nearmirane, jednoslojne armirane, dvoslojne i prednapregnute)

 kompozitne.
Nearmirana jednoslojna betonska obloga se kao najjednostavniji, a i najčešći tip obloge koristi u
kvalitetnijoj stijeni (stijeni s dobrim mehaničkim i fizičkim karakteristikama). Debljina obloge kreće se
od minimalnih 25 cm (kriterij da bi se obloga mogla izvesti u oplati), do maksimalnih 50 cm. Kod
tlačnih tunela ovaj tip obloge koristi se u slučajevima nešto manjih tlakova, do najviše 10 bara.
Iznimno u slučaju izrazito povoljnih deformacijskih karakteristika stijene i njezine vodonepropusnosti
jednoslojne nearmirane obloge mogu se koristiti i za unutarnje tlakove do 15 bara.
Armiranobetonske jednoslojne obloge (Slika 3-9a) se koriste u slučajevima slabijih deformacijskih

karakteristika ili nedovoljnog nadsloja stijene, pri čemu se dopuštaju veća naprezanja
armiranobetonske obloge uz maksimalni unutarnji tlak do 20 bara. Ove obloge mogu biti armirane
jednostruko (uz unutarnji rub) ili dvostruko (uz unutarnji i vanjski rub). Kod dvostrukog armiranja jača
armatura se postavlja uz unutarnji rub. Prednosti armiranih obloga su bolja svojstva pri vlačnom
naprezanju, eventualne pukotine su jednoličnije raspoređene, pukotine su manje čime je manja i
vodopropusnost obloge, a povoljnije su i sa stajališta preuzimanja znatnijeg opterećenja stijenske
mase, te dodatnih utjecaja od promjene temperature. Nedostatak im je veća cijena izvedbe.
Dvoslojne (armirane i nearmirane) obloge se izvode s dva betonska prstena (Slika 3-9b), pri čemu je
vanjski prsten nearmiran i preuzima vanjska opterećenja, te osigurava iskop od urušavanja, dok je
unutarnji prsten armiranobetonski i spregnutim djelovanjem s vanjskim prstenom prenosi opterećenje
unutarnjeg tlaka na stijensku masu. Unutarnji prsten može biti klasično jednostruko ili dvostruko
armiran. Glavne prednosti dvoslojne obloge su dobra vodonepropusnost i dobra prionjivost betona i
stijene, dok je glavni nedostatak taj što je vrlo skupa, pa se u pravilu koristi samo na dionicama gdje
je to neophodno.
Prednapregnute obloge koriste svojstva betona da može preuzeti velika tlačna naprezanja. Obloga se
dovodi u stanje tlačnog prednaprezanja da bi se u fazi eksploatacije pri djelovanju unutarnjeg tlaka to
prednaprezanje smanjilo do neke unaprijed određene granice. Prednaprezanjem se dodatno
sprečava pojava pukotina te povećava vodonepropusnost. Prednaprezanje može biti
 mehaničko
 injektiranjem.
Slika 3-9 AB obloge, (a) Jednoslojna obloga, (b) Dvoslojna obloga

(1 - beton, 2 - armirani beton ili armirani prskani beton)
Kompozitne obloge – beton i čelik izvode se u najtežim uvjetima i za velike unutarnje tlakove (Slika
3-10).
Slika 3-10 Kompozitna obloga

(1-čelični lim, 2- sekundarna betonska obloga)
3.2 BRANE
Brana (pregrada) je građevina kojom se pregrađuje riječna dolina ili korito rijeke radi zadržavanja ili
zahvaćanja vode, zadržavanja nanosa, …
Povijest
Još oko 5000 g. p. n. e. na rijekama Eufrat, Tigris, Nil počelo se zadržavati vodu za potrebe navodnjavanja
(kanali, kopani bazeni s nasipima,…). U Egiptu, Perziji, Jemenu, Indiji i Kini građene su prve nasute i zidane
brane. Najstarija poznata brana (zidana) Saad el Kafara sagrađena je u Egiptu 2700. g. p. n. e., visine 15 m, a
sa svrhom kontrole i zaštite od poplava. U sjevernom Jemenu brana Marib je zidana od lave, vapna i pijeska u
VIII. st. p. n. e. sa svrhom navodnjavanja; ponovno je izgrađena 1986. Najstarija nasuta je brana Gukow u Kini
– visine 30 m, izgrađena 240. g. p .n. e. Najveći broj starih brana koje postoje i danas (cca. 60 brana) izgrađeno
je u periodu 500 - 1300 g. n. e.
U svijetu danas, prema ICOLD-ovom (International Commission on large dams) registru, ima više od 40.000
velikih brana, od čega se u Hrvatskoj nalazi 29. 50 % brana izgrađeno je u Kini. 75 % čine brane do 30 m visine,
a 92 % čine brane do 60 m visine. U svijetu je izgrađeno oko 30 brana visine preko 200 m. Do 1950. sagrađeno
je 5300 brana, ostale (86 %) su izgrađene u periodu od 1950. do danas.
Tablica 3-7 Podjela brana
Prema svrsi Prema materijalu Prema veličini
● Akumulacijske
Nevezani materijal
(jednonamjenske, VELIKE BRANE:
NASUTE BRANE:
višenamjenske)
● Retencijske (privremeno ● zemljane brane od
● H≥15m
zadržavanje vode) prirodnih materijala
● Zahvat vode (vodoopskrba,
● od kamenog nabačaja ● 5 ≤ H ≤ 15 m
navodnjavanje, …)
● Kanaliziranje rijeka (brane u Vezani materijal ako je Vak= 3*106m 3
nizu-veće dubine/plovnost) BETONSKE BRANE (volumen akumulacije)
● Zadržavanje nanosa –
· AB (rijetko) MALE BRANE:
pragovi
· u prošlosti: drvo, metal,
● Nasipi (obrana od poplava) sve ostale
zidane
Prema načinu prenošenja
Prema evakuaciji vode
opterećenja
● preljevne – preljev na tijelu
● gravitacijske
brane
● nepreljevne – preljev izvan
● lučne
tijela brane
Izbor tipa brane ovisi o mnogo faktora te je potrebno veliko iskustvo pri samom izboru. U ovom
materijalu kratko je ukazano na osnovna pitanja pri izboru tipa brana.
1. Topografija (oblik pregradnog profila)
Topografija globalno definira u prvom koraku tip brane. Uska dolina ukazuje na betonsku preljevnu
branu, dok je široka dolina povoljna za nasute i raščlanjene brane.
2. Geologija i uvjeti temeljenja
(jedra stijena, šljunak, prah, pijesak, glina, nejednolični uvjeti temeljenja)
Ovisno o temeljnom tlu bira se i tip brane. Na stijeni se mogu temeljiti sve brane, dok se na prahu,
pijesku i glini može temeljiti samo zemljana nasuta brana.
3. Raspoloživi materijal

Budući da se u branu ugrađuje velika količina materijala, važno je da je potreban materijal u području
izgradnje, te je time definirana brana.
4. Veličina preljeva i njegova lokacija
Ovisno o količini vode koja se mora propustiti kroz pregradni profil ovisi rješenje preljeva (evakuacije
velikih voda), te u određenim uvjetima to može definirati tip brane (preljevna, nepreljevna i sl.).
5. Potres
Opasnost od potresa može dati prednost nasutim branama, ali ne treba isključiti ni betonske.
Tablica 3-8 Prednosti i mane nasutih i betonskih brana
NASUTE brane BETONSKE brane
prednosti mane prednosti mane
 Minimalni  Osjetljivost na  Izdržljivost na  Visoki zahtjevi

zahtjevi kod temeljenja prelijevanje prelijevanje i za temeljenje (visoka
i prilagodljivost skoro  Osjetljivost na procjeđivanje nosivost tla, niska
svim vrstama terena procjeđivanje i ispiranje  Male količine deformabilnost, ne u
 Mogućnost materijala (unutrašnja i materijala (strm nagib). potresnoj zoni)
korištenja raznovrsnog regresivna erozija)  Visoka
i heterogenog  Za evakuaciju jedinična cijena (spor
materijala za nasip velikih voda potrebni su rad i brojna radna
 Jeftino i brzo posebni betonski snaga)
ugrađivanje. objekti izvan brane  Za lučne brane
 Veliki obim provjerava se odnos
radova (zbog blagih visine brane i širine
kosina). doline.
U cilju kontrole stanja brane radi pravovremenog uočavanja promjena na brani i pravovremene
provedbe eventualno potrebne sanacije provodi se TEHNIČKO PROMATRANJE (MONITORING)
brane:
 Vizualna kontrola (uočavanje svih vidljivih promjena, npr. pukotina, oštećenja i sl.),
 Praćenje procjeđivanja i pritiska vode,
 Mjerenje horizontalnih i vertikalnih pomaka (npr. slijeganja brane) i sl.
3.2.1 Betonske brane
Tablica 3-9 Podjela betonskih brana prema prijenosu opterećenja i konstrukciji

Gravitacijske
 masivne
 olakšane o višelučne
gravitacijske o raščlanjene
 pokretne riječne
 prednapete
Lučne

Betonske gravitacijske brane suprotstavljaju se vanjskim silama vlastitom težinom.
Važno je da tlo na kojem se grade:
 ima dovoljnu nosivost da primi težinu brane i opterećenja koje brana prenosi na temelj,
 jednoliko slijeganje
 malu vodopropusnost
 monolitnu strukturu (bez pukotina).
Gravitacijske betonske brane nisu pogodne za potresna područja.
Betonska masivna gravitacijska brana
Osnovni poprečni presjek betonske gravitacijske masivne brane je pravokutni trokut.
Često se grade kao niz vertikalnih konzolnih nosača - lamela (širine 6 - 16 m) međusobno razdvojenih
razdjelnicama, te je svaka lamela nezavisna i mora biti stabilna.
Kontrola stabilnosti na najnepovoljnijem presjeku (presjek najveće visine) može se raditi za 1 m dužni
brane s obzirom da je to prevladavajući presjek.
Slika 3-11 Karakteristični proračunski presjek betonske masivne brane

Brana je kruto tijelo koje u principu nije izloženo savijanju. Izuzetak čine oslabljenja u tijelu brane
(galerije, drenažna okna i sl.), koja se posebno proračunavaju i odgovarajuće se armiraju.
Svi presjeci brane u pravilu trebaju biti tlačno naprezani. Bez obzira na to, zbog latentne topline kod
betoniranja, betonske je brane potrebno konstruktivno armirati s oko 100 kg/m 3 prostornom
armaturom.
Ispod brane ne dozvoljavaju se vlačna naprezanja u tlu, a tlačna moraju biti manja od propisom
dozvoljenih. Taj je uvjet zadovoljen ako rezultanta svih sila prolazi jezgrom presjeka nožice brane.
Granično je stanje kada rezultanta prolazi nizvodnim rubom jezgre i tome odgovara najmanji presjek
brane odnosno najmanja širina nožice brane.
U okviru kontrole graničnog stanja nosivosti provodi se provjera stabilnosti na prevrtanje i

stabilnosti na klizanje. Ako stabilnost na klizanje ne zadovoljava, radi se zakošenje temeljne
spojnice. Tako se povećava sila trenja, a smanjuje posmična sila (Slika 3-12).
Ako je teren stijena (manji iskop) Ako je teren šljunak (nevezani materijal)

α α
Slika 3-12 Zakošenje temeljne spojnice u svrhu povećanja stabilnosti na klizanje
GV
b/3 H2V H2
h1 DV
H1 G H2H
h1/3 T h2
U
b
Slika 3-13 Osnovna opterećenja na branu

(H – hidrostatki tlak, U – uzgon, G – vlastita težina, T – trenje)
Kod proračuna stabilnosti, destabilizirajuće djelovanje na koje određenim zahvatima možemo utjecati
(smanjiti ga) je uzgon. U nastavku je prikazano nekoliko osnovnih metoda smanjenja uzgona koji se
koriste u gradnji masivnih betonskih brana.
Smanjenje procjeđivanja kroz tijelo betonske gravitacijske brane ostvaruje se korištenjem:
 kvalitetnijeg betona (veće vododrživosti) na uzvodnoj strani te njegom betona da se ne pojave

pukotine,
 izvođenjem bitumenskog sloja ili postavljanjem vodonepropusne folije na uzvodno lice.

Tablica 3-10 Smanjenje uzgona

Izvođenjem injekcijske zavjese Dreniranjem Produžavanjem puta tečenja
injektira se smjesa za povećanje Uzgon se najčešće ukupno reducira izvođenjem horizontalnog slabo
vododrživosti. na 1/3. vodopropusnog zastora.
 kod stjenovitih tala Galerije služe za kontrolu stanja

brane i omogućuju dodatno
Injektiranje može biti: injektiranje i dreniranje.
 Za povećanje vododrživosti
 KONSOLIDACIJSKO – za
povećanje nosivosti stjenovitog tla Dimenzije galerija su:
 VEZNO (kontaktno) - za
povezivanje konstrukcije s okolnim  uobičajeno 2 x 2 m
stjenovitim terenom i sprječavanje
ispiranja materijala na kontaktu brana-  ako treba prolaziti mehanizacija
tlo. H = 2,5 - 3 m
 za injektiranje H = 4 - 5 m.
Za više brane može se izvesti

nekoliko galerija (na udaljenosti 30 -
40 m po visini).
Kroz galerije može se drenirati voda

iz tijela brane čime se postiže
smanjenje pornog tlaka (horizontalni
i vertikalni drenovi, promjera d = 10 -
20 cm, na udaljenosti od 3 - 5 m).

Izgradnja brane - latentna toplina
U brane se ugrađuju velike količine betona, te se pojavljuju problemi koji nastaju tijekom sazrijevanja
betona javljanjem visokih hidratacijskih temperatura i širenja betona u prvoj fazi te stezanjem betona
u završnoj fazi
Problem se rješava tehnologijom ugradnje i održavanjem svježeg betona
 Koriste se posebni cementi (s manjom hidratacijskom toplinom i s odgovarajućim dodacima)
 Koristi se beton s manjom količinom cementa (ali da se s time ne ugrozi nosivost i

vododrživost betona)
 Koriste se posebni recepti za spremanje betona (kombiniranje različitih granulacija i korištenje

krupnijih frakcija)
 Omogućuje se hlađenje betona nakon ugradnje ili se snižava temperatura betonske mješavine
korištenjem hladne vode (dodavanje leda u vodu) i agregata koji nije izložen suncu
 Betoniranje ne smije biti kontinuirano – betonira se u blokovima (12 – 15 m)
Beton treba biti:
 Dovoljne čvrstoće,
 Otporan na smrzavanje,
 Dovoljno vododrživ,
 Niske hidratacijske temperature,
 Niske cijene koštanja.
Zoniranje: na višim kotama treba koristiti beton slabije čvrstoće nego na nižim kotama, beton veće
čvrstoće na uzvodnom i nizvodnom (habanje) dijelu brane, preljevima i sl.
Radne razdjelnice (spojnice) između blokova (mjesta na kojima se nastavlja betoniranje) treba
pripremiti za nanošenje novoga sloja da bi se ostvarilo dobro prianjanje novog i starog bloka
(pjeskarenje te premazivanje cementnim mortom u debljini 2 cm). Radne razdjelnice se injektiraju dok
konstruktivne dilatacijske razdjelnice između lamela ostaju fleksibilne.
Otvori konstruktivnih dilatacijskih razdjelnica omogućavaju da se:
 Rasterete termički naponi i spriječi pojava pukotina uslijed tih napona,
 Spriječi pojava pukotina uslijed nejednolikog slijeganja.
Vododrživost na dilatacijama osigurava se trakama za brtvljenje (bakreni lim, guma, PVC i sl.).
Olakšane brane
Prednosti olakšanih brana nad gravitacijskim su:
 20 – 40 % manji volumen betona u tijelu brane (manji troškovi 15 – 35 % jer je beton, zbog
složenosti izgradnje, skuplji 5 – 10 %),
 Manji utjecaj temperature hidratacije i skupljanja,
 Bolje iskorištene fizičko-mehaničke karakteristike materijala,

 Manja osjetljivost na potres u odnosu na masivne betonske brane
 Mogu se graditi na “lošijem” tlu.
Slika 3-14 Razvoj olakšanih brana

a-masivna gravitacijska brana, b-olakšana gravitacijska brana, c-brana s kontraforima i masivnom glavom,
d-brana s kontraforima i ravnom pločom
Slika 3-15 Moguće izvedbe brana s kontraforima

a-zakrivljena glava i jednozidni kontrafor, b-poligonalna glava i jednozidni kontrafor, c,d-ravna glava i jednozidni
kontrafor, e-zakrivljena glava i šuplji ili dvozidni kontrafor, f-poligonalna glava i šuplji ili dvozidni kontrafor
Kontrafori sa zaobljenjima se rade da bi se izbjegla koncentracija naprezanja na lomovima, da bi se

izbjegao moment savijanja na glavi kontrafora koja djeluje kao konzola, te da bi se rezultanta
hidrostatičkog pritiska na glavi usmjerila prema osi kontrafora.
Višelučne brane (Slika 3-16) korištene su u prošlosti gdje raspoloživog materijala za gradnju nije bilo
u blizini i čija je doprema bila vrlo skupa, a ljudski rad jeftin. Danas se grade visoke višelučne brane
od armiranog betona. Lučna brana koristi “efekt luka” te opterećenja prenosi preko bokova na oslonce
(na bokove doline). Višelučna brana se sastoji od više lukova, a opterećenja se sa lukova prenose na
kontrafore i preko kontrafora na temeljno tlo. Lukovi se grade pod kutom u odnosu na vertikalu.
Masivni kontrafori se grade na udaljenosti 10 - 20 m. Višelučne brane se grade na “dobrom”
temeljnom tlu - stijena.

Slika 3-16 Višelučna brana
Lučne brane
Lučnim branama nazivaju se brane čiji je horizontalni presjek krivolinijskog oblika, u obliku luka.
Opterećenje prenose uglavnom na bokove doline. Sigurnost i stabilnost konstrukcije ovisi o fizikalno-
mehaničkim karakteristikama materijala u konstrukciji i nosivosti temelja. Lučne brane su u pravilu
nearmirane. Armiranje se koristi samo kod otvora i u kruni brane.
Lučna brana može se predstaviti kao “pločasti svod”, koji je s tri strane oslonjen-ukliješten. To je
statički višestruko neodređena konstrukcija, koja se radi lakše analize dijeli na elemente jednostavnih
oblika.
Zbog temperaturnih promjena rade se vertikalne dilatacije i koriste cementi s niskom hidratacijskom
temperaturom. Da se izbjegne neravnomjerno rasprostiranje napona, brana bi trebala biti simetrična
,što nije uvijek moguće, pa se ponekad pojedini segmenti terena ili brana prilagođavaju upravo tom
uvjetu.
Tablica 3-11 Prednosti i mane lučnih brana
Prednosti: Nedostaci:
 40 – 60 % su ekonomičnije od  zahtijevaju dobre uvjete temeljenja,

gravitacijskih,
 zahtijevaju visokorazvijenu tehnologiju pripreme
 brže se grade. i ugradnje betona,
 zahtijevaju savjestan i iskusan nadzor i strogu

kontrolu tijekom građenja i eksploatacije.
Slika 3-17 Lučna brana – osnovna djelovanja

Kod gradnje lučnih brana posebna pažnja se daje temeljenju. Ponekad je potrebno, da bi se osiguralo
temeljenje brane na kompaktnoj stjeni, ukloniti rahli materijal, po potrebi izvršiti ojačanje tla
(injektiranje), te posebnu pažnju posvetiti dobrom izvođenju kontakta s materijalom na kojem leži
temelj (perimetralna reška-fuga).
 s konstantnim  s promjenjivim radijusom  s promjenjivim radijusom i

radijusom i konstantnim centralnim kutom promjenjivim centralnim kutom
Slika 3-18 Vrste lučnih brana
Riječne pokretne brane
Grade se u nizinskim dijelovima rijeka, gdje su korita široka i pretežno se temelje na nekoherentnim
materijalima. Sastoje se od:
 stabilnog (čvrstog) betonskog dijela: bokova, stabilnog preljevnog dijela sa slapištem, stupova,
mostova (za komunikaciju lijeve i desne obale) i
 pokretnog dijela kojim se regulira razina vode: veći broj protočnih polja s ustavama
(zapornicama), koje preuzimaju hidrostatičko opterećenje i prenose ga na stupove.
Slika 3-19 Karakteristični presjek riječne pokretne brane

Zapornice su:
 glavne – za rad,
 pomoćne – za remont, nalaze se ispred glavnih
Zapornice su najčešće metalne i relativno lagane, s mehaničkim ili hidrauličkim pogonom.

Za riječne pokretne brane proračunava se:
 Stabilnost na klizanje
 Stabilnost na smicanje
 Stabilnost na isplivavanje
 Sigurnost od hidrauličkog sloma u temeljnom tlu (ispiranje čestica iz temeljnog tla, pogotovo
kod nekoherentnog tla-pijesak, šljunak):
Sigurnost od hidrauličkog sloma ostvaruje se produženjem puta procjeđivanja:
 zastorom od betona ili gline na uzvodnoj strani pregrade,
 injekcijskom zavjesom kod stjenovitog tla,
 izvođenje filtra i drenaže iza nizvodne nožice pregrade.
3.2.2 Nasute brane
Nasute se brane grade od prirodnog materijala, koji se može pronaći u blizini pregradnog profila.
Koriste se sve vrste tala (zemljane nasute brane) i drobljena stijena (kamene nasute brane).
Nasute brane se sastoje od potpornog tijela i sustava za ostvarenje vododrživosti. Mogu se

graditi na bilo kojem tlu (zemljane), kao i u potresnim područjima. Grade se od priručnog materijala
(prahovi, glina, prašinasti pijesci, pijesak, šljunak, drobljeni kamen/stijena,...).
Nasute brane se mogu podijeliti na:
 Zemljane brane od prirodnih materijala:
o Homogenog presjeka (Slika 3-20),
o Heterogenog presjeka (Slika 3-21) s nepropusnom glinenom vertikalnom ili kosom

jezgrom, ili s jezgrom nekog drugog nepropusnog ili slabo propusnog materijala, s
uzvodnim vodonepropusnim ekranom
 Nasute brane od kamenog nabačaja (Slika 3-22):
o S vertikalnom ili kosom nepropusnom jezgrom od prirodnih materijala,
o S vertikalnom dijafragmom od umjetnih ili pripremljenih materijala,
o S uzvodnim vodonepropusnim ekranom (AB, asfalt-betonski, lijevani asfalt,

geomembrane,…).
 Mješovite (kameni nabačaj i zemlja) (Slika 3-23)

Homogenog presjeka Nasuta brana homogenog presjeka s drenažom
Slika 3-20 Zemljane brane homogenog presjeka
Slika 3-21 Zemljane brane heterogenog presjeka

s vertikalnom ili kosom nepropusnom jezgrom (glina, pjeskovita ilovača, prašina i sl.) ili
dijafragmom (geomembrane i sl.)
Brana Sklope:
1-uzvodni
betonski zagat
2-kameni
nabačaj
3-višeslojni filter
4-glinena jezgra
5-injekcijska
galerija
6-nizvodni
zagat
7-kvalitetniji
kamen
8-kamen manje
kvalitete
s uzvodnim vodonepropusnim ekranom (AB, asfalt-betonski, lijevani asfalt,

geomembrane,…)
Slika 3-22 Nasute brane od kamenog nabačaja
Slika 3-23 Mješovite nasute brane

Način izvedbe nasutih brana:
 Nasipavanje i zbijanje u suhom,
 Hidrauličko nasipavanje.
Kod hidrauličkog nasipavanja koristi se materijal pomiješan s vodom koji se transportira cijevima (iskop se
vrši plovnim bagerima). Suspenzija je u omjeru 1 : 7 – 1 : 9 (materijal : voda). Ovakav način nasipanja je jeftiniji
ukoliko se radi o velikim količinama materijala koji se nasipa. Pri nasipavanju može doći do segregacije.
Evakuacija velikih voda
Nasute brane su NEPRELJEVNE što znači da se koriste preljevi na boku doline i slobodnostojeći
preljevi. Prelijevanje preko nasute brane, pogotovo ukoliko je ono dugotrajno, uzrokuje erodiranje
nizvodnog pokosa što može rezultirati rušenjem brane. Da se spriječi prelijevanje, potrebno je dobro:
 odrediti visinu krune brane,
 odrediti mjerodavni vodni val (velike vode),
 dimenzionirati, izvesti i održavati evakuacijske organe.
Evakuacijski organi se u pravilu dimenzioniraju na 1000-godišnju veliku vodu.
Kod nasutih brana neophodno je osigurati hidrauličku stabilnost brane:
 zaštitu od UNUTRAŠNJE EROZIJE,
 zaštitu od REGRESIVNE EROZIJE.
Unutrašnja erozija je ispiranje čestica sitnijeg materijala kroz šupljine većih čestica. Bolja zbijenost
materijala uvjetuje manju mogućnost ispiranja čestica. Do unutrašnje erozije dolazi na kontaktu
različitih materijala. Za sprječavanje unutrašnje erozije izvode se zaštitni prijelazni slojevi (filtarski
slojevi). Moguće je izvesti jedan ili više prijelaznih slojeva. Svrha prijelaznih slojeva je da spriječe
unutrašnju eroziju brane i pronos sitnih čestica u smjeru toka vode. Filtarski slojevi trebaju ispunjavati
sljedeće uvjete:
 Propusnost filtra treba biti znatno veća od propusnosti materijala iz kojeg voda dotječe,
 Granulacija filtarskih slojeva mora biti takva da spriječi dalje prenošenje sitnih čestica kroz
filtar,
 Granulacija materijala filtra ne smije dozvoliti unutrašnju eroziju filtra.
Granulacija filtarskih slojeva određena je FILTARSKIM PRAVILOM.
Filtarsko pravilo (definirano HRN U.C5.020. 1980):
(F-filtarski materijal, O-bazni materijal: tlo, jezgra, prethodni filtarski sloj)
Orijentaciono (prema US Corps of Army):
1.) D15F : D15O > 5 - onemogućava se začepljenje filtra
2.) D15F : D85O ≤ 5 - onemogućava se ispiranje
3.) D85O : otvor ≥ 2 – promjer zrna dva puta veći od otvora na drenažnoj cijevi

4.) što ujednačeniji granulometrijski sastav (da bi se ostvarila željena vodopropusnost i izbjegla
segregacija pri čuvanju, transportu i ugrađivanju).
Problem unutrašnje erozije (ali i regresivne) javlja se i pri pražnjenju akumulacije kada do izražaja
dolazi funkcija uzvodnih filtarskih slojeva uz jezgru brane.
Regresivna erozija (Slika 3-24) nastaje na nizvodnoj zračnoj plohi na kojoj se pojavljuje tečenje vode
(vrelna ploha) i tamo gdje su izlazni gradijenti veći od kritičnih, te dolazi do ispiranja čestica nasipa.
Linija
procjeđivanja za
zagušen filtar
VRELNA
PLOHA
Linija
procjeđivanja
za čisti filtar
Slika 3-24 Regresivna erozija

Ispiranje čestica na nizvodnoj kosini može se spriječiti ugradnjom drenažnog sustava (Slika 3-25).
Drenovi služe za kontroliranu odvodnju procjedne vode, pri čemu materijal drena ima veći kritični
gradijent od osnovnog materijala brane (povećan iKR). Druga je mjera zaštite od regresivne erozije
produljenje puta procjeđivanja (L), te time smanjenje izlaznog gradijenta. Na sljedećoj slici su
prikazani primjeri drenažnog sustava - zaštita nizvodnog pokosa i stabilnosti nožice. Danas se za
drenažu koriste i drenovi od geotekstila.
Slika 3-25 Mogući načini ugradnje drenažnog sustava

Uz sve mjere i rješenja vododrživosti, voda se procjeđuje kroz tijelo brane, temeljno tlo ili stijenu, i
uzduž kontakata temelja brane s tlom ili stijenom. Procjeđivanje vode, ukoliko nije u projektiranim
granicama i nije kontrolirano, može biti uzrok proboja vode i rušenja nasutih brana. Ispiranje čestica
se javlja kada se one ne mogu (svojom težinom ili oslanjanjem na druge čestice) oduprijeti
hidrodinamičkoj sili procjedne vode. Treba osigurati:
 Vodonepropusnost tijela brane,
 Vodonepropusnost temeljnog tla
Vododrživost tijela brane

Homogene zemljane brane su dobro vododržive (potporno tijelo je vododrživo).
Heterogene brane imaju potporno tijelo koje nije dovoljno vododrživo, stoga se vododrživost brane
treba osigurati izvođenjem vododržive jezgre ili ekrana (zemljani/glineni, betonski, asfalt-betonski,
čelični, geomembrane,...). Na sljedećoj slici su prikazani primjeri osiguranja vododrživosti brana (Slika
3-26).
Slika 3-26 Primjeri osiguranja vododrživosti nasutih brana

Asfalt-betonski ekrani Cement-betonski i AB ekrani Glineni ekrani
 Pogodan s aspekta  Ekran se izvodi u  ako se postavljaju na

slijeganja materijala, pločama 2 - 5 m, uzvodnoj strani moraju biti
 Dobra vododrživost,  Moraju se ostavljati zaštićeni
 Lako se oštećuju, fuge koje se zatvaraju kitom
 Ne mogu se uvijek (npr. bitumenom),
ugrađivati (ne smije biti  Debljina sloja d = 20 -
vlage, niti temperatura 50 cm,
<10OC,...)  Podloga se radi što
nepropusnija da voda ne
probije u tijelo brane ukoliko
dođe do pucanja ekrana.
UZVODNI POKOS nasute brane mora biti zaštićen od djelovanja valova i atmosferilija (posebno
leda), pa se oblaže kamenim nabačajem ili ako se koristi asfalt-betonski, cement-betonski ili AB
ekran, tada on ima i zaštitnu funkciju.
NIZVODNI POKOS zemljane nasute brane najčešće se zatravljuje. Ako je brana kamena, ne treba
zatravljivati, iako se ponekad zatravljuje iz estetskih razloga (uklapanje u okoliš, npr. brana na
Lokvarskom jezeru).

Vododrživost temeljnog tla (produljenje procjednog puta)
Osnovno pravilo:
Treba težiti da se porni tlakovi u jezgri i procjedna linija u nizvodnom potpornom tijelu snize na
minimum, a procjedne vode treba skupiti na dnu i preko drenažnog sustava izvesti izvan brane.
 Djelomična ili potpuna zamjena tla – produženje jezgre/temeljnog klina
 Uzvodni glineni zastor
 Dijafragma
Slika 3-27 Osiguranje vododrživosti temeljnog tla
Deformacije brane i temelja – stišljivost
Stišljivost predstavlja slijeganje brane, tj. deformacije tijela brane. Kod određivanja konstruktivnih
dimenzija nasutih brana treba analizirati slijeganje brane i njene podloge, da bi se moglo odrediti
potrebno nadvišenje krune brane. Potrebno je poznavati modul stišljivosti sloja koji se sliježe i
rasprostiranje naprezanja. Kod slijeganja brane i tla dolazi do vertikalnih (0.01H) i horizontalnih
pomaka (0.005H). Najveći horizontalni pomaci javljaju se pri prvom punjenju akumulacije. Slijeganje
je više izraženo kod nasutih zemljanih brana nego kod brana od kamenog nabačaja. Tijekom
eksploatacije potrebno je mjeriti pomake i slijeganje brane.
Problemi koji se mogu pojaviti:
 Neravnomjerno slijeganje:
o Nastaje uslijed asimetrije profila, strmih bokova, naglih lomova u temeljnoj spojnici, slijeganjem
temelja i sl. – stvaranje pukotina;
o Potrebno je koristiti visokoplastičnu glinu za jezgru;
o Posebno su osjetljive nasute brane s vododrživim ekranom .
 Veća stišljivost jezgre od susjednih zona – “vješanje jezgre” o susjedne zone.
 Razlike u slijeganju susjednih zona.
3.2.3 Nasipi obrane od poplava
Nasipi obrane od poplave grade se paralelno s vodotokom i sprječavaju razlijevanje velikih voda.
Nasipi su samo povremeno (za vrijeme velikih voda) u funkciji. Ukoliko štite naselja od poplave,
dimenzioniraju se na 1000-godišnju veliku vodu, a ako štite samo poljoprivredne površine na 100-
godišnju veliku vodu ili se velika voda određuje na temelju ekonomskih analiza. Nasipi su najčešće
homogeni (mogu imati drenažu uz vanjsku nožicu). Ako dolazi do porasta vode iznad kote nasipa,
postavljaju se vreće s pijeskom na krunu nasipa. Nasipi za obranu od poplava obično su zatravljeni s
obje strane (zaštita od erozije i poboljšanje vodonepropusnosti).
Slika 3-28 Moguća rješenja nasipa obrane od poplava
TIJELO NASIPA
POSTELJICA
Slika 3-29 Procjedna linija kroz nasip

Slika 3-30 Primjeri dreniranja nasipa - pomoću obratnog filtera i kamene obloge, pomoću drenažne cijevi,
pomoću horizontalnog drenažnog sloja
3.2.4 Preljevi
Preljevi su evakuacijski elementi brana. Koriste se za evakuaciju velikih voda.
Na izbor proračunskog protoka utječe:
 Ugroženost nizvodnog područja,
 Značaj brane,
 Tip brane,
 Tip preljeva,
 Pouzdanost hidroloških podataka,
 Retencijske mogućnosti akumulacije.
Najčešće se uzima 1000 (i provjerava 10 000)-godišnja velika voda za proračun, iako se ukoliko su
ugroženi životi ljudi koji žive nizvodno može uzeti i maksimalno moguća velika voda (SAD).
Prema položaju mogu biti na objektu (betonske brane), na boku doline ili samostojeće građevine.
Prema načinu upravljanja mogu biti fiksni (nema zapornice) ili s pokretnim uređajem (zapornicom).
Preljevi betonskih brana
Betonske brane najčešće imaju preljev preko tijela brane.
Slika 3-31 Preljev preko tijela brane
Osnovni dijelovi preljeva su
 Kruna preljeva,
 Korito – brzotok (za transport vode od krune preljeva do slapišta),
 Slapište –bučnica (za umirenje vode).
Preljev s odskokom
Preljev sa slapištem
(ski-jump)

Slika 3-32 Osnovni tipovi preljeva betonskih brana

Preljevna polja omeđuju se zidom koji služi za usmjeravanje toka vode. Dubina vode na preljevu
može se izračunati primjenom Bernoullijeve jednadžbe, također treba procijeniti da li će doći do
ozračivanja/bubrenja mlaza (što nastaje zbog snažne turbulencije na površini vode, tj. kada
turbulentni granični sloj δ izbije na površinu) te i to treba uzeti u obzir. Visina bočnih zidova brzotoka
određena je nadvišenjem iznad maksimalne razine vode na brzotoku f = 0.5 - 0.7 m.
Za osiguravanje prometa preko krune brane preljev se često dijeli stupovima preko kojih se gradi
most.
Na brzotocima može doći do pojave kavitacijske erozije, kao i do abrazije. Abrazija je erozija koja
nastaje habanjem konture objekta (ili opreme) nanosom.
SKI JUMP- odbačeni skok jednostavan i jeftin, često se koristi kao izlazni dio evakuacijskih organa,
pogotovo kod visokih brana, kod kojih velike brzine stvaraju velike probleme u slapištu (kavitacija,
vibracije,...). Može se koristiti ukoliko je brana temeljena na stijeni i ako se dokaže da erozijska jama
koju mlaz iskopa u koritu rijeke neće potkopavati temelje okolnih objekata (brane, brzotoka, tunela) i
ugroziti njihovu stabilnost. Potrebno je odrediti:
 Visinski položaj tjemena odskoka

 Radijus odskoka
 Kut odskoka
 Duljinu odskoka
 Kut udara u donju vodu.
Putanja mlaza se određuje proračunom kosog hica za kruto tijelo.
Ski-jumpom se mlaz nastoji odbaciti što dalje od objekta. Dio energije se disipira u zraku gdje se javlja
ozračivanje mlaza, drugi dio pri komprimiranju mjehurića zraka u mlazu pri udaru o dno korita i treći
dio uslijed vrtloženja u koritu. Neminovno je formiranje erozijske jame u koritu koja ima ulogu
umirujućeg slapišta.
Potopljeni skok - Mlaz vode se ne odbacuje u atmosferu, već se kontrolirano potapa donjom vodom.
Može se koristiti ako je brana temeljena na stijeni i ako je donja voda dovoljno visoka (potrebna je
veća dubina vode nego kod klasičnog slapišta). Manjih je dimenzija i jednostavnije konstrukcije nego
klasično slapište. U odnosu na klasični ski-jump manja je erozija korita nizvodno.
Preljevi nasutih brana

Kod nasutih brana izbjegavaju se preljevi na tijelu brane. Najčešće se izvode kao bočni preljev (na
boku doline, Slika 3-34) ili kao zasebna građevina (bunarski preljev, Slika 3-35). Ako se izvode u tijelu
brane, najčešće se izvode kao zasebna betonska građevina (čeoni preljev - Slika 3-33). Bunarski
(šahtni) preljev koristi se ako je izgrađen obilazni tunel za evakuaciju vode za vrijeme gradnje pa ga
se može preurediti za odvođenje vode bunarskog preljeva.
Slika 3-33 Čeoni preljev
Slika 3-34 Bočni preljev sa sabirnim kanalom

Slika 3-35 Bunarski (šahtni) preljev
Slapište
Slapište (umirujući bazen) služi za disipaciju (rasipanje ili uništenje) ili odbacivanje energije. Sva
energija koja se akumulirala duž usporenog toka treba se potrošiti na malom prostoru nizvodno od
brane.
Disipacija energije kod evakuacijskih organa (Slika 3-36):
 Mali dio energije utroši se na trenje duž brzotoka (∆E1)
 Ako se preljevni mlaz odbaci u zrak, gdje se djelomično rasprši i odzrači, dio energije se utroši
na stiskanje mjehurića uvučenog zraka pri udaru mlaza o vodenu površinu nizvodnog toka (∆E 2)
 Najveći dio akumulirane energije troši se u vrtlozima (turbulenciji) koji nastaju prilikom
prelaska mlaza iz silovitog u mirno tečenje (∆E3)
U slapištu se ne disipira sva energija, već manji dio energije u obliku vrtloga odlazi nizvodno, pa treba
zaštititi još jedan dio korita nizvodno (kamena obloga, gabioni,...).

1. Gubitak na
preljevu i brzotoku
Slika 3-36 Disipacija energije po dionicama
Kod dimenzioniranja slapišta treba odrediti:
 Širinu slapišta B,
 Duljinu slapišta LS,
 Kotu dna,
 Visinu bočnih zidova d,
 Dimenzije i raspored dodatnih elemenata za umirenje (disipaciju) energije.
Slika 3-37 Vodni skok u slapištu

Ukoliko je hDV/h2≥1.05 ne treba bučnica, u suprotnom se izvodi bučnica dubine t. Duljina slapišta bi
trebala biti jednaka duljini hidrauličkog skoka (Slika 3-37), međutim ako se u slapištu izvedu razbijači
energije (zubci, pragovi, blokovi,…, Slika 3-39), duljina slapišta može biti nešto kraća.
Slika 3-38 Duljina vodnog skoka

Slika 3-39 Postupci skraćenja slapišta

Slapište treba obložiti betonom (kamenom u betonu), ne smiju se ostavljati otvori između ploča
slapišta, spojeve treba izvoditi kao utor i pero, pažljivo armirati i betonirati, obavezno izvoditi
dilatacijske spojnice i sl., sve u cilju izbjegavanja pojave pukotina pri izvođenju i korištenju objekta.
Visina bočnih zidova: hZ = h2 + f ; f = 0.5 - 0.7 m
Slapište se prema potrebi može i proširiti (Slika 3-40).
Slika 3-40 Moguća geometrija širenja slapišta

Kod definiranja oblika i dimenzija slapišta treba uzeti u obzir sljedeće uvjete:
 Širinu riječne doline,

 Topografiju terena i dispoziciju objekta,
 Oblik protočne krivulje donje vode,
 Geološki sastav temeljnog tla slapišta (zbog erozije nizvodnog korita i nosivosti
temeljnog tla) .
U slapištu se mogu pojaviti dinamička opterećenja:
 Dinamički uzgon,
 Kavitacija,
 Vibracije.
Vibracije i kavitacija se pojavljuju u slapištu kao rezultat fluktuacije brzina i pritisaka u mlazu i
vrtložnom valjku.
Ekonomski je neisplativo umiriti svu energiju u slapištu pa dio neuništene energije djeluje nizvodno od
slapišta, stoga se dno mora zaštititi na duljini od (2-5)h2. Zaštita se izvodi korištenjem kamenih obloga
ili gabiona i sl.

3.2.5 Temeljni ispusti
Temeljni ispust je također evakuacijska građevina kod brana, ali primarno služi za pražnjenje
akumulacije:
 radi pregleda i popravaka,

 kao evakuacijski organ za vrijeme velikih voda,
 za pražnjenje nanosa koji se istaložio.
Postavlja se:
 Kroz tijelo brane (kod betonskih),

 Oko brane - kroz teren (kod nasutih i ponekad kod betonskih),
Temeljni ispust se sastoji od:
 Ulazne građevine,
 Provodnika,
 Kontrolnog dijela – za regulaciju – zatvaračnica sa zatvaračem,
 Izlaznog dijela,
 Slapišta.
Temeljni ispust kroz tijelo brane radi se kod betonskih brana (iznimno kod retencijskih nasutih
brana u samom dnu brane). Ulaz je na uzvodnom licu brane. Havarijski i remontni zatvarač radi se na
uzvodnom licu. Regulacijski zatvarač izvodi se na nizvodnom kraju ili u zatvaračnici u tijelu brane.
Može se koristiti slapište preljeva, pod uvjetom da se ne koriste istovremeno.
Aeracija
preljeva
Slapište preljeva i
temeljnog
ispusta
Ulazni
dio
Slika 3-41 Karakteristični presjek brane kroz temeljni ispust

Temeljni ispust oko/ispod brane - kroz teren radi se kod nasutih i ponekad kod betonskih. Radi se
kao tunel sa zatvaračnicom na ulazu, blizu sredine ili na kraju.
Ako se za vrijeme gradnje evakuacija vode provodi obilaznim tunelom, tada se on nakon završetka
brane može adaptirati u temeljni ispust, odvod bunarskog preljeva, dovod na HE,… Ako se obilazni
tunel koristi kao temeljni ispust, često je prevelikih dimenzija u odnosu na potrebne dimenzije
temeljnog ispusta, pa se adaptacija provodi u obliku suženja na mjestima zatvarača. Dimenzioniranje
slapišta se provodi kao kod preljeva.
Kod vrlo visokih brana može se izvoditi i srednji ispust.

3.2.6 Zapornice i zatvarači
Zapornice i zatvarači služe za regulaciju protoka:
 na preljevu (zapornice/ustave)
 kroz temeljni ispust (zatvarači)
Projektiranje, izrada, montaža i održavanje zapornica i zatvarača je posao inženjera strojarstva. Ovdje
će se dati samo informativni prikaz osnovnih tipova.
Tablica 3-12 Zapornice na preljevima
- oslanjaju se cijelom dužinom na
krunu objekta, pa su vrlo krute i
mogu zatvarati velike raspone
(preko 50 m)
- upuštaju se u utore/otvore na
samoj brani
Rad zapornice na temelju

Položaj oslonca: hidrostatičkog tlaka.
SEKTORSKE
a)nizvodno
b)uzvodno
PREDNOSTI: MANE:
- precizna regulacija razine vode i protoka - teško održavanje zbog nanosa

Zapornice koje se oslanjaju na KRUNU
(čišćenje otvora ispod zapornice)

- velika brzina manevriranja i velika krutost
- zimi potrebno zagrijavanje
- nisu potrebni visoki stupovi i prostor za smještaj
uređaja za podizanje zapornice - teški uvjeti remonta
- dobri uvjeti za pronos leda i plivajućih objekata - potreban visok prag za smještaj
zapornice
Zglobno povezane s krunom na

uzvodnoj strani. Pokreće ih servo
uređaj.
Malih su visina (do 5 m) i često se

kombiniraju s drugim zapornicama.
ZAKLOPKE (KLAPNE)
PREDNOSTI: MANE:
- brzina manevriranja - osjetljivost na vibracije
- precizna regulacija razine vode i protoka - potrebna visina/dubina praga za

ugradnju
- nisu potrebni stupovi
- potrebno čišćenje otvora za servo
- dobri uvjeti za pronos leda i plivajućih objekata uređaj

Izvode se samo kao pomoćni

(remontni) zatvarači
GREDNE
Postavljaju se u utore tako da klize ili

se kotrljaju.
Vododrživost se osigurava gumenim

brtvama.
PLOČASTE (tablaste)
Koriste se za otvore do 50 m 2.
Prosječna visina zapornice 4 - 5 m.
Potrebno osigurati još 2 puta toliku

visinu za smještaj podignute
zapornice i smještaj uređaja za
podizanje.
Zapornice koje se oslanjaju na BOKOVE brane
Rjeđe se koriste na preljevima, češće

na temeljnim ispustima.
Na donjem bridu zapornice treba

osigurati stabilan položaj mlaza.
-na preljevima većih objekata
- za površine do 560 m 2, raspona L =

15 - 40 m, visine H = 12 - 18 m
Zaklopka
Segmentna
SEGMENTNE
zapornica
PREDNOSTI: MANE:
-velika krutost zbog kružnog oblika vanjske površine, - velika koncentracija naprezanja u
manja podložnost vitoperenju, vibracijama i zahtijevaju okolini oslonca – zahtjev za
manje materijala od pločastih zapornica prednaprezanjem i složenom skupom
konstrukcijom stupova
- nema utora u stupovima po liniji kontakta sa
zapornicom: bolja strujna slika i izbjegnuta mogućnost - Složena konstrukcija zapornice i
zatrpavanja utora nanosom ili plovećim objektima ležišta
- Povoljnija strujna kontura tijela segmentne zapornice – - Znatno duži stupovi za krakove
stabilnije istjecanje prema manjim otvorima zapornice nego kod pločastih
zapornica
- potrebne relativno male sile za podizanje zapornice
- nije potrebna visoka konstrukcija za podizanje

Zatvarači na temeljnim ispustima, dovodima,…
kontroliraju dovod pod tlakom. Koriste se još i na dovodnim tunelima, cjevovodima HE, … koji mogu
biti pod tlakom i sa slobodnim vodnim licem iza zatvarača.
Namjena određuje tip zatvarača, položaj duž dovoda i način osiguranja vodopropusnosti - brtvljenja.
Zajedničke osobine i problemi koji se javljaju:
 Veliki hidrostatički tlak uvjetuje veliku debljinu (i masu) zatvarača, kao i velike sile za podizanje
i spuštanje zatvarača.
 Teško se postiže vododrživost zbog visokog tlaka i potrebe brtvljenja gornjeg brida zatvarača.
 Velike brzine ispod zatvarača, koje su rezultat visokog tlaka, povećavaju opasnost od
kavitacijske erozije.
 Vibracije mogu nastati zbog periodičnog odljepljivanja mlaza nekontroliranog procurivanja ili
nizvodne prepreke (utori, nizvodni zatvarač,…).
 Teže su pristupačni za ugradnju, rukovanje i održavanje.
 Potrebno je osigurati vezu s atmosferskim tlakom nizvodno od zatvarača (aeracijska cijev) da
ne bi došlo do podtlaka.
PLOČASTI SEGMENTNI
Koriste se na dovodima velikog poprečnog presjeka s tlakovima do oko 100 mVS.
Namjena Havarijski, remontni, regulacijski Regulacijski (najčešće na nizvodnom kraju dovoda)
- Manji gabariti otvora u koji se Manja pogonska snaga za podizanje zatvarača,

smješta zatvarač i pogonski
mehanizam, - Bolji uvjeti istjecanja zbog oblika konture
zatvarača,
- Jednostavnija i jeftinija
konstrukcija, - Lakše i pouzdanije brtvljenje,
Prednosti - Manja mogućnost kavitacije i vibracije, jer nema
- Manja naprezanja u osloncu.
prepreka / utora,
- Veća krutost konstrukcije i bolja otpornost na

vibracije,
- Nema opasnosti od začepljenja utora nanosom.

LEPTIRASTI KUGLASTI
Skica
Dva radna položaja:
- potpuno otvoren
- potpuno zatvoren
Havarijski Havarijski (najčešće kod dovoda za HE)
Namjena
Na padovima do 300 m Može se koristiti pri vrlo velikim tlakovima

(1700 mVS)
- Dobro brtvi, - Odlično brtvi
- Ima vrlo male hidrauličke gubitke

Prednosti
- Jednostavne je konstrukcije,
- Pouzdan je u korištenju,
- Relativno lagan i malih gabarita
- Veliki lokalni gubitak kod otvorenog zatvarača (ξlok - Velika težina i dimenzije zatvarača
= 0.10 - 0.25)
Mane
- Visoka cijena
- Velika sila potrebna za pokretanje

KONUSNI (Howel-Bunger ili teleskopski) IGLASTI (Johnsonov)

Skica
Regulacijski Regulacijski – kod lučnih brana, kad se mlaz želi

Namjena
točno usmjeriti bez prskanja
- Laka i ekonomična konstrukcija, - Nema prskanja mlaza
- Radni dio je u suhom (mehanizam za

pokretanje zatvarača),
Prednosti
- Izlazni konus raspršuje mlaz i pri tome se

disipira energija,
- Može se ispuštati nanos bez da se zatvarač

začepi.
- Prskanje vode (može se izvesti skretanje - Složena konstrukcija i visoka cijena

mlaza u kućištu),
Mane
- Osjetljiv na nanos i kavitaciju na „iglama“

- Vibracije zbog pomicanja točke odljepljivanja
mlaza.

3.3 OBRANA GRADILIŠTA OD VELIKIH VODA
Brane se grade u riječnom koritu, stoga je neophodno poduzeti mjere kojima će se osigurati suha
građevinska jama (potrebno je postaviti drenažni sustav za crpljenje vode koja se procjeđuje u jamu).
Način evakuacije voda za vrijeme građenja ovisi o:
 topografiji terena,
 geološkim i hidrogeološkim uvjetima,
 tipu i veličini brane,
 tipu stalnih evakuacijskih organa,
 hidrološkim i hidrometeorološkim karakteristikama sliva.
Izbor mjerodavne velike vode za zaštitu građevne jame
Temeljne jame nasutih brana se u pravilu osiguravaju na 20-godišnju veliku vodu što ujedno definira
i količinu vode (protok) koji treba evakuirati obilaznim tunelom. Posljedice plavljenja betonskih brana
su manje u odnosu na nasute, pa se građevinske jame za gradnju betonskih brana u pravilu
osiguravaju na 10-godišnju veliku vodu.
Izbor mjerodavne velike vode za zaštitu građevne jame provodi se optimizacijom (kriterij izbora je
minimum troškova ulaganja i spriječenih šteta) ili na osnovi kriterija rizika.
3.3.1 Postupci gradnje u riječnom koritu
 Privremeno skretanje toka,

 Postupno građenje u koritu,
 Građenje van korita.
Privremeno skretanje toka (Slika 3-42)
Primjenjuje se često kod uskih dolina sa strmim bokovima gdje se može postaviti kratak tunel (do 500
m dužine). Grade se uzvodni i nizvodni zagati (predbrane - pomoćne brane). Uzvodni zagat
pregrađuje korito i usmjerava vodu u obilazni tunel, dok se nizvodni zagat gradi po potrebi i to u svrhu
sprječavanja povrata vode uslijed uspora (ako je teren relativno blag i/ili se radi o velikoj količini
vode…). Uzvodni i nizvodni zagat mogu se graditi kompletno izvan tijela brane ili mogu biti ugrađeni u
tijelo brane. Ako se grade samostalno, tada se nakon izgradnje brane mogu srušiti, tj. uzvodni se
može potopiti.
Redoslijed gradnje:
1. Obilazni tunel – gradi se za vrijeme malih voda (uz izgradnju pomoćnog zagata)
2. Uzvodni zagat – prije nailaska velikih voda
3. Nizvodni zagat – po potrebi
Po završetku brane tunel se može zatvoriti ili preurediti u temeljni ispust, dovod za korisnike ili odvod
bunarskog preljeva.

Za definiran protok (veliku vodu) promjer tunela i visina uzvodnog zagata su međusobno zavisni jer
promjer tunela određuje površinu protočnog profila, a visina uzvodnog zagata određuje pad, tj. brzinu
u tunelu. Poželjno je naći optimalno rješenje = minimalni ukupni troškovi izgradnje zagata i
tunela. Promjer tunela je često definiran konačnom namjenom (promjer temeljnog ispusta ili odvoda
bunarskog preljeva).
Slika 3-42 Privremeno skretanje toka

Vrijednost zagata iznosi oko 10 % vrijednosti građevine (brane).
Zagati imaju istu funkciju kao i brane osim što su privremeni objekti, s obzirom na privremenost mogu
djelomično i propuštati. Izvode se od nasutog materijala, betona, žmurja, kombinirano.
Ograničenja:
 Udaljenost nožice zagata od nožice brane (ukoliko zagat nije dio brane) treba bi iznositi cca 20 m za
nesmetano kretanje mehanizacije.
 Minimalni promjer tunela iznosi 2 m, da ga se može kontrolirati (prolaz kroz tunel pješice).
 Nadvišenje zagata nad projektnom velikom vodom 1-1.5 m.
 Zagati viši od 1 m u kruni su široki barem 3 m da se nasipanje može provoditi korištenjem mehanizacije.
Tečenje u tunelu (ovo vrijedi i za PROPUSTE) može biti:
 pod tlakom,
 sa slobodnim vodnim licem.
Ulaz u cijev može biti:
 Potopljen (s time da je potopljen ulaz češće korišteno rješenje jer se potapanjem

ulaza postiže veća brzina u cijevi te s time i veći protok za isti protjecajni profil),
 Nepotopljen.
Postupno građenje u koritu– parcijalno pregrađivanje toka (Slika 3-43)
Primjenjuje se kod izgradnje brana u širokim dolinama velikih rijeka, rješenje s obilaznim tunelom je u
ovom slučaju ekonomski i tehnički nepovoljno. Temelji se na gradnji barem u dvije faze.
I FAZA – pregrađivanje dijela korita i izgradnja dijela brane s evakuacijskim organom do visine
objekta kojom se osigurava njegova stabilnost.

II FAZA – uklanjanje zagata iz I faze i pregrađivanje rijeke u cilju formiranja suhe građevinske jame za
gradnju drugog dijela brane. U trenutku potpunog pregrađivanja (izvedba zagata) problem predstavlja
velika brzina toka i jaka vučna sila, pa se koriste veliki kameni ili betonski blokovi.
Slika 3-43 Postupno građenje u koritu

Jasno da se treba osigurati vododrživost zagata, pa se stoga nasipi od blokova “začepljuju”
nepropusnim materijalom. U građevinskoj jami potrebno je osigurati crpljenje vode koja procjeđuje.
Voda se odvodi kroz evakuacijski organ (koji može biti: preljev, temeljni ispust, dovod za turbinu itd.).
Zagati se mogu izvoditi od zemljanog i kamenog materijala, korištenjem žmurja ili ćelija, betonskih
blokova, kontrafornih betonskih zidova i sl. Visina zagata ovisi o razini vode u koritu (koja ovisi o
protoku i geometriji protjecajnog profila).
Građenje van korita (Slika 3-44)
Građevina se gradi izvan korita pa se nakon izgradnje voda skrene prema njoj.
Slika 3-44 Građenje van korita
3.4 AKUMULACIJE I REGULIRANJE PROTOKA
Zadatak gospodarenja vodama je u zadano vrijeme osigurati potrebnu količinu vode određene
kvalitete. Obzirom da su režim dotoka i potrošnje u pravilu neusklađeni, potrebno je vode iz „vodnog“
perioda prebaciti u „sušni“ period, odnosno regulirati protok. Prema tome voda iz „vodnog“ perioda
mora se akumulirati za „sušni“ period.

Slika 3-45 Primjer raspodjele potrebnog i raspoloživog protoka kroz godinu
3.4.1 Osnovni parametri akumulacije
Akumulacija se obično stvara pregrađivanjem riječnog korita branom.
Najvažniji parametri (Slika 3-46) svake akumulacije određeni su topografijom akumulacije, specifičnim
volumenima i kotama, krivuljom protoka i propisanim režimom rada akumulacije.
Slika 3-46 Osnovni parametri akumulacije

Korisni volumen akumulacije je volumen potreban da osigura zadovoljenje potreba korisnika, za
poznati hidrogram dotoka.
Mrtvi volumen akumulacije je volumen koji se ne koristi za reguliranje protoka, prostor koji prihvaća
nanos.
Volumen rezervnog prostora je volumen za prihvaćanje vodnog vala.
Kota normalnog uspora (NRR) je kota kod koje je ispunjen korisni volumen akumulacije.
Kota minimalnog radnog nivoa (MRR) je kota ispod koje se ne uzima voda za korisnike.
Kota maksimalnog radnog nivoa (MR) je maksimalna kota nivoa vode u akumulaciji.
Krivulja volumena i površine akumulacije (Slika 3-47) definira ovisnost volumena akumulacije i
površine vodnog lica o nivou vode u akumulaciji.

Slika 3-47 Krivulja volumena i površine akumulacije

Hidraulički režim brane opisuju krivulja protoka kroz evakuacijske objekte i krivulja protoka zahvata u
ovisnosti s nivoom vode u akumulaciji.
Režim upravljanja akumulacijom definira način korištenja akumulacije u radnim i izvanrednim

uvjetima.
Osnovni pokazatelji karakteristika akumulacije su:
 Doprinos akumulacije
 Bonitet akumulacije
 Bonitet usporne građevine
 Odnos korisnog volumena i ukupnog godišnjeg dotoka
 Energetska vrijednost akumulacije
Za definiranje doprinosa akumulacije potrebno je definirati pojmove iskoristivost rijeke i iskoristivost

izgradnje.
ISKORISTIVOST RIJEKE (IR) IR=Vkor/V
Slika 3-48 Konstrukcija krivulje iskoristivosti rijeke

ISKORISTIVOST IZGRADNJE (IIZ) IIZ=Vkor/Vpot=Vkor/Qi•T,
Vpot-potencijalno moguća iskoristiva voda

Slika 3-49 Konstrukcija krivulje iskoristivosti izgradnje

ISKORISTIVOST RIJEKE S AKUMULACIJOM (IRA)
IRA=(Vkor+ΔV)/VUK
VKOR-volumen koji se koristi za instalirani protok Qi
ΔV-volumen koji se dodaje
Slika 3-50 Iskoristivost rijeke s akumulacijom
DOPRINOS AKUMULACIJE (Dak) - omjer dodatnog prema iskorištenom volumenu
Bonitet akumulacije
Bonitet akumulacije (β) je pokazatelj vrijednosti akumulacije. Važan je s obzirom na cijenu zemljišta
(terena). Veći bonitet akumulacije znači veću akumulaciju na jednako velikom prostoru.
Amax
Vak
β
hmax A max h max
Vak – volumen akumulacije
Bonitet usporne građevine
Bonitet usporne građevine (βak/g / βg/ak) je pokazatelj ugrađenog materijala u akumulaciju.
Koliko je m3 akumulacije ostvareno ugradnjom za 1 m3 materijala u građevinu:

Vak
β ak/g 
Vg
Koliko je m3 materijala ugrađeno u građevinu za 1 m3 akumulacije
Vg Vak – volumen akumulacije, Vg – volumen građevine

β g/ak 
Vak
Odnos korisnog volumena i ukupnog godišnjeg dotoka daje nam predodžbu o stupnju moguće
transformacije (izravnanja).
Ovisno o periodu u kojem se voda izravnava definiraju se sljedeće vrste reguliranja protoka:
1) višegodišnje izravnanje – omogućava da se višak vode iz vodnih godina prebaci u period sušnih godina
2) godišnje ili sezonsko izravnanje – omogućava da se voda iz vodnih perioda u toku jedne godine
prebacuje u sušne periode iste godine
3) tjedno izravnanje – uravnotežuje neravnomjernost potrošnje tokom tjedna
4) dnevno izravnanje – uravnotežuje neravnomjernost potrošnje u toku jednog dana.
3.4.2 Dimenzioniranje akumulacije
Analizira se vremenski period u kojem je poznat hidrogram dotoka Q(t) i potreba P(t). Najveći manjak
u promatranom periodu predstavlja volumen vode koji je potrebno sačuvati da bi se ispunile potrebe
potrošača, tj. korisni volumen akumulacije.
Korisni volumen akumulacije može se odrediti na više načina, a svi se temelje na bilancnoj jednadžbi.
Pri tome se zbog jednostavnosti prikaza koristi sumarna krivulja volumena. Sumarna krivulja općenito
može prikazivati sumarni volumen dotoka, ulaza, izlaza i potreba.
Sumarna krivulja monotono je rastuća ili horizontalna (za Q=0) krivulja sa sljedećim svojstvima (Slika
3-51):
Vi
 nagib sekante predstavlja srednji protok na nekom intervalu tg i   Qi
t i
 nagib tangente u bilo kojoj točki odgovara protoku u toj točki tg k  Qk

Slika 3-51 Sumarna krivulja volumena

TIPOVI ZADATAKA:
1) Ako znamo ulaz i izlaz, kolika mora biti akumulacija?
2) Poznati ulaz i akumulacija, koliki je izlaz?
3.5 KORIŠTENJE VODNIH SNAGA
3.5.1 Uvod
U uvodu je dan niz informacija o hrvatskom i europskom energetskom sustavu vezanih za proizvodnju
i potrošnju energije na svim razinama, s naglaskom na proizvodnji energije korištenjem vodnih
potencijala i obnovljivih izvora energije.
Prikazan je udio pojedinih oblika energije u ukupnoj proizvodnji energije RH (Slika 3-52). Očigledno je
da je unazad 20 godina povećan udio prirodnog plina i obnovljivih izvora (energija vjetra, biodizel,
energija Sunca, geotermalna energija, hidroenergija), a značajno smanjen udio sirove nafte. Udio
vodnih snaga pri tome varira ovisno o hidrološkim prilikama. U razdoblju do 2030. godine udio fosilnih
goriva postupno će se smanjivati tako da će prirodni plin i sirova nafta sudjelovati zajedno s približno
25%, preostalih 75% primarne energije činit će obnovljivi izvori energije, pri čemu će udio vodnih
snaga iznositi oko 30%. (Prikaz je dan u petadžulima: 1PJ = 277 778 MWh)
Prema strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske udio električne energije iz obnovljivih izvora
energije uključivo velike HE u ukupnoj potrošnji električne energije iznosit će 35%. Pri tome je za male
hidroelektrane cilj izgradnja barem 100 MW malih hidroelektrana do 2020.

Instalirani kapaciteti za proizvodnju električne energije u Republici Hrvatskoj obuhvaćaju hidro i

termoelektrane u sastavu HEP grupe (oko 95 % kapaciteta), određeni broj industrijskih
termoelektrana i nekoliko elektrana na obnovljive izvore energije u privatnom vlasništvu.
Slika 3-52 Udio pojedinih oblika energije u ukupnoj proizvodnji primarne energije u RH s projekcijom
razvoja do 2030. godine (izvor EIHP, Energija u Hrvatskoj, 2010)
Slika 3-53 Instalirani kapaciteti za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora u RH (izvor EIHP,
Energija u Hrvatskoj, 2012)

Slika 3-54 Udio pojedinih oblika energije u ukupnoj proizvodnji energije u EU 2007. godine (lijevo) i
2012. godine (desno) (Energija u Hrvatskoj, 2012)
Kapaciteti za proizvodnju električne energije u sastavu HEP grupe obuhvaćaju niz pogona
hidroelektrana, nekoliko pogona termoelektrana i polovinu instaliranih kapaciteta u nuklearnoj
elektrani Krško (na teritoriju Slovenije). Ukupna raspoloživa snaga elektrana u sastavu HEP grupe,
slika 3.5-5, iznosi 3769,22 MW (uračunata TE Plomin (mješovito vlasništvo HEP i njemački partner),
bez NE Krško), od toga je 2088,22 MW u hidroelektranama.
Hidroelektrane danas proizvode oko 24 % svjetskih potreba za električnom energijom, a ukupna

instalirana snaga u svijetu je 675 GW.
Tablica 3-13 Ukupna raspoloživa snaga elektrana u sastavu HEP grupe (Energija u Hrvatskoj, 2012)
3.5.2 Hidroelektrane u Hrvatskoj
(izvor: Hidroelektrane u Hrvatskoj, HEP, izradio: Elektroprojekt)
HE Jaruga na Skradinskom buku na rijeci Krki izgrađena je 1895. godine. Ova hidroelektrana koristila je pad od
10 m na jednoj turbini s jednofaznim generatorim snage 300 kVA, a proizvedena energija prenosila se na

udaljenost 10 km do Šibenika za pogon mlinova, uljaru i rasvjetu grada. 1904. izgrađena je nova HE Jaruga
instalirane snage današnjih 5,4 MW.
Tablica 3-14 HE u RH instalirane snage veće od 1MW

Instalirana
snaga Prosječna
Godina
godišnja
puštanja u
Pi proizvodnja
pogon
[GWh]
[MW]
HE NA RIJECI DRAVI
1. HE VARAŽDIN 86,0 476 1975
2. HE ČAKOVEC 75,9 400 1982
3. HE DUBRAVA 75,0 385 1989
HE U SLIVU RIJEKE KUPE
4. HE OZALJ 5,5 23,9 1908/1952
5. HE GOJAK (ak. Sabljaci, ak. Bukovnik) 48 195,4 1959
6. HE LEŠĆE 42 98 2012
7. HE ZELENI VIR 1,8 1921
HE SUSTAV VINODOL, SLIV RIJEKE LOKVARKE I LIČANKE
8. HE VINODOL 84 148 1952
9. CHE FUŽINE 6,57 1957
(ak. Lokvarka, ak. Bajer, ak. Potkoš)
10. CHE LEPENICA 1,14 2,73 1987
HE NA RIJEČINI
11. HE RIJEKA 36,8 97,9 1968
HE SUSTAV SENJ, SLIV RIJEKE LIKE I GACKE (slika 8)
12. HE SENJ (ak. Kruščica, k.b. Gusić polje) 216 972 1965
13. HE SKLOPE 22,5 85 1970
GRAČAČKA VISORAVAN
14. RHE VELEBIT 276 430 1984
HE SLIVA RIJEKE KRKE
15. HE GOLUBIĆ 7,5 28,5 1981
16. MHE KRČIĆ 0,350 2,0 1988
17. HE MILJACKA 24 116 1906/1956
18. HE JARUGA 5,4 35 1895/1903
HE SUSTAV U SLIVU RIJEKE CETINE
19. HE PERUĆA 41,6 120 1960
20. HE ORLOVAC 237 440 1974
21. HE ĐALE 40,8 157 1989
22. HE ZAKUČAC 486 1640 1961/1980
23. HE KRALJEVAC 59,2 40 1912/1932
HE SLIVA RIJEKE TREBIŠNJICE
24. HE DUBROVNIK 90,0 216 1965
25. HE ZAVRELJE 1,9 4,5 1952
Buduće korištenje vodnih snaga Hrvatske
Preostali hidroenergetski potencijal u Hrvatskoj na srednjim i većim vodotocima moguće je koristiti na

još oko 60 hidroelektrana ukupne instalirane snage 1400 MW uz prosječnu godišnju proizvodnju oko
5950 GWh. Dio ovog potencijala nalazi se na graničnim rijekama s Mađarskom, Slovenijom i Bosnom
i Hercegovinom, Hrvatskoj pripada 1027,5 MW snage i 4614,5 GWh prosječne godišnje proizvodnje.

Potencijal malih vodnih snaga obuhvaća oko 700 lokacija malih hidroelektrana ukupne instalirane
snage do 180 MW i prosječne godišnje proizvodnje nešto veće od 550 GWh.
Najznačajnije od planiranih hidroelektrana su HE Novo Virje na Dravi (114 MW), HE Podsused, HE

Prečko, HE Zagreb i HE Drenje na Savi (ukupno nešto manje od 140 MW instalirane snage), HE
Lešće na Dobri (u probnom radu, 38 MW), HE Senj 2 (350 MW) koja bi koristila vode sustava Like i
Gacke i HE Ombla (68,5 MW) koja koristi vode izvora Ombla na Rijeci dubrovačkoj.
3.5.3 Energija
Energija je sposobnost obavljanja rada. Mjerna jedinica za energiju je [Nm]=[J]=[Ws], u praktičnoj

energetici uobičajena je primjena mjerne jedinice [kWh].
Energija se može podijeliti na više načina, ali ovdje će se razmatrati dvije osnovne podjele:
1. podjela sa stajališta postojanosti
2. podjela prema obliku i upotrebljivosti
Sa stajališta postojanosti oblici pojave energije mogu se podijeliti u dvije grupe (Slika 3-55):
 nagomilana energija u nekom prostoru ili tijelu,
 prijelazna energija, energija kada nagomilana energija prelazi iz prostora u prostor ili s
tijela na tijelo.
Osnovna je razlika u tome da se nagomilana energija može u danom stanju održavati proizvoljno
dugo, dok je kratkotrajnost pojave osnovno svojstvo prijelazne energije.
Slika 3-55 Podjela energije prema postojanosti
Slika 3-56 Podjela energije prema obliku i upotrebljivosti
Primarnom energijom nazivaju se nosioci energije koji su u obliku u kakvom se nalaze u prirodi. Mogu se
promatrati po nekoliko različitih podjela prema

 obnovljivosti
 pogodnosti korištenja
 fizičkim svojstvima
Slika 3-57 Podjela primarne energije prema obnovljivosti

Prema pogodnosti korištenja, primarnu energiju dijelimo na konvencionalne oblike energija - oblici energije koje
je tehnički moguće koristiti i ekonomski opravdano i nekonvencionalne oblike energije – oblici energije koje je
tehnički moguće koristiti, ali ekonomski neopravdano (iako se negdje koriste) i oblici energije za koje još nije
riješen način iskorištavanja.
Od obnovljivih energija jedino se vodne snage mogu koristiti uz značajnu vremensku preraspodjelu,
akumuliranjem u akumulacijskim jezerima.
Od svih primarnih oblika energije samo se geotermalne vode mogu koristiti neposredno, a sve druge primarne
energije mogu se koristiti tek uz odgovarajuće transformacije.
3.5.4 Korištenje vodnih snaga
Danas se vodne snage i energija dominantno koriste za proizvodnju električne energije, što se i
obrađuje u ovom kolegiju. Hidroenergetski potencijal je rad kojeg može izvršiti vodeno tijelo mase
V(m3)·ρ(kg/m3) na putu H (m) pod djelovanjem sile teže. Energija je sposobnost da se izvrši rad i
mjeri se radom koji se može izvesti.
Energija E: E = ρ · g · V · H (Nm, J, Ws)
Snaga P je brzina rada (promjena rada/energije u jedinici vremena): P = E / t (J/s, W)
Vodna snaga: P = ρV · g · Q ·H (J/s, W)
Pri korištenju vodnih snaga za ρV=1000 kg/m3 i g=9,81 m/s2 snaga hidroenergetskog postrojenja
se može izračunati iz izraza:
P = 9.81 · Q · Hneto · ηt [kW]
gdje je ηt koeficijent korisnog djelovanja (korisni učinak u turbini, generatoru i transformatoru), a neto
pad razlika između gornje i donje vode umanjena za gubitke (ovisno o tipu postrojenja).
Za korištenje vodne snage i energije dostupna je snaga i energija koncentrirana u vodotocima.

Posebno su s energetskog stajališta značajne dionice s koncentriranim (usredotočenim) padom –
slapovi, kaskade i slično.

Osnovni princip korištenja snage i energije vode u prirodi glasi: hidrotehničkim građevinama
smanjiti rad vode u prirodi i oslobođenu energiju iskoristiti za obavljanje nama korisnog rada –
proizvodnju električne energije.
Smanjenje rada vode na nekoj dionici u prirodi ostvaruje se:
 Usporavanjem (građevine u vodotoku) - Usporavanje se ostvaruje izgradnjom brane, te se na

taj način smanjuju brzine vode, vučna sila i u konačnici se smanjuje rad vode na kretanju od profila 1
do profila 2 (duž dionice).
 Derivacijom - odvajanjem dijela vode iz vodotoka i njenim provođenjem izgrađenim

provodnicima. Zahvat se vode ostvaruje na početku dionice, a povrat vode u vodotok se realizira na
nizvodnom kraju dionice. Provodnici su u pravilu kraći od vodotoka i manjih su otpora kretanju vode,
te se na taj način smanjuje rad vode.
 Kombinacijom usporavanja i derivacije.
Hidroelektrana, kod koje se koristi samo usporavanje, naziva se PRIBRANSKA HIDROELEKTRANA,

a ona koje se ostvaruju derivacijom ili kombinacijom usporavanja i derivacije naziva se
DERIVACIJSKA HIDROELEKTRANA.
Glavne grupe građevina HE
 ZAHVAT (brana, ulazna građevina) vode u prirodi
 DOVOD vode do strojarnice
 STROJARNICA – proizvodnja električne energije i
 ODVOD – povrat vode u prirodu
Razlikujemo standardne HE i male HE. Standardne su HE snage veće od 10 MW, a manje su male
HE. One se dalje dijele na
 Male HE, P < 10 MW (5 MW),

 Mini HE, P < 2 MW,
 Mikro HE, P < 500 KW.
Proizvodnja električne energije neposredno se ostvaruje u strojarnici u kojoj su smješteni agregat

(turbina i generator), transformator i ostala oprema neophodna za vođenje i kontrolu rada HE.
Koncentrirana energija vode koristi se za pokretanje turbine (turbina). Na osovini turbine nalazi se i
rotor generatora, u kojem se inducira električna energija, koja se preko transformatora predaje u
elektroenergetski sustav.
Pribranska hidroelektrana
Kod pribranskih hidroelektrana pad se stvara isključivo izgradnjom brane. Pribranske hidroelektrane
najčešće se izvode kod velikih protoka i relativno malih padova. Razlikuju se dva osnovna tipa – mali
padovi kada se strojarnica izvodi kao dio brane (do cca 30 m pada) i strojarnica kao zasebna
konstruktivna cjelina neposredno iza brane.

Derivacijske hidroelektrane
Kod derivacijskih hidroelektrana potrebna koncentracija pada ostvaruje se derivacijom. U pravilu se

primijenjuje na dionicama s većim padom. Sama derivacija može biti sa slobodnim vodnim licem i pod
tlakom.
Kombinirane hidroelektrane
Kod kombiniranih hidroelektrana koncentracija pada se stvara branom i derivacijom.
a) Pribranska HE – HE Đale Derivacijska HE - HE Dubrava Derivacijska HE

- HE Miljacka
Slika 3-58 a) HE Đale, b) HE Dubrava i c) HE Miljacka
Reverzibilne HE
Crpno – akumulacijske HE koriste se za pohranjivanje energije u vrijeme kada je ima (akumuliranjem

vode na višoj razini – energija položaja) i kasnije korištenje u turbinskom pogonu (kada je potrebna ta
energija).
U periodu skuplje energije (vršna potreba) na HE se proizvodi el. energija, dovodi se voda na turbine,
a voda se sprema u bazen uz HE (na nižoj razini). U periodu jeftinije energije voda se crpi u
akumulaciju na višoj razini korištenjem energije iz npr. termoelektrana. Zarada je na razlici cijene
skupe-jeftine el. energije.

Turbine
Turbine su hidraulički strojevi u kojima se mehanička energija vode - potencijalna i kinetička pretvara
u mehaničku energiju vrtnje stroja.
Tablica 3-15 Podjela turbina
obzirom na opći tok strujanja vode

kroz rotor turbine obzirom na način djelovanja
Radijalne  Francis AKCIJSKE  Pelton

turbine slobodnog mlaza
Aksijalne  Propeler REAKCIJSKE  Francis

 Kaplan  Kaplan
Tangencijalne  Pelton predtlačne turbine  Propeler
 Dijagona
Radijalno-aksijalne  Dijagonalne (s viškom tlaka)
lna
Slika 3-59 Područje primjene turbina u ovisnosti o padu

4 GRAĐEVINE VODNOG PROMETA
Slika 4-1 Objekti pomorskih građevina i unutarnjih plovnih puteva (Tadejević)
GRAĐEVINE VODNOG PROMETA 176

4.1 GIBANJA MORA
Razlikuju se dvije vrste gibanja mora:
 pokreti cijele morske mase – morske struje i
 pokreti dijelova morske mase – morski valovi.
Morske struje imaju male brzine, ali prenose velike mase morske vode i interesantne su prvenstveno
za ekološke probleme i probleme marinskog nanosa. Ne čine velike sile na građevine, pa se uzimaju
u obzir samo kod vrlo vitkih konstrukcija.
Morski valovi zahvaćaju samo dijelove morske mase i ne uzrokuju značajan transport mase. No imaju
značajne brzine i uzrokuju značajne sile na sve građevine u moru. Dalje će se razmatrati samo morski
valovi.
4.1.1 Morski valovi
Morski valovi su proces periodičkog kolebanja neke granične plohe u moru udružen s osciliranjem
vodnih čestica pod djelovanjem pobuđujućih i umirujućih sila. Pobuđujuće sile dolaze od zvijezda,
gibanja meteoroloških sustava, seizmičkih i tektonskih poremećaja, vjetra i brodova. Umirujuće sile su
površinska napetost, gravitacija i Coriolisova sila.
U pogledu duljine valova kod površinskih gravitacijskih morskih valova kratki valovi su oni čija valna
duljina je mnogo manja od dubine mora (period do cca 5 min), a dugi valovi su oni čija je duljina
mnogo veća od dubine mora (period preko cca 5 min). Kod planetarnih valova, duljine valova se
sistematiziraju u ovisnosti o smjeru valne duljine i duljine bazena, pa ako je taj smjer mali radi se o
kratkim valovima, a ako je velik, radi se o dugim valovima.
Morski valovi se sistematiziraju: - prema primarnom generatoru i - prema primarnoj umirujućoj sili
(Slika 4-2).
Primarne umirujuće sile površinskih morskih valova su površinska napetost, sila teža (gravitacija) i
Coriolisova sila. Prema umirujućoj sili se razlikuju: kapilarni valovi, gravitacijski, inercijalno-
gravitacijski, inercijalni i planetarni .
Prema primarnom generatoru mnogo je vrsta morskih valova. Od vjetra nastaju kapilarni valovi T ≈
0,01 – 0,1 [s], bore T ≈ 0,1 – 1 [s], valovi živog mora (Slika 4-2) T ≈ 1 – 10 [s], zibine, T ≈ 10 - 20 [s],
valovi mrtvog mora T ≈ 20 - 30 [s], mlatni T ≈ 30 [s] – 5 [min]. Od brodova nastaju brodski valovi T ≈
0,8 – 2 [s]. Uslijed promjena tlaka zraka iznad morske površine izazvanih pomacima olujnih sistema ili
djelovanjem vjetra javljaju se barički valovi ili olujna mijena (engl. surge, storm tide) T ≈ 0,5 - 60 [min].
Uslijed potresa i tektonskih poremećaja u moru nastaju cunami (jap. Tsunami) (Slika 4-4) valovi T = 5
[min] do1 [h].
Šćige ili seše su stojni valovi u zatvorenim ili poluzatvorenim bazenima uzrokovani vjetrom,
promjenom pritiska, seizmičkim ili dugim valovima s mora. Valovi šelfa T ≈ 15 [min] – nekoliko sati
nastaju zbog djelovanja nagle promjene dubine na pučinske valove. Plimni valovi proizlaze iz
gravitacionog djelovanja Mjeseca i Sunca (Slika 4-4), kao i ostalih zvijezda te rotacije Zemlje T = 12
[h] 25 [min] ili 24 [h] 50 [min]. Izvanplimni valovi su proizvedeni pomacima olujnih sistema zvijezda i
Zemljine kore; T = nekoliko dana do nekoliko stotina godina.

Slika 4-2 Klasifikacija površinskih morskih valova prema primarnom generatoru i primarnoj umirujućoj
(povratnoj) sili
Slika 4-3 Valni zapis vjetrovnih valova živog mora s valografske postaje Panon 22. 12. 1979. od 0100 do
0105, period digitalizacije 1 [s]
Slika 4-4 Mareogram dugih plimnih valova s registriranim dugim cunami (potresnim) valovima max.
visine 3,3 [ft] = 1[m]. Mareografski zapis na otoku Johnston, Havaji 24. i 25. 05. 1960.
Svaki kompletan/potpun opis morskih valova sadrži dvije stvari: opis valnog profila i opis gibanja
vodnih čestica.
Povijesno gledano, a i po složenosti, razvijena su tri načina opisa morskih valova deterministički,
statistički i spektralni.
Deterministički opis valova se primjenjuje za idealizirane pravilne dvodimenzionalne valove s

konstantnim parametrima valnog profila (valna visina H, tj. valna duljina L, valni period T i valna brzina
c; odnosno pokretnim valnim profilom η = f (x, t) koji sadrži sve prednje parametre i parametrima
gibanja vodnih čestica (putanja x(t), z(t), brzina vx, vz, ubrzanje ax, az). Zbog svoje pravilnosti takovi
valovi se nazivaju i idealni valovi. U prirodi su izuzetno rijetki, a donekle im se približavaju valovi
mrtvog mora.
Statistički opis prikazuje realne nepravilne trodimenzionalne valove, na jednoj geografskoj točki za
neko stacionarno stanje mora (10 min do nekoliko sati), reprezentativnim parametrima valnog profila
koji su za to stanje konstantni.
Spektralni opis, kao i statistički, služi za prikaz kratkoročnog stacionarnog stanja realnih valova. No
sredstvo spektralnog opisa je matematičko: funkcija spektralne gustoće koja se često skraćeno
naziva valni spektar. Osnovna je ideja spektra da se, postupkom tzv. spektralne ili Fourierove analize,
nađe rezultanta sume pravilnih (idealnih) valova koja je jednaka razmatranom realnom valovanju pa
se pojedini parametri tako definiranih pravilnih valova poredaju po njihovim frekvencijama (ω) i valnim
brojevima (k). Rezultat su jednodimenzionalni spektri u frekventnoj domeni i u domeni valnog broja.
Češće se koriste frekventni spektri. Tako su u upotrebi energetski spektar, spektar pomaka valnog
profila, amplitudni spektar, spektar valnih visina, spektar brzina vodnih čestica, spektar ubrzanja
vodnih čestica..... Za opis varijabiliteta valnih parametara po morskom prostoru služe
dvodimenzionalni ili usmjereni spektri. Jednodimenzionalni frekventni spektar za neko konkretno
stanje mora se može dobiti iz valnog zapisa, a dvodimenzionalni spektar valnog broja se dobije iz
stereografskog snimka valovite morske površine. Ostali se izvode iz ova dva.
Idealni val je veoma restriktivan fizikalni ili matematički model realnog vala. Fizikalni model je u
odnosu na realni val restriktivan u toliko što je:
 dvodimenzionalan,
 monokromatski,
 jednostavan (opisan jednom ili više cikličkih funkcija),
 konstantne visine.
Mogu opstati samo u laboratoriju. Realni morski valovi nemaju niti jednu od karakteristika idealnih
valova, a samo iznimno im se u tom pogledu približavaju (npr. dugi valovi mrtvog mora).
Matematički model je još restriktivniji od fizikalnog jer sadrži još i sljedeće restrikcije u odnosu na
realni val:
 fluid je homogen i nestišljiv, gustoća je konstantna;
 površinska napetost se može zanemariti;
 Coriolisov efekt se može zanemariti;
 tlak na fizičkoj površini mora je jednoličan i konstantan;
 fluid je idealan ili neviskozan;
 pojedini val je promatran bez interakcije s ostalim gibanjima vode;
 dno je horizontalno, čvrstog nepomičnog ruba što uključuje da čestice na dnu imaju vertikalnu
brzinu nula;
 amplituda vala je mala, a forma vala je nepromjenljiva u prostoru i vremenu;
 valovi su male strmine.

Osnovna je podjela idealnih površinskih valova prema veličini njihovog perioda pa se mogu imenovati:
valovi kratkih perioda (period manji od cca 30 sek)
valovi dugih perioda (period veći od cca 5 min.).
Prvi imaju karakteristiku da je u pokretu pretežno površinski sloj mora dok se dubinski slojevi znatno
manje ili ništa ne pokreću. Elementarne čestice se kreću u kružnim ili eliptičnim putanjama. Drugi
imaju karakteristiku da pokreti zahvaćaju čitavu morsku masu. Pri tome su putanje karikirano
izdužene elipse tako da se uočavaju samo horizontalni pokreti tamo-amo. Promjena gibanja čestica
po dubini je mala u odnosu na promjenu kod kratkih valova.
Progresivni val je onaj kome se valni profil; tj valni greben kao najuočljiviji, horizontalno giba u odnosu
na fiksnu točku. Smjer u kome se greben giba je smjer rasprostiranja vala. Stojni val je onaj kome se
valni profil; tj valni greben kao najuočljiviji, pomiče samo gore-dolje na fiksnoj poziciji. Karakteriziran je
trbusima i čvorovima. Prvi uvijek imaju maksimalne amplitude, a drugi uvijek miruju.
Deterministički opis valova
Determinističkim načinom mogu se u potpunosti opisati samo idealni valovi preko zakona valne
mehanike. Datira s početka razvoja pomorske hidraulike, 19. st. Realni valovi ne mogu se na taj način
zadovoljavajuće opisati zbog slučajne varijacije njegovih parametara.
Deterministički opis sadrži 2 grupe parametara: za valni profil i za gibanje vodnih čestica . Glavni
dijelovi valnog profila (Slika 4-5) progresivnog, periodičkog, oscilatornog vala su brijeg i dol, s njihovim
istaknutim točkama: grebenom i žljebom.
Slika 4-5 Opis valnog profila idealnog progresivnog, periodičkog, oscilatornog vala
Osnovni parametri za opis valnog profila su visina H [m], dužina L [m] i period T [s]. Amplituda a [m] =
H / 2 je maksimalni pomak fizičke površine mora od srednjice vala (Sl. 4.2::4).
Strmost vala H/L je odnos visine i dužine vala, kreće se od 1/7 do 1/200 kod valova živog mora
najčešće od 1/10 – 1/25!
Period vala T [s] je vremenski period između dva uzastopna prolaza grebena kroz istu točku (Slika
4-6). Visina H i dužina L su parametri vala koji se mijenjaju s dubinom. Period T se ne mijenja s
dubinom!
Valni profil η(x,t) [m]≡z(x,t) [m] predstavlja vertikalno kolebanje fizičke površine mora po prostoru i
vremenu u vidu neke cikličke funkcije (Slika 4-6 i Slika 4-7).

Brzina rasprostiranja vala, ili samo brzina vala, c [m/s] je brzina pojedinačnog brijega ili dola vala
kojom se on rasprostire morskom površinom u odnosu na fiksnu točku (Slika 4-6). Kod oscilatornog
vala dade se izraziti kao c = L/T, dok se brzina translatornog vala ne da izraziti na taj način jer T∞.
Slika 4-6 Lokalni valni profil na nekoj fiksnoj geografskoj točki
Slika 4-7 Trenutni valni profil u fiksnom trenutku t = 0 [s] i nekom drugom fiks. trenutku t = T/4 [s]
Val koji se približava obali je u interakciji s dnom. Obzirom na to kako dubina vode d[m] utječe na
parametre vala može se more podijeliti u tri zone: duboka voda, prijelazno područje dubina, plitka
voda (Tablica 3-1). Za neki val je voda duboka ako dno ne utječe na njegove parametre ("ne osjeća
dno"). Takvi dubokovodni valovi se indeksiraju s "0", kao npr. Ho i Lo. Dubokovodno područje se
ostvaruje za d ≥ Lo/2. U tom slučaju npr. brzina vala ne ovisi o dubini mora c o = f(T). Neki se val
rasprostire u prijelaznom području dubina ako je Lo/2 > d ≥ L/25. U tom slučaju dubina utječe na
promjenu parametara. Brzina vala je funkcija perioda i dubine: c = f (T, d). Plitko područje je
definirano dubinom d < L/25, a brzina vala je funkcija samo dubine: c = f (d).
Tablica 4-4-1 Klasifikacija dubina mora obzirom na valove
d/L
duboka voda >½
prijelazno područje ½ do 1/25
plitka voda < 1/25
Najjednostavnija od svih valnih teorija je teorija valova malih amplituda ili još nazvana linearna teorija,
odnosno prema autoru Airyjeva teorija (1845.). Matematički Airyjeva teorija može se označiti kao prva
aproksimacija nelinearnog opisa progresivnih oscilatornih valova. Ta teorija daje uvid u sva periodička
valna ponašanja i opis valnog profila u svim područjima dubina mora, opis valova prikazuje
jednostavnim jednadžbama za pojedine valne parametre kako slijedi:

Slika 4-8 Prikaz oznaka i naziva valnog profila kod linearne valne teorije
Sinusoidalni profil pokretnog vala: je jednadžba koja opisuje izdizanje fizičke površine mora (Slika
4-8) kao funkciju horizontalne udaljenosti (x) i vremena (t) u vidu sinusnog vala.
2 2 H H  2 2 
 = a  cos(kx -   t), a uz k = , = , a= = cos x- t
L T 2 2  L T .
gT2 2d 2  d gT
L= th = Lo  th   th (kd)
Valna dužina je s periodom vezana zakonom 2 L L  .
Jedn. je implicitna, rješava se iterativnim postupkom!
2L 2d
T cth
g L
Valna visina nije nikakvim zakonom vezana za L i T!
Valna energija na jedinicu morske površine (specifična valna energija):
  g  H2 N  m J 
E  2  2
8 m m 
Primjer Valni profil
Zadano: Valni profil definiran je valnom dužinom L = 100 m i valnom visinom H = 3 m. Dubina
dna je 50 m.
Traži se: Izračunati: valnu amplitudu a [m], valni broj k [rad/m], valni period T [s], valnu kutnu
frekvenciju ω [rad/s] i brzinu rasprostiranja vala c [m/s]. Napiši izraz i nacrtaj valni profil η = f(x) u
trenutcima t1 = 0, t2 = T/4 i t3 = T/2!
Rješenje:
valna amplituda a = H/2 = 3/2 = 1,5 [m]
valni broj k = 2π/L = 2π/100 = 0,0628 [rad/m]

2L  2d 
valni period T th  8 s
g  L 
2
valna kutna frekvencija   0,785 rad/s 
T
brzina rasprostiranja vala c = L/T = 100 / 8 = 12,5[m/s]
  a  coskx  t 1,5 cos0,0628x  0,785t m

valni profil
Graf valnog profila u trenucima t1 = 0, t2 = T/4 = 2,0 i t3 = T/2 = 4,0 [s]:

x [m] 0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 110 120 130 140 150
η (x,t1=0) [m] 1,50 1,21 0,46 -0,46 -1,21 -1,50 -1,21 -0,46 0,46 1,21 1,50 1,21 0,46 -0,46 -1,21 -1,50
η (x,t2=2s) [m] 0,00 0,88 1,43 1,43 0,88 0,00 -0,88 -1,43 -1,43 -0,88 0,00 0,88 1,43 1,43 0,88 0,00
η (x,t3=4s) [m] -1,50 -1,21 -0,46 0,46 1,21 1,50 1,21 0,46 -0,46 -1,21 -1,50 -1,21 -0,46 0,46 1,21 1,50
valni profil
(m)
2,00
1,50
1,00
0,50
0,00
x(m)
0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 110 120 130 140 150
-0,50
-1,00
-1,50
-2,00
n(x,t1=0)
n(x,t2=2s)
n(x,t3=4s)
Slika 4-9 Graf valnog profila u različitim trenucima
Deformacije valova kratkih perioda
Dvije su osnovne vrste valnih deformacija:
 na nagnutom dnu i
 na preprekama koje se izdižu s morskog dna prema površini ili obrnuto.
Deformacije valova na nagnutom dnu

Profil i parametri vala prolaze razne faze postupnog deformiranja kada se val rasprostire iz dubokog
prema plitkom. Valni period je jedini valni parametar koji se ne deformira.
Kada se val iz dubokog približava obalnoj liniji, događa se promjena valnog profila i gibanja vodnih
čestica ovisna o nagibu dna, strmini vala i hrapavosti dna.
Promatrajući rasprostiranje vala prema obali, okomito na konturu dna i obalnu crtu prostorni i
vremenski slijed deformacija na nagnutom dnu je:
 deformacija valova na nagnutom dnu uslijed smanjenja dubine („shoaling“ efekt)
 deformacija valova uslijed trenja s dnom
 odbijanje ili refleksija valova na nagnutom dnu
 lom valova.
Ako se valovi na nagnutom dnu rasprostiru koso na konturu dna i obale, javlja se
 zalomljavanje ili refrakcija.
U procesu refrakcije odvijaju se i četiri prethodno spomenute deformacije. Refrakcija se manifestira

promjenom smjera rasprostiranja vala uz promjenu parametara vala. Dužina vala idući prema obali se
smanjuje, a strmost povećava.
Slika 4-10 Rasprostiranje vala normalno na konturu dna i obalnu crtu

Slika 4-11 Deformacija vala na nagnutom dnu kad se val širi normalno na konturu obale bez efekta
refrakcije i trenja (Tadejević)
Slika 4-12 Rasprostiranje vala koso na konturu dna i obalnu crtu

Slika 4-13 Refrakcija valova i njeni učinci na uvale i rtove
Deformacije valova na preprekama
Ogib ili difrakcija je deformacija valova na ravnom dnu koja nastaje u slučaju kada se ispred dijela
polja valova nalazi vertikalna prepreka (npr. lukobran). Rezultat je bočno rasprostiranje energije iza
prepreke, Očituje se širenjem i zakretanjem valova u području geometrijske sjene iza prepreke i
smanjenjem visine valova. Može biti jednostrana i dvostrana.
Slika 4-14 Difrakcija valova - a) jednostrana, b) dvostrana, c) iza ograničene prepreke
Odbijanje ili refleksija je deformacija vala koji u svom rasprostiranju nailazi na vertikalnu ili nagnutu
prepreku beskonačne dužine uslijed čega dolazi do totalnog ili parcijalnog reflektiranja tog vala u
suprotnom smjeru.

Potpuna (totalna) refleksija nastaje na vertikalnoj nepropusnoj i krutoj prepreci (gravitacijski vertikalni
lukobran), a djelomična (parcijalna) na nagnutoj prepreci (plaža, obala, nasuta obaloutvrda, nasipni
lukobran) ili propusnoj vertikalnoj prepreci (perforirani AB vertikalni lukobran).
Refleksija na krutom, nepropusnom, glatkom, vertikalnom zidu prema izloženom znači totalnu
refleksiju energije dolazećeg vala. Tada se energija reflektiranog vala superponira s dolazećom
energijom sliedećeg vala, pa morska površina (Slika 4-15) ima profil potpunog stojnog vala (franc.
clapotis)¸ ηsup ≡ ηc koji je periodičan po prostoru i vremenu i ima maksimalnu valnu visinu 2 Hdol:
ηsup ≡ ηc = η+ + η- gdje je η+ dolazeći val, a η- reflektirani val (suprotnog smjera

rasprostiranja)
gdje je:
Hsup = Hdol + Hrefltot visina superponiranog vala (vrijedi za bilo koji trenutak totalne
refleksije)
Hrefltot = Hdol visina totalno reflektiranog vala
Hsuptot ≡ Hc = Hdol + Hrefltot = 2 Hdol. visina superponiranog vala kod totalne refleksije vala (vrijedi
za trenutke: t = T/4, 3T/4...)
Za usporedbu, valna visina superponiranog vala kod parcijalne refleksije u bilo kojem trenutku iznosi:
Hsup = Hdol + Hreflparc visina superponiranog vala (vrijedi za bilo koji trenutak, bilo
totalne bilo parcijalne refleksije)
Hreflparc < Hdol visina parcijalno reflektiranog vala (vrijedi za trenutke: t ≠ T/4,
3T/4...)
Hsupparc = Hdol + Hreflparc < 2 Hdol visina superponiranog kod parcijalne refleksije vala
(vrijedi za trenutke: t = T/4, 3T/4...)

Slika 4-15 Refleksija vala na krutom, nepropusnom, glatkom, vertikalnom zidu
Maksimalan tlak vala na vertikalni zid desit će se u trenutku totalne refleksije kada je na licu zida
greben superponiranog stojnog vala; tj. kada je visina "clapotisa" Hc = 2 Hdol. Ukupan tlak na vertikalni
zid sastoji se od hidrostatičkog i hidrodinamičkog. Veličina hidrodinamičkog tlaka na nekoj dubini D
proračunava se prema Sainflou i iznosi:
 g asup  g Hdol  N 
pdyn     Pa
2 D 2  D m2

ch ch
L L
gdje je
ρ = 1025 [kg/m3] gustoća mase morske vode
Hdol [m] visina dolazećeg vala
L [m] dužina dolazećeg vala
D [m] dubina mora na kojoj se traži dinamički tlak
Proračun vrijedi samo za nelomljene valove ispred vertikalnog zida. Uvjet za nelomljene valove (vrlo
siguran-inženjerski) je da dubina dna pred zidom bude: d ≥ 2,5 Hdol. U slučaju loma vala pred zidom
tlak je mnogo puta veći i određuje se po drugim metodama.
Realni valovi
Realni valovi su oni koji se javljaju u prirodi. Ovdje će se izučavati samo vjetrovni valovi zbog svoje
čestine i najveće specifične energije. Pripadaju u površinske morske valove kratkih perioda. Potpuno
se razlikuju od idealnih valova po fizičkom izgledu, a samo u rijetkim situacijama se približavaju
izgledu idealnih valova. Općeniti izgled realnih morskih valova od vjetra karakterizira nepravilno
prostorno nabrana površina mora čija se konfiguracija slučajno mijenja s vremenom. Spomenuta
konfiguracija nema pravilnosti niti po smjeru niti po vremenu, ali se ipak uočava osnovna usmjerenost
valnog polja u smjeru vjetra. Presjek takvog valnog polja s jednom vertikalnom ravninom daje
pokretne valove u vidu promjenljive valovite morske površine. Ovakva slika realnih valova "živog
mora" je najčešća, a nalazi se u području puhanja vjetra iznad morske površine. Kad vjetar prestane
nakon nekog vremena valno polje postaje prilično pravilno. Uočavaju se gotovo paralelni valni
grebenovi određenog smjera napredovanja i pravilne frekvencije. To su valovi "mrtvog mora" i oni su
u nekoliko slični idealnim valovima.
Statistički opis realnih vjetrovnih valova
Ovaj opis ne daje kompletnu sliku valovanja jer se odnosi samo na profil vala, a ne i na gibanje
vodnih čestica. Ideja je da se statističkom obradom svih pojedinačnih valova tokom nekog
kratkoročnog stacionarnog stanja mora trajanja 5 - 15 minuta; tj. obradom pripadnog valnog zapisa
dobiju reprezentativni parametri valnog profila koji se dalje uvrste u izraze za deterministički opis
valova i s takvim reprezentativnim pravilnim valovima se tretiraju građevinske konstrukcije.
Reprezentativni parametri valnog profila za kratkoročno stacionarno stanja mora trajanja 5 - 15

minuta su:
Hmax [m] maksimalna valna visina koju dosegne neki val u jednom valnom zapisu
1 N0 / 1000
 Hi
opad. niza
H1/ 1000 =
N0 / 1000 i1 tisućinska valna visina [m]; prosjek od 1/1000 najviših
valnih visina u jednom valnom zapisu opsega N0 valova
1 N0 / 100
 Hi
opad. niza
H1/ 100 =
N0 / 100 i1 stotinska valna visina [m]; prosjek od 1/100 najviših valnih
visina u jednom valnom zapisu opsega N0 valova
1 N0 / 10 opad. niza
H1 / 10 =  Hi
N0 / 10 i 1 desetinska valna visina [m]; prosjek od 1/10 najviših valnih visina
u jednom valnom zapisu opsega N0 valova

1 N0 / 3 opad. niza
H1 / 3  HS =  Hi
N0 / 3 i 1 značajna valna visina [m]; prosjek od 1/3 najviših valnih visina u
jednom valnom zapisu opsega N0 valova
1 N0 2
Hrms =  Hi
N0 i  1
korijen sredine kvadrata svih valnih visina u jednom valnom zapisu opsega N0
valova; energetski reprezentant realnog (nepravilnog) valnog polja
1 N0
H=  Hi
N0 i 1 [m] prosječna valna visina; prosjek od svih valnih visina u jednom valnom zapisu
opsega N0 valova
Tmax [s] maksimalni valni period koji ima neki val u jednom valnom zapisu
1 N0 / 10
 T0 (Hi
opad. niza
T1 / 10 = )
N0 / 10 i 1 desetinski valni period [s]; prosjek od 1/10 valnih perioda
koji pripadaju 1/10 najviših valova, u jednom valnom zapisu opsega N0 valova
1 N0 / 3
 T0 (Hi
opad. niza
TS  T1 / 3 = )
N0 / 3 i 1 značajni valni period [s]; prosjek od 1/3 valnih perioda,
koji pripadaju 1/3 najviših valova, u jednom valnom zapisu opsega N 0 valova
_ _ 1 N0 T
T  T0 =  Toi  R
N0 i 1 N0 [s] prosječni valni period presijecanja nule; prosjek od svih valnih perioda, u
jednom valnom zapisu opsega N0 valova,
gdje je:
N0 broj uzlaznih ili silaznih presijecanja nule u jednom valnom zapisu, tj. broj valova
Hiopad. niza
[m] i-ta valna visina iz niza valnih visina pojedinačnih valova u jednom valnom zapisu
složenom po opadanju
Hi [m] i-ta valna visina iz sukcesivnog niza valnih visina pojedinačnih valova u jednom valnom zapisu
T0,i [s] i-ti valni period presijecanja nule iz sukcesivnog niza perioda presijecanja nule pojedinačnih
valova u jednom valnom zapisu
To(Hiopad. niza) [s] period presijecanja nule koji pripada valnoj visini Hiopad. niza
TR [s] dužina jednog valnog zapisa u kojem ima No valova ili vrijeme registracije valova
Svim parametrima obično se pridružuje smjer dolaska valova.
Općenito se mogu definirati odnosi reprezentativnih valnih visina:
Hmax ≈ H1/1000 ≈ 2Hs = 2,82 Hrms = 3,25

H Tmax  TS  1,1T o
_
H1/ 100  1,67HS  2,36Hrms  2,73 H

_ _
H1/ 10  1,27HS  1,8Hrms  2,17 H TS  T1 / 3  1,1T 0
H1/ 3  HS  2 Hrms  1,63H
2
H
Hrms= 2 Hs=1,15
___ _
H  0,61HS T o  0,9TS
Za valne periode vezane uz reprezentativne valne visine vrijede gornji empirijski odnosi.
Reprezentativni valni parametri za dugoročno vremensko razdoblje su:
HPR
S [m] značajna valna visina povratnog razdoblja od PR=1,5,10,20,50,100 godina; tj. značajna
valna visina koja u PR godina može biti 1x dostignuta ili premašena
TSPR značajni valni period povratnog razdoblja od PR=1,5,10,20,50,100… godina,
i ostali analogni valni parametri iz kratkoročnog stanja mora s pridruženim povratnim periodima. Npr.
T 25
Hmax100g, H1/105g, o ..... Značajna valna visina HsPR povratnog razdoblja od PR = 10, 20, 50, 100
godina se izračuna iz višegodišnjeg niza ekstrema značajnih valnih visina (npr. po jedan ekstrem
godišnje) kao ona valna visina koja u povratnom razdoblju od PR godina može biti 1 puta dostignuta
ili premašena. Iz nje se, prema gornjim odnosima reprezentativnih valnih visina, izvode H maxPR, H1/10PR
H PR
i . Isto vrijedi i za valne periode. Značajni valni period TsPR povratnog razdoblja od PR = 1, 10,
20, 50, 100 godina se dobije iz višegodišnjeg niza značajnih valnih perioda kao onaj valni period koji u
povratnom razdoblju od PR godina može biti 1 puta dostignut ili premašen. Iz njega se izvodi TmaxPR i
T PR
o .
Prognoze valova
Valna prognoza se ovdje definira kao postupak određivanja statistički reprezentativnih ili vjerojatnih
parametara valnog profila realnih valova (visine i perioda), ili određivanja valnog spektra pomaka
fizičke površine mora. Prognoziranim veličinama pridružuje se smjer rasprostiranja. Temelj za to su
izmjerena stanja mora, ili podaci potrebni za definiranje valnog generativnog procesa koji opet mogu
biti izmjereni (vjetar) ili prognozirani (potres) ili teorijski izvedeni (gravitacijsko i Coriolisovo ubrzanje).
Parametre gibanja vodnih čestica kod realnih valova nije moguće prognozirati. Oni se određuju
temeljem zavisnosti gibanja vodnih čestica i prognoziranih parametara valnog profila primjenom
primjerene teorije idealnog vala ili adekvatnih zavisnosti valnog spektra pomaka i spektara gibanja
vodnih čestica.
Metode prognoza površinskih morskih valova mogu se logično specificirati prema valnim
generatorima na: prognoze vjetrovnih valova, prognoze valova od uragana, prognoze plimnih valova,
prognoze baričkih valova (storm surge), prognoze valova kontinentalnog shelfa (setup), prognoze
seša, prognoze valova od potresa (cunami), prognoze brodskih valova...
Prema točnosti sve valne prognoze mogu se podijeliti na kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne
određuju stanje mora stupnjevima koji su opisni. Opis uključuje dosta širok raspon nekog valnog
parametra koji je moguć kod tog stanja mora. Služe za navigaciju. Kvantitativne prognoze određuju
stanje mora brojčanom vrijednošću nekog ili više valnih parametara.

Sve vrste realnih valova mogu imati vjerojatnosne i vremenske valne prognoze. Pri tome se
vjerojatnosnim prognozama utvrđuju vjerojatnosti dostizanja ili premašenja nekog valnog parametra,
ili se njima utvrđuju statistički reprezentativni valni parametri odnosno valni spektri. Primjenjuju se u
graditeljstvu, naročito za vjetrovne valove. Vremenskim prognozama se utvrđuju veličina i vrijeme
nastupa nekog valnog parametra. Njihova točnost otprilike odgovara točnosti klimatskih prognoza.
Velika je kod prognoza plimnih i cunami valova. Njima se bavi geofizika. Malo se koriste u
graditeljstvu.
Valne prognoze prema geografskoj pripadnosti su globalne, regionalne i lokalne. Prve dvije su do
sada bile manje-više kvalitativne i služile za navigaciju. Uglavnom pripadaju u vremenske valne
prognoze. U novije vrijeme razvijene su i kvantitativne regionalne vremenske prognoze valova. Ovdje
je interesantno napomenuti da su danas razvijene kvantitativne regionalne vremenske prognoze
vjetrovnih valova, npr. WAM model (Wave Model ili Wave Analysis Model). Lokalne su isključivo
kvantitativne. Načinjene su za neku geografsku točku ili uže područje, a služe u inženjerske svrhe.
Za svaku vrstu valova može se načiniti kratkoročna i dugoročna prognoza. Kratkoročna se odnosi
na neko stacionarno stanje mora trajanja 10-ak minuta do jednog dana, a dugoročna na rijetke
pojave; tj. na stanje mora koje se javlja tek u dužem nizu godina. Dugoročna se bazira na rezultatima
velikog broja kratkoročnih prognoza, a praktično se radi za razdoblja od 1 godine do stoljeća.
U nastavku će se izučavati samo valne prognoze vjetrovnih valova zbog najvećeg djelovanja na
pomorske građevine.
Za potrebe pomorskog graditeljstva najinteresantnije su prognoze vjetrovnih valova jer su to valovi

najveće energije i stoga imaju najveća djelovanja na građevine. Rezultat prognoze su reprezentativni
parametari valnog profila ili valni spektar realnih valova. Inženjerski se najčešće koriste prognoze
vjetrovnih valova koje su: a) istovremeno kvantitativne, vjerojatnosne, lokalne i kratkoročne ili b)
istovremeno kvantitativne, vjerojatnosne, lokalne i dugoročne. Ove pod a) će se u nastavku nazivati:
kratkoročne prognoze vjetrovnih valova, a one pod b) dugoročne prognoze vjetrovnih valova.
Prognoze vjetrovnih valova mogu se vršiti na temelju podataka o vjetru ili podataka o valovima. Jasno
je da su kvalitetnije prognoze na temelju podataka o valovima, pa se zato prognoze temeljem vjetra
rabe kad nema podataka o valovima (što je nažalost gotovo pravilo). Isto tako, opažanja vjetra i
valova mogu se obavljati vizualno i instrumentalno. Jasno je da su kvalitetnije prognoze na temelju
instrumentalnih opažanja. Za kratkoročnu prognozu potrebni su podaci samo od jednog stanja valova
ili vjetra, a za dugoročnu višegodišnji niz valnih situacija ili situacija vjetra.
Podaci potrebni za prognoze vjetrovnih valova
Ovakve prognoze mogu se raditi na temelju podataka o vjetru ili podataka o valovima. Za kratkoročne
prognoze potrebni su podaci od jednog ili nekoliko pojedinačnih stanja mora unutar jedne valne ili
vjetrovne situacije, a za dugoročnu podaci od velikog broja situacija vjetra ili valova iz 30-godišnjeg,
ili barem 10-godišnjeg, razdoblja opažanja. Uglavnom se rade prognoze na temelju podataka o vjetru
jer se valovi sustavno ne mjere (jako skupo).
Vjetrovi na Jadranu i njihovi smjerovi puhanja imaju tradicionalne nazive koji su prikazani na vjetrulji
(Slika 4-16).

Slika 4-16 Vjetrulja za Jadran
Standardna brzina vjetra prema WMO (World Meteorologic Organisation) konvenciji izražava se kao
10-minutni prosjek od sekundnih brzina izmjerenih anemometrom na visini zm = 10 [m] iznad podloge;
tj. iznad što ravnijeg terena bez okolnih prepreka, ili iznad morske površine. Kad se koristi za
proračune tlakova ili sila na građevine prema EC-u ova brzina se naziva i "referentna ili
karakteristična brzina vjetra".
Projektna brzina vjetra za valne prognoze je srednja satna brzina vjetra na visini 10 [m] iznad mora
što je logično jer je standardni 10-minutni srednjak prekratak: tj. karakteristična brzina vjetra je
prekratka za razvitak valova jer se valni generativni proces odvija satima.
Osnovni podaci za prognoziranje valova iz podataka o vjetru su smjer, srednja satna brzina i
trajanje vjetra, te privjetrište i dubina mora. Informacije o interesantnim smjerovima, brzini i njihovoj
učestalosti vjetra daje ruža vjetrova, tj. iz nje se uočava generalna slika vjetrovne klime,što je ugrubo i
slika valne klime. No ruža, osim smjerova i redovnih brzina, ne sadrži ostale potrebne podatke o
vjetru za kvantitativnu valnu prognozu kao što su brzine i njihova pripadna trajanja tokom cijele
situacije vjetra, odnosno unutar nekoliko sati do nekoliko dana. Zbog toga, za valnu prognozu, treba
kod meteorološkog zavoda naručiti detaljnije podatke o situacijama vjetra (tj. brzine i pripadna trajanja
vjetra) kroz 10 – 30-godišnje razdoblje.
Privjetrište F [km] je morska površina iznad koje puše vjetar generirajući valove (Slika 4-17). Za
priobalne lokacije i zaljeve, privjetrište se proteže preko cijelog akvatorija jer se smatra da polje vjetra
uvijek pokriva cijeli akvatorij.
Slika 4-17 Definicijska skica za dimenzije privjetrišta

Dubina mora ne ulazi u proceduru prognoze, kao ulazni podatak, ako je more "duboko" za
prognozirane valove; inače ulazi. Kako se to ne može znati unaprijed, prognoza se provodi u vidu
iteracije.
Podaci o valovima
Valovi se mogu opažati vizualno ili instrumentalno - valografom. Vizualno se procjenjuju valna
visina Hv i valni period Tv , te smjer rasprostiranja valova. Instrumentalno se valovi mjere na
pojedinačnim geografskim točkama valografom koji ne može bilježiti smjer valova. Zbog toga mu je
obično pridružen anemograf. Valograf daje valni zapis pomaka fizičke površine mora u funkciji
vremena. Iz njega se, metodom uzlaznog ili silaznog presijecanja nule određuje broj valova, visine H i i
valni periodi Ti ≡ Toi individualnih valova (Slika 4-18) koji se kasnije statistički obrađuju u svrhu
kratkoročnog ili dugoročnog prognoziranja. Instrument standardno daje 8 valnih zapisa dužine 5 - 15
minuta dnevno, što znači da se uključuje svakih 3 sata.
Slika 4-18 Određivanje valnih parametara pojedinačnih (individualnih) valova iz valnog zapisa metodom
uzlaznog presijecanja nule
Lokalne dugoročne prognoze vjetrovnih valova
Takve prognoze rade se za jedan smjer dolaska valova (građevinari) ili bez obzira na smjer (brodari)
za razdoblja od 1 godine do 1 stoljeća, i to tako da se veličinama reprezentativnih valnih parametara
pridruži vjerojatnost, ili povratno razdoblje u godinama. Za to je potrebno optimalno 30 godina
opažanja, a minimalno 10 godina (za nuždu 5 godina). Pouzdana dugoročna prognoza je za povratno
razdoble 3×dulje od razdoblja opažanja [EAU2004,128]. Obzirom na tako duga razdoblja logično je
da valovlje kroz to vrijeme nije stacionaran proces. No, ukoliko se razdoblje razdijeli u niz dovoljno
kratkih odsječaka, valni proces će biti skup stacionarnih stanja mora. Tada će reprezentativni
parametri za opis valovlja, npr. HS i TS iz velikog broja kratkoročnih stacionarnih stanja mora, određeni
kratkoročnim prognozama iz mjerenja valova ili vjetra, formirati nizove statistički nezavisnih valnih
podataka.
Projektni valovi
Osim poznatih kopnenih djelovanja, na pomorske građevine javljaju se specijalni utjecaji koji proizlaze
iz morskog okoliša, a to su morski valovi i morske razine. Kod nekih pomorskih građevina, ili njihovih
konstrukcija, djelovanja morskog okoliša su čak dominantna. Stoga se pomorske građevine moraju na
njih proračunati kako slijedi:
Proračuni pomorskih građevina mogu se provoditi s projektnim valovima ili s projektnim spektrom.
Ovdje će se dati samo projektni valovi.
Projektni valovi razlikuju se za sljedeće dvije vrste proračuna pomorskih građevina:
 proračuni funkcionalnosti i
 proračuni konstrukcije.
Djelovanje morskog okoliša na pomorske građevine podrazumijeva ekstremna djelovanja, koja se

definiraju projektnim povratnim razdobljem PR = 5, 50, 100 ili više [god]. Valno djelovanje uobičajeno
se definira projektnom valnom visinom (Hproj), koja je ovisna o vrsti proračuna i o tipu konstrukcije
(Tablica 4-2). Projektni valni period (Tproj) nije propisan nego se određuje tako da se ispita djelovanje
prikladnog raspona valnih perioda, a usvaja se onaj koji za razmatrani proračun daje najnepovoljnije
efekte. Pri tome, gruba je orijentacija da se funkcionalni proračuni provode za povratna razdoblja PR
≥ 5 godina [2,3,5,15], a proračuni konstrukcije za povratna razdoblja PR = 50 (EC) do 100 (BS)
godina [1,2,3,4].
Tablica 4-2 Izbor projektne valne visine Hproj u ovisnosti o vrsti proračuna i tipu građevine
PROJEKTNI VAL
prognozirani (ili u rijetkim slučajevima izmjerni)
FUNKCIONALNOST GRAĐEVINE PRORAČUN KONSTRUKCIJE

POVRATNOG
1. NASIPNE GRAĐEVINE
GODIŠNJEG
RAZDOBLJA
1. AGITACIJA BAZENA 5 god
H 1/3 H 1/10100god
VAL 5-
(PREKRCAJNI DANI) (fleksibile konstrukcije)
POVRATNOG
GODIŠNJEG
RAZDOBLJA
VAL 100-
2. VERTIKALNE STIJENE
H max 5god (krute konstrukcije)
2. PRELJEVANJE 1) Hmax100god
RAZD.
3. GRAĐEVINE NA PILOTIMA
GOD.
POV.
100-
VAL
100god
Hmax (krute konstrukcije)
1) Projektna valna visina za prelijevanje ovdje se preporuča s H proj = Hmax5god što principijelno vrijedi za operativnu obalu, tj.
visinu teritorija u luci i visinu krune lukobrana teretnih luka kod kojih se, u slučaju većih valova, može kontrolirati i zabraniti
prolaz ljudi kako nebi stradali. Kod javnih luka gdje se promet pješaka ne može kontrolirati, projektna valna visina za
prelijevanje je Hproj = Hmax100god. Ova projektna valna visina vrijedi i za prelijevanje nasipnog lukobrana jer se stabilnost
obloge pokosa na lučkoj strani lukobrana u principu računa pod pretpostavkom neprelijevanja. Tablica je autorska
interpretacija literature.
Proračuni funkcionalnosti - agitacija lučkog bazena i prekrcajni dani - pomorskih građevina provode
se u principu za niže vrijednosti djelovanja morskog okoliša (PR ≥ 5 [god]) nego li proračuni
konstrukcija (PR = 50 do 100 [god]), jer se u proračunskom radnom vijeku građevine može dopustiti
da ona nekoliko puta ne funkcionira. Naime, tada će se desiti prihvatljiva i popravljiva šteta, neće biti
ljudskih žrtava, a s druge strane početna investicija će biti manja. No i tu ima razlika: standardni
proračun funkcionalnosti – prelijevanje - provodi se za PR = 5 do 100 [god], a za specijalne građevine
i do 10.000 [god].
Tablica 4-3 Primjeri preporučenih razina zaštite od prelijevanja valovima u funkciji povratnih razdoblja
PRORAČUNSKI RADNI RAZINA

SVRHA GRAĐEVINE I VRSTA OPASNOSTI VIJEK GRAĐEVINE ZAŠTITE
LT[god] PR[god]
Privremena ili kratkotrajna mjera 1 - 20 5 – 50
Većina obrambenih građevina i obaloutvrda 30 - 70 50 – 100
Protupoplavne građevine koje štite velike rizične

50 - 100 100 – 10.000
prostore
Specijalne građevine, visoki troškovi gradnje 200 do 10.000
Nuklearne elektrane i sl. - 10.000
Proračuni konstrukcije pomorskih građevina provode se za više vrijednosti djelovanja morskog okoliša
(za PR = 50 – 100 [god]) jer se u proračunskom radnom vijeku građevine ne može dopustiti da ona
ima veliku vjerojatnost loma ili velikog oštećenja. Tada bi bile moguće ljudske žrtve, a sigurno će se
desiti velika financijska šteta. No za građevine čije bi nefunkcioniranje ili lom ugrozili široku društvenu
zajednicu projektno povratno razdoblje je veće od 100 godina. U svakom slučaju, projektno povratno
razdoblje za proračun konstrukcije jednako je ili veće od proračunskog radnog vijeka građevine: PR
[god] ≥ LT [god].
4.1.2 Morske razine
Ekstremne morske razine su, uz valove, osnovna podloga za sve vrste inženjerskih zahvata u moru.
Pojam morske razine odnosi se na nivo fizičke površine mora koji je u relaciji s nekom referentnom
ravninom. Morska razina se javlja u jednom trajnom dugovalnom procesu nazvanom morska mijena.
Dvije su glavne grupe valnih komponenti koje formiraju duge valove morske mijene: 1) astralna, koja
se naziva morsko doba (generirana gibanjem nebeskih tijela – pretežno Mjeseca i Sunca - s periodom
od oko ½ ili oko 1 dan) i 2) terestička (generirana zemaljskim utjecajima s periodom od 10-ak minuta
do nekoliko sati). Astralna komponenta morske mijene se može okarakterizirati kao deterministička, a
terestička kao slučajan proces, što cijeloj morskoj mijeni daje karakter slučajnog procesa.
Slika 4-19 Mjesečni mareogram
Amplituda mijene varira u tokom jednog mjeseca. Period mjesečne varijacije morske mijene je pola
sinodskog mjeseca (0,5 x 29,5 dana) (Slika 4-19). No varira i tokom dana. Prikazana je i dnevna
varijacija morske mijene (Slika 4-20), koja se može javiti s jednim ili dva perioda. Jednodnevna mijena
ima period 24 sata i 50 minuta, a poludnevna 12 sati i 25 minuta. Mijene na Jadranu su poludnevnog
tipa u vrijeme sizigija (mlađ i pun mjesec), a jednodnevnog tipa u vrijeme kvadrature (prva i zadnja
četvrt).

Slika 4-20 Dnevni mareogram
Tablica 4-4 Nomenklatura morskih razina i definicije
ExtrVR100g Ekstremno Visoka Razina 100-godišnjeg povratnog razdoblja, odnosno maksimalna razina koja
1 puta u 100 godina može biti dostignuta ili premašena
ExtrVR50g Ekstremno Visoka Razina 50-godišnjeg povratnog razdoblja, odnosno maksimalna razina koja 1
puta u 50 godina može biti dostignuta ili premašena
ExtrVR10g Ekstremno Visoka Razina 10-godišnjeg povratnog razdoblja, odnosno maksimalna razina koja 1
puta u 10 godina može biti dostignuta ili premašena
SVVžR Srednja Viša Visoka živa Razina – 20-godišnji prosjek od po jedne maksimalne registrirane više visoke
razine u vrijeme žive mijene s izglađenog mareograma
SVVR Srednja Viša Visoka Razina – prosjek od svih registriranih viših visokih razina u nekom periodu s
izglađenog mareograma
SVR Srednja Visoka Razina – prosjek od svih registriranih visokih razina nekog razdoblja s izglađenog
mareograma
SR ±0,0 Srednja Razina ≡ geodetska nula ±0,0 [m n.m.] ili nula generalnog nivelmana države – prosjek
registriranih satnih razina s izglađenog mareograma ili integralni prosjek; ako se radi o barem 20-godišnjem
prosjeku, može poslužiti za nulu generalnog nivelmana države: ±0,0 [m n.m.]. Za to se odabere jedna
mareografska stanica na državnoj obali. Za Hrvatsku je geodetska nula ±0,0 [m n.m.] definirana 1875. iz
jednogodišnjeg opažanja u Trstu. Za usporedbu, 20-godišnja SR u Bakru je cca +0,1 [m] niža.
SNR Srednja Niska Razina – prosjek od svih registriranih niskih razina nekog perioda s izglađenog
mareograma

SNNR Srednja Niža Niska Razina – prosjek od svih registriranih nižih niskih razina u nekom periodu s
izglađenog mareograma
SNNžR [±0,0] Srednja Niža Niska živa Razina ≡ hidrografska nula ≡ nula pomorskih karata ili – 20-godišnji
prosjek od po jedne minimalne registrirane niže niske razine u vrijeme žive mijene. Hidrografska nula se mijenja
uzduž obale, pa stoga nije istovjetna za sve pomorske karte.
ExtrNR10g Ekstremno Niska Razina 10-godišnjeg povratnog razdoblja, odnosno minimalna razina koja 1
puta u 10 godina može biti dostignuta ili podbačena
4.2 LUČKE GRAĐEVINE
Slika 4-21 Nasipni lukobran s oblogom od AB elemenata - tetrapoda
U lukama se pojavljuje mnoštvo tipičnih kopnenih građevina i instalacija, ali i neke specijalne
pomorske građevine koje nemaju kopneni pandan. To su u prvom redu: lukobran (Slika 4-21) i
operativna obala (Slika 4-22), a zatim njihovi derivati.

Slika 4-22 Vertikalna operativna obala
Ove građevine su raspoređene u zaštićenom lučkom akvatoriju ili vani, pa mogu biti
vanjske: unutarnje:
 lukobran,  obalni zid (operativna obala),
 valobran,  molo,
 valolom,  gat,
 obaloutvrda, i  utvrdica, dalba, plutača i
 uređena obala.
Slika 4-23 Gravitacijska operativna obala

Slika 4-24 Operativna obala na pilotima
4.2.1 Lukobrani
Najčešća smetnja radu u lukama je djelovanje valova na ljuljanje brodova u luci. Zato se lučki
akvatorij zaštićuje lukobranom (Slika 4-25). Po tlocrtu može biti jednostrani i dvostrani. Tlocrtni dijelovi
jednostranog (i svake strane dvostranog) lukobrana su: korijen (spoj s kopnom na obalnoj crti), trup i
konačno glava kao ojačani morski završetak konstrukcije. Neki put lukobran nije spojen s kopnom, pa
onda nema korijen nego se sastoji od trupa i dvije glave. On, osim zaštite od valova, služi i protiv
ostalih štetnih djelovanja, npr.: struja i nanosa. Proširenu funkciju ima uporabni (operativni) lukobran.
Sastoji se od obrambene krune na morskoj strani, a s lučke strane je izgrađena operativna obala tako
da se mogu formirati brodski vezovi i eventualno postaviti mehanizacija za prekrcaj brodova.
Ako građevina kao lukobran služi protiv djelovanja valova na druge pomorske građevine (obalni ispust
iz HE, usis rashladne morske vode...), naziva se valobranom. Konstrukcija lukobrana i valobrana je
identična, ali funkcija im je različita.
Valolomi su podmorski ili (niski) nadmorski objekti koji djelomično štite od valova. Takav objekt je
podignut na morskom dnu, a dosiže do izvjesne dubine ispod površine mora ili samo malo iznad
mora, kako bi se veći valovi na njemu lomili i tako gubili dio energije. Samo manji valovi nesmetano
prelaze preko te prepreke. Koriste za zaštitu plaža.
U pogledu presjeka konstrukcije razlikuju se 3 osnovna tipa lukobrana (Slika 4-25):
1 tip nasip (tal. molo), jezgra izrađena od miješanog sitnijeg kamenitog materijala s oblogom
(školjerom) od krupnih kamenih ili betonskih blokova;
-2 tip zid (tal. diga),gravitacijski (betonski) zid koji leži na tanjem, kamenom, temeljnom nasipu.
Dubina (D) zida je veća od dubine loma vala (D ≥2 Hproj);
-3 tzv. eksperimentalni tipovi koji se rijetko primjenjuju; tj. samo na poluzaštićenim lokacijama.
Između mnogo, najpoznatiji su: polupropusni, plutajući i strujni.
Prva dva tipa se zajednički nazivaju klasični. Primjenjuju se u najvećem broju slučajeva.


Slika 4-25 Tipovi lukobrana
Lukobran tipa nasip
Lukobran tipa nasip se primjenjuje za sve vrste tla morskog dna, pa čak i za mulj. Traži dosta
održavanja, ali je vrlo otporan na djelovanje valova. Nevrijeme ga može oštetiti, ali ne i potpuno srušiti
tako da nikada ne gubi zaštitnu funkciju. S velikim dubinama postaje skup jer mu cijena raste gotovo
kao kvadrat visine. Vrlo je otporan na ratna razaranja. Sastoji se od središnje jezgre (sitniji kameni
nasip) i obloga (postavljeni krupni kameni ili umjetni betonski blokovi)
Profil nasipnog lukobrana
Nasipni lukobran ima trapezni profil. Širina krune je mala ako je samo zaštitna, ili velika ako je
uporabna; tj. ako se na njoj obavlja promet vozila i prekrcaj.
Minimalna širina zašltitne krune, po kriteriju stabilnosti, odgovara širini 3 - 4 elementa primarne
obloge. Po kriteriju neprelijevanja, veća širina se može primijeniti radi smanjenja visine kad to estetika
zahtijeva, a što se precizno utvrđuje proračunima i modelskim ispitivanjem. Širina uporabne krune
zavisi o namjeni i prema tome mora omogućiti smještaj prekrcajne mehanizacije, prometnica, pa čak
neki puta i skladišta. S druge strane, širina i visina krune posredno ovise o tehnologiji građenja.
Naime, kruna jezgre mora biti iznad vode i treba biti toliko široka da u fazi građenja s krune omogući
rad i smještaj građevinske mehanizacije (mimoilaženje kipera s nasipnim materijalom, rad stroja za
razastiranje, rad stroja za uređenje pokosa te postavu tračnica dizalice za polaganje blokova obloga).
Kod malih lukobrana koji se grade bez dizalice na tračnicama, širina krune jezgre iznosi minimalnih 7
[m], a kod velikih 10 – 12 [m]. Ta radna ploha od 7 ili 12 [m] treba biti na visinskoj koti nešto iznad
SVVžR (na Jadranu cca 0,6 – 0,8 [m n.m.]).
Slika 4-26 Određivanje visine krune nasipnog lukobrana
I u pogledu visine krune ima razlika. Za uporabnu krunu treba predvidjeti malu vjerojatnost
prelijevanja, dok kod zaštitne krune ta vjerojatnost može biti veća. Učestalost i količina dopuštenog
prelijevanja ovisi o funkcijama upotrebne krune, no i o sigurnosti obloge kod prelijevanja. Visina krune
lukobrana, po kriteriju prelijevanja, izračunava se zbrajanjem dosega projektnog vala (H proj=Hmax5god)
na vanjskom pokosu i ekstremno visokog morskog raza 5-godišnjeg povratnog razdoblja. To
ugrubo iznosi 1,25 Hproj iznad 5-godišnjeg visokog morskog raza (Slika 4-26). Po tehnološkom kriteriju
neki puta će visina krune biti viša od onog što se izračuna po kriteriju prelijevanja. Naime, kruna
jezgre mora biti iznad mora, a na njenu visinu dodaju se još filteri i i obloga, pa se visina krune

lukobrana dobije zbrajanjem visine jezgre i debljina filtera i obloge. To može biti više od visine krune
po kriteriju prelijevanja.
Visina krune ovisi i o slijeganju lukobrana. Slijeganje dna pod lukobranom može iznositi i po nekoliko
metara, a tome se dodaje slijeganje od prirodne konsolidacije kamenog nasipa trupa uzrokovano
gravitacijom, vibracijama od valova i potresima. Veličina slijegavanja nasutog trupa lukobrana uslijed
potresa procjenjuje se usporedbom zbijanja rahlog šljunka i kamenog nasipa na suhom. Šljunak se
može zbiti mehanizacijom 10 do 15 %, a kameni nasip veličine 10/60 kg do 15 %. Ako se uzme da su
ubrzanja mehanizacije 5× veća ud ubrzanja potresa (10 g : 2 g), onda se može očekivati zbijanje
nasipnog lukobrana uslijed potresa od 2 do 4 %. Podmorski nasip može se, ako treba, umjetno zbijati
laganim miniranjem u bušotinama izvedenim u nasipu. Valno zbijanje može biti reda veličine 1 %.
Dakle, prosječno prirodno zbijanje je oko 3 % volumena što daje cca 4 %-tno smanjenje visine.
Problem se anulira nadvišenjem u fazi gradnje. Za usporedbu, kod kamenih brana zbog prirodnog
slijegavanja nasipa se obično dodaje nadvišenje cca 0,2 % do 0,5 %.
Nagib pokosa ovisi o valnoj klimi, vrsti obloge i temeljnom tlu. Vanjski pokos koji je izložen olujama
ima redovito blaži nagib od unutarnjeg okrenutog prema luci. Vanjski nagibi u normalnim uvjetima
kreću se od 1 : 1,5 do 1 : 3, najviše do 1 : 5 (kod specijalnih pješčanih obaloutvrda s asfaltnom
oblogom). Standardni nagibi lukobrana s oblogom od kamenih blokova su: 1 : 1,5 vanjski i 1 : 1,25
unutarnji.
Osim zahtjeva za vlastitom stabilnošću nasute kamene mase lukobrana, profil mu ovisi i o kvaliteti
dna na kojem leži masa. Strmi nagib pokosa stvara veća naprezanja na morsko dno. Ako je ono od
slabog materijala, potrebno je naprezanja smanjiti. To se postiže ublažavanjem nagiba pokosa, čime
se proširi baza lukobrana i smanji tlak na dno, a što daje veću sigurnost od sloma temeljnog tla i
pokosa nasipa.
Prilikom nasipanja (krupnijeg) kamenja na vrlo mekano dno, npr. na mulj, kamenje prodire duboko u
dubinu, pa je to "izgubljeni" materijal. Ako sloj mulja nije debeo, u takvom slučaju potrebno je prvo
postaviti geotekstil i geomrežu, te nasuti posteljicu od sitnijeg materijala da se stvori tepih koji nosi
trup. Ako je dno i u većoj dubini vrlo slabo nosivo, onda se mora pristupiti klasičnoj metodi zamjene
temeljnog tla boljim materijalom, ili nekoj od metoda poboljšanja tla (šljunčani piloti, ubrzanje
konsolidacije vertikalnim drenovima, mlaznim pilotima - jet grouthing, dubinskim miješanjem tla i
cementne paste - deep mixing i sl.).
Presjek lukobrana (konstrukcija)
Današnji presjeci nasutih lukobrana izgrađuju se krajnje ekonomično. Glavnina je presjeka (jezgra) od
sitnijeg materijala, a samo obloga pokosa i krune od krupnih blokova.
Čak se i pojedini dijelovi obloge razno dimenzioniraju, prema jačini djelovanja valova. Podjela
materijala u presjeku je najekonomičnija onda ako je u skladu s izdašnosti (po frakcijama)
kamenoloma koji je na raspolaganju. Izdašnost kamenoloma značajno diktira sastav presjeka. Ovakvi
ekonomični presjeci sa sitnijim kamenim materijalom u jezgri stvaraju i ozbiljne izvedbene probleme.
Kod jakih mora moraju se radovi tako etapirati da pojedine faze gradnje – a gradi se kroz više zimskih
perioda – mogu izdržati nalete valova (obloge odmah slijede gradnju jezgre i filtera, filteri moraju
izdržati barem 5-godišnje valove i sl.).

A – primarna obloga G (±25%)
B – sekundarna obloga G/2 (±25%)
C – filter 1 G/10 (±30%)
D – filter 2 G/200 (±50%)
J – jezgra četveroslojnog dbkv. G/4000 do G/6000, ali veći ne smetaju!
J – jezgra četveroslojnog plv. G/4000, ali veći ne smetaju!
J – jezgra troslojnog dbkv. G/200 do G/6000
J – jezgra troslojnog plv. G/200 do G/4000
Hprojkonstr = H1/10100g = 1,27HS100g PR = 100 godina, projektni val za stabilnost obloge
Hprojfunkc = Hmax100g ili Hmax5g PR = 100 ili 5 godina, projektni val za visinu krune
Slika 4-27 Četveroslojni nasipni lukobran s usko graduiranom oblogom
Tipičan četveroslojni presjek se sastoji od najkrupnije primarne obloge "A" na kruni i vanjskom pokosu
ispod koje je u većoj dubini nešto manja sekundarna obloga "B". Između jezgre i obloga su filterski
slojevi "C" i "D" (Slika 4-27). U suvremenim pomorskim građevinama najčešći su troslojni lukobrani
sastavljeni iz primarne obloge, filtera i jezgre.
Primarna obloga "A" u pravilu je grubo hrapava jer se izvodi od velikih elemenata, promjera većeg od
metra, postavljenih na pokos bez velikog slaganja (engl: pel-mal ili rip-rap). Na taj način se dobije
izgled jednoličnog pokosa od nepravilno složenih blokova, metarske hrapavosti i velike šupljikavosti.
Ako su blokovi od prirodnog kamena, primarna obloga se naziva školjera. Vrste umjetnih blokova od
betona dane su u svim priručnicima. Obzirom na djelovanje valova, od elemenata primarne obloge
(školjere) se traži:
 Da im težina bude u skladu s veličinom valova prema Hudsonovoj formuli kako bi ostali stabilni
na pokosu, tj. onemogućili oštećenje lukobrana.
 Da budu međusobno dobro ukliješteni, jer se tako težina pojedinog bloka povećava tlakom
okolnih blokova. Iz tog razloga ugradnja teče po horizontalnim slojevima.
 Da budi čvrsti. Naime, školjera je konstrukcija od točkasto oslonjenih elemenata, pa bi lom na

točkama oslonca olabavio konstrukciju i doveo do oštećenja cijelog lukobrana uslijed erozije
obloge.
 Da budu kompaktni; tj. da budu teški. Uz to da položeni u školjeru imaju napadne plohe
izložene valovima što manje.
 Da imaju veliku šupljikavost između elemenata, jedan od osnovnih zahtjeva kako bi što više
vode kod valnog djelovanja moglo ući u šupljine i tamo izgubiti valnu energiju uslijed disipacije.
Disipacija smanjuje uspinjanje vala na pokosu i omogućava nižu krunu. Time se školjera bitno
razlikuje od obloge u mirnijim riječnim nasipima.
Raspored slojeva, pa tako i školjere, po dubini i širini presjeka dan je na slici 4-27. Polaganje blokova
školjere vrši se prema unaprijed utvrđenom projektu organizacije na osnovu tipa blokova odnosno
elemenata i raspoloživih sredstava (plovnim dizalicama, plovnim i kopnenim dizalicama, iznimno
samo kopnenim dizalicama).
Hudsonova formula za stabilnost obloge u valnoj klimi reprezentiranoj projektnom valnom visinom
Hproj:
ρm = 1026 [kg/m3]
 obl  g  Hproj3
G 3
N ρobl = 2650 [kg/m3] za kamen
 
K D  obl  1  ctg  i 2400 [kg/m3] za beton
 m 
KD = 2,5 (kamen)
KD = 8 (tetrapodi)
Hproj = H1/10100g = 1,27HS100g

Slika 4-28 Nasipni lukobran s upotrebnom krunom i operativnom obalom u marini Novigrad
Lukobran tipa zid (vertikalni lukobran)
Osnovna konstrukcija se sastoji od velikih prefabriciranih betonskih elemenata slaganih jedan na

drugi, ili rjeđe jedan pored drugog u pravilnom poretku, na tanki podmorski kameni nasip čime se
formira masivni vertikalni zid (Slika 4-30). Dubina zida (D) je veća od dubine loma vala (D ≥ 2
Hprojkonstr.), pa je podvrgnut samo reflektiranim valovima (manji hidrodinamički tlakovi od valova).
Prednosti su mu:
 ekonomičan je s materijalom,
 prilično brzo se gradi,
 zauzima malo prostora,
 s lučke strane se formira operativna obala,
 ako je slabo temeljno tlo, može se čak temeljiti na pilotima,
 po kruni mu se u fazi građenja može kretati građevinska, a u fazi eksploatacije prekrcajna

mehanizacija,
 dokazan je u primjeni.
Mane su mu:
 da reflektira valove tako da brodovi uz njega otežano plove i ulaze u luku,
 udarne sile od valova mogu lokalno biti žestoke,
 uz dno je moguća erozija temeljnog nasipa,
 nije fleksibilan za slučaj slijeganja,
 treba tešku i skupu građevinsku mehanizaciju,

 na finom pijesku javljaju se problemi u vezi temeljenja (erozija nožice, potresna likvefakcija)
 i što je najvažnije žestoko se oštećuju ako projektni uvjeti budu premašeni uz istovremeni
gubitak zaštitne funkcije.
Sličan je ovom tipu lukobrana tzv. "kompozitni lukobran" (Slika 4-29) koji se sastoji od visokog
podmorskog nasipa na čijem je vrhu neki zid (Slika 4-29). Dubina zida (D) je manja od dubine loma
vala (D < 2 Hprojkonstr.), pa je podvrgnut reflektiranim i lomljenim valovima (veći hidrodinamički tlakovi
od valova). Za razliku od toga lukobran tipa zid je obično podvrgnut samo reflektiranim valovima, tj.
morsko dno i kruna temeljnog nasipa obično su tako duboko da ne mogu inicirati lom.
a)
lukobran tipa zid b) kompozitni lukobran
Slika 4-29 Različiti slučajevi opterećenja od valova na lukobranu tipa zid (manje sile od clapotisa) i na
kompozitnom lukobranu (veće sile od lomljenog vala)
Profil lukobrana tipa zid
Lukobran tipa zid (za nelomljene valove) treba biti trasiran na dubini morskog dna većoj od 2,5 visine
projektnog vala (d ≥ 2,5 Hproj.konstr. = 2,5 Hmax100 god), kako sigurno ne bi došlo do loma valova ispred
konstrukcije i velikih udarnih opterećenja od lomljenih valova. Nožica zida oslonjena je na krunu
temeljnog nasipa koji ne smije biti plići od 2 visine projektnog vala (D ≥ 2 H proj.konstr. = 2 Hmax100 god) iz
istih razloga.

Masa prefabriciranog betonskog bloka M do cca 300 [t]
Hprojkonstr = Hmax100g ≈ 2HS100g PR = 100 godina, projektni val za stabilnost
Hprojfunkc = Hmax100g ili Hmax5g PR = 100 ili 5 godina, projektni val za visinu krune
Slika 4-30 Približne dimenzije vertikalnog lukobrana prema Larasu
Lučko i morsko lice lukobrana su vertikalni. S morske strane je zid viši radi sprečavanja preljeva
valova, a s lučke niži radi pristajanja brodova. Visina parapeta s morske strane određuje se kao suma
visokog raza (npr. Extr. VR5g), jedne projektne valne visine za funkcionalnost - prelijevanje (Hproj.funkc .
= Hmax100g, što je u ovom slučaju =Hproj.konstr.) i izdizanja srednice vala ∆Hprojfunkc,C, kako to pokazuje
slika za slučaj reflektiranog vala (clapotisa). Ostale orijentacijske dimenzije profila lukobrana prema
Larasu dane su na Slika 4-30. Ovaj orijentacijski profil služi kao polazni za proračune stabilnosti.
Presjek lukobrana tipa zid
Lukobran tipa zid se izrađuje u raznim varijacijama presjeka, kao npr.: slagani monolitni betonski
blokovi, manji i veći armiranobetonski kesoni, plivajući armiranobetonski kesoni koji se potapaju na
mjesto ugradnje i sl. (Slika 4-31).
Monolitni betonski blokovi se slažu jedan na drugi bez preklopa, pa zid djeluje kao niz priljubljenih
stupova. Na taj način se omogućava realizacija diferencijalnih slijeganja uzduž trase. Po završetku
slijegavanja dobetonira se nadmorski dio koji poravna i poveže različito slegnute dijelove montažnog
zida. Na isti taj način formira se nadmorska ploča s parapetom kod svih varijanti lukobrana tipa zid.

Slika 4-31 Razne varijante lukobrana tipa zid
Proračun konstrukcije lukobrana tipa zid
Svi od tipova moraju biti vrlo pažljivo dimenzionirani jer propusti dovode do teških oštećenja i gubitka
funkcije. U tom cilju potrebno im je ispitati stabilnost i čvrstoću. U pogledu stabilnosti potrebno je
ispitati sljedeće:
 klizanje na temeljnoj fugi i među blokovima,
 prevrtanje oko rubne točke na temeljnoj fugi,
 proračun čvrstoće betona (ekscentricitet: rezultanta u jezgri)
 nosivost temeljnog nasipa ispod temeljne fuge (slom nasipa ispod temeljne fuge)
 stabilnost pokosa temeljnog nasipa
 nosivost tla na morskom dnu ispod temeljnog nasipa (slom tla)
 slijegavanje temeljnog tla i temeljnog nasipa,
 stabilitet plutanja i tegljenja za plivajuće kesone.
U pogledu čvrstoće, monolitni (nearmirani) betonski blokovi ne smiju dobiti vlačna naprezanja za
redovna (stalna i promjenjiva) opterećenja, što se dokazuje položajem rezultante koja tada mora biti u
jezgri presjeka. Za izvanredna opterećenja rezultanta u maloj mjeri može izaći iz jezgre. Kod
armiranobetonskih kesona, svaka stijenka mora biti dovoljno armirana i otporna na pukotine u svim
fazama izgradnje i eksploatacije (prenošenje dizalicom, porinuće u more, plutanje, tegljenje,
potapanje, razni modusi eksploatacije). Pri tome treba računati sa svim uobičajenim redovnim (koja
uključuju i opterećenja od djelovanja mora i broda) i izvanrednim (prvenstveno potresom)
opterećenjima u građevinarstvu. Djelovanja mora su hidrostatski tlakovi za razne morske razove u
kombinaciji s hidrodinamičkim tlakovima od valova. Djelovanja broda su vlak na poler, ili alternativno
tlak na fendere (oboje od vjetra i valova), te udar broda na fendere kod pristajanja. Od svih djelujućih

sila načini se znatan broj shema redovnih i izvanrednih opterećenja za koje se izvrše proračuni
stabilnosti i čvrstoće i nađu najnepovoljnija stanja za pojedine dijelove ili za cijelu konstrukciju.
Slika 4-32 Dijagram toka projektiranja lukobrana
Projektna valna visina za proračun konstrukcije je maksimalna valna visina povratnog razdoblja 100
godina:
Hpro.jkonstr. = Hmax100 g .
4.2.2 Obalni zidovi
Obalni zidovi su konstrukcije koje definiraju granicu između mora i kopna, a najčešće se koriste za
pristajanje plovila ili kao dio urbanog uređenja obale. Operativna, odnosno privezna, obala je naziv
koji se često koristi za obalne konstrukcije namijenjene prekrcaju odnosno pristajanju plovila.
Konstrukcija obalnog zida može biti izvedena kao: kosa obala stabilnog nagiba, vertikalni gravitacijski
zid koji svojom težinom preuzima opterećenja, tankostijeni fleksibilni zid (dijafragma, žmurje) koji

koristi pasivni otpor tla i zategu za preuzimanje opterećenja i konstrukcija gdje se opterećenja
prenose u tlo pomoću pilota ili stupova (Sl. 4.3::13)
Profil obalnog zida
Trasiranje obalnog zida treba izvoditi na način da se izbjegava zona loma valova kako bi se smanjila
velika opterećenja konstrukcije uslijed znatne kinetičke energije lomljenog vala. Visina zida mora
zadovoljavati kriterij (ne)prelijevanja krune kako bi se osigurala funkcionalnost prostora na kruni i
sigurnost ljudi. Dubina je definirana funkcijom obalnog zida, odnosno veličinom maksimalnog broda
koji se pojavljuje na privezu uz zid.
Presjek obalnog zida
Obalni zidovi se izrađuju u raznim varijacijama presjeka (4-33). Koji tip presjeka će se upotrijebiti ovisi
o: funkciji obale, uvjetima opterećenja, uvjetima temeljenja, raspoloživosti materijala i tehnologije
gradnje, tradicijskim uvjetima gradnje itd. Kose obale se najčešće koriste u uređenjima urbanih
sredina gdje nema zahtjeva za pristajanje plovila (gradske šetnice, nekorištene obale marina ili luka).
Vertikalni zid je najstariji tip gradnje obalnih zidova, gdje je povijesno kamen zamijenjen betonskim
elementima. To su konstrukcije s relativno dugim vijekom trajanja koje nisu zahtjevne po pitanju
održavanja, ali iziskuju skupu gradnju pod morem (pozicioniranje blokova, uređenje posteljice itd.) i
relativno dobro temeljno tlo. Zidovi od žmurja ili dijafragme su pogodni u mekanim tlima zbog relativno
jednostavne i brze ugradnje. Danas se najčešće koristi žmurje od čelika, mada se za manje i
privremene gradnje može koristiti i žmurje od armiranog betona. Zidovi od pilota se uglavnom koriste
na obalama sa slabim uvjetima temeljenja gdje se pilotima ide do dobro nosivog tla ili kod konstrukcija
temeljenih na većim dubinama.

Slika 4-33 Tipovi operativnih obala (obalnih zidova)
4.2.3 Tehnologija gradnje lučkih građevina
Tehnologija gradnje pomorskih građevina je specifična zbog ugradnje materijala pod morem, što
ograničava kvalitetu ugradnje zbog smanjene vidljivosti i nepovoljnog utjecaja mora. Gradnja u moru
podrazumijeva uglavnom ugradnju betona, iskope i nasipanje nevezanih materijala.

Pri ugradnji betona osobitu pažnju potrebno je posvetiti mogućnosti ispiranja cementnog morta s
čestica agregata. Do toga može doći uslijed slobodnog padanja svježeg betona kroz vodu ili
intezivnijeg miješanja vode i betona. Razvijene su specifične metode ugradnje betona pod morem
koje podrazumijevaju ugradnju betona pomoću lijevka i cijevi na način da se beton ugrađuje u
prethodno ugrađenu masu betona. Na taj način samo manji površinski dio betona je prilikom ugradnje
u kontaktu s morskom vodom. Ubacivanjem svježeg betona u cijev, nivo betona se podiže, a samo
manji površinski dio betona je stalno u kontaktu s morskom vodom. Taj dio se naknadno uklanja i
zamjenjuje kvalitetnim betonom izrađenim na suhom.
Iskopi i nasipanja materijala pod morem su uobičajeno skuplji od radova na kopnu zbog potrebe za
specijalnom plovnom mehanizacijom ili zahtjeva za radom s plovnih platformi. Uobičajena
mehanizacija je plovna dizalica, kopnena dizalica ili bager na pontonu, refuler, barža.
Slika 4-34 a) Ugradnja betona pod morem metodom „Contractor“; b) Ugradnja podmorskog nasipa
pomoću dizalice na pontonu
Tehnologija gradnje nasipnog lukobrana
Postoje 2 načina gradnje nasipnih lukobrana:
 s mora pretežno plovnom mehanizacijom i
 s krune pretežno kopnenom mehanizacijom.
Kod gradnje kamenog nasipnog lukobrana proces počinje u kamenolomu. Nakon miniranja jedne
partije izvrši se selekcija A (npr. 3 – 6 t), B (npr. 1,5 – 3 t), C (npr. 0,3 - 0,6 t) i D (npr. 15 - 30 kg)
krupnih blokova, nepravilnih kakvi se dobiju nakon miniranja, a ostatak izminirane kamene mase je za
jezgru (mješovite granulacije raspona otprilike 0,1 do 500 kg).
Ako se predviđa gradnja pretežno plovnom mehanizacijom (Slika 4-35), kameni materijali se
kopnenim transportnim sredstvima transportiraju do obale gdje se na gradilišnom pristanu utovaruju
na transportna plovila (maone, platforme, prevrtaljke ili klapete), koje tegljači tegle na mjesto
ugradnje. Ugradnja jezgre se obavlja istresanjem s plovila tako da se izvrši nasipanje mora od dna do
kote približno -2,5 m koliko je ograničeno gazom. Smjer nasipavanja je od korijena lukobrana prema
glavi. Ostali podmorski dio i nadmorski dio jezgre ugrađuje se kopnenom mehanizacijom (damperima)
s krune jezgre istresanjem s čela. Stoga visina krune jezgre treba biti iznad SVVžR. Širina joj kod
malih lukobrana mora biti preko 7 m, a kod velikih preko 10 – 12 m. Filteri i obloge se na mjesto
ugradnje transportiraju isto kao jezgra, a ugrađuju plovnom dizalicom, tako da se prati ugradnja jezgre
na 30 do 50 m zaostatka. Jezgra bez obloge ne može dugo stajati zbog mogućnosti oštećenja od
valova. Kruna obloge (iznad kote približno +1 do +1,5 m) se ugrađuje zadnja, od glave prema korijenu
lukobrana, radi omogućavanja prolaza kopnene mehanizacije po kruni.
Ako se predviđa gradnja pretežno kopnenom mehanizacijom, kameni materijali se damperima

transportiraju do mjesta ugradnje vožnjom po kruni jezgre. Ugradnja jezgre obavlja se istresanjem s
čela. Filteri i obloge se na mjesto ugradnje transportiraju također damperima, a ugrađuju dizalicom
smještenom na kruni, tako da se prati ugradnja jezgre na 30 do 50 m zaostatka. Duboke obloge za
koje dizalica na kruni nema dohvata ugrađuju se plovnom dizalicom.
Tehnologija gradnje vertikalnog lukobrana
Masivni betonski vertikalni lukobran nije moguće izgraditi betoniranjem na licu mjesta zbog
nemogućnosti izvedbe velike oplate pod morem (valovi, struje). Zbog toga se primjenjuje tehnologija
izgradnje prefabriciranim betonskim elementima koji se slažu do SVVžR, a na postavljene blokove se
vrši nadmorsko betoniranje na licu mjesta.
Obzirom na varijante presjeka lukobrana tipa zid razlikuju se tri tehnologije gradnje: plovnom
dizalicom, s krune, upotrebom plutajućih kesona.
Prikazat će se primjer tipične tehnologije s plovnom dizalicom (Slika 4-36). Proces počinje
proizvodnjom betonskih blokova (mase do 80 t) na obali uz koju može pristati plovna dizalica.
Paralelno s time priprema se temeljni kameni nasip kojim se eliminiraju nagib i neravnine dna. Kruna
podmorskog nasipa se nivelira sitnim kamenim materijalom; tj. uredi se u vidu podmorske tucaničke
posteljice. Plovna dizalica betonske blokove transportira na mjesto ugradnje te ih ugrađuje na
prethodno pripremljenu posteljicu. Blokovi se slažu u vidu priljubljenih "stupova". Prije betoniranja
nadmorskog dijela potrebno je izvršiti predopterećenje postavljenih betonskih blokova da bi se
ubrzala konsolidacija (u trajanju od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, ovisno o temeljnom tlu).


Slika 4-35 Tehnologija gradnje nasipnog lukobrana s mora s pretežno plovnom meh.
Slika 4-36 Tehnologija gradnje vertikalnog lukobrana

4.3 UREĐAJI ZA SVLADAVANJE VISINSKIH PREPREKA NA PLOVNIM

PUTEVIMA
Kad je na plovnom putu potrebno plovilo dignuti ili spustiti za visinu brane na rijeci, za visinu plovne
stepenice na kanalu, za visinsku razliku među oceanima ili s mora u lučki bazen zatvoren za utjecaje
plime; to se postiže na dva načina: prevodnicom (Slika 4-39 do Slika 4-42za manje visine ili brodskim
dizalom (Slika 4-37 do Slika 4-38) za veće visine. Oba ova načina traže posebnu građevinu i znače
zadržavanje u plovidbi. Optimalan izbor načina prevođenja podrazumijeva minimizaciju troškova
izgradnje, eksploatacije i održavanja. Ipak, glavni dio te optimalizacije leži u trošku izgradnje.
Ogromna većina takvih uređaja je na rijekama. Na moru su rjeđi, ali puno većih dimenzija jer su
morski brodovi 10 i više puta veći od unutrašnjih.
Iskustvo je pokazalo da je granična visina prevođenja kod prevodnica unutarnje plovidbe na

zemljanom tlu 20 - 25 m, a na stijeni 30 - 35 m. Nizom brodskih prevodnica može se svladati visina 40
- 60 m kojemu su dizala već veoma konkurentna. Preko 70 m denivelacije vodnih lica najčešće je
opravdano dizalo (-Slika 4-39). Ograničenje visine prevodnica je konstruktivnog i prometnog
karaktera, a primjena dizala je ograničena njihovom propusnom moći. Dizala naime imaju male
dimenzije te ne mogu primiti cijeli sastav.
Slika 4-37 Brodsko dizalo Arzviller na Rajna-Marna kanalu. Ima visinu prevođenja 44,5 m i zamjenjuje 7
prevodnica čime se uštedi cca 1 dan plovidbe. Mjerodavni brod je nosivosti 400 t
Prevodnica (njem. – Schleuse, engl. – navigation lock) ima zadatak podignuti ili spustiti plovilo za
visinu plovne stepenice. Ovo se vrši punjenjem i pražnjenjem betonske komore u kojoj je plovilo ili
plovila. Komora je na oba kraja zatvorena čeličnim vratima smještenim u gornjoj i donjoj masivnoj
betonskoj glavi prevodnice. Ispred glava; tj. u plovnom putu nalaze se gornja i donja predluka za
čekanje plovila na prevođenje. Između predluka i glava prevodnice je betonska usmjerena građevina
koja služi uvođenja plovila kroz glavu u komoru (Slika 4-42)
UREĐAJI ZA SVLADAVANJE VISINSKIH PREPREKA NA PLOVNIM PUTEVIMA

Slika 4-38 Brodsko dizalo "Falkirk Wheel" na kanalu Forth & Clyde u Škotskoj. Ima visinu prevođenja 24
m, trajanje prevođenja 15 min i mjerodavni brod dužine 25 m, deplasmana 300 t. Služi u turističke svrhe.
[Internet]

Slika 4-39 Štedna prevodnica na RMD kanalu, visina dizanja oko 25 [m] [Prospekt RMD]

Slika 4-40 Dvojna prevodnica na višenamjenskoj akumulaciji Gabčikovo, Dunav u Slovačkoj [Prospekt
RMD ]

Slika 4-41 Pevodnice u nizu i dizalo za čamce na akumulaciji Three Gorges, Jang Tse Qjang, Kina 2002.
visina dizanja cca 110 [m]

Slika 4-42 Dvojna morska brodska prevodnica u nizu na Panamskom kanalu i buduća prevodnica

Slika 4-43 Visine dizanja brodskih prevodnica i dizala na unutarnjim plovnim putevima

Slika 4-44 Monolitna AB okvirna komora prevodnice i AB glave prevodnice hidročvora Sava na kanalu
Dunav-Sava, projekt 1998. [Idejni proj KDS 1998.]

HG 2017

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

HG 2017

Uploaded by

Document Information

Original Description:

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

HG 2017

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveučilište u Zagrebu, Građevinski fakultet Hidrotehničke građevine, 3.2.2017.

prof. dr. sc. Neven Kuspilić, dipl. ing. građ.

DIO 1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA I OSNOVE PRORAČUNA

1.1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA

1.2 PODLOGE ZA PROJEKTIRANJE HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA

1.3 OSNOVE ZA PRORAČUN HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA

DIO 2 GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA

2.1 GRAĐEVINE ZA OBRANU OD POPLAVA

2.2 GRAĐEVINE ZA UREĐENJE RIJEČNOG TOKA

2.3 KANALI I GRAĐEVINE NA KANALIMA

2.4 OSTALE HIDROTEHNIČKE GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA

DIO 3 GRAĐEVINE ZA KORIŠTENJE VODA

3.1 PROVODNICI VODE

3.3 OBRANA GRADILIŠTA OD VELIKIH VODA

3.4 AKUMULACIJE I REGULIRANJE PROTOKA

3.5 KORIŠTENJE VODNIH SNAGA

DIO 4 GRAĐEVINE VODNOG PROMETA

4.1 GIBANJA MORA

4.2 MORSKI VALOVI I MORSKE RAZINE

4.3 LUČKE GRAĐEVINE

4.4 UREĐAJI ZA SAVLADAVANJE VISINSKIH PREPREKA NA PLOVNIM PUTEVIMA

1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA I OSNOVE PRORAČUNA

1.1 PREGLED HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA ......................................................................... 8

1.1.1 Hidrotehničke građevine - definicije ..................................................................................... 8

1.1.2 Opći kriteriji izbora i izvedbe rješenja ................................................................................ 13

1.1.3 Općenito o utjecaju hidrotehničkih građevina na okoliš .................................................... 14

1.2 PODLOGE ZA PROJEKTIRANJE HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA .................................. 15

1.2.1 Općenito ............................................................................................................................. 15

1.2.2 Potrebe – društvo ............................................................................................................... 16

1.2.3 Priroda ................................................................................................................................ 17

1.2.4 Postojeći i planirani zahvati ................................................................................................ 29

1.3 OSNOVE PRORAČUNA HIDROTEHNIČKIH GRAĐEVINA................................................. 29

1.3.1 Proračuni funkcionalnosti ................................................................................................... 33

1.3.2 Proračuni hidrotehničkih konstrukcija ................................................................................ 37

1.3.3 Proračun trajnosti ........................................................................................................... 63

2 GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA .................................................... 64

2.1.1. Građevine sustava pasivne zaštite od poplava (nasipi) ...................................................... 65

2.1.2. Građevine sustava aktivne zaštite od poplava .................................................................... 72

2.2 GRAĐEVINE ZA UREĐENJE KORITA VODOTOKA ................................................................. 80

2.2.1 Podjela građevina za uređenje vodnog toka ........................................................................ 81

2.2.2 Deponije (kamene naslage) .................................................................................................. 83

2.2.3. Obaloutvrde .......................................................................................................................... 83

2.2.4 Prave paralelne građevine (uzdužne)................................................................................... 89

2.2.5 Regulacijska pera.................................................................................................................. 89

2.2.7 Prokopi .................................................................................................................................. 92

2.2.8 Proračuni stabilnosti korita .................................................................................................... 93

2.3. KANALI I GRAĐEVINE NA KANALIMA ..................................................................................... 97

2.3.1. Namjena kanala ................................................................................................................... 98

2.3.2. Trasa kanala ........................................................................................................................ 98

2.3.3. Profil kanala.......................................................................................................................... 99

2.3.4. Uzdužni pad kanala • maksimalne i minimalne brzine ...................................................... 102

2.3.5. Obloga kanala .................................................................................................................... 104

2.3.6. Građevine na kanalima ...................................................................................................... 108

2.4 OSTALE HIDROTEHNIČKE GRAĐEVINE NA VODOTOCIMA ......................................... 112

3 GRAĐEVINE ZA KORIŠTENJE VODA ......................................... 115

3.1.1 Cjevovodi .......................................................................................................................... 116

3.1.2 Hidrotehnički tuneli ........................................................................................................... 125