Opsada Beča 1683

La LAURUS LESLAEANA
Opsada Bea 1683.

ur
us
Le
sl
ae
a na
Copyright 2017 Sinia urii. Sva prava pridrana.

Laurus Leslaeana OPSADA BEA 1683.
I. Pripreme za novi rat
Mir utanaen izmeu Habsburke Monarhije i Osmanskog

Carstva 1664. trebao je za dvadeset godina osigurati predah
zaraenim stranama. Potpisan u maarskom gradu Vavaru
(Vasvr, njemaki Eisenburg) zapamen kao sramotan i nedolian
od strane ugarskog i hrvatskog plemstva, koje se nadalo voenju
oslobodilakog rata nakon sjajne pobjede nad Turcima kod Svetog
La
Gotharda 1. kolovoza iste godine, dao je caru Leopoldu vremena

da se okrene drugim brigama koje su ga zaokupljale, u prvom
redu problemu panjolskog nasljea.
ur
Urota koju su organizirali hrvatski plemii Zrinski i Frankopani,

podrani od dijela ugarskog plemstva (urota se u Maarskoj,
us
prema ugarskom velikau grofu Ferencu Wesselnyiu, obino

naziva Wesselenijevom) Leopold je brzo otkrio i rijeio okrutnom
brzinom, pogubivi veliki broj urotnika, meu kojima i Petra
Zrinskog i Frana Krstu Frankopana. To je bio jedini incident koji
ga ga je omeo u spletkarenju protiv francuskog kralja Luja XIV. i
Le
drugih zainteresiranih stranaka oko panjolske krune. Meutim,

kako je vrijeme odmicalo i dogovoreni se mir polako pribliavao
svom istjeku, u Be su poela stizati zabrinjavajua izvjea s
sl
Porte od carskih izaslanika. Grof Albert Caprara uvjeravao je cara

da se Osmanlije posve sigurno pripremaju za novi rat i da nee
ekati da istekne dogovoreno vrijeme mira. Bio je dobro upuen u
ae
dogaaje na osmanskom dvoru i znao je da ratoborni veliki vezir

Kara Mustafa ima veliki utjecaj na sultana Mehmeda IV., te da
mu nee biti problem, unato neslaganju drugih vezira, nagovoriti
a
ga da pokrene novi ratni pohod. Sukladno tomu, Caprara je slao

molbe caru Leopoldu da vie pozornosti pokloni odnosima s
na
Osmanlijama te da pokua zakljuiti mir s njima ako je to

mogue. U sluaju da se to ne ostvari, bilo je nuno, smatrao je
grof, pripremiti se za rat i pokuati postii nekakav dogovor s
francuskim kraljem koji je ponovno izvrio invaziju na Rajni.
Doista, u kolovozu 1682. Caprarina upozorenja su se obistinila.

Na ceremoniji u Istanbulu objeeni su tugovi, insignije izraene
od konjskih repova koje su oznaavale poetak ratnog pohoda.
Sultan je odmah nakon Ramazana, 8. listopada, krenuo prema
Adrijanopolu, navodno radi lova, no sudei prema ogromnoj
2
pratnji dvorske strae, janjiara, spahija i pomonih postrojbi bilo

je jasno da zapoinje okupljanje vojnih snaga. Beglerbegovima,
pokrajinskim zapovjednicima, takoer je zapovijeeno da se
pojave pred sultanom sa svojim postrojbama, kao da ih u tome
prate i sandakbegovi. Simbolina ponuda Caprari kao carskom
opunomoeniku da kao uvjet za produljenje mirovnog ugovora
bude predaja Gyra, strateki vitalne utvrde na Dunavu bila je, u
biti, pokuaj bacanja caru praine u oi. Caprara nikako nije
mogao prihvatiti takve uvjete, pa se sultan s vojskom polako
pripremao za put prema Beogradu.
La
Valja ovdje rei i poneto o sultanu Mehmedu IV. U ovo vrijeme

on je imao vie od 40 godina, a vladao je od 1648., naslijedivi
ur
prijestolje nakon smrti oca Ibrahima, kojeg su suvremenici

smatrali i nazivali ludim. Transfer, ipak, nije proao glatko.
Zapravo, samo brzom akcijom svoje majke, koja je u pomo
us
pozvala pau Mehmeda uprilia, mladi sultan nije ubijen u

pobuni koja je buknula. Veliki vezir uhvatio je glavnog
buntovnika, Abaza Hasana te ga ivog oderao i napunio slamom,
druge zavjerenike obezglavio i tijela poslao u prijestolnicu. Na taj
nain osigurano nasljedstvo mladog sultana. Bilo je to
Le
1661.Mehmed je odluio staru prijestolnicu osmanskih sultana

Edirne (Hadrijanopol), gdje su poivali posmrtni ostaci njegovih
dalekih predaka, ponovno uiniti sreditem carstva te je naloio
sl
da se ondje prenesu i dragocjenosti iz palae Topkapi Saray. Dvije

godine kasnije, 1663., u Edirneu je sultan predao novom velikom
veziru, sinu svog dobrotvora uprilia Fazil Ahmedu,
ae
zapovjednitvo nad vojskom kako bi mu ovaj donio slavu. Sve to

je sultan dobio bile su gorke novosti o katastrofalnom porazu kod
ve spomenutog Svetog Gottharda, malenog gradia na Rabi na
a
dananoj granici Austrije i Maarske. Kakva takva utjeha dola je

pobjedom nad Venecijom u Kandijskom ratu, koji je trajao od
na
kada je stupio na prijestolje, no to ga nije zadovoljilo. 1672.

odluio je sam povesti vojsku protiv Poljske i zauzeo utvrdu
Kamenets. Odrana je procesija njegova sveanog ulaska u grad
kada je pozdravljen kao gazi, sultan ratnik.U studenom 1676.
umro je notorni pijanac i tragiar Fazil Ahmed uprili i od tada
poinje polagani uspon pae Kara Mustafe. Glavni cilj koji je sebi
zacrtao kao veliki vezir bio je taj da spere ljagu s poraza iz 1664.
godine. Sultanov entuzijazam za novi rat polako je kopnio, iako
nije zaustavio pokretanje vojske. Odluio je zimu provesti u
Edirneu, a nakon toga otii u Beograd gdje bi sveano predao
3
palicu seraskera (vojnog zapovjednika) te Prorokovu zastavu

velikom veziru. Dok je sultan uivao u raskoi i razonodama svog
dvora, slubenici su uurbano radili na logistici pohoda.
Sastavljani su spiskovi, evidencije o broju vojnika, potrebnim
zalihama, opskrbi i ostalom. Na potvrdu svoje vazalne pokornosti
pred sultana su pozvani vlaki knez Mihael Apafi i tatarski kan
Mehmed Giray sa Krima. Mehmed je ostavio potpuno odrijeene
ruke velikom veziru Kara Mustafi, kojem je na umu bilo samo
poniziti neprijatelja zauzimanjem njegovog najvanijeg grada
Bea. Nije ga uope zanimalo miljenje drugih vezira niti je
La
smatrao potrebnim informirati se o habsburkoj vojsci, njezinom

izgledu, taktici i mogunostima. Jedan od onih detalja kojima od
poetka ovaj tati paa nije poklanjao pozornost, a koji e ga
ur
skupo stajati.
30. oujka 1683. vojska je krenula naprijed, janjiari na elu.

us
Duge i obilne kie odloile su odlazak i usporile povorku, u ijem

je sreditu bio sultan s najbliom svitom, no sad je gotovo 100
000 ljudi grabilo prema Beogradu. Meu njima se nalazio i
Caprara, i dalje u svojstvu carskog izaslanika, no de facto bio je
ve mjesecima osmanski zarobljenik, a time i vrijedan talac. On je
Le
ostavio vrijedne opise putovanja sultanove vojske, opisao vojsku,

pratee osoblje, slubenike i velikodostojnike. Opisao je nain
putovanja, potekoe s kojim su se susretali. Tako je primjerice
sl
primijetio da je sva ta silna masa ljudi troila dnevno

nevjerojatnih 14 i pol tisua kilograma mesa i 60 000 kruhova
(priblino teine jednog kilograma). Stigavi napokon u svibnju u
ae
Beograd, sultan je nekoliko dana za redom iao u redovite

inspekcije vojske i dunavske flote koja ju je trebala pratiti.
Napokon, 13. svibnja, Kara Mustafa primio je iz sultanovih ruku
a
Prorokovu zastavu. Tjedan dana kasnije veliki vezir krenuo je

prema Osijeku, dok je sultan s dvorskom straom ostao u
na
Beogradu.
Put prema Beu i pokuaj osvajanja zlatne jabuke, koji je ve

dva puta neslavno propao 1529. i 1566., tako je i slubeno
zapoeo.
4
II. Austrija
Dok je Osmansko carstvo u ovom vremenu imalo vladara kakav je

bio Mehmed IV., eljnog vojnih uspjeha i slave, Svetim Rimskim
Carstvom, ili, u uem smislu govorei, Habsburkom
Monarhijom, vladao je ovjek posve drukije naravi. Cara
Leopolda I. (1656.-1705.) vrlo lijepo je u nekoliko reenica opisao
John P. Spielman, autor njegove najskorije biografije (citirano
prema A. Wheatcroftu):
La
On ( Leopold, op.pr.) nije bio mladi vladar usijane glave eljan da

stvara povijest, nego glava savrena za kuu kojoj je tradicija bila
ur
sve i duboko konzervativno aristokratsko drutvo: skroman,

oprezan, poboan, sve samo ne frivolni plejboj, tihi mladi
gospodin kojem je bilo dovoljno da stvari ostavi da idu svojim
us
tijekom kao i u prolosti.

Istina, navedeni opis odnosi se u prvom redu na Leopoldove
mlae godine, no bez neke vee zadrke moe se rei da je iste
osobine zadrao i u starosti, uz to to je njegova opreznost i zazor
Le
od noviteta bila jo izraenija, to je samo pojaavalo njegovu

poslovinu neodlunost i melankoliju.
Leopoldova glavna motivacija bila je pobonost i tradicija, no ovo
sl
drugo nije bilo ono to ga je uinilo carem, kako bi se to

oekivalo. Leopold je te 1654. godine. bio gotovo ve obukao
sveeniko ruho, za koje je bio godinama pripreman kao mlai sin
ae
cara Ferdinanda III. (1637.-1657.), kad je iznenada umro njegov

stariji brat, Ferdinand IV. Izabran za novog cara etiri godine
kasnije, nakon oeve smrti, Leopold se naao u ulozi za koju nije
a
bio pripreman i koju nije mogao oekivati ni da je to htio.

injenica jest da je od smrti svog brata imao upravu nad
na
habsburkim nasljednim zemljama, to je predstavljalo obvezu i

odgovornost koja ga je odvraala od njemu draih aktivnosti kao
to su lov, pobone knjige, molitva i dvorska glazba (valja
spomenuti da su u njegovo vrijeme kao dvorski glazbenici,
kappelmeisteri, slubovala dva velika glazbenika koji predstavljau
vrhunac austrijskog srednjeg baroka, Johann Heinrich Schmelzer
i Johann Joseph Fux), no carska titula bila je neto daleko vee.
ak i prije nego je formalno izabran za cara, Leopold se suoio s
prvim od dva najvea izazova u svom ivotu. Prvi je bio francuski
5
kralj Louis XIV., koji je nastojao utjecati na njemake kneeve

izbornike kako bi njega izabrali za cara. Svladavi tu prvu
prepreku, drugoj nije trebalo dugo da se pojavi. Bili su to Turci,
kojima nije bila nuna neka posebna izlika da ponovno iskopaju
ratne sjekire.
U ovom sluaju Leopold se naao pred daleko veim iskuenjem.
Nije to bila tek snaga i mo kojom je raspolagao neprijatelj, nego i
vlastita slabost i nemo koja je onemoguavala organizaciju
obrane. Leopold se stalno, kao i njegovi prethodnici, morao
prepirati i nagaati sa stalekim saborima aristokrata na svojim
La
nasljednim zemljama koji su uporno odbijali dati svoj doprinos

obrani od Osmanlija. Jo u 16. stoljeu bila je ustanovljena
obveza donjoaustrijskih stalea da financiraju obranu rubnih
ur
dijelova Monarhije. Jedan od plodova takve organizacije bila je i

izgradnja utvrde oko koje e nastati grad Karlovac, pod
ravnanjem nadvojvode Karla 1579. kao i velianstvena pobjeda
us
kod Siska etrnaest godina kasnije. Meutim, ak i tada su

plemii pruali otpor i gunali protiv nameta, pa se takvo stanje
nije promijenilo do Leopoldova vremena.
Sustav je bio krhak jer je ovisio od suradnje plemikih
Le
predstavnika, koji su skupljali porez za vojne potrebe, s organima

sredinje vlasti. Ono samo nije bilo oporezivano i bogatilo se na
osnovu iskoritavanja seljatva, koje se nalazilo u tekom stanju
sl
obespravljenosti, a za koje ni drava nije mogla uiniti nita kako

ne bi izgubila podrku plemstva. To je posebno bilo izraeno u
Ugarskoj, gdje je veliki dio plemstva uz to bio protestantske
ae
vjeroispovijesti i na rubu pobune protiv izrazito katolike politike

iskljuivosti Habsburgovaca. Na taj nain financijska ovisnost
cara o imbenicima koji su praktino bili van njegove kontrole
a
dovelo je do sve vee akumulacije duga, posebno prema

vjerovnicima kao to je bio dvorski idov, Samuel Oppenheimer,
na
od kojeg je drava krajem osamdesetih i devedesetih godina 17.

stoljea financirala gotovo sve vojne aktivnosti.
Ono to je ipak od svega bilo pozitivno predstavljao je pomak u
vojnoj organizaciji. Poetkom 17. stoljeu bila je rairena pojava
da vladari nemaju stajau vojsku koju e po potrebi slati na
bojinicu, nego da to ine preko posrednika, tzv. poduzetnika
(eng. entrepeneurs) obino vrlo imunih i utjecajnih ljudi koji su iz
svog depa financirali plaenike vojske. Dakako, uvjet je bio da
takvim vojskama sami budu i zapovjednici, da imaju pravo
6
ugrabiti veliki dio ratnog plijena te da im se zajame odreeni

plemiki naslovi i posjedi. Za primjer je ovdje vie nego
indikativno spomenuti jednog Wallensteina, koji se od skromnog
pukovnika uzdigao na poloaj generalisimussa carske vojske i
vlasnika velikih zemljinih posjeda konfisciranih od pobunjenih
ekih plemia, koje je, na poetku Tridesetogodinjeg rata,
jeftino otkupio po enormno niskim cijenama. Isto tako, ega je
Wallenstein takoer oiti primjer, takvi su ljudi bili i veliki rizik za
poslodavce, ukoliko bi postali previe neovisni i moni, zbog ega
je i uklonjen pod okriljem noi. Takav sustav se od sredine 17.
La
stoljea polako mijenjao.

Po uzoru na Francusku, koja je pod vlau dvojice kardinala,
Richelieu za vrijeme gotovo inertnog Louisa XIII. i Mazarina za
ur
malodobnosti Louisa XIV., polako ali sigurno gradila jaku stajau

vojsku, manje i vee europske drave nastojale su stvoriti sline
kontigente. Iako to nije bilo mogue posve kopirati u carstvu,
us
Habsburgovci su pokuavali stvoriti sustav kojim su mogli na

najbri nain popuniti svoje vojne redove kad su za to imali
potrebe. Sustav vojske carstva (Reichsarmee), novaenje na razini
carstva koje se vrilo pod nadzorom oblasnih njemakih vladara
Le
(iz svakog okruga odnosno teritorijalne jedinice dolazio je odreen

broj novaka) i carske vojske (Kaiserlichen Armee), postrojbe
okupljene unutar nasljednih zemalja, bio je daleko od savrenog i
sl
moglo ga je bilo kad zakoiti nezadovoljstvo bilo plemia u

Korukoj ili Kranjskoj, na primjer, ili nekog od njemakih
kneeva.
ae
Meutim, njegovo donekle uspjeno funkcioniranje u kriznim

vremenima moglo se zahvaliti organizaciji na ijem se vrhu
nalazilo Dvorsko ratno vijee u Beu, kojim je dvanaest godina
a
(1668.-1680.) upravljao feldmaral Monteccuccoli, pobjednik nad

Turcima kod Sv. Gottharda. Grof Raimundo Monteccuccoli
na
(1609.-1680.), vojnik ogromnog ivotnog i vojnikog iskustva,

sudionik vie ratova, proslavljen i poznat po cijeloj Europi ne
samo po svojoj vojnikoj slavi, nego i reputaciji pisca i teoretiara
ratne vjetine, inzistirao je na potrebi postojanja stajae vojske
kao temelja stabilnosti drave. Jednaku pozornost posveivao je i
financijama, pa je ostao poznat i po izreci da je za rat nuan
novac, novac i jo novca.
Leopoldov izbor suradnika i savjetnika ipak se, samo u rijetkim
sluajevima temeljio na osobnim kvalitetama. Leopold je radije
7
birao sebi bliske ljude iz obitelji s dugom tradicijom odanosti

Habsburgovcima, kao i isusovce, to nimalo ne udi s obzirom na
svoje obrazovanje iz mladosti koje su mu oni pruili. Od 1661. do
1682. dunost kancelara i Hofmeistera, najvanijeg ovjeka na
dvoru, obavljao je Johann Lamberg (1608.-1682.). Ferdinand
Harrach (1637.1706.) imao je naslov predstojnika carskih staja,
titula nominalnog karaktera, ali velikog ugleda.
Napokon, bio je tu i Herman Badenski (1628.-1691.), ujak kasnije
proslavljenog vojskovoe Ludwiga Badenskog, koji je naslijedio
Monteccuccolija na mjestu predsjednika Dvorskog ratnog vijea i
La
kojem je Caprara slao izvjetaje iz Istanbula prije nego to su bili

predstavljeni Leopoldu. Veinom su to bili ljudi koji su dolazili iz
katolikih plemikih obitelji, strogo konzervativnih shvaanja, s
ur
velikim utjecajem na cara koji su odravali dugi niz godina.

Leopold se vrlo teko odricao starih prijatelja kao savjetnika, ak i
kad je bilo oito da nisu dorasli toj zadai.
us
Od 1680. godine jo jedna osoba pojavila se na Leopoldovu dvoru,

koja e uskoro postati vrlo blizak carski savjetnik od povjerenja
kapucinski redovnik Marko iz Avijana, uz ije ime su se ve tada
vezale prie o izvedenim udima i gorljivi govori o opasnosti koji
Le
su Turci predstavljali za kranstvo. injenica da je Marka iz

Francuske, gdje je je bio na misiji 1681., protjerao Louis XIV.,
samo je poveala njegov ugled istono od Rajne.Najsretniji
sl
Leopoldov izbor zasigurno je bio onaj vrhovnog zapovjednika

vojske, kratko prije poetka turskih nevolja po Be i cijelu
Monarhiju. Karlo Lotarinki (1643.-1690.), suprug Leopoldove
sestre Eleonore, bio je lotarinki vojvoda u egzilu od kad su
ae
Francuzi okupirali Lotaringiju. Skroman i neugledne pojave, kako

ga je opisao poljski kralj Jan Sobjeski, Karlo je imao dug kukast
nos i lice izbrazdano oiljcima od boginja koje je prebolio u
a
mladosti. Cijelom svojom pojavom odavao je dojam ratnika, koji je

na
on u to vrijeme svojim sudjelovanjem u ratovima protiv Francuske

i Turaka ve bio dokazao. Kao takav bio je potovan meu
vojnikim redovima te je bio osoba koja je znala nadahnuti i
potaknuti ljude na borbu, upravo onakva kakvu je Leopold trebao
u tom pogibeljnom trenutku.
8
III. Europske sile
U nastavku, analizirat emo stanje u Austriji i Ugarskoj kao i

meusobne odnose europskih sila, koji su uvelike odredile tijek
dogaaja od 1683. godine nadalje.
Ve je spomenut najvei kamen spoticanja izmeu cara te oko
njega okupljenog austrijskog plemstva i ugarskih velikaa
religija. Habsburgovci su sustavno sprovodili politiku katolizacije
La
od 16. stoljea i to je stvaralo najvei bunt u Ugarskoj. Car

Ferdinand II. (1619.1637.), od vremena dok je bio samo
austrijski nadvojvoda, uspjeno je sproveo ovakvu politiku u
ur
nasljednim habsburkim zemljama, no ne i na drugim

teritorijima, poput Ugarske i eke, gdje je i zapoeo
Tridesetogodinji rat. ezdeset godina kasnije, njegov nasljednik
Leopold I. nije se odrekao iste politike, no u novonastalim
us
okolnostima novog rata s Turcima morao je pronai odreeni

kompromis kako bi ugarske magnate privolio na svoju stranu.
U studenom 1682. Leopold je dogovorio primirje s buntovnim
Thklyjem (Emerik, Imre, Mirko, 1657.-1705.) i zapoeo
Le
pregovore. Thklyju je te godine Mehmed IV. poslao ponude da

ga uini kraljem gornje Ugarske, pa je sukladno tomu on sazvao
sveopi ugarski sabora u Koicama, in kojeg je palatin (titula
sl
koja je umnogome odgovarala onoj hrvatskog bana) Esterhazy

osudio kao neustavan, kako bi ojaao svoj utjecaj u Ugarskoj. Car
je na ovaj sabor poslao dva predstavnika, kojima je naloeno da
ae
pokuaju utjecati na to vie predstavnika s dovoljno jakim

glasom da u njemu prevladaju simpatije za habsburke interese.
a
Ne samo da ovaj manevar nije uspio, nego je Thkly osobno

sultanu poslao novosti o carskim diplomatskim pokuajima
na
podmiivanja. Istvan Szirmay, lan delegacije koja je dola

Mehmedu, izvijestio ga je i o stanju u Beu kojeg je imao prilike
vidjeti nekoliko mjeseci ranije, mogunostima njegove obrane i
fortifikacijama.
Iako je Caprara javio caru o ovim dogaajima, nisu prekinuti
pokuaji pridobivanja Thklyja, ak ni kad je otkriveno da se
ovaj sastaje sa sultanom i velikim vezirom Kara Mustafom; toliko
je Be oajno trebao, ako ne ugarsku pomo, onda barem
neutralnost. Thkly je u poetku bio voljan na pregovore, traei
9
vlast u Ugarskoj, titula kneza Svetog Rimskog Carstva i Red

zlatnog runa, no 21. lipnja ipak je objavio kraj primirja i tako se i
slubeno stavio na stranu Osmanlija.
Poljaci, ozbiljno zabrinuti zbog Thklyjevog saveza s Turcima,
pristali su na pregovore s Habsburgovcima o savezu. Nisu morali
dugo ekati da bi se obistinile njihove crne slutnje. Thkly je ve
u jesen 1682. vrio upade na poljski teritorij, ak do leske,
ohrabren sultanovom potporom. Poljski kralj Jan III. Sobjeski
(1674.-1696.) koji je imao dosta iskustva u sukobima s Tatarima,
sa zebnjom je gledao njihovo ponovno komeanje na granicama
La
Poljske.
Pretpostavljao je da Osmansko Carstvo priprema novu ofenzivu i
ur
pribojavao se da mu je cilj Krakov ili neki drugi od vanijih

poljskih gradova. Leopold je ranije odbijao njegove ponude o
savezu bojei se da bi to moglo izazvati Turke, no sada su takva
us
strahovanja postala stvarnost. Leopoldu je trebala pomo

Sobjeskog u obrani Podunavlja, dok se poljski kralj nadao potpori
carske vojske u zauzimanju nekih dijelova okupirane Ugarske.
Be je pristao financirati 40 000 poljskih vojnika te poslati u
Ugarsku 60 000 svojih. U sluaju najgoreg mogueg scenarija,
Le
izravne osmanske prijetnje po Be, Sobjeski se obvezao da e

pritei u pomo sa svojom vojskom.
sl
Pregovori, koji su se odvijali u Varavi poetkom 1683., vodio je s

carske strane Leopoldov iznaredni izaslanik Waldstein. Poljaci su
bili spremni prihvatiti sve stavke ugovora, no propitivali su
ae
njegovu praktinu, financijsku stranu. Papski nuncij Pallavicini, s

nalogom od pape Inocenta XI. (1676.-1689.) da olaka ovaj
dogovor, ponudio je sredstva od prihoda s crkvenih dobara.
a
Zadovoljavajui po obje strane, ugovor je napokon zakljuen 31.

oujka. Pallavicini je uspjeno obavio svoju zadau, uvjerivi pri
na
tome potpisnike da je nuno prekinuti sva meusobna

neprijateljstva kranskih zemalja kako bi se stvorio jedinstven
savez. Za Poljsku to je znailo pruanje ruke pomirbe
Brandenburgu, koji je, kao dio Svetog Rimskog Carstva,
neizostavno morao biti dio ovog dogovora.
S te strane Leopold je mogao oekivati najvee potekoe, i to ne
samo od brandenburkog velikog izbornika Friedricha Wilhelma
(1620.-1688.) nego i drugih njemakih zbornih kneeva. Osam
izbornika (brojka koja je tijekom 17. stoljea sa 6 narasla na 9
1692.), od kojih su tri bili crkveni, nadbiskupi Klna, Mainza i
10
Triera, te pet svjetovnih, brandenburki, saski, bavarski i

hanoverski, te sam car u svojstvu ekog kralja, na carskom
saboru odluivali su o svim bitnim pitanjima koji su se ticali
carstva. Nominalno su birali careve (budui da su se ve dva
stoljea birali iz iste vladarske kue), odobravali poreze ,
sprovodili mobilizaciju, ratificirali meunarodne ugovore i dr. Car
je trebao njihov pristanak za bilo koji potez izvan njegovih
nasljednih zemalja i eke, pa tako i o defanzivnom savezu protiv
Turaka.
Friedrich Wilhelm pokazao se kao vrlo tvrd orah. Ovaj je vladar
La
kao dvadesetogodinjak preuzeo upravu nad Brandenburkim

elektoratom dok je jo trajao Tridesetogodinji rat i to lukavim
savezima i ugovorima, to brojnim ratovima, uspio od njega
ur
uiniti regionalnu silu. Dobro obuena i iskusna vojska bila je

najbrojnija iza careve i mogla je znaiti razliku izmeu uspjeha i
poraza u ratu. Meutim, Brandenburg je ve dugo vremena bio
us
vrsto vezan uz Francusku. Austrijski izaslanik u Berlinu,

Johann Phillip Lamberg vodio je bezuspjenu borbu protiv ujecaja
francuskog veleposlanika Francoisa Rebenaca. U Berlinu su stoga
bili miljenja da Leopold mora prihvatiti francuske uvjete te
Le
priznati njihova nedavna osvajanja, u prvom redu Strasbourga.

Ukoliko je car mogao jamiti da nee biti novih francuskih
intervencija na teritoriju carstva, tad i samo tad je bio spreman
sl
Friedrich Wilhelm sklopiti bilo kakav savez s njim.

Sa slinom zadaom Ferdinand Lobkowitz poslan je u Mnchen
jo 1679. godine. Bavarska, kao veinski katolika izborna
ae
kneevina, dugo je u prolosti predstavljala prirodnog saveznika

Habsburgovaca, no za vladavine posljednjeg izbornika, vojvode
Ferdinanda Marie (1636.-1679.), prijateljstvo s Francuskom
a
ugrozilo je takve odnose. Ferdinandov nasljednik, Maximilian

Emmanuel (1679.-1626.) otrgnuo se utjecaju regenta, svog ujaka
na
Maxa Phillipa, koji je bio na liniji pokojnog izbornika, te zapoeo

oprezniju politiku ne svrstavajui se otvoreno niti uz Austriju niti
uz Francusku. Redovno je primao Lobkowitza u audijencije, no
nije odbio branu ponudu izmeu francuskog
prijestolonasljednika i njegove sestre Christine. Tek e ga sigurna
izvjesnost turske opasnosti i rata staviti na austrijsku stranu i
savez koji je potvren njegovom enidbom s kerkom cara
Leopolda, Marijom Antonijom.
11
Saski izbornik takoer nije bio naklonjen Leopoldu. Johann

Georg III. (1613.-1680.) ve je bio u pregovorima s Louisem XIV.
To je izazvalo negodovanje njegovog sina, budueg Johanna
Georga III. (1647.-1691.), koje je dobro posluilo austrijskom
veleposlaniku, opatu Banzu, da dodatno podgrije nezadovoljstvo
na dvoru u Dresdenu. Tek smru starog izbornika 1680. i
dolaskom novog dolo je do promjena. Johann Georg III. odmah je
po preuzimanju vlasti krenuo u ostvarivanje svoje zamisli o
ozbiljnoj mobilizaciji i podizanju vojne moi Saske.
Plemstvo se odupiralo izglasavanju novih poreza za tu svrhu, no
La
na kraju je u oujku 1682. ipak popustilo i odobrilo 700 000

talira za mobilizaciju 10 000 vojnika. Iako jo nije formalno stupio
u savez s Austrijom, Maximilian Emmanuel takoer je poeo
ur
strahovati od Francuza te je slijedio saski primjer, tako da se ta

godina moe uzeti kao godina stvaranja stajae vojske obje
izborne kneevine.
us
Skrivena ruka iza svih potekoa za cara je, jasno, bila i ostala
tijekom cijele njegove vladavine ona Louisa XIV. Mirom
zakljuenim u Nymegenu 1678. godine poslije niza godina
ratovanja Francuska je izvukla povoljne rezultate. Granica na
Le
sjeveru prema Nizozemskoj odreena je prema Louisevom ukusu,

uspio je zadrati Alsace i Lorraine, te Franche-Comte (na
dananjoj granici prema vicarskoj), te brojne gradove istono od
sl
Rajne, poput Freiburga i Bresgaua. Osim toga, u tom trenutku

veina njemakih izbornih kneeva, kako je ve reeno, ili je
naginjala u svojim simpatijama ili prisiljena diplomatskim putem
ae
prema Francuskoj. Louis se ipak ni time nije zadovoljio. Nastavio

je vriti pritisak na kolegij izbornika da u sluaju potrebe
ponovnog izbora cara osigura glas za sebe, iako je car Leopold u
a
meuvremenu dobio sina i nasljednika, budueg Josipa I. (1678.-

1711.) Tu je bilo i pitanje nasljea panjolske krune.
na
Oekivalo se da e panjolski kralj bez nasljednika, teko

bolestan kao posljedica incestuoznih brakova unutar obitelji
unazad vie narataja, Karlo II. (1661. 1700.) svaki tren umrijeti
i tako otvoriti i ovo pitanje od gorueg interesa za sve europske
sile (u nekom od sljedeih objava bavit emo se detaljnije i ovom
temom, pa je za sada ovdje dovoljno rei da su i Louis XIV. i
Leopold I., pored drugih zainteresiranih, preko rodbinskih veza sa
panjolskim dvorom imali osnova za pretendiranje na prijestolje).
Louis nije mirovao i nastavio je svoja osvajanja prekorajnskih
12
oblasti: u rujnu 1681. zauzeo je Strasbourg, a dva mjeseca

kasnije zaposjeo Luxembourg, dok je njegova vojska istovdobno
upala i u sjevernu Italiju kod Casalea.
Meutim, ono to je poetkom 1680.-ih i narednih godina
posebno muilo Austriju bilo je ve tradicionalno saveznitvo
Francuske s Osmanlijama, koje je je Louis XIV. nastavio
odravati. Nesumnjivo je utvreno da je preko svojih
veleposlanika pri Visokoj Porti francuski kralj ohrabrivao rat s
Habsburgovcima, obeavajui novac i vlastito angairanje kako bi
se rastegle Leopoldove ionako skromne snage. Budui da nije
La
elio otvoreno dovesti u pitanje svoj poasni epitet

najkranskijeg kralja time to e nastaviti rat s Austrijom
unato nevjernikoj prijetnji, Louis je 1682. formalno povukao
ur
svoju vojsku iz Luxembourga samo kako bi je koncentrirao za

udar na Habsburgovce kad mu se za to ukae najpogodniji
trenutak. Najgore od svega to je Leopold, koji je ve ranije
us
zabranio francuski jezik na svom dvoru, bio toliko zaslijepljen

mrnjom prema francuskom kralju, to se teko moe
okarakterizirati neosnovanim, da je odbijao uiniti bilo kakav
ustupak iako je znao za opasnost koja mu prijeti s jugoistoka.
Le
sl
ae
a na
13
IV. Vojske i ratna taktika
U trenutku kad je Kara Mustafina vojska stigla do Osijeka

poetkom lipnja, most preko Drave nije bio spreman za prelazak i
trebalo ga je popraviti; na njemu su se jo uvijek vidjeli tragovi
koje je na njemu ostavio Nikola Zrinski gotovo dvadeset godina
ranije, kad je spalio jedan njegov dio skupa s palankom Darda. Za
popravak je trebalo gotovo dva tjedna, a nakon toga je duga
kolona nastavila svoj put dalje preko Drave, u Ugarsku. 29. lipnja
La
bili su pred Gyrom, kljunom tokom obrane habsburkih

nasljednih zemalja i prijestolnice Bea. Utvrda je izgraena u 16.
stoljeu, na mjestu gdje je Rab utjecao u Dunav i gdje se nalazila
ur
jedina prohodna ruta prema sjeveru. Cijelo podruje ua bilo je

prekriveno rukavcima rijeka i movarama, dok je sama utvrda
bila ojaana tornjevima i opkopima. Sama pomisao da bi se
us
ovakav poloaj prepustio Turcima, kako je glasio njihov zahtjev u

mirovnoj ponudi, bila je apsolutno neprihvatljiva. Meutim, kako
e uskoro beki dvor izvijestiti Luigi Ferdinando Marsigli (1658.-
1730.), glasoviti zemljopisac, putopisac, kartograf te osobe uope
u budunosti od ogromne vanosi kao bogat izvor informacija o
Le
Turcima i njihovim planovima i kretanjima u ovom ratu, veliki

vezir je pronaao nain kako zaobii ovu prepreku prohodna
staza kroz movare u blizini Gyra ipak je postojala i Turci nisu
sl
gubili vrijeme da je iskoriste.

Dok se velika osmanska armada tako polako pribliava samim
ae
zidinama Bea, zastanimo ovdje kako bismo je malo blie prouili.

Za poetak bi bilo vrlo zanimljivo analizirati na koji nain je bilo
organizirano putovanje ovako velikog broja vojnika (procjene se
a
kreu od 150 do 200 tisua ljudi), kao i transport namirnica,

na
nunih ratnih materijala i naoruanja. Prema nekim ustaljenim

pravilima, vojska se ne bi kretala dulje od etiri sata dnevno kako
transportna kola, kojima je trebalo i do est sati da bi preli istu
udaljenost, ne bi zaostala previe iza nje. Na taj nain vojska u
pokretu mogla je svakog dana prijei oko 22 km, ovisno, dakako,
o vremenskim i drugim okolnostima,kao to su prijelazi preko
rijeka ili drugih manje prohodnih terena koji su zahtijevali
izgradnju mostova.
Tu je bio vrlo oit i problem transporta topnitva, koje je
zahtijevalo vie vremena i napora, pa su se osmanski zapovjednici
14
najee odluivali na to manji broj komada topova koje bi

paljivo izabrali. Pri ovakvim pokretima posebno korisnim za
osmansku vojsku bili su Tatari, koji su na svojim konjima mogli
pokriti daleko iri teritorij, predstavljajui vrlo uinkovitu
izvidnicu, ali i prikladnu snagu za vrenje brzih diverzija i upada.
Mjesecima prije poetka opsade Ugarsku su terorizirale
ratrkane, ali dobro koordinirane skupine tatarskih konjanika.
Glede opskrbe u pojedinanom smislu, samo su odreene
postrojbe osmanske vojske imale privilegiju stalne opskrbe, poput
janjiara. Svaki janjiar imao je na raspolaganju godinju
La
naknadu za odijevanje, a janjiarskim je pukovnijama drava

osiguravala i godinju novanu naknadu (vakf -i nukud) trokove
prehrane. Za vrijeme rata nisu bila rijetka ni izvanredna davanja
ur
za pokrivanje trokova opremanja. Pored toga, sami janiari

osnivali su zajednike novane fondove (kumanya) u koje bi svaki
prilagao odreeni iznos novca. ak i za europske standarde,
us
janjiari su smatrani iznimno dobro opskrbljenom i opremljenom

vojskom. to se ostalih vojnika tie, njihova su sljedovanja bila
zadovoljavajua. Da bi predstavljao dio jedne kompaktne i
motivirane cjeline, niti jedan vojnik nije smio gladovati; dnevno
Le
sljedovanje kruha iznosilo je 1,200 grama, dok je ostatak obroka

inila ria, maslac i janjetina, sve u vrijednosti 3000 kalorija.
O tehnolokom stupnju osmanske vojske postoje oprena
sl
miljenja i interpetacije. S jedne strane preovladava uvjerenje da

je u 17. stoljeu dolo do stagnacije i zaostajanja po tom pitanju u
Osmanskom carstvu, dok su europske zemlje usavravale ratnu
ae
tehnolologiju i taktiku. Drugi opovrgavaju takve tvrdnje, navodei

da su strunjaci jednakih kvaliteta i znanja bili dostupni i
jednima i drugima te da se objanjenja moraju traiti drugdje, u
a
prvom redu nainu primjene. Bilo kako mu drago, ograniit emo

se ovdje na poznate injenice i dostupne informacije. Tursko
na
topnitvo najveim dijelom se u 16. stoljeu sastojalo od topovao

teine 11-22 oka (30-60 funti), da bi se u narednom stoljeu ono
proirilo i na topove tipa 18 oka (50 funti) pa ak i 30 (85 funti).
Poljsko topnitvo imalo je najvie 125-funtaa, koji su zbog teine
prevoeni rastavljeni na posebnim kolima. Zanimljiv podatak kae
da je u vrijeme opsade Bea standardna muketa osmanskog
pjeaka imala domet 300 metara, to je za pedesetak metara vei
domet od europskog oruja za vrijeme Tridesetogodinjeg rata.
Meutim, ono to je dugo ostalo stvarna snaga osmanske vojske,
koliko god se anakronim inilo, bili su luk i strijela. Godine vjebe
15
koje su spahije i janjiari proveli u rukovanju tim orujem inile

su ih smrtonosnom prijetnjom na bojnom polju. Vjet strijelac
mogao je puno bre i preciznije ispaljivati ubojite projektile od
neprijatelja koji je rukovao vatrenim orujem.
Mletaki diplomat Alvise Contarini tvrdio je 1640. kako sultan
moe mobilizirati vojsku od 200 000 konjanika da ne potroi niti
jednog novia, zahvaljujui timarskom sustavu.
Iako je brojka posve sigurno pretjerana, timar (posjed u
feudalnom osmanskom sustavu koji nije bio nasljedan, ve je
La
njime raspolagala drava nakon spahijine smrti) je doista bio izvor

prihoda za gotovo sve osmanske teko oklopljene konjanike
(spahije) i njhovu vojnu pratnju. Najvei broj timara, a time i
ur
najvei kapacitet za mobilizaciju preko istog imao je vilajet

Rumelija (europski dio Osmanskog Carstva). Sultanova stalna
vojska inila je bitan udio vojne snage, no od sredine 17. stoljea
us
uoava se smanjivanje broja unovaenih janjiara jer je njihovo

izdravanje postalo preskupo. Prema jednoj procjeni 1670. godine
stalnu vojsku inilo je oko 70 000 ljudi, od ega su 48 000 bili
janjiari, a 14 000 konjica.
Le
Od 16. stoljea glavni dio osmanskog pjeatva inili su tzv. kapu

kulu (u prijevodu uvari palae), stalna vojska plaena sredstvima
iz dravne riznice. Te postrojbe obuhvaale su topnike (topcu),
sl
ininjere i minere te janjiare, kao i dio konjice, no manjim

dijelom, jer je taj rod bio uglavnom opskrbljen spahijama, koji su
se opremali i financirali od svog timara. Ovima su pridodavane
ae
granine postrojbe, serhad kulu, koje su se satojale od teke

konjice (gonullu), lake konjice (be li) te strijelaca na konjima (deli).
Pjeatvo koje je dolazilo iz ovih postrojbi takoer je bilo
a
raznoliko, od posade utvrda (azab), seljake milicije (seymen) i

pomonih snaga (muselem) za potrebe gradnje vojne
na
infrastrukture. Napokon, lokalni upravitelji (begovi i pae)

mobilizirali su vojsku o svom troku i te su postrojbe nazivane
yerli kulu, dakako meu svojim podanicima muslimanima, no
nije bila rijetkost da su u svoje redove primali i krane
(Moldavce, Vlahe, maarske pobunjenike). Vojska je bila
organizirana u orte, koje su bile svojevrsna osmanska verzija
europskih pukova ili regimenti.
Svaku opsadu osmanska vojska zapoinjala je izgradnjom guste
mree opsadnih rovova ispred neprijateljske utvrde. Pristupni rov
(sigian jol) vodio je do same utvrde, a s njegove lijeve i desne
16
strane nalazila su se paralelni rovovi (meteriz) koja su skretala

natrag prema osmanskim poloajima i tako stvarala prostor na
kojem su se mogli smjestiti strijelci s vatrenim orujem te haubice
i drugi topovi. Spomenuta taktika i tehnoloka inferiornost
osmanskog vojnog stroja najvie se ogledala tijekom opsada.
Teki topovi upitne preciznosti postavljani su vrlo daleko od
utvrde koju su napadali i odatle nisu micani za vrijeme cijele
opsade. Topnika paljba bila je obilna, no niti blizu precizna niti
uinkovita koliko bi se od nje oekivalo, vei dio hitaca zavravao
je daleko od mete. No, sposobnost osmanskih minera bila je posve
La
druga stvar, pa se u opsadama zbog toga najvie uzdalo u mine.

Njihov posao nije bio nimalo lak, a ukljuivao je metode jednako
neobine i riskantne: miner koji je elio izraunati udaljenost do
ur
zida kako bi postavio eksploziv, bacio bi kamen privezan za ue

prema zidinama, a zatim presjekao ue i izmjerio njegovu duljinu.
Branitelji Bea vrlo brzo e shvatiti opasnost koju su po njih
us
predstavljali mine pa e pribjei uporabi vlastitih mina za njihovo

unitavanje.
S druge strane, car i njegovi savjetnici s uasom su primali vijesti
o osmanskom kretanju, nesigurni to je krajnji cilj Kara
Le
Mustafine vojske. Marsigli je bio miljenja da idu prema Rabi, a

potom na Be, ane prema Gyru, kako su mnogi mislili. Karlo
Lotarinki bio je upravo stigao u Be i Leopold je od njega traio
sl
da preduhitri neprijatelja i napadne jedno od njegovih utvrda,

Esztergom ili Nove Zamky (Neuhsel), nedaleko od Gyra. Pokuaj
opsade ove utvrde 12. lipnja nije uspio, pa je Lotarinki nakon
deset dana od nje odustao. Car Leopold i Dvorsko ratno vijee, s
ae
Hermanom Badenskim na elu, koji Karla nije podnosio i uzeo

mu je za zlo to je on odabran da vodi vojsku, traili su od
vrhovnog zapovjednika nemogue da poduzme ofenzivne akcije,
a
ali istodobno, da ne oslabi obranu Bea i ire okolice.

na
Stari Monteccuccoli potovao je Karla, no Karlo nije bio

Monteccuccoli niti je raspolagao snagama kojima je raspolagao
pokojni feldmaral. Vojska koju mu je Leopold javnom
ceremonijom u Pressburgu mjesec dana ranije povjerio nije bila
impresivna, svega 32 000 ljudi, 72 topa i 15 haubica. Ranije smo
pisali o nainu mobilizacije vojske kad ju je car zatrebao, podjeli
na carsku vojsku (Kaiserlichen Armee) i vojsku carstva
(Reichsarmee); ovdje emo vie rei o vojnoj taktici, naoruanju i
formacijama. Kao i druge europske vojske, careva vojska takoer
je bila ustrojena na naelima i iskustvma uglavnom naslijeenima
17
iz Tridesetogodinjeg rata (1618. 1648.) U ovaj su krvavi sukob

vojske ule borei se na nain koji je diktirala panjolska doktrina
terciosa, masovne formacije kopljanika (pikenira) uz neto
muketira, koje su bile sposobne zaustaviti svakog protivnika.
Ulaskom vedske u rat poela su se mijenjati pravila. vedski
kralj Gustav II. Adolf (1593. -1632.) zamijenio je glomazni tercios
manjim, mobilnijim formacijama, poveavi broj vatrenog oruja u
njima, a smanjivi broj kopljanika. Odustao je od taktike caracole
(pu), u kojoj teka konjica nije imala zadau frontalnog ni
bonog udara na neprijatelja, nego upotrebu pitolja s male
La
udaljenosti; svaki je bio naoruan s dva pitolja. Zaletjevi se na

neprijatelja, prvi red bi pucao na neprijatelja te se povukao kako
bi napunio oruje, a nastupio bi sljedei i tako redom. Prema
ur
kraljevoj zamisli, konjica je ponovno ulazila u bliski sukob

hladnim orujem s neprijateljem jer je na taj nain do kraja
iskoriten njezin kapacitet, iako je i u vrijeme taktike pua
us
konjanik juriao na protivnika s isukanim maem kad bi potroio

svoj barut. U desetljeima nakon Westfalskog mira, kojim je taj
rat okonan, dolazi do razvoja novih tipova muketa, manje teine
i breg opaljivanja. Istina, u ovo doba kremenjaa (eng. flintlock)
bila je tek novotarija koja se irila, a sistem vatrenog oruja na
Le
opruge (eng. wheellock) skup inepraktian, tako da je oruje na

fitilj (eng. matchlock) dominiralo u Europi sve do 80-ih godina 17.
stoljea. Usporedno s tim ide i polako naputanje kopalja,
sl
daljnjim smanjivanjem omjera broja kopljanika prema

muketirima u formaciji, da bi ih izum bajuneta (koji se pojavio
jo 1650-ih no uao je u standardnu uporabu u francuskoj vojsci
ae
tridesetak godina kasnije) dodatno je potisnuo i na kraju uinio

posve nepotrebnima. Neki tipovi kopalja ostat e u vojnojuporabi
u 18. stoljeu samo kao paradno oruje i oruje asnika kao
a
simbol vieg statusa.to se austrijske vojske tie, ova je iskustva

prihvatio i na njoj primijenio feldmaral Montecuccoli, koji se i
na
sam borio protiv veana u Tridesetogodinjem ratu. Ovom

iskusnom generalu bila je jasna uloga ne samo poveanja vatrene
moi vojske, nego i njezinu sinkroniziranu primjenu (salvo) radi
maksimalnog uinka (zahvaljujui njoj je kod St. Gotharda i
zabiljeio svoju blistavu pobjedu nad Osmanlijama), to je
zahtijevalo disciplinu i rigoroznu obuku vojnika. Pukovnije su
imale 2040 ljudi i bile su podijeljene u 10 eta; u svakoj eti bilo
je 48 kopljanika i 88 muketira. Po prvi put su stvoreni i
bataljuni iji broj vojnika je varirao, ovisno o zapovjednikovom
izboru. Konjica se sastojala od tri vrste: kirasira, teke konjice
18
naoruane irokim maem (pallasch), karabinom (muketa krae

cijevi) i s dva pitolja, zatim draguni, relativno noviji tip konjice,
koji nije bio opremljen kao takav, nego kao pjeaci (zbog ega su
ih i zvali pjeaci na konjima), pukom i maem, te husari, laka
konjica za izvidnicu. Regimentu od 800 1000 konjanika inilo je
oko pet eskadrona. Carsko topnitvo oko 1683. imalo je u
arsenalu raspon topova od 48 funti, polukulverin (poljsko
topnitvo) od 9 funti i one najmanje od pola funte (serpentin).
La
ur
us
Le
sl
ae
a na
19
V. Prve borbe i stanje u gradu
Marsigli se ve neko vrijeme nalazio u blizini Gyra s odredom

draguna. Izvijestio je cara 21. lipnja da je uspio sruiti dva mosta
na Rabi, no Tatari su dalje vladali ovim podrujem koje e igrati
vrlo vanu ulogu u osmanskom napredovanju, kako je bio ranije
tono predvidio. Upozorio je Karla da se ovdje nalaze ak tri
mogua pogodna prijelaza prijeko rijeke te da je opasnost i dalje
vrlo velika.
La
Lotarinki je 22. lipnja stigao pred Gyr s 12 500 pjeaka i 9 500

konjanika. Imao je samo nekoliko dana da ojaa njegove zidine te
ur
stvori prepreke na rijenim prijelazima. Pozvao je u tu svrhu

Marsiglia iz Neuhsela. Izmeu 25. i 29. lipnja Karlo je prebacio
vei dio svojih snaga na lijevu obalu Raba, dok je dio konjice
us
poslao na Dunav. Prvi znakovi pribliavanja osmanskih snaga bili

su vidljivi 1. srpnja. im su se pribliili rijeci, Osmanlije su
zapoeli ispitivati dubinu kako bi odredili najpogodnije mjesto za
prijelaz, no on je odluio da im to ne dopusti: 2. lipnja poela je
paljba habsburkih topova koja je drala neprijatelja podalje od
Le
rijeke. Ipak, vladala je malodunost meu Karlovim vojnicima od

pogleda na osmanske snage, procjene su se kretale od 80 do 100
tisua ljudi. Takva neravnopravnost u brojevima oduzela je
sl
vrhovnom zapovjedniku svaku nadu da e na ovom mjestu moi

zadrati Osmanlije, pa se odluio povui izmeu Dunava i Dune,
a sljedeeg dana do Jarndorfa. General Leslie, koji je bio u Gyru,
ae
javio je Lotarinkom da se ini kako je Osmanlijama cilj ta utvrda,

pa se nije dalje povlaio. Meutim, kad je 7. lipnja nedaleko od
svog poloaja uoio guste oblake praine, shvatio je da Osmanlije
a
ne zastaju, ve idu dalje, prema Beu, gotovo ga zaobiavi.

Poslavi urno Leslieu i drugim generalima poruku da povlae
na
svoju vojsku prema Beu, kao i glasnike da upozore cara

Leopolda, Karlo je takoer pourio na sjever.
Car je tih dana dao nalog da u Beu i provincijskim gradovima
zvone zvona na svim crkvama. 6. lipnja otiao je u lov, ne
prekidajui svoju svakodnevnu rutinu, prepustivi generalima da
se brinu o nadolazeoj prijetnji. Sljedeeg dana, nakon izlaska iz
crkve po zavretku subotnje mise, Leopoldu su poeli stizati
glasnici s uznemirujuim vijestima o pribliavanju osmanske
vojske i uzmicanju njegove. Car je odmah dao nalog da se
pripremi sve za odlazak carske obitelji u Linz, udaljen nekih dvije
20
stotine kilometara od Bea. Istog dana kolona koija uplaenih

aristokrata pratila je onu u kojoj su se nalazili car, carica i
njihova djeca. Prema nekim navodima, u predstojeim je danima
grad napustilo gotovo ezdeset tisua ljudi. Oevidac tih dogaaja
kae (citirano prema Andrew Wheatcroft, The Enemy at the Gate,
str. 136.) :
Tako veliki strah da nitko nije elio ostati; iskoriteni su svi konji i
sva raspoloiva kola, koije prepune finih dama i njihove djece, koji
su naputali svoje domove i skupo pokustvo, ostavljajui sve iza
sebe osim onoga to im je bilo previe dragocjeno da bi ostavili za
La
sobom. Sa svih strana uo se samo pla i alopojke, kao da su

Turci ve zagospodarili Beom.
ur
Preostalo stanovnitvo dalo se u grozniave radove oko

pripremanja obrane. To je znailo ne samo obnovu zidina i
tornjeva, nego i izgradnju drvenih palisada oko grada. Najvie
us
palisada podignuto je na junom dijelu grada, nasuprot

Hofburgu. injenica da su gradske zidine u biti bile graevina iz
13. stoljea, uz manje popravke i nadograde tijekom stoljea, nije
mogla biti ohrabrujua po branitelje. Od 1529. i posljednje turske
opsade dodani su novi tornjevi i pojaane stare zidine, 1547.
Le
iskopani su opkopi ispred njih napunjeni vodom iz Dunava

(isueni pred opsadu i pretvoreni u praktinije suhe kanale), a
posljednji dodatak bile su raveline, trokutaste platforme koje su
sl
sluile koliko za obranu toliko i za poloaj strijelcima, povezane

rovovima s bastionima i zidovima. Brisani prostor ispred
obrambenog kompleksa (glacis) sluio je kao poligon za topniku
ae
vatru na napadae. Sve ove nadograde uglavnom su bile

nadahnute idejama talijanskih inenjera i graditelja, ije su
zamisli bile opeprihvaene u Europi jo na isteku 16. stoljea, pa
a
i ranije.
na
Grad je od sredine 16. stoljea rastao bre nego ikad ranije, po

broju stanovnika i aristokratskim vilama koje su ga inile preko
mjere napuenim. Njihovi krovovi i tornjevi uskoro su zasjenili
visinu katedrale Sv. Stjepana, dugo najvie graevine u gradu,
dok su izmeu njih vodile uske ulice. Be je izgledao kao tipian
srednjovjekovni grad, koji ipak, poetkom srpnja 1683., u danima
zlokobnog iekivanja, nije uope sliio sebi. Paniku je uskoro
zamijenila odlunost preostalih graana, koje je u tome trebao
voditi i zapovijedati grof Rdiger Starhemberg. Starhemberg je bio
ovjek ogromne volje, energije i organizacijskih sposobnosti, ne
21
toliko zapaen po svojoj vojnikoj karijeri, iako je sluio

Monteccuccolija u ratovima protiv Francuza. Predstavnici civilne
vlasti, gradonaelnik i drugi slubenici koji su ostali u gradu,
trebali su suraivati s njim u svemu, no u pitanjima organizacije
obrane njegova je bila posljednja. Svi mukarci koji su mogli
nositi oruje i alat, bili su zaposleni ak je i gradonaelnik vien
kako na ramenima nosi tihau. Starhemberg i Lotarinki imali
su u planu organizirati posadu branitelja od 10 000 ljudi, koja bi
ukljuivala gradsku strau i naoruane civile. ak je i to bilo
nedovoljno ljudi da bi se pokrili svi dijelovi zidna, ija je duljina
La
bila vea od 7 kilometara, iako je broj topova bio gotovo polovica

od onoga kojim su raspolagali Turci, 317. Ono to je
zapovjednika najvie zabrinjavalo nije bila hrana (skladita ita
ur
mogla su opskrbljivati grad do studenog), nego novac koji je

trebao biti isplaen vojnicima. Sredstva koje je pohranio u gradu,
kao zajam, ponudio je Szechenyi, kaloki biskup, a istu je bio
us
spreman dati i princ Ferdinand Shwarzenberg, koji je 9. srpnja

stigao u grad. Ugarski primas, nadbiskup Slepchenyi, donio je sa
sobom u Be ogromnu koliinu vrijednih predmeta i novca, no
poto nije pokazao namjeru pridonijeti obrani grada, budui
nadbiskup Kollonics upozorio je na to i vlasti su zaplijenile veliki
Le
dio tih sredstava. Za to vrijeme, Starhemberg je neumorno radio.

Prostor isperd gradskih zidina je oien radi bolje preglednosti.
Gorjelo je sve nepotrebno i vatre su bile toliko brojne da je umalo
sl
dolo do poara u nekim spremitima baruta. Pukom sreom nije

se dogodilo najgore. Nakon incidenta, zapovjednik je naredio da
se svi podrumi u gradu isprazne kako bi se u njih spremio barut.
ae
Karlo Lotarinki ve je bio u pokretu prema gradu kad se dogodio

prvi okraj s neprijateljima, iji ishod nije bio nimalo dobar i
mogao se pretvoriti u pravu katastrofu po njegovu vojsku. U
a
blizini mjesta Petronell, nedaleko od Dunava, nalazilo se neto

na
pjeaka i draguni savojske pukovnije, kojima je zapovijedao

Ludwig Julije, stariji brat princa Eugena Savojskog. Oni su bili
zadueni za uvanje opreme i namirnica za ostatak Karlove
vojske. 7. srpnja posve ih je iznenadio vei odred Tatara i
Osmanlija. Prvi napad je odbijen, no tad su Osmanlije poduzeli
drugi nakon kojeg su carske snage izgubile hrabrost i dale se u
bijeg. Ludwig Julije teko je ozlijeen pod kopitima prestraenih
konja svojih vlastitih draguna, koje je u borbu vratio tek
Lotarinki dovevi pojaanje koje je odbilo napad. Sprijeena je
katatrofa, no bio je to malen i kratkotrajan uspjeh. Karlu je
22
javljeno da su Osmanlije kod Gyra ostavili 12 000 ljudi, dok su

ostali nastavili prema Beu. Tkly je podrao neprijatelja,
podigavi gotovo cijelu Ugarsku protiv Habsburga, to je znailo
da mu je neprijatelj za petama jednako koliko i ispred njega.
Jedina utjeha bilo mu je to to je Leslie nije gubio vrijeme i bio
ve nadomak Bratislave. Izmeu 11. i 13. srpnja, meutim, Kara
Mustafa je ve bio nadomak Bea i njegova ogromna vojska mogla
se uoiti s gradskih zidina. Isti dan, nakon dugog i napornog
mara, u grad su ula posljednja pojaanja koje je doveo general
Schultz, zaraeni dizenterijom iz dunavskih movara.
La
Starhemberg je tako na raspolaganju ima 72 pukovnije pjeaka i

kirasira uz gradsku strau, oko 15 000 ljudi, od kojih su brojni
bili ranjeni ili bolesni te nesposobni za borbu.
ur
U okolnim gradiima, koje je zauzela vojska velikog vezira, onim

gradonaelnicima koji nisu pobjegli odsjeene su glave i baene
pred noge velikom veziru. Osmanski konjanici patrolirali su
us
Schwechatom i bliom okolicom, dok se njihov zapovjednik

odmarao u Leopoldovoj vili u Neugebudeu. Duga i muna
opsada Bea bila je na vidiku.
Le
sl
ae
a na
23
VI. Grad u obruu
Kara Mustafa naredio je da mu se podigne zapovjedni stoer

juno od grada, tek nekoliko stotina metara od palisada ispred
gradskih zidina. Taj poloaj, gdje se iza zidina nalazio Hofburg, a
ispred rijeka Be (Wien) od njih udaljavala, bio je, prema
miljenju njegovih savjetnika, najbolji za poetak izgradnje
prilaznih rovova. Vojska je rasporeena oko zidina, tako da ga je
osim s juga, pokrivala i sa sjevera i zapada; posvuda su nicali
La
atori u rasponu ogromnog polumjeseca. Nad svima je ipak

dominirala graevina u kojoj se smjestio Kara Mustafa.
Luksuznija verzija turske palanke, drvene konstrukcije sa zidom i
ur
opskrbljena topovima, bila je prekrivena platnom pa je podsjeala

na ogroman ator. Odmah uz njega, u centru, bio je janjiarski
prefekt sa svojim postrojbama te rumelijski beglerbeg. S njegove
us
desne strane bili su pae od Diyarbakira i Anatolije, a na lijevoj

vezir Ahmed. U Ahmedovom atoru bio je i zlosretni Marsigli,
kojeg su u meuvremenu zarobili Tatari i prodali ga veziru.
Odmah po dolasku, Kara Mustafa poslao je glasnika u grad s

Le
ponudom o predaji (John Stoye, The Siege of Vienna, str. 95.-96.):
Prihvatite Islam i ivite u miru pod sultanom! Ili, predajte utvrdu i

sl
ivite u miru pod sultanom kao krani; ako bilo tko od vas eli,
neka u miru ode sa svojim vlasnitvom! Ali, ako se oduprete, smrt,
pljaka i ropstvo je jedino to moete oekivati!
ae
Starhemberg je samo otpustio glasnika, nastavljajui rad na

uvrivanju gradskih vrata. Uvidio je kakvi su Kara Mustafini
planovi, pa je premjestio veliki broj topova u blizinu Hofburga.
a
Turski topovi ve su zapoeli svoje udare po zidinama. Hitac je

na
pogodio bastion Lbel, jednu od najvanijih obrambenih toaka

Bea (druga je bio bastion Burg) i komad cigle koji se tom
prilikom odlomio i poletio pogodio je Starhemberga u glavu.
Zapovjednik je izgubio svijest, no brzo se oporavio i vratio na
zidine. Turci su se sporo pribliavali palisadama, drvenim kolcima
nabijenim na visoke naslage zemlje, koji su se pokazali veom i
munijom preprekom nego to se napada nadao. Poele su
padati prve rtve tih napada. Grof Kielmansegg, jedan od ljudi
koji su s pukom u ruci budno drali neprijatelje na oku, uspio je
s udaljenosti vee od 400 metara ubiti osmanskog asnika koji je
24
bezbrino paradirao na otvorenom, maui tapom. 16. srpnja

branitelji su pokuali odbiti napade izlaskom izvan grada; pothvat
je urodio manjim plodovima, uniteni su neki od opsadnih
konstrukcija, ali osmansko napredovanje nije bilo time
zaustavljeno.
Kara Mustafa nastavio je s okruivanjem grada. Prvo je prisilio

Schultza da se povue prema posljednjem od dunavskih mostova,
a potom spalio Leopoldstadt i zapoeo postavljanje poloaja za
bombardiranje grada i s te strane, sjeveroistono od Bea. Jedina
La
utjeha za branitelje bila je to to je sjevereno od grada teren bio

previe nepovoljan za napad, pa su barem s te strane bili
poteeni od udara. Osim toga, ono to je Starhembergu u
ur
njegovim naporima ilo u korist, a to je on sigurno uoio ve

nakon nekoliko dana opsade, da je Kara Mustafa nematovit
zapovjednik koji je toliko samouvjeren u povoljan ishod opsade da
us
ni ne pokuava pribjei nekim varkama niti kamuflaama.

Starhemberg je, primjerice, mirne due mogao velik dio svojih
snaga postaviti na zidinama izmeu bastiona Lbel i Burg, jer je
taj dio bio cilj gotovo svih napada. Veliki vezir bio je uvjeren u
svoju pobjedu, ponaajui se poput suverena u svom luksuznom
Le
atoru. Zanimljivo da je tih dana u audijenciju primio izaslanike

Batthyanya i Drakovia, koji su se obvezali slati potrebna
sredstva za opsadu.
sl
U gradu je, pored svih potekoa, organizacija bila na potrebnoj

razini. Starhemberg je vodio rauna o vojsci, dok su civilni organi
ae
brinuli o javnom redu u gradu. Organizirane su vatrogasne

slube, gaeni poari koje su izazvale osmanske zapaljive bombe,
organizirano je ienje ulica od otpada, mrtvih ivotinja te
najhitniji popravci graevina i gradskih zidina. Brojni civili, poput
a
nekih mesara i gostioniara, samoinicijativno su se organizirali u

na
vojne odrede, dok su sveuiline vlasti mobilizirale tiskare,

knjiniare i studente u istu svrhu, oko njih 700. Pripomogli su i
trgovci, njih 960 ponudilo se za obranu. Meutim, bilo je i
znatnih problema, kao onih s dovodom pitke vode, koji su
Osmanlije blokrali; medicinske slube nisu mogle zbrinuti sve
ranjenike i oboljele od dizenterije, iako je Kollonics osigurao
smjetaj za njih u crkvenim zdanjima i trudio se okupiti sve
lijenike koje je mogao pronai u Beu. Broj mrtvih ipak je rastao
i postajao je sve vei problem prostor za njihovo pokapanje. Bio je
prisutan i problem sigurnosti, strah od pijuna i izdajica.
25
Starhemberg je izdao nalog 23. srpnja da se puca na svakog koga

se uhvati u pokuaju prelaenja zidina i fortifikacija, iako je bilo
sluajeva da su neki graani potajno nou odlazili na tursku
stranu kako bi s njima razmijenili kruh za povre. U gradu je
niklo i nekoliko vjeala, kao upozorenje potencijalnim izdajnicima
i pijunima kakva ih sudbina eka.
Pokuaji izravnog napada na palisade pokazali su se

neuspjenima. Kara Mustafino topnitvo, koje je imalo topove
manjeg i srednjeg kalibra, nanijelo je tek manja oteena koja su
La
branitelji stizali sanirati bez veih potekoa. Zbog toga se veliki

vezir vrlo brzo okrenuo provjerenom metodu, minama. 22. srpnja
zapoelo je novo bombardiranje, samo kako bi prikrilo
ur
zavravanje postavljanje mina ispod dva bastiona i raveline

izmeu njih. Zavretak miniranja u sredini je neto kasnio i za to
vrijeme je Starhemberg dobio upozorenje to se dogaa, pa je
us
naredio graanima da pozorno oslukuju u svojim podrumima i

jave ako uju kakve podzemne zvukove. Uveer sljedeeg dana
dvije mine ispod bastiona su eksplodirale, a Osmanlije odmah
krenule u juri na palisade. Sreom, mine nisu imale predvieni
uinak, pa su se brzo povukli. Bez obzira na to to pokuaj nije
Le
uspio, mine su unijele novu dozu nespokoja i nervoze meu

branitelje. Ne bez razloga. Trea mina ipak je eksplodirala dva
dana kasnije. Ovog puta dio palisade je pao i Kara Mustafini
sl
vojnici ponovno su krenuli u napad. Uslijedila je borba u kojoj je

ranjeno nekoliko asnika na austrijskoj strani prije nego to se
napada ponovno povukao. Time je zapoela duga serija slinih
ae
eksplozija i juria koja je imala za cilj malo pomalo unititi

gradske fortifikacije, ali i slomiti odlunost Beana. Opasnost od
mina ipak je dobila i svoj odgovor u razminiravanju, u kojem su
a
se branitelji postupno usavrali, pa su uskoro bili u mogunosti

onesposobiti mnoge osmanske mine kopajui vlastite tunele kako
na
bi doli do njih. Jedna takva aktivirana 2. kolovoza u blizini

Lbela stajala je Osmanlije mnogih ivota. S druge strane, to je
znailo i sve vea oteenja na vanjskim fortifikacijama, koje su
postupno postajale sve tee za obnoviti i neprijatelj je na taj nain
polako osvajao prostor.
Bilo je nekoliko hrabrih ispada iz grada, prilikom kojih su

branitelji uspjeli oteti napadaima neto hrane, osobito u vidu
stoke koja je znaila svjee meso, tako rijetko i dragocjeno ve u
ovoj fazi opsade. Hrane je bilo sve manje, dizenterija sve
26
rairenija. Grad je bio odsjeen od bilo kakvog kontakta s

vanjskim svijetom (Starhembeg e tek 4. kolovoza uspjeti stvoriti
kontakt s Karlom Lotarinkim), pa nikakva vijest o pomoi nije
dolazila. Napadaevi rovovi uskoro su dosegli palisade, a
nabacana zemlja uz njih gotovo je omoguavala Osmanlijama
jasan pogled na gradske zidine. Pokuaje da spale drvene koleve
graani su osujetili bacanjem vode na plamen, kao i runih
granata, strijela i kamenja na Osmanlije koji su se nali preblizu.
Jedan zarobljeni Turin je odran i njegova koa je objeena na
zidinama kao upozorenje ostalima. Pored ogorenog otpora i
La
bespotedne borbe za svaki pedalj prostora, Osmanlije su do 7.

kolovoza uspjeli svladati prvu prepreku, palisade, i janjiari su se
ubrzo nali u opkopima. Dva dana kasnije uspjelo im je raznijeti
ur
dio zida koji je spajao bastion Burg s ravelinom. Za cijelo to

vrijeme, trajale su borbe, topnika vatra nije jenjavala, mine su
eksplodirale, neke uspjene, mnoge ne, dok su ginuli brojni borci
us
na obje strane. U Beu je stvoreno novo groblje. 12kolovoz inio

se kao miran dan, no onda je nova mina, ovaj put precizno
postavljena ispod raveline izmeu Burga i Lbela raznijela vei dio
te konstrukcije, tako da se od siline eksplozije zatreslo, navodno,
pola grada. Starhemberg je s uasom ustanovio da je neprijatelj
Le
stvorio prazninu u ravelini, gdje se utvrdio odluan unititi

preostale prepreke koje su ga odvajale od grada. Gotovo sve
predstojee borbe vodit e se oko ovog malenog dijela zida koji je
sl
polako poputao.
Zapovjednik Starhemberg sve se ee mogao osobno vidjeti na

ae
zidinama, zabrinut zbog ovog proboja, teko hodajui. Dizenterija

nije ni njega zaobila, pa su ga esto morali nositi kad vie nije
mogao stajati na nogama. Pokuavao je odrati moral svojih ljudi
a
organiziranjem ispada iz grada u okrilju noi. Neki od njih bili su

uspjeni i rezultirali uklanjanjem brojnih turskih minera i kopaa
na
rovova. Slao je optimistina pisma iz grada sredinom kolovoza,

tvrdei kako u meuvremenu Turci nisu postigli nita vrijedno
spomena, no poznato je kako je tih dana optuivao civilne organe
vlasti da rade premalo na popravku sruenih dijelova raveline i
opkopa. Procjene o opskrbljenosti grada hranom takoer su se
pokazale iluzorne. Zalihe su potroene, ispadi iz grada vie nisu
donosili hranu i stanje je bilo takvo da su graani uskoro za
hranu hvatali make i takore. Harale su bolesti, epidemije
izazvane loom hranom, neistoom u gradu i nedostatkom iste
vode. Iako su bili u daleko povoljnijem poloaju, stanje nije bilo
27
bolje ni u osmanskom taboru i nakon etrdeset dana opsade,

Kara Mustafa se suoio s prvim znakovima nezadovoljstva i
pobune u svojim redovima. Veliki vezir uope nije pokazivao
zanimanje za moralno stanje svoje vojske, nije uinio nita kako
bi poboljao higijenske uvjete niti je sluao savjete iskusnijih
zapovjednika koji su mu ukazivali na pogreke i propuste koje je
inio.
Borba za Lbel, ipak, nije jenjavala. Osmanski mineri postavljali

su minu za minom pod bastion, ija je vrstina postajala sve
La
labilnija od detonacija tolikog eksploziva. Starhemberg je na

vijeanju 25. kolovoza izrazio strahovanje da neprijatelj ve kopa
ispod bastiona i naglasio da se po svaku cijenu to mjesto mora
ur
obraniti. Hrabra i uzaludna rtva pukovnika Dupignya, koji je

poveo svoje muketire sljedeeg dana u napad na kopae i
minere, zavrila je samo njegovom i pogibijom mnogih njegovih
us
ljudi. Ravelina je sad bila gotovo potpuno unitena i Osmanlije su

bili sve blie Burgu. Posljednja mina koja je eksplodira u njegovoj
blizini onesposobila je sve topove na tom poloaju i unitila i dio
samog bastiona, a preko hrpe ruevina krenuo je novi juri
janjiara i pomonih osmanskih postrojbi. Branitelji su poeli s
Le
postavljanjem barikada od vrea napunjenih pijeskom i zemljom,

kao i cheveaux de frise, svojevrsnu preteu bodljikave ice;
muketiri su osuli ubojiti salvo na napadae, a ostali kopljima
sl
pokuavali zaustaviti nadiruu bujicu. Rune granate desetkovale

su janjiarske redove, no i one branitelja kad bi prijevremeno
eksplodirale, to nije bilo rijetko s tim prilino primitivnim i
ae
nesigurnim napravama. Starhemberg osobno sudjelovao je ovom

krvavom okraju, a jedan od sudionika dao je kratak, ali
upeatljiv opis njegove monstruozne estine i okrutnosti
a
(Wheatcroft, str.158.):
na
Vojniku je topovska kugla otkinula glavu dok sam ga drao za

ovratnik. Krv i mozak su mi se rasuli po nosu i u usta, koja su mi
bila otvorena zbog vruine koja je tog dana vladalaTaj me
incident poslije stajao mnogih muka, prije svega divljeg lupanja
srca i povraanja.
Poginule su stotine branitelja u samo dva sata borbe i posada

grada je spala gotovo na 40 posto od njezinog poetnog broja.
Nekoliko dana kasnije, 6. rujna, tri mine su eksplodirale blizu
Lbela, unitivi i posljednje ostatke zidina koji su se naslanjali
na njega, skupa s topovima. Uslijedila je oajnika borba, koju je
28
u 19. stoljeu slikar Leandar Russ ovjekovjeio na svojoj poznatoj

slici, da se zaustavi neprijateljev prodor kroz nastalu prazninu,
potrajavi sve do noi. Iako su borbe tada privremeno stale,
Starhemberg je znao da je na tom mjestu posljednja crta obrane
grada i da e neprijatelj vrlo brzo svom estinom ponovno udariti
na mjesto gdje mu se otvorio prostor za udar na same zidine.
Nakon njegovog probijanja, nita nije moglo zaustaviti Osmanlije
da se nau na samim ulicama Bea.
La
ur
us
Le
sl
ae
a na
29
VII. Za spas Bea, pregovori i pripreme
Nade Karla Lotarinkog da e uspjeti odrati neposredne

komunikacije sa Starhembergom propale su 16. srpnja nakon
sukoba s Osmanlijama oko posljednjeg mosta koji je vodio preko
Dunava u grad. Vojvoda se morao povui na sjevernu obalu i
ekati priliku za protunapad. Meutim, s snagama koje je imao
na raspolaganju, samo 10 000, uglavnom konjice, nije mogao
ozbiljnije zaprijetiti Kara Mustafi. Proveo je na tom poloaju
La
desetak dana, pokuavajui zaustaviti tatarska pustoenja u

okolici Bea. 24. srpnja stiglo mu je pojaanje iz Gyra i
Komaroma, a uskoro je i knez Lubomirski pristigao s poljskom
ur
konjicom. Po dolasku, upoznavi se sa situacijom, knez je poslao

svom kralju pismo s Karlovom molbom da okrene svoje postrojbe
na jug.
us
U meuvremenu, Tkly se takoer pokrenuo. On je 11. srpnja

zapoeo mar kroz dananju Slovaku, kako bi prinudio tamonje
gradove da ga prihvate kao kralja. Otvoreno je zaprijetio
Bratislavi, koja je imala tek malenu habsburku posadu,
Le
zahvaljui potpori koju mu je pruao osmanski zapovjednik Abaza

Husein sa svojih sedam tisua vojnika. Ovim potezom samozvani
maarski kralj nije namjeravao samo zauzeti Bratislavu, nego
sl
istodobno zaprijeiti prolaz Sobjeskom prema Beu i Lotarinkog

prisliti na uzmak dalje na sjever. Carski zapovjednik se nije dao
zastraiti. Iako je bio brojano nadjaan, preao je Moravu
ae
dvadeset milja od Bratislave po okriljem noi. 30. srpnja uslijedila

je bitka u kojoj su Maari pokazali vrlo malo volje za borbu, pa su
Karlo Lotarinki, Ludwig Badenski i knez Lubomirski odnijeli
a
pobjedu toga dana. Bratislava je, barem trenutno, bila sigurna od

Tklyja i Tatara.
na
Karlo nije mirovao niti dana, pokuavajui to vie smanjiti

opasnost od osmanskih upada i pustoenja gdje god mu je to
polazilo za rukom. Od 6. do 20 kolovoza, nakon bitke u blizine
Bratislave, Lotarinki je istodobno morao uvati svoja skladita
od Tatara i obraunavati se s ugarskim uistanicima. Iz istih
razloga ljutila ga je Leopoldova pasivnost u organiziranju vojnih
kontigenata za pomo Beu, no ak u veoj mjeri neodlunost
nejegovih ministara. Glasnici su bili poslani na kneevske dvorove
u Njemakoj, no jo uvijek nije bilo nikakvog konanog dogovora.
Kruile su glasine da sredinom kolovoza trebaju stii postrojbe iz
30
Bavarske i Frankonije. Saske nisu mogle stii prije kraja mjeseca,

dok se 20 000 Poljaka moglo oekivati tek poetkom rujna.
Carskom dvoru u Passau prvi se pridruio Maximilian Emanuel,
jo poetkom lipnja. Pazei da ne pogora svoje odnose s Louisem
XIV. kao i da ne iznevjeri punca, bavarski izbornik ispunio je
svoje obeanje i doveo 8 000 vojnika. Ostalih 3 000 stiglo je za
njim neto kasnije, da bi svi skupa bili stacionirani sredinom
kolovoza u blizini Kremsa, grada na Dunavu ezdesetak
kilometara sjeverozapadno od Bea. U Krems su nakon toga
poela pristizati i druga pojaanja, 6 500 vojnika iz Frankonije te
La
oko tisuu iz Lotaringije. Meutim, glavna pojaanja na koje se

raunalo, ona iz iz Drezdena i Sobjeski, jo nisu mogli stii.
Lotarinki je ukazivao na Starhembergov sve tei poloaj koji nee
ur
moi jo dugo odravati (27. kolovoza rakete ispaljene iz grada

trebale su mu dati do znanja da je grad na izmaku snaga), dok je
Leopold odbacivao pourivanje, smatrajui kako su gradske zalihe
us
namirnica i streljiva, kao i zidine, dovoljne da izdre dugu

opsadu. Osim toga, smatrao je car, bila bi ludost poi u
odbacivanje opsade dok se ne skupe sva oekivana pojaanja.
Ba tih dana, tonije 26. srpnja., Leopold se pismeno obratio
hrvatskim staleima, zahvaljujui im na odanosti. Izvijestio ih je o
Le
pomoi koja stie od strane njemakih kneeva, a koja e uskoro

stii u tajersku i gornju Austriju te zamolio da ih dalje podupiru
njegove vojne napore, suraujui s Karlom Lotarinkim i vojnim
sl
vlastima u Grazu.
Usprkos naporima francuskih agenata u Poljskoj da je sprijee,
mobilizacija je u Poljskoj sredinom lipnja bila svren in. Barem u
ae
teoriji. Brzina kojom se ono sprovodila nije bila zadovoljavajua ni

za Leopolda ni za Sobjeskog, koji nije uspio osigurati sredstva za
dodatno novaenje Kozaka. Dio postrojbi koje je imao na
a
raspolaganju poslao je ranije s Lubomirskim Karlu Lotarinkom,

na
a 4. srpnja oko 7 000 Poljaka bilo je kod Krakova. Za poetak

opsade Bea poljski kraj doznao je 15. srpnja. Tri dana kasnije
krenuo je prema Krakovu gdje je stigao 29. srpnja i ondje se se
susreo s papinskim nuncijem i austrijskim veleposlanikom.
Detaljno informiran o situaciji oko habsburke prijestolnice,
Sobjeski je bio svjestan potrebe to breg djelovanja, meutim,
kako je sam priznao papinskom nunciju, skupljanje poreza za
mobilizaciju je tek bilo zapoelo, a slanje vojske tristotinjak
kilometara od poljske granice trailo je vremena i organizacije. Ne
oklijevajui, poslao je pismo brandenburkom izborniku, koji je
31
poljskom kralju bio vazalno podreen zbog posjeda koje je imao u

istonojPruskoj, traei da poalje svoje postrojbe u Krakov.
Redovnu prepisku odravao je i s Lotarinkim, koji ga je
izvjetavao o svom trenutnom stanju: 24. srpnja Sobjeski je iz
Czestochowe (grad u Poljskoj, stotinjak kilometara od Krakova)
obeao mu je skori dolazak. Carski zapovjednik izvijestio ga je o
stanju u Kremsu i Tullnu, koje su drale njegove postrojbe i gdje
su se gradili mostovi za prijelaz preko Dunava, to je bila najbra
ruta za prilaz gradu preko Wienerwalda, s njegove zapadne
strane, te pohvalio dranje Poljaka nekoliko dana kasnije, nakon
La
bitke kod Bratislave.

Sobjeskom su se u Krakovu poeli pridruivati poetkom
kolovoza, jedan za drugi, hetman Jablonowski i hetman
ur
Sienawski sa svojim odredima. Ukupna snaga koju je tada okupio

poljski kralj kreu se u procjenama od 14 do 16 tisua, a iji je
broj rastao po naputanju Krakova 15. kolovoza, poto je
us
papinski nuncij blagoslovio vojnike i dao oprost svima koji su

sudjelovali u svetom ratu. Svaki od zapovjednika, Sobjeski na
elu, Sienawski, Jablonowski, ili su odvojenim rutama zbog
lakeg opskrbljivanja, pa i kretanja. Budui da je u to vrijeme
Le
imao preko pedeset godina i prilian broj vika kilograma, poljski

kralj je putovanje podnosio prilino dobro, s velikim
entuzijazmom i voljom, iako ga je usporavala ne samo briga kako
sl
bi svoje postrojbe drao na okupu, nego i njegova vlastita ena,

koja je, inzistirajui da ga prati na vojnom pohodu, putovala za
njim. Njegovo sporo napredovanje ozlojeivalo je carske
predstavnike, koji su ga zasipali molbama da pouri. Be nije
ae
imao puno vremena, Starhemberg je bio bolestan, a vei dio

gradskog garnizona mrtav ili ranjen. Nekoliko dana kasnije
kraljica je stigla; Sobjeski se pozdravio sa suprugom, koja se
a
vratila u Krakov, i nastavio put brim korakom. 27. kolovoza

na
poljski kralj prenoio je nedaleko od Brna, a sljedeeg dana

odgovorio je na Karlov prijedlog o sastanku da mora priekati
dolazak ostatka svoje vojske. Isti dan primio je i prvo
starhembergovo pismo, iz kojeg je dobio najvjerniju sliku stanja.
Najzad, 29. kolovoza, na austrijskoj granici, susreli su se Karlo
Lotarinki i Jan Sobjeski, skupa odjahavi prema Ober-
Hollabrunu radi odmora i dogovora o daljnim akcijama.
Loe su vijesti uskoro stigle i do Dresdena. Meutim, izbornik je
oklijevao, pravdajui se da ve ulae znatne napore u obranu od
Francuske te da mu stalei nee odobriti nove trokove. Johann
32
Georg vvjetovao je svoju pomo time da ih pokrije car. Austrijski

veleposlanik na saksonskom dvoru, Lambeg, javio je 22.
izborniku iz Berlina da odmah kree prema Dresdenu kako bi se
utanaili detalji dogovora. Ve 6. kolovoza ovaj je poveo svoje
okupljene postrojbe, 7 000 pjeaka i 3 250 konjanika, prema
Beu, preavi 13. eku granicu. Ondje je Johann Georg
podijelio svoje snage, dio poslao prema junoj ekoj, dok se sam
s ostatko zaputio prema Pragu, a zatim zapadno. Izbornik je 20.
kolovoza bio na pola puta izmeu Praga i Bea, no kako niti jedan
od njegovih zahtjeva vezan uz opskrbu vojske i njezin smjetaj,
La
kao i problem vrhovnog zapovjednitva nad vojskom prije

odredita nije ispunjen, dolo je do rasprava u kojima je izbornik
zaprijetio povlaenjem svoje vojske. Iako je ipak krenuo dalje
ur
nakon dva dana, jo uvijek od Leopolda nije dobio zadovoljavajui

odgovor. Car je naposlejtku ipak morao popustiti i umiriti
Johanna Georga konkretnim potezima, kao i uvjeravanjima da
us
izborniku ostaje vrhovno zapovjednitvo nad njegovom vojskom.

Nedaleko od austrijske granice, saksonske su se snage spojile 26.
kolovoza nastavivi put prema Linzu, gdje se premjestio carski
dvor. U Krems je Johann Georg sa svojim postrojbama uao 6.
rujna, gdje su se ve bili okupile vojske iz Frankonije i Bavarske,
Le
kao i ona poljskog kralja.

Koliko je saksonski izbornik bio popustljiv u svojim zahtjevima
sl
poavi Beu u pomo, toliko je Berlin bio neumoljiv. Friedrich

Willhelm i dalje je bio pod utjecajem francuskih agenata, iako je
imao u vlastitioj blizini kritiare zbog takvog stava. Njegov prvi
general, princ Johann Georg von Anhalt-Dessau,
ae
prijestolonasljednik princ Friedrich te general austrijskog

podrijetla, Derfflinger, bili su za pomo austrijskoj prijestolnici.
Kad je veliki izbornik vrlo ljubazno primio u lipnju lamberg, ovaj
a
trojac se ponadao promjeni u smjeru politike Brandenburga, no

na
do nje nije dolo. Lamberg je 7. srpnja, sad ve u vidnoj urbi i

oaju, molio od izbornika 6 000 ljudi za koje je nudio 200 000
talira. Ovaj, iako bolestan i u tekom stanju zbog gihta, traio je
300 000 i uz to dogovor sa Louisem XIV., naglasivi da je za takvu
ekspediciju potrebno poslati dvostruko vei broj vojnika. 22.
srpnja pristao je tek poslati 1 200 ljudi u pomo Sobjeskom, iako
je bilo u tijeku okupljanje 15 000 vojnika na leskoj granici.
Friedrich Wilhelmu poslao je poruku Anhaltu, koji je bio na
Leopoldovu dvoru, da obavijesti cara kako prije bilo kakvog vojnog
saveza izmeu mora biti postignut sporazum s Francuskom za
33
mir u Carstvu. Anhalt je uvjete predstavio caru 7. kolovoza

izbornik e poslati 6 000 vojnika za koje mora biti isplaeno 500
000 talira, kao i odreeni posjedi u leskoj. Carski ministri
smatrali su ih neprihvatljivim, ak ucjenjivakim, no nisu ih
smjeli otvoreno odbiti, pa su pokuavali doi do posebnog
dogovora s Anhaltom, koji je imao meke stavove od Berlina.
Sredinom kolovoza ti su se razgovori isplatili i postignuto je
kompromisno rjeenje koje je podrazumijevalo dogovor na osobnoj
razini izmeu Leopold i Louisa XIV. te to skoriji dolazak 6 000
brandenburkih vojnika. No, im je doznao za Anhaltov
La
sporazum, odbacio ga je, optuio princa da je prekoraio svoje

ovlasti i povukao ga natrag u Berlin. Bio je poetak rujna i gotovo
sve postrojbe predviene za pomo Beu bile su okupljene na
ur
dunavskim mostovima kod Tullna i Kremsa, no ondje nije bilo

nijednog vojnika Friedricha Willhelma, koji je konano i
definitivno uskratio caru Leopoldu svoju pomo.
us
Le
sl
ae
a na
34
VIII. pijunaa i kontrapijunaa
Jedno od posebno zanimljivih detalja iz vremena duga opsade

Bea zasigurno je pria o pijunai. Budui da je grad prilino
dugo bio odsjeen od ostatka Monarhije ime je komunikacija
obrane s carem i njegovim generalima bila znatno oteana,
pribjeglo se slanju tajnih glasnika kroz neprijateljske redove. Bili
su to ljudi koji su znali turski jezik, zakone i obiaje, esto se i
predstavljali kao podanici osmanskog sultana, te se, pod krinkom
La
trgovine, vrlo lako kretali kroz neprijateljski tabor. Odnosili su iz

grada i okolice bitne informacije i novosti Karlu Lotarinkom, te
dostavljali njegove poruke Starhembergu na isti nain. Dva takva
ur
najuspjenija i najpoznatija pijuna glasnika poznata su imenom,

Poljak Georg Franz Kolschitzky i Dubrovanin, roen u Beogradu,
Georg Thomas Michaelowitz (Mihalovi/ Mihajlovi).
us
Prva uspjena infiltracija takve vrste ostvarena je 21. srpnja, kad

je jedan Karlov vojnik preplivao Dunav i dostavio njegovo pismo u
kojem se obeava skora pomo. Hrabrog glasnika Osmanlije su
uhvatili sljedei dan i pronali pismo, no kako je bilo ifrirano,
Le
nisu od njega imali nikakve koristi. Jo je nekoliko glasnika

razmijenjeno u narednim danima. Vicekancelar Kuniz poslao
ovjeka imenom Heider da upozori branitelje grada na postavljene
sl
mine u blizini jednih od gradskih vrata. Heider je informaciju

uspjeno dostavio te se uputio nazad s povratnom informacijama
za Lotarinkog i Kuniza, kad je uhvaen. Pravdao se kako je on
ae
samo obian trgovac vinom te da nema nikakve veze sa

pijuniranjem, no Osmanlije nisu vjerovali. Uspio se spasiti samo
zahvaljujui mitu koji je Kuniz dao kako bi ga se oslobodilo. Kara
a
Mustafa je otad obraao puno veu pozornost na postojanje tajnih

na
glasnika, pa je Be ponovno bio u izolaciji neko vrijeme.
Bilo je vrlo teko pronai dragovoljca koji bi na sebe preuzeo

takvu opasnu odgovornost, sve dok se 4. kolovoza u Beu nije
pojavio ovjek odjeven po turskoj modi, govorei vrlo teak
naglasak njemakog, koji je tvrdio da nosi pisma iz Passaua.
Starhemberg je proitao pisma i smatrajui nunim poslati
odgovor, zatraio da se javi osoba koja e to dragovoljno uiniti. 8.
kolovoza javio se porunik Gregorovitz, zainteresiran za nagradu
koja je obeana u sluaju uspjeha misije, komanda nad vlastitom
pukovnijom. Gregorovitz je tvrdio da je bio zarobljen i uspio
35
pobjei Turcima te da je zbog toga dobro upoznat s im se ima

suoiti. Bilo je dogovoreno da e na povratku dati signal s jednog
od okolnih brda kako bi znali da se vraa obavljene misije.
Meutim, prolo je dvije noi, a on se nije pojavljivao. Po svemu
sudei, imao je problema u prolazu do Kremsa, gdje je izgubio
dosta vremena u uvjeravanju carskih vojnika i asnika tko je i s
kakvom misijom dolazi. Zabrinut, Starhemberg je traio drugu
osobu koja bi ga zamijenila i tad na scenu stupa Kolschitzky, civil
i po svemu sudei avanturist, koji e kasnije zabiljeiti svoje
doivljaje i pothvate (stvarne i izmiljene) u danima izmeu 13. i
La
17. kolovoza 1683. On i njegov sluga Seradly, odjeveni kao Turci,

bez problema su se kretali osmanskim taborom, da bi uskoro
stigli do pukovnika Heislera i njegovih draguna, koji su dopratili
ur
do mjesta gdje je boravio Karlo Lotarinki s vojskom. Kolschitzky

je obavijestio vojvodu da su Osmanlije zapoeli miniranje Burga,
da su branitelji imali sve manje runih granta te da je nedostatak
us
iskusnih minera bio ogroman Borbe i bolesti odnijeli su mnoge

ivote, a i sam Starhemberg je bio bolestan.
Lotarinki je obojicu odmah poslao natrag u Be, kamo su stigli

17. kolovoza. Starhemberg ih je za taj pothvat nagradio s 200
Le
dukata, te je, zbog potrebe novog slanja glasnika, dva dana

kasnije ponudio nagradu od isto toliko onom tko se javi za tu
misiju, s tim da je polovica iznosa isplaena po odlasku, a ostatk
sl
po uspjenom izvrenju. Seradly se ponovno javio i vratio se 23.

kolovoza s Karlovim odgovorom da pomo gradu stie krajem istog
ili poetkom idueg mjeseca. Ako nita drugo, ova je prepiska
ae
izmeu opsjednutog grada i vrhovnog zapovjednika poboljala

moral ljudi, kako onih unutar, tako i onih izvan zidina.
Starhemberg je takoer bio ohrabren uspjehom ovako ostvarenog

a
komunikacijskog kanala i elio je znati to je vie mogue o

na
kretanju carske vojske i njezinom dolasku. 27. kolovoza sastavio

je jo jedno pismo upueno Lotarinkom, koje je uspjeno
dostavio Michaelowitz, ovjek kojemu to nije bio prvi posao
glasnika tih dana. On je pristao na jo jednu misiju poetkom
rujna, no podigao je cijenu, traei da mu se prije odlaska isplati
200 dukata. 2. rujna stigao je u stigao je u Karlov kamp kod
Korneuburga, no nije se vratio u Be.
Pretpostavlja se da je, budui da je dobio novac, odluio odustati

od zadatka te se planirao vratiti se u Srbiju, no vjerovalo se da je
36
zaglavio na tom putu. Tek esnaest godina kasnije doznalo se da

je ipak preivio.
Svoju hrabrost u kritinim trenucima za Be Kolschitzki je uspio

dobro unoviti. Dobivi od grada neoporezivu kuu, on je otvorio,
navodno prvu, kavanu u Beu, ali i u Europi, tako da je ovaj
dotad egzotini napitak, nepoznat irim masama u Europi, postao
dostupan svima. Odmah za njim poeli su u gradu i drugi otvarati
kavane, svaki tvrdei da je upravo njegova bila prva. Prava istina
je da Kolschitzky nije otvorio kavanu, iako je, uz kuu od
La
zahvalnih Beana dobio i velike koliine kavu. Taj podatak

izmislio je povjesniar Gottfried Uhlich krajem 18. stoljea, kao i
to da su esti gosti u njoj bili Starhemberg i princ Eugen Savojski.
ur
Kavana Zu der blauen Flaschen (K Plavoj boci) ije je osnivanje

Uhlich pripisao Kolschitzkom, zapravo je podigao Armenac Sahak
Lucasian 1703., gotovo deset godina nakon njegove smrti.
us
Le
sl
ae
a na
37
IX. Bitka kod Kahlenberga, kraj opsade
Zahvaljujui hrabrosti glasnika iz Bea, Karlo Lotarinki bio je

obavijeten o situaciji i stanju opsade te je o istom mogao
izvijestiti poljskog kralja s kojim se sastao 31. kolovoza kod Ober
Hollabrunna. Prvih dana rujna oko njih su se okupile i ostale
kranske snage, pa je zapoela izgradnja mostova preko Dunava,
kod Tullna i Kremsa. Dugotrajna kia koja je padala 1. rujna
usporila je napredak ovih radova, ba u trenutku kad je
La
Michaelowitz doao Lotarinskom s ne ba dobrim vijestima o sve

jaem pritisku Osmanlija na Be. Usprkos tomu, problem
vrhovnog zapovjednitva i dalje je bio nerijeen: Sobjeski je
ur
inzistirao da ono bude povjereno njemu te se trudio da Leopolda

dri to dalje od vojske.
us
Poljski kralj zapovijedao je vojskom koja je po mnogim aspektima

vie imala obiljeja srednjovjekovnih nego vojski onoga vremena.
Iako je pjeatvo kao takvo bilo zastupljeno u poljskoj vojsci,
rasporeeno u pukovnije i naoruano muketama i kopljima ba
kao i u zapadnoeuropsko, ono se uglavnom sastojalo od
Le
dragovoljaca i stranih plaenika. Ono u to se najvie pouzdavao

poljski kralj, kako Jan Sobjeski, tako i njegovi prethodnici, bila je
konjica. Poljski husari i dalje su inili kraljenicu svoje vojske u
sl
tolikoj mjeri koliko su predstavljali ponosnu i zastraujuu silu

na bojnom polju. Bila je to po mnogoemu tipina teka konjica,
relikt iz srednjovjekovnih vremena (iako je svoju najveu slavu
ae
stekla u ratovima s Rusima Kozacima, veanima i Tatarima od

druge polovice 16. do kraja 17. stoljea), koja se oslanjala na
frontalni udar svojih dugih kopalja u punom trku. Husar je bio
a
opremljen tekim oklopom, dugom sabljom (palasch) kao i njihovi

pandani kirasiri u drugim europskim vojskama, dva pitolja te
na
kopljem (kopia) duljine od 4,5 do 6 metara. Dojam koji su

ostavljali na neprijatelja na bojnom polju dopunjavala su krila, po
kojima su i dobili ime. Bili su to drveni okviri, ukraeni perjem,
privreni na njihovim leima, koji su poput krila mahali dok je
konjanik bio u punom trku i stvarali buku, radi dodatnog
psiholokog uinka pri napadu. Organizirani u pukovnije (poczet)
kojima je zapovjedao asnik (Towarzysz husarski). Ukupan broj
husara koje je Sobjeski doveo bio je oko 4 000, kojima je osobno
zapovijedao i s kojima je skupa juriao u bitku. Poljska konjica
sastojala se takoer i od slabije oklopljenih Kozaka i Litvanaca,
38
kojima je zadaa bila pruanje potpore tekoj konjci vatrenim

orujem, te razne diverzantske akcije.
U meuvremenu je u Tulln stigao i Johann Georg, kao i Marko

Avijano. Voe pohoda odrali su tih dana nekoliko sastanaka
kako bi dogovorili plan akcije dok mostovi jo nisu bili dovreni.
Od Dunava do Bea, u gotovo dijagonalnoj liniji sjeverozapad-
jugoistok, kransku vojsku dijelilo je od Bea dvadesetak milja
gustog Wienerwalda, uz razbacana naselja smjetena po
brdovitom terenu koje je trebalo svladati u najkraem moguem
La
roku, uz teret koji su predstavljali komadi tekog topnitva.

Okupljanje i konsolidacija vojske trajalo je tri dana, tako da je
plan borbe izraen tek na satanku odranom 8. rujna, na kojem
ur
je bio nazoan i Avijano. Sobjeski je izradio nacrt plana (ordre de

bataille) bitke. Prema njegovu planu carske postrojbe (Frankonci,
Bavarci, postrojbe iz Saske i ostali) trebali su biti rasporeeni na
us
lijevo krilo, uz Dunav, habsburke snage zauzimale bi sredite,

dok je za sebe i svoje vojnike odredio poloaj na desnom krilu.
Pjeatvo bi krenulo prvo, kako bi raistilo konjici put kroz
Wienerwald (Beka uma), a zatim se pomaklo iza njih po dolasku
u blizinu Bea. Topovi bi bili podjednako rasporeeni meu
Le
vojnim kontingentima. Uz manje izmjene, Lotarinki i ostali

prihvatili su ovakav bojni raspored.
sl
Pukovnik Heissler i general Mercy dobili su naredbu da izvide

Wienerwald. Bila je to priprema za 9. kolovoz kad je zapoeo
pokret cijele vojske. Dan ranije, u Beu je proslavljen dan roenja
ae
Djevice Marije brojnim misama i nonim procesijama. Tog su

dana, kao i mnogih ranijih, s katedrale Sv. Stjepana ispaljene
rakete u nadi da e ih vidjeti njihovi spasitelji. Ovog puta,
meutim, s Kahlenberga je stigao odgovor. Nebo iznad brda
a
takoer su obasjale rakete, dajui nadu opsjednutim Beanima,

na
koje su i pored toga ekala dodatna iskuenja. Kara Mustafa je

ponovno aktivirao svoje minere, pripremajui se da zada konani
udarac gradu. Mina je eksplodirala i raznijela vei dio Lbel
bastiona, gdje je ponovno dolo do borbi prsa u prsa. ak je i
najoptimistinijim braniteljima u tim trenucima situacija izgledala
beznadena. Be je mogao pasti u bilo kojem trenutku.
Pomo je stizala, ali ne tako brzo kako je Starhemberg u tim

tekim trenucima sigurno elio. Lotarinki je 10. rujna razdvojio
svoje snage i rasporedio ih oko i preko Kahlenberga. Brdo je ondje
postalo strmo i prekriveno gustom umom pa se, dodatno
39
optereena topnitvom, vojska prilino namuila u svladavanju

uspona i prepreka. Sljedeeg dana Lotarinki se osmjelio na prvi
napad na neprijateljske poloaje. Oko dva sata iza ponoi poslao
je pojaanje Heissleru (meu kojima je bio i mladi princ Eugen
Savojski), s kojima je ovaj napao Osmanlije koji su se utvrdili
blizu ruevina starog samostana nedaleko od Leopoldsberga,
najsjevernijeg vrha Wienerwalda. Iznenadivi ih, uspjeli su
svladati osmanske vojnike i zauzeti brdo.
Veliki vezir doznao je za ove dogaaje, no nije uinio nita

La
konkretno kako bi se suoio s napadom koji je mogao oekivati

svakog trenutka. Smatrao je da e biti dovoljno da konjicu
poalje u susret neprijatelju, dok pjeatvo mora s obnovljenom
ur
snagom i brzinom nastaviti s opsadom. Izmeu Kahlenberga i

Bea smjeteno je nekoliko naselja, Nussdorf, Heiligenstadt,
Unterdbling i Oberdbling, na brdovitom terenu proaranom
us
umom i vinogradima. Ovdje je Kara Mustafa, postavio

obrambene poloaje, povjerivi ih iskusnim paama Kara
Mehmedu i Ibrahimu. Kara Mehmed, paa od Diyarbakira, zauzeo
je poloaj kod Nussdorfa, uz samu obalu Dunava, a Ibrahim,
budimski paa, stao je na lijevo krilo.
Le
Sputanje preko brda pokazalo se gotovo veim izazovom nego

uspon, posebno za poljsku konjicu, no bio je uspjean. Lotarinki
sl
i Sobjeski uskoro su imali otvren pogled na grad te njegovu

okolicu. Ve sam pogled na razmjetaj osmanske vojske uvjerio ih
je da se veliki vezir nije adekvatno pripremio za njihov dolazak, no
ae
isto tako, prepreke koje su onemoguavale brz i iznadni napad.

Ideju o izravnom juriu s brda na osmanske poloaje Sobjeski je
odmah odbacio ugledavi za to posve nepovoljan teren, nimalo
slian onom ravnom i istom prostoru kakav je vidio na
a
dostupnima zemljovidima. Situacija je zahtijevala drukiji

na
pristup, pa je zatraio od Lotarinkog dio pjeatva koji bi titio

bokove njegovih husara, usporenih postojeim terenom. Do kasno
u no poljski kralj pisao je dugo i opseno pismo svojoj voljenoj
supruzi, koju je i inae redovito obavjetavao o tijeku ovog rata, u
kojem je izrazio svoje planove, nade i strahovanja, da bi se u zoru
12. rujna pridruio ostalim zapovjednicima. U 5 sati ujutro
objavljen je pokret vojske prema poloajima Kara Mustafe.Na elu
napada, nosei bijelu zastavu s crvenim kriem, nastupali su
Karlovi vojnici. Osmansko topnitvo ih je zasulo projektilima, no
oni su nastavili kretati se prema Nussdorfu. Vojvoda je smatrao
40
da idu prebrzo pa je poslao naredbu da stanu i saekaju ostatak

vojske koja je jo zaostajala. Jedan od turskih oevidaca,
promatrajui prizor, zapisao je kako je dolazak neprijatelja
izgledao kao provala katrana. Iako im nije uspio pokuaj da
okrue Kara Mustafinu vojsku, uspjeli su zauzeti poloaj na
Nussbergu. Postavljeni su topovi i carsko topnitvo uskoro je
odgovorilo na osmansko bombardiranje. Iznenaeni arom ovih
boraca, koji nisu uzmicali, zazivajui Isusa i Mariju, Tursi su se
poeli polagano povlaiti. Princ Eugen je borei se meu
dragunima Ludwiga Badenskog, pregazio naselja Whring i
La
Dbling, stigavi do Nussdorfa, gdje je skupa sa tajerskim

dragunskim pukovnijama juriao na osmanske topove. Paa od
Diyarbakira do podneva je poduzimao pet napada na nadirueg
ur
neprijatelja, no bez uspjeha. Borba je bila toliko estoka da su se

u jednom trenutku sama pukovnija i dvojica vojskovoa nali u
smrtnoj opasnosti, no istu je pravovremenom reakcijom, poslavi
us
pojaanje, otklonio Ludwigov ujak Hermann. Otpor pae Ibrahima

brzo su slomili dragunski odredi borei se bez konja i tjerajui
osmansku vojsku na istok, prema naselju Heiligenstadt. Uoivi
ozbiljnost situacije, sam se veliki vezir Kara Mustafa prikljuio
borbi, zauzevi sa svojom tjelesnom straom sredinji poloaj,
Le
poznat kao Trkenschanz, ponosno zabivi posred tabora

Prorokovu zastavu.
sl
Oko jedanaest sati prije podne, est sati po poetku bitke, na

poprite su stigli i Poljaci. Tabor velikog vezira je bio posve
nebranjen i otvoren napadu sa svih strana, tako da su se
Lotarinki i Sobjeski dogovorili da vojvoda napadne
ae
Trkenschanz, dok je poljski kralj zauzeo poloaje na desnom

krilu. U borbu su nakon podneva uli najbolji odredi koje je Kara
Mustafa imao, no bila je oita njegova dezorijentiranost i gubitak
a
koordinacije s drugim paama. Habsburke snage napadale su s

na
jedne toke, izbornik Joihann Georg sa svojim Sasima,

pjeatvom i kirasirima, druge, dok se Sobjeski pripremao na
udar s tree strane. Meutim grad je i dalje bio odsjeen, okruen
osmanskim snagama.
Oko jedan iza podneva poeo je pokret Poljaka. Kralj u sredini,
njemu zdesna Jablonowski, dok je Sienawski bio na lijevom krilu;
ispred njihovih konja nastupalo je pjeatvo i 28 topova. Trebalo
im je nekih sat vremena kako bi savladali teko prohodan teren.
Konji su lomili noge, topovi zapinjali na udubinama i brdima, no
oko dva sata popodne cijela poljska vojska bila je na ravnom
41
terenu, uredno posloena u bojni red. Odredi spahija pokuavali

su omesti Sobjeskog u ovoj tekoj zavrnici priprema, pa je tek
oko etiri sata sve bilo spremno za konaan juri. Promatrajui sa
svog utvrenog poloaja redove Poljaka spremnih za borbu,
osobito zastraujua krila njihovih husara, Kara Mustafa je znao
da mu prijeti unitenje, no nije imao nikakvog drugog plana kako
bi to sprijeio osim da pokua napasti prvi i tako neprijatelju
poremeti planove. Jo uvijek se nadao da e mu poi za rukom
zauzeti grad prije nego to doe do najgoreg scenarija.
Sobjeski i Lotarinki ipak su se jo premiljali oko toga trebaju li
La
napasti ili ekati. Postigli su u jednom danu vie nego to su

oekivali da je mogue i sad su morali razmatrati mogunosti.
Oklijevanje nije trajalo dugo, jer, pored prilike koju nije valjalo
ur
propustiti, generali i vojnici traili su da se ide do kraja i potpune

pobjede. Habsburke i saske postrojbe krenule su prve i zauzele
oko pet sati popodne naselje Dbling, a zatim je uslijedio prvi od
us
niza juria poljske konjice na srce osmanskog tabora, gdje su se

okupile spahije i vei dio topova. Prema stihovima pjesnika
Rakowskog iz 1674., ovako je izgledao husarski napad u punom
trku:
Le
Iznad glave konja svoje koplje digni; juriaj pravo, ivotinju hitru
pod sobom nagnaj mamuzom i ciljaj neprijatelja grlo.
sl
Veliki vezir dotad je napustio Trkenschanz i nosei Prorokovu

zastavu, potraio utoite dalje od borbe, blie svom zapovjednom
atoru. Vidjevi njegovo povlaenje, njegova vojska takoer
ae
uzmie i bjei. Sobjeski se oko est sati uveer priprema za jo

jedan juri kojim e nanijeti coup de grace velikom veziru i
njegovom ratnom stroju. Do tada je vei dio njih bio u bijegu i tek
a
se pogrekom naao na putu poljskoj konjici, pokuavajui

pobjei s bojita. Kara Mustafa izgubio je gotovo cijelu svoju
na
gardu i povlaio se sa aicom ljudi. Jedino to mu je preostalo

bilo je da sauva sebe, a time i Zastavu od zarobljavanja, to bi
bila sramota neusporediva ak i sa sramotom ovakvog potpunog
poraza koji je doivio. Posljednja zapovijed koju je dao svojim
ljudima bila je da napuste opsadu i unite sve od vrijednosti iza
sebe. Husari su, polomivi svoja koplja u prvom udaru, odbacili
njihove ostatke i posegnuvi za tekim sabljama, progonili i
ubijali posljednje ostatke njegove vojske koja je bila u paninom
bijegu.
42
Do 10 sati naveer sve je bilo gotovo. Preivjeli neprijatelji

okrenuli su lea zlatnoj jabuci i pohrlili prema osmanskoj
Ugarskoj u potrazi za spasom nakon jedne od najveih vojnih
katastrofa Osmanskog Carstva u njegovoj povijesti. Markgrof
Ludwig Badenski i njegov mladi roak Eugen Savojski bili su prvi
od osloboditelja iji je ulazak u Be pozdravljen s radou i
oduevljenjem. Poljski kralj ostao je jo neko vrijeme izvan grada
u sluaju da se Osmanlije vrate, no, niti tada niti ubudue, oni se
nikada vie nee pribliiti Beu kao tog sudbonosnog ljeta 1683.
godine.
La
ur
us
Le
sl
ae
a na
43
X. Literatura
La
John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)

ur
Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest,

1830)
Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Trkenkrieg bis
zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
us
Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe

(New York, 2009)
Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
Karl Toifel, Die Trken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfrst von Bayern (Mnchen,
Le
1861)
Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 1700 (London, 2001)
Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 1800 (Leiden,
Boston, 2012)
sl
Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)

Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3
(Cambridge University Press, London, 2006)
G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern
ae

History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University
Press, London, 1961)
Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans,
a
Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)

na
44
Sadraj:
La
I. Pripreme za novi rat.................................................................................................................. 2

ur
II. Austrija ..................................................................................................................................... 5
III. Europske sile .......................................................................................................................... 9

us
IV. Vojske i ratna taktika ......................................................................................................... 14
V. Prve borbe i stanje u gradu .............................................................................................. 20
VI. Grad u obruu ...................................................................................................................... 24

Le
VII. Za spas Bea, pregovori i pripreme

.................................................. .................................................................... 30
VIII. pijunaa i kontrapijunaa .................................................. ...................................... 35

sl
IX. Bitka kod Kahlenberga, kraj opsade .................................................. ........................... 38
X. Literatura ............................................................................................................................... 44
ae
Sadraj: ............................................................................................................................................... 45
a na
45

Opsada Beča 1683

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Opsada Beča 1683

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

La LAURUS LESLAEANA

Opsada Bea 1683.

Copyright 2017 Sinia urii. Sva prava pridrana.

I. Pripreme za novi rat

Mir utanaen izmeu Habsburke Monarhije i Osmanskog

Gotharda 1. kolovoza iste godine, dao je caru Leopoldu vremena

Urota koju su organizirali hrvatski plemii Zrinski i Frankopani,

prema ugarskom velikau grofu Ferencu Wesselnyiu, obino

drugih zainteresiranih stranaka oko panjolske krune. Meutim,

Porte od carskih izaslanika. Grof Albert Caprara uvjeravao je cara

dogaaje na osmanskom dvoru i znao je da ratoborni veliki vezir

ga da pokrene novi ratni pohod. Sukladno tomu, Caprara je slao

Osmanlijama te da pokua zakljuiti mir s njima ako je to

Doista, u kolovozu 1682. Caprarina upozorenja su se obistinila.

pratnji dvorske strae, janjiara, spahija i pomonih postrojbi bilo

Valja ovdje rei i poneto o sultanu Mehmedu IV. U ovo vrijeme

prijestolje nakon smrti oca Ibrahima, kojeg su suvremenici

pozvala pau Mehmeda uprilia, mladi sultan nije ubijen u

1661.Mehmed je odluio staru prijestolnicu osmanskih sultana

da se ondje prenesu i dragocjenosti iz palae Topkapi Saray. Dvije

zapovjednitvo nad vojskom kako bi mu ovaj donio slavu. Sve to

dananoj granici Austrije i Maarske. Kakva takva utjeha dola je

kada je stupio na prijestolje, no to ga nije zadovoljilo. 1672.

palicu seraskera (vojnog zapovjednika) te Prorokovu zastavu

smatrao potrebnim informirati se o habsburkoj vojsci, njezinom

30. oujka 1683. vojska je krenula naprijed, janjiari na elu.

Duge i obilne kie odloile su odlazak i usporile povorku, u ijem

ostavio vrijedne opise putovanja sultanove vojske, opisao vojsku,

primijetio da je sva ta silna masa ljudi troila dnevno

Beograd, sultan je nekoliko dana za redom iao u redovite

Prorokovu zastavu. Tjedan dana kasnije veliki vezir krenuo je

Put prema Beu i pokuaj osvajanja zlatne jabuke, koji je ve

Dok je Osmansko carstvo u ovom vremenu imalo vladara kakav je

On ( Leopold, op.pr.) nije bio mladi vladar usijane glave eljan da

sve i duboko konzervativno aristokratsko drutvo: skroman,

tijekom kao i u prolosti.

od noviteta bila jo izraenija, to je samo pojaavalo njegovu

drugo nije bilo ono to ga je uinilo carem, kako bi se to

cara Ferdinanda III. (1637.-1657.), kad je iznenada umro njegov

bio pripreman i koju nije mogao oekivati ni da je to htio.

habsburkim nasljednim zemljama, to je predstavljalo obvezu i

kralj Louis XIV., koji je nastojao utjecati na njemake kneeve

nasljednim zemljama koji su uporno odbijali dati svoj doprinos

dijelova Monarhije. Jedan od plodova takve organizacije bila je i

kod Siska etrnaest godina kasnije. Meutim, ak i tada su

predstavnika, koji su skupljali porez za vojne potrebe, s organima

obespravljenosti, a za koje ni drava nije mogla uiniti nita kako

vjeroispovijesti i na rubu pobune protiv izrazito katolike politike

dovelo je do sve vee akumulacije duga, posebno prema

od kojeg je drava krajem osamdesetih i devedesetih godina 17.

ugrabiti veliki dio ratnog plijena te da im se zajame odreeni

stoljea polako mijenjao.

malodobnosti Louisa XIV., polako ali sigurno gradila jaku stajau

Habsburgovci su pokuavali stvoriti sustav kojim su mogli na

(iz svakog okruga odnosno teritorijalne jedinice dolazio je odreen

moglo ga je bilo kad zakoiti nezadovoljstvo bilo plemia u

Meutim, njegovo donekle uspjeno funkcioniranje u kriznim

(1668.-1680.) upravljao feldmaral Monteccuccoli, pobjednik nad

(1609.-1680.), vojnik ogromnog ivotnog i vojnikog iskustva,

birao sebi bliske ljude iz obitelji s dugom tradicijom odanosti

kojem je Caprara slao izvjetaje iz Istanbula prije nego to su bili

velikim utjecajem na cara koji su odravali dugi niz godina.

Od 1680. godine jo jedna osoba pojavila se na Leopoldovu dvoru,

su Turci predstavljali za kranstvo. injenica da je Marka iz