Demijan.

Da bih ispriao svoju povest, moram poizdaleka da zaponem. Kad bi mi bilo

mogue, morao bih da se vinem unatrag jo mnogo dalje, do samih prvih godina
svoga detinjstva, pa i preko njih, u svoje daleko poreklo.
Kad pesnici piu romane, oni obino postupaju tako kao da su Bog, i kao da
mogu poneku Ijudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je
shvate, i da je tako predstave kao da je Bog pria samome sebi, bez ikakvih
velova, poto je on svugde i na svakom mestu. To ja ne mogu, kao to to
uopte pesnici ne mogu. Ali moja povest je meni vanija negoli nekom pesniku
njegova jerje to moja vlastita, a ona je povest oveka ne nekog
izmiIjenog, mogueg, nekog idealnog ili inae nestvarnog, nego jednog
istinskog, ivog oveka, koji je jednom postojao. ta je upravo istinski
ivi ovek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato ubijaju u
gomilama Ijudi, od kojih je svaki dragoceni ogled prirode, koji postoji samo
jedanput. Da mi nismo jo neto vie nego Ijudi koji postoje samo jedanput,
da se moe svaki od nas puanim zrnom doista skloniti sa sveta, bez ikakva
traga. onda ne bi vie imalo smisla pripovedati prie. Ali, svaki ovek nije
samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim osobita, u svakom sluaju vana
i znamenita taka u kojoj se pojave sveta ukrtaju samo jedanput na taj
nain, i nikada vie. Zato je povest svakog oveka vana, veita, boanska,
zato je svaki ovek, dokle god ivi i ispunjava volju prirode. izvanredan i
dostojan svake panje. U svakome, je otelotvoren duh, u svakome pati
stvorenje, u svakome se izbavitelj raspinje na krst.
Malo njih danas zna ta je ovek. Mnogi to oseaju, i stoga umiru lake, kao
to u i ja umreti lake kad budem do kraja napisao ovu priu.
Ja sebe ne mogu nazvati znalcem. Ja sam samo traio, i to inim i sada, ali
vie ne traim po zvezdama i u knjigama, nego poinjem da oslukujem pouke
koje moja krv u meni ubori. Moja pria nije prijatna, ona nije zaslaena i
skladna kao izmiljene prie, ona odie besmislenou i zbrkom, bezumnou i
snom, kao ivot svih Ijudi koji nee vie da se lau.
Zivot svakog oveka je put ka samome sebi, pokuaj jednoga puta,
nagovetavanje jedne staze. Nijedan ovek nije nikad bio potpuno on sam, ali
svaki tei da to postane poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume.
Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga roenja, sluz i Ijuturu
jednog prasveta. Poneko ne postane nikad ovek, ve ostaje aba, ostaje
guter, ostaje mrav. Poneko je gore ovek, a dole riba. Ali svako je hitac
prirode uperen ka oveku. Svima nama je zajedniko poreklo, majke nae, svi
mi potiemo iz istog drela ali svako, kao pokuaj i hitac iz dubina, tei
svojoj vlastitoj svrsi. Mi moemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas
moe da protumai samo sebe samog.
DVA SVETA
Poinjem svoju povest jednim doivljajem iz vremena kad sam imao deset
godina i iao u latinsku kolu u naoj varoici.
Mnogo ta mi tu odie u susret, i dira mi duu bolom i prijatnom jezom:
mrane kao i svetle ulice, kue i zvonici, otkucaji asovnika i Ijudska
lica, sobe pune zgodne i tople udobnosti, sobe pune tajne i duboke strave od
utvara. Mirie na toplu zbijenost, na bele zeeve i sluavke, na domae
lekove i suvo voe. Dva sveta su se tamo preplitala, sa dva pola dopirali su
dan i no.
Jedan svet je bio oinska kua, ali je on bio ak jo ui, obuhvatao je
upravo samo moje roditelje. Taj svet mi je bio velikim delom dobro poznat, i
zvao se majka i otac, zvao se Ijubav i strogost, uzor i kola. U sastav tog
sveta je ulazio blagi sjaj, jasnoa i istota, tu je bilo carstvo krotkih
prijateljskih govora, opranih ruku, istog odela, dobrog vladanja. Ovde je
pevana jutarnja molitva, ovde se svetkovao Boi. U tom svetu bilo je pravih
linija i puteva koji su vodili u budunost, bilo je dunosti i krivice,
nemirne savesti i ispovesti, pratanja i dobronamernih odluka, Ijubavi i
potovanja, biblijskih rei i mudrosti. Toga sveta morao se ovek drati, pa
da mu ivot bude jasan i ist, lep i uredan.
Drugi, pak, svet poinjao je ve usred nae roene kue i bio je potpuno
drukiji, dah mu je bio drukiji, obeavao je i iziskivao drukije. U tom
drugom svetu bilo je sluavki i egrta, pria o avetinjama i sablanjivih
reklakazala, tu je bila arena bujica gorostasnih, primamIjivih,
strahovitih, zagonetnih pojava, stvari kao to su klanica i tamnica,
pijanice i dandrljive ene, steone krave, popadali konji, pria o
provalama, umorstvima, samoubistvima. Svih tih lepih i groznih, divljih i
svirepih stvari bilo je unaokolo, u oblinjoj ulici, u oblinjoj kui.
Policajci i skitnice jurili su po svetu, pijanice su tukle svoje ene,
opori mladih devojaka kuljali su predvee iz tvornica, stare ene su mogle
da omaijaju oveka i da ga naine bolesnim, razbojnici su stanovali po
umama, palikue su hvatali andarmi svugde je tekao i mirisao ovaj drugi,
estoki svet, svugde samo ne u naim sobama, gde su bili majka i otac. I to
je bilo vrlo dobro. Divno je to bilo to je ovde kod nas bilo mira, reda i
spokojstva, dunosti i iste savesti, pratanja i Ijubavi a divno i to to
je bilo i svega onog drugog, svega glasnog i otrog, tmurnog i nasilnog,
odakle se jednim skokom moglo pobei do majke.
A najudnije je bilo to to su se oba ta sveta graniila jedan s drugim, to
su bila bliska jedan drugom! Na primer, naa sluavka Lina, kad bi uvee pri
molitvi sedela u trpezariji kraj vrata i svojim jasnim glasom pevala pesmu s
nama zajedno, s opranim rukama sputenim na ravno uglaanu kecelju, onda je
ona sasvim pripadala ocu i majci, nama, svetlome i pravome. Odmah potom, u
kujni ili u upi, kad bi mi priala priu o ovjeuljku bez glave, ili kad
bi se kod mesara u maloj prodavnici svaala sa enama iz susedstva, bila bi
onda druga, pripadala bi drugom svetu, bila bi opkoljena tajnom. I tako je
bilo sa svaim a ponajvie sa mnom samim. Ja sam, naravno, pripadao
svetlome i pravome svetu, bio sam dete svojih roditelja ali kud god bih
upravio oko i uvo, svugde je bilo onog drugog, pa i ja sam iveo u drugom,
mada mi je esto bivalo tue i neprijatno, mada bi me tamo redovno spopadala
nemirna savest i strah. S vremena na vreme, ak, iveo bih ponajradije u
zabranjenom svetu, i esto bi povratak u svetlo ma kako
bio potreban i dobar bio gotovo kao povratak u manje lepo, u dosadnije i
vie pusto. Ponekad sam znao: moj cilj u ivotu bio je da postanem onakav
kao to su moj otac i mati, onako svetao i ist, iznad drugih, i
pridravajui se reda kao oni. Ali dotle je put bio dalek, dotle se moralo
odsedeti po kolama, i uiti, izdravati probe i polagati ispite, a put je
svagda vodio pored drugog, tamnijeg sveta, ili kroza nj, i nije bilo nimalo
nemogue da se kod njega ostane i u njemu utone. Postojale su prie o
izgubIjenim sinovima, kojima se to desilo, i ja sam ih strasno itao. U
njima je povratak ocu i dobru bio svagda velianstven i donosio je spasenje,
te sam ja apsolutno oseao da je jedino to pravo, dobro i poeljno. Pri svem
tom, onaj deo prie koji se odigravao meu zlima i propalima, bio je mnogo
primamljiviji i, da se smelo rei i priznati, ponekad je bila upravo ista
teta to se zabludeli pokajao i to je ponovo naen. Ali se to nije
kazivalo, a nije se ni mislilo. Samo se nekako javljalo, kao nasluivanje i
mogunost, sasvim na dnu, u oseanju. Kad sam zamiljao avola, mogao sam ga
sasvim lepo zamisliti dole na ulici, premenog ili onakvog kakav je, ili na
godinjem vaaru, ili u nekoj krmi, ali nikad kod nas u kui.
Moje sestre su se takoe ubrajale u svetao svet. Kao to mi se esto inilo,
one su u sutini bile blie ocu i majci, bile su bolje, moralnije, manje
grene nego ja. One su imale mana, bivale su neuljudne, ali, inilo mi se,
to nije ilo veoma duboko, to nije bilo kao kod mene, gde je dodir sa zlim
postajao esto tako teak i muan, gde je taman svet bio mnogo blii. I
sestre je valjalo, kao i roditelje, uvati i potovati i kad bih se s njima
pozavadio, nalazio bih potom pred svojom roenom saveu da sam rav, da sam
zametnuo sam kavgu, i da moram moliti za oprotaj. Jer su se u sestrama
vreali roditelji, ono to je dobro i to deli naloge. Bilo je tajni koje
sam mogao deliti mnogo pre sa najrasputenijim mangupom negoli sa svojim
sestrama. U lepe dane, kad bi bilo svetlo, i kada bi savest bila u redu,
tada bi esto bivalo divno igrati se sa sestrama, biti s njima dobar i
uljudan, i videti
samoga sebe u valjanoj, plemenitoj svetlosti. Tako mora da se neko osea kad
je aneo! To je bilo najuzvienije to smo znali, i mi smo zamiljali kako
je slatko i divno biti aneo, opkoljen svetlim zvukom i mirisom kao Boi i
srea. O, kako se retko dospevalo do takvih asova i dana! Cesto bih pri
igri, pri dobrim, nevinim, doputenim igrama bivao obuziman strau i
estinom, to bi sestrama bilo nepodnoljivo, to bi dovodilo do svae i
nesree i kad bi me tada spopao gnev, postajao bih uasan, inio Ibih i
kazivao stvari iju sam gnusobu, jo dok bih je inio i izgovarao, oseao
duboko i kako me saie. Tada bi dolazili ravi, mrani asovi kajanja i
smrvljenosti, a potom bolni trenutak kad bih molio za oprotaj, a potom opet
svetao zrak, mirna, zahvalna srea bez nesuglasica, za asove ili trenutke.
Iao sam u latinsku kolu sin predsednika optine i sin vrhovnog umara
bili su u mome razredu, i navraali su pokatkad k meni to su bili divlji
deaci, ali ipak pripadnici dobrog, doputenog sveta. Pri svem tom, bio sam
u bliskim odnosima sa deacima iz susedstva, acima osnovne kole, koje smo
inae prezirali. S jednim od njih moram da zaponem svoju priu.
Jednog slobodnog popodneva tek sam bio navrio desetu godinu tumarao sam s
dva deaka iz susedstva. U tome nam se pridrui jedan vei, neki snaan i
surov deran skoro od trinaest godina, ak osnovne kole, sin jednog krojaa.
Otac mu je bio pijanac, i cela porodica bila je na ravu glasu. Franja
Kromer bio mi je dobro poznat, plaio sam ga se, i nije mi se svidelo kad
nam se sad prikljuio. Ponaao se ve kao mukarac, i u hodu i nainu govora
podraavao je mladim fabrikim momcima. Pod njegovim vostvom siosmo pored
mosta na obalu, i sakrismo se od sveta pod prvim lukom na mostu. Uska obala
izmeu zasvoenog uprijinog zida i vode koja je leno oticala, bila je
prekriljena samim otpacima, olupinama i starudijama, zamrenim svenjevima
zarale gvozdene ice, i drugim smeem. Pokatkad bi se tu nalazile i
upotrebljive stvari pod vostvom Franje Kromera

morali smo pretraiti jedan deo obale, i pokazati mu ta smo nali. On bi to

tada ili strpao u svoje depove ili zavitlao u vodu. Naredio nam je da
pazimo nema li tu stvari od olova, mesinga ili kalaja, pa je sve to, ikao i
jedan stari roani ealj, potrpao kod sebe. U njegovom drutvu oseao sam
se veorna potiten, ne samo zato to sam znao da bi mi moj otac, kad bi to
saznao, zabranio da s njim optim, nego iz straha od samoga Franje. Bilo mi
je milo to je gledao na mene kao i na druge i postupao sa mnom kao i s
ostalima. On je zapovedao, a mi smo sluali kao da je to bio stari obiaj,
mada sam s njim bio prvi put zajedno.
Najzad posedasmo na zemlju, Franja pljunu u vodu, i izgledae kao kakav
ovek kako je bio krezub, pljuvao je kroz prazninu meu zubima, i pogaao
je kud god je hteo. Zapodenu se razgovor, i deaci udarie u hvalisanje i
razmetanje svakojakim akim podvizima i nestalucima. Ja sam utao, ali sam
se plaio da u upravo tim utanjem pasti u oi i navui na sebe srdbu
Kromerovu. Moja su se oba druga od samog poetka odbila od mene, i prela su
na njegovu stranu ja sam bio meu njima tuinac, i oseao sam da ih moje
odelo i ponaanje izazivaju. Kao aka latinske kole i gospodiia, bilo je
nemogue da me Franja moe voleti, a ona druga dvojica, to sam dobro oseao,
odrekla bi me se i ostavila na cedilu im bi to ustrebalo.
Najzad iz istog straha, zaponem i ja da priam. Pronaoh neku veliku
pustolovinu, ijim junakom nainih sebe. U bati kraj vodenice na uglu
priao sam ukrao sam nou s jednim drugom itav dak jabuka, i to ne
obinih, nego samih carevki i zlatnih parmenki, najbolje vrste. Iz opasnosti
ovoga asa, pobegao sam u tu povest, a izmiljanje i prianje teklo mi je
glatko. A da ne bih odmah prestao, i da se ne bih moda zapleo u neto jo
gore, upotrebio sam svu svoju vetinu. Jedan od nas priao sam morao je
jednako da uva strau, dok je drugi bio na drvetu i stresao jabuke, a dak
je bio tako teak da smo ga naposletku morali opet daotvorimo i da ostavimo
polovinu ali smo se posle pola sata vratili ponovo, i uzeli smo i ove.
Kad sam dovrio nadao sam se da e mi bar iole odobravati na kraju sam se
bio zagrejao i opio matanjem. Obojica mlaih utala su ekajui, ali me
Franja Kromer pogleda prodorno, upola mirkajui oima, i zapita preteim
glasom:
 Je li to istina?
Naravno.
Dakle ista istina?
Da, ista istina tvrdio sam prkosno, guei se od straha.
Moe li se zakleti?
Veoma se uplaih, ali smesta rekoh: da.
Onda kai: Tako mi ovoga i onoga sveta. Ponovih:
Tako mi ovoga i onoga sveta.
Pa lepo izusti on onda i okrete se od mene. Pomislih da je s tim stvar u
redu, i zaradovah se kad
se on uskoro die i uputi natrag. Kad smo bili na mostu, ja bojaljivo
primetih da sad moram kui.
To nije tako hitno smejao se Franja ta mi idemo istim putem.
On je lagano lunjao dalje, a ja se nisam usuivao da umaknem ali je on
doista iao putem ka naoj kui. Kad smo stigli tamo, kad sam ugledao nau
kapiju i debeli mesingani zvekir, sunce u prozorima i zavese u sobi moje
majke, ja duboko odahnuh. O, povratak kui! O, lepi, blagosloveni povratak
domu, u svetlost, u mir!
Kad brzo otvorih vrata i uunjah se unutra, spreman da ih zalupim za sobom,
Franja Kromer se ugura za mnom. U hladovitom, mranom, poploanom hodniku,
koji je dobijao svetlost samo iz dvorita, stajao je on kraj mene, drao me
za miicu i izustio lagano:
Ej, ti, nemoj da se tako uri!
Ja ga pogledah uplaeno. Bio mi je obuhvatio ruku vrsto, kao gvoem.
Razmiljao sam ta li je on mogaonaumiti, i da nee moda da me zlostavlja.
Kad bih sad viknuo, mislio sam, viknuo glasno i estoko, da li bi tada neko
odozgo siao dovoljno brzo da me spase? Ali se toga okanuh.
Sta je zapitah ta hoe?
Ne mnogo. Moram samo da te jo neto upitam. Drugi ne treba to da uju.
Tako? Pa ta da ti jo kaem? Moram gore, zna valjda.
Ta ti zna ree Franja tiho iji je vonjak ukraj vodenice na uglu.
Ne znam. Cini mi, se vodeniarev.
Franja obavi ruku oko mene i privue me sasvim uza se, tako da mu moradoh iz
najblie blizine da gledam u lice. Oi su mu bile zle, osmehivao se zlobno,
a lice mu je izraavalo svirepost i mo.
Da, deko, ja ti mogu rei iji je vonjak. Ja ve odavna znam da su
jabuke pokradene, a isto tako znam da je taj ovek rekao kako e dati dve
marke onome koji mu kae ko je pokrao voe.
Za ime boga uzviknuh valjda mu ti nee nita rei?
Oseao sam da bi bilo beskorisno pozivati se na njegovo astoljublje. On je
bio iz drugoga sveta, za njega izdaja nije bila zloin. To sam oseao jasno.
U tim stvarima Ijudi iz drugoga sveta nisu bili kao mi.
Nita rei nasmeja se Kromer. Dragi prijatelju, misli li ti da ja kujem
lane novce, da mogu sam sebi da nainim dvodinarke? Ja sam puki siromah, ja
nemam bogatog oca kao ti i ako mogu da zaradim dve marke, moram ih
zaraditi. Moda e on dati i vie.
On me najedanput ispusti. Na kuni trem nije vie mirisao na spokojstvo i
bezbednost, svet se ruio oko mene. On e me potkazati, ja sam bio zloinac,
kazae se to ocu, moda e ak i policija doi. Sve strahote haosa pretile
su mi, sve runo i opasno podiglo se protiv mene. Da ja nisam uopte krao,
to nije bilo ni od kakvog znaaja. Osim toga, zakleo sam se. Boe moj, boe
moj! Suze mi udarie na oi. Oseao sam da se moram otkupiti, i u oajanju
stadoh da premeem po svim svojim depovima. Ni jabuke, ni peroreza, nieg
tu nije bilo. Tada mi na um pade moj sat. To je bio stari srebrn asovnik, i
on nije radio, nosio sam ga samo onako. Poticao je od nae staramajke. Ja ga
brzo izvukoh.
Kromere rekoh sluaj, ne mora me potkazati, to ne bi bilo lepo od tebe.
Pokloniu ti svoj sat, pogledaj na alost, drugo nita nemam. Moe ga
uzeti, srebrn je, i mainerija je dobra, ima samo neku malu manu, mora se
popraviti.
On se osmehnu i uze sat u svoju veliku aku. Ja pogledah u tu aku, i osetih
kako je surova i kako je prema meni jako neprijateljski raspoloena, kako se
pruila da epa moj ivot i mir.
Srebrn je. izustih bojaljivo.
Pljujem ja na tvoje srebro i na tvoj stari sat ree on s dubokim
preziranjem. Daj ga sam na opravku!
Ali, Franjo uzviknuh drui od straha da on ne odjuri. Ta priekaj
malo! Uzmi sat! On je doista od srebra, kunem ti se. A ja nemam nita drugo.
On me pogleda hladno i prezrivo.
Dakle, zna kome sam se uputio. Ili mogu to da kaem i policiji, straara
poznajem dobro.
On se obrnu da poe. Ja ga zadrah za rukav. To nije smelo da bude. Mnogo bi
mi milije bilo da umrem nego da podnesem sve to to bi nastupilo ako bi on
ovako otiao.
Franjo preklinjao sam promukao od uzbuenja ne pravi gluposti! To je
samo ala, zar ne?
Dabome, ala, ali te moe skupo stati.
Pa reci mi, Franjo, ta treba da radim! Uiniu sve!
On stade da me meri svojim miravim oima, i nasmeja se opet.
Ama ne pravi se glup ree on toboe dobroudno. Ti zna tano ta ti
valja initi, kao i ja. Ja

mogu da zaradim dve marke, a nisam bogat ovek da ih mogu baciti, to zna. A
ti si bogat, ima ak sat. Treba samo da mi da dve marke, onda je sve u
redu.
Shvatio sam tu logiku. Ali dve marke! To je za mene bilo toliko mnogo i
nedostino kao deset, kao sto, kao hiljadu maraka. Nisam imao novaca.
Postojala je jedna kasica za tednju, koja je stajala kod moje matere, i u
njoj je bilo nekoliko desetparaca i petparaca sakupljenih prigodom strievih
poseta i u slinim prilikama. Inae nisam imao nita. U ono doba nisam jo$
dobijao deparac.
Nemam nita rekoh tuno. Nemam nimalo para. Ali u ti zato sve
dati. Imam jednu knjigu o Indijancima, i vojnike, i kompas. Sad u ga
doneti.
Kromeru samo zadrhtae njegova drska, zla usta, i pljunu na pod.
Ne zanovetaj ree on zapovedniki. Svoje drangulije moe zadrati.
Kompas! Nemoj da me sad jo naljuti, uje li i daj mi novac!
Ali ja ga nemam, ja nikad ne dobijam novac. Pa ta ja tu mogu?
Onda e mi doneti sutra dve marke. ekam te posle kole dole na trgu. A
sad gotovo. Ako ne donese novac, videe ve!
Jeste, ali odakle da ga nabavim? Gospode boe, kad nemam nita.
Ima dosta novca kod vas u kui. To je tvoja stvar. Dakle, sutra posle
kole. I kaem ti: ako ga ne donese.
On mi dobaci strahovit pogled, pljunu jo jedanput, i ieze kao kakva
senka.
Nisam mogao da se popnem gore. Zivot mi je bio razoren. Pomiljao sam da
pobegnem, i da se nikad vie ne vratim, ili da se udavim. Ali to nisu bile
razgovetne slike. Sedoh u mraku na najnii basamak naeg domaeg stepenita,
zgrih se sav, i predadoh se nesrei. Lina, silazei dole s kotaricom po
drva, zatee me kako plaem.

Zamolio sam je da gore nita ne kae, i otiao sam tamo. Desno ukraj
staklenih vrata visio je eir moga oca i suncobran moje majke. Zaviaj i
nenost strujali su mi u susret iz svih tih stvari, moje srce ih je
pozdravIjalo preklinjui i zahvalno, kao to bludni sin pozdravIja prizor i
miris starih domaih odaja. Ali sve to nije sad vie bilo moje, sve je to
bio svetao oev i majin svet, a ja sam, obrvan krivicom, bio duboko utonuo
u tuu bujicu, zapleo se u pustolovinu i greh pretio mi je neprijatelj, a
ekali su me opasnost, strah i sramota. Seir i suncobran, lepi stari pod od
peanog kamena, velika slika iznad skrinje u tremu, a unutra iz sobe glas
moje starije sestre to je sve bilo drae, nenije i dragocenije nego ikada,
ali to nije vie bilo uteha i obezbeeno dobro, to je bilo sve samo
prebacivanje. Sve to nije bilo vie moje, ja nisam mogao uzimati udela u toj
vedrini i tiini. Nosio sam na svojim nogama blato, koje nisam mogao da
izbriem o asuru uneo sam sa sobom senke, o kojima svet iz moga doma nije
nita znao. Koliko sam tajni ve bio imao, koliko zebnje ali je sve to bilo
igraka i ala prema onome to sam danas uneo sa sobom u ove odaje. Sudba je
jurila za mnom, za mnom su se pruale ruke od kojih me ni majka nije mogla
zatititi, za koje ona nije smela da sazna. Da li je moj zloin bio kraa
ili la (zar se nisam lano zakleo ovim i onim svetom?) to je bilo
svejedno. Moj greh nije bio ovo ili ono, moj greh je bio lo to sam avolu
dao ruku. Zato sam poao s njim? Zato sam sluao Kromera bolje nego ikada
svoga oca? Zato sam izmislio priu o onoj krai, zato sam se razmetao
zloinima kao da su to junaka dela? A sad me je avo drao za ruku, sad je
neprijatelj stajao za mnom.
Za trenutak nisam vie oseao strah od sutranjice, nego pre svega uasnu
izvesnost da odsad moj put vodi sve dalje nizbrdo i u mrak. Oseao sam jasno
da mome prestupu moraju sledovati novi prestupi, da je moja pojava meu
sestrama, da je moj pozdrav i poljubac rodi

teljima la, da sa sobom nosim sudbu i tajnu koju sam od njih krio.
Za trenutak sinu u meni poverenje i nada dok sam posmatrao eir svog oca.
Da mu sve kaem, da primim na sebe njegov sud i njegovu kaznu, i da ga
nainim svojim poverenikom i spasiteljem. Dolo bi samo ispatanje kakvo sam
esto podnosio, jedan teak, gorak as, teka i pokajnika molba za
oprotaj.
Kako je to slatko zvualo! Kako je bilo lepo i primamljivo! Ali nita od
toga nije moglo da bude. Znao sam da to neu uiniti. Znao sam da sad imam
tajnu, krivicu, koju sam sam samcit morao da ispijem do dna. Moda sam ba
sada bio na raskrsnici, moda u ba od ovoga asa pripasti zanavek ravom,
deliti tajne sa zlikovcima, zavisiti od njih, sluati ih, morati da postanem
njima ravan. Izigravao sam oveka i junaka, sad sam morao da snosim ono to
iz toga proistie.
Bilo mi je milo to se moj otac, kad sam uao, zadrao na mojoj mokroj
obui. To je odstranilo panju, te nije primetio ono to je bilo gre, a ja
sam smeo da podnosim prebacivanje, za koje sam potajno zamiljao da se tie
onog drugog. Pri tom je u meni kresnulo jedno neobino novo oseanje, zlo i
razdirue oseanje puno trnja: oseao sam nadmonost prema svome ocu! Oseao
sam, za trenutak, izvesno preziranje zbog njegovog neznanja njegova grdnja
zbog mokre obue inila mi se sitniarska. Kad bi ti znao, mislio sam i
izgledao sam sebi kao zlikovac koga su izveli na sasluanje zbog jedne
ukradene zemike, dok bi on imao da prizna ubistva. To je oseanje bilo
runo i odvratno, ali je bilo jako i imalo je duboku dra, i prikivalo me je
za moju tajnu i za moju krivicu vre nego svaka druga misao. Moe biti,
mislio sam, da je ve sad Kromer otiao u policiju, i potkazao me, i nada
mnom se svodi oluja, dok me ovde smatraju za malo dete!
Od celog tog doivljaja, koliko je dovde isprian, ovaj trenutak bio je ono
to je znaajno i to ostaje. To je bio prvi procep u oevoj svetosti, to je
bio prvi usek u stu
bove na kojima je poivao moj detinji ivot, i koje svaki ovek, pre nego
to uspe postati on sam, mora najpre da porui. Iz takvih doivljaja, koje
niko ne vidi, sastavIjena je unutranja bitna linija nae sudbine. Takav
usek a procep ponovo zaraste, zalei se i zaboravi, ali u najskrivenijoj
odaji on i dalje ivi i krvari.
Ja sam se sam zgrozio od tog novog oseanja, odmah potom.hteo sam svome ocu
da izljubim noge, i da izmolim od njega oprotaj. Ali ovek ne moe da
izmoli nita to je bitno, a to dete osea duboko i zna dobro, isto kao
svaki mudrac.
Oseao sam potrebu da razmiljam o svojoj stvari, da mislim o sutranjim
putevima ali to nisam dospeo. Cele veeri zadavalo mi je posla jedino to da
se priviknem na promenjeni vazduh u naoj sobi za sedenje. asovnik na zidu
i sto, Biblija i ogledalo, polica s knjigama i slike na zidu opratali su se
istovremeno sa mnom, i morao sam, sa srcem koje se ledilo, da posmatram kako
moj svet, moj dobar, srean ivot, postaju prolost, i kako se otkidaju od
mene morao sam da osetim kako sam s novim korenjem, ednim soka, ukopan i
vrsto zadravan napolju u mraku i tuini. Prvi put sam okuao smrt, a smrt
prija gorko, jer je ona raanje, jer je ona strah i zebnja od uasnog
obnavljanja.
Bio sam veseo kad sam se najzad naao u svojoj postelji! Pre toga, kao
poslednja vatra u istilitu, prela je preko mene i veernja molitva, i uz
nju smo otpevali pesmu, koja se ubrajala u moje najmilije pesme. Ah, ja
nisam pevao s mojima, i svaki ton bio je za mene u i otrov. Nisam se molio
s mojima kad je moj otac izgovarao blagoslov, a kad je zavrio: Budi s nama
svima!, onda me jedan trzaj otkide iz toga kruga. Milost boja bila je sa
svima njima, ali ne vie sa mnom. Otiao sam ohladneo i duboko zamoren.
U postelji, poto sam neko vreme leao, poto su me toplota i skrovitost
opkolili s puno Ijubavi, srce mi u strahu stade da bludi jo jedanput
unatrag, i da, obrvano planjom, lepra oko onog to je prolo. Moja majka
mi
je kao uvek kazala laku no, korak joj je jo odjekivao u sobi, svetlost
njene svee plamtela je jo u rascepu od vrata. Sad, mislio sam, sad e jo
jedanput da se vrati osetila je dae mi poljubac i upitae, upitae
milostivo i s puno obeanja, i tada u moi da zaplaem, tada e mi se
rastopiti kamen u grlu, tada u je obgrliti i rei joj, i onda e biti
dobro, onda je tu spas! I kada se ve rascep od vrata zamraio, ja sam jo
neko vreme oslukivao, i mislio sam da se to mora, mora desiti.
Potom se vratih na stvar, i pogledah svome neprijatelju u oi. Video sam ga
jasno, jednim je okom bio zamurio, usta su mu se surovo smejala i dok sam
ga posmatrao i u sebi gutao ono to je neminovno, on je postajao vei i
runiji, i njegovo zlo oko sevalo je avolski. Bio je pripijen uz mene dok
nisam zaspao, ali tada nisam sanjao o njemu niti o dananjici, nego sam
sanjao kao da se vozimo amcem, roditelji i sestre i ja, a svuda unaokolo
carovalo je spokojstvo i sjaj, kao u dane odmora. Probudio sam se usred
noi. Jo sam oseao ukus blaenstva, jo sam video kako se bele letnje
haljine mojih sestara svetlucaju na suncu, i iz svog raja padoh natrag u ono
to je bilo, i opet se naoh naspram neprijatelja sa zlim okom.
Ujutru, kad moja majka urno ue i viknu da je ve kasno, i zato jo leim
u postelji, izgledao sam ravo kad ona zapita da li mi nije dobro, stadoh
da povraam.
Cinilo mi se da je time neto dobijeno. Veoma sam voleo da malo poboljevam,
i da smem celo prepodne da ostanem u postelji na teju od bele rade, da
sluam kako mati usprema u pobonoj sobi, i kako Lina napolju u Iremu
doekuje mesara. Prepodne bez kole bilo je neto arobno, i kao iz bajke
tada bi sunce poigravalo u sobi, i to nije bilo ono isto sunce protiv kojega
su se u koli sputale zelene zavese. Ali danas ni to nije prijalo, i
zvualo je nekako lano.
E, da sam neto umro! Ali sam bio samo malo slab, kao ve vie puta, a time
nije bilo nita postignuto. To

me je zatitilo od kole, ali me ni u kom sluaju nije zatitilo od Kromera,

koji me je u jedanaest asova oekivao na trgu. A majina Ijubaznost nije mi
ovoga puta donosila utehu bila je dosadna i bolela me je. Uskoro sam se
ponovo napravio kao da spavam, i razmiljao sam. Nita nije pomoglo, morao
sam u jedanaest sati da budem na tritu. Stoga u deset sati ustadoh lagano,
i rekoh da mi je lake. Kazae mi, kao obino u takvim sluajevima, da moram
ili da legnem opet u postelju, ili da idem posle podne u kolu. Rekoh da u
rado ii u kolu. Bio sam napravio jedan plan.
Bez novaca nisam smeo da odem Kromeru. Morao sam da se dokopam male kasice
za tednju, koja je bila moja. U njoj nije bilo dovoljno novaca, to sam
znao, ni izdaleka dovoljno ali je ipak bilo neeg, a neka slutnja mi je
govorila da je neto bolje nego nita, i da se Kromer mora bar umilostiviti.
Bilo mi je muno na dui kad sam se u arapama uunjao u sobu svoje matere,
i iz njenog pisaeg stola izvadio svoju kasicu ali tako muno kao ono
jueranje nije bilo. Lupanje srca me je guilo, i nije mi bilo bolje kad
sam dole na stepenicama, pri prvom pretraivanju, naao da je kasica
zakljuana. Provalio sam je vrlo lako, trebalo je samo probiti tanku limenu
pregradu ali je probijanje bolelo: tek sam time bio izvrio krau. Dotle
sam iz oblapornosti uzimao kriom samo eer i voe. A ovo sad je bilo
ukradeno, mada je to bio moj vlastiti novac. Osetio sam kako sam se opet za
korak pribliio Kromeru i njegovom svetu, kako se lepo ide nadole stopu po
stopu, i tome sam stao prkositi. Sad nije vie bilo puta unatrag, pa makar
me i vrag odneo. Izbrojao sam u strahu novac, u kasici je zvealo kao da je
bila puna, a sad u ruci bilo je bedno malo. Svega ezdeset pet pfeniga. Ja
sakrih kasicu u donji trem, ponesoh novac u stisnutoj ruci, i izaoh iz
kue, drukije nego to sam ikada izaao kroz ovu kapiju. Neko odozgo
doviknu za mnom, kao to mi se uini ja se brzo udaljih.

Imalo je jo dosta vremena. Tumarao sam okolinim putevima. kroz ulice

izmenjenog grada. pod oblacima kakve nisam nikad video. pored kua koje su
me gledale, i pored Ijudi kojima sam se inio podozriv. Uz put mi pade na um
kako je jedan moj kolski drug naao jedanput na stonom tritu talir. Rado
bih se bio pomolio bogu da uini udo i da udesi da i ja naem novac. Ali
nisam vie imao prava na molitvu. A i u tom sluaju, kasica ne bi postala
ponovo itava.
Franja Kromer me je spazio izdaleka, ali mi je prilazio sasvim lagano, i
inilo mi se da na mene ne obraa panju. Kad mi se priblii, dade mi
zapovedni znak da poem za njim, i krenu mirno dalje, ne osvrui se ni
jedan jedini put, niz Slamnu ulicu i preko peanog mosta, dok ne zastade
kod poslednjih kua pred jednom novom graevinom. Tamo se nije radilo,
zidovi su stajali goli, bez vrata i prozora. Kromer se obazre oko sebe, u&e
kroz vrata, a ja za njim. On stade iza zida, dade mi znak da mu priem, i
prui ruku.
Jesi li doneo? zapita on hladno.
Ja izvadih stisnutu ruku iz depa, i prosuh svoj novac na njegovu pljosnatu
aku. On ga je bio izbrojao jo pre nego to je poslednji petoparac
odzvonio.
 To je ezdeset pet pfeninga! ree on i pogleda u mene.
Da izustih bojaljivo. To je sve to imam, suvie je malo, znam dobro.
Ali to je sve. Nemam vie.
Drao sam da si pametniji negodovao je on prekorevajui me skoro blago.
Meu asnim Ijudima treba da je sve u redu. Ja ti neu nita uzeti to nije
pravo, to zna. Uzmi natrag taj nikleni novac, evo ga! Onaj drugi ti zna
ko ne pokuava da se cenka sa mnom. On plaa.
Ali ja nemam, nemam vie. To je moja kasica za tednju.
To je tvoja stvar. Ali neu da te unesreim. Duan si mi jo marku i
trideset pet pfeninga. Kad u ih dobiti?
O, dobie ih izvesno, Kromere! Sada ne znam, moda u uskoro imati vie,
sutra ili prekosutra. Pa valjda razume da to ne mogu kazati svome ocu.
To me se nita ne tie. Ja nisam od onih koji hoe da ti nakode. Ta ja
bih mogao da imam svoj novac jo pre ruka, vidi li, a ja sam siromaan. Ti
ima na sebi lepo odelo, i dobie za ruak da jede neto bolje nego ja.
Ali neu nita rei. Ja u sa svoje strane malo da priekam. Prekosutra u
ti zviznuti, posle podne, i onda e to dovesti u red. Ti zna kako ja
zvidim?
On zviznu preda mnom esto sam sluao taj zviduk.
Da rekoh znam.
On ode, kao da nisam bio i ja s njim. Meu nama obavljen je posao, nita
vie.
Verujem da bi me jo i danas zaplaio Kromerov zviduk kad bih ga iznenada
ponovo uo. Od toga dana uo sam ga esto, i inilo mi se da ga ujem uvek i
stalno. Nije bilo nijednog mesta, nijedne igre, nijednog rada, nijedne misli
gde nije doprlo to zvidanje, koje me je nainilo zavisnim, koje je sad bilo
moja sudba. Cesto sam bivao u naoj maloj gradini, koju sam veoma voleo, u
blaga, raznobojna jesenja popodneva, i nekakav udnovat nagon terao me je da
se ponovo igram deakih igara iz ranijeg doba izigravao sam u neku ruku
deka koji je bio mlai od mene, koji je jo bio dobar i slobodan, nevin i
zatien. Ali posred te igre odjeknuo bi mi odnekud Kromerov zviduk, uvek
oekivan, ali ipak iznenadan i uasno uzbudljiv, i presekao bi nit, razorio
uobrazilju. Tada bih morao da poem, morao bih da idem za svojim muiteljem
po ravim i runim mestima, morao bih da mu polaem raun i da se podvrgavam
opominjanju za novac. Sve je to trajalo moda nekoliko nedelja, ali se meni
inilo da su to godine, da je to venost. Retko kad bih imao novaca, peticu
ili gro, koji bi bio

ukraden sa kuhinjskog stola kad bi Lina tamo ostavila kotaricu sa pijace.

Svakog puta bi me Kromer grdio i obasipao preziranjem ta ja sam hteo da ga
prevarim i da ga liim njegovog zasluenog prava, ta ja sam ga potkradao, ta
ja sam ga unesreivao! Retko kad u ivotu mi je nevolja prila tako blizu k
srcu, nikada nisam oseao veu beznadenost, veu zavisnost.
Kasicu za tednju bio sam napunio tantuzima, i ostavio je ponovo na svoje
mesto niko se nije za nju raspitivao. Ali se i to moglo svakog dana da
srui na mene. Jo vie nego od Kromerova surova zvidanja, plaio sam se
esto od matere, kad bi mi lagano pristupila ne dolazi li da me pita za
kasicu.
Poto sam se mnogo puta pred svojim avolom pojavio bez novaca, poeo je on
da me na drugi nain kinji i iskoriuje. Morao sam da radim za njega.
Trebalo je da on obavi heke poslove za svoga oca, pa sam ja mbrao da ih
svravam umesto njega. Ili bi mi naredio da izvedem neto tegobno, da po
deset minuta skaem na jednoj nozi, ili da nekom prolazniku zadenem za kaput
kakav komad hartije. U snovima mnogih noi nastavljao sam to muenje, i
leao sam u znoju od more.
Neko vreme sam poboljevao. Povraao sam esto i lako zebao, ili sam nou
leao u znoju i vatri. Moja majka je oseala da neto nije u redu,
pokazivala mi je puno razumevanja, to me je muilo, jer na to nisam mogao
odgovoriti poverenjem.
Jedne veeri donela mi je, kad sam ve bio u postelji, parence okolade. To
je bilo opominjanje na prole godine, kada sam uvee, ako sam bio dobar,
dobijao esto pre spavanja ovakve zalogaje da se njima zasladim. A sada je
ona stajala i pruala mi parence okolade. Bilo mi je tako teko da sam
mogao samo da zatresem glavom. Pitala me je ta mi je, milovala me po kosi.
Uspeo sam samo da protepam:
Nemoj, nemoj, neu nita.
Ona spusii okoladu na stoi kraj postelje. i ode. Kad je idueg dana htela
da me ispita ta je bilo, pravio sam se kao da vie nita o tome ne znam.
Jednom je dozvala lekara. koji me je pregledao, i prepisao mi da se trljam
ujutru hladnom vodom.
U to vreme moje stanje je naliilo na neku vrstu ludila. Usred ureenog mira
nae kue iveo sam zastraen i muen kao kakva avet. Nisam uzimao udela u
ivotu drugih, retko kad sam nalazio zaborava i za trenutak. Prema ocu, koji
me je esto razdraen prizivao k sebi na odgovornost, bio sam zatvoren i
hladan.
II K A I N

Spas iz mojih muka doao je sa potpuno neoekivane strane a istovremeno s

njim ulo je u moj ivot neto novo, to i dandanas vri uticaj na mene.
U nau latinsku kolu stupio je nedavno jedan nov ak. On je bio sin neke
imune udovice, koja se preselila u na grad nosio je oko ruke crnu traku,
u znak alosti. Iao je u stariji razred nego ja, i bio je stariji vie
godina. Ubrzo je pao u oi i meni, i svima, Taj neobini ak izgledao je
mnogo stariji nego to je bio, i ni na koga nije ostavljao utisak jednog
deka. Izmeu nas, detinjastih derana, kretao se on, tu i odrastao kao
ovek, tavie kao gospodin. Nije bio omiljen, nije uzimao udela u igrama, a
jo manje u tuama, samo se drugima svideo njegov samosvestan i odluan stav
prema uiteljima. Zvao se Maks Demijan.
Jednog dana se dogodi, kao to se u naoj koli s vremena na vreme deavalo,
da se usled nekih razloga jo neki drugi razred premesti u nau veoma veliku
uionicu. To je bio Demijanov razred. Mi mali imali smo starozavetnu povest,
a veliki su morali da rade neki pismeni zadatak. Dok su nama utucavali u
glavu priu o Kainu i Avelju, ja sam jnnogo gledao preko u Demijana, ije me
je lice udno opinjavalo, i video sam to pametno, svetlo, neobino vrsto
lice kako je nagnuto paIjivo i oduhovljeno nad svojim radom ni po emu
nije izgledao kao ak koji pie zadatak, nego kao istraiva
koji se bavi svojim vlastitim problemima. On rrti, pravo govorei, nije bio
prijatan naprotiv, oseao sam neto protiv njega, bio je za mene suvie
nadmoan i hladan, bio mi je po svom biu suvie izazivaki pouzdan, a oi
su mu imale izraz odraslih koji deca nikada ne vole malo tuan, s odsevima
ruganja. Pri svem tom, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili
neprijatan ali tek to je jednom pogledao u mene, ja, uplaen, odvratih
svoj pogled od njega. Kad danas razmiljam o tome kako je on tada izgledao
kao ak, mogu da kaem: bio je u svakom pogledu drukiji nego svi, imap je
na sebi beleg potpuno svojstven i lian, i stoga je padao u oi a u isti
mah inio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponaao kao kakav
prerueni kraljevi koji je meu seljakim deacima, pa se na svaki nain
trudi da izgleda ravan njima.
Pri povratku iz kole iao je za mnom. Kad su se drugi razbegli, on me
sustie i pozdravi. I ovo pozdravIjanje, mada je pri tome podravao na
aki ton bilo je tako utivo i kao kod matorih.
Da poemo donekle zajedno? zapita on prijateljski.
To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gde stanujem.
Ah, tamo ree on osmehujui se. Tu kuu ve poznajem. Nad vaom kapijom
je nametena neka udna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.
U prvi mah nisam znao nikako na ta misli, i udio sam se kako on, izgleda,
poznaje nau kuu bolje nego ja. Doista se kao zavrni kamen iznad kapijinog
svoda nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj u toku vremena izlizao, a bivao
je esto i bojom premazivan koliko sam znao, s nama i s naom porodicom
nije imao nikakve veze.
Ja o tome nita ne znam izustih bojaljivo. To je neka ptica ili neto
slino, mora da je vrlo staro. Ta kua, kau, nekad je pripadala manastiru.
To moe da bude klimnu on glavom. Zagledaj je jednom dobro! Takve
stvari su esto sasvim zanimljive. Mislim da je to kobac.
Ili smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmeja, kao
da mu je neto smeno palo na um.
Jest, prisustvovao sam malopre vaem asu ree on ivo. Pria o
Kainu, koji je nosio ig na elu, je li? Da li ti se ona svia?
Ne, retko kad bi mi se ta svidelo od svega onoga to smo morali uiti. Ali
se nisam usuivao da to kaem inilo mi se kao da neko odrastao govori sa
mnom. Ja rekoh da mi se pria veoma svia.
Demijan me lupnu po ramenu.
Ne treba, dragi da se preda mnom prenemae. Ali je pria doista sasvim
udna, mislim da je mnogo udnija nego veina drugih na koje nailazimo u
nastavi. Ta, uitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono to je
uobiajeno o Bogu i grehu, i tako dalje. Ali ja verujem.
On prekide, osmehnu se i zapita:
Ali, da li te to zanima? Da, mislim, dakle nastavi on da se ta pria o
Kainu moe sasvim drukije da shvati. Veina stvari kojima nas ue, izvesno
su sasvim istinite i tane, ali se sve mogu posmatrati i drukije nego to
to ine uitelji, i one, veinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Ma sa tim
Kainom, na primer, i sa znakom na njegovu elu ne moe ovek biti sasvim
zadovoljan, onako kao to nam ga objanjavaju. Zar i ti to ne uvia? Da
neko u svai ubije svoga brata, moe se, naravno, desiti i da se gotom
uplai i postane maloduan, takoe je mogue. Ali da je on za svoj
kukaviluk odlikovan jo posebno jednim ordenom, koji ga titi i svima
drugima uliva strah, to je sasvim udnovato.
Naravno rekoh ja, s probuenom radoznalou stvar me je poela jako
privlaiti. Ali, kako da se ta pria drukije objasni?
On me lupnu po ramenu.

Sasvim prosto. To to je ve postojalo i ime je zapoeta ova pria, bio

je znak. Bio je jedan ovek koji je imao neto na licu to je drugima
zadavalo strah. Oni se nisu usuivali da ga dirnu, on im je ulivao
potovanje, on i njegova deca. Ali moda, ili izvesno, to nije bio neki
istinski znak na elu, kao neki potanski ig tako to grubo deava se
retko kad u ivotu. To je mnogo pre bilo neto jedva primetno i neugodno,
malo vie duha i smelosti u pogledu nego to su Ijudi na to navikli. Taj
ovek je bio moan, od toga oveka su se plaili. On je imao znak. To se
moglo objasniti kako god se htelo. A Ijudi hoe uvek ono to im odgovara i
to im povlauje. Plaili su se Kainove dece, i zato su ova imala znak. I
tako su objanjavali znak ne onako kao to je bio u stvari, kao jednu
odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom
neprijatna, a to su ona u stvari i bila. Ljudi srani i od karaktera jesu
uvek drugim Ijudima vrlo neugodni. To to je po zemlji hodao rod
neustraivih i neprijatnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu
pridenuo jedan nadimak i jedna pria, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo
malice naknade za sav pretrpljeni strah. Razume li?
Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopte, bio rav? I sva pria u
Bibliji ne bi u stvari bila istinita?
Da i ne. Tako stare, prastare prie uvek su istinite, ali nisu uvek tano
zabeleene i ne tumae ih uvek tano. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila
od oveka, i samo zato to su ga se plaili, pridenuli su mu ovu priu. Ta
pria je bila prosto reklakazala, neto to Ijudi blebeu tu i tamo, i bila
je utoliko ista istina to su Kain i njegova deca nosili doista neku vrstu
znaka, i bili drukiji nego veina Ijudi.
Bio sam vrlo zauen.
Pa ti onda veruje da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? zapitah
uzbuen.
O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio
njegov brat, u to se moe sumnjati. To nije vano, na kraju krajeva, svi su
Ijudi braa. Dakle, jak
je ubio slaboga. Moda je to bilo neko junako delo, moda i nije. Ali, u
svakom sluaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se
veoma, i kad bi ih zapitali: A zato ga prosto ne ubijete? oni ne bi rekli:
Zato to smo kukavice nego bi rekli: Ne moe se. On ima znak. Bog je stavio
znak na njega! Tako nekako mora biti da je postala ta prevara. E, ja te
zadravam. Zbogom!
On skrenu u Staru ulicu, i ostavi rne samog, zauenijeg nego to sam ikada
bio. Tek to je on otiao, sve to je kazao uini mi se sasvim neverovatno!
Kain plemenit ovek, Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je
besmisleno, ta to je bogohulno i bezbono. Pa gde je onda drugi Bog? Zar
nije on primio Aveljevu rtvu, nije li on voleo Avelja? Ne, glupost! I
nasluivao sam da je Demijan hteo sa mnom da tera jegu i da me navede na
tanak led. Ma on je bio avolski pametan stvor, a umeo je i da govori, ali
tako ne.
Pri svem tom, jo nikada nisam toliko razmiljao o nekoj biblijskoj ili
drugoj kojoj prii. I ve odavno nisam Franju Kromera zaboravio tako
potpuno, kao te veeri. Kod kue sam proitao jo jedanput tu priu, kao to
je stajala u Bibliji bila je kratka i jasna, i bilo je doista bezumno
traiti tu neko osobito, skriveno znaenje. Onda bi se svaki ubica mogao
proglasiti bojim Ijubimcem! Ne, to je bilo besmisleno. Prijatan je bio samo
nain na koji je Demijan umeo da kae takve stvari, tako lako i lepo, kao da
se sve samo po sebi razume, a uz to sa onakvim oima!
Neto, naravno, nije bilo u redu kod mene samog tavie, bilo je u velikom
neredu. Doskora sam iveo u svetlom i istom svetu, bio sam sam neka vrsta
Avelja, a sada sam utonuo tako duboko u drugi, bio sam toliko pao i srozao
se, a ipak, u sutini, nije to bogzna koliko zavisilo od mene! A kako je to
upravo bilo? Da, u meni sinu seanje, koje mi za trenutak gotovo oduze dah.
One zle Jveeri kada je zapoela moja sadanja beda, desilo se to s mojim
ocem tada sam ja, ne due od jednog asa, odjedanput kao prozreo i prezreo
njega i njegov svetao svet i mudrost! Jest, tada sam ja sam, koji sam bio
Kain i nosio

znak. uobrazio kako taj znak nije sramota, kako je on odlikovanje, i kako
ja, sa svojom zlobom i svojom nesreom, stojim vie nego moj otac, vie nego
dobri i poboni.
Ta misao nije bila u meni jasno obrazovana kad sam je lada proiveo, ali se
to sve tu sadravalo kao da su u tom asu buknula oseanja, udnovate
kretnje, i one su bolele. ali su me ipak ispunjavale ponosom.
Priseajui se svega kako je udno govorio Demijan o neustraivom oveku i
o kukavici! Kako je udno protumaio znak na Kainovu elu! Kako se pri tome
njegovo oko, njegovo neobino oko kao u odrasla oveka, udno sijalo! kroz
glavu mi nejasno prolete: Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina?
Zato ga on brani ako ne osea da lii na njega? Zato ima tu mo u pogledu?
Zato govori tako podrugljivo o, drugima, o plaljivcima, koji su upravo
poboni i bogougodni?
Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac. a kladenac ie bio
moja mlada dua. I za dugo, vrlo dugo vreme bila je ta stvar s Kainom, s
ubistvom i sa znakom, taka odakle su proisticali svi moji pokuaji za
saznanjem. sumnjorn i kritikom.
Opazio sam da se i drugi aci mnogo bave Demijanom. O prii s Kainom nisam
nikome kazao ni rei, ali inilo mi se da se i drugi interesuju za njega.
Tek, o novome su kruili mnogi glasovi. Kad bih ih samo jo sve znao, svaki
bi bacio svetlost na njega, svaki bi se mogao protumaiti. Samo jo znam da
se najpre prialo kako je Demijanova mati vrlo bogata. Govorilo se takoe
kako ona ne ide nikada u crkvu, a ni sin. Jedan je dokazivao da su oni
Jevreji, ali moda su i potajni muhamedanci. Zatim su priane itave bajke o
telesnoj snazi Maksa Demijana. Jedno je bilo izvesno: da je on strahovito
ponizio najjaeg u svom razredu, koji ga je pozvao da se tuku, a kada se on
tome usprotivio, ovaj ga je nazvao kukavicom. Oni koji su bili prisutni
govorili su kako ga je Demijan uhvatio
samo jednom rukom za potiljak i vrsto ga pritisnuo, a tada je deko
prebledeo, pa se potom odunjao, i nije vie mogao danima da kree rukom.
Jedno vee proulo se ak da je umro. Jedno vreme se sve tvrdilo, sve
verovalo, sve je bilo uzbudljivo i udnovato. A za neko vreme bilo je dosta
svega toga. Ali, ne mnogo docnije uskrsnuli su meu nama acima novi
glasovi, o tome kako Demijan odrava prisne odnose sa devojkama i kako sve
zna.
U meuvremenu, moja stvar s Franjom Kromerom tekla je i dalje svojim
prisilnim tokom. Nisam ga se mogao osloboditi, jer, mada me je s vremena na
vreme ostavljao danima na miru, bio sam ipak za njega privezan. U mojim
snovima iveo je on sa mnom kao moja senka i ono to mi u stvarnosti nije
inio naao, to mu je pripisivala moja mata u tim snovima, u kojima sam
postajao njegov rob telom i duom. Ziveo sam u tim snovima oduvek sam bio
velika sanjalica vie nego u stvarnosti, i od tih senki izgubio sam snagu i
ivot. Meu ostalim, esto sam sanjao kako me Kromer zlostavlja, kako me
pljuje i kako na meni klei, i, to je jo gre bilo, kako me navodi na
teke zloine bolje rei, ne kako me navodi, nego prosto, kako me svojim
monim uticajem prisiljava. U najstrahovitijem od tih snova, iz koga sam se
probudio upola izbezumljen, trebalo je da napadnem i da ubijem svoga oca.
Kromer je naotrio no i dao mi ga u ruku, stajali smo iza drvea jedne
staze i vrebali nekog, nisam znao koga ali kad se taj priblii, Kromer,
pritisnuvi me za ruku, ree da je to taj koga ja moram da probodem, spazih
da je to moj otac. Tada se probudih.
Utonuo u te stvari, ja sam, dodue, jo pomiljao na Kaina i Avelja, ali
malo kad na Demijana. Kad mi se prvi put poncvo pribliio, udnovato, bilo
je takoe u snu. Sanjao sam upravo opet zlostavljanja i nasilja koja sam
snosio, ali umesto Kromera kleao je na meni ovoga puta Demijan. I to je
bilo sasvim novo i nainilo je na mene dubok utisak sve to sam podnosio od
Kromera s mukama i opirui mu ise, to sam od Demijana podnosio rado i s
oseanjem u kome je bilo isto toliko slasti koliko i stra

ha. Taj san mi se vraao dva puta, a tada se Kromer ponovo vratio na svoje
mesto.
Sta sam doiveo u tim snovima a ta u stvarnosti, to ve odavna ne mogu
tano da izdvojim. U svakom sluaju, moj muan odnos prema Krorneru trajao
je i dalje, i nije bio okonan ni onda kad sam najzad deku otplatio dunu
sumu iz samih sitnih kraa. A sad je on znao za te krae, jer me je uvek
pitao odakle je taj novac, te sam bio u njegovoj vlasti vie nego ikad.
esto je pretio da e sve rei mome ocu, i onda, je moj strah bio jedva
toliko veliki koliko je duboko bilo aljenje to to nisam uinio sam jo u
samom poetku. Meutim, ma kako da sam bio bedan, nisam se ipak zbog svega
kajao, ili bar nisam se kajao uvek, i inilo mi se pokatkad da oseam kako
to mora sve da bude tako. Nada'mnom je lebdela kob, i bilo je beskorisno
pokuavati da se ona probije.
Verovatno su moji roditelji mnogo patili od ovakvog stanja. Mnome je ovladao
neki tui duh, ja nisam vie priliio naoj zajednici, koja je bila tako
prisna, i za kojom me je esto spopadala besomuna enja, kao za
izgubljenim rajem. Zapravo je majka sa mnom postupala pre kao s bolesnikom
nego kao s nevaljalcem ali kako je u stvari bilo, to sam najbolje mogao
videti po ponaanju svojih obeju sestara. U tom ponaanju, koje je bilo puno
popustIjivosti, ali koje me je ipak beskrajno unesreivalo, jasno se
ispoljavalo da sam ja neka vrsta opsednutog, koga je za njegovo stanje
valjalo vie saaljevati nego koreti, ali u koga je ipak uao neastivi.
Oseao sam da su se za mene molili Bogu. drukije nego inae, i oseao sam
da su te molitve uzaladne. Cesto sam oseao vatrenu enju zamolitvu,
udnju za pravom ispoveu ali sam ipak Unapred oseao da ne bih ni ocu ni
majci mogao sve tano da kaem i da objasnim. Znao sam da bi to oni primili
prijateljski, da bi me veoma tedeli, ak i saaljevali, ali me ne bi sasvim
razumeli, i sve bi smatrali kao neku vrstu skliznua sa pravoga puta, dok je
to, upravo, bila sudbina.
Znam da mnogi nee verovati da moe tako da osea jedno dete od nepunih
jedanaest godina. Ovima i ne pri
am svoje stvari. Ja ih priarn onima koji bolje pozmju oveka. Odrasli
Ijudi koji su nauili da jedan deo svojih oseanja preudeavaju u misli, ne
nalaze te misli kod deteta, pa dre da tu nema ni doivljaja. Ja sam, pak,
retko kad u svome ivotu tako duboko preivljavao i patio kao tada.
Bio je kini dan. Moj muitelj mi je bio poruio da doem na dvorski trg, i
tu sam sad stajao i ekao, baratao nogama po mokrom kestenovom liu, koje
je svejednako padalo sa crnog kapavog drvea. Novaca nisam imao, ali sam bio
smaknuo dva kolaa i poneo ih sa sobom, da bih bar togod mogao da dam
Kromeru. Ve odavno sam bio navikao da stojim tako negde u nekom kutu i da
ga ekam, esto veoma dugo, i bio, sam se pomirio s tim, kao to se ovek
miri s onim to se ne da izmeniti.
Najzad Kromer stie. Danas se ne zadra dugo. Munu me samo nekoliko puta u
rebra, nasmeja se, oduze mi kolae, ponudi mi ak jednu mokru cigaretu, koju
ipak ne uzeh, i pokaza se Ijubazniji no obino.
Jest ree on polazei da ne zaboravim mogao bi idui put da dovede
svoju sestru, onu stariju. Kako li se ona zove?
Nisam nikako razumeo, niti sam odgovorio. Samo sam ga zaueno pogledao.
Zar ne shvata? Treba da dovede svoju sestru.
 Jest, Kromere, ali to ne ide. To ne smem, a i ona ne bi pola.
Oekivao sam da je to opet samo kinjenje i puki izgovor. Tako je esto
radio, traio je neto nemogue, prestraivao me je, poniavao, pa bi
postupno doputao da se s njim pogaam. Tada bih se morao iskupljivati s
neto novaca ili drugim darovima.
Ovoga puta bio je sasvim drukiji. Na moje protivljenje nije se gotovo ni
naljutio.
Pa da ree on olako razmislie o tome. Hteo bih da se upoznam s tvojom
sestrom. To e se ve jednom udesiti. Povee je prosto u etnju, pa u vam
ja prii. Sutra u ti zviznuti, onda emo jo jedanput govoriti o tome.
Kad je otiao, najedanput mi pue pred oima smisao rijegove tranje. Bio
sam sasvim dete, ali sam sluao da deaci i devojice, kad su malo stariji,
mogu meu sobom da rade izvesne tajanstvene. nepristojne i zabranjene
stvari. I sad treba ja najedanput mi bi jasno kako je to uasno! Namah
donesoh vrstu odluku da to nikada ne uinim. Ali ta e se tada dogoditi, i
kako e mi se Kromer osvetiti, na to sam se jedva usuivao da mislim.
Zapoinjalo je novo muenje za mene, jo nije bilo dosta.
Iao sam utuen preko praznog trga, s rukama u depovima. Nove muke, novo
robovanje!
Utom me doviknu neki sve, dubok glas. Ja se uplaih, i dadoh se u trk. Neko
je trao za mnom, jedna ruka dohvati me blago odostrag. To je bio Maks
Demijan. Predadoh se.
Ti si to? rekoh nesigurno. Tako si me uplaio.
On me pogleda. Nikada njegov pogled nije vie no sad hio na pogled odraslog
oveka, nadmonog i pronicljivog. Ve odavno kako nas dvojica nismo
razgovarali.
Zao mi je! ree on na svoj utiv ali pri tom vrlo pouzdan nain. Ali
sluaj, ne sme ovek dopustiti daga tako uplae.
Ta to se moe desiti.
Izgleda. Ali sluaj: ako se ti tako stresa od nekog koji ti nije nita
uinio, onda taj neko poinje da razmilja. To mu je udno, postaje
radoznao. Taj neko misli da si ti neobino straljiv, p razmilja dalje:
ovek je takav samo onda kada je uplaen. Kukavice se uvek plae ali ja
drim da ti upravo nisi kukavica. Zar ne? O, naravno, nisi takoe ni junak.
Ima stvari od kojih se ti strai ima i Ijudi od kojih se strai. A to ne
treba nikada da bude. Ne, od Ijudi se ne treba nikada plaiti. Valjda se ne
plai mene? Ili ipak?
O, ne, nimalo.
Pa eto vidi. Ali ima Ijudi od kojih se plai?
Ne znam.. Ma ostavi me, ta hoe od mene? Iao je sa mnom ukorak bio
sam poao bre, po
miljajui da pobegnem i oseao sam sa strane njegov pogled.
Predstavi sebi zapoe on ponovo da ti dobro mislim. U svakom sluaju, ne
treba da se od mene boji. Rado bih nainio jedan eksperiment s tobom, to je
zabavno i moe pri tom da naui neto to je vrlo korisno. Pazi samo!
Dakle, ja pokatkad pravim oglede u jednoj vetini koja se naziva itanje
misli. Nema u tome nieg volebnog ali ako se ne zna kako se to radi, onda
to izgleda sasvim udno. Na taj nain mogu se Ijudi veoma iznenaditi. E, da
pokuamo sada. Dakle, ja te volim, ili se interesujem za tebe, i hteo bih
sad da proniknem kako izgleda unutra u tvojoj dui. Za to sam ve nainio
prvi korak. Uplaio sam te dakle, ti si plaljiv. Ima, dakle stvari od
kojih se strai. Otkuda to dolazi? Ne treba se ni od koga bojati. Ako se
ovek plai nekoga, to dolazi totuda to je tom nekom ustupio mo nad sobom,
Uinio si, na primer, kakvo zlo, pa to drugi zna onda taj ima nad tobom
mo. Jesi li razumeo? Pa to je jasno, zar ne?
Gledao sam ga bespomono u lice ono je bilo ozbiljno i pametno kao uvek, a
i milostivo, ali bez ikakve nenosti bilo. je pre strogo. Pravda ili neto
slino ogledalo se na njemu. Nisam znao ta se to sa mnom zbivt>: stajao je
preda mnom kao kakav maioniar.
Jesi li razumeo? zapita on jo jedanput. Ja klimnuh glavom. Nisam mogao da
govorim.
Ama kazao sam ti da to izgleda smeno, to itanje misli, ali se deava
sasvim prirodno. Mogao bih ti, na primer, prilino tano rei ta si o meni
mislio kad sam ti jednom ispriao priu o Kainu i Avelju. Ali, to ne spada
ovamo. Drim da je takoe moguno da si me jednom sanjao. Ali da ostavim to!
Ti si pametan deko, veina njih su tako glupi! Tu i tamo rado govorim s
pametnim dekom u koga imam poverenja. Je li ti to pravo?
O jesle, samo ne razumem..
Ali ostanimo kod tvog smenog eksperimenla! Dakle, nali smo: deak S. je
straljiv on se boji nekoga on svakako s tim drugim ima neku tajnu, koja
mu je vrlo neprijatna. Je li tako otprilike?
Kao u snu podlegao sam njegovu glasu, njegovu uticaju. Samo sam klimao
glavom. Nije li to govorio glas koji je mogao dolaziti samo iz mene samog?
koji je sve znao? koji je sve znao bolje, jasnije negoli ja sam?
Demijan me snano lupnu po ramenu.
Dakle, tako je. Znao sam ja to. A sad jo samo jedno jedino pitanje: zna
li kako se zove deak to je maloas otiao?
Ja se estoko uplaih, moja dotaknuta tajna izvi se bolno ka meni unatrag,
nije htela da izie na videlo.
Kakav deak? Tu nije bilo nikakvog deka osim mene.
On se nasmeja.
Ma reci samo nasmeja se on. Kako se taj zove?
Ja proaputah:
Misli li na Franju Kromera?
On zadovoljno klimnu glavora.
Bravo! Na tebe se ovek moe osloniti, postaemo jo prijatelji. Samo ti
moram neto rei: taj Kroraer, ili kako li se zove, to je neka bitanga.
Njegovo mi lice kazuje da je hulja! ta ti misli?
O, da uzdahnuh on je rav, on je sotona! Ali or. ne sme nita da zna!
Poznaje li ga? Da li on tebe poznaje?
Budi samo spokojan! On je otiao, i ne poznaje me jo ne. Ali bih ga ja
rado upoznao. On ide u osnovnu kolu?
 Da.
U koji razred?

U peti! Ali nemoj nita da mu kae. Molim te, molim te, nemoj nita da mu
kae.
Budi spokojan, nee ti se nita desiti. Verovatno nema volje da mi to
vie ispria o tom Kromeru?
Ne mogu! Ne, ostavi me! On malo pouta.
Steta ree on potom mogli bismo da izvodimo eksperiment jo dalje. Ali
neu da te muim. Ali to valjda zna, zar ne, tvoj strah od njega kasvim je
neosnovan. Takav strah nas upropauje, moramo ga se osloboditi. Mora ga
se osloboditi ako hoe da od tebe postane valjan ovek. Razume li?
Naravno, ima potpuno pravo. ali ne ide. To ti ne zna..
Video si da poneto znam vie no to si mislio. Da mu nisi duan togod
novaca?
Jesam, i to, ali to nije glavna stvar. Ne mogu da kaem, ne mogu!
Onda nita ne pomae ako bih ti dao toliko para koliko si mu duan? Ja
bih ti to lako mogao dati.
Ne, ne, nije to. I molim te: nemoj nikome o tome da govori! Ni rei!
Unesreie me!
Osloni se na mene, Sinklere. Vae tajne e mi jednom docnije saoptiti..
Nikada, nikada! uzviknuh estoko.
Kako god hoe. Mislim samo da e mi moda nekad docnije vie kazati.
Samo dobrovoljno, razume se! Ta valjda ne misli da u ja initi kao i sam
Kromer?
O ne ali ti nita o tome ne zna!
Ba nita. Samo o tome razmiljam. I neu nikada tako initi kao to to
ini Kromer, to mi moe verovati. A nisi mi nita ni duan.
Cutali smo dugo, i ja sam se umirio. Ali mi je Demijanovo znanje postajalo
sve zagonetnije.
A sad idem kui ree on i zbog kie se umota bolje u svoj ohani ogrta.
Hteo bih jo jedanput da ti neto kaem, poto smo ve tako daleko odmakli
treba da se oslobodi tog nikogovia! Ako ne ide nikako drukije,
onda ga ubij! Zadivilo bi me i svidelo bi mi se kad bi to uradio. I ja bih
ti pomogao.
Ja se ponovo prestraih. Najedanput mi ponovo pade na um pria o Kainu.
Osetih se neugodno, i stadoh tiho da plaem. Suvie neprijatnosti bilo je
svugde oko mene.
Pa dobro osmehnu se Maks Demijan idi samo kui! Udesiemo ve to. Mada bi
ubistvo bilo najprostije. U takvim stvarima, ono to je najprostije, uvek je
najbolje. Ti nisi u dobrim rukama kod tvog prijatelja Kromera.
Vratio sam se kui, i uinilo mi se kao da sam bio itavu godinu odsutan.
Sve jc izgledalo drukije. Izmeu mene i Kromera stajalo je neto kao
budunost, neto kao nada. Nisam vie bio sam! I tek sam sad video kako sam
nedeljama i nedeljama bio uasno usamljen sa svojom tajnom. I tog trenutka
mi pade na um ono o emu sam vie puta razmiljao: da bi mi ispovest pred
mojim roditeljima bila olakanje ali mi ipak ne bi donela potpuno
izbavljenje. A sada sam se gotovo ispovedio, nekome drugome, jednom tuincu,
i nasluivanje da u biti izbavljen letelo mi je u susret kao kakav jak
miris!
Pri svem tom, nisam se jo zadugo mogao osloboditi od toga straha, i pomirio
sam se s tim da moe doi jo do dugih i strahovitih objanjenja s mojim
neprijateljem. Utoliko mi je bilo udnovatije to je sve proteklo tako tiho,
tako potpuno pritajeno i mirno.
Kromerovo zvidanje pred naom kuom izostalo je jedan dan, dva dana, tri
dana, cele nedelje. Nisam se ak usuivao da u to verujem, i slutio sam u
dui da e se on iznenada, ba kad se nikako ne oekuje, ipak ponovo
pojaviti. Ali je on bio udaljen, i ostao je udaljen! NepoverIjiv prema novoj
slobodi, jo uvek nisam isto verovao u to. Dok naposletku ne sretob
jedanput Franju Kromera. Iao je niz Uarsku ulicu, ba meni u susret. Kad
me spazi, strese se, iskezi se gadno, i ni pet ni est, okrete natrag, da ne
bi morao da me sretne.
To je bio za mene jedinstven trenutak. Moj neprijatelj beao je ispred mene!
Moj sotona me se plaio! Radost i iznenaenje promae me celog.

Tih dana Demijan se pojavi ponovo. ekao me je pred kolom.

Zdravo.
Dobro jutro, Sinklere. Hteo sam samo da ujem kako ti je. Sada te Kromer
ostavlja na miru, zar ne?
Jesi li ti to uinio? Ali kako? Kako? To nikako ne razumem. Sasvim se
povukao.
To je dobro. Ako se bude ikada ponovo pojavio mislim da to nee uiniti,
ali je on drzak stvor onda mu samo reci neka pomisli na Demijana.
Ali u kakvoj je to vezi? Da li si s njim zametnuo kavgu i pretukao ga?
Nisam, to ne inim rado. Samo sam s njim razgovarao, tako kao s tobom i pri
tome sam mu objasnio kako je za njega lino dobro da te ostavi na miru.
O, valjda mu nisi dao novaca?
Nisam, mali moj. Pa taj put ti si ve bio okuao. On se otre, mada sam
pokuao na sve mogue naine
da ga ispitam, i ja ostadoh gajei prema njemu staro potiteno oseanje,
koje je bilo udna smea zahvalnosti i bojazni, i divljenja i straha,
naklonosti i unutranjeg otpora.
Odluio sam da ga uskoro ponovo vidim, i hteo sam da govorim tada vie o
svemu tome, a isto tako jo i o Kainu.
Ali do toga nije dolo.
Zahvalnost nije uopte vrlina u koju ja verujem, a traiti je od deteta,
inilo bi mi se pogreno. Stoga se ne udim mnogo svojoj vlastitoj potpunoj
nezahvalnosti koju sam pokazao prema Maksu Demijanu. Danas verujem vrsto da
bih se za ceo vek razboleo i propao da me on nije oslobodio iz Kromerovih
kandi. Ve i tada sam to osloboenje oseao kao najvei doivljaj svoga
mladoga ivota ali samog osloboditelja ostavio sam po strani im jc izveo
udo.
Kao to rekoh, nezahvalnost mi nije neobina. Cudnovato mi je jedino to to
sam pokazao toliki nedostatak radoznalosti. Kako je bilo mogue da sam mogao
mirno iveti i jedan jedini dan a da ne doem blie tajnama s kojima me je
Demijan doveo u dodir? Kako sam mogao
suzbiti udnju da ujem neto vie o Kainu, neto vie o Kromeru, neto vie
o itanju misli?
To je jedva shvatljivo. a ipak je tako. Video sam da sam se riajedanput
ispleo iz demonskih mrea, video sam opet pred sobom svet jasan i radostan,
nisam vie podlegao napadima straha i zaguljivom lupanju srca. Prokletstvo
je bilo skinuto, vie nisam bio na muke udareni osudenik, bio sam opet ak
kao i uvek. Moja priroda pokuavalaje. tp je br?e mogla da dospe opet u
ravnoteu i mir, i stoga se pre svega trudila da potisne od sebe mnogo
totaruno i pretee, i da to zaboravi. udnovato brzo iilela je iz mog
pamenja cela duga povest o mojoj krivici i zastraenosti, ne ostavivi na
izgled nikakvih oiljaka i utisaka.
Danas razumem takode i to to sam pokuavao da isto tako brzo zaboravim
svoga pomagaa i spasitelja. Iz doline bede moga osuenitva, iz uasnog
robovanja Kromeru odleteo sam sa nagonima i snagama svoje povreene due
tamo unatraggde sam ranije bio srean i zadovoljan: u izgublj.eni raj,koji
se ponovo otvorio, u svetao oev i majjn svet" ka sestrama, ka mirisu
istote, ka bogougodnitvu Aveljevu.
Ve idueg dana po mome kratkom razgovoru s Demijanom kad sam najzad bio
potpuno ubeen u svoju ponovo zadobijenu slobodu, i kad se nisam vie plaio
da e se povratiti preanje stanje, uinio sam ono to sam. takoesto i
eenjivo prieljkivao ispovedio sam se. Otiao.sam svojoj majci, pokazao
sam joj kasicu za tednju,. eija je brava bila oteena, i koja je bila
napunjena tantuzima umesto novcem i ispriao joj kako sam, svojojri
vlastitom krivicom, bio dugo privezan za jednog zlog muitelja. Oiia nije
shvatila sve, ali je videla kasicu, videla je moj izmenjeni pogled, ula je
moj izmenjeni glas, osetila je da sam ozdravio, da sam joj se vratio.
I tada proslavih u sveanom raspoloenju svetkovinu svoga.ponovnog prijema,
povratak bludnog sina. Mati me je privela k ocu, pria je ponovljena,
pitanja i uzvici uenja su se sustizali. roditelj! su me milovali po glavi,
i

odahnuli su zbog duge potitenosti. Sve je bilo divno, sve je bilo kao u
priama, sve se rasplelo u izvanrednom skladu.
U taj sklad uleteo sam sad s istinskom strau. Nisam mogao dovoljno da se
nasitim toga to ponovo imam svoj mir i poverenje svojih roditelja postao
sam uzoran deko u svome domaem krugu, igrao se vie no ikad'.sa svojim
sestrama, i pri molitvama pevao s njima ajedhp drage, stare pesme, s
oseanjima osobe izbavljene i preobraene u pravu veru. To sam inio iz sveg
srca, pri. tome nije bilo lai.
Ipak, to nije bilo u redu! I tu je taka sa koje.se jedino moe istinski
objasniti moja zaboravnost prema Demijanu. Njemu je trebalo da se isppvedim!
Ta*ispovest bila bi manje dekorativna i dirljiva, ali bi za mene bila od
vee koristi. A sad sam se grozniavo uhvatio svim korenjem za svoj
nekadanji rajski svet, vratio sam se domu i bio milostivo primljen. A
Demijan se nije nikako.ubrajao u taj svet, nije pristajao uza nj. I on
jebio, drukije nego Kromer, ali ipak i on je bio zavodnik, i ori
me.jVezivao s drugim, zloestim, ravim svetom, a za taj nisam sad hteo ni
da ujem ni da znam. Sad nisam mcfgab niti sam hteo da izdam Avelja, niti da
pripbmognenio velianju Kaina, sad kad sam upravo sam postao opetAvelj. ' '
Tako su stvari bile spolja povezane. Iznutra pak, izgledalo je ovako: bio
sam osloboen iz Kromerovih i iz avoljih ruku, ali ne svojom vlastitom
snagom f poduhvatom. Pokuao sam da hodam po stazama sveta,. a ove su za
mene bile suvie klizave. A sad, kad me je dodir jedne prijateljske ruke
spasao, potrao sam, ne bacivi ni pogleda u stranu, natrag u majino krilo
i u skrovitost briljivo negovane, detinje bezazlenosti. Pravio sam se
mlaim, zavisnijim, detinjastijim no to sam u stvari bio. Zavisnost prema
Kromeru morao sam zameniti jednom novom, jer se nisam usuivao da idem sam.
I tako sam izabrao, u svom zaslepljenom srcu, zavisnost od oca i majke, od
starog, voIjenog, svetlog sveta za koji sam sad ve znao da nije jedini. Da
to nisam uinio, morao bih se pridravati Demijsna, i morao bih mu se
poveriti. Sto to nisam uinio, izgledalo mi je tada kao opravdano
nepoverenje prema njegovim udnovatim mislima u stvari, to nije bilo nita
drugo nego strah. Jer bi Demijan od mene zatraio vie nego to su roditelji
traili, mnogo vie, on bi pokuavao da me podsticanjem i opominjanjem,
ruganjem i ironijom naini samostalnijim. Ah, to danas znam: nita na svetu
nije oveku odvratnije negoli da poe putem koji ga vodi ka njemu samome!
Pri svem tom, nisam mogao, otprilike posle pola godine, da odolim iskuenju,
i pri jednoj etnji zapitao sam svoga oca ta je u stvari s tim to neki
Ijudi proglaavaju Kaina boljim nego to je Avelj.
On je bio veoma zauen, i objasnio mi je kako to shvatanje nije novo. Ono
se bilo pojavilo ak i u prahriansko doba, i propovedano je po sektama, od
kojih se jedna nazivala kainitima<. Ali, naravno, ta bezumna nauka nije
nita drugo nego pokuaj satanin da razori nau veru. Jer kad bismo verovali
u Kainovo pravo i u Aveljevo nepravo, iz toga bi proizilo da se Bog
prevario da, prema tome Bog iz Biblije nije pravi i jedini, nego da je
lani. Doista su kainiti neto slino i uili i propovedali ali je ta jeres
ve davno iezla iz oveanstva, i on se samo udi kako je neki moj kolski
drug mogao doznati neto od toga. U svakom sluaju, opomenuo me je ozbiljno
da se okanim tih misli.
III RAZBOJNIK
Imao bih da priam o mnogo emu lepom, nenom i vrednom Ijubavi iz moga
detinjstva, o svojoj zakriljenosti kraj oca i matere, o detinjskoj Ijubavi i
prilino razigranom ivovanju i blagoj, dragoj, svetloj okolini. Ali mene
zanimaju samo oni koraci koje sam uinio u svom ivotu da bih dopro do sebe
samoga. Sve lepe take gde s.im se odmarao, sva srena ostrva i rajeve, ija
mi dra nije ostala nepoznata, ostavljam da poivaju u sjaju daIjine, i ne
udim da jo jednom stupim u njih.
I zato govorim, dok se jo zadravam na svom deatvu, samo o onome to mi
se novo dogodilo, to me je teralo unapred, to me je otkidalo od ranijeg.
Ti podstreci dolazili su uvek iz drugog sveta i uvek su donosili sa sobom
strah, prisiljavanje i neistu savest, uvek su bili prevratniki i dovodili
u opasnost mir, u kome bih rado ostao da prebivam.
Nastupile su godine kada sam morao nanovo da otkrijem da u meni samom ivi
neki pranagon, koji je u doputenom i svetlom svetu morao nikom poniknuti i
sakrivati se. Kao svakog oveka, tako je i mene oseanje ulnosti koje se
lagano budi, spopadalo kao neprijatelj i razaira, kao neto zabranjeno, kao
zavoenje i greh. Ono to je moja radoznalost traila, to mi je stvaralo
snove, radost i strah, velika tajna puberteta, to nije nimalo dolikovalo
briljivo negovanom blaenstvu moga dejeg spokojstva. inio sam kao svi
ostali. Vodio sam dvostru
ki lvot deteia koje nije vie dete. Moja svest ivela je u onom to me je
okruivalo i to je bilo doputeno, moja svest je poricala nov svet koji se
pojavljivao na obzorju. Ali sam pored toga iveo u snovima, nagonima,
eljama podzerane vrste, preko kojih je onaj svestan ivot gradio sebi sve
bojaljiviije mostove, jer se detinji svet u meni ruio. Kao gotovo svi
roditelji, tako ni moji nisu pritekli u pomo ivotnim nagonima koji su se
budili, ali o kojima se nije govorilo. Oni su samo s neiscrpnom briljivou
pomagali moje beznadene pokuaje da se oporekne stvarnost, i da se i dalje
ostane u detinjskom svetu, koji je postajao sve nestvarniji i laljiviji. Ne
znam da li u tome roditelji mogu uiniti mnogo, ne prebacujem svojima nita.
To je bila moja lina stvar da iziem sa soborn n>a kraj i da naem svoj put
i.ja sam svoju stvar izveo ravo, kao veina lepo vaspitane dece.
Svaki ovek preivljava tu tekou. Za prosenoga je to ona taka u ivotu
gde zahtev za vlastitim ivotom dolazi u najotriji sukob sa okolnim svetom,
gde se put unapred mora da izvojuje u najgoroj borbi. Umiranje i ponovno
raanje, to je naa sudbina, mnogi doivljavaju samo jedanput u ivotu,
prilikoin raspadanja d laganog ruenja detinjstva, kad sve to smo zavoleli
hoe da nas napusti, i kad najedanput osetimo oko sebe samou i smrtnu
hladnou vasione. I mnogi i mnogi nasuu se zauvek na ovaj sprud, i celog
svog ivota priveu se bolno za ono to je u nepovrat prolo, za san o
izgubljenom raju, koji je najgri i najubitaniji od svih snova.
Da se vratimo na povest. Oseaji i snovi u kojima mi se najavljivao kraj
detinjstva, nisu dovoljno vani da bi ih valjalo ispriati. Najvanije je
bilo ovo: mrani svet drugi svetbio je ponovo tu. Sto je nekad bio Franja,
Kromer, to je sad tinjalo u meni samom. A sa tim je i drugi svetspolja dobio
ponovo prevlast nada mnom.
Od povesti sa Kromerom proteklo je vie (godina. Ono dramatino i greno
doba moga ivota bilo je ve veoma daleko od mene, i inilo nni se da se
istopilo ni u ta kao kakav kratak, teak san. Franja Kromer je ve
odavno bio iezao iz moga ivota jedva sam obraao panju kad bih ga
kadgod sreo. Ali druga vana linost moje tragedije, Maks Demijan, nlije
vie ieznuo sasvim iz moga vidokruga. Pri sveim tom, on je dugo stajao
daleko na ivici, vddljiv, ali bez oiticaja. Tek postupno se ponovo
pribliio, i od njega su opet zraile sile i uticaji.
Pokuavam da se prisetim svega to iz tog vremena znam o Demijanu. Godinu
dana ili, moe biti, i due, nisam s njim govorio ni jedan jedini put.
Izbegavao sam ga, a on se nije nikako nametao. Kad bi smo se ipak jednom
sreli, klimnuo bi mi glavom. Tada toi mi se ponekad uinilo da u njegovoj
Ijubaznosti ima neki jedva primetan zvuk podrugljivosti ili ironinog
prebacivanja ali iSam moda to samo uobraavao. Stvar koju sam s njim
doiveo i udnovat uticaj koji je on tada na niene izvrio, bili su kao
zaboravljeni, i sa njegove i sa moje strane.
Istraujem njegovu linost i sada, kada ga se priseam, vidim da je on ipak
bio tu, i da sam ga zapaao. Vidini ga kako ide u kolu, sam ili meu drugim
starijim acima, i vidim ga kako se meu njiima ikree razliit, usamljen i
utljiv, kao u svom sazveu, opkoljen vlastitom atmosferom, ivei po
vlastitim zakoninia. Niko ga nije voleo, niko nije bio u prisnim odnosima s
njim, opim njegove majke, a i s hjome, izgleda da se nije ophodio kao dete,
nego kao odrastao ovek. Uitelji su ga ostavIjali na miru to je mogue
vie, bio je dobar ak, ali se nije starao da se ikome svidi, i s vremena na
vreme <uli bismo kako se prepriavaju poneke rei, objanjenja ili odgovori
koje je on, kako se govortlo, dao nekom uiteIju, i koji su se odlikovali
oporim izazivanjem ili ironijom.
Piriseoam se, zatvorenih oiju, i vidim kako njegova slika uskrsava. Gde je
to bilo? Da, evo ga opet. To je bilo na ulici pred naom kuoom. Tu sam ga
vtideo jednog dana kako stoji, s belenicom u ruci, I video sam ga kako
crta. Crtao je stari grb sa pticom nad 'naom kapijoin. A ja sam stajao na
prozoru, sakriven iza zavese, i nosmatraoga, i spazio sam, duboko zadivljen,
njegovo paljivo, hladno, svetlo lice okrenuto ka grbu, lice kao u oveka,
istraivaa ili umetnika, nadmono i puno volje, osobito svetlo i hladno, sa
znalakim oima.
I opet ga vidim. To je bilo malo docnije, na ulici stajali smo svi, pri
povratku iz kole, oko jednog konja koji se sruio. On je leao, jo
upregnut u rudu, ispred jednih seljakih kola, frktao je tuno i njukajui
otvorenim nozdrvama po vazduhu, dok mu je krv lopila iz neke nevidljive
rane, tako da se bela ulina praina na njegovoj strani lagano napila i
potamnela. Kad sam se, poto mi se smuilo, okrenuo od tog prizora, spazio
sam Demijanovo lice. On se nije bio progurao napred, stajao je sasvim
pozadi, u zgodnom i prilino otmenom stavu, kako mu je i pristajalo. Pogled
mu je izgledao upravljen na glavu toga konja, i opet je izraavao tu duboku,
mirnu, skoro fanatinu panju, ali ipak bez strasti. Morao sam dugo da ga
posmatram, i tada sam osetio, mada toga nisam bio potpuno svestan, neto
veoma udno. Video sam Demijanovo lice, i zapazio sam ne samo da on nema
lice kao la deka, ve da ima lice oveka zapazio sam jo vie: inilo mi
se da vidim ili da oseam da to nije lice ni oveka, nego neto sasvim
drugo. Izgledalo mi je da je u tome bilo i neeg od enskog lica, i upravo
rni se to lice inilo, za trenutak, kao da nije ni muko ni detinje, ni
staro ni mlado, nego nekako tisugodinje, nekako bezvremensko, sa otiscima
iz drugih, prohujalih vremena. Tako su valjda izgledale ivotinje, ili
drvee, ili zvezde to nisam znao, nisam oseao jasno to o emu sada kao
odrastao ovek kazujem, ali sam oseao neto slino. Moda je on bio lep,
moda mi se sviao. moda mi je bio i odvratan to se nije moglo da utvrdi.
Video sam samo: on je bio drukoiji nego mi, bio je kao ivotinja, ili kao
duh, ili kao slika, ne znam kakav je bio, ali je bio drukiji, drukiji nego
mi svi. kao to se ne da zamisliti.
Nita vie mi ne kazuje seanje, a moda je i ovo uzeto delimino iz
docnijih utisaka.

Tek kad sam bio nekoliko godina stariji, doao sam najzad opet u blii dodir
s njim. Demijan nije bio, kao to je to obiaj, krizman u crkvi sa svojim
vrnjacima, te su se s tim u vezi odmah ponovo pronosili glasovi. Prialo se
opet po koli da je on Jevrejin, ili ne da je neznaboac, a drugi su znali
da je on zajedno sa svojom majkom bez ikakve religije, ili da pripada nekoj
legendarnoj, looj isekti. U vezi s tim, ini mi se da sam uo kako se
podozreva da on ivi sa svojom majkom kao sa kakvom draganom. Verovatno je
on bio dotle vaspitan bez veroispovesti, ali je to sad izazvalo bojazan da
e mu biti izvesna smetnja za njegovu budunost. U svakom sluaju, njegova
majka se odluila da ga sad ipak pusti da uestvuje u prvom prieu, dve
godine docnije nego njegovi vrnjaci. I tako se zbilo da je sad mesecima bio
moj drug u pripremi za krizmanje.
Neko vreme drao sam se sasvim daleko od njega, nisain hteo da ulazim u
njegov ivot, bio mi je odvie opkoljen prioama i tajnama ali, u stvari me
je ometalo cseanje obaveze, koje je preostalo u meni jo od afere s
Kromerom. A upravo tada imao sam dosta posla sa sviojim vlastitim tajnama.
Nastava za prvo priee pala je za mene u isti mah kad i vreme odlunog
obavetavanja o ulnim stvarima i, uprkos dobroj volji, time se veoma
nakodilo mome interesovanju za pobone pouke. Stvari o kojima je duhovnik
govorio, leale su daleko od mene u mirnoj, svetoj nestvarnosti, bile su
moda sasvim lepe i dragocene, ali nimalo uzbudljive i od trenutnog znaaja,
a one druge stvari bile su upravo to u najveoj imeri.
Ukoliko me je ovo stanje inilo ravnodunim prema nastavi, utoliko me vie
moja radoznalost pnibliavala Maksu Demijanu. Neto nas je, izgleda,
vezivalo. Moram da poem tim tragom to je mogue tanije. Koldko mogu da se
prisetim, to je poelo jednog asa rano ujutru, jo dok je u uionici gorela
svetlost. Na duhovni uitelj bio je dospeo u govoru do prie o Kainu i
Avelju. Ja sam jedva obraao na to panju, bio sam sanjiv i
jedva sam sluao. Tada svetenik poe uzdignutim glasom da govori ubedljivo
o Kainovu znaku. U tom treoiutku osetih neku vrstu dodira ili opamene i
kad. podigoh oi, spazih lice Demijanovo kako se iz prednjih klupa osvrnulo
unatrag prema meni, svetlih reitih oiju, iji je izraz mogao biti isto
tako poruga kao i ozbiljnost. Gledao me je samo za trenutak, i ja odjednom
napregnuto oslunuh rei svetenikove, uh kako govori o Kainu i njegovu
znaku, i osetih duboko u sebi znanje da to nije tako kao to nas je om uio,
da se na to moglo gledati i drukije, da je to moglo biti podlono kritici!
Od tpg trenutka uspostavljena je ponovo veza izmeu Demijana i mene. I
udnovato im se pojavilo to oseanje izvesne pripadnosti u dui, videh da
se to kao na voleban nain prenelo i u prostorne odnose. Nisam znao da li
je on sam mogao to da udesi ili je to bio puki sluaj u to vreme verovao
sam jo vrsto u sluaje posle nekoliko dana Demijar. je najedanput
promenio svoje mesto na asu religije i sedeo >je upravo ipreda innom (jo
znam kako sam rado usred groznog vazduha nae dupke pune uionice, vazduha
koji je opominjao na zadah po sirotinjskim stanovima, upijao ujutru sa
njegovog potiljka neno sve miris sapuna) a posle nekoliko dana opet je on
ponovo promenio mesto, i sada je sedeo pored mene, i tu je ostao da sedi
preko cele zime i celog prolea.
Jutarnji asovi su se sasvim izmenili. Vie nisu bili sanjivi i dosadni.
Radovao sam im se! Ponekad smo obojica sluali svetenika s najveom
panjom, i jedan pogled moga suseda bio je dovoljan da mi ukae na neku
udnu povest, neku neobinu izreku. A drugi njegov pogled, sasvim odreen,
bio je dovoljan da me opomene, da u meni podstakne kritiku i sunvnju.
Ali vrlo esto bili smo ravi aci, i nismo sluali nita od cele nastave.
Demijan je svagda bio uljudan prema uitelju i drugovima, nikada nisam video
da pravi ake nestaluke, nikada ga nismo uli da se glasno smeje ili da
aska, nikada nije navlaio na sebe prekor uiteljev.

Ali sasvim tiho, i to vie znacima i pogledima negoli doaptavanjem, umeo me

je privui da uestvujem u njegovim vlastitim zanimanjima. Ova su delimino
bila sasvim udna.
Kazao bi mi, na primer, koji aci pobuuju njegovu radoznalost i na koji ih
nain on prouava. Neke je poznavao sasvim tano. Pre asa bi mi kazao: Kad
ti inainim znak palcem, onda e se taj i taj osvrnuti ka nama, 'ili e se
poeati po vratu i tako dalje. Potom, za vreme asa, esto kad ne bih na to
mislio, Maks toi najedanput jednim uoljivim pokretom vrteo svojim palcem,
ja bih brzo pogledao u naznaenog uenika, i uvek bih ga video, kao da je
vuen kanapom, kako izvodi ahtevani pokret. Muio sam Maksa da to jednom
okua i na uitelju, ali on to nije 'hteo da uini. Ali jednom kad sam doao
na as i kazao mu kako danas nisam nauk) svoje zadatke, te se mnogo nadam
da me svetenik nee danas nita pitati, on mi je onda pomogao. Svetenik
potrai aka koji bi mu kazao jedan odlomak iz katihizisa, i njegovo
lytajue oko zaustavi se na mome Jicu svesnom svoje krivice. On se
pribliavao lagano, pruio je prst ka meni, ve je imao na usnama moje Ime
kad odjednom postade rasejan ili nemiran, stade da nameta svoju jaku, prie
Demijanu, koji ga je vrsto gledao u lice, uini se kao da hoe neto da ga
zapita, ali se iznenada ponovo okrete, nakalja se malo, i tada prozva
drugog uenika.
I dok su me te ale veoma veselile, primetio sam postepeno kako moj
prijatelj izvodi esto istu igru i sa mnom. Deavalo se da sam na putu za
kolu odjedanput osetio kako Demijan ide malo podalje za mnom, i kada bih se
okrenuo, on je doista bio tu.
Moe li doista da udesi da drugi mora da misli to to ti hoe? pttao
sam ga.
On je rado davao objanjenje, inirno i ozbiljno, na njemu svojstven nain,
kao kakav odrastao ovek.
Ne ree on to se ne inoe. ovek u stvari nema slobodnu volju, mada to
svetenik pria. Niti mo
e ovek da misli ta hoe, niti mogu ja uticati na njega da misli to ja
hou. Ali mi moemo nekoga dobro da posmatramo, i onda moemo esto da
kaemo prilino tano ta on osea ili misli, onda veinom moemo i da
predvidimo ta e on uiniti idueg trenutka. To je sasvim prosto, samo to
Ijudi ne znaju. Za to je, naravno, potrebno vebanje. Postoje, na primer,
meu leptirima izvesni noni leptiri kod kojih su enke mnogo ree nego
mujaci. Leptiri se mnoe isto tako kao sve ivotinje, mujak oplodi enku
koja onda lee jaja. Ako sad ima enku ovog leptira to su prirodnjaci
esto ogledali onda nou doleu toj enki muki leptiri, i to sa daljine od
vie asova. Sa daljine od vie asova, zamisld! Svi ti mujaci oseaju na
itave kilometre tu jednu enku koja je u tom kraju. Pokuavaju to da
objasne, ali to ide tefco. Mora biti da postoji izvesno ulo mirisa ili
tako to, kao to moda dobri lovaki psi mogu da pronau neopaen trag i da
pou po njemu. Razume li? To su takve stvari, u prirodi ih ima puno, i niko
ih ne moe objasniti. Ali ja sad kaem: kad bi kod tih leptira enke bile
tako este kao mujaci, onda oni ne bi imali taj fini nos! Oni ga imaju samo
zato to su se u tome obuili. Ako ivotinja ili ovek uprave svu svoju
panju i svu svoju volju na neku odreenu stvar, onda je i postignu. To je
sve. I tL,ko stoji stvar i sa tim to ti misli. Dobro posmatraj nekog
oveka dovoljno dugo, onda e o njemu znati vie negoli on sam.
Meni je na vrh jezika bila re itanje misli hteo sam da je izgovorim i da
ga time podsetim na dogaaj s Kromerom, koji se zbio tako davno. Ali, i to
je bila udna stvar meu nama dvojicom: nikad ni za ivu glavu nismo ni on
ni ja izrekli bilo kakav nagovetaj o tome da se on jednom, pre vie godina,
tako ozbiljno upleo u moj ivot. Izgledalo je kao da nije nikad ranije bilo
neto izmeu nas, ili kao da svako od nas vrsto rauna da je to drugi
zaboravio. Desilo se ak jedno dvaput da smo ili zajedno ulicom i susreli
Franju Kromera, ali

nismo izmenjali ni pogleda, niti smu progovorili ijedne rei o njemu.

Ali, kako stoji stvar s voljom? zapitah ja. Ti kae da ovek nema
slobodnu volju. A onda opet kae da treba samo svoju volju da vrsto
uperimo na neto pa emo onda moi da dostignemo svoj cilj. A to se
ne slae! Ako ja nisam gospodar volje, onda ja ne mogu po svome
nahoenju da je upravljam tu ili tamo.
On me lupnu po ramenu. To je inio uvek kad god bih ga ime obradovao.
Dobro je to pita ree on smejui se. Mora uvek da se pita, mora uvek
da se sumnja. Ali je ta stvar vrlo prosta. Kad bi takav jedan noni leptir,
na primer, hteo da upravi svoju volju na neku zvezdu ili nekud drugde, on to
ne bi mogao. Samo on to uopte ne pokuava. On trai samo ono to za njega
ima smisla i vrednosti, to je njemu potrebno, to on mora bezuslovno da
ima. I upravo tu uspeva _on i u onoim to je neverovatno on razvije neko
arobno esto ulo, koje nema nijedna druga ivotrnja osim njega! Mi Ijudi
imamo vee polje rada, dakako, i vie radoznalosti negoli ivotinje. Ali,
smo i mi vezani u jednom srazmerno prilino >uskom krugu, i ne moemo da
se vinemo izvan njega. Ja mogu, dodue, da matam to i to, mogu moda da
uobrazim kako hou bezuslovno da odem na Severni pol, ili tako to, ali
mogu da izvedem i da dovoljno jako htednem samo ono za ta se elja u meni
(potpuno usadila, ako je moje bie doista njome potpuno ispunjeno. Cim je to
sluaj, im ti togod okua to ti je zapoveeno iz dna due, onda to i
ide, onda moe da upregne svo jiu volju kao kaikvog valjanog paripa.
Ako ja sad, na primer, stavim sebi u zadatak ovo: podejstvovau da
gospodin na svetenik ubudue ne nosi vie naoare onda to ne ide. To je
pusta igra. Ali kad sam, ove jeseni, dobio vrstu volju da budem premeten
iz svoje klupe tu spreda, to je ilo sasvim dobro. Onda se odjednom pojavio
jedan koji je po azbuci dolazio pre mene i koji je dotle bio bolestan poto
mu je neko morao napraviti

mesto, naravno, ja sam bio taj koji sam to uinio, zato to je ba moja
volja bila spremna da se smesta koristi prilikom.
Da rekoh i meni je tada to izgledalo sasvim udno. Od onog trenutka kad
smo se mi zainteresovali jedan za drugog, ti si mi se primicao sve blie.
Ali kako je to bilo? U poetku nisi ipak doao odmah da sedi pored mene,
najpre si nekoliko puta sedeo u klupi tu preda mnom, zar ne? Kako se to
zbilo?
To je bilo ovako: ni ja nisam jasno znao kuda hou kad sam poeleo da
odem sa svog prvog mesta. Znao sam samo da hou da sedim dalje pozadi.
Moja voIja mi je nalagala da doem k tebi, ali ja je jo nisam bio svestan.
Istovremeno je i tvoja vlastita volja privlaila, i pomogla mi je. I tek
kad sam potom sedeo ovde pred tobom, postalo mi je jasno da mi se
elja samo upola ispunila i opazio sam da upravo nisam nita drugo
eleo nego da sedim pored tebe.
Ali tada jiije pridoao nijedan novajlija.
Nije, ali tada sam prosto uinio ono to sam hteo i, ni pet ni est, seo
sam pored tebe. Deko s kojim sam promenio mesto zaudio se samo, i pustio
mi je na voIju. A svetenik je, dodue, primetio jednom da je tu izvrena
neka promena uopte, svakad kad on ima sa mnom posla, neto ga potajno
mui, jer on zna da se ja zovem Demijan, i da to nije u redu da ja sa svojim
D u imenu sedim tu sasvim pozadi iza S! Ali mu to ne dopire do svesti, zato
to je tame protivna moja volja, i zato to ga ja u tome jednako spreavam.
On svakad ponovo opazi da tu nije neto u redu, i pogleda me, i stane da
se misli, taj krasni gospodin. Ali ja za to imam jedan prost lek. Ja ga
svaki put gledam sasvim vrsto u oi. Gotovo svi Ijudi to teko podnose.
Svi se uzneimire. Ako hoe od nekoga neto da postigne, pa gai
neoekivano pogleda netremice u oi, a on se ne uznemiri, onda se okani.
toga! Nee kod njega nita postii, nikada! Ali to je vrlo retko. Ja
upravo ipoznajem samo jednog jedinog oveka kod koga mi to ne pomae.
5
A ko je to? zapitah brzo.
On me pogleda zamirivi malo, to je inio kad god je bio zamiljen. Zatim
otre pogled, i ne dade mi odgovora a ja, i pored estoke radoznalosti,
nisam mogao da ponovim pitanje.
Ali mislim da je on tada govorio o svojoj majci. Sa njom je, kako je
izgledalo, iveo veoma prisno, ali mi nije nikad govorio o njoj, nikada me
nije vodio sa sobom kui. Jedva sam znao kako njegova mati izgleda.
U to vreme pokuavao sam ponekad da radim to isto to i on, i da svoju volju
usredsredim na neto tako da to moram postii. Bilo je tu elja koje su mi
se inile dovoljno grene. Ali nita od svega toga nije bilo. Nisam mogao da
prevalim preko srca i da govorim o tome s Demijanom. Sta sam sebi eleo, ne
bih mu mogao priznati. A on to nije ni pitao.
U meuvremenu, moje verovanje u pitanjima religije bilo je pogdegde
podriveno. Pri svem tom, ja sam se, u svome miljenju, mada je ovo bilo
potpuno podlono uticaju Demijanovu, r&zlikovao mnogo od svojih drugova,
koji su ispovedali potpuno bezverje. Bilo je nekolicina takvih, i oni bi u
datoj prilici govorili kako je smeno i nedostojno oveka verovati u Boga, i
kako prie kao to je ona o Svetoj Trojici i o Isusovom neokaljanom roenju
prosto nagone oveka na smeh, i kako je isramota da se jo danas
prepriavaju takve trice. Ja se nisam ni u kom sluaju slagao s tim
miljenjem. I tamo gde sam sumnjao, iz celog iskustva svog detinjtva znao
sam dovoljno o stvarnosti jednog pobonog ivota, poput onog koji su vodili
moji iroditelji, i kako ovaj nije ni nedostojan, niti je licemeran. Stavie,
imao saim i pre i posle najdublje strahopotovanje prema svemu religioznom.
Samo me je Demijan bio navikao da prie i stavove vere posmatram i tumaim
slobodnije, linije, s vie razigranosti i s vie mate ili bar, uvek sam
rado i s uivanjem pratio tumaenja koja mi je on izlagao. Mnogo ta bilo mi
je, naravno, odve okrutno, pa tako i stvar sa Kainom. A jednom za vreme
nastave
5pred priee uplaio me je on jednim shvatanjem koje je, moda, bilo jo
smelije. Uitelj je bio govorio o Golgoti. Biblijsko izlaganje o patnjama i
umiranju Spasiteljevu jo je iz najranijeg doba ostavljalo na mene dubok
utisak. Ponekada bih, kao mali deko, o Velikom petku, poto bi moj otac
proitao povest o stradanju, iveo svom duom i potresen u tom putnikom,
lepom, bednom, avetinjskom, a ipak ogromno ivom svetu, u Getsemanskoj bati
i na Golgoti a pri sluanju Stradanja po Mateju, od Baha, mrano snaan
patniki sjaj ovog tajanstvenog sveta preplavio bi me svim mistikim jezama.
Jo i danas nalazim u toj muzici, i u >Actus tragicus<, sutinu sve poezije
i sveg umetnikog izraza.
Na kraju toga asa ree mi Demijan zamiljeno: Tu ima neto, Sinklere, to
mi se ne svia, Proitaj ponovo tu priu i oprobaj je ti sam, ima tu neeg
to je bljutavo. Naime, ta stvar s dvojicom razbojnika. Velianstveno je to
kako tri krsta stoje na bregu jedan do drugog! Ali sad ta sentimentalna
pria iz knjiga starostavnih o estitom razbojniku! Najpre je bio zloinac i
poinio je prestupe, bog e ga sveti znati ta, sve, a sada se raskravljuje
i svetkuje takve plaevne sveanosti popravljanja i kajanja! Kakva smisla,
molim te, ima takvo kajanje dva koraka pred grobom? I to opet nije nita
drugo nego prava popovska pria, sladunjava i nepotena, premazana
dirljivou i sa visoko pounom pozadinom. Kad bi danas morao da izabere za
prijatelja jednog od ta dva razbojnika, i kad bi .morao promisliti kome bi
od te dvojice mogao radije pokloniti poverenje, onda pouzdano to nee biti
taj plaevni ovek koji se preobratio. Ne, izabrao bi drugog, taj je ovek,
i on ima karakter. Mari on za preobraanje koje u njegovom poloaju moe
biti samo lepa pria! On ide svojim putem do kraja, i ne odrie se kukaviki
u poslednjem trenutku avola koji mu je morao dotle pomagati. To je
karakter, a Ijudi od karaktera
prolaze ravo u biblijskoj prii. Moda je on ak potomak Kainov. Ne misli
li i ti tako?
Bio sam preneraen. Ovde u prii o raspeu mislio sam da sam sasvim kod
svoje kue, i tek, sad sam spazio kako sam je dotle sluao i itao unosei
tako malo linoga, s tako malo uobrazije i mate. Ipak mi je Demijanova nova
misao zvuala kobno i pretila je da u meni obori pojmove na ijem daljem
opstanku, smatrao sam, mcram da nastojavam. Ne, ta nije se moglo titrati
tako sa svim d svaim, ak i sa onim to je najsvetije.
On je spazio smesta, kao i uvek, moj otpor jo pre mego to sam izustio re.
Znam ve ree on pomirljivo to je stara pria. Samo nemoj da se
uozbilji! Ali u ti reoi neto: ovo je jedna od taaka gde moe vrlo jasno
da se vidi nedostatak u ovoj religiji. Stvar je u tome to je sav taj Bog, i
iz Starog i iz Novog zaveta, dodue jedna odlina slika i prilika, ali ne
ono to bi upravo trebalo da predstavlja. On je sve dobro, plemenito,
oinsko, lepo, a i uzvieno, oseajno pa lepo! Ali u svetu postoji i neto
drugo. I to se sve sad prosto pripisuje avolu, i ceo taj deo sveta, ta cela
polovina se izluuje i potpuno preutkuje. Ba kao to uznose Boga, oca sveg
ivota, a ceo ulni ivot, na kome ivot u stvari poiva, prosto preutkuju
i po mogustvu proglauju za avolska posla i za grean! Ja nemam nita
protiv to se taj bog Jehova potuje, ni najmanje. Ali drim da treba sve da
potujemo i da smatramo za sveto, ceo svet, ne samo tu vetaki odvojenu,
zvaninu polovinu! Dakle, morali bismo pored slube bogu imati i slubu
avolu. To bih smatrao za pravilno. Ili bi se, pak, morao stvoriti jedan bog
koji u sebe ukljuuje i avola, i pred kojim se ne mora zamureti kad se
deavaju najprirodnije stvari na svetu.
Bio se gotovo raestio, protiv svoje navike ali se odmah potom ipak smeio
nanovo, i nije vie navaljivao na mene.
5Ali u meni te rei pogodie zagonetku svih mojih deakih godina, koju sam
besprekidno nosio u sebi, i o kojoj nisam nikada nikome kazao ni rei. Sta
je Demijan tu kazao o bogu i avolu, o boanski zvaninom :i s mukom
preutanom avolskom svetu, to je bilo upravo moja vlastita misao, moj
vlastiti mit, misao o dvama svetovima ili polovinama sveta o svetloj i
mranoj. Saznanje da je moj problem problem svih Ijudi, problem sveg ivota
i miljenja, prelete preko mene iznenada kao sveta senka, i spopade me
bojazan i strahopotovanje kad opazih i najedanput osetih kako moj
najprisniji, lini ivot i miljenje uzimaju dubokog udela u veitoj struji
velikih ideja. Saznanje nije bilo radosno, mada mi je na neki nain
povlaivalo i usreivalo me. Ono je bilo surovo i prijalo je oporo, jer je u
njemu bilo prizvuka odgovcxrnosti, oseanja da se vie ne sme biti dete,
samostalnosti.
Otkrivajui prvi put u svome ivotu tako duboku tajnu, ispriao sam svome
drugu o mome shvatanju >dva sveta<, koje je postojalo poev od mojtih
najranijih detinjskih dana, i on je smesta video. kako mu na taj nain moje
najdublje oseanje povlauje i daje za pravo. Ali njegov obiaj nije bio da
tako to iskoristi. Qn je to sluao s panjom dubljom nego ikada dotle, i
gledao mi je u oi, dok nisam morao da odvratim svoje na drugu stranu. Jer
sam u njegovom pogledu video opet tu udnu, ivotinjsku bezvremenost, tu
nedokuivu starost.
Drugi put govoriemo vie o tome ree on s puno obzira prema meni. Vidim
da ti misli vie nego to moe ikome red. Ako je to tako, onda takoe
zna da nisi nikada potpuno proiveo ono o emu si mislio, a to nije dobro.
Samo ono razmiljanje to proivIjujemo ima vrednost. Ti si znao da je
tvoj >doputeni 'svet< samo polovina sveta, i pokuao si da drugu polovinu
izlui iz sebe, kao to to ine svetenici i uitelji. To ti nee poi za
rukoon! To ne polazi za rukom nikome ko je jednom zapoeo da razrailja.

Te su me rei pogodile duboko.

Ali gotovo viknuh najzad ipak postoje neosporno i istinski
zabranjene i rune stvari, ta to ne inoe poricati. A te su, eto,
zabranjene, i moramo da ih se odreknemo. Ta ja znam da postoji
ubistvo i svi jnogui poroci, ali zar da ja, samo zato to to postoji, cdem
i da postanem zloinac?
Danas neemo lizii <na kraj s time ublaavao je Maks. Svakako ne treba
da ubija ili da vri nasilja nad devojkama, to ne. Ali ti jo nisi dospeo
dotle gde se moe uvideti ta upravo znai >doputeno<
i >zabranjeno<. Osetio si tek pare istine. Drugo e tek dai, jnoe se
na to osloniti! Na primer, valjda otpre godinu ana, ima u sebi nagon koji
je jai od svih ostalih, i on vai za >zabranjen<. Naprotiv, Grci i mnogi
drugi narodi nainili su taj nagon boanstvom, i odavali mu ootovanje na
veLLkim sveanostima. Dakle >zabranje< nije nita veito, ono se inoe
promeniti. Ta i danas sme svako spavati s jednom enom, im je s njom bio
kod svetenika i venao se s njome. Kod drugih naroda je to drukoije, jo i
danas. Stoga svako od nas mora da iznae sam za sebe ta je dopnteno a ta
zabranjeno ta je njemu zabranjeno. Moe ovek da ne uini nikad neto
zabranjeno, a pri tome moe da bude veliki nitkov! A isto tako i obrnuto.
To je, u stvari, samo pitanje udobnosti. Ko suvie voli udobnost i ne pati,
se sam da razmilja i sam da bude sudija, taj se prosto pokori zabranama,
kao to su ve propisane. 'Njemu je lako. Drugi, pak, oseaju sami zapovesti
u sebi, njima su zabranjene one stvari koje svakd astan ovek svakodnevno
radi, a doputene su im druge stvari, koje su inae na ravu glasu. Svako
mora sam da odgovara za. svoje postupke.
Izgleda da se najedanput pokajao to je toliko kazao, te prekide. Ve tada
sam mogao fcroz svoje uvstvo unekoliko da shvatim ta je on pri tome
oseao. Ma kako da je obino s prijatnou i na oko povrno izlagao ono to
mu je padalo na um, ipak nije mogao, kao
lo jednom ree, ni za ivu glavu da podnese razgovor >samo radi razgovora<.

Ali kod mene je oseao, pored prave radoznalosti, suvie igre, suvie
uivanja u paimetnom askanju, ili tako togod, reju, oskudicu u savrenoj
ozbiljnosti.
Proitavi nanovo poslednju re koju sam napisao >savrena ozbiljnost<
pade nri iznenada na um druga jedna scena koja je ostavila na mene utisak
najdublji od svih to sam doiveo s Maksom Demijainom u onom jo
poludetinjskom dobu.
Nae krizmanje se pribliavalo, i na poslednjim asovima duhovne nastave
govorilo se o tajnoj veeri. Svetenik je tome pridavao mnogo znaaja i
ulagao je truda i doista se u tim asovima osealo neto od svetosti i
naroitog raspoloenja. Ali upravo za vreme tih nekoliko poslednjih asova
nastave moje misli bile su. vezane za drugo, to jest za lionost moga
prijatelja. Oekujui krizmanje, koje nam je protumaeno kao sveani pnjem u
crkvenu zajedniru, nametala mi se neotklonjivo misao da je za mene vrednost
ove gotovo polugodinje verske nastave bila ne u tome to smo ovde nauili,
nego u blizini i uticaju Demijanovu. Sad sam bio spreman ne da budem
primljen u crkvu, nego u neto sasvim drugo, u bratstvo misli i linosti,
koje je nekako moralof>postojati na zemlji, i iji je predstavnik ili
vesnik, kako sam oseao, bio moj prijatelj.
Pokuao sam da potisnem tu misao, eleo sam ozbiljno, uprkos svemu, da
doivim sveanost krizonanja s izvesnim dostojanstvom, a ova se, izgledalo
je, malo slagala s mojom novom milju. Ali ma ta sam radio, jnisao je bila
tu, i ona se potpuno slila u meni s milju na skoranju crkvenu sveanost, i
bio sam spreinan da nju svetkujem drukije nego drugi: trebalo je da onaza
imene oznai prijem u jedan misaoni svet koji sam poznao preko Demijana.

Tih dana sam opet jednom ivo raspravljao s njime: to je bilo upravo pred
jedan as veronauke. Moj prijatelj je bio utljiv, i nije uivao u mome
govoru, u kome sam se pravio kao kakav matorac i bogzna kako vaan.
Govorimo odvie ree on s neuobiajenom ozbiljnou. Pametan govor ne
vredi nita, ba nita. Samo se ovek udalji od samoga sebe. A udaljiti se
od samoga sebe jeste greh. Covek mora umeti da se uvue pocpuno u samoga
sebe, kao kornjaa.
Odmah potom uli smo u uionicu. Cas je zapoeo. ja sam se trudio da pazim,
a Demijan mi pri tome nije smetao. Posle kratkog vremena poeo sam da oseam
sa one strane gde je on pored mene sedeo neto neobino, neku prazninu ili
hladnou ili neto slino, kao da je to mesto neoekivano ostalo prazno. Kad
je to oseanje poelo da me pritenjava, ja, se osvrtoh.
Tada opazih svog prijatelja kako sedi, uspravljer i u lepom stavu, kao i
inae. Ali je ipaik izgledao sasvim drukije nego inae, i neto je izbijalo
iz njega. neto ga je okruivalo to ja nisam poznavao. Mislio sain da je
sklopio oi, ali smotrih da ih dri otvorene. Ali one nisu gledale, nisu
zapaale, bile su ukoene i upravljene u unutranjost njegovu ili u neku
veliku daIjinu. Sedeo je tu potpuno nepomian, inilo mi se kao da i ne
die, usta su mu bila izrezana kao od drveta ili kamena. Lice mu je bilo
bledo, ravnomerno bledo, kao kamen, a mrka kosa bila je na njemu ono to je
najivIje. Ruke su mu poivale pred njkn na klupi, bez ivota d mirno kao
kakav predmet, kao kamenje ili voe, blede i nepomine, ali ne oputene,
nego kao vrst, dobar omota oko skrivenog snanog ivota.
Uzdrhtah od toga prizora. Mrtav je, pomislih, i to gotovo izgovorih glasno.
Ali sam znao da nije mrtav. S prikovanim pogledom utonuh u njegovo lice, u
tu bledu, kamenu obrazinu, i oseah: to je Demijan! Kakav je on inae bio,
kad je sa mnom iao i govorio, to je bio samo upola Demijan, jedan koji je
samo za izvesno vreme igraoneku ulogu, prilagodavao se, i iz
predusretljivosti inio isto to i mi. Pravi Demijan, pak, izgledao je
ovako, ovako kao ovaj, tako okamenjen, prastar, ivotinjski, pravi kamen,
lep i hladan, mrtav i u potaji pun neuvenog ivota. A oko njega unaokolo ta
mirna praznina, taj etar i zvezdani prostor, ta usamljena smrt!
Sad se on sasvim uvukao u sebe, oseao sam s jezom. Nikada nisam bio tako
usamljen. Nisam imao udela u njemu, bio mi je nedokuiv, bio mi je dalji
negoli da je bio na najudaljenijem ostrvu na svetu.
Nisam mogao da shvatim kako to niko osim mene ne vidi! Trebalo je da svi
gledaju ovamo, trebalo je da se svi uasnu! Ali niko nije na njega obraao
panju. Sedeo je ukruen kao kakav kip, i, kao to sam morao pomisliti, kao
idol jedna muva mu pade na elo, protra mu lagano preko nosa i usana on
ne zadrhta nijednom borom.
Gde, gde je bio sada? ta je mislio. ta je oseao? Da li je bio na nebu, u
paklu?
Nije mi bilo mogue da ga o tome ispitujem. Kad sam ga, na kraju asa, video
kako ponovo ivi i die, kad je njegov pogled sreo moj, bio je kao pre.
Odakle je doao? Gde je bio? Izgledao je umoran. Lice mu je opet imalo boju,
ruke su mu se ponovo kretale, ali mrka kosa bila je sad bez sjaja, i kao
umorna.
Iduih dana predavao sam se vie puta u svojoj spavaoj sobi novom vebanju:
sedeo sam kruto na stolici, ukoio sam oi, drao sam se potpuno nepomino i
ekao sam koliko mogu tako da izdrim, i ta u pri tome da osetim. Ali sam
se samo zamorio, i dobio sam estok svrab u onim kapcima.
Uskoro potom bilo je krizmanje, o kome mi nisu ostale
nikakve vane uspomene.
A sad je sve postalo drukije. Detinjstvo se raspalo oko mene. Roditelji su
me posmatrali s izvesnom zabunom. Sestre su se sasvim otuile od mene. To
otrenjavanje izopailo mi je i izbledelo uobiajena oseanja i radosti
gradina je bila bez mirisa, uma me nije mamila, svet je stajao oko mene kao
rasprodaja starih stvari, bljutav i bez

drai, knjige su bile hartije, muzika je bila um. Tako s jesenjeg drvea
opada lie, ono to i ne osea, niz njega curi kia, ili sunce, ili mraz, a
u njemu se ivot lagano uvlai u najue i najunutranjije kutove. Ono ne
umire. Ceka.
Bilo je odlueno da posle kolskog raspusta odem u drugu kolu i prvi put od
kue. Pokatkad mi se mati pribliavala s osobitom nenou, pratajui se
unapred sa mnom, trudei se da mi usadi u srce Ijubav, udnju za kuom i
nezaborav. Demijan je bio otputovao. Bio sam
sam.
5IV BEATRICA
Ne videvi ponovo svoga prijatelja, otputovao sam na kraju raspusta u St.
Moji roditelji pooe sa mnom, i predadoe me sa svom mogunom briljivou
zatiti jednog zavoda za deake, kod nekog gimnazijskog nastavnika. Ukoili
bi se od uasa da su znali u ta u ovde upasti.
Jo se postavljalo pitanje da li e vremenom moi od mene da postane dobar
sin i upotrebljiv graanin, ili moja priroda stremi ka drugim putevima. Moj
poslednji pokuaj da u senci oinske kue i duha budem srean trajao je
dugo, pokadto je gotovo sreno uspevao, ali bi naposletku potpuno promaio.
udnovata praznina i usamljenost, koju sam prvi put poeo da oseam za vreme
kolskog raspusta posle moga krizmanja (kako li sam je tek docnije upoznao,
tu prazninu, taj proreeni vazduh!), nije tako brzo prolazila. Rastanak sa
zaviajem podneo sam neobino lako, i stideo sam se upravo to nisam bio
boleiviji sestre su plakale bez ikakva razloga, a ja to nisam mogao. Cudio
sam se sam sebi. Uvek sam bio oseajno dete, a u stvari prilino dobro dete.
Asad sam bio sasvim izmenjen. Drao sam se potpuno ravnoduno prema spoljnom
svetu, i danima sam bio zaposlen samo time da oslukujem ta se u meni
zbiva, i da ujem struje, zabranjene i mrane struje, koje su podzemno u
meni uborile. Porastao sam vrlo brzo, tek u poslednjoj polovini godine, i
obreo sam se i idigljao mrav i nedozreo u svetu. Deaka Ijubaznost bila
je kod mene

sasvim iezla oseao sam da me ovakvog ne mogu voleti, a nisam nimalo

voleo ni sam sebe. Cesto sam oseao veliku enju za Maksom Demijanom ali
neretko mrzeo sam ga takoe, i pripisivao sam njemu krivicu to je moj ivot
osiromaio, jer sam to smatrao kao kakvu runu bolest.
U naem akom zavodu u poetku me nisu ni voleli ni potovali najpre su me
zadirkivali, a potom su se povukli od mene, i gledali u meni licemera i
neprijatnog osobenjaka. Ja sam se sebi svideo u toj ulozi, preterivao sam
jo u njoj, i srdito sam se uvukao u usamljenost, koja je spolja izgledala
stalno kao najmukije preziranje sveta, dok sam potajno esto podlegao
napadima sete i oajanja, koji su me prodirali. U koli sam troio znanja
nagomilana jo kod kue taj razred je zaostajao malo iza moga ranijega, te
sam stekao naviku da svoje vrnjake posmatram malo prezrivo, kao decu.
Tako je teklo godinu dana i neto vie, i prve posete kui o raspustu nisu
donele nove zvuke rao sam otputovao opet natrag.
Bio je poetak novembra. Bio sam se navikao da po svakojakom vremenu pravim
male etnje, pri kojima sam se predavao razmiljanju i esto uivao neku
vrstu naslade, naslade pune melanholije, preziranja sveta i preziranja
samoga sebe. Tako sam jedne veeri tumarao po vlanom, maglovitom sutonu po
okolini grada iroki drvored javnoga parka stajao je potpuno naputen i
pozivao me po putu je popadao debeo sloj lia, po kome sam premetao nogama
s tamnom nasladom mirisalo je vlano i gorko udaljena drveta pojavljivala
su se iz magle kao senke, avetinjski velika.
Na kraju aleje zastadoh u nedoumici. Gledao sam ukoeno u crno lie i
udisao poudno mokar miris prohujalosti i umiranja, emu se odazivalo i to
je pozdravljalo neto u meni. O, kako je ivot bio bezukusan!
Sa jedne sporedne staze dolazio je neki ovek u ogrtau koji je leprao. Ja
htedoh da poem dalje, ali me on dozva.
Alo, Sinklere!
On prie. To je bio Alfons Bek, najstariji ak u naem zavodu. Uvek mi je
bio prijatan, i nisam imao nita protiv njega, osim to to se on sa mnom kao
sa svima mlaima ponaao uvek ironino i oinski. Prialo se za njega da je
snaan kao medved, da dri pod papuom gospodara naeg zavoda, a bio je
junak mnogih pria o gimnazijalcima.
Sta tu radi? viknu on srdano, tonom kojim su se sluili vei aci, kad
bi se pokadto snishodili do jednog od nas. E, da se opkladimo, pie
pesme?
Ne pada mi na um odbih ja oporo.
On prsnu u smeh, poe pored mene i stade da aska, kao to nisam bio
navikao.
Ne treba da se plai, Sinklere, da ja moda to ne razumem. Ima tu neto
kad se ide ovako uvee po magli, ovako s jesenjim mislima, onda se rado piu
stihovi, znam ja ve. O prirodi to umire, naravno, i o izgubljenoj
mladosti, koja nalii na nju. Vidi Hajnriha Hajnea.
Nisam ja tako sentimentalan branio sam se.
E, pa dobro! Ali ini mi se da je dobro kad ovek po ovom vremenu potrai
neko mirno mesto gde ima aa vina ili tako to. Hoe li da poe malo sa
mnom? Ba sam sasvim sam. Ili nee? Ne bih hteo da sam tvoj zavodnik,
dragi, ako treba da bude deko za ugled.
Uskoro potom sedeli smo u jednoj maloj krmi u predgrau, pili neko sumnjivo
vino, i kucali se debelim aama. U poetku mi se to slabo svidelo, ali u
svakom sluaju bilo je neto novo. Ali, nenaviknut na vino, postadoh ubrzo
vrlo razgovoran. Kao da se na meni probio prozor, svet je sijao unutra kako
dugo, kako strahovito dugo nisam nita govorio od srca! Pao sam u matarije,
i usred toga istrtljah priu o Kainu i Avelju!
Bek me je sluao sa zadovoljstvom najzad neko kome sam neto davao! On me
lupnu po ramenu, nazva me avolskim sinom, i meni se srce nadme od slasti
to mogu iz mene da poteku sladostrasno ustavljene potrebe govora i
saoptavanja, to sam priznat i to vaim za neto kod starijeg druga. Kad
me on nazva genijalnim raspusnikom, ta re mi se uli u duu kao slatko, jako
vino. Svet je goreo u

novim bojama, misli su mi priticale iz stotinu bezonih izvora, duh i vatra

buktali su u meni. Govorili smo o nastavnicima i drugovima, i inilo mi se
da se divno razumemo. Govorili smo o Grcima i neznabocima, i Bekje hteo po
svaku cenu da me navede na priznanje mojih Ijubavnih pustolovina. Ali tu
nisam mogao da idem s njim ukorak. Nisam nita bio doiveo, nisam imao ta
da priam. A ono to sam u sebi oseao, izgradio, izmatao, to je dodue
gorelo u meni, ali ga ak ni vino nije moglo da raskravi i dovede do govora.
O devojkama je Bek znao mnogo vie, i te bajke sluao sam sav usplamteo.
Neverovatne stvari sam tada doznao ono to se nikad nije moglo smatrati
moguim, postade gola stvarnost, inilo se da se samo po sebi razume. Alfons
Bek je sa svojih moda osamnaest godina ve bio nakupio iskustva. Izmeu
ostalih to da devojkama nije ni do ega toliko stalo koliko da se kinure i
da imaju udvaraa, i to jebilosasvimlepo, ali to nije ono to je pravo. U
tome se kod ena moe nadati veem uspehu. ene su mnogo pametnije. Na
primer, gospoa Jagelt, koja ima duan sa vebankama i pisaljkama, s njom bi
se dalo govoriti, a ta se sve ve odigralo iza njene tezge, to ne bi moglo
ui ni u jednu knjigu.
Sedeo sam duboko omaijan i zanet. Svakako, ja ba ne bih mogao da volim
gospou Jagelt ali ipak, to je biio neuveno. inilo mi se da na svetu teku
izvori, bar za odraslije, o kojima nisam nikad ni sanjao. U tome je, dodue,
bio neki laan zvuk, i sve je prijalo gore i vie, svakidanjije nego to
je, po mom shvatanju, trebalo da prija Ijubav ali ipak, to je bila
stvarnost, to je bio ivot, i pustolovina. Pored mene je sedeo neko ko je to
doiveo, kome se to inilo kao neto to se samo po sebi razume.
Nai razgovori srozali su se malo. Izgubili su neto. I ja nisam vie bio
genijalni, mali stvor sada sam bio samo deko koji je sluao ta mu pria
jedan ovek. Ali i tako jo prema onome to je ve mesecima i mesecima bio
moj ivot ovo je bilo divno, ovo je bilo kao u raju. Osim toga to je bilo
to sam tek postupno poeo da oseam zabranjeno, veoma zabranjeno, poev od
sedenja po
krmama do ovoga to smo razgovarali. U svakom sluaju, osetio sam u tome
duh, osetio prevrat.
Seam se te noi s najveom razgovetnou. Kad smo obojica poli doma kasno,
po hladnoj, vlanoj noi, pored gasnih fenjera koji su mutno goreli, bio sam
prvi put pijan. To nije bilo lepo, bilo je do krajnje mere muno ali pri
svem tom, to je imalo u sebi jo neto, neku dra, neku sladost, bilo je
pobuna i orgija, bilo je ivot i duh. Bek se bodro zauzeo za mene, mada me
je gorko koreo kao utokljunog poetnika, i doveo me je, nosei me upola,
kui, gde mu je polo za rukom da mene i sebe kriom prebaci kroz otvoren
prozor na tremu.
Ali dok sam se, treznei se, budio s bolovima posle sasvim kratkog vrstog
sna, spopade me neki besmisleni jad. Sedeo sam u postelji jo sam imao na
sebi dnevnu koulju moje odelo i obua leali su na podu rastureni, i
mirisali na duvan i povraeno jelo. Izmeu glavobolje, muke i besomune ei
pojavi mi se u dui slika, kojoj ve odavna nisam pogledao u oi. Video sam
zaviaj i roditeljski dom, oca i majku, sestre i batu, video sam svoju
mirnu spavau sobu u svome domu, video sam kolu i trite, video sam
Demijana i asove nastave pred priee i sve to bilo je svetlo, sve je
bilo preplavljeno sjajem, sve je bilo izvanredno, boansko i isto, i sve,
sve je to sada sam to znao jo jue, jo pre nekoliko asova, bilo moje,
ekalo na mene, a sada je, tek sada u ovome asu, potonulo i bilo prokleto,
nije vie bilo moje, guralo me od sebe, gledalo na mene s gaenjem! Sve to
mi je bilo drago i prisno, sve to sam ikada do u najudaljenije,
najzlaanije vrtove detinjstva bio doznao od svojih roditelja, svaki
poljubac majin, svaki Boi, svako pobono, svetlo nedeljno jutro u naem
domu, svaki cvet u gradini sve je bilo opustoeno, sve sam pogazio nogama!
Da su sad bili doli panduri i da su me vezali, i kao izroda i oskvrnitelja
hrama poveli na veala, ja bih se saglasio s njima, rado bih bio poao,
naao bih da je to pravo i dobro.
Dakle, takva mi je bila dua! Meni, koji sam hodao po svetu i prezirao ga!
Meni, koji sam bio u duhu ponosit, i

koji sam mislio iste misli kao i Demijan! Takav sam bio, dakle, izrod i
svinja, pijan i okaljan, gnusan i prost, raspusna zver, prepadnut groznim
nagonima! Takav sam bio, dakle, ja koji sam dolazio iz onih vrtova gde je
sve bilo istota, sjaj i Ijupka nenost, ja koji sam nekad voleo Bahovu
muziku i lepe pesme! Sluao sam jo s gaenjem i pobunjenou svoj vlastiti
smeh, pijani i neobuzdani, koji je izbijao na mahove i budalasto. Takav sam
bio ja!
Ali, uprkos svemu, gotovo sam uivao to patim te muke. Tako dugo sam slepo
i tupo gamizao, tako je dugo moje srce utalo i, osiromaeno, sedelo u kutu,
da su mi ak i ove samooptube, ova groza, sve ovo gnusno oseanje u dui
bili dobrodoli. Ta to je ipak bilo oseanje, tu je ipak lizao plamen,
drhtalo je srce pri tome! Zbunjeno sam oseao pored te bede neto kao
osloboenje i prolee.
Meutim, posmatrano spolja, ja sam se sve dublje i dublje srozavao. Prvo
opijanje uskoro nije bilo vie prvo. U naoj koli se mnogo banilo i teralo
kera, ja sam bio od najmlaih meu onima koji su to inili, i uskoro nisam
vie bio samo trpljen i mali, nego predvodnik i zvezda, proslavljeni,
neustraivi posetilac krmi. Opet sam pripadao potpuno mranom svetu,
avolu, i u tom svetu vaio samo kao >laf<.
Pri tome sam se oseao emerno. Ziveo sam u orgijanju koje me je
upropaivalo, i dok sam kod drugova vaio za vou i vraga, za avolski
odsenog i duhovitog momka, duboko u meni leprala je zastraena dua, puna
zebnje. Seam se jo kako su mi jednom udarile suze kada sam, pri izlazu iz
jedne krme, u nedelju ujutru, opazio kako se na ulici deca igraju, svetla i
zadovoljna, sa svee oeljanom kosom i u nedeljnom ruhu. I dok sam ja, uz
pivo i smeh za prljavim stolovima neuglednih kafanica, uveseljavao i esto
plaio svoje drugove neuvenim cinizmom, gajio sam u skrovitosti srca
strahopotovanje prema svemu emu sam se rugao, i u sebi sam se plaui
prostirao na kolena pred svojom duom, pred svojom prolou, pred svojom
majkom, pred Bogom.
To to se nisam nikada izjednaio sa svojim pratiocima, to to sam meu
njima ostao usamljen i to sam stoga mogao toliko da patim, to je imalo
svoga razloga. Bio sam delija u piu i podrugljivac u volji najsurovijima,
pokazivao sam duh i pokazivao sranosti u svojim mislima i govorima o
nastavnicima, koli, roditeljima, crkvi odolevao sam skarednostima, i ak
sam se usudio da izvedem i ja poneku ali nikada nisam bio tamo kad su moji
drugovi ili kod devojaka. Bio sam sam, i bio sam ispunjen arkom enjom za
Ijubavlju, beznadenom enjom, dok sam, sudei po svome govoru, morao biti
peeni raspusnik. Niko nije bio lake uvredljiv, niko stidljiviji nego ja. I
kad god bih video mlade graanske devojke kako idu preda mnom, lepe i iste,
svetle i Ijupke, one bi za mene bile izvanredni, isti snovi, hiljadu puta
bolje i istije nego to je to meni dolikovalo. Neko vreme nisam takoe
mogao vie da idem u papirnicu gospoe Jagelt, jer kad god bih je pogledao i
pomislio na to ta mi je o njoj priao Alfons Bek, pocrveneo bih.
Ukoliko sam se sad u svom novom drutvu vie oseao stalno usamljen i
drukiji no ostali, utoliko sam se manje odvajao od njega. Doista ne znam
vie da li mi je upravo pijanenje i razmetanje ikada priinjavalo
zadovoljstvo, niti sam se ikada na pijenje tako navikao da nisam svakog puta
osetio mune posledice. Sve je to bilo kao neko prisiljavanje. Cinio sam to
sam morao, jer inae savreno nisam znao ta da ponem sa sobom. Plaio sam
se da budem dugo sam sa sobom, plaio sam se mnogih nenih, stidljivih
duevnih nastupa, prema kojima sam svagda oseao naklonost, plaio sam se
nenih Ijubavnih misli, koje su mi tako esto padale na um.
Jedno mi je ponajvie nedostajalo prijatelj. Bilo je dva do tri druga, koji
su mi bili vrlo dragi. Ali su se oni ubrajali u valjane, a moji poroci ve
odavna nisu ni za koga bili vie tajna. Oni su me izbegavali. Kod ovih sam
vaio za beznadenog predstavljaa, kome se Ijuljalo tlo pod nogama.
Nastavnici su znali o meni mnogo tota, bio sam vie puta strogo kanjavan,
moje konano otputanje

iz kole bilo je neto to se oekivalo. Ja sam sam to znao, ve odavno

nisam vie bio dobar ak, nego sam se provlaio s prevarom i mukom,
oseajui da tako ne moe vie dugo da traje.
Postoje mnogi putevi na kojima nas Bog moe da usami i da dovede same k
sebi. Tim putem je on tada poao sa mnom. To je bilo kao kakav rav san.
Preko prljavtine i mulja, preko razbijenih pivskih aa i noi provedenih u
cininom askanju, vidim sebe, ukletog sanjalicu, kako gamie bez odmora i u
mukama, po runom i kaljavom putu. Ima takvih snova pri kojima se, na putu
ka princezi, zaglibi u brlogu, u sokaiima punim smrada i ubreta. Tako je
bilo i sa mnom. Bilo mi je sueno da na ovaj nain postanem usamljen, i da
izmeu sebe i detinjstva podignem zatvorenu rajsku kapiju sa straarima od
kojih je zrailo odsustvo saaljenja. To je bio poetak, buenje enje za
samim sobom.
Jo se uplaih i stresoh se, kad se prvi put, uzbunjen pismima stareine
moga zavoda, moj otac pojavi u St., i stade neoekivano pred mene. Kad je
on, krajem te zime, doao po drugi put, bio sam ve okoreo i ravnoduan,
pustio sam ga da grdi, pustio sam ga da moli, pustio sam ga da >me podsea
na majku. Naposletku se veoma raestio, i rekao mi, ako se ne promenim, da
e pustiti da me s grdnjom i sramotom isteraju iz kole, i da e me onda
strpati u popravni zavod. Pa neka! Kad je tada otputovap, bilo mi ga je ao,
ali on nije nita postigao, nije vie naao put k meni, i s asa na as
oseao sam da je to i zasluio.
Sta e od mene biti, to mi je bilo svejedno. Na svoj neobian i nelep nain,
svojim sedeljkama po kafanama i bacanjem svega na jednu kartu, zametnuo sam
kavgu sa svetom to je bio moj nain da ulaem protest. Pri tome sam se
upropaivao, i ponekad bi mi se ta stvar uinila otprilike ovako: ako svetu
nisu potrebni Ijudi kao ja, ako on za jijih nema boljeg mesta, nema
uzvienijih zadataka, onda ti Ijudi kao ja prosto propadaju. Pa neka svet
snosi tu tetu.
Boini raspust te godine bio je bez ikakve radosli. Moja mati se preplaila
kad me je ponovo videla. Bio sam izrastao jo vie, i moje mravo lice
izgledalo je sparueno. sa oputenim crtama i zapaljenim onim kapcima. Prvo
garenje nausnica i naoari koje sam nosio od pre kratkog vremena, nainili
su me njoj jo vie tuim. Sestre ustuknue i zakikotae se. Sve je bilo
bezuteno. Bezutean i gorak razgovor s ocem u njegovoj sobi za rad,
bezuteno pozdravljanje s nekoliko roaka, a iznad svega bezuteno Badnje
vee. Otkad sam se rodio, to je u naoj kui bio praznini dan, vee
sveanosti i Ijubavi, zahvalnosti, obnavljanja saveza izmeu roditelja i
mene. Ovoga puta sve je samo pritiskivalo i dovodilo u zabunu. Kao i inae,
ilao je moj otac jevanelje o pastirima na livadi >koji su uvali tuda
svoja stada<, kao i inae, stajale su sestre presrene pred stolom sa njinim
darovima, ali je glas oev zvuao neveselo, a lice mu izgledalo staro i
potiteno, majka je bila alosna, meni je sve bilo podjednako muno i
nepoeljno, darovi i estitanja, jevanelje i jelka sa sveicama. Cesnica je
mirisala slatko, i iz nje su kuljali gusti oblaci slaih uspomena. Jelka je
mirisala i priala stvari koje vie nisu postojale. Ja sam udeo da doe
kraj toj veeri i praznicima.
Tako je ilo cele zime. Tek tu skoro bio sam dobio ozbiljan ukor od
Nastavnikog saveta, s pretnjom da u biti iskljuen iz kole. Nee jo dugo
trajati. E, pa ta mari.
Srdio sam se neobino na Maksa Demijana. Sve ovo vreme nisam ga vie video.
Poetkom moga kolovanja u St., pisao sam mu bio dvaput, ali nisam dobio
odgovora zato ga nisam ni posetio o raspustu.
U istom parku gde sam s jeseni susreo Alfonsa Beka, desilo se poetkom
prolea, upravo kad je trnovo ipraje poelo da zeleni, da mi je jedna
devojka pala u oi. Bio sam poao sam u etnju, pun neprijatnih misli i
briga, jer mi je zdravlje bilo narueno a osim toga, bio sam stalnou
novanim nezgodama, dugovao sam drugovima izvesne svote, morao sam
pronalaziti nune izdatke da bih dobio opet neto od kue, i u nekolikim
radnjama bili su mi

narasli rauni za cigare i sline stvari. Nisu mi te brige duboko zadirale u

srce ako uskoro moj boravak ovde bude okonan, i ja odem pod led ili me
odvedu u popravni zavod, onda mi nije nimalo stalo do tih nekoliko sitnica.
Ali sam stalno iveo oi u oi s takvim nelepim stvarima, i patio sam od
toga.
Onoga prolenog dana u parku sreo sam jednu mladu damu, koja me je veoma
privukla. Bila je visoka i vitka, otmeno obuena, i imala je pametno lice
kao u deaka. Svidela mi se smesta, ubrajala se u onaj tip koji sam voleo, i
moja mata poela je odmah da se bavi njome. Jedva da je bila neto starija
od mene, ali je bila mnogo izraslija, otmena i lepo graena, ve golovo
potpuna dama, ali s nekim odsevom obesti i mladalatva na licu, to sam
voleo iznad svega.
Nikada mi nije bilo polo za rukom da se pribliim nekoj devojci u koju sam
bio zaljubljen, i to mi nije polo za rukom ni kod ove. Ali utisak je bio
dublji nego svi raniji, a uticaj ove zaljubljenosti na moj ivot bio je
silan.
Odjednom sam opet imao jednu sliku pred sobom, uzvienu i potovanu sliku
ah, nikakva potreba, nikakav nagon u meni nije bio tako dubok i estok kao
elja za strahopotovanjem i oboavanjem! Ja joj nadenuh ime Beatria, jer
sam o ovoj znao, iako nisam itao Dantea, sa jedne engleske slike, iju sam
kopiju bio sauvao. Tamo je bila jedna engleskoprerafaelistika devojaka
prilika, izduenih udova i vitka, sa uzanom, dugakom glavom i oduhovljenim
rukama i crtama lica. Moja lepa, mlada devojka nije sasvim liila na nju,
mada je i ona imala tu vitkost i mukost oblika koju sam voleo, i neeg od
oduhovljenosti ili nadahnutosti lica.
Sa Beatriom nisam progovorio ni jedne jedine rei. Pri svem tom, ona je
tada izvrila najdublji uticaj na mene. Ona je istavila pred mene svoju
sliku, otvorila mi je svetilite, nainila me je moliteljem u hramu. Iz dana
u dan izostajao sam sa banenja i nonog tumaranja. Mogao sam ponovo da
budem sam, ponovo sam rado itao, ponovo sam rao iao u etnju.

Iznenadno preobraenje navuklo mi je dosta ruganja. Ali, sad sam imao neto
da volim i da oboavam, imao sam opet ideal, ivot je bio pun nasluivanja i
areno tajanstvenog svitanja i to me je nainilo neosetljivim. Ponovo sam
se udobno oseao sam sa sobom, mada samo kao rob i sluga jedne potovane
slike.
Na to vreme ne mogu da mislim bez izvesne tronutosti. Ponovo sam pokuao
trudei se iz dna due da iz ruevina jednog skrhanog dela ivota izgradim
sebi >svetao svet<, ponovo sam iveo sav u tenji da iz sebe izluim mrano
i zlo, i da potpuno boravim u svetlome, na kolenima pred bogovima. Pa ipak
je taj sadanji >svetao svet< bio u neku ruku moja vlastita tvorevina to
nije vie bilo beanje natrag ka majci i padanje niice pred nju i pod
okrilje gde se nema nikakve odgovornosti to je bila nova sluba, koju sam
sam pronaao i koju sam sam iziskivao, s odgovornou i sa savlaivanjem
samoga sebe. ulnost od koje sam patio i od koje sam stalno beao, sada je
trebalo u ovoj svetoj vatri da se preobrazi u duh i pobonost. Nije smelo da
postoji nita mrano, nita runo, ni no kada se stenje, ni srce uzrujano
od nepristojnih slika, ni oslukivanje na zabranjenim vratima, ni
pohotljivost. Umesto svega toga podigao sam svoj oltar, sa slikom Beatrie,
i, posveujui se njoj, posvetio sam se duhu i bogovima. Udeo u ivotu, koji
sam oduzeo tamnim silama, prineo sam svetlima na rtvu. Moja svrha nije bila
naslada, nego istota ne srea, nego lepota i oduhovljenost.
Taj kult prema Beatrii izmenio je moj ivot iz temelja. Jo jue nedozreo
cinik, danas sam bio sluga u hramu, s ciljem da postanem svetac. Nisam
odbacio samo rav ivot, na koji sam se bio navikao, nego sam pokuavao da
promenim sve, pokuavao sam da unesem istotu, plemenitost i dostojanstvo u
sve, mislio sam na to pri jelu i piu, pri govoru i oblaenju. Zapoinjao
sam jutro umivajui se hladnom vodom, na ta sam se u poetku s mukom
prisiljavao. Ponaao sam se ozbiljno i dostojanstveno, drao sam se
uspravljeno i nainio sam svoj hod sporijim i

dpstojanstvenijim. Posmatraima je to moda izgledalo smeno u meni unutra

sve to bilo je bogosluenje.
Od svih tih novih vebi, u kojima sam traio izraza za svoje novo oseanje,
jedna mi je postala vana. Zapoeo sam da slikam. Poelo je time to
engleska slika Beatriina, koju sam imao, nije bila dovoljno slina onoj
devojci. Hteo sam pokuati da je slikam za sebe. Sa sasvim novom radou i
nadom uneo sam skupa u svoju sobu otpre kratkog vremena imao sam svoju
vlastitu sobu lepu hartiju, boje i kiice, udesio sam paletu, staklo,
porculanske olje, pisaljke. Fine tempera boje u malim olovnim valjcima,
koje sam kupio, ushiavale su me. Meu ovima je bilo jedno vatreno
hromooksidno zelenilo, koje, ini mi se, vidim jo i sada kako se blista
prvi put u maloj, beloj olji,
Zapoeo sam obazrivo. Slikati jedno lice, ta to je teko, i zato sam hteo da
najpre okuam neto drugo. Slikao sam are, cvee i male, matom doarane
predele, neko drvo kraj kapele, neki rimski most sa kiparisima. Ponekad sam
se potpuno gubio u tom zabavnom delanju, i bio sam srean kao kakvo dete s
kutijom boja. Ali naposletku zapoeo sam da slikam Beatriu.
Nekoliko listova bili su potpuno neuspeli, i odbacio sam ih. Ukoliko sam
vie pokuavao da zamislim lice te devojke, koju sam s vremena na vreme
sretao na ulici, utoliko mi je manje polazilo za rukom. Najzad sam se toga
okanuo, i otpoeo sam prosto da slikam neko lice, podajui se mati i
putokazima koji su sami od sebe proisticali iz onoga to je ve bilo
zapoeto, iz boje i kiice. Iz toga je proizilo neko lice kao u snu vieno,
i ja nisam bio nezadovoljan time. Ipak sam smesta nastavio ogled, i svaki
novi list govorio je neto jasnije, pribliavao se tipu, mada niukoliko
stvarnosti.
Sve sam se vie navikavao na to da, utonuo u sanjarije, kiicom izvlaim
linije i ispunjavam povrine, koje su bile bez uzora, koje su proisticale iz
povrnog pipanja, i iz nesvesnog. Najzad sam jednog dana, gotovo nesvesno,
dovrio jedno lice koje mi je govorilo snanije nego sva
ranija. To nije bilo lice one devojke, to ono nije bilo nikada ni ubudue.
To je bilo neto drugo, neto nestvarno, ali zato ne manje dragoceno.
Izgledalo je vie kao glava nekog deka negoli kao devojako lice, kosa nije
bila svetloplava kao u moje lepe devojke, nego mrka s crvenkastim prelivima,
brada je bila jaka i vrsta, ali usta purpurno crvena sve je bilo malo
kruto i liilo na masku, ali je proizvodilo utisak i bilo je puno pritajenog
ivota.
Dok sam tako sedeo pred dovrenim listom, ovaj je nainio na mene udnovat
utisak. Uinilo mi se kao neka vrsta boanskog lika ili svete maske. Upola
muko, upola ensko, bez doba starosti, jake volje, a isto tako sanjalako,
ukoeno, isto tako kao i pritajeno ivo. To lice mi je neto kazivalo,
pripadalo je meni, postavljalo mi je izvesne zahteve. I liilo je na nekoga,
ali nisam znao na koga.
Ta slika je neko vreme pratila sve moje misli, i delila moj ivot. Drao sam
je skrivenu u jednoj fioci, da je niko ne doepa, pa da mi se zbog nje ne
ruga. Ali, im bih ostao sam u svojoj sobici, izvlaio bih sliku napolje, i
optio s njom. Uvee bih je iglom prikaio na tapete iznad kreveta preko
puta mene, posmatrao bih je sve dok ne zaspim, a ujutru bi moj prvi pogled
pao na nju.
Upravo u to vreme zapoeo sam ponovo mnogo da sanjam, to sam kao dete
svagda inio. Cinilo mi se da ve godinama nisam imao snove. Sad su ponovo
doli, i to sasvim nova vrsta slika, a vrlo esto uskrsavao je meu njima
moj naslikani lik, iv i razgovoran, prema meni prijateljski ili
neprijateljski raspoloen, ponekad razvuen u grimasu, a ponekad beskrajno
lep, skladan i plhienit.
Jednog jutra kad se probudih iz takvih snova, prepoznah ga odjedanput.
Posmatrao me je kao izvanredno dobar poznanik, inilo mi se da me doziva po
imenu. Cinilo mi se da me poznaje, kao mati, inilo mi se da mi je odvajkada
naklonjen. Uzdrhtala srca gledao sam ukoeno u list, u mrku, gustu kosu,
upola enska usta, ispupeno elo s osobitom ozarenou (boja se sama od
sebe tako presuila), i sve blie sam u sebi oseao da sam ga prepoznao, da
sam ga ponovo naao, da ga znam.

Skoih iz postelje, stadoh pred to lice, i posmatrah ga iz najblie blizine,

upravo u irom otvorene, zelenkaste, ukoene oi, od kojih je desno bilo
vie uzdignuto nego drugo. I odjedanput mirnu to desno oko, mirnu lako i
fino, ali jasno, i u tom mirkanju prepoznadoh sliku.. .
Kako sam samo mogao da to tako kasno pronaem! Ta to je bilo Demijanovo
lice!
Docnije sam poredio list vrlo esto sa pravim crtama Demijanovim, kakve su
ostale u mome pamenju. Nisu niukoliko bile iste, mada su bile sline. Ali
je to ipak bio Dmijan.
Jednom, jedne veeri u rano leto, sijalo je sunce koso i crveno kroz moj
prozor, koji je bio okrenut ka zapadu. U sobi se sputao suton. Tada mi pade
na um da sliku Beatriinu, ili Demijanovu, zadenem iglom na prozorski krst,
i da posmatram kako veernje sunce sija kroz nju. Lice se razli bez obrisa,
ali crvenkasto oiviene oi, ozarenost na elu i estoka crvena usta goreli
su iz ravne hartije duboko i divlje. Dugo sam sedeo preko puta njega, ak i
kada se ve ugasilo. I postupno me je obuzimalo oseanje da to nije ni
Beatria ni Demijan, nego ja sam. Slika nije liila na mene a, kao to sam
oseao, to i nije trebalo da bude ali je ona bila to to je sainjavalo moj
ivot, to je bila moja unutranjost, moja sudbina ili moj demon. Tako bi
izgledao moj prijatelj ako bih ga ja ikad naao. Tako bi izgledala moja
dragana ako bih je ikada stekao. Takav bi bio moj ivot i takva bi bila moja
smrt, to je bio zvuk i ritam moje sudbine.
Tih nedelja zapoeo sam da itam jednu knjigu, koja je na mene nainila
utisak dublji nego sve to sam ranije itao. A i docnije, retko da sam jo
neku knjigu tako proiveo moda jo samo Niea. To je bila jedna sveska od
Novalisa, s pismima i izrekama, od kojih nisam mnoge razumeo, ali koji su me
ipak svi neizrecivo privlaili i plenili. Jedna od tih izreka pada mi sada
na um. Napisah je perom pod slikom: >Sudbina i oseanje su imena jednog
pojma<. Sada sam to razumeo.
Devojku koju sam nazvao Beatriom, sretao sam jo esto. Pri tom nisam vie
oseao uzbuenje, ali zato uvek blagu saglasnost, neko oseajno
nasluivanje: ti si privezana za mene, ali ne ti, nego samo tvoja slika ti
si komad moje sudbine.
Moja enja za Maksom Demijanom ponovo je postala silna. O njemu nisam znao
nita, ve godinama nita. Jedan jedini put o kolskom raspustu bio sam se
susreo s njim. Sad vidim da sam taj kratak susret zatajio u svojim
belekama, i vidim da sam to uinio iz stida i sujete. Moram to da
nadoknadim.
Dakle, jednom za vreme kolskog raspusta, kad sam s blaziranim i uvek ne to
umornim licem iz moga kafanskog doba, tumarao po svome rodnome
gradu, vitlao svojim tapom i zagledao se u stara, nimalo izmenjena,
prezriva lica filistara, doao mi je u susret moj nekadanji prijatelj. Cim
sam ga spazio, stresao sarn se. I munjevitom brzinom proletela mi je kroz
glavu misao na Franju Kromera. I?a li je ipak Demijan tu stvar doista
zaboravio! Ta bilo je jtako neprijatno to sam imao prema njemu tu obavezu,
upravo, jedna glupa detinja pria, ali i pored toga obaveza.
Izgleda da je ekao hou li mu se javiti, i kad sam to uinio to sam mogao
nemarnije, pruio mi je ruku. To je opet bio njegov stisak ruke! Tako vrst,
topal, a ipak hladan, muki!
On mi se zagleda paljivo u lice, i ree:
Porastao si, Sinklere.
On sam, pak, uinio mi se sasvim nepromenjen, isto onako star, isto onako
mlad kao uvek.
On mi se prikljui i poosmo u etnju. Govorili smo o samim sporednim
stvarima, nita o nekadanjici. Pade mi na um da sam mu nekad pisao vie
puta, ne dobivi od njega odgovora. Ah, da ih je samo 'zaboravio, ta glupa,
glupa pisma! On o tome ne ree ni rei.

Tada jo nije postojala Beatria, niti slika, bio sam jo usred svoga
raspusnog doba. Pred gradom sam ga pozvao da svrati sa mnom u jednu kafanu.
On poe. RazmetIjivo poruih bocu vina, nasuh, kucnuh se s njim, pokazah da
sam odlino upoznat sa studentskim obiajima oko pijenja, i ispraznih prvu
au u jednom gutljaju.
Odlazi mnogo u kafane? zapitao me on.
 Pa da rekoh leno ta da se inae radi? Na kraju krajeva, to je jo uvek
najveselije.
Misli? Moe biti. Neto u tome je vrlo lepo anos, bahantsko
raspoloenje? Ali ja nalazim da se kod veine Ijudi koji sede mnogo u krmi
to sasvim izgubilo. ini mi se da je upravo to jurenje u krmu neto sasvim
filistarsko. Jest, cele noi, sa zapaljenim buktinjama, uz pravi lepi zanos
i pomamu! Ali tako stalno, jedan satljik za drugim, ta to doista nije ono
pravo! Zar bi ti sebi mogao da predstavi Fausta kako, iz veeri u vee,
sedi za unapred zadranim stolom?
Ja ispih i pogledah ga neprijateljski.
Da, ali nije svako Faust rekoh kratko. On me pogleda malo zaprepaen.
Potom se nasmeja sa starom sveinom i nadmonou.
Pa neka, to da se oko toga prepiremo? U svakom sluaju, ivot jednog
pijanice ili raspusnika je verovatno ivlji negoli ivot besprekornog
graanina. A zatim to sam jednom itao ivot raspusnika je jedna od
najboljih priprema za mistiara. Samo takvi Ijudi kao sveti Avgustin
postajali su vidoviti. I on je ranije voleo da uiva i da se provodi.
Bio sam nepoverljiv, i nisam hteo ni u kom sluaju dopustiti da on mnome
gospodari. Zato rekoh iskusno:
Da, svako po svome ukusu! Da priznam otvoreno, meni nije nimalo stalo da
postanem vidovit ili tako to.
Demijan sevnu na mene znalaki svojim malo zamirenim oima.
Dragi Sinklere ree on lagano nije bila moja namera da ti kaem
neprijatne stvari. Uostalom u kakvu svrhu ti sad ispija svoje satljike, ta
to obojica ne znamo. Ono u tebi to izgrauje tvoj ivot, ono ve zna zato.
Tako je dobro to znamo da u nama unutra ima nekog koji sve zna, sve hoe,
sve ini bolje nego mi sami. Ali oprosti, moram kui.
Mi se rastadosmo na brzu ruku. Ostao sam u kafani sasvim ravo raspoloen,
ispio sam svoju bocu do dna, i saznao, kad sam hleo da odem, da ju je
Demijan ve platio. To me je jo vie najedilo.
Na tom sitnom dogaaju zadrale su se sada ponovo moje misli. One su bile
ispunjene Demijanom. I rei koje je izgovorio u ovoj gostionici u predgrau,
opet su uskrsnule u mom pamenju, neobino svee i neizglaene. >Tako je
dobro to znamo da u nama unutra ima nekog koji sve zna!<
Pogledao sam u sliku koja je visila na prozoru i bila sasvim ugaena. Ali
sam video da oi jo plamte. To je bio pogled Demijanov. Ili je bio onaj
koji je bio u meni unutra. Onaj koji sve zna.
Kako sam eznuo za Demijanom! Nisam nita o njemu znao, on mi nije bio
dostian. Znao sam samo da on verovatno negde studira, i da je, po zavretku
njegovoga gimnazijskog doba, njegova mati napustila na gra.
Priseao sam se svih uspomena na Maksa Demijana, poev jo od moje povesti s
Kromerom. Kako se ponovo mnogo tota zaorilo to mi je on nekada bio kazao,
i sve je to imalo jo i danas smisla, bilo je aktuelno, ticalo se mene! I
ono to je pri naem poslednjem, tako malo veselom susretu bio kazao o
raspusniku i svecu, pojavilo mi se odjednom jasno pred duom. Nije li isti
sluaj bio i sa mnom? Nisam li i ja iveo u zanosu i kalu, u opijenosti i
izgubljenosti, dok nije, s jednim novim ivotnim podstrekom, u meni oivelo
upravo ono to je suprotno, tenja za istotom, enja za svetou?
Tako sam se i dalje podavao uspomenama ve je odavna bila pala no, a
napolju je padala kia. I u mo

jim uspomenama uo sam da pada kia, to je bio onaj as pod kestenovim

drveem gde me je on nekad ispitivao o Franji Kromeru i pogodio moje prve
tajne. Uskrsavali su, jedni za drugim, razgovori na putu za kolu, asovi
pred priee. I naposletku mi pade na um moj stvarno prvi susret s Maksom
Demijanom. O emu je tada upravo bilo rei? Nisam mogao odmah da se
prisetim, ali sam se zadrao na ovome, i sasvim sam bio utonuo u to. I evo,
uskrsnu ponovo i to! Stajali smo pred naom kuom, poto mi je bio prethodno
saoptio svoje miljenje o Kainu. Tada je govorio o starom, iilelom grbu
uglavljenom iznad nae kapije u zavrnom kamenu koji je odozdo navie
poslajao irim. Kazao je da ga to zanima, i da se mora obratiti panja na
takve stvari.
Te noi sam sanjao o Demijanu i o grbu. Ovaj se stalno menjao, Demijan ga je
drao u rukama, esto je bivao mali i siv, esto silno veliki i raznobojan
ali mi je on objasnio da je to uvek jedan isti. Naposletku me je primorao da
taj grb pojedem. Kad sam ga progutao, osetio sam, veoma prestraen, da je
progutana ptica s grba u meni oivela, da me ispunjuje i da poinje da me
prodire iznutra. U samrtnom strahu trgao sam se, i probudio.
Rasanio sam se, bilo je to usred noi, i uo sam kako kia sipa u sobu.
Ustadoh da zatvorim prozor, i pri tome stupih na neto svetlo to je lealo
na podu. Ujutru spazih da je to moj naslikani list. Leao je u vlazi na
podu, i sav se smeurao. Ja ga razapeh da se sui u jednoj tekoj knjizi
izmeu listova tanke hartije. Kad sam idueg dana ponovo pogledao ta je s
tim, bio se osuio. Ali se i izmenio. Crvena usta su izbledela, i postala
malo ua. To su sad bila potpuno Demijanova usta.
Odmah sam se dao na posao da naslikam novi list, pticu sa grba. Kako je
upravo ona izgledala, nisam vie jasno znao, a poneto na njoj, kao to sam
znao, nije se vie moglo prepoznati ni izbliza, poto je ta stvar bila stara
i esto premazivana bojom. Ptica je stajala ili sedelana neem, moda na
nekom cvetu, ili na nekoj kotarici ili gnezdu, ili na kruni nekog drveta.
Nisam se za to brinuo, i poeo sam s onim o emu sam imao jasnu predstavu.
Iz neke neodreene potrebe poeo sam odmah s jakim bojama, glava te ptice
bila je na mom listu uta kao zlato. Radio sam i dalje na tome kako mi je
kad naspelo, i za nekoliko dana zavrio sam stvar.
Bila je to sad neka ptica grabljivica, sa otrom, smelom glavom kao u kopca.
Polovinom tela bila je uvuena u tamnu zemljinu loptu, iz koje se probijala
kao iz kakvog ogromnog jajeta, na plavoj nebeskoj pozadini. Posmatrajui
podue taj list, inilo mi se sve vie i vie da je to onaj raznobojni grb
kakav mi se priinio u snu.
Da piem pismo Demijanu, ne bi mi bilo mogue, ak i da sam znao kuda. Ali,
u istom sanjarskom nasluivanju s kojim sam u to vreme inio sve to, odluio
sam da mu poaljem sliku sa kopcem, pa ma ona dospela do njega ili ne. Nisam
na njoj nita napisao, ak ni svoje ime, isekao sam briljivo ivice, kupio
sam veliki omota od hartije, i na njemu napisao nekadanju adresu svoga
prijatelja. Onda sam to poslao.
Pribliavao se jedan ispit, i ja sam morao da radim za kolu vie nego
inae. Opet sam omilio nastavnicima otkako sam najedanput promenio svoje
gadno vladanje. Dodue, nisam ni sad bio dobar ak, ali ni ja niti iko drugi
nije pomiljao na to kako je pre pola godine svima izgledalo verovatno da u
biti po kazni otputen iz kole.
Moj otac je ponovo pisao vie na onaj nain kao ranije, bez prebacivanja i
pretnji. Ali me nita nije gonilo da njemu ili ikom drugom objanjavam kako
se taj preokret sa mnom zbio. Bio je puki sluaj to se taj preokret
poklapao sa eljama mojih roditelja i nastavnika. Taj preokret me nije
priveo drugovima, nije me nikom pribliio, nainio me je samo usamljenijim.
On je stremio nekuda, ka Demijanu, ka nekoj dalekoj sudbi. Ja to ni sam
nisam znao, jer sam time bio upravo zahvaen. To je bilo otpoelo s
Beatriom ali od nekog vremena iveo sam sa svo

jim nashkamm listovima i sa svojim mislima na Demijana u jednom tako potpuno

nestvarnom svetu, da sam cak i nju bio potpuno izgubio iz vida i iz misli. O
svoiim snovima svojim oekivanjima, svojoj unutranjoi promem ne bih nikome
mogao kazati ni rei, ak ni da sam to nteo.
Ali, kako bih mogao to hteti?
V
PTICA SE PROBIJA IZ JAJETA
Moja naslikana ptica sagledana u snu bila je na putu i traila je moga
prijatelja. Odgovor mi je stigao na najudniji nain.
U razredu, na svome mestu, naao sam jednom posle odmora izmeu dva asa
jednu ceduljicu u svojoj knjizi. Ona je bila previjena upravo onako kao to
je kod nas bio obiaj kad bi drugovi iz istog razreda za vreme asa doturili
kriom jedan drugom neko pisamce. Samo sam se zaudio ko li mi to alje
takvu ceduljicu jer ni sa jednim drugom nisam optio na taj nain. Pomislio
sam da e to biti poziv na kakvu aku alu, u kojoj ja ipak ne bih uzeo
udela, te zato metnuh cedulju neproitanu spreda u svoju knjigu. Tek za
vreme asa ona mi sluajno doe ponovo do ruku.
Poigrah se hartijom, razvih je ne mislei nita, i naoh na njoj nekoliko
ispisanih rei. Bacih pogled na to, zapeh kod prve rei, uplaih se i
proitah, dok mi se srce stee pred sudbom kao u velikoj hladnoi.
>Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko hoe da bude roen, mora da
razori jedan svet. Ptica leti ka bogu. Bog se zove Abraksas.<
Proitavi vie puta ove redove, utonuh u duboko razmiljanje. Nikakva
sumnia nije bila mogua, to je bio odgovor od Demijana. Niko nije mogao
znati o ptici, osim mene i njega. Dobio je moju sliku. Razumeo je i pomogao
mi da je protumaim. Ali kako je sve to bilo pove

zano? I to me je iznad svega muilo ta je to znailo Abraksas? Tu re

nisam nikada uo ni proitao. >Bog se zove Abraksas!<
Cas je prolazio, a ja nisam nita uo od cele nastave. Poeo je i idui,
poslednji tog prepodneva. Cas je drao jedan mlad suplent, koji je tek doao
s univerziteta, i nama se svideo ve zato to je bio tako mlad i to nije
prema nama zauzeo lano dostojanstveni stav. Pod vostvom doktora Folena
itali smo Herodota. Ovo itanje spadalo je u onaj mali broj kolskih
predmeta koji su me zanimali. Ali ovog puta nisam to paljivo sluao.
Rasklopio sam svoju knjigu mehaniki, ali nisam pratio prevoenje, i ostao
sam i dalje utonuo u svoje misli. Uostalom, ve vie puta sam bio iskusio
kako je tano to to mi je Demijan nekada kazao na asu duhovne nastave. Sto
se dovoljno jako htelo, to je uspevalo. Kad sam za vreme naslave bio veoma
jako uposlen svojim vlastitim mislima, mogao sam biti spokojan da e me
nastavnik ostaviti na miru. Dodue, kad sam bio rasejan ili sanjiv, onda bi
se on najedanput pojavio preda mnom i to mi se ve bilo desilo. Ali, kad je
ovek doista razmiljao, kad je bio doista udubljen, onda je bio zatien. A
i ono s netreminim gledanjem ve sam okuao i posvedoio se da je tano.
Nekada, u Demijanovo vreme, to mi nije polazilo za rukom, ali sad sam esto
oseao da se sa pogledima i mislima moe mnogo tota da posvrava.
Tako sam sedeo i sada, i bio daleko od Herodota i kole. Ali iznenada mi
nastavnikov glas sinu u svesti kao munja, tako da se prenuh sav prestraen.
Cuo sam njegov glas, on je stajao sasvim kraj mene, ve sam pomislio da je
izgovorio moje ime. Ali me on nije gledao. Ja odahnuh.
Tada ponovo zauh njegov glas. On glasno izgovori re >Abraksas<.
U objanjenju, iji sam poetak bio preuo, doktor Folen nastavi:
Mi ne smemo sebi da predstavimo shvatanja onih sekta i mistinih skupina iz
starog doba tako naivno kao
to ona izgledaju sa stanovita racionalistikog posmatranja. Nauku u naem
smislu staro doba uopte nije poznavalo. Ali zato je postojalo bavljenje
filozofskomistikim istinama, i ono je bilo veoma jako razvijeno. Iz toga su
delom postale magija i igra, koje su, dodue, esto dovodile do prevare i
zloina. Ali i magija je imala plemenito poreklo i duboke misli. Tako i
uenje o Abraksasu, koje sam maloas naveo kao primer. To ime se pominje u
vezi s grkim magijskim formulama, i vrlo esto ga dre za ime nekog
magijskog avola, kakvog divlji narodi jo danas imaju. Ali izgleda da
Abraksas znai mnogo vie. To ime moemo zamisliti kao ime nekog boanstva,
koje je imalo simbolian zadatak da sjedini u sebi boansko i satansko.
Omaleni ueni ovek govorio je dalje lepo i ustro, niko nije bio mnogo
paljiv, i poto se ime nije vie pominjalo, to uskoro i moja panja utonu
opet natrag u mene samog.
>Sjediniti boansko i satansko<, odjekivalo je u meni. Ovde sam mogao ja da
se nadoveem. To mi je bilo dobro poznato jo od razgovora s Demijanom iz
poslednjeg doba naeg prijateljstva. Demijan je tada bio rekao da mi,
dodue, imamo Boga koga potujemo, ali ovaj predstavIja samo hotimino
rastavljenu polovinu sveta (to je bio zvanian, doputen >svetao svet<). Ali
bi trebalo potovati ceo svet dakle, trebalo bi ili imati jednog boga koji
je i avo, ili bi trebalo zavesti pored slube Bogu jo i slubu avolu. A
sad je dakle Abraksas bio bog koji je bio u isti mah bog i avo.
Neko vreme traio sam veoma revnosno po tom tragu, ali nisam odmicao napred.
Preturio sam bezuspeno itavu jednu biblioteku tragajui za Abraksasom. Ali
moje bie nije nikad bilo jako sklono ovoj vrsti neposrednog i svesnog
traenja, pri emu se nalaze najpre samo one istine koje ostaju oveku kao
kamenje u ruci.
Lik Beatrie, kojom sam se izvesno vreme bavio tako mnogo i prisno, tonuo je
postupno, ili bolje rei, udaljavao

se lagano od mene, pribliavao se sve vie vidokrugu, i postajao sve vie

kao sen, sve udaljeniji, blei. Ona nije bila vie dovoljna dui.
Sada poe da se javlja neko novo sazdanje u mojoj udno protkanoj
egzistenciji, koju sam vodio kao kakav mesear. U meni procveta enja za
ivotom bolje rei, enja za Ijubavlju i ulni nagon koji sam neko vreme
mogao preobratiti u oboavanje Beatrie traili su nove slike i svrhe.
Ispunjenje mi jo nije nikako dolazilo u susret, i bilo mi je nemogue vie
nego ikad da obmanem enju i da neto oekujem od devojaka kod kojih su
moji drugovi traili svoju sreu. Sanjao sam opet plahovite snove, i to vie
po danu negoli nou. Predstave, slike ili elje ponicale su u meni i
odvlaile me iz spoljnog sveta, tako da sam s tim slikama u sebi, s tim
snovima ili senkama, optio stvarnije i ivlje nego sa svojom stvarnom
okolinom.
Jedan odreen san, ili neka igra mate koja se stalno vraala, dobili su za
mene veliki znaaj. Taj san, najznaajniji i od najveeg uticaja u mome
ivotu, bio je otprilike ovakav: Vratio sam se natrag u oinski dom iznad
kapije svetlela se na plavoj pozadini uta ptica s grba. U kui mi doe
mati u susret ali kad stupih unutra i htedoh da je zagrlim, to nije bila
ona, nego neki lik koji nisam nikada bio video, veliki i snaan, slian
Maksu Demijanu i mome naslikanom listu, ali ipak drukiji i, uprkos
krepkosti, potpuno enski. Taj lik me je privlaio k sebi i primao me u
dubok, drhtav Ijubavni zagrljaj. Slast i groza bili su pomeani, zagrljaj je
bio bogosluenje, ali je u isti mah bio i zloin. Suvie uspomena na moju
majku, suvie uspomena na moga druga Demijana bilo je oduhovIjeno u tom
liku, koji me je uzimao u naruje. Njegov zagrljaj bio je u opreci sa svakim
strahopotovanjem, ali je ipak bio blaenstvo. esto sam se budio iz toga
sna s dubokim oseanjem sree, esto sa samrtnim strahom i muenom saveu
kao iz strahovitog greha.
Samo postupno i nesvesno vaspostavila se veza izmeu ove sasvim unutranje
slike i onog znaka to mi je stigao
spolja o bogu koga treba da traim. Ali ta veza postade potom tenja i
prisnija, i ja poeh oseati da sam upravo u tom nasluivanju i snu prizivao
Abraksasa. Slast i groza, ovek i ena izmeani, ono to je najsvetije i
uasno prepleteno meusobno, duboki zloin proiman najnenijom nevinou
takva je bila slika moga Ijubavnog sna, i takav je bio i Abraksas. Ljubav
nije vie bila ivotinjski mraan nagon, kakvim sam ga u poetku zastraen
oseao ona takoe nije bila vie pobono oduhovljeno oboavanje, kakvo sam
ukazivao slici Beatriinoj. Ona je bila oboje, oboje i jo mnogo vie, ona
je bila aneoski lik i satana, ovek i ena ujedno, ovek i ivotinja,
najuzvienije dobro i krajnje zlo. Cinilo mi se da mi je predodreeno da to
proivim, da mi je sudbina da to okuam. Ceznuo sam za tim i plaio sam ga
se, ali je to bilo uvek tu, bilo je uvek nada mnom.
Idueg prolea trebalo je da napustim gimnaziju, i da odem na studije, a jo
nisam znao kuda i ta. Garila me nausnica, bio sam odrastao ovek, a pri
svem tom potpuno bespomoan i bez svrhe. Jedno samo bilo je vrsto: glas u
meni, slika iz sna. Oseao sam da mi je dunost da slepo poem za tim
vostvom. Ali mi je to bilo teko, i svakodnevno sam se opirao. Moda sam
lud, mislio sam esto, moda nisam kao drugi Ijudi? Ali sam i ja mogao da
uinim sve ono to su drugi izvravali sa malo marljivosti i truda mogao
sam da itam Platona, mogao sam da reavam trigonometrijske zadatke, ili da
pratim makar kakvu hemijsku analizu. Samo jedno nisam mogao: da iupam iz
sebe svrhu koja je bila u meni skrivena u mraku, pa da je nacrtam negde pred
sobom, kao to su to inili drugi, koji su tano znali da ele postati
profesori ili sudije, lekari ili umetnici, i koliko e to da traje i kakve
e koristi biti od toga. To nisam mogao. Moe biti da u i ja nekad postati
tako to, ali odakle to da znam. Moda sam i ja morao da traim, i stalno,
godinama da traim, a ipak neu nita postati, i neu dospeti do cilja.
Moda u i doi do cilja, ali lo e biti zao, opasan, uasan cilj.

Ta ja nisam hteo nita drugo nego da pokuam proiveti ono to je samo od

sebe htelo da izbije iz mene. Zato je to bilo tako mnogo teko?
esto sam pokuavao da naslikam snaan Ijubavni lik svoga sna. Ali mi nije
nikad polazilo za rukom. Da mi je to polo za rukom, ja bih tu sliku poslao
Demijanu. Gde je on bio? To nisam znao. Znao sam samo da sam s njim povezan.
Kada u ga ponovo videti?
Prijatan mir onih nedelja i meseci iz vremena Beatriina davno je proao.
Tada sam zamiljao da sam dostigao jedno ostrvo i da sam naao mir. Ali tako
je to uvek bilo tek to bi mi jedno stanje omililo, tek to bi mi neki san
prijao, odmah bi svenuo i iileo. Uzaludne su bile alopojke! Ziveo sam sad
u vatri neutoljene enje, napregnutog iekivanja, to me je esto inilo
potpuno divljim i izbezumljenim. Sliku moje usnule dragane viao sam pred
sobom esto jo jasnije nego da je iva, mnogo jasnije negoli svoju roenu
ruku, govorio sam s njom, plakao pred njome, preklinjao je. Nazivao sam je
majkom, i kleao pred njom u suzama, nazivao sam je draganom i nasluivao
sam njen vreo poljubac koji utoljava sve elje, nazivao sam je avolom i
bludnicom, vampirom i ubicom. Ona me je mamila ka najnenijim Ijubavnim
snovima i ka raspusnim bestidnostima, nita joj nije bilo odve dobro i
dragoceno, nita odve zlo i nisko.
Celu tu zimu proiveo sam u unutranjoj buri, koju mogu teko da opiem. Bio
sam odavna svikao na samou, ona me nije pritiskivala, iveo sam s
Demijanom, s kopcem, sa slikom velike prilike iz moga sna, koja je bila moja
sudba i moja dragana. A bilo je dovoljno da se u tome ivi, jer je to
otvaralo vidike ka velikome i prostranome, i sve je nagovetavalo Abraksasa.
Ali, nijedan od tih snova, nijedna od mojih misli nije me sluala, nijednu
nisam mogao prizvati, nijednoj nisam mogao po svom nahoenju da dam njenu
boju. One su dolazile i odnosile me, one su moj ivot vodile.
Stoga sam spolja bio zatien. Od Ijudi se nisam plaio, to su i moji
drugovi iskusili, i ukazivali su mi pritaje
no potovanje, usled ega sain se esto smeio. Kad sam hteo, mogao sam
veinu njih vrlo dobro da prozrem i da ih time pokatkad zaprepastim. Samo
sam to hteo retko kad, ili nikad. Uvek sam bio zauzet sobom, uvek sa samim
sobom. I najenjivije sam udeo da i ja najzad jednom proivim neto, da
neto iz sebe dam van, u svet, da siupim s njim u dodir i borbu. Poneki put,
kad bih uvee jurio kroz ulice, i ne bih mogao od nekog nemira da se vratim
kui do ponoi, poneki put bih tada pomislio da upravo sada moram da sretnem
svoju draganu, da e ona proi na oblinjem uglu, da e me doviknuti sa
oblinjeg prozora. Poneki put mi se inilo sve to nesnosno muno, i bio sam
spreman da oduzmem jednom sebi ivot.
U to vreme naao sam jedno neobino utoite >sluajno<, kako se to kae.
Ali ne postoje takvi sluajevi. Ako ovek koji neto nuno trai, nae to,
to mu je nuno, onda mu to ne prua sluaj, nego on sam, njegova roena
udnja i moranje odvode ga tamo.
Pri ovom hodanju po varoi uo sam dva ili tri puta iz jedne omanje crkve u
predgrau sviranje orgulja, ali so nisam tu zaustavljao. Kad idui put
prooh pored nje, ja to uh opet, i poznadoh da se svira Bah. Prioh
vratnicama, i zatekoh ih zakljuane poto je ulica bila gotovo bez Ijudi,
sedoh ukraj crkve na jedan kamen. Zavih se u svoj ogrta, i poeh da
oslukujem. To nisu bile velike orgulje, ali su zato bile dobre, i svirano
je izvanredno, s nekim neobinim, isto linim izrazom volje i istrajnosti,
to je zvualo kao kakva molitva. Cinilo mi se da ovek koji tu svira zna da
je u toj muzici zakljuano blago, pa ga on mami k sebi, i kuca i pati se
oko tog blaga kao oko svog ivota. U tehnikom smislu, ne razumem se mnogo u
muziku, ali sam upravo taj izraz due jo kao dete nagonski razumeo, i ono
to je muzikalno oseao sam u sebi kao neto to se samo po sebi razume.
Potom je muziar svirao i neto moderno, ini mi se da je bilo Regerovo.
Crkva je bila gotovo potpuno mrana, samo jedan sasvim tanak svetlosni zrak
probijao je kroz oblinji prozor. ekao sam dok se muzika zavrila, i et

l
kao sam tada goredole, dok nisam video orguljaa da je iziao. To je bio jo
mlad ovek, ali ipak stariji od mene, zdepasta, demekasta stasa. On otra
urno, snanim a istovremeno zlovoljnim koracima.
Od tog doba sedeo bih poneki put predvee pred crkvom, ili bih iao
goredole. Jednom sam naao vrata otvorena, i sedeo sam drhui i srean u
stolovima pola sata, dok je orgulja svirao gore pri slaboj gasnoj
svetlosti. Iz muzike koju je on svirao nisam uo samo njega samog. Cinilo mi
se takoe da je sve to je on svirao meu sobom srodno, da ima neku potajnu
meusobnu vezu. Sve to je svirao bilo je verom nadahnuto, bilo je predano i
pobono, ali ne pobono kao to su bogomoljci i pastori, nego pobono kao
hodoasnici i prosjaci u srednjem veku, pobonp sa bezobzirnom predanou
pred nekim oseanjem sveta koje je stajalo iznad svih veroispovesti.
Marljivo su svirani umetnici pre Baha, kao i stari Italijani. I svi su
kazivali isto, svi su kazivali ono to je i muziar imao u dui: enju,
najprisnije obuhvatanje sveta i najdivljije rastavljanje od njega, plameno
oslukivanje vlastite tamne due, zanos od predavanja samoga sebe i duboku
radoznalost da se sazna udnovato.
Kad sam jednom pratio orguljaa kriom pri njegovom odlasku iz crkve,
smotrio sam ga kako je uao u jednu malu krmu daleko napolju, na rubu
varoi. Nisam mogao da odolim, i poao sam za njim. Ovde sam ga prvi put
razgovetno video. Sedeo je za stolom u krmi, u uglu male sobe, sa crnim
filcanim eirom na glavi, sa satljikom vina pred sobom, a lice mu je bilo
onakvo kao to sam oekivao. Bilo je runo i malo divlje, uznemireno i
izbrazdano, udljivo i jake volje, a pri tome oko usta meko i detinjasto.
Izraz mukosti i jaine nalazio se sav u oima i na elu, a donji deo lica
bio je nean i nedozreo, neobuzdan i delom mekuan, brada puna neodlunosti
stajala je tu deaki kao u neskladu prema elu i pogledu. Mile su mi bile
ugasitomrke oi, pune ponosa i neprijateljstva.Cutei sedoh preko puta
njega, nikog inae nije bilo u krmi. On sevnu pogledom na mene, kao da me
htede najuriti. Ja ipak odoleh. i uperih pogled u njega, dok on srdito ne
proguna:
Zato me posmatrate tako avolski otro? Hoete li togod od mene?
Neu nita od vas rekoh. Ali sam od vas ve mnogo imao.
On nabra elo.
Tako, vi se zanosite muzikom? Po mom nahoenju je gnusno zanositi se
muzikom.
Nisam se dao zaplaiti.
Ja sam vas ve esto sluao u crkvi tu napolju rekoh. Uostalom, neu da
vam dosaujem. Mislio sam da u kod vas moda nai neto, neto osobito, ne
znam upravo ta. Ali bolje, nemojte me sluati! Ta ja vas mogu sluati u
crkvi.
Pa ja uvek zakljuavam.
Onomad ste to zaboravili, pa sam sedeo unutra. Inae stojim napolju ili
sedim na kamenu.
Tako? Drugi put moete ui unutra, toplije je. Morate samo lupnuti na
vrata. Ali snano, i ne dok sviram. A sad hajde ta ste hteli rei? Vi ste
sasvim mlad ovek, svakako ak ili student. Jeste li muziar?
Nisam. Sluam rado muziku, ali samo onakvu kakvu vi svirate, sasvim
neospornu muziku, onakvu pri kojoj se osea da ovek potresa nebo i pakao.
Muzika mi je vrlo draga, mislim zato to je tako malo moralna. Sve ostalo je
moralno, a ja traim neto to nije takvo. Pod moralnim sam uvek samo patio.
Ne mogu dobro da se izrazim. Znate li da mora postojati neki bog koji je
istovremeno Bog i avo? Sluao sam da je postojao nekad takav bog.
Muziar zabaci malo iroki eir, i strese tamnu kosu sa visokog ela. Pri
tom me prodorno pogleda i nae mi preko stola svoje lice u susret.
Tiho i napregnuto zapita on:
Kako se zove bog o kome to govorite?
 Na alost, ne znam gotovo nita o njemu. upravo znam samo ime. Zove se
Abraksas.
Muziar pogleda kao nepoverljivo oko sebe, kao da bi kogod mogao da
prislukuje. Onda mi se primae blizu i proaputa:
To sam i mislio. Ko ste vi?
Ja sam gimnazijalac.
Odakle znate o Abraksasu?
Pukim sluajem.
On lupnu o sto tako da mu se aa s vinom preli.
Sluajem! Ne govorite. gluposti, mladi ovee! Za Abraksasa se ne saznaje
pukim sluajem, to upamtite. Ja u vam o njemu jo vie rei. Ja znam pomalo
o njemu.
On zauta i pomae unatrag svoju stolicu. Kad sam ga. pogledao u oekivanju,
on se namrti.
Ne ovde! Drugi put! Na, uzmite!
Pri tome zahvati u dep svoga kaputa, koji nije bio skinuo sa sebe, i izvue
nekoliko peenih kestenova, koje
mi dobaci.
Ja ne rekoh nita, uzeh ih i stadoh da jedem, i bejah
vrlo zadovoljan.
Dakle proaputa on posle kratkog vremena odakle znate za njega?
Nisam oklevao da mu kaem.
Bio sam usamljen i nisam znao ta da radim priao sam. Tada se setih
jednog prijatelja iz ranijih godina, za koga drim da zna vrlo mnogo.
Naslikao sam neto, neku pticu koja izlazi iz zemljine lopte. Poslao sam je
njemu. Posle izvesnog vremena, kad ve nisam u to verovao, dolo mi je do
ruku pare hartije, i na njoj je stajalo: >Ptica se probija iz jajeta. Jaje
je svet. Ko hoe da bude roen, mora da razori jedan svet. Ptica leti ka
Bogu. Bog se zove Abraksas.<
On ne odgovori nita, Ijutili smo svoje kestenje i jeli
ga uz vino.
Da uzmemo jo jedan satljik? zapita on.
Hvala, ne, ja nerado pijem. On se nasmeja malo razoaran.

Kako hoete! Kod mene je to drukije. Ja ostajem jo ovde. A vi sad samo

idite!
Kad sam idui put posle sviranja na orguljama poao s njim, nije bio mnogo
govorljiv. Odveo me je u jednu staru ulicu, kroz staru gospodarsku kuu
gore, u veliku, neto tmurnu i zaputenu sobu tu, osim jednog klavira,
nita nije opominjalo na muziku, dok su veliki ormari sa knjigama i pisai
sto davali tom prostoru neto uenjako.
Koliko imate knjiga! rekoh ja odajui mu priznanje.
Jedan deo od toga je iz knjinice moga oca, kod koga stanujem. Da,
mladiu, ja stanujem lcod oca i majke, ali vas ne mogu predstaviti njima,
moji poznanici ne uivaju ovde u kui veliko potovanje. Ja sam izgubIjeni
sin, znate li to? Moj otac je ovek neizmerno dostojan potovanja, znamenit
svetenik i propovednik u ovdanjem gradu. A ja, da biste znali odmah da se
ravnate, ja sam njegov daroviti gospodin sin, koji je mnogo obeavao, ali
koji je poao stranputicom i unekoliko poludeo. Bio sam bogoslov i ba pred
sam dravni ispit napustio sam taj estiti fakultet. Mada sam, u
stvari, jo uvek ostao pri struci, to se tie mojih privatnih studija.
Kakve su bogove Ijudi odvajkada sebi izmiljali, to mi je jo uvek neobino
vano i zanimljivo. Uostalom, sad sam muziar i, kako izgleda, dobiu
uskoro kakvo manje mesto orguljaa. Onda sam opet pri crkvi.
Stadoh da gledam redom u poleinu knjiga, i naoh grke, latinske, hebrejske
nazive, ukoliko sam mogao da vidim pri slaboj svetlosti male stone lampe. U
meuvremenu moj poznanik je legao u mraku kraj zida na pod, i poeo tamo
neto da radi.
Hodite viknu on posle kratkog vremena da filozofiramo malo, to jest da
drimo jezik za zube, da leimo potrbuke i da razmiljamo.
On kresnu palidrvce, i u kaminu, pred kojim je leao, potpali hartiju i
trske. Plamen liznu visoko, on je darao i loio vatru veto i smotreno. Ja
legoh kraj njega na
pohaban ilim. On je zurio u vatru, koja je i mene privlaila, i tako smo
utei leali potrbuke valjda ceo sat pred vatrom koja je buktala, gledali
je kako plamti i hui, trne i povija se, izdie i podrhtava, i, na kraju,
kako na podu tinja, u tihoj eravici koja se gasila.
Oboavanje vatre nije bilo najgluplje to su Ijudi izmislili promrmlja
on. Inae, nijedan od nas nije izustio ni rei. Gledao sam netremice u
vatru, utonuo u slike u pepelu. Odjednom se prepadoh. Moj drug se prepusti
snu i tiini, video sam neke prilike u dimu i parence uglja na aru, mali,
vitki plamen liznu navie, i ja videh u njemu pticu sa utom glavom kao u
kopca. U kaminu, u eravici koja je izdisala, zlatno usplamteli konci
preplitali su se u mree, pojavljivala su se slova i slike, koje su
podseale na lica, na ivotinje, na bicikle, na crve i zmije. Kada sam,
prenuvi se, pogledao u druga, on je, s bradom oslonjenom na pesnice, gledao
ukoeno, predano i fanatino u pepeo.
A sad moram da idem rekoh lagano.
Dobro, onda idite. Do vienja!
On ne ustade, i poto se lampa bila ugasila, morao sam s mukom pipati kroz
mrane sobe, mrane hodnike i stepenice, dok nisam iziao iz zaarane stare
kue. Na ulici zastadoh, i pogledah po staroj kui. Ni u jednom prozoru nije
gorela svetlost. Mala mesingana firma sijala se na svetlosti gasnih fenjera
pred kapijom.
>Pistorije, vrhovni upnik< proitah na njoj.
Tek kod kue, kad sam posle veere sedeo sam u svojoj Imaloj sobi, pade mi
na um da od Pistorija nisam doznao ni o Abraksasu niti ma ta drugo, i da
smo, uopte, jedva izmenjali desetinu rei. Ali sam bio veoma zadovoljan
svojom posetom njemu. Za idui put bio mi je obeao izvanredan komad stare
orguljske muzike, jednu pasakalju od Bukstehudea.
Pasakalja (panska re) vrsta muzikog komada koji se svira vrlo sporo.
Prim. prevod.
Dltrlh Bukstehue Danac po roenju, uveni orgulja crkve sv. Marlje u
Libeku (). Prim. prevo.
Mada nisam toga bio svestan, orgulja Pistorije dao mi je prvu lekciju kad
sam s njim leao na podu pred kaminom u njegovoj surnornoj pustinjakoj
sobi. Gledanje u vatru prijalo mi je, okrepilo je i potvrdilo sklonosti koje
sam oduvek imao,' ali koje nisam upravo nikad negovao. Postupno mi je to
postajalo delimino jasno.
Ve kao malo dete bio sam pokatkad sklon da posmaIram udnovate oblike
prirode ali ne samo da ih posmatram, nego da se predam sav njihovom
vlastitom aru, njihovom ukovrenom, dubokom govoru. Izdueno, drvenasto
korenje drvea, obojene ile u kamenu, mrlje od ulja to po vodi pliva,
pukotine u staklu sve ove i sline stvari imale su pokatkad veliku dra za
mene, a pre svega voda i vatra, dim i oblaci, praina, a osobito obojene
krune povrine koje bih video kad bih sklopio oi. U danima posle moje prve
posete Pistoriju, stao sam ponovo da se priseam toga. Jer sam opazio da za
izvesno okrepljenje i radost, za pojaanje moga oseanja o sebi samome, koje
se od toga doba javljalo u meni, da za sve to imam jedino da zahvalim dugome
zurenju u otvorenu vatru. To oveku neobino dobro ini, a i obogauje ga.
U ono malo iskustva lo sam nakupio dosad na putu ka svojoj pravoj ivotnoj
svrsi, uvrstilo se i ovo novo: posmatranje takvih prilika, predavanje sebe
iracionalnim, ukovrenim, udnovatim oblicima prirode, proizvodi u nama
oseanje saglasnosti naeg bia sa voljom koja je stvorila te likove uskoro
osetimo iskuenje da ih smatramo za svoje vlastite udi, za svoje vlastite
tvorevine vidimo kako granice izmeu nas i prirode podrhtavaju i kako se
rasplinjuju, i nauimo da upoznamo ono raspoloenje u kome ne znamo da li su
slike na naoj mrenjai proizile usled spoljnih ili usled unutranjih
utisaka. Nigde tako prosto i lako kao pri ovom vebanju ne otkrivamo u
koliko smo velikoj meri mi samo tvorci, u kolikoj velikoj meri naa dua
uzima svagda udela u neprekidnom stvaranju sveta. Stavie, isto neodoljivo
boanstvo dela u nama i (u prirodi i kad bi spoljni svet propao, jedan od
nas bi bio sposoban da ga ponovo izgradi, brdo i reku,
drvo i list, koren i cvet sve to je sazdano u prirodi nalazi se prethodno
sazdano u nama, vodi poreklo iz due, ije bie jeste venost, ije bie mi
ne poznajemo, ali koje nam se daje da ga osetimo ponajvie kao Ijubavnu silu
i stvaralaku mo.
Tek posle nekoliko godina naao sam to zapaanje potvreno u jednoj knjizi,
i to kod Leonarda da Vinija, koji govori o tome kako je dobro i kako je
jako uzbudIjivo posmatrati neki zid na koji su mnogi Ijudi pljuvali. Od onih
mrlja na vlanom zidu oseao je ono isto to i Pistorije i ja pred vatrom.
Pri naem sledeem sastanku orgulja mi je dao ovu izjavu:
Mi povlaimo granice svoje linosti uvek suvie usko! Mi uraunavamo u
svoju linost uvek samo ono to saznajemo kao individualno razliito, kao
neto to se udaljuje od drugog. Ali mi, upravo svaki od nas, sastojimo se
iz svih sastojaka sveta i kao to nae telo nosi u sebi rodoslovlje razvia
sve do ribe, pa i mnogo dalje unatrag, tako i mi imamo u dui sve to je
ikada ivelo u Ijudskim duama. Svi bogovi i avoli, koji su ikada
postojali, bilo kod Grka i Kineza, ili kod Zulukafera, svi zajedno su u
nama, svi su tu, kao mogunosti, kao elje, kao izlazi. Kad bi oveanstvo
izumrlo sve do jednog jedinog osrednje darovitog deteta, koje nije dobilo
nikakvu obuku, ovo bi dete ponovo pronalo sav tok stvari, bogove, demone,
rajeve, zapovesti i zabrane, Stare i Nove zavete, sve bi ono moglo ponovo da
stvori.
Pa lepo primetih ja u emu je jo onda vrednost pojedinca? Cemu jo
teimo, kad u sebi imamo ve sve gotovo?
Stoj! uzviknu Pistorije estoko. Velika je to razlika da li samo nosite
svet u sebi, ili da li to i znate! Neki ludak moe da izusti misli koje
podseaju na Platona, neko malo pobono ae u hernhutskom seminaru
razmilja stvaralaki o istim dubokim mitolokim pove
Hernhut mesto u saksonskoj gornjo. Lunjici, sedite bogatog bogoslovskog
seminara. Prim. prevoci.
zanostima koje se javljaju kod gnostiara ili kod Zoroastra.' Ali on o tome
nita ne zna! On je drvo ili kamen. u najboljem sluaju ivotinja, dokle god
to ne zna. Ali onda kad svane prva iskra tog saznanja. onda on postaje
ovek. Valjda neete sve te dvonoce to idu ulicama smatrati za Ijude samo
stoga to idu uspravno i to svoje mladunce nose devet meseci? Ta vi vidite
koliki od njih su ribe ili ovce. crvi ili pijavice. koliko njih mravi,
koliko njih pele! U svakom od njih postoje mogunosti da se iauri ovek
ali tek onda kad on te mogunosti nasluti, kad naui da ih naini delimino
svesnima, tek tada su one njegova svojina.
Nai razgovori bili su otprilike takvi. Retko kad su mi donosili neto
sasvim novo. neto to bi me potpuno iznenadilo. Ali svi, ak i najobiniji,
pogaali su laganim stalnim udarom ekia po istoj taki u meni, svi su
pomogli da zbacim sa sebe Ijuturu, da probijem Ijusku u jajetu, i posle
svakoga sam dizao glavu malo vie, malo slobodnije, dok moja uta ptica nije
probila svoju lepu grabljiviku glavu iz razorene zemljine lopte.
Cesto smo priali jedan drugom svoje snove. Pistorije je umeo da ih tumai.
Seam se ba jednog udnovatog primera. Sanjao sam kako letim, ali na taj
nain to sam nekako baen kroz vazduh nekim velikim zamahom kojim nisam
mogao da gospodarim. Bejah sav ushien tim letenjem, ali se to uskoro
izmetnu u strah, kad mimo svoje volje videh da sam se otisnuo u opasne
visine. Tada nainih spasonosno otkrie da mogu svoje uzdizanje i padanje da
reguliem zadravanjem i izdisanjem daha.
Na to Pistorije ree:
Zamah kojim letite, to je na oveanski posed, koji svako od nas ima. To
je oseanje povezanosti s korenjem svake snage, ali se pri tome ovek brzo
uplai! To je vraki opasno! Zato se veina tako rado odrie lete
Gnostlari pristalice sistema religiozne filozofije kojl tvrde da potpuno
poznaju prirodu i boga Prim. prevo.
' Zoroastar ili Zaratustra linost iz staroga veka. verovatno mitska. kpjoj
se pripisuje osnivanie rellgi.le starlh Meana Persijanarn. Prim. prevod.
nja, i vie voli da hoda po graanskom putu, rukovoena zakonskim propisima.
Ali, vi niste takvi. Vi letite dalje, kako prilii valjanom momku. I gle, tu
pronalazite udo: postupno ste zagospodarili time uz veliku optu snagu
koja vas odvlai pridolazi fina, mala, vlastita snaga, jedan organ, kormilo!
Ta to je sjajno! Bez toga bi ovek neeIjeno otiao u vazduh, to, na
primer, ine bezumnici. Njima su data dublja nasluivanja negoli Ijudima na
graanskom putu, ali zato nemaju kljua ni kormila, i othuje u prostore bez
dna. Ali vi, Sinklere, vi ete udesiti stvar. A kako, molim vas? Svakako to
jo ne znate. To ete uiniti s jednim novim organom, s regulatorom disanja.
I sad moete videti kako je vaa dua u svojoj dubini malo >lina<. Ta ona
ne pronalazi taj regulator! On nije nita novo! On je zajam, i postoji ve
tisuama godina. On je organ za odravanje ravnotee kod riba, mehur za
plivanje. I doista, postoji jo i danas mali broj udnovatih i
konzervativnih ribljih vrsta kod kojih je mehur za plivanje u isto vreme
neka vrsta plua, i u datim prilikama moe doista da slui za disanje.
Dakle, u dlaku isto kao plua, koja u snu upotrebljavate kao mehur za
letenje. Doneo mi je ak svesku zoologije i pokazao mi imena i slike onih
starodrevnih riba. I ja sam osetio, s nekom udnom jezom, da u meni ivi
neka funkcija iz raznih epoha razvia.
VI
JAKOVLJEVA BORBA
ta sam od udnog muziara Pistorija doznao o Abraksasu, ne mogu da
prepriam u nekoliko rei. Ali najvanije to sam kod njega nauio, to je
bio dalji korak na putu ka sebi 'samom. U to vreme bio sam, sa nepunih
osamnaest godina, neobino mlad ovek, u sto stvari prerano zreo, a u sto
drugih stvari veoma zaostao i neumean. Kad bih se s vremena na vreme
uporedio s drugima, bivao bih esto ponosan i uobraen, ali isto tako esto
potiten i poraen. esto bih sebe smatrao za genija, esto za poluludog.
Nije mi polazilo za rukom da uzimam udela u radostima i ivotu svojih
vrnjaka, i esto sam se troio u prebacivanjima i brigama kao da sam
beznadeno rastavljen od njih, kao da je za mene ivot zatvoren.
Pistorije, koji je sam bio pravi pravcati osobenjak, pouio me je da sauvam
sranost i potovanje prema sebi samome. Time to je svagda u mojim reima,
u mojim snovima, u mojim matarijama i mislima nalazio neto dragoceno, to
ih je svagda ozbiljno uzimao i ozbiljno o njima razgovarao, davao mi je
primer.
Priali ste mi ree on da muziku volite zato to nije moralna. Neka je
tako. Ali vi sami ne smete biti moralist! Vi se ne smete ravnati s drugima
i ako vas je priroda stvorila za slepog mia, ne smete hteti da se nainite
pticom nojem. Vi sebe pokatkad drite za osobenjaka, prebacujete sebi to
idete putevima drugaijim negoli veina. Toga se morate okanuti. Gledajte u
vatru,

gledajte u oblake, i im nastupe nasluivanja i im glasovi u vaoj dui

zaponu da govore, onda se oslonite na njih i ne pitajte prvo da li je to u
volji ili da li je to milo gospodinu uitelju ili gospodinu tati ili nekome
drugom bogu! Time se ovek kvari. Time se dolazi na graansku stazu, i
postaje se okamenotina. Dragi Sinklere, na bog se zove Abraksas, a on je
bog i on je satana, on u sebi ima svetao i mraan svet. Abraksas nema ta da
prigovori nijednoj vaoj misli, nijednom vaem snu. To nemojte nikada
zaboraviti. Ali e vas on napustiti ako nekad postanete besprekoran i
normalan. Tada e vas napustiti i potraie nov lonac da bi 'u njemu gotovio
svoje misli.
Meu svima mojim snovima, onaj mrani Ijubavni san bio mi je najverniji.
esto, esto bih ga sanjao, stupao bih pod pticom na grbu u nau staru kuu,
hteo bih da privuem majku k sebi, i namesto nje drao bih obgrljenu veliku,
upola muku, upola materinsku enu, koje sam se plaio i kojoj me je ipak
privlaila najea udnja. A taj san nisam mogao nikada da ispriam svome
prijatelju. Zadrao sam ga za sebe, iako sam mu otkrio sve druge. To je bio
moj kut, moja tajna, moje pribeite.
Kad bih bio potiten, molio sam Pistorija da mi svira pasakalju staroga
Bukstehudea. U sutonu, u tamnoj crkvi sedeo sam tada izgubljen u toj muzici,
udnoj, oseajnoj, utonuloj u samu sebe, u muzici koja samu sebe oslukuje,
a koja mi je svagda prijala i inila me pripravnijim da odam pravdu
glasovima due.
Ponekad smo ostajali u crkvi jo neko vreme poto je zvuk orgulja ve
iezao, sedeli smo i gledali slabu svetlost kako sija kroz visoke prozore u
iljatom luku, i kako nestaje.
Doista izgleda smeno ree Pistorije da sam nekad bio bogoslov i da umalo
nisam postao svetenik. Ali sam pri tome bio nainio samo greku u formi.
Biti svetenik, to je moj poziv i moj cilj. Samo sam bio suvie rano
zadovoljan i stavio sam se na raspolaganje Jehovi jo pre nego to sam
upoznao Abraksasa. Ah, svaka reli
gija je lepa. Religija je dua. i svejedno je da li se uzima hriansko
priee ili se hodoastvuje u Meku.
Ali onda ste ipak mogli da postanete svetenik rekoh ja.
Ne, Sinklere, ne. Morao bih onda lagati. Naa religija se tako obavlja kao
i da nije religija. Ona sve ini tako kao da je delo razuma. Za nudu mogao
bih ak biti katolik, ali protestantski svetenik ne! Nekolicina
pravovernih a ja poznajem takve rado se pridrava bukvalnog znaenja,
njima ne bih mogao rei da za mene Hristos nije linost, nego heroj, mit,
gorostasna senka, u kojoj je oveanstvo naslikalo sebe samo na zidu
venosti. A drugi koji dolaze u crkvu da bi uli neku pametnu re, da bi
ispunili dunost, da ne bi nita propustili i tako dalje, jest, ta bih
njima imao da kaem? Da ih preobratim, mislite? Ali ja to nipoto neu.
Svetenik nee da preobraa, on hoe samo da ivi meu pravovernima, meu
sebi ravnima, i hoe da bude nosilac i izraz za ono oseanje iz koga pravimo
svoje bogove.
On prekide. Zatim nastavi.
Naa nova vera, za koju smo sada izabrali ime Abraksas, jeste lepa, dragi
prijatelju. Ona je najbolje to imamo. Ali je ona jo odoje! Krila joj nisu
jo porasla. Ah, usamljena religija, to jo nije neto istinito. Ona mora
postati optom, ona mora imati kult i zanos, sveanosti i misterije.
On stade da razmilja i utonu u sebe.
Zar misterije ne moe da izvodi svako za sebe ili u najuem krugu?
zapitah ja oklevajui.
Moglo bi se, te jo kako! potvrdi on. Ja ih izvodim ve odavno. Ja sam
izvodio kultove zbog kojih bih morao da odsedim godinama u tamnici, kad bi
se za to znalo. Ali znam da to jo nije ono pravo.
On me iznenada udari po ramenu tako da se ja stresoh.
Mladiu ree on prodorno i vi imate misterije. Ja znam da vi morate
imati snove koje mi ne kazujete. Neu da ih znam. Ali vam kaem:
proivljujte te

snove, odigravajte ih, gradite im oltare! To nije jo ono to je savreno,

ali to je put. Da li emo jednom, vi i ja, i nekolicina drugih, obnoviti
svet, to e se pokazati, Ali u nama samima moramo ga svakog dana obnavljati,
inae nee biti nita od nas. Mislite o tome. Vama je osamnaest godina,
Sinklere, vi ne jurite ka ulinim bludnicama, vi morate imati Ijubavne
snove, Ijubavne elje. Moda su oni takvi da ih se plaite. Ne plaite ih
se. To je najbolje to imate! Moete mi verovati. Ja sam mnogo izgubio usled
toga to sam u vaim godinama izvrio nasilje nad svojim Ijubavnim snovima.
To ne mora da se ini. Kad se zna za Abraksasa, ne sme vie da se ini.
ovek se ne sme niega plaiti, niti sme da smatra za zabranjeno ita to
dua u nama eli. Ja, prestraen, primetih:
Ali ovek ne moe da ini to mu na um padne! Ta ne sme se ubiti ovek
zato to imamo neto protiv njega.
On se pomae blie k meni.
U izvesnim okolnostima sme se i to. Samo je to veinom zabluda. Ja takoe
ne mislim da treba da uinite prosto sve to vam kroz glavu proe. Ne, ali
ne treba da one ideje koje imaju svoj opravdani smisao nainite tetnima
gonei ih od sebe i moraliui povodom njih. Umesto da sebe ili nekoga
drugog udarite na krst, moete iz pehara ispiti vino sa sveanim mislima, i
pri tome zamiljati misteriju prinoenja rtve. Moe se, i bez takvih
radnji, postupiti sa potovanjem i Ijubavlju sa svojim nagonima i takozvanim
iskuenjima. Tada oni ispolje svoj smisao, a svi oni imaju smisla. Ako vam
opet kadgod padne na um neto sasvim ludo ili greno, Sinklere, kad biste
hteli nekog da ubijete ili da uinite neku veliku gadost, onda za asak
pomislite da to u vama mata Abraksas! ovek koga biste hteli da ubijete,
nije nikada gospodin taj i taj, on je sigurno samo preruen. Ako nekoga
mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo neto to je usaeno u nama samima. Ono
to nije u nama samima, to nas ne uzbuuje.
Nikada mi Pistorije nije kazao nita to je tako duboko pogodilo u
najtajniji kut u meni. Nisam mogao da odgovorim. Ali ono to me je kosnulo
ponajjae i najudnije, to je bila saglasnost ovog saveta s Demijanovim
reima, koje sam ve godinama i godinama nosio u sebi. Jedan o drugome nisu
nita znali, a obojica su mi kazivali isto.
Stvari koje vidimo ree Pistorije tiho jesu iste stvari koje su u nama.
Ne postoji druga stvarnost osim one koju imamo u sebi samima. Stoga veina
Ijudi ivi tako nestvarno, zato slike izvan sebe smatraju za stvarnost, a
svoj vlastiti svet u 'sebi ne putaju nikako da doe do rei. Pri tome se
moe biti srean. Ali ako se jednom sazna i ono drugo, onda se vie ne moe
izabrati da se poe putem veine. Sinklere, put veine je lak, a na je
teak. Poimo.
Posle nekoliko dana, poto sam u dva maha uzaludno ekao na njega, sreo sam
ga kasno uvee na ulici, po hladnom nonom vetru, kako nailazi iza ugla kao
navejan, usamljen, posrui i sasvim pijan. Nisam hteo da ga pozovem. On
proe mimo mene, ne videvi me, i gledae ukoeno pred sebe usplamtelih i
usamljenih oiju, kao da ide za nekim tamnim pozivom iz nepoznatoga. Pooh
za njim du jedne ulice, on odmicae kao vuen nekom nevidljivom icom,
hodajui fanatino ali ipak mlitavo, kao kakva avet. Ja se vratih alostan
kui, svojim neostvarenim snovima.
Ovako on sad obnavlja svet u sebi pomislih i osetih jo u istom trenutku
da rasuujem nisko i moraiizatorski. ta sam znao ja o njegovim snovima?
Moda je on u svome zanosu iao pouzdanijim putem negoli ja u svojoj zebnji.
Za vreme odmora izmeu kolskih asova padalo mi je ponekad u oi kako moju
blizinu trai jedan moj drug, na koga nisam nikada obraao panju. To je bio
omaleni mladi, na izgled slab, mrav, s crvenkastoplavom ko

som u pogledu i ponaanju imao je neeg samosvojnog. Jedne veeri, kad sam
se vraao kui, vrebae me on na ulici. Pusti me da proem pored njega,
potom potra opet za mnom, i zastade pred naom kapijom.
Zeli li to od mene? zapitah.
Hteo bih samo da jedanput razgovaram s tobom ree on bojaljivo. Budi
tako dobar i poi nekoliko koraka sa mnom.
Ja pooh za njim i osetih da je on duboko uzbuen i da oekuje heto veliko.
Ruke su mu drhtale.
Jesi li ti spiritist? zapita on sasvim iznenada.
Nisam, Knauere odgovorih smejui se. Ni traga od toga. Kako ti je tako
to palo na pamet?
Ali si onda teozof?
Nisam ni to.
Ah, nemoj da si tako zatvoren! Ja oseam sasvim dobro da u tebi ima neeg
osobitog. To ti se vidi u oima. Ja pouzdano verujem da ti opti s
duhovima. Ne pitam le iz radoznalosti, Sinklere, ne! I ja sam traim put,
zna li, a tako sam usamljen.
Priaj samo bodrio sam ga. Ja, dodue, ne znam nita o duhovima, ve
ivim u svojim snovima, a ti si to osetio. I drugi Ijudi ive u snovima, ali
ne ti svojim vlastitim u tome je razlika.
Jest, u tpme je moda stvar proaputa on. Vano je samo kakve su vrste
snovi u kojima se ivi. Jesi li ti ve sluao to o beloj magiji?
Morao sam da oporeknem.
To je kad ovek ui da se sam savlauje. Moe se postati besmrtan i moe
se vraati. Zar se nisi nikada vebao u tome?
Na moje radoznalo pitanje o tim vebama, on se najpre pravio tajanstven, dok
se nisam okrenuo da poem tek tada izloi on stvar.
Kad hou, na primer, da zaspim ili da se skoncentriem, onda nainim takvu
jednu vebu. Onda zamislim neto, na primer, neku re ili neko ime, ili
neki geometrijski oblik. Onda ga zamiljam duboko u sebi, to
jac mogu, pokuavam da ga predstavim unutra u svujoj glavi. dok ne osetim
da je tamo. Onda ga zamislim sebi o vratu, i tako dalje, dok ne postanem
potpuno ispunjen njime. Onda sam sasvim vrst, i vie nita ne moe da me
uznemiri.
Shvatio sam donekle kako on to misli. Ali sam lepo oseao da on ima jo
neto na srcu, bio je udno uzbuen i ustar. Pokuavao sam da mu olakam
postavljanje pitanja, i gle, uskoro je izaao na sredu sa onim to ga je u
stvari titalo.
I ti se uzdrava? zapita me on bojaljivo.
Kako to misli? Misli li na polne odnose?
Pa da. Sada se ve pune dve godine uzdravam, otkad znam za tu nauku. Pre
toga sam imao jedan porok, zna ve. Nisi, dakle, nikad bio kod neke ene?
Nisam rekoh. Nisam naao nijednu koja mi odgovara.
Ali kad bi naao onu za koju misli da ti odgovara, da li bi onda s njom
spavao?
Pa naravno ako ona nema nita protiv rekoh malo podrugljivo.
O, onda si ti na pogrenom putu! Unutranje snage mogu se vaspitati samo
onda ako se ostane potpuno uzdrljiv. Ja sam to inio, cele dve godine. Dve
godine, i neto vie od jednog meseca! To je tako teko! Ponekad to jedva
mogu da izdrim.
Sluaj, Knauere, ja ne verujem da je uzdravanje tako strano vano.
Znam odbijao je on to svi kau. Ali to nisam od tebe oekivao. Ko hoe
da ide viim duhovnim putem, mora, neosporno, da ostane ist.
Dobro, onda ini to! Ali ja ne razumem zato je onaj koji svoj pol
priguuje >istiji< nego ma ko drugi. Ili, moe li da izlui ulno i iz
svih misli i snova?
On me je gledao oajno.
Ne, ba to 'ne mogu! Gospode, a to ipak mora da bude. Nou imam snove koje
ne bih mogao da priam ni sebi samome. Strane snove, zna li!

Setio sam se opet onog to mi je Pistorije kazao. Ali, ma kako da sam oseao
da su njegove rei istinite, nisam mogao da ih prepriavam, nisam mogao da
dam savet koji nije poticao iz mog Vlastitog iskustva, i za koji se nisam
oseao dovoljno doraslim da ga sam posluam. Postao sam utljiv i osetio sam
se ponien time to neko trai savet od mene, a ja mu ga ne mogu dati.
Sve sam okuao jadikovao je Knauer idui pored mene. Uinio sam to se
moe uiniti, sa hladnom vodom, sa snegom, s gimnastikom i tranjem ali sve
to nita ne pomae. Svake noi probudim se iz snova na koje ne smem nipoto
da mislim. A najuasnije je ovo: usled toga gubim postupno opet sve to sam
dubovno bio nauio. Gotovo vie nikad ne uspevam da se skoncentriem ili da
se uspavam, esto leim po celu no budan. Ja to ne mogu vie dugo da
izdrim. Ako naposletku ne mogadnem ipak da izvojujem borbu, ako popustim i
ako se ponovo okaljam, onda sam gri nego svi ostali koji se nisu, uopte,
nikada ni borili. Ti to valjda shvata?
Ja klimnuh glavom, ali nisam mogao na to nita da kaem. Poeo je da mi biva
dosadan, i uplaio sam se samoga sebe to njegova oita nevolja i oajanje
nisu na mene inili dublji utisak. Oseao sam samo: ne mogu ti pomoi.
Dakle, ne zna nita za mene? zapita on naposletku, iscrpen i alostan.
Ba nita? Ali mora da postoji neki put. Kako ti to ini?
Ne mogu ti nita rei, Knauere. U tome ne moemo jedan drugome da
pomognemo. Ni meni nije niko pomogao. Mora da bude naisto sam sa sobom, i
onda mora da uini ono to doista potie iz tvoga bia. Nema niega
drugog. Ako ne ume sam sebe da nae, onda, verujem, nee nai ni duhove.
Taj mali stvor gledao me je razoaran, pa najedanput zaneme. Tada mu pogled
planu u iznenadnoj mrnji, on sp iskezi na mene i uzviknu besno:
Ah, ti si mi divan svetac! I ti ima svoj porok, znam ja! Pravi se kao
kakav mudrac, a potajno si se prilepio za isti kal kao ja, i svi! Ti si
svinja, svinja kao i ja sam. Svi smo svinje!
Ja odoh i ostavih ga. On poe za mnom dvatri koraka, zatim zastade, osvrte
se, i otra dalje. Meni se smui od saaljenja i gaenja, i nisam se mogao
osloboditi tog oseanja sve dok nisam kod kue u svojoj sobici namestio
svojih nekoliko slika oko sebe i predao se udno i iz dna due svojim
vlastitim snovima. Tu se smesta pojavi opet moj san, o kapiji i grbu, o
materi i tuoj eni, i ja videh crte lica te ene tako jasno i razgovetno,
da sam jo iste veeri poeo da slikam njenu sliku.
Kad je crte posle nekoliko dana bio dovren, nacrtan kao u besvesno
iskidanim odsecima vremena proetim sanjarijama, ja ga uvee okaih na svoj
zid, primakoh preda nj stonu lampu, i stadoh pred njega kao pred kakav duh s
kojim sam se morao boriti na ivot i smrt. To lice je bilo slino ranijem,
slino mome drugu Demijanu, a po nekim crtama, slino i meni samome. Jedno
oko stajalo je uoljivo vie negoli drugo, pogled je prelazio preko mene
utonuo i ukoen, sudbonosan.
Stajao sam pred njim, i od unutranjeg naprezanja ohladio sam se sav ak do
utrobe. Postavljao sam slici pitanja, optuivao sam je, milovao je, molio se
njoj kao bogu nazivao sam je majkom, nazivao sam je draganom, nazivao sam
je bludnicom i devojurom, nazivao sam je Abraksasom. U tome mi padoe na um
rei Pistorijeve ili Demijanove? nisam se mogao setiti kad su bile
izgovorene, ali mi se inilo da ih ponovo ujem. To su bile rei o borbi
Jakovljevoj s bojim anelom, i ono >Ne putam te, mora me blagosloviti.<
Slika se pri svetlosti lampe menjala pri svakom dozivanju. Postajala je
svetla i sjajna, postajala je crna i mrana, sklapala je modre kapke preko
izumrlih oiju, otvarala ih je ponovo i sevala je plamenim pogledima to je
bila ena, to je bio ovek, to je bila devojka, to je bilo malo dete,
ivotinja rasplinula se u mrlju i postala

ponovo velika i jasna. Naposletku, povinujui se nekom jakom, unutranjem

pozivu, ja sklopih oi i sada videh sliku u sebi samome, jau i snaniju.
Htedoh da kleknem pred njom ali je ona bila toliko duboko u meni, da je
nisam mogao razluiti od sebe, kao da je postala isto to sam i ja sam.
Tada zauh neko potmulo, teko hujanje, kao od kakve prolene bure, i
zadrhtah u neopisano novom oseanju straha i doivljavanja. Preda mnom
zablistae zvezde i ugasie se, i pored mene potekoe, tiskajui se,
uspomene unatrag sve do prvoga, najzaboravljenijeg detinjstva, ak i do
preegzistencije i do ranih stupnjeva postojanja. Ali te uspomene koje su,
kao to je izgledalo, ponavljale moj ceo ivot sve do najskrivenijih kutova
nisu prestajale s jueranjicom i dananjicom, nego su ile dalje, odravale
su budunost, otkidale me od dananjice i odvodile u nove ivotne oblike,
ije su slike bile beskrajno svetle i zasenjujue, ali od kojih docnije
nisam mogao nijedne tano da se setim.
Te noi se probudih iz dubokog sna: bio sam u odelu, i leao sam popreko na
krevetu. Upalih svetlost, osetih da se moram prisetiti neeg vanog, nisam
nita znao o prethodnim asovima. Upalih svetlost, seanje je postupno
dolazilo. Potraio sam sliku, ona nije vie visila na zidu, niti je leala
na stolu. Tada mi se uini da se nejasno priseam kako sam je sagoreo. Ili
sam samo sanjao da sam je sagoreo u svojim rukama, pa sam pojeo pepeo?
Nekakav veliki, drhtavi nemir gonio me je. Stavio sam eir na glavu, otiao
kroz kuu i ulicu, kao na silu gonjen trao sam i trao ulicama i preko
trgova, kao da me je bura nosila, oslukivao sam pred mranom crkvom svoga
prijatelja, traio sam i traio u tamnom nagonu, ne znajui ta. Proao sam
kroz jedno predgrae, gde su bile javne kue, tamo je jo ovdeonde gorela
svetlost. Dalje napolju nalazile su se nove graevine i gomile cigala,
delimino pokrivene sivim snegom. Jurei kroz ovu pustinju kao kakav mesear
pod tuim pritiskom, setih se nove graevine u mom rodnome mestu, u koju me
je ne
kada odvukao moj muitelj Kromer na nae prvo obraunavanje. Slina
graevina leala je u sivoj noi ovde preda mnom, i zjapila na mene crnom
rupom za vrata. Neto me je gonilo unutra, hteo sam da uzmaknem i spotakao
se o pesak i iskopanu zemlju taj nagon je bio jai. morao sam unutra.
Preko dasaka i polupanih cigala oteturao sam se u pust prostor ovde je
odisalo sumorno na vlanu hladnou i kamenje. Tu se nalazila gomila peska,
svetlosiva mrlja: mae je sve bilo mrano.
Odjednom, neki zaprepaeni glas doviknu mi:
Za ime boje, Sinklere, otkuda ti ovamo?
I kraj mene se uspravi iz mraka neki ovek, omaleni mravi momak, kao kakav
duh dok mi je ikosa jo nakostreena stajala, ja poznadoh svoga kolskog
druga Knauera.
Kako si ovamo dospeo? zapita on kao izbezumIjen od uzbuenja. Kako si
mogao da me nae?
Nisam razumeo.
Nisam te traio rekoh smeteno svaka re mi je zadavala truda, i
prelazila mi je s mukom preko mrtvih, tekih. kao smrznutih usana.
On me je gledao netremice.
Nisi me traio?
 Nisam. Neto me je vuklo ovamo. Jesi li me ti zvao? Mora biti da si me
zvao. ta ti tu radi. Ta sada je no.
On me grevito obuhvati svojim tankim rukama.
Jest, no je. Mora uskoro da svane. O, Sinklere, nisi me zaboravio! Moe
li mi oprostiti?
Sta to?
Ah, bio sam tako gadan!
Tek sada se setih naeg razgovora. Je li to bilo pre etiripet dana? Cinilo
mi se da je otada protekao itav vek. Ali sad sam iznenada sve znao. Ne samo
ono to se izmeu nas zbilo, nego i to zato sam doao ovamo, i ta je
Knauer hteo ovde napolju da uradi.
Hteo si, dakle, da oduzme sebi ivot, Knauere?
U
On se strese od hladnoe i od straha.
Da, hteo sam. Ne znam da li bih to mogao da izvedem. Hteo sam da ekam dok
ne svane.
Ja ga odvukoh napolje. Prvi vodoravni svetlosni zraci dana svetlucali su
neizrecivo hladno i bezvoljno u sivom vazduhu.
Vodio sam deka pod ruku dobar deo puta. Iz mene su potekle rei:
Sad e otii kui i nee nikome nita rei! Iao si pogrenim putem,
pogrenim putem! I mi nismo svinje kao to ti misli. Mi smo Ijudi. Mi
gradimo sebi bogove i berimo se s njima, i oni nas blagosiljaju.
Cutei ili smo dalje, i razili smo se. Kad sam stigao kui, bio je ve
dan.
Najbolje to mi je ono vreme u St. jo donelo, bili su asovi s Pistorijem
kraj orgulja ili kraj vatre u kaminu. Citali bismo zajedno neki grki tekst
o Abraksasu i on bi mi itao odlomke prevoda iz Veda, i nauio me da
izgovaram sveti >om<. Meutim, nije mi to uenjatvo duu razvilo, nego
neto sasvim suprotno tome. Ono to mi je goilo, to je bilo produbljivanje
sebe samog, sve vee poverenje u svoje vlastite snove, misli i slutnje, i
sve vee saznanje o moi koju sam u sebi nosio.
Sa Pistorijem sam se sporazumevao na razne naine. Trebalo je samo da mislim
jako na njega, pa bih bio siguran da e mi doi on ili pozdrav od njega.
Mogao sam njega, isto kao i Demijana, zapitati ma ta iako on sam nije bio
tu: trebalo je samo da ga vrsto predstavim sebi i da mislei intenzivno
upravim na njega svoja pitanja. Onda bi se sva duevna snaga unesena u
pitanje vraala k meni kao odgovor. Samo, ja nisam predstavljao sebi ni
linost Pistorija, niti linost Maksa Demijana, nego sam morao prizivati
sliku koju sam usnio i naslikao, u snu vienu mukoensku sliku mog demona.
Ona sad nije vie ivela samo u mojim snovima, niti je bila vie naslikana
na hartiji, nego je ivela u meni kao slika koju sam prieljkivao i kao vie
oblije mene samog.
Cudan i ponekad smean bio je odnos koji je nastupio izmeu mene i neuspelog
samoubice Knauera. Od one noi u kojoj sam ja bio poslan k njemu, bio mi je
privren kao kakav veran sluga ili pas. pokuavao je da svoj ivot privee
za moj, i iao je slepo za mnom. Prilazio mi je sa najudnijim pitanjima i
eljama, hteo je da vidi duhove, hteo je da prouava kabalu, i nije mi
verovao kad sam ga ubeivao da od svih tih stvari nita ne razumem. Verovao
je da ja imam na raspolaganju svaku mo. Ali neobino je bilo to to bi on
esto sa svojim udnovatim i glupim pitanjima dolazio k meni upravo tada kad
bi trebalo u meni razmrsiti kakav vor, kao i to da je ono to bi njemu
sunulo kroz glavu i to bi ga morilo esto mene podsealo i podsticalo na
reenje. esto mi je bivao dosadan, i tada bih ga zapovedniki ispraao ali
bih ipak oseao: i on mi je bio poslan, i iz njega se ono to sam mu ja
davao vraalo udvostrueno k meni, te mi je i on bio vo, ili, pak, put.
Lude knjige i spisi koje mi je donosio i u kojima je on traio svoj spas,
pouile se me vie nego to sam to u tom trenutku uviao.
Taj Knauer izgubio se docnije neosetno sa moga puta. S njim nije bilo
potrebno nikakvo objanjenje. Ali je to bilo potrebno s Pistorijem. Pri
kraju svog kolovanja u St. doiveo sam s tim prijateljem jo neto
neobino.
I bezazlen ovek retko je kad poteen da jedanput ili vie puta u ivotu ne
dospe u sukob s lepim vrlinama odavanja potovanja i zahvalnosti. Svako mora
jednom da naini korak koji ga rastavlja od njegova oca, od njegovih
uitelja, svako mora da oseti poneto od tvrdoe usamljenosti, mada veina
Ijudi moe to slabo da podnese, te uskoro opet povije kimu. Od svojih
roditelja i od njihova sveta, od >svetlog< sveta svoga lepog detinjstva,
nisam se rastao borei se estoko, nego sam se lagano i gotovo nezapaeno
udaljio i otuio od njih. To mi je bilo ao, i prilikom posete svome
zaviaju, to mi je esto priinjavalo gorke asove ali nije dopiralo do
srca, moglo se podnositi.

Ali tamo gde smo Ijubav i strahopotovanje prinosili ne iz navike, nego iz

svoga najvlastitijeg nagona, tamo gde smo svom svojom duom bili uenici i
prijatelji tamo nastaje gorak i uasan trenutak ako nam se najedanput uini
da struja vodilja u nama hoe da nas odvede od voljene osobe. Onda se svaka
misao koja odbija prijatelja i uitelja, upravlja s otrovnom aokom u nae
vlastito srce onda nas svaki udar odbrane pogaa u vlastito lice. Tada
onome koji je mislio da u sebi samome nosi punovaan moral, uskrsjiu
rei >verolomstvo< i >nezahvalnost< kao sramni dozivi i igovi onda
uplaeno srce pobegne zastraeno natrag u drage doline onih vrlina iz
detinjstva, i ne moe verovati da se mora presei.
Lagano u toku vremena jedno oseanje u meni usprotivilo se da svoga
prijatelja Pistorija priznajem tako bezuslovno za vou. Ono to sam u
najznaajnijim mesecima svoga mladikog doba doiveo, bilo je prijateljstvo
s njim, bio je njegov savet, njegova uteha, njegova blizina. Iz njega je Bog
meni govorio. Iz njegovih usta vraali su se k meni moji snovi, ozareni i
protumaeni. On mi je darovao samopouzdanje. Ah, a sada sam lagano oseao da
sve vie rastu otpori protiv njega. U njegovim reima uo sam suvie
pounoga, oseao sam da on potpuno razume samo jed,an deo moga bia.
Meu nama nije dolo do neke svae, do neke scene, do nekog preloma pa ak
ni do nekog razraunavanja. Ja sam mu rekao samo jednu jedinu, upravo
bezazlenu re ali je to ipak bio trenutak u kome se iluzija izmeu nas
raspala u aroliku polupanu parad.
To nasluivanje pritiskivalo me je ve neko vreme, ali je ono postalo jasno
oseanje jedne nedelje u njegovoj staroj nauenjakoj sobi. Leali smo na
podu kraj vatre, i ori je govorio o misterijama i oblicima religije koje je
prouavao, o kojima je razmiljao, i ijom mogunom sudbinom se bavio. Ali
se meni sve ovo inilo vie udno i zanimljivo negoli znaajno za ivot
zvualo mi je kao uenost, zvualo mi je kao umorno traenje pod razvalinama
nekadanjih svetova. I najedanput osetih odvratnost pre

ma razglabanju i igranju verskim formama koje su nam ouvane predanjem.

Pistorije rekoh iznenada, i iz mene izbi zloba koja me je samog
iznenadila i uplaila priajte mi ve jedanput neki san, pravi san, koji
ste imali nou. To to sad govorite, tako je vraki antikvarsko!
On me nikad nije bio uo da tako govorim, a i ja sam osetih u istom
trenutku, brzo kao munja, sa stidom i strahom, kako je strela koju sam
odapeo ija njega i koja ga je u srce pogodila, uzeta iz njegove vlastite
ostave kako sam prebacivanja koja je on sam sebi inio, i koja sam sluao
kako ih izraava ironinim tonom u izvesnim prilikama, sad njemu u
zaotrenom obliku pakosno dobacio.
On to oseti u istom asu, i smesta zauta. Ja ga pogledah sa strahom u srcu,
i videh kako je strahovito prebledeo.
Posle jedne duge, teke pauze, on stavi novo drvo na vatru, i ree mirno:
Potpuno ste u pravu, Sinklere, vi ste pametan deko. Ja u vas potedeti
antikvarskih stvari.
Govorio je vrlo mirno, ali sam iz toga jasno nazreo bol od rane. ta sam
uinio!
Umalo nisam zaplakao, hteo sam da mu se srdano obratim, hteo sam da ga
zamolim za oprotaj, da ga ubeujem u svoju Ijubav, u svoju nenu
zahvalnost. Padoe mi na um dirljive rei ali ih ne mogadoh izgovoriti.
Ostao sam leei, gledao sam u vatru i utao. On je utao takoe, i tako smo
leali a vatra je dogorevala i utrnula, i sa svakim plamenom koji je
prestajao da puckara oseao sam kako se gasi i odlee neto lepo i srdano,
to se nije moglo vratiti.
Plaim se da me pogreno ne razumete rekoh naposletku veoma potiteno i
suvim, promuklim glasom.
Glupe, besmislene rei prele su mi mehaniki preko usana, kao da itam iz
nekog romana u novinama.
Sasvim vas dobro razumem ree Pistorije tiho. Pa vi ste u pravu.

On oeknu. A potom lagano nastavi:

Ukoliko jedan ovek moe da bude u odnosu na drugog u pravu.
Ne, ne, vikao je glas u meni, ja nisam u pravu! Ali nisam mogao nita da
izgovorim. Znao sam da sam svojom jednom jedinom, malenom reju ukazao na
jednu bitnu slabost, na njegovu nedau i ranu. Bio sam dodirnuo taku gde on
sam nije imao poverenja u sebe. Njegov ideal bio je antikvarski<, on je bio
istraiva unatrag, bio je romantiar. I odjedanput osetih duboko: upravo to
to mi je Pistorije bio i to mi je dao, to on nije mogao samome sebi da
bude i da da. On me je poveo jednim putem koji je morao i njega, vou, da
pregazi i napusti.
Sam bog zna kako ponikne takva jedna re! Ja nisam smerao nita zlo, nisam
nasluivao da e nastupiti slom. Izgovorio sam. neto to nisam nimalo sam
znao u trenutku kad sam izgovarao, bio sam se podao nekoj beznaajnoj malo
aljivoj, malo pakosnoj ideji, a iz toga je proizila sudbina. Uinio sam
malu, nesmotrenu surovost, i ova je za njega postala presuda.
O, kako sam tada silno eleo da se on naljuti, da se brani, da se izdere na
mene! Ali, nita od svega toga nije uinio, to sam sve morao da uinim sam,
u svojoj dui. On bi se i osmehnuo da je mogao. To to nije mogao, po tome
sam najbolje video kako sam ga duboko pogodio.
I time to je Pistorije taj udar od mene, od svog drskog i nezahvalnog
uenika, primio tako nemo, time to je utao i davao mi za pravo time to
je moju re priznao kao sudbinu uinio je da sam sam sebe omrznuo, nainio
je moju nepromiljenost hiljadu puta veom. Kad sam zamahnuo, mislio sam da
u pogoditi jednog jakog oveka koji e se braniti a sad je tu bio miran
paenik, bez odbrane, koji se utei predaje.
Dugo smo ostali leei pred vatrom koja je trnula, i u kojoj mi je svaki
zaareni oblik, svaki stub pepela to se izvija, dozivao u pamenje srene,
lepe, bogate asove, i sve vie gomilao dug moje obaveze prema Pistoriju.
Naj
.". UUuA. lov. mvjgau uo puuuesein. usiauun i oaon. Jjugo sam stajao pred
njegovim vratima, dugo na mranom stepenitu, dugo jo napolju, ekajui
pred kuom nee li moda izii i poi za mnom. Tada odoh, i stadoh da jurim
satima kroz grad i predgraa, kroz park i umu, do veeri. I tada osetih
prvi put znak Kainov na svome elu.
Tek postupno stao sam da razmiljam. Sve moje misli imale su smer da mene
optue, a Pistorija da odbrane. Na kraju sve je bilo obratno. Hiljadu puta
sam bio spreman da se pokajem i trgnem natrag svoju brzopletu re ali je,
pri svem tom, ona bila istinita. Tek sad polo mi je za rukom da razumem
Pistorija. da pred sobom izgradim ceo njegov san. Taj san bejae da postane
svetenik, da propoveda novu religiju, da da nove oblike uzdignua, Ijubavi
i oboavanja, da uspostavi nove simbole. Ali to nije bilo u njegovoj snazi,
nije bilo njegovo zvanje. On je boravio suvie usrdno u onome to je prolo,
poznavao je suvie tano ono to je nekada bilo, znao je suvie o Egiptu, o
Indiji, o Mitri, o Abraksasu. Njegova Ijubav bila je privezana za slike koje
je zemlja ve bila videla, a pri tome on sam znao je dobro u dnu due da
novo mora biti novo i drukije, da mora potei iz sveeg tla, a ne da bude
crpeno iz zbirki i knjiica. Njegovo zvanje bilo je moda da pomogne
privoditi Ijude ka njima samlma, kao to je to uinio sa mnom. Ali njegovo
zvanje nije bilo da im da ono o emu jo nisu bili uli, nove bogove.
I tu me, kao kakav otar plamen, opee iznenada saznanje: za svakoga ima po
jedno zvanje<, ali ni za koga takvo zvanje koje on sam sme da izabere, da mu
ocrta delokrug, i da ga vri po svom nahoenju. Bilo je pogreno hteti nove
bogove, bilo je potpuno pogreno hteti ma ta dati svetu! Nema nijedne,
nijedne, nijedne dunosti za probuene Ijude osim ove jedne: traiti samoga
sebe, postati vrst u sebi samome, napipati svoj vlastiti put koji vodi
unapred, kuda god bilo da vodi. To me je potreslo duboko, i to je bio za
mene plod ovog doivljaja. esto sam se bio igrao slikama budunosti, esto
sanjao o ulogama koje bi mi mogle biti dodeljene, kao pesniku moda.

ili proroku, ili kao slikaru, ili ma na koji drugi nain. Sve je to bilo
nitavno. Ja nisam postojao da bih pisao pesme, da bih drao propovedi, da
bih slikao ni ja niti iko drugi nije postojao toga radi. To je sve
proizilazilo samo uzgred. Pravi poziv za svakoga bilo je samo jedno: doi do
sebe samoga. Bilo da on okona kac pesnik ili kao umobolnik, kao prorok ili
zloinac to nije bila njegova stvar jest, to je na kraju krajeva bilo bez
znaaja. Njegova stvar je bila da iznae svoju vlastitu sudbinu, a ne makar
kakvu, i da je u sebi proivi, potpunu i nesalomljenu. Sve ostalo je bilo
polovno, bio je pokuaj da se izmakne, bilo je bekstvo natrag u ono to je
idealno za gomilu, bilo je prilagoavanje i strah od vlastitog unutranjeg
bia. Strana i sveta uzdie se preda mnom nova slika, sto puta nasluivana,
moda ve esto izgovarana, a pri svem tom tek sad doivljena. Ja sam bio
hitac prirode, hitac u neizvesno, moda radi neeg novog, moda ni radi
ega, i moj poziv bilo je jedino to da taj hitac iz pradubine pustim da
dejstvuje, da osetim u sebi njegovu volju i da ga nainim potpuno svojim.
Jedino to!
Mnogo puta sam bio ve iskusio ta znai samoa. A sada sam nasluivao da
ima i dublje, i da je ona neizbena.
Nisam pokuavao da se pomirim s Pistorijem. Ostali smo prijatelji, ali je
odnos bio izmenjen. Samo jedan jedini put govorili smo o tome, ili, upravo,
samo je on to uinio. On ree:
Zelim da postanem svetenik, to znate. Najvie sam voleo da postanem
svetenik nove religije, o kojoj imamo izvesna nasluivanja. Nikada neu
moi to da budem to znam i znao sam ve odavna, mada to sebi nisam sasvim
priznavao. I zato u vriti druge svetenike slube, moda na orguljama,
moda neto drugo. Ali moram biti svagda okruen neim to oseam kao lepotu
i svetinju muzika orgulja i misterija, simbol i mit, to mi je potrebno i od
toga neu odustati. To je moja slabost. Jer ponekad znam, Sinklere, znam s
vremena na vreme da ne treba da imam takve elje, da su one rasko i
slabost. Bilo bi uzvienije, bilo bi pravilnije kad bih se sasvim prosto
stavio na raspo
buuoini, ne postavijajui nikakve zahteve. Ali to ne mogu to je jedino to
ne mogu. Moda ete vi to jednom moi. To je teko, moj mladiu, to je
jedino istinski teko to postoji. esto sam o tome sanjao, ali ne mogu,
jeza me od toga hvata ne mogu da stojim tako potpuno nag i usamljen ta i
ja sam ubogi, slabi pas, kome je potrebno malo toplote i hrane, i koji bi
pokatkad eleo da oseti blizinu sebi ravnoga. Ko doista nee nita drugo do
svoju sudbinu, taj vie nema sebi ravnog, taj stoji sasvim sam i ima oko
sebe samo hlaclan vasionski prostor. To je, znate li, Isus u Getsemanskom
vrtu. Bilo je muenika koji su rado davali da ih raspnu na krst, ali ni oni
nisu bili junaci, nisu bili osloboeni, i oni su hteli neto na ta su bili
svikli, to im je bilo drago i blisko, imali su uzore, imali su ideale. Ali
ko hoe jo samo sudbinu, taj vie nema ni uzore, ni ideale, nema nieg
dragog, nieg utenog. A upravo tim putem moramo ii. Ljudi kao ja i vi su
sasvim usamljeni ali mi ipak jo imamo jedan drugog, imamo potajno
zadovoljenje to smo drukiji, to se moemo osloniti jedan na drugoga, to
elimo ono to je neobino. Ali i to mora otpasti ako neko hoe da ide do
kraja tim putem. On ne sme eleti ni da bude revolucionar, ni primer, ni
muenik. To se ne da zamisliti.. .
Ne, nije se dalo zamisliti. Ali se moglo sanjati, moglo se predoseati,
moglo se nasluivati. Nekoliko puta osetio sam poneto od toga kad bih
ugrabio neki sasvim tihi as. Tada bih zaronio u sebe, i pogledao bih sliku
svoje sudbine u otvorene ukoene oi. One su mogle izraavati puno mudrosti,
mogle su izraavati puno bezumlja, mogle su zraiti Ijubavlju ili dubokom
pakou, sve je bilo svejedno. Nita od toga nije se smelo izabrati, nita
se nije smelo hteti. ovek je smeo hteti samo sebe, samo svoju sudbinu. U
tome mi je Pistorije sluio kao vo za vreme jednog dela puta.
Tih dana jurio sam unaokolo kao slep, u meni je hujala bura, svaki korak bio
je opasnost. Nisam video nita osim mranoga ponora pred sobom, u koji su
uticali i tonuli svi dosadanji putevi. A u svojoj dui video sam sliku
voe, koji je liio na Demijana, i u ijim je oima stajala moja sudbina.
Ja napisah na cedulji: Voa me je napustio. Stojim u potpunom mraku. Ne mogu
sam da nainim ni koraka. Pomozi mi!<
To sam hteo da poaljem Demijanu. Ali sam odustao kad god sam to hteo da
uinim, izgledao sam sebi budalast i besmislen. Ali sam tu malu molitvu znao
napamet i izgovarao sam je esto u sebi. Ona me je pratila iz asa u as.
Poeo sam da nasluujem ta je molitva.
Moje kolovanje bilo je zavreno. Trebalo je o raspustu da putujem, to je
moj otac smislio, a potom da odem na univerzitet. Na koji.fakultet, to nisam
znao. Bilo mi je odobreno da pohaam filozofiju jedan semestar. Ja bih bio
zadovoljan isto tako i bilo im drugim.

VII GOSPOA EVA

Za vreme kolskog odmora otiao sam jedanput u kuu u kojoj je pre vie
godina stanovao Maks Demijan sa svojom majkom. Neka stara gospoa etala je
po vrtu, ja je oslovih i doznadoh da ta kua pripada njoj. Zapitah za
porodicu Demijan. Ona se nje dobro seala. Ali nije znala gde sad stanuje.
Poto je osetila da se mnogo interesujem, povela me je sa sobom u kuu,
potraila jedan koni album, i pokazala mi fotografiju Demijanove matere.
Jedva sam je se mogao setiti. Ali kad spazih malu sliku, srce mi prestade da
kuca. To je bila moja slika o kojoj sam snevao! To je bila ona, velika,
gotovo muka, enska prilika, slina svome sinu, s crtama materinstva, s
crtama strogosti, s crtama duboke strasti, lepa i zavodljiva, lepa i
nepristupana, demon i mati, sudbina i dragana. To je bila ona.
Kao kakvo divno udo proe me neto kad tako saznadoh da moja slika iz sna
ivi na zemlji! Postojala je, dakle, ena koja je tako izgledala, koja je
imala crte moje sudbine! Gde je ona? Gde? A ona je bila Demijanova mati.
Uskoro potom krenuh na svoje putovanje. Cudno putovanje. Putovao sam bez
odmora iz mesta u mesto, kako god bi mi naspelo, uvek tragajui za ovom
enom. Bilo je dana kada sam sretao same prilike koje su podseale na nju,
koje su opominjale, koje su liile na nju, koje su me mamile kroz ulice
stranih gradova, kroz eleznike stanice, u eleznike vozove, kao u
zamrenim snovima. Bilo je,

pak, drugih dana kad sam uviao kako je moje traenje beskorisno onda bih
sedeo u kakvom parku, u kakvom hotelskom vrtu, u kakvoj ekaonici, ne radei
nita, i gledao u sebe samog, i pokuavao da u sebi oivim sliku. Ali je ova
sad postala bojaljiva i kratkovena. Nikada nisam mogao da spavam, samo
prilikom putovanja vozom kroz nepoznate predele zadremao bih za kojih etvrt
asa. Jednom u Cirihu, ila je za mnom ustopice neka ena, lepa, malo
bezona ena. Jedva sam je pogledao, i otiao sam dalje, kao da je ona
vazduh. Radije bih smesta umro nego da nekoj drugoj eni darujem svoju
simpatiju makar za jedan as samo.
Oseao sam da me moja sudbina vue, oseao sam da je ispunjenje blizu, i bio
sam lud od nestrpljenja to nisam mogao nita da uinim za to. Jednom na
nekoj eleznikoj stanici, mislim da je to bilu u Insbruku, smotrio sam na
prozoru jednog voza koji je ba u tom Iasu kretao priliku koja me je
podsetila na nju, i bio sam danima nesrean. I najedanput, javila mi se
ponovo ta prilika nou u snu probudih se oseajui stid i pusto zbog
besmislenosti svoje hajke, i otputovah pravo kui.
Nakon nekoliko nedelja upisao sam se na univerzitet H. Sve me je razoaralo.
Predavanja o istoriji filozofije, koja sam sluao, bila su isto tako bez
due i po tvornikom kalupu kao i ivovanje mladia koji su studirali. Sve
je to bilo po kalupima, jedan je radio isto to i drugi, i zaarena veselost
na deakim licima izgledala je tako sumorno prazna i nabavljena, gotova!
Ali sam bio slobodan, imao sam ceo dan za sebe, stanovao sam mirno i lepo u
starim zidinama pred gradom, i imao sam na svom stolu nekoliko svezaka
Niea. S njime sam iveo, oseao sam usamljenost njegove due, nasluivao
sudbinu koja ga je besprekidno gonila, patio sam s njim i bivao blaen to
je nekad postojao neko koji je tako neumoljivo iao svojim putem.
Kasno uvee lutao sam jednom kroz grad, po jesenjem vetru i sluao kako
studentska udruenja pevaju iz kafana. Kroz otvorene prozore dopirao je
duvanski dim u oblacima,
a u debelim bujicama pesma, glasna i kruta, ali bez zamaha i beivotno
jednolika.
Stajao sam na uglu jedne ulice i oslukivao: iz dve krme orila se u noi
tano izvoena veselost omladine. Svuda zajedniko prebivanje, svuda
sabijanje u gomilu, svuda odbacivanje sudbine i bekstvo u toplo i zbijeno
krdo!
Idui za mnom. mimoioe me lagano dva oveka. Ja zauh odlomak njihovog
razgovora.
 Nije li to isto onako kao to je momaka kua u kakvom crnakom selu?
zapita jedan. Sve se poklapa, ak je i tetoviranje jo moda. Vidite,
to je mlada Evropa.
Taj glas mi je zvuao udnovato poznato i opominjao me je na nekoga. Ja
pooh za obojicom po mranoj ulici. Jedan je bio Japanac, omalen i otmen, i
pod fenjerom spazih kako se sija njegovo uto, nasmeeno lice.
Tada drugi stade ponovo da govori.
Pa ni kod vas u Japanu nee valjda biti bolje. Ljudi koji ne tre za
stadora, svuda su retki. Ima i ovde pogdekojih.
Svaka re proimala me je radosnim strahom. Poznavao sam oveka koji je
govorio. To je bio Demijan.
U vetrovitoj noi poao sam za njim i za Japancem kroz tamne ulice,
prisfukivao sam njihove razgovore, i uivao u zvuku Demijanova glasa. On je
imao stari zvuk, imao je staru, lepu pouzdanost i mir, i imao je mo nada
mnom. Sad je sve bilo dobro. Naao sam ga.
Na kraju jedne ulice u predgrau Japanac se oprosti i otkljua jednu kapiju.
Demijan poe istim putem natrag. Zastao sam i oekivao sam ga nasred ulice.
Srce mi je jako udaralo posmatrajui ga kako mi dolazi u susret, uspravan i
gibak, u mrkom kinom kaputu, s tankim tapom okaenim preko ruke.
Pribliavao se ne menjajui svoj ravnomerni korak, sve dok mi nije sasvim
priao skide eir i pokaza mi svoje staro svetlo lice s odlunim ustima i
s udnovatom ozarenou na visokom elu.
Demijane! uzviknuh.

On mi prui ruku.
Dakle, tu si, Sinklere! Oekivao sam te.
Jesi li znao da sam ovde?
To ba nisam znao, ali sam se pouzdano nadao. Video sam te tek veeras, ta
sve vreme iao si za nama.
Dakle, odmah si me poznao?
Naravno. Izmenio si se, dodue. Ali ima znak.
Znak? Kakav znak?
Ranije smo to nazivali Kainovim znakom, ako se jo moe setiti. To je na
znak. Ti si ga oduvek imao zato sam ti postao piijatelj. Ali je sad postao
razgovetniji.
Nisam znao, ili, upravo, znao sam. Jednom sam naslikao tebe, Demijane, i
bio sam zaprepaen to je slika liila i na mene. Je li to zbog znaka?
Svakako. Dobro je to si sad ovde! I moja majka e se radovati.
Ja se uplaih.
Tvoja majka? Je li ona ovde? Pa ona me i ne poznaje.
O, ona zna o tebi. Ona e te poznati i ako joj ne budem kazao ko si.
Odavna nisi nita javljao o sebi.
O, hteo sam esto da piem, ali nije ilo. Od nekog vremena osetio sam da
moram uskoro da te naem. Svakog dana sam te oekivao.
On provue svoju ruku kroz moju, i poe dalje sa mnom. Iz njega je izbijao
mir, i useljavao se u mene. Uskoro smo askali kao ranije. Seali smo se
kolovanja, nastave pred prvo priee, i onog nesrenog susreta onda za
vreme kolskog odmora samo o najranijoj i najtenjoj vezi izmeu nas, o
povesti sa Franjom Kromerom, nije ni sad bilo pomena.
Nehotice smo upali u udne razgovore pune nasluivanja. Nadovezujui se na
onaj razgovor Demijanov s Japancem, govorili smo o ivotu studenata, pa smo
od toga preli na drugo, to je izgledalo bez ikakve veze s prvim, ali je to
u Demijanovim reima dobijalo jednu prisnu povezanost.
On je govorio o duhu Evrope i o oznakama ovog vremena. Svugde, kazivao je
on, vlada sabijanje u zajednicu
i stvaranje stada, ali nigde ni traga od slobode i Ijubavi. Sve to
zajedniko prebivanje, poev od studentskih udruenja i pevakih drutava pa
sve do drava, sve je to nasilna tvorevina, sve je to zajednica iz straha,
iz bojazni, iz zabune, i ona je iznutra trula i stara, i blii se svome
slomu.
Zajedniko ivljenje ree Demijan to je lepa stvar. Ali to to vidimo da
svuda cveta, to nije zajedniko ivljenje. Ono e se iznova roditi iz
meusobnog upoznavanja pojedinaca, i ono e zaas dati svetu drugi oblik.
Ono to sad postoji kao zajedniko ivljenje, jeste samo stvaranje stada.
Ljudi pribegavaju jedni drugima zato to se plae jedni drugih gospoda za
sebe, radnici za sebe, naunici za sebe! A zato se plae? Covek se samo
onda plai kad nije sam sa sobom u dosluhu. Plae se zato to nisu nikada
sledovali svom vlastitom biu. Zajednica od samih Ijudi koji se plae od
nepoznatog u sebi samima! Oni svi oseaju da njihovi ivotni zakoni nisu
vie prikladni, da oni ive po ovetalim propisima ni njihove religije,
niti njihov moral, nita od svega ne odgovara onome to nam je potrebno. Sto
i vie godina Evropa je jo samo studirala i gradila fabrike! Oni tano
znaju koliko je grama baruta potrebno da se ubije jedan ovek, ali ne znaju
kako se moli bogu, ne znaju ak kako se moe biti srean bar jedan sat.
Pogledaj samo kakvu studentsku krmu! Ili pak neko mesto za zabavu gde
odlaze bogati Ijudi! Oajno! Dragi Sinklere, iz svega toga ne moe da
proizie nita dobro. Ti Ijudi koji se tako straljivo sabijaju, puni su
straha i puni su zlobe, niko nema poverenja ni u koga. Oni su verni idealima
koji to vie nisu, i ospu kamenjem na svakoga koji istavi nove ideale.
Oseam da postoje nesuglasice. One e tek nastati, veruj mi, nastae uskoro.
One, naravno, nee svet popraviti<. Da li e radnici poubijati svoje
fabrikante, ili e Rusija i Nemaka pucati jedna na drugu promenie se samo
posednici. Ali to ipak nee biti uzalud. To e ispoljiti bezvrednost
dananjih ideala, posklanjae se bogovi iz kamenog doba. Ovaj svet kakav je
sada hoe da umre, on hoe da propadne, i propae.

A ta e pri tome biti od nas? zapitah ja.

Od nas? Oh, moda emo i mi propasti zajedno s njim. Ta mogu ubiti i
jednog od nas. Sarao, na taj nain nije s nama svreno. Oko onog to od nas
ostaje, ili oko onih od nas koji e to preiveti, sakupie se volja
budunosti. Pokazae se volja oveanstva, koju je naa Evropa sa svojom
vaarskom tehnikom i naukom ve odavna nadvikivala. I tad e se pokazati da
volja oveanstva nije nikad i nigde istovetna s voljom dananjih zajednica,
drava i naroda, udruenja i crkava. Nego ono to hoe priroda sa ovekom,
stoji napisano u pojedincima, u tebi i u meni. To je stajalo u Isusu,
stajalo je u Nieu. Jedino za te vane struje koje, naravno, svakog dana
mogu da izgledaju drukije bie mesta tada kada se dananje zajednice
srue.
Bilo je kasno kad smo se zaustavili pred jednim vrtom kraj reke.
Ovde mi stanujemo ree Demijan. Doi uskoro k nama! Mi te rado
oekujemo.
Iao sam radostan po zahladneloj noi natrag, u svoj daleki stan. Tu i tamo
po gradu galamili su i zbijali ale studenti koji su se vraali kui. Cesto
sam ranije osetio oprenost izmeu smenog naina njihove veselosti i moga
usamljenog ivota. esto s oseanjem odricanja, esto s porugom. Ali jo
nikad nisam kao danas osetio s mirom i s potajnom snagom kako me se to malo
tie, kako je za mene taj svet bio dalek i iileo. Seao sam se inovnika
iz mog rodnog mesta, stare dostojanstvene gospode, kojima su uspomene na
njihove probanene semestre bile drage kao uspomene na neki blaeni raj, i
koji su gajili kult prema iezloj slobodisvoga studentskog doba, kao to ga
inae pesnici ili drugi romantiari posveuju detinjstvu. Svugde isto!
Svugde su traili slobodui sreunegde iza sebe, iz istog straha da ih to
moe podsetiti na njihovu vlastitu odgovornost i da ih moe opomenuti na
njihov vlastiti put. Nekoliko godina se pijanilo i klicalo, a potom bi se
povila kima i postajalo ozbiljan gospodin u dravnoj slubi. Jest, bilo je
trulo, trulo kod nas, a ta
stuaentska giupost bila je manje glupa i manje rava nego sto drugih.
Kad sam najzad stigao u svoj udaljeni stan i potraio svoju postelju, sve te
misli bile su odletele, i sav moj duh uporno je oekivao veliko obeanje to
mi ga je ovaj dan dao. im budem hteo, ve sutra, mogu da vidim Demijanovu
majku. Neka studenti bane i neka tetoviraju sebi lica, neka je svet truo i
neka oekuje svoju propast ta me se tie. Ja sam ekao jedino to da mi
moja sudbina doe u susret u novome liku.
Spavao sam vrsto do kasno ujutru. Novi dan granuo je za mene kao kakav
sveani praznik, kakav nisam vie doiveo jo od boinih praznika svoga
deakog doba. Bio sam proet unutranjim nemirom, ali se nisam nieg
plaio. Oseao sam da je za mene svanuo vaan dan, video sam i oseao da je
svet oko mene izmenjen, da eka, da je svean i da u njemu postoje mnoge
meusobne veze. I tiha jesenja kia koja je sipila, bila je lepa, mirna i
praznina, puna ozbiljne, vedre muzike. Prvi put je spoljni svet zvonio u
istom skladu s mojim unutranjim onda je praznik due, onda je vedro
iveti. Nijedna kua, nijedan izlog, nijedno lice na ulici nije mi smetalo
sve je bilo onakvo kakvo je moralo biti, ali nije imalo prazno lice
svakidanjice i sviknutosti, nego je to bila priroda u oekivanju, i sve je
stajalo sa strahopotovanjem, spremno pred subinom. Takav mi se kao malom
deku ukazivao svet jutrom o velikim praznicima, o Boiu i o Uskrsu. Nisam
znao da taj svet moe jo biti tako lep. Bio sam se svikao da ivim povuen
u sebe, i da se pomirim s tim da sam potpuno izgubio smisao za ono to se
napolju zbiva, da gubitak sjajnih boja stoji neizbeno u vezi s gubitkom
detinjstva, i da se unekoliko sloboda i mukost due mora platiti odricanjem
od toga Ijupkog sjaja. Sada sam, pak, ushien video da je sve to bilo samo
zasuto i potamnelo, i da je mogue ak i kad se ovek oslobodi i kada se
odrekne detinjske sree videti svet kako zrai i okuati duboke drhtaje
detinjskog vienja.

Doao je as kada sam ponovo naao vrt u predgrau, pred kojim sam se sino
bio oprostio od Demijana. Skrivena iza visokog drvea, sivog od kie,
stajala je mala kua, svetla i udobna visoko cvetno dbunje iza velikog
staklenog zida, iza svetlih prozora mrani sobni zidovi sa slikama i
redovima knjiga. Glavna vrata vodila su neposredno u mali zagrejani trem,
jedna nema stara sluavka u crnom, s belom keceljom, uvela me je unutra i
prihvatila mi ogrta.
Ona me ostavi u tremu samog. Ja se obazreh unaokolo, i smesta se obreh usred
svoga sna. Gore na tamnom zidu od drveta, iznad jednih vrata, visila je
ispod stakla u crnome okviru, meni dobro poznata slika, moja ptica a
zlatnoutom glavom kao u kopca, koja je uzletala iz zemIjine lopte. Ja
zastadoh potresen bilo mi je tako radosno i bolno na srcu kao da se u ovom
trenutku vraa k meni, kao odgovor i ispunjenje, sve to sam ikad uinio i
doiveo. Brzo kao munja sagledah kako mi prolee mnotvo slika mimo due:
oinsku kuu u zaviaju sa starim kamenim grbom iznad luka nad kapijom,
deka Demijana, koji je crtao grb, mene samog kao deka, bojaljivo
spletenog u zle ini moga neprijatelja Kromera, mene samog kao mladia kako
za mirnim stolom u svojoj akoj sobici slikam pticu svoje enje, s duom
zapletenom u mreu svojih vlastitih konaca i sve, i sve do ovog trenutka
odjeknu ponovo u meni, nae u meni potvrenja, odgovore, odobravanja.
Suznih oiju gledao sam u svoju sliku i itao sam u samome sebi. Tada mi
pogled poe nanie: pod slikom ptice u otvorenim vratima stajala je jedna
velika ena u tamnoj haljini. To je bila ona.
Nisam mogao da izgovorim ni rei. Sa lica koje je, slino licu njenoga sina,
bilo bez godina i starosti, i izraavalo puno oduhovljene volje, osmehivala
se prijateljski na mene lepa, potovanja dostojna gospa. Cutei joj pruih
ruke. Ona prihvati obe vrstim, toplim rukama.
Vi ste Sinkler. Odmah sam vas poznala. Neka ste dobrodoli.
juj je uiu uudok i topao, i ja sam ga pio kao slatko vino. I tada pogledah
navie i u njeno mirno lice. u crne, nedokuive oi. u svea. zrela usta. u
slobodno. kneevsko elo. na kome je bio znak.
Kako sam radostan rekoh joj i poljubih joj ruke. Cini mi se da sam celog
svog ivota bio uvek na putu a sada sam stigao kui.
Ona se materinski osmehnu.
Kui se ne stie nikad ree ona Ijubazno. Ali gde se prijateljski putevi
slivaju. tu ceo svet za jedan as izgleda kao zaviaj.
Izgovorila je ono to am na putu ka njoj oseao. Njen glas a i njene rei
bili su veoma slini glasu i reima njenoga sina, ali ipak sasvim drukiji.
Sve je to bilo zrelije, toplije, samo po sebi razumljivije. Ali isto tako
kao to ni Maks nije pre ni na koga ostavljao utisak deka, tako ni njegova
mati nije niukoliko izgledala kao mati jednog odraslog sina tako mlad i
sladak bio je dah nad njenim licem i kosom, tako zategnuta i neizborana je
bila njena zlaana koa, tako su joj cvetna bila usta. Stajala je preda mnom
jo vie kraljevski negoli u mome snu, i njena blizina bila je Ijubavna
srea, njen pogled je bio ispunjenje elja.
To je, dakle, bio nov lik u kome mi se ukazala moja sudba, ali ne vie
stroga, ne gonei me vie na usamljenost, ne, ve zrela i puna naslade!
Nisam donosio nikakve odluke, nisam inio nikakve zavete stigao sam do
cilja. do visokog mesta na putu, odakle se dalji put ukazivao dalek i
velianstven, teei ka obetovanim zemljama, osenen vrhovima drvea bliske
sree, rashlaivan bliskim vrtovima svakog veselja. Kako god da mi je ilo,
bio sam blaen to znam da na svetu postoji ta ena, to pijem njen glas i
to diem njenu blizinu. Neka mi postane majkom, draganom, boginjom samo
neka je tu: samo kad je moj put blizak njenom.
Ona pokaza nagore, ka mome naslikanom kopcu.
Vi niste nikada priinili veu radost naem Maksu nego ovom slikom ree
ona zamiljeno. A i meni. Mi
smo vas oeKivali Kada je slika stigla, znali smo da se nalazite na putu ka
nama. Kad ste bili jo mali deko, Sinklere, doao je jednog dana moj sin iz
kole i kazao: Ima jedan deko koji nosi znak na elu, on mora postati moj
prijatelj.To ste bili vi. Nije vam bilo lako, ali mi smo imali poverenja u
vas. Jednom, kad ste o kolskom odmoru bili kod kue, susreli ste se opet s
Maksom. Tada vam je bilo oko esnaest godina. Maks mi je priao o tome. Ja
je prekidoh:
Oh, to vam je to kazao! To je bilo moje najbednije doba!
Da, Maks mi je kazao: Sad Sinkler ima najtei deo pred sobom. On jo
jedanput pokuava da pobegne u zajednicu, postao je ak kafanski ovek ali
mu to nee poi za rukom. Njegov znak je zakriljen, ali ga potajno ee.
Nije li tako bilo?
O, da, tako je bilo, upravo tako. Tada sam naao Beatriu, i tada je
naposletku doao k meni ponovo jedan vo. Zvao se Pistorije. Tek tada mi je
postalo jasno zato je moje deako doba bilo tako tesno vezano za Maksa,
zato se nisam mogao otrgnuti od njega. Draga gospoo draga mati, tada sam
esto verovao da moram sebi oduzeti ivot. Da li je svakome put tako teak?
Ona mi svojom rukom pree preko kose lako kao vazduh.
Uvek je teko roditi se. Vi znate, ptica se s mukom probija iz jajeta.
Promislite unatrag i zapitajte se: zar je put bio tako teak? Samo teak? A
zar nije bio i lep? Da li biste znali neki lepi, neki lepi?
Ja zatresoh glavom.
Bilo je teko rekoh ja kao u snu bilo je teko dok nije doao san.
Ona klimnu glavom i pogleda me pronicljivo.
Da, ovek mora da nae svoj san, onda mu put postaje lak. Ali nema
neprekidnih snova, svaki san odmenjuje nov, i nijedan se ne sme silom
zadravati.
Ja se grdno uplaih. Da li je to ve bila neka opomena? Da li je to ve bila
odbrana? Ali svejedno, bio sam
spreman da pustim da me ona vodi, a da ne pitam za krajnji smer.
Ja ne znam rekoh dokle e moj san trajati. elim da on bude veit. Pod
slikom ove ptice doekala me je moja sudbina kao mati, i kao dragana. Njoj
ja pripadam, i nikome drugome.
Dokle god je san vaa sudbina, dotle treba da mu ostanete verni potvrdi
ona ozbiljno.
Obuze me neka tuga, i enjiva elja da umrem u tom zaaranom asu. Ja
osetih suze kako beskrajno davno nisam bio zaplakao! kako u meni naviru
nezadrivo i savlauju me. Plaho se okretoh od nje, pristupih prozoru i
pogledah oima koje nisu nita videle preko cvea u saksijama.
Iza sebe uh njen glas: zvuao je spokojno, a ipak je bio pun nenosti kao
pehar do ivice napunjen vinom.
Sinklere, vi ste dete! Ta vaa sudbina vas voli. Jednom e vam ona sasvim
pripadati, kao to to sanjate, ako ostanete verni.
Bio sam se savladao, i ponovo okrenuo k njoj svoje Ifce. Ona mi prui ruku.
Ja imam nekoliko prijatelja ree ona osmehujui se nekoliko sasvim
malobrojnih, sasvim bliskih prijatelja, koji me zovu gospoom Evom. I vi
treba da me tako zovete, ako hoete.
Ona me dovede do vrata, otvori ih i pokaza na vrt:
Nai ete tu napo)j Maksa.
Pod visokim drveem atajao sam opijen i potresen, i nisam znao da li sam
ikad bio budniji ili vie utonuo u san. Tiho je kapala kia iz granja. Ja
lagano uoh u vrt, koji se protezao daleko du rene obale. Najzad naoh
Demijana. Stajao je u otvorenoj batenskoj kuici, nag do pojasa, i pred
jednim obeenim dakiem peska vebao se u boksovanju.
Zastodoh zauen. Demijan je izgledao izvanredno: iroke grudi, vrsta,
muka glava, uzdignute ruke sa zategnutim miiima bile su vrste i krepke,
pokreti su

proisticali iz bedara, ramena i zglobova na rukama, kao razigrani izvori.

Demijane uzviknuh ta ti tu radi? On se veselo nasmeja.
Vebam. Obeao sam malom Japancu da u se s njim rvati, taj ti je okretan
kao maka, a naravno tako isto i podmukao. Ali on nee sa mnom izii na
kraj. Dugujem mu jedno sasvim nialo ponienje.
On baci na sebe koulju i kaput.
Bio si ve kod moje majke? zapita on.
Jesam. Kakvu izvanrednu majku ti ima, Demijane! Gospoa Eva! To ime joj
savreno dolikuje, ona je kao mati svih bia.
On me za trenutak pogleda zamiljeno u lice.
Ti ve zna ime? Moe biti ponosit, mladiu! Ti si prvi kome je ona to
ime kazala ve u prvom asu.
Od tog dana dolazio sam u tu kuu kao sin i brat, ali i kao zaljubljen
ovek. Kad bih za sobom zatvorio kapiju, ak i kad bih izdaleka ugledao kako
uskrsava visoko drvee u vrtu, bio sam bogat i srean. Napolju je bila
stvarnost<, napolju su bile ulice i kue, Ijudi i ureaji, knjinice i
sluaonice a ovde unutra bila je Ijubav i dua, ovde je ivela bajka i san.
A pri svem tom nismo niukoliko iveli zatvoreno od sveta, iveli smo u
mislima i razgovorima esto usred njega, samo na drugom polju bili smo od
veine Ijudi rastavljeni ne granicama, nego samo drugim nainom vienja. Na
zadatak je bio da u svetu predstavljamo jedno ostrvo, moda neki uzor, ali u
svakom sluaju nagovetavanje druge mogunosti ivljenja. Nauio sam, ja
koji sam dugo bio usamljen, da upoznam zajednicu, koja je moguna meu
Ijudima koji su okuali potpunu samou. Nikada vie nisam udeo da se vratim
trpezama srenih, sveanostima veselih, nikada me vie nije okrznula zavist
ili nostalgija kad bih sagledao zajednika ivovanja drugih. I lagano sam
bio posveivan u tajnu onih koji su na sebi nosili znak<.
Nas, one sa znakom, moda je svet s pravom smatrao za udne, tavie i za
bezumne i opasne. Mi smo bili
probudeni, ili oni koji se bude. i mi smo teili da uvek budemo sve
savrenije budni. dok su tenje i traenje sree u drugih ile ka tome da
svoja miljenja, svoje ideale i dunosti, svoj ivot i sreu veu sve
terije uz krdo. I tamo je bilo tenji. i tamo je bilo snage i veliine. Ali
dok smo mi, znakom obeleeni. po naem shvatanju predstavljali tenju
prirode ka novome. ka pojedinanome i buduem, dotle su drugi iveli sa
voljom da ostanu pri starome. Za njih je oveanstvo koje su oni voleli kao
i mi bilo neto dovreno, to se moralo odrati i atititi. Za nas je
oveanstvo bilo daleka budunost, kojoj smo svi ili, iju sliku nije niko
poznavao, iji zakoni nisu nigde stajali napisani.
Osim gospoe Eve, Maksa i mene. pripadali su naem krugu, blie ili dalje,
jo poneki traioci vrlo razliitih vrsta. Neki od njih ili su osobitim
putevima, i postavili su sebi posebne ciljeve i bili su privreni naroitim
miIjenjima i dunostima meu njima bilo je astrologa i kabalista, i jedan
pristalica grofa Tolstoja, i svakovrsni neni, bojaljivi, preosetljivi
Ijudi, pristalice novih sekti, vrioci indijskih vebi, vegetarijanci, i
drugi. Sa svima njima nismo imali upravo nieg duhovnog zajednikog osim
potovanja koje je svako od nas ukazivao tajnom ivotnom snu drugoga. Bili
su nam blii drugi, oni koji su prouavali kako je oveanstvo u prolosti
trailo bogove i nove slike svojih elja, i ije su me studije esto
podseale na studije moga Pistorija. Oni su donosili sa sobom knjige,
prevodili nam tekstove stranih jezika, pokazivali nam crtee stranih simbola
i obreda, i uili nas da vidimo kako se ceo posed dosadanjeg oveanstva
sastojao iz ideala i snova nesvesne due, iz snova u kojima je oveanstvo
pipajui ilo za nasluivanjem onoga to e mu biti moguno u budunosti.
Tako smo promotrili izvanredno, tisuuglavo bogovsko klupko iz staroga sveta
sve do svitanja hrianskog preokreta. Upoznali smo ispovesti usamljenih
pobonih Ijudi, kao i mene religija od jednog naroda da drugog. I iz svega
to smo prikupljali, proizilazila nam je kritika naega vremena i sadanje
Ev

rope, koja je u gorostasnim tenjama stvorila mono novo oruje oveanstva,

ali koja je naposletku dospela do dubokog i najzad vapijueg opustoenja
duha. Jer je ona zadobila ceo svet, da bi pri tome izgubila svoju duu.
I tu je bilo vernih i ispovednika izvesnih nada i spasonosnih uenja. Bilo
je budista, koji su hteli da preobrate Evropu, i Tolstojevih uenika, i
drugih veroispovesti. Mi iz ueg kruga sluali smo i primali sva ova uenja
ne drukije nego kao simbole. Mi, znakom obeleeni, nismo se odavali brigama
oko uobliavanja budunosti. Nama je svaka veroispovest, svako spasonosno
uenje ve unapred izgledalo mrtvo i beskorisno. I mi smo oseali jedino to
kao dunost i sudbu: da svaki od nas postane potpuno on sam, da potpuno da
za pravo klici prirode koja u njemu dela, i da ivi po njenoj volji da nas
neizvesna budunost zatekne spremne za sve i svata, to god bude donela.
Jer svi mi, govorili to ili ne govorili, oseali smo jasno da je slom i
novoroenje sadanjega blizu i da se ve predosea. Demijan bi mi katkad
govorio o tome:
Ono to e doi ne moe se ni zamisliti. Dua Evrope je ivotinja koja je
beskrajno dugo bila u okovima. Kada se ona oslobodi, njeni prvi. pokreti
nee biti najljupkiji. Ali putevi i stranputice su bez znaaja samo kad se
ispolji prava nevolja due, koja se ve tako davno neprestano nanovo
obmanjuje i opija. Tada e doi na dan, tada emo mi biti potrebni, ne kao
voe ili novi zakonodavci nove zakone neemo vie doiveti nego pre kao
oni koji su voljni, kao oni koji, su spremni da pou i da budu tamo gde ih
sudbina zove. Gle, svi Ijudi su spremni da poine neverovatne stvari kad
zapreti opasnost njihovim idealima. Ali nema nikoga kad je na pomolu neki
nov ideal, neki nov, moda opasan ili nelagodan pokret u rastenju. Mi smo ti
malobrojni koji emo tada biti tu i koji emo poi. Zato smo obeleeni
znakom kao to je Kain bio obeleen znakom da budi strah i mrnju, i da
tadanje oveanstvo otera iz uske idile u opasne daljine. Svi Ijudi koji su
uticali na hod ovean
to su bili spremni pred sudbinom. To se da primeniti na Mojsija i Budu, to
se da primeniti na Napoleona i na Bizmarka. Kome talasu neko slui, sa koga
pola on dobija naredbe, to on ne moe da bira. Da je Bizmark razumeo
socijaldemokrate, i da se bio saglasio s njima, on bi onda bio mudar
gospodin, ali ne ovek sudbine. Tako je bilo s Napoleonom, sa Cezarom, sa
Lojolom, sa svima! To se mora uvek zamisliti bioloki i evolucionistiki!
Kad su preokreti na zemljinoj povrini bacili vodene ivotinje na kopno, a
ivotinje sa kopna u vodu, tada su primerci koji su se spremno odazvali
sudbini izvrili ono to je novo i neuveno, te su tako novim
prilagoavanjem mogli da spasu svoju vrstu. Da li su to bili oni isti
primerci koji su ranije u svojoj vrsti trali kao nazadnjaci i odrioci
staroga, ili pre osobenjaci i revolucionari, to ne znamo. Oni su bili
spremni, i zato su mogli da spasu svoju vrstu do novih razvoja. To znamo.
Zato hoemo da budemo spremni.
Takvim razgovorima esto je prisustvovala gospoa Eva, ali ona sama nije
uzimala udela u govoru na taj nain. Za svakoga od nas koji je izraavao
svoje misli, bila je ona slualac i odjek, puna poverenja, puna razumevanja
inilo se da sve misli potiu od nje, i da se k njoj vraaju. Sedeti u
njenoj blizini, sluati ponekad njen glas i uzimati udela u atmosferi
zrelosti i due, koja ju je opkoljavala, to je bila za mene srea.
Ona tJi smesta osetila kad bi se u meni zbivala kakva promena, kakva
pokolebanost ili obnavljanje. inilo mi se da su snovi koje sam pri spavanju
imao, podstaknuti njome. Priao sam ih joj esto oni su joj bili razumljivi
i prirodni nije bilo nikakvih udnovatosti koje ona ne bi mogla da prati
shvatajui ih sasvim jasno. Neko vreme imao sam snove koji kao da su bili
izgraivani prema naim dnevnim razgovorima. Sanjao sam kao da je ceo svet
uskomean, i da ja, sam ili s Demijanom, napregnuto oekujem veliku sudbinu.
Sudbina je ostajala zastrta, ali

je nekako imala crte gospoe Eve biti od nje izabran ili odbaen, to je
bila sudbina.
Ponekad bi ona rekla s osmehom:
Va san nije potpun, Sinklere, vi ste zaboravili ono to je najbolje. .
.
I moglo se desiti da mi je to tada opet padalo na um, te nisam mogao
razumeti kako sam to mogao da zaboravim.
S vremena na vreme postajao sam nezadovoljan i bivao muen udnjom. Mislio
sam da vie neu moi podneti da je viam kraj sebe, a da je ne obgrlim. I
to bi ona smesta primeivala. Kad sam jednom izostao vie dana, pa se potom
ponovo vratio pogruen, ona me odvede na stranu i ree:
Nemojte se podavati eljama u koje ne verujete. Ja znam ta vi elite. Te
elje morate napustiti, ili ih morate potpuno i valjano eleti. Ako budete
mogli jednom tako da molite da ste u sebi potpuno ubeeni u ispunjenje, onda
je i ispunjenje tu. Ali vi elite, pa se opet kajete, i pri tome se plaite.
to se sve mora savladati. Da vam ispriam jednu bajku.
I ona stade da mi pria o jednom mladiu koji je bio zaljubljen u. zvezdu.
Stajao je kraj mora, pruao je ruke i oboavao zvezdu, sanjao je o njoj i
upravljao je k njoj svoje misli. Ali je on znao, ili je mislio da zna, da
zvezdu ne moe obgrliti jedan ovek. Smatrao je za svoju sudbinu da voli
zvezdu bez nade na ispunjenje, i iz te misli izgradio je itav ivotni spev
o odricanju i nemoj, vernoj patnji, koja je imala da ga popravi i preisti.
Ali svi njegovi snovi bili su upravljeni zvezdi. Jednom je opet stajao nou
kraj mora, na visokoj hridi, gledao je zvezdu, i goreo od Ijubavi prema
njoj. I u trenutku najvee enje poskoi i baci se u prazninu, zvezdi u
susret. Ali i u trenutku skakanja pomisli jo brzo kao munja: pa to je ipak
nemogue! I eno, leao je dole na obali i bio je zdrobljen. On nije razumeo
da voli. Da je u trenutku kad je skakao imao duevnu snagu da vrsto
se
udruzi sa zvezdom.
Ljubav ne mora da moli ree ona niti da trai. Ljubav mora da ima snagu
da u sebi samoj doe do izvesnosti. Onda nee biti vie vuena. nego e ona
vui. Sinklere, vau Ijubav vuem ja. Ako me ona nekad povue, ja u doi.
Ja neu da dajem darove. ja hou da budem zadobijena.
Ali drugi put ispriala mi je drugu bajku. Bio je jedan Ijubavnik koji je
voleo bez nade. On se povukao potpuno u svoju duu. i mislio je da e
sagoreti od Ijubavi. Svet za njega nije postojao, on nije vie video plavo
nebo i zelenu umu, potok mu nije uborio, harfa mu nije jeala, sve je bilo
utonulo, i on je osiromaio i postao bedan. Ali je njegova Ijubav rasla, i
on je mnogo radije hteo da umre i propadne, nego da se odrekne posedovanja
lepe ene koju je voleo. Tada on oseti kako je njegova Ijubav sagorela sve
drugo u njemu, te postade mona, i privlaila je i privlaila, i lepa ena
morala joj se povinovati, i dola je, i on je stajao rairenih ruku da bi je
privukao k sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim
izmenila, i on s grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljeni
svet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i uma i potok, sve mu
je u novim bojama, svee i divno, dolazilo u susret, pripadalo mu, govorilo
njegovim jezikom. I umesto da dobije samo jednu enu, imao je ceo svet na
srcu, i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i rasipala radost kroz
njegovu duu. On je voleo, i pri tome je naao sebe samog. Veina njih,
pak, vole da bi pri tome sebe izgubili.
Moja Ijubav prema gospoi Evi izgledala mi je kao jedina sadrina moga
ivota. Ali je ona svakog dana izgledala drukija. Ponekad mi se inilo da
oseam pouzdano kako moje bie ne tei. privueno. njenoj linosti, nego da
je ona samo simbol moga bia i samo hoe da me jo dublje uvue u samog
sebe. Cesto sam sluao

njene rei koje su mi zvualc kao odgovori, na ono to je u meni nesvesno,

na gorua pitanja koja su me pokretala. Potom su opet dolazili trenuci u
kojima sam pored nje goreo od ulne udnje i Ijubio predmete kojih bi se ona
dotakla. A postupno su se ulna i beulna Ijubav, stvarnost i simbol upleli
jedno u drugo. Tada bi se deavalo da sam kod kue u svojoj sobi mislio na
nju, i mirno i svom duom, i pri tom zamiljao da oseam njenu ruku u
svojoj, i njene usne na svojima. Ili bih bio kod nje, gledao bih joj u lice,
razgovarao s njom, sluao njen glas, a ipak ne bih znao da li je ona
stvarnost ili je san. Poeo sam da nasluujem kako se Ijubav moe imati
trajno i besmrtno. Pri itanju knjige dolazio sam do novog saznanja, a to je
bilo isto oseanje kao poljubac gospoe Eve. Ona mi je gladila kosu, i
osmehivala se zasipajui me svojom zdravom, mirisavom toplinom, a ja sam
oseao isto kao da sam u samome sebi nainio napredak. Sve to je bilo vano
i to je bilo sudbina za mene, moglo je da uzme na se njenu sliku i priliku.
A ona se mogla promeniti u svaku moju misao, a svaka moja misao u nju.
Plaio sam se boinih praznika, za vreme kojih sam bio kod svojih
roditelja, jer sam mislio da e biti muka iveti dve nedelje udaljen od
gospoe Eve. Ali to nije bila muka, bilo je divno biti kod kue i misliti na
nju. Kad sam se vratio u H., ostao sam jo dva dana daleko od njene kue, da
bih uivao u toj sigurnosti i nezavisnosti od njenog ulnog prisustva. Imao
sam takoe snove u kojima se moje spajanje s njom izvodilo na nove
alegorine naine. Ona je bila more, u koje sam se ja, strujei ka njoj,
ulivao. Ona je bila zvezda, a ja sam bio sam zvezda na putu ka njoj, pa smo
se sreli i osetili da nas neto uzajamno privlai, ostali smo zajedno i
okretali se blaeno jedno oko drugog u bliskim, zvunim krugovima zanavek.
Taj san ispriao sam joj kad sam je prvi put ponovo posetio.
ban je lep ree ona mirno. Nainite ga istinom!
Za vreme ranoga prolea bio je jedan dan koji nisam nikad zaboravio. Stupio
sam u trem, prozor je bio otvoren, i mlaka vazduna struja valjala je kroz
odaju teak miris zumbula. Poto nisam nikog video, popeh se uz stepenice, u
sobu za rad Maksa Demijana. Kucnuh lako na vrata, i uoh unutra, ne ekajui
odziv, kao to sam bio navikao.
Soba je bila mrana, sve zavese navuene. Bila su otvorena vrata ka maloj
sporednoj odaji, gde je Maks bio udesio hemijsku laboratoriju. Odatle je
dopirala jasna bela svetlost proletnjeg sunca, koje je sijalo kroz kine
oblake. Pomislih da tu nema nikog, i podigoh zavesu.
Tada ugledah Maksa Demijana kako sedi blizu zastrtog prozora na niskoj
klupici, uuren i udno izmenjen, i kao munja prostruja kroz mene
oseanje: to si ve jednom doiveo! Ruke su mu nepokretno visile, ake su mu
bile u krilu, njegovo malo unapred nagnuto lice s otvorenim oima nije imalo
pogleda i bilo je obamrlo u zenici je mrtvaki svetlucao mali, otar odsev
svetlosti, kao u paretu stakla. Bledo lice bilo je potonulo u samoga sebe,
bez drugoga izraza osim izraza ogromne ukoenosti izgledao je kao kakva
prastara maska neke ivotinje na vratnicama nekog hrama. Izgledalo je kao da
ne die.
Poduhvati me groza pri seanju takvog, upravo takvog video sam ga ve
jedanput, pre mnogo godina, kad sam bio jo mali deko. Tako su oi ukoeno
gledale u duu, tako su ruke beivotno leale jedna pored druge, jedna muva
prelazila mu je preko lica. I on je, tada, moda pre est godina, izgledao
isto tako star i tako isto bez obeleja vremena i danas nijedna crta na
licu nije bila drukija.
Obuzet strahom, izioh lagano iz sobe, i sioh niz stepenice. U tremu
zatekoh gospou Evu. Bila je bleda i izgledala je umorno, to kod nje nisam
viao neka senka

prolete kroz prozor, otro, belo sunce najedanput je

ieznulo.
Bio sam kod Maksa proaputah brzo. Da se nije to dogodilo? On
spava, ili je utonuo u sebe, ne znam, ve jedanput ranije video sam ga
takvog.
Valjda ga niste probudili zapita ona brzo.
Nisam. Nije me uo. Odmah sam iziao. Gospoo Evo, recite mi, ta je s
njim?
Ona pree nadlanicom preko ela.
Budite mirni, Sinklere, nee mu se nita desiti. On se povukao. To nee
dugo trajati.
Ona ustade i izie u batu, mada je u tom asu poela kia da pada. Osetio
sam kako ne treba da poem s njom. Iao sam po tremu goredole, mirisao
opojno mirisave zumbule, gledao paljivo svoju sliku sa pticom nad vratima,
i udisao potiten udnu senku, kojom je ovog jutra ova kua bila ispunjena.
Sta je to bilo? Sta se desilo?
Gospoa Eva se uskoro vratila. Kine kapi visile su joj u tamnoj kosi. Ona
sede u svoju naslonjau. Umor ju je oborio. Ja joj se pribliih, nagoh se
nad nju, i poljubih kapi sa njene kose. Oi su joj bile svetle i mirne, ali
su mi kapi imale ukus suza.
Da pogledam kako mu je? zapitah je apuui. Ona se jedva osmehnu.
Nemojte biti dete, Siriklere opomenu me ona glasno, kao da bi sama
sebe oslobodila neke zamaijanosti. Sad idite, a docnije doite opet,
sad ne mogu da govorim s vama.
Ja odoh, i pobegoh iz kue i grada u brda kosa, tanka kia dolazila mi je u
susret, oblaci su se gonili nisko pod tekim pritiskom kao u strahu. Dole se
vetar jedva kretao, a u visinama je izgledalo da besni bura vie puta
probilo je za koji asak sunce, bledo i otro iz elino sivih oblaka.
Tada naide preko neba raslresit ut oblak, i on se zaustavi kod sive brane.
i za nekoliko trenutaka naini vetar od utoga i plavoga jednu sliku, jednu
gorostasnu pticu, koja se ote iz plave uskomeanosti, i razmahujui nadaleko
krilima, ieze negde u nebu. Onda se zau bura, i inu kia izmeana s
gradom. Kratak, neverovatan i strano tutnjavi grom prasnu nad
ibanimpredelom o.dmah potom probi se opet jedan sunev snop, a na
oblinjim bregovima iznad mrke ume svetleo se modro i ne.stvarno bledi
sneg.
Kad sam se, mokar i iiban vetrom, vratio posle vie asova, sam Demijan mi
je otvorio kuna vrata.
Poveo me je sa sobom gore u svoju sobu u laboratoriji je goreo gasni
plamen, hartija je bila rasturena, izgledalo je da je radio.
Sedi ponudi me on bie da si umoran bilo je gadno vreme, vidi se da si
bio dosta po polju. aj e odmah doi.
Danas se neto dogodilo poeh ja oklevajui to ne moe biti samo ovo
malo oluje.
On me pogleda ispitujui.
Jesi li togod video?
Jesam. Video sam u oblacima jasno za trenutak jednu sliku.
Kakvu sliku?
Jednu pticu.
Kopca? Da li njega? Sliku tvoga sna?
Da, to je bio moj kobac. Bio je ut i dinovski veliki, i uleteo je unutra
u plavocrno nebo.
Demijan duboko odahnu.
Neko kucnu na vrata. Stara sluavka donese aj.
Uzmi, Sinklere, izvoli. Mislim da pticu nisi video sluajno.
Sluajno? Zar se takve stvari vide sluajno?
Doista. ne vide se. To neto znai. Zna li ta?

Ne znam. Samo oseam da to znai neki potres. jedan korak ka sudbini.

Verujem da se to svih nas tie.
On je iao plahovito goredole.
Jedan korak ka sudbini! uzviknu on glasno. To sam isto noas sanjao, a i
moja mati imala je jue neku slutnju, koja je kazivala to isto.
Sanjao sam kako sam se peo lestvicama, uz jedno stablo ili kulu. Kad
sam stigao gore, sagledao sam celu zemlju, to je bila velika ravnica kako
sa gradovima i selima gori. Ne mogu jo sve da priam, nije mi jo sve
jasno.
Tumai li san u vezi s tobom? zapitah ja.
U vezi sa mnom? Naravno. Niko ne sanja ono to ga se ne tie. Ali se
to ne tie samo mene, tu si u pravu. Ja prilino tano razlikujem snove koji
mi nagovetavaju pokrete u mojoj roenoj dui, kao i druge, vrlo retke, u
kojima se nagovetava sudbina celog oveanstva. Takve snove imao sam retko
kad, a nikad takav za koji bih mogao rei da je to bilo neko proroanstvo i
da se ispunilo. Tumaenja su odve neizvesna. Ali znam pouzdano da sam neto
sanjao to se ne odnosi samo na mene. Taj san dolazi u red drugih, ranijih,
to sam nekad imao, i koje on nastavlja. Iz tih, upravo, snova, Sinklere,
potiu slutnje o kojima sam ti ve govorio. Da je na svet sasvim truo, to
znamo, ali to jo ne bi bio razlog da proriemo njegovu propast ili neto
slino. Ali ja sam ve vie godina imao snove iz kojih zakljuujem ili
oseam
ili kako hoe iz kojih dakle oseam da se slom staroga sveta primie
blie. To su najpre bila sasvim slaba, daleka nasluivanja, ali su
postojala sve jasnija i jaa. Jo ne znam nita drugo do to da se
priprema neto veliko i uasno, to e i mene pogoditi. Sinklere, mi emo
doiveti ono o emu smo pokatkad govorili! Svet hoe da se obnovi. Mirie na
smrt. Nita novo ne dolazi bez smrti.
To je stranije nego to sam zamiljao.
Ja sam ga uplaen posmatrao netremice.
Zar mi ne moe ispriati ostatak sna? zamolih ga plaljivo.
On zatrese glavom.
Ne mogu.
Vrata se otvorie, i gospoa Eva ue u sobu.
A, vi ste zajedno! Deco, valjda neete biti alosni. Izgledala je svee, i
nimalo vie umorna. Demijan se
osmehivao na nju ona nam prie kao mati preplaenoj deci.
Nismo alosni, majko, samo smo malo odgonetali ovaj novi znak! Ali to
nita ne mari. Iznenada e doi ono to hoe da doe, i tada emo doznati to
to treba da znamo.
Ali sam ja bio utuen, i kad sam se rastajao, i proao kroz trem, miris
zumbula uini mi se sveo, bljutav i mrtvaki. Preko nas bila je pala senka.

VIII POCETAK KRAJA

Izvojevao sam da mogu jo letnjeg semestra da ostanem u H. Umesto u kui,
sada smo gotovo uvek bili u bati kraj reke. Japanac, koji je, uostalom, u
rvanju doista izgubio, bio je otputovao, a i Tolstojevac nije dolazio.
Demijan je drao konja, i jahao je istrajno iz dana u dan. Ja sam esto
bivao sam s njegovom majkom.
esto sam se udio mirnoi svoga ivota. Bio sam odavna naviknut da samujem,
da se odriem, da se tegobno borim sa svojim mukama, te su mi se ti meseci u
H. inili kao kakvo ostrvo u snu, na kome sam udobno i oaran smeo da ivim
samo u lepim, prijatnim stvarima i oseanjima. Nasluivao sam da je to
predzvuk one nove, vie zajednice, o kojoj smo razmiljali. I s vremena na
vreme obuzimala bi me zbog te sree duboka alost, jer sam dobro znao da ne
moe biti trajna. Nije mi bilo dosueno da diem u obilju i udobnosti, bilo
mi je potrebno muenje i proganjanje. Oseao sam da u se jednog dana
probuditi iz tih lepih Ijubavnih slika, i da u opet biti sam, sasvim sam, u
hladnom svetu drugih Ijudi, gde je za mene postojala samo usamljenost ili
borba, a ne mir, a ne ivot sa drugima.
Tada bih se privijao s udvostruenom nenou uz gospou Evu, radostan to
moja sudba ima jo uvek lepe, mirne crte.
Letnje nedelje prolazile su brzo i lako, semestar je ve bio pri izdisaju.
Predstojao je skoranji rastanak. Nisam na to smeo da mislim, pa to nisam ni
inio, nego sam se
5pripijao uz lepe dane kao leptir uz medeni cvet. Sada je bilo moje sreno
doba, prvo ispunjenje moga ivota i moj prijem u savez. A ta e potom
doi? Opet u se boriti, patiti od enje, sanjati, biti sam.
Jednog od tih dana spopade me predoseanje tako jako, da moja Ijubav prema
gospoi Evi najedanput buknu bolno. Boe moj, jo samo malo pa je vie neu
videti, neu vie uti njen vrst, krepak korak po kui, neu vie nalaziti
njeno cvee na svome stolu! A ta sam postigao? Sanjao sam i uljuljkivao sam
se u zadovoljstvu, umesto da sam je zadobio, umesto da se borim za nju i da
je zauvek dograbim za sebe. Sve to mi je ona ikad kazala o pravoj Ijubavi,
palo mi je na pamet, stotinu finih opomena, stotinu tihih mamljenja,
obeanja moda ta sam od toga inio? Nita, nita!
Uspravio sam se usred svoje sobe, prizvao sam svu svoju svest, i mislio na
Evu. Hteo sam da priberem snage svoje due, da bih joj dao da oseti moju
Ijubav, da bdh je privukao ovamo k sebi. Morala je doi i udeti za mojim
zagrljajem, moj poljubac je morao da zaroni nenasito u njene zrele Ijub5
avne usne.
Stajao sam i naprezao sam se dok ne poe da me podilazi hladnoa od prstiju
i nogu. Oseao sam da iz mene proistie snaga. Za nekoliko asaka u meni se
neto vrsto zgri, neto svetlo i studeno u trenutku mi se uini kao da u
srcu nosim neki kristal, i znao sam da je to bilo moje ja. Hladnoa mi obuze
ak i grudi.
Kad se probudih iz uasnog naprezanja, osetih da neto dolazi. Bio sam
iscrpen na mrtvo ime, ali sam bio spreman da vidim Evu kako stupa u sobu,
raspaljena i ushiena.
Topot kopita udarao je sad niz dugu ulicu, odjekivao je dugo i tvrdo, i
najedanput se zaustavi. Ja priskoih prozoru. Dole je Demijan silazio s
konja. Ja strah dole.
ta se dogodilo, Demijane! Valjda se nije to desilo tvojoj majci?
On nije sluao moje rei. Bio je vrlo bled, i znoj je curio s obeju strana
njegova ela preko obraza. On priveza
uzde svog zagrejanog konja za batenski plot, uze me pod ruku i poe sa mnom
niz ulicu.
Zna li ve togod? Nisam nita znao.
Demijan mi stisnu ruku, i okrete prema meni lice, s mranim, saaljivim,
udnim pogledom.
Jest, mladiu, sad e biti to e biti. Ta ti si znao za veliku
zategnutost sa Rusijom.
ta? Bie rata? U to nisam nikad verovao. Govorio je tiho, mada nije bilo
nikog u blizini.
Jo nije objavljen. Ali bie rata. Budi siguran u to. Od onog doba nisam
ti vie dosaivao s tom stvari, ali sam otada triput video nova
predskazanja. Nee, dakle, biti ni smaka sveta, ni zemljotresa, ni
revolucije. Bie rata. Videe kako to pali! Ljudi e se time naslaivati,
ve sad se svako raduje da kidie. Tako im je ivot postao bljutav. Ali
videe, Sinklere, to je samo poetak. Moda e nastati veliki rat, veoma
veliki rat. Ali i to je samo poetak. Novo nastaje, a novo e biti uasno za
one koji su privreni starome. Sta e ti da radi?
Bio sam poraen, sve mi je jo zvualo tue i neverovatno.
Ne znam a ti? On slee ramenima.
Cim bude mobilizacija, ja stupam u vojsku. Ja sam potporunik.
Ti? O tome nisam nita znao.
Da, to je bilo jedno od mojih prilagoavanja. Ti zna da nikad nisam hteo
da drugima padam u oi, i svagda sam radije uinio poneto suvie, da bih
bio korektan. Verujem da u kroz nedelju dana ve biti na bojnom polju.
Za ime boje.
E, mladiu, to ne sme da shvati sentimentalno. Nee mi, doista, u
osnovi priinjavati zadovoljstvo ds nareujem puanu paljbu na ive Ijude,
ali to e bit sporedno. Sad e svako od nas upasti u veliki rvanj. I ti.
Ti e svakako biti regrutovan.
A tvoja mati, Demijane?
lek. sad se setih ponovo onoga to je bilo pre etvrt asa. Kako se svet
izmenio! Svu snagu sam bio dograbio da bih prizvao najslau sliku, a sad me
je najedanput sudba pogledala neim novim iz grozovite obrazine pune
pretnje.
Moja mati? Ah, za nju ne treba da se brinemo. Ona je u bezbednosti, u veoj
bezbednosti nego to je iko danas na svetu. Ti je toliko voli?
Zar si to znao, Demijane?
On se nasmeja glasno i sasvim slobodno.
E, moj mali! Naravno da sam znao, Jo niko nije mojoj majci kazao gospoa
Eva, a da je nije voleo. Uostalom, kako je to bilo? Ti si danas dozivao nju
ili mene, zar ne?
Jeste, dozivao sam. Dozivao sam gospou Evu.
Ona je to osetila. Odjednom me je odaslala, da moram k tebi poi. Upravo
sam joj priao vesti o Rusiji.
Mi okretosmo natrag, i nismo vie mnogo govorili. On odrei svoga konja, i
pojaha.
Tek u svojoj sobi osetih kako sam bio iznuren od Demijanove vesti, a jo
vie od malopreanje napregnutosti. Ali me je gospoa Eva ula! Sa svojim
mislima dostigao sam do samog njenog srca. Ona bi sama dola da nije. Kako
je sve to udno bilo, i kako u osnovi lepo! A sada e nastati rat! A sada e
poeti da se zbiva ono o emu smo toliko puta razgovarali. A Demijan je
unapred toliko znao o tome. Kako je udno to sada struja sveta nee vie
projuriti nekuda pored nas to sada prolazi najedanput kroz naa srca, to
nas zovu pustolovine i divlje sudbe, i to e sada ili uskoro doi trenutak
kad err>o rni biti potrebni svetu, kad e on hteti da se menja. Demijan je
bio u pravu, to nije valjalo shvatiti sentimentalno. udno je bilo samo to
to tako usamljenu stvar, takozvanu sudbinu, treba da doivimo zajedno s
celim svetom. Pa dobro!
Bio sam spreman. Uvee, kad sam iao po gradu, bualo je na svim stranama od
velikog uzbuenja. Svuda je bila re >rat<!

Doao sam u kuu gospode Eve, veerali smo u batenskoj kuici. Ja sam bio
jedini gost. Niko nije govorio ni rei o ratu. Samo kasno, pred sam moj
polazak, ree gospoa Eva:
Dragi Sinklere, vi, ste me danas dozivali. Vi znate zato nisam sama dola.
Ali ne zaboravite: sad znate doziv, i kad god vam bude potreban neko ko nosi
znak, onda zovite opet!
Ona se die i poe napred kroz sumrak koji se spustio po vrtu. Visoka i
kneevska stasa, koraala je tajanstvena ena izmeu nemog drvea, a iznad
njene glave svetlucale su sitno i neno nebrojene zvezde.
Pribliujem se kraju. Stvari su tekle svojim brzim tokom. Uskoro je izbio
rat, i Demijan, udnovato tu u uniformi sa srebrnosivim ogrtaem, otputovao
je. Njegovu majku vratio sam kui. Uskoro sam se i ja oprostio od nje, ona
me je poljubila u usta, i zadrala me za trenutak na svojim grudima, njene
krupne oi gorele su blizu, utonuvi u moje.
I svi Ijudi bili su kao da su se pobratimili. Mislili su da je u pitanju
otadbina i ast. Ali to je bila sudbina kojoj su svi oni za trenutak bili
pogledali u nezakriljeno lice. Mladi Ijudi dolazili su iz kasarni, peli se u
vozove, i na mnogim licima viao sam znak ne onaj na nego lep i
dostojanstven znak, koji je oznaavao Ijubav i smrt. I mene su grlili Ijudi
koje nisam nikad video, i ja sam to razumeo, i rado im uzvraao. Oni su to
inili u zanosu, a ne po volji sudbine, ali je taj zanos bio svet, i poticao
je otuda to su svi oni bili bacili onaj kratak, uzbudljiv pogled u oi
sudbine.
Ve je gotovo bila zima kad sam stigao na bojite.
U poetku, uprkos uzbuenjima izazvanim paljbom, u svemu sam bio razoaran.
Ranije sam mnogo razmiljao o tome zato tako neobino retko moe ovek da
ivi za neki ideal. Sad sam video da mnogi, tavie, da su svi Ijudi
sposobni da za ideal umru. Samo to nije smeo biti neki lini, slobodni,
izabrani ideal, nego je to morao biti opti i primljeni u amanet.
<*ii oam viciucnuiii uviueu aa sam ijuae potcenjivao. Ma kako da ih je
sluba i opta opasnost inila jednolikima, video sam ipak mnoge ive i na
umoru, kako se velianstveno pribliuju volji sudbine. Mnogi i mnogi nisu
imali samo pri napadu, nego u svako vreme vrst, dalek, neto malo kao
opsednut pogled, koji ne poznaje nikakve ciljeve, i koji znai potpuno
predavanje gorostasnome. Verovali i mislili oni to mu drago oni su bili
spremni, oni su bili upotrebljivi, iz njih bi se budunost mogla da izgradi.
I koliko god je izgledalo da je svetu neumitnije stalo do rata i junatva,
do asti i drugih starih ideala, i to god je udaljenije i neverovatnije
zvonio svaki glas prividne ovenosti sve je to bila samo povrina, isto
tako kao to je povrina bila i pitanje spoljnih i politikih ciljeva rata.
U dubini je neto bilo u postajanju. Neto kao neka nova ovenost. Jer sam
dmao prilike da vidim mnoge a vie njih umrlo je uz mene koji su kroz
oseanje postali svesni da mrnja i bes, ubijanje i unitavanje nisu bili
vezani za predmete. Ne, predmeti, isto kao i ciljevi, bili su sasvim
sluajni. Iskonska oseanja, pa ak i najdivljanija, nisu bila upravljena
na neprijatelja njihovo krvavo delo bilo je samo zraenje iznutra, iz
razderane due, koja je htela da besni i ubija, da unitava i umre, da bi
mogla biti nanovo roena. Jedna gorostasna ptica probijala se iz jajeta, a
jaje je bio svet, a svet je morao da ode u oaramparad.
Pred salaem, koji smo bild poseli, stajao sam na strai jedne noi u rano
prolee. U udljivim udarima promicao je posustali vetar, preko visokog,
flandrijskog neba gonile su se vojske oblaka, nekud u pozadini nasluivao se
mesec. Ve celog dana bio sam uznemiren, nekakva briga me je titala. Sada,
u tami, na strai, mislio sam usrdno na slike svoga dosadanjeg ivota, na
gospou Evu, na Demijana. Stajao sam naslonjen na jednu topolu i gledao
nepomino u uskomeano nebo, ije su se vedrine, koje su tajno podrhtavale,
izlivale uskoro u velike povorke slika. Po udnoj tankoi svoga bila, po
neosetljivosti svoje koe
5
prema vetru i kii, po blistavoj unutranjoj budunosti. oseao sam da je
oko mene neki vo.
U oblacima se mogao videti neki veliki grad, iz njega su kuljali milioni
Ijudi, koji se rasue u rojevima po prostranim predelima. Posred njih stupi
neka mona boanska prilika, s blistavim zvezdama u kosi, velika kao kakva
planina, s crtama lica kao u gospode Eve. U njoj iezoe crte Ijudi, kao u
kakvoj ogromnoj peini, i izgubie se. Boginja se uuri na tlu, znak
blistae jasno na njenome elu. Izgleda da je neki san bio ovladao njome,
ona sklopi oi, i njeno veliko lice razvue se u bolu. Najedanput ona
kriknu, i iz njenog ela prsnue zvezde, mnoge tisue blistavih zvezda, i
one se uzvitlae u prekrasnim lukovima i polukruzima po crnome nebu.
Jedna od zvezda zahua uz jasan zvuk upravo ka meni, kao da me je traila.
Utom se ona riui rasprte u hiljadu varnica, odvue me uvis, pa me ponovo
baci na zemlju svet se uz tutnjavu srui nada mnom.
Nali su me blizu topole, pokrivenog zemljom i u mnogim ranama.
Leao sam u podrumu topovi su praskali nada mnom. Leao sam u kolima, i
truckao se preko pustih polja. Veinom sam spavao ili sam bio bez svesti.
Ali to god sam dublje spavao, sve sam ee oseao kako me neto vue, kako
se povinujem nekoj sili koja je nada mnom bila gospodar.
Leao sam u jednoj konjunici na slami, bilo je mrano, neko mi je bio stao
na ruku. Ali mi je dua htela dalje, neto jae me je odvlailo. Opet sam
leao na kolima, a docnije na nosilima ili lestvama, sve sam jae oseao da
mi je naloeno da nekud poem, i nisam nita drugo oseao osim kako me neto
goni da najzad tamo stignem.
Najzad stigoh do mete. Bila je no, bio sam pri punoj svesti jo maloas
osetio sam silno u sebi kako me neto odvlai i goni. A leao sam u dvorani,
u postelji na podu, i oseao sam da sam tamo kuda sam bio dozvan. Pogledah
oko sebe. Uza sam moj duek nameten je bio jedan drugi,
5i neko na njemu, koji se nae i pogleda me. Imao je na elu znak. To je bio
Maks Demijan.
Nisam mogao da govorim, a ni on nije mogao ili nije hteo. Samo me je
posmatrao. Preko njegovog lica padala je svetlost jedne lampe, koja je
visila nad njim na zidu. On se osmehivao na mene.
Beskrajno dugo gledao me je neprekidno u oi. Lagano je primakao svoje lice
k meni, tako da smo se gotovo dodirnuli.
Sinklere proaputa on.
Ja mu dadoh znak oima da ga razumem. On se ponovo osmehnu, gotovo kao
saaljivo.
Mali moj! ree on osmehujui se.
Sad su njegova usta bila sasvim blizu mojih. On lagano nastavi da govori.
Moe li se jo prisetiti Franje Kramera? zapita on. Ja mdrnuh na njega,
i mogadoh se i nasmeiti.
Mali Sinklere, pazi! Ja u morati da odem. Moda e me nekad opet
ustrebati, protiv Kromera ili inae. Ako me tada pozove, onda vie neu
doi tako grubo jaui na konju ili eleznicom. Morae tada da oslukuje u
sebi samome, i opazie da sam ja u tebi unutra. Razume li? I jo neto!
Gospoa Eva je kazala, ako ti nekad bude ilo ravo, da ti dam poljubac od
njene strane, koji je meni dala kad sam polazio. Sklopi oi, Sinklere!
Ja posluno sklopih oi, osetih laki poljubac na svojim usnama, na kojima mi
je uvek stajalo malo krvd, koja nije nikako htela da presahne. I tada
zaspah.
Ujutro su me probudili, trebalo je da me previju. Kad sam se najzad potpuno
probudio, obrnuo sam se brzo ka susednom dueku. Na njemu je leao neki
stran ovek, koga nisam bio nikad video.
Previjanje je bolelo. Sve to se otada deavalo sa mnom, bolelo je. Ali kad
ponekad naem klju i siem sasvim u sebe samog, tamo gde u mranom ogledalu
dremaju slike sudbine, tada treba samo da se nagnem nad crno ogledalo, pa da
ugledam svoju vlastitu sliku, koja sad lii potpuno na Njega, moga
Prijatelja i Vou.
HERMANN HESSE
HERMANN HESSE
Umijee dokolice
NASLOV IZVORNIKA
Die Kunst des MuBiggangs
Copyright 1973 by Hermann Hesse.
Alle Rechte bei und vorbehalten durch
Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main
Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili
koristiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim,
ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim
sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.
Umijee dokolice
Kratka proza iz ostavtine
CIP - Katatogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 821.112.2-4=163.42
HESSE, Hermann
Umijee dokolice / Hermann Hesse ; preveo Dalibor Joler. - Zagreb : Zagrebaka
naklada, 2002. - (Feniks)
Prijevod djela: Die Kunst des MuBiggangs.
ISBN 953-6996-05-7 421028020
PREVEO DALIBOR JOLER
Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
[zagrebaka naklada I ZAGREB, 2002.
Kada ne bih uistinu bio vrlo radian ovjek, kako bih uope doao na ideju da
smiljam hvalospjeve i teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo
to nikada ne ine.
Hermann Hesse (1928.)
S mojega motrita, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i hotimino slue onim
oblikom neobveznoga avrljanja to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao
prvo, tek nevaan dio mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino
obojena prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu
protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ... borbu protiv
europ-sko-amerike pomodne vjere u suverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako
mnogo postigao ... protiv, dodue, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti
bezvjernog i nepromiljenog ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, na-
dmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti. Ovakve rijei
... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi ija
opasnost, smatram, ne lei u manjku vjere u sebe i vlastitu uzvienost. esto
sam zajedno s openitim upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske oholosti
takoer neposredno upozoravao na dogaaje iz nae najnovije povijesti, na
psihiku nepripremljenost i hvastavu lakomislenost s kojom smo poli u rat, na
nesklonost kako naroda tako i pojedinaca da sukrivnju za to trae kod sebe
samih.
Hermann Hesse (1932.)
Umijee dokolice
Poglavlje umjetnike higijene
Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez
tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile liiti nas slobode i
osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnua od malih nogu nametnuti
kao ideal, tako je, uz neka druga staromodna umijea, i umijee dokolice sve
vie propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili
majstori! Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili
tek bezazleni diletanti.
Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada mnogi eznutljivo pogledavaju prema
Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada,
malo kulture i tradicije iz Indije i poneto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih
svetinja - da malo tko posegne za onim najbliim i pokua ovladati djeliem
arolije koju, itajui orijentalne knjige pripovjedaka, osjeamo kako struji
iz zdencima rashlaenih dvorita maurskih palaa.
Zato zapravo toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku
neobinu radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u turskim narodnim
pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu istonjake
knjievnosti? Zato je tako istanan i originalan mlai pjesnik Paul Ernst u
svojoj "Kraljevni Istoka" toliko esto slijedio te stare staze? Zastoje Oscar
Wilde u svojoj premorenoj mati tako rado bjeao onamo? elimo li biti iskreni
i zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo priznati
da nam debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadrajno nisu ravni nijednoj
Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kranskoj sagi. A ipak ih s
uitkom itamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom
iznova preitavali. Kako to? Ta se pojava esto pripisuje lijepoj, razvijenoj
pripovjednoj umjetnosti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski
sud: jer, ako su rijetki, pravi pripovjedaki talenti nae vlastite
knjievnosti u nas tako strano slabo cijenjeni, zato bismo trali za
strancima? Takoer, nije rije ni o radosnome uivanju u umjetnosti
pripovijedanja, barem ne
11
viiiin o njemu. U biti, za nju openito imamo malo smisla; osim iu:kii'ia
sadraja mi itajui zapravo traimo samo psiholoke i sentimentalne
podraaje.
Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas tako snano oarava, jest
orijentalna tromost, ona do umijea razvijena dokolica, vjetina kojom se
vlada s mjerom ukusa i u njoj uiva. Arapski pripovjeda na vrhuncu napetosti
svoje bajke jo uvijek ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati
purpurni kraljevski ator, vezenu i dragim kamenjem nakienu podsedli-cu,
vrline dervia ili savrenstva istinskoga mudraca. Prije negoli kraljeviu ili
kraljevni ita dopusti rei, lakim nam potezima doarava rumenilo i ivahne
crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj bijelih zuba, draesnost smjelo
usplamtjela ili srameljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprijekorno
bijele ruke na kojoj se ruiasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s bljetavi-lom
prstenja optoena biserjem. A sluatelj ga ne prekida, on ne zna za
nestrpljenje i modernu italaku halapljivost, on s jednakom revnou i
uitkom slua o svojstvima nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima
mladia ili o samoubojstvu u nemilost paloga vezira.
Dok itamo, neprestance nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi ljudi imaju
vremena! Vremena napretek! Oni mogu dan i no potroiti domiljajui se novim
prispodobama za ljepotu kra-sotice ili podlost zlikovca! A sluatelji, ako je
u podne zapoeta pripovijest do veer tek napola ispriana, mirno pou na
poinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni su
milijunai vremena, koji kao da grabe iz neiscrpna zdenca, pa im gubitak
jednog sata i dana i tjedna ne znai mnogo. I dok itamo one beskrajne,
isprepletene, udnovate basne i prie, mi i sami postajemo neobino strpljivi
te podlegavi naas velikoj aroliji ne prieljkujemo kraj - boica dokolice
dotakla nas je svojim arobnim tapiem.
Ono to pokree mnoge od toga silnoga mnotva ljudi, koji odnedavna tako
umorni i ispunjeni vjerom ponovno hodoaste kolijevci ovjeanstva padajui
pod noge velikomu Konfuciju i velikomu Lao-Ceu, duboka je enja za boanskom
dokolicom. to je arolija boga Bakha, kojom nas liava briga, stoje slatka,
12
omamljiva slast haia naspram beskrajno dubokoga mira pustinjaka koji
zasjevi na grebenu planine promatra kruenje svoje sjene i pozorno sluajui
duom se predaje stalnom, tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruenju?
Kod nas, na jadnom Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majune komadie od
kojih svaki jo vrijedi jednoga novia; no tamo, ono nerastrgano jo uvijek
tee u neprekinutu plimnom valu utaujui e svijeta, neiscrpno poput morske
soli i svjetlosti zvijezda.
Strana mi je svaka pomisao da bih naoj industriji i naoj znanosti, koje
prodiru osobnosti, htio dati kakav savjet. Ako industrija i znanost vie ne
trebaju osobnosti, neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred velikoga
kulturnog bankrota prebivamo na otoku s jo donekle podnoljivim ivotnim
uvjetima, mi moramo nastaviti potivati neke druge zakone. Za nas osobnost
nije luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema ivota, kapital bez
kojeg se ne moe. Pritom pod umjetnicima podrazumijevam sve one koji nuno
ele osjeati vlastito ivljenje i rast, biti svjesni temelja svoje snage i na
njima se izgraivati po uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoiti
obavljanjem neke podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako
jasnom i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre graevine, svod i
zid, krov i stup.
No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da bi si
protumaili novosteena znanja i iskustva i pustili da ono to u njima
podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da bi, nenamjerno se predajui, uvijek
iznova bivali sve blii prirodnomu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili
prijateljem i bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Nevano je stvara li
tko slike ili stihove ili tek eli uivati u sebi graditelju, pjesniku i
stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi. Slikar stoji
ispred svjee grundirane slike, osjea da jo nema potrebnu sabranost i
unutarnji poriv te poinje iskuavati, kolebati se, usiljeno raditi, da bi na
posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa osjetivi se nesposobnim i
nedoraslim dinomu zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre
radionicu jalan na svakog ulinog pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj
djelatnosti i miru savjesti. Pjesnik se zbuni pred zapoetim planom ne
nalazei u njemu
13
vie onu veliinu koju je isprva osjeao, iskria rijei i stranice, ponovno
ih napie, doskora i njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno zrio, sad
najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se
strasti i osjeaji najednom ine triavima, neiskrenima, sluajnima te on od
njih bjei isto onako zavidei ulinomu pometau. 1 tako dalje.
ivot mnogih umjetnika treinom se, pa i polovicom sastoji od takvih
trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati u neprekinutu
tijeku gotovo bez stanke. Tako nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih
je vanjski izgled oduvijek izazivao prijezir ili saaljenje skuenih umova
koji ne razumiju umjetnost. Kao to filistar teko moe razumjeti kako golem i
silno sloen posao moe stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto tako ne
moe shvatiti zato jedan toliko aav umjetnik jednostavno ne nastavi
slikati, nizati poteze kista i zato u miru ne dovri svoje slike, zato je,
tovie, tako esto nesposoban za daljnji rad, zato se baca i tone u
razmiljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga
umjetnika svaki put iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste
nevolje i samoga sebe mui sve dok ne shvati da mora potivati uroene mu
zakone i da ga, stoje utjeno, jednako esto paralizira izobilje kao i umor. U
njemu sazrijeva neto to bi on najradije jo danas pretvorio u vidljivo,
lijepo djelo, no ono se ne da, nije jo zrelo, svoje jedino mogue, najljepe
rjeenje ono u sebi jo nosi kao zagonetku. Ne preostaje, dakle, drugo doli
ekanje.
Za to ekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito usavravanje u
poznavanju djela znaajnih prethodnika i suvremenika. Ali nosi li posvuda sa
sobom, kao trn u peti, nerijeen dramski zadatak, tad je najee neugodno
itati Shakespearea, a mui li i alosti li te prvi neuspjeh skice za sliku,
Tizian e ti vjerojatno biti loa utjeha. Napose mladi ljudi, kojima je
"mislei umjetnik" ideal, smatraju da e vrijeme oteto od umjetnosti najbolje
potroiti razmiljajui, pa se bez cilja i koristi zapleu u duboka
mudrovanja, skeptina razmiljanja i ina melankolina raspoloenja.
Ostali, koji se jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola, koji i meu
samim umjetnicima odnedavna ima sve vie uspjeha, pronalaze put do mjesta na
kojima se toi dobra kapljica.
14
Oni uivaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj, tjei-telj, izvor
blagosti i snova otmjenije je i ljepe boanstvo od onoga u to nas u zadnje
vrijeme njegovi brojni neprijatelji ele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga.
Voljeti ga umjetniki i mudro, u njem uivati, a laskavi mu jezik razumjeti u
svoj njegovoj njenosti, za to ovjek, skoro kao i za druge umjetnosti, mora
imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je potrebno kolovanje i ne slijedi li
dobru tradiciju, rijetko e dosegnuti savrenstvo. ak i kada bi bio
odabranik, upravo e u neplodna vremena o kojima govorimo, rijetko u depu
imati dovoljno novca za pravo tovanje nekoga boanstva.
I kako da sada izmeu tih dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u
misli utonule, obeshrabrujue praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i
duu?
Druenje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim situacijama ne
pomau i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a u njih se ubrajati nikada
nije bila ambicija umjetnika. A i sestrinske umjetnosti obino u zla vremena
jedna drugu ostavljaju na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerijeenog
zadatka, veoma e rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i,
svoj mir i ravnoteu. Jer uivati duboko i potpuno umjetnik moe =; samo
u jasna, stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaama svaka
umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ; ubitano nadmonom.
Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethovena moe jednako lako
dokrajiti kao i ozdraviti.
Tu je toka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i
profinjeno umijee ljenarenja i gdje moja inae bezgreno germanska ud sa
zaviu i enjom pogledava prema majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna
vjeba uspjela u prividno bezoblino stanje vegetiranja i nerada unijeti neki
ritam koji ralanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolianja rei da sam mnogo
vremena potroio na eksperimentalno bavljenje problemom toga umijea. Iskustva
koja sam pritom stekao moram sauvati za kasniju, posebnu prigodu - neka zasad
bude dostatna moja tvrdnja da sam, primjerice, nauio u kritinim se vremenima
me-todino i s velikim uitkom baviti neradom. No da se mogui
15
umjetnici meu itateljima, umjesto da se sami prihvate meto-dinoga
ljenarenja, ne bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u
nekoliko reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga
umijea.
1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knjinice do-nesoh najpotpunija
njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i "Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih
itati i nakon poetnoga kratkog uitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih
da su mi obje dosadne.
2. Domiljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da se u tim
knjigama dokraja smije uivati samo leei ili sjedei na podu. Uspravni
zapadnjaki stolac liava ih svakog djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put
postao svjestan potpuno drugaijega pogleda na prostor i stvari koji ovjek
ima iz leeeg poloaja ili unja.
3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozraja udvo-struavalo kada
bih, umjesto da sam itam, drugima davao da mi itaju (pri emu je nuno da i
ita lei ili ui).
4. To sada racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo osjeaj
rezignirana sluatelja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez
itanja mogu satima mirovati i svoju pozornost zaokupiti prividnim sitnicama
(zakonitostima leta muica, ritmikom estica praine ulovljenih u sunanoj
zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To je urodilo sve veom zauenou
nad mnotvom zbivanja i umirujuim, potpunim zaboravom sebe samoga ime se
stjee osnova za blagotvoran i nikada dosadan
far niente. Bio je to poetak. Drugi e izabrati neke druge putove da bi iz
svjesnoga ivota utonuli u umjetnicima toliko nune i teko ostvarive sate
samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog moda postojeeg zapadnjakog
majstora dokolice izmamio da progovori o svome sustavu, ispunio bi mi arku
elju.
(1904.)
16
O putovanju
Kada su mi predloili da neto napiem o poeziji putovanja, u prvi mi se mah
uinilo primamljivim da jednom od srca nagr-dim sve gadosti suvremenog
turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao takvim, moderne, puste hotele,
strane gradove poput Interlakena, Engleze i Berlince, unakaem i beskrajno
skupi badenski Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao
kod kue, teniske terene Luzerna, gostioniare, konobare, hotelske obiaje i
cijene, patvorena domaa vina i narodne nonje. No, kada jednom zgodom u vlaku
izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj obitelji ne uskratih svoja zapaanja o
toj temi, oni me uljudno i hladno zamolie da utim; a kad sam drugom zgodom u
Luzernu plj usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen, ve fiziki
prisiljen da nelijepo se urei napustim gostionicu. Od tog doba nauio sam se
svladavati.
Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim putovanjima bio
sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio vee ili manje blago. Pa emu onda
grditi?
O pitanju, kako suvremen ovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i knjiica,
ali, koliko znam, ne i dobrih. Kada netko kree na put radi razonode, zapravo
bi trebao znati to ini i zato to ini. Dananji putujui graanin to ne
zna. On putuje jer je ljeti u gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se
promjenom zraka, pogledom na druge krajeve i ljude odmoriti od naporna posla.
On putuje u planine jer ga mori neka nejasna enja, neshvaena udnja za
prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer je to dio ope kulture. No on
putuje uglavnom zato jer putuju i svi njegovi roaci i susjedi, jer se poslije
o tome moe priati i hvastati se, jer je to u modi i jer se poslije, kod
kue, ovjek opet osjea tako ugodno.
Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi. No zato gospodin Krakauer
putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubun-den, gospoa Schilling u
Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to ini jer ima mnogo poznanika koji takoer
uvijek odlaze u Berchtesgaden, gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od
Berlina i da^jfejji modi, a gospoa je Schilling ula daje zrak u
17
Sankt Blasienu veoma dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove
i rute, i nita se ne bi promijenilo. Poznanike moe svugdje imati, novca se
moe svugdje rijeiti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima s dobrim
zrakom. Zato, dakle, upravo Berchtesgaden? Ili Sankt Blasien? U tom je
pogreka. Putovanje bi uvijek trebalo znaiti doivljaj, a doivjeti neto
vrijedno ovjek moe samo u krajevima s kojima je duevno povezan. Povremen
lijep izlet, vesela veer u vrtu restorana, vonja parobrodom po jezeru nisu
po sebi nikakvi doivljaji, nikakva obogaenja naega ivota, nikakvi trajnom
snagom d|elotvorni poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za gospodu Krakauera
i Mullera.
Moda za te ljude uope nema mjesta na Zemlji s kojim imaju prisnije odnose.
Nema za njih zemlje, obale ili otoka, nema gore, nema staroga grada koji ih
privlai snagom slutnje, kojega im prizor ispunja najdrae snove i upoznavanje
kojega za njih znai skupljanje blaga. Usprkos tomu oni bi mogli putovati
sretnije i ljepe, kada se ve mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo
na zemljovidu, morali barem povrno upoznati s bitnim znaajkama drave i
mjesta u koje putuju, te u kojem su odnosu njihov smjetaj, konfiguracija tla,
klima i narod prema zaviaju putnika i njegovoj uobiajenoj okolini. A tijekom
boravka u stranome mjestu morali bi pokuati uivjeti se u osobitosti kraja.
Morali bi se ne samo u prolazu diviti planinama, vodopadima i gradovima kao
efektnim prizorima, ve nauiti svakoga od njih na njegovu mjestu prepoznavati
kao nunog, doraslog i stoga lijepog.
Tko za to ima dobru volju, lako e sam otkriti jednostavne tajne umijea
putovanja. On nee poeljeti u Sirakuzi piti miin-chensko pivo te, dobije li
ga uope, jo primijetiti kakoje bljutavo i skupo. On nee putovati u strane
zemlje, a da barem donekle ne razumije njihov jezik. Krajolik, ljude, obiaje,
kuhinju i vina tuine on nee mjeriti mjerilima svojega zaviaja i eljeti da
Venecijanac bude odrjeitiji, Napolitanac tii, stanovnici Berna da su
ljubazniji, daje chianti malo slai, Rivijera prohladnija, a obala laguna
strmija. Svoj nain ivota on e pokuati prilagoditi obiajima i znaajkama
mjesta, pa e u Grindelwaldu ustajati rano, a u Rimu kasno itd. A napose e
svugdje nastojati pribliiti
18
se narodu i razumjeti ga. On se, dakle, nee kretati u drutvu meunarodnih
putnika, nee odsjedati u meunarodnim hotelima, ve u gostionicama u kojima
su gostioniari i osoblje domai ljudi, ili jo bolje - privatno kod ljudi u
ijem e kunome ivotu nai sliku ivota naroda.
Bilo bi neizrecivo smijeno kada bi putnik u Africi htio uzjahati na devu u
redingotu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da se u Zermattu ili
Wengenu nose pariki kostimi, u francuskim gradovima govori njemaki, u
Goschenenu pije rajnsko vino, a u Orvietu jedu ista jela kao u Leipzigu.
Upita li tu vrstu putnika o Bernskim Alpama, srdito e govoriti o visokim
cijenama brdske eljeznice Jungfrau, a navede li ih da govore o Siciliji,
saznat e da tamo nema grijanih soba, ali da u Taormini moe nai izvrsnu
francusku kuhinju. Upita li ih za tamonji puk i ivot, priat e ti kako se
tamo nose beskrajno smijene nonje i govori potpuno nerazumljiv dijalekt.
Dosta o tome. Ta elio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o nerazboritosti
veine putnika.
Poezija putovanja nije u odmoru od domae jednolinosti, od posla i nedaa,
nije u sluajnome susretu s drugim ljudima i promatranju drugih slika. Ona
nije ni u zadovoljenju znatielje. Ona je u doivljaju, to jest u vlastitu
obogaenju, u organskome usvajanju novosteenoga, u porastu naega
razumijevanja za jedinstvo u raznolikosti, za tu veliku preu od Zemlje i
ovjeanstva, u ponovnom otkrivanju drevnih istina i zakona u posve novim
okolnostima.
Tu pripada i ono to bih posebno elio nazvati romantikom putovanja:
mnogovrsnost dojmova, neprestano radosno ili tjes-kobno iekivanje
iznenaenja, posebice uitak u ophoenju s ljudima koji su nam novi i strani.
Pogled kojim portir ili konobar odmjerava gosta isti je u Berlinu i u Palermu,
no nee zaboraviti pogled retijskoga pastireta kojega si iznenadio na nekom
panjaku Graubimdena. Nee zaboraviti ni malu obitelj u Pistoji kod koje si
jednom zgodom proboravio dva tjedna. Moda e zaboraviti imena, nee se vie
tono sjeati malih sudbina i briga tih ljudi, no nikada nee zaboraviti kako
si se u nekom sretnom asu najprije zbliio s djecom, zatim s blijedom
enicom, a
19
onda s muem ili djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro poznatim
stvarima, nisi se morao nadovezivati na stare i zajednike teme, bio si im
tako nov i stran kao i oni tebi i morao si odloiti konvencionalnost, crpsti
iz sebe sama i vratiti se korijenima vlastita bia kako bi im imao to za
rei. S njima si moda govorio o sitnicama, ali si govorio kao ovjek s
ovjekom, opipavajui i ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te
strane ljude, da osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i ivota.
Tko u stranim krajolicima i gradovima ne trai samo slavne i uoljive stvari,
ve u sebi udi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u njegovu e sjeanju
najee sluajnosti i sitnice imati posve osobit sjaj. Kada pomislim na
Firencu, prva slika koju vidim nije katedrala ili stara palaa sinjorije, ve
jezerce sa zlatnim ribicama u Giardino Boboli u kojem sam svoga prvoga
firentinskog popodneva razgovarao s nekolicinom ena i njihove djece, prvi
puta uo firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad po prvi
puta osjetio kao neto stvarno i ivo s ime sam mogao razgovarati i to sam
rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara palaa i sve znamenitosti Firence
nisu mi zbog toga pro-makle, vjerujem da sam ih bolje doivio i srdanije
usvojio, nego mnogi revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih
doivljaja sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu, pa i ako sam
zaboravio pokoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u sjeanju mi ostadoe
veeri provedene s domaicom u kuhinji i noi to ih probdjeh u malim vinarama
razgovarajui s mladiima i mukarcima. Sjeam se i priljiva krojaa iz
predgraa koji je pred svojim kunim vratima na meni krpao poderane hlae i
pritom drao vatrene politike govore, pjevuio operne arije i vesele puke
pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u samu sr vrijednih uspomena. A
budui da sam se tamo potukao s mladiem zaljubljenim u gostioniarevu ker,
lijepi mi je gradi Zofmgen ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka
od samo dva sata. Draesno selo Hammerstein, juno od badensko-ga Blauena, ne
bi mi sa svojim krovovima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u sjeanju da
na njega ne naletjeli jedne kasne veeri nakon dugoga, nemiloga tumaranja
umom. Zakrenuvi
20
iza izboine brijega spazih najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe
selo, tiho i usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam
stigao udobnom cestom i kroza nj propjeaio, ne bih se vie niega sjeao. No
ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli ivot upamtili kao
ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca uvam i ivu predodbu o tom cijelom,
osebujnom krajobrazu.
Tko je ikada u mlaim godinama s malo novca i bez prtljage propjeaio dobar
komad puta, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se pamti no provedena u
polju djeteline ili na svjeem sijenu, komadi kruha ili sira isproen u
alpskoj pastirskoj kolibi, iznenadan ulazak u gostionicu u kojoj se slavi
seosko vjenanje i poziv da se slavlju pridrui. Ne treba, meutim, zbog
sluaja zaboraviti bit, zbog romantike poeziju. Prepustiti se putu da te vodi
pouzdavi se u sretan sluaj zacijelo je dobra praksa, no svako putovanje,
treba li biti na radost i u dubljemu smislu znaiti doivljaj, mora imati
vrst, odreen sadraj i smisao. Greno je i smijeno potucati se iz puke
dosade i tupe znatielje po zemljama kojih unutranje bie ovjeku jest i
ostaje strano i neprivlano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek
njeguje i za nju se rtvuje, poput knjige koju briljivo odabire, kupuje i
ita, i svako putovanje radi razonode ili studijsko putovanje mora znaiti
ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu mora biti da neku zemlju i
narod, grad ili krajobraz uini duevnim blagom putnika, a on s ljubavlju i
predanou mora oslukivati tuinu i ustrajno pronicati u tajnu njezina bia.
Imuni kobasiar, koji iz hva-stavosti i pogrenoga poimanja obrazovanosti
odlazi u Pariz i Rim nema nita od toga. No tko je u nizu dugih, uzavrelih
mladalakih godina u sebi nosio enju za Alpama ili morem ili starim
talijanskim gradovima i napokon jedva pritedio neto vremena i novaca za
putovanje, taj e svaki miljokaz i svaki sunani, ruama penjaicama obrasli
samostanski zid i svaki snjeni vrh i morski predio tuine sa strau
prigrliti i ne putati od sebe prije negoli je razumio jezik tih stvari, prije
nego mu je mrtvilo oivjelo i muk progovorio. On e u jednome danu imati
neizmjerno vie doivljaja i uitaka, negoli pomodni putnik u nekoliko
21

godina, i za cijeli e ivot ponijeti bogatstvo radosti i razumijevanja i

sretnog zasienja.
Tko ne mora tedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi mu potreba
morala biti da one zemlje, u kojima nasluuje zanimljivosti za svoje oko i
srce, usvaja dio po dio i u polaganom uenju i uivanju osvaja djeli svijeta,
da u mnogim zemljama pusti korijenje i s istoka i zapada skuplja kamenje za
lijepu zgradu cjelovitog razumijevanja Zemlje i njezina ivota.
Meni je jasno da se veina naih dananjih turista sastoji iz umornih graana
koji ne ude ni za im drugim doli da na trenutak oute osvjeavajuu i
utjenu blizinu prirodnoga ivota. O "prirodi" oni rado govore gajei prema
njoj neku dijelom plahu, dijelom pokroviteljsku ljubav. No gdje ju trae i
koliki ju pronalaze?
Vrlo je rairena zabluda da treba samo otputovati na neko lijepo mjesto da bi
se bilo blie "prirodi" i okusilo njezinu snagu i utjehu. Ta jasno je da
itelju velegrada, koji bjei od vrelih ulica, svjeina i istoa morskoga ili
planinskoga zraka mora initi dobro. Time se on zadovolji. Osjeti se
svjeijim, dublje die, bolje spava i zahvalan se vraa domu vjerujui daje
stvarno uivao u "prirodi" i da ju je upio. On ne zna daje od nje primio i
razumio tek ono najpovrnije, najnebitnije, a daje ono najbolje ostavio
zapretano na putu. On ne zna gledati, traiti, putovati.
Potpuno je pogreno uvjerenje daje mnogo jednostavnije i lake u sebe primiti
djeli vicarske ili Tirola, Sjevernoga mora ili Schwarzwalda, nego stei
solidnu predodbu o Firenci ili Sie-ni. Ljudi, kojima je od Firence u sjeanju
ostao tek toranj palae Vecchio i kupola katedrale, takoer e sa Schlierseea
ponijeti tek obrise Wendelsteina, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magliastu
modrinu jezera da bi nakon samo nekoliko tjedana pravim duevnim bogatstvima
oskudijevali isto kao i prije. Priroda se ovjeku isto onako malo prostire pod
noge kao i kultura i umjetnost i upravo od nekolovana graanina iziskuje
beskrajnu portvovnost prije negoli mu se otkrije i preda.
Lijepo je eljeznicom ili potanskom koijom putovati preko Gottharda,
Brennera ili Simplona i lijepo je putovati Rivijerom
22
od Genove do Livorna ili brodom od Venecije do Chioggie. No od takvih dojmova
rijetko kada ostane pouzdan trag. Samo su iznimno profinjeni ljudi istananih
osjeaja sposobni letimice, u prolazu, uoiti znaajke nekoga veeg krajolika
i sauvati ih. Veini ostane tek openit dojam morskoga zraka, modrine vode i
obrisa obala, a i on uskoro izblijedi poput sjeanja na kazalinu sliku. Tako
je gotovo sa svim sudionicima u omiljenim drutvenim putovanjima Sredozemljem.
ovjek ne mora htjeti sve vidjeti i poznavati. Tko je temeljito prokrstario
dvjema planinama i dolinama vicarskih Alpa, bolje poznaje vicarsku od onoga
koji je u isto vrijeme s putnom kartom za kruno putovanje obiao cijelu
zemlju. Bio sam valjda pet puta u Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko
jezero jo uvijek nisam bio intimno shvatio sve dok na njemu ne provedoh sedam
samotnih dana u amcu na vesla, dok ne zaoh u svaku uvalu i ne iskuah svaku
perspektivu. Otada mi ono pripada, otada u bilo kojem asu mogu bez slika i
zemljovida nepogreivo zamisliti svaki njegov djeli i iznova voljeti i
uivati u obliku i vegetaciji obala, izgledu i visini planina, svakom selu s
crkvenim zvonikom i pristanitem, u bojama i odrazima vode u svako doba dana.
Na temelju tih osjetimo jasnih predodaba mogao sam zatim razumjeti i tamonje
ljude, razlikovati i razumjeti ponaanje i dijalekte obalnih sela, tipina
lica i prezimena, karakter i povijest pojedinih gradia i kantona.
A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema tom gradu, bila bi
mi jo i danas neobian, udnovat, neshvatljiv kuriozitet, da nisam jednom
zgodom, umoran od tupoga buljenja, osam dana i noi dijelio barku, kruh i
krevet nekog ribara s Tor-cella. Veslao sam uz otoke, s mreom u ruci gacao
muljevitim sprudovima, upoznavao vodu, biljni i ivotinjski svijet lagune,
disao i promatrao njezin osobit zrak. Otada mije bliska i prisna. Tih osam
dana moda sam mogao upotrijebiti za Tiziana i Vero-nesea, no u toj sam
ribarskoj barci sa zlatnosmeim trokutastim jedrom nauio bolje razumijevati
Tiziana i Veronesa, nego u Akademiji i Dudevoj palai. I ne samo tih nekoliko
slika, nego i cijela Venecija sad mi vie nije tek lijepa i tjeskobna
zagonetka,
23
II

ve mnogo ljepa zbilja koja mi pripada i na koju imam pravo kao osoba koja ju
razumije.
Od pasivna promatranja zlatnoutoga sunanog predveerja i bezbrina, lagodna
udisanja lakog, istog planinskog zraka pa do intimna razumijevanja prirode i
krajobraza dalek je jo put. Predivno je lijeno i spokojno satima lekariti
ispruen na toploj sunanoj livadi. No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji
jest uitak onoga kojemu je ta livada, s potokom i gorom, joikom i vrlet-nim
planinskim visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz takva komadia tla
iitati njegove zakone, prozreti nunost njegova oblikovanja i vegetacije i
osjetiti njihovu vezu s povijeu, temperamentom, nainom gradnje i govora i
nonjom domaega naroda, to iziskuje ljubav, predanost, vjebu. No takvi se
napori isplate. U zemlji koju si s mnogo truda i ljubavi upoznao i usvojio,
svaka livada i svaka hrid na kojoj otpoine odaje ti sve svoje tajne
krijepei te snagama koje drugima ne daje.
Kaete da ne moe ba svatko krpicu zemlje, na kojoj ivi jedan tjedan,
prouavati kao geolog, povjesniar, dijalektolog, botaniar i ekonomist.
Naravno da ne. Stvar je u osjeaju, ne u poznavanju imena. Znanost jo nikoga
nije usreila. Tko, meutim, osjea potrebu da ne ini prazne korake, da se
neprestano uti ivim dijelom cjeline, utkanim u zbivanja svijeta, taj brzo
poinje primjeivati sve ono posebno, izvorno, samobitno. On e posvuda u
zemlji, drveu, planinskim oblicima, ivotinjama i ljudima neke zemlje
osjetiti ono zajedniko i tomu se prikloniti umjesto da tri za sluajnostima.
Uvidjet e da se to zajedniko i tipino oituje i u najnjenijem cvijetu, u
najistananijim nijansama boje zraka, u najsitnijim razlikama narjeja,
graevinskih oblika, pukih plesova i pjesama, i ve prema prirodnoj sklonosti
neka e mu puka poalica ili miris lia, crkveni zvonik ili kakav siuan
rijedak cvjeti postati formulom kojom jezgrovito i pouzdano moe obuhvatiti
itavu bit nekog krajobraza. A takve se formule ne zaboravljaju.
Dosta o tome. Jo bih samo htio rei da ne vjerujem u neku posebnu "nadarenost
za putovanje" o kojoj se esto govori. Ljudi kojima na putovanjima strane
stvari na brz i ugodan nain postaju bliske i koji znaju zapaati sve stoje
izvorno i vrijedno,
24
to su isti oni koji su u ivotu openito spoznali smisao i znaju slijediti
svoju zvijezdu. Snana enja za vrelima ivota, udnja da se osjete prisnima
i sjedinjenima sa svim to ivi, stvara i stasa, njihov je klju za tajne
svijeta za kojima oni poudno i radosno tragaju ne samo na putovanjima u
daleke zemlje, ve isto tako i u ritmu svakodnevna ivota i doivljaja.
(1904.)
Pokuar
Grbavi stari pokuar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku ulicu, na
gradi i svoje djeatvo, bijae zagonetan ovjek o ijoj su starosti i
prolosti kolala tek mutna nagaanja. Kako ve desecima godina nije imao ni
graanskoga imena, ve nai oevi ne nazivahu ga nikada drukije doli mitskim
imenom Brenta Brenta Periprah.
Premda je naa kua bila prostrana, lijepa i gospodska, stajala je samo
desetak koraka od jednoga mranoga zakutka u koji su se slijevale neke od
najjadnijih siromakih uliica. Kada bi izbio tifus, to se uvijek tamo
dogaalo; kad bi se usred noi prolomila pijana graja i kletva, a gradski
policajci, polako i bojaljivo, stizali u paru, to je opet bilo tamo. Ako se
dogodilo ubojstvo ili kakva druga strahota, i tada je to bilo tamo. A Sokolska
ulica, najua i najmranija od sviju, posebno me oaravala i snano
privlaila, premda su je od vrha do dna nastavali sve sami neprijatelji. U
njoj su stanovali ak i neki najstraniji meu njima. Valja znati da su u
Gerbesauu od pamtivijeka vladali razdor i krvava zavada izmeu uenika
klasine i puke kole, a ja, naravno, bijah klasiar. U onoj mranoj uliici
esto su me gaali kamenjem, a nerijetko sam znao zaraditi i gadan udarac u
glavu i lea, ali ga i zadati i time se ponositi. Osobito sam postolarovu
siniu i dvama mesarovim dugonjama malo ee pokazivao zube, a oni su bili
protivnici od imena i znaaja.
Tom, dakle, zlohudom uliicom kretao se Brenta Brenta kad god bi sa svojim
malim limenim kolicima stigao u Gerbesau, a to je bilo esto. Brenta je
zapravo bio samo robustan patuljak dugih i pomalo iskrivljenih udova i
priglupo lukavih oiju, odjeven
25
otrcano, a opet s nekom ironinom uljudnou. Od vjenoga guranja kolica lea
mu se pogrbie, a hod postade trapav i teak. Nikada se nije znalo ima li
bradu ili ne, jer uvijek je izgledao kao prije tjedan dana obrijan. Onom se
zloudnom uliicom kretao tako sigurno kao da je u njoj roen, a moda je i
bio, premda smo ga oduvijek smatrali strancem. Zalazio je u one visoke mrane
kue s niskim vratima, pojavljivao na nekom od visokih prozora, zatim nestajao
u vlanim, crnim, knvudavim hodnicima te dovikivao, priao i dobacivao psovke
u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa svim onim ostarjelim,
lijenim, prljavim mukarcima, udvarao se prostim, raupanim, zaputenim
enetinama i poimence poznavao hrpu drske, bune, plavokose djeice. Penjao se
i sputao, ulazio i izlazio, a u odjei, kretnjama i govoru imao jak lokalni
vonj mranoga polusvijeta koji me ugodnom jezom privlaio, ali mi usprkos
bliskom susjedstvu ipak ostajao neobino stran i nedokuiv.
Mi prijatelji stajali bismo na kraju ulice, ekali da se pokuar pojavi i
svaki puta za njim u svim tonalitetima dobacivali stari borbeni pokli: Brenta
Brenta Periprah! Najee bi mirno produio prijezirno nam se cerei; no
katkada bi oslukujui zastao, nezgrapnu glavu okrenuo prema nama opako nas
gledajui te, suzdravajui bijes, lagano zavukao ruku u duboki dep svoga
kaputa inei tako vrlo podmuklu i prijeteu gestu.
Taj pogled i ta kretnja iroke smee ruke bili su krivi to sam vie puta
usnio Brentu Brentu. Snovi su, pak, bili krivi to sam na staroga pokuara
esto mislio, bojao ga se i prema njemu gajio neki udan, tajanstven odnos o
kojem on, dakako, nita nije znao. Naime, ti su snovi uvijek imali neto
uzbudljivo jezovito i titali me poput more. as sam vidio Brentu Brentu kako
posee u svoj duboki dep i vadi duge otre noeve, a ja, kao prikovan, ne
miem se s mjesta dok mi se u smrtnome strahu jei kosa na glavi. as bih ga
vidio gdje odvratno naceren u svojim limenim kolicima gura sve moje
prijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada e i mene epati.
A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te strane i
uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s ostalima na uglu ulice,
dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je
26
posezao u dep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u grimasu. Pritom
me potajice morila neista savjest i ne bih se, dokle god je bio u blizini,
nipoto usudio sam proi Sokolskom ulicom, pa ni usred bijela dana.
Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom upnom dvoru,
hodao sam dubokom, lijepom jelovom umom grabei krupnim koracima, jer ve se
sputala veer, a pred sobom sam imao jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je
ve padao mrak, a ionako tamna uma sve se vie i neugodnije zgunjavala dok
su se gore, na visokim jelama jo arile kose zrake rumenoga sutona. esto sam
pogledavao uvis, as da bih uivao u mekoj svjetlosti ugodnih boja, as
traei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak tjeskobno pritiskao
moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio kukavica, bar mi to tada
nitko nekanjeno ne bi smio rei. Ovdje, meutim, nije bilo neprijatelja ni
vidljive opasnosti - tek sumrak i udan plaviast koloplet sjena u dubini
ume. Nedaleko od ovoga mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo
ubojstvo.
Ptice se vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti, osim mene,
ne bijae ive due. Trudio sam se, tko bi ga znao zato, hodati to tie i
svaki puta bih se uplaio udarivi u kakav korijen i stvorivi buku. Tako mije
hod bivao sve sporiji umjesto bri, a misli postupno posve odlutale u svijet
bajki. Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska patuljka" i na onoga stoje
poginuo na pjeakome putu za Ernstmiihl.
U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslukujui -ponovno se zau
zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Nita se nije vidjelo, jer se u
meuvremenu skoro potpuno smrailo. To su kola, pomislim, te ih odluim
priekati. Jer, povest e me. Pokuavao sam se prisjetiti iji bi konji u ovo
doba mogli tuda prolaziti. Ali ne, nije se uo topot konja, ve su, sudei po
zvuku, to morala biti runa kolica, a upravo su se tako sporo pribliavala.
Doista, runa kolica! ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska kolica,
moda s liitzingerkoga imanja. U svakom sluaju
1 Riibezahl, gorski vilenjak iz njemake narodne prie koji zadirkuje putnike
i zavodi ih na pogrean put. (prim. prev.)
morala su se kretati prema Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo drugoga
mjesta. ekao sam.
Tad ugledam kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a iza nje u
hodu pogrbljena ovjeka. Zato se uope tako uasno duboko saginjao? Mora da
su kolica teka.
I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem. Ljepljiv glas kaljucajui
odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri koraka dalje, pa zastane kraj mene.
Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri, pa upita:
"Za Gerbesau?" zatim produi, ja uz njega. I tako pola sata - nas dvojica
jedan do drugoga kroz gluhu no. Nije progovorio ni rije, ve bi se svako
malo u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado. I svaki put, taj me pakosni,
suludi smijeh proimao do sri. Htio sam neto rei, ubrzati hod. No nisam
mogao. Na posljetku s mukom protisnuh par rijei.
"Stoje u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to vrlo
uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se stotinama puta na
ulici rugao. Pokuar zastane, opet se nasmije, protrlja ruke, naceri mi se pa
iroku desnicu polako zavue u dep kaputa. Bila je to ona zlobna i runa
kretnja koju sam toliko puta vidio a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje
dugih noeva!
Poput oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i ne prestadoh
trati prije negoli uplaen i zadihan ne cim-nuh zvonce na oevoj kui.
Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od djeaka sam postao
mukarac, gradi nam se takoer razvio, ali ne i pro-ljepao, a ak se i u
Sokolskoj ulici tota promijenilo. No, stari pokuar jo uvijek dolazi,
zaviruje u podrumske prozore, zalazi u vlane hodnike, udvara se zaputenim
enama i po imenu pozna svu onu silnu musavu plavokosu djeicu. Izgledom se
postarao, ali se nije mnogo promijenio, a meni je neobina pomisao da e ga
jednom, moda, i moja vlastita djeca saekivati na uglu Sokolske ulice
dovikujui mu njegove stare nadimke.
(1904.)
28
Raritet
Prije vie desetljea neki je mladi njemaki pjesnik napisao svoju prvu
knjiicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromiljeno nabadanje blijedih
ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to itao, osjeao je tek
plaho strujanje njenoga proljetnog daka, a u sjeni propupalih bokora nazirao
mlaahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, njena, u bijelo odjevena i etala u
predveerje svijetlom proljetnom umom - i to je sve to se o njoj ulo.
Pjesniku se to inilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on odvano
zapoe staru, tragikominu borbu za javnost. est slavnih i nekoliko manjih
nakladnika tom su od iekivanja napaenomu mladcu svi odreda uljudno
odbijajui vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo tura pisma ostala su
nam sauvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u slinim
prigodama uobiajili slati dananji nakladnici, no sva su pisana rukom i oito
nisu izvaena iz neke unaprijed stvorene zalihe.
Razdraen i umoran od neprihvaanja, dade si pjesnik o vlastitu troku tiskati
stihove u etiri stotine primjeraka. Omalena knjiica obuhvaa trideset i
devet stranica u francuskome duo-dec formatu, ukoriena u vrst, crvenosme,
na hrptu neto grublji papir. Trideset primjeraka darovao je autor
prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je nekom knjiaru na prodaju, da bi
tih dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u velikome poaru skladita. Ostatak
naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadrao za sebe, no ne zna se
to se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvoroene, a pjesnik je,
vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na odreeno vrijeme
posve odustao od daljnjih poetskih pokuaja.
No, nekih sedam godina kasnije sluajno e otkriti na koji se nain kao po
pagi stvaraju uspjene komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajui
sree, otada je svake godine isporuivao po jednu komediju, tono i pouzdano
kao kakav dobar tvorniar. Kazalita su bila puna, u izlozima su stajala
tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora.
Sada je bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalakih
pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u cvijetu
29
muevnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka autobiografija
preuzeta iz knjievne ostavtine, itatelji se za njom pomamie. I tek je iz
autobiografije svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalakih
publikacija.
U meuvremenu su one silne komedije izale iz mode i vie se ne izvode.
Knjika izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni, najee u
antikvarijatima kao konvoluti. No onaj svei njegova prvijenca od kojega je
moda - pae vjerojatno - sauvano jo samo trideset primjeraka to ih je
autor svojedobno darovao, sada je prvorazredna rijetkost koju kolekcionari
suhim zlatom plaaju i neumorno trae. Ta se knjiica svakoga dana pojavljuje
u popisima traenih knjiga; samo je etiri puta osvanula u antikvarijatu i
svaki puta meu ljubiteljima rasplamsala estoku borbu telegramima. Jer,
sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh toga,
tiskana je u vlastitoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima knjievnosti
takoer je zanimljivo i dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao pricer
hladnoga kazalinog rutinera posjeduju svei sentimentalne mladalake
lirike.
Ukratko, ta se stvarica sa strau trai, a njezin besprijekoran, neobrezan
primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se i neki ameriki
kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost i znanstvenicima, pa sad
o toj rijetkoj knjiici postoje ve dvije disertacije od kojihju jedna
rasvjetljava s jezine, druga s psiholoke strane. Njezin faksimilski pretisak
u ezdeset i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je
razgrabljen, a u asopisima za bibliofile objavljeni su ve deseci lanaka i
biljeaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo zavriti onih sto i
sedamdeset primjeraka koji su izbjegli poar. Je li ih autor unitio, izgubio
ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici ive u inozemstvu i ne pokazuju
nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo vie nego
za toliko rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li sluajno negdje
onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uniti li ih neki kolekcionar en
bloc, slavna e knjiica postati bezvrijedna i u najboljem sluaju tek se
zgodimice, ovla i s ironijom spominjati uz neke druge smijene anegdote iz
povijesti biblio-filstva.
(1905.)
30
Rujansko jutro na Bodenskome jezeru
Ponovno poee, ve poetkom rujna, maglovita jutra. Prvih dana bijahu
tjeskobna, tmurna i alobna, dok je jo ivjelo sjeanje na blistavu modrinu i
smekastu jutarnju rumen kasnoga ljeta. Izgledala su hladno, tupo, neveselo,
prerano jesenski i budila one prve, dijelom nelagodne, dijelom eznutljive
misli na toplinu sobe, sjaj svjetiljaka, klupicu uz pe u polumraku, peene
jabuke i kolovrat, misli koje svake godine prerano dolaze donosei prvu
jesensku jezu prije no to ju veseli i areni tjedni berbe voa i groa
ponovno raspre i pretvore u misaon, topao osjeaj berbe i spokoja.
No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske magle i posve im je normalno
da se sunce ne vidi prije podneva. A tko za to ima oi, zahvalno i pozorno
uiva u tim sivim jutrima s njihovom finom, kao koprenom zastrtom igrom
svjetla, s njihovim bojama jezera poput kovine i stakla i nepredvidljivim
prostornim opsjenama koje se esto doimaju poput uda, bajki i arobnih snova.
Jezero vie nema druge obale, ve se razlijeva, iroko kao more, u neke
nestvarne srebrnaste daljine. A i s ove strane, obrisi i boje vide se tek iz
neposredne blizine, dok se podalje sve rasplinjava u sivilu od oblaka,
koprene, izmaglice i vlana svjetla. Ozbiljni, samotni, markantni vrci topola
plivaju tromo poput blijedih sjenovitih otoka u maglovitu zraku, barke,
neujne poput duhova, nestvarnim plove visinama iznad zaparenih voda, a iz
nevidljivih sela i majura prigueni zvui zvona, kukurijekanje pijetlova,
lave pasa dopiru kroz vlanu hladnou kao iz nekih nedostinih, dalekih
predjela.
Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam visoko, usko trokutasto
jedro na svoj ami, nabio si lulu i kroz maglu lagano zaplovio jezerom.
Sunce je vjerojatno ve bilo iznad brda jer se ranojutarnje olovno sivilo
jezerske povrine polako pretvaralo u bistru srebrnu boju, gotovo kao na
blijedoj mjeseini. Na inae tako prijateljski bliskima, razlistanim ili aem
obraslim obalama nita se nije vidjelo, a nemajui kompasa, kao da sam jedrio
sasvim nepoznatim, beskrajnim vodama i morima oblaka, pa ak nisam mogao
nainiti niti nikakvu procjenu brzine svoje
31
plovidbe. No, nakon nekog vremena prouio sam dubinu, a kako nisam naao dno,
spustio sam plutajuu strunu s mamcem za tuke na 20 metara dubine te ju stao
za sobom lagano vui.
Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio moda jedan sat bez
prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka, kojom sam drao
ue jedra, ukoila se i utrnula, i bijah ljut na sebe to ne ponesoh rukavice.
A onda se predah tlapnjama. Razmiljah o udnome rodbinskom ubojstvu koje se,
u vrijeme koncila u Konstanzu, zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i zbog
raznih me okolnosti zanimalo, miljah na ono cijelo, neobino, burno vrijeme u
kojemu je naa tiha obala jezera bila sreditem svijeta i kulture i popritem
velikih povijesnih osobnih sudbina. Zabavljalo me i veselilo te dobro mi
znane, a sad u maglama skrivene obale naseljavati slikama onih davno iezlih
ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog nasljedstva barun ubija svoga
brata, nasluuju se odnosi s dalekim zemljama, a iz Konstanza, prepunog
uglednih gostiju, pompe i luksuza, zavodljivo blistaju drai prebogate kulture
...
Najednom me trgne naglo, otro zujanje dok sam se jo u mati trudio zamisliti
odore i oruja junonjemakih baruna i njihovih romanskih gostiju s poetka
15. stoljea. U hipu se svim ulima vratim u javu; u uzbuenju od lovake
sree zgrabim kotur, oprezno trgnem i osjetim na udici snanu ribu kako se
oajniki opire. Lagano poteui izvuem na povrinu lijepu tuku pa ju
spustim u mreu. Zatim ponovno ustro zabacim dok se ulovljena riba bijesno
praakala u kutiji. Pritom sam morao pustiti kormilo, pa se amac zanio, a
iznenadan udar vjetra prasnu mi deblenjakom i utavim jedrom oko uiju.
Nesiguran u pravac, prepustio sam vjetru puno jedro i sve veom brzinom plovio
ravno sve dok ne ugledah sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu stara
orahova stabla. Iz sivkasto zamagljenih vinograda to se nejasno nazi-rahu, s
vremena na vrijeme ulo se pratanje puaka vinogradskih uvara. Spustili
jedro i polako zaveslah prema obali jer sve topliji zrak snano minsae na
skoru kiu. Stadoh traiti najblie pristanite, ubrzo ga naoh i dok sam
izvlaio amac na obalu i raspitivao se o imenu toga malenoga thurgauskoga
sela, poe kia isprva nekako nevoljko sipiti, a zatim sve jae i sve obilnije
pljus tat i.
32
ak i da se, sudei po naznakama, toga popodneva nije moglo oekivati
razvedravanje, pljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu seosku krmu uope me
ne bi rastuili. Ja ionako nita ne drim do takozvanoga "lijepog vremena",
jer svakoje vrijeme lijepo, otvori li ovjek oi i duu; a jedna od mojih
omiljenih izletnikih radosti jest i to da me vrijeme iznenada potjera u
zakutke i meu ljude koje nikada ne bih potraio ni vidio. Uvijek je neobino,
a vrlo esto i veoma zabavno na koji tren ili sat kao nenajavljen gost sjediti
u tuoj sobi kod neznanaca, vidjeti djeli jednostavna ivota i na trenutak se
zagledati u lica koja nikada prije nisi vidio, koja ti esto uas postanu
prisna i nezaboravna, a koja moda nikada vie ne ugleda.
Bilo je prohladno u polumranoj krmi, vani je sve jae plju-tala kia i u
potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno - neizbjeni "tirolac",
bilo je oajno trpko i od njega me podilazila hladnoa. Za velikim jelovim
stolom sjedio je jedan jedini gost, neki upavi stari ribar zlovoljna lica
kakvo ve imaju pijanci, a pred njim aica rakije.
Nisam se tomu ba obradovao. Na posljetku ponem itati jueranje
Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za proirenje kupalita,
izvjee s riblje trnice, o poaru u jednom taglju, stanju okota, skorom
poskupljenju eera itd. Kiilo je sve glasnije nekom ilavom i neumoljivom
upornou, s estim promjenama ritma koji je u sebi imao neto jednako
uzbudljivo koliko i neutjeno. Malo je nedostajalo pa da izgubim onu od kue
ponesenu jutarnju vedrinu to ju je lov na tuku jo uveao. I dok sam punio
lulu, uo sam da gostioniar onoga zlovoljnoga starca oslovljava imenom
Jakobeli, a na zvuk toga imena na um su mi padale svakojake pripovijesti. O
Jakobeliju sam ve mnogo puta sluao. Bio je ribar iz Thurgaua, u narodu
poznat nadaleko i nairoko, udak i pijanac, s naznakama ludosti i neobino
sretnom rukom u ribolovu. Govorilo se da nepogreivo poznaje sve vremenske
zakonitosti i kalendar, a moda i razna druga umijea koja svatko ne razumije.
to sam starca due promatrao, bio sam sve uvjereniji da je to taj Jakobeli.
Dobacili mu nekoliko primjedaba o vremenu, ovom neobino vruem ljetu, o ranim
rujanskim maglama i izgledima za mlado vino.
33
Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me traei pogledom i
nakaljavajui se. A onda najednom, odgurnuvi aicu u stranu, on
velikodunom kretnjom to trai pozornost odmahnu rukom poput kakva drevna
proroka i poe govoriti.
"Ovo ljeto", ree, "svakako je, dragi gospodine, bilo posebno ljeto, i nita
neu rei, ali e se ve vidjeti to uskoro dolazi. Dragi gospodine. Puno
oraha i ljenjaka, to donosi otru zimu, a puno bukovog i hrastovog ira
donosi veliku hladnou. Takoer se kae:
Kad za sv. Dominika suho je i vrelo,
Zimi e nam selo dugo biti bijelo.
Tako doista i jest. No to jo ne znai mnogo. Meutim, idua godina,
razmislimo li o onome to govorim, bit e gladna godina, vrela godina. Plodovi
i voe sprit e se i usahnuti, isto tako trava i krumpir, ah e biti puno
treanja. "
"Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao to kaem, cijenjeni
gospodine. Idua e godina biti sunana godina, a Sunce je dobar gospodar, no
previe suh i vreo. A zatim e i zimajo vie zahladnjeti. Kao to se dogodilo
prije tristo godina kada se Rajna i ispod povrine ledila, a djeca se u
kolijevka-ma smrzavala."
Uslijedilo je jo nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na alost zaboravio, a
zatim me diskretno pokuao potaknuti da ga poastim jo jednom rakijicom:
pokuaj sam ljubazno preuo. Sad se, meutim, stade aliti na maglu i
hladnou, lo ulov ribe i bolove u rukama i nogama ponovno skreui pozornost
na blagotvorno djelovanje rakije koja ovjeka zgrije. Tako ju i narui, a ja,
poputajui njegovu moleivu pogledu, napokon obeah platiti. Tu se on
oraspoloi, pa voljan razgovora primaknu stolac blie meni i stade
pripovijedati vesele zgode, ponajvie o stranim pijanevanjima ili
fantastinim ribarskim pohodima. Najbolja je bila ova: jednom zgodom u Hornu
na Zellerskom jezeru prodao je ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio
ponovno otisnuti, bio je toliko nakresan da ga obalni carinici ne htjedoe
pustiti u amac, jer on nikada nije bio dobar na vesla, a jezero se burkalo i
pjenilo. On se svejedno otisnu, pokua dio puta preveslati, a onda, umoran,
utonu u amac i zaspa. A kad se probudio,
34
ami mu se upravo pribliavao steckbornskomu pristanitu kamo je i elio
stii. Ali jo bolje od toga! Sluajno je, za to u pijanu stanju nije mario,
struna ostala plutati u vodi, pa kad ju je sad htio izvui, morao se svoj
silom uprijeti jer je na njoj visjela tuka od gotovo sedam kila. Ribu je,
naravno, odmah prodao, pa se i idue noi mogao nakresati.
Kazao sam Jakobeliju da zgode te vrste nisu ba najljepe i daje on ipak malo
prestar za takve nepodoptine. Tad on ponovno velianstvenim pokretom isprui
ruku prema meni, pogladi se po bradi i stade opet govoriti knjievnim
njemakim. (Zgode je bio ispripovjedio u dijalektu.)
"Za ribolov, dragi gospodine, potrebna je srea, i samo srea. Moete triput
ploviti na jedra, kupovati srebrne mamce za tuke i sline smicalice, ali
nita ne pomae. Netko drugi moe biti pijan kao majka i vie e upecati.
Naime, jedan ima sree, drugi je nema. Vano je biti roen pod sretnom
zvijezdom, shvaate me?"
Shvaao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoi elei da ga
poastim jo jednom rakijom, suoio se s mojom neumoljivou. Neko vrijeme
neprijateljski je utio pijuckajui na tlo, a onda, okrenut prema krmaru,
stade praviti zajedljive aluzije. "Neto ti puno stranaca svraa u zadnje
vrijeme - hm -strana gospoda, da - hm. Prije smo tu bili svoji - naravno,
svoji smo bili. Ak' se tako nastavi, ti bi jo mogao postati hotelijer. Zna,
za ovakvu stranu gospodu, i tako finu. Hotelijer, tu se jo i da zaraditi -"
I tako dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krmi bio strano poznat
i nimalo mi se nije svialo to su se gostioniar, a jo vie njegov sin,
toliko nakaljavali i susprezali smijeh, a u mene gledali kao leinari.
Najednom mi se uini kao da e pljusak popustiti. Stoga upitam koliko sam
duan, na brzinu platim, ali ne ostavim napojnicu i izaem iz negostoljubive
krme uz uljudan pozdrav na koji mi om uope ne uzvratie. Umjesto toga, i
prije nego su se vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban smijeh. Najradije
bih se bio vratio i tim prostacima skresao u brk to mislim, ili ba za inat
sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne veeri u Baselu, kada sam zajedno s
dvojicom prijatelja toliko
35
kinjio nekog bezazlenog gosta iz Berlina daje s gaenjem izaao iz "nae"
krme. Stoga posramljeno dadoh dvojici ribara za pravo. A u isti mi mah pade
na pamet da sam sam protiv trojice. I tako sam, polako, odjedrio natrag,
stigao kui pokisao neto iza podneva, pa pred svoju ve pomalo zabrinutu enu
istresao ulovljenu tuku, doivljaje toga jutra i vremenska prorotva starog
Jakobelija.
(1905.)
Zimsko bljetavilo
etiri je noi i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar, sitan,
trajan snijeg, a zadnje se noi smrznuo poput stakla. Tko nije svakoga dana
pred vratima meo i razgrtao, naao se zarobljen te se morao latiti budaka da
bi oslobodio kuni ulaz, podrumska vrata i prozore. To se mnogima u selu
dogodilo, pa se gunajui prihvatie posla pred svojim kuama, navukavi
duboke izme i rukavice, a vrat i ui omotavi vunenim alovima. Oni smireni
radovali su se to je veliki snijeg stigao prije mraza i zatitio im ugroenu
zimsku sjetvu. Ali i ovdje kao i drugdje smireni su veoma u manjini, pa je
veina plaljivo proklinjala preotru zimu, ljudi su jedini pred drugima
raunali svoje tete i pripovijedali jezovite prie o slinim ljutim zimama.
No, u cijelome selu jedva da su bila dva ili tri ovjeka kojima ovaj udesni
dan nije govorio o brigama i nevoljama, ve kudikamo vie o radostima,
bljetavilu i Bojoj ljepoti. Tko godje mogao, ostajao je u kui i staji, a
tko je morao van, glavu je i duu zamatao u tople rupce, a svojoj enji nije
doputao ii drugim putom, osim onim to vodi natrag do naputene klupice uz
pe na kojoj se izmeu zelenih kaljevih ploa arila podgrjevna ploa od
lijevana eljeza. A ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan slikar ne
bi u to uvjerio, mnogo radosniji, modriji i bljetaviji od najljepega dana
kasnoga ljeta. Nebo se, isto i modro, prostiralo u beskrajne daljine, ume su
snivale pod debelim snijegom, planine bljeskale poput munje ili svjetlucale
crvenkastim sjajem, ili se pak ogrtale u duge, bajkovito modre sjene, a izmeu
svega,
36
staklasto zeleno, lealo jejo nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno svijetlo, a
u daljini tamnomodro i crno, opkoljeno bljetavim snjenobijelim jezicima
kopna na kojima nije bilo niega tamnoga osim tankih, smrznutih nizova
ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim nebom, hvastavo i razuzdano rojila se
zastraujua svjetlost odbijajui se u snjenome bljetavilu od svakog bre-1
uljka i panjaka, od svakog kamena, bivajui dvaput jaa. U ', neprekinutim
valovima svjetlucala je iznad bijelih povrina, arila se i zlatom rubila ume
i udaljene planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama bljeskala zrakom poput
tanke munje, poivala do mile volje na utoj trsci i u zelenim jezerskim
uvalama na drugoj obali, ak je i sve sjene inila blagima, plaviasto mekima
i neznatnima, kao da se toga bljetavoga dana i posljednji kutak koji se jo
opire mora svjetlou proeti i zasititi. Za takvih je dana nemogue vjerovati
da e ikada zanoati, no kad se napokon ipak spusti mrak, divno je promatrati
kako se sav taj bljetavo odvani sjaj polagano predaje, posustaje i trai
neki veo, mada nakon takvih dana niti sama no, ako je bez mjeseca, nikada
nije posve tamna. Takvi snjeni dani i zato su toliko dugi jer nas isto
zimsko nebo i nesputano svjetlo pretvara u djecu, pa tako jo jednom gledamo
Zemlju u bljetavilu stvaranja i jo jednom bez svijesti o vremenu ivimo kao
djeca koju svaki trenutak iznova iznenauje i koja ne oekuju kraj. Tako je
bilo i sa mnom kad sam potkraj toga dana, vraajui se s dugoga pjeaenja,
pri izlasku iz ve mrane ume ugledao svoje selo u rumenilu sutona. Pohodio
sam britko hladne, slobodne visove s kojih sam promatrao nizove breuljaka,
ume, oranice, jezera i daleke svijetle vrhove Alpa, lutao sam mrtvom timom
zimsko plaviastih uma u kojima, osim plaljivih uzdisaja otealih stabala,
nije glasa bilo za uti. U planinskoj umi uhodio sam crvenu, opreznu a ipak
drsku lisicu, a u trskom obrasloj movari oslukivao tamne divlje patke, vie
od sata trao za crnom unom, a na duboko zametenom obronku breuljka naiao
na malen le smrznute uto-voljke. Na povlatenu mjestu, izmeu crvenih
borova, promatrao sam bljetavi iroki vrh Glarnischa, na dvostrukoj se
vunenoj podstavi svojih zimskih hlaa sklizao niz padinu i cijeloga dana ni
ive due nisam sreo.
37
Umoran i radostan vraao sam se kui dok se vani sve bre sputao mrak. Noge
su se ve pomalo koile, i bio sam dobrano gladan, no zadovoljan. Danas je bio
dobar dan, ist, divan, nezaboravan koji vrijedi kao stotinu napola
proivljenih i zaboravljenih dana. A u sumrak, snjenom, blijedo svjetlucavom
cestom kretalo se ispred mene neto to pokuah sustii. Na udaljenosti od
moda jo stotinu metara razaznah djeaka koji je na glavi nosio preveliku
oevu vunenu kapu, a u ruci prazno vjedro. J ba u trenutku kada sam ga jasno
mogao vidjeti, zauh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme uzaludno pokuavah
odgonetnuti to pjeva, jer se zbog hladnoe vrlo brzo kretao, pa do mene
dopirahu tek pojedini tonovi. Zatim prioh blie i otada se neopazice zadrali
iza njega. urio je, s lijevom rukom duboko u depu, i esto se spoticao na
hrapavoj i grbavo zamrznutoj cesti. No bez prestanka je pjevao, etvrt sata,
pola sata, moda i due, sve dok ne stigosmo u selo i on nestade u prvoj, ve
mranoj ulici. Uvijek sam morao razmiljati i prisjeati se koju je to pjesmu
malian pjevao. Zvuala je kao prava veernja pjesma za taj dan, kao pjesma iz
nezaboravno bogatoga, pa ipak dalekoga i ve pomalo mutnoga djetinjstva.
Djeak pjevajui nije izgovarao rijei, ve samo la -li - lo, no to je uvijek
bila ona ista melodija, tek neznatno izmijenjena, svaki puta malo drugaija,
la li - la lo, no melodija je bila toliko poznata, toliko uobiajena da sam ju
i ja morao potiho pjevuiti. Pjesmu nisam poznavao. Moda je ipak bila neka
zaboravljena djeja melodija. Ne vjerujem. Za takvih izletnikih dana ovjek
uje mnogo tonova i vidi mnogo stvari koje mu se uine esto uvenima i esto
vienima i od davnina dobro poznatima, a da ih ipak nikada nije ni uo ni
vidio.
(1905.)
Prva pustolovina
Neobino je kako se doivljaji od ovjeka mogu otuiti i nestati! itave
godine s tisuama doivljaja mogu ieznuti. Cesto gledam djecu kako tre u
kolu i ne mislim na vlastito kolovanje, gledam gimnazijalce i jedva se jo
sjetim da sam to i ja
38
bio. Gledam strojare kako odlaze u svoje radionice, a vjetro-gonjasti pisari u
svoje urede, i posve sam zaboravio da sam neko i |a tako iao i nosio plavu
bluzu i pisarsku kutu s ulatenim laktovima. U knjiari promatram neobine
zbirice pjesama osamnaestogodinjaka, objavljene u nakladi Pierson u Dresde-
nu, i vie ne razmiljam o tome da sam i ja neko pisao takve stihove i nasjeo
ba tom istom lovcu na autore.
I tako sve dok u nekom trenu, u etnji ili vonji vlakom ili besanom nonom
asu ne iskrsne cijeli jedan zaboravljeni dio ivota i ukae mi se, jarko
osvijetljen, kao kakav kazalini prizor sa svim sitnicama, svim imenima i
mjestima, zvucima i mirisima. To mi se dogodilo prole noi. Vratio mi se
doivljaj za koji sam svojedobno bio siguran da ga nikada neu zaboraviti, a
koji mi je, ipak, godinama netragom pao u zaborav. Isto kao to izgubimo
knjigu ili perorez, pa nam isprva nedostaje, a onda ga jednoga dana ugledamo u
ladici meu starudijama i on je opet tu i ponovno je na.
Bilo mije osamnaest godina i zavravao sam bravarski nauk. Odnedavno mije bilo
jasno da u toj struci neu daleko dogurati te odluih jo jednom promijeniti
zanimanje. Dok se ne ukae prilika da to priopim ocu, ostao sam u bravariji
obavljajui posao napola mrzovoljno, napola veselo, kao netko tko je ve dao
otkaz svjestan da svi putovi samo njega ekaju.
Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna vrlina daje bio
u srodstvu s imunom damom iz susjedstva. Ta dama, mlada udovica nekog
tvorniara, stanovala je u omanjoj vili, posjedovala elegantna kola i jahaega
konja i slovila kao gizdava i ekscentrina jer nije sudjelovala u kolektivnom
ispijanju kave, ve umjesto toga jahala, pecala, uzgajala tulipane i drala
bernardince. O njoj su govorili sa zaviu i ogorenjem, napose otkad se
saznalo daje u Stuttgartu i Miinchenu, kamo je esto odlazila, znala biti vrlo
drutvena.
Otkad je njezin neak ili brati kod nas volontirao, to udo ve je triput
bilo u naoj radionici, pozdravilo svoga roaka i razgledalo nae strojeve.
Svaki je puta izgledala prekrasno i na
39
mene ostavljala snaan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila aavom
prostorijom i znatieljna pogleda postavljala smijena pitanja, visoka
svijetloplava ena lica tako svjeeg i naivnog kao u djevojice. Stajali smo
tamo u svojim masnim bravarskim bluzama garavih ruku i lica, s osjeajem kao
da nam je kraljevna dola u posjet. Ono to smo svaki puta naknadno uvidjeli
nikako se nije slagalo s naim socijaldemokratskim nazorima.
Jednoga dana u vrijeme uine prie mi volonter i ree: "Hoe li u nedjelju sa
mnom k mojoj teti? Pozvala te je."
"Pozvala? uj, ne zbijaj sa mnom glupe ale, jer u ti nabiti nos u kabao s
vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju naveer. Kui smo se
mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo due ostali, moda bi nam dala
koiju.
Ophoditi se s vlasnicom luksuzne koije, gospodaricom jednoga sluge, dviju
sluavki, koijaa i vrtlara, po mome je tadanjem shvaanju bilo upravo
besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon to sam ve odavno pourio
prihvatiti poziv raspitujui seje li moje uto nedjeljno odijelo dovoljno
dobro.
Do subote sam od silnoga uzbuenja i sree trkarao uokolo kao muha bez glave.
A onda me uhvatio strah. to da tamo kaem, kako da se vladam, kako da s njom
razgovaram? Moje odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo
toliko nabora i mrlja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim
toga, i moj je eir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati
trima mojim najraskonijim odjevnim predmetima - parom kao igla iljatih
glenjaa, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s poniklanim
okvirima.
U nedjelju naveer krenuo sam s volonterom pjeice u Sett-lingen, bolestan od
uzbuenja i zbunjenosti. Ugledavi vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih
borova i empresa, dok se lave pasa mijeao sa zvukom zvonca na ulaznim
vratima. Sluga nas je uveo u kuu, utke, odnosei se prema nama s
omalovaavanjem, jedva doputajui da se obranim od krupnih bernardinaca koji
su me pokuavali epati za hlae. U strahu pogledah svoje ruke koje mjesecima
nisu bile tako pedantno iste. Veer uoi, pola sam ih sata prao petrolejem i
sapunom.
40
Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu
opravu. Pruila nam je ruku ponudivi da sjednemo. "Veera e", ree, "zaas
biti spremna."
"Jeste li kratkovidni?" upita me.
"Pomalo."
"Znate, taj vam cviker uope ne stoji." Skinem ga, tutnem u dep i prkosno
pogledam.
"A i socijalac ste?", nastavi.
"Mislite socijaldemokrat? Da, naravno."
"A zato?"
"Iz uvjerenja."
"Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste
valjda doli gladni?"
U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome
oekivanju, osim triju aa nije bilo niega to bi me zbunilo. Juha od mozga,
bubrenjak, povre, salata i kolai, sve su to bila jela koja sam znao jesti,
a da se ne osramotim. Vino je domaica sama toila. Tijekom objeda razgovarala
je gotovo samo s volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili,
uskoro osjetih ugodu, pa i stanovitu sigurnost.
Nakon objeda vinske su nam ae prenesene u salon, a kada su mi ponudili finu
cigaru i na moje uenje pripalili na crvenoj i zlatnoutoj svijei, moja se
ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se odvaio i pogledati damu, a bila je
toliko profinjena i lijepa da se s ponosom osjetih prenesenim u blaena
prostranstva otmjena svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao
eznutljivu i neodreenu predodbu.
Zapodjenuli smo vrlo iv razgovor, a ja, postavi vrlo smion, odvaih se
naaliti primjedbama koje je madam nainila u vezi sa socijaldemokracijom i
crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.", ree smijeei se. "Samo vi ostanite
pri svome uvjerenju. No, kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite,
ovako "
Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i stala ju
popravljati. Tad najednom s uasom osjetim kako dva prsta zavlai u procjep
moje koulje lagano mi dotiui prsa. A kada ju zaprepateno pogledah, ona me
jo jednom dotaknu s oba prsta netremice me gledajui u oi.
41
K vragu, pomislih i srce mi stade tui, a ona malo ustuknu glumei da promatra
kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i
nekoliko puta lagano kimnu glavom.
"'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", ree svome
neaku koji je prelistavao asopis. "Da, budi tako dobar."
On ode, a ona mi se priblii, polako, irom otvorenih oiju.
"Zna ..." apnu mi meko, "... drag si."
Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojie, neujno i arko, a onda opet,
pa jo jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to tako
snano da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno traila moja usta i dok
me ljubila, oi joj se navlaie i zablistae djevojakim sjajem.
Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne. Ponovno je
ivahno razgovarala i pri svakom se bacanju alila, no ja ne izustih ni rijei
i teko disah. Povremeno joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s
mojom rukom ili mi poivala na koljenu.
Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poi.
"I vi biste ve poli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim
stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh.
"Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga prema
vratima, i ba kad je prekoraio prag, ona me trgnu za ruku i jo jednom
privue. Na izlasku mi doapnu: "Budi spretan, uj, budi spretan." Ni to nisam
razumio.
Oprostili smo se i otrali prema postaji. Kupismo karte, a volonter ue u
vlak. No meni sada nije trebalo drutvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada
prometnik zviznu, ja saskoih i ostadoh. Bila je ve mrkla no.
Omamljen i tuan vraao sam se kui dugom cestom, uljajui se kao lopov kraj
njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se prostirahu
zemlje udesa, a kada sluajno u depu napipah pomklani cviker, bacih ga u
grabu kraj puta.
Idue je nedjelje volonter opet bio pozvan na ruak, no ne i ja. Vie nije
dolazila u radionicu.
42
Tijekom tri mjeseca esto sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno
naveer, oslukivao uz ogradu, uljao se oko vrta, sluao lave bernardinaca i
um vjetra u kronjama inozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama mislei:
Moda me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kue zauo klavirsku
glazbu, meku i lelujavu, i leei uza zid zaplakao.
No nikada me vie sluga nije uveo u kuu i branio od pasa, i nikada vie
njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To mi se jo
samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen napustio sam
bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se daleko u neki drugi grad.
(1905.)
Besane noi
U sitne sate lei u postelji, a san ne ide na oi. Ulica je tiha, u vrtovima
s vremena na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje laje pas; ulicom u
daljini prolaze kola. uje ih jasno, po lelujavu zvuku prepoznaje da su na
oprugama, u mislima ih slijedi, zakrenu za ugao, najednom ubrzaju, a uurbano
se kotrljanje uskoro raspline u veliku tiinu. A onda, kasni prolaznik. Hoda
brzo, korak mu udno odjekuje u pustoj ulici. Zastane, otkljua vrata, zatvori
ih za sobom, a onda opet zavlada muk. Ponovno i jo jednom u sobu dopru zvui
mrvice ivota, sve rjee, sve tie, a onda nastupe sati kada je sve umorno, a
svaki i najtii povjetarac i najsitnije zrnce buke to se kruni ispod tapete
biva glasno i mono i u tebi budi ula. I nema sna. Samo ti umor na oi i
misli spusti tanak veo, u uhu slua um neprekidna kolanja krvi, u bolnoj
glavi slua siuni, grozniavi ivot, a u ilama osjea ravnomjeran, a ipak
zbunjuju ritam bila.
Nita ti ne pomae prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno lijeganje. To
je jedan od onih sati kada nikako ne moe od sebe pobjei. Tobom sad
gospodare misli i pokreti tvoje udi i tvoga sjeanja, a nema drutva da ih,
kao obino, razgovorom odagna. Tko ivi u tuini, u sjeanje mu dolaze kua i
vrt iz njegova zaviaja i djetinjstvo i ume u kojima je proivio svoje
43
najslobodnije i najnezaboravnije djeake dane, sobe i stubita u kojima su
odjekivale njegove djeake igre, i slike roditelja, nekako stranih, ozbiljnih
i ostarjelih, s ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u oima. On prua ruku
uzalud traei uzvraenu desnicu, no preplavi ga plima tuge i samoe, a neki
drugi likovi to izranjaju u zbunjenosti i ozbiljnosti toga asa gotovo nas
sve rastuuju. Tko nije u mladim danima svojim najbliima katkad zagorao
ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije prkosno i oholo
propustio neku sreu koja mu se nudila, tko nije bar jednom povrijedio tue
ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio prijatelje nepromiljenom rijeju,
neispunjenim obeanjem, runim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom
stoje i mirnim te oima u tiini udno promatraju, a tebe je sram pred njima i
sram te je pred sobom.
Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu bezbrino prospavao
izmeu dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao
danas, bio sam svoj utljivi, nenaminkani zabavlja. ivio si intenzivno, u
to si vrijeme neizmjerno mnogo vidio, razgovarao, sluao, smijao se, a sada,
kao da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuuje, a
plavi su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike tvoga
zaviaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni.
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utoite, arobnjak i
tihi tjeitelj, i ao mi je iz dubine due svakoga tko se, patei od dugih
nesanica, nauio zadovoljiti s pola sata grozniava drijemea. Ne bih, ipak,
mogao voljeti ovjeka za kog znam da u ivotu nije imao neprospavanih noi; to
bi morala biti neka djeji ista, neiskvarena dua.
U ovom naem uurbanom, opojnom ivotu zastraujue je malo trenutaka kada
dua postaje svjesna sebe same, kada se ivot ula i ivot duha povlai, a
dua raskriljena stoji pred zrcalom sjeanja i savjesti. To se zbiva, moda,
kada doivimo veliku bol, moda uz majin odar, uz bolesniku postelju moda,
ili na kraju duega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je
praeno smetnjama i sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih noi. Samo se
tada bez silnih vanjskih potresa
44
dua moe izraziti, bilo kroz uenje ili strah, osudu ili tugu. Duevni ivot
koji vodimo tijekom dana nikada nije toliko ist; naa ula u njem snano
sudjeluju, razum se namee pridodajui osjeajima i trunku glasa osude, finu.
dra usporedbe i finu, razornu dra ale. No dua utonula u snohvaticu ne
opire se, pa u toj ovisnosti i potlaenosti koje traju danima i mjesecima,
proivi pola ivota sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tjeskobnoj, besanoj
noi ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga samovoljnoga ivota
iznenadi ili uasne. Dobro nam je s vremena na vrijeme primijetiti da na
ivot nije samo oblik, da u sebi nosimo mo otpornu na sve vanjske utjecaje i
nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko
doista neto jest i posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima
i iz takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda.
Htio bih rei pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to moda suvino, jer
vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju to elim rei. No, moda e ipak
rado proitati napisano ono to im je poznato, a to inae nije predmetom
razgovora. Pritom mislim na unutarnji odgoj koji se stjee nespavanjem. Svaka
bolest i nunost ekanja uitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No kola
svih ivanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio", kae se
za ljude koji u pokretima i govoru oituju neobinu mjeru suzdrane
profinjenosti i njene obazrivosti. Ovladavanju vlastitim tijelom i mislima ne
ui nas nijedna kola tako dobro kao kola nesanice. Njeno doticati i
obazrivo postupati moe samo netko komu je i samome potreban njean dodir. S
blagou promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duevne
razloge i sve ljudske slabosti dobrohotno razumjeti moe samo onaj koji je
esto u neumoljivoj tiini samotnih sati bio izruen na milost i nemilost
vlastitim nesputanim mislima. U ivotu nije teko prepoznati ljude koji su
mnoge noi preleali budna oka.
Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako zasluuje da
se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je kola
strahopotovanja - strahopotovanja sviju stvari, onoga strahopotovanja koje
i najskromniji ivot moe pokropiti mirisom trajno uzviena raspoloenja,
onog istog
45
strahopotovanja koje je prvi i najvaniji uvjet pjesnike i umjetnike
veliine.
Zamislimo besana ovjeka dok lei u postelji. Sati teku tiho i uasno sporo,
izmeu dvaju otkucaja sata zjapi iroka, crna provalija nepodnoljiva
beskraja. - Koliko smo esto uli trkaranje mia, kotrljanje kola, kucanje
sata, ubor zdenca, huk vjetra, kripu namjetaja! ujemo ih ne marei za
njih. No sada se u toj samoi i grobnoj tiini eznutljivo hvatamo za svaki
daak ivota koji nas okrzne. Kola u prolazu ivahno nas zaposle,
procjenjujemo im teinu i model, umor ili snagu konja, pokuavamo pogoditi
kojom se ulicom kreu i kamo e skrenuti. Ili pak vodoskok! Sluamo ga
zahvalno kao njenu glazbu, kao to bolesnik slua rijei prijatelja koji mu
dolazi u posjet unosei u njegovu samou miris zdravlja i daak vanjskoga
ivota. Sluamo pad vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim blae i neujednaeno
otje-canje. U neprestanom umu nastojimo uti neki ritam, tiho pjevuimo u
taktu glazbe, a zatim zautimo sluajui ga kako sam nastavlja svoj poj.
Sanjarei, u mislima pratimo vodu to otjee kao potok i rijeka natrag u more
i kolijevku vjenoga postanka, htijenja i obnove. Tu poinje tkivo due,
polovinih misli, na se ivot pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom
bivaju jasni u doivljaju koji nam se dosad inio nerazjanjenim i zbrkanim.
Taj put od oslukivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega zbivanja te
strahopotovanja pred skrivenom zadnjom tajnom ivota neemo prijei nikada
tako strpljivo, paljivo i ozbiljno kao u tim nonim satima.
Na taj su nain, zasigurno, ve svi besani ljudi svoju nevolju pretvorili u
vrlinu. U njihovoj im patnji elim strpljenje i, ako je mogue, ozdravljenje.
Svima lakomislenima, a navlastito onima vitalnima to se hvastaju zdravljem,
elim gdjekad pokoju besanu no u kojoj e utke morati zastati pred
prijekornom pojavom vlastita unutranjeg ivota.
(1905.)
46
Na Gotthardu2
Ma koliko esto odlazio u planine do sada sam tek etiri puta vidio suroga
orla. Prvi put, tada skoro jo djeak, kada sam u srebrnastim visinama spazio
sigurno i lijepo kruenje velike ptice i saznao daje to orao, srce mi stade
jae tui i ja u tom kraljevski otmjenomu letu vidjeh pjesmu i simbol.
Slijedio sam ga edna pogleda zauvijek ga sauvavi u sjeanju. Otada nikada
vie nisam odlazio u planine bez tihe enje da ga ponovno vidim, i stotinama
sam puta na visinskim stazama dizao pogled gajei djelominu nadu. Ta se nada
rijetko ispunjala, no ostala je u meni jednako iva. Postoje stvari i elje uz
koje vezujem svu zadihanu ivotnu radost i predodbu o najpoeljnijoj
zemaljskoj slasti; a tu prije svih ubrajam ove tri: zvjezdanu zimsku no u
visokome gorju, veernju vonju barkom po venecijanskoj laguni, te vrebanje
orla iznad planina. Kad god me umor svlada od brige i razoaranja, a isprazan
me i ruan dan ojadi i ukoi, ja utoite traim u tim slikama, i mada one
najee ostaju tek neostvarive elje, moja je udnja u njima ipak nala vrst
i ist cilj, a to je ve polovica ozdravljenja.
Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih prekinuo dugu zimu i ponovno
udahnuo kulturu, vidio ljude i osjetio se suvremenikom. To su bili lijepi,
ispunjeni dani: vidio sam nove Weltijeve slike, sluao Beethovena, Mozarta i
Huga Wolfa, druio se s prijateljima slikarima, pjesnicima, urednicima, vidio
ulice pune svijeta, brza kola i lijepo odjevene ene, a nou pijuckao vino uz
ivahne razgovore. Uivao sam u tome da me u trgovinama dobro poslue (premda
poznajem i ljubaznije trgovce od zurikih), priutio si temeljito i ugodno
brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predveer sjedio u vrlo prometnoj kavani s
francuskim i talijanskim urnalima, elegantnim gostima, poletnim konobarima i
dobrim biljarom. Istodobno sam sa zadovoljstvom bio svjestan injenice da od
srca i iskreno uivam u svemu to je gradskim ljudima ve odavno postalo
dosadno i svakodnevno, i tih sam dana vjerojatno bio najzadovoljniji ovjek u
gradu.
2 Sankt Gotthard - planinski masiv u vicarskim Alpama, {prim. prev.)
47
Krajem tjedna uini mi se daje za ovaj puta dosta i da bi sada bilo dobro opet
sjediti kod kue izmeu jezera i ume, spavati u svom krevetu i ponovno
misliti na posao. Ljudi su mi sve manje imponirali, sve manje mi se inili
puni ivosti i duha, a osjetih i potrebu da svakodnevne umjetnike uitke sada
na miru ponovno proivim jer su se jedan s drugim poeli mijeati i pomalo
blijedjeti. Dakle, kui!
No kako sam tih osam dana preko Zurikoga jezera gledao blijede, tihe Alpe, s
nastupajuim umorom i zasienjem u meni se snano budila pjesma o surome orlu
i zimskoj noi u visokome gorju koju ve dugo ne uh. Novac za put dostajao je
jo za dva, tri dana i odluih skoknuti do Gottharda koji jo nikada, osim u
prolazu, zimi nisam vidio. Zimske izme i ostalu opremu imao sam sasobom, pa
mije preostalo jo samo da kupim kartu i ukrcam se.
Dan je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbliih stabala, breuljaka i kua,
nita se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo u blijedoj izmaglici koja je
svjetlost primala jo samo od svjeega, istog snijega. udilo me to se
Zugerko jezero ne pojavljuje, sve dok nisam otkrio daje zaleeno i zameteno
snijegom. S nestrpljenjem sam ekao traak sunca i kidanje magle. ekao sam ih
u Arthu, u Brunnenu, u Fliielenu, a kada smo proli Erstfeld -ve se bliilo
podne - a mi jo uvijek u oblacima i sumraku, poeo sam gubiti vjeru i
razoarano se pomirio da e gore padati snijeg i doekati me tmurno vrijeme.
Rijetko sam se kada s toliko napete pozornosti uspinjao gotthardskom
eljeznicom, no Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio u magli, smioni
mostovi na rijeci ReuB bili su u magli, a kada proavi kroz Wassen ni tamo
nisam naao sunce, napustio sam nadu i svalio se u sjedalo. Planine su uvijek
lijepe i kadto volim i u magli uivati, no kada zna kako u Alpama izgleda
sunan dan, a preostala su ti jo samo dva do tri, teko ti pada uzaludno
iekivanje modroga neba.
A kad sam ve poeo razmiljati nije li moj izlet obino, brzopleto rasipanje
novaca, vlak je iznad Wassena iziao iz tunela, a u sumaglici i sivobijelom
snjenom svjetlu uini mi se da vidjeh traak modrine i sunca. Hitro skoim,
otvorim prozor i stanem
48
zuriti u nebo. Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake crvenkasto probijala
visoka litica s kosim snjenim brazdama bivajui sve jasnija i blia, iza nje
jo jedna, a povie i trea. S vrhova planinajuriao je vjetar u snanim
zapusima, poderani su se oblaci mrvili bivajui sve tanji i sablasniji, a
zaas se cijelo gorje raskrilo, i razdragano, suncem obasjano, zablistalo na
prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim prostiralo bistro, tiho, skoro
ljubia-stomodro nebo. Obuze me srea, a u sjeanju mi se probudie stotine
slinih zimskih dana u planini, zlatnih i sjajnih, i svaki je bio dragulj.
Sada vie nisam mislio na orla i no obasjanu mjeseinom; lako poput djeaka
iskoio sam u Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti.
Svi grebeni i vrhovi bili su tako udesno jasni i bliski, kakve se vidjeti
moe samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubiastim sjenama i
bljetavilom snjenih polja. Zapue umjeren fen, a suncem natopljen zrak
stopli se kao s proljea. I opet sam, kao i prije za mnogih dugih etnja,
esto stajao tiho i gledajui oko sebe imao osjeaj kao daje sve arolija koja
bi u tren oka mogla ieznuti. Ponovno me obuze onaj neobino blaeni, gotovo
tjeskobni osjeaj koji izletniku govori: Ovako uzvienu Zemlju nikada vie
nee gledati! Drvenim saonicama razrovanom, snanim vjetrom as razmetenom,
as posve zatrpanom cestom pokrivenom smrznutim, metar visokim snijegom,
uspinjao sam sepolako uz brdo, borei se s vjetrom, prema Schollenenu3 i
avoljemu mostu. Slavna, velianstvena cesta i cijeli taj dio divlje doline
rijeke ReuB zimi su nemjerljivo ljepi, negoli sam ih ljeti vidio. I kao u
bajci, mlada rijeka ReuB to se ispod plavia-stih, na mnogim mjestima
probijenih ledenih kora huei valja niza snijegom zameteni klanac, jedini je
ivot u toj bijeloj grobnoj tiini. A nad malim slapom iznad avoljega mosta,
poput svoda to naizgled slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotinama
grotesknih iljaka ledeni baldahin od siunih kaplja.
Andermatt kao vremenska razdjelnica bio je pravi doivljaj. Iz divljega,
gruboga, vjetrom propuhanoga klanca izaao sam kroz kratki tunel koji tamo
pokriva cestu u sunan krajolik za-sljepljujue bjeline. iroka planinska
dolina toplo se sjala, na
1 Klanac u vicarskim Alpama u kojem je i mitski avolji most. (prini- prev.)
49
njezinu kraju, uplaviastoj sjeni, uzdizala se litica, tiha Hospen-ska dolina
s crnim langobardskim tornjem spavala je skutrena i mrana izmeu visokih
snjenih zidina, na lijevoj strani pogledom sam traio zavijanu i mjesecima
snijegom zakrenu ulicu Furka. udno su u Andermattu izgledali prazni hoteli,
zatvoreni i do prizemnih prozora zatrpani u snijegu iz kojeg su strili jo
samo vrci eljeznih vrtnih ograda. U "Kruni" sam popio kavu i ugrijao se na
kamenoj pei koju je prije ezdesetak godina sazidao tadanji vlasnik Kolumban
Camenzind. Njegovo i enino ime stoji starinskim slovima napisano na
sredinjoj ploi.
Sputala se veer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam natrag i tada,
visoko u brdima, jo iznad najviega zavoja gornje ceste, primijetih pticu u
letu. Velik suri orao tiho je i lagano kruio zrakom, aja sam ga, zastavi,
dugo promatrao neobino zateen ispunjenjem te gotovo ve zaboravljene elje.
Sada sam znao da nee izostati ni vedra, mjeseinom obasjana no, jer fen je i
dalje puhao umjerenom jainom, a prema jugu nebo je bilo tako bistro modro kao
otvorena aska proljetnoga goraca.
Sputanje natrag niz dolinu prema Goschenenu vie nije predstavljalo napor. U
RoBliju sam naruio vino i jelo i malo otpoi-nuo, sve dok se oko jedan sat
iznad strmoga grebena nije pomolio gotovo pun Mjesec. Tada sam omotao
dokoljenice, navukao rukavice, pa krenuo usnulim selom kraj stare crkvice
udesno mirnim putom kroz usku postraninu dolinu prema gleeru Dam-ma i
goschenenskom panjaku. Hodao sam bez cilja i bez napora koliko god je staza
doputala, a zatim, umorivi se, polako krenuo natrag. Na mekome snjenom putu
nisam uo svojih koraka niti kakvih drugih zvukova, a u visini pod nono
modrim nebom prigueno se blistao snjeni gleer, bijela je mjeseina
ispunjala dolinu i bila tako svijetla da sam mogao vidjeti plou, koja je kod
Frutta jedva virila iz snijega, a bila je posveena nekom esnaestogodinjaku
nastradalom u lavini. Krupne i treperave stajale su zvijezde u noi, i nikada
neu zaboraviti njihovo svjetlo, bijelom mjeseinom obasjan krajobraz i muk
umornih vrhova.
Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati dubokog sna i priao prozoru, gornji
se vrh gleera ponovno kupao u suncu. No
50
ono nije dopiralo u dolinu, fruttske kue i posljednja, s ove strane smjetena
seoska imanja Goschenena od kraja listopada do kraja veljae ne prime ni zraku
sunca. No sprijeda u selu i niz dolinu rijeke ReuB moralo je jo prije podneva
biti sunano. Odluili dio puta kui prevaliti na gorskim saonicama. Mogao
sam, dodue, jo ovaj dan ostati ovdje gore, no izgledalo je kao da e se
vrijeme sutra promijeniti, a nisam elio ta dva sjajna dana okonati sumornim
rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, proetao do Schollenena i natrag, oko
podneva se oprostio i otiao unajmivi jake gorske saonice koje sam obeao
vratiti vlakom.
Odmah s druge strane eljeznike pruge sjeo sam u saonice i otisnuo se
jurnuvi iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola se sata
spustio do "VVassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko vrijeme uzdizao,
a zatim sam udario udesnom dionicom do Gurtnellena, pa preko arobnoga mosta,
sputajui se najveom brzinom skoro bez zaustavljanja. Ne postoji, osim
brzoga jedrenja i skijanja, nita uzbudljivije i prtavije od jurnjave niz
brijeg na niskim saonicama uza zviduk zraka, pokraj snjenih litica, sa
suncem u zatiljku, a ispred tebe moni planinski vrhovi koji odvani i hladni
miruju na toplome modrome nebu.
Moja se vonja zavrila. Stigao sam taman na vrijeme da jo predam saonice i
uskoim u vlak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo, donja dolina rijeke
ReuB i obala jezera kantona Uri jo je bila pod snijegom. Fen koji snjenim
masama u visini jo nije mogao nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo
radio. to smo dalje odmicali prema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve
razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliielenu svi su panjaci na mlakome
podnevnom zraku ve bili vlani i sivozeleni.
(1905.)
Ljubav
Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca zasigurno
najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yie ena, kroz dugu praksu ovladao
umijeem zavoenja te se moe
51
podiiti veoma brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput
kolarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on ne zna
nita vie od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto probdio i proplakao
noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu je to rijetko bilo potrebno, i
neka je tako, jer unato svojim uspjesima on nije, veseo ovjek. tovie,
nerijetko ga viam pomalo melankolina, a cijeli njegov nastup odie
rezigniranom mirnoom, priguenou koja ne slii na raspoloenje.
No, to su pretpostavke, a moda i zablude. S psihologijom se moe pisati
knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja ak ni nisam psiholog. Pa ipak,
kadto mi se ini daje moj prijatelj Thomas samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj
igri jer mu za ljubav, koja vie nije igra, neto nedostaje, i zbog toga je
melankolik jer poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve same
pretpostavke, a moda i zablude.
Ono to mije nedavno ispripovjedio o gospoi Forster bilo mi je neobino,
premda se nije radilo o stvarnome doivljaju ili dapae pustolovini, ve samo
o ugoaju, lirskoj anegdoti.
Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se spremao otii iz "Modre zvijezde" te ga
nagovorih da popijemo bocu vina. Da bih ga prisilio da poasti nekom boljom
kapljicom, naruili bocu obinoga moselskoga vina koje on sam inae nikada ne
pije. On nevoljko opozove konobara.
"ekajte, nemojte moselsko!"
I narui neku dobru sortu. To mi je odgovaralo, pa smo se uz dobro vino ubrzo
raspriali. Oprezno sam razgovor usmjerio na gospou Forster. Bila je lijepa
ena, jedva prela tridesetu, odnedavna je stanovala u gradu i pratio ju je
glas da je iza sebe imala mnoge ljubavne veze.
Mu joj je bio nitko i nita. Odnedavno sam znao daju moj prijatelj posjeuje.
"Dakle Forsterica," ree napokon poputajui, "pa ako te ona ba toliko
zanima. to da kaem? Nisam s njom nita doivio."
"Ba nita?"
"Pa, kako se uzme. Nita to bih zapravo mogao ispriati. Morao bih biti
pjesnik."
52
Nasmijao sam se.
"Ti inae ba i ne cijeni pjesnike."
"A zato bih? Pjesnici su najee ljudi koji nita ne doivljavaju. Mogu ti
rei, meni se u ivotu dogodilo ve tisuu stvari koje je trebalo zabiljeiti.
Uvijek sam mislio, zato jednom i neki pjesnik ne doivi takvo to da to ne
propadne. Vi oko najobinijih stvari uvijek nadignete groznu halabuku i svaki
vam je drek dovoljan za jednu cijelu novelu ..."
"A to s gospoom Forster? Je li i to novela?"
"Ne. Skica, ili pjesma. Zna, stanovit ugoaj."
"Dakle, sluam."
"Pa, ta me je ena zanimala. Ti zna to se o njoj govori. Koliko sam mogao
promatrati iz daljine, zacijelo je imala bogatu prolost. inilo mi se daje
voljela i upoznala sve vrste mukaraca, ali nijednoga nije dugo trpjela. Zbog
toga je lijepa."
"to ti zove lijepim?"
"Vrlo jednostavno, ona nema niega suvinoga, nita previe. Tijelo joj je
skladno oblikovano, suzdrano, podreeno njezinoj volji. Nita na njemu nije
neposluno, nita ne zataji, nita nije tromo. Ne mogu zamisliti nijednu
situaciju iz koje ona ne bi izvukla najveu moguu ljepotu. Upravo me to
privuklo, jer meni je naivnost dosadna. Ja traim svjesnu ljepotu, odgojene
oblike, kulturu. Ma, pustimo teorije!"
"Da, bolje."
"Dakle, upoznali smo se i nekoliko sam puta tamo otiao. U to vrijeme ona nije
imala ljubavnika, to se dalo lako zapaziti. Mu je bio porculanska figurica.
Poeo sam se pribliavati. Nekoliko pogleda preko stola, pokoja tiha rije pri
nazdravljanju aom vina i rukoljub koji malo predugo traje. Ona je to
prihvaala ekajui to e uslijediti. Onda sam joj doao u posjet u vrijeme
kada je morala biti sama, i ona me primila.
Sjedei joj suelice brzo sam shvatio daje ovdje svaka metoda izlina. Zbog
toga zaigrah va bangue i izjavili joj da sam zaljubljen i da joj stojim na
usluzi. Na to ona zapoe otprilike ovakav dijalog:
'Razgovarajmo o neem zanimljivijem.'
'Nema niega to bi me zanimalo povrh vas, milostiva. Doao sam vam to rei.
Ako vas to zamara, otii u.'
53
'to vi, dakle, elite od mene?'
'Draga, milostiva!'
'Draga! Ja vas ne poznajem i ne volim.'
'Vidjet ete da se ne alim. Nudim vam sve to jesam i to mogu uiniti, a
moi u mnogo toga uiniti kada je to za vas.'
'Da, to svi govore. U vaim izjavama ljubavi nikada nita novo. Stoje to ime
biste me oduevili? Kada biste doista voljeli, ve biste odavna neto
uinili.'
'Primjerice to?'
'To biste sami morali znati. Mogli ste osam dana postiti ili se ustrijeliti,
ili barem pisati pjesme.'
'Nisam pjesnik.'
'A zato ne? Tko tako voli, kako bi se samo i trebalo voljeti, on se za jedan
osmijeh promee u pjesnika i junaka, za jedan mig, za jednu rije one koju
voli. A ako mu pjesme i nisu dobre, ipak su strasne i pune ljubavi ...'
'Imate pravo, milostiva. Nisam ni pjesnik ni junak, a ni ustrijeliti se neu.
Ili ako bih to uinio, bilo bi to od boli jer moja ljubav nije toliko jaka i
arka kakvu od mene smijete zahtijevati. No umjesto svega toga ja imam neto,
imam jednu jedinu malu prednost pred onim idealnim ljubavnikom: ja vas
razumijem.'
'to razumijete?'
'To da eznete kao i ja. Vi ne udite za ljubavnikom, ve biste eljeli
ljubiti, potpuno i nerazumno ljubiti. A to ne moete.'
'Mislite?'
'Mislim daje tako. Vi traite ljubav kakvu ja traim. Nije li tako?'
'Moda.'
'Stoga vamja ne mogu biti potreban, i vie vas neu gnjaviti. No, moda ete
mi, prije nego odem, rei jeste li ikada sreli pravu ljubav.'
'Jednom, moda. Kad smo ve dotle doli, mogu vam i to rei. Bilo je to prije
tri godine. Tada sam po prvi put imala osjeaj da me netko istinski voli.'
'Smijem li dalje pitati?'
'Samo izvolite. Pojavio se tada mukarac, upoznao me i zavolio. No, budui da
sam bila udana, nije mi to rekao. A kada je
54
vidio da svoga mua ne volim i da imam miljenika, doao je i predloio mi da
raskinem brak. To nije bilo mogue, pa je otada taj mukarac za mene se
brinuo, uvao nas, upozoravao me i bio mi dobar pomaga i prijatelj. A kada
sam zbog njega otpustila svoga miljenika i bila ga spremna prihvatiti, on me
prezreo i otiao i nikada se vie nije vratio. Taj me je volio, nitko drugi.'
'Shvaam.'
'Dakle, odlazite, zar ne? Moda smo jedno drugom ve i previe toga rekli.'
'Zbogom. Najbolje je da vie ne dolazim.'"
Moj je prijatelj neko vrijeme utio, a onda dozvao konobara, platio i otiao.
A iz te sam prie izmeu ostaloga zakljuio da mu nedostaje sposobnost prave
ljubavi. Sam je to izgovorio. A ipak, ljudima se mora najmanje vjerovati onda
kada govore o vlastitim manama. Mnogi se smatraju savrenima samo zato jer od
sebe premalo trae. Moj prijatelj to ne ini, i mogue je gaje upravo njegov
ideal istinske ljubavi stvorio takvim kakav jest. A moda me taj mudri ovjek
nasamario, i moda je onaj razgovor s gospoom Forster samo plod njegove
mate. Jer on je skriveni pjesnik, ma koliko se tomu opirao.
Sve same pretpostavke, a moda i zablude.
(1906.)
Mladievo pismo
tovana, milostiva gospoo!
Pozvali ste me da Vam piem. Smatrali ste da mladiu s knjievnim darom mora
biti osobit uitak to se pismom smije obratiti lijepoj i tovanoj dami. Imate
pravo, to jest uitak.
Povrh toga, stavili ste i primjedbu da mnogo bolje piem negoli govorim. Evo,
dakle, piem. To mi je jedina mogunost da Vam uinim malo zadovoljstvo, a to
mi je velika elja. Jer, dragi ste mi, milostiva gospoo. Dopustite mi da
budem iscrpan! To je nuno jer biste me inae pogreno razumjeli, a moda je i
opravdano, jer ovo e biti moje jedino pismo Vama. A sada dosta s uvodima!
55
Kada mije bilo esnaest godina, s nekom sam neobinom i moda starmalom
melankolijom primijetio da se radosti djea-tva od mene otuuju i gube.
Gledao sam svoga mlaeg brata kako dubi kanale u pijesku, baca koplje i lovi
leptire i zavidio mu na radosti to gaje pritom obuzimala, a ije sam se
strasne iskrenosti jo vrlo dobro sjeao. Bio sam ju izgubio ne znajui kada
ni zato, a umjesto nje, jer tada jo ne mogoh dijeliti uitke odraslih,
nastupilo je nezadovoljstvo i enja.
Silnom predanou, ali bez upornosti, bavio sam se as povijeu, as
prirodnim znanostima, tjedan dana svakodnevno do sitnih sati pravio botanike
preparate, a zatim etrnaest dana nita drugo ne radio nego itao Goethea.
Osjeao sam se usamljenim i protiv svoje volje odvojenim od svih spona sa
ivotom, a taj jaz izmeu ivota i sebe instinktivno sam nastojao premostiti
uenjem, znanjem, spoznavanjem. Po prvi put shvaao sam na vrt kao dio grada
i doline, dolinu kao usjek u planini, planinu kao jasno ogranien dio Zemljine
povrine.
Po prvi put promatrao sam zvijezde kao svemirska tijela, oblike planina kao
nuno nastale proizvode zemaljskih sila, i po prvi sam puta tada pojmio
povijest naroda kao dio povijesti Zemlje. Tada to jo nisam mogao izraziti i
imenovati, no to je u meni bilo i ivjelo.
Ukratko, u ono sam vrijeme poeo misliti. Spoznao sam, dakle, svoj ivot kao
uvjetovan i ogranien i u meni se probudila ona elja, koju dijete jo ne
poznaje, elja da od svoga ivota, koliko god uzmognem, uinim neto dobro i
lijepo. Vjerojatno svi mladi ljudi doivljavaju priblino isto, noja to
pripovijedam kao da je to bio sasvim individualan doivljaj, jer sam ga takvim
osjeao.
Nezadovoljan i prodiran enjom za neostvarivim proivio sam tako nekoliko
mjeseci, bio sam marljiv, a ipak nestalan, izgarao, a ipak udio za toplinom.
U meuvremenu je priroda bila mudrija od mene i rijeila munu zagonetku moga
stanja. Jednoga sam dana bio zaljubljen i iznenada mi se vratie sve moje
spone sa ivotom, snanije i raznovrsnije nego ikada prije.
Otada sam doivio i vee i ljepe sate i dane, no nikada vie takve tjedne i
mjesece, tako tople i tako ispunjene neprekinutom
56
strujom osjeaja. Ne elim Vam priati povijest svoje prve ljubavi, jer je
nebitna, a i vanjske su okolnosti mogle biti posve drugaije. Ali ivot koji
sam tada ivio, to bih pokuao donekle opisati, premda znam da mi nee
uspjeti. Uurbano se traenje okonalo. Najednom sam stajao usred ivahnoga
svijeta i tisuama korijenskih niti bio povezan sa Zemljom i ljudima. Moja su
se ula doimala promijenjenima, otrijima i ivljima. Osobito oi. Gledao sam
posve drukije nego prije. Gledao sam svjetlije i arenije, kao umjetnik,
osjeao sam radost istoga promatranja.
i Vrt moga oca blistao je u ljetnoj raskoi. Njegovi rascvjetali
bokori i stabla s gustim ljetnim liem strila su u duboko nebo, brljan se
povijao uz visoki potporni zid, a nad njim poivala gora s crvenkastim
stijenama i modrocrnom jelovom umom. Stajao sam i ganut promatrao kako je
svaki za se tako udesno lijep i iv, aren i sjajan. Neki su se cvjetovi
njeno njihali na stapkama i tako dirljivo blago i milo provirivali iz svojih
aki i da sam ih morao voljeti i u njima sam uivao kao u poeziji pjesnika. A
mnogi zvukovi, za koje prije nisam mano, sada su mi plijenili pozornost,
govorili mi i zaokupljali me: um vjetra u jelama i travi, cvranje turaka na
livadama, grmljavina udaljenih oluja, huk rijeke na brani i cvrkut ptica. S
veeri sam gledao i sluao rojeve muha u zlatnoutom svjetlu predveerja i
oslukivao kreketanje aba uz baru. Tisue beznaajnih sitnica najednom su mi
postale drage i vane i doticale me poput doivljaja: primjerice jutrom, dok
sam za razonodu u vrtu zalijevao nekoliko lijeha, a zemlja i korijenje tako
zahvalno i poudno pilo. Ili, u sjaju podnevna sunca vidio sam malenog modrog
leptira kako
ji tumara kao opijen. Ili sam promatrao mladu ruu u cvatu. Ili bih
f naveer iz malena amca spustio ruku u vodu i na prstima osjeao
f' blago, mlako strujanje rijeke.
! Dok me muila bol bespomone prve ljubavi i dok su me
pokretale neshvaena nevolja, svakodnevna enja, nada i razoaranje, ipak
sam, usprkos sjeti i ljubavnoj strepnji, svakog tre-
i nutka u dubini srca bio sretan. Sve to je bilo oko mene, bilo mi je drago i
neto mi govorilo, nije bilo mrtvila ni praznine u svijetu. Nikada to nisam
dokraja izgubio. Jo jednom to doivjeti, u se primiti i zadrati, moja je
sadanja predodba o srei.
57
elite li uti dalje? Od onoga vremena pa do ovoga dana zapravo sam uvijek bio
zaljubljen. Od svega to sam upoznao nita mi se nije inilo tako plemenitim,
vatrenim i zanosnim kao ljubav prema enama. Nisam uvijek bio u ljubavnim
vezama sa enama i djevojkama, niti sam uvijek svjesno volio neku odreenu, no
moje su misli uvijek nekako bile zaokupljene ljubavlju, a moje divljenje
ljepoti bilo je zapravo neprestano oboavanje ena.
Neu Vam pripovijedati ljubavne prie. Jednom sam imao dragu, nekoliko
mjeseci, a povremeno bih, dijelom i nehotice, u prolasku pobrao poljubac i
zajedniku no, no kada sam doista volio, to je uvijek bilo nesretno. A ako me
sjeanje ne vara, jadi zbog beznadne ljubavi, strah i bojaljivost i besane
noi bile su zapravo mnogo ljepe od svih malih sretnih sluajeva i uspjeha.
Znate li, milostiva gospoo, da sam u Vas veoma zaljubljen? Poznajem Vas skoro
ve godinu dana, premda sam samo etiri puta bio u Vaem domu. Kada sam Vas
prvi puta ugledao nosili ste na svijetlosivoj bluzi bro s firentinskim
ljiljanom. Jednom sam Vas vidio na kolodvoru kako ulazite u pariki brzi vlak.
Imali ste kartu za Strasbourg. Tada me jo niste poznavali.
Onda sam s prijateljem doao k Vam'a, tada u Vas ve zaljubljen. Primijetili
ste to tek za moga treeg posjeta, one veeri uz Schubertovu glazbu. Barem mi
se tako inilo. Prvo ste se alili mojom ozbiljnou, zatim mojim lirskim
izrazima, a pri rastanku ste bili dobroudni i pomalo majinski. A posljednji
put, nakon to ste mi priopili svoju ljetnu adresu, dopustili ste mi da Vam
piem. I to sam, eto, danas uinio nakon dugog razmiljanja.
I kako da sada zavrim? Rekao sam Vam da e ovo moje prvo pismo biti i zadnje.
Primite ove moje ispovijedi, koje su moda i pomalo smijene, kao jedino to
Vam mogu dati i ime Vam mogu pokazati da Vas veoma potujem i volim. Mislei
na Vas i priznavajui si da sam prema Vama vrlo loe odigrao ulogu
zaljubljenoga, osjeam ipak djeli one arobne ljepote o kojoj sam Vam pisao.
Ve je no, pod mojim prozorom jo uvijek cvre turci u mokrome travnjaku, i
mnoge su stvari opet kao onoga bajkovitog ljeta. Moda u, pomiljam, sve to
jednom smjeti ponovno imati i jo jednom doivjeti, ostanem li vjeran osjeaju
58
iz kojeg sam ovo pismo sroio. Htio bih se odrei onoga to za veinu mladih
ljudi proizlazi iz zaljubljenosti, a to sam i ja odve dovoljno upoznao -
dijelom iskrenu, a dijelom umjetnu igru pogleda i pokreta, sitniavo
koritenje nekog ugoaja i prigode, doticanje stopala pod stolom i
zlorabljenje rukoljuba.
Ne uspijevam tono izrei to mislim. Vjerojatno me ipak razumijete. Ako ste
takva kakvu Vas rado zamiljam, tada se moete od srca nasmijati mome smuenom
pismu, a da me time ne omalovaite. Mogue je da u se i jajednom tomu
smijati, no danas to ne mogu i ne elim. Uz izraze odanoga tovanja, Va
vjerni B.
(1906.)
Sonata
Gospoa Hedwig Dillenius izila je iz kuhinje, odloila pregau, oprala se i
poeljala, a zatim otila u salon doekati mua.
Razgledala je tri, etiri lista iz neke mape s Durerovim slikama, malo se
igrala porculanskom figuricom iz Kopenhagena, sluala kako s oblinjega tornja
izbija podne i na kraju otvorila glasovir. Odsvirala je par tonova prebirui
neku ve napola zaboravljenu melodiju, a zatim sluala skladan zvuk
glasovirskih ica kako se polako stiava i gubi. Njeni, poput daka blagi
titraji bivali su sve blai i nestvarniji, a zatim su nastupili trenuci u
kojima nije znala uje li jo odjek tih nekoliko tonova ili je taj blagi
podraaj samo sjeanje njezina sluha.
Ne nastavi svirati, ve spusti ruke u krilo i stade razmiljati. No nije vie
razmiljala kao prije, ne vie kao u doba svoga dje-vojatva kod kue na selu,
nije vie razmiljala o malim, smijenim i dirljivim zgodama od kojih je
uvijek samo ona manja polovica bila stvarna i doivljena. Ve neko vrijeme
razmiljala je o drugo emu. I sama joj je stvarnost postala nestalna i
dvojbena. U svojim napola jasnim, sanjarskim eljama i ushienjima djevojakog
doba esto je mislila kako e se jednoga dana udati,
59
imati mua, vlastiti ivot i dom, i od te promjene mnogo je oekivala. Ne samo
njenost, toplinu i nove osjeaje ljubavi, ve ponajprije sigurnost, jasan
ivot, ugodnu zatienost od svakovrsna osporavanja, sumnje i nemoguih elja.
Koliko godje voljela matanje i snove, njezina je enja ipak uvijek teila
nekoj zbilji i odlunom kroenju provjerenim stazama.
Ponovno je razmiljala o tome. Ispalo je drukije negoli je zamiljala. Mu
vie nije bio onakav kao u vrijeme zaruka, dapae, u to gaje vrijeme gledala u
svjetlu koje je sada ugaslo. Vjerovala je da joj je ravnopravan, pa i
nadmoan, da s njom moe ii as kao prijatelj, as kao voa, a sada joj se
poesto ini da gaje precijenila. Bio je dobar, uljudan, pa i njean, davao
joj slobodu i oslobaao ju malih kunih briga. Bio je zadovoljan njome i
svojim ivotom, poslom, jelom i skromnim uicima, ali tim ivotom ona nije
bila zadovoljna. Imala je u sebi nekog vra-ia koji je htio zadirkivati i
plesati, duha sanjara koji je elio pisati bajke, stalnu enju da svakodnevni
obini, mali ivot povee s onim silnim i velianstvenim koji je odzvanjao u
pjesmama i slikama, u lijepim knjigama i oluji uma i mora. Nije bila
zadovoljna time da cvijet treba biti samo cvijet, a etnja samo etnja. Cvijet
bi trebao biti patuljasti vilenjak, lijepi duh u lijepoj preobrazbi, a etnja
ne treba biti tek obvezatna vjebica i odmor, ve slutnjom ispunjen put u
nepoznato, posjet vjetru i potoku, razgovor s nijemim stvarima. A poslije
dobroga koncerta jo dugo bi ostajala u nekom udnom svijetu duhova, dok je
mu ve odavno u papuama proetao kuom, popuio cigaretu, malo popriao o
glazbi, pa se zaelio postelje.
Ve izvjesno vrijeme esto gaje znala iznenaeno pogledati udei se stoje
takav, to vie nema krila, to se samo obazrivo nasmijeio kada mu je jednom
zgodom poeljela otvoriti srce.
I uvijek je iznova donosila odluku da se nee ljutiti, da e biti strpljiva i
dobra i na njegov mu nain ugaati. Moda je bio umoran, moda su ga na poslu
muile neke stvari kojih ju je elio potedjeti. Bio je tako popustljiv i
ljubazan da mu je morala biti zahvalna. Ali on vie nije bio njezin princ,
njezin prijatelj, gospodar i brat, ponovno je sama prolazila svim dragim
putovima sjeanja i mate, bez njega, aputovi su bivali sve mraniji jer na
njihovu kraju vie nije stajala tajanstvena budunost.
60
Oglasi se zvonce, korak mu se zau u hodniku, otvorie se vrata i on ue.
Pola je prema njemu i uzvratila mu poljubac.
"Jesi li dobro, mila?"
"Da, hvala, a ti?"
Zatim sjedoe za stol.
"uj," upita ga, "odgovara li ti da Ludwig doe veeras?"
"Naravno, ako ti je do toga stalo."
"Mogla bih ga poslije nazvati. Zna, jedva da mogu doekati."
"A to to?"
"Novu glazbu. Nedavno je pripovijedao daje uvjebao one nove sonate i da ih
sada moe odsvirati. Navodno su vrlo teke."
"Aha, od novoga skladatelja, zar ne?"
"Da. Zove se Reger. Zacijelo su vrlo neobine stvari, silno sam znatieljna."
"Da, ut emo ve. No, to nee biti neki novi Mozart."
"Dakle veeras. Da ga odmah pozovem i na objed?"
"Kako god eli, duo."
"I tebe zanima Reger? Ludwig je o njemu priao s takvim oduevljenjem."
"Pa, ovjek uvijek rado poslua neto novo. Ludwig je moda malo velik
entuzijast, zar ne? No, na posljetku, on se u glazbu jamano razumije vie od
mene. Kad netko pola dana svira klavir!"
Uz crnu kavu Hedwig mu je pripovijedala prie o dvjema zebama koje je danas
vidjela u parku. Dobrohotno je sluao smijui se.
"Kakve ti ima ideje! Mogla si postati knjievnica!"
Zatim je otiao u ured, a ona gaje s prozora pratila pogledom jer je to volio.
Tad se i ona lati posla. U knjigu trokova upisala je posljednji tjedan,
pospremila muevu sobu, oprala lisnate biljke i na posljetku malo ila dok
nije dolo vrijeme da se ponovno pobrine za kuhinju.
Oko osam stigao je mu, a odmah za njim Ludwig, njezin brat. Rukovao se sa
sestrom, pozdravio ogora, a onda ponovno primio Hedwigu za ruke.
Za veerom su brat i sestra razgovarali ivahno i ugodno. Mu bi povremeno
dometnuo koju i za alu glumio ljubomornoga.
61
Ludvvig to prihvati, no ona ne ree nita, ve se zamisli. Osjeala je daje
meu njima trima njezin mu doista stranac. Ludwig joj je pripadao, imao je
isti nain ophoenja, isti duh, ista sjeanja kao i ona, govorio je istim
jezikom, shvaao i uzvraao na sva ona mala, sitna peckanja. Kada je on bio
tu, okruivalo ju je ozraje njezina zaviaja; tada je sve opet bilo kao
nekad, sve je opet bilo stvarno i ivo stoje od kue u sebi nosila, stoje
njezin mu ljubazno trpio, ali nije uzvraao, jer u biti moda nije ni
razumio.
Ostali su jo sjediti uz crno vino dok ih Hedwignije upozorila. Sada su preli
u salon, Hedwig je otvorila glasovir i upalila svjetla, brat odloio cigaretu
i otvorio kajdanku. Dillenius se ispruio u niskom naslonjau i privukao
cigaretni stol, dok se Hedwig smjestila postrance uz prozor.
Ludwig je jo rekao nekoliko rijei o novome glazbeniku i njegovoj sonati. Na
trenutak je zavlada potpuna tiina. A onda poe svirati.
Hedwig je pozorno sluala prve taktove. Glazba ju je udno i neobino
doticala. Pogled joj je poivao na Ludvvigu kojemu se tamna kosa povremeno
sjajila na svjetlosti svijea. No uskoro je u toj neobinoj glazbi osjetila
snaan i profinjen duh koji ju je ponio i krila joj dao da nadiavi sve zamke
i nejasna mjesta moe razumjeti i doivjeti djelo.
Dok je Ludwig svirao vidjela je iroku tamnu vodenu povrinu kako se valja u
velikom taktu. Jato velikih, iskonski mranih, golemih ptiurina doletjelo je
uz bjesomuan lepet krila. Oluja je potmulo tutnjala i kadto u zrak bacala
zapjenjene grebene vala to su prtali tisuama sitnih bisera. U tutnjavi
valova, vjetra i irokih ptijih krila odzvanjalo je i neto tajnovito i ubrzo
as glasnim patosom, as tankim djejim glasiem zapjeva pjesmu, srdanu,
dragu melodiju.
Crni su oblaci leprali razderani u pramenove, a izmeu njih udesni se
pogledi dizali u zlatno duboka nebesa. Velike vale uzjahae morske nemani
okrutna izgleda, ali na onim malima, njeno i dirljivo u kolo se uhvatie
anelci sa smijeno debelju-kastim udovima i djejim oima. I tako ono drago
i milo sve veom arolijom nadvlada grozotu, i slika se pretvori u lagano,
62
prozrano, besteinsko meucarstvo u kojem u vlastitu, mjeseini slinu
svjetlu u zraku lebdei kolo pletu njena vilenjaka bia i istim,
kristalnim, bestjelesnim glasovima poju zvuke to ih, blaeno lake i bezbolne,
vjetar razmee.
No sada, kao da vie nisu samo aneoski svjetlosni vilenjaci lebdjeli i
pjevali u bijelome sjaju, ve kao da ovjek o njima pria ili sanja. Teka
kaplja enje i neutaiva ljudska patnja slijevala se u presretni svijet
iste, elja liene ljepote, a namjesto raja uskrsnu ljudski san o raju, ne
manje sjajan i lijep, no praen dubokim glasovima neutaive enje za
zaviajem. Tako nastaje ljudska elja iz djeje elje; nema vie zategnuta
smijeha, bez bora, ali je zato zrak postao Ijupkiji i bolno slai.
Milozvune pjesme vilenjaka polako se rastoie u huku mora koji ponovno silno
nabuja. Tutnjava bitke, strast i nagon za ivotom. A odlaskom posljednjega
visokoga vala pjesma se pri-mae kraju. U glasoviru je jo odzvanjala bujica u
tihoj, polaganoj rezonanci, zatim utihnu, i zavlada duboka tiina. Ludwig,
pognut nad glasovirom, ostade sluajui sjediti, Hedwig je sjedila sklopljenih
oiju naslonjena u stolcu kao da spava.
Napokon Dillenius ustade, ode u blagovaonicu i donese ogoru au vina.
Ludwig se pridigne, zahvali i otpi gutljaj.
"No, ogore," ree, "to misli?"
"O glazbi? Da, bilo je zanimljivo, a ti si i opet sjajno svirao. Sigurno
strahovito mnogo vjeba."
"A sonata?"
"Vidi, to je stvar ukusa. Ja nisam apsolutno protiv svega novoga, no ona mije
malo 'preoriginalna'. Wagnera jo nekako mogu prihvatiti..."
Ludwig htjede odgovoriti, no u tom trenutku prie mu sestra i primi ga za
ruku. Vidje daje ganuta glazbom i da bi joj daljnji razgovor o tome samo nanio
bol. No u isti mah po prvi puta primijeti kako je sestra smatrala da morala
potedjeti svoga mua jer mu je nedostajalo neto to je njoj bilo nuno i
uroeno. A kako se doimala tunom, prije odlaska joj kriom ree: "Hede, neto
nije dobro?"
Ona odmahnu glavom.
63
"Mora mi to uskoro ponovno odsvirati, samo za mene. Hoe li?" U tom se asu
ponovno doimala zadovoljnom te Ludwig ubrzo smiren poe kui.
Ona, meutim, te noi nije usnula. Znalaje daju mu ne moe razumjeti i nadala
se da e to moi podnijeti. No neprestano je sluala Ludwigovo pitanje: "Hede,
neto nije dobro?" i razmiljala o tome da mu je morala odgovoriti neistinom,
po prvi puta izrei la.
Uini joj se daje tek sada sasvim izgubila zaviaj i predivnu mladalaku
slobodu i svu blaenu vedrinu raja.
(1906.)
U onoj klinici
Tjednima sam se morao odricati veernjega itanja jer su mi oi, oslabljene
iitavanjem starih knjiga i rukopisa, mogle obavljati jo samo najnunije
dnevne poslove. No kako sva poteda nije urodila plodom, na posljetku sam se
odluio na posjet onoj klinici. Bio je ponedjeljak ujutro. Oi su me ponovno
boljele, cesta je bila iroka i pranjava, klinika ekaonica prepuna i
pregrijana, pa sam se shrvan i ljutit ugurao na jednu od pretrpanih klupa
pokuavajui, pun nestrpljenja, izraunati koliko u vjerojatno morati ekati.
Pogledom sam preletio preko gomile svojih supatnika koji su u tiini ekali.
Boravak u takvim prostorijama oduvijek mi je bio muan, a pogled na sva ta
lica to su, patei od raznovrsnih onih bolesti, poprimila neku bespomonu
tupost, bio je neutjean. U toj masi pronaoh samo dvije privlane glave:
jednoga Talijana kojemu je lijevo oko, vjerojatno u tunjavi ozlijeeno, bilo
povezano rupcem ivih boja, dok je ono zdravo, desno, junjaki ravnoduno
promatralo zidove, ne odajui ni najmanju zabrinutost ili nestrpljenje. Zatim,
jednoga lijepoga sijedoga gospodina koji je nepomino i spokojno sklopljenih
oiju sjedio u kutu. Doimao se zadubljenim u sjeanja ili lijepe misli, jer na
naboranom, sjedobradom licu neprestano je blistao veoma tih, priguen osmijeh.
No bio sam odve mrzovoljan i pretjerano zaokupljen sebinom brigom za
vlastite oi, a da bih drugima poklanjao preveliku pozornost ili s njima
suosjeao. Oslonivi
64
glavu na dlanove, stadoh zuriti u pod. Iz lijenikih soba i ambulanta
dopiralo je glasno ispitivanje i blago tjeenje, katkada i napola priguen
krik.
Kada napokon iz dosade ponovno podignuh pogled i ispruih se na sjedalu,
pogled mi pade na djeaka koji je sjedio tono nasuprot meni. Moglo mu je biti
dvanaest godina i isprva mi se inilo da me gleda. No uskoro shvatih daje
pogled tih crvenih, upaljenih oiju bio beivotan i zurio u prazno. Tako
nagreno lice inae je bilo ljepukasto i zdravo, a i tijelo dobro razvijeno i
prilino snano. Sjeao sam se svoga djeatva i ve tada velikog uitka u
svjetlosti, suncu, umi i livadama, u pjeaenjima kroz planine svoga
zaviaja. Sjeao sam se jedine snane strasti svoga ivota, svoga tihog
druenja s planinama, poljima, stablima i vodom, i s uenjem shvatih da su
mi, skoro bez iznimke, svi isti, pravi, najljepi uici, koje sam ikada imao,
dopirali kroz oi. Taj je osjeaj bio tako iv da osjetih jaku elju da
pobjegnem i negdje ispred grada zalegnem u visoku, svijetlu travu.
A tu ovaj gotovo slijepi djeak! Nisam uspijevao gledati pokraj njega. Morao
sam uvijek iznova pogledati njegovo ljepukasto lice i te jadne, crvene,
bolesne oi, iz kojih je neprestano tekla velika suza koju je uvijek otirao
jednom te istom strpljivom i plahom kretnjom.
Prolo je vie od sata. Sjena velike susjedne kue stade se povlaiti sa
staklenoga krova pod kojim smo sjedili, a kroz otvoren prozori probi se
iroka zraka sunca. Djeak, kojemu sunana zraka dotaknu ruke i koljena,
pomaknu se pomalo uplaen.
"To je sunce", rekoh. On stade pruati glavu lagano naprijed, licem prema
gore, sve dok mu sunce ne pogodi oi. Vjee mu zadrhtae, cijelim licem
prostruji blagajeza lake, slatke boli, oivi mu crte lica i otvori malena,
svjea usta.
To je bio samo tren. Zatim se malian ponovno nasloni na klupu, otre suze to
su polako i bez prestanka navirale i ostade sjediti miran kao i prije. Uskoro
ga njegovateljica odvede. No u toj minuti u meni ieznu sva ljutnja i
osornost. Trenutak u kojem sam tu utjenu svjetlost vidio kako s prolaznom
radou pada na taj mali, razoreni ivot, ostade mi ozbiljna i draga uspomena.
(1906.)
65
Gubbio
Sporom lokalnom eljeznicom, u drutvu piljara koji su se vraah kui, krenuo
sam iz Citta di Castello i pred veer stigao u Gubbio. U gostionici sam
odloio naprtnjau, pa prostranim, golim trgom, kraj franjevake crkve krenuo
u etnju gradom u predveerje.
Bilo je prohladno i kino, u uskim ulicama toga udnovatoga planinskoga grada
ve se sputala no. A kako ovjeku kadto na putovanjima iznenada na um
padaju neobine i suvine misli, stadoh razmiljati zato zapravo putujem,
zato sam u Italiji i ba danas u Gubbiju. Da, zato? to sam tu traio?
Mada umoran, prihvatih tu neumitnost i potrudih se pronai odgovor. Prije
etrnaest dana otputovao sam od kue da bih jo jednom doao u Italiju, bio
okruen drugaijim narodom i jezikom, da bih vidio strane gradove, lijepe
graevine, stare umjetnine. emu to? Zato nisam ostao kod kue uz posao i
obitelj? Jer sam se htio odmoriti. Ta zar se ovjek na putovanjima odmara? Ne.
To sam otprije znao, dakle nisam krenuo na put radi odmora.
No, moda radi umjetnosti? To je ve bilo blie istini. udio sam ponovno
vidjeti firentinsku katedralu, ubavi San Marino, slike Fra Angelica i
Donatellove skulpture. A od Firence sam produio put ne bih li vidio nova
djela, pronaao gradove s pre-divnim trgovima i ulicama, dvorce s monim
tornjevima, crkve sa zidovima punim lijepih fresaka. uo sam o Gubbiju daje
prekrasan grad podignut na strmoj stijeni, s bajkovitim palaama i izazovnim
tornjevima, pravo udo graditeljske smionosti.
No zato sam tamo otputovao? Ne iz znatielje, niti radi prouavanja, jer
nisam ni povjesniar ni umjetnik, a skupljanje razliitih "znanja" nikada mi
nije bilo prevelika ambicija. Neto je, dakle, u meni moralo hlepiti i
udjeti, jer kako bih inae stajao ovdje, stotine milja daleko od doma, u
starome umbrijskome gradiu? Koju sam potrebu, koju nudu slijedio?
Polako sam pokuavao sloiti mozaik. Mislio sam na San Miniato, na kupolu i
zvonik firentinske katedrale pitajui se to me njima privuklo? Zato su me
ili sretnim? - Pri pogledu na
66
njih utio sam da ljudski rad i predanost nisu bezvrijedni, da izvan tjeskobne
samoe u kojoj svaki ovjek ivi svoj ivot, postoji neto svima zajedniko,
neto poeljno i vrlo lijepo, da su kroz sva doba stotine ljudi u osami patile
i radile da bi ta utjeha zajednitva postala vidljivom. Ako ono to su
umjetnici i njihovi pomonici predano i ustrajno stvarali prije vie stotina
godina, danas kao i onda tisue ljudi obdaruje plemenitim mislima, tada ni
svima nama nije bez utjehe to u svojoj samoi i slabosti radimo i inimo ono
mogue.
Tu sam utjehu traio, nita vie. Oduvijek sam znao da postoji ono
zajednitvo, ali ga ovjek s vremena na vrijeme mora ponovno doivjeti,
ponovno vlastitim ulima osjetiti prolost nazonom, daljinu bliskom, ljepotu
vjenom. To nas uvijek iznova zapanji i usrei. Jer Michelangelo i Fra
Angelico radei nisu mislili ni na mene ni na druge. Stvarali su za sebe same,
svatko za se, svatko djelomice za svoju prijeku potrebu, ogoreno se borei sa
zlovoljom i umorom. Svatko od njih tisuu je puta bio nezadovoljan uinjenim;
Ghirlandajo je sanjao vedrije slike, a Michelangelo mnogo monije graevine i
spomenike. Imamo samo ono to je od njih ostalo, ali vrijednim smatramo upravo
njihov trud. To nas i same ohrabruje da nastavimo.
Nebitno je to svatko od nas nije velik izabranik. I mi maleni, bili mi
umjetnici ili ne, radujemo se svakoj pobjedi vjenosti nad sluajem i trebamo
te utjehe kako bismo uvijek iznova zapoinjali borbu s nepovjerenjem prema
vrijednosti svega ljudskoga-
Stajao sam, dakle, u Gubbiju da bih iz pogleda na velika djela ljudskih ruku
crpio hrabrost i vjeru. Dotle je doprlo moje razmiljanje. U meuvremenu sam
se uspeo ulicom, koja je bivala sve strmijom, zaokrenuo u gotovo ravnu
sporednu ulicu i najednom se naao pred najveom zgradom u gradu,
srednjovjekovnom konzuliinom palaom. To mi prekide sve misli. Penjao sam se
na veliku terasu, silazio, gledao, udio se, i za danas sve ostade na tome. Ta
grandiozna, gotovo besramna odvanost arhitekture jednostavno je zapanjujua i
ima neku uzbudljivu nestvarnost. ini vam se da sanjate ili promatrate
dekoraciju i neprestano morate sami sebe uvjeravati daje sve to doista tu,
kameno i vrsto.
67
il
Otiao sam s tim osjeajem velikoga uenja i dobar sat vremena hodao gradom
ne budei se iz omame koja me gotovo paralizirala. Ulice su me primale jedna
za drugom, listom strme, tihe, prkosne, pune visokih, golih kamenih kua od
kojih se odbija jeka plonika. Ponegdje siuan vrt, komadi zemlje to
umjetno i uplaeno lebdi na visokome zidu, zatim pogled uz beskrajno strmu
ulicu, a nizbrdo vrtoglave stepenaste uliice. Moji potkovani potplati bezbroj
su se puta poskliznuli na glatkome, pokislom ploniku. Pritom je bilo gotovo
smijeno gledati kako se u podnoju toga strmoga, neizrecivim naporima
stvaranoga grada stere zelena i ugodna, nepregledna, pitoma ravnica. A cijeli
grad i sve te razmjerno raskone zgrade i zidine nisu ostavljale dojam
razmetljivosti, ve su se prije doimale sumorno i kao nastale iz pohlepne
nude.
Umoran i zbunjen, dok se ve sputala no, potraio sam svoju gostionicu,
naruio veeru i do odlaska na poinak razmiljajui sjedio uz domae crno
vino. Sada mi se inilo da moja teorija i nije vie sasvim tona. A kako se
zbunjujui dojam toga neobinoga grada tada jo nije dao razjasniti, za motiv
svoga putovanja uzeo sam potrebu da osjetim uenje, koje nikomu ne moram
objanjavati, i da na trenutak lien odgovornosti ivim samo kao gledatelj.
Meutim, nesvrhovitost toga razmiljanja ve sada me poela nasmijavati.
Moja je spavaonica bila ledeno hladna i vlana, ali je zato krevet bio
izvrstan, i nakon devet sati savrena sna ponovno sam bio okrijepljen i svje.
Izlijeen od jalova mudrovanja ujutro sam poao u etnju i doivio taj udesni
grad onako kako se doivljavaju pustolovine. Hodao sam zrakom punim patetine
strasti i imao dojam kao da stare fantastine zgrade vehementnim pokretima
nastavljaju glumiti onaj uzavreli ivot kakav je ovdje zasigurno bujao u
minulim vremenima, a kojemu u dananjih itelja nema ni traga. Prkosno
astohleplje stoje borei se s udnim zaprekama izgradilo ovu strminu, na
nikakvu tlu podiglo vrtoglavo visoke tornjeve i goleme dvorce i visoko na
strmome rubu brijega sazdalo masivne samostane i katele, u sebi nosi neto
bajkovito, gotovo iskonsko.
Gubbio se smjestio na obronku zauzevi tek treinu njegove visine. Iznad
posljednjega gornjega zida i gradskih vrata uspinje
68
se brdo, golo i strmo, na ijoj se polovici nalazi stara kapelica od sjajne
crvene opeke, a na samome vrhu poput utvrde velika samostanska zgrada. To brdo
od kojih tisuu metara mamilo me. Nakon uzbudljiva dojma srednjovjekovnoga
grada poelio sam malo zaci u prirodu i zaviriti u planinu. Mislio sam,
takoer, da u moda ondje gore iz oblika planinskoga krajobraza nauiti kako
razumjeti prkosno smioni duh njegovih drevnih graditelja.
Izaavi kroz zadnja gradska vrata stao sam se polako uspinjati i ubrzo mi se
otvorio pogled na iroku, zelenu ravnicu. Dobra i u velikim zavojima izgraena
cesta vodi sve do samostana, a dijelom puta sjedne je strane obrasla
empresima. Crvenu kapelicu zatekao sam u vrlo ruiniranom stanju, samo to se
ne srui.
Moni, prijetei grad ispod mene postupno se smanjivao bivajui neobino
pitom, dok na posljetku nije leao skromno, duboko u podnoju brijega
doimajui se gotovo ravnim. Golemi dvorci i tornjevi stajali su dolje maleni i
krhki poput igraaka. U visinama stade puhati snaan, hladan snjeni vjetar.
Put je prestao, pa sam slijedio nejasnu kozju stazu koja je preko
pustopoljina, ljunka i kamenih gromada vodila prema vrhu da bi na kraju
nestala. Postade hladno i samotno, gore je puhao nekakav alpski zrak, a grad
postade gotovo nevidljiv.
Napokon sam preao uzvisinu i zastao skoro zaprepaten. S one strane pucao je
pogled na velianstven svijet planina, a ispred mene u vrtoglav ponor
obruavao se strm, divalj klanac, uzak i jeziv, a uasne litice ponora s obiju
strana bijahu posve gole i crvene. Samo je negdje u sredim raslo malo bunja i
trave, i tamo se stisnulo maleno stado koza s pastiretom, siuno i
preplaeno izmeu brda i doline. Vrh kojega sam ubrzo dosegnuo leao je pod
snijegom.
Zelena ravnica, breuljci s vonjacima, palae i stari gradovi i cijela
poznata mi Italija najednom ieznue i ja stajah u nepoznatu, divljem, surovu
kraju. Ni kue ni sela dokle pogled see, nigdje ovjeka doli pastireta na
obronku, a dolje u crvenome klancu neki jaha, u kaputu i s velikim iljatim
eirom, prebacivi puku preko lea jahao je na mazgi iz doline u smjeru
Sche-
(1907.) 69
rtva ljubavi
Tri godine radio sam kao knjiarski pomonik. U poetku sam dobivao osamdeset
maraka na mjesec, zatim devedeset, pa devedeset i pet i bio ponosan i sretan
jer sam zaraivao za ivot i ni od koga nisam morao uzimati ni novia.
Ambicija mije bila napredovati u antikvarijatu. Tamo je ovjek mogao kao
bibliotekar ivjeti meu starim knjigama, datirati prvotiske i drvoreze, a u
dobrim je antikvarijatima bilo namjetenja koja su se plaala dvjesta pedeset
i vie maraka. Dodue, put do tamo bio je jo dug i valjalo je raditi i raditi
...
Svakakvih je objeenjaka bilo meu mojim kolegama. Knjiara mi se esto inila
utoitem svakovrsnih udaka. Raspopi, propali vjeni studenti, nezaposleni
doktori filozofije, po kratkom postupku otputeni urednici i asnici, koji
postadoe neupotrebljivi, svi oni stajali su do mene za pisarskim pultom.
Jedni su imali enu i djecu i hodali u alosno iznoenoj odjei, drugi su
ivjeli gotovo lagodno, no veina bi se pretrgla ve u prvoj treini mjeseca
da bi preostalo vrijeme uivali u pivu, siru i hvastanju. No svi su iz nekih
svjetlijih vremena sauvali otmjene manire i uen govor i bili uvjereni da su
samo neuvenom nesreom spali na ova skromna mjesta.
Kao to rekoh - neobini ljudi. Ali ovjeka kakav je bio Co-lumban HuB nikada
prije nisam vidio. Doao je jednoga dana u pisarnicu i sluajno zatekao
nepopunjeno beznaajno pisarsko mjesto, sa zahvalnou ga prihvatio i na njemu
ostao dulje od godine dana. Zapravo nikada nije inio ni govorio nita
upadljivo i izvana nije ivio drugaije od ostalih siromanih uredskih
namjetenika. Na njemu se, meutim, vidjelo da mu ivot nije oduvijek bio
takav. Moglo mu je biti tek neto preko pedeset godina, a bio je stasit poput
vojnika. Kretnje su mu bile otmjene i iroke, a pogled, mislio sam tada, kao u
pjesnika.
HuB je znao sa mnom poi u gostionicu jer je slutio da mu se potajice divim i
da ga volim. Drao bi tada nadmone govore o ivotu i doputao mi da ga
poastim. A jedne lipanjske veeri ispriat e mi jo neto. Budui da sam
imao roendan poao je sa mnom na skromnu veeru, pili smo vino, a zatim u
toploj noi
70
uz rijeku etali alejom. Tamo je ispod posljednje lipe stajala kamena klupa na
kojoj se on ispruio, a ja zalegao u travu. 1 tada stade pripovijedati.
"Vi ste, znate, jo neiskusan mladac i jo nita ne znate o ivotu u svijetu.
No ja sam stara mazga, inae vam ne bih pripovijedao ono to u vam sada rei.
Ako ste estit momak, zadrite to za sebe i ne naklapajte o tome. No, kako god
elite.
Kada me pogledate, u meni vidite pisaria krivih prstiju i pokrpanih hlaa.
Kad biste me i htjeli zatui, ne bih imao nita protiv. U meni se jo jedva
to moe zatui. Kaem li vam da mi je ivot bio vihor i plamen, slobodno se
nasmijte! No moda se i neete smijati, mladiu, ispripovjedi li vam starac u
ljetnoj noi bajku.
Bili ste ve zaljubljeni, zar ne? I to nekoliko puta, je li tako? Da, da. No
vi jo ne znate to znai ljubiti. Velim vam, ne znate. Moda ste jednom
proplakali no? I cijeli mjesec loe spavali? Moda ste i pjesme pisali i
neko se poigravali milju o samoubojstvu? Da, poznato mije to. Ali to nije
ljubav. Ljubav je neto drugo.
Jo pred deset godina bio sam ugledan gospodin i pripadao najvrsnijemu
drutvu. Bio sam upravni inovnik i priuvni asnik, imuan i neovisan, imao
jahaega konja i slugu, udobno stanovao i dobro ivio. Imao sam mjesta u
kazalinim loama, ljeti putovao, posjedovao omanju zbirku umjetnina, bavio se
jahanjem i jedrenjem, naveer se druio s prijateljima uz bijeli i crveni
bordo, uz zajutrak pio pjenuac i seri.
Godinama sam se na sve to bio naviknuo, a ipak sam prilino lako mogao i bez
toga. to uope ima u jelu i pilu, jahanju i vonji, zar ne? Malo filozofije,
i sve postaje nepotrebno i smijeno. Pa i drutvo i dobar glas i to to pred
tobom skidaju eir, i to je na posljetku nebitno, mada veoma ugodno.
Ali, htjeli smo razgovarati o ljubavi, zar ne? to je, dakle, ljubav? Umrijeti
za voljenu enu, danas se to rijetko dogaa. To bi svakako bilo najljepe. -
Molim vas, ne prekidajte me! Ja ne govorim o ljubavi udvoje, o ljubljenju i
voenju ljubavi i enidbi. Ja govorim o ljubavi koja je postala jedinim
osjeajem neijeg ivota. Takva ljubav ostaje usamljena ak i onda, kako se to
kae, kada bude "uzvraena". Ona se sastoji u tome da sve htijenje i
71
umijee nekog ovjeka strasno tei jednom jedinom cilju i da svaka rtva
postaje nasladom. Ta vrsta ljubavi ne eli biti sretna, ona eli gorjeti i
trpjeti i razarati, ona je plamen i ne moe zga-snuti prije negoli proguta i
ono posljednje ega se dohvati.
O eni koju sam volio ne trebate nita znati. Moda je bila udesno lijepa,
moda samo zgodna. Modaje bila genij, moda i ne. Boe, zar je to uope
bitno! Bila je ponor u kojemu sam trebao skonati, bila je ruka Boja koja je
jednoga dana posegnula u moj beznaajni ivot. I otada, taj beznaajni ivot
bio je sjajan i raskoan, shvatite to. Najednom to vie nije bio ivot
stalekoga ovjeka, ve ivot boga i djeteta, mahnit i nepromiljen, plamen i
buktinja.
Od toga trenutka, sve to mi je prije bilo vano, postalo je otrcano i
dosadno. Proputao sam stvari koje nikada prije ne bih propustio, smiljao
vragolije i kretao na putovanja samo da bih na trenutak vidio osmijeh te ene.
Za nj u, ja sam bio sve to ju je tada moglo obradovati, za nju sam bio veseo
i ozbiljan, priljiv i utljiv, korektan i luckast, bogat i ubog. Kada je
primijetila stoje sa mnom posrijedi, poe me stavljati na bezbrojne kunje.
Bilo mije veselje sluiti joj, i nije mogla nita izmisliti, nikakvu elju
smisliti koju joj ne bih ispunio kao daje sitnica.
Ona tada uvidje da sam ju volio vie nego ijedan mukarac, pa nastupie
spokojna vremena kada me shvaala i prihvaala moju ljubav. Viali smo se
tisue puta, zajedno putovali, inili nemogue samo da bismo bili zajedno i
obmanuli svijet.
Sada sam mogao biti sretan. Bio sam joj drag. I neko sam vrijeme, moda, i bio
sretan.
No moje poslanje nije bilo tu enu osvojiti. Poto se neko vrijeme nauih one
sree i ne morah podnositi novih rtava, kada bez muke od nje dobivah osmijeh
i cjelov i no ljubavi, u mene se stade uvlaiti nemir. Nisam znao to mi
nedostaje, bio sam postigao vie negoli sam u svojim najsmjelijim eljama
ikada udio. No bio sam nespokojan. Kao to rekoh, nije mi bilo poslanje tu
enu osvojiti. Sluaj je htio da se tako zbilo. Poslanje mi je bilo da patim
od ljubavi, a kada je posjedovanje drage mi ene tu patnju poelo lijeiti i
blaiti, u mene se useli nemir. Neko sam vrijeme trpio, a onda morah poi.
Napustio sam enu, uzeo dopust i krenuo na dalek put. Moj je imetak ve tada
bio
72
dobrano naet, ali tko mari? Putovao sam i vratio se nakon godine dana.
Neobina li putovanja! Tek to sam bio otputovao, stara se vatra ponovno
razbuktala. to sam dalje iao i due izbivao, to se bolnije vraala ona
strast, a ja se radovao i sve dalje putovao, dugih godinu dana, sve dok vatra
ne posta neizdrivom i ne prisili me da se vratim svojoj dragoj u okrilje.
I sad sam bio tu, ponovno u svom domu i zatekoh ju ljutitu i do sri
povrijeenu. Zar ne, ona se meni predala i usreila me, a ja sam ju ostavio!
Imala je opet ljubavnika, ali vidjeh da ga ne voli. Prihvatila gaje radi
osvete.
Nisam joj mogao rei ni napisati to se zbilo i od nje me odagnalo, pa ponovno
vratilo. Jesam li to i sam znao? Stadoh se, dakle, iznova oko nje truditi i za
nju boriti. Ponovno sam kretao na daleke pute, proputao vane stvari i
rasipao novce samo da bih od nje uo rije ili joj vidio osmijeh. Otpustila je
ljubavnika, no ubrzo nala novoga jer mi vie nije vjerovala. Pa ipak me
povremeno rado viala. Katkada bi u drutvu za istim stolom ili u kazalitu
najednom preko svih pogledala prema meni, neobino blago i upitno.
Uvijek me smatrala bogatim,.silno bogatim. A ja sam tu vjeru u njoj budio i
gajio samo da bih uvijek iznova mogao za nju uiniti neto to siromahu ne bi
dopustila. Prije sam joj donosio darove, no sad je to bila prolost i morao
sam smiljati druge naine kako da joj uinim radost i prinesem rtvu.
Prireivao sam koncerte na kojima su glazbenici, koje je cijenila, izvodili
njezine omiljene skladbe. Kupovao sam mjesta u loama da bih joj mogao
ponuditi ulaznicu za premijeru. Ponovno se naviknula na to da skrbim za tisue
sitnica.
Bio sam u neprestanom vrtlogu poslova, sve za nju. Moj se imetak iscrpio i
sada poee dugovi i novarske vjetine. Prodao sam slike, stari porculan,
jahaega konja i za to kupio automobil koji joj je trebao stajati na usluzi.
Na posljetku je dolo dotle da sam nazirao kraj. I dok sam ivio u nadi da u
ju ponovno osvojiti, moji su se posljednji izvori iscrpli. No nisam elio
prestati. Imao sam jo svoju slubu, svoj utjecaj, svoje ugledno mjesto. A
emu sve to, ako njoj ne slui? I tako se dogodilo da sam lagao i utajivao i
prestao se bojati sudskoga ovrhovoditelja jer sam se morao plaiti gorega. Ali
nije
73
bilo uzalud. Ona je otpravila i drugoga ljubavnika, i sada sam znao da e
uzeti mene ili nikoga.
I uzela me, da. To jest, pola je u vicarsku, dopustivi mi da ju pratim.
Idueg sam jutra predao molbu za dopust. Umjesto odgovora uslijedilo je moje
uhienje s optubom: krivotvorenje dokumenata i pronevjera dravnoga novca. Ne
recite nita, nije potrebno. Znam ve. No znate li daje i to bila vatra i
strast i nadnica za ljubav - biti osramoen i kanjen, izgubiti i posljednji
komad odjee? Shvaate li to, mladi zaljubljenice?
Ispriao sam vam bajku, mladiu. ovjek koji ju je doivio nisam ja. Ja sam
siromaan knjigovoa koji prihvaa va poziv na aicu vina. No sada idem
kui. Ne, ostanite jo, idem sam. Ostanite!"
(1907.)
Oblaci
Promatrajui pejzaiste esto sam se udio gledajui kako se nebo modre ili
druge boje moe brzo i lako ispuniti ljupkim i istim oblacima punim ugoaja.
To je poput pisanja pjesama koje nama pjesnicima tako udesno lako ide od
ruke. No, to ih ovjek due i bolje promatra, to bolje i alobnije primjeuje
da su te ljupke pjesmice i oblaii jeftina roba i da vrlo rijetko izdre
jasan pogled. Od mnogih tisua naslikanih oblaka koje sam vidio, sada mi jo
samo rijetki gdjekad plove nebom sjeanja, strano rijetki, a oni su veinom
djela starih majstora, mada se danas esto uje da su zrak i njegove
pojavnosti otkrili, pa skoro i izmislili, umjetnici tek prije nekoliko
desetljea. Meu novim slikarima, kojima zahvaljujem na nekoliko doista
postojanih oblaka, nalaze se i vicarci Segantini i Hodler. Segantini je
naslikao nekoliko alpskih oblaka, dodue pomalo tekih i materijalnih, inae
kao Bojom rukom stvorenih, a Hodler je u nekoliko navrata, i to na jednoj
skoro neuglednoj sliici u baselskome muzeju, naslikao posve lake, bezobline,
siune bijele pare to nevjerojatno tanune lebde nad modrom povrinom jezera
i sav zrak oiv-ljuju.
No, nisam elio govoriti o slikarima; na tom su podruju pjesnici posve
nepotrebni jer su ih strunjaci zamijenili, premda ovi, im neto moraju
doista predoiti i doarati, mahom poseu za pjesnicima ili, ako su dovoljno
iskreni, i sami ponovno piu poeziju. Jer, svakoj je znanosti, ne samo
estetici, u odlunim trenucima potreban spoj vida i jezika, sposobnost jasna
izriaja.
Nerijetko sam viao i snimljene oblake i moram rei daje bilo savrenih,
premda ne mnogo, jer nijedna fotografska ploa nije dovoljno osjetljiva na
boje. Pritom su slike, na kojima je bilo snimljeno samo nebo bez komadia
zemlje, najee neuspjele. Jer, pruale su vrlo malo dojma kretanja, a
neizvjesnost u kojoj ostavljaju promatraa kada je rije o udaljenostima, i
opet ih liava svakog efekta ljepote.
Drim da oblake ini lijepima i znaajnima upravo to to se kreu i to na
nebu, koje je za nae oko beivotan prostor, uspostavljaju udaljenosti, mjere
i meuprostore. injenica da te udaljenosti i mjere znaju nevjerojatno
zavaravati, posve je nevana. Predmet koji pluta povrinom vode isto tako
zavarava: oko uvijek precjenjuje udaljenost izmeu sebe i predmeta, a
podcjenjuje onu izmeu predmeta i druge obale ili obzora. .
Zrani prostor, u kojem pogled ne bi inae nita pronaao i u golemim bi
razmjerima izgubio zanimanje i pozornost, zahvaljujui oblacima bitno dobiva
na vidljivosti: on postaje produetkom Zemlje. U malome, tu uslugu moe
obaviti i ptica, zmaj od papira ili raketa: za trenutak osjetimo kao djeljiv
prostor neto stoje netom bilo praznina, pusto. Tu nam uslugu nikada ne bi
mogla uiniti puka spoznaja o nepraznini zranoga prostora, jer oko ne vjeruje
lako razumu kao to, unato svem znanju i poznavanju suprotnih injenica, ono
vidi da se Sunce kree, a Zemlja stoji.
Ono to ptica ini u malome, to oblaci ine u velikome. Oni to golemo
prostranstvo ine zornim, ivim, prividno mjerljivim i s njime nas spajaju.
Jer oni nam pripadaju, oni su zemaljski, zemaljska su voda, jedini su djeli
Zemlje i zemaljske tvari koji se oku vidljivo penje u visine i u nevidljivu
prostranstvu nastavlja ivotni tijek Zemlje.
Otuda i ona simbolika oblaka, koju osjea svaki popodnevni eta, i koja budi
sasvim razliite predodbe i osjeaje negoli
75
pogled na Sunce, Mjesec, zvijezde. Oni nisu zemaljski, nisu mjerljivo bliski,
ve ive svojim vlastitim ivotom. Nisu dio Zemlje, koji plovi u prostoru, i
svoj oblik i kretanje ne primaju od bliskih i poznatih nam prirodnih sila. No
oblaci s nama dijele zrak i tamu, vjetar i toplinu. Oni nisu svjetovi, ve
pripadaju naemu svijetu, nastaju i nestaju pred naim oima prema
zakonitostima koje razumijemo i istodobno sami osjeamo, i uvijek se iznova
vraaju Zemlji.
No mi taj povratak rijetko vidimo. Pri ]akoj kii ili snijegu ne vidimo vie
oblake. A dok ih vidimo, njihova je svrha naem oku neuoljiva.
Kao to nam oblaci ine zrani prostor vidljivijim, tako nam i kretanje zraka
ine uoljivim. A kretanje zraka nije, dodue, naemu miljenju, ali je zato
naim ulima uvijek zagonetno i stoga privlano. Ako se na stotinu ili tristo
ili tisuu metara nad mojom glavom zrak kovitla, zrane struje kreu, sastaju,
kriaju, dijele, meusobno bore, meni to nita ne znai. No vidim li gdje
oblaci sami ili rojei se plove, pa putuju sad brzo, sad polagano, zastaju,
dijele se i gomilaju, preoblikuju i tope, propinju i pucaju, tada je to
predstava koja budi zanimanje i plijeni pozornost.
Tako je i sa svjetlou koju ne uoavamo u prividno praznome, modrome
prostoru. No, pliva li u njoj oblak, svjetlost postaje siva, svijetlosiva,
bijela, zlatna, ruiasta, i tako sva ta svjetlost u visini za mene vie nije
izgubljena: jaju vidim, promatram, u njoj uivam. Tko jo nije s veeri, kada
je sunce ve davno zalo i zemlja ugasla, promatrao kako se u visini, plovei
u svjetlu, oblaci jo are!
Pomislimo li da su oblaci dio Zemlje, tvari i svoj zemaljski, tvarni ivot
vode u visinama, u prostranstvima u kojima osim njih nita tvarnoga ne moemo
vidjeti, tada emo zasigurno razumjeti njihovu simboliku. Oni nam znae
produetak zemaljskoga ivota u nekim drugim prostranstvima, pokuaj materije
da se razgradi, iskrenu gestu Zemlje, gestu enje za svjetlom, visinom,
lebdenjem, samozaboravom. Oblaci su u prirodi ono to su u umjetnosti krilata
bia, duh-uvari i aneli ija ljudsko-ze-maljska tijela svojim krilima prkose
sili tee.
J najzad, oblaci nam znae i prispodobu o prolaznosti, prispodobu ponajee
vedru, oslobaajuu i blagotvornu. Promatramo njihova putovanja, borbe,
predahe, slavlja i sanjarei ih tumaimo, gledajui u njima ljudske borbe,
slavlja, putovanja, igre, i za nas je i ugodna i bolna spoznaja daje sva ta
lijepa igra sjena tako asovita, promjenjiva i prolazna.
(1907.)
Na Boi
U ivotu prosjena ovjeka naeg doba proslava onih nekoliko opeprihvaenih
blagdana zapravo je njegov jedini ustupak idealu. On Novu godinu proslavlja
vrtei glavom ili sentimentalno uzdiui nad prolaznou ivota, nad brzim
protokom vremena, Uskrs i Duhove slavi kao svetkovine proljea i obnove, a na
blagdan Svih svetih posjeuje groblja. Boi svetkuje tako da si priuti jedan
ili vie dana odmora, eni daruje novu haljinu, a djeci igrake. Poneki se
naas i obraduje djejemu veselju; promatra sjajno boino drvce s pomalo
sjetnom uspomenom na vlastito djetinjstvo i gledajui djecu kako se raduju
darovima misli: Da, radujte se i uivajte, veoma brzo ivot e vam oduzeti
radost i nevinost.
On ne pita: Da, a zapravo zato? Zato mi se ini neupitnim da je "ivot" zla
sila koja iz svijeta djetinjstva vodi u krivnju, razoaranje i nevoljen posao?
Zato radost i nevinost nuno moraju pasti rtvom "ivota"?
No toga dana, kada se doista to upitao, prestao je biti prosjean ovjek i
zakoraio prema novom ivotu. Nastavi li tim putom, svaki e mu dan ivota
ubudue biti vredniji, sadrajniji i znaajniji negoli svi prijanji blagdani
sa svojim prolaznim sjajem i trunkom poluiskrene zamiljenosti. Uvidjet e da
mu nije "ivot" uzeo nevinost, radost i ideale i da je bilo nepravedno i
smijeno za to ivot optuiti. Jer, sam se bio obmanuo.
Ne postoji "nunost" ni "struja vremena" koja bi pojedinca mogla prisiliti da
materijalnim dobrima da prednost pred duhovnima, a prolaznima pred
neprolaznima. Tko je nainio takav presudan izbor, ne smije za to kriviti
nikoga doli sebe sama.
77
"Ta otkud vam to," uzvratit ete, "ovo nae vrijeme nije idealno i ne moemo
mijenjati ni njega ni sebe."
Da, to je ona stara fraza koju jedni ponavljaju od drugih i svatko misli da
joj mora vjerovati. Da nae vrijeme nije idealno! A zato ne? Zato to se
novac zarauje uoljivije, bezobzirnije i neukusnije nego prije? No pitanje je
kako e jednom budunost prosuivati nae doba. Uvjeren sam da nitko nee
rei: bilo je to doba kada je ugljen bio skup, doba u kom su izumljeni druker
i kada s vodenom masaom, doba posljednjih potanskih koija i prvoga
elektrinog tramvaja. Ja, naprotiv, vjerujem da e se mnogo vjerojatnije
govoriti: bilo je to doba mnogih pjesnika, doba brojnih i vrlo religioznih
pokreta. Sve ono to vam se danas ini ugodnom razbibrigom i luksuzom, dapae,
ono to mnogi od vas jednostavno nazivaju budalatinom i tlapnjom, to e
preivjeti i postojati i imati svoju vrijednost i znaaj i onda, kada sav va
ogoreni, ozbiljni rat za vreu novaca bude davno, davno zaboravljen.
Ne poznajete li Boi, praznik ljubavi? svetkovinu radosti? Zar ne priznajete
ljubav i radost kao nadmone sile kojima posveujete osobite, svete, od drave
zatiene blagdane? to je kod nas s ljubavlju i radou? Da biste tijekom
godina nekoliko dana ili najvie tjedana imali malo sree, vi tri etvrtine
svoga ivota provedete u praini i znoju emerna posla koji vas ne
oplemenjuje, ve tlai. I kad umorni od njega stanete udjeti za svjetlom i
radou, veina ju ne moe pronai u sebi samima, ve ju mora kupovati - u
kazalitu, jeftinom kabaretu, u krmi. A to je s ljubavlju? ovjeku koji
deset do dvanaest sati potroi na stjecanje novca, dva do etiri sata na
gostionicu ili drugo zadovoljstvo, za enu mu i djecu, brau i sestre
preostaje tek pokoji trenutak.
udesna je, ali jednostavna tajna ivotne mudrosti svih vremena, da nas svaka,
i najmanja nesebina predanost, svako sudionitvo, svaka ljubav obogauje, dok
nas svekolika tenja za posjedom i moi ini slabijima i siromanijima.
Indijci su to znali i nauavali, a zatim mudri Grci, pa onda Isus iji blagdan
danas slavimo, a otada jo tisue mudraca i pjesnika djela kojih su nadivjela
epohe, dok su bogatai i kraljevi iz toga doba nestali
78
i proli. Bilo da vam je bliskiji Isus ili Platon, Schiller ili Spino-za,
posvuda ete nai onu istu posljednju mudrost da nas sretnima ne ini ni mo,
ni posjed, ni spoznaja, ve samo ljubav. Svaka nesebinost, svako odricanje iz
ljubavi, svako djelatno suosjeanje, svaka samozatajnost doimlje se kao
davanje, liavanje sebe, no tako se postaje bogatiji i vei i to je jedini put
koji vodi naprijed i u visine. Drevna je to pjesma, a ja lo sam pjeva i
propovjednik, no istine ne zastarijevaju, one su uvijek i posvuda istinite,
propovijedali ih mi u pustinji, opjevali u pjesmi ili otisnuli u nekom listu.
(1907.)
Fragment iz mladosti
S breuljaka se u zlatnome velu sputala ljetna veer. Na izmaku dana
bljetavog i vrelog, natopljen mednim mirisom lipa u cvatu niz mranu je
rijeku lahorio noni povjetarac donosei svjeinu s planina. Kako je s veeri
u gradu jenjavao promet koija i buka posla, ustar, ravnomjeran ubor tamne
vode postade ujniji. Iz amca to je veselo klizio niz rijeku zvonila je
pjesma mlade seljanke, a prolaznici ju sluali i osmijehom uzvraali. U kuama
na strmoj strani obale, koje se crne i sjeno-vite uzdizahu u mlijeno svijetlo
nebo, tu i tamo crvenkastim sjajem zasvijetlie pojedini prozori oblikujui
sluajna zvijea i figure kojima se odraz podrhtavajui razlijevao na
valovima uzburkane Rajne.
U mome potkrovlju, visoko nad rijekom, bilo je jo vrlo toplo. Leao sam na
otvorenome prozoru i promatrao rijeku koja je jednako nezadrivo i
ravnomjerno, jednolino i ravnoduno tekla ususret noi i daljini kao to su
meni protjecali isprazni dani od kojih je svaki mogao i trebao biti krasan i
neprolazno vrijedan, a koji su svi odreda propadali bez vrijednosti i spomena.
Tjedni su tako prolazili, a da nisam znao kada e se neto promijeniti. Bile
su mi dvadeset i tri godine i dani su mi prolazili u beznaajnom uredu u kojem
sam radei nezanimljiv posao zaraivao tek toliko da sam mogao unajmiti sobicu
u potkrovlju i
79
kupiti najnunije namirnice i odjeu. Veeri, noi, rana jutra i nedjelje
prosjedio bih snatrei u svojoj sobi, itajui onih nekoliko knjiga to sam ih
imao, crtkarajui i razmiljajui o izumu koji sam smatrao dovrenim, no
kojega pet i deset i dvadeset puta nisam uspijevao sastaviti. Odnedavna sam to
napustio i sad sam sjedio udei se kamo me dovela moja radinost i strasna
elja za stvaranjem i utjena vjera u sebe samoga. Gdjekad bih uinio jo koji
pokuaj, odrekao se obroka i za uteeni sitni kupio crtai pribor, papir i
ulje za svjetiljku, no to sam inio jo jedino osjeajui potrebu da sam sebe
zavaram i neuvjerljivu elju da jo jednom, kao nekad, provedem sate i veeri
u prediv-noj groznici nade i stvaralakog ina. No, otkako su krenule vruine
i moja soba do kasno u no gorjela pod usijanim krovom, izvan ureda sam sate
promatrao jo samo kao dokon gledatelj, ne imajui nita protiv da ih gledam
kako preda mnom prolaze poput uveloga cvijea. Ponekad bih nakratko sjeo na
klupu na nekom trgu gdje je mirisalo na drvee i tratinu, a kadto bi me u
nedjeljno jutro najednom obuzela bolna, strasna udnja za livadama, umom,
planinama i seoskim zrakom, jer sam na selu odrastao. No gotovo nikada nisam
udovoljio toj nostalgiji, jer su me kukavan ivot i vjena besparica liili
svake svjeine i poduzetnosti. Kad bi me uspomena na zaviaj i djetinjstvo i
seosku slobodu silno muila, napisao bih majci pismo priajui joj da mije
dobro i da je u ovome gradu ivot predivan. To bi se dogodilo jednom u pet ili
est tjedana, a zatim bih se pitao zato zapravo laem jedinoj osobi na
svijetu koju volim i koja mije privrena. Te lijepe ljetne veeri bio sam
neodluan da li da prihvatim poziv direktora Gelbkea na obiteljsku vrtnu
zabavu. Nisam elio biti meu ljudima, prisiljen razgovarati, sluati i davati
odgovore; bio sam preumoran i nezainteresiran, i ponovno bih tamo morao
lagati, hiniti da mi je dobro i daje sa mnom sve u redu. S druge pak strane,
ugodna i utjena bila je pomisao da e tamo biti jela i dobroga pia, da u
prohladnome vrtu miriu bokori i cvijee, a kroz ukrasno bunje i stara stabla
vode mirni puteljci. Direktor Gelbke bio mi je, osim onih nekoliko siromanih
kolega na poslu, jedini znanac u gradu. Moj otac je njemu ili moda jo
njegovu ocu neko davno uinio nekakvu uslugu, a po savjetu svoje majke prije
dvije godine doao sam mu u posjet, pa
me sada taj ljubazni gospodin zgodimice pozivao k sebi u kuu, ne izlaui me
ipak drutvenim situacijama kojima moje obrazovanje i moja garderoba nisu bili
dorasli.
Pomisao na sjedenje u prozrano-prohladnome direktorovom vrtu uinila mi je
moju tijesnu, zaguljivu sobicu posve nepodnoljivom te odluih prihvatiti
poziv. Odjenuo sam bolji sako, gumicom za brisanje oistio ovratnik koulje,
ietkao hlae i izme i prema navici za sobom zakljuao vrata mada kod mene
nijedan lopov ne bi imao to ukrasti. Pomalo umoran, kakav sam u ono doba
uvijek bio, krenuo sam niz usku, ve mranu ulicu, preko ivahnoga mosta i
kroz mirne ulice otmjenijega dijela grada prema direktorovoj kui koja se tada
nalazila gotovo izvan grada u napola seoskom, staromodno skromnomu gazdinstvu
pokraj vrta ograenog zidom. S tjeskobnom enjom gledao sam, kao toliko puta
prije, tu iroko i nisko graenu kuu, ulazna vrata obrasla ruama penjaicama
i velike prozore sa irokim klupicama. Lagano cimnuvi zvonce proao sam
pokraj sluavke i uao u polumraan hodnik s onom uzbuenom zbunjenou koja
me obuzimala prije svakoga susreta s nepoznatim ljudima. Do posljednjeg
trenutka jo sam gajio djelominu nadu da u zatei gospodina Gelbkea samoga
sa enom ili moda s djecom; no iz vrta su dopirali nepoznati glasovi i ja se
oklijevajui uputim kroz malu dvoranu prema vrtnim stazama slabano
osvijetljenim s tek nekoliko lampiona.
Domaica mi poe u susret, prui ruku i povede me kraj visokoga bunja prema
rondeli gdje je pod svjetlom lampiona za dvama stolovima sjedilo drutvo.
Direktor me pozdravio na svoj ljubazno vedar nain, nekoliko obiteljskih
prijatelja kimnulo je glavom, neki se gosti pridigli, predstavili, ja sam
promrsio pozdrav i naklonio se nekolicini dama koje su odjevene u svijetle
tonove blistale na svjetlu lampiona i neko me vrijeme promatrale. Zatim mi
ponudie stolac i smjestie me dolje na uskome dijelu stola izmeu starije
gospoice i vitke mlade djevojke. Dame su gulile narane, no preda me
posluie kruh s maslacem, unku i au vina. Ona starija neko me vrijeme
promatrala, a onda me upita nisam li jezikoslovac i nije li me ve negdje
srela. Ne, rekoh, trgovac sam, bolje reeno tehniar, pa sam joj pokuao
opisati
80
81
kojem soju ljudi pripadam; no kako se ve u iduem trenutku drugamo zagledala
oito me ne sluajui, ja zasutim pa se primim ukusnoga jela. A kako me nitko
nije ometao, time sam se zabavio dobrih pola sata, jer mi je bila sveana
iznimka da naveer mogu uivati u obilnim i finim jelima. Zatim sam polako
ispio au dobroga bijelog vina besposleno sjedei i ekajui to e se
dogoditi.
Iznenada mi se obrati mlada dama s moje desne strane, s kojom do tada nisam ni
rije progovorio, te mi vitkom i gipkom rukom ponudi polovicu oguljene
narane. Zahvalim joj, uzmem voku i najednom me obuze neobina radost i ugoda
te pomislim kako se neznanac vjerojatno ne bi mogao ni na koji ljupkiji nain
pribliiti drugoj osobi, ve takvim jednostavnim i lijepim darom. Tek se sada
paljivo zagledavi u susjedu pred sobom sam vidio profinjenu, njenu djevojku
otprilike svoje visine ili jo viu, gotovo krhkih oblika i uska, lijepa lica.
Barem mi se takvom uinila u tom trenutku, jer poslije sam mogao uoiti da je,
dodue, imala profinjene i vrlo vitke ruke i noge, ali je bila jaka, okretna i
sigurna. im je ustala i proetala u meni nestade predodba o njenosti
potrebitoj zatite, jer u hodu i kretnjama djevojka je bila smirena, uznosita
i samostalna.
Oprezno sam pojeo polovicu narane nastojei djevojci uputiti nekoliko
ljubaznih rijei i pokazati se donekle pristalim ovjekom. No iznenada me
obuze sumnja da me djevojka moda prije toga promatrala dok sam u tiini jeo i
da me sada smatra ili prostakom, koji zbog jela zapostavlja susjede, ili
gladuem, a to bi mi bilo jo neugodnije, jer je oajno sliilo istini. U tom
trenutku njezin dar izgubi onaj jednostavni smisao i postade igrarijom, moda
ak i porugom. No moja se sumnja inila neutemeljenom. Barem se gospoica
izraavala i kretala nekom pro-stodunom mirnoom, uljudno pratila moj govor i
nipoto nije ostavljala dojam da me smatra nekulturnim poedruhom.
Pa ipak, razgovor s njom nije mi bio lak. U ono vrijeme, u nekim ivotnim
iskustvima pred veinom sam svojih vrnjaka prednjaio isto onoliko koliko sam
svojom vanjskom naobrazbom i vjetinom drutvenoga ophoenja za njima
zaostajao. Uljudan razgovor s mladom damom finih manira za mene je bio prava
82
vratolomija. Nakon nekoga vremena primijetio sam daje lijepa djevojka uoila
moju podreenost i dame tedi. To me uzrujalo, ali mi nipoto nije pomoglo
prevladati teku smuenost, ve me samo dodatno zbunilo, pa sam usprkos
ugodnoga poetka uskoro zapao u fatalno raspoloenje obeshrabrenog prkosa. A
kada se dama nakon nekog vremena posvetila razgovorima s drugima, nisam ju
pokuavao zadrati kraj sebe, ve sam ostao tvrdoglavo i pokunjeno sjediti dok
je ivahno i veselo s drugima avrljala. Pruie mi kutiju s cigaretama, uzeh
jednu i zapalih, neveselo i utke otpuhujui dimove u plaviastu veer. Kada
se zatim vei broj gostiju ustao i uz priu poao u etnju vrtnim puteljci-ma,
ja se takoer tiho pridignem, poem na stranu i s cigaretom stanem iza jednog
stabla gdje me nitko nije mogao smetati, aja sam izdaleka mogao promatrati
zabavu.
U skladu sa svojom sitniavou, koju na veliku alost nikada nisam uspio
promijeniti, bio sam ljut na sebe predbacujui si zbog svoga priglupo
tvrdoglavog ponaanja, no nisam se mogao svladati. Budui da nitko nije za
mene mario, a nisam se uspio odluiti na bezazlen povratak, ostao sam kojih
pola sata u svome nepotrebnom zaklonu i napustio ga, oklijevajui, tek kada
sam uo domaina da me doziva. Direktor me dovukao za svoj stol dobrohotno se
raspitujui o mome ivotu i zdravlju, aja, izbjegavajui izravan odgovor,
nekako se ponovno ukljuih u drutvo. Meutim, ipak nisam ostao poteen male
kazne za taj brzopleti uzmak. Sada mije ona vitka djevojka sjedila suelice i
to mi se, pri duem promatranju, vie sviala, to sam se vie kajao zbog
svoga dezerterstva i pokuavao iznova zapodjenuti razgovor. No sada je bila
uznosita i preula moje slabane pokuaje da ponovno oivim konverzaciju.
Uhvativi joj jednom pogled pomislih da e biti prijeziran ili mrzovoljan, no
bio je samo hladan i ravnoduan.
Ponovno me obuze onaj sivi i runi svakodnevni osjeaj jada, sumnjiavosti i
praznine. Gledao sam vrt s blago svjetlucavim puteljcima i lijepim, tamnim
kronjama, bijelo prostrte stolove sa svjetiljkama, posudama za voe,
cvijeem, krukama i naranama, dobro odjevenu gospodu, gospoe i djevojke u
svijetlim, lijepim bluzama, gledao sam mnoge bijele damske ruke kako se
83
igraju cvijeem, njuio miris voa i plaviasti dim dobrih cigara, sluao
uglaene i profinjene ljude kako zadovoljno i ivahno razgovaraju - i sve mi
se to inilo beskrajno tuim, stranim i nedostinim, pa i zabranjenim. Bio sam
uljez, gost iz nieg, siromanijeg svijeta, kojega su uljudno i moda
saaljivo trpjeli. Bio sam bezimen, siromaan, beznaajan radnik koji je neko
vrijeme gajio snove o usponu prema boljem i slobodnijem ivotu, a sad ve
odavno potonuo natrag u ilavu tromost svoga beznadnoga bia.
Tako su mi lijepa ljetna veer i veselo druenje prolazili u neutjenoj
nelagodi, koju sam nerazumnim kinjenjem sebe samoga prkosno jo vie
pogoravao, umjesto da se barem skromno radujem ugodnoj okolini. U jedanaest
sati, kada su prvi gosti krenuli, ja se takoer kratko oprostim i najkraim
putem poem kui da bih legao u krevet. Ve izvjesno vrijeme drala me
neprestana tromost i pospanost s kojom sam se za radnoga vremena esto morao
boriti, da bih joj u slobodno vrijeme u svakom trenutku bezvoljno podlegao.
Nekoliko je dana proteklo u uobiajenom neredu. Svijest da ivim u alosnom
izvanrednom stanju odavno sam ve izgubio; ivio sam u nekoj otupjeloj,
nepromiljeno poslunoj ravnodunosti i bez aljenja gledao kako mi prolaze
sati i dani od kojih je svaki trenutak znaio neponovljiv djeli mladosti i
ivota. Kretao sam se poput satnoga mehanizma, ustajao na vrijeme, prelazio
put do trgovine, obavljao svoj mehaniki posli, uinao kruh i jaje, vraao se
na posao, a zatim naveer leao na prozoru svoje mansarde na kojem bih esto i
zaspao. O vrtnoj zabavi kod direktora vie nisam razmiljao. Openito, dani su
mi prolazili ne ostavljajui uspomene, a kada bih gdjekad, nou u snu, mislio
na neka druga vremena, bila su to daleka sjeanja na djetinjstvo i doimala se
kao odjeci nekog zaboravljenog i u bajku pretvorenog predivota.
A onda se jednoga vreloga popodneva dogodilo da me se sudbinaponovno sjetila.
Neki u bijelo odjeven Talijan s prodornim runim zvoncem i malenim kolicima
zveckao je ulicama prodajui sladoled. Upravo sam bio izaao iz ureda i,
vjerojatno prvi put nakon nekoliko mjeseci, nisam odolio iznenadnoj elji.
84
Zaboravljajui na svoju pedantno tedljivu odmjerenost, izvadio sam iz lisnice
kovanicu i dao Talijanu da mi za nju u malen papirnat tanjuri nagrabi
crvenkastoga vonog sladoleda koji sam pohlepno pojeo jo u hodniku kue. To
razbuujue hladno osvjeenje toliko mi je godilo, da sam, i sad se toga
sjeam, s uitkom polizao i mokri tanjuri. Zatim sam kod kue objedovao svoj
uobiajeni komad kruha, malo pridrijemao u nekom polusnu, a zatim se vratio u
pisarnicu. Tamo mije pozlilo, a ubrzo su me napali tako uasni bolovi u trbuhu
da sam, vrsto se drei za rub pulta, nekoliko sati utke trpio muke, a po
svretku radnoga vremena pohitao k lijeniku. Budui da sam bio upisan u
zdravstveni fond, uputili su me dalje nekom drugom lijeniku, no taj je bio na
ljetnom odmoru pa sam morao prijei jo jedan put do njegova zamjenika.
Zatekao sam ga kod kue. Bio je to mlad, ljubazan gospodin koji je prema meni
postupao kao prema sebi ravnomu. Kada sam mu, odgovarajui na kratka i jasna
pitanja, prilino tono opisao svoje prilike i svakodnevni nain ivota,
preporuio mije da odem u neku bolnicu u kojoj bih bio bolje zbrinut nego kod
sebe u stanu. Kako nisam uspijevao sasvim potisnuti bol, on sa smijekom
primijeti: "Niste ba esto bolovali?" Doista, od svoje desete ili jedanaeste
godine nikada nisam bio bolestan. No lijenik ree gotovo nevoljko: "Ubijate
se svojim nainom ivota. Da niste tako ilavi, uz takvu ishranu ve biste se
davno razboljeli. Ovo vamje sada opomena." Pomislio sam, lako je njemu
govoriti s tim zlatnim satom i naoalama, ali sam ipak shvatio da moje
nedostojno stanje u posljednje vrijeme ima realne uzroke i pritom osjetio
moralno rastereenje. No snani bolovi nisu mi davali mira za razmiljanje i
predah. Uzeo sam papiri koji mi je doktor dao, zahvalio se i otiao da bih
se, ostavivi najnunije obavijesti, javio u bolnicu u kojoj sam posljednjim
snagama potegnuo zvonce te morao sjesti na stube da se ne bih sruio.
Primili su me prilino neljubazno, no kako su ipak uoili moje bespomono
stanje, odveli su me prvo u mlaku kupku, a zatim u krevet u kojem sam uskoro,
uz sve tii cvile prolazeeg bola, posve izgubio svijest. Tri dana imao sam
osjeaj da moram umrijeti i svakodnevno se udio da je to tako muno, sporo i
85
bolno. Svaki mije sat bio beskrajno dug, a kada su tri dana prola, inilo mi
se kao da sam preleao nekoliko tjedana. Napokon sam pronaao nekoliko sati
sna, a pri buenju mi se vratio osjeaj za vrijeme i svijest o mome stanju. No
istodobno sam primjeivao koliko sam bio slab, jer mi je svaki pokret
predstavljao napor, ak mi se i otvaranje i sklapanje oiju inilo kao mali
posao. Kada je dola sestra i pogledala me, obratih joj se vjerujui da
govorim glasno kao inae, no ona se morala prignuti i jedva me razumjela. Tada
sam shvatio da ne treba nagliti s ponovnim ustajanjem i na neodreeno se
vrijeme, bez puno bola, prepustio djejemu stanju ovisnosti o tuoj njezi.
Potrajalo je neko vrijeme dok mi se nije poela vraati snaga, jer i najmanja
usta puna jela uvijek su mi iznova inila bol i tegobe, pa bila to i lica
lagane juhe.
Tijekom toga neobinog vremena nisam bio, na vlastito uenje, ni tuan ni
zlovoljan. Tupa besmislenost moga bezvoljnog ivotarenja tih posljednjih
mjeseci bivala mije sve jasnija. Prestraio sam se onoga to mi se skoro
dogodilo i iskreno se radovao svome ponovnom osvjetenju. Bilo je to kao da
sam due vrijeme preleao u snu, i sada sam, napokon budan, s radou iznova
napajao i oi i misli. No zbilo se da su od svih maglovitih dojmova i
doivljaja iz toga sumorno prospavanog vremena neki, koje sam drao skoro
zaboravljenima, sada u jarkim bojama preda mnom stajali zauujue ivi. Meu
tim slikama, kojima sam se u nepoznatoj bolesnikoj dvorani sada sam
zabavljao, na prvome je mjestu stajala slika one vitke djevojke kojaje u vrtu
direktora Gelbkea kraj mene sjedila i ponudila mi naranu. Nisam joj znao
imena, ali sam za dobrih trenutaka mogao zamisliti cijeli njezin lik i
profinjeno lice onom prisnom jasnoom kakva nam uspijeva samo kod starih
znanaca, zajedno s nainom njezinih kretnja, njezina govora i glasa, i sve to
zajedno stvorilo je sliku pred ijom mi je njenom ljepotom bilo ugodno i
toplo kao djetetu kad se privije uz majku. inilo mi se kao da sam je u
prolim vremenima ve negdje vidio i upoznao, a njezin ljupki lik, ne marei
za proturjeja, poput pratitelja koji nadilazi zakone vremena, doskora se
javljao u svim mojim sjeanjima, pa ak i onima iz djetinjstva. Uvijek iznova
s novim sam uitkom promatrao
86
tu njenu figuru, koja mije najednom postala tako prisna i mila, a njezinu
tihu nazonost u svome sam svijetu misli prihvatio nekom bezbrinom, ali ne i
nezahvalnom samorazumljivou, Onako kao to s proljea prihvaamo procvjetale
trenje, a ljeti miris sijena, bez uenja i uzbuenja, no u sebi ipak duboko
zadovoljni.
Pa ipak, taj naivni i edni odnos prema lijepoj slici mojih snova trajao je
samo dotle dok sam posve iscrpljen leao odsjeen od ivota. No im sam malo
ojaao, poeo podnositi jelo i bez velika se umaranja ponovno uspijevao u
krevetu okrenuti, djevojina je slika gotovo stidljivo ustuknula, a istu,
obestraenu sklonost, zamijenila je eznutljiva udnja. Sada sam najednom sve
ee osjeao ivu elju da joj izgovaram ime, njeno ga apuem i tiho
pjevuim, i postade mi pravom mukom to joj ne znah imena. U svojim
snatrenjima igrao sam se s njom kao s dragom sestricom; no sad mi je najednom
bilo teko oko srca to o meni nita nije znala, to sam za nju bio stranac
iji pozdrav ak moda ne bi prihvatila ni uzvratila, dapae, to me moda ak
ima u zlu, neugodnu sjeanju. I tako sam leao dan za danom u mislima njome
zaokupljen, a ipak o njoj ne znajui nita osim izgleda i onih nekoliko rijei
to sam ih one veeri od nje uo.
Neki manji dogaaji nakratko su prekinuli to neobino jednostrano misaono
openje s neznankom. Najprije je stiglo majino pismo koje proitah s udnim
osjeajima jer o mojoj bolesti nita nije znala. tovie, bezazleno je
odgovarala na moja posljednja neistinita i hvalisava izvjea, pa sam kao u
zrcalu promatrao sebe i svoj prijanji jad. Koliko samjoj sada bio dalek, u
meuvremenu okrznuvi smrt i kroz tjelesnu bolest doivjevi unutarnje
ozdravljenje! Posramljeno gurnem pismo pod jastuk i odluim svoje prijanje
neistine prvom zgodom popraviti ili barem ispovjediti.
Uskoro mi stigne vijest od moga poslodavca koju su mi u bolnici tjedan dana
uskraivali. Bio mije poslao manji zaostatak plae, na koji sam jo imao
pravo, i u isti me mah otpustio s posla. Ta me vijest nije uznemirila mada mi
je nain na koji u dalje zaraivati za ivot jo bio nerazvidan. Osjeaj da
sam nasi-lu istrgnut iz kukavnog i bezdunog ivotnog perioda, u meni je
87
bio tako snaan i radostan da me materijalne brige nisu mogle shrvati.
Zatim se dogodilo da jednoga dana, u vrijeme posjeta, u bolesniku prostoriju
ue dama sa eirom i suncobranom i ja u njoj s uenjem prepoznah enu
direktora Gelbkea. U ruci je nosila cvijee. Medicinska ju sestra pozdravi.
Budui da sam se stidio i nisam elio da me prepozna - predmnijevajui da ide
u posjet nekom drugom bolesniku - zavukao sam glavu pod plahtu i prikrio se.
No ona se zaputi ravno prema mome krevetu i zasta-de. uvi njezino pitanje
sestri: "Spava li?" okrenuli se i pruih joj ruku. Primijetio sam daje bila
zateena mojim izgledom, a kad me zatim s dobrodunim suosjeanjem stala
ispitivati i koriti to ju nisam obavijestio o svom loem stanju, neobino
mije godilo to se netko o meni raspitivao i zanimao za moje stanje. Darovala
mije nekoliko prelijepih rua, no taje ljubaznost bila dvosjekli ma jer mi s
mirisom cvijea stadoe navirati sjeanja na sve one dobre stvari tamo vani.
Od tog trenutka ponovno sam s enjom mislio na svijet i poput zatoenika
iekivao trenutak putanja na slobodu.
Istodobno s buenjem zanimanja za okolinu poeo sam osjeati i neko
zajednitvo sa svojim supatnicima i vie pozornosti posveivati drugovima iz
zajednike prostorije i susjedima u bolesnikoj sobi. Jedan od njih, moj
susjed s lijeve strane, ostao mi je u sjeanju i zasluuje da ga ne zaboravim.
Vjerojatno je odavno pokopan u bolnici, a njegovo komino ime stoji jo samo
na izgubljenim i poutjelim bolesnikim kartonima iz onog doba. Zvao se
Eustachius Zizibin i bio je putujui kroja ili je to negda bio, jer njegovim
je putovanjima bio zadan cilj, i teko da je onaj krevet i onu dvoranu
napustio drukije doli mrtav. Vjerojatno je bio svjestan svoga stanja, ali ne
i alostan zbog onoga na to po prirodi nije bio spreman. Ne sjeam se od ega
je bolovao, a vjerojatno to nikada i nisam znao, jer o svojoj bolesti nikada
nije govorio. Moglo mu je biti neto preko etrdeset godina, no bliska ga je
smrt ve bila naela, i mrava mu je glava ve nalikovala mrtvakoj lubanji.
Ali, narav mu je bila nesputana i jo uvijek djeje vedra, i esto mi se
inilo kao da su se tom ovjeku dogaale samo vesele stvari ili kao da nema
razumijevanja za druge stvari doli vesele.
88
"Nikad mi se ni' urilo", ree jednom lukavo, "pa sad, evo, umirem, al' i sad
polako."
Domovina mu je, mislim, bila u leskoj, ali u tih dvadeset godina putovanja
svi su mu njemaki dijalekti u govoru ostavili pomalo traga, kao to se to
katkad moe uti u prodavaa mio-lovki i kotlokrpa, ali rijetko u pravih
obrtnika. esto se u svom krevetu znao onako za sebe hihotati, a kad bi ga
upitali emu se smije, zapoeo bi reenicom: "Neto mi palo na pamet", te
nastavio pripovijedati o neobinom majstoru u Landshutu kod kojega je neko
radio, ili o egrtskoj pustolovini u Harzu ili o papigi udovice iz Bruchsala
kod koje je neko vrijeme stanovao jer je u njega bila zaljubljena. Ta gaje
papiga osobito veselila i esto mu padala na um, a kada je o njoj pripovijedao
oponaajui kretav, neobino nazalan ptiji glas, bio je uitak istodobno
promatrati njegovu bezazlenu sreu. U to sam se vrijeme nerijetko smijao njemu
i s njim, no poslije, u vremenima patnje, esto sam se s divljenjem, pa i
tovanjem sjeao kako je svoju sudbinu smireno podnosio i kako je, skoro ve
na umoru, dobrim raspoloenjem zabavljao i tjeio nas koji smo ozdravljali.
On je takoer bio povodom da sam zgodimice meditirao o smrti, to nikada prije
nisam inio. Moja su se razmiljanja i sada manje bavila samom smru, a vie
lijepom zagonetkom ivota. Po prvi put postao sam svjestan kako udnovato
ovjek pliva svijetlom povrinom tjelesnog i duhovnog ivota, izronivi iz
tame prijanjih narataja i osuen na skori povratak u tu istu tamu. Pritom me
nije previe muilo moram li tamu nazvati nitavilom ili vjenou; sama
injenica da sam iv dovoljno me zaokupila, jer sam ju prestao smatrati neim
to se podrazumijeva i u njoj, dapae, sa zahvalnou gledao sretan sluaj. To
je takoer odgovaralo stanju osobe koja ozdravljuje i koja voli, i osjeao sam
se voljnim i sposobnim da od ovoga trenutka ponem mudro koristiti svoje
sposobnosti i vie panje posvetim vrijednosti vremena. inilo mi se
hvalevrijednim i mudrim, poput zadovoljnoga krojakoga pomonika Zizibina ne
dopustiti da mi pomisao na kraj pokvari uitak ovoga trenutka, pa odluih
ubudue u asu zlovolje izgovarati njegovo ime kao opomenu i podsjeanje na
zapovijedi najjednostavnijega ivotnog umijea. No nikakvim
89
odlukama nisam uspijevao promijeniti vlastitu narav, ne mogav-i van iz svoje
koe, pa mi lijepi naumi skonae onako kao to inae zavravaju sve moje
dobre nakane.
Ipak su mi takve misaone igre i nakane s vremena na vrijeme pomagale da
prebrodim nestrpljive trenutke kojih sam sada ve mnogo imao. Da su me nakon
izljeenja ekale stare, poznate prilike, ne bih bio tako nervozan. No ovako,
doista sam kretao u nov ivot, iznova sam morao traiti posao i zaradu, a bio
sam i zaljubljen. S uenjem sam primijetio koliko sam se u sebi promijenio u
tom kratkom vremenu od nastupa bolesti. Prije sam si umiljao da sam ak
slobodouman i neovisan jer sam svom seoskom podrijetlu i pobonoj predaji,
zahvaljujui itanju i vjebanju skepticizma, mogao suprotstaviti naueno
bezvjerstvo i svjesnu vladavinu razuma. Sad sam, meutim, osjeao da mije i
ta, pored sve skromnosti, vrlo samosvjesna filozofija postala bezvrijedna i na
njezino mjesto nije stupila neka nova dogma, ve osloboen osjeaj
nedostatnosti svake vjere i ivahna, neutaiva znatielja prema onome to mi
se u ovom udnovatom ivotu jo moe dogoditi i od mene nastati.
Budui da u svom krevetu nisam mogao poeti ostvarivati sva ta nova uvjerenja,
pustio sam osjeajima i mislima da slobodno lete ijedni druge sustiu, a na
posljetku sam olovkom i jo nesigurnom rukom napisao majci podugako pismo u
kojem sam, inilo mi se, izrazio sve stoje tada u meni previralo. Kada sam tu
nesretnu krabotinu iduega dana ponovno proitao i htio bolniarki dati da ju
poalje, najednom mi se jasno pred oima stvori slika majke. Gledao sam ju,
visoku, mravu enu prosijede kose kako u naem domu obavlja svoj posao, ree
hranu i u tekom vjedru vue vodu s bunara, i gledao sam ju kako sjedi u sobi,
pletaom iglom otvara moje pismo i primie ga svojim strogim, svijetloplavim
oima. Tad mi se moje briljivo birane, a ipak nejasne rijei uinie
budalastima i beskorisnima i pismo razderah na komadie.
Sada sam ponovno smio ustati i nekoliko sati provesti u bol-nikome vrtu, a
pri pogledu na krovove koji su nadvisivali zid, na nebo, ptice koje lepeu
krilima i oblake to plove, u meni je iekivanje i nestrpljenje naraslo do
bola. Iza zida bio je grad i
90
bila je sloboda, tamo su bile ulice u kojima sam smjerao s novom radou
boriti se za svoj ivot i u kojima je negdje u nekoj nepoznatoj kui
vjerojatno stanovala ona vitka, mila djevojka.
U meuvremenu su me lijenik i sestra opskrbili potrebnim upozorenjima i
pravilima za ivot. Nisu mi zatajili da mije utroba dodue zalijeena, no da
nema vie onog bezbrinoga zdravlja, i ne budem li se strogo pazio, nita se
ne moe jamiti. Ta ogranienja svoje skore slobode sluao sam s odreenom
mrzovoljom, jer mi se u tom trenutku inilo da moj eludac i crijeva ne
zasluuju toliku ast, a kad sam, napokon otputen, osunanom ljetnom ulicom
krenuo u svoj stari stan, osjeao sam se tako sveano i sjajno kao nekad u
bezbrinim mladalakim danima.
Novac mije upravo dostajao da platim pristiglu stanarinu. U mojoj sobici sve
me je gledalo kao novo i ispunjeno vedrom nadom. Nisam shvaao da sam ovdje
mogao provoditi tako neutjene sate. Moji papiri i crtei takoer su izgubili
onaj obeshrabreni izgled. Uope nisam sumnjao da moj izum ipak mora uspjeti, a
ako ne taj, onda neki drugi.
Iduega dana uredno sam se odjenuo i poao direktoru Gelb-keu. Taj dobroduni
gospodin primio me ljubaznije nego ikada, zabrinuto se raspitivao za moje
zdravlje i ostale potekoe i ponudio mi pomo. Nisam, meutim, bio voljan
dopustiti da mi itko pomogne, osim moje majke, i dobrodunom sam gospodinu
svoje prilike prikazao u najboljemu svjetlu. Izvijestio sam ga o svojoj odluci
da uskoro otputujem k majci i u mome je opisu to putovanje prije izgledalo kao
zgodna razonoda nego kao povratak ovjeka bez posla u stari zaviaj.
"Kako god elite", rekao je direktor smjekajui se, "no prije nego otputujete
kui, posjetite nas jo jednu veer! Sutra nam dolazi nekoliko kunih
prijatelja. Biste li doli?"
U mislima na svoju lijepu djevojku ustro sam prihvatio i izaao iz kue laka
koraka kao dijete iz slastiarnice. Do iduega dana, premda novca vie nisam
imao, mogao sam jo nekako ostati u gradu, a zatim sam namjeravao put kui, k
majci, prevaliti bez dodatnih trokova, pjeke - na stari obrtniki nain.
Najprije sam otiao u stan i napisao majci da u uskoro doi i kod nje neko
vrijeme ostati. Zatim sam odetao izvan grada i na obali, prvi put nakon
duega vremena, legao u procvjetalu travu.
91
uma je tamo sezala sve do rijenoga toka u kojem je iroka, svijetlozelena
Rajna miljama daleko oplakivala joj rub. Prije nekoliko godina tamo su podigli
brane i obzidali obalu. Okupao sam se u toj lijepoj divljini, nekoliko sati
poivao u travi pod sjenovitim bukvama, pojeo sendvi koji sam ponio i
obnovljenim ulima upijao svjetlost i mirise ume. A u veselome nestrpljenju
traio sam i znak sudbine, bacajui granice u vodu i nastojei iz smjera
njihova kretanja iitati sudbinu. No granice nisu plovile ni desno ni
lijevo, ve samo ravno, pa sam zakljuio da sreu trebam vezati uz neki
uzvieniji znak. Ispuni li se sutra naveer moja nada i lijepa gospoica
ponovno bude tamo, smatrat u to pouzdanim znakom da nad mojim ivotom bdije
dobra zvijezda.
Nakon toga ugovora sa svojom sudbinom napustio sam ono prohladno mjesto i
vratio se u grad te idui dan proveo u nemirnu iekivanj u bavei se sitnim
pripremama za put i tratei vrijeme sve dok nije kucnula ta uena veernja
ura. Polako i nesigurno zaputio sam se prema direktorovu domu.
I opet me u vrtu izmeu visokoga bunja doekala blaga polutama, no u rondeli
je stajao jedan jedini stol. Bio sam prvi gost i u razgovoru s domainom gore-
dolje etao vrtnim stazicama. Uskoro se ponovno oglasi zvono na ulaznim
vratima i ue student kojega sam ve poznavao, a uskoro nakon njega stie i
direktorov neak sa enom, i tek to se pozdravie, pojavi se moja ljepotica u
laganoj opravi na bijele i svijetlosmee tokice. Pri pogledu na nju, koji sam
tjednima svakoga dana toliko puta zamiljao, silno sam se zbunio i kada sam ju
pozdravio i pruio joj ruku, a ona ju primila hladno uz lagan naklon glave,
najednom mi pade na um da sam u neobinoj zaslijepljenosti na susret sasvim
drugaije zamiljao. Ona, s kojom sam u mislima provodio dane i koja mije
postala bliska, stajala je sada preda mnom kao sasvim strana osoba, no njezina
mije vidljiva nazonost ipak razgalila srce vie i od najljepih snova.
Sad smo svi bili na broju, na stoluje upaljena velika svjetiljka i poslueno
jelo. Ne ekajui da me se pozove, sjeo sam pokraj vitke djevojke i prva
rije, koju mije priutila, bila je dobrostiva pokazujui da me se jo sjea.
"Promijenili ste se," ree, "tek sad vidim pri svjetlu lampe."
92
"Malo sam bolovao", uzvratio sam veselo. No domaica, koja je sjedila preko
puta meni, dobaci: "Da malo! Ta samo to nam nije umro ne rekavi ni rije."
"Ve biste saznali", kazao sam.
"Zar je bilo tako loe?" upitalaje djevojka, a kad sam se potrudio da joj
svoju nevolju prikazem beznaajnom i promijenim temu, ispostavilo se daje
gospoica godinu dana slubovala kao dobrovoljna njegovateljica u nekoj
bolnici.
"Tamo se ovjek mora svaega nagledati", primijeti domaica, a moja susjeda,
kimnuvi glavom, dometnu: "Zasigurno, ali i ugodnih stvari! U poetku me
sasvim deprimiralo to sam morala gledati toliko bola i patnje, no poslije sam
se esto udila koliko ljudi mogu trpjeti i neki pritom ostati posve mirni.
Niste li i vi neto slino primijetili?"
Tu ja stadoh priati o leskome krojau Zizibinu i zanijevi se u priu
zaudih se kako mi je lako i brzo govor tekao s usana samo zato jer me moja
susjeda sluala sa ivahnim izrazom lica i tihim osmijehom. Za vrijeme
razgovora, budui da se domaica esto ukljuivala i gospoici obraala, uspio
sam uloviti i njezino ime koje mi poput umilne glazbe skliznu kroz uho u srce
i tamo ga pohranih kao dugo traeno blago. Zvala se Elisabeth Chevalier i
inilo mi se da je njezino njemako ime u zauujue lijepom i milom suglasju
s francuskim prezimenom.
Na onom istom mjestu na kojem sam prije nekoliko tjedana u boleivu
raspoloenju proveo veer punu mrzovolje, sada sam sjedio za stolom preobraen
u vesela i ivahna sugovornika i jedva da me titalo to su ti ljudi pored
mene bili imuni i od mene bolje odjeveni i to nisu smjeli znati da u sutra
na stari obrtniki nain poi na dug put k majci. Pomisao da sutra na
neizvjesno vrijeme moram napustiti grad budila se u meni s nekim tihim, blagim
predosjeajem rastanka i nostalgije za domom. Kao u snu promatrao sam kroz
grane stabala i grmlja kako se nono modro nebo polagano puni zvijezdama i
udisao meki zrak ljetne veeri dok su mi usta izgovarala vedre i ravnodune
rijei, a srce treperilo u oluji sree i enje. Pokraj mene u traku svjetla
mirovala je Elisabethina ljupka glava i svijetlo, usko lice, i kad god bi
govorila, gledao sam ju promatrajui njezino slobodno, bijelo
93
elo, tamnoplavu kosu i luk njezinih obrva, mirne oi i na stol poloenu ruku
koja je bila skoro djeje uska, a ipak zrela i sasvim osobna oblika.
Ustali smo malo proetati dok se stol ne raspremi. Hodao sam uz Elisabethu u
tihom sumraku vrtnih puteljaka, gledajui kako ispod ruba njezine lelujave
oprave pri svakom koraku izranjaju i nestaju mala stopala, pripovijedao joj
prie iz zaviaja i ranoga djetinjstva i s divljenjem promatrao kako je na tom
krhkom i njenom tijelu tako uspravno i energino drala vrat i glavu i u
kakvu je samo skladu bio njezin ravnomjerno gibak korak s pokretima ruku te
zakretima i nagibom vrata. Zemlja mi se inila lijepo ureenim perivojem, a
ljudski ivot hodom kroz njega na lakim nogama. Moja je krv, postavi rjeom i
tenijom, sad uzavrela i svaki je otkucaj srca bio mali kliktaj.
Djevojci moda nisam bio ni drai ni mrskiji od studenta ili neaka ili nekog
drugog mukarca. No svakako je osjeala moje blaeno divljenje to ju je
okruivalo poput toplijega zraka, te i sama postade toplija i draesnija, i
dok su rijei koje smo izgovarali sve vie gubile na teini i vanosti,
osjeaj prisnije bliskosti bivao je sve vei. Imao sam osjeaj kao da u kaleu
neki dragocjen napitak sve vie raste i pjenei se, u tekim se kapljama
polako prelijeva preko ruba, i kao da nas dvoje s tihom jezom kuamo blaene
kaplje iz tog vrela sree.
Kada je brani par poao kui, prikljuili smo se i mi mladi. Direktor se od
mene ljubazno oprostio s molbom da pozdravim majku, njegova mi je ena
zaeljela sretan put, izali smo na ulicu, a kad me Elisabeth upitala hou li
ju otpratiti, bilo je to ono emu sam se ve odavno pun pouzdanja nadao.
Nekoliko ulica s namaje jo iao student, a onda se oprostio i ja sam s
Elisabeth sam hodao usnulim gradom.
Koraala je lako i hitro poput srne. Prelazei preko mosta uivali smo u umu
vode i nemirnom odrazu ulinih svjetiljaka. Budui da me pitala, priao sam
joj o svom sutranjem putu kui, opisivao zaviajnu dolinu i nae selo. No
nisam zaboravio pripomenuti da se namjeravam vrlo brzo vratiti, a ona je mirno
rekla: "Tad u vas vjerojatno ponovno vidjeti kod Gelbkeovih. To bi me
radovalo." Bre no to sam elio preli smo put; ona je
94
skrenula u prilino mranu, staru ulicu i zaustavila se pred kunim vratima na
kojima je povukla zvonce i od mene se oprostila. Te rijei pozdrava najednom
su mi opet zazvuale neobino hladno, i s nekom blagom tugom gledao sam kako
Elisabeth nestaje kroz ulazna vrata iza kojih sam na trenutak mogao razaznati
dubok poploan hodnik i sluavku sa svijenjakom. Zatim sam se vratio na
sredinu ulice i dobro promotrio kuu koja se sa samo dva kata i vrlo
istaknutim prozorskim natkrovima doimala ugodno starom i patricijskom. Budui
da sam kod ulaznih vrata zamijetio malu, ovalnu mjedenu ploicu, jo jednom
sam se vratio ne bih li saznao neto vano, no tamo je ime Chevalier bilo
ugravirano tako sitnim slovima da sam ih u tami jedva mogao proitati.
Udalj io sam se znaj ui da mi j e sudbina povezana s tom kuom i s tim
gradom, a kada sam iduega dana ranom zorom poao iz grada, zarekao sam se da
u se vratiti kao sreen ovjek i kova svoje sree.
(1907.)
Smaknue
Sa svojih nekoliko sljedbenika majstor se s pjeaenja po brdima sputao u
nizinu prilazei zidinama velikoga grada pred ijim se vratima okupilo mnotvo
naroda. Priblii vi se, primijetili su podignuto stratite i krvnika koji je
pokuavao nekog na mukama izmodenog zatvorenika izvui iz ivoderskih kolica
i dote-gliti do krvnikoga panja. No svjetina se natiskivala oko toga prizora,
rugala se osueniku, pljuvala ga i s bunom radou i poudom ekala trenutak
smaknua u kojem e mu krvnik odrubiti glavu. "Tko je taj", pitali su
sljedbenici jedni druge, "i stoje uope uinio da mu ovo mnotvo tako divlje
prieljkuje smrt? Ne vidimo nikoga da suosjea ili plae."
"Mislim", ree majstor tuno, "da je heretik." Nastavili su hodati i stigavi
do mnotva sljedbenici se suosjeajno raspitae kod ljudi o imenu i zlodjelu
ovjeka koji je kleao pred panjem.
"Krivovjernik je," vikali su ljudi u bijesu, "hej, eno sputa prokletu glavu!
Dolje s njim! Doista, taj nas je pas htio pouiti
95
da rajski grad ima samo dvoja vrata, a mi znamo da ih je dvanaest!"
Zaueni, sljedbenici se okrenue majstoru i upitae: "Kako si pogodio,
majstore?"
On se nasmijei i nastavi hodati.
"Nije bilo teko", ree tiho. "Daje bio ubojica ili tat ili zlikovac bilo koje
vrste, u puku bismo nali saaljenje i suosjeanje. Mnogi bi plakali, a neki
potvrivali u njegovu nevinost. - Ali, tko ima svoju vjeru, njegovo smaknue
puk bez aljenja gleda, a truplo mu baca psima."
(oko 1908.)
O uivanju u prirodi
U nae vrijeme obrazovanosti i sveope obmane umjetnici su, jo vie od
knjievnika, stekli iznenauju utjecaj na gradske itelje. Postalo je,
primjerice, modom i obvezom promatrati krajolike "na slikarski nain".
Provodei ljetni odmor ili putujui kao turist ovjek se raduje kada u igri
boja oblaka otkrije ljubiastu i sivu nijansu koja ga podsjea na neke slike
ili vezove, i on nalazi daje sivkasto zelenilo na rubovima borove ume divno
"ugo-eno" s njenomodrim nebom i vlanosmeim oranicama. Ako je jo
profinjeniji, on ak polemizira o "valerima" u prirodi i nastoji otkriti ima
li nebo ili osvijetljen zid kue "svjetliji valer". On vjeruje da tim misaonim
i verbalnim vjebama iz dubine due i lukavo uspijeva proniknuti u prirodu i u
njoj uivati. On se smije seljaku kojega brine samo je li mokro ili suho,
toplo ili hladno, smije se botaniaru koji skuplja biljke i zanesenjaku koji
bere gljive. A on sam ne ini nita drugo, ve se bavi bezvrijednim
specijalistikim umijeem. Prirodu promatra ili kao naslikanu sliku ili kao
daju on mora oslikati i kao da ona postoji upravo i ponajprije radi toga. On
misli daje profinjen i nadmoan, a zapravo nije nita bolji od seljaka koji se
ograniava na praktino poznavanje vremena i pritom vidi mnogo toga to
graanin nikada ne primijeti, a graanin se bavi primijenjenom estetikom i
pritom, dodue, vidi mnogo toga za to seljak nerna smisla. No obojica
96
su jednako naivna i nekultivirana jer beskrajno sloenu pojavu promatraju
jednostrano trudei se sabiti je u kalup. Obojica se jedan drugomu smiju, i
obojicu obiljeava ponos i duhovna skuenost osobe kojaje naviknula
razmiljati i stvari promatrati samo kao egoist. Egoizam je za kinoga vremena
misliti samo na svoje krumpirite, a jednak je egoizam u susretu s morem ili
umom zadovoljiti se tek (esto jeftino steenom) estetikom kritikom i pred
sobom ili pred drugima izigravati profinjenog esteta.
Jamano se od slikara moe u gledanju mnogo nauiti, i njima svakako pripada
pravo da gledaju na svoj nain i za svoje svrhe. No pejzanu prirodu
promatrati samo kao predmet slikarstva ili ak kao sliku, za to oni koji nisu
slikaru nemaju nikakva razloga. "Slikarsko" promatranje kao praksa onih koji
nisu slikari po mome je uvjerenju jednostavno moda i nije nita uzvienije od
promatranja s motrita seljaka, lovca, asnika na vojnim manevrima ili
geologa. Uostalom jasno je i da pjesniko promatranje pejzaa, sastoji li se
samo od gledanja i odabiranja onoga to se rijeima moe opisati, takoer ne
treba nita vie cijeniti.
Tko, naime, na takav nain gleda, on neprestano kritizira prirodu i pokuava
ju staviti u slubu nekih potreba, bilo praktinih, bilo estetskih ili
znanstvenih. A to je, gledamo li s viega motrita, pogreno i sitniavo.
Prirodu ne treba doivljavati samo kao plodnu i korisnu, ve i kao lijepu, no
ne samo lijepu, ve i nedokuivu i uzvienu nad lijepim i runim. Mi ju ne
elimo traiti, ve nai; ne trebamo suditi, ve gledati i shvaati, udisati,
a ono to smo u sebe primili trebamo obraditi. Iz ume i s jesenjeg panjaka,
s gleera i polja utoga klasja u nas kroz sva ula trebaju strujati ivot,
snaga, duh, smisao, vrednota. etnja nekim krajolikom treba potaknuti ono
najbolje u nama, sklad s cjelinom svijeta, i to nam ne treba biti ni sport ni
izazov. Uope ne trebamo s nekim interesom promatrati i prosuivati planinu i
jezero i nebo, ve se budnih ula meu njima, koji su kao i mi dio cjeline i
pojavni oblici jedne ideje, trebamo kretati i osjeati kao kod kue, svaki sa
svojim sposobnostima i naobrazbom steenim sredstvima, jedan kao umjetnik,
drugi kao prirodoznanac, trei kao filozof. Trebamo se cijelim svojim biem,
ne samo tijelom, osjeati srodnima i povezanima s cjelinom svijeta. Tek tada
emo imati pravi odnos s prirodom.
97
Tako je primjerice "slikarsko" uivanje u prirodi siromano i jednostrano ve
i stoga jer se oslanja samo na vid. Nerijetko, meutim, najsnaniji i
najosebujniji doivljaj neke kretnje ili boravka u prirodi ne stjeemo vidom.
Ima trenutaka i mjesta kada je sve to oko prima nitavno u usporedbi s onim
to dotie nae uho, s cvranjem turaka, pojem ptica, hukom mora, umom
vjetra. Drugom zgodom njuh prima najsnanije dojmove: miris lipe u cvatu,
miris sijena, miris vlane, svjee uzorane njive, miris slane vode, katrana i
morskih trava. A na posljetku, moda su najjai prirodni dojmovi nai
osjeaji, ono to ivcima moemo outjeti: sparina, elektrini naboj u zraku,
temperatura, vrstoa ili mekoa, suhoa ili vlanost zraka, magle. Ti dojmovi
koje primamo ivcima, dojmovi kojima nerijetko i vrlo snani ljudi posvema
podlegnu, igraju vanu, moda i dominantnu ulogu u pjesnitvu, ve i stoga jer
imaju velik i izravan utjecaj na duevna stanja i raspoloenja. (Morike,
Stifter, Storm.) No ni pjesnitvo ni slikarstvo ne mogu prikazati raznolikost
i zajedniko djelovanje tih dojmova; ak i za prikaz pojedinoga dojma sredstva
su im nedostatna, jer primjerice i najrazvijeniji jezik zakazat e u pokuaju
da rijeima pretoi mirise u jasne pojmove.
Ljudi znaju rei da im "priroda" nita ne daje i da s njom nisu ni u kakvu
odnosu. No ti isti ljudi na proljetnome suncu bivaju veseli, a na ljetnom
tromi, na sparini mlohavi, a na snjenom vjetru svjei. To ipakjest nekakav
odnos i valja ga samo osvijestiti da bismo bili zreli za uivanje u prirodi.
Jer pod tim ne podrazumijevam tek neobvezujuci osjeaj ugode, ve naprotiv
svjestan suivot i povezanost s prirodom. Ostvari li se to, tada ono to
obino nazivamo "ljepotom" okolice i vremena postaje nebitno. Jer ta je
ljepota dodue prisutna, ona je samo apstrahirana iz vizualnih doivljaja, a
oni nisu jedini mjerodavni. Prirodaje posvuda lijepa ili nigdje.
Ali zar tada zapravo i ne bismo morali putovati i kretati se u prirodi? Dakako
da ne, kada bismo svugdje bili zdravi i dovreni ljudi. Budui da to nismo,
putovanje nam ipak moe mnogo pruiti: u tjelesnome smislu higijensku promjenu
mjesta i zraka koja potie ula, a duhovno, dra usporedbe i trijumf osvajake
prilagodbe sebe samih. Moda za svakog ovjeka postoji neka
98
vrsta krajolika u kojem se najbolje osjea, a neki ljudi jednostavno tjelesno
ne mogu podnijeti more, visoke Alpe, nizinu. No, alosno je siromaan ovjek
kojemu svaki novi kutak Zemlje titi duu kao neto strano i neprobavljivo.
Njemu ne nedostaje samo vanjska, rekao bih majmunska sposobnost prilagodbe
putnika, ve ponajprije ono uzvienije motrite. Netko tko ne moe usvojiti
nijedan strani krajolik, tko nijednu stranu zemlju ne moe prigrliti, tko
nakon asovita doivljaja nekoga kraja nikada ne osjeti svojevrsnu nostalgiju
za njim kao za domom, u njemu neto nedostaje i nije nita bolji od onoga
koji, napustivi svoju djeju sobu i obitelj, ne moe nijednoga ovjeka
razumjeti, voljeti i s njim se ophoditi. Vrijedan ovjek osjea se srodan ne
samo svojoj obitelji i okolini, ve svakom ljudskom i prirodnom biu.
Antipatije nisu protudokaz: one poivaju na poznavanju, slutnji, pa i
suosjeanju, ne na ravnoduju. Ono to mije mrsko, za mene ne postoji nita
manje od onoga to volim. No ono to ne poznam i ne elim poznavati, prema
emu sam ravnoduan, s ime sam nepovezan, ono to me ne dotie, to za me ne
postoji, a to je vie toga, sve sam siromaniji.
A svaka je specijalizacija takva vrsta osiromaenja, takvo odricanje, i
prilino je tuno to u djelatnom, profesionalnom ivotu mnogostranost biva
sve teom i rjeom. Nerijetko je sasvim dobar slikar u tolikoj mjeri samo
slikar da si, ne trepnuvi okom, da sagraditi runu kuu, a dobar arhitekt u
tolikoj mjeri specijalist, da dopusti vrtlaru koji nema ukusa da mu ureuje
okunicu lijepe kue, i tako dalje. Nije li teta kada i u rijetkim, lijepim,
slobodnim trenucima boravka i etnje u prirodi, umjesto da joj se cijeli
predamo i postanemo veliki, mi se bavimo uskogrudnim nazorima i interesima.
uma pripada jednako malo slikaru koliko i umaru, oblak jednako malo
meteorologu koliko i zrakoplovcu. Svatko od njih u odnosu na prirodu ima
onoliko prava koliko se usudi uzeti, a za ophoenje s njom nitko si ne treba
traiti uitelja. Moemo uiti od slikara i pjesnika, ali jednako i od seljaka
i umara. A u svakom ovjeku, ma koliko jednostrano obrazovanom, drijema neko
zaboravljeno bratstvo sa Suncem i Zemljom. Ono se u njemu samo treba probuditi
i on e se smijati pjesniku, slikaru i umaru, irom otvoriti ula i duu i u
se primiti dah stvaralatva.
99
To je ono to nam mogu pruiti etnje i izleti, putovanja i ljetovanja, toje
vie od higijene i vie od estetike. U svakodnevnom ivotu naviknuli smo
jednostrano ivjeti, raditi i misliti; ali pred prirodom smo slobodni i
cjeloviti i smijemo upregnuti sva svoja ula i duevne snage, istodobno i
ravnopravno. Nitko to ne moe u bilo koje vrijeme, svatko za sobom vue neke
lance; ali to se ee i intenzivnije, osloboeni svekolikih svrha, osjeamo
srodnima s cjelinom svijeta, lanci e vie labaviti, a Sunce nam i zvijezde,
uma, more i planine, oluja i mraz, ptica i divlja davati vie od svoga
ivota, i manji e bivati krug stvari s kojima nismo povezani. Samo tako
moemo rasti i svoj ivot uzdizati dajui mu znaenje, vrijednost i irinu.
(1908.)
Iz pjesnikove korespondencije
Hans Schvvab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 15. travnja 06. tovani gospodine nakladnice!
Ovaj zamotuljak sadri jedno moje djelo, roman "Paul Wei-gel". Ne znam je li
naziv "roman" posve primjeren, jer knjiga je manje narativna, a vie idilino-
lirska. Ona nee biti hrana za iroku publiku i na njoj se nee moi
pretjerano zaraditi, ali e vjerojatno ipak pridobiti neki manji, skromniji
broj itatelja, a osobito izae li knjiga u dobroj nakladi kakva je Vaa. Bila
bi mi to velika radost i ast. Do sada sam izdao samo jedan svei pjesama
koje su ostale potpuno nezapaene. Da bih do kraja bio iskren moram priznati
daje ovaj rukopis ve bio kod jednoga nakladnika na ogledu. Bio sam ga poslao
tvrtki L. Biersohn i dobio odgovor daje djelo upotrebljivo i da bi moglo biti
dobro prihvaeno, no daje gospodinu Biersohnu rizik tiskanja knjige ipak
prevelik pa mi stoga predlae da sam snosim tri etvrtine trokova tiska.
Nisam imao tih mogunosti pa bih to i Vama unaprijed elio priopiti ukoliko
biste mi neto slino kanili predloiti.
Va odgovor s nestrpljenjem oekujem. Nedjelje i tihi noni sati u kojima je
knjiga nastajala sada su iza mene, postali su mi
100
strani i nebitni, dok rukopis preda mnom lei i turobno me gleda kao nedonoe
svoga lakomislenog oca. U svakom sluaju elio bih Vas srdano zamoliti da mi
o ovom radu sasvim otvoreno priopite svoje miljenje; ja mogu podnijeti
kritiku i prilino sam, barem se nadam, neoptereen autorskom tatinom.
S osobitim tovanjem,
Va vrlo odani
Hans Schwab
Hans Schwab urednitvu asopisa "Dichterlust"
B., 25. travnja 06. Vrlo tovani gospodine urednice!
Prije dvije godine bili ste toliko ljubazni da u svome listu oti-snete jednu
moju pjesmu. Tada ste mi pisali da od mene oekujete dobre uratke ulivi mi
nadu da bih kasnije moda mogao primiti i honorar za suradnju, dok ste onu pak
pjesmu, u rubrici predstavljanja mladih talenata, otisnuli bez autorske
naknade.
Nisam se usudio uskoro Vas ponovno gnjaviti. Sada, meutim, mislim da sam
prevladao neke poetnike pogreke i postao sigurniji, a napose u formi
jednostavniji i saetiji. U meuvremenu sam napisao neku vrstu romana (dao sam
ga na uvid jednom berlinskom nakladniku) i vjerujem da sam neto nauio
intenzivno se bavei prozom i drugaijim umjetnikim oblikom. Barem sam se,
poto dulje vrijeme uope nisam pisao stihove, s novom voljom, a nadam se i
obogaen ponovno vratio lirici.
Ovdje su tri pjesme, sve tri iz posljednjega perioda, koje bih Vam elio
ponuditi. Radovalo bi me kad bi naile na Vae odobravanje. Niste li, meutim,
jo skloni te stvari honorirati, tada bih Vas radije zamolio da mi ih vratite,
jer su okolnosti u kojima ivim vrlo skromne i trenutano sam prisiljen manje
misliti na ast negoli na novac. I omanji honorar bio bi mi dobrodoao, jer
svaka marka za mene predstavlja toliko eljenu i vrijednu zaradu.
S osobitim tovanjem,
Va odani
Hans Schwab
101
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schvvabu
L., 4. svibnja 06. Potovani gospodine!
U privitku Vam sa zahvalnou vraamo pjesme koje ste nam poslali. Rado bismo
tiskali neku od njih, no nismo u mogunosti posve nepoznatim autorima
isplaivati honorare za liriku.
Molimo Vas da uz eventualne budue poiljke priloite povratnu potarinu.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Dichterlust"
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 8. svibnja 06. Dragi gospodine Schwab!
Zahvaljujemo na noveli koju ste nam ljubazno poslali. Zanimalo nas je uti da
se u novije vrijeme vie elite posvetiti proznomu stvaralatvu. Mi, meutim,
smatramo daje lirika Vae pravo podruje. Novela koju ste nam poslali
zasigurno ima svojih drai, ali je ipak malo previe lirska i ne bi ba bila
primjerena naem krugu itatelja. Moda da s njome drugdje pokuate. Istodobno
Vam rukopis vraamo preporuenom potom.
Honorar za Vau posljednju lijepu pjesmu stii e poetkom iduega mjeseca.
Radovalo bi nas da nam uskoro na ogled ponovno poaljete neto od lirike.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 23. srpnja 06. tovani gospodine Schwab!
Potrajalo je neto due dok nismo nali vremena pregledati rukopis Vaega
romana koji ste nam poslali ovoga proljea. Molimo Vas da nam ljubazno
oprostite zbog kanjenja.
Djelo nam se, unato odreenim nedostacima koji prate valjda sve prvijence,
veoma svidjelo, i bit e nam zadovoljstvo objaviti ga u naoj nakladi. Vi
posjedujete neku uroenu snagu promatranja
102
i izraavanja koja ublaava stanovite tehnike i formalne nedostatke, i ne bi
bilo nemogue da Vaa knjiga postigne dobar uspjeh. U svakom sluaju potrudit
emo se da obavimo svoj dio posla. to se poslovnoga dijela tie, vjerujem da
emo se lako sporazumjeti. Iduih dana stii e Vam ugovor o objavljivanju
knjige. Ako bi Vam manji predujam bio od pomoi, molim Vas da nam to bez
ustezanja kaete.
Toliko za danas. S pripremom za tisak rado bismo odmah zapoeli pa Vas molimo
da nam odmah priopite eventualne prijedloge glede opreme knjige.
Uz srdane pozdrave,
Va odani
nakladnik E. W. Mundauf
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 30. srpnja 06. tovani gospodine!
Najljepa Vam hvala na ljubaznome pismu i ugovoru o izdavanju knjige s kojim
sam, dakako, potpuno suglasan i potpisanog Vam aljem u privitku.
ast mi je i radost to sada pripadam autorima Vae izdavake kue. Nadam se
da od mene neete doivjeti preveliko razoaranje! Jer, iskreno govorei, s
obzirom na ukupne znaajke moje knjige, ne vjerujem u uspjeh. Osim toga, kako
rukopis ve nekoliko mjeseci nije u mojim rukama, ve sada me mue mnoge
pogreke i nespretnosti u njoj. A ipak to ne bih mogao bolje napraviti, barem
ne sada. Neke manje ispravke vjerojatno u jo moi uiniti tijekom tiska, no
glavna pogreka knjige, na alost je nepopravljiva. No, samo lupe daje vie
no to ima, mada je to slaba isprika.
Vau ponudu da mi date predujam sa zahvalnou prihvaam. Odluku o visini
njegova iznosa preputam Vama. Donekle sam u stisci pa bi mi kojih 50 ili 100
maraka moglo zatrebati, ako to nije neskromno.
Lijepo Vas pozdravlja i jo jednom Vam zahvaljuje
Va vrlo odani Hans Schwab
103
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 1. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam na brzo obavljenim korekturama! Knjiga e uskoro izai iz tiska.
Imate li posebnih elja glede slanja primjeraka za recenziju? Ako meu
novinarima imate poznatih, molimo Vas da nam navedete adrese.
I jo jedno pitanje. Vi se jednostavno piete Hans Sclrvvab. Ne elite li
moda ime Hans, kao to autori obiavaju, pisati s dva "n", dakle Hanns? Imate
li neki dobar svoj portret koji bismo mogli reproducirati u promidbenim
prospektima?
Unato Vaoj sumnjiavosti, od "Paula Weigela" oekujem lijep uspjeh.
Novinstvo se ve poinje zanimati, a vjerujem da emo i kritikom biti
zadovoljni. Vjerojatno u odmah otisnuti i drugo izdanje. to se tie predujma
nemojte se nita brinuti i bez razmiljanja recite zatreba li Vam jo!
Srdaan pozdrav, Va E. W. Mundauf
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 20. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam lijepa na pismu od 4. o.m. koje nas je obradovalo i razveselilo.
Naravno da nemamo apsolutno nita protiv toga da svoje ime piete starim
nainom, i moda imate pravo kada taj obiaj pomalo strogo nazivate "glupim
privlaenjem pozornosti". ao mi je to ne elite dati svoj portret. Moda
ete s vremenom nauiti o tome drukije razmiljati.
Trenutano je u tisku drugo izdanje Vaega "Paula Weigela". Poslat u Vam
danas kao tiskanicu etiri kritike prvoga izdanja objavljene u velikim
listovima. Ono je posvuda prihvaeno s istinskim oduevljenjem! Sigurno neemo
ostati na ova dva izdanja. Mada Vi sami u svojoj pretjeranoj samokritinosti
imate vrlo skromno miljenje o tom djelu, mi strunjaci drugoga smo miljenja
i smatramo ga znaajnim, pa ak i maestralnim uratkom.
Srdani pozdravi, E. W. Mundauf
104
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schwabu
L., 28. studenog 06. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Jedva ete se jo sjetiti daje prije skoro tri godine u naemu asopisu
objavljena jedna Vaa vrlo lijepa pjesma. Tada smo Vas zamolili da nam ih
uskoro jo poaljete, a danas, jer nam se ini da ste nas zaboravili, tu bismo
molbu htjeli jo jednom usrdno ponoviti. Zasigurno imate jo lijepih pjesama
koje biste nam mogli poslati.
Radujemo se i ponosni smo jer smo ve prije nekoliko godina, dok ste jo bili
nepoznati i jo niste bili slavni autor "Paula VVeigela", svojim itateljima
darovali prilog iz Vaega cijenjenog pera. Nadamo se veoma dobrom i trajnom
razvoju naih odnosa.
Koliko se sjeamo, ona je Vaa pjesma svojedobno ostala nehonorirana. Naime,
vrlo je malo listova u mogunosti honorirati lirske priloge nepoznatih autora,
ma koliko to bilo vrijedno aljenja. Vjerojatno je izlino spomenuti da e,
razumije se, svaka Vaa poiljka biti ne samo sa zadovoljstvom prihvaena i u
najkraem moguem roku tiskana, ve i pristojno honorirana.
S iskrenim tovanjem,
Vae vrlo odano
urednitvo asopisa "Dichterlust"
Pisac Fedor Pappenau Hansu Schwabu
Wiirstlingen, 15. prosinca 06. tovani gospodine!
Ovih mi je dana od Vaega nakladnika na recenziju potom stigao roman "Paul
Weigel". Knjigu sam proitao i moram rei da sam bio zauen mirnoom i
odvanou kojom ste upotrijebili misli i ugoaje, pa ak i pojedine likove iz
mojega romana "Potop" objavljenoga prije dvije godine u "Courieru".
No, kako misli ipak ne podlijeu carini, ne kanim se s Vama sitniavo sporiti,
pokaete li sklonost da sa svoje strane i Vi meni izaete u susret. "Potop"
uskoro izlazi kao knjiga kod nakladnika Biersohna i on e Vam ju dostaviti.
Mislim da Vam nee biti teko u nekim veim novinama ili asopisu objaviti
iscrpan prikaz
105
knjige te ju preporuiti. im se to dogodi, s moje e strane u ovdanjemu
"Beobachteru" i Vaem romanu biti iskazano dostojno priznanje.
Va odani Fedor Pappenau, pisac
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 18. sijenja 07. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Proteklo je ve nekoliko m|eseci otkad ste nas obradovali poslavi nam svoje
pjesme. Moemo li se nadati da emo ih uskoro ponovno od Vas dobiti? One e
nam, kao i uvijek, biti dobrodole.
Osim toga, ovaj put imamo nov prijedlog. Ve i prije smo itajui Vae pjesme
kadto pomislili kako e se Va znaajni talent vjerojatno angairati i na
podruju romana i novele. Koliko smo bili u pravu svjedoi Va preivni roman
"Paul Weigel" kojega smo itanje upravo dovrili. Jamano ste napisali i neke
druge, jo neobjavljene pripovijesti koje biste nam mogli ponuditi. to se
tie honorara, oekujemo Vae prijedloge.
Potvrujui svoje davno tovanje ostajemo
Vae vjerno Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Urednitvo "Kometa" Hansu Schwabu
L., 16. veljae 07. tovani gospodine!
S nepodijeljenim uitkom proitali smo Va roman "Paul Wei-gel" te bismo Vam
eljeli predloiti da nam povjerite da prije izlaska knjige u svome listu
objavimo Va idui rad. Za nov roman slinoga opsega ponudili bismo Vam
honorar u iznosu od 3000 maraka.
U nadi da naa molba nije bila uzaludna, s izrazom iskrenoga tovanja
Vae odano Urednitvo "Kometa"
106
Urednitvo "Familienonkela" Hansu Schwabu
S., 11. oujka 07. Cijenjeni gospodine!
S nepodijeljenim uitkom proitali smo Va roman "Paul Wei-gel" te bismo Vam
eljeli predloiti da nam povjerite da prije izlaska knjige u svome listu
objavimo Va idui rad. Za roman slinoga karaktera i opsega ponudili bismo
Vam honorar u iznosu od 4000 maraka.
U ugodnoj nadi da naa molba nije bila uzaludna pozdravljamo Vas, tovani
gospodine kao Vae vrlo odano
Urednitvo "Familienonkela"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berchtesgaden, 2. lipnja 07. Dragi i potovani gospodine Schwab!
Iz velebne raskoi visokoga gorja neka Vam ovi redci prenesu moje pozdrave.
Moram Vam, naime, priznati da sam Vaega predivnoga "Paula Weigela" tek ovdje
proitao. Mada sam na temelju prosudbe svoje gospode lektora i iznenaujuega
uspjeha knjige - upravo tiskamo osamnaesto izdanje - bio potpuno uvjeren u
visoke vrijednosti Vaega djela, ovo tivo me je ipak ganulo i uinilo Vaim
tovateljem. Sada u se dvostrukim arom posvetiti toj knjizi. Predivan lik
staroga seljaka osobito mije imponirao!
Nedavno se pisali da dovravate svoj novi roman. Mogu li o saznati potankosti?
Kada? Kolikoga opsega? Kojega anra? Mogli bismo, naime, pripremiti novo
izdanje i unaprijed stvoriti raspoloenje za novo djelo.
Srdani pozdravi od Vaega iskreno odanoga
E. W. Mundaufa
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 10. lipnja 07. Dragi gospodine Mundauf!
Zahvaljujem Vam na ljubaznim rijeima o "Paulu Weigelu". U njemu dodue nema
staroga seljaka, no to i nije tako bitno. Danas moram biti kratak jer imam sve
manje vremena budui da
107
me silna korespondencija sve vie zaokuplja. Dodue, ta su pisma veinom
neiskrena i jedini im je cilj posao, no ja to s ljubaznim smijekom prihvaam
i povremeno se zabavljam tom udnom popularnou koju sam stekao i koja ide
ukorak s nakladama Weigela. Pritom mije uspjeh knjige jo uvijek zagonetka;
taj roman niti je dobar niti dovoljno lo za toliko naklada, i sve vie mi se
ini daje njegova popularnost neka zabuna.
Dosta o tome. Moja nova knjiga postupno poprima svoj oblik i red. Odavno je
gotova, no njezino sreivanje i pregledavanje zadaju mi jo puno posla. Rije
je, naime, o zbirci pjesama. Vjerujem da time dajem ono najbolje od sebe, u
svakom sluaju vie nego Weigelom, i nadam se da knjiga ni Vas nee
razoarati. Moe li se moda objaviti ove zime? Njezin opseg jo ne mogu tono
procijeniti, otprilike deset araka.
Pozdravlja Vas Va odani Hans Schwab
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schwabu
Berchtesgaden, 3. srpnja 07. Dragi gospodine Schwab!
ao mije to upravo sada elite objaviti zbirku pjesama! Naravno da e mi biti
zadovoljstvo i ast objaviti knjigu ako Vi na tome inzistirate. No prije toga
bih Vas zamolio da jo jednom dobro promislite! Nee Vam biti na tetu
prihvatite li ovdje savjet strunjaka.
Lijepi uspjeh Vaega romana jest, da se slikovito izrazim, temelj, osnova na
kojoj moramo dalje graditi! A sada bi bilo vrlo pogreno, kada bismo publiku
ije ste povjerenje tek stekli, prepali jednom toliko neoekivanom i slabo
izglednom publikacijom. Izaite uskoro opet s nekim novim romanom, najradije
posve istoga anra kao i prvi i jamim Vam jo vei uspjeh od dosadanjega. A
kasnije, recimo za pet, est godina kada, sigurni u svoju italaku publiku,
vrsto zasjednete u sedlu, tada moete istupiti i s pjesmama ili bilo im
drugim, a da nita ne riskirate. Samo ne sada! O tome, molim Vas, vrlo dobro
promislite i odgovorite mi bez urbe.
S osobitim tovanjem srdano Vas pozdravlja Va
E. W. Mundauf (1909.)
108
Na ledu
U ono doba svijet mije drukije izgledao. Bilo mije dvanaest i pol godina i
jo sam ivio usred raznobojnoga, bogatoga svijeta djeakih radosti i
matarija. No sada, u mojoj zauenoj dui po prvi je puta, plaho i puteno,
svitalo meko, daleko plavetnilo blaeg, intimnijeg mladalatva.
Bila je duga, otra zima i naaje lijepa schwarzwaldska rijeka tjednima leala
pod tvrdim ledom. Ne mogu zaboraviti onaj neobini osjeaj jeze i ushienja s
kojim sam prvoga uasno hladnoga jutra stao na rijeku, jer bila je duboka, a
led tako bistar da se kao kroz tanko staklo ispod sebe moglo vidjeti zelenu
vodu, pjeano dno i kamenje, fantastino spletene vodene biljke, a povremeno
i taman hrbat ribe.
Po pola dana znao sam se s prijateljima naganjati po ledu, zaarenih obraza i
pomodrjelih ruku, srca ustreptala od snanih, ritminih klizakih pokreta,
prepun one udesne, nehajne snage kojom se uiva u dobu djeatva. Vjebali
smo utrke, skok u dalj, skok u vis, bjeanje, lovljenje, a oni medu nama koji
su jo nosili staromodne kotane sklizaljke uzicama privrene na izme, nisu
bili najloiji trkai. No jedan od nas, sin nekog tvor-niara, posjedovao je
par "halifaxica" koje su bile privrene bez uzice ili remena i mogle su se u
tren oka obuti ili izuti. Rije halifax otada je godinama stajala na mome
boinome popisu elja, ali bez uspjeha. A kada sam dvanaest godina kasnije
poelio kupiti par doista lijepih i dobrih sklizaljki, morao sam se bolno
suoiti s gubitkom jednog ideala i djelia svoga djejeg vjerovanja, jer tada
su mi, naime, sa smijekom objasnili daje halifax zastario sustav i odavno
vie nije najbolji.
Najradije sam sklizao sam, esto do prvoga mraka. Jurio sam, uio se pri
najveoj brzini na bilo kojoj toci zaustaviti i okrenuti, s uitkom letaa
lebdio sam balansirajui u lijepim lukovima. Mnogi su moji prijatelji vrijeme
na ledu koristili jurcajui za djevojicama i udvarajui se. Za mene djevojke
nisu postojale. Dok su im drugi viteki sluili, eznutljivo i plaho ih
oblijetali ili smjelo i spretno vodili u parovima, ja sam sam uivao u radosti
sklizanja. A na "vodie djevojica" gledao sam tek s porugom
109
ili saaljenjem. Naime, iz ispovijedi nekih prijatelja vjerovao sam da znam
koliko su njihovi galantni uici u biti bili dvojbeni.
A onda, ve potkraj zime, jednoga dana do uiju mi dopre vijest koja se irila
meu uenicima, daje Nordkaffer nedavno prilikom skidanja sklizaljki nekoliko
puta poljubio Emmu Me-ier. Ta mi vijest u hipu natjera krv u glavu. Poljubio!
To je ipak bilo neto drugo negoli oni dosadni razgovori i srameljivi stisci
ruku koji su inae bili hvaljeni kao najvei uici pri voenju djevojaka na
ledu. Poljubio! To je bio zvuk iz nekog stranog, zatvorenog, bojaljivo
sluenoga svijeta, to je odisalo slasnim mirisom zabranjena voa, u sebi imalo
neto tajnovito, poetino, bezimeno, pripadalo onom mrano-slatkom, jezovito
primamljivom podruju koje smo svi preuivali, no slutei ga poznavali
nauvi poneto o fantastinim ljubavnim pustolovinama bivih enskara
izbaenih iz kole. "Nordkaffera", etrnaestogodinjeg uenika iz Hamburga,
koji se bogzna kako k nama dotepao, veoma sam cijenio, a njegova slava, koja
je cvjetala i daleko izvan kole, esto mi je remetila san. A Emma Meier
nesporno je bila najzgodnija uenica u Gebresauu, onako plavokosa, vilasta,
uznosita i moje dobi.
Od toga dana u glavi sam vrtio planove i brige. Poljubiti djevojku, to je ne
samo nadilazilo sve moje dotadanje ideale, ve je i bilo zabranjeno i
zaprijeeno kolskim zakonom. Brzo mije postalo jasno da mije, ipak, jedina
prava prigoda otmjena viteka udvornost na klizalitu. Najprije sam nastojao
stoje mogue bolje ugladiti svoju vanjtinu. Vrijeme i brigu posveivao sam
frizuri, krznenu kapu nosio pristojno na pola ela, a od sestara uspio
namoliti ruiast svilen rubac. Nekako u isto vrijeme na ledu sam poeo
uljudno pozdravljati djevojke, koje sam donekle imao u vidu, i inilo mi se da
su tu moju neuobiajenu ljubaznost primjeivale, s uenjem dodue, ali ne i
bez zadovoljstva.
Mnogo tei bio mi je prvi kontakt, jer jo nikada u ivotu nisam "zamolio"
djevojku. Pokuavao sam osluhnuti kako moji prijatelji obavljaju tu ozbiljnu
ceremoniju. Neki bi se samo naklonili i ispruili ruku, drugi bi neto
promrmljali, no velikaje veina rabila elegantnu frazu: "Imam li ast?" Ta
mije formula silno imponirala te sam ju uvjebavao kod kue u svojoj sobi
pravei ispred pei naklone i izgovarajui sveane rijei.
110
I tako je doao dan prvoga tekoga koraka. Jo juer imao sam namjeru zamoliti
neku djevojku, no ne smogavi hrabrosti, vratio sam se kui klonula duha.
Danas sam bio naumio bez oklijevanja uiniti ono ega sam se koliko plaio
toliko i za tim eznuo. Srce mije snano tuklo i smrtno tjeskoban, poput kakva
zloinca, poao sam na klizalite. Dok sam navlaio klizaljke ruke su mi se
tresle. A onda, u velikom luku jurnuo sam u mnotvo nastojei na licu zadrati
uobiajeno samopouzdanje i sigurnost. Dvaput sam najveom brzinom proletio
cijelom dugakom pistom uivajui u otru zraku i snanim kretnjama.
Iznenada, tono ispod mosta, svom silom u nekoga udarim i zaprepateno
zateturam u stranu. Na ledu je sjedila lijepa Emma i vidljivo suspreui bol
prijekorno me gledala. Pred oima mi se zavrtjelo.
"Pomognite mi da ustanem!" govorila je svojim prijateljicama. Crven u licu kao
rak, skinem kapu s glave, pa kleknem do nje i pomognem joj ustati.
Stajali smo uplaeni i smeteni jedno naspram drugoga i utjeli. Krzneni kaput,
lice i kosa te lijepe djevojke opijali su me neobinom blizinom. Neuspjeno
sam traio rijei isprike,i dalje drei kapu u ruci. A onda, najednom, dok su
mi oi bile kao nekim velom zastrte, ja napravim mehaniki dubok naklon i pro-
mucam: "Imam li ast?"
Ne odgovorivi nita, njenim prstima primila me za ruku i sa mnom otklizala.
Osjeao sam se kao u neobinom snu. Osjeaj sree, stida, topline, radosti i
zbunjenosti gotovo mije oduzeo dah. Nekih etvrt sata klizali smo zajedno. A
onda, na jednome stajalitu, lagano oslobodivi svoje ruice ree: "Hvala
lijepo", udaljavajui se sama, dok sam sa zakanjenjem skidao svoju krznenu
kapu i jo dugo ostao na istome mjestu. Tek mi je poslije palo na pamet da
itavo vrijeme nije rekla ni rije.
Led se otopio i svoj pokuaj vie nisam mogao ponoviti. Bila je to moja prva
ljubavna pustolovina. Proi e, meutim, jo godine prije negoli mi se ostvari
san i usnama dotaknem rumena djevojaka usta.
(1909.)
111
Kako je skonao doktor Knolge
Gospodin doktor Knolge, bivi gimnazijski profesor koji se, rano otiavi u
mirovinu, posvetio privatnim filolokim studijama, zasigurno nikada ne bi
doao u vezu s vegetarijancima i vegetarijanstvom da ga sklonost gubitku daha
i reumatizmima nije prisilila na vegetarijansku dijetu. Uspjeh je bio toliko
izniman da je taj privatni uenjak otada svake godine provodio po par mjeseci
u nekom od vegetarijanskih ljeilita ili pansiona, obino na jugu, i tako se
usprkos svojoj nesklonosti svemu neobinomu i udnomu poeo druiti s
krugovima i pojedincima koji mu nisu odgovarali i ije rijetke, a ponekad i
neizbjene posjete u domovini nimalo nije volio.
Mnoge je godine doktor Knolge doba proljea i ranoga ljeta pa ak i jesenske
mjesece provodio u nekom od brojnih simpatinih pansiona za vegetarijance na
obali june Francuske ili na Lago Maggiore. Na tim mjestima upoznao je
svakakve ljude i na tota se naviknuo, na hodanje bosih nogu i dugokose
apostole, na fanatike posta i vegetarijanske gurmane. Meu ovima posljednjima
stekao je brojne prijatelje, a on sam, kojemu je bolest sve vie zabranjivala
konzumiranje tekih jela, prometnuo se u skromna sladokusca na podruju povra
i voa. Nipoto nije bio zadovoljan svakom salatom od endivije i nikada ne bi
pojeo ka-lifornijsku naranu mislei daje talijanska. Inae je malo mario za
vegetarijanstvo: za njega je ono bilo samo terapijsko sredstvo i u najboljem
sluaju tek povremeno se zanimao za sve one famozne jezine novotvorine na tom
podruju koje su mu kao filologu bile udnovate. Tu je bilo vegetarijanaca,
vegetarista, ve-getabilista, frugivora, te takozvanih "istih" vegetarijanaca,
koji su jeli samo nekuhano, i onih "mjeovitih"!
Sam doktor pripadao je, u skladu s jezinom praksom onih upuenih, u
"mjeovite" vegetarijance jer nije jeo samo voe i nekuhano, ve i kuhano
povre, pa ak i jela od mlijeka i jaja. Pritom mu nije promaklo da su se nad
tim ponajvie zgraali "isti" vegetarijanci strogoga reda. No on se drao
podalje od fanatinih vjerskih raspri te brae i svoju je pripadnost klasi
"mjeovitih" pokazivao samo inom, dok su se mnogi kolege, napose Austrijanci,
na posjetnicama diili svojim staleom.
112
Kao to rekosmo, Knolge se ba nije uklapao meu te ljude. Ve i svojim
dobroudnim, rumenim licem i irokim stasom posvema se razlikovao od veine
suhonjavih pripadnika brae istoga vegetarijanstva, to asketski izgledaju, a
nerijetko se fantastino odijevaju, od kojih su neki pustili kosu preko
ramena, a svaki je kroz ivot iao kao fanatik, sljedbenik i muenik svoga
posebnoga ideala. Knolge je bio jezikoslovac i domoljub, i nije dijelio iste
misli o ovjeanstvu ni ideje o socijalnim reformama niti udni nain ivota
svojih drugova vegetarijanaca. Izgledao je tako da mu je na kolodvorima i
pristanitima u Locarnu ili Pal-lanzi osoblje svjetskih hotela, koje je inae
izdaleka njuilo svakog "kupusnog apostola", s punim povjerenjem preporuivalo
svoje restorane i ostajalo u udu kada bi ovjek tako pristala izgleda svoj
koveg predao nosau Thalvsije ili Ceresa ili vodiu magaraca pansiona Monte
Verita.
Usprkos tomu, s vremenom se sasvim dobro osjeao u stranoj mu sredini. Bio je
optimist, gotovo umjetnik ivljenja, i meu biljojedima svih zemalja koji su
posjeivali ta mjesta, napose meu Francuzima, postupno je pronalazio pokojeg
miroljubivog prijatelja rumenih obraza uz kojega je u ugodnom razgovoru za
stolom neometano mogao pojesti svoju mladu salatu i svoju breskvu, a da mu
pritom neki fanatik strogoga reda ne prigovara zbog "mjeovitog"
vegetarijanstva ili neki riojedni budist zbog religiozne ravnodunosti.
Dogodilo se daje doktor Knolge najprije iz novina, a zatim iz obavijesti koje
su mu izravno stizale iz kruga poznanika, saznao za veliki osnutak
Meunarodnoga vegetarijanskog drutva koje je u Maloj Aziji kupilo golemo
zemljite i svu brau pozivalo da se uz najumjerenije cijene tamo privremeno
smjeste tijekom posjeta ili trajno nastane. Bio je to pothvat one idealistike
skupine njemakih, nizozemskih i austrijskih biljojeda nastojanja kojih su
predstavljala svojevrstan vegetarijanski ciomzam i teila da pristaama i
sljedbenicima svoje vjere priskrbe vlastitu zemlju s vlastitom upravom bilo
gdje na svijetu gdje postoje onakvi idealno prirodni uvjeti ivota kakve su
zamiljali. Poetak svega bio je taj osnutak u Maloj Aziji. Njihovi pozivi
bili su upueni "svim prijateljima vegetarijanskoga i vegetabilistikoga
naina
113
ivota, nudizma i ivotne reforme", i toliko su mnogo obeavali i tako lijepo
zvuali da se i gospodin Knolge nije uspio othrvati eznutljivu zovu iz raja i
za iduu se jesen predbiljeio kao tamonji gost.
Zemlja je navodno u obilju davala fantastino meko povre i voe, kuhinjom
glavne kue upravljao je autor "Putova u raj", a osobito se ugodnom mnogima
uinila okolnost da e se tamo moi ivjeti u miru i bez poruge opakoga
svijeta. Svaka vrsta vegetarijanstva i tenje za reformom odijevanja bila je
doputena i nije postojala nikakva zabrana osim uivanja u mesu i alkoholu.
Iz svih dijelova svijeta pristizali su odbjegli udaci, dijelom da bi tamo u
Maloj Aziji napokon pronali mir i uitak u ivotu primjerenom svojoj naravi,
a dijelom da bi od mnotva, koje se tamo slijevalo u udnji za zdravljem,
izvukli korist i zaradu. Stizali su odbjegli sveenici i uitelji sviju
crkava, lani hinduisti, okultisti, uitelji jezika, maseri, magnetopati,
arobnjaci, zra-vomolitelji. Cijeli taj mali svijet ekscentrinih pojedinaca
nije se toliko sastojao od prevaranata i zlih ljudi koliko od bezazlenih
sitnih varalica; jer tu se nije moglo osobito okoristiti, veina i nije
traila nita drugo doli najosnovnije za ivot, a to u zemljama juga
biljojedima nije nimalo skupo.
Ti ljudi to su u Europi i Americi negdje zastranili, veinom su kao jedini
porok sa sobom nosili onu mnogim vegetarijancima svojstvenu neradinost. Nisu
eljeli zlato i uitak, mo i zadovoljstvo, ve prije svega skroman ivot bez
rada i gnjavae. Mnogi je od njih nekoliko puta propjeaio cijelu Europu kao
skroman ista kvaka na vratima kod imunih sumiljenika ili kao prorok-
propovjednik ili kao nadrilijenik, i Knolge je pri dolasku u Quissianu naao
mnoge stare znance koji su ga gdjekad u Leipzigu posjeivali kao bezazleni
prosjaci.
No najvie je susretao velikane i junake iz svih tabora vegetarijanstva.
Preplanuli mukarci valovitih dugih kosa i brada koraali su, starozavjetno, u
bijelim burnusima i sandalama, drugi pak nosili sportsku odjeu od svijetloga
platna. Neki dostojanstvenici hodali su goli tek s pregaama od likova pletiva
koje su sami izraivali. Nastale su skupine, pa ak i organizirane udruge,
najednom su se mjestu sastajali frugivori, na drugom asketski
114
isposnici, na treem teozofi ili tovatelji Svjetla. Oboavatelji amerikoga
proroka Davisa podigli su hram, a jedna je dvorana sluila misama
neosvedenborgista.
U toj udnovatoj guvi kretao se doktor Knolge isprva pomalo zbunjen.
Posjeivao je predavanja bivega badenskoga uitelja po imenu Klauber koji je
na istom alemanskom dijalektu pouavao narode ovoga planeta o dogaajima u
zemlji Atlanti-di, i divio sejoginu Vishinandi, koji se zapravo zvao Beppo
Cina-ri i dugogodinjim je trudom postigao da broj otkucaja svoga srca svjesno
moe smanjiti za otprilike treinu.
U Europi koja je egzistirala izmeu pojava gospodarskoga i politikoga ivota
ta bi kolonija ostavljala dojam umobolnice ili fantastine komedije. Ovdje, u
Maloj Aziji, sve je izgledalo prilino razumno i nimalo nemogue. Povremeno se
vialo novopridolice kako ushieni ispunjenjem svojih najdraih snova hodaju
sablasno ozarenih lica ili sa svijetlom suzom radosnicom u oku, nose cvijee u
rukama i svakoga koga sretnu pozdravljaju cjelovom mira.
No najuoljivija ipak je bila skupina istih frugivora. Oni su se odrekli
hrama i doma i organizacije bilo koje vrste i nisu pokazivali druge tenje
doli da postanu to prirodniji i, kako govo-rahu, "blii zemlji". Stanovali su
pod vedrim nebom i jeli samo ono to se moglo ubrati sa stabla ili grma.
Beskrajno su prezirali sve druge vegetarijance, a jedan od njih doktoru
Knolgeu u brk je skresao daje konzumacija rie i kruha potpuno ista svinjarija
kao i uivanje mesa te da izmeu takozvanoga vegetarijanca koji pije mlijeko i
bilo kojeg pijanca i rakijaa on ne vidi nikakvu razliku.
Meu frugivorima isticao se tovanja vrijedni brat Jonas, najdosljedniji i
najuspjeniji predstavnik toga smjera. On je, dodue, nosio pregau preko
bokova, ali se ona jedva razlikovala od njegova maljava smeeg tijela. ivio
je u omanjem umarku po ijim se granama kretao zamjetno hitrom spretnou. Na
rukama i nogama palci su mu krljali, a cijelo to bie i njegov ivot
predstavljali su najkosmatiji i najuspjeliji povratak prirodi koji se samo
moe zamisliti. Neki rijetki podrugljivci meu sobom su ga zvali Gorila, no
Jonas je mae uivao divljenje i tovanje cijele provincije.
115
Veliki se "isti" vegetarijanac bio odrekao uporabe jezika. Kada bi braa i
sestre razgovarali na rubu njegova umarka, on bi katkada sjedio na grani do
njihovih glava, ohrabrujui se cerio ili negodujui smijao, no ni rijei ne bi
izgovorio nastojei pokretima pokazati daje njegov jezik onaj nepogreivi
jezik prirode koji e jednom postati svjetskim jezikom svih vegetarijanaca i
ljudi prirode. Njegovi najblii prijatelji svakog su mu dana dolazili, uivali
u njegovoj podui u umijeu vakanja i tucanja oraha i sa strahopotovanjem
promatrali njegov napredak prema savrenstvu mueni brigom da bi ga uskoro
mogli izgubiti jer e se on, vjerojatno u najskorije vrijeme, posve sjedinjen
s prirodom, povui u zaviajnu divljinu planina.
Neki zanesenjaci predloie da se tom udesnom biu, koje je dovrilo razvojni
tijek ivota i pronalo put natrag k vrelu ljudskoga postanka, odaju boanske
poasti. No kada su jednoga jutra u svitanje s tom nakanom zali u umarak i
pjesmom zapoeli obred, na svojoj omiljenoj velikoj grani pojavio se
slavljenik, prezirno zavitlao po zraku razvezanom pregaom pa svoje tovatelje
stao gaati tvrdim eerima.
Taj Jonas Savreni, taj "Gorila", naemu je doktoru Knolgeu u dubini njegove
skromne due bio odbojan. Sve stoje ikada u svom srcu preutno osjeao protiv
nastranosti vegetarijanskoga svjetonazora i fanatinosti, to mu se sada u ovoj
spodobi s uasom suprotstavljalo i doimalo kao da se besramno ruga ak i
njegovom vlastitom umjerenom vegetarijanstvu. U grudima toga skromnoga
privatnog uenjaka probudilo se povrijeeno ljudsko dostojanstvo i on, koji je
smireno i strpljivo podnosio tolike neisto-miljenike, nije moga proi kraj
boravita Savrenoga, a da prema njemu ne osjeti mrnju i bijes. A Gorila koji
je na svojoj grani s ravnodujem promatrao svakovrsne istomiljenike,
tovatelje i kritiare, prema tome je ovjeku, iju je mrnju njegov instinkt
dobro njuio, takoer osjeao sve veu ivotinjsku ogorenost. Kad god je
doktor prolazio, toga bi umskog svata odmjerio prijekorno uvrijeenim
pogledom na to je ovaj uzvraao keenjem zuba i ljutitim frktanjem.
Knolge je ve bio odluio iduega mjeseca napustiti provinciju i vratiti se u
domovinu, kada je jedne blistave noi punoga
116
Mjeseca, skoro protiv volje, eui zaao u umarak. Sa sjetom se prisjeao
prolih vremena kada je jo neokrnjena zdravlja kao mesojed i obian ovjek
ivio meu svojima, te u mislima na lijepe godine on stade nehotice zvidukati
neku staru pjesmicu iz studentskih dana.
Uto praskom iz bunja pred njega iskoi umski ovjek uznemiren i razbjenjen
zvucima. Prijetei se isprijei etau mlatarajui nezgrapnom toljagom. No
iznenaeni je doktor bio toliko ogoren i srdit da se ne dade u bijeg, ve
pomisli kako je kucnuo as kada se mora obraunati s neprijateljem. Gnjevno se
smijeei on se nakloni i ree s toliko poruge i uvrede u glasu, koliko je
samo smogao: Dopustite da se predstavim. Doktor Knolge.
Na to Gorila urliknuvi odbaci toljagu, nasrne na slabanoga doktora i u tren
oka stranim ga rukama ugui. Nali su ga ujutro. Neki su slutili to se
zbilo, no nitko se nije usudio ita uiniti protiv majmuna Jonasa koji je
ravnoduno u umarku krkao orahe. Oni malobrojni prijatelji, koje je stranac
stekao tijekom boravka u raju, pokopali su ga u blizini, na grobu mu
postavivi jednostavnu plou s kratkim natpisom: Dr. Knolge, mjeoviti
vegetarijanac iz Njemake.
(oko 1910.)
Veernje paune4
Moj gost i prijatelj Heinrich Mohr, vrativi se iz veernje etnje, sjedio je
kod mene u radnoj sobi u smiraj dana. Ispred prozora u daljini se prostiralo
blijedo jezero otro obrubljeno bregovitom obalom. Kako nam je moj sini
netom zaelio laku no, razgovarali smo o djeci i sjeanjima na djetinjstvo.
"Otkako imam djecu", kazao sam, "u meni su ponovno oivjele uspomene na neke
strasti iz vlastitog djeatva. Prije otprilike godinu dana ak sam ponovno
poeo skupljati leptire. Hoe li vidjeti moju zbirku?"
4 Vrsta leptira (prim. prev.)
117
Zamolio me, te sam otiao donijeti dvije ili tri od onih laganih kartonskih
kutija. Kada sam otvorio prvu, obojica smo najprije primijetili koliko se ve
smrailo; jedva da su se jo prepoznavali obrisi raskriljenih leptira.
Dohvatio sam svjetiljku, kresnuo ibicu i u trenutku sav krajolik vani i
prozori utonue u neprobojno nono plavetnilo.
No moji su leptiri u sjaju svjetiljke predivno blistali u kutiji. Nagnuli smo
se nad njih, promatrali lijepa arena stvorenja i govorili njihova imena.
"Ovo je uta lenta," rekoh, "latinski fulminea, ovdje slovi kao rijedak
leptir."
Heinrich Mohr oprezno je iz kutije izvukao jednoga leptira na njegovoj
pribadai i razgledao donju stranu krila.
"Neobino," rekao je, "nijedan prizor tako snano u meni ne budi uspomene na
djetinjstvo kao pogled na leptire."
A onda, pribadajui leptira natrag na njegovo mjesto i zatvarajui kutiju
ree: "Dosta o tome!"
Rekao je to odrjeito i brzo kao da mu te uspomene nisu bile drage.
Zatim, im sam kutiju odnio i vratio se, on se smjekao svojim smekastim,
uskim licem i zamolio cigaretu.
"Nemoj mi zamjeriti", rekao je, "ako nisam paljivije razgledao tvoju zbirku.
I ja sam, naravno, kao mladi imao jednu takvu, ali sam si, na alost, sam
zagorao uspomenu na nju. Mogu ti to ispripovjediti, premda me zapravo sram."
Nad cilindrom svjetiljke pripalio je cigaretu, na svjetiljku nataknuo zeleno
sjenilo te nam lica utonue u polumrak. Sjeo je na otvoren prozor na kojemu se
njegova vitka figura jedva razaznavala u okolnoj tami. I dok sam puio
cigaretu, a kreket aba u daljini ispunjao no, prijatelj stade pripovijedati.
Leptire sam poeo skupljati s osam ili devet godina i isprva se time bavio bez
puno ara kao i ostalim igrama i zabavama. No drugoga ljeta, u dobi od kojih
deset godina, taj me je sport posve zaokupio i postao takva strast da su mi ga
nekoliko puta morali zabranjivati jer sam zbog njega sve drugo zaboravljao i
proputao. Lovei leptire preuo bih izbijanje sata na tornju, bilo daje
118
rije o vremenu za kolu ili objed, a tijekom praznika esto sam vani s
komadom kruha u botaniarskoj kutijici bio od rana jutra sve do noi ne
vraajui se kui na objed.
I sada ponekad osjetim djeli te strasti kada ugledam posebno lijepe leptire.
Tada me na trenutak ponovno obuzme ono bezimeno, poudno ushienje kakvo samo
djeca mogu osjetiti i s kojim sam kao djeak vrebao svoj prvi lastin rep.
Padaju mi najednom na um vrela popodneva i jaki mirisi na suhoj pustopoljini,
prohladni jutarnji sati u vrtu ili veeri na tajnovitim rubovima uma uz koje
sam vrebajui stajao s mreom u ruci kao lovac na blago, u svakom trenutku
spreman na fantastina iznenaenja i neoekivanu sreu. A kada bih ugledao
lijepa leptira, ak ni nuno osobito rijetkog, kako na suncu poiva na
stabljici biljke i diui pridie i sputa arena krila, a meni elja za lovom
oduzima dah dok se prikradam sve blie i blie razaznajui svaku blistavu
tokicu boje i svaku kristalnu ilicu krila i svaku tanunu smeka-stu dlaicu
ticala, bilo je to takvo uzbuenje i slast, mjeavina njene radosti i divlje
poude kakvu sam poslije u ivotu rijetko kada ponovno osjetio.
Kako su mi roditelji bili siromani i nita mi slino nisu mogli priutiti,
svoju sam zbirku morao uvati u obinoj staroj kartonskoj kutiji. Na dno
kutije lijepio sam okrugle plutene ploice izrezane od epova za boce i u njih
zaticao pribadae te izmeu zguvanih stijenki kutije od ljepenke uvao svoja
blaga. Spoetka sam esto i rado zbirku pokazivao prijateljima, no drugi su
imali drvene kutije sa staklenim poklopcima, kutije za gusjenice sa zelenim
stijenkama od gaze i drugi luksuz pa se nisam ba mogao prsiti svojom
primitivnom konstrukcijom. Nisam, meutim, ni imao tu potrebu i naviknuo sam
se preuivati ak vane i uzbudljive ulove i plijen pokazivati samo svojim
sestrama. Jednom sam zgodom ulovio i razapeo u nas rijetkoga plavoga
svjetlucavog leptira, a kada je bio suh, ponos me nagnao da ga pokaem barem
svome susjedu, sinu nekog uitelja koji je stanovao iznad dvorita. Najvei
porok toga mladia bila je besprijekornost, a to je u djece dvaput gore.
Posjedovao je beznaajnu zbiricu koja je, meutim, svojom urednou i
tonou postala pravim biserom. ak je vladao i onom rijekom i tekom
vjetinom lijepljenja oteenih i potrganih leptirovih krila i u svakom
pogledu
119
bio uzoran djeak zbog ega sam ga sa zaviu mrzio i pomalo mu se divio.
Tom idealu uzorna djeaka pokazao sam svoga sjajnog leptira. Strunim ga je
okom odmjerio, priznao njegovu rijetkost i procijenio mu vrijednost na
dvadesetak pfenniga; jer djeak Emil svim je predmetima skupljanja, napose
potanskim markama i leptirima znao odrediti i novanu vrijednost. Zatim ga je
stao kuditi, nalazei daje moj plavi sjajni leptir loe razapet, da mu je
desno ticalo savijeno, a lijevo isprueno, te tono primijetio jo jedan
defekt, naime da leptiru nedostaju dvije noge. Tom nedostatku nisam dodue
pridavao vee znaenje, ali mije to zanovijetalo donekle pokvarilo moju radost
zbog sjajnoga leptira i nikada mu vie nisam pokazao svoj plijen.
Dvije godine kasnije, bili smo ve veliki djeaci, ali je moja strast i dalje
bujala, kada se proirio glas daje Emil ulovio veernje paune. Za mene je to
bilo vee uzbuenje negoli da sam uo da mije neki prijatelj naslijedio
milijun maraka ili pronaao izgubljene knjige Tita Livija. Veernje paune jo
nitko od nas nije ulovio. Uostalom, poznavao sam ga samo sa slike u jednoj
staroj knjizi o leptirima koju sam posjedovao i u kojoj su runo bojeni
bakropisi bili neusporedivo ljepi, a zapravo i toniji od svih modernih
otisaka u boji. Od svih leptira kojima sam znao imena i koji su mi u kutiji
jo nedostajali, ni za jednim nisam toliko arko udio kao za veernjim
paunetom. esto sam gledao sliku u toj knjizi, a od prijatelja sam uo da
kada smei leptir sjedi na stablu ili stijeni i neka ga ptica ili drugi
neprijatelj hoe napasti, on tada samo izvue svijena tamna prednja krila i
pokae lijepa stranja krila ije velike svijetle oi izgledaju tako udno i
neoekivano da se ptica uplai i ostavi ga na miru.
Tu udesnu ivotinjicu navodno je sada posjedovao onaj dosadni Emil! uvi to,
u prvom sam trenutku osjeao samo radost to u napokon moi vidjeti tu
rijetku ivotinju i izgarao od znatielje. A onda se u meni probudila zavist i
inilo mi se besramnim daje ba taj dosadnjakovi i debeljko morao uhvatiti
tajanstvenog i dragocjenog leptira. Stoga sam se svladao i nisam mu priutio
ast da prijeem k njemu kako bi mi on pokazao svoj ulov. No ne prestajui o
tome misliti, iduega sam dana, kada su se glasine u koli potvrdile, istog
trena odluio ipak onamo otii.
120
Nakon objeda, im sam mogao izai iz kue, otrao sam preko dvorita i popeo
se na trei kat susjedne kue gdje je izmeu prostorija za sluinad i
drvarnica uiteljev sin imao sobicu u kojoj je smio sam stanovati, na emu sam
mu esto zavidio. Nikoga nisam usput sreo, a pokucavi gore na vrata sobe ne
dobih nikakav odgovor. Emila nije bilo, a kada sam pritisnuo kvaku na vratima,
ulaz u sobu, koju je inae za moga odsustva briljivo zakljuavao, sada je bio
otvoren. Uao sam da bih barem vidio ivotinju te sam odmah pred sebe stavio
dvije velike kutije u kojima je Emil uvao zbirku. U objema sam uzalud traio
dok mi nije palo na pamet daje leptir najvjerojatnije na dasci za
prepariranje. Tu sam ga i naao: smeih krilaca zategnutih tankim listiima
papira na dasci je visjelo veernje paune. Nagnuo sam se nada nj i sve
promatrao iz najvee blizine, maljava svijetlo-smea ticala, elegantne i
beskrajno njeno obojene rubove krila, tanune vunaste dlaice na unutranjem
rubu donjih krila. Samo oi nisam mogao vidjeti, jer su ih prekrivali listii
papira.
Srce mi je tuklo dok sam, poputajui iskuenju, uklanjao papirie i izvlaio
pribadau. Tada ugledah etiri velika neobina oka, mnogo ljepa i udesnija
nego na slici, i gledajui ih osjetih neodoljivu elju za posjedovanjem te
preivne ivotinje, pa nepromiljeno poinih prvu krau u svome ivotu
izvukavi lagano pribadau, te leptira, koji je ve bio suh i nije gubio
oblik, u zaobljenu dlanu iznesoh iz sobe. Pritom nisam osjeao nita drugo
osim silnog zadovoljstva.
S leptirom skrivenim u desnoj aci sputao sam se stubama. U tom trenutku
zaujem da mi odozdo netko ide ususret i u sekundi mi se probudi savjest te
najednom shvatim da sam ukrao i da sam podlac, ali me istodobno spopadne
uasan strah od moguega otkria te ruku, koja je skrivala ukradeni plijen,
instinktivno zavuem u dep jakne. Polako sam nastavio hodati, drhtei s
hladnim osjeajem izopaenosti i sramote, u strahu se mimoiao sa sluavkom i
zastao na kunim vratima oroena ela, srca koje je uzbueno tuklo,
zaprepaten i uasnut samim sobom.
Ubrzo mi je postalo jasno da leptira ne mogu i ne smijem zadrati, da ga moram
odnijeti natrag i po mogunosti sve vratiti na staro. I tako sam, unato
silnom strahu od moguega susreta i otkria, brzo krenuo natrag, urno se
uspeo stubama i ve sljedee
121
minute ponovno stajao u Emilovoj sobici. Oprezno sam izvukao ruku iz depa i
spustio leptira na stol i prije negoli sam ga ponovno pogledao, skoro zaplakah
znajui koja se nesrea dogodila: veernje je paune bilo uniteno.
Nedostajalo je prednje desno krilo i desno ticalo, a kada sam otkinuto krilo
pokuao oprezno izvui iz depa, bilo je tako rastrgano da se na popravak nije
moglo ni pomisliti.
Skoro vie nego osjeaj krae sada me muio pogled na lijepu i rijetku
ivotinjicu koju sam unitio. Gledao sam na svojim prstima ostatke finoga
smeeg praha s krila, pred sobom rastrgano krilce, i u tom bih se asu bio
rado odrekao svakog posjeda i svake radosti samo da ono ponovno bude cijelo.
Vrativi se tuan kui cijelo sam poslijepodne prosjedio u naem malom vrtu
sve dok predveer nisam smogao hrabrosti povjeriti se majci. Jasno sam vidio
koliko se uasnula i rastuila, ali je vjerojatno osjeala da me je ve to
priznanje stajalo vie od podnoenja bilo kakve kazne.
'Mora otii k Emilu', rekla je odluno, 'i sam mu to rei. To je jedino to
moe uiniti i prije toga ne mogu ti oprostiti. Moe mu ponuditi da u
zamjenu odabere bilo to od tvojih stvari i mora ga moliti za oprost.'
No to bi mi kod svih ostalih drugova bilo lake uiniti nego kod toga uzornog
djeaka. Tono sam predosjeao da me nee razumjeti, a moda mi ni
povjerovati. Ve se spustila veer, a skoro i no, a ja nisam uspijevao otii.
Majka me zatekne u hodniku kue i tiho ree: 'To se mora dogoditi jo danas, a
sada poi!'
Poao sam prijeko i na donjem katu upitao za Emila. Odmah je doao i ispriao
mi kako mu je netko unitio veernje paune, da ne zna je li to bio neki
zloest momak ili moda ptica ili maka. Zamolio sam ga da poemo gore i da mi
pokae. Popeli smo se, otkljuao je sobna vrata, upalio svijeu i vidio sam
kako na dasci za prepariranje lei uniteni leptir. Vidio sam da ga je
pokuavao sastaviti: potrgano je krilo bilo briljivo raireno i poloeno na
vlanu bugaicu, no bilo je neizljeivo, a i ticalo je nedostajalo.
Rekao sam mu da sam to ja uinio te se pokuao ispriati i objasniti.
122
Umjesto da se razbjesni i na mene izgalami, Emil je tiho za-zvidao kroz zube,
dugo me u tiini promatrao, a onda rekao: 'Tako, dakle, takav si.'
Ponudio sam mu sve svoje igrake, a kada je ostao hladno suzdran i dalje me
prijezimo gledajui, ponudih mu svoju cijelu zbirku leptira. Na to on ree:
'Hvala lijepo, znam ve tvoju zbirku. Danas se ponovno vidjelo kako postupa s
leptirima.'
Malo je u tom asu nedostajalo da ga epam za vrat. Nita se nije moglo
uiniti, bio sam i ostao nitarija, dok je Emil hladno i s prijezirnom
pravednou stajao preda mnom kao svjetski poredak. Nije se ak ni ljutio,
samo me gledao i prezirao.
Tada sam po prvi puta shvatio da se jednom pokvareno ne moe popraviti. Otiao
sam i bio sretan to me majka nije ispitivala, ve me poljubila i ostavila na
miru. Trebao sam poi na poinak, za mene je ve bilo kasno. No prije toga, iz
blagovaonice sam kriom donio veliku kutiju, poloio ju na postelju i u tami
otvorio. A onda sam iz nje vadio leptire, jednoga za drugim, i prstima ih
mrvio u prah."
(1911.)
U zranome brodu
ovjek stari i krug onoga to oekuje da ga izvana obogati, obraduje i prui
mu novo zadovoljstvo, sve vie se suava. U radosti i nova iskustva, koja sam
godinama prieljkivao i od njih oekivao osobito snane i lijepe dojmove,
ubrajala se i vonja zranim brodom. A sada su i to iskustvo i radost, koji su
mi se inili jo dalekima, ve iza mene i pripadaju prolosti.
Sjedio sam okruen knjigama i uio jezike za svoje idue putovanje, kada mi je
tih dana listonoa donio pismo iz Friedri-chshafena s pozivom na vonju novim
zranim brodom "Schwa-ben". Pismo je dugo putovalo'i daje zakasnilo dvadeset
minuta ne bih mogao prihvatiti poziv, jer zrani je brod jo samo idui dan
trebao ostati na jezeru, a za pola sata polazio je zadnji brod kojim sam jo
mogao stii do Friedrichshafena.
123
Blagoslovio sam potu koja svakodnevno donosi toliko nepotrebnoga, a sada se
jedanput pokazala i korisnom, te sam po pasjoj ezi, onakav kakva me pismo
zateklo, iz istih stopa pohitao na parobrod, uhvatio u Konstanzu posljednju
vezu i zaputio se prema Friedrichshafenu, prolazei u dugom sutonu kraj Me-
ersburga i lijepih veernjih obala. U prvoj gostionici na koju sam naiao
dobio sam urednu i jeftinu sobu to me ugodno iznenadilo, jer su mi priali
daje u posljednje vrijeme Friedrichsha-fen postao strano elegantan i skup.
Ubrzo zatim, eui nou tim starim gradiem, na novogradnjama i sumnjivim
uljepanji-ma doista sam vidio da je u onim priama ipak bilo i poneto
istine. Naveer je u hotelskim vrtovima bilo vrlo ivo, a kod ljeiline
zgrade drutvo se sjajno zabavljalo uz vojnu glazbu. Starije grof5 bio pozvao
veliko asniko drutvo i nije bilo lako, stajalo me vie od sat vremena i
vie od jedne napojnice dok nisam uspio pronai nekoga iz Zeppelinova drutva
i saznati hoe li zrani brod sutra poletjeti i u koje vrijeme. Dobivi
pouzdan odgovor povukao sam se i jo neko vrijeme sa zadovoljstvom u miru
promatrao aroliku vrtnu zabavu. Jedan me turist uvukao u razgovor pa smo
priali, kao to je to Friedrichshafenu neizbjeno, o grofu Zeppelinu i
njegovim zranim brodovima. Pritom smo nadoli i na temu Hardenovih6 napada na
Zeppelina, zapravo je stranac o tome govorio, a ja ga sluao jer se u tehnike
stvari doista slabo razumijem. No idueg sam dana malo paljivije proitao
jedan od Hardenovih lanaka i bio sam sklon ne primiti ga sasvim ozbiljno
budui da je u pojedinostima oito bio u zabludi. Izmeu ostaloga izgleda da
on misli kako su omotai Zeppelinovi zranih brodova jo uvijek, kao prije
mnogo godina, od aluminija, a upravo taj aluminijski omota on navodi kao
dokaz. Meutim, novi zrani brodovi imaju omotae od svilenoga materijala.
Uostalom, nije ni bitno koliko su duboke te zablude; ne tiu me se; zabavljao
me taj turist koji je pripadao onoj vrsti ljudi koji u nedostatku vlastita
miljenja pribjegavaju temeljitosti. Znao je svaku sitnicu koja je davala
pravo Hardenu,
sGrofFerdinandZeppelin(1838.- 1917.), njemaki general, izumitelj i graditelj
upravlji-vih zranih brodova, (prim. prev.)
11 Maximitian Harden (186!. - 1927 ), njemaki pisac, publicist i kritiar
epohe Vi lima II. (prim. prev.)
124
i svaku koja je ila u prilog grofu, pa se njegova poduka nastavljala u stilu
"sjedne strane" i "s druge strane", "unato" i "nasuprot tomu" kao kritika
nekog marljivog recenzenta koji nema dovoljno ukusa i osobnosti da knjigu
jasno pohvali ili pokudi, ve umjesto toga oprezno i s puno znanja lavira
izmeu da i ne.
Na posljetku je stranac barem iskreno i jasno priznao arku elju da se jednom
provoza takvim zranim brodom, rezignirano uzdiui kako zasad to mogu samo
ugledna gospoda i imu-nici. Sada sam se trebao osjetiti nadmonim i vanim,
to sam i uinio, no ne govorei mu da u i ja sutra letjeti cepelinom. Nisam
mu htio nepotrebno stvarati zavist, a ni izazivati sudbinu, jer u sebi sam se
jo uvijek pribojavao da bi mi vrijeme i neke druge okolnosti jo mogle
uskratiti vonju. No kada sam iduega nedjeljnoga jutra, ietkan i izglaan
kako sam najbolje znao i umio, izaao na ve ranim jutrom vrelu cestu koja
vodi prema hangaru za balone, iznad mene je preivno zujala divovska igraka
vraajui se sa svoga prvoga jutarnjeg leta, i bilo je neobino uzbudljivo
gledati kako se na irokom poiju krcatom nedjeljnim posjetiteljima ta grdosija
sputa i na kraju privezuje.
Nije potrajalo dugo i mogli smo ui penjui se udobnim malenim drvenim
stubama, i pritom, zaudo, nije bilo nikakvoga novoga i neobinog osjeaja, ni
uzbuenja ni tjeskobe, ve je bila najjednostavnija i najzabavnija stvar na
svijetu ui u brod i u elegantnoj, prozranoj kabini smjestiti se na udobnim
stolicama od panjolske trske u kojima se sjedilo kao u nekom udobnom vagon-
restoranu ili panoramskom vagonu. Radnici su marljivo pritezali uad, a brojni
se gledatelji znatieljno tiskali oko broda. Turisti s perjanicama na eirima
i nedjeljni biciklisti promatrali su dogaaj, dok smo mi putnici ponosno i
hladnokrvno sjedili u svojoj kabini. Sunce je veselo prilo suhu travu i
svjetlucalo u daljini na jezeru. Preda mnom su stajala dva asnika koja su
sudjelovala u posljednjem letu, a epolete su im svjetlucale na suncu.
No brod je iznenada uzletio, a dva su asnika zautjela i stala poprimati
neobian izgled te na kraju nisam od njih vidio nita drugo doli oblo
gornjite eira, svijetle epolete, a dolje vrke cipela. A kada sam se hitro
ustavi nagnuo preko ograde, ispod nas je zemlja nestajala i od prvoga
trenutka vie nisam imao
125
osjeaj da sam s njom u ikakvoj vezi i da joj pripadam. Okupljeno mnotvo
gledatelja izgledalo je sitno i smijeno, grad Frie-drichshafen postao je
zauujue pregledan i ljubak, a golemi hangar za balone smeurao se u
beznaajnu tokicu. No zauzvrat nam se otvorilo carstvo zraka i svijet je
postao zaudno velik i irok, promatrali smo bliske i udaljene gradove kako
tiho lee uz jezero koje je takoer izgubilo veliinu, a meusobna povezanost
krajobraza, oblici obala, sputanje planina od Arlberkih i Graublindenskih
Alpa preko predalpskoga gorja i obalnih breuljaka postadoe jasni. Rajna vie
nije bila veduta, ve joj se moglo sagledati veliinu, vanost i povijest, a
dalje sve do bedema visokih planina taj godinama dobro mi poznati kraj nizao
se i razjanjavao toliko iznenaujue i jednostavno kao to se katkada
studentu, nakon dugoga rada na pojedinostima, iznenada rasvijetli cijela
struktura i njezine sveze.
Brzinom koju smo mogli samo priblino procijeniti prema brzom kretanju sjene
zranoga broda letjeli smo preko jezera u smjeru Bregenza, nadlijeui
Wasserburg, Bad Schachen i Lin-dau, i najednom se nali ve u Bregenzu.
Usprkos irokim neo-stakljenim prozorima u kabini se nije osjeao ni daak
propuha, ali im biste glavu ili ruke gurnuli kroz prozor, zapuhnuo bi vas
zrak silovit poput olujnoga vjetra. Ispod nas je promicalo jezero s plitkom
obalom zaraslom u a i s movarnim pustopoljinama, nadlijetali smo sela,
gledali krovove i dvorita, ljude i ivotinje u udesnom skraenju na koje se
oko neobino brzo priviknuto, sluali smo i gledali pozdrave kojima je
nedjeljni puk posvuda oitovao svoju znatielju, radost i uenje. Upalo mi je
u oi (premda pri takvom prvom letu ovjek jedva da neto zapaa uivajui u
ugodnom lebdenju i bezbrinoj radosti putovanja), primijetio sam, dakle, da su
bez iznimke sve ivotinje reagirale na zrani brod, i to sve s uasom i
strahom. Poljski zec bjeao je u luakome strahu glavom bez obzira, opisujui
neobine zavojite i ovalne oblike dok se napokon nije skrio u vrtu meu
mahunarkama. Ptice, pa i jastrebovi, preplaeno su odlijetali, psi bijesno
lajali ili podvijali repove, a kokoi se posve izbezumile. Nama u kabini buka
stroja nimalo nije smetala, tek tu i tamo boni bi nas vjetar zapuhnuo mirisom
benzinskih para i to je bilo sve, dok vibracijama ni najmanjega traga.
126
1 dok su nai propeleri zujali, uspinjali smo se nadlijeui osunanu dolinu
Rajne, a Kamor, Hohe Kasten i mnoge druge dobro poznate planine mono su
blistale u bljetavilu svjetla. Dok je dolje u plodnoj dolini rijeke arko
sunce prilo lozu, mi smo oputeni u hladu plovili visinom, gledali dolje
ispod sebe Rajnu, sela, samostane, gradie, promatrali sa strane prohladne
zelene umske doline i strme, uske planinske proplanke i za manje od sata
stigli do Feldkircha. U Feldkirchu stare su kue sa sjenicama izgledale
neobino skraene, lijepi, stari toranj tvrave gledao sam toliko ravno odozgo
da se obli, smei krov doimao poput tanjura, a kapelica na breuljku u polju
iz te je perspektive bila toliko skraena da samjoj oblik mogao prepoznati
samo po velikoj sjeni koja je duga i iljata padala kraj nje kao sjena
kazaljke na sunanoj uri.
Kada se Nijemac osjea veoma uzvieno, on pije pjenuac, a pjenuac se mogao
dobiti i u zranome brodu. Bio je zgodno i ljupko posluen, pa i dobre
kakvoe, no taj mi se dodatak ipak uinio jedinim pomanjkanjem stila i vikom
na tom putovanju.
Povratak je bio jo bri, s tri motora, i meni kao i svima nama bilo je
prerano kada smo nakon dva sata ponovno lebdjeti nad hangarom kraj kojeg nas
je ekao roj uurbanih radnika koji su lovili izbaenu uad vrsto ju drei.
Pritom smo proletjeli tik iznad vrhova nekoga borika i poplaili jo jednog
kanjca. Uope se ne razumijem u tehniku i ne znam koliko e daleko jo
dotjerati grof Zeppelin. Zatvaram oi i ponovno osjeam lakou lebdenja,
mekou plovidbe zrakom, iznova uivam u pogledu na iroko otvorene krajolike i
u osjeaju otklona od svih zemaljskih sitnica; i pouzdano znam: im mi se
ponovno prui prigoda za let, mome veselju nee biti kraja.
(1911.)
U zrakoplovu
Kada sam prije nekoliko godina prvi put na Frankfurtskoj ILA-i7 gledao
jednokrilce kako izvode svoje slabane pokuaje
7ILA (Internationale Luftausstellung) - Meunarodna izloba zrakoplovstva,
{prim. prev.)
127
leta, eznutljivo sam pomislio: "im to bude ilo malo bolje, mora i ti
poletjeti!" A kada sam se dvije godine kasnije po prvi puta vinuo u zrak u
Zeppelinovom zranom brodu, uivao sam u udesnoj opijenosti visinom i
iznenaujue velianstvenom pogledu i novom vienju krajolika, no to je jo
snanije potaknulo moju elju za letenjem, i otada sam potajice prieljkivao
da uskoro i poletim. Meutim, stanovao sam na selu i uvijek samo zimi dolazio
u velike gradove, a prijatelji su me ismijavali i sve u vezi s letenjem
nazivali vratolomnim, samoubilakim sportom u koji se u najboljem sluaju
uputaju bivi automobilistiki trkai i zahirjeli sportski jahai, i
zastupali su miljenje da se ovjek koji je iole na vioj razini, koji ima
obveze i, dapae, otac je obitelji, ni pod kojim okolnostima ne smije "tek
radi puke senzacije" povjeriti takvoj avoljoj napravi.
Te prie nisu mogle umanjiti moju udnju za radou letenja mada im nisam
proturjeio. itao sam o letu iznad Simplona, itao izvjea o Pauu8 i Parizu,
Diibendorfu9 i talijanskim avijati-arima, a svojoj eni preuivao tjedne
novinske obavijesti o padovima letaa. I stoput sam se prisjeao i matao o
tome kakav zapravo mora biti osjeaj u letaa. Veinom su to bili okorjeli
sportai ili tehniki pekulanti, i za njih su postojale samo jaine vjetra,
konjske snage, brojevi okretaja i cijene leta. No mnogi od njih zacijelo su
bili pravi pustolovi, onakvi s kojima bi se pjesnik istog asa mogao
poistovjetiti ili ak pobratimiti, u njima je bilo neto od one velike enje
koja nas mami na etnju i putovanje, inei nam mirovanje mrskim, koja se
niim ne da utaiti, ve svakim ispunjenjem biva sve dublja i nezasitnija.
Nesumnjivo je ta enja, mada u svojim najgrubljim oblicima, u mnogih letaa
bila onaj skriveni poticaj i zavodnik, a te koji su padali s visina od stotinu
metara ili zakvaeni drljali po tlu, gorjeli u zraku ili pogibali u vodi, njih
se nije moglo usporeivati s radnicima koje je ivot pokosio u njihovoj
jadnoj, hrabroj borbi za svakodnevnu koru kruha. Pripadali su malenomu krugu
onih koji su skonali robujui tajanstvenoj, velikoj enji, onih kojima kosti
lee u provalijama gleera ili koji poginue u umama Afrike, na
* Glavni grad francuskoga departmana Pyrenees-Atlantiques . (prim. prev.) 9
Gradi u blizini Ziiricha. (prim. prev.)
128
Junome polu ili dalekim morima. U tom stavu jo jae me uvrstila vijest o
pogibiji Lathama10 kojega sam u Frankfurtu gledao kako leti, koji je padao u
Kanal, da bi na kraju skonao kao lovac u tropima.
Vrijeme je prolazilo, a letenje mi ostade eljom i zagonetkom. Dvaput su mi u
ruke dopali vjeto i uspjeno sroeni lanci novinara koji su kao putnici
letjeli zrakoplovom. Sa arom sam ih proitao, no u njima nije bilo niega. Ta
su gospoda stajala iznad same stvari, dok bih ja tako rado bio u samome
sreditu. Oni su znali brojati konjske snage i okretaje, poznavali su
pretpovijest svoga avijatiara, tvrtku koja mu je sagradila motor, znali su
pripovijedati o ponosu naega vremena, o pradavnome snu ovjeanstva i njegovu
ostvarenju zahvaljujui Bleriotu". No o samome letenju itatelj bi saznao malo
ili nita. U tim lancima pisalo je samo ono to ste otprije znali ili ono
stoje barem autor unaprijed mogao znati. Letenje je zapravo moralo biti pomalo
dosadno; bilo je to "ponosno i uzvieno uvstvo" koje je podsjealo na
polaganje kamena temeljca i na obljetnice, ovjek se "osjeao posve sigurno,
ni traga strahu ili vrtoglavici", to je dakle sliilo etnji od Munchena do
Nvmphenburga. Ili su autori tih lanaka doista zastupali ono neosobno, ope
kulturno stajalite koje su njihovi lanci naglaavali, ili je bilo strano
teko doarati stvarne osjeaje ovjeka koji leti. Danas mislim daje ova druga
pretpostavka bila tona.
A sada prijeimo na stvar: juer sam letio. Zrakoplovci su stizali u Bern i
jednoga jutra nad svojim sam krovom zauo bru-janje motora i ugledao lijep
jednokrilac koji je tako ponosito, spokojno i otmjeno nadlijetao nada mnom da
mi je srce poskoilo. Idueg sam dana letio. A sad elim, u mjeri u kojoj je
to mogue, pokuati izrei neke svoje dojmove s toga prvoga leta u svom
ivotu, a budui da je pria o "ispunjenom pradavnom snu ovjeanstva", o
"pobjedi inteligencije nad materijom" itd. ve svima poznata, uinit u
nezahvalan i teak pokuaj da preskoim
1(1 Hubert Latham (1 883. - 1912.), pionir francuskoga zrakoplovstva
britanskoga podrijetla, u srpnju 1909. g. dvaput bezuspjeno pokuao
preletjeti Engleski kanal (La Manche). Poginuo 1912. g. u lovu u Africi,
(prim. prev.)
" Louis Bleriot (1872. - 1936.), francuski inenjer i zrakoplovac, prvi uspio
preletjeti Engleski kanal u srpnju 1909. g. u jednokrilnom zrakoplovu vlastite
izradbe, (prim. prev.)
129
kulturu, tehniku i sve ostalo i zabiljeim samo svoje doivljaje. U toj nakani
uivam snanu potporu vlastitog dubokog neznanja: ja ne znam ni ime tvrtke
koja je proizvela motor, ni broj njegovih konjskih snaga, ni njegovu teinu
niti teinu optereenja. Ba nita ne znam, osim da sam napokon letio i da mi
se to uope nije uinilo sasvim obinim i opekulturnim, ve krajnje
pustolovnim. Doista sam letio "radi puke senzacije", a ona mi je priredila
neobuzdanu radost.
Oko tri satajednoga toploga, sunanoga proljetnog dana pojavio sam se na
uzletitu na kojem se tiskalo nekoliko crnih skupina ljudi vrtei se jedne oko
drugih. Usred jedne od skupina ugledao sam stroj kojim u letjeti i koji me
ekao. "Samo da mi ne pozli!" pomislio sam, jer slabo podnosim gomile ljudi.
Progurao sam se naprijed sa zelenim naoalama na nosu i utom putnom torbom u
ruci. Stavljao sam ljudima ruku na rame, lagano ih micao u stranu namjestivi
poslovan izraz lica i ljudi su me proputali iznad svakog oekivanja. Tako sam
pregrmio najgori dio letenja. Stao sam pokraj zrakoplova, pozdravio pilote i
pripalio cigaretu. Neki francuski monter pokuao me upoznati s motorom, a ja
sam mu zahvaljujui kimnuo i tek sada doao na ideju da poblie razgledam
stroj. Na glavi ptijega trupa stajao je drveni propeler, iza njega motor i
spremnik za benzin, zatim pilotsko mjesto, pa moje putniko sjedalo iza kojega
se laka, drvena konstrukcija brzo suavala prema zgodnom repnom kormilu. Kao
igraka, to je izgledalo arobno, ali da to zrakom treba ponijeti dva ovjeka,
inilo se udesnim, jer tako su lako i ljupko japanski izgledali ti tapii i
iice, a i krila su bila izgraena tako razigrano i tanko i prozrano da ih
se niste usuivali dotaknuti.
"No ipak," pomislio sam, "motor je glavna stvar, a njega na sreu ne znam
procijeniti. Bilo bi dobro da ubrzo poletimo."
Uto mi pilot mahne da se i ja pripremim. Brzo sam otvorio svoju utu runu
torbu i izvadio stvari, skijaku kapu, rukavice, vuneni al. Kada sam kapu
sretno zakopao na bradi i ispod nje, francuski mi se monter ljubazno
nasmijeio govorei da se ne radi tako i da kapu moram namjestiti naopako, sa
iltom prema natrag jer e mi inae vrlo brzo odletjeti s glave. Mnotvo se
130
smijalo i sa zanimanjem gledalo kako si odjeu napokon dovodim u red. Na kraju
mije avijatiar dao jo i kaput i automobilske naoale, a ja sam se
preznojavao pod vunenom kapom i izgledao tako opinjeno da se mnotvo ponovno
od sveg srca smijalo. Fotografski su aparati bili usmjereni prema nama, a
netko mi je doviknuo da sada jo samo moram privezati nos i onda mi se sigurno
vie nita ne moe dogoditi.
Pilot krenu u zrakoplov i stvar postade ozbiljna. Kada je taj teki mukarac
svojom smeom izmom grubo nagazio na tanku drvenu preku, nije se slomila,
ve nakon toga izdrala i mene, pa smo sada sjedili na svojim mjestima, u
kosturu od sipki presvuenom platnom, na udobnim stolicama, a okupljeno se
mnotvo malo povuklo i zrak postao bolji.
Isuse, ostavio sam dolje rukavice! No sada nipoto nisam htio smetati.
U tom trenutku motor zabruji, pred oima nam zazuji propeler opisujui blistav
krug, iza nas velika ptica stade rigati dim i smrad, a narod se s obiju strana
galamei razbjei. Vozili smo se elastino preko tratine na dva mala kotaa,
neobino meko i udobno, a meni u mojoj vunenoj kapi najednom ponovno postade
ugodno i strano napeto. Mi letimo, vikalo je moje srce, samot to nismo
uzletjeli!
Uto se tratina izgubi ispod nas i stadosmo se koso dizati u visinu, a to
bijae krajnje ugodno i umirujue. Mi letimo! Da, to jest uzbudljivo, ali sam
zamiljao jo uzbudljivijim.
Ne, povlaim to sam rekao. Bilo je dovoljno uzbudljivo. I ba kada sam se
upitao je li prolo deset sekundi ili itav sat od polijetanja, gospodin pilot
se sagnu, osjetih pritisak lea na sjedalo, a stroj poskoi u visinu. Tu je na
trenutak zastao, dok mi je struja zraka tutnjei ibala kraj uiju, a zatim
uinio novi skok, prokleti, neoekivani skok.
Bacio sam pogled na rotirajui propeler. Ako se ta bitanga uudi, nastradali
smo, pomislio sam na trenutak, no vie reproduktivno, jer sam u to samo napola
vjerovao i to odmah posve zaboravio, jer mi je pogled sluajno sa strane pao
na zemlju, pa sam tek sad primijetio da smo ve bili visoko, vrlo visoko.
Motor je brujao, vjetar urlikao, ruke mi se smrzavale, a nos hladio, i tu
pored sebe, pokraj tanke drvene letvice, ugledao sam grad
131
Bern i krivudavu Aaru i tvornice, vojarne, jahalita i aleje, smijeno male,
iskrivljene i ratrkane, i pade mi na pamet kako me je neko u cepelinu
zabavljao pogled na tu siunu vrevu i ljudska bia pretvorena u igrake.
No to je bilo neto drugo! Ono tamo bilo je udobno promatranje kao iz neke
loe. Ovdje su pogledi na grad i polja i cijeli taj skraeni i spljoteni
svijet bili tek sluajni dodaci. Glavno je bilo letenje. I letjeli smo!
Uspinjali smo se u valovitim crtama, sve vie i vie, i s vremena na vrijeme
iznenada, kao u nekom predahu, kratko bismo i beumno propali, sjedalo bi poda
mnom nestalo, a eludac se razjapio. Zatim opet uzgon, uspon, osjeaj snage. A
onda nanovo kratko, nepredvidivo poniranje, predah, napeta utnja u elucu.
Krajolik mi jo nije jasan; sjedim poput djeaka, oparan doivljajem, a razum
ostavili kod kue. Prekidan jezom blaene tjeskobe bacam poglede i udahe kao
pjesme i uzdisaje u svijet, lebdim bez daha kroz prostranstva uvuen u neku
divovsku glazbu, i posve sam dijete, posve djeak, posve pustolov, i ispijam
opojno vino otrgnutosti, ravnoduja i prezira prema svemu jueranjemu,
animalnog uzbuenja, ja sam zmaj i oblak, Prometej i Ikar.
Boe, stoje to? Sto to stoji tako veliko, tako stvarno i plemenito usred toga
uljivog svijeta koji tako duboko prezirem, koji tako bijedan i siuan i
sitniavo podijeljen lei pod mojim nogama? Na rubu svijeta, iza svekolike
vreve nitavnih oblika i prizemnih ljubakanja stoje udesne i mone planine.
Gledam gdje divovski Eiger'2, strog i mraan, i visoki Steckhorn13, samotan i
otmjen stoje na svom mjestu, i pri pogledu na taj strahotno proireni obzorja
slutim neto poput brzoga leta iznad Zemlje kada preostaju jo samo velike
planine, pustinje i mora, a sve drugo tone pretvarajui se u raspadnute
morene.
Poniremo duboko, eludac mi se na to naviknuo, ve se nakon par minuta
prilagodio i ne reagira na podraaje. Vrhovi su nestali, naginjemo se nalijevo
usuprot neprijateljskom vjetru, preko krila se vidi planinski lanac Jure,
okomito ispod nas rijeka Aare,
11 Vapnenaki vrh u Bemskim Alpama (3970 m). (prim. prev.) " Vrh u Bemskim
Alpama kod Grindelwalda. (prim. prev.)
132
njegovana uma, dvorita, a na kraju luka to ga opisujemo -iznenadan pogled
na cijeli grad, od Barengrabena navie, smjeten na stijenama u zavoju Aare.
Kada u letjeti preko Alpa, preko mora? Moram se toga jednom nauiti! Ne vidim
nita, tek slutim i utim, ushieno i uplaeno teturam nekim drugim, preda
mnom naglo rastvorenim svijetom, i polako se uim ponovno misliti. Svijet je
uzvienost, uzviena je planina, pustinja, more. ovjek unosi humor. Poinjem
ih ponovno voljeti, ljude koji tamo dolje gospodare tako sitniavo i neobino,
koji su okresali umu i polovicu svijeta rastrgali na male, ograene krpice
zemlje. Ne elim biti oblak to plovi, pahulja na vjetru, ptica u letu, ne
elim ljubiti planine, a prezirati ljude od kojih sam najslabiji - elim samo
cijelom svojom ljubavlju prihvatiti njihove slabosti i njihov ponos. Nisu ni
konjske snage ni toni prorauni tehnike znanosti mene i pilota, Bleriota i
Lathama trgnule u visinu, nego drevna silna enja, iz slabosti roeni prkos,
naslijee Titana. To nas je nauilo letjeti. No letenjem se enja ne
ispunjava, luk se jo jae i bjenje napinje, krug se elja sve vie iri, a
srce prkosnije izgara.
Okruuju me snovi, ulomci misli, ulomci velike glazbe. Uto me probudi
neizrecivo radostan i tjeskoban, napet, iznenaen, sumnjiav osjeaj koji
struji ivcima. Motor uti. Stojimo u visini, naginjemo se i sad dolazi ono
najudesnije: klizimo na meku zraku koji nas povremeno zapljusne laganim
valom, sputamo se oprezno i spretno kao to automobil s ugaenim motorom
klizi niz brijeg, a skija niz svoj obronak. Krovovi, drvoredi i dimnjaci
iskakuju nam ususret, sve vea i vea biva malena tratina koju ciljamo, i sada
vidim daje to uzletite, a onih nekoliko nejasnih crnkastih grozdova i hrpica
to na njemu vrve, to su ljudi. Isuse, letimo ravno na njih! Obruavamo se
naprijed kao mahniti pribliavajui se crnoj gomili. Sada jasno vidim pojedine
skupine i likove, ve su tik ispred nas, ene vriskaju, dadilje uasnute i
oajne bjee s djejim kolicima, djeaci se trkom spaavaju, padaju, odustaju.
No mi uzmemo - to se zbiva bez moga znanja te mi jo jednom, po posljednji put
udno zagolica eludac -uzmemo krai zalet, poskoimo i ponovno se vinemo u
zrak. Samo smo traili uzletite i sadajojednom u krugu oblijeemo
133
veliko polje tonui sve nie i nie. Veliki je obzor odavno utonuo, zemlja
nadire prema nama, ususret nam dahe okupljeno mnotvo. Jo jednom se razbjee
pred naim strojem, stvori se ulica i mi klizimo nadolje.
"Ne jo! Jo ne!" elim preklinjui zavapiti. Maleni su kotai ve udarili o
tlo, osjetim trzaj u sjedalu, zemlja je ispod nas i prima nas, ve se
zaustavljamo, tisue ljudi zaurla i nahrupi prema letjelici. S udnim
osjeajem malenosti i srama izlazim iz zrakoplova, silazim na tlo, skidam
naoale, kapu, kaput, pruam ruku pilotu i odlazim, probijajui se kroz
zbijenu gomilu, i nisam siguran ni ujedan osjeaj ili misao, ali sva enja i
potreba za pustolovinom i neukrotiva, nagonska udnja za dalekim putovanjima u
menije nanovo probuena, osnaena i produbljena.
(1912.)
Pjesniki nekrolozi
Prije vie godina u rukama mi se igrom sluaja nala jedna smijena zbirica
pjesama iz doba nai pradjedova i u to me vrijeme silno zabavljala te sam iz
nje zapisao i neke stihove. Pjesme iz te originalne knjiice bile su toliko
komine, a pritom tako neobino sigurnoga stila da sam se kod svake morao
neemu smijati, a neemu diviti.
Knjiga je tiskana 1839. pod naslovom: "Melpomena, ili nadgrobne pjesme.
Sainio i objavio Michael von Jung, upnik u Kirchdorfu kod Memmingena na
Illeru14." To je samo prvi od dvaju najavljenih sveia; je li drugi ikada
objavljen, nisam mogao utvrditi.
Iza naslova slijedi bakrorez: izmeu grobova, krieva i mrtvakih lubanja
stoji muza i prebire na gitari. Zatim ide predgovor i u njem upoznajemo
mranoga tvorca nadgrobnih pjesama kao simpatinog optimista i dragog, brinog
upnika. Veinu tih nadgrobnih pjesama autor je pjevao nad grobovima i jo
prije dvadeset i est godina primijetio da ih puk slua s veom pozornou
negoli nadgrobne govore.
14 Rijeka na jugozapadu Bavarske (prim prev.) 134
"No ako se ove pjesme i ne pjevaju, ipak su jamano zanimljivo tivo i tko ih
eli upotrijebiti zasigurno ih nee itati bez osjeaja."
"ini se ipak da ih najsvrhovitije koriste uenici u svakodnevnoj i
vjeronaunoj nastavi rabei ih kao protuotrov protiv lakomislenih svjetovnih
pjesmica itd. One nita manje sadre i mjere opreza kod bolesti i ivotnih
pogibelji kako ovjek primjenjujui ih ne bi morao prije vremena pasti pokoen
srpom Smrti. "
To iskreno duboko potivanje ljudskoga ivota, koje je, dodue, u stanovitu
proturjeju s brojnim mu pjesmama u kojima se smrt velia kao izbavitelj i
ulazak u blaenstvo, ta topla privrenost zemaljskom ivotu upnikovo je i
pjesnikovo najiskrenije oitovanje. To proizlazi ve iz uvodne pjesme:
"Pjesnik se obraa smrti." Tu upnik Jung rjeito i zahvalno nabraja mnoge
neobine sluajeve kada je bio u ivotnoj pogibelji ili u smrtnome strahu.
Poujmo:
Jer kad tu od tifusa
ezdeset je dua leglo
Tjeskobno se srce moje
Pred tobom u strahu steglo!
A vruica kad mi tijelom
Utrobom i krvcom vrelom
I ivcima bjenjae ,
Tek uz pomo vomitiva
Ja muke se rijeili te;
Cijelim tijelom dokle snivah
Obli znoj me vruice itd.
No time jo opasnosti nisu prole, jer: I vodena bolest doe, Za njom teka
groznica, No, milosna ti me proe I kraj mene prohuja! Kostobolja me muila
est dugih godina I tebi skoro izruila. A niz dvadeset kad stuba U tornju
teko padoh
135
Ti mi ipak ne bi gruba Pa ti ivot tad ne dadoh: Pod je sreom upalj bio
Inae bih od tog pada Ludu glavu izgubio.
Taj dobroduni, plaljivi gospodin sada hvali smrt, umiljava joj se elei s
njom svakako biti dobar: Stoga ja i tobom dosad Zadovoljan bjeh zapravo, Pa te
samo molim daj mi Na tom svijetu ivjet zdravo itd.
Za onoga tekog tifusa, kada se i sam pjesnik osjetio u opasnosti, umro je
neki Konrad Beck, vojnik u prolasku, i njemu je posveena jedna od najljepih
nadgrobnih pjesama. Vidimo ga kako obolijeva, vidimo opasnost zaraze to
drugima prijeti i podrunoga lijenika kako protiv vruice prepisuje kiselo
mlijeko:
Htjede tako on vruicu
Hladnim mlijekom sruiti,
Te izvorite toga zla
U elucu uguiti;
No, kod dragog Konrad Beka
Dobrohotna svrha ta
Ubrzo je propala.
Konrad Beck umro je ostavivi iza sebe u selu zarazu: Valjalo je, dakle, urno
Smislit sredstva dobra, prava, Kojima se taj hod smrtni Ka ivotu usmjerava,
Te ih rabit tono, jasno I dok nije odve kasno Uguiti kuni dah. 1 stadoe
tada brino Dvorit bolesnike sve, Dajui im pravodobno Ponajbolje lijekove,
136
Uredno ih dre, isto Po noi i po danu, I dijetu potujui Po lijeniku
propisanu.
Jednako praktine i razborite stavove pjesnik oituje i povodom dvoboja u
kojem je proboden mladi grof von Illerfeld. Umijee opisivanja posve je
doraslo tom uzbudljivom dogaaju i on cijeli prizor vjerno oslikava sve do
kobnoga trenutka:
Povlaiti grof se stade,
Drae ga Fritz u aci,
Duboko mu srce probi
I u pijesak mrtva zbaci.
Umjerenim, no pravednim rijeima taj estiti ovjek odbacuje lo obiaj
izlaska na dvoboj: Jer, to dokazuju dueli? Jo jedina im svrha ta Pokazati
tko veom vjetinom Tko spretnije maevati zna.
,:
No da bolji maevalac Od vrline sav je sazdan, A gubitnik daje zao, Dvojbeno
e biti vazdan.
Moe li se to izrei jasnije i dostojanstvenije? To je najistiji bidermajer-
stil, i poput mnogih dobrih zanatlija svoga doba niti pjesnik Melpomene
vjerojatno nije slutio koliko e samo njegove unuke razveseliti stil njegovih
stihova.
ak i tako teak sluaj kao onaj kada je neki ovjek usmren ubodima
kiobrana, nadgrobnoga pjesnika ne moe iznenaditi. On briljivo navodi sve
potankosti i opisuje sve uzaludne pokuaje spaavanje nesretnika:
No upala mozga ipak
Pobjedu je odnijela,
Pa se dua na posljetku
Rastade od tijela.
137
"Na grobu vrsna uitelja" on nalazi ove rijei utjehe koje su, u isti mah, i
najbolje svjedoanstvo lojalne mu udi: I nikakvo udo to nam Nedostaje bolno
svima, I s gubitka njegova to Duboka nas tuga prima. Ostaje nam tek utjeha Da
vrhovne kolske vlasti Postavit e slina mua Vrsna uma, duha, asti.
ini se da teme slijede neku tajnovitu pjesnikovu privlanu snagu; u njegovu
selu dogaaju se najneobinije smrti, djeca se gue u dimu od ugljena to ga
navodi na zakljuak:
Ugljene pare dobre nisu
Za disanje na plua ... itd.
Neki seljak iz neopreza nabode na vile vlastito dijete: Iz trbuha to ga probi
Trgnu vile u taj mah, No djetecu hude kobi To bijae zadnji dah.
Neki ovjek umre od iscrpljenosti: Tromjeseje sedmo minu Kako zgubi snagu
svaku No nemahu medicinu Da izlijee bol opaku Naas, kanda, bi mu bolje No to
privid kratak bjee Jer ubrzo sve nevolje Vratie se jo i tee.
I tako on ulazi u potankosti pojedinih povijesti bolesti, sve ih uredno
biljeei. O eni oboljeloj od vodene bolesti on pie: Iglom fina, tanka boda
Punktirae lijenik enu: Bez uspjeha, premda voda Otekla je sva u trenu.
138
Pravi je biser nadgrobna pjesma posveena mukarcu koji se smrznuo u pijanom
stanju:
Prvog dana od veljae Studen je ve takva bila Da poesto i sve jae Ledila se
krv u ilah, Na mjerau iva pade Ko to svatko dobro znade Na minus dvadeset
i est. Mirovati tko je mogo Uz toplu je pe sjedio Drei se doma strogo.
Ali nesretnik je iznimka: No pokojnik u tom grobu Na svoj nain nastojae
Odupr'jet se zimskom dobu Praznei u krmah ae; I toli se piu oda Da mu
klonu snaga hoda Noge posve oslabie.
Tako gaje i sustigla sudbina. Na kraju, nadgrobni se pjesnik oituje i o
alkoholu: Posebice rakija Suvina nam biva Jer sva ula opija Ter pogibelj
skriva Crpe dui, tijelu Snagu, ivost cijelu Namjesto da krijepi.
Psihologiju jednog ubojice on pronicljivo slijedi unatrag sve do njegove
mladosti:
Djeak jote, on posta lanom Mesarskoga ceha asnog, Te koljui svakim danom
Rad se primi posla lasnog.
139
Prolijevanje krvi, klanje Postade mu glavna srea, Krv dok lipe - to gledanje
Radost bi mu ponajvea.
Tekoje nai neki kraj. Ovaj mali izbor prua tek krtu sliku mnotva
situacija kojima se melpomenski pjesnik pokazuje doraslim.
Mnogi e sada pomisliti da se nepravedno rugam dobronamjernu ovjeku koji ve
desetljeima lei u grobu o kojem je tako esto pjevao. No njegove stihove ne
smatram nimalo loijima ili glupljima od stihova dananjih diletanata ije mi
frfljanje, ma koliko zvualo estetski, nije ni upola tako drago kao domae
dimljene kobasice naega upnika iz Kirchdorfa.
(1912.)
U Kandyju
Kandy je navodno najubavije mjesto na lijepome otoku Cejlonu, a vonja
eljeznicom iz Colomba prema Kandvju fantastian je slijed iznenaenja i
ljepota. No, sam Kandy ostatak je vrlo staroga kraljevskog i sveenikog
grada, a nedavno gaje engleski novac uspio pretvoriti u udobno, isto i
pokvareno hotelsko i turistiko gnijezdo. Usprkos tomu, Kandy je lijep, jer sa
svim novcem i svim cementom ovoga svijeta ne moe se unititi bujnost toga
krajolika. Na zelenim obroncima breuljaka vidljiva je sva rasko razgranata
bunja i drvea nad kojima jo raskonije bujaju puzavice, a hladolei i
pavitine pustolovno krupnih cvjetova u kaskadama se mirisne sputaju u dolinu
u kojoj umjetno jezero beznadno boluje od svoga groteskno neorganskog oblika.
Odvani Englezi eu se uz jezero kraj kojega starice zahralim maetama kose
travu, a engleski etai nemaju osjeaj da ih gnjavi neprestano navaljivanje
koijaa, vozaa rika, trgovaca i prosjaka koji se ponizno i bez srama nude;
jer Englezi su bogati i genijalni kolonizatori, i najvee im je zadovoljstvo
gledati propast naroda koje su potlaili. Jer ta se propast zbiva krajnje
humano, ljubazno i veselo, to nije ubijanje, ak ni izrabljivanje,
140
ve tiho, blago korumpiranje i moralna razgradnja. Pa ipak, ta engleska rabota
ima stila, Nijemci i Francuzi inili bi to kudikamo gore i gluplje, kao to je
Englez i inae jedini Europljanin koji vani meu neciviliziranim narodima ne
djeluje smijeno. Nisam se ni ja dao zaplaiti, nego sam ve prvoga dana
pokuao vidjeti to vie Kandvja. Nije to lako kada je ovjek otvorena sluha i
njene udi; jer etnja gradom naporno je i muno tranje, kao kroz ibe,
izmeu hijena inozemne industrije, a ono se i u Europi moe doivjeti samo na
mjestima usreenima engleskim novcem. Na posljetku je ovjek sretan da spas
moe potraiti kod nacerenoga vozaa nke koji mu je rudom svojih kolica ve
dvadeset puta zaprijeio prolaz i kojega je ve dvadeset puta potjerao. Imao
je on pravo, dobro je znao da e on i svi njegovi kolege uiniti sve to treba
kako bi se svaki pokuaj pridolice da proeta Kandvjem okonao bijegom u neka
od kolica.
ovjek se na svata navikne. Nekako sam se ve pomirio s vruinom u Singapuru
i Colombu, s komarcima u praumi, indijskim obrocima, proljevom i grevima,
paje tako, valjda, trebalo i ovdje biti. Nauio sam pogledom zaobilaziti
prelijepe djevojice s najtunijim garavim indijskim oima dok bi prosile,
nauio sam sjedokose pradjedove, koji su izgledali poput svetaca, odbijati
hladnim pogledima, naviknuo sam se na vjernu pratnju ljudi svakojaka soja koji
bi se za novac prodali i koje sam pokretima ruke poput vojskovoe i grubim
povicima znao drati na udaljenosti. ak sam se nauio i aliti na raun
Indije progutavi gorko iskustvo da onaj produhovljeni, tragalaki,
moliteljski pogled veine Indijaca uope nije vapaj za bogovima i za
spasenjem, ve vapaj za monevjem.
No kada sam se skoro posve udomaio, u svojoj oholosti uinio sam ludost da
jednoga popodneva izaem drei u ruci mreu za leptire. Unaprijed sam bio
spreman da e to izazvati znatielju, a moda i porugu uline mladei - na to
sam ve bio ovrsnuo meu inae vrlo dobrodunim Malajcima - i doista su svi
djeaci po ulicama za mnom dovikivali neto na grlenome singalskome jeziku.
Upitao sam jednoga singalskoga studenta, koji mi je s knjigama pod mikom iao
ususret, to taj uzvik znai. On se ljubazno nasmijei i tiho ree: "Oh,
master, they are telling that you are an Englishman who is trying to catch
butterflies!" No
oni su djeaci izgledali kao da dovikuju manje bezazlene stvari. Zadovoljno
sam produio i nije me moglo iznenaditi ni to to su mi se pridruivali brojni
drugi djeaci hotei mi pokazati mjesta bogata leptirima, revno me
upozoravajui na svaku prozujalu muicu i svaki puta pruajui ruku u
oekivanju kojegpennyja. Sve to jedva da me jo moglo zasmetati, a kada je
cesta postala tia, a u blizini uzak umski puteljak obeavao samou, odahnuv-
i i ostatkom humora natjeravi svoje posljednje muitelje u bijeg hitro
zaokrenem na spasonosnu stazu.
1 tako ovjek zaslijepljen ide svojim putem mislei daje pobjednik, a zapravo
je jadan gubitnik. Dok sam ponosno koraao utvarajui si da sam i opet bio
vrlo lukav, kob je ve bila nada mnom i udica za mnom zabaena, koju nisam
slutio i koju u dugo gutati. itavo je vrijeme na trideset koraka iza mene
iao neki zgodan, miran ovjek ili gospodin kovrave crne kose, smeih tunih
oiju i crnih, lijepih brkova. Zvao se, poslije u to saznati, Victor Hughes,
a sudbina mije namijenila da mu postanem rtvom.
Pristupio mi je pozdravljajui me s puno potovanja, vrlo uljudno se
nasmijeio doputajui si da me na besprijekornom engleskom upozori da taj put
vodi u kamenolom i da ovdje nije za oekivati ikakav ulov leptira. Meutim,
tamo prijeko, vie nadesno, tamo nije loe, a juno, na drugom kraju doline,
tamo je jedno od najboljih mjesta. I prije nego sam rekao ita vie od "da" i
"ne" i "hvala lijepo", ve smo uli u neku vrstu razgovora i osobnih veza; iz
pametnih zabrinutih oiju toga lijepoga ovjeka s tihim me prijekorom gledao
stari, otmjeni, potisnuti narodni duh, iz njegovih rijei i pokreta
progovarala je drevna kultura njegovane uljudnosti i budistike blagosti. I
uskoro sam tog ovjeka zavolio s nekom mjeavinom saaljenja i potovanja. Kao
stranac, Bijelac, s tropskim eirom, bio sam gospodar, ma-ster i sahib, pred
kojim se on klanjao kao siromaan domorodac; no njegova aristokratska pojava,
njegovo poznavanje mjesta i struke i tean engleski davali su mu neku nadmo
koju sam ubrzo osjetio. Jer Viktor Hughes u leptire se razumio neusporedivo
vie od mene. S kolegijalnim je smijekom izgovarao cijele nizove latinskih
imena koje nikada nisam uo, ali sam s odobravanjem kimao ne bih li prikrio
svoj djetinji diletantizam. Nekoliko sam puta dometnuo zbunjeno-oinskim tonom
(tonom koji
142
su Englezi uveli prema domorocima): "Yes, yes, my dear man, I know ali about
Kandy-butterflies!" Razgovarao je sa mnom o indijskim leptirima kao to
iskusan nadvrtlar u palmiku razgovara sa stranim posjetiteljem mislei daje
ovaj botaniar. Moj lo engleski koji sam vrlo tedljivo rabio nije mi
doputao da objasnim o emu je rije, pa sam se sve dublje zapletao u la i
gotovo bez rijei, nijemom glumom sve vie preuzimao ulogu znalca i
znanstvenoga kolekcionara.
A kada smo se tako zbliili te sam gospodinu Victoru Hughe-su preutno priznao
pravo da me smatra svojevrsnim kolegom na neto viem poloaju i u meni
predmnijeva interese i nakane koje uope nisam imao, on najednom, sasvim
neoekivano, odnekud iz odjee izvadi zgodnu drvenu kutijicu, a na licu mu
osvane, potvrujui istog asa moju naglo probuenu sumnju, umilan torbarski
osmijeh. Privlanim je pokretima otklopio krinji-cu i na bijelome sam dnu
ugledao arobno ljupku, besprijekorno prepariranu zbirku leptira i kukaca koju
mi je ponudio na prodaju za sitnicu od petnaest rupija.
Odmah sam uvidio sve razmjere opasnosti, no bio sam bespomoan. Nisam mogao
prema tom uljudnom i gotovo uenom Singalezu najednom promijeniti stav,
dapae, otkrie njegovih namjera, skrivenih potreba u meni je gotovo povealo
simpatiju ili barem saaljenje prema njemu, no ipak nisam imao ni najmanju
volju za kupovinom, dapae bio sam primoran oprezno postupati s ostatkom novca
za put.
I tako sam, tonom u glasu za nijansu hladnijim, sa aljenjem objasnio da ja,
dodue, jesam kolekcionar, ali ne i kupac leptira i da me, osim toga, gotovi
preparirani primjerci uope ne zanimaju.
Mr. Hughes je to potpuno shvaao. Dakako, kolekcionari kakav sam ja, tumaio
je, nikada ne kupuju ve razapete leptire, odmah mu je to bilo jasno i samo mi
elio pokazati mali uzorak. Razumije se da ja kupujem samo svjee primjerke u
papirnim vreicama koje mi veeras kani pokazati. Zna da stanujem u hotelu
Queens; a moe li me se tamo nai u est?
To ne znam, odgovorio sam mu kratko, a sada bih elio neometano nastaviti
etnju. Povukao se na najuljudniji nain, i ponovno sam vjerovao da sam utekao
i da imam svoj mir.
143
No Hughes je postao moja kob. Idue veeri stajao je u predvorju hotela,
nenametljivo me pozdravio, razmijenili smo par rijei o vremenu kadli iza
stupa u predvorju on najednom stvori itavu hrpu kutijica i krinjica, i u
tren oka se naoh okruen bogatom, vjeto prostrtom izlobom indijskih
leptira. Gledatelji su prilazili stolu, a Victor Hughes pokazivao mnotvo
engleskih, amerikih i njemakih priznanja i narudaba, i to je publika
bivala brojnija, to sam se manje elio eksponirati svojim loim engleskim.
Najednom sam ustao kao da mi je neto vano palo na pamet, ostavio eir i
kaput i pohitao prema dizalu te pobjegao na trei kat. Tim sam bijegom,
meutim, do kraja ispustio konce iz ruku.
Otada u Kandvju nisam viao vie nita doli svoga gospodina Hughesa. Stajao je
na uglu svake ulice kojom sam hodao, podizao kaput koji bi mi spuznuo s kola,
znao broj moje hotelske sobe i vrijeme mojih izlazaka i objeda. Ako bih ujutro
priekao s izlaskom do osam, on bi stajao na stubama, no ako sam drugoga dana
krenuo iz hotela ve u pola sedam, on je i opet bio tu. Dok sam se bezbrino
oputao u nekom duanu birajui razglednice, on bi sa smijekom osvanuo na
ulazu trgovine nosei pod rukom kutijicu, a ako bih vani, u umi lovei mreom
promaio leptira, Hughes se pojavljivao iza ugla, pokazivao prema odbjeglome
leptiru izgovarajui njegov latinski naziv. "Imam dobrih primjeraka od te
vrste, imam i enke; donijet u vam ih u sedam u hotel!"
Nakon nekoliko dana postigao je da mu se vie uope nisam ljubazno obraao,
ali bih od njega poneto kupio za deset rupija. Sada sam izborio pravo da ga
ignoriram, izgrdim i osorno ga se otresem. No on je uvijek bio tu, uvijek
lijep i pristojan i tuno gledao svojim smeim oima, radosno mi se obraao, a
kad sam se ljutio, on bi odano spustio svoje mrave smee ruke, i uvijek,
skriveno u depu ili pregai, nosio neku krinjicu ili kutijicu, i zorom i
mrakom, uvijek neke nove stvari, as divovsko paune, as "ivi list", zlatnu
maru ili kakva korpiona. Izronio bi iz sjene stupa dok bih izlazio iz
blagovaonice, bio je u rodu s trgovcem kod kojega sam kupovao praak za zube,
i prijatelj s mjenjaem
144
kod kojega sam novac mijenjao. Sretao me na jezeru i kod hrama, u umi i na
ulici, pozdravljao me ranim jutrom nakon kupanja, a kasno naveer, dok sam se
vraao iz dvorane za biljar, stajao je umoran i pun prijekora u predvorju
hotela uljudno pognute glave i tihih oiju punih iekivanja, skrivajui u
odjei neko od svojih blaga. Naviknuo sam se na to da ga na ulici izdaleka
prepoznam i da pobjegnem, da ga iznenada osjetim u blizini i skamenim pogled,
nauio sam na izletima svaki sporedni pu-teljak sumnjiavo promatrati traei
njegov lik, a hotel kriom naputati poput bjegunca iz gostionice. Vie mi se
puta javio u snu i uope me ne bi zaudilo da sam ga naveer zatekao skrivenog
ispod kreveta.
Nikada ne mogu pomisliti na Kandy, a da njega ne ugledam, njegova mi se slika
jae urezala u sjeanje nego sve palme i bambusi, hramovi i slonovi. I kada
sam davno ve napustio Cejlon i danima plovio na brodu, jo uvijek mi se
ujutro na putu od kabine prema palubi dogaalo da sam se osvrtao s osjeajem
tjeskobe i posramljenosti da moda na nekim vratima, iza kakvog stupa, u nekom
hodniku na mene ne vreba Victor Hughes.
(1912.)
Zimski izlet
Iz Berna u kojem je titala magla, a podnevom s krovova curila voda, pobjegao
sam na par dana odmoriti se u Grindelwaldu i tamo odsjeo u lijepom, udobnom
engleskom hotelu. Pri dolasku sam bio nemalo razoaran zatekavi tek siune
ostatke snijega, i dok sam sa skijama na leima prolazio kroz selo, svatko me
gledao s uenjem i saaljenjem. No uskoro sam to zaboravio i nije me smetalo
da skije odloim u podrumskome spremitu. Vrijeme je bilo predivno, blago
sunano s hladnim noima, danju bez vjetra, dok je u visini oigledno puhao
fenjer iz dana u dan vidjeli su se oni paperjasti raspuhani oblaii, koji
uvijek upozoravaju na fen, kako se njenomodrim nebom u irokim usporednim
nizovima i crtama ire poput paunovih krila.
145
udesna Grindelwaldska dolina, koju nisam vidio dobrih deset godina, leala je
u nizini gotovo bez snijega, a za toplih podneva moglo se iznad sela vidjeti
kako s kamenja kaplje tanak snijeg i na mladoj se zelenoj travi ljeska kao u
proljee. A sa strane su leale krape i jaruge zagonetno pune snijega, i u
etnji se uvijek iznova dogaalo da bi ovjek najednom propao u takvu snjenu
rupu i dugo bi mu trebalo da se ponovno osovi na noge. Prelijepi krajolik opet
me se snano dojmio, jer malo je alpskih dolina u kojima se na tako skuenom
prostoru razvilo toliko veliajne ljepote: odvani, moni Wetterhorn15,
mrani, divlji, poput noa otri Eiger koji gnjei blizinom svoje golemosti, a
iza njega onaj divlji, naputeni i ozloglaeni svijet sve do vrhova
Fischerhorner i Finsteraarhorn, a izmeu njih dva gleera u surovoj,
neprijateljskoj divljini i otrovnom plavetnilu. Sve je to tako meusobno
blisko da se moe jednim pogledom obuhvatiti, a da ovjek pritom stoji u
lijepoj, bogatoj dolini s ubavim kolibicama i bujnim panjacima, a s one
strane na prisoju smjestile se meke uzvisine i prijevoji i niz manjih, udobnih
vrhova, od Faulhorna do Schvnigenske zaravni. Popnemo li se na Mali
Scheidegg'6, stajat emo zastraujue blizu ispred razjapljenih gleerskih
pustoi Moncha i Jungfraua iji se lijepi srebrnasti vrh u modrini smije toj
hrpi kamena i leda. A zaputimo li se pjeke do Velikoga Scheidegga, s desne e
nam strane biti golema strma stijena Wetterhorna, nekoliko tisua metara
bijeloga granita, slijeva profil Schwarzhorna s njegovim dugim, ozbiljnim
nosom, a ispred nas dolina i daleke planine sredinje vicarske.
Koliko god mije u mome otmjenom hotelu bilo ugodno, katkada sam ipak radije u
nekoj provjereno dobroj seoskoj krmi uz aicu vina ili vermuta sluao to se
dogodilo u tih deset godina. Najvanijaje bila smrt upnika Strafiera koji je
pod imenom Gleerski upnik bio nadaleko poznat irom Bernskih Alpa, a i sam
sam ga dobro poznavao. Za svaku je prigodu znao sklepati leprave pjesmice i
bio je dekoracija bez koje je ivot tamo bio nezamisliv, no bio je i ovjek,
prijatelj i pomaga u kojega se moglo pouzdati. Njega, dakle, vie nema. Kada
sam to uo, odmah mi je na pamet palo maleno, staro grindelwaldsko groblje
'- Vrh u Bernskim Alpama (3701 m). (prim. prcv.) "' Prijevoj u Bernskim Alpama
(2061 m). (prim. prev.)
146
koje sam tada, prije deset godina, esto posjeivao, pa odluih idui put
otii onamo u posjet zahvale na grob naemu prijatelju StraBeru.
U meuvremenu, kraj mene je vijao aroliki zimski ivot, sav onaj dragi sajam
radosne ljudskosti, vremena gospoda ukoena na klizaljkama, s grem u
listovima, postarije dame to poci-kuju na malim saonicama, lijepa mlade u
arenoj sportskoj odjei. A ponad svih Englezi, dostojanstveni i svjesni u toj
ivosti, odmjereni u sportu i gospodari klizalita, Nijemci nesigurni i manje
sloni, izmeu njih nekoliko Talijana: komini su i pomalo afektirani u
kriavim kostimima, ali su na stazi za bob nemilosrdni i pogibeljno drski.
Jednoga jutra iz hotela sam ugledao gornji dio sela tako lijepo obasjan suncem
da sam pohitao gore proljetnoj modrim ususret. Tu je stajala, svijetla i
ista, stara lijepa crkvica i tek to sam ju ugledao, na pamet mi opet pade
pokojni upnik pa zaoh u maleno, mirno, sunano groblje da ga posjetim. Tu je
on odabrao najljepe mjesto, toliko zatieno i toplo i zaklonjeno od vjetra,
prikladno za poinak zaslunomu starom gospodinu, blizu njegove crkve u kojoj
je tako esto propovijedao i pjevao. Po grobu mu drvo jorgovana slika tanku
mreu od sjena, a s visova motre planine. Dobro je smjeten, na prijatelj, i
neka mu tako bude i onda kada nama jednom ne bude dobro. No mene, ne budem li
kojim sluajem dobio isto takvo egzemplarno mjestace za poinak, nemojte
pokapati u nekom od onih ukletih gradskih groblja uz ije zidine klopoe
tramvaj i gdje se u kamenu i staklenim biserima iivljava ljudska glupost i
tatina. Tada bolje da me zauvijek proguta lijep, munjevit oganj!
Na groblju se ulo tiho kapanje i bilo je pusto, tek je nekoliko ptica ukalo
u bunju. Polagano sam krenuo pokraj skromnih humaka na ijim se krievima
uvijek ponavljaju imena starih obitelji Baumann, Bernet, Bohren, Brawand, i
zastao kraj velikoga, otmjenoga kamenoga groba u kojem lee etiri mukarca,
dva Engleza i dva vodia to ih na vrhu Wetterhorna ubi grom. Lijepo poivaju
na dobrome mjestu, no nita loije ne poivaju ni oni nestali to su se
smrznuli u ledu negdje izmeu Grindehval-da i Beglistocka ili Fmsteraarhorna.
Tamo iznad gleera i iza surovih, zaleenih gorskih grebena plavilo se nebo
tako toplo i
147

duboko da se doimalo kao pozdrav iz one zemlje tamo iza, iz Italije, od koje
smo mi u Bernu tako strano udaljeni i odsjeeni, no do koje emo uskoro
stizati za nekoliko sati, kada bude dovrena eljeznika pruga tunelom
Lotschberg,. Nema niega na svijetu to ekam s toliko enje kao dovretak te
pruge.
Ponovno sam s uitkom razgledao okolicu, pohodio gornji i donji gleer, penjao
se na Veliki Scheidegg, istraivao svaki kutak doline ili se pak sputao
strmim stazama za saonice. A na kraju, jednoga jutra poao sam ponovno
posjetiti i Mali Scheidegg. Popevi se do podneva na vrh, gore sam zatekao
bljetavo, toplo sunce. Prema zaravni Wengeralp sputala se dolina prekrivena
dubokim, mekim snijegom, dok snijeg inae ovdje nije bio osobito dubok, a
ukipljeni gleeri toga neprispodobivo divljeg krajobraza lukavo su
modrozelenkasto svjetlucali ispod tankoga pokrivaa. Prole je godine jedan
poznati grindelwaldki vodi za etiri minute na skijama proao cijeli Monchs-
gleer za prelazak kojega je inae potrebno nekoliko tjeskobnih sati. Gore
sada skije ne bi bile od koristi, jer nam se odozgo, skoro neskri-veno, zlobno
cere hladne, modre ledene pilje i pukotine.
Dobivi gore neto za pojesti, sada sam se sunao dobrih sat vremena. Iz
Grindelwalda sam bio ponio malene saonice, pa sam na njima sjedio i leao
odmarajui se i diui isti sunani zrak sve dok nije dolo vrijeme polasku.
Nadao sam se da u put natrag u Grindehvald najveim dijelom moi prevaliti na
saonicama. Zadovoljno sam navukao rukavice, sjeo na saonice pa se poeo
sputati niz padinu prema umi. Ilo je bre od brzoga vlaka, ali nije dugo
potrajalo. Preao sam moda stotinu metara kad najednom nogama propadnem kroz
smrznutu snjenu koru, zap-nem, dvaput se prevrnem i na kraju vrlo mekano
prizemljim naglavce u snijegu dok su moje saonice, poput vesela psia, ivahno
trkarale niz brijeg. Bijesno sam se pridigao i dugo mi je trebalo dok na dnu
korita oblinjega potoia nisam pronaao svoje saonice koje otada vie nisam
isputao. Spust se nastavio, as jurnjavom po glatkom snijegu i strmim
obroncima, as napornim gacanjem kroz snjene nanose i korita, i esto sam bio
sretan da se na par minuta mogu vrsto primiti za smee granice planinskih
rua to su provirivale iz snijega. Bio sam na pogrenom putu, zakreui sve
dalje prema umi, sve dok nisam shvatio
148
da se na taj nain prije noi zasigurno ne mogu vratiti. Bilo je muno, no
cijelu visinu, koju sam u dobrih sat vremena bio prevalio dijelom na
saonicama, dijelom prtei snijeg, sada sam ponovno morao prijei penjui se
natrag. Naime, od Grindehvalda do Scheidegga vozi zupana eljeznica, koja
sada, dodue, nije u pogonu, ali su joj tranice gotovo svugdje vidljive.
Odluio sam slijediti prugu im ju ugledam. Dugo je trajalo i bilo naporno, no
najprije sam morao dobar komad puta saonice vui uz tranice jer je trasa bila
zaleena, a kraj nje se potporni zid obru-avao na dubinu od dvadeset metara.
Tada mi se, meutim, uinilo izvedivim da s vjerom u Boju dobrotu sjednem na
saonice kojima dobro vladam, stavim lijevu nogu kao vodilicu na skoro svugdje
otvorenu tranicu i da se bez daljnjega zaustavljanja brzinom dobrih trkaih
kola sjurim niz cijelu dionicu pruge. S vremena na vrijeme zauo bih tup
metalan udarac, osjetio bol u desnoj nozi i potres u glavi to je znailo da
sam preao preko skretnice. A jednom, ne smijem to preutjeti, izgubila se i
vodilica, pa sam izletio preko zidia, ali me to stajalo samo mojih naoala i
nekoliko ogrebotina. I konano, bilo je est sati naveer i duboka, modra no
kad sam preko mostia kao grom iz vedra neba uletio u Grindelvvald. etvrt
sata pjeaenja do hotela tee mi je palo od svega prethodnoga, no kosti su
bile itave, a ve iduega sata sjedio sam za vruom juhom i aom karthdu-
sera, i mada to jest plemenito vino, jo nikada mi nije tako divno godilo kao
tada.
(1913.)
Jedan dan na putu
Kako se lako stie do Bergama odavno sam znao i ponovno sam se vozio tim
najljepim putom od Gottharda prema Italiji. Ali koliko teko moe biti
maknuti se iz Bergama, to sam tek sada saznao. Izmeu moje odluke da odatle
otputujem i samoga polaska prola su dva i pol dana. Jednom se nigdje u starom
gradu nije mogao nai red vonje, drugi put, odmah nakon pljuska, vrijeme se
iznenada proljepalo, trei put neki me stari glazbenik pozvao na kavu koju je
toila njegova lijepa ki, a zatim
149
me i moj gostioniar zadrao najavom izvrsne peene jaretine. Takoer sam se
nadao da u jednom konano posjetiti i slavnu pinakoteku, no to mi usprkos
viednevnom boravku nije polo za rukom. Ukratko, u Bergamu je bilo vrlo
lijepo, od Colleoni-jeva lijesa do kinematografa, od zgodnih kavana u novome
dijelu grada sve gore do San Vigilija. A kako putovanje i u Italiji moe
donijeti razoaranja, rado sam ostajao iz dana u dan, a sve potekoe, koje su
ometale nastavak moga putovanja, potajice sam odobravao.
No jednoga mlako vlanoga popodneva ipak sam konano sjedio u vlaku. Moj mije
gostioniar pronaao izvrstan vlak za Cremonu kojim sam trebao stii za manje
od dva sata. Vlak je krenuo, udaljavajui se od breuljaka, u ogromnu,
svijetlozele-nu ravnicu, praen golemim olujnim oblacima, a ja sam ponovno
duboko uivao u pogledu na tu bogatu, teku zemlju u kojoj obilno rodi sve to
je radosnim ljudima potrebno za ivot i veselje. Sve je dobro zapoelo, bili
smo krenuli na vrijeme i sada smo vozili ivahnim tempom. Nakon dobrih pola
sata ve smo bili u Trevigliu u kojem je silo neobino mnogo ljudi. Ostao sam
sam u vagonu i oputeno promatrao tu uurbanost kad me kondukter pozove da i
ja siem jer da taj vlak ne ide dalje, a ako elim nastaviti za Cremonu, imam
vezu za tri sata.
Iznio sam koveg iz vlaka i ostavio ga u kolodvorskoj prtljanici. Bio sam
nepovjerljiv prema tom voritu jer sam jednom prije imao loa iskustva sa
slinom postajom. Tom zgodom bio sam izaao u Fossatu Vicu, u blizini
Folignona, i mislio kako se na tako vanom voritu, u kojem se svi vlakovi
zaustavljaju i zadravaju, mora negdje nalaziti neki dobar, stari, ugodni grad
koji nije spomenut u turistikome vodiu, a moda se moe pogledati i kakva
mala vijenica s etruanskim predmetima ili to slino. Meutim, tamo nije
bilo vijenice niti ikakva grada, pa sam popodne morao sam provesti na
kolodvoru. To mi je ponovno palo na pamet kada sam zamiljen zbog nastale
situacije hodao prema gradu pranjavo sunanom ulicom pored malih jadnih
novogradnja koje su malo obeavale. No doista je postojao gradi i bio je
zgodan, miran i usnuo i imao lijepu crkvu Sv. Martina u ijem je predvorju
draestan sveti Martin iz gotikih vremena jahao na zidu, a u trgovini
razglednica sjedila je starica
150
koja je u svojoj mladosti par dana provela u Zunchu i znala jo nekoliko
rijei na vicarskom njemakom i bila ludo sretna kada samju razumio te joj
odgovorio izvjetavajui ju o tome kako je Zurich u meuvremenu napredovao.
Tako sam proveo prvi sat, a zatim se uputio na mirnu piazzu, zamolio da mi
stave stoli van na sunce, naruio kavu te sjedio i puei promatrao ivot
majunoga gradia. Bio je neiji sprovod i djeca s bijelim tkanicama nosila su
svijee, a s visokoga je tornja odzvanjala pomalo neusklaena zvonjava. A onda
je ponovno zavladala tiina sve dok se na trgu ne zaustavi neki automobil u
prolasku. To je opet unijelo ivost, djeca su se nagura-vala oko automobila i
dok je voza punio benzin, pritiskala priguenu trubu. A kada je i to prolo,
iz drijemea me prenu nov roj djece: kola je bila gotova i mlade je
nahrupila bosonoga ili u klompama, ispunila trg nesputanom ivou i skakutala
po kamenim kolobranima ispred crkve. Protekao je jo jedan sat, pa sam izaao
iz kavane i potraio put natrag prema kolodvoru. Na dasci jednog ugaonog
prozora stajala su etiri rascvjetala zum-bula u okrhnutim loncima za cvijee;
podigao sam pogled promatrajui cvijee koje je u podrumski sjenovitoj uliici
svjetlucalo votanim sjajem, a iza cvijea sjedile su dvije mlade djevojke i
ile, jedna od njih bila je lijepa i pravila se da me ne vidi. No kada sam se
nakon dvadeset koraka ponovno okrenuo i pogledao prema prozoru, ona se
nasmijala i zapoela duhovit razgovor sa svojom sestrom, pogledavajui prema
strancu i neprestano se smijui. Na alost sam morao ii. Radi prozora punog
cvijea i djevojke iza njega koja uza se ima sestru, ne moe se ostati u
Trevigliu.
Na kolodvoru se pokazalo da ima jo dovoljno vremena, pa sam se neodluno
osvrtao prema sivom, pustom putu to vodi u gradi. Zatim sam u novoj novcatoj
i odlinoj gostionici popio dobro vino i bio zadovoljan Trevigliom kada je
stigao vlak i poveo me prema jugu kroz krajolik tmuran od niskih oblaka. Kroz
klopot kotaa probijao se zvuk grmljavine i ubrzo se spustio kosi pljusak, a
iza, usred kie i oblaka u plahome je plavetnilu stajao, nadobudan, blijed
otoi neba. Kada se kia umorila i stala curiti tiho i polagano, iz onoga
nebeskog prozoria povremeno su se probijala veernja svjetla gubei se u
beskrajnoj
151
ravnici na ijimje oranicama smekasta crljenica intenzivno mi-risara na
rodnost. Skoro se ve spustila no kada sam stigao u Cremonu i morao sam
prijei pod kiobranom dug put na drugi kraj grada u kojem je bilo moje
konaite. Bilo je to jedno od onihkonaita u koja svraaju talijanski
poslovni putnici i sveenici, a preporuili su mi ga u Bergamu. Zlovoljan zbog
dugoga puta, skoro sam ga iznevjerio: no nisam poalio to sam izdrao, jer se
konaite pokazalo kao jedno od onih koje u povjerenju doapnete samo starim i
dobrim prijateljima, a kada sam tamo objedovao juhu od povra i pastrvu iz
jezera Garda, usto jo dobro vino, toliko me ispunilo dobro raspoloenje da
sam jo iste noi usprkos kii izaao da znatieljno bacim prvi pogled na
grad.
Nisam odmakao daleko kad se naoh na mirnome, malenome trgu s lijepim arkadama
na kojem je rominjala kia. Sklopio sam kiobran i zadovoljno produio ispod
lukova, hitro preskoio neku mranu, usku poprenu ulicu, stigao do ogromnih
kamenih stuba i uzbuen, pun napetosti, uao u golemu zgradu, proavi ispod
visoka svoda stigao u dvorite, pa na drugom kraju ponovno zaao pod visok
svod iji su se moni stupovi zrcalili vani na nekom novom, kiom umivenom
trgu. Izaao sam na otvoreno, u udu podigao pogled i iznenaen pred sobom
ugledao katedralni trg, jednu od najljepih i najsmjelijih arhitektonskih
slika na svijetu. Iznad malene piazze u bljedunjavoj svjetlosti nadmono se
uzdizalo proelje katedrale, udesno odmjereno i u sebi smireno, a iznad
velikoga portala nezamjetan niz skulptura i lijepa, golema rozeta, do nje dva
laka i elegantna niza manjih lukova na draesno svijetlim, tankim stupiima, a
iznad, kao crta zabata, dvije ogromne, prazne, odvane volute. Sve se to
istodobno na-davalo oku, puno glazbe i predivnoga sklada, a pored toga gordo i
gotovo jezivo iknuo je u visinu neizrecivo visok toranj s malim, njenim
galerijama stupova na vrhu to se pruaju u no.
Zastao sam na kii i upijao taj predivni prizor, usreen i potresen veliinom
i drskom smjelou graevina. Nema sumnje, te su divovske volute nastale nakon
donjih dijelova; tamo su postavljene, nekom razigranom smjelou, u doba
najveselije renesanse, i premda su potjecale iz nekog drugog vremena i sasvim
drugog svijeta negoli stara romanska graevina, stajale su tamo s takvom
sigurnou kao da tako mora biti. I tako je bilo
152
sve na tome bajkovitome trgu, sve se doimalo smjelim, divovskim i pustolovnim,
a sve je opet bilo tako ubavo, tako puno smisla i mjere, pa je gotovo
zastraujui prvi dojam bivao blai i tii i u menije odzvanjao radosno i
isto, postoje davno prevladana ona prva zapanjenost. Kako bi bilo lijepo
sutra po danu razgledati spokojno i polako sve to i tko zna koliko jo drugih
netraenih ljepota!
Vrativi se u svoje konaite dugo sam sjedio na krevetu, raskona ista
glazba katedralnoga trga odzvanjala je u meni, a izmeu toga navirale slike
sjeanja pokazujui mi graevine, vrtove, ljude Bergama, iroki ravniarski
krajolik kojim smo proli vlakom, tihi sunani kameni trg u Trevigliu, i sve
to to sam vidio prije samo nekoliko sati, sada se inilo ve neobino
dalekim.
I opet sam se upitao: to nas to zapravo goni na putovanja? Zato iz godine u
godinu prevaljujemo tolike stotine milja, tamo--amo, zato zahvalni i radosni
stojimo pred graevinama i slikama nekih bogatijih vremena, znatieljno i
zadovoljno promatramo ivot stranih naroda koji nas se uope ne tiu,
avrljamo u vlakovima s nepoznatim ljudima i samotno oslukujemo ulinu vrevu
stranih velegradova? Neko mi je to bila neka vrsta nagona za uenjem i ei
za znanjem, u to sam vrijeme ispisivao itave blokove biljeaka o zidovima s
freskama starih talijanskih crkava, a novac koji bih pritedio na jelu troio
sam na fotografije starih skulptura. No onda sam se toga zasitio i prednost
davao putovanjima u siromanije zemlje u kojima su me zanimali jedino zemlja i
strani narod, i tamo mi se taj zagonetni nagon za putovanjem uinio nekom
vrstom elje za pustolovinom. Meutim, to to se na putovanjima doivi, to
zapravo nisu pustolovine, osim ako pustolovinom ne smatramo zalutale kovege,
ukradene kapute, sobe sa zmijama i krevete s moskitima. Ne, ni to nije bilo
ono pravo. Danas, kada u meni vie nije preostalo ni trunke ei za znanjem,
kada mije nevano eem li talijanskim gradovima bez bedekera i biljenice i
proputam posjetiti itave crkve i zbirke pune najljepih slika, dok s druge
strane, u onome to od tih stvari pronaem i vidim, sada uivam intenzivnije i
tankoutnije nego ikada; danas kada je u meni nestalo i vjere u pustolovnost
putovanja, ja na putovanja ne kreem ni rjee ni s
153
manjim nagonom i potrebom nego prije petnaest, deset ili pet godina.
ini mi se da nam je putovanje nadomjestak za onu aktivaciju isto estetskoga
nagona, koji su nai narodi skoro posvema izgubili, a koji su posjedovali Grci
i Rimljani i Talijani iz zlatnih vremena i koji jo danas nalazimo primjerice
u Japanu u kojem pametni i nimalo djetinjasti ljudi znaju, promatrajui neki
drvorez, stablo ili stijenu, vrt ili jedan jedini cvijet, uivati u vjebi,
sazrijevanju i poznavanju jednoga ula koje je u nas, ini se, rijetko i slabo
razvijeno. isto gledanje, promatranje nepomueno bilo kakvim traenjem svrhe
ili htijenjem, samodostatna vjeba za oko, uho, nos, opip, to je raj za kojim
nostalgino ude oni tankoutniji meu nama, a upravo ga na putovanju moemo
najbolje i najistije slijediti. Koncentracija koju bi ovjek vian estetici
trebao moi u svakom trenutku postii, ona nama siromanijima uspijeva barem
onih dana i sati nae posvemanje slobode kada nas ne sustiu nikakve brige,
pisma, nikakvi poslovi iz domovine i svakodnevice. U tom putnom raspoloenju
moemo ono to kod kue rijetko uspijevamo - provoditi tihe, nesvrhovite,
zahvalne sate ispred nekoliko predivnih slika, oduevljeno i otvorena duha
sluati milozvuje plemenitih graevina, sa srcem i uitkom slijediti crte
nekog krajobraza. Tada nam slikom postaje ono to nam se inae ukazuje samo u
mutnome spletu naih htijenja, naih odnosa, naih briga: ivot ulice i
trnice, igra sunca i sjena na vodi i zemlji, oblik stabla, krik i pokret
ivotinje, hod i ponaanje ljudi. A tko poe na put, a da u svojoj nutrini za
tim ne traga, vraa se prazan i u najboljem sluaju s poneto otealom vreom
znanja.
Meutim, nema li taj estetski nagon ka istom gledanju, nesebinom primanju i
neku viu vezu? Je li on samo enja za mranim osjeajem zadovoljstva? Je li
on samo osvetnika i opo-minjua bol zapostavljenog ula? A zato mi onda
pogled na jednoga Mantegnu prua vie od pogleda na lijepoga gutera, zato
mi, u krajnjem sluaju, sat vremena proveden u kapelici koju je oslikao Giotto
znai vie od sata preleanoga na obali mora?
Ne, mi u biti posvuda traimo ono ljudsko i za njim udimo. Gledajui lijepo
brdo ja ne uivam u sluajnoj stvarnosti, ve u
154
sebi samome, uivam u sposobnosti gledanja, osjeanja linija. U lijepom
stranom krajoliku ja nipoto ne bjeim od kulture, ve kulturu vjebam i volim
i u njoj uivam vjebajui na njoj svoja ula i misli. Stoga se uvijek ponovno
zahvalno i voljno vraam umjetnostima, zato mi odvana graevina, lijepo
oslikan zid, dobra glazba, vrijedan crte prua na posljetku vie uitka, vie
zadovoljenja mranoga traenja negoli promatranje prirodnih ljepota. Mislim da
ono kamo vodi taj estetski nagon nipoto nije bijeg od nas samih, ve bijeg od
naih loijih instinkta i navada, i potvrda onoga najboljega u nama, potvrda
nae potajne vjere u ljudski duh. Jer kao to ugodno kupanje u moru, vesela
igra loptom, smjela etnja na snijegu potvruje moje tjelesno Ja, dajui mu za
pravo u njegovim najboljim udnjama i slutnjama i osjeajem ugode odgovara na
njegovo traenje, tako, pri istome gledanju, veliko blago ljudske kulture,
duhovnoga postignua, odgovara na nau zahtjevnu vjeru u ljudskost kao takvu.
to e mi uitak u Tizianu ako mi njegove slike ne obistinjuju slutnje, ne
potvruju nagone, ne ispunjavaju ideale?
ini mi se, dakle, da putujemo i promatramo i doivljavamo tuinu u dubini
due kao tragai za idealom ovjetva.U tome nas potkrepljuje i osnauje neka
Michelangelova skulptura, Mo-zartova glazba, toskanska katedrala ili grki
hram, a ta potkrepa i okrepa nae udnje za smislom, dubokim jedinstvom,
besmrt-nou ljudske kulture jest ono u em na putovanjima najsrdanije
uivamo, ak i kada na to ne mislimo.
Jo dugo sam sjedio razmiljajui, a rijeka misli spajala se sa sjeanjima na
stotine putovanja, jo od najranije mladosti, i postade mi jasno: koliko god
nam vrijeme oduzelo, koliko god ostarjeli, umorili se, oslabjeli, onaj
doivljaj, koji je smisao naega nagona za putovanjem, nee nikada izgubiti
svoj sjaj i kada za deset i dvadeset godina s drugim nazorima, drugim
iskustvima, drugim perspektivama nego danas budem putovao svijetom, bit e to
na koncu i opet s onom istom nakanom, i onkraj svih razliitosti i draesne
oprenosti zemalja i naroda uvijek e mi se iznova i sve jasnije otkrivati
jedinstveni smisao svekolika o-vjetva.
(1913.)
155
Pred kolibom u Bernskim Alpama
Ponovno se penjem u jutarnjoj svjetlosti kroz dubok snijeg izmeu koliba i
voaka to se polako prorjeduju i ostaju iza mene. Tanki jezici borove ume
uspinju se nada mnom uz brijeg sve do posljednje uzvisine na kojoj vie
nikakvo stablo ne raste i na kojoj e se tihi, isti snijeg zadrati sve do
ljeta, zameten duboko u jarke i barunasto gladak, i visjeti preko stjenovitih
obronaka u fantastinim platevima i gromadama.
S naprtnjaom i skijama na leima penjem se korak po korak strmom prosjekom,
put je gladak i ponegdje zaleen, a elini iljak moga bambusovog tapa
kripavo se i nevoljko zabada u snijeg. Od hodanja mi postade toplo, dok mi se
na brkovima ledi dah.
Sve je bijelo i modro, cijeli je svijet bljetavo hladnobijel i bljetavo
svjeemodar, a obrisi vrhova stre, tvrdo i hladno, u blistavo nebo bez
oblaka. Zalazim u neugodno gustu, mranu crnogorinu umu, skije u prolazu
stresaju oskudne ostatke snijega s nijemih grana, cia je zima, moram odloiti
stvari i ponovno navui kaput.
Povrh ume smjestili se strmi snjeni obronci. Put se suzio i postao loiji.
Izlazei iz ume hirovit lisiji trag sada slijedi stazu, as s lijeve, as s
desne strane, a onda naini finu razigranu petlju i udari uzbrdo.
Ovdje gore napravit u podnevnu stanku. Posljednja koliba stoji na uskome rubu
panjaka, vrata i malena prozorska okna briljivo su zatvorena, ispred kue u
smjeru juga mala klupa za odmor, a prijeko zdenac koji, duboko pod snijegom,
odzvanja mranim staklastim zvucima. Upalim pirit, zagrabim snijega u lonac,
a u punoj naprtnjai ponem napipavati kutiju s ajem. Sunce se jarko bljeska
na bijelom aluminiju, iznad kuhala zrak na toplim podrhtava u uskovitlanim
mjehurastim oblicima, potonuli zdenac pod snijegom tiho grgolji, i u tom
bijelo-modrom zimskom svijetu nema druge kretnje niti zvuka.
Okolo kue, zatiena izboenim krovom, vodi snijegom nepokrivena stazica oko
koje lee borove daske, motke, panjevi za cijepanje, neobino prazni i goli
usred snjene pustoi. Tiina, duboka tiina. Opustjeli sluh strese se kada,
kapnuvi na kuhalo,
156
zapiti trunka snijega, ili odozdo iz iljatih vrhova stabala zakrijeti
vrana.
A onda najednom, dok sam sjedei drijemao ne znajui jesu li prole minute ili
etvrtine sata, do uha mi dopre beskrajno slabaan, beskrajno njean i mek
zvuk, neobian i zaudan, zvuk koji dokida aroliju. Nemogue gaje
protumaiti, no s njim je sve postalo drukije: snijeg zagasitiiji, zrak
razvueniji, svjetlost slaa, svijet topliji. I opet taj zvuk - i opet, u sve
kraim razmacima - sad ga prepoznajem, smjekam se i vidim - to je kap vode
koja s krova pada na tlo! A sada padaju istodobno njih tri, est, deset,
druevne, brbljave, marljive, i ukoenost je prevladana; na krovu se otapa
snijeg. U oklopu zime sjedi crvi, mali unita-va i bua koji opominje -
tik, tak, tak ...
Na tlu se ljeska irok pojas vlage, a onih nekoliko lijepih, oblih kamena za
tarac poinju se sjati, nekoliko sasuenih borovih iglica vrte se plutajui na
siunoj lokvi manjoj od mog dlana. A du cijele june strane krova tromo
padaju teke kapi, jedna u snijeg, jedna bistra i svjea na kamen, jedna tupo
na suhu dasku koj a ju pohlepno proguta, j edna iroka i puna na golu zemlju
koja moe upijati samo polako, polako jer je tako duboko smrznuta. No, ona e
se otvoriti za etiri, za est tjedana, i ovdje e niknuti sjeme trave to
gaje nanio vjetar, a koje sada nevidljivo spava, maleno i punano. Izmeu
kamenja niknut e patuljasti korov sa sitnim cvijeem, maleni ljuti, mrtva
kopriva, meki petolist, kutravi maslaak.
Kako se samo ovo mjestace u sat vremena posve preobrazilo! Uokolo jo uvijek
lei do glave visok snijeg i jo dugo e ga biti. Ali oko kolibe, kako li samo
ta osloboena snaga die poudnim ivotom!
S ruba snijega na hrpi dasaka polagano curi kaplja za kapljom, a edno ih drvo
beumno upija. Voda, veselo pljuskajui, slijeva se s krova na kojemu se ini
da snijeg ne uzmie, a ispred praga, vlano tlo na podnevnome suncu isparava
tanke oblaie.
Objedovao sam i skinuo kaput, zatim prsluk, i sada se sunam i pripadam tom
proljetnom otoiu, i mada znam da e to maleno, zrcalno jezero izmeu mojih
cipela i svaka od tih svjetlucavih kapi ve za nekoliko sati biti mrtve i
pretvorene u led - ipak sam ve vidio proljee na djelu.
157
Siromano, krto planinsko proljee s tako mnogo neprijatelja i tako tegobnim
ivotom, ono ipak eli ivjeti i raditi i osjeati se! I dokle god se nita
drugo ne moe uiniti niti pomisliti na ikakvu travu i pelu, jaglac i
najmanjega mrava, dotle se proljee, poput kakva djeaka, zadovoljno i
marljivo poigrava onim oskudnim to ima.
A sada zapoinje njegova najslaa igra. Ono nema nita osim te kolibe i
njezine siune okolice, sve drugo jejo duboko zakopano u snijegu. Tu se ono
hvata jedinoga stoje ivo, drveta. Poigrava se drvenim gredama i vratima,
daskama i sindrom, kladama i panjevima ispod daana krova. Natapa ih
podnevnim suncem dok ne oedne, pa ih poj i vodom okopnjela snijega, otvara im
uspavane pore, a drvo koje je do maloprije jo bilo mrtvo, sada se sjea
stabla i sunca, rasta i davne mladosti. Slabano die u svom snu, edno upija
vlagu i sunce, iri svoja ukoena vlakna, tu i tamo krene i lijeno se pomakne.
A kako lijeem na daske i pokuavam zadrijemati, iz polumrtva drveta do mene
dopire udesno lagan, njean miris, slabaan i djetinji, pun dirljive
nevinosti zemlje, pun proljea i ljeta, mahovine i potoka i ivotinjskoga
susjedstva.
A meni, samotnomu skijau, naviklu na ljude i knjige, glazbu, poeziju i
putovanja, koji je iz bogatstva ljudskoga ivota eljeznicom i potanskom
koijom, na krpljama i pjeice stigao amo gore, meni taj lepravi djetinji
miris drva, to se na suncu grije, snanije i silovitije dotie duu, budi
sjeanja na neka dalja, dublja djetinjstva nego sve to mije ljudsko carstvo
ikada dalo.
(1914.)
Zdenac u klaustru samostana Maulbronn
Nakon dvadeset i dvije godine prvi put ponovno sam se provezao malim vlakom
pokraj ljetnih umovitih breuljaka maul-bronnskoga kraja, siao na smrznutoj
eljeznikoj postaji, pa se kroz vlanu umu zaputio prema Maulbronnu17. U
zraku se osjeao gorak miris lia, kroz bukovo granje iznad vinograda
17 Maulbronn, gradi u njemakoj pokrajini Bacn-Wiirttemberg. Poznat
cistercitski samostan, (prim. prev.)
158
vidio sam Elfingerov brijeg i obli Eichenhiigel i igralita iz akoga doba, u
toplome isparavanju doline iznad vrhova lipa strili su iljati vrci tornjeva
i komadi dugoga crkvenoga krova, a iz stotina iznenada napuklih brana k meni
najednom potee neizreciv osjeaj ponovnoga vienja, sjeanja, opomene,
kajanja. Tjeskoba ostarjela ovjeka, duboka ljubav i poplaena enja
omamljeno lepeu krilima. Oj, dolino, umo, igralite pokraj hrasta!
Sputajui se po omarnoj vruini obuzdavao sam srce i stupao vrstim korakom,
proao kraj stare pote, uao kroz velika vrata, i preavi samostanski trg
krenuo prema lipama, zdencu i "Raju", vidio trg i zgrade kako stoje u blaenoj
poluzbilji, upravo kao u mome sjeanju, sluao kako toplo i potmulo u
rascvjeta-lim lipama zuje rojevi pela, ispod visokih oblih lukova zaao u
"Raj", iznenaen stao okruen nepominom kamenom hladnoom, dubokim gutljajima
pio ozbiljni milozvuk prozorskih lukova i vitkih ivahnih stupova, upio u se
hladan samostanski zrak i najednom ponovno znao sve, svaku stubu i vrata,
svaki prozor i svaku izbu, svaki krevet u spavaonici, miris vrta i miris
samostanske kuhinje i zvuk jutarnjega zvona!
Sve je opet bilo tu, nita nije nedostajalo, mogao sam produiti naslijepo i u
mraku pronai svaki put, ba kao prije dvadeset i dvije godine. Udisao sam,
osloboen, tu slatku neobinost - zaviajni zrak, meni putniku bez zaviaja
tako rijedak, tako posve nov! Kao daje neka davno razbijena i postrance
ostavljena dragocjenost preko noi ponovno postala cijela i lijepa i moja. Kao
da dragi pokojnici stoje kraj mene, gledaju me u oi i smijee se jer sam ih
drao mrtvima. Kao da je opet ovdje sve ono to je mladost, sada ve daleku i
bajkovitu, neko inilo tako punom povjerenja i utjenom i bogatom: oinski
dom, majka, drugovi, fantastino izazovna budunost.
Preboljevi prvu opojnost nastavio sam hodati, amo, tamo, bez urbe, malim
dobro znanim hodnicima u miru te prisne mi blizine. Posvuda iva sjeanja, a
iza njih, poput ostataka starih slika ispod kasnije buke, ponegdje bijesnu
ostaci nekih dubljih uspomena, krhotine ondanjega nesvjesna duevna ivota;
zarasli u prolost potmulo odzvanjaju najdublji doivljaji iz arobna
djetinjstva kada je tek trebalo neuveno doivjeti i mnotvo stvari iskuati.
A kamo je sve to otilo? to je od toga nastalo? Malo, vrlo malo.
159
No neto sam bio zaboravio i to je izronilo tek poslije, u svoje vrijeme.
Zatim sam, u vrijeme kada inae nitko ne smije ulaziti u zatvorene dijelove
samostana, tiho okrenuo debeli klju u tekim vratima i oprezno otvorio vrata
klaustra. Ni tu nije bilo niega to u sjeanju ne bi imalo svoju sliku:
gotiki svod i nizovi prozora, crvenkaste i sive kamene ploice s uklesanim
nadgrobnim kamenjem izmeu njih, grbovi i pastirski tapovi, zagonetno isprane
mrlje od boje u staroj buci, izmeu kamenih prozorskih krieva u smirenom
svjetlu zasieno zelenilo grmova izmeu kojih njeno i tuno svjetlucaju
dvije, tri rue.
No sada, pribliivi se uglu, do mene dopre blaeno neobina glazba, lagani,
zanosni zvui, vieglasni u potonuloj monotoniji, ni daleki ni bliski,
udesni, a opet tako normalni, kao da sklad ove graevine sam u sebi odjekuje
ozbiljno i milo.
Uinio sam jo korak, dva prije negoli mi zvuk dopre do svijesti. Tada stadoh
skamenjen, srce mi zatitra, i sjeanje ponovno otvori sveane dveri, vie i
svetije nego prije, i ponovno znah! O, pjesmo moje mladosti! Nikakav zvuk na
svijetu, ni crkvena zvona moga zaviaja i nijedan ljudski glas od onih jo
ivih, ne govori mi tako kao ti, pjesmo moje mladosti, a kako sam te samo
zaboravio! Zbunjen i posramljen pribliio sam se tom udu, stao na ulaz kapele
sa zdencem i u jasnoj sjeni nadsvoene prostorije gledao gdje tri zdjele lebde
jedna nad drugom dok se raspjevana voda u osam tankih mlazova slijeva iz prve
zdjele u drugu, i u osam tankih zvonkih mlazova iz druge u ogromnu treu, a
svod se u vjeno ljupkoj igri poigrava tim ivahnim zvucima, danas kao i
juer, danas kao tada, i stoji predivno u sebi skladan i savren kao slika
vjene ljepote.
Mnogo mije plemenitih svodova pruilo sjenovito utoite, mnoge su me lijepe
pjesme uzbuivale i tjeile, mnogi su zdenci meni putniku uborili. No ovaj je
zdenac vie od toga, beskrajno vie, on poje pjesmu moje mladosti, on je imao
moju ljubav i vladao mojim snovima u doba kada je svaka ljubav jo bila duboka
i arka, a svaki san zvjezdano nebo puno budunosti. Sve emu sam se u ivotu
nadao, sve to sam kanio biti i stvoriti i trpjeti, sve junatvo i slava i
svetost umjetnosti to su do bola ispunjali moje prve ivotne snove, sve mije
to ovaj zdenac pjevao, sve to oslukivao i titio. A ja sam ga zaboravio! Ne
kapelu sa
160
zvjezdanim svodom i odve vitkim prozorskim potpornjima, niti zdjele zdenca ni
mali, svijetli zeleni vrt usred muklih zidina. Ali pjesmu zdenca, taj arobni
ravnomjerni poj vode to se meko rui, to utoite i blago moje najranije i
najistije mladalake enje, njega sam zaboravio. Stajao sam tih i nujan u
toj prisnoj svetinji i utio u sebi, duboko i neizbrisivo, svaki grijeh i
opainu i nisam stekao ni junatva ni umjetnike vjetine koji bi se s tim
snovima mjeriti mogli, i nisam se usudio nagnuti preko ruba i u mranoj vodi
potraiti svoju sliku. Samo uronih ruku u hladnu vodu sve dok ne poe mrznuti
se od hladnoe, i sluah kako pjesma zdenca struji u vrtnu tiinu i u duge,
mrtve kamene dvorane, ljupka kao neko, no za me puna duboke gorine.
"Mora daje za tebe bio predivan osjeaj", rei e mi poslije prijatelj,
"obilaziti ova mjesta i sjeati se onog doba. Tada si bio pun enje za
svijetom i umjetnou, i pun sumnja jer nisi znao kako e se sve ostvariti. A
sada se vraa iz daleka svijeta, sa svoga posla, iz umjetnikog ivota s
putovanjima, zabavama i prijateljima ..."
"Da, divno je", mogao sam jedino rei.
A onda sam jo jednom sjeo pod visoke lipe, jo jednom se uspeo do staroga
igralita gore kod hrasta, jo jednom proplivao u dubokome jezeru, a zatim
otputovao. Otada, kada pomislim na Maulbronn, ponovno dobro vidim Faustov
toranj i "Raj", trg sa starim hrastom i iljati zvonik crkve, no to su samo
slike i ne mogu biti tako sjajne i ive dok im u pozadini odzvanja meki zvuk
zdenca u kapeli klaustra, a sjeanjima se nataloila ispod drugih sjeanja
poput ostatka starih svetih slika ispod razrijeena vapna na crkvenome zidu.
(1914.)
San o bogovima
Uvodna napomena
Prolo je deset godina od poetka svjetskoga rata. Meu mnogim sjeanjima koja
opominju na ono doba, diljem svijeta postoje i brojni sluajevi slutnja,
prorotava, snovienja, vizija koje se odnose na rat. S tim se doivljajima
ine svakakve obmane, i
161
m
nije mi nita toliko strano kao pomisao da bih se svrstao meu to mnotvo
vidovnjaka i proroka rata! U kolovozu 1914. dogaajima sam bio jednako zateen
i zaprepaten kao i svi. No ipak sam, kao i tisue drugih, novu katastrofu
neposredno predosjetio. Barem sam, kojih osam tjedana pred poetak rata, usnio
vrlo neobian san i zabiljeio ga ve krajem lipnja 1914. Dakako, ta
zabiljeka nije poput kakva slubenog spisa, doslovan i vjeran prikaz sna, ve
se u to doba razvila u malu priu. No ono bitno, pojavu boga rata i njegove
pratnje, nisam svjesno smislio; to je bio stvaran doivljaj u snu.
Ne zbog njihove neobinosti, ve zato to bi poneko uz njih mogao vezati neke
ozbiljne misli, priopavam ovdje svoje zabi-ljeke iz lipnja 1914 godine.
(1924.)
Hodao sam sam i bespomoan, posvuda se sputao mrak i nestajali oblici, a ja
sam traio i trao ne bih li pronaao kamo je nestala sva svjetlost. Tad
naiem na novu zgradu na kojoj su bljetali prozori, a iznad vrata gorjelo
snano svjetlo, i proavi kroz vrata uem u osvijetljenu dvoranu. U njoj se
okupilo mnotvo ljudi, sjedili su utke i puni pozornosti, jer su doli da kod
reca znanosti Radu utjehu i svjetlost. Na povienu mjestu ispred naroda
stajao je rec znanosti, u crno odjeven, tih ovjek pametnih, umornih oiju i
mnotvu slualaca govorio jasnim, blagim, umirujuim glasom. No pred njim, na
svijetlim ploama stajale su brojne slike bogova, i upravo je stao ispred boga
rata i pripovijedao kako je taj bog neko nastao u davnim vremenima iz potreba
i elja ondanjih ljudi koji jo nisu bili spoznali jedinstvo svih svjetskih
snaga. Ne, oni su uvijek vidjeli samo ono pojedinano i trenutano, oni
prijanji ljudi, pa su trebali i stvorili zasebne bogove za more i za kopno,
za lov i rat, za kiu i za sunce. Tako je, dakle, nastao i ovaj bog rata, i
sluga mudrosti pripovijedao je lijepo i jasno gdje su mu postavljane prve
slike i pnno-ene prve rtve, sve dok poslije s pobjedom spoznaje taj bog ne
postade suvian.
On napravi pokret rukom i bog rata zgasnu i nestade, a umjesto njega na ploi
je stajala slika boga sna, a on je i tu sliku objasnio,
162
na alost prebrzo, jer bih rado jo dugo sluao o tom dragom bogu. Ieznu i
njegova slika, a nakon nje pojavi se bog opojno-sti i bog ljubavne radosti i
boice poljodjelstva, lova, kuanstva. Svako od tih boanstava blistalo je u
svom posebnom obliju i ljepoti poput pozdrava i odbljeska iz dalekih
mladalakih doba ovjeanstva, i svaku je objanjavao i tumaio zato je
odavno postala nepotrebna. Jedna za drugom slike su gasnule i iezavale i
svaki put u nama je zadrhtao mali, siuni trijumf duha, a istodobno u srcu
tiho suosjeanje i aljenje. Neki su se, meutim, neprestano smijali i
pljeskali rukama i dovikivali "Mii to!" kad kod bi slika nekog boanstva
zgasnula pred rijeju uena ovjeka.
Takoer roenje i smrt, saznali smo pozorno sluajui, vie nisu trebali
posebnih simbola, ni ljubav i zavist, mrnja ili bijes, jer ovjeanstvo se
odnedavna zasitilo svih tih bogova i spoznalo da ni u ljudskoj dui ni u
nutrini zemlje i mora ne postoje zasebne snage i svojstva, ve, tovie,
veliko kolanje jedne jedine prasnage, a prouavanje njezine biti od sada je
prva idua, velika zadaa ljudskoga duha. U meuvremenu, da li zbog gaenja
slika ili zbog drugih nepoznatih mi uzroka, u dvorani je bivalo sve tamnije i
sumranije i vidio sam da mi ni ovdje, u ovome hramu ne svijetli nijedan ist
i vjean izvor, pa odluili pobjei iz te kue i potraiti svjetlija mjesta.
No prije nego mi se odluka pretvorila u kretnju, vidio sam da sumrak u dvorani
biva sve tmurniji, a ljudi se uznemirie, stadoe vikati i jedni kroz druge
probijati se kao ovce, kad ih najednom uplai prolom oluje i nitko vie ne
htjede sluati rijei mudraca. Grozan strah i sparina legoe na mnotvo, uh
uzdahe i krikove i vidjeh ljude kako bijesno nahrupie na vrata. Zrak se
napuni prainom i zgusnu poput sumporne pare, sasvim se smrk-nu, no iza
visokih prozora vidjesmo nemirnu arku svjetlost kako treperi u mutnome
crvenilu kao u poaru.
Izgubivi svijestleao sam na podu, a bezbrojni sume bjegunci cipelama gazili.
Probudivi se i pridigavi na raskrvavljenim rukama naoh se posve sam u
praznoj i unitenoj kui rasklimanih zidova koji su prijetili da me u padu
poklope. U daljini sam uo buku i grmljavinu i nejasnu tutnjavu, a djeli neba
to je prosijavao kroz
163
raspukle zidove trzao se od eravica kao neko bolno, krvavo lice. No zapare
vie nije bilo.
Ispuzavi iz razorena hrama znanja vidio sam polovicu grada kako gori u
poaru, dok nono nebo liu plameni jezici i stupovi dima. Pobijeni ljudi
leali su razbacani meu ruevinama zgrada, uokolo je bilo tiho, i mogao sam
uti pucketanje i huk udaljenih buktinja, a iza njih, iz velike daljine
dopirahu divlji i ustraeni urlici kao da se svi narodi svijeta uzdiu u
jednom beskrajnom kriku ili uzdahu.
Ovo je propast svijeta, pomislih, no to me toliko malo zaudilo kao da sam
odavno oekivao. Tad ugledah kako iz ruevina goruega grada izlazi djeak;
ruke je zabio u depove i skakutao, kao da plee, s noge na nogu, gipko i
veselo, a onda zastao i ispustio vjet zviduk, bio je to na prijateljski
zviduk iz vremena latinske kole, a djeak je bio moj prijatelj Gustav koji
se kao student ustrijelio. Uskoro sam, kao on, i ja opet bio dvanae-
stogodinjak, a gorui grad i udaljena grmljavina i olujni huk sa svih strana
svijeta sada su nam arobno lijepo zvonili u uima. O, sada je sve bilo dobro,
a prola je i nestala mrana mora u kojoj sam proivio tolike oajne godine.
Smijui se, Gustav mi je pokazao prema nekom dvorcu i visokomu tornju koji su
se upravo ruili. Ta neka propadnu, nije ih teta. Moe se izgraditi neto
novo i ljepe. Hvala Bogu da je Gustav opet bio tu! ivot je sada ponovno imao
smisla.
Iz golema oblaka koji se uzdigao nad ruevinom velebnoga zdanja i u koji smo
obojica puni iekivanja utke zurili, iz tog oblaka praine oslobodi se
uasno stvorenje, prui uvis boansku glavu i goleme ruke i pobjedonosno
zakoraknu u zadimljeni svijet. To bijae bog rata, isti kakvog su nam pokazali
u hramu znanja. No ovaj je bio iv i gorostasan, a njegovo vatrom obasjano
lice ponosno se smijeilo u veseloj djeakoj oholosti. Ubrzo se bez rijei
sporazumjesmo da emo ga slijediti te poosmo za njim na krilima brzo i
silovito iznad grada i poara, duboko u treperavu olujnu no kojoj su naa
srca ushieno hrlila.
Na uzvisini planine bog rata klikui se zaustavi i protrese svoj okrugli
tit, i gle, sa svih krajeva kugle zemaljske uzdigoe se daleki, veliki, sveti
likovi i pooe mu silni i velianstveni ususret: bogovi i boice, demoni i
polubogovi. Lebdei stie bog
164
ljubavi, a teturajui bog sna, vitka i stroga doe boica lova i stizahu drugi
bozi bez kraja i konca; a kako zaslijepljen pleme-nitou njihovih likova
bijah oborio pogled, najednom vie ne bijah sam sa svojim prijateljem, ve s
njim i sa mnom i oko nas neki novi narodi padoe na koljena pred bogovima to
se vraahu.
(1914.)
Glazba
Ponovno sjedim na svome mjestu u kutu koncertne dvorane, a volim ga jer iza
mene nitko ne sjedi, i ponovno do mene dopire tiho ukanje i bljesak bogate
svjetlosti pune dvorane dok ekam, itam program i osjeam onu slatku napetost
koju e kuckanje dirigentske palice ubrzo dotjerati do vrhunca, a odmah zatim
prvi ju zvuk orkestra osloboditi i izbaviti. Ne znam hoe li zazujati
piskutavo i razdraljivo kao ljetni ples muica u srpanjskoj noi, hoe li
poeti rogovima, svijetlo i veselo ili potmulo i sparno disati u priguenim
basovima? Ne poznajem glazbu koja me danas oekuje i pun sam slutnje i
tragalakog predosjeaja, pun elja kako bi to trebalo biti, i ve unaprijed
uivam uvjeren da e sasvim sigurno biti lijepo. Jer prijatelji su mi
pripovijedali.
Naprijed u velikoj bijeloj dvorani svrstali su se borbeni redovi, visoko stre
uzdignuti kontrabasi i lagano miu svojim dugim vratovima, zamiljeni elisti
posluno se nadvijaju nad strune, a kada je ugaanje glazbala gotovo zavrilo,
iz klarineta se pobjedonosno otme razdraljivi posljednji probni pisak.
Sada nastupa onaj divni trenutak, dirigent se istegnuo visok i crn, svjetla se
u dvorani najednom sa strahopotovanjem ugasila, na pultu, snano obasjana
nevidljivom svjetiljkom sablasno svijetli bijela partitura. Na dirigent,
kojega svi zahvalno volimo, kucnuo je tapiem, ispruio obje ruke i sada
stoji nagnut u napetoj pripravnosti. A zatim zabaci glavu, ak odostrag moe
se naslutiti zapovjedniko bljeskanje njegovih oiju, pomakne ruke poput
vraka krila i ubrzo dvoranu i svijet i moje srce preplave kratki, hitri,
pjenasti valovi violina. Iezli su puk i dvorana, dirigent i orkestar, nestao
je i potonuo cijeli svijet da bi pred mojim osjetima bio ponovno stvoren u
novim oblijima. Jao
165
onomu glazbeniku koji bi sada pokuao nama, koji izgaramo od oekivanja,
izgraditi neki siuan, otrcan svijet, neuvjerljiv, izmiljen, laan!
Ali ne, majstor je na djelu! Iz praznine i dubine kaosa on izbacuje val, irok
i moan, a nad valom stoji hrid, pust otoi, tjeskobno utoite nad ponorom
svjetova, a na hridi neki ovjek, stoji ovjek! samotan u beskraju, a u
ravnodunoj divljini ivo mu srce jei jadikovkom to nadahnjuje. U njemu die
smisao svijeta, njega oekuje bezoblini beskraj, njegov usamljen glas u
praznu daljinu izgovara pitanje, i to pitanje arolijom stvara oblik, red i
ljepotu. Tu stoji ovjek, dodue majstor, no on stoji potresen i sumnjiav nad
ponorom, a u glasu mu jeza. Ali gle, svijet mu zvukom odgovara, melodija
struji u nestvoreno, oblik proima kaos, osjeaj odjekuje u beskrajnom
prostranstvu. Dogaa se udo umjetnosti, ponovno stvaranje. Glasovi odgovaraju
usamljenom pitanju, pogledi struje prema oku koje trai, otkucaji srca i
mogunost ljubavi u pustoi sviu kao zora, a u praskozorje svoje mlade
svijesti prvi ovjek zaposjeda voljnu zemlju. Gordost u njemu cvjeta i duboko,
radosno ganue, njegov glas stasa i vlada i navjeuje poruku ljubavi.
Nastupa tiina, prvi je stavak gotov. I ponovno ga ujemo, ovjeka u ije smo
bie i duu ukljueni. Stvaranje ide svojim tijekom, nastaje borba, nastaje
nevolja, nastaju patnje. On stoji i jadikuje da nam srce drhti, on trpi
neuzvraenu ljubav i spoznajno doivljava strano osamljenje. Jecajui glazba
prekapa po boli, rog jadikuje kao u najveoj nevolji, violonelo postieno
plae, iz suglasja mnogih glazbala zgunjava se jezovita tuga, blijeda i
beznadna, a iz noi patnje uzdiu se melodije, sjeanja na negdanje
blaenstvo, poput neznanih zvijea u tunoj hladnoi.
No posljednji stavak iz tmurnoga ozraja tka zlatnu nit utjehe. O, kako se
oboa samo uzdie i izmiui sputa! Borbe se razrjeuju u lijepu jasnou,
runa se zamuenja tope i bivaju odjednom tiha i srebrnasta, a boli
srameljivo trae utoite u spasonosnu smijeku. Oaj se blago preobraava u
spoznaju nunosti, radost i red vraaju se uzvieni donosei nadu,
zaboravljene drai i ljepote izlaze na svjetlo dana i hvataju se u novo kolo.
I sve se sjedinjuje, patnja i uitak, uzdiui se u velikim zborovima visoko i
vie, nebesa se rastvaraju, a blagosiljajui bozi utjeno gledaju
166
s visina na sve jae oluje ljudskoga eznua. Uravnoteen, osvojen i priveden
k miru svijet lebdi jedan slatki as, est dana, blaen u svojoj zadovoljnoj
dovrenosti, u sebi sretan i savren! I to je kraj. Jo omamljeni snanim
dojmom, pokuavamo se olakati pljeskom. A u vrevi tih uzbuenih, pljeuih
minuta postaje nam jasno, svatko sam sebi i drugomu potvruje da smo doivjeli
neto veliko i velianstveno lijepo.
Neki "struni" glazbenici proglaavaju pogrenim i diletantskim ako sluatelj
tijekom glazbene izvedbe vidi slike: krajolike, ljude, mora, oluje, doba dana
i godinja doba. Meni koji sam toliki laik da ne mogu tono prepoznati ni
tonalitet skladbe, vienje slika ini se prirodnim i dobrim; uostalom,
pronaao sam ga ve kod dobrih glazbenika od struke. Jasno je da na dananjem
koncertu nije morao svaki sluatelj vidjeti isto to i ja: veliki val,
stjenoviti otok usamljena ovjeka i sve drugo. ini mi se, meutim, daje u
svakome sluatelju ta glazba morala izazvati istu predodbu organskoga rasta i
bivanja, nastanka, borbe i patnje i konane pobjede. Dobar planinar pred oima
je mogao imati slike dugog i opasnog izleta u Alpama, a filozof buenje
svijesti i njezin nastanak i patnju sve do zahvalna, zrela pristanka, dok je
pobonik mogao vidjeti put due koja se tragajui udaljava od boga i vraa
nekom veem, proienom bogu. No nitko, tko je uope s voljom sluao, nije
mogao ne uoiti dramatini luk toga djela, put od djeteta do ovjeka, od
postanka do bitka, od pojedinane sree do pomirbe s voljom svemira.
U satirinim i humoristinim romanima ili feljtonima ponekad se ismijavaju oni
jadni i saaljenja vrijedni tipovi koncertnih posjetitelja: poslovni ovjek,
koji tijekom pogrebnoga mara iz Eroi-ce misli na vrijednosne papire, bogata
damu koja ide na Brahm-sov koncert da bi pokazala svoj nakit, majka koja ker
udavau nudi tritu uza zvuke Mozartove glazbe, i kako se svi ti likovi ve
ne zovu. Nema sumnje da postoje takvi ljudi, inae se njihovi prikazi ne bi
tako esto javljali u pisaca.
Meni su se, usprkos tomu, oni uvijek inili nevjerojatnima i ostali
nerazumljivima. Da se na koncert moe ii kao u neko drutvo ili na neki
slubeni dogaaj: ravnoduno i tupo ili proraunato sa sebinim nakanama ili
tato i hvalisavo, to mogu shvatiti, to je ljudski i zavreuje da se tomu
nasmijemo. I sam
167
sam, jer ne mogu odreivati dan kada e se odrati koncert, ve vie puta iao
na koncert bez dobrog i pobonog raspoloenja, umoran ili mrzovoljan, bolestan
ili zabrinut.
Ali nikada mi nije bilo jasno da ljudi, u trenutku kada je dirigentska palica
ve zaplesala i zvukovi potekli, Beethovenovu simfoniju, Mozartovu serenadu
ili Bachovu kantatu mogu sluati ravnoduno, nepromijenjeni u dui, bez ganua
i poleta, bez straha i srama ili alosti, bez bola ili radosti. Jedva da se u
tehniki dio netko moe razumjeti manje od mene - ta ja jedva itam note! -
ali da se u djelima velikih glazbenika, ako je to uope sluaj igdje u
umjetnosti, radi o najviem stupnju ljudskoga ivota, o onom najozbiljnijem i
najvanijem za mene i za tebe i za svakoga, pa to bi morao osjetiti i najvei
laik! U tom je, naime, tajna glazbe da iziskuje samo nau duu, ali cijelu,
ona ne trai inteligenciju i obrazovanje; nadilazei sve umjetnosti i jezike
ona u mnogoznanim, ali u krajnjem smislu uvijek po sebi razumljivim oblicima
neprestano prikazuje tek ljudsku duu. I to je majstor vei, valjanost i
dubina njegova pogleda i doivljaja sve su manje ograniene. A opet: to je
savrenija isto glazbena forma, to je neposrednije ono umilno djelovanje na
nau duu. ak ako majstor i ne tei niemu drugomu doli najjaem i
najotrijem izrazu vlastitih duevnih stanja ili pak, udaljavajui se od sebe
nastoji li eznutljivo ostvariti san o istoj ljepoti, u oba e sluaja
njegovo djelo svakako biti razumljivo i neposredno. Tehnika dolazi tek mnogo
poslije. Je li Beethoven u nekom svom djelu violinske note rasporedio pomalo
nespretno za prste, je li Berlioz negdje umetanjem dionice za rog uinio
neobinu smjelost, temelji li se snano djelovanje nekog mjesta u skladbi na
zvuku orgulja ili samo na priguenim violonelima ili emu drugom, lijepo je i
korisno znati, ali je za uitak u glazbi nepotrebno.
ak mislim da laik ponekad prosuuje glazbu tonije i ie od mnogih
glazbenika. Nemalo je djela koja pokraj laika prozuje kao neka ugodna, ali
nevana igra koja ga se osobito ne dojmi, dok njihovo tehniko majstorstvo
upuena ovjeka silno oduevi. Tako i mi knjievnici procjenjujemo mnoga
pjesnika djela, koja za one naivne uope nemaju nikakvu aroliju. No nije mi
poznato nijedno djelo nekog pravog majstora koje bi ostavilo
168
dojam samo na strunjake. Povrh toga, mi smo laici i utoliko sretni to u
lijepom djelu moemo duboko uivati i onda kada mu je izvedba djelomice
manjkava. Ustajemo suznih oiju i osjeamo da smo do dna due potreseni,
opomenuti, optueni, proieni, pomireni, dok se strunjak spori oko agogike
ili mu je neki neprecizan ulazak u dionicu sasvim pokvario raspoloenje.
Sigurno je da i znalac ima svoje uitke koje mi neupueni ne moemo slijediti.
Meutim, upravo ona rijetka, zvukovno jedinstvena vrhunska ostvarenja poput
suzvuja gudakoga kvarteta sastavljena listom od starih, vrlo milozvunih
glazbala, poput drai nekog rijetkog tenora, tople punine izvanrednog alta,
sve to osjea njeno uho, neovisno o svem znanju, sasvim elementarno. Moi to
osjetiti stvar je osjetilne senzibilnosti, ne obrazovanja, mada se i osjetilni
uici mogu kolovati. A slino je i s dirigentskim postignuima. Kod djela
visoke vrijednosti nikada nee samo tehniko majstorstvo dirigenta odrediti
dosege njegova postignua, ve mnogo vie njegova ljudska osjeajnost, njegov
duevni obzor, njegova osobnost.
* to bi nam ivot bio bez glazbe! To uope ne moraju biti koncerti. U
tisuama sluajeva dovoljan je stisak tipke na glasoviru, zahvalno
zvidukanje, pjesma ili pjevuenje ili tek nijemo sjeanje na nezaboravne
taktove. Kada bi netko meni, ili bilo kojem prosjenom glazbenom zaljubljeniku
oduzeo, zabranio ili nasilno istrgnuo iz sjeanja primjerice Bachove korale,
arije iz arobne frule i Figarova pira, to bi za nas bilo poput gubitka
organa, poput gubitka polovice ili cijeloga osjetila. Koliko esto, kada nita
vie ne pomae, kada nas vie ne raduje ni nebeska modrina ni zvjezdana no i
kada za nas nema niti knj ievnoga djela, koliko se esto tada iz riznice
uspomena pojavi neka Schu-bertova pjesma, Mozartov takt, zvuk neke mise,
sonate - vie ne znamo gdje smo ju i kada uli - i snano zasvrjetli, protrese
nas i ruke pune ljubavi poloi na bolne nam rane ... Ah, to bi nam ivot bio
bez glazbe! ;
(1915.)
169
Unutranje bogatstvo *
Tek u ivotnim nedaama razotkriva se ljudski karakter. Tako se i odnos
pojedinca prema duhovnosti ili idealu, prema svemu to se ne smije kuati ili
dotaknuti, tek tada pokazuje u svom pravom svjetlu i svojoj pravoj
vrijednosti, kada su uobiajena uporita njegova vanjskoga ivota nestala ili
uzdrmana. U vremenima velikih iskuenja moemo se osvjedoiti da vjerojatno
ima vie ljudi koji znaju umrijeti za idealna dobra, negoli onih koji za njih
znaju ivjeti.
Kultura, nasuprot prirodi, predstavlja sve one duhovne vrednote to ih je
ovjek, nadilazei potrebe trenutka i gologa ivota, pronaao i stvorio,
navlastito religije, umjetnosti i filozofije. I puka pjesma siromaha, radosno
uivanje putujuega djetia u umi i oblacima, ljubav prema domovini i
idealima stranke - sve je to "kultura", duhovni posjed, ovjetvo. Nadilazei
sve nestalnosti svjetske povijesti i razvoja naroda taj se idealni posjed
ovjeanstva uspio odrati, dokazati i umnoiti. Tko iskreno u njemu
sudjeluje, taj pripada neunitivoj zajednici duha i posjeduje ono neotuivo.
Izgubiti moemo novac, zdravlje, slobodu, ivot, ali nam se samo zajedno sa
ivotom mogu oduzeti duhovne vrednote koje smo doista stekli i koje
posjedujemo.
Tek u vremenima nedae i patnje vidi se to doista jest nae, to nam ostaje
vjerno i neotuivo. Mnogo je onih kojima su lijepa izreka iz Novoga zavjeta
ili misaon Goetheov stih u dobrim vremenima bili dragi i vrijedni, koji su
rado posluali dobro predavanje ili dobru glazbu, no kojima nita od toga ne
ostaje njihovo kada im nevolja, glad i briga zasjene ivot. Onaj kojemu se to
dogaa, tko je u kulturnim vrednotama sudjelovao tek kao tihi uivatelj, a
sada u nevolji vidi da su ga te vrednote napustile, tko sa svojom knjinicom
izgubi duhovni svijet, a s koncertnom pretplatom izgubi glazbu, siromaan je
ovjek i bez sumnje s onim lijepim svijetom duhovnosti ni prije nije imao
istinski, pravilan odnos.
Jer pravilni odnos prema tim stvarima nije odnos uivatelja, koliko god on bio
obrazovan, naitan, znalaki upuen. Uivatelj
* Napisano za ratne zarobljenike. 170
/
posjeduje kulturu onako kao to pasivni bogata posjeduje novac - onoga dana
kada ga izgubi, siromaniji je od prosjaka koji se u svome siromatvu moe i
dobro osjeati.
Kulturni posjedi nisu neosobne stvari koje se mogu stei, kupiti i rabiti.
Glazbu to ju velik umjetnik stvori u borbama i dubokim previranjima svoga
unutranjega ivota, kao leerni sluatelj u koncertnoj dvorani ja ne mogu tek
tako usvojiti. I premudru rije kakva mislioca ili patnika roenu u nudi i
nevolji, ja ne mogu kao tromi tilac zavaljen u naslonja ni stei ni
usvojiti.
U svakodnevnom osobnom doivljaju svaki od nas stjee ono staro iskustvo da
nam nijedan odnos, nijedno prijateljstvo ni osjeaj ne ostaje vjeran i nije
pouzdan, ne pruimo li mu krv svoje krvi, ljubav i suitak, rtve i borbe.
Svak zna i doivljava kako je lako zaljubiti se, a kako je teko i lijepo
istinski ljubiti. Ljubav se, poput svih pravih vrednota, ne da kupiti. Postoji
uitak koji se kupuje, ali ne i ljubav.
Odgoj koji stjeemo kroz ivot iziskuje od svakoga, tko od djeteta postaje
ovjekom, sposobnost podreivanja i rtvovanja, priznavanje sveza odranju
kojih i gajenju moramo rtvovati svoju trenutanu elju i poudu. U svojoj
emo nutrini odrasti i stei odgoj u onom asu u kojem priznamo te sveze i
podredimo im se ne samo prisilno, ve i dragovoljno. Stogaje zloinac, koji to
nikada ne naui, u naim oima zaostao i manje vrijedan.
Kao to ljudsko drutvo pojedinca samo onda nosi i podupire, kada on to
drutvo priznaje i prinosi mu rtve, tako kultura zajednika svim ljudima i
narodima od nas zahtijeva priznavanje i podreivanje, a ne samo upoznavanje,
koritenje i uivanje. im to priznanje u sebi ostvarimo, postat emo stvarni
supo-sjednici kulturnih dobara. A tko je jedan jedini put neku uzvienu misao
u sebi pretvorio u djelo, nekoj spoznaji prinio rtvu, izaao je iz kruga
uivatelja i sada pripada onima kojima njihov posjed u svim prilikama ostaje
vjeran i neotuiv.
Nijedan ovjek nije tako siromaan da jednom na dan ne bi mogao dignuti pogled
prema nebu i sjetiti se neke dobre, ive misli. A zatoenik koji na putu do
posla u sebi ponavlja neki dobar stih ili potiho pjevui lijepu melodiju, sve
te lijepe stvari
171
sa svom njihovom utjenou moe dublje proivjeti i posjedovati nego neki
razmaenik koji se odavno umorio od vrljanja po silnim ljepotama i slatkim
draima.
Ti koji si tuan i daleko od svojih najdraih, proitaj povremeno neku dobru
izreku, pjesmu, prisjeti se lijepe glazbe, lijepa krajolika, nekog istog i
dobrog trenutka u svom ivotu! I pogledaj, kada ti je teko, ne zbiva li se
udo, ne ini li se trenutak svjetlijim, budunost utjenijom, ivot milijim!
(1916.)
Slikar
Slikar po imenu Albert u mladim danima svojim slikama nije uspijevao postii
uspjeh i djelovanje za kakvim je udio. Povukao se zakljuivi daje sam sebi
dovoljan. Godinama je pokuavao. No pokazivalo se sve vie i vie da nije sam
sebi dovoljan. Sjedio je i slikao nekoga junaka, a tijekom slikanja padala mu
na um misao: "Je li zapravo nuno to to ini? Moraju li zapravo te slike
doista biti naslikane? Ne bi li tebi i svima drugima bilo jednako dobro kada
bi ti samo etao ili pio vino? ini li svojim slikanjem za sebe i neto
drugo, osim to se time malo oma-mi, malo se zaboravi, malo si vrijeme
prikrati?"
Te misli nisu pogodovale radu. S vremenom, Albertovo je slikanje skoro posve
prestalo. Odlazio je u etnje, pio vino, itao knjige, putovao. No ni tada
nije bio zadovoljan.
esto je morao razmiljati o tome s kojim se eljama i nadama neko poeo
baviti slikarstvom. Sjeao se: osjeao je i elio da izmeu njega i svijeta
nastane lijep, snaan odnos i strujanje, da izmeu njega i svijeta bez
prestanka titra i potiho muzicira neka snaga i srdanost. Svojim junacima i
herojskim krajobrazima elio je izraziti i zadovoljiti svoju nutrinu da bi mu
se izvana, kroz ocjenu i zahvalu promatraa njegovih slika, ona ponovno
ivahna, zahvalna vratila i blistala.
Ali to nije pronaao. To je bio san, a i sanje s vremenom oslabio i
izblijedio. Sada kada je Albert lutao svijetom ili samovao na zabitnim
mjestima ili pjeaio planinskim prijevojima, san se sve ee i ee
ponavljalo, drukiji nego prije, ali jednako lijep,
172
jednako moan, jednako poudan i blistav u svojoj mladalakoj snazi htijenja.
O, kako je esto udio outjeti titranje izmeu sebe i svih stvari na svijetu!
Outjeti kako je njegov dah i dah vjetrova i mora isti i da izmeu njega i
svih stvari postoji bratstvo i srodstvo, ljubav i blizina, zvuk i harmonija!
Vie nije elio slikati slike kojima bi prikazivao sebe samoga i svoju enju,
koje mu donose razumijevanje i ljubav, koje ga trebaju objasniti, opravdati i
slaviti. Vie nije mislio na junake i velike povorke koji bi trebali izraziti
i opisati njegovu vlastitu bit. udio je jo samo za osjetom onih titraja,
onoga strujanja snage, one skrivene usrdnosti u kojoj bi se sam pretvorio u
nita-vilo i propao, umro i ponovno se rodio. Ve i novi san o tome, ve i
nova, osnaena enja za tim inila je ivot podnoljivim, davala mu stanovit
smisao, donosila preobraaj i izbavljenje.
Albertovi prijatelji, ako ih je uope jo imao, te matarije nisu dobro
shvaali. Samo su primjeivali da se sve vie povlaio u sebe, tie i udnije
govorio i smijeio se, daje vrlo mnogo izbivao i nije sudjelovao u onim
stvarima koje su drugim ljudima bile drage i vane, u politici ili trgovini,
feti strijelaca ili balu, pametnim razgovorima o umjetnosti, i ni u em od
onoga to je druge radovalo. Pretvorio se u udaka i napola u ludu. Trao je
kroza siv i hladan zimski zrak i predano udisao boje i mirise zranih struja,
trao za malim djetetom koje je nerazgovijetno pjevuilo, satima zurio u
zelenkastu vodu ili u cvjetnu lijehu ili se kao da ita knjigu zadubio u crte
koje bi pronaao u rasjeenom komadu drveta, korijenu ili repi.
Nitko vie nije za nj mario. ivio je tada u nekom inozemnom gradiu i jednoga
jutra, hodajui alejom, izmeu stabala gledao tromu rjeicu i strmu, ukastu,
glinastu obalu na kojoj se iznad odrona zemlje i mineralne ogoljelosti granalo
pranjavo grmlje i trnovit korov. Tada je u njemu neto zazvualo, a on zastao
osjeajui u dui da ponovno zvoni ona stara pjesma iz bajkovitih vremena.
uta boja gline i pranjavo zelenilo, ili troma rijeka i nagla strmina obale,
odnos boja i linija, neki zvuk, neka osobitost u sluajnoj slici bila je
lijepa, nevjerojatno lijepa, dirljiva i potresna, neto mu govorila, bila mu
srodna. A on je osjeao titraj i najsrdaniji odnos izmeu ume i rijeke,
izmeu
173
rijeke i sebe, izmeu neba, zemlje i raslinja, inilo se kao da sve to postoji
samo zato da bi u se tom asu u njegovu oku i srcu sjedinjeno odrazilo,
susrelo i pozdravilo. Srce mu je bilo mjesto na kojem su se rijeka i bilje,
stablo i zrak mogli sresti, sjediniti, uzajamno uzvisiti i svetkovati praznike
ljubavi.
A kada se taj predivni doivljaj uskoro ponovio, slikara obuze velianstven
osjeaj sree, gust i pun poput zlatnouta sutona ili mirisa vrta. Kuao gaje,
bio je sladak i teak, no slikar nije dugo mogao ostati na tome, jer osjeaj
je bio prebogat i u njemu se pretvarao u obilje i napetost, uzbuenje te
gotovo strah i bijes. Osjeaj je bio jai od njega, uzimao gaje, otimao, a
slikar se bojao da e u njemu potonuti. A to nije htio. elio je ivjeti,
itavu vjenost ivjeti! Nikada, nikada nije tako silno elio ivjeti kao
sada!
Kao poslije opijenosti, jednoga se dana naao miran i sam u nekoj sobici. Pred
njim je stajala kutija s bojama i rasprostrt komadi kartona: poslije mnogih
godina ponovno je sjedio i slikao.
I na tom je ostalo. Misao "Zato to inim?" nije se vie vraala. Slikao je.
Nije vie nita drugo radio doli gledao i slikao. Ili bi se vani potpuno
predavao slikama svijeta ili bi u svojoj sobici sjedio putajui da ponovno
potee struja punine dojmova. Sliku za slikom stvarao je na svojim malim
kartonima, kino nebo s panjacima, vrtnu ogradu, klupu u umi, seosku cestu,
takoer ljude i ivotinje i stvari koje nikada nije vidio, moda junake ili
anele, no oni su bili i ivjeli poput zida i ume.
Kada se ponovno vratio ljudima, proirio se glas da ponovno slika. Smatrali su
ga prilino ludim, no bili su znatieljni vidjeti njegove slike. Nije ih elio
nikomu pokazati. No, nisu mu davali mira, gnjavili su ga i silili. Onda je
jednom poznaniku dao klju od svoje sobe, ali je otputovao ne elei biti tamo
dok drugi gledaju njegove slike.
Ljudi dooe i nadignue opu graju i viku da su otkrili stranoga genija,
udaka dodue, ali udaka po milosti Bojoj, i kako ve glase svi ti izrazi
strunjaka i govornika.
Slikar Albert u meuvremenu je odsjeo u nekom selu, unajmio sobu kod seljaka i
rairio svoje boje i kistove. 1 ponovno je
174
sretan hodao dolom i brijegom, a zatim na slike prenosio doivljaje i osjete.
A onda je iz novina saznao da su kod kue svi vidjeli njegove slike. U
gostionici uz au vina itao je dug, lijep lanak u novinama iz glavnoga
grada. Iznad lanka masnim je slovima bilo otisnuto njegovo ime i posvuda su
se iz stupaca cijedile masne rijei pohvale. No to je dalje itao, sve vie
se udio.
"Kako predivno svijetli na toj slici s modrom damom uta boja pozadine - to je
nov, nevieno smion i oaravaju sklad!" "udesna je i plastinost izraza u
mrtvoj prirodi s ruama. -A tek niz autoportreta! Usuujemo ih se staviti uz
bok najboljim remek-djelima umjetnosti psiholokoga portreta."
Neobino, neobino! Nije se mogao sjetiti daje ikada naslikao mrtvu prirodu s
ruama, niti modru damu, i nikada nije, koliko mu je bilo poznato, naslikao
svoj portret. Nasuprot tomu, nigdje se nije spominjala ni glinena obala ni
aneli, niti kino nebo i druge tako mu drage slike.
Albert je otputovao natrag u svoj grad. U putnoj odjei otiao je u svoj stan
iz kojega su ljudi ulazili i izlazili. Na vratima je sjedio ovjek i Albert
morae kupiti ulaznicu da bi mogao ui. Tu su bile njegove slike, dobro mu
poznate. No netko je uz njih objesio papirie na kojima su pisale svakakve
stvari o kojima Albert nita nije znao. "Autoportret" stajalo je uz nekoliko
slika, i drugi naslovi. Neko je vrijeme stajao zamiljen ispred slika i
njihovih nepoznatih imena. Vidio je da ih se moe nazvati i sasvim drukije
negoli je on to uinio. Vidio je daje naslikavi vrtnu ogradu ispripovjedio
neto to se drugima uinilo oblakom, a provalije njegova krevita krajobraza
drugim su ljudima mogle predstavljati i ljudsko lice.
Na posljetku, to i nije bilo tako bitno. Albert je ipak radije odluio tiho se
udaljiti i otputovati i nikada se vie ne vratiti u taj grad. Naslikao je jo
mnogo slika i dao im jo mnoga imena i bio sretan, ali ih nikomu nije
pokazivao.
(1918.)
175
Glasovi i svetac
Noas sam vrlo intenzivno sanjao, a da se ipak niega jasno ne sjeam. Samo
jo znam da su se doivljaji i misli u tim snovima kretali u dva smjera: jedni
posve zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam pretrpio - drugi
puni enje i nastojanja da tim patnjama ovladam savrenim razumom, sveto-u.
I tako su, izmeu bijede i samoosvjetenja, izmeujada i usrdna nastojanja,
moje misli, elje i fantazije, sve do bolnoga umora udarale o strme zidove
povremeno se pretvarajui u polumrane tjelesne osjeaje: neobino tono
opisana, krajnje diferencirana stanja alosti, patnje, dubokoga umora
prikazivale su se utilno u slikama i odjecima, dok je istodobno u nekom
drugom sloju due poelo strujati vie duhovne energije: upozorenje na
strpljivost, borbu, nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovdje odgovara
hrabar korak tamo; osjeaj patnje na jednom stupnju naao je odgovor u
upozorenju, poticaju, samoosvjetenju na drugom stupnju.
Ako uope ima smisla zadravati se kod takvih doivljaja i oslukujui se
naginjati preko rubova voda i klanaca koje ovjek u sebi nosi, tada taj smisao
moe proizai samo ako to vjernije i tonije pokuamo slijediti titraje svoje
due - mnogo dalje i mnogo dublje negoli rijei seu. Tko to pokuava
zabiljeiti, ini to s osjeajem s kojim bi ovjek na nekom stranom, jedva
usput nauenom jeziku govorio o njenim, osjetljivim, osobnim stvarima.
Moje, dakle, stanje i krug mojih osjeaja izgledali su ovako: sjedne strane
doivljaj teke patnje, s druge strane svjesna tenja prevladavanju patnje,
istom skladu sa sudbinom. Tako je otprilike prosuivala moja svijest ili neki
prvi glas u njoj. A drugi glas, tii, no dublji i duega odjeka, stanje je
drukije prikazivao. Taj glas (koji sam kao i prvi uo u snu, ali u daljini)
nije patnji dao za krivo, a energinoj tenji za savrenstvom za pravo, ve je
pravdu i nepravdu razdijelio na obje. Taj drugi glas pjevao je o milini
patnje, o njezinoj nunosti ne hotei ni uti o prevladavanju ili ukidanju
patnje, ve o njezinu produbljenju i nadahnuu.
176
Prvi je glas govorio, ugrubo prevedeno rijeima, otprilike ovako: "Patnja je
patnja, njome se ne trguje. Ona boli. Ona mui. Postoje snage koje mogu
prevladati patnju. Potrai, dakle, te snage, vjebaj ih, naoruaj se njima!
Bio bi naivna luda i slabi kada bi vazda htio patiti i trpjeti."
No drugi je glas govorio, ugrubo prevedeno, ovako: "Patnja boli samo zato jer
je se boji. Patnja boli samo zato jer ju kori. Ona te proganja samo zato jer
od nje bjei. Ne mora bjeati, ne mora koriti, ne mora se bojati. Mora
ljubiti. Ta i sam sve zna, duboko u srcu vrlo dobro zna da postoji jedna
jedina arolija, snaga, jedno jedino spasenje i srea i da se ona ljubav zove.
Ljubi, dakle, patnju! Ne opiri joj se, ne bjei od nje! Kuaj kako je sona u
sebi, predaj joj se, ne doekuj je s gnuanjem! Samo je tvoje gnuanje ono to
boli, nita drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ne napravi li ih
takvima! Patnja je velianstvena glazba - im ju poslua. No ti ju nikada ne
slua, u uhu uvijek ima neku drugu, vlastitu, svojeglavu glazbu i tonalitet
koje ne eli napustiti, a s kojima je glazba patnje neskladna. uj me! uj me
i sjeti se: patnja nije nita, ona je tlapnja. Samo ti ju stvara, samo ti
nanosi si bol!"
I tako su, osim same patnje i elje za spasenjem, u stalnome sukobu i trvenju
bila jo i ta dva glasa. Prvi, blii svijesti, imao je mnoge na svojoj strani.
Mutnomu carstvu podsvijesti suprotstavio je svoju jasnou. Na njegovoj su
strani bili autoriteti, Mojsije i proroci, otac i majka, kola, Kant i Fichte.
Drugi je glas zvuao udaljenije, kao iz podsvijesti i iz same patnje. On nije
stvarao suh otok u kaosu, nije stvarao svjetlost u tmini. On je i sam bio
taman, sam je bio prauzrok.
Nemogue je sada izraziti kako se razvijao taj koncert dvaju glasova. Naime,
svaki se od tih dvaju poetnih glasova podijelio, a svaki se novi podglas
ponovno dijelio u sebi, i to ne tako da su jednostavno nastala dva zbora,
jedan nasuprot drugomu, jedan neto svjetliji, drugi tamniji, jedan viih,
drugi niih glasova, jedan muki, drugi enski ili kako ve. Ne, nego je svaki
novi glasi primao neto od obaju viih glasova, primao titraje kaosa i titraje
oblikujue volje, primao dan i no, mukost i enskost u novoj, vlastitoj
mjeavini. Posvuda je svaki novi glas imao suprotan karakter onomu glasu od
kojega se inilo da je dijeljenjem
177
nastao. Novi podglas iz kaotina majinskoga glasa zvuao je sve mukije i
jasnije, sve vie hotei i ograniavajui, i obratno. No svaki je bio
mjeavina, svaki se raao iz enje za drugim principom.
Tako je nastala polifonija i raznolikost u kojoj mi se inilo da je sauvan
cijeli svijet sa svim svojim milijunima mogunosti. Svi su se meusobno drali
u ravnotei; izgledalo je da se cijeli svijet uz neprestanu tihu bol odigrava
u mojoj dui koja sanja. U njihovu je kretanju bilo snage i zamaha, ali i
mnogo trvenja, opreke i bolne smetnje. Svijet se okretao, okretao se lijepo i
strasno, ali osovina mu je kripala i dimila se.
Kao to rekoh, ne znam vie nita to sam usnio. Note su nestale, u meni su
jo zapisani samo predznaci tonaliteta i glasova. Znam samo ovo: doivio sam
mnogo zla i kod svake nove boli iznova je planula eznutljiva misao na
osloboenje i spasenje. Tako je postojao vjean tijek, krug poticaja i
prijemivosti, oblikovanja i trpljenja, inidbe i patnje, bez kraja.
Nisam se pritom dobro osjeao. Sve je imalo okus vie po boli nego po uitku,
a tamo gdje su se stanja sna izraavala u tjelesnim osjetima, oni su bili
muni: osjeao sam glavobolju, nesvjesticu, tjeskobu.
Dogaaji su bili raznoliki, a na svaki novi doivljaj ili patnju neki novi
glas davao je odgovor, nakon svake nove navale slijedila je unutarnja opomena.
Izranjali su uzori, meu inima vidio sam i starca Zosima iz "Brae Karamazov"
koji se javljao kao uzor i uitelj. No onaj majinski praglas, vjean i uvijek
iznova oblikovan, svaki je put proturjeio, tovie nije proturjeio, ve je
izgledalo kao da se neko drago bie od mene okree i utke odmahuje glavom.
"Ne uzimaj nikakve uzore!", kao da glas govorae. "Uzori su neto to ne
postoji, to sam stvara i zamilja. Slijediti uzore znai prenemagati se.
Ispravnost dolazi sama od sebe. Pati samo, sine, samo pati i ispij vr do dna!
to ga vie izbjegava, napitak je gori. Kukavica sudbinu ispija kao otrov
ili kao lijek, no ti ju treba piti kao vino i vatru. Tada e ti slatko
prijati."
No okus je bio gorak i cijelu dugu no kota svijeta okretao se cvilei oko
zadimljene osovine. Ovdje je bila slijepa priroda, ondje vidoviti duh - no duh
se neprestano preobraavao u slijepe,
178
mrtve, puste stvari: u moral, filozofiju, recepte, a slijepa bi priroda s
vremena na vrijeme otvorila oko, udesno vlano oko due, plaho i svijetlo.
Nita nije ostalo vjerno svom imenu. Nita nije ostalo vjerno svome biu. Sve
je bilo samo ime, sve je bilo "samo" bit, a iza svega, svetost ivota i
otajstvo poslanja povlailo se u uvijek nove, sve udaljenije i tjeskobnije
zrcalne dubine. I tako se moj svijet umei nastavio vrtjeti sve dok osovina
nije stala.
Kada sam se probudio no je bila skoro ve sasvim na izmaku. Nisam pogledao na
sat - toliko budan nisam bio, ali sam nakratko oi drao otvorene i promatrao
blijedu jutarnju svjetlost na prozorskoj dasci, na stolcu i svojoj odjei.
Rukav koulje visio je oputeno i pomalo iskrivljeno i poticao na kreativne
matarije - nita na svijetu nije naoj dui plodnije i poticajnije od sutona:
tokica bjeline to se razlijeva u tami, sustav sivih i crnih tmina to se
rastau na maglovitoj podlozi.
Noja nisam odgovorio na poticaj da iz visee bijele tokice oblikujem
plesaice koje lebde, mlijene staze koje krue, snjene vrhove i svete
statue. Jo sam leao oparan dugim slijedom snova, a moja svijest nije
uinila nita doli utvrdila da sam budan i daje blizu zora, da me boli glava i
da u, nadam se, jo moi spavati. Kia je kuckala po krovu i prozorskoj
dasci. U meni se javila tuga, bol i otrenjenje, bjeei sklopih oi i otpuzah
u blizinu sna i snova.
Tamo ih, meutim, nisam u cijelosti naao. Ostao sam u nekom tankom, krhkom
drijemeu u kojem nisam osjeao ni umor ni bol. I sada sam ponovno doivio
neto, neto poput sna, a nije san, neto poput misli, a nije miljenje, neto
poput vizije, poput kratkotrajna osvjetljenja podsvijesti valovima svjetlosnih
zraka svijesti.
U tom lakom jutarnjem drijemeu doivio sam sveca. Napola je bilo tako da sam
ja sam bio svetac, mislio njegove misli i utio njegove osjeaje; a napola ga
vidjeli kao drugu osobu, od mene odvojenu, no koju prozirem i u dubini due
poznam. Bilo je kao da ga vidim, i bilo je kao o njemu sluam ili itam. Bilo
je kao da sam sebi priam o tom svecu, a istodobno kao da mi on o sebi pria
ili kao da ispred mene ivi ivot koji ja osjeam kao svoj vlastiti.
179
Taj svetac - svejedno je li on bio ja ili tko drugi - taj je svetac doivio
veliku patnju, no to ne mogu opisati kao da se zbilo nekom drugom, a ne meni
samom, jer sam sam ju doivio i osjetio. Osjeao sam: ono najdrae bilo mi je
uzeto, moja su djeca umrla ili su mi pred oima umirala. No to nisu bila samo
moja vlastita, stvarna djeca, sa svojim oima i elima, svojim ruicama i
glasovima - bila su, osim njih, i moja duhovna djeca i posjedi koje sam gledao
kako umiru i od mene odlaze, bile su to moje sasvim vlastite, najosobnije i
najdrae misli i pjesme, bila je to moja umjetnost, moje miljenje, moj vid i
ivot. Vie od toga i nije mi se moglo uzeti. Neto tee i okrutnije nisam
mogao doivjeti, ve da mi zgasnu ove drage oi i vie me ne poznaju, da te
drage usne vie ne diu.
To sam doivio ja - ili onaj svetac. Sklopio je oi i smijeio se, a u njegovu
smijeku bila je sva patnja koja se uope zamisliti moe, bilo je priznanje
svekolike slabosti, ljubavi, ranjivosti.
No bilo je lijepo i tiho, i taj slabani smijeak boli ostao je nepromijenjen
i lijep na njegovu licu. Tako izgleda drvo kada ga na jesenjem suncu napusti
posljednje zlatno lie. Tako izgleda zemlja kada led ili vatra progutaju njen
dosadanji ivot. Bila je bol, bila je patnja, najdublja patnja - no nije bilo
opiranja, nije bilo prigovora. Bila je suglasnost, predaja, sluanje,
upuenost i elja za suradnjom. Svetac je prinosio rtvu hvalei ju. Patio je,
smijeio se. Nije se snaio, a ipak je ostao na ivotu, jer bio je besmrtan.
Uzimao je radost i ljubav i davao ih, vraao - ali ne nekomu neznancu, ve
sudbini, svojoj vlastitoj. Kao to misao tone u sjeanju i pokret u spokoju,
tako su svecu potonula i iezla njegova djeca i svi posjedi njegove ljubavi,
potonula bolno - ali ne izgubljena, ve utonula u vlastitu nutrinu. Bila su
nestala, ali ne ubijena. Bila su preobraena, ali ne unitena. Vratila su se u
nutrinu, u nutrinu svijeta i nutrinu patnika. Bila su ivot i postala
prispodobe kao to sve jest prispodoba i u boli se gasi da bi kao nova
prispodoba odjenulo neko drugo ruho.
(1918.)
180
Zaviaj
Izmeu Bremena i Napulja, izmeu Bea i Singapura vidio sam mnogo lijepih
gradova, gradove na moru i gradove visoko u gorju, a kao hodoasnik na mnogim
sam zdencima gutljaj popio koji mi se poslije pretvorio u slatki otrov enje
za domom.
No od svih gradova koje znam najljepi je Calw na rijeci Nagold, taj maleni,
stari, vapski gradi u Schwarzwaldu. Sad kada zgodimice ponovno svratim u
Calw, polako krenem od kolodvora nadolje, pokraj katolike crkve, kraj Orla i
umskoga roga i Biskupskom ulicom uz Nagold sve do Vinske staze ili do
Briihla, zatim preko rijeke i donjom Konom ulicom, pa jednom od onih strmih
poprenih uliica to vode gore do trnice, zatim kroz predvorje vijenice,
pokraj dvaju monih starih zdenaca, bacim pogled i gore prema starim zgradama
Latinske kole, osluhnem u gostioniarevu vrtu kokodakanje njegovih kokoi,
udarim opet nadolje, pokraj Jelena i Konjia, a onda dugo ostanem stajati na
mostu. To mi je najdrae mjesto u gradiu, katedralni trg u Firenci naspram
njega nita mi nije.
I kad sada s toga lijepoga kamenog mosta pogledam niz rijeku, gore i dolje,
vidim kue za koje ne znam tko u njima stanuje. A kada iz neke od tih kua
proviri lijepa djevojka (kakvih je u Calwu oduvijek bilo), ne znam joj ime.
No prije trideset godina, iza svih tih brojnih prozora nije sjedila nijedna
djevojka i nijedan mukarac, nijedna starica, nijedan pas i maka koju nisam
poznavao. Preko mosta ne bi prola kola niti prokasao konj za kog nisam znao
komu pripada. 1 tako sam poznavao sve, mnogobrojne kolarce, njihove igre i
podrugljive nadimke, pekarnice i njihove proizvode, mesare i njihove pse,
stabla i hruteve i ptice i gnijezda na njima, i sorte ogrozda u vrtovima.
Zbog toga grad Calw posjeduje tu neobinu ljepotu. Ne moram ju opisivati, to
se nalazi u skoro svim mojim knjigama. Nikada ih ne bih imao potrebu napisati
da sam ostao u lijepome Calwu. Nije mi bilo sueno.
No kad sada (kao to se sve do rata dogaalo jednom u nekoliko godina) na
etvrt sata zasjednem na ogradi mosta preko koje sam kao djeak tisuu puta
sputao strunu za pecanje, duboko u
181
sebi osjetim udesno ganue kako mije lijep i neobian bio taj doivljaj:
neko sam imao zaviaj! Jednom sam u nekom malenom mjestu na Zemlji poznavao
sve kue i njihove prozore i sve ljude iza njih! Neko sam bio vezan za
odreeno mjesto na toj Zemlji, kao stoje stablo korijenjem i ivotom vezano za
svoje mjesto.
Da sam stablo, jo bih tamo stajao. Ovako, meutim, ne mogu poeljeti da
obnovim prolost. inim to katkada u svojim snovima i djelima ne hotei to
initi u zbilji.
Sada me gdjekad obuzme nostalgija za Calwom. No kada bih tamo stanovao,
svakoga bih sata danju i nou eznuo za onim lijepim starim vremenom od prije
trideset godina koje je davno proteklo ispod lukova staroga mosta. To ne bi
bilo dobro. Zbog koraka koje smo uinili i smrti kojima smo umrli ne trebamo
aliti.
Trebamo samo povremeno svrnuti tamo pogled, proetati Konom ulicom, na etvrt
sata zastati na mostu, pa makar samo u snu, a ni tada preesto.
(1918.)
ena na balkonu
Kada sam nedavno za velikih vruina putovao okolicom Milana, iznova sam se
toga sjetio. Proteklo je otada nekoliko godina.
Bilo je to kasnoga ljeta 1911. Po uarenoj vruini onoga vrelog ljeta vozio
sam se pokraj mnogih presuenih rijenih korita, ugnjavljen vruinom, ali ne i
rijekom putnika koja obino preplavi te krajeve. Na poljima nije bilo ni ive
due, kolodvori su bili zamrli. No u mome je vlaku sjedio jedan postariji
gospodin iz sjeverne Njemake kojega sam unatrag dva dana stalno negdje
susretao. Putovao je prvim razredom, ja treim, ali smo se stalno sretali u
vagon-restoranu i na drugim mjestima i svidjela mi se njegova trijezno
pametna, poneto una konverzacija. Moglo mu je tada biti godina kao meni
sada, i uz njega sam se sam sebi doimao poput djeaka.
182
Milano je bio opustio; na kolodvoru nije bilo buke, na ulicama nikoga, jedva
da vidi pokoju koiju. Iza pranjavih aluzina, u kouljama kratkih rukava
kretali su se ljudi kao polagane sjene.
Stari gospodin kojega sam prije dva sata ponovno sreo u vagon-restoranu,
takoer je siao s vlaka, a hotelski mu je posluitelj preuzeo prtljagu.
Gospodin mije u odlasku ovla kimnuo glavom, doviknuo "dovienja!" i nestao u
jednom od elegantnih hotela u kompleksu, dok sam ja sjeo na tramvaj i potraio
staro konaite koje sam posjeivao od svoga prvoga putovanja po Italiji.
Ulica je bila izumrla, a ispred moje malene zadimljene gostionice nije bilo
drugoga ovjeka doli staroga dronjavog bijednika koji je pogrbljen i zlovoljan
u bijeloj debeloj ulinoj praini tapiem eprkao opuke. Padrone moga
konaita nije se pojavio, ve me do sobe odveo sluga, i tamo sam se svukao,
oprao i cijelo poslijepodne proveo iza sputenih aluzina u koulji itajui
knjigu i pijuckajui limunadu. No naveer, premda se jedva malo ohladilo,
rijeke ljudi, a i ja s njima, slijevale su se prema hotelskome kompleksu i
etalitima, prodavai novina izvikivali su svoje naslove, trgovci naranama i
torbari s vlanim krikama lubenice oivljavali su ulicu. Gospodski koijai,
ija su gospoda bila na ljetovanju, u lijepim su koijama vozili u etnju
svoje prijateljice i prijatelje. Automobile se tada rijetko vialo.
Iscrpljen od neprospavane noi i nimalo boljeg raspoloenja, idueg sam
popodneva nastavio putovanje. Pritiskala me vruina, praina i umor. No elio
sam barem prije povratka u Njemaku jo jednom se naspavati i jedne veeri
udisati talijanski zrak. Stoga odluih izai u Comu. Tako sam i uinio i tek
to sam se maknuo od sunanoga kolodvora i s putnom torbom u ruci zaao u
gradi, iz dvoprega mi kimnu moj poznanik od prekjuer.
"Postaje neizbjean", pomislio sam, ali u biti nisam imao nita protiv da se
ponovno sretnem sa starim gospodinom. No, on je najprije u svojoj meko
ogibljenoj koiji brzo zamaknuo za ugao, dok sam seje zaputio prema katedrali,
a zatim prema lijepom mjestacu uzjezero da bih potraio konaite. To je
uskoro
183
bilo rijeeno, jer Como je bio prazan i svaka je gostionica pruala dovoljno
mjesta.
Kako je sunce zalazilo, a iz jezera se uzdizala bogata, raskona veer i
daleke obale zasipala ljubiastom prainom, osjeao sam se dobro i radovao se
to u prije povratka u domovinu jo jednom udahnuti talijansko ljeto.
Zahvalno sam etao lijepim gradiem u kojem su iz veernjih domova milili
pospani ljudi. ene su odlazile u katedralu mirkajui usuprot suncu, imuna
je mlade u bunim jednoprezima odlazila izvan grada ili se u slamnatim
eirima i bijelim hlaama, utim cipelama, s karanfilom u zapuku i
virdinkom u kutu usana etala ulicama koje su se polako budile. Zasvirala je
usna harmonika, ista cipela zauzeo svoje mjesto, na koje je sad pala sjena,
a muterije stadoe pristizati; vlasnici malenih kafia podizali su platnene
strehe i brisali mramorne stolove pred lokalima. Za petnaestak minuta cijeli
se pospani grad promijenio i oivio, konobari su balansirajui nosili porcije
sladoleda i boce vermuta izmeu zauzetih stolova, djevojke su u dugim redovima
nasmijane prolazile gradom, as slone u provokativnoj oholosti, ak stidljive
i plahe pred mukom mladei. Najednom, iza ugla piazze pojavi se vergl i uz
njegovo glasno krebetanje zaplesae krasni mladi ljudi, lijepo i hvastavo.
Sve je to za mene bio povratak dobro mi znanih slika i osjeaja, usamljeno
tumaranje prisojnom stranom veernje veselih ulica, ples na uglu ulice, vermut
za pranjavim mramornim stolom, pogled na lijepe djevojke i zvui njihovih
glasova dok uveer odvano i pune iekivanja pjevaju stih neke pjesme za
ples. To su sati kada mladi putnik sa sjevera sanjarski i blaeno luta
ulicama, gleda za djevojkama i promatra plesove sve dok punina i privlanost
ne ponu goriti, sve dok se mladi ne osjeti usamljenim te bi tota dao samo
da na as bude prisnim dionikom i pripadnikom toga malenoga veselog sajma
tatine i ljubavi. Mladi Nijemac tada se obino rano povue u neku mirnu krmu
da sjetno pojede rioto i zamiljen provede veer uz veliku bocu domaega
vina.
Sve mije to bilo poznato te sam etao tom lijepom, uzbudljivom vrevom s
nasmijeenom nadmoi prisjeajui se mnogih slinih veeri. Na koncu sam sjeo
u otariju, pojeo rioto i popio
184
nekoliko aica domaega vina. Tada se osjetih dovoljno okrijepljenim da kao
skroman promatra ponovno pribivam toj veernjoj ivosti, pa sjedoh ispred
kafia na uglu draesnoga trga uz jezero. Pijuckao sam au vode s ledom,
gledao kako jezero uranja u suton, a planine postaju prohladno modre, puio
sam bris-sago opirui se slatkomu iskuenju u koje me dovodila oputena etnja
mnotva ljudi, pjevuenje djevojka, vreli smijeh plesaa.
"Dobra veer", ree netko pokraj mene: preda mnom je stajao stari gospodin
kojega sam ve toliko puta sreo. Nosio je svijetlo ljetno odijelo i puio
lijepu, solidnu, uvoznu cigaru, govorio svojim hladno bistrim sjevernjaki
obojenim njemakim, a ja sam se iskreno radovao to ga imam uza se. Sjeo je
kraj mene i naruio limunadu, ja bocu rebbiola. Ubrzo smo se raspriali. Sve
to sam doivio i o emu sam mislio taj je stari pametni gospodin takoer
doivio i o tome razmiljao, samo pametnije, staloenije i odreenije.
"Sigurno ste u Italiji ve imali i neku ljubavnu pustolovinu", rekao je
dobronamjerno. "Ona je dio ovoga."
Rekao sam polako i sanjarski: "Pa da ..."
A on se ponovno nasmijei govorei: "Zar ne? Na alost, uvijek je isto. Za
ovih lijepih veeri ovjek hoda iza mladih Talijanki i u svaku bi se mogao
zaljubiti, a posrei li se koji put, pa ju ovjek dobije u naruje, najednom
vidi da je jedna od onih to hoe novac. Da, teta."
Snudeno sam utio. Taj ovjek nije bio prijatelj iluzija. Pio sam dobro vino
i pogledavao preko veernjega trga i tada nasuprot meni na gornjem katu hotela
ugledah enu kako izlazi na uzak balkon, visoka, u bijelom, blijeda lica i
tamne kose, od sumraka ve napola nejasna. Izala je kratko zakoraknuvi i
obje ruke poloila na eljeznu ogradu kretnjom toliko velikodunom i
plemenitom da me prikovala.
"Je li vino dobro?" ljubazno upita stari gospodin. Od srca ga preporuivi,
naruim mu au vina. Kuao je gutljaj i pohvalio pie, i dok sam mu dotakao
au primijetih da i on pogledava prema eni na balkonu. No nita nije rekao,
pa smo neko vrijeme samo sjedili zavaljeni u stolce i gledali navie gdje je
usamljena vitka figura u bijelome stajala u sve debljem mraku.
185
"I ona je posve sama", rekao je stari gospodin. Nita ne odgovorili. Obojica
smo pogledavali prema gore povremeno ot-pijajui gutljaj dobroga vina.
"Da," ponovno otpoe, "trebalo bi otii gore i malo se potruditi oko gospoe,
zar ne? Zgodnomu mladiu moralo bi biti posve normalno da mlada lijepa dama
nije voljna cijele veeri stajati sama na balkonu na treem katu i promatrati
kako se dolje plee."
Popio sam au vina. Boca je bila prazna. Naruio sam jo jednu pa nam
natoio. Spustila se no i trg se smirivao, stolovi ispred kafia bili su jo
popunjeni, ali su vani plesali tek rijetki parovi. Gore na balkonu jo uvijek
je, bijela i usamljena, stajala nepoznata ena.
Stari je gospodin polagano ispio au. "Vino je doista dobro", rekao je svojim
jasnim jezikom koji je svakoj, i najmanjoj istini davao posljednju pomast i
potvrdu. Poeo sam ga mrziti, tog starog kibica.
Tad mi on iznenada spusti ruku na rame, onim besramno dobrohotnim nainom
kojim se stari ljudi osveuju mladima jer sami vie nisu mladi.
"Poao bih kui", rekao je. "Vjerojatno je ve dovoljno svjee za spavanje."
"Je", rekao sam nita ne mislei.
"Sigurno. A vi ete vjerojatno jo malo ostati sjediti, pijuckati vino i
motriti na balkon, zar ne? Sretno! ena dobro izgleda, to je sigurno istina. -
No, znate, dragi prijatelju, dosta sam star, a unato tomu mogu izvrsno
spavati. Nije uvijek bilo tako. Kada sam bio mlai, bio sam isti kao vi.
Vidite, veeras sam vas promatrao i moram rei da ste me fantastino
podsjetili na moju vlastitu mladost. Ni vi ni ja ne spadamo meu one mukarce
koji trae pustolovine i osvajaju ene. Mi smo od onih koji pogledavaju prema
balkonima sjedei dolje sami, pijui vino. Moda jo niste sami toga sasvim
svjesni. No vjerujte mi, to se vie nee promijeniti, esto sam to promatrao.
U najranijoj mladosti ovjek bi jo mogao uiniti neto protiv toga, odgojem,
kada bismo imali odgajatelje koji bi nas doista eljeli odgajati da budemo
sretni. Poslije ovjek ostane onakav kakav jest, a vi ete i
186
i

sutra i ubudue pred drugim balkonima sjediti isto kao danas pred ovim ovdje.
I sa mnom je tako bilo. Dok jo bijah mlad, vjerovao sam da moja bojaljivost
potjee od moga siromatva. No, obogatio sam se, a nita se nije promijenilo.
- Idem sada, laku no!"
I otiao je, prokletnik. Deset sam ga puta htio prekinuti i zamoliti da me
potedi svoje mudrosti, ali nisam uspijevao, bio sam kao paraliziran i
zaaran. Neastivi! Pozvao sam konobara. Stari je gospodin tono platio svojih
par oldi za limunadu, a dvije boce vina prepustio je mojoj brizi.
Kada sam ustao, pogled mije i protiv volje jo jednom svratio na balkon. Malen
i beznaajan visio je na tamnome proelju. ene vie nije bilo.
(1913.)
Proljetna etnja
Sad ponovno sitne, svijetle suze lee na smolastim pupoljcima lia, a prva
paunad na suncu iri i skuplja svoje barunasto ruho, djeaci se igraju
zvrkovima i kamenim kuglama. Veliki je tjedan, pun i prepun zvukova, bremenit
uspomenama na jarke boje pisanica, na Isusa u vrtu Gethsemani, Isusa na
Golgoti, na muku po Mateju, na prva ushienja, prve ljubavi, prve mladalake
melankolije. umarice se njiu u mahovini, abljaci se sjaje uz rubove
livadskih potoka.
Samotan putnik, ne razlikujem izmeu nagona i prisila svoje nutrine i koncerta
toga rasta koji me tisuama glasova izvana okruuje. Dolazim iz grada, nakon
vrlo dugoga vremena ponovno sam bio meu ljudima, sjedio u vlaku, gledao slike
i skulpture i sluao predivne nove pjesme Othmara Schoecka. Sada mi veseo
povjetarac licem lahori kao to meko zapuhuje zanjihane umarice, i u meni
kovitla rojeve uspomena poput vrtloga praine, a iz uzburkane mi krvi do
svijesti dopire opomena na bol i prolaznost. Kamene na putu, jai si od mene!
Stablo na livadi, nadivjet e me, a moda ak i ti, maleni grme malina, a
moda ak i ona njenoruiasta umarica.
187
Na trenutak osjeam, dublje no ikada, prolaznost svoga oblija i osjeam
privlanost preobrazbe, u kamen, u zemlju, u grm malina, u korijen stabla.
Moja se e grevito hvata znakova prolaznosti, zemlje i vode i uvela lia.
Sutra, prekosutra, uskoro, uskoro u biti ti, bit u lie, zemlja, korijen,
vie neu pisati rijei na papiru, vie neu mirisati predivni eboj, neu
vie u depu nositi raun od zubara, vie me nee opasni inovnici muiti
domovnicom, plovit u kao oblak u plavetnilu, tei kao val u potoku, pupati
kao list na grmu, utonuo u zaborav, u tisuu puta uenu mijenu.
Jo deset i jo sto puta ti e me iznova uhvatiti, opiniti i zatoiti, ti
svijetu rijei, svijetu miljenja, ljudi, svijetu uveana zadovoljstva i
grozniava straha. Tisuu puta oduevit e me i uplaiti, pjesmama pjevanim
uz glasovir, novinama, telegramima, vijestima o smrti, obrascima za prijavu i
svim svojim dran-gulijama, ti svijetu pun zadovoljstva i straha, ljupka opero
puna melodijskoga besmisla! Ali nikada, dao Bog, neu te posve izgubiti,
molitvo prolaznosti, pasionska glazbo mijene, spremnosti za umiranje, voljo za
ponovno roenje. Uvijek e se Uskrs ponovno vraati, zadovoljstvo se uvijek
iznova pretvarati u strah, strah u spasenje, bez tuge e me pjesma prolaznosti
pratiti na mojim putima, puna privole, puna spremnosti, puna nade.
(1920.)
Crkve i kapele Ticina
Jedno od uda juga koja protestantskoga sjevernjaka doekuju u krajevima juno
od Alpa, jest i katolianstvo. Ne mogu zaboraviti kako je na mom prvom
mladalakom putu po Italiji to djelovalo na mene, sina iz stroge protestantske
obitelji, kako sam zauen i oaran promatrao to posve normalno i naivno
obitavanje jednoga naroda u njegovim hramovima, njegovoj religiji, tu stoernu
snagu Crkve iz koje je neprestano dotjecala struja boje, utjehe, glazbe,
titraja i poticaja. Premda je katolianstvo u Italiji i u alpskim zemljama u
opadanju (u Ticinu je to vidljivo, a veina lijepih starih crkvenih zdanja
danas vie ne bi bila mogua), jo uvijek je, u usporedbi sa sjeverom, Crkva
nazona
188
svojom vidljivou i ini snano majinsko sredite ivota. A na ovjeka
odrasla na protestantizmu i muenjima savjesti nita ne djeluje snanije i
dirljivije od pogleda na naivnu pobonost koja se pokazuje i ukraava.
Svejedno da li u nekom hramu na Cejlonu ili u Kini ili nekoj ticinskoj kapeli,
taj pogled na nas uvijek djeluje kao sjeanje na izgubljena djetinjstva due,
na daleke rajeve, na blaenu primitivnost i nevinost religiozna ivota, i nama
duhovno nezasitnim Europljanima nita ne nedostaje vie od upravo tog
zadovoljstva i te nevinosti. Dok prelazim preko Alpa, onako kao to mi duu
gane daak toplijega podneblja, prvi glasovi zvonkoga jezika, prve terase
okota, tako me njeno i opominjui gane i pogled na brojne lijepe crkve i
kapele, poput sjeanja na neko meke, blae, materinski blisko ivotno stanje;
na djetinjije, jednostavnije, pobonije, radosnije ovjetvo. I sve sam manje
i manje mogao osjeajem razluiti katoliku od antike pobonosti. Isto kao
to prastari, rimsko-sredozemni nain obrade tla, izgradnje terasa s okotima,
dudovima, maslinama, ovdje dolje neuniten opstoji u svojim drevnim i vrstim
oblicima, tako se jo i danas u zemljama juno od Alpa zadralo neto od
pogansko-pobonoga, vedroga, slikama oparanoga, zdravoga antikoga kulta i
vjere. Gdje je u rimsko doba stajao hram, danas stoji crkva, gdje je u ono
doba stajao malen, primitivan kameni stup nekog poljskog duha ili umskoga
boanstva, danas stoji kri, gdje je tada stajalo maleno seosko svetite neke
nimfe, najade, boga polja, danas stoji stup sa slikom ili kapelica nekog
sveca. Kao u davna vremena pred kapelicom se igraju djeca, kao u davna vremena
kite ju cvijeem, putnik i pastir odmaraju se na tom mjestu, uz nju raste
empres ili hrast, a jedne ljetne nedjelje u lijepoj povorci u haljama modre i
zlatne boje svratit e i biskup te posvetiti i blagosloviti to maleno svetite
da ne padne u zaborav i da iz tog mjesta i dalje struji utjeha i radost,
podsjeanje na Boga i sjeanje na nae najvie ciljeve.
U Ticinu sam to uvijek osobito snano osjeao. Da se nalazite na junome
podnoju Alpa, da ulazite u zemlju sunca i najstarije europske kulture, o tome
vam ne govori samo toplina sunca, zvuk lijepoga jezika, mudra terasasta
gradnja vinograda, ve isto
189
tako i sva ona pobona zdanja, stara i nova, sve one crkve, kapele, stupovi sa
slikama. Sva su lijepa, bez ikakve iznimke, jer Ti-cinci su od davnina odlini
graditelji i zidari i u Italiji su pomagali u podizanju nekih od najveih
graevina. Uvijek je i bez iznimke lijep i poloaj crkve, sjetimo se Lugana,
Tesseretea, Ronca, St. Abbondija kod Gentilina, Breganone, Madonne del Sasso.
Prilaz svetitu takoer je uvijek lijep i dobro osmiljen. Cesta ili most
obrubljeni zidovima blagom nas prisilom vode ravno prema crkvi, a prije ulaza,
uvijek nas doeka slobodan prostor i ovjek ne ulazi u crkvu zadihan od
penjanja, ili zatran od sputanja niz brijeg, ve hodoasnika najprije
prihvati ravan, ma koliko malen, slobodan prostor uz koji stoji nekoliko
stabala, a ulaz je najee zasjenjen i zatien predvorjem. Jo iz daljine to
predvorje s tri ili pet lukova, sjenovito i dostojanstveno, esto zove i
poziva k sebi.
Kao i sve zgrade u toj zemlji bogatoj kamenom i siromanoj drvom, i crkve i
kapele cijele su od kamena. U malim planinskim seocima crkvice su neobraene i
neobukane, golih zidova, krov je takoer od neobraenih ploa od kriljevca,
i odlikuje ga samo zabat i zvonik. Na drugim je mjestima graevina o-bukana i
oslikana, nerijetko predivno, premda podneblje ba i ne pogoduje zidnim
slikanjama na vanjskim zidovima. Viaju se i siromane i vrlo jednostavne
crkve, ali ne i propale.
Kako usred grada ili sela crkva daje najsnaniji naglasak, a campanile
odreuje siluetu mjesta, tako posvuda pradavna pobonost struji zemljom sve do
naputenih i teko dostupnih dolina i gora. ak i u najzabitnijem kraju, ima
li koza na ispai i ljudi koji idu trbuhom za kruhom, ponegdje jo stoji neko
malo svetite, kapela na zavoju puta, ispod ije strehe prolazi cesta i pod
kojom se na kii moe otpoinuti, pokoji stup sa slikom, djetinje lijep, a
izmeu starih zidova, ispod kamenoga krova, maleni zid oslikan starim,
izblijedjelim bojama. U proljee ispred svakoga od njih stoji aa, vr,
limena posuda u koju djeca stavljaju cvijee.
Ne ue li nikada u neki od hramova Bojih, ovjek ipak posvuda nalazi
upozorenja na njih. Tko na kamenom planinskom
190
grebenu eli otpoinuti, s uarene se seoske ceste skloniti u hlad, taj
zahvalno uiva u tim graevinama. One su svakomu dobrodole i samo kao ures
krajolika, kao odmorita, putokazi, kao poivalita za pogled koji skakue
gore-dolje po brdovitu kraju. No unutra, esto su bogate lijepim i rijetkim
stvarima. Od Lui-nijevih18 slika u Luganu sve do nepoznatih malih planinskih
kapelica posvuda se u ticinskim crkvama pronae neka slika, freska, oltarni
reljef, krstionica, gipsana figura koja svjedoi o uskoj povezanosti te
brdovite zemlje s kulturom klasine Italije i o starome daru Ticinaca za
likovnu umjetnost. Mogao bih navesti stotinu primjera, no ovim redcima ne bih
elio upozoravati na ovu ili onu pojedinost i glumiti vodia. Kudikamo je
ljepe ii bez vodia i tko pjeaci Ticinom brzo e se na svoju sreu uvjeriti
da se posvuda, usred najdivnijih krajolika, jo mogu pronai tihi, prekrasni
ostaci drevne umjetnosti.
Drage crkve Ticina, drage kapele i kapelice, koliko sam dobrih trenutaka
proveo kao va gost! Koliko ste mi radosti pruile, koliko dobroga hlada,
koliko sree vaom umjetnou, koliko podsjeanja na ono to je nuno, na
radosnu, hrabru, ivotnu pobonost bistra pogleda! Koliko sam misa u vama
posluao, koliko pjesama upljana, koliko sam ivopisnih procesija gledao kako
naviru iz vaih portala i nestaju u svijetlom krajobrazu! Vi pripadate ovoj
zemlji kao planine i jezera, kao duboko usjeene divlje doline, kao udljivo
razigrana zvonjava vaih zvonika, kao sjenoviti grotto19 u umi i stari
roccolo na breuljku. Ugodan je ivot u vaem hladu, pa i ljudima druge vjere.
(1.920.)
* Bernardino Luini (oko 1485. - 1532.), talijanski renesansni slikar.(pnm.
prev.) y Naziv za toionicu vina u Ticinu.
191
Ples*
Gro tto, stabla, kia, sumrak,
unutra svjetlo, krmar, glazba, njena, seoska, ples,
gledano kroz mreu bukovih stabala,
Marija plee u crvenoj opravi.
Nakon duge ege i sue pala je kia. Gromovi su praskali, prsnulo je nekoliko
zrna tue, nakon prve zaguljive sparine rairila se blaga svjeina, nadaleko
mirie na zemlju, kamenje i gorko lie, spustila se veer.
U umi, na prisojnoj strani planine, nalaze se seoski grotti i vinski podrumi,
maleno, patuljasto, bajkovito selo u umi, sve sama proelja kamenih kuica
koja nemaju stranje strane jer se krov i kua gube u brijegu u ijoj su
utrobi iskopani duboki podrumi. Tu lei vino u velikim bavama, vino od prole
jeseni, pa i odpretprole, starijega nema. To je blago groano crno vino i
ima osvjeavaju i kiselkast okus po vonome soku i lupinama od bobica groa;
debele lupine kalifornijskoga groa daju mu kiseo okus na koji se ovjek mora
naviknuti da bi ga cijenio.
Sjedimo uz grotto na strmom umskom obronku na malenoj terasi do koje se
uspinje nespretnim stubama i na kojoj ima mjesta za dva stola. Gorostasna se
uzdiu stabla, stara divovska stabla, kesten, platana, bagrem. Na vrhu kia
bez prestanka rominja umilnom melodijom, no skoro se nijedna kaplja ne sputa
do nas, sve se gube u gustoj strehi od lia i slijevaju niz tamna stabla.
Sjedimo u mraku s ruiastim vinom u malim bijelo-plavim zemljanim kupicama.
Ispod naega terasastog otoia, okomito ispod nas, svjetluca crvenkasto
svjetlo podrumskoga predvorja, pogledavamo nadolje kroz gusto lie starih
bukvi. Na svjetlu svjetiljaka veselo se sjaji mjed: rog lei na koljenima
mukarca pred kojim je kupica vina. On prinese rog usnama,, ovjek do njega,
napola vidljiv, uzme bas-trubu i kad zasviraju, pridrui im se i trei glas,
neko njeno drveno glazbalo to podsjea na fagot. Sviraju potiho, suzdrano,
pametno, dobro znajui da sjede u malenom,
' Rukopis je opremljen samo podnaslovom.
192
uskom predvorju i da imaju malo sluatelja. Sviraju seosku glazbu, veselo,
srdano, ne bez ganua i humora, savreno sigurni u taktu, poletni, ne sasvim
isto ugoeni. Glazba je upravo kao i vino koje pijemo: dobra, nevina, seoska,
pouzdana, bez pod-muklosti i estokih podraaja.
Tek to su do nas doprli zvui, tek to smo se na uskoj klupi okrenuli da
bismo gledali to se dolje zbiva, ve se pojavie plesai. U ostatku dnevnoga
svjetla koje jo oklijeva na malenome trgu ispred podrumskoga ulaza, u ostatku
svjetlosti svjetiljaka koja tee iz predvorja pleu tri para. Vidimo ih kroz
gustu mreu bukovih stabala koja ih esto zaklanja.
Prvi su par dvije djevojice, jednoj dvanaest, drugoj sedam godina. Starija je
sva u crnome, crna pregaa, crne dokoljenice, crne cipele. Mlada je sva u
svijetlome, bijela pregaa, bose noge, bosa stopala. Stanja plee vrlo
pravilno, strogo u taktu i savjesno, dobro joj ide, ne grijei u koracima,
pouruje i zastajkuje na pravome mjestu, lice joj je ozbiljno i poput blijede
latice jedva primjetno pliva u vlanoj, mlakoj tami veeri i ume. Mlaa,
sedam joj godina, jo ne zna pravilno plesati, tek eli nauiti. Koraci su joj
sveano dugi, neprestano gleda u noge svoje partnerice koja ju tiho poduava,
punanu donju usnu lagano dri zubima povuenu nagore. Obje su djevojke
ispunjene ozbiljnou i sreom, a ples im odie djetinjim dostojanstvom.
Drugi se par sastoji od dvojice mladia, dvadesetogodinjaka. Prvi, vii,
gologlav je i ima kratke kovre, drugi na glavi nosi nakrivljen pusten eir.
Obojica se malo smjekaju i obojica se predaju plesu s poneto napregnute
volje silno se trudei da svaki pokret izvedu ne samo tono, ve i da ga
ukrase to veom iz-raajnou. Daleko od sebe pruaju spojene ruke, zabacuju
glavu u zatiljak, povremeno duboko unu, obojica uvuku lea pokuavajui
izvesti najtee figure. Njihov ples potie puhaa na drvenome glazbalu i on
svira s vie njenosti i eznua. Dva se plesaa smjekaju, onaj vii,
predano, blaeno, zaljubljeno u sebe i u svoj ples, onaj drugi vragolasto i
blago zbunjeno, jednako spreman prihvatiti lagan podsmijeh kao i pobrati
pohvale. Onaj vii lake e snai u ivotu.
Dvije djevojke koje ine trei par zovu se Luigina i Maria i obje sam prije
dvije godine gledao kako odlaze u kolu. Luigina
193
je junjakoga kova, laka, vrlo vitka, vrlo mrava, njezine visoke njene noge
i dugi tanki vrat puni su opore ljupkosti. No mnogo je ljepa Maria kojoj sam
jo donedavno govorio ti, ali se sada vie i ne usudim. Licejoj je vrsto,
svjee, oi svijetloplavei odlune, kosa gusta, smea, a oblici i pokreti ve
jedri i djevojaki, doima se pomalo tromom, ali joj je pogled snaan i rasan.
Da sam momak iz sela, ne bih nijednu drugu uzeo osim Marije. Nosi crvenu
opravu, uvijek nosi crveno ili ruiasto. Maria plee s Luiginom, crvena joj
oprava ponegdje proviri pa se ponovno izgubi iza bukova lia. Obje djevojke
vrlo lijepo pleu, pune su sree, nisu vie sputane dubokom djejom
ozbiljnou kao one dvije manje jo neosloboene, a niti su tate kao dva
mladia. Njima dvjema, Mariji i Luigini, najbolje pristaje mili, njeni zvuk
puhaa, vesela glazba bogata ukrasima i skokovima. Iznad glava im plee zeleni
umski suton, na elima im malen odsjaj svjetla iz predvorja, a noge koraaju
vrsto, sitno i gipko.
Tako je to, tamo dolje; iza crnih oblaka od bukovih stabala jo tee
svjetlost, tamo tee glazba, tamo pleu mladi ljudi, a drugi stoje naslonjeni
na stup predvorja, gledaju ih, hvale, kimaju glavom, smiju se. No ovdje u
mraku sjedimo mi, mi drugi, mi stranci i umjetnici, na nekom drugom svjetlu,
nekom drugom zraku, oplahnuti nekom drugom glazbom. Nas ushiuju i
oduevljavaju stvari koje oni tamo ne vide: sjena lista na kamenu,
izblijedjela modra boja na bluzi etelice. Mi zavidimo i eznemo za stvarima
koje su onima prijeko bezvrijedne i posve obine. Oni pak u nas vide neobine
stvari i navade na kojima nam takoer zavide, a koje su nama odavno dojadile.
Moemo, ako hoemo, otii k onima prijeko; nije nam zabranjeno s njima se
pomijeati, sjediti uz njihovu glazbu, s njima zaplesati. No mi ostajemo ipak
u mraku ispod starih platana, sluamo melodije trojice puhaa, promatramo
ljupku svjetlost to gasne na svijetlim licima, oslukujemo Marijinu crvenu
halju kako umi i bori se u tami to sve vie pada, i zahvalno udiemo arobni
dah sumraka i blaeni mir malenoga seoskoga svijeta ija igra dotie samo nae
oko, ija nevolja nije naa, ija nam srea ne pripada.
Toimo ruiasto vino u modre glinene kupice dok se dolje rasplesani likovi
sve vie pretvaraju u sjene. Nestaje i crvena
194
Manjina oprava stapajui se s tamom. A svijetla, poput cvijea blijeda lica
gasnu i tonu. Samo topla crvena svjetlost u predvorju die jae, i mi odlazimo
prije negoli i ona istee.
(oko 1921.)
Biljeka s putovanja
Travanjsko je vrijeme, u odrazu mokrih ulica na trenutak zasja plavetnilo i
sunce, a kada vjetar naas zastane, posvuda pjevaju kosovi.
U malenom sam gradiu Jure koji se naslanja na planinski lanac sivih stijena i
gleda preko beskrajna arena prostranstva prema dalekim Alpama.
Sino sam stigao ovamo odazvavi se pozivu da omanjem drutvu ovdanjih
ljubitelja umjetnosti itam svoje pjesme. Ponovno su mi se, kao skoro svaki
put pri takvim pothvatima, neobino mijeali osjeaji, bio sam pomalo potiten
i pomalo tuan, a u pozadini tih osjeaja stajalo je pitanje: "Koja je svrha
tvoje dananje aktivnosti? Ima li tvoje itanje pjesama ikakva smisla? Jesi li
doputovao ovamo doista samo zato da bi naveer tijekom jednoga sata zabavljao
nekolicinu ljudi? A sam tvoj pjesniki rad - ima li smisla? Je li to neto
drugo osim prolazne zabave, za tebe i za itatelje?"
Ipak sam sino u maloj dvorani odrao svoju veer poezije trudei se dati joj
neki smisao, pa stoga ni ovaj puta nisam mario ni za svoju poeziju ni za
zabavu sluatelja, ve sam se posve usredotoio na predodbu: "Moda u ovoj
dvorani sjedi neki ovjek, moda ak i dva, i tomu je ovjeku sueno da u ovom
veernjem satu bude ranjen ili ga sudbina opomene jednom jedinom rijeju koja
za njega biva opomenom i upozorenjem, koja za njega vie nije zabava,
knjievnost i stvar obrazovanja, ve neposredno zalazi u njega, stvara mu boli
i radosti i na trenutak donosi novi poticaj nastanku i borbi njegove due."
Tako sam razmiljao itajui svoje pjesme, ne kao da su to pjesme i moje
djelo, ve kao da su udice koje zabacujem da bih namamio ljude. I dok sam
napeto i sveano iitavao pjesme, naglaavajui u njima samo ono duhovno i
opominjue, u menije smijeei se
195
sjedio dvojnik i sve to promatrao s pomalo poruge, pomalo suosjeanja,
ljubazno strpljiv. 1 tako je veer dobro prola; jer sve uspijeva, sve je
mogue, sve ima smisla kada je dvojnik u nama nazoan i kada gleda. No ipak je
u meni preostao i dio potiteno-sti i tuge, potreba za opravdanjem mojih
postupaka i moga ivota, tajanstvena praznina. Do kasno u no sjedio sam s
nekolicinom mladih ljudi kod svoga domaina, pokuavao u razgovorima dobaciti
koju rije, osjeao s odreenom tugom i ironijom da nitko od nazonih veeras
od mene nije dobio nita drugo osim prolazne zabave, a onda sam uutio,
oprostio se i poao u postelju, ali sam vrlo malo spavao.
No danas, ovoga udljivoga travanjskog prijepodneva, ostao mi je nakon doruka
jo sat vremena za etnju gradom. Poao sam zajedno s mjesnim upnikom s kojim
sam se juer donekle sprijateljio, a kada smo se pribliili kolodvoru s kojega
je za pola sata polazio moj vlak, on mi sa aljenjem ree da me ne moe dalje
pratiti jer da mora obaviti pogreb. Upitao sam tko je pokojnik, a upnik ree
da na ukopu nee biti nikoga osim pogrebnika i andara, jer da je pokojnik
nepoznata skitnica koju su juer pronali mrtvu na obali rijeke, napola u
vodi, s malom prostrijel-nom ranom na glavi i malim revolverskim zrnom u
mozgu; i da mu do sada nisu uspjeli saznati ni imena ni podrijetla.
Sada sam najednom znao da nisam posve uzaludno doputovao ovamo sa svojim
pjesmama u putnoj torbi. Zapala me dunost koja mi je istog trena ogrijala
srce i uskoro sam poao sa upnikom na groblje na kojem smo se, gacajui po
vlanoj, blatnoj zemlji uspeli do mokrog, svjee iskopanog groba. Posljednji
grob do njega, onaj od juer, bio je prekriven visoko naslaganim vijencima iz
kojih su, vlane i mlohave, visjele bijele vrpce sa zlatnim slovima. Od
andara sam saznao sve to je znao o pokojniku, ak je iz svoje grube kone
lisnice izvadio i malo, smijeno lagano revolversko zrno i ja sam ga dotaknuo.
Zatim smo koveg s bezimenim spustili u raku, od mene je dobio zelenu
granicu, koju sam bio otkinuo s grobljanske ivice, a od upnika psalam,
Oena i sveano "Spomeni se, ovjee, da si prah i da e se u prah
pretvoriti." Nisam uope sumnjao da smo tu pokopali jednoga od mojih drugova -
putnika namjernika - jednoga od onih bez domovine i graanstva prema kojima
sam cijeloga ivota
196
gajio neku vrstu ljubavi i razumijevanja i koji su mi bliskiji od
besprijekornih starosjedilaca. Smijekom sam svome bratu poslao pozdrav u
vlanu raku, blagoslovio ga i sluao upnika kako milo i srdano izgovara
psalam dok mu oko gole glave vihore snjene pahulje. Oprostio sam se od
ukopnika, od andara, od groba i pohitao prema kolodvoru, stigao na vlak i
otputovao, zadovoljan svojim putovanjem, s nekoliko stihova psalma u glavi i
uvjeren da e jednom i na mome grobu netko stajati i smijeiti se i za mnom
spustiti zelenu granicu.
(1922.)
Egzotina umjetnost
Od kraja sedamnaestoga stoljea kineska je umjetnost, napose porculan i
vezovi, poela stizati u Francusku, tamo je brzo djelovala, pa su je europska
umjetnost i moda osamnaestoga stoljea preradile u obliku razigranih
"chinoiseries". Negdje sredinom devetnaestoga stoljea ovamo je stigao, ovaj
put iz Japana, nov val istonoazijske umjetnosti, takoer preko Pariza odakle
je i djelovao. Oba puta bili su to proizvodi kasne, ve izvjetae-ne
klasicistike umjetnosti, bio je to upravo onaj dio egzotike koji je zbog
europske udaljenosti od prirode i stanovitoga zamora morao djelovati najmanje
zaudno. Poznata je ona vrlo zamjetna sposobnost prilagodbe impresionizma
japanskom drvorezu i kliiranju. Ostala umjetnost egzotinih zemalja za Europu
nije postojala, barem ne kao umjetnost, u najboljem sluaju kao etnografski
specijalitet.
U meuvremenu, u posljednjih deset godina i to krajnje ubrzano, egzotina je
umjetnost u Europi poela djelovati. Tek to je splasnulo zanimanje umjetnika
i ljubitelja umjetnosti za Egipat, tek to su visoko razvijene umjetnine iz
Kine, Indije, ijama, Jave kod nas donekle postale poznate, zapljusnuo nas je
posve nov val, prava, divlja egzotika, crnaka plastika, rezbarije i pletiva
Oceanije. Plesne maske i kumiri, primitivno-erotske umjetnine Crnaca,
pradrevne figure Kine sada su nam postale poznate, postale nam neobine,
postale nam vane.
197
Pobjedonosni (uostalom predivni i od mene iskreno prihvaeni) prodor oslikanih
lubanja, upavih plesnih krinki, stranih hi-mera primitivnih naroda i
razdoblja u tihi, mirni, pomalo dosadni hram europskih umjetnina i umjetnikih
izloaba, zasigurno je znak propasti. Dodue, ne one propasti kakvu zamilja
graanski itatelj novina, kada ga naljuti Spengler2'1, ve one prirodne,
ispravne, zdrave propasti koja je istodobno poetak preporoda -one vrste
propasti koja nije nita drugo doli zamor prenaglaenih funkcija u dui
pojedinca i naroda, i isprva nesvjesna tenja suprotnomu polu. U vremenima
takvih ozraja propasti stalno se javljaju neobini novi bogovi, prije
sliniji avlu, i to je dosad bilo razumno, postaje besmisleno, a ludost biva
pozitivna i ulijeva nadu, naizgled se sve granice briu, svako vrednovanje
postaje nemogue, pojavljuje se demiurg koji je ni dobar ni zao, ni bog ni
avao, ve samo stvaratelj, samo razontelj, samo slijepa pra-snaga. Taj prizor
prividne propasti isti je onaj koji se u pojedincu pretvara u potresan
doivljaj, udo, obrat. To je trenutak doivljenog paradoksa, trenutak bljeska
u kojem se dotiu rastavljeni polovi, granice padaju, a norme se rastapaju.
Pritom, u odreenim okolnostima, propadaju i morali i poredci, no sam taj
proces toliko je iv, kako se samo zamisliti moe.
Tako doivljavam prodor egzotine umjetnosti iz Brazila, iz Benina, iz Nove
Kaledonije, iz Nove Gvineje. Ona Europi pokazuje njezinu protuteu, ona odie
izvornou i divljom snagom oplodnje, mirie na praumu i krokodila. Ona vodi
natrag na stupnjeve ivota, u duevna stanja koja smo mi Europljani naizgled
odavno "prevladali". Mi ju neemo ponovno primiti niti na stupnju stanovnika
Oceanije. Ali ne razumom i znanou, ve krvlju i srcem, mi moramo primiti sve
te avle i kumire bez milosti. Ono to smo u svojim umjetnostima, u svojoj
duhovnosti, u religijama stekli, odnjegovali, oplemenili i postupno raz-
rijedili i rasprili, svi ti nai ideali i ukusi, njima smo odgojili jednu
stranu ovjeka, na raun one druge, sluili smo bogu svjetlosti mjeui mrane
sile. I kao to Goethe, u svome nauku o bojama, o tami ne pjeva kao o
nitavilu, ve kao o stvaralakoj opreci svjetlosti, tako sada (samo ne s
Goetheovom osvijetenou)
2" Osvvald Spengler (1880. - 1936.), njemaki filozof kulture, autor Propasti
/upadu (prim. prev.).
198
umjetniki i duhovni svijet Europe stoji pred tvorevinama s Bor-nea i iz
Perua, divi se i mora priznati, dapae duboko potovati ono to je donedavna
bio uas i groza. I najednom, ovjek razmilja i o tome kako najjai ljudi u
umjetnosti kasne Europe, Dostojevski i van Gogh, imaju tu divlju, fanatinu
sklonost k jezivom, taj miris zabranjena voa, tu srodnost sa zloinom.
Tim putom odavno se krenulo i nikakve veinske odluke nee kota vratiti
unatrag. To je put Fausta k majkama. On nije udoban, nije mio, ali je nuan.
(1922.)
Izgubljeni perorez
Juer sam izgubio perorez i pritom se osvjedoio da moja filozofija i
spremnost na prihvaanje sudbine stoje na klimavim nogama, jer taj me je sitni
gubitak nerazmjerno rastuio, a jo i danas sam u mislima s izgubljenim
noiem mada sam sebe ismijavam zbog takvih sentimentalnosti.
Lo je znak da me gubitak noia moe toliko rastuiti. U moje hirove koje
mogu kritizirati i protiv njih se boriti, ali ih se ne mogu potpuno rijeiti,
spada i to da se vrlo privreno vezujem uza stvari koje sam neko vrijeme
posjedovao, i svaki mije puta nelagodno, pa ak i bolno kada se moram rastati
od nekog dugo noenog odijela ili eira ili tapa ili pak od stana u kojem
sam dugo proboravio, a da i ne spominjem neke jo tee rastanke i oprotaje.
No taj je noi pripadao vrlo rijetkim predmetima koji su do sada preivjeli
sve promjene u mom ivotu i desetljeima me pratili kroza sve mijene. Dodue,
ja posjedujemjo neke svete sitnice iz davne prolosti, majin prsten, oev
sat, nekoliko fotografija i uspomena iz svoga ranog djetinjstva, no sve su te
stvari zapravo mrtve, one su muzej, lee u ormaru i jedva da ih jednom
godinje pogledam. Ali noi je godinama bio gotovo svakodnevno rabljen
predmet, tisuama puta spustio sam ga u dep, izvadio, koristio za posao i
igrariju, u prijanjim ga vremenima vie puta izgubio i ponovno naao. Bio mi
je drag taj noi i valjda je zavrijedio ovu tubalicu.
199
To nije bio obian perorez kakvih sam u ivotu napretek imao i potroio. Bio
je vrtni noi s jednom jedinom, vrlo jakom otricom zakrivljenom u obliku
polumjeseca, u vrstom, glatkom drvenom drku. Nije to bio predmet luksuza i
igrarije, ve ozbiljno, solidno oruje, pouzdano orue prastarog, prokuanog
oblika. Ti oblici potjeu iz iskustava pradjedova, unatrag stotina i tisua
godina, i esto dugo odolijevaju navali industrije s njezinom ambicijom da
prokuane oblike zamijeni nekim nepotvrenim, novim, besmislenim i neozbiljnim
oblicima, jer industrija svoju opstojnost gradi na tome da suvremeni ovjek
vie ne voli predmete s kojima radi i s kojima se igra, ve da ih lako i esto
mijenja. Kada bi, kao u starim vremenima, svatko u svom ivotu jedan jedini
puta kupio vrst, dobar, plemenit no i briljivo ga uvao do kraja ivota,
to bi bilo s tvornicama noeva? Ne, danas ljudi svaki as mijenjaju no i
vilicu, gumb za manetu, eir, tap za hodanje i kiobran, industrija je
uspjela sve te predmete podrediti modi, a od modnih oblika, proraunatih za
jednu sezonu, ne moe se traiti da posjeduju ljepotu, ivahnost i ispravnost
onih prastarih, prokuanih, pravih oblika.
Jo se dobro sjeam dana kada sam doao u posjed svoga lijepoga srpolikog
vrtnog noia. Bio sam tada na vrhuncu, u svakom pogledu, a tako sam se i
osjeao. Bio sam netom oenjen, bio sam pobjegao iz grada i zatoenitva
neprivlanog posla i sada sam sjedio, neovisan i samo sebi odgovoran, u
lijepom selu na Bodenskome jezeru, imao uspjeha s knjigama koje sam pisao i
smatrao ih vrlo dobrima, imao sam na jezeru amac na vesla, ena je ekala
prvo dijete, pa sam se dao u velik pothvat ija me vanost cijeloga ispunjala:
gradnju vlastite kue i stvaranje vlastitog vrta. Zemljite je ve bilo
kupljeno i dimenzije iskolene, i hodajui parcelom katkada sam osjeao
ljepotu i dostojanstvo toga pothvata, inilo mi se da polaem kamen temeljac
za sva vremena i za sebe, svoju enu i djecu ovdje osnivam domovinu i
utoite. Nacrti kue bili su gotovi, a vrt je u mojoj predodbi polako
poprimao oblik sa irokom, dugom sredinjom stazom, zdencem, livadom s
kestenima.
U to vrijeme, moglo mi je biti kojih trideset godina, jednoga dana za mene je
parobrodom stigla teka poiljka, pa sam pomagao u njezinu izvlaenju s mosta
za iskrcaj robe. Dolazila je od
200
tvrtke za ureenje vrtova i sadravala sve same alatke za vrt: tihae,
lopate, grablje, budake, motike (meu kojima me osobito oduevila ona s
labuim vratom) i jo druge tomu sline stvari. Izmeu njih, briljivo umotani
u krpe, leali su manji i osjetljiviji predmeti koje sam radosno odmotavao i
razgledavao, a meu njima je bio i zakrivljeni noi koji sam istog trena
rasklopio i promotrio. Njegov sjajni novi elik svjetlucao mi je u oi, vrsto
i napeto skoila je stranja opruga, a poniklani okovi drka bljeskali. Tada
je to bio maleni privjesak, siuan dodatak mojoj opremi. Nisam ni mislio da
e jednom od sveg mojeg lijepog mladog posjeda, od kue i vrta, obitelji i
zaviaja taj noi biti jedini komadi koji e mi jo pripadati i uza me
ostati.
Nije dugo potrajalo i ve sam si novim noiem skoro odsjekao prst; oiljak
jo i danas nosim. U meuvremenu, vrt je bio napravljen i zasaen, kua
sagraena, i mnogo je godina noi bio moj pratitelj pri svakom odlasku u vrt.
Njime sam obrezivao voke, a suncokrete i dalije sjekao u struke, njime sam
rezbario drke bia i lukove za svoje sinie. Svakoga dana, osim za kraih
putovanja, nekoliko sam sati proveo u vrtu o kojem sam se svih tih godina sam
skrbio, kopajui i sadei, sijui i zalijevajui, gnojei i berui, a u
hladnijim dobima godine uvijek mi je u kutu vrta gorjela vatrica u kojoj sam
palio korov i staro korijenje i svakovrsne otpatke. Moji su sinovi tamo rado
stajali, gurali u vatru ibe i trske, pekli krumpire i kestenje. Pritom mije
noi jednom pao u vatru i na drku se napravila mala opeklina koju je otada
nosio i po kojoj bih ga prepoznao meu svim noevima svijeta.
A onda je dolo vrijeme kada sam mnogo putovao, jer se vie nisam osjeao
odve ugodno u lijepoj kui na Bodenskome jezeru. esto sam ostavljao svoj vrt
i putovao svijetom kao da sam negdje napustio i zaboravio svoju najvaniju
stvar, putovao sam do najudaljenijega jugoistoka Sumatre i vidio velike zelene
leptire kako svjetlucaju u dungli. A kada sam se vratio, ena se sa mnom
sloila da prodamo kuu i napustimo selo. Ispostavilo se da su za sinove koji
su odrastali potrebne kole i tota drugo, daje ostanak ovdje izgubio svoj
smisao i daje moj san o srei i uitku u toj kui bio pogrean san koji se
morao pokopati.
201
U predivnom starom vrtu s ogromnim prastarim stablima blizu jednoga lijepoga
vicarskoga grada, s pogledom na oblinje sveane snjene planine, ponovno sam
palio svoje uobiajene jesenje i proljetne vatre, a kad me i u novom
prebivalitu ivot titao, tota mi teko ilo i neskladno zvualo, krivnju
sam traio as tu, as tamo, esto i u vlastitom srcu, a dok sam promatrao
svoj snani vrtni noi sjetio sam se Goetheove izvrsne upute za sentimentalne
samoubojice, da si smrt ne uine odve ugodnom, ve daju zaslue junatvom i
da si barem vlastitom rukom zariju no u srce. Ali to nisam mogao, isto kao ni
Goethe.
Doao je rat i ubrzo razloge svoga nezadovoljstva i melankolije vie nisam
morao traiti daleko, ve sam ih jasno prepoznavao znajui da se tu nita ne
moe izlijeiti i daje preivljavanje pakla toga vremena unato svemu dobra
terapija protiv samoive sjete i razoaranosti. Nastupila su vremena kada sam
noi jo rijetko rabio, jer je bilo previe drugoga posla. I tako je postupno
sve poelo kliziti, najprije Njemako Carstvo i njegov rat koji je promatrati
iz inozemstva u ono doba bila muka bez premca. A kada je rat svrio, i u mom
se ivotu tota okrenulo i promijenilo. Vie nisam posjedovao vrt ni kuu,
morao sam se i od obitelji odvojiti te zapoeti i dokraja iskuati godine
samovanja i osvjetenja. Tada sam esto u dugim, vrlo dugim zimama izopenja
sjedio u hladnoj sobi pred malim kaminom, spaljivao pisma i novine i rezuckao
svojim starim noiem drvo prije nego bih ga gurnuo u vatru te gledao u plamen
promatrajui svoj ivot, svoju ambiciju, svoje znanje i cijelo svoje bie kako
polako sagorijeva pretvarajui se u isti pepeo. I premda me moje bie, moja
ambicija, tatina i sva ona nejasna ivotna arolija poslije ponovno sve vie
zaokupljala, ipak sam bio pronaao utoite, spoznao jednu istinu, a zaviaj,
koji nikada u ivotu nisam uspio osnovati i posjedovati, poeo je rasti u mom
vlastitom srcu.
Ako mi sada toliko nedostaje taj vrtni noi, koji me pratio na dugome putu,
to nije ni junaki ni mudro. Noja danas ne elim biti ni junaan ni mudar, za
to sutra imam vremena.
(1924.)
Sto je pjesnik naveer vidio
Junije srpanjski dan arei se zalazio, planine su plivale u modroj ljetnoj
omaglici s ruiastim vrhovima, u poljima se na sparini kuhao teki urod,
nabreklije kukuruz stajao visok i jedar, u mnogim je poljima ito ve bilo
pokoeno, a u mlaki, brana-sto zasieni miris pranjave seoske ceste iz polja
i vrtova slijevali su se slatki i prezreli mirisi razliita cvijea. U gustome
zelenilu zemlja je jo zadravala dnevnu toplinu, a seoski zlatni zabati
blistali su toplim odsjajem u sutonu koji pada.
Iz jednoga sela prema drugome uzavrelom je cestom hodao zaljubljen par, polako
i besciljno, odgaajui rastanak, as njeno se drei za ruke, as zagrljeni,
rame uz rame. Hodali su lijepo i meko, svjetlucavi u laganoj ljetnoj odjei, u
bijelim cipelama, gologlavi, noeni ljubavlju, u tihoj groznici veeri,
djevojka bijela lica i vrata, mukarac tamno preplanuo, oboje vitki i
uspravni, oboje lijepi, oboje sjedinjeni u osjeaju trenutka i kao jednim
srcem hranjeni i tjerani, no oboje ipak duboko razliiti i meusobno udaljeni.
Bio je to trenutak u kojem se prijateljstvo htjelo prometnuti u ljubav, a igra
u sudbinu. Oboje su se smijeili i oboje bijahu gotovo tuno ozbiljni.
Nitko u tom asu nije prolazio cestom izmeu dvaju sela, radnici u polju ve
su poli na poinak. U blizini jedne seoske kue, koja je svijetlo sjala
izmeu stabala kao da je jo uvijek na suncu, zaljubljeni su zastali i
zagrlili se. Mukarac je njeno poveo djevojku do ruba ceste uz koju se
protegnuo zidi, sjeli su na njega da bi jo bili zajedno, da se ne bi morali
vratiti u selo i k ljudima, da ne bi ve potroili ostatak zajednikoga puta.
Tiho su sjedili na zidu, meu karanfilima i kamenikama, a iznad njih lie
vinove loze. Kroz prainu i mirise dopirali su zvui sela, cika djeje igre,
zov majke, muki smijeh, zvui staroga glasovira, daleki i plahi. Sjedili su
tiho naslonjeni jedno na drugo, ne govorei, osjeajui zajedno kako lie nad
njima tamni, mirisi oko njih se roje, a topli se zrak jei u prvoj slutnji
rose i hladnoe.
Djevojkaje bila mlada, vrlo mlada i lijepa, vitak i prekrasan iz lagane se
oprave izvijao visok, svijetao vrat, a iz kratkih rukava vitke i duge,
svijetle ruke. Voljela je svoga prijatelja, vjerovala
203
da ga veoma voli. Mnogo je o njemu znala, dobro gaje poznavala, dugo su se
druili. Cesto bi se na trenutak prisjetili svoje ljepote i svoga spola,
njeno produili stisak ruke i ovla se, kao u igri, poljubili. Bio joj je
prijatelj, pomalo i savjetnik i pouzdanik, stariji, upueniji, i samo je
katkad nad nebom njihova prijateljstva na trenutak bljesnulo, kratko drago
sjeanje da izmeu njih ne postoji samo povjerenje i prijateljstvo, ve i
tatina, elja za moi, pa i slatko neprijateljstvo i privlanost spolova.
Sada je to htjelo sazreti, sada se i to drugo rasplamsalo.
I mukarac je bio lijep, no bez one mladosti i svjeine kao u djevojke. Bio je
mnogo stariji od nje, iskuao je ljubav i sudbinu, doivio brodolom i novo
isplovljenje. Zamiljenost i samosvijest otro su mu bili urezani u mravo
smee lice, a sudbina naborana na elo i obraze. No te je veeri gledao blago
i predano. Njegova se ruka poigravala djevojinom rukom, lagano i blago
prelazila du cijele ruke, preko zatiljka, ramena i grudi prijateljice,
opisujui malene razigrane putove njenosti. A kada su mu iz tiha, u suton
utonula lica ususret pola njezina usta, ljupka i strpljiva kao cvijet, dok je
u njemu bujala njenost i rasla glad strasti, neprestance je mislio na to i
znao da su mnoge druge mile ene isto tako hodale s njim za ljetnih veeri, da
su na drugim rukama, drugim kosama, oko drugih ramena i bokova njegovi prsti
opisivali ove iste putove njenosti, daje vjebao naueno, ponavljao
doivljeno, da je cijela ova struja osjeaja za njega bila neto drugo nego za
djevojku, neto lijepo i milo, ali ne vie novo, ne jo nevieno, ne jo
neokuano i sveto.
I ovaj napitak mogu pijuckati, pomislio je, i on je sladak, i on je aroban, i
moda ovaj mladi cvijet mogu bolje voljeti, znalaki, obazrivije, njenije no
to bi to mogao neki mladi, negoli sam to i sam mogao prije deset, prije
petnaest godina. Mogu ju njenije, pametnije, ljubaznije prenijeti preko praga
prvoga iskustva nego bilo tko drugi. To fino, plemenito vino mogu kuati
plemenitije i zahvalnije od ikojega mladca. No ne mogu joj skriti da nakon
opojnosti dolazi sitost, ne mogu joj, poto proe prva opojnost, glumiti
voljenoga o kakvome sanja, koji ostaje u zanosu. Gledat u ju kako drhti i
plae i bit u hladan i potajno nestrpljiv. Plait u se trenutka, ve sada se
plaim trenutka, kada e oima koje se bude morati okusiti otrenjenje i kada
joj lice vie
204

ne bude cvijet, nego se razvue u grimasu uasnuto spoznajom o izgubljenom

djevojatvu. Sjedili su utke na zidu u procvjeta-lom bilju, privijeni jedno
uz drugo, s vremena na vrijeme podi-la bi ih jeza poude i tjenje sljubila.
Tek tu i tamo rekli bi pokoju rije, nerazgovijetnu, djetinjastu rije: dragi
- duo - mila -voli li me?
Tada iz seoske kue, iji je odsjaj u tami lia takoer stao blijedjeti,
izae dijete, malena djevojica, od kojih deset godina, bosonoga, na vitkim
preplanulim noicama, u kratkoj, tamnoj haljinici, tamne duge kose iznad
blijedosmeega lica. Dolazila je zaigrano, neodluno, pomalo zbunjeno, nosei
u ruci ue za preskakanje, dok su noice beumno trale cestom. Mijenjajui
korake razigrano je prilazila mjestu nakojem su zaljubljeni sjedili. Stigavi
do njih usporila je hod kao da nerado prolazi, kao daju neto tamo vue kao
to nonoga leptira privlai cvijet plamen-ca. Tiho je procvrkutala pozdrav
"buona sera'\ Djevojka joj ljubazno kimnu sazida, mukarac joj ljubazno do
viknu: "Ciao, cara mia."
Dijete je kraj njih prolazilo, polako, nerado, sve vie i vie oklijevajui, a
nakon pedeset koraka zastalo, okrenulo se, oklijevajui, ponovno se
pribliilo, prolo blizu pokraj zaljubljenog para, zbunjeno i nasmijeeno
pogledalo, produilo, nestalo u vrtu seoske kue.
"Kako je samo zgodna!" ree mukarac.
Proteklo je malo vremena, sumrak jedva da se produbio, kadli djevojica
ponovno izae kroz vrtni ulaz. Naas je zastala, potajice pogledala niz ulicu
traei zidi, lie loze, zaljubljeni par. A onda je stala trati prema ulici
brzim trkom na bosim, gipkim stopalima, proletjela pokraj para, u trku se
okrenula, odskakuta-la do vrtnih vrata, na minutu zastala, pa onda protrala
jo jednom, jo dvaput, triput u tihom, usamljenom trku.
Zaljubljeni par utke ju je promatrao kako tri, okree se, kako joj kratka,
tamna haljinica udara o vitke djeje noge. Osjeali su daje taj trk bio njima
posveen, daje arolija iz njih sjala, da ta malena djevojica u svom djejem
snu osjea slutnju ljubavi i bezglasnu opojnost uvstva.
Djevojin se trk sada pretvorio u ples, pribliavala se leb-dei, njiui se,
mijenjajui korak. Mali je lik usamljeno plesao
205
u mraku na bijeloj cesti. Njezin je ples iskazivao poast, njezin mali djeji
ples bio je pjesma i molitva upravljena budunosti, ljubavi. Ozbiljno i
predano prinijela je svoju rtvu, lebdei amo, lebdei tamo, nestavt na kraju
u tamnome vrtu.
"Opinili smo ju", ree zaljubljena djevojka. "Ona osjea ljubav."
Prijatelj je utio. Mislio je: moda je to dijete u svojoj malenoj opijenosti
plesom ljepe i punije uivalo u ljubavi no to e ju ikada doivjeti. Mislio
je: moda smo i nas dvoje ve kuali ono najbolje i najsrdanije od svoje
ljubavi, a ono to se jo moe desiti jest sumoran svretak.
Ustao je i podigao prijateljicu sa zida.
"Mora poi," ree, "kasno je. Otpratit u te do raskrija."
Utonula u san stajala je seoska kua i vrt kada su proli kraj njezinih vrata.
Preko ulaznih vrata visjeli su cvjetovi ipka jo se vedro i svijetlo rumenei
u noi koja pada.
Zagrljeni su stigli do raskrija. Za rastanak, strasno su se poljubili,
otrgli, razdvojili, jo jednom se oboje okrenuli, jo jednom poljubili, no
poljubac vie nije donosio sreu, ve samo vreliju e. Djevojka je pruila
korak, a on dugo za njom gledao. I u tom je trenutku prolost bila s njim i
gledala ga u oi: drugi rastanci, drugi noni poljupci, druge usne, druga
imena. Obuze ga tuga i on polako poe natrag svojom cestom, a iznad stabala
izaoe zvijezde.
U toj noi, u kojoj nije usnuo, misli su mu dole do zakljuka: beskorisno je
ponavljati prolost. Jo bih pokoju enu mogao voljeti, moda mi jo koju
godinu pogled bude svijetao, ruka njena i moj poljubac enama drag. A onda u
se morati rastati, no to e biti u porazu i oaju, danas to jo mogu
dobrovoljno uiniti. Odricanje, koje danas znai pobjedu, tada e biti jo
samo prezira vrijedno. Stoga se ve danas moram odricati, ve danas rastajati.
Mnogo sam danas nauio, mnogo jo moram nauiti. Moram uiti od djeteta koje
nas je razdragalo svojim tihim plesom. U njemu je procvjetala ljubav kada je
naveer ugledalo ljubavni par. Rani val, tjeskobno lijepa slutnja uitka
potekla je tom djetetu kroz krv i ono je zaplesalo jer jo ne moe voljeti.
Tako i ja moram nauiti plesati, poudu pretvarati u glazbu, putenost u
206
molitvu. Tada u uvijek moi voljeti i nikada vie prolost neu, morati
ponavljati. To je put kojim elim poi.
(oko 1924.)
Strani grad na jugu
Taj grad jedan je od najaljivijih i najunosnijih pothvata modernoga duha.
Njegov nastanak i ureenje poivaju na genijalnoj sintezi, kakvu su mogli
smisliti samo vrlo temeljiti poznavatelji psihologije itelja velegrada, ako
ih ve ne elimo opisati kao izravan utjecaj velegradske due, kao ostvarenje
njezina sna. Jer njegovim osnutkom u idealnom savrenstvu ostvaruju se sve
elje za odmorom i prirodom kakve gaji svaka prosjena velegradska dua.
Poznato je da se stanovnik velegrada niim toliko ne zanosi koliko prirodom,
idilom, mirom i ljepotom. No poznato je da su sve te lijepe stvari, za kojima
on toliko udi i kojima je zemlja donedavno obilovala, njemu posve
neprobavljive i nepodnoljive. A kako ih on ipak eli imati, jer sije prirodu
uvrtio u glavu, ovdje mu je, kao to postoji kava bez kofeina i cigarete bez
nikotina, izgraena bezopasna i higijenska priroda bez prirode. A pritom,
mjerodavno je bilo ono vrhovno naelo moderne primijenjene umjetnosti, zahtjev
za apsolutnom "izvor-nou". Moderno obrtnitvo s pravom naglaava taj zahtjev
koji u ranijim vremenima nije bio poznat jer je tada svaka ovca doista bila
prava ovca i davala pravu vunu, svaka krava bila prava krava i davala pravo
mlijeko, a umjetne ovce i krave jo nisu bile izumljene. No kada su izumljene
i gotovo potisnule one prave, uskoro je izumljeni ideal izvornosti. Prola su
vremena kada su naivni kneevi u nekoj od njemakih dolina gradili umjetne
ruevine, imitacije pustinjakih prebivalita, malu patvorenu vicarsku ili
imitaciju Posillipa21. Dananjim je poduzetnicima strana ona apsurdna pomisao
da bi velegradskom poznavatelju pokuali doarati Italiju u blizini Londona,
vicarsku kod Chemnitza ili Siciliju na Bodenskome jezeru. Nadomjestak za
prirodu kakav
21 Lanac breuljaka jugozapadno od Napulja na kojemu je Vergilijev grob.
(prim. prev.)
207
zahtijeva dananji graanin, obvezno mora biti izvoran, nepatvoren kao
srebrnina kojom objeduje, izvoran kao biserje koje nosi njegova ena, i
nepatvoren kao ljubav koju u srcu gaji prema narodu i Republici.
Sve to ostvariti nije bilo lako. Imuni stanovnik velegrada za proljee i za
jesen trai jug koji odgovara njegovim predodbama i potrebama, pravi jug s
palmama i limunovim stablima, modra jezera, slikovite gradie, a sve se to
lako moe dobiti. No on, povrh toga,' trai i drutvo, trai higijenu i
istou, trai gradsko ozraje, glazbu, tehniku, eleganciju, on oekuje
prirodu bezrezervno podreenu ovjeku i njegovom rukom preoblikovanu, prirodu
koja mu, dodue, nudi drai i iluzije, no koja je fleksibilna i od njega nita
ne trai, u koju se on moe udobno smjestiti sa svim svojim velegradskim
navikama, obiajima i zahtjevima. Meutim, kako je priroda najneumoljivija od
svega nam poznatoga, ispunjavanje takvih zahtjeva ini se gotovo nemoguim. No
ljudskoj radinosti, znamo, nita nije nemogue. I sanje ostvaren.
Strani grad na jugu nije se, naravno, mogao proizvesti u jednom jedinom
primjerku. Napravljeno je trideset ili etrdeset takvih idealnih gradova.
Danas ih susreemo na svakom iole pogodnom mjestu, a pokuam li opisati neki
od njih, to, dakako, nije ovaj ili onaj grad, on nema osobnoga imena, kako to
ga nema ni Fordov automobil, ve je samo primjerak, jedan od mnogih.
Izmeu dugih, lagano zakrivljenih podzidanih obala lei blago uzburkano modro
jezero, a uz njegov rub ljudi uivaju u prirodi. Uz obalu plove bezbrojni mali
amci na vesla s veselo prugastim markizama i arenim zastavicama, elegantni
lijepi amci s malim, ljupkim jastucima i isti kao operacijski stolovi.
Njihovi vlasnici hodaju obalom gore-dolje, svim prolaznicima neprestance
nudei brodice za iznajmljivanje. Ti mukarci hodaju u odijelima poput
mornarskih, golih prsa i golih preplanulih ruku, govore pravim talijanskim
jezikom, ali jednako mogu i na svakom drugom jeziku dati obavijest, imaju
sjajne junjake oi, pue duge, tanke cigare i djeluju slikovito.
Uzdu obale plove amci, uz rub jezera protee se etalite, dvostruka ulica
iji je dio do jezera, ispod uredno okresanih stabala, rezerviran za pjeake,
dok je unutranji dio bljetava, uzavrela prometnica to vrvi hotelskim
autobusima, automobilima,
tramvajima i zapregama. Uz tu cestu smjestio se strani grad koji ima jednu
dimenziju manje od ostalih gradova: protee se samo u duinu i visinu, ali ne
i u dubinu. Sastoji se od gustog, velebnog pojasa hotelskih zgrada. No iza
toga pojasa, atrakcija je koju se ne smije ne vidjeti, tamo se dogaa pravi
jug, tamo je, naime, doista smjeten jedan stari talijanski gradi u kojem se
na tijesnoj trnici jakih mirisa prodaju povre, kokoi i ribe, u kojem
bosonoga djeca limenkama od konzervi igraju nogomet, a majke razbaruenih kosa
i snanih glasova galame izvikujui milozvuna klasina imena svoje djece. Tu
mirie na salamu, na vino, na zahod, duhan i runi rad, tu veseli mukarci u
kouljama stoje ispred otvorenih vrata duana, postolari sjede na cesti
tucajui kou, i sve je izvorno i vrlo areno i originalno i na toj bi sceni u
svakom trenutku mogao otpoeti prvi in neke opere. Tu se mogu vidjeti stranci
kako s velikom znatieljom otkrivaju mjesto, a od onih kolovanih esto se
uju razumne izjave o narodnoj dui ovdanjega puka. Prodavai sladoleda malim
kloparavim kolicima probijaju se uskim ulicama izvikujui svoje poslastice,
ponegdje u nekom dvoritu ili na omanjem trgu zasvira vergl. Svakoga dana
stranac u ovome malome, prljavom i zanimljivom gradu provede sat ili dva,
kupuje izratke od pletene slame i razglednice, pokuava govoriti talijanski i
skuplja dojmove. Ovdje se i vrlo mnogo fotografira.
Jo dalje, iza staroga gradia, prostrla se zemlja sa selima i livadama,
vinogradima i umama, tamo je priroda jo onakva kakva je oduvijek bila,
divlja i neuljuena, no stranci malo od toga vide, jer kada se s vremena na
vrijeme automobilom provezu kroz tu prirodu, oni livade i sela uz rub ceste
vide jednako pranjavima i neprijateljskima kao i drugdje.
Stoga se stranac s takvih izleta ubrzo opet vrati u idealni grad. Tamo stoje
veliki, viekatni hoteli kojima upravljaju inteligentni direktori s uglaenim
i briljivim osobljem. Tamo jezerom plove ljupki parobrodi, a cestom prolaze
elegantna kola, posvuda noga stupa po asfaltu i cementu, posvuda je svjee
pometeno i poprskano, posvuda se na prodaju nudi galanterija i osvjeenja. U
hotelu Bristol stanuje bivi francuski predsjednik, a u hotelu Park njemaki
rajhskancelar, ljudi odlaze u elegantne kavane i
209
sreu poznanike iz Berlina, Frankfurta i Miinchena, itaju novine iz domovine
i tako iz operetne Italije staroga grada ponovno uranjaju u dobro, solidno
ozraje domovine, velegrada: rukuju se svjee opranim rukama, uzajamno
pozivaju na osvjeavajua pia, u meuvremenu telefoniraju s tvrtkom u
domovini, kreu se l|ubazno i ivahno meu ljubaznim, dobro odjevenim,
zadovoljnim ljudima. Na hotelskim terasama, iza balustrada i stabala oleandra
sjede slavni pjesnici i zamiljena pogleda zure u povrinu jezera, povremeno
primaju predstavnike tiska i uskoro se sazna na kojem djelu sada radi pojedini
majstor. U ugodnom, malom restoranu moe se vidjeti omiljena glumica iz
domovinskog velegrada kako sjedi odjevena u kostim, kao u snu, i desertom
hrani pekinezera. 1 ona je oduevljena prirodom i esto do pobonosti ganuta
kada naveer u sobi br. 178 hotela Palae otvori prozor i ugleda beskrajan niz
treperavih svjetala to se pruaju du obale i sanjarski nestaju s onu stranu
zaljeva.
Spokojno i zadovoljno ljudi eu promenadom, tu su i Mull-erovi iz Darmstadta,
a uje se da e sutra u dvorani ljeilita nastupiti i talijanski tenor,
jedini kojeg se nakon Carusajo doista moe sluati. Predveer ljudi gledaju
malene parobrode kako se vraaju u luku, promatraju putnike koji izlaze,
ponovno susreu poznanike, na trenutak zastanu pred nekim izlogom punim
staroga namjetaja i vezova, a onda zahladi i ljudi se vraaju u hotel, iza
zidova od betona i stakla, u kojem blagovaonica ve svjetluca odbljeskom
porculana, stakla i srebra i u kojem e se poslije odrati manji bal. Glazba
je ionako ve tu, i tek to su obavljene pripreme za veernji izlazak, ve vas
doekuju umilni, lelujavi zvui.
Pred hotelom, s veeri se polagano gasi rasko cvijea. Tu u lijehama izmeu
betonskih zidova stoji gusto i areno, bujno procvalo cvijee, kamelije i
rododendroni, a izmeu njih visoke palme, sve nepatvorene, i bujne hortenzije
pune jedrih, hladno modrih kuglica. Sutra je skupni izlet u -aggio i ljudi mu
se raduju. A stigne li se sutra zabunom umjesto u -aggio u neko drugo mjesto,
u -iggo ili -ino, nikakva teta, jer tamo e se nai isti ovakav idealan grad,
isto jezero, ista podzidana obala, isti sliko-vito-veseli stari grad i isti
dobri hoteli s visokim staklenim zidovima iza kojih nas pri objedu gledaju
palme, i ista dobra, meka

glazba i sve to inae pripada ivotu graanina kada si eli ugoditi.

(1925.)
Izlet u grad
Napusti li pustinjak nakon dugih godina svoju sobicu te se zaputi u grad i
blizinu ljudi, on obino za taj svoj potez moe navesti odline razloge, ali
je rezultat najee smijean. Pustinjak treba ostati pustinjakom kao postolar
postolarom. Da pustinja-tvo nije nikakvo zanimanje ili daje manje vrijedno,
isto kao i proenje, pomodno je europsko miljenje koje nitko nee shvatiti
ozbiljno. Pustinjak je zanimanje isto kao i postolar, isto kao prosjak, isto
kao razbojnik, isto kao ratnik, to je mnogo starije, vanije, svetije
zanimanje negoli su primjerice pseudozanimanja poput sudskog ovrho voditelj a,
profesora estetike i tomu slino. I kada netko ispadne iz svoga zanimanja, iz
svoje krinke i uloge, makar to uinio iz najrazumljivijih i najdraesnijih
razloga, iz toga se obino izrodi nekakva glupost.
Tako je bilo i sa mnom kada sam, nezadovoljan sobom i svojim ivotom, za sobom
zakljuao svoju sobu u planini i na trenutak poao meu ljude, u grad. Uinio
sam to iz znatielje i elje za novim doivljajima i doticajima, uinio sam to
u slabanoj nadi da u moda ponovno doivjeti malo radosti, zabave i
zadovoljstva nakon to sam dugo osjeao tek prezasienost i bol. Nadao sam se
da e mi se moda posreiti da se ponovno odmjerim s drugim ljudima i da ljude
i sebe samoga ponovno mogu shvatiti ozbiljno. Bio sam voljan prepustiti se
utjecaju grada, mnotva, javnosti, umjetnosti, trgovine, ukratko, svim
arolijama ovoga svijeta, osloboditi se teine i umiljene mudrosti pustinjaka
i mislioca, ponovno biti ovjek, dijete, ponovno moi vjerovati u smisao i
ljepotu ljudskoga ivota. ovjek mojega kova koji u biti ne moe vjerovati u
vrijednost ljudskoga ivota, no kojemu su oni uobiajeni putovi spasenja koji
naivne vode u samoubojstvo i ludilo, zaprijeeni i nemogui, kojega je, dakle,
priroda valjda upravo zato izmislila da bi sebi i drugima na vlastitu primjeru
dokazivao besmislenost i bezizlaznost onoga to
210
211
je priroda zapoela uputajui se u eksperiment zvan "ovjek", takav ovjek,
naravno, ima pomalo teak ivot te stoga, s vremena na vrijeme, osjeti potrebu
povui neki drugi registar i neto u svom ivotu promijeniti ne bi li on moda
bio malo podnoljiviji i ljepi.
Tako sam, dakle, sa svojim kovegom doputovao u grad i tamo, usred ljudskoga
okruenja, unajmio sobu. Nije bilo lako naviknuti se na ovdanji ivot. U
zauujue, nevjerojatno vrijeme ti su ljudi zorom ustajali, nou se vraali
kui, svirali glasovir i violinu, kupali se, trali gore-dolje. Veinom su to
bili poslovni ljudi ili njihovi namjetenici, i svi su imali strano mnogo
posla. Naime, jedni su doista imali mnogo posla, jer su im poslovi slabo ili,
pa su bili preoptereeni nastojanjima da ih poboljaju. Svi su bili
preoptereeni i skoro svi proizvodili ili trili stvari koje ovjeku u ivotu
nisu potrebne i koje su izmiljene samo zato da bi proizvoau i trgovcu
donijele zaradu. Neke sam od tih predmeta iskuao iz znatielje. Budui da sam
usred buke i guve uspijevao vrlo malo spavati, od jednoga od tih trgovaca
kupio sam sredstvo za spavanje, od drugoga neke knjige ija je svrha bila
ugodno zabaviti itatelja. No sredstvo za spavanje, umjesto da me uspava, samo
me uznemirilo i razdrailo, a knjige, umjesto da me zabave, usred bijela dana
su me uspavale. A tako je u biti bilo sa svime. Bila je to igra koja je sve
igrae, kako trgovce tako i kupce, oito silno zabavljala, no koju nitko nije
pomiljao ozbiljno shvatiti. Bilo je vrijeme uoi velikoga godinjeg blagdana
kojemu je smisao, sjedne strane, unaprijediti industriju i na nekoliko tjedana
oiviti trgovinu, s druge pak strane, izlaganjem otpiljenih mladih stabala u
svim gradskim stanovima probuditi neku vrstu sjeanja na prirodu i umu i
slaviti radosti obiteljskog ivota. To je takoer bila igra i dogovor koji sam
uskoro prozreo. Niti je postojao itko komu je sjeanje na prirodu i umu bilo
potrebno ili koji bi bio toliko budalast da sobne jelke smatra prikladnim
sredstvom za njegovanje uitka u prirodi, niti je veina naroda s osobitim
potovanjem slavila obitelj, brak i blagoslovljenost djecom, ve ih je gotovo
openito doivljavala kao teret. No taj je blagdan etiri tjedna zaokupljao
milijune namjetenika i dva dana svim iteljima prireivao jednostavnu zabavu.
ak i meni, strancu, nudili su kolae i eljeli
212
sretne blagdane, a u kuama, koje na to uope nisu bile naviknu-le, nekoliko
sati trajale su orgije obiteljske sree.
Inae, grad je u to vrijeme izgledao draesno. U irokim trgovakim ulicama,
danju i nou kua do kue, prozor do prozora, bljetali su obiljem svjetlosti,
izloenom robom, cvijeem, igrakama, i inilo se daje sav onaj tako teki i
ozbiljni poslovni ivot milijuna ljudi zapravo aljiva i dobro smiljena
zabavna igra. No stranca je svakako mogla smetati navada gostioniara da i na
tim mjestima omame, na kojima ovjek pokuava na nekoliko sati zaboraviti
prirodu, obitelj, posao i sve drugo i isprati ih ukusnim piima, da su i na
tim tihim mjestima za pie i puenje postavili rasvijetljene jelke sa ili bez
glazbe, koje su ovdje jo vie nego u privatnim domovima zraile zaguljivim
sjajem i sentimentalnou.
Jedne veeri, jo prije poetka blagdana, sjedio sam u gostionici uz kajganu i
pola litre crnoga vina donekle zadovoljan kadli mi za oko zapne novinska
najava koja me istog trenutka privukla. Neko knjievno drutvo organiziralo je
veer Herman-na Hessea i toplo preporuivalo posjet tom dogaaju. Pohitao sam
onamo, pronaao kuu i dvoranu, a na njezinim vratima blagajnika kojega sam
upitao nastupa li i autor glavom i bradom. Ne, gospodin Hesse ne nastupa,
odgovorio je pokuavajui se opravdati, no umirio sam ga primjedbom da
sudjelovanju toga gospodina ne pridajem ni najmanju vanost. Platio sam marku
i dobio program, i poto sam neko vrijeme prosjedio ekajui, priredba je
otpoela. Tu sam uo niz pjesama koje sam napisao u mlaim danima. U to
vrijeme, kada sam ih pisao, jo sam imao sklonosti i ideale mladosti i vie
sam drao do zanosa i idealizma, nego do iskrenosti. Stoga sam ivot preteito
vidio vedrim i vrijednim prihvaanja, dok ga danas niti volim niti nijeem,
ve jednostavno prihvaam. Zato mije bilo neobino u tim pjesmama sluati svoj
vlastiti glas kako progovara iz mladalakog doba. Skladatelji su pjesme
dijelom uglazbili, a lijepo odjevene dame ih pjevale, dijelom recitirale ili
itale, i mogao sam promatrati kako onaj dio sluateljstva, koji u sebi nosi
mladalake i sentimentalne osjeaje, upija predstavu i k tomu se osjeajno
smijei, dok je onaj drugi, suzdraniji dio sluatelja, kojima sam i sam
pripadao, ostajao hladan te se ili pomalo prijezirno smijeio ili
213
zaspao. A usred sveg tog promatranja i zauenosti nad simpatinom plitkou
pjesama koje su mi neko bile tako vane i svete, mogao sam u sebi opaziti i
dobar dio tatine, jer sam svaki puta bio razoaran i pomalo uvrijeen kada bi
pjevaica ili ita, kao stoje uobiajeno, u pjesmama ispustili pojedine
rijei ili ih zamijenili nekim drugima. No cijela ta veernja zabava nije mi
godila i nisam mogao doekati kraj, jer me tjerao neki suh i gorak okus u grlu
i elucu koji sam zatim satima uzalud pokuavao isprati konjakom i vodom. 1 na
toj knjievnoj veeri, na kojoj sam u odreenoj mjeri mogao sloviti kao
strunjak i znalac, ponovno sam primijetio onu izoliranost koja me ini
pustinjakom, a sastoji se u tome da u sebi nosim neku neshvatljivu udnju da
ljudski ivot ozbiljno shvatim, dok ga svi drugi prema nekom tajnom i meni
nepoznatom pravilu igre promatraju kao zabavnu drutvenu igru u kojoj
zadovoljno sudjeluju.
I dok me sve to sam vidio i doivio samo jo vie zbunjivalo i nikako nisam
uspijevao doista se ukljuiti u igru, u meuvremenu se zbio jo jedan
doivljaj koji me nije uinio smijenim, ve me samo potvrdio i osnaio. Morao
sam pomoi pri ukopu prijatelja koji je iznenada umro i nipoto nije bio
pustinjak, ve veseo i drutven ovjek. A kada sam se pokojniku za rastanak
zagledao u to sada smireno lice, nisam iz njega mogao iitati ni zlovolju ni
bol zbog toga stoje otrgnut iz simpatine igre ivota, ve samo duboku
suglasnost, svojevrsno zadovoljstvo injenicom da mu se napokon posreilo i da
zagonetni ljudski ivot vie ne mora svladavati kako neku igru, ve da ga u
najdubljim temeljima moe ozbiljno shvatiti. To lice pokojnika mnogo mi je
govorilo i nije me rastuilo, ve usreilo.
Nastavljam tako etati ulicama, gledam lijepe ene i uurbane srdite mukarce,
i svi su u meuvremenu ponovno odloili svoje pomalo zbunjeno i izvjetaeno,
blagdanski ozareno lice, i katkada me boli, katkada zabavlja ta predstava ija
u tajnovita pravila igre, nadam se, na posljetku ipak prezreti.
(1925.)

214
Veernji oblaci
Na istonome zidu moje dnevne i radne sobe uska su balkonska vrata koja od
svibnja do kasnoga rujna danju i nou stoje otvorena, a ispred njih malen je
kameni balkon irok jedan, dubok pola koraka. Taj balkon moj je najbolji
posjed. Zbog njega sam se ve prije vie godina odluio ovdje nastaniti, zbog
njega sam se nakon svih putovanja uvijek iznova s nekom zahvalnou vraao
ovamo u svoj stan u Ticinu. On je uvijek bio moj ponos i moje umijee lijepoga
stanovanja s birano lijepim, irokim pogledom kroz prozore; no tako lijep kao
ovdje jedva da je bio ikoji od mojih prijanjih pogleda. Premda kre otpada sa
zidova i tapete vise u dronjcima, premda nedostaju mnoge udobnosti -zbog ovog
pogleda ostajem tu stanovati. Ispred balkona strmo niz brijeg obruava se
stari rasadnik junih biljaka: tu su palme s debelim lepezastim kronjama,
kamelije, rododendroni, mimoze, judii22, izmeu njih nekoliko visokih tisa,
nad njima se uspele glicinije, a zatim uske, visee terase rua. Taj usnuli
stari vrt visi izmeu mene i svijeta, on ili nekoliko tihih jaruica obraslih
umom kestena ije vrhove odozgo gledam. Njihove mi kronje ume dan i no,
zaklanjaju me od svijeta, od kua i ljudi, buke i praine. Tako sam donekle
zaklonjen, premda se nisam posve udaljio od svijeta, niti to elim. Do naega
sela ipak vodi cesta, a njom svakoga dana stie potanski automobil donosei
mnoga nepotrebna pisma, pokojeg suvinog posjetitelja, a katkada i nekog
dobrodolog.
U satima kada ulazna vrata kue drim zatvorena, nikakav me poziv ne moe
stii. To su popodnevni sati, a vrlo esto i veernji. U to vrijeme kuni je
ulaz zakljuan, zvona nema, i kada onda sjednem na svoj patuljasti balkon s
mnogobrojnim vrtnim terasama ispod sebe, nitko mi ne moe smetati. Tada preko
vrta i umskoga klanca vidim Salvatore, iza njega Generoso, vidim svjetlucavi
jezerski rukavac Porlezza i visoke planine s onu stranu jezera Como koje sve
do ranoga ljeta u svojim usjecima jo uvaju snijeg.
22 Judi (Judino drvo), istonomediteransko drvo iz porodice leptirnjaa.
(prim. prev.)
215
Ponekad naveer dok sjedim i promatram veernje oblake kako ispred mene plove
u mojoj visini, gotovo sam zadovoljan. Gledam onaj dolje svijet i mislim: mogu
bez tebe. Nisam imao sree u tom svijetu, nisam se u njeg dobro uklapao, a on
mi je moju nesklonost netedimice uzvraao. Ali me nije ubio. Jo sam iv,
prkosno sam se odrao i mada nisam postao uspjean tvor-niar ili boksa ili
filmska zvijezda, ipak sam postao ono to sam si jo kao dvanaestogodinjak
uvrtio u glavu: pjesnik, a izmeu ostalog sam nauio da nam svijet, ako od
njega nita ne elimo i samo ga tiho i pozorno oima promatramo, tota moe
ponuditi o emu oni uspjeni i ljubimci svijeta nita ne znaju. Sposobnost
promatranja izvrsno je umijee, profinjeno, blagotvorno i nerijetko vrlo
zabavno.
To umijee svladao sam na veernjim oblacima. Uvijek kada naveer po obiaju
sjedim na malenom balkonu zaokupljaju me oblaci, jer moje visoko smjeteno
ptije gnijezdo gleda ravno u oblake. Za kinoga vremena, za bijesnih,
neobuzdanih oluja ovoga podneblja, oblaci mi se zavlae u sobu, vise u bijelo-
sivim krpama na balkonskoj ogradi, puu oko mojih cipela pa zatim vani
vijugaju gore i dolje do zelenih, oroenih planinskih dolina koje pri svakoj
munji tako uplaeno bijesnu, do mrzloga, crnog jezera, a zatim navie u
blijede, upijajue nebeske visine. No za lijepoga vremena, kada jezero modro
svjetluca i ima ljubiaste veernje sjene, kada u udaljenim selima prozorska
stakla zlatom za-svijetle, a zapadni se rub planina ari kao od svjetlucava,
ruiasta dragoga kamena, tada su i oblaci vrlo areni i raspoloeni i tada
satima, bez nakane i cilja, igraju svoje djeje igre.
Neko sam, kao mladi, prema oblacima imao poboan i pomalo svean odnos.
Danas, kako starim, vie ih ne shvaam tako ozbiljno, no svejedno mi nisu
nita manje dragi. Oni su djeca, a djecu ozbiljno shvaaju samo njihovi
roditelji, nitko drugi. Djedovi i bake, starci, koji su ve i sami ponovno
zaokupljeni povratkom u djetinjstvo, djecu ne shvaaju ozbiljno kao ni sebe
same. Patos je lijepa stvar i on mladim ljudima esto vrlo dobro pristaje.
Starijim je ljudima primjereniji humor, smijeak, neshvaanje svega ozbiljno,
preobraavanje prirode u sliku, promatranje stvari kao da su asovite igre
veernjih oblaka.
216
Da ne bih zaboravio glavnu stvar zbog koje sam se latio pera u ruke: sino,
prvoga lijepoga, vlano-vedrog dana nakon kina vremena, ono to se dogaalo s
oblacima bilo je doista aavo. Jo do maloprije rastezali su se preko neba u
dugim redovima, visjeli u debelim naborima, lagano u sebe zamotani i zavreni
osvjeavajuim vjetrom, postupno se svi pretvarajui u duguljaste valjke koji
tiho u sebi vriju. I upravo dok je to jo trajalo, dok je jo cijelo nebo, ako
ga ve nije zahvatila otra, hladna zelena modrina vedre veeri, bilo sustav
vrpca i nabora, golemih zmija koje su se polako migoljile, polako tijelom
rasle i sve vie se zgunjavale - najednom, tek to sam na minutu pogledao u
stranu, cijelo je nebo u visini bilo slobodno i bljetavo svjee-vedro, a svi
se oblaci smanjili i postali beznaajni, pritisnuti uz obzor, gore bijeli i
zlatnouti s modrim trbusima, svi izdueni, oblika kao zrani brodovi i
kitovi, svi vrlo plastini, vrlo vrsto zbijeni i lijepo oblikovani. Upravo u
toj minuti posljednja je ruiasta rumen i zlatnouti sjaj naputao biserne
planinske vrhove, a cijela zemlja utrnula, samo se na nebu jo kratko sjajio
dan. Brodovi od oblaka, mada je puhao otar vjetar, leali su naizgled
nepomino i neodluno tik iznad gorskih grebena i u svoje sve hladnije boje
mijeali trunku rumene i bakarno smee nijanse, nosom okrenuti k vjetru, no
valjalo ih je dobro drati na oku da bi ih se iz minute u minutu moglo
prepoznavati, jer dok su se inili solidnima i tromima i jedva pominima,
njihovi su se oblici neprestano pretakali jedni oko drugih ijedni u druge.
Prijetvorno su izvodili svoje vragolije u predveerje, poput djeaka koji
stoje kraj kolske ograde i skinuvi kape pozdravljaju uitelja, a tek to se
on osvrnuo, vie ih nema, a iza ograde bruji smijeh.
U meuvremenu je jedan dui oblak preplivao preko drugih, lebdio (i on
naizgled nepomian i kao od kovine izliven) ruiast i usamljen na nebeskom
zelenilu, da bi se najednom sasvim za-ario, svijetao cinober, istodobno
poprimajui oaravajui oblik ribe i zaplivao, taj golemi, svijetlei zlatni
aran s malenom pla-viastom trbunom perajom, smijeei se i posve zadovoljan
usu-sret smrti, jer i posljednji su se tragovi svjetla gubili i mojoj zlatnoj
ribici nije vie ostala ni minuta ivota. I ve je od repa bivao smeiji i
crnji, od trbuha modriji, svijetli se cinober i boja zlata arila jo samo na
najgornjemu rubu njegova hrpta. Tada on
217
munjevito uvue rep, napuhne glavu da se sva zaobli i dok se ve gasio i gubio
svoj posljednji zlatni sjaj, zavrti se u kuglu i iz nje - kao da eli ispuhati
vlastitu duu - on ispue dvije niti sive oblane koprene, te stade puhati i
puui se rasplinjavati u sve tanje koprene, a zatim se izgubi, nestade.
Nikada nisam vidio tako aljivu vrstu samoubojstva. Ta se pristala zlatna
ribica sklupa u meduzu, ispue vlastitu duu, vlastitom snagom ispue
vlastitu supstancu, kroz jedna usta, kroz jedno drijelo, kroz jedan otvor, i
ispue sebe samu u nitavilo. Neko kada sam jo ivio dolje u svijetu i
shvaao se ozbiljno, tota sam doivio i vidio, tota teko razumljivo,
teko podnoljivo, meu inim i jedan svjetski rat - ali neto tako
zapanjujue, tako djetinje razigrano u svom ponaanju jo nikada nisam vidio u
nekog ovjeka, u nekoj naciji ili nekom parlamentu. A toga nije bilo malo to
sam negda, dok sam ga jo ozbiljno shvaao, vidio vani u svijetu.
Otila je zlatna ribica i moja je radost za danas minula. Unutra me je dodue
ekala lijepa knjiga, no bio bih radije jo koji sat plivao sa svojom zlatnom
ribicom.
(1926.)
Akvarel
Danas oko podneva vidio sam i predosjetio da e ovo biti veer za slikanje.
Nekoliko je dana bilo vjetrovito, naveer uvijek kristalno vedro, ujutro
oblano, a sada je pristigao taj meki, sivkasti zrak, taj blagi, sneni veo,
tako mi dobro poznat, a pred veer kada svjetlo bude ukoso padalo, bit e
predivno. Bilo je i drugih veeri za slikanje, i uvijek je bilo lijepo, ak i
kada je kiilo, ak za onih strahovito staklasto prozirnih fenovitih prijepo-
dneva kada ste u selu udaljenom etiri sata mogli prebrajati prozore. No, dam
poput dananjega bili su neto drugo i posebno, tih dana ovjek ne da je
mogao, ve je morao slikati. Tada je svaka tokica crvene ili oker boje tako
zvuno provirivala iz zelenila, svaki stari trs sa svojom sjenom stajao je
tako zamiljeno, lijepo i u sebe zadubljeno, a jo i u najdubljoj sjeni
svakaje boja govorila jasno i snano.
218
i

U djetinjstvu sam poznavao takve dane tijekom praznika. Tada, dodue, nije
bila rije o slikanju, ve o pecanju. A za nudu, pecati se uvijek moglo. No,
bilo je dana s nekim vjetrom, nekim mirisom, nekom vlagom, nekom vrstom oblaka
i sjena, i tada sam ve ujutro tono i pouzdano znao da e danas popodne na
donjem mostiu biti rijene mrene, a naveer kod valjaonice da e gristi
grgei. Otada se svijet, kao i moj ivot, promijenio, a radost i sretna punina
takvog ribikog dana iz djeakoga doba postala je neto bajkovito i jo jedva
zamislivo. No, sam ovjek malo se mijenja i on eli imati bilo kakvu radost,
bilo kakvu igru, pa tako umjesto pecanja danas imam slikanje akvarela, i kada
predznaci vremena obeavaju lijep, dobar dan za slikanje, u svom vremenom
srcu ja ponovno outim daleku, tihu jeku onoga uitka iz djetinjstva, one
spremnosti i poduzetnosti, i sve u svemu, to mi budu dobri dani kakve u veem
broju oekujem od svakoga ljeta.
Izaao sam kasno poslijepodne, natovarivi na lea naprtnjau sa slikarskim
priborom, i nosei u ruci preklopnu stolicu zaputio se prema mjestu koje sam
jo oko podneva zamislio. To je strm obronak iznad naega sela, svojedobno
prekriven gustom kestenovom umom, no prologa ljeta posve raskren; na njemu
sam ve vie puta slikao izmeu jo pomalo mirisnih panjeva. Otuda se vidjela
istona strana sela, sve sami tamni, stari krovovi od drvenih cigala, uz njih
i nekoliko svijetlocrvenih, novih, labirint golih, neobukanih zidova, izmeu
njih posvuda stabla i vrtovi, tu i tamo suilo se na zraku neto bijelog ili
arenog rublja. S druge strane sela, veliki modri planinski lanci, jedan iza
drugoga, s ruiastim vrhovima i ljubiastim nizovima sjena, desno dolje
komadi jezera, a na drugoj strani nekoliko svijetlih, treperavih zaselaka.
Sada sam imao oko dva sata vremena dok se sunce lagano sputalo i svjetlo nad
krovovima i zidovima polako bivalo toplije, dublje, zlatnije. Prije nego sam
poeo crtati, na trenutak sam promotrio cijelu raznoliku dolinu sve dolje do
jezera, udaljena sela, prvi plan s panjevimajo svijetlim na rezu, iz kojih su
tjerali ve metar visoki, bujno zeleni boni izdanci, a izmeu, crvena suha
zemlja sa svjetlucavim kamenjem, s duboko urezanim vododerinama iz kinoga
razdoblja, a zatim pogledah nae selo, to
219
maleno, toplo gnijezdo od zidina, zabata, krovova u kojem mije svaka crta i
povrina tako dugo i dobro poznata, oblici koje sam desecima puta okom
prouavao, a potom olovkom crtao. Jedan velik krov, svojedobno tamnosme, koji
se treba slikati caput mortuumom, bio je svjee pokriven; bila je to
Giovannijeva kua sa irokom otvorenom loom ispod krova na kojoj su u jesen
visjeli zlatnouti klipovi kukuruza. Sada je on cijeli taj veliki krov dao
iznova pokriti! Prije nekoliko mjeseci umro mu je otac, najstariji mukarac u
selu, pa je sada stekao nasljedstvo, obogatio se i prihvatio posla te
popravlja i gradi, lii i boja. A dalje u pozadini, kuica maloga Cavadinija
svjee je oliena, barem s jedne strane. eli se oeniti, maleni momak, i
prema vrtu je izbio vrata.
Da, moraju postojati ljudi koji imaju kue i grade kue, koji se ene i na
svijet donose djecu, koji naveer pred svojim vratima sjede i pue, nedjeljom
odlaze u grotte i boaju, i koje se bira u opinsko vijee. Sve te kue i
kolibe pripadaju nekomu, netko ih je sagradio, netko u njima stanuje, jede i
spava i gleda kako djeca rastu, zarauje ili se zaduuje. A i svi ti mali
vrtovi i svako stablo i livada, svaki vinograd i lovorov grm i svaki djeli
kestenove ume nekomu pripada, prodaje se, nasljeuje, nekoga raduje, nekog
brine. U novu veliku kolsku zgradu odlaze mladi, tamo ue najnunije stvari,
ljeti imaju tri mjeseca praznika, a onda odvano i eljno kreu u ivot,
grade, ene se, rue zidove, sade drvee, zaduuju se, alju novu djecu u
kolu.
Ono to ti ljudi vide na svojim kuama i vrtovima, ja to ne vidim ili vidim
samo djelomice. Daje u podrumu voda i daje hambar pun takora, da kamin ne
vue i daje grah u vrtu previe u sjeni, ja nita od toga ne vidim, to me ne
veseli niti me brine. No, ono to ja vidim na naemu selu, to pak ljudi ne
vide. Nitko ne vidi kako blijedi, troni vapnenasti zid tamo odostrag vue iz
neba nijansu modrine pa ju zatitralu sputa na zemlju. Nitko ne vidi kako se
blago i toplo smijei bljedunjava ruiasta rumen onog zabata izmeu lepravog
zelenila mimoza, kako na kui Adaminijevih masno i jedro stoji tamni uti oker
ispred tekoga plavetnila planine, i kako empres u Sindacovu vrtu aljivo
presijeca kovravo lie. Nitko ne vidi da glazba tih boja upravo u
220
tom asu ima svoj najii i najbolje ugoen zvuk, da igra zvukova, ljestvica
svjetlina, borba sjena u tom malenom svijetu ni u kojem trenutku nisu iste.
Nitko ne vidi kako dolje, u plaviastoj koljci doline, veernji zlatnouti
dim povlai tanku crtu potiskujui planine, s one druge strane, sve dublje u
prostor. A ako moraju postojati ljudi koji grade kue, rue kue, sade ume,
kre ume, boje prozorske kapke i zasijavaju vrtove, tada e valjda postojati
i ovjek koji sve to vidi, koji je promatra svih tih poslova i djela, koji te
zidove i krovove prima u svoje oko i srce, koji ih voli i pokuava naslikati.
Ja nisam dobar slikar, diletant sam;'no ne postoji nijedan jedini ovjek koji
u ovoj prostranoj dolini sva ta razliita lica godinjih doba, dana i sati, te
nabore zemljita, oblike obala, udljive pjeake staze u zelenilu toliko
pozna i voli i njeguje kao ja, kojemu su toliko prirasle srcu i koji s njima
ivi. Zato je tu slikar sa slamnatim eirom, sa svojom naprtnjaom i preklop-
nom stolicom, koji u svako doba obilazi i oslukuje vinograde i rubove uma,
kojemu se kolarci uvijek pomalo podsmjehuju i koji drugim ljudima katkada
zavidi na njihovim kuama i vrtovima, enama i djeci, radostima i brigama.
Povukao sam nekoliko poteza olovkom po bijelom listu papira, izvadio paletu i
nalio vodu. I sada kistom punim vode i s malo napuljsko ute boje stavljam
najsvjetliju toku svoje sliice; to je onaj osvijetljeni zabat tamo sasvim
odostrag iznad debele, sone smokve. I sada ne znam vie nita o Giovanniju i
nita o Mariju Cavadiniju i vie im ne zavidim, a za njihove brige marim
koliko i oni za moje. Napeto i s naporom probijam se kroz zelenilo, kroz
sivilo, nanosim vlagu nad udaljenom planinom, ubadam tokice rumenila izmeu
zelenoga lia, a onda izmeu njih plavo, silno se brinem za sjenu ispod
Marijevog crvenog krova, trudim se oko zlatnoutog zelenila oblog dudovog
stabla iznad sjenovitog zida. U tom veernjem satu, u tom kratkom, arkom
slikarskome satu na obronku iznad naeg sela ja vie nisam promatra i
gledatelj tuih ivota, ne zavidim im, ne ocjenjujem ih, ne znam nita o
njima, ve sam u svoj posao zagrizao i u svoju igru zaljubljen jednako gladno,
jednako djetinje, jednako hrabro kao drugi u svoj posao i svoju igru.
(1926.)
221
Zimski praznici
Nikada se ne zgodi onako kako je ovjek zamislio. Ve godinama pokuavam sebe
i svoj ivot umskoga ovjeka malo vie uskladiti s onim to se u Berlinu
naziva kulturom, i ve sam nekoliko zima proveo u gradovima. U Ziirichu imam
konaite, katkada bih se odvaio i do Stuttgarta, do Frankfurta, do Miinche-
na, a s vremena na vrijeme ak sam se ozbiljno nosio milju da jednom tajno i
inkognito svratim do Berlina da vidim jesu li moje predodbe o toj metropoli
doista tako zaostale i glupe kao to mi svakoga dana govore. A sada sjedim,
umjesto u Berlinu, na tisuu osamsto metara visine u planinama Graubiindena, u
Arosi, kamo sam poslan s ljubazne skrbi za moje zdravlje. No moj nedostatak
nisu plua, i molim da mi se ne alju ni adrese lijenika ni uzorci ljekovita
bilja.
Poslavi me amo gore na snijeg, moji prijatelji, ukoliko me se tek nisu htjeli
nakratko rijeiti, vjerojatno su mislili da mi nedostaje ist, hladan visinski
zrak, da u moda ozdraviti budu li me, umjesto zaguljive atmosfere
kolodvora, radnih soba i plesnih dvorana, okruivali sunce, snijeg i zvjezdani
zrak. I sada sam tu, u Arosi, nakon vie od deset godina po prvi puta ponovno
u planinama. Umjesto velegrada, snijeg, umjesto "kulture", jelove ume i
olujni naleti fena, umjesto Berlina, Graubiinden - tako me, protivno mojoj
volji, ovamo nanio put. To se, kao i uvijek, pokazalo izvrsnim, a osim toga,
onaj plan koji mi se potpuno izjalovio, ovdje se, neoekivano, djelomice
ostvario. Jer ovdje gore, premda samo za jednu veer, pronaao sam Berlin i
berlinski zrak i nekoliko sati mogao sam se usavravati u vjebama pripreme za
ivot u velegradu.
Planine koje sam u mladosti toliko volio, toliko im se udvarao i prikradao, a
onda ih dugi niz godina posve napustio, zapostavio i skoro zaboravio, isprva
me nisu doekale osobito ljubazno. U prirodi nema sentimentalnosti, i dok sam
polako se penjui prema Arosi i ponovno gledajui snijegom zameteni Tobel,
mrana korita potoka i bljetavo bijele vrhove, s tjeskobom i ganuem ponovno
osjeao kako se u meni budi dio moje mladosti i kako mi naviru stotine
tugaljivih sjeanja, planine su
222
na taj njeni pozdrav odgovarale tihom, strogom i pomalo podrugljivom
oputenou kojom priroda uvijek doekuje nas ljude, svoju najdarovitiju i
najvie zabludjelu djecu. Neobini osjeaji oteali su mi dah, svaki me korak
podsjeao na to da vie nisam mladi, ve oteeni rekonvalescent i da zasad
nema govora o ponavljanju mladalakih vremena sa skijakim turama preko
utljivih prijevoja ususret strmim napornim vrhovima, ve da se najprije moram
prilagoditi i dokazati u onim najobinijim stvarima. Izmeu znojenja i
smrzavanja, s dosadnim sitnim naletima vruice, s neprestano straljivim i
preosjetljivim srcem, ne mogavi nou spavati, morao sam proi prvu prilagodbu
i mnogo je dana proteklo prije negoli sam mogao i pomisliti da iskuam svoje
skije, a kamoli da krenem skijati.
Pritom mije pomagao izvrstan hotel. U njemu sam uio pola dana, pa i cijeli
dan provesti u neradu, u krevetu, u salonu, u le-aljci. No malo-pomalo
usuivao sam se izai i na snijeg gdje su na uglaanim malim stazama za
poetnike stotine ljeilinih gostiju vjebale na skijama uei skijanje od
uitelja ili uvjebanijih prijatelja. Vidio sam daje i na tom podruju
izmiljeno mnotvo naprednih i novih stvari. Ljudi vie nisu kao nekada u doba
moje mladosti i moga skijanja nabadali nasumce tapovima uz brijeg, niz brijeg
sve u cilju da se to prije udalje od sela i hotela i stignu na vrh, ve su se
uredno bavili sportom kao takvim. Oklijevajui sam se poeo pripremati,
privezao svoje stare skije, par dobrih starih norvekih skija koje su se na
brojnim neestetskim turama uglaale i stanjile. Nije vie bilo mladosti,
nedostajalo je snage i daha, ambicije i elje za pothvatom. No ono od skijanja
to sam negda nauio, prije dvanaest i petnaest godina, sve mi se istog trena
vratilo.
Tek to sam se ponovno donekle naviknuo na planinski zrak i mogao svladati
hotelsko stubite ili se uspentrati na stazu za poetnike bez prevelikog
lupanja srca, ve sam se odvaio ovdje gore zakoraiti i na parketm podij
kulture, pa jedne veeri u ljei-linoj dvorani odrah predavanje. Bilo je tu
iz Berlina i ostalih dijelova Njemake doista mnogo zgodnih, zadovoljnih,
lijepo odjevenih ena i djevojaka i uope mi se nije dogodilo da prema parketu
osjetim onu uobiajenu sputanost, dapae, ak sam sat
223
vremena imao dojam da se ovaj puta s tim svijetom zadovoljnih, elegantnih,
sportskih, velegradskih ljudi mogu izvrsno razumjeti. 1 tako je taj knjievni
pothvat iao svojim tijekom i tek to je bio zavrio, preli smo na neto
manje ozbiljne razgovore, sjedili uz vino i zakusku u ljeilinoj dvorani,
sluali dez-sastav, gledali kako lijepi, elegantni parovi pleu nove plesove,
i svugdje u bljetavoj dvorani vladala je ona vedra, odluna afirmacija
ivota, onaj udobni, gipki drutveni mehanizam, onaj blistavi i problemima
neskloni poslijeratni optimizam kojemu se toliko udim i na alost ga nikako
ne mogu nauiti - ukratko, bila je to veer u Berlinu ili Parizu, a uz pomo
dobroga vina uspijevao sam se vladati, mada ne i osjeati, gotovo kao
pripadnik toga svijeta. No poslije mije mamurluk dao do znanja da sam se
prevario i da su parket, salon i plesni podij za mene kudikamo opasniji i neu-
godniji nego staza za poetnike. Ponovno sam se povukao da bih se u svojoj
urednoj hotelskoj sobici bavio pjesmama i sitnim slikarijama. Vani je
snijeilo, padalo dan i no, pinije su se svijale pod snijegom, a kada me
proao kulturni mamurluk, jednoga jutra primijetih da priroda, koja me je
ovdje gore doekala tako hladno i oputeno, samo eka malo udvaranja i ljubavi
da bi mi opet, kao negda, pokazala mnoga svoja tajnovita lica. Premda jo
nisam mogao raditi prave ture, moja ula su bila budna, i kao to sam pri
hladnoj ruiastoj veernjoj svjetlosti oima iita-vao sjene i uleknua na
planinskim obroncima, tako sam na skijama, u spustu, svim udovima i miiima,
a napose stranjim dijelovima koljena, opipavajui tu ivu, promjenjivu
strukturu obronaka, osjeao kako ruka ljubavnika utilno spoznaje ruku, rame i
lea prijateljice, uzvraa njihove kretnje, doticajem daje odgovor njihovoj
ljepoti.
Tek sada ponovno sam u planinama, tek sada su mi snijeg i nebo, uma pinija i
iljate stijene opet bliske i drage. Sjedim u podne visoko gore uz jednu od
koliba na Tschuggenu", s tekom vadim sendvi i voe iz naprtnjae, jedem,
proteem se, lijeem na suhu drvenu klupu, osjeam kako mi jarko sunce pri
ve pocrvenjelo lice, sluam s krova kolibe dobro poznat zvuk kaplji okopnjela
snijega koji usred ove snjene pustinje zvui kao plaha
21 Turistiko mjesto u vicarskoj, (prim. prev.) 224
pjesma ranoga proljea i dolaska cvijea. Na kripavim skijama penjem se na
jedan od velikih obronaka gdje uma zavrava i uzdiu se jo jedino bijeli,
smrznuti vrhovi planina podsjeajui me na smione visoke planinske prijevoje
Tibeta. Sputam se niz jedan od obronaka, mek u koljenima, osjeam kako se
oblici stotina malih terasa i zaobljenja od pete do glave u mene upisuju,
muziciraju, pozivaju me na pustolovine ljubavi i sjedinjenja. Uplaim se
iznenadne strmine na ijem kraju prijeti crna, otvorena jama, ili pak gole
kamene gromade koja stri iz zemlje, pokuam ju hitro izbjei, izgubim nadzor
na skijama, tresnem o planinski obronak svom teinom, a ipak meko, osjetim
golicanje snijega na vratu i potiljku, zatim jo koju minutu osjeam strah i
uzdrmanost, dok se ponovno prikupljam i iznova kreem. Moram se prebaciti
preko neke ograde, skijama okrznem smekaste granice grmova alpskih rua to
vire iz snijega, ponovno padnem, i svaki trenutak, svaka pustolovina, svaki
pad podsjea me na stotine zaboravljenih slika, na stotine slinih malih
doivljaja iz minulih godina, na Engadm, na Prattingau, na Gotthard i Ber-nske
Alpe. To to sada radim, kratki su poetniki izleti i za dionicu koju pravi
skija prijee onako usput u satu slobodnoga vremena, meni je potrebno pola
dana. No ponovno sam nauio mirisati kakvou snijega, putati planini da me
nosi, na njezina zadirkivanja uzvraati pritiskom miia.
Te sitnice doivljavam drukije nego sam ih neko doivljavao, neto bljee i
bez sumnje manje vatreno i silovito, ali zato s vie opreza, njenije, blae,
iskusnije, kao to vremeni ljubavnik umjesto slijepog mladalakog ara i
mladalake snage eni prua vie njenosti, vie razumijevanja i zahvalnosti.
Tako se ja udvaram planinama koje su mi neko bile prijateljice, a koje sam
zatim gotovo zaboravio, i one prihvaaju moje udvaranje, ne pretjerano, ne
patetino, ali ljubazno. Doputaju da se s njima poigram, daruju mi pokoji mio
pogled, a onda mi iznenada podmetnu nogu i na trenutak me uplae jednim od
svojih mranih, neprijateljskih lica (snijegom zametene planine u veernjem
sutonu ili prije velikoga snijega mogu izgledati tako jezivo prijetei, tako
duboko neprijateljski, tako smrtonosno!).
Za dva tjedna moram ponovno odavde otii, moram dolje u gradu odrati neko
predavanje i jo tota obaviti. Te obveze
namjeravam ispuniti. No, ponekad dok tako posrem u snijegu i uspravljam se
nakon pada, poelim da mi se posljednjega dana prije povratka dogodi neka
manja nezgoda, neka posve mala skijaka nezgoda koja ovjeka ne ubije, ali je
dovoljna da na neko vrijeme produi praznike u Arosi.
(1928.)
Nezadovoljne misli
Cijelu veer proveo sam iznimno ugodno, u malom drutvu za stolom skoro prazne
hotelske dvorane, u dobrim razgovorima i uz staro francusko crno vino koje
zasluuje svaku pohvalu - a ipak, kao i uvijek, zasigurno sam opet negdje
pogrijeio, jer skoro ve dva sata u krevetu uzalud ekam san. Na nonome
ormariu gori netom ponovno upaljena svjetiljka, sa zidnih tapeta gledaju me
veseli struci rua, o sputene rolete kucka nona kia koju veoma volim i
koja mi obino pomae zaspati. Ali ne uspijevam zaspati, toliko sam budan
koliko cijeloga dana nisam bio. Tko e ga znati gdje sam opet pogrijeio!
Moda je to u vezi s crnim vinom, izvrsnim starim bordoom koji je ljudima moje
dobi navodno veoma ukusan i vrlo dobro mije prijao. No jesam li, pitam se
zabrinuto u svojoj postelji osvijetljenoj toplom svjetlou, jesam li moda
popio previe plemenitoga vina, ili premalo? Nikada u ivotu nisam uspio
pronai pravu mjeru, to su mi jo prije trideset i pet godina esto govorili
moji uitelji, i alosno su bili u pravu sa svim svojim ne uvijek
dobronamjernim predvianjima: nita nisam postigao, i unato svojoj
darovitosti ostao sam na zemlji stranac i usamljena skitnica. Ah, s godinama
sve mi se ee dogaa da se iznenada moram sjetiti nekih stvari to sam ih
negda uio u koli, a njihovu istinitost i vrijednost tada nisam znao
cijeniti, no koje se sada neumoljivo vraaju i pokazuju da jo uvijek imaju
pravo. ak i veeras, usred najboljeg razgovora uz najbolje vino, iznenada mi
u grlu ponovno zape mrvica kolskoga znanja. Bio je to neki stih, kitica iz
neke cijenjene crkvene pjesme koju sam svojedobno kao djeak morao naizust
znati i iji mi se prvi stih tada, djeaku bez stava, inio vrlo apsurdnim i
neukusnim. Glasio je: "O, kad bih imao tisuu
226
jezika i tisuu usta!" - i tek danas, nakon nekoliko desetljea, pijuckajui
dobro staro francusko vino, taj je udesni stih ponovno u meni zazvuao i na
trenutak imao, dodue nepoboan, ali jasan smisao. ini se da i gospodina u
susjednoj sobi takoer more misli i brige, barem ga ve etvrt sata ujem kako
ee po sobi. Njegova zabrinuta nona etnja ne remeti mi san, jer u kunim
papuama tiho hoda po sagu. No ja to ipak mogu uti i udim se da taj ovjek,
iji sam snani stas i dobroudno, punano lice za veerom izdaleka promatrao,
usprkos svom zadovoljnom izgledu vjerojatno takoer ima svoje tjeskobe i
potekoe - zato bi inae, umjesto da spava ili jo sjedi u dvorani, tako
dugo hodao po tijesnoj hotelskoj sobici, bez prestanka gore-dolje, kao
uhvaena, nemirna ivotinja u kavezu iza reetaka? Jadni brate, jadni vue,
jadni jelene, mogu te razumjeti. Ali sada prestani, braco, i napokon lezi!
Vjerojatno je donekle utjeno znati da i drugi, oni naizgled sretni imaju
svoje brige; no, na posljetku, nije u tome spas.
Na mome nonome ormariu lei knjiga, neobino lijepa i uzbudljiva knjiga o
umjetnosti s predivnim slikama, ali ta se knjiga i ita jer govori o jednom
neobinom, ganutljivom umjetnikom ivotu. Mislim na djelo o Henriju Toulouse-
Lautrecu G. Jedlicke, u izdanju Brune Cassierera iz Berlina. Uvijek sam volio
toga Toulouse-Lautreca, uvijek sam se divio njegovim arobnim crteima i
toliko mnogo shvaao i dijelio njegovu ljubav prema ljudima iz cirkusa,
plesaicama, klaunovima i pelivanima.
No u ovo doba ja ne mogu itati, za to sam takoer previe budan. Moram
misliti na one kolske uspomene i na veeranje drutvo, i na bordo, i na
svoga nespokojnog susjeda, i kao to se on uzvrpoljio u svome kavezu i ne moe
prestati, tako i ja neumorno i plaljivo uvijek iznova optravam krug svojih
misli -misli bez znaenja i dubine. Misli koje zapravo uope ne zasluuju da
se njima bavim, no koje me silom zaokupljaju.
Nema sumnje, trebao sam popiti malo vie onog dobrog vina, pa bih sada mogao
spavati. Nitko, pa ni najzluradiji promatra, ne bi veeras za mene mogao rei
da sam bio pijan, to mi se openito u ivotu vrlo rijetko dogaalo. U krajnjem
sluaju mogao bi moda rei da sam bio blago pripit, a i to bi ve bio vrlo
227
grub opis moga stanja. Svaki pristojni reporter pripisao bi mi nita vie od
draesnoga vinskog raspoloenja. No, nije li moda upravo to bila pogreka te
veeri, uvijek i tisuu puta ponavljana pogreka moga ivota, to (ne samo u
piu, ve u svemu) nisam, dodue, bio uskogrudan i sitniav, ali sam ipak kod
odreene granice ustuknuo i postao moralan? Nije li bezuvjetna i neupitna
predanost, bezobzirnost prema svomu jastvu, vrlina koju osobito cijenim? I
nije li bilo pogreno i bijedno stoje mene, naizgled predanog ovjeka, neki
ostatak odgojem usaenoga morala uvijek iznova sputavao?
Smjekajui se, s tapeta me gledaju veseli struci rua, a crveni pli
naslonjaa kao da s uitkom guta zrake svjetlosti iz male stolne svjetiljke.
Kada sam nedavno uselio u ovu hotelsku sobu, inila mi se malenim, stranim
prostorom, nunim smjetajem za krae vrijeme. Sada, meutim, poto sam u njoj
proboravio nekoliko dana i kada moja pisma prekrivaju stol, moje rublje lei u
ormaru, jedan od mojih akvarela visi pribijen na zidu sukobljavajui se sa
zadovoljnim ruicama na tapeti, ova mi je sobica ve postala prisna i mila,
moj mali zaviaj, i nerado u je napustiti. Nije li to glupo i sentimentalno,
nije li to ono to dananji ljudi nazivaju zaostalim i romantinim? Nisu li mi
ti "moderni" ljudi kudikamo nadmoniji, sa svojim automobilima, svojom
hladnoom, svojim konim kaputima, svojim neuvredljivim amerikim licima?
Mogue. Premda sam doivio da se ti gospodari Zemlje, kojima toliko zavidim,
unato svojim carskim njukama i konim oklopima, u sluaju dueg izostanka
oekivanih burzovnih izvjea i drugih sitnijih nezgoda mogu dovoljno
iivcirati i izgubiti kontrolu. Ne, neu im previe zavidjeti, jer moda mnogi
od njih, koji su mi bili pojam uzvienosti i oputenosti, sada nou poput moga
hotelskoga susjeda eu amo-tamo, osjeaju da ih stie aka sudbine i gui
tjeskoba - i premda ih mue druge stvari i kao aveti proganjaju, u biti im
nije mnogo drukije nego meni. A ono to su mi uitelji tako esto govorili i
predviali, ovaj nestalni ivot, ivot pod neprestano promjenjivim tlakom
zraka, ovo neumorno trpljenje ivota kojemu u njegovoj najdubljoj osnovi
nedostaje neto bitno - to su kolnici mirne due mogli pretkazati cijelom
dananjem ovjeanstvu.
228
Sat vremena leao sam u mraku, a onda ponovno upalio svjetiljku, u traku
svjetlosti tim mislima polako ispisao cijeli papir, pritom odlomio vrak
olovke i morao ustati i potraiti no da bih ju ponovno zailjio. Koliko u
jo esto leati u nekoj tako srdano tapeciranoj gostinskoj sobi, ekati san,
osjeati besmislenost svoga ivota, a istodobno njegovu aroliju, sluati
nepoznata susjeda kako nemirno u noi koraa, drati papir na koljenima,
zapisivati svakakve neozbiljne i bezvrijedne stvari?
Sada - ve je svanulo i prorezi aluzine blijedo svjetlucaju -uplai me snaan
metalan prasak. O, pomislim, moj se siroti susjed ustrijelio! Trebao sam ove
noi posluati onaj osjeaj koji sam istog asa potisnuo kao odve
sentimentalan i djetinjast - i trebao sam otii do tog nemirnog etaa,
posjetiti ga i rei mu koju rije. Bila je to moja jednostavna kranska
dunost. No, on nije vie mogao izdrati i sada je bio mrtav, znao samo to i
bio sam sukrivac.
Ali ne, nije se ubio. Pucanj se, naime, ponavlja, a mjesto odakle dolazi nije
susjedna soba, ve eljezna cijev parnoga grijanja koje je uvedeno u svim
hotelima, koje ponekad z,rai toplinu, a izmeu ostaloga slui i tomu da
usamljena hotelskoga gosta barem akustino podsjeti na njegovu povezanost s
okolnim svijetom.
Tad ugasim svjetlo, okrenem se na stranu i jo jednom pokuam zaspati. To mi
najee nekako i uspije pred zoru.
(1927.)
Ljetno putovanje eljeznicom
Ponovno sam na kraem putovanju, ve sat i pol sjedim u vlaku i ini mi se kao
daje od polaska prolo nemjerljivo mnogo vremena: toliko mi je dosadno i
neudobno i mrsko putovanje eljeznicom. uo sam priu daje prije nekoliko
godma navodno neki Amerikanac po imenu Lindwurm ili tomu slino preletio ocean
prosjedivi u zrakoplovu vie od trideset sati. Mora da se taj ovjek na kraju
puta osjeao slino kao ja. No ipak nije, on je

letio zrakom i iznad svjetskoga mora, gledao je listom lijepe, prave, stvarne,
nepatvorene stvari: oblake, magle, zvijezde, gledao je osunano i nono more,
i tako je mogao izdrati trideset sati. No, ovo ovdje, to mije vrijeme inilo
tako dugim i svako, pa i najkrae putovanje pretvaralo u muenje, to nije bilo
ni more ni nebo, ni broj sati ili kilometara, ve zatoenost u meni stranom,
neprijateljskom i omraenom svijetu, zatvorenost u zoni pretrpanoj
civilizacijom i tehnikom. Znam da stanovnik velegrada to jedva moe shvatiti,
jer on dan i no, pa i u snu ivi u tom podruju. No, za mene
neciviliziranoga, divljaka i nomada, koji voli slobodu i za tota ne mari, za
mene je to podruje eljeznice, velegradova, hotela, poslovnica, ureda,
tvornica ubitano kao i boravak u zrakopraznom prostoru.
Iznad moje glave na lakiranom drvenom zidu stajala je, crno na bijelom emajlu,
ispisana brojka, brojka 46, a ta etvorka kao i estica bila je napisana na
nain kako ju zasigurno ovjek vlastitom rukom nikada ne bi napisao, ve onako
kako ju samo u nekom dravnom uredu moe smisliti neki prividni ovjek za
prividne ljude, tako neljudski trezveno, glupo i mrtvo, tako jadno apstraktno
i ukoeno. A ista je takva brojka stajala iznad svakog sjedala numerirajui i
poniavajui ljude, a pokraj su visjele, briljivo vijcima privrene, sline
emajlirane ploice sa zabranama, zakonima i savjetima. Puenje je bilo
zabranjeno, i naginjanje kroz prozor, a "svaka zloporaba" konice za opasnost
takoer je bila zabranjena. Konica za opasnost! Jo od djetinjstva konica za
opasnost bila mije u vlaku neto doista najljepe i najizazovnije, a u
slabosti moga ivota ubrajalo se i to to ju se nikada nisam usudio povui. Na
stotinama kraih i duih putovanja osjeao sam tu elju, najjae dok sam bio
djeak: povui ruicu i zaustaviti vlak! Tako bih na trenutak bio kralj, bio
bih gospodar lokomotive, strojara, vlakovoe, suputnika, reda vonje, drave i
njezinih zabrana, tog cijelog sloenog svijeta poretka i precizno ureene
dosade! Jednostavno, snano trgne ovalnu ruicu i svekolika se arolija
zaustavi, putnici preplae, slubenici uznemire, parni stroj pone dahtati,
vagoni se zatresu, a kovezi u mreama zanjiu. No, nikada si nisam ispunio tu
elju, a bogme ni danas se ne bih usudio! O tome sam esto razmiljao, i to
230
koliko! i sve sam si lijepo predoio, i kako bih kondukteru, kada upadne u
kupe, na pitanje da zato sam povukao konicu, odgovorio da mi je u vagonu
pretopio i da vie ne mogu podnijeti pogled na te crne brojke na emajlu i na
natpise sa zabranama i na lice onoga gospodina s aktovkom te da stoga moram
sii. No, nisam povukao icu, kukaviki sam se poigravao svojim eljama ne
smogavi hrabrosti za taj in. Takva je ovjek kukavica.
Da su na zidovima barem visjele samo brojke i natpisi sa zabranama! No tamo je
visio jo i plakat i sluio istoj svrsi kao i svi plakati na svijetu, naime da
bi neki ljudi na tom zaraivali . novce. A ti su ljudi ovaj puta to pokuavali
na sasvim osobit nain: na svom prokletom plakatu nacrtali su Isusa, Isusa s
trnovom krunom nadajui se da e na njegovoj patnji i smrti na bilo koji nain
zaraditi. Sa svih zidova gledala me napaena Kristova glava. Modaje to bio
pokuaj ucjene, modaje nakana bila da se svaki kranin u vlaku zgrozi i
plati samo da se makne to oskvrnue Bojega lika? Ali ne, upitao sam o tome
nekoliko suputnika, i to nije bila namjera. Slika je, rekli su, osim zarade
imala i svoju umjetniku svrhu i bila poziv na kazalinu predstavu negdje u
planinama. Dugo sam razmiljao o tome to ine ti neobini tvorci plakata. I
Juda Ikariot izdao je Isusa, dakako, ve toliko puta Krist je bio izdan,
moda se ak na to i naviknuo. Pajesu li ljudi tim svojim plakatom s Isusom
mogli zaraditi tako mnogo novaca? Zasigurno vie nego Juda koji je to uinio
za trideset srebrnjaka. No, on se naknadno barem objesio! Bi li se netko od
tvoraca toga plakata objesio postoje dobio srebrnjake? Ne vjerujem, ne
vjerujem da su i za to sposobni. Rijetko se danas uje neto slino: to s
Judom dogodilo se u nekom drugom vremenu, nekom drugom svijetu, svijetu u
kojem su zlikovci i hulje jo koliko-toliko bili pristojni i znali to
dolikuje.
Na trenutak sklopih oi. Odluili sii na iduoj postaji pa zvala se ona i
pakao. Zapravo sam elio otputovati do Freiburga, no u tom trenutku nita mi
se na svijetu nije inilo potrebnijim nego da prekinem glupo putovanje.
Pripremio sam svoju prirunu torbu, otvorio ju, oima grickao narane na vrhu
i malo prevrtao po onih nekoliko novih knjiga koje sam ponio. Jer usred
231
ovog neshvatljivog vremena i njegovih lica s aktovkama i plakatima s Isusom
neki nakladnici i dalje tiskaju najugodnije i najljepe stvari. Jednu od njih
ve sam proitao, "Usporednice ljubavi"24 A. Huxleyja (njemaki nakladnik
Inselverlag), iznimno duhovitu, pomalo beutnu, ali zabavnu knjigu.
Druga knjiga koju sam ponio podsjea me na jednoga pokojnika, a na alost
ijednu umrlu epohu, na onu kratku i lijepu epohu kada je u Njemakoj iz 1918.,
koja se umorna od rata guila u besmislu i beznau, buknulo novo, humano,
fanatino kozmopolitsko duhovno ozraje i postalo duhovnim nositeljem
revolucije. Vjerojatno najumnija glava te malene zajednice istinski duhovnih
revolucionara bio je Eisnerov25 prijatelj Gustav Lan-dauer26. Onih nekoliko
ljudi toga kova ondanja je proturevolu-cija najokrutnije pobila, a oni
postadoe muenicima njemake revolucije (premda nipoto i svecima mlade
republike!). Netko tko je tim krugovima bio blizak i s njima povezan
mnogostrukim osobnim i duhovnim vezama, bio je Ludwig Rubiner. I on je odavno
pokojni. Zgodno novo izdanje njegova izbora iz Tolstojevih dnevnika 1895. -
1898. (nakladnik Rascher iz Ziiri-cha) danas ponovno podsjea na njega. Nain
na koji je izvrio odabir i njegov znaajan predgovor pripadaju onom kratkom,
brzo usahlom procvatu revolucionarne njemake duhovnosti oko g. 1918.
Poravnavam knjige u torbi, prekrivam ih nonom kouljom (tko zna gdje u noas
spavati?) i nastojim se jo malo strpjeti. Gospodina s aktovkom gledam u oi:
to su hladne, pobjedonosne oi ovjeka koji je uspjean jer je nematovit.
Zatvaram oi kada mi pogled treba pasti na emajlirane ploice ili na plakat s
Isusom. Pomislim kako su etrdesetih godina, otprilike u vrijeme kada mije
roen otac, postojali neki kneevi i ministri koji su se estoko opirali
uvoenju tako nasilna i neukusna izuma kakav je eljeznica. O, vidoviti preci,
tada su vas smatrali glupanima - no vi biste ipak pobijedili! Bili ste
sanjari, Don Quijotei, i nitko vas
:4 Njemaki prijevod naslova Huxleyjeva djela 'Those Barren Leaves", u nas
prevedeno kao lL Jalovo lie" 1940. godine; prijevod B. Nedi. (pnm. prev.)
" Kurt Eisner(1867. - 1919.) socijalist, voa revolucije u Miincrienu 1918.
g., zatim bavarski ministar predsjednik. Ubijen 1919. godine, (prim. prev.)
111 Gustav Landauer (1 870. - 1919.) njemaki pisac i politiar, vodei lan
bavarske vlade, ubijen 1919. godine, (prim prev)
232
nije ozbiljno shvaao. ak se ni Isusa vie ozbiljno ne shvaa, i on je za ove
dananje ljude svojevrsni Don Quijote ili, kako to oni kau na svom budalastom
jeziku, "romantiar".
Sada se vozimo sporije i ubrzo emo se zaustaviti na malenom kolodvoru koji ne
poznam i kojemu ne mogu proitati natpis jer ga zastire dim lokomotive. Kako
god se selo zvalo, izai u, negdje u blizini zacijelo u pronai rub ume uz
koji mogu lei i promatrati oblake. Negdje u blizini nai e se i potoi u
kojem mogu osvjeiti lice i gledati pastrve. Jednom prije mnogo godina za
takvog prekida putovanja nasmijeila mi se osobita srea: bilo je to pred
vratima jednog malog, uspavanog gradia na Gornjoj Rajni. Tamo sam gledao kako
na mokroj livadi pupa-vac sa svojom enkom plee svadbeni ples, onako kako to
samo pupavci znaju.
Valja pouriti. Sa svojom prirunom torbom iskobeljam se iz vlaka, preskoim
nekoliko kolosijeka, ugledam u blizini omanji breuljak, lijepo obrastao
visokim jasenovima i potrim prema njemu. Tek kada sam ve odavno proao
pokraj postaje sjetim se da ne znam ime tom mjestu. No, valjda nije ni Damask
ni Tokio. To mogu i naveer saznati.
(1927.)
Jadikovka za starim stablom
Skoro ve deset godina, kako je svrio onaj svjei, veseli rat, moje
svakodnevno drutvo, moje trajno i prisno okruenje nije se vie sastojalo od
ljudi. Meni dodue ne nedostaje prijatelja i prijateljica, no druenje s njima
sveana je, a ne svakodnevna prigoda, katkada oni posjete mene, katkada ja
njih: odviknuo sam se od trajnog i svakodnevnog suivota s drugim ljudima.
Kako ivim sam, dogaa mi se da u obinoj, svakodnevnoj komunikaciji, stvari
sve vie zamjenjuju ljude. tap s kojim eem, alica iz koje pijem mlijeko,
vaza na stolu, zdjela s voem, pepeljara, stajaa svjetiljka sa zelenim
sjenilom, mali bronani indijski Krina, slike na zidu i da na kraju spomenem
ono najbolje, brojne knjige na zidovima moga stania - to su stvari koje mi
prave drutvo pri buenju i prije sna, pri jelu i radu, za dobrih i
233
loih dana, njihova su mi lica prisna i stvaraju ugodnu iluziju zaviaja i
doma. Jo mnogo drugih predmeta moji su prisni prijatelji. To su stvari kojih
mi se gledanje i doticanje, njihova nijema sluba i nijemi jezik ine dragima
i nunima, a kada me neki od tih predmeta napusti i od mene ode, kada se
razbije stara zdjela, padne vaza, izgubi perorez, tada su to za mene gubitci,
tada se od njih moram oprostiti, nakratko sabrati i posvetiti im posmrtno
slovo.
I moja radna soba sa svojim pomalo kosim zidovima, svojim starim, posve
izblijedjelim zlatnoutim tapetama, s mnogim neravninama u stropnoj buci,
ubraja se u moje drugove i prijatelje. Lijepa je to soba i bio bih izgubljen
da miju netko oduzme. No najljepe u njoj jest otvor koji vodi na maleni
balkon. Odatle ne samo da vidim jezero od Lugana sve do San Mametta, s
njegovim uvalama, planinama i selima, desecima bliskih i udaljenih sela, ve
imam, a to mije najdrae, i pogled dolje na stari, tihi, zaarani vrt u kojem
se stara, dostojanstvena stabla njiu na vjetru i kii, gdje na uskim, strmim
terasama stoje visoke palme, lijepe, bujne kamelije, rododendroni, magnolije,
u kojem rastu tisa, crvenolisna bukva, indijska vrba i visoke, zimzelene
ljetne magnolije. Taj pogled iz moje sobe, te terase, grmovi i stabla jo vie
nego soba i predmeti pripadaju meni i mom ivotu, oni su moj pravi krug
prijatelja, moji blinji, s njima ivim, na mojoj su strani i pouzdani. A kada
bacim pogled na taj vrt, on mi prui ne samo ono to prua ushienu ili
ravnodunu pogledu svakoga neznanca, ve neizmjerno vie, jer ta mi je slika
prisna dugi niz godina, svakoga sata, danju i nou, svakoga godinjeg doba i
po svakom vremenu, lie svakog stabla i njegov cvijet i plod dobro su mi
poznati u svakom stanju svoga nastanka i uvenua, svatko je moj prijatelj,
svaije tajne znam poznate samo meni i nikom drugom. Izgubiti neko od tih
stabala za mene znai izgubiti prijatelja.
Umorim li se od slikanja ili pisan,a, razmiljanja ili itanja, svoj odmor
traim na balkonu i pogledu na vrke stabala to gledaju prema meni. Tu sam
nedavno sa aljenjem proitao da je predivna knjiga ve zavrena. Yeatsova
"Alkemiarska rua"27
27 Njemaki prijevod naslova Yeatsova djela "The Secret Rose", (prim. prev.)
(njemako izdanje J. Hegner, Hellerau), te arobne pripovijetke iz keltskoga
svijeta, tako bogate starom polupoganskom mistikom, tako tajanstvene i mrano
strasne. Tu sam prelistavao "Pisma s putovanja jednog umjetnika" Joachima
Ringelnatza (nakladnik Rowohlt), i zabavljao se njime i njegovim humorom koji
uope nije vedar, ve pravi crni humor negdje izmeu ale i jada, izmeu
zanosa i oajanja. Pozdrav tebi, brate Rmgelnatz! A tu bih katkad na pola sata
prelistao dva sveska "Povijesti grkoga udorea" Hansa Lichta (nakladnik P.
Aretz, Dresden) u kojima se izmeu svih onih zapanjujuih slika, a ponajvie
samim slikama pripovijedaju mnoga korisna znanja o ljubavnom ivotu Grka na
kojem bismo im u mnogoemu mogli pozavidjeti.
U proljee postoji razdoblje kada je vrt arko rujan od pro-cvjetalih
kamelija, ljeti cvjetaju palme, a visoko u stablima posvuda se penju modre
glicinije. No, indijska vrba, to malo, neobino drvo koje unato svojoj
siunosti izgleda prastaro i kao da se pola godine smrzava, indijska se vrba
tek kasno u godini odvai potjerati listove, da bi tek sredinom kolovoza
poela cvjetati.
Ipak najljepe od svih tih stabala vie nije tu, prije nekoliko dana slomila
ga je oluja. Gledam ga gdje lei jo neuklonjeno, taj teki stari gorostas
prelomljena i dotrajala debla, a na mjestu gdje je stajao vidim veliku iroku
prazninu kroz koju proviruje udaljena kestenova uma i nekoliko dosad
skrivenih kua.
Bio je to judi, ono stablo na kojem se Isusov izdajnik objesio, no na njemu
se nije vidjelo njegovo tjeskobno podrijetlo, dapae, bilo je to najljepe
stablo u vrtu i zapravo sam zbog njega prije vie godina unajmio ovaj stan. U
to vrijeme, kada je rat zavrio, stigao sam u ovaj kraj sam i kao izbjeglica,
moj se dotadanji ivot bio raspao i traio sam smjetaj kako bih ovdje radio
i razmiljao i u sebi obnovio razoreni svijet. Traio sam manji stan, a kada
sam pogledao ovaj sadanji, prilino mi se svidio, no odluujue je bilo kada
me gazdarica povela na mali balkon. Najednom je ispod mene leao Klingsorov
vrt, a usred njega sjajilo se svijetloruiasto procvjetalo golemo stablo.
Odmah sam se raspitao o njegovu imenu i gle, bio je to judi, i otad je iz
godine u godinu cvalo milijunima ruiastih cvjetova priljubljenih
234
235
uz koru, slino kao kod likovca, cvat je trajao etiri do est tjedana, a tek
nakon toga pojavilo se svijetlozeleno lie, da bi zatim u tom svijetlozelenom
liu visjelo gusto mnotvo tamnopurpur-nih i tajanstvenih komuaka.
Upitate li rjenik za judi, neete, dakako, saznati bogzna to. O Judi i
Kristu ni rijei! Ali zato u njemu stoji da to stablo pripada rodu leguminoza,
da se naziva cercis siliquastrum., da potjee iz june Europe i da se tamo
javlja kao ukrasni grm, te da ga se takoer naziva i "lani roga" - falsches
Johannisbrot. Tko e ga znati kako je dolo do te zbrke pravoga Jude i lanoga
Johannesa! No, kada proitam rije "ukrasni grm", moram se nasmijati unato
svom jadu. Ukrasni grm! Bilo je to stablo, gorostasno stablo, trupca tako
debelog kakav ni sam u svojim "najboljim" godinama nisam bio, njegov se vrh
uspinjao iz dubokoga ponora vrta skoro do visine moga balkona, bio je to
prekrasan primjerak, pravi jarbol! Ne bih poelio stajati ispod toga ukrasnoga
grma kada se nedavno u oluji slomio i stropotao kao stari svjetionik.
Ovo posljednje vrijeme ionako nije bilo za pohvalu. Ljeto se iznenada
razboljelo i osjealo se daje na umoru, a prvoga doista jesenjega kinog dana
morao sam na posljednji poinak ispratiti najdraega prijatelja (ne stablo,
ve ovjeka). Otada se, za ve prohladnih noi i estih kia, vie nisam mogao
dobro ugrijati i vrlo ozbiljno razmiljah o odlasku. Mirisalo je na jesen, na
propast, na ljesove i grobne vijence.
A onda jedne noi, poput zakanjelog odjeka nekih amerikih i oceanskih
orkana, s juga zapue bijesna oluja, polomi vinograde, isprevre dimnjake,
demolira ak i moj mali kameni balkon, a onda jo u posljednjim satima uze i
moj stari judi. Sjeam se kako sam kao mladi volio kada su u prekrasnim
romantinim Hauffovim ili Hoffmannovim pripovijetkama bjenjele strane
ekvinocijske oluje! Ah, upravo je tako bilo; tako teko, tako strano, tako
bijesno kao da dolazi iz pustinje u nau se mirnu dolinu natiskivao gust topao
vjetar i njoj nastavljao svoje ameriko divljanje. Bila je to runa no, bez
minute sna. Osim male djece u cijelome selu nitko nije oka sklopio, a ujutro,
uokolo su leale razbijene opeke, polupana prozorska stakla, slomljeni okoti.
No
236
ono najgore, to se nikako ne moe nadoknaditi, za mene je judi. Njega e
dodue zamijeniti sadnica mlaega brata, o tome se vodi briga: no dok on bude
i samo napola tako stasit kao njegov prethodnik, mene davno vie nee biti.
Kada sam nedavno po jesenjem pljusku pokapao dragog prijatelja i gledao kako
lijes nestaje u vlanoj raci, postojalaje utjeha daje pronaao svoj mir, daje
otiao s ovoga svijeta koji mu nije bio sklon. Napustivi borbu i brige preao
je na drugu obalu. Za judi nema te utjehe. Samo mi jadni ljudi, kada se
pokapa netko od nas, moemo si kao slabu utjehu rei: "Pa, dobro mu je, i
moemo mu u biti pozavidjeti." Za svog judia ja to ne mogu rei. On zasigurno
nije elio umrijeti, do duboke je starosti iz godine u godinu raskono i
razmetljivo tjerao milijune blistavih cvjetova, veselo i radino ih pretvarao
u plodove, zelene komuke plodova bojio prvo smeom, zatim purpurnom bojom i
nikada nikomu, koga je vidio umirati, nije pozavidio na smrti. Vjerojatno nije
osobito cijenilo nas ljude. Moda nas je poznavao jo iz Judinog doba. Sada
njegovo golemo truplo lei u vrtu satrvi u padu jo itave kolonije manjeg i
mlaeg raslinja.
(1927.)
U posjetu Masagetima8
Koliko god moja domovina, ako tako neto doista imam, sve druge zemlje svijeta
nesumnjivo nadmauje svojim prednostima i divnim ustanovama, ipak sam nedavno
osjetio elju za putovanjem i poao u daleku zemlju Masageta u kojoj od izuma
baruta nikada vie nisam bio. Vukla me elja da vidim u kojoj se mjeri taj
toliko slavni i hrabri narod, iji su ratnici neko svladali Kira Velikoga, u
meuvremenu promijenio i moda prilagodio obiajima ovoga doba.
I doista, svojim oekivanjima nimalo nisam precijenio hrabre Masagete. Poput
svih zemalja, koje imaju ambiciju ubrajati
2* Antiki nomadski narod iranskoga podrijetla naseljen u I. tisuljeu pr.
Kr. izmeu Arai-skoga jezera i Kaspijskoga mora. komu se dolaskom pod vlast
Aleksandra Velikoga postupno gubi svaki trag. (prim. prev.)
237
se meu naprednije, i zemlja Masageta odnedavna svakom strancu, koji se
priblii njezinim granicama, ususret alje reportera -ne raunajui, naravno,
one sluajeve kada su to vaniji, asniji i ugledniji stranci, jer tada im se,
u ovisnosti o rangu, ukazuje, dakako, mnogo vea ast. Tako boksae ili
nogometne prvake prima ministar higijene, plivake natjecatelje ministar
kulture, a vlasnike svjetskih rekorda predsjednik drave ili njegov zamjenik.
Noja sam ostao poteen izljeva takve panje: budui da sam bio knjievnik, na
granici me doekao obian novinar, ugodan mlai ovjek zgodnog izgleda, i
zamolio me da ga prije ulaska u zemlju poastim kraim predstavljanjem svoga
svjetonazora, a napose svoga miljenja o Masagetima. Taj simpatini obiaj u
meuvremenu je, dakle, i ovdje uveden.
"Dragi gospodine," kazao sam, "dopustite mi, s obzirom na moje nesavreno
poznavanje vaeg divnog jezika, da se ograniim na najhitnije. Moj svjetonazor
uvijek je svjetonazor one zemlje kojom putujem, to se samo po sebi razumije.
to se pak tie mojih znanja o vaoj veleslavnoj zemlji i narodu, onapotjeu
iz najboljega moguega i najasnijega izvora, naime iz knjige 'Klio' velikoga
Herodota. Ispunjen dubokim divljenjem prema neustraivosti njezine mone
vojske i dinom uspomenom na vau junaku kraljicu Tomiris, ve sam u ranijim
vremenima imao ast posjetiti vau zemlju, a sada sam taj posjet elio
obnoviti."
"Hvala lijepo", rekao je pomalo mrano Masaget. "Vae nam ime nije nepoznato.
Nae ministarstvo propagande vrlo pomno prati sve izjave u inozemstvu o nama,
pa nam tako nije promaklo da ste vi autor tridesetak redaka o masagetskim
obiajima koje ste objavili u novinama. Bit e mi ast pratiti vas na vaem
sadanjem putu po naoj zemlji i skrbiti se da uspijete uoiti koliko su se
neki nai obiaji otada promijenili."
Njegov pomalo sumoran ton dao mi je do znanja da moje prijanje izjave o
Masagetima, koje sam toliko volio i toliko im se divio, ovdje u zemlji nipoto
nisu naile na ope odobravanje. Pomislio sam da se okrenem i vratim i sjeao
se kraljice Tomiris, koja je glavu velikoga Kira gurnula u crijevo napunjeno
krvlju, kao i drugih rasnih oitovanja ovoga ivahnoga narodnog duha. No, na
posljetku, imao sam svoju putovnicu i vizu, a Tomi-risina vremena bila su
prolost.
238
"Oprostit ete mi", rekao je moj vodi sada neto ljubaznije, "ako moram
ustrajati na tome da najprije provjerim vau vjeru. Ne da bismo imali ita
protiv vas, premda ste jednom prije ve posjetili nau zemlju. Ne zbog toga,
ve radi puke formalnosti i zato to ste se pomalo jednostrano pozvali na
Herodota. Kao to znate, u vrijeme onoga jamano vrlo darovitoga Jonjanina jo
nije postojao nikakav slubeni ured za propagandu i kulturu, tako da one
njegove ipak donekle nemarne izjave o naoj zemlji jo kako-tako mogu proi.
Ali ne moemo prihvatiti da se dananji autor poziva na Herodota i to
iskljuivo na njega. Dakle, molim vas, cijenjeni kolega, recite mi ukratko to
o Masagetima mislite i za njih osjeate."
Uzdahnuo sam. Tako dakle, ovaj mladi ovjek nije imao namjeru olakati mi
posao, ve je ustrajao na formalnostima. Pa onda krenimo s formalnostima!
Zapoeo sam:
"Razumije se da sam vrlo dobro upoznat s time da Masageti ne samo da su
najstariji, najpoboniji, najuljueniji i ujedno najhrabriji narod na Zemlji,
da su njihove nepobjedive vojske najbrojnije, njihova flota najvea, njihov
karakter najustrajniji a istodobno najljubazniji, njihove ene najljepe,
njihove kole i javne ustanove najuzornije na svijetu, ve i da u najveoj
mjeri posjeduju onu diljem svijeta tako visoko cijenjenu i u mnogim drugim
narodima toliko nedostatnu vrlinu, naime da u svome osjeaju vlastite nadmoi
prema strancima budu tako dobrohotni i obazrivi i da od svakog ubogog stranca
ne oekuju da on sam, porijeklom iz neke manje zemlje, bude na visini
masagetskog savrenstva. Neu propustiti da u svojoj domovini i o tome
vjerodostojno svjedoim."
"Odlino," ree moj pratitelj dobrohotno, "u svojem nabrajanju naih vrlina
doista ste pogodili bit stvari, tovie bit stvari. Vidim da ste o nama bolje
obavijeteni negoli se isprva inilo, i iskreno vam, iz odanog masagetskog
srca, u naoj lijepoj zemlji elim dobrodolicu. Neke pojedinosti u vaim
znanjima iziskuju jo pokoju dopunu. Napose mije upalo u oi da niste
spomenuli naa visoka postignua na dva vana podruja: u sportu i kranstvu.
Bio je to Masaget, dragi gospodine, koji je na meunarodnom natjecanju u
skakutanju unatrag zavezanih oiju s 11,098 postavio svjetski rekord."
239
"Doista," uljudno sam slagao, "kako se toga nisam sjetio! No, vi ste spomenuli
jo i kranstvo kao podruje na kojem je va narod postavio rekorde. Mogu li
vas zamoliti da me o tom poduite?"
"Kako da ne", rekao je mladi ovjek. "elio sam samo napomenuti da bi nam
dobro dolo kada biste u svome putopisu o toj toci pridodali pokoji ljubazni
superlativ. Primjerice, u jednom gradiu na Araxesu imamo starog sveenika
koji je u svom ivotu odrao ni manje ni vie nego 63000 misa, a u jednom
drugom gradu postoji slavna moderna crkva u kojoj je sve od cementa i to od
domaega cementa: zidovi, toranj, podovi, stupovi, oltari, krov, krstionica,
propovjedaonica itd., sve do zadnjeg svijenjaka, do zadnje krabice."
Lijepo, pomislio sam, onda vam valjda i zacementirani sveenik stoji na
propovjedaonici od cementa. No, utio sam.
"Vidite," nastavio je moj vodi, "bit u vam iskren. Na je interes da to
vie irimo svoj kranski ugled. Naime, premda je naa zemlja jo prije mnogo
stoljea prihvatila kransku religiju, a nekadanjim masagetskim bogovima i
kultovima vie nema ni traga, u zemlji ipak postoji jedna mala i odve vatrena
stranka koja nastoji ponovno uvesti stare bogove iz doba perzijskoga kralja
Kira i kraljice Tomiris. Znate, to je obian hir nekolicine fantasta, no
dakako, tisak u susjednim zemljama dokopao se te smijurije i dovodi ju u vezu
s reorganizacijom naeg obrambenog sustava. Sumnjii nas se da elimo ukinuti
kranstvo kako bismo u iduem ratu lake sruili i onih posljednjih nekoliko
prepreka za primjenu svih sredstava za unitavanje. To je razlog zbog kojeg bi
nam dobro dolo da se naglasi kransko usmjerenje nae zemlje. Naravno da ne
pomiljamo ni u najmanjoj mjeri utjecati na vaa objektivna izvjea, no ipak
vam u etiri oka mogu povjeriti da bi vaa spremnost da poneto napiete o
naem kranstvu, za posljedicu mogla imati osoban poziv naega
rajhskancelara. To onako usput."
"Razmislit u", rekao sam. "Kranstvo zapravo nije moja specijalnost. A sada
se silno radujem to u ponovno vidjeti onaj prekrasni spomenik koji su vai
pradjedovi podignuli junakomu Spargapisesu."
240
"Spargapises?" promrsi moj kolega. "A tko je to?"
"Pa, veliki sin kraljice Tomiris, koji nije mogao podnijeti sramotu to gaje
Kir nadmudrio pa si je u zatoenitvu oduzeo ivot."
"A, da, naravno", uzviknuo je moj pratitelj. "Da, navodno je taj spomenik bio
vrlo lijep. Na neobian je nain nestao s lica zemlje. Vidite, kao to vam je
poznato, mi se strano zanimamo za znanost, osobito za prouavanje starine, i
to se tie broja etvornih metara iskopanih ili potkopanih u istraivake
svrhe, naa je zemlja u svjetskoj statistici na treem ili etvrtom mjestu. Ta
zamana iskopavanja koja su preteito bila posveena prethistorijskim nalazima
vodila su u blizinu onoga spomenika iz doba Tomirise, a budui daje upravo to
zemljite obeavalo znaajne nalaze, osobito kostiju masagetskog mamuta,
pokualo se na odreenoj dubini potkopati spomenik. On se, meutim, tom
prilikom uruio! Navodno se njegovi ostaci jo mogu vidjeti u Masa-getskom
muzeju."
Odveo me do pripremljenog vozila i u ivahnom razgovoru poosmo prema
unutranjosti zemlje.
(1927.)
Predboini izlozi
Boi je tema o kojoj zapravo nerado govorim. Sjedne strane ta lijepa rije
budi tako duboke, svete uspomene iz bajkovita zdenca djetinjstva, tako
svjetluca u sjaju onog plaviastog praskozorja ivota i tako je proeta
neunitivo svetim simbolima jaslica, zvijezde, malenoga Isusa, poklonjenjem
pastira i kraljeva i mudraca s Istoka! S druge pak strane "Boi" je olienje,
otrovni spremnik svih graanskih sentimentalnosti i prijetvornosti, povod za
divlje orgije industrije i trgovine, veliki bljetavi artikl robnih kua koji
mirie na lakirani lim, na iglice jelke i gramofon, na premorene raznosae i
listonoe koji potajice kunu, na ukoeno slavlje u graanskim sobama pod
okienim drvcem, na posebne novinske priloge i intenzivno oglaavanje,
ukratko, na tisuu stvari koje su mi sve odreda odbojne i mrske i za koje bih
mnogo manje mario i smatrao ih smijenima kada tako uasno
241
ne bi zlorabile Spasiteljevo ime i uspomene na nae najranije djetinjstvo
Nemojmo, dakle, govoriti o Boiu - iz toga bi proizale sve same nelagode,
primjerice, da jo uvijek ne znam to bih darovao svojoj prijateljici i je li
dvadeset maraka za kuharicu primjereno; ah, pa kada bih jo mogao prijatelja
S. sprijeiti da mi ponovno daruje neto onako skupo, a tako alosno
beskorisno kao lani! Ili, ne moe li se razmiljanje o Boiu posve izbjei,
dopustite mi da mislim na onu stvarnu i iskrenu predboinu radost koju i
dandanas volim osjetiti kao razoaran i usamljen ovjek: na radost izrade onih
boinih darova koje jo i danas, kao neko u djeako doba, imam naviku
svojeruno praviti za neke svoje prijatelje: male biljenice s novim, rukom
pisanim pjesmama, listove s pejzanim akvarelima i sline stvari.
No, usprkos svim oprenim i tjeskobmm osjeajima moram rei: nekih veeri u
prosincu, kada nakon tmurnog, oblanog po-podneva u ulicama s duanima zasja
svjetlost, kada svi oni areni i jarki odsjaji iz izloga padnu na vlaan ili
snijegom pokriven asfalt i ulica poprimi neku sveanu ivost, tada mi ta
prijetvorna, silna boina uurbanost sa svojom svijetlom vanjtinom ipak
donekle godi i tada mogu sat vremena proetati upravo onim dijelom grada koji
inae izbjegavam, i mogu, posve zaokupljen, sat vremena hodati pokraj trgovina
i zadubljeno ih promatrati. Tada sanjarim da sam sin kalifa iz Bagdada i da
sam nakon dugog, pustolovnog puta, pobjegavi pred pogibelji iz stranoga
zatoenitva, stigao u neki bljetavi grad Dalekoga istoka, i da se ushieno i
znatieljno stapam s guvom koja vlada oko trgovina.
Razmiljanje se nikako ne uklapa u to raspoloenje, a u tom satu veernje
etnje upravo je lijepa ta odrijeenost od obveze razmiljanja. No, ako sam
pritom, ipak, s vremena na vrijeme pomalo razmiljao i sam sebe promatrao,
svaki put bih s odreenim (nekad vedrim, nekad neugodnim) uenjem otkrio za
sebe, krepkoga pedesetogodinjaka ve prosijede glave i blagog izraza lica s
naoalama, da sam vrlo vjerojatno u dubini due ostao i ponovno postao
neobino djetinjast To primjeujem kada se potrudim pripaziti na koji nain
zapravo na mene djeluju ti puni,
242
bljetavi izlozi i koji mi predmeti zapinju za oko i izazivaju elje. Tada
opaam da su stvari koje mi se mogu svidjeti i u meni stvoriti udnju gotovo
jo uvijek one iste kao u doba moga djeatva i mladalatva.
I doista, usred te bune i pomalo crnaki neumjerene ponude roba, rijetke su
one koje bih poelio, a sva dostignua novije tehnike ostavljaju me strano
nezainteresiranim. S uenjem promatram kako znatieljni i eljni ljudi stoje
i pred onim izlozima u koje ja ne mogu pogledati bez vee dosade i pred kojima
mi nikada ne bi palo na pamet usporiti korak. To su primjerice trgovine s
Kodakovim fotoaparatima, s gramofonima, sportskim rekvizitima, radioaparatima.
Da imam povlasticu koja bi mi doputala da iz svih tih trgovina odaberem sve
to bih uope volio imati, povlasticu bih bacio, a ja produio. Profinjeni
kronome-tri, duhoviti brijai aparati, bljetavi mikroskopi, ljupki kuni
kinoprojektori - nita od toga ne bi mi vrijedilo ni koliko papir
. za umatanje. No, drukije je s izlozima knjiara. Premda sam na tom podruju
poprilino razmaen i nakljukan, ispred dobre
knjiare skoro uvijek nakratko zastanem, i ne zanima me samo
' duhovno trite, imena kolega, pohvale izdavaa, ve barem isto toliko
zanima me i privlai i materijalna strana knjiga: crveni
; koni hrbat, lijepo englesko platno, lijepo toniran pergament, mapa
ukoriena u grubo kvrgavo jedreno platno. No u svijetu knjiga uvijek se mogu
otkriti i neka simpatina izdanja, premda im je razina uglavnom vrlo skromna.
S radou gledam est smeih svezaka Rilkeovih sabranih djela i hasidske spise
Martina Bubera u jednome svesku i "Skitnice" Knuta Hamsuna (O, Auguste,
vragolane), radujem se to postoje nova izdanja Josefa Conrada, namignem
Stepskom vuku i pozdravim "Goste" Geor-ga Munka, a jednom ak zaem u knjiaru
da bi mi pokazali album iz izloga, Glasenappova "Indijska svetita". Dugo
stojim nagnut nad slikama, mislima odlutao u Indiju, ganut injenicom da i ti
toliko strani, toliko egzotini divovski hramovi, dvorita, jezerca i pilje
govore istim i uvijek jednakim jezikom kao i francuske katedrale i
junotalijanski hramovi, jezikom vjere i predanosti, ushienosti i blaene
rastronosti pred boanstvom.
243
Ako me te knjiare podsjeaju na mnoga ushienja i udnje iz mladosti, neke me
druge slike vode jo dalje u moju prolost; njih sam zapravo trebao prve
spomenuti. To s knjigama nipoto nije bilo izmiljeno, ali zato pomalo
uljepano. Jer, gle! postoje neki drugi izlozi i duani pred kojima imam
najjae dojmove, najtoplije doivljaje, najsnanije elje. Djejim
oduevljenjem i primitivnom poudom promatram zamamna jela, a ponajvie ona
najdjetinjija - slastice. Putujeem srnu kalifa vraaju se snane djeje
udnje dok promatra te ogromne kristalne zdjele pune velikih pralina, brda
areno zapakiranih okolada, raskone plad-njeve pune kremastih okolada. A u
drugom izlogu, mnogo poetinijem od onih izloaba Kodakovih aparata i
zvunika, odueve me, premda ve odavno ne jedem kobasicu, masni sjajni
vijenci kobasica, mirne i suhe objeene salame, u staniol umotane, uko-so
zasjeene jetrenice od kojih nikada nijednu ne bih kupio, od kojih veinu ne
bih mogao pojesti ni probaviti, jer kobasica je jelo za optimiste, no pogled
na njih ipak me oarava dajui mi predodbu bogatstva i blagostanja. A tek
mala, njena rolana unka, taj dragulj od unke, doista me dovodi u napast i
tko zna hou li ju kupiti. Meutim, idua trgovina mojim ulima nudi jo
slasnije stvari: arobnih boja, svijetli poput velikih neobinih dragulja, tu
se moe vidjeti kandirano voe, kruke, breskve, pistacije, masline, ananas.
Nita od toga neu kupiti, nita od toga ne bih mogao probaviti. Kandirano
voe nije, dodue, specijalno jelo za optimiste, o nikako, no ipak vie za
ene i mlade, a svakako ne za boleljive polustarce osjetljivih eludaca i
potrebitih mirovanja. Pasite dalje, ushiene oi!
Slijedi trgovina s termos-bocama, toplim jastucima, termo-forima i slinim
stvarima, trgovina kojoj bih s razlogom mogao pokloniti pozornost, no ja
nezainteresirano proem. Ali prava ljekarna posve mi zaokupi panju; to je
sajam koji rado gledam, i premda moj razum zapravo s ironijom promatra taj
toliko zorno prikazani spoj znanosti i industrije u znaku Mamona, ja ipak na
tim arenim boicama, tim zgodnim svilenkastim pakovanji-ma i kutijicama sa
zanimanjem i zadovoljstvom itam nazive koji mnogo obeavaju, a veina ih je
izmiljena na nekom teko iskvarenom grkom. "Odsada bez kostobolje!" obeava
ovalna
244
staklena kutijica, no ne nasjedam ni na nju ni na plakat "Jeste li ivani?";
mrzim takva nezgrapna pitanja. Ali zato tu i tamo vidim u staklenim
cjevicama, u boicama i paketiima svoje dobre prijatelje, sredstva koja
poznajem i cijenim i kojih je omanji izbor dobro imati u putnoj torbi. Nazive
im neu spomenuti jer mi farmaceutska tvornica jo nikada nije poslala ogledne
primjerke na recenziju.
Raskono svijetle blagdanske trgovine. Postoje dvije vrste trgovina pred
kojima katkada zastanem, no ne da bih promatrao izloge, ve ljude pred njima.
To su trgovine u kojima se kupuju igrake i trgovine u kojima se elegantnim
damama nudi odjea, nakit, potreptine za njegu kose i koe, noktiju i nonih
prstiju. Tu ovjek moe vidjeti lijepe oi to se nerijetko are sjajem
najprimitivnije udnje i s radou ustanoviti da postoje svjetovi i
industrijske grane ija se nunost ne moe dodue spoznati na neposredan, ali
zato moe na ovaj posredan nain.
No moja udnja krajnje je neposredna, kada zastanem pred nekim diskretnim
izlogom u kojem stoje probrane marke starih konjaka i plemenitih vina, a isto
tako pred onim svijetlim, lijepim izlozima u kojima na staklenim ploama mame
duhani i cigare, teke, debele u staniol umotane uvozne cigare, crne, dobre
brazilske, lijepe svijetle holandske i one krasne iz Manile.
Postoji jo jedna vrsta trgovina koje od najranijih vremena za mene nisu
izgubile svoju dra. To su trgovine papira, olovaka, pera, boja, vodenih boja,
ravnala, estara, crtaega ugljena. Pred njima dugo stojim, zaljubljen u
zbirku predivnih parikih ili londonskih vodenih boja, u snop plemenitih
Kohinoor olovaka, u kutiju sa sibirskim grafitom, smotke i slojeve plemenitih
papira. Stotinu takvih araka njeno-vrstoga, solidnoga papira, to bi bio dar
kojim bi me se moglo namamiti!
Na kraju, meutim, ponu zepsti noge, a za kupovinu ima vremena i neki drugi
put. Ah, samo da mi prijatelj S. za Boi ne daruje Kodak ili koaricu
orhideja!
(1927.)
245
Ponovni susret s Ninom
Kada se nakon mjeseci izbivanja vratim na svoj breuljak u Ticinu, uvijek
iznova iznenaen i ganut njegovom ljepotom, tada nisam tek jednostavno ponovno
kod kue, ve se prvo moram presaditi i potjerati novo korijenje, ponovno
povezati niti, pronai stare navike i ponegdje najprije iznova potraiti dodir
s prolou, prije nego mi ladanjski ivot juga ponovno pone goditi. Ne moram
samo raspremiti kovege i pronai seoske cipele i ljetnu odjeu, ve moram i
utvrditi jesu li mi susjedi jo ivi, provjeriti to se ovdje za pola godine
promijenilo, koliko je koraka napredovao proces koji postupno i s ovoga miloga
predjela svlai dugo uvanu nevinost ispunjajui ju blagodatima civilizacije.
Tono, kod donjega je klanca posve raskren i ogoljen jo jedan umski obronak
i gradi se vila, na jednom zavoju naa je cesta proirena, a to je znailo
nestanak arobnoga starog vrta. Ugaene su i posljednje konjunice u naem
kraju i zamijenjene automobilima, a nova su kola prevelika za te stare, uske
uliice. Dakle, nikada vie neu vidjeti staroga Piera s njegova dva zdrava,
snana konja kako se u modroj odori potanskoga koijaa uz klopot utih
koija sputa niz brijeg, nikada ga vie kod Grot-to del Pae neu moi
nagovoriti na aicu vina i mali, neslubeni predah. Ah, i nikada vie neu
sjediti nad Ligunom uz prelijepi rub ume, moje omiljeno mjesto za slikanje:
neki je stranac kupio umu i livadu i ogradio ju icom, a tamo gdje je stajalo
onih nekoliko lijepih jasenova, sada se gradi garaa.
No, zato se pojasevi trave ispod okota zelene svojom starom svjeinom, a
ispod usahla lia ukaju kao i uvijek modro-zeleni smaragdni guteri, uma
je modra i bijela od zimzelena bilja, umarica i jagoda u cvatu, a kroz
mladozelenu umu svjee i blago svjetluca jezero. Raspremio sam kovege,
sasluao seoske novosti, izrazio suut udovici pokojnoga Cesca, a Nineti
estitao na njezinoj crnookoj bambini, izvadio i pripremio svoj slikarski
pribor, naprtnjau, stolac, lijepi zrnasti papir za akvarel, olovke i boje. To
je uvijek najljepi dio toga posla: sva ona mala udubljenja u mojoj paleti
dopunjavati svjeim, veselo blistavim bojama, kobaltnomodrom koja me usreuje,
nasmijanim cinoberom, njenom limunutom, prozirnim gumigutom. To je
]
sada gotovo. No ponovno zapoeti slikati i nije ba tako jednostavno, pa to
rado malo odgaam do sutra, do nedjelje, do iduega tjedna. Kada ovjek nakon
est mjeseci ponovno sjedi u prirodi, umae kist u vodu i ponovno se sprema
djeli ljeta prenijeti na papir, tada odviknuta oka i nevjeste ruke sjedi
prilino bespomono i alosno, a trava i kamen, nebo i oblaci ljepi su nego
ikada, elja za slikanjem im se toliko nemoguom i smjelom kao nikada prije.
Ne, jo malo u priekati.
Pa ipak, preda mnom su cijelo ljeto i jesen, jo jednom se nadam da u se
nekoliko mjeseci osjeati dobro, da u duge dane provoditi u prirodi, rijeiti
se kostobolje, poigravati se svojim bojama i ivjeti neto veselijim i
nevinijim ivotom, negoli je mogue zimi i u gradovima. Godine brzo prolaze -
bosonoga djeca, koju sam prije mnogo godina doavi u ovo selo gledao kako idu
u kolu, ve su oenjena ili sjede u Luganu ili Milanu za pisaim strojevima
ili u trgovini za pultom, a ondanji starci, seoske starine, u meuvremenu su
poumirali.
Na pamet mi padne Nina-je li jo iva? Dragi Boe, tek sam je se sada sjetio!
Nina je moja prijateljica, jedna od rijetkih dobrih prijateljica koje imam u
ovome kraju. Sedamdeset i osam joj je ljeta i stanuje u jednom od
najudaljenijih zaselaka u ovome kraju na koje dananje doba jo nije stavilo
ruku. Put do nje strm je i naporan, moram se po suncu spustiti nekoliko
stotina metara niz brijeg, i s druge se strane ponovno uspeti. No, odmah
kreem na put i najprije se sputam kroz vinograde i umu, zatim udarim
poprijeko uskom zelenom dolinom, a onda, s druge strane, penjem se strmim
breuljcima koji su ljeti puni ciklama, a zimi puni emerika. Prvo dijete koje
u selu sretnem pitam to radi stara Nina. Eh, pria malian, ona naveer jo
uvijek sjedi na crkvenom zidu i mre duhan. Zadovoljno produim: dakle, jo
je iva, jo ju nisam izgubio, ljubazno e me doekati i neto e, dodue,
mumljati i jadikovati, ali mi ipak pruiti svijetao primjer usamljenog starog
ovjeka koji svoje godine, svoju kosto-bolju, svoje siromatvo i osamu podnosi
ilavo i ne bez odreene radosti, a pred svijetom se ne krevelji i ne klanja,
ve na njega pljuje odluna da do posljednjega asa ne prihvati ni lijenika
ni sveenika.
246
247
S bljetave sam ulice pokraj kapele zaao u sjenu prastaroga mranog zida koji
knvudav i prkosan stoji na litici planinskoga grebena i ne zna za vrijeme, ne
poznaje drugu sadanjost osim sunca koje se vjeno ponovno vraa, nikakvu
drugu mijenu doli smjenu godinjih doba, iz desetljea u desetljee, iz
stoljea u stoljee. Jednom e i ti stan zidovi pasti, ti lijepi, mrani,
nehigijenski kutovi bit e preureeni i opskrbljeni cementom, limom, tekuom
vodom, higijenom, gramofonima i drugim kulturnim dobrima, nad kostima stare
Nine stajat e hotel s francuskim jelovnikom ili e si neki Berlinac izgraditi
ljetnikovac. No danas su jo tu i ja ulazim preko visokoga kamenog praga i
iskrivljene kamene stube u kuhinju svoje prijateljice Nine. Tu kao i uvijek
mirie na kamen i prohladnu svjeinu, a i kavu i intenzivno mirie na dim
zelenog drveta, a na kamenu podu na svojoj niskoj klupici sjedi stara Nina
ispred golema kamina u kojem pucketa vatrica od ijega joj dima pomalo suze
oi, i svojim smeim, od kostobolje kvrgavim prstima gura iverje natrag u
vatru.
"Zdravo, Nina, sjeate li me se jo?"
"Oh, Signorpoeta, caro amico, son content di rivederla!"
Pridie se, premda to ne elim dopustiti, polako ustaje i s naporom pomie
ukoene udove. U lijevoj ruci podrhtava joj drvena tabakera, grudi i lea
zagrnula je crnim vunenim rupcem. Iz toga starog, lijepog lica ptice
grabljivice tuno-podrugljivo gledaju otre vilaste oi. Gleda me podrugljivo
i prijateljski, zna ona Stepskoga vuka, zna da sam dodue signore i nekakav
umjetnik, no da se sa mnom ne dogaa bogzna to, da sam tumaram Ticinom i da
sam uhvatio isto onoliko malo sree kao i ona premda smo ju zasigurno oboje
prilino marljivo traili. teta, Nina, to si za mene roena etrdeset godina
prerano. teta! Dodue, ne doivljava te svako lijepom, nekima prije slii na
staru vjeticu pomalo upaljenih oiju, iskrivljenih udova, prljavih prstiju i
s burmutom pod nosom. Ali kakav je to samo nos na naboranom orlovskom licu!
Kakvo dranje kada se tek uspravi i svojom mravom visinom uspravna stoji! I
kako je samo pametan, kako ponosan, kako prijeziran, a ipak ne zao pogled
tvojih lijepo oblikovanih, slobodnih, neuplaenih oiju! Starice Nino, kako
lijepa djevojka morala si biti, kako lijepa, odvana, rasna ena! Nina me
podsjea na proteklo ljeto, na moje prijatelje,
248
moju sestru, moju voljenu - sve ih poznaje - usput zaviruje u lonac, vidi da
je voda prokljuala pa iz ladice mlinca naspe mljevenu kavu, stavi preda me
alicu, ponudi mi burmut, i sada sjedimo uz vatru, pijemo kavu, pijuckamo u
vatru, pripovijedamo, ispitujemo, polako postajemo utljivi i priklopimo
pokoju o kostobolji, o zimi, o dvojbenosti ivota.
"Kostobolja! Kurva je to, prokleta kurva! Sporca puttana! avo ju odnio!
Dabogda crkla. Ma, pustimo psovke! Sretna sam to ste doli, jako sam sretna.
Ostanimo prijatelji. Kada si star, ljudi ti vie ne svraaju esto. Sedamdeset
i osma mi je sada."
Jo jednom se s naporom ustane, ode u susjednu sobu u kojoj na zrcalu stoje
poutjele fotografije. Znam da trai dar za mene. Ne pronalazi nita pa mi na
dar ponudi neku od starih fotografija, no kako ju ne elim uzeti, moram barem
jo jednom smrknuti iz njezine burmutice.
U zadimljenoj kuhinji moje prijateljice nije vie odve isto i nimalo
higijenski, pod je sav zapljuvan, niz stolac visi poderana slama, a rijetki od
vas itatelja rado bi pili iz ovog lonia za kavu, ovog starog limenog
lonia, crnog od ai i sivog od pepela na ijim se rubovima u dugom nizu
godina uhvatila debela kora sasuene, zgusnute kave. Mi ovdje ivimo izvan
dananjega svijeta i vremena, dodue malo zaputeno i jadno, pomalo oronulo i
nimalo higijenski, ali zato blizu ume i planine, blizu koza i kokoi (koje
kokodaui tre po kuhinji), blizu vjetica i bajki. Kava iz iskrivljenog
limenog lonia divno prija, jaka posve crna kava s laganom, aromatinom
primjesom trpkoga okusa po dimu od drva, a nae druenje i ispijanje kave i
psovke i tepanja i hrabro staro Ninino lice neizmjerno su mi drai od dvanaest
poziva na kavu s plesom, od dvanaest veeri s knjievnim razgovorima u krugu
slavnih intelektualaca - premda zasigurno ni tim lijepim stvarima ne bih elio
odrei relativnu vrijednost.
Vani sada zalazi sunce, Ninina se maka vratila i skoila joj u krilo, a
odsjaj vatre na okreenim kamenim zidovima topliji je. Kako hladna, kako
okrutno hladna mora daje bila zima u ovoj visokoj, sjenovitoj, praznoj kamenoj
pilji u kojoj nema niega osim siune otvorene vatre koja treperi u kaminu i
ove stare usamljene ene s bolnim zglobovima, koja nema drugoga drutva osim
make i ove tri kokoi.
249
Nina potjera maku i ponovno ustane, visoka i sablasna u tom polumraku, mrava
i koata s bijelim uperkom na strogom licu ptice grabljivice. Jo mi ne da
poi. Pozvala me da jo jedan sat budem njezin gost, pa odlazi po kruh i vino.
(1927.)
Opreke
Sredina je ljeta i veliko stablo ljetne magnolije pred mojim prozorima ve
tjednima je u cvatu; ono je simbol junoga ljeta u svom prividno nehajnom,
prividno ravnoduno sporom, no zapravo brzom i rastronom nainu cvjetanja. Od
snjenobijelih, ogromnih aki uvijek ih je nekoliko, najvie osam ili deset,
istodobno otvoreno, i dok stablo tijekom dva mjeseca svoga cvata u cjelini
pokazuje uvijek isto lice, ti predivni golemi cvjetovi zapravo su tako
prolazni: nijedan od njih ne ivi due od dva dana. Iz blijedog, zelenkasto
osjenanog pupoljka taj cvijet se otvara najee u zoru, i lebdi isto bijel
i arobno nestvaran odraavajui svjetlost poput snjenoga Atlasa, lebdi jedan
dan provirujui iz tamoblistavih, tvrdih, zimzelenih listova, a onda potiho
stane mijenjati boju, utjeti na rubovima, gubiti oblik i starjeti s
ganutljivim izrazom klonua i umora, a i to starenje traje samo jedan dan.
Zatim je bijeli cvijet ve promijenio boju, postavi kao cimet svijetlosme, a
latice, juer kao Atlas, danas su pod prstima poput tanke, njene stavljene
koe: arobna, divna tvar, njena poput daha, a ipak vrsta, ak i gruba. I
tako moje veliko stablo magnolije iz dana u dan nosi svoje iste, snjene
cvjetove i kao da su uvijek jedni te isti. Ugodan, uzbuuju, zamaman miris
koji podsjea na miris svjeih limuna, ali sladak, dopire s cvjetova u moju
radnu sobu. Veliko stablo ljetne magnolije (ne treba ga brkati s proljetnom
magnolijom takoer poznatom na sjeveru), ma koliko bilo lijepo, nije uvijek
moj prijatelj. Ima godinjih doba kada ga promatram zamiljeno, ak i
neprijateljski. Ono raste i raste, i u deset godina koliko mije susjed, toliko
se istegnulo da mi je u jesenskim i proljetnim mjesecima balkon ostao uskraen
i za ono malo jutarnjega sunca. Izraslo je ono u krnoga momka i svojim jakim,
jedrim stasom esto mi
250
slii na nekog neotesanog, naglo izraslog, pomalo nesklapnog mladia. No sada,
u vrijeme njegova ljetnog cvata, ono sveano stoji puno njenoga dostojanstva,
klepee na vjetru svojim ukoenim, kao lakiranim sjajnim listovima brino
pazei na svoje njene, odve lijepe i odve prolazne cvjetove.
Nasuprot tom stablu s njegovim blijedim divovskim cvjetovima stoji jedno
drugo, patuljasto stablo zasaeno u loncu na mome malome balkonu. To je
zdepasto patuljasto stablo, neka vrsta empresa, ni metar visoko, ali skoro
ve etrdeset godina staro, mali kvrgavi i samosvjesni patuljak, pomalo
ganutljiv i pomalo komian, pun dostojanstva, a ipak udnovat i sposoban
ovjeku izmamiti osmijeh. Tek sam ga nedavno dobio na dar, za roendan, i sada
tu stoji, prua svoje karakterne, kao u desetljetnim olujama okvrgavjele grane
jedva duine prsta, i ravnoduno gleda prema svom divovskom bratu od kojega bi
dva cvijeta bila dovoljna da prekriju asnoga patuljka. Njega to ne smeta,
ini se da uope ne primjeuje velikoga tustog brata, magnoliju iji je jedan
list velik kao cijela njegova grana. U svojoj udnovatoj maloj monumentalnosti
doima se duboko zamiljenim, posve zagledanim u sebe, i doima se prastaro,
onako kao to i ljudski patuljci esto mogu izgledati, tako neizrecivo staro
ili bezvre-menski.
Po ovoj tekoj ljetnoj vruini, koja nas ve tjednima pritie, vrlo malo
izlazim, ivim u svojih nekoliko sobica, iza sputenih roleta, a drutvo mi
prave dva stabla, div i patuljak. Divovska magnolija ini mi se simbolom i
zovom svekolika rasta, svekolika nagonskog i prirodnog ivota, svekolike
bezbrinosti i bujne plodnosti. Nasuprot tomu, utljivi patuljak, u to ne
treba sumnjati, pripada suprotnomu polu: njemu ne treba toliko prostora, nije
rastroan, ne tei za intenzitetom i trajnou, on nije priroda, ve duh, nije
nagon, nego volja. Dragi mali patulje, kako udesno i razborito, kako ilavo
i prastaro izgleda!
Zdravlje, vrsnoa i bezbrini optimizam, nasmijeeno odbijanje svih dubljih
problema, zadriglo kukaviko odricanje od agresivnog propitivanja, ivotno
umijee uivanja u trenutku - to je parola naeg vremena - tako se ono nada da
e zavarati sjeanje na svjetski rat koje titi. Pretjerano neoptereen
problemima,
251
oponaajui ameriki stil, poput glumca zakrabuljena u debelu bebu, pretjerano
glup, neuvjerljivo sretan i nasmijeen ("smi-ling"), takvim se ukazuje taj
pomodni optimizam, svakoga dana ureen novim blistavim cvjetovima, slikama
novih filmskih zvijezda, brojkama novih rekorda. No da su sve te veliine
trenutane, da sve te slike i svi ti rekordi traju tek jedan dan, to nitko ne
pita, jer uvijek stiu novi. A uslijed toga pomalo prenapuha-nog optimizma,
pretjerano glupog optimizma, koji rat i bijedu, smrt i bol proglaava glupou
koju ljudi samo umiljaju, i koji ne eli znati ni za kakvu brigu ili probleme
- uslijed toga nadnaravno velikoga, po amerikom uzoru napuhanog optimizma,
duh biva prisiljen i podraen na isto takva pretjerivanja, na udvostruenu
kritinost, na produbljenu problematiku, na neprijateljsko odbijanje te cijele
djeje slike svijeta, u bojama zrele maline, koju odraavaju pomodne
filozofije i ilustrirani asopisi.
Tako izmeu moja dva susjed-stabla, arobno vitalne magnolije i udesno
dematerijaliziranog i oduhovljenog patuljka, sjedim i promatram igru
suprotnosti, o tome razmiljam, na vruini dremuckam, malo puim i ekam da se
spusti veer i iz ume prostruji neto svjeiji zrak.
I posvuda u onome to inim, itam, mislim, svugdje nailazim na isti razdor
dananjega svijeta. Svakoga dana dobivam nekoliko pisama, najee od
nepoznatih ljudi, u pravilu dobronamjerna i dobroduna pisma, koja ponekad
odobravaju, ponekad optuuju, no sva govore o istom problemu, i sva su ili
proeta nevienim optimizmom i mene pesimista ne mogu dovoljno pokuditi ili
ismijati ili saalijevati - ili mi, pak, daju za pravo, daju mi fanatino i
pretjerano za pravo, voeni dubokom nevoljom i oajanjem.
Naravno da oboje imaju pravo, magnolija i patuljasto stablo, optimisti i
pesimisti. Samo ja one prve smatram opasnijima, jer ne mogu gledati njihovo
silno zadovoljstvo i njihov siti smijeh, a da se ne sjetim 1914. godine i
onoga toboe tako zdravog optimizma kojim su u to vrijeme itavi narodi sve
smatrali divnim i arobnim, i prijetili staviti pred zid svakog pesimista koji
bi podsjeao na to da su ratovi zapravo vrlo opasni i nasilni pothvati i da bi
to moglo moda i tuno zavriti. Ti su pesimisti dijelom
252
ismijani, dijelom stavljeni pred zid, a optimisti su slavili to veliko doba,
klicali i godinama pobjeivali sve dok se oni i itav njihov narod nisu
dobrano umorili od klicanja i od pobjeda i iznenada se slomili, pa su ih
negdanji pesimisti morali tjeiti i ohrabrivati na daljnji ivot. Ne mogu to
iskustvo potpuno zaboraviti.
Ne, naravno da mi ljudi duha i pesimisti nemamo pravo kada svoje doba
optuujemo, osuujemo ili mu se podsmjehujemo. No, ne bismo li na posljetku mi
ljudi duha (danas nas nazivaju romantiarima ne mislei pod tim nita
ljubazno) trebali biti djeliem ovoga doba, imati pravo govoriti u njegovo ime
i utjelovljivati jednu njegovu stranujednako kao i boksai koji se tuku za
nagrade ili proizvoai automobila? Na ovo si pitanje neskromno dajem potvrdan
odgovor.
Ta dva stabla u svojoj udesnoj opreci stoje, kao i sve stvari u prirodi,
neoptereena oprekama, svako sigurno u sebe i u svoje pravo, svakojako i
ilavo. Magnolija, nabrekla u svojoj sono-sti, odie uzbudljivim mirisom
svojih cvjetova, dok se patuljasto stablo sve dublje povlai u se.
(1928.)
S jeseni
Uvelo jejo jedno ljeto, skratio se dnevni luk sunca, a iz none izmaglice, u
dolini, svakoga jutra ume izranjaju malo ue, malo ogoljenije. Jo ponegdje
usred ute kestenove ume nazire se plavkasta mrlja, tamna kao ljeti: to su
akacije na vlanom tlu koje se dugo zelene. No zato, kada i njih sustigne,
zastraujue brzo venu. Mali listovi, poredani dva po dva, preko noi ute i
padaju, lijepo i umorno, lelujave zlatne kapi, u veliki grob.
To je vrijeme kada za me poinje putovanje. Od proljea sve do prvih hladnih
noi sjedim usidren i nita me ne moe izmamiti iz moga ladanjskoga boravita.
Tu ivim u umi i planini, promatram cvijee i gutere, oslukujem leptire i
zmije, crtam stara ticinska sela i slikam pejzae modroga jezera iza arenih
lea ume tustih poput gusjenice. Smei zidni guter i veliki modro-zeleni
smaragdni guter s paunovim vratom koji se prelijeva u
253
tamnomodrim nijansama bliski su mi, kao i vretenca staklastih krilaca i male
smekaste bjelouke uz potok i debele dugake eskulapove zmije u ljunku
sunanih obronaka. Ja znam gdje se gnijezde sojke kretalice i zelene une,
poznam omiljena obita-. valita lastinoga repa, veernjega pauneta,
"panjolskih zastava". Pjeaei, poivajui, slikajui, dokoliarski, a ipak
marljivo, iz godine u godinu temeljito sam upoznavao ovu lijepu zemlju od koje
stranci na svojim priglupim, beskorisnim masovnim putovanjima ne uspiju
vidjeti nita osim prizora s razglednice. Upoznavao sam ih iz mjeseca u
mjesec, umu, polja i vinograde, ljude i poljsko cvijee. No, s godinama, zime
mi ovdje na jugu postadoe nepodnoljive usprkos lijepom, dragom suncu. Kina
su razdoblja deprimirajua; etiri promrzle zime, u doba inflacije, prosjedio
sam ovdje pred vatricom u ognjitu trajno si naruiv-i zdravlje. Otada i
otkako mi lisnica ponovno doputa, zimi odlazim ne da bih vidio ljepe
krajeve, jer takvih nema, niti da bih traio promjenu, jer dosada je neto to
priroda ne pozna, ona je graanski izum - no ja putujem u toplice, putujem u
gradove u kojima postoje vrata i prozori koji se dobro zatvaraju, topli drveni
podovi, dobre pei, lijenik i maser, i dok uz njihovu pomo pokuavam
podnijeti zimske boljetice, usput mi se neoekivano dogodi i neto lijepo:
posjet prijateljima, dobra glazba, pretraivanje knjinica i galerija.
Stanujem tada u gradu, pa mi, premda me je teko pronai, dolaze svakakvi
ljudi. Dolaze neshvaeni slikari s mapama punim sjajnih skica, dolaze mladi
samosvjesni ljudi koji, zavrivi filologiju, sada o meni ele pisati
doktorsku disertaciju, pa ju i piu neustraivo razdirui na komadie mene i
ono to sam trideset godina radio, a njihov im fakultet za to na mudru glavu
natakne doktorski eir. Dolaze pijani bohemi koji esto znaju dobre prie i
svakako su izdaniji od bilo kojeg "dobrog drutva", a dolaze i kometi i
ekscentrici duha, geniji s manijom proganjanja, osnivai religija, magiari.
Sve donedavno povremeno je dolazio i dragi siroti pjesnik Kla-bund, pun pria,
pun znatielje, mladolika i uvijek pomalo grozniava lica, ili bi, pak, na
brzinu i samo na sat, dva, bez prtljage i stigavi vlakom u pogrenom smjeru,
osvanula plavokosa vila Emmy Hennings, a prije se katkada pojavljivao i
suhonjavi gnom Hans Morgenthaler koji je malo govorio, sebi u brk se smijao,
254
kadto iz depa izvukao strahovito zdvojne pjesme i bio na smrt bolestan; on
je takoer ove godine umro. Za sve njih ja sam neka vrsta ujaka, uzajamno se
volimo, oni me s uenjem gledaju kako naizgled ivim sasvim graanskim
ivotom, a istodobno ipak pripadam njihovom svijetu, no ne ubrajaju me sasvim
u svoje, u ceh apatrida, premda znaju da ne volim samo Mozarta i firentinske
Bogorodice, ve isto toliko i one koji su zastranili, proganjane stepske
vukove. Razmjenjujemo pjesme i crtee, dajemo jedni drugima adrese svojih
redakcija, posuujemo si knjige i popijemo koju bocu vina. Ponekad se dam
nagovoriti i na put u neki lijep grad eljan obrazovanja, jednom na godinu, pa
tamo dobijem novac za put i honorar, u pratnji znalca razgledam znamenitosti
grada, a zauzvrat jednu veer moram nepoznatim ljudima u nekoj nesimpatinoj
dvorani itati svoje pjesme i svaki put to inim s osjeajem: "Nikad vie!"
No prije negoli ponovno zapone gradski i putniki i luta-laki ivot moram se
ovdje oprostiti, izvui korijenje iz zemlje, spakirati kovege, rukovati se s
Natalinom i Marijom i Annun-ziatom, moram s prtljagom otputovati u Lugano i
sjesti rja vlak, a jo i tada sam kod kue, svezan i podinjen, i tek kada
ieznu posljednji ruiasti obronci planina, a jelove se ume prue prema
Gotthardu, najednom me okrui tuina i sloboda, i ponovno sam biljka bez
korijena, lutalica.
Ve tri dana u mojoj sobi razjapljen stoji veliki koveg i ponovno se moram
pakirati. Moram to dobro smisliti, jer odlazim na barem est mjeseci. Odjea,
izme i rublje - to je lako, izvue ih iz ladica, stavi u koveg, na njega
sjedne i pritisne. Ali sve ostalo, sve one sitnice potrebne za rad i
zadovoljstvo! Mora ponijeti knjige i slikarski pribor i knjige skica, pa i
neku od slika da bi njome promijenio ar hotelskoj sobi, i jo tota, no
najee ponese ono pogreno. Kada se pakira, ovjek je uvijek pretjerano
praktian i pedantan.
A upravo su te "praktine" stvari nevane jer ih posvuda moe nai i svugdje
su iste. Ali neka od onih nepraktinih stvar, dobro odabrana, moe cijeloj
prtljazi dati smisao i dra: neki talisman, preparirana ptica, hrpa starih
pisama. Emmy to divno zna, ona otputuje ne ponijevi ni cipele ni rublje, no
zato ponese sliku Bogorodice i okruglu glazbenu kutijicu na ijem valjiu
255
ima tri pjesme kojima je naas uveselila ve mnogu beznadnu brau.
Opratam se od mnogoega. Pospremam knjige koje sam posljednje proitao:
lijepe knjige ovaj put! Bio je to "Siroti Chat-terton" E. Penzoldta (nakladnik
"Insel") iznimno ljupka knjiga, knjiga za lutalice i nezvane goste ivota.
Bilo je to djelo iz ostavtine dragoga Klabunda, roman "Borgia" (izdava
Phaidon, Be), lijepa knjiga kao i sva Klabundova djela, koja je hinei neku
prtavu snagu u stvarnosti vruica, stalna poviena temperatura bolesnika, no
puna njegove gipke razigrane mate i melodiozna jezina umijea. Vrlo
vrijednim itanja uinilo mi se i djelo "Godite 1902." Ernsta Glaesera
(izdava Kiepenheuer) koje je moda prije dokument jednoga vremena, nego
pjesniko djelo; no je li to bitno ako nas knjiga katkada pogaa izravno u
srce. Meutim, sve te knjige, ma koliko bile lijepe, moraju ostati ovdje.
Ponijet u neto drugo, neto od Huga Balla, neto od Stiftera, svezak
Goethea. Uto mi padne poklopac kovega; izgleda da mu je, starcu, dovoljno. U
mnogim je zemljama bio i brojnih se jezika nasluao, gorostasni kineski nosai
tereta u malajskim su ga i indijskim lukama prtili s broda na brod, s broda u
hotel, a na malenom se amcu danima vozio uzvodno nekom praumskom rijekom u
Nizozemskoj Indiji. Nadam se da e izdrati jo koju godinu, ne bih ga volio
nadivjeti.
Uskoro u biti spreman za put. Nadam se da u u Zurichu na programu nai neku
Mozartovu operu ili "Pentezileju" Othmara Schoecka, i tamo ostati nekoliko
dana. Nadam se da su iz Bade-na sada ve otili ljeilini gosti, pa u se
tamo smjestiti na neko vrijeme, lei u kupku, namjestiti stol za slikanje i
pisanje i higijenski predrijemati poetak zime. Moda u nai nekoga tko e mi
na par tjedana posuditi staklenku sa zlatnim ribicama da prikratim vrijeme i
ne budem tako usamljen. Mojaje prijateljica na putu, ovih bi se dana trebala
pismom javiti iz Bea ili Krakova. Vrati se brzo, draga ptico selice! Ve mi
rukama i nogama struji putna nervoza, ne sjedi mi se vie u sobi, ne ide mi se
u etnju. Ugaam svojoj elji i trpam sve rublje u koveg. Tu je i zelena
koulja koju sam jednom zgodom dobio od prijateljice. Kamo e sa mnom
putovati, zelena kouljice? Otisnut emo se
256
;
na put, stanovati u prolaznim zaviajima, u hotelima, iznajmljenim sobama,
uvijek se iznova malo osvjeiti i obnoviti s poneto pranja i glaanja sve dok
nabori ne postanu krhki i na se oblik raspadne. Tad emo se preobraziti,
kouljo moja, ti vie nee biti koulja, ve krpa, moda jednom postane
lijep, bijel komad papira na kojem ljubavnik pie svojoj djevojci iz tuine. A
ja vie neu biti putujui pacijent i literat, nego u kruiti u nekim drugim
krugovima, otpuhnut u neke druge vrtloge. Moda u se vratiti, studirati
filologiju i napisati disertaciju ili se baviti nekom igrom. A moda sam sada
proao kroz istilite ovjetva i vie se neu vratiti ili u se, kao vitka,
crvena lisica, kao pametna, okretna kuna, kao tihi, tamni gu vratiti na
zemlju koju jo uvijek volim.
(1928.)
Splavarenje
Vjerojatno jo i danas negdje na Zemlji kroz travu i umu teku potoci i
rijeke, u cik zore na rubovima uma u oroenu liu stoje srne blagih oiju,
moda se dananjoj djeci njihov potok s cementiranim obalama i njihova livada
sa sportskim igralitem i draima za bicikle ine isto tako lijepima i
asnima kao to se nama nesuvremenima neko, prije pola stoljea, inio pravi
potok i prava livada. Nema smisla o tome se sporiti, moda je u meuvremenu
svijet doista postao savreniji. Bilo kako bilo, mi stariji ipak mislimo da
smo prije etrdeset do pedeset godina jo neto udisali, neto kuali i
doivljavali stoje otada posve iezlo iz ovog usavrenog svijeta: ostatak
nevinosti, ostatak bezazleno-sti i seoske jednostavnosti koju se u ono doba
usred Njemake jo ponegdje moglo sresti, dok ju se danas i u Polineziji
uzalud trai. Stoga se rado spominjemo djetinjstva i veselo, glupo i sebino
uivamo u pravu svoje dobi da na raun dananjega hvalimo prola vremena. Ovih
dana vratila mi se uspomena na to sada bajkovito d|etinjstvo. Dobro dola,
lijepa uspomeno!
Kroz moj rodni grad u Schwarzwaldu protjecala je rijeka, rijeka uz koju su
tada stajale tek rijetke tvornice, na kojoj je bilo mnogo starih mlinova i
mostova, pliaka zaraslih u a i ipraja
257
johe, u kojoj je bilo mnogo riba, a ljeti milijuni tamnoplavih vretenaca. Nije
mi poznato kako su se ribe i vretenca odrale izmeu sve veih cementnih
podzida obale i sve veeg broja tvornica, moda su jo uvijek tu. No,
vjerojatno je davno iezlo neto stoje tada postojalo na rijeci, neto lijepo
i tajanstveno, bajkovito, neto najljepe to je posjedovala ta lijepa arobna
rijeka: splavarenje. Tada, u nae doba, tijekom ljeta jelovi su trupci iz
Schwarzwalda na golemim splavima prevoeni malenim rijekama sve do Mannheima,
a katkada jo i dalje, sve do Nizozemske. Splavarenje je bilo poseban zanat i
za svaki je gradi u proljee pojava prve splavi bila vanija i neobinija od
pojave prvih lasta.
Takva splav (koja se na vapskom nije zvala "das FloB", ve "der Flooz")
sastojala se i/ samih dugih ]clovih i borovih trupaca s kojih je skinuta kura,
ali nisu dalje obraivani, a splav se sastojala od veeg broja lanaka. Svaki
je lanak obuhvaao osam do dvanaest trupaca koj i su na krajevima bili
svezani, a na svakom lanku elastino je visio sljedei lanak, povezan
vrbama, pa se splav, ma koliko duga bila, svojim pokretnim lancima mogla
prilagoavati rijenim zavojima. Meutim, nerijetko se dogaalo da se splav
zaglavi, stoje za cijeli grad bio uzbudljiv dogaaj, a za mlade pravo
slavlje. Splavari, kojima su se s mostova i s prozora kua viestruko rugali
zbog njihove nespretnosti, bili su bijesni i morali grozniavo raditi, gazili
su psujui do struka u vodi, vikali i pokazivali ono poznato divljatvo i
sirovost svog stalea; jo mrzovoljniji i ljui bili su mlinari i ribari, i
svi koji su od rijeke ivjeli i zaraivali, a napose brojni koari dobacujui
splavarima poalice i psovke. Ako se splav zaglavila ispod otvorene ustave,
tada bi se najvie mlinari uzetali i raspsovali, a nas djeake zadesila bi
katkad posebna srea: rijeno je korito jednim dijelom bilo skoro prazno, pa
smo ispod brane mogli rukama loviti ribe, iroke, svjetlucave crvenperke,
hitre, bodljikave grgee, a katkada i paklare.
Splavari su oito pripadali lutalicama, divljacima, putnicima, nomadima, a
splav i splavare uvari udorea i reda nisu ba podnosili. Nasuprot tomu, za
nas djeake, kad god bi se pojavila splav, to je bila prigoda za pustolovine,
uzbuenja i sukobe sa snagama reda. Kao stoje izmeu mlinara i splavara trajao
vjeni
258
rat u kojem sam uvijek bio na strani splavara, tako je kod naih uitelja,
roditelja i teta postojala odbojnost prema splavarstvu i nastojanje da nam se
to vie onemogui doticaj s njim. Kada bi nekom od nas kod kue izletjela
vrlo nepristojna rije ili sona psovka, teta bi rekla da smo to, naravno,
opet pokupili od splavara. A nerijetko bi nas onoga dana, koji bi se prolaskom
splavi za nas pretvorio u praznik, otac istukao, majka plakala, a policajci na
nas vikali. Jedna lijepa pria, koju smo kao djeaci voljeli vie od svega,
govorila je o malom djeaku koji se unato svim zabranama popeo na splav i
njome stigao sve do Nizozemske i mora, da bi se tek nakon nekoliko mjeseci
vratio oaloenim roditeljima. Poi stopama toga djeaka godinama je bila
moja arka elja.
Mnogo ee negoli je moj dobri otac slutio, kao djeai sam na kraim
relacijama bio slijepi putnik na splavi. To je bilo strogo zabranjeno i ne
samo da si protiv sebe imao odgajatelje i policiju, ve na alost najee i
same splavare. Nema za djeaka ljepe i uzbudljivije stvari na svijetu od
vonje na splavi. Kada mislim na to, u meni se stotinama arobnih mirisa budi
cijeli zaviaj i prolost. Popeti se na ploveu splav moglo se ili s mo-stia
na brani, takozvane "ustave", ili pak s obale, to esto nije bilo nimalo
teko, ali se svaki put moralo platiti djelominim ili cijelim kupanjem. Jo
najlake je bilo za vrlo toplih ljetnih dana, kada smo ionako na sebi imali
vrlo malo odjee, bez cipela i arapa. Tada smo lako stizali do splavi, a ako
si se jo uspio i sakriti od splavara, bilo je divno nekoliko milja sputati
se niz rijeku izmeu zelenih tihih obala prolazei ispod mostova i ustava.
No za vrijeme plovidbe, ako splavar prema tebi ne bi bio pretjerano ljubazan,
postavio bi te na hrpu dasaka, pa si vrlo brzo mogao iskusiti i sve nedae
splavarskog zanata na kojem si im inae zavidio. Stajao si nesigurno na
skliskim trupcima izmeu kojih je voda neprekidno prskala, bio si mokar do
koe, a ako nije bilo vrlo toplo, ubrzo bi se poeo smrzavati. A onda se
bliio trenutak kada si morao napustiti splav koja je brzo plovila. Padala je
veer, drhturio si od vlane hladnoe i dospio u kraj u kojem obale vie nisi
tako dobro poznavao kao kod kue. Sada
259

je trebalo uvrebati mjesto i bez predomiljanja ga odmah iskoristiti - obino

je u tom posljednjem trenutku palo jo jedno kupanje, esto je bilo i opasno,
a katkada se znala dogoditi nesrea; i sam sam tom zgodom iskusio jezu
pogibelji.
A kada bi zatim sretno ponovno bio stigao na kopno, pod nogama osjetio tlo i
travu, put do kue bio je dug, katkada vrlo dug. Stajao si tako u mokrim
cipelama, mokroj odjei, bez kape koju si izgubio, nakon dugog stajanja na
skliskim, mokrim trupcima osjeajui slabost u listovima i koljenima, a ipak
si morao pjeaiti jo sat ili dva ili jo due, da bi te na kraju doekala
uplakana majka, uasnuta teta i smrtno ozbiljan otac koji su hvalili Boga
stoje zabludjela djeaka, mada nije zasluio, sauvao iva i zdrava.
Od djetinjstva |e bilo tako: nita nisi dobio na dar, svaku si sreu morao
platiti. I kada danas raunam u emu se zapravo sastojala srea takve vonje
na splavi, kada oduzmem sve tegobe, napore i nezgode, malo toga preostane. No
to malo to ostane, divno je; tiha, brza i uzbudljiva vonja hladnom rijekom
to glasno ubori, izmeu vode to glasno prska, arobni prolasci ispod
mostova kroz debelu, dugaku viseu pauinu, sanjarski trenuci uranjanja u
neizrecivo blaen osjeaj putovanja, kretanja, bijega i vonje u svijet, prema
Neckaru, prema Rajni i Nizozemskoj - i to malo to ostane, ta vlanost,
smrzavanje, to blaenstvo plaeno psovkama splavara i propovijedima roditelja
sve je nadoknaivalo, bilo je vrijedno svega to si za to morao rtvovati. Bio
si splavar, bio si putnik, nomad, plovio pokraj gradova i ljudi, tiho i nigdje
ne pripadajui, i u srcu osjeao irinu svijeta i neobinu enju za domom. O
ne, to zasigurno nije bilo preskupo plaeno.
(1928.)
Neko u Wiirzburgu
Ima gradova - primjerice Weimar - u kojima su pjesnici ivjeli i umrli.
Prolazite njima i itate spomen-ploe nad ulaznim vratima, pozdravljate
Goethea, Wielanda, Herdera, a onda vam padne na pamet da su svi ti pjesnici,
dodue, doista umrli u tom
260
gradu, no da nijedan u njemu nije roen. Nasuprot tomu, doete li u Stuttgart
i na izletu posjetite dva, tri susjedna gradia, trebat e vam itave stranice
u biljenici da biste zapisali imena svih pjesnika koji su tamo roeni.
Da sam budui pjesnik i da se upravo bavim izborom svoga rodnog mjesta, u
razmatranje bih sasvim ozbiljno uzeo grad Wiir-zburg na Majni. Taj lijepi grad
ostavlja jak dojam da pjesniku, koji je u njemu roen, ima to za dati.
Poavi iz gostionice u etnju, stiem nehotice vrlo brzo do najvee zgrade u
gradu, do Rezidencije. Pred zgradom vidim prostran, vrlo tih poploan trg,
daleko iza vidim portale koji ekaju, vidim reetkasta vrata koja obeavaju
vrt. No, u nepoznatu gradu ne volim odmah zapoeti sa znamenitostima, ne volim
od njega najprije vidjeti ono to mi je iz knjiga i slika odavno poznato.
Stoga privremeno zaobilazim Rezidenciju i ponovno se okreem prema sreditu
grada. Ubrzo primjeujem da taj grad pripada onim ljubaznim i hranjivim
gradovima u kojima niti se materijalne potrebe ljudi zadovoljavaju krto i
asketski niti se oholo skrivaju. Ne, ovdje posvuda veselo i zamamno mirie na
kruh i sir, kobasice i ribe, u mnogim trgovinama i na tandovima te ukusne
stvari raskono su i lijepo rasprostrte, brojni hljepii, kruhovi, peciva i
kifle razliitih oblika, obilje kobasica svih veliina i boja, a izmeu njih
iz malenih duana i sa tandova na trnici blistaju se vesele i blage mrtve
prirode od povra i voa, kraj njih se smijee lijepi, ugodni cimeri, a kroz
otvorena vrata trgovine dopire blag miris kave i duhana, kroz otvorena
podrumska vrata miris bavi i vina, kroz otvorena crkvena vrata miris tamjana
- tu se ne ivi nordijski, protestantski i apstraktno, ve posve junjaki,
katoliki, dobro odmjereno. Tu ne vlada ni gladna askeza ni pohlepna pomama za
zabavom, ve skladna ivotna radost. Tu jo ljudi uivaju u tom da svoj kruh,
svoju ribu, svoju funtu svijea kupuju kod pekara, ribara, svjeara, u brojnim
malim duanima, kod obrtnika i trgovaca koje osobno poznaju i s kojima pri
kupnji malo proavrljaju o gripi, o djeci i koli, o posljednjem stonom
sajmu.
Polako sam obiao ulice i trgove, predivne ulice, prekrasne trgove! Gotike
crkve sezale su tankim elegantnim vrcima tornjeva u svijetlo jutarnje nebo,
bogate, lijepe graanske kue iz
261
starih vremena stajale su uz put namjetajui izraze lica imunih osoba koje
veoma dre do sebe, iznad sjenovitih zdenaca ivahne, poletne skupine baroknih
figura verale su se k nebu, a u mnogim je ulicama skoro iznad svakih kunih
vrata, skoro ispod svake uline svjetiljke stajala Bogorodica. U tom ugodnome
gradu, jasno sam vidio, veoma su voljeli Majku Boju, tu najdraesniju duevnu
sliku vjere. Ljudi joj nisu samo upravljali svoje molitve, nego ju imali i kod
sebe, kod kue, bili s njom prisni, smatrali ju svojom, pa bi pred n]om
napravili i koju alu. Bilo je toliko mnogo figura Bogorodice, izrezbarene,
izlivene, isklesane i naslikane, gotiki pobone i barokno jedre, elegine iz
1450. g. i otresite iz 18. stoljea, velike i male, u boji i pozlaene,
seljake i profinjene, damske i kumirske. U njezinoj sjeni i zatiti ivio je
taj zadovoljni grad, u njezino] veseloj i pobonoj sjeni proivio sam i disao
i ja jednoga sunanoga putnoga dana.
Na prohladnom, vlanom malom trgu to je mirisao na kamen i vodu naao sam u
koritima zdenca i postavljenim bavama ribe ulovljene u Majni i donesene na
trnicu; masni arani i mrave tuke, tamne, tajnovite jegulje i sanjarski,
skliski linjaci stajali su buljei svojim lijepim zlatnoutim oima kao
zatoenici u previe plitkoj i gustoj vodi. Pozdrav vama, draga, nijema brao,
ja znam to znai biti ulovljen i istrgnut iz svoga svijeta, osuen na zrak
koji ne moe disati, na svjetlo na kojem moe samo umrijeti.
Uhvaena rukom tuste prodavaice, na trenutak mi se pred oima na svjetlu dana
zanjihala neka duguljasta, plemenita riba -mogao je biti barbun - sa svojim
zlatnim, alobmm oima, oajnikim se pokretom iskoprcala i ljeskajui
praakala na vlanom kamenom ploniku. Pobjegao sam. Ako je tu riblja trnica,
pomislih, znai da ni Majna ne moe biti daleko, pa se prepustih osjeaju
vlanosti i teine, zovu vodenjaka i riba, i ubrzo me neto povue kroz mraan
kolni ulaz s ije je druge strane tekla Majna. No, ovdje nipoto nije bilo
vlano, mrano, tmurno i nije vonjalo na ribu, ve je bilo bljetavo svijetlo.
Modra i siva u svijetlim je pramenovima tekla iroka rijeka, nad njom se
nadvio plemenit most s kojega su figure svetaca bacale sjene u vodu, poviena,
ograena obala doekala me ne samo suncem i svijetlim odsjajima, ve i
neoekivanom, silnom vrevom boja. Tamo je,
naime, bilo podignuto sajmite pa se, ekajui veer i otvorenje, du obale
pruio dugaak red primamljivih kioska. Vrtuljak s labudovima i konjima,
velika ljuljaka, mediarski duani s bijelo-crvemm prugastim nadstrenicama,
i muzeji i magiarski kabineti sa snanim, reklamnim shkarijama, s lijepim
divljim krajolicima, smjelo izmiljenim ivotinjama i divljim, romantinim
djevojakim i vilinskim likovima rasputenih kosa povukli su me natrag u
carstvo umjetnosti i kulture. Volim prouavati tu vrstu narodnih umjetnina i
njihovom stilu pristupam istim onim kritiarskim nainom kojim se povjesniari
umjetnosti bave katedralama i Bogorodicama. Otkrivam velianstvenoga leteega
lava, koji jo stoji (ili, tovie, leti) pod utjecajem Rubensove kole,
naizgled dobar ueniki rad iz prvog do drugog desetljea novoga vijeka, i
pronalazim herojski krajolik s hijenama i vulkanom koji riga vatru, stil
Douanier, s kraja srednjega vijeka.
Obogaen tim biljekama, prelazim preko mosta na kojem zgodni cimeri obeavaju
plave i peene ribe, u duaniu kupim cigaru i razglednicu i dugo se zadrim
u razgovoru s prodavaem, karakternim mukarcem estitih, i pomalo previe
pojednostavljenih politikih nazora, pa nastavljajui svoju skitnju dospijem
kroz neku izumrlu uliicu pred stranji ulaz crkve. Uem, unutranjost je
bogato ureena, sa stupova i oltara bljeska mnogo zlata, predjednim od oltara
stoji staklena vitrina, u njoj svjetluca nekoliko ljupkih boja i neto mae
kao kakav pokret ili figura. Pribliim se i iza stakla ugledam Bogorodicu,
tuno-lijepu Bogorodicu dugih vjea i tankih, elegantnih ruica kao u
princeze. Ona arobno gleda iz svoga staklenoga kuita, daleka naemu
svijetu, potrebita nekog drugog svijeta i uzduha, koji su joj u zamjenu
pokuali posuditi u obliku ovog tankog staklenog kuita. U ljupkosti i
otmjenosti svojih snova mnogo je profinjenija od nas, ljudi dananjice, a ipak
me iza svojih lagano zrcalnih stakala nekako podsjea na ribe, moju sirotu
brau, na njihove plaviaste boje srebra, njihove tune zlatnoute oi,
njihovu za-toenost u bavi, nijemu patnju i neizbjenu smrt izmeu bucmastih
ribarskih ena i vlanoga taraca. Tako sjedi i uti lijepo oslikana Bogorodica
s prenjenim prstima i tunim lijepim vjea-ma, ivei prividnim ivotom u
naem stoljeu i svojo] staklenoj
263
kutiji, a ipak nas tjei i jaa onaj njeni, boleljivi smisao u nama kojega
je ona simbol i koji se u naem dananjem svijetu ini osuenim na smrt. No,
dua ne umire. Ona se gasi u plemenitim, arenim snovima koje odnosi vjetar,
iza staklenih se kutija utjee pobonim stvorenjima davnih stoljea, plaho i
sestrinski govori sa stvorom koji pati, noipak nastavlja ivjeti i na
posljetku preivljava rat i dravu i strojeve i svjetska carstva od kojih se i
ono najstarije pokraj nje doima poput djeteta pokraj pramajke. Jo mnogo toga
lijepoga i mnogo smijenoga vidio sam toga dana sve dok poslijepodne umoran i
prepunjen slikama ponovno ne dospjeh na veliki, uspavani trg ispred
Rezidencije. U njezinoj unutranjosti nalazila se stotinjak metara dugaka
Tiepolova freska, i jo pokoja znamenitost. No, nije mi se s tim urilo, to
nije bilo vano. Iza ogromnoga dvorca ekao me velik, raskoan vrt sa zelenim
mladicama na granama i mnotvom pjevica u kronjama. Tamo se odmoriti, tamo na
klupi sjediti, zatvorenih oiju uroniti u unutranje slike, sluati tanku,
bljeskavu mreu zvukova brojnih ptijih glasova, osjeati na koljenima i
rukama toplinu sunca, odmarati se i zaboraviti u kojem sam gradu i u kojem
stoljeu - to nije bilo najgore od svega dobroga to mi je donio taj putni
dan.
(1928.)
Let
Ponovno sam pokuao putovati. Otputovao sam u vapsku i tamo su me ugostili
svakovrsnim finim stvarima: vapskim vinom i kolaima, starim vijenicama,
kapelama i mostovima, proljetnim jutarnjim oblacima iznad crvene zemlje i
sutonima iznad uspavanih rijenih dolina. Nije nikakvo umijee u vapskoj se
dobro osjeati ak i kada je ovjek bolestan i ima razloga za razliita
nezadovoljstva - a ako je ovjek ak i rodom iz vapske i od djetinjstva
razumije govor tih ljudi, te crvene oranice i vinograde, stare gradie, tada
je prava srea proslaviti takav kratak povratak u zaviaj i vidjeti da sve te
lijepe stvari jo postoje. A i vabe su mi ostale vjerne, stare sam prijatelje
pronaao nepromijenjene, a nepromijenjen sam naao i stari vapski tisak koji
jo i danas, godine 1928., ne moe zaboraviti ni oprostiti da se poluvabo
Hesse svojedobno tijekom rata nije oduevljavao ni carem ni ratom, pa mi pri
svakom povratku prijeteim prstom stavljaju do znanja da su od mene neto
drugo oekivali. No, i taj ton pripada vapskom koncertu i za mene je dio
zaviaja i ugode.
No, kako to ve biva, ja sam se, usprkos svojoj staroj nesklonosti prema
eljeznici (kada bih bio monik, u svojoj bih zemlji i danas zabranjivao
uvoenje tih surovih strojeva) - usprkos, dakle, svemu tome dao sam se
nagovoriti da nastavim putovanje te da i ostatku Njemake posvetim pozornost.
Ta elja za putovanjem, koja mi u biti uope ne pristaje, imala je viestruke
razloge. Ponajprije to stoje kod kue, u mome zimovalitu, ve etrnaest dana
leala moja pota i ekala me, stotine i stotine pisama, deseci novih knjiga i
mnogo drugoga papira, pozivnice na aj i pozivnice na plaanje, poreza, a sve
te papirne stvari rjeavale su se same od sebe, samo ako upravo tada nisi kod
kue te ih pusti da lee i ekaju. Isto je bilo i s brojnim posjetima, sa
svim onim nezaposlenim Berlincima i njihovim frankfurtskim kolegama koji su za
uskrsnih praznika na jugu kina popodneva koristili za posjet pjesniku Hesseu.
Mogli su dolaziti i na vratima kucati koliko god su htjeli, bio sam na
sigurnom. No, bilo je i drugih, ljepih razloga za nastavak putovanja, meu
inima i taj da me pratila lijepa i pametna druica koja nije bile voljna
slijediti me na jug, ali je u smjeru sjevera bila spremna na odreene ustupke.
Premda, dakle, na sjeveru nisam imao to traiti i bio unaprijed siguran u
svoje razoaranje te unaprijed znao kakve e mi nevolje nakon toga prirediti
povratak, bio sam dovoljno lakomislen i uvijek iznova sjedao u neki vlak, u
neki od onih tijesnih, neljudskih, prepunih eljeznikih vagona u kojima je
zrak zaguljiv i kroz ije prozore putnik satima i danima moe gledati samo
kolodvore i tvornice. Kraj mene je sjedila moja druica, povremeno bismo sili
u nekom lijepom starom gradiu, razgledali gotike portale i rokoko vrtove, u
malim krmama kuali vino i kobasice, preko ograde mosta zurili u zelene
rijeke i tamne, tihe ribe, i neopazice, polako, odmicali sve dalje na sjever u
krajeve u koje sam zasigurno nikada ne bih odlutao, no u koje
264
265
sam sada dragovoljno dopustio da me se odvue vezanoga nitima draesnih
sluajnosti i ugodnih zaborava.
No, svemu jednom doe kraj, pa je tako jednoga dana zavrio i taj pomalo
nepromiljeni put na sjever. Jednoga dana, probuen i otrijenjen, stajao sam
u nekom sjevernonjemakom gradiu, mislim daje pripadao Brandenburgu, barem je
bio okruen pijeskom i borovom umom, puhao je hladan vjetar, narjeje
tamonjih ljudi zvualo mi je strano, a moja je druica bila otputovala i ve
mi se javljala razglednicama iz neke druge zemlje. Bio je travanj, a prohladni
je vjetar mrsio kiu i sunane zrake, i najednom sam postao svjestan svoga
poloaja: da sam sam i da sam zalutao u neku tuu, pomalo negostoljubivu
zemlju, ne znajui tono kako sam tu dospio, da se u mojem dalekom, malenom
prividnom zaviaju u meuvremenu iz dana u dan sve neugodnije gomilala pota i
druge obveze i nerijeeni poslovi, i da povratak iziskuje bezbrojne sate
vonje eljeznicom - mnogo vie sati i dana u vlaku no to bih u takvom stanju
mogao izdrati. Kako bi bilo dobro sada dobiti upalu plua i biti brzo
izbavljen, ili zabunom pasti rtvom jednoga od onih brojnih politikih
ubojstava, ili moi stvarati arolije, ili moi letjeti! ekaj, pa to je dobra
pomisao: letjeti! Palo mije napamat da sam to jo davno kanio uiniti, da sam
to svojedobno jednom ak i iskuao, davno prije rata, kada je zrakoplovstvo
jo bilo u povojima. urno sam nazvao najblii ured Lufthanse i rezervirao
mjesto, a zatim se s runom torbicom, kiobranom i svenjem hrane na vrijeme
pojavio na uzletitu te obavivi neke ceremonije i uz strogi nadzor i
tutorstvo brojnih aerodromskih slubenika popeh se u krasan zrakoplov i
zadovoljno poletjeli.
Ideja je bila dobra. Dakako, ne moe se osporiti da i putovanje zrakoplovom
ima svojih nedostataka, no za ljude moga kova to je ipak prava stvar. Na
posljetku, boravci na pustim, praznim uzletitima i u praznim, odve novim,
odve sveanim i strogo funkcionalnim zranim lukama traju tek etvrt sata,
dok je sve ostalo vrlo zgodno i udobno. Taj dugaki put od sjevernoga stupnja
geografske irine, kamo sam bio zalutao, pa do meni ugodnijih krajeva preletio
sam za samo nekoliko sati i pritom otkrio vrlo ugodne stvari.
I
Prvo i najljepe otkrie bilo je ovo: Njemaka, kakvu ovjek vidi iz vlaka, ta
sumorna, zadimljena Njemaka od cementa i valovita lima, bila je fikcija!
Njemaka uope nije bila takva kakvom ju je putovanje eljeznicom nastojalo
prikazati! Nije se sastojala ni od cementa ni od lima, niti od tvornica i
kolodvora, ve od same ume i zemlje, oranica, breuljaka, rijeka, od arobno
ruiastih zemljanih povrina, a svi om veliki i mali gradovi, sve one
tvornice, kolodvori, graevine od valovita lima u stvarnosti su zauzimali tek
smijeno malen dio njezine povrine, bili tek nekoliko siunih oiljaka na
njezinu tijelu. To me otkrie beskrajno razgalilo. Taj Berlin, taj Halle, taj
Leipzig bili su malene, nevane deformacije, siune pjege na licu Njemake,
dok se sve drugo sastojalo od vrste zemlje, prekrasnog zelenila i gledalo
prema meni, lijepo i spokojno, svojim plavim, blagim jezerskim oima i mirno
ljeskavim rijenim nitima to su sezale u nebo. Na obzoru su se mijeali zvui
mnotva njenih, hladnih boja i u tom koncertu punom mijena nije se dalo
razluiti stoje nebo i oblak, a to planina, grad ili voda. Daleko se prualo
svijetlo pjeano tlo protkano umama, ne marei za Berlin, ne marei za
siune eljeznice koje su se ponegdje kroz njeg uljale, ne hajui za
tehniku, novac i politiku. Izmeu sebe i zemlje, izmeu sebe i dvadesetoga
stoljea ovjek je samo trebao staviti nekoliko stotina metara zraka i oni su
postajali vrlo ljubazni i miroljubivi i nisu znali ni za nevolju, ni za rat,
ni za podlost.
Tu sreu utjenoga iskustva moralo se platiti luakom bukom propelera. Buka
je bila danak koji je na inae oaravajui zrakoplov plaao duhu tehnike i
modernoga doba, u toj buci odjekivala je sva uurbanost, sva umiljenost, sva
bezobzirnost, sirovost i otupjelost nae civilizacije. No, prevladalo je ono
drugo i buka se mogla podnijeti, zaepili biste ui i dok je uho trpjelo
zlostavljanje, oko je uivalo u izobilju. No, uivalo je tijelo, osjet opipa,
osjet ravnotee - lebdenje u zraku, ija se tjelesnost jasno osjeala, prualo
je mnotvo finih utilnih senzacija.
Zemlja vie nije bila tako svijetla, pijesak je ve prestajao i poinjala je
smea oranica, uzdizali su se breuljci i planine koje smo nadlijetali, a
lagano, u smjeru juga, gola proljetna zemlja sve se vie zelenjela. Najednom,
nakon sati leta, ugledao sam od istoka prema zapadu svjetlucanje dugakoga
rijenog toka. Je li
266
267
to ve mogao biti Neckar? Ne, to je bila Majna i kada sam se nagnuo, okomito
ispod sebe ugledao osam malu i istu Majnu i grad Wiirzburg, isti onaj grad
Wiirzburg koji sam nedavno sa svojom druicom tako temeljito razgledao. Vidio
sam mostove koje smo prelazili, crkve pred kojima smo stajali, zavjetnu
kapelu, Rezidenciju i njezin veliki vrt u kojem smo sluali ptice, vidio sam
ugao ulice na kojem se skree prema gradskom ljeilitu, da bi se popila dobra
frankovka, gledao sam i gledao i ve nakon minute vie nisam bio tamo, nego
sam ve lebdio nad novim slikama. Dola je vapska, Alb i Schwarzwald,
primicalo nam se crno nevrijeme, pa smo mu umakli nagore i prema istoku,
zemlja moje mladosti leala je ispod mene udesno rasprostrta, vrlo iroka,
ivih boja, tek je Bodensko jezero bljedunjavo svjetlucalo, a Hohent-vvieP'
strio iz zemlje kao neki divovski odbaeni oblutak. I ve sam bio blizu
takozvanom zaviaju u kojem su me ekale sve obveze i pisma, i bio bih radije
produio let. No tehnika, ma koliko zgodna, ima svoje granice i tu nije bilo
milosti, nikakvoga produetka leta, te sam na krajnjem odreditu neizostavno
morao sii. im budu postojali zrakoplovi s dugakim letovima na kojima se kao
na jedrenjaku moe ivjeti tjednima i mjesecima, odmah u se u Lufthansi
raspitati o uvjetima.
(1928.)
Kina nedjelja
Kii ve od rane zore, iz sata u sat, cijele ove nedjelje. Dugo sam ostao u
postelji u svojoj sobi u potkrovlju staroga, mirnoga hotela u kojem sam
doivio ve mnogo sunanih i kinih dana. Pokuavao sam se sjetiti kako sam u
prijanjim razdobljima svoga ivota provodio takve kine dane. Mislim da su mi
uvijek donosili stanovitu nelagodu i potitenost, ve i u mladosti kada sam za
takve nedjelje deset sati mogao itati Nietzschea, a popodne jo tri sata
igrati biljar. Bezazleni i ugodni takvi su dani bili samo u djetinjstvu, i na
kine dane uvam nekoliko uspomena u
24 Vulkanska planinska kupa sjeverozapadno od Bodenskoga jezera, 686 m.
(priin. prev.) 268
najdonjem, najstarijem spremniku sjeanja: sjeam se, primjerice, staroga
kamina, neke vrste pilje u prizemlju roditeljske kue, 1 u kojem je
bilo mrano i tjeskobno mirisalo na a i ovlaen pjeenjak. Vjerojatnoje taj
kamin, kojije ve desetljeima stajao hladan i prazan i neiskoriten, nekada
bio kruna pe. U njemu } sam katkada sjedio za kinoga dana, sam, u
mraku, daleko od |( svih ljudi i skriven od sluavke i roditelja,
skutren u polutami zurio u sivkastu zvunu kinu zavjesu kojaje visjela pred
vratima, te oarano uivao u opojnosti samoe, kie, tiine, tame i tajne.
Sjeam se takoer kine nedjelje kada me otac zatvorio u tavanskoj sobici kao
kaznu za neku moju nepodoptinu toga dana. l Tamo kiu nisam mogao
vidjeti, ali sam ju uo sjedei na nekakvoj //i kutiji tono ispod krova
o ije je crjepove pljutala kia. No, [) nisam mislio na kiu, jer sam
ubrzo nakon svoga uhienja i za-V toenja otkrio da su, kao prvo, tamo
meu obinim crjepovima. ] bila i dva staklena, koji dodue nisu bili
prozirni, ali su proputa-i1' li dovoljno svjetla, a kao drugo, tamo je
bila i jedna od onih brojnih silno pranjavih krinja, koje su se tu od
pamtivijeka povlaile nakrcane gomilom poutjelih spisa, sve samim tankim
biljenicama i brourama koje sam, mlad itatelj, odmah stao prouavati.
Razoaranje je bilo veliko: to listom bijahu tiva za moralnu okrepu, priice
o grozno dobrim i glupavim djeacima koji su sluali svoje roditelje, voljeli
("voljeli!") svoje uitelje, uokolo gurali svoje oslijepljele majke u
invalidskim kolicima i snaili im vjeru itanjem Svetoga pisma i za to bivali
od Boga blagoslovljeni. No, malo dublje u krinji ipak sam pronaao ne-jtp
vrijedno itanja, maleno blago, priu o ivotu razbojnikoga kapetana u
Falakoj, koji je ivio negdje u doba mojih pradjedova i ija su djela, patnje
i smaknue bili opisani divnom jasnoom. itanje jo i danas pripada onim
orujima kojima se borim protiv tjeskobe sumornoga kinog dana, a danas mi,
zapravo, za tu svrhu na raspolaganju stoje tri ljepe knjige negoli onda, no
na alost, danas ni najbolje knjige ne prijaju tako dobro kao onda razbojniki
kapetan. Primjerice, Inselverlag poslao mi je knjigu "Pieter Breughel" Felixa
Timmermanna u kojoj staloeni Fla-manac svojim zasienim, slikama bogatim,
strpljivim, djeje ljupkim stilom opisuje ivot svoga velikoga zemljaka. Tu
knjigu rado
269
I
i
itam, premda bez napetosti i uzbuenja. Ili pak zavirim u "Stupnjeve
spoznaje" Kuna Fiedlera (izdava Georg Muller, Miinchen), a tamo se neobian,
estok i rasan duh bon s jednim od najivot-nijih problema, naime, s problemom
nejednakosti meu ljudima. On je primijetio (a to je u demokratskim i duhovno
zasienim vremenima kakvo je nae ve ravno otkriu) da ne postoji normalan
ovjek koji posjeduje ta i ta svojstva i u ijem miljenju postoje te i te
kategorije, koje zahtijeva Kant, ve da usred tih nezanimljivih normalnih
ljudi katkada ima nadmonih ljudi, koji su usput esto patoloki sluajevi, no
kojima je dana mogunost da izreknu istinu, neumitnost ivotnih procesa i
simboliku svake zasebnosti u odnosu na cjelinu. Fiedler pokuava uspostaviti
hijerarhiju duhova i karaktera, ljestvicu njihovih vrijednosti, i time ini
neto jednako anakrono koliko i nuno. On to ini, jer se nedostatnim
sredstvima drukije i ne moe, njegov jezik i njegove simbole za nudu moemo
razumjeti, ali ne i preuzeti i usvojiti. Svejedno, njegova je knjiga puna
ivota i duha i zasluuje svaku pozornost. A isti nakladnik, Georg Muller,
poslao mi je i najnovije izdanje romana "Druga strana" Alfreda Kubina, tu
nezaboravnu knjigu, jednu od najpoetinijih knjiga posljednjih desetljea, a
ovo novo izdanje na moju radost sadri vei broj novijih Kubinovih crtea koje
od srca pozdravljam. Kubin nipoto ne pripada tipu umjetnika koji mi je
najbliskiji i kojega najvie volim, no usred ove nae priglupe zabavne i
industrijske umjetnosti jedan je od rijetkih za koje znam da negdje postoje
kao moja duhovna braa, zadubljeni u svoje igre, paenici, ali plodni,
nepotkupljivi, izvan dnevnih zbivanja i prijevara. Pa ipak, ne mogu vie kao
nekad itati deset sati na dan, i sad eem po sobici gore-dolje, zastanem
pred prozorom, bacim pogled dolje na mali obli trg s lipom i na usku, tijesnu
ulicu koja se sastoji od samih krmi po imenu Srp, Vol, Rog i Cvijet, sve same
stare kue s visokim, strmim krovovima niz koje se slijeva kia. U Cvijetu, na
prozoru se pojavi sobarica, vitka zgodna djevojka u bijeloj pregai, istrese
metlu i nakratko sanjarski zastane na prozoru. Sada me ugledala, nasmijei
seja kimnem glavom, ona ljubazno uzvrati pa se povue. Na alost je bila
previe ljubazna, bila je to ona vrsta ljubaznosti kakvu mlade, lijepe
djevojke poklanjaju ozbiljnim, postarijim gosponima od kojih nema straha.
Lije kao iz kabla, a izgleda da se preko puta zaepio oluk, pa tamo bez
prestanka s lijepe visine pada mali, ivahni vodopad na poploani trg. Na
takvim krovnim vodopadima u djetinjstvu smo kradomice iskuavali kiobrane
svojih majki i teta. Bilaje to zgodna igra.
Naslonjen na prozor, na kojem bih za ljepega vremena u ovo doba hranio vrapce
i zebe, promatram beskrajan izljev nebeskih voda. I razmiljam: kada bi ovako
nastavilo kiiti, danas i sutra i prekosutra, danima, tjednima, mjesecima bez
prestanka - to bi se zbilo? Na ulicama bi zavladao ugodan mir, izostali bi
automobili, a nasred pogibeljnih kolnika praakali bi se dadev-njaci. Zatim
bi, postupno, izostali i vlakovi, pa i pota jer bi tranice bile poplavljene,
a veina bi tunela potonula i uruila se. A na posljetku bi se polako stalo
uzdizati more i kopnu otimati zemlju. Bilo bi zasigurno teta mnogih ribarskih
sela i mnogih plemenitih maslina to su se, sive i zanjihane, nadvile nad
modro more. No - razmiljam tako u svojoj kinoj nedjeljnoj tromosti -more bi
trebalo porasti za samo nekoliko desetaka metara i sve to svijetu donosi buku
i nemir bilo bi uniteno i potopljeno. Skoro sve svjetske metropole lee na
tek neznatnoj nadmorskoj visini, a ako bi moralo kiiti dvadeset godina da se
preplavi Jura i Schwarzwald ili ak Alpe, za New York, London, Berlin i drugo
trebalo bi mnogo manje vremena. Kolika bi to bila teta, ne moe se ni
zamisliti. No po ovakvom se kinom danu poigravati takvim mislima, neobino je
zadovoljstvo.
(1928.)
Povratak na selo
Hvala Bogu, pobjegao sam iz grada, pakiranje kovega i putovanje sada je iza
mene i nakon estomjesenoga izbivanja ponovno sam kod kue. Bilo je lijepo
ponovno se voziti kroz Gott-hard - tim sam putom proao valjda vie od stotinu
puta i jo uvijek u njemu uivam. Bilo je lijepo u Goschenenu jo jednom
vidjeti kako krpa snijeg, u Airolu se od njega rastati, u Fiadu ugledati prvo
poljsko cvijee, ispred Giornica prve marelice i kruke u cvatu.
270
271
Sam dolazak u Lugano nije imao drai. Prenapuenost Zemlje odavno mi nije tako
neugodno udarila u oi kao ovdje gdje su se u vrijeme Uskrsa stranci rojili
kao skakavci. U malenom Lu-ganu etvrtina je stanovnika iz Berlina, treina iz
Ziiricha, petina iz Frankfurta i Stuttgarta, na etvorni metar dolazi
otprilike deset ljudi, svakoga dana mnogi budu zgnjeeni, a ipak se ne
primjeuje nikakvo smanjivanje, naprotiv, svaki pristigli brzi vlak donosi
petsto do tisuu novih gostiju. To su, naravno, draesni ljudi, beskrajno
skromni, koji spavaju utroje u kadi ili na grani jabuke, koji sa zahvalnou i
ganuem udiu prainu automobilskih cesta, kroz velike naoale na bljedunjavim
licima pametno i zahvalno gledaju livade u cvatu koje su zbog njih ograene
bodljikavom icom dok su jo prije nekoliko godina leale na suncu slobodne i
prisne, proarane uskim puteljcima. Draesni su to ljudi, ti stranci, dobro
odgojeni, zahvalni, beskrajno skromni, uzajamno se gaze svojim automobilima ne
alei se, danima tumaraju od sela do sela ne bi li nali jo koji slobodan
krevet, uzalud, naravno, fotografiraju i u vinarijama se dive konobarica-ma
odjevenima u davno iezle ticinske nonje, pokuavaju s njima govoriti
talijanski, i sve im je draesno i uzbudljivo i uope ne primjeuju kako
zapravo iz godine u godinu jedan od rijetkih u srednjoj Europi preostalih
rajski lijepih krajeva urno pretvaraju u predgrae Berlina. Iz godine u
godinu mnoe se automobili, hoteli su sve puniji, a i zadnji, najdobroudniji
stari seljak protiv najezde turista, koji mu gaze livade, brani se bodljikavom
icom, pa livada za livadom i lijepi, tihi rubovi uma nestaju jedni za
drugima, pretvaraju se u gradilita, u ograena zemljita. Novac, industrija,
tehnika, moderni duh odavno su se dokopali ovog jo donedavno arobnoga
krajolika, a mi stari prijatelji, poznavatelji i otkrivai ovog krajolika
spadamo u one neugodne i staromodne stvari koje se pritiu uza zid i
istrebljuju. Posljednji meu nama objesit e se na posljednjem starom
ticinskom stablu kestena na dan prije nego ono bude srueno po nalogu nekog
graevinskog muktaa.
Zasada, ipak, jo uivamo skromnu zatitu. Kao prvo, u zemlji jo postoje
krajevi u kojima se esto javlja tifus (prole su godine u svome selu u Ticinu
od njega umrli jedan moj prijatelj i njegova ena), a kao drugo, jo uvijek
krui pria da je kraj oko
272
Lugana najljepi u travnju (kada je u pravilu sezona kia), a da se ljeti
ovdje od vruine ne moe izdrati. Zasada nam oni, dakle, jo priute ljeto s
njegovom lijepom vruinom, a mi smo zbog toga sretni. No, sada, u proljee,
zamirimo na jedno oko, esto i na oba, ulazna vrata drimo dobro zakljuana i
iza sputenih aluzina promatramo crnu vijugavu masu ljudi koja poput gotovo
neprekinute vojnike kolone iz dana u dan prolazi kroz sva naa sela i ganuta
se masovno klanja ostacima nekad doista lijepog krajolika.
Kako se Zemlja samo napuila! Kamo god pogledam, nove kue, novi hoteli, novi
kolodvori, sve se poveava, posvuda se dograuje nov kat; ini se da vie nije
mogue sat vremena proetati negdje na Zemlji, a ne naii na gomile ljudi. Ni
u pustinji Gobi, ni u Turkestanu.
Ah, a tako je, u umanjenoj perspektivi, i u mome skuenome momakom kuanstvu;
sve je puno i punije, nigdje mjesta! Zidove sam ve odavno potpuno ispunio
slikama, nijedna vie ne stane. Police s knjigama pucaju i iskrivljene vise
preoptereene dvostrukim redovima knjiga. A stalno pristiu nove, uvijek
iznova radna mije soba ispunjena paketima izmeu kojih oprezno i u dugakim
koracima moram traiti put. No najsmjenije je to se na nekoliko paketa unda
uvijek nae i pokoja vrijedna stvar, znak da dobre knjige ipak ne izumiru;
moju odluku da vie nita novoga ne itam uvijek iznova ponite poiljke
izdavaa kojima se samo mogu diviti. Tako i sada, poto sam uklonio nekoliko
stotina svezaka balasta, preostaje mi itav niz divnih knjiga koje unato
svemu volim i elim zadrati, pa ih onda silom natiskujem u police koje se pod
njima lome.
itam te prekrasne knjige, zatvoren u svoju malenu sobu, dok vani cvjetaju
jaglaci i umarice, a poljem se kree taman roj stranaca. Budui daje danas u
modi za Uskrs biti u Luganu, oni su tu. Za deset godina bit e u Meksiku ili
Hondurasu. Kada bi bila moda itati i znati lijepe pjesme i pripovijesti, oni
bi navalili na knjige koje spominjem. Ali to oni preputaju meni, pa sam tako
milijunima njihov predstavnik za itanje. Zato u u ljeto, kada ovdje izbije
ona zloglasna vruina, na naim umskim i poljskim puteljcima ponovno imati
prostora i moi etati i disati. Tada e stranci ve biti kod kue u Berlinu
ih u visokom gorju
273
ili tko zna gdje, no uvijek tamo gdje e se sa sebi slinima morati otimati za
posljednji krevet i kaljati i mirkati u praini vlastitih automobila. udna
li svijeta!
(1928.)
Cinije
Dragi prijatelju!
I ovo neobino i pomalo ekscentrino ljeto jednom se mora zavriti. Planine
ve sada imaju onaj sjaj dragoga kamenja, onaj presvijetli oblik i prozranu,
tanku, draesnu kobaltnu modrinu zapravo tipinu za rujan. 1 opet su ujutro
livade tako teko vlane, a u liu se treanja polagano poinje osjeati
purpur, u liu akacije zlatno utilo. Budui daje ovoga ljeta ak i tamo gore
u Vaim eskimskim zemljama sjeverno od Majne bilo sasvim lijepo toplo, moete
zamisliti da se mi ovdje dolje na jugu takoer nismo smrzavali. Neobino je
ovo ljeto, takoer ovdje na jugu. Imali smo sasvim neuobiajene oluje, meu
inima i jednu koja je trajala etiri dana, a bilo je i mnogo nevremena, i
koliko god je to esto bilo lijepo za oko, nije mi godilo i loe sam se
osjeao.
No, ljeto nipoto nisam izgubio. Uivao sam u onoj srei koja se naizgled
sastoji iz samih briga, a ipakje tako estoka i uzbudljiva, i ne mogu je
unititi ni vremenske prilike ni tjelesne boli, to je ona najbolja i zapravo
jedina srea za nas i nama sline: sa strau prionuti na posao, neto
stvarati, biti produktivan. Podrobnije Vam o tom poslu ne mogu govoriti, o
njemu emo govoriti za nekoliko godina. Uvijek zavidim i udim se onim
pjesnicima o kojima iz godine u godinu dobro obavijeteni tisak zna
izvijestiti: gospodin X, na veliki dramatiar, trenutano na svojem imanju na
Rajni pie komediju iznimne aktualnosti itd. Kad bi mi se dogodilo da novine
saznaju i objave naslov i sadraj nekog djela dok jo na njemu radim, vjerujem
da bih sve svoje papire bacio u kamin i zapalio. Ionako mi se olako dogaa da
neki rad, koji mije tjednima i mjesecima bio vaan i drag, iznenada za mene
izgubi svoju aroliju ili da najednom na njemu do oaja spoznam vlastite
nedostatke te ga pustim po strani i na posljetku unitim.
274
Usporedno s poslom proitao sam i neke lijepe stvari, a najljepe od svega
bilo je ponovno smireno itanje Stifterova "Poljskoga cvijea" za toplih
srpanjskih veeri. Dragi prijatelju, kako je to ljupka, oaravajua knjiica!
Shvaate da sam si nakon vrelih i radnih ljetnih tjedana sada priutio poneto
spokoja i odmora. On se, dodue, ne sastoji od nerada -jer za tu sreu nemam
nimalo dara - no, ipak od donekle usporenog ivljenja, potrebe da sa
stanovitom pobonou pribivam svretku ljeta.
U ovo vrijeme kada je ljeto polako na izmaku ima u zraku neke bistrine koju
bih nazvao "slikarskom" kada slikari pod tim ne bi podrazumijevali ono to se
lako da naslikati. No, ta bi se bistrina iznimno teko naslikala, a ipak silno
drai daju se kistom svlada i uvelia, jer nikada boje nemaju tu duboku
maginu snagu sjaja, kao u dragulja, nikada sjene nemaju tu njenost, a da se
ne utanje, i nikada u biljnome svijetu nije bilo ljepih boja negoli sada kada
su nagovjetaj i jeseni sve ve dotaknuli, a ipak jo nije zapoela pomalo
jarka i nesputana radost boja prave jeseni. No, u vrtovima ve sada stoje
najblistaviji cvjetovi u godini, jo ponegdje cvjetaju rumeni mogranji, a
zatim dalije i georgine, cinije, lijepe kate i arobne koraljne fuksije! Pa
ipak, olienje prave ljetne i predjesenske radosti boja ipak su cinije! To
cvijee sada mi stalno stoji u sobi i na sreu je vrlo trajno, i sve
preobrazbe takva struka cinija od njegove prve svjeine pa do uvenua ja
pratim s osjeajem sree i znatielje bez premca. U svijetu cvijea nema
niega blistavijega i zdravijega od dva-naestak svjee odrezanih cinija
najrazliitijih boja. One praskaju svjetlou i pocikuju bojom. Najjarkija
uta i naranasta, najna-smijanija rumena i najneobinija crvenoljubiasta,
koje esto mogu izgledati kako boje na vrpcama i nedjeljnim nonjama naivnih
seoskih djevojaka - te snane boje mogu se staviti jedna uz drugu ijedna s
drugom pomijeati, kako god se eli, i uvijek su draesno lijepe, uvijek su ne
samo snane i svijetle, ve jedna drugu prihvaaju, ive kao dobri susjedi,
jedna drugu drae i uzvisuju.
Time Vam, dakako, nisam ispriao nita novo. Ne utvaram si da sam pronalaza
cinija. Samo Vam pripovijedam o svojoj zaljubljenosti u to cvijee, jer ono
pripada najugodnijim i najljepim
275
osjeajima koji su me nakon dugo vremena snali. A ta se, moda senilna, ali
nipoto mlana zaljubljenost osobito rasplamsa gledajui kako to cvijee vene!
Gledajui cinije kako u vazi lagano blijede i umiru ja doivljavam mrtvaki
ples, napola tunu, napola divnu suglasnost s prolaznou, jer upravo je ono
najpro-laznije najljepe, jer i umiranje moe biti tako lijepo, tako cvjetno,
tako milo.
Promatrajte jednom, dragi prijatelju, struak cinija starih osam ili deset
dana! Promatrajte tada, dok cvijet jo nekoliko dana blijedi ipak ostajui
lijep, promotrite ga nekoliko puta vrlo pozorno! Vidjet ete da su cvjetovi,
koji su u svojoj svjeini imali najjare, najopijenije boje, sada poprimili
najdelikatnije, naju-mornije i najnjenije nijanse. Naranasta od prekjuer
pretvorila se danas u napuljsko utu, a preksutra e biti siva s tananom
nijansom bronce. Vesela seoska modrorumena boja lagano se prevlaci bljedilom,
kao nekom suprotnou sjene, sve umorniji rubovi latica mjestimice se blago
pregibaju pokazujui priguenu bjelinu, neizrecivo ganutljivu, tugaljivu
sivoruiastu kakva se vidi na posve izblijedjeloj prabakinoj svilenoj odjei
ili starim poutjelim akvarelima. Obratite, prijatelju, pozornost i na donju
stranu latica! Na toj sjenovitoj strani koja, kada se stabljike prelome,
najednom postane prenaglaeno vidljiva, tamo se zbiva igra mijene boja, tamo
se put u nebo, tenja za sve veom duhovnou zbiva jo mirisnije, jo
zaunije nego u samome vjeniu. Tu sanjare izgubljene boje koje inae ne
nalazimo meu cvijeem, neobino metalni, mineralni tonovi, nijanse sive,
sivo-zelene, bronane boje koje inae moemo nai samo na kamenu visokoga
gorja ili u svijetu mahovina i algi.
Vi znate cijeniti takve stvari kao to su vina, znate cijeniti osobit miris
plemenite berbe ili njeno povijanje maljica na koi breskve ili lijepe ene.
Vi mi se, jer imam profinjenija ula od nekog boksaa i produhovljenije
mogunosti doivljavanja, zbog toga neete smjekati kao sentimentalnom
romantiaru, bilo da izgaram zbog uvelih boja cinije ili draesnih zamiruih
tonova u Stifterovu Poljskom cvijeu. No, prorijedili smo se, prijatelju,
naem soju prijeti izumiranje. Pokuajte jednom i dajte nekom suvremenom
Amerikancu ija se glazbenost sastoji u rukovanju gramofonom, za kojega dobro
lakiran automobil ve pripada
276
svijetu ljepote - dajte za probu jednom zgodom takvom zadovoljnom i skromnom
poluovjeku poduku iz umijea kako doivjeti umiranje cvijeta, preobrazbu
ruiaste u svijetlosivu boju kao neto najivotnije i najuzbudljivije, kao
tajnu sveg ivota i svekolike ljepote! Zaudit ete se!
Budete li meditirali o nekim stvarima na koje Vas je moje ljetno pismo moglo
podsjetiti, vjerojatno ete u sebi outjeti ponovno buenje takoer one misli
da bolesti dananjice mogu biti zdravlja sutranjice i obratno. Kada oni
naizgled tako krepki i prokleto zdravi ljudi od novca i strojeva u iduem
narataju jo vie sretno zaglupe, moda e tada imati lijenike, uitelje,
umjetnike i arobnjake i skupo ih plaati da ih ovi ponovno upute u tajne
ljepote i due.
(1928.)
Poslije Boia
Pomalo tjeskobno, u danima poslije boinih blagdana, na komodi sam promatrao
onih nekoliko paketia koji su me brinuli. Bile su to stvari koje sam dobio na
dar, no koje mi nisu mogle koristiti, pa sam ih trebao zamijeniti. To se
uvijek tako radi, a u dobrim trgovinama prodavaice su od predboine kupovine
za ovo vrijeme zamjena uspjele sauvati jo toliko blistave ljubaznosti da je
to pravo udo. No, usprkos tomu, ne idem rado u takve ophodnje. Ve mi i
kupovina teko pada i esto ju dugo odgaam - a sada jo i zamjena, odlazak u
trgovine koje ljudi koriste da bi se ponovno zanimali za ve obavljene stvari!
Ne, to mi je strano mrsko, i kada bi bilo do mene, neupotrebljive bih darove
radije zauvijek odloio u nekoj ladici.
Na sreu, tu je bila moja prijateljica koja se izvrsno razumije u sve te
stvari, pa sam ju zamolio da se mnome malo pozabavi i da zajedno poemo u te
tri trgovine. Rado je to uinila, ne samo meni za ljubav, ve i zato jer ju je
zabavljalo, njoj je to bilo poput sporta, poput umijea kojim se s radou
bavila. Otili smo, dakle, zajedno u trgovinu rukavicama, rekli dobar dan,
odmotali moje boine rukavice, ja sam ivano vrtio svoj eir u ruci i
traio fraze koje su uobiajeni uvod u takve transakcije, no
277
nisam imao uspjeha, pa sam rije rado prepustio svojoj poma-gaici. I gle,
udo se s lakoom dogaalo, rukavice su uz osmijeh, Bogu hvala, uzete natrag,
a ja se najednom naoh pred izborom arenih koulja od kojih sam jednu smio
izabrati. To mije odgovaralo, pa sam glumio strunjaka, nakon krae se
zamiljenosti sjetio veliine svoga ovratnika, i ubrzo smo s novim paketiem
napustili trgovinu u kojoj su kao dodatak proslavi Kristova roenja cijeloga
dana mijenjani tapovi za etnju, rukavice i kape.
S novim je nalivperom takoer sve odlino prolo. U prepunoj trgovini morao
sam sjesti ispred zgodne gospoice koja je preda me postavila papir za pisanje
i mnotvo pera na izbor, i tako sam sjedio i pisao po arku papira, crtao
cvijee, zvijezde i inicijale sve dok ga cijeloga nisam ispunio. Tada sam uzeo
jedno od iskuanih pera, a bude li mi pisanje i nadalje predstavljalo napor,
za to nee biti krivo pero, jer je to zlatno pero iz Amerike koje se moe
puniti zlatnom rukom, pa onda iz njega teku zlatne rijei daje milina. No,
ono mije potrebnije za crtanje. Zahvalno sam stavio u dep tu zlatoustu sipu i
krenuo dalje, s mukom stigao do optiara kojemu sam morao priznati da mi moje
nove naoale za itanje slabo slue te da ih mora uzeti natrag i napraviti
nove. S prijateljiinom zatitom i osnaen uspjesima s kouljom i nalivperom,
i u ovoj sam staklenoj enklavi nastupio samouvjereno, a dobroudni me je
ovjek sasluao te doista uzeo naoale natrag. Nikada to ne bih pomislio. Na
njegovom mjestu, nikada to ne bih uinio.
Pobjedniki pohod kroz one tri strane trgovine, etnja s prijateljicom na
svjeem zimskom vjetru, preobrazba triju nelagodnih paketia u tri simpatina,
bili su dovoljan razlog za moje vedro raspoloenje i zahvalnost. Prilikom
zamjene rukavica dobio sam ak i depno ogledalce koje sam zatim darovao
pratiteljici.
Na povratku kui bio sam vrlo zadovoljan i nisam se htio ni latiti posla niti
se baviti svim onim jo neproitanim pismima koja su se nagomilala posljednjih
dana. Sjeao sam se djetinjstva i kako je samo bilo lijepo tih dana poslije
Boia pri svakom jutarnjem buenju i svakom povratku kui ponovno zgrabiti
nove darove i biti sretan to ih ima. Jednom zgodom dobio sam na
278
dar violinu, pa sam ak i nou ustajao da bih ju doticao i tiho joj cupkao
strune. Jednom su mi darovali Don Quijotea i svaka mi je etnja ili odlazak u
crkvu, ak i svaki obrok, znaila neugodan prekid tiva koje me inilo
sretnim.
Ovoga puta nisam dobio stvari koje bi me toliko oduevile. Za vremene ljude
nema vie toga sjaja i arolije kakvu su neko imali violina, knjiga, igraka,
klizaljke. Tu su stajale tri kutije s dobrim cigarama, to je bilo utjeno, i
neto vina i konjaka kojima u prikratiti veeri. Novo je nalivpero bilo vrlo
lijepo, ali ne dovoljno prikladno da bi ga ovjek privio uza srce predajui se
slasti njegova posjeda.
Ipak je postojao jedan predmet, jedan dar koji je doista bio svean, doista
izniman i aroban, koji sam u trenucima spokoja mogao izvaditi i s
oduevljenjem promatrati, u koji sam se mogao zagledati i zaljubiti. Izvukao
sam taj dar i s njim sjeo uz prozor. Bio je to, zgodno smjeten ispod stakla,
prekrasan egzotian leptir lijepoga imena urania, doletio iz Madagaskara. Taj
lijepo graeni leptir vitkih, snanih jedriliarskih krila i bogato nazupan
ispod donjega krila sjedio je lagano lebdei na grani. Tijelo mu je, s gornje
strane prugasto zeleno i crno, dolje imalo smekaste malje, a glavica se sjala
zlatnozelenom bojom. Gornja su krila imala zeleno-crne uzorke, a na izloenoj
strani to je bila dodue raskona, topla i zlatnosjajna zelena boja, ali zato
na poleini posve hladna, njena, srebrnasta veronsko zelena u kojoj su
svjetlucala kristalna repna rebra. No, donja krila, fantastino nazupana,
osim zelenog i crnog uzorka pokazivala su i veliko, sjajno polje duboke
zlatnoute boje koja se na svjetlu prelijevala sve do bakarnocrvene, pa ak i
skrletne boje, hirovito proarana sasvim crnim mrljama, a na najdonjem dijelu
krilo je, poput damske oprave, bilo opiveno laganim, kratkim, siunim pla-
vocrnim krznom. Osim toga, to je donje krilo imalo jo jednu posebnost: njime
je prolazila kratka, sanjarski izlomljena crta od iste bjeline koja je cijelo
krilo pomalo rastakala, pretvarajui ga u lepravu igru zraka i zlatne
praine, i inilo se da one fantastine zupce iz sebe snano izbacuje kao neke
zrake. Neto ras-konije, tajanstvenije i draesnije od toga leptira s
Madagaskara, od toga prozranoga afrikoga sna od zelene, crne i zlatne
279
boje ne bi se moglo nai na boinim stolovima u cijelome gradu. Njemu se
vratiti, bila je radost; u njega se zadubiti, prava sveanost.
Dugo sam sjedio nagnut nad strancem iz Madagaskara doputajui mu da me oara.
Na tota me podsjeao, o mnogoemu mi govorio. Bio je prispodoba ljepote,
sree, prispodoba umjetnosti. Oblik mu je bio pobjeda nad smru, njegova igra
boja -osmijeh nadmoi nad prolaznou. Taj preparirani leptir ispod stakla bio
je jedan jedini zrakasti i mnogovrsni osmijeh koji mi se as inio djetinjim,
as prastarim i mudrim, pa ratnikim ubojitim, potom bolno podrugljivim - tako
se uvijek smijei ljepota, tako se osmjehuju oblija u kojima se ivot
naizgled zgusnuo u neku trajnost, ljepota vjenoga tijeka poprimila svoj
oblik, bio to cvijet ili ivotinja, egipatska glava ili mrtvaka maska genija.
Taj je osmijeh bio nadmoan i vjean, a zadubi li se ovjek u njega, osmijeh
bi najednom postao i sablasno divalj i lud, lijep i okrutan, blag i opasan,
pun najviega razuma i najbjenje ludosti. Posvuda gdje se ivot na trenutak
ini savreno oblikovanim, on ima te oprene aspekte. Ne postoji plemenita
glazba koja u nekom trenutku na nas ne djeluje kao djeji osmijeh, a u drugom
asu kao najdublja korota. Takva je i ljepota uvijek i posvuda: ljupka
povrina zrcala ispod koje vreba skriveni kaos. Takva je i srea uvijek i
posvuda: zanosan trenutak, koji im zasja ve poinje blijedjeti zapuhnut
dakom neumitne smrti. Takva je i visoka umjetnost, visoka mudrost odabranika
uvijek i posvuda: znalaki osmijeh iznad ponora, prihvaanje patnje, igra
sklada iznad vjene smrtne borbe opreka.
Iz zlatnoga je sjaja milo gledao razliveni purpur, iznad rep-nih rebara
napinjao se vrst crno-zeleni crte, a vitki su areni zupci razigrano
odapinjali svoje svjetlosne strelice. Ti dragi goste, zanosni strance! Jesi li
iz Madagaskara doletio upravo zato da bi mi zimsku veer ispunio snovima boja?
Jesi li utekao vjenoj majci iz njezine velike kutije s bojama upravo zato da
bi mi pjevao staru mudru pjesmu o jedinstvu opreka, da bi me ponovno nauio
ono to sam esto znao i tako esto zaboravljao? Je li te strpljiva ljudska
ruka tako isto preparirala i na granicu zalijepila upravo zato da bi bolesna
ovjeka u satu samoe ushitio svojim bljeskavim igrarijama, utjeio svojim
tihim snovima? Jesu
280
li te ubili i stisnuli pod staklo da bi nas tvoja ovjekovjeena patnja i smrt
utjeila kao to nam je ovjekovjeena patnja i smrt velikih patnika, istinskih
umjetnika zaudno utjena i draga umjesto da nam svojim oajem isprazni duu?
Iznad svjetlucavih zlatnih krila neto bljee titra veernja svjetlost, lagano
se gasi crvenkasto zlato i ubrzo itavu aroliju guta tmina i nema joj traga.
No, on ipak nastavlja igru vjenosti, odvanu umjetniku igru za trajnost
ljepote - u mojoj dui nastavlja se pjesma, u mojim mislima ivahno
nastavljaju treperiti zrake boja. Nije uzalud ovaj siroti, lijepi leptir umro
u Madagaskaru, nije uzalud neka plaha ruka tako isto preparirala i
neprolaznim uinila njegova krila i ticala i barunasto krzno. Jo dugo e mi
ovaj mali balzamirani faraon pripovijedati iz svoga carstva sunca, a dugo
poto se raspadne i ja se raspadnem, negdje u nekoj duu jo e poneto
cvjetati od njegove blaene igre i mudroga osmijeha i prenositi se novim
naratajima kao to Tutankamono-vo zlato i danas sja, a krv Kristova i danas
tee.
(1928.)
Kratak izlet u plivaki sport
Ako se pjesnik dvadesetak, tridesetak godina trudio i stekao brojne prijatelje
i neprijatelje, tada ne samo da ga obasipaju svakovrsnim astima, ne samo da
doivljava da ona ista urednitva, koja su mu uz ljubazne izraze aljenja
vjeno vraala pjesme, sada angairaju profesore da o njemu piu dugake
lanke, ne, do njega ak neposredno dopire i glas naroda. Svakogajutra pota
mu dostavlja hrpu pisama i smotuljaka iz kojih moe zakljuiti da mu trud nije
bio uzaludan. Ukazuje mu se ast da ita rukopise i prvijence brojnih mladih
kolega, ista ona urednitva, koja ga neprestano mole za suradnju, a neprestano
mu vraaju pjesme, urno ga, esto ak i telegrafski ispituju o njegovom
feljtonistikom miljenju o Ligi naroda ili o budunosti jedriliarskog
sporta, mlade itateljice od njega mole fotografiju, a starije ga upuuju u
tajne svoga ivota i razloge svoga pristupa teozofiji ili Christian Scienceu,
a dobiva i pozive da se pretplati na konver-zacijske leksikone jer da se u
njima nalazi i njegovo cijenjeno
281
ime. Ukratko, takvom pjesniku pota svakoga jutra dokazuje da mu ivot i djelo
nisu bili uzalud. Sa svakim je pjesnikom isto.
No, ovjek katkada nije raspoloen odmah, pri prvom gutljaju kave i zalogaju
kruha, s punim se potovanjem suoiti s tom zajednicom i prihvatiti njezine
pozdrave, njezine elje i savjete za pisanje buduih knjiga. To mi se juer
dogodilo, pa sam potu, koja je ovaj puta stigla u sasvim neoekivanom opsegu,
gurnuo postrance, nataknuo na glavu eir i najprije poao u krau etnju.
Siao sam niza stube, pokraj vrata svoga susjeda H. koji je sada vjerojatno
sjedio u svojoj banci i pisao brojke. Jer, bio je bankovni inovnik, no
njegova je ambicija stremila nekim drugim sferama; u dui je bio sporta i
ovih je dana, kako sam saznao iz novina i meususjedskih razgovora, postigao
prvi veliki uspjeh jednom specijalnou koju je sam izmislio. Naime, gospodin
H. bio je sportski pliva i vie mi se puta poalio kako su na tom podruju
mogunosti vrlo ograniene. Ziiriko je jezero preplivao za kojih deset
minuta, ne znam vie je li po irini ili po duini, to je ilo tako glatko, i
silno sam mu se divio, no on je turobna pogleda rekao da se u plivanju vie ne
moe bogzna to postii, jer da su u tom sportu ve toliko istrenirani da e
doskora biti dostignuta krajnja toka: za minutu e se preplivati kilometar, a
kada bi i taj rekord bio oboren, nikada se, po miljenju strunjaka, ne bi
postiglo vie nego da, u najboljem sluaju, pliva na drugu obalu stigne u
istom trenutku kada se otisnuo od ove.
Meutim, moj susjed H. nije bio obian pliva, bio je genij. Iz dana u dan
smiljao je nova plivaka umijea. Do sada se, govorio je, plivalo doista vrlo
dobro i estito, a posljednje plivako natjecanje za malu djecu od Gibraltara
do Afrike pokazalo je da plivaki sport doista vie ne poznaje nikakve zapreke
ni granice. No, ljudi su do sada, naivno, uvijek plivali slijedei zranu
liniju i povrinom vode. Prijatelj H., koji je oduvijek bio dobar ronilac,
sada je uveo novi sport u kojem pliva na dnu mora, kao da planinari vrhovima
gora, slijedi uzvisine i udubljenja tla. Prije nekoliko dana na taj je nain
preplivao Bodensko jezero, vazda dvadeset centimetara iznad dna, i sav je
svijet bio izvan sebe zbog tog ostvarenja.
282
Pa ipak, mislio sam u sebi, nama je pjesnicima bolje. Doi e dan kada e
svaki dobro uvjebani pliva postizati ono stoje H. nedavno postigao, i
njegova e slava izblijedjeti, a plivaki e se sport iznova morati potruditi
da smisli nove zadae. Kod nas pjesnika, naprotiv, koliko je samo sve jo bilo
otvoreno, kako je irok i jedva ljudskom nogom dotaknut pred nama stajao
cijeli svijet! Prihvatimo li daje u dvije tisue petsto godina od Homera
doista i ostvaren nekakav napredak - a i o tome bi se moglo sporiti - kako je
samo malen bio taj napredak! Ta me misao osvjeila i u dobrom raspoloenju
vratio sam se kui hotei se smjesta latiti posla. Tu je, meutim, jo leala
ona jutarnja pota, a danas je jo bila tri ili etiri puta opsenija nego
inae! Pomalo zlovoljno otvorio sam prvi tucet pisama i stao ih itati. No,
danas je doista bio sretan dan. Pisma su listom bila ugodna. Svakoje
zapoinjalo naslovom "Vrlo tovani maestro" i sadravalo samo ugodne i laskave
stvari. Sveuilite moje zemlje, premda nisam bio ni tvorniar ni operni
tenor, odluilo mi je dodijeliti poasni doktorat. Slavne "Schweinfurter
Zeitung", koje su mi uvijek odbijale pjesme koje sam im slao, vapile su za
mojom suradnjom u ma kojem obliku i na kojem god podruju i da e svaki moj
redak urednitvu i itateljima biti veoma dobrodoao. I tako se to bez
prestanka nizalo. Pjevaica Ida iz gradskoga kazalita, ta slatka smeokosa
vjetica, pozivala me na vonju automobilom. Fotograf iz Dortmunda i jedan iz
Karlsruhea usrdno su me molili da radi fotografiranja smiju doi ovamo. Na tri
mjeseca besplatno mi je ponuen automobil na probu. Nije tu bilo pisama ni od
teozofkinja ni od pristalica mazdaznana, ni rimske tragedije mlaih
gimnazijalaca ni revolucionarne drame maturanata. To je bilo iznenaujue, bio
je velik dan. Ni moj pedeseti ni moj ezdeseti roendan nisu mi donijeli ni
priblino takve trijumfe.
Gotovo da mi je bilo previe. Odluio sam ostatak pisama proitati tek poslije
objeda. Meutim, bio je tu ijedan zgodan, plosnat paketi koji mije kopkao
znatielju. Vidjelo se na njemu da u sebi nije mogao skrivati ni knjigu ni
rukopis i da mu je sadraj mogao biti samo ugodan. Prerezao sam uzicu i
rastvorio omot. Pojavili su se ruiasti svilenkasti papiri, iz njih se razlio
283
njean miris, a mek i njean pod prstima je bio i sadraj. Razmo-tao sam ga
paljivo i sveano kao neki spomenik i naao runi rad od fine tkanine poput
trikoa. Zaueno sam ga rairio i prostro preko stolca. Bio je to crni kupai
kostim od svilenkasto svjetlucava trikoa, a na prsnome dijelu bilo je naiveno
veliko svijetlocrveno srce obvezeno kriiima, a u crvenom srcu crnim je
slovima bilo izvezeno: "Velikom Heinrichu, nezaboravnom podvodnom plivau."
K vragu, napokon sam shvatio i uvidio da itava ta izdana jutarnja pota
uope nije meni pripadala, ve mome susjedu H., plivau koji je sada sjedio u
svojoj banci i iljio olovke, no koji e sutra dati otkaz na poslu i odazvati
se jednom od bezbrojnih asnih poziva u Berlin, Ameriku, Pariz ili London,
kakvi su mu svakodnevno stizali.
Ljutit i pomalo pokunjen jo jednom sam izaao i odetao do keja. Tu je lealo
Ziiriko jezero, gledao sam ga i intenzivno razmiljao ne bih li dobro uinio
da prijeem na plivaki sport. Ako i nisam mogao raunati na svjetske rekorde,
ipak sam bio prilino kran, a neko sam kao djeak odlino plivao. To bi mi
moda bilo dovoljno za lijepe uspjehe vrijedne pozornosti. No, jezero je
izgledalo tako odurno hladno i vlano, i mislei na to kako je majstor H. tu
nesagledivu dionicu odavde do druge obale preplivao za deset minuta ponovno mi
pade na pamet koliki me jo zahvalni i neiscrpni ciljevi i zadaci ekaju u
knjievnosti.
Ne, svom u susjedu H. poslati potu uz ljubazne isprike, zamoliti ga ulaznicu
za njegovu iduu plivaku ekshibiciju, povremeno ga zamoliti da urednitvima
velikih listova kae za mene koju lijepu rije glede tiskanja mojih pjesama.
to se ostaloga tie, plivaki bih sport radije prepustio aranima i tukama i
nastavio se ogledati u knjievnosti. Ve me nekoliko dana zaokupljala pjesma o
proljeu, ili, tovie, o neobinu mirisu mladih, smolastih pupoljaka i
njegovu utjecaju na mlade i stare ljude, iznimno razliitu utjecaju, i premda
se inilo tekim i gotovo nemoguim tu stvar s pupoljcima sroiti donekle
zadovoljavajue za ljudska srca, ipak nisam htio biti od onih koji zanemaruju
svoj zanat i izbjegavaju svoju ivotnu zadau.
(1928.)
284
U munchenskoj galeriji
Usprkos tisuama svojih veza s umjetnou, ja na nju, zapravo, i nisam toliko
upuen koliko stanovnik velegrada. Njemu umjetnost u isto vrijeme mora
nadomjestiti neto drugo to je vie od umjetnosti - prirodu. Stanovnik
velegrada rijetko ima prigodu upoznati prirodu, a nerijetki lake i sigurnije
naue razlikovati sve marke automobila negoli vrste drvea, cvijea ili ptica.
No, kada graanin oko sebe vidi prirodu, kada stigne na more, u planine, na
jug, njegov je odnos s njom slabaan. On die dobar zrak, oi malo odmara na
zelenilu livada ili modrini mora, ali nikada dokraja ne naputa sferu
obesprirodenosti u kojoj je naviknuo ivjeti: izmeu sebe i prirode on uvijek
podie zatitni zid civilizacije: hotel, salon, pleteni naslonja za plau,
gramofon, automobil (ovjek nigdje ne vidi toliko malo kao na uobiajenim
putovanjima automobilom). I tako se dogaa da oni senzibilni graani, eljni
ljepote, slabo poznaju ono prvo i doista majinsko vrelo ljepote, prirodu, ali
zato esto postignu iznenaujuu profinjenost u poznavanju onog drugog vrela,
umjetnosti, i uivanju u njoj. Tom soju pripadaju primjerice svi oni koji pri
pogledu na suton ili morsku plau mogu ushieno usklik-nuti: gotovo kao Claude
Laurraine! ili: isto kao Renoir! Svi odlini poznavatelji slikarstva pripadaj
u tom tipu, bili oni kritiari umjetnosti ili kolekcionari ili neto tree.
Pravi umjetnici, meutim, nikada ne pripadaju tom soju ljudi premda i oni, na
kraju krajeva, mogu biti odlini poznavatelji umjetnosti. Jaki umjetnici
posjeduju, kao prvu i najvaniju znaajku, uvijek onu bezuvjetnu ljubav prema
prirodi, ono nesvjesno i tvrdoglavo znanje da priroda nipoto nije zamjena za
umjetnost, nego izvorite i majka svekolike umjetnosti.
Dugo vremena mogu ivjeti bez umjetnosti, i netko mi moe koliko god eli
priati o nekom novom parikom slikaru, no ja u strpljivo ekati da me sluaj
upozna s djelima tog slikara, i nikada neu poaliti to nisam vidio ove ili
one slavne umjetnine. Nikada mi ne bi palo na pamet da se zbog nekoliko
skulptura ili slika zaputim u London ili Berlin. Uvijek sam okruen svijetom
koji se neiscrpno moe promatrati, i svaki mladi list na stablu kestena i
svaki oblak u zraku nada mnom, u satima moga bdijenja
285
jednako mije drag, jednako vaan, jednako oaravaju i pouan kao i sve
galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnika djela, napose u slike, i
zahvalan sam kada mi se prui prilika da vidim lijepe stvari te vrste. No,
osobito volim ponovni susret s meni dragim slikama. Nakon mnogih godina i
desetljea ponovno vidjeti nekog Tiziana u Veneciji, nekog omiljenog Parisa
Bordonea u Milanu, nekog odreenog Renoira kod Reinharta u Winterthuru, za
mene to moe biti iznimna srea.
Kada me nedavno put naveo u Miinchen, znao sam da me u njemu oekuju takve
radosti. Ve vie godina nisam bio u Miin-chenu i mnogo sam pria uo o
propasti Miinchena kao grada umjetnosti te o nevjerojatnom politikom
usmjerenju koje tamo vlada. Za te se stvari, meutim, nisam osjeao
odgovornim: vjerojatno e jo biti na ivotu onih nekoliko prijatelja koje sam
u Miinchenu jo imao, u Nvmphenburkom parku opet e plivati labudovi, a u
nekom vinotoju ponovno e ponuditi izvrsno mo-selsko vino, a kao sve te dobre
stvari, tamo e se jo nai i neke meni odavno drage slike, u to sam se mogao
pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi, slikoviti munchenski zrak bili
su nepromijenjeni, a to se tie propasti grada umjetnosti, nisam zapravo
shvatio kako na tom zraku i u blizini onih prekrasnih starih slika dananji
slikar ne bi mogao jednako dobro slikati kao i prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uope nije bila stara, ve
sasvim nova, bio je to crte Olafa Gulbranssona, moga negdanjeg prijatelja i
crtakoga druga. Bio je to iljatom olovkom nacrtan djeji portret, vrlo
vjeran, a pritom tako vrhunaravno ornamentalan kakvi i jesu najbolji crtei
toga dragog ovjeka. Bilo mi je teko pri srcu to sam nekoliko dana u
Miinchenu, u istome gradu s Olafom, a ipak ga neu vidjeti. Stari Olafe, nemoj
mi zamjeriti, no ovaj sam se puta izvukao pomalo te se pribojavajui. Vidi, ti
si atletski tip, a ja njean i boleljiv ovjek, i da sam te nazvao i pozvao u
vinarmcu, a zatim oko jedanaest iz nje otiao nakon pola litre vina, ti bi se
razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i odvezao sebi kui i
tamo preda me
286

stavio viski i slina estoka pia, a drugoga bi dana moda ponovno napravio
neki od svojih lijepih crtea, dok bih ja leao na umoru. No, nisam to elio,
nego sam htio ponovno vidjeti Miin-chen, a u to su spadale i neke slike.
Stoga, dakle, ponovni susret s tobom nisam rtvovao nekom hiru, ve
Altdorferu, Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam ponovno
pronaao svoje stare miljenice, ve sam stekao i jednu novu. Neto due
zadrao sam se u prvim dvoranama kod starih Nijemaca i Nizozemaca, oduevljen
Dirkom Bout-som, oduevljen majstorom Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo
potitena srca krenuo u Durerov kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio
doista drag, a njegov autoportret s dugim, priglupim uvojcima oduvijek mije
bio upravo odvratan. Kako sam, meutim, sjedne druge strane, sa strane crtea
i nekih bakroreza, ipak veoma cijenio toga istoga Diirera, osjeao sam obvezu
potraiti ga. I tu se dogodilo iznenaenje: dok me taj autoportret gledao
istim onim starim nainom ne bivajui mi nimalo simpatinijim, etiri su mi
apostola najednom zarobila pogled i srce, jer to je bilo naslikano, udesno
slikovito naslikano, to je cvjetalo na licima, rukama i apostolskim haljama
poput cvijea i pjevalo poput glazbe. Dobro je to nisam izbjegao Diirera!
Bogatiji za neto lijepo, bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati.
No sada vie nisam oklijevao i prisjeao se svojih obveza, ve sam, protravi
zaslijepljeno kroz najljepe dvorane slika, slijedei srce zaao u pokrajnju
prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika, "Aleksandrova bitka"
koja je za mene najneo-binije i najtajnovitije djelo njemakoga slikarstva.
Taj prikaz bitke s kojih deset tisua figurica u sebi sadri svu njemaku
temeljitost, zagrienost i pedanteriju, a istodobno je na slici sve to
neizrecivo prevladano i obasjano gracioznou i tihom arolijom boja kakvu
nijedan Francuz ili Kinez ne moe nadmaiti. U ovisnosti kako se slika gleda,
moe se pomisliti: "Boe dragi, mora da je dobri Altdorfer bezbroj godina
sjedio za tim prka-vim poslom!", ili u iduem trenutku osjetiti: "Isuse, mora
daje cijela slika naslikana jednog jedinog boanskog prijepodneva,
287
jednako mije drag, jednako vaan, jednako oaravaju i pouan kao i sve
galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnika djela, napose u slike, i
zahvalan sam kada mi se prui prilika da vidim lijepe stvari te vrste. No,
osobito volim ponovni susret s meni dragim slikama. Nakon mnogih godina i
desetljea ponovno vidjeti nekog Tiziana u Veneciji, nekog omiljenog Parisa
Bordonea u Milanu, nekog odreenog Renoira kod Reinharta u Winterthuru, za
mene to moe biti iznimna srea.
Kada me nedavno put naveo u Munchen, znao sam da me u njemu oekuju takve
radosti. Ve vie godina nisam bio u Miin-chenu i mnogo sam pria uo o
propasti Mimchena kao grada umjetnosti te o nevjerojatnom politikom
usmjerenju koje tamo vlada. Za te se stvari, meutim, nisam osjeao
odgovornim: vjerojatno e jo biti na ivotu onih nekoliko prijatelja koje sam
u Miinchenu jo imao, u Nvmphenburkom parku opet e plivati labudovi, a u
nekom vinotoju ponovno e ponuditi izvrsno mo-selsko vino, a kao sve te dobre
stvari, tamo e se jo nai i neke meni odavno drage slike, u to sam se mogao
pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi, slikoviti miinchenski zrak bili
su nepromijenjeni, a to se tie propasti grada umjetnosti, nisam zapravo
shvatio kako na tom zraku i u blizini onih prekrasnih starih slika dananji
slikar ne bi mogao jednako dobro slikati kao i prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uope nije bila stara, ve
sasvim nova, bio je to crte Olafa Gulbranssona, moga negdanjeg prijatelja i
crtakoga druga. Bio je to iljatom olovkom nacrtan djeji portret, vrlo
vjeran, a pritom tako vrhunaravno ornamentalan kakvi i jesu najbolji crtei
toga dragog ovjeka. Bilo mi je teko pri srcu to sam nekoliko dana u
Miinchenu, u istome gradu s Olafom, a ipak ga neu vidjeti. Stari Olafe, nemoj
mi zamjeriti, no ovaj sam se puta izvukao pomalo te se pribojavajui. Vidi, ti
si atletski tip, a ja njean i boleljiv ovjek, i da sam te nazvao i pozvao u
vinarnicu, a zatim oko jedanaest iz nje otiao nakon pola litre vina, ti bi se
razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i odvezao sebi kui i
tamo preda me
286
stavio viski i slina estoka pia, a drugoga bi dana moda ponovno napravio
neki od svojih lijepih crtea, dok bih ja leao na umoru. No, nisam to elio,
nego sam htio ponovno vidjeti Munchen, a u to su spadale i neke slike. Stoga,
dakle, ponovni susret s tobom nisam rtvovao nekom hiru, ve Altdorferu,
Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam ponovno
pronaao svoje stare miljenice, ve sam stekao i jednu novu. Neto due
zadrao sam se u prvim dvoranama kod starih Nijemaca i Nizozemaca, oduevljen
Dirkom Bout-som, oduevljen majstorom Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo
potitena srca krenuo u Diirerov kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio
doista drag, a njegov autoportret s dugim, priglupim uvojcima oduvijek mije
bio upravo odvratan. Kako sam, meutim, sjedne druge strane, sa strane crtea
i nekih bakroreza, ipak veoma cijenio toga istoga Durera, osjeao sam obvezu
potraiti ga. I tu se dogodilo iznenaenje: dok me taj autoportret gledao
istim onim starim nainom ne bivajui mi nimalo simpatinijim, etiri su mi
apostola najednom zarobila pogled i srce, jer to je bilo naslikano, udesno
slikovito naslikano, to je cvjetalo na licima, rukama i apostolskim haljama
poput cvijea i pjevalo poput glazbe. Dobro je to nisam izbjegao Durera!
Bogatiji za neto lijepo, bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati.
No sada vie nisam oklijevao i prisjeao se svojih obveza, ve sam, protravi
zaslijepljeno kroz najljepe dvorane slika, slijedei srce zaao u pokrajnju
prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika, "Aleksandrova bitka"
kojaje za mene najneo-binije i najtajnovitije djelo njemakoga slikarstva.
Taj prikaz bitke s kojih deset tisua figurica u sebi sadri svu njemaku
temeljitost, zagrienost i pedanteriju, a istodobno je na slici sve to
neizrecivo prevladano i obasjano gracioznou i tihom arolijom boja kakvu
nijedan Francuz ili Kmez ne moe nadmaiti. U ovisnosti kako se slika gleda,
moe se pomisliti: "Boe dragi, mora daje dobri Altdorfer bezbroj godina
sjedio za tim prka-vim poslom!", ili u iduem trenutku osjetiti: "Isuse, mora
daje cijela slika naslikana jednog jedinog boanskog prijepodneva,
287
toliko je apsolutno jedinstvena, tako je trenutana i neponovljiva igra
arolije svjetlosti iznad toga mnotva figura!" Dugo sam stajao pred njom i
napajao oi. A odmah pored visjela je moja druga miljenica, mali zeleni
Altdorerov krajobraz, ta siuna sliica u kojoj osjeam sve praume i zelena
utoita cijeloga svijeta, sa skladno zanjihanim vrhovima stabala i milim,
blagim zlatnoutim tonom iznad sveg tog zelenila.
Ne bih nikada zavrio, ako bih se dalje uputao u podrobnosti, jer tema je
neiscrpna. Bio sam, meutim, i u novoj Dravnoj galeriji. Ona je proizala iz
zamisli koja je jedinstvena u povijesti galerija. Galerije su uvijek nekako
nacionalistike, uvijek donekle ele prikazati da, eto, nijedan drugi narod na
svijetu ne moe naslikati ili kupiti takve slike kao upravo te. No, u toj mun-
chenskoj galeriji vlada obratno naelo, naelo zauujue poniznosti i
iskrenosti. Tvorcu galerije bio je postavljen zadatak da jasno prikae kako je
nepodnoljivo prazno i loe njemako, a osobito miinchensko slikarstvo
odreenih desetljea u usporedbi s njemakim slikarstvom dvaju prethodnih
desetljea, ili pak u usporedbi s ondanjim Francuzima. Zadatakje genijalno
rijeen. Izloba je tako postavljena da ne moete nasumce poeti od ove ili
one dvorane, ve nuno morate slijediti prikaz kao to se slijedi dobro voena
argumentacija. Uavi u galeriju nai ete se usred najboljega njemakog
slikarstva, kod Mareesa, kod Schucha i Leibla, kod mlaega Hansa Thome i
mladoga Triibnera. Skoro je svaka slika dragulj. A onda slijedi, iz dvorane u
dvoranu, uasan presjek kroz propast njemake, a osobito munchenske umjetnosti
od kraja osamdesetih godina. U ogromnim prostorijama vise slikurine (ima tu i
poneega pristojnoga, no nita osobito visokoga ranga), prazne velike slike
wilhelminske epohe i mentaliteta, dekorativni uradci zahtjevna formata i
najskromnije kakvoe. I gle, muenje je prolo i bez daha stiete na kraj tih
prostorija, no sada vas ne putaju van ljutitoga ili moda razoaranoga, ve
se pred vama otvara malena dvorana u kojoj je prikazano to moe biti pravo
slikarstvo. To je dvorana Francuza; u njoj vise dvije moje miljenice:
Cezanneov "eljezniki prokop" i Mane-tova "Barka". A zatim jo jedno
iznenaenje: takoer iz toga francuskoga kabineta ne puste vas kui bez
utjenog prizora, jer
288
slijedi jo manji, ne sasvim prvoklasan, ali ipak lijep izbor iz suvremenog
slikarstva u kojem se pokazuje kako je ona) jitgen-dstil i ona dekorativna
obmana temeljito propala i kako dananje slikarstvo, pa i u Njemakoj, ide
novim putovima. Meu slikama toga kabineta utjeha i opet imam miljenicu,
Kokoschkinu "Veneciju" s njegovim vedrim raspoloenjem koje pue na refu-le.
Pomireni naputate izlobu, jer je duhovita, ali ne i opaka, ona vas savije,
ali i ponovno uspravi. Vrlo dobra, odlina je stvar ta Dravna galerija.
Ponovno vidjevi te stvari utolio sam glad, a budui da u to vrijeme nije
svirao Karl Valentin, mogao sam ponovno napustiti Miinchen bez osjeaja da sam
propustio ita bitno.
(1929.)
Koncert virtuoza
Sino sam bio na koncertu koji se bitno razlikovao od koncerata kakve sam
inae naviknuo sluati. Bio je to koncert svjetski slavnoga, mondenoga
violinistikog virtuoza, dakle, ne samo glazbeni ve i sportski, a prije svega
drutveni dogaaj. Tako je ovaj koncert i protekao sasvim drukije od ostalih
koncerata na kojima je rije samo o glazbi.
Program je, dodue, veim dijelom obeavao pravu glazbu, to je gotovo mogao
biti program obinoga glazbenika. Lijepe su skladbe na njemu stajale,
Kreutzerova sonata, Bachova Chacon-ne, Tartinijeva sonata s "avoljim
trilerom". Ti lijepi komadi popunili su dvije treine koncerta. A onda, pred
kraj, program se mijenjao. Tu su stajale skladbe s lijepim i veoma
obeavajuim naslovima, fantazije na mjeseini i venecijanske noi nepoznatih
skladatelja ija su imena upuivala na etnike skupine koje se do sada jo
nisu istaknule u glazbi. Ukratko, trei dio koncerta snano je podsjeao na
programe kakve nalazimo izvjeene u glazbenim paviljonima otmjenih toplica. A
kraj su inili neki komadi koje je veliki virtuoz sam skladao. Sa znatieljom
sam poao na taj dogaaj. U mladosti sam sluao na violini Sarasatea i
Joachima, a unato nekim smetnjama, njihove su me izvedbe oduevile. Dakako,
ona je glazba bila neto drugo, neto sasvim
289
razliito, neto to nije imalo nikakve veze s virtuoznou, neto emu je
trebala anonimnost i pobonost da bi moglo procvjetati. No, zato su virtuozi,
jo od Paganinijevih vremena, za svakoga, pa i za mene, imali onu aroliju
opsjenara i znalca, onu magiju artizma i ciganske svirke: i ja sam jednom
zgodom kao dvanae-stogodinjak, nedugo poto sam po prvi puta postao vlasnikom
violine, snivao san o virtuozu, u svojim matarijama stajao pred ogromnim
krcatim dvoranama, desetke tisua ljudi usreivao jednim osmijehom, carevi su
me ugoivali i odlikovali zlatnim kolajnama, putovao sam usamljen, slavan,
bez zaviaja, od grada do grada, s jednoga kraja svijeta na drugi, ene su me
voljele, narod mi zavidio, bio sam genijalan i graciozan plesa na visokoj
ici umijea i svjetske slave. Sve je to, dakle, jo postojalo, i danas e
ponovno mladi djeaci zaarenih oiju gledati blistavoga virtuoza, iparice
uzdisati, a s galerija se prolamati gromki pljesak. Lijepo, radovao sam se
tomu, bio sam napet. 1 doista je bilo vrlo lijepo.
Ve odavno, prije nego sam i stigao do koncertne dvorane, iz mnogih mije
naznaka bilo jasno da danas nije rije o onome to ja i moji prijatelji
nazivamo glazbom, ne o jednom od onih tihih i fantastinih doivljaja u nekom
nestvarnom i bezimenom carstvu, ve o dogaaju najvie zbiljnosti. Dogaaji te
veeri nisu se odigravali u nekoliko vie-manje sanjarskih i za ivot
nesposobnih mozgova, ve su pokretali motore, konje, novarke, frizere i svu
ostalu zbilju. Ono to se tu zbivalo nije bilo zanese-njaki nestvarno i ludo,
ve krajnje stvarno i tono, imalo je onu istu estinu i slian izgled kakav
pokazuju veliki sadraji modernoga ivota: sportsko igralite, burza, velike
sveanosti.
Bilo je naporno u dijelovima ulica u blizini koncertne dvorane uljati se kroz
kolone automobila. Stigavi do ulaza, mogli ste se pomalo umisliti, jer ste
ve neto postigli, jer ste se probili, trijumfirali nad onima dolje i ulovili
mjesto pod suncem. A ve na putu, na pranjavoj cesti izmeu stotina
automobila koji su nastojali stii do koncertne dvorane, saznavao sam vijesti
o velikanu, njegova me slava zapljuskivala, probijala se u moju samou te
mene, koji ne odlazim ni u kakvo drutvo i ne itam novine, pretvorila u
zauenog poznavatelja zanimljivih potankosti.
290
"Sutra naveer," netko ree, "hoe li svirati ve u Hamburgu?" Netko izrazi
sumnju: "U Hamburgu? Kako misli do sutra naveer stii u Hamburg, u tom
sluaju ve bi sada morao sjediti u vlaku?" "Kojeta! Naravno da e putovati
zrakoplovom. Moda ima svoj vlastiti." A u garderobi u kojoj sam nastavio
pobjedonosnu bitku, iz ivahna razgovora svojih suboraca saznah daje veliki
glazbenik za ovu veer traio i dobio etrnaest tisua franaka. Taj se iznos
izgovarao sa strahopotovanjem. Neki su, dodue, smatrali da umjetnost zapravo
nije samo za bogatae, i to je nailo na odobravanje pokazujui da bi veina
bila sretna da je ulaznice kupila po "normalnoj" cijeni, ali da su ipak svi
bili ponosni to su tako skupo platili. Nisam mogao proniknuti u psihologiju
toga razdora, jer sam ulaznicu dobio na dar.
-Napokon smo svi uli, napokon su svi bili na svojim mjestima. Izmeu redova
sjedala, u hodnicima, u susjednoj dvorani, na podiju sve do glasovira bili su
naikani dodatni stolci, nijedno mjesto nije bilo prazno, a povremeno se
izvana, s blagajne, ulo glasno jadikovanje onih koji su bili odbijeni. Zau
se zvuk zvonca i sve utihnu. Najednom se, hitra koraka, pojavi veliki
violinist, a iza njega, skromno, mladi pijanist.
U trenutku nas je sve oduevio. Ne, nije to bio ni nekakav ciganski mlitavac,
ni neki pohlepnik za novcem, ve ozbiljan, simpatian, gibak, a ipak
dostojanstven gospodin lijepe pojave i biranih oblika. Niti je dobacivao
poljupce niti izigravao profesora koji mrzi itav svijet, ve je budno motrio
publiku i tono znao o emu je rije, naime o borbi izmeu njega i toga diva s
tisuu glava, borbi koju je bio odluan dobiti i ve ju napola dobio, jer
rijetko e tako brojna publika, plativi tako visoke cijene, naknadno priznati
razoaranje.
Virtuoz nam se svima veoma svidio. A kada je poeo svirati, polagani stavak
Kreutzerove sonate, odmah se vidjelo da njegova svjetska slava nije bila
nezasluena. Taj simpatini ovjek izvanredno je baratao violinom, posjedovao
gipkost u voenju gudala, istou hvata, snagu i elastinost tona, majstorstvo
kojemu smo se preputali s voljom i radou. Drugi je stavak zapoeo poneto
uurbano, lagano forsirajui tempo, ali ipak prelijepo. A i mladi je pijanist
takoer svirao vrlo ivo i simpatino.
291
Kreutzerovom sonatom bila je obavljena prva treina programa, a u stanci,
gospodin u redu ispred mene svome je susjedu raunao koliko je tisua franaka
umjetnik zaradio ve u prvih pola sata. Slijedila je Bachova Chaconne, vrlo
lijepa, no tek u treem komadu, u Tartinijevoj sonati, violmistova je vrsnoa
dola do punog sjaja. Ta skladba, u njegovoj je izvedbi doista bila udesno
djelo, zapanjujue teko i zapanjujue svladano, a usto i odlina, solidna
glazba. Ako je iroka publika pozorno sluala Beethovena i Bacha moda samo iz
potovanja i samo za ljubav violinistu, sada se u zanosu stapala s titraj ima
glazbe. Prolomio se pljesak, virtuoz se vrlo korektno naklonio, a kod treega
ili etvrtoga izlaska naklonu pridodao i smijeak.
U treem dijelu koncerta, mi stvarni ljubitelji glazbe, mi puritanci dobre
glazbe, nali smo se u nevolji, jer se malo-pomalo ilo ususret irokoj
publici, a ono to dobrim glazbenicima Beetho-venu i Bachu nije nikako, a
famoznom znalcu Tartiniju tek djelomice polo za rukom, to je izvrsno
uspijevalo tim nepoznatim, egzotinim skladateljima tanga: tisue je dua
usplamtjelo to-pei se od miline i predavajui borbu, ljudi su se blaeno
smijeili, u oima se krijesile suze, ushieno su jecali i nakon svakog od tih
kratkih zabavnih komada opijeno, gromoglasno pljeskali. Velikan je pobijedio,
svaka od tri tisue dua njemu je pripadala, i sve su se voljno predavale,
doputale da ih miluje, zadirkuje, usreuje, ponesene valom opojnosti i
oaranja. Nasuprot tomu, nekolicina nas puritanaca u sebi smo se opirali,
vojevali herojski beskorisni boj, nevoljko se smijali izvoenju tih triarija,
a istodobno ipak nismo mogli ne zamijetiti mekou gudala, blagoglasje tonova,
i kadto se ispod brka nasmijeiti aroliji neke besramne, ali arobno
odsvirane dionice.
Velika je arolija bila na vrhuncu. Jer, i mi nezadovoljni puritanci plivali
smo, barem na trenutak, noeni tim velikim valom, i nas je, barem na as,
obuzelo to slatko, draesno bunilo. Opet smo bili djeaci i vraali se s
prvoga sata violine, opet smo matali kako, pregazivi planine tekoa, svaki
od nas na trenutak, u mati, biva On, Maestro, arobnjak, i lakim potezom
gudala osvaja srca, nasmijeeno, s lakoom pobjeuje udovite, mnotvo, upija
pljesak, upija zanesenost mase, u njoj se ljuljuka, njoj se smijei.
292
Tisue je dua usplamtjelo. Ne htjedoe da se koncert zavri. Pljeskali su,
vikali, tropotali nogama. Tjerali su umjetnika na nove i nove izlaske, na jo
drugi, trei, etvrti dodatak. On je to inio elegantno i zgodno, klanjao se,
svirao dodatke; mnotvo je stojei slualo, bez daha, posve oarano. Vjerovali
su da su sada pobjednici, njih tisue povjerovae da su ga svladali, da ga
svojim oduevljenjem neprestano mogu tjerati na nove i nove izlaske i daljnje
muziciranje. No, on je odsvirao tono one dodatke koje je, predmnijevam,
unaprijed dogovorio s pijanistom, a odsviravi i posljednji, na programu
neotisnuti, ali unaprijed uraunati dio svoga koncerta, nestao je vie se ne
pojavivi. Nita nije pomagalo, valjalo je poi, valjalo je probuditi se.
Tijekom cijele veeri u meni su bile dvije osobe, dva sluatelja, dva
suizvoaa. Jedan je bio stari ljubitelj glazbe s nepotkupljivim ukusom,
drugi, pak, puritanac dobre glazbe, koji je esto, ozbiljan, vrtio glavom, a u
posljednjoj treini veeri nije s time mogao prestati. Ne samo daje bio protiv
primjene te vjetine na glazbu osrednje vrijednosti, ne samo daje bio protiv
tih eznutljivih, pripovjednih, zabavnih, dopadljivih salonskih sklad-bica,
nego je bio protiv cijele te publike, protiv tih bogatih ljudi koje se nikada
nije vialo na ozbiljnijim koncertima, koji su se mnotvom svojih automobila
dovezli do tog virtuoza kao na neku utrku ili burzu, bio je protiv toga
plitkoga, brzo probuenoga, brzo prohujalog oduevljenja svih tih iparica.
Onaj, pak, drugi u meni bio je djeak koji je slijedio pobjedonosnoga
gudakoga junaka, s njime se sjedinio, s njime podrhtavao.
Te dvije osobe tijekom cijele su veeri mnogo razgovarale i mnogo se sporile.
Dogaalo se da je iskusni ljubitelj glazbe u meni prosvjedovao protiv
izvoenih skladbica, a daje djeak u meni morao podsjeati na to da sam, prije
mnogo godina, i sam napisao roman u kojem neki saksofonist ozlojeenom
glazbenom kritiaru daje odgovore svakako vrijedne itanja.
Ah, a koliko sam samo morao razmiljati o umjetniku, tom korektnom arobnjaku!
Je li on u srcu bio glazbenik koji bi najradije svirao samo Bacha i Mozarta i
koji se vrlo polagano i nakon unutranjih borba pomirio s time da ljudima
nita ne namee, ve da im daje ono to sami trae? Je li on bio kozmopolit
uguen uspjehom? Je li bio hladnokrvno proraunat i tono znao
293
ljude zagolicati na onom osjetljivom mjestu izmeu suzne lijezde i lisnice
gdje pljute suze i taliri ako ovjek vlada arolijom? Ili je, pak, bio
ponizan sluga umjetnosti, preskroman da bi se drznuo imati stav, koji je
posluno i marljivo predan svojoj ulozi i koji se ne opire sudbini? Ili je
moda, iz vrlo dubokih razloga i iskustava, poeo oajavati zbog vrijednosti i
mogunosti shvaanja prave glazbe u dananjem svijetu, i je li teio tomu da
onkraj svekolike glazbe ljude najprije ponovno privede poecima umjetnosti,
goloj uvstvenoj ljepoti tonova, goloj snazi primitivnih osjeaja? To se nije
dalo odgonetnuti. Jo uvijek o tom razmiljam.
(1929.)
itanje u krevetu
Stanuje li u hotelu due od tri do etiri tjedna, uvijek mora raunati i s
ponekom smetnjom. Ili je u zgradi svadba koja uz glazbu i pjesmu traje cijeli
dan i no i ujutro zavrava na hodnicima s ganutim skupinama pijanih ljudi.
Ili tvoj hotelski susjed s lijeve strane pokuava plinom izvriti
samoubojstvo, a plinske pare dopiru do tebe. Ili se ustrijeli, stoje samo po
sebi pristojnije, ali to uini u doba dana kada bi gosti hotela od svojih
susjeda mogli oekivati neto tie vladanje. Katkada pukne vodovodna cijev i
mora se spaavati plivajui, ili jednog jutra u est sati pred tvojim
prozorima osvanu ljestve po kojima se pentra skupina mukaraca sa zadatkom da
presloi krov.
Budui da sam sada ve tri tjedna neometano stanovao u svome starome
Heiligenhofu u Badenu, mogao sam raunati da e uskoro nastupiti neka smetnja.
Ovaj puta bila je jedna od onih najbezazlenijih: neto se pokvarilo na
grijanju ijedan dan morali smo se smrzavati. Junaki sam izdrao prijepodne,
tek malo proetavi, a zatim poeo raditi, u toploj spavaici, i svaki put sam
se obradovao kada bi u hladnim eljeznim zmijolikim cijevima parnoga grijanja
grgotanje ili pitanje naizgled upozoravalo na ponovno buenje ivota. Ipak,
nije to ilo tako brzo, i tijekom popodneva, kada su mi se ruke i noge
ohladile, popustio sam i
294
' poloio oruje. Svukao sam se i legao u krevet. A kako sam time ve na neki
nain naruio poredak stvari i poinio svojevrstan eksces legavi u postelju
usred bijela dana, onda sam uinio jo neto to inae nisam obiavao. Moji
poznanici i kritiari mojih djela gotovo su svi miljenja da sam ovjek bez
naela. Iz nekih razmiljanja i nekih mjesta u mojim knjigama ti su, ne ba
otroumni ljudi zakljuili da vodim nedoputeno slobodan, lagodan ivot grlom
u jagode. Budui da ujutro volim dugo leati, da si u ivotnim nedaama katkad
priutim pokoju bocu vina, budui da ne primam i ne idem u posjete, i iz
slinih sitnica ti su loi promatrai zakljuili da sam mekuan, mlohav,
zaputen ovjek koji se uvijek predaje, koji ni za to ne smogne snage i koji
ivi nemoralnim i nesreenim ivotom. No oni to govore samo zato jer ih ljuti
i ini im se preuzetnim to ja priznajem svoje navike i poroke. Kada bih htio
(a to bi bilo jednostavno) svijetu prikazati varljivu sliku urednoga,
graanskoga ivota, kada bih na bocu vina htio nalijepiti etiketu kolonjske
vode, kada bih svojim posjetiteljima, umjesto da im kaem da su mi naporni,
htio lagati da nisam kod kue, ukratko, kada bih htio obmanjivati i lagati,
bio bih na najboljem glasu i ubrzo dobio poasni doktorat.
U stvarnosti, meutim, to manje prihvaam graanske norme, to se stroe
pridravam vlastitih naela. To su naela za koja drim da su odlina i po
kojima se nijedan od mojih kritiara ne bi mogao ravnati niti jedan mjesec.
Jedno od njih jest naelo neitanja novina - i to ne iz neke knjievnike
oholosti ili zablude da su dnevne novine loije tivo od onoga to dananji
Nijemac naziva "pjesnitvom", ve jednostavno zato to me ne zanimaju ni
politika ni sport ni financije, i zato to mije ve odavno postalo
nepodnoljivo iz dana u dan bespomono gledati kako svijet srlja u nove
ratove.
I kad sada svoju naviku negledanja novina koji put u godini prekinem na pola
sata, tada u tome uivam kao u nekoj senzaciji, isto kao u kinu u koje
takoer, s potihom jezom, odem jedanput godinje. Toga pomalo neutjenog dana,
strpavi se u krevet i na alost neopskrbljen nekim drugim tivom, itao sam
dvoje novine. Jedne od njih, neke ziirike novine, bile su jo prilino nove,
295
i
stare tek etiri ili pet dana, a imao sam ih zato jer mi je u tom broju bila
otisnuta jedna pjesma. Druge su novine bile otprilike tjedan dana starije i
takoer me nita nisu stajale jer su mi dopale u ruke u obliku papira za
zamatanje. I sad sam itao te dvoje novine sa znatieljom i uzbuenjem, to
jest itao sam, naravno, samo one dijelove iji jezik razumijem. Ona pak
podruja za ije je prikazivanje potreban poseban, tajni jezik, morao sam
preskoiti, dakle sport, politiku i burzu. Preostale su, dakle, kratke vijesti
i feljton. I ponovno sam svim ulima shvatio zato ljudi itaju novine.
Shvatio sam, oaran gustom mreom vijesti, aroliju bezbrinog promatranja i
osjetio sam se na sat vremena sjedinjenim s tim silnim starcima koji godinama
negdje uporno sjede i ne mogu umrijeti samo zato jer su radijski pretplatnici
i iz sata u sat oekuju novosti.
Pjesnici su najee prilino nematoviti ljudi, pa sam tako ponovno bio
opijen i iznenaen svim tim vijestima od kojih nijednu ne bih bio u stanju sam
smisliti. itao sam krajnje neobine stvari o kojima u danima i noima morati
razmiljati. Samo me nekoliko od tih vijesti ostavilo ravnodunim: vijest da
jo uvijek traje estoka i bezuspjena borba protiv raka jednako me malo
zaudila kao i vijest o novoj amerikoj zakladi za iskorjenjivanje darvinizma.
No, tri ili etiri puta paljivo sam proitao vijest iz jednog vicarskog
grada u kojem je osuen neki mladi, jer je iz nehaja usmrtio vlastitu majku,
i to na novanu kaznu od sto franaka. Tom jadnom mladiu dogodila se nesrea
daje pred majinim oimabaratao vatrenim orujem, ono je opalilo i usmrtilo
ju. Sluaj je tuan, ali ne i nezamisliv, u svakim novinama postoje jo gore i
uasnije vijesti. Sram me je, meutim, priznati koliko sam sati uludo potroio
na naknadni izraun te novane kazne. ovjek ubije vlastitu majku. Uini li to
namjerno, ubojica je, i kakav svijet ve jest, nee ga se predati nekom mudrom
Sarastru koji e mu objasniti svu besmislenost tog ubojstva i pokuati od
njega napraviti ovjeka, nego e ga nakratko strpati u zatvor ili e u
zemljama, u kojima vladaju jo stari barbarski kneevi, da bi uveli reda,
odrubiti mu aavu glavu. No, ovaj ubojica uope nije ubojica, ve nesretnik
kojemu se dogodilo
296
neto neobino alosno. Na temelju kojih tabela, na temelju kojih je procjena
vrijednosti ljudskoga ivota ili odgojne snage novane kazne sud uspio taj iz
nehaja uniteni ivot procijeniti novanim iznosom od upravo stotinu franaka?
Ni u jednom trenutku nisam si dopustio posumnjati u estitost i dobru volju
suca. Uvjeren sam da se silno trudio donijeti pravednu presudu i daje izmeu
svojih razboritih promiljanja i slova zakona zapadao u teke sukobe. Ali gdje
na svijetu postoji ovjek koji bi vijest o toj presudi mogao proitati s
razumijevanjem ili ak osjeajem zadovoljstva?
U feljtonu sam pronaao drukiju vijest koja se odnosila na jednoga od mojih
slavnih kolega. Iz "obavijetenih izvora" priopeno nam je da veliki zabavni
pisac M. trenutano boravi u S. radi sklapanja ugovora o ekranizaciji svoga
posljednjeg romana, te daje gospodin M. izjavio da se njegovo idue djelo nee
baviti manje vanim i uzbudljivim problemom, no on e jedva biti u stanju
prije isteka dvogodinjega roka dovriti taj zamani posao. I ta me vijest
dugo zaokupljala. Kako samo odano, kako dobro i briljivo taj kolega mora
svakodnevno obavljati svoj posao da bi mogao davati takve prognoze! Ali zato
ih daje? Ne bi li ga tijekom rada mogao obuzeti neki drugi gorui problem, jo
vaniji od ovoga, i prisiliti na neki drugi posao? Ne bi li mu se mogao
pokvariti pisai stroj ili razboljeti tajnica? I koja je uope korist od te
prognoze? Kako e se osjeati kada nakon dvije godine bude morao priznati da
nije gotov? A to ako mu ekranizacija romana donese toliko novaca da pone
ivjeti ivotom bogataa? Tada nee biti gotov ni njegov sljedei roman niti
ikoje idue djelo, osim ako tajnica ne preuzme voenje tvrtke.
Iz jedne druge novinske vijesti saznajem da se cepelin pod vodstvom dr.
Eckenera sprema na povratni let iz Amerike. To znai daje prije toga morao
tamo odletjeti. Lijep uspjeh! Ta me vijest obradovala. A koliko samo godina
nisam pomislio na dr Eckenera pod ijim sam vodstvom prije osamnaest godina
prvi puta letio cepelinom iznad Bodenskoga jezera i Arlberga. Sjeao sam se
snanoga, ne pretjerano priljivog mukarca vrsta, pouzdana kapetanskog lica
kojemu sam tada upamtio i lice i ime premda smo izmijenili tek pokoju rije.
I, eto, nakon svih tih
297
godina i sudbina, taj je mukarac jo uvijek u poslu, nastavio je raditi i na
posljetku stigao do Amerike, i ni rat, ni inflacija, niti osobne sudbine nisu
ga mogle sprijeiti u obavljanju njegove slube i afirmaciji vlastite
odlunosti. Jo ga jasno vidim pred sobom, kao one 1910. kada mije uputio
nekoliko ljubaznih rijei (mislei valjda da sam izvjestitelj), a zatim se
popeo u svoju pilotsku gondolu. On nije u ratu postao general, nije za
inflacije postao bankar, jo uvijek je graditelj cepelina i kapetan, ostao je
vjeran svojoj stvari. Izmeu tolikih zbunjujuih novosti koje su se iz dviju
novina slile u mene, ova je vijest bila umirujua.
No, sada je dosta. Cijelo sam popodne proveo listajui dvoje novine.
Radijatori su jo uvijek hladni, pa u pokuati malo odspavati.
(1929.)
Odabrani zaviaj
Na alost nikada si nisam znao uiniti ivot jednostavnim i udobnim. Ali
jednim sam umijeem, jednim jedinim, oduvijek vladao: umijeem lijepoga
stanovanja. Od vremena kada sam mogao sam birati svoje prebivalite uvijek sam
izvanredno lijepo stanovao, uvijek sam pred prozorima imao karakteristian,
velik, irok krajolik. No, nikada nisam tako lijepo stanovao kao u Ticinu, i
nijednom od svojih prebivalita nisam toliko godina ostao vjeran kao svom
sadanjem; ve jedanaest godina stanujem ovdje i jo ne pomiljam na odlazak.
Ticinski krajolik, koji sam 1907. po prvi puta temeljito upoznao, uvijek me
privlaio poput predodreenoga zaviaja ili uenoga pribjeita. On se nalazi
u mnogim mojim pjesmama, navlastito u pjesmi "Wanderung" koja je nita drugo
doli hvalospjev ticinskomu kraju.
Godinama mije elja u luganskome kraju posjedovati kuicu ili komadi zemlje i
tu doekati jesen ivota. Jer veoma volim i itelje Ticina, ne samo njihov
krajolik i podneblje. Za jedanaest godina koliko meu njima ivim, jo nikada
meu nama nije pala teka rije. esto sam govorio: pjesnik je u mnogim
stvarima najskromnije bie na svijetu, ali zato u nekim drugim stvarima mnogo
zahtijeva i radije e umrijeti nego da se odrekne. Ja, na
298
primjer, ne bih mogao ivjeti kada okolica mojim ulima ne bi pruala barem
minimum prave supstancije, pravih slika. ivjeti u modernome gradu, usred
ogoljene pragmatine arhitekture, meu papirnatim zidovima, imitacijama
drveta, usred sve samih surogata i privida, za mene bi bilo potpuno nemogue i
tu bih vrlo brzo uvenuo. No ovdje, u Ticinu, pronalazim mnoge stvari koje ne
izgledaju samo lijepo i ugodno, ve i obiluju tisuljetnom tradicijom. Goli
kameni stol uz kamenu klupu ispod lovor-vinje ili bukve s vrem ili glinenom
alicom punom crnog vina, usto kruh i kozji sir - sve je to u doba Horacija
bilo navlas isto.
(1930.)
Vatromet
Moji prijatelji i neprijatelji odavno to znaju i zamjeraju: mnoge me stvari ne
raduju i u mnoge stvari ne vjerujem koje su ponos dananjega ovjeanstva; ne
vjerujem u tehniku, ne vjerujem u ideju napretka, ne vjerujem ni u uzvienost
i veliinu naega doba niti u ikoju od njegovih "ideja vodilja", ali zato pred
onim to se naziva "prirodom" osjeam bezgranino potovanje.
Pa ipak, postoje neki izumi i obmane prirodnih sila kojima se iznimno divim i
koje volim, volim ih jednako ili ak vie nego prirodne pojave. Dok me
motoristike utrke ne mogu ni jedan metar izmamiti iz moga stana, mene se uhom
punim prave glazbe, pogledom na pravu arhitekturu, pjesnikim stihom moe vrlo
lako ukrotiti, jer divim se ljudskom duhu koji je stvorio takve stvari. Ako
dobro uoavam, zapravo sam nesklon i nepovjerljiv samo prema "korisnim"
izumima. Ta navodno korisna dostignua uvijek imaju neki prokleti talog,
uvijek su tako otrcana, tako ne-velikoduna, tako zadihana, ovjek vrlo brzo
otkrije njihove motive, njihovu tatinu i pohlepu, i te korisne pojavnosti
kulture posvuda za sobom ostavljaju dugaak trag svinjarije, rata, smrti,
zatakane bijede. Iza lea civilizacije svijet je pun gomila mulja i otpada;
korisni izumi nemaju za posljedicu samo lijepe svjetske izlobe i elegantne
salone automobila, ve njih prate i vojske rudara s blijedim licima i bijednim
nadnicama, njih prate bolesti
299
i pustoenje, a parne strojeve i turbine ovjeanstvo plaa beskrajnim
razaranjima u slici zemlje i slici ovjeka, borama na licu radnika, borama na
licu poduzetnika, propau due, trajkovima i ratovima, listom zlim i
odvratnim stvarima, dok, naprotiv, zato stoje ovjek izumio violinu i zato
stoje netko napisao arije u Figaru nikakva se cijena ne mora platiti. Mozart i
Morike30 nisu svijet mnogo stajali, bili su jeftini poput suncobrana, i svaki
je namjetenik u nekom tehnikom uredu od njih skuplji.
Ali kao to rekosmo, svaka ast nekim izumima! Jo od djetinjstva strasno
volim osobito sve one izume koji nose peat beskorisnosti, dokoliarstva,
razigranosti i rastronosti. U te umjetnosti ne spada samo glazba, pjesnitvo
itd., ve i mnoge druge stvari. Stoje neka umjetnost beskorisnija, to manje
slui ikakvim potrebama, to vie ima obiljeja luksuza, dokolice,
djetinjarije, to mi je draa.
Pritom je za mene lijepo i neobino saznanje da ovjeanstvo zapravo uope
nije uvijek onakvo kakvim se rado prikazuje, uope nije onako beskrajno
praktino i opijeno korisnou, uope nije onako pohlepno i proraunato. Tek
ovih dana ponovno sam dobio krasnu potvrdu toga. Na gradi na jezeru
upriliio je velik vatromet. Vatromet je, uraunavi duge stanke, trajao ni
puni sat i, kako me uvjeravaju, stajao nekoliko tisua franaka. Presretan sam.
Gradska uprava i turistika zajednica zajedno s odborom graana sastali su se
da bi uinili neto to mene i mnoge druge oduevljava, ali to se svakom
pravom gospodarstveniku, svakom istinskom prijatelju korisnosti mora initi
groznom ludou. Odluili su sebi i u to vrijeme nazonim ljeili-nim gostima
jednom prirediti pravo veselje. Odluili su na najzgodniji, najnekorisniji i
najbri, na najpovrniji i najzabavniji nain na svijetu ispaliti u zrak
nekoliko tisua suvinih franaka, i moram rei da im je to savreno uspjelo.
Bilo je velianstveno. Zapoelo je gromkim pucnjem iz topa, parodijom na sve
ratove i ubojstva, glazbeno-aljivom uporabom najozbiljnijih sila koje je
domiljati ovjek znao staviti u svoju slubu. Tako se i nastavilo. Umjesto da
se puca, praskalo se, umjesto granata letjele su
Euard Morike (1804. - 1 875.) njemaki pjesnik i prozaik epohe bidermajera
i realizma, (prim. prev.)
300
rakete, umjesto rapnela svijetlee kugle, umjesto ranjavanja uli su se
uzvici oduevljenja, ukratko, taj cijeli skupi rat, uza sve rasipanje baruta,
bjesnio je tako bezazleno i draesno, tako areno i zabavno daje bila milina.
Osim toga, taj rat, ta vrlo mudro i temeljito smiljena i sraunata vojna,
nije tekla nipoto onako glupo i ogranieno kako se inae odvijaju ratovi. I
ratovi s pravim granatama, i ratovi s generalima najee se takoer temelje
na mudrim i preciznim planovima i proraunima, ali na alost uvijek drukije
ispadne, i na posljetku, umjesto da izvri tonu proraunatu tehniku akciju,
ovjek zaglibi u velikim svinjarijama koje nitko nije predvidio i koje nikomu
nisu na radost. No ovdje, u ovom prekrasnom minijaturnom ratu, sve se odvijalo
prema zamisli, uvod i predigra, pojaavanje tempa i usporavanje sve do
bljetavoga zavrnog efekta, sve se odvijalo upravo onako kako se htjelo, i
nije bilo nikakva pukog sluaja i sirovosti u to se najee, unato
planovima generaltaba, ratovi pretvaraju, ve je to bio posve duhovan,
razigran, sasvim idealan dogaaj.
Valjalo je rijeiti pitanje kako u to kraem vremenu za zabavu to veeg
broja ljudi ispaliti toliko i toliko tisua franaka, a bez ikakvih zlih
posljedica? Pitanje je razrijeeno genijalno i bez ostatka. Raspodijeljen na
samo nekoliko velikih snopova golemih raketa, svaki po cijeni od nekoliko
tisua franaka, u kratkom je roku cijeli iznos na najljepi nain otprhnuo u
zrak, svaki trenutak toga zbivanja odgovarao je naumu pirotehniara, program
je tekao onako kako se izvodi simfonija prema maginim propisima partiture, i
svaki je trenutak te izvedbe za nas gledatelje obilovao napetou i uitkom.
Postiglo se isto ono to se postie svakom visokom i pravom umjetnou:
podsjeanje na boanske ivotne prostore iskrenja duha, sjetno osmjehivanje
zbog asovitosti i uvenua svega lijepoga, hrabra suglasnost s tom rasipnom
predstavom. Ako je meu gledateljima moda i bio gdjekoji siroti svat koji je
povremeno pomiljao kako bi mu dobro dolo da je mogao dobiti deseti ili
dvadeseti dio troka ove lijepe i prolazne predstave - takav je bio rijetka
iznimka. Veina gledatelja -jasno se osjealo u sveanome ozraju te veeri -
nije pomiljala na takve trice, ve su stajali razrogaenih oiju, zabaenih
glava, smijali se i utjeli i bili ushieni, oarani, a
301
negdje i potreseni ljepotom zbivanja - njihovom promiljenou, njihovom
oitom beskorisnou, silnim rasipanjem baruta, svjetla, duha i prorauna, tim
cijelim golemim trokom ni za to, tim skupim i duhovitim aparatom koji je
pokrenut samo radi sitnog, prolaznog veselja. Ja ak vjerujem, ako je
doputeno rei, daje osjeaj koji je veina tih oaranih gledatelja pritom
doivjela bio srodan osjeaju pobonosti s kakvim nedjeljni misari sluaju
propovijed.
Dakako, kada bih doista bio zanovijetalo kakvim me prikazuju moji prijatelji i
neprijatelji, ne bi bilo mi teko iza draesne fasade tog vatrometa naslutiti
neku prljavtinu. Mogue je da hotelijeri i gradska uprava cijelu tu stvar
nisu upriliili da bi se rijeili franaka, ve naprotiv, da bi izokola
zaradili novce. Mogue je da najvei dio otprhloga novca ostaje tamo gdje se
strpljivo i obzirno pripremaju budui ratovi: kod proizvoaa eksplozivnih
sredstava itd. Ukratko, ne mora se imati mnogo duha da bi se obezvrijedilo i
taj lijepi, mali vatrometni doivljaj. No, dobro se uvam, da to ne uinim.
Jo sam opijen onim prolomom piska-vih zelenih i crvenih zvjezdica to prte
iz aske divovskoga zlatnog cvijeta, a sretan sam i zbog toga golemoga
plamenog cvijeta koji je zauzeo pola neba, a onda tako brzo i temeljito
ieznuo. Openito, jo uvijek sam ushien; bilo je arobno, primjerice, kako
su grimizne kie iskrica tako tiho poput tanahne koprene od pria nestajale
na nonome nebu, a iza njih, tako neizrecivo udno i od druge tvari sazdane,
ponovno se krijesile prave zvijezde! Svidjela mi se i ona originalna vrsta
oholih raketa to su tako udesno energino i divlje srljale u visine
oigledno ka-nei na pola sata svojom vanou ispuniti cijelo nebo - da bi
zatim, jedva dosegnuvi vrhunac svoje putanje, najednom iezle uz ljutit,
kratak prasak, poput kakva gospodina koji je odluio prisustvovati velikomu
slavlju te se u fraku i nakien odlijima zaputio u sveanu dvoranu, no
kojega, ugledavi ju, spopadne gnuanje te se stisnutih usnica u hipu okrene i
na odlasku u brk promrsi: "Ma, fukam ja na sve vas ..."
(1930.)
Praenje knjiga
Jedan neobian posao posljednjih me osam dana posvema zaokupio. Kako se uskoro
selim, ponovno sam morao, prvi put u posljednjih dvanaest godina, svoju cijelu
biblioteku oistiti i pripremiti za pakiranje. Opsezanje to i naporan posao
kojemu sam svakoga dana posvetio najmanje etiri do pet sati da bih naveer
slomljenih lea i prazne glave uivao u radostima mehanikim radom steenog
umora. Isti se taj posao mogao obaviti jednostavnije i povrmje, noja sam ga
obavio temeljito, vrlo temeljito, jer tih nekoliko tisua knjiga moja su
najbolja i najdraa imovina, a osim toga, u ranoj sam mladosti, u onim bajnim
godinama s konca devetnaestoga stoljea, kao knjiar i antikvar nauio
postupati s knjigama jo s onim starim cehovskim formalnostima.
Neobine su situacije nastajale tijekom toga viednevnog posla. Jednom,
primjerice, stajao sam na svojoj maloj terasi okrenut prema sjeveroistoku
briljivo slaui na kamenoj ogradi pun naramak knjiga te ih zatim u snopovima
od tri ili etiri udarajui da ih ispraim. Pritom sam u rukama drao dva
debela, teka sveska u velikom oktavu, njeno ih udario jednog od drugog i
gledao kako se iz njih izvija praina, i u trenutku, budei se iz
zatupljenosti tim mehanikim poslom, promotrio sam naslove na hrptu tih
svezaka: bila je to Spenglerova "Propast Zapada". Preplavilo me mnotvo
sjeanja i ideja. Prva je pomisao bila: "Trebali bi moji sinovi ili drugi
mladi ljudi vidjeti kako tu stojim, briljivo pokuavajui knjiurine spasiti
od praine i trulei i kako slavnu knjigu o propasti njeno oslobaam
praine!" Palo mi je takoer na pamet kako su me one 19** godine posjetili
neki engleski studenti koji su sudjelovali na ljetnome teaju u Luganu to
gaje vodila sestra Romama Rollanda. Bila je meu njima jedna zgodna djevojka
imenom Blakeneve koja mi je pripovijedala o Spengleru o kojemu sam se,
naravno, ve ionako bio nasluao. Kazao samjoj da bi mi bilo vano proitati
tu knjigu, no da sam trenutano presiromaan da bih ju mogao kupiti. Kada mi
je zatim ponudila da mi ju posudi (u Njemakoj pogoenoj inflacijom sa svojim
je engleskim funtama ivjela u obilju), izrijekom sam ju zamolio da to i
uini, a za uzvrat joj
302
303
darovao prvo izdanje jedne od svojih knjiga. Knjigu je uzela, no o djevojci i
Spengleru nisam vie uo ni slova. Bio je to njezin inflacijski posli s nekim
osiromaenim knjievnikom, i potrajat e jo nekoliko mjeseci prije negoli
uzmognem kupiti Spengle-ra, da bi me zatim tatina i popovanje iz njegova
predgovora razbjesnili, a poglavlje o magijskoj kulturi oduevilo. Sada sam,
nakon toliko godina, ponovno u ruci drao te sveske. O, kako se samo brzo
raspada, uti i trune veina knjiga iz onih ratnih i poratnih godina! I kako
se samo ve danas veina tih knjiga doima neobino staro, tako staro, davno
proteklo i davno zaboravljeno, deset godina poslije! Iznutra i izvana
ostavljaju dojam prolaznosti i skoro kao da ve jesu prole; poutio i krhak
visi bijedni papir u iskrivljenim i rasklimanim svescima od ljepenke, a
naslovi i korice zvue tako napregnuto, promuklo, tako fanatizira-no i
preklinjue. Strah i nemo tako jasno vriti iz naslova mladih pjesnika i
mislilaca iz 1920., a ipak to tada nisam primjeivao ili tek usput, i te sam
knjige u ono doba itao i prouavao s toliko mara i tonosti zbog kojih bi mi
sada skoro moglo biti ao. Mislio sam: intelektualci jednog naroda, koji se
netom vratio iz etverogodinjega rata i taj rat okonao porazom i bankrotom,
morali bi zapravo imati mnogo toga za rei, a taj doivljaj morao se negdje
uobliiti i rezultirati promiljanjem. No, sve u svemu, rezultat je bio
zauujue slab, premda sam to tada samo nasluivao, a ne i stvarno shvaao.
Jer, premda sam u onim knjigama s uzbudljivim naslovima nalazio vrlo malo
istinske spoznaje i samospoznaje, ipak sam u svima pronalazio neku drugu
fascinaciju: nekakvo uzbueno, katastrofino, napuhano raspoloenje, nekakav
miris propasti svijeta i tisuljetnog carstva. A osim toga, itao sam ih sa
znatieljom i duhovnom gladi s kakvom od svoje mladosti nita vie nisam
itao, jer premda sam te ratne godine intimno proivio sve do unitenja,
premda su mi one moj vanjski i unutranji ivot gotovo razorile, ipak nisam
vidio ni okusio sam rat, frontu, rov, zemunicu. Bio sam u inozemstvu, a sada,
kada su zavrila nepodnoljiva trabunjanja ratnih feljtonista, muktaa koji su
na ofenzivama i junatvima zaraivali honorare po retku napisanog teksta, sada
kada se najbolji dio naroda, zbunjen i potresen, slomljen i duboko zamiljen
vraao iz rata, sada se ipak negdje morao zauti onaj pravi, stvarni glas,
istinski
304
duh Njemake, morao je nama drugima omoguiti da negdje pronaemo brau ili
predvodnike i da se stavimo u slubu neega u to se moglo vjerovati i za to
se moglo boriti. No, zbilo se drukije, s iznimkom Landauerova glasa i posve
razliitog Spengle-rova glasa, nijedna od tih silnih poruka nita mi tada nije
dala, inilo se da je njemaki duh bankrotirao isto kao i njemaka politika, i
valjalo je i nadalje ostati sam, ekati, ne gubiti vjeru u Njemaku. udesno
daleko i nestvarno gleda me ono doba iz smeih, oronulih listova, knjiga,
biljenica, isjeaka.
Iduega dana naiao sam na jo jedan, jo zagubljeniji, jo neobiniji i
udaljeniji sloj svoje knjinice. Bile su to tiskovine iz ratnih godina,
tiskovine koje sam sam izdavao i redigirao za njemake vojnike zarobljene u
Francuskoj tijekom svoga rada u skrbi za ratne zarobljenike. Tu sam naiao na
tri godita "Nedjeljnoga glasnika za njemake ratne zarobljenike" koji sam
svakih etrnaest dana u tisuama primjeraka slao u Francusku, Englesku i
Rusiju. Bile su to male tiskovine koje su po mome nalogu pravljene za
zarobljenike, pripovijetke Emila Straufia, brae Mann, Gottfrieda Kellera,
Storma, moja vlastita, mala, jednostavna, ali sasvim pristojna izdanja tiskana
samo kao darovi ratnim zarobljenicima koji su nas u to doba zatrpali desecima
tisua molbi za nekakvim tivom. Te malene knjiice danas su postale
rijetkost, noja ih jo sve posjedujem, a neke od njih jo i danas su mi drage
jer sam u njima u jeku rata nastojao probuditi neto od nadpolitikoga i
nadnacionalnog duha starije njemake knjievnosti. Tu su i udne "Vijesti iz
njemakih zarobljenikih logora" koje je u ono vrijeme izdavao na odjel pri
njemakome poslanstvu u Bernu, samo za internu uporabu, neobino trezveni i u
biti zastraujui dokumenti onoga vremena i naih tadanjih oajnikih
nastojanja da negdje, barem u malome, u taj ratni stroj unesemo nekakav smisao
ili, budui da se to inilo nemoguim, neto poput srca i ljubavi. Pronaao
sam i svoje prve ratne lanke, meu njima i one potpisane pseudonimom
Sinclair, od kojih je prvi objavljen godine 1916.
Srea za moju biblioteku daje to njezin najmanji odio! Njezin najvei i
najbolji odio jest onaj sa starijom njemakom knjievnou, a i dananja je
knjievnost sasvim dobro zastupljena - taj
305
I
je odio jedini koji jo uvijek snano raste: samo ovoga ljeta pridodao sam joj
sjajne knjige kao to su svezak iz ostavtine Fran-za Kafke, novi roman Ine
Seidel, zaudnu pripovijest "Vihor na Jamajci" Richarda Hughesa. Manji, ali na
svoj nain posve dovoljan jest jedan drugi odio koji sam njegovao vie od
dvadeset i pet godina i iz kojega mi je mnogo dobroga dolo: knjige s Istoka.
Tu su pjesme, izreke i govori drevne Indije, kineski mudraci, a neki od tih
svezaka, primjerice Li Bu We, Konfucije, Chuang Tse, uvijek su mi nadohvat
ruke i od njih katkada, kao od Yi Jinga31, traim savjet kao od svetih
proroita.
Sada sve te tisue knjiga lee nijeme, neprepoznatljive, umotane u papir i
naslagane na policama i ekaju da ih se spakira u kutije i odnese u drugu
kuu, u druge sobe. Neke od njih prilikom raspakiran] a odloit u na stranu,
neu ih vie staviti na policu i negdje svrstati, ve odvojiti.
Gotovo sam tjedan dana potroio na posao s knjigama. Velik je teret takva
biblioteka, a moderni ljudi smatraju smijenim neim takvim si optereivati
ivot i to tegliti. To su isti oni ljudi koji smatraju da se moe i bez
Vergilija i Ariosta, koji su prije deset godina kupovali Tarzana, a danas
kupuju slino tivo. Kada je o lektiri rije, njihovo je naelo: povrno, ali
dobro zainjeno, i nita od toga ne sauvati poslije itanja! A mi ostali
imamo naelo: u svoje knjinice ne pripustiti po mogunosti nita bezvrijedno,
a dokazane vrijednosti nikada vie ne dati od sebe! A onda uvijek iznova doe
takav dan kada ostarjeli ljubitelj knjiga briljivo prai svoju "Propast
Zapada" govorei sam sebi da mu je dodue, zapravo i strogo uzevi ta knjiga
odavno ve posluila i postala suvina, ali da svejedno pripada nekolicini
knjiga svoje epohe koje su pomogle epohi dati lice, i da odreeni pijetet,
stanovito strahopotovanje iziskuje obzir prema takvim knjigama.
Dobro da nas mladi svijet ne gleda dok ispraujemo svoje kupusare! I dobro je
to sami sebe nee vidjeti dok se, prorijeene kose i rasklimanih zuba, osvru
za neim to ih je pratilo kroz ivot i emu su ostali vjerni.
(1931.)
31 Yi Jing (takoer I Ching), kineska knjiga prorotava. (prim. prev.) 306

San
Usnih: u muzeju sam, tovie na izlobi. Izduene dvorane, na zidovima
povjeane slike, gobleni, stare zastave i raznovrsne arene drangulije. Ubrzo
se umorim, dvoranama nema kraja. Osobito su mi se stopala umorila i eznem da
naas otpoinem prije negoli poem natrag. Ali tek u pokojoj od velikih
prostorija vidio sam stolac, a kada sam ugledao jedan, na njemu je ve sjedio
netko potrebit odmora. Postupno me obuzimao onaj plaljivo-turobni,
kafkijanski osjeaj izgubljenosti, vjeno uzaludnog nastojanja, alosti i
besmisla vrline, jer na ovu zamornu izlobu nisam doao iz oholosti, ve za
ljubav poznanicima ili roacima koji su me zamolili i kojima sam morao obeati
izvjetaj o toj priredbi.
Tako sam na bolnim nogama i sa slabanom nadom stigao do nove, velike dvorane,
no jedva da sam jo uspio baciti koji pogled na izobilje nesreenih
znamenitosti kadli najednom stadoh trati sve bre i bre: stolac, koji je
stajao uza zid i na kojem je do sada sjedio neki zasieni posjetitelj, sada se
oslobodio. Trao sam i trao, prostorijaje bila uasno velika. I kada sam bio
.udaljen tek na korak ili dva od naslonjaa, pretekao me neki ovjek za kojega
sam dotad mislio daje kustos. On je, meutim, kako sam sada spoznao, bio
pripadnik one klase invalida ili poluinvalida koje drava titi; prepoznao sam
to po njegovim cipelama, jakim cokulama koje drava tim ljudima stavlja na
raspolaganje.
Pretekao me, dakle, i zadovoljna izraza lica spustio se na udoban stolac. No,
kad mije okrenuo lice, ono ne samo daje bilo dobroduno i srdano, ve je
prema meni sjalo nekom vrlo posebnom, osobnom naklonou. Jer, pokazalo se
neto neoekivano: premda sam, zapravo, u pohlepnoj urbi bio jurnuo prema
onom stolcu i gorko se razoarao kad gaje u posljednjem trenutku netko drugi
zauzeo, ovjek koji je sada na njemu sjedio i bio pobjednik, oito je mislio
da sam mu iz puke uljudnosti pustio prednost; zahvalio se svojski se trudei
pokazati svoju zahvalnost i naklonost. Okrenuo sam se i poao, a on se ponovno
ustao i pridruio mi se u razgledavanju. I tada je zapoelo neko, s moje
strane hinjeno i usiljeno, od njega pak iskreno nadmetanje u uljudnosti koje
se oitovalo i u jeziku. Bili smo, ini mi se, u Italiji, i
307
i\\
moj je "invalid" bio Talijan, ali je meni, strancu u ast govorio nejasnim
francuskim, na to sam ja uzvraao loim talijanskim.
Kao prvo, taj me uljudni gospodin, koji je sada kao i ja zaboravio na umor i
elju za sjedenjem, pogreno smatrao olienjem ljubaznosti, pae svojim
dobroiniteljem, i nije elio za mnom zaostajati u plemenitosti i dobrim
manirama. Nadalje me, takoer pogreno, smatrao mnogo mlaim negoli sam bio,
te siromanim i potrebitim zatite i prema meni se odnosio kao jednostavan
ovjek sa sigurnim zaposlenjem prema mladom siromanom umjetniku, i tek to
smo uz obostrane lingvistike napore razmijenili prve ljubaznosti, dao mije do
znanja da je prema meni iskreno dobronamjeran i da se mirno mogu povjeriti
njegovoj zatiti i skrbi. Kako je primijetio da sam zapazio njegove cipele i
da mije poznato njihovo znaenje i porijeklo, priapnuo mi je da to doista
jesu one poznate, izvrsne invalidske cipele i da e on ve nekako nai naina
da i meni besplatno pribavi par takvih cipela.
I premda mi se od naeg natjecanja za stolac stanje i raspoloenje bitno
popravilo, ipak su uskoro ijedno i drugo ponovno sve vie tonuli. Njegovu
zabludu da svoj stolac ima zahvaliti mojoj uljudnosti nisam mogao ispraviti,
jednostavno nisam smogao hrabrosti jasno mu rei daje to obmana i da ja
nipoto nisam tako plemenit i ljubazan ovjek, i sada sam, kao da ve imam na
nogama potkovane teke dravne cokule, zaglibio u nekakvoj teko prohodnoj
bljuzgavici obveze i patvorene privrenosti i kretao se, premda iz drugih
razloga, nita manje sputano i teko nego prije u potrazi za stolcem. Obeanje
u vezi s cipelama gotovo da sam ve prihvatio, poeo sam, dodue, ve
smiljati nekakav odgovor zahvale i blagoga odbijanja, ali za to su mi bile
potrebne neke fraze kojih se uza sav napor nisam mogao sjetiti, pa ni
talijanski naziv za tu vrstu cokula nikako mi nije padao na pamet, premda sam
ga nekada znao. I dok smo tako koraali osmjehujui se i zaokupljeni odve
otmjenom konverzacijom, svakim sam korakom sve vie postajao rob svoga
dobroinitelja, tovie rob lane uloge u koju sam upao.
No revni je gospodin ve otvorio neka uska vrata u zidu i zamolio me da uem.
Duguje mi, kazao je, zahvalnost te je mislio da bih u velikome pogonu ove
izlobe zasigurno mogao pronai
308
neki posao i skromnu zaradu, a upravo mi ovdje moe pokazati takvu prigodu.
Uli smo u usku i sumranu pokrajnju prostoriju, a u njoj ispred siune nie,
koja je sadravala neto poput tednjaka, stajala je priprosta, vesela ena i
neto pekla. Iznad malenoga plinskog plamena drala je veliku plosnatu tavu, a
u tavi se cvrljila neka vrsta peciva, nekakav plosnat okrugao kola ili
lepinja. Na sredini lepinje bila je nalijepljena tiskana, kriavo arena
sliica od papira ili kartona i shvatio sam da se oko zapeene slike treba
presaviti rub tijesta i sliku plastino uokviriti. Ti kolai ili lepinje,
shvaao sam, bili su duhovit artikl smiljen za prodaju na izlobi, a ena ga
je proizvodila u velikim koliinama. I mene su trebali poduiti vjetini
proizvodnje, invalid i ena trsili su se da mi objasne postupak i zahvate. I
ponovno je njihova revnost bila iskrena, dok je moja revnost kojom sam se toga
latio hinei da udim nauiti i da razumijem, i opet bila lana i stajala me
napora.
Nisam sasvim uspijevao shvatiti postupak peenja, ali sam zato primijetio kako
je nelagodno uska bila nia sa tednjakom ispred koje je ena stajala i kako
nikada neu biti dovoljno spretan i jak da bih mogao isto to i ona. upljina
u koju se svaki puta moralo gurnuti teku tavu bila je tako uska daje s obiju
strana izmeu tave i ruba nie jedva preostajao koji milimetar prostora. Ne,
taj je posao zacijelo bio vrlo osjetljiv i naporan. No njih dvoje nisu
dijelili moju tjeskobu, ve su se smijali i bili beskrajno zadovoljni.
(1932.)
Suvremeni uitak u vremenu suvremenika Eduarda
Shvatite ovo prozno djelce onakvim kakvo jest: kao alu, kao igru u slobodno
vrijeme, i ne traite odve revno nekog smisla. Kadto na trenutak mora biti i
igre i ale i nevinosti. Ozbiljnost nikada nije toliko daleko od nas i naih
ala koliko bismo voljeli. Primjerice, gorka zbilja koja stoji iza ove jezine
poalice jest u njoj razigrano ismijana propast naega jezika, jezovita
inflacija pojmova i
309
rijei. Za ljude s jo doista ivim osjeajem za jezik moj "Uitak u vremenu"
jedva daje za nijansu gluplji i ispraz-niji od veega dijela one njemake
proze koja nas danomice zasipa iz novina, govora, predavanja, reklama itd.32
"Samo se ufaj udariti me!", uzviknula je Eduardova ena.
"Meti pred pragom svojih vrata", uzvratio je mrzovoljno, i dok je hvatala zrak
da bi ponovno progovorila, on zagrmi: "Ma ni govora!", i ona se mane govora.
Nikada joj nije mogao oprostiti njezino podrijetlo iz Warnemiindea.
Upozoravali su ga na kwarnemunanke, no on ju, zaprisegnuvi, ipak uze ne
uspijevajui nikada joj zaepiti dangubicu, jer akoprem je biladote-penka,
ipak je teno natucavala njemaki.
No, neto se moralo sluiti. Otiao je, dakle, kupio lijepu rolu filma, snimio
neku tadanju zvijezdu, koju je zatim dao razviti, i koja je kako zbacila
jaram Versailleskoga mira odnosno Youn-gova plana tako mu i priskrbila
pristojnu rentu.
"Reeno-uinjeno", smjekao se lukavi urnalisac. Jer, tomu ga je pouila
majina dosjetka: da bi se izvukao iz nedaa, najbolje je ponaati se kao
urnalisac. Na zeleno obunjenim, modro onebljenim, zlatno osunanim grudima
majke prirode oporavljao se od dobivenih rana i bitaka, u vjenoj tiini uma
u kojima su dvoglavi orli jo jatimice stolovali. I ba tamo je stekao Elze
Kadmij poznanstvo. Jedan je pogled bio dovoljan za to poz-no znanstvo. Rano se
svija tko crvom eli biti. No, u najdubljoj nutrini njezina enskog misterija
Elza je bila savrena nitica. Jednom e zgodom to sasvim sluajno otkriti.
"Budi ono to jesi!" uzviknula je sokolei samu sebe, i u istom trenu
isparila.
"Tko sam ja, za tebe e, Eduarde, uvijek ostati tajna", apnula je. Tada on
ode nekom mistiku i to plati dobrim komadom GeorgaKaisera33.
Vratio se duboko razoaran. "Na tebe u morati odsad dobro prigaziti",
uzviknuo je, pa ju pregazio. No, pri pogledu na pregaenu grenicu obli ga
hladan tu, a kako mu je domovina ionako
:': Slijedei gore spomenutu intenciju, u tekstu se Hesse poigrava jezikom
namjerice pogreno ili u pogrenom kontekstu rabei imenice, glagole, fraze i
idiomatske izraze i tvorei katkad dvosmislene igre rijei, katkad samo
apsurdno besmislene izriaje. Prijevod nuno slijedi autorovu nakanu, (prim.
prev.) " Georg Kaiser (1878. - 1945.) dramatiar njemakoga ekspresionizma,
(prim. prev.)
310

postala preskupom, zaputi se k Novim Hebrejima, ali ga pri pretovaru

drutvenoga kapitala umalo prodre neki prodrljivi ekvator. No, umjesto da
prerano zabode nosom u ledinu, on stupi na kopno i uzviknu: "Abdallah!"
Neki ga uroenik pokua pouiti: "Molim vas, kae se Ab-dullah."
"Nije nego", odbrusi, "pa ne kae se ni 'Walhulla.'"34 Tamo je i spjevao onu
slavnu "Generalsku jadikovku", stihove to odavna postadoe omiljenom pjesmom
svih tankoutnih ministara rata:
Sa visina onog brijega U dol gleda general Pognut o svoj general-tap, U oku
mu tuga, al.
Imao je za to mnogo razloga. Svi ga ostavie na cjedilu, pa je, nezadovoljan
cjedilom, opustio nos. Nikada se nije osjeao tako oputeno. Prijetea kob nad
njim je nadvila eline pande kao nad imiem imaka. Turobno je gledalo
zagonetno nebo budunosti.
Otiao je gastrologu i zatraio da mu ovaj postavi relativnost; poslije e se,
meutim, ispostaviti daje gastri lagao. Briljivim okretanjem uvijek druge
strane nareenoga, sveudilj vjeran iracionalnim datostima, branio je navrat-
nanos principale interesnih glupacija.
Tako se odvijao njegov zauujui uspon. Stigavi na posljetku na kraj
svijeta, kamo je jedna jedina osoba prije njega ikada kroila krzmavom nogom
osvajaa, sjeti se Herakla i njegovih umnih rijei: "Stup, aj! polako!"
Nebeski mir prostruja njegovim prometnim ilama kucavicama, dua mu bijae
puna ali cijela to jest raspjevana.
(1933.)
14 Walhalla, prema nordijskoj mitologiji mjesto na kojem bog Odin prima junake
pale u boju . (prim. prev.)
311
Ljepota leptira
Sve vidljivo je izraz, svaprirodaje slikajezik i areno hijero-glifsko pismo.
Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj znanosti, mi nismo odve dobro
pripremljeni i odgojeni za pravo promatranje i prije bi se reklo da smo s
prirodom na ratnoj nozi. Neka druga vremena, moda sva vremena i sva razdoblja
prije nego su tehnika i industrija zagospodarile Zemljom, imala su osjeaja i
razumijevanja za arobni jezik znakova prirode i znala ih itati jednostavnije
i nevinije od nas. Taj osjeaj nipoto nije bio sentimentalan. Sentimentalni
odnos ovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao moda tek iz nae
neiste savjesti prema njoj.
Smisao za govor prirode, smisao za uivanje u raznolikosti koju stvarajui
ivot svugdje oituje, poriv za nekakvim tumaenjem toga raznovrsnog jezika,
tovie ta snana potreba za odgovorom stara je koliko i ovjek. Slutnja nekog
skrivenog, nekog svetog jedinstva iza silne raznovrsnosti, neke pramajke iza
svih tih poroda, nekog stvoritelja iza svih stvorenja, taj udesni pradavni
nagon ovjeka za povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih poela bio je i
ostao korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se danas beskrajno
udaljili od tovanja prirode u tom pobonom smislu traenja jedinstva u
raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji iskonski nagon u sebi i zbijamo
ale kada nas na njega podsjete. No vjerojatno je ipak zabluda, kada drimo da
mi i cijelo dananje ovjeanstvo u sebi nemamo strahopotovanja i sposobnosti
za poboan doivljaj prirode. Ovog nam je trenutka prilino teko, dapae
nemogue, prirodu onako bezazleno pretakati u mitove i Stvoritelja onako
djetinje personificirati i oboavati kao Oca, kako je to polazilo za rukom
nekim drugim vremenima. Moda i nismo u krivu kada nam se gdjekad oblici stare
pobonosti ine pomalo povrnima i neozbiljnima, i kada slutimo daje silna,
sudbonosna sklonost suvremene fizike prema filozofiji u osnovi poboan proces.
Vladali se mi pobono-skromno ili nadmono-drsko, bilo da se ranijim
vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili divimo: na stvarni
odnos s prirodom, ak i tamo gdje ju poznajemo jo samo kao predmet
izrabljivanja, zapravo je odnos
312
djeteta s majkom, a osim onih nekoliko drevnih putova, koji ovjeka mogu
privesti blaenstvu i mudrosti, nisu pronaeni novi. Jedan od tih putova,
najjednostavniji i najdjetinjiji, jest zauenost nad prirodom i slutnjom
ispunjeno oslukivanje njezina govora.
"Tu sam da bih se udio!" kae Goetheov stih. S uenjem sve poinje, s
uenjem i zavrava, pa ipak, to nije uzaludan put. Divim li se nekoj
mahovini, kristalu, cvijetu, zlaanomu kukcu ili nebeskim oblacima, moru i
spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih vala, leptirovu krilu i poretku
kristalnih mu rebara, obliku i arenu optoju njegovih rubova, raznoliku pismu
i ukrasju njegova crtea i beskrajnim, draesnim, arobno blagim prijelazima i
nijansama boja - svaki put kada okom ili drugim osjetilom doivim djeli
prirode, kada me on privue i oara i njegovoj se pojavi i objavi naas
otvorim, u istom trenutku zaboravim itav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet
ljudske nude, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stjeem ili izrabljujem,
suzbijam ili organiziram, ja u tom trenutku ne inim nita drugo, ve se poput
Goethea "udim", i tim se uenjem ne zbratimih samo s Goetheom i svim drugim
pjesnicima i mudracima, ve se zbratimih sa svim onim to s divljenjem utim
kao iv svijet: s leptirom, kukcem, oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu
uenja na trenutak utekao svijetu podjela i stupio u svijet jedinstva u kojem
stvar i stvor jedno drugom govore: tat twam asi ("To si
ti.")-
Na bezazleniji odnos s prirodom, kakav su gajili raniji narataji, gledamo
katkada sa sjetom, pa i zaviu, no svoje doba ne elimo shvaati ozbiljnije
negoli zasluuje i ne elimo se primjerice aliti to se na naim visokim
kolama ne nauavaju najjednostavniji putovi k mudrosti, dapae to se tamo
namjesto umijea divljenja nauava upravo suprotno: prebrojavanje i mjerenje
umjesto ushienja, trezvenost umjesto oaranosti, kruto ustrajanje na
odvojenosti pojedinca umjesto njegove bliskosti s cjelinom i jedinstvom
svijeta. Te visoke kole nisu kole mudrosti, ve kole znanja; no upravo one
preutno predmnijevaju da postoji ono to same ne mogu nauavati, sposobnost
doivljaja, ganua, Go-etheovo divljenje, i njihovi najvrsniji duhovi ne
poznaju viega
313
cilja od toga da ponovno budu stepenica prema upravo takvim pojavama kao to
su Goethe i drugi istinski mudraci.
(1935.)
Baselska sjeanja
Moje veze s Baselom stare su koliko i ja i jo stanje, jer ne samo da mi je
otac bio u slubi baselske misije, ve i majin otac, jedan od uenih
misionara koji je mlade indologe fascinirao ne samo time stoje sanskrt znao
itati, nego i govoriti, i koji je zasluan za poznavanje gramatike i
leksikografije malavala-ma i ostalih indijskih jezika. Toga vapskog djeda
(drugi je bio iz Rusije) prije pola stoljea posjetitelji su baselskih
misionarskih sveanosti poznavali kao stalnoga govornika na otvorenju
sveanosti u crkvi Sv. Martina. Njegova ki, moja majka, odgojena u
Gundeldingenu kod Basela, govorila je baselski njemaki gotovo jednako dobro
kao i engleski i malayamski. Njezin najmlai brat oenio se djevojkom iz
Basela. A osim toga i povrh svega, baselska je misija i njezino vrhovno
tijelo, "Committee", bila glavna i svakodnevno spominjana vlast u ivotu mojih
roditelja, bake i djeda. Znao sam, dakle, za Basel i o njemu imao stanovitu
predodbu i prije negoli sam ga prvi puta vidio u dobi od priblino etiri
godine. Naime, u to je doba moj otac bio premjeten u Basel kao uitelj u
misionarskom domu, a mi djeca toj smo se promjeni radovali ne samo zato jer je
bila promjena i znaila putovanje, ve i zato to smo o Baselu imali divnu i
privlanu predodbu. Jer, nisu sam pripovijedali samo o misiji i misionarskom
domu, ve i o Rajni i njezinim mostovima, o lijepome, starom gradu, stolnoj
crkvi i Lallenkonigu35, a mnoge od tih neobinosti poznavali smo ve sa slika.
Od 1881. do 1886. ivjeli smo u Baselu i stanovali na Miiller-wegu, nasuprot
Spalenringwegu izmeu kojih je tada prolazila alzaka eljeznica. Pogled na
vlakove i esto stajanje i ekanje na eljeznikom prijelazu kada smo htjeli u
grad, pripada mojim
15 Jedna od baselskih znamenitosti, "Lallenkonig" predstavlja okrunjenu glavu
koja, pokretana unutranjim mehanizmom, u pravilnim vremenskim intervalima
plazi jezik tzv. Malom Baselu. (prim. prev.)
najranijim baselskim dojmovima. Tih godina moj je otac zatraio i dobio
baselsko graanstvo.
Na Mullerweg sa svojom okolicom bio je vjerojatno prilino skromno predgrae,
no za nas djecu to je bio raj i prauma u kojoj otkriima i pustolovinama nije
bilo kraja. Seoski kraj poinjao je ve u neposrednoj blizini nae kue;
seosko imanje, koje se prualo u smjeru Allschwila36, i ljunara u njegovoj
blizini pruali su prigodu za seoske igre. A veliko, za mene maliana
beskrajno prostrano polje, koja se tada s jo neizgraenom polja-rovom kuom
prualo sve do "Neubada", bilo je moje lovite leptira i prizorite za nae
igre Indijanaca. Neka od sjeanja iz onoga doba zapisana su u poglavlju o
djetinjstvu "Hermanna Lauschera". Postupno sam, napose za nedjeljnih etnja s
ocem, poblie upoznavao i sredite grada, Rajnu i splav kod Blumen-raina,
mostove, stolnu crkvu i zamak, klaustar, povijesni muzej koji je u ono vrijeme
bio smjeten nad klaustrom. A od dojmova, koje je za nekoliko posjeta pod
oevim vodstvom na mene ostavio ondanji muzej umjetnosti, neki su jo uvijek
bili posve ivi kada sam se nakon dvanaest ili vie godina ponovno vratio u
Basel. U te dojmove spadaju Bocklinove freske na stubitu, Holbeinova slika
obitelji i mrtvi Krist, Feuerbachov37 Aretino i Djeja idila i Ziindova slika
sa itnim poljem koju sam kao djeak osobito volio. U dvije ili tri posljednje
godine naega tadanjega baselskog perioda, listopadski je sajam takoer bio
velik dogaaj sa svojim kioscima i vrtuljcima, udesnim pjesmama ulinih
pjevaa na BarfiiBerplatzu, slatkim "MeBmocken"38 i brojnim verglaima koje se
vidjelo i ulo sve do naeg predgraa.
Navrivi devet godina morao sam ponovno napustiti Basel; otac je bio opozvan
u vapsku, a mi djeca morali smo se naviknuti na nove kole i ponovno
zaboraviti baselski njemaki. No, svakako su ostale veze s Baselom, i vrlo
esto dobivali smo posjete odande. Meutim, sam grad, s iznimkom jednog kraeg
boravka za vrijeme praznika, ponovno u vidjeti tek kao odrastao ovjek.
"' Allschwil, predgrae Basela. (prim. prev.)
" Feuerbach, Anselm (1829.- 1880.) njemaki klasicistiki slikar s elementima
realizma.
(prim. prev.)
-'" Vrsta slastice, (prim. prev.)
315
Koliko je snano Basel na mene djelovao u djetinjstvu, pokazalo se kada sam po
svretku knjiarskoga i antikvarskog naukovanja po prvi puta slobodno i po
vlastitom izboru krenuo u svijet. Nisam imao druge elje doli vratiti se u
Basel. inilo se kao da me tamo neto eka, pa sam dao sve od sebe da kao
mladi knjiarski pomonik u Baselu naem posao. To mi je polo za rukom i
ujesen 1899. ponovno sam stigao u Basel, s Nietzsche-ovim djelima (koliko ih
je dotad izalo) i Bocklinovim uokvirenim Otokom mrtvaca u kovegu koji je
sadravao moj imetak. Vie nisam bio dijete i vjerovao sam da me s Baselom
moga djetinjstva i misionarskim domom i njegovim ozrajem vie ne veu nikakve
spone. Ve sam bio objavio omanju zbirku pjesama, itao Schopenhauera i
oduevljavao se Nietzscheom. Basel je sada za mene prije svega bio grad
Nietzschea, Jacoba Burckhardta i Bocklina. Pa ipak, neke od mojih prvih etnja
onih dana kasnoga ljeta po mome dolasku bile su posveene postajama moga
djetinjstva: Miillerwegu, prostranoj livadi, Spalentoru.
Poeo sam raditi u Reichovoj knjiari (danas Helbing & Li-chtenhahn) i ve
nakon nekoliko dana upitao svoga kolegu Hel-binga je li mu moda poznat
izvjesni dr. Hans Trog. Naime, jo u Tiibingenu bio sam proitao omanju
biografiju Jacoba Burckhardta iz pera mladoga Hansa Troga. Helbing se nasmijao
rekavi da taj sjedi tik do nas, u istoj kui s nama, i da ga mogu potraiti.
Trog je u to vrijeme bio jedan od najmlaih urednika Allgemeine Schweizer
Zeitunga kojemu je urednitvo bilo smjeteno u dvorinoj zgradi nae knjiare.
Iz toga prvoga baselskoga knjievnog poznanstva proistekla je povremena
suradnja na feljtonu tih novina, a tamo je oko 1900. objavljeno i nekoliko
mojih prvih recenzija knjiga. Jedne od svojih prvih baselskih nedjelja
potraio sam, prilino bojaljivo, kuu povjesniara i tadanjega dravnog
arhivara Rudolfa Wackernagela, "stranji Wiirttemberger Hof' u BrunngaBliju,
kamo me moj otac bio preporuio. Tamo sam, a uskoro i kod Jakoba Wackernagela,
bio izrazito ljubazno primljen, i ubrzo osim svoga posla i svojih kolega
uspostavio i ivahnu komunikaciju s vie baselskih obitelji koje su listom
bile bliske sveuilitu i u kojima sam upoznao i veinu mlaih znanstvenika.
Najee sam viao Joela, W6lfflina, Meza i Bertholeta, takoer Joh. Hallera.
Novosteeni prijatelj, s kojim
316
sam neko vrijeme dijelio i zajedniki stan u Holbeinstraf3e, bio je mladi
rajnlandski arhitekt Jennen koji je upravo bio osvojio prvu nagradu na
natjeaju za radove na proirenju vijenice. Bio je novogotiar, uenik
Schafera iz Karlsruhea i taj mladi ovjek, koji je sav kipio od ivotne
radosti, mene je, samotnjaka i asketa uveo u mnoge uitke i zadovoljstva
materijalnoga ivota. U al-zakim i badenskim selima, poznatima po vinu i
parogama, nerijetko smo prireivali gozbe, u Storchenu igrali biljar, a u
Vujem klancu, koji je tada jo bio mala, mirna vinara, te u Kacigi na ribljoj
trnici (u Stepskome vuku zove se elina kaciga) esto se bavili onim
studijama rezultat kojih su Camenzindovi hvalospjevi vinu.
Tim sam se studijama mogao zapravo i drugdje baviti. Ali duh koji je vladao
tadanjim obrazovanim Baselom, barem koliko je meni bilo vidljivo, ne bih bio
nigdje naao tako ist, i tek mi je poslije postalo jasno da je jedan jedini
mukarac utisnuo tom duhu karakteristian peat. Lijep grad s drevnom
tradicijom i obrazovanim viim graanskim slojem, malim sveuilitem, lijepim
muzejom itd. mogao se i drugdje nai. Ovdje, meutim, sve je bilo proeto
duhom, utjecajem i uzorom ovjeka koji je tijekom nekoliko desetljea duhovnom
Baselu bio uitelj, a u pitanjima kulture arbiter elegantiarum. Zvao se Jacob
Burckhar-dt i bio je umro prije samo nekoliko godina. Ve tada sam bio njegov
itatelj; dakako, jo u Tiibingenu sam bio proitao "Kulturu renesanse", a u
Baselu "Konstantma", no jo sam bio preduboko oaran Nietzscheom da bih se
posve otvorio Burckhard-tovu izravnom utjecaju. Utoliko je jai bio onaj
neizravni: kao mladi edan znanja i prijemiv kretao sam se u krugu ljudi na
ije znanje i interese, tivo i putovanja, nain miljenja, shvaanje
povijesti i konverzaciju nita i nitko nije tako snano utjecao i oblikovao ih
kao Jacob Burckhardt. Mit o vie njegovih zasebnih i ciklikih predavanja,
napose o "Razmiljanjima o svjetskoj povijesti", do mene je u tom krugu dopro
u vrijeme kada njegova posthumna djela jo nisu bila objavljena, a kada sam
godine 1901. krenuo na svoje prvo putovanje po Italiji, ne samo da sam u
putnoj torbi imao njegova Cicerona, nego je cijeli taj put, njegovo ozraje i
tendencija, krug onoga to sam traio i to mije bilo vano, bio pod njegovim
utjecajem u mjeri koju sam tek mnogo
317
poslije u cijelosti spoznao kada je oaranost Nietzscheom davno bila
izblijedjela, a Burckhardt postao mojim stvarnim voom.
Kada sam nakon tih nekoliko ivahnih mladalakih godina ponovno naputao
Basel, sa sobom sam ponio, osim tih, i neke druge utjecaje i veze: bio sam
zaruen djevojkom iz Basela, u Ba-selu sam vjenan i premda su se s godinama
moji posjeti bili prorijedili, s Baselom sam neprekidno bio ne samo u
svakovrsnim vezama, ve sam mu u dui ostao vjeran i zahvalan.
(1937.)
O jednoj tapiseriji
Na zidu mojeg atelijera visi goblen u irokom formatu, tri staze jedna iznad
druge, srednja s modrom, druge dvije s crvenom osnovom. Na tim se trima
osnovama i oko i dua mogu na-uiti, one su arolik raj pun lijepih i
draesnih oblika, skladno ali ne i pedantno poredanih, u kompoziciji ija
skrovita strogost i promiljenost gotovo da promakne prvom pogledu, ali je
zato na dugi rok vjerojatno najvea ar ovog umjetnikog djela. Umjetnica
visokoga ranga godinu je dana tkala tu tapiseriju; o kakvoi njezine tkalake
tehnike ne usudim se govoriti, jer se u to slabo razumijem. Moda se vie
razumijem u umjetniku kreativnost i kulturu koje su preduvjet takva djela:
ono iziskuje visokokolo-van smisao za boje, crtaku i arhitektonsku
nadarenost i velik osjeaj za stil. to se, dakle, tie due toga djela,
njegove supstancije, njegova sadraja i unutranje vrijednosti, vjerujem da
sam umjetniin kolega, prijatelj i brat. Jer taj je goblen, izmeu ostalog, i
pjesniko djelo, tovie, on je to primamo i bitno; jer snaga kojom se
smiljaju takve figure, takvi spletovi likova ne dolazi od istanana osjeaja
za svilu i tkalaku tehniku, ne samo od profinjena osjeaja za boje, ona tee
iz stvaralake radosti, iz volje, znatielje, sanjarenja i enje jedne
neobine, pjesnike due koja stoji zahvalno i portvovno otvorena prema
svijetu i njegovu bogatstvu slika, no on joj, ipak, nije dostatan. Iz te
otvorenosti i te nedostatnosti raa se svekoliko pjesnitvo. Ono stvara
magian prostor u kojem se nespojivo spaja, a nemogue oz-biljava. A tom
imaginarnom i nadstvarnom prostoru odgovara
318
isto takvo doba, doba pjesnitva, mita, bajke, koje je u proturjeju sa svakim
povijesnim i kalendarskim vremenom i zajedniko je sagama i bajkama svih
naroda i svih pjesnika. A to doba, doba bajki i stvaralake vjenosti, nalazi
se na mojoj tapiseriji. U svome bogatome svijetu figura taj idealni prostor
uspijeva dimenzije stvari i likova na najvedriji i najljupkiji nain
prilagoditi duevnim potrebama, a to se tie vremena u koje je smjeteno to
umjetniko djelo, ono je rajsko: ljudi i ivotinje, pitome i divlje, velike i
male, prepoznatljive i izmiljene, dananje i praiskon-ske, miroljubivo i
bratski hodaju jedni pored drugih.
Onaj ije je djelo ovladalo tim prostorom i postalo dionikom toga bogomdanog
vremena, pjesnik je, i ispred svoga je "stvarnoga", svoga povijesnog i
biografskog vremena otiao onoliko naprijed koliko za njim i zaostaje. Ako sam
idealan prostor gore nazvao "maginim", tu sam pogibeljnu i zlorabljenu rije
upotrijebio u njezinu punom i pravom smislu; jer koliko god je prava magija na
Zemlji postala rijetkom, ona jo i danas ivi u umjetnosti. Ne zaboravimo
spomenuti ni to da se umjetnost gospoe Marije Geroe posvema dri na strani
bijele magije i odrie se crne. Jer, kao to je u starom arobnjatvu
postojalo bijelo i crno, svijetlo i tmurno, bogougodno i zabranjeno, tako i u
umjetnosti postoji mogunost crnomagijskoga djelovanja, djelovanja zabranjenim
sredstvima krivotvorenja. Kod tapiserija, primjerice, viteko je pravilo igre
potivanje dvodimenzionalnosti, plono-sti, i odricanje od perspektivnih i
inih sredstava za doaravanje prostorne dubine. Vidio sam skoro sve radove ove
umjetnice i posvuda je ostala vjerna tom naelu.
Na mojoj se tapiseriji mogu vidjeti ljubavni parovi, drvee u cvatu, gazele na
pai, slonovi na poinku, lavovi u pokretu, neobine zmijolike ribe i tigrovi-
hijene, takoer i skupina od tri opsjenara, tri umjetnika blaenom ozbiljnou
zadubljena u svoju igru, i jo mnogo drugih stvari. A poneki e pametnjakovi
zastati pred njom i moda rei: "Da, ali na njoj su ljudi vii od stabala",
ili "postoji li zapravo igdje ivotinja kao ta hijena ili je to samo
izmiljeno?" Taj ovjek nikada nee ui u svijet slika moje tapiserije i
nikada u raj prave bajke, uvijek e ostati vani, makar
319
i elio ui, jer su mu drugi rekli da je tu rije o visokim umjetnikim
kvalitetama, ali i da kao investicija takvi gobleni nisu najgluplji potez. No,
taj isti ovjek koji po danu bespomono stoji ispred takvih tapiserija,
katkada se nou u snu pretvara u pjesnika i sanja upravo takve prostore i
vremena, takve nevjerojatne, a ipak silno uvjerljive likove. Samo to taj
nedobrovoljni pjesnik nije gospodar, ve rob svojih poetskih sanja koje nakon
buenja u hipu zaboravlja.
(1945.)
Neodaslano pismo pjevaici
Budui da sam Vas esto sluao na oratorijima i pjevakim koncertima, u
koncertnim dvoranama i na radiju, i kako od smrti svoje prijateljice Ilone,
koja je dodue predstavljala stanovitu suprotnost i nain oprean Vaemu,
nijednu drugu pjevaicu nisam sluao s toliko radosti, divljenja i pobonosti
kao Vas, doputam si da Vam nakon Vaega dananjega koncerta napiem ovih
nekoliko redaka. Dananji mi koncert, dodue, nije bio onako drag kao mnogi
raniji, jer mi se uinilo da program nije posve dostojan Vaega umijea, no Vi
ste i taj program, to ga nisam s veseljem pozdravio, ve jednostavno kao
takvog primio, otpjevali na svoj savren i svakoj kritici dorastao nain, taj
objektivni i smjerni, suzdrani, plemeniti nain koji proizlazi iz otmjena,
savreno kolovana i strogo njegovana glasa s dostojanstvom i jednostavnou
razumnog i istinskog ovjeka. Vjerujem da se jednoj pjevaici ne moe i ne bi
trebalo izrei veu hvalu. Ono to lirini feljtoni esto u superlativima
hvale i preporuuju kod pjevaica: ud, raspoloenje, nadahnutost, srdanost,
umilnost i kako se ve sve to ne zove, to mi se uvijek ini dvojbenim i
nerazumljivim i jednako nevanim kao i vie-manje lijep stas ili lijepa oprava
u pjevaice. Ja od nje, zapravo, ne oekujem i ne nadam se ni dui ni
srdanosti ni osjeajnosti ni zlatnom srcu, ve predmnijevam da se sve to ve
u dovoljnoj mjeri nalazi u pjesmi ili ariji, dakle u umjetnikom djelu
sazdanom od poezije i glazbe, da su joj to dali ve njezini tvorci te da
nekakvo prido-davanje nije ni potrebno ni korisno. Kada je rije o Goetheovu
320
tekstu uz glazbu Schuberta ili Huga Wolfa, vjerujem da to djelo nee
oskudijevati srcem, duom i osjeajima, i radije ne bih pjevaici zahvaljivao
na jo njezinom osobnom prinosu tim kvalitetama. Ja ne udim uti njezinu
bliskost s onim to pjeva ni njezinu ganutost umjetnikim djelom, ve to
toniju i savreniju izvedbu onoga to stoji u notama. To ne treba niti
pojaavati nekim vikom osjeajnosti, niti slabiti pomanjkanjem razumijevanja.
To je jedino to oekujemo od pjevaa i pjevaica, a to nije malo, nego
strano mnogo i to rijetki ostvaruju, jer osim boanske obdarenosti vrsnim
glasom to iziskuje ne samo krajnje precizno kolovanje i vjebu, ve i znatnu
inteligenciju, sposobnost da se u cijelosti shvate sve kvalitete nekog djela,
prije svega da ga se prepozna kao cjelinu, a ne da se iz njega izvlae samo
najbolji dijelovi - za virtuoza zahvalna mjesta - te ih se, na tetu cjeline,
prezentira s pretjeranom izraajnou. Navest u jedan vrlo nezgrapan primjer:
vie sam puta sluao neiskusne mlade pjevaice kako izvode pjesmu "Moj dragi
stanuje u Penni" iz talijanske pjesmarice, a od teksta i skladbe izvoaice
nisu razumjele ni usvojile nita vie osim postizanja efekta time da u zadnjem
stihu trijumfalno zagrme "Deset!" Pjevale su oajno, no najnii sloj publike
svaki bi puta vie ili manje nasjeo na taj trik s "Deset!" i zapljeskao.
Sve je to samo po sebi razumljivo, no izgleda da se u praksi to ipak ne
podrazumijeva, ni kada je rije o pjevaima, ni njihovim sluateljima ni
dijelu kritiara. No kad sada nastupi pjevaica i te naizgled tako jednostavne
zahtjeve doista ispuni, kada doista pjeva ono to je skladatelj napisao, kada
nita ne isputa i nita ne dodaje, nita ne laira, kada uvaava svaki ton i
takt, tada je to za nas uvijek sretan sluaj i udo i osjeamo zahvalnost koja
nam grije srce, blagu utaenost kakvu inae osjeamo samo kada neko omiljeno
djelo sami itamo ili sviramo ili u pamenju zazivamo, a da pritom izmeu
djela i nas nema posrednika.
Tu rijetku sreu darivanja iz ruke posrednice koja umjetnikom djelu nita ne
uzima i nita ne dodaje, koja je dodue volja i inteligencija, ali skoro vie
ne i osoba, tu sreu ljubitelji dobre glazbe zahvaljuju umjetnicima Vaega
kova. Takve se umjetnike tee nalazi za pjevanu nego za instrumentalnu glazbu:
321
upravo je zato utoliko velika srea sresti jednoga od tih rijetkih umjetnika.
Postoji, jamano, i druga vrsta sree pri sluanju pjevanja, i ona moe biti
vrlo intenzivna: srea da nam se udvara, da nas osvoji i oara umjetnikova
osobnost. No, takva srea nije ista, ona je pomalo u vezi s crnom magijom,
ona je rakija umjesto vina i zavrava prezasienou. Ta neista vrsta
glazbenog uitka zavodi nas i kvari na dvojak nain: nae zanimanje i nau
ljubav ona odvodi od umjetnikoga djela prema izvoau i kvari nau prosudbu
navodei nas da za ljubav zanimljivomu izvoau prihvatimo i ona djela koja
bismo inae odbacili. I kod najjadnijega popularnog komada sirenin zov ne gubi
svoju aroliju. No nasuprot tomu, ista, objektivna umjetnika izvedba jaa i
oplemenjuje nau prosudbu. Kada pjeva sirena, u nekim emo okolnostima
otrpjeti i lou glazbu. Ali kada pjevate Vi, tovana, i jedanput svoj program
iznimno proirite i na sumnjivu glazbu, njezina me izvedba tada nee zavesti
daju prihvatim, ve tad osjeam nelagodu i neku vrstu stida i najradije bih
Vas na koljenima molio da svoju umjetnost posvetite samo sluenju savrenstvu
koje Vas je jedino dostojno. A kada bih doista poslao ovo pismo zahvale i
ljubavi, mogli biste mi s pravom odgovoriti da pridajete malo vanosti tomu da
Vas glazbenim kvalitetama i glazbenoj prosudbi poduava laik poput mene. S
pravom ne biste dopustili da kritiziram Va program. No, naravno, moje pismo
nee biti odaslano, ono je tek razgovor sa samim sobom i usamljeno
razglabanje. Pokuavam si neto razbistriti, naime porijeklo i smisao svoga
glazbenoga ukusa i suda. Ukljuujem li se uope u razgovor ili razmiljanje o
umjetnosti, tada to inim, dodue, kao umjetnik, ali ne kao kritiar
umjetnosti ili estetiar, ve uvijek kao moralist. Ono to na podruju
umjetnosti trebam odbaciti ili s nepovjerenjem gledati, a to, nasuprot tomu,
trebam tovati i voljeti, ne diktiraju mi neki objektivni i na bilo koji nain
normirani pojmovi vrijednosti i ljepote, ve neka vrsta savjesti koja je
moralne i neestetske naravi i koju upravo zato nazivam savjeu, a ne,
primjerice, ukusom. Taje savjest subjektivna i samo za mene obvezujua, i niti
ne pomiljam da bih svijet uvjeravao u onu vrstu glazbe koju volim, ili da bih
mu onu drugu, koju ne mogu ozbiljno shvatiti, moda elio ogaditi. Od onoga
to kazalita i operne pozornice svakodnevno izvode, maloto
322
me moe privui, ali sam posve suglasan da se taj cijeli umjetniki svijet i
svjetska umjetnost razvija i odrava. Blaenu Utopiju u kojoj nema crne, ve
je samo bijela magija, u kojoj nema glazbenoga blefa i parade, ja ne traim u
nekakvoj budunosti, ve ju moram sam stvoriti u siunome isjeku svijeta
koji meni pripada i na koji mogu utjecati. U ono to volim i potujem spadaju
umjetnici i djela kojima puk nikada nije bio sklon, a u djela koja ne volim i
moja ih savjest ili moj ukus odbacuju spadaju najslavnija imena i naslovi.
Granice, dakako, nisu krute, donekle su elastine; katkada me umjetnik, kojega
je moj instinkt do sada odbacivao, ipak moe iznenaditi i postideno mogu
otkriti neko djelce u kojem on unato svemu odgovara momu svijetu i nainu. A
isto tako, kod silno velikih, gotovo ve sakrosanktnih majstora moe me kadto
na trenutak preplaiti jedva zamjetno zastranjivanje, tatina, lakomislenost
ili ambicija i elja za ostavljanjem dojma. Kako sam i sam umjetnik i znam da
su moja vlastita djela puna takvih sumnjivih mjesta i, unato elji da budu
ista, puna kojekakvih natruha, takva me otkria usprkos svojoj naelnoj
strahoti ne mogu doista pokolebati. Nije na meni da odluujem jesu li ikada
doista postojali savreni, posve isti, posve poboni, svome djelu i slubi
posve predani majstori koji su nadrasli ono ljudsko. Dovoljno je to postoje
savrena djela i to je kroz medij onih majstora s vremena na vrijeme nastao
kristalan komad objektivirana duha i bio dan ljudima kao zlatno mjerilo. Moj
sud o glazbenim djelima, kao to rekoh, ne gaji ambiciju da bude estetski i
objektivno "toan" ili u bilo kojem smislu mjerodavan ili suvremen. Openito,
isto estetski sud kao knjievnik si mogu dopustiti samo o knjievnosti, o
vrsti umjetnosti kojoj poznajem sredstva, vjetinu i mogunosti i koju
razumijem do meni moguega stupnja. Mojim odnosom prema drugim umjetnostima,
poglavito prema glazbi, ne upravlja toliko svijest koliko duevni instinkti, i
on se ne sastoji iz postupaka inteligencije, nego iz higijene, iz potrebe za
stanovitom istoom i pod-noljivou, zrakom, temperaturom i hranom kod koje
se dua dobro osjea i koja uvijek olakava korak od ugode prema aktivnosti,
od duevnoga mira prema elji za stvaranjem. Uivanje u umjetnosti za mene
nije ni opojnost ni tenja za obrazovanjem,
323
ve zrak za plua i hrana, i kada ujem glazbu koja u meni izaziva gaenje ili
onu odve slatku, pretjerano zaeerenu ili zapa-prenu, ja ju tada ne
odbacujem zbog dubokoga uvida u bit umjetnosti i ne odbacujem ju kao kritiar,
nego to inim gotovo sasvim instinktivno. To, meutim, nipoto ne iskljuuje
da se u mnogim sluajevima taj instinkt poslije, pa i prije razumske provjere
pokae tonim. Bez takvih instinkta i duevne higijene umjetnik ne moe
ivjeti, i svatko ima svoju vlastitu. No, da se vratim na glazbu: u moj moda
pomalo puritanski umjetniki moral, moral i higijenu umjetnika i
individualista, spada ne samo osjetljivost na duevnu hranu, nego i nita
manje osjetljiv zazor od orgija zajednice, od svega to ima veze s duom i
psihom mase. To je najdelikatnija toka mojega morala, jer oko nje se taloe
svi sukobi izmeu osobe i zajednice, izmeu due pojedinca i mase, umjetnika i
publike, i uope se ne bih usudio svoju privrenost individualizmu kao starac
jo jednom spomenuti, da se moje osjetljivosti i moji instinkti, koje su oni
normalni i besprijekorni esto kudili, na jednom posebnom podruju, naime onom
politikom, nisu pokazali tako strano tonima. Mnogo sam puta gledao kako
dvoranu punu ljudi, grad pun lj udi, zemlju punu ljudi zahvaa ona opojnost i
zanos pretvarajui ih u homogenu masu, kako se svaka individualnost gasi, a
oduevljenje ljudskom slogom, slijevanje svih nagona ujedan masovni nagon
ispunja stotine, tisue ili milijune ljudi nekim uzvienim osjeajem, eljom
za rtvovanjem, odricanjem od sebe, nekim junatvom koje se isprva s ganuem i
suzama oituje u povicima, usklicima i prizorima bratimljenja, da bi na
posljetku zavrilo u ratu, ludilu i potocima krvi. Na tu ljudsku sposobnost
opijanja zajednikom patnjom, zajednikim ponosom, zajednikom mrnjom i
au, moj me je individualistiki i umjetniki instinkt uvijek najsnanije
upozoravao. Kada se u nekoj prostoriji, dvorani, nekom selu, gradu, nekoj
zemlji pone osjeati ta tjeskob-na uzvienost, ja postanem hladan i
sumnjiav, najeim se i ve vidim kako krv tee i gradovi u plamenu gore, dok
je oko mene veina, sa suzama oduevljenja i ganutosti u oima, jo zaposlena
klicanjem i bratimljenjem.
Dosta o politici. Kakve to ima veze s umjetnou? Pa, ima to nekakvih veza,
imaju one tota zajednikoga. Primjerice, najmonije i najalosnije sredstvo
politikoga djelovanja, masovna
324
psihoza, takoer je najmonije i najnepotenije sredstvo umjetnosti, a
koncertna dvorana ili kazalite dovoljno esto, to jest svake uspjene i
sjajne veeri, prua upravo tu predstavu masovnoga zanosa, i pravaje srea to
se on moe ispuhati kroz tradicionalni pljesak, moda neto pojaan tapkanjem
nogama i povicima bravo! Velik ili najvei dio publike, a da toga i nije
svjestan, na takve priredbe odlazi samo radi trenutaka te opojnosti. Iz
tjelesne topline mnotva ljudi, iz poticaja to ih prua glazba i ozraja to
ga stvaraju dirigenti i virtuozi nastaje napetost i poviena temperatura koja
svakoga tko joj podlegne uzdie, kako mu se tada ini, "iznad njega samoga",
to jest za trenutak ga liava uma i drugih nemilih smetnja i u asovitom, ali
snanom osjeaju sree pretvara u muicu to sudjeluje u plesu velikoga roja.
I ja sam katkada znao podlei toj opojnosti i aroliji, barem u svojim mlaim
godinama, i ja sam s drugima podrhtavao i pljeskao i zajedno s pet stotina ili
tisuu drugih nastojao odgoditi trenutak buenja i otrenjenja, kraj zanosa:
ve na nogama i spremni za polazak neprestanim smo huanjem jo jednom
nastojali oivjeti ve utihnuli umjetniki aparat. No, to mi se nije esto
dogaalo. A ono stoje nakon tih opojnosti slijedilo, uvijek je bila ona
munina koju nazivamo neistom savjeu ili mamurlukom.
(1947.)
Glazbene biljeke
Reenica o kadenci'
Ako jest, kao to se u onom glazbenom dijalogu, nadmetanju ili ljubavnom
odnosu izmeu orkestra i solo instrumenta, to ga je argon glazbenika unatrag
dva i pol stoljea naviknuo nazivati "koncertom", uvijek iznova kroz nekoliko
taktova dogaa, da upravo to glazbalo, naas razrijeeno kako borbe s monim
sugovornikom tako i uloge obinoga pomonika u razvoju, izmjeni
' "Kao to vidite," pisao je Hesse godine 1948. skladatelju Willu Eisenmannu,
'lova reenica nije toliko pokuaj da se objasni fenomen kadence, koliko
aljiv pokuaj oponaanja toga fenomena u jednoj jedinoj proznoj reenici."
325
u produetku neke glazbene teme, u izvjesnoj mjeri bude osloboeno iz
upletenosti u gotovo zamren svijet funkcija, zahtjeva, zadataka, odgovornosti
i napasti, otputeno iz strano diferencirane, mnogostruko ovisne, prema
mnogim suigraima obvezane egzistencije i vraeno u svoj vlastiti, zaviajni,
individualni svijet, ini se da mu taj privremeni povratak u carstvo koje samo
njemu pripada, u nevinost, slobodu i sferu u kojoj vladaju vlastiti zakoni
njegova bia, daje sasvim nov poticaj i dah, poletnost prije sputanu i
ogranienu obzirnou prema partneru, gotovo opojnu radost i zadovoljstvo
samim sobom i vlastitim mogunostima, ini se da mu je to poziv na uivanje u
ponovno steenoj slobodi, nezasitno uivanje u samo njemu svojstvenom ozraju,
te ohrabrenje da poput ptice pobjegle iz zatoenitva tek u dugom nizu trilera
klikui ponovno osvijesti vlastite snage da bi zatim, as u valovitim, as
trijumfalno uzlaznim, pa razuzdano prema basu silaznim pasaama, zamasima i
poletima doivjelo ono od virtuozne ekstaze to se doima nenadmanim, pae
nemoguim.
Sluajui Schumannovu glazbu
U toj glazbi neprestance lahori vjetar, ne neki postojan, nesnosan, teak,
ravnomjeran, ve skokovit, razigran, nestaan i na mah, neko arlijanje koje
iznenada pone, pa se izgubi, i ovjeku se ini da pritom vidi blago vihorenje
praine i lia, to je vjetar lijepoga vremena, dobar drug za etnju i igru,
ivahan, pun dosjetki, as priljiv, as eljan tranja i plesa. Pue i
lahori, njie se i trese, plee i poskakuje u toj glazbi punoj ljupkosti i
mladosti, smijei se i smije, igra i zadirkuje, as obijesno, as njeno. ini
se neshvatljivim daje pjesnik tih arobnih taktova skapao i umro melankolian
i tmuran. Dodue, toj glazbi nedostaje mira, statike, pa donekle i zaviaja,
ona je moda odvie ivahna, odvie nespokojna, odve uspuhana i vjetru
srodna, odve uzburkana i mladalaki uzavrela, i jednom e se morati iscrpsti.
Izmeu glazbe zdravoga i ivota i svretka bolesnoga Schumanna zjapi isti
ponor kao izmeu razuzdane kominosti mladoga i ozbiljnosti starijega Clemensa
Brentana. I kako to ve biva u naem sloenom i pomalo sentimentalnom svijetu:
ta bla-gou proeta glazba lijepoga vremena sa svojim mladalaki
326
lijepim nemirom zvui nam jo draesnije, jo poletnije i ljupkije kada znamo
kakva je no i dubok mrak ekao toga dragoga glazbenika.
(1947.)
Izbrisana rije
Neobian dogaaj juer nas je, enu i mene, zaposlio na sat vremena. Iz
Amerike nam je stiglo pismo nekoga starca, pobonoga njemakog idova iz jedne
od onih starih idovskih kua s rajnsko-majnskoga podruja koje su se sve do
poetka ove neljubazne dananjice ubrajale u najstarija i najouvanija
kulturna arita Njemake, jedne od onih starih rajnsko-idovskih obitelji od
kojih je jedna, upredivnome romanu Wilhelma Spevera "Das Gliick der
Andernach", nala svoj spomenik i dostojan nekrolog. Taj stari gospodin iz New
Yorka, emigrant, kultiviran i poboan idov, bezimenik u onoj vojsci vrijednih
ljudi koje je Njemaka odbacila u korist bukaa i zlotvora, pisao mi je zbog
pitanja savjesti to gaje muilo; a molba koju mije uputio, smatrajui ju
svojom dunou, sastoji se u tome da u iduim nakladama jedne od svojih
knjiga izostavim jednu jedinu rije. Nedavno je proitao "Ljeilinoga gosta"
i u njemu citat "Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe". Ljeilini gost tu
izreku smatra "najmudrijom rijeju koja je ikada izgovorena" i dodaje: "Rije
koja zaudo stoji ve u Starome zavjetu." Za moga itatelja i autora pisma iz
Amerike, za tog pobonog idova i itatelja Biblije, rije "zaudo" nije
prihvatljiva i on u njoj nalazi uvredu i sumnju u idove i Toru i ozbiljnim me
rijeima moli daju izbri-em.
Sada je najprije moja ena, jer mi oi to nisu mogle obaviti, morala u potrazi
za onim mjestom preletjeti "Ljeilinoga gosta" da bi utvrdila kontekst i
tonu formulaciju reenice. Zatim sam paljivo proitao tu sumnjivu stranicu
svoje knjige napisane prije dvadeset i pet godina. Naravno daje autor pisma
imao pravo, naravno je da to bila zabluda i da je za idovske itatelje bilo
gotovo svetogre ako je autor, kojega su do sada ozbiljno shvaali, smatrao
"zaudnim" to je tako plemenita i uzviena
327
rije stajala "ve" u Starome zavjetu, dakle bila napisana davno prije Isusa i
kranskoga nauka. Imao je pravo, u to nije trebalo sumnjati: moj izraz
"zaudo" bio je, kao i rije "ve" (na kojoj, meutim, autor pisma nije
prigovorio) objektivno netoan, bio je brzoplet i nerazuman, odraavao je
neto od onog u isti mah zbunjenog i oholog naina kojim je tijekom moga
djetinjstva i odgoja popularna protestantska teologija nama protestantskoj
djeici govorila o Bibliji i idovstvu, svodei se na to da su idovstvo i
Stari zavjet dodue vrlo asni i nikada dovoljno tovani, no da im ipak
nedostaje onaj zavretak, kruna, jer da je Stari zavjet preteito knjiga
zakona i strogosti, dok je tek Novi zavjet donio pravi i puni pojam ljubavi,
milosti itd. Kada sam u "Ljei-linom gostu" prije dvadeset i pet godina
napisao taj redak, nisam bio, barem ne u tom trenutku, nadmoan znalac, ve mi
se tada, navodei onu prekrasnu misao o ljubavi prema blinjemu, doista
uinilo "udnim" da se takva misao, koja se mirne due moe nazvati
kvintesencijom kranskoga nauka ili kranskoga morala, nalazi "ve" u
Starome zavjetu. Imao je pravo, taj dragi i zabrinuti Amerianin.
Ali to sad s tim? Je li "Ljeilini gost" i jesu li sve moje knjige bile
napisane da bi u narodu irile znanja i objektivne istine? Dakako da su, prije
svega drugoga, eljele sluiti istini, ali u smislu iskrenosti koja se
uzdrava svakog autoritarnog prizvuka pri izricanju misli; iskrenosti koja
autora prisiljava na pozamano odavanje vlastite osobe i nerijetko na
raskrivanje sebe samoga, a tu rtvu jo nijedan itatelj nikada nije posve
shvatio. Pajesam li svojim itateljima htio priopiti neto drugo doli
rezultate vlastitoga doivljaja i miljenja, a k tomu uvijek i dionicu
osobnoga puta kojim sam stigao do tih rezultata? Jesam li ikada glumio
diktatora, bezuvjetnog znalca, sveenika i uitelja koji svoje istine
objavljuje autoritetom slube, briljivo preuujui svoje praznine i sumnje?
Nije li ovo bila moja uloga i zadaa: svojim itateljima ne priopiti samo
svoje misli i uvjerenja, ve i svoje sumnje, i pred njima ne glumiti
autoriziranoga i upuenoga, ve pokazati sebe samoga, brata koji traga i luta?
ovjeku u Americi nisam sve to mogao objanjavati. Budui da to nije
primijetio itajui moje knjige, koje je gotovo sve poznavao, onda ni ma kako
dugim pismom ne bih uspio sklonuti ga
328
na drugu vrstu itanja i razumijevanja. Od mene je zahtijevao da u knjizi
izbriem jednu jedinu rije traei tako da u slubi istine poinim la, da
hinim kao da tada, prije dvadeset i pet godina kada sam pisao "Ljeilinoga
gosta", nisam mogao biti lakomislen, biti u zabludi i neznanju glede Biblije i
teologije, kao da tada, isto kao i danas, na meni posvuda nisu visjeli ostaci
moga podrijetla i odgoja. Nije li to moda ipak bio prevelik zahtjev?
Stvar je naizgled bila vrlo jednostavna. Od mene se zahtijevalo neto stoje
proturjeilo mome biu i ukusu, mojim literarnim navikama, da ne kaem odmah
mojim "naelima", a na to je postojao zapravo jedan jedini odgovor -
odbijanje. No, stvari uvijek izgledaju jednostavnije nego to jesu, a one
moralne jo i vie od drugih. Da sam barem bio dvadeset godina mlai! Tada ne
bih svoju enu gnjavio traenjem mjesta u knjizi, ne bih si toliko opteretio
savjest, nego bih naao vremena i itatelju tu stvar u pismu protumaio s
razliitih strana, zagrijao bih se piui i laskavo samoga sebe uvjerio da sam
sada partnera doista uvjerio i umirio. Rije "zaudo" i dalje bi stajala u
mojoj knjizi i plemenitom iskrenou dokumentirala moju neupuenost i nerazum-
nostizl923.
No sada sam ipak bio neto stariji i zabrinutiji, pa i neto nesigurniji, a
ovjek koji je elio da se rije izbrie, takoer nije bio mlad itatelj
kojega je trebalo umiriti dobrim pismom i pokolebati u njegovim uvjerenjima,
ve je to bio postariji gospodin ijemu pismu nije nedostajalo ni skromnosti
ni dostojanstva. Bio je, povrh toga, poboan ovjek i ljubitelj Biblije,
ovjek koji je Stari zavjet poznavao kudikamo bolje od mene i kojega je moja
pomalo nepromiljeno napisana rije povrijedila i sablaznila. I jo neto: bio
je idov. Bioje pripadnik naroda koji je svijetu podario Bibliju i Spasitelja
i za to poeo mrnju i ljutito neprijateljstvo gotovo svih drugih naroda,
ovjek iz jednog iskonski svetog naroda koji je u naem bezbonom vremenu
pretrpio nezamislive patnje i pritom se pokazao boljim od ikojeg drugog,
mlaeg naroda u slinoj nevolji: jer ne samo da su Zidovi (a to vrijedi jo i
danas, jer progon jo traje) pruili nevien primjer solidarnosti, bratske
spremnosti na pomo i portvovnost, ega svijet jo uope nije postao
svjestan, oni su, povrh toga, u nebrojenim sluajevima dokazali junatvo u
trpljenju, hrabrost pred
329
smru, dostojanstvo u bijedi i propasti pri pogledu na koje se, mi neidovi,
moemo posramiti.
I sada bih tom dobronamjernom i asnom starcu idovu trebao odgovoriti,
uskratiti mu zadovoljtinu koju je na plemenit nain zatraio, trebao bih
njegovoj vjeri i nadosobno pobonoj mudrosti suprotstaviti svoje pravo autora
knjige, predstavnika jedne psiholoke specijalnosti, suprotstaviti svoj patos
sljedbenika jedne ideje, te razoaravi ga i odbivi, jo ga i pouiti?
Nisam smogao tu snagu. To bi iziskivalo i mjeru samopouzdanja, vjere u sebe i
smisao i vrijednost svoga rada, a to danas vie nisam nalazio. itatelju u New
Yorku napisao sam kratko pisamce da sam mu ispunio elju, a svome izdavau
poslao obavijest da u moguem novom izdanju "Ljeilinoga gosta" na stranici
154. rije "zaudo" treba izostaviti.
(1948.)
Skok*
Kanimo li ivotopis plemenitoga Willibalda Mlaega vom Armela prenijeti
cijenjenim buduim naratajima, veoma smo svjesni kako tekoa svoga zadatka
tako i nesuvremenosti i neo-miljenosti takvih radova. Epoha koja izumiteljima
stroja za drobljenje atoma plete vijence slave, a navalu publike na nedjeljna
putovanja na Saturn uspijeva suzbiti jo samo jakim policijskim snagama, epoha
koja priznaje i tuje jo samo materijalni uspjeh i mjerljiva sportska
postignua, niti e imati sluha niti pokazati zanimanje za velika djela
stilita ni za pokuaje ugaanja glasovira Gottvvalta Petera Harnischa, a
kamoli za na pokuaj velianja uspomene na Willibalda Mlaega vom Armela.
Tjei nas, meutim, i krijepi pomisao da tovateljima onih stilita, onoga
Walta Harnischa ili naega blaenoga Willibalda vom Armela i prezirateljima
uspjeha i napretka nikako ne bi priliilo kada bi u svom radu mislili na
odobravanje onih rekordera ili nedjeljnih izletnika na Mjesec. Ne, ako ve
trebamo imati nekakvu vrstu ambicije koja nas potie i nadahnjuje, onda ona
treba biti drugaija, plemenitija i uzvienija.
* U izvorniku ovaj je tekst bez naslova 330
Plemenito umijee koje je "VVillibald cijeloga ivota vjebao, nije izmislio
on ve ga je jo kao djeak upoznao preko svoga oca koji je takoer do u
daleku prolost imao svoje prethodnike i uzore. On, Willibald Stariji,
uzvienu vjetinu, koja se najee naziva imenom "Skok", nije dodue upoznao
i uvjebao odvie rano, nego tek kao odrastao ovjek. Ono malo to znamo o
njegovu ivotu moe se ukratko saeti. Bio je sin asnika koji gaje odgajao na
grub i vojniki nain i od njega takoer elio stvoriti asnika, no taj cilj
nije postigao jer se Willibald, ogoren oevom grubou i strogou, ilavim
prkosom odupirao njegovim nakanama. Premda po prirodi slian ocu i posve
privren sportskim i vojnikim vjebama, postojano se opirao zanimanju to mu
gaje otac namijenio, i tvrdoglavim se prkosom posvetio upravo onim
djelatnostima i studijama za koje je vidio da ih otac prezire i izruguje,
knjievnosti, glazbi, filolokim znanostima. Protjerao je svoju volju i postao
uiteljem. Poznat je postao kao autor popijevke: "Kako li nam pramaljee srce
raduje" koja se desetljeima esto pjevala i bila jedna od najomiljenijih
pjesama u svim srednjokolskim pjesmaricama. No, kasniji su narataji odbacili
kako tekst tako i melodiju pjesme, narugavi se stilu koji je bio radost
cijelom jednom narataju, te pjesmu uklonili iz udbenika. Nije nam poznato je
li Willibald Stariji to jo doivio, no malo je vjerojatno da bi ga uzrujalo.
Poto je nekoliko godina predavao na viim kolama, umre mu otac, a netom
poslije prestade i Willibaldov odbojan stav prema vojnikom i asnikom ivotu
zajedno s njegovim prkosno prenaglaenim glazbenim sklonostima. Sada, kada je
zauvijek otiao strogi autoritet na kojega je bio tako ilavo revoltiran, s
radou je slijedio naslijeene sklonosti i nagone, napustio gramatiku i liru,
zapoeo asniku karijeru i brzo svladao njezine prve stupnjeve. Zatim je,
dodijeljen nekom poslanstvu na Istoku, upoznao Orijent i tamo stekao
poznanstvo koje e mu odrediti ivot. Pruila mu se prilika promatrati ples
dervia i to je isprva inio zauzevi stav pomalo nadmene i skeptine
znatielje koju su mnogi zapadnjaci u onim istonim zemljama drali
prikladnom, no sve gaje vie fascinirala mo entuzijazma i posvemanji zanos
koji je nadahnjivao te pobone plesae, a osobito je jedan od njih, neki mlad
dervi visoka stasa i gotovo nadljudskoga dranja, plijenio
331
njegovu pozornost i posve pridobio njegovo divljenje i ljubav. Nije odustajao
sve dok se nije uspio upoznati, a na posljetku i sprijateljiti s Ahmedom. Od
njega je Willibald sada nauio onu neobinu vjebu sluenju kojoj e on, a
poslije i njegov sin, posvetiti ivot - skok preko vlastite sjene. Otkako je
otkrio da se Ahmed esto povlai u osamu radi posebnih vjebi tijekom kojih se
znao briljivo zatititi od svakog znatieljnog pogleda, nije imao mira sve
dok mu dervi nije odao svoju tajnu. Upitavi usrdno dervia da to to radi
tako potajice i u osami, Willibald na svoje uenje dobi kratak odgovor:
"Preskaem svoju sjenu." "Ali to nije mogue," uzviknuo je Willibald, "to je
suludo." "Vidjet e", glasio je Ahmedov odgovor, te on narui prijatelja da
se iduega dana u odreeno vrijeme pojavi na usamljenu mjestu iza staja
konaita za karavane. Tu gaje zapadnjak sada mogao vidjeti kako preskakuje
svoju sjenu, to jest: vidio gaje kako skae s toliko okretnosti i brzine da
nije bio u stanju prosuditi je li skaka doista bio spretniji i bri od
vlastite sjene koja je, s njim se nadmeui, poskakivala na pijesku. Sjena
nije dobivala ni trenutka predaha, a gospodar sjene doimao se kao da nema
teine, lebdio je i kovitlao se u neprekidnim munjevitim skokovima poput
leptira ili vretenca predajui se skakanju, kovitlanju, lijetanju. Je li sjena
doista preskoena ili ne, ne samo daje ostalo nerazjanjeno, ve je zadivljenu
promatrau postalo nebitno, zaboravio je na to i gledao skakaa istim onim
ganuem i divljenjem, istom onom slutnjom uda i blaenstva, kao neko ples
dervikoga zbora. Poto Ahmed okona svoju vjebu, zaustavi se na trenutak
sklopljenih oiju, naizgled ni oznojen ni omamljen ni umoran, lica ozarena
iskrenom sreom. Kada je otvorio oi, Willi-bald mu zahvali dubokim naklonom
kakav je nauio za prijam kod sultana. Upitao je prijatelja na stoje mislio
dok je skakao. "Na koga?", ree ovaj tihim glasom. "Na Njega kojemu skokovi
nisu potrebni." Willibald odmah shvati. "... nisu potrebni?" ponovi upitno.
Ahmed ree: "ON sam svjetlost je i nema sjena."
Do toga asa ivot Willibalda Starijega bilo je ivot ciljeva, stremljenja i
ambicije; najprije se kao uitelj, kao pjesnik i glazbenik trudio stei
priznanje i slavu, zatim kao asnik potovanje i naklonost nadreenih. U tom
se asu odigra promjena. Njegov cilj vie nije bio izvan njega samoga, a
njegova srea, njegovo
332
zadovoljstvo nisu se vie trebali izvana uveavati ili umanjivati. Od tog asa
cilj mu bijae dosegnuti neto od onoga to je poslije preskakanja vlastite
sjene kao srea i svjetlost blistalo na Ahmedovu licu, te on stade eznuti za
onim stupnjem predanosti koju je po prvi puta oima opazio u vrtlonom plesu
dervia, a sada, tie ali profinjenije, u pobonoj plesnoj slubi skakaa
preko sjene.
Premda je bio naviknut na svakovrsne stroge tjelovjebe, dugo je potrajalo dok
nije postigao, dodue, ne ba savrenstvo svoga prijatelja, no ipak izvjesnu
spretnost.
(Napisano vjerojatno tijekom pedesetih godina.)
Kineska legenda
Pria kae o Meng Hsijui9:
Do uiju kad mu dopre nedavno da umjetnici mladi dubiti vjebahu na glavi da
bi gledanja nov nain iskuali, MengHsia toj vjebi se odmah i sam podvrgnu i
poto ju neko vrijeme iskuavae, on ree svojim uenicima: "Nov i ljepi sad
zrijem ovaj svijet kada na glavu se postavim."
To se prou, te novatorima meu mladim umjetnicima ta potvrda starog majstora
na veliku diku bijae.
Kako on bi veoma utljive udi i sljedbenike prije nazonou odgajae i
primjerom doli naukom, svaku mu izreku pozorno sluahu i drugima prenoahu.
v Izmiljeni kineski mudrac iza ijega se imena zapravo skrivao sam autor.
(prim. prev.)
333
No doskora, poto rijei one ushitie novatore, starce zaudie, pa i
razljutie, oglasi se opet izrekom novom. On nedavno, rekoe, izjavi ovo:
"Dobro je to ovjek dvije noge ima! Dubljenje na glavi za zdravlje ljudsko
dobro nije, a dubilac ponovno kada se uspravi, svijet ga tada, na noge
osovljena, dvostruko lijepo u oi gleda."
Te rijei velikoga majstora zgranue silno kako mlade dubioce, to se izdanima
il' izruganima naoe, tako i mandarine.
"Danas", rekoe mandarini, "Meng Hsia tvrdi jedno, sutra posve opreno. No,
nije mogue dvije da istine ima. Tko bi od starosti nepametna starca jo
ozbiljno shvaao?"
Majstoru bi dojavljeno kako novatori i mandarini o njem govorahu. Nasmija se.
No poto ga njegovi zamolie, on objasni:
"Postoji stvarnost, djeaci, i u nju ne treba dirati. Istine, meutim,
rijeima iskazana miljenja o zbilji, bezbrojne su, i svakaje koliko tona
toliko i pogrena."
Na daljnja ga objanjenja uenici, ma koliko se trsili, ne uspjee
potaknutL
urina
ZAGREB
(1959.)
BILJEKA O PISCU
Hermann Hesse (1877. - 1962.)
Plodonosni Nijemac Hermann Hesse jedan je od najitanijih i najprevoenijih
pisaca stoljea. Mlade na Zapadu smatrala ga je zaetnikom hipi-kulture te je
osobitu popularnost stekao ezdesetih godina.
Pohaao je sjemenite, iz kojega bjei, a zatim radi kao knjiniarski i
bravarski pomonik. Putuje u Indiju, koja ostaje njegova trajna inspiracija.
Za Prvoga svjetskog rata djeluje u Crvenom kriu. Nastanivi se stalno u
vicarskoj i postavi njen dravljanin (1923.), Hesse javno istupa protiv
nacistike ideologije i ratnog osvajanja. Njegova je prepiska s
istomiljenikom Romainom Rollandom vano ljudsko i kulturno-povije-sno
svjedoanstvo toga vremena.
Vrhunac je Hesseova dometa roman "Stepski vuk" (Der Steppenwolf, 1927.).
Brojne autorove knjige poezije sadre nekoliko antologijskih pjesama. Dobitnik
je Nobelove nagrade za knjievnost 1946. godine. Hesse je pisao i putopise i
eseje.
Najpoznatija su mu djela: Peter Camenzind (1904.), Pod rvnjem (1906.),
Gertrud (1910.), Rosshalde (1914.), Demian (1919.), Siddhartha (1922.), Narcis
i Zlatousti (1930.) i Igra staklenim perlama (1943.).
335
HERMANN HESSE
UMIJEE DOKOLICE
IZDAVA
Zagrebaka naklada
ZA IZDAVAA
Zdenko Vlaini
UREDNIK
Kreimir Maligec
LEKTURA I KOREKTURA
Sandra Filipi
LIKOVNA OPREMA
Zdenko Vlaini
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE
Dario Bajurin
GRAFIKA PRIPREMA
Lobel Machala
TISAK VORAK - Zagreb
Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2002
www.zg-naklada.com
www.zg-naklada.hr
Herman Hese:
Risalda
PRVO POGLAVLJE
Kada je Johan Veragut pre deset godina kupio imanje Roshalde i nastanio se
na njemu, bio je to zaputeni stari spahiluk sa vrtnim stazama zaraslim u
korov, klupama prekrivenim mahovinom, sa tronim stepenicama i neprohodnim,
zaputenim parkom. Na imanju, koje se prostiralo na oko osam jutara, tada
nije bilo drugih zgrada osim lepog, prilino oronulog zamka, tale i
batenske kuice u parku nalik na hram, iji se portal naherio na zaralim
arkama, a ije su nekad plavom svilom presvuene zidove prekrivali mahovdna
i bu.
im je kupio imanje, novi vlasnik je poruio mali, troni hram, ostavivi
samo deset starih kamenih stepenika koji su od praga tog Ijubavnog kutka
vodili do ruba ribnjaka. Na mestu kuice u parku podignut je tada Veragutov
atelje, u kome je sedam godina slikao i provodio u njemu vei deo vremena,
mada je stanovao preko u zamku, sve dok ga sve ee razmirice u porodici
nisu navele da starijeg sina udalji od kue d koluje na strani i zamak
prepusti svojoj eni i posluzi, a da za svoje potrebe dogradi uz atelje dve
sobe, u kojima je otad stanovao kao neenja. Steta je bila za tu lepu
gospodsku kuu gospoa Veragut je sa sedmogodinjim Pjerom koristila samo
gornji sprat i, mada je primala posete i goste aH nikad vee drutvo, itav
niz prostorija zvrjao je prazan iz godine u godinu.Mali Pjer nije bio samo
Ijubimac oba svoja roditelja, ve i jedina spona izmeu oca i majke, koja je
uslovila da se izmeu zamka i ateljea odri neka vrsta veze on je zapravo
bio i jedini gospodar i vlasnik Roshaldea. Gospodin Veragut je boravio
iskljuivo u svom ateljeu, uz umsko jezero i u nekadanjem lovitu, dok je
njegova ena upravljala zamkom, njoj su pripadali travnjaci, Hpar i vrt
divljih kestenova tako bi jedno zalazilo u podruje drugog samo retko i kao
gost, osim to je slikar najee ruavao i veeravao u zamku. Mali Pjer je
bio jedini koji takav razdvojeni ivot i podelu podruja nije priznavao, i
gotovo nije ni znao za njih. Podjednako bezbrino je trkarao po staroj i
novoj kui, u ateljeu i u biblioteci svog oca oseao se jednako kod kue kao
i preko u hodniku i u dvorani sa slikama, ili u sobama svoje majke njemu su
pripadale jagode u vrtu divljih kestenova, cvee u liparu, ribe u umskom
jezeru, kupalina kuica i gondola. Oseao se gospodarem i tienikom
devojaka svoje majke, kao i oevog sluge Roberta, bio je sin domaice za
posetioce i goste svoje majke, a sin slikara za gospou koja bi povremeno
navraala u oev atelje i govorila francuski, a portreti deaka, njegove
slike i fotografije visili su kako po zidovima oeve spavae sobe, tako i u
staroj kui po svetlim tapetama u majinim sobama. Pjeru je bilo lepo, moda
i lepe nego deci iji roditelji ive u slozi nije bilo nikakvog programa o
njegovom vaspitanju, a ako bi mu tu i tamo na majinom podruju gorelo tlo
pod nogama, predeo oko umskog jezera pruao bi mu sigurno utoite.
Pjer je ve odavno bio u krevetu, a posle jedanaest sati zamraio se i
poslednji osvetljeni prozor u zamku. Johan Veragut se kasno iza ponoi sam
vraao peke iz grada, gde je sa nekim poznanicima proveo vee u krmi. Dok
je koraao kroz blagu, oblanu no ranog leta, iezla je oko njega
atmosfera vina i dima, uspaljenog smeha i smelih ala, pa je svesno udisao
pomalo opori vlani i lopli noni vazduh i hodao paljivo putem meu ve
visoko iikalim, tamnim utim poljima u susret Roshal
fdeu, ije su se visoke kronje tmasto i spokojno ocrtavale na nonom nebu.
Proao je mimo ulaza u imanje, bacivi letimian pogled na zamak koji se
svojim svetlim proeljem, plemenit i primamljiv, belasao u pomrini meu
crnim stablima i nekoliko minuta posmatrao je tu lepu sliku s uivanjem i
uenjem stranca, sluajnog namernika zatim je produio jo stotinak
koraaja du visoke ivice do mesta na kome je napravio prolaz i skrivenu
umsku stazu do svog ateljea. Snaan ovek, niska rasta, koraao je budnih
ula mranim parkom preraslim u umu u pravcu svog obitavalita, koje se
odjednom stvorilo pred njim, tamo gde se inilo da se tmina kronji nad
jezerom razmaknula i u irokom krugu pomolilo bledo, suro nebo.
Jezerce je bilo bezmalo crno u mukloj tiini, mutna svetlost se po vodi
namrekala kao beskrajno tanana koa ili fina praina. Veragut je bacio
pogled na asovnik, bilo je gotovo jedan. Otkljuao je bona vrata na maloj
zgradi koja su vodila u njegovu dnevnu sobu. Uavi, upalio je sveu i brzo
se svukao, pa iziao nag i lagano silazio niz iroke, niske kamene stepenice
sve do vode, koja mu je u magnovenju zablistala pred nogama, stvarajau
male, nene krugove. Zaronivi, preplivao je krau stazu ka sredini jezera
i, osetivi iznenadni umor nakon veeri provedene na neuobiajeni nain,
vratio i sav mokar uao u kuu. Ogrnuo se upavim oertaem za kupanje, otro
vodu sa kratko podiane kose i bos se popeo preko nekoliko stepenica do
ataljea, ogronrme, gotovo prazne prostorije, gde je zatim sa nekoliko
nectrpljivih pokreta upalio sva elektrina svetla.
Pohitao je do slikarskih nogara na kojima se nalazilo omanje platno, njegov
rad poslednjih dana. Podboivi se o kolena, stajao je pognut pred slikom i
irom otvorenih oiju zurio u povrinu sa sveim bojama koje su odraavale
jarku svetlost. Zadrao se tako dvatri minuta, utke i netremice, dok mu se
rad, do poslednjeg poteza etkicom, nije ivo uvreio u oima godinama je
imao obiaj da uoi radnih dana ne ponese u krevet i u san nikakvu
drugu predstavu osim slike na kojoj je upravo radio. Ugasio je svetla, uzeo
sveu i poao u spavau sobu, na ijim je vratima bila okaena tablica za
pisanje i kreda. "Buenje u sedam asova, kafa u devet" ispisao je na njoj
krupnim latininim slovima, zatvorio vrata za sobom i legao u krevet. Krae
vreme je leao tako, otvorenih oiju, nepokretan, trudei se da dozove u
pamet sliku na kojoj je radio. Zasitivi se, zaklopio je bistre sivkaste
oi, prigueno uzdahnuo i ubrzo utonuo u san.
Ujutro, kad ga Robert probudi u odreeno vreme, on se smesta die, umi
tekuom hladnom vodom u maloj susednoj prostoriji, zatim obue ve prilino
isprano odelo od grubog sivog platna i poe u atelje, u kome je sluga ve
bio podigao teke roletne. Na stoiu je stajao tanjir sa voem, bokal vode
i komad raanog hleba, koji zamiljeno uze u ruke i zagrize stojei pred
slikarskim nogarima i posmatrajui sliku. Hodajui tamoamo progutao je
nekoliko zalogaja hleba, uzeo nekoliko zrna treanja sa staklenog tanjira i
primetdo kraj njega nekoliko pisama i novina, ali im nije poklonio ni
najmanju panju, ve je odmah seo na poljsku stolicu, pogleda prikovana za
rad.
Mala slika irokog formata prikazivala je ranu zoru, koju je slikar pre
nekoliko nedelja dodveo na putu i zabeleio sa nekoliko skica. Tom prilikom
bio je odseo u maloj seoskoj gostionici na Gornjoj Rajni, ali nije zatekao
kolegu kojeg je eleo da poseti u tom mestu, pa je u zadimljenoj krmi
proveo neprijatno kino vee i lou no u vlanoj gostinskoj sobi u kojoj se
irio zadah krea i memle. Probudivi se pre svitanja, vru i zlovoljan iza
lakog sna, naiao je na jo zakljuana kuna vrata, pa je iziao kroz jedan
od prozora krme i odvezavi jedan amac na obMnjoj obali Rajne, zaveslao
laganom strujom jo sumrane reke. Upravo kada je hteo da se vrati, ugledao
je veslaa koji mu je dolazio u susret sa suprotne obale. Treperava hladna
svetlost mutnog kiovitog osvita razlila se oko tamnih obrisa ribarskog
amca, koji je izgledao prekomerno veliki. Zastao je iznenada pogoen i
duboko zanet tom neobinom svetlou, saekao je da
mu se priblii ovek koji se zaustavio kod plutajueg znaka za mreu i
izvlaio vru iz hladne vode. Pojavie se dve iroke, zagasitosrebrnaste
ribe, zablistae za trenutak vlanim sjajem nad sivom rekom i s pljeskom
padoe u ribarev amac. Vergaut je zamolio oveka da ga saeka i poao po
najnuniji slikarski pribor, a zatim je vodenim bojicama izradio skicu.
Posle toga se zadrao jedan dan u mestu, provodivi vreme u itanju i
pisanju, sutradan ujutro opet je slikao napolju a onda produio put, ali se
otad u mislima uvek nanovo vraao na tu sliku i muio se dok u njemu nije
popriroila oblik, a sada je ve danima radio na njoj i gotovo je zavrio.
Oduvek je najradije slikao pri jakom suncu, ili pri svetlosti koja se
prelamala kroz umu i park, stoga mu je rasplinuta srebrnasta sveina slike
zadavala prilino muke, ali mu je podarila i jedan novi ton. Jue mu je
polo za rukom da nae reenje, stoga je sad znao da se nalazi pred dobrim,
neobinim radom, koji se nije ograniavao na to da zadri i preslika neko
vienje, ve je za trenutak probio staklastu povrinu ravnodunog zagonetnog
bitisanja prirode, omoguivi da se oseti divlji, neizmerni dah stvarnosti.
Ne odvajajuoi budan pogled od slike, slikar je odmeravao tonove na paleti
koja gotovo ni po emu nije bila nalik onoj kojom se obino sluio, na kojoj
su nedostajale gotovo sve crvene i ute nijanse. Voda i vazduh su bili
dovreni, povrinom se razlila zimogroljiva, nevoljna svetlost, priobalno
bunje i koevi lebdeli su kao senke u vlanom i pepeljastom polumraku,
grubo sklepani amac se nestvarno i rasplinuto Ijuljukao na vodi, a i
ribarevo lice bilo je bezlino i nemuto, samo je ruka kojom je spokojno
posegao za ribaraa bila puna neumitne stvarnosti. Jedna od riba je
zablistala skofrivi preko ruba amca, druga je leala spljotena i
nepokretna, a njena razjapljena okrugla usta i uplaene ukoene oi bile su
pune ivotinjskog bola. Celina je delovala hladno i bezmalo svirepo tuno,
ali spokojno i neprikosnoveno, liena svake druge simbolike osim one
jednostavne bez koje nema umetni
kog dela, koja nam omogucuje da teskobnu nepojmljivost celokupne prirode ne
samo osetimo ve i zavolimo s izvesnim slatkim uenjem.
Slikar je proveo oko dva asa u radu kada je sluga pokucao na vrata i na
rastresen poziv svoga gospodara uao sa dorukom. Tiho je razmestio ibrike,
olje i tanjire, primakao stolicu i neko vreme utke ekao, a onda oprezno
opomenuo:
Sve je pripremljeno, pospodine Veragut.
Evo me odvrati slikar i palcem zbrisa potez etkicom koji je upravo izveo
na repu ribe u skoku. Ima li tople vode?
Opravi ruke seo je da popije kafu.
Mogli biste mi napuniti lulu, Roberte ree raspoloeno. Onu malu bez
poklopca, trebalo bi da je u spavaoj sobi.
Sluga pohita. Veragut je predano ispijao jaku kafu, osetivi da se jedva
primetni nagovetaj vrtoglavice i opteg sloma, koji bi ga odnedavna
obuzimali posle napornog rada, rasprio kao jutarnja magla.
Uzeo je lulu iz ruke sluge, koji mu je zatim pripali, i poudno uvlaio
aromatini dim koji je pojaao i oplemenio dejstvo kafe. Pokazavi sliku,
ree:
Vi ste, Roberte, pecali u detinjstvu, zar ne?
Jesam, gospodine Veragut.
Pogledajte onu ribu tamo, ne onu u zraku nega ovu dole sa razjapljenim
ustima. Jesu li usta dobra?
Bie da jesu ree Robert nepoverljivo. Ali vi to znate bolje od mene
dodade s prizvukom prekora, kao da je u tom pitanju nazreo podsmeh.
Ne, drapi moj, nije tako. Covek samo u prvoj mladosti, do svoje
trinaesteetrnaeste godine doivljava s punom otrinom i sveinom sve to ga
okruuje, pa od toga ivi celog ivota. Kao deak nikad nisam imao posla sa
ribama, zato i pitam. Dakle, je li gubica dobra ovako?
Dobra je, nita joj ne fali prosudi Robert oigledno polaskan.
Veragut je ponovo ustao i ispitivao svoju paletu. Robert ga je posmatrao.
Poznavao je poetak koncentracije njegovog pogleda zbog kojeg je delovao
gotovo staklasto, a znao je da su za njega sad on i kafa, malopreanji
kratki r.azgovor i sve drugo potonuli, da bi se slikar prenuo kao iz dubokog
sna kada bi mu se kroz koji minut obratio. Ali to bi bilo opasno. Robert je
raspremio sto i primetio da je pota ostala netaknuta.
Gospodine Veragut! pozva ga poluglasno. Slikar je jo bio doseljiv. Sa
odbojnou se upitno
osvrnuo preko ramena, kao umoran ovek koji tek to nije usnuo a neko ga
doziva.
Stigla su neka pisma.
Rekavi to, Robert izie. Veragut nervozno istisnu gomilicu kobaltplavog na
paletu, baci tubu na mali limom okovani slikarski sto i poe meati boju,
ali ga je opomena sluge omela, pa je Ijutito odloio paletu i dohvatio
pisma.
Bila su to uobdajena poslovna pisma, poziv za uee na nekoj izlobi,
molba urednitva nekog lista da dostavi podatke o svom ivotu, po koji raun
ali utom mu pogled na dobro poznat rukopis izazva u dui neku vrstu slatke
jeze uzeo je pismo i s uivanjem proitao svoje ime i svaku re adrese,
udubivi se zadovoljno u posmatranje slobodnih, samovoljnih i
karakteristinih crta tog rukopisa. Zatim se potrudio da odgonetne i
potanski ig. Marka je bila italijanska, to je mogao da bude samo Napulj
ili enova, prema tome, njegov prijatelj je bio ve u Evropi, u blizini, pa
je za koji dan mogao da stigne.
Bio je dirnut otvarajui pismo i sa zadovoljstvom je ugledao strogi niz, kao
pod konac poreanih redova. Razmislivi bolje, ta retka pdsma inostranog
prijatelja bila su mu za poslednjih petest godina jedina nepomuena radost,
osim rada i asova provedenih sa malim Pjerom. I kao svaki put, i sada ga je
usred radosnog oekivanja spopalo nejasno, muno oseanje postienosti, jer
bi mu dolo do svesti koliko mu je ivot bio osiromaen i lien Ijubavi.
Dragi Johane!
Napulj,. juna nou
Kao i obino, gutljaj kijantija uz masne makarone i dreka nekolicine torbara
ispred krme prvi su znaci evropske kulture kojoj se opet pribliavam. Ovde
u Napulju se za pet godina nita nije izmenilo, mnogo manje negoli u
Singapuru ili angaju, pa to uzimam kao dobar znak da u i kod kue zatei
sve u redu. Prekosutra stiem u enovu gde e me doekati neak i s njime u
otputovati do roaka, koji me ovom prilikom nee doekati sa prekomernim
simpatijama budui da poslednjih deset godina, raunajui poteno, nisam
zaradio ni deset talira. Raunam da e biti potrebno etiripet dana da
zadovoljim osnovne porodine zahteve, iza toga za poslove u Holandiji jo
pet ili est dana, tako da bih oko og mogao doa do tebe. Obavestiu te
telegrafski. Hteo bih da se zadrim kod tebe najmanje deset do etrnaest
dana, i da te ometam u radu. Poto si uasno slavan i, ako je to to si pre
otprilike dvadeset godina obino govorio o uspehu i slavi samo upola bilo
tano, onda si u meuvremenu zacelo u znatnoj meri izlapeo i zablesavio.
Hteo bih da otkupim i neke tvoje slike, a moja preanja alba zbog loih
poslova bio je samo pokuaj da snizim tvoje cene.
Starimo, Johane. Bila je to moja dvanaesta plovidba Crvenim morem i prvi put
sam patio zbog vruoine. Bilo je stepeni!
Pobogu, stari moj, jo samo etrnaest dana! To e te kotati nekoliko
desetina boca mozelskog vina. Prolo je vie od etiri godine od poslednjeg
vienja.
Izmeu. i. tvoje pismo me moe nai u Antverpenu, u hotelu Evropa. Javri.
mi ukoliko su tvoje slike izloene u mestima kroz koja putujem.
Tvoj Oto.*
Razdragano je jo jednom proitao kratko pismo napisano zdravim i krepkim
slovima i temperamentnom interpunkcijom, a zatim je iz ugla fioke malog
pisaeg stola
izvukao kalendar, i listajui ga, zadovoljno klimao glavom. Do sredine
meseca u Brislu e biti izloeno dvadesetak njegovih slika srene li
sluajnosti! Na taj nain e prijatelj, ijeg se otrog pogleda pomalo
pribojavao, pred kojim nije mogao da prikrije koliko mu je ivot poslednjih
godina bio rastrojen, ipak stei o njemu prvi utisak kojim se mogao
ponositi. To e olakati sve. ZamiIjao je Ota kako odeven sa pomalo
nezgrapnom prekomorskom elegancijom prolazi briselskom dvoranom i razgleda
njegove slike, najbolje njegove slike, pa se za trenutak od sveg srca
obradovao to ih je uputio na tu izlobu, mada je samo mali broj meu njima
jo bio za prodaju. Smesta je seo da napie nekoliko redaka u Antverpen.
"On se sea svega" pomislio je pun zahvalnosti "poslednji put smo uistinu
pili gotovo iskljuivo mozelsko vino, a jedne veeri smo ak propisno
pijanili."
Razmislivi, doao je do zakljuka da sigurno vie nema mozelskog vina u
podrumu, u koji je retko zalazio, pa je odluio da jo danas porui jednu
poiljku.
Zatim je ponovo prionuo na rad, ali je bio rasejan i uznemiren u dui i vie
mu nije uspevalo da postigne istu koncentraciju, sa kojom dobre ideje
dolaze nepozvane. Stoga spusti etkicu u neku posudu, uze prijateljevo pismo
i neodluna koraka otumara napolje. Jezero ga zabIjesnu jarkim odrazom,
osvanuo je letnji dan bez ijednog oblaka i suncem obasjani park odzvanjao
je brojnim ptijim glasovima.
Bacio je pogled na asovnik. Pjerovi asovi nastave trebalo bi da su
zavreni. Besciljno je lutao po parku, rasejano kruio pogledom po mrkim,
sunevim zracima proaranim stazama, oslukivao u pravcu kue i proao
pokraj Pjerovog igralita sa Ijuljakom i gomilom peska. Najzad je stigao do
povrtnjaka i s letiminim zanimanjem okrznuo pogledom visoke kronje divljih
kestenova meu senovitim gustiem lia veselo su se belasali cvetovi u
obliku svee. Oko upola rascvetanih pupoljaka batenske ivice rojile su se
pele talasastim zuzukanjem, a kroz
"
tamno zelenilo stabla odjekulo je nekoliko otkucaja malog asovnika na
tornju zamka. Otkucavao je pogreno, pa je Veragut opet pomislio na Pjera,
kome je najvea elja i ambicija bila da jednom, kad poraste, opet dovede u
red mehanizam za otkucavanje.
Uto je s one strane ivice uo glasove i bat koraka koji su se na sunanom
batenskom vazduhu prigueno i blago stapali sa zujanjem pela i zovom
ptica, sa mirisima koji su se tromo irili iz leje sa karanfilima i
cvetovima pasuIja. Bila je to njegova ena sa Pjerom, pa je zastao i
paIjivo oslunuo.
Jo nisu zrele zau majku da kae morae priekati jo nekoliko dana.
Odgovori nasmejani cvrkut deakog glasa, a spokojni svet batenskog
zelenila i blagi zvuci dejeg govora, rasplinuti u letnjbj tiini punoj
iekivanja, zazvuali su mu u magnovenju kao da dopiru iz dalekog vrta
njegovog sopstvenog detinjstva. Priao je ivici i provirio kroz lozu u vrt,
U kome je njegova ena u jutarnjoj haljini stajala na suncem obasjanoj
stazi, sa batenskim makazama u ruci i lakom smeom korpom, okaenom preko
ruke. Bila je na svega dvadesetak koraka od ivice.
Slikar ju je za trenutak posmatrao. Visoka enska prilika ozbiljna i
razoarana izraza lica nagnuta nad cveem, a pod irokim, mekanim eirom od
slame celo lice joj je bilo u senci.
 Kako se zove ovo cvee? upita Pjer. Sunevi zraci su se poigravali po
njegovoj kestenjastoj kosi, mrave preplanule noge bile su okupane svetlou
i kada bi se sagao, u irokom izrezu bluze ispod suncem opaljenog
potiljka zabelela bi mu se koa na leima.
Karanfil ree majka.
To znam produi deak ali hou da znam kako ih zovu pele. One svakako
imaju neko svoje ime i na pelinjem jeziku.
Naravno, ali ga mi ne znamo, znaju ga samo pele. Moda ih zovu medeno
cvee.
Pjer se zamislio.
Nije tano zakljui zatim. U detelini se nalazi isto toliko meda, a i u
dragoljubu, ali valjda ne mogu imati isti naziv za sve vrste cvea.
Deak je paljivo posmatrao pelu koja je obletala oko cveta karanfila i
zujei lebdela nad njim u vazduhu, da bi se odmah zatim obruila i poudno
prodrla u ruiastu cvetnu krunicu.
"Medeno cvee" pomisli prezrivo i uuta. Odavno je iskusio da se upravo
najlepe i najzanim
Ijivije stvari ne mogu znati ni objasniti.
Veragut je stajao iza ivice i oslukivao, posmatrao je spokojno i ozbiljno
lice svoje ene i lepo, prerano sazrelo i neno lice svog Ijubimca, pa mu se
srce stegnu setivi se onih leta kada je njegov prvi sin bio deak tog
uzrasta. Izgubio ga je, a i njegovu majku. Ali ovo dete nije hteo da izgubi,
njega ne. Prislukivae kao lopov iza ograde, primamiti ga i privui k sebi,
a ako bi mu i taj deak okrenuo lea, ne bi eleo da ivi dalje.
Neujno se povukao idui travnatom stazom i udaljio meu drveem.
"Nije za mene da besciljno tumaram" pomislio je Ijutito, u nastojanju da
bude vrst.
Vratio se na posao i, savladavi neraspoloenje i pokoravajui se obiaju
koji je godinama upranjavao, ponovo ga obuze napeto radno raspoloenje koje
ne doputa nikakve stranputice i u kome su sve snage usmerene samo na
trenutno htenje.
Znao je da ga oekuju preko na ruak, pa se oko podne briljivo presvukao.
Izbrijan, ietkan i u plavom letnjem odelu nije, dodue, izgledao mlai,
ali je ipak bio sveiji i gipkiji negoli u zaputenoj odei za rad u
ateljeu. Dohvativi slamnati eir upravo htede da otvori vrata, kada se ona
otvorie i ue Pjer.
Veragut se sae i poljubi deaka u elo.
Kako si, Pjer? Je li uitelj bio dobar?
Jeste, ali je strano dosadan. Kad ispria neku priu, onda to nije da
bi me razveselio ve je opet samo
.j ov. vcn. .avioava. ujne aa se aoDra deca moraju ponaati ovako i onako.
Jesi li slikao, tata?
Jesam. Radio sam, zna, na onim ribama. Uskoro e slika biti gotova i
sutra e moi da je vidi.
Uzevi deaka za ruku, iziao je s njim. Nita na svetu mu nije bilo tako
prijatno i nita u njemu nije budilo svu potisnutu dobrotu i blagu nenost
kao kada bi tako hodao uz deaka, prilagodivi svoj korak njegovim sitnim
koracima, i laku poverljivu deju ruku osetio u svojoj.
Kada su izali iz parka i ispod vitkih breza prolazili livadom, deak se
osvrnu oko sebe i upita:
Tata, da li te se leptiri plae?
Zbog ega? Ne verujem. Onomad mi je jedan leptir dugo sedeo na
prstu.
Da, ali sad nema ba nijednoga. Kad poneki put sam idem k tebi i prolazim
tuda, na tom putu uvek nailazim na mnotvo leptira. Znam da se zovu
modrenice, oni me poznaju i vole i uvek lete tik oko mene. Zar se leptiri ne
mogu hraniti?
Svakako mogu, pokuaemo to prvom prilikom. Treba kanuti kap meda na ruku
i drati je ispruenu sasvim mirno dok ne dou leptiri i ne ponu da piju.
Fino, tata, moramo to isprobati. Hoe li da kae mami da mi da malo
meda? Ona e onda znati da mi je med zaista ootreban i da to nije nikakva
glupost.
Pjer je prvi protrao ikroz otvorenu kapiju i iroki hodnik, i dok je otac
zaslepljen spoljnom svetlou u sveoj polutami traio stalak za eire i
pipao oko sebe da nae trpezarijska vrata, deak je ve davno bio uao i
saletao majku svojom molbom.
Slikar ude i prui ruku svojoj eni. Ona je bila neto vieg rasta, snano
graena i krepka, ali bez sveine mladosti prestala je, dodue, da voli
svoga mua, ali je gubitak njegove nenosti jo i danas smatrala alosno
neshvatljivom, neskrivenom nesreom.
Odmah moemo ruati ree uobiajenim mirnim glasom. Pjer, idi da opere
ruke!
Evo jedne novosti poe slikar i prui joj pismo svoga prijatelja. Oto
uskoro stie i nadam se da e se zadrati due vreme. Da li si saglasna s
time?
Gospodin Burkhart moe da dobije dve sobe u prizemlju, tamo ga niko nee
uznemiravati, a on e po volji moi da dolazi i odlazi.
Da, to e biti dobro. Pomalo se usteui, ona produi:
Mislila sam da e stii kasnije.
Ranije je krenuo na put, a ni ja to nisam znao do danas. Ali utoliko
bolje.
Kad ie tako, sree se sa Albertom.
Sa Veragutovog lica nestao je traak vedrine i glas mu je postao hladan kad
je uo ime svog sina.
Sta je s Albertom? uzviknu nervozno. Trebalo je da sa svojim prijateljem
ide u Tirol.
Nisam ti htela rei pre no to je neophodno. Njegovog prijatelja su
pozvali roaci, pa je odustao od peake ture. Albert e doi odmah na
poetku raspusta.
I sve vreme e ostati ovde?
Mislim da hoe. Mogla bih da otputujem s njim na nekoliko nedelja, ali to
tebi ne bi bilo ugodno.
 Zato? Uzeo bih Pjera za to vreme k sebi. Gospoa Veragut slegnu ramenima.
Molim te, ne poinji opet o tome! Vrlo dobro zna da ne mogu ostaviti
Pjera samog ovde.
Slikara obuze gnev.
Samog! povika otro. Nije sam kad je kod mene.
Ne mogu i neu da ga ostavim ovde. Nema svrhe da se ponovo raspravljamo
oko toga.
Naravno, ti nee!
Uutao je jer se Pjer vratio i oni pooe do trpeze. Deak je sedeo izmeu
to dvoje meusobno otuenih bia, oboje su ga posluivali i zabavljali
deak je na to navikao njegov otac se trudio da to vie otegne ruak jer
e mali posle ostati kod mame, a veliko je pitanje da li e danas jo jednom
navratiti u atelje.
DRUGO POGLAVLJE
U maloj prostoriji koja se graniila sa ateljeom Robert je bio zauzet
pranjem palete i ispiranjem snopa etkica. Uto se na otvorenim vratima
pojavio mali Pjer. Zastao je i neko vreme posmatrao ta se radi.
To je prljav posao izjavio je Inalo kasnije. Uopte uzev, lepo je
slikati, ali ja ipak ne bih eleo da budem slikar.
Razmisli jo malo o tome ree Robert budui da je tvoj otac tako uven
slikar.
Ne odvrati deak odluno nije to za mene. Biti uvek umrljan, a i
bojeimaju strano jak miris. Malo tog mirisa mi prija, na primer, kad je u
sobi okaena neka nova slika i samo se pomalo osea miris boje. Ali u
ateljeu bi mi bilo previe, zabolela bi me glava.
Sluga se ispitivaki zagledao u maliana. U stvari je ve odavna zaeleo da
tom razmaenom deaku jednom kae svoje miljenje, a imao je dosta zamerki.
Ali im bi se Pjer naao kraj njega i kad bi mu ugledao lice, on jednostavno
vie nije bio u stanju da mu bilo ta prigovori. Malian je bio tako sve,
lepukast i ozbiljan, inilo se da je kod njega spolja i iznutra sve kako
treba i upravo mu je neobino dobro pristajala ta mala crta gospodstvene
blaziranosti ili starmalog dranja.
Sta bi ti, deae zapravo hteo da bude? upita Robert pomalo strogim
glasom.
Pjer obori pogled i poe da razmilja.
Oh, u stvari ne bih eleo da budem nita posebno. Jedino bih voleo da sam
ve zavrio kolu. Leti bih eleo da se oblaim iskljuivo u belo, da imam i
bele cipele, i na meni nikada ne bi smela da bude ni najmanja mrlja.
Glegle prekori ga Robert to sad kae. A kad si onomad iao s nama,
odjednom ti je belo odelo bilo puno mrlja od treanja i trave, a i eir
si izgubio. Sea li se?
Pjer se odjednom drao hladno. Stisnuvi oi, piljio je kroz sitan prorez
iza dugih trepavica.
Mama me je jo tada izgrdila zbog toga procedi lagano i stoga ne verujem
da ti je naloila da mi to ponovo prebacuje i da me gnjavi.
Robert odlui da se vrati na stvar.
 Ti bi, dakle, voleo da si uvek odeven u belo i da se nikad ne uprlja?
Ponekad bih. Ti me uopte ne razume! Katkad bih, naravno, voleo da se
valjam po travi ili senu, da preskaem barice i da se pentram po granama.
To je bar jasno. Ali ako bih koji put divljao i neobuzdano se jurcao, ne
bih hteo da me posle toga grde. Hteo bih da odem tiho u svoju sobu, da se
presvuem u isto i opet bi sve bilo u redu. Zna, Roberte, smatram da
grdnja niemu ne slui.
To bi ti hteo, a? I zato tako?
Pa evo: kad ve inim neto to ne valja, iza toga i sam znam da to nije u
redu i pomalo se stidim. Ali ako me grde, ja se stidim mnogo manje. Ponekad
dobijem grdnju i kada nisam uradio nita loe, ve samo zato to se nisam
odmah odazvao na poziv, ili zato to je mama zbog neeg Ijuta.
Na to mora raunati, deae nasmeja se Robert ali esto ini neto to
je loe a to niko ne vidi, pa te i ne grde zbog toga.
Pjer mu ne odgovori. Uvek je bilo tako. Kad god bi se prevario da sa
odraslima govori o neem to je zaista bilo vano, na kraju bi se sve
zavrilo sa razoaranjem, ili ak ponienjem.
Hteo bih jo jedanput da vidim sliku ree tonom koji je odjednom stvorio
jaz izmeu njega i sluge. a koji se Robertu mogao uiniti kako osornim, tako
i moleivim. Hajde, pusti me jo za trenutak unutra.
Robert ga poslua. Otkljuao je vrata ateljea, pustio Pjera da ue i uao i
sam, jer mu je bilo strogo zabranjeno da bilo koga ostavi samog u njemu.
U sredini velike prostorije na slikarskim nogarima pomaknutim u punu
svetlost stajala je u privremenom zlatnom okviru Veragutova nova slika. Pjer
stade pred nju, a Robert se zaustavi iza njega.
Svia li ti se, Roberte?
Naravno. Bio bih budala kad mi se ne bi svidela! Pjer je mirkao gledajui
sliku.
Mislim da bi mi mogli pokazati mnoge slike ree zamiljeno a ja bih
odmah poznao ima li koja tatina meu njima. Zato i volim te slike, jer
oseam da ih je tata naslikao. Ali, u stvari mi se dopadaju samo upola.
Ne govori gluposti! opomenu ga Robert gotovo uplaeno i prekorno pogleda
deaka koji je jednako mirkajui stajao pred slikom.
Vidi ree u onoi kui preko ima nekoliko starih slika koje mi se mnogo
vie sviaju. Hteo bih da jednom imam takve slike. Na primer, planine pri
zalasku sunca, kada je sve obasjano rumenilom i zlatom, zatim lepukastu
decu, i ene, i cvee. Zapravo je to mnogo lepe nego ovakav stari ribar
koji nema ni pravo lice, ili ovaj crni dosadni amac, zar ne?
Robert je u dui bio istog miljenja i zaudila ga je deakova otvorenost
koja ga je obradovala, mada to nije hteo da prizna.
Ne razume ti to jo presee ga kratko. Hajde sad, treba da
zakljuam vrata.
Tog trenutka iz pravca zamka dopre do njih neko brektanje i kripanje.
Gle, auto! povika Pjer radosno i potra ispred kestenova zabranjenim
preicama preko travnjaka, pres
kaui cvetne leje. Zadihan stie do poljunane istine ispred zamka, ba u
pravi as da vidi oca kako izlazi iz kola u drutvu nekog stranog gospodina.
Halo, Pjer povika otac i uze ga na ruke. Vidi, evo nam stie jedan ika
koga ti vie i ne poznaje. Prui mu ruku i upitaj ga odakle dolazi.
Deak se pomalo zagleda u stranca. Pruivi mu ruku, ugledao je mrko,
preplanulo lice i bistre, vesele, sivkaste oi.
Odakle dolazi, iko? upita posluno. Stranac ga podie u naruje.
Mome, postao si mi preteak uzdahnu erelski i opet ga spusti. Pita me
odakle dolazim? Iz enove, a pre toga iz Sueca, a jo pre iz Adena i iz.
Znam, iz Indije! Ti si ika Oto Burkhard. Jesi li mi doneo tigra, ili
kokosove orahe?
Tigar mi je pobegao, ali e zato dobiti kokosovih oraha, a i koljke i
kineske slikovnice.
Uoe kroz kuna vrata i Veragut povede svog prijatelja uza stepenice. Neno
je poloio ruku na rame prijatelja koji je bio znatno vii od njega. Gore u
hodniku dola im je domaica u susret. Pozdravila je gosta odmerenom, ali
iskrenom srdanou, njegovo lice koje je odisalo vedrinom i zdravljem
podseti je na radosno vreme nepovratno minulih godina. On za trenutak zadra
njenu ruku u svojoj i zagleda joj se u lice.
Nimalo niste ostarili, gospoo Veragut uzviknu pohvalno. Vi se drite
bolje od Johana.
A vi se nimalo niste izmenili ree ona Ijubazno.
Fasada je, dabome, jo sva u cvatu, ali sam se vremenom odrekao plesa.
lonako je bilo uzaludno, jo uvek sam neenja.
Nadam se da ste ovog puta doli da gledate mladu.
Nisam, gospoo, to je proputeno ostaje nedostino. Osim toga, ne elim
da sebi pokvarim boravak u prijatnoj Evropi. Kao to znate, imam roake i
polako postajem ujak koji ostavlja nasledstvo za sobom. U domovini se ne bih
smeo ni pojaviti sa enom.
Kafa se sluila u sobi gospode Veragut. Uz kafu i liker priali su itav sat
o putovanju morem, o plantaama kauuka i kineskom porculanu. Slikar je iz
poetka bio utljiv i donekle potiten. Mesecima nije bio kroio u tu sobu.
Ali ipak je sve dobro prolo, inilo se da je Otovim prisustvom u kui
zavladala oputenija, vedrija, gotovo detinja atmosfera.
Mislim da bi se moja ena sad malo odmorila ree slikar naposletku.
Pokazao bih ti tvoje sobe, Oto.
Oni se oprostie i pooe do gostinskih soba. Veragut je za svog prijatelja
pripremio dve sobe i sam se pobrinuo za njihovo ureenje, sam je rasporedio
nametaj i mislio na sve, poev od slika po zidovima do izbora knjiga na
polici. Iznad kreveta je visila stara, izbledela fotografija, smena i
dirljiva slika iz internata, snimljena sedamdesetih godina. Gostu je ona
odmah zapala za oko, pa se pribliio da je osmotri.
Bogo moj viknu iznenaen pa to smo mi kao esnaestogodinjaci! Mladiu,
zaista si dirljiv. Nisam je video pundh dvadeset godina.
Veragut se smekao.
Znao sam da e te obradovati. Nadam se da e nai sve to ti treba. Hoe
li se odmah raspakovati?
Burkhard sede na jedan od kabastih brodskih kofera iji su uglovi bili
optoeni bakrom i zadovoljno se osvrnu oko sebe.
Prijatno je ovde. A gde si se ti smestio? U susednim prostorijama? Ili
gore?
Slikar se igrao rukom jedne kone torbe.
Ne ree ovla. Ja sad stanujem preko, kraj ateljea. Tamo sam neto
dozidao.
Pokazae mi to kasnije. Ali. da li tamo i spava?
Veragut ostavi torbu i okrenu se.
Da, spavam tamo.
Prijatelj je utao i razmiljao. Zatim se maio depa, izvukao otud veliki
sveanj kljueva i zazveckao njima.
Cuj, hajde da poneto raspakujemo. Ti bi mogao da ode po deaka, njega e
to obradovati.
Veragut urno ode i ubrzo se vrati sa Pjerom.
Ima lepe kofere, ika Oto, ja sam ih ve zagledao. I tolike nalepnice na
njima! Neke sam proitao. Na jednoj pie Penang. Sta znai to: Penang?
To je grad u Indokini u koji povremeno odlazim. Pazi, otvori sad ovaj
ovde.
Pruio je detetu pljosnati ozubljeni kljui da sam otvori brave na jednom
od kofera. im je poklopac odignut, prvo to je palo u oi bila je obrnuto
poloena i od arenog malajskog prua ispletena plitka korpa kad su je
izvadili i oslobodili papira, u njoj su se meu hartijama i krpama nalazile
najlepe, najfantastinije koljke kakve se mogu kupiti po egzotinim lukim
gradovima.
Pjer je dobio koljke na dar i zanemeo od sree, iza toga je sledio jo i
veliki slon od ebanovine i kineska igraka sa grotesknim pokretnim drvenim
figurama, a naposletku svitak kineskih slikovnica jarkih, blistavih boja
punih boanstava, avola, kraljeva, ratnika i zmajeva.
Dok se slikar zajedno sa deakom divio svim tim stvarima, Burkhard je
raspakovao konu torbu, rasporedivi po spavaoj sobi papue, rublje, etke
i slino. Zatim se vratio u sobu onoj dvojici.
Tako izjavi ilo za danas je dosta rada. Vreme je da se uiva. Da li
bismo mogli da odemo do ateljea?
Pjer die pogled i ponovo je, kao u asu kada su kola stigla, zaueno
posmatrao oevo radosno, uzbueno i podmlaeno lice.
Kako si mi veseo, tata! ree zadovoljno.
Jesam klimnu glavom Veragut. Prijatelj, meutim, upita:
Zar tata inae nije veseo?
Pjer je zbunjeno gledao as jednog, as drugog.
Ne znam izusti snebivljivo. Ali se odmah zatim opet nasmeja i odluno
izjavi: Zaista, jo nikad nisi bio tako veseo.
irjei ui,ica sa K.orpom i sKoijKama. uto tmrknard uhvati prijatelja pod ruku
i izie s njim. Ovaj ga je preko parka odveo do kue s ateljeom.
Da, ovo je dograeno utvrdio je na prvi pogled. Ubotalom, izgleda veoma
lepo. Kad si to podigao?
 Pre tri godine, ini mi se. Atelje je sad takoe prostraniji.
Burkhard se osvrnu oko sebe.
Jezero je nenadmano! Da proplivamo veeras po njemu. Lepo ti je ovde,
Johane. Ali sad bih da vidim atelje. Ima li tu novih slika?
Ne mnogo. Ali mora da pogleda jednu koju sam tek prekjue zavrio.
Mislim da je dobra.
Veragut otkljua vrata. Visoka radna prostorija bila je sveano ista, pod
svee oriban i sve je bilo raspremIjeno. Na sredini se nalazila nova slika.
Oni su utke zastali pred njom. Vlano hladna, lepljiva atmosfera tmurnog
kinog jutra bila je u sutoj suprotnosti sa blistavom svetlou i vrelim,
suncem zasienim vazduhom koji su dopirali kroz vrata.
Dugo su posmatrali gotovo delo.
Je li to poslednja slika koju si napravio?
Da. Tu jo mora doi drugi okvir, inae na njoj nema vie nita da se
radi. Svia li ti se?
Prijatelji su se ispitivaki gledali u oi. Vii i snaniji Burkhard, ije
je lice odisalo zdravljem a oi bile pune topline i ivotne radosti, stajao
je kao dete pred slikarem, iji je pogled bio otar i strog, a lice umorno
pod prerano osedelom kosom.
Moda je to tvoja najbolia slika ree gost zamiljeno. Video sam i one u
Brislu, a i dve u Parizu. Ne bih verovao, ali ti si za ovih nekoliko godina
jo napredovao.
To mi je drago. I meni se ini da je tako. Bio sam prilino marljiv, a
katkad pomislim da sam ranije zapravo bio samo amater. Kasno sam nauio kako
treba uistinu raditi, ali sad sam ovladao tim nainom. Vie od
toga verovatno ne mogu postii. Neu moi da napravim nita bolje od ovoga.
Shvatam. Meutim, stekao si dovoljno slave, ak se i na naem starom
prekookeanskom parobrodu govorilo o tebi, pa sam bio istinski ponosan. Kako
ti prija slava? Raduje li te?
Ne bih mogao rei da me raduje. Jednostavno nalazim da je to u redu. Ima
moda dvojica, trojica, etvorica ivih slikara koji su verovatno vei i
mogu da daju vie od mene. Nikad sebe nisam ubrajao meu velikane
slikarstva, a to to literati kau o tome samo je puko naklapanje. Polaem
pravo na to da me uzimaju ozbiljno i zadovoljan sam to je to tako. Sve
ostalo je novinska slava, ili pitanje novca.
No, da. Ali ta si mislio da kae sa "velikanima slikarstva"?
Mislio sam na kraljeve i kneeve. Ljudi naeg kova doteraju do generala
ili ministra, ali tu je granica. Vidi li, mi ne moemo nita do li da
budemo pregaoci i da prirodu shvatimo to je mogue ozbiljnije. Kraljevi su,
meutim, braa i drugovi prirode, oni se igraju s njom i mogu da
stvaraju tamo gde mi samo podravamo. Kraljevi su, naravno, retki, u sto
godina se pojavi jedan.
Hodali su goredole po ateljeu. Traei rei, slikar je netremice gledao u
pod, prijatelj je iao uz njega i pokuavao da sa Johanovog mrkog,
suvonjavog, koatog lica proita njegove misli.
Na vratima susedne prostorije Oto zastade.
 Otvori mi sad ova vrata zamoli hteo bih da vidim sobe. I daj mi, molim
te, cigaru.
Veragut otvori vrata. Proavi kroz sobe bacie pogled i u susedne
prostorije. Burkhard pripali cigaru. Uao je u prijateljevu malu spavau
sobu, osmotrio njegov krevet i paljivo razgledao nekoliko skromnih
prostorija, u kojima se posvuda nalazio pribor za slikanje i za puenje. Sve
je to delovalo gotovo oskudno i odisalo radom i askezom, otprilike kao mali
stan siromanog, vrednog neenje.
Tu si se, dakle smestio? upita bezlinim glasom. Ali video je i osetio
sve to se ovde zbilo proteklih godina. Sa zadovoljstvom je uoio predmete
koji su ukazivali na to da se domain bavi sportom, gimnastikom i jahanjem,
ali se snudio to nigde nije bilo znakova udobnog ivota, komfora i
prijatne dokolice.
Posle toga ponovo se vratie slici. Dakle tako su nastale slike koje su se
na svim izlobama i u svim galerijama nalazile na poasnom mestu i plaale
se suvim zlatom nastale su u ovim prostorijama koje su znale samo za rad i
odricanje, u kojima nije bilo nieg sveanog, nieg nekorisnog, nikakvih
drangulija i sitnica, kojima nije provejavao miris cvea i vina, niti bilo
ega to bi podsealo na ene.
Iznad uzanog kreveta bile su dve ekserima privrene, neuokvirene
fotografije, na jednoj je bio mali Pjer, na drugoj Oto Burkhard. Ovaj je
odmah uoio lo amaterski snimak koji ga je prikazivao sa tropskim lemom na
glavi, u pozadini se videla veranda njegove kue u Indiji, a u visini prsa
slika se rasplinula u mistinim belim linijama, jer je svetlost bila pala na
fotografsku plou.
Atelje je sad veoma lep. Uopte si u svemu postao veoma marljiv. Prui mi
ruku, mladiu, drago mi je to te opet vidim! Ali sad sam umoran, pa u se
povui za jedan as. Hoe li posle doi po mene, da bismo otili na
kupanje ili u etnju? U redu, hvala. Ne, ne treba mi nita, za jedan sat
opet u biti ol rajt. Do vienja!
Laganim korakom se udaljavao ispod drvea pratei ga pogledom, Veragut je
uoio da njegova pojava, njegov hod i svaki nabor njegove odee odaju
sigurnost i spokojnu ivotnu radost.
Burkhard je za to vreme, dodue, iao u pravcu zamka, ali je proao kraj
svojih soba, popeo se stepenicama i zakucao na vrata gospoe Veragut.
Smetam li, ili mogu malo da vam pravim drutvo?
Ona ga pusti unutra i nasmei se, a njemu se kratki, retkl osmeh na tom
odlunom, ozbiljnom licu uinio udno bespomoan.
Ovde u Roshaldeu je divno. Obiao sam park i jezero tamo preko. A kako je
tek Pjer porastao! Zbog tog zgodnog momia gotovo da se kajem to sam
neenja.
Dobro izgleda, zar ne? Nalazite li da lii na moga mua?
Da, malo. U stvari, vie nego malo. Nisam poznavao Johana kad je bio tog
uzrasta, ali se prilino dobro seam kako je izgledao sa jedanaestdvanaest
godina. Uostalom, on mi deluje premoren. Kako? Ama ne, govorim o Johanu. Da
li je mnogo radio u poslednje vreme?
 Cini mi se da jeste odvrati ona mirno. On retko govori o svom radu.
Sta slika sad? Pejzae?
esto radi u parku, obino sa modelima. Jeste li videli njegove slike?
Jesam, one u Brislu.
Zar je izlagao u Brislu?
Dabome, mnotvo slika. Poneo sam sobom katalog. Hteo bih, naime, da kupim
jednu od slika, pa bih eleo da ujem vae miljenje.
On joj prui svesku i prstom pokaza malu reprodukciju jedne slike. Ona je
osmotri i poe da prelistava knjiicu, a zatim mu je vrati.
Moraete se snai sami, gospodine Burkhard, ne poznajem tu sliku. Mislim
da je prolog leta naslikao u Pirinejima i da je nije drao ovde.
Posle krae stanke, ona skreui razgovor nastavi:
Lepo je od vas to ste darivali Pjera. Hvala vam.
Oh, to su sitnice. Ali dozvolite mi da i vama za uspomenu poklonim neto
iz Azije. Hoete H? Doneo sam neke tkanine, hteo bih da vam ih pokaem i da
vi izaberete ta vam se bude svidelo.
Polo mu je za rukom da, uprkos njenoj utivoj uzdranosti, raspali
isplaniranu aljivu raspravu i da raspoloi tu krajnje zatvbrenu enu. Iz
svoje riznice doneo
joj jc pune rukc indijskih tkanina, rairio pred njoni malajski batik i
rukom tkana platna, preko naslona stolica prebacio je ipke i svilu,
avrljao je i priao gde je video i cenkajui se budzato kupio pojedine
tkanine, izlaui tako ceo jedan veseli, aroliki mali bazar. Pitajui je za
miljenje kaio joj je razne ipke preko ruku i objanjavajui joj nain
izrade naveo je da razastre najlepe komade, da ih osmotri i opipa, da ih
hvali i naposletku zadri.
Nemojte, molim vas nasmeja se ona na kraju ne bih elela da vas dovedem
do prosjakog tapa. Zaista ne mogu da zadrim sve ovo za sebe.
Bez brige uzvrati joj on smejui se takoe. Nedavno sam zasadio jo est
hiljada kauukovih stabala. pa sam na najboljem putu da postanem truli
bogata.
Kada je Veragut doao po njega. zatekao ih je u vedrom askanju. Iznenadio
se to mu je ena postala tako brbljiva i, poto je bezuspeno pokuavao da
i sam uestvuje u razgovoru, stao da se divi poklonima.
Okani se toga, to su enske stvari dobaci mu prijatelj. Hajdemo sad na
kupanje!
Njih dvojica napustie zamak.
Tvoja ena zaista ne izgleda nimalo starija otkako sam je poslednji put
video izjavi Oto uz put. Upravo se pokazala veoma raspoloena. Prema tome,
kod vas je sve u redu, zar ne? Nedostaje samo jo veliki sin. ta on radi?
Slikar slegnu ramenima i nabra obrve.
Videe ga, treba da stigne ovih dana. Pisao sam ti o tome jednom
prilikom.
Odjednom se zaustavi, nae prijatelju i zagledavi mu se otrim pogledom
pravo u oi, tiho ree:
Sve e videti, Oto. Ne oseam potrebu da govorim o tome. Videe. Budimo
raspoloeni, stari moj, dok si tu! Hajdmo sad do ribnjaka hteo bih da se
takmiim s tobom kao u vreme kada smo bili deaci.
Vai klimnu glavom Burkhard, koji kao da nije zapaao Johanovu nervozu.
Ti e pobediti, to ti nekad nije uvek polazilo za rukom. iva alost, ali
ja sam pomalo pustio stomak.
Sputalo se vee. Jezero se nalazilo u senci, povetarac se poigravao
kronjama drvea, a preko uzanog plavog nebeskog ostrva koje je park
ostavljao nad vodom preletali su laki Ijubiasti oblaci, svi iste vrste i
oblika, u bratskom nizu, tanki i izdueni kao vrbovo lie. Njih dvojica
stajali su pred kupalinom kuicom skrivenom meu bunjem, ija se brava
nikako nije dala otkljuati.
Da se ne petljamo! ree Veragut. Brava je zarala jer se kuica ne
koristi.
Poeo je da skida odeu sa sebe i Burkhard se povede za njegovim primerom. U
trenutku kada su spremni da zaplivaju zastali na obali i za probu umakali
none prste u mirnu, senovitu vodu, obojicu zapahnu davno minuli, slatki
daak sree iz dalekih deakih dana, pa su koji minut uivali u
predoseanju lake i prijatne jeze pri kupanju, dok im se u dui otvarala
zelena, svetla dolina mladenakih leta. Donekle zbunjeni zagazili su u vodu
i na mrkozelenoj povrini posmatrali brze titraje polukrugova.
Burkhard u to brzo zaroni u vodu.
Oh, kako je prijatno uzdahnu zadovoljno. Uostalom, obojica izgledamo
prilino dobro i, ako ne raunam svoj stomak, onda smo jo obojica naoiti
momci.
Razmahnuvi rukama, on se strese i zaroni.
Ti i ne zna kako ti je lepo! uzviknu sa zaviu. Mojom plantaom
protie najlepa reka, ali kad bih zakoraio u nju, ostao bih bez noge. Puna
je prokletih krokodila. A sad napred, za veliki pehar
Roshaldea. Plivaemo do stepenica i opet nazad. Jesi li spreman? Jedan.
dva. tri!
Otisnue se uz um vode, nasmejana lica i umerenim fempom, ali je dah iz
mladih dana jo lebdeo oko njih pa su uskoro poeli da se takmie ozbiljno,
napregnuta lica, blistavih oiju, miice su im u irokom zamahu svet
lucavo izranjale iz vode. Istovremeno su stigli do stepcnica istovremeno se
odbili od njih da bi se urno vraali istom stazom, a tada je slikar sa
nekoliko snanih zamaha stekao prednost i stigao na cilj neto pre.
Stajali su u vodi diui duboko, trljali oi i zadovoljno se i utke
smekali jedan drugome, pa se obojici uinilo da su tek sad opet uspostavili
staro drugarstvo i da tek sad meu njima iezava mali, fatalni jaz izazvan
gubitkom navika i dugim rastankom.
Poto su se obukli, sedeli su svei, ispunjeni prisnim oseanjima jedan kraj
drugoga na plitkim kamenim stepenicama koje su se sputale do jezera.
Pogleda uperena u tamnu povrinu vode, koja se s one strane ovalnog zaliva
zaklonjenog ibljem ve gubila u mrkom sutonu, sladili su se vrstim
svetlocrvenim zrnima treanja koje im je sluga bio dodao u mrkom papirnom
omotu, iekujui laka srca da se spusti vee, dok ih je sunce na zalasku
kroz stabla obasjavalo kosim zracima i na krilima vilinih konjica palilo
zlatne plamike. Vie od jednog asa askali su bez predaha i razmiljanja o
vremenu provedenom u internatu, o uiteljima i tadanjim kolskim drugovima,
i ta je ko od njih postao.
Boe zausti Oto Burkhard spokojnim i sveim glasom koliko je vremena od
tada prolo! Zna li se ta je bilo sa Metom Hajleman?
Oh da, Meta Hajleman! upade Veragut ustro. Bila je doista lepa
devojka. Svi moji podmetai za pisanje bili su puni njenih portreta koje
sam za vreme asova nastave kriom crtao po upijaima. Nikad mi nije uspelo
da joj nacrtam kosu. Sea li se, nosila je skupIjenu nad uima u obliku
dva pua.
Zna li to o njoj?
Ne. Kada sam se po prvi pui vratio iz Pariza, bila je verena s nekim
advokatom. Sreo sam na ulici njenog brata i seam se koliko sam bio besan na
sebe to sam smesta pocrveneo i to sam uprkos brkovima i pariskoj
prekaljenosti sam sebi izgledao kao ae. Smetalo mi je jedino to se zvala
Meta! Oduvek mi je to ime bilo mrsko.
Burkhard je sanjarski odmahnuo okruglom glavom.
Nisi bio dovoljno zaljubljen, Johane. Za mene je Meta bila divna, po meni
je mogla da se zove i Eulalija, ja bih za jedan njen pogled iao i u vatru.
Oh, bio sam i ja prilino zaljubljen. Jednom kad sam se vraao sa naeg
redovnog izlaska u pet asova namerno sam zakasnio, bio sam sam i nisam
mislio ni na ta drugo na ovom svetu ve samo na Metu, pa mi je stoga bilo
savreno svejedno to u po povratku biti kanjen ona mi je dola u susret
kod onog okruglog zida.
JIla je pod ruku sa jednom prijateljicom i kada sam odjednom pomislio kako
bi bilo da umesto te glupae mene dri pod ruku, tako mi se zavrtelo u glavi
i toliko sam bio smeten da sam neko vreme stao, oslonivi se na zid, a kada
sam se naposletku vratio, kapija je, naravno, ve bila zakljuana, morao sam
da zvonim i da za kaznu odsedim jedan sat u zatvoru.
Burkhard se nasmeio pomislivi da su se prilikom njihovih retkih susreta
obojica vie puta setili Mete. U prvoj mladosti su sa puno lukavstva i
brino uzajamno krili svoju Ijubav, i tek poto su prole godine i oni zali
u muevno doba, povremeno bi otkrili svoja oseanja i razmenjali neke male
doivljaje. Pa ipak je tu i danas jo bilo nekih tajni. Oto Burkhard se
upravo setio da je tada mesecima drao uza se i oboavao jednu Metinu
rukavicu koju je bio naao, zapravo ukrao nekom prilikom, a da njegov
prijatelj do dananjeg dana nije za to znao. Razmiljao je da li da mu sad
oda i tu zgodu, ali naposletku se samo eretski nasmeio i utao. Dopalo mu
se da tu poslednju malu uspomenu i nadalje zadri za sebe.
TRECE POGLAVLJE
Burkhard se udobno zavalio u utoj stolici od pletenog prua, sa irokim
panama eirom zabaenim na teme itao je neki asopis i puio sedei u
svetlom, suncem obasjanom venjaku na zapadnoj strani kue u kojoj se nalazio
atelje, a nedaleko od njega je Veragut ispred slikarskih nogara uao na
niskoj stolici na rasklapanje. Crte sa likom itaa je bio gotov, krupne
mrlje bojom bile su nanete sigurnom rukom, pa je sad radio lice. Cela slika
je svojim svetlim, lakim, osunanim a ipak umerenim tonovima odisala
radou. Provejavao je prodoran miris uljanih boja i dima havana cigare,
skrivene u zelenilu ptice su putale tanke, podnevnom egom priguene krike
i cvrkutale sanjivo. Pjer se sklupao na podu sa velikom geografskom kartom
ispred sebe i tankim kaiprstom crtao po njoj zamiljena putovanja.
Nemoj da zaspi! opomenu ga slikar. Burkhard, smejui se, zatrepta oima
i zatrese glavom.
Pjer, gde se sad nalazi?
Cekaj da proitam pouri Pjer sa odgovorom i poe da srie neki naziv sa
karte. Evo me u Lu. . U Luc. . . u Lucernu. Ima tu neko jezero ili
more. iko, da li je to vee jezero od naeg?
Mnogo je vee! Dvadeset puta vee! Jednom bi trebalo da ode tamo.
Hou. Kada budem imao auto, odveu se u Be, i X Lucern, i na Severrio
more, i u Indiju tamo gde je tvoja kua. Hoe li tada biti kod kue?
Svakako, Pjer. Kad god mi dou gosti, ja sam kod kue. Poi emo tada do
mog majmuna koji se zove Pendek i kus je nema rep, ali zato ima snenobele
zaliske. Poneemo puke pa emo se amcem otisnuti na reku i odstreliti
krokodila,
Pjer se zadovoljno klatio viljastim gornjim delom lela. ika je produio
priu o svojoj krevini usred malajske praume, govorio je tako zanimljivo i
dugo da se malian naposletku umorio i vie nije bio u stanju da prati
njegove rei. Rasejano je prouavao svoju kartu, ali je njegov otac utoliko
paljivije sluao askanje svog prijatelja, koji je sa zadovoljstvom i ovla
govorio o radu i lovu, o izletima na konjima i sa amcima, o Ijupkim selima
sa kolibama od bambusove trske, o majmunima, apljama, orlovima i leptirima,
otkrivajui svoj tihi ivot u tropskoj umi i daleko od sveta tako
primamljivo i prisno, da se slikaru uinilo da mu se kroz malu pukotinu
prua pogled na bogatu, slikovitu, blaenu rajsku zemlju. Sluao je o tihim,
velikim rekama u prautni, o gustiu paprati visokih kao stabla i prostranim
nizinama po kojima se leluja lalangtrava oveje visine, sluao je o
veerima bujnih boja na obali mora, o koralnim ostrvima i plavim vulkanima,
o neobuzdanim, besomunim kiama i ognjenim burama, o sanjarenju i spokojnom
razmiljanju u vrele dane na irokim, senovitim verandama belih kuica
plantaera, o vrevi po ulicama kineskih gradova i o veernjim asovima
odmora koje Malajci provode kraj plitkih, kamenom okruenih malih jezera
ispred damija.
Veragut je, kao to je to i ranije inio ponekad, matao o dalekoj
postojbini svog prijatelja, a da nije ni slutio da su oseanja enje i tihe
udnje koja bi ga obuzimala upravo odgovarala Burkhardovim skrivenim
namerama. Nisu ga mamili samo sjaj tropskih mora i ostrva, ni obilje uma i
reka, ili arenilo polunagih Ijudi prirode izazivajui u njemu oaravajue
slike. Mnogo vie je udio za tim dalekim i spokojnim svetom u kome bi
njegove patnje, brige, borbe i liavanja morali postati tui,
daleki i naposletku izbledeti, tanio bi mu sa due spale stotine malih
svakodnevnih optereenja, a prihvatila bi ga jedna nova, ista atmosfera bez
krivice i patnji.
Popodne je odmicalo i senke su promicale. Pjer je ve odavno otrao,
Burkhard je postepeno umukao i naposletku zadremao, a slika je bila bezmalo
gotova i slikar je za koji trenutak sklopio umorne oi, spustio ruke i
nekoliko minuta skoro bolnom usrdnou uvlaio u sebe duboku, suncem
protkanu tiinu toga asa, uivajui u blizini svoga prijatelja, u
umirujuem zamoru nakon uspenog rada i u obamrlosti oputenih ivaca. Pored
zanosa predanog i bespotednog rada ti trenuci umornog oputanja, slini
smirenom stanju vegetativnog dremea izmeu sna i jave, ve su odavna za
njega predstavljali najvee zadovoljstvo i utehu. Tiho se digao da ne
probudi Burkharda i paljivo odneo platno u atelje. Skinuo je slikarsku
bluzu, oprao ruke i u hladnoj vodi okupao pomalo zamorene oi. etvrt asa
kasnije ponovo je iziao i za trenutak se paljivo zagledao u lice usnulog
prijatelja, a zatim ga je probudio zvidukom koji su jo pre dvadeset i pet
godina ugovorili kao tajni signal i znak raspoznavanja.
Mladiu, ako si se naspavao poe da ga bodri mogao bi mi jo malo
priati kako je tamo kod tebe, budui da sam te pored rada sluao samo sa
pola uva. Pomenuo si i neke fotografije, ako ih ima uza se, mogli bismo ih
pogledati.
Svakako, hajde, poi sa mnom!
Oto Burkhard je ve nekoliko dana iekivao taj trenutak. Dugi niz godina mu
je bila elja da Veraguta jednom domami k sebi u Istonu Aziju i da ga neko
vreme zadri kod sebe. Ovog puta, smatrajui da je to poslednja prilika,
pripremao se promiljeno i planski. Cim bi se njih dvojica udobno smestili u
Burkhardovoj sobi, askajui pri veernjoj svetlosti o Indiji, Burkhard je
iz svog kofera vadio uvek nove i nove albume i mape sa fotografijama. Slikar
se oduevljavao i divio tom obilju, dok je Burkhard bio uzdran i pravio se
da tim slikama
ne pndaje nikakvu naroitu vrednost, ali je u sebi kriom veoma napeto
iekivao kakvo e biti njihovo dejstvo.
Prekrasnih li snimaka! uzviknu Veragut razdragano. Jesi li ih sve sam
snimio?
Delimino da odvrati Burkhard suvo a neke su delo mojih tamonjih
poznanika. Hteo sam da bar nasluti kako je to otprilike kod nas.
Izgovorio je to ovla i toboe ravnoduno slagao slike na gomilu. Veragut ni
izdaleka nije mogao da nasluti kako je brino i mukotrpno sastavio tu
zbirku. Nedeljama je kod njega boravio neki mladi engleski fotograf iz
Singapura, a kasnije i jedan Japanac iz Bangkoka, njih dvojica su od mora do
najdubljih uma, u vidu izleta i manjih putovanja obili i snimali sve to
je bilo iole lepo i panje dostojno, a zatim su sve te snimke razvili i
kopirali krajne briljivo. Burkhardu su sluili kao mamac, pa je sa dubokim
uzbuenjem posmatrao kako mu prijatelj sve vie zagriza, kako ih upija u
sebe. Pokazivao mu je slike kua, ulica, sela, hramova, slike basnoslovnih
Batu peina kod Kuala Lumpura i prekrasnih divljih brda od tronog krenjaka
i mermera u okolini Ipoka, a kada je Veragut jednog trenutka upitao da li
moda ima i snimke uroenika, iznosio mu je i slike Malajaca, Kineza,
Tamila, Arapa i Javanaca, zatim nagih atletski graenih lukih kulija,
suvonjavih starih ribara, lovaca, seljaka, tkaa, trgovaca, lepih, zlatom
iskienih ena, grupe crnpuraste dece, ribara sa mreom, sakija sa minuama
koji sviraju na nosnim sviralama i igraica sa Jave, prekrivenih tekim
srebrnim nakitom. Raspolagao je i snimcima svih vrsta palmi, sonih
krupnolisnatih stabala pisanga, snimcima pojedinih kutaka u praumi sa
hiljadama vrsta puzavica, zatim svetih lugova oko hramova i jezeraca sa
kornjaama, pa vodenih bivola na movarnim pirinanim poljima, pitomih
slonova pri radu i divljih koji su se igrali u vodi i trubili diui surle
ka nebu.
Slikar je uzimao u ruke sliku za slikom. Mnoge je, posle kratkog pogleda
sklonio na stranu, uporeujui ih reao je jedne uz druge, pojedine figure i
likove po
smatrao jc veoma paljivo kro otvor savijene ake. Kod mnogih snimaka pitao
je u koje doba dana su snimljeni. odmeravao duinu senki i sve je dublje i
zamiljenije tonuo u posmatranje.
Sve bi se to moglo slikati promrmlja u jednom trenutku odsutno. Dosta!
uzviknu najzad odahnuvi. Mora mi jo mnogo toga ispriati. Kako je lepo
to si sad kraj mene! Ponovo gledam sve drugim oima. Hajde da
proetamo jo jedan sat, hteo bih da ti pokaem neto lepo.
Zivahan i osloboen svakog zamora povukao je Burkharda za sobom i proetao s
njim jednim delom seoskog puta u pravcu polja i u susret kolima natovarenim
senom. Naslaivao se toplim zasienim mirisom sena koji ga podseti na davna
vremena.
Sea li se leta nakon mog prvog semestra na akademiji upita
smejui se kada smo zajedno bili na selu? Tada sam slikao seno i nita osim
sena, pamti li? Dve nedelje sam se iz petnih ila trudio da naslikam
nekoliko stogova sena na planinskom proplanku, ali mi nikako nije polazilo
za rukom, nikako da pogodim tupu, mutnu sivkastu boju sena! I kada sam je,
najzad, ipak pogodio nije bila ba preterano utanana, ali sam saznao da je
treba napraviti od meavine crvenog i zelenog bio sam tako srean da sam
samo jo seno video oko sebe. Oh, kako je lepo to prvo isprobavanje,
traganje i nalaenje!
Po meni, ovek nikada ne prestaje da ui ree Oto.
Naravno. Ali stvari koje me sad mue nemaju veze sa tehnikom. Zna
li da mi se poslednjih godina sve ee dogaa da me neki prizor
odjednom podseti na deake dane. Tada mi je sve izgledalo drugaije, pa
bih eleo da neto od toga mogu da naslikam danas. Za koji tren katkad opet
pronalazim onaj neobini sjaj. ali to nije dovoljno. Imamo mnoge dobre
slikare, fine i oseajne Ijude koji slikaju svet onako kako ga vidi
mudri, uljudni i skromni stari gospodin. Ali nemamo nijednog
koji ga slika kao to ga vidi krepki, vlastoljubivi, rasni momak, a oni koji
to ipak pokuaju mahom su loe zanatlije.
Zanet mislima, otkinuo je na rubu polja crvenkastomodru udoviicu i
netremice se zagledao u nju.
Jesam li ti dosadan? upita kao da se trgao iz sna i nepoverljivo ga
pogleda.
Oto mu se utke nasmei.
Eto vidi nastavi slikar jedna od slika koju bih eleo da naslikam je
bukel poljskog cvea. Treba da zna, moja majka je umela da pravi bukete
kakve vie nikad nisam viao, ona je u tome bila upravo genijalna. Bila je
kao dete i gotovo uvek je pevuila, gazila je lako i nosila velike mrke
slamnate eire. U snu je uvek viam tako. Hteo bih jednom da naslikam buket
poljskog cvea kakav je ona volela: udoviice i hajduke trave i sitni
ruiasti ladole, a meu njima nekoliko finih trava i klas zelenog ovsa.
Stotine takvih buketa sam donosio kui, ali nijedan nije bio ono pravo
naime, treba da sadri sve mirise i da bude kao da ga je ona napravila.
Tako, na primer, nije volela belu hajduku travu, uzimala je samo fine,
retke primerke sa Ijubiastim prelivom, po celo poslepodne birala bi
izmeu hiljade trava dok bi se odluila za jednu od njih. . Oh, ne mogu ti
to objasniti, ti to ne razume.
Razumem veoma dobro klimnu Burkhard.
Eto, ponekad pola dana mislim na taj buket od poljskog cvea. Tano znam
kakva bi ta slika trebalo da bude. Ne kao dobro poznati deli prirode,
kako bi je video dobar posmatra i kako bi je uprostio dobar i britki
slikar, jo manje da bude sentimentalna i Ijupka kao to bi je napravio
takozvani zaviajni slikar. Morala bi da bude sasvim naivna, kakvu je vide
darovita deca, nestilizovana i veoma jednostavna. Slika u magli sa ribama
koja stoji u ateljeu suta je suprotnost takvoj slici ali treba umeti i
jedno i drugo. Oh, hteo bih da slikam jo mnogo toga, veoma mnogo!
Skrenuo je na uzani poljski puteljak koji je blagom uzbrdicom vodio do
okruglog, pitomog breuljka.
Sad pazi! upozori ga ustro i kao lovac ispitivaki stade da motri sve
oko sebe. im stignemo do gore! To u slikati ove jeseni.
Stigoe na uzviicu. S one strane je olistali umarak osvetljen kosim
veernjim zracima plenio pogled koji se, naviknut na slobodna prostranstva
livada, sporo probijao kroz drvee. Jedna staza je vodila ispod visokih
bukvi, pod njima se nalazila mahovinom obrasla klupa i sledei stazu pruao
se pogledu slobodni prolaz mimo klupe, idui tamnom putanjom meu kronjama
otvaralo se svee i blistavo daleko prostranstvo, dolina obrasla bunjem i
vrbama, treperei modrozeleno vijugala je tuda reka, a sasvim u daljini se
niz breuljaka gubio u nedogled.
Veragut upre prst u predeo pred njima.
Eto, to u naslikati im se bukve odenu u areno ruho! A na klupu u
staviti Pjera u senci, tako da se pored njegove glave prua pogled dole na
dolinu.
Burkhard je utao i sluajui prijatelja srce mu se ispuni saaljenjem. "U
stvari hoe da me slae!" pomislio je i kriom se nasmeio. "Kako mi samo
govori o svojim planovima i radovima! Ranije to nikada nije inio. Ba kao
da revnosno eli da nabraja sve to mu jo prua malo zadovoljstva i to ga
moe pomiriti sa ivotom." Prijatelj ga je poznavao dobro i nije hteo da mu
na taj nain izie u susret. Znao je da nee potrajati dugo i Johan e
odbaciti od sebe sve to se godinama nagomilalo u njemu i osloboditi se sada
ve nepodnoljivog utanja. Stoga je u iekivanju, naoko ravnoduan koraao
kraj njega, a zapravo tuno iznenaen to je tako nadmoan ovek podetinjio
u nesrei i zavezanih oiju i ruku prolazi kroz trnje.
Vrativi se u Roshalde i raspitujui se za Pjera, uli su da se sa gospoom
Veragut odvezao u grad da doeka gospodina Alberta.
cetvrto poglavlje
Albert Veragut je plahovito hodao tamoamo po sobi u kojoj je bio klavir. Na
prvi pogled je izgledalo da lii na oca jer je imao njegove oi, ali zapravo
je mnogo vie liio na majku, koja ga je pratila nenim i paljivim
pogledom, oslonjena na klavir. Prolazei ponovo kraj nje, ona zadra sina
uhvativi ga za ramena i okrenu njegovo lice k sebi. Preko iroka, bleda
ela pao mu je uperak plave kose, oi su mu se arile u deakom uzbuenju,
a punaka, zgodna usta gnevno iskrivila.
Ne, mama povika estoko i izvi se iz njenih ruku i sama zna da ne mogu
da odem k njemu. To bi bila besmislena komedija. On zna da ga mrzim, kao to
i on mene mrzi, pa ma ta ti rekla.
Mrnja! povika ona umereno strogo. Okani se takvih rei koje sve
iskrivljuju! On ti je otac, bilo je vreme kada ste se voleli. Zabranjujem ti
da govori tako.
Albert zastade i oko mu sevnu upirui pogled u majku.
Moe mi, naravno, zabraniti rei, ali ta se time menja? Da li bi moda
trebalo da mu budem zahvalan? Upropastao ti je ivot, a meni ogadio dom, na
lepi, vedri, zanosni Roshalde pretvorio je u mrsko i odvratno mesto. Ja sam,
majko, tu rastao, ponekad svake noi sanjam ovdanje stare sobe i hodnike,
vrt i tale, golubarnik. Nemam drugog doma koji bih mogao da volim, da o
njemu sanjam i za njim eznem. A sada moram da ivim na
fstrani, ak ni o raspustu ne mogu da dovedem nekog prijatelja jer ne bih
hteo da vidi kakav ivot mi ovde vodimo! I ko god se upozna sa mnom i uje
moje ime, odmah udari u slavopojke mom slavnom ocu. Oh, majko, vie bih
voleo da nemamo ni oca, ni Roshalde, da smo siromani i da ti ije, ili
daje asove, a da ti ja pomaem zaraujui novac.
Majka poe za njim i natera ga da se smesti na stolicu, a ona mu sede na kol
ena i zagladi rukom razbaruenu kosu.
Tako ree svojim mirnim, dubokim glasom, iji je zvuk za njega
znaio dom i utoite sad si mi rekao sve. Ponekad je dobro da se sve
isfae. Valja poznavati stvari koje ovek mora da podnosi. Ali nemojmo
uzburkati to to boli, dete moje. Ti si ve sada moga rasta, uskoro e
biti ovek i to me ispunjava radou. Ti si moje dete, to e i ostati, ali
vidi, usamljena sam i imam razne brige, stoga mi je potreban pravi muki
prijatelj, a taj e biti ti. Svirae sa mnom u etiri ruke i etati po
vrtu, vodie rauna o Pjeru, pa emo prijatno provesti raspust. Ali nemoj
dizati galamu i jo vie oteavati moj poloaj, jer e me naterati da
smatram da si jo upola dete i da e dugo potrajati dok najzad steknem
mudrog prijatelja kakvog sam tako eljna.
Da, majko. Ali zar moramo uvek utati o svemu to nas ini nesrenim?
 Tako je najbolje, Alberte. Nije lako, i od dece se to ne moe ni traiti.
Ali je najbolje. . . Hoemo li sad odsvirati neto?
Veoma rado. Betovena, drugu simfoniju. voli li je?
Tek to su poeli svirati, lagano se otvorie vrata, Pjer mugnu u sobu i
sede na nisku stoliicu da slua. Pri tom je zamiljeno posmatrao brata,
njegov potiljak i svileni sportski okovratnik, pramenove kose koji su
podrhtavali u ritmu muzike i pokrete njegovih ruku. Kako mu nije video oi,
iznenadilo ga je koliko je Albert slian majci.
]
Dopada li ti se? upita ga Albert za vreme jedne
slanke.
Pjer klimnu glavom, ali odmah zatim tiho napusti sobu. U tonu Albertovog
pitanja osetio je prizvuk kojim su se po njegovom iskustvu odrasli veinom
obraali deci. a on nije podnosio tu lanu Ijubaznost i nezgrapnu nadmenost.
Veselo, tavie s uzbuenjem, poao je da doeka velikog brata i sa velikom
radou ga je pozdravio na eleznikoj stanici. Ali taj ton nije nameravao
da prihvati.
Veragut i Burkhard oekivali su, u meuvremenu, Alberta u ateljeu, Burkhard
sa neskrivenom radoznalou, slikar u nervoznoj nedoumici. Prolazna vedrina
i priljivost iezli su im je uo za Albertov dolazak.
Zad dolazi neoekivano? upita Oto.
Mislim da ne. Znao sam da treba da stigne ovih dana.
Iz neke kutije sa raznim sitnicama Veragut izvue neke starije fotografije.
Potraio je meu njima sliku deaka i uporedio je sa Pjerovom fotografijom.
Ovo je Albert kada je bio istih godina kao sad malian. Sea li ga se?
Oh da, prilino dobro. Slika je veoma verna. On ima mnogo od tvoje ene?
Vie negoli Pjer?
Mnogo vie. Pjer nije ni tvoj tip, a nije ni majinog kova. Uostalom, evo
ga. Ili je to moda Albert? Ne, nemogue.
Pred vratima se zaue laki koraci preko kamenih ploa i otiraa od gvoa,
neko dodirnu kvaku i pritisnu je posle kraeg dvoumljenja i ue Pjer. Kao i
obino, upitnim pogledom kruio je po prostoriji, kao da eli da se uveri da
li je dobrodoao.
Gde je Albert? upita otac.
Kod mame. Zajedno sviraju na klaviru.
Oh tako, on svira.
Ljuti li se, tata?
Ne, Pjer, lepo je to si doao. Ispriaj nam neto!
u ugieuao jotograiije i priao da ih razgleda.
Oh, pa to sam ja! A ovo? Da li je to Albert?
Da, to je Albert. Tako je izgledao kada je bio istih godina kao ti
sada.
Ja se tada jo nisam bio ni rodio. Sad je on ve odrastao i Robert ga
oslovljava sa gospodine Albert.
Zeli li i ti da odraste?
Naravno. Kad odraste sme da dri konje i da putuje, a to bih i ja
eleo. Tada vie niko nee smeti da me zove "malian" i da me utine za
obraz. Mada zapravo i ne elim da budem veliki. Stari Ijudi su esto veoma
neprijatni. Albert se takoe grdno izmenio. I kada Ijudi postanu sve stariji
i stariji, naposletku umiru. Ja bih radije ostao ovakav kakav sam, a ponekad
zaelim da umem da letim, da sa pticama kruim visoko iznad drvea i meu
oblacima. Tamo bih sve Ijude mogao da ismevam.
Zar i mene, Pjer?
Ponekad, tata. Stari Ijudi su koji put tako smeni. Mama se katkad
isprui. na stolici za leanje u vrtu i samo zuri u travu, ruke joj vise,
ona je sasvim mirna i pomalo tuna. Lepo je kad se ne mora vek neto raditi.
Zar ne bi hteo da postane neto kad poraste? Graevinar ili vrtlar, ili
moda slikar?
Ne, ne bih. Vrtlar je ve tu, a imam i kuu. Hteo bih da znam neke druge
stvari. Da razumem ta crvendai priaju meu sobom. Takoe bih voleo jednom
da vidim kako drvee pije vodu svojim korenima i kako moe toliko da
naraste. Mislim da to uistinu ne zna niko. Uitelj zna mnogo, ali sve same
dosadne stvari.
Seo je na Burkhardova kolena i igrao se kopom na njegovom kaiu.
Mnoge stvari se ne mogu znati ree Burkhard Ijubazno. Mnogo toga se
moe samo videti, pa se jednostavno moramo zadovoljiti time da je
lepo. Kada jednom bude doao k meni u Indiju, putovae tokom mnogih dana
na jednom velikom brodu, a ispred broda iz
vode neprekidno izranjaju male ribe sa staklastim krilima koje umeju da
lete. Katkad dou i ptice koje doleu sa ogromne daljine, sa nepoznatih
ostrva, pa se umorne sputaju na brod i ude to toliki strani Ijudi plove
morem. I one bi volele da nas razumeju, da nas upitaju odakle dolazimo i
kako se zovemo, ali budui da to nije moguno, samo se gledamo u oi i
klimamo glavom, a kad se ptica odmori, strese se i opet odleti daleko preko
mora.
Zar se ne zna kako se zovu te ptice?
Zna se. Ali to su imena koja su im Ijudi nadenuli, a ta one meusobno
jedna drugoj kau, to se ne moe znati.
Cika Burkhard ume divno da pria, tata. I ja bih voleo da imam prijatelja.
Albert je suvie veliki. Veina Ijudi zapravo nq shvata ta im se kae i ta
se hoe, ali ika Burkhard me odmah razume.
Jedna od devojaka iz zamka doe po malog. Bliilo se vreme veeri i
prijatelji krenue u zamak. Veragut je bio utljiv i neraspoloen. U
trpezariji mu doe u susret sin i prui mu ruku.
Dobar dan, tata.
Dobar dan, Alberte. Kako si putovao?
Hvala, dobro. Dobro vee, gospodine Burkhard. Mladi se drao veoma hladno
i utivo. Poveo je
majku ka trpezi. Za vreme veere razgovor se vodio gotovo iskljuivo izmeu
Burkharda i domaice. Povela se re o muzici.
Mogu li da vas upitam obrati se Burkhard Albertu koju vrstu muzike
najvie volite? Ja, dodue, ve odavno nisam u toku i savremene muziare
znam gotovo samo po imenu.
Mladi utivo die pogled i odgovori:
Najsavremenije je i meni poznato samo po uvenju. Ne pripadam nijednom
pravcu i volim svaku muziku ako je dobra. Najvie Baha, Gluka i Betovena.
Oh da, klasici. U nae vreme smo od njih samo Betovena poznavali neto
blie. O Gluku uopte nita nismo znali. Treba da znate, da smo se svi
vrsto drali Vag
i oe, duuaiie, Kaua smo prvi put Sluali Trislana? Bili smo kao opijeni!
Veragut se nevoljno nasmeio.
Stara kola! uzviknu oporo. Vagner je prevazien. Je li tako, Alberte?
Naprotiv, njegova dela se izvode u svim pozoritima. Ali ja o tome nemam
svoj sud.
Ne volite Vagnera?
Isuvie ga malo poznajem, gospodine Burkhard. Retko odlazim u pozorite.
Mene zanima ista muzika. a ne opera.
Ali uvertira "Majstora pevaa"! Ona vam je svakako poznata. Zar ni ona ne
vredi?
Albert se ugrizao za usnu i razmislio trenutak pre no to e odgovoriti.
Zaista ne bih mogao da prosudim. To je. kako da kaem. romantina muzika,
koja mene ne zanima.
Veragut iskrivi lice u grimasu.
Hoe li malo domaeg vina? upita da skrene razgovor.
Hvala, hou.
A ti, Alberte? au crnoga?
Hvala, tata, radije ne.
Zar si postao apstinent?
Ne, nikako. Ali vino mi ne prija. radije bih ga se odrekao.
U redu. Hoemo li da se kucnemo, Oto? iveo! Albert je produio da igra
ulogu lepo vaspitanog
mladia koji, dodue, ima odreeno miljenje, ali ga skromno zadrava za
sebe, a starijima preputa re ne da bi neto nauio, nego da ga ostave na
miru. Ta uloga mu ni najmanje nije priliila, pa se i on ubrzo oseao
krajnje nelagodno. Nije eleo da svom ocu, koga je po navici kad god je
mogao ignorisao, daje ma i najmanji povod za nekakvu raspravu.
Burkhard je utao posmatrajui sve oko sebe, i tako vie nije bilo nikoga da
sa malo dobre volje ponovo oivi razgovor za trpezom. koji je zamro u
ledenoj atmosferi.
f
Svi pourie sa jelom, posluujui jedni druge uz utiva kerebeenja,
zbunjeno se igrajui kaiicama za desert i oseajui se jadno jedva su
ekali da doe trenutak da se dignu od trpeze i raziu. Oto Burkhard je tek
u tome asu do dna due postao svestan usamljenosti i beznadene hladnoe u
kojoj su se sledili i propali brak i ivot njegovog prijatelja. Bacivi
letimian pogled na njegovo mrzovoljno otromboljeno lice, uoio je da zuri
preda se u gotovo netakniita jela, a u njegovom pogledu, s kojim se za
trenutak sukobio, video je izraz ponienosti i stida to je prijatelj otkrio
u kakvom se stanju nalazi.
Bio je to tuan prizor i odjednom mu se uini da nemilosrdno utanje,
zbunjena hladnoa i usiljenost liena i najmanje trunice humora ovih osoba
za stolom na sav glas obznanjuju Veragutovu sramotu. Tog trenutka je Oto
osetio da bi svaki dalji dan njegovog boravka ovde bio samo odvratno
produavanje tog sramnog posmatranja sa strane i muenje za njegovog
prijatelja, koji je samo jo sa gaenjem odravao nekakav privid, a vie
nije imao ni snage, ni volje da svoju bedu prikriva pred drugima. Trebalo je
to okonati.
Tek to se gospoa Veragut digla od stola, njen mu odgurnu stolicu.
Umoran sam, izvinite me, molim vas. Nemojte se ometati.
Iziavi, zaboravio je da zatvori vrata za sobom i Oto u kako polako,
tekim korakom prolazi hodnikom i silazi kripavim stepenicama.
Burkhard pritvori vrata i isprati domaicu do salona u kome je klavir jo
bio otvoren i veernji povetarac prebirao po notama.
Hteo sam da vas zamolim da jo neto odsvirate ree i sam zbunjen. Ali mi
se ini da se va mu ne osea dobro, radio je tokom celog podneva na suncu.
Ako dozvolite, pravio bih mu jo malo drutvo.
Gospoa Veragut ozbiljno klimnu glavom, ne pokuavajui da ga zadri. On se
oprosti i krenu, a Albert ga isprati do stepenica.
*
PETO POGLAVLJE
Ve se sputao sumrak kada je Oto Burkhard iziao iz trema ve osvetljen
velikim svenjakom i oprostio se od Albeta. Zastao je pod stablima kestenova
i eljno udisao osveavajui, mirisom zelenila zasieni blagi vazduh,
briui krupne kapljice znoja sa ela. Ako uopte moe bar malo da bude od
pomoi svom prijatelju, onda to mora biti u ovaj as.
Kua sa ateljeom nije bila osvetljena, a slikara nije zatekao u radionici,
niti u sporednim prostorijama. Otvorio je vrata koja su vodila prema
ribnjaku i tihim koracima se uputio u traganje oko kue. Odjednom ga je
ugledao kako sedi u stolici pletenoj od prua, podnimljen i lica zarivena
meu ake, nepokretan kao da spava.
Johane pozva ga prigueno i priavi, spusti ruku na prijateljevu oborenu
glavu.
Nije bilo odgovora. Zastao je, utao, ekao i neno prelazio rukom preko
kratke otre kose oveka utonulog u premor i bol. Povetarac je pirkao meu
drveem, inae je sve utihio u veernjem spokojstvu. Prolazili su minuti.
Onda odjednom kroz sumrak iz zamka dolete iroki zvuni talas, pimi,
otegnuti akord i odmah zatim jo jedan. Bio je to prvi takt jedne klavirske
sonate.
Slikar die glavu, paljivo skloni sa sebe ruku prijateIja i ustade. Upirui
utke pogled umornih, suvih oiju, pokua da se nasmei ali odustade, a
ukoene crte lica se malko opustie.
Hajdemo unutra ree i uini pokret rukom, kao da eli da se odbrani od
navale muzike s one strane parka.
Poao je prvi. Zaustavio se na vratima ateljea.
 Cini mi se da se nee due zadrati ovde. "Kako li sve osea!" pomisli
Burkhard. A onda
uzdranim glasom ree:
Nije u pitanju jedan dan. Mislim da u prekosutra krenuti na put.
Veragut je pipajui traio prekida. Uz laki metalni um jarko su zablistala
sva svetla u radionici.
Kad je tako, da jo ispijemo bocu dobrog vina. Pozvonivi Robertu, izdade
mu potrebni nalog. Nasred
ateljea je stajao Burkhardov novi portret, bezmalo gotov. Zastali su pred
njim i zagledali se u nj, dok je Robert pomerao sto i stolice, unosio vino i
led, pripremao cigare i pepeljare.
Dobro je, Roberte, sad imate izlaz. Sutra me nemojte buditi! Ostavite nas
sad nasamo!
Sedoe i kucnue se aama. Slikar se nemirno vrpoIjio na stolici, ubrzo se
digao i pogasio polovinu svetiljki. Zatim se svom teinom opet svalio na
svoje sedite.
Slika nije sasvim dovrena zapoe. Uzmi cigaru! Zacelo ne bi bila loa,
ali, naposletku, nije ni tako vano. Uostalom, opet emo se videti.
Izabravi jednu cigaru, paljivo joj odsee vrh i, poto je neko vreme
nervozno okretao meu prstima, opet je spusti.
Ovog puta, Oto, nisi nas zatekao u najboljem staojju. Zao mi je.
Odjednom mu se prekide glas, nagnu se na stolici, posegnu za Burkhardovim
rukama i vrsto ih uze u svoje.
Sad zna sve prostenja umorno i nekoliko suza kanu na prijateljeve ruke.
Ipak, nije bio voljan da popusti oseanjima. Uspravivi se, natera sebe da
govori pribrano, i zbunjeno ree:
Izvini! Da popijemo jo koju kapljicu! Zar nee da pui?
Burkhard uze cigaru.
Jadnie!
Pi su i puili spokojno i utke, posmatrali kako se svetlost prelama u
bruenim aama i toplim prelivima zlatnoutog vina, gledali kako se
plaviasti dim leluja po prostranoj sobi i hirovito preplie svoje niti,
povremeno bi izmenjali poglede, slobodno i otvoreno, umesto bilo kakvog
govora. inilo im se da je ve sve reeno.
Noni leptir je uz zujanje leteo po radionici i trietiri puta muklim
zvukora udario o zid. Zatim se, kao trougao od sivog somota, omamljen smirio
na tavanici.
Hoe li na jesen poi sa mnom u Indiju? upita najzad prigueno Burkhard.
Ponovo je zavladao dui muk. Leptir se polako pokrenuo. Malen i siv milio je
sve dalje, kao da je zaboravio da leti. ,
Moda ree Veragut. Moda. Moramo jo da razgovaramo.
Da, Johane. Ne bih hteo da te muim. Ali bi ipak trebalo da mi ispria
poneto. Nisam ni oekivao da e izmeu tebe i tvoje ene opet biti sve u
redu, ali.
Od samog poetka nije bilo u redu!
Nije. Ali sam se ipak prepao kad sam video da su stvari otile tako
daleko. Ovako ne moe ostati. Propae.
Veragut se nasmeja oporo.
Neu propasti, stari moj. U septembru izlaem u Frankfurtu dvanaestak
novih slika.
To je dobro. Ali dokle e to ii tako? Besmisleno je. Reci, Johane, zato
se nisi rastao od svoje ene?
Nije to tako jednostavno. Ispriau ti. Bolje j da jednom pravim
redosledom sazna sve.
Otpivi gutljaj vina, sedeo je i dalje presamien na stolici, dok se Oto
malo odmaknuo od stola.
Poznato ti je da sam od samog poetka imao polekoa sa svojom enom.
Nekoliko godina je ilo ni dobro ni loe, i tada se moda moglo jo tota
spasti. Ali ja nisam umeo da prikrivam svoje razoaranje, traei od Adele
uvek nanovo ono to mi ona nije mogla dati. Ona
nikad nije bila poletna bila je ozbiljna i kruta, mogao sam to znati
unapred. Nikad nije umela da pusti stvari da idu kako idu i da sa humorom
ili pomalo lakomisleno pree preko tekoa. Mojim zahtevima i hirovima,
mojoj neobuzdanoj enji i, naposletku, mom razoaranju suprotstavljala se
samo utanjem i strpljenjem dirljivo tiho, herojsko strpljenje kojim me je
esto znala ganuti, ali to nije bilo od pomoi ni meni ni njoj. Ako sam bio
Ijut i nezadovoljan, ona je utala i patila, a kada bih joj ubrzo zatim
priao u elji za boljim uzajamnim razumevanjem, ako bih je molio da mi
oprosti, ili bih u asovima razdraganog raspoloenja hteo da povuem svojim
zanosom i nju, ona bi opet samo utala i sve vie se zatvarala u svoju
estitu, nesavitljivu prirodu. Kada bih bio kraj nje, ona bi utala
popustljivo i bojaljivo, ispade gneva i vedra raspoloenja primala bi
podjednako ravnoduno, a kada bih otiao, ona bi svirala na klaviru za svoje
zadovoljstvo i matala o danima svog devojatva. Tako sam sve dublje padao u
nepravinost i, naposletku, vie nisam imao ta da joj dajem i kaem. Poeo
sam da bivam marljiv i postepeno nauio da se ukopam u rad kao u kakvu
tvravu.
Bilo je oigledno da se trudi da bude pribran. Hteo je da pria a ne da
optuuje, ali iz njegovih rei je ipak izbijala optuba, ili bar alba to
mu je ivot razoren, i to su mu izneverena mladenaka iekivanja, to je
osuen da doivotno vodi polovian ivot bez radosti, u sutoj suprotnosti
sa svojom istinskom naravi.
Tada sam jo katkad pomiljao da raskinem brak. Ali to nije bilo tako
jednostavno. Navikao sam na mir i rad, zazirao od same pomisli na sudove i
advokate, na prekidanje svih malih, svakodnevnih navika. Da sam tada naiao
na neku novu Ijubav, lako bih se odluio. Ali pokazalo se da sam po prirodi
trom, vie no to sam mislio. Sa setnom zaviu zaljubljivao sam se u zgodne
mlade devojke, ali to nikada nije bilo istinski duboko i sve vie sam uviao
da nijedna Ijubav ne moe ovladati mnome kao slikarstvo. Sve moje enje da
se istutnjim i zaboravim na sebe, svaka elja i svaka potreba bile su
usmerene na moj rad i do
la iukuiii luiiKin goama u moj zivot nije usio nijeono novo Ijudsko bie,
ni ena ni prijatelj. Shvatie, svako novo prijateljstvo trebalo je da
zaponem priznavanjem svoje sramote.
Sramote?! ubaci Burkhard tiho sa prizvukom prekora.
Da, sramote! Tako sam to oseao jo onda, a od tada se nita nije
izmenilo. Sramota je biti nesrean. Sramota je ako nikom ne sme da pokae
svoj ivot, ako mora neto da prikriva i zabauruje. Ali dosta o tome! Da
ti priam dalje.
Mrana pogleda je zurio u svoju au s vinom, bacio ugaenu sigaretu i
produio.
U meuvremenu, Albert je ve imao nekoliko godina. Oboje smo ga mnogo
voleli, razgovori i briga oko njega bili su spona meu nama. Tek kada je
napunio sedam godina, poeo sam da budem Ijubomoran i da se borim za njega
kao to se sad borim za Pjera! Odjednom sam shvatio da mi je malian drag,
pa sam tokom nekoliko godina u stalnom strahu gledao kako je postepeno bivao
sve hladniji prema meni, a sve vie prelazio na stranu majke.
U to doba se ozbiljno razboleo i u toj brizi za dete nestalo je za neko
vreme sve drugo, tako da smo iveli u slozi kao nikad pre. Iz tog doba
potie Pjer.
Otkako je doao na svet, mali Pjer je imao svu Ijubav za koju sam sposoban.
Dopustio sam da se Adela opet udaIji od mene, dopustio da se Albert po svom
ozdravljenju sve tenje vee za moju enu, da postane njen prisni prijatelj
i vremenom moj neprijatelj, tako da sam ga morao udaljiti iz kue. Odrekao
sam se svega, postao sam siromaan i bez ikakvih prohteva, odvikao sam se da
praskam i gospodarim u kui, nisam se bunio to sam u sopstvenom domu gost
koga tek nevoljno trpe. Za sebe sam hteo da spasem samo malog Pjera i kada
su zajedniki ivot sa Albertom i opte stanje u kui postali nepodnoljivi,
ponudio sam Adeli da se razvedemo.
Hteo sam da zadrim Pjera. Mogla je da dobije sve ostalo: da ostane s
Albertom, da zadri Roshalde i da dobije polovinu mojih prihoda, ili i vie.
Ali ona nije htela. Rado bi bila pristala na razvod s tim da od mene dobija
samo najnunije, ali se nije htela odvojiti od Pjera. To je bila naa
poslednja svaa. Jo jednom sam pokuao sve, da za sebe spasem deli sree
molio sam i obeavao, povijao se i poniavao, pretio sam i plakao i
naposletku besneo, ali sve je bilo uzaliid. Ona je ak pristala da se Albert
odstrani. Odjednom se pokazalo da ta tiha, strpljiva ena nije voljna da
popusti ni za dlaku bila je svesna svoje moi i nadmoi. Tada sam je gotovo
mrzeo, i to oseanje nije sasvim iezlo.
Onda sam zvao zidara i dozidao sebi ovaj stani ovde, otad u njemu
stanujem, a sve je onako kako si i sam video.
Burkhard ga je zamiljeno sluao i nijednom ga nije prekinuo, ak ni u
trenucima u kojima je to Veragut oekivao, tavie, i eleo.
Drago mi je ree obazrivo to i sam sve vidi tako jasno. Otprilike je
sve kao to sam i sam zamiljao. Da kaemo jo koju re, kad smo ve pri
tome! Otkako sam doao, oekivao sam ovaj as kao i ti. Pretpostavi da ima
neprijatan ir, koji te mui i zbog kojeg se pomalo stidi. Sad znam da
postoji, a tebi je laknulo to ga vie ne mora skrivati. Ali ne smemo se
zadovoljiti time, moramo da vidimo da li ga moemo rasei i izleiti.
Slikar ga pogleda, polako odmahnu glavom i nasmei se:
Izleiti? To se ne moe izleiti. Ali ti mirno zaseci! Burkhard klimnu
glavom. Svakako je nameravao da
to uini, ne elei da ti trenuci prou uzalud.
Jedno mi je u tvojoj prii ostalo nejasno ree zamiljeno. Rekao si da
se zbog Pjera nisi rastavio od svoje ene. Postavlja se pitanje, da li si
mogao da je primora da ti prepusti Pjera. a vas je sud razvodio, svakako
bi ti dosudio jedno od dece. Zar nikad nisi pomiljao na to?
Ne, Oto, na to nikad nisam pomiljao. Nikad nisain pomislio da bi neki
sudija svojom mudrou mogao da ispravi to to sam pogreno uradio i
propustio. To mi ne bi bilo od pomoi. Budui da moja sopstvena mo nije
bila dovoljna da natera moju enu da mi prepusti malog. nije mi preostalo
nita drugo nego da ekam za koga e se Pjer jednoga dana opredeliti.
Samo je Pjer u pitanju. Da nije njega, ti bi bez sumnje ve odavno bio
razveden od svoje ene, pa bi negde u svetu ipak naao sreu, ili bar ist,
razuman, slobodan ivot. Umesto toga, ti si se spleo u krkljancu kompromisa,
sainjenom od rtava i sredstava za nevolju u kome se ovek kakav si ti
neminovno mora uguiti.
Veragut mu dobaci uznemiren pogled i naglo srui au vina u sebe.
Stalno mi govori o guenju i propadanju! Vidi i sam da ivim i radim, i
neka me avo odnese ako dozvolim da me udese.
Oto se nije obazirao na njegovu razdraljivost. Nastavio je s mirnom
upornou:
Oprosti, ali to nije sasvim tako. Ti si ovek koji raspolae neobinom
snagom, da nije tako, ne bi ni izdrao tako dugo ovakvo stanje. Kanda i sam
osea koliko ti je to tete nanelo i koliko si zbog toga ostario, bila bi
puka sujeta kad mi ne bi verovao. Vie verujem sopstvenim oima negoli tebi,
a vidim da ti je veoma loe. Rad te odrava, ali to je vie omama negoli
radost. Polovinu svoje sjajne snage troi na liavanja i sitne svakodnevne
otpore. To to iz toga proizilazi u najboljem sluaju svakako nije srea,
nego samo mirenje sa sudbinom. Meutim, stari moj, ja smatram da ti ipak
zasluuje neto vie.
Mirenje sa sudbinom? Moda. Tako je to i kod drugih. Ko je uistinu srean?
Srean je onaj koji ivi u nadi! odvrati Burkhard odluno. emu se ti
moe nadati? ak ni spoljnim uspesima, poastima i novcu, jer od svega ima
vie no dovoljno. Covee. pa ti si zaboravio ta su ivot i radost!
Zadovoljan si, jer si prestao da se nada! Sto se mene tie,
ja to shvatam ali to je odvratno stanje, Johane, gadan ir, a ko ga ima i
nee da ga rasee, taj je kukavica.
Zagrejao se i ustro hodao tamoamo, i dok je napreui sve svoje snage
sledio svoj plan, iz dubine uspomena izroni Veragutov deaki lik, pred
oima mu iskrsnu prizor jedne sline rasprave kao ova danas. Digavi pogled,
ugledao je lice prijatelja, koji je sedeo skrhan i zurio preda se. Nije bilo
vie ni traga od deakog lika. Namerno ga je nazvao kukavicom, darnuo u
njegovu nekada tako preteranu osetljivost, a on se nije branio.
Samo je, ogoren sopstvenom slabou, uzviknuo:
Nastavi! Ne mora me tedeti. Video si u kakvom kavezu ivim, bez brige
moe tapom raspaliti po njemu i tako predoiti moju sramotu. Izvoli,
nastavi! Ja se ne branim, ak se neu ni naljutiti.
Oto zastade pred njim. Silno ga je alio, ali se savladao i otrim tonom
rekao:
Naprotiv, trebalo bi da se naljuti. Trebalo bi da me izbaci i da mi
otkae prijateljstvo, ili pak da prizna da sam u pravu.
Slikar se die, ali mlohavo i bez trunke ivahnosti.
U pravu si, ako ti je do toga stalo izusti umorno.
Precenio si me, nisam vie mlad i ne vream se lako. Osim toga, nemam ni
toliko prijatelja da bih mogao da se razbacujem njima. Imam samo tebe. Sedi
ovde do mene i ispij jo jednu au dobrog vina. U Indiji nema takvog vina,
a moda tamo ne nalazi ni brojne prijatelje koji bi dopustili da se prema
njima ponaa tako bandoglavo.
Burkhard ga ovla lupi po ramenu i ree gotovo Ijutito:
Mladiu, neemo valjda upadati u sentimentalnost
najmanje sada! Reci mi ta mi zamera, pa emo nastaviti.
Nemam ta da ti zameram! Ti si. Oto, van svake sumnje besprekoran. Bezmalo
dvadeset godina gleda kako tonem, sa prijateljskim oseanjem i moda sa
aljenjem gleda kako postepeno nestajem u movari, a nikada mi nita nisi
rekao i nikad me nisi ponizio nudivi mi svoju
pomo. Godinama si gledao kako svakoga dana nosim sobom cijenkalij, pa si
pun plemenitog zadovoljstva primeivao da ga nikad nisam progutao, a
naposletku i bacio. A sada, kada sam se tako duboko zaglibio u blato i vie
se ne mogu iz njega izvui, eto tebe d# zamera i opominje. Zacrvenelim,
uagrenim oima zurio je izgubljeno preda se, a Oto, koji je hteo sebi da
nalije jo au vina, tek tad primeti da je Veragut za kratko vreme sam
ispraznio bocu. Slikar je pratio njegov pogled i jetko se nasmejao.
Oh, izvini viknu plahovito. Malko sam pripit, nemoj zaboraviti da mi i to
urauna u grehe. Jednom u nekoliko meseci mi se dogaa da se malo napijem.
kao podsticaj, shvata li?
Spustio je obe ruke na prijateljeva ramena i odjednom zanemoalim, tankim
glasom poe da se jada:
Cuj, stari, moglo se bez cijankalija i vina, svega toga nije trebalo da mi
je neko hteo pomoi makar malo! Zato si dozvolio da stignem dotle, da sad
kao prosjak moljakam za malo obzira i Ijubavi? Adela me nije podnosila,
Albert se otuio od mene, Pjer e me takoe jednom napustiti. a ti si stajao
po strani i gledao. Zar nita nisi mogao da uini? Zar nikako nisi mogao da
mi pomogne?
Glas ga izdade i on ponovo klonu na stolicu. Burkhard je bio samrtniki
bled. Sve je bilo mnogo gore no to je mislio! Nekoliko aa vina nateralo
je tog ponositog, neumoljivog oveka da bespomono prizna prikrivenu sramotu
i jad! Stao je kraj Veraguta i govorio mu tiho na uvo, kao detetu koje treba
teiti.
Pomoi u ti, Johane, veruj mi, pomoi u ti. Ba sam bio magarac, bio sam
slep i glup! Znaj, sve e biti dobro, budi siguran!
Seao se pojedinih retkih prilika iz doba mladosti u kojima je njegov
prijatelj u stanjima velike nervoze gubio vlast nad sobom. Neobino jasno
iskrsnu mu pred oima slian dogaaj, duboko zapretan u njegovom seanju.
Johan se tada druio sa lepukastom studentkinjom slikarstva, Oto je jednom
s omalovaavanjem govorio o njoj i
Veragut mu je na najosorniji nain otkazao prijateljstvo. Slikar bi se jo
tada neprirodno raestio i posle manje koliine vina, jo tada bi mu se
zacrvenele oi i glas ga izdao. Prijatelja je neobino potreslo to je na
tako udan nain doiveo povratak jedne zaboravljene zgode iz prividno
nepomuene prolosti i, kao i tada, opet ga uplai iznenadno otkriveni ponor
unutranje osame i duevnog samomuenja u Veragutovom ivotu. Bez sumnje je
u tome bila tajna koju bi Johan tu i tamo nagovetavao, a koju je nasluivao
skrivenu u dui svakog velikog umetnika. Otud u tom oveku i zastraujue
nezajaljiv poriv da stvara, da u svakom asu ulima uvek nanovo otkriva i
savladava svet. Najzad, otud i ta udna tuga kojom velika umetnika dela
esto ispunjavaju onoga ko ih posmatra.
Cinilo se da Oto do ovog asa nikad nije sasvim razumeo svog prijatelja.
Sada mu se pruao pogled u dubinu mranog bunara iz kojeg je Johanova dua
crpla snagu i patnju. U isti mah je nalazio jaku i radosnu utehu u
injenici, da je paenik njemu, starom prijatelju, otvorio duu, da je on
taj koga optuuje i od koga trai pomo.
Veragut kao da vie nije znao ta je rekao. Stiao se, smiren kao dete koje
se istutnjalo, i naposletku razgovetno rekao:
Ovog puta nema sree sa mnom. Sve je to zato to u poslednje vreme nisam
radio svakodnevno. Zivci su mi uzdrmani. Ne podnosim lepe dane.
Kada Burkhard htede da ga sprei da otvori drugu bocu, on izjavi:
Sad i onako ne bih mogao da spavam. Bog zna zato sam tako nervozan! Daj
da jo malo pijanimo, nekad nisi zastupao tako kruta naela. Oh, misli
zbog mojih ivaca? Doveu ih ja opet u red, imam dovoljno iskustva u tome.
Ubudue u prionuti svakog jutra u est na rad, a svako vee jahau po jedan
sat.
Tako se prijatelji do ponoi nisu rastali. Johan je askajui oivljavao
uspomene iz davnih dana. Oto ga je sluao i, gotovo protiv svoje volje, sa
zadovoljstvom gledao kako do malopre razjapljene mrane ponore prekriva
glatka povrina vedrih boja.
Suiradan se Burkhard pri susretu sa slikarem oseao pomalo nelagodno.
Oekivao je da e prijatelja zatei izmenjenog, da e umesto sinonje
uzburkanosti naii kod njega na podsmeljivo hladno dranje i odbojnu
postienost. Umesto toga, Johan mu prie smiren i ozbiljan.
Sutra, dakle, odlazi ree prijazno. Dobro je tako i hvala ti na svemu.
Uostalom, nisam zaboravio nita od onog to je sino bilo, o tome emo jo
razgovarati.
Oto to prihvati pomalo sumnjiavo.
Moemo, to se mene tie, ali ne bih hteo da se ponovo bez potrebe
uzbuuje. Moda smo sino uskovitlali isuvie toga. Zato li smo ekali s
tim do poslednjeg asa!
Dorukovali su u ateljeu.
Dobro je to je tako ree Johan odluno. Veoma dobro. Proveo sam besanu
no, o svemu sam ponovo razmiljao. Ti si mnogo toga uzburkao u meni, moda
i vie no to sam mogao podneti. Imaj na umu da godinama nisam imao nikoga s
kime bih mogao da razgovaram. Ali sada valja sve to raistiti i preiveti,
u protivnom u zaista ispasti kukavica, kako si me sino nazvao.
Zar te je to zabolelo? Ne Ijuti se!
Nipoto, mislim da si bezmalo u pravu. Hteo bih danas da provedem s tobom
lep i radostan dan, odveemo se popodne da ti pokaem jedan lep predeo. Ali
pre toga da raistimo jo poneto. Sino se sve tako iznenada sru
ilo na mene aa sam izguoio pnseonost. au saaa sam razmislio o svemu. Mislim
da shvatam ta si sino hteo da mi kae.
Govorio je tako smireno i prijateljski da se Burkhard vie nije dvoumio.
Sve je u redu ako si me shvatio, u tom sluaju ne moramo poinjati
otpoetka. Ispriao si mi kako je dolo do svega toga i kako stvari sada
stoje. Prema tome, ti svoj brak, svoje domainstvo i dosadanje stanje
odrava samo zato jer ne eli da se rastane od Pjera. Je li tako?
Tano.
Lepo, a kako zamilja ono dalje? ini mi se da si sino nagovestio da se
plai da e vremenom izgubiti i Pjera. Da li je tako?
Veragut uzdahnu bolno i obori glavu ali je ipak produio istitn tonom:
Moda je tako. U tome i jeste nevolja. Da li bi po tvom miljenju trebalo
da se odreknem deaka?
Naravno! Predstoji ti niz godina borbe sa tvojom enom, teko da e ti ga
ona prepustiti.
Moguno. Ali, Oto, on je poslednje to imam! Nalazim se meu samim
ruevinama i kad bih danas umro, osim tebe, moja smrt bi u najboljem sluaju
uzbudila samo neka novinska piskarala. Siromah sam, ali imam to dete, jo
uvek imam tog dragog momia za koga mogu da ivim i da ga volim, zbog koga
patim i zahvaljujui njemu u lepim asovima zaboravljam na sebe. Pokuaj da
zamisli kako je to! Zar da se toga odreknem?!
Nije lako, Johane. Prokleta je to stvar. Ali ja ne znam drugog puta. Vidi,
ti si zaboravio kako je napolju u svetu, zagrieno si se ukopao u svoj rad i
taj svoj nesrean brak. Uini taj korak, odbaci jednom sve i odmah e
videti da te svet jo uvek eka sa stotinama lepih stvari. Odavno ivi sa
mrtvacima, izgubivi vezu sa ivotom. Vezan si za Pjera, on je zaista drag
momi ali to nije odluujue. Budi malo okrutan i razmisli da li si deaku
odista potreban?
Da li sam mu potreban. ?
oseanja. to su sve stvari koje su detetu mnogo manje potrebne no to mi
stariji mislimo. S druge strane, malian odrasta u kui u kojoj otac i majka
jedva znaju jedno za drugo, tavie, jo su zbog njega i Ijubomorni! On se
ne vaspitava imajui pred sobom kao uzor srean i zdrav dom, ponaa se kao
starmali i jednog dana e postati osobenjak. Naposletku oprosti, to ti to
kaem morae jednog dana da bira izmeu tebe i svoje majke. Zar to ne
uvia?
Moda si u pravu. Stavie, sigurno si u pravu. Ali tu kod mene prestaje
razmiljanje. Stalo mi je do tog deteta, grevito se drim te Ijubavi jer
ve odavno ne znam za drugu toplinu i drugu svetlost. Moda e me kroz
nekoliko godina ostaviti na cedilu, moda e me razoarati, moda e me
jednoga dana mrzeti kao to me mrzi Albert, koji me je jednom, kao
etrnaestogodinjak, gaao depnim noiem. Ali ipak mi ostaje jo nekoliko
godina kada mogu da budem s njim, u kojima mi je doputeno da ga volim, da
njegove male ruke uzmem u svoje i sluam njegov glasi slian ptijem
cvrkutu. Reci, moram li se toga odrei? Moram li?
Burkhard tuno slegnu ramenima i nabra elo.
Mora, Johane ree zatim tiho. Mislim da mora. Ne mora to da bude
danas, ali uskoro. Mora da odbaci sve to ima, u suprotnom nikad vie
nee moi posmatrati svet vedra i slobodna pogleda. Postupi kako hoe, a
ukoliko nisi u stanju da napravi taj korak, ostani tu i nastavi da ivi
ovim ivotom.. ja u i tada biti uz tebe, ti to zna. Ali bilo bi mi ao.
Posavetuj me! Pred sobom vidim samo mrak.
Dau ti savet. Sada je mesec juli, na jesen se opet vraam u Indiju.
Prethodno u jo jednom doi do tebe, nadam se da e tada ve imati spremne
kofere i krenuti sa mnom na put. Ako se do tog vremena bude odluio i
prihvatio moj predlog, utoliko bolje! Ali ako se ne bude mogao odluiti,
poi sa mnom i promeni vazduh za godinu dana, ili makar za pola godine. Kod
mene e moi da
u neku MaiajKu ima m vrio lepin u svaKum smi aju, neko vreme e biti
daleko odavde i moi e da vidi nije li tako bolje iveti. Sta misli o
tome?
Sklopljenih oiju, slikar je odmahivao krupnom, razbaruenom glavom, lice mu
je bilo bledo, stisnutih usana.
Hvala! uzviknu sa poluosmehom. Hvala, to je lepo od tebe. Na jesen u ti
rei da li u poi s tobom. Molim te, ostavi mi fotografije.
Mogu da ti ih ostavim. Ali, zar se u vezi s tim putem ne bi mogao odluiti
ve danas, ili sutra? Bilo bi bolje za tebe.
Veragut se die i poe vratima.
To ne mogu. Ko zna ta e se dogoditi u meuvremenu! Godinama nikad nisam
bio due od trietiri nedeIje bez Pjera. Mislim da u poi s tobom na put,
ali ne bih sad hteo da kaem neto zbog ega bih se posle kajao.
Neka bude tako! Obavetavau te za to vreme gde me moe nai. Ako mi
jednoga dana u tri rei telegrafski saopti da polazi sa mnom, to se tie
putovanja nee morati da mrdne ni malim prstom. To je onda moja briga.
Ponee odavde samo rublje i slikarski pribor, i to u izobilju, sve ostalo
u sam otpremiti u enovu.
Veragut ga utke zagrli.
Pomogao si mi, Oto, nikad ti to neu zaboraviti. A sada u dati nalog da
dou kola, danas nas ne oekuju za ruak u zamku. A sada vie nita neemo
raditi, osim to emo zajedno da proslavimo jedan lep dan, kao nekad za
vreme letnjeg raspusta! Provozaemo se ovim krajem, videti nekoliko lepih
sela, ispruiemo se u umi, jeemo pastrmke i piti dobro domae vino iz
aa od debelog stakla. Kako je predivno vreme danas!
Takvo je ve desetak dana nasmeja se Burkhard, a i Veragut se smejao.
Oh, a meni se ini da sunce ve odavno nije tako sijalo!
Nakon Burkhardovog odlaska slikara obuze udno oseanje samoe. Ona ista
samoa u kojoj je godinama iveo i prema kojoj je po dugoj navici bio gotovo
neosetIjiv i ravnoduan, spopala ga je sad kao nepoznati i posve novi
neprijatelj, obrvala ga je i guila sa svih strana. Istovremeno je oseao da
je vie no ikad odseen od svoje porodice, ak i od Pjera. Nije, dodue, bio
svestan da je zapravo sve poteklo otud to je prvi put otvoreno govorio o
prilikama u kojima ivi.
Bilo je asova u kojima je iskusio ak i zlosreno, poniavajue oseanje
dosade. Veragut je do sada vodio neprirodni, ali dosledni ivot oveka koji
se dobrovoljno zazidao, koga ivot vie ne zanima, a ije se bitisanje pre
sastojalo od podnoenja negoli od doivljavanja ivota. Prijateljeva poseta
izbuila je rupe na isposnikoj eliji, a kroz stotine pukotina pred
usamljenikom zablistao je i odzvanjao, zamirisao i putao pipke ivot,
razbijena je duga opinjenost i u tom buenju je svaki zov spolja za njega
bio prejak i donekle bolan.
Besomuno se bacio na posao i gotovo istovremeno je zapoeo dve velike
kompozicije. Dan mu je poinjao kupanjem u hladnoj vodi pri izlasku sunca,
zatim bi radio bez predaha do podne, nakon kraeg odmora osveio bi se kafom
i cigarom, a nou se katkad budio sa lupanjem srca i glavoboljom. Ali koliko
god je sebe primoravao i silom zapinjao, u njegovoj svesti je, pokriveno
tankim velom, uvek bilo ivo prisutno saznanje da su jedna vrata otvore
na, da ti ga jeaan orzi Koras u svaico aooa oaveo u slobodu. Nije razmiljao
o tome, uspavljujui svoje misli u neprekidnim naporima. Ziveo je ispunjen
oseanjem da svakog trenutka moe da ode, da su vrata otvorena, da se okovi
mogu razbiti ali samo po cenu neumitne odluke i preteke rtve stoga ne
treba razmiljati o tome, nipoto ne razmiljati! Odluka koju je Burkhard
oekivao od njega, za koju se po svojoj prirodi potajno moda ve i
opredelio, zarila mu se u duu kao metak u telo ranjenika u pitanju je bilo
jedino da li e ga gnoj izbaciti, ili e se tu uauriti i urasti u meso.
Rana se gnojila i bolela, ali jo ne dovoljno: bol zbog rtve koja se od
njega traila bio je isuvie otar. I tako nita nije preduzimao, pustio je
da ga skrivena rana pee, a u potaji ga je nagrizala oajnika radoznalost
kako e se sve to zavriti.
U svoj toj nevolji naslikao je veliku figurativnu sliku, koju je odavno bio
zamislio i koja ga je odjednom estoko mamila. Sama zamisao bila je stara
nekoliko godina i nekad mu je priinjavala zadovoljstvo, ali zatim mu se sve
vie inila praznom i alegorinom, i najzad mu je sasvim dodijala. Sada mu
je, meutim, slika jasno lebdela pred oima, pristupio je radu na njoj samo
zbog sveine svoje vizije, ne videi u njoj vie alegoriju.
Bile su to tri figure u prirodnoj veliini: mukarac i ena, svako od njih
uaureno u sebe i jedno drugom tui, a meu njima se igralo dete, spokojno i
radosno, ne slutei da se nad njim nadvio oblak. Prisustvo linog je bilo
jasno ali niti je lik mukarca liio na slikara, niti lik ene na njegovu
enu, samo je dete oigledno bilo Pjer, ali prikazan nekoliko godina mlai.
Dete je naslikao sa svim draima i finoom svojih najboljih portreta, figure
su sa strane sedele u krutoj simetriji, kao stroge paenike slike
usamIjenosti, ovek sa glavom sputenom na ruku utonuo u teke misli,
nasuprot tome ena izgubljena u patnji i potpunoj otupelosti.
Sluga Robert nije preivljavao prijatne dane. Gospodin Veragut je postao
neobino nervozan. Za vreme rada nije trpeo u susednoj sobi ni najmanji um.
naua, kajji jt uiivcia u vciaguLu. itan.un
Burkhardove posete gorela je kao vatra u njegovim grudima, rasplamsavala se
sve vie uprkos pokuajima da je ugui i nou bi obojila njegove snove
primamljivom, uzbudljivom svetlou. On nikako nije hteo da se povede za
njom, nije hteo nita osim da radi i da u snu bude spokojan. Ali nije
nalazio spokojstvo, oseao je da se topi led njegovog zlehudog bitisanja i
da su mu uzdrmani osnovni temelji egzistencije, u snu je svoj atelje video
zakljuan i ispranjen, video da niegova ena odlazi od njega, ali je Pjera
vodila sobom i deak je pruao tanke ruice za njim. Veerom bi katkad dugi
niz asova sedeo sam u svom neudobnom dnevnom sobiku, utonuo u posmatranje
fotografija iz Indije, da bi ih naposletku gurnuo od sebe i sklopio zamorene
oi.
Dve sile vodile su u njemu teku borbu, ali nada je bila jaa. Uvek je
nanovo oivljavao u sebi razgovore sa Otom, potisnute elje i potrebe
izranjale su sve ee iz dubine due, gde su tako dugo bile zarobljene i
zaleene. Tom silnom nadiranju i prolenom otapanju nije mogla da odoli
stara nezdrava zabluda da je star ovek i da mu ostaje samo jo da podnosi
ivot. Kao da je bila prekinuta duboka hipnoza u koju je zapao, uveren da se
mora miriti sa sudbinom, a kroz pukotine su prodirale nesvesne nagonske sile
jednog dugo obuzdavanog i izneverenog ivota. Sto su jasnije odjekivali ti
glasovi, utoliko se plaljivije trzala slikareva svest u bolnom strahu od
poslednjeg buenja. esto je grevito zatvarao zaslepljene oi i svakom
esticom grozniavo se opirao donoenju neophodne rtve.
Johan Veragut se retko pojavljivao preko u zamku, gotovo su mu sve obroke
donosili u atelje, a veeri je esto provodio u gradu. Kad bi se sreo sa
svojom enom ili s Albertom, bio bi utljiv i blag, kao da je zaboravio
svako neprijateljstvo.
Cinilo se da slabo vodi rauna o Pjeru. Ranije bi bar jednom dnevno domamio
maliana i zadrao ga kraj sebe, ili bi se naao s njim u vrtu, Sada su
katkad prolazili dani a da nije video dete, niti ga je traio. Ako bi deak
sluaj
gledao mu se u oi tuno i rasejano i opet produio svojim
Jednom je Veragut popodne navratio u lug kestenova, vreme je bilo mlako i
vetrovito, topla kiica sipila je siunim kapima. Kroz otvorene prozore
zamka dopirali su zvuci muzike. Slikar je zastao i oslunuo. Bila je to za
njega nepoznata kompozicija. Odzvanjala je isto i ozbiljno nekom strogom,
pravilno graenom i odmerenom lepotom, a Veragut je sluao zamiljen i sa
zadovoljstvom. Cudno, zapravo je to bila muzika za stare, zvuala je tako
umereno i muki, u njoj nije bilo ni traga od dionizijske opijenosti koju je
nekad u mladosti iznad svega voleo u muzici.
Tiho je uao u kuu, popeo se stepenicama i nenajavIjeno i neujno se
pojavio u sobi za muziku, u kojoj je samo gospoa Adela primetila njegov
dolazak. Albert je svirao, a njegova majka je sluala stojei kraj klavira.
Veragut je seo na najbliu stolicu i sluao oborene glave. Tu i tamo digao
bi pogled i zadrao ga na svojoj eni. Ona je ovde bila kod kue i u tim
sobama je provodila tihe godine pune razoaranja, kao i on tamo preko u
radionici kraj jezera, ali ona je imala Alberta, pratila ga i rasla s njim,
a sad je sin bio njen gost i prijatelj i kod nje je imao svoj dom. Gospoa
Adela je zala u godine, nauila je da bude smirena i da se zadovoljava sa
malim, njen pogled je postao strog a usta pomalo suva ali ona nije bila
iupana iz korena, sigurno se kretala u sopstvenoj atmosferi u kojoj su
rasli i njeni sinovi. Nije znala za zanos i nagonsku nenost, nedostajalo
joj je gotovo sve to je njen mu nekad u njoj traio i emu se od nje
nadao, ali je bila olienje ene koja prua dom, njeno lice, njeno bie i
njene prostorije odisale su osobenou i karakterom, to je bilo tlo na kojem
su deca mogla da rastu i napreduju.
Veragut zadovoljno klimnu glavom. Tu niko nita nee izgubiti kad on
nestane. U ovoj kui se moglo bez njega. On e uvek nanovo i svuda u svetu
moi da izgradi sebi atelje, da se okruuje pregalatvom i radnim arom, ali
no, i dobro je to je tako.
Tog trenutka Albert je prestao da svira. Osetio je, ili po pogledu svoje
majke video da je neko uao u sohu. Osvrnuvi se, dobacio je ocu zauen i
podozriv pogled.
Dobar dan ree Veragut.
Dobar dan odgovori sin zbunjeno i poe da prebira po ormanu sa notama.
Svirali ste? upita otac Ijubazno.
Albert slegnu ramenima kao da je hteo da kae: zar nisi uo? Lice mu obli
rumenilo, pa ga sakri meu policama ormana.
Bilo je lepo produi otac, nasmeivi se. Do dna due je osetio koliko
njegova poseta smeta, i sa malim prizvukom pakosti ree:
Molim te, odsviraj jo neto! ta ti je volja. Odlino si napredovao.
Ne svira mi se vie odvrati Albert.
Ipak bi mogao. Ja te molim. Gospoa Veragut pogleda mua.
Hajde, Alberte, sedi! ree i stavi note na stalak klavira. Pri tom je
rukavom okrznula srebrnu korpicu za cvee punu rua koja je stajala na
klavru, i itav niz bledih cvetnih latica se rasu po sjajnom, crnom drvetu.
Mladi sede na klavirsku stolicu i poe da svira. Bio je smeten i Ijut,
svirao je kao da otalja,va dosadni zadatak, na brzinu i bez ikakvog
oseanja. Otac je neko vreme paIjivo sluao, zatim utonu u misli i
naposletku se iznenada die i neujno napusti sobu pre no to je Albert
zavrio sviranje. U odlasku u kako mladi besno udara po dirkama i naglo
prekida da svira.
Nita im nee nedostajati kada odem pomisli slikar silazei niza
stepenice. Boe moj, kako smo se udaljili jedni od drugih, a nekad smo ipak
bili neka vrsta porodice!
U hodniku mu Pjer dotra u susret, ozaren i veoma uzbuen.
jfcj, tata poviKa oez aana oas dooro to si tu! Zamisli, imam mia,
malog ivog mia! Pogledaj, evo mi ga u ruci. vidi li mu oi? Ulovila ga je
uta maka, igrala se s njim i tako ga je muila, putala ga da malo potri
i opet ga hvatala. Ja sam onda munjevitom brzinom pruio ruku i uhvatio mia
ispred njenog nosa! Sta emo sad s njim?
Gledao je oca pogledom uagrenim od radosti, najeivi se u isti mah kad je
mi u njegovoj maloj stisnutoj aci poeo da rovari i uplaeno cijue.
Pustiemo ga na slobodu u vrtu ree otac. Poi sa mnom!
Traio je da mu se donese kiobran i povede deaka sobom. Nebo se razvedrilo
i samo je pomalo kiilo, pa su se vlana, glatka stabla bukava presijavala
kao da su od tamnog livenog gvoa.
Zaustavili su se meu gusto isprepletenim korenjem jedne grupe drvea. Pjer
je unuo i lagano otvarao aku. Lice mu se zarumenelo, a svetle sivkaste
oi blistale od silnog uzbuenja. Namah, kao da mu je iekivanje postalo
nepodnoljivo, irom je rastvorio aku. Mi majuno mladune nasumce grunu
iz svog zatvora, zaustavi se koji metar dalje pred nekom debelom ilom i
vie se ne maknu s mesta. Jasno se videlo kako mu slabine podrhtavaju od
uzbuenog disanja, dok je sitnim, sjajnim, crnim oima uplaeno zverao oko
sebe.
Pjer radosno kliknu i pljesnu rukama. Mi se prestrai i gotovo volebno
nestade. Otac blago pomilova deaka, zabacivi mu gustu kosu sa ela.
Hoe li da poe sa mnom, Pjer?
Malian stavi desnu ruku u levu oevu i krenu s njim.
Mii je sada ve kod kue kod mame i tate, i sve e im ispriati.
Produio je da avrlja ivahno, a slikar vrsto obuhvati prstima malu, toplu
ruku i na svaku re i kliktaj deteta srce mu zadrhta. Ponovo je oseao svu
svoju zavisnost i okove Ijubavi.
Oh ne, nikad u ivotu nee oseati toliku Ijubav kao prema ovom deaku.
Nikad nee doiveti trenutke tako tople i usrdne nenosti, pune razigranog
samozaborava i silne, setne slasti kao sada uz Pjera, uz tu poslednju lepu
sliku i priliku sopstvene mladosti. Ljupkost i sveina tog malog,
samosvesnog bia bili su kako mu se inilo poslednji radosni, isti zvuci
u Veragutovom ivotu kao poslednji rascvetani ruin grm u poznu jesen. Za
nj su vezani sva toplota i sunce, leto i vedrina crta, a kada ga ogole bura
ili inje, sa njim nestaje sva dra i svaki traak sjaja i radosti.
Zato zapravo ne voli Alberta? upita Pjer iznebuha.
Veragut vre stisnu detinju ruku.
Volim ja njega. Ali on vie voli majku negoli mene. Sta se tu moe!
ini mi se, tata, da on tebe uopte ne voli. Treba da zna da on ni mene
vie ne voli kao pre. Po ceo dan svira na klaviru, ili sedi sam u svojoj
sobi. Prvog dana po njegovom dolasku priao sam mu o vrtu koji sam sam
posadio, a on je onda sa nekakvim naroitim izrazom lica rekao: Sutra emo
pogledati tvoj vrt. Ali ga posle toga vie nijednom nije pomenuo. On nije
dobar drug, i ve mu pomalo izbijaju brci. Neprestano je kod majke, ja
gotovo uopte ne mogu da budem s njom nasamo.
Ne zaboravi, sine, da on ostaje Svega nekoliko nedelja. Kad god ne
zatekne mamu samu, uvek moe doi k meni. Hoe li?
To nije isto, tata. Nekad volim da doem k tebi, a ponekad radije kod
mame. Zatim, ti uvek tako uasno mnogo radi.
Na to se, duo, uopte nemoj obazirati. Kad god ti se prohte, slobodno
doi. uje li, kad god hoe, pa i kad radim u ateljeu.
Deak mu ne odgovori. Pogledavi u oca malko uzdahnu, bilo je oigledno da
nije zadovoljan.
Nalazi li da to nije u redu? upita Veragut, uplaivi se izraza na
dejem licu koje je pre nekoliko
trenutaka blistalo od bune deake razdraganosti, dok je sad delovalo
odbojno i prestaro. On ponovi pitanje.
Reci mi slobodno, Pjer! Jesi li nezadovoljan mnome?
Nisam, tata. Ali ne volim da ti doem kad slika. Ranije sam ponekad
dolazio.
I ta ti se tad nije dopalo?
Zna, tata, kad navratim u atelje, ti me uvek pogWi po kosi a nita ne
kae, ponekad su ti oi nekako drugaije, koji put ti je Ijutit pogled.
Kad neto kaem, po oima ti vidim da me ne slua, odgovara samo sa dada i
uopte ne obraa panju. Kad doem k tebi i neto hou da ti kaem, onda
bih hteo da me slua.
Uprkos tome, duo, doi opet. Shvati, kad sam u mislima zaokupljen onim
to radim i moram duboko da razmislim kako bih to najbolje uradio, onda se
katkad ne mogu osloboditi odmah tih misli i sluati ta mi govori. Ali
pokuau kada opet bude dolazio.
Da, shvatam. Cesto i ja razmiljam o neem i ako me tad neko zove, ja
treba da posluam i to je odvratno. Neki put po ceo dan volim da sam miran
i da razmiljam, a ba onda treba da se igram i da uim, ili da uradim bilo
ta, pa se onda istinski naljutim.
Pjer je gledao preda se, zanet nastojanjem da izrazi ono to misli. A to
nije bilo lako, obino ga nisu pravilno razumeli.
Uli su u Veragutovu dnevnu sobu. Slikar je seo i drao malog meu
kolenima.
Znam ta hoe da kae, Pjer ree smirujui ga. Hoe li sada da gleda
slike, ili bi voleo da crta? Pomislio sam da bi moda nacrtao ovu zgodu sa
miem.
Oh, hou. Ali za to mi je potreban lep, veliki list papira.
Iz fioke stola otac uze list papira za crtanje, zaotri olovku i primaknu
deaku stolicu. Kleei na stolici, Pjer poe da crta mia i maku. Da ga
ne ometa, Veragut je seo iza njega i posmatrao tanki preplanuli vrat, gipka
lea i
samovoljnu glavu deteta koje se sasvim udubilo u rad. propraajui svoje
pokrete nestrpljivim trzajem usana. Svaki potez, svaki napredak i neuspeh
jasno su se odraavali na pokretljivim ustima, u trzaju obrva i na nabranom
elu.
 Oh, ne valja! viknu Pjer posl izvesnog vremena i uspravi se podupirui se
rukama, da bi kritiki, stisnutih oiju posmatrao svoj crte.
Nikako mi nije ispalo! poalio se Ijutito. Kako se pravi maka, tata?
Moja izgleda kao pas.
Otac uze papir u ruke i paljivo osmotri detinji crte.
Moraemo poneto da briemo ree mirno. Glava je isuvie velika i nije
dovoljno okrugla, a i noge su preduge. Cekaj, srediemo mi to.
Gumicom je paljivo prelazio preko Pjerovog crtea, zatim uze novi list
papira i nacrta na njemu maku.
Vidi, tako treba da izgleda. Pogledaj to malo, a onda ponovo nacrtaj
maku.
Ali Pjerovo strpljenje se iscrplo, vratio je olovku i tata je pored make
morao da crta jo i jedno mae, mia i zatim kako Pjer nailazi i kako ga
oslobaa, a naposletku jo i kola i konje sa koijaem.
Odjednom malianu i to dosadi. Protrao je nekoliko puta kroz sobu
pevajui, bacio pogled kroz prozor da vidi pada li jo kia, i skakuui
otiao do vrata i nestao. Pod prozorima je odzvanjalo njegovo tanko detinje
pevanje, a onda sve utihnu. Veragut osta sam sa listom u ruci na kome je
bila nacrtana maka.
OSMO POGLAVLJE
Veragut je stajao pred svojom velikom slikom sa tri figure i slikao odeu
ene, tanku plavozelenu haljinu, u ijem je izrezu izgubljeno i tuno
blistao mali zlatni ukras i jedini na tom liku upijao svetlost za koju nije
bilo mesta na licu u senci i koja je otuena i setna klizila niz hladnu,
plavu tkaninu. Bila je to ona ista svetlost koja je u neposrednoj blizini
veselo i usrdno treperila u svetloj, otvorenoj kosi Ijupkog deteta.
Tog trenutka neko zakuca na vrata i slikar se Ijutit i razdraen odmaknu
jedan korak od platna. Kad se posle kraeg vremena opet zau kucanje, on
ustrim koracima prie vratima i malko ih odkrinu.
Pred vralima je stajao Albert, koji za sve vreme raspusta nijednom nije
kroio u kuu s ateljeom. U ruci je drao slamnati eir i snebivajui se
gledao u oevo nervozno lice.
Ovaj ga pozva da ue.
Dobar dan, Alberte. Svakako dolazi da vidi moje slike. Nema ih ovde
mnogo.
Oh, ne bih eleo da. smetam. Hteo sam samo na brzinu da upitam.
Ali Veragut je ve bio zatvorio vrata i proao pored slikarskih nogara do
sivo obojenog postolja od letava, na kome su stajale njegove slike. Izvukao
je sliku sa ribama.
Albert je zbunjeno stao kraj oca i obojica se zagledae u platno sa
srebrnkastim prelivima.
Zanima li te uopte slikarstvo? upita Veragut kao uzgred. Ili ti samo
muzika priinjava zadovoljstvo?
Oh, veoma volim slike, a ova je divna.
Svia ti se? To mi je drago. Dau da se napravi fotografija za tebe. No,
a kako se osea ponovo u Roshaldeu?
. Hvala, tata, veoma prijatno. Ali zaista ne bih hteo da smetam, doao sam
samo zbog jedne sitnice.
Slikar ga nije sluao. Rasejano se zagledao u sinovljevo lice, onim
laganim, pomalo napregnutim pogledom kojim je za vreme rada uvek sve gledao.
Sta vi mladi Ijudi danas zapravo mislite o umetnosti? Naime, hteo bih da
znam vai li jo kod vas Nie, ili da li se jo ita Tejn taj Tejn je bio
pametan, ali dosadan ili imate li nekih novih ideja?
Tejna jo ne poznajem. O tome si ti sigurno razmiljao mnogo vie od
mene.
Jesam ranije, tada su mi bili strano vani umetnost i kultura, apolinijsko
i dionizijsko i sve to. Danas sam, meutim, srean ako napravim dobru
sliku, a tu nema problema, bar ne filozofskih. I kada bih morao da
odgovorim na pitanje, zbog ega sam zapravo umetnik i zato premazujem sva
ta platna, rekao bih: zato to nemam rep da njme maem.
Albert zaueno pogleda oca koji ve odavno nije vodio takav razgovor s
njim.
Kako to misli, da nema rep?
Sasvim prosto. Psi, make i druge darovite ivotinje imaju rep i taj
njihov gipki rep ima svoj osobeni i udesno savren jezik arabeske, kojim
izraavaju ne samo sve to misle, oseaju i trpe, ve i svako raspoloenje i
titraj svoga bia, svaku najtananiju ustalasanost ivotnog oseanja. Mi to
nemamo, a kako je onim ivahnijim meu nama ipak potrebno neto slino, to
stvaramo sebi slikarske etkice, i klavire, i violine.
Najednom prekide svoje rei, kao da ga razgovor odjednom vie ne zanima, ili
kao da je tek sad primetio da
on, dodue, govori, ali kod Alberta ne nailazi na pravi odjek.
E, pa hvala ti na poseti ree iznebuha.
Stao je opet naspram rada, uzeo paletu i traio pogledom taku na kojoj je
etkicom povukao poslednji potez.
Izvini, tata, hteo bih te neto pitati.
Veragut se osvrnu, a po njegovom pogledu se videlo da mu je tog trenutka
savreno strano i daleko sve to nije imalo veze sa njegovim radom.
Da?
Hteo bih da povedem Pjera na izlet kolima. Mama je dozvolila, ali je rekla
da pitam i tebe.
A kuda biste se izvezli?
Na nekoliko asova po okolini, moda u Pegolchajm.
j Tako. a ko e terati konje? Naravno ja, tata.
Sto se mene tie, povedi Pjera! Ali jednopregom, sa doratom. I neka mu ne
daju previe zobi.
Oh, ja bih se radije vozio dvopregom!
ao mi je. Sam se moe voziti kako hoe, ali kad je mali s tobom, samo sa
doratom.
Albert se povukao prilino razoaran. U neko drugo vreme on bi se inatio
ili nastavio da moljaka, ali je video da je slikar sav utonuo u svoj rad, a
tu u ateljeu, u atmosferi njegovih slika otac mu je pored sve njegove
unutranje odbojnosti toliko imponovao da se pred njim, iako inae nije
priznavao njegov autoritet, oseao deaki jadan i nejak.
Slikar se ubrzo sav predao radu, prekid i spoljni svet bili su zaboravljeni.
Veoma usredsreenim pogledom uporeivao je sliku na platnu sa onom koja je
ivela u njemu. Oseao je muziku svetlosti, podelu i ponovno slivanje
njenih zvunih preliva, njeno jenjavanje pred otporima, zatim kako se uklapa
i na svakoj prijemivoj povrini ponovo trijumfuje, kako izbirljivo ali
nepogreivo osetljivo treperi u bojama i uprkos hiljadama prelamanja
nerazoriva,
preko svih razigranih stranputica ostaje verna svom prirodnom zakonu.
Duboko je uvlaio u sebe opori dah umetnosti, uzdranu radost umetnika koji
sebe daje do granice unitenja, koji osvetalu sreu slobode nalazi samo u
gvozdenom sputavanju svake samovolje, a trenutke ispunjenja doivljava samo
u asketskom pokoravanju oseanju istinitosti.
Bilo je neobino i tuno, ali nipoto neobinije i tunije od celokupne
Ijudske sudbine da je taj uzdrani umetnik, kome se inilo da moe raditi
samo ponet dubokom istinitou i neumitno jasnom koncentracijom, da je taj
isti ovek, u ijoj radionici nije bilo mesta hirovitosti i nesigurnosti, u
svom ivotu bio diletant i neuspeli traga za sreom. Zato je on, kome
ispod ruku nije izlazila neuspela slika na drvetu ili platnu, duboko patio
obrvan teretom bezbrojnih zlosrenih dana i godina provedenih u neuspelim
Ijubavnim i ivotnim pokuajima.
Ali zapravo nije bio toga svestan. Odavno je bio izgubio potrebu da jasno
ispituje svoj ivot. Patio je i borio se protiv patnje, bunei se i mirei
se sa sudbinom, a sve se zavrilo na tome da je pustio stvari da idu svojim
tokom, odravajui sebe samo za svoj rad. Blagodarei svojoj upornoj
prirodi, uspelo mu je da svoj umetniki poziv obogati i da ga uini dubljim
i arkijim, bezmalo za onoliko koliko je njegov ivot gubio u bogatstvu,
dubini i toplini. Usamljen je sedeo u svom zaaranom oklopu, uauren u
svoje umetniko htenje i bezobzirno pregalatvo, a po prirodi je bio
dovoljno zdrav i samovoljan, a da ne vidi i ne prizna siromatvo takvog
bitisanja.
Tako je bilo do pre kratkog vremena, dok ga prijateIjeva poseta nije
uzdrmala. Od tada je usamljenika okruavala zastraujua slutnja opasnosti
i zle kobi. Predoseao je da ga oekuju borbe i iskuenja iz kojih ga
njegova umetnost i pregalatvo nee moi izbaviti. Njegova naeta Ijudskost
slutila je buru, a u sebi nije nalazio snage da joj odoli. Njegova
usamljena dua se samo postepeno navikavala na pomisao da e uskoro do dna
morati da iskapi pehar patnji, za koji je i sam delimino snosio krivicu.
U borbi protiv opakih slutnji i zazirui od jasnog razmiljanja", ili ak i
odluka, celokupna slikareva priroda se spremala kao da e to biti poslednji
put i po cenu ogromnog napora za spasonosni skok, i tako je Johan Veragut
tih dana unutranje strepnje, prikupljajui sve svoje snage, stvorio jedno
od svojih najveih i najlepih dela, razigrano dete meu satrvenim
paenikim likovima roditelja. Ponikli s istog tla, okrueni istim vazduhom
i obasjani istom svetlou, likova mukarca i ene odisali su smru i
krajnje gorkom hladnoom, dok je iz deteta izmeu njih zlaano i likujue
blaeno zraila sva svetlost. I kada su kasnije, suprotno njegovom
sopstvenom sudu, neki potovaoci ubrajali slikara meu istinske velikane,
bilo je to pre svega zbog te slike, tako bolno proete duom, iako nije
htela da bude nita drugo do li savreno zanatsko dostignue.
Tih asova Veragut nije znao za slabost i strah, za bol i krivicu d
promaeni ivot. i Nije bio ni vedar, ni tuan, ve je omaijan i obuzet
svoim delom udisao hladni vazduh stvaralake osame, ne traei nita od
sveta koji je za njega bio potonuo i zaboravljen. Brzom i sigurnom rukom,
sa oima izbuljenim od naprezanja, nanosio je kratkim smelim potezima boju
potiskujui ovde dalje neku senku, tamo oslobodivi i uinivi mekim
lepravi list, ili koji nestani uvojak okupan svetlou. Pri tom ni
izdaleka nije pomiljao na ono to je slika izraavala. To je bilo reeno,
bila je to samo jedna ideja, jedno vienje sada se vie nije radilo o
znaenju, o oseanjima i mislima, ve samo o pukoj stvarnosti. Cak je opet
malo ublaio i gotovo potro izraz lica svojih likova, nije mu bilo stalo da
neto opeva i ispria, a nabor na ogrtau koji se obavio oko kolena bio mu
je dsto tako vaan i osvetan kao i oboreno elo i stisnuta usta mukarca.
Na slici je trebalo prikazati samo tri savreno opredmeena Ijudska lika,
svaki od njih u prostoru i vazduhu povezan s ostalim, a ipak okruen
jedinstvenou koja svaku duboko sagledanu tvorevinu izdvaja iz sporednog
sveta odnosa i gledaoca ispunjava jezom sa primesom uenja pred sudbonosnom
neminovnou svake
pojave. Tako gledaju u nas na slikama mrtvih majstora nama strane Ijudske
prilike, ija imena ne znamo i ne elimo da znamo, one su neobino ive i
deluju zagonetno kao olienje celokupne biti.
Odmakao je sa radom na slici, bila je bezmalo gotova. Za kraj je ostavio da
dovri Ijupku detinju priliku, nameravao je da tome pristupi
sutraprekosutra.
Odavno je prolo vreme ruka kad je slikar osetio glad i bacio pogled na
asovnik. Na brzinu se umio i presvukao, i krenuo u zamak gde je svoju enu
zatekao samu za stolom.
Gde su deaci? upita zaueno.
Izvezli su se kolima. Zar Albert nije svratio do tebe?
Tek se tog trenutka opet setio Albertove posete. Rasejano i pomalo zbunjeno
se prihvatio jela. Gospoa Adela je primetila kako nepaljivo i umorno see
pojedine zalogaje. Ona ga zapravo i nije vie oekivala za ruak, i sama se
iznenadila to je, oosmatrajui prenapregnute crte njegovog lica, obuze
oseanje saaljenja. Cutke ga je posluivala, sipala mu vino u au, a on,
osetivi neko i)eodreeno prijateljstvo s njene strane trudio se da joj
kae neto prijatno.
Da li Albert zapravo eli da bude muziar? upita. ini mi se da je
veoma darovit.
Jeste, ima dara. Ali nisam sigurna da je ba i stvoren za umetnika. Ne
bih rekla da mu je to elja. Zasad jo nema volje ni za koji poziv, njegov
je ideal da bude neka vrsta dentlmena, da se u isti mah bavi sportom i
studijama, drutvenim ivotom i umetnou. Teko da e moi iveti od toga,
morau mu to objasniti vremenom. Trenutno se moe rei da je vredan, da ima
lepo ponaanje i zato ne bih elela da ga zbunim i uznemirim. Poto poloi
maturu, ionako prvo namerava da odslui vojsku. Kasnije emo videti ta da
se radi.
Slikar je utao. Oljutivi bananu, sa zadovoljstvom je upijao u sebe miris
zrelog, hranljivog i branjavog ploda.
Ako ti ne smetam, rado bih i kafu popio ovde ree naposletku.
Glas mu je zvuao uzdrano prijateljski i pomalo umorno, kao da mu godi da
se tu odmori i prijatno provede neko vreme.
t Odmah u narediti da je donesu. . . Jesi li mnogo radio? Pitanje joj
se izmaklo a da gotovo ni sama nije bila svesna. Zapravo nita nije htela
time da kae. Htela je samo da pokae malo panje, budui da je to bio
jedan od retkih prijatnih asova, to za nju nije bilo lako jer joj je
nedostajala navika za takvo dranje.
Da, slikao sam nekoliko asova odvrati njen mu suvo.
Njeno pitanje mu je zasmetalo. Meu njima vladao je obiaj da se ne govori
o njegovom radu, mnoge njegove slike ona nikad nije videla.
Oseala je da taj svetli trenutak izmie, a ona sa svoje strane nita nije
preduzela da ga zadri. I on, koji je ve krenuo rukom za kutijom u nameri
da zatrai dozvolu da zapali cigaretu, opet je spusti izgubivi volju.
Ipak je bez urbe ispijao kafu, raspitivao se neto u vezi s Pjeiim i
zahvalivi se utivo, jo se nekoliko minuta zadrao u. sobi posmatrajui
jednu malu sliku koju je mnogo godina unazad jednom poklonio svojoj eni.
Dobro je ouvana ree vie sebi izgleda prilino dobro. Samo je to uto
cvee zapravo izlino, isuvie privlai svetlost.
Gospoa Veragut je utala sluajno je upravo to veoma prozrano i tanano
naslikano cvee najvie volela. Osvrnuvi se, on se ovla nasmei.
Do vienja! Nemoj se isuvie dosaivati do povratka deaka.
Posle tih rei iziao je i siao stepenicama. Dole ga doeka pas skakuui
oko njega. Skupivi obe njegove prednje ape u levu ruku, desnom ga je
milovao i zagledao se u njegove ivahne oi. Zatim viknu kroz kuhinjski
prozor, zatrai kocku eera i dade je psu, pa bacivi pog
led na suncem obasjani prostrani travnjak, laganim korakom poe u atelje.
Njegova slika je stajala usred blage, rasplinute svetlosti u radionici. Na
zelenoj ravni sa malobrojnim poljskim cveem sedele su tri figure: mukarac
pognut, utonuo u beznadene misli, ena u pokornom iekivanju i razoaranoj
tuzi, dete vedro, igrajui se bezazleno cveem, a nad njima se irila
intenzivna, ustalasana svetlost koja je likujui plavila prostor i u svakoj
cvetnoj aici blistala istom bezbrinom usrdnou kao i u svetloj kosi
deaka i na malom zlatnom ukrasu oko vrata tune ene.
DEVETO POGLAVLJE
Slikar je nastavio sa radom do veeri. Tad je, ruku skrtenih na krilu i
otupeo od umora, neko vreme poguren sedeo u naslonjai, potpuno ispranjen i
isceen, otromboIjenih usana i malko upaljenih onih kapaka, star i gotovo
beivotan, kao seljak ili drvosea posle najteeg telesnog rada.
Najradije bi tako ostao da sedi, da se potpuno prepusti umoru i elji za
snom. Ali mu neumoljiva stega i navika to nisu dozvolili, pa se nakon
etvrt asa snagom volje namah pribrao. Digao se, a da vie nijednim
pogledom nije okrznuo veliku sliku, iziao je do mesta za kupanje kraj
ribnjaka, svukao se i usao u jezero.
Drugi deo:
Bilo je mleno bledo vee, iz pravca oblinjeg poljskog puta dopiralo je,
donekle prigueno parkom, tandrkanje kola natovarenih senom i tromi uzvici i
smeh od rada umornih slugu i devojaka. Drhturei zimogroljivo, Veragut
izie iz vode, briljivo se istrlja da se ugreje i osui, ode u sa ju radnu
sobu i pripali cigaru.
Nameravao je da pie pisma te veeri, dvoumei se izvukao je fioku od stola,
ali je odmah Ijutito zatvorio i pozvoni Robertu.
Sluga dotra.
Recite mi, kad su se mladii vratili sa kolima?
Jo ih nema, gospodine Veragut.
ta kaete, jo se nisu vratili?
Nisu, gospodine Veragut. Nadajmo se da gospodin Albert nije odvie gonio
dorata, on voli da tera otro.
Gospodar mu ne odgovori. Bio je zaeleo da provede jo pola asa sa Pjerom,
verujui da se ve odavno vratio. Razljutila ga je a i uplaila vest koju
je uo.
Potrao je preko u zamak i pokucao na vrata svoje ene. Ona ga doeka s
iznenaenjem, davno se nije dogodilo da je on potrai ovde, i u to doba.
Izvini ree priguivi uzbuenje ali gde je Pjer?
Gospoa Adela je zaueno gledala u mua. Deaci su otili kolima, kao to
zna. I osetivi koliko je razdraen, ona dodade: Nadam se da nisi
zabrinut.
On Ijutito slegnu ramenima.
Nisam. Ali nalazim da je Albert bezobziran. Govorio je o vonji od
nekoliko asova. Mogao je bar da telefonira.
Jo je rano. Oni e se sigurno vratiti za veeru.
Nikad nema malog kada bih eleo da budem malo s njim.
Nema smisla da se Ijuti. To je samo puki sluaj. Pjer je veoma esto
preko kod tebe.
On se ugrize za usnu i utke napusti prostoriju. Ona je bila u pravu, nije
imalo smisla uzbuivati se, nije imalo smisla ivnuti i traiti prijatne
trenutke! Bolje je sedeti strpljivo i hladnokrvno, kao to ona to ini!
Iziao je gnevan u dvorite i na kolski put. Ne, on to ne eli nauiti,
hteo je da oseti radost, a i gnev! Ta ena ga je ionako ve dovoljno
priguila i stiala, dovoljno se savladao i ostario, on koji je nekad bio
navikao da vesele dane buno produi do duboko u no i da u besu razbija
stolice! U njemu se ponovo razbukta sav gnev i u isti mah udnja za deakom,
jer su samo njegov pogled i glas mogli da ga razvesele.
Krupnim koracima je hitao putem nad kojim se lagano sputalo vee. ulo se
tandrkanje kola, on im je u napetom iekivanju hitao u susret. Ali nita.
Ugledao je
seosku ragu i seljaka kola natovarena povrem. Veragut doviknu seljaku:
Da niste moda preticali jednopreg, sa dva deaka na seditu koijaa?
Seljak odmahnu glavom ne zaustavljajui se, a njegov teki konj nastavi da
kaska kroz blago vee.
Idui dalje, slikar oseti da njegov gnev jenjava i nestaje. Koraao je
smirenije, obuze ga prijatan umor i u tom laganom hodu pogled mu se za neko
vreme blagodarno zaustavio na spokojnom, bogatom predelu obavijenom bledom,
tananom izmaglicom sutona.
Kada su mu nakon pola asa hoda dola u susret kola, on gotovo vie i nije
mislio na svoje sinove. Obratio je panju tek kad je doao sasvim blizu.
Veragut se zaustavio pod jednom velikom krukom i, kada je razabrao Albertov
lik, jo vie se povukao, kako ga ovaj ne bi ugledao i oslovio.
Albert je sedeo sam na koijaevom seditu, Pjer se poluleei zgurio u
jednom uglu kola, oborene nepokrivene glave izgledalo je da je zadremao.
Kola su prola kraj njega, slikar ih je pratio pogledom i stajao na rubu
pranjavog puta sve dok su se kola jo mogla videti. Rado bi jo video
Pjera, ali uskoro e vreme da deak ode na spavanje, a Veragut nije bio
raspoloen da se danas jo jedanput pojavi kod svoje ene.
Stoga je proao pored parka, kue i dvorine kapije i krenuo u grad, u kome
je zatim u jednom narodnom vinskom podrumu veerao i prelistao novine.
Za to vreme njegovi sinovi su ve odavno stigli kui. Albert je sedeo kod
svoje majke i priao joj kako je proao dan. Pjer je bio veoma umoran,
nita nije hteo da jede i sada je ve spavao u svojoj lepoj maloj spavaoj
sobi. Kada se otac vraao po noi i proao pokraj zamka, vie nigde nije
gorelo svetlo. Blaga no bez zvezda okruavala je tamnim spokojstvom park,
kuu i jezero, a nepokretnim vazduhom promicale su sitne, tihe kine kapi.
U svojoj radnoj sobi Veragut upali svetlo i sede za pisai sto. Nestalo je
njegove elje za snom. Uzeo je list hartije za pisma i pisao Otu Burkhardu.
Kroz otvoren prozor ulazili su noni leptirii i moljci. Pisao je:
Dragi moj!
Trenutno verovatno i ne oekuje pismo od mene. Ali kad ti ve piem,
sigurno oekuje od mene vie no to ti mogu dati. Svakako oekuje vest da
sam u sebi raistio stvari i da pokvarenu maineriju mog ivota vidim u
preseku isto tako jasno kao to ti smatra da je vidi. Na alost, nita od
toga! Poneto mi je sinulo poto smo o svemu razgovarali, pa ima trenutaka
kada sam suoen sa prilino munim otkriem, ali jo se nije razdanilo.
Ne mogu ti rei ta u i kako u kasnije. Ali putovaemo! Poi u s tobom u
Indiju, molim te, obczbedi mi jtdno mesto na brodu, im bude znao dan
polaska. Pre kraja leta ne bih mogao, ali na jesen to pre, to bolje.
Hteo bih da ti poklonim sliku sa ribama koju si video, ali bi mi bilo drago
da ostane u Evropi. Kuda da ti je poaljem?
Ovde je sve kao i uvek. Albert izigrava svetskog oveka i mi se uzajamno
ophodimo sa velikim potovanjem, kao da smo poslanici dveju neprijateljskih
sila.
Pre puta oekujem te jo jednom u Roshaldeu. Moram da ti pokaem sliku koja
e ovih dana biti gotova. Dobra je i bila bi lepa zavrna taka ako me tamo
poderu vai krokodili, to uprkos svemu ne bih eleo.
Moram u krevet, iako mi se ne spava. Danas sam proveo devet sati kraj
slikarskih nogara.
Tvoj Johan.
Adresirao je pismo i ostavio ga u predsoblju, da ga Robert sutra odnese na
potu.
Tek kad je slikar pre spavanja proturio glavu kroz prozor, zauo je um kie
na koji nije obratio panju dok je sedeo za pisaim stolom. Rominjala je
mekim mlazevima kroz tamu i on je u krevetu jo dugo oslukivao kako pada,
sipi, i kako se sa otealog lia u zvonkim potoiima sliva na ednu
zemlju.
DESETO POGLAVLJE
Pjer je veoma dosadan izjavio je Albert kada je sa majkom izaao u vrt,
osveen posle kie, da beru rue. Sve ovo vreme u stvari nije ba
mnogo mario za mene, ali jue mu se zaista nije moglo prii ni sa kojeg
kraja! Kad sam mu onomad pomenuo da bismo se jednom mogli izvesti kolima,
bio je oduevljen. A jue sam ga jedva privoleo da poe sa mnom, gotovo sam
morao da ga molim. Za mene to nije bilo naroito zadovoljstvo, budui da
nisam smeo da uzmem oba konja, zapravo sam samo radi njega i poao.
Zar je putem bio neuljudan? upita gospoa Veragut.
Bio je uljudan, ali neverovatno dosadan! Ponekad se taj deak uistinu ini
blaziran. Sto god sam mu predlagao, pokazao ili ponudio, jedva se Udostojio
da odgovori sa dada, ili da se nasmei, nije hteo da sedi na koijaevom
seditu, niti da ui da tera konja, ak ni kajsije nije hteo da jede.
Ponaao se ba kao razmaeni princ. Zaista me je to Ijutilo, kaem ti to
zato to ga drugi put ne bih hteo povesti sobom.
Majka zastade u hodu i ispitivaki mu se zagleda u lice, njegovo uzbuenje
joj i nehotice izmami osmeh i sa zadovoljstvom je posmatrala kako mu oi
sevaju.
Veliki moj deae ree da ga odobrovolji imaj strpljenja s njim. Moda
se nije oseao dobro, jutros gotovo nita nije jeo. Dogaa se to katkad kod
dece, tako
je bilo i s tobom. Uzrok su veinom stomane tegobe ili none more Pjer je
zacelo prilino nean i osetljiv. Osim toga, shvati da je moda i pomalo
Ijubomoran. Seti se da ja inae pripadam samo njemu, a sad si ti tu i on
mora s tobom da me deli.
Zaboga, pa meni je raspust! On bi to zbilja morao da shvati, nije glup!
On je jo mali, Alberte, ti treba da bude onaj pametniji.
Sa sveeg lia metalnog preliva jo je kapalo. Traili su ute rue koje
je Albert posebno voleo. On je razmicao grane malih stabala, a majka je
batenskim makazama odsecala cvetove, pomalo oklembeene i oteale od vlage.
Jesam li u Pjerovim godinama bio slian njemu? upita Albert zamiljeno.
Gospoa Adela se priseala. Spustivi ruku kojom je drala makaze, uprla je
pogled u sina i zamurila, dozivajui u sebi njegov lik kada je bio deak.
Po spoljanosti si mu bio prilino slian, s izuzetkom oiju, nisi bio
tako tanak i viljast, poeo si da raste neto kasnije.
A inae? Hou da kaem po svojoj prirodi?
Pa eto, imao si i ti svojih muica. Ali mi se ini da si ipak bio
postojaniji, nisi tako esto menjao igre ili neki posao kao Pjer. On je i
zaneseniji no to si ti bio, manje je uravnoteen.
Albert uze makaze iz majine ruke i nae se nad ruinim grmom.
Pjer je vie na tatu ree prigueno. Ba je to udno, majko, da se u
deci ponavljaju i meaju svojstva roditelja i predaka! Moji prijatelji kau
da svaki ovek jo kao malo dete nosi u sebi sve to posle odreuje ceo
njegov ivot, a da se protiv toga ne moe nita uiniti, ama ba nita. Ako
neko, na primer, nosi u sebi sklonost da krade ili da ubija, onda tu nita
ne pomae, on mora do postane zloinac. Zapravo je to strano. Veruje li
i ti da je tako? Uostalom, nauka je to potvrdila.
Svejedno mi je nasmei se gospoda Adela. Ako neko postane zloinac i
ubija Ijude, nauka moda moe da dokae da je taj nagon oduvek nosio u sebi.
Ali ne sumnjam ni najmanje da ima mnogo estitih Ijudi koji su od svojih
roditeija i pradedova naslediti mnogo zla i ipak ostaju poteni, a da to
nauka ne moe istraiti. Pravilno vaspitanje i dobru volju smatram
sigurnijim od svega nasleenog. Znamo ta je pravo i poteno, to moemo da
nauimo i da se toga pridravamo. Niko ne zna pouzdano kakve pradedovske
tajne nosi u sebi, a i bolje je ne raunati mnogo s tim.
Albert je znao da se njegova majka nikad ne uputa u dijalektike rasprave.
i po svojoj prirodi se u stvari nagonski sloio sa njenim jednostavnim
nainom razmiIjanja. Bio je. meutim, svestan da ta opasna tema time
nikako nije iscrpljena, stoga bi rado bio rekao neto osnovno iz nauke o
uzronosti, koja mu se prema reima nekih njegovih prijatelja inila tako
loginom. Ali uzalud je razmiljao o nekim odreenim, jasnim i neoborivim
reenicama, osim toga za razliku od tih prijatelja kojima se, dodue, divio
smatrao je da zapravo ima vie dara za moralno i estetsko razmatranje stvari
negoli za nauno miljenje lieno predrasuda, za koje se opredeljivao samo
meu drugovima iz kole. Samim tim, odustao je od daljeg raspredanja teme i
usredsredio se na rue.
U meuvremenu se Pjer koji se zaisa nije oseao dobro i ujutru se probudio
mnogo kasnije I bez ivotne radosti zadrao u dejoj sobi kraj svojih
igraaka dok mu i to nije osaclilo. Oseao se prilino loe, inilo mu se
da bi se danas moralo dogoditi neto izuzetno pa da taj bljutavi dan bude
podnoljiv i bar malo prijatan.
Uznemiren, dvoumei se izmeu iekivanja i podozrenja, iziao je iz kue i
poao do lipara u potrazi za neim novim, za nekim otkriem ili
pustolovinom. Oseao je muninu u stomaku, to mu je bilo poznato iz
ranijih iskustava, glava mu je bila teka i umorna kao nikada pre, stoga bi
najradije potraio utoite na majinom krilu
i plakao. Ali to nije bilo moguno dokle god je bio tu gordi, veliki brat,
koji mu je ionako uvek davao na znanje da je jo mali deak.
Kad bi se bar majka setila da neto uini sa svoje strane, da ga pozove i da
mu predloi neku igru, da ga mazi. Ali ona je, naravno, opet pola s
Albertom. Pjer je predoseao da je ovo slosreni dan i da ima malo nade.
Neodluno i neraspoloeno je tumarao poljunanim stazama, s uvelom
peteljkom lipovog cveta meu zubima i sa rukama u depovima.. Jutarnji vrt
je odisao sveinom i vlagom, a peteljka je imala gorak ukus. On je pljunu i
stade ozlojeen. Ba nita mu nije padalo na pamet, danas nije eleo da
bude ni princ, ni razbojnik, pa ni koija ili graditelj.
Nabrana ela arao je pogledom po zemlji, eprkao po ljunku vrhom cipele i
ritnuo nekog sivog, slinavog pua daleko od sebe u mokru travu. Nigde nieg
emu bi se mogao obratiti, nigde nieg da mu se nasmei ili da ga razveseli.
Sve se uutalo, sve je izgledalo svakodnevno, beznadeno i otrcano. Okusio
je svetlocrveno zrno ribizle sa oblinjeg buna, bilo je hladno, kiselo.
Trebalo bi lei i spavati, pomislio je, spavati sve dotle dok sve opet ne
bude izgledalo novo, lepo i veselo. Nije imalo smisla hodati okolo, muiti
se i ekati neto to nikad nee doi. Kako bi bilo lepo da je, na primer,
izbio rat i da putem odjednom naie silna vojska na konjima, ili da je negde
kua u plamenu, ili neka strana poplava. Ali sve se to nalazilo samo u
slikovnicama, u stvarnosti se nita slino nije moglo videti, a moda nije
ni postojalo.
Deak uzdahnu i polako krenu dalje tmurna i ojaena izraza na lepukastom,
nenom licu. Zauvi glasove Alberta i majke fe one strane ivice,
spopadoe ga tako zestoka Ijubomora i odvratnost da mu suze grunue na oi.
Okrenuo se na petama i hodao gotovo neujno da ga ne bi uli i pozvali.
Trenutno nije eleo da bilo kome odgovara na pitanja, da bude prinuen na
razgovor i utivost. Oseao se loe, jadno, a niko da vodi rauna o nje
mu, pa kad je ve tako, onda e bar do kraja da iskusi samou i tugu, da se
osea istinski bedan.
Setio se dragog Boga koga je katkad veoma cenio i ta pomisao mu je za
trenutak pruila traak utehe i topline, ali je i to ubrzo iezlo.
Verovatno se ni od dragog Boga nita nije moglo oekivati. A upravo mu je
sada bio toliko potreban neko u koga se mogao pouzdati, od koga se moglo
oekivati neto lepo i uteno.
Tog trenutka se setio oca. Proimala ga je slutnja da e ga on, koji je
venom i sam bio utljiv, napet i neveseo, moda razumeti. Otac se
nesumnjivo nalazio kao i uvek u svom prostranom, tihom ateljeu i radio na
svojim slikama. Zapravo nije bilo zgodno da ga u tome ometa. Ali on je tek
nedavno izjavio da Pjer moe navratiti do njega kad god mu se prohte. No
moda je to opet zaboravio, odrasli tako brzo zaboravljaju svoja obeanja.
Ipak bi jedanput trebalo pokuati. Boe moj dragi, kako je teko kad se ne
zna ni za kakvu drugu utehu koja je toliko preko potrebna.
Iao je isprva lagano, a zatim ponesen rasplamsalom nadom sve bre i
krepkije senovitim putem koji je vod do ateljea. Ruke poloene na kvaku
zastao je da oslune. Da, tata je bio tu, uo je kako breke i kaljuca, a
uo je i tiho kloparanje drvenih drki etkica koje je otac uvek drao u
levoj ruci.
Oprezno je pritisnuo kvaku, neujno otvorio vrata i promolio glavu.
Prodorni miris terpentina i laka bio mu je odvratan, ali oeva iroka,
snana pojava budila je nadu. Pjer ue i zatvori vrata za sobom. "
Pjerovom paljivom pogledu nije izmaklo da je slikar, na kljocanje brave,
trgao irokim ramenima i okrenuo glavu prema vratima. U njegovom otrom i
upitnom pogledu nazirala se uvreenost, a usta su mu se neprijatno razvukla.
Pjer se nije pomakao s mesta. Zagledao se ocu pravo u oi i ekao. Ubrzo
je oev pogled postao Ijubazniji, a i Ijutiti izraz lica blai.
Gle, Pjer! Nismo se videli ceo dan. Da li te je mama poslala?
Malian odreno mahnu glavom i pusti da ga otac poljubi.
Hoe li ostati malo kod mene i gledati kako radim? upita otac
srdano. U isti mah opet se posvetio svojpj slici i iljatom etkicom
paljivo ciljao u jednu taku. Pjer ga je pratio pogledom. Video je da je
slikar zanet posmatranjem svog platna, njegov napeti i gotovo besni pogled
kojim je netremice zurio u sliku i snanu, nervoznu ruku kojom dri tanku
etkicu, video da mu se elo izbrazdalo i da je zario zube u donju usnu. Uz
to je udisao prodorni miris radionice, koji nikada nije voleo i koji mu je
danas bio posebno ogavan.
Deakove oi su izgubile sjaj, postale su mutne, stajao je na vratima kao
skamenjen. Sve mu je to bilo poznato, i taj miris i taj pogled, i lice
iskrivljeno od usredsreene panje, stoga je znao da je bila ludost to je.
oekivao da e danas biti drugaije no to je uvek bilo. Otac je radio,
rovario po svojim bojama koje su irile prodoran vonj i nije mislio ni na
ta na ovome svetu osim na svoje glupe slike. Bilo je budalasto to je
uopte doao.
Deakovo lice se opustilo od silnog razoaranja. Znao je on to! Za njega
danas nema utoita, ni kod majke, a jo manje ovde.
Stajao je tako ceo minut bez ijedne misli i tuan, gledao u veliku sliku na
kojoj su se caklile vlane boje, a da je u stvari nije video. Za nju je
tata imao vremena, za njega ne. Ponovo je spustio ruku na kvaku i pritisnuo
je sa namerom da bez rei ode.
Veragut je, meutim, uo prigueni um. Osvrnuo se, promrmljao neto i
priao deaku.
Sta ti je, Pjer? Nemoj da bei! Zar nee da ostane malo kod tate?
Pjer povue ruku i polako klimnu glavom.
Jesi li mi hteo neto rei? upita slikar Ijubazno. Hodi, hajde da
sednemo, a ti mi priaj. Kako je bilo jue na izletu?
Oh, bilo je prijatno odgovori malian utivo. Veragut mu rukom pree
preko kose.
Zar ti nije prijalo? Izgleda mi pomalo pospan, sine! Nisu ti valjda jue
dali vina? Nisu? E, ta emo sad? Hoemo li da crtamo?
Ne bih, tata. Danas je tako dosadno.
Zbilja? Sigurno si loe spavao. Hoemo li sad malo gimnastike?
Pjer odmahnu glavom.
Ne bih. Zna, hteo bih samo da budem kod tebe. Ali ovde tako neprijatno
vonja.
Veragut ga je milovao i nasmejao se.
E, prava je nesrea to si sin slikara, a ne voli miris boja. Ti kanda
nikada nee biti slikar?
Ne, ne bih ni eleo.
Sta bi hteo da bude?
Nita. Najvie bih voleo da sam ptica, ili tako neto.
To ne bi bilo loe. Ali sad mi reci, duo, ta bi hteo od mene. Vidi,
ja moram da nastavim rad na ovoj velikoj slici. Ako hoe, moe da ostane
i da se igra. Ili hoe li da ti dam neku knjigu sa slikama da
je razgleda?
Ne, ni to nije bilo ono to je on hteo. Samo da se izvue, rekao je da ide
da hrani golubove i tano je zapazio da je otac odahnuo i da mu je milo to
odlazi. Otac ga je otpustio sa poljupcem i deak izie. Kad je otac
zatvorio vrata za njim, opet je bio sam i oseao se jo prazniji nego pre.
Lutao je preko travnjaka, po kome zapravo nije trebalo da gazi, rasejan i
ojaen otkidao je po koji cvet i ravnoduno posmatrao tamne mrlje od vlane
trave na svojim svetlim, utim cipelama. Naposletku se u napadu oajanja
bacio usred travnjaka na zemlju i ridajui, glave zarivene u travu, osetio
kako se ovlaio rukav njegove svetloplave bluze i lepi mu se za miicu. Tek
kad je poeo da zebe, digao se otrenjen i sa strepnjom se uunjao u kuu.
Uskoro e ga zvati, onda e videti da je plakao, a zatim e ugledati vlanu,
prljavu bluzu i mokre cipele, pa e ga grditi zbog toga. Neprijateljski
raspoloen proao je pored kuhinjskih vrata, trenutno zaista nikog nije
eleo da sretne. Najsreniji bi bio da je negde daleko, gde za njega niti
ko zna, niti za njega pita.
Utom spazi klju u bravi retko koriene gostinske sobe. Uao je, zatvorio
vrata za sobom, pritvorio i otvoreni prozor, pa se naglo i umorno, ne izuvi
cipele, sruio na nepresvueni krevet. Leao je tako u svom jadu izmeu
plaa i dremea. Kada je posle dugog vremena uo da ga majka doziva iz
dvorita i sa stepenica, on se ne odazva ve se prkosno jo dublje zavue
pod pokriva. Majin glas se bliio i udaljavao i naposletku utihnuo, a on
nikako da se pribere i da se javi. Naposletku je zaspao vlanih obraza.
U podne, kada je Veragut doao na ruak, ena ga s vrata upita:
Zar nisi doveo Pjera?
Pao mu je u oi pomalo uzbueni prizvuk njenog glasa.
Pjer? Nita ne znam o njemu. Zar nije bio s vama?
Nije, nisam ga videla od doruka! Kada sam ga traila, devojke mi
rekoe da su videle da ide prema ateljeu. Zar nije bio tamo?
Bio je, ali samo za trenutak i brzo je otiao. I Ijutito dodade: Zar u
kui niko ne vodi rauna o deaku?
Mislili smo da je kod tebe odbrusi gospoa Adela kratko i uvreeno.
Idem da ga traim.
Poalji nekog po njega! Sad je vreme ruku.
Ponite vi u meuvremenu. Sama u ga potraiti. Ona urno izie. Albert
se die i htede da poe za
njom.
Ostani Alberte viknu Veragut. Za trpezom smo!
Mladi mu dobaci pogled pun besa.
 Jeu sa mamom izjavi prkosno.
Otac mu se ironino nasmei u uzbueno lice.
to se mene tie moe, ti si gospodar u kui, zar ne? Uostalom ako bi ti
se jednom opet prohtelo da me gaa noem, nemoj, molim te, da se uzdri
zbog nekakvih predrasuda!
Sin poblede i plahovito odgurnu stolicu. Bilo je to prvi put da ga otac
podseti na onaj ispad besa iz deakih dana.
Ne sme govoriti tako sa mnom! provali iz njega. Neu to da trpim!
Veragut uze komad hleba i pojede zalogaj bez rei odgovora. Natoivi sebi
au vina, lagano je iskapi i odlui da ostane miran. Ponaao se kao da je
sam, i Albert u nedoumici prie prozoru.
Neu da trpim! povika jo jednom, ne mogavi da savlada bes.
Otac je posolio zalogaj hleba. U mislima se ukrcavao na brod, plovei zatim
beskonanim stranim morima daleko od te nerazmrsive pometnje.
U redu izusti gotovo spokojno. Vidim da ti ne godi da razgovaram s
tobom. Ostavimo se toga!
Tog trenutka se napolju zau iznenadan uzvik i bujica uzbuenih rei.
Gospoa Adela je otkrila maliana u njegovom skrovitu. Slikar oslunu i
izie brzim koracima. Darias je sve ilo zbrdazdola.
Zatekao je Pjera u razrovarenom krevetu sa prljavim cipelama iia nogama,
lica pospana i sa tragovima suza, razbaruene kose, a kraj njega svoju
bespomono zapanjenu enu.
Ali idete uzviknu najzad, Ijutita i zabrinuta u isti mah ta to radi?
Zato uti? I zato si legao tu?
Veragut uspravi maliana i uplai se videvi njegov bezizrazan pogled.
Jesi li bolestan? upita neno. Deak zbunjeno odmahnu glavom.
Zar si tu spavao? Jesi li ve odavno ovde? Zanemoalim, klonulim glasom
Pjer ree:
Nisam kriv. Nita nisam uinio. Samo me je bolela glava.
Veragut ga na rukama ponese u trpezariju.
Daj mu tanjir supe obrati se svojoj eni. Mora pojesti neto toplo,
sine, to e ti prijati. Bez sumnje si bolestan, jadnie moj.
Posadivi ga na stolicu, gurnu mu jastuk iza lea i poe sam da ga hrani
supom.
Albert je sedeo utljiv i zatvoren u sebe.
Odista se ini da je bolestan ree gospoa Veragut gotovo umirena,
poneta oseanjem majke koja je pre spremna da pomogne i neguje nego da
istrauje i kanjava neuobiajeno nepristojno ponaanje.
Odneemo te posle u krevet, jedi sad, srce moje teila ga je usrdno.
Pjer je posiveo u licu, polubudan, bez otpora gutao supu to su mu je
kaikom sipali u usta. Dok ga je otac hranio, majka mu opipa bilo i
obradova se to mali nema groznicu.
Treba li da odem po doktora? upita Albert nesigurnim glasom, tek da i on
neto uradi.
Nema potrebe odvrati majka. Smestiemo Pjera u krevet i uviti ga u
pokriva da mu bude toplo, a poto se dobro ispava, sutra e biti zdrav.
Zar ne, duo?
Malian je nije sluao, odmahnuo je glavom kada je otac hteo da mu da jo
supe.
Ne, ne treba ga siliti ree majka. Hodi, Pjer, idemo u krevet i sve e
biti dobro.
Ona ga uze za ruku i on se s mukom die. Pospano je iao za majkom, koja ga
je vukla za sobom. Ali na vratima je zastao, iskrivio lice i zgrivi se od
neke iznenadne muke povratio je sve to je tek bio progutao.
Veragut ga onese u spavau sobu i prepusti majci. ula su se zvonca i
koraci posluge koja je trkarala uz i niz stepenice. Slikar pojede nekoliko
zalogaja, a izmeu toga dvatri puta otra do Pjera koji je sad svuen i
umiven leao u svom mesinganom krevetu. Malo kas
nije gospoa Adela se vratila i saoptila da se dete smirilo, da nema bolove
i da, po svemu sudei, eli da spava. Otac se obrati Albertu:
ta je Pjer jue jeo?
Albert se priseao, a onda svoj odgovor uputio majci.
Nita naroito. U Brikenvandu sam za Pjera naruio hleba i mleka. a u
Pegolchajmu smo za ruak dobili makarone i kotlete.
Otac je inkvizitorski nastavio ispitivanje.
A posle toga?
Nije hteo nita. Popodne sam od jednog batovana kupio kajsije. Pojeo je
samo jednu ili dve.
Jesu li bile zrele?
Naravno. Ti kanda smatra da sam mu namerno pokvario stomak.
Majka primeti da je razdraen i upita:
ta vam je obojici?
Nita ree Albert. Veragut produi:
Nita ja ne smatram, samo pitam. Da li se jue neto dogodilo? Da nije
povraao? Ili je moda pao? Da se nije alio na bolove?
Albert mu je odgovorio kratko sa da i ne i jedva ekao da se ruak zavri.
Kada je otac malo kasnije jo jedanput na vrhovima prstiju uao u Pjerovu
spavau sobu, zatekao ga je da spava. Bledo detinje lice bilo je ozbiljno i
udno predano utenom snu.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Johan Veragut je tog nemirnog dana zavrio svoju veliku sliku. Uplaen i u
dui uznemiren vratio se od bolesnog Pjera, bilo mu je tee no ikad da
savlada uzburkane misli i da nae savreno spokojstvo koje je bilo tajna
njegove snage, a koje je morao tako skupo platiti. Ali vrstim htenjem
uspelo mu je da se smiri i u popodnevnim asovima je pri lepoj, mekoj
svetlosti izvrio na slici poslednje korekture i saimanja.
Kada je odloio paletu i seo naspram platna, bilo mu je neobino pusto u
dui. Znao je da je ta slika neto posebno i da je njome dao mnogo. Ali se
on sam oseao prazan i sagoreo. Nije imao nikoga kome bi mogao da pokae
svoje delo. Prijatelj je bio daleko, Pjer bolestan, a nikog drugog nije
imao. Dejstvo i odjek njegovog rada dopree do njega iz ravnodune daljine,
iz novina i pisama. To nije bilo nita, tavie, manje od nita, jedino bi
ga pogled prijatelja ili zov Ijubavnice mogli razveseliti, nagraditi ga i
uliti mu snage.
etvrt asa se zadrao pred svojom slikom, koja je upila u sebe snagu, i
prijatne asove od nekoliko nedelja i sad mu je u blistavom sjaju bila pred
oima, dok je on sam stajao pred svojim delom iscrpljen i otuen.
Pa ta, prodau sliku i od toga platiti put u Indiju promrsi s nevoljnim
cinizmom. Zatvorivi za sobom vrata od radionice, poao je u zamak do obie
Pjera, koga je zatekao da spava. Deak je izgledao bolje nego
*
u podne, lice mu se zarumenelo u snu, usta su bila poluotvorena i nestao je
izraz patnje i tuge.
Kako to ide brzo kod dece! ree svojoj eni apatom na vratima. Ona se
malo osmehnu, a on primeti da je i ona odahnula i da se brinula
vie no to je pokazivala.
Nije mu se inilo primamljivim da veera sam sa svojom enom i Albertom.
Idem u grad ree tamo u provesti vee. Bolesni Pjer je dremao u svom
dejem krevetu, maj
ka je zamraila sobu i ostavila ga samog.
Sanjao je da polako ide cvetnim vrtom. Sve je oko njega bilo malko
izmenjeno, mnogo vee i ire no obino, pa je tako hodao i hodao i nigde
nije bilo kraja. Leje su bile lepe no to ih je ikad video, ali cvee je
izgledalo udno staklasto, krupno i strano, a sve se blistalo nekom tunom,
umrtvljenom lepotom.
Pomalo bojaljivo kruio je oko velike rundele sa bunjem punim krupnih
cvetova, modri leptiri je mirno sisao sokove iz nekog belog cveta. Vladala
je neprirodna tiina, a na stazama nije bilo ljunka nego neto meko preko
ega se gazilo kao po ilimu.
Sa suprotne strane dola mu je mama u susret. Ali ona ga nije gledala, nije
mu ak ni glavom klimnula, strogo i tuno je gledala preda se i prola kraj
njega neujno kao dah.
Ubrzo zatim ugledao je na jednoj stazi oca koji je hodao Jsto tako, a
kasnije Alberta i svi su oni ili utke i strogo svojim putem, niko od njih
ne htede da ga pogleda. Tumarali su okolo kao zaarani, usamljeni i kruti,
pa se inilo da to mora ostati tako za sva vremena, da u njihovim ukoenim
oima nikad nee biti pogleda, niti e se smeh pojaviti na njihovim licima,
da nikad nikakav zvuk nee probiti tu neprobojnu tiinu i nikad ni najmanji
vetar nee zatalasati nepokretne grane i cvetove.
Najgore je bilo to ni on sam nije bio u stanju da ih dozove. Nita ga u
tome nije spreavalo, nita ga nije bolelo, ali nije imao hrabrosti ni
istinske volje da pusti
glas bilo mu je jasno da sve to mora biti tako i da e sve biti jo
stranije ako se usprotivi.
Pjer je polako odetao dalje kroz beivotnu rasko vrta, arenilo i hiljade
divnih cvetova po svetlom, umrtvIjenom vazduhu, ali kao da nisu bili stvarni
i ivi, a s vremena navreme susretao je Alberta, ili majku, ili pak oca.
Oni su promicali kraj njega i jedno kraj drugoga uvek isto tako kruti i
meusobno tui.
Uinilo mu se da je prolo mnogo vremena, moda godine, a ono vreme u kome
su svet i vrt bili ivi, Ijudi veseli i priljivi i on sam pun radosti i
razuzdanosti, to vreme je nezamislivo daleko, ono je utonulo u duboku, gluvu
prolost. Moda je uvek bilo kao ovo sad, a ono ranije je bilo samo lepi,
luckasti san.
Naposletku je stigao do malog kamenog korita sa vodom, iz kojeg je ranije
batovan punio kante za polivanje i u kome je on sam drao nekoliko siunih
punoglavaca. Svetlozelena voda je bila nepokretna, odraavala je kamenu
ivicu i visee grane ibljike sa utim zvezdastim cvetovima, izgledalo je
lepo, naputeno i nekako nesreno kao i sve drugo.
Ko tu upadne, udavi se i mrtav je rekao je jednom batovan. Ali voda
uopte nije bila duboka.
Pjer je stao na rub ovalnog korita i nagnuo se nad njim.
U vodi ie ugledao odraz sopstvenog lica. Ono je izgledalo kao lica ostalih,
bilo je starako i bledo, duboko okamenjeno u ravnodunoj strogosti.
Posmatrao ga je uplaeno i zaueno, a odjednom ga obuze oseanje potajnog
uasa i silne, besmislene tuge zbog ovakvog svog stanja. Pokuao je da
vie, ali nije mogao da da glasa od sebe. Hteo je da zajei glasno, ali je
mogao samo da iskrivi lice i da se bespomono cereka.
Tog trenutka je opet naiao njegov otac i Pjer se okrenuo prema njemu uz
ogroman napor svoje sputane duevne snage. U samrtnikom strahu i
nepodnoljivoj patnji svog ojaenog srca potrao je sa nemim jecajem i
traei pomo od oca, koji mu je prilazio sa avetinjskom mirnoom i kao da
ga opet nije zapazio.
Oe! htede deak da mu dovikne i, mada se nije uo nikakav glas, ipak je
njegova silna nevolja stigla do nemog usamljenika. Otac se osvrnu i pogleda
ga.
Ispitivakim pogledom slikara paljivo se zagledao u oi deaka koje su ga
preklinjale, a onda se jedva primetno nasmeio, utke mu blagonaklono i sa
aljenjem klimnuo glavom, ali bez imalo utehe, kao da tu nema pomoi. Za
trenutak mu preko strogog lica prelete senka Ijubavi i srodne patnje, i tog
trenutka on vie nije bio moni otac ve pre siroti, bespomoni brat.
Zatim je opet gledao pravo preda se, odlazei istim sporim, ravnomernim
korakom koji u stvari nije ni prekinuo.
Pjer vide kako se udaljava i nestaje, pred njegovim uasnutim pogledom
pomraie se mali ribnjak, staza i cvetni vrt i iezoe kao oblaci magle.
Probudio se sa bolom u slepoonicama i vrelim, suvim grlom, i video da je
sam u krevetu u polumranoj sobi. Zauen, pokuavao je da se priseti
prethodnih dogaaja, ali nieg nije mogao da se seti, pa se iscrpljen i
obeshrabren okrenuo u krevetu.
Polako se sasvim osvestio i odahnuo. Runo je biti bolestan i leati sa
glavoboljom, ali je bilo podnoljivo, lako i slatko u poreenju sa
samrtnikim oseanjem, u onom svom groznom snu.
Cemu sva ta gnjavaa? pomisli Pjer i skupi se pod pokrivaem. emu bolest?
Ako je to neka kazna zbog ega je trebalo da budem kanjen? ak nije ni jeo
nita to bi mu bilo zabranjeno, kao to je bio sluaj kad je jednom
pokvario stomak nedozrelim ljivama. Bilo mu je zabranjeno, a on ih je ipak
jeo i stoga je bilo pravino da snosi posledice. To je jasno. Ali sada?
Zato da lei u krevetu, zato je morao da povraa, zato osea to strano
probadanje u glavi?
Ve je dugo leao budan kada je majka ponovo ula u sobu. Povukla je zavesu
na prozoru i meko, blago veernje svetlo preplavi prostoriju.
Kako ti je, duo? Jesi li lepo spavao?
On ne odgovori. Leei na boku, digao je oi k njoj. Ona mu uzvrati
pogled, iznenaena to je malian gleda nekako udno ispitivaki i ozbiljno.
Nema groznicu pomisli umirena.
Da li bi sad hteo neto da jede? Pjer jedva primetno odmahnu glavom.
Zar ne bi hteo da ti neto donesem?
Vode ree tiho.
Ona mu donese vode, ali mali uze samo ptiji gutljaj i opet sklopi oi.
Odjednom iz majine sobe umno zabrujae zvuci klavira. Nadirali su u
snanim, irokim talasima.
Cuje li? upita gospoa Adela.
Pjer irom otvori oi i lice mu se bolno iskrivi.
Ne, nemojte! uzviknu. Ta pustite me! I s obe ruke zapui ui i zari
glavu u jastuk. Uzdiui, gospoa Veragut poe do Alberta i zamoli
ga da prestane sa sviranjem. Vrativi se, osta da sedi uz Pjerov krevet dok
bvaj nije opet zadremao.
Te veeri je u kui vladala tiina. Veragut je otiao, Albert je bio
neraspoloen i patio to ne moe da svira. Svi su rano legli i majka je
ostavila otvorena vrata da uje Pjera ako mu neto zatreba tokom noi.
DVANAESTO POGLAVLJE
Uvee, po povratku iz grada, Veragut se paljivo unjao oko kue i zabrinuto
motrio i oslukivao nee li mu neki osvetljeni prozor, ili um otvaranja
vrata odati da li je njegov mezimac jo uvek bolestan i da li pati. Ali
kada se uverio da je sve tiho i smireno, da svi spavaju, oslobodio se straha
kao neke teke, mokre odee i pun zahvalnosti jo dugo je leao budan.
Neposredno pre no to e utonuti u san i nehotice se nasmeio i zaudio kako
je malo potrebno da se obeshrabreno srce opet razgali. Sve to ga je muilo
i pritiskivalo, sav potmuli, sumorni teret ivota, odjednom je sve to bilo
nitavno i beznaajno u poreenju sa nenom brigom za svoje dete. a tek to
se povukla ta opaka senka, sve mu se uinilo vedrijim i podnoljivijim.
Ujutro se u dobrom raspoloenju i u neobino rani as pojavio u zamku, bio
je sav srean to je malog zatekao da jo slatko spava, pa je dorukovao
nasamo sa enom jer ni Albert nije bio ustao. Veragut je prvi put posle
mnogo godina boravio u taj as ovde u kui i za trpezom sa gospoom Adelom.
Ona je bezmalo s podozrivim uenjem uoila kako je Ijubazan i vedro
raspoloen, kao da je njegovo prisustvo u to doba svakodnevna stvar.
Naposletku i on postade svestan njenog napetog iekivanja i neobinosti
trenutka.
Tako mi je milo ree sa prizvukom u glasu koji je njegovu enu podsetio na
lepe dane tako milo
to je, po svemu sudei, sa naim malim opet sve u redu. Tek sada mi je
jasno da sam se ozbiljno zabrinuo za njega.
Ni meni se ono jue nije dopalo saglasi se ona.
Igrajui se srebrnom kaiicom, gledao je u nju gotovo eretskim pogledom,
sa malim odbleskom deake razdraganosti koja bi kod njega iznenada izbila i
nikad ne bi dugo potrajala, koja joj je nekad kod njega bila posebno draga a
koju je jedino Pjer nasledio.
Eto izjavi on ivahno to je prava srea. Sad mi se, najzad, prua
prilika da govorim s tobom o svojim najnovijim planovima. Mislim da bi
zimus trebalo da ode u Sen Moris s oba deaka i da se tamo zadri to
due.
Ona obori pogled u nedoumici.
A ti? upita. Zar ne bi hteo da slika tamo gore?
Ne, neu poi s vama. Za izvesno vreme prepustiu vas same sebi i
otputovati. Odlazim najesen i zatvaram atelje. Robert e dobiti odsustvo.
Samo od tebe zavisi da li e preko zime ostati u Roshaldeu. Ja ti to ne
bih savetovao, idi bolje u enevu ili u Pariz, ali ne zaboravi ni Sen Moris
koji bi Pjeru prijao!
Ona zbunjeno die glavu.
Ti se ali ree sa nevericom.
Oh, ni najmanje nasmei se on pomalo setno od toga sam se oduio.
Najozbiljnije ti to govorim, treba da mi veruje. Putovau preko mora i
nee me biti due vreme.
Preko mora?
Napregnuto je razmiljala. Njegovi predlozi, nagovetaji i vedri ton, sve
to je za nju bilo neuobiajeno i budilo je u njoj podozrenje. Ali na re
putovanje preko mora pred oima joj iskrsnu slika mua kako se ukrcava na
brod, praen nosaima natovarenim koferima. Setila se slika po plakatima
brodskih kompanija i sopstvenih plovidbi po Sredozemnom moru i za tren oka
joj sve bi jasno.
Odlazi sa Burkhardom! uzviknu ivo. On potvrdno klimnu glavom.
Da, putujem s Otom.
Oboje zautae izvesno vreme. Gospoa Adela je bila preneraena, nagonski
je naslutila znaaj te novosti. Namerava li moda da je napusti i da joj da
slobodu? U svakom sluaju to je bio ozbiljan pokuaj u tom pravcu i ona se u
dui prepade to je ta vest tako malo uzburkala, tako malo zabrinula, i ne
izaziva u njoj nikakve nade, niti najmanju radost. Neka i postoji za njega
mogunost jednog novog ivota, za nju je svakako nije bilo. Sto se tie
Alberta bie joj lake, a pridobie i Pjera, ali e biti i ostati naputena
ena. Nekad je zamiljala lu mogunost stotine puta i smatrala je
osloboenjem i spasom a danas, kada je izgledalo da bi se mogla pretvoriti
u stvarnost, bilo je u njcj toliko pimesa strepnje i stida i oseanja
krivice da, savladana oseanjem malodunosti, nije bila sposobna ni da bilo
ta poeli. To je trebalo da doe ranije, u doba nevolja i bira, pre no to
je nauila da se miri sa sudbinom. Sad je sve kasno i beskorisno, sad se
radilo samo o zavrnoj crti ispod svrenih stvari, bili su to jo samo
zavretak i gorka potvrda svega prikrivenog i samo upola priznatog, vie
nije bilo svetlucavih iskri novih ivotnih mamaca.
Veragut je paljivo prouavao ozbiljno lice svoje ene i bi mu je ao.
To treba da bude pokuaj ree sa eljom da je potedi. Poivite neko
vreme nesmetano, ti i Albert a i Pjer, recimo godinu dana. Smatrao sam da
bi to tebi bilo zgodno, a za decu svakako dobro. Oni ipak obojica donekle
pate to. . . to se nas dvoje nismo najbolje snali u ivotu. Nama
dvoma e za vreme dueg rastanka takoe sve biti jasnije. Misli li i ti
tako?
Moda odvrati ona tihim glasom. Ti si. izgleda, doneo konanu odluku.
Otu sam ve pisao. Nee ni meni biti lako da za tako dugo vreme odem od
svih vas.
Hoe rei. od Pjera.
Naroito od Pjera. Znam da e svojski brinuti o njemu. Ne mogu da
oekujem da e mu ee govoriti o meni, ali nemoj da bude s njim kao s
Albertom!
Ona odmahnu glavom.
Nije to bila moja krivica, ti to zna.
On joj sa nezgrapnom i odavno zaboravljenom nenou obazrivo spusti ruku na
rame.
Oh, Adela, nemojmo govoriti o krivici. Neka sam ja kriv za sve.
Pokuavam da poneto popravim, nita drugo. Tebe molim samo, ne daj da
izgubim Pjera, ako je moguno! On nas jo povezuje. Nastoj da mu ne
oteava Ijubav prema meni.
Ona sklopi oi kao da se brani od nekog iskuenja.
Kad te tako dugo nee biti. ree neodluno. On je dete. . .
Naravno. Pusti ga da ostane dete! Neka me zaboravi ako ne ide drugaije!
Ali ja smatram da je on zalog koji ti ostavljam i mislim da moram imati puno
poverenje da bih mogao da ti ga cstavim.
ujem da Albert dolazi proaputa ona brzo tek to nije uao.
Razgovaraemo jo o tome. Nije sve tako jednostavno kao to misli. Daje
mi vie slobode no to sam ikada imala i elela, a u isti mah rni namee
odgovornost koja me liava prirodne neusiljenosti! Dozvoli da jo razmislim
o tome. Verovatno ni ti nisi doneo odluku u jednom asu, stoga mi daj jo
malo vremena.
Pred vratima se zaue koraci i Albert ue. Zaudio se zatekavi oca.
Pozdravio ga je nekako sputano, poljubio majku i seo za sto postavljen za
doruak.
Imam jedno iznenaenje za tebe poe Veragut lagodno. Jesenji raspust
moe provesti sa mamom i Pjerom gde god budete eleli, a takoe i Boi.
Ja u se nekoliko meseci zadrati na putu.
Mladi nije mogao da prikrije radost iako se trudio, stoga revnosno upita:
Kuda putuje?
Jo ne znam tano. Prvo putujem u Indiju sa Burkhardom.
Oh, tako daleko! Jedan moj kolski drug se tamo rodio, ini mi se u
Singapuru. Tamo se jo prireuje lov na tigrove.
Nadam se da je tako. Odstrelim li jednog, doneu, naravno. njegovu
kou. Ali pre svega hou tamo da slikam.
Mogu da zamislim! Citao sam o jednom francuskom slikaru koji je boravio
negde u tropskim predelima, ini mi se na nekom ostrvu u Junom moru.
. . tamo mora da je predivno!
Zar ne? U meuvremenu, vi ete se lepo zabavIjati, svirati i smuati se.
Ali sad idem da vidim ta radi mali. Nemojte se ometati!
Napustio je sobu pre no to bi mu iko odgovorio.
Ipak je tata katkad velianstven ree Albert sav ozaren. Svia mi se to
njegovo putovanje u Indiju, ima stila.
Njegova majka se s mukom nasmei. Njena ravnotea je bila uzdrmana, oseala
se kao da sedi na grani koju upravo podsecaju. Ali je utala i polo joj je
za rukom da se ne oda izrazom lica, dovoljno je bila stekla tu vetinu.
Slikar je uao u Pjerovu sobu i seo kraj njegovog kreveta. Paljivo je
izvukao uzanu svesku za skice i poeo da crta glavu i ruku malog spavaa.
Nije hteo da mui Pjera da mu pozira, ali je u preostalom vremenu eleo da
g& to ee i to bolje zadri na papiru i uvrei u seanju. Sa nenom
panjom se trudio oko voljenih oblika, oko pada svilenkaste kose, oko lepo
oblikovanih, nervoznih nozdrva i tankih, nemono klonulih ruku i samovoljne,
osobene linije vrsto stisnutih usana. Retko je viao deaka u krevetu,
bilo je prvi put da ga ne vidi usnulog sa detinjasto rastvorenim ustima i,
posmatrajui njegova rano sazrela, izraajna usta, pala mu je u oi slinost
s ustima svog oca, Pjerovog deda, koji je bio ovek smeo i pun mate, ali
strastan i nemirna duha i dok je tako gledao i crtao, zaokupljala ga je
osmiljena igra koju priroda izvodi sa crtama lica i sudbinama oeva, sinova
i unuka. Mada nije
bio mislilac, okrznu ga pomisao na zabrinjavajuu osobitost zagonetke o
sledu i neminovnosti, o dui.
Mali spava iznenada otvori oi i pogleda u oca, a on se zaudi to u tom
tako ozbiljnom pogledu i u nainu na koji se budio nema nieg detinjeg.
Odmah odloi olovku i zaklopi svesku, sae se tek probuenom deaku, poljubi
ga u elo i radosno ree:
Dobro jutro, Pjer. Da li ti je bolje?
Malian se zadovoljno nasmei i protegnu. Oh da, mnogo bolje. Polako se
priseao: Dabome, jue je bio bolestan i kao da nije iezla pretnja tamnih
senki tog runog dana. Ali sada je bilo mnogo bolje, hteo je jo malo da
polei i da se naslauje toplinom i blagodarnim spokojstvom to mu se stanje
poboljalo, a onda e ustati i dorukovati, pa e sa mamom poi u vrt.
Otac je otiao da dovede mamu. Pjer se mirkajui zagledao u prozor, kroz
ukaste zavese nazirao se svetao, vedar dan. To je bio dan koji je neto
obeavao i odisao svim moguim radostima. Kako je jue sve bilo bljutavo, i
hladno, i potmulo! Zaklopio je oi da to zaboravi i osetio kako mu ivot
struji kroz udove, jo trome od sna.
Uto naie majka, donese mu jedno jaje i olju mleka, svi su bili Ijubazni i
neni, radujui se to ga opet vide zdravog. Bilo je to bezmalo kao
roendan i ne mari to nije bilo kolaa, jer zapravo jo uvek nije bio
gladan.
im je obukao isto plavo letnje odelo, poao je tati u atelje. Zaboravio
je jueranji runi san, ali u srcu mu je jo treperio odjek straha i bola,
zato je sad morao da se uveri i da uiva to je okruen sunevim sjajem i
Ijubavlju.
Otac se upravo bavio merenjem okvira za svoju novu sliku i doekao ga
radosno. Ali Pjer nije hteo da se zadri due, hteo je samo da ga pozdravi
i da se malo pomazi. Morao je krenuti dalje, do psa i do golubova, do
Roberta i u kuhinju, da se sa svima i svime pozdravi i da sve to opet bude
njegovo. Zatim je sa mamom i Albertom poao u vrt, uinilo mu se da je
prola godina dana od asa kada je leao tu u travi i plakao. Nije bio
raspoloen da sedne na
Ijuljaku, ali je rukom preao preko daske za sedenje, obiao bunje i
cvetne leje i tu ga je zapahnulo neko mutno seanje kao iz nekog prethodnog
ivota, kao da je jednom lutao sam meu tim lejama, naputen od svih i
oajan. Sada je opet sve bilo puno svetlosti i ivota, pele su zuzukale, a
vazduh koji je udisao bio je lak i prijatan.
Majka mu je dozvolila da nosi njenu korpu za cvee, stavljali su u nju
karanfile i krupne dalije, a on je pored toga napravio jo i poseban buket
koji e kasnije odneti ocu.
Umorio se kada su se vratili u zamak. Albert mu se ponudio za neku igru,
ali Pjer je prvo hteo malo da se odmori. Duboko se zavalio u majinu veliku
pletenu stolicu na verandi, a buket za tatu jo je drao u ruci.
Oseao se prijatno malaksao, zamurio je i okrenuo se prema suncu, radujui
se to mu ruiasti i topli sunev sjaj prodire kroz kapke. Pogled mu je sa
zadovoljstvom klizio niz lepo, isto odelo, pruio je noge obuvene u
blistave ute cipele na svetlost sunca, desnu pa levu, naizmenino. Nalazio
je da je lepo sedeti udobno i odeven u isto, ne pokreui se i pomalo
iscrpljen, samo su karanfili irili isuvie jak mirds oko sebe. On ih
odloi na sto i gurnu ih od sebe na daljinu do koje mu je ruka dosezala.
Uskoro e morati da ih stavi u vodu, da ne uvenu pre no to ih otac vidi.
Mislio je na njega sa neobinom nenou. Kako je bilo ono jue? Navratio
je k njemu u atelje, tata je radio nije imao vremena, stajao je tako
usamljen, zaokupljen radom i pomalo tuan pred svojom slikom. Eto, dotle se
tano seao svega. Ali ta je bilo potom? Nije li kasnije sreo oca u vrtu?
S naporom je pokuavao da se priseti. Da, otac je hodao tamoamo po vrtu,
sam i sa nekim stranim, bolnim izrazom lica, hteo je da ga dozove. Sta je
tc bilo? Neto strano ili jezivo, neto to se dogodilo jue, ili o emu je
uo, a nije mogao da se seti.
Zavaljen u dubokoj stolici, sledio je tok svojih misli. Sunce mu je sijalo
na kolena utim i toplim zracima, ali odjednom potpuno ieze sva njegova
razdraganost. Oseao
jo da mu se misli sve vie pribliavaju onom jezivom, znao je im se bude
prisetio to jezivo e ponovo ovladati njime ono je stajalo iza njega i
ekalo. Svaki put kad bi se u svom seanju pribliio toj granici, spopalo
bi ga obespokojavajue oseanje u vidu neke munine i vrtoglavice, a poela
je da ga boli i glava.
Smetao mu je prejaki miris karanfila. Leali su na suncu, na stolu od
pletenog prua i venuli ako hoe da ih da ocu, trebalo je to uraditi sad.
Ali on to vie nije eleo, odnosno jeste, ali bio je tako umoran i bolele su
ga oi od svetlosti. Osim toga, treba pre svega da razmisli ta se to
dogodilo jue. Oseao je da je ve sasvim blizu, trebalo je to dohvatiti u
mislima, ali to neto je stalno izmicalo i nestajalo.
Sve vie ga je bolela glava. Oh, zato je to tako? Jutros je bio tako
razgaljen!
Gospoa Adela ga je dozivala s vrata i prila mu. Videla je da cvee lei
na suncu i htela je da poalje Pjera po vodu, ali utom primeti kako se
klonulo skupio na stolici sa krupnim suzama na obrazima.
Pjer, sine, ta ti je? Ne osea se dobro?
On die pogled, ne pomaknuvi se i opet zaklopi oi.
Reci, srce moje, ta ti je? Hoe li u krevet? Hoemo li da se igramo? Ima
li bolove?
On s odbojnim izrazom lica odmahnu glavom, kao da mu ona dosauje.
Ostavi me! proaputa.
A kada ga je uspravila i privila uza se, on u trenutku uzavrelog besa,
izopaenam, tankim glasom vrisnu:
Ama, ostavi me!
Odmah zatim prestao je da se opire i klonuo na njene ruke, a kada ga je
podigla, prigueno je jeknuo, presamien, bleda, izmuena lica poeo je da
se trese i da povraa.
TRINAESTO POGLAVLJE
Otkako je Veragut stanovao sam u svojoj novogradnji, njegova ena gotovo
nikad nije navraala k njemu. Kada je sad bez prethodnog kucanja,
usplahirena upala u radionicu, bilo mu je istog trenutka jasno da donosi
loe vesti nepogreivim nagonom i pre no to je izustila ma i jednu re on
povika:
Da li je neto sa Pjerom? Ona ustro potvrdi glavom.
Mislim da se ozbiljno razboleo. Maloas je bio tako udan i upravo je
opet povraao. Trebalo bi da ide po doktora.
Dok je izgovarala te rei, njen pogled prelete preko prazne, velike
prostorije i zadra se na novoj slici. Nije videla figure, nije poznala ak
ni lik malog Pjera, samo je zurila u platno i udisala vazduh tog prostora u
kome je njen mu godinama iveo. Mutno je nasluivala da i ovde vlada
atmosfera usamljenosti i prkosnog samozadovoljstva, slina onoj u kojoj je i
sama ivela ve odavno. Bilo je to samo za trenutak, a onda njen pogled
skrenu sa slike da bi odgovorila na estoku i zbrkanu bujicu pitanja kojom
ju je slikar obasuo.
Molim te, narui odmah telefonom automobil ree naposletku to e biti
bre nego zaprenim kolima. Sam u poi u grad, samo da operem ruke. Odmah
u doi preko. Jesi li ga smestila u krevet?
Cetvrt asa kasnije sedeo je u automobilu u potrazi za jedinim lekarem kojeg
je poznavao i koji je ranije povremeno dolazio u kuu. Nije ga naao u
njegovom ranijem stanu, u meuvremenu se preselio. Traei lekarev novi
stan, on ga je sreo putem i zdravstveni savetnik ga pozdravi, on mu
otpozdravi u prolazu i tek mu tad sinu da je to lekar koga trai. Vrativi
se istim putem, ugledao je lekareva kola pred kuom jednog njegovog
pacijenta, pa je neko vreme morao da provede u munom ekanju. Najzad je
sanitetskog savetnika presreo na kapiji i privoleo ga da ue u automobil.
Lekar se opirao i branio, gotovo ga je silom naterao da poe s njim.
U kolima, koja su odmah najveom brzinom krenula u Roshalde, lekar mu spusti
ruku na koleno i. ree:
U redu, ja sam va zarobljenik. Drugi kojima sam potreban moraju da
ekaju, vi to znate. Dakle, o emu se radi? Da li vam je ena bolesna?.
Nije?. Dakle, va mali. Kako se zove? Ah da, Pjer. Ve ga dugo nisam
video. Sta je s njim? Neki udes?
Bolestan je, od jue. Jutros se inilo da je s njim sve u redu, ustao je
i ak malo jeo. Sad odjednom opet povraa i ini se da ima bolove.
Mravom rukom lekar pree preko svog mudrog i runog lica.
Sigurno je stomak. Uostalom, videemo. Jesu li inae kod vas svi zdravi?
Prole zime posetio sam vau izlobu u Minhenu. Ponosimo se vama, potovani
gospodine.
Bacio je pogled na asovnik. Obojica su utala kada su kola menjala brzinu
i buno brektala krenuvi uzbrdicom. Ubrzo su stigli i morali su da se
iskrcaju pred dvorinom kapijom koja je bila zatvorena.
Saekajte me doviknu sanitetski savetnik oferu. Njih dvojica brzo
preoe preko dvorita i uoe u
zamak. Majka je sedela kraj Pjerovog kreveta.
Odjednom je lekar imao vremena. Bez urbe je pregledao maliana, pokuavao
da ga navede na razgovor,obraao se prijatno umirujuim reima majci i
svojim oputenim dranjem irio oko sebe atmosferu poverenja i strunosti,
koja je prijala i Veragutu.
Pjer nije bio ni najmanje predusretljiv, bio je utljiv, srdit i
nepoverljiv. Kada mu je lekar opipao i pritisnuo trbuli, on podrugljivo
iskrivi usta kao da sva ta nastojanja smatra glupim i beskorisnim.
Trovanje je, po svemu sudei, iskljueno ree sanitetski savetnik
zamiljeno nema nikakvog nalaza ni kod slepog creva. Verovatno se naprosto
radi o pokvarenom stomaku, a tu je najbolje ekati da se to smiri i,
naravno, dijeta. Dajte malome danas samo jak aj ako je edan, a uvee mu
moete dati i gutljaj bordoskog vina. Ako sve bude dobro, sutra e za
doruak dobiti aj i dvopek. Ukoliko bi imao bolove, moete mi
telefonirati.
Gospoa Veragut je tek na spoljnim vratima poela da postavlja pitanja. Ali
nije dobila nikakvo dodatno objanjenje.
Izgleda da je prilino pokvario stomak, a dete je oigledno veoma
osetljivo i nervozno. Groznici nema ni traga. Puls mu je malo slabiji.
Ukoliko se stanje ne pobolja, navratiu sutra opet. Meutim, rekao bih da
nije nita ozbiljno.
Oprostio se na brzinu, opet mu se veoma urilo. Veragut ga isprati do kola.
Moe li to da potraje due? upitao je u poslednjem trenutku.
Lekar se nasmeja krto.
Nisam mislio da ste takav straljivac, gospodine profesore. Deak je
malko nean, a svi smo mi kao deca esto imali pokvaren stomak. Do vienja!
Veragut je bio svestan da je u kui suvian i zato se polako uputio u pravcu
polja. Umirio ga je krti i odmereni nain zdravstvenog savetnika, pa se
sad i sam udio to se toliko uzbudio i prestraio.
S oseanjem olakanja je koraao i upijao u sebe vrui vazduh tamnomodrog,
ve odmaklog prepodneva. Uinilo mu se kao da je ovo danas ve oprotajni
obilazak uoi
rastanka s tim Hvadama i vonjacima, oseajui se pri tom prilino prijatno
i lagodno. Razmiljajui o poreklu tog novog oseanja nakon odluke koju je
doneo, postalo mu je jasno da je to posledica njegovog jutronjeg razgovora
sa gospoom Adelom. Prijalo mu je to joj je saoptio svoje planove o
putovanju, to ga je ona sasluala mirno i bez ikakvih pokuaja opiranja,
to su sad izmeu njegove odluke i njenog ostvarenja otklonjene sve
stranputice i izgovori, to se neposredna budunost jasno i nedvosmisleno
ocrtava pred njim. Otud i ta smirenost i novosteena samosvest u njemu.
Bez ikakvog plana udario je putem kojim je pre nekoliko nedelja iao sa
svojim prijateljem Burkhardom. Tek kad je poljski puteljak poeo da vodi
uzbrdo, video je gde se nalazi i setio se one etnje s Otom. umarak na
brdu sa klupom i tajanstvenim svetlotamnim pogledom na jasni, slikoviti i
daleki predeo plaviaste rene doline hteo je, u stvari, da naslika tek
najesen. Nameravao je da posadi Pjera na klupu kako bi svetla deakova
glava odudarala od mrke, priguene svetlosti u umi.
Pun panje penjao se uzbrdo, ne oseajui vie vrelinu bliskog podneva i,
dok je budno motreoi oekivao trenutak u kome e mu iznad grebena breuljka
pred oima pui pogled na rub ume, seao se razgovora, tavie, pojedinih
rei i pitanja svog prijatelja, kao i tadanjeg ranoletnjeg arenila predela
u kome je zelenilo sada poprimilo mnogo zagasitoga, a i blau boju. Pri tom
ga iznenada skoli oseanje za koje ve odavno nije znao d iji ga
neoekivani povratak snano podseti na doba mladosti. Uinilo mu se, naime,
da je od one etnje umom s Otom proteklo mnogo vremena, da je od tada, u
izvesnom smislu, postao zreliji, drugaiji, da je postigao neki napredak i
stoga je gotovo sa podsmeljivirn saaljenjem pomislio na ono svoje tadanje
ja.
Iznenaen tim sasvim mladalakim oseanjem, koje ga je dvadesetak godina
unazad svakodnevno obuzimalo ali sada delovalo kao retka arolija,
razmiljao je o kratkom vremenskom rasponu toga leta i otkrio neto to do
malo
as ili do jue nije znao. Otkrio je, seajui se vremena od pre dvatri
meseca, da se izmenio i napredovao, a danas je otkrio vedrinu i pouzdanu
slutnju da postoji put tamo gde su do nedavno vladali samo tama i zbrkana
neodlunost. Uinilo mu se da je njegov ivot sad opet slian bistroj reci
koja nadire u odreenom pravcu, dok se pre toga dugo vreme poput movarnog,
ustavljenog jezera unezvereno vrteo u krug. Postalo mu je jasno da mu nema
povratka ovamo, da mu preostaje samo da se oprosti, bez obzira to srce
krvari i bolno pee. Njegov ivot je ponovo dobio svoj tok poput reke koja
nadire putem slobode i budunosti. A da toga i sam nije bio svestan, on se
u dui oprostio i odrekao grada i ovog kraja, Roshaldea i svoje ene.
Zastao je odahnuvi, ponesen i duboko proet talasom vidovite slutnje.
Pomislivi na Pjera, probode ga otri, neobuzdani bol kao u trenutku kada je
sa sigurnou znao da tim putem mora ii do kraja i rastati se i sa Pjerom.
Dugo je stajao tako, lice mu se krivilo od bola. Ali kako god ga taj bol
estoko pekao, to to je oseao ipak je znailo ivot i svetlost, jasnou i
budunost. To je bilo ono to je Oto Burkhard od njega traio. To je bio
as koji je prijatelj iekivao. To je bio rez posred starih, dugo
poteenih ireva o kojima je govorio. Taj rez je boleo, strahovito boleo,
ali odrekavi se najdraih elja, iezoe i nesloge, razdor i utrnulost
due. U njemu se razdanilo, bio je to svirepo svetao, lep, vedar dan.
Potresen je prevalio nekoliko koraka do vrha breuljka i seo na senovitu
klupu. Duboko ivotno oseanje ga proe kao povratak mladosti i on uputi
misli pune zahvalnosti prijatelju u daljind, bez koga nikad ne bi naao taj
put, bez koga bi zauvek ostao tu u turobnom, nezdravom zarobljenitvu i
propao.
Meutim, on po svojoj prirodi nije bio sklon dugim razmiljanjima, niti
istrajnosti u nekim ekstremnim raspoloenjima. Istovremeno sa ozdravljenjem
i ponovo steenim htenjem svim ulima mu prostruja nova svest o delotvornoj
snazi i sopstvenoj moi.
Die se, otvori oi i ivahna pogleda krenu u osvajanje svoje nove slike.
Dugo je preko senovite ume njegov pogled bio prikovan za daleku, svetlu
renu dolinu. Naslikae je ne ekavi jesen. To je bio sloen zadatak,
nametalo mu se da rei svojevrsni problem. Taj udesni pogled je trebalo
naslikati sa puno Ijubavi i znanja, kao to bi to uradio jedan od istananih
starih majstora, Altdorfer ili Direr. Ovladavanje svetlou i njenim
mistinim ritmom pri tom nije bilo jedini zahtev, svaki najmanji oblik morao
se istai, svaki je trebalo paljivo razmatrati i odmeravati, kao one fine
travice u divnim buketima od poljskog cvea njegove majke. Sveu i svetlu
daljinu doline trebalo je potisnuti mlazevima jarke svetlosti u prednjem
planu i senkama u umi, kako bi kao adiar blistala u dnu slike, hladovito i
slatko, strano i primamljivo.
Bacio je pogled na asovnik. Bilo je vreme da se vrati kui. Nije eleo da
ga ena danas eka. Ali pre toga je jo izvukao svesku sa skicama i,
stojei na ivici breuljka na podnevnom suncu, skicirao je snanim potezima
kostur slike, razmere perspektive, iseak iz celine i oval divnog pogleda u
daljinu koji je tako mnogo obeavao.
Time se jo malko zadrao, i ne obraajui panju na vruinu, urio je
strmom, suncem obasjanom nizbrdicom kui. Razmiljao je ta e mu sve biti
potrebno za slikanje i odlui da sutradan porani, da vidi predeo pri prvoj
jutarnjoj svetlosti, a u srcu je osetio prijatnost i vedrinu jer je opet
imao pred sobom lep i primamljiv zadatak.
 Sta radi Pjer? bilo mu je prvo pitanje kada je ua urnim korakom.
Gospoa Adela ga izvesti da je mali miran i umoran, da po svemu sudei nema
bolove i da veoma strpljivo lei u krevetu. Najbolje je ne ometati ga jer
je neobino osetIjiv, trgne se im se otvore vrata ili neki drugi iznenadni
um dopre do njega.
E, pa dobro zahvali joj se na obavetenju pokretom glave posetiu ga
kasnije, moda predvee. Izvini to sam malo zakasnio, zadrao sam se u
okolini. I narednih dana u raditi u prirodi.
Ruali su u miru i tiini, kroz sputene aluzine prodirala je zelenkasta
svetlost i razlivala se po sobi, svi su prozori bili otvoreni i u podnevnoj
tiini iz dvorita se uo samo ubor malog bunara.
U Indiji e ti biti potrebna posebna oprema, hoe li poneti i pribor za
lov? upita Albert.
Mislim da neu, Burkhard je sa svime snabdeven. On e me posavetovati.
Smatram da bi slikarski pribor trebalo poneti u zavarenim limenim sanducima.
Hoe li tamo nositi tropski lem?
Svakako. Mogu ga i uz put kupiti.
Kad se Albert povukao posle ruka, gospoa Veragut zamoli mua da ostane jo
malo. Ona sede u svoju stolicu od pletenog prua, a on donese svoju i stavi
je kraj njene.
o Kad putuje? upita ona za poetak.
Oh, to u celosti zavisi od Ota, ja se, razume se, upravljam prema njemu.
Mislim da e to biti negde krajem septembra.
Tako skoro? Nisam stigla da jo malo razmislim o tome, Pjer me potpuno
zaokuplja. Ali mislim da upravo zbog njega ne bi trebalo da trai od mene
isuvie.
Nemam ni nameru. Danas sam jo jednom razmislio. Ti e u svemu imati
punu slobodu. Uviam da ne bi bilo u redu da ja putujem po svetu, a da se
meam u tvoje poslove ovde. Ti u svemu postupi kako ti se ini najbolje.
Neu da ima manje slobode no to je traim za sebe.
Ali ta da se radi s ovom kuom? Ne bih volela da ostanem sama u njoj,
prilino je zabaena a i suvie prostrana, zatim tu je i toliko uspomena
koje mi smetajit.
Ve sam ti rekao, odseli se gde god eli. Roshalde pripada tebi, ti to
zna, a ja u za svaki sluaj tvoja prava osigurati pre odlaska na put.
Gospoa Adela poblede. Budno se zagledala muu u lice sa gotovo
neprijateljskim izrazom.
Govori kao da ne namerava vie da se vrati ree sa prizvukom strepnje.
On zamiljeno zatrepta oima i obori pogled.
To se ne moe znati. Zasad nemam pojma koliko dugo u se zadrati, osim
toga, ne verujem da Indija zdravstveno prija Ijudima mojih godina.
Ona strogo odmahnu glavom.
Nisam mislila na to. Svi moemo umreti. Mislila sam, ima li uopte
nameru da se vrati?
On je utao i mirkao, naposletku se jedva primetno nasmeio i ustao.
Mislim da bismo o tome mogli da razgovaramo drugom prilikom. Kada smo pre
nekoliko godina, kao to zna, raspravljali o tom pitanju, bila je to naa
poslednja svaa. Ovde u Roshaldeu vde ne bih eleo nikakvu svau, najmanje
s tobom. Pretpostavljam da o svemu ima isto miljenje kao i tada. Ili bi
mi danas moda prepustila malog?
Gospoa Veragut utke odmahnu glavom.
Tako sam i mislio ree njen mu mirno ostavimo se tih stvari. Kao to
rekoh, moe da raspolae kuom. Ni najmanje mi nije stalo da se Roshalde
zadri, ako td se prui prilika da povoljno proda celo imanje, uini to!
To je kraj Roshaldea ree ona sa prizvukom duboke gorine i pri tom
pomisli na vreme u kome su zapoeli zajednikd ivot, na godine kada je
Albert bio beba, na njene tadanje nade i oekivanja. To je, dakle, bio
kraj svega.
Veragut, koji je ve bio krenuo prema vratima, osvrnu se i doviknu joj
blagim glasom:
Ne uzimaj to toliko k srcu, dete! Ako eli, moe sve to da zadri.
Iziao je, otkaio psa sa lanca i krenuo u kuu s ateIjeom, dok je pas
ushleno lajao i skakutao oko njega. Sta mu je stalo do Roshaldea! To je
spadalo u stvari sa kojima nije hteo vie da ima nikakva posla. Prvi put se
oseao nadmonim u odnosu na svoju enu. On je sve okonao. Pristao je u
dui na rtvu i odrekao se Pjera. Otkako je to razreio u sebi, celim biem
je stremio samo ka budunosti. Oslobodio se Roshaldea, kao to se oslobo
dio i mnogih drugih ranijih jalovih nada, kao tu se uslobodio mladikog
doba. Beskorisno je jadati st zbog toga! Pozvonio je i Robert dotra.
Nekoliko dana u slikati u prirodi. Postarajte se za manju kutiju sa
slikarskim priborom, a i za suncobran, za sutra sve mora biti spremno.
Probudite me u pola est.
U redu, gospodine Veragut.
To je sve. Hoe li se vreme odrati? ta mislite?
Mislim da hoe. . . Izvinite, gospodine Veragut, ali hleo bih vas
neto pitati.
Da?
Oprostite, ali uo sam da gospodin namerava da putuje u Indiju.
Veragut se iznenadi i nasmeja.
Glasine se ire prokleto brzo. Albert se, dakle, izbrbljao. Dakle, da,
putujem u Indiju ali vas ne mogu povesti onamo, ao mi je. Tamo nema
evropske posluge. Ali ako biste kasnije opet hteli da budete kod mene,
doite! U meuvremenu rado u se postarati da naete neko drugo nametenje.
U svakom sluaju, dobiete platu do Nove godine.
Hvala, gospodine Veragut, mnogo vam hvala. Ako dozvolite, molio bih vas
da mi date svoju adresu. Naime. nije to tako jednostavno. . . naime,
gospodine Veragut, imam verenicu.
Tako? Imate verenicu?
Da, gospodine Veragut, ako me otpustite moram da se enim. Obeao sam joj,
naime, da se neu primiti druge slube ako jednom odem odavde.
E, kad je tako, njoj e biti milo to odlazite. Meutim, meni je ao,
Roberte. Sta ete raditi kada se oenite?
 Ona hoe da zajedno otvorimo duvandinicu.
Duvandinicu? Nije to za vas, Roberte.
Izvinite, gospodine Veragut, jednom treba probati. Ali dozvolite. Zar
na koncu ipak ne bih mogao ostati u vaoj slubi? Ja vas to utivo pitam,
gospodine Veragut.
Slikar ga prijateljski lupi po ramenu.
ovee, ta to treba da znad? Vi biste da se enite, da otvorite nekakvu
glupu radnju, ali biste u isti mah i da ostanete kod mene. Meni se ini da
tu neto nije u redu. Kanda vam nije mnogo stalo do te enidbe, a,
Roberte?
S vaim doputenjem, gospodine Veragut, nije mi stalo. Moja verenica je
veoma vredno eljade, tu nema ta da se kae. Ali ja bih ipak radije ostao
kod vas. Ona je veoma otrog karaktera i.
Ali, mladiu, zato se onda enite njome? Pa vi je se pribojavate! Da
nemate neko dete? A?
Ne, to ne. Ali ona mi ne da mira..
Poklonite joj kakav lep bro, Roberte, dau vam talir u tu svrhu. Daete
ga svojoj verenici i rei da trai sebi drugog za onu njenu duvandinicu.
Kaite joj da sam vam ja to rekao. Treba pomalo da se stidite! Ostavljam
vam osam dana vremena. Posle tog roka hou da znam da li ste mukarac kome
jedna devojka moe da zadaje strah, ili niste od tih.
U redu, u redu. Rei u ja njoj.
Veragut prestade da se smei. Sevajui oima, prostreli ga pogledom i
viknu:
Devojku ete odluno otpremiti, Roberte, u suprotnom je sve svreno meu
nama. Kakva glupost. dozvoliti da vas neko natera na brak! Idite i sredite
to to pre!
Napunivi lulu, snabdeo se veom sveskom za skice i kutijom ugljena za
crtanje i krenuo na umoviti breuljak.
cetrnaesto poglavlje
Dijeta oigledno nije pomogla. Pjer Veragut je zgreno leao u svom
krevetu, pored njega je stajala nedirnuta olja sa ajem. Ostavljali su ga
po mogustvu na miru jer nije davao odgovor kad bi mu se obratili, a kad god
bi neko uao u sobu, on bi se Ijutito stresao. Majka je duge sate provodila
kraj njegovog kreveta i pevajuim glasom tiho mrmljala nene i umirujue
rei. Bila je zabrinuta i prestraena izgledalo je da se mali bolesnik
tvrdokorno zakopao u neki tajanstveni bol. Nije davao odgovor ni na kakvo
pitanje, molbu ili predlog, samo je gnevnim pogledom buljio preda se, nije
hteo ni da spava, ni da se igra, niti da pije, jo manje da mu se neto ita
naglas. Lekar je navraao dva dana uzastopce malo je ta rekao i samo je
naredio da se malian ceo uvije u tople obloge. Pjer je uglavnom bio u
nekom lakom polusnu, kao kad se ima groznica, tada bi mrmljao nerazumljive
rei u nekom polusvesnom, muklom zanosu.
Veragut je od pre nekoliko dana slikao u prirodi. Kada bi se u sumrak
vratio kui, bdmah bi krenuo da se raspita za deaka. Zena ga je molila da
vie ne ulazi u bolesnikovu sobu, Pjer je lako osetljiv na sve i trenutno
je, ini se, zadremao. Kako gospoa Adela nije bila priljiva, a od onog
jutarnjeg razgovora od pre neki dan u njenom dranju prema njemu provejavalo
je neraspoloenje i snebivanje, on vie nije postavljao pitanja ve je
bezbrino otiao na kupanje i proveo vee u prijatnom
uzbudenju koje bi ga uvek obuzimalo kada se pripremao za neki novi rad.
Napravio je nekoliko studija na licu mesta, a sutradan je nameravao da
pristupi radu na samoj slici. Sa zadovoljstvom je odabirao kartone i
platna, krpio neki okvir sa klinovima, skupljao razne etkice i sav mogui
slikarski pribor i pripremao se kao za neko manje putovanje. Pripremio je
ak i punu duvankesu, lulu i upalja, kao turista koji u rano jutro odlazi
na planinarenje i koji u asovima iekivanja pre spavanja ne zna za drugo
ve da predano misli o sutranjem danu i unapred priprema svaku sitnicu.
Smestivi se udobno, pregledao je veernju potu uz au vina. Meu ostalim
bilo je i jedno vedro, Ijubazno pismo od Burkharda i u prilogu domainski
briljivo sastavljen spisak svega to Veragut treba da ponese na put.
Zabavljao se itajui ga, u njemu nisu bili zaboravIjeni ni vuneni pojas za
krsta, ni obua za plau, kao ni nona odea i nazuvci. Na kraju cedulje
olovkom je bilo dopisano: Sve ostalo nabaviu za nas obojicu, takoe i
kabine. Nemoj da te neko nagovori da ponese nekakve hemikalije protiv
morske bolesti, jo manje indijsku literaturu, to je sve moja briga.
Smeei se uze zatim u ruke povei smotuljak, u kome mu je jedan mladi
slikar iz Diseldorfa poslao nekoliko linoreza sa posvetom punom potovanja.
Danas je i za to imao vremena i odgovarajue raspoloenje, paIjivo je
pregledao sve listove i izabrao najbolje, za svoje mape, ostale e datu
Albertu. Slikaru je napisao Ijubazno pisamce.
Naposletku je otvorio svesku sa skicama i dugo zagledao brojne crtee koje
je napravio u prirodi. Nijedan ga nije u celosti zadovoljio, sutra e
napraviti pokuaj sa jednini irim isekom, pa ako slika ni tada ne bude to
to on eli, radie studije sve dok ne bude uspeo. U svakom sluaju, sutra
e svojski prionuti na posao, a sve ostalo e doi samo po sebi. Taj rad e
biti njegov oprotaj od Roshaldea bez sumnje je to bio najupeatljiviji i
naprimamljiviji predeo u ovom kraju, pa
st? nadao da nee biti uzalud to je sve do sada odgadau da ga naslika. To
se nije moglo jednostavno svesti na jednu britku studiju, trebalo je
stvoriti dobru, utananu i uravnoteenu sliku. U tropskim predelima moi e
da uiva opet u brzom, borbenom nainu slikanja u prirodi, sa svim
propratnim tekoama, porazima i pobedama.
Rano je legao i spavao odlino sve dok ga Robert nije probudio. Digao se
drhturei na jutarnjoj sveini, ali radosno uurban, potom je stojei
iskapio olju kafe i pourivao slugu koji je trebalo da mu donese platno,
poljsku stolicu i sandue sa slikarskim priborom. Ubrzo je napustio kuu i,
praen Robertom, izgubio se meu livadama jo bledim na jutarnjoj svetlosti.
Pre toga je u kuhinji hteo da se raspita da li je Pjer imao mirnu no, ali
je u zamku jo sve bilo zatvoreno i nikog nije zatekao budnog.
Gospoa Adela je do kasno u no sedela kraj maliana koji je, izgleda, imao
i malo groznice. Oslukivala je njegovo nepovezano mrmljanje, pipala mu
bilo i podeavala mu krevet. Kada mu je poelela laku no i poIjubila ga,
on otvori oi i pogleda je ne dajui odgovor. No je proveo mirno.
Kada je ujutru dola k njemu, Pjer je bio budan. Nije hteo da dorukuje,
ali je traio jednu od svojih slikovnica. Majka mu je donese. Stavila mu
je jo jedan jastuk pod glavu, razmakla zavese i dala slikovnicu Pjeru u
ruke. Bila je otvorena na strani na kojoj je bilo naslikano krupno,
blistavo, zlatnouto sunce, slika koju je on posebno voleo.
Podigao je knjigu naspram lica i vedra, razigrana jutarnja svetlost pala je
na stranicu knjige. Istog trenutka njegovim nenim licem prelete tamna
senka bola, razoaranja i srdbe.
Jao, pa to boli! viknu bolno i ispusti slikovnicu. Ona je uze i ponovo
mu je primaknu.
Pa to je tvoja voljena slika sa suncem bodrila ga je.
Neu, skloni je! Odvratno je uta! i rukama sakri oi.
Ona s uzdahom uze knjigu. Bog zna ta je to s tim detetom! Znala je za
mnoge njegove osetljivosti i hirove, ali jo nikad nije bio takav.
Cuj ree blago i moleivo sad u ti doneti fini topli aj, moe ga sam
poeeriti, a dobie i komad dvopeka.
Neu!
Bar probaj! Prijae ti, videe.
Gledao je u nju, izmuenim, Ijutitim pogledom.
Ali kad neu!
Ona izae i zadra se neko vreme. On je mirkao prema svetlosti koja mu se
uinila isuvie bljetava i zadavala mu bol. Okrenuo se na suprotnu stranu.
Zar za njega nigde nije bilo utehe, bar malo zadovoljstva i neke male
radosti? Prkosno i na ivici plaa zari lice u jastuk i nevoljno zagrize u
meko platno bljutava ukusa. U njemu iskrsnu uspomena na najranije
detinjstvo. Kada bi ga kao sasvim malog deaka stavili u krevet, a on ne bi
mogao odmah da zaspi, zagrizao bi svoj jastuk i odreenim ritmom vakao sve
dok se ne bi umorio i zaspao. To isto je radio i sada i polako tonuo u
omamljenost koja mu je prijala, pa je tako ostao mirno da lei.
Posle jednog asa majka se vratila. Nagnuta nad njim ree:
Hoe li sad biti dobar, Pjer? Malopre si bio nevaljao i
rastuio si mamu.
U svako drugo doba to je bilo sredstvo kome bi retko odolevao i izgovorivi
te rei donekle se bila zabrinula da ih on ne uzme isuvie k srcu i da ne
zaplae. Ali on kao da je uopte nije sluao i kada je malo stroim glasom
upitala:
Ti kanda zna da malopre nisi bio dobar? On gotovo podrugljivo iskrivi
usta sa savreno ravnodunim izrazom lica.
Odmah zatim uao je sanitetski savetnik.
Da li je mali opet povraao? Nije? Lepo. No je proveo mirno? Sta je
dorukovao?
Kad je uspravio deaka i okrenuo ga licem prema prozoru, Pjer se opet bolno
trgao i zamurio. Lekar je paljivo posmatrao neobino jak izraz odbojnosti
i patnje na detinjem licu.
 Da li je i prema umovima tako osetljiv? upita apatom gospou Adelu.
Jeste odvrati ona prigueno ni na klaviru ne smemo svirati, jer ga to
baca u oajanje.
Lekar klimnu glavom i dopola namae zavesu. Zatim podie maliana iz
kreveta, oslunu mu srce i udari ga malim ekiem u tetive ispod aice
kolena.
U redu ree srdano sad emo te, sine, ostaviti da miruje.
Paljivo je poloio deaka u krevet, uze njegovu ruku i klimnu mu glavom
smeei se.
Mogu li jo za trenutak svratiti do vas? upita gospou Veragut
kavaljerskim tonom i ona ga povede u svoju sobu.
Ispriajte mi jo neto vie o malome obrati joj se ohrabrujuim glasom.
Meni se ini da je veoma nervozan, neko vreme ga moramo predano negovati, vi
i ja. Ono sa stomakom. nije vredno ni pomena. On bezuslovno mora opet
da jede. Dajte mu fine, hranljive stvari: jaja, buljon, sveu pavlaku.
Pokuajte da mu date umance. Ako vie voli zaslaeno, izlupajte ga sa
eerom u olji. A sada mi recite, da li vam je neto palo u oi kod njega?
Zabrinuta, ali umirena njegovim Ijubaznim i sigurnim dranjem, ona poe da
ga izvetava. Najvie je plai Pjerova ravnodunost, ini se da je on
uopte vie ne voli. Savreno mu je svejedno da li ga mole ili grde, prema
svemu ie ravnoduan. Ispriala mu je i sluaj sa slikovnicom.
Pustite da sve ide po njegovoj volji! ree lekar i ustade. Bolestan je
i trenutno nije kriv za svoje postupke. Ostavite ga po mogustvu na
miru! Ako ga
zaboli glava, moete mu stavljati obloge sa ledom. Uvee ga to due
kupajte u mlakoj vodi. bolje e spavati posle toga.
Pozdravio se ne dozvolivi joj da ga prati niz stepenice.
Postarajte se da danas neto pojede! doviknu joj jo u odlasku.
Stigavi u prizemlje, priao je otvorenim kuhinjskim vratima i upitao gde bi
naao Veragutovog slugu.
Pozovite Roberta! naredi kuvarica devojci. Sigurno je u ateljeu.
Nije potrebno doviknu joj zdravstveni savetnik. Poi u sam. Neka.
ne treba mi pratnja. znam put.
Napustio je kuhinju dobacivi posluzi neku alu, a onda se odjednom veoma
ozbiljan i zamiljen uputio stazom ispod kestenova.
Gospoa Veragut je jo jednom u mislima ponovila svaku lekarevu re, ali
nikako da se snae u onom to je rekao. Pjerovu bolest je oigledno smatrao
ozbiljnijom negoli dosad, mada zapravo nije rekao nita loe, a drao se
tako trezveno i spokojno da se iz toga moglo zakljuiti da ne postoji
nikakva ozbiljnija opasnost. Po svemu sudei, u pitanju je stanje slabosti
i neuroze, koje valja savladati strpljenjem i dobrom negom.
Pola je u sobu u kojoj je stajao klavir i zakljuala ga da se Albert ne bi
zaboravio i iznenada poeo da svira. Razmiljala je u koju bi ga prostoriju
premestila, ukoliko ovo potraje due.
Povremeno je obilazila Pjera, paljivo otvarala vrata njegove sobe i
oslukivala da li spava ili jei. Svaki put ga je zaticala budnog, gledao
je apatino preda se a ona bi se povukla sa tugom u srcu. Bilo bi joj lake
da je mogla da ga neguje u opasnosti i bolovima umesto da ga gleda kako lei
zatvoren u sebe, mrzovoljan i ravnoduan uinilo joj se da je, kao u
snovienju, neki volebni jaz razdvaja od njega, neka odvratno uporna
arolija koju njena Ijubav i briga ne mogu razbiti. . U poza
dini se krio nekakav podli, mrski neprijatelj ije dranje i namere nije
mogla da dokui i protiv koga nije bilo oruja. Moda je na pomolu neka
groznica, arlah ili druga deja bolest.
Zabrinuta, neko vreme se odmarala u svojoj sobi. U jednom trenutku joj pade
u oi buket suruica, ona se nadvi nad okruglim stolom od mahagonija, ije
se crvenomrko drvo presijavalo toplim odblescima ispod rupiastog stolnjaka,
i sklopljenh oiju zaroni licem u razgranate, meke letnje cvetove, iji je
prodorni sladunjavi miris, kad ga je duboko upijala u sebe, u osnovi bio
tajanstveno gorak.
Kada se malice omamljena opet uspravila i zaludna pogleda kruila po cveu,
stolu i ostalim delovima sobe, zapljusnu je talas gorke tuge. Sa nekom
iznenadnom budnou due osvrnula se po prostoriji. Zidovi, tepih i sto sa
cveem, asovnik i slike uinie joj se odjednom tui i kao da nemaju veze s
njom, videla je tepih smotan, slike spakovane i sve to natovareno na kola
kojima e se te stvari, liene doma i due, olpremiti na neko novo,
nepoznato i njoj posve ravnoduno mesto. Videla je Roshalde pust, sa
zabravljenim vratima i prozorima, i osetila kako iz svih leja u vrtu izbija
naputenost i bol zbog rastanka.
Meutim, to su bili samo prolazni trenuci. Nailazili su i nestajali kao
kakav prodorni krik iz tame, kao letimini, fragmentarni odraz budunosti.
Iz dubine slepih oseanja do svesti joj dopre da e uskoro s Albertom i
bolesnim Pjerom ostati bez doma, da e je mu napustiti, a njoj e za sva
vremena ostati u dui zaludnost tolikih muklih i hladnih godina. ivee za
svoju decu, ali nikad nee imati sopstveni i lepi ivot kome se nekad nadala
od Veraguta, a tu nadu je sauvala i potajno negovala sve do danas. Sad je
bilo kasno. Najeila se od te spoznaje i sada ve trezveno sagledane
stvarnosti.
Ali ubrzo proradie odbrambeni mehanizmi njene zdrave prirode. Predstojali
su joj nemirni i neizvesni dani, Pjer je bio bolestan, a Albertov raspust se
bliio kraju. Nije smeln i jednostavno joj nije bilo doputeno da sad i
ona klone i sledi podzemne glasove. Prvo Pjer treba da ozdravi, da Albert
otputuje i Veragut ode u Indiju, zatim e se videti i tada e jo uvek biti
vremena da se jada nad svojom sudbinom i da se isplae. Sad to nije imalo
smisla, bilo je nedopustivo i nije dolazilo u obzir.
Prenela je vazu sa suruicama ispred prozora. Zatim je pola u spavau
sobu, sipala malo kolonjske vode na maramicu i prebrisala njome elo,
proverila svoju strogo zaglaenu frizuru u ogledalu i odmerenim koracima
krenula u kuhinju da sama pripremi za Pjera neko jelo.
Malo kasnije donela ga je malianu, uspravila ga i, ne poklanjajui panju
njegovom opiranju, paljivo i strogo mu je kaiicu po kaiicu trpala u
usta umance. Obrisavi mu usta, ona ga poljubi u elo, protrese njegov
krevet i ree mu da treba da bude dobar i da spava.
Kada se Albert vratio posle etnje, ona ga odvede na verandu, gde je laki
letnji povetarac ukao po zategnutim markizama sa mrkobelim prugama.
Opet je bio lekar ispria mu. Rekao je da sa Pjerovim ivcima neto
nije u redu, potreban mu je to je moguno vei mir. Zao mi je zbog tebe,
ali narednih dana nee moi svirati u kui. Znam da je to rtva, sine.
Moda ne bi bilo loe da po ovom lepom vremenu otputuje negde na nekoliko
dana, u planine ili u Minhen? Tata sigurno ne bi imao nita protiv.
Hvala mama, ba Ijubazno od tebe. Moda u poi negde na jedan dan, ali
ne due. U protivnom nema nikog uza se dok Pjer jo lei. Osim toga,
morao bih da prionem na uenje, dosad sam samo vrljao okolo. . . Neka
samo Pjer br?o ozdravi!
U redu, Alberte, to je lepo od tebe. Ovo za mene zaista nije lako vreme,
pa sam srena to si kraj mene. Sa tatom se sad takoe bolje slae, zar
ne?
Oh da, otkako se odluio na to putovanje. Uostalom, malo ga viam, on
slika po ceo dan. Zna li da mi je ponekad ao to sam se esto ponaao
runo prema njemu. ali i on je mene gnjavio, meutim, ima u
. ?njemu neto to mi uvek nanovo imponuje. Dodue, uasno je jednostran i
ne razume se mnogo u muziku, ali je ipak veliki umetnik koji ima svoj
ivotni zadatak. To je ono to mi neobino imponuje. On, u stvari, nema
nita od svoje slave, a i od novca zapravo veoma malo nije to ono zbog ega
radi.
Traei rei, nabra elo. Ali nije umeo da se izrazi onako kako je eleo,
mada je to sasvim jasno oseao. Majka mu se nasmei i pogladi ga po kosi.
Hoemo li veeras opet itati francuski? upita umiljavajui se.
On potvrdi pokretom glave, i sam se nasmei, i u tom trenutku joj se uinilo
budalasto i neshvatljivo da je pre kratkog vremena mogla da prieljkuje neku
drugu sudbinu, osim da ivi za svoje sinove.
PETNAESTO POGLAVLJE
Uoi podneva Robert se pojavio na rubu ume, da pomogne svom gospodaru pri
noenju slikarskog pribora. Veragut je zavrio novu studiju koju je sam
hteo da ponese. Sad je tano znao kakva treba da bude slika i smatrao je da
e je kroz nekoliko dana ostvariti.
Sutra ujutro kreemo opet ovamo ree zadovoljno i umornim oima zatrepta
u blistavi sjaj podnevnog sveta.
Robert stade pipavo otkopavati kaput i iz depa na grudima izvue list
hartije. Bio je malo izguvan i bez omota.
To treba da predam.
Od koga?
Od gospodina zdravstvenog savetnika. Pitao je za vas oko deset asova,
ali sam mu rekao da vas ne smem dozvati s posla.
U redu. Polazak!
Sluga potra ispred njega sa rancem, poljskom stolicom i nogarima za
slikanje, a Veragut zastade i otvori pisamce obuzet slutnjom da se radi o
neprijatnoj vesti. U njemu je bila samo posetnica zdravstvenog savetnika sa
belekom navrljanom olovkom na brzinu i nejasno: Molim vas, doite posle
podne do mene, hteo bih da govorim s vama o Pjeru. Njegova boljka nije tako
bezazlena kao to sam to rekao vaoj eni. Ne muite sebe
strahovanjem i nepotrebnim brigama pre no to budemo razgovarali.
Silom je savlaivao strah od kojeg je gubio dah i naterao sebe da jo dva
puta paljivo proita cedulju. . nije tako bezazlena kao to sam to rekao
vaoj eni! Tu se krio neprijatelj. Njegova ena nije bila ni tako krhka,
niti ivano tako slaba da ti zbog neke malenkosti trebalo imati toliko
obzira prema njoj. Bilo je, dakle, loe. opasno, Pjer bi mogao da umre!
Ali tu je pisalo boljka, to je zvualo bezazleno. Zatim ono sa nepotrebnim
brigama! Ni u kom sluaju nije moglo biti ba tako loe. Moda neka zaraza,
deja bolest. Lekar je moda eleo da ga izoluje, da ga smesti na neku
deju kliniku?
Razmiljao je i malko se primirio. Lagano je silazio niz breuljak i vrelim
poljskim putem iao prema kui. U svakom sluaju postupie kako je lekar
zahtevao i niim se nee odati pred svojom enom.
Stigavi kui, ipak ga spopade nestrpljenje. Pre no to je pohranio svoju
sliku i oprao ruke, potrao je u zamak vlanu sliku prislonio je na
stepenitu uza zid i tiho kroio u Pjerovu sobu. U njoj je zatekao i svoju
enu.
Nadneo se nad deakom i poljubio ga u kosu.
Zdravo, Pjer. Kako ti je?
Pjer se malice nasmeio. Ali odmah zatim poe da njui uzdrhtalim
nozdrvama i povika:
Ne, ne, odlazi! Ima gadan miris! Veragut se posluno odmae.
To je samo terpentin, sine. Tata se jo nije umio jer je hteo da te vidi
to pre. Evo, iz ovih stopa idem da se presvuem, a onda u opet doi do
tebe. Je li tako u redu?
Poao je, i uz put poneo sliku, dok mu je u uima odzvanjao deakov tuni
glas.
Za trpezom je traio da mu se ispria ta je lekar rekao i sa zadovoljstvom
uo da je Pjer jeo i vie nije
C
povraao. Ali je ipak i dalje bio uzbuen i unezveren, pa se muio da vodi
nekakav razgovor s Albertom.
Iza toga je pola asa posedeo kraj Pjerovog kreveta, malian je leao mirno
i samo bi se povremeno hvatao za elo, kao pod dejstvom bola. Sa Ijubavlju
punom strepnje posmatrao je tanka usta, koja su delovala bolno i mlitavo,
lepo vedro elo na kome se sad meu oima urezala uspravna bora, bolna ali
detinje meka, pokretljiva bora koja e potpuno nestati kada Pjer ozdravi. A
on e ozdraviti. makar ga dvostruko vie bolelo to e otii i ostaviti ga.
Neka stasa u vedroj deakoj lepoti, neka die na suncu kao cvet, makar ga
nikad ne video, makar mu rekao zbogom. Neka bude zdrav i lep, ovek pun
vedrine u kome e nastaviti ono to je u njegovom ocu bilo najtananije i
najistije.
Dok je sedeo kraj detinjeg kreveta, u njemu se rodila slutnja koliko e jo
gorine iskusiti dok sve to bude ostavio za sobom. Podrhtavale su mu usne a
srce se grilo kao da se brani od aoke, ali je, duboko zapretana ispod
patnje i silnog strahovanja, njegova odluka ostala vrsta i nerazoriva. To
je bilo sreeno i tu odluku nee pokolebati nikakav bol i nikakva Ijubav.
Ali je trebalo preiveti preostalo vremc ovde tako da ne bei ni od kakve
patnje zacelo, bio je spreman da ispije pehar do dna, jer je poslednjih
dana pouzdano doao do saznanja da put u ivot vodi samo kroz tu mranu
kapiju. Bude li sad kukavica, bude li sad ustuknuo da utedi sebi bol, on
e vui sobom sav otrov i mulj i nikad nee stii u istu, neprikosnovenu
slobodu za kojom je teio i za koju je bio spreman podneti sve muke i
patnje.
Ali, pre svega, mora da razgovara sa doktorom. Ustao je, neno mahnuo Pjeru
i iziao. Sinula mu je ideja da bi Albert mogao da ga odveze, pa ga je prvi
put tog leta potraio u njegovoj sobi. Snano mu je pokucao na vrata.
Napred!
Albert je sedeo kraj prozora i itao. Skoio je iznenaen i poao u susret
ocu.
Imam jednu malu molbu, Alberte. Da li bi me kolima mogao hitno odvesti u
grad?. Da? Odlino. Onda budi tako dobar i pomozi da se konji upregnu,
prilino urim. Hoe li cigaretu?
Hou, hvala. Idem odmah da se postaram za konje. Ubrzo su sedeli u
kolima, Albert, koji je terao konje,
na koijakom seditu. Kada mu je Veragut na jednom uglu u gradu rekao da
se zaustavi i oprostio se od njega, uputio mu je u odlasku i nekoliko rei
priznanja.
Hvala ti lepo. Oigledno si napredovao i vrsto dri konje u rukama.
Zbogom sad, vratiu se kasnije peke.
Odmicao je brzim koracima vruim gradskim ulicama. Zdravstveni savetnik je
stanovao u tihom, otmenom kraju i u to doba dana na ulici gotovo nije bilo
ive due. Dremljivo su promicala kola za prskarije ulica, za njima su
trala dva dekia pruajui ruke pod tanku kiu od kapljica i prskala jedan
drugome vodu u uarena lica. Kroz otvoreni prozor u prizemlju ulo se kako
neki uenik sa dosadom veba na klaviru. Veragutu su oduvek bile mrske
puste gradske ulice, pogotovu leti, podseale su ga na mlade godine kada je
stanovao u takvim ulicama u jevtinim, dosadnim sobicima, sa mirisom kafe i
vonjem iz kuhinje na stepenitu, sa pogledom na tavanske prozore, na stalke
za treenje tepiha i na neprivlane, smeno male vrtove.
U hodniku ga izmeu dve slike u zlatnim okvirima i velikih tepiha doeka
diskreini lekarski miris, a jedna mlada devojka u dugoj, snenobeloj kecelji
bolniarke uze njegovu posetnicu. Prvo ga je odvela u ekaonicu u kojoj su
nekoliko ena i jedan mladi utke i pogrueno sedeli na plianim stolicama
i buljili u asopise, a zatim ga je na njegovu molbu odvela u drugu
prostoriju u kojoj su u velikim povezanim svenjevima stajale gomile mnogih
godita nekog medicinskog asopisa. Tek to se osvrnuo oko sebe, devojka je
opet ula da ga povede do zdravstvenog savetnika.
Seo je u veliku konu mislonjau okruen blistavom istoom i krajnjom
svrsishodnou, a naspram njega za pisaim stolom sedeo je lekar, malen i
uspravan. Vladala je tiina u sobi sa visokom tavanicom, samo je mali
stajai asovnik od stakla i mesinga zvonko kuckao u strogom ritmu svog
hoda.
Eto, dragi maestro, ne svia mi se va deak. Da niste ve due vreme
primetili kod njega neke smetnje, tu mislim, na primer, na glavobolje,
zamor, nezainteresovanost za igru i slino? Znai, tek u poslednje vreme?
Da li je ve due tako osetljiv? Na buku i jaku svetlost, na mirise?
Znai. nije podnosio miris boja u ateljeu! Da, to se slae s ostalim
simptomima.
Postavljao je brojna pitanja, a Veragut je davao odgovore pomalo oamuen,
proet oseanjem ustreptale panje i potajnog divljenja prema tom obazrivo
utivom, besprekorno preciznom naifiu izraavanja.
Zatim su pitanja usledila usporeno i pojedinano i naposletku nastade duga
stanka, mukla tiina je prekrila sobu kao oblak, prekidan samo reskim
kuckanjem malog, Ijupkog asovnika.
Veragut otre znoj sa ela. Znao je da je dolo vreme da sazna istinu, a
kako je lekar sedeo kao skamenjen i utao, on se gotovo oduze od navale
straha. Vrteo je glavom kao da ga okovratnik gui i naposletku procedi:
Zar je tako loe?
Na alost, da. Loe je, gospodine Veragut.
I vie ga nije isputao iz vida. Cekao je i paljivo posmatrao slikara koji
je prebledeo i klonulo spustio ruke. Video je kako to odluno, koato lice
odjednom postaje nemono i unezvereno, kako usta gube otrinu a oi kolutaju
izgubljeno. Video je kako mu se usne krive i podrhtavaju, a kapci sputaju
na oi kao da gubi svest. A onda je odjednom video da slikar stiska usta,
da mu iz oiju izbija odraz volje i samo se bledilo zadralo. Bilo mu je
jasno da je slikar spreman da ga slua.
Sta je u pitanju, doktore? Ne morate me tedeti, govorite slobodno. Ne
mislite valjda da Pjeru preti smrt?
Zdravstveni savetnik primae svoju stolicu blie. Govorio je veoma tiho,
ali otro i razgovetno.
To vam niko ne moe rei. Ali ako se ne varam, mali je teko bolestan.
Veragut mu se zagleda pravo u oi.
Mora li da umre? Hou da znam da li vi mislite da mora da umre. Shvatite
me. . . hou da znam.
Slikar se nesvesno digao sa stolice i priao bezmalo pretei. Lekar mu
poloi ruku na miicu i on se tre i postien opet klonu na stolicu.
Besmisleno je govoriti tako ree zdravstveni savetnik. Ne odluujemo
mi o ivotu i smrti, u tom pogledu i mi lekari svakodnevno doivljavamo
iznenaenja. Znajte da za nas svaki bolesnik predstavlja nadu dokle god
die. Kud bismo inae stigli!
Veragut strpljivo klimnu glavom i upita:
Dakle, o emu se radi? Lekar se kratko nakalja.
Ako se ne varam, o zapaljenju modane opne. Veragut je sedeo mirno i
prigueno ponovio posled
nje rei. Zatim se die i prui lekaru ruku.
Znai, zapaljenje modane opne izgovorio je rei polako i oprezno,
drhtavim usnama, kao da se trese od zime. Da li je to uopte izleivo?
Sve je izleivo, gospodine Veragut. Neko legne sa zuboboljom a za
nekoliko dana je mrtav, drugi pokazuje simptome najtee bolesti pa se ipak
izvue.
Da, izvue se! Idem ja sad, gospodine doktore. Zadao sam vam mnogo
muke. Zapaljenje modane opne, dakle, nije izleivo?
Oprostite. . .
Oprostite. Da li ste leili i drugu decu obolelu od tog za.. . od te
bolesti? Jeste? Eto, vidite! Jesu li ta deca jo u ivotu?
Zdravstveni savetnik je utao.
Zive li moda jo dvoje od njih, ili jedno? Nije bilo odgovora.
Lekar se smrknut okrenuo pisaem stolu, izvlaei jednu fioku.
Ne bacajte koplje u trnje! ree izmenjenim glasom. Ne znamo da li e se
vae dete izvui, ali moramo da mu pomognemo koliko god moemo.
Svi moramo da ,mu pomognemo, shvatite, vi takoe. Vi ste mi potrebni.
Veeras u jo jednom doi do vas. Za svaki sluaj ponesite ovaj praak za
spavanje, moda e i vama trebati. A sad me sasluajte: malome je potreban
savren mir i po mogustvu jaka hrana. To je najvanije. Mislite na to!
Svakako. Neu zaboraviti.
Ako bi imao bolove ili ako je jako nemiran, pomoi e kupke ili oblozi.
Imate li kesu za led? Doneu vam jednu. Leda imate, tamo kod vas, zar ne?
Eto, tako. Moramo se nadati, gospodine Veragut! Sad nije vreme da bilo ko
od nas gubi hrabrost, svi moramo biti na svom mestu, zar ne?
Veragutovo dranje ulivalo mu je poverenje i tako ga isprati.
Hoete li moja kola? Meni su potrebna tek u pet.
Ne, hvala, ii u peke.
Iao je niz ulicu koja je bila pusta kao i malopre. Kroz onaj otvoreni
prozor jo uvek su prodirali zvuci mrzovoljnog akog sviranja. Bacivi
pogled na asovnik, video je da je prolo samo pola asa. Polako je
produio putem, nizala se ulica za ulicom dok je obilazio pola grada.
Strahovao je da ga napusti. Unutar grada, u toj glupoj, bednoj gomili kua
carovali su bolniki mirisi i bolest, beda, strah i smrt tu su stotine
ulica bez radosti nosile peat svih tegoba i ovek nije bio sam. Cinilo mu
se da je napolju, ispod drvea i vedrog neba, tamo gde zveckaju kose i zriu
cvrci mnogo stranija pomisao na sve to, mnogo besmislenija, oajnija.
Spustilo se vee kada je pranjav i mrtav umoran stigao kui. Rekoe mu da
je lekar ve bio, ali gospoa Adela je bila smirena i kanda jo nita nije
znala.
Za vreme veere Veragut je razgovarao s Albertom
konjima. Nalazio je uvek neto da kae i Albert je prihvatio
razgovor. Ono dvoje za stolom videli su samo da je tata veoma umoran, nita
drugo. On je, meutim, gotovo sa podrugljivim i pritajenim besom mislio u
sebi: da mi je smrt u oima, ovo dvoje ne bi primetili! Evo moje ene, evo
mog sina! A Pjer umire! To je bio krug tunih misli koje su mu se rojile po
glavi dok je odrvenelim jezikom oblikovao rei koje nikoga nisu zanimale.
pridruila se jo jedna misao: tako i treba! Sam u iskapiti svoj
bol do poslednje gorke kapi. Sedeu tako i pretvarati se i gledati kako
moj jadni malian umire. I ako tada jo budem iv. vie nee biti nieg
to me vezuje, nieg to bi moglo da mi zadaje bol, otii u i u svom ivotu
nikad vie neu lagati, nikad vie verovati u neku Ijubav, nikad se vie
neu dvoumiti i biti kukavica. . . Znau samo jo za ivot i rad i
napredak, a ni za kakvo spokojstvo i oputanje.
Sa nekom mranom nasladom je oseao koliko ga bol u srcu divljaki i
nepodnoljivo pee, ali je ta patnja bila ista i silna kakvu nikad pre nije
iskusio, a pred tim boanskim plamenom obezvreen se ruio njegov mali,
neiskreni i unakaeni ivot, koji vie nije bio dostojan ni jedne jedine
misli, pa ak ni prekora.
Jo je ceo veernji as presedeo kod deaka u polumranoj bolesnikoj sobi,
i izgarao celu jednu besanu no, utonuo u patnju koja ga je prodirala, ne
nadajui se niemu i sa jedinom eljom da ga vatra saee i oisti do
poslednje uzdrhtale estice. Bio je svestan da tako mora da bude, da mora
izgubiti ono najdrae i najbolje i najistije to je posedovao, i gledati
kako umire.
ESNAESTO POGLAVLJE
Pjeru je bilo loe i otac je gotovo ceo dan presedeo kraj njega. Deaka je
stalno morila glavobolja, disao je ubrzano i svaki udisaj je bio praen
priguenim, tunim jeanjem. Povremeno bi njegovo malo, smralo telo
potresali kratkotrajni trzaji. ili bi se izvilo kao luk. Zatim bi opet
dugo leao potpuno nepokretan, da bi ga naposletku spopalo neko grevito
zevanje. Onda bi spavao jedan as i nakon buenja opet bi se pri svakom
udisaju pravilnim ritmom ponavljalo ono alosno jeanje.
Nije uo ta mu se govori i kada bi ga bezmalo silom uspravili i hranili, on
bi gutao gotovo mehaniki ravnoduno. Pri slaboj svetlosti, jer su zavese
bile navuene do kraja, Veragut je dugo sedeo nadnosei se sa dubokom
panjom nad malianom i sa zebnjom u srcu posmatrao kako sa lepog i njemu
tako dragog deakog lica jedno za drugim nestaju mile, nene crte. To to
je ostalo biio je bledo, prerano ostarelo lice, uproene crte zastraujue
maske patnje, iz koje su zraili samo bol, gaenje i duboka groza.
U trenucima sna otac bi na mahove video kako to izoblieno lice poprima
meke crte i kako se na njemu opet pojavljuje traak izgubljene Ijupkosti iz
onih dana kada je deak bio zdrav. Tada bi netremice i pun udnje i Ijubavi
gledao u njega, upijajui svu Ijupkost koja je postepeno umirala. U tim
trenucima uinilo bi mu se
da celog svog ivota, sve do tog asa budnog posmatranja, nije znao ta je
Ijubav.
Gospoa Adela danima nita nije slutila, tek postepeno je primetila
Veragutovo napeto i nekako udno odsutno dranje i naposletku poela da
sumnja, ali su opet prolazili dani dok je, najzad, nagonski povezala ta se
zbiva.
Jedne veeri kada je iziao iz Pjerove sobe, ona ga pozva i sa uvreenim i
gorkim prizvukom u glasu kratko mu dobaci:
ta je sa Pjerom? Sta nm je? Vidim da ti neto zna.
Trgavi se iz stanja potpune odsutnosti, on je pogleda i promrsi suvih
usana.
Ne znam, dete moje. Ozbiljno je oboleo. Zar ne vidi?
Vidim. Hou da znam ta je! Ti i doktor se ponaate prema njemu gotovo
kao da je smrtno bolestan. Sta ti je lekar rekao?
Rekao je da je loe s njim i da moramo svojski brinuti o njemu. Ima
neko zapaljenje u svojoj jadnoj glavici. Sutra emo zamoliti doktora da
nam kae neto vie.
Ona se naglo nasloni na orman sa knjigama i uhvati se jednom rukom za nabore
zelene zavese. Kako je utala, on je i dalje stajao strpljivo, lice mu je
bilo suvo a oi upaljene. Ruke su mu podrhtavale, ali je bio pribran i na
licu mu je lebdela neka vrsta osmeha, traak pokornosti, strpljenja i
utivosti.
Ona mu polako prie. Spusti mu ruku na miicu, inilo se da joj klecaju
kolena. Jedva ujno proaptala je:
Veruje li da mora da umre?
Veragutove usne su jo uvek bile razvuene u slabi, priglupi osmeh, ali su
mu se niz lice slivale suze. Samo je klonulo klimnuo glavom i, kako se ona
zanela i posrnula, on je die i pomoe joj da sedne.
Ne moe se znati sa sigurnou procedi polako i s mukom, kao da s
odvratnou ponavlja neku staru
lekciju koja mu je odavno dojadila. Ne treba gubiti hrabrost.
Ne treba gubiti hrabrost ponovi ona nakon izvesnog vremena mehaniki,
poto je opet smogla snage i uspravila se na stolici. Da ree u pravu
si. I posle jo jedne stanke: Ne moe biti. Ne, ne moe biti!
Iznenada je opet stala na noge, pogled joj je ivnuo i na licu joj se
ocrtavalo razumevanje i tuga.
Reci mi, ti se nee vratiti, zar ne? Ja to znam. Hoe li nas napustiti?
Bilo mu je jasno da u tom trenutku ne sme biti neiskren. Zato kratko i bez
glasa izusti: Da.
Ona je okretala glavu tamoamo kao da duboko razmilja, ali se ne snalazi u
svojim mislima. Meutim, to to je zatim rekla nije proisteklo iz
razmiljanja i rasuivanja, ve je sasvim nesvesno poniklo iz mutne,
neutene tegobe u tom asu, iz obeshrabrenog umora i pre svega iz nejasne
potrebe da neto ispravi, da nekome ko je jo dostian uini neko dobro.
Da ree tako sam i mislila. Ali uj, Johane, Pjer ne sme da umre! Ne
moe se sad sruiti sve odjednom! I znaj. hou da ti kaem jo sledee:
ako ozdravi, neka bude tvoj. Cuje li? Neka ostane kod tebe.
U prvi mah Veragut je nije shvatio. Tek postepeno mu je doprlo do svesti
ta je Tekla, da mu je sad, kad je ve bilo kasno, obeala ono zbog ega se
s njom svaao, zbog ega je godine i godine provodio u dvoumljenju i patnji.
Uinilo mu se beskrajno besmisleno to mu je ona odjednom dala to to mu je
tako dugo uskraivala, a jo mnogo vie to to Pjer treba da mu pripadne u
trenutku u kome ve pripada smrti. Za njega e tako dvostruko da umre! To
je bilo sumanuto, smeno! Bilo je tako groteskno i suprotno zdravom razumu
da je zaista bio na ivici da prsne u gorki smeh.
Ona je, meutim bez sumnje mislila ozbiljno. Oigledno, nije verovala da e
Pjer umreti. Zacelo je to bilo velikoduno i s njene strane ogromna rtva
koju je htela
da prinese u bolnoj pometnji tog trenutka, ponesena nekim mutnim.
blagonaklonim nastojanjem.
Poela je ve da se iuava, njegovo dranje izazva neku odbojnost u njoj
dok je ekala njegov odgovor. Zato je utao? Da li joj nije verovao? Ili
se toliko otuio da vie nita nije hteo da primi od nje, ak ni tu najveu
rtvu koju mu je mogla prineti?
Ve joj se na licu nazrelo razoaranje, ali se ubrzo opet savlada. On uze
njenu ruku. ovla je dodirnu hladnim usnama i ree:
Hvala ti.
Utom mu sinu jedna misao i sa suvie topline dodade:
Onda mi dozvoli da i ja brinem oko Pjera. Pusti me da nou bdim kraj
njega?
Smenjivaemo se ree ona odluno.
Pjer je te veeri bio veoma miran. Na stolu je gorela mala nona svetiljka,
iji slabani odsjaj nije ispunjavao prostoriju i postepeno se na vratima
gubio u mrkom polumraku. Veragut je dugo oslukivao malianovo disanje,
zatim se ispruio na tesnom divanu koji su za njega uneli u bolesniku sobu.
Nou oko dva asa gospoa Adela se probudila, upalila svetlo i ustala. Ula
je u sobu sa sveom u rukama, ogrnuta jutarnjim ogrtaem. Zatekla je sve
mirno. Pjerove trepavice blago zadrhtae kada mu je svetlost preletela
preko lica, ali se nije probudio. A na divanu je odeven i zgren spavao
njen mu.
Osvetlivi i njegovo lice, zastala je za trenutak kraj njega. Ugledala je
njegovo lice iskreno i bez pretvaranja, sa svim borama i osedelom kosom,
omlitavelih obraza i upalih oiju.
I on je ostario pomisli s oseanjem u kome je bilo i saaljenja i
zadovoljstva, pa je spopade elja da ga pomiluje po razbaruenoj kosi. Ali
se uzdrala. Neujno je napustila sobu i kada se nekoliko asova kasnije
ujutro vratila, on je ve odavno sedeo budan i usredsreene panje kraj
Pjerovog kreveta, a usta i pogled kojima ju je pozdravio opet su imali izraz
potajne snage i odlu
nosti koji ga danima nije naputao, sa kojim se kretao kao u nekom oklopu.
Za Pjera je nastupio lo dan. Spavao je dugo, zatim je leao otvorenih
oiju i ukoena pogleda, dok ga novi talas bola nije razdrmao. Bacakao se
besno po krevetu. stezao male pesnice i pritiskivao njima oi, na lice mu
se navlailo as mrtvako bledilo, as se zarumenjeno arilo. A onda je
usled neizdrljivih bolova poeo da vie u nemonom gnevu i vikao tako dugo
i tako bolno da je, naposletku, otac bled i satrven morao izii, ne mogavi
vie da ga slua.
Pozvao je lekara, koji je tog dana navratio jo dva puta i uvee doveo sobom
i bolniarku. Predvee je Pjer izgubio svest, bolniarku su poslali na
spavanje, a otac i majka su ostali budni celu no, predoseajui da se blii
kraj. Malian se nije pokretao, disao je neravnomerno ali duboko.
Veragut i njegova ena mislili su o vremenu kada je jednom Albert bio teko
bolestan i oni ga zajedno negovali. Oboma je bilo jasno da se znaajni
doivljaji ne mogu ponoviti. Preko bolesnikog kreveta razgovarali su
apatom, umornim i blagim tonom, ali nijednom rejunisu pominjali prolost,
niti kako je tada bilo. Podudarnost, situacije i zbivanja bila je gotovo
avetinjska, ali su se njih dvoje izmenili, to vie nisu bili oni isti Ijudi
koji su tada, ba kao i sad, nadnosei se nad smrtno bolesnim detetom
zajedno bdeli i patili.
U meuvremenu, Albert nije mogao da zaspi pritisnut priguenim nemirom i
potmulom brigom u kui. Pojavio se na vratima usred noi, hodajui na
vrhovima prstiju i samo upola odeven, pa je uzbuenim apatom upitao da li
bi mogao togod da uradi i pomogne.
Hvala ree Veragut ali nema ta da se radi. Idi da spava i ostani
zdrav!
Ali kada je otiao, zamolio je svoju enu:
Idi malo kod njega i utei ga.
Ona je to rado uinila i nalazila da je Ijubazno od njega to je na to
mislio.
Tek je pred jutro popustila pred navaljivanjem svoga mua i pola na
poinak. U osvit dana dola je bolniarka i odmenila oca. Kod Pjera nije
bilo nikakve promene.
Veragut je u nedoumici hodao parkom, nije mu se spavalo. Ali su ga na san
opominjale oi koje su ga pekle i mlitavost udova. Okupao se u jezeru i
traio da mu Robert donese kafu. Zatim je u ateljeu posmatrao studiju koju
je napravio u umi. Bila je naslikana svee i poletno, ali zapravo nije
predstavljaja to to je on traio, a sada je bilo svreno sa planiranom
slikom i radom u Roshaldeu.
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Pjerovo stanje je nekoliko dana ostalo neizmenjeno. Jednom do dva puta
dnevno spopadali bi ga grevi i napadi bola, a preostalo vreme je leao
omamljenih ula u nekom poludremeu. Toplo vreme se, u meuvremenu, iscrplo
u itavom nizu oluja, zahladnelo je, i na kii koja je rominjala vrt i svet
izgubie zasieni sjaj leta.
Veragut je, najzad, proveo no u svom krevetu i proveo nekoliko asova u
dubokom snu. Tek je oblaei se kraj otvorenog prozora, primetio tmurnu
sveinu poslednjih dana obrvao ga je grozniavi premor. Nagnuvi se kroz
prozor, stresao se od hladnoe udahnuvi vazduh sumranog jutra. Sirio se
miris vlane zemlje i skore jeseni i on, koji je navikao da istananim
ulima oseti sva obeleja godinjih doba, sa uenjem primeti kako je ovo
leto iezlo gotovo bez traga i neosetno. Uinilo mu se kao da u Pjerovoj
bolesnikoj sobi nije provodio samo dane i noi, ve mesece.
Zaogrnut kinom kabanicom poao je u zamak. Tamo mu rekoe da se malian
rano probudio, ali je pre jednog asa opet zaspao, pa je dorukovao s
Albertom. Velikom deaku je Pjerova bolest teko pala na srce, mada nije
eleo da se to primetd titila ga je priguena bolesnika atmosfera i teka
briga koja je pritisla celu kuu.
Kada je Albert poao u svoju sobu da prione na kolske radove, Veragut ode
do Pjera, koji je jo spavao, i zauze svoje mesto kraj njegovog kreveta.
Tih dana katkad
Kje poeleo da to pre doe kraj, ve i za Ijubav deteta koje ve odavna
nije progovaralo nijedne rei i izgledalo tako iscrpljeno i ostarelo kao da
je i samo svesno da mu nema pomoi. Uprkos tome, nije hteo da propusti ni
jedan jedini as i sa zagrienom predanou Ijubomorno se drao svog mesta
kraj bolesnikog kreveta. Oh, koliko puta je nekad mali Pjer dolazio k
njemu i zatekao ga umornog ili ravnodunog, udubljenog u rad ili izgubljenog
u brigama, koliko puta je rasejan ili ravnoduan drao tu malu mravu ruku u
svojoj i samo sa pola uva sluao rei deteta, od kojih bi mu sad svaka bila
neprocenjivo dragocena! Ali sad, kad je mali jadnik leao u mukama, suoen
sa smru i sam sa svojim nejakim, razmaenim detinjim srcem, sad, kada je on
sam u toku svega nekoliko dana morao da iskusi izbezumljenje od straha, da
oseti sav bol, strepnju d oajanje u kojima bolest, slabost, starost i
blizina smrti plae i gue Ijudsko srce, sad je eleo neprekidno biti kraj
njega. Nipoto nije hteo da bude odsutan, da ga nema ako bi ikad doao
trenutak da ga malian poeli, u kome bi mu mogao uiniti neku malu uslugu i
pruiti mu bar neki dokaz svoje Ijubavi.
I gle, tog jutra njegov trud bi nagraen! Tog jutra Pjer je otvorio oi,
nasmeio mu se i izgovorio slabanim, nenim glasom: Tata!
Slikaru burno zakuca srce uvi najzad glas koji mu je toliko nedostajao,
koji ga je dozivao i opredelio se za njega, a koji je sada zvuao tako
onemoalo i kukavno. Tako je dugo sluao samo jeanje i muklo, bolno
bulanjenje tog glasa, da se prenerazio od iznenadne radosti.
Pjer, mili moj!
Neno se sae i poljubi nasmeena ustaca. Pjer je izgledao sveiji i
sreniji no to se nadao da e ga ikad videti, oi su mu bile bistre, pogled
odraavao svest, a duboka bora meu obrvama gotovo je nestala.
Deak se smeio i gledao u njega kao da se i. uava. Otac mu prui ruku i
on poloi u nju svoju ruicu, koja nikad nije obilovala snagom, a sada je
bila tako mala, bela i umorna.
)
Sad e odmah dobiti doruak, a posle toga u ti priati prie.
Oh da, o Gospodinu Granici i o letnjim pticama ree Pjer i ocu se opet
uinilo kao udo to govori, to se
smei i to mu ponovo pripada.
Doneo mu je doruak, Pjer je jeo s apetitom i ak je pristao da pojede jo
jedno jaje. Zatim je traio svoju najmiliju slikovnicu. Otac paljivo
odgurnu jednu od zavesa, u sobu prodre bleda svetlost kinog dana i Pjer
pokua da se uspravi u krevetu da bi razgledao slike. Izgledalo je da mu to
ne priinjava nikakav bol, pa je paljivo razgledao nekoliko stranica,
pozdravljajui njemu drage slike kratkim, radosnim uzvicima. Zatim se
zamorio od sedenja i opet su ga malo zabolele oi. Poto se uz oevu pomo
opet ispruio na krevetu, zamolio je tatu da mu na glas proita nekoliko
pesmica, u prvom redu onu o Puzavoj Krnjavici koja dolazi apotekaru
Gundermanu:
Oj, apotekaru Gunermane, Dajte mi neku mastt Da i meni jednom svane, Vidite
da sam kljast!
Veragut se potrudio da ita to je mogao ivlje i aIjivije, i Pjer se
zahvalno smeio. Meutim, indlo se da te pesmice vie nemaju nekadanju
dra, kao da je Pjer, otkako ih je poslednji put sluao, ostareo za nekoliko
godina. Slike i pesmice su kanda razbudile u njemu seanje na mnoge vedre,
nasmejane i radosne dane, ali nekadanja razdraganost i razuzdano veselje se
nisu mogli vratiti malian se a da toga nije bio svestan osvrtao na
sopstveno detinjstvo, koje je jo pre neki dan, pre neku nedelju bilo
stvarnost, sa enjom i tugom odrasle osobe. Vie nije bio dete. Bio je
bolesnik kojem je svet stvarnosti ve iskliznuo iz ruku, ija sad ve
vidovita dua svuda oko sebe sa strepnjom nasluuje smrt koja ga vreba.
Pa ipak je to jutro bilo ozareno svetlou i sreom posle svih onih uasnih
dana. Pjer je bio tih i zahvalan, a
ii Veragutu se i protiv volje budila nesluena nada. Naposletku, ipak je
bilo moguno da deak preivi! A onda e pripasti njemu, samo njemu!
Doao je zdravstveni savetnik i dugo se zadrao kraj Fjerovog kreveta, ali
ga nije muio nikakvim pitanjima i pregledima. Uto im se pridruila i
gospoa Adela koja je probdela no smenjujui se sa bolniarkom. Volebno
poboljanje detinjeg stanja bezmalo je oamutilo, stiskala je Pjerove ruke
tako vrsto da su ga zabolele i nije se ni trudila da prikrije suze
olakanja koje su joj navirale na oi. Albertu je takoe bilo dozvoljeno da
se krae vreme zadri kraj Pjera.
To je kao neko udo obrati se Veragut lekaru. Zar vi niste iznenaeni?
Zdravstveni savetnik se Ijubazno nasmeio. Nije protivslovio, ali nije
pokazivao neku posebnu radost. Istog trenutka slikara opet obuze sumnja.
Pomno je pogledom pratio svaki pokret lekara i, mada mu je lice bilo
nasmeeno, uoio je na njemu izraz usredsreene panje i nepromenjene
uzdrane zabrinutosti. Neto kasnije slikar je kroz odkrinuta vrata
prislukivao razgovor lekara sa bolniarkom i, mada gotovo nita nije
razumeo, ipak mu se uindlo da iz rei izgovorenih strogim, odmerenim
apatom razabira da je opasnost na pomolu.
Naposletku je ispratio lekara do njegovih kola i u poslednjem trenutku
upita:
Vi kanda ne oekujete mnogo od tog poboljanja? Lekar mu okrenu svoje
runo uzdrano lice.
Budite sreni to je jadnom deaku dato da provede nekoliko boljih asova!
Nadajmo se da e potrajati to due.
U pogledu njegovih mudrih oiju nije bilo ni traka nade.
Veragut pohdta u bolesniku sobu, da ne izgubi nijedan dragocen trenutak.
Majka je upravo priala deaku bajku o Trnovoj Ruici, on je seo kraj nje i
posmatrao izraz Pjerovog lica sa kojim je pratio priu.
.
 Hoe li da ti priam jo neku bajku? upita gospoa Adela.
Ne ree malian pomalo umoran. Kasnije. Ona ode u kuhinju, a otac uze
Pjerovu ruku u svoju.
Obojica su utala, ali s vremena na vreme Pjer bi sa slabim osmehom digao
pogled, kao da mu je drago to je oiac kraj njega.
Sad ti je mnogo bolje ree otac nenim glasom. Pjer se malko zarumeneo i
prsti mu zaigrae u oevoj ruci.
Ti me voli, tata, zar ne?
Naravno, duo moja. Ti si moj mili deak i kad ozdravi ostaemo zauvek
zajedno.
Hoemo, tata. Jednom sam bio u vrtu, sasvim sam, i svi me vi vie niste
voleli. Treba da me volite, zna, i da mi pomognete ako me opet zaboli.
Oh, kako je bolelo!
Oi su mu bile upola sklopljene, a rei je izgovarao tako tihim glasom da se
Veragut morao nadnositi nad njim da bi ga razumeo.
Morate mi pomoi. Ja u uvek biti dobar, a vi ne smete da me grdite!
Neete me nikad grditi, zar ne? Reci to i Albertu.
Kapci mu zadrhtae i on opet otvoii oi, ali pogled mu je bio taman a zenice
neprirodno rairene.
Spavaj, sine, spavaj! Umoran si. Spavaj, spavaj. Veragut mu paljivo
zatvori oi i poe da pevui, kao
to je to inio nekad kad je Pjer bio beba. inilo se da mali spava.
Sat kasnije dola je bolniarka da pozove Veraguta na ruak i da za to vreme
ostane kraj Pjera. Otiao je u trpezariju i utke, odsutan u mislima, pojeo
tanjir supe, a da gotovo nije uo ta ostali oko njega govore. U uima mu
je slatko i tuno odzvanjao bojaljivi, neni detinji apat. Oh, stotinama
puta je mogao da razgovara tako sa Pjerom i da oseti naivno poverenje
bezbrine Ijubavi deteta prema njemu, a on je to propustio!
Mehaniki je posegnuo rukom za bocom da naspe sebi vode. Tog trenutka se iz
Pjerove sobe prolomio reski prodorni krik i presee Veragutovo setno
sanjarenje. Svi po
skakae na noge prebledevi, boca se prevrnula, skotrljala preko stola i sa
zveketom pala na pod.
Veragut se jednim skokom naao na vratima i u bolesnikoj sobi.
Kesu sa ledom! povika bolniarka.
On nita nije uo. Nita osim uasnog, oajnikog krika koji mu je prodro u
svest kao no u ranu. Poleteo je krevetu.
Pjer je bio beo kao kre, stravino iskrivljenih usana, besomuni grevi su
lomili njegove smrale udove, oi je izbuljio u uasu, a njegov pogled je
bio lien razuma. Odjednom je pustio jo jedan krik, jo jeziviji i slian
urliku, telo mu se izvilo kao luk tako da se ceo krevet zatresao, a onda se
skljokao da bi se odmah zatim opet iskrivio, zategao i naposletku savio kao
prut u razuzdanim deakim rukama.
Svi su stajali uasnuti i bespomoni, sve dok bolniarkine naredbe nisu
stvorile red. Veragut se spustio na kolena pored kreveta i pokuavao da
sprei da se deak u tim trzajima povredi. I pored toga, deak je okrvario
desnu ruku, udarivi njom u metalni okvir kreveta. Posle toga je klonuo i
okrenuo se tako da je leao na stomaku, zario je zube u jastuk i ritmiki
poeo da udara levom nogom. Dizao je nogu i opet je naglo sputao kao da
trupka, a nakon trenutka odmora ponavljao bi isti pokret, deset, dvadeset
puta i opet nanovo.
Zene su bile zaposlene pripremanjem obloga, Alberta odstranie. Veragut je
jo uvek bio na kolenima i gledao kako se detinja noga pod pokrivaem
uasavajuom ravnomernou die, prua i pada. Eto, gde lei njegovo dete!
Njegov osmeh je jo pre neki as bio zraak sunca a njegovo neno tepanje
darnulo ga je i oaralo do dna due. Deak je leao pred njim pretvorivi
se u telo koje su potresali mehaniki trzaji, u bespomonu gomilu bola i
jada.
Mi smo kraj tebe viknu u oajanju. Pjer, sine, mi smo tu i hoemo da ti
pomognemo!
Ali vie nije bilo puta koji bi od njegovih usana vodio do deakove due,
sva utena preklinjanja i besmisleni
neni apat vie nisu dopirali do uasne samoe samrtnika. Otiao je daleko
u jedan drugi svet, lutao je moren eu paklenom dolinom punom bola i
samrtnikih muka, a ko zna nije li tamo moda upravo u tom trenutku vapio za
njim, koji je na kolenima bio uza nj i koji bi rado podnosio sve muke samo
da pomogne svom detetu.
Svi su znali da je to kraj. Od onog prvog krika koji ih je prestravio i
tako gorko odjeknuo dubokom, ivotinjskom patnjom, smrt je vrebala na svakom
pragu i pred svakim prozorom kue. Niko nije o njoj govorio, ali su je svi
prepoznali, i Albert, i devojke u prizemlju, ak i pas koji je na
poljunanom prostoru trkarao tamoamo po kii i povremeno cvileo od straha.
Pored sveg truda, iako se grejala voda da provri, stavljao led, iako se sve
u kui predano uurbalo, to vie nije bila borba i u svemu tome vie nije
bilo nade.
Pjer nije bio pri svesti. Drhtao je celim telom kao da zebe, povremeno bi
mu se oteo slab i pomuen krik, a nakon svakog prekida zbog iscrpljenosti
nastavio bi da udara i trupka nogom, ritmiki kao mehanizam asovnika.
Tako je prolazilo popodne, zatim vee i naposletku no, a kada je u prvi
osvit mali borac, najzad, iscrpeo svu svoju snagu i predao se dumanima,
roditelji preko njegovog kreveta izmenjae pogled bez rei, lica posivela od
nonog bdenja. Johan Veragut spusti ruku na Pjerovo srce i ne oseti vie
njegov otkucaj. Ruka mu je poivala na mravim detinjim grudima, dok se
nije posve ohladila.
Zatim blago pree rukom preko gospoa Adelinih sklopljenih ruku i ree
apatom:
Svreno je.
I dok je izveo svoju enu iz sobe, pridravajui je i sluajui njene
prozukle jecaje, a onda prepustio brizi bolniarke, dok je oslukivao na
Albertovim vratima da li jc budan, dok se vraao Pjeru da ga lepe poloi i
smesti, inilo mu se da je u njemu umrla polovina ivota i nala svoj mir.
Pribrano je preduzeo sve to je trebalo i naposletku prepustio malog mrtvaca
bolniarki, a onda je legao i
utonuo u kratak, dubok san. Probudio se kada je puna svetlost dana prodrla
u njegov sobiak, odmah je ustao da prione na poslednji zadatak koji e ovde
u Roshaldeu jo obaviti. Poao je u Pjerovu spavau sobu, razgrnuo zavese i
pustio da svetlost sveeg, jesenjeg dana padne na belo lice i ukoene ruke
njegovog mezimeta. Zatim je seo na rub kreveta, rairio jedan karton i
poeo poslednji put crtati crte lica koje je tako esto prouavao, koje je
poznavao i voleo od najnenijih poetaka, a koje su sada, sazrele i
uproene u smrti, jo uvek bile pune neshvatljive patnje.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Sunce se arilo meu rubovima iskrzanih, od kie isceenih oblaka kada se
malobrojna porodica vraala kui sa Pjerove sahrane. Gospoa Adela je
uspravno sedela u kolima, njeno uplakano lice se neobino svetlo i ukoeno
ocrtavalo izmeu crnog eira i do grla zakopane crne haIjane. Albert je
imao oteene kapke i nije isputao majinu ruku iz svoje.
Vas dvoje, dakle, sutra kreete na put ree Veragut sa prizvukom
ohrabrenja. Nemojte brinuti, ja u obaviti ovde sve to bude trebalo.
Samo hrabro, deae moj, doi e bolja vremena!
Iskrcali su se pred Roshaldeom. Grane kestenova, sa kojih je jo kapalo,
presijavale su se na svetlosti. Uli su zasenjeni u utihlu kuu u kojoj su
ih ekale devojke u crnim haljinama, apuui meu sobom. Otac je zakljuao
Pjerovu sobu.
Kafa je bila spremna i njih troje posedae oko stola.
Rezervisao sam vam sobe u Montreu zapoe Veragut opet. Gledajte da se
oporavite! Otputovau i ja, im sve sredim ovde. Robert e ostati i
odravati kuu u redu. On e imati moju adresu.
Niko ga nije sluao neka duboka, bljutava trezvenost sve ih je sledila kao
da su na mrazu. Gospoa Adela je ukoenim pogledom zurila preda se i
skupljala mrvice hleba sa stolnjaka. Uaurena u svoju alost, nije elela
da je ita iz nje trgne, a Albert se poveo za njom. Posle smrti
malog Pjera opet je nestao privid porodine bliskosti, kao utivost s lica
oveka koji se s mukom savlauje dok ne ode moni gost od koga zazire.
Jedino je Veragut, uprkos svim injenicama, do poslednjeg trenutka glumio
svoje maske. Plaio se da mu neka enska scena ne pokvari oprotaj od
Roshaldea, a u dui jedva je ekao as da to dvoje otputuju.
Jo nikada nije bio tako sam kao uvee toga dana sedei u svojoj sobici.
Preko u zamku njegova ena je pakovala kofere. On je pisao pisma i obavljao
neke poslove, najavio svoj dolazak Burkhardu, koji jo nije znao za Fjerovu
smrt, i dao svom advokatu i banci poslednja uputstva i punomoja. Iza toga
je raspremio pisai sto i stavio preda se sliku mrtvog Pjera. Sada je bio
pod zemljom i veliko je pitanje da li e Veragut ikad pokloniti svoje srce
nekom drugom Ijudskom biu, da li e ikad moi da uestvuje u patnji
drugoga. Sad je bio sam.
Dugo je posmatrao svoj crte, omlitavele obraze, kapke sputene preko upalih
oiju, tanana stisnuta usta, svirepo smrale detinje ruke. Zatim je
zakljuao sliku u ateIje, uzeo svoj ogrta i iziao napolje. Nad parkom se
ve spustila no i sve je bilo tiho. U zamku je nekoliko prozora bilo
osvetljeno, ali to se njega vie nije ticalo. Pod tamnim stablima
kestenova, u maloj pokisloj senici, na poljunanom prostoru i u vrtu sa
cveem ipak ga zapahnu neto nalik ivotu i seanju. Tu mu je Pjer jednom
zar to nije bilo pre mnogo godina pokazao malog zarobljenog mia, a tamo
kod one grahorice razgovarao je sa rojem modrih leptira i izmiljao
fantastina imena za cvee. U dvoritu za ivinu i kod kuice za psa, na
travnjaku i u drvoredu pod lipom, svuda je vodio svoj mali ivot, igrao se
raznih igara, tu su bili odomaeni njegov lagodni, slobodni deaki smeh i
sva Ijupkost njegove samovoljno samostalne linosti. Tu je stotinama puta,
zatien od tuih pogleda, uivao u dejim radostima i doivljavao svoje
bajke, moda je koji put bio i Ijut ili je plakao ako bi se oseao zanemaren
i neshvaen.
Veragut je lutao po mraku i obilazio sva mesta koja su bila vezana za neku
uspomenu na njegovog deaka. Naposletku se spustio na kolena pred Pjerovom
gomilom peska i da ohladi ruke zario ih u vlaan pesak. Pri tom je napipao
neku stvaricu od drveta i kad je podigao i poznao Pjerovu lopaticu za
pesak, pao je niice i prvi put je za tri uasna dana, najzad, zaplakao
nesputano i neobuzdano.
Ujutro je imao jo jedan razgovor sa gospoom Adelom.
Nai utehu obrati joj se i ne zaboravi da je Pjer pripao meni. Ti si mi
ga ustupila. i ja ti jo jednom zahvaljujem na tome. Ja sam tada ve znao
da e umreti. ali bilo je lepo od tebe. A sad ivi u svemu onako kako
eli i nemoj ni u emu prenagliti! Zasad zadri Roshalde, mogla bi se
pokajati ako uskoro proda imanje. Belenik e te jo posavetovati, on
smatra da e se poveati vrednost zemljita ovde. Zelim ti mnogo sree u
tome! Meni ovde vie nita ne pripada osim stvari u mom ateljeu, kasnije u
poslati po njih.
Hvala. A ti? Zar se vie nikad nee vratiti ovamo?
Nikad vie. Ne bi imalo svrhe. Hteo sam ti jo rei, da u meni vie nema
gorine. Znam da sam za sve sam bio kriv.
Ne govori tako! Znam da to ini u najboljoj name"i, ali me mui. Sad
ostaje ovde sasvim sam! Da si mogao da zadri Pjera. Ali ovako. ne, nije
smelo doi do toga! Ima tu i moje krivice, ja to znam.
Mi smo ovih dana sve okajall. Budi spokojna, sve je u redu i vie se nema
za im aliti. Vidi, Albert je sad samo tvoj. A ja, ja imam svoj rad. To
mi pomae da podnesem sve. I ti e biti srenija no to si bila godinama.
Bio je tako smiren da se ona savladala. Oh, bilo je jo mnogo ega,
neizmerno mnogo onoga to bi mu rado rekla, na emu bi mu zahvalila, ili
zbog ega bi ga optuivala. Ali bila je svesna da je on u pravu. Za njega
je oigledno ve bila nebitna prolost, sve to je ona jo oseala ivotno i
kao gorku stvarnost. Sad je dolo vreme da se smiri i da
iive to je bilo preda prolosti. Stoga je sa strpljivom panjom sasluala
ta je sve nameravao da sredi i zaudila se kako je o svemu razmislio i
svega se setio.
Razvod se nije pominjao nijednom reju. To e se obaviti jednom kasnije,
kada se bude vratio iz Indije.
Posle ruka odvezoe se na elezniku stanicu. Zatekli ?u Roberta sa
brojnim koferima u prostranom zastakljenom tremu punom buke i ai. Veragut
ih isprati do njihovog vagona, pokupova asopise za Alberta i dade mu
potvrdu o prtljagu, saeka pod prozorom polazak voza, inahnu eirom u znak
pozdrava i isprati ih pogledom sve dok Albert nije nestao sa prozora.
Na povratku traio je da mu Robert ispria na koji nain je raskinuo svoju
prenagljenu veridbu. U kui ga je ve ekao stolar koji e napraviti
sanduke za njegove poslednje slike. im i njih spakuje i poalje, poi e i
on. Zeljno je iekivao as odlaska.
Otpremio je i stolara. Robert je poslovao u zamku sa jedinom preostalom
devojkom njih dvoje pokrivali su nametaj i zatvarali prozore i kapke na
njima.
Veragut je laganim koracima proao radionicom, dnevnom i spavaom sobom a
onda je iziao i obiao jezero i park. Po sto puta je prolazio tuda, ali
danas mu se inilo da svuda u kui i u vrtu, na jezeru i u parku odjekuje
pusto. Kroz ve poutelo drvee duvao je hladan vetar i doterao nove niske
kine oblake. Slikar se zimogroIjivo najeio. Sad vie nije bilo nikoga
za koga bi morao da brine, prema kome bi trebalo da ima obzira i da vodi
rauna o svom dranju, i tek je tog trenutka oseao ledenu samou, posledicu
briga i nonih bdenja, drhtavu groznicu i sav razorni zamor tih poslednjih
dana. Nije on to oseao samo u glavi i udovima, ve mnogo dublje, negde u
dui. Ugasila su se poslednja razigrana svetla mladosti i oekivanja
meutim, hladna izdvojenost i svirepa trezvenost kojima je bio okruen nisu
za njega bile bauk.
Tumarajui dalje vlanim stazama, sledio je, niim ne ometan, konce svog
ivota do u prolost, i uinilo mu se da jo nikada nije tako jasno i
spokojno sagledavao njihov
jednostavni splet. Bez ikakve gorine je utvrdio da je sve te puteve
prevalio kao u slepilu. Uprkos svim iskuenjima i bez obzira na enje koje
se nikad nisu sasvim ugasile u njemu, on je proao mimo vrata ivota. Nikad
u svom ivotu nije dokraja doiveo i iskusio Ijubav, sve do ovih poslednjih
dana. Tada je pored kreveta svog umirueg deteta, isuvie kasno, doiveo
svoju jedinu pravu Ijubav, tada je prvi put zaboravio na sebe i nadjaao
sebe. To e zauvek ostati njegov doivljaj i njegovo jadno malo blago.
Sve to mu je preostalo bila je njegova umetnost, u koju nikad nije bio
sigurniji nego sad. Preostala mu je uteha onih koji stoje po strani, kojima
nije dato da sami uzmu ivot u svoje ruke i da ga iskape do dna preostala
mu je udna, hladna a ipak neobuzdana strast da gleda, da posmatra i da
gordo uzima uea u stvaranju. To je preostalo, to je bila vrednost u
njegovom promaenom ivotu. Njegova sudbina e odsad biti nepokolebljiva
samoa i hladno zadovoljstvo koje prua prikazivanje sveta, kao i
neminovnost da sledi putanju te zvezde vodilje izbegavajui stranputice.
Duboko je uvlaio u sebe vlani, gorki miris vazduha u parku i pri svakom
koraku mu se inilo da gura prolost daleko od sebe, kao amac koji mu,
stigavi na obalu, vie niemu ne slui. U tom ispitivanju i spoznaji nije
bilo ni traga od mirenja sa sudbinom prkosno, i proet preduzimljivim
arom, uperio je pogled u novi ivot koji vie nije smeo da se iscrpi u
nedoumici i sumornom lutanju, ve treba da ga, kao strmi put, smelo povede
navie. On se kasnije, i moda sa vie gorine nego to to obino ine
mukarci, oprostio od slatkog sutona mladosti. Sad se siromaan i sam obreo
usred bela dana i vie nije hteo da izgubi ni jedan jedini njegov dragoceni
as.
---
Herman Hese:
Sidarta
SIN BRAMANA
U senci kue, na sunanoj renoj obali kraj unova, u senci smokvinih stabala stasao je
Sidarta, prelepi sin bramana, mladi soko, zajedno sa Govindom, svojim
prijateljem. Sunce je opalilo njegova svetla plea na obali reke, kada se kupao, obavljao
sveta pranja, prinosio svete rtve. Senke su se slivale u njegove
crne oi u mangoovom lugu za vreme deakih igara, kada je sluao majinu pesmu, kada
je prinosio svete rtve, sluao uenje svoga oca, uenjaka, u razgovoru
sa mudracima. Odavno je Sidarta uestvovao u razgovorima mudraca, uio se sa
Govindom govornitvu, uio se sa Govindom vetini razmiljanja, podvrgavao
meditacijama. Umeo je da neujno izgovori om, re nad reima, da je izgovara u sebi sa
udahom, da je izgovara iz sebe sa izdahom, sabrane due, ela ovenana
sjajem bistroumna duha. U biti svoga bia ve je znao za atman, nerazruiv, sjedinjen sa
svemirom.
Radost bi zaigrala u srcu njegovog oca zbog sina, sklonog uenju, ednog znanja, kad bi
video da on izrasta u velikog mudraca i svetenika, u velikana meu
bramanima.
Milina bi zaigrala u nedrima njegove majke kad bi ugledala kako seda i kako ustaje
snani lepi vitkonogi Sidarta, kako je pozdravlja savreno uglaeno.
Ljubav bi se raala u srcima mladih bramanskih keri kada bi Sidarta prolazio ulicama
grada, svetla ela, kraljevska pogleda, uzanih bedara.
Ali, vie od svih njih voleo ga je Govinda, njegov prijatelj, sin bramana. Voleo je Sidartin
pogled i njegov umiljat glas, voleo je njegov hod i savreni
sklad njegovih pokreta, voleo je sve to je Sidarta inio i rekao, a najvie je voleo njegov
duh, njegove uzviene, vatrene misli, arku volju, njegovu
obdarenost.
Govinda je znao da Sidarta nee biti obian braman, lenj obredni inovnik, gramzivi
prodavac vradbina, sujetan, jalov besednik, da nee biti zao, podmukao
svetenik, niti pitoma, glupava ovca meu brojnim stadom. Ne, on to nee biti, a ni sam
Govinda nije eleo da postane takav, da bude braman kakvih ima
na desetine hiljada. eleo je da bude sledbenik Sidarte, voljenog, uzvienog. I ako bi
Sidarta jednom postao bog, ako bi jednom uao meu ozarene, Govinda
e ga slediti, kao njegov prijatelj, pratilac, kao njegov sluga, kopljonoa, njegova senka.
Svi su voleli Sidartu, svima je on bio radost, svima uivanje.
Ali, Sidarta sam sebi nije bio radost, nije uivao u sebi. Promiui ruiastim stazama
smokvika, sedei u plaviastoj senci u lugu razmiljanja, perui
svoje telo pri svakodnevnom pokajnikom kupanju, prinosei rtvu u dubokoj senci
mangoove ume, savreno skladnih pokreta, voljen od svih, svima radost,
on ipak nije u svom srcu nosio radost. Snovi i nemirne misli dolazili su mu iz renih
voda, iz svetlucanja nonih zvezda, iz rastopljenih sunevih zraka,
nadirali su snovi i nespokojstvo due iz rtvenog dima, iz daha stihova Rig-vede, iz
odlomaka uenja starih bramana.
Sidarta je u sebi poeo da pothranjuje nezadovoljstvo. Da osea da ga ljubav oca, ljubav
majke, pa i ljubav njegovog prijatelja, Govinde, nee uvek i za
sva vremena usreiti, utoliti, zasititi i zadovoljiti. Poeo je da nasluuje da su mu preasni
otac i ostali njegovi uitelji, mudri bramani, ve saoptili
vei i najbolji deo svoje mudrosti, da su svoje obilje ve ulili u posudu njegovog uma
punog iekivanja, a ta posuda nije bila puna, duh nije bio zadovoljan,
dua nije bila spokojna, srce se nije stialo. Sveta pranja su bila dobra, ali ona su bila
samo voda, nisu mogla da speru greh, nisu leila e duha, nisu
mogla da razree pritisak u srcu.
Osobite su bile rtve i prizivanje bogova - ali zar je to bilo sve? Da li su rtveni obredi
pruali sreu? I kako su stvari stajale sa bogovima? Da li je
zbilja Prajapati stvorio svet? Nije li to bio Atman, on, jedini, svemogui? Nisu li likovi
bogova stvoreni kao ti i ja, podreeni vremenu, prolaznosti?
Da li je samim tim dobar, da li je pravilan, da li je celishodan in prinoenja rtve
bogovima? Kome drugom je trebalo prinositi rtve, kome drugom odavati
poast, da li Njemu, Jedinom, Atmanu? I gde je boravio, gde je kucalo njegovo veno
srce, gde drugde doli u sopstvenom ja, u onome najdubljem, u nerazruivom,
koje svakako nosi u sebi. Ali, gde je bilo to ja, to najunutarnjije, poslednje? Nije bilo
meso i kost, ni misao, niti svest, tako je glasilo uenje najmudrijih.
Gde se onda nalazilo? Da bi se prodrlo do tog ja, do sebe, do atmana - da li je postojao
neki drugi put za kojim je vredelo tragati? Oh, niko mu nije ukazivao
na taj put, niko ga nije znao, ni otac ni uitelj ni mudraci, niti svete obredne pesme!
Bramani i njegove svete knjige znali su sve, o svemu su vodili
brigu i vie od toga, o stvaranju sveta, o postanku govora, hrane, o udahu i izdahu, o
poretku ula, o delima bogova - znali su beskrajno mnogo - ali,
da li je bilo vredno znati sve to, a ne znati ono jedno jedino, najosnovnije i jedino bitno?
Svakako, mnogi stihovi u svetim knjigama, prvenstveno u Upaniadama Sama-veda,
govorili su u divnim pesmama u tom najunutarnjijem i poslednjem. >Tvoja dua
je vasceli svet<, pisalo je tu, a bilo je napisano i to da ovek u snu, u najdubljem snu,
ulazi u svoje najsutastvenije i boravi u Atmanu. udesnu mudrost
su sadrali ovi stihovi, sva saznanja najmudrijih bila su sabrana u magine rei, iste kao
med koji skupljaju pele. Zacelo, neizmerna saznanja, koja
su sakupila i ouvala bezbrojna pokolenja mudrih bramana, nisu se smela nipodatavati.
Ali, gde su bili bramani, gde svetenici, gde mudraci ili pokajnici kojima je uspelo ne
samo da dokue to najdublje znanje, ve i da u njemu ive? Gde je
posveeni koji e postojanje u Atmanu volebno preneti iz sna u budno stanje, u ivot, u
svaki korak, u rei i dela? Sidarta je poznavao mnoge preasne
bramane, pre svih svog oca, iskonski istog, uenog, nadasve potovanja dostojnog.
Njegov otac je izazivao divljenje, ponaanje mu je bilo uzdrano i plemenito,
njegov ivot u znaku istote, njegova re bila je mudra, iza njegovog ela rojile su se
tanane i uzviene misli - ali, da li je on, koji je toliko znao,
iveo u blaenstvu, da li je imao svoj mir, zar nije i on bio jedan od onih koji trae, a ne
mogu da utole e? Zar on nije morao uvek navodno edan piti
sa svetih izvora, napajati se prinoenjem rtava, itanjem knjiga, raspravama meu
bramanima? Zato je on, tako besprekoran, svakodnevno morao da sa sebe
spira greh, da obavlja in pranja, svakoga dana i uvek ponovo? Zar Atman nije bio u
njemu, zar iz njegova srca nije izvirao praiskonski izvor? Taj praiskonski
izvor je trebalo nai u sebi, prisvojiti ga! Sve drugo je bilo samo traenje, zaobilazni put,
lutanje.
To su bile Sidartine misli, to je bila njegova e, to ]e bila njegova patnja.
esto je izgovarao rei iz jednog andogija-upaniada: >Zacelo, ime bramana je Satiam -
zacelo, onaj kome je to poznato svakog dana ulazi u nebeski svet.<
esto mu se inilo da je nebeski svet sasvim blizu, ali nikada nije sasvim dopro do njega,
nikada nije utolio poslednju e. I od svih mudrih i najmudrijih
koje je poznavao i koji su ga prouavali, nije bilo nijednog koji bi sasvim dopro do
nebeskog sveta, koji bi sasvim utolio veitu e.
-
Govindo, - ree Sidarta svom prijatelju, - Govindo, mili, poi sa mnom do banijanovog
drveta, da tonemo u meditacije.
Poli su do banijanovog drveta i seli, ovde Sidarta, a dvadeset koraka dalje Govinda.
Poto se smestio, spreman da izgovara om, Sidarta je mrmljao u sebi
stih:
>Om je luk, a dua je strela,
Cilj strele je braman
Kome treba nepokolebljivo teiti.<
Kada je prolo uobiajeno vreme za vebe u meditiranju, Govinda se die. Spustilo se
vee i dolo je vreme da se obavi pranje u suton. Pozvao je Sidartu
po imenu. Sidarta se nije odazvao. Sedeo je utonuo u duboko razmiljanje, svoj ukoeni
pogled upravio je u neki veoma daleki cilj i, dok mu je vrh jezika
virio izmeu zuba, izgledalo je da i ne die. Sedeo je tako, duboko zaronivi u
meditiranje, mislei om, odailjui duu kao strelu ka bramanu.
Jednom su samane prolazili kroz Sidartin grad, isposnici-hodoasnici, tri usahla, ugasnula
oveka, ni stari ni mladi, pranjavih i krvavih plea, gotovo
nagi, spreni od sunca, okrueni osamom, puni zazora i odbojnosti prema svetu, tuinci i
olinjali akali u ljudskom carstvu. Njihovim tragom provejavao
je vreli dah priguivane strasti, razorne slube nemilosrdnog unitavanja svoga bia.
Uvee, nakon asa meditacije, Sidarta ree Govindi:
- Sutra u rano jutro, prijatelju moj, Sidarta odlazi samanama. Postae samana.
Govinda preblede uvi ove rei i proitavi sa skamenjenog lica svoga prijatelja da je
njegova odluka neizmenjiva kao putanja strele odapete sa luka. U
magnovenju i na prvi pogled Govinda je znao: evo, to je poetak, Sidarta sad ide svojim
putem, nikla je klica njegove sudbine, a sa njegovom i moja. I
njegovo lice postade bledo kao suva kora banane.
- O Sidarto, - povika - hoe li ti to otac dozvoliti?
Sidarta ga pogleda kao da se prenuo iza sna. Munjevito je prozreo Govindinu duu,
proitao u njoj strepnju, otkrio u njoj mirenje sa sudbinom.
- O Govindo, - ree tihim glasom - ne gubimo rei. Sutra u osvit zore poinjem ivot
samane. Ne govorimo vie o tome.
Sidarta ue u odaju u kojoj je njegov otac sedeo na hasuri od rogozine, prie mu s lea i
zastade, sve dok otac ne oseti da neko stoji iza njega.
Braman ree:
- Jesi li to ti, Sidarto? Kazuj to to si doao da mi kae.
Sidarta ree:
- S tvojim doputenjem, oe moj. Doao sam da ti kaem da elim sutra da napustim
tvoju kuu i da odem meu isposnike. Moja je elja da postanem samana.
Neka se moj otac tome ne protivi.
Braman je utao, a utao je tako dugo da su se za to vreme iza malog prozora kretale
zvezde i promenile svoj poloaj pre no to se prekinuo tajac u odaji.
Nem i nepokretan stajao je u odaji sin, nem i nepokretan sedeo je na hasuri otac, a zvezde
su se kretale nebom. Tad progovori otac:
- Ne dolikuje bramanu da izgovara rei estine i jarosti. Ali, negodovanje mi je
uskomealo srce. Ne bih eleo da i po drugi put ujem ovu elju iz tvojih
usta.
Braman lagano ustade, Sidarta je stajao nem, skrtenih ruku.
- ta eka? - upita otac.
Sidarta ree: - Ti zna.
Nezadovoljan, otac napusti odaju, nezadovoljan potrai svoj leaj i isprui se na njemu.
Sat kasnije, kako mu san nije dolazio na oi, braman se die, koraknu tamo-amo i izie iz
kue. Bacivi pogled kroz mali prozor odaje vide Sidartu kako
stoji, skrtenih ruku, nepomian. Mutno se belasalo njegovo svetlo gornje ruho.
Nespokojna srca otac se vratio.
Posle jednog sata, san mu nije dolazio, braman se ponovo die, opet koraknu amo-tamo,
izie pred kuu i vide da je mesec iziao. Bacio je pogled kroz prozor
u odaju, u njoj je stajao Sidarta, nepomian, skrtenih ruku, a na njegovim nagim
cevanicama ogledao se meseev sjaj. Zabrinuta srca otac se vratio.
I ponovo naie posle jednog sata, i, pogledavi kroz prozor, vide Sidartu kako stoji na
meseini, pri sjaju zvezda, u tami. I navraao bi tako svakog sata,
utke, i bacivi pogled u odaju ugledao bi Sidartu kako stoji nepomino, a srce mu se
punilo gnevom, srce mu se punilo nespokojstvom, srce mu se punilo
strepnjom, punilo tugom.
I u poslednji noni as, pre no to e dan, opet je navratio i ugledao mladia kako stoji, pa
mu se uinio velik i nekako tu.
- Sidarto, - progovori - ta eka?
- Ti zna.
- Hoe li tako stajati i ekati da doe dan, da doe podne, da doe vee?
- Stajau i ekau.
- Umorie se, Sidarto.
- Umoriu se.
- Zaspae, Sidarto.
- Neu zaspati.
- Umree, Sidarto.
- Umreu.
-
Zar e radije da umre nego da poslua svog oca?
- Sidarta je uvek sluao svog oca.
- Znai li to da se odrie svoje namere?
- Sidarta e uiniti kako mu otac kae.
Prva svetlost dana prodre u odaju. Braman vide da Sidarti podrhtavaju kolena. Na
Sidartinom licu nije bilo drhtaja, pogled njegovih oiju bio je uperen
u daljinu. Otac je tada znao da Sidarta vie nije kod njega, u zaviaju, da ga je u stvari
ve napustio.
Otac spusti ruku Sidarti na rame.
- Poi e u umu, - ree - i bie samana. Nae li blaenstvo u umi, doi i poui me.
Naie li na razoarenje, vrati se i daj da opet zajedniki prinosimo
rtve bogovima. Sad idi i poljubi svoju majku, reci joj kuda ide. Meni je, meutim,
vreme da poem na reku i da obavim prvo pranje.
Skinuvi ruku sa sinovljeva ramena, izie. Sidarta se zateturao kada je pokuao da
koraa. Ovladavi svojim udovima poklonio se ocu i poao majci, da uini
kako mu je otac rekao.
Kada je u prvi osvit, polako kreui utrnule noge, napustio jo usnuli grad, kod
poslednjih koliba die se neka senka, koja se tu bila uurila, i prikljui
pokloniku - Govinda.
- Doao si, - ree Sidarta i nasmei se.
- Doao sam, - ree Govinda.
KOD SAMANA
Uvee istoga dana stigoe isposnike, usahle samane, i ponudie im svoju pratnju i
pokornost. Bili su prihvaeni.
Sidarta pokloni svoju odeu nekom siromanom bramanu na ulici. Nosio je jo samo
pregau oko bedara i neiveni ogrta zemljane boje. Jeo je samo jedanput
dnevno i nikad kuvanu hranu. Postio je petnaest dana. Postio je dvadeset i osam dana.
Snaga mu se istopila na butinama i obrazima. Vreli snovi sukljali
su iz njegovih uveanih oiju, na sasuenim prstima izrasli su nokti kao kande, a na
podbratku trava brada. Pogled mu je bio leden pri susretu sa enama;
krivio je usne pun prezira kada bi prolazio kroz grad u kome su Ijudi bili lepo odeveni.
Viao je trgovce kako trguju, velmoe kako odlaze u lov, oaloene
kako oplakuju svoje mrtve, bludnice kako se nude, lekare kako se zauzimaju oko
bolesnika, svetenike kako odreuju dan za setvu, zaljubljene kako vode
Ijubav, majke kako doje decu - i sve to nije bilo dostojno njegovog pogleda, sve je bilo
lano, sve je zaudaralo, vonjalo na la, sve je bila samo obmana
uma, varka sree i lepote, sve samo prikrivena trule. Gorak je bio ukus sveta. ivot je
bio patnja.
Sidarta je pred sobom imao samo jedan jedini cilj: da u njemu sve bude prazno, bez ei,
bez elja, bez snova, bez radosti i tuge. Da odumre i da vie ne
bude ja, da opustela srca nae mir, da u mislima, u nebiu, bude otvoren udima - to je
bio njegov cilj. Kada budem sve savladao i umro, kad se svaka pouda
i svaki nagon u mome srcu stiaju, razbudie se ono poslednje, najdublja bit, ono to vie
nije ja ve velika tajna.
utke je Sidarta stajao pod vrelim sunevim zracima, usijan od bola, usijan od ei.
Sidarta je nauio mnogo kod samana, nauio je da ide mnogim putevima koji su ga
odvajali od njegovog ja. Iao je putem gubitka sopstvenosti kroz patnju,
kroz dobrovoljno podnoenje i savladavanje bola, gladi, ei, umora. Iao je putem
gubljenja sebe pomou meditacija, pomou pranjenja svog uma od svih
misli i predstava. Nauio je da ide ovim i drugim putevima, hiljadu puta naputajui svoje
ja, boravio je satima i danima u nebitku. Ali, kako god su ga
putevi odvajali od njegovog ja, na kraju puta se ono ipak vraalo. Neka je Sidarta i po
hiljadama puta utekao svome ja i boravio u nitavilu, boravio u
ivotinji, u kamenu, ipak je povratak bio neminovan, i neizbean as u kome je ponovo
nalazio sebe, na suncu ili na meseini, u senci ili na kii, kada
je opet bio Sidarta, ponovo muen patnjama nametnutog krunog toka ivota.
Pokraj njega je iveo Govinda, njegova senka, idui istim putevima, potinivi se istim
tenjama. Retko su njih dvojica razgovarali o neem to je bilo
van potrebe slube i vebe. Katkad bi udvoje prolazili selima i prosili hranu za sebe i
svoje uitelje.
- ta misli, Govindo, - ree jednom Sidarta dok su ili u pronju, - ta misli, jesmo li
napredovali? Jesmo li dostigli svoje ciljeve?
Govinda odgovori:
- Uili smo i dalje uimo. Ti e biti veliki samana, Sidarto. Brzo si savladao svaku
vebu, mnogo puta zadivio stare samane. Jednom e postati svetac,
o Sidarto.
Sidarta ree:
- Meni se tako ne ini, prijatelju moj. ...
- ...
To to sam do dananjeg dana nauio kod samana, mogao sam, o Govindo, da nauim
bre i jednostavnije. U svakoj krmi po etvrtima bludnica, prijatelju moj,
meu kiridijama i kockarima.
Govinda ree:
- O Sidarto, ti bi da se ali sa mnom. Kako bi od tih bednika mogao da se ui meditaciji,
zadrava nju daha, kako bi nauio da bude neosetljiv prema
gladi i bolu?
A Sidarta ree tiho, kao da govori sam sebi:
- ta je meditacija? ta je naputanje svoga tela? ta je post? ta je zadravanje daha? To
je bekstvo od svoga ja, kratkotrajno izbavljenje od patnji sopstvenog
bia, prolazni zanos da se zaborave boli i besmislenost ivota. To je bekstvo i isti
kratkotrajni zaborav koji nalazi i goni volova, kada u svratitu
popije nekoliko olja pirinanog vina ili prevrelog kokosovog mleka. Tada on vie nije
svestan svoga bia, ne osea bol ivota ve nalazi kratkotrajni
zanos. Utonuvi u san nad oljom pirinanog vina on nalazi ono isto to nalaze Sidarta i
Govinda, kad nakon dugih vebi umaknu svom telu, kad borave u
nebiu. Tako je to, o Govindo.
Govinda ree:
- Tako kae, o prijatelju, iako zna da Sidarta nije goni volova, da je samana i nije
pijanac. Zacelo, onaj koji pije nalazi zanos zaborava, nalazi kratkotrajno
izbavljenje i predah, ali se vraa iz sveta priine i opet je sve po starom, nije postao
mudriji, nije sakupio saznanja, niti se uzdigao za nekoliko stupnjeva.
I Sidarta mu ree smeei se:
- Ne znam, nikad nisam bio pijanac. Ali, znam da ja, Sidarta, u svojim vebama i
meditacijama nalazim samo kratkotrajni zanos, da sam isto tako daleko od
mudrosti, od izbavljenja, kao kada sam bio dete u majinoj utrobi, to je ono to znam, o
Govindo.
Nekom drugom prilikom, kada je Sidarta sa Govindom napustio umu da bi u selu
isprosio neto hrane za svoju brau i uitelje, Sidarta progovori:
- Kako li je to, o Govindo, jesmo li na pravom putu? Pribliavamo li se saznanju?
Pribliavamo li se izbavljenju? Ili se moda vrtimo u krugu ti i ja, mi
koji smo eleli da se oslobodimo krunog toka bitisanja.
Govinda ree:
- Mnogo smo nauili, Sidarto, a ostalo je jo mnogo da se naui. Ne vrtimo se mi u krugu
ve se penjemo navie, krug ima oblik spirale i mi smo se popeli
ve mnogim stepenima.
Sidarta odgovori:
- ta misli, koliko ima godina na najstariji samana, na uvaeni uitelj?
Govinda ree:
- Naem najstarijem samani je kanda ezdeset godina.
Na to e Sidarta:
- Navrio je ezdeset godina i nije dostigao nirvanu. Navrie sedamdeset i osamdeset
godina; ti i ja takoe emo dostii tu starost, vebaemo se, postiemo
i razmiljaemo. Ali, nirvanu neemo dostii, ni on, ni mi. O Govindo, ini mi se da od
svih samana, koliko ih ima, moda nijedan, ni jedan jedini nee
dostii nirvanu. Nalazimo utehe, nalazimo zanos, uimo se vetinama sa kojima se
zavaravamo. Ali, ono sutastveno, put svih puteva - taj put ne nalazimo.
- Ne govori tako zastraujue rei, Sidarto! - ree Govinda. - Zar da meu tolikim uenim
Ijudima, meu tolikim bramanima, meu tolikim strogim i uvaenim
samanama, meu mnotvom onih koji tragaju, koje proima revnost, zar da meu tolikim
svetim Ijudima nijedan ne nae put svih puteva?
Sidarta, meutim, ree glasom u kome je bilo koliko tuge toliko i podsmeha, priguenim,
malo tunim, a malo podrugljivim glasom:
- Uskoro e tvoj prijatelj, Govindo, napustiti stazu samana kojom je tako dugo iao
zajedno s tobom. e me mori, o Govindo, a na tom dugom samanskom putu
nimalo je nisam ublaio. Oduvek sam bio edan saznanja, oduvek sam postavljao mnoga
pitanja. Raspitivao sam se kod bramana iz godine u godinu, a ispitivao
sam i svete vede, iz godine u godinu. Moda bi, o Govindo, bilo isto tako korisno, mudro
i spasonosno da sam se raspitivao kod ptice zvane nosorog ili
kod impanza. Trebalo mi je dugo vremena i jo nisam konano nauio, o Govindo, ovo:
da se nita ne moe nauiti. ini mi se da zaista ne postoji to to
mi nazivamo >uenjem<. Postoji, prijatelju moj, samo jedno znanje, a ono je svuda, to je
Atman, to je u meni, to je u tebi, i u svakom biu. Te tako poinjem
da verujem: znanje nema goreg neprijatelja od hteti-znati, od uenja.
Govinda u taj mah zastade nasred puta, die ruke uvis i ree:
- Ne zbunjuj svoga prijatelja takvim govorom, Sidarto! Zacelo, tvoje rei u mom srcu
bude strah. Pomisli samo: ta bi bilo sa svetou molitava, ta sa
visokim potovanjem prema staleu bramana, ta sa svetou samana kad bi bilo kao to
ti kae, kad ne bi postojalo uenje?! ta bi bilo, o Sidarto, sa
svim onim to je na zemlji sveto, dragoceno i potovanja dostojno?!
I Govinda poe da mrmlja u sebi stih iz jedne od Upaniada:
- Onaj ko razmiljajui, prosveena uma, utone u atman,
Ispunie srce neiskazanim blaenstvom.
Ali, Sidarta je utao. Razmiljao o reima koje mu je Govinda uputio i mislio o njima sve
do njihovog krajnjeg znaenja.
Da, pomislio je stojei, oborene glave, ta bi preostalo od svega to nam se inilo svetim?
ta ostaje? ta se potvruje? I zatrese glavom.
Jednog dana, kada su dva mladia ve skoro tri godine iveli kod samana i uestvovali u
njihovim vebama, dopre do njih raznim putevima i stranputicama
vest, glas, predanje: da se pojavio ovek po imenu Gotama, zvani Uzvieni, Buda, koji je
u svom biu savladao patnju sveta i zaustavio toak ponovnih raanja.
Sirei svoja uenja, okruen sledbenicima, on obilazi zemlju, bez ikakvog poseda, bez
zaviaja, bez ena, odeven u uti ogrta askete, ali vedra ela,
blaen, a bramani i kneevi mu se klanjaju i postaju njegovi uenici.
Ovo predanje, ova glasina i pria irila se, zamirisavi tu i tamo kao cvet, po gradovima
su je prepriavali bramani, po umama samane, te bi ime Gotame,
Bude, uvek nanovo dopiralo do uiju mladia, pominjano i u dobru i u zlu, u vidu
hvalospeva i u vidu pogrda.
Kao kada u nekoj zemlji zavlada kuga i pukne glas da se tamo i tamo nalazi ovek,
mudrac, ija re ili dah imaju mo da izlee svakog koga je boletina
napala, pa se taj glas iri po celoj zemlji i svi o njemu govore, mnogi sa verom, mnogi sa
sumnjom, ali ipak ubrzo mnogi kreu na put da potrae mudraca,
spasioca, tako isto se irilo zemljom predanje, miomirisna pria o Gotami, o Budi,
mudracu iz plemena Sakija. Njegove pristalice govorahu da je ovladao
najviim saznanjima, da se sea svojih ranijih ivota, da je dostigao nirvanu i da se
nikada vie nee vratiti u kruni tok, nikada vie nee zaroniti
u mutne struje stvaranja. Mnogo velianstvehog i neverovatnog se prialo o njemu, inio
je uda, savladao avola, razgovarao s bogovima. Ali, njegovi protivnici
i nevernici govorahu da je taj Gotama puka varalica, da provodi dane u raskonom ivotu,
da prezire prinoenje rtvi, da nije uen i da ne zna ni za vebe,
ni za muenje svog tela.
Milozvuno je bilo predanje o Budi, iz njega je provejavao arobni miris. Jer, svet je
bolestan, a ivot se teko podnosi - i gle, inilo se da je tu pokuao,
iknuo izvor, da odjekuje glas vesnika, pun utehe, blagosti i plemenitih obeanja. Svuda
gde se proulo o Budi, u svim krajevima Indije, mladii su poeli
da oslukuju, osetivi enju, osetivi nadu, a sinovi bramana po gradovima i selima
doekivali bi dobrodolicom svakog hodoasnika i namernika koji bi
im donosio vesti o njemu, o Uzvienom, o Sakijamuniju.
Tako je i do samana u umi, do Sidarte i do Govinde, doprlo predanje, postepeno, kap po
kap, a svaka kap bila je bremenita nadom, svaka kap bremenita sumnjom.
Malo se govorilo o tome, jer najstariji samana nije bio naklonjen toj glasini. uo je da je
tobonji Buda ranije bio isposnik i iveo u umi, ali se zatim
opredelio za raskoan ivot i svetovna uivanja, pa nije imao dobro miljenje o tom
Gotami.
- O Sidarto, - obrati se jednom Govinda svom prijatelju. - Danas sam bio u selu i neki
braman me pozva u svoju kuu, u njoj se nalazio sin bramana iz Magade,
koji je svojim oima video Budu i sluao njegovo uenje. I tada i dah ispuni bolom moje
grudi i ja pomislih: da mi je, da je nama dvoma, Sidarti i meni,
doiveti as u kome bismo sluali nauk iz usta onog koji je dovrio svoj put! Reci,
prijatelju moj, hoemo li i mi poi onamo da ujemo uenje iz Budinih
usta?
Sidarta ree:
- O Govindo, uvek sam zamiljao da e Govinda ostati kod samana, verovao sam da je
njegov cilj doiveti starost od ezdeset i sedamdeset godina, usavravajui
se u vetinama i vebama koje krase samane. Ali, gle, nisam dovoljno poznavao
Govindu, malo sam znao o njegovom srcu. Eto, sada bi ti, najdrai, krenuo
jednim putem i poao onamo gde Buda obznanjuje svoje uenje.
Govinda ree:
- Tebi je do podsmeha. Neka, Sidarto, podsmevaj se! Ali, zar se nije i u tebi razbudila
udnja, elja da uje taj nauk? I zar mi nisi jednom rekao da vie
nee dugo ii putem samana?
Tad se Sidarta nasmeja, tako da je u njegovom glasu zatreperila i senka tuge i senka
podsmeha, te ree:
-
Odista, Govindo, dobro si govorio i seanje te nije prevarilo. eleo bih da se sea i onog
drugog to si od mene uo, a to je da sam postao podozriv i
umoran prema nauku i uenju, da malo verujem u rei koje nam dolaze od uitelja. Ali,
dela, mili, spreman sam da ujem ono uenje - iako u srcu verujem
da smo ve okusili najbolje plodove tog nauka.
Govinda ree:
- Tvoja spremnost ispunjava moje srce radou. Ali, reci, kako je to moguno? Kako je
uenje Gotame, jo pre no to smo ga uli, moglo da nam prui svoje
najbolje plodove?
Sidarta ree:
- Uivajmo u tim plodovima i saekajmo ono dalje, o Govindo! A plod, na kome ve sad
treba da blagodarimo Gotami je to to nas poziva da odemo od samana!
Da li e moi da nam prui i neto drugo i bolje, prijatelju moj, saekajmo smirena srca.
Istog dana Sidarta je najstarijem samani saoptio svoju odluku da ode. Obratio se
stareini utivo i skromno, kao to dolikuje mlaem i ueniku. Ali samana
pade u jarost uvi da dvojica mladia hoe da ga napuste, digao je glas i upotrebio grube
i pogrdne rei.
Govinda se uplaio i zbunio, ali Sidarta apnu Govindi na uvo:
- Sad u pokazati starome da sam neto nauio kod njega.
Stao je tik ispred samane i, sabrane due. uhvatio pogled starca, te zagospodario njime
uinivi da starac zanemi, liivi ga sopstvene volje, a potinivi
je svojoj, pa mu naredi da bez ijednog glasa uini ono to od njega bude traio. Starac je
zanemeo, pogled mu je bio ukoen, volja mu se oduzela, ruke
su oputeno visile niz telo, bio je opinjen.
Sidartine misli zavladale su samanom, i on im se morao povinovati. I tako se stari
nekoliko puta poklonio i pokretima ruku blagosiljao obojicu, promucavi
pobonu elju za srena puta. Mladii mu se zauzvrat poklonie, uzvratie dobru elju,
pozdravie i odoe.
Uz put Govinda ree:
- O Sidarto, nauio si kod samana vie nego to mi je bilo poznato. Teko je, veoma teko
opiniti starog samanu. Zacelo, da si ostao, ti bi uskoro nauio
da hoda po vodi.
- Nije mi elja da hodam po vodi - odvrati Sidarta. - Neka se stare samane zadovolje
takvim vetinama.
GOTAMA
U gradu Savati svakom detetu je bilo poznato ime Uzvienog Bude, a svaka kua je bila
spremna da sledbenicima Gotame, utljivim misliocima, napuni anak
za milostinju. U blizini grada se nalazilo najdrae prebivalite Gotame, u gaju Jetavana,
koji je bogati trgovac Anatapindika, odani potovalac Uzvienog,
poklonio njemu i njegovim uenicima.
Ovo je bio predeo u koji se uputie dvojica mladih isposnika, prema priama i uputstvima
dobijenim u toku njihovog traganja za Gotamom. I im su stigli
u Savati, ponuena im je hrana ve u prvoj kui, ispred ijih su se vrata molei zaustavili,
i oni je primie, a Sidarta upita enu koja im je pruila
hranu:
- Bili bismo radi znati, milosrdna, gde boravi Buda, nadasve preasni, mi smo dvojica
samana iz ume, a doli smo da vidimo njega, Savrenog, i da ujemo
uenje iz njegovih usta.
ena ree:
- Odista, ovde se vas dvojica samana iz ume nalazite na pravom mestu. Znajte, Uzvieni
boravi u Jetavani, u vrtu Anatapindike. Zakonaite tamo, hodoasnici,
ima dovoljno mesta za sve one bezbrojne koji dolaze sa svih strana da uju uenje iz
njegovih usta.
Govinda se tada obradova i radosno povika:
- Blago nama, jer smo doli do cilja i ovo je kraj naeg puta! Ali, reci nam, majko
hodoasnika, poznaje li Budu, jesi li ga videla svojim oima?
ena ree:
- Mnogo puta sam videla Uzvienog. U mnoge dane su ga videle moje oi kako promie
ulicama, utke, u utom ogrtau, kako pred vratima bez ijedne rei prua
svoj anak za milostinju, kako zatim odlazi dalje sa punim ankom u rukama.
Ushieno je Govinda sluao ove rei elei da pita i da uje jo mnogo toga. Ali, Sidarta
ga opomenu da treba poi dalje. Oni se zahvalie i pooe, a upravo
i nisu morali da pitaju za put, jer su se mnogi hodoasnici i monasi iz Gotamine zajednice
takoe uputili u Jetavanu. I kako su oni stigli usred noi,
tako su neprestano pristizali i drugi, na sve strane su odzvanjali dozivanja i govor onih
koji su traili i dobili konak. Dvojica samana, naviknutih na
ivot u umi, nali su sebi brzo i bez buke sklonite u kome su se odmarali do jutra.
Pri izlasku sunca bili su iznenaeni videi koliki je broj vernika i radoznalaca tu proveo
no. Po svim stazama arobnog gaja etali su monasi u utom ruhu,
neki su sedeli ispod stabala, utonuvi u razmiljanja, pa je senoviti vrt liio na grad u
kome su ljudi vrveli kao pele u konici. Veina monaha krenu
sa ankom za milostinju u grad da prikupe hranu za podnevni obrok, jedini u toku celog
dana. I sam Buda, Posveeni, obiavao je da jutrom odlazi u pronju.
Sidarta ga je poznao im ga je ugledao, kao da mu ga je neki bog pokazao. Video je
skromnog oveka u utoj monakoj rizi, sa ankom za milostinju u ruci.
- Pogledaj! - ree Sidarta tiho Govindi. - Onaj tamo je Buda.
Pomno se Govinda zagledao u monaha u utoj rizi, koji se, na izgled, ni po emu nije
razlikovao od stotine drugih monaha. I ubrzo bi jasno i Govindi: to
je on. Oni krenue za njim i posmatrahu ga.
Buda je, skromna dranja i zadubljen u misli, iao svojim putem, njegovo smireno lice
nije bilo ni vedro ni tuno, inilo se kao da se tiho smei u sebi.
Sa skrivenim osmehom, tih i spokojan, pomalo slian zdravom detetu, odmicao je Buda
lagano, njegovo ruho i nain na koji je sputao stopala bili su kao
kod svih njegovih monaha po tano utvrenom pravilu. Ali, njegov lik i njegov korak,
njegov smerno oboreni pogled, ruke mirno sputene niz telo i svaki
prst na tim smirenim rukama zraili su spokojstvom, odraavali savrenstvo lieno elje
za traganjem, lieno podraavanja, odiui blagom i nerazruivom
pomirljivou, nepresuivom svetlou, neprikosnovenim mirom.
Tako se Gotama lagano pribliavao gradu gde e skupljati milostinju, a dvojica samana
poznali su ga jedino po savreno sabranom liku na kome nije bilo traganja,
ni htenja, ni podraavanja, niti bilo kakve tenje, ve je samo zrailo svetlou i
savrenim mirom.
- Danas emo uti uenje iz njegovih usta - ree Govinda.
Sidarta nije odgovorio. Nije bio radoznao da uje to uenje, niti je verovao da e mu ono
dati neto novo, jer je, kao i Govinda, esto sluao u emu je
sadrina Budinog nauka, iako uvek samo iz kazivanja drugih. Ali, njegov pogled pun
panje poivao je na liku Gotame, na njegovim pleima, stopalima, na
ruci koju je mirno opustio niz telo, pa mu se uinilo da svaki zglob na svakom prstu te
ruke iri njegovo uenje, da govori, da die i blista sjajem istine.
Ovaj ovek, ovaj Buda, bio je sav u znaku istine, sve do pokreta svog poslednjeg prsta.
Ovaj ovek je bio svetac. Sidarta nikada nikog drugog nije tako
duboko potovao, nikada nikog nije tako voleo kao tog oveka pred sobom.
Obojica su utke sledili Budu sve do grada i vratili se otud, jer su nameravali da se toga
dana uzdre od svake hrane. Videli su Gotamu kada se vratio,
videli ga za obedom u krugu svojih sledbenika - to to je pojeo ni pticu ne bi zasitilo -
videli zatim da se povukao u senku mangoovog drvea.
Uvee, kada je ega popustila i logor oiveo, ljudi su se okupili, pa su i njih dvojica uli
Budino uenje. Sluali su njegov glas, koji je takoe bio savren,
odisao savrenim spokojstvom, savrenim mirom. Gotama ih je uio o patnji, govorio o
poreklu patnje, o putu ka nestanku patnje. Blago i jasno su tekle
rei iz njegovih usta. Patnja je ivot, svet je pun patnji, ali, otkriveno je osloboenje:
izbavie se onaj koji ide putem Bude.
Uzvieni je govorio odmerenim glasom, objanjavao je etiri glavna naela, tumaio
osmostruku stazu, strpljivo je iao putem pouavanja, iznosio primere,
ponavljao; jasno i spokojno je lebdeo njegov glas nad sluaocima, kao neka svetlost, kao
zvezdano nebo.
Kada je Buda zavrio svoj govor - a ve je bila pala no, javie se mnogi hodoasnici s
molbom da budu primljeni u zajednicu, da nau utoite u tom uenju.
I Gotama ih primi, rekavi:
- Zaista, uli ste uenje, zaista, ono je objavljeno. Priite, dakle, i ivite u svetosti kako bi
se okonale sve patnje.
I gle, uto istupi i Govinda, snebivljivi, pa ree:
- I ja traim utoite kod Uzvienog i u njegovom uenju, - i zamoli da bude primljen
meu uenike. I bi primljen.
Odmah nakon toga, poto se Buda povukao na noni poinak, Govinda se obrati Sidarti i
ree mu usrdno:
- Sidarto, ne prilii mi da te prekorevam. Obojica smo uli Uzvienog, obojica smo
sluali njegovo uenje. Govinda je uo nauk i naao u njemu utoite.
Ali, zar ne eli i ti, uvaeni, da poe stazom izbavljenja? Zar jo okleva, zar jo eka?
Sidarta se prenu kao iza sna uvi Govindine rei. Dugo je netremice gledao u Govindu.
Zatim progovori tihim glasom, u kome nije bilo ni traga podsmeha:
- Govindo, prijatelju moj, uinio si taj korak i u ovaj as izabrao si put. Oduvek si, o
Govindo, bio moj prijatelj, oduvek si iao korak iza mene. esto
sam pomiljao: nee li i Govinda jednom uiniti neki korak sam, bez mene, po nagonu
sopstvene due? I gle, postao si ovek i sam bira svoj put. Neka ti
se ostvari da ide njime do kraja, o prijatelju moj! Neka ti donese izbavljenje!
Govinda, koji ga jo nije u potpunosti shvatio, ponovi pitanje sa prizvukom nestrpljenja:
- Govori, molim te, mili moj! Reci, kao to drugaije ne moe ni biti, da e i ti, moj
ueni prijatelju, potraiti utoite kod uzvienog Bude!
Sidhartha poloi rulsu na Govindino rame:
- Preuo si moju elju kojom te ujedno blagosiljam, o
Govinda. Ponoviu je: elim da ide njime do kraja! Neka ti
donese izbavljenje!
U taj tren Govinda shvati da ga prijatelj naputa i
briznu u pla.
- Sidhartha - uzviknu bolno.
Sidhartha mu se obrati ljubazno:
- Ne zaboravi, Govinda, da ti sad pripada samana-
ma Bude! Odrekao si se zaviaja i roditelja, odrekao si se
porekla i imetka, odrekao se sopstvenog htenja, odrekao
prijateljstva. Tako to trai uenje, tako hoe Uzvieni. Tako
si i ti sam hteo. Sutra te naputam, o Govinda.
Prijatelji su jo dugo hodali po umarku, dugo leali
jedan kraj drugoga a da im san nije dolazio na oi. I
Govinda bi uvek nanovo saletao prijatelja, zahtevajui da
mu kae zato ne eli da potrai utoite u Gotaminom
uenju, ta po njemu nedostaje tom nauku. Ali, Sidhartha
bi svaki put odbijao odgovor, rekavi: -
- Pomiri se s tim, Govinda. Uenje Uzvienog je
veoma dobro, ako bih mogao da mu na em mane!
U cik zore pro e kroz gaj jedan od sledbenika Bude,
jedan od njegovih najstarijih monaha, pozivajui sve novaj-
lije koji su nali utoite u uenju, da ih odene u uto ruho i
da ih upozna sa prvim poukama i dunostima svoga
stalea. Tada Govinda skoi, jo jednom zagrli prijatelja iz
mladih dana, i prikljui se povorci iskuenika.
Sidhartha je zamiljeno hodao lugom. Uto sretne
Gotamu Uzvienog, i kada ga je pozdravio sa dubokim
potovanjem, a pogled Bude bio tako pun dobrote i
spokojstva, mladi se ohrabrio i zamolio dubokopotova- i
nog za dozvolu da mu se obrati. Uzvieni je utke klimnuo
glavom u znak pristanka.
Sidhartha ree:
- Jue mi je pala u udeo milost da sluam tvoje
udesno uenje, Uzvieni. Zajedno sa jednim prijateljem
doao sam iz daleka kraja da ujem nauk. A sada e moj
prijatelj ostati kod tvojih, u tebi je nao utoite. Ja,
meCutim, odlazim i nastavljam svoj put.
- Kako ti je drago - ree Uzvieni uljudno.
- Moj govor je odvie smeo - nastavi Sidhartha-
ali ne bih eleo da napustim Uzvienog, a da mu ne
saoptim svoje misli u punoj iskrenosti. Da li bi Uzvieni
izvoleo da me slua jo koji trenutak?
Uzvieni nemo odobri.
Sidhartha ree:
- Osobito me je zadivilo jedno u tvom uenju, o,
dubokopotovani! Sve je u tvom nauku savreno jasno, sve
je dokazano; svet prikazuje kao savreni, nikada i nigde
prekinuti lanac, kao veiti lanac, sastavljen od uzroka i
posledica. Nikada niko nije to sagledao tako jasno, nikada
niko nije to izloio tako nepobitno; zacelo, svakom e
brahmanu jae zakucati srce u nedrima kada kroz tvoje
uenje ugleda svet kao savrenu povezanost, bez ijedne
upljine, kristalno jasan, neovisan od sluajnosti, neovisan
od bogova. Da li je dobar ili opak, da li je ivot u njemu
patnja ili uivanje, to ostavimo na stranu, moda to i nije
bitno - ali jedinstvo sveta, povezanost sveg zbivanja,
obuhvatanje svega velikog i malog istim tokom, istim
zakonom uzronosti nastajanja i umiranja, to jasno zrai iz
tvog uenja, o Savreni. Ali, ba po tvom uenju ipak su
prekinuti jedinstvo i doslednost svih stvari na jednoj taki,
a kroz tu pukotinu u ovaj svet jedinstva prodire neto tu e,
neto ega pre nije bilo i to se ne moe ni prikazati ni
dokazati: a to je tvoje uenje o savla< @ivanju sveta, o
izbavljenju. Ali, ta mala pukotina, taj proboj, opet razbija i
rui vasceli veiti i jedinstveni zakon sveta. Oprosti mi to
moje rei sadre zamerku.
Gotama ga je sasluao utke i mirno.
A onda blagYm, uljudnim i jasnim glasom Savreni
progovori : ,
- ^uo si uenje, o sine brahmana, i blago i tebi to si
o njemu tako duboko razmislio. Pronaao si u tom uenju
nedostatak. Razmiljaj i dalje o tome. Ali bih te, udnog
znanja, upozorio na opasnost bespua u miljenju i raspri
oko rei. Miljenja nemaju znaaja, ona mogu da budu lepa
ili runa, mudra ili budalasta, svako moe da ih prihvati ili
da ih odbaci. Afi, uenje koje si uo z mojih usta nije moje
miljenje i nije mu cil da tumai syet onima koji ude za
znanjem. Ono ima drugi cilj, a taj cilj je izbavljenje od
patnji. To je ono to Gotama ui, nita drugo.
- Ne ljuti se na me, o Uzvieni - ree mladi.-
Nisam ti se obratio da bih se prepirao s tobom, vodio
raspre oko rei. Ti si odista u pravu, miljenja nemaju
veliki znaaj. Ali, dopusti mi da kaem jo i ovo: ni a
trenutak nisam posumnjao u tebe. Ni za trenutak nisam
posumnjao da si ti odista Buda, da si dostigao cilj, i to
najvii, za kojim idu mnoge hiljade bratimana i sinovi
brahmana.1 si naao izbavljen" od smrti. Ono je poniklo
iz tvog vlastitog traganja, na vlastitom putu, kroz misli,
kroz meditaciju, kroz spoznaju, kroz prosveivanje. Ovo
nije poniklo iz uenja! I zato - a takva je moja misao, o
Uzvieni - nikom nije dosu eno izbavljenje kroz uenje!
Jer, ti o Uzvieni, nikom nee moi reima i uenjem
saoptiti i rei ta se u tebi zbilo u asu otkrovenja!
Mnogo toga sadri uenje posveenog Bude, ono mnoge ui
da ive u potenju, da se klone zla. Ali, jedno ipak ne sadri
ovo jasno, osvetano uenje: ne sadri tajnu. . . ta je sam
Uzvieni doiveo, on jedini me u stotinama hiljada. To je
ono to sam mislio i spoznao kada sam sluao tvoje uenje.
To je ono zbog ega nastavljam svoj put - ne da bih tragao
za drugrm, boljim uenjem, jer znam da takvog nema, ve
da bih napustio sva uenja i sve uitelje i sam stigao do
svog cilja, ili da umrem. Ali, ja u se esto seati dananjeg
dana, o Uzvieni - i asa u kome su moje oi videle sveca.
Buda je mirno oborio pogled zemlji i savrenom
nepokolebljivou je zraio njegov nedokuivi lik.
- Neka tvoje misli ne budu zabluda! - progovori
dubokopotovani. - Neka ti bude dato da dospe do svoga
cilja! Ali, reci mi: jesi li video mnotvo mojih samana, moju
brojnu brau koja su nala utoite u uenju? Veruje li ti,
strani samano, veruje li da bi svima njima bilo bolje da
napuste uenje i da se vrate svetovnom ivotu i uivanjima?
- Daleka bila takva pomisao od mene! - uzviknu
Sidhartha. - Neka svi ostanu verni uenju, nek stignu do
svog cilja! Ne prilii mi da dajem sud o ivotu drugih!
Jedino sam za sebe moram da presudim, da odaberem, da
dobijam. Mi samane traimo izbavljenje od svoga j a, o
Uzvi eni. Da sam jedan od tvojih uenika, o dubokopoto-
vani, plaim se da bi mi se dogodilo da moje j a samo
prividno, varljivo do e do spokojstva i izbavljenja, ali bi
ono u stvari ivelo dalje i raslo, jer, imajui uenje, imajui
sledbenika, imajui ljubav prema tebi i zajednici monaha
pretvorio bih sve to u svoje j a.
Gotama je sa poluosmehom, nepokolebljivo vedro i
ljubazno gledao strancu u oi i otpustio ga gotovo nepri-
metnim pokretom ruke.
- Uman si, o samano - ree dubokopotovani.-
Ume da govori mudro, prijatelju moj. uvaj se prevelike
mudrosti !
Buda ode lagano, a njegov pogled i poluosmeh zauvek
ostae urezani u Sidharthino seanje.
- Nikad nisam video oveka takva pogleda i osmeha,
niti bilo koga koji tako sedi i koraa - pomisli - odista
bih eleo da imam takav pogled i osmeh, da umem tako da
sedim i da koraam, tako dostojanstveno, tako prikriveno a
ipak otvoreno, tako detinje i tajanstveno. Zacelo, tako
gleda i koraa samo ovek koji je prodro do svog najdubljeg
bia. Odista u i ja pokuati da prodrem do najskrivenijeg.
- Video sam oveka - pomisli Sidhartha - jednog
jedinog, pred kojim sam morao da oborim pogled. Vie ni
pred jednim ovekom neu obarati pogled, ni pred kim.
Vie me nikakvo uenje nee privui, kada me uenje tog
oveka nije primamilo.
- Buda me je poneeg liio - pomisli Sidhartha-
ali, liavajui me jo vie mi je dao. Liio me je prijatelja,
koji je verovao u mene, a sada veruje u njega, koji je bio
moja senka, a sada je senka Gotame. Ali, podario mi je
Sidharthu, mene samog.
BUENJE
Napustivi lug, u kome je ostavio za sobom Budu,
Savrenog, u kome je ostavio za sobom Govindu, Sidhartha
oseti da je u tom lugu za sobom ostavio i svoj dosadanji
ivot, da se zauvek rastao s njim. Idui lagana koraka
razmiljao je o tom oseanju, koje ga je celog ispunilo.
Duboko je utonuo u misli, zaranjajui kao kroz vodu do
dna ovog oseanja, sve donde gde poivaju uzroci, jer je
sagledavanje uzroka - kako mu se inilo - sutina
razmiljanja i jedino se tim putem oseanja pretvaraju u
saznan e, ne ieznu ve postaju stvarna i poinju da zrae
iz sebe ono to je u njima.
Koraajui lagano Sidhartha je razmiljao. Ustanovio
je da vie nije mladi, da je postao ovek. Ustanovio je da je
neto ostavio za sobom, kao to zmija ostavlja koulju, vie
u njemu nema neeg to ga je pratilo i to je bilo njegovo
kroz itavu mladost: elja da ima uitelja i da slua uenje.
Evo, napustio je i poslednjeg uitelja koji se pojavio na
njegovom putu, napustio je najvieg i najmudrijeg, najsve-
tijeg - Budu - morao se rastati s njim, ne mogavi da
prihvati njegovo uenje.
Usporavajui korak mislilac je produio put, pitajui
sebe: - [ta je to to si hteo da naui iz uenja i od
uitelja, a emu te oni, koji su te mnogome uili, ipak nisu
mogli nauiti? - I otkri: - Bilo je to moje j a, iji sam
smisao i sutinu hteo da dokuim. Hteo sam da se otrgnem
od svoga j a, da ga savladam. Ali, to mi nije polo za
rukom, uspeo sam samo da ga obmanem, da beim i da se
skrivam od njega. Zacelo, nita na svetu nije toliko
zaokupljalo moje misli kao to moje j a, ta zagonetka to
ivim, to predstavljam jedinku odvojenu i rastavljenu od
svih drugih, to sam Sidhartha! I ni o emu na svetu ne
znam manje nego to znam o sebi, o Sidharthi!
Zastao je obuzet ovom misli, ali, ubrzo se iz nje rodi
druga, nova misao, koja je glasila: - To to nita ne znam
o sebi, to je za me Sidhartha ostao tu< @ i nepoznat,
proizilazi iz jednog jedinog uzroka: plaio sam se sam sebe,
neprekidno sam beao od sebe! 1 5 agao sam za atmanom,
tragao za brahmanom, bio sam voljan da raskomadam i da
ogolim svoje j a, da bih u njegovom nepoznatom i najsuta-
stvenijem naao jezgro svih ljutura, atman, ivot, ono
boansko i poslednje. Ali sam se ja sam pri tom izgubio.
Sidhartha die pogled i osvrnu se oko sebe, na licu mu
zasja osmeh i sve do nonih prstiju proe ga duboko
oseanje buc @enja iz dugog sna. I odmah zatim ubrza korak,
pohitavi kao ovek koji zna ta ima da radi.
- Oh - pomisli udahnuvi duboko - odsada vie
neu dozvoliti da mi Sidhartha utekne! Svoja razmiljanja i
ivot vie neu zapoinjati atmanom i patnjom sveta. Vie
2neu da ubijam i rastaem sebe, da bih iza osulina otl -io
tajnu. Vie se neu povoditi za uenjem joga-vede', niti
Atharva-vede2, ni za bilo kakvim drugxm uenjem. Zelim
da pouavam sam sebe, da sam sebi budem uenik, elim
da upoznam sebe, tajnu zvanu Sidhartha.
Osvrnuo se oko sebe, kao da prvi put vidi svet. Lep je
svet, arolik, zaista je svet neobian i tajanstven! Ovde se
vidi plavo, tamo uto, onamo zeleno, proticali su nebo i
reka, ukipile su se ume i planine, sve je to bilo lepo, sve je
bilo tajanstveno i zaarano, a usred svega toga je Sidhartha
koji se, eto razbudio na putu ka samom sebi. Sve ovo, sve to
uto i plavo, reka i uma prodirali su prvi put u Sidharthi-
ne oi, to vie nije bila arolija mare', ni7e bila koprena
majaz, vie nije predstavljalo besmisleno i slu jno svu
raznolikost pojavnog sveta koji dubokomisleni brahman
potcenjuje, jer prezire raznolikost i traga za jedinstvom.
Plavo je bilo plavo, reka je bila reka i, ako je i u plavom, i u
reci, i u Sidharthi ivelo skriveno ono j e d n o i boanstve-
no, znai da je bila namisao boanskog da ovde bude uto,
tamo plavo, ovde nebo, tamo uma, a ovde Sidhartha.
Smisao i sutina se nisu nalazili negde iza tih pojava, oni su
bili u njima, u svemu.
- Kako sam bio gluv i tup! - pomisli Sidhartha
idui brzim koracima. - Kada neko ita spis iji smisao
efi da dokui, tada nee sa prezirom gledati na znake i
slova, rekavi da su varka, sluajnost i bezvredna ljuska,
ve e ih itati, prouavati i voleti slovo po slovo. A ja, koji
sam hteo da itam knjigu sveta i l zjigu sopstvenog bia,
prezreo sam za ljubav unapred nasluivanog smisla znake i
slova, nazivajui pojavni svet varkom, a svoje oi i svoj
jezik sluajnim i bezvrednim pojavama. Ali, to je prolo, ja
sam se probudio, istinski probudio i tek danas rodio.
Sledivi tu misao Sidhartha je ponovo zastao, napre-
ac, kao da se pred njim na putu nalazi zmija.
Jer, namah mu je postalo jasno i ovo: on, koji kao da se
odista tek probudio i rodio, morao je da zapone svoj ivot
iznova i sasvim od poetka.
Kada je istog jutra napustio lug etavana, lug Uzvie-
nog, ve razbuden i ve na putu ka sebi, bila mu je namera
i uinilo mu se prirodnim i po sebi razumljivim da se posle
godina isposnitva vrati u zaviaj i svom ocu. Me utim,
sada, ali tek u trenutku kad je zastao kao da se pred njim
na putu nalazi zmija, razbudilo se u njemu i ovo saznanje:
- ja vie nisam onaj koji sam bio, vie nisam isposnik, vie
nisam svetenik, vie nisam brahman. [ta da radim u svom
domu? Da studiram? Da prinosim rtve? Da se vebam u
meditaciji? Sve je to prolo, sve se to vie ne nalazi na mom
putu.
Sidhartha je stajao bez ijednog pokreta i za trenutak, u
magnovenju, osetio da mu se srce ledi, da zebe u njegovim
ne ma kao ivotinjica, ptica ili zec, pri pomisli koliko je
usamljen. Godinama je bio bez zaviaja a da toga nije bio
svestan. Sada ga je to muilo. Do tog asa je ipak, pa i onda
kada bi uronio u najdublje meditacije, uvek bio sin svog
oca, brahman visokog stalea i svetenik. Sad je bio samo
jo Sidhartha, probu eni, i nita vie. Duboko je udahnuo
vazduh i za trenutak mu je bilo hladno, sav se najeio. Niko
nije bio tako sam kao on. Nijedan plemi koji nije pripadao
plemstvu, nijedan zanatlija koji nije pripadao zanatlijama
- a naao kod njih utoite, delio njihov ivot, govorio
njihovim jezikom. Nijedan brahman koji nije spadao me u
brahmane, a iveo s njima, nijedan isposnik koji nije naao
sebi utoite u redu samana, pa ni najzabitiji pustinjak u
umi, nije bio toliko jedinka i sam, jer je i on pripadao
nekom staleu koji mu je bio zaviaj. Govinda je postao
monah i hiljade monaha bili su mu braa, nosili isto ruho,
verovali istim verovanjem, govorili istim jezikom A on,
Sidhartha, kome je pripadao? ^iji e ivot da deli? ^ijim e
jezikom da govori?
Iz tog trenutka, u kome je svet oko njega iilio, u
kome se zatekao sam kao zvezda na nebu, iz tog trena
zebnje i obeshrabrenja Sidhartha je izronio i njegovo j a se
jo vie zgusnulo. Bio je svestan da mu je to poslednja jeza
bu enja, poslednji ra anja. I ubrzo je opet pustio
korak, iao brzo i nestrpljivo, ne u pravcu svoga doma, ne
svom ocu, ne onamo odakle,je krenuo.
Drugi deo
X
Na svakom koraku svoga puta Sidhartha je uio neto
novo, svet se preobrazio, a njegovo srce je bilo opinjeno.
Video je radanje sunca iznad umovite planine i njegov
zalazak iza dalekog ala na kome su se uzdizale palme.
Nou je na nebeskom svodu video niske zvezde i srp
polumeseca, koji je kao un plovio tamnom modrinom.
Video je drvee, zvezde, ivotinje, oblake, dugu na nebu
stene, travke, cvee, potok i reku, video je blistavu jutarnju
rosu po bunju, daleke planinske vrhove modre i blede;
pevale su ptice, zujale su pele, pirkao je vetar iznad
srebrnastih pirinanih polja. Sve je to, hiljadostruko i
aroliko, postojalo oduvek, od vajkada su sijali Sunce i
Mesec, umile reke i zujale pele, ali ranijih dana je sve ovo
za Sidharthu bila samo prolazna varljiva koprena pred
oima, sve te pojave posmatrao je sa podozrenjem, one su
bile predodre< @ene da u njih prodre svojim mislizna i da ih
uniti, budui da one nisu bile sutastvo, jer se ono nalazi s
one strane svega vidljivog. Njegov oslobo eni pogled je sad
boravio s ove strane pojavnog sveta, uoio e i spoznao
prljavi svet, poelevi da u njem na e sebi dom, vie nije
tragao za sutastvom, nije teio za vanzemaljskim ciljem.
Svet je lep, kada se posmatra bez elje za traganjem,
jednostavno i kao dete. I.epi su Mesec i zvezde, lepi su i
obala; uma i stena, koza i zlatna buba, cvet i leptir. Divno
je i prijatno hodati po svetu, probu en i otvoren za sve to
je bfisko, bez ikakvog podozrenja. Sunce mu je drugaije
grejalo potiljak, drugaije ga je rashla ivala senovita uma,
drugaiji je bio ukus potoka i cisterne, tikava i banana.
Dani su bili kratki i kratke su bile noi, asovi su promicali
hitro kao jedra na moru, a ispod jedara je plovio brod pun
blaga i radosti. Medu kronjama umskih stabala Sidhart-
ha je u prolazu video opor majmuna i uo njihovo
pomamno, pohlepno kretanje. Video je ovna koji je gonio i
zaskoio ovcu. U evaru je video tuku kako u predveerje
lovi da utoli glad, a mlade ribe su uplaeno, u lepravim i
blistavim rojevima, iskakale pred njom iz vode, dok su
plahoviti vodeni vrtlozi, tragom neobuzdanog lovca, odisali
strastvenom snagom.
Sve je ovo oduvek postojalo, ali, ranije on to nije
video; nije bio uesnik u svemu tome. Sad je i on bio deo
tog sveta. Svetlost i senke prodirale su u njegove oi,
zvezde i mesec prodirali su u njegovo srce.
Putem je Sidhartha oivljavao u sebi sve to je doiveo
u vrtu etavana, uenje koje je tamo sluao, boanskog
Budu, rastanak sa Govindom, razgovor sa Uzvienim.
Seao se svake rei koju je uputio Uzvienom, zaprepastivi
se to je rekao i poneto to tada zapravo nije znao. Jer,
upravo to to je rekao Gotami - da Budino blago i tajna
ne lee u njegovom uenju, ve u onome neizrecivom i
neshvatljivom to je jednom doiveo u asu otkrovenja-
to ga je i nagnalo da krene na put i da doivi ono to je sad
poeo da doivljava. Z -ebalo je da doivi sam sebe. Zacelo,
znao je on odavno da je njegovo ropstvo atman, sazdano od
iste vene biti kao brahman. Ali, on to sopstvo uistinu
nikada nije naao, jer je hteo da ga uhvati u mreu misli.
Mada telo uopte nije bilo sopstvo, kao ni igra ula, to nisu
bili ni misao, ni razum, niti nauena mudrost i nauena
vetina da se izvlae zakljuci i da se iz ve promiljenog
raspredaju nove misli. Ovaj misioni svet se jo nalazio s ove
strane pojava i nikakav cilj nije postizao unitenjem
sluajnog j a koje se krije u ulima, dok se i dalje gaji
sluajno j a u carstvu misli i uenosti. Jedno kao i drugo,
misli kao i ula, bilo je lepo, iza njih se krio poslednji
smisao, trebalo ih je sluati i poigravati se njima, ni jedno
ni drugo nije bilo za potcenjivanje kao ni za precenjivanje,
trebalo je oslunuti i uti tajne glasove onoga najunutarnji-
jeg koji provejavaju iz misli u ula. Ubudue on e teiti
samo za onim to mu glas bude naloio, a zadravati se
sazno pri onom to mu glas bude savetovao. Zato je
Gotama jednom, u asu nad asovima, seo ispod boovog
stabla, gde ga je prostrelilo otkrovenje? On je uo glas,
jedan glas u sopstvenom srcu, koji mu je naloio da se
odmori pod tim stablom, a on se nije opredelio za muenje
svoga tela, za prinoenje rtvi, za kupanje ili molitvu, niti
za jelo i pie, za spavanje i za snove, ve je posluao glas.
1 'ebalo je posluati samo glas, a nikakvo nare enje spolja;
dobro je bilo i neophodno biti za to spreman, sve drugo je
bilo nepotrebno.
U noi, koju je prespavao u slamom pokrivenoj kolibi
splavara na reci, Sidhartha je usnio san: Govinda je stajao
pred njim, u utom ruhu isposnika. Govinda je izgledao
tuan i tuno je upitao: Zato si me napustio? On tada
zagrli Govindu, obujmi ga obema rukama, a kad ga je
privio na svoje grudi i poljubio - to vie nije bio Govinda
ve jedna ena, a iz haljine te ene virila je nabubrela dojka
na kojoj je leao Sidhartha i napajao se, a mleko iz te dojke
je imalo sladak i jak ukus. Imalo je ukus ene i mukarca,
sunca i ume, ivotinje i cveta, ukus svakog ploda i svake
slasti. Ono ga je opilo i liilo svesti. - Kada se Sidhartha
probudio, iza vrata kolibe svetlucala se bleda reka, a iz
ume je duboko i skladno odzvanjao turobni krik sove.
Kada se razdanilo, Sidhartha zamoli svog domaina,
splavara, da ga preveze preko reke. Splavar ga svojim
splavom od bambusove trske prebaci preko reke, iroka
vodena povrina prelivala se ruiastim sjajem na jutar-
njem rumenilu.
- Lepa je ova reka - ree svom pratiocu.
- Da -odgovori splavar - ovo je veoma lepa reka i
ja je volim iznad svega. esto sam je sluao, esto joj gledao
u oi i uvek sam od nje neto nauio. Od reke se mnogo
moe nauiti.
- Hvala ti, dobrotvoru - ree Sidhartha, popevi se
na suprotnu obalu. - Nikakvim te gostinskim poklonom
ne mogu darivati, mili moj, niti nagraditi. Ja sam besku-
nik, sin brahmana i samana.
- Odmah sam to uoio - odvrati splavar. - I nisam
oekivao od tebe ni nagradu, ni gostinski dar. Darivae me
drugom prilikom.
- Veruje li u to? - upita Sidhartha razdragano.
- Svakako. I to sam nauio od reke: sve se vraa! I ti
e se, samano, vratiti. A sad zbogom ostaj ! Neka mi tvoje
prijateljstvo bude nagrada. Seti me se kada bude prinosio
rtve bogovima!
S osmehom su se rastali. S osmehom se Sidhartha
poradovao pr#jateljstvu i ljubaznosti splavara. - On je kao
Govinda - pomisli smeei se - svi oni koje susreem na
svom putu su kao Govinda. Svi su blagodarni, iako njima
samim treba blagodariti. Svi su pokorni, svi ele da budu ,
prijatelji, da sluaju a da malo misle. Ljudi su deca.
Oko podne je proao kroz neko selo. Ispred kolibe od
blata tumbala su se deca na ulici, igrajui se semenkama
tikava i koljkama, galamila su i kokala se, ali su uplaeno
pobegla ugledavi stranog samanu. Na kraju sela put ga je
vodio preko jednog potoka, a na rubu potoka kleala je
mlada ena i prala rublje. Kada je Sidhartha pozdravi ona
die glavu i pogleda ga smeei se, a on vide sjaj beonjae u
njenom oku. Doviknuvi joj dobre elje, kao to je uobiaje-
no metu putnicima, upita je koliki mu put jo predstoji do
velikog grada. Ona se die i prir @e mu, vlana usta su
primaml ivo bfistala na njenom mladom licu. Izmenivi s
njim nekoliko aljivih rei, ona ga upita da li je ve jeo i da
li je istina da samane nou sami spavaju u umi i ne smeju
da imaju enu kraj sebe. Pri tom je svoje levo stopalo
stavila na njegovo desno i napravila pokret kakav ine ene
kada mukarca pozivaju na onu vrstu ljubavnog uivanja
koje se u udbenicima naziva "penjanje uz drvo". Sidhartha
oseti da mu se krv zagreva i u taj mah se opet seti svoga
sna, pa se malko sae ka eni i usnama dodirnu mrku
bradavicu njene dojke. Ona die pogled i zagleda mu se u
lice, smeei se puna udnje, enjivo suenih onih kapa-
ka. Sidharthu tako< @e obuze enja i oseti pokret polnog
izvora; ali, kako jo nikada nije dotakao enu ustezao se za
trenutak, dok su mu ruke ve bile spremne da posegne za
njom. I tog trenutka je, najeivi se, uo glas svog
unutarnjeg bia, a taj glas je rekao - ne. Tada je sva ar
iezla sa nasmeenog lica mlade ene, video je samo jo
zamueni pogled uspaljene enke. On je ljubazno pomilova
po obrazu, okrenu se od nje i praen njenim razoaranizn
pogledom laka koraka nestade u bambusovoj ikari.
- Opet govori o njemu - ree - opet ima misli
samane.
Sidhartha je utao, a onda su igrali igru ljubavi, jednu
od tridesetak ili etrdesetak razliitih igara koje je Kamala
znala. Njeno telo je bilo savitljivo kao u jaguara, ili kao luk
lovca; svako ko je od nje nauio ljubav znao je za mnoge
slasti, za mnoge tajne. Ona se dugo igrala sa Sidharthom,
mamila ga i odbijala, privlaila ga i obavijala se oko njega
radujui se njegovom majstorstvu, sve dok ne bi, pobe en i
umoran, poinuo kraj nje.
Nadneta nad njim, hetera je dugo posmatrala njegovo
lice i umorne oi.
- Od svih koje znam ti si najbolji u ljubavi - ree
ona zamiljeno. - Jai si od drugih, savitljiviji, predaniji.
Dobro si nauio moje vetine, Sidhartha. Jednom, kada
budem starija, htela bih da imazn dete od tebe. Ali, uprkos
svemu, dragt ti si ipak ostao samana, ti me ipak ne voli i
ne voli nijedno ljudsko bie. Zar nije tako?
- Izgleda da je tako - progovori Sidhartha posusta-
lo. - Ja sam kao ti. Ni ti ne ume da voli - jer kako bi
in:. e mogla da upranjava ljubav kao vetinu? Ljudi
naeg soja kanda ne mogrz da vole. To mogu ljudi detinjeg
uma; u tome je njihova tajna.
SANSARA1
Sidhartha je ve dugo iveo ivotom sveta, ivotom
naslade, a da ipak nije istinski uestvovao u njemu. Ponovo
su se u njemu probudila ula uguivana onih arkih godina
provedenih kod samana, okusio je izobilje, okusio je
sladostrasna uivanja i mo, ali uprkos svemu u srcu je
dugo i dalje ostao samana i mudra Kamala je to jasno
prozrela. Jo uvek je njegovim ivotom upravljala sklonost i
vetina da razmilja, da eka i da posti, ovozemaljski ljudi
- detinji ljudi - jo uvek su mu bili tuCi, kao to je i on
njima bio tu .
Godine su prolazile, a Sidhartha, uljuljkan blagosta-
njem, gotovo i nije osetio kako odmiu. Obogatio se i ve
odavno je imao svoju kuu, vlastite sluge i svo gaj na kraju
grada, pored reke. Ljudi su ga voleli i dolazili k njemu kad
god im je bio potreban novac ili savet, ali, osim Kamale
niko mu nije bio blizak.
Ono uzvieno stanje prosveene budnosti, koje je
doiveo jednom u cvetu mladosti i drugi put u danima
posle Gotamine propovedi, nakon rastanka sa Govindom,
ono napeto iekivanje, ponosna osama, bez potrebe za
uenjem i uiteljem, ona ivahna spremnost da uje boan-
ski glas u sopstvenom srcu - vremenom se pretvorilo u
seanje, sve se pokazalo prolaznim; veoma daleko i jedva
, San%ara (na sanslmtu: samsara) - v< ni la u >i tok svetskog zbivanja na kome
pravilnost pojavnih dogaaaja; obuhvata i ideju o preporaaanju biEa. nepostojanost
slovljenosti, u tan, smislu predstavlja suprotnost nirvaru. (Prm. pmv.)
ujno je uborio sveti izvor, koji je nekad bio tako blizu i
uborio u njemu samom. Zacelo, on je jo dugo nosio u sebi
mnogo od onoga to je nauio od samana, od Gotame, od
svog oca i brahmana: da ivi umereno, da razmilja, da
tone u meditacije, da hrani u sebi skrivena saznanja o svom
biu, o venom ja, koje nije ni telo ni svest. Mnogo je od
toga nosio u sebi, ,ali jedno po jednn, saznanja su potonula,
prekrila ih je prana. Kao to se grnarsko kolo, kada se
jednom stavi u pokret, jo dugo okree i tek lagano
usporava hod da bi se najzad zaustavilo, tako se i u
Sidharthinoj dui jo dugo okretao toak askeze, toak
razmiljanja i razaznavanja, jo se sve to kovitlalo u njemu,
ali sporije, zapinjui i sve blie zastoju. Lagano, kao to
vlaga prodire u panj koji odumire, polako ga puni i izaziva
truljenje, prodirali su u Sidharthinu duu svet i otupelost,
ispunivi je oseanjem tegobe, umora i umalosti. Ah
zauzvrat su oivela njegova ula, koja su mnogo ta :
nauila, stekla mnoga iskustva.
Sidhartha je nauio da trguje, da vlada ljudima, da
uiva sa enom, nauio je da se lepo odeva, da nareduje
slugama, da se kupa u miriljavoj vodi. Nauio je da jede
probrana i briljivo pripremljena jela, tavie, jeo je i ribu,
meso i pticu, navikao je na razne zaine i slatkie, da pije
vino koje otupljuje i donosi zaborav. Nauio je i igru
kockama i igru na ahovskoj tabli, nauio je da posmatra
ples igraica, da ga nose u nosiljci, da spava na mekoj
postelji. Ali, jo uvek je smatrao sebe drugaijim od ostalih,
gledao je na njih sa primesom podsmeha, sa podz-ugljivim
prezirom koji svaki samana osea prema ljudima iz sveta.
Sidhartha je i na Kamasvamija gledao podrugljivo kad god
bi bolovao, ljutio se, oseao se uvredenim, ili kad bi ga
muile trgovake brige. Postepeno i neprimetno, uporedo
sa smenom doba etve i doba kie, njegov podsmeh je
posustajao, a nadmo jenjavala. Malo po malo, Sidhartha
je, okruen sve veim bogatstvom, i sam poeo da poprima
poneto od ljudi detinjeg uma, primao njihove detinjaste
tenje i strepnje. Pa ipak im je zavideo, i to je vie postajao
slian njima utoliko je via rasla njegova zavist. Zavideo im
je na svemu onome to je njemu nedostajalo, a njima bilo
svojstveno: na znaenju koje su pridavali sopstvenom
ivotu, na aru koji su unosili u svoja uivanja i strepnje,
na plaljivoj ali slatkoj srei koju im je pruala njihova
veita zaljubljenost. Jer, ljudi su bili neprekidno zaljublje-
ni: u sebe same u svoje ene, u svoju decu, u poasti ili u
novac, u svoje planove i nade. Sidhartha, me utim, ba to
nije nauio od njih, svu tu detinju radost; nauio je od njih
ono to je bilo neprijatno, to je i sam prezirao. Sve ee se
doga< @alo da se jutrom, posle veeri provedenih u drutvu,
beskrajno izleavao, oseajui se prazan i izmoden. Doga-
Calo se da se ljutio i negodovao to mu Kamasvami
dosa uje svojim brigama. Doga alo se da se isuvie buno
smeje kada bi gubio na kocki. U pore enju sa drugrma
njegovo lice je jo uvek delovalo mudro i produhovljeno, ali
se na njemu retko pojavljivao osmeh i postepeno je
popriznalo crte koje se esto vide na licu bogataa, crte koje
su odraz nezadovoljstva, slabog zdravlja, mrzovolje, otupe-
losti i odsustva ljubavi. Malo po malo, dua mu je obolela od
bolesti koja mori bogate ljude.
Zamor je obavijao Sidharthu kao koprena, kao retka
magla koja je iz dana u dan postajala sve grza, iz meseca
u mesec sve tmurnija, a iz godine u godinu sve tea. Kao to
novo ruho vremenom postaje staro, gubi lepu boju, isprlja
se i izgtzva, iskrza na porubima, tkanina se izlie i iz nje
vire konci potke, tako je poeo da se haba i Sidharthin
ivot posle rastanka sa Govindom; sa godinama koje su
prolazile gubio je boju i sjaj, pojavile su se brazde i malje,
prikrivajui se, tu i tamo bi iz potke provilirili i vrebali
razoarenje i ga enje. Sidharthinom oku je to promaklo.
Primeivao je jedino da je umakao jasni i odluni glas, koji
se nekada davno javio u njemu i uvek ga pratio u najboljim
danima.
Poeo je da robuje svetu, odao se nasladi, pohoti,
otupelosti i, naposletku, jo i poroku koji je - smatrajui
ga najbudalastijim od svih - oduvek najvie prezirao i
ismevao: gramzivosti. Postao je rob stremljenja za posedom
i bogatstvom, i to vie nisu za njega bile igre i triarije, ve
okov i teret. U tu poslednju i nedostojnu zavisnost Sidhart-
ha je dospeo neobinim i podmuklim putem, kroz kocku.
Od vremena u kome je u srcu prestao biti samana,
Sidhartha je poeo da se kocka u novac i dragocenosti i,
dok je ranije u toj igri uestvovao smeei se i uzgred,
smatrajui je kao naviku ljudi detinjeg uma, sad joj se
odavao sve ee i strasnije. Bio je igra od kojeg su ostali
zazirali - mali je bio broj onih koji bi smogli hrabros't da
se kockaju s njim, toliko su njegovi ulozi bili visoki i smeli.
Sidhartha se kockao gonjen tekim jadom u srcu, priinja-
valo mu je jetko za.dovoljstvo da prokocka i proerda bedne
pare, ne mogavi ru na koji nain jasnije da iskae koliko
prezire novac - idol trgovaca. Zato se kockao u velike
svote bespotedno, mrzei sebe i rugajui se sebi zgrtao je i
bacao hiljade, prokockao je novac, prokockao adir @are i
jedan svoj letnjikovac, da bi zatim dobio i ponovo sve
izgubio na kocki. Uivao je u strepnji, silnoj strepnji od
koje mu se srce ledilo dok se kockao u visoke uloge,
uivajui u njoj eleo je da je obnovi, da pojaa golicavi
izazov, jer je jo jednom u tom oseanju nalazio neto nalik
na sreu neku vrstu zanosa, nagovetaj uzvienijeg ivota
nasuprot sopstvenom zasienom, mlakom i bljutavom po-
stojanju. I posle svakog veeg gubitka smiljao je kako da
stekne nova bogatstva, bacao se jo ustrije na trgovinu,
terajui dunike neumoljivom strogou da namire svoj
dug, a sve to samo da bi se ponovo kockao, rasipao i na taj
nain iskaao sav svoj prezir prema bogatstvu. Sidhartha
vie nije primao gubitak ravnoduno, vie nije bio dobro-
duan prema prosjacima, niti je bio raspoloen da raznim
moliocima poklanja i pozajmljuje novac. On, koji bi jednim
bacanjem kocke smejui se proigrao i deset hiljada, postao
je u trgovini strog i sitniav, a nou je katkad sanjao novac!
I kad god bi se povratio iz te opake opinjenosti, kad bi u
ogledalu svoje spavae sobe otkrio da mu je lice ostarelo i
porunelo, kad god bi ga obuzelo oseanje stida i gadenja,
traio bi izlaz u kockanju, opijao se bludom i vinom, da bi
zatim ponovo podlegao nagonu da nagomilava i stie
novac. U toj besmislenoj trci ukrug morio se, ostareo i
oboleo.
U to vreme usnio je san koji je protumaio kao
opomenu. Toga dana proveo je veernje asove kod Kamale,
u njenom divnom gaju. Sedeli su pod drveem i askali, a
Kamala je zamiljeno izgovarala rei iza kojih su se krili
seta i umor. Zamolila ga je da joj pria o Gotami i nije
mogla sita da se naslua koliko istote izbija iz njegovog
pogleda, kako su mu usta spokojna i lepa, a osmeh zrai,
dobrotom, kako mu je smiren hod. Morao je da joj pria
dugo o uzvienom Budi, a Kamala je uzdisala i rekla:
- Jednom, a moda ve uskoro, i ja u postati
sledbenica Bude. Pokloniu mu svoj gaj i nai utoite u
njegovom uenju.
Ali, nakon toga poela je da ga drai i da ga u
ljubavnoj igri privija uza se bolnom estinom, da ga ujeda
oblivena suzama, kao da je iz te puste, prolazne strasti jo
jednom htela da iscedi i poslednju slatku kap. Sidharthu
nikad pre toga nije tako duboko prostrelilo saznanje koliko
su sladostrast i smrt srodne. Ispruio se zatim kraj nje i
zagledao iz neposredne blizine u Kamalino lice - oko
njenih oiju i uglova usana video je jasno ispisane znake
strepnje, znamenja od tananih linija i rasplinutih brazdi
koja su podseala na jesen i starost, kao to je Sidhartha i
sam, mada tek u etrdesetim godinama, tu i tamo ve
otl ivao sede vlasi u svojoj crnoj kosi. Umor je bio ispisan
na Kamalinom licu, umor od dugog hodanja putem koji nije
vodio radosnom cilju, umor i poetak precvata, i skriveni,
jo neiskazani i moda nesvesni strah od starosti, strah od
jeseni, strah od smrti. S uzdahom se oprostio od nje, due
pune nezadovoljstva i skrivene zebnje.
No je Sidhartha zatim proveo u svojoj kui sa
plesaicama i uz vino, izigravajui pred zvanicama nadmo
koju vie nije oseao, popio je mnogo vina i pono je
odavno prola kada je otiao na poinak. Umoran, pa ipak
uzburkan, tek to nije zaplako od oajanja a san mu dugo
nije dolazio na oi. Srce mu se ispunilo jadom, koji mu se
uinio nepodnoljiv, ga enjem koje ga je proimalo kao i
munina od mlakog i odvratnog ukusa vina, od ogavno
sladunjave i jednoline muzike, od bljutavo nenih osmeha
plesaica i preslatkog mirisa koji se irio iz njihovih grudi i
kose. Ali, najvie od svega se gadio sam sebe, svoje
miriljave kose, vonja vina iz svojih usta, svoje mlitave,
umorne i prezasiene puti. Kad neko pretera sa jelom i
piem i s mukom povraa, naposletku ipak osea zadovolj-
stvo to mu je laknulo; tako je i on lien sna, pod
plahovitom navalom gat @enja poeleo da se oslobodi uiva-
nja, steenih navika, celog svog besmislenog ivota i samog
sebe. Zadremao je tek u osvit zore, kada je svet idui za
svojim poslovima promicao ulicom ispred njegove kue u
gradu, utonuvi oamuen u neku vrstu nagovetaja sna.
Tog trenutka je usnio san:
Kamala je u zlatnom kavezu drala malu, veoma
retku pticu pevaicu. Sanjao je o njoj. Sanjao je da je
umukla ona koja je inae u jutarnjim asovizna uvek
pevala, i kako mu je to palo u oi priao je kavezu i bacivi
pogled ugledao ptiicu, mrtvu i ukoenu. Izvukavi je, za
trenutak je odmeravao njenu teinu na dlanu i odznah
zatim izbacio na ulicu, ali se u taj mah toliko uplaio, srce
ga je zabolelo tako silno, jer mu se uinilo da je sa tom
mrtvom pticom odbacio od sebe sve to je dragoceno i dobro.
Trgnuvi se iz ovog sna, osetio je da ga obuzima
duboka tuga. Uinilo mu se da je vodio bezvredan ivot,
pust i besmislen; u rukama mu nije ostalo nita to je ivo,
to bi na neki nain bilo dragoceno ili vredno da se sauva.
Ostao je sam i bez iega, kao brodolomnik na alu.
U mranom raspoloenju Sidhartha je poao u svoj gaj
i zatvorivi vratnice za sobom seo ispod mangovog drveta,
oseajui smrt u srcu i grozu u nedrima, sedeo je tako,
svestan da mu dua umire, da vene, da mu je doao kraj.
Malo-pomalo se pribirao i u mislima jo jednom prevalio
ceo svoj ivotni put, od prvoga dana svojih uspomena.
Kada li je doiveo sreu, osetio istinsko ushienje? Oh da,
vie puta je to doivljavao. U deakim godinama, kada bi
stekao pohvale brahmana, kada bi se istakao u recitovanju
svetih stihova, ostavivi svoje vrnjake daleko iza sebe u
raspravama sa naunicima, ili pomaui pri prinoenju
rtvi. Tada je svim svojim srcem oseao: - Pred tobom se
nalazi put za koji si pozvan, bogovi te oekuju. - I kasnije
opet kao mladi, kada ga je cil svih razmiljanja vodio do
sve veih visina, izdvojio i poneo iz jata onih koji su gajili
ista stremljenja, kada se u mukama borio da dokui misao
brahmana, a svako steeno saznanje u njemu raspirilo novu
ed, eto, tada je u toj e li i u tim mukama osetio isto:-
Dalje! Dalje! Ti si pozvan! - To je bio glas koji je uo kada
je napustio zavia i odabrao ivot samana, a i kada je od
samana otiao i poao Savrenom, a zatim odatle krenuo u
neizvesno. Oh, kako dugo nije uo taj glas, kako dugo ve
nije dospeo ni do kakve visine, kako je jednolian i jalov
bio njegov put dugi niz godina, bez uzvienog cilja, bez
edi, bez uzdizanja, a zadovoljavao se malim nasladama, pa
ipak nikad zadovoljan! za sve ove godine on je, i ne znajui,
nastojao i udio da bude ovek kao toliki drugr, slian toj
deci, a pri tom je njegov ivot bio mnogo bedniji i
siromaniji od njihovog, jer njihovi ciljevi nisu bili i
njegovi, kao ni njihove brige, a sav taj svet ljudi slinih
Kamasvamiju za njega je bila samo igra, ples koji posma-
tramo, komedija. Jedino mu je Kamala bila draga i
dragocena - ali, da li jo uvek? Da li mu je ona jo bila
potrebna, ifi on njoj? Nisu li oboje igrali igru koja nema
kraja? Da li je trebalo iveti za to? Ne, nipoto! Ta igra se
zvala sansara, bila je to i 'a za decu, moda je bilo prijatno
i -ati je jedanput, dvaput, deset puta - ali stalno i
neprekidno iznova?
Sidhartha je tada znao da je i ra zavrena, da vie ne
moe da uestvuje u njoj. Podi oe ga marci, osetio je da
je u njemu samom neto umrlo.
Celog dana sedeo je ispod mangovog drveta, seajui se
svog oca, seajui se Govinde, seajui se Gotame. Zar ih je
morao napustiti da bi postao slian Kamasvamiju? Sedeo e
tako i kada se no ve spustila. Podigavi pogled i
ugledavi zvezde, pomislio je: Evo me gde sedim ispod
svog mangovog drveta, u svom gaju. - Malko se nasmeio
- da li je bilo nuno, da li je bilo ispravno i zar nije bila
samo luckasta igra to to poseduje mangovo drvo, to ima
svoj vrt?
I tome je doao kraj, i to je umrlo u njemu. Ustao je i
oprostio se od mangovog drveta, oprostio od vrta. Kako
celoga dana nita nije jeo spopala ga je estoka glad i on se
seti svoje kue u gradu, svoje odaje i postelje, trpeze pune
jela. Nasmeio se umorno i stresavi se oprostio sa svim tim
stvarima.
U taj isti noni as Sidhartha je napustio svoj vrt,
napustio grad i nikada se vie nije vratio. Dugo je
Kamasvami tragao za njim, mislei da je pao u razbojni-
ke ruke. Kamala nije tragala za njim. Kada je saznala da je
Sidhartha nestao, nije se zaudila. Nije li to oduvek
oekivala Zar on nije bio samana, beskunik, veiti
putnik? A najvie je to osetila prilikom njihovog poslednjeg
sastanka, pa se usred tuge zbog gtzbitka radovala to ga je
poslednji put tako usrdno privila na svoje srce, to je jo
jednom osetila da mu pripada sva, da je sva proimana
njime.
Kada je stigla prva vest o Sidharthinom nestanku,
prila je prozoru na kome je u zlatnom kaveu drala
retku pticu pevaicu. Otvorila je vrata kaveza, izvadila
pticu i pustila da poleti. Dugo je pogledom pratila let ptice.
Od toga dana ona vie nije primala posete i zatvorila je
v2rata svoje kue. Ali, posle nekog vremena znala je da je
prilikom poslednjeg sastanka sa Sidharthom ostala breme-
nita.
NA RECI
Sidhartha je prolazio umom ve daleko od grada, a
znao je samo jedno: da mu nema povratka, da je ivot koji
je godinama vodio otiao u nepovrat, da ga je do odvratno-
sti iskusio i iscrpeo. Mrtva je bila ptica pevaica o kojoj je
sanjao. Mrtva je bila i ptica u njegovom srcu. Duboko se
zapleo u sansaru, upio je u sebe sa svih strana ga< @enje i
smrt, kao to sun er upija vodu dok se ne napuni. Bio je
prezasien, pun jada, pun smrti, vie niega nije bilo u
svetu to bi ga privuklo, obradovalo, to bi moglo da mu
prui utehu.
@arko je eleo da vie ne zna za se6e, da stekne mir, da
bude mrtav. Kada bi grom hteo da ga spali! Kada bi naiao
tigar i rastrgao ga! Kada bi bar postojalo vino, neki otrov
kojim bi se opio i doao do zaborava i sna da se vie ne
probudi! Da li je postojala prljavtina kojom se nije
opteretio? Zar se moglo iveti i dalje? Zar se mogl i dalje
disati, uvek nanovo udisati i izdisati vazduh, oseati glad i
ponovo jesti, ponovo spavati, ponovo leati 1 -aj ene? Zar
to tranje ul 'ug jo nije bilo iscrpljeno i okonano?
Sidhartha je stigao do velike reke u umi, one iste reke
preko koje ga je jednom prevezao splavar, u vreme kada je
jo bio mladi i dolazio iz grada Gotame. Na toj reci se
zaustavio i oklevajua stajao na obali. Malaksao je od
umora i gladi, uostalom - emu bi sluilo da ide dalje,
kakvom cilju? Ne, ciljeva vie nije bilo, nieg vie nije bilo
osim duboke, bolne enje, da se otarasi tog pustog sna, da
povrati bljutavo vino, da okona ovaj bedni i sramni ivot.
Nad obalom reke nadvilo se kokosovo stablo, Sidhart-
ha se ramenima oslonio na nj i obujmivi ga rukama
zagledao se u zelenu vodu koja je neprekidno proticala
pred njim; netremice je gledao u talase i otkrio da je sav
obuzet eljom da se opusti i da utone u tu struju. U njoj je
video odraz uasne pustoi, kao odgovor na stranu prazni-
nu u sopstvenoj dui. Zacelo, stigao je do kraja. Za njega
vie nita nije postojalo osim da sam sebe uniti, da razbije
promaenu tvorevinu svog ivota, da je baci pred noge
bogovima koji mu se grohotom smeju. To je bio cilj
silovitog povraanja za kojim je udeo: smrt i razbijanje
kalupa koji je mrzeo! Neka ribe poderu to pseto, Sidhart-
hu, tog bezunznika, to iskvareno i trulo telo, tu posustalu i
zloupotrebljavanu duu! Neka ga poderu ribe i krokodili
neka ga demoni raskomadaju.
Izobliena lica zurio je u vodu i pljunuo ugledavi
odraz svoga lika. Smrtno umoran odvojio je ruke od stabla
i okrenuo se sa namerom da se baci u talase, da najzad
potone. Padao je zatvorenih oiju u susret smrti.
U taj mah u zabaenim predelima njegove due, iz
prolosti njegovog premorenog ivota odjeknu glas. Bila je
to jedna re, jedan slog koji je bez ijedne misli promucao u
sebi, staru poetnu i zavrnu re svih brahmanskih molitvi,
sveti "om", koji znai "savrenost", ili "potpunost". I u
trenutku u kome do Sidharthinog uva dopre glas koji
izgovori "om", njegov usnuli duh se namah razbudi i on
shvati da je njegova namera bezumna.
Sidhartha se prenerazi. Evo ta se zbilo s njim, bio je
tako izgubljen zabludeo i lien svih saznanja da je hteo da
potrai smrt, da je u njemu mogla sazreti ova elja, toliko
detinjasta elja da na< @e mir unitivi svoje telo! Sva pitanja
ovih dana, otrenjenje i oajanje nisu mogli da urode
plodom koji mu je doneo trenutak u kome je "om" dopro do
njegove svesti i on u magnov2nju spoznao svoju bedu i
zabludu.
- Om! - izgovorio je tiho. - Om! - I bi svestan
brahmana, i bi svestan da je ivot neunitiv i svestan svega
boanskog baenog u zaborav.
Ali, to je bio samo tren, blesak munje. Sidhartha se
sruio u podnoje kokosovog drveta, poloio glavu na
koren stabla i utonuo u dubok san.
Spavao je duboko i bez snova, odavno ve nije znao za
takav san. Kada se nakon mnogih asova probudio, uinilo
mu se da je prolo deset godina. ^uo je tihi ubor vode, ali
nije znao gde se nalazi i kako je dospeo ovamo, otvorivi
oi zaudio se drveu i nebu nad glavom, setivi se najzad
gde se nalazi i kako je ovamo doao. Ali, kako je tek nakon
dueg vremena doao do tog saznanja, prolost mu se
uinila kao prekrivena nekom koprenom, beskrajno daleka,
beskrajno strana i ravnoduna. Znao je samo da je napustio
svoj raniji ivot (u prvi mah, kada se osvestio, raniji ivot
mu se uinio kao davno minulo nekadanje ovaploenje,
kao ranije ro enje njegovog sadanjeg j a) - da je hteo da
ga odbaci pun ga enja i jada, ali je zatim, kraj neke reke
ispruen ispod kokosovog drveta, doao k sebi sa svetom
rei "om" na usnama, da je posle toga zaspao i da sada
razbu en i kao preporo<ien posmatra svet oko sebe. Tiho je
izgovorio re "om" sa kojom je zaspao, pa mu se uinilo da
njegov dugi san nije bio nita drugo ve samo dugotrajno,
zadubljeno izgovaranje oma, misao proeta omom, uranja-
nje i potpuno poniranje u om, u bezimeno, u savreno.
Kako je bio udesan njegov san! Nikada ga spavanje
nije tako okrepilo, preporodilo i podmladilo! Moda je
uistinu umro, potpuno, i sada se ponovo rodio u nekom
novom liku? Ali ne, poznavao je on sebe, svoju ruku i svoje
noge, poznavao je mesto na kome je leao, poznavao j a u
svojim nedrima, tog Sidharthu, samovoljnog, neobinog, pa
ipak se taj Sidhartha preobrazio, preporodio, bio je udno-
vato ispavan, udnovato budan, radostan i radoznao.
Sidhartha se uspravi i vide da naspram njega sedi
ovek, njemu nepoznat, u utoj monakoj rizi, obrijane
glave, u stavu ra> ljanja. Posmatrao je oveka koji nije
imao ni kose ni bradu, i ne potraja dugo i on u tom
kaluc @eru pozna Govindu, prijatelja iz mladih dana, Govin-
du koji je naao utoite kod uzvienog Bude. Govinda je
ostareo, ali su mu crte lica ostale iste, iz njih su zraile
revnost, odanost, tenja za traganjem i strepnja. Kada je
Govinda, osetivi njegov pogle , digao glavu i zagledao se u
njega, Sidhartha vide da ga Govinda nije poznao. Govinda
se obradovao to ga vidi budnog, oigledno je dugo sedeo
na tom mestu i ekao da se probudi, iako ga nije poznao.
- Spavao sam - ree Sidhartha. - Kako si dospeo
ovamo?
- Ti si spavao - odgovori Govinda. - Nije dobro
spavati na mestima na kojima se esto nailazi na zmije, gde
prolaze umske ivotinje. Ja sam ti, gospodine, sledbenik
uzvienog Gotame, Bude, [akjamunija, pa sam sa nekolici-
nom nae brae prolazio ovim putem i ugledao te gde lei i
spava na mestu na kome je opasno spavati. Namera mi je
bila da te probudim, o, gospodine, no videvi da je tvoj san
dubok, zaostao sam iza svojih i ostao da sedim kraj tebe. A
onda, ini mi se, zaspah i ja - koji sam hteo da uvam tvoj
san. Loe sam obavio svoju dunost, savladao me umor. Ali
sad, poto si budan, pusti me da odem, i da sustignem svoju
brau.
- Hvala ti, samano, hvala tebi to si uvao moj san-
ree Sidhartha. - Prijazni ste vi svi, sledbenici Uzvienog.
Bilo ti prosto da ode!
- Odlazim, gospodine. Neka vam je vazda dobro,
gospodine!
- Hvala ti, samano.
Govinda napravi znak pozdrava i ree:
- Zbogom ostaj.
- Zbogom ostao, Govintla - odvrati Sidhartha.
Monah zastade.
- Dozvoli, gospodine, odakle ti je moje ime poznato?
Sidhartha se tad osmehnu.
- Poznajem te, o, Govinda, jo kad si bio u kolibi
svog oca i odlazio u kolu brahmana, poznajem te iz
vremena kada smo prinosili rtve, kada smo otili me u
samane i onog asa kada si u lugu etavana potraio
utoite kod Uzvienog.
- si Sidhartha! - povika Govinda. - Sad sam te
poznao i ne shvatam kako te nisam odmah poznao. Dobro
doao, Sidhartha, velika je moja radost to te ponovo
vidim.
- I meni je drago to te opet vidim. Ti si bio uvar
mog sna, ja ti se jo jednom zahvaljujem na tome, mada mi
uvar rije bio potreban. Kuda si poao, prijatelju moj?
- Nikud. Mi monasi uvek smo na putu, sve dok ne
nai u kie mi idemo iz mesta u mesto, primamo mil stinju i
odlazimo dalje. Oduvek je to tako. A ti, Sidhartha, kuda si
ti krenuo?
Sidhartha ree :
- Sa mnom je isto to i s tobom, prijatelju. Nikud ne
idem. Ali se, eto, nalazim na putu. Na hodoau.
Govinda ree:
- Kae da si i ti na hodoau i ja ti verujem. Ali
oprosti, o, Sidhartha, ne lii na hodoasnika. Na tebi je
ruho bogataa, nosi obuu otmenih, a tvoja kosa, koja
mirie na miriljave vodice, nije kosa hodoasnika, niti je
kosa samane.
- Zacelo, mili, dobro si zapazio, tvoje otro oko vidi
sve. Ali, ja ti nisam rekao da sam samana. Rekao sam, da
sam na hodoau. I tako i jeste: ja sam hodoasnik na
hodoau.
- Z si hodoasnik - ree Govinda. - Ali, malo je
onih koji na hodoae odlaze u takvom ruhu, sa takvom
obuom i kosom. Ja, koji sam tolike godine hodoasnik, jo
nikad nisam sreo nijednog tebi slinog.
- Verujem ti, Govinda moj. Ali, danas si, eto, sreo
takvog hodoasnika, u ovakvoj obui i ovakvom ruhu. Seti
se, dragi: kratkog veka je svet oblija, veoma su kratkog
veka naa odea i nain na koji se eljamo, pa i sama naa
kosa i telo. Na meni je odea bogataa, ti si to dobro uoio.
Nosim je jer sam bio bogata, a kosu eljam kao svetski
ljudi i sladostrasnici, jer sam i sam bio jedan od njih.
- A sada, Sidhartha, ta si sad?
- Ne znam, kao to ne zna ni ti. Nalazim se na putu!
Bio sam bogata, a to vie nisam, ne znam ta u sutra biti.
- Jesi li izgubio svoje bogatstvo?
- Izg'ubio sam ga, ili je ono mene izgubilo. Nestalo je.
Toak mena se okree veoma brzo, Govinda. Gde e sad
brahman Sidhartha? Gde Sidhartha samana? Gde je bogati
Sidhartha? Brzo se menja sve to je prolazno, Govinda, ti to i
zna.
Govinda se dugo zagledao u prijatelja iz mladosti, sa
sumnjom u pogledu. Zatim ga pozdravi kao to se pozdra-
vljaju velika gospoda i ode svojim putem.
Sidhartha ga je, smeei se, pratio pogledom - jo
uvek je voleo tog odanog i bojaljivog oveka. Kako bi,
uostalom, u tom trenutku, u tom velianstvenom asu svog
udesnog sna, proet omom, i mogao da nekog ili neto ne
voli! U tome i jeste bila sutina ma ije koju su mu doneli
san i om - to je sad voleo sve, to je bio pun ljubavi
prema svemu to je video oko sebe. I upravo je u tome bila
njegova teka boljka - tako mu se sad inilo - to nita i
nikog nije umeo da voli.
Nasmeena lica je Sidhartha pratio pogledom monaha
koji se udaljavao. San ga je okrepio, ali ga je silno muila
glad, jer ve dva dana nita nije jeo, a davno je prolo
vreme kada je bio otporan prema gladi. Tuno, ali i smejui
se, pomiljao je na to vreme. Seao se da se tada Kamali
hvalio svojim trima plemenitim i nesavladivim vetinama:
da posti - da eka - da misli. To je bio njegov posed,
njegova mo i snaga, njegov vrsti oslonac. U revnosnim i
mukotrpnim godinama svoje mladosti nauio je ove tri
vetine i nita drugo. One su ga sada napustile, vie nijednu
od njih nije posedovao, nije umeo ni da posti, ni da eka,
niti da misli. Dao ih je za ono najbednije, najprolaznije, za
ulna uivanja, za ugodan ivot, za bogatstvo! Doista je
udno to to se s njim zbilo. I sada, tako mu se inilo, zbilja
je postao ovek detinjeg uma.
Sidhartha je razmiljao o svom poloaju. Ali mu je
padalo teko da misli, u stvari nije bio raspoloen za to, ali
se prisiljavao.
Sada, razmiljao je, kada su sve te prolazne stvari
otpale, sada opet stojim na suncu, kao to sam stajao
nekada kao malo dete, nita nije moje, nita ne mogu, nita
ne znam, nita nisam nauio. Kako je to udno! Sad, kad
vie nisam mlad, kad mi je kosa gotovo seda a snaga
poputa, sad opet poinjem iz poetka i od detinjeg doba!
Nehotice se ponovo nasmeio. Da, udna je bila njegova
sudbina! Krenuo je nizbrdo i sad je opet stajao u svetu
prazan, nag i glup. Ali to ga nije ir.ilo tunim, tavie,
dolo mu je da se smeje, da se smeje sam sebi, da se smeje
tom udnom, budalastom svetu.
- Krenuo si nizbrdo! - ree sam sebi i nasmeja se, i
kako je to izgovorio pogled mu pade na reku i vide da i ona
tee nanie, da se valja nizvodno, a da pri tom veselo
pevui. To mu se dopalo i on se prijateljski osmehnu reci.
Zar to nije bila reka u kojoj je hteo da se udavi nekada
davno, pre sto godina, ili je to samo sanjao?
Moj ivot je odista bio udesan, pomislio je, kretao se
udnim zaobilaznim putevima. Kao dete sam imao posla
samo sa bogovima i rtvama. Kao deak sam se bavio samo
askezom, razmiljanjem i meditacijom, u potrazi za brah-
manom, oboavajui ono veno u atmanu. Kao mladi sam
otiao u pokajnike, iveo sam u umi, patio od ege i
hladnoe, nauio sam da gladujem i da nateram svoje telo
da odumire. Zatim sam kroz uenje velikog Bude udesno
doao do spoznaje, osetio sam kako u meni krui saznanje o
jedinstvu sveta kao sopstvena krv. Ali, morao sam da odem
i od Bude i od velikog saznanja. Poao sam, i od Kamale
nauio ljubavne slasti, od Kamasvamija sam nauio da
trgujem, gomilao sam novac i rasipao ga, nauio sam da
volim svoj stomak, da uga< @am svojim ulima. Mnoge
godine sam morao da provedem da bih izgubio svoj duh, da
se odluim da mislim, da zaboravim na jedinstvo. Zar sve
to nije kao da sam se polako i veoma zaobilaznim putevima
od mukarca preobrazio u dete, od mislioca pretvorio u
detinjeg oveka? Pa ipak je taj put bio veoma dobar, ptica u
mojim nedrima ipak nije ugrnula. Ali, kakav je to bio put?
Morao sam proi kroz tolike gluposti, tolike poroke, kroz
tolike zablude, ga< @enja, razoaranja i jada, samo da bih
ponovo postao dete i mogao poeti iznova. Ali, tako je
trebalo da bude, moje srce se s tim slae, moje oi se smee.
Morao sam da doivim oajanje, da potonem do najbudala-
stije me u svim mislima, do pomisli na samoubistvo, da bih
doiveo milost, da bih opet uo om, da bih mogao istinski
da spavam i da se istinski probudim. Trebalo je da
postanem budala, da bih ponovo naao atman u sebi. Kuda
e me jo odvesti moj put? Luckast je taj put, sav je u
krivinama, a moda vodi ukrug. Kakav je da je, ja u ii
njime.
Radost mu je udesno preplavila grudi.
- Odakle ti ta razdraganost? - upitao je svoje srce.
Izvire li ona iz tog dugog, dobrog sna, koji mi je toliko
prijao? Ili iz rei om koju sam izgovorio? Ili potie otud to
sam umakao, to je moje bekstvo izvreno, to sam, najzad,
slobodan i kao dete stojim pod nebeskim svodom? Oh, kako
je divno to sam utekao, to sam slobodan! Kako je vazduh
ovde ist i lep, kako je prijatno udisati ga! Tamo odakle
sam pobegao sve je vonjalo na miriljava ulja, na zaine, na
vino, na izobilje, na otupelost. Kako sam mrzeo onaj svet
bogataa, sladokusaca, kockara! Kako sam mrzeo sam sebe
to sam tako dugo ostao u tom uasnom svetu! Kako sam
sebe mrzeo, trovao, muio, postavi kroz to star i zao!
Nikad vie neu uobraziti, kao to sam to nekad rado inio,
da je Sidhartha mudar! Ali, ovo sam uradio dobro, ovo mi
se svi a, moram da slavim to je sada doao kraj mrnji
koju sam oseao prema sebi, prema onom ludom i pustom
ivotu! Hvalim te, Sidhartha, to se posle tolikih godina
ludosti u tebi opet rodila jedna zamisao, to si neto uradio,
to si u svojim nedrima uo pesmu ptice, i to si se odazvao
njenom zovu.
Tako je hvalio sebe, radujui se sam sebi, a za to vreme
je radoznalo oslukivao kako mu stomak kri. Uinilo mu
se da je deo patnji i jada u poslednje vreme i ovih dana do
kraja okusio i povratio iz sebe, do oaja i smrti. To je bilo
dobro. On je jo dugo mogao ostati kod Kamasvamija, da
stie novac i da ga rasipa, da se tovi a da mu dua umire od
e i, jo dugo je mogao da obitava u tom finom, ututkanom
paklu da ovo nije dolo: trenutak potpune beznadenosti i
oaja, onaj krajnji trenutak kada se nadnosio nad zahukta-
lom vodom spreman da sam sebe uniti. Sama injenica to
je osetio oajanje i dubogo ga enje, a da nije podlegao, i to
su ptice, radosni izvor i glas u njemu jo bili ivi,
ispunjavala ga je radou, zbog toga se smejao, zbog toga
mu se ozarilo lice ispod osedele kose.
- Dobro je da ovek sam iskusi sve to treba da zna
- pomislio je. - Da uivanja sveta i bogatstvo ne slue
dobru, nauio sam jo u detinjstvu. Znao sam to odavno, ali
sam tek sada doiveo. Sada znam, i to ne samo po seanju
ve svojim oima, svojim srcem, svojim stomakom. Blago
meni to to znam!
Dugo je razmiljao o svom preobraaju, oslunuo kako
ptica peva od radosti. Zar ta ptica nije bila umrla u njemu,
zar nije osetila njegovu smrt? Ne, neto drugo je umrlo u
njemu, neto to je ve odavno eznulo za smru. Zar to nije
bilo ono to je u svojim arkim pokajnikim godinama hteo
da umrtvi? Zar to nije u stvari bilo njegovo j a, njegovo
malo, usplahireno i ponosno j a, sa kojim se borio toliko
godina, koje ga je uvek nanovo pobe ivalo, koje se ponovo
javljalo posle umrtvljavanja, zabranivi mu radost, ispunja-
vajui ga strahom? Zar to nije bilo ono to je danas, najzad,
nalo smrt ovde u umi, na ovoj ljupkoj reci? Nije li tragom
ove smrti sada bio kao dete, pun poverenja, oslobo en
straha, pun radosti?
Sidhartha je sada slutio zato se kao brahman, kao
pokajnik uzalud borio sa tim svojim j a. Ometali su ga
preterano znanje, isuvie mnogo svetih stihova, isuvie
mnogo rtvenih obreda, muenja svoga tela, neobuzdanost
u delima i stremljenjima! Bio je proet oholou, uvek je
bio najmudriji, najrevnosniji, uvek korak ispred ostalih,
uvek posveen i uman, uvek svetenik ili mudrac. Njegovo j a
se uvlailo u to svetatvo, u tu oholost i mudrost, ono se
uvreilo i raslo, dok je on verovao da e ga umrtviti postom
i pokorom. Sada je uvideo, prozreo da je skriveni glas u
njemu bio u pravu, da ga nikada nijedan uitelj ne bi
mogao izbaviti. Zbog toga je morao da ide u svet, da se
predaje uivanju i moi, arima ene i novcu, zato je morao ,
da postane trgovac, kockar, pijanac i gramzivac, sve dok
svetenik i samana u njemu nisu zamrli. Zbog toga je
morao da podnosi ove rune godine, da trpi gadenje,
prazninu i besmislicu jednog opustelog i izgubljenog
ivota, do kraja, do najcrnjeg oajanja, sve dok nisu,
najzad, nali smrt i razvratnik Sidhartha, i gramzivac
Sidhartha. On je umro, a iza sna se probudio novi
Sidhartha. I on e ostariti, i on e jednom morati da umre,
Sidhartha je bio prolazan, kratkog veka je svako bitisanje.
Ali, danas je bio mlad, bio je kao dete, novi i radou
ispunjen Sidhartha.
Takav je bio tok njegovih misli, on se oslukujui
smeio kranju svojih creva i pun zahvalnosti sluao
zujanje pela. Vedro je gledao u reku koja je proticala,
nikada mu se nijedna voda nije dopala kao ova, nikada nije
tako snano i lepo uo glas i parabolu vodenog toka.
Uinilo mu se da reka ima da mu kae neto naroito, neto
to on jo ne zna, to ga tek eka. U toj reci je Sidhartha
hteo da se udavi, u njoj se danas udauio stari, umorni,
oajni Sidhartha. Novi Sidhartha je oseao duboku Ijubav
prema toj vodenoj struji, te odlui da je skoro ne naputa.
SPLAVAR
Hou da ostanem na toj reci, ;>omisli Sidhartha, to je
ona ista preko koje sam nekad preao na putu ka ljudima
detinjeg uma, tada me je prevezao ljubazni splavar, poi u
njemu, iz njegove kolibe me je u svoje vreme put odveo u
novi ivot, koji je ostareo i umro - neka i moj sadanji put,
moj sadanji novi ivot po e odavde!
Neno se zagledao u vodenu struju, u providno zelene i
kristalne linije njenih tajanstvenih obrisa. Video je kako iz
dubine izranjaju svetli biseri, kako vazduni mehuri plivaju
na povrini, odraavajui nebesko plavetnilo. Reka mu je
uzvraala pogled iz hiljade oiju, zelenih, belih, kristalnih,
nebesnoplavih. Kako je voleo ovu vodu, kako ga je
oaravala, kako joj je bio zahvalan! U svom srcu je uo
glas, koji se nanovo probudio, a koji mu je govorio: Voli
ovu vodu! Ostani kraj nje! Oh, da, hteo je da ui od nje,
hteo je da slua. Uinilo mu se da bi onaj ko bi razumeo
ovu vodu i njene tajne razumeo i mnoge druge stvari,
mnoge tajne - sve tajne.
Ali, me u tajnama reke on je toga dana dokuio samo
jednu, a to ga je dirnulo do dna due. Video je da voda
promie, neprekidno otie, a da je jo uvek bila tu, da uvek
i za sva vremena ostaje ista, pa ipak svakog trenutka
drugaija! Oh, ko bi to mogao da shvati, da pojmi! On nije
shvatao i poimao, u njemu se pokrenula slutnja, zabrujala
daleka seanja, boanski glasovi.
Sidhartha se die, glad se nepodnoljivo uskomeala u
njegovoj utrobi. U zanosu je krenuo dalje, penjui se
obalskom stazom oslukivao je um vodenog toka, osluki-
vao kako mu glad kri u utrobi.
Stigavi do splava, vide da je amac spreman i u njemu
istog splavara, koji je nekad mladog samanu prevezao
preko reke. Sidhartha ge je poznao, on je tako< @e veoma
ostareo.
- Hoe li da me preveze - upita ga.
Splavar se iznenadio to tako otmen ovek ide sam i
peice, ali ga primi u amac i otisnu se od obale.
- Odabrao si lep ivot - progovori namernik.-
Mora da je lepo provoditi dane kraj ove vode i ploviti po
njoj.
Vesla se, osmehnut, njihao:
- Lepo je, gospodine, ba kao to kae. Ali, nisu li
svaki ivot i svaki rad lepi?
- Kanda je tako. Ali zavidim ti na tome.
- Oh, ti bi ubrzo izgrzbio volju na takav ivot i rad.
Nije to za ljude u finoj odei.
Sidhartha se nasmeja.
- Neko me je danas sa podozrenjem posmatrao
upravo zbog moje odee. Da li bi, ti splavaru, primio od
mene ovu odeu koja mi je mrska? Treba da zna da nemam
novaca da ti platim prevoz.
- Gospodin se ali - nasmeja se splavar.
- Ne alim se, prijatelju. Znaj da si me ve jednom
prevezao svojim amcem preko ove vode, za boju na 'adu.
Uini to i danas, a primi za to moju odeu.
- Zar e gospodin bez odee da nastavi put?
- Oh, najradije ne bih nastavio put. Najvie bih
voleo, splavaru, da mi da neku staru pregau i da me
zadri 1 'aj sebe kao pomonika, bolje rei kao uenika, jer
prvo moram nauiti da baratam oko amca.
Splavar je dugo i ispitivaki zagledao stranca.
- Sad te poznadoh - ree naposletku. - Jednom si
spavao u mojoj kolibi, bilo je to davno, kanda je prolo vie
od dvadeset godina, tada sam te prevezao preko reke i
rastali smo se kao dobri prijatelji. Nisi li ti bio samana? Ne
mogu vie da ti se setim imena.
- Moje ime je Sidhartha, a bio sam samana kacla si
me poslednji put video.
- Dobro mi doao Sidhartha. Ja se zovem Vasudeva.
Bie i danas, kako se nadam, moj gost i spavae u mojoj
kolibi, ispriae mi odakle dolazi i zato ti je ova lepa
odea tako mrska?
Stigli su na sredinu reke i Vasudeva je zavesl-ao
snanije, hvatajui se ukotac sa vodenom strujom. Radio
je mirno snanim rukama, pogleda upr.erena u pramac.
Sidhartha je sedeo i posmatrao ga, setio se kako se nekad,
poslednjeg dana onog doba koje je proveo kao samana, u
njegovom srcu probudila Ijubav prema tom oveku. Sa
zahvalnou je prihvatio Vasudevin poziv. Kada su pristali
uz obalu pomogao je da se amac privee za koeve, a onda
ga splavar zamoli da u e u kolibu i ponudi ga hlebom i
vodom, te Sidhartha sa zadovoljstvom prionu da jede, sa
zadovoljstvom pojede i plodove manga kojima ga je Vasu-
deva posluio.
Zatim se spustie na neko deblo na obali, sunce je bilo
na zalasku, i Sidhartha ispria splavaru svoje poreklo i
ivot, onako kako ga je danas video pred oima, u onom
asu oaja. Njegova pria potraja do duboko u no.
Vasudeva ga je sluao sa velikom panjom. Sve je
poimao sluajui ga, njegovo poreklo i detinjstvo, silno
uenje, sva traganja, sve radosti i nevolje.
' Me u svim vrlinama splavara bila je jedna od najve-
ih: to je kao malo ko umeo da slua svog sagovornika.
Iako ne bi progovorio ni slovca, sagovornik bi osetio da
Vasudeva upija njegove rei mirno, otvoreno trudei se da
ne gubi nijednu, da nije nestrpljiv i da to kazivanje ne eli
ni da hvali niti da kudi, ve samo slua. Sidhartha je bio
svestan kakva je srea poverav ti se takvom sluaocu,
polagati sopstveni ivot, sopstvena traganja i patnje u
njegovo srce.
Pred kraj Sidharthine prie, kada je govorio o stablu
lQaj reke, i o svom dubokom padu, o svetom omu i kako je
nakon sna oseao toliku ljubav prema reci, splavar ga je
sluao s dvostrukom panjom, predano,, zatvorenih oiju.
A kada je Sidhartha zautao i nastupio dug tajac,
Vasudeva najzad ree:
- Sve je ba kao to sam i mislio. Reka je progovorila.
Ona ti je tako e prijatelj, i tebi se obraa. To je dobro,
veoma dobro. Ostani kod mene, Sidhartha, prijatelju moj.
Nekad sam imao enu, njen leaj je bio pokraj mog, ali ona
je umrla davno, odavno ivim sam. @ivi sad ti sa mnom,
mesta i hrane ima za nas obojicu.
- Hvala ti - ree Sidhartha - sa zahvalnou
primam tvoj poziv. A hvala ti i na tome, Vasudeva, to si
me tako pomno sluao! Retki su ljudi koji umeju da sluaju
rei drugoga, nikad nikoga nisam sreo koji bi to umeo kao
ti. I tome u se uiti od tebe.
- Z e to nauiti - ree Vasudeva - ali ne od
mene. Reka me je nauila da sluam, pa e i tebe. Reka zna
sve, od nje se svemu moe nauiti. Eto, i to si ve nauio
od vode da je dobro stremiti nanie, tonuti, traiti dubinu.
Bogati i otmeni Sidhartha e postati vesla, ueni brahman
Sidhartha e biti splavar: i to ti je reeno od reke. Nauie
i ono drugo od nje.
Sidhartha progovori posle dugog utanja.
- [ta je to drugo, Vasudeva?
Vasudeva se die.
- Kasno je - ree - hajd'mo na spavanje. Ono
"drugo" ti ne mogrz rei, prijatelju. Nauie to, a moda
ve i zna. Vidi, ja nisam uen, nisam vian da govorim,
niti da mislim. Umem samo da sluam i da budem poboan,
nita drugo nisam uio. Kada bih umeo da iskaem i da
pouavam, moda bih bio mudrac, a ovako sam samo
splavar i moj zadatak je da ljude prevozim preko ove reke.
Mnoge sam prevezao, hiljade, i svima njima ova reka nije
znaila nita drugo do li prepreku na njihovom putu.
Putovali su tragom novca i poslova, na svadbe i na
hddoaa, a reka im je bila smetnja i splavar je bio tu
samo da ih to bre prebaci preko zapreke. Ali, nekim
malobrojnizn me u hiljadama, etvorici ili petorici, reka
vie nije bila prepreka, oni su uli njen glas, oni su ga
sluali i reka im je postala sveta, kao i meni. Hajd'mo sad
na poinak, Sidhartha.
Sidhartha je ostao kod splavara i nauio da opsluuje
amac, a kad nije imao posla sa splavom, obrac @ivao je sa
Vasudevom pirinano polje, skupljao suvarke, brao plodove
sa stabala banana. Nauio je da delje vesla, da popravlja
amac, da plete korpe, radujui se svemu to bi nauio, a
dani i meseci prolazili su mu u letu. Ali, vie no to je to
Vasudeva mogao, pouavala ga je reka. Od nje je nepresta-
no uio. Pre svega je nauio od nje vetinu sluanja, da
oslukuje smirena srca, strpljive, otvorene due, bez strasti,
bez elje, bez suda i miljenja.
Prijatno je iveo kraj Vasudeve, izmenivi s njim tu i
tazno po koju re, malobrojne i dugo promiljane rei.
Vasudeva nije bio pobornik mnogrh rei. Sidharthi je retko
polazilo za rukom da ga natera da govori.
- Da li si - upita ga jednom - od reke nauio i
tajnu: da vreme ne postoji?
Vasudevino lice ozari vedri osmeh.
- Jesam, Sidhartha - ree. - Misli li time ovo: da
se reka nalazi svuda u isti mah, na izvoru i na uu, na
vodopadu i na skeli u brzaku, u moru, u planini, svuda i
istovremeno, i da za nju postoji samo sadanjica, bez senke
budunosti?
- To je ono to sam mislio - ree Sidhartha. - I
kada sam to nauio, bacio sam pogled na svoj ivot i on je
tako e bio reka, i deaka Sidharthu su od mukarca
Sidharthe razdvajale samo senke, a nita stvarno. Sidhart-
hina ranija ro enja nisu bila prolost, niti su njegova smrt i
povratak Brahmi budunost. Nita nije bilo, nita nee biti,
sve jeste, sve ima svoje bitisanje i sadanjost.
Sidhartha je govorio sa zanosom, ova svetla misao
proimala ga je dubokom radou. O, zar nisu sve patnje
bile vreme, zar nije sve tegobno i neprijateljsko u svetu
nastalo i bilo savladano im je savladano vreme, izn se iz
misli moglo izbrisati vreme? Govorio je s ushienjem.
Vasudeva ga je gledao smeei se i klimao glavom, utke je
odobravao i, preavi rukom preko Sidharthinih plea,
vratio se svom poslu.
Jednom, kada je reka u doba kia nabujala i silno
hujala, Sidhartha ree:
- Reka ima mnogo glasova, veoma mnogo glasova,
zar ne, prijatelju? Zar u nje nije glas kralja, i ratnika, i
bika, i none ptice, i porodilje, i onoga koji uzdie i jo
hiljade drugih glasova. Zar ne, prijatelju?
- Tako je - klimnu Vasudeva glavom - svi glasovi
bia se nalaze u njenom glasu.
- Zna li - produi Sidhartha - koju re izgovara
ako ti po< @e za rukom da istovremeno uje njenih deset
hiljada glasova?
Vasudevino lice je ozario blaeni osmeh, i primaknuvi
se Sidharthi, on mu apnu na uvo sveti om. I upravo je to
uo i Sidhartha.
Njegov osmeh je svakom prilikom bivao sve sliniji
osmehu starog splavara, gotovo je istovetno zraio, blistao
od sree, treperio u spletu hiljade bora, postajao isto tako
detinjast, isto tako staraki. Mnogi putnici su, ugledavi
dvojicu splavara, pomislili da su braa. ^esto su, veerom
zajedno sedeli na deblu kraj obale, utali i oslukivali um
vode koja za njih nije bila voda, ve glas ivota, glas
postojanja, glas venog nastojanja. I katkad se dogacialo da
su, slua ui reku, obojica mislili na istu stvar, na prekjue-
ranji razgovor, na nekog od svojih putnika iji su ih lik ili
sudbina zanimali, na smrt, na svoje detinjstvo, da u isti
mah izmenjaju poglede kada bi im reka saoptila neto
prijatno, pomislivi isto, obojica sreni zbog istog odgovora
na isto pitanje.
Iz splava i dvojice splavara izbijalo je, zrailo neto to
je plenilo mnoge putnike. Doga alo se da neko od putnika,
zagledavi se u lice jednog od splavara, pone da pria svoj
ivot, da pria o svojim jadima, da prizna zlodela, da trai
utehu i savet. Doga alo se da neko od njih zatrai dvozvolu
da provede vee kod njih i da oslukuje um reke. Doga alo
se i to da do u radoznalci, koji su uli da na tom splavu
ive dva mudraca, ili arobnjaka, ili sveca. Radoznalci su
postavljali mnoga pitanja, ali nisu dobijali odgovore, a nisu
naili ni na arobnjake, niti na mudrace, zatekli su samo
dva stara prijatna oveuljka koji su po svemu sudei, bili
mutavi i pomalo udni, a i tupavi. Radoznalci su se smejali
i silno ih je zabavljalo koliko je benast i lakoveran narod
kad iri prazne glasine.
Godine su prolazile a da ih nijedan od njih nije brojao.
Jednom su naili monasi, sledbenici Gotame, Bude, koji su
ih zamolili da ih prebace preko reke, i splavari su od njih
saznali da ure da se vrate svom velikom uitelju, jer se
pronela vest da je Uzvieni nasmrt bolestan i da e uskoro
umreti svojom poslednjom ljudskom smru i ui u veno
izbavljenje. Ne potraja dugo i nai e nova eta monaha, pa
za njom jo jedna, i kalu eri, kao i ostali putnici i
namernici, ne priahu ni o emu drugom do li o Gotami i
njegovoj skoroj smrti. I kao to se u ratnikom pohodu ili
za vreme krunisanja nekog kralja ljudi sjate sa svih strana i
okupljaju u rojevima kao mravi, tako su, privueni kao
nekom arolijom pohrlili tamo gde je veliki Buda oekivao
smrt, tamo gde e se zbiti udesni in kada u veni sjaj
ulazi Svetli, Savreni jednog razdoblja sveta.
Sidhartha se u to vreme esto seao mudraca samrtni-
ka, velikog uitelja, koji'je svojim glasom opominjao narode
i razbudio stotine hiljada, iji je glas:i sam jednom sluao,
iji je sveti lik jednom i sam posmatrao sa najdubljim
potovanjem. Seao ga se sa prijateljskim oseanjima, pred
oima mu iskrsnu njegov put ka savrenstvu i s osmehom
oive u sebi rei koje je nekad, kao mlad ovek, uputio
Uzvienom. Uinilo mu se, priseajui ih se pun vedrine, da
su to bile ponosne i zrele rei. Odavno je bio svestan da ga
nita ne razdvaja od Gotame, ije uenje ipak nije mogao
da primi. Onaj ko istinski trai, ko istinski eli da na e put,
ne moe primati nikakvo uenje. Ali, onaj ko ga je naao,
taj je mogao da odobrava svako uenje, svaki cilj, toga vie
nita ne odvaja od hiljade drugih koji su iveli u duhu
venog, u duhu boanskog.
Jednoga od tih dana, kada su toliki poklonici odlazili
Budi, krenula je i Kamala, nekad najlepa meCu kurtizana-
ma, Odavno se ona povukla iz svog ranijeg ivota, i
poklonivi svoj vrt monasima Gotame, nala je utoite u
uenju, pripadala je krugu prijateljica i dobroiniteljki
poklonika. U pratnji deaka Sidharthe, svoga sina, uvi
vest o bliskoj smrti Gotame, krenula je na put peice,
odevena u jednostavnu haljinu. Ila je sa svojim sinom du
obale reke; ali deak se brzo umorio, traio je da se vrati
kui. l aio je da se odmore, traio da jede, bio je jogtznast
i plaljiv. Kamala je ee morala da otpoine zbog njega,
on je navikao da isteruje svoju volju, ona je morala da ga
hrani, da ga tei, da ga kori. On nije shvatio zbog ega je
njegova majka morala da krene na ovo tegobno i tuno
poklonjenje, u nepoznato mesto, nepoznatom oveku, koji
je bio svetac i leao na samrti. Neka umre, to se to deaka
ticalo?
Poklonici su bili nedaleko od Vasudevinog splava, kad
je mali Sidhartha ponovo naterao majku da se malo
odmore. Kamala se i sama umorila i, dok je deak grickao
bananu, ona se uurila na zemlji, zamurila za koji tren i
otpoinula. Ali, najednom bolno vrisnu, deak je pogleda
uplaeno i vide da je pobledela od uasa, a ispod njenog
skuta mugnu mala, crna zmija, koja je ujela Kamalu.
Oboje potrae putem da to pre stignu do ljudi i
doc @oe blizu splava, tu se Kamala srui na zemlju, ne
mogavi da ide dalje. Deak zakuka iz glasa, ljubei i grlei
majku, a ona mu se pridrui dozivajui u pomo sve dok
njihovi krici nisu doprli do uiju Vasudeve, koji je stajao
kraj amca. Brzo je priao, podigao enu i na rukama je
odneo do amca, deak je trao za njim i ubrzo sve troje
stigoe do kolibe, u kojoj je Sidhartha stajao kraj ognjita i
loio vatru. Diui pogled ugledao je prvo deaka i njegov
lik ga je na neki udan nain podseao i oivljavao u njemu
neto davno zaboravljeno. Zatim je ugledao Kamalu, koju
je ubrzo poznao, mada je onesveena leala na rukama
splavara, i bilo mu je jasno da je to njegov sopstveni sin,
iji je lik u njemu razbudio uspomene, pa mu srce zai a u
grudima.
Isprae ranu Kamali, koja je ve bila pocrnela i telo joj
se nadulo, pa joj ulie u usta lekoviti napitak. Svest joj se
povratila, leala je u kolibi na Sidharthinom leaju, a
Sidhartha - koji ju je nekad toliko voleo - nadneo se nad
nju. Njoj se uini da sanja, smeei se zagledala se u lice
svoga prijatelja i tek posle nekog vremena postade svesna
svog poloaja i, setivi se ujeda zmije, uplaeno poe da
doziva deaka.
- On je kraj tebe, budi bez brige - ree Sidhartha.
Kamala ga pogleda u oi. Progovorila je jezikom
oteanim od otrova.
- Ostareo si, dragt - ree - osedeo. Ali, jo uvek si
nalik na mladog samanu koji je jednom, bez odee i
pranjavih nogu, doao u moj vrt. Mnogo si mu sliniji nego
onda kada si napustio Kamasvamija i mene. Po oima si
mu slian, Sidhartha. Oh, i ja sam ostarela, stara sam-
zar si me ipak poznao?
Sidhartha se nasmei: - Odmah sam te poznao,
Kamala, mila moja.
Kamala pokaza na deaka i ree: - Jesi li i njega
poznao? On je tvoj sin.
Njen pogled se zamuti i ona sklopi oi. Deak je plakao
i Sidhartha ga posadi na svoje koleno, pusti ga da se
isplae, milujui ga po kosi i, zagledavi se u detinji lik,
pade mu na pamet brahmanska molitva koju je nauio
nekada davno, kada je i sam bio mali deak. Lagano,
pevajuim glasom poeo je da izgovara rei molitve, one su
potekle iz prolosti i detinjstva. Jednolino pevuenje
smirilo je deaka, i on je, zajecavi jo koji put, najzad
zaspao. Sidhartha ga poloi na Vasudevin leaj. Vasudeva
je stajao kraj ognjita i kuvao pirina. Sidhartha mu dobaci
pogled koji je ovaj, smeei se, uzvratio.
- Ona e umreti - ree Sidhartha tihim glasom.
Vasudeva klimnu glavom, odraz plamena sa ognjita razlio
se njegovim ljubaznizn licem.
Kamala se jo jednom osvestila. Od bola joj se iskrivilo
lice, Sidharthin pogled proita,patnju ucrtanu na njenim
usnama, na bledim obrazima. C:utke, paljivo i oekujui
udubio se u njenu patnju. Kamala to oseti i pogledom po-
trai njegov lik.
Zagledavi se u njega, ona ree:
- Sad vidim da se i tvoj pogled izmenio. Postao je
sasvim drugaiji. Po emu ipak poznajem da si Sidhartha?
Ti si to, a opet i nisi.
Sidhartha nije progovorio, ve je pogledom utke
uronio u njene oi.
- Jesi li postigao? - upita ona. - Jesi li naao
spokoJstvo?
On se nasmei i poloi svoju ruku na njenu.
- Vidim da jesi - ree ona - vidim. - Ja u tako e
nai mir.
- Nala si ga - proaputa Sidhartha.
Kamala se netremice zagledala u njegove oi. Pomislila
je kako je htela da se pokloni Gotami, da vidi lik
Savrenog, da udahne njegovo spokojstvo, a da je umesto
njega sad nala Sidharthu, da je to bilo dobro, isto tako
dobro kao i da je videla Uzvienog. Htela je da mu to kae,
ali se jezik vie nije pokoravao njenoj volji. Gledala je u
njega bez rei i on vide da se ivot gasi u njenim oima.
Kada joj se pogled ispunio poslednjim bolom i oko ugasilo,
kada je poslednji trzaj preleteo preko njenih udova, njegovi
prsti joj zaklopie oi.
Dugo je sedeo kraj nje i gledao u njeno zauvek usnulo
lice. Dugo je posmatrao njena usta, stara i umorna usta
usahlih usana, seajui se da je nekad, u prolee svog
ivota, ova usta upore< @ivao sa svee raspuklom smokvom.
Dugo je sedeo tako, itao iz crta njenog bledog lica, iz
umornih bora; ispunivi duu tim pogledom video je i svoje
lice u istom poloaju, isto tako belo, ugaslo, a istovremeno
je video svoje i njeno lice u mladim danizna, rumenih usana,
zaarena pogleda, i oseanje sadanjosti i istodobnosti,
oseanje venosti proimalo ga je do sri. U tom asu je
osetio duboko, dublje no ikad, nerazruivost svakog ivota,
venost svakog trenutka.
Poto se digao, Vasudeva ga poslui pirinem. Ali,
Sidhartha nije jeo. Oba starca pripremila su sebi leaj na
slami u staji, gde se nalazila njihova koza, te Vasudeva lee
da spava. Sidhartha izir @e i presede no ispred kolibe,
oslukujui um reke, zapljuskivan prolou, u isti mah
dodirivan i okruen svim razdobljima svog ivota. Povre-
meno se dizao, prilazio vratima kolibe i oslukivao da li
deak spava.
U rano jutro, pre no to se sunce pojavilo na nebu,
Vasudeva izi e iz staje i pri e svom prijatelju.
- Spavao si? - ree mu.
- Nisam, Vasudeva. Sedeo sam ovde i sluao um
reke. Vna mi je rekla mnogo, duboko me je ispunila
blagotvornim mislima, mislima o jedinstvu.
- Snala te je alost, Sidhartha, ali vidim da tuga
nije prodrla u tvoje srce.
- Nije, dragi, kako bih mogao da budem tuan? Ja,
koji sam bio bogat i srean, sad sam jo bogatiji i sreniji.
Podaren mi je sin.
- Ncka je tvoj sin i meni dobro doao. Ali sad,
Sidhartha, prionimo na posao, treba mnogo raditi. Kamala
je umrla na onom istom leaju na kome je nekad izdahnula
moja ena. Napraviemo lomau na onom istom breuljku
na kome sam nekad podigao lomau svojoj eni.
Dok je deak jo spavao, njih dvojica su podigli
lomau.
SIN
Deak je, zazirui i plaui, prisustvovao posmrtnom
obredu svoje majke, natmureno i unezvereno je sluao
Sidharthu koji ga je pozdravio kao sina i poeleo mu
dobrodolicu u Vasudevinoj kolibi. Danima je bledih
obraza sedeo na pokojniinom breuljku, odbijao jelo, krio
pogled, zatvarao svoje srce, branei se od svoje sudbine i
odupirui joj se.
Sidhartha ga je tedeo sa puno obzira i putao mu na
volju, potujui njegovu tugu. Sidhartha je shvatio da ga
sin ne poznaje, da ne moe da ga voli kao oca. Postupno je
uvideo i shvatio da je jedanaestogodinji deak razmaeni
mamin sin, odrastao u bogatstvu, naviknut na fina jela i
meku postelju, naviknut da zapoveda slugama. Sidhartha
je shvatio da se oaloeni i razmaeni deak ne moe
odjednom i dobrovoljno zadovoljiti ivotom u tu<iini i
siromatvu. Nije ga prisiljavao da radi ve je mnoge
poslove obavljao umesto sina, birao za njega uvek najbolje
zalogaje. Nadao se da e ga postepeno, ljubaznim strplje-
njem pridobiti.
Nazvao je sebe bogatim i srenim kada je deak dospeo
kod njega. Ali, kako je vreme prolazilo, a deak se i dalje
mrgodno tu io, pokazavi da je u srcu ohol i jogtznast, ne
elei da se prihvati bilo kakvog rada, ne ukazujui starizna
duno potovanje, pljakajui Vasudevine voke - Sid-
hartha je sve vie bio svestan da mu sin nije doneo sreu i
mir, ve nevolje i brige. Ali, voleo ga je i miliji su mu bili
nevolje i brige koje donosi ta ljubav od sree i mira bez
deaka.
Otkako je mladi Sidhartha doao u kolibu, stari su
podelili izmedu sebe sve poslove. Vasudeva je opet sam
obavljao dunost splavara, a Sidhartha je preuzeo radove u
kui i u polju, da bi bio uz sina.
Dugo vreme, duge mesece, je Sidhartha ekao da ga sin
razume, da prihvati njegovu ljubav i da je jednom moda i
uzvrati. Duge mesece je ekao Vasudeva, posmatrajui
oekivao je i utao. Jednoga dna, kada je deak Sidhartha
opet namuio svog oca prkosom i hirovima, razbivi mu
obe inije za pirina, Vasudeva pozva uvee svog prijatelja
na stranu.
- Izvini - ree mu - govorim ti iz prijateljska srca.
Vidim da mui sebe i vidim da si ojaCen. Zabrinjava te sin,
dragr moj, a i meni zadaje brige. To je poletarac navikao na
drugt ivot, na drugaije gnezdo. On nije kao ti beao od
bogatstva i iz grada, pun ga enja i prezasien, on je protiv
svoje volje morao da napusti sve to. Upitao sam reku, o
prijatelju, pitao sam je mnogo puta. Ali, reka se smeje, ona
me ismeva, i mene i tebe, trese se od smeha to smo tako
budalasti. Voda tei vodi, mladost tei mladosti, tvoj sin se
ne nalazi na mestu na kome moe da stasa. Upitaj reku,
posluaj je i ti!
Sidhartha se snudeno zagledao u prijateljsko lice, u
ijim borama je carevala postojana vedrina.
- Zar se mogu rastati od njega? - upita prigueno,
posti eno. - Ostavi mi veremena, dragi moj! Vidi, ja se
borim za njega, borim se da pridobijem n egovo srce, da ga
plenim ljubavlju i ljubaznim strpljenjem. Hteo bih da reka
jednom govori i njemu, on je tako e pozvan.
Vasudevin osmeh je procvetao jo veom toplinom.
- Oh da, i on je pozvan, i on ima veni ivot. Ali,
znamo li, ti i ja, zato je pozvan, za kakav put, za kakva
dela, za kakve patnje? Njegova patnja nee biti mala, jer mu
je srce gordo i nemilostivo, takvi moraju da propate mnogo,
predstoje im mnoge zablude, inie mnoge nepravde,
opteretie se mnogim grehovima. Z ga neprisiljava? Ne
tue ga? Ne kan ava ga?
- Ne. Vasudevo, ja sve to ne inim.
- Znao sam. Ti ga ne prisiljava, ne tue ga, ne
nareduje mu, jer zna da je blagost jaa od strogosti, da je
voda jaa od stene, ljubav jaa od sile. Vrlo dobro, da te
pohvalim. Ali, nije li zabluda to smatra da ne treba da ga
prisiljava, to ga ne kanjava? Ne sputava li ga okovima
svoje ljubavi? Zar ga ne posti uje svakodnevno, zar mu ne
oteava jo vie svojom blagou i strpljenjem? Ne primo-
rava li oholog i razmaenog deaka da ivi u kolibi sa
dvojicom staraca koji se hrane bananama, za koje je i
pirina poslastica, ije misli ne mogu da budu njegove, ije
e srce staro i stiano i ima drugaiji hod od njegovog? Nije
li sve to za njega prisila, nije li to kazna?
Sidhartha je, zaprepaen, oborio pogled zemlji. him
glasom e upitao:
- ta misli, ta treba da uradim?
Vasudeva ree:
- Povedi ga u grad, odvedi ga u kuu njegove majke,
bie tamo jo slugu, pa ga predaj njima. Ukoliko ih nema,
odvedi ga nekom uitelju, ne zbog nauka, nego da bude uz
druge deake i devojice, u svetu koji je njegov. Zar na to
nikad nisi pomislio?
- Ti vidi moje srce - progovori Sidhartha tuno.-
Pomiljao sam na to esto. Ali, uj, kako da pz dam tom
svetu deaka, kome ionako nedostaje blagost srca? Nee li
postati obesan i zabrazdati u sladostrae i obest, nee li
ponoviti sve zablude svog oca, potpuno se izgtzbiti u
sansari?
Osmeh ozari splavarevo lice, on neno dodirnu Sid-
harthinu miicu i ree:
- Upitaj o tome reku, prijatelju! Sluaj kako se
smeje! Misli li doista da si svoje ludosti poinio da bi sina
potedeo od istih? Moe li da sauva svog sina od
sansare? Kako? Uenjem, molitvama, opominjui ga? Mili
moj, zar si zaboravio pounu priu o sinu brahmana
Sidharthi, koju si mi jednom ispriao na ovom istom
mestu? Ko je sauvao samanu Sidharthu od sansare, od
greha, gramzivosti, ludosti? Jesu li pobonost njegovog
srca, opomene koje su proizile iz oevog uenja, ili
sopstvena saznanja, sopstvena traganja mogla da ga sau-
vaju? Koji otac, koji uitelj bi mogao da ga sauva od toga
da sam ivi svoj ivot, da sam sebe uprlja ivotom, da sam
ispije gorki napitak, da sam na e svoj put? Veruje li,
dragi, da bi neko mogao da bude pote en tog puta? Moda
tvoj sini, zato to ga voli, zato to bi hteo da ga potedi
patnje i bola i razoarenja? Ali, i kad bi i deset puta dao
svoj ivot za njega, opet ne bi mogao da ga oslobodi ni
najmanjeg delia njegove sudbine.
Vasudeva jo nikad nije izgovorio toliko rei. Sidhart-
ha mu je ljubazno zahvalio, pa se potiteno vratio u kolibu i
dugo nije mogao da zaspi. Vasudeva mu nije rekao nita to
ve i sam nije pomislio i znao. Ali, to saznanje nije mogao
da pretvori u delo, jaa od saznanja je bila njegova ljubav
prema deaku, jai su bili njegova nenost i strah da e ga
izgubiti. Da li je ikad postojalo neto to'bi toliko plenilo
njegovo srce, tako slepo, bolno, tako bezuspeno, a ipak
tako sreno?
Sidhartha nije mogao da poslua savet svoga prijatelja,
nije mogao da se lii sina. Dozvoljavao je da mu deak
nare< @uje, da ga nipodatava. ]utao je i ekao, vodio
svakodnevnu borbu Ijubaznosti, neujnu borbu strpljenja.
Vasudeva je tako e utao i ekao, prijateljski pronicljivo
trpeljivo. Obojica su majstorski ovladali strpljenjem.
Jednom, kada ga je deakov lik ivo podsetio na
Kamalu, Sidhartha se namah seti rei koje mu je Kamala
nekada davno, u danima mladosti, uputila:, Ti ne ume da
voli , rekla mu je tada i on se s tim saglasio, uporedivi
sebe sa zvezdom, a ljude detinjeg uma sa liem koje opada,
pa ipak je u njenim reima osetio i prekor. Odista, on se
nikad nije do kraja gubio u ljubavi, nikad se nije mogao
potpuno predati drugom biu, a zaboraviti sebe, niti initi
ludosti zbog Ijubavi prema drugom, on to nikada nije umeo,
a u tome je i bila - kako mu se tada inilo - ta velika
razlika koja ga je odvajala od ljudi detinjeg uma. Ali, sad,
otkako mu je sin doao, Sidhartha se sav pretvorio u
oveka detinjeg uma, koji pati zbog drugog bia, koji voli
drugoga, izgubljen u toj ljubavi, preobraen zbog te
ljubavi u budalu. Sada je i on, kasno, jednom u ivotu
osetio tu najjau i najneobiniju strast, patio zbog nje,
ojaden, a ipak proet blaenstvom, preporo en, neim
obogaen.
Jasno je osetio da je ova slepa ljubav prema sinu strast,
neto veoma ljudsko, da je to sansara, mutni izgovor,
potamnela voda. Ali, istovremeno je osetio da ona nije
bezvredna, da je nuna, da izvire iz njegovog sopstvenog
bia. l ebalo e okajati i tu slast, iskusiti i te patnje,
poiruti i te ludosti.
Sin je za to vreme pustio da se otac zavarava, da
pokuava da ga pridobije, pustio ga da se svakodnevno
poniava i povinuje njegovim hirovima. U tom ocu nje bilo
niega to bi ga oaralo, niega to bi mu ulilo strahopo-
tovanje. Ovaj otac je bio dobriina, ovek prostoduan i
blag, moda i veoma poboan, moda svetac - ali sve to
nisu bile osobine kojima bi deaka mogao pridobiti za sebe.
Dosadan mu je bio taj otac, koji ga je zarobio u svojoj
bednoj kolibi, prosto dosadan, a to to je svaku nepristoj-
nost uzvratio osmehom, svaku porugu ljubaznou i svaku
pakost dobrotom, smatrao je najmrskijim lukavstvom tog
matorog potuljenka. Deaku bi bilo milije da mu je pretio,
da ga je zlostavljao.
Do e dan u koji je izbila ud mladog Sidharthe i on se
otvoreno okrenuo protiv oca. Ovaj mu je dao nalog,
zatraio da skuplja suvarke. Deak, me utim, nije iziao iz
kolibe, stajao je prkosno i besneo, lupao nogama o tle,
stiskao pesnice i u silnom izlivu jarosti tresnuo ocu u lice
svu svoju mrnju i prezir.
- Donesi sam te svoje suvarke - vikao je zapenuiv-
i - nisam ti ja sluga. Znam da me nee tui, ne usu uje
se; znam da hoe neprekidno da me kanjava i poniava
svojom pobonou i popustljivou. Hoe da i ja budem
kao ti, isto tako poboan, blag i mudar! Ali, uj me, da bih
ti uinio naao radije u postati drumski razbojnik i ubica i
otii u pakao nego da postanem neko kao to si ti! Mrzim
te, nisi moj otac pa neka si i deset puta bio milosnik moje
majke!
U njemu prekipee srdba i jad, uskovitlae se stotine
pustih i opakih rei koje je sad uputio ocu. Deak zatim
istra iz kolibe i vrati se tek kasno uvee.
Sutradan ga vie nije bilo. Zajedo s njim nestala je i
mala korpa, ispletena od like u dve boje, u kojoj su splavari
drali bakrenjake i srebrnjake dobijene od putnika za
prevoz. Nestao je i amac, Sidhartha je video da lei na
suprotnoj obali. Deak je pobegao.
- Moram poi za njim - ree Sidhartha, koji je
drhtao od muke posle jueranjih pogrdnih rei deaka.-
Dete ne moe samo da pro< @e kroz umu. Nastradae.
Moramo da sagradimo splav, Vasudeva, da bismo preli
preko vode.
- Sagradiemo splav - ree Vasudeva -- da bismo
dovezli amac koji je deak uzeo. Ali, njega bi trebalo
pustiti, prijatelju, nije on vie dete, umee da se sna e. On
trai put koji e ga odvesti u grad, i u pravu je, ne zaboravi
to. On je uradio ono to si ti sam propustio. Brine o sebi i
ide svojim putem. Oh, Sidhartha, vidim da pati, ali tebe
mori bol kome bi se trebalo smejati, kome e se i sam
uskoro smejati.
Sidhartha nije odgovorio. Sekira mu se ve nala u
rukama i on poe da gradi splav od bambusa, Vasudeva mu
pomoe da povezuje stabla konopcima od upletene trave.
Zatim se prevezoe preko reke, struja ih je ponela daleko
niz vodu, i najzad izvukoe splav na suprotnu obalu.
- Zato si poneo sekiru? - upita Sidhartha.
Vasudeva ree: - moda je izgubljeno veslo naeg
amca.
Sidhartha je znao na ta misli njegov prijatelj. Pomi-
slio je da je deak moda bacio ili razbio veslo, da se osveti
i da ih sprei da ga gone. I odista u amcu nije bilo vesla.
Vasudeva pokaza rukom dno amca i pogleda u svog
prijatelja s osmehom, kao da je hteo da kae: Zar ne vidi
ta sin hoe da ti kae? Zar ne vidi da on ne eli da ide u
potragtz za njim?Ali, to nije iskazao reima. Prionuo je da
izdelje novo veslo. Sidhartha se, me< @utim, oprostio od
njega pre no to je poao da trai sina. Vasudeva ga nije
zadravao.
Sidhartha je ve dugo iao umom kada mu sinu misao
da je njegovo traganje uzaludno. Ili je deak ve daleko
odmakao i mo|a ve stigao u grad, pomislio je, ili e se, ako
je jo na putu, sakriti ispred njega. Razmiljajui dalje,
otkri da, u stvari, nije u brizi za sinom, da je u dubini due
ubec @en da deak nije nastradao i da mu u umi ne preti
nikakva opasnost. Uprkos tome iao je brzo i bez odmora,
ne vie da ga spase ve gonjen eljom da ga moda jo
jednom vidi. Tako je urio sve dok nije stigao nadomak
grada.
Stigavi do irokog puta blizu grada, zaustavio se na
ulazu prekrasnog luga koji je ranije pripadao Kamali, gde
ju je nekad prvi put ugledao u nosil ci. To nekadanje
vreme vaskrsnu u njegovoj dui, video je sebe kako stoji na
tom mestu mladi, bradati, nagi samana, kose pune
praine. Dugo je Sidhartha stajao tu i gledao kroz otvorenu
kapiju u vrt. Video je monahe u utim rizama kako
promiu ispod lepih stabala.
Dugo je stajao tu, zamiljen, video pred sobom slike i
oslukivao istoriju svog ivota. Stajao je tako i pogledom
pratio monahe, video umesto njih mladog Sidharthu, mladu
Kamalu u etnji ispod visokih stabala. Jasno je video sebe
kada ga je Kamala ugostila, kada je od nje primio prvi
poljubac, kako se gordo i pun prezira osvrnuo na svoj ivot
brahmana i pun udnje zapoeo svetovni ivot. Video je
Kamasvamija, video sluge, gozbe, kockare i muzikante
video je Kamalinu pticu pevaicu u kavezu, preivljavajui
sve to jo jednom, udiui sansaru postao je ponovo star i
umoran, ponovo je osetio gadenje, ponovo osetio elju da
sam sebe ugasi, ponovo je uivao u svetom omu.
Poto je dugo stajao na kapiji vrta, Sidhartha uvide da
je elja koja ga je nagnala da do e na ovo mesto bila
nerazumna, da svom sinu ne moe pomoi, da se ne moe
vezati za njega. Duboko u srcu je osetio Ijubav prema
begtzncu, kao ivu ranu, ali je istovremeno osetio da mu ta
rana nije zadata da po njoj rije, ve da ona treba da se
pretvori u cvet i da zrai blistavim sjajem.
alostilo ga je to u ovaj as rana jo nije procvala, jo
nije zraiIa. Umesto da se na<ie na cilju svojih elja, koje su
ga dovele ovamo tragom odbeglog sina, obreo se u pustoi.
Seo je tuan, oseao da u njegovom srcu neto umire, da je
prazan, da pred sobom vie nema nikakve radosti, nikakav
cilj. Sedeo je utonuvi u mi;li i ekao. Nauio je na reci
jedno: da eka, da bude strpljiv i da oslukuje. I zato je
sedeo i oslukivao, u praini na drumu, oslukivao kako mu
srce radi umorno i tuno, oekujui glas. Mnoge asove je
ostao tu uuren, oslukujui, vie nije video slike, tonuo
je u prazno, potpuno se opustio, a pred sobom nije video
nikakav put. I kada bi rana zabridela, neujno je izgovarao
om, osetio sebe u omu. Monasi u vrtu su ga videli i, kako je
mnoge asove ostao uuren i kako se na njegovoj sedoj
kosi taloila praina, priao mu je jedan od njih i stavio dve
banane ispred njega. Starac ga nije primetio.
Iz ove obamrlosti ga tre ruka koja mu dodirnu rame.
Ubrzo je poznao ovaj neni, stidljivi dodir i povratio se.
Digao se i pozdravio Vasudevu koji je poao za njim. I
bacivi pogled na Vasudevino srdano lice, na sitne i
osmehom ispunjene bore, vedre oi, i sam se nasmeio. U
tom ugleda banane kraj sebe, uze ih i prui jednu splavaru,
a drugu pojede sam. Zatim se utke vratio sa Vasudevom u
umu, krenuo kui, na splav. Nijedan od njih ne pomenu
ta se tog dana dogodilo, nijedan ne pomenu deaka,
njegovo bekstvo, nijedan ne progovori o zadatoj rani. U
kolibi se Sidhartha isprui na svoj leaj i kada mu nakon
izvesnog vremena Vasudeva pri e da ga ponudi oljom
kokosovog mleka, vide da je zaspao.
OM
Rana je bridela dugo. Sidhartha je morao da preveze
preko reke mnoge putnike koji su vodili sa sobom sina ili
ker, i nijednog od njih nije mogao da gleda a da mu ne
zavidi, da ne pomisli: Eto, tolike hiljade imaju tu najdrau
sreu - zato sam ja toga lien? I opaki ljudi, pa i lopovi i
razbojnici imaju decu, vole ih i njihova deca vole njih, samo
ja to nemam.Razmiljao je eto, tako prosto, tako nerazu-
mno, toliko je postao slian detinjim ljudima.
Sada je drugaije posmatrao ljude, manje mudro, sa
manje gordosti, ali zato sa vie topline, radoznalije, unosei
se vie u njihov ivot. Kada bi prevezao uobiajenu vrstu
putnika, proste ljude, trgovce, ratnike, enskadiju - vie
mu oni nisu bili tuCi kao nekad: imao je razumevanja za
njih, hvatao ih je i uestvovao u njihovom ivotu kojim nisu
rukovodile misli i saznanja, ve jedino nagoni, elje, oseao
se kao jedan od njih. Mada je doao gotovo do savrenstva,
hvatajui se ukotac sa poslednjom ranom, ipak mu se inilo
da su mu ovi ljudi braa, a njihove sujete, poude i smene
osobine prestale su da mu budu smene, postale su shvatlji-
ve, dostojne ljubavi, tavie, i potovanja. Slepa ljubav
majke prema svom detetu, glupi, slepi ponos oca, uobrae-
nog oca, na sina jedinca, zaslepljeno neobuzdano stremlje-
nje za adi arima i zadivljenim pogledima mukaraca kod
neke mlade, sujetne ene, svi ovi nagoni, sve ove detinjarije,
svi ovi priprosti, budalasti, ali neobino snani, toliko
ivotni i silno prodorni porivi i poude za Sidharthu vie
. bili detinjarija, video je da Ijudi radi njih ive, radi
stvaraju neizmerna uda, putuju, vode ratove, neiz-
no pate, neizmerno trpe, pa je zbog toga mogao samo
,h voli, video je ivot, ivotvornost, ono nerazruivo u svim
novim strastizna, u svim njihovim delima. Ljudi su bili
,stojni ljubavi i divljenja u svojoj slepoj odanosti, nazi i
lavosti. Nita im nije nedostajalo, posveeni i mislioci su
ili samo malko ispred njih, imali su samo jedno jedino
;iuno preimustvo: svest, svesnu misao o jedinstvu svega
ivog. U izvesnim asovima Sidhartha bi, tavie, posu-
mnjao, treba li to saznanje, tu misao oceniti tako visoko,
nije li moda i to samo detinjarija misaonih ljudi, misaono
detinjih ljudi. U svemu drugom su ljudi iz sveta bili ravni
mudracu, esto i daleko nadmoniji, kao to i ivotinje, u
svom upornom, nepokolebljivom izvravanju onoga to je
potrebno, u izvesnim trenucima na izgled imaju nadmo
nad ljudima.
U Sidharthi je lagano procvalo i sazrevalo saznanje,
svest o tome ta je zapravo mudrost, ta je cilj njegovog
dugog traganja. Misliti usred ivota, svakog trenutka,
misao o jedinstvu, oseati jedinstvo i udisati ga - nije bilo
nita drugo do li spremnost due, sposobnost i. skrivena
vetina. Lagano se to rascvalo u njemu, odraavalo na
Vasudevinom licu matorog deteta: sklad, saznanje o ve-
nom savrenstvu sveta, osmeh i jedinstvo.
Ali, rana je u njemu ipak bridela, sa enjom i
gorinom je Sidhartha mislio na svoga sina, negujui u
svom srcu ljubav i nenost, pustivi da ga bol nagriza i
inei sve ludosti Ijubavi. Ovaj plamen se nije gasio sam od
sebe.
I jednoga dana, kada ga je rana Ijuto pekla, Sidhartha
se preveze preko reke, i gonjen enjom iskrca se u nameri
da po<ie u -ad i potrai sina. Reka je tekla lagano i tiho,
bilo je suno godinje doba, ali njen glas je imao neobian
zvuk: ona se smejala! Razgovetno se uo smeh. Reka je
zvonko i nedvosmisleno ismevala starog splavara. Sidhartha
je zastao i nadneo se nad vodu da bolje uje, na povrini
vode koja je mirno proticala video je odraz svoga lica, a u
tom odrazu bilo je neeg to je u njemu budilo seanje,
neeg zaboravljenog, i kada se pribrao, otkrio je da je to
lice slino jednom drugom liku, koji je nekada poznavao i
voleo, a oseao i strahopotovanje prema njemu. Bilo je
slino liku njegovog oca, brahmana. Seao se kako je
nekada davno, kao mladi, pritnorao svog oca da ga pusti
da ode medu pokajnike, kako se oprostio od njega, zatim
otiao i nikada se vie nije vratio. Nije li i njegovog oca radi
njega morila ista patnja koja sad njega mui za sinom? Nije
li otac odavno umro, sam, ne videvi vie svoga sina? Nije li
i on sam morao da oekuje istu sudbinu? Nije li bila
lakrdija ovo ponavljanje, nije li bilo neeg udnog i glupog
u tom tranju unutar kobnog kruga?
Reka se smejala. Da, to je bilo tako, sve se uvek
vraalo, sve to se nije do kraja propatilo i razreilo,
nailazile su uvek iste patnje. Sidhartha se tada ponovo
ukrca u amac i odveze do kolibe, seajui se svog oca,
seajui se svog sina, ismevan od reke, u razdoru sa sobom,
sklon da oajava, a ne manje sklon da se i sam grohotom
smeje sebi i celom svetu. O, rana jo nije procvala, njegovo
srce se jo odupiralo sudbini, iz njegove patnje jo nisu
zraili vedrina i pobeda. Ali u njemu se budila nada i,
vrativi se u kolibu, osetio je neodoljivu lju da Vasudevi
otvori duu, da mu je prikae, da njemu - majstoru u
sluanju - iskae sve.
Vasudeva je sedeo u kolibi, pletui korpu. On vie nije
vozio amac, oi su mu oslabile, i ne samo oi ve i miii i
ruke. Nepromenjeni i rascvetani bili su samo blagost i
vedra dobroudnost na njegovom licu.
Sidhartha sede kraj starca i sa njegovih usana lagano
potekoe rei. Priao je sad o svemu o emu nikada nije
govorio, o svom odlasku u grad, o rani koja je bridela, o
svojoj zavisti pri pogledu na srene oeve, o tome da je
svestan koliko su takve elje nerazumne, o svojoj uzaludnoj
borbi protiv njih. O svemu je govorio, bio je u stanju da kae
sve, pa i najmunije, sve se moglo rei, sve pokazati, o
svemu priati. Otl io je svoju ranu, govorio i o svom
dananjem bekstvu, kako se prevezao preko vode - kao
detinjasti begunac - sa namerom da ode u grad, i kako se
reka smejala.
Dok e govorio, a govorio je dugo, dok ga je Vasudeva
sluao smirena lica, Sidhartha je to sluan e Vasudeviiio
oseao jae no ikad, oseao kako se njegovi jadi, njegove
strepnje i skrivene nade ulivaju u sagovornika i odatle opet
dolaze njemu u susret. Otkriti svoju ranu ovom sluaocu
bilo je isto kao kupati se u reci sve dok se rana ne rashladi i
sjedini sa rekom. Jo dok je govorio, otvarao duu i
ispovedao se, Sidhartha je sve vie oseao da ga u stvari ne
slua Vasudeva, jedno ljudsko bie, ve da ovaj paljivi
slualac upija u sebe njegovu ispovest kao drvo kiu, da je
njegov nepokretni sagovornik olienje reke, sam bog, sama
venost. I tada Sidhartha presta da misli na sebe i na svoju
ranu, obuze ga saznanje o izmenjenom biu Vasudeve, a to
je vie oseao i ulazio u to, utoliko je sve postajalo manje
neobino, utoliko mu je bivalo jasnije da je sve u redu i
sasvim prirodno, da je Vasudeva ve odavno, gotovo
oduvek, bio takav, da to samo on nije do kraja sagledao,
tavie, da se on sam skoro i ne razlikuje od njega. Oseao
je da on sada starog Vasudevu vidi kao to narod vidi
bogove i da to ne moe biti trajno; u srcu je poeo da se
oprata sa Vasudevom. Pri tom je jo uvek govorio.
Kada je doao do kraja, Vasudeva uperi topli pogled
malko oslabelih oiju u njega, bez rei, a iz njega su utke
zraili ljubav i vedrina, razumevanje i spomaja. Uhvativi
Sidharthu za ruku, on ga povede do n ihovog sedita na
obali, sede zajedno s njim i osmehnu se reci.
- uo si je kako se smeje - ree. - Ali, nisi uo sve.
Daj da oslunemo, pa e uti vie.
Oslunue. Blago se razlee vieglasna pesma reke.
Sidhartha uperi pogled u vodu, u njenom toku ukazae mu
se slike: pojavi se njegov otac, usamljen, u tuzi za sinom,
pojavi se i on sam, usamljen, i on vezan okovima enje
za dalekog sina; pojavi se njegov sin, usamljen i on, deak,
stremei pun poude plamenom putanjom svojih mladala-
kih elja, svaki od njih usmeren svome cilju, opsednut
svojim ciljem, svako od njih muen patnjom. Reka je pevala
glasom patnje; pevala puna enje i puna enje je proticala
ka svom cilju, njen glas je liio na tubalicu.
"^uje li?upita ga Vasudeva pogledom, bez rei.
Sidhartha potvrdi glavom.
- Sluaj paljivije! - proaputa Vasudeva.
Sidhartha se trudio da uje bolje. Oeva slika, njegova
sopstvena slika i slika sina slivale su se ujedno, pojavila se i
Kamalina slika i rasplinula, Govindina slika i druge slivale
su se i pretvarale u reku, sve su teile reci, ka cilju, pune
enje, udnje i patnje, a glas reke je tako e bio bremenit
enjom, pun gorueg bola i neutoljive elje. Reka je teila
svom cilju, Sidhartha vide kako hita reka, koja se sastojala
od njega i od njemu bliskih i od svih ljudi koje je ikada
video, svi talasi i vode lutali su, uz patnju, u susret cilju,
mnogim ciljevima, vodopadu, jezeru, brzaku i moru, svi
ciljevi su se dostizali, a iza svakog je sledio drugi, i voda je
postala para i uzdizala se ka nebu, postala je kia i padala s
neba, postala je izvor, potok, reka, i opet je stremila dalje,
opet je proticala. Ali, enjivi glas se izmenio. Jo uvek je
odzvanjao pun patnje i traenja, ali su mu se pridruili
drugi glasovi, zvuci radosti i alosti, dobri i zli glasovi,
smeha i tugovanja, stotine glasova, hiljade glasova.
Sidhartha je oslukivao. Sav se predao i udubio u
sluanje, prazan i bez ijednog drugog oseanja upijao je
zvuke u sebe, osetivi da je dokraja nauio da oslukuje.
esto je on ve sve to uo, brojne glasove u reci, ali danas
su oni bili sasvim novi. Sad vie nije mogao da razlikuje te
silne glasove, da odvoji smeh od plaa, detinje glasove od
mukih, svi su sad odjekivali zajedno, tubalica enje i
smeh posveenih, krik gneva. i ropac samrtnika, sve je to
bilo jedno, me usobno protkano i povezano, hiljadostruko
isprepletano. I sve zajedno, svi glasovi, svi ciljevi, sve
enje i patnje, sva zadovoljstva, sve dobro i zlo - sve to
skupa bio je svet. Sve to zajedno bio je tok zbivanja,
muzika ivota! I kad bi Sidhartha paljivo sluao reku,
njenu pesmu sa hiljadu glasova, kad ne bi sluao tugovanku
i smeh, kad svoju duu ne bi vezivao za neki od glasova i
ulazio u nj sa svojim j a, ve uo sve, celinu, uo jedinstvo-
onda se velika pesma sa hiljadama glasova sastojala od
jedne jedine rei, a ta je glasila om: savrenstvo.
"]:uje li?" ponovo ga upita Vasudeva pogledom.
Vasudevin osmeh je blistao, nad svim borama njego-
vog starakog lica lebdeo je sjaj, kao to je nad svim
glasovima reke lebdeo om. Zablista njegov osmeh gledajui
u prijatelja, a na Sidharthinom licu zablista isti osmeh.
Njegova rana je procvala, njegova patnja je zraila, njegovo
j a se ttlilo u jedinstvo.
U tom asu Sidhartha je prestao da se hvata ukotac sa
sudbinom, prestao da pati. Na njegovom licu se rascvetala
vedrina spoznaje kojoj se vie ne suprotstavlja nikakvo
htenje, koja prepoznaje savrenstvo i saglaava se s tokom
zbivanja, sa strujom ivota, puna samilosti, saradosti,
predana tokovima u pripadnosti jedinstvu.
Kada se Vasudeva digao sa sedita na obali i pogledao
Sidharthi u oi, kada je video da u njima zrai vedrina
spoznaje, ovla mu rukom dodirnu rame, na njemu svoj-
stveni, obazrivi i tanani nain, pa ree:
- Oekivao sam ovaj as, dragi. Sad kad je doao,
pusti me da idem. Dugo sam oekivao ovaj as, dugo sam
bio splavar Vasudeva. Sada je dosta. Zbogom ostaj, kolibo,
zbogom ostaj, reko, zbogom mi ostaj, Sidhartha.
Sidhartha se duboko pokloni onom koji se opratao.
- Znao sam - ree tihim glasom. - Poi e u umu,
zar ne?
- Da, odlazim u umu, odlazim u jedinstvo-
progovori Vasudeva ozareno.
Ozareno je otiao, a Sidhartha ga je ispratio pogledom.
Gledao je za njim sa dubokom radou i dubokom ozbilj-
nou, video njegove korake pune spokojstva, njegovu
glavu ovenanu sjajem, njegavu pojavu obasjanu svetlou.
GOVINDA
Jednom je Govinda s ostalim monasima proveo vreme
odmora u lugu koji je kurtizana Kamala poklonila sledbe-
nicima Gotame. ^uo je da se govori o nekom starom
splavaru, koji je dan hoda iveo na reci i koga su mnogi
smatrali mudracem. Kada je Govinda opet krenuo na
puteestvije, odabrao je put preko splava, eljan da vidi tog
splavara. Mada je ceo svoj ivot proiveo prema pravilima,
veoma potovan i od mla ih monaha zbog svojih godina i
skromnosti, u njegovom srcu se ipak nisu ugasili nemir i
traenje.
Stigao je do reke i zamolio starca da ga preveze, a
kada su se na suprotnoj obali iskrcali iz amca, obratio se
starcu ovim reima:
- ^ini mnogo dobra monasima i hodoasnicima,
prebacio si preko reke mnoge od nas. Nisi li i ti, splavaru,
jedan od onih koji tragaju za pravim putem?
Sidhartha odgovori s osmehom u starakim oima:
- Naziva li sebe ovekom koji trai, o preasni, a ve
si duboko zaao u godine i nosi ruho monaha Gotame?
- Jesam star - ree Govinda - ali nisam prestao da
traim. Nikada neu prestati da traim, izgleda da mi je to
su eno. Rekao bih da si i ti traio. Hoe li mi rei koju re,
potovani?
Sidhartha ree:
- [ta bih imao da ti kaem, preasni? Moda to, da
preteruje u svom traenju? Da od silnog traenja ne
stigne da nac @e?
.e
- Kako to? - upita Govinda.
- Kada neko trai - ree Sidhartha - lako se moe
dogoditi da mu oko vidi samo ono to trai, da nije u stanju
bilo ta da na e, da primi u sebe, jer misli samo na ono za
im traga, imajui svoj cilj opsednut je tim ciljem. Z -aiti
- znai imati cilj. Ti si, preasni, moda odista jedan od
onih koji trae, jer, teei za svojim ciljem, mnogo toga ne
vidi to ti je neposredno pred oima.
- Ne shvatam te jo sasvim - zamoli ga Govinda-
kako to misli?
Sidhartha ree:
- Jednom davno, pre mnogo godina, bio si ve na
ovoj reci, preasni, pa si na obali zatekao usnulog oveka,
seo si kraj njega i uvao njegov san. Ali, nisi prepoznao
usnulog, o Govinda.
Zapanjen i kao opinjen, monah se zagledao u oi
splavara:
- Jesi li ti, Sidhartha - upita bojaljivo. - Eto, ni
ovog puta te nisam poznao! Od srca te pozdravljam, Sidhar-
tha, svim srcem se radujem to te ponovo vidim! Mnogo si
se izmenio, prijatelju. Postao si, dakle, splavar?
Sidhartha se srdano nasmeja.
- Da, splavar sam, Govinda. Nlnogi ljudi se moraju
esto menjati, Govinda, moraju da nose razne vrste odee, a
ja sam jedan od njih, dragi. Dobro mi doao, Govinda,
provedi no u mojoj kolibi.
Govinda je prenoio u kolibi, spavao je na leaju koji
je nekad bio Vasudevin. Postavljao je mnogo pitanja
prijatelju iz mladosti, pa je Sidhartha morao da mu ispria
mnogo iz svog ivota.
Kada je sutradan ujutro dolo vreme da krene na put,
Govinda izgovori, ne bez ustezanja, ove rei:
- Pre no to bih nastavio ovo putovanje, Sidhartha,
dozvoli mi jo jedno pitanje. Ima li neko svoje uenje?
Ima li neku veru ili neko saznanje koje sledi, koje ti
pomae da ivi i da postupa onako kako je pravo.
Sidhartha ree:
Ti zna, dragi, da sam jo kao mladi, kada smo
iveli u umi kod isposnika, poeo da sumnjam u uenje i
uitelje i da im okreem le a. I ostao sam pri tome. Pa ipak
sam otad imao mnoge uitelje. Due vreme je moja
uiteljica bila jedna lepa kurtizana, jedan bogati trgovac
bio je moj uitelj i nekoliko kockara. Jednom mi je i neki
putujui sledbenik Bude bio uitelj; sedeo je kraj mene
kada sam zaspao u umi, na poklonikom putovanju. Od
njega sam tako8e uio i njemu sam zahvalan, veoma
zahvalan. Ali, najvie sam nauio ovde od ove reke i od
mog prethodnika, splavara Vasudeve. Bio je prost ovek,
taj Vasudeva, nije bio mislilac, ali znao je ta je neophodno,
ba kao i Gotama, on je bio savren, bio je svetac.
Govinda ree:
- Sidhartha, ti jo uvek pomalo voli da se podsme-
va, kako mi se ini. Verujem ti i znam da nisi sledio jednog
uitelja. Ali, zar nisi ipak i sam naiao, ako ne na uenje, a
ono na izvesne misli, odredena saznanja koja su tebi
svojstvena i pomau ti da ivi? Kada bi mi rekao neto o
tome, to bi priinilo radost mom srcu.
Sidhartha ree:
- Da, dolazile su mi misli i saznanja odvajkada.
Katkad sam, u toku jednog asa ili dana, osetio u sebi
znanje, kao to se u srcu oseti ivot. Bilo je sijaset misli, ali
bilo bi mi teko da ti ih saoptim. ^uj, Govinda, ovo je
jedna od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne moe
saoptiti. Mudrost, koju mudrac pokuava da saopti, zvui
uvek kao ludost.
- [ali se? - upita Govinda.
- Ne alim se. Kaem ti ta sam otkrio. Saznanje se
moe saoptiti, ali ne i mudrost. Ona se moe nai, u njoj se
moe iveti i biti ponesen njome, sa njom se mogu stvarati
uda, ali se ne moe iskazati i nauiti. To je ono to sam
ponekad nasluivao kao mladi, to me je nagnalo da
napustim uitelje. Otkrio sam jednu misao, Govinda, koju
e ti opet smatrati alom ili ludou, ali je to moja najbolja
misao. Ona glasi: suprotnost svake istine je tako e istina!
Naime, istina se moe iskazati i zaodenuti u rei samo ako
je jednostrana. A jednostrano je;sve to se moe mislima
misliti i iskazati reima, sve je to jednostrano, polovino,
lieno celine, zaokruenosti i jedinstva. Kada je uzvieni
Gotama u svom uenju govorio o svetu, on je morao da ga
deli na sansaru i nirvanu, na varku i istinu, na patnju i
izbavljenje. Ne moe se drugaije i nema drugog puta za
onog koji hoe da ui druge. Ali, sam svet, posto anje oko
nas i u nama samim nikad nije jednostrano. Nikad jedan
ovek ili jedno delo nisu potpuno sansara ili potpuno
nirvana, nikad jedan ovek nije sasvim svetac ili sasvim
grenik. Tako nam se ini, jer smo podloni varci da je
vreme neto stvarno, Govinda, ja sam to iskusio veoma
esto. I ako vreme odista nije stvarno, onda je i raspon koji
na izgled postoji izmec @u sveta i venosti, izme u patnje i
blaenstva, izme< @u zla i dobra, takode samo varka.
- Kako to? - upita Govinda usplahireno.
- Sasluaj me, dragi, sluaj paljivo? Grenik, kakav
sam ja i kakav si ti, jeste grenik, ali e jednom opet biti
Brahma, dostii e jednom nirvanu, postae Buda - ali
vidi: to "jednom ' je varka, samo je alegorija! Grenik se
nalazi na putu da bude Buda, on nije u toku svog razvoja,
mada mi u svom misaonom svetu stvari ne umemo drugai-
je da zamislimo. U greniku se, ve sad i danas, nalazi
budui Buda, njegova budunost je sva tu, u njemu, u tebi
- u svakom biu koje nastoji treba da potuje mogueg,
skrivenog Budu. Svet nije nesavren, niti se nalazi na
sporom putu ka savrenstvu, prijatelju Govinda, ne, on je u
svakom trenutku savren, svi gresi ve nose u sebi oprotaj,
sva mala deca ve nose u sebi starce, sva odojad smrt, svi
samrtnici veni ivot. Ne moe nijedan ovek da vidi koliko
je onaj drugr prevalio od svog puta, u razbojniku i kockaru
ivi Buda, u brahmanu ivi razbojnik. U dubokim medita-
cijama postoji mogunost da se poniti vreme, da se
istovremeno sagleda sav bivi, postojei i budui ivot, i tu
je sve dobro, sve savreno, sve je brahman. Zato mi se ono
to jeste ini dobrim, smrt mi se ini kao ivot, greh kao
svetatvo, mudrost kao ludost, sve mora da bude tako,
potrebni su samo moj pristanak, moja dragovoljnost, moja
saglasnost, za mene je tako dobro i nikada mi ne moe biti
na tetu. Na svom telu i u svojoj dui sam iskusio da mi je
greh bio preko potreban, bili su mi neophodni pohota,
tenja za zemaljskim dobrima, bila mi je nuna i sujeta, a
trebalo je da zapadnem u sramno oajanje da bih nauio da
se ne protivim, da nauim da volim svet i da ga ne
uporedujem sa nekakvim uobraenim svetom svojih elja,
sa savrenstvom kakvo sam ja zamislio, ve da ga pustim
onakvog kakav jeste, da ga volim i da mu rado pripadam.
- To su, o, Govinda, neke od misli koje su mi pale na um.
Sidhartha se sae i podie kamen sa zemlje, odmerava-
jui ga zatim u ruci.
- Ovo je kamen - ree poigravajui se njime - a
kroz izvesno vreme pretvorie se, moda, u zemlju, iz
zemlje e nastati biljka, ili ivotinja, ili ovek. Ranije bih
bio rekao: "Ovaj kamen je samo kamen, bezvredan je,
pripada svetu iluzija, meciutim, njemu tako e pridajem
vanost, jer e u krugu preobraaja postati ovek, ili duh."
Tako bih, kanda, rasu ivao ranije. Danas, naprotiv, mi-
slim: ovaj kamen je kamen, on je i ivotinja, on je i bog, on
je i Buda, ja ga ne potujem i volim zato to bi jednom
mogao postati ovo ili ono, ve zato to je sve odvajkada bilo
i jeste - i upravo zato to je ovo kamen, to mi se danas
pojavljuje kao kamen, ja ga volim i vidim vrednosti i
smisao u svakoj njegovoj ilici i upljini, u utom, u sivom,
u tvrdoi, u zvuku koji daje od sebe kad ga kucnem, u
suvoi ili vlazi njegove povrine. Ima kamena koji pri
dodiru podseaju na ulje, ili na sapun, drugi opet na lie,
ili pak pesak, a svaki je od njih neto posebno i na svoj
nain oboava om, svaki je brahman, ali istovremeno i
kamen, od ulja ili sapuna, i ba mi se to dopada, izgleda mi
udesno i dostojno oboavanja. Ne trai da ti kaem neto
vie o tome. Rei samo oteuju skriveni smisao, sve postaje
odmah malo drugaije kada se izgovori, malo krivotvoreno,
malo luckasto - a i to je dobro i veoma mi se dopada,
potpuno se slaem da ono to za jednog oveka predstavlja
blago i mudrost, drugom uvek zvui kao ludost.
Govinda ga je sluao bez rei.
- Zbog ega si m govorio ono o kamenu? - upita
nakon stanke oklevajui.
- U tome nije bilo nikakve namere. Ili moda sam
time hteo da kaem da, eto, volim kamen, i reku, i sve
stvari koje posmatramo i od kojih moemo da uimo. Mogu
da volim kamen, a tako e i drvo, ili komad njegove kore.
To su stvari, a stvari se mogu voleti. Rei se, me utim, ne
mogu voleti. Zato razna uenja nisu za mene, ona nemaju
vrstinu, ni mekou, nemaju boje, ni rubove, niti miris ili
ukus, ona sadre sazno rei. Moda je mnotvo rei to to te
spreava da nac @e mir. Jer su i izbavljenje i vrlina, a i
sansara i nirvana, samo puke rei, Govinda. Ne postoji
stvar koja je nirvana, postoji samo re nirvana.
Govinda ree:
- Nije nirvana samo re, prijatelju. To je misao.
Sidhartha produi:
- Neka to bude misao. Moram priznati, dragi, da ne
umem da pravim razliku izme u misli i rei. Iskreno
reeno, ne drim mnogo ni do misli. Vie drim do stvari.
Ovde, na primer, na ovom amcu za prevoz bio je ovek,
moj prethodnik i uitelj, pravi svetac, koji je dugi niz
godina jednostavno verovao u reku, ni u ta drugo. On je
uo glas kojim mu se reka obraala, od nje je uio, ona ga je
vaspitavala i prosveivala, za njega je reka bila bog, tokom
dugih godina on nije doao do saznanja da su svaki vetar,
svaki oblak, svaka ptica i svaka buba isto tako boanski,
da znaju koliko i uvaena reka i da se od njih isto toliko
moe nauiti. Ali, kada je taj svetac otiao u umu, on je
znao sve, znao je vie no ti i ja, bez uitelja, bez knjiga,
samo zato to je verovao u reku.
Govinda ree:
- Ali, da li je to to ti naziva "stvarima" neto
stvarno, neto sutastveno? Nije li to samo varka sveta
iluzije, slika i priina? lt oj kamen, tvoje drvo, tvoja reka
- jesu li oni stvarnost?
- Ne brinem se za to - ree Sidhartha. - Neka su te
stvari i priine, ali onda sam i ja priina i na taj nain su
one uvek jednake meni. To je ono zbog ega su mi drage i
r,fw
dostojne uvaavanja: one su sa mnom istovetne. Zbog toga
mogu da ih volim. I evo sad jedne pouke, kojoj e se
smejati: ini mi se, o, Govinda, da je ljubav od svega
najvaruja. Prozreti svet, protumaiti ga i prezreti, to je
stvar velikih mislilaca. Ali, meni je jedino stalo do toga da
volim svet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svet ni sebe
da na nj, na sebe i na sva bia mogu da gledam sa ljubavlju,
i sa divljenjem, i sa strahopotovanjem.
- To shvatam - odgovori Govinda. - Ali, to je
upravo ono to je Uzvieni spoznao kao varku. On nalae
blagonaklonost, obzir, samilost i trpeljivost, a ne ljubav, on
nam je zabranio da svoja srca vezujemo ljubavlju za neto
zemaljsko.
- Znam - ree Sidhartha; njegov osmeh je blistao
kao suvo zlato. - Znam, Govinda. I eto nas usred estara
misli, u raspri oko rei. Jer, zbilja, ne mogu porei da su
moje rei o ljubavi u suprotnosti, na izgled u suprotnosti sa
reima Gotame. Upravo zbog toga sam veoma podozriv
prema reima, znajui da je ta suprotnost varka. Znam da
se slaem sa Gotamom. Kako i On ne bi znao za ljubav? On,
koji je oveje bitisanje spoznao u svoj njegovoj prolazno-
sti, a koji je ipak toliko voleo ljude da je jedan dug9,
tegobni ivot utroio samo na to da im pomogne, da ih ui!
Kod njega, kod tvog velikog uitelja, stvar mi je milija od
rei, njegovo delanje i ivot su mi vaniji od njegovih
govora, pokret njegove ruke znaajniji od njegovih misli.
Njegovu veliinu ne gledam u njegovom govoru i mislima,
ve u njegovom delanju i ivotu.
Dva starca su dugo utala. Zatim progovori Govinda,
poklonivi se pri oprotaju:
- Zahvaljujem ti, Sidhartha, to si mi poneto rekao
o svojim mislima. Delimino su to neobine misli, nisu mi
sve u prvi mah postale razumljive. Kako bilo da bilo, ja ti
zahvaljujem i elim ti spokojne dane.
(Kriom je, medutim, pomislio u sebi: Sidhartha je
udan ovek, izgovara udne misli, njegovo uenje zvui
luckasto. Drugaije zvui uenje Preuzvienog, jasnije,
sutinskije, razumljivije, ono ne sadri nita neobino
luckasto ili smeno. Ali, Sidharthine ruke i noge, njegove
oi, elo, miice, njegov osmeh, njegov pozdrav i hod bitno
odudaraju od njegovih misli. Otkako je na uzvieni
Gotama uao u nirvanu nisam nikada vie nailazio na
oveka kod koga bih osetio: ovo je svetac! Jedino sam kod
njega, Sidharthe, to osetio. Neka je njegovo uenje i
neobino, neka njegove rei zvue luckasto, ali njegov
pogled i njegova ruka, njegova koa i kosa, sve na njemu
zrai istotom, zrai spokojstvom, vedrinom, blagou i
svetou kakve od smrti naeg uzvienog uitelja nisam
video ni kod jednog drugog Ijudskog bia.)
Razmiljajui tako, s oprenim oseanjima u srcu,
Govinda jo jednom pri e Sidharthi, privuen ljubavlju. On
se duboko pokloni prijatelju koji je sedeo spokojno.
- Sidhartha - ree - postali smo starci. Teko da
emo jedan drugoga ponovo videti u ovom liku. Vidim,
voljeni, da si naao mir. Priznajem da ga ja nisam naao.
Reci mi, uzvieni, samo jednu re, daj mi da ponesem sa
sobom neto opipljivo, neto to mogu da shvatim! Daj mi
neto za moj dalji put. ^esto je tegoban taj moj put,
Sidhartha, esto je mraan.
Sidhartha je utao i gledao ga uvek istim, tihim
osmehom. Govinda mu se uneo u lice ukoena pogleda, pun
zebnje, pun enje. U njegovom pogledu odraavala se
patnja i veno traenje, veno nenalaenje.
Sidhartha je to video i smeio se.
- Prigni se meni! - apnu Govindi na uvo. - Prigni
se! Tako, jo blie! Sasvim blizu! Poljubi me u elo,
Govinda!
Dok je Govinda, zau en, ali ipak privuen velikom
ljubavlju i slutnjom, posluao njegove rei i, prignuvi mu
se, dodirnuo usnama njegovo elo, zbilo se neto udesno.
Dok su mu misli jo bile zaokupljene Sidharthinim neobi-
nim reima, dok je uzaludno i opirui se teio da zamisli
nepostojanje vremena, da nirvanu i sansaru predoava u
sebi kao jedno, dok su se u njemu borili prezir prema
reima prijatelja sa ogromnom ljubavlju i strahopotova-
njem, evo ta se dogodilo:
Nije vie video lik svoga prijatelja Sidharthe - umesto
toga video je druge likove, dugi niz, itavu reku likova,
stotine i hiljade, koji su svi dolazili i nestajali, a ipak se
inilo da su svi istovremeno prisutni, u neprekidnoj meni i
preporodu, a ipak su svi oni bili Sidhartha. Video je lik
ribe, arana sa beskrajno bolno razjapljenim ustima umiru-
e ribe, ugaslih oiju - video je lice novorodenog deteta,
crveno i naborano, u plau iskrivljeno - video je lice
ubice, video kako zabada no u telo nekog oveka - u isti
tren je video ubicu vezanih ruku, na kolenima, kako mu
krvnik udarcem maa odseca glavu - video je naga tela
mukaraca i ena u pozama i borbama ljubavne pomame-
video je leeve gde lee oprueni, nemi, hladni, prazni-
video je ivotinjske glave, glave divljih veprova, krokodila,
slonova, bikova, ptica - video je bogove, video je Krinul
Agnija2 - sve ove pojave i likove video je povezane
hiljadama medusobnih veza, oni su pomagali jedni drugizna
u ljubavi, u mrnji, unitavajui se, ra ajui jedno drugo,
svako od njih je teilo smrti, uz strasno i bolno priznavanje
prolaznosti, a nijedno od njih nije umiralo, ve su se stalno
preobraavali ponovo rodeni, dobijajui uvek novi lik, a da
izme u jednog i drugog lika nije lealo vreme - i sve ove
pojave i likovi mirovali su, proticali, oplo<iavali se, plutali i
prelivali se jedno u drugo, i svi su bili prevueni veoma
tananim, besutastvenim pa ipak postojeim, kao tankizn
staklom, ili ledom, providnom koom, kao posuda ili forma
ili maska od vode, a ta maska se smeila, ta maska je bila
Sidharthino lice koje je on, Govinda, tog istog trenutka,
dodirivao usnama. I tako je Govinda video taj osmeh
maske, osmeh jedinstva iznad uskovitlanih oblija, osmeh
istodobnosti iznad hiljade ro<ienja i smrti, a taj osmeh
Sidharthin bio je isti, potpuno istovetni tihi, tanani,
nedokuivi, moda dobrohotni, a moda podsmeljivi, mu-
dri, hil adostru osmeh Gotame - Bude - kakav je i sam
stotine puta video pun strahopotovanja. Govinda je znao,
ovako se smee samo savreni.
Ne znajui vie da li postoji vreme, da li je ovo vi e
trajalo trenutak ili sto godina, ne znajui vie postoji
jedan Sidhartha, jedan Gotama, postoje li ja i ti, pogo e
boanskom strelom koja mu je u najunutarnjijoj biti zadal
slatku ranu, opinjene i razreene due, Govinda je jo n
vreme ostao nagnut nad Sidharthinim spokojnim licem
koje je upravo poljubio, na kome su se pojavila sva obli
sve to nastaje, sve to bivstvuje. To lice je bilo nepro
njeno, nakon to se ispod njegove povrine ponovo zatvori
bezdan hiljadostrukosti, Sidhartha se smeio spokojno,
smeio se smireno i blago, moda veoma dobrohotno, a
moda veoma podsmeljivo, isto kao to se smeio Uzvieni
Govinda se duboko poklonio, preko njegovog stara-
kog lica tekle su suze za koje on nije ni znao, dok mu je
srcu kao oganj gorelo oseanje duboke ljubavi, najskruen
jeg potovanja. Poklonio se duboko, sve do zemlje, pred
onim koji je sedeo nepomino, iji ga je osmeh podseao n
sve to je u ivotu ikada voleo, to mu je u ivotu ikada
dragoceno i sveto.
STEPSKI VUK

Ovo je knjiga zabeleaka oveka koga smo zvaliStepski Vuk, kako

se i on sam esto nazivao. Ostavimo
na stranu da li njegov rukopis iziskuje uvodni predgovor;
u svakom sluaju oseam potrebu da stranicama Stepskog Vuka dodam
poneki list na kome u pokuati da zabeleim svoje uspomene na njega. Neznam
mnogo o njemu, pogotovo su mi njegova prolost i poreklo ostali nepoznati. Ali
sam o njegovoj linosti zadrao snaan i,
uprkos svemu, simpatican utisak.
Stepski Vuk je bio ovek pedesetih godina, koji je jednog dana,
pre nekoliko godina, navratio do moje tetke
traeci nametenu sobu. Iznajmio je mansardu i malu
spavau sobu pored nje. Doao je posle nekoliko dana sa
dva kufera i velikim sandukom knjiga, i stanovao je kod
nas devet ili deset meseci. iveo je veoma mirno i povueno, i da
nae sobe za spavanje nisu bile do njegove, to
je dovodilo do estih, sluajnih susreta na stepenicama ili
u hodniku, verovatno se nikada ne bismo upoznali. Taj
ovek nije bio drutven, naprotiv, bio je najnedrutveniji
ovek koga sam ikada sreo; bio je odista, kako je katkada
sebe nazivao, stepski vuk, neko strano, divlje, a i plaljivo
bie, iz sveta sasvim razlicitog od moga. U kakvu se du
boku usamljenost uiveo na osnovu svojih sklonosti i
svoje sudbine i koliko je svesno spoznao tu usamljenost
kao svoju sudbinu, saznao sam, dodue, tek iz njegovih
zabeleaka, koje je ovde ostavio. Ali sam ga u toku krat
kih susreta i razgovora donekle upoznao i naao da se sli ka koju
sam o njemu stekao po njegovim zabelekama u osnovi poklapa sa
onom, bledom i nepotpunijom, koju sam dobio prilikom naeg linog upoznavanja.
sluajno sam bio prisutan kad je Stepski Vuk prvi put
stupio u nau kuui postao podstanar moje tetke. Doao
je za vreme ruka, tanjiri su stajali na stolu, a ja sam imao
jo pola asa slobodnog vremena do odlaska u kancelariju. Ostao mi
je u nezaboravnom seanju neobican i preivrecan utisak koji je ostavio na mene
prilikom prvog
susreta. Uao je na staklena vrata, zazvonivi prethodno,
tetka ga je u polumracnom tremu upitala ta eli. A on,
stepski Vuk, podigao je svoju iljatu glavu kratko podi
ane kose i nervoznim nosom stao da njui oko sebe, a za
tim je, pre nego to bi uopte odgovorio ili rekao svoje
ime, kazao: Oh, ovde divno mirie. Pri tom se smeio,
i moja dobra tetka se smeila, ali ja sam ove pozdravne
rei smatrao smenim i osecao neko neraspoloenje prema njemu.
E pa, ree on dolazim radi sobe koju izdajete.
Tek kad smo se sve troje peli uz stepenice prema potkrovlju mogao sam,
izblie, da posmatram tog oveka.
nije bio naroito visok, ali je u njegovom hodu i dranju
glave bilo neeg kao u visokih ljudi; imao je na sebi mo
deran, udoban zimski kaput i bio je u svemu pristojno, ali
ne i briljivo odeven, bio je glatko izbrijan i imao sasvim
kratko podianu kosu, tu i tamo prosedu. U poetku mi
se nimalo nije svideo njegov hod bilo je u njemu neeg
udnog i neodlucnog neskladnog s njegovim otrim,
energinim profilom kao i sa tonom i temperamentom
njegovog govora. Tek kasnije sam primetio i saznao da je bolestan i da ga
hodanje staje izvesnog napora. S nekim
udnim osmehom, koji mi je tada takoe bio neprijatan,
posmatrao je stepenice, zidove i prozor, kao i starinske
visoke ormare na stepenitu izgledalo je da mu se sve to
svidelo, a ipak kao da mu je istovremeno bilo i smeno,
Uopte, ovaj ovek je davao utisak kao da dolazi k nama
iz nekog stranog sveta, moda iz prekomorskih zemalja,
i kao da mu se kod nas, dodue, sve dopadalo, ali mu je
bilo i pomalo smeno. Bio je, ne mogu drukcije da kaem,
uctiv, cak i ljubazan, bez ikakvog prigovora smesta je iz
razio zadovoljstvo zbog kuce, sobe i saglasnost sa kirijom
i cenom za doruak, pa ipak je atmosfera oko njega bila
strana i, kako se meni inilo, zla i neprijateljska. Iznaj
mio je sobu, uz to i malu spavau sobu upoznao se sa na
inom loenja, donoenja vode, sa poslugom i kunim re
dom, sasluao je sve to paljivo i ljubazno, sloio se sa
svim, smesta je ponudio placanje jednog dela kirije unapred, pa ipak se inilo
kao da u stvari ne ucestvuje u svemu
tome, kao da u tom poslu samom sebi izgleda smean i
neozbiljan, kao da mu je neobicno i novo da uzima sobu
pod kiriju, da sa Ijudima govori Nemaki, dok je, u stvari,
u dui zauzet neim sasvim drugim. Takav je, otprilike,
bio moj utisak, koji nipoto ne bi bio povoljan da ga nisu
ispravile razne sitne pojedinosti. Pre svega, od samog po
etka dopalo mi se njegovo lice svidelo mi se i pored
onog izraza nastranosti, bilo je to moda neobicno, a i
tuno lice, ali ujedno i paljivo, veoma zamiljeno, radom oblikovano i
produhovljeno. Moje raspoloenje
prema njemu postalo je pomirljivije zahvaljujuci njego
voj uctivosti i ljubaznosti, iako ga je to, oigledno, stajalo
izvesnog napora; jer je u njemu bilo ni traga nadmenosti,
nego, naprotiv, neeg dirljivog, molecivog. Ali objanje
nje za ovo naao sam tek kasnije, to me je donekle pri
vuklo njemu.
Jo pre nego to se zavrio obilazak dveju prostorija i
ostali pregovori, isteklo mi je vreme podnevnog odmora
i morao sam da podem na posao. Pozdravio sam se i os
tavio ga sa tetkom. Kada sam se uvece vratio, ispricala mi
je da je stranac iznajmio sobu i da e se useliti ovih dana.
Zamolio je jedino da se njegov dolazak ne prijavljuje po
liciji, jer, kao boleljiv ovek, ne podnosi formalnosti. cekanje po policijskim
prostorijama i tako dalje. I sada se tano seam kako sam ustuknuo i upozorio
svoju tetku da ne prihvata ovaj uslov. Uinilo mi se da je ova strepnja
od policije isuvie u vezi s nepristupacnocu i nastrano
u koje je taj ovek nosio u sebi, i to mi je izgledalo sum
njivo. Rekao sam svojoj tetki da nipoto ne treba da po
pusti ionako malo cudnovatom zahtevu potpuno ne
poznatog oveka, jer bi to, pod izvesnim uslovima, moglo
imati veoma nemilih posledica za nju. Ali se tada ispos
tavilo da je tetka ve pristala da mu ispuni elju i da ju
je onaj stranac ve potpuno opcarao i ?osvojio; jer ona ni
kada nije primala podstanara sa kojim nije mogla da stupi u neki covecanski,
rodacki, ili, bolje reci, materinski
odnos, to su njeni raniji stanari uvek obilno iskoricavali. Prvih nedelja nije
se dogodilo nita sem to sam stavljao mnoge zamerke novom stanaru, dok ga je
moja tetka uvek usrdno uzimala u zatitu.
 Kako mi se to proputanje policijske prijave nije svidelo, hteo sam bar da
saznam ta tetka zna o strancu, o nje
govom poreklu i namerama. A ona je ve znala poneto,
iako je posle mog odlaska u podne ostao jo samo kratko
vreme. Rekao joj je da misli da se zadri nekoliko meseci
u naem gradu, da se koristi bibliotekama i da razgleda
stare spomenike grada. U stvari, tetki nije bilo zgodno to
joj uzima sobu samo za tako kratko vreme, ali on ju je vec
bio pridobio i pored svog pomalo neobicnog ponaanja.
Ukratko, sobe su bile izdate, a moji prigovori doli su
kasno.
Zato li je rekao da ovde divno mirie? upitao sam.
Tada moja tetka, koja katkada odlino naslucuje, ree;:
Sasvim tano znam zato. Ovde kod nas mirie na istou i red, na prijatan i
pristojan ivot, i to mu se dopalo.
Izgleda kao da se odvikao od toga i kao da mu je to ne dostajalo.
Dobro, pomislih ja, neka bude tako. Ali, rekoh
ako nije navikao na uredan i pristojan ivot, kako e to
izgledati? ta ce da radi ako je aljkav pa sve zaprlja i
ako nocu dolazi kui pijan?
To emo jo da vidimo ree ona smejuci se, i ja je vie nisam zapitkivao.
I odista su moja strahovanja bila neosnovana. Iako stanar nikako nije vodio
sreden i razuman ivot, nije nas uznemiravao niti otetio, te ga se jo i danas
rado seamo.
Ali u dubini due taj ovek nas je oboje, i tetku i mene,
ipak veoma mnogo uznemiravao i smetao nam, i, istinu
da kaem, ja jo u sebi nisam racistio s njim. Nocu kat
kada sanjam o njemu i oseam katko me samo postojanje
takvog bica uznemirava i smeta mi, iako sam ga gotovo
zavoleo.
Dva dana kasnije doneo je kocija stvari stranca, koji
se zvao Hari Haler. Veoma lep koni kufer ostavio je do
bar utisak na mene, a veliki pljosnati brodski kufer ukazivao je na ranija,
daleka putovanja, jer je bio oblepljen
poutelim tceduljama sa nazivima hotela i transportnih
drutava raznih zemalja, medu njima i prekomorskih.
Zatim se pojavio i on, i tada nastupi vreme u kome sam
se postepeno upoznao s ovim cudnim ovekom. Iz pocet
ka ja sam nicim nisam doprineo tome. Iako me je Haler
zainteresovao od prvog trenutka kad sam ga ugledao, pr
vih nedelja nisam ucinio nijedan korak da se susretnem
s njim ili zapocnem razgovor. Istina, uprkos tome, to
noram priznati, posmatrao, sam iz prikrajka tog oveka
odsamog poeta, katkada sam u njegovom odsustvu
ulazio u njegovu sobu i uopte sam ga, iz puke radoznalosti, pomalo uhodio.
O spoljanjosti Stepskog Vuka ve sam dao neke poda
tke. Od prvog videnja ostavljao je bezuslovno utisak ug
lednog, nesvakidanjeg i neobicno obdarenog oveka
njegovo lice je bilo puno duha, a izvanredno nena i po
kretljiva igra njegovih crta govorila je o zanimljivom,
veoma ivom, neverovatno istancanom i senzibilnom duevnom ivotu. U razgovoru
bi, iako ne uvek, prekoracio granice konvencionalnosti i iz one svoje
nastranosti govorio licnim, sopstvenim izrazima, i tada
bi mu se ljudi,kao to smo mi, bezuslovno morali podrediti. Razmiljao
je vie od svih ostalih i u pitanjima duha posedovao onu
skoro hladnu realnost, onu sigurnu promiljenost i zna
nje kojima raspolau samo odista umni ljudi, lieni sva
kog astoljublja, koji nikada ne ele da blistaju, da se na
mecu drugima i da ostaju u pravu.
Iz poslednjih dana njegovog boravka ovde seam se
jedne njegove izreke, koja cak i nije bila izreka, ve se sa
stojala samo od jednog pogleda. Neki cuveni istoricar, fi
lozof i kulturni kriticar, ovek evropskog glasa, objavio je
svoje predavanje u auli, a ja sam uspeo da nagovorim
Stepskog Vuka, koji isprva nije bio raspoloen za to da
odemo na predavanje. Otili smo zajedno i sedeli jedan
pored drugog u auditoriji. Kada se govornik popeo na ka
tedru i otpoceo svoj govor, razocarao je mnoge sluaoce,
koji su u njemu gledali neku vrstu proroka, svojim poma
lo utogljenim i sujetnim dranjem. Kada je odmah na
poetu govora uputio nekoliko laskavih reci sluaoci
ma, zahvaljujuci im na brojnoj poseti, dobacio mi je
Stepski Vuk brz pogled, pogled koji je izraavao kritiku
ovih reci i citave govornikove linosti; oh, nezaboravan
i straan pogled, o cijem se znacenju mogla napisati cita
va knjiga! Taj pogled nije kritikovao samo ovog govorni
ka, satiruci slavnog oveka svojom snanom, premda
blagom ironijom najmanje se radilo o tome. Taj pogled
je bio pre tuan nego ironican, bio je cak duboko i bez
nadeno tuan; njegova sutina bilo je tiho, u neku ruku,
ustaljeno oajanje, koje je donekle ve postalo navika i
forma. Svojom oajnickom jasnocom taj pogled nije
samo osvetlio linost sujetnog govornika, nije samo isme
jao i dao konacan sud o situaciji tog trenutka, ocekivanju
i raspoloenju publike, pomalo naduvenom naslovu ob
vljenog govora ne, pogled Stepskog Vuka prodro je
kroz itavo nae doba, itavo ustumarano poslovanje,
aktatvo, sujetu, citavu povrnu igru jedne uobraene plitke umnosti ah, na
alost, taj pogled je prodirao jo
dublje, nije se zaustavio samo na nedostacima i bezna
enosti naeg vremena, naeg duhovnog ivota i nae
kulture. Prodro je do u srce itavog covecanstva, izrekav
i u trenutku, recito, svu sumnju jednog mislioca, nekoga
o je moda stekao saznanje o dostojanstvu i smislu co
ecjeg ivota uopte. Taj pogled je govorio: Vidi kakvitromi majmuni! Vidi kakav
je ovek! I sva slava, sva
mudrost, sva postignuca duha, sva stremljenja ka uzvie
osti, velicini i tajnosti svega covecnoga raspadoe se i posta
oe majmunisanje!
Zaao sam u sve ovo prerano, u stvari protiv svoga plana i volje, te sam u
osnovi ve rekao ono najbitnije o Harriu, dok mi je prvobitno bila namera da
njegovu sliku otkrivam postepeno, onako kako je teklo moje upoznavanje s njim.
Kada sam ve ovako preduhitrio samoga sebe, nije po
trebno da i dalje govorim o Halerovoj zagonetnoj nastranosti i da dajem
pojedinacne izvetaje o tome kako
malopomalo naslutio i upoznao osnovu i znacaj te
nastranosti, te izvanredne i uasne usamljenosti. Bolje je
iko, jer bih eleo da, po mogucnosti , ja sam ostanem to
vie u pozadini. Ne elim da iznosim svoje ispovesti, ili da pricam novele, ili
da se bavim psihologijom, ve samo da, kao ocevidac, doprinesem stvaranju slike
tog neobicnog oveka, koji je za sobom ostavio ovaj rukopis Stepskog Vuka.
ve na prvi pogled, kada je uao na tetkina staklena
rata isturivi glavu kao ptica, hvaleci prijatan miris
kuce, pao mi je u oi neobican izgled tog oveka, i moje
prvo, naivno reagovanje bila je odvratnost. Osetio sam (da
moja tetka koja, za razliku od mene, uopte nije intelek
tualne prirode, osetila je priblino to isto) da je taj co
ek, na neki nacin, bolesnog duha, naravi ili karaktera i
branio sam se protiv toga instinktom zdravog. Ovaj moj
odbrambeni stav zamenila je tokom vremena naklonost, koja je pocivala na velikom
saaljenju prema ovom te
kom i neizlecivom paceniku, ciju sam usamljenost i
nutranje umiranje posmatrao. U tom periodu sve jas
ije mi je postajalo da ta bolest, ta patnja, nije posledica
nekih nedostataka njegove prirode, vec, naprotiv, velikog
bogatstva njegovih sposobnosti i snage, koje se u njemu
nisu uskladivale. Doao sam do saznanja da je Haler bio
genije patnje, da je, u smislu mnogih Nicijih izreka, iz
gradio u sebi genijalnu, neogranicenu, uasnu sposobnost
da pati. Istovremeno sam uocio da osnova njegovog pesimizma nije bila preziranje
sveta, ve samoprezir, jer ko
liko god se nepotedno i porazno mogao izraavati o institucijama ili
linostima, nikada nije iskljucivao sebe,
uvek je bio prvi protiv koga bi upravljao svoje strele,
uvek je u prvom redu sebe mrzeo i poricao...
Ovde moram da ubacim jedno psiholoko objanjenje.
Iako znam veoma malo o ivotu Stepskog Vuka, ipak
imam sve razloge za pretpostavku da je dobio vaspitanje
od nenih, ali strogih i veoma pobonih roditelja i ucitelja, vaspitanje koje
pociva na osnovi: slomiti voljuu.
Nisu uspeli da unite linost i slome volju kod ovog ucenika, za to je bio
isuvie jak i vrst, odvie ponosan i bo
gat duhom. Umesto unitenja njegove linosti uspeli su
da ga nauce da mrzi samog sebe. Protiv sebe samog pro
tiv tog nevinog i plemenitog bica, sada se itavog ivota
obarala sva genijalnost njegove fantazije, sva snaga njego
ve mislilacke moci. Jer u tome je, uprkos svemu, bio ube
eni hricanin i mucenik, i svu otrinu, svu kritiku, svu
pakost, svu mrnju za koju je bio sposoban upravljao je
pre svega i prvenstveno protiv sebe. to se ticalo ostalih,
okolnog sveta, uporno je, herojski i najozbiljnije pokua
vao da ih voli, da im udovolji, da im ne nanosi bol, jer su
mu ljubav prema blinjem utuvili u glavu isto kao i
mrnju prema samome sebi. I tako je ceo njegov ivot bio
primer da bez ljubavi prema samom sebi nije mogucna ni
ljubav prema blinjem, da mrnja prema samom sebi, u
krajnjoj liniji, dovodi do iste jezive usamljenosti i oajanja kao i preterani
egoizam.
Ali vreme je da potisnem svoje misli i da govorim o
stvarnosti. Prvo to sam saznao o gospodinu Haleru, za
hvaljujuci delimicno svome uhodenju a delimicno opas
kama svoje tetke, odnosilo se na nacin njegovog ivota.
Ubrzo se videlo da je to ovek koji se posvetio razmilja
nju i knjigama, ne baveci se nikakvim prakticnim pozi
vom. Uvek je vrlo dugo ostajao u krevetu, esto je ustajao
tek pred podne, pa bi u domacoj haljini prelazio onih ne
koliko koraka od svoje spavace do dnevne sobe. Ova
soba, velika i prijatna mansarda sa dva prozora, dobila je
ve posle nekoliko dana sasvim drugaciji izgled nego kad
su u njoj stanovali drugi stanari. U njoj je bilo sve vie
stvari i vremenom je postala pretrpana. Po zidovima je veao slike, crtee,
katkad i slike iz asopisa, koje je ces
to menjao. Tu su visili: jedan junjacki pejza, fotografije
iz nekog nemackog provincijskog gradica, oigledno, Ha
lerovog zavicaja, medu njima areni, blistavi akvareli, za
koje sam kasnije saznao da ih je sam naslikao. Zatim fo
tografija neke lepe, mlade ene ili devojke. Neko vreme
visio je na zidu sijamski Buda, njega je zamenila repro
dukcija Noci od Mikelan dela, zatim slika Mahatme Gandija Knjige ne samo da su
ispunjavale veliki ormar za
knjige ve ih je bilo svuda po stolovima, na lepom starin
skom pisacem stolu, na divanu, po stolicama i po podu:
knjige sa umetnutim zalogama od hartije, koje su se stalnno menjale. Broj knjiga
je sve vie rastao; ne samo to je
iz biblioteka donosio citave svenjeve ve je veoma esto
dobijao i pakete potom. ovek koji je stanovao u ovak
voj sobi mogao je da bude naucnik. Tome je odgovArao
i dim cigara koji je.sve obavijao, opuci i pepeljare, raz
bacane svuda. Medutim, veliki deo knjiga nije bio naucne
sadrine, vecina njih bila su dela pesnika svih vremena i
svih naroda. Neko vreme stajalo je na divanu, na kome
bi esto preleao po citave dane, svih est knjiga jednog
dela DAslovom Softjino putovanje od Memela do Sa
MOG kraja osamnaestoG veka. Jedno celokupno iz
danje Geteovih dela i jedno ana Pola izgledali su mnogo
upotrebljavani, isto tako i Novalis, ali i Lesing, Jakobi i,
Lihtenberg. U neke knjige Dostojevskog bile su umetnute
Mnoge ispisane hartijice. Na jednom od vecih stolova,
medu knjigama i spisima, esto je stajala kita cveca, tu se
nalazila i kutija sa bojama za slikanje akvarela, koja je,
Medutim, uvek bila sva pranjava, pored nje pepeljare i,
da spomenem i to, razne boce sa picima. Jedna slamom
opletena boca bila je skoro uvek puna crnog italijanskog
vina, koje je kupovao u nekoj maloj radnji u blizini; kat
kada se tu mogla videti i boca burgunca, kao i malage, vi
deo sam i kako se pozamana boca trenjevace za kratko
vreme skoro sasvim ispraznila, da bi zatim nestala u ed
nom od uglova sobe, gde je po njoj popala praina a os
tatak trenjevace nije popijen. Necu da pravdam to svoje
uhodenje i otvoreno priznajem da su u meni izazivali ose
anje odvratnosti i podozrenja svi ovi znaci jednog, do
due, duhovnim interesovanjima ispunjenog, ali ujedno i
procerdanog i raspusnog ivota. Ne samo da sam ovek
koji ivi gradanskim i urednim ivotom, ovek naviknut
na rad i tacan raspored svoga vremena, ve sam bio opci
njeni nepuac, i one boce u Halerovoj sobi svidele su mi
se jo manje od ostalog ivopisnog nereda.
U spavanju i radu, kao i u jelu i picu, stranac je iveo
veoma neredovno i cudljivo. Izvesnih dana uopte nije iz
lazio niti uzimao bilo ta osim svoje jutarnje kafe; katkad
je tetka, kao jedini ostatak nekog obroka, nalazila koru
od banane, ali se drugih dana hranio u restoranima, as
dobrim i elegantnim, as u malim krcmama predgrada.
Njegovo zdravlje, izgleda, nije bilo najbolje; sem kocenja
u nogama, zbog cega se esto vrlo teko peo uz stepenice,
kao da su ga mucile i druge smetnje, i jednom je uzgred
napomenuo da ve godinama nije imao dobro varenje
niti je spavao kako treba. Pripisivao sam to u prvom redu
picu. Kasnije, prateci ga katkada do jedne od njegovih
gostionica, gledao sam kako brzo i cudljivo ispija vino,
ali istinski pijanog ga nisam video ni ja niti iko drugi.
Nikad necu zaboraviti na prvi susret nasamo. Pozna
vali smo se samo toliko koliko se, eto, znaju stanari u jed
noj velikoj kui. Tada sam jedno vece, vracajuci se s po
sla, na svoje najvece iznenadenje, zatekao gospodina Halera kako sedi na
odmoritu stepenica izmedu prvog i
drugog sprata. Sedeo je na najviem stepeniku, i pomerio
se u stranu da me propusti. Upitao sam ga da se moda
ne oseca rdavo i ponudio mu da ga otpratim sve do man
sarde.
Haler me pogleda i ja primetih da sam ga trgnuo iz
neke vrste sna. Lagano se nasmeio, onim svojim lepim,
ojadenim osmehom od koga mi je tako esto bilo teko na
srcu, a zatim me pozva da stanem pored njega. Zahvalih
se i rekoh da nisam navikao da sedim na stepenicama
pred stanovima drugih ljudi.
Ah da, ree on i osmehnu se jace u pravu ste. Ali
pricekajte jo jedan trenutak, hocu da vam pokaem za
to sam morao da ostanem ovde sedeci.
Pri tom mi pokaza prema prvom spratu, u
kome je stanovala neka udovica. Na malom parketira
nom prostoru izmedu stepenica, prozora i staklenih vrata
stajao je uza zid visok ormar od mahagonija, na njemu
starinsko kalajno posude, a na podu, ispred ormara, na
dva mala, oniska stalka, stajale su u velikim saksijama
dve biljke, azalea i araukarija. Biljke su delovale veoma
ugodno, negovane su uvek vrlo briljivo, to je i na mene
ve ranije uinilo prijatan utisak.
Vidite, produi Haler ovaj mali trem sa arauka
rijom mirie tako divno esto ne mogu da prodem ne za
ustavivi se za asak. Kod vae gospode tetke takoe mi
rie prijatno i vladaju najveci red i istoa ali ovo mesto
sa araukarijom tako je blistavo cisto, tako besprekorno
ljupko, toliko je paljivo izbrisana praina, sve je tako izglacano i oprano, da
upravo zraci. Ovuda uvek moram da udiem punim grudima zar ne osecate i vi kako
mirie? Miris voska za pod i slab dah mirisa terpentina, zajedno
s mirisom mahagonija, opranim licem biljki i svim
ovim, sacinjavaju miris koji je kao neki superlativ gradanske istoe, urednosti
i tanosti, izvravanja dunosti
i postojanosti u malom. Ne znam ko ovde stanuje, ali iza
ovih staklenih vrata mora da je raj od istoe i od opajane gradantine, raj u
kome vladaju red i bojaljivodirljiva
odanost sitnim navikama i dunostima. Poto sam utao, on produi:
Nemojte, molim vas, misliti da govorim u ironiji! Da
leko bilo od mene, dragi gospodine, da se neto podsme
vam ovoj gradantini i redu. Dodue, ja sam ivim u jednom drugom svetu, ne u
ovom, i moda ne bih ni mogao
da izdrim, ma i jedan dan, u stanu sa ovakvim arauka
rijama. Ali, iako sam star i pomalo odrpan stepski vuk,
ipak sam i ja sin jedne majke, i moja je mati bila iz gra
anskog stalea, i ona je gajila cvee i starala se o sobama
i stepenitu, o nametaju i zavesama, trudeci se da u svoj
stan i u svoj ivot unese to je mogucno vie ljupkosti, cis
toce i reda. Na to me podseca slab dah mirisa terpentina,
na to araukarija, i katkada sedim tu i posmatram ovaj
tihi mali vrt reda, radujui se to toga jo ima.
Hteo je da se pridigne, ali kako mu je to bilo teko, nije
me odbio kada sam mu u tom malo pomogao. utao sam i dalje, ali sam, kao moja
tetka ranije, podlegao i sam ne
koj cari koja je katkad izbijala iz ovog neobicnog oveka.
Lagano se popesmo uz stepenice, a pred njegovim vrati
ma, dreci ve kljuceve u ruci, on mi jo jednom, veoma
i ljubazno, pogleda pravo u lice i ree: Dolazite li iz trgovine? Pa, u to se
uopte ne razumem, znate, ivim nekako po strani, na ivici. Ali mislim da i vas
interesuju knjige i slicne stvari, vaa tetka mi jednom ree da ste za
vrili gimnaziju i da ste dobro ucili grcki. E pa, jutros sam
naiao na jednu reenicu kod Novalisa, mogu li da vam
je pokaem? I vama e pruiti uivanje.
Poveo me je u svoju sobu, u kojoj se irio jak miris du
vana, izvukao iz neke gomile knjigu i stao da lista i prevrce po njoj:
I ovo je dobro, veoma dobro, ree cujte prvo ovu
reenicu: Trebalo bi nositi svaki bol nas podseca na na visoki divni! engleski
?
na precIce. Ali nije to izreka na koju sam mislio cekajte, evo je. Dakle: Vecina
ljudi nece da pliva pre nego to
nauci. Zar to nije ala.dopala mi se a
Ta rodeni su za tle, a ne za vodu. I razume se da
misle; stvoremi su da ive da misle! Da, onaj koji
misli podseca nas da mislimot
a ipak je zamenio tle vodom t.

Mada me je osvojio i zainteresovao, pa sam ostao malo

kod njega, i otada se cece dogadalo da zapocnemo raz
govor kada bismo se sreli na stepenicama ili na ulici. Pri
tom sam, u poetu, kao i pred araukarijom, imao ose
anje da mi se pomalo podsmeva. Ali nije bilo tako. On
me je, kao i araukariju, duboko potovao; bio je tako
svesno ube den u svoju usamljenost, svoje plivanje po
vodi, u cinjenicu da je icupan iz korena, da je odista, i
bez ikakvog podsmeha, katkada mogao da se oduevi pri
zorom neke svakidanje, gradanske delatnosti, na primer,
tanocu s kojom sam odlazio u kancelariju, ili izrekom u
neke sluavke ili tramvajskog konduktera. Isprva mi se to
inilo vrlo smeno i preterano, smatrao sam da je posredi
neka gospodska cud besposlicara, tako neka detinjasta
sentimentalnost. Ali sam malopomalo morao uvideti da
se on iz svog bezvazdunog prostora, iz svoje nastranosti
i ponaanja stepskog vuka, upravo divio i voleo na mali
gradanski svet, kao neto vrsto i sigurno, kao neto to
je od njega daleko i nedostino, kao dom i spokojstvo, do
kojih za njega nije bilo puta. Pred naom cistacicom, ne
kom estitom enom, svaki put je skidao eir s najvecim
potovanjem, a kada bi moja tetka kadkad, porazgova
rala s njim, ili ga upozorila na kakvu popravku njegovog
rublja ili dugme koje mu je visilo o koncu na kaputu, sasluao bi je s nekom
cudnom panjom i pridavanjem va
nosti, kao da se neiskazano i beznadeno trudi da kroz
kakvu sitnu pukotinu prodre u taj mali, tihi svet i da se
tu odomaci, makar samo za jedan as.
ve pri prvom razgovoru, kod araukacije, nazvao je sebe stepskim vukom, i to
mi je bilo cudnovato i malo mi
je smetalo. Kakvi su to izrazi! Ali sam naucio da ovaj naziv ne prihvatam samo
iz navike, ve sam tog oveka ubrzo u sebi, u svojim mislima, nazivao uvek samo
stepskim vukom, a i danas jo ne bih mogao da nadem pogodniji
izraz za takvu vrstu ljudi. Stepski vuk koji je zalutao ovamo knama, u gradove i
ivot u coporima nijedna slika
nije mogla ubedljivije prikazati njegovu bojaljivu usam
ljenost, njegovu divljinu, nemir, cenju za domom i njegovu bezavicajnost.
Jednom sam imao priliku da ga posmatram itavo jedno vece na nekom
simfonijskom koncertu, gde sam ga, na
svoje iznenadenje, opazio kako sedi blizu mene ne primecujuci me. Prvo je sviran
Hendl plemenita i lepa muzika, ali Stepski Vuk je sedeo uvukavi se sav u sebe,
bez
ikakvog dodira bilo s muzikom bilo sa svojom okolinom.
Sedeo je kao da ne pripada ovoj sredini usamljen, tud,
hladnog, ali zabrinutog lica, oborena pogleda. Tada dode
drugo delo, jedna mala simfonija Fridemana Baha i bio
sam veoma iznenaden videci kako se moj osobenjak, posle nekoliko taktova,
nasmeio i predao muzici. Sav je utonuo u sebe i, valjda deset minuta, izgledao
zanet srecom i izgubljen u lepim snovima, tako da sam vie panje
poklanjao njemu negoli muzici. Kada je simfonija bila
zavrena, on se prenuo, ispravio se na svom seditu i kao
da je eleo da pode, ali je zatim ipak ostao i sasluao i poslednji komad,
varijacije Regera, muziku koja se mnogima cinila odvie duga i zamorna. A
Stepski Vuk, koji je
u poetu tjo paljivo i dobronamerno sluao, opet se izgubio, zavukao je ruke u
depove i utonuo u sebe, ali
ovog puta ne srecno i sanjalacki, ve tuno, a najzad i ljutito; njegovo lice je
postalo odsutno, sivo i ugaeno, izgledao je star, bolestan i nezadovoljan.
Posle koncerta vidiosam ga ponovo na ulici i poao
sam za njim; uvukavi se u svoj kaput, koracao je bezvoljno i umorno u pravcu
nae cetvrti. Zastao je pred jednom
malom staromodnom krcmom, neodlucno pogledao na
sat, a zatim ipak uao. Pokoravajuci se nekoj svojoj trenutnoj cudi, poao sam
za njim. Sedeo je za malogradan
skim kafanskim stolom, krcmarica i kelnerica ga pozdravie kao poznatog gosta, a
ja mu se javih i sedoh pored
njega. Sedeli smo tu itavcas, i dok sam ja popio samo
dve cae mineralne vode, on je porucio prvo pola, a zatim
jo cetvrt litra crnog vina. Rekoh mu da sam bio na koncertu, ali on ne prihvati
razgovor o tome. Proitao je etiketu na mojoj boci s vodom i upitao me da li bih
eleo
vina. Kada je cuo da ga nikada ne pijem, napravio je bespomocno lice i rekao:
Da, tu ste u pravu. I ja sam godinama iveo trezveno, ali sada se ba nalazim
pod znakom Vodolije, a to je taman i vlaan znak.
A kada sam mu aljivo odgovorio na tu primedbu, nagovestivi koliko mi se cini
neverovatno da ba on veruje
u astrologiju, on mi se opet obrati onim uctivim tonom
koji me je esto vredao i ree: Sasvim tano, na alost,
ne mogu da verujem ni u tu nauku.
Oprostih se i podoh, a on je te noci doao kui vrlo kasno, ali je koracao kao
uvek i, po svom obicaju, nije odmah legao (to sam u susednoj sobi tano cuo),
ve je pored upaljenog osvetljenja proveo jo, otprilike, jedan as
u svojoj dnevnoj sobi. Jo jedno vece mi je ostalo u seanju. Bio sam sam kod
kuce, tetka je bila otila nekuda,
kad neko zazvoni na ulaznim vratima. Kada sam ih otvorio, stajala je tamo mlada,
veoma lijepa dama, koja me
upita za gospodina Halera, i tada je poznadoh: bila je to
ena sa fotografije u njegovoj sobi. Pokazao sam joj njegova vrata i povukao se,
a ona je neko vreme ostala gore,
ali sam ih ubrzo posle toga cuo kako zajedno silaze niz stepenice i odlaze ivo
i veoma raspoloeno, u nekom aljivom razgovoru. Bio sam veoma iznenaden to
pustinjak ima draganu, i to tako lepu i elegantnu, i sva moja
nagadanja o njemu i njegovom ivotu postala su opet nepouzdana. Ali nije proao
ni jedan sat a on se opet vrati
kui, s tekim i tunim koracima, mucno se penjuci
uz stepenice, a zatim se satima unjao goredole po svojoj
dnevnoj sobi, ba kao to vuk hoda po kavezu; cele noci,
skoro do zore, gorela je svetlost u njegovoj sobi.
Nita ne znam o njegovom odnosu sa tom enom i
hocu samo ovo da dodam: jo jednom ga videh zajedno
s njom u jednoj ulici grada. Ili su podruku i on je izgle
dao srecan, i opet sam se cudio koliko je ljupkosti, pa cak
i neeg mladalackog moglo ponekad biti na njegovom za
brinutom, usamljenickom licu, i shvatih tu enu, a i saoseanje to ga je moja
tetka imala prema tom oveku.
Ali i toga dana doao je uvece kui tuan i jadan. Sreo
sam ga na ulaznim vratima pod kaputom je, kao to se
vrlo esto dogadalo, nosio bocu italijanskog vina, uz koju
je sedeo do ponoci gore u svojoj pecini. Bilo mi ga je ao.
Koliko je bio , izgubljen nemocan ivot kotti je vodio
dosta price. Nepotrebni su dalji opisi i obavetenja
da bi se pokazalo da je Stepski Vuk vodio ivot samoubie. I porgd toga, ne
verujem da je sebi oduzeo ivot
onda kada je neocekivano i bez zbogom, ali poto je platio sva zaostala
dugovanja, jednoga dana napustio na
grad i nestao. Nikada vie nita nismo culi o njemu i danas jo cuvamo neka
pisma koja su stigla za njega. Za sobom nije ostavio nita sem svog rukopisa,
koji je napisao
prilikom boravka ovde i koji mi je posvetio sa nekoliko
redova, s napomenom da mogu da radim s njime ta
hocu.
Nisam imao mogucnosti da proverim istinitost doivljaja o kojima Haler prica.
Ne sumnjam da su oni vecim delom izmiljeni, ali to nije namerno izmiljanje,
ve pokuaj da se duboko proivljena unutranja zbivanja zaodenu ruhom vidljivih
dogadajja. Pomalo fantasticni dogadaji u Halerovom spisu poticu, verovatno, iz
posled njih dana njegovog boravka ovde, i uveren sam da su oni delimicno
zasnovani na stvarnim i objektivnim doivljajima. U ono vreme izmenili su se
ponaanje i izgled naeg
gosta; due se zadravao van kuce, katkad i po citave
noci, a njegove knjige su stajale nedirnute. Prilikom naih
retkih susreta inilo mi se da je upadljivo ivahnuo i pod
mladio se, katkada upravo postao zadovoljan. Dodue,
odmah posle toga dolo bi do nove, teke depresije, osta
jao bi danima u krevetu ne traeci da jede, i u to vreme
je dolo i do neobicno estoke, cak i surove svade s nje
govom ponovo iskrslom draganom, svade koja je uzbuni
la celu kuuzbog koje se Haler sutradan izvinio mojoj tetki.
% Ne, ubeden sam da nije sebi oduzeo ivot. On i dalje
" ivi i svojim umornim nogama ide goredole stepenicama
tudih kua, pilji negde ukocenim pogledom u oribane
parkete i briljivo negovane araukarije, danju sedi po
bibliotekama, a nocu po krcmama, ili lei na svom iznat
mljenom divanu sluajuci iza prozora ivot ljudi, svestan
da je iz njega iskljucen, ali se ne ubija, jer mu neki ostatak
vere kazuje da tu patnju, tu opaku patnju u svom srcu
mora da iskusi do kraja i da mora da umre ba od te pat
nje. esto mislim na njega. Taj ovek mi nije olakao i
vot, u njemu nije bilo sposobnosti da podupire i potpo
mae ono to je snano i radosno u meni, oh, naprotiv!
Ali ja nisam kto on, ne ivim njegovim nacinom ivota,
ve svojim, sitnim i malogradanskim, ali obezbedenim i
ispunjenim dunostima. I zato moemo da ga se seamo
spokojno i prijateljski i ja i moja tetka, koja bi mogla i
vie od mene da kae o njemu, ali to ostaje skriveno u nje
nom srcu, punom dobrote.

to se tice zabeleaka Halerovih, tih cudnih, delimicno

bolesnih, delimicno lepih i misaonih fantazija, moram da
kaem da bih te listove, da su mi sluajno doli do ruku
i da mi njihov autor nije bio poznat, svakako bacio sa sil
nim negodovanjem. Medutim, moje poznanstvo sa Hale
rom omogucilo mi je da ih donekle shvatim, pa cak i
odobrim. Dvoumio bih se da ih saoptim drugima kada
bih u njima video samo patoloke fantazije jednog cove
ka, nekakvog jadnog duevnog bolesnika. Ali ja u tim lis
tovima vidim vie, vidim jedan dokument dananjeg
doba, jer Halerova duevna bolest to mi je danas jasno
nije nastranost pojedinca, ve bolest samog vremena,
neuroza one generacije kojoj pripada Haler, bolest koja
ni u kom sluaju ne spopada samo slabe, malovredne in
dividue, ve ba one najsnanije, najumnije i najdarovi
tije.
Ove zabeleke bez obzira u kolikoj se meri zasnivaju
na istinski proivljenom = pokuaj su da se teka bolest
vremena savlada ne izbegavanjem i ulepavanjem, vec
prikazivanjem same bolesti. One doslovce znace put kroz
pakao, put as pun strepnje, as smeo, put kroz haos po
mracenog duevnog sveta, prevaljen sa voljom da se pro
de kroz pakao, da se oseti haos i da se zlo prepati do kra ja.
Jedna Halerova rec posluila mi je kao kljuc za razu
mevanje svega toga. Jednom mi j rekao, posle razgovora
o takozvanoj svireposti srednjeg veka: U stvari, to i. nije
svirepost. ovek srednjeg veka gnuao bi se jo vie cita
vog nacina naeg dananjeg ivota, kao svirepog, uasnog
i varvarskog! Svako doba, svaka kultura, svaki obicaj i
tradicija imaju svoj stil, svoje prefinjenosti i grubosti,
svoje lepote i svireposti, svako doba smatra izvesne pat
nje prirodnim i izvesna zla podnosi strpljivo. covecji ivot postaje pravi pakao
i istinska patnja tek onda kada
dve epohe, dve kulture i religije presecaju jedna drugu.
ovek antike koji bi morao da ivi u srednjem veku
davno bi se uguio, isto kao to bi se i neki divljak morao
uguiti usred nae civilizacije. Postoje vremena kada ci
tava jedna generacija dospeva izmedu dve epohe, izmedu
dva nacina ivota, tako da gubi svaku prirodnost, svaki
moral, svaku sigurnost i cednost. Razume se, ne oseca to
svako podjednako snano. Priroda kao Niceova morala
je da prepati sav jad dananjice za vie od jedne generacije
unapred ono to je on morao da ispata, u samoci i bez
razumevanja ostalih, sada moraju da pretrpe hiljade.
Tih reci sam se esto morao secati citajuci zabeleke.
Haler pripada onim Ijudima koji su upali izmedu dve
epohe, koji su izgubili svaku sigurnost i cednost, onima
ija je sudbina da s dvostrukom jacinom, i kao licnu pat
nju i pakao, doive svu problematicnost ljudskog ivota.
U tome se sastoji, kako mi se cini, smisao koju njegove
zabeleke mogu da imaju za nas, i zato sam odlucio da ih
objavim. Uostalom, ne elim da ih uzimam u zatitu niti
da ih osu ujem, neka to svaki citalac ucini po svojoj sa
vesti!

Samo za ludake
Proao je dan kao to, eto, dani prolaz; nekako
sam ga proveo, upravo tiho ubio svojim primitiv
nim i plaljivim nacinom ivotne umenosti. Radio
sam nekoliko asova, preturao po starim knjigama,
dva asa sam imao bolove, kao to ih imaju stariji
ljudi, uzeo praak i radovao se to sam ih zavarao,
leao u vrucoj vodi i uvlacio u sebe prijatnu toplotu,
u tri maha sam primio potu, pregledao sva izlina
pisma i tampane stvari, izvodio svoje vebe disa
nja, ali sam umne vebe izostavio da ne bih remetio
udobnost; proveo sam jedan as u etnji i primetio
na nebu divne are nenih, dragocenih cirusa. Bilo
je to veoma prijatno, isto kao i citanje starih knjiga,
kao i leanje u toploj vodi, ali sve ukupno nije
to ba bio ocaravajuci, blistav dan sree i radosti,
nego eto, jedan od onih dana kakvi bi za mene, vec
due vremena, trebalo da budu normalni i uobica
jeni. Umereno prijatni, nekako podnoljivi, osred
nji, mlaki dani jednog starijeg, nezadovoljnog gospodina, dani bez naroitih
bolova, bez naroitih
briga, bez stvarne tuge, bez oajanja; dani u kojima
se cak i pitanje: ni je li ve vreme da se pode za pri
merom Adalberta tifteral i da se prilikom brijanja
izazove nesrecan sluaj postavlja bez uzbudenja i
bez oseanja straha, ve realno i spokojno.
Ko je doiveo drukcije dane, one rdave, s napadi ma kostobolje ili opake
glavobolje, koje su se ugnezdile iza ocnih duplji i svaku delatnost oiju i
uiju,
kao nekom madijom, satanski preobratile iz radosti
u mucenje, ili one dane duhovnog umiranja, pakos
ne dane unutranje praznine i oajanja, u koje nam se, usred razorene zemlje,
iscedene od akcionarskih
drutava, covecanstvo i takozvana kultura, u svom
lanom i prostacki upljem, vaarskom sjaju, na
svakom koraku cereka kao neko sredstvo za povra
anje, koncentrisano i do vrhunca nepodnoljivosti
dovedeno u svom sopstvenom, bolesnom Ja ko je,
dakle, doiveo takve paklene dane, taj je zadovoljan
ovim normalnim, nepotpunim kao to je ovaj da
nanji; taj zahvalno sedi kraj tople peci i citajuci jutarnje novine sa
zahvalnocu konstatuje da danas
opet nije izbio nikakav rat, da nije uspostavljena ni
jedna nova diktatura, da u politici i ekonomiji nije
otkrivena nikakva krajnja podlost; taj blagodarno
podeava strune svoje zarciale lire za jedan prilino
radostan, skoro zadovoljan san zahvalnosti, ko
jim dosaduje svom tihom, blagom, sa malo broma
oamucenom, nesavrenom polubogu zadovoljstva,
i u mlakom i zgusnutom vazduhu ove zadovoljne
dosade, ove blagodarnosti dostojne bezbolnosti,
oboje, kako nepotpuni polubog koji alosno klima,
tako i prosedi poluovek koji prigueno peva psalm
lice jedan na drugog kao blizanci.
Lepo je to biti zadovoljan, ne osecati bol, lepi su
ovi snoljivi, pritvorni dani u koje se ne usuduju da
kriknu ni bol ni naslada, u koje sve samo apuce i
sve se na prstima unja. Ali sa mnom, na alost, nije
tako, ja teko podnosim oseanje zadovoljstva, ono
mi ubrzo postaje mrsko i odvratno, tako da, sav
oajan, moram da beim u druge temperature, po
mogucstvu pomocu naslade, a po potrebi i pomocu
bola. Ako sam neko vreme proveo bez naslade i
bola, udiuci mlaku, bljutavu smeu takozvanih do
brih dana, tada u svojoj detinjastoj dui oseam raz
metljiv i kukavan jad, tako da liru zahvalnosti ba
cam sanjivom bogu zadovoljstva u sanjivo lice, i
vie volim da u meni gori pravi satanski bol nego
ova povoljna sobna temperatura. Tada u meni gori
divlja udnja za snanim oseanjima, za doivljaji
ma, gori srdba prema ovom uftiljenom, plitkom,
normiranom i sterilizovanom ivotu i besomucni
prohtev da neto razbijem u paramparcad, kao na
primer neku veliku trgovacku kucu, ili katedralu, ili
samoga sebe; da pocinim neku smelu glupost, da
nekim potovanim idolima zderem vlasulje, da
neke buntovnicke dake snabdem prieljkivanom
voznom kartom za Hamburg, da zavedem neku de
vojcicu ili da nekolicini predstavnika gradanskog
poretka, u svetu, zavrnem iju. Jer od svega sam
ipak najvie mrzeo, najvie se gnuao i proklinjao to
stanje zadovoljstva, zdravlje, udobnost, taj negova
ni optimizam gradanina, to obilno i uspeno odga
jivanje osrednjeg, normalnog, prosecnog.
Ovako raspoloen zavrio sam, dakle, u prvi
sumrak, ovaj snoljivi, svakodnevni dan. Reio sam
bio da ga ne zavrim na nacin, za boleljivog cove
ka, normalan i povoljan, doputajuci da me privuce
krevet snabdeven grejalicom, bocom sa toplom vo
dom kao mamcem, pa sam nezadovoljan i oseca
juci laku odvratnost prema svojoj sitnoj dnevnoj de
latnosti mrzovoljno obuo cipele i navukao kaput,
i po mraku i magli poao u grad da bih u gostionici
Kod celinog lema popio ono to ljudi koji piju,
po nekoj staroj konvenciji, nazivaju caicom vina.
Silazio sam, dakle, niz stepenice sa svoje mansarde, tegobne stepenice tudine,
niz te skroz gradan
ske, izbrisane i ciste stepenice veoma estite kuce za tri porodice, pod cijim
se krovom nalazi moje pustinjacko obitavalite. Ne znam kako je to mogucno,
ali ja, beskucni i usamljeni stepski vuk koji mrzi
malogradanski svet, stanujem uvek u pravim gra
anskim kuama, to je neka stara sentimentalnost
kod mene. Ne stanujem ni u palatama ni u proleter
skim kuama, ve upravo u ovakvim, veoma esti
tim, veoma dosadnim i besprekorno odravanim
gnezdima malogratantine, u kojima pomalo miri
e na terpentin i sapun i u kojima se ovek trza ako
jace zalupi ulazna vrata ili ude sa prljavim cipela
ma. Nema sumnje da volim tu atmosferu jo od de
tinjstva i da me moja potajna cenja za nekom vr
stom doma beznadeno uvek vodi istim starim, glu
pim putevima. A verovatno volim i suprotnost iz
medu onog ivota, mog usamljenog, nemilostivog i
gonjenog, do krajnosti neurednog ivota i prave po
rodicne i gractanske sredine. Volim da na stepenica
ma udiem miris spokojstva, reda, istoe, pristoj
nosti i pitomosti, u kome, i pored moje mrnje pre
ma gradantini, za mene ima neeg dirljivog, ali vo
lim da zatim prekoracim prag svoje sobe, gde sve to
prestaje, gde metu gomilama knjiga lee opuci ci
gara i boce s vinom, gde je sve neuredno tu insko i
zaputeno, gde su i knjige, i rukopisi, i misli osenceni i
proeti jadom usamljenih, problematikom ljudskog
bitisanja, celijom za davanjem nekog novog smisla
ovecjem ivotu, koji je postao besmislen.
I tada sam proao pored araukarije. Naime, na
prvom spratu ove kuce stepenice vode pored malog
trema jednog stana koji je bez sumnje jo besprekor
niji, cistiji i icetkaniji od ostalih; jer ovaj mali trem
upravo blista od nevidene urednosti, pravi je mali
hram reda. Na parketu, na koji se ovek plai da sta
ne, stoje dve ltitnjaste klupice, a na svakoj od njih
nalazi se po jedna velika saksija: u jednoj raste aza
lea, u drugoj prilino stasita araukarija, zdravo i
pravo, najsavrenije, minijaturno drvo, jer i posled
nja iglica poslednje grane zraci sveom istoom.
Katkada, kada znam da me niko ne posmatra, sed
nem na stepenik iznad araukarije, upotrebljavajuci
ovo mesto kao hram, malo se odmorim, skrstim
ruke i predano gledam ispod sebe u taj mali vrt reda,
iji me dirljiv izgled i usamljena komika nekako po
tresaju do dna due. Iza ovog trema, tako reci u sve
toj senci araukarije, naslucujem stan pun blistavog
mahagonija i ivot proet pristojnocu i zdravljesm,
sa ranim ustajanjem, ispunjavanjem dunosti, ume
reno veselim porodicnim praznicima, nedeljnom
posetomtcrkvi i ranim odlascima na pocinak.
Praveci se ivahan, kaskao sam preko vlanih
plocnika ulica. Suzno i kao velom obavijene sjaktile
su se svetiljke kroz hladnovlani mutljag, upijajuci
teke odbleske sa mokrog tla. Setio sam se svojih za
boravljenih mladickih godina koliko sam voleo
ovakve mracne, mutne veceri u poznu jesen ili
zimu, kako sam, opijen, udno uvlacio u sebe ras
poloenje usamljenosti i melanholije kada sam do
ponoci, uvijen u svoj kaput, trcao po kii i vetru
kroz neprijateljsku prirodu punu opalog lica, ve i
tada usamljen, ali ispunjen dubokim uivanjem i
pesmama, koje sam kasnije zapisivao pri svetlosti
svece u svom sobicku sedeci na ivici kreveta! To je
prolo, taj pehar je ispijen i vie se nije punio. Da li
je trebalo aliti za tim? Nije. Ne treba aliti ni za
im to je prolo. aliti treba za Sada i Danas, za svim onim nebrojenim danima
koje sam izgubio,
koji su mi protekli ne donevi mi ni darove, ni uz
budenja. Ali, bogu hvala, bilo je izuzetaka, katkada,
retko, bilo je asova koji su donosili uzbudenja, do
nosili darove, ruili zidove i vracali mene, zaluta
log, opet natrag u ivo srce sveta. Tuan, pa ipak
uzbuden do dna svoga bica, pokuao sam da se se
tim poslednjeg svog doivljaja ove vrste. Bilo je to
na jednom koncertu, svirala se prekrasna stara mu
zika, i tada su mi se opet, izmedu dva takta jednog
piana, odsviranog na drvenim duvackim instrumentima, iznenada otvorila vrata u
onaj svet, pre
leteo sam nebom i video boga na delu, osetio sam
blaene bolove i vie se nicemu na svetu nisam opi
rao, nicega se na svetu nisam plaio, sve sam primao
sa odobravanjem, svemu sam poklanjao svoje srce.
Sve ovo trajalo je kratko vreme, moda cetvrt asa,
ali mi se te noci vratilo u snu i otada bi, tokom svih
onih praznih dana, katkada zablistalo u tajnosti; u
trenucima sam ga jasno video, kao zlatan boanski
trag koji se provlaci kroz moj ivot, skoro je uvek
bilo duboko zatrpano ispod dubreta i praine, da bi
zatim ponovo zablistalo zlatnim iskrama, na izgled
kao da se nikada vie ne moe izgubiti, pa ipak se
ubrzo gubilo u tami. Dogodilo se jednom nocu da
sam, leeci budan, odjednom poceo da govorim stihove, stihove isuvie lepe,
isuvie neobicne, koje nisam smeo ni pomisliti da zapiem i kojih se ujutro
vie nisam secao, ali koji su se ipak krili u meni, kao
teko jezgro oraha u staroj krhkoj ljusci. Drugi put
se to dogodilo pri citanju dela nekog pesnika, pri
razmiljanju o jednoj Dekartovoj ili Paskalovoj
misli; ponekad kada sam se nalazio kod svoje dra
gane, to oseanje bi zasijalo i vodilo me svojim zlat
nim tragom dalje u nebesa. Oh, teko je naici na trag
boji usred ivota kakav mi vodimo, usred ovog
tako zadovoljnog, tako izrazito gradanskog vreme
na, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve
ljude. Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta
iji ciljevi nisu moji, cije mi radosti nita ne znace!
Ne mogu da izdrim dugo ni u pozoritu ni u bios
kopu, jedva sam u stanju da proitam novine, retko
kad modernu knjigu, i ne mogu da razumem kakve
to naslade i zadovoljstva ljudi trae u prepunim e
leznicama i hotelima, prenatrpanim kafanama sa
nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i
varijeteima elegantnih, raskonih gradova. [ta trae
po svetskim izlobama, po korzoima, na predava
njima za one koji su eljni obrazovanja, na velikim
sportskim igralitima ja sve te radosti, koje bi mi,
najzad, bile pristupacne i radi kojih se hiljade trude
i tiskaju, ne mogu da razumem i da ucesivujem u
njima. A ono to se u meni dogada u retkim aso
vima radosti, to je za mene slast, doivljaj, ekstaza
i uzvienost, to svet voli i trai moda jedino u pes
nickim delima, a u ivotu smatra ludocu. I odista,
ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama,
te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zado
voljni tako sitnim stvarima, u pravu onda sam ja
kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe
esto nazivao, stepski vuk, ivotinja koja je zalutala
u tud i nerazumljiv svet, koja vie ne nalazi svoju
postojbinu, vazduh i hranu.
Trcao sam dalje vl nom ulicom sa ovim svojim
uobicajenim mislima, kroz jednu od najmirnijih i
najstarijih cetvrti grada. Tu se preko puta, sa druge
strane ulice, uzdizao u mraku stari sivi kameni zid,
koji sam uvek rado gledao. Stajao je tu tako star i
bezbrian, izmedu male crkve i neke stare bolnice;
danju sam esto odmarao oi na njegovoj hrapavoj
povrini, jer je bilo malo tako tihih, blagih, nemih
povrina u centru grada, gde se inace na polovini
svakog kvadratnog metra nalazi poneka trgovina ili
dree imena advokata, berbera, lekara, pronalazaca
i vetaka za lecenje uljeva na nogama. Sada sam
opet video stari zid kako se uzdie tiho i spokojno,
pa ipak je bilo neke promene na njemu, video sam
mali, lepi portal sa iljatim lukom usred zida i zbu
nio sam se, jer odista vie nisam znao da li se taj po
rtal uvek nalazio tu ili je nedavno napravljen. Bez
sumnje je izgledao star, prastar; verovatno su ova
mala, zatvorena vrata, sa svojim tamnim krilima,
jo pre nekoliko vekova svodila u neko dremljivo
manastirsko dvorite, a cinila su to i danas, iako
manastir nije postojao, i verovatno sam ovu kapiju
sto puta video, ne obrativi panju na nju; moda je
bila svee obojena, pa mi je zato pala u oi. Ipak
sam zastao i vrlo paljivo pogledao preko, ne pre
lazeci ulicu, koja je bila veoma raskvaena i blatnja
va; ostao sam na plocniku i samo pogledom odlutao
preko puta, gde je sve ve bilo obavijeno tamom i
gde je, kako mi se uinilo, oko vrata bio opleten ve
nac, ili neto drugo to se arenelo. I sada, kada sam
bolje zagledao, zapazio sam iznad portala svetlu fir
mu na kojoj je, kako mi se inilo, stajao neki natpis.
Napregnuo sam vid i najzad sam, i pored blata i
bara, preao ulicu. Tada sam iznad portala ugledao
slabo osvetljenu mrlju na starom, sivozelenom
zidu, a preko te mrlje prelazila su pokretna arena
slova koja su nestajala, ponovo se pojavljivala, pa
odletala. Eto, pomislih, sada su i ovaj stari, dobro
udni zid zloupotrebili za nekakvu svetlosnu rekla
mu! U meduvremenu razabrao sam nekoliko reci
koje su se letimicno pojavljivale; teko je bilo pro
itati ih, morao sam ih odgonetati, jer su slova na
ilazila u nepravilnim razmacima, i to veoma bleda i
iskrzana, a brzo su se i gasila. ovek koji je hteo da
napravi posao pomocu njih nije bio umean, ve je
svakako bio neki stepski vuk, nekakav ubogi gre
nik. Zato je taj ovek putao slova ba na ovom
zidu, u najmracnijoj ulicici starog dela grada, u ovo
doba dana, po ovako kiovitom vremenu, kada ni
koga nije bilo na ulici, i zato su ona bila tako titrava, lelujava, tako
cudljiva i necitka? Ali stoj, sada sam uspeo da jednu za drugom uhvatim nekoliko
reci koje su glasile:

magino POZORITE
ULAZ NIJE ZA SVAKOGA

Pokuao sam da otvorim vrata, ali teka starinska

brava nije popustila ni pod kakvim pritiskom. Za
vrila se igra slova, prekinula se odjednom, tuna i
svesna svoje uzaludnosti. Vratio sam se nekoliko
koraka unazad, zagazivi duboko u blato, ali slova
vie nisu nailazila, igra se ugasila, a ja sam jo dugo
stajao u blatu i ekao uzalud.
Onda, kada sam ve posustao i vratio se na ploc
nik, preletela su svetlosna slova, kao kapljice, preko
asfalta koji se presijavao.
Proitao sam:

SAMO ZA LU DAKE!

Noge su mi bile vlane, bilo mi je hladno, ali sam

pored toga jo prilino dugo stajao tu u icekiva nju. Nita vie. Dok sam tako
stajao i razmiljao
kako su arena slova, nena i varljiva kao utvare,
preletala preko tamnoga asfalta koji se presijavao,
opet mi je pala na pamet jedna od mojih predanjih
misli: poredenje sa blistavozlatnim tragom, koji je
odjednom postao tako dalek i nepronalaljiv.
Bilo mi je hladno, pa sam poao dalje, sanjareci
o tom tragu, pun cenje za ulaznim vratima koja
vode u zacarano pozorite samo za ludake. U meduvremenu dospeo sam u okolinu
pijace, gde nije
bilo oskudice u vecernjim zabavama; na svakom
koraku nalazio se poneki plakat i pozivala poneka
tabla: Damenkapela Varijete Bioskop Igranka
ali sve to nije bilo za mene, bilo je to za svakoga,
za normalne ljude, koje sam stvarno i video kako se
u gomilama guraju na ulazima. Pa ipak sam se malo
razvedrio, ipak me je dodirnuo pozdrav iz onog dru
gog sveta, zaigralo je nekoliko slova, zaigrala su i u
mojoj dui, doticuci skrivene ice, i jedan odblesak
zlatnog traga opet je postao vidljiv.
Potraio sam malu starinsku krcmu u kojoj se od mog prvog boravka u ovom
gradu, pre dvadeset i
pet godina, nita nije izmenilo: krcmarica je bila
ista, a i mnogi medu dananjim gostima sedeli su jo
onda ovde, na istom mestu, sa istim caama pred so
bom. Uao sam u skromnu gostionicu, bild mi je
utoite. Dodue, bilo je to utocite slino onom na
stepenicama kraj araukarije, nisam ni ovde naao dom i zajednicu, ve samo mirno
mesto posmatraca
ispred pozornice na kojoj su tu i ljudi igrali tude
komade, ali je i t.o mnogo znacilo: nije bilo ljudske
gomile, ni dreke, ni muzike, samo nekoliko mirnih
gradana sedelo je za nezastrtim drvenim stolovima
(nije bilo ni mermera, ni emajliranog lima, ni plia
ni mesinga!) i pred svakim od njih stajao je vecernji
napitak, neko dobro, lako vino. Moda su ovi stalni
gosti, koje sam sve poznavao iz videnja, bili prave
ifte i moda su kod kuce, u svojim ciftinskim sta
novima, imali nekakve ogavne kucne oltare pred
glupavim idolima zadovoljstva, a moda su bili
usamljeni momci, izbaceni iz svog koloseka kao i ja,
tihi pijanci, zamiljeni nad propalim idealima,
stepski vuci, takoe bednici; ali to mi nije bilo po
znato. Ponekog od njih d?vukla je ovamo cenja za
domom ili neko razocaranje i potreba za nadokna
dom; oenjeni je ovde traio atmosferu svog mo
mackog doba, stari cinovnik odjek svojih student
skih godina, a svi su bili prilino cutljivi, svi su bili
pijanci i svi su, kao i ja, vie voleli da sede sa bocom
od pola litra lzakog vina pred sobom negoli pred
nekom damenkapelom. Tu sam bacio lenger, tu se
moglo izdrati satdva. Tek to sam popio gutljaj el
zakog vina, setio sam se da danas, izuzev doruka,
jo nita nisam okusio.
Pravo je cudo ta sve ovek moe da proguta! citao sam novine nekih desetak
minuta, doputajuci
da kroz moje oi prodre u mene duh nekog neodgo
vornog oveka koji nadugacko i nairoko vace tude
reci kvaseci ih svojom pljuvackom, da bi ih zatim,
nesvarene, opet povratio. Gutao sam to tokom cita
nja itavog jednog stupca. A onda sam poderao dso
bar komad digerice isecene iz tela ubijenog teleta.
Pravo cudo! Najbolje od svega bilo je elzako vino.
Ne volim opora, jaka vina, bar ne za svaki dan, vina
koja se razmecu jakim dejstvom, a cuvena su po ne
kom specijalnom ukusu. Najvie volim sasvim cis
ta, laka, skromna seljacka vina, bez naroitog ime
na, kojih moe mnogo da se popije i ciji ukus tako
prijatno svesrdno podseca na selo, na zemlju, na nebo i lugove. caa elzakog
vina i komad hleba
svakako su najprijatniji obrok. Ali sada sam ve bio
pojeo porciju digerice, to je bilo neobicno uiva
nje za mene koji retko jedem meso i preda mnom
je stajala ve druga caa. Bilo je takoe pravo cudo
to su negde po zelenim dolinama zdravt i estiti
ljudi gajili vinovu lozu i cedili vino da bi tu i tamo
u svetu, daleko od njih, nekolicina razocaranih gradana i stepskih vukova tiho
cevcili malo hrabrosti
i raspoloenja iz svojih pehara.
Pa neka je i tako, glavno da je vino bilo dobro, da
je pomoglo i donelo raspoloenje! Naknadno se u
meni razlegao smeh olakanja povodom cae od
reci u onom novinskom clanku, i odjednom sam se
setio zaboravljene melodije onog piana na duvac
kim instrumentima. Ona se pela u meni, poput sa
punskog mehurica koji se preliva, zablistala areni
lom, odraavajuci u minijaturi ceo svet, da bi se za
tim blago rasprsnula. Ako je bilo mogucno da ta
mala, nebeska melodija tajno pusti koren u mojoj
dui i da jednoga dana ponovo istera u meni svoj
ljupki cvet, sa svim svojim dragim bojama, zar sam
onda mogao da budem sasvim izgubljen? lako sam
bio zalutala ivotinja koja nije shvatala svet to je
okruuje, ipak je u mom ludom ivotu postojao
smisao; neto je u meni davalo odgovore, primalo
pozive iz dalekih, velicanstvenih svetova, a u mom
mozgu naslagale su se hiljade slika:
Andeoske cete dotat s malog plavog crkvenog
svoda u Padovi, pored kojih koracaju Hamlet i Ofelija, s vencem na glavi, kao
lepi predstavnici sve tuge i svih nesporazuma u svetu; vazduhoplovac
anoco stoji u balonu koji gori i duva u rog; Atila
[melcle dri nov eir u ruci, budur para nebo
svojim skulpturama koje su slicne planinama. Pa
ak ako bi te prilike ivele i u hiljadama drugih srca,
postoje jo desetine hiljada drugih, nepoznatih slika
i zvukova cija se postojbina nalazi u meni, kao to
i oi kojima gledaju i ui kojima sluaju ive jedino
i samo u meni. Ko je jo davao odgovore starom
bolnickom zidu izbledele, otrte, prljave sivozelene
boje, u cijim su se pukotinama i razvalinama naslu
ivale hiljade fresaka ko ga je jo osetio, ko ga je
voleo, koga je dirnuo car njegovih nenoumirucih
boja? One starinske kaluderske knjige, sa minijatu
rama koje se blago presijavaju, i knjige Nemakih
pesnika od pre dvesta i sto godina, zaboravljene od
svog naroda, sve one od silnih ruku pohabane i od
vlage izmrljane sveske, pa tampane stvari i rukopi
si starih muzicara, tvrdi, pouteli notni listovi sa
svojim obamrlim tonskim snovima ko je jo cuo
njihove duhovite, vragolaste i cenjive glasove, ko
je jo puna srca pronosio njihov duh i njihove cari
kroz ;jedno drugo, njima tude doba? Ko se jo secao
malog, ilavog cempresa visoko na bregu iznad kuce
koga je stena, survavi se, prelomila i rascepila,
ali koji je i dalje iveo i u nudi isterao nov, krljav
vrh koji je odavao priznanjevrednosti
prvom spratu i njenoj blistavoj araukariji? Ko je
nocu u lutajucim maglama nad Rajnom citao pisma od oblaka? Bio je to Stepski
Vuk. A ko je nad
ruevinama svog ivota traio truli smisao, patio
zbog neeg na izgled besmislenog, preivljavao na
izgled lude stvari, a tajno se, u poslednjem sumanu
tom haosu, jo nadao otkrravljenju i bojoj blizini?
Drao sam svoj pehar vrsto u ruci, krcmarica je
htela da mi ga napuni, pa se digoh. Nije mi vie tre
balo vina. Zasijao je zlatni trag, opet sam se secao
vecnosti, Mocarta i zvezda. Mogao sam opet jedan
as da diem, da ivim, smeo sam da postojim i ni
sam morao da podnosim muke, da strahujem i da se
stidim.
Kada sam iziao na utianu ulicu, retka, sitna
kia, koju je cerupao hladan vetar, umela je oko
ulicnih svetiljki, presijavajuci se u staklastim preli
vima. Kuda sada? Da sam imao neku carobnu moc
ispunjavanja elja, otvorila bi se preda mnom mala,
lepa dvorana u stilu Luja XVI, u kojoj bi mi neko liko dobrih muzicara odsviralo
dvatri dobra dela Hendla i Mocarta. To bi odgovaralo mom sada
njem raspoloenju, pa bih tu sveu, plemenitu mu
ziku posrkao kao to bogovi srcu nektar. O, da sam
u tom asu imao prijatelja, prijatelja u nekoj po
tkrovnici, koji razmilja pri svetlosti svece a pored
sebe ima violinu! Kako bih se dounjao do njega u
nocnoj tiini, kako bih se necujno popeo vijugavim
stepenitem da ga iznenadim, pa bismo u razgovoru
i muzici proslavili nekoliko nadzemaljskih nocnih
asova! Nekada, u minulim godinama, esto sam
okuao tu srecu, ali je vremenom i to izbledelo i nes
talo; izmedu onoga onda i ovoga sada leale su uve
le godine.
Preko volje sam krenuo kui, podignuvi okovratnik od kaputa i zabadajuci vrh
tapa u vlanu kaldrmu. Ma koliko sporo iao, ipak je isuvie brzo
trebalo da opet sedim na svojoj mansardi, u svom
malom, nazovi, domu, koji nisam voleo, a bez koga
ipak nisam mogao, jer je prolo bilo vreme kada
sam ovakve zimske, kiovite noci mogao da provo
dim lutajuci napolju. No bilo kako mi drago, nisam
hteo da mi se dobro vecernje raspoloenje pokvari
ni zbog kie, ni zbog kostobolje, ni zbog araukarije,
pa iako nisam mogao da cujem kamerni orkestar
niti da nadem usamljenog prijatelja s violinom, u
meni je jo odzvanjala ona ljupka melodija, koju
sam mogao, ritmicki udiuci vazduh i samo nago
vetavajuci je, da odsviram samom sebi. Koracao
sam dalje zanet mislima. Ne, moglo se i bez kamer
ne muzike i bez prijatelja, a bilo je smeno izjadati
se nemocnom udnjom za toplinom. Usamljenost
je nezavisnost, a ja sam je prieljkivao i stekao to
kom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, OH
,DA ali je i spokojna, cudesno spokojna i prostrana,
kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okrecu
zvezde.
Iz jedne dvorane za igru pored koje sam proao
zapljusnu me vrelo i grubo. kao isparenje ivog mesa, estoka dezmuzika. Zastao
sam za trenutak; oduvek je ta vrsta muzike, iako sam je se gnu
ao, za mene imala
tajnu dra. Dez mi je bio odvratan, ali sam ga voleo deset puta vie nego
dananju akademsku muziku; dez, sa svojim radosnim,
sirovim divljatvom, odiuci naivnom, estitom
ulnocu, duboko je dirnuo i mene u svetu mojih
nagona.
Stajao sam jedan trenutak njueci, udisao sam krvavu i dreecu muziku, njuio
sam pakosno i po
hotljivo atmosferu ovih dvorana. Jedna polovina te
muzike, ona lirska, bila je tuna, odvie zaecere
na i kiptala je od sentimentalnosti, a ona druga bila
je divlja, cudljiva i snana, pa ipak su obe polovine
naivno i pomirljivo ile ukorak, slivajuci se u celi
nu. Bila je to muzika iz doba propadanja. U Rimu
za vreme poslednjih careva morala je postojati slic
na muzika. U poredenju sa pravom muzikom, Ba
hom i Mocartom, to su, razume se, bile pomije ali
tako izgleda sva naa umetnost, itavna
mentalitet, sva naa nazovi kultura cim se uporedi sa pra
vom kulturom. Ova muzika je imala preimucstvo u
velikoj iskrenosti, imala je neeg, ljubavi dostojnog,
crnackog u sebi, bila je bez ikakvih lai i ispunjena
radosnim, detinjastim raspoloenjem. Imala je u
sebi neto od crnca i neto od Amerikanca, koji
nama Evropljanima, i pored svoje snage, izgleda
tako decacki sve i detinjast. Da li e i Evropa biti
takva? Da li je ve na putu da postane takva? Da li
smo mi, stari poznavaoci i potovaoci nekadanje
Evrope, nekadanje prave muzike, nekadanjeg
pravog pesnitva, samo sitna, glupa manjina, sa
stavljena od komplikovanih neuroticara koji e sut
ra biti zaboravljeni i ismejani? Da li je ono to smo
mi nazivali kulturom, duhom, duom, ono to smo
nazivali lepim i svetim bilo samo utvara, ve oda
vno mrtva, koju samo jo nekolicina nas budala
smatra pravom i ivom? Da li je mogucno da nikada
nije ni bila prava i iva? Da li je ono za ta smo se
;mi, budale, borili, moda oduvek bilo samo fantom? Stara gradska cetvrt primi
me pod svoje okrilje.
Gasla i nestvarna uzdizala se mala siva crkva. Od
jednom mi opet pade na pamet veceranji doivljaj
sa zagonetnim vratima iljatog luka i zagonetnom
plocom iznad njih, sa svetlosnim slovima koja su
tako podsmeljivo titrala. Kako je ono glasio na
tpis? Ulaz nije za svakoga. I Samo za ludake.
Ispitivacki pogledah preko puta u stari zid, s potaj
nom eljom da opet otpocnu carolije, da mene, lu
daka, opet pozove natpis i da se mala vrata otvore
preda mnom. Moda se tamo nalazilo ono to sam
traio, moda se tamo svirala moja muzika?
Tamni, kameni zid gledao me je ravnoduno, za
tvoren u dubokom mraku, utonuo u dubok san.
Nigde vrata, nigde iljatog luka, ve samo tamni,
tihi zid bez otvora. Smeeci se poao sam dalje, klim
nuvi prijateljski glavom u pravcu starih zidina.
Spavaj spokojno, zide, ja te necu probuditi. Doci
e vreme kada e te sruiti ili oblepiti svojim gram
zivim firmama, ali sad si jo tu, jo si lep, i tih, i
meni drag.
Izbacen iz nekog crnog ulinog tesnaca, nepos
redno preda mnom, trgnu me ovek, usamljen, po
zni povratnik umorna koraka, sa kapom na glavi,
odeven u plavu bluzu, koji je na ramenu nosio mot
ku sa plakatom, a na trbuhu, kaiem privezano, ot
voreno sanduce, kakvo torbari nose po vaarima.
Umorno je koracao ispred mene neuokrecuci se, ina
e bih mu se javio i poklonio mu cigaru. Pri svetlos
ti najblie ulicne svetiljke pokuao sam da proitam
njegov steg, crveni plakat na motki, ali se on toliko
klatio tamoamo da nisam mogao da ga odgonet
nem. Tada sam oslovio oveka i zamolio ga da mi
pokae plakat. On je zastao, dreci motku pravo, i
tada sam uspeo da proitam titrava, iskrivljena slo=va:
ANARHISTIcKO ZABAVNO VEcE!
magino POZORITE!
ULAZ NIJE ZA SVAKoga. ..
Vas sam traio, uzviknuh radosno. ta je sa
vaom zabavnom veceri? Gde se odrava? Kada?
On odmah potrca.
Nije za svakoga, ree ravnoduno, sanjivim
glasom i otrca. Bilo mu je svega dosta, hteo je da ide
kui.
Stanite, viknuh i potrcah za njim. ta to
imate u svom sanducetu? Otkupicu vam neto.
Ne zastajuci, ovek mehanicki izvuce iz sanduce
ta neku knjiicu i prui mi je. Ja je brzo uzeh i str
pah u dep. Dok sam otkopcavao kaput s name
rom da izvadim novac, ovek skrenu, ude na neku
kapiju, zatvori je za sobom i nestade. Njegovi teki
koraci odjekivali su prvo u dvoritu, preko kamenih
ploca, a zatim po drvenim stepenicama; posle toga
nita vie nisam cuo. Odjednom i mene savlada
umor, imao sam oseanje da je ve veoma kasno i
da e biti dobro da podem kui. Krenuh bre i us
koro stigoh, uspavanom ulicom predgrada, u svoj
kraj izmedu etalita na bedemu, gde u malim, cis
tim najamnim kuama, iza travnjaka i brljana sta
nuju cinovnici i sitni rentijeri. Proavi pored br
ljana, travnjaka i mlade jele, stigoh do kapije, na
oh kljucaonicu i dugme za osvetljenje, prounjah
se pored staklenih vrata, politiranih ormara i biljki
u saksijama i otvorih vrata svoje sobe, svog nazovi
doma, gde su me ocekivali naslonjaca i pec, mastio
nica i kutija sa bojama, Novalis i Dostojevski, kao
to druge, normalne ljude ocekuje mati ili ena,
deca, sluavka, psi i macke.
Kada sam svukao mokar kaput, ponovo mi dode
do ruku ona mala knjiga. Izvukoh je, bila je to tan
ka, rdavo i na loem papiru odtampana vaarska
knjiica, kao one sveske ovek roden u januaru ili
, Kako u se za osam dana podmladiti za dvadeset
godina?
Ali kada se ugnezdih u svojoj naslonjaci i stavih
naocare proitah sa iznenatenjem i oseanjem ne
;ceg sudbinskog, to se odjednom javilo u meni, na
slov ove vaarske.sveske: Rasprava o,stepskom vuku. Nite za svakoga.
Sadrina spisa, koji sam proitao bez predaha, sa
najvecom panjom, bila je sledeca:
RASPRAVA

STEPSKOM VUKU
SAMO ZA LUDAKE
Bio jednom neko po imenu Hari, nazvan Stepski
Vuk. Iao je na dve noge, nosio odelo i bio ovek, ali
je u stvari ipak, eto, bio stepski vuk. Naucio je mno
go od onoga to bistri ltudi mogu da nauce i bio je
prilino razuman ovek. Ali evo ta nije naucio: da
bude zadovoljan sobom i svojim ivotom. To nije
bio u stanju da nauci, jer je po prirodi bio nezado
voljan ovek. Verovatno je to proisticalo otuda to
je u dnu svoje due oduvek znao (ili mislio da zna)
da on u stvari uopte nije ovek, ve vuk iz stepe.
Neka se mudri Ijudi prepiru da li je odista bio vuk,
da li je moda jo pre svog rodenja nekom carolijom
pretvoren od vuka u oveka, ili je roden kao ovek,
ali sa duom stepskog vuka, kojom je opsednut, ili
je pak verovanje da je on u stvari vuk bilo samo
neko njegovo uobraenje i bolest. Na primer, bilo
bi, najzad, mogucno da je taj ovek u svome detinj
stvu bio divlji, neukrotiv i neuredan, da su njegovi
vaspitaci pokuali da ubiju zver u njemu, pa su mu
ba na taj nacin stvorili uobraenje i verovanje da je
on u stvari zver, obavijena samo tankom prevlakom
vaspitanja i covecnosti. O tome bi se moglo govoriti
nadugacko, a i zanimljivo, mogle bi se o tome cak
pisati i knjige, ali Stepskom Vuku to ne bi bila ni
kakva usluga, jer je njemu bilo sasvim svejedno da
li je vuk uao u njega ma ijom, ili batinama ili je
to, naprosto, samo uobraenje njegove due. tta su
drugi o tome mislili, a i ta je on sam o tome mislio,
za njega nije bilo ni od kakve vanosti, jer od toga
vuk nije iziao iz njega.
Stepski Vuk je, dakle, imao dve prirode, covecju
i vucju, takva mu je bila sudbina, i moe biti da ova
ko neto nije nita naroito ni retko. Nailazilo se
ve na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo ta
psece, lisicje, riblje ili zmijsko, ne osecajuci zbog
toga naroitih tekoca. Kod tih ljudi, eto, ovek i li
sica ili ovek i riba ivotarili su jedno pored drugog
ne nanoseci jedno drugom bol, cak i pomauci jed
no drugom, i kod mnogih Ijudi koji su doterali da
leko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i
majmun negoli sam ovek. To te svima poznato. Ali
kod Harija je bilo drukcije, u njemu ovek i vuk
nisu ili uporedo, jo manje su pomagali jedan dru
gom, ve su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu,
i jedan je iveo samo da bi onom drugom naneo bol,
a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj dui mrze
kao smrtni neprijatelji, onda je to opak ivot. Eto,
svako ima svoj udes, i niciji nije lak.
Na Stepski Vuk je, dodue iveo osecajuci se as
kao vuk tas kao ovek, kako je to sluaj kod svih po
lutana, ali kada je bio vuk, uvek bi ga vrebao ovek,
posmatrajuci, ocenjujuci i osudujuci a u vreme
kada je bio ovek, to isto je cinio vuk. Na primer,
ako je Hariju kao oveku dolazila neka lepa misao,
neko prefinjeno, plemenito oseanje, ili ako bi izvr
io kakvo, takozvano, plemenito delo, tada bi vuk
u njemu iskezio zube, smejao se i pokazivao mu sa
surovom ironijom kako smeno i rdavo pristaje
ovakvo plemenito pozorite stepskoj ivotinji,
vuku, koji u svojoj dui sasvim tano zna ta mu pri
ja, naim: da usamljen kaska stepama, da se povre
meno naloce krvi ili da juri za nekom vucicom. Sa
gledita vuka svaka tovecja delatnost postajala je
strahovito komicna i neprilicna, glupa i sujetna. Ali
je bilo isto tako i kada se Hari osecao i ponaao kao
vuk, kada bi iskezio zube na druge, kada bi osecao
mrnju i smrtno neprijateljstvu prema svim ljudima
i njihovom lanom i izopacenom ponaanju. Tada
bi, naime, vrebao u njemu onaj Ijudski deo prirode,
 matrao vuka, nazivao ga stokom i zveri, i tako

kvario svaku radost jednostavnog, rtravog i divljeg

vucjeg stvora. t
Takve su bile osobine Stepskog Vuka, i, sudeci po
njima, Hari nije imao ba ugodan i srecan ivot. Ali
time nije reeno da je bio naroito nesrcan (iako se
njemu samom tako inilo, kao to svaki ovek svoje
patnje smatra najvecim). To ne bi trebalo reci ni o
jednom oveku. I onaj ko ne nosi vuka u sebi ne
mora zbog toga da bude srecan. I najnesrecniji ivot
ima svojih suntanih asova i, pod peskom i kame
njem, svoje sitne cvetice sre?e. Tako je to bilo i kod
Stepskog Vuka. Obicno je bio veoma nesrecan, to se
ne moe poreci, a mogao je da unesreci i druge, na
ime, ako ih je voleo, a i oni njega. Jer svi oni koji bi
ga zavoleli videG su samo jednu njegovu stranu.
Neki su ga voleli kao prefinjenog, mudrog i neobic
nog oveka, pa bi bili zgranuti i razocarani kada bi
odjednom morali da otkriju vuka u njemu. A do
toga je moralo doci, jer je Hari, kao svako bie, e
leo da bude voljen kao celina i ba zbog toga nije
mogao da krije i da laima uklanja vuka ispred oiju
onih do tije mu je ljubavi bilo mnogo stalo. Ali je
bilo i takvih koji su u njemu voleli ba vuka, ba ono
slobodno, divlje, neukrotivo, opasno i snatno, i ovi
su, opet, doivljavali veliko razocaranje i jad kada
bi odjednom divlji, zli vuk ipak postao ovek, koji
u stbi nosi cenju za dobrotom i nenocu, koji
hoce da slua Mocarta, da cita pesme i da ima ljud
ske ideale. Ba su ovi Ijudi obicno bili naroito raz
ocarani i ljutiti, i tako je Stepski Vuk svoju dvoja
kost i podvojenost unosio i u sudbine drugih sa ko
jima je dolazio u dodir.
Ali ako neko sada misli da poznaje Stepskog
Vuka i da moe sebi predstaviti njegov bedni, ras
trzani ivot, taj je ipak u zabludi, jer jo ni izdaleka
ne zna sve. Ne zna da je kod Harija (kao to nema
pravila bez izuzetka i kao to je jedan grenik pod
izvesnim okolnostima miliji bogu od devedeset i de
vet pravednika) ipak bilo i izuzetaka i srecnih slu
;ajeva, da je katkada nepomuceno i nesmetano ose
ao u sebi i vuka i oveka, kako diu, misle i osecaju
i njemu, da su katkada, u veoma retkim asovima,
ljih dvojica sklapali mir i iveli u ljubavi, tako da
Zije jedan samo spavao dok je drugi bio budan, vec
su jedan drugoga bodrili i dopunjavali. Izgleda da
ie i u ivotu ovog oveka, kao i svuda u svetu, sve
uobicajeno, svakodnevno, poznato i redovno po
vremeno imalo jedini cilj da tu i tamo doivi trenut
ni prekid, da bude probijeno vanrednim, cudom, da
astupi mesto blagosti. Da li su kratki, retki asovi
sree izgladili i ublaili zao udes Stepskog Vuka,
tako da su najzad sreca i patnja bili jedno drugom
ravni; ili je cak moda kratka, ali snana sreca onih
nal?brojnih asova upila u sebe svu patnju, zbog
ega je dobila vecu vrednost, to je opet jedno od pi
tanja o kome dokoni ljudi mogu da mozgaju ako
ele. esto je i Vuk mozgao o tome, a to je bilo za
njegovAh dokonih i beskorisnih dana.
Uz to treba reci jo neto. Postoji prilican broj lju
di slicnih vrsti kojoj je pripadao Hari, naroito ih
ima mnogo medu umetni ma. Svi ti ljudi imaju u
sebi dve due, dva bica, u njima ima boanskog i sa
tanskog, ima majcin i oceve krvi, sposobnosti da
budu srecni i da pate, a sve to ivi jedno kraj drugog
i jedno u drugome, isto tako neprijateljski i zaple
teno kao vuk i ovek u Hariju. I ti ljudi, ciji je ivot
veoma nespokojan, doivljuju povremeno, u svojim
retkim srecnim asovima, neto tako snano i neis
kazano lpo, pena trenutne sree povremeno prsne
tako visoko i bletavo nad morem patnji da ta krat
ka, zasenjujuca sreca zraceci dodiruje i ocarava i
druge. Tako nastaju, kao dragocena pena sree nad
morem patnji, sva ona umetnicka dela u kojima se
jedan jedini ovek koji pati, za jedan jedini as, tako
visoko uzdie nad sopstvenom sudbinom da njego
va sreca sija kao zvezda, i svima onima koji je vide
ini se kao neto vecno i kao njihov san o sreci. Svi
ovi ljudi, ma kako se zvala njihova deta i tvorevine,

u stvari uopte nemaju ivota, odnosno, njihov i

vot ne znaci postojanje u pravom smislu i nema
svog oblika, oni nisu heroji, ili umetnici, ili mislioci
onako kao to su drugi sudije, lekari, obucari ili uci
telji, ve je to vecno pacenicko kretanje i vrtlog, nes
recno i bolno istrzano, jezivo i besmisleno, ako co
vek nije spreman da vidi smis o ba u ovim retkim
doivljajima, delima, mislima i tvorevinama, koji
zrace nad haosom ovakvog ivota. Medu ljudima
ove vrste nikla je opasna i strana misao da je mo
da ]Eo covecji ivot samo jedna opaka zabluda, es
toki neuspeo izrod pramajke, divlji i jeziv promaen
pokuaj prirode. Ali je medu njima nikla i ona dru
ga misao, da ovek moda nije samo prilino raz
umna ivotinja, ve i dete bogova, kome je odre e
no da bude besmrtno.
Svaka vrsta ljudi ima svoje osobene znake, svoja
obeleja, svaka od njih ima svoje vrline i poroke,
svaka svoj smrtni greh. Osobeni znak Stepskog
Vuka bio je sledeci: on je bio ovek veceri. Jutro je
za njega bilo nemilo doba dana, koga se plaio i koje
mu nikad nije donosilo nita dobro. Nijednog jutra
u svom ivotu nije bio istinski radostan, nikada u
prepodnevnim asovima nije ucinio neto dobro,
nije se necem dobrom dosetio niti je sebi ili drugima
mogao da prui neku radost. Tek u toku popodneva
polako bi se zagrejao i ivahnuo, a tek predvece bi,
za vreme svojih svetlih dana, postajao plodan, cio,
katkada iv i radostan. Njegova potreba da bude
usamljen i nezavisan bila je u vezi s tim. Nikada nije
bilo oveka sa dubljom i strasnijom potrebom za
nezavisnocu. U mladosti, kada je jo bio siromaan
i kada mu je bilo teko da zaratuje svoj hleb, vie je
voleo da gladnje i da ide u pocepanom odelu, samo
ako bi time mogao da obezbedi sebi truncicu neza
visnosti. Nikada se nije prodavao za novac i udoban
ivot, nije se prodavao enama ili vlastodrcima, i
hiljadu puta je odbacio i odbio ono to je u oima
celog sveta predstavljalo preimucstvo i srecu, samo
da bi sacuvao svoju slobodu. Za njega nije bilo niceg
mrkijeg i stranijeg od pomisli da obavlja neku
slubu, da se pridrava nekog dnevnog i godinjeg
reda i da mora da slua druge. Smrtno je mrzeo sva
ki poziv, kancelariju ili ured, a najstranije to bi u
snu mogao da doivi bio je zatvoren ivot u nekoj
kasarni. Umeo je da se izvuce iz svih ovih okolnosti,
esto po cenu velikih rtava. U tome je leala nje
gova snaga i vrlina, tu je bio nesalomljiv i nepod
mitljiv, tutje njegov karakter bio vrst i pravohnij
ski. Ali s ovom njegovom vrlinom bile su, opet, tes
no povezane njegova patnja i njegova sudbina. Pro
ao je onako kako prolaze mnogi: ono to je po unu
tarnjem nagonu svog bica najupornije traio i za
im je stremio palo mu je u deo, ali u vecoj meri no
to to ljudskom stvoru prilici. U poetu mu je to
bio san i sreca, zatim gorki udes. Silnik propada
zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada
slueci, a onaj koji trai nasladu propada od slasti.
I tako je Stepski Vuk propadao zbog svoje nezavisno
sti. On je postigao svoj cilj, postao je potpuno neza
visan, niko nije mogao da mu nareduje, nije morao
da se upravlja ni prema kome, slobodno i samostal
no odlucivao je ta da cini i preduzima. Jer svaki co
vek neminovno postie ono to je po svom pravom
nagonu prinu en da trai. Ali usred stecene slobode
Hari odjednom primeti da je njegova sloboda ravna
smrti, da je ostao sam, da ga svet na neki straan na
in ostavlja na miru, da ga se ljudi vie nimalo ne
ticu, pa cak da se i on samog sebe nimalo ne tice, da
se u sve re em i re em vazduhu, bez ikakvih odnosa
i usamljen, lagano gui. Jer sada mu samoca i neza
visnost vie nisu bili cilj i elja, ve udes, presuda
koja mu je izreena, carobna elja koja je izgovore
na i vie ne moe da se pokrene, sada mu vie nita
nije pomagalo ako je, pun cenje i dobre volje, pru
ao ruke i bio spreman da se povee i stopi sa zajed
nicom; sada ga ostavie samog. Pri tome, medutim,
nije bio omrznut i ljudima odvratan. Naprotiv,

imao je mnogo prijatelja i mnogima je bio drag. Ali

je uvek natazio na simpatiju i ljubaznost, pozivali
su ga, darivali ga, pisali mu prijatna pisma, ali mu
se niko nije pribliio, nigde nije dolo do neke veze,
niko nije bio vol an i sposoban da ucestvuje u nje
govom ivotu. esto ga je sada okruivao vazduh
usamljenih, neka mukla atmosfera, okolni svet je
proticao pored njega, osecao je nemoc da stvori pri
snije odnose, i nikakav trud ni cenja tu nisu po
mogli. To je bila jedna od najvanijih osobenosti
njegovog ivota.
 Druga je bila: pripadao je samoubicama. Ovde se
mora napomenuti da je pogreno nazivati samoubi
cama samo one ljude koji se odista ubijaju. Medu
ovima ih cak ima mnogo koji su, tako re", pukim
sluajem postali samoubie, kod kojih pojam sa
moubistva nije sastavni deo njihovog bica. Medu
Ijudima bez individualnosti, bez snane konstAtuci
je, bez velikog udesa, medu obicnim Ijudima iz co
pora, ima mnogo njih koji zavre samoubistvom, a
po svom obeleju i kovu ne pripadaju tipu samou
bie, dok, naprotiv, mnogi koji su po svom bicu sa
moubie, moda veci deo njih, nikada stvarno ne
diu ruku na sebe. Samoubica a Hari je bio je
dan od njih ne mora nuno da ivi u naroito pri
snom odnosu sa smrcu to moe da se cini a da co
vek ipak nije samoubica. Ali je samoubici svoj
stveno da svoje Ja, bez obzira da li s pravom ili ne,
oseca kao naroito ugroenu klicu prirode, da mu se
uvek cini kao da je izuzetno izloen opasnosti, kao
da stoji na najiljatijem vrhu hridine, pa mu je do
voljan najmanji spoljni udar ili neka sicuna unut
ranja slabost da se surva u ponor. Ova vrsta ljudi
obeleena je po liniji svoje sudbine time to je za
njih samoubistvo najverovatniji na"n smrti, bar u
njihovoj sopstvenoj uobrazilji. Preduslov za ovakav
stav, koji je uocljiv jo u ranoj mladosti i ove ljude
prati tokom itavog njihovog ivota, nije neka izuze
tno slaba ivotna snaga, naprotiv, me u samoubi
cele prirode. Ali kao to postoje prirode koje pri
kom i najmanje bolesti naginju gromici, tako ove
rirode, koje mi nazivamo samoubicama i koje
u esto veoma osetljive i osecajne, naginju tome da
e pri najmanjem potresu predaju intenzivnoj pred
tavi samoubistva. Kada bi postojala nauka koja bi

nala smelosti i snage odgovornosti da se bavi co

ekom umesto iskljucivo mehanizmima ivotnih
Pojava, kada bismo imali neto slino antropologiji,
eto kao psihologiju, ove cinjenice bile bi svakome
Poznate.
Ovo to smo ovde govorili o samoubicama odnosi
se naravno, samo na povrinu stvari, to je psiholo
GIJa, pa prema tome deo fizike. Posmatrajuci je me
afzicki, ta stvar izgleda drukcija i mnogo jasnija,
JER pri ovakvom posmatranju samoubie nam se
PRIkazuju kao bica pogodena oseanjem krivice
:ZBog svoje individualnosti, kao due kojima vie
ije ivotni cilj da sebe usavre i oblikuju, ve da se
Raspadnu i vrate majci, bogu, da se vrate u svemir.
Medu ovim prirodama mnoge su potpuno nespo
;SObne da ikada izvre stvarno samoubistvo, jer su
Duboko spoznale koliki je ono greh. Za nas su one
pak samoubie jer ive u smrti, a ne u spasonos
nom ivotu, jer su spremne da se odreknu sebe, da
Se predaju, ugase i vrate poetu.
Kao to svaka snaga moe da postane i slabost
;pod izvesnim okolnostima do toga mora da dode),
cako i obratno, izraziti samoubica esto moe da
pretvori svoju prividnu slabost u snagu i oslonac, pa
to obicno i cini. Medu ove sluajeve dolazi i sluaj
Eiarija, Stepskog Vuka. Kao i hiljade njemu slicnih,
od zamisli da mu je svakog asa otvoren put u smrt
stvorio je ne samo mladalakomelanholicnu igru
fantazije ve je iz te zamisli crpao utehu i oslonac.
Dodue, kao kod svih ljudi njegovog soja, svaki po
tres, svaki bol i svaka nezgoda u ivotu smesta su iza
zivali u njemu elju da se iz svega toga izvuce po
mocu smrti, ali se postepeno ba iz te sklonosti iz
rodila filozofija u prilog ivotu. Srodivi se prisno sa
zamisli da mu je onaj izlaz u sluaju nude uvek ot
voren, ona mu je davala snage da postane radoznao
za iskustvo bola i neprilika, i kada mu je bilo naro
ito rciavo, mogao je katkada sa radocu, pa cak i sa
zluradocu, da oseti: Radoznao sam da vidim ko
liko ovek u stvari moe da izdri! Kada dospem do
granice podnoljivog, dovoljno je da otvorim vrata
i ve sam umakao. Postoji veliki broj samoubica
koji iz ove zamisli crpu neobicnu sn gu.
S druge strane, svim samoubicama je dobro po
znata borba protiv iskuenja da izvre samoubistvo.
Svaki od njih, u nekom skrivenom kutu svoje due,
dobro zna da je samoubistvo, dodue, izlaz, ali da je
ipak samo pomalo otrcan i ilegalan izlaz za sluaj
nude, da je u sutini plemenitije i lepe ostaviti da
oveka pobedi i obori sam ivot nego sopstvena
ruka. Svest o tome, necista savest, koja ima isti iz
vor kao, na primer, necista savest kod takozvanih
samobludnika, podsticu vecinu samoubica na
trajnu borbu protiv iskuenja. Oni se bore kao to se
kleptoman bori protiv svog poroka. Ova borba je i
Stepskom Vuku bila dobro poznata, vodio ju je
mnogobrojnim, uvek drukcijim orujem. Najzad je,
oko cetrdeset i sedme svoje godine, doao na srecnu
ideju, koja nije bila bez humora i koja mu je esto
pruala zadovoljstvo, da svoj pedeseti ro endan od
redi kao dan kada e dopustiti sebi da izvri samou
bistvo. Sporazumeo se sam sa sobom da toga dana
ostavi sebi na volju da li ce, za sluaj nude, prema
svom trenutnom raspoloenju, upotrebiti ovaj iz
laz. Neka mu se sada dogodi ta mu drago, neka se
razboli, osiromai, neka doivi patnju i gorcinu za
sve je odre en rok, to sve moe da potraje najvie jo
nekoliko godina, meseci i dana, a njihov se broj stal
no smanjuje! I odista je sada lake podnosio sve ne
dace koje bi ga ranije jace i due mucile, pa cak i do
dna due potresale. Ako se iz bilo kog razloga ose
kao naroito rdavo, ako bi pored pustoi, usamlje
osti i podivljalosti njegovog ivota naile i izvan
dne patnje i gubici, mogao je tim patnjama da
ae: cekajte, jo samo dve godine, pa u zagospo
lariti vama! I tada bi se s Ijubavlju predao zamisli
ako e na dan njegovog pedesetog ro endana ujut
o stici pisma i estitke, dok e se on, siguran u svoj
o za brijanje, oprostiti svih patnji, zatvarajuci
rata za sobom. Tada bi kostobolja, seta, glavobolja
bolovi u stomaku mogli da gledaju kuda e sad.

***

Preostaje nam jo da osobeni fenomen Stepskog

Juka, a naroito njegov neobicni odnos prema gra
Iantini, objasnimo na taj nacin to emo sve te po
ave svesti na njihove osnovne zakone. Kako se to
amo po sebi namece, uzeemo kao polaznu tacku
ia taj njegov odnos prema svemu gradanskom!
Zbog svog sopstvenog shvatanja stajao je Stepski
Juk potpuno van gradanskog sveta, poto nije znao
i za porodicni ivot ni za drutveno astoljublje.
matrao je sebe iskljucivom jedinkom, as osobe
zjakom i nastr nim pustinjakom, a as natprosec
nom, u neku ruku, izvanredno obdarenom indivi
UOM, uzvienom

nad sitnim normama svakodnev

og ivota. Svesno je prezirao buruja i ponosio se
[To on to nije. U izvesnom pogledu iveo je sasvim
Gradanski, imao je novaca u banci i pomagao je si
"ROmane rodake, odevao se, dodue, nemarno, ali
pristojno i, neupadljivo, teio je da sa policijom, po
ceznicima i slicnim silama ivi u dobrim odnosima.
SEm toga neka snana, potajna cenja stalno ga je
privlacila malograd
anskom svetu, tihim, pristojnim
porodicnim kuama sa urednim baticama, blistavo
isto odravanim stepenitima i itavoj onoj skrom
noj atmosferi reda i savrene pristojnosti. Svi alo
mu se da ima svoje sitne poroke i ekstravagantnosti,
da se oseca kao ovek izvan gradanskog sveta, oso
benjak ili genije, ali, da se tako izrazimo, nikada

nije stanovao i iveo po periferiji ivota, gde gra

dantina vie ne postoji, niti se osecao kod kuce u
atmosferi nasilnika i izuzetnih ljudi, ni kod zlocina
ca i obespravljenih, ve je uvek ostao sa stanom u
provinciji grad nstva, jer je imao izvestan odnos
prema njegovim obicajima, propisima i atmosferi,
pa ma to bio i odnos otpora i pobune. Sem toga od
rastao je i vaspitavan malogradanski, i otuda je za
drao mnotvo pojmova i ablona. Teoretski nije
imao nita protiv javnih ena, ali bi on lino bio
nesposoban da ozbiljno shvati jednu od njih i da je
gleda kao stvorenje sebi ravno. Politickog zlocinca,
revolucionara ili duhovnog zavodnika, koje su dr
ave i drutvo proganjali, mogao je da voli kao svo
ga brata, ali ne bi znao kako da se ponese prema lo
povu, obijacu ili ubici iz pohote, osim da ih na pri
)icno graHanski nacin saaljeva.
Tako je jednom polovinom svoga bica priznavao
i potvrdivao ono to je drugom polovinom pobijao
i poricao. Odrastao u kultivisanoj gradanskoj kui,
po ustaljenim pravilima i obicajima, ?stao je jed
nim delom svoje due uvek privezan za poretke na
ovom svetu, iako se ve odavno individualizovao
preko gradanski moguce mere, oslobodivi se sadr
ine gradanskog ideala i verovanja.
Ovo gradansko, kao stalno postojece stanje
svega covecnoga, nije bilo nita drugo nego pokuaj
izmirenja, tenja za ujednacenom sredinom izmedu
bezbrojnih ekstrema i dvojnih suprotnosti covecjih
postupaka. Uzmimo za primer jednu od ovih dvoj
nih suprotnosti, recimo, sveca i razvratnika, pa ce
nam poretenje uskoro biti razumljivo. oveku se
prua mogucnost da se potpuno preda duhovnom
ivotu, da pokua da se priblii idealu sveca. I ob
rnuto, prua mu se mogucnost da se potpuno preda
svojim nagonima, prohtevima svojih cula i da sva
svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih
naslada. Prvi od ovih puteva vodi do sveca, do mu
enika due, do samopredaje bogu. Drugi vodi do
razvratnika, do mucenika nagona, do samopredaje
trulei. Gradanin pokuava da ivi u prijatno tem
periranoj sredini izmedu ova dva puta. On se nika
da nece predati niti podati ni zanosu ni askezi ni
kada nece postati mucenik, nikada pristati da bude
uniten naprotiv, njegov ideal nije da se preda, vec
da odrava sopstveno Ja, njegova stremljenja nisu
uperena ni prema svetosti ni prema njenoj suprot
nosti, sve to je bezuslovno njeniu je nesnosno, on
hoce da slui bogu, ali i zanosu, hoce da ima vrline,
ali i da mu je dobrQ i udobno na zemlji. Ukratko, on
pokuava da se naseli u sredini izmedu krajnosti, u
umerenoj i povoljnoj zoni bez estokih bura i oluja,
u cemu i uspeva, ali na racun onog ivotnog i ose
ajnog intenziteta koji prua ivot usmeren prema
bezuslovnosti i prema krajnostima. Intenzivno se
moe iveti samo na racun sopstvenog Ja, a grada
nin nita vie ne ceni nego svoje Ja (koje je, dodue,
razvijeno samo rudimentarno), i prema tome posti
e samoodranje i sigurnost na racun intenziteta.
Umesto da sumanuto bude opsednut bogom stice
mirnu savest, umesto naslade prijatnost, umesto
slobode udobnost, a umesto smrtne vatre ugod
nu temperaturu. Zbog toga je gra anin, po svom
bicu, stvorenje sa slabim ivotnim pogonom, pla
ljivo, te je lako upravljati njime, jer se boji svakog
davanja samog sebe. Zato je on namesto moci po
stavio vecinu, namesto sile zakon, namesto odgo
vornosti postupak glasanja.
Jasno jg da se ovo slabo i plaljivo bie ne moe
odrati ma u kolikom broju postojalo, d.a ono sa
svojim osobinama moe odigrati u svetu samo jed
nu ulogu: stada jaganjaca medu vucima koji slobod
no krstare. Pa ipak vidimo da u doba vladavine veo
ma snanih priroda gradanin, dodue, smesta biva
pritenjen uza zid, ali ipak nikad ne propada, a po
vremeno, prividno, cak i vlada svetom. Kako je to
mogucno? Ni veliki broj copora u kojima ivi, ni
njegove vrline, ni njegov common sense, ni citava

organizacija ne bi bili dovoljno snani da ga spasu

od propasti. Onoga ciji je ivotni intenzitet ve od
samog poeta toliko oslabljen ne moe da odrava
u ivotu nikakva medicina sveta. Pa ipak gra anti
na ivi, snana je i napreduje. Zato?
Odgovor glasi: zbog stepskih vukova. Odista, vi
talna snaga buroazije nipoto ne pociva na svoj
stvima svojih normalnih clanova, ve na veoma
mnogobrojnim autsajderima, koje obuhvata us
led rasplinutosti i rastegljivosti svojih ideala. Medu
gradantinom uvek ivi i veliki broj snanih i divljih
priroda. Na stepski vuk Hari tipican je primer za
to. On se razvio kao individua daleko preko granice
koju moe da dostigne gradanin. On kome su po
znate slasti meditacije, kao i mracne radosti mrnje
i samomrnje, on koji prezire zakon, vrlinu i com
mon.sen,se ipak je prinudni zatocenik gradantine i
nije u stanju da joj umakne. I tako su se oko stvarne
mase pravih gradana nataloili iroki slojevi ljudi,
mnoge hiljade ivota i inteligencija, od kojih je sva
ki, dodue, ve osloboden gradantine i pozvan za
ivot u bezuslovnom, ali od kojih je svaki nekim de
tinjastim oseanjima vezan za gradantinu i do iz
vesne mere zaraen njenim malaksalim ivotnim
intenzitetom, pa ipak nekako ostaje i dalje u njoj,
ropski zavisan i obavezan da joj slui. Jer kod gra
dantine osnovno nacelo velikana glasi obrnuto: Ko
nije protiv mene, taj je za mene!
Ako u ovom smislu ispitamo duu Stepskog
Vuka, tada nam se on prikazuje kao ovek kome je
zbog visokog stepena njegove individualnosti odre
deno da ne bude gradanin jer se svaka visoko raz
vijena individualnost ustremljuje protiv sopstvenog
Ja i naginje njegovom unitenju. Vidimo da je on u
sebi nosio jake nagone, kako sveca tako i razvratni
ka, ali usled izvesne slabosti i tromosti nije mogao
da uzme zalet u slobodni, divlji svemir, nego je os
tao prikovan za teko materinsko sazvede graclan
tine. Ovakav je njegov poloaj u svetskom prosto
ru, ovakva je njegova vezanost. Vecina intelektua
laca i najveci deo umetnika pripadaju istom tipu.
SAmo najsnaniji medu njima uspevaju da probiju
atmosferu gra anske zemlje i da stignu u kosmicki
svet, ostali se mire sa sudbinom ili sklapaju kom
promise, preziru gradantinu, a ipak joj pripadaju,
acaju je i velicaju, jer na kraju ipak moraju da je
prihvate da bi mogli da ive. Za ove bezbrojne eg
zistencije to ne predstavlja tragediju, ali svakako
krupnu nezgodu i zlu kob, u cijem se paklu njihovi
talenti ispeku i postanu plodni. Mali broj onih koji
se otmu nalazi put u bezuslovnost i propada na na
in dostojan divljenja. To su oni tragikom obelee
ni, ali njih nema mnogo. A ostalima, onima koji su
ostali vezani, cijem talentu gratantina esto odaje
veGko priznanje, otvoreno je tree carstvo, jedan
imaginarni, ali suvereni svet, a to je humor. Nemir
nim stepskim vucima, tim stvorenjima koja nepre
kidno i strahovito pate, njima kojima je uskracena
tragika, kao i sila potrebna za prodor u zvezdani
svemir, njima koji osecaju da su pozvani za bezus
lovno, a ipak ne mogu da ive u njemu, njima se
prua pomirljiv izlaz u humor, ako je njAhov duh
usled patnji postao dovoljno snaan i elastican. Hu
mor uvek ostaje na neki nacin gradanski, iako. je
pravi tip gradanina nesposoban da ga shvati. U imat
narnoj sferi humora ostvaruje se zamreni, mno
gostruki ideal svih stepskih vukova: tu je mogucno
zauzeti stav odobravanja ne samo prema svecu nego
i prema razvratniku, tu ne samo to se savijaju po
lovi jedan prema drugom nego se u ovakav stav
odobravanja ukljucuje i gradanin. Onome koji je su
manuto opsednut bogom mogucno je da zauzme
stav odobravanja i prema zlocinu, a isto tako i ob
rnuto, ali njima obojici i svim ostalim ljudima be
zuslovnosti nemogucno je da odobravaju jo i onu
neutralnu, mlaku sredinu: gradantinu. Jedino hu
mor, taj divni izum onih kojima je prepreen put ka
onom najviem za ta su pozvani, taj izum onih sko
ro tragicnih, najdarovitijih nesrecnika, jedino hu
mor (moda najcudnije i najgenijalnije dostignuce
ovecanstva) izvrava i ono nemoguce, naime, spaja
i sjedinjuje sve oblasti ljudskog bica u zracima svo
jih prizmi. ivETI u svetu kao da to i nije svet, po
tovati zakon a stajati iznad njega, posedovati kao
da se ne poseduje, odreci se kao da to nije odricanje
sve ove omiljene i esto formulisane zahteve viso
ke ivotne mudrosti moe da ostvaruje jedino hu
mor.
Pa ako bi u zaguljivom haosu svoga pakla Step
ski Vuk, koji za to ima dovoljno dara i sklonosti,
ipak uspeo da skuva i iscedi iz sebe ovaj carobni na
pitak, bio bi spasen. Za to mu jo mnogo tota ne
dostaje, ali mogucnosti i nada postoje. Ko ga voli,
ko saoseca s njim, neka mu poeli ovaj spas. On bi,
dodue, zauvek ostao u gradantini, ali bi njegove
patnje bile snoljive i plodne. Njegov odnos prema
gradanskom svetu, kako u ljubavi tako i u mrnji,
izgubio bi svoju sentimentalnost, a njegova veza
nost za ovaj svet prestala bi da ga muci bez prestan
ka kao neka sramota.
Da bi to postigao, ili da bi se na kraju ipak osme
lio za skok u svemir, trebalo bi da se takav Stepski
Vuk jednom suoci sa samim sobom, morao bi da
duboko sagleda haos u sopstvenoj dui i da postane
potpuno svestan samoga sebe. Tada bi mu se otkrila
cela njegova sumnjiva egzistencija u svoj svojoj nep
romenljivosti, i ubuduce bi mu bilo sasvim nemoguc
no da iz pakla svojih nagona uvek ponovo prebegne
u sentimentalnofilozofske utehe a odatle opet u
slepu opijenost svog vucjeg bica. tovek i vuk bili bi
prinudeni da upoznaju jedan drugoga bez maski
oseanja koje izoblicavaju, pa bi morali nagi da se
pogledaju u oi. Tada bi se ili sudarili i razili se za
uvek, tako da vie ne bi bilo Stepskog Vuka, ili bi
njih dvojica, pred radanjem svetlosti humora, sklo
pili brak iz razuma.
Moda e Hari jednog dana dospeti do te posled=
nje mogucnosti. Moda e jednoga dana nauciti
kako da upozna sebe, bilo na taj nacin to e dobiti
u ruke nae ogledalce, bilo to e susresti besmrtni
ke, ili to e u naem maginom pozoritu naci ono
to jetpotrebno za oslobodenje njegove zaputene
due. Cekaju ga hiljade takvih mogucnosti, koje nje
gova sudbina neodoljivo privlaci; svi ljudi koji stoje
po strani od gradanstva ive u atmosferi ovih ma
gicnih mogucnosti. Dovoljna je najneznatnija sitni
ca pa da sine munja.
Medutim, sve je ovo Stepskom Vuku dobro po
znato, iako nikada nije imao pred oima ovu crticu
svoje unutranje biogratije. On nasluuje svoj polo
aj u zgradi sveta, naslucuje i poznaje besmrtnike,
naslucuje mogucnost da sretne samog sebe i plai je
se, on zna za postojanje onog ogledala u koje bi
neophodno morao da pogleda, a smrtno se plai da
baci taj pogled.

***

Na kraju nae studije preostaje nam da raskrsti

mo i sa poslednjom fikcijom, sa jednom naclnom
obmanom. Sva objanjenja, celokupna psihologi
ja, svi pokuaji razumevanja iziskuju pomocna
sredstva, teorije, mitologije, lai; poteni autor ne bi
smeo propustiti da na kraju svog prikaza, po mo
gucstvu, raskrsti sa ovim laima. Ako kaem gore
ili dole, time ve tvrdim neto to iz.iskuje obja
njenje, jer gore i dole postoji samo u mislima,
samo u.apstrakciji. Svemir ne zna za gore i
dole.
Prema tome stepski vuk je, ukratko reeno,
samo fkcija. Ako se Hari oseca kao neka vrsta co
vekavuka i smatra da se sastoji od dva neprij telj
ska i suprotna bica, onda to predstavlja samo neki
mit uprocavanja. Hari uoptte nije ovekvuk, i ako
smo prividno i ne ispitujuci prihvatili tu la koju je
sam izmislio i u koju veruje, ako smo pokuali da ga
posmatramo i da ga protumacimo kao dvostruko

bie, kao stepskog vuka, onda smo se, u nadi da

emo ga lake razumeti, koristili obmanom, koju
emo sada ispraviti.
Podela na oveka i vuka, na nagon i duh, kojom
Hari pokuava da razjasni svoj udes, veoma je grubo
uprocavanje i nasilje nad istinom u prilog nekog
prihvatljivog, ali pogrenog objanjenja suprotnosti
koje ovaj ovek nalazi u sebi i koje mu se cine kao
izvor njegovih tekih patnji. Hari u sebi nalazi co
veka, to jest itavsvet misli, oseanja, kulture, pri
pitomljene i sublimisane prirode, a pored toga jo i
vuka, to jst mracni svet nagona, divljatva, svi
reposti i nesublimisane, sirove prirode. I pored ove
na izgled tako jasne podele njegovog bica na dve sfe
re, koje su jedna prema drugoj neprijateljski raspo
loene, kadikad je doivljavao da se vuk i ovek za
izvesno vreme, za koji srecni trenutak, sloe. Kada
bi Hari u svakom pojedinom trenutku svog ivota
pokuao da ustanovi koliko ima oveka, a koliko
vuka u svakom njegovom delu, u svakom oseanju,
brzo bi doao u nepriliku i cela ova njegova lepa
teorija o vuku namah bi se raspala. Jer nijedan co
vek, ni najprimitivniji crnac, pa ni idiot, nisu tako
uporno jednostavni da bi se njihovo bie moglo ob
jasniti pomocu dva ili tri glavna elementa; a obja
njenje tako vanredno diferenciranog oveka kao to
je Hari naivnom podelom na vuka i oveka pogoto
vo je potpuno beznadean i detinjast poduhvat.
Hari se ne sastoji od dva bica, ve od stotine, od hi
ljade bica. Njegov se ivot ne klati izmedu dva pola,
kao to su nagon i duh, ili izmedu sveca i razvrat
nika, ve izmedu hiljadu i bezbroj suprotnih polova
(kao, uostalom, ivot svakog oveka).
[to tako obrazovan i mudar ovek kao Hari moe
sebe da smatra stepskim vukom, to veruje da boga
tu i sloenu tvorevinu svog ivota moe da obuhvati
jednom tako prostom, grubom i primitivnom for
mulom, ne treba da nas iznenadi. ovek nema ve
liku sposobnost miljenja, pa i najmudriji i najobra
zovaniji uvek vidi svet i sebe kroz prizmu veoma
naivnih, uprocavajucih i lanih formula u prvom
redu sebe samog! Jer svi Ijudi, kako izgleda, imaju
urodenu i nasilno izazvanu potrebu da svoje Ja za
miljaju kao jedinstvenu celinu. Koliko god puta se
pokazalo da je ovo zabluda, ona ipak i dalje ivi.
Sudija koji sedi nasuprot zlocincu gledajuci mu u
oci, i koji za trenutak cuje kako ubica govori njego
vim (sudijinim) glasom, a sve pobude, sposobnosti
i mogucnosti ubie nalazi i u svojoj dui, ipak se vec
iduceg trenutka ponovo pretvara u jedinku, pottaje
sudija, ponovo se vraca u ljusku svog uobraenog
Ja, izvrava svoju dunost i osuduje ubicu na smrt.
A kada naroito obdarene ljudske due nenog sa
stava pocnu da naslucuju svoju mnogostrukost,
kada, kao svi geniji, probiju zabludu o celini svoje
linosti, pa sebe osete sloenim iz vie delova, kao
kakav snop od mnogih Ja, tada je dovoljno da to
samo izjave, pa da ih vecina zatvori, pozivajuci na
uku u pomoc, a ova opet konstatuje izofreniju i
sprecava da covecanstvo iz usta ovih nesrecnika
uje uzvik istine. Ali zato gubiti reci, zato izgova
rati neto to je svakome ko misli samo po sebi ra
zumljivo, ali to nije obicaj da se iskae. Ako vec
jedan ovek pristupa proirenju uobraene celine
svoga Ja u dvostruko bie, onda je bezmalo genije,
ili, u svakom sluaju, redak i zanimljiv izuzetak. U
stvari nijedno Ja, pa ni najnaivnije, nije celina, vec
mnogostruk svet, zvezdano nebo u malom, haos ob
lika, kojt se sastoji od stepena i stanja, od naslede
nog i od raznih mogucnosti. [to se svaki pojedinac
trudi da ovaj haos posmatra kao celinu i to o svome
Ja govori kao da je to jednostavna, vrsto nblikova
na, jasno obeleena pojava ta kod svih ljudi (pa i
najvecih) uobicajena obmana verovatno je neka
potreba, neki zahtev ivota, kao to su disanje i
uzimanje hrane.
Obmana pociva na jednostavnom prenoenju.
Telesno svaki ovek sacinjava celinu, duhovno ni
kada. I u pesnitvu, cak i najistancanijem, uvek sL.
u pitanju prividno cele, prividno jedinstvene linosti
. Od dosadanjeg pesnitva strucnjaci i poznavaoci
najvie cene dramu, i s pravom, jer ona prua (ili bi
mogla da prui) najvece mogucnosti za prikazivanje
sopstvenog Ja u svoj svojoj mnogostrukosti = kad
tome ne bi protivrecio prividan izgled, po kome
nam se svaka pojedinacna linost jedne drame ne
pobitno prikazuje u istom, jedinstvenom, odvoje
nom telu, odvodeci nas u zabludu ba ovom svojom
jedinstvenocu. Naivna estetika najvie ceni tako
zvanu karakternu dramu, u kojoj svaki lik nastupa
jasno ocrtan i jedinstven. Tek izdaleka i postepeno
naslucuju pojedinci da je to moda jevtina i povrna
estetika, da smo u tabludi, da greimo ako na nae
velike dramaticare primenjujemo velicanstvene, ali
ne prirodne, ve samo nametnute pojmove lepote
kakva se ceni jo iz antickog doba, dramaticare koji
su, polazeci uvek od vidljivog tela, u stvari i stvorili
fikciju o sopstvenom Ja, o jedinstvenoj linosti. xxxx U
pesnitvu stare Indije ovaj pojam je sasvim nepoz
nat, junaci indijskih epova nisu junaci, ve klupcad
linosti i niz inkarnacija. U naem modernom sve
tu, medutim, postoje pesnicka dela u kojima autor,
verovatno ne sasvim svesno, pokuava da nam iza
vela komedije linosti i karaktera prikae mnogost
rukost due. Onaj ko hoce da to vidi, mora se odlu
iti da linosti ovakvog dela ne posmatra kao poje
dina bica, ve kao delove, kao strane, kao razlicite
aspekte jednog vieg jedinstva (makar i due samog
pesnika). Ko Fausta bude posmatrao na ovaj nacin,
za toga e se od Fausta, Mefista, Vagnera i svih o;
talih stvoriti jedna celina, jedan nadlik, i tek u toj
vioj celini, a ne u pojedinim likovima, nazree ne
to od prave prirode due. Kada Faust izgovora izre
ku, cuvenu medu uciteljima, koju filistri izgovaraju
sa jezom a koja glasi: Dve due se, ah, kriju u mo
jim grudima! tada zaboravlja na Mefista i mnot
vo drugih dua koje se tako e nalaze u njegovim
;rudima. I na Stepski Vuk veruje da u sebi nosi dve
iu (vuka i oveka) i ve mu je od toga prilino tes
Zo u grudima. Grudi i telo uvek predstavljaju celi
tu, ali dua u njima nema dve ili pet, ve bezbroj.
ovek je lukovica sastavljena od stotinu ljuski tka
zina od mnogih niti. To su tano znali i shvatili sta
i azijski narodi, i izumeli su tacnu tehniku budis
:ickog jogija, naime raskrinkavanje zablude o lic
nosti. Vesela je i mnogostruka igra covecanstva: In
iusi su se hiljadu godina trudili da razotkriju zablu
ju, a Zapad je uloio isto toliko truda da je podupre
i osnai.
Ako s tog gedita posmatramo Stepskog Vuka,
nostace nam jasno zato je toliko patio zbog svoga
smenog dvojstva. I on je, kao Faust, mislio da su
dve due mnogo za jedne grudi i da ih moraju ras
trgnuti. Naprotiv, dve due su malo; i Hari vri
strano nasilje nad svojom jadnom duom kada po
kuava da je shvati u jednoj tako primitivnoj slici.
Iako je Hari visokoobrazovan ovek, ipak postupa
kao kakav divljak koji ume da broji samo do dva. Je
dan deo sebe naziva ovekom, a drugi vukom i
smatra da je time doao do kraja i da se iscrpao. U
oveka trpa sve to je u njemu umno, uzvieno i
kultivisano, a u vuka sve to je nagonsko, divlje i
haoticno. Ali u ivotu stvari ne teku tako jednostav
no i grubo kao u naem bednom, idiotskom jeziku,
i Hari dvostruko lae sebe ako primenjuje divljacku
metodu sa vukom. Bojimo se da Hari ubraja u co
veka citave pokrajine svoje due koje jo ni izdale
ka nisu covecje, a izvesna svojstva svoga bica racu
na kao vucja iako su ona daleko prevazila vuka.
Kao svi ljudi uopte, i Hari veruje da vrlo dobro
zna ta je ovek, pa ipak pojma nema o njemu, iako
to prilino esto naslucuje u snovima i drugim pod
svesnim stanjima, koja se teko mogu kontrolisati.
Neka ne zaboravi te slutnje, neka ih to vie prihva
ta! tovek nije vrsto i trajno uoblicenje (to je bio
ideal antike i pored suprotnih naslucivanja njihovih

mudraca), ve je pre pokuaj i prelaz, d kle, nita

drugo nego uzani i op sni most izmedu prirode i
duha. Prema duhu, prema bogu, goni ga unutranja
predodretenost prema prirodi, prema majci, vuce
ga topla cenja: izmedu ove dve sile plaljivo se le
luja njegov ivot. Ono to ljudi podrazumevaju pod
pojmom oveki uvek je samo prolazna, gradanska
nagodb": Ova konvencija otklanja i zabranjuje iz
vesne grube zahteve nagona; deliE svesti, morala,
ubijanje "votinjskog u sebi i neto malo duha ne
samo to je dozvoljeno ve se i trat. Prema ovoj
konvenciji ovek je, kao svaki gradanski ideal,
samo kompromis, plaljiv i naivnolukav pokuaj
da se podvali opakoj pramajci prirodi, dosadnom
praocu duhu i njihovim zahtevima, i on treba da
boravi u mlakoj redini izmeQu njih. Zato gradanin
doputa i podnosi ono to naziva lAcnocu, ali
ujedno izrutuje Gcnost molohu dravi i bez pre
stanka izaziva razdor izmeQu njih. Zato gradanin
danas spaljuje na lomaci jeretika i vea kao zlocinca
onoga kome ]E prekosutra postaviti spomenik.
Da ovek nije neto vE] stvoreno, ve] da je za
htev duha, daleka, sa cenjom a i strepnjom oceki
vana moguEnost, i da put donde prevaljuju uvek, u
malim etapama i u utasnim mukama i ekstazama,
ba oni nttki pojedinci kojima se danas priprema
gubilite a sutra spomenik ta stutnja ivi i u Steps
kom Vuku. Ali ono to on, nasuprot vuku, naziva
u sebi ovekom obicno nije nita drugo nego ba
onaj osrednji ovek graHanske konvencije. Put ka
pravom oveku, ka besmrtnom, Hari tano naslu
Euje, katkada usteu" se, i polazi njime, ali to placa
tekim patnjama i bolnom usamljenocu. No da po
tvrduje onaj najvii zahtev i da stremi za njim, za
htev duha da postane istinski ovek, da pode jed
nim, uasnim putem ka besmrtnosti toga se plai
iz dubine due. On tano oseca da to vodi jo vecim
patnjama, vodi do progona, do krajnjeg odricanja,
moda i do gubilita pa iako na kraju toga puta
stoji kao mamac besmrtnost, ipak nije voljan da
prepati sve ove patnje i da umre na jedan od ovih
nacina. Iako je svestan vie nego gracianin zato se
postaje ovek, ipak zatvara oi i nece da zna da su
oajnicka vezanost za sopstveno Ja i oajnicki
strah od umiranja najsigurniji putevi u vecnu smrt,
a da onaj koji je u stanju da umre, da odbaci telo,
da svoje Ja za vecnost preda mni postaje besmr
tan. lako oboava svoje ljubimce medu besmrtni
ma, recimo Mocarta, u krajnjoj liniji ga, ipak, i dalje
posmatra oima gradanina, i spreman je da savr
enstvo Mocartov? objanjava, kao kakav ucitelj u
koli, samo njegovim izuzetnim talentom, a ne ve
licinom njegove samopredaje i spremnocu da pati,
njegovom ravnodunocu prema idealima gradan
tine i podnoenjem nne krajnje usamljenosti koja
oko pacenik , oko bica koje postaje ovek, citavu
gra ansku atmosferu proreduje, te ona biva kao le
deni etar svemira, ne onom usamljenocu u vrtu
Getsimanskom.
Pa ipak je na Stepski Vuk otkrio u sebi faustov
sku dvojnost, pronaao je da u jedinstvenom telu
nema jedinstvene due, da se jedinstvenost, u najbo
ljem sluaju, poima na dugom putu hodocaca, kao
ideal ove harmonije. On bi eleo ili da savlada vuka
u sebi i da postane potpun ovek, ili da se odrekne
oveka i da bar kao vuk ivi jedinstvenim i nerastr
zanim ivotom. Verovatno da nikada nije posmatrao
pravog vuka, jer moda bi tada video da ni ivotinje
nemaju tedinstvenu duu, da i one u svom lepom,
vitkom telu kriju mnogostruka stremljenja i stanja,
da i vuk u sebi nosi duboke ponore, da i vuk pati.
Ali sa onim Natrag prirodi! ovek uvek po e bol
nom i beznadenom stranputicom. Hari nikada vie
ne moe da postane sasvim vuk, a kada bi to i po
stao, video bi da vuk takoe nije neto jednostavno
i iskonsko, ve mnogostruko i sloeno. I vuk ima
dve; pa i vie dua u svojim vucjim grudima, i onaj
koji eli da postane vuk pada u istu greku zaborav
nosti kao ovek sa onom pesmom: Oh, blaen je
onaj ko je jo dete! Simpaticni, ali sentimentalni
ovek koji peva pesmu o blaenom detetu takoe bi
eleo da se vrati prirodi, cednosti i prvobitnom sta
nju, a sasvim je zaboravio da deca nipoto nisu bla
ena, da su sposobna da osecaju mnoge sukobe, ras
trzanost i patnju.
Nijedan od puteva ne vodi unazad, ni ka vuku ni
ka detetu. Na poetu svega ne nalaze se nevinost
i bezazlenost; sve to je stvoreno, i ono na izgled naj
jednostavnije, ve je greno, ve je mnogostruko,
ve je baceno u prljavu reku postanka i nikada, ni
kada vie ne moe da pliva uzvodno. Put u nevi
nost, u nestvoreno, put ka bogu ne vodi natrag, vec
napred, ne ka vuku ili detetu, ve sve dublje u greh,
sve dalje na putu da se postane ovek. Ni samou
bistvo, jadni Stepski Vuce, nece ti u stvari pomoci,
morace da pode duim, tegobnijim i mucnijim
putem da postane ovek, morace da svoju dvost
rukost umnogostruci, a svoju sloenost ucini jo
mnogo sloenijom. Umesto da suava svoj svet, da
uprocava svoju duu, sve veci ce deo sveta, pa naj
zad i itavsvet, primiti u svoju bolno proirenu
duu, da bi moda jednom, na kraju, naao spokoj
stvo. Ovim putem je poao Buda i svi veliki ljudi,
neki od njih svesno a neki nesvesno, koliko je ko us
peo u smelom poduhvatu. Svako rodenje znaci ras
tanak sa svemirom, znaci ogranicavanje, odvajanje
od boga, znaci bolno ponovno postajanje. Vratiti se
u svemir, ponititi patnicko postojanje, postati bog,
znaci: proiriti svoju duu da bi mogla ponovo da
obuhvati svemir.
Ovde nije rec o oveku kakvog ga zna kola, na
cionalna ekonomija i statistika, nije rec o ljudima
koji u milionima trckaraju ulicama i koji ne pred
stavljaju nita drugo nego pesak na morskom alu
ili rasprene kapljice pri udaranju talasa; nekoliko
miliona ne igraju vie nikakvu ulogu, oni su samo
materijal i nita vie. Ne, mi ovde govorimo o cove
cu u viem smislu, o citu dugog puta na kome se
ostaje ovek, o kraljevskom oveku, o besmrtni
ku. Genije nije tako redak kao to se obicno misli,
i, razume se, ni tako cest kao to to tvrdi istorija
knjievnosti, svetska istorija ili, najzad, i novine.
stepski vuk Hari, kako nam se cini, bio bi dovoljno
genijalan za smeo poduhvat da postane ovek,
esto to se pri svakoj tekoci saaljivo izgovara
cvo im glupim stepskim vukom.
cinjenica da se ljudi koji imaju takvih mogucnos
;ti pomau stepskim duama dua
nije kao i cinjenica da esto osE]aju onu kukavicku
jubav prema gradantini jeste neto to veoma iz
neraduje, a i rastuuje. ovek koji je sposoban da
shvati Budu, ovek koji nasleduje nebesa i ponore
ovecanstva ne bi trebalo da ivi u svetu u kome
vladaju common sense. demokratija i gradansko ob
razovanje. On u njemu ivi samo iz kukavicluka, i
ako gau njegove dimenzije sputavaju, ako mu je gra
anska soba odvie tesna, svu krivicu za to baca na
vuka i nece da shvati da je sada vuk njegov naj
bolji deo. Sve divlje u sebi naziva vukoni i osE]A to
kao rdavo, opasno i kao neku vrstu straila za gra
ane medutim on, koji veruje da je umetnik, da
ima pre
finjena cula, nije u stanju da vidi da osim
vuka i iza vuka u njemu ivi i mnogo ta drugo,
sve vuk to ujeda, da se tu nalaze jo i lisica,
zmaj, tigar, majmun i rajska ptica. On ne vidi da je
itav ovaj svet, itavrajski vrt ljupkih i stranih, ve
likih iu malih, snanih i nenih oblika zarobljen i
pritisnut priloen vuku kao to je pravi ovek u
njemu zarobljen i pritisnut nazovi ovekom, grada
ninom.
Predstavimo sebi vrt sa stotinama vrsta drveca,
hiljadama cvetova, stotinama vrsta voca i raznih
trava. Ako vrtlar ovoga vrta ne zna ni za kakvu dru
gu botanicku razliku osim da se jedno moe jesti,
a drugo da je korov, onda nece znati ta da radi
sa TRI cetvrtine svoga vrta, pa ]E icupati najcarob
NIJE cvee, iseci najplemenitije drvE]e, ili e ga
MRZEti i gledati popreko. Tako isto postupa i Stepski
Vuk sa hiljadama cvetova svoje due. tto ne ulazi u
rubriku ovek ili rubriku vuk, to i ne vidi. A
ta sve ne ubraja u oveka! Sve kukavicko, maj
munsko, sve glupo i sitnicarsko, ako nije ba vucija
osobina, ubraja u oveka, kao to sve snano i
plemenito pripisuje vuku, i to samo zato to jo
nije uspeo da zagospodari njime.
Opratamo se od Harija, ostavljamo ga da sam ide
dalje svojim putem. Da se vE] nalazi mmedu besmrt
nima, kako bi iznenadeno posmatrao ovo tumara
nje, ovaj divlji, krivudavi put; i kako bi se ovakvom
stepskom vuku nasmeio bodro, prekorno, saaljivo
i podsmeljivo!.

Kada sam ovo proitao do kraja, palo mi je na pa

met da sam jednom nocu, pre nekoliko nedelja, za
pisao malo neobicnu pesmu, koja takoe govori o
stepskom vuku. Potraio sam je medu gomilama
hartije na mom pretrpanom pisacem stolu, naao i
poceo da je citam:

Ja stepski vuk jurim i jurim

zavejanim svetom urim,
sa breze gavran tu i tamo ph ne,
al nigde zeca, nigde srne!
A ja srne toliko volim,
da mi je da sad sretnem koju!
Nicega lepeg no kadje skolim
i pokaemjoj celjust svoju.
Tako bih dobar sa njom bio,
sav bih se zario u njen nean but,
svetlu joj krv bih pio, pio,
pa zavijajuci pro duio put..
Bar da je negde kakav mali
zec, da me slatkim mesom zgreje!
Ah, zar uteklo od mene sve je
to ivot moe malo da razgali?
Odavno mi je umrla enka,
olinjao i sed mije rep,
a ja jurim kroz noc kao senka,
jurim i sanjam, poluslep,
kako srne i zeceve vijam, ;i
sluam gde vetar granjem zavija,
snegom tolim suvoga grla plam
i nosim duu daje dAvolu dam

Stihove prepevao Branimir ivojinovic.

Sada sam, eto, u rukama imao dve slike o sebi :
jedna je bila autoportret u rogobatnim stihovima,
tuan i pun strepnje kao i ja sam, druga, naslikana
neto hladnije i na izgled s velikom objektivnocu,
od nekoga sa strane, ko je posmatrao spolja i s vi
sine, napisana od nekog ko je znao vie, a opet ima
nje od mene. I ove dve slike zajedno, moje setno,
vnezvereno lice i mudra studija iz nepoznate ruke,
obe mi zadadoe bol, obe su bile u pravu, obe su mi
otvoreno prikazivale moju neutenu egzistenciju,
obe su jasno pokazivale koliko je nepodnoljivo i
neodrivo moje stanje. Stepski Vuk je morao da
umre, da sopstvenom rukom okonca svoje omrznu
to bitisanje ili, rastopljen na samrtnoj vatri obnov
ljenog samoposmatranja, da se izmeni, da zdere
svoju masku i postane novo Ja. Oh, ovaj postupak
nije za mene bio ni nov ni nepoznat, znao sam ga i
doivljavao vie puta, uvek u vreme najveceg oca
janja. Svaki put kad se to deavalo, to me je potres
lo do dna due, moje tadanje Ja razbijalo se u pa
ramparcad, svaki put bi ga mracne snage prodrmale
i unitile i svaki put bi se izgubio po jedan negovani,
naroito voljeni deo moga ivota, izneverivi me.
Jednom prilikom sam izgubio svoj gradanski glas i
imetak, te sam se morao navici da se odricem poto
vanja onih koji su dotle skidali eir preda mnom.
Drugom prilikom je preko noci razoren moj poro
dicni ivot, moja duevno obolela ena oterala me
je iz kuce i udobnog ivota, ljubav i poverenje pre
tvorili su se odjednom u mrnju i borbu na ivot i
smrt. Saaljivo i s prezrenjem gledali su susedi za
mnom. Tada je pocela moja usamljenost. I opet po
sle nekoliko godina, posle tekih i gorkih godina,
poto sam u najstrooj samoci i tegobnom vladanju
sobom izgradio sebi nov asketski duhovni ivot i
ideal, i postigao izvesno spokojstvo i visinu ivota,
predajuci se apstraktnim vebama misli i strogo re
gulisanim meditacijama, sruila se i ova nova ivot
na forma, izgubivi odjednom svoj plemeniti i

uzvi
vcu, astoljubivom, ali bez plena, poznate sve eta
e njegovih lovackih pohoda, kao to su starom ig
acu na berzi poznate sve etape pekulacije, dobija
ja, nesigurnosti, promenljivosti i bankrota. Da li
am odista morao ponovo da preivim sve to? Svu
nLku, sav smueni jad, uvidanje niskosti i bezvred
iosti sopstvenog Ja, svu onu uasnu bojazan da cu
odleci i strah od smrti? Zar nije bilo mudrije i jed
iostavnije spreciti ponavljanje tolikih patnji i izgu
iti se? Svakako da je to bilo jednostavnije i mud
ij. Pa bez obzira da li je onako kao to pie o sa
noubicama u knjiici o stepskom vuku ili drukci
, niko mi nije mogao uskratiti zadovoljstvo da po
nocu plina, noa za brijanje ili rev?lvera utedim
ebi obnavljanje jednog procesa cije sam gorke pat
ije odista ve esto i duboko iskusio. Ne, do sto da
ola, nije bilo sile na svetu koja je mogla zatraiti od
nene da se ponovo susretnem sa svojom grozom od
mrti i ponovo preivim preobraenje i reinkarna
iju, ciji cilj i zavretak nisu spokojstvo i mir, vec
ivek samounitenje, uvek novo oblikovanje svoga
a! Neka je samoubistvo i glupo, kukavicko i otrca
io, neka je ono i neslavni i sramni izlaz za sluaj
iude svaki, pa i najprezreniji izlaz iz ovog mlina
iatnji je dobro doao, jer ovde vie nema mesta izi
;ravanju plemenitosti i heroizma, ovde sam jednos
avno primoran da biram izme u trenutnog bola i
neizrecive estoke, beskrajne patnje. U svom tegob
nom i ludom ivotu bio sam dovoljno esto pleme
niti Don Kihot; pretpostavljajuci ast prijatnosti i
igrajuci pre herojizam nego razumnost. Ali dosta o
tome!
Jutro se ve pomaljalo iza okana, olovno, prokle
to jutro zimskog dana, kada sam najzad legao u po
telju, ponevi sobom svoju odluku. Ali pri samom
;kraju, na samom rubu svesti pre sna, za trenutak
blesnu preda mnom onaj cudni odeljak u knjiici o
stepskom vuku u kome se govori o besmrtnima, a
na njega se odjednom nadoveza seanje da sam se

ponekad, eto, jo nedavno, osecao toliko blizak bes

mrtnima, da sam u jednom taktu starinske muzike
iskusio svu njihovu hladnu, jasnu mudrost, koja se
tako neumoljivo smeila. Iskrslo je to preda mnom,
zablistalo i ugasilo se, a san se spustio na moje celo,
teak kao planina.
Probudivi se oko podne, ubrzo sam u sebi pono
vo osetio precicenu situaciju; knjiica je leala na
nocnom ormaricu, zajedno sa mojom pesmom, a
odluka, rodena iz pometnje mog najnovijeg ivota,
posmatrala me je ljubazno i uzdrljivo, poto s
preko noci zaoblila i uvrstila. Nepotrebno je bilo
uriti, odluka da podem u smrt nije bila cud jedn?g
trenutka, ve zreo, izdrljiv plod, koji je sporo ras
tao i oteao, tiho se ljujajuci na vetru sudbine, ciji
e ga iduci udar oboriti.
U svojoj putnoj apoteci imao sam odlino sred
stvo za umirenje bolova, neki naroito jak opijum
ski preparat knji sam retko uzimao i esto ga se me
secima odricao. Ovo teko opojno sredstvo uzimao
sam samo kada bi me telesni bolovi neizdrljivo
mucili. Na alost, ono nije bilo pogodno za izvre
nje samoubistva, to sam pre nekoliko godina isku
ao. Tada sam, u vreme kada sam opet bio obuzet
oajanjem, progutao prilicnu kolicinu, dovoljnu da
ubije estoricu ljudi, ali me ona ipak nije ubila. Za
spao sam, dodue, i nekoliko asova leao u potpu
noj obamrlosti, ali su me zatim, na moje najvece
razocaranje, gotovo razbudili estoki grcevi u sto
maku. Povratio sam sav otrov jo u polusvesti i po
novo zaspao, da bih se konacno probudio sutradan
u podne, strahovito otrenjen, izgorela i prazna
mozga i ne secajuci se skoro nicega. Osim to sam
jedno vreme patio od nesanice i neugodnih bolova
u stomaku, nisam vie osecao nikakvo dejstvo otro
va.
Ovo sredstvo, dakle, nije moglo doci u obzir; zato
sam sada svojoj odluci dao sledeci oblik: cim budem
dospeo dotle da se moram posluiti ovim opijum
skim preparatom, neka mi bude dozvoljeno da
amesto tog kratkog spasa posrcem trajni, smrt, i to
sigurnu, pouzdanu smrt, metkom ili noem za bri
anje. Time je moj poloaj postao jasan = cekanje do
pedesetog rodendana, prema aljivom reeptu knji
ice o stepskom vuku, uinilo mi se odvie dug rok,
er je do toga trebalo da protu jo dve godine. No;
bilo to posle godinu, mesec dana ili sutra vrata
su mi bila otvorena.

Ne bih mogao tvrditi da je odluka znatno izme

nila moj ivot. Zahvaljujuci njoj, postao sam malo
ravnoduniji prema tegobama, malo bezbriniji pri
apotrebi opijuma i vina malo radoznaliji da vidim
dokle dopiru granice podnoljivog, i to je bilo sve.
Jace su delovali na mene ostali doivljaji one veceri.
Itatkada sam jo uzimao da citam raspravu o step
skom vuku, as predano i sa zahvalnocu, kao da
poznajem nevidljivog carobnjaka koji mudro up
cavlja mojom udbinom, as sa podsmehom i pre
zrenjem prema hladnoci rasprave, koja kao da
uopte nije shvatala specificno raspoloenje i nape
tost mog ivota. Ono to je bilo napisano o stepskim
vucima i samoubicama bilo je moda sasvim dobro
i pametno, vailo je za izvesnu vrstu i tip ljudi, t
bila je i duhovita apstrakcija. Medutim, moja lic
nost, moja stvarna dua, moja sopstvena, jedinstve
na sudbina, cini mi se, ipak nisu mogli da se uhvate
u tako grubu mreu.
Ali vie od svega ostalog zanimalt me je ona ha
lucinacija ili vizija na crkvenom zidu, objava ?nih
titravih svetl,osnih slova koja su toliko obecavala, a
koja su se podudarala sa nagovetajima rasprave.
Mnogo mi je tu obecano, glasovi onog tu eg sveta
silno su podstakli moju radoznalost, te sam esto
satima duboko razmiljao o tome. I sve jasnije su se
javljale u meni opomene onog natpisa: Nije za sva
sam posmatrao kako svetenici i ostali leinari, na
netenici nekog pogrebnog zavoda, koji su se pri
idno starali da sve bude veoma svecano i tuno,
obavljaju svoj posao. U svom pretvar nju, zbunjeni
i lani, toliko su se naprezali da su postali smeni;
gledao sam kako se n njima lepra crna, zvanicna
uniforma i kako se trude da kod oalocenog skupa
izazovu potrebno raspoloenje, da ovaj prikloni ko
leno pred velicanstvom smrti. Ali svaki trud je bio
uzaludan, niko nije plakao, svi su, izgleda, bili rav
noduni prema mrtvacu. Zato se niko nije dao na
mamiti u pobono raspoloenje, i kada je svetenik
oslovljavao skup sa draga hricanska sabraco, pi
ljila su sva ta zvanicna lica trgovaca, pekara i njiho
vih ena sa grcevitom ozbiljnocu preda se, zbunje
na, pritvorna i bez ikakve druge elje osim da se ova
neprijatna priredba to pre zavri. Najzad se i zavr
ila, i dvojica hricanske sabrace koji su se nalazili
u prvim redovima stisnue govorniku ruku, obrisa
e na najblioj ivici travnjaka sa svojih cipela vla
nu ilovacu, u koju su poloili svog mrtvaca, i lica im
smesta opet postadoe obicna i ljudska, a jedno od
njih mi se odjednom ucini poznato bio je to, tako
mi je izgledalo, ovek koji je onda nosio plakat i koji
mi je tutnuo u ruku onu knjiicu.
Istog trenutka kada sam poverovao da sam ga po
znao on se okrenu, sagnu se i stade neto da barata
oko svojih crnih pantalona, koje pipavo podvrnu
vie cipela, a zatim brzo potrca, stisnuvi kiobran
pod miku. Pourih za njim, stigoh ga i klimnuh mu
glavom, ali on me, izgleda, nije poznao.
Zar danas nema vecernje zabave? upitah i po
kuah da mu namignem kao to to cine oni koji su
upuceni u zajednicku tajnu. Ali bilo je prolo vec
mnogo vremena otkako se nisam bavio ovakvim
mimickim vebama, poto sam, s obzirom na svoj
nacin ivota; skoro zaboravio i da govorim; i sam
osetih da se samo glupo kreveljim.
Vecernja zabava? promrmlja ovek i pogleda

me nekako cudno, kao stranca. Idite kod Crnog

orla, covece, ako osecate takvu potrebu.
Stvarno, vie nisam bio siguran da li je to zaista
on. Poao sam dalje razocaran, nisam znao kuda da
idem, za mene vie nije bilo ni cilja, ni stremljenja,
ni dunosti: ivot je imao strahovito gorak ukus,
osecao sam da gadenje koje ve odavno raste u meni
dostie svoj vrhunac, osecao sam da me ivot odbija
i odbacuje. Razjaren, polteo sam sivim gradom,
uinilo mi se da sve zaudara na vlanu zemlju i sa
hranu. Ne, kraj moga groba nece smeti da stoji ni
jedan od ovih leinara sa svojom odedom i senti
mentalno hricanskim amorenjem! Oh, ma kuda
pogledao, ma kuda uputio svoje misli, nigde nije
bilo radosti, nigde odjeka za mene, nigde se nije ose
alo nita privlacno, sve je zaudaralo na trulu istro
enost, na trulo poluzadovoljstvo, sve je bilo staro,
uvelo, sivo, mlitavo i iscrpeno. Boe moj, kako je to
bilo mogucno? Kako sam mogao dospeti dotle, ja
krilati mladic, pesnik, prijatelj muza, svetski put
nik, vatreni idealista? Kako me je to snalo tako la
gano i potajno, kako je dolo do ove ukocenosti, ove
nrnje prema sebi samom i ostalima, do zaguenos
ti svih oseanja, do ove duboke, opake mrzovolje,
do ogavnog pakla praznine i oajanja?
Prolazeci pored biblioteke sreo sam mladog pro
fesora sa kojim sam ranije povremeno razgovarao i
koga sam prilikom svog poslednjeg boravka u ovom
gradu katkada cak posecivao i kod kuce, da bih raz
govarao s njim o orijentalnoj mitologiji, grani na
uke kojom sam se tada mnogo bavio. Naucnik mi je
iao u susret, ukrucen i kratkovid, i poznao me je
tek kada sam skoro proao pored njega. Poleteo je
glavacke prema meni, pozdravljajuci me veoma sr
dacno, a ja sam mu za to, u onako kukavnom sta
nju, bio bezmalo zahvalan. On s obradovao, ivah
nuo i podsetio me na pojedinosti naih nekadanjih
razgovora, ubedujuci me da ima mnogo da zahvali
mome podstreku i da je esto mislio na mene; otada
e retko imao prilike za tako uzbudljiva i iscrpna
azlaganja sa kolegama. Upitao me je otkada se na
azim u gradu (slagao sam ga: tek od pre nekoliko
dana) i zato nisam navratio k njemu. Pogledao sam
ictivom oveku u uceno, estito lice, nalazeci da je
va scena u stvari smena, ali sam ipak, kao izglad
zelo pseto, uivao u mrvici topline, gutljaju ljubavi
zalogaju priznanja. Stepski vuk Hari kezio se, dir
aut, u isuenom drelu sakupljala niu se pljuvacka,
sentimentalnost mu je i protiv volje savijala le a.
Da, revnosno sam se trudio da se izvlacim laima,
rekao sam da se nalazim ovde samo u prolazu, stu
dija radi, i da se ne oseam najbolje, inace bih ga,
razume se, svakako posetio. A kada me je srdacno
pozvao da to vece provedem kod njega, prihvatio
sam zahvalno i zamolio ga da pozdravi svotu enu;
za to vreme su me od silnog govora i osmehivanja
zaboleli obrazi, odviknuti od takvih napora. I dok
sam ja, Hari Haler, stajao na ulici, iznenaden na
prepad i polaskan, uctiv i revnostan, smeeci se lju
baznom oveku u kratkovido lice, dotle je drugi
Hari stajao pored mene i takoe se lkezio, kezio i
mislio kakav sam ja to cudan, caknut i neiskren bra
tac, kada am jo pre dva minuta besno iskrljetio
zube na ceo ovaj prokleti svet, a sada, na prvi poziv,
na prvi bezazlen pozdrav jedne estite dobricine
urno, dirnuto i preterano revnosno prihvatam sve,
valjajuci se u ovo malo dobronamernosti, potova
nja i ljubaznosti kao kakvo prase. Tako su oba Ha
rija, obojica veoma nesimpaticne prilike, stajali
pred uctivim profesorom ismevajuci jedan drugoga,
posmatrajuci se uzajmno, pljujuci jedan na drugog
i, kao i obicno u takvim prilikama, ponovo jedan
drugom postavie pitanje: da li je to jednostavno
ljudska glupost ili slabost, opta ljudska sudbina, ili
su ovaj sentiznentalni egoizam, ova beskarakter
nost, necistota i dvojnost oseanja samo osobenost
stepskih vukova? Ako j ta podlost bila opteljud
ska, e, onda se moje prezrenje sveta moglo sruciti na
naa ivotna radost i volja za ivotom, koja je tako
bolesna i koja e uskoro biti tamo zakopana. Na
kulturni svet je groblje, na kome su Isus Hristos i
Sokrat, Mocart i Hajdn, Dante i Gete samo izblede
la imena na zardalim limenim plocama, oko kojih,
zbunjeni i npp
p
p

eiskreni, stoje oaloceni, koji bi dali

mnogo da jo mogu da veruju u limene ploce, to su
im nekada bile svete, koji bi mnogo dali da mogu da
progovore makar jednu jedinu estitu, ozbiljnu rec
tuge i oajanja nad ovim propalim svetom, i kojima
nije ostalo nita drugo nego da, kezeci se zbunjeno,
stoje oko jednog groba. Razjaren, ogrebao sam se po
bradi kao i obicno na istom mestu, neko vreme sam
se zadrao dezinfikujuci ranu, ali sam onda ipak
morao da jo jednom promenim ve stavljeni cisti
okovratnik; a nikako mi nije bilo jasno zato sve to
inim, jer nisam imao ni n jmanje volje da se oda
zovem onom pozivu. Ali jedan deo Harija opet se
pretvarao, nazivo profesora simpaticnim mom
kom, ceznuo za ljudskim mirisom, brbljanjem i
drutvom, secao se profesorove lepukaste ene, na
lazio da je jedno vece kod prijatnih domacina ipak
neto to oveka moe veoma da osvei, i ova misao
ohrabrila me je da na bradu nalepim engleski ftas
ter, pomogla mi je da se odenem, da veem pristoj
nu manu i blago me sprecila da, pokoravajuci se
svojoj stvarnoj elji, ostanem kod kuce. Istovreme
no sam pomislio: Onako kako se ja sada oblacim i
izlazim da posetim profesora i izmenjam s njim niz
manjevie lanih uctivih reci, iako to ustvari ne e
lim, tako ivi i radi vecina ljudi iz dana u dan, iz
asa u as, silom, ne eleci to u stvari. Oni se pose
uju, vode razgovore, sede odreden broj asova u
svojoj kanCElariji, sve to silom, mehanicki, bez vo
lje, a sve bi to mogle da obave i maine, ili da se
uopte izostavi. A ba ta mehanicnost, ciji tok ne
prestaje, ba ona ih sprecava da, kao ja, podvrgnu
kritici sopstveni ivot, svu njegovu glupost i plit
kost, njegovu problematicnost to se odvratno kezi,
mala uramljena slika, koja je stajala na okruglom
stocicu poduprta komadicem kartona. Prikazivala
je pesnika Getea, karakternog, genijalno oceljanog
starca lepo izvajana lica, na kome nisu nedostajale
ni cuvene vatrene oi ni usamljenost i tragika, lica
premazanog stavom dvorskog oveka, na koje je
umetnik obratio naroitu panju. On je uspeo da
ovom demonskom starcu, ne umanjujuci mu dubi
nu, d izvesnu profesorsku ili glumacku crtu savla
divanja i estitosti i da ga, sve u svemu, prikae kao
odista lepog starog gospodina, koji je svakoj gratan
skoj kui mogao da poslui za ukras. Ova slika ve
rovatno nije bila gluplja od ostalih ove vrste, od svih
onih spasitelja, apostola, heroja, junaka duha i dr
avnika, stvorenih rukama vrednih umetnikazana
tlija, moda je samo izvesnom svojom virtuoznom
vetinom delovala na mene tako razdraljivo. Bilo
kako bilo, u svakom sluaju, poto sam ionako bio
nervozan i prepun jeda, bola mi je oi sujetna slika
starog Getea, tako punog samodopadanja, kao fa
talni neskladni ton, pokazujuci mi da ovo nije mes
to za mene. Ovde su se dobro osecali lepo stilizova
ni stari majstori i nacionalne velicine, a nipoto
stepski vuk.
Da je sada uao domacin, moda bi mi polo za
rukom da se pod nekakvim prihvatljivim izgovo
rom povucem. Ali je ula njegova ena, i ja sam se
predao svojoj sudbini, iako sam naslucivao da ce
doci do nekakve nesree. Pozdravismo se, i prvom
neskladnom tonu sledili su drugi. ena mi je esti
tala na dobrom izgledu, medutim, ja sam bio potpu
no svestan da sam u toku ovih godina, od naeg po
slednjeg susreta ostario. ve mi je i njen stisak ruke
izazvao bol u prstima, kobno me podsecajuci na
kostobolju. Da, a onda me je upitala kako je mojoj
dragoj eni, i ja sam joj morao reci da me je ena na
pustila i da je na brak razveden. Odahnuli smo kad
je uao profesor. I on se srdacno pozdravio sa
mnom, a neprirodna i komicna situacija ubrzo je

u=tta utt vtautviuc, tci tc

ismejavao Kajzera i objavio svoje gledite prema
kome njegova otadbina nije bila nita manje kriva
u izazivanju rata nego ostale neprijateljske zemlje.
Kakav li je to tip! Da, ali ovde je toj vucibatini do
bro odgovoreno, redakcija je taj tetni element od
lucno udesila i izloila optem ruglu. Kada je video
da me ova tema ne zanima, preli smo na drugu,
medutim, ni jedno ni drugo ni izdaleka nisu pomi
ljali da bi to cudovite moglo da sedi pred njima, pa t
ipak je bilo tako, to cudovite bio sam lino ja. Ali
emu dizati buku i uznemiravati ljude! U sebi sam
se smejao, ali sam izgubio i poslednju nadu da u to
vece doiveti neto prijatno. Taj trenutak mi je jas
no ostao u seanju. Naime, za vreme dok je profesor
govorio o izdajniku Haleru, u meni se zgusnulo
opako oseanje depresije i oajanja, koje se nagomi
lavalo jo od sahrane i sve vie pojacavalo, pretva
rajuci se u odvratan pritisak, u neku telesnu tegobu
(u donjem delu tela), neko predoseanje puno strep
nje, koje me je guilo. Osecao sam da me neto vre
ba, iz pozadine se unjala neka opasnost. Tog asa,
srecom, javie da je vecera gotova. Preli smo u tr
pezariju i trudeci se da stalno govorim ili pitam
neto bezazleno, jeo sam vie nego to sam navikao,
i svakog trenutka osecao sam se sve jadnije. Boe
moj, mislio sam bez prestanka, zato se toliko na
preemo? Jasno sam osecao da se ni moji domacini
ne osecaju prijatno i da im ivahnost zadaje muka,
bilo zato to sam ja unosio takvo mrtvilo, bilo to je
i inace vladalo neko neraspoloenje u kuc. Postav
ljali su mi sve takva pitanja na koja je iskren odgo
vor bio nemoguc, pa sam uskoro ogrezao u laima,
boreci se sa gatenjem pri svakoj reci. Poceo sam
na,jzad, da bih skrenuo tok razgovora, da pricam o
sahrani koju sam danas posmatrao. Ali nisam us
peo da pogndim ton i mo,ji pokuaji da budem hu
moristican izazvali su neraspoloenje, tako da smo
se sve vie Razilazili. Za to vreme je stepski vuk u
meni kezio zube smejuci se, a kad su poslueni slat
kii, sve trn.je smo ve hili veoma cutljivi.
Vratili smo se u prvu sohu da popijemo kafu i ra
kiju, u nadi da e nam to moda malo pomoci. Ali
tada mi cpet pade u oi veliki pesnik, iako je Mio
sklnnjen u stranu. na nizak crmar. Nisam mogac da
se tidlepim ZA njega i, mada Sam u

sehi cuo glas kciji

me je opomintjan. ponovo sam uzec sliku u ruke i
poceo ia se raspravljam. Upravo me je opsedalo
oseanje da je ova situaci.ja nepodnol.jiva i ca sada
moram uspeti da nekako zagrejem svo,je domacine,
da ih ponesem i Lskladim sa svtjim raspoloenjem.
ili da izazcvem eksploziju.
Naddjmo se rekoh da Gete uistini nije ovako
izgledao! Ova sujetna i plemenita poza, ovo dosto
janstvo kc.je namiguje na potcvane prisutne. a is
pod povrine mukosti itavjedan svet najl,jupkije
sentimentalnosti! ]ovek svakako moe mnogo da
mu zamera, ja se takoe esto Ijutim na ovog starca
ko.ji se pravi tako vaan, ali prikazivati ga cvako,
ne, to je isuvie!
Domacica je nalila kattu s izrazom teke painje na
licu, a zatim urno izila iz soMe, dok mi je njen
mu, upola zbunjeno, upola prekorno, saoptio da
ova Geteova slika pripada njegovcij eni i da je ona
naroito voli. Pa cak i da ste ohjektivno u pravu,
to ja. uostalom, poricem, niste smeli da se izrazite
tako drasticno.
Imate pravo priznao sam ja. Na alcst. to je
neka navika, neka mana kod mene da se uvek od
lucujem za najdrasticniji izraz, to je, uostalom, i
Gete cinio u svojim najboljim asovima. Ovaj sla
dunjavi, malngratanski, salonski Gete, naravnc, ni
kada ne Mi upotrebio neki drastican, pravi i nepos
tanskim, moralnim i, naucnim svetom potpuna
iobeda stepskog vuka. Bilo je to i opratanje begun
;a i pobedenog, priznanje bankrota pred samim so
om i rastanak bez utehe, bez ikakve nadmoci i bez
iumora. Opratao sam se sa svojim nekadanjim
;vetom i domovinom, sa gradanskim ivotom, mo
alom i ucenocu, kao to se ovek koji boluje od
;ira u stomaku oprata sa svinjskim pecenjem. Sav
esan trcao sam ispod ulicnih svetiljki, besan i sa
nrtnicki tuan. Kakav je ovo neutean, mucan i
pak dan, od jutra do mraka, od groblja pa sve do
ene kod profesora! A cemu? Zato? Da li ima
;misla natovariti sebi jo vie ovakvih dana, poku
;ati jo vie ovakvih corbi? Ne! I zato u nocas
koncati ovu komediju. Idi kui, Hari, i preseci sebi
grklj n! Dosta si cekao.
Trcao sam ulicama tamoamo, dok me je sopst
uena beda davila. Razume se, bilo je glupo od mene
to sam onim estitim ljudima ispljuvao njihov sa
lonski ukras, bilo je glupo i nevaspitano, ali, eto, ni
sam mogao drukcije, nisam vie mogao da podne
sem taj pitomi, lani i ugladeni ivot. A poto, kako
nti se inilo, vie nisam mogao da podnesem ni sa
rnocu, poto sam i sopstveno drutvo beskrajno mr
zeo i gadio ga se, poto sam u bezvazdunom pro
storu svoga pakla, daveci se, udarao oko sebe, kakav
mi je jo izlaz preostajao? Nije ga bilo. Oh, oce, maj
ko, oh, daleki, sveti plamenovi moje mladosti, oh,
vi hiljade radosti, vi radovi i ciljevi mog ivota! Ni
ta mi nijeu ostalo od svega toga, cak ni kajanje, vec
samo gadenje i bol. inilo mi se da me sama cinje
nica da moram da ivim nikada nije toliko pekla
kao toga asa.
, Za trenutak sam se odmorio u nekoj bednoj krcmi
u predgradu, pio vode i konjaka, zatim sam otrcao
dalje, kao da mi je davo za petama, goredole niz
strme, krivudave ulice starog dela grada, preko aleja
i trga ispred stanice. Otputovati! pomislio sam,
uao i stanicnu zgradu i piljio u redove vonje po
.dem u jednu gostionicu iza cijih je prozora odjeki
ala muzika za igru, i to u nekom zabacenom, meni
nalo poznatom predgradu. Izn:id ulaznih vrata
roitao sam starinski natpis: Kod crnog orla.
C.lnutra je bilo veselje u punom jeku, bucna ljudska
reva, dim, isparenje vina i vika, a u dvorani iza ove
;e igralo, tamo je besnela muzika za igru. Ostao sam
prednjoj prostoriji, gde su sedeli sve sami jedno
STavni, prilino sirotinjski odeveni ljudi, dok su se
Pozadi u dvorani za igru mogle videti i neke ele
;GAntne prilike. Pritisnut gomilom, POPEO sam se na
DRugom kraju prostorije, pored bifea, za jednim sto
LOM za kojim je na klupi uza zid sedela lepukasta,
MlADA devojka u tankoj, duboko isecenoj balskoj ha
jini, sa uvelim cvetom u kosi. Videci da joj se pri
BLiujem deVOJka me je pogledala paljivo i ljubaz
No i pomerila se malo u stranu da mi napravi mesta.
Smem li? = upitao sam i seo pored nje.
Razume se da sme ree ona kako si ti?
Hvala, rekoh joj nemogucno mi je da idem
uc:i, ne mogu pa ne mogu, hocu da ostanem ovde,
Kod vas, ako dozvolite. Ne, ne mogu da idem kui.
Ona klimnu glavom kao da me je shvatila, i dok
ie to cinila, posmatrao sam uvojak koji joj je sa cela
padao preko uveta i video da je onaj uveli cvet ka
nelija. Sa drugog kraja tretala je muzika, za bifeom
su kelnerice urno dovikivale svoje porudbine.
Ostani ovde ree ona glasom koji mi je godio.
A zato ne moe da ide kui?
Nnemogu. Kod kuce me ceka neto...
nemogu, odvie je strano.
Ostavi ga onda neka ceka, a ti ostani ovde. Haj
de,

izMrii prvo svoje naocare, ovako nita ne vidi.

Tako, daj mi tvoju maramicu. [ta emo da pijemo?
Burgundac?
IzMrisala mi je naocare i tek tada sam jasno video
njeno bledo. vrsto lice, arko crveno namazanih
usta. svetlih sivih oiju, glatkog, hladnog cela i krat
ko odsecenog uvojka preko uveta. Zauzela se za
ti si izbrisao svoje naocare, jeo i pio. Sada cemo
otici
da icetkamo malo tvoje pantalone i cipele. A
onda ce odigrati sa mnom imi.
Eto vidite uzviknuo sam ustro ipak sam bio
u pravu! Nita mi nije alije nego da ne izvrim
neko vae naredenje. Ali ovo ne mogu. Ne umem da
igram imi, pa ni valcer ni polku, i kako se jo te
stvari zovu, nikada u ivotu nisam ucio da igram.
Vidite li sada da nije sve tako prosto kako vi mislite?
Lepa devojka se nasmeila svojim arko crvenim
usnama i zatresla svojom vrstom, decacki ocelja
nom glavom. Dok sam je gledao, uinilo mi se da
lici na Rozu Krajsler, prvu devojku u koju sam se
kao decak zaljubio, ali je ona bila crnpurasta i tam
ne kose. Ne, nisam znao na koga me podseca ova
nepoznata devojka, znao sam samo da je to morao
biti neko iz sasvim rane mladosti, iz doba decatva.
Polako viknu ona polako! Ti, dakle, ne ume
da igra? Uopte ne ume? cak ni vanstep? A me
dutim tvrdi da si se bogzna kako brinuo o svom i
votu? Slagao si malo, momce, a to u tvojim godina
ma ne bi trebalo da cini. Kako si mogao da kae
da si se brinuo o svom ivotu, kad nece cak ni da
igra?
Ali kada ne umem! Nikada nisam ucio.
Ona se smejala.
A ucio si da cita i da pie, je li, pa i da racuna,
a verovatno i latinski i francuski i slino? Kladila
bih se da si sedeo u koli deset ili dvanaest godina,
da si moda posle jo i studirao, moda cak ima i
doktorsku titulu i zna kineski ili panski. Ili ne? E
vidi. Ali nisi mogao da nade malo vremena i no
vaca za asove igranja! Eto!
Krivi su moji roditelji pravdao sam se ja oni
su me dali da ucim latinski i grcki i sve ostalo. Ali
mi nisu dali da uzimam asove igranja, to kod nas
nije bilo u modi, moji roditelji takoe nikada nisu
igrali.
 Pogledala me je hladno i s velikim prezrenjem, i
decak i trebalo je da ima nekoga ko bi se malo sta
rao o tebi. O igranju vie nita necu da kaem. Ali
kako si to oceljan! Zar nema enu ili draganu?
Nemam vie enu, razvedeni smo. Imam, dodu
e, draganu, ali ona ne boravi ovde i vrlo je retko vi
dam, ne slaemo se ba najbolje.
Ona liho zviznu kroz stisnute zube.
Izgleda da si ti neki komplikovan gospodin.
kada nijedna ne ostaje pored teMe. Ali reci mi sada:
ta se to narcicito desilo veceras, kad si tako izbe
zumljenu trkarao ukulo? Da nije biln neke guve?
Prnkuckan si novac?
Bilo je tekn objasniti joj.
Vidite puceh ja = Mila je tu u stvari sitnica. Bio
sam puzvan kod jednog prottesora, ja s m nisam
proltesor, a u stvari nije treMalo da idem, odvikao
sam se da sedim kod Ijudi i brbljam, oducio sam se
oc toga. Uao sam u kuupredosecajuci ve tada
neto rdavo. cim sam okacio svoj eir, pomislio
sam da e mi moca uskoro zatrebati. I, eto, kod tog
profesora na stolu stajala je neka slika, neka glupa
slika koja me je Ijutila...
Kakva slika Zato te je ona ljutila ? prekinu
me ona.
Slika koja je predstavljala Getea znate, pesni
ka Getea. Ali na slici nije bio onakav kakav je uistinu izgledao ovdje se
naime. uopte nezna jer
je umro pre sto godina. Neki moderni slikar nacrtao
je Getea onako kako ga je on zamiljao. i ta me je
slika mrtila i bila mi je strahovito odvratna; ne
znam da li tu moete da razumete?
Odlino mogu da razumem, budi bez brige.
Jo on je, kao skoro svi profesori. veliki patri.ot. i za vreme
rata je i on svojski pomogao da se narod lae. naravno
no. iz najiskrenijeg ubedenja. A ja sam protivnik
rata. Ali sve,jedno. Dakle. dae. Najzad, nisam
morao ni da pogledam tu sliku...
ak, trci kui i hoce da se obesi. Dobro sam ra
zumela tvoju pricu, Hari. Smena je to prica. Ona me
zasmejava. Stoj, nemoj da pije tako brzo! Burgun
dac se pije polako, inace, isuvie zagreva. Ali tebi se
sve mora reci mali deae.

Njen pogled je bio strog i pun opomena, kao u

ezdesetogodinje guvernante.
Oh, molio sam je zadovoljan, recite mi samo
[ta da ti kaem?
Sve to hocete.
Dobro, reci u ti neto. ve itavcas slua
kako ti govorim ti, a ti meni jo uvek govori vi.
Uvek latinski i grcki, uvek to komplikovanije! Ako
ti jedna devojka kae ti, a nije ti neprijatna, onda
i ti njoj treba da kae ti. Tako, eto, sada si jo
neto naucio. A zatim: ve pola asa znam da se zo
ve Hari. Znam zato to sam te pitala. Medutim, ti
ne eli da zna kako se ja zovem.
 Hocu, rado bih to saznao.
Prekasno, mili! Kada se jednom budemo pono
vo videli, moci ce da me pita. Danas ti vie necu
reci. Tako a sada hocu da igram.
Spremala se da ustane, i moje raspoloenje se po
mraci, uplaih se da e otici i ostaviti me samog, a
onda bi sve opet bilo kao i pre. Kao to se odjednom
vraca zubobolja koja je ve bila prestala i pece kao
vatra, tako se za tren oka vratie strah i uas. Oh,
boe, zar sam mogao zaboraviti ta me ceka? Zar se
neto izmenilo?
Stanite, uzviknuh preklinjuci ne idite, ne idi
od mene! Razume se, moe da igra koliko hoce,
ali se nemoj zadrati dugo i opet se vrati, opet mi se
vrati.
Ustala je smejuci se. Zamiljao sam da je via
kada stoji, bila je vitka, ali ne i visoka. Opet me je
podsecala na nekoga na koga? Nisam mogao da
dokuim.
Hoce li se vratiti?
situaciju. Osim toga uznemiravala me je jedna kor
pija koja se kratko vreme pre toga pojavila i poku
ala da se penje uz moju nogu. Branio sam se, do
due, protiv malog crnog gmizavca stresajuci se, ali
nisam znao gde se sada skriva i nisam smeo nigde da
se dodirnem.
A zatim, nisam bio sasvim siguran da li me mo
da nisL omakom umesto kod Getea prijavili kod
Matisona, koga sam, medutim, u snu pobrkao sa
Birgeromb, jer sam njemu pripisao pesme pisane
Moli. Uostalom, prieljkivao sam susret s Moli, za
miljao sam je divnu, blagu, muzikalnu i u skladu
sa vecernjim raspoloenjem. Samo da nisam sedeo
ovde po nalogu one prokle_te redakcije! Moje neras
poloenje raslo je sve vie i polako se prenelo i na
Getea, koji je odjednom probudio u meni sumnju i
izazvao prebacivanje. Dakle, to je mogao da ispad
ne lep prijem! Medutim, korpija, iako opasna i
moda u mojoj neposrednoj blizini, valjda ipak nije
bila tako zla; mogla je, tako mi se inilo, da znaci
i neto prijatno, izgledalo mi je verovatno da je u
nekoj vezi sa Moli, da je neka vrsta njenog glasnika
ili heraldicne ivotinje iz njenog grba, lepa, opasna
heraldicna ivotinja iz grba enstvenosti i greha. Da
li se ta ivotinja moda zvala Vulpijus? Ali utom je
dan od slugu naglo otvori vrata, ja se digoh i utoh
unutra.
Tu je stajao stari Gete, malen i veoma utogljen,
i, dabome, imao je veliki orden u obliku zvezde na
svojim grudima klasika. Kao da je jo uvek bio na
vlasti i primao u audijenciju, kao da je jo uvek nad
gledao svet iz svog vajmarskog muzeja, jer cim me
je ugledao, kratko je klimnuo glavom kao kakav sta
ri gavran i rekao svecano: Dakle, vi mladi ljudi nis
te ba saglasni s nama i naim nastojanjima?
nih napora. Odbili ste i suzbijali poklonike dubine
i glasove oajnicke istine, kako u sebi, tako i u Klaj
stu i Betovenu. Decenijama ste se pravili kao da su
nagomilavanje znanja i zbirki, pisanje i skupljanje
pisama, ukratko, kao da je citava vaa vajmarska
egzistencija pod starost odista put da se ovekoveci
trenutak, koji ipak moete samo da mumificirate,
da je ona put kojim biste mogli da oduhovite pri
rodu, a nju moete samo da stilizujete i da od nje
napravite masku. To je neiskrenost koju vam pre
bacujemo.
Stari tajni savetnik zamiljeno me pogleda u oi,
njegova usta su se i dalje smekala.

Zatim me upita, na mo e iznenatenje: Svakako

vam ie veoma odvratna arobna frula od Mocar
I pre nego to sam mogao da se usprotivim, on
produi: ] Sarobna frula prikazuje ivot kao divnu
pesmu, ona slavi naa oseanja, koja su ipak prolaz
na, kao neto vecno i boansko, ona ne povla uje ni
gospodinu fon Klajstu ni gospodinu Betovenu, vec
propoveda optimizam i veru.
Znam, znam! uzviknuh razaren. Bog zna
kako vam je pala na pamet ba arobna frula, koja
mi je najdraa od svega na svetu! Ali Mocart nije i
veo osamdeset i dve godine i nije u svom linom i
votu postavljao takve zahteve za trajnocu, radom
i krutim dostojanstvom kao vi! On sebi nije prida
vao toliku vanost! Pevao je svoje boanske melodi
je, bio je. siromaan i umro je rano, ubog i neshva
en...
Nisam imao daha. Trebalo je sada u deset reci
reci hiljadu stvari, celo mi se orosilo znojem.
Medutim Gete ree veoma ljubazno: Neka mi se
i ne oprosti to sam doiveo osamdeset i dve godine;
ali moje zadovoljstvo zbog toga bilo je manje nego
to vi mislite. Vi ste u pravu: uvek me je ispunjavala
snana elja za trajnocu, uvek sam se bojao smrti
i borio se protiv nje. Verujem da su borba protiv smr
ti nijedna ozbiljna rec, veselo i gipko je poigravao
tamoamo, a jagorcevina iz njegovog ordena je as
iskakala kao kakva raketa, as se smanjivala i nes
tajala. Dok je on zadivljavao svojim koracima u igri
i figurama, morao sam pomisliti na to kako ovaj co
vek bar nije propustio da nauci da igra. Igrao je iz
vanredno. Onda mi opet pade na pamet korpija,
bolje reci, Moli, pa doviknuh Geteu: Recite mi,
zar Moli nije tu?
Gete se glasno nasmeja. On ode do svoga stola i
otkljuca jednu fioku, izvuce odatle dragocenu ko
nu ili somotsku skrinjicu, otvori je i prinese mi je
ocima. Na tamnom somotu leala je besprekorna i
blistava majuna enska noga, divna noica, malo
savijena u kolenu, stopalo sa iljatim, ljupkim prsti
ima, isprueno nadole.
Pruio sam ruku da uzmem noicu, u koju sam se
upravo zaljubio, ali cim sam hteo da je dodirnem sa
dva prsta, uinilo mi se da se igracka skoro nepri
metno trgla, i odjednom se u meni probudi sumnja
da bi to moda mogla da bude korpija. Izgledalo je
da Gete to shvata, da je ba to i hteo i da mu je bio
cilj da izazove kod mene ovu duboku zbunjenost i borbu izmedu poude i straha.
Prineo mi je divnu
malu korpiju uz samo lice, video je da je elim i da
je se istovremeno i grozim, to mu je, izgleda, prici
njavalo veliko zadovoljstvo. Dok me je draio ovom
ljupkom i opasnom stvarcicom, postao je veoma
star, prastar, imao je hiljadu godina, kosa mu je bila
sneno bela, a njegovo uvelo, staracko lice smejalo
se tiho i bezglasno: smejao se u sebi estokim, sta
rackim smehom.
Kada sam se probudio, zaboravio sam na san, tek
kasnije mi je opet pao na pamet. Verovatno sam
spavao skoro itav as, usred muzike i vreve, za ka
fanskim stolom; nikada ne bih pomislio da je to mo
guce Pozdravila se sa mnom i tek tada mi je pala u oi
njena ruka, ruka koja je bila u skladu s njenim gla
som, lepa i puna, pametna i dobra. Ona se nasmeja
podrugljivo kada sam je poljubio u ruku.
U poslednjem trenutku, medutim, osvrnu se jo
jednom i ree: Hocu jo neto da ti kaem u vezi
sa Geteom. Vidi, onako kako je tebi bilo sa Geteom, da nisi mogao da podnese
njegovu sliku,
tako je meni katkada sa svecima.
Sa svecima? Zar si tako pobona?
Ne, nisam pobona, na alost, ali sam nekada
bila i jednom u opet biti. ovek nema vremena da
bude poboan.
Nema vremena? Zar je za to potrebno vreme?
Dabome. Za pobonost je potrebno vreme, pa
ak neto vie: nezavisnost od vremena! Ne moe
da bude istinski poboan i da istovremeno ivi u
stvarnosti i shvata ozbiljno i vreme, i novac, i
boga pa i sve ostalo.
Razumem. A ono sa svecima?
Eto, ima nekoliko svetaca koje naroito volim:
Stefan, Petar i drugi. Katkada vidim njihove slike,
a i slike Spasitelja i Majke boje, tako neke lane, iz
vitoperene, zaglupljujuce slike, koje su mi isto tako
odvratne kao tebi ona Geteova. Kad tako ugledam
nekog sladunjavog, glupavog Spasitelja ili svetog
Petra i vidim kako drugi nalaze da su te slike lepe
i da donose okrepljenje, ucini mi se to kao neka uv
reda nanesena pravom Spasitelju i pomislim: Oh,
zato je uiveo i patio tako strano, kada je ljudima
dovoljna jedna takva glupa slika o njemu! Pa ipak,
znam da je i moja slika Spasitelja ili Petra samo
ljudska slika, koja nije dostojna pravog Spasitelja ili
pravog Petra, i da bi se Spasitelju moja unutranja
slika o njemu ucinila isto tako glupa i nepotpuna
kao to se meni cine one sladunjave reprodukcije.
Ne kaem ti ovo da bih ti dala za pravo u tvom ne
raspoloenju i besu protiv Geteove slike, ne, ti nisi
u pravu. Kaem ti to samo da bih ti pokazala da
pim malim deckom. I ona, divna prijateljica, prica
la mi je o svecima i pokazala mi da ni u svojoj naj
neobicnijoj nastranosti nisam sam i neshvacen, da
nisam bolesni izuzetak, ve da imam bracu i sestre
i da sam shvacen. Da li u je ponovo videti? Da, si
gurno, ona je pouzdana. Rec je rec.
I ve sam ponovo spavao, spavao sam cetiri, pet
asova. Prolo je bilo deset asova kada sam se pro
budio, u izguvanom odelu, slomljen, umoran, sa
uspomenom na neto strano to se zbilo sinoc ali
ivahan, pun nade i prijatnih misli. Pri povratku u
svoj stan nimalo vie nisam osecao strah koji me je
obuzimao sinoc pri polasku kui.
Na stepenicama, iznad araukarije, sreo sam se s
tetkom, mojom stanodavkom koju sam retko vi
ao, ali cija mi se prijatna narav svi dala. Susret mi
nije bio ugodan, jer sam izgledao prilino zaputen,
neispavan, neoceljan i neobrijan. Pozdravio sam je
i hteo da prodem pored nje. Ona je uvek potovala
moju elju da budem sasvim neopaen, ali se danas,
izgleda, izmedu mene i okolnog sveta odista poce
pao veo, pala neka pregrada, jer se i ona nasmejala
i zastala.
Vi ste se malo skitali, gospodine Haleru, nocas
uopte niste bili u svom krevetu. Sigurno ste veoma
umorni!
Da, odgovorio sam i morao sam se takoe na
smejati nocas je bilo prilino ivo, i kako nisam
hteo da naruim nacin ivota u vaoj kui, to sam
spavao u nekom hotelu. Mir i estitost vae kuce
ulivaju mi veliko potovanje, katkada mi se cini da
sam strano telo u njoj.
Ne rugajte se, gospodine Haleru!
Oh, rugam se jedino samom sebi.
Ba to ne bi trebalo da cinite. Ne treba da se ose
ate u mojoj kui kao strano telo. Treba da ivite
kako vam se svida i da cinite to hocete. Imala sam
ve mnoge veoma, veoma estite stanare, prave bi
sere estitosti, ali nijedan nije bio mirniji, nijedan
moda jo uvek postoji zabeleeno. I sve e to, kao
i dananji prvi radioaparati, posluiti ljudima
samo da bi beali od sebe i svojih ciljeva i pomagati
im da se okrue to gucom mreom razonoda i ne
korisnih zanimanja. O svim ovim, meni dobro po
znatim stvarima, medutim, nisam govorio s naglas
kom gorcine i podsmeha prema vremenu i tehnici,
ve aljivo, kao u igri, i tetka se smekala, pa smo ci
tav as sedeli zajedno, pili caj i bili zadovoljni.
Za utorak uvece pozvao sam lepu, neobicnu de
vojku iz Crnog orla, i dosta me je truda stalo da
nekako provedem vreme dotle. Najzad je doao uto
rak, i upravo sam se uplaio kada mi je postalo jas
no koliku vanost pridajem odnosu prema nepoz
natoj devojci. Mislio sam samo na nju, ocekivao
sam sve od nje, bio sam spreman da joj rtvujem sve
i da joj sve poloim pred noge, iako uopte nisam
bio zaljubljen u nju. Dovoljno je bilo da zamislim
da e zaboraviti ili prekriti na dogovor, pa da jas
no vidim ta bi to znacilo za mene. Svet bi mi tada
bio prazan, jedan dan kao i drugi, siv i bez ikakve
vrednosti, oko mene bi opet vladala jeziva tiina i
obamrlost, a iz tog nemog pakla ne bi bilo drugog
izlaza osim noa za brijanje. Meciutim, u toku ovih
nekoliko dana no za brijanje nije mi postao miliji
i nimalo nije iz

gubio od svoje strahote. U tome je

ba i bilo ono runo: duboko, do dna due, plaio
sam se reza preko svog grkljana, opirao se umiranju
sa divljackom, ilavom, propinjucom snagom, kao
da sam najzdraviji ovek i kao da je moj ivot bio
raj. Postao sam svestan svoga stanja sa potpunom i
bezobzirnom jasnocom, postao sam svestan da mi je
zbog neizdrljive napetosti izmedu nemogucnosti
da ivim i nemogucnosti da umrem tako vana
mala, nepoznata igracica iz Crnog orla. Ona je
bila prozorcic, majuni svetli otvor u tami moje pi
Ije ispunjene strahom. Ona je bila spas i put u slo
bodu. Ona je morala da me nauci da ivim ili da me
nauci da umrem, ona je svojom vrstom i lepom ru
mnom ovaj odnos, meni je bilo svejedno; ona je bila
tu, cudo se dogodilo, i jo jednom sam naao ljudsko
bie i novo interesovanje u ivotu! Vano je bilo
samo da se to produi, da se predam toj privlacnosti
i sledim tu zvezdu.
Nezaboravan trenutak kada sam je ponovo ugle
dao! Sedeo sam za malim stolom starog prijatnog
restorana, porucenim, bez ikakve potrebe, unapred,
preko telefona, i pregledao jelovnik, a preda mnom
u vodenoj cai stajale su dve orhideje koje sam ku
pio za svoju prijateljicu. Morao sam da cekam pri
lino dugo, ali sam bio siguran u njen dolazak i vie
nisam bio uzbuden. A zatim je ona dola, zastala
pred garderobom i pozdravila me samo paljivim,
pomalo ispitivackim pogledom svojih svetlosivih
ociju. Pun podozrenja pazio sam kako se kelner po
naa prema njoj. Ne, hvala bogu, nije bilo nikakve
intimnosti u njegovom ponaanju, drao se na od
stojanju i bio besprekorno uctiv. Pa ipak su se po
znavali, jer ga je ona zvala po imenu, Emil.
Kada sam joj dao orhideje, obradovala se i na
smejala. To je lepo od tebe, Hari. Hteo si da mi
neto pokloni, zar ne, a nisi znao tano ta da iza
bere, nisi znao tano koliko uopte ima prava da
mi pravi poklone, da necu moda biti uvredena, pa
si mi kupio orhideje; one su samo cvee, ali ipak
veoma skupe. Dakle, hvala ti. Uostalom, hocu od
mah da ti kaem: necu poklone od tebe. Ja ivim od
mukaraca, ali necu da ivim od tebe. Nego, kako
si se izrrttnio! Ne mogu da te poznam. Onomad si
izgledao kao da su Le tog trenutka skinuli s konopca,
a sada si ve bezmalo ovek. Uostalom, jesi li izvr
io moje naredenje?
Koje naredenje?
Zar si tako zaboravan? Mislim, da li sada vec
ume da igra fokstrot! Rekao si mi da nita vie ne
eli nego da dobija naredenja od mene i da ti nita
nije milije nego da ih izvrava. Seca li se?
O da, i neka tako ostane

! Rekao sam to ozbiljno.

znacaj, jer za tebe predstavljam neku vrstu ogledala,
jer sam ti u necemu slicna, odgovaram.ti i razumem
te? U stvari, trebalo bi da svi ljudi budu me dusobno
takva ogledala i da jedni drugima odgovaraju i go
vore, ali retki su cudaci kao to si ti, njih je LAko op
initi, tako da u oima drugih ljudi vie nita ne
vide, niti mogu da citaju, pa ih se vie nita i ne tice.
No ako takav cudak odjednom opet naide na neko
ga ko ga istinski vidi, sa kim osecA neku bliskost i
slinost, onda je to, dabome, radost za njega.
Ti sve zna, Hermina uzviknuh iznenaden.
Upravo je tako kaO to kae. Pa ipak se ti toliko
razlikuje od mene! Ti si moja suta suprotnost; ti
ima sve ono to meni nedostaje.
To ti se tako cini ree ona odsecno, i to je
dobro.
I na njeno lice, koje je odista bilo kao carobno og
ledalo, spustio se teak oblak ozbiljnosti; odjednom
je itavo to lice izraavalo samo zbilju i beskrajnu
tragicnost, koje kao da su izbijale iz praznih oiju
neke maske. Lagano, protiv volje, izgovarajuci rec
po rec, ona ree:
Ti zaboravlja ta si mi rekao! Rekao si da treba
da ti naredujem i da ce s radocu izvravati sva
moja naredenja. Ne zaboravi to! Treba da zna,
mali Hari, kao god to ti ima oseanje da ti moje
lice odgovara, da neto iz mene zraci tebi u susret i
izaziva tvoje poverenje tako isto i ja oseam pre
ma tebi. Kada sam te onomad kod Crnog orla vi
dela kako ulazi, onako umoran i odsutan i kao da
vie nisi sa ovog sveta, odmah sam osetila: ovaj co
vek e me sluati, jer cezne za tim da mu naredujem!
A to u i da cinim, zato sam te i oslovila i zato smo
postali prijatelji.
Govorila je s takvom tekom ozbiljnocu, u tako
dubokoj duevnoj depresiji, da nisam mogao potpu
no da pratim smisao njenih reci, pa sam pokuao da
je umirim i navedem je na druge misli. Ona je to od
bila trzajem obrva, pogledala me otro i nastavila
da govorim! Ti me voli, to oseam, i zahvalan si
MENI, ali nisi zaljubljen u mene. Hocu da to bude, to
sacinjava deo mog poziva: ja ivim od toga da se
mukarci zaljubljuju u mene. Ali pazi dobro, ne ci
nim to zato to smatram da si naroito privlacan. Ja
nisam zaljubljena u tebe, Hari, isto kao to nisi ni
ti u mene; ali si mi potreban, kao to sam i ja tebi
potrebna. Sada trenutno potrebna sam ti zato to si
oajan i to ti treba udarac koji e te baciti u vodu
da bi ponovo oiveo. Potrebna sam ti da bi naucio
da igra, da bi naucio da se smeje, da bi naucio da
ivi. A meni si ti potreban, ne danas, ve kasnije,
za neto veoma vano i lepo. Kada se bude zaljubio
u mene, izdacu ti poslednje naredenje i ti ce ga iz
vriti, a to e za mene biti dobro.
Izvukla je malo iz cae jednu od mrkoljubicastih
orhideja sa zelenim ilicama i za trenutak nagnula
nad nju svoje lice, ukoceno gledajuci u cvet.
Nece ti biti lako, ali ce ga ipak izvriti. Ispuni
e moj zahtev i ubie me. Eto. Ne pitaj me vie
nita!
Ucutala je, gledajuci i dalje u orhideju, lice joj se
rasplinulo kao pupoljak kad se rascvetava, tako da
su sa njega postepeno icezli pritisak i napetost, i
odjednom se na njenim usnama pojavio ocaravajuci
osmeh, dok su joj oi jo za trenutak ostale ukocene
i prikovane za cvet. A zatim je zatresla glavom sa
malim decackim uvojkom, popila gutljaj vode i od
jednom primetila da smo jo pri obedu, pa je s ra
dosnim apetitom navalila na razna jela.
Jasno Sam cuo rec po rec njenog jezivog govora,
ak sam pogodio i njeno poslednje naredenje jo
pre nego to ga je izgovorila, pa me vie nisu upla
ile reci: Te ce me ubiti. Sve to je rekla zvucalo
je ubedljivo i sudbonosno, prihvatao sam sve i ni
sam SE ni od cega branio, pa ipak je sve to, i pored
strane ozbiljnosti s kojom je govorila, za mene bilo
lieno istinske stvarnosti i znacaja. Jedan deo moje
due upio je njene reci i verovao u njih, a drugi deo
BILA vlje. Ova ena, koja me je tako savreno prozrela,
koja je, izgleda, o ivotu znala vie od svih mudraca,
postajala je detinjasta, podavala se sitnoj ivotnoj
igri trenutka s tolikom umetnocu, DA sam bez po
govora postao njen ucenik. Bio je to ili visok stepen
mudrosti ili samo najobicnija naivnost, ali onaj ko
je mogao da ivi za svaki trenutak, ko je toliko iveo
u sadanjosti i umeo da ceni svaki mali cvetak na
putu i vredsnost svakog najmanjeg razigranog tre
nutka, tome ivot nije mogao da ucini naao. I ovo
veselo dete, s odlicnim apetitom, sa svojim igrama
sladokusca, trebalo je istovremeno da bude mracna
sanjalica i histericno stvorenje koje eli smrt, ili
moda samo paljiva racundija koja svesno i hlad
no hoce da izazove kod mene zaljubljenost i ucini
me svojim robom? To nije bilo mogUcNO. Ne, ona
se jednostavno predavala trenutku, tako da je, pri
majuci svaku veselU zgodu, a isto tako i svaku pro
laZNU mracnu grozu iz dalekih dubina svoje due,
sve to iivljavala u sebi.
Ova Hermina, koju sam danas video drugi put,
Znala je o meni sve, i uinilo mi se nemoguce da
pred njom imam neku tajnu. Moda ona ne bi bila
kadra da u celosti shvati moj duhovni ivot; moda
ne bi bila u stanju da me sledi u mojim odnosima
prema muzici, Geteu, Novalisu ili Bodleru ali ni
to nije bilo sigurno, verovatno je cak da je i to ne bi
stalo velikih napora. Pa i kad ne bi bilo tako ta
je jo preostalo od mog duhovnog ivota? Zar nije
bio razbijen u paramparcad i zar nije bio izgubio
svaki smisao? Medutim ostale moje najlicnije pro
bleme i stvari koje su mi leale na srcu ona e sve
razumeti, u to sam bio uveren. Uskoro u govoriti
s njom o stepskom vuku, o raspravi i svemu ostalom
to je dosad postojalo samo za mene, o cemu dotada
ni s kim nisam progovorio. Nisam mogao da odolim.
da ne pocnem odmah.
Hermina rekao sam meni se onomad dogo
dilo neto cudnovato. Neki nemAC dao mi je
ivotinje su obicno tune produi ona. A
kada se jedan ovek istinski rastui, ne zato to ga
boli zub ili to je izgubio novac, ve zato to za ca
sak oseti kakvo je sve ovo, kakav je ceo ivot, onda
uvek pomalo lici na ivotinju: tuan je, ali i istinitiji
i lepi nego inace. Tako je to, a tako si i ti izgledao,
stepski vuce, kada sam te prvi put videla.
A ta misli o onoj knjizi, Hermina, u kojoj sam
Ja opisan?
Eh, ne volim uvek da mislim. Govoriemo o
tome drugi put. Moe mi je jednom dati na citanje.
KAKO DA NE ako opet jedanput budem imala vremena da
Itam, dace mi jednu od onih knjiga koje si SAM NA
pisao.
Traila je kafu i neko vreme je izgledala rasejana
i nepaljiva, a zatim se opet ozarila, kao da su njena
razmiljanja stigla do nekog cilja.
Ha! uzviknu radosno sada znam!
ta toOno o fokstrotu, celo vreme sam na to morala
da mislim. Dakle reci: ima li sobu u kojoj bismo s vremena na vreme mogli da
igramo po jedan sat?
Moe da bude mala, to ne smeta, samo ne sme da
stanuje ispod tebe neko ko bi posle toga doao gore
i napravio skandal ako mu se tavanica MALo ljulja.
Dakle, dobro, vrlo dobro! Onda moe kod kuce na
uciti da igra.
Da odgovorit bojaljivo utoliko bolje. Ali
islio sam da je za to potrebna muzika.
Razume se. Dakle pazi, muziku ce sebi kupiti,
to staje NAJie koliko bi stajao i tecaj igranja kod
neke uciteljice. Na uciteljici ce utedeti, ja u te
uciti. Onda emo imati muziku kad god hocemo, a
povrh toga ostaje nam i gramofon.
Gramofon?
Prirodno. Kupice takav jedan mali aparat i ne
koliko ploca za igru...
Divno uzviknuh i ako odista uspe da me
nauci da igram, dobie gramofon kao honorar.
SLae li se?
jati dokle god se budu podnosili ovakvi ljudi i ovak
ve ideje i dokle god se omladina bude vaspitavala na
sentimentalnim idejAMa o covecnosti, umesto na
ratnickoj osveti protiv zakletog neprijatelja.
Jesi li ti to? upita Hermina i pokaza prstom
moje ime. Bogme, stvorio si sebi estoke neprija
telje, Hari. Da li te to ljuti?
Proitao sam nekOliko redova, bila je to stara pes
ma, svaka pojedina od ovih kliiranih pogrda bila
mi je ve godinama poznata.
Ne, odgovorih ne ljuti me, odavno sam na
vikao na to. Nekoliko puta sam izrazio miljenje da
svaki narod, pa cak i svaki pojedini ovek, umesto
da se uljuljkuje lanim politickim problemima
krivice, mora da ispita koliko je sam kriv, usled
sopstvenih greaka, omaki i rdavih navika, u izazi
vanju rata i svih ostalih beda u svetu, jer je to jedini
put da se po mogucnosti izbegne sledeci rat. Oni mi
to ne oprataju, jer su sami, razume se, potpuno ne
vini. Kajzer, generali, veleindustrijalci, politicari i
novinari niko nema sebi nita da prebaci, niko
nema nikakve krivice!ovek bi mogao pomisliti da
je sve divno na ovome svetu, iako, eto, pod zemljom
lee desetine miliona ubijenih ljudi. I vidi, Hermi
na, iako ovakvi pogrdni clanci ne mogu vie da me
naljute, katkada me ipak rastue. Dve trecine mojih
zemljaka svakog jutra i svake veceri cita ovakve lis
tove, u ovakvom tonu, svakog dana ih ti listovi ob
raduju, opominju i hukaju, zbog njih oni postaju
neZadovoljni i zli, a cilj i kraj svega toga je opet rat,
buduci, naredni rat, koji e verovatno biti jo cudo
viniji od ovoga. Sve je to jasno i prosto, shvatljivo
svakom oveku, i svako bi mogao da dodEdo ovog
zakljucka razmiljajuci samo jedan jedini as. Ali
niko to nece, niko nece da izbegne buduci rat, niko
nece sebi i svojoj deci da utedi sledece milionsko
klanje. Razmiljati jedan as, utonuti za izvesno
vreme u sebe i zapitati se koliko je ko lino uzeo
suceca u neradu i pakostima na svetu, koliki je u
idealno misleci da to mora i postici. Zar ideali po
stoje da bi ih ovek dostigao? Da li mi ljudi ivimo
da bismo unitili smrt? Ne, ivimo da bismo je se
bojali, da bismo je potom voleli, i ba zbog nje se
ovo malo ivota u nama katkada na jedan as tako
divno zaari. Pravo si dete, Hari. Budi sada poslu
an i podi. Danas imamo mnogo posla. Danas vie
necu da vodim racuna o ratu i novinama. A ti?
Ni ja, bio sam takoe spreman da to prihvatim.
Poli smo zajedno bio je to na prvi zajednicki iz
lazak u grad u radnju sa muzickim instrumenti
ma, gde smo gledali gramofone, otvarali ih i zatva
rali, putali ih da nam sviraju, i kada sam naao je
dan koji nam je odgovarao i po izgledu i po ceni,
hteo sam da ga kupim, ali Hermina se nije tako brzo
odlucivala. Ona me je zadrala, te sam morao da
obidem s njom i drugu radnju i tamo pogledam i sa
sluam gramofone svih sistema i velicina, od naj
skupljeg do najjevtinijeg, pa se tek onda saglasila da
se vratimo u prvu radnju i tamo kupimo aparat koji
smo ranije nali.
Vidi rekoh ja to smo mogli da uradimo i
jednostavnije.
Misli? A moda bismo sutra videli u nekom iz
logu isti aparat koji bi bio jevtiniji za dvadeset fra
naka. A osim toga, zadovoljstvo je kupovati, a sva
ko zadovoljstvo treba sladiti. Morace ti da nauci
jo mnogo tota.
Sa jednim nosacem doneli smo plod nae kupo
vine u moj stan.
Hermina je paljivo pregledala moju dnevnu
sobu, pohvalila je pec i divan, isprobala stolice, uzi
mala je knjige u ruke
i dugo se zadrala pred foto
grafijom moje dragane. Gramofon smo postavili na
nizak ormar pored gomile knjiga. A onda je otpoce
la nastava. Ona je stavila na gramofon plocu sa fok
strotom i, pokazujuci mi prve korake, uzela me za
ruke i pocela da me vodi. Ja sam posluno kaskao
za njom, sudarao se sa stolicama, sluao njena na
redenja ponavljao korake fokstrota.
Sutradan je u hotelu Balans svirao mali orkes
tar i sluen je caj i viski. Pokuao sam da podmitim
Herminu, ponudio sam je kolacima, pokuao sam
da je pozovem na bocu dobrog vina, ali je ona ostala
neumoljiva.
Ti danas nisi ovde radi svoga zadovoljstva. Ovo
je as igranja.
Morao sam dvatri puta da igram s njom, a u me
uvremenu upoznala me je sa saksofonistom, crno
manjastim, lepim mladicem panskog ili junoame
rickog porekla, koji je, kako.je ona rekla, svirao na
svim instrumentima i govorio sve jezike sveta. Iz
gleda da se ovaj senjor odlino poznavao s Hermi
nom i da je bio u prijateljstvu s njom. Pred sobom
je imao dva saksofona razlicite velicine, u koje je
duvao naizmenicno, dok su njegove crne, sjajne oi
paljivo i veselo ispitivale igrace. Na svoje iznena
enje, osetio sam prema ovom bezazlenom, lepu
kastom sviracu neto nalik na ljubomoru; ne lju
bavnicku ljubomoru, jer izmedu mene i Hermine
nije bilo ni govora o ljubavi, nego neku vrstu du
hovne ljubomore na njihovo prijateljstvo, jer mi se
inilo da nije sasvim dostojan interesovanja, upad
ljivog isticanja, pa cak i uvaavanja koje mu je uka
zivala. cudna poznanstva moram da sklapam, po
mislio sam neraspoloen.
A zaTim su Herminu uzastopno pozivali da igra,
i ja sam ostao sam pored caja, sluajuci muziku, vrstu
muzike koju dotle nisam mogao da podnesem.
Boe moj, pomislio sam u sebi, sada treba da budem
uveden i da se odomacim ovde, u ovome meni tako
odvratnom i tudem svetu, u ovom, do sada tako
briljivo ishabanom , svetu lumpadija i zabave
eljnih ljudi, u glatkom, uniformisanom svetu mer
mernih stocica, deza, kokota i trgovackih putnika!
Tuno sam ispijao svoj caj i piljio u poluelegantno
mnotvo. Moj pogled privukoe dve lepe devojke,
obe dobre igra.cice, koje sam posmatrao sa divlje
njem ona se nasmei i ohrabri me, a na moje zadivljene
poglede i laskave reci odgovori izvanredno spretno,
ne recima, ve tihim, ocaravajucim pokretima, koji
su nas divno zbliili. Desnom rukom vrsto sam je
obgrlio oko struka i sav srecan revnosno pratio po=
krete njenih nogu, ruku i ramena, ne nagazivi je ni
jednom, na svoje veliko iznenadenje, a kad je mu
zika prestala da svira, nas dvoje smo ostali zajedno,
pljeskajuci sve dok se igra nije ponovila i dok nisam
jo jednom paljivo, zaljubljeno i predano ponovio
ceo obred.
Kada se igra zavrila, isuvie brzo za mene, lepa
somotska devojka se povukla, a pored mene se od
jednom stvorila Hermina, koja nas je posmatrala.
Primecuje li neto? smejala se ona pohvalno.
Jesi li otkrio da enske noge nisu isto to i noge od
stola? E pa bravo! Fokstrot sada, hvala bogu, zna,
sutra prelazimo na boston, a za tri nedelje odrava
se bal pod maskama u dvoranama Globusa.
Bio je odmor i mi smo seli, a zatim je priao i le
pukasti mladi gospodin Pablo, saksofonista, klim
nuo glavom i seo pored Hermine. Izgledalo je da je
s njom u prisnom prijateljstvu, ali meni se, prizna
jem, jo pri prvom susretu nikako nije svideo ovaj
gospodin. Bio je lep, to se nije moglo porei, lepog
stasa i lica, ali nisam mogao otkriti u njemu nikak
vih drugih odlika. Uprostio je i svoje znanje mnogih
jezika, naime, uopte nije govorio, izuzev reci
molim i hvala, dabome, svakako, halo i
slicnih, koje je, dodue, znao da kae na nekoliko je
zika. Ne, on nije govorio, ovaj senjor Pablo, a izgle
dalo je da ovaj lepukasti kabalero i ne misli mnogo.
Njegovo je zanimanje bilo da duva u saksofon u
dezorkestru, i to zanimanje je, izgleda, upranja
vao sa ljubavlju i stracu; za vreme sviranja katkada
bi odjednom pljesnuo rukama ili bi doputao sebi
druge izlive oduevljenja, na primer, glasno bi otpe
vao: oooo, ha, ha, halo! Ali inace, oigledno, nije
bio ni za ta drugo na svetu sem da bude lep, da se
i lako kao kakav cvetni list, a i kod nje ga sam naao
i osetio one lepote koje as dolaze u susret as bee,
ona je takoe irila miris ene i ljubavi, i njena je
igra neno i
toplo pevala ljupku, zamamnu pesmu
pola pa ipak na sve to nisam mogao da odgovorim
slobodno i radosno, nisam mogao da se potpuno za
boravim i sav se predam; Hermina mi je bila odvie
bliska, ona mi je bila drug, sestra, ona je bila moga
soja, licila je na mene i licila je na Hermana, ntog
prijatelja iz mladosti, zanesenjaka, pesnika i vatre
nog druga mojih umnih vebi i stranputica.
Znam ree ona kasnije kada sam joj govorio o
tome dobro znam. Ja cu, dodue, ipak postici da
se zaljubi u mene, ali za to ima vremena. Za sada
smo drugovi, ljudi koji se nadaju da e postati pri
jatelji, jer smo upoznali jedno drugo. Sada cemo
uciti jedno od drugoga i igraemo se jedno s drugim.
Pokazacu ti svoje malo pozorite, naucicu te da ig
ra, da bude malo veseo i budalast, a ti ce mi iz
loiti svoje misli i neto od svog znanja.
Ah, Hermina, nema tu bogzna ta da se izlae,
ti zna vie od mene. Kakvo si ti neobicno ljudsko
stvorenje, devojko! U sve se razume i u svemu
prednjaci. Da li ti ja neto znacim? Da ti nisam do
sadan?
Smrknutih oiju gledala je u pod.
Ne volim da te cujem da tako govori. Pomisli
na vece kada si, slomljen i oajan, usred svojih pat
nji i usamljenosti, presekao moj put i postao mi
drug! ta misli, zato sam tada umela da te poznam
i razumet?
Zato, Hermina? Reci mi!
Zato to sam ista kao i ti. Zato to sam isto tako
usamljena kao i ti, zato to isto kao i ti ne mogu da
volim i da shvatim ozbiljno ivot i ljude. Uvek po
stoji nekolicina ljudi koji od ivota trae ono najvie
i koji teko mogu da se pomire sa glupocu i grubocu
Zar je poznaje?
Da, poznajemo se vrlo dobro. Je li ti mnogo sta
lo do nje?
Svidela mi se i bio sam radostan to je tako
predusretljivo podnosila moje igranje.
Zar je to sve! Trebalo bi da joj se malo udvara,
Hari. Ona je veoma lepa i odlino igra, a ve si za
ljubljen u nju. Verujem da ce imati uspeha.
Oh nije mi to cilj.
Sada si malo slagao. Znam da negde u svetu
ima draganu i da je vida jednom u pola godine, da
bi se onda svadao s njom. Lepo je od tebe, najzad,
to hoce da ostane veran toj svojoj cudnoj prijate
ljici, ali dopusti mi da tome ne pridam naroit zna
aj! Naslucujem da ti Ijubav uopte shvata veoma
ozbiljno. Neka je i tako, voli na svoj idealan nacin
koliko hoce, to je tvoja stvar, nije moje da vodim
racuna o tome. Ali je moje da povedem racuna da
malo bolje nauci sitne, lake ivotne umenosti i
igre, na tom polju sam ti uciteljica, i ucicu te bolje
nego tvoja idealna dragana, u to budi uveren! Veo
ma ti je potrebno da opet jednom spava s jednom
lepom devojkom, stepski vuce.
Hermina, uzviknuh izmuceno ta pogledaj
me, ja saAn star ovek!
Ti si mali decak. I kao to si bio odvie nemaran
da nauci da igra, tako isto si bio odvie nemaran
da nauci da voli. Ti, prijatelju, svakako odlino
ume da voli idealno i tragicno, u to ne sumnjam
i odajem ti priznanje. Ali sada ce nauciti da voli
i obicno, Ijudski. Pocetak je tu, uskoro ovek moe
da te pusti da ode na neki bal. Jo mora da nauci
boston, s time emo otpoceti sutra. Doci u u tri
sata. Uostalom, kako ti se svidela muzika ovde?
= Neobicno.
Vidi, i to je napredak, ve si neto naucio. Do
sada nisi mogao da podnese dez i muziku za igru,
nije ti bilo dovoljno ozbiljna i duboka, a sada si uvi
deo da je ne treba ni shvatiti ozbiljno, ali da moe
tu: iako je nisam vidao svakog dana, ona me je ipak
stalno posmatrala, vodila, nadzirala i ocenjivala
pa mi je i moje najece buntovnicke misli, kao i
nameru da beim, sa osmehom citala s lica.
Postepeno, kako je napredovalo ruenje onoga
to sam ranije nazivao svojom linocu, pocinjao
sam da shvatam zato sam uprkos svem oajanju
morao toliko da se bojim smrti, pa sam primecivao
da je i taj uasni i sramni strah bio samo deo moje
stare, gradanske, lane egzistencije. Dosadanji gos
podin Haler, daroviti pisac, poznavalac Getea i
Mocarta, autor citanja dostojnih eseja o metafzici
i umetnosti, o geniju, tragici i covecnosti, melanho
licni pustinjak u svojoj celiji pretrpanoj knjigama,
podvrgnut je deo po deo samokritici i u svemu je
podbaeio. Daroviti i zanimljivi gospodin Haler pro
povedao je, dodue, razumnost i covecnost,
protestovao je protiv surovosti rata, ali nije dopus
tio da ga za vreme rata postave uza zid i streljaju to
je u stvari trebalo da bude posledica njegovog shva
tanja, ve se nekako prilagodio, razume se, veoma
asno i plemenito, ali je to ipak bio samo kompro
mis. Osim toga, bio je protivnik sile i izrabljivanja,
ali je u banci imao nekoliko hartija od vrednosti
raznih industrijskih preduzeca, cije je kamate ui
vao bez ikakve grie savesti. I tako je to bilo u sve
mu. Hari Haler se, dodue, divno preruio u idealis
tu i oveka koji prezire svet, u setnog pustinjaka i
kivnog proroka, ali je u osnovi ipak bio buruj; osu
divao je.ivot koji je vodila Hermina, ljutio se zbog
njega je stario po restoranima, isto tako i zbog
novca koji je tamo procerdao, savest mu nije bila
ista, a nikako nije ceznuo za unutranjim oslobo
enjem i savrenstvom, ve je, naprotiv, estoko
eznuo za udobnim vremenima kada su mu njegove
umne vebe jo pruale zadovoljstvo i donosile mu
slavu. Tako isto su it oni citaoci novina koje je on
prezirao i ismevao ceznuli za idealnim vremenima
pre rata, jer je to bilo mnogo lake nego nauciti ne
to na sopstvenim patnjama. bih, do davola, oveku
se morao zgaditi ovaj gospodin Haler! Pa ipak sam
se grcevito drao, njega ili njegove obrazine, koja
je ve bila u raspadanju, njegovog koketiranja sa du
hovnim ivotom, njegovog malogradanskog straha
od svega to je nesredeno i sluajno (u ta se ubrajala
i smrt). Sa podsmehom i zavicu sam uporetivao
buduceg, novog Harija, ovog pomalo plaljivog i
smenog diletanta dvorana za igru, sa onom neka
danjom lanoidealnom slikom Harija, na kojoj
sam u meduvremenu otkrio kobne crte koje su mi
onda na profesorovoj slici Getea toliko smetale. A
on sam, stari Hari, bio je isto tako gradanski idea
lizovani Gete, isti takav junak duha, odvie pleme
nitog pogleda, koji je blistao uzvienocu, duhom i
ovecnocu, kao da je namazan briljantinom, i koji
je, tako reci, i sam bio tronut plemenitocu svoje
sopstvene due. Do davola, ova ljupka slika bila je
prilino izreetana, idealni gospodin Haler bedno je
demontiran! Izgledao je kao velikodostojnik koga su
opljackali drumski razbojnici, pa je ostao u pocepa
nim gacama, i koji bi mudro uradio kad bi sada na
ucio ulogu odrpanca, ali on umesto toga nosi svoje
rite kao da na njima jo ima ordenja i placno i dalje
trai izgubljeno dostojanstvo.
esto sam se sretao sa sviracem Pablom i morao
sam ponovo da razmotrim svoj sud o njemu, ve i
zato to ga je Hermina toliko volela i uvek traila
njegovo drutvo. U mom seanju Pablo je bio zabe
leen kao lepukasta nula, kao mali, pomalo suje
tan lepotan, kao vedro dete bez problema, koje ve
selo duva u vaarsku trubu i koje je lako naterati na
poslunost pomocu pohvala i cokolade. Ali Pablo
nije pitao za moj sud o njemu, bio mu je isto tako
ravnoduan kao i moje muzicke teorije. Sluao me
je uctivo i ljubazno, smekajuci se bez prestanka, ali
mi nikada nije davao pravi odgovor. No uprkos
tome izgledalo je da sam ga zainteresovao, i o gled
no se trudio da mi se svidi i pokae se dobroname
ran prema meni. Kada sam se jednom, za vreme naih
neplodnih razgovora, razljutio i postao skoro
grub, pogledao me je u lice unezvereno i tuno, za
tim me je uhvatio za levu ruku, pomilovao je i po
nudio mi iz jedne zlatne kutijice neki praak za mr
kanje, jer je smatrao da e mi to prijati. Pogledom
sam upitao Herminu, ona je klimnula glavom u
znak odobravanja, i ja sam se posluio i umrkao
praak. Odista sam ubrzo postao sveiji i ivahniji,
u onom praku je verovatno bilo malo kokaina.
Hermina mi je pricala da Pablo raspolae mnogim
ovakvim sredstvima, do kojih dolazi tajno i kojima
vie puta posluuje prijatelje, jer je u njihovom
spravljanju i doziranju pravi majstor. Bila su to
sredstva za umirenje bolova, za spavanje, za izazi
vanje lepih snova, za izazivanje veselosti i zaljublje
nosti.
Jedanput sam ga sreo na ulici, blizu keja, i on mi
se odmah pridruio. Ovog puta uspeo sam da ga na
teram da najzad progovori.
Gospodine Pablo, rekao sam mu, dok se on ig
rao crnosrebrnim tapicem vi ste Herminin pri
jatelj i to je razlog zbog kojeg se interesujem za vas.
Ali vi mi, to vam moram reci, oteavate konverza
ciju. Ja sam nekoliko puta pokuao da razgovaram
s vama o muzici, zanimalo me je da cujem vae mi
ljenje, vae neslaganje i va sud; ali vi ste uvek pre
zrivo odbijali da mi ma ta odgovorite.
On se srdacno nasmeja i ovog puta mi ne ostade
duan odgovora, ve ravnoduno ree: Vidite, po
mom miljenju razgovor o muzici nema nikakve
vrednosti. Ja nikada ne govorim o muzici. ta bih
vam i odgovorio na vae veoma mudre i istinite
reci? Vi ste toliko u pravu u svemu to ste rekli. Ali,
vidite, ja sam muzicar, a ne naucnik, i ne verujem
da muzika ima ma kakve veze sa istinitim izjavama.
Za muziku nije vano da li je neko u pravu, da li
neko ima ukusa, obrazovanja i svega ostalog.
Pa dobro. A ta je onda vano?
 Svirati je vano, gospodine Haleru, treba svirati
to je moguce bolje, vie i intenzivnije! U tome je
stvar, mesje. Ako u glavi imam sva dela Baha i Haj
dna i o njima mogu da dam najpametnije ocene,
time jo ni za kog nita nisam ucinio. Ali ako uz
mem svoj duvacki rog i na njemu odsviram ivahni
imi, bio taj imi dobar ili lo, u njemu e Ijudi ipak
uivati, od njega e im se razmrdati noge i prostru
jati krv. A jedino to je vano. Pogledajte jednom lica
u dvorani za igru u trenutku kada muzika posle du
eg odmora ponovo zasvira; kako tada oi zablista
ju, noge pocnu da se trzaju, a lica da se smeju! To
je ono radi cega se svira.
Vrlo dobro, gospodine Pablo. Ali ne postoji
samo muzika cula, postoji i muzika duha. Ne posto
ji samo ona koja se svira za trenutak ve i besmrtna
muzika koja ivi dalje i onda kada se ne svira. Moe
neko, leeci sam u svom krevetu, da izazove u svo
jim mislima neku melodiju iZ cArobne frule ili Ma
tejeve pasije, i onda je to muzika iako niko ne vuce
gudalom, niti duva u flautu.
Svakako, gospodine Haleru. Ali i Jirning i Ila
lenctu reprodukuju u sebi svake noci mnogi usam
Ijeni i sanjalacki raspoloeni ljudi. I najsiromanija
daktilogratkinja u kancelariji ima u glavi svoj van
step i po njegovom taktu udara u slova. Oni su u
pravu, svi ti usamljeni ljudi, i ja im rado doputam
nihovu nemu muziku, bilo da je u pitanju Jirning,
caRobna frula ili Valencija! Ali odakle tim ljudima
ta usamljenA, nema muzika? Oni je uzimaju od nas
muzicara; ona prvo mora da bude odsvirana i saslu
ana, mora da ude u krv pre nego to ovek kod
kuce u svojoj sobici moe da misli na nju i sanja o
njoj.
Saglasan sam rekoh hladno. Ali ipak, ne
mogu Mocart i najnoviji fokstrot stajati na istom
stepenu. I nije svejedno da li ljudima svirate boan
sku i vecnu muziku, ili jevtinu muziku koja ne traje
vie od jednog dana.
.Pablo primeti uzbudenje u mom glasu, nje
GOVO LIce dobi svoj najljubazniji izraz, on me pomi
LOVA Po miici i unese u svoj glas neverovatnu bla

GOST , dragi gospodine, vi ste sigurno u pravu sa

svojim stepenima. Nemam nita protiv toga da Mo
carta Hajdna i Ilalenciju stavite na stepen koji e
lite! Meni je to sasvim svejedno, ne odlucujem ja o
tim stepenima, mene za to ne pitaju. Mocarta ce
moda svirati i posle sto godina, a ialenciju ni po
sle dve mislim da to mirne due moemo prepus
titi dragom bogu, on je pravedan i u njegovim je ru
kama trajanje naeg ivota, pa i svakog valcera i
fokstrota, on e sigurno uciniti kako je najbolje. Ali
mi muzicari moramo da cinimo nae, da izvrava
mo svoju dunost i zadatke: moramo da sviramo
ono to Ijudi trenutno trae, i to to je mogucno bo
LJe, lepe i ubedljivije.
Uzdahnuo sam i nisam rekao vie nita. Ovom
oveku se nije moglo doskoiti.

U izvesnim trenucima su se novo i staro, bol i na

slada, strah i radost veoma cudno meali. Bio sam
as na nebu, as u paklu, ali vecinom na oba mesta
istovremeno. Stari i novi Hari iveli su jedan pored
drugoga as u ogorcenoj svadi, as u miru i spokoj
stvu. Katkada je izgledalo da je stari Hari zauvek
umro, a onda bi se odjednom opet pojavio, izdavao
naredenja, tiranisao i sve znao bolje, a novi, mali,
mladi Hari je utao, doputajuci da bude pritenjen
uza zid. Nailazili su opet drukciji asovi, kada je
mladi Hari staroga hvatao za guu i svojski stezao,
pa bi tada bilo mnogo stenjanja, mnogo borbe na i
vot i smrt i mnogo misli o nou za brijanje.
Ali esto bi me poklopio jedan jedini talas i sree
i patnje. Takav je bio trenutak kad sam nekoliko
dana posle svog prvog javnog pokuaja da igram
Ijudi od duha, mLki branimo protiv toga, umesto
da budemo potcinjeni i posluni duhu, logosu, reci
svi mi matamo o jednom jeziku bez reci, koji ce
izraziti neizrecivo i prikazati ono to se ne moe
uobliciti. Umesto da to vernije i predanije svira na
svom instrumentu, Nemac od duha uvek se bunio
protiv reci i protiv razuma, a uvek je koketirao s
muzikom. I uvek se Nemaki duh nasladivao cudes
nim i blaenim muzickim formama, cudesnim i
ljupkim oseanjima i raspoloenjima, koja stvar
nost nikada nije potisnula, a prenebregao je svoje
stvarne zadatke. Mi, LJudi od duha, nikada se nismo
odomacili u stvarnosti, bila nam je tuda i neprija
teljska, i zato je i u naoj nemackoj stvarnosti, u na
oj istoriji, naoj politici i javnom mnenju uloga
duha bila tako bedna. Da, esto sam razglabao tu
misao, a esto sam osecao i estoku cenju da jed
nom i ja ucestvujem u oblikovanju stvarnosti, da
jednom i ja RADIM ozbiljno i odgovorno, umesto da
se bavim uvek samo estetikom i duhovnom prime
njenom umetnocu. Ali se uvek sve zavravalo re
zignacijom i pomirenjem sa zlim udesom. Gospoda
generali i veleindustrijalci bili su potpuno u pravu:
nita od nas duhovnih, mi smo bili drutvo bez
koga se lako moglo, neodgovorno drutvo duhovnih
brbljivaca kome je stvarnost bila tuda. Pih, do davola! No za brijanje!
Ispunjen ovakvim mislima i naknadnim zvucima
muzike, srca otealog od tuge i pun oajne cenje za
ivotom, za stvarnocu, za smislom svega ovoga i
nepovratno izgubljenim, najzad sam se vratio kui,
popeo uz stepenice, upalio osvetljenje u dnevnoj
sobi i uzalud pokuao da malo citam. Setio sam se
dogovora koji me je obavezivao da sutra uvece
odem u Cecilbar na viski i igranku i osecao sam,
ne samo prema sebi ve i prema Hermini, srdbu i
gorcinu. Neka je njena namera i dobra i srdacna, a
ona sama neka je cudesno stvorenje bolje da me je
ona pustila da propadnem, umesto to me je povuk
la u ovaj tudi svet koji tako cudno treperi, svet igre
i zbrke, u kome u uvek biti tudinac i u kome pro
pada i strada ono to je najbolje u meni.
I tako sam tuno ugasio svetiljku, tuno otiao u
svoju spavau sobu, tuno poceo da se svlacim,
kada me tre neobican miris. U vazduhu je lebdeo
lak miris parfema i, osvrnuvi se, videh lepu Mariju
kako lei u mom krevetu, smeeci se pomalo zapla
eno svojim krupnim plavim oima.
Marija! rekoh. A prva mi je misao bila da ce
mi gazdarica otkazati stan ako sazna za ovo.
Dola sam ree ona tiho. Ljutite li se na
mene?
Ne, ne ljutim se. Znam da vam je Hermina dala
kljuc. Naravno.
Oh, vi ste Ijuti zbog toga. Idem ja.
Ne, lepa Marija, ostanite! Samo, eto, ba vece
ras sam veoma tuan, danas ne mogu da budem ve
seo, ali u sutra moda moci.
Nagnuo sam se nad njom, a ona je svojim veli
kim, vrstim rukama privukla moju glavL k sebi i
dugo me ljubila. Seo sam zatim na krevet, dreci je
za ruku, i zamolio je da govori veoma tiho, jer niko
nije smeo da nas cuje, gledao sam nanie u njeno
lepo, puno lice, koje je tako strano i cudno, poput
velikog cveta, lealo na mom uzglavlju. Lagano je
privukla moju ruku do svojih usana, zatim ju je od
vukla pod pokrivac i stavila na svoje tople grudi,
koje su se lagano nadimale.
Ne mora da bude veseo ree ona Hermina
mi je rekla da si u nevolji. To je svakom shvatljivo.
Da li ti se jo uvek svidam? Onomad, kad smo igrali,
bio si veoma zaljubljen.
Poljubio sam je u oi, usta, vrat i grudi. Jo ma
locas mislio sam na Herminu sa gorcinom i preko
rom. A sada sam na rukama drao njen poklon i bio
joj zahvalan. Marijina milovanja nisu vredala divnu
muziku koju sam toga dana sluao, bila su je dostoj
na, pretvorivi se u njeno ostvarenje. Lagano sam
skidao pokrivac sa lepe ene, sve dok, ljubeci je, ni
sam stigao do njenih stopala. Kada sam se ispruio
pored nje, njeno lice, slino cvetu, smeilo mi se
sveznalacki i blagonaklono.
Te noci pored Marije nisam spavao dugo, ali sam
zato spavao duboko i spokojno kao dete. U trenu
cima kad sam bio budan ispijao sam njenu lepu,
vedru mladost, a u tihom askanju saznao sam
mnoge zanimljive stvari o njenom i Hermininom
ivotu. Malo sam znao o ovoj vrsti stvorenja i nji
hovom ivotu, jedino sam ranije, u pozoritu, po
vremeno susretao slicne egzistencije, ene kao i
mukarce, koje su upola pripadale umetnickom
svetu a upola svetu uivanja. Tek sada sam stekao
izvesnu sliku o tim neobicno cednim, a u isti mah
neobicno pokvarenim ivotima. Ove devojke, veci
nom iz siromanih kua, bile su odvie pametne i
lepe da bi itavsvoj ivot zasnivale na nekoj slabo
placenoj, bezvoljnoj zaradi, te su ivele as od ne
kog privremenog rada as od svoje ljupkosti i lju
baznosti. Katkada bi po nekoliko meseci sedele za
pisacom mainom, povremeno su bile ljubavnice
imucnih bonvivana, dobijale deparac i poklone, a
bilo je vremena kada su, u krznu i automobilima,
ivele u Grandhotelu, dok bi drugi put, opet, sta
novale u potkrovnicama. Mogucno je bilo pridobiti
ih za brak u,sluaju neke veoma povoljne ponude,
ali nisu udele za njim. Neke od njih nisu bile po
hotljive u ljubavi i svoju naklonost pokazivale su
usteuci se, uz cenkanje za najviu cenu. Druge,
medu koje je dolazila i Marija, bile su neobicno ob
darene za ljubav i eljne Ijubavi, vecina ih je bila is
kusna u ljubavi prema oba pola; one su ivele isk
ljucivo za ljubav, a pored prijatelja koji su placali
uvek su imale jo i neke druge ljubavne odnose.
Marljive i vredne, pametne, pa ipak besvesne, ive
le su ove leptirice svojim detinjastim i prepredenim
ivotom; bile su nezavisne; nije mogao svako da ih
kupi, ocekivale su sve od sree i lepog vremena, bile
su zaljubljene u ivot, ali su ga cenile mnogo manje
od gradanina, uvek su bile spremne da sa princem
iz bajke podu u njegov dvorac, dok su u podsvesti
uvek bile sigurne u teak i tuan kraj.
Marija me je one neobicne prve noci i narednih
dana naucila mnogo cemu, ne samo divnim no
vim igrama i nasladama cula ve i novom razume
vanju, novim shvatanjima i novoj vrsti ljubavi. Svet
koji je iveo po lokalima za igru i zabavu, po bios
kopima, barovima i hotelskim tremovima, a koji je
za mene, pustinjaka i estetu, jo uvek predstavljao
neto to je imalo niu vrednost, neto zabranjeno
i nedostojno, bio je za Mariju, Herminu i njihove
drugarice naprosto svet, koji nije bio ni zao ni do
bar, koji niti su elele niti mrzele, jer je ba u ovom
svetu cvetao njihov kratki, cenjom ispunjeni ivot,
u njemu su bile odomacene i iskusne. Volele su
neku naroitu vrstu ampanjca ili neko specijalno
jelo u Grilrumu kao to ljudi moga kova vole ne
kog kompozitora ili pesnika, a na novi ilager ili
sentimentalnu i bljutavu pesmu nekog dezpevaca
rasipale su isto oduevljenje, uzbudenje i tronutost
kao drugi Marija mi je pri
ala o lepukastom saksofonisti Pablu i o nekom
americkom songu koji je ovaj katkada pevao, go
voreci o tome s takvim zanosom, divljenjem i lju
bavlju da me je to dirnulo i mnogo vie potreslo od
zanosa nekog visokoobrazovanog oveka prilikom
prefinjenog Lumetnickog uivanja. Bio sam spreman
da se zanosim zajedno s njom ma kakav bio pome
nuti song; Marijine Ijubazne reci i njen cenjivi,
rascvetali pogled stvarali su iroke prolome u mojoj
estetici. Bilo je nekih lepota, nekih malobrojnih,
odabranih lepota, na celu sa Mocartom, koje su za
mene bile uzdignute iznad svake prepirke i sumnje,
ali gde se nalazila granica? Zar nismo svi mi pozna
vaoci i kriticari u mladosti vatreno oboavali umet
nike i umetnicka dela koja nam se danas cine pro
blematicna i fatalna? Zar se mnogima od nas to nije
dogadalo sa Listom, Vagnerom, pa cak i Betove
nom? Zar Marijina rascvetala, detinjasta tronutost
songom iz Amerike nije bila isto tako cist, lep i iz
nad svake sumnje uzdignut umetnicki doivljaj kao
i potresenost nekog prosvetnog savetnika povodom
Tristana ili ekstaza nekog dirigenta povodom De
vete simfonite? I zar se to nije neobicno poklapalo
s miljenjem gospodina Pabla, dajuci mu za pravo?
Tog Pabla, tog lepotana, Marija je, izgleda, mno
go volela.
On je lep ovek rekao sam ja i meni se mno
go svida. Ali reci mi, Marija, kako moe da voli i
mene pored njega, mene dosadnog, starog momka,
koji nije lep i ve je skoro sasvim sed i koji ne ume
da duva u saksofon niti da peva engleske ljubavne
pesme?
Ne govori tako runo? grdila me je ona. Pa
to je sasvim prirodno. I ti mi se svida, ima i u tebi
neeg lepog, milog i naroitog, ne sme da bude
drugaciji nego to si. O tim stvarima ne treba govo
riti, niti traiti da se o njima polae racun. Vidi,
kada me ljubi u vrat ili uvo, oseam da me voli, da
ti se svidam; ti ljubi na neki naroit nacin, pomalo
bojaljivo, i to mi kazuje: on te voli, on ti je zahva
lan to si lepukasta. To mi je milo, veoma milo. A
opet kod drugog mukarca volim ono suprotno, ba
to to izgleda kao da mu nije stalo do mene i to me
ljubi kao da mi ukazuje nekakvu milost.
Ponovo smo zaspali. I opet sam se probudio, ne
isputajuci iz zagrljaja svoj lepi, prelepi cyet.
c udan?! lepi cvet je ipak ostao i dalje poklon od
Hermine! Neprekidno je ona stajala iza njega, bio je
obavijen njome, kao kakvom maskom! A u meduv
remenu odjednom sam se setio Erike, svoje daleke,
zloceste dragane, svoje jadne prijateljice. Ona je bila
jedva neto manje lepa od Marije, iako ne u takvom
cvetu i toliko oslobodena svakog unutranjeg tereta,
a bila je i siromanija u sitnim, nenadmanim lju
bavnim vetinama. Neko vreme mi je jasno i bolno
lebdela pred oima njena voljena slika, duboko ut
kana u moju sudbinu, a zatim je opet potonula u
san i zaborav daljine, to je kod mene izazvalo neko
tiho aljenje.
I tako su u ovoj prvoj, nenoj noci iskrsle preda
mnom mnoge slike mog ivota, koji je dotada dugo
bio prazan, ubog i bez slika. Eros je kao carolijom
otvorio duboke i bogate njihove izvore i, videci ko
liko je moj ivot bogat slikama, koliko je dua jad
nog Stepskog Vuka puna dalekih, vecnih zvezda i
sazveda, moje srce je na trenutke prestajalo da
kua od ocaranosti tuge. Detinjstvo i moja majka
gledali su me neno i ozareno, kao nedostino pla
vetnilo dalekih planina, snano je odjekivao hor
mojih prijateljstava, pocev od poznatog Hermana,
duhovnog brata Hermininog. Mirisavo i nezemalj
ski, kao vlano rascvetali vodeni cvetovi, doplovile
su mi slike mnogih ena koje sam voleo, za kojima
sam udeo, koje sam opevao, a od kojih sam mali
broj pokuao da dostignem i osvojim. Pojavila se i
moja ena, sa kojom sam proiveo tolike godine,
koja me je naucila drugarstvu, sukobima i rezigna
ciji, prema kojoj je u meni, pored svih razocaranja,
ostalo ivo, duboko poverenje sve do onog dana
kada se, razbolevi se i izgubivi duevnu ravnote=
u, odjednom estoko pobunila protiv mene i po
begla a ja sam tada video koliko sam je voleo i ko
liko je veliko bilo moje poverenje, kada me je za ceo
ivot tako teko pogodila njegova zloupotreba.
Opet su nailazile slike bilo ih je na stotine, sa i
bez imena izbijale su, mlade i nove, iz izvora ove
ljubavne noci, i ja sam opet znao ono na ta sam u
sebi bio odavno zaboravio, da su one posed i vred
nost mog ivota i da neunitivo postoje i dalje, kao
doivljaji koji su se pretvorili u zvezde, nezaboravni
i neizbrisivi, ciji je niz bajka mog ivota, a ciji je
zvezdani sjaj nerazoriva vrednost mog bitisanja.
Moj ivot je bio tegoban, pun lutanja i nesreca, vo
dio je u odricanje i poricanje, bio je zagorcan uci
itavog covecanstva, ali je bio bogat, bogat i gord,
bio je to kraljevski ivot cak i u bedi. Ma koliko jad
no bio, procerdan delic puta do potpune propasti,
jezgro tog ivota bilo je plemenito, imalo je svoj lik
i soj, nije se ilo za novcicima, ve za zvezdama.
To je bilo davno i mnogo ta se od onda zbilo i iz
menilo, seam se jo samo neznatnih pojedinosti iz
one noci, pojedinih reci iz naeg razgovora, pojedi
nih dela i izraza duboke ljubavne nenosti, zvezda
no jasnih trenutaka budenja iz tekog sna ljubavnog
zamora. Ali one noci me je, prvi put od vremena
mog propadanja, moj sopstveni ivot gledao neu
moljivo, blistavim oima, prvi put sam ponovo ose
tio sluaj kao udes, a ruevine mog ivota kao delic
boanskog. Moja dua je ponovo pocela da die,
moje oi su ponovo progledale, i u trenucima sam
strasno naslucivao da je dovoljno da sakupim rasuti
svet slika, da treba samo na stepen slike da podignem
voj harihalerovski ivot stepskog vuka kao celinu, pa da i sam udem u svet
slika.i postanem bes
mrtan. Zar svaki covecji ivot ne znaci zalet i poku
aj prema tom cilju?
Ujutro, poto sam podelio s njom svoj doruak,
morao sam da prokrijumcarim Mariju iz kuce, to
mi je i polo za rukom. Jo istog dana iznajmio sam
za nas dvoje u oblinjem kraju grada sobicu, koju
smo odredili za nae sastanke.
Moja uciteljica igranja, Hermina, dolazila je rev
nosno i ja sam morao da ucim da igram boston. Ona
je bila stroga i neumoljiva i nije proputala nijedan
as, jer j bilo reeno da idem s njom na iduci bal
pod maskama. Zamolila me je da joj dam novaca za
njen kostim ali je odbila da mi ma ta kae o njemu.
Jo uvek mi je bilo zabranjeno da je posetim, pa cak
i da saznam njenu adresu.
Ovo vreme pre bala pod maskama, otprilike tri
nedelje, bilo je veoma lepo. inilo mi se da mi je
Marija prva prava ljubavnica u ivotu. Uvek sam
kod ena koje sam voleo traio duh i obrazovanje,
a nikada nisam potpuno shvatio da i najduhovitija
i najobrazovanija ena nikada nije davala odgovor
na alost u meni, u svemu se uvek suprotstavljala; iz
nosio sam enama svoje probleme i misli, i inilo
mi se sasvim nemoguce da due od jednog asa vo
lim devojku koja teko da je proitala koju knjigu i
jedva da je znala ta je citanje uopte, a jo manje
umela da razlikuie ]:atkovskog od Betovena. Marija
nije imala obrazovanje, njoj te stranputice i dopun
ski svetovi nisu bili potrebni, svi njeni problemi ni
cali su neposredno iz njenih cula. Sa culima kojima
je bila obdarena, sa njenim naroitim stasom, nje
nim bojama, njenom kosom, glasom, puti, njenim
temperamentom, kojim je mogla da postigne najve
u mogucu culnu i ljubavnu srecu, njena umetnost
i zadatak su bili: da za svaku svoju sposobnost, za
svaki pregib svojih linija, svaku najneniju oblinu
svog tela nade i kao magijom izazove kod zaljublje
nog razumevanje, odgovor i ivu protivigru koja us
recuje. Osetio sam to ve pri onoj prvoj bojaljivoj
igri s njom, osetio sam miris genijalne, visoko kul
tivisane i draesne culnosti i bio sam opcinjen njo
me. Svakako nije bila sluajnost to mi je sveznaju
a Hermina dovela ovu Mariju. Njen miris, itavo
njeno bie bili su u znaku leta i rua.
Nisam imao srecu da budem jedini ili povlaceni
ljubavnik Marijin, bio sam samo jedan od nekoliko
njih. esto nije imala vremena za mene, katkad mi
je poklanjala po jedan as posle podne, rede citavu
noc. Nije htela da uzima novaca od mene, iza toga
se verovatno krila Hermina. Ali je rado primala po
klone, i kad sam joj, na primer, poklonio mali nov
anik od crvene lakovane koe, u njemu su smela
biti i dvatri zlatnika. Uostalom, grdno me je isme
vala zbog te crvene kesice za novac: bila je divna, ali
svakako je dugo stajala u radnji, jer nije bila po sa
danjoj modi. O ovim stvarima, o kojima sam do
sada znao i razumevao manje nego o nekom eskim
skom narecju, mnogo sam naucio od Marije. ,
Naucio sam pre svega da ove male igracke, modne i
luksuzne stvarcice, pocev od pudera i parfema pa
do cipelica za igru, od prstena do kutije za cigarete,
od zatvaraca na pojasu do rucne torbie, nisu samo
torbie i obicne bezvredne sitnice, niti izumi fabrika
nata i srebroljubivih trgovaca, ve su, sasvim oprav
dano, lepo, mnogostruko malo, odnosno veliko,
carstvo stvarcica ciji je jedini cilj da poslue ljubavi,
da prefine oseanja, da oive mrtvu okolinu i da je,
kao pomocu neke madije, obdare novim culima za
ljubav. Jer ta torbica nije bila obicna torbica, kesica
za novac nije bila kesica, cvet nije bio cvet, lepeza
nije bila lepeza, ve je sve to bio plasticni materijal
ljubavi, madije i drai, sve je to bilo glasonoa, kri
jumcar, oruje i ratnicki poklic.
esto sam razmiljao koga li Marija u stvari voli.
Mislim da je najvie volela mladica Pabla, saksofo
nistu unezverenih crnih oiju i dugih, bledih, ple
menitih i melanholicnih ruku. Bio sam sklon da tog
Pabla u ljubavi zamiljam kao pomalo snenog, raz
maenog i pasivnog, ali me je Marija uveravala da
ga je, dodue, lagano obuzimao ljubavni ar, ali da
je zatim bio napregnut, vrst, muevan i pun zahte
va, kao kakav bokser ili dentlmen jahac. I tako sam
doznao i dokuio mnoge skrivene stvari o ovom i
onom, o dezsviracu, o glumcu, o mnogim enama
i devojkama, mnogim mukarcima naih krugova,
sagledao sam razne veze i neprijateljstva ispod po
vrine i lagano se pribliio i uvrstio medu svet u
kome sam dotle bio tude telo bez ikakvih spona. I
o Hermini sam saznao mnogo tota. A naroito
sam se esto vidao sa gospodinom Pablom, koga je
Marija mnogo volela. Katkada je upotrebljavala i
neko od njegovih tajnih sredstava, a i meni bi
onda pruila takvo uivanje, i svakom prilikom mi
je Pablo naroito revnosno bivao na usluzi. Jedan
put mi je bez ikakvog okolienja rekao: Vi ste to
liko nesrecni, to ne valja, ne treba da bude tako. Rekao
mi je. Uzmite laku lulu opijuma. Moj sud o ovom
veselom, pametnom, detinjastom, a pri tom nedo
kuivom oveku stalno se menjao, postali smo pri
jatelji i prilino esto sam se sluio nekim njegovim
sredstvima. Moju zaljubljenost u Mariju posmatrao
je malo podsmeljivo. Jednom smo priredili gozbuu njegovoj sobi, na mansardi
jednog hotela u
predgradu. U sobi je bila samo jedna stolica, i Ma
rija i ja smo morali da sedimo na krevetu. Dao nam
je da pijemo neki neobicno prijatan i tajanstven li
liker, sastavljen od sadrine triju bocica. A zatim,
kada sam se veoma raspoloio, predloio nam je
blistavih oiju da to proslavimo ljubavnom orgijom
utroje, ja sam to osorno odbio, bilo mi je nemoguc
no da uradim neto tako, ali sam za trenutak bacio
pogled na Mariju da vidim kako ona to prima, pa
iako se smesta pridruila mom odbijanju, spazio sam u njenim oima nekakve
varnice i osetio da ali
to se odustalo od toga. Pabla je moje odbijanje raz
ocaralo, ali ga nije uvredilo. teta, rekao je on,
Hari je odvie moralan. ta se moe! A bilo bi lepo,
toliko lepo! Ali znam zamenu za to. Dao nam je da
popuimo nekoliko dimova opijuma i, sedeci nepo
micni, doiveli smo otvorenih oiju scenu koju nam
je sugerisao, dok je Marija drhtala od naslade. Kada
mi se posle toga malo smucilo, poloio me je Pablo
na krevet, dao mi nekoliko kapi nekog leka i, zatva
rajuci oi za nekoliko trenutaka, osetio sam na sva
kom ocnom kapku po jedan letimican, jedva osetan
poljubac. Pravio sam se kao da uobraavam da me
je poljubila Marija. Ali sam tano znao da me je to
on poljubio.
A jedne veceri me je jo vie iznenadio. Pojavio se
u mom stanu, ispricao mi da mu je potrebno dva
deset franaka i molio me da mu ih dam. U naknadu
mi je ponudio da ja raspolaem Marijom te noci
umesto njega.
Pablo, rekao sam uplaeno vi ne znate ta
govorite. Kod nas se smatra kao najveca sramota da
ovek svoju ljubavnicu ustupi drugome za novac.
Nisam cuo va predlog, Pablo.
Pogledao me je saaljivo. Necete, gospodine
Hari? Dobro. Uvek sami sebi stvarate tekoce.
Onda nemojte nocas da spavate kod Marije, ako
vam je to milije, i dajte mi novac ovako, vraticu
vam ga. Neophodno mi je potreban.
Za ta?
Za Agostina; to je onaj mali za drugom violi
nom. ve osam dana je bolestan a niko ga ne gleda.
Nema ni prebijene pare, a sada sam i ja ostao bez
novaca.
Iz radoznalosti, a i da bih sebe kaznio, poao sam
s njim do Agostina, kome je Pablo odneo mleka i le
kova u njegovu potkrovnicu, veoma bednu po
tkrovnicu, kome je rastresao krevet, provetrio sobu
i stavio mu propisnu oblogu na glavu, vrelu od groz
nice, i sve to brzo, neno i strucno, kao kakva dobra
sestra nudilja. Iste veceri video sam ga kako do zore
svira u Sitibaru.
esto sam sa Herminom dugo razgovarao o Ma
riji, o njenim rukama, ramenima, kukovima, o nje
nom nacinu smejanja, ljubljenja i igranja.
Je li ti to ve pokazala? upita me jednom Her
mina opisujuci mi naroitu igru jezika pri poljupcu.
Molio sam je da mi je pokae jo jedanput, ali ona
odlucno odbi. To e doci kasnije ree jo nisam
tvoja Ijubavnica.
Upitao sam je otkuda su joj poznate razne vetine
Marijinog poljupca i druge skrivene osobine njenog
tela, za. koje moe da zna samo mukarac koji je
voli.
Oh uzviknu ona ta mi smo prijateljice. Zar
misli da tajimo bilo ta jedna pred drugom? Ja sam
esto spavala kod nje i igrala se s njom. Da, uhvatio
si lepu devojku, koja zna vie od drugih.
Pa ipak verujem, Hermina, da vi neke stvari ta
jite jedna od druge. Ili si joj moda rekla i sve ono
to ma o meni?
Ne, to je neto drugo, neto to ona ne bi razu
mela. Marija je cudesna, imao si sree, ali izmedu
mene i tebe ima stvari o kojima ona nema pojma.
Ja sam joj rekla o tebi mnogo tota, mnogo vie
nego to bi ti to u ono vreme bilo drago; ta morala
sam da je zavedem za tebe! Ali razumej, prijatelju,
tako kao to te ja razumem ni Marija, niti ma koja
druga te nece razumeti. I zahvaljujuci njoj naucila
sam jo poneto: znam sve o tebi, kao da smo vec
esto spavali jedno s drugim.
Kada sam se ponovo naao s Marijom bilo mi je
udno i tajanstveno saznanje da je Herminu isto
tako ve drala na svom srcu kao i mene, da je njene
udove, kosu i put isto tako Ijubila, milovala i ispi
tivala kao i moje. Preda mnom su iskrsli novi, po
sredni i sloeni odnosi i veze, nove ljubavne i ivot
ne mogucnosti, zbog cega sam morao da mislim na
hiljadu dua u raspravi o stepskom vuku.

* * *

U onom kratkom periodu vremena izmedu mog

pQznanstva s Marijom i velikog bala pod maskama
bio sam gotovo srecan, ali ipak nikada nisam imao
oseanje da je to spas i postignuto blaenstvo, vec
sam veoma dobro znao da je sve to predigra i pripre
ma, a da ono pravo tek ima da dode.
Prilino sam naucio da igram, tako da mi se sada
inilo da mogu da prisustvujem balu, o kome se sva
kog dana sve vie govorilo. Hermina je krila neku
tajnu i vrsto je ostala pri odluci da mi ne odaje
kako e se preruiti. Svakako u moci da je poznam,
tvrdila je ona, a ako ne, ona e mi pomoci, ali pre
toga nita ne smem da saznam. Zato nije bila radoz
nala da sazna ni kako u se ja maskirati, a ja sam od
lucio da se uopte ne maskiram. Kada sam hteo da
pozovem Mariju na bal, objasnila mi je da za tu sve
anost ve ima kavaljera, odista, ve je imala i ulaz
nicu, i ja sam, razocaran, uvideo da u morati s m
da idem na zabavu. Bio je to najotmeniji kostimira
ni bal u gradu, koji su umetnici priredivali svake go potrebna i za kojom cezne
dine u dvoranama Globusa. da zbog nje patim sa pou
Tih dana retko sam vidao Herminu, ali je uoci dom. To je nesreca, ili
sre
bala bila neko vreme kod mene dola je da uzme Razumem te. U tome smo brat i
ulaznicu koju sam joj nabavio i spokojno je sedela ima protiv sree koju si s
u mojoj sobi, kada se zapodenu neobican razgovor, Zato nisi zadovoljan?
koji je ostavio dubok utisak na mene. Nemam nita protiv te sree, oh nik
U stvari sada prilino dobro ivi ree ona lim Mariju i zahvalan sam joj.
igranje ti godi. Ko te nije video za poslednje cetiri dan usred kiovitog leta.
A
nedelje, ne bi te poznao. moe da bude trajna i da je neplodna. Od nje ovek
Da priznadoh ja = ve godinama nisam iveo postaje zadovoljan, ali zadovoljs
tako dobro. A za sve to imam da zahvalim tebi, Her mene. Ona uspavljuje Stepskog
mina. Nije to sreca zbog koje bi ovek pristao da umre.
Oh, a zar ne tvojoj lepoj Mariji? Zar mora da se umre, Stepski Vuce?
Ne. I nju si mi ti poklonila. Ona je cudesna. Mislim da mora! Veoma sam zado
Ona je ljubavnica kakva je tebi bila potrebna, jom srecom i mogu da je podnese
Stepski Vuce. Lepa, mlada, vedrog raspoloenja i me. Ali ako mi ona katkada
ostav
iskusna u ljubavi, a sem toga ljubavnica koju ne probudim, da osetim cenju,
tada
moe imati svakog dana. Da ne mora da je deli sa stremi za tim da zauvek
zadr
drugima, da kod tebe nije uvek samo prolazan gost, novo patim, samo lepe i ne
ta
ne bi sve bilo tako dobro. ]:eznem za patnjama radi kojih u biti spreman da
Da, i to sam morao da priznam. , podem u smrt.
Dakle, ima li sada, u stvari, sve to ti treba? Danas hocu neto da ti kae
Ne Hermina, nije tako. Imam neto veoma odavno znam, a i ti to ve zna, ali m
lepo i draesno, imam veliku radost i dragu utehu. sebi priznao. Kazacu ti sada
o
Gotovo sam srecan. o tebi, kao i o naem zajednickom udesu. Ti si,
E pa eto! Zar bi hteo vie? Hari, bio umetnik i mislilac, ovek pun
Hteo bih. Ne zadovoljavam se cinjenicom da vere, koji je jo i sad u poteri za
sam srecan, nisam stvoren za to, nije mi to predod koji nikada nije zadovoljan l
redno. Predodredeno mi je ba ono suprotno. Ali to te je ivot vie budio i
tre
Dakle, da bude nesrecan? Pa bio si to u dovolj stajala tvoja nevolja, to si
noj meri onda kada zbog noa za brijanje nisi mo dao u patnje, strepnje i oajan
gao da ide kui. osecao, voleo i cenio kao lepo i sveto, sva tvoja vera
Ne, Hermina, ipak nije tako. Onda sam, prizna u ljude i njihovu visoku predod
jem, bio veoma nesrecan. Ali to je bila glupa, nep da ti pomogne, sve je postalo
lodna nesreca. u paramparcad. Tvoja vera vie nije imala vazduha.
A zato? A guenje je nemila smrt. Zar nije tako
Jer inace ne bih morao toliko da se bojim smrti, to tvoja sudbina?
koju sam, medutim, prieljkivao! Nesreca koja mi je Odobravao sam klimajuci
glav
Nosio si u sebi jednu sliku o ivotu, jednu veru
i zahtev, bio si spreman na dela, patnje i rtve a
postepeno si primecivao da svet od tebe ne trai ni
dela ni rtve i tome slino, da ivot nije herojski ep,
sa junackim ulogama i ostalim, ve samo gradanska
bolja soba u kojoj su Ijudi savreno zadovoljni jelom
i picem, kafom i pletenjem carapa, igranjem taroka
i muzikom preko radija. A ko hoce neto drugo i u
sebi nosi neto drugo, ono junacko i lepo, ko oboa
va velike pesnike ili svece, taj je budala i Don Ki
hot. Lepo. Tako sam i ja prola, prijatelju moj! Bila
sam darovita devojka i preodre ena da ivim po
nekom uzvienom uzoru, da postavljam velike za
hteve prema sebi i da ispunjavam dostojne zadatke.
Mogla sam da primim na sebe veliki udes, da bu
dem ena jednog kralja, ljubavnica jednog revolu
cionara, sestra jednog genAja ili majka muce
nika. A ivot mi je, eto, dopustio samo da budem
kurtizana sa dosta ukusa pa i to mi je bilo prilino
oteavano! Tako se to zbivalo sa mnom. Neko vre
me sam bila neuteena i dugo sam traila krivicu u
samoj sebi. Mislila sam da ivot, najzad, uvek mora
da bude u pravu, a ako se on narugao mojim lepim
snovima, tako sam mislila, znaci da su moji snovi
bili glupi i da oni nisu bili u pravu. Ali sve to nije
pomoglo. A poto sam imala dobre oi i ui, i poto
sam bila pomalo radoznala, pocela sam veoma pa
ljivo da posmatram ivot, svoje poznanike i susede,
vie od pedesetoro Ijudi i sudbina, i tada sam videla,
Hari, da su moji snovi bili u pravu, po hiljadu puta
u pravu; isto kao i tvoji. A ivot i stvarnost nisu bili
u pravu. Da jedna ena moga kova nema drugi izbor
nego da bedno i besmiselno ostari u slubi pored pi
sace maine nekog oveka koti zaraduje novac, ili
da se za takvog jednog oveka uda radi njegovog
novca, ili da najzad postane neka vrsta devojcure,
isto je tako nepravedno kao i to to ovek kakav si
ti, usamljen, povucen u sebe i oajan, mora da se
mai noa za brijanje. Kod mene je beda moda bila

vie materijalna i moralna, kod tebe duhovna ali

je put bio isti. Zar misli da ne mogu da shvatim tvoj
strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovi
ma i dvoranama za igru i tvoje roguenje protiv de
za i svih tih drangulija? Shvatila sam sve to isuvie
dobro, kao i tvoje gnuanje prema politici, tvoju
tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja
raznih stranaka i tampe, tvoje oajanje zbog rata,
kako prolog tako i buduceg, zbog nacina na koji se
danas misli, cita, gradi, svira, proslavlja i stice ob
razovanje! U pravu si, Stepski Vuce, po hiljadu puta
u pravu, pa ipak mora da propadne. Tvoji zahtevi
su odvie visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednos=
tavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvari
ma, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega ima jed
nu suvinu dimenziju. Ko danas hoce da ivi i da
uiva u tome, ne sme da bude kao to smo ti i ja. Ko
umesto ciguljanja trai muziku, umesto razonode
radost, umesto novca duu, ko umesto pekulisanja
trai istinski rad, a umesto igre istinsku strast, tome
ovaj lepukasti svet ne moe biti domovina...
Oborila je oi i utonula u misli.
Hermina, pozvao sam je neno sestro, kako
ti dobro vidi! Pa ipak si me ti naucila da igram fok
strot! Ali kako ti to misli da ljudi kao to smo mi,
stvorenja sa jednom suvinom dimenzijom, ne
mogu da ive ovde? Zbog cega je to tako? Da li je to
tako samo u nae vreme? Ili je uvek bilo?
Ne znam. U prilog svetu hocu da pretpostavim
da je krivo samo nae vreme, da je to samo neka bo
lest i trenutna nesreca. Vo e iz petnih ila, i uspe
no, rade za buduci rat, a mi ostali za to vreme igra
mo fokstrot, zaradujemo novac i jedemo cokoladne
bombone a u takvo vreme svet mora da izgleda
veoma kukavno. Nadajmo se da su druga vremena
bila bolja i da e opet postati bolja, bogatija, dublja
i ira. Ali nama time nije pomoeno. A moda je
uvek bilo tako...
Uvek kao i danas? Zar je uvek postojao samo
svet politicara, crnoberzijanaca, kelnera i bonviva
na, svet u kome nije bilo vazduha za Ijude?
Ne znam. To ne zna niko. A i svejedno je. Ali
trenutno mislim na tvog ljubimca, prijatelja, o
kome si mi katkada pricao i cija si mi pisma citao,
mislim na Mocarta. Kako je bilo s njim? Ko je u nje
govo vreme vladao svetom, skidao kajmak, davao
ton i ko je onda neto znacio: Mocart ili ljudi koji
su pravili trgovacke poslove, Mocart ili plitki, pro
secni ljudi? A kako je umro i kako je sahranjen? I
zato mislim da je uvek bilo tako i da e uvek biti, au
ono to kole nazivaju istorijom sveta i to iz nje
treba nauciti napamet u cilju obrazovanja, sa svim
herojima, genijima, velikim delima i oseanjima,
samo je obmana koju su izmislili ucitelji u prosvet
ne svrhe, da bi deca bila neim zabavljena, za vreme
propisanih kolskih godina. Uvek je bilo tako, i
uvek e biti, da svet, novac i vlast pripadaju sitnim
i plitkim Ijudima, a ostalim, pravim ljudima da ne
pripada nita. Nita sem smrti.
Nita drugo?
O da, vecnost.
Misli na ime, na slavu kod buduceg pokolenja?
Ne, Vuce, ne na slavu; zar ona predstavlja ne
kakvu vrednost? Zar veruje da su svi istinki, ple
meniti i potpuni ljudi postali slavni i poznati i po
kolenju koje je dolo posle njih?
Ne, razume se da nisu.
Dakle, nije u pitanju slava. Slava postoji samo
u pojmu obrazovanja, ona je stvar uitelja po ko
lama. Ne. radi se o slavi, o ne! Radi se o onom to
ja nazivam vecnocu. Poboni to nazivaju bojim
carstvom. Mislim: svi mi ljudi sa vecim zahtevima,
sa cenjom, sa jednom dimenzijom vie ne bismo
mogli ni da ivimo da sem vazduha ovog sveta
nema i drugog vazduha u kome moe da se die, da
sem vremena ne postoji jo i vecnost, a to je carstvo
prvih ljudi. Tamo dolaze i Mocartova muzika i
pesme tvojih velikih pesnika, tamo dolaze sveci koji

su cinili cuda, umirali mucenickom smrcu i ljudima

pruali svetao primer. Ali u vecnost isto tako ide i
slika svakog istinskog dela, snaga svakog istinskog
oseanja, iako to niko ne zna i ne vidi i ne zapisuje
da bi sacuvao za buduce pokolenje. U vecnosti ne
postoji buduce pokolenje.
U pravu si rekao sam.
O tome su ipak najvie znali poboni ljudi
produi ona zamiljeno. Zato su stvorili svece i
ono to su nazvali zajednicom svetaca. Sveci su
pravi ljudi, mlada braca Spasitelja. itavog svog i
vota nalazimo se na putu ka njima, svakim dobrim
delom, svakom hrabrom milju i svakom ljubavlju.
U ranija vremena slikari su prikazivali zajednicu
svetaca u zlacanom nebu, a njih ozarene, lepe i
spokojne a ta zajednica nije nita drugo nego ono
to sam malopre nazvala vecnocu. To je carstvo
s one strane vremena i varke. Tamo je nae mesto,
tamo je naa domovina, tamo nas vuce strepnja na
ih srca, Stepski Vuce, i zato ceznemo za smrcu.
Tamo ce ponovo naci svoga Getea, svoga Novalisa
i Mocarta, a ja moje svece, Kristofera, Filipa od Ne
rija i sve druge. Postoje mnogi sveci koji su isprva
bili veliki grenici, greh takoe moe da bude put ka
svetosti, greh kao i porok. Tebi e biti smeno, ali
ja esto pomiljam da bi moda i moj prijatelj Pablo
mogao da bude skriveni svetac. Oh; Hari, moramo
da gazimo preko tolikog blata i besmislica da bismo
Stigli kui! A nemamo nikoga da nas vodi, jedini
nam je voda cenja za domom.
Poslednje reci izgovorila je opet skoro necujno, i
sada je u sobi bilo tiho i spokojno; sunce je bilo na
zalasku i od njegovog odsjaja zablistala su zlatna
slova na poledinama knjiga moje biblioteke. Uzeo
sam Hermininu glavu medu svoje ruke, poljubio je
u celo i prislonio njen obraz uz svoj, kao da smo
brat i sestra,i za trenutak smo ostali tako. Najradije
bih tako i ostao i ne bih vie ni izlazio toga dana. Ali
ovu noc, poslednju pre velikog bala, obecala mi je
bila Marija.
Me utim, iduci da se nadem s Marijom nisam
mislio na nju, ve samo na ono to mi je govorila
Hermina. ]:inilo mi se mogucno da to nisu sve njene
misli ve moje, koje je ona, vidovita, proitala i
udahnula pa mi ih vratila, tako da su sada dobile
svoj oblik i stajale preda mnom kao nove. U onom
asu naroito sam joj bio duboko zahvalan to je iz
govorila misao o vecnosti. Ona mi je bila potrebna,
bez nje nisam mogao da ivim ni da umrem. Moja
prijateljica i uciteljica igranja danas mi je ponovo
poklonila onaj drugi svet, u kome nije postojalo vre
me, svet vecite vrednosti i boanske supstance. Mo
rao sam da mislim na svoj san o Geteu, na sliku sta
rog mudraca koji se tako natcovecanski smejao i
zbijao sa mnom svoje besmrtne ale. Tek sada sam
shvatio njegov smeh, smeh besmrtnika. Taj smeh je
bio bezvucan, sastojao se od same svetlosti i jasno
e, bio je ono jedino to ostaje kada istinski ovek
pro e kroz sve Ijudske patnje, poroke, zablude,
strasti i nesporazume, pa se probije u vecnost, u sve
mir. A vecnost nije bila nita drugo nego osloba
anje vremena, u neku ruku, njegov povratak ced
nosti, ponovno pretvaranje vremena u prostor.
Potraio sam Mariju tamo gde smo obicno vece
ravali onih noci koje smo provodili zajedno, ali ona
jo nije bila dola. U tihoj krcmici u predgradu se
deo sam za stolom icekujuci je, dok su moje misli
jo bile zauzete razgovorom sa Herminom. Sve mis
li koje su se rodile u odnosu izmedu mene i Hermi
ne ucinile su mi se toliko bliske, toliko od davnina
poznate, crpene iz moje sopstvene mitologije i sveta
slika! Besmrtnici, koji ive u prostoru bez vremena,
daleki, pretvoreni u slike, i kristalna vecnost, rasuta
oko njih kao eter i hladno kao zvezdanoblistava
vedrina tog nezemaljskog sveta otkuda je sve to
meni bilo tako blisko? Razmiljajuci padoe mi na
pamet odlomci iz Mocartovih Kasaciona i Bahovog
Dobro temperiranog klavira, pa mi se uinilo da sva

ova muzika blista onom hladnom, zvezdanom ved

rinom i da iz nje izbija etericna jasnoca. Da, u tome
je bila stvar, muzika je bila nalik na vreme koje se
sledilo u prostoru, a nad njom se u beskonacnost izvi
jala natcovecanska vedrina, veciti, boanski smeh,
Oh, a sa svim tim moj san o starom Geteu bio je u
tako savrenom skladu! I odjednom sam oko sebe
uo onaj nedokuivi smeh, cuo sam kako se besmrt
nici smeju. Sedeo sam kao opcinjen i kao opcinjen
izvukao iz depa od prsluka svoju olovku; traeci
hartiju naao sam pred sobom cenovnik vina, okre
nuo sam ga i na poledini ispisao pesmu, koju sam
tek sutradan ponovo naao u svom depu. Ona je
glasila:

Besmrtnici

Propinje se ka nama i kljuca

huk ivota iz zemajkih dolja,
divlji urlik hiljadu nevolja,
pijan zanos to svest zaobruca,
krvav dim sa pirova delata,
grc naslade, srca koja tuku
neutolnom poudom, splet ruku
zelenaa, prosjaka, pirata,
oh, taj uskomean Ijudski roj,
iban stracu i bievan strahom,
zaudara na trule i znoj,
blud i grubost splecu mu se s duhom
koji blaen i ostrvljen die,
prodire se, pa se ispljuvava,
smilja novi rat dok pesme pie,
rasplamsali bordel ukraava,
mota, dere, kurva se dok eta
sred drecavog vaarskog veselja,
sred obmana svog decijeg sveta
to se svakom sa pucine elja
nov ukae kao zlatan val,
i svakom se raspadne u kal.
Na je stan pak usred obasjane
beskrajnosti eterske ledene,
ne znamo za sate niti dane,
za razlike oveka i ene.
ae grehe, pohote, ubojstva,
vae strepnje i nade u spas,
ravnoduni i puni spokojstvu,
gledamo, kri sunca oko nas.
Zmaj nebeski sa nama se drui,
proima nas vasionski !ed,
a oko nas sve unedogled
kolo zvezda bez prestanka krui.
Dok gledamo mirno na va greh,
koprcanje i jud neizrecni,
nepomican naje ivot vecni,
hladan, zvezdan naje vecni smeh.

Zatim je dola Marija, i posle vecere, koju smo

proveli u vedrom raSpoloenju, otiao sam s njom u
nau sobicu. Te veceri bila je lepa, toplija i prisnija
nego ikada i dala mi je da okusim nenosti i igre
koje sam osetio kao njeno potpuno predavanje.
 Marija, rekao sam = ti se danas rasipa kao
kakva boginja. Nemoj da nas usmrti oboje, ta sutra
je bal pod maskama. Kakvog ce kavaljera imati
sutra? Bojim se, cveticu moj mili, da e biti princ iz
bajke, koji e te odvesti tako da nikada vie nece
naci put k meni. Ti me danas voli skoro ista onako
k o to se pravi ljubavnici vole na rastanku, posled
nji put.
Priljubila je usne uz moje uvo i proaputala:
Ne govori, Hari! Svaki put moe biti poslednji
put. Ako te Hermina uzme, vie mi nece doci.
Moda e te uzeti ve sutra.
Nikada nisam bio svesniji karakteristicnog oseca
nja onih dana, onog cudnog gorkoslatkog, dvostru
kog raspoloenja, kao one noci uoci bala. Ono to
sam osecao bila je sreca Marijina: lepota i predava
nje, uivanje, dodir i udisanje stotine prefinjenih,
divnih naslada, koje sam upoznao kano, kao ovek
u godinama, brckanje u blagom, uljuljkujucem ta
lasu uivanja. Pa ipak je to bila samo ljuska: iznutra
je sve bilo puno znacaja, napetosti i sudbine, i dok
sam pun Ijubavi i nenosti bio zabavljen slatkim,
dirljivim ljubavnim sitnicama, dok sam na izgled
plivao u sreci, osecao sam u dui kako moja sudbina
navratnanos hrli napred, jureci i propinjuci se kao
uplaen konj, u susret provaliji, u susret padu, puna
straha, cenje i predanosti smrti. Kao to sam se jo
pre kratkog vremena sa strepnjom i strahom branio
od prijatnih latomiselnosti cisto culne ljubavi, kao
to sam osecao strah od Marijine nasmejane lepote,
spremne da pokloni sebe, tako sam sada osecao
strah od smrti ali strah za koji sam znao da e se
uskoro pretvoriti u predaju i oslobodenje.
Dok smo cutke i predano tonuli u igre nae lju
bavi i pripadali jdno drugom prisnije no ikada,
moja dua se opratala s Marijom, opratala se sa
svim onim to je ona za mene znacila. Od nje sam
naucio da se jo jednom, pre svretka, prepustim de
tinjastoj igri povrine, da traim trenutne radosti,
da budem i dete i ivotinja u nevinosti polova sta
nje koje sam u svom ranijem ivotu poznavao samo
kao neki izuzetak, jer culni i polni ivot su za mene
skoro uvek imali naroit ukus greha, onaj slatki, ali
i opori ukus zabranjenog voca, koga se ovek od
uma mora cuvati. Sada su mi Hermina i Marija po
kazale taj vrt u njegovoj cednosti; sa zahvalnocu
sam gostovao u njemu ali je uskoro trebalo da kre
nem dalje, u tom vrtu je bilo isuvie lepo i toplo.
Bilo mi je odredeno da i dalje teim za krunom i
vota, da i dalje ispatam beskrajnu krivicu ivota.
Lak ivot, laka ljubav, laka smrt nisu bili za mene.
Iz nagovetaja devojaka zakljucio sam da su na
sutranjem balu, ili posle njega, bila u planu naro
ita uivanja i razvrat. Moda je to bio svretak,
moda je Marija bila u pravu sa svojim slutnjama i
moda smo danas poslednji put leali jedno pored
drugog, ko zna, moda je ve sutra sudbina kretala
novim tokom? Bio sam ispunjen vrelom cenjom, a
i strahom koji me je guio, pa sam se grcevito hvatao
Marije, jo jednom sam vatreno i poudno preao
preko svih staza i cestara njenog vrta, jo jednom
sam zagrizao plod rajskog drveta.

***

Nadoknadio sam izgubljeni san ove noci u toku

dana. Ujutro sam se odvezao u kupatilo, zatim, mr
tav umoran, kui, zamracio sam svoju spavau
sobu, skidajuci odelo naao sam pesmu u depu, ali
sam opet zaboravio na nju, odmah sam legao, zabo
ravio na Mariju, Herminu i bal pod maskama i spa
vao celog dana. Kada sam uvece ustao, tek mi je za
vreme brijanja palo na pamet da e za jedan sat vec
otpoceti bal pod maskama i da moram da spremam
koulju uz frak. Oblacio sam se raspoloen i iziao
da najpre neto pojedem.
Bio je to prvi bal pod maskama kome je trebalo
da prisustvujem. Nekada sam, dodue, s vremena
na vreme posecivao ovakve zabave, katkad su mi
bile i prijatne, ali nisam igrao, ve sam bio samo po
smatrac i uvek mi se inilo smeno oduevljenje sa
kojim su drugi govorili o tome ili se unapred rado
vali. Danas je bal i za mene bio dogadaj kome sam
se radovao s uzbudenjem a i sa neto strepnje. Kako
nije trebalo da pratim damu, odlucio sam da potem
onamo kasno, to mi je i Hermina preporucila.
U poslednje vreme retko sam posecivao celicni
lem, moje nekadanje utocite u kome su razo
arani muevi provodili svoje veceri pijuci vino i iz
igravajuci momke jer vie nije bio u stilu sa mojim
sadanjim ivotom. Ali veceras me je neto vuklo
onamo; u onom bojaljivoradosnom raspoloenju
koje me je trenutno zahvatilo sve stanice i istaknu
tija prebivalita mog ivota jo jednom su dobili

bolnolepi odsjaj prolosti, pa tako i mala, zadim

ljena krcma u kojoj sam jo donedavno bio stalni
gost, u kojoj me je jo do pre kratkog vremena za
dovoljavalo primitivno sredstvo za umirenje u ob
liku boce sa seljackim vinom, pomauci mi da pro
vedem jo jednu noc u svom usamljenom krevetu i
da nekako proivim jo jedan dan. Otada sam oku
ao druga sredstva i ece drai, ispijao sam slade ot
rove. S osmehom sam uao u kafanicu, gde me do
eka pozdrav krcmarice i klimanje glave cutljivih
stalnih gostiju. Preporucie mi i donee peceno pi
lence, u debelu seljacku cau usue mi bistro, svetlo,
mlado elzako vino, cisti beli drveni stolovi i staro
uto drvo kojim su bili obloeni zidovi prijatno su
me gledali. I dok sam jeo i pio, u meni se pojacavalo
oseanje neega to vene, to se oprata, ono slatko
prisno oseanje jednog nikad sasvim reenog, ali
sada za reenje sazrelog srastanja sa svim popriti
ma i stvarima mog ranijeg ivota. Moderan ovek
to naziva sentimentalnocu; on je prestao da voli
stvari, cak i svoju najvecu svetinju, svoj automobil,
eli to pre da zameni nekom boljom markom. Ovaj
moderan ovek je odvaan, vredan, zdrav, hladan i
krut, odlican je t? soj, koji e se u buducem ratu po
kazati izvanredan. Meni je bilo svejedno, nisam bio
moderan ovek, pa ni staromodan; ja sam ispao iz
vremena i struja me je, smrti eljnog, nosila ka smr
ti. Nita nisam imao protiv sentimentalnosti, bio
sam radostan i zahvalan to sam u svom izgorelom
srcu jo mogao da nadem neto nalik na oseanje.
Predao sam se uspomenama na staru krcmu, svojoj
privrenosti prema starim glomaznim stolicama,
predao sam se mirisu dima i vina, i zracku navike,
topline i zavicajnosti, to je sve ovo predstavljalo za
mene. Lepo je opratati se, raspoloenje postaje
tako blago. Moje tvrdo sedite bilo mi je drago, mio
mi je bio svei, plodni ukus elzakog vina, mila mi
je bila prisnost. sa svim i svacim u ovoj prostoriji,
mila su mi bila lica ciji sam brat bio dugo vremena.
Obuzela me je ovde gra anska sentimentalnost,
lako zacinjena mirisom starovremenske kafanske ro
mantike jo iz decackog doba, kada su za mene gos
tionice, vino i cigare bili neto zabranjeno, nepoz
nato i divno. Nikakav se stepski vuk nije dizao da
iskezi zube i da na parcice raskomada moju senti
mentalnost. Sedeo sam spokojan, u meni se arila
prolost i slabo zracilo jedno u meduvremenu nes
talo sazve e.
Uao je ulicni prodavac pecenog kestenja i ja sam
mu otkupio aku kestenova. Dola je starica sa cve
cem, kupio sam ?d nje nekoliko karanfla i poklo
nio ih krcmarici. Tek kada sam hteo da platim i
uzalud se, po navici, poceo pipati po depu od ka
puta primetio sam da am u fraku. Bal pod maska
ma! Hermina!
Ali je jo bilo suvie rano i nisam mogao da se re
im da ve sada podem u dvorane Globusa. Osim
tog osetio sam kako mi se to esto dogadalo prili
kom raznih zabava u poslednje vreme, izvestan
unutranji otpor i smetnju, neku odvratnost prema
ulaenju u velike, prepune prostorije, neku dacku
bojaljivost prema stranoj atmosferi, prema svetu
bonvivana i prema igranju.
tvrljajuci tamoamo proao sam pored jednog
bioskopa, video kako blistaju svetlosni snopovi i a
reni, dinovski plakati, poao nekoliko koraka da
Ije ali sam se opet vratio i uao u bioskop. Skoro do
jedanaest sati mogao sam ovde lepo da posedim u
mraku. Iduci za decakom sa malim fenjerom, uao
sam u zamracenu dvoranu spoticuci se o zavese, na
ao mesto i odjednom se obreo usred Starog zaveta.
Film je bio jedan od onih koji, navodno, nisu pro
izvedeni da bi se na njima zaradio novac, ve je, sa
mnogo raskoi i prefnjenosti, stvoren u plemenite
i svete svrhe, tako da su na poslepodnevne predsta
ve cak i nastavnici veronauka dovodili svoje dake.
U njemu je prikazana istorija Mojsija i Jevreja u
Egiptu, uz ucece velikog mnotva ljudi, konja, ka

mila, dvoraca, sa sjajem faraona i patnjama Jevreja

u vrelom pustinjskom pesku. Video sam Mojsija,
koji je bio oceljan pomalo po ugledu na Volta Vaj
tmena, velicanstvenog pozorinog Mojsija, kako, sa
dugim tapom, voltanskim koracima, odlucno i
mracno predvodi Jevreje kroz pustinju. Video sam
kako se na obalama Crvenog mora moli Bogu i vi
deo kako se Crveno more razdvaja i stvara put,uusek
medu zamrznutim vodenim planinama (na koji na
cin su bioskopdije uspele da to ostvare, o tome su
daci veronauke, koje su doveli njihovi svetenici na
ovaj religiozni film, mogli dugo da raspravljaju), vi
deo sam kako ovim usekom protaze prorok i zapla
eni narod, video sam kako za njima iskrsnue bor
na kola faraona, video kako se Egipcani trgoe i za
stadoe na obali mora, da bi se zatim ipak osmelili
i krenuli izmedL vodenih bregova, video sam kako
se nad raskonim faraonom u zlatnom oklopu i
svim njegovim kolima i ljudima sklopie vodene
planine, pa sam se seti? cudesnog dueta za dva basa
od Hendla, u kome je divno opevan ovaj dogadaj.
Video sam dalje kako se Mojsije penje na goru Si
naj, mracni junak u mracnoj stenovitoj pustinji, i
posmatrao kako mu Jehova pomocu bure, oluje i
svetlosnih znakova saoptava deset zapovesti, dok
za to vreme njegov nedostojni narod, na podnoju
brega, postavlja zlatno tele, predajuci se pomalo
estokim uivanjima. Bilo mi je toliko cudno i ne
verovatno to sve ovo gledam i to posmatram kako
se ovde pred zahvalnom publikom, koja tiho vace
svoje sendvice ponete od kuce, za placene ulaznice
prikazuju svete price, pojavljuju se junaci i cuda
koji su nam nekada u detinjstvu dali prvu, nejasnu
slutnju o nekom drugom svetu, o necem nadljud
skom; bila je to jedna od lepih malih slika iz dino
vskog ducana za meovitu robu sa rasprodaje kul
turnih tekovina naeg vremena. Boe moj, da bi se
sprecila ova gadost, trebalo je da tada, sem Egipca
na i Jevreja, potonu i svi ostali ljudi, bolje je bilo da
su umrli nasilnom i potenom smrcu nego da, kao
mi danas, umiru ovom jezivom, prividnom polu
smrcu. Dabome!
Moj potajni otpor i bojaljivost, koju nisam hteo
da priznam, povodom bala pod maskama nisu se
smanjili posle filma i njegovog uticaja, ve su se, na
protiv, neprijatno pojacali, tako da sam, misleci na
Herminu, morao da prisilim sebe da se najzad od
vezem do dvorana Globusa i udem. Bilo je kasno
i bal je ve bio u punom jeku, pa sam, onako trezan
i bojaljiv, jo pre nego to sam uspeo da skinem ka
put, upao u gomilu maski, koje sL me drugarski gur
kale; devojke su me pozivale da posetim s njima po
sebne sobe u kojima se pio ampanjac, a klovnovi su
me udarali po ramenu i oslovljavali me sa ti. Ni
kome se nisam odazvao, ve sam se kroz prepune
prostorije s mukom probio do garderobe, a kada
sam dobio svoj broj, stavio sam ga u dep s najve
om panjom, misleci kako e mi moda ve uskoro
biti potreban, cim mi mete dosadi.
U svim prostorijama velike zgrade bila je svecana
vreva, u svim dvoranama se igralo, cak i u suterenu,
svi hodnici i stepenita bili su preplavljeni maska
ma, igrankom, muzikom, kikotanjem i jurnjavom.
Stegnuta srca provlacio sam se kroz gomilu, od cr
nackog orkestra sve do seljacke muzike, od velike
blistave glavne dvorane do hodnika i stepenica,
kroz barove, biFEE i sobe u kojima se tocio ampa
njac. Na zidovima su visile drecave, vesele slike naj
mla ih umetnika. Sve se skupilo ovde, umetnici,
novinari, naucnici, poslovni ljudi i, razume se, sav
gradski svet koji je ivot provodio u uivanjima. U
jednom od orkestara sedeo je gospodin Pablo i odu
evljeno duvao u svoju izvijenu cev; kada me je po
znao, glasno mi je otpevao svoj pozdrav. Noen
mnotvom, stizao sam u razne prostorije, uz stepe
nice i niz stepenice; jedan hodnik u suterenu udesili
su umetnici kao pakao i u njemu je orkesar avola
besomucno udarao u bubnjeve. Najzad sam poceo

da vrebam Herminu ili Mariju, poao sam da ih tra

im, u nekoliko mahova sam se trudio da dospem u
glavnu salu, ali sam svakom prilikom zalutao ili bi
me struja gomile sprecila u tome. Oko ponoci jo
nikoga nisam bio naao; iako jo nisam zaigrao, vr
telo mi se u glavi, bilo mi je toplo, pa sam se bacio
na najbliu stolicu, medu same nepoznate osobe,
porucio vino i naao da ucestvovanje u tako bucnim
zabavama nije pogodno za starog oveka kao to
sam ja. Pomiren sa sudbinom ispijao sam svoju cau
vina, ukocenim pogledom buljio sam u nage ruke i
leda ena, video kako promicu groteskne prilike
maski, pustio da me guraju, cutke sam odbio neko
liko devojaka koje su htele da mi sednu u krilo ili da
igraju sa mnom. Stari namcor, doviknula mi je
jedna od njih, i bila je u pravu. Reio sam da malo
popijem da bih stekao vie hrabrosti i raspoloenja,
ali mi ni vino nije prijalo i jedva sam popio drugu
au. Malopomalo osetio sam kako stepski vuk
stoji iza mene isplaenog jezika. Nije ovo bilo za
mene, nalazio sam se na pogrenom mestu. Doao
sam u najboljoj nameri, ali ovde nisam mogao da se
razveselim, a bucno, uskiptelo veselje, raskalani
kikot i sve ludorije oko mene ucinili su mi se glupi
i usiljeni.
Tako je dolo do toga da sam se u jedan as po po
noci razocaran i ljut, opet probio do garderobe da
bih obukao kaput i otiao. Bio je to poraz, vracanje
stepskom vuku, koji e mi Hermina teko oprostiti.
Ali nisam mogao drukcije. Na tegobnom putu do
garderobe jo jednom sam se paljivo osvrnuo na
sve strane ne bih li ugledao jednu od svojih prijate
ljica. Sada sam stajao ispred prozorcica, uctivi co
vek iza pregrade ve je ispruio ruku da uzme moj
broj, zavukao sam ruku u dep od prsluka ali bro
ja vie nije bilo! Do davola, samo mi je jo to treba
lo! Dok sam tuno lutao dvoranama i dok sam se
deo pored bljutavog vina, nekoliko puta sam se ma
io depa boreci se sa odlukom da odem, i svaki put
sam napipao okrugli, pljosnati broj, a sada ga nije
bilo. Sve se zaverilo protiv mene.
Izgubio si broj? upita pored mene piskavim
glasom mali, crvenouti davo. Evo, drue, moe
da uzme moj i prui mi ga. Dok sam ja, primivi
ga mehanicki, vrteo broj medu prstima, hitri mom
ic je ve nestao.
A kada sam podigao kartoncic do visine oiju da
pogledam broj, video sam da je umesto njega bilo
neto navrljano sitnim slovima. Zamolio sam co
veka iz garderobe da priceka, otiao do najblie sve
tiljke i poceo da citam. Sitnim, necitkim, titravim
slovima bilo je nakrabano:

NOCAS, POcEV OD cETIRI asA, magino

POZORITE
SAMO ZA LUDAKE
CENA ULAZNICE RAZUM
NIJE ZA SVAKOGA, HERMINA JE U PAKLU.

Kao to marioneta cija je ica za trenutak ispala

majstoru igracu iz ruke, posle kratke ukocenosti i
tuposti, oivi i ponovo pocinje da se kree, da ucest
vuje u igri tako sam ja, pokrenut maginom icom,
gipko, mladalacki i revnosno poleteo u gungulu, od
koje sam malopre pobegao umoran, bezvoljan i
star. Nikada se nijednom greniku nije vie urilo
da to pre stigne u pakao nego meni. Do malopre su
mi bile tesne lakovane cipele, bio mi je odvratan
gusti, parfemom zasiceni vazduh, klonuo sam bio
od vrucine; sada sam hitro, gipkih nogu, protrcao u
taktu vanstepa kroz sve dvorane u susret paklu, ose
tio sam da je vazduh pun cari, ponela me je i uljulj
kivala toplota, brujanje muzike, vrtlog boja, miris
enskih ramena, zanos stotine Ijudi, poneo me je
smeh, takt igre i sjaj uarenih oiju. Jedna panska
igracica poletela mi je u zagrljaj: Igraj sa mnom!
 Ne mogu rekao sam moram da idem u pakao.
Ali rado u poneti jedan poljubac. Crvene usne is
pod maske pruile su mi se u susret, i tek u poljupcusam poznao Mariju. vrsto
sam je stegao, njena
puna usta cvetala su kao letnja rua u punoj rasc
vetalosti. I ve smo zaigrali, spojenih usana, a u igri
smo proli pored Pabla, koji se zaljubljeno naginjao
nad svoju muzicku cev, iz koje su se izvijali neni
zvuci; njegov lepi, ivotinjski pogled obuhvatio nas
je ozareno i pomalo odsutno. Ali pre nego to smo
napravili dvadeset koraka, muzika je stala i ja sam
nerado pustio Mariju iz svojih ruku.
Rado bih igrao jo jednu igru s tobom rekao
sam zanet njenom toplinom podi nekoliko koraka
sa mnom, Marija, zaljubljen sam u tvoje lepe ruke,
ostavi mi ih jo za trenutak! Ali, eto, Hermina me
je zvala. Ona je u paklu.
Odmah sam pomislila. Zbogom, Hari, ostae
mi u dragoj uspomeni. Ona se opratala. Bio je to
rastanak, jesen, bila je to sudbina, zato je letnja rua
mirisala tako rascvetano i opojno.
Potrcao sam dalje, kroz duge hodnike u kojima su
se neno tiskali parovi, niz stepenice, pravo u pa
kao. Tamo su, na zidovima crnim kao gar, gorele
drecave zloslutne svetiljke, a orkestar davola svirao
je groznicavo. Na jednoj od visokih barskih stolica
sedeo je lep mladic bez maske, u fraku; on me je od
merio podrugljivim pogledom. Vreva igraca pritisla
me je uza zid, u tesnoj prostoriji igralo je oko dva
deset parova. Poudno i bojaljivo sam posmatrao
sve ene, vecina njih jo je bila pod maskama, neke
su mi se nasmeile, ali nijedna od njih nije bila Her
mina. Lepi mladic podrugljivo je gledao u mene sa
svoje visoke barske stolice. U sledecem odmoru izmedtu dve igre, pomislio sam,
doci e Hermina i os
lovice me. Igra se zavrila, ali niko nije doao.
Cltiao sam preko do bara, koji je bio stisnut u jed
nom uglu male, niske prostorije. Stao sam pored
mladiceve stolice i porucio viski. dok sam pio, gle
dao sam profil mladog oveka, koji mi se ucinio
tako poznat i drag kao neka slika iz davno minulih
dana, dragocena zbog lakog pranjavog vela pro
losti. Oh, a tada mi je sinula misao: pa to je Her
man, moj drug iz mladosti!
Hermane! rekao sam bojaljivo.
On se nasmeio. Hari? Jesi li me naao?
Bila je to Hermina, neto malo drugacije ocelja
na i neprimetno naminkana; iz modernog visokog
okovratnika isticalo se, neobicno i bledo, njeno pa
metno lice; njene ruke, cudesno male, provirivale
su iz irokih crnih rukava fraka i belih maneta; nje
ne noice, cudesno nene, provirivale su u crnobe
lim kratkim mukim carapama iz dugackih crnih
pantalona.
Je li to kostim, Hermina, u kome treba da se za
ljubim u tebe?
Do sada = klimnu ona glavom zaljubilo se u
mene nekoliko dama. Ali sada si ti na redu. Hajde
da prvo popijemo po cau ampanjca.
To i ucinismo, sedeci na svojim visokim barskim
stolicama, dok se pored nas i dalje igralo i dok je gu
dacki orkestar besomucno svirao. Uskoro sam se
strasno zaljubio u Herminu, iako se ona, na izgled,
uopte nije trudila da to postigne. Poto je nosila
muko odelo, nisam mogao da igram s njom, niti
sam se mogao odluciti na bilo kakve nenosti ili os
vajanje, a ona, dakle i neutralna u svome mukom
kostimu, obuhvatala me je pogledima, upucivala
mi reci i pokrete u kojima je bila sva dra njene en
stvenosti. Ne dodirujuci je, podlegao sam njenoj
ari, cari koja se sastojala u njenoj ulozi i koja je bila
hermafr?ditska. Ona se zabavljala sa mnom razgo
varajuci o Hermanu i detinjstvu, mome i svome, o
godinama pre polne zrelosti, u kojima mladalacka
moc ljubavi ne obuhvata samo oba pola ve sve i
svakog, kako culno tako i duhovno, u kojima je sve
nadahnuto ljubavnom cari i cudesnom moci preob
raaja, to se u kasnije doba povremeno vraca samo
kod izabranih i pesnika. Ona je u potpunosti igrala
ulogu mladica, puila je cigarete, askala lako i du
hovito, esto sa malo podsmeha, ali iz svega je zra
cio Eros, sve se na putu do mojih cula pretvorilo u
divno zavodenje.
Uobraavao sam da dobro i tano poznajem Her
minu, a kako mi se potpuno nova otkrila ove noci!
Kako je blago i neprimetno isplela oko mene elje
nu mreu, kako mi je razigrano i kao kakva vodena
vila davala da pijem slatki otrov!
Sedeli smo, askali i pili ampanjac. Lutali smo
dvoranama kao otkrivaci pustolovi, pronalazili pa
rove i kriom oslukivali njihove ljubavne igre. Ona
mi je pokazivala ene, nagovarala me da igram s nji
ma i savetovala mi kakvim umenostima da zavedem ovu ili onu. Nastupili smo kao
suparnici, neko
vreme bismo pratili istu enu, igrali s njom naizme
nicno i oboje pokuavali da je osvojimo. Pa ipak je
sve ovo bila samo igra maski, igra izmedu nas dvoje
koja nas je sve tenje vezivala i zagrevala. Sve je bilo
. kao u bajci, sve je imalo jdnu dimenziju vie, jedan
dublji znacaj, sve je ovo bila igra i simbol. Videli
smo jednu veoma lepu, mladu enu sa nezadovolj
nim i pacenickim izrazom; Herman je odigrao s
njom i ona je procvetala, zatim su nestali u jednoj
od soba u kojima se tocio ampanjac, a kasnije mi
je ispricao da tu enu nije osvojio kao mukarac, vec
kao ena, draima Lezbosa. citava ova zvucima za
sicena kua, pune dvorane u kojima je brujala igranka i sav ovaj opijeni narod
maski postepeno su
se pretvoriltuza mene u raj snova; cvet za cvetom os
vajao me je svojim mirisom, prstima koji su kuali
traio sam plod za plodom; zmije su me zavodnicki
gledale iz zelenog bunja, cvet lotosa promicao je
kao utvara nad crnom mocvarom, carobne ptice
sletale su sa granja, a sve me je ipak vodilo samo jed
nom eljenom cilju, sve me je ispunjavalo novom
enjom za Jedinom. Igrao sam sa nepoznatom de
vojkom, vrelo i zavodnicki odvukla me je u zanos i
pijanstvo, i dok smo lebdeli u nestvarnosti, ona od
jednom prsnu u smeh i ree: Ne moe ovek vie
da te pozna. Veceras si bio tako glup i dosadan.
Tada sam poznao onu koja me je pre nekoliko ca
sova nazvala starim namcorom. Mislila je da me
je sada osvojila, ali pri sledecoj igri ve sam zaplam
sao za drugom. Igrao sam bez prestanka dva asa, a
moda i due, igrao sam svaku igru, i one koje ni
kada nisam ucio. Herman, nasmeeni mladic, svaki
as bi iskrsnuo u mojoj blizini, klimnuo bi mi gla
vom i nestao u guvi.
Ove balske noci pao mi je u deo doivljaj koji mi
je u toku pedeset godina ostao nepoznat, mada je za
njega znala svaka iparica i student: zanos, doivlja
vanje svecanosti u zajednici, tajna nestajanja linos
ti u mnotvu, doivljavanje uniomistike radosti.
esto sam sluao kako se o tome govori, bilo je to
poznato svakoj sluavci, i esto sam primecivao
blesak u oima onoga koji je o tome pricao, nato
sam se ja smekao i nadmocno i zavidljivo. Onaj
blesak u opijenim oima zanesenog, oslobodenog
samoga sebe, onaj osmeh i gotovo sumanuto gublje
nje onoga koji se rasplinuo u zanosu zajednice video
sam stotinu puta u ivotu na plemenitim i prostac
kim primerima, kako kod pijanih regruta i morna
ra, tako i kod velikih umetnika prilikom oduevlje
nja na svecanim priredbama, a isto tako i kod mla
dih vojnika koji polaze u rat; jo nedavno sam se divio ovakvom blesku i osmehu
srecnog zanosa, voleo
ih, podsmevao im se i zavideo na njima mome prijatelju Pablu, kada bi ovaj,
blaen u zanosu sviranja
u orkestru, lebdeo nad svojim saksofonom, ili kada
bih posnatrao kako su dirigent, bubnjar i bendista
ocarani, kao u ekstazi. Katkada sam pomiljao da je
ovakav osmejak, ovakva detinjasta ozarenost mo
gucna samo i kod sasvim mladih ljudi ili kod naroda
koji ne doputaju snanu individualizaciju i dife
renciranje. Ali danas, ove blagoslovene noci, zracio
sam i s m ovim osmehom, ja, stepski vuk Hari, pli
vao sam i s m u dubokoj, detinjastoj sreci kao u
kakvoj bajei, udisao sam i sam slatki san i opojnost
zajednice, muzike, ritma, vina i culne radosti, iako
sam nekada, sluajuci izvetaj o balu od kakvog studenta, primao sve to sa
podsmehom i bednom nad
moci. Ja vie nisam bio ja, moja linost se istopila
u svecanom zanosu kao so u vodi. Igrao sam sa
ovom ili onom enom, ali nisam drao u rukama
samo nju, nisam drao samo onu cija me je kosa do
dirivala, ciji sam miris udisao, ve sve ene u toj is
toj dvorani, koje su plivale u istoj igri, uz istu mu
ziku kao i ja, i cija su ozarena lica promicala pored mene kao veliki
fantasticni cvetovi sve su one pri
padale meni, svima sam pripadao ja, svi smo jedni
u drugima imali udela. A tu su dolazili i mukarci,
nisam im bio tud, kao ni oni meni, njihov osmeh
bio je i moj, njihovo osvajanje bilo je i moje, a moje
njihovo.
Te zime osvojio je svet novi fokstrot pod imenom
Jirning. Svirali su gat uzastopce i uvek je ubio iznova
traen, svi su bili zadojeni i opijeni njime, svi su za
jedno pevuili njegovu melodiju. Igrao sam bez pre
stanka, sa svakom enom na koju bih naiao, sa
veoma mladim devojkama, sa cvetnim mladim e
nama, sa zrelim i bolno rascvetalim kao leto: sve su
me ocaravale, smejao sam se, bio vedar i srecan. A
kada me je Pablo video onako ozarenog, mene koga
je uvek smatrao ubogim tavolom koga treba aliti,
tada su mi njegove presrecne oi zablistale u susret;
oduevljeno se digao sa svoje stolice u orkestru, es
toko je dunuo u svoj rog, popeo se na stolicu i, sto
jeci na njoj, duvao punih obraza, njiuci se pri tom,
zajedno s instrumentom, divljacki i blaeno u taktu
Jirninga, dok smo mu ja i moja igracica dobacivali
poljupce i glasno pevali s njim. Ah, pomislio sam u
taj mah, neka bude sa mnom ta mu drago, jednom
sam ipak i ja bio srecan, bio sam vedar i osloboden
svoga Ja, kao da sam brat Pablov, ili dete.
Izgubio sam bio oseanje vremena, ne znam ko
liko je asova ili trenutaka trajao ovaj srecni zanos.
Isto tako nisam primetio da se zabava, to je bivala
benja, zbija na sve ui prostor. Veci deo sveta bio
je ve otiao, u hodnicima je zavladala tiina i mno
ge svetiljke su bile ugaene, u gornjim dvoranama
orkestri su jedan za drugim prestajali da sviraju i
odlazili; samo u glavnoj dvorani i u paklu besnela
je, raspaljujuci se sve vie, arena opojnost. Poto sa
Herminom, mladicem, nisam smeo da igram, to
smo se za vreme odmora izmedu dve igre uvek letimicno sastajali i pozdravljali,
dok mi najzad nije
sasvim nestala ispred oiju, kao i iz misli. Vie nisu
postojale misli. Plivao sam rasplinut u opijenoj
gunguli igraca, dok su do mene dopirali mirisi, zvu
ci, uzdasi i reci, dok su me pozdravljale tude oi,
raspaljivala tuda lica, usne, obrazi, ruke, grudi i ko
lena, dok me je muzika kao kakav talas bacala
tamoamo po taktu.
, Uto odjednom spazih, trgnuvi se za trenutak,
metu poslednjim gostima koji su jo zaostali ispu
nivi jednu od manjih dvorana, jedinu u kojoj je jo
tretala muzika spazih odjednom crnu Pjeretu
belo namazanog lica, lepu, sveu devojku koja je je
dina jo imala masku, carobnu pojavu koju cele
noci dotle nisam video. Dok se na svima ostalima,
po njihovim crvenim, zaarenim licima, izguva
nim kostimima i uvelim okovratnicima, videlo da je
vreme ve poodmaklo, dotle je crna Pjereta, svea
i nova sa svojim belim licem iza maske, imala bes
prekoran kostim i netaknut okovratnik, ciste bele
ipkane manete i sveu frizuru. Neto me je vuklo
k njoj i poveo sam je da igramo; njen miriljavi
okovratzik golicao me je po bradi, njena kosa dodi
rivala je moj obraz, njeno mlado telo se gipkije pri
lagodavalo mojim pokretima nego bilo koja druga
igracica te noci, as odmicuci se as privlaceci me
i mameci razigrano da ga uvek ponovo dodirujem.
I odjednom, kada sam se za vreme igre nagnuo tra
eci njena usta, ta usta su se osmehnula nadmocno
i tako prisno, i ja sam poznao vrstu bradu, poznao
sam, sav srecan, i ramena, laktove i ruke. Bila je to
Hermina, a ne vie Herman, presvukla se, malo na
mirisala i napuderisala. Nae usne se sastavie vre
i lo, celo njeno telo, sve do kolena, priljubi se za tre
nutak poudno i podatno uza me, a zatim ona od
, voji svoje usne i poce da igra uzdrljivo i kao beeci
od mene. Kada je muzika prestala da svira, ostali
smo zagrljeni, a raspaljeni parovi oko nas pljeskali
su, lupali nogama, vikali i terali umorni orkestar da
ponovi Jirning. A tada smo svi odjednom osetili
jutro, ugledali bledu svetlost iza zavesa, osetili skori
kraj uivanja, naslutili umor koji je nailazio, pa smo
se slepo, zacenjujuci se od smeha i oajnicki jo jed
nom bacili u igru, u mlaz svetlosti, koracali smo kao
sumanuti, par stisnut uz par, jo jednom smo blae
no osetili kako nas preklapa veliki talas. U ovoj igri
nestalo je Herminine nadmoci, njenog podsmeha i
hladnoce znala je da to vie nije potrebno da bih
se zaljubio u nju. Pripadao sam joj. A ona mi se
podala u igri, u pogledu, u poljupcu i osmehu. Sve
ene ove groznicave noci, sve one sa kojima sam ig
rao, sve one koje sam uzbudio i koje su mene uzbu
dile, sve koje sam pokuavao da osvojim i koje su
mene osvojile, sve koje su t se udno priljubljivale uz
mene i sve koje sam gledao sa ljubavnom cenjom
istopile su se i pretvorile u jednu jedinu koja je
cvetala u mojim rukama.
Dugo je trajala ova svadbena igra. Dvatri puta je
muzika malaksavala, duvaci su sputali svoje inst
rumente, klavirista se odmicao od klavira, prvi vio
linista odrecno mahao glavom, i svakom prilikom
bi ih ponovo raspalio molecivi zanos poslednjih ig
raca, te su svirali jo, svirali sve bre, svirali sve su
manutije. A onda mi smo jo stajali zagrljeni, di
uci teko posle poslednje pohlepne igre sa tres
kom se zatvorio poklopac klavira, nae ruke su se
umorno spustile, kao i ruke duvaca i violinista, dok
je flautista, trepcuci umornim kapcima, stavljao
svoju flautu u kutiju; pocela su se otvarati razna
vrata, dvoranom je prostrujao hladan vazduh, poja
vile su se sluge u kaputima, a kelner za barom je
ugasio osvetljenje. Avetinjski i jezivo su se svi raz
beali; podrhtavajuci od zime uvijali su se igraci, jo
malopre tako zagrejani, u svoje kapute i podizali
okovratnike. Hermina je stajala bleda, osmehujuci
se. Lagano je podigla ruke i njima zagladila svoju
kosu, njeno pazuho je zasjalo na svetlosti, a od njega
se pruala tanana, beskrajno nena senka sve do po
krivenih grudi, i ta mala, osencena linija kao da je
u sebe skupila svu njenu dra, sve igre i mogucnost
 njenog lepog tela, kao kakav osmeh.
Stajali smo i gledali se, poslednji u dvorani, po
slednji u celoj kui. culi smo kako se negde ispod
nas zalupie neka vrata, kako se razbi neko staklo,
culi smo kako se u daljini gubi neciji kikot, pome
an sa neprijatnom, uurbanom hukom automobil
skih motora. Negde u neodredenoj daljini i visini
cuo sam kako odzvanja smeh, neobicno jasan, pa
ipak jeziv i tud, smeh, kao satkan od kristala i leda,
vedar i svetao, pa ipak hladan i neumoljiv. Odakle
je odzvanjao ovaj meni tako poznati smeh? Nikako
nisam mogao da saznam.
Nas dvoje smo stajali i gledali se. Za trenutak
sam se probudio i otreznio, osecao sam kako me s
leda savladuje straan umor, osecao sam svoje zno
javo odelo, odvratno vlano i mlako, video kako mi
ruke, crvene i nabreklih vena, proviruju iz izguva
nih i znojavih maneta. Ali to je odmah prolo, je
dan Herminin pogled ugasio je sve. Pred njenim po
gledom, iz koga kao da me je gledala moja sopstve
na dua; potonula je stvarnost, cak i stvarnost moje
ulne poude za njom. Ocarani, gledali smo jedno
u drugo, ocarano me je posmatrala moja jadna si
una dua.
Jesi li spreman? upita me Hermina i njen osmeh se ugasi kao to odlete i
senka iznad njenih gru
di. Daleko i visoko zamirao je onaj tudi smeh u ne
poznatim prostorijama.
. Klimnuh glavom u znak odobravanja. Oh da, bio
sam spreman.

Uto se na vratima pojavi Pablo, svirac, gledajuci

u nas blistavim, radosnim oima, koje su u stvari
bile kao oi u ivotinje, ali ivotinjske oi su uvek
ozbiljne, a njegove su se uvek smeile i po tome su
bile covecje oi. Mahnuo nam je sa svom svojom sr
dacnom prisnocu. Obukao je domaci kaput od a
rene usvile, iznad cije su se ivice ocrtavali, neobicno
sparueni i pepljasti, znojavi okovratnik na njego
voj koulji i premoreno bledo lice, ali su blistave
crne oi sve to izbrisale. One su takoe izbrisale
stvarnost, a mogle su i da opcine. On nam dade
znak i mi podosmo za njim, a na vratima mi tiho
ree: Brate Hari, pozivam vas na malu zabavu.
Ulaz samo za ludake, a cena je razum. Jeste li
spremni? Ja ponovo klimnuh glavom.
Mio mladic! Neno i brino nas je uhvatio pod
ruku, Herminu s desne, a mene s leve strane, i po
veo nas uz neke stepenice u malu sobu, koja je bila
osvetljena odozgo plavicastom svetlocu i skoro sa
svim prazna; nita u njoj nije bilo sem malog okrug
log stola i tri stolice, na koje smo seli.
Gde smo se nalazili? Da li sam spavao? Da li sam
bio kod kuce? Jesam li sedeo i vozio se u automo
bilu? Ne, sedeo sam u plavicasto osvetljenoj, okrug
loj prostoriji, u razredenom vazduhu, u sloju veoma.razredene stvarnosti. Zato
je Hermina bila tako
bleda? Zato je Pablo toliko govorio? Zar nisam ja
bio taj koji ga je terao da govori, koji je govorio iz
njega? Zar me nije i iz njegovih crnih oiju gledala
samo moja sopstvena dua, izgubljena t plaljiva pti
ca, a tako isto i iz Hermininih sivih oiju?
Pablo nas je posmatrao sa svojom dragom, malo
ceremonijalnom prisnocu i govorio mnogo i dugo.
On, koga nikada nisam cuo da govori povezano,
koga nije interesovala nikakva rasprava ni formula
cija, za koga nisam verovao da je sposoban da uopte misli, sada je govorio
svojim prijatnim i toplim
glasom tecno i besprekorno.
Prijatelji, pozvao sam vas na jednu zabavu koju
Hari odavno prieljkuje, o kojoj ve odavno sanja.
Malo je kasno i verovatno smo svi pomalo umorni.
Zato emo se prvo ovde malo odmoriti i okrepiti.
Iz jednog udubljenja u zidu izvadio je tri caice A
jednu malu, smenu bocu, uzeo je kutiju od egzotic
nog arenog drveta, napunio je sve tri cae, izvadio
iz kutije tri tanke, duge ute cigarete, izvukao iz
svog svilenog kaputa upaljac i ponudio nas vatrom.
Sada smo sve troje, zavalivi se na stolici, lagano
puili svoje cigarete, ciji je dim bio gust kao tamjan,
a sitnim gutljajima ispijali smo oporoslatku tec
nost cudesno nepoznatog i stranog ukusa, od koje
smo odista postajali krepki i srecni ba kao da smo
ispunjeni nekim gasom i da gubimo svoju teinu.
Sedeli smo tako, puili pomalo i, lagano pijuckajuci
iz svojih caa, osetili smo kako postajemo laki i ve
seli. Pri tom je Pablo prigueno govorio svojim top
lim glasom:
Radujem se, dragi Hari, to veceras mogu da vas
malo ugostim. Vama je esto bio dosadan sopstveni
ivot, stremili ste za tim da odete odavde, je li tako?
Vi udite da napustite ovo vreme, ovaj svet i ovu
stvarnost i da uiete u jednu drugu stvarnost koja bi
vam vie.odgovarala, u svet u kome ne postoji vre
me. Ucinite to, dragi prijatelju, ja vas na to pozi
vam. Vama je poznato gde se on krije, poznato vam
je da je svet koji traite svet vae sopstvene due.
Samo u vama samim ivi ona druga stvarnost za ko
jom utite. Ne mogu da vam dam nita to ve ne
bi postojalo u vama, ne mogu da vam prikaem dru
gu galeriju slika osim one koja se ve nalazi u naoj
dui. Nita ne mogu da vam dam osim prilike, pod
streka i kljuca. Pomoci u vam da vam va sopstve
ni svet postane vidljiv, i to je sve.
On se opet mai depa svog arenog kaputa i iz
vadi okruglo depno ogledalo.
Vidite, ovako ste dosada sebe videli!
Podigao je ogledalce do visine mojih oiju meni tada
pade na pamet decja pesmica: Ogledalce, ogledal
ce u ruci...) i ja ugledah, pomalo rasplinutu i
maglovitu, jezivu, pokretljivu sliku koja je ivela i
previrala: Harija Halera, a iznutra u tom Hariju
stepskog vuka, plaljivog, lepog vuka, koji je gledao
izgubljeno i zastraeno, oima as zlim as tuno
usplamtelim, vucju priliku koja je bez prestanka
strujala po Hariju kao to po nekoj reci struji prito
ka druge boje, koja je nadirala kao to se reke bore
prodiruci jedna drugu, obe pune neispunjene ce
nje da prevladaju. Poluoblikovani, rasplinuti vuk
tuno me je gledao svojim lepim, bojaljivim oi
ma.
Ovako ste videli samog sebe ponovi Pablo bla
go, spustivi opet ogledalo u dep. Sa zahvalnocu
sam zatvorio oi i srknuo malo od onog napitka.
Sada smo se odmorili ree Pablo okrepili i
malo procaskali. Ako se vas dvoje vie ne osecate
umorni, povecu vas do svoje panorame, i pokazati
vam svoje malo pozorite. Jeste li saglasni?
Digli smo se, Pablo je, smeeci se, iao pred nama,
podigao je neku zavesu i mi smo se odjednom nali
u hodniku jednog pozorita u obliku potkovice, tac
no u sredini, hodniku koji je u luku vodio pored
mnogobrojnih, neverovatno mnogobrojnih uzanih
vrata od loa.
Ovo je nae pozorite objanjavao je Pablo
veselo pozorite, pa se nadam da cete se mnogo
emu smejati. Pri tom se glasno nasmejao, u skali
od svega nekoliko tonova, ali oni su me estoko
proimali, jer je to opet bio onaj vedri, tudi smeh
koji sam ranije cuo da dopire odozgo.
Moje malo pozorite ima onoliko loa koliko vi
elite, deset, ili stotinu, ili hiljadu, a iza svakih vrata
koja vode u njih ocekuje vas ono to trenutno tra
ite. Lep je to kabinet slika, dragi prijatelju, ali vam
nita ne bi vredelo da protete njime ovakvi kakvi
ste. Smetalo bi vam i zasenilo bi vas ono to ste na
videli da nazivate svojom linocu. Bez sumnje ste
ve odavno pogodili da savladivanje vremena, oslobodenje od stvarnosti, i
kakva god imena jo izna
lazili za svoju cenju, ne znace nita drugo nego e
lju da se otarasite vae takozvane linosti. Ona je
zatvor u kome sedite. I kada biste vi, ovakvi kakvi
ste, stupili u pozorite, gledali biste sve oima Ha
rija i kroz stare naocare stepskog vuka. Zato vas po
zivam da se otarasite tih naocara i da tu vau veoma
cenjenu linost ostavite ovde u garderobi, gde ce
vam, po elji, u svako doba stajati na raspolaganju.
Prijatna zabava kojoj ste prisustvovali, rasprava o
stepskom vuku, a najzad i ono lako sredstvo za uz
budivanje koje smo malocas uzeli svakako su vas
dovoljno pripremili. Vama, Hari, poto budete
svukli svoju cenjenu linost, stajace na raspolaga
nju leva strana pozorita, a Hermini desna, u sa
mom pozoritu moci cete da se sretnete po elji.
Molim te, Hermina, idi za sada iza zavese, eleo bih
da prvo uvedem Harija.
Hermina nest de desno, proavi pored dinov
skog ogledala koje je pokrivalo zadnji zid od zem
lje pa do svoda.
Tako, Hari, a sada hajdete i budite dobro raspo
loeni. Cilj citave ove priredbe je da vas to vie ras
poloi i da vas nauci da se smejete a vi cete mi,
nadam se, to olakati. Osecate li se dobro? Sada cete
bez straha i sa istinskom radocu uci u na prividni
svet, i to ovako: izvricete jedno malo, prividno sa
moubistvo, kao to je to obicaj.
Opet je izvukao depno ogledalce i stavio mi ga
pred lice Opet me je odande gledao lik zamrenog,
maglovitog Harija, kroz koji je, boreci se, strujao
vucji lik, slika meni dobro poznata i odista nimalo
simpaticna zbog cega njeno unitenje nije moglo da
mi zadaje brige.
Izbrisaemo sada, dragi prijatelju, ovaj lik u og
ledalu, jer je izlian; nita drugo nije ni potrebno.
Dovoljno je da ovu sliku, ukoliko to vae raspolo
enje dozvoljava, posmatrate sa iskrenim smehom.
Ovde se nalazite u koli humora, treba da naucite
da se smejete. A pocetak svakog vieg humora je da
ovek vie ne shvata ozbiljno svoju sopstvenu lic
nost.
Dobro sam pogledao u ogledalce, ogledalce u
ruci, u kome se trzao Harivuk. Za trenutak je du
boko, tiho, ali i bolno, zadrhtalo u meni neto nalik
na seanje, na cenju za domom i kajanje. Zatim je
ova nelagodnost ustupila mesto novom oseanju,
slinom onome koje se javlja u oveku kada mu iz
kokainom umrtvljenih desni izvade bolestan zub,
oseanje olakanja; ovek odahne, a ujedno se cudi
to sve to nije nimalo bolelo. A ovom oseanju pri
druie se vedro raspoloenje i elja da se smejem,
k?joj nisam mogao da odolim, pa prsnuh u neobuz
dan smeh.
Mutni lik u ogledalu se tre, a zatim se ugasi;
mala okrugla povrina ogledala izgledala je odjed
nom kao izgorela, postala je siva, hrapava i nepro
zirna. Pablo, smejuci se, odbaci parce stakla, koje se
otkotrlja po podu beskrajnog hodnika i izgubi se.
Odlino si se smejao, Hari, naucice jo da se
smeje kao besmrtnici. Sada si najzad ubio stepskogvuka; noevima za brijanje to
nije mogucno. Pazi da
ostane mrtav! Odmah ce moci da napusti glupu
stvarnost. Sledecom prilikom popiemo neto da se
pobratimo, dragi moj, nikada mi se nisi toliko svi
deo kao danas. A ako ti posle jo bude stalo do toga,
moemo koliko hoce da filozoframo i da rasprav
ljamo o muzici, o Mocartu, o Gluku, Platonu i Ge
teu. Shvatice sada zato to ranije nije bilo moguc
no. Nadam se da ce uspeti i da ce se za danas ota
rasiti stepskog vuka. Jer, prirodno, tvoje samoubist
vo nije konacno; mi se ovde nalazimo u maginom
pozoritu, ovde su samo slike, a ne stvarnost. Izabe
ri sebi lepe i vedre slike i pokai da odista vie nisi
zaljubljen u svoju problematicnu linost! Ali ako bi
ipak poeleo da se vrati, dovoljno je da pogleda u
ogledalo koje u ti sada pokazati. No tebi je poznata
stara, mudra izreka: bolje jedno ogledalce u ruci,
nego dva na zidu. Haha! (Opet se smejao onim le
pim i uasnim smehom). Tako, a sada treba da
obavimo samo jo jednu malu, veselu ceremoniju.
Odbacio si naocare svoje linosti, a sada dodi i baci
jedanput pogled u pravo ogledalo! bie to uspela
ala!
Smejuci se i milujuci me sitnim, smenim pokre
tima, okrenuo me je i ja sam se naao pred ogrom
nim zidnim ogledalom. U njemu sam video sebe.
U magnovenju sam ugledao meni poznatog Hari
ja, ali neobicno raspoloenog, vedra, nasmejana
lica. No tek to sam ga poznao, raspao se, a iz njega
se izdvojio drugi lik, pa treci, deseti, dvadeseti, i ci
tavo ogromno ogledalo bilo je puno Harija ili delo
va Harija, bezbroj Harija, koje sam sve video i po
znao samo u magnovenju. Neki od ovih mnogobroj
nih Harija bili su mojih godina, neki stariji, neki
prastari, neki opet sasvim mladi, mladici, decaci,
aci, mangupcici i deca. Bilo je pedesetogodinjih i
dvadesetogodinjih Harija, koji su trckarali i skaku
tali tamoamo, bilo je tridesetogodinjih i petogo
dinjih, ozbiljnih i veselih, dostojanstvenih i sme
nih, dobro odevenih i pocepanih, a i sasvim nagih,
elavih i sa dugim uvojcima, i svi su bili ja i svakoga
od njih sam spazio za trenutak i poznao, a onda su
nestali, rastrcali se na sve strane, levo i desno, u du
binu ogledala i van ogledala. Jedan od njih, mlad,
elegantan momak, bacio se nasmejan Pablu na gru
di, zagrlio ga i otrcao s njim. A jedan, koji mi se rla
roito svideo, lep mladic od esnaest ili sedamnaest
godina, pun cara, potrcao je hodnikom kao munja
i stao udno da cita natpise na svim vratima; ja sam
potrcao za njim, a pred jednim vratima on je zastao
i ja sam proitao natpis:
UBACI JEDNU MARKU
SVE SU DEVOJKE TVOJE!

.?t kt

Dragi decak odskocio je uvis, ubacio se glavacke

u otvor za bacanje novca na vratima i nestao.
Nestao je i Pablo, a, izgleda, i ogledalo i sa njim
bezbroj Harijevih likova. Osecao sam se sada pre
puten sebi i pozoritu i radoznalo sam poao od
vrata do vrata: na svima sam proitao poneki nat
pis, mamac i obecanje.

Privukao me je natpis

NAPRED L? VESELI LOV!

VELIKI LOV NA AUTOMOBILE
Otvorio sam uzana vrata i uao.
U tom asu upao saI.n medu bucan i uzbuden
svet. Ulicama su jurili antomobili, delimicno ok
lopljeni automobili, koji su gonili peake, gazili ih
i mrvili, gnjecili ih uza zidove kua i unitavali.
Smesta sam shvatio: bila je to borba izmedu ljudi i
maina, ve odavno pripremljena, odavno ocekiva
na, koje se svet odavno plaio i koja je najzad nastu
pila. Svuda su leali mrtvi i na komade razneseni
ljudi, svuda je bilo i oborenih, iskrivljenih i upola
izgorelih automobila, a nad ovim uasnim darma
rom kruili su avioni na koje se pucalo sa mnogih
krovova i prozora, kako iz puaka tako i iz mitra
ljeza. Besomucni, sjajni, hukacki plakati dinov
skim slovima su pozivali narod sa svih zidova da
najzad stane na stranu ljudi, a protiv maina, i da
najzad premlati i pobije debele, lepo odevene i na
mirisane bogatae, koji pomocu maina piju krv os
talima, zajedno sa njihovim velikim automobilima
to opako ree, kalju i davolski frkcu, da najzad za
pale fabrike i da donekle razrede stanovnitvo oskr
navljene zemlje, da bi opet mogla da nice trava, da
bi od pranjave cementne zemlje opet postalo neto
nalik na umu, polje, livadu, potok i mocvaru. Dru
gi plakati, opet, divno naslikani, vanredno stilizo
vani, u nenijtm, manje detinjastim bojama, upozo
ravali su, nasuprot tome, sve posednike i razumne
ljude na opasnosti od haosa i anarhije, prikazivali
su odista dirljivo sav blagoslov reda, rada, poseda,
kulture i pravde, hvalili su maine kao najvii i po
slednji ljudski izum, pomocu kojih e ljudi postati
bogovi. Zamiljen i zadivljen citao sam i crvene i ze
lene plakate, njihova vatrena recitost i nadmocna
logika neverovatno su delovali na mene, bili su u
pravu i ja sam, duboko ubeden, stajao as pred jed
nim as pred drugim, pa ipak mi je znatno smetalo
prilino jako pukaranje oko mene. No ono glavno
bilo je jasno: bio je to rat, estok, rasan i veoma sim
patican rat u kome se nije radilo o Kajzeru, repub
lici, dravnim granicama, o zastavama, bojama i
slicnim, vie dekorativnim i teatralnim stvarima, u
osnovi o tricama, ve u kome je svako kome je vaz
duh postao odvie redak i kome ivot vie nije pri
jao kako treba = snano izraavao svoje neraspolo
enje i trudio se da utre put optem unitenju ovog
upljeg, civilizovanog sveta. Video sam kako se svi
ma, vedro i iskreno, smeje iz oiju elja da upropa
uju i ubijaju, a i u meni samom se ti crveni, divlji
cvetovi visoko i gojazno rascvetae, smejuci se nita
manje. Radostan, ,prikljucio sam se borbi.
Ali najlepe od svega je bilo to to je pored mene
odjednom iskrsnuo moj kolski drug Gustav, o
kome ve decenijama nisam nita znao, nekada naj
neobuzdaniji, najsnaniji i ivota najvie eljan od
svih prijatelja mog ranog detinjstva. Srce mi se na
smeilo kada sam video kako mi opet namiguje svo
jim svetloplavim oima. On mi mahnu, i ja radosno
podoh za njim.
Boe moj, Gustave, uzviknuh sav srecan naj
zad da se vidim i s tobom! ta je postalo od tebe?
Ljutito se nasmejao, sasvim kao nekada u decatvu. Stoko glupava, zar odmah
mora da pita i da
brblja? Postao sam profesor teologije, eto, sada
zna, ali, srecom, nema vie teologije, mladicu, sada
je rat. Hajde, poGODI!
Ubio je iz puke vozaca jednog od manjih auto
mobila koji nam je ba brekcuci dolazio u susret,
hitro kao majmun skocio je u kola, zaustavio ih i sa
ekao da se i ja popnem, a zatim smo se satanskom
brzinom, kroz kiu,metaka i pored mnogih obore
nih kola, povezli u grad i dalje u predgrade.
Jesi li na strani fabrikanata? upitao sam svoga
prijatelja.
Eh, ta, to je pitanje ukusa, razmisliemo o
tome u polju. Ali ne, cekaj, pre sam za to da se pri
druimo drugoj strani, iako je to u osnovi, razume
se, sasvim svejedno. Ja sam teolog i moj preteca Lu
ter pomagao je u svoje vreme kneevima i bogata
ima protiv seljaka to emo sada da ispravimo.
izdrdala su kola, nadajmo se da e izdrati jo neko
liko kilometara!
Brzi kao vetar, dok je oko nas pratalo, vozili smo
se zelenim, mirnim predelom milje i milje daleko,
prvo velikom ravnicom, a zatim smo, penjuci se la
gano, dospeli usred ogromne planine. Tu smo se za
ustavili na nekom glatkom, bletavom drumu koji
je, izmedu strmih stena i niske zatitne ograde, u
smelim krivinama vodio visoko gore iznad plavog,
svetlucavog jezera.
Lep kraj rekoh.
Veoma lep. Moemo ovo da nazovemo osovin
skim drumom, jer se, navodno, ovde lome razne
osovine; Haricu moj. Pazi!
Kraj puta je rasla visoka pinija, a na samoj piniji
ugledali smo neku vrstu kolibe napravljenu od da
saka, kao osmatracnicu ili lovacku zasedu. Gustav
se glasno nasmeja, namigujuci mi lukavo svojim
plavim oima, pa obojica urno izitosmo iz kola i
stadosmo da se penjemo uz drvo, a zatim se, duboko
odahnuvi, sakrismo u osmatracnicu, koja nam se
veoma dopala. U njoj smo nali puke, pitolje i san
duke s municijom. Tek to smo se malo rashladili
i smestili u lovackoj zasedi, zapita sa krivine, pro
muklo i vlastoljubivo, sirena luksuznih kola, koja
su, uz buku motora, najvecom brzinom vozila pla
ninskim drumom. Mi smo ve drali puke u ruka
ma. Bilo je neobicno zanimljivo.
Ciljaj u ofera! naredi Gustav brzo, i ba utom
teka kola projurie ispod nas. Ja sam ve bio nani
anio, i okinuh obarac, pravo u vozacevu plavu
kapu. ovek klonu, kola odjurie dalje, udarie o
stenje, odskocie, grunue onako teka i razjareta u
niski zid, preturie se i survae preko ograde u du
binu sa kratkim, tihim treskom.
Udesili smo ih! likovao je Gustav. Sledeca
uzimam ja na nian.
ve su nailazila druga kola, u njima su, na jastu
cima, bili cucureni njih troje ili cetvoro, sa enine
glave kruto i vodoravno vio se za njom veo, svetlo
plavi veo, bilo mi ga je u stvari ao, ko zna, moda
se pod njim smeilo najlepe ensko lice. Boe moj,
kada smo ve izigravali razbojnike, bilo je moda
bolje i lepe da, sledeci primere velikih uzora, ne
proteemo nau valjanu elju za ubijanjem i na le
pukaste dame. Ali uto je Gustav ve opalio. ofer
se trgnuo i klonuo, kola su odskocila na strmoj ste
ni, survala se i pala na drum, tockovima okrenutih
nebu. cekali smo, ali se nita nije micalo, ljudi su,
nemi, kao uhvaceni u zamku, leali ispod kola. Ona
su jo uvek zvrjala i zveketala, tockovi su se smeno
okretali t u vazduhu, ali odjednom se razlee uasan
prasak i iz njih suknu plamen.
Fordova kola ree Gustav. Moramo da side
mo i oslobodimo drum.
Spustili smo se i posmatrali gomilu koja je gorela.
Izgorela je veoma brzo, a mi smo u meduvremenu
napravili poluge od mladog drveca, malo podigli
kola i odbacili ih u stranu, preko ivice druma, u am
bis, tako da su jo dugo krkljala u bunju. Prilikom
okretanja kola ispala su dva mrtvaca, delimicno iz
gorelih odela. Jedan od njih imao je jo prilino
ocuvan kaput i mi smo ga pretraili ne bismo li sa
znali ko je to bio. Nali smo lisnicu u kojoj su se na
lazile posetnice. Izvadio sam jednu i proitao slede
e: Tat twam asi.
Veoma aljivo ree Gustav. Ali u stvari je sa
vreno svejedno kako se zovu ljudi koje ovde ubija
mo. Oni su ubogi davoli kao i mi, a ime nije vano.
Ovaj svet mora da propadne, a i mi s njim. Najbez
bolniji postupak bi bio potopiti ga celog za deset
minuta u vodu. Ali hajde, na posao!
Pobacali smo mrtve za kolima. ve se cula sirena
novog automobila koji je nailazio. Na njega smo pu
cali odmah tu sa druma. Kruio je jo jednim delom
puta kao da se do besvesti opio, a zatim dahcuci os
tao da lei, oni koji su sedeli u njemu ostali su i dalje
mirno u kolima, a jedna lepukasta, mlada devojka
izila je iz njih nepovredena, iako bleda i drhcuci
celim telom. Mi smo je ljubazno pozdravili i ponu
dili joj svoje usluge. Ona je bila odvie uplaena,
nije mogla da govori i neko vreme je ukoceno gle
dala u nas, kao da je sila s uma.
E, pa hajde da vidimo ta je sa starim gospodi
nom ree Gustav i okrenu se putniku koji je jo
uvek bio presamicen preko sedita iza mrtvog ofe
ra. Bio je to gospodin kratke sede kose, njegove pa
metne svetlosive oi bile su otvorene, ali je izgledalo
da je ozbiljno povreden, jer mu je iz usta curila krv,
a vrat je drao nekako jezivo krivo i ukoceno.
Dozvolite, stari gospodine, moje je ime Gustav.
Mi smo sebi dopustili da iz puke ubijemo vaeg o
fera. Smemo li da upitamo s kim imamo ast?
Starac je hladno i tuno gledao svojim sitnim si
vim oima.
Ja sam vii dravni tuilac Lering ree lagano.
Niste ubili samo mog jadnog ofera nego i mene,
oseam da u uskoro umreti. Zato ste pucali na
nas?
 Zato to ste vozili suvie brzo.
Mi smo terali normalnom brzinom.
Ono to je juce bilo normalno, danas vie nije,
gospodine vii dravni tuioce. Mi danas smatramo
da je svaka brzina kojom auto moe da vozi, isuvie
velika. Mi sada unitavamo sve automobile, a i os
tale maine.
I vae puke?
I one e doci na red, ukoliko jo budemo imali
vremena. Verovatno emo sutra ili prekosutra svi
biti uniteni. Vama je poznato da je na kontinent
bio strahovito prenaseljen. E, sad e biti dovoljno
vazduha.
Zar pucate na svakoga bez izuzetka?
Dabome. Za neke je svakako teta. Na primer,
bilo bi mi ao ove mlade, lepe dame; ona je verovat
no vaa kcerka?
Nije, ona je moja stenografkinja.
Utoliko bolje. A sada molim vas izidite iz kola,
ili pustite da vas mi izvuemo iz njih, jer emo kola
unititi.
Vie volim da i ja budem uniten zajedno s nji
ma.
Kako god elite. Dopustite mi jo jedno pitanje.
Vi ste dravni tuilac. Meni je uvek bilo neshvatlji
vo kako ovek moe da bude dravni tuilac. ivite
od toga to optuujete i osudujete na kazne druge
ljude, vecinom uboge davole. Zar ne?
Tako je. Vrio sam svoju dunost. To mi je bila
sluba. Isto kao to je sluba delata da ubija one
koje sam ja osudio. Vi sami preuzeli ste istu du
nost, i vi ubijate.
tano. Ali mi ne ubijamo po dunosti, ve radi
zabave, bolje reci, iz oajanja i neraspoloenja pre
ma svetu. Zato nam ubijanje pricinjava izvesno za
dovoljstvo. Da li je i vama ubijanje katkad pricinja
valo zadovoljstvo?
Dosadujete mi. Budite tako dobri pa izvrite va
posao do kraja. Ako vam je nepoznat pojam dunosti..On ucuta i skupi usne, kao
da hoce da pljune. Ali
izi e samo malo krvi, koja mu se zalepi za bradu.
]cekajte! ree Gustav uctivo. Pojam dunos
ti, istina, nije mi poznat, sada vie nije. Ranije sam
slubeno imao dosta posla s tim, bio sam profesor
teologije. Osim toga, bio sam i vojnik i ucestvovao
sam u ratu. Ono to se meni uinilo kao dunost
nije se nimalo slagalo sa onim to su mi autoriteti
i pretpostavljeni, preporucivali, ja sam uvek eleo
da cinim suprotno naredenju. Ali iako vie ne znam
za pojam dunosti, znam za krivicu moda je to
isto. Poto me je majka rodila, kriv sam, osuden da
ivim, dunost mi je da pripadam jednoj dravi, da
postanem vojnik, da ubijam, da placam porz za
naoruanje. A trenutno me je ivotna krivica dove
la do toga da, kao nekada u ratu, opet moram da
ubijam. Ali ovoga puta ne ubijam s odvratnocu,
pomirio sam se sa krivicom, nita nemam protiv
toga da ovaj glupi, zatucani svet ode u parampar
ad, rado u u tome pomoci, pa i sam u rado pro
pasti.
Dravni tuilac se veoma napregao da bi svojim
od krvi ulepljenim usnama mogao da se nasmei. U
tome nije uspeo ba sjajno, ali se nazirala dobra vo
lja.
Dobro je ree on. Mi smo, dakle, kolege.
Molim vas vrite vau dunost, gospodine kolega.
U meduvremenu je lepukasta devojka sela na
ivicu druma i onesvestila se.
Istog trenutka u se opet sirena kola koja su jurila
najvecom brzinom. Povukosmo devojku malo u
stranu, priljubismo se uz stene i pustismo da se kola
koja su nailazila zaglave u olupini prethodnih. Au
tomobil estoko zakoci i prope se uvis, ali stade
neotecen. Brzo uzesmo puke u ruke i ponovo na
nianismo.
Izlazite! komandova Gustav. Ruke uvis!
Trojica mukaraca izitoe iz kola dreci ruke po
sluno podignute uvis.
Da nije jedan od vas lekar? upita Gustav.
Oni odgovorie da nije.
Onda budite dobri da ovog gospodina paljivo
izvucete sa njegovog sedita, on je teko povreden.
A zatim ga povezite svojim kolima do najblieg gra
da. Napred, drte ga!
Staroga gospodina uskoro poloie u druga kola,
Gustav komandova i oni krenue.
U meduvremenu je naa stenografkinja opet do
la svesti i posmatrala je dogadaje. Svidelo mi se to
smo stekli ovaj lepukasti plen.
Gospodice, ree Gustav izgubili ste vaeg
poslodavca. Nadam se da vam stari gospodin inace
nije bio blizak. Ja vas angaujem i budite nam dobar
drug! Tako, a sada treba malo da pourimo. Uskoro
e ovde biti veoma neprijatno. Umete li da se pentrate, gospodice? Da? E hajde,
uzeemo vas u sredi
nu pa emo vam pomoci.
tto smo bre mogli popeli smo se sve troje u nau
kolibu na drvetu. Gospodici je gore pozlilo, ali je
dobila jedan konjak i ubrzo se toliko oporavila da
je mogla da primeti velicanstveni izgled na jezero i
planinu, i saopti nam da se zove Dora.
Odmah posle toga dole ponovo stigoe jedna
kola, koja, vozeci oprezno i ne zaustavljajuci se, za
obidoe srueni automobil a zatim odmah ubrzae
vonju.
Zabuanti! smejao se Gustav, ubijajuci vozaca
jednim metkom. Kola stadoe da krivudaju, skrenu
e prema ogradi, prevrnue se i ostadoe da vise
ukoso nad ponorom.
Doro, upitah umete li da baratate pukom?
Nije umela, ali je naucila od nas kako se puka
puni. Isprva je bila nespretna i raskrvavila je sebi
prst, pa je pocela da slini i da trai od nas engleski
flaster. Gustav je izjavio da je rat i da ona treba da
se pokae hrabra i valjana devojka. Posle toga je vec
bilo bolje.
Ali ta e biti s nama? upitala je malo kasnije.
Ne znam rekao je Gustav. Moj prijatelj Hari
voli lepukaste ene, on e vam biti prijatelj.
Ali oni e doci sa policijom i vojnicima, pa ce
nas ucmekati.
Policija i tome slino vie ne postoji. Moemo
da biramo, Doro. Ili emo mirno ostati ovde gore i
pucati na sva kola koja hoce da produ ovuda, ili
emo i sami uzeti jedna kola, odvesti se i pustiti da
drugi pucaju na nas. Svejedno je na cijoj smo strani.
Ja sam za to da ostanemo ovde.
Dole su se opet nalazila jedna kola, zvuk njihove
sirene jasno je dopirao do nas gore. Ubrzo su bila
udeena i ostala su da lee tockovima okrenutim
uvis.
cudno rekoh da pucanje moe da pricinjava
toliko zadovoljstvo! A ranije sam jo bio protivnik
rata!
Gustav se smekao. Da, ali, eto, ima odvie ljudi
na svetu. Ranije se to nije toliko zapaalo. Ali sada,
kada pojedincima nije dovoljno da se nadiu vazdu
ha, nego svaki hoce da ima i svoj automobil, sada se,
dabome, primecuje. Razume se, to to mi sada ovde
radimo nije razumno, detinjarija je, kao to je i rat
bio ogromna detinjarija. Kasnije e covecanstvo
morati da nauci da svoje mnoenje zauzda razum
nim sredstvima. Za sada prilino nerazumno reagu
jemo na nesnosne prilike, ali u sutini ipak cinimo
ono to valja.
Da, to to radimo verovatno je ludo, ali je, i pored toga, verovatno dobro i
nuno. Ne valja kada
ovecanstvo prenapree mozak i pomocu razuma
pokuava da ureduje stvari koje uopte nisu pristu
pacne razumu. Onda se radaju ideali kao to su
ideali Amerikanaca ili boljevika, koji su, i jedni i
drugi, neobicno razumni, ali koji ipak vre nasilje i
pljacku nad ivotom, jer ga tako naivno uprocuju.
Slika oveka, nekada visok ideal, pocinje da se pre
tvara u klie. Moda emo je mi ludaci oplemeniti.
Gustav, smejuci se, odgovori: Mladicu, govori,
zacudo, pametno, zadovoljstvo je i velika dobit slu
ati ovaj izvor mudrosti. A moda si cak pomalo i
u pravu. Ali budi tako dobar i napuni ponovo svoju
puku, odvie si mi sanjalacki raspoloen. Svakog
asa moe da naide nekoliko srndaca, a njih ne mo
emo ubiti filozofijom, treba da imamo metaka u
cevi.
Naide jedan auto i smesta se srui, drum je bio za
krcen. Jedan od preivelih, gojazan, rid ovek, be
somucno je mlatarao pored olupine, buljio oima
uz i niz drum, ugledao nae skrovite, urlajuci po
leteo prema nama i nekoliko puta iz revolvera opa
lio u naem pravcu.
Idite, ili u da pucam! doviknu mu Gustav.
ovek ga Lze na nian i okinu jo jednom. Onda ga
mi ubismo sa dva metka.
Dodoe jo dvoja kola, koja unitismo. Zatim
drum ostade pust i prazan, verovatno se bio rairio
glas da je opasan. Imali smo vremena da posmatra
mo lep izgled. S one strane jezera leao je u dubini
gradic, odande se uzdizao dim i uskoro smo videli
kako se vatra iri od krova do krova. culi smo pu
karanje. Dora je malo otplakala, a ja sam je milovao
po vlanim obrazima.
Moramo li svi da umremo? upitala je. Nijedan
od nas joj nije odgovorio. U meduvremenu je dole
naiao jedan decak, video upropacene automobile,
stao da njuka oko njih, zatim je uvukao glavu u je
dan i odande izvukao areni suncobran, damsku
konu torbicu i bocu s vinom, pa je spokojno seo na
ogradu, povukao iz boce, jeo neto to je izvukao iz
depa, umotano u staniol, ispio bocu do dna, a za
tim veselo poao dalje, stisnuvi suncobran pod pa
zuho. Iao je spokojno svojim putem, a ja rekoh
Gustavu: Da li bi mogao da puca na ovog simpa
ticnog momka i da mu napravi rupu u glavi? Bog
me, ja ne bih mogao.
To se i ne trai promrmlja moj prijatelj. Ali i
on je osetio nekakvu nelagodnost oko srca. Tek to
smo ugledali oveka koji se jo ponaao bezazleno,
spokojno i detinjasto kaji je jo iveo u stanju ced
nosti, sve ovo nae, hvale dostojno i nuno, delanje
uinilo nam se glupo i odvratno. Pih, do davola, tolika krv! Stideli smo se. Ali
su, navodno, to isto ose
ali i neki generali u ratu.
Nemojte da ostanemo due ovde preklinjala je
Dora hajde da sidemo, sigurno emo u kolima
naci neto za jelo. Zar vi niste gladni, boljevici?
Dole, u gradu koji je goreo, pocela su da zvone
zvona, uzbudeno i sa stravom. Spremali smo se za
silazak. Kada sam pomogao Dori da se popne preko
ograde, poljubio sam je u koleno. Ona se glasno na
smejala. Ali tada je ograda popustila i mi smo se
oboje survali u bezdan...
Opet sam se naao u okruglom hodniku, uzbuden
lovackom pustolovinom. Svuda, na bezbroj vrata,
mamili su natpisi:
MUTABOR
PREOBRAaJ U BILO KOJU IVOTINJU ILI BILJKU

KAMASUTRA
UcENJE INDIJSKIH LJUBAVNIH VETINA
KURS ZA POcETNIKE: cETRDESET DVE RAZNE METODE
LJUBAVNIH VEBI
SAMOUBISTVO PUNO UIVANJA!
UMree OD SMEHA
HocETE LI DA SE PRODUHOVITE?
MUDROST ISTOKA
OH, DA IMAM HILJADU JEZIKA!
SAMO ZA GOSPODU

PROPAST ZAPADA
UMERENE CENE, DOSADA NENADMAENO
SINTEZA UMETNOSTI
PRETVARANJE VREMENA U PROSTOR POMOCU
MUZIKE
SUZA KOJA SE SMEJE
KABINET ZA HUMOR
PUSTINJAcKE IGRE
PC)TPUNA ZAMENA ZA SVAKU DRUTVENOST
Beskrajan je bio niz natpisa. Jedan od njih je gla
UPUTSTVO ZA IZGRAdIVANJE linosti
USPEH ZAJAMcEN

Ovo mi se uinilo dostojno panje i uao sam na

ta vrata.
Docekala me je polumracna, tiha prostorija, u
njoj je,.na istocnjacki nacin, sedeo na zemlji jedan
ovek, a pred njim je bilo neto nalik na veliku ahovsku tablu. U prvom
trenutku mi se uinilo da je
to prijatelj Pablo, jer je ovek na sebi imao slican
kaput od arene svile, a imao je i iste tamne, sjajne
oci.
Jeste li vi Pablo? upitao sam.
Ja sam niko izjavio je on Ijubazno. Mi ovde
nemamo imena i nismo linosti. Ja sam ahovski ig
rac. Hocete li da vas ucim izgradnji linosti?

Da, molim.
Onda budite ljubazni pa mi stavite na raspola
ganje nekoliko tuceta vaih figura. u
Mojih figura?...
Figura u koje se, kako ste videli, raspala vaa ta
kozvana linost. Bez figura ne mogu da igram.
Pruio mi je ogledalo i opet sam u njemu video
. kako se jedinstvo moje linosti raspada na mnog Ja, izgledalo je kao da je
njihov broj jo vie poras
tao. Ali figure su sada bile veoma sitne, otprilike
kao ahovske figure zgodne za igranje; a igrac je ti=
him, sigurnim pokretima prstiju uzeo od njih neko
liko tuceta i postavio ih na zemlju pored ahovske
table. Pri tom je govorio jednolino, kao ovek koji
, ponavlja esto odravani govor ili lekciju:
Poznato vam je pogreno shvatanje koje donosi
nesrecu, a po kome je ovek nepromenljiva jedinka.
takoe vam je poznato da se ovek sastoji od tno
go dua i mnogih Jada. Rascepkati prividno jedinstvo
linosti na mnogo likova, smatra se ludocu, nauka
ovu pojavu naziva izofrenijom. Nauka je utoliko u
pravu to se, naravno, nikakva mnogobrojnost ne
moe savladati bez vo stva, bez izvesnog reda i grupisanja. A nije u pravu
utoliko to veruje da je mo
guc samo jedan jedini, doivotni red, koji povezuje
mnogobrojna podrucja Ova zabluda nauke ima
mnoge neprijatne posledice, njena je jedina vred
nost to uprocuje rad ucitelja i vaspitaca u drav
noj slubi, utedujuci im trud da misle i da vre opi
, te. Usled ove zablude mnogi Ijudi vae kao nor
 malnii, cak uivaju i veliki drutveni ugled, a oni
, su, medutim, neizlecivo ludi, obratno; mnogi geniji
se smatraju ludacima. Zato mi popunjavamo praz
nine koje je nauka ostavila u poznavanju due poj
mom koji nazivamo umetnost izgradnje. Onome
ko je doiveo raspadanje svoga Ja pokazujemo da u
svako doba moe da ga sastavi po proizvoljnom
redu i da time moe da postigne beskonacnu mno
gostrukost ivotne igre. Kao to pesnik od nekoliko
likova stvara dramu, tako i mi od figura naeg Ja,
rastavljenog na delove, izgradujemo uvek nove gru
pe, sa novim igrama i uzbudenjima, sa vecno novim
situacijama. Gledajte!
Svojim tihim, pametnim prstima dohvatio je
moje likove, sve starce, mladice; decu, ene, sve
vedre i tune, snane i nene, hitre i nezgrapne figgure, brzo ih je poredao na
tablu za igru, na kojoj su
se uskoro okupile grupe i porodice, u igri, borbi,
prijateljstvu i protivnitvu, stvarajuci jedan svet u
malom. Pred mojim ocaranim pogledom pustio je
da se ovaj mali, pa ipak tako smiljeno uredeni svet
neko vreme kree, igra i bori, da sklapa sporazume
i bije bitke, da se medu sobom osvaja, da se eni i
mnoi, odista je to bila uzbudljiva i napeta drama.
Zatim je jednim vedrim pokretom preao preko
table obarajuci blago sve figure, a onda ih je skupio
na gomilu, pa je zamiljeno, kao umetnik probirac,
od istih figura sastavio sasvim novu igru, sa drukci
jim grupisanjem, drugim odnosima i prepletanjem.
Druga igra bila je slicna prvoj: bio je to isti svet, isti
materijal od koga je napravljena, ali su ton i fempo
bili izmenjeni, motivi drukcije naglaeni i situacije
drukcije postavljene.
I tako je mudri graditelj od likova, od kojih je sva
ki bio deo mene, sastavljao jednu igru za drugom;
one su izdaleka sve bile slicne jedna drugoj, sve su
ocigledno pripadale istom svetu, bile istog porekla,
pa ipak je svaka od njih bila sasvim nova.
Ovo je ivotna umetnost govorio je on pouc
no. Ubuduce moete da oblikujete i oivljavate po
svojoj elji igru vaeg ivota, od vas zavisi hocete li
je zapletati i obogacivati. Kao to je ludost u viem
smislu pocetak svake mudrosti, tako je izofrenija
pocetak svake umetnosti i mate. cak su i naucnici
to donekle shvatili, to se, na primer, moe proitati
u Kneevom carobnom rogu, divnoj knjiici, gde je
tegoban, vredan rad jednog naucnika oplemenjen
genijalnom saradnjom izvesnog broja ludaka i
umetnika zatvorenih po duevnim bolnicama.
Evo, uzmite vae figurice, ova igra jo e vam pru
iti mnogo zadovoljstva. Vi cete figuru koja je danas
izrasla u nesnosno strailo, kvareci vam igru, sutra
degradirati na poloaj sporedne figure. Od sirote,
drage figurice koja je neko vreme, kako je izgledalo,bila osudena na razne
nedace i zlu kob vi cete u idu
oj igri napraviti kneginju. elim vam prijatan pro
vod, gospodine.
 Duboko i sa zahvalnocu poklonio sam se pred
ovim darovitim ahovskim igracem i, strpavi figu
rice u dep, izvukao se kroz uzana vrata natrag u
hodnik.
Pomislio sam, u stvari, da u tamo odmah sesti na
pod i satima, citavu vecnost, igrati se figuricama, ali
tek to sam se ponovo naao u svetlom, okruglom
hodniku pozorita, struje, jace od mene, odvukle su
me opet dalje. Pred mojim oima zablistao je dreca
vi plakat:
cuda DRESURE STEPSKIH VUKOVA
Ovaj natpis uzburkao je u meni mnoga oseanja:
razne strepnje i patnje iz mog biveg ivota, iz na
putene stvarnosti, mucno su mi stezale srce. Otvo
rio sam vrata drhtavom rukom i uao u vaarsku
atru u kojoj je bila postavljena gvozdena ograda,
koja me je odvajala od siromane pozornice. A na
pozornici sam video ukrotitelja ivotinja, nekog
gospodina pomalo lakrdijakog izgleda, koji se pra
vio veoma vaan, ali koji je i pored velikih brcina,
nabreklih miica na rukama i kicokog cirkuskog
odela bio na odvratan nacin veoma slican meni.
Ovaj snani ovek vodio je na uzici kao psa bed
nog li prizora! velikog, lepog, ali strahovito mra
vog vuka, ropski plaljivog pogleda. Bilo je i odvrat=
no i uzbudljivo, gnusno, pa ipak potajno slatko, po
smatrati ovog brutalnog ukrotitelja i plemenituivotinju
biranim zubima odelo sa sebe. Prema nare enjima Sa uzdahom olakanja setio sam
se da sam video ranije, odmah po ulasku u pozorite, i za
kojim je onaj lepi mladic onako poleteo. Glasio je:
SVE DEVOJKE SU TVOJE

i meni se inilo da se u stvari nita prijatnije nije

moglo poeleti od toga.
Uao sam radostan to sam mogao da pobegnem
od prokletog vucjeg sveta.
cudnovato kao u bajci, a istovremeno i s tako
dubokom prisnocu da sam se najeio zapahnuo
me je miris moje mladosti, atmosfera mog decackog
i mladickog doba, i kroz moje srce zastrujala je krv
iz onog vremena. Ono to sam malocas radio i mis
lio, to sam jo malocas bio ostalo je iza mene i opet
sam bio mlad. Jo pre jednog asa, pre nekoliko tre
nutaka verovao sam da odlino znam ta je ljubav,
udnja i cenja starog oveka. Sada sam opet bio
mlad, i ono to sam osecao u sebi, onaj vreli ivi pla
men, onu cenju koja me je silno vukla, onu strast
koja je rastapala kao martovski vetar, bilo je mlado,
novo i istinsko. Oh, kako su se ponovo razbuktale
zaboravljene vatre, kako su bili tamni i puni tonovi
nekadanjice, kako mi je cvetalo u krvi i kako je
kliktalo i pevalo u mojoj dui! Bio sam decak od
petnaest ili esnaest godina, glava mi je bila puna la
tinskog, grckog i lepih stihova, moje misli bile su is
punjene stremljenjem i ambicijama, moja mata
bila je puna umetnickih snova, ali ece i stranije
od svih ?tih plamenova gorela je i drhtala u meni
ljubavna vatra, glad pola, razjedajuca slutnja culne
naslade.
Stajao sam na jednom od stenovitih breuljaka
svog rodnog grada, mirisao je na jugovinu i prve lju
bicice, odozgo se videlo kako se u gradicu blista
reka i prozori moje oinske kuce, a sve je ovo izgledalo, zvucalo i mirisalo
tako zanosno, prepuno, mi
risalo na neto novo i stvaralacki opojno, sve je zra
ilo zasicenocu bojama i sve se na prolecnom po
vetarcu lelujalo tako nestvarno i ozareno, kao to
sam nekada video svet u najpunijim, pesnickim ca
sovima moje prve mladosti. Stajao sam na breulj
ku, vetar se poigravao mojom kosom, a ja sam dr
htavom rukom, sanjalacki zanet ljubavnom ce
njom, otkinuo mlad, jo nerazvijen list sa tek loze
lenelog buna, gledao sam ga i mirisao (a ve po mi
risu secao sam se ivo svega to je tada bilo), a zatim
sam, igrajuci se, stavio zeleni listic medu usne, koje
jo nisu bile poljubile nijednu devojku, i poceo da
ga grickam. Osetivi opori, miriljavogorki ukus,
odjednom sam tano znao ta doivljavam, sve je
opet bilo tu. Ponovo sam preivljavao jedan as iz
poslednje godine mog decatva, jedno nedeljno po
podne u rano prolece, onaj dan kada sam prilikom
svoje usamljene etnje sreo Rozu Krajzler, kojoj
sam se takotbojaljivo javio i u koju sam se ludo za
ljubio.
Tadas sam lepu devojku, koja je, sama i obuzeta
snovima, dolazila uzbrdo ne primecujuci me jo,
gledao sa icekivanjem punim strepnje, gledao sam
njenu kosu, koja je bila upletena u dve debele vitice,
ali cijih je nekoliko pramenova poigravalo i lepra
lo na vetru oko oba obraza. Prvi put u ivotu video
sam koliko je ta devojka lepa, koliko je lepa i zanos
na ona igra u njenoj nenoj kosi, koliko je lep i ko
liko u meni budi cenju pad tanke plave haljine oko
njenog mladog tela; i kao to me je gorkomiriljavi
ukus razgrizenog lisnog pupoljka ispunio bojalji
voslatkom nasladom i strepnjom proleca, tako me
je, gledajuci ovu devojku, proela samrtnicka slut
nja ljubavi, naslutio sam enu, potreseno sam pred
osetio ogromne mogucnosti i obecanja, neznane
slasti, nepojmljive zaplete, strepnje i patnje, unut
ranje oslobodenje i duboko oseanje krivice: Oh,
kako me je gorki prolecni ukus palio po jeziku! Oh,
kako je razigrani vetar strujao rasputenom kosom
pored njenih rumenih obraza! Uto mi se pribliila,
podigla oi i poznala me, ja sam za trenutak malo
pocrveneo i pogledao u stranu. Zatim sam joj se ja
vio skinuvi dacki eir, a Roza, koja se ubrzo pri
brala, otpozdravila mi je smeeci se ve pomalo kao
dama, uzdignute glave, pa je lagano, sigurna u sebe
i nadmocna, produila put, obavijena hiljadama
ljubavnih elja, zahteva i zakletvi odanosti koje sam
slao za njom.
Tako je bilo nekada, jedne nedelje pre trideset i
pet godina, i sve to je onda bilo sada se vratilo: bre
uljak i grad, martovski vetar i miris napupelog li
a, Roza i njenja smeda kosa, nabujala cenja i slat
ka strepnja od koje sam se guio. Sve je bilo kao
onda i meni se inilo da vie nikada u ivotu nisam
tako voleo kao tada Rozu. Ali ovog puta bilo mi je
dato da je docekam drukcije nego onda. Video sam
kako je porumenela kad me je poznala, video sam
kako se trudi da to prikrije i odmah sam znao da me
voli, da ovaj susret za nju znaci isto to i za mene.
I umesto da kao onda skinem eir i svecano ga dr
im L ruci dok ona ne prode, ucinio sam ovog puta,
uprkos strahu i mori, ono to je moja krv traila od
mene i uzviknuo sam: Rozo! Hvala bogu to si do
la, lepa, lepa devojko. Toliko te volim. Moda to
nije bilo najduhovitije to se tog trenutka moglo iz
govoriti, ali duh ovde nije bio potreban, pa je i to
bito sasvim dovoljno. Roza nije napravila lice k o
u dame i nije otila dalje. Roza je zastala, pogledala
me i pocrvenela jo vie nego malopre, a zatim je
rekla: Zdravo, Hari, da li me odista voli? A nje
njene smede oi zablistale su, i ja sam osetio: da su ceo
moj proli ivot i ljubav bili pogreni, zamreni i
puni glupih nezgoda od onog trenutka one nedelje
kada sam pustio da Roza ode od mene. Ali sada je
greka bila ispravljena, sve je bilo drugacije i dobro.
Rukovali smo se i s rukom u ruci poli lagano da
lje, neiskazano srecni, veoma zbunjeni i ne znajuci
ta da kaemo i ta da radimo, pa smo usled silne
zbunjenosti potrcali bre, i trcali sve dok nismo iz

gubili dah, tako da smo morali da stanemo, dreci

se i dalje za ruke. Ni jedno ni drugo jo nije bilo iz
ilo iz detinjstva i nismo znali ta da ucinimo jetno
s drugim; te nedelje nije dolo ni do prvog poljupca,
ali smo bili neizmerno srecni. Stajali smo, dahtali,
seli na travu; ja sam je milovao po ruci, a drugom
rukom sam joj plaljivo preao preko kose, a zatim
smo oboje ustali i pokuali da izmerimo ko, je vii;
u stvari sam ja bio vii za jedan prst, ali to nisam re
kao, ve sam ustanovio da smo potpuno iste visine
i da nas je dragi Bog odredio jedno za drugo, zbog
cega emo se kasnije i uzeti. Tada Roza ree da ose
ca miris ljubicica, i mi klekosmo na mladu prolecnu
travu; traili smo i nali nekoliko ljubiica sa dugakim drkama i poklonili
smo jedno drugom svoje
ljubicice, a kada je zahladnelo i svetlost ve pocela
da pada ukoso preko stena, Roza ree da mora kui,
pa smo se veoma rastuili, jer nisam smeo da je pra
tim, ali smo sada imali zajednicku tajnu i to je bilo
najdivnije to smo imali. Ostao sam gore na steni
udiuci miris Rozinih ljubicica, legao sam na zem
lju iznad jedne od padina, lica okrenuta prema do
lini, gledajuci u pravcu grada i vrebajuci kada e se
njena draga, sitna prilika pojaviti duboko ispod
mene prolazeci pored bunara, preko mosta. Znao
sam kada je stigla kui svog oca, gde se kretala po
sobama, a ja sam leao tamo gore, daleko od nje, ali
 medu nama je postojala veza, koja je tekla kao kak
va reka, me u nama je lebdela jedna tajna.
Tokom itavog proleca vidali smo se ponovo tu
i tamo, na stenama, pored batenskih ograda, a
kada je jorgovan poceo da cveta, prvi put smo s bo
jaljivo poljubili. Ono to smo mi deca mogli da
damo bilo je malo, na poljubac je jo bio bez ara
i prave sadrine, jedva sam se usudivao da milujem
rasputene uvojke oko njenih uiju, ali sve je bilo
nae, za ta god smo u ljubavi i radosti bili sposobni,
i sa svakim bojaljivim dodirom, svakom nezrelom
ljubavnom recju, svakim icekivanjem punim
strepnje ucili smo se novoj sreci, peli se na lestvica
tna ljubavi za jedan stepenik vie.
Tako sam, pocev od Roze i ljubicica, jo jednom
proiveo itavsvoj ljubavni ivot pod srecnijim
zvezdama, Izgubio sam Rozu i pojavila se Irmgard,
sunce je zasjalo jo vrelije, zvezde jo zanosnije, ali
ni Roza ni Irmgard nisu postale moje, morao sam
da se penjem stepenik po stepenik, da mnogo doi
vim, mnogo naucim, morao sam da izgubim Irmgard, pa i Anu. Svaku devojku koju
sam voleo ne
kada u mladosti voleo sam sada ponovo, ali sam u
svakoj mogao da probudim ljubav, svakoj neto da
dam i od svake da budem darivan. elje, snovi, mo
gucnostima koji su nekada iveli samo u mojoj mati
postali su sada stvarnost, i tu stvarnost sam doiv
Ijavao. Oh, svi vi lepi cvetovi, Ido i Loro, sve vi koje
sam nekad voleo tokom jednog leta, jednog meseca
ili dana!
Shvatio sam da sam sada ja onaj lepukasti, vat
reni mladic koga sam malopre video kako uurbano
trci prema vratima ljubavi, da to ja sada isivljavam
onaj deo svog bica od koga dosad msam proiveo ni
deseti, ni hiljaditi delic, da me sada ne sputavaju os
tale figure moga Ja, da ini ne smeta mislilac, da me
ne muci stepski vuk, da me ne potiskuje pesnik,
fantasta i moralista. Ne, nisam bio nita drugo nego
ovek koji voli, nisam udisao drugu srecu ni drugu
patnju osim ljubavi; ve me je Irmgard naucila da
igram, Ida da ljubim, a divna Ema bila je prva koja
mi je jedne jesenje veceri, pod, treperavim granama
bresta, dopustila da joj poljubim smede grudi i da is
pijem pehar naslade.
Mnogo sam doivljavao u Pablovom malom po
zoritu, a ni hiljaditi deo se ne moe iskazati recima.
Sve djevojke koje sam ikada voleo bile su sada moje,
svaka od njih dala mi je ono to je samo ona jedina
mogla da mi prui, svakoj sam dao to je ona jedina
mogla da primi od mene. Okuao sam mnoge ljuba
vi, mnoge sree, mnoge culne naslade, mnoge zaple
te, a i mnoge patnje, sve proputene ljubavi mog i
vota carobno su cvetale u mom vrtu u ovom asu
sna, cedni, neni cvetovi, ivi plameni cvetovi, tam
ni cvetovi koji brzo venu, ustreptala slast, toplo sa
njarenje, arka seta; umiranje puno straha i ozareno
 ponovno radanje. Nailazio sam na ene koje su se mogle osvajati samo na juri,
i opet na druge koje su
mi pruale srecu tek posle laganog i paljivog osva
janja; iskrsavao je ponovo svaki sumracni kutak
mog ivota u kome me je nekada; makar samo za
trenutak, dozivao glas pola, uzbudivao pogled neke
ene, mamila belina devojacke puti, i sve to sam
propustio nadoknadio sam. Svaka je bila moja, sva
ka na svoj nacin. Tu je bila ena neobicnih tamno
smedih oiju i kose svetle kao lan, pored koje sam
nekad stajao cetvrt asa u hodniku brzog voza i koja
mi se kasnije cece pojavljivala u snovima ona nije
progovorila nijedne reci, ali me je naucila nesluce
nim, stranim i ubistvenim ljubavnim vetinama. A
glatka, tiha Kineskinja iz marseljske luke, staklas
tog osmeha, zalizane, kao gar crne kose i vlanih
oiju, i ona je znala necuvene stvari. Svaka je imala
svoju tajnu, svaka je mirisala na svoj kontinent, sva
ka je ljubila, smejala se i bila stidljiva na svoj naro
cit nacin, svaka je na svoj nacin bila bestidna. Do
lazile su i odlazile, struja ih je dovodila k meni,
mene bacala k njima, a zatim me je odnosila dalje,
bilo je to razigrano, detinjasto plivanje u reci polo
va, puno cari, opasnosti i iznenadenja. Bio sam za
panjen koliko je bogat bio moj ivot, moj na izgled
tako bedan, lien ljubavi, ivot stepskog vuka, koli
ko je bio bogat u zaljubljivanju, u mogucnostima i
zavodljivosti. Skoro sam ih sve propustio i izbegao,
sapletao sam se preko njih i brzo ih zaboravljao ali
ovde su bile sacuvane sve bez izuzetka, na stotine
njih. Sada sam ih video,
predavao im se, otvarao im
vrata, tonuo u ruicasti sumrak njihovog podzem
lja. Vracala su se i ona z vodenja koja mi je nekada
nudio Pablo, a i druga, ranija, koja u svoje vreme ni
sam ni shvatio, fantasticne igre utroje i ucetvoro
koje su me sa osmehom povele u svoje kolo. Odig
ravale su se mnoge igre koje se recima ne, mogu is
kazati.
Ponovo sam izronio iz beskrajne reke krai poroka i zapleta, tih, nem, naoruan
i zasicen sazna
njem, mudar, duboko iskLsan, zreo za Herminu.
Kao poslednja fgura moje mitologije sa hiljadu likova, kao poslednje ime u
beskrajnom nizu iskrsla
je Hermina, a istovremeno mi se vratila i svest, pre
kinuvi ljubavnu bajku, jer nisam eleo da se sret
nem s njom u sumraku carobnog ogledala, njoj nije
pripadala samo ona jedna figura moje ahovske
igre, njoj je pripadao ceo ivot Oh, pregrupisacu
svoje figure tako da se sve odnosi na nju i dovede do
ostvarenja.
Reka me je izbacila na kopno, opet sam stajao u
nemom hodniku pozorita sa loama. ta sad? Ma
io sam se figurica u svom depu, ali je ta namera
namah izbledela. Neiscrpno me je okruavao svet
vrata, natpisa i magicnih ogledala. Lien sopstvene
volje, proitao sam sledeci natpis i najeio se:
KAKO Se Ubija Iz ljubavi

Naglo sinu i zablista u meni trenutno seanje na

jednu sliku: Hermina za stolom u restoranu, pored
vina i jela, odjednom utonula u razgovor dubok kao
ponor, sa strahovitom ozbiljnocu u pogledu, kako
mi govori da e postici da se zaljubim u nju da bi bila ubijena mojom rukom.
Teak talas straha i mraka preplavi mi srce, odjednom je sve stajalo pre
da mnom, odjednom sam u dui ponovo osetio jad
i sudbinu. oajavajuci, zavukao sam ruku u dep da
izvucem figurice, da izvedem caroliju i preurdim
svoju ahovsku tablu. Figurica vie nije bilo. Umes
to figura izvukao sam iz depa no. Smrtno uplaen trcao sam hodnikom, prolazio
pored vrata, i odjed
nom sam se naao pred ogromnim ogledalom i po
gledao u njega. U ogledalu je stajao, visok kao ja,
ogroman, divan stepski vuk, stajao je mirno, plalji
vo trepcuci svojim nemirnim oima. Trepcuci je
gledao u mene, malo se nasmejao, tako da mu se za
trenutak rastvorila celjust i pojavio se crveni jezik.
Gde je bio Pablo? Gde je bila Hermina? Gde je
bio onaj pametni mladic koji je tako zgodno brbljao
o izgra ivanju linosti?
Pogledao sam jo jedanput u ogledalo. Bio sam
lud. Iza visokog stakla nije stajao nikakav stepski
vuk, niti je valjao jezikom po svojoj celjusti. U og
ledalu sam stajao ja, stajao je Hari, siva lica, lien svih igara, umoran od
svih poroka, odvratno bled,
ali ipak ovek, ipak neko s kim se moglo govoriti.
Hari zapitah ja ta radi ovde?
Nita odgovori onaj u ogledalu cekam. Oekujem smrt.
A gde je smrt? upitah ja.
Dolazi ree onaj drugi. I ja cuh kako iz praz
nih prostorija u unutranjosti pozorita bruji muzi
ka, divna i strana muzika, ona muzika iz Don ua
na koja prati pojavu kamenog gosta. Jezivo su bru
jali ledeni zvuci avetinjskom kuom , dolazeci s
onog sveta, od besmrtnika.
Mocart! pomislih, prizivajuci time najvoljeni
je i najuzvienije slike svog unutranjeg ivota..
Tada se iza mene razlee smeh, jasan i ledeno
hladan, roden iz boanskog humora, u svetu koji se
nalazi s one strane svih patnji, smeh koji ljudi ne
mogu cuti. cuvi taj smeh okrenuo sam se, sleden
i blaen, i evo, Mocart se pojavi, prode pored mene
smejuci se, lagano se priblii jednim vratima loe,
otvori ih i ude a ja udoh za njim, pun udnje za bo
gom moje mladosti, doivotnim ciljem moje Ijubavi
i potovanja. Muzika je brujala i dalje. Mocart je
stajao kraj ivice loe, od pozorita se nije videlo ni
ta, beskrajni prostor ispunjavala je tama.
Kao to vidite ree Mocart moe se i bez saksofona, iako nipoto ne bih
eleo da uvredim ovaj famozni instrument.
Gde smo mi? upitah ja.
U poslednjem inu Don uana, Leporelo je vec na kolenima. Odlicna scena, a i
muzika nije loa,
naravno. lako ima jo mnogo cega ljudskog u sebi,
ipak se ve oseca u njoj drugi svet, smeh, zar ne?
Ovo je poslednja velika muzika koja je napisana
rekoh svecano kao neki ucitelj u koli. Dabome,
doli su jo ubert, Hugo Volf a ne smem zaboraviti
ni jadnog, divnog opena. Vi se mrtite, maestro
oh da, imamo i Betovena, i on je cudesan. Ali sve to,
ma koliko lepo bilo, ve nosi u sebi neto razlom
ljeno, neto to se samo u sebi rastvara; nikad vie
ovek nije stvorio tako savreno celovito delo kao
to je to Don uan.
Nemojte da se napreete smejao mi se Mocart
strahovito podrugljivo. Vi ste valjda i sami muzi
ar? Ja sam, medutim, prestao da se bavim tim za
natom, povukao sam se u miran ivot. Jedino jo
ale radi katkada posmatram guvu.
Podigao je ruke kao da diriguje, a odnekud iza ivi
ce loe pomoli se mesec ili neka bleda zvezda; gle
dao sam u neizmerne dubine prostora, po kome su
lebdele magle i oblaci, nazirale se planine i morske
obale, dok se pod nama, beskonacno kao svemir,
pruala ravnica slicna pustinji. Na toj ravnici videli
smo dostojanstvenog starog gospodina duge brade,
koji je setna lica predvodio ogromnu povorku od
nekoliko desetina hiljada ljudi odevenih u crno. Iz
gledao je tuan i beznadean, a Mocart ree:
Vidite, to je Brams. On stremi za oslobodenjem,
ali to e jo dugo da potraje.
Saznao sam da su hiljade ljudi u crnom sviraci
onih glasova i nota koji su prema boanskom sudu
izlini u njegovim partiturama.
Suvie glomazno instrumentirano, odvie mate
rijala potroeno uludo klimao je Mocart glavom.
A odmah posle toga videli smo, na celu istog to
likog mnotva, Riharda Vagnera kako koraca i ose
tili smo koliko ga one teke hiljade guraju i iscrplju
t ju; videli smo kako se; umoran, jedva vuce muce
; nickim koracima.
U mojoj mladosti primetih tuno ova dva
muzicara vaila su kao najvece suprotnosti.
Mocart se nasmeja.
Da, to je uvek tako. Posmatrajuci iz izvesne da
ljine, ovakve suprotnosti postaju sve slicnije jedna
drugoj. Uostalom, glomazno instrumentiranje nije
bila licna greka Bramsa niti Vagnera, to,)e bila za
bluda njihovog vremena.
: Kako, zar zato moraju da ispataju tako teko?
uzviknuh pun prekora.
Razume se. To je zvanicni put. Tek kad budu
iskupili krivicu svoga vremena, pokazace se da li je
ostalo jo toliko njihovog linog da bi vredelo obra
cunati se s njima.
Ali njih dvojica nisu krivi za to!
Svakako da nisu. Oni nisu krivi ni to je Adam
poderao jabuku, pa ipak moraju da ispataju.
To je uasno.
Dabome, ivot je uvek uasan. Mi za to nismo
krivi niti odgovorni. ovek se rodi i ve je kriv. Vi
 mora da ste imali cudnu versku nastavu, kada to ne
mate.
Osecao sam se veoma jadno. Video sam sebe,
smrtno umornog hodocasnika, kako promicem
pustinjom na onom svetu natovaren svim izlinim
knjigama koje sam napisao, svim clancima i podlisccima, pracen mnotvom
slagaca koji su morli da
rade na njima i mnotvom citalaca koji su sve to morali da progutaju. Boe
moj! A Adam i jabuka i
onaj greh praotaca takoe su bili tu. Sve je to treba
lo ispatati, i tek bi posle beskrajnog cistilita nasta
lo pitanje da li iza svega toga postoji i neto lino,
neto sopstveno, ili su celokupno moje delanje i nje
gove posledice bili samo prazna pena na moru i bes
mislena igra u reci zbivanja!
Mocart poce glasno da se smeje kada ugleda moje
izdueno lice. Od smeha se prevrnu u vazduhu,
mlatarajuci nogama. Pri tome je vikao na mene:
ta je, malia, moj hvalia, jetra te iga, oko ti miga,
kolje te briga? Jel misli na citace, na derace, na
jadne gutace, i na tvoje slagace i njihove pomagace,
na proklete hajkace i sabljootrace? Pa to je da ho
hoce i grohoce, od smeha da puca i tuca, nemoj
da se jedi, al to je da se uredi! O, ti srce verno,
smerno i cemerno, to pati neizmerno, zato tugu
neprebolnu svoju u tamparsku toci boju? Hajde,
mali, lepo to batali, na ti svecu pa je zapali, tek tako
u ali. Dosta se komendijailo, u oi prailo i pod
repailo, grlo deralo i kera teralo, pa sad nemoj da
si skanjeralo. davo repati e te cepati, votiti i klepati, jer sve tvoje
drljanje i vrljanje, mrljanje i srljanje samo je jedna krada i brljanje.
E, pa ovo je bilo isuvie, od srdbe nisam stigao
da i dalje budem setan, Zgrabio sam Mocarta za ple
tenicu, on je poletto, a pletenica se istezala sve vie
i vie, kao rep zvezde rtpatice, na cijem sam kraju
visio ja, uzvitlan oko sveta. Do aavola, ala je bilo
hladno na ovom svettu! Besmrtni su podnosili ovaj
razredeni, ledeni vazduh. Ali ovek je postajao ve
seo u tom vazduhu, to sam jo osetio u onom krat
kom trenutku pre nego to sam izgubio svest. Pro
imala me je gorkootra vedrina, sjajna kao celik i
ledena, i elja da se smejem isto tako jasno, neobuz
dano i nezemaljski kao to je to cinio Mocart. Ali
tada sam,izgubio i dah i svest.
Zbunjen i slomljen, ponovo sam doao sebi; sa iz
glacanog poda odbijala se bela svetlost hodnika. Ni
sam bio kod besmrtnika, jo ne. Jo uvek sam bio s
ove strane zagonetki, patnji, stepskih vukova i muc
nih zapleta. Nije valjalo to mesto, nije to bilo pod
noljivo boravite. Sa tim se moralo svriti.
U vlikom zidnom ogledalu prema meni stajao je
Hari.Nije izgledao dobro,nije izgledao mnogo drugacije nego one noci posle
posete profesoru i balu
kod Crnog orla.Ali to je bilo odavno,pre mnogo
godina, pre mnogo vekova. Hari je postao stariji,
naucio je da igra,posetio je magino pozorite,cuo
je Mocarta kako se smeje,vie se nije plaio ni igara,
 ni ena,ni noeva.cak i osrednje obdaren ovek sa
= zri ako projuri kroz nekoliko vekova.Dugo sam po
smatr o Harija u ogledalu: jo mi je bio dobro po
znat,jo uvek je pomalo licio na petnaestogodinjeg
Harija koji je jedne martovske nedelje posle podne
sreo Rozu na steni i skinuo pred njom svoj dacki e
ir.Pa ipak je otada ostareo za nekoliko stotina go
dinica,bavio se muzikom i flozofjom i zasitio se
njima,ljemao je u ]:elinom lemu elzasko vino
i diskutovao sa estitim naucnicima o Krini,voleo
je Eriku i Mariju,postao Herminin prijatelj,pucao
je na automobile i spavao sa glatkom Kineskinjom,
sreo se sa Geteom i Mocartom,i mnoge je rupe usekao u mreu vremena i
prividne stvarnosti,u kojoj
je,medutim,ipak bio samo zarobljenik.Opet je,do
due,izgubio svoje lepe ahovske figure,ali je imaodobar no u depu.
Napred, Hari, stari, umorni momce!
Pih,do davola,ala je gorak ukus imao ivot! Pljunuo sam na Harija u
ogledalu,udario nogom i raz
bio ga na paramparcad.Poao sam lagano hodni
kom koji je odzvanjao,paljivo sam posmatrao vrata koja su obecavala tolike
lepe stvari,ali ni na jed
nim vie nije bilo natpisa.Lagano sam proao pored
svih stotinu vrata maginog pozorita.Jesam li ja
danas bio na balu pod maskama? Otada je prolo
sto godina.Uskoro vie nece postojati godine.Tre
balo je uraditi jo neto,Hermina je cekala.bie to
neobicna svadba.Plivao sam u nekom mutnom ta
lasu,neto mutno me vuklo,mene roba,stepskog
vuka.Pih,do davola!
Zastao sam na poslednjim vratima.Ovamo me je
dovukao mutni talas.Oh,Rozo,oh,daleka mlados
ti, oh, Gete i Mocarte!
Otvorio sam ih. Iza vrata ugledao sam jednostav
nu i lepu sliku. Na podu, na tepisima, naiao sam
na dvoje nagih, lepu Herminu i lepog Pabla, kako
duboko spavaju jedno pored drugog, veoma iscrpe
ni od ljubavne igre, koja izgleda tako nenasita, a
ipak brzo zasiti. Lepa, veoma lepa stvorenja, divne
slike, cudesna tela! Pod Hermininom levom dojkom videla se svea, okrugla
belega, oko koje je tamno podila krv; bio je to ljubavni ujed Pablovih
lepih, blistavih zuba. Udario sam noem posred belege, zarivi otricu do kraja.
Preko Herminine bele koe potekla je krv. Da je sve bilo malo drugacije,
da je sve teklo malo drugacije, izbrisao bih svojim
poljupcima tu krv. Ovako, nisam to ucinio; samo
sam posmatrao kako krv curi i video kako su joj se
za asak otvorile oi, koje su izraavale bol i iznenadenje.
Zato je iznenaena? pomislio sam. A zatim mi
je palouna pamet da treba da joj zaklopim oi. Ali
su se one same opet zatvorile. Izvreno je. Ona se
okrenula malko u stranu, i video sam kako joj od
pazuha do dojke poigrava tanana, nena senka koja
je htela da me podseti na neto. Zaboravljeno! A za
tim je ostala da lei mirno.
Dugo sam je gledao. Najzad sam zadrhtao, kao
pri budenju, i hteo da podem. Tada sam primetio da
se Pablo protee, video sam kako otvara oi i pro
tee udove, video kako se nagnuo nad mrtvom de
vojkom i nasmeio se. Nikada ovaj momak nece po
stati ozbiljan, pomislio sam, sve ga zasmejava. Pab
lo je paljivo savio jedan kraj tepiha i pokrio Her
minu sve do grudi, tako da se rana vie nije videla,
a zatim je necujno iziao iz loe. Kuda je otiao? Zar
me svi naputaju? Ostao sam sam sa upola pokrive
nom mrtvom devojkom, koju sam voleo i kojoj sam
zavideo. Nad njenim bledim celom vio se decacki
uvojak, usta, poluotvorena i crvena, zracila su na
potpuno bledom licu, njena kosa mirisala je neno,
a kroz nju se naziralo majuno, lepo oblikovano
uvo.
Sada je njena elja bila ispunjena. Jo pre nego to
je postala sasvim moja, ubio sam svoju ljubavnicu.
;; Ucinio sam ono to nije moglo ni da se zamisli, a
sada sam klecao i piljio, i nisam znao ta znaci iz
vrenje ovog dela, nisam znao da li je ono dobro i
pravedno, ili ba suprotno tome. ta bi na to rekao mudri ahovski igrac, ta
bi rekao Pablo? Nisam
znao i nisam mogao ni da zamislim. Njena crveno
namazana usta arila su se sve vie na ugaenom
licu. Takav je bio itavmoj ivot, ono malo sree i
ljubavi bile su iste kao ova ukocena usta: malo cr
venila na mrtvackom licu.
t A iz mrtvog lica, mrtvih belih ramena i mrtvih
belih ruku lagano se prikradala neka jeza, zimska
pusto i usamljenost, neka hladnoca koja je lagano,
veoma lagano rasla i od koje su pocele da mi se koce
ruke i usne. Da li se ugasilo sunce? Da li sam ubio
srce svega ivog? Je li to prodirala samrtna hladno
ca svemira?
Najeivi se, ukoceno sam gledao u skamenjeno
celo, ukoceni uvojak i bledohladni odsjaj une
koljke. Hladnoca koja je izbijala iz njih bila je sa
t mrtna, pa ipak je bila lepa: ona je zvucala i cudesno
se lelujala, bila je suta muzika!Zar nisam ve ranije osetio ovu jezu, koja
je isto vremeno bila nalik na srecu? Zar nisam ve jednom
cuo ovu muziku? Jesam, kod Mocarta, besmrtnika.
Kroz glavu mi prostrujae stihovi koje sam neka
da, u ranija vremena, negde naao: Na je stan pak usred obasjane
beskrajnosti eterske ledene,
ne znamo za sate niti dane,
za razlike oveka i ene...
Nepomican naje ivot vecni,
hladan, zvezdan na je vecni smeh...
Tada se otvorie vrata loe i tek na drugi pogled
sam poznao Mocarta, bez pletenice, bez pantalona
do ispod kolena i bez cipela sa kopcom, ve moder
no odevenog. Seo je tik uz mene, zamalo ga nisam
dodirnuo i zadrao da se ne uprlja krvlju koja je iz
Hermininih grudi potekla na pod. On je seo i zaneo
se baratanjem oko nekoliko malih aparata i instru
rnenata koji su se tu nalazili; inilo se da mu je to veooma vano, nametao je
neto po njima i zaglav
Ijivao, a ja sam iznenadeno gledao u njegove vete,
hitre prste, koje sam toliko eleo da jedanput vidim
kako sviraju na klaviru. Posmatrao sam ga zamilje
no, bolje reci, sanjalacki i zanesen izgledom njegovih
lepih, pametnih ruku, zagrejan oseanjem njegove
blizine, a pomalo i zaplaen. Uopte nisam obracao
panju ta on to u stvari radi, ta to zavrce i petlja.
Bio je to radioaparat, koji je namestio i ukljucio,
a potom i glasnogovornik, i rekao: iz Minhena se
uje Concerto grosso u Fduru od Hendla. Odista, na moje neopisivo iznenadenje i
uasava njen davolski limeni levak stade ubrzo da bljuje onu mjeavinu
bronhijalnog lajma i ivakane gume,
koju sopstvenici gramofona i pretplatnici radija po
nekom sporazumu nazivaju muzikom a iza tog
rnutnog balavljenja i kretanja, kao iza debelog sloja
prljavtine, odista se mogla nazreti dragocena slika,
plemenita struktura boanske muzike, kraljevsko
delo, hladni prostrani dah i zasiceni, iroki zvuk gu
dala..
Oh, boe moj, uzviknuh uasnut ta radite,
Mocarte? Da li vi sebi i meni ozbiljno priredujete
ovu svinjariju? Da pustite na nas ovaj odvratni apa
rat, trijumf vaeg vremena, njegovo poslednje po
bednicko oruje u unitavajucem ratu protiv umet
nosti! Zar to mora da bude, Mocarte?
Oh, koliko se strani ovek smejao, hladno i ave
tinjski, necujno, pa ipak razarajuci sve svojim sme
hom! Posmatrao je moje patnje sa istinskim zado
voljstvom, okretao je prokleta dugmeta i nametao
limeni levak. Smejuci se i dalje je putao u prostor
izopacenu, bezdunu, otrovanu muziku, smejuci se
odgovorio mi je:
Molim vas, bez patosa, gospodine susede! Uos
talom, jeste li obratili panju na Ritardando? Sjajna
zamisao, zar ne? Hajde, nestrpljivi covece, pustite
da u vas prodre misao ovog Ritardanda cujete li
basove, koracaju kao bogovi i pustite da ova za
misao starog Hendla prodre u vae srce i da ga
umiri! Sluajte, coveculjce, bez patosa i podsmeha,
iza uistinu beznadeno idiotskog vela ovog smenog
aparata svecano promice daleki lik ove boanske
muzike! Pazite, moete pritom neto da naucite.
Obratite panju kako ova sumanuta zvucna cev na
izgled cini neto najgluplje, najnepotrebnije i naj
zabranjenije na svetu, i kako negde odsviranu mu
ziku, bez ikakvog izbora, glupo i grubo, a uz to jo
i jadno izobliceno, ubacuje u tud prostor a kako
ipak nije u stanju da uniti iskonski duh ove muzi
ke, ve samo dokazuje na njoj svoju sopstvenu sme
tenu tehniku i proizvodnju bez ikakvog duha! Slu
ajte dobro, coveculjce, to vam je potrebno! Dakle,
otvorite ui! Tako. A sada ne cujete samo radijom
oskrnavljenog Hendla, koji je cak i u ovoj odvrat
noj izraajnoj formi boanstven ve cujete i vidite,
uvaeni, i odlino poredenje sa celokupnim ivo
tom. Kada sluate radio, cujete i vidite iskonsku
borbu izmedu ideje i ostvarenja, izmedu vecnosti i
vremena, izmedu boanskog i ljudskog. Dragi moj,
ba kao to radio za vreme od deset minuta bez
ikakvog izbora ubacuje najdivniju muziku sveta u
najnemogucnije prostorije, u gradanske salone i po
tkrovnice, medu pretplatnike koji brbljaju, deru,
zevaju i spavaju, kao to radio otima culnu lepotu
muzike, kvari je, grebe i balavi, pa ipak ne moe po
tpuno da uniti njen duh tako isto i ivot rasipa
oko sebe takozvanu stvarnost, razbacuje se svojom
divnom igrom slika. Kao to radio posle Hendla
daje neko predavanje o tehnici prikrivanja bilansa
u srednjim industrijskim preduzecima, od carobnih
orkestarskih zvukova pravi neukusnu muzicku
kau, kao to svuda gura svoju tehniku, svoju uur
banu radinost, svoje siromatvo i sujetu izmedu ideje i stvarnosti, izmeHu
orkestra i uva, takav je ceo i
vot, mali moj, a mi moramo da ga ostavimo takvog
i da se, ako nismo ba magarci, smejemo tome. Nije
stvar ljudi vae vrste da kritikuju radio ili ivot. Bilo
bi bolje da prvo naucite da sasluate stvari! Naucite
da shvatate ozbiljno ono to je dostojno ozbiljnog
shvatanja, a smejte se svemu drugom! A da li ste vi
uradili neto bolje, plemenitije, razboritije i ukusni
je? O ne, mesje Hari, niste. Od svog ivota napravili
ste odvratnu istoriju bolesti, od svoje darovitosti
nesrecu. A ovde, kao to vidim, niste umeli nita drugo da ucinite sa jednom
divnom mladom devoj
kom nego da joj zabodete no u grudi i unitite je!
Smatrate li da je to pravo?
Pravo? Oh, nije! uzviknuo sam sav oajan.
Boe moj, sve je to tako pogreno, davolski glupo i
opako! Ja sam stoka, Mocarte, glupa, zla stoka, bo
lesna i pokvarena, po hiljadu puta ste u pravu. Ali
to se ove devojke tice, ona je to sama elela, ja sam
samo ispunio njenu sopstvenu elju.
Mocart se necujno smejao, ali je ipak bio toliko
dobar da zatvori radio. t
Moja odbrana je i meni samom, koji sam jo ma
lopre iskreno verovao u nju, odjednom izgledala
veoma btdalasta. Setio sam se namah kako mi je
Hermina nekada govorila o vremenu i vecnosti, bio
sam odmah gotov da njene misli smatram odrazom
svojih sopstvenih misli. Ali sam Hermininu licnu
ideju i elju da je ubijem, sasvim prirodno, prihva
tio kao da ja nemam ni najmanjeg uticaja na to. Za
to sam onda prihvatio ovu stranu i cudnovatu mi
sao i poverovao u nju,. i ne samo to nego je unapred
pogodio? Moda ipak zato to je bila moja sopstve
na? I zato sam Herminu ubio ba u trenutku kada
sam je naao nagu u zagrljaju drugoga? Mocartov
necujni smeh zvucao je sveznajuce i bio je pun po
ruge.
Hari, ree on vi ste aljivcina. Da li ova lepa
devojka odista nije elela od vas nita drugo sem
udarca noem? Pricajte vi to drugome! Ali, bar ste
je valjano udarili, jadno dette je mrtvo. Krajnje je
vreme da postanete svesni posledica svoje galant
nosti prema ovoj dami. Ili biste hteli sda se izmigo
ljite iz njih?
 Ne viknuh ja zar nikako ne shvatate? Zar ja
da se izmigoljim iz posledica! Ta ne elim nita dru
go nego da ispatam, ispatam, ispatam, da stavim
glavu pod sekiru i da pustim da me kazne i ubiju.
Mocart me je gledao sa nesnosnim podsmehom.
Kako ste vi uvek pateticni! Ali jo cete se nauci
ti humoru, Hari. Humor je uvek Galgenhumor, od
nosno humor ispod veala, a po potrebi naucicete
ga na vealima. Jeste li spremni na to? Da? Dobro,
onda idite dravnom tuiocu, pa se izloite itavom
aparatu sudskih ljudi, kojima nedostaje svaki hu
mor, sve dok vam, u rani jutarnji as, u dvoritu za
tvora, hladnokrvno ne odrube glavu. Jeste li, dakle,
spremni na to?
Odjednom preda mnom blesnu natpis:
HARIJEVO POGUBLJENJE
a ja klimnuh glavom u znak odobravanja.
Ogolelo dvorite, izmedu cetiri zida, mali prozori
sa reetkama, uredno pripremljena giljotina, dese
tak gospode u odedama i redengotima, a u sredini
ja, podrhtavajuci na sivom jutarnjem vazduhu,
stegnuta srca punog kukavnog straha, ali spreman i
saglasan. Pristupio sam po naredenju, po naredenju
sam kleknuo. Dravni tuilac je skinuo svoju kapu,
nakaljao se, a i sva ostala gospoda su se nakaljala.
Dravni tuilac je u rukama drao svecano razvijen
list hartije i poceo je da cita iz njega:
Gospodo, pred vama stoji Hari Haler, optuen
i kriv za namernu zloupotrebu naeg maginog po
zorita. Haler ne samo to je uvredio svetu umet
nost time to je nau lepu galeriju slika zamenio ta
kozvanom stvarnocu i to je ubio odraz devojackog
lika u ogledalu odrazom noa u ogledalu, ve je
osim toga pokazao nameru da se bez ikakvog humo
ra poslui naim pozoritem kao orudem za izvre
nje samoubistva. Zbog svega ovoga osudujemo Ha
lera na kaznu vecitog ivota i na oduzimanje dozvo
le ulaska u nae pozorite u trajanju od dvanaest ca
sova. Optuenom se tako isto ne moe oprostiti
kazna da jedanput bude ismejan. Gospodo, pocnite:
jedandvatri!
Na tri su svi prisutni jednoglasno udarili u smeh,
smeh u horu, uasan, za ljude skoro nepodnoljiv
smeh sa onoga sveta.
Kada sam opet doao k sebi. Mocart je sedeo po
red mene kao malopre; kucnuo me je po ramenu i
rekao: culi ste presudu. Moracete, dakle, da se na
viknete da i dalje sluate radiomuziku ivota. bie
to dobro za vas. Vi imate neobicno malo dara, dra
gi, glupi momce, ali postepeno ste valjda ipak shva
tili ta se trai od vas. Treba da prihvatite humor i
vota, Galgenhumor ovog ivota. Ali, razume se, vi
ste spremni na sve na svetu samo ne na ono to se
trai od vas! Spremni ste da noem ubijete devojku,
spremni ste da budete svecano pogubljeni, sigurno
biste bili spremni da tokom sto godina mucite i bi
ujete sebe. Zar nije tako?
 Oh da, spreman sam, od srca sam spreman uz
viknuh u svom jadu.
Razume se! Spremni ste na svaki glup cin bez
ikakvog humora, vi irokogrudi gospodine, na sve
to je pateticno i bez ale! E, ali ja nisam za to, za
celo vae romanticno pokajanje ne dajem ni pet
para. Hocete da budete pogubljeni, hocete da vam
se odrubi glava, strani ratnice! Za taj glupavi ideal
izvrili biste jo deset ubistava. Hocete da umrete,
kukavico, a ne da ivite! Do davola, ali vi ba treba
da ivite! Bilo bi pravedno da vas osude na najteu
kaznu.
Oh, a kakva bi ona bila?
Mogli bismo, na primer, ponovo da oivimo de
vojku i da vas oenimo njome.
Ne, na to nisam spreman. Iz toga bi se izrodila
nesreca.
Kao da nije ve dovoljna nesreca ovo to ste
uradili! Ali sada treba da ucinite kraj patetici i ubi
janju. Urazumite se najzad! Treba da ivite, treba
da naucite da se smejete. Treba da naucite da slu
ate prokletu radiomuziku ivota, treba da cenite
duh koji njome provejava, treba da se smejete cita
vom rusvaju u njoj. To je sve, vie se od vas i ne tra
i.
Tiho, kroz stisnute zube, upitao sam:
A ako bih odbio? A ako bih vam, gospodine
Mocarte, odrekao pravo da raspolaete Stepskim
Vukom i da se meate u njegovu sudbinu?
Onda ree Mocart pomirljivo onda bih vam
predloio da popuite jo jednu od mojih lepih ci
gareta.
I rekavi ovo, izvuce kao madijomcar cigarretu iz de
pa od prsluka, a kad mi je ponudi, odjednom to
vie nije bio Mocart, ve me je toplo gledao svojim
tamnim egzoticnim oima moj prijatelj Pablo, koji
je istovremeno kao brat blizanac licio na oveka
koji me je poucavao ahovskoj igri fguricama.
Pablo! uzviknuh trgnuvi se. Pablo, gde smo
mi?
Pablo mi prui cigaretu i vatru uz nju.
Mi smo smeio se on u mome maginom pozoritu, i ako eli da nauci da
igra tango, ili da
postane general, ili da se zabavlja sa Aleksandrom
Velikim, sve ti to iducom prilikom stoji na raspola
ganju. Ali moram da ti kaem, Hari, da si me pomalo razocarao. Zaboravio si se,
prekrio si pravila moga malog pozorita i napravio svinjariju,
oceo si da bode noevima, pa si okaljao na lepi
vet slika mrljama stvarnosti. To nije bilo lepo od
tebe Nadam se bar da si to ucinio iz ljubomore,Kada si zatekao Herminu i mene.
Ovom figurom, na
;alost, nisi umeo da rukuje verovao sam da si boljee naucio igru. Uostalom, to
se moe ispraviti.
Uzeo je Herminu, koja se u njegovim rukama
nanjila na velicinu figurice za igru i spustio je u
ti dep od prsluka iz koga je malopre izvukao ci
aretu.
Slatki, teki dim mirisao je prijatno, osecao sam
; sasvim prazan i spreman da spavam godinu dana.
Oh, sve sam shvatio, shvatio Pabla, shvatio Mo
arta, cuo sam negde iza sebe njegov uasni smeh,
nao sam da se u mom depu nalaze svih stotinu hi
ada figura ivotne igre, naslucivao sam, potresen,
jihov smisao, bio sam voljan da jo jednom otpoc
em igru, da jo jednom iskusim sve njene patnje,Dsa se jo jednom zgrozim nad
njenom besmislicom,Da jo jednom i jo mnogo puta prodem kroz pakao mog
unutranjeg bica.
Jednom u nauciti da bolje igram figuricama.
jednom u ipak nauciti da se smejem. ekao me je
Pablo. ekao me je Mocart.

BELEKA O PISCU

Herman Hese se rodio. godine u malom mestu Kalv u

pokrajini Virtemberg, kao sin pijetistickog propovednika i misiona
ra. Strogo vaspit nje, neprikosnoveni autoritet oca koji ga alje u
cuveni teoloki seminar u Maulbronu, zatim kruta stega, slamanje
volje i uskogrudost okoline u tom zavodu obeleili su njegov
unutarnji svet neuroticnom senzibilnocu. Posle bekstva iz seminara i
. tekih sukoba s ocem nailaze, za mladog Hesea, mucne godine lutanja
i traganja. To vreme, u kome radi kao zanatlija a kasnije kao knjiar,
opisuje u svom tragicnom, autobiografskim elementima protkanom
romanu Pod tockom ( ).
Prvo znacajno prozno delo Peter Kamencind objavljeno je.
. godine. Uspeh tog romana omogucuje mu da od tada ivi kao
u slobodni knjievnik. Sit evropske civilizacije, Hese. odlazi u
Indiju. Tragom tog putovanja, nastala su dela lz Indije ( I ZA
nkoliko godina kasnije () Sidarta, jedna od najlepih i
najpoeticnijih Heseovih pripovedaka.
Pacifista, Hese se za vreme prvog svetskog rata javno opredelio
protiv krvave besmislic rata. Odmah po zavretku rata,.
godine napustioje Nemacku i nastanio se u Montanjoli kraj Lugana,
a. je postao vajcarski dravljanin. Dva psihoanaliticka romana
Demijan () i Stepski vuk () donose mu svetsku slavu.
U prvom autor slika unutarnj potrese i groznicava traganja mladog
oveka, suprotstavljajuci se izvitoperenom pogledu na svet i lanosti
morala koji mu drutvo i roditelji namecu. U drugom, Stepskom
vuku, tragicnoj i nadasve istinoljubivoj ispovestA usamljenika, Hese
otkriva paklene ponore i nebeske sfere u ljudskom biu. Upravo ga
ovo delo svrstava medu najvece svetske knjievnike.
U romanu Narcis i Zlatousti ( ), u atmosferijedne srednjove
kovne legende, Hese sintetizira stremljenje za izmirenjemjaza izmedu
duha i tela.
Produbljena, misaona i samosvojnim humanistickim tetnjama
proimana Igra staklenih perli (), napisana u varvarsko vreme
drugog svetskog rata, kruna je ivotnog dela Hermana Hesea. To je
delo koje predstavlja kritiku jednog vremena, a u isti mah je i
utopisticki roman, u kome pisac simbolino istrauje i formira
mogucnosti i nunost vaspitnog delanja za dobrobit covecanstva. Ali
junak romana umire kada se vraca u svet u kome treba da preobrazi
pedagoku provinciju nauke i umetnosti.
Pored znacajnijih romana Hese je napisao i niz pripovedaka koje
plene lirskim timungom i idilicnim opisima prirode. Njegova
esejisticka proza takoe zasluuje panju; da pomenemo samo dva
njegova dela iz te oblasti Franjo Asiki () i Zahvalnost Geteu (). Heseova veoma
osobena lirska poezija obuhvatilaje u
izdanju iz. godine sedam tomova.
Herman Heseje dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost.
godine. Umro je. u Montanjoli.
0 1
 Smrt i vaskrsenje
Sva na{a delanja, a jedno od njih je i razmi{ljanje, ve-
~ito se ni`u kao pitanja ili kao odgovori na onaj deo sve-
ta koji za nas postoji u svakom trenutku. Na{ `ivot je di-
jalog u kojem je pojedinac samo jedan od sagovornika:
drugi sagovornik je pejza`, okolina. Kako se mo`e shva-
titi jedno bez drugog? Savremena biologija sa Ruom,
sa Dri{om, sa Pavlovom, sa fon Ikskjulom po~inje da
ispravlja metode XIX veka u prou~avanju `ivotnog feno-
mena, ne tra`e}i organsko jedinstvo u izdvojenom telu
naspram sredine koja je homogena i istovetna za sve,
ve} u funkcionalnoj celovitosti koju ~ine svako pojedi-
na~no telo i njegova sredina. Pauk se ne razlikuje od ~o-
veka zato {to druga~ije reaguje na stvari, ve} pre svega
zato {to vidi jedan druga~iji svet nego ~ovek. I on je
upravo isto toliko `ivotno savr{en ili nesavr{en unutar
svoga sveta, sa svojim nemilosrdnim lova~kim navika-
ma, koliko i onaj nesre}nik iz Asizija koji, `ive}i u svom
svetu, ljubi gnojne ~ireve kugom zara`enih.
I {to je u nama dublje i li~nije na{e delanje, ono se
sa sve ve}om isklju~ivo{}u odnosi na deo sveta pred
nama, i samo na njega. Ponekad otkrivamo u na{em
delanju ne{to nalik na nespokoj i oklevanje, na nemir i
pometenost. Francuski jezik to stanje veoma istan~ano
izra`ava re~ju dpays29; {to zna~i da smo tada obes-
pejza`eni, odnosno da smo izgubili dodir sa na{im pej-
za`om. Tu zbrku ne prime}ujemo u spolja{njem svetu,
ve} u nama samima. Kao da nam je otkinuta polovina
0 1
bi}a, ose}amo bol amputacije u polovini koja nam je
preostala.
Vratimo mislima pozadinu iz koje su potekle: sti-
dljivo ih naslu}ujemo kao ne{to {to se nalazi u na{em
pejza`u, {to se nazire pred na{im o~ima poput bresto-
va du` reke, poput vijugavih dimova iznad seoskih dim-
njaka. To isto su prime}ivali i najvrliji ljudi: Dekart ne
propu{ta da nam saop{ti kako je do nove sveop{te re-
formatorske nau~ne metode do{ao izvesnog popodne-
va u toploj sobi jedne germanske ku}e; a i Platon, ot-
krivaju}i nam u Fedru nauku o ljubavi, nauku nad nau-
kama, postarao se da nam Sokrata i njegovog prijatelja
prika`e kako razgovaraju jednog pakleno vru}eg popo-
dneva, na obali Ilislisa, opru`eni u hladu visokog i ra-
sko{nog platana, dok se iznad njihovih glava razliva poj
helenskih cvr~aka.
Slede}a razmi{ljanja o Eskorijalu30 dogodila su se u
vreme praznovanja Uskrsa.
Bio je po~etak aprila, kada je na Gvadarami vreme
veoma prevrtljivo. Zima {to zami~e jo{ uvek ume da se
osorno okrene i u svojoj odstupnici poku{a nekoliko
poslednjih nasrtaja na mlado nadiru}e prole}e. Ta bor-
ba se bije visoko iznad granitnog ~ela manastira, na{eg
velikog lirskog kamena. Tamo se nalazi jedno prili~no
{iroko par~e naj~istijeg plavetnila, kao istrgnuto, opko-
ljeno belim oblacima, oblacima {to `urno sti`u nagomi-
lavaju}i se u ratni~kom vihoru, poput eskadrona konja-
nika na `drepcima oblih sapi i grudi. To su na{i {panski
oblaci koji se gusto nabiraju u vertikalne zavese pre-
krivaju}i nebo nekim baroknim zanosom; to su oni isti
oblaci koje na{i zlatari i na{i skulptori stavljaju iza klo-
nulih glava mnogih Hristova, oblaci slave i pobede na-
kon smrti.
Manastir je ogromna grobnica iznad koje ovo april-
sko nebo li~i na pozornicu pripremljenu za vaskrsenje.
Ipak, ne bi bilo zgodno da u|emo u San Lorenso
preko kamenom poplo~anog platoa: izlo`ili bismo se
opasnosti. Za dane bja elementarnih sila napravljen je
podzemni prolaz koji nam omogu}ava da stignemo
zdravi i ~itavi u unutra{njost zdanja. Jer u Eskorijalu
prebiva jedno ~udovi{no bi}e, sve od prekosti i sr~ano-
sti, strasti i volje, koje tih dana dr`i u potpunoj pokor-
nosti celu okolinu. Re~ je o vetru, neukrotivom vetru.
Spu{ta se sa Merinere, odozgo sa visova, spu{ta se va-
ljaju}i sve pred sobom i razbija ~elo o zapadni ugao ma-
nastira; urlaju}i od bola, po{to u glisandu preleti preko
crnomodrih kamenih dirki krovova, skotrljava se niz
obronke, u kovitlacima zauzima dolinu i u poslednjem
velikom skoku kre}e u pohod na Madrid.
Nije bez razloga vetar uvek u ljudskoj ma{ti bio
simbol bo`anstva, ~istog duha. U Bibliji se obi~no Bog
predstavlja u obliku neke vrste mo}nog juga, a i Urije-
la, an|ela ideja, prati i najavljuje siloviti huk vetra. Dok
pod materijom podrazumevamo sve {to je nepomi~no,
pomo}u ideje duha tra`imo princip koji slavi pobedu
nad materijom, koji je pokre}e i protresa, uobli~ava i
preobli~ava i koji se u svakom trenu bori protiv njene
negativne vlasti, protiv njene tragi~ne pasivnosti. I za-
ista, u vetru otkrivamo stvorenje koje, uz minimum
materije, ima maksimum pokretljivosti: njegova bit je
kretanje, tra`enje upori{ta u samom sebi, iskorak iz sa-
moga sebe, dosezanje nedosti`nih daljina prevazila`e-
njem granica sopstvenog bi}a, ve~no i uvek. Skoro da i
nije telo, sav je od akcije: njegova su{tina je njegov ne-
mir. I to je, na neki na~in, kona~no, duh: nemir i drhtaj
nad be`ivotnom masom Sveta.
Ukoliko `elimo da unutar manastira prona|emo ne-
{to dostojno tog besnog vetra {to {iba platoom ispred
manastira i protresa kro{nje drve}a, moramo se uputi-
ti u kapitolske odaje i zadr`ati pred El Grekovim31 Sve-
tim Mauricijem.
Poznato je da je kritski slikar poslao ovo platno Fe-
0 1
lipeu II32 konkuri{u}i za zvanje dvorskog slikara. Delo
nije zadovoljilo i El Greko ostaje do smrti prikovan za
Toledo.
Prizor predstavljen na slici jedan je od najzanosni-
jih iz predanja Zlatne legende33. Tebanska legija, sasta-
vljena od 6.666 vojnika, odbila je da prizna paganska
bo`anstva. Imperator tada nare|uje da bude desetko-
vana. Po{to je ispunjena decimalna presuda, po`njeve-
ne mlade glave i vazduh natopljen reskim mirisom kr-
vi koja isparava, Mauricije okuplja svoje legionare i
obra}a im se ovim jednostavnim re~ima: ^estitam
vam jer sam video va{u spremnost da umrete za Hri-
sta; sledimo na{e drugove u mu~eni{tvu.
Taj trenutak, su{tinska vibracija tih re~i, ~ine El
Grekovu temu. Na slici je grupa mu{karaca duboko
utonulih u sebe, a ipak, i u dubokoj me|usobnoj kon-
verzaciji i komunikaciji. Kao da se svaki od njih spustio
do dna svoga bi}a i tamo zatekao ostale.
Oni ~ine grupu zaverenika: kuju zaveru o vlastitom
nestanku. Ja tu sliku zovem poziv u smrt, i u ruci
svetog Mauricija, koja podrhtava i uliva poverenje dok
njegove re~i ube|uju prijatelje da im je du`nost mreti,
suo~avam celu eti~ku raspravu. Izme|u te ruke, kao i
ruke na{eg Don Huana kada pod svetlo{}u sve}e u ne-
kom zloslutnom kartaro{kom }umezu stavlja svoj `ivot
na jednu kartu, postoji tajna bliskost koja veoma zavre-
|uje duboko promi{ljanje.
Na ovoj slici, kao i na svim italijanskim slikama, li-
kovi imaju izraze koje u prvi mah ne razumevamo. Oni
se zaista ne sre}u u obi~nim, svakodnevnim `ivotnim
prilikama. Da li to zna~i da su nestvarni? Na{a uro|e-
na sklonost ka neverici u herojsko ~ini da sumnjamo u
stvarnost ovih izraza kojima se iskazuju uzorni podvizi
i su{tinska ose}anja. Ne{to poput plebejskog ambijen-
ta podsti~e nas da `ivot odmeravamo metrom na{ih be-
`ivotnih sati. Ali Mauricije je ovde na vrhuncu vlasti-
tog bitisanja, odbacuje sve ta~ke oslonca sopstvenom
`ivotu, odlu~an da ga preda na poklon. Zar mislite da bi
ovakvoj volji prili~ilo neko uobi~ajeno dr`anje?
Izrazi lica, ve} sam rekao, predstavljaju reakcije na
ono {to se vidi i ~uje, na okolni pejza`. Ne upadajmo u
gre{ku pretpostavljaju}i da je Mauricije Tebanac video
isti pejza` kao i mi. Naprotiv, moramo po}i od njegovog
dr`anja kao od {ifre krcate zna~enjem da bismo rekon-
struisali svet koji sagledava njegova du{a. Sebi posta-
vljamo isto ono pitanje koje postavljamo i pred \okon-
dom: {ta li to, {ta li to vidi ta `ena te se tako sme{ka?
Dr`anje svetog Mauricija je eti~ko dr`anje bez
premca.
Dobro ili zlo o kojem govori etika uvek je dobro ili
zlo jednog htenja, jedne `elje. Stvari nisu ni dobre ni
lo{e, ve} je to na{a `elja ili nedostatak `elje.
Dakle, uo~ite kako dva potpuno razli~ita zna~enja
mo`e imati re~ `elja. U svakodnevnoj upotrebi, kada
ka`emo da ne{to `elimo, ne pretendujemo da tvrdimo
da bismo bili zadovoljni ukoliko bismo ostali sami na
svetu mi i to ne{to {to `elimo. Ne: na{a `elja za ne~im
postoji jer nam ono izgleda neophodno za neku drugu
stvar, koju tako|e `elimo zbog ne~eg drugog. Od ovih
lanaca `elja, u kojima jedna `elja slu`i drugoj, tka se
sukno na{eg `ivljenja po navici. Jednim delom du{e
slu`imo drugom delu, i tako iz dana u dan. Ovakve `e-
lje `elje za, korisne `elje pretvaraju prebivali{te vrhunsku potvrdu li~nosti: predstavlja povratak sa pe-
na{e du{e u piljarnicu.
Ali, kakva je sli~nost mogu}a izme|u tog `eljenja u
kojem `elja sledi `elju i onoga kada ne{to `elimo zbog
njega samog, bez ikakvog daljnjeg cilja? Na{e trgova~-
ko `eljenje, na{a volja u engleskom stilu a ovo ka`em
budu}i da je utilitarizam oli~enje engleskog morala
sve stvari sme{ta u beskona~ne lance u kojima je sva-
ka karika sredstvo za slede}u, te stoga ima relativnu
vrednost u odnosu na mesto koje zauzima u nizu. Ali
0 1
ona druga~ija vrsta `eljenja, nova i mnogo ~istija po
svojoj prirodi, izvla~i jednu stvar iz tog lanca i, izdvoje-
no, ne stavljaju}i je u odnos ni sa ~im drugim, rasko{no
i bez ikakve koristi, samom njom je potvr|uje. Pred
ovakvim stavom na{e volje svi drugi stavovi imaju pu-
ko ekonomsko zna~enje, jer su ~e`nje za stvarima kao
sredstvima. Eti~ko `eljenje, naprotiv, pretvara stvari u
ciljeve, zaklju~ke, poslednje bedeme `ivota, presudne
stvari. Tada u nama skon~ava trgova~ko balansiranje,
na{ duh prestaje da bude mno{tvo elementarnih jedin-
ki od kojih svaka ima svoju malu sebi~nu `udnju koju je
nu`no zadovoljiti. Na scenu stupa najdublji sloj na{e
li~nosti koji, u toj nesvakida{njoj prilici, prikuplja sve
na{e rasute snage dovode}i nas u saglasje sa nama sa-
mima, budu}i da tada i samo tada bivamo ono {to istin-
ski jesmo, da bi nas spojio sa `eljenim objektom, bez
ostatka i straha. ^inilo bi nam se nepodno{ljivim da `i-
vimo u svetu u kojem `eljeni objekat ne bi postojao;
sebe bismo videli kao sopstvene utvare, neverne sebi.
Zbog toga sveti Mauricije uzima vlastiti `ivot kao
i `ivote svojih legionara i odbacuje ga daleko od sebe.
Upravo zato, jer kada bi ga sa~uvao, to vi{e ne bi bio
njegov `ivot. Da bi se uzdigao do sopstvenog bi}a, da
bi bio veran sebi, neophodno je da se celovito preda
smrti. Uvek je volja da se umre potraga za vaskrse-
njem. I sam ~in odricanja od vlastitog `ivota ozna~ava
riferije ka sopstvenom duhovnom centru.
Ve}ina nas ume da `eli samo u ekonomskom zna~e-
nju te re~i: da srlja od objekta do objekta, od dela do de-
la, bez smelosti da bilo {ta zahteva kao svoj kona~ni
cilj. Treba imati talenta za `elje, kao {to se mo`e imati
talenat za razmi{ljanje, ali malo njih je sposobno da po-
vrh onoga {to je dru{tveno korisno i {to upravlja na{im
postupcima, koje nam name}e ovakvo ili onakvo pona-
{anje, otkrije svoje apsolutno li~no htenje. @iveti obi~-
no zna~i predati se stvarima da nas one nose, umesto bolje re~eno donji deo ove kompozicije koju je Suloaga
da nas vodi vlastita ruka. uspeo da prona|e prilikom jednog od svojih krstarenja
Stoga obele`je moralnog dela vidim u potpunom Kastiljom. Re~ena slika, budu}i da se izdvaja od osta-
pro`imanju sa onim {to se `eli. Kada ~itavim bi}em ne- lih u inventaru El Grekovih dobara {to je nedavno
{to `elimo, bez ostatka, bez straha, u celini ispunili primetio gospodin San Roman, mora da je bila jedna od
smo svoju du`nost, jer je na{a najve}a du`nost vernost potonjih koje je naslikao Domeniko Teotokopulos, jer
sebi. Dru{tvo u kojem bi svaki pojedinac imao hrabro- li~i na poslednje vi|enje materije tog duha koji }e sa-
sti da bude veran samom sebi, bilo bi savr{eno dru- goreti u plamenu vlastitog `ara. U krupnom planu, sa
{tvo. [ta zna~i biti ~ovek od integriteta ako ne ~ovek leve strane, ogromna figura svetog Jovana, starog dev-
koji je u celosti ono {to jeste, a ne klupko kompromisa, ca, ruku podignutih ka nebu, u nedvosmislenom gestu
prohteva, ustupaka drugima, tradiciji, predrasudama? u`asa i prizivanja. A iza njega, ispod ljutog boja koji u
U tom smislu Don Huan mi izgleda kao lik izuzet- visinama biju oblaci, usplamtela i naga tela nadahnuta
ne moralnosti. Uo~ite kako ~asno Don Huan hodi sve- `eljom da se rasto~e i utope u tu skoro duhovnu, pro-
tom u potrazi za ne~im {to bi potpuno upilo u sebe nje- zra~nu dramu nebesa. I ni{ta vi{e. Da li je potrebno
govu snagu voljenja: neutoljivo `udi da doku~i odre|e- i{ta vi{e? Apokalipsa je uzorna slika; pred njom ose}a-
ni cilj. Ali ne dosti`e ga; njegova misao je skepti~na ~ak mo, u`asno bliskom, najjednostavniju i najdublju temu
i kada su mu grudi juna~ke. Izgleda mu da ni{ta nema slikarstva: malo materije {to }e zaplamsati.
preimu}stvo nad ostalim stvarima: ni{ta nije vrednije,
sve je jednako. No bilo bi van pameti smatrati ga povr-
{nim ~ovekom. Uvek dr`i u ruci vlastiti `ivot, i kako
mu sve izgleda jednako vredno, pa i njegovo srce, spre-
man je da ga zalo`i za bilo {ta, recimo za `andara herc.
To je tragedija Don Huana: on je junak bez cilja.
El Greko je ~itavog `ivota slikao smrti i vaskrsenja.
Nije mu bilo pojmljivo pasivno `ivljenje. Ljudi na nje-
govim portretima imaju fosforescentne du{e, hitre da
stradaju u poslednjoj buktinji.
Se}am se dubokog utiska koji sam do`iveo jednog
dana pre nekoliko godina u Parizu po{to sam savladao
bezbroj stepenika ku}e u ulici Koleknur gde, na po-
slednjem spratu, Suloaga ima svoj atelje.
To je jedna izuzetno skromna, skoro prazna prosto-
rija, i ~ini mi se da usred rasko{i Pariza njena ~etiri zi-
da potvr|uju pravo na pusto{ i surovost koje se naziru
u pozadini svakog Suloaginog platna. Samo je na jed-
nom od zidova visila slika: El Grekova Apokalipsa, ili

0 1
0 1
 Ratno tuma~enje istorije

Ekonomsko tuma~enje istorije jedna je od velikih

ideja XIX veka. Od po~etka sam se `arko borio protiv
nje, kao i protiv jedne druge, tako|e velike, {ire i radi-
kalnije misli ~ija je ona samo posledica utilitaristi~-
kog tuma~enja fizi~kog i duhovnog `ivota. No, ~im sam
se borio protiv nje, jasno je da je visoko cenim. Ne
shvatam kako se mo`emo boriti protiv ne~eg {to ne
po{tujemo. Samo nas velike zablude podsti~u da se s
njima uhvatimo u ko{tac. A jedna ideja sti~e razmere
velike zablude samo onda kada za sobom povla~i izu-
zetno va`nu istinu. Druga~ije se ne bi mogla odr`ati na
nogama, ste}i vatrene pristalice i umno`avati se. Veli-
ka zabluda uvek predstavlja veliku istinu, preteranu i
`estoku.
Pojava ove teorije istorije imala je ogroman zna~aj.
Mo`e se re}i da od tog trenutka po~inje da postoji ne-
{to {to bi zaslu`ilo da se nazove istorijskom naukom.
Ona je odjednom otkrila da hrpa ~injenica o ljudima ni-
je tek naizmeni~no smenjivanje doga|aja izazvanih pu-
kim slu~ajem, nego da iza tog privida kapi vode u kojoj
razuzdano bujaju mikrobi, `ivot istorije ima svoju
strukturu, jednu duboku zakonitost koja njim neumo-
ljivo upravlja. Iza veoma zamr{ene i promenljive scene
na kojoj se odvijaju doga|aji vlada strogo ekonomsko
ustrojstvo svake epohe. Ono je supstanca istorijskog
procesa.

0 1
 Od tada se, ponavljam, istorija ne zadovoljava pri-
povedanjem pojedina~nih de{avanja, ve} te`i da rekon-
strui{e sveop{ti mehanizam de{avanja.
Me|utim, uloga koja je bila data ekonomskom ~ini-
ocu bila je preuveli~ana, jer je od njega stvarala jedinu
autenti~nu istorijsku realnost dok je obezvre|ivala sve
ostale pravo, umetnost, nauku, religiju progla{ava-
ju}i ih za ~istu nadgradnju, puki odraz i projekciju
unutra{nje ekonomske mehanike. Upravo u tome je
preterivanje, na koje je ve} sto puta ukazano. Ali za-
hvaljuju}i njemu, zauvek je probu|ena pa`nja za eko-
nomske ~injenice svake epohe, koje su ranije neopa`e-
no prolazile kraj istoriografa.
Kako je bila veli~anstvena ta svetlost {to je napre-
~ac obasjala tamu pro{losti kada su Marks i njegovi sa-
borci ubacili u duboku pe}inu, punu odjeka i senki, ba-
klju ove smele misli! Delovala je kao o~igledna istina
koju su same ~injenice uzvikivale i nametale. I istovre-
meno podudarnost je zanimljiva! dok je bilo o~i-
gledno da poti~e od spolja{njih ~injenica, izgledalo je i
da je izronila, kao lirsko proro~anstvo, iz dubine du{a.
Skoro uvek se to de{ava sa velikim idejama: istovre-
meno ih vidimo i spolja i iznutra, kao istine i kao `elje,
kao kosmi~ke zakonitosti i kao ispovesti na{eg duha.
Mo`da je i nemogu}e otkriti u spolja{njem svetu neku
istinu koja ve} nije uobli~ena, poput veli~anstvenog de-
lirijuma, duboko u nama. U slu~aju ekonomskog tuma-
~enja istorije, nema sumnje da je bilo tako. Dru{tveno
bivstvovanje je u XIX veku zaista prvenstveno zavisilo
od ekonomskog faktora. Marksova ideja je, bar grosso
modo34, bila verodostojna za to stole}e i delimi~no za
nekoliko prethodnih. Savremeni ~ovek se malo-poma-
lo pretvarao u homo oeconomicusa. Zanimalo ga je, iz-
nad svega, da nagomila sredstva, oru|a. @ivot mu preterivanja. Njeno otkrovenje }e sobom doneti trenu-
je nadahnjivala `udnja za korisnim. Do nebesa je uzdi-
zao instrument, oru|e. Frenklin je ve} bio definisao
0 1
~oveka kao animal instrumentificuma (danas, posle
Kelerovih iscrpnih istra`ivanja u stanici za prou~ava-
nje antropoida, na Tenerifama, ne mo`e se spokojno
gledati na ovu definiciju). Marks }e zavrteti panoramu
istorije oko sredstava, instrumenata za proizvodnju.
Onaj ko ih poseduje, taj vlada. Istorija je borba da ih se
domognemo. Novi, druga~iji oblik instrumenata, uslo-
vljava promenu pejza`a ~ove~anstva.
Toliko je vera u instrument sna`no prisutna u mi-
slima tada{njeg vremena da je prostorno veoma udalje-
ni mislioci, ne znaju}i jedni za druge, otkrivaju u najra-
zli~itijim sferama. Be~ki arhitekta Gotfrid Semper po-
ku{ava da uspostavi tektoniku plasti~nih umetnosti
na osnovu koje rekonstrui{e istoriju umetnosti polaze-
}i od prvobitne keramike, pretpostavljaju}i da esteti~-
ki oblici poti~u od instrumenata i tehnike pomo}u ko-
jih se stvara korisni predmet. Evolucija stilova se pre-
vashodno podudara sa evolucijom tehnike za proizvod-
nju. Darvin, kona~no, ne ~ini ni{ta drugo sem {to re~i
organ vra}a njeno etimolo{ko zna~enje instru-
ment. Organski oblik je zbir oru|a za `ivot. Pa {ta? I
same ideje istine posmatraju se kao instrumenti,
nazivaju se working-hypothese, alat za umni rad.
Da li je, sre}om, sve to ~ista zabluda? Nikako to ne
mislim. Ovo vi|enje XIX veka strogo uzev{i, celog
savremenog doba ta~no je; ali ne i jedino ta~no. Ko-
rist, posebno ekonomska sredstva za proizvodnju i
robnu razmenu kako ka`e Marks jeste veliki to~ak
istorije, ali on je sistemom zup~anika povezan sa mno-
gim drugim i skupa sa njima se okre}e. Ta ma{ina je
mnogo slo`enija; toliko slo`ena da jo{ uvek ne nazire-
mo njen celovit projekat. I verovatno }e do otkri}a pre-
ostalih njenih delova tako|e do}i silom budu}eg niza
tak mahnitosti, a potom }e biti neophodno vratiti se
prisebnosti.
 Ekonomsko tuma~enje istorije ro|eno u pro{lom
veku prili~no jasno osvetljava stvarnost na{e epohe;
ali, ~im se primeni na neke druge, najednom se uo~ava
njegova maglovitost. Ne; istorijom nisu oduvek auto-
kratski vladala sredstva za proizvodnju i robnu razme-
nu, niti ona jednoli~no po~iva na ekonomskoj borbi iz-
me|u klasa. ^ak, dru{tvene klase nisu uvek bile eko-
nomske klase. Mo`da to nikada nisu ni bile u potpuno-
sti, sem tokom poslednja dva stole}a, {to bi onda pred-
stavljalo istorijski izuzetak. Recimo, kaste u Indiji nisu
ekonomski ustrojene; najvi{a kasta, bramani, siroma-
{na je, ne poseduje ni{ta. Verodostojni braman je onaj
koji je shvatio, onaj koji je mudar prirodom svoje rase
i bo`anskom zapovesti. Veber je ukazao u svojim zadi-
vljuju}im studijama iz sociologije religije da verovanja
ne samo da nisu puke posledice vladaju}eg ekonom-
skog modela ve}, iako izlo`ena njegovom uticaju, ona i
te kako duboko uti~u na njega.
Kako, po~ev{i od 1800. godine, sve dublje zalazimo
u pro{lost unutar evropskog istorijskog ciklusa, tako
Marksova teorija biva sve manje o~igledna. Neki ~ini-
oci, koji danas zaista izgledaju drugorazredni, izbijaju u
prvi plan i suvereno modeliraju telo istorije. To nas na-
vodi na pomisao da se ne menja samo ko`a istorijske
stvarnosti, vidljive ~injenice na njenom licu, ve} se, sa
svakim novim dobom, menja i su{tinska i skrivena
struktura nali~ja dru{tva. Tvrdoglavo nastojati da se
utvrdi jedan jedini ve~ni princip koji bi bio vrhovni
upravitelj dru{tvenih promena, bila bi glupost. Bli`e je
istini da su prisutne razli~ite trajne sile koje, druga~ije
ustrojene i spojene, donose velike istorijske promene.
Nedavno je [eler uo~io da u izvesnim epohama pre-
vlast imaju biolo{ke snage krv, rasa {to je slu~aj kod
veoma mladih naroda; u drugim epohama kolektivni `i-
vot tirani{u politi~ki ~inioci Dr`avni razlozi, dinasti~-
ki interesi itd. a samo potpuno zrela doba, koja su ve}
0 1
na ivici propadanja, uzdi`u i progla{avaju ekonomski
princip za vladaoca istorije.
To zna~i da ne}emo dospeti do zadovoljavaju}eg ni-
voa razumevanja istorijskog procesa ukoliko prethodno
ne prou~imo i ne odvagamo uticaj svake ljudske delat-
nosti na ostale sfere `ivota.
Jedno od tih istra`ivanja obuhvatalo bi ono {to na-
zivam ratnim tuma~enjem istorije. Nije re~ o povratku
na neku istoriografiju koja bi pripovedala o bitkama,
ve} o tome da se uka`e na plasti~nu mo} koju je u sva-
koj epohi imao na~in osvaja~akog rata i kojom je delo-
vao na ure|enje `ivota. Iznena|uje da do sada nije bila
vi{e iskori{}ena jedna ideja koju je jo{ Aristotel nehaj-
no nagovestio u svojoj Politici rekav{i da je u svakoj
Dr`avi Suveren ratnik i u Vlasti u~estvuju oni koji ima-
ju oru`je.
Ova misao mogla bi poslu`iti kao polazi{te ratnom
tuma~enju istorije, koje bi ~inilo savr{en kontrateg
ekonomskom tuma~enju. Prema tom tuma~enju, `ivot
ne bi u svakoj epohi bio u skladu sa sredstvima za pro-
izvodnju, za stvaranje, ve} naprotiv, sa sredstvima za
razaranje. Modifikacija bojnog oru`ja stvara druga~iju
konfiguraciju dru{tva. Oblik politike bio bi primeren
obliku rata, a javna vlast bi se uvek pojavljivala u ruka-
ma onih koji imaju oru`je.
II
Ratnom tuma~enju istorije i Marksovoj ideji zajed-
ni~ko je ube|enje da je borba istorijska stvarnost, kao
i to da se u njoj ne bore ljudi, ve} sredstva. ^ini se da
je dru{tvena mo} u svakoj epohi raspodeljena prema
kvalitetu i koli~ini sredstava za razaranje koje svaki ~o-
vek poseduje. Zaista, ova misao o borbi kao supstratu
kosmi~ke stvarnosti, kako fizi~ke tako i istorijske, le`i
duboko u utrobi moderne du{e. Pre znati`eljnog ispiti-
vanja trebalo bi naglasiti ~injenicu da je cela moderna
fizika osmi{ljena na osnovu zakona sudara koji je for-
mulisao Ren. Suprotno tome, nau~nici nisu znali {ta da
rade sa idejom sveop{teg privla~enja koja je, kao
kruna Njutnove mehanike, uvek li~ila na nekakav ma-
gijski pojam, heterogen u odnosu na sve ostale nau~ne
pojmove, kao banuo iz nekog drugog duhovnog sveta,
druga~ijeg od ovog modernog. A ni{ta manje nije zani-
mljiva sama ~injenica da sa Ajn{tajnom po~inje novo
vreme, mo`da zato {to je on bio prvi koji je istakao tu
ideju privla~enja i njom, takore}i, pro`eo celokupnu
mehaniku.
Nije Marks izmislio mehanizam borbe za obja{nje-
nje istorijskih promena. Jo{ je Gizo tuma~io istoriju
Francuske kao ve~ni sukob dve klase: aristokratije i
bur`oazije. Njihova neprestana prepirka, po Gizou, vo-
di se u oblasti prava. Marks je samo preneo supstancu
koja stvara i razvrstava antagonisti~ke dru{tvene gru-
pe iz sfere prava u sferu ekonomije, slede}i Sen-Simo-
na, istinskog oca te tvorevine.
Bojim se da je istorija po kojoj je stvarnost borba i
samo borba, la`na istorija usredsre|ena jedino na pat-
hos a ne i na ethos ljudskog sa`ivota; to je istorija dra-
mati~nih trenutaka jednog naroda, ne njegovog `ivot-
nog kontinuiteta; istorija njegovih mahnitosti, ne nje-
govog normalnog pulsa; sve u svemu, to nije istorija
ve} feljton. Ali to je, naravno, samo po sebi, otkrovenje
za nas da je u pro{lom veku bilo sluha isklju~ivo za
istorijsku ra{timovanost. Istinu govore}i, taj vek je bio
premda veliki i ekstreman kloaka u koju su se uli-
le sve bujice pesimizma {to su, po~ev{i od kraja rene-
sanse, neprestano navirale. Od epohe Don Kihota ka-
zaljka evropske ravnote`e neumoljivo se naginje ka tu-
zi. (Setite se da su u XIX veku pisali Bajron, [openha-
uer, Flober i Dostojevski. Ogroman, neverovatan talas
0 1
pesimizma!)
U `elji da nagovestim deo onoga {to bi podrazume-
valo ratno tuma~enje istorije podvu}i }u nekoliko ~i-
njenica. Evropa ne bi bila mogu}a bez Rima, koji stvara
njenu prvu skicu i neku vrstu temeljnog ustrojstva. Ali,
istovremeno, Rima ne bi bilo da nije bilo Gr~ke. Iz jed-
nostavnog razloga. U jednom trenutku je izgledalo da je
Zapad osu|en na orijentalizaciju. Re~ je o epohi u kojoj
strahovita persijska nacija hita ka na{em kontinentu.
Gr~ka lomi ki~mu njene mo}i sa Miltijadom i Temisto-
klom na Maratonskom polju i kod Plateje. Kako? Za{to?
Kakva se ~udotvorna ~arolija spustila na atinski narod,
veoma malobrojan i veoma mlad tada, koja mu je pomo-
gla da uni{ti takvu nacionalnu silu, jednu od najsna`ni-
jih i najzrelijih koje je svet ikada video, Persijance? Da
li im je pomogla magija? Nipo{to. Upravo suprotno. Je-
dan sjajan izum pronicljivog helenskog uma. Gr~ka,
Rim, Evropa bili su mogu}i zahvaljuju}i falangi.
Persijanci su imali neustra{ivu i ogromnu vojsku,
ali su se borili kao bezobli~na masa i zbrkana gomila.
Grci, u poretku falange. Izgleda da je ovaj izum pripa-
dao Dorcima i, poput mnogih drugih stvari, bio uvezen
u Atinu iz Sparte. Prenosimo u celosti razmi{ljanja naj-
boljeg istori~ara ratovodstva, Hansa Delbrika. Zavre-
|uju pa`nju:
Homerovi junaci su pojedina~ni ratnici. Da je
Hektor mogao da dovede u red i disciplinuje svoje Tro-
jance, sva Ahilova snaga i ume}e raspr{ili bi se pred
tim ~vrstim strojevima. Ahil primorava na beg stotine
Trojanaca jer je nadmo}niji od svakog Trojanca ponao-
sob i ne postoji sila koja bi ih okupila protiv njega. ^ak
i da se nekolicina njih ujedinila, ne bi bio mogu} povo-
ljan ishod, jer nije postojala nikakva sigurnost da prvi
kome bi zapretilo Ahilovo neproma{ivo koplje ne bi
prestra{en utekao; njega bi u begu sledio najbli`i, i re-
dom tako dok ne bi pobegla cela trupa. Samo jedna bo-
lje ure|ena i brojnija grupa, koja nakon dugog obu~ava-
nja i uve`bavanja zna da odr`i svoju koheziju i da se po-
vinuje jednom zapovedniku, mo`e garantovati zajed-
ni~ki opstanak ~ak i u smrtnoj opasnosti. Ose}anje da
ostali ne}e podbaciti, koje ispunjava svakog pojedinca,
poma`e da se lak{e izdr`i jer umanjuje opasnost {to
preti svakom ponaosob. Onome ko je opkoljen sa svih
strana, fizi~ki je spre~en beg. Kohezija, sama po sebi,
stvara ratni~ku snagu; ona prema{uje uticaj pojedinca,
te je svejedno da li je on re{en da joj svojim u~estvova-
njem doprinese ili ne. Takvu koheziju i zajedni{tvo na-
zivamo takti~kim telom. Takti~ko telo je mno{tvo rat-
nika sa jedinstvenom voljom. Ono mo`e da bude toliko
~vrsto da se u njega mogu uklju~ivati i u ratne svrhe
upotrebiti nimalo ratni~ki, pa ~ak i neprijateljski ele-
menti. Kralj Fridrih II Veliki ubacivao je neprijateljske
zarobljenike u svoje disciplinovane bataljone. Sve-
ukupna vojna snaga kre}e se izme|u dve krajnosti: li~-
ne hrabrosti i obu~enosti, sa jedne strane, i ~vrstine
takti~kog tela, sa druge; ili, druga~ije re~eno, izme|u
vite{tva i discipline. Vrhunski domet je postignut kada
se obe sjedine, kao {to je to u~inila spartanska falanga
linearni poredak od prete`no osam redova u kojoj je
svaki pojedinac od detinjstva bio podu~avan juna{tvu i
`iveo nadahnut jedino idejom ratni~ke ~asti. Sa~uvana
legenda otkriva nam poreklo te falange. Jedan bog je
obe}ao Lakedemonjanima da }e uvek pobe|ivati kada u
boj budu ulazili uz zvuke flauta i ako se ne budu borili
protiv flautista. Boriti se uz flaute zna~i stupati u ritmu,
poretku i stroju, sve u svemu, u takti~kom telu. I zani-
mljivo je primetiti da }e se flaute i bubnjevi, kao ritmi~-
ka sredstva, ponovo pojaviti u istoriji kada landskneht35
bude priveo kraju rat sa srednjovekovnim vite{tvom
~iji su pripadnici tako|e bili pojedina~ni borci.
Eto, tim velikim razornim sredstvom baratali su
Atinjani u sudaru sa d`inovskom masom persijske sile
na Maratonskom polju.
0 1
Drugi rat dobijen je na moru. Temistokle je imao
genijalnu zamisao da stvori veliku flotu kojoj bi se
udahnula disciplina kopnene vojske. No to je donelo
nov ogroman preobra`aj atinske unutra{nje politike i
ujedno predstavlja zadivljuju}i primer kako rat uti~e na
istoriju prava; kako, zaista, prema Aristotelovoj ideji,
upravljaju oni koji ratuju, i u Vlasti u~estvuju oni koji
imaju oru`je, stvaraju}i tako oblike vrhovne vlasti, lik
Dr`ave.
Svakom brodu triremu bilo je potrebno od 150
do 180 vesla~a: tri reda od po {ezdesetak vojnika, ka-
petan i kormilari. Atinjani su pripravili ~ak 127 brodo-
va. To pretpostavlja kontingent od nekih 25.000 ljudi.
Do tada su ratovali samo slobodni ljudi, nikad robovi, i
aristokratija eupatridi. I struktura atinske dr`ave je
svojom su{tinom po~ivala na aristokratskim na~elima.
Kako je bilo neophodno da se za flotu mobili{e sav spo-
soban mu{ki svet u Atini, moralo se dati oru`je ~ak i te-
tima, najni`oj klasi poreskih obveznika koja nije slu`i-
la u falangi. Upravo stoga velika osvaja~ka politika ko-
jom je Temistokle zapahnuo Atinu nosi sa sobom,
usled potrebe za novom vojnom tehnikom, celovito us-
postavljanje demokratije. Sa uve}anjem osvaja~ke voj-
ske automatski je usledilo protezanje vrhovne vlasti na
najgoru klasu, koja ~ak nije bila ni slobodna. Ova ~inje-
nica je ujedno {amar ekonomskom tuma~enju istorije,
budu}i da teti ne osvajaju Vlast po{to su se do~epali
sredstava za proizvodnju i robnu razmenu; oni su i da-
lje siroma{ni i nemaju ni{ta, a sredstva za politi~ki uti-
caj sti~u tako {to su bogati re{ili da im ih ustupe jer su
im teti neophodni za jedno novo ratno ustrojstvo. Vidi-
mo, dakle, da se pro{irenje vojne slu`be na sve pripad-
nike dr`ave i demokratija ra|aju skupa, upravo iz osva-
ja~kih apetita isto se dogodilo i u XIX veku. Bilo bi
dobro da zagri`ene demokrate duboko razmisle o
u~estalosti pojave, tokom istorije, da je osvaja~ka poli-
tika plod demokratije i, obrnuto, demokratija zalog
osvaja~ke politike.
Otprilike u to isto doba u Gr~koj postoji jedna stro-
go aristokratska Dr`ava: Sparta. ^ini je samo 12.000
Spartanaca, nasuprot 180.000 helota36 i 50.000 perije-
ka37. Kako su oni uspevali da dr`e u pokornosti toliko
brojniju masu? Re{enje tajne nudi otkri}e da Spartanci
nisu dozvoljavali helotima u~estvovanje u ratovima;
najvi{e {to bi im dopustili je da im budu {titono{e, ali
nikada im nisu davali oru`je. U njihovoj vojsci je jedino
mogao u~estvovati izvestan broj perijeka, ali on nikada
nije smeo da nadma{i broj Spartanaca.
Kao {to demokratija pretpostavlja vojnu slu`bu
svih pripadnika dr`ave, aristokratija neumitno od rato-
vanja stvara privilegiju. Uvek upravljaju kako je na-
govestio Aristotel oni koji imaju oru`je. Srednji vek
je sazdan na aristokratskim na~elima, budu}i da je, sa-
mo za manjinu, ljubomorno ~uvao tu privilegiju da se
bude izlo`en opasnosti i u~estvuje u odbrani. Iz nje }e
se roditi kult rata, kult vite{kog dr`anja srednjovekov-
nog velmo`e. Dok mistik koji `udi da izvojuje veli~an-
stvenu pobedu na drugom svetu, kle~i i moli za smrt,
varvarin Zigvard Silni, Anglo-Danac, grmi u agoniji:
Podignite me! @elim da umrem kao vojnik, a ne izva-
ljen kao krava. Navucite mi pancirnu ko{ulju, stavite
mi {lem, dodajte mi {tit u levu ruku i moju zlatnu seki-
ru u desnicu, da izdahnem pod oru`jem.
Ta ljubav prema sredstvu za razaranje koje omogu-
}ava u`itak u upravljanju preto~ena je u himne pune
zanosa ~iji eho odzvanja istorijom, pa nas nimalo ne iz-
nena|uje {to su u svoja slavna vremena Arabljani ima-
li petsto naziva za sablju.
III
0 1
Ponekad je uticaj ratne tehnike na istorijske sud-
bine do te mere prilago|en sitnicama da izgleda ko-
mi~no.
Gr~kom istorijom kru`i jedno skoro groteskno pre-
danje koje veli da su u doba svog rasula Spartanci mo-
lili nadmenu Atiku da im po{alje nekog generala. Kako
bi im se narugali, Atinjani su im poslali Tirteja, starog
pesnika, grbavog i sme{nog. No on je nau~io lakonske
mladi}e da pevaju njegove pesme i u svakoj prilici do-
vodio ih do pobede. Od tada Sparta po~inje da se opo-
ravlja i njena mo} raste, sve do kona~ne veli~anstvene
pobede nad Heladom.
^ini se da ova maglovita legenda sada biva jasnija.
Tirtej je zbilja bio sme{na li~nost, ostareli general i
staromodni pesnik. Nove generacije vojnika i pesnika
podsmevale su se njegovom arhai~nom stilu u vojnoj
strategiji i poeziji. Naro~ito su njegove pesme, ispeva-
ne u starinskom metru, odse~nog ritma, suprotstavlja-
li lak{im i lepr{avijim formama nove poezije. Ali ti
drevni ritmovi, stvoreni u epohi stro`e ratni~ke disci-
pline, bili su njen simbol i imali snagu da zbiju korak
kao kod falange. Veoma jednostavan ritam hipnoti{e
pojedinca i sna`no ga uglavljuje u jedinstvo takti~kog
tela. Zahvaljuju}i tome usledio je trijumf Spartanaca.
Tirtej je obnovio drevnu i strogu taktiku. Njegova ulo-
ga je na neki na~in sli~na onoj koju je imao Hinden-
burg38 u poslednjem velikom ratu.
Ratni~ka disciplina je od pamtiveka bila jedna od
najve}ih istorijskih sila. Svaka druga disciplina, a naro-
~ito ona koja je neophodna za svaku slo`enu industrij-
sku delatnost, poti~e iz tog duhovnog poretka koji je
~ovek izumeo radi vojevanja. Kada jedan genijalni [pa-
nac39 bude poku{ao da zaustavi misti~no rasulo nazva-
no i oli~eno protestantizmom, prona}i }e lek u svojim
vojni~kim navikama i osnova}e dru`inu ~ije }e vas-
pitanje i re`im delovanja proisticati iz moralnih zapo-
vesti koje je on, re~nikom kapetana, nazvao duhov-
nim ve`bama. Jedna od njih su i ~uvene duboke misli
o Dvema zastavama, koje kao da su mu navirale is-
pred {atora na bojnom polju u purpurno svitanje budu-
}eg krvavog dana. (Posle Duhovnih ve`bi usledila je
druga strahovita knji`ica zapovesti, kojom su se no-
ve istorijske snage organizovale u stra{ne eskadrone:
Komunisti~ki manifest. Ne mogu se ~itati njene strani-
ce a da se halucinantno ne ~uje ritmi~ki mar{ jedne
beskrajne gomile koja nastupa.)
Iznena|uju}a delotvornost pripisana rimskoj pesni-
ci od prvog trenutka njenog pojavljivanja na pozornici
istorije posledica je, pre svega, poja~avanja discipline.
Atinska vojska imala je samo disciplinu koja mehani~ki
proizlazi iz takti~kog tela i njegove uve`banosti. Nedo-
stajao je faktor strogosti. Svaki vojnik je, usred bitke,
mogao da se buni pred areopagom protiv svog strate-
ga, koji nije imao nikakva ovla{}enja. Otuda ~esta sme-
njivanja generala tokom bitke. Rim pak, sasvim suprot-
no, predaje apsolutna ovla{}enja vojnom poglavaru:
konzulu.
Kao primer vladaju}e strogosti navodi se jedna od
retkih verodostojnih pripovesti o Rimu iz perioda pre
punskih ratova: godine 425. konzul Aulije Pastumnije
odrubio je glavu svome sinu zato {to je ovaj napustio
vojnu formaciju, uhvatio se u ko{tac sa jednim neprija-
teljskim vojnikom i stupio u pojedina~nu borbu iz koje
je iza{ao kao pobednik.
Istina je da se rimsko javno telo striktnije od helen-
skog oblikuje oko anatomije vojske. Bira~i se dele na
klase, a princip klasifikacije je struktura oru`ane sile.
Ona je do`ivela zadivljuju}i napredak u odnosu na fa-
langu. Duga~ka i tanka falanga opasno vijuga bojnim
poljem. Ima slabu pozadinu i nije te{ko u njoj napraviti
klin kroz koji bi prodro neprijatelj. S le|a je uvek mo-
gu}e da bude opkoljena, a na krilima je to stalna opa-
0 1
snost. Iz svega proizlazi da prekomerno produ`ena li-
nija samo naizgled predstavlja snagu. Rimljani su do{li
na genijalnu ideju, veoma sli~nu onoj koju su imali sta-
ri graditelji kada su iz romanske konstrukcije izvukli
prozra~no gotsko zdanje, po{to im je odjednom sinulo
da masa produ`etka zida nije neophodna i da su sasvim
dovoljni potporni stubovi. Tada su ukinuli, odnosno iz-
bili zidove i ostavili samo dinami~ke nerve zdanja. Pu-
kim odbacivanjem elegantno su re{ili problem kako da
se dobije ve}a, ~vr{}a i svetlija gra|evina. Na isti na~in
postupa i Rimljanin, razbija falangu na manje delove i
ono {to uklanja s ~ela, prebacuje u pozadinu. Dobija se
manipul, takti~ko telo od 120 ljudi, skoro kvadratnog
oblika, jednako spreda kao i s bokova, kojem je te`e
pri}i s le|a i koje je, pre svega, izvanredno pokretno.
Kada prva linija negde popusti, vojnici iz pozadine ma-
nipula odmah priska~u da je popune. Dakle, manipul se
sastoji od dve centurije od po 60 ljudi. Centurija i cen-
turion su kova~i rimske istorije. Centurija je istovre-
meno bila i izborna jedinica u kojoj se organizovalo gla-
sa~ko telo.
Pored ove dve inovacije konzulovih ovla{}enja i
manipula od ne manje va`nosti su i slede}e: pilum40
i vojni logor. Gr~ki hoplit41 se bori dugim kopljem; Ri-
mljanin, kratkim baca~kim kopljem i na taj na~in raz-
dvaja sukob u dve etape: prvu obuhvata rat na daljinu i
ona je ujedno priprema za drugu etapu, neposrednu
borbu ma~em. Sem toga, vojska no}u nije odlazila na
po~inak a da prethodno nije iskopala {anac oko mesta
gde se nalazila, i iza njega pobola plot: ovaj utvr|eni lo-
gor, pokaza}e se kasnije, bi}e velika snaga rimskog na-
roda.
Rimski narod! Mo`da bi valjalo da se pozabavimo
ta~nim zna~enjem ovog izraza. Uvek kada je javna
Vlast progovarala, ona je to ~inila u ime Senata i naro-
da Senatus populusque romanus S.P.Q.R. kako je
stajalo na zvani~nim skiptrima (oni se i danas pojavlju-
ju u seviljskim litijama, pa je jedan prostodu{ni sporti-
sta, zadivljen, pro~itao SPORT). Prvo {to iznena|uje je
upravo ta dvojnost: Rim o~igledno nije ne{to jedin-
stveno, ve} ga ~ini dvojstvo: Senat i narod. Kada je
Rim prestao da bude to dvoje i postao jedno poput da-
na{njih nacija prestao je da postoji. Ta dvojnost sadr-
`i neprocenjivu prirodnu snagu, koju bi bilo blagorodno
izlo`iti kao temu za razmi{ljanje savremenim poli-
ti~arima. Ona skriva tajnu rimske veli~ine ka`em taj-
nu, jer je zaista re~ o zagonetki, o najiracionalnijem dr-
`avnom ure|enju koje je ikada postojalo tokom istorije
i uprkos tome, ili mo`da upravo zahvaljuju}i tome, naj-
delotvornijem. No sada nije prilika da toliko idemo u
{irinu.
@eleo sam re}i da ukoliko Senatus populusque pre-
vedemo kao Senat i narod, dobi}emo doslovan, ali po-
gre{an prevod. Pod re~ju narod danas podrazumevamo
gra|ansko telo. Me|utim, verodostojno zna~enje re~i
populus, onda kada se pojavila, bilo je oru`ano telo.
Ukoliko bi neko `eleo da izrazi najdublje zna~enje ove
sintagme, u skladu sa duhom starog Rima, morao bi da
paradoksalno obrne pojmove i ka`e: narod i vojska.
Rimskom umu Senat je bio sinonim gra|anskog tela:
~inili su ga zemljoposednici, stare porodice ili gens, na-
rod, pleme koje je u`ivalo sveto pravo na `enidbu, con-
farreatio, na osnovu kojeg su mogli da imaju nasledni-
ke. Naslednici su nasle|ivali sve, posed i obilje prava,
kao jedini sinovi oca, patera, i zato se zovu patriciji.
Ostali, u ~isto pravnom smislu, nemaju oca ve} samo
za~etnika; oni su nara{taj, proles odatle poti~e re~
proleteri. Ti stari ratari, gra|ani, bore se sa oru`jem u
ruci, ali im je potrebna pomo} u vojnim pohodima te
organizuju telo ratnika populus sastavljeno od sit-
nih zemljoposednika iz okolnih ravnica. Momzen dovo-
di ovu re~ u vezu sa glagolom populari, koji ne zna~i
0 1
naseliti, ve} naprotiv, raseliti, poharati. (@rtva nasilja
zvala se popa.) Populus prvobitno obavlja samo fizi~ke
poslove u ratu, a u politiku ulazi na silu, vojni~kim
{trajkovima. ^im bi se neprijatelj pribli`io gradu na se-
dam bre`uljaka, populus bi odbijao da u~estvuje u ratu.
Otuda proisti~u bezbrojna i legendarna povla~enja sa
jednog na drugi breg Aventin, Kapitol, Celijan itd.
o kojima su mnogi u~eni ljudi razbijali glave.
^istokrvni Rimljanin iz slavnih vremena Republike
nije mogao zamisliti gra|anina koji nije ratar. Iz jedno-
stavnog razloga, jer nije mogao zamisliti da se mo`e bi-
ti gra|anin a ne biti ratnik. Evo za{to. Ratnik se tada
sam starao o snabdevanju neophodnim `ivotnim po-
trep{tinama, {to je bilo nemogu}e ukoliko nije imao
svoje imanje. Ali nije mu zemlja neposredno obezbe|i-
vala vlast, ve} oru`je koje mu je ta zemlja obezbe|iva-
la. Zbog toga ne}e ste}i politi~ka prava sve dok ne po~-
ne da se bori, uprkos tome {to je odavno ve} bio ze-
mljovlasnik. Mo`e se re}i da je posle rata sa Samni}a-
nima42 ovaj ruralni plebs uspeo da zavrne ruku gospo-
di iz Senata i da se istinski preobrati u populus roma-
nus.
Nemogu}e je shvatiti istoriju starog Rima ukoliko
se zanemari ta dvojnost izme|u krupnih zemljoposed-
nika koji `ive u gradu i vlasnika sitnih poseda nastanje-
nih u okolini. Izme|u njih, sve do Cezarove epohe,
bukti velika politi~ka borba. Gospoda iz Senata su ~i-
novnici; ratari iz okoline su ratnici. Oni su potrebni jed-
ni drugima i ta potreba }e biti za~etnik zadivljuju}e, or-
ganske kohezije rimskih podviga do II veka pre Hrista.
Iz svega se vidi da najgra|anskija i najbezazlenija
re~, narod, ona kojoj pribegavaju mirotvorci, ima obes-
pokojavaju}e ratno poreklo. I {to je jo{ zanimljivije, to
isto, u nekim jezicima, va`i i za re~ koja simboli{e mir
i idilu selo: na nema~kom ona glasi Dorf, {to je u sta-
ronema~kom iz severne oblasti imalo oblik thorp, iz ko-
jeg poti~e dana{nja re~ trupa; u ruskom jeziku selo je

polk i zna~i puk vojske.

0 1
 Dve velike metafore
Povodom dvestogodi{njice
Kantovog ro|enja
Kada neki pisac osporava upotrebu metafora u filo-
sofiji, samo pokazuje da ne zna ni {ta je filosofija ni {ta
je metafora. Nijedan filosof ne bi zastupao takvo stano-
vi{te.* Metafora je nezamenjivo duhovno oru|e; ona je
oblik nau~nog razmi{ljanja. Neretko se mo`e dogoditi
da nau~nik gre{i u njenoj upotrebi i da onda kada je o
ne~emu razmi{ljao posredno ili metafori~ki, biva ube-
|en da je razmi{ljao neposredno. Takve gre{ke se, ja-
sno, ne mogu oprostiti i zahtevaju ispravku; istu onu
koju preduzima fizi~ar kad se zabuni u ra~unu. Niko
zbog toga ne}e zaklju~iti da matematiku treba odstra-
niti iz fizike. Gre{ka u primeni neke metode ne opovr-
gava samu metodu. Poezija je metafora; ni nauka se
metaforom ne koristi ni{ta vi{e. Tako|e bi se moglo re-
}i: ni ni{ta manje.
Sli~an fobiji od nau~ne metafore je i preterani strah
od takozvanog problema re~i. [to je neki um povr-
{niji, pokazuje ve}u sklonost da svaku raspravu okva-
lifikuje kao puku verbalnu polemiku. Me|utim, ni{ta
nije tako retko kao autenti~na polemika o re~ima. Jer je
jedino dobar poznavalac gramatike kao nauke u stanju
da vodi raspravu o re~ima. Za sve ostale re~ nije samo
vokabula, ve} uvek izvesno zna~enje koje je prati. To-
0 1
kom rasprave o re~ima veoma nam je te{ko da izbeg-
nemo polemiku o njihovim zna~enjima. Ona predsta-
vljaju tradicionalne koncepte koje izla`e stara logika.
A kako koncept pak nije ni{ta drugo do misaona usme-
renost na neku stvar, pretpostavljene verbalne polemi-
ke sve{}e se, zaista, samo na sva|e o stvarima. Pone-
kad se de{ava da je razlika izme|u dva zna~enja ili dva
koncepta samim tim, izme|u dve stvari neznatna,
{to prakti~nog ili tupog ~oveka ne zanima. Tada se sve-
ti svom sagovorniku, optu`uju}i ga za logomahiju. Lju-
dima slepim za boje najvi{e bi odgovaralo da su sve
ma~ke sive. Ali uvek }e postojati i nekolicina sposobna
da oseti vrhunski u`itak u sitnim razlikama me|u pred-
metima; uvek }e biti vrsnih takmi~ara {to }e se nad-
metati u istan~anosti, te kada po`elimo da ~ujemo za-
nimljive ideje, hrli}emo ka njima, polemi~arima o re-
~ima.
Isto tako, ~itaju}i neku filosofsku knjigu, neve{t
duh ili duh nesklon meditaciji ne}e biti u stanju da pri-
hvati tek kao metaforu misao koja je isklju~ivo metafo-
ri~ka. Prihvati}e in modo recto43 ono {to je re~eno in
modo obliquo44, pripisuju}i autoru sopstvenu manu. Fi-
losofska misao, vi{e no ijedna druga, mora stalno bla-
go da se preta~e iz doslovnog u prenosno zna~enje,
umesto da se zaustavi na jednom od njih. Kjerkegor
pripoveda kako je u nekom cirukusu buknuo po`ar.
Vlasnik cirkusa, nemaju}i pri ruci nikog drugog, zadu-
`uje klovna da tu vest saop{ti publici. Ali kada je publi-
ka stra{nu vest ~ula iz usta klovna, pomislila je da je
re~ o jo{ jednoj {ali, pa nije napu{tala {atru. Po`ar se
pro{irio i publika je stradala kao `rtva pomanjkanja
sopstvene umne visprenosti.
Metafora ima u nauci dve upotrebe razli~itog ran-
ga. Kada pronalaza~ otkrije neku novu pojavu, to jest
kada uobli~i neku novu zamisao, mora da je imenuje.
Budu}i da nova re~ drugima ne bi ni{ta zna~ila, prinu-
|en je da pribegne riznici uobi~ajenog jezika, gde je
svaka re~ ve} povezana sa nekim zna~enjem. Da bi bio
shva}en, on bira re~ ~ije bi uobi~ajeno zna~enje moglo
imati izvesnu sli~nost sa novim. Tako termin sti~e no-
vo zna~enje preko i posredstvom starog, ne napu{taju-
}i ni staro. To je metafora. Kad psiholog otkrije da se
na{e predstave povezuju, ka`e da se udru`uju, to jest
da se pona{aju kao ljudske jedinke. Me|utim, onaj ko
je prvi nazvao skup ljudi socijalnom sredinom, dao je
novo zna~enje re~i socio; ona je ranije ozna~avala sa-
mo ~oveka koji nekoga sledi, sledbenika, jer poti~e od
glagola sequor. Platon je bio ube|en da istinska stvar-
nost nije ova promenljiva koju vidimo, ve} ona druga,
nepromenljiva, koju ne vidimo, ali je savr{eno naslu}u-
jemo: nenadma{na belina, vrhovna pravda itd. Da bi
ozna~io te stvari, nevidljive na{im o~ima, ali ne i
na{em umu, uzeo je iz narodnog jezika re~ slika.
Praslika, ideja ukazuju}i tako da um vidi savr{enije
od o~iju.
U `elji da malo pojasnimo temu, prvo }emo odredi-
ti termin metafora kako ne bi izazvao zabunu u uobi-
~ajenom zna~enju te re~i. Metafora je preno{enje zna-
~enja. No ~injenica je da mnoga preno{enja zna~enja
nisu ono {to nagove{tavamo nazivom metafora. Evo
nekoliko o~iglednih primera.
Moneta, iskovana od metala, ozna~ava predmet
koji posreduje u trgovini. Moneta je prvobitno zna~i-
la: ona koja upozorava, opominje i predskazuje. Tim
re~ima se prizivala boginja Junona. U Rimu je postojao
hram Junone Monete pokraj koga se nalazila i kovni-
ca novca. Predmet koji se tu izra|ivao preuzeo je Juno-
nin epitet. Upotrebljavaju}i re~ moneta, danas niko
ni ne pomi{lja na oholu boginju.
Kandidat je bio ~ovek obu~en u belo. Kada se u
starom Rimu birao gra|anin za zvanje magistrata, on bi
se predstavljao bira~kom telu u sve~anoj beloj odori.
0 1
Danas je kandidat svako ko konkuri{e za neku slu`bu,
bez obzira na boju ode}e koju nosi. [tavi{e, danas je u
sve~anim prilikama prikladnije obu}i crno odelo.
Stupiti u {trajk se na francuskom ka`e: semettre
en grve. Za{to grve zna~i {trajk? Onaj ko ovu re~ ko-
risti to ni ne naslu}uje, niti ga to zanima. Pomenuta re~
mu jednostavno ozna~ava {trajk. Grve je prvobitno u
francuskom jeziku zna~ilo pe{~ana obala. Zgrada
Gradskog ve}a u Parizu bila je podignuta na obali reke.
Ispred nje se pru`ala pe{~ana obala, grve, pa je trg is-
pred Gradskog ve}a nazvan place de la Grve. Na tom
trgu su se okupljale skitnice; potom, radnici bez posla
koji su tu i{~ekivali neku ponudu. Izraz faire grve do-
bio je zna~enje ostati bez posla, a danas zna~i ciljano
napu{tanje radnog mesta. Celu ovu istoriju re~i grve
rekonstruisali su filolozi, no radnik je nema na umu ka-
da je upotrebljava.
Bili su to primeri preno{enja zna~enja bez metafo-
re. U njima re~ prelazi iz jednog zna~enja u drugo, na-
pu{taju}i pri tom prvobitno.
Kada govorimo o dnu du{e, re~ dno ozna~ava
odre|ene duhovne pojave strane prostornom i tele-
snom, iz sfere gde ne postoji povr{ina ni dno.
Imenuju}i re~ju dno odre|eni deo du{e, jasno
nam je da pomenutu re~ ne upotrebljavamo neposred-
no, ve} posredno u odnosu na njeno doslovno zna~e-
nje. Kada ka`emo crveno, odmah i neposredno po-
mi{ljamo na odre|enu boju. Nasuprot tome, kad ka`e-
mo da du{a ima dno, u prvom trenutku pomi{ljamo
na dno nekog bureta ili ne~eg sli~nog, a potom zanema-
rujemo to zna~enje, odbacujemo svaku aluziju na fizi~-
ki prostor i pripisujemo ga du{i. Da bi bilo metafore,
moramo biti svesni te dvozna~nosti. Nepodesno kori-
stimo neki naziv sa sve{}u da je on nepodesan.
Ali ako je nepodesan, za{to ga koristimo? Zar ne bi-
smo radije izabrali neki direktan i podesan naziv? Ako
bi to {to se naziva dnom du{e na{em umu bilo jasno
kao {to nam je jasna crvena boja, nema sumnje da bi-
smo imali direktan i poseban naziv kojim bismo ga
ozna~ili. Ali ne samo da nam je te{ko da ga imenujemo,
nego ~ak i da ga zamislimo. U pitanju je kliska stvar-
nost {to izmi~e klje{tima na{eg uma. Sada uo~avamo
drugu, dublju i bitniju upotrebu metafore u saznajnom
procesu. Ne samo da nam je neophodna kako bismo
drugima, pomo}u nekog naziva, pribli`ili na{e misli ve}
nam je i nu`no potrebna kako bismo i sami mogli ra-
zmi{ljati o izvesnim slo`enim objektima. Osim {to je
sredstvo izra`avanja, metafora je su{tinsko sredstvo
poimanja. Da vidimo za{to.
Stjuart Mil je rekao: kada bi sve {to je vla`no bilo
hladno i sve {to je hladno bilo vla`no, i kada bi se to
uvek pojavljivalo skupa, verovatno bismo jo{ uvek
smatrali da je re~ o jednom te istom kvalitetu. Isto ta-
ko, kad bi se na{ ceo celcijati svet sastojao od plavih
predmeta i plavetnilo se pru`alo unedogled, najte`e bi
nam bilo da imamo jasnu i razgovetnu svest o plavetni-
lu. Kao {to pas lak{e nanju{i komad mesa koji se nji{e,
jer tad stvara obla~i} mirisa u vazduhu, tako i opa`aj i
misao br`e love promenljivo od postojanog. Ljudi koji
`ive pokraj vodopada obi~no ne ~uju njegov huk, a ka-
da bi se kojim slu~ajem bujica zaustavila na tren, opa-
zili bi ne{to {to se najmanje o~ekuje: ti{inu.
Stoga Aristotel defini{e percepciju kao sposobnost
opa`anja razlika. Uo~ava se ono {to je promenljivo i ne-
stalno, dok se postojano i nepromenljivo niti opa`a ni-
ti vidi. Upravo zato Gete, paradoksalno i u kantovskom
duhu, ka`e da stvari ~ine razlike koje im mi odre|uje-
mo. Ti{ina, koja nije ni{ta sama po sebi, za nas je stvar-
nost u ~asu kada postane ne{to razli~ito, druga~ije od
buke. Kada bi naglo oko nas utihnuli svi {umovi i mi
postali brodolomci okru`eni morem ti{ine, prepali bi-
smo se kao da se neko strogo, stra{no lice nadnelo nad
0 1
nama da nas ispituje.
Nisu, dakle, svi objekti podjednako podesni da o
njima razmi{ljamo, da o njima steknemo izdvojenu ide-
ju, precizno odre|enu i jasno profilisanu. Na{ duh }e
tada morati da se osloni na jednostavne i doku~ive
objekte kako bi mogao da razmi{lja o onim slo`enim i
nepristupa~nim.
Zna~i: metafora je intelektualni postupak kojim
uspevamo da sagledamo ono {to se nalazi daleko izvan
na{e mo}i poimanja. Pomo}u onoga {to nam je najbli`e
i ~ime najbolje vladamo mo`emo uspostaviti misaonu
bliskost sa onim nama dalekim i veoma nepristu-
pa~nim. Metafora je dopuna na{oj intelektualnoj ruci i
predstavlja, u logici, {tap za pecanje ili pu{ku.
To ne zna~i da zahvaljuju}i njoj pomeramo granice
poimanja. Njom se samo slu`imo kako bismo prakti~no
u~inili pristupa~nim ono {to se ve} nazire u okviru na-
{ih mogu}nosti. Bez nje bi na na{em misaonom hori-
zontu postojala jedna divlja zona koja bi samo u na~elu
bila pod na{om vla{}u, dok bi nam, su{tinski, ostala ne-
poznata i neukro}ena.
Kako metafora ima dopunsku ulogu u nauci, na nju
se obra}ala pa`nja samo u poeziji, kojoj je ona sastavni
~inilac. No za estetiku je metafora zanimljiva zbog ras-
ko{nog vatrometa lepote. Stoga nije bilo posvedo~eno
da je metafora istina, odnosno uvid u stvarnost. Samim
tim se mo`e zaklju~iti da je poezija u jednoj svojoj di-
menziji i istra`ivanje, te da otkriva pozitivne i uobi~a-
jene ~injenice u istoj meri kao i nau~no ispitivanje.
U Pesmi posve}enoj gradu Logronju Lope de Vega45
opisuje jedan vrt:
U fontanama mnogim, vide}e{ kupa se lahor,
~ije su vode, iako razli~ite uvek,
al uvek kao slo`ni hor.
Vide}e{ gde nebo ranjavaju kristalna koplja nepobediva,
 i vodenog biserja val {to zemlju celiva;
i te{ku draperiju sa odsjajem kristalnim
gde se razliva u naborima, bri`ljivo slo`enim.
Lope de Vega zami{lja vodoskoke fontana kao kri-
stalna koplja. O~igledno je da vodoskoci nisu kristalna
koplja. No, uprkos tome, mi smo zadivljeni i o~arani {to
ih je tako nazvao.
Kao dva suprotstavljena zahteva, poezija aplaudira
onome {to nauka prezire. I obe su u pravu. Jedna pre-
uzima od metafore upravo ono {to druga odbacuje.
Vodoskok i kristalno koplje su dva konkretna
objekta. Konkretan je svaki objekat koji mo`emo iz-
dvojeno opa`ati. Nasuprot tome, apstraktan objekat
mo`e se opa`ati samo skupa sa jo{ nekoliko drugih.
Boja je apstraktan objekat, jer se ona uvek vidi ras-
prostrta po nekoj povr{ini, ogromnoj ili najmanjoj mo-
gu}oj, ovakvog ili onakvog oblika. I obrnuto, povr{ina
je vidljiva samo ako ima neku boju. Boja i povr{ina su,
dakle, osu|ene da zauvek opstaju zajedno; nikada se
ne sre}u jedna bez druge, niti postoje odvojeno, mada
su razli~ite. Na{ um, uz izvestan napor, uspeva da ih
prividno razdvoji: taj napor se naziva apstrakcijom. Ap-
strahuje se jedan objekat kako bi se drugi prividno iz-
dvojio i tako jasno razlikovao od njega.
Konkretni objekti su sastavljeni od onih elemen-
tarnijih, ali i apstraktnijih. Tako, kristalno koplje sadr-
`i, izme|u ostalih mnogobrojnih svojstava, odre|eni
oblik i odre|enu boju; }ud mu je da ranjava, u ~emu mu
poma`e neka ruka. Na isti na~in, iz vodoskoka mo`emo
apstrahovati njegov oblik, boju i uzlaznu putanju koja
poti~e od hidrauli~nog pritiska. Gledani u celini, vodo-
skok i koplje razlikuju se umnogome; ali ako izdvojimo
samo ta tri apstraktna elementa, otkri}emo da su oni
istovetni. Oblik, boja i dinami~nost isti su i kod vodo-
skoka i kod koplja. Izneti ovakvu tvrdnju zna~i biti stro-
0 1
go nau~an, jer ona izra`ava realnu ~injenicu: delimi~nu
istovetnost izme|u vodoskoka i koplja.
Zvezda i broj su ne{to potpuno razli~ito. Me|utim,
kad Njutn formuli{e zakon gravitacije i ka`e da je sila
uzajamnog privla~enja izme|u dva tela direktno sra-
zmerna masama tih tela i obrnuto srazmerna kvadratu
njihovog rastojanja, on samo otkriva delimi~nu, ap-
straktnu istovetnost koja postoji izme|u nebesnih kan-
dila i jednog niza brojeva. Zvezde se me|u zvezdama
pona{aju kao brojevi izme|u sebe. Pitagorejac koji bi,
dr`e}i se toga, zaklju~io: dakle, zvezde su brojevi,
dodao bi Njutnu upravo ono {to i Lope de Vega dodaje
istinskoj, iako delimi~noj istovetnosti izme|u kristal-
nog koplja i vodoskoka. Nau~ni zakon se ograni~ava na
potvr|ivanje delimi~ne istovetnosti apstraktnih delova
dve konkretne stvari; poetska metafora podme}e pot-
punu jednakost izme|u njih.
To najzad pokazuje da je intelektualna delatnost
posve}ena nauci manje ili vi{e istovetna onoj u poeziji
i u `ivotnim podvizima. Ove delatnosti se toliko ne raz-
likuju ponaosob, koliko se razlikuju ustrojstvo i svrha
svake od sfera kojima su podre|ene. Samo je o tome
re~ kada je u pitanju metafori~ko razmi{ljanje. Iako
svuda delatno, u nauci }e ono uvek biti podre|eno dru-
ga~ijem, ~ak suprotnom zadatku od onoga koji od njega
o~ekuje poezija. Metafora polazi od delimi~ne istovet-
nosti izme|u dve stvari da bi, potom, iznela la`nu tvrd-
nju o njihovoj potpunoj istovetnosti. Takvo preteriva-
nje, izvan granica istine, daje joj poetsku vrednost. Ona
po~inje da isijava lepotu u ~asu kada njen deli} istine
izvodi zaklju~ak. No, s druge strane, nema poetske
metafore bez otkrivanja stvarne istovetnosti. Analizi-
rajte bilo koju metaforu i u njenim nedrima }e se uvek,
sasvim nedvosmisleno, pojaviti ta pozitivna, rekli bi-
smo nau~na istovetnost izme|u apstraktnih elemenata
dveju stvari.
 Nauka upotrebljava metaforu kao sredstvo u obr-
nutom smeru. Polazi od potpune istovetnosti izme|u
dve konkretne pojave, znaju}i da je ona la`na, da bi se
potom zadr`ala samo na delimi~no obuhva}enoj istini.
Psiholog koji govori o dnu du{e vrlo dobro zna da du-
{a nije {to i bure sa dnom; ali `eli da nam do~ara posto-
janje izvesnog psihi~kog sloja koji u strukturi du{e ima
istu ulogu kao dno u posudi. Nasuprot poeziji, nau~na
metafora usmerena je od ve}eg ka manjem. Prvo po-
tvr|uje potpunu istovetnost, a zatim je negira, zadr`a-
vaju}i samo deo nje. Zanimljivo je da verbalno izra`a-
vanje metafore, u praskozorje ljudske misli, neprikri-
veno ispoljava dvostrukost te operacije koja podrazu-
meva prvo potvr|ivanje, a potom negiranje. Kada ved-
ski pesnik `eli da ka`e ~vrst kao stena, on to izra`a-
va slede}im re~ima: Sa parvato na acyutas ille, firm-
us, non rupes. ^vrst je, ali nije stena. Na isti na~in pe-
snik posve}uje Bogu svoju himnu non suavem cibum,
koja je slatka, ali nije {e}erlema. Obala ri~e, ali nije
bik; kralj je dobar, ali nije otac. se tako republika pi{e pomo}u tri znaka koji zna~e
Junak poseduje izvestan duhovni kvalitet u mno-
{tvu drugih osobina koje tvore njegov celovit i konkre-
tan lik. Potrebno je da u~inimo veliki napor kako bismo
taj kvalitet ome|ili od svega ostalog te o njemu zaseb-
no razmi{ljali. Stoga, zajedno sa vedskim pesnikom,
koristimo metaforu o steni. ^vrstina stene je apstrak-
tan pojam koji nam je ve} prili~no poznat i uobi~ajen; u
njoj otkrivamo ne{to {to je zajedni~ko sa juna{tvom.
Sjedinjujemo stenu i junaka, zatim uz njega ostavljamo
~vrstinu, a odbacujemo stenu.
Da bismo o ne~emu mogli izdvojeno da razmi{lja-
mo, potrebna nam je mentalna oznaka koja bi sabrala
na{u mo} apstrakcije, u~vrstila je daju}i joj telo, pru`a-
ju}i joj udobno boravi{te. Nazivi, zapisane misaone sli-
ke, jesu trezor tih iscrpljuju}ih rasu|ivanja na{eg uma.
Kada je objekat o kojem ho}emo da razmi{ljamo veo-
0 1
ma neuobi~ajen, moramo se osloniti na ve} poznate
oznake i, kombinuju}i ih, iscrtati novi profil.
Na{e pismo je prakti~nije od kineskog jer se temelji
na mehani~kom principu. Ima oznaku za svako slovo; ali,
budu}i da nijedno izdvojeno slovo nema zna~enja, ne iz-
ra`ava misao, na{em pismu, strogo uzev{i, manjka smi-
sao. Kinesko, me|utim, neposredno ozna~ava ideje te je
mnogo bli`e misaonom toku. Pisati ili ~itati na kineskom
zna~i razmi{ljati i, obrnuto, razmi{ljati je skoro isto {to i
pisati ili ~itati. Zbog toga znaci kineskog pisma ta~nije
odra`avaju misaoni proces nego znaci na{eg pisma. Ta-
ko, kad je hteo da izdvojeno razmi{lja o tugi, Kinez je ot-
krio da mu nedostaje znak za nju. Tada je spojio dva ide-
ograma: jedan koji je zna~io jesen i drugi koji se ~ita
kao srce. I tuga je osmi{ljena i zapisana kao jesen sr-
ca. Pre nekoliko godina46 prodrla je u um tih nebesni-
ka47 ideja republike. U drevnom znakovniku nije bilo
slike kojom bi se predstavila ta ~udna ideja. Pedeset
vekova Kinezi su `iveli u patrijarhalnoj monarhiji. Bilo
je, dakle, neizbe`no da se kombinuju razli~iti znaci, te
blagost-rasprava-vladavina. Republika je za Kineze
vladavina meke ruke utemeljena na raspravi.
Metafora }e tako|e biti jedan od kombinovanih ide-
ograma, {to nam omogu}ava da te{ko dostupnim ap-
straktnim objektima pru`imo izdvojeno postojanje.
Stoga }e njena upotreba biti sve neminovnija kako se
vi{e budemo udaljavali od stvari kojima baratamo u
svakodnevnom `ivotu.
Nemojmo zaboraviti, ljudski um se razvijao malo-
-pomalo, prema redosledu biolo{kih nu`nosti. Prvo je
bilo neophodno da ~ovek makar u najmanjoj meri ovla-
da sferom fizi~ke stvarnosti. ^ulno pojmljive ideje o
konkretnim telima prve su se kristalisale i ustalile.
One ~ine najstarije, najstabilnije i najudobnije pribe-
`i{te na{ih intelektualnih reakcija. U njima uvek tra`i-
mo uto~i{te kad misao izgubi gipkost i po`eli da pre-
dahne. Razlu~iti du{u od `ivog tela ve} podrazumeva
trud apstrahovanja, koji se jo{ uvek nije u potpunosti
kristalisao i ustalio u na{em umu. Filosof i psiholog
moraju ispuniti svoju du`nost da ovladaju ve{tinom
opa`anja du{evnog. Duh, du{a ili kako god `elite na-
zvati skup pojava koje pripadaju sferi svesti, stalno je
sjedinjen s telom; kad god se o tim pojavama `elelo
odvojeno razmi{ljati, uvek se pribegavalo istom na~i-
nu, davala im se telesnost. ^oveku je bio potreban vi-
{emilenijski trud kako bi prepoznao tu ~istu zapretenu
du{u koju je ose}ao u sebi ili slutio da obitava u drugim
`ivim telima. Nastanak li~nih zamenica upu}uje na po-
vest tog truda i pokazuje kako se polako oblikovala ide-
ja ja u sporoj refleksnoj kretnji od oboda spolja{njeg
sveta ka centru unutra{njeg. Umesto ja, u po~etku
se govorilo moje meso, moje telo, moje srce, ~ito kombinovani. Vla`no se ponekad pojavljuje skupa
moje grudi. ^ak i mi danas, kad sa izvesnim patosom
izgovorimo ja, spu{tamo ruku na grudi ~ine}i gest
koji ukazuje na talog drevnog telesnog poimanja su-
bjekta. ^ovek po~inje da sti~e svest o sebi pomo}u
stvari koje mu pripadaju. Prisvojna zamenica prethodi
li~noj. Ideja moje prethodi ideji ja. Zatim se, mno-
go kasnije, akcenat preme{ta sa na{ih stvari na na{u
dru{tvenu li~nost. Uloga koju imamo u dru{tvu, a ona
ina~e ~ini najspolja{njiji obod na{e li~nosti, preuzima
predstavu o na{em istinskom bi}u. U japanskom jeziku
ne postoje ni ja ni ti. Lice koje govori re}i }e za se-
be: bezna~ajni ~ovek, neznalica, a umesto ti go- Kraljevske mornarice. Taj sveop{ti, sveprisutni, sve-
vori}e uva`eno telo, visost itd. O sebi se govori u
tre}em licu, kao da je re~ o nekom od okolnih predme-
ta, te etikecija preuzima zadatak da nam u datoj situa-
ciji razjasni ko je od sagovornika Bezna~ajan ^ovek a
ko Uva`eno Telo. U jeziku plemena Hupa (Severna
Amerika), zamenica on razli~ita je u zavisnosti od to-
ga da li se odnosi na odraslog ~lana plemena, na dete ili
na starca. Treba, dakle, re}i da su dru{tvene titule
poput na{ih ekselencija, svetost, eminencija opaziti, opisati i odrediti do tu sveop{tu, sveprisutnu i
prethodile jednostavnom ja i ti.
Stoga nije ~udno {to u leksici postoji tek nekoliko
re~i koje izvorno ozna~avaju du{evne pojave. Skoro ce-
lokupna terminologija koju psiholog danas koristi ~ista
je metafora: re~ sa zna~enjem iz fizi~kog sveta dobija
zadatak da sekundarno izrazi du{evne pojave.
Na{e unutarnje bi}e, koje nalazimo razlu~uju}i ga
od na{eg tela, ipak je relativno konkretno. Ima jo{ ap-
straktnijih, te`e doku~ivih objekata za ~ije promi{ljanje
metafora predstavlja daleko potrebnije oru|e.
Jasno i razgovetno spoznati neki objekat zna~i raz-
mi{ljati o njemu zasebno, izdvojiti ga snopom misli od
svega ostalog. Zbog toga nam je lak{e da uo~imo pro-
menljivo od postojanog. Promena izme{ta slo`enu
stvarnost, ~ine}i da se njeni elementi pojavljuju razli-
sa toplim, a drugi put sa hladnim. Kada se objekat uklo-
ni iz neke kombinacije, ostavlja u njoj obris svoje pra-
znine poput deli}a koji nedostaje u mozaiku.
Posledica toga je da }e jedan objekat biti utoliko te-
`e spoznati {to je ve}i broj mogu}nosti u kojima se spa-
ja i prepli}e. Njegova uporna postojanost otupela je na-
{a ~ula prema njemu.
Dakle: postoji jedan objekat koji je uklju~en u sve
ostale, koji je njihov sastojak i deo njih, na isti na~in
kao {to je crvena nit upredena u svako u`e engleske
mo}ni objekat, koji svuda, u svakom objektu, obznanju-
je svoje neumitno prisustvo na{a je svest.
Ne mo`emo razgovarati ni o jednoj stvari a da ona
nije u sprezi sa nama, i ta njena najmanja veza sa nama
je veza svesti. Dva objekta, najrazli~itija koja bi se mo-
gla zamisliti, imaju ipak ne{to zajedni~ko objekti su
za na{ um, objekti su za jedan isti subjekat.
Sada je jasno da ni{ta ne mo`e biti te`e spoznati,

0 1
svemo}nu pojavu: svest. Zahvaljuju}i njoj pojavljuju
nam se sve ostale stvari, mi ih shvatamo. Ona je upra-
vo to pojavljivanje i to shvatanje samo po sebi. I}i }e u
korak, poput neizbe`nog pratioca, uz svaku drugu po-
javu, jednoli~no, neumoljivo, ne odsustvuju}i nikada.
Ako smo, zahvaljuju}i tome {to se vla`nost jednom po-
javljuje uz hladno}u, a drugi put uz toplotu, uspeli da
razlu~imo hladno od vla`nog, kako odrediti ono {to je
samo pojavljivanje, svest? Ukoliko je metafora ikad bi-
la neizbe`na, nema sumnje da je to upravo sad.
Ova sveop{ta pojava sprege subjekta i objekta, fe-
nomen shvatanja, mo`e se pojmiti samo pore|enjem
sa nekim posebnim oblikom povezanosti {to postoji iz-
me|u objekata. Ishod }e biti metafora. A uvek kada op-
{tu pojavu tuma~imo posebnom, onom koja nam je pri-
stupa~nija, izla`emo se riziku eventualnog previda da
je re~ o nau~noj metafori pa da ih, kao u poeziji, poisto-
vetimo. Izuzetno je pogibeljno okliznuti se pri ovom
poduhvatu. Jer od ideje koju stvorimo o svesti zavisi
na{e celokupno poimanje sveta, a od njega pak zavisi
na{ moral, na{a politika, na{a umetnost. Eto kako celo
zdanje svekolikog sveta i `ivota po~iva na maju{nom,
prozra~nom telu jedne metafore.
Zaista, dva najve}a razdoblja ljudske misli anti~ko
doba, sa svojim srednjovekovnim produ`etkom, i mo-
derno doba, zapo~eto renesansom `ivela su od dva
pore|enja; Eshil bi rekao, od senke dva sna. Te dve ve-
like metafore istorije filosofije, sa aspekta poetskih do-
meta, na najni`em su nivou. I najskromniji pesnik bi ih
prezirao.
Kako anti~ki ~ovek do`ivljava tu iznena|uju}u ~i-
njenicu da se stvari pred nama pojavljuju pru`aju}i
nam prizor svojih bezbrojnih fizionomija? Obratite pa-
`nju u ~emu je problem. Gledamo planinski venac Gva-
darame. Visok je skoro dve hiljade metara, granitni je i
plavi~astosiv. Na{ um nema nikakvu veli~inu; fizi~ki
0 1
se ne rasprostire, li{en je boje i ~vrstine. Objekat i su-
bjekat, dakle, poseduju antagonisti~ke atribute, me|u-
sobno se suprotstavljaju, ne mogu imati nikakav uza-
jamni odnos osim onog kojim isklju~uju jedan drugog.
Me|utim, dok gledamo planinu, objekat i subjekat ula-
ze u pozitivan odnos, stapaju se, postaju jedno. ^inje-
nica da postoji svest primorava nas na pomisao da dva
potpuno razli~ita pojma istovremeno predstavljaju je-
dan te isti. To je kontradikcija. I problem. Pred kontra-
diktornom ~injenicom na{ duh gubi ravnote`u. Taman
je pomislio kako je A jednako B, ve} je prisiljen da se
ispravi i da misli kako A nije B; i tek {to je nekako pre-
{ao na to novo stanovi{te, opet mora da se vrati na
prvobitno, pa tako ve~no u krug. Od tog sna`nog tala-
sanja razum dobija morsku bolest, nema priliku da se
odmori i predahne. Da bi ga se oslobodio, on reaguje;
to jest zaokuplja se mi{lju kako da prevlada kontradik-
ciju, da re{i problem. [tap u vodi je i prelomljen i nije
prelomljen. [ta }emo sad! Biti ili ne biti, pitanje je: to
be or not to be; that is the question.
Ovo pitanje sadr`i, mogli bismo re}i, dva nivoa. ^i-
njenica da mi ne{to shvatamo nesumnjivo otkriva da se
to ne{to, u na{em primeru planina, nalazi u nama.
Ali, kako mo`e planina od dve hiljade metara stati u
duh koji se fizi~ki ne rasprostire? Prvi nivo bi sadr`a-
vao jednostavan opis toga da su stvari prisutne u sve-
sti. Drugi nivo predstavljalo bi obja{njenje kako nasta-
je, iz kojih razloga i pod kojim uslovima to prisustvo.
Obe strane problema moraju ostati jasno odvojene. Ni
u anti~ko niti u moderno doba to nije u~injeno. Pobrkan
je opis same pojave sa njenim obja{njenjem. Ako bi nas
neko pitao: Za{to je Huan takav?, mi bismo ga, pre
nego {to mu odgovorimo, morali upitati: Ka`i mi ko je
Huan?. Pre rasprave o uzrocima koji su doveli do ovo-
ga {to se sada doga|a u [paniji, bilo bi dobro bar done-
kle odrediti {ta je to {to se zaista doga|a.
 Za anti~kog ~oveka, kada subjekat shvata postoja-
nje nekog objekta, ulazi sa njim u isti odnos kao kada
se dve materijalne stvari sudare, pri ~emu jedna osta-
vlja svoj trag u onoj drugoj. Metafora o pe~atu koji u
vosku ostavlja svoj filigranski, reljefni otisak odmah se
ustoli~uje u helenskom umu, da bi vekovima i vekovi-
ma potom usmeravala sve ljudske ideje. Ve} se u Pla-
tonovom Theaitetu pominje ekmageion, vo{tana plo~a
na kojoj pisar stiletom48 ostavlja izrezbarene tragove.
Ta slika i Aristotel }e je ponoviti u svom delu O du-
{i, knjiga III, poglavlje IV preslikava}e se tokom ce-
log srednjeg veka, i u Parizu i u Oksfordu, u Salaman-
ki i u Padovi; vekovima }e je u~itelji ubrizgavati u legi-
je mladih glava.
Po ovom tuma~enju, subjekat i objekat bili bi isto {to
i bilo koja druga dva fizi~ka predmeta. Postoje i traju ne-
zavisno jedan od drugoga i izvan tog odnosa u koji pone-
kad stupaju. Objekat koji vidimo postojao je i pre no {to
je bio vi|en, a postoja}e i dalje, onda kada ga vi{e ne bu-
demo videli; um je i dalje um i ako ne razmi{lja ni o ~emu
i ne vidi ni{ta. Kada se um i objekat sudare, potonji osta-
vlja u umu svoj utisnuti `ig. Svest je utiskivanje, otisak.
Pomenuta doktrina do`ivljava svest, tj. odnos izme-
|u subjekta i objekta kao realan doga|aj, realan koliko i
sudar dva tela. Zbog toga je nazvana realizmom. Oba ele-
menta su podjednako realna, stvar sa jedne, um sa druge
strane, a realno je i dejstvo stvari na um. Na prvi pogled,
nikakva nepravda nije naneta nijednom pojmu. Me|utim,
ako se malo udubimo, primeti}emo kako prihvatiti mo-
gu}nost da se jedna materijalna stvar utiskuje u drugu
nematerijalnu zna~i tretirati ih obe podjednako, odnosno
uzeti za ozbiljno pore|enje sa voskom i pe~atom. Subjek-
tu se pri tom ~ini nepravda u korist objekta. Suptilno se
ne po{tuje njegova autenti~nost.
Iz tog semena ni~e anti~ka koncepcija sveta. Pod
pojmom biti ona podrazumeva da se jedna stvar nala-
0 1
zi me|u drugima. Sve one postoje oslonjene jedna na
drugu i tvore ogromno zdanje sveta. Subjekat nije ni{ta
vi{e do jedna od tolikih postoje}ih stvari uronjenih u ve-
liki okean bi}a, kako je govorio Dante. Njegova svest
je maleno ogledalo, tek puki odraz okoline. Ja ne igra
veliku ulogu u anti~kom poimanju sveta. Grci tu re~ ni-
kada nisu koristili u svojoj filosofiji. Platon vi{e voli da
ka`e mi, nadaju}i se da }e zajedni{tvo poroditi snagu.
Grk i Rimljanin }e, u skladu s tim, tra`iti merilo pona{a-
nja, normu, eti~ki zakon, ne bi li li~nost prilagodili ko-
smosu. Stoik, koji sa`ima klasi~nu tradiciju, pri`eljkuje
jedino da `ivi u skladu sa prirodom, celovito i bestra-
sno poput prirode. To ja, vapiju}e ispru`ena ruka slep-
ca Aristotel ka`e da je du{a poput ruke prinu|eno je
da se probija napipavaju}i bogaze sveta kako bi ih pretvo-
rilo u re~no korito kojim }e spokojno te}i.
U renesansi koja daleko od toga da predstavlja po-
vratak anti~koj klasici, kako ka`u oni {to poput papagaja
ponavljaju sve {to jednom ~uju, ve} je naprotiv njeno
prevazila`enje za sto osamdeset stepeni obr}e se to~ak
tuma~enja svesti.
Slika vo{tane plo~e neprimerena je ~injenici koju bi
`elela razjasniti. Kada pe~at oblikuje vosak, pred nama
su o~igledni i pe~at i `ig koji je on ostavio. Mo`emo,
dakle, porediti pe~at i njegov `ig. Ali gledaju}i planinu
Gvadaramu, mi gledamo samo njen otisak u nama, a ne
objekat. Da je u pitanju halucinacija, ne bismo primeti-
li ni najmanju razliku. Stoga }e biti uvek riskantna
pretpostavka re}i da objekti postoje izvan i nezavisno
od na{e svesti. Mi nemamo autenti~nu informaciju o
njima, sem kada se nalaze u na{em umu, kada ih vidi-
mo, zami{ljamo ili promi{ljamo. Druga~ije re~eno, ~i-
njenica da su stvari u izvesnom smislu u nama, nesum-
njiva je. Za razliku od toga, uvek }e biti sumnjivo i pro-
blemati~no postojanje stvari izvan nas. Nesumnjivu ~i-
njenicu razja{njavati pretpostavkom, makar najmanje
sumnjivom ~injenicom, besmisleno je. Dekart se odlu- svoj sistem, kao ~igru, oko Einbildungskrafta, oko uo-
~io za veliku novinu. Jedino pouzdano postojanje stva- brazilje. [openhauer }e nam re}i da je svet na{a pred-
ri je onda kada se o njima razmi{lja. Stvari, dakle, umi- stava, velika fantazmagorija, nestvarno platno pokret-
ru kao realnosti da bi se rodile kao cogitationes49. Ali nih slika koje projektuje skrivena kosmi~ka sila. Ni
misli nisu ni{ta drugo do razli~ita stanja subjekta, sa- mladi Ni~e ne}e druga~ije objasniti svet do kao igrokaz
mog ja, moi mme, qui ne suis quune chose qui pense50. jednog Boga koji se dosa|uje. Svet je san i dim u o~i-
Sa te ta~ke gledi{ta, svesni odnos mora dobiti novo tu- ma ve~nog nezadovoljstva.
ma~enje, sasvim suprotno anti~kom. Pe~at i vo{tanu Za sve to vreme, ja je do`ivelo najneverovatniji
plo~u zamenjuje nova metafora: sadr`ilac i njegov sa- preokret sre}e. Poput zapleta u isto~nja~kim skaskama
dr`aj. Stvari ne dolaze u svest iz spolja{njosti nego su prosjak se probudio kao kraljevi}. Lajbnic se usudio
one njen sadr`aj one su ideje. Nova doktrina naziva da ~oveka nazove un petit Dieu51. Kant je ja postavio za
se idealizmom. vrhovnog zakonodavca prirode. A Fihte, neodmeren
Svest, odnosno shvatanje, strogo uzev{i, generi~ki kao i obi~no, bi}e zadovoljan tek kada izjavi: Ja je sve.
je naziv. Postoji mnogo posebnih oblika shvatanja: nije
isto videti ili ~uti, odnosno nije isto opa`anje {to i ma-
{tanje ili pak ~isto razmi{ljanje. Anti~ka filosofija daje
prednost opa`anju u kojem objekat kao da zaista dolazi
do subjekta i utiskuje se u njega. Moderno doba se, na-
protiv, usredsre|uje na uobrazilju. U imaginativnoj
svesti ne izgleda kao da objekti sti`u do nas svojim vla-
stitim nogama, ve} smo mi ti koji ih proizvodimo. Do-
voljno je da smo za to raspolo`eni, pa da iz najcrnjeg ni-
{tavila izvu~emo `drebe kentaura i da ga, u jednom ne-
stvarnom prole}nom danu, dok mu rep i griva vijore na
vetru, poteramo u galop preko smaragdnih polja za be-
lim neuhvatljivim nimfama. Imaginacijom stvaramo i
poni{tavamo objekte, sastavljamo ih i rastavljamo. Bu-
du}i da sadr`aji svesti ne mogu do}i iz spolja{njeg sve-
ta kako planinski masiv mo`e u}i u mene? mora}e
da izrone iz dubina subjektivnog. Svest je stvaranje,
kreacija.
Ova naklonost ka svetu uobrazilje tipi~na je za mo-
derno doba. Gete je dlan sveta video kao dlan ve~ne
vragolanke, ve~no mlade Jupiterove k}eri, Fantazije.
Lajbnic }e realnost svesti na monadu, koja je obdarena
samo spontanom mo}i predstavljanja. Kant }e zavrteti

0 1
 Bog na vidiku
Zemljina orbita ima svoj perihel i afel: trenutak ka-
da je na{a planeta najbli`a Suncu i trenutak kada je naj-
udaljenija od njega. Neki zvezdani posmatra~ koji bi
ugledao Zemlju u ~asu dok be`i od Sunca pomislio bi da
mu se ona nikada vi{e ne}e vratiti, ve} da }e se svako-
ga dana, sve vi{e i vi{e, ve~no udaljavati. No, ukoliko
malo pri~eka, vide}e da se Zemlja, blago menjaju}i pra-
vac svoga leta, te zakrivljuju}i sopstvenu putanju, jo{
br`e vra}a ka Suncu, kao golubica svom golubarniku i
bumerang ruci koja ga je bacila. I na istorijskoj orbiti,
sli~no se doga|a sa ~ovekovim umom u odnosu prema
Bogu. Postoje epohe odium Dei, velikog bega od bo-
`anskog u kojima ta silna planina zvana Bog skoro pot-
puno nestaje sa linije horizonta. Potom bi usledilo do-
ba zrenja, kada bi naglo, u netaknutoj ~ari jedne devi-
~anske obale, iz zavetrine izronila hrid bo`anskog. Sa-
da je kucnuo ~as kada na sav glas treba viknuti iz kor-
pe na jarbolu: Bog na vidiku!
Nije u pitanju nikakva pobo`nost; ~ak, mo`da, ni
religioznost. Bez namere da to podrazumeva i najma-
nje neuva`avanje religija, ali vreme je za pobunu protiv
njihove te`nje za isklju~ivim prisvajanjem Boga, {to
obi~no ~ine i {to nije za~u|uju}e. Budu}i da su ostale
kulturne delatnosti napustile problem bo`anskog, reli-
gija je jedina koja se njim i dalje bavi, zbog ~ega su ve}
0 1
skoro svi zaboravili da je Bog tako|e i tema iz sfere
svetovnog.
Religija je skup naro~itih predanosti koje ljudsko
bi}e usmeravaju ka vi{oj stvarnosti: predanost veri,
ljubavi, molitvi, kultu. Ali bo`anski realitet ima i drugu
padinu gde se rasplamsavaju druga~ija duhovna dela-
nja, savr{eno strana religioznosti. Zato je neophodno
re}i da postoji i jedan lai~ki Bog, i taj Bog, ili to krilo
Boga, sada je na vidiku.
Ovo periodi~no pojavljivanje i nestajanje bo`an-
skog verovatno }e iznenaditi svakog ko misli da je sa-
svim dovoljno, kako bismo ne{to videli, da to ne{to po-
stoji i da je vidljivo. Ne zapa`a se do koje mere je ne-
ophodno da bismo videli jedno, da budemo slepi za dru-
go. Ljudski um je sku~en; u svakom trenutku u njega
staje samo nekolicina predmeta. Ukoliko bismo `eleli
da budemo svesni prisustva svih vidljivih stvari koje su
nam pred o~ima u prostoriji u kojoj se nalazimo, ne}e-
mo uspeti da opazimo nijednu. Ne mo`emo videti ako
ne gledamo, a gledati zna~i fiksirati objekat vizuelnim
zrakom, preziru}i, ne-vide}i ostale. Na{ pogled biva
usmeravan pa`njom, te voditi ra~una o jednom, isto-
vremeno zna~i zanemariti drugo. I sa na{im umom u
celini doga|a se isto kao i sa na{im pogledom. Svetlosni
snop na{eg uma osvetljava jedan objekat tako {to sve
ostale uranja u tamu. Stoga nije dovoljno da se ne{to na-
lazi pred nama da bismo ga opazili; potrebno je jo{ i da
ga organ receptor potra`i i da mu se prilagodi. Oko se
prilago|ava vi|enju ne~ega {to je u daljini ili blizini, {to
je desno ili levo. Me|utim muskularno prilago|avanje
oka posledica je prilago|avanja pa`nje na{e celokupne
svesti, tog integralnog organa opa`anja.
Kao beskona~na panorama, uvek o~igledna, ~itava
Vaseljena pru`a se pred nama; ali svakog trenutka za
nas postoji samo jedan njen deli}. ^ovekova pa`nja, po-
put blje{tavog brodskog reflektora krstari po neizmer-
noj povr{ini stvarnosti obasjavaju}i ~as jedan, ~as drugi
deo nje. To krstarenje pa`nje odre|uje ljudsku istoriju.
Svaku epohu oli~ava odre|eno ustrojstvo pa`nje, odre-
|eni sistem prvenstava i zanemarivog, o{trovidosti i
slepila. ^ak, ukoliko bismo iscrtali profil pa`nje neke
epohe, verovatno bismo mogli definisati i nju samu.
Epoha koja nam je prethodila odlikovala se veoma
neobi~nim ustrojstvom pa`nje koje se, u najkra}em,
mo`e odrediti kao agnosticizam. Upravo je ona sa
neizrecivim zadovoljstvom skovala ovaj naziv. Ve} nam
negativan smisao tog pojma izaziva smeh. To je isto
kao kada bi se neko zvao Ne-Pedro ili Ne-Huan. I, zai-
sta, agnostik je onaj koji ne `eli da zna izvesne stva-
ri. Re~ je, o~ito, o osobi koja svemu pretpostavlja pre-
dostro`nost i razboritost: podvigu povla~enje; pogot-
ku u centar strah od proma{aja. A ~injenica je da ne-
znanje koje pri~injava zadovoljstvo agnostiku nije ne-
znanje o bilo kojim stvarima, ve} upravo o onim prvim
i potonjim. Presudnim.
Danas nam ve} biva te{ko da vaskrsnemo sli~no
stanje duha. Jer agnostik ne progla{ava neposrednu i
pozitivnu stvarnost za jedinu postoje}u {to bi bilo
besmisleno ve}, naprotiv, priznaje da neposredna
stvarnost nije celovita stvarnost; da iza vidljivog mora
postojati ne{to, ali upravo zbog svoje biti, ono se ne
mo`e svesti na iskustveno poimanje. Stoga okre}e le-
|a onostranom i ne haje za njega.
Posledica toga je da agnosti~ki pejza` nije ome|en
poslednjim granicama. Sve je u njemu prvi plan, zbog
~ega je li{en elementarnog zakona perspektive. Re~ je
o kratkovidom pejza`u i osaka}enoj panorami. Sve pr-
vorazredno i presudno, odstranjeno je. Pa`nja je usred-
sre|ena isklju~ivo na drugorazredno i povr{no.
Uz hvale vredne i o{troumne izgovore odustaje se
od otkri}a tajne poslednjih stvari, temeljnih stvari,
te pogled ostaje prikovan isklju~ivo za ovaj svet. Jer
0 1
ovaj svet je ono {to preostaje od Vaseljene kada joj
istrgnemo sve temeljno: svet bez utemeljenja, bez le-
`i{ta, bez oslonca, mehur {to no{en burom i olujom
pluta povrh nekog nedoku~ivog elementa.
Agnostik oli~ava organ opa`anja prilago|en isklju-
~ivo neposrednoj stvarnosti. Takvo ~udno ustrojstvo
pa`nje biva nam jasnije kada ga uporedimo sa njego-
vom suprotno{}u: gnosticizmom. Dakle, gnostik pola-
zi od ga|enja prema ovom svetu. To neizmerno ga-
|enje spram svega {to je ~ulima mogu}e opaziti pred-
stavlja jednu od najneobi~nijih pojava u Istoriji. Ve} se
kod Platona uo~ava po~etak takve odbojnosti, koja }e
kao neukrotiva plima sve vi{e rasti. U I veku ~itav me-
diteranski Istok pijan je od ga|enja prema zemaljskom
te na sve strane, poput zato~ene zveri, tra`i pukotinu
za beg. Du{e poseduju zapanjuju}u prilago|enost ono-
stranom, zapanjuju}u u meri totalne krajnosti i isklju-
~ivosti. Za njih postoji samo bo`ansko, to jest samo ono
{to je u svojoj biti udaljeno, posredno, transcendentno.
Ga|enje spram ovog sveta je toliko da gnosticizam
~ak ne dopu{ta ni mogu}nost da je on Bo`ja tvorevina.
Zato je jedna od najsjajnijih figura iz vremena kada je
hri{}anstvo bilo u svom povoju, Marsion, ube|en da je
svet delo izopa~enog bi}a, velikog neprijatelja Boga.
Sledstveno tome, istinska tvorevina istinskog Boga bi-
la bi izbavljenje. Stvaranje je bilo naopak poduhvat;
dobar, bo`anski poduhvat jeste rastvaranje, to jest
izbavljenje.
Gnosti~ki pejza` je suprotan pozitivisti~kom. Sa-
dr`i jedino poslednje granice, nema ni{ta u prvom pla-
nu; on, u svojoj biti, predstavlja neki drugi svet. Zato,
dok je za agnostika klju~na re~ iskustvo koja izra`a-
va pa`nju usmerenu na ovaj svet za gnostika je
klju~na re~ spasenje, kojom se izra`ava `elja za be-
gom iz ovoga sveta i usmeravanje pa`nje na onaj drugi.
 Nasuprot ova dva antagonisti~ka i podjednako is-
klju~iva prioriteta, na{a pa`nja trebalo bi da bude
usredsre|ena na nekakvu sredi{nju liniju, upravo onu
koja iscrtava granicu izme|u jednog i drugog sveta. Ta
linija pripada ovom svetu, jer se on u njoj okon~ava,
i stoga ima obele`je pozitivnog. Ali, istovremeno, u
toj liniji je i po~etak onostranog te je, tako|e, i tran-
scendentna. Svedoci smo da su danas sve posebne na-
uke, usled pogubnog dejstva njihovih unutra{njih eko-
nomija, prinu|ene da se suprotstavljaju toj liniji vlasti-
tih poslednjih problema koji su, u isti mah, i prvi pro-
blemi velike nauke o Bogu.

0 1
 Bele{ke jednog skita~kog leta

Na putovanju

Kakav neizmerni u`itak, krstariti kastiljanskim pu-

teljcima! Budu}i da je zemlja toliko ogoljena, kao na
dlanu vide se putevi priljubljeni uz talase planete. Ba-
caju se strmoglavce, neustra{ivo, dole u ponor, a ve}
slede}eg trena u velikom, gipkom skoku osvajaju bre-
`uljak preko puta; naslu}uje se da slede svoju trasu ve-
selo pevu{e}i, iako je nejasno otkuda poti~e ta njihova
ve~na, neprikosnovena mladost. Ponekad, po rasplinu-
tim `utim i crvenim pejza`ima li~e na krupni slikarev
potpis.
Usred neprestane smene polja s jedne i druge stra-
ne, oni oli~avaju vrlu postojanost. Uvek isti, vezuju
~vorove kamene stubi}e kolobrana povinuju}i se
Direkciji za javne radove, pa spajaju pejza`e razapinju-
}i i zate`u}i niti osnove, da bi potom gustom potkom
preplitali kako delove unutar svake pokrajine tako i
njih me|usobno, tkaju}i veliki sag [panije. Kada bi jed-
ne no}i nestali, kada bi ih neki drznik ukrao, [panija bi
se na{la u pometnji, postala bi bezobli~na masa, svaki
busen bi ostao zatvoren u sebe, le|ima okrenut ostali-
ma, divlji i nepristupa~an. Mre`a puteljaka je krvotok
nacije koji je ujedinjuje i, istovremeno, omogu}ava da

0 1
celim telom struji jedinstvena duhovnost. To je ~esto
isticano u traktatima iz politi~ke ekonomije i najednom
bivamo iznena|eni primetiv{i da su slu~ajno u pravu.
Ali putevi imaju i svoje patnje, neki moralne, drugi
telesne. Iznenada, susretne se put sa druga dva ili tri
raskrsnica, trivijum ili kvadrivijum. [ta ~initi? Kojim
}e putem nastaviti put? Neodlu~nost je tako mu~na!
Jedan od najmudrijih ljudi koje je Izrael ikada imao (ove
godine treba da govorim o toj istaknutoj li~nosti u nje-
govoj otad`bini, Kordobi), veliki Majmonid52, napisao
je slavno delo, rezime sveukupne su{tinske mudrosti,
i naslovio ga Vodi~ za kolebljive. Naravno! Jedna od naj-
u`asnijih stvari u `ivotu je nedoumica, okolnost kada
smo primorani da se odlu~imo za jednu izme|u mnogih
jednakih mogu}nosti. [to se vi{e napre`e, razum sve
vi{e tone u neodlu~nost i sve dublje uvi|a, re~eno sa
punim po{tovanjem, su{tinu Buridanovog magarca53
koji je u njemu. Preko je potrebna avanturisti~ka sr~a-
nost, Paskalova kocka, pa na raskrsnici zaigrati na
krunu ili pismo. ruju, odapinju zami{ljene strele i ludiraju se ispod bes-
[to se ti~e fizi~kih patnji, postoji jedna surova,
stra{na. Vijuga tako spokojno zemljani puteljak, kad
odjednom tras! u njega se zariva gvozdeni put. Re~
je o trenutku, ali veoma bolnom, hirur{kom. Dvostru-
ka gvozdena injekcija zabada se u telo zemljanog pu-
teljka probadaju}i ga tu i tamo. Jadni~ak ostaje zauvek
bolestan na tom mestu pa je potrebno imobilisati ga
dvema rampama i dovesti bolni~ara da bdi nad njim.
^esto, dok prolazimo, vidimo gazu natopljenu krvlju
kojom bolni~ar ma{e u znak opasnosti.
I tako dalje... itd.
Peh. Doga|a nam se na visoravni koja se, iza pla-
ninskog tesnaca, pru`a do Avile. @uto prostranstvo
`itarica grubo naru{avaju ogromne gomile stena bo-
je opala. Kontrast izme|u vatrenozlatne boje `itnih
polja i o{trog, mrtva~ki bledog kamenjara, strmih i
0 1
surovih litica, toliko nepojmljivog i neopravdanog,
unosi nemir u du{u. ^ovek se pita da li je ovo stenje
Zemlja izbljuvala ili je kao tvrdo prokletstvo palo sa
Neba.
Dok mehani~ar, sukub54 ispod trbuha automobila,
otklanja kvar, a ja proklinjem sudbinu i sunce koje nas
surovo pr`i, nestaju dva de~aka {to su po{la sa mnom.
Gde li su se mogla izgubiti ta deca u neizmernoj pu-
sto{i pejza`a? Prise}am se haiku pesme o umrlom de-
~aku:
Kojim lovi{tima danas hodi
maleni lovac vilin konjica?
I u`as ovog prizora po~e mi zapljuskivati mozak ta-
lasima jeze.
Ali deca se ubrzo pojavljuju, u daljini, na vrhu jed-
nog od tih stenovitih zamkova, uz veselu ciku, dok ve-
tar vitla malenim propelerima njihovih ruku... Penju se
i spu{taju po o{troj pti stena, skrivaju se, a onda izvi-
krajnog nebesnog svoda.
Svet je mekana plastelinska masa za ogromnu
de~ju `ivahnost koja je, za tili ~as, od surovog kame-
njara napravila veli~anstvenu igra~ku. Mo`da je po-
malo neprimerena na{a blagonaklonost spram dece.
Prirodnije bi bilo da je obrnuto: da oni na nas gledaju
blagonaklono jer `ivot u nama ve} jenjava. Ali oni...
Ljubomora, razroga~enost od straha i zadivljenosti,
ve~ita uzbu|enost, nadahnjuju `ivotnu snagu deteta,
koja d`inovskim `drelom veselo guta velike pejza`e i
velika nespokojstva; jednim jedinim pokretom bo`an-
ske otmenosti ona uzima u svoje ruke to ogromno
modroljubi~asto kamenje pretvaraju}i ga u zgodnu
igra~ku.
Malo dalje odatle nalazi se Martin Munjos de las
Posadas selo prepuno zanimljivih starina. Za{titnica
mesta je Bogorodica koja se pomalo ~udno priziva
Gospa od Prezira.
Tijera de Kampos55. @ito, polja zrelog `ita. U nedo-
gled more zlatnog klasja koje se talasa sa naletima ve-
tra. Brodolomci u njemu, `eteoci, zamahuju rukama
pod pripeklim suncem kako bi se do~epali plave obale
horizonta.
II
Kolonade i ki{a
U `ivotu [panije morala je da nastupi jedna veli~an-
stvena epoha: epoha u kojoj se grade veliki trgovi sa
kolonadama, a one se u nekim varo{icama nadovezuju
jedne na druge stvaraju}i cele zasvo|ene ulice. Toliko
nam je bliska ova uzvi{ena slika pro{losti da ne uo~a-
vamo jasno njenu veli~anstvenost. Bar meni, prizna-
jem, do sada nije palo na pamet zna~enje ideje grada
kao i napora potrebnog za njeno ostvarenje. Pitam se
da li dana{nje doba, bez obzira na svu svoju te`nju ka
bogatstvu i prohteve za komforom, mo`e da se pohva-
li i~im sli~nim.
Cena tog poduhvata bila je ogromna za ono vreme.
Rasko{na stabla i kapiteli stubova davali su svakoj ku}i
izgled palate i obavezivali na masivnu, slo`enu i skupu
konstrukciju. I jo{ uz to, na onim gradskim mestima gde
je zemlji{te bilo najskuplje, vlasnici su se svojevoljno
odricali jednog dela kako bi ga pretvorili u javni prolaz.
Ta ideja podrazumeva danas nemogu}u duhovnu
istan~anost. Pretpostavljala je saglasnost i zajedni~ku
`rtvu svih vlasnika u prilog apstrakcije zvane grad. Te-
`ilo se ugodnoj {etnji, bezbednom prolazu, pobedi nad
ki{om. U gradu je ki{a odvratna jer predstavlja ne-
opravdanu invaziju kosmosa, prvostvorene prirode, na
0 1
jedan ogra|en prostor, upravo onaj koji je, poput urba-
nog, i stvoren zato da bi se bar unutar malog vanprirod-
nog kruga odstranilo to iskonsko i kosmi~ko. Kod di-
vljaka nas najvi{e zapanjuje ~injenica da je bez gnu{a-
nja prijem~iv za prirodu, {to mo`e da `ivi valjaju}i se u
blatu, u neposrednom dodiru sa zmijom i `abom kra-
sta~om. Trebalo je da nastupi vreme veli~anstvenih
mu~nina koje je tabuiziralo polovinu kosmosa pro-
gla{avaju}i je odvratnom. I zanimljivo je da se ovo uz-
vi{eno gnu{anje uglavnom odnosilo na vla`nost. Sta-
novnici brazilskih Kariba se, po tvr|enju velikog etno-
loga Karla fon den [ajnena, ne odvajaju jedan od dru-
gog kada vr{e malu nu`du. Uop{te, izgleda ve} dovolj-
no potvr|ena Bahofenova proro~ka ideja da je prvo-
bitno razdoblje kulture vreme veli~anja blatnjave pri-
rode u kojoj ta kultura `ivi. To je najpohotljivije i naj-
mra~nije doba: `ivot se odvija u sojenicama iznad mr-
tvaja, monstruozno plodnih biljkama, insektima,
gmizavcima, ljudima. Sa matrijarhatom se uspostavlja
prevlast `ene, plodne i vla`ne. Bo`anstva su tu`na i
celokupno ljudsko bitisanje pro`ima te`ak i memljiv
vazduh kaljuga.
Grad je poku{aj izdvajanja koje ~ini ~ovek kako bi
`iveo izvan i nasuprot kosmosu, uzimaju}i od njega sa-
mo one odabrane, izbru{ene i ome|ene delove. Ali...
sada lije ki{a i voda ima neku magijsku mo} sjedinjava-
nja. Vla`na ko`a bolje ose}a predmete pri dodiru sto-
ga kineski mandarini po`udno vla`e prste kako bi pot-
puno u`ivali glade}i kugle od `ada. ^im smo iza{li iz
ku}e, odvratni pljusak ponovo nas stapa sa pejza`om i
neki neuhvatljivi drhtaj, mo`da talog milenijskih isku-
stava, podse}a nas na `ivot u baru{tinama, na grozne i
prljave trenutke prijateljstva sa zmijom i `abom.
Bogorodica od Sita

Me|utim, pljusak u polju ponekad je zanosno ~aro-
ban. ^uvam u se}anju jednu muzi~ku, skoro betove-
novsku, sliku oluje u Kastilji.
Pro{lo je od tada ve} dovoljno godina i ta slika je
dobila stilizovane obrise. Na sapima mazge pohodio
sam mesta Sidovih pute{estvija, koja je, po niti drev-
nog speva, rekonstruisao uva`eni profesor Menendes
Pidal56. Iz Medinaselija, gde je po svoj prilici `iveo tvo-
rac po{tovanja dostojnog juna~kog speva, uputio sam
se ka Baraoni de las Bruhas. To je najvi{a oblast u [pa-
niji i jedna od najsiroma{nijih. Puteva skoro da nema.
To~ak se ne koristi. Sav prevoz se obavlja na `ivotinj-
skim le|ima, me|u kojima trijumfuje malena mazga
gracioznih linija, mladun~e magarice, jedno zaista ne-
`no, vi`ljasto magarence, prekrasne nju{ke i finih, tan-
kih nogu. Kad god ugledam te malene mazge, tako ti-
pi~no {panske, tako arhai~ne, uvek pomislim kako sko-
ro u potpunosti predstavljaju ostvarenu ~e`nju velikog
Huana Ramona Himenesa57 iz vremena kada je pripre-
mao ilustrovano izdanje svoga dela Sivac i ja ~arobne
knjige, izuzetne i jednostavne istovremeno, ~edne i
zvezdane, koju bi na{a dr`ava, da nije tako zaostala, to-
liko ruinirana, trebalo da kao nagradu deli deci u svim
{kolama {irom [panije. Ilustrator nikako nije uspevao
da nacrta magare iz pesnikovih snova, pa je pesnik gor-
ko jadikovao i tra`io da mu naslika ne`no, krhko, vi`lja-
sto magare. @elim magare od stakla preklinjao je
Huan Ramon o~ajnog ilustratora. Da, te malene graci-
ozne mazge skoro kao da su od stakla. Milina je videti
ih po kr{evitim vrletima Sijera Ministre, Miedesa, Bar-
konesa, do kojih se uspinju samo ovca i ~i~ak, posled-
nji stanovnici nenastanjivog.
Bio je mesec avgust, sparan, pun nemira, kada se
na ovoj hladnoj zemlji jo{ uvek obavlja `etva. Sela su
bila opasana zlatnim pojasom gumana, sa kojih su go-
0 1
mile povr{enog `ita svetlucale poput `utih dragulja. U
podne sam stigao u Romaniljos, seoce brodolomac na
pu~ini klasja. U{ao sam u kr~mu kako bih se sklonio od
prejakog sunca. Njen ulaz je, za razliku od spolja{nje ja-
re, izgledao kao osve`avaju}a tama. Iz tog mraka, trem
je li~io na filmsku traku prepunu svetlosti i nekako ne-
stvarnu. Putem su prolazili ratari obu~eni po sorijanski
u pantalonama do ispod kolena, sa maramom preba-
~enom preko ramena tela sitnog i `ilavog poput ~oko-
ta vinove loze, preplanule puti, sne`nih zuba. Za njima,
malene mazge uz zveket klepetu{a oko vrata, natova-
rene vre}ama zlatno`utog je~ma, tek povr{enog. Sav
narod, i mu{karci i `ene, razmileo se po gumnima ra-
de}i u`urbano, jer u to doba prete ki{e te usev mo`e is-
truliti ukoliko se brzo ne pokupi.
Jedan okrugli, stra{ni, zlokobni, magijski oblak
pomalja svoje crno rame na horizontu, unose}i neku
~udnu dramati~nost u pejza`. Iznenada preko praga
ulazi kovitlac pra{ine, koji pali tamu bezbrojnim zla}a-
nim svetla{cima: sitnim slamkama {to lete u krug i
zaslepljuju. Malo potom sna`an nalet vetra, pa za njim
jo{ jedan. Promi~e nekoliko krupnih kapi koje se ras-
prskavaju u pra{ini na putu. Prolaznici grabe `urnim
korakom. Kapi postaju u~estalije, a onda se prolama
sna`na grmljavina. Oblak prekriva horizont. Spu{ta
se do druma, u trijumfalnom galopu, kao da na njemu
jezdi neki varvarski bog. Po~inje ki{a. Ljudi prolaze
tr~e}i. Pljusak postaje sve ja~i. Nova grmljavina dro-
bi oranice. Bi~ munje goni vazdu{aste konje oblaka.
Od kovitlaca pra{ine vi{e se ni{ta ne vidi i tada je iz-
nenada u ulaz grunula gu`va mu{karaca i `ena koji tu
tra`e uto~i{te. Smeh, cika, spontana razularenost se-
ljana. U kontrasvetlu, prislonjena uz okvir vrata, sto-
ji jedna devojka. Crveni `ipon grli joj bedra a kratka
bela bluza zategnuta je poput jedra pod dvostrukim
naletima gipkog lahora njenih grudi. Zlatne je kose,
boje je~ma, i plavih o~iju, boje kladenca. Stoji na jed-
noj nozi, a stopalom druge, na ~ijoj visoko podignutoj
butini le`i sito koje pridr`ava rukom, oslanja se na
dovratak.
Kroz graju se ~uje piskutav glas neke starice sme-
`uranog i crnog lica, sibilskih o~iju, koja kazuje bestid-
nosti, ponesena situacijom, naelektrisana munjom i
gomilom. Pri~a o doma}im vilama dok njene zenice vi-
de u vazduhu Prijapa, oploditelja `etve od pamtiveka.
Devojka koja stoji u vratima sme{ka se slu{aju}i je i
kao da, snagom su{tog devi~anstva, razvodnjava i poni-
{tava bludnu aluziju. Toliko je lepa i tako ~edna da sam
re{io da je obo`avam i da joj se molim kao Bogorodici
od Sita. Grmljavina se sti{ava, kovitlaci se smiruju. Na-
ilazi vla`no zahla|enje sa mirisom sena i oblaka. Pone-
ko izlazi iz kr~me. Ponovo se ~uju klepetu{e na male-
nim gracioznim mazgama i prvi sun~ev zrak zapli}e se
u devoj~inoj kosi. Simfonijski crescendo58 ove prirodne
pojave prati ne`ni diminuendo59. Pejza` se vra}a svom
ritmu. I ja iznova kre}em na put. U suton, sa bre`uljka
obraslog crnikom, nazirem u daljini Baraonu de las
Bruhas. Iznad ravnice jedne od najvi{ih u [paniji
uzdi`e se kupasti bre`uljak. Sa njegovog vrha crkva
osmatra okolinu, a ispod nje, za breg se, obavijaju}i ga,
~vrsto priljubilo naselje. ^im sam kro~io u njega, zapa-
njen otkrivam da su mu `itelji ludi. U silovitom stam-
pedu jure ~as tamo, ~as ovamo, pogleda uprtog u nebo.
Narod halucinira i budi halucinacije. Kakva ga je pri-
rodna sila uzela pod svoje? Svet ide kao da sledi ne-
kakvo privi|enje, neki jezik vatre kao na Duhove...
Iz jedne ko{nice pobegao je roj p~ela i me{tani su
se dali u potragu za njim kako bi ga uhvatili. Roj se ko-
na~no zaustavio na gornjoj ivici kule, najvi{oj ta~ki u
selu, i poslednji zrak sunca pretvara ga u sjajan, uskip-
teli zlatni grozd.
III
0 1
Grimase zamkova
U ovom lovu na pejza`e, {to i jeste na{e putovanje,
kapitalni ulovljeni primerci su zamkovi i katedrale.
Dok promi~u tako ispred nas, njihovi oblici i hromati-
zam izgledaju mnogo prefinjenije. Me|utim, ogromna,
~udovi{na pojava katedrale ili zamka na mekoj liniji ho-
rizonta ~ini da se trgnemo {irom ra{irenih zenica,
spremni da se prepustimo izlivu sna`nog ose}anja. Po-
stoji, nesumnjivo, u dnu na{eg bi}a jedan neuni{tivi ~i-
talac jeftinih romana kao i melodramati~ni mulj koji na-
mah uskipti ~im ova kamena ~udovi{ta gestikuliraju}i
u|u u na{e vidno polje...
S leve strane, tamo u daljini, plovi kroz `uto klasje
katedrala iz Segovije, poput ogromne tajanstvene pre-
kookeanske la|e koja svojom masivno{}u potire osta-
tak naselja. U ovo doba dana maslinaste je boje i zbog
opti~ke varke izgleda kao da se kre}e ka nama gaze}i
`itarice svojom apsidom. Izme|u njenih lukova, ba{
kao izme|u u`adi i pripona nekog jedrenjaka, vide se
par~i}i plavetnila...
Potom slede zamkovi: Fuentes de Valdepero, Mon-
son, Agilar de Kampo... Iskreno govore}i, mar{ruta ko-
ju sam ovog puta izabrao ne obiluje zamkovima. No,
nije va`no: kada se neki pojavi, on poput egzorcista de-
luje na uspomene i ~ini da se u pam}enje useljavaju ku-
le i zup~asti zidovi. Kao stado na zvi`duk pastira, hrle
iz mra~nih zatona uspomena, jedan za drugim, drevni
zamkovi. Svaki sa sobom vu~e, o bokove opasan, pra-
te}i pejza` koji mu daje osoben izgled, uvek prenagla-
{en, avetinjski, mese~arski... Evo ga zamak na Atiensi:
rascvetava se visoko gore, iznad onog drugog, prirod-
nog, sa~injenog od stena naglo uzdignutih iznad siro-
ma{ne zemlje. Atiensa, grebena o{trih! ka`e pesnik u
Pesmi o Sidu, a zatim, sa izvesnom melanholijom na-
stavlja: Atiensa, sa kulama koje Mavari podigo{e! Uz-
dignuta kamena osnova ima oblik karavele na ~ijem
pramcu se uzdi`e ostatak kule. Sve to se vidi na neko-
liko milja izdaleka, u besciljnom plutanju izme|u neba
i zemlje. Evo zamka iz Berlange, srebrnaste boje,
prilepljenog na `ivoj steni, na ogromnoj, glatkoj, pljo-
snatoj kre~nja~koj steni koja se, gledano izdaleka, tako-
|e presijava poput srebra, pa skupa kao da ~ine bareljef
na metalnom tanjiru. U njegovom podno`ju su zidine
renesansne palate koja je, ako ne gre{im, pripadala voj-
vodi od Kastilje, a dole, jo{ ni`e, i sada se nalazi `enski
samostan sa prostranim vrtom. Na glavnoj kuli, u rana
popodneva, provodio sam duge ~ase posmatraju}i mo-
nahinje u daljini kako se zabavljaju u svojoj ba{ti bes-
prekornog izgleda. Jurile bi jedna drugu kao mahnite,
odi{u}i zarobljenom `ivahno{}u ljupkog harema, uvek
spremnog za duhovna ven~anja... Tu je i zamak iz
Mombeltrana; sme{ten je u kotlini u podno`ju planine
Gredos, savr{en u celosti, pun oblih formi; bdi nad li-
vadom i pet ku}a iz Mombeltrana koje pasu po njoj...
Evo ga zamak iz Leire, tik uz Pirineje, kolevku kralje-
vine Navare: grub, prost, patuljastih i nezgrapnih luko-
va prvi primerak iz doba romanike; njegove arkade
su toliko tesne, pa u ma{ti naslu}ujemo {ta bi se dogo-
dilo ukoliko se neki gotski {lem ne bi ta~no podudarao
s njima. U pozadini su bukve, ~etinari, celokupna pla-
ninska flora. [panija se grani~i sa vla`nom Evropom...
Zamak Hadrake. Ponovo {krta zemlja, pepeljaste ili cr-
vene boje. Strma kupa skoro vertikalnih padina, a u
ravnote`i, na njenom vrhu, agresivna gromada {to pr-
kosi okolini. Ogromne mimike, gigantske grimase uro-
njene u onostrani svet pam}enja! Skoro uvek okrnjeni,
sme{teni na suverenske visine, zamkovi imaju neki
zubast izgled i u golim pejza`ima, sa planinskim ven-
cem u svom podno`ju, ostavljaju utisak kalcinirane vi-
lice kojoj je preostao samo jo{ jedan kutnjak.
Sada se, dakle, mo`e razumeti sasvim izvestan me-
lodramati~ni efekat koji zamkovi podsti~u u na{oj ne-
dovoljno rafiniranoj senzibilnosti. U vizuelnoj fauni ko-
0 1
ju putnik-lovac proganja, katedrale i zamkovi predsta-
vljaju neku me|uvrstu, ne{to izme|u ~iste prirode i ~i-
sto ljudskog. Usamljen pejza` bez ijednog zdanja puka
je geologija. Varo{ica ili selo nose u sebi odvi{e ljud-
skog; rekao bih odvi{e gra|anskog, ve{ta~kog. Kate-
drala i zamak su, naprotiv, istovremeno i priroda i isto-
rija. Izgledaju kao prirodni izdanci na stenovitoj podlo-
zi zemnog {ara, a istovremeno, njihove osmi{ljene lini-
je poseduju znamenje ljudskog. Zahvaljuju}i njima pej-
za` se poja~ava i preobra`ava u scenu. Kamen se, biva-
ju}i i dalje ono {to jeste, puni dramatikom duhovnog
naboja. Ta sinteza }e uvek u`ivati tajnu naklonost du{a
neokamenjenih u okvirima strogog racionalizma. U su-
{tini, kada ~ovek iznutra posmatra vlastiti um, u njego-
voj gra|anskoj i svakodnevnoj upotrebi, ne po{tuje ga.
Naprotiv, kada ga posmatra spolja, kao kosmi~ku
pojavu, kao prirodnu silu, taj isti um ga uzbu|uje. Tada
opa`a da je um, to jest misao, kona~no isto toliko ~ista
i prirodna sila poput sile gravitacije ili nagona.
Ima epoha u kojima ~ove~anstvo sa ve}om lako-
}om to zaboravlja i tada `ivi samo ono unutarljudsko,
ostaju}i slepo i gluvo za ostatak kosmosa. To su epo-
he agore, trga, akademije i parlamenta, u kojima se
svet nekako neodre|eno zami{lja kao ne{to {to se
povinuje op{tinskim zakonima, gde mala ~ovekova
pamet odlu~uje o svemu, bez magle i tajnovitosti. To
su nesumnjivo jasne epohe, ali uboge, bez `ivotnog
soka. Re~ je o klasi~nim epohama u kojima se duh
svodi na ograni~eno, provincijalno bivstvovanje, i u
kojima previ{e ozbiljno do`ivljava sam sebe.
IV
Ideje zamkova

Po{to su uzburkani na{a melodramati~na senzibil-
nost i romanti~arski mulj koje nosimo u du{i kao ne-
izbe`an talog u ljudima ~ija su ple}a bremenita dugom
istorijom zamkovi nam upu}uju ideje. Ti isti ~udno-
vati oblici koji nas uzbu|uju, neposredno potom, pozi-
vaju nas na meditaciju. Njihova privla~nost, pomalo ne-
zgrapna, razmetljivo slikovita, proisti~e, kona~no, iz
njihove krajnje egzoti~nosti, kao u slu~aju `irafe ili
okapija60. U su{tini, re~ je o ku}ama koje su izvesni lju-
di izgradili da bi u njima `iveli. Ali, u tome i jeste stvar:
kako izgleda njihov `ivot ako je zamak dom u kojem se
on odvija? O~igledno, u pitanju je jedan sasvim druga-
~iji `ivot od na{eg i od onoga {to se danas uop{te mo-
`e zamisliti. Zato nas pojava kamenog ~udovi{ta sa bi-
cepsima u vidu velikih kula i divljom grivom zup~astih
zidova, groteski i konzola, jednim udarcem odbacuje na
suprotan pol ~ovekovog opho|enja prema `ivotu.
Neki gr~ki ili rimski atrijum, arena, ili pak odeon,
izgledaju bliskiji i nama i na{em `ivotu nego ova utvr-
|enja za napad i odbranu, {to osamljena po obroncima,
namrgo|ena i agresivna, ve~ito grizu plavetnilo neba
svojim stara~kim vilicama.
Zaista, anti~ko postaje srodno modernom kada se
zamak umetne kao tertium comparationis61. Zamak
predstavlja ono nemoderno u svom apsolutnom obliku.
Anti~ko je vi{e moderno no ovo su{tinsko, veli~an-
stveno varvarstvo. Nije, dakle, za ~u|enje {to se mo-
dernizam hrani klasicizmom ni {to moderne nauke i
moderne revolucije odjekuju gr~ko-latinskim nazivima.
Na{em javnom `ivotu intelektualnom i politi~kom
bliskiji su agora i forum nego balkon za ma~evanje.
I, kona~no, za{to je to tako? Iz veoma jednostavnog
i veoma dubokog razloga, zbog su{tinske razlike. Sred-
nji vek je bio doba li~nosti. Antika je doba bezli~nosti.
Moderno doba je po povr{ini, svom javnom `ivotu, ta-
0 1
ko|e doba bezli~nosti.
Danas ~ovek nije ni{ta nema nikakva prava niti
li~ne kvalitete ukoliko nije gra|anin neke Dr`ave. Jer
Dr`ava je kolektivitet koji prethodi svakom pojedincu.
Drugi imaju prvenstvo u odnosu na nas budu}i da su
uslov na{eg dru{tvenog, moralnog i pravnog bivstvo-
vanja. Dakle, primarni ekstrakt na{eg bi}a ~ini osnova
satkana od kolektiviteta. Isto se doga|a i u anti~kom
svetu. Pojedinac bi ve} na po~etku bio pripadnik nekog
grada i samo kao takav imao je ljudsko postojanje.
Srednjovekovni gospodin, naprotiv, nije unapred
znao za Dr`avu. Posedovao je svoja prava samim tre-
nutkom ro|enja ili ih je pak sticao svojom mi{icom. Ta
prava su mu pripadala zato {to je on bio li~nost i pre ma
kakvog priznavanja od nekog autoriteta. Pravo se pri-
pisivalo li~nosti, bilo je privilegija. Javni `ivot je bio,
strogo uzev{i, privatni `ivot. Dr`ava je usledila kao
drugorazredna pojava, kao splet li~nih odnosa. Takav
na~in juridi~kog ose}anja nametao je su{tinsku nepo-
stojanost prava. Danas se onaj ko misli da ima odre|e-
no pravo ose}a sigurnim. Onda je to bilo ne{to nesi-
gurno u doslovnom zna~enju te re~i, ne{to {to niko ne
daje niti potpisuje, ve} je imati i zadr`ati pravo zna~ilo
sticati ga iz ~asa u ~as. Vlastelinsko pravo u samom
svom korenu nosi rat nasuprot anti~kom i modernom
koja }e postati sinonimi za mir.
Neka se ovo pogre{no ne shvati te ne pretpostavi
da je srednjovekovnom gospodinu pravo ozna~avalo si-
lu. Re~ je o ne~em mnogo suptilnijem. Ose}aj te go-
spode spram juridi~kih pitanja i{ao je do hiperestezije.
Savr{eni ~ovek za, prema idealu toga doba, morao je
biti {kakljiv na sve {to bi eventualno ugro`avalo prava.
Nespretnost s kojom se u [paniji pristupalo srednjove-
kovnim temama sve do pojave Menendesa Pidala i
mladih istori~ara pravne nauke bila je uzrok {to se u
Sidovom liku, prototipu plemi}a, nigde ne nagla{ava
njegova osobena crta vrsnog poznavaoca prava. Me|u-
tim, upravo to ozna~ava re~ Campeador Bojov-
nik62. Dakle, ne borac, ve} poznavalac prava; i zato se
on uvek spori, jo{ od polaganja zakletve u Santa Gadei
koja }e se pretvoriti u izlaganje protiv kralja Alfonsa
VI, budu}i da se Sid suprotstavljao njegovom preuzi-
manju krune. (Nadam se da delo Sidov `ivot Ramona
Menendesa Pidala po prvi put jasno ilustruje tu crtu
najslavnijeg Kastiljanca bez koje bi on ostao samo izre-
zbarena groteska na pramcu broda.)
Sila ne zna~i pravo za te ljude, ve} pravdu. Germa-
ni su veoma kasno prihvatili nadle`nost suda koji pre-
su|uje i ka`njava. Javni sudija obezli~ava spor. Dosled-
no svojoj personalisti~koj senzibilnosti, ti narodi sa Se-
vera su smatrali da onaj ko misli da ima odre|eno pra-
vo treba sam da ga brani. Za njih je, na neki na~in, jed-
no te isto imati pravo i mo}i o~uvati ga. Tako je bilo od
pamtiveka. Ni{ta nije izazvalo toliko silovit bes
Germana uperen protiv njihovih osvaja~a ka`e Sik u
svojoj Istoriji propasti anti~kog sveta kao to {to su vi-
deli da im dele pravdu na rimski na~in. Zato su, me|u
zarobljenicima u teutobur{koj {umi birali samo sudije
kako bi ih pogubili posle najprefinjenijih mu~enja. I ni-
je sam sadr`aj prava toliko podsticao ta mu~enja ius
gentium 63 Rimljana bio je i vi{e nego rastegljiv kako bi
se prilagodio obi~ajima svih pokorenih naroda ve}
javna pravda sama po sebi, upravo obaveza da se povi-
nuju odre|enom autoritetu kao i njegovo me{anje u
privatna pitanja pojedinaca, sve to skupa je slobod-
nom Germanu izgledalo nepodno{ljivo.
Ako od onog spolja{njeg, prividnog, uvek konfu-
znog i kontradiktornog, zaronimo ka dubinama duha
{to nadahnjuje visoka stremljenja germanskog prava,
mislim da }emo uistinu prona}i pomenuti otpor pre-
ma rastakanju li~nog u sferi javnog. Sloboda je, za
Cicerona, zna~ila carstvo utvr|enih zakona. Biti slo-
0 1
bodan zna~i koristiti se zakonima, `iveti u skladu s
njima. Za Germana je zakon uvek ne{to drugorazred-
no, {to nastaje po{to ~ovek spozna svoju li~nu slobo-
du i tek tada, svojom slobodnom voljom, on stvara
zakon.
No, zar nije upravo to princip modernog liberali-
zma? Zar moderne demokratije, ispod prividne podu-
darnosti sa anti~kim demokratijama, ne nadahnjuje
jedna antagonisti~ka ideja koju nikada nisu doku~ili ni
Grci ni Rimljani, ideja da sloboda prethodi zakonu i Dr-
`avi? Demokratija, liberalizam! Ovi pojmovi su toliko
zbrkani u dana{njim glavama te paradoksalno zvu~i
najprostija istina: liberalizam je plod koji su, rasuti po
obroncima, iznedrili zamkovi. Vide}emo za{to.
V
Ideje zamkova:
liberalizam i demokratija
Podvrgavaju}i hemiju na{e du{e lakmusu zamkova,
~inimo plodonosan ogled. Dobijamo tako, iako ga ni-
smo unapred predvideli, kristalni talog koji predstavlja
zakonitost evropskog duha.
U prvi mah zamkovi nam nagove{tavaju `ivot pot-
puno suprotan na{em. Pobegli smo od njih i na{li uto-
~i{te u anti~kim demokratijama kao nama bliskijim ob-
licima javnog bivstvovanja prava i Dr`ave. No u na-
stojanju da se osetimo gra|anima poput drevnog
Atinjanina ili Rimljanina, otkrivamo neki ~udan otpor u
nama. Anti~ka Dr`ava u potpunosti prisvaja ~oveka ne
prepu{taju}i mu ni najmanji deli} njegovog bi}a za li~-
nu upotrebu. To totalno rastakanje u kolektivnom telu
polisa ili civitasa sabija nas u nekakve podzemne korene
na{e li~nosti. O~igledno, nismo do te mere strogo i jedi-
no gra|ani koliko izgleda kada, poneseni govorni~kim
`arom, grmimo po mitinzima i novinskim uvodnicima.
Ba{ tada nam se ~ini da nam iza svojih teatralnih
grimasa zamkovi otkrivaju riznicu nadahnu}a koja se
precizno podudaraju sa onim najdubljim u nama. Njiho-
ve kule su podignute da odbrane li~nost od Dr`ave.
Gospodo: @ivela sloboda!
Ali, kako smo samo do pre jednog trena uzvikivali:
@ivela demokratija!, odjednom se ose}amo pomalo ra-
zapeti izme|u oba ova zanosna pokli~a. I zaista, ta ra-
zapetost predstavlja evropsku istoriju tokom poslednja
dva veka. Liberalizam i demokratija se brkaju u na{im
glavama i ~esto, `ele}i jedno, uzvikujemo drugo.
Stoga je potrebno s vremena na vreme skinuti pra-
{inu predrasuda sa oba pojma, svode}i svaki od njih na
striktno zna~enje. Jer liberalizam i demokratija su dve
stvari ~ija polazi{ta nemaju ni{ta zajedni~ko, te }e, na
kraju, i njihova stremljenja dobiti antagonisti~ki smisao.
Demokratija i liberalizam predstavljaju dva potpu-
no razli~ita odgovora na dva pitanja politi~kog prava.
Demokratija daje odgovor na slede}e pitanje: ko
treba da vr{i javnu Vlast? Odgovor glasi: vr{enje javne
Vlasti pripada kolektivitetu gra|ana.
Ali to pitanje ne razmatra do kojih granica sme da se
prote`e javna Vlast. Samo se odre|uje subjekat koji je
nosilac vlasti. Demokratija predla`e da svi vladamo, to
jest da se svi suvereno upli}emo u dru{tvena pitanja.
Liberalizam, pak, daje odgovor na jedno drugo pita-
nje: bilo ko da vr{i javnu Vlast, kakva moraju biti njegova
ograni~enja? I nudi slede}i odgovor: javna Vlast, bez ob-
zira da li je sprovodi pojedinac autokrata ili pak ceo narod,
ne mo`e biti apsolutna, jer ~ovek ima izvesna unapred da-
ta prava koja su izvan svakog doma{aja Dr`ave. Re~ je,
dakle, o te`nji da se ograni~i uplitanje javne Vlasti.
Sada se dovoljno jasno pomalja heterogeni karak-
ter oba principa. Mo`e se biti veoma slobodoljubiv i ni-
0 1
malo demokrati~an, ili pak obrnuto, veoma demokrati-
~an i nimalo slobodoljubiv.
Anti~ke demokratije bile su apsolutisti~ke vlasti,
apsolutisti~kije od vlasti ma kog evropskog monarha iz
epohe tzv. apsolutizma. Grci i Rimljani nisu znali za
slobodarsko nadahnu}e. [tavi{e, ideja da pojedinac
ograni~ava Dr`avnu vlast i da samim tim jedan deo li~-
nosti ostaje izvan javne jurisdikcije nije se ni mogla na-
staniti u klasi~nim umovima. To je germanska ideja,
pripada karakteru koji re|a kamen na kamen grade}i
zamak. Tamo gde nije dopro germanizam, nije se uko-
renio ni liberalizam. Kada su u Rusiji `eleli da uklone
carski apsolutizam, bila je nametnuta demokratija kao
ni{ta manje apsolutisti~ka vlast. Bolj{evik je antiliberal.
Javna Vlast te`i da nikad i nigde ne prepozna bilo ka-
kvo ograni~enje. Sasvim joj je svejedno da li se nalazi sa-
mo u jednim rukama ili u rukama svih. Bila bi dakle naj-
naivnija zabluda verovati da se snagom demokratije mo-
`e izbe}i apsolutizam. Naprotiv. Nema okrutnije auto-
kratije od raspr{enog i neodgovornog samovla{}a demo-
sa. Zato onaj {to svim srcem ljubi slobodu, sa nevericom
i podozrenjem posmatra vlastitu demokratsku ostra{}e-
nost i, takore}i, obuzdava samog sebe.
Nasuprot javnoj Vlasti, Dr`avnom zakonu, liberali-
zam ozna~ava privatno pravo, privilegiju. Li~nost osta-
je, u ve}em ili manjem stepenu, po{te|ena uplitanja
vrhovne vlasti, kojima ona uvek te`i. Dakle: taj auten-
ti~ni princip privilegije koji pripada li~nosti nije posto-
jao u istoriji sve dok ga za sebe nije izvojevala nekoli-
cina gotskih, frana~kih, burgundskih plemi}a. Sasvim
je drugorazredna stvar {to bi nam danas ove ili one pri-
vilegije izgledale neprihvatljive. Ono {to je va`no i pre-
sudno jeste to {to je na na{oj planeti bio uspostavljen
princip slobode ili, kako bi oni jo{ preciznije rekli, slo-
bodnog raspolaganja samim sobom. Kasniji razvoj
svodio se na raspravu koja je i{la u dva pravca: o vrsti
akcija i sadr`aja u kojima li~nost treba da ostane slo-
bodna i, sa druge strane, o tome ko ima pravo na slo-
bodu. Po ovom pitanju, kao i u mnogim drugim stvari-
ma, zapadne bur`oazije nisu u~inile ni{ta drugo sem
{to su opona{ale davno izmi{ljene manire starih feu-
dalnih aristokratija. Prava ~oveka oli~avaju princip
slobode i ni{ta vi{e. Kroz njih se apstraktnije i uop{te-
nije ispoljava pravna senzibilnost srednjeg veka, koju
zbog sopstvene kratkovidosti vidimo kao nama stranu
i suprotnu. Gospoda iz tih ~udovi{nih ku}a koje naziva-
mo zamkovima podu~ila su slobodoljublju mase Galo-
-Romana, Kelto-Iibera, Toskanaca.
Zanimljivo je zapaziti da kada u Francuskoj neko iz
redova crkve i antiliberala stvara istoriju, uvek insisti-
ra na galoromanskom supstratu koji predstavlja apso-
lutisti~ki faktor u francuskoj naciji. Nasuprot tome, slo-
bodarski duh, ba~en u zasenak zbog predrasuda o sred-
njem veku koje caruju u poslednje vreme, ne usu|uje
se da afirmi{e frana~ki supstrat, mada prema njemu
ose}a tajnu privla~nost. Me|utim, francuska slobodar-
ska tradicija pojavljuje se, jasnije nego igde, u nizu de-
la koja su napisali pripadnici plemstva kako bi, suo~eni
sa invazijom kraljeve vlasti, uspostavili svoje nekada-
{nje privilegije. Tako je kod Bulenvijea, a i kod Monlo-
zijea. (Preporu~ujem za rezime lektiru Lettres sur lhi-
stoire de France, koju Tjeri stavlja iznad svojih Mero-
vin{kih pri~a. Autor ne dovodi u sumnju pitanje koje mi
ovde doti~emo. Samim tim, potpuno i spontano se na-
zire slobodarski duh feudalizma, podrazumevaju}i pod
feudalizmom ceo proces od invazije varvara do kraja
XIV veka.)
Imam utisak da }e se na{e predstave o srednjem
veku uskoro promeniti. Jo{ uvek nismo vi~ni jedno-
stavnom i pronicljivom posmatranju ~injenica. Reci-
mo, nema~ki istori~ari, posti|eni {to su njihovi ger-
manski oci bili tako malo demokrati~ni, tvrdoglavo in-
0 1
sistiraju na o~iglednim ~injenicama kako bi pokazali da
su oni ipak znali za javno pravo. Naravno da su znali.
Re~ je o odve} su{tinskoj stvari u `ivotu jedne zajed-
nice da bi se kraj nje moglo pro}i, a ne primetiti je. Je-
dino je pitanje {ta ima prevlast: privatno nad javnim,
ili obrnuto. German je vi{e ljubio slobodu nego demo-
kratiju. Mediteranac, pak, vi{e demokratiju nego slo-
bodu. Engleska revolucija je jasan primer liberalizma.
Francuska, demokratizma. Kromvel `eli da ograni~i
vlast kralja i Parlamenta. Robespjer `eli da vladaju
klubovi. Zato }e droits de lhomme64 sti}i u francusku
Ustavotvornu skup{tinu posredstvom Sjedinjenih
Ameri~kih Dr`ava. Francuze Mediterance vi{e je
zanimala jednakost galit.
VI
Ideje zamkova:
ratni~ki duh
Kona~no, kao {to sam ve} rekao, zamak nije ni{ta
drugo do ku}a koju su izvesni ljudi sagradili s namerom
da u njoj provedu `ivot. Ali, u tome je stvar: kakav li je
morao biti taj `ivot kada je zamak dom? Izgled i svrsis-
hodnost na{eg doma su, u doslovnom zna~enju, odraz
na{e svakodnevice. Zamak pretpostavlja rat iz dana u
dan, `ivljenje kao ratovanje.
Previ{e nam je te{ko ~ak i da zamislimo strukturu du-
{e kojoj `iveti zna~i ratovati. Po na{em mi{ljenju `ivot je
sve drugo, samo ne to. Rat do`ivljavamo kao neo~ekivan
obrt koji nas je zadesio sa ciljem da nam zatre `ivot. Toli-
ko nam se ~ini negacijom svega {to je po na{em shvata-
nju `ivot, da u ratu jedva vidimo i{ta vi{e sem smrti.
Od Spensera je uobi~ajeno da se ratni~ki duh su-
protstavlja industrijskom duhu i da se, bez truna okle-
vanja, sve simpatije upu}uju potonjem. ^ovek pro{log
veka bio je sre}an ako bi ga okarakterisali kao industri-
jalca, bez imalo ratni~kih crta. Rat mu je izgledao kao
ne{to varvarsko {to je `iva istina a varvarstvo kao
apsolutno zlo {to ve} nije tako izvesno.
Re~ varvarstvo je, u kolokvijalnoj upotrebi, izgu-
bila svoje pravo zna~enje i zadr`ala samo ono pejora-
tivno, diskvalifikuju}e. Isti je slu~aj i sa re~ju divlja-
{tvo. Zaboravlja se da i jedna i druga ozna~avaju dve
vrste duhovnosti koje tvore dva neizbe`na stupnja
istorijskog razvoja, poput detinjstva i mladosti u `ivotu
pojedinca. I koliko bi bilo pogre{no smatrati da je jedi-
no normalan i vredan po{tovanja period zrelosti kao
da su detinjstvo i mladost bile dve bolesti isto toliko
bi bilo pogre{no omalova`avati varvarstvo i divlja{tvo.
Neumesno je poklanjati dalju pa`nju op{tepoznatoj ~i-
njenici: civilizacija je k}i varvarstva i unuka divlja{tva.
Jasno mi je da bi doba li{ena istorijske svesti, nespo-
sobna da u celokupnoj stvarnosti uo~e svoj razvoj i
svoje poreklo, prihvatala samo civilizaciju ne znaju}i
da u varvarstvu otkriju i{ta drugo do negativne vred-
nosti.
Bilo bi zaista `alosno kada bi se kulturan ~ovek od-
rekao svoje kulture i ponovo vratio na nivo varvarina.
No mo`da je izuzetno zna~ajno ista}i da bi bilo najsavr-
{enije kada bi kulturan ~ovek o~uvao `ivom izvesnu ri-
znicu varvarskog, kao {to je nesumnjivo najbolje kada
je u li~nosti zrelog ~oveka ostalo nepresu{no vrelo
mladosti, pa ~ak i detinjastosti. Svako ko bi upoznao
nekog znamenitog ~oveka, bivao bi iznena|en otkri-
}em da mu je du{a detinja. Razvoj se ne ogleda u tome
da danas poni{tava ju~e, ve} naprotiv, u tome da sa~u-
va ono su{tinsko od ju~e koje je imalo vrlinu da stvori
bolje danas.
Ova skromna odbrana varvarstva mogla bi se sma-
trati paradoksalnom ili o{troumnom; ali, u su{tini, re~
je o najjednostavnijoj, jasnoj i o~iglednoj istini. Sve se,
0 1
kona~no, svodi na zapa`anje da se kultura ne ra|a iz
kulture, ve} iz prekulturnih potencija i vrlina ~iji plod
sazreva u kulturi. Koren svake kulture je u varvarstvu
i svako obnavljanje kulture za~eto je u toj riznici var-
varskog, a kada je ona iscrpljena, kultura presu{uje,
stagnira i umire. Pogre{no je, dakle, `eleti jedno bez
drugog. Onaj ko `eli novu kulturu sutra, mora u dana-
{njoj Evropi sa~uvati izvestan minimum varvarskih vr-
lina. Na{ slavni Kampoamor65 bi rekao:
Uzgajaju}i salatu u Salernu
Dioklecijan je ~esto govorio:
leptire leti ne mo`e da ima
onaj ko ne gaji gusenice dok vlada zima.
Najbriljantniji umovi danas ose}aju zabrinutost
zbog mogu}nosti da su u Evropi ve} iscrpljeni vitalni
resursi na kojima nu`no po~iva kultura. A, iznad svega,
ratni~ki duh.
* * *
Svaki podvig sadr`i dva sastojka: sna`nu `elju da
ga ostvarimo i, istovremeno, budi u nama strah od opa-
snosti koju izaziva. [ta je u odnosu na njih na{a prva
reakcija, pre bilo kakve pomisli i rasu|ivanja? Da li je u
nama sna`nija `elja za delanjem ili strah koji poziva na
beg? Ratni~kim duhom nazivam onu uobi~ajenu sr~a-
nost koja u riskantnosti podviga ne nalazi dovoljan raz-
log da ga izbegne. Kod industrijskog duha, naprotiv, od-
lu~uje procena o opasnosti, jer se `ivot shvata kao
stalan oprez. Rat je, konkretno, samo jedan od mno-
gih oblika u kojem se ratni~ki duh mo`e ispoljiti. Nje-
gova su{tinska crta je da predstavlja smrtnu opa-
snost. Razume se da bi ta re~ mogla poprimiti obrise
sveukupne opasnosti, jer se u ratu smi{ljeno organi-
zuje i priprema stradanje neprijatelju. Razlog {to u
ratni~kom duhu `elja za akcijom nadvladava strah od
opasnosti le`i jedino u dubokom ose}anju samopou-
zdanja. I obratno, u `i`i industrijskog duha deluje du-
boko nesamopouzdanje.
Varvarska epoha predstavlja vrhunac vere u sebe.
To je njena neizmerna vrlina koju bi bilo zgodno naka-
lemiti na na{e doba zgr~eno od opreznosti i zabrinuto-
sti. Ni divljak koji `ivi u neprestanom strahu, niti kul-
turan ~ovek koji `ivi ispunjen sumnjom i nesamopou-
zdanjem, nemaju taj neizmerni dar varvarina: veru u
sopstvene snage.
Na dekadentnog Rimljanina, punog sumnje u se-
be, kolebljivog, pla{ljivog, varvarin je, pre svega,
ostavljao utisak bahatog ~oveka. Ta bahatost nije bila
ni{ta drugo do prirodno, strahovito samopouzdanje i
shodno tome a ne zbog ta{tine sna`no samopo-
{tovanje. Kada budu u{li u odlu~uju}i sukob, Rimlja-
nin koji je oli~enje vitalne dekadencije prene}e po-
{tovanje sa sebe na svoju kulturu i izgleda}e mu di-
vlja~ki {to je German ne}e ni najmanje uva`avati. Ali
German ima previ{e vere u sebe te mu nije bilo po-
trebno da se dokazuje svojim snishodljivim i kultnim
odnosom prema kulturi. Ima mnogo idolatrije, magij-
skog strahopo{tovanja i poniznosti u toj divinizaciji
kulture i stalnom kle~anju pred njenom mo}i. @elimo
da nas ona opravda i spase, umesto da sami sebe
opravdamo i spasemo.
No jasno je da je ratnik jedno, a vojnik ne{to sa-
svim drugo. Srednji vek nije znao za militarizam. Voj-
nik predstavlja degeneraciju ratnika koga je korumpi-
rao industrijalac. Vojnik je naoru`ani industrijalac, bi-
rokrata koji je izmislio barut. Organizovala ga je Dr`a-
va za borbu protiv zamkova. Sa njegovom pojavom po-
~inje rat na daljinu, apstraktni rat topa i pu{ke.
0 1
VII
Ideje zamkova:
smrt kao stvarala~ki ~in
Vredelo bi se potruditi da u na{e vreme vaskrsne
teorijsko su~eljavanje ratni~kog i industrijskog duha.
Svet se mnogo promenio od Spensera do danas, a na-
ro~ito sr` sveta na{e srce. Neznatnim pomeranjima
kojima je ono izlo`eno odgovaraju gigantske promene
u globalnoj perspektivi. Spenseru se industrijski duh
~inio vanredno dobrim, a ratni~ki vanredno lo{im. Da-
nas polako uvi|amo da ta dva duhovna modusa, iako
suprotstavljena, uti~u jedan na drugi oboga}uju}i i
ograni~avaju}i se me|usobno, ne nude}i nam pri tom
izbor izme|u jednog ili drugog, ve} plodnu sintezu. U
ovome, kao i u svemu ostalom, ispoljava se tipi~na `ud-
nja na{eg doba da ve~ito te`i povezivanju suprotnosti, a
ne njihovom isklju~ivanju. Umesto ili jedno ili drugo
ose}amo da bi bolje bilo obuhvatiti i jedno i drugo.
Ratni~ki duh polazi od suprotnog `ivotnog ose}anja
u odnosu na ono koje pulsira u industrijskom duhu. To
je, kao {to sam ve} rekao, ose}anje pouzdanja u sebe i
u svet koji ga okru`uje. Nije ~udno {to ga je ono vodi-
lo ka optimisti~koj koncepciji sveta. Jer, zaista zvu~i
paradoksalno da u srednjem veku, koji nam je jedna
glupava istoriografija oslikala kao vreme mra~nja{tva i
teskobe, cvetaju optimisti~ke filosofije, dok se u na{e
moderno doba ne mo`e ~uti skoro ni{ta drugo sem gla-
sova pesimizma. Da nije mo`da ratni~ki duh pun samo-
pouzdanja jer ne poznaje zla ovoga sveta? Nikako: spo-
znao je, poput [openhauera, svu kosmi~ku bol, sluti
opasnost i nagla{ava teskobu `ivljenja. Ali, upravo je u
tome stvar!... Pred istom ~injenicom, pred istom bol-
nom stvarno{}u i opasno{}u spontano zauzima supro-
tan stav. Ratni~ka sr~anost, puna zadivljuju}e gladi za
`ivotom, ispija naiskap svoje bitisanje, okom ne trep-
nuv{i, skupa sa bolom i opasno{}u koje ono nosi u se-
bi. Njih sagledava kao su{tinski nedeljive od samog `i-
vota; one ga ni najmanje ne opovrgavaju, te stoga ra~u-
na na njih i, umesto da `ivot organizuje skoro isklju~i-
vo re{en da ih izbegne, ratnik ih prihvata. Ovo prihva-
tanje opasnosti koja je na pomolu, bez `elje da je izbeg-
ne, ve} da zagazi u nju, upravo je uobi~ajeno za ratni-
ka, to je dom oli~en zamkom.
Danas po~injemo da ose}amo iznenadnu simpatiju
prema takvoj prirodi gledaju}i je kako u nimalo arhai~-
nom obliku buja u sportu. Po mom mi{ljenju, razlika iz-
me|u sporta i igre je upravo u tome {to sport uklju~u-
je opasnost, pa makar se ona ogledala samo u izuzet-
nom fizi~kom naporu. Umesto da izbegava opasnost,
sportista joj hrli u susret, {to ga i ~ini sportistom.
Zanimljivo je da je onaj ko ne ose}a naro~itu `elju za
`ivotom te bitisanje do`ivljava kao sveop{tu teskobu,
{to se naj~e{}e doga|a modernom ~oveku, spreman da
pristane na sve samo da bi ostao `iv. Moral modernog
doba odnegovao je jedno tiransko afektiranje po kojem
je sve prihvatljivije nego smrt. Za{to, ako je `ivot tako
lo{? Gledano iz drugog ugla, vrhunska vrednost `ivota je
sadr`ana u mogu}nosti da ga izgubimo blagovremeno i
blagodatno kao {to je vrednost novca u tome da ga po-
tro{imo. Odnosno, koliko je uop{te vredan `ivot koji se
ne izla`e bilo kakvom riziku, ve} se samo tegli i otaljava
u sopstvenoj praznini? Da li }e nam ideal postati ustroj-
stvo planete kao ogromne bolnice i gigantske klinike?
Takvo ose}anje svojstveno je industrijskom duhu,
bur`ujskoj naravi. Po svaku cenu `eli da `ivi i ne prista-
je da u smrti prepozna najsu{tinskiji atribut `ivota.
Stoga dovitljivo primenjuje jedini postupak kojim ga
mo`e produ`iti, a to je da ga svede na najmanju mogu-
}u meru, ba{ kao {to ~ine i neke `ivotinjske vrste pa-
0 1
daju}i u zimski san. Biolozi su toj pojavi dali ime vita
minima. Njome se `ivot produ`ava srazmerno nekori-
{}enju. Sti~e se du`ina po cenu `estine. Nije li lakomi-
sleno odlu~iti se, tek tako, za ekstenzitet na u{trb in-
tenziteta? Za{to etika dugog `ivota mora da trijumfuje
nad etikom uzvi{enog `ivota?
Ni etika ni biologija se jo{ uvek nisu dovoljno
usredsredile na kapitalnu ~injenicu neumitnost smr-
ti. Nedavno je jedan veliki fiziolog (Erenberg) pokazao
kako se `ivot ne mo`e definisati bez smrti. @ivot je lan-
~ani hemijski proces u kojem svaka reakcija neminov-
no podsti~e slede}u, a ona opet slede}u, sve dok se ne
istro{i ceo predodre|eni sudbinski niz. Od prvog tre-
nutka, poput to~ka zakotrljanog na stazi, ispaljeni hitac
`ivota hrli ka svom i{~eznu}u: potpuno je isto re}i da
se `ivi kao i da se umire. Fenomen umiranja stvara se
u samom za~etku. Nemogu}e je menjati nemilosrdni
proces: mogu}e je samo ve{ta~ki ga zauzdati, sa malim
zaka{njenjem odlo`iti po~etak svake nove reakcije.
@ivot usporenog ritma bi}e du`i od onoga ~iji je ritam
prestissimo66 ali, u kona~nom ishodu, sa aspekta hemi-
je, u njemu ne}e biti vi{e `ivota. Broj reakcija je isto-
vetan, kao {to je isti broj slika na filmskoj traci gledali
ih ubrzano ili usporeno. Ose}anja i misli su strahoviti
pospe{itelji hemije `ivota koji je, poput fijuka bi~a, go-
ne u pomamni galop ili, kako bi rekao Grasijan67, oni
su: postiljoni68 `ivota koji uobi~ajenom protoku vre-
mena daju veli~anstveno ubrzanje.
Ali ako se, hemijski gledano, dobija isto usporava-
njem ili ubrzavanjem biolo{kog ritma, onda verovatno
postoji virtuelna razlika me|u tim brzinama. Zgusnut
`ivot poprima druga~ije oblike od onoga koji je razvod-
njen u dugom vremenu. Ti oblici predstavljaju razli~ita
herojstva, re~ kojom, u su{tini, imenujemo svako
unapred i dobrovoljno prihvatanje smrti.
Neshvatljivo je za{to imperativ koji nam nala`e da
`ivotom raspola`emo po svojoj volji te da njim upra-
vljamo posve}uju}i ga uzvi{enim ciljevima ne treba da
se prote`e i na smrt. Ako je ona sastavni deo, ~inilac `i-
vota, onda kao {to treba promi{ljeno utro{iti `ivot, isto
tako bi trebalo utro{iti i smrt, celishodno, svrhovito.
Neki plemenitiji moral od ovog vladaju}eg ne bi
prihvatio na~elo koje nas podsti~e da izbegavamo sva-
ku opasnost sa ciljem da uplovimo u prirodnu smrt. Jer
to je hemijska, prisilna, nevoljna smrt, kao smrt zve-
ri ili biljke, a mo`da i kao smrt sveta. ^ini se da bi bi-
lo ljudski dostojanstvenije upravo upotrebiti ~injenicu
i snagu smrti, koriste}i se njome prema ustrojstvu
vlastite volje. Taj bolji moral morao bi ~oveku skrenu-
ti pa`nju da mu je `ivot dat kako bi ga smisleno izla-
gao opasnostima.
Industrijski duh }e na kraju, i ne slute}i, biti od po-
mo}i u ostvarivanju na~ela ratni~kog duha. Nadahnut
u`asnim strahom od smrti izmislio je ~udotvorne teh-
nike za savladavanje Prirode: mehaniku koja otklanja
suvi{an fizi~ki napor; medicinu koja umanjuje broj
smrtnih slu~ajeva usled bezazlenih bolesti; zajedni~ku
ekonomiju koja nam olak{ava materijalnu egzistenciju,
ali istovremeno i ukida pravo raspolaganja sopstvenim
`ivotom; podlo nas primorava na njegovo dugo trajanje
budu}i da ona bdi nad njim. Sve ove zadivljuju}e teko-
vine uperene protiv hemijske smrti prepu{taju nam na
volju potragu za izborom dobrovoljne smrti; jer, kako
su u velikoj meri otklonjene prirodne opasnosti, dopu-
{teno nam je da slobodnije ispitamo neke nove koje }e-
mo sami izmisliti. Na taj na~in se oba suprotstavljena
impulsa pribli`avaju istoj ta~ki jednom novom moralu.
Posle dva veka be`anja od smrti potrebno je ponovo ne-
govati umetnost umiranja. Skupa sa bezbrojnim bolnica-
ma, bankama i osiguravaju}im dru{tvima, bilo bi sjajno
umno`avati dru{tva za rizik. Kao i u tolikim drugim po-
recima, sport je spontano zapo~eo ovaj trud vredan na-
0 1
{eg doba, bave}i se organizovanjem opasnosti.
Hemijska smrt je podljudska. Besmrtnost je nadljud-
ska. Ljudski je samo to da smr}u raspola`emo slobodno,
plemenito i blagodatno. Budimo pesnici `ivljenja koji svom
`ivotu znaju prona}i pravu rimu u nadahnutoj smrti.
VIII
Ideje zamkova:
~ast i ugovor
Tokom srednjeg veka odnosi me|u ljudima po~iva-
li su na na~elu poverenja, koje je ukorenjeno u ose}a-
nju ~asti. Moderno dru{tvo se, naprotiv, zasniva na
ugovoru. Ni{ta ne mo`e jasnije pokazati opre~nost iz-
me|u su{tinskih ose}anja koja su ispunjavala ova dva
razdoblja. Poverenje je, sama re~ ka`e, verovanje ute-
meljeno na strogom pravilu. ^ovek se vezuje za dru-
gog ~oveka nekom skrivenom vezom koja ostaje zako-
pana duboko u njima. Ugovor je pak cini~na potvrda ne-
verovanja u bli`njeg kada s njim sklapamo dogovor, te
ga vezujemo za sebe materijalnim predmetom papi-
rom ugovora koji ostaje izvan oba ugovara~a i mo}i
}e, u datom ~asu podlo poput materije da se ustre-
mi protiv njih. Te{ko priznanje o modernom dobu! Vi-
{e veruje u materiju, upravo zato {to nema duha, jer
nije li~nost. I zaista, ovo doba je poku{alo da uzdigne fi-
ziku na nivo teologije.
Analogno prethodnom, onaj ko ne ispuni obavezu iz
ugovora naziva se prestupnikom i na njega se sru~uje
automatski predodre|ena kazna, spolja{nja kazna, nov-
~ana ili zatvorska. Me|utim, onaj ko izneveri povere-
nje i postupi ne~asno, biva progla{en izdajnikom i sva
kazna se uglavnom svodi na tu oznaku. To jest kazna ili
osuda sastoji se jedino u javnoj poruzi, jer samo poru-
ga ka`njava li~nost, ranjava izunutra.
Van pameti je re}i da se u srednjem veku mnogo
govorilo o ~asti me|u gospodom iz zamkova, ali da su
u stvarnosti oni obi~no bili najdrskiji razvratnici ispu-
njeni pohlepom i bezo~no{}u. Naravno! I u na{e vreme
ugovori ~esto bivaju neispunjeni ili fino izigrani, {to
primorava na odr`avanje ogromnog sudskog aparata.
Kada se porede razli~ita vremena, potrebno je izvr{iti
dvostruko ra~unovodstvo. Treba porediti stvarnost
jednog sa stvarno{}u drugog doba, i odvojeno njihove
ideale ili va`e}a na~ela. Na jednoj strani aktiva; na
drugoj pasiva. Sve drugo bilo bi neumesno. U priro-
di svakog ideala je nemogu}nost ostvarenja. Njegova je
uloga da se uzdigne iznad stvarnosti i da sa nebesnih
visina, simboli~ki, deluje na nju, poput zvezde {to oba-
sjava brod. Sever i Jug nisu luke u koje se mo`e uplo-
viti: oni su daleka i ultrarealna privi|enja koja odre|u-
ju putanje i {araju pravce.
Projektovanje ideala je ~ovekova fiziolo{ka funkci-
ja. Kao {to imamo sistem organa, obdareni smo i zbi-
rom na~ela; i dok nam jedni iscrtavaju odre|eni profil,
drugi odre|uju na{ osobeni lik.
Ideali kao sport
Ti ideali, uvek neostvarivi, kona~no su samo jedna
od karakteristi~nih stvarnosti svake epohe, jedan od
izdanaka biljke zvane ~ovek, ponikao u njoj. I ponekad,
dok uronjeni u misli o nekom pro{lom stole}u uo~ava-
mo stalno odsustvo istih onih na~ela koja su nepresta-
no bila proklamovana u to vreme, ne mo`emo odagna-
ti sumnju kako sav taj pompezni galimatijas ideala ne-
}e imati drugi cilj do da u~ini mogu}im jedan dvostru-
ki `ivot, umi{ljen i retori~an, da izazove ve{ta~ku opi-
jenost i zanos i omogu}i nam da se razmahnemo u glu-
0 1
mi. Toliko je ljudi koji iz najboljih namera imaju potre-
bu da, osim svoje stvarne sudbine, priu{te sebi u `ivo-
tu i neku vrstu izmi{ljenog drugog nivoa gde bi mogli
izvoditi gala komediju te ostvariti plasti~ne slike vrli-
ne, asketizma, `rtvovanja!
Ovom soju pripadaju svi umi{ljeni u sopstvenu
misiju spasa politike jednog naroda, reforme dru-
{tva, o~uvanja ~istote umetnosti. Skoro uvek su to po-
jedinci koji smu{eno ose}aju nedostatak li~nih sposob-
nosti za primarnu i stvarnu sudbinu koja im je odre|e-
na, pa moraju da se bave tim drugim, maglovitim i hi-
rovitim zanimanjem kako bi sebi simulirali kompenza-
ciju. Stoga }e pisac skromnog talenta jednog dana bih
voleo da razradim ovu u`asnu, tragi~nu temu: Pisac
bez talenta morati da ube|uje samog sebe, a i osta-
le, da pisati ne zna~i imati ideja, ma{te, Bo`jeg dara,
ose}aja za melodi~nost re~i itd., ve} braniti socijalizam
ili boriti se za slobodu. [ta bi, zaista, ostalo od doti~nog
jadnika kada ne bi verovao u tako ne{to! Jer braniti so-
cijalizam ili boriti se za slobodu veoma je lako; imati
ideje, pak, veoma je te{ko, toliko te{ko da mu se to ni-
kad nije ni dogodilo.
Ova kompenzatorska funkcija ideala mnogo je ~e{}a
nego {to se ~ini. ^ovek te`i da pomo}u njih dovede u
ravnote`u manjkavost svoje stvarne sudbine i upravo
zato {to nije ni jak ni zdrav poku{ava da pred ogledalom
izigrava vrlog atletu. Priznajem da su mi vrlina i misi-
ja nepodno{ljive ukoliko ne posti|uju onoga ko ih po-
seduje do te mere da svim silama i neprestano nastoji
da ih sakrije i kamuflira iza protivre~nih maski.
La` u vidu uzvi{ene igre ili veli~anstvenog sporta,
{to obi~no karakteri{e ideale, otkriva se malo-pomalo,
kako se doti~na epoha primi~e koncu. Tako je bilo i sa
vite{kim idealom. Nikad se nije vi{e preterivalo sa vi-
te{kim dvobojima, retorikom i dekorom kao krajem
XIV i tokom XV veka, tj. onda kad je dru{tvena stvar-
nost ve} bila uobli~ena druga~ije, nespojivo sa ovim
manirima. Ponekad nas, kod pisaca koji najvi{e veli~a-
ju vite{ka na~ela, koji razglabaju pri~e o turnirima i slu-
`enju damama, o krsta{kim pohodima na nevernike i
odbrani ~asti, iznenadi podrugljiva grimasa. Poslednje
razdoblje srednjeg veka jedan je od tih zavr{nih perio-
da u kojima se `ivot vi{ih krugova skoro sasvim pre-
tvorio u dru{tvenu igru. Stvarnost je opora, gruba i su-
rova; stoga je preto~ena u bajno sanjarenje o vite{kom
idealu na kojem se gradi velika fantazmagorija. @elja je
da se `ivot predstavi iza maske Lanselota. Re~ je o
monstruoznoj i smi{ljenoj samoobmani ~ija se bolna
neistinost mo`e podneti samo uz pomo} blagog pod-
smeha {to skriva sopstvenu la`. U ~itavoj vite{koj kul-
turi XV veka vlada krhka ravnote`a izme|u duboke
odanosti idealu i lakog podsmeha. (Johan Hojzinga, Je-
sen srednjeg veka)
Tako se u jednoj pesmi @ana de Bomona veli:
Dok u kr~mama sedimo i rujna vina ispijamo,
i dok nas gledaju dame {to nam uz bok sede,
dugih, belih vratova, biserima zavodljivo oki}ene,
blistavih o~iju, lepotom obasjane
krv nam navire i srca nam biju juna~ki...
Tada pobe|ujemo Jomona i Agulana,
a oni za drugim stolom, Olivijea i Rolana.
Ali kada bojnim poljem na konjima treba da jezdimo,
tada o rame {tit obesimo, a ubojita koplja oborimo,
i od ljutog mraza skroz pomodrimo.
Kada nam, levo i desno, drugovi posustaju,
a neprijateljske konjice nezadr`ivo ka nama nastupaju,
tada bismo rado u neku duboku pe}inu pobegli
da nas niko ne prona|e
i ne vidi kako smo iz boja odbegli.
No upravo ta nedoumica i sumnja u vlastiti ideal
dovode do njegovog prekomernog veli~anja i barokni-
0 1
jeg prikazivanja. I zato }e se svet zabavljati dok bude
~itao da, ukoliko me pam}enje dobro slu`i, Giljermo de
Oranhe u jednom vite{kom dvoboju zadaje ali i zadobi-
ja ki{u udaraca posle kojih ne mo`e skinuti {lem ve} je
primoran da odjuri do kova~a, stavi glavu na nakovanj i
ponovo izdr`i isti broj novih udaraca ~eki}em. Ili pak
povest o ko{ulji koju pripoveda jedan belgijski truba-
dur. Izvesna dama redom {alje trojici svojih udvara~a
jednu te istu svoju bluzu, pod uslovom da je nose na
turniru bez ikakvog oklopa preko. Samo tre}i prihvata
surov izazov: biva ranjen, a bluza natopljena krvlju. Ta-
kvo juna{tvo nagra|eno je daminom ljubavlju; no njen
udvara~ tada zahteva uzvratno `rtvovanje i tra`i od
svoje dame da obu~e i nosi tu bluzu, svu krvavu, na za-
bavi koja }e se odr`ati posle turnira.
IX
Ideje zamkova:
sluge
Pisci demokratske ortodoksije pocrvene od stida
kad pro~itaju da je Servantes sebe nazivao slugom
grofa od Lemosa69. Pored nedostatka istorijske svesti,
{to im je ina~e svojstveno, oni misle da se tom re~ju
poni`ava i blati njihov stale`. Me|utim, u ovom Ser-
vantesovom izrazu jo{ uvek odjekuje, slaba{nim i po-
tmulim ehom, smisao jedne od najlep{ih i najplemeni-
tijih institucija za~etih u zamkovima.
Danas se re~ sluga ne shvata. Njeno etimolo{ko
zna~enje biti sluga zbog nekoga nema ni~eg zajed-
ni~kog sa uobi~ajenim zna~enjem biti ne~iji sluga.
Ipak, opstala je jedina dodirna ta~ka u oba slu~aja, a to
je pretpostavka da je gospodar hranilac svoga sluge.
Pod slu`enjem se podrazumeva pokoran rad, pri ~e-
mu se za uzvrat dobija izdr`avanje, kao plata, nadnica
za taj rad.
Retko kad se tako jasno pokazuje nemogu}nost iz-
dvajanja jedne ~injenice iz sfere ljudskog `ivota od osta-
lih prisutnih u nekoj epohi, budu}i da joj samo sve one
skupa daju osobenu nijansu. Zato {to su srednjovekov-
ne sluge slu`ile svoje gospodare potpuno isto kao
{to to ~ine i dana{nje, a ipak, istovetan ~in slu`enja
imao je krajnje razli~ito zna~enje nekad i sad.
Kada u na{e vreme jedan ~ovek slu`i drugoga, to
predstavlja ni`i, na izvestan na~in poni`avaju}i posao.
Jasno je za{to je tako, jer danas caruje op{teprihva}e-
na bajka da smo svi jednaki. Slu`enje podrazumeva
podre|enost i predstavlja delatnost koja po~iva na na-
~elu povinovanja onom ko je hijerarhijski iznad nas;
slu`enje razbija nivo jednakosti jer podrazumeva pri-
stanak na sopstvenu degradaciju spu{tanjem ispod
tog nivoa. Ali zamislimo na trenutak suprotnu pretpo-
stavku: da su ljudi u biti nejednaki, da su jedni vred-
niji i zna~ajniji od drugih. Tada }e za onoga ko manje
vredi svako pribli`avanje onome ko vi{e vredi biti bla-
gotvorno; preciznije, zna~i}e uspinjanje u hijerarhiji.
Dakle, slu`enje je organski oblik tog pribli`avanja, a
ne tek puka slu~ajnost. Slu`enje je, stoga, oblik zajed-
ni~kog `ivota u kojem onaj ni`i deli deo izuzetnih pre-
imu}stava svojstvenih onom vi{em. Iz tog dubokog
razloga, u srednjem veku slu`enje oplemenjuje ume-
sto da poni`ava, jer predstavlja sredstvo za uspinjanje
unutar hijerarhijskog sistema ljudskih vrednosti.
U zamkovima se slu`enje nije shvatalo kao rad, pa
se shodno tome nije ni pla}alo. Na{e ideje iz ekonomi-
je ozbiljno su osiroma{ene i pojednostavljene; skoro da
ne znamo za drugi oblik nagra|ivanja sem nov~ane is-
plate. Ljudski rad se pla}a potpuno isto kao i svaka
druga roba. I on, poput robe, ima svoju tr`i{nu cenu. U
srednjem veku slu`enje se nagra|ivalo, ali bez pomisli
0 1
da se plati. Kako se mogu platiti briga i trud jednog ~o-
veka prema drugom? Oni bi tada bili omalova`eni i
obezvre|eni. Mislim da ono {to danas zovemo tro{ko-
vi za reprezentaciju, kao ideja, najpribli`nije odgovara
nekada{njoj nagradi za slu`enje. To je upravo i ono {to
je Servantes o~ekivao od grofa od Lemosa. U srednjem
veku je svaki ~ovek koji nije pripadao stale`u zanatlija
imao jasno nazna~enu dru{tvenu ulogu koju je pratio
odre|eni dekor, odnosno odgovaraju}i re`im `ivota. I
smatralo se du`no{}u dru{tva da svakom pojedincu
obezbedi potrebna sredstva koja bi bila potpora njego-
voj dru{tvenoj ulozi i funkciji. Ne, dakle, radi dobrobiti
pojedinca, ve} samoga dru{tva, i to je bila obaveza naj-
vi{ih hijerarhijskih krugova. Takva je uostalom i izvan-
redna doktrina o raspodeli dobara nagove{tena kod
svetog Tome. Pravedan princip raspodele nije, kao da-
nas, odre|ivala koli~ina rada koju pojedinac ulo`i, ve}
stepen dopu{tene slobode i rasko{i koju mu je name-
tao vlastiti nivo. Bogatstvo i obim bogatstva nisu se za-
snivali na pravu za posedovanjem, nisu bili posledica
pukog sticanja, ve} ih je, potpuno suprotno, odre|ivala
obaveza na potro{nju vi{ka, jasno odre|ena za svaki
dru{tveni polo`aj. Ova ideja poticala je iz tada{njeg op-
{teprihva}enog ekonomskog modela: pravio se bud`et
rashoda, umesto bud`eta prihoda, kako radi moderni
kapitalizam. Proizvodnju je odre|ivala potro{nja, a ne
kao {to se kasnije dogodilo, da potro{nju odre|uje pro-
izvodnja, {to je, govore}i jezikom upu}enih, su{tinska
crta kapitalizma. I {to je zabele`imo i to na margini
izopa~enje prirodnog i ispravnog poretka. Jer bogat-
stvo nije ni{ta vi{e do sredstvo kojim sebi mo`emo pri-
u{titi ono {to nam je potrebno ili {to `elimo. Najbolji
redosled bi, izgleda, bio da prvo imamo potrebu ili `e-
lju za ne~im, a tek potom da razmi{ljamo o sticanju
neophodne koli~ine novca koja nam omogu}ava da to
nabavimo. No, modernom ~oveku polazi{te je `elja za
bogatstvom, odnosno `elja za pukim sredstvom za na-
bavku. Stoga beskrajno uve}ava proizvodnju, ne zbog
potrebe za proizvodom, ve} u `elji da zgrne jo{ ve}e
bogatstvo. Tako se proizvod, roba, pretvara u sredstvo,
a novac i bogatstvo u krajnji cilj.
Ali, i pored svega, jo{ nije re~eno ono najva`nije i
najplemenitije {to odlikuje instituciju slugu. U sred-
njem veku su razli~iti sudbinski putevi dovodili do va-
zalnog polo`aja. Bilo je vazala silom prilika, koji su u taj
polo`aj dospevali sticajem okolnosti, kada bi se spora-
zumom pot~injavali mo}nijem od sebe. Sem njih, po-
stojali su i prirodni vazali, oni koji bi se rodili pod
vlastelinskim krovom. Prirodni vazal ne}e nikad, jedi-
no u slu~aju izdaje, mo}i da napusti svoga gospodara.
Vlastelin bi obi~no ukazivao ~ast nekolicini svojih pri-
rodnih vazala dovode}i njihovu decu od najranijeg de-
tinjstva u svoju ku}u i svoju porodicu. Tu bi sticali
obrazovanje `ive}i skupa u otmenom domu i na vi{em
nivou. Gospodar bi ih slu`io; to jest podu~avao bi ih,
napajaju}i ih moralnom tradicijom koja se od davnina
oblikovala u njegovom domu. Sluga bi izvr{avao ku}-
ne obaveze i bio poput usvojenog deteta, li~no duboko
vezan za privatni `ivot svojih gospodara. Po pravilima
koja je nalagalo tada{nje vreme, svaki plemi} je slao
svoju decu da budu sluge u ku}i plemi}a koji je pripa-
dao slede}em, vi{em stupnju velike dru{tvene hijerar-
hije. Tako su deca infansona70 bila sluge u ku}ama vel-
mo`a, koji su svoju decu slali u ku}e grofova, a ovi svo-
je potomke u kraljevsku palatu. Vrhunsku po~ast pred-
stavljali bi slu~ajevi poput Sidovog koji je, budu}i da je
bio samo infanson, poslao svoje k}eri da slu`e na dvo-
ru. (Stih 2086 Pesme o Sidu)
To je smisao ku}ne ~eljadi, plemenite i vaspitne
dru{tvene institucije koja je vekovima postojala u zam-
kovima.
0 1
X
Nastavljamo putovanje:
Kantabrija. Nastupaju grbovi!
Zamkovi su nas previ{e zadr`ali re~itom gestikula-
cijom svojih zidina. Ali, treba nastaviti putovanje.
Uklju~ujemo motor. Automobil kojim sam krenuo na
ovo pute{estvije veoma je star i ve} je nekoliko puta
prokrstario skoro celom [panijom, verao se po gotovo
svim klisurama i jurio po bezbrojnim dolinama du` na-
{ih prastarih re~nih korita. Sli~an je starom slugi koji
gun|a, ali obavlja posao. S vremena na vreme otpao bi
mu poneki to~ak i nastavljao da se kotrlja po strnjici;
gledaju}i ga kako obdaren nekakvom magi~nom sna-
gom i no{en vetrom hitro grabi napred, pomi{ljali bi-
smo na tren da se pred nama vrti pravi To~ak sre}e.
Iza nas ostaje su{na [panija i, preko planina, upra-
vo stupamo u vla`nu [paniju71. Zemlja, do malopre go-
la, pepeljasta ili crvena, sada je prekrivena obiljem ze-
lenila i uz to su`ena i raspar~ana na male ome|ene do-
line. Vi{e nema ratni~kih zamkova {to grizu plavetnilo
krezubom vilicom svojih zup~astih zidina; umesto njih,
pojavljuju se kasone72 od zagasitog ili po~a|avelog ka-
mena. Zamkovi Kastilje ostavljaju utisak izgladnelih
ratnika. Ova boravi{ta idalga73 nagove{tavaju spokoj i
umereno blagostanje. Bogatstvo, nikad. Ne znam ni za
jedan pejza` u celoj [paniji koji bi u potpunosti do~arao
sliku rasko{i. To bi bio tek poneki kutak, tu i tamo po-
neko zdanje; recimo Eskorijal.
Sa blagim varijantama, tip kasone senovite, na-
mrgo|ene, natmurene zgrade ponavlja se od Asturi-
je pa sve do kraja Navare i predstavlja arhitektonsko
re{enje koje daje osobenost celoj Kantabriji. U su{tini,
kasona nije preterano velika ku}a, ali jasno ostavlja
ogroman spomen na sebe. Njena veli~ina nije u njenim
dimenzijama, ve} u njenoj pretenziji i proporciji ili, ako
bi se tako moglo re}i, u ideji koju ove ku}e imaju same
o sebi. (Setimo se da je Vijer de LIl Adam74 slavu de-
finisao kao ideju o sebi koju svako nosi u svom srcu.)
Zaista, ova zdanja poseduju neku ozbiljnost, samo-
usredsre|enost, samodovoljnost, te ih prihvatamo kao
palate. U pore|enju sa njima, zamkovi iz prostranih ka-
stiljanskih predela izgledaju nedoraslo, nervozno, uz-
nemireno, pomalo nesigurni u svoju ulogu u svetu.
Ova boravi{ta su poput nekih ljudi; na primer Danijela
Suloage75, kerami~ara koji je bio ~ovek veoma niskog,
skoro patuljastog rasta, no gorostasnih, mikelan|elov-
skih crta lica; kad god ga se setim, projektuju}i ga na
prazno nebo memorije, on zadobija monumentalne raz-
mere. Bio je patuljasti d`in, kao {to su ogromne ove
malene ku}e postavljene na po~asnu stra`u du` kanta-
brijskih puteljaka.
[ta se to de{ava sa njihovim zidovima, tako ozbilj-
nim i te{kim da se u na{oj ma{ti odjednom nabiraju u
strahovit grb? Zanimljivo je primetiti kako u su{noj
[paniji ogromni zamkovi skoro da nemaju grbove, ili su
oni minijaturni, dok ove ku}e kantabrijskog plemstva
krase grbovi kolosalnih dimenzija. Bajkovito se rascve-
tavaju na golim zidovima ~udesne erupcije plasti~nosti
{to poput tumora gordosti ni~u iz kamena, krepkog i
asketskog. Zadovoljne svojim potpuno ispunjenim `i-
votom, povukle su se iz smelih pustolovina i sada sne-
vaju davna{nje podvige. Taj san o juna{tvu negda{njeg
junaka preta~e se kroz zidove u obliku najslavnije fan-
tazmagorije te, poput nepresu{nih gra{ki znoja, izbija-
ju heraldi~ka fauna, oli~ena baskijskim vukovima, gui-
puskoanskim76 kitovima, asturijskim medvedima, gir-
lande rasko{nog perja, pesnice s ma~evima, pramci
mornarskih brodova. Nemogu}e je na~initi ni nekoliko
koraka a da nas pateti~no ne zaustavi neki zid pokazu-
ju}i nam svoje heraldi~ke bicepse.
0 1
Tako|e treba skrenuti pa`nju na jednu va`nu podu-
darnost. Ta zami{ljena linija du` [panije iza koje po~i-
nju da bujaju grbovi istovremeno obele`ava i kraj gra-
dova. Odavno je Korpus Barga77 istakao ~injenicu da na
baskijskoj zemlji ne postoji urbano naselje. Ju`njak ne-
}e mo}i da prepozna svoju ideju grada kad ugleda te ra-
{trkane ku}e, koje kao da be`e jedna od druge ~ine}i
sela na severu. Andaluzijski ili kastiljanski grad jeste
kompaktna skulptura; kantabrijski grad je takore}i pej-
za`, centrifugalno naselje gde je svaka zgrada zavitlana
ka poljima.
Nastavak izlaganja bi nas uveo u neka slo`ena razmi-
{ljanja o kantabrijskom ruralizmu. Budu}i da je cela [pa-
nija ruralna, potrebna je velika istan~anost da bi se jasno
definisala autenti~na osobenost svakog regionalnog rura-
lizma. Ali mi se ~ini nesumnjivim da na severu postoji
nagon ka urbanoj disperziji. Recimo, nema nacionalne
grupacije koja bi bila pozvanija da izgradi urbano naselje,
kompaktno i bez pora, nego {to su to `itelji Bilbaoa. Me-
|utim, kad je Bilbao trebalo pro{iriti, izbegnuto je zvani~-
no re{enje predlo`eno od gradskih vlasti. Istinsko pro{i-
renje Bilbaoa nije ono koje je tako nazvano urbanisti~kim
planom, ve} su to Neguri, Algorta, Las Arenas centri-
fugalna naselja sa ravnicom u svom sredi{tu. (Morfologi-
ja gradova bila bi izuzetno podsticajna tema!)
Dakle, autenti~no urbano naselje podrazumeva do-
minaciju trga, agore ili foruma. Ako se top defini{e kao
rupa okru`ena ~elikom, bilo bi sasvim ispravno re}i da
je grad prazan prostor, odnosno trg okru`en fasadama.
Ostatak ku}e iza fasade nije od su{tinskog zna~aja za
grad (neka ~italac osve`i svoju predstavu o Atini i Ri-
mu). Ovim se `eli re}i da grad postoji samo tamo gde
javno ima prevlast nad privatnim, Dr`ava nad porodi-
com. U celoj Kantabriji doga|a se suprotno; instinkt
konsangviniteta trijumfuje nad politi~kim instinktom i
to nam namah obja{njava disperzivnost naselja i hiper-
trofiju grbova. Kantabrijci i Baskijci su ponosni na po-
rodi~nu tradiciju i `ive ozareni genealo{kom iluzijom.
Porodi~no stablo sna`no grabi deo ravnice, jer mu je
potrebno duboko korenje kojim }e hraniti svoju mile-
nijsku vegetativnu sudbinu. Se}am se da sam jednom
pro~itao kod oca Gevare78 ne znam da li u njegovim
pismima ili u delu Prezir prema prestonici i pohvala se-
lu kako je u njegovo vreme svako ko je `eleo da ga
smatraju bogatim za sebe govorio da je Kastiljanac, no
onaj ko bi vi{e voleo da ga smatraju aristokratom govo-
rio bi da je Baskijac. Danas se neko relativno, veoma
relativno bogatstvo u [paniji nema bogatih preseli-
lo u Kantabriju; ali genealo{ki ponos istrajava i dalje ta-
mo gde je postojao od davnina; unutra{nja vatra zbog
koje se u delirijumu preznojavaju heraldi~kim zname-
njima prekriveni zidovi kasona i dalje neprestano bukti.
XI
Santiljana del Mar:
pre ulaska u pe}inu
Santiljana del Mar79, svojim izgledom drevnog po-
zori{nog dekora u kojem bi se bez predaha mogle reci-
tovati desime80 , podsti~e nas da potra`imo utehu u pe-
}ini Altamiri. Muka nam je od tradicionalne umetnosti;
toliko smo je se nagledali pa je veoma te{ko o~ekivati
od nje da izazove bilo kakvo po{tovanja vredno dejstvo
na na{e nerve. Romanska umetnost, gotska umetnost,
renesansa! Na{e reakcije na njih postale su do te mere
uobi~ajene, skoro da ve} predstavljaju refleksne rad-
nje. Unapred nam je poznat onaj zup~anik {to }e se po-
krenuti u nama pri pojavi lepog dela. Nedostaje nam
svekoliko i{~ekivanje avanture i ~uda. Jer, bez njih ne-
ma istinske estetske emocije. Ljudi obi~no, dodu{e po-
gre{no, tako nazivaju jedno udobno, sigurno zadovolj-
0 1
stvo, nalik bra~nom, koje se mora roditi u nama svaki
put kad nam se neki objekat, veoma poznat, veoma sla-
van i veoma bez duhovne drame, nanovo prika`e. Re~
je o konvencionalnom do`ivljaju koji se, u su{tini, ve}
unapred nosi u du{i, pre same pojave dela. To je ono
{to dobar bur`uj voli: da se ne potresa; da se stvari po-
dudaraju sa prethodno stvorenom predstavom o nji-
ma; da krivi toranj u Pizi bude zaista kriv; da gotska
katedrala ima prelomljene lukove; da Velaskezovo
platno poput psetanceta {eni pred svojom ove{talom
definicijom.
Me|utim, istinska estetska emocija ra|a se samo
kod onoga ko se nije pripremio za nju, te ve} uobli~io
izraz divljenja. Moglo bi se i ovako razmi{ljati: ukoliko
zaista ima toliko lepih stvari kao {to se veli, onda nas
njihova lepota mo`e ili ubiti, budu}i da nas suvi{e ~e-
sto potresa, ili je pak lepota tako mlaka i bezazlena
supstanca da ne zavre|uje ni da je pomenemo. Mislim
da je umetnost izgubila smisao usled masovnog umno-
`avanja i sni`avanja cene. Umetnost bi trebalo smatra-
ti avanturom koja se dogodi tek ponekad, veoma retko.
I povrh svega, nenadano. Idemo kroz `ivot brinu}i svo-
ju brigu a onda nas odjednom ne{to {~epa, izbaci iz ko-
`e, udahne nam mahnitost, povu~e ka onostranim pro-
stranstvima kao {to bo`anski jugo ~ini sa prorocima.
Nema umetnosti bez ekstaze, u najstro`em zna~enju
te re~i: biti izvan sebe.
^ove~anstvu je potrebno da povremeno protrese
drvo umetnosti kako bi sa njega pootpadali svi truli
plodovi. Za blagodat same umetnosti neophodno je biti
veoma zahtevan; njeno dostojanstvo ne dopu{ta na{u
popustljivost, ve} naprotiv, strogo zahteva na{u spre-
mnost da se sa njom uhvatimo u ko{tac, kako bi nas ta-
ko primorala na pokornost. Drugim re~ima, ako i dalje
nastavimo sa gomilanjem divljenja, svako slede}e sto-
le}e uve}ava}e masu pretpostavljene lepote i krajem
narednog milenijuma ni~eg vi{e ne}e biti na planeti do
grobalja i muzeja.
Trebalo bi istrgnuti umetnost iz ruku dobrog bur-
`uja, u ~ijem je ropstvu, i u~initi je neudobnom; to jest
verodostojnom. Umesto prilago|avati je tromim du{a-
ma, nu`no je poku{ati ne{to sasvim suprotno: {ibati
ljude da bi bili sposobni za nju.
Na prvi pogled, ovakav stav mo`e delovati kao pre-
terivanje. Me|utim, dozvolite mi da se jo{ malo zadr`im
na njemu. Problem je mnogo te`i i manje kapriciozan
nego {to se ~ini u prvi mah. To isto {to se doga|a sa
umetno{}u, mada u manjoj meri, doga|a se i sa naukom,
te }e mo`da biti jasnije ukoliko se na nju osvrnemo.
Smatram da hitno treba ukinuti konvencionalni
kult prema nauci propagiran tokom poslednjeg veka.
Razlog je slede}i. Onog ~asa kada je zavladala predra-
suda u korist nauke, postali smo manje zahtevni prema
njoj, a sa druge strane, ra{irila se iluzorna i la`na ideja
o njenoj misiji i mo}i. Svest o njenoj koristi posti}i }e
se po cenu krivotvorenja te iste koristi. Jednog lepog
dana neminovno }e se otkriti prevara i dobar bur`uj }e
tada proglasiti bankrot nauke, a mo`da i krah kultu-
re. Potkaza}e svu pseudonauku koja se rodila u okrilju
njenog kulta. Ovo nije puka hipoteza. Poslednji rat pru-
`io je priliku takvim tvrdnjama. Dobar bur`uj je `iveo
u ube|enju kako je misija nauke, a i kulture uop{te, da
okon~a ratove i da mu `ivot u~ini udobnim. Mo`da mi-
sli i da je misija umetnosti da usre}i i okrepi njegove
k}eri. A budu}i da istina nije takva, ve} sasvim suprot-
na, osvanu}e dan kada }e se okrenuti protiv umetnosti
progla{avaju}i je tabuom.
Zar nije mudrije smatrati da su umetnost i, na svoj
na~in, nauka dve izuzetno problemati~ne stvari, u biti
veoma sumnjive, {tavi{e ~iste te`nje nekolicine poje-
dinaca koji ih neguju iz prostog zadovoljstva, bez ika-
kve pateti~ne pretenzije, kao {to su mogli da igraju {ah
0 1
ili love leptire? Sve {to bi iznad ovog skromnog nivoa
uspelo da se afirmi{e imalo bi neporecivu snagu.
Umetnost i nauka su nenadani darovi {to padaju pred
~oveka, premda se ne zna ni kako, ni kad, niti iz kojih
~arobnih prostora poti~u. Zato ~ovek ne sme ra~unati
na njih niti temeljiti svoj svakodnevni `ivot na tako sla-
bo verovatnim ostrvima.
Upravo obrnuto, od ljudi treba zahtevati `rtvu da bi
se oslobodili. U davna vremena ~ovek je prolivao malo
svog najboljeg vina kao zakletvu na vernost odsutnim
bogovima, ne o~ekuju}i pri tom ni{ta veliko od njih.
Nauci i umetnosti nije potrebna na{a blagonaklonost,
kao ni op{tenarodni niti preterani zanos. Jedino, s vre-
mena na vreme, trun istan~ane pa`nje, budne i kriti~-
ke kako bi se uo~ilo eventualno ~udo.
Mora se, me|utim, izuzeti jedan deo nauke: ekspe-
rimentalni. Ostavimo po strani pitanje nivoa koji mu u
hijerarhiji saznanja pripada. Ne preporu~ujemo ga kao
znanje, ve} kao korist. U njemu je klju~ tehnike, a za
tehniku je zainteresovan ~itav svet. Logi~no je da se od
svih ljudi zahteva saradnja na polju tehni~kog progresa,
koji sam po sebi nije ni problemati~an niti ~udotvoran.
Sasvim je izvesno da bi se, ukoliko se udvostru~i broj la-
boratorija i pobolj{aju njihove dotacije, te ukoliko se pro-
nalaza~ima obe}a bogata nagrada, skoro u dan mogao
predvideti pronalazak leka protiv raka i tuberkuloze, ot-
kri}e novih oblika energije koji bi nam umanjili napor
itd., itd. Postoji jedan oblik nauke tehnika ka kojoj je
po{teno podsticati i usmeravati zanos {irokih masa. Ne-
}e biti prevarene, ve} }e biti pozvane da se `rtvuju za
ono {to ih zaista zanima. Tehni~ka re{enja.
Ali umetnost i ~ista nauka `ive od toga da budu
problemati~ne i iskreno mogu zanimati samo di~ne
ekipe pustolova. Ne podi`imo temelj ni na ~em drugom
do na istini, ~vrstom tlu. Ipak, neko }e dodati da i one
iziskuju sredstva, socijalnu pomo}. Savr{eno. Neka im
je obezbe|uju posebne dru{tvene grupe, istinski ose-
tljive na te bo`anske pustolovine.
Ovde, pred ovom pe}inom, gde se izgleda davno
rodila umetnost, uvi|amo da je ona vrhunska slu~aj-
nost. Ne mo`e se unapred smisliti kao zlo~in ili trgovi-
na. Ti ljudi iz Altamire prona{li su je ne tra`e}i je. Po-
javila se nad njima poput otkrovenja, poput bizona.
XII
Santiljana del Mar:
~udotvorna senka {tapa
Vodi~ otvara gvozdenu kapiju {to {titi crno oko {pi-
lje u koju treba da u|emo. Stupamo na vla`an, klizav,
kamenit teren. Odjednom ose}amo kako nas je tama
progutala i po~ela da nas drobi, da nas `va}e svojim ne-
vidljivim ~eljustima. Sigurno je nekakav sli~an ulaz
morao postojati i na onom mestu koje se u keltskoj le-
gendi naziva ^istili{tem svetog Patrika. Ljudi koji bi se
iz njega vratili nikada se vi{e ne bi nasmejali. Zamisli-
te, ovo je muzej! Na{e {krte simpatije prema muzeji-
ma umetnosti pomalo su ubla`ene. Izvanredno, muzej
u tami! Ruke gu`vaju tminu napipavaju}i u njoj mogu-
}e staze, ali noga se spoti~e i u munjevitom propadanju
pogibeljno klizi ka sredi{tu Zemlje.
Utom vodi~ pali acetilensku lampu. Neukrotiva `e-
lja da vidimo slavne bizone ne da nam mira. Podi`emo
pogled ka svodu81 pe}ine. No, tamo su heloti! Sablasni,
~udovi{ni! Promi~u povr{inom kamena. Ipak, ne; u pi-
tanju je gre{ka. To {to smo ugledali bile su na{e vlasti-
te drhtave senke koje je na svod projektovala lampa
spu{tena na zemlju. A bizoni? Postoji neki ironi~ni
oprez kod ovih prvoro|enih figura, koje odbijaju da se
olako predaju profanoj mre`nja~i. O~igledno je tlo {pi-
0 1
lje danas mnogo uzdignutije nego nekad, te ne omogu-
}ava dovoljnu udaljenost kako bi se ceo crte`, skoro
uvek pozama{nih dimenzija, sklopio u sliku. Potrebno
je da vodi~ usmerava na{ pogled, nazna~avaju}i vrhom
{tapa konture svake `ivotinje. Me|utim, kako bi se iz-
vo|enjem toga deo po deo osakatilo ~udesno delo, vo-
di~ je smislio postupak koji se odli~no uklapa sa prizo-
rom, sa mestom, sa magijskim zna~enjem ovih crte`a.
Lampa projektuje senke turista preko altamirskog de-
kora, enormno uve}ane. Tako da prvo {to ugledaju je-
su njihove vlastite i banalne siluete. (Saiski u~enik lu-
ta po svetu u potrazi za istinom; o~ajan i skrhan, vra}a
se u saiski hram, prilazi oltaru, cepa veo {to prekriva
Izidinu tajnu i otkriva... svoju sliku, vlastiti lik u ogle-
dalu.) Ali, me|u tim senkama titra i senka {tapa u ruci
vodi~a; vrh ove senke, virtuelan i bestelesan, klizi po
svodu i, poput ~udotvorca, vol{ebno pokre}e svu pale-
olitsku faunu koju je pre dvadeset hiljada godina zau-
stavila, danas ljubi~asta, utroba ove pe}ine.
Ve} drugi put pose}ujem tajanstvenu pe}inu a uti-
sak zapanjenosti koju je izazvala prva poseta samo je
poja~an. Savr{enstvo i slo`enost te pe}inske umetno-
sti uzdrmali su, duboko u nama, legije u~aurenih ideja,
odve} sigurnih u sebe. Nema sumnje: pe}ina Altamira
jedno je od veli~anstvenih dela nenadano darovano na-
{em dobu. Jednim udarcem ono je utrostru~ilo horizont
ljudske memorije, istorije, civilizacije. I kao svako novo
delo velikog kalibra, primorava nas da znatno pro{irimo
na{ sistem ideja, kako bi i za njega bilo mesta.
Ta ~injenica iznosi na videlo sabla`njavaju}e fasete.
Zar nije skandalozno da se slikarstvo jedna toliko te-
{ka stvar po re~ima slikara ve} na po~etku odlikuje
savr{enstvom? Zaista, i egipatska umetnost ponudila
je sli~nu naznaku. I tamo se odmah stiglo do plasti~nog
savr{enstva. Kako su divljaci iz Altamire mogli da izvu-
ku iz sebe istan~anost, ritmi~nost, skladnost, kojima su
oven~ane ove figure? Ipak, razmi{ljamo, na{a za~u|e-
nost je pomalo retori~na. Svakodnevno prime}ujemo
sli~nu stvar. Nemali broj najboljih dana{njih umetnika,
kada se bolje pogleda, ispoljava paleolitski karakter.
Ovo nije re~eno zlonamerno. Re~ je o zapa`anju koje
su verovatno i mnogi ~itaoci ve} uo~ili. Zadivljuju}a de-
la stvaraju ljudi primitivne, apsolutno grube du{e.
Mu~no je slu{ati ih dok govore o vlastitim delima, jer
nam bude sumnju u svoje autorstvo. Zbog toga, kao uo-
stalom i zbog svega ostalog, postoji velika razlika iz-
me|u knji`evnosti i drugih umetnosti. Mada nije ne-
mogu}e, ipak je retko da dobra knjiga zra~i prostim i
neukim duhom. Kako objasniti to razli~ito ustrojstvo?
Ja ne znam; ali ova ~injenica mi deluje kao ozbiljna pri-
medba slikarstvu i vajarstvu, koja }e ih jednog dana sti-
}i. Mo`da je poslednji vek sve pretumbao i, uzdi`u}i
ove dve umetnosti na previsok hijerarhijski nivo, kraj-
nje nepravedno ih poistovetio sa poezijom. Niko se ne
~udi grubosti dobrog rezbara ili tka~a. Vrlo je mogu}e
da }e budu}a, neminovna hijerarhijska obnova svih
vrednosti i ljudskih delatnosti ponovo nivelisati umet-
nosti kako bi se izbegla zagonetna zbrka. U nekim slu-
~ajevima veliku snagu ima argument ad hominem82.
Nije potrebno re}i da altamirski slikari nisu bili
svesni lepote koju im pripisujemo. Njihova namera ni-
je bila da stvore umetnost, ve} ne{to mnogo va`nije:
magiju. Me|u svim tim bizonima, jelenima, divljim ko-
njima i divokozama ima nekoliko ljudskih ruku. U po-
~etku, sa aspekta racionalisti~kog obja{njenja, pretpo-
stavljalo se da se umetnik dlanom, jo{ uvek vla`nim od
supstance kojom je slikao, oslanjao o svod. Ali kasnije
je ista takva ruka otkrivena na drugim preistorijskim
crte`ima. Sem toga, nije u pitanju negativ, otisak ruke,
ve} naslikana ruka.
Tajna u koju smo kro~ili ulaze}i u ovu {pilju nije
ona sama niti banalna tama njenog mra~nog prostora:
0 1
ta tajna je du{a primitivnog ~oveka. Po njoj je danas na-
uka po~ela nespretno da baulja i da ispru`enih ruku
razmi~e pore tmine. Svakoga dana njegova psiha izgle-
da nam sve dalja, prili~no druga~ija od na{e.
Po na{em shvatanju, dve stvari koje su u ne~emu
sli~ne ne moraju imati nikakve me|usobne veze. Mu-
nja i oru`je su podudarni u svojoj ubojitosti; ali to nas
ne}e navesti na zaklju~ak da su istovetni. Na{i objekti
poseduju izvesnu krutost, nekomunikativni su. Primi-
tivni ~ovek ne razmi{lja tako. Iz sli~nosti izme|u dve
stvari njegov um izvodi zaklju~ak o njihovoj istovetno-
sti, o njihovom sudelovanju u istoj supstanci. Ukoliko
se ne{to ~ini s jednom stvari, odra`ava}e se u drugoj,
budu}i da su obe jedna ista stvarnost. Lijane se obavi-
jaju oko stabla drveta poput ruku mu{karca oko volje-
ne `ene. Drugim re~ima, ako ~ovek popije sok isce|en
iz lijana, grli}e `enu koja ga je njim poslu`ila. Tako se
ra|a magijski napitak. A budu}i da sli~nost postoji ~ak
i me|u veoma udaljenim stvarima, sve one }e formira-
ti magijske nizove ili lance i biti udru`ene u neobi~ne
grupe skupova ~iji je ujedinitelj istovetna magijska
supstanca. Svet primitivnog ~oveka ima sasvim druga-
~iju konfiguraciju nego svet na{e stvarnosti i bio bi
sli~niji svetu na{e poezije kada bismo je shvatali ozbilj-
no. Zagristi ru`u, za devojku zna~i `elju da njeni obra-
zi postanu rumeni poput boje latica koje `va}e u usti-
ma. Kod nekih divljih plemena, devojka koja `eli sa~u-
vati zanosnu liniju svojih grudi ne sme da se pribli`ava
obali mora, jer talasi, budu}i konkavni kao dojke, dok
se razbijeni o obalu povla~e postaju konveksni poput
opu{tenih grudi koje venu. Kada predugo pada ki{a, vra~
sa ostrvlja u Toresovom moreuzu unosi u sebe, nije
zgodno re}i gde, jednu crvenu kuglicu, a zatim je polako
izbacuje. To ima za posledicu pobedu Sunca nad oblaci-
ma, pa }e ono iznova zablje{tati punim sjajem. Sferni ob-
lik je bio dovoljan da bi se poistovetile zvezda i lopta.
 Primitivna du{a nalazi neku ~udesnu prohodnost
izme|u razli~itih stvarnosti, {to omogu}ava prelaz iz
jedne u drugu kao da su one ispunjene metafizi~kim
porama ili da su gasovite u svojoj biti. To je uslov koji
omogu}ava magijsku tehniku i nadahnu}e simbolima.
Da zaklju~imo: me|usobna sli~nost odre|enih
stvari je izvanredna i ogleda se u njihovim predstava-
ma ili slikama. Nacrtani lik, po na{em shvatnju, ne po-
seduje nikakvu vlastitu stvarnost i mo`da su zato na{i
zahtevi pomalo nepravedni. Naravno da su ~oveku bili
potrebni milenijumi kako bi sebe ubedio da naslikani
bizon, napokon, vi{e nije bizon. Isto se de{ava i sa ime-
nom koje prvobitni um do`ivljava kao jedan od oblika
same imenovane stvari. Eskimi veruju da se ~ovek sa-
stoji iz tri dela: tela, du{e i imena. Imenovati, dakle, na
izvestan na~in, zna~i posedovati stvar. Zato je bilo veo-
ma uobi~ajeno da se u drevna vremena de~aku daju dva
imena: jedno la`no, koje se javno saop{tava i drugo
istinsko, za koje zna samo majka, i koje }e kasnije po-
veriti njegovoj supruzi. Ostatak ove nominalne magije
zadr`ao je i pobo`ni ~italac kada se krsti u ime Oca,
Sina i Svetoga Duha.
Pro~itajmo, kona~no, magijski hijeroglif iz pe}ine u
Altamiri: bizon i njemu pridodata ruka poru~uju mi
}emo uhvatiti bizona. Re~ je o hraniteljskom i pomalo
tauromahijskom obredu...
Izlazimo odavde kako bismo ponovo uputili pogled
ka zvezdama.
XIII
Na pla`i
Pla`e su `enski delovi obala, dok rtovi simboli{u
njihovu mu{kost.
0 1
Velika pla`a u Bijaricu zakrivljuje se poput bi~a ka-
ko bi dr`ala u pokornosti svoje ukro}ene hridi. Pola tu-
ceta je tih monstruma oker ko`e koji izranjaju iz vode
i izgledaju na{minkano i la`no. Previ{e su nedostajali
ovom golom moru, bez brodova i melanholi~nog prote-
zanja sprudova, te nije ~udo {to njihovo prisustvo budi
sumnju. Za{to moraju imati tako neprirodan oblik? Za-
{to moraju biti iste kao hridi kakve u ma{ti zami{ljaju
mlade kasirke? I budu}i da nam ceo Bijaric izgleda ve-
{ta~ki, razmi{ljamo kako ove hridi, odve} prikladne, ni-
su posledica spontanog geolo{kog nadahnu}a, ve} ih je
tu postavio sindikat za turizam sa ciljem da u~ine zano-
snom morsku obalu tako {to }e plavetnilo, uz huk mor-
skih talasa, pretvarati u belinu. I pena zaista opasuje
njihove vratove poput sne`nog ~ipkastog okovratnika
kakav obi~no nose dresirane foke u cirkusima.
U Baskijskom restoranu
Iznad pla`e, u prizemlju hotela Grand je Baskij-
ski restoran, u koji ulazimo da ru~amo. Velika drvena
nadstre{nica oslonjena na nekoliko jarbola natkriljuje
prostor sa stolovima. Kroz otvorene bokove, direktno
sa mora, dopire slan vetar mlate}i platnene roletne ko-
je pod njegovim naletima fiju~u kao brodska jedra. Ima-
mo utisak da smo zaista na brodu. Na ulazu, mlada Ba-
skijka ma|ioni~arskom brzinom odla`e na{e {e{ire.
Predstavlja lep primerak baskijske rase. O~iju pomalo
kosih, nosa veoma kratkog, ko`e zategnute preko jago-
dica, sve sa blagim nagove{tajem mongolskog tipa koji
je tako ~est u baskijske `ene.
Ubrzo prime}ujemo da smo stigli u presudni ~as
plovidbe. Skoro svi stolovi su puni. Trenutak je za hi-
tan manevar. Nostromi, obu~eni u crno, izdaju `ustra
nare|enja mornarima i brodskim malima, koji `urno
odlaze i dolaze, ponekad sudaraju}i se u gu`vi, nesum-
njivo zbog ozbiljnosti kriti~nog trenutka. Za jednim
stolom, sam, uko~en, hladnokrvan, neki Englez poput
komodora, torpeduje okolinu svojim ogromnim mono-
klom.
Za tili ~as jedan od nostroma sti`e i do na{eg stola.
Prethodi mu le{. Ve} smo primetili da se taj ritual po-
navlja sa svakim novoprido{lim gostom. Sasvim izve-
sno, re~ je o umilostivljuju}oj `rtvi koja se kod mnogih
primitivnih naroda iznosi pred stranca kao znak blago-
naklonosti. U pitanju je ogromna riba opru`ena preko
duga~kog ovalnog tanjira. Riba je sivkastoplava; pre-
krivena je obrednim `elatinom i raznovrsnim za~inima
{to li~e na tetova`u po njenom hladnom telu. Zaista
predstavlja umetni~ko delo. Kao da ju je sam Pikaso
aran`irao. Izra`avamo divljenje, no ona je ve} kod sle-
de}eg stola kako bi i dalje trijumfovala oven~ana post-
humnom slavom.
Me|u potro{a~ima najvi{e je Amerikanki. Stari
kontinent prepun je Amerikanki koje sti`u iz preko-
okeanskih prostranstava odlu~ne u nameri da sve
smu}kaju. Plivaju, veslaju, piju, pu{e, flertuju, igraju
golf, ple{u do iznemoglosti, u [paniji se bore s bikovi-
ma, i dokazuju svoju kulturu }askaju}i o spiritizmu. Va-
`no je samo ne zaustavljati se.
Preko puta nas su dve Jevrejke, a malo podalje ne-
koliko dama iz Argentine. Izuzetne, lepr{ave, ne`ne,
skoro nestvarne u svojoj besprekornoj garderobi, i jed-
ne i druge deluju krajnje moderno. Me|utim, dok ih
gledam, asocijacija je neizbe`na, ne mogu a da iza nji-
hovih prozra~nih profila ne vidim neizmerna stada ova-
ca. Jevrejke prividno prate biblijska jagnjad a kreolke,
bezbroj merino ovaca iz pampe. Ove mr{avice, ove
prefinjene i krhke gracije bile bi nezamislive bez
ogromnih stada jer i ona svoja runa nose nesvesno.
Moj prijatelj i ja usput razgovaramo o veli~anstvenoj
0 1
pobedi pastirskih naroda nad hananskim cisternama83
i ju`noameri~kim nanduima84.
Ambijent odi{e nekom vedrom `ovijalno{}u koja
izo{trava um ~ine}i ga gipkim. Zna se da su Francuzi
vi~ni tome da za~ine obrok atmosferom istan~anog za-
nosa. Naro~ito otkad su sklopili savez sa anglosakson-
skim koktelom.
Me|utim, na{a najdublja divljenja po~inju da se iz-
dvajaju i upravo ih zadobija jedna `ena koja ulazi u dru-
{tvu druge i u pratnji besprekorno otmenog starca. Za-
{to nam ta `ena pobu|uje toliku pa`nju, punu po{tova-
nja i ne`nosti? Za{to bismo `eleli da joj budemo prija-
telji, a ova fraza, koja je sada morala biti izgovorena,
obavijena je blagim i zna~ajnim osmehom koji kao da je
zauzdan nekom duhovnom niti? Sve one ostale, veoma
elegantne `ene, nisu nam bile ni najmanje zanimljive.
Zbog ~ega? Tema je izuzetno slo`ena i primorala bi nas
da obelodanimo neke pomalo surove tajne. Moralo bi
se re}i da elegantna `ena ~esto uop{te nije privla~na.
[ta da joj radimo? Ne mo`e se biti sve. Ali to bi, opet,
zahtevalo poja{njenje, jer se obi~no ima potpuno po-
gre{na ideja o eleganciji. Elegancija se pretvara u slu-
`bu, i kao takva, u ropstvo, najsurovije i najpostojanije.
Elegantna `ena je po ceo bogovetni dan u slu`bi svo-
je elegancije. Mora se pojaviti na petnaest mesta dnev-
no jer je na njih elegantno oti}i. Ona uvek `ivi u gu`vi.
To je ve} dovoljno da ne bude zanimljiva. Prekrasna `e-
na koja trenutno zaokuplja na{u pa`nju celim svoji bi-
}em zra~i neprocenjivim blagom ste~enim ~asovima
samo}e. Vidi se da svakim novim danom sebi posve}u-
je {irok prostor, osloba|aju}i sebe od drugih. U he-
miji postoje odre|ene kristalizacije koje nastaju samo
na najmirnijim mestima, izvan doma{aja i najmanjeg ti-
traja, u najskrovitijem kutku laboratorije. Tako je i za
najvaljanije duhovne reakcije {to oboga}uju i kristali{u
li~nost potreban mir, duboka opu{tenost, potpuno ne-
delanje kako bi nastalo ~udotvorno klijanje. Ova se `e-
na ovde ne}e vratiti do kraja leta. Vidi se da ne leti na
sve strane, da ne prihvata uobi~ajenu ponudu mogu}-
nosti, ve} da ih bira i zadr`ava samo nekoliko, bri`ljivo
probranih. I taj bo`anski gest biranja kada se odbacu-
je mno{tvo da bi se zadr`alo samo jedno dominira ce-
lom njenom li~no{}u. Zato se svaka elegancija, stigav-
{i do nje, zaustavlja i ~ini dubok naklon. U njenoj gar-
derobi skladno se prepli}u razli~ite mode, ali za ton sti-
{ane, kao da ih je neka ruka, polo`ena iznad, davno
ukrotila. I, kona~no, glavna razlika: ostale `ene koje se
nalaze ovde izgledaju prisutne celim bi}em. Ona je,
pak, stalno odsutna; najbolji deo nje ostao je negde da-
leko, neraskidivo pridru`en njenoj samo}i, kao nimfe
hamadrijade koje nisu mogle da napuste stablo sa ko-
jim su srasle. Otkrili smo razlog na{eg zanimanja. Za-
nimljivo je ono {to se naslu}uje, a ne vidi se. Ova `ena
poseduje tajni hinterland85...
Posmatranje kao delanje
0 1
Hose Ortega i Gaset je nesumnjivo najve}e i najslavnije
ime {panske misli modernog doba. Ro|en je u Madridu, 9.
maja 1883. godine, gde je i umro 18. oktobra 1955. Poti~e iz
ugledne {panske intelektualne porodice. Otac i deda su mu
bili novinari i knji`evnici: maj~in otac je bio osniva~ i vlasnik
uticajnog lista El Imparcial u kojem je radio i Ortegin otac.
Zato je Ortega ~esto isticao kako je ro|en iznad {tamparske
rotacije.
Prvo obrazovanje sti~e u jezuitskoj {koli Miraflores del
Palo u Malagi, u kojoj je savr{eno ovladao starogr~kim i la-
tinskim jezikom. Na jezuitskom univerzitetu u Bilbaou 1897.
zapo~inje studije prava, filosofije i knji`evnosti, da bi u svo-
joj 19. godini, 1902, na univerzitetu u Madridu diplomirao fi-
losofiju i knji`evnost, a 1904. i doktorirao iz oblasti istorije
na istom univerzitetu. Potom odlazi u Lajpcig, Berlin i Mar-
burg gde usavr{ava svoja znanja iz filosofije i estetike i upo-
znaje se sa u~enjem neokantovaca. Posle Nema~ke dr`i niz
izuzetno zapa`enih predavanja {irom Evrope i Amerike,
oven~an slavom autenti~nog mislioca. Po~etkom 1910, sa
dvadeset {est godina, izabran je za profesora metafizike na
univerzitetu u Madridu, gde kao predava~, svojom original-
no{}u, odmah zadobija simpatije studenata i postaje najomi-
ljeniji profesor.
On prema{uje nau~nika koji stvara odre|eni filosofski
sistem. Ve} tada dolazi do izra`aja njegova su{tinska osobe-
nost: on je mislilac, profesor koji se, polaze}i od svog univer-
zitetskog predmeta metafizike, dao u duhovno krstarenje
[panijom svoga vremena. Njegova potraga za istinom, za
podu~avanjem u razmi{ljanju i razotkrivanjem bi}a stvari,
njegova preokupacija onim {to je nazivao {irenjem duhov-
ne svetlosti, nije se ograni~avala na katedru ve} se, polaze-
}i od nje, od knjige i od modernog intelektualnog trga oli-
~enog novinama, potpuno i celim srcem predao beskrajnom
nizu filosofskih, pedago{kih, sociolo{kih, eti~kih, esteti~kih,
politi~kih i istorijskih problema koji ~ine okosnicu modernog
evropskog `ivota, a nadasve {panskog `ivota.
Tako|e je tada uo~ljivo i Ortegino nastojanje ka duhov-
noj obnovi [panije koja je 1898, gubitkom svojih poslednjih
kolonija Kube i Filipina, do`ivela definitivni slom, potpuni
gubitak nekada{nje mo}i i slave. Najumnije {panske glave
toga vremena: Unamuno, Asorin, Valje-Inklan, Baroha, A.
Ma}ado, Maestu, zdru`uju svoje snage u potrazi za izlaskom
iz rasula koje je sna{lo njihovu otad`binu i svi oni, poznati
kao generacija 98, prepoznaju put obnove u potrazi za au-
tenti~nim {panskim nasle|em i u povratku vlastitim koreni-
ma. Po~etak XX veka je doba punog stvarala~kog zamaha te
generacije, ali Ortega, mada duhovno blizak njima, ne pripa-
da im, ve} }e biti na ~elu slede}e: generacije Maranjona, Pe-
resa de Ajale, Pikasa, Huana Ramona Himenesa. Naime, za
razliku od generacije 98, Ortega se nije zadr`ao na ~isto
esteti~kom odnosu prema [paniji, ve} je oti{ao korak dalje u
preispitivanju {panske tradicije, smelo razbijaju}i sva op{ta
mesta, okamenjene predrasude i ove{tale fraze, ali i nude}i
svoja vi|enja preporoda. Jedno od njih nagovestio je u svojoj
prvoj zna~ajnijoj knjizi, Meditaciones del Quijote (Razmi-
{ljanja o Kihotu), u kojoj je istakao evropeizaciju [panije, po-
dizanje njenog duhovnog nivoa, kao nu`ni i primarni uslov
obnove. Pri tom nagla{ava da evropeizacija [panije podrazu-
meva povratak keltskim korenima, uspostavljanje ravnote`e
izme|u njenog mediteranskog i germanskog nasle|a: Ne
primoravajte me da budem samo [panac, ako je [panac za
vas samo ~ovek sa sun~ane obale. Ne podsti~ite u mojoj du-
{i bratoubila~ki rat; ne hu{kajte Iberijca u meni, sa njegovim
divljim, mahnitim strastima, protiv plavokosog i plavookog
Germana, meditativnog i sentimentalnog, koji uzdi{e u pre-
delima moje du{e gde caruje sumrak.
Dosledan svojim shvatanjima, Ortega }e se 1914, osla-
njaju}i se na svoje dve upori{ne ideje nacionalizam i libe-
ralizam baciti u arenu politike i osnovati [panski savez za
politi~ko obrazovanje, kao i ~asopis koji }e nasloviti svojom
su{tinskom `ivotnom preokupacijom: Espaa. Ne{to kasni-
je }e u~estvovati u osnivanju jo{ jednog ~asopisa, El Sol, ko-
ji }e ubrzo ste}i veliki ugled u {panskoj javnosti u periodu
pre gra|anskog rata.
U istom tom periodu, do po~etka gra|anskog rata, Orte-
ga }e objaviti niz najzna~ajnih dela: Vieja y nueva poltica
(Stara i nova politika), Posmatra~ (El Espectador), Espaa in-
vertebrada (Beski~mena [panija), El tema de nuestro tiempo
0 1
(Tema na{eg vremena), La deshumanizacin del arte (Dehu-
manizacija umetnosti), Mirabeau o el poltico (Mirabo ili poli-
ti~ar), Kant (Kant); sva ona }e biti prevedena {irom Evrope;
godine 1923. osniva i ure|uje ~asopis Revista de Occidente,
koji }e skupa sa istoimenom izdava~kom ku}om biti ki~ma
duhovne obnove i hispansku misao podi}i na evropski nivo.
Tokom tridesetih godina, kada objavljuje svoju klju~nu
knjigu Pobuna masa (La rebelin de las masas), potom Mi-
sin de la Universidad (Misija univerziteta), Goethe desde
dentro (Gete iznutra), En torno a Galileo (O Galileju), Medi-
tacin de la tcnica (Razmi{ljanje o tehnici), `ivot u [paniji
poprima dramati~ne tonove i Ortega }e se ponovo osetiti po-
zvanim da aktivno u~estvuje u njemu. Sa Maranjonom i Pe-
resom de Ajalom osnova}e Grupaciju u slu`bi Republike,
grupaciju za integralnu reformu {panskog `ivota, dr`ave i
dru{tva. On ma{ta o velikom nacionalnom frontu ili ve-
likoj nacionalnoj partiji koja }e u naciji ujediniti rad i kapi-
tal, kritikuje postoje}i republikanski poredak i parlamentari-
zam sam po sebi, zbog ~ega osvaja simpatije desnice. Me|u-
tim, on }e ovoga puta definitivno biti razo~aran u aktivnu po-
litiku i zauvek }e se distancirati od nje. U vreme izbijanja
gra|anskog rata 1936, ne opredeljuje se ni za jednu stranu,
ve} u avgustu iste godine napu{ta zemlju. @ive}e u Parizu,
Holandiji, Argentini, Engleskoj, Portugaliji i u tom egzilu
uglavnom }e }utati o zbivanjima u svojoj otad`bini.
Po povratku u [paniju, u jesen 1945, ne}e se vi{e uklju-
~ivati u javni `ivot ve} }e se u samo}i predati intelektualnom
radu i 1948. osnovati u Madridu Institut za dru{tvene nauke.
Tada }e se pojaviti nova zna~ajna dela, pomenimo neka od
njih: Ideas y creencias (Ideje i ube|enja), Estudios sobre el
amor (Studije o ljubavi), Historia como sistema (Istorija kao
sistem), Teora de Andaluca (Teorija o Andaluziji). Posthum-
no }e mu biti objavljena dela, Qu es la Filosofa? ([ta je Fi-
losofija?), Meditacin del pueblo joven (Razmi{ljanje o mla-
dom narodu), Meditacin de Europa (Razmi{ljanje o Evropi).
No, vratimo se delu koje je trenutno pred nama. Posma-
tra~ je sastavljen od osam tomova koji su izlazili u periodu
od 1916. do 1934. Tih osam knjiga ~ine eseji, predavanja i
novinski ~lanci pisani u obliku osobenog, neposrednog au-
torovog obra}anja svojim ~itaocima, pa stoga mo`da oli~ava-
ju njegove najskrovitije, najli~nije misli jer, kako ka`e sam
Ortega, Posmatra~eve ideje, teorije i komentari predsta-
vljaju autorove li~ne zgode i nezgode, njegove avanture.
Sa osmatra~nice svoga srca, on }e duhovnim okom posma-
trati probleme koji mu pobu|uju permanentnu pa`nju: pro-
blem [panije, filosofije, etike, sociologije ali i probleme
svakodnevnog `ivota koji proti~e pred njim, sa svim sitni-
cama od kojih je satkan. To ne za~u|uje ukoliko se ima na
umu da bit njegovog strogog i preciznog filosofskog siste-
ma ~ine ideja i u~enje o ljudskom `ivotu kao radikalnoj
stvarnosti (Ja sam ja i moje okru`enje) iz kojih }e uslediti
nova ideja o umu vitalnom umu i istorijskom umu kao
suprotnost Kantovoj ideji ~istog uma i Unamunovom dvoj-
stvu um`ivot.
U samo}i vlastite meditacije, posmatra~ }e stavljati na
svoj radni sto i pomno razlu~ivati svaku od tih goru}ih tema
sa podjednakom intelektualnom strogo{}u koja }e umno`a-
vati njene perspektive, prodiru}i u njenu dubinu ili drobe}i
joj utrobu u nemilosrdnoj potrazi za istinom stvari; za onim
{to stvari jesu ili bar izgleda da jesu iz njegove perspektive,
upu}uju}i, istovremeno, ~itaoca na puteve vlastitog preispi-
tivanja i mo`da druga~ijeg, ali nu`no li~nog vi|enja istih tih
problema. Svaka tema je materija za duboko promi{ljanje i
strog ogled, bez obzira da li je re~ o trenutnim pojavama, o
ozbiljnim filosofskim pitanjima ili o onim istorijskim, socio-
lo{kim i politi~kim temama koje se najsna`nije doti~u nje-
gove [panije, i sa kojima se on neprestano su~eljava preispi-
tuju}i ih. Ovakav pristup podrazumeva eti~ku strogost i bes-
kompromisnost ~istog, moglo bi se re}i asketskog, ispitiva-
nja i potrage za istinom.
Taj intelektualni napor Ortega }e predstaviti ~itaocu
svojim blistavim i veoma izra`ajnim stilom, u ~emu mu ne-
ma ravna, budu}u da filosofima obi~no nije svojstvena lite-
rarna virtuoznost. Njegova uzorna proza, sporog ritma, u Po-
smatra~u dosti`e stilsku perfekciju. Ona je precizna te boga-
ta metaforama; budu}i da je stroga, jasna je; pro`ima ~itaoca
ali ga modulacijom svojih misli i podsti~e na uzlet ka vi{im
sferama osmatranja `ivota; to je proza koja na tren zatreperi
0 1
drhtajem vrhunskog poetskog dometa. Na potpuno osoben
na~in Ortega je sjedinio vrline rasnog pisca, gospodara re~i,
sa dinami~no{}u svojstvenom novinarskom stilu i zanatu ko-
ji je ispekao jo{ u najranijoj mladosti i koji mu je nasle|em
predalo porodi~no okru`enje; to nasle|e je izo{trilo njegovo
pronicljivo prodiranje u temu koju razmatra, povremeno
obojeno neobi~nom duhovito{}u, i darovalo ga sposobno{}u
da uvek jasno oseti puls aktuelnog.
Posmatra~ razmi{lja ozbiljno poput nau~nog istra`iva~a a
svoje misli izra`ava na na~in vrhunskog pisca kome je u pot-
punosti poznata i bliska stvarala~ka mo} jezika, vrednost
re~i te knji`evnost kao jedna od lepih umetnosti. Upravo je
to {to je Ortega znao i umeo da ono {to duboko promi{lja i
lepo iska`e, iritiralo neke koji su poku{ali da mu ospore vr-
line i domete vrhunskog evropskog mislioca, nesumnjivo
jednog od najve}ih koje je dao XX vek, i da ga svedu u raz-
mere izuzetnog pisca. Ortegi to nije smetalo, i sam je rekao
da je re~ o intimnom delu, upu}enom ~itaocima sa intim-
no{}u, koje ne tra`i niti `eli veliku publiku. To intimno
delo do`ivelo je na stotine hiljada primeraka i bilo preve-
deno na sve velike svetske jezike a me|u njima, evo, po pr-
vi put, i na srpski.
Ovaj izbor eseja odre|ivale su dve te`nje: da se ~italac
upozna sa onim Orteginim idejama i razmi{ljanjima koja i da-
nas zra~e originalno{}u i `ivotno{}u, a ti~u se same biti
evropskog duha, kao i da se, istovremeno, predstavi razu|e-
nost autorove misli. Stoga su u ovaj izbor uvr{tena i dva ese-
ja koji se nisu pojavili izme|u korica Posmatra~a, ali su po
mi{ljenju prire|iva~a, poput dve klju~ne kockice u mozaiku,
bili neophodni za sklapanje celovite slike. Re~ je o eseju In-
telektualac i Drugi, koji se pojavio prvi put u ~asopisu La Na-
cin iz Buenos Airesa, decembra 1940, i o eseju Srce i glava,
objavljenom u istom ~asopisu, jula 1927.
Tako je sklopljena slika ovovekovnih lutanja evropskog
duha, lutanja koja najblistaviji {panski mislilac, sa osmatra~-
nice svoga srca, poput vedrog pesimiste, spoznaje samo kao
korak unazad, zalet neophodan za pobedonosni skok neuni-
{tive i nadmo}ne evropske osobenosti. Skok kojim se dose-
`u visine.
 Sadr`aj
Biljana Bukvi}
Intelektualac kao posmatra~
Istina i perspektiva / 7
Intelektualac i Drugi / 17

Svet oko nas

^ovekova socijalizacija / 31
Bolesna demokratija / 36
Naravou~enije: ne budite uzorni / 43
Skica Salome / 50
Pismo mladom Argentincu
koji studira filosofiju / 55
Nove starinske ku}e / 62

Crtica
Kada nema radosti / 71

Psiholo{ke studije
Srce i glava / 75

Antropolo{ke studije
Smrt i vaskrsenje / 83

Istorijske studije
Ratno tuma~enje istorije / 95

Filosofske studije
Dve velike metafore / 113
Bog na vidiku / 132

Putopisi
Bele{ke jednog skita~kog leta / 139

Biljana Bukvi}
Posmatranje kao delanje / 193

0 1
 Hose Ortega i Gaset
POSMATRA^
priredila i prevela sa {panskog
Biljana Bukvi}

Izdava~ko preduze}e
CLIO
Zmaja od No}aja 12

za izdava~a
Zoran Hamovi}

recenzent
Trivo In|i}

lektura i korektura
Slavica Koledin

tehni~ki urednik
Gordana Nikoli}

slika na korici
Domeniko Teotokopulos, El Greko:
Vitez sa rukom na grudima,
muzej Prado, Madrid

{tampa
AB {tamparija
Beograd

0 1
0 1