Professional Documents
Culture Documents
CONRAD, JOSEPH-Srce Tame
CONRAD, JOSEPH-Srce Tame
1]
Biblioteka Jutarnjeg lista
JOSEPH
XX. STOLJEE
CONRAD
Srce tame 4
SRCE TAME
Joseph Conrad
Crna oblija su uala, leala, sjedila medu stabli* Kraj istog drveta jo su dva svenja iljastih kutova
ma oslonjena na debla, drei se zemlje, napola se sjedila privuenih nogu. Jedan je, brade oslonjene na
pomaljajui, napola iezavajui u slaboj svjetlosti, u koljena, zurio u nita, na nepodnoljiv i odbojan nain:
svim pozama boli, naputenosti i beznaa. Prasnula je njegov je brat avet odmarao elo, kao da ga je snaao **-
jo jedna mina na litici, nakon ega se tlo pod mojim veliki zamor; a svuda unaokolo drugi su bili ratrkani
stopalima blago zatreslo. Rad se nastavljao. Rad! A ovo u svakoj pozi izvijene svaljenosti, kao u nekoj slici ma-
je bilo mjesto na koje su se neki pomagai povukli da sakra ili poasti. Dok sam stajao u oku od uasa, jedan
umru. od tih stvorova podigao se na ruke i koljena, te otiao
Umirali su polako to je bilo vrlo jasno. Nisu bili etvoronoke prema rijeci piti. Laptao je iz dlana, za-
neprijatelji, nisu bili kriminalci, nisu vie bili nita ze-
maljsko nita do crnih sjenki boletina i izgladnjelo-
26
tim uspravno sjeo na sunce, prekriivi cjevanice pred I bio je predan svojim knjigama, koje su bile sreene
sobom, te nakon nekog vremena pustio da mu vunasta cakum-pakum.
glava padne na kljune kosti. Sve ostalo u postaji bilo je u zbrci glave, stvari,
Nije mi se dalo vie motati po sjeni, pa sam pourio graevine. Nizovi pranih crnja patkastih stopala dolazili
prema postaji. Kad sam se pribliio graevinama susreo su i odlazili; niz industrijskih dobara, groznog tekstila,
sam jednog Bijelca, u tako neoekivano elegantnoj perli i mjedene ice slao se u dubine tame, a zauzvrat je
odjei da sam ga u prvi as smatrao nekakvim curio dragocjeni mlaz slonovae.
privienjem. Ugledao sam visoki ukrobljeni ovratnik, Morao sam deset dana ekati u postaji itavu
bijele orukvice, laki sako od alpake, snjene hlae, istu vjenost. ivio sam u jednoj kolibi u dvoritu, ali
kravatu i ulatene izme. Bez eira. Kosa razdijeljena, da izbjegnem onaj kaos ponekad bih otiao u ured
poeljana, nauljena, pod suncobranom od zelene raunovoe. Bio je izgraen od vodoravnih letvi i tako
tkanine pridravanim velikom bijelom rukom. Bio je loe sazdan daje on, kad se saginjao nad svoj stol, bio od
udesan, a za uhom je imao dralo za olovku. vrata do peta iscrtan uskim prugama suneve svjetlosti.
Rukovao sam se s tim udom, i saznao daje on Kom- Nije bilo potrebe da otvara velike grilje kako bi vidio.
panijin glavni raunovoa, i da se sve knjigovodstvo Ondje je bilo vrue, takoer; velike su muhe nemilo
obavlja u ovoj postaji. Izaao je na kratko, rekao je, 'da zujale, i nisu ubadale, ve su klale. Openito sam sjedio
udahne svjeeg zraka'. Ovaj mi je izraz zazvuao udesno na podu, dok je on, besprijekorna izgleda (i ak blago
neobino, s obzirom da je podrazumijevao sjedilaki parfimiran), posaen na visoki stolac, pisao. Ponekad
ivot za stolom. Ne bih vam uope ni spomenuo tog bi ustajao da se razgiba. Kad je krevet na kotaiima
momka, da nisam s njegovih usana prvi put uo ime s jednim bolesnikom (nekim nemonim agentom iz
ovjeka koji je tako nerazluivo povezan s uspomena- unutranjosti) bio smjeten onamo, iskazao je blagu
ma na to vrijeme. Nadalje, potovao sam tog momka. razdraenost. 'Stenjanje ove bolesne osobe', rekao je,
Da; potovao sam njegove ovratnike, njegove goleme odvraa mi pozornost. A i bez nje je iznimno teko
orukvice, njegovu poeljanu kosu. Izgledom je svakako zatititi se od raunskih pogreaka u ovoj klimi.'
odgovarao frizerskoj lutki; ali u velikom obeshrabrenju Jednog dana je primijetio, ne podigavi glavu: 'U
te zemlje on je ouvao svoj izgled. To znai imati leda. unutranjosti ete bez sumnje upoznati g. Kurtza.' Kad
Njegovi ukrobljeni ovratnici i gizdavi prsnici bili su sam ga upitao tko je g. Kurtz, rekao je da je on prvo -
postignue karaktera. Bio je ovdje gotovo tri godine; klasni agent; a kad je vidio kako sam razoaran ovom
a kasnije, nisam se mogao sprijeiti da ga ne upitam obavijesti, dodao je polako odloivi olovku: 'On je vrlo
kako mu uspijeva nositi takve tkanine. Jedva je uoljivo izuzetna osoba.' Daljnja su pitanja iz njega izvukla to da
porumenio i skromno rekao: 'Poduio sam jednu do- g. Kurtz trenutano upravlja jednom trgovakom ispos-
morotkinju iz okolice postaje. Bilo je teko. Rad joj je tavom, vrlo znaajnom, u pravom kraju za slonovau, na
bio odbojan.' Tako je ovaj ovjek istinski neto postigao. samome dnu onoga. alje onoliko slonovae koliko svi
28
ostali zajedno...' Poeo je opet pisati. Bolesniku je bilo s karavanom od ezdeset ljudi, na pohod od dvjesto
toliko loe da nije ni stenjao. Muhe su zujale u velikom milja.
miru. Nema svrhe da vam puno priam o tome. Staze, sta*
ze, posvuda; utabana mrea staza sterala se praznom ze-
! mljom, visokom travom, spaljenom travom, gustiima,
Odjednom je nastao sve glasniji amor glasova.; i niz studene usjeke i uz njih, uz kamene bregove sprene
veliki topot. Stigla je karavana. estoko brbljanje ; egom i niz njih; te samoa, samoa, nikoga, niti koli-
neotesanih glasova provalilo je s druge strane dasaka, h be. Stanovnitvo je odavno izbjeglo. Pa, kad bi se hrpa
Svi su nosai meusobno razgovarali, a usred halabuke ; tajanstvenih crnja oboruanih svakojakim stranim
alobni se glas glavnog agenta uo kako 'die ruke' u orujem odjednom odala putovanju cestom izmeu
suzama, po dvadeseti put toga dana... Polako je ustao. ! Deala i Gravesenda, te hvatanju seljaka slijeva i zdesna
'Kakva strahovita dernjava', rekao je. Preao je da im nose teke terete, sve mi se ini da bi se svaka
blago ; sobu da pogleda bolesnika, i u povratku mi farma i klijet u tom kraju vrlo skoro ispraznile. Samo
rekao: 'Ne uje.' 'Sto! Mrtav?' upitao sam ga, to su ondje nastambe takoer nestale. Ipak sam proao
preneraeni 'Ne, nije jo', odgovorio je, iznimno kroz nekoliko naputenih sela. Ima neeg posebno dje-
sabrano. Zatim; zamahom glave ukazavi na guvu u tinjastog u ruevinama zidova od trave. Dan za danom,
dvoritu postaje:; 'Kad ovjek mora uvoditi tone s topotom i struganjem ezdeset pari bosih nogu za
zapise, postupno za-* \ mrzi ove divljake zamrzi ih sobom, a svaki par pod teretom od 25 kg. Taborenje,
nasmrt.' Naas je ostaa j zamiljen. 'Kad vidite g. kuhanje, spavanje, dizanje tabora, mar. Tu i tamo neki
Kurtza, nastavio je, 'poruite mu od mene da je sve nosa mrtav u ormi, poiva u visokoj travi kraj staze, s
ovdje' pogledao je prema stolij! 'vrlo praznom tikvicom za vodu i dugim tapom polegnutim
zadovoljavajue. Nerado mu piem s oviml i naim uza se. Velika tiina oko nas i nad nama. Moda u nekoj
glasnicima nikad ne znate tko se moe doepati i vaeg mirnoj noi drhtanje dalekih bubnjeva, ponire, nadima
pisma u tu Sredinju postaju.' Zurio je na tre- nutak se, golemo, jedva ujno drhtanje; zvuk udan, prima-
u mene krotkim, buljavim oima. 'O, dospjet e; on mljiv, sugestivan i divlji i moda jednako dubokog
daleko, vrlo daleko', opet je poeo. 'Bit e on netkd u znaenja poput zvuka zvona u nekoj kranskoj zemlji.
Administraciji prilino skoro. Oni, gore Vijee u Jednom jedan Bijelac u raskopanoj uniformi, utabo-
Europi, znate ele da bude.' ren na stazi s oruanom pratnjom tankih Zanzibaraca,
Okrenuo se svom poslu. Buka je vani prestala, a kad vrlo gostoljubiv i svearski da ne kaem pijan. Brine
sam uskoro poao izai zastao sam navratima. U posto- se za odravanje ceste, izjavio je. Ne mogu rei da sam
janom zujanju muha agent upuen kui leao je rumen vidio ikakvu cestu ni ikakvo odravanje, osim ako se
i obeznanjen; ovaj drugi, nagnut nad svoje knjige, upi- tijelo sredovjena Crnca s rupom od metka u elu, o
sivao je ispravne biljeke o savreno ispravnim transakci- koje sam se ba spotakao tri milje dalje, ne bi moglo
jama; a dvadeset metara ispod praga mogao sam vidjeti
nepomine kronje umarka smrti.
Narednog sam dana napokon napustio postaju,
30
smatrati trajnim poboljanjem. Imao sam bijelog vu. Bijelci s dugim tapovima u rukama leerno su se
suputnika, takoer, nije bio lo, ali pomalo pregoja- pomolili izmeu graevina, doetali da me osmotre, te
zan i s iscrpljujuom navikom padanja u nesvijest po se zatim povukli nekamo izvan vidika. Jedan od njih,
vrelim obroncima, miljama daleko od najmanje sjene zbijen, ustar momak s crnim brkovima, obavijestio
i vode. ivcira, znate, kad morate vlastiti sako drati me izrazito blagoglagoljivo i uz puno digresija, im sam
kao suncobran ovjeku nad glavom dok on dolazisebi. mu rekao tko sam, da me parobrod eka na dnu rijeke.
Nisam se uspio suzdrati da ga jednom ne upitam to je Bio sam zgromljen. to, kako, zato? Ma, bilo je 'sve u
mislio kad je uope onamo doao. 'Da zaradim novca, redu'. 'Upravitelj osobno' je bio ondje. Sve posve ispra-
naravno. A to vi mislite?' rekao je, prezrivo. Zatim je vno. 'Svi su se ponaali velianstveno! velianstveno!'
dobio groznicu i morali su ga nositi u mrei objeenoj o 'Smjesta, rekao je uzbueno, 'morate otii da se
pritku. S obzirom da je teio preko sto kilograma nisam vidite s generalnim upraviteljem. eka vas!'
se prestajao svaati s nosaima. Opirali su se, bjeali, Nisam smjesta uvidio stvarno znaenje te olupine.
iskradali se nou sa svojim teretima prilina pobu- Zamiljam da ga sad uviam, ali nisam siguran uope
na. Pa sam, jedne veeri, odrao govor na engleskom s nisam. Dogaaj je svakako bio odvie blesav kad ga
gestama, od kojih ezdeset pari oiju preda mnom nije se prisjetim da bi bio u cijelosti prirodan. Ipak...
propustilo niti jednu, pa sam narednog jutra postavio Ali u tom trenutku se prikazao naprosto kao prokleta
nosiljku na elo, nego to. Sat vremena kasnije naiao neugodnost. Parobrod je potonuo. Bili su krenuli dva
sam na itavu skalameriju sruenu u grmlje ovjeka, dana ranije u iznenadnoj urbi uzvodno s upraviteljem
nosiljku, stenjanje, pokrivae, uase. Teka pritka je na brodu, pod upravom nekakvog skipera-dragovoljca,
ogulila njegov siroti nos. Bilo mu je iznimno stalo i prije no to su istekla tri sata odrapali su mu dno o
da ja nekoga ubijem, ali u blizini nije bilo ni sjene od stijene, pa je potonuo uz junu obalu. Upitao sam se to
nosaa. Sjetio sam se starog lijenika 'Bilo bi zani- da ondje radim, sad kad mi je brod izgubljen. Zapravo,
mljivo za znanost da promatra mentalne promjene u imao sam puno posla oko pecanja svog namjesnitva
osobama, na licu mjesta.' inilo mi se da postajem iz rijeke. Morao sam se pozabaviti time ve narednoga
znanstveno zanimljiv. Meutim, sve ovo nema nikakve dana. To je, uz popravke nakon to sam dopremio dije-
svrhe. Petnaestoga dana mi je velika rijeka opet izala love u postaju, potrajalo nekoliko mjeseci.
na vidik, pa sam uglavinjao u Sredinju postaju. Bila je Moj prvi razgovor s upraviteljem bio je zanimljiv.
na rukavcu okruenom raslinjem i umom, s ljupkom Nije mi ponudio da sjednem nakon to sam toga jutra
granicom od smrdljivoga blata s jedne strane, a s tri prepjeaio dvadeset milja. Bio je prosjean izgledom,
druge okruena ludom ogradom od rogoine. Jedan crtama lica, ponaanjem i glasom. Srednje visine i
zanemareni procijep predstavljao joj je itava ulazna obine grade. Njegove su oi, uobiajeno plave, bile
vrata, i ve je prvi pogled na to mjesto bio dovoljan da moda jedinstveno hladne, a svakako je znao pogledom
vam pokae kako mlohavi avo vodi dotinu predsta- sasjei ovjeka britko i teko kao sjekirom. Ali ak i tada
32
ostatak njegove osobe kao da je poricao takvu nakanu.* koji ovamo dou ne bi smjeli imati utrobu'. Zapeatio
Inae je postojao tek neki neodredivi, blijedi izraz njego* je tu izjavu onim svojim osmijehom, kao da se radilo o
vih usana, neto prepredeno osmijeh ne osmijeh vratima koja su se otvarala u tamu koju je uvao. inilo
65535 sjeam ga se, ali ne mogu objasniti. Bio je bi vam se da ste uoili stvari ali bile su zapeaene.
nesvjes* Kad su mu poele ii na ivce stalne prepirke Bijelaca
tan, mislim taj osmijeh, premda, netom nakon to bi oko prvenstva u vrijeme obroka, naredio je da se napravi
on neto rekao, to bi se naas pojaalo. Doao bi na golem okrugao stol, za koji se morala sagraditi posebna
kraju njegovih govora poput peata stavljenog na rijeci kua. Ovo je bila kantina u postaji. Ondje gdje bi on sjeo
kako bi smisao i najobinijeg izraza djelovao apsolutno bilo je prvo mjesto ostala nisu bila nigdje. Osjealo
nedokuivo. Bio je obian trgovac, jo od mladosti je se da je to njegovo nepromjenjivo uvjerenje. Nije bio
bio zaposlen u ovim krajevima nita vie. Slualo ga ni pristojan ni nepristojan. Bio je miran. Dozvoljavao
se, no nije poticao ni ljubav ni strah, ak ni potovanje. je svom 'deku' jednom pretilom mladom Crncu s
Poticao je nelagodu. To je to! Nelagodu. Ne potpuno obale da se njemu naoigled ponaa prema Bijelcima
nepovjerenje samo nelagodu nita vie. Nemate s provokativnom drskou.
pojma koliko moe biti djelotvorna takva jedna... jed Progovorio je im me uoio. Puno sam vremena bio
na... osobina. Nije imao nikakva dara za organizaciju, proveo na putu. Nije mogao ekati. Morao je poeti bez
za inicijativu, pa ak ni za red. To je bilo razvidno iz mene. Valjalo je odmijeniti ljude na uzvodnim postaja-
stvari poput alosnog stanja postaje. Nije bio uen, a ma. Ve je bilo toliko odgoda da nije znao tko je mrtav, a
nije bio ni inteligentan. Njegov ga je poloaj dopao tko iv, i kako se snalaze i tako dalje, i tako dalje. Nije
65535 zato? Moda zato to se nikad nije uope obraao pozornost na moja objanjenja, te je,
razbolijevao... poigravajui se tapiem peatnog voska, nekoliko puta
Odsluio je ondje tri staa od po tri godine... Zato to ponovio da je situacija 'vrlo teka, vrlo teka'. Bilo je gla-
je pobjedniko zdravlje u openitoj gomili konstitucija sina da je jedna izuzetno bitna postaja u opasnosti, i daje
samo po sebi svojevrsna snaga. Kad je odlazio kui na njezin ef, g. Kurtz, bolestan. Nadao se da to nije tono.
dopust banio je u velikim razmjerima pompozno. G. Kurtz je... Osjeao sam se umorno i razdraljivo. K
Jack na obali ali drugaije samo izvana. Ovo se vragu i Kurtz, pomislio sam. Prekinuo sam ga rekavi da
dalo doznati iz usputnog razgovora. Nita nije poticao, sam uo za g. Kurtza na obali. 'Ah! Znai da priaju o
mogao je odravati rutinu to je sve. Ali bio je sjajan. njemu tamo dolje', promrmljao je za sebe. Zatim je opet
Bio je sjajan zbog te sitnice daje bilo nemogue ocijeni poeo, uvjeravao me daje g. Kurtz najbolji agent kojeg
ti to bi takvog ovjeka moglo kontrolirati. Nikad nije ima, izniman ovjek, od najveeg znaaja za Kompaniju;
odao tu tajnu. Moda niega nije bilo u njemu. Takva stoga u moi razumjeti njegovu tjeskobu. Bio je, rekao
sumnja bi natjerala ovjeka da zastane jer ondje je, Vrlo, vrlo onespokojen. Svakako se itekako vrpoljio
nije bilo nikakvih izvanjskih provjera. Jednom kad na svojoj stolici, uzviknuo: Ah, g. Kurtz!', slomio tapi
su razliite tropske boletine prikovale gotovo svakog
'agenta' u postaji za krevet, ulo ga se kako kae: 'Ljudi
34
peatnog voska i doimao se zgranut nezgodom. Nakon dogodile. Jedne veeri jedna je travnata upa, puna
toga ga je zanimalo 'koliko e potrajati da... Opet sam tekstila, pamuka s uzorkom, perli i ne znam ega sve
ga prekinuo. S obzirom da sam bio gladan, znate, a i drugog, tako iznenadno buknula u poar da biste po-
da me zadrao na nogama, takoer, pretvarao sam se mislili da se zemlja otvorila da propusti osvetniki pla-
u divljaka. 'Kako da ja znam?' rekao sam. 'Nisam josi i men koji e prodrijeti sve to smee. Ja sam tiho puio
ni vidio olupinu nekoliko mjeseci, bez sumnje/ Sve lulu kod svog rastavljenog parobroda, i gledao sve njih
to prianje mi je djelovalo tako besciljno. 'Nekoliko kako lome vratove na tom svjetlu, visoko podignutih
mjeseci', rekao je. 'Pa, recimo tri mjeseca prije nego to ruku, kad je zbijeni ovjek s brkovima dojurio dolje do
moemo krenuti. Da. To bi trebalo dostajati za rabotu.'; rijeke, s limenkom u ruci, uvjerio me da se svi ponaaju
Iskoio sam iz njegove kolibe (ivio je posve sam u ko velianstveno, velianstveno', zagrabio otprilike litru
libi od gline sa svojevrsnom verandom) mrmljajui si u vode i opet odjurio natrag. Primijetio sam da mu posu-
bradu to mislim o njemu. Bio je blebetavi idiot. Kasnije da ima rupu na dnu.
sam to povukao kad mi je na zapanjujui nain svanulo Proetao sam do njih. Nije bilo urbe. Znate, zdanje
s kojom je iznimnom preciznou procijenio vrijeme je planulo kao kutija ibica. Od samog poetka nije bilo
potrebno za 'rabotu. nade. Plamen je visoko poskoio, sve ih otjerao una-
trag, sve obasjao i uruio se. upa je ve bila gomila
eravice koja se jarko arila. U blizini su tukli nekog cr-
Otiao sam na posao narednoga dana, okrenuvi, da nju. Rekli su da je na neki nain on izazvao poar; kako
tako kaem, leda toj postaji. inilo mi se da samo na god da je bilo, uasno je vritao. Viao sam ga tijekom
taj nain mogu zadrati u sebi one injenice koje isku-f nekoliko dana, kako sjedi u nekoj uskoj sjenci, izgleda
pljuju ivot. Ipak, ovjek se na koncu mora osvrnuti; vrlo bolesno i pokuava se oporaviti: kasnije je ustao i
a tada bih ugledao tu postaju, te ljude koji besciljno otiao a divljina ga je bez glasa ponovno primila u
etaju po dvoritu na suncu. Ponekad bih se upitao to; svoja njedra. Kad sam priao aru iz tame zatekao sam
sve to znai. Lutali bi amo i tamo sa svojim besmislenim se iza lea dvojice koja su razgovarala. uo sam da se
dugim tapovima u rukama, nalik na gomilu bezvjer- izgovara Kurtzovo ime, zatim rijei, 'iskoristiti ovaj ne-
nih hodoasnika zaaranih unutar trule ograde. Rije sretni dogaaj'. Jedan od njih bio je upravitelj. Poelio
'slonovaa' odjekivala je u zraku, aptala se, uzdisala sam mu dobru veer. 'Jeste li ikad vidjeli ita takvo
se. Pomislili biste da su joj se molili. Trag imbecilne a? nevjerojatno je', rekao je i otiao. Preostao je onaj
lakomosti strujao je kroza sve to, poput vonja s nekakve drugi. Bio je prvoklasni agent, mlad, uljuen, pomalo
leine. Jupitra mi! Nikad u ivotu nisam vidio nita povuen, razdijeljene bradice i kukastoga nosa. Drao
do te mjere nestvarno. A izvana, tiha divljina koja je je gard prema drugim agentima, a oni su sa svoje strane
okruivala tu iskrenu mrljicu na zemlji dojmila me se govorili da je on upraviteljeva uhoda meu njima. to
kao neto veliko i nepobjedivo, poput zla ili istine, to se mene tie, jedva da sam ranije progovorio i rije s
strpljivo eka da ova fantastina invazija proe. ;
O, ti mjeseci! Pa, nema veze. Razliite stvari su se
36
njim. Stali smo priati, pa smo mic po mic odetali od doputa jednome da ukrade konja dok drugi ne smije
piteih ruevina. Zatim me pozvao u svoju sobu, koja je ni pogledati uzdu. Naprosto ukrade konja. Vrlo dobro.
bila u glavnoj zgradi postaje. Kresnuo je ibicu, a ja sam Uspio je. Moda znade jahati. Ali postoji nain gledanja u
uoio da ovaj mladi aristokrat ne samo da ima toaletnu povodac koji bi natjerao i najdobrotvornijeg sveca da
kutiju na srebrnom stalku ve takoer i itavu svijeu onoga utne.
za sebe. Ba tada je upravitelj bio jedini koji je trebao Nisam pojma imao zato bi on htio biti drueljubiv,
imati ikakva prava na svijee. Domorodake prostirke ali dok smo ondje avrljali odjednom mi je sinulo da
prekrivale su glinene zidove; zbirka kopalja, asegaja, momak pokuava neto doznati zapravo, da me
titova, bodea, bila je trofej no izvjeena. Posao koji je navodi. Stalno je spominjao Europu, ljude koje sam
bio povjeren ovom momku bila je izrada cigala tako tamo navodno znao postavljajui kljuna pitanja
sam obavijeten; ali nije bilo ni djelia cigle nigdje u pos- u vezi mojih poznanika u svetilinome gradu, i tako
taji, a on je bio ondje dulje od godinu dana i ekao. dalje. Oice su mu svjetlucale poput ploica od tinjca
Izgleda da nije mogao praviti cigle bez neega. Ne znam radoznalo premda je nastojao zadrati neto oho-
ega moda slame. Uglavnom, toga se tu nije moglo losti. Isprva sam bio preneraen, ali vrlo skoro sam
nai, a poto nije bilo vjerojatno da e mu je poslati iz postao uasno znatieljan da saznam to bi on to htio
Europe, nije mi bilo jasno na to on to eka. Moda na znati od mene. Nije mi uope padalo na pamet to bih
in posebnog stvaranja. Meutim, svi su oni ekali ja to mogao imati u sebi da bi mu se ovo isplatilo. Bilo
svih njih esnaest ili dvadeset hodoasnika na neto; je vrlo zgodno gledati kako je samog sebe zbunio, jer
a dajem vam rije da se to nije doimalo kao neprilino je zapravo moje tijelo bilo jedino ispunjeno studeni,
zanimanje, s obzirom na nain na koji su ga obavljali, a u glavi mi nije bilo niega do nesretnog posla s pa-
premda je jedino to ih je ikada dopalo bila boletina robrodom. Bilo je oigledno da me smatra savreno
koliko sam ja mogao vidjeti. Kratili su vrijeme kleveui bestidnim lacem. Na koncu se razljutio, pa da prikrije
i spletkarei jedni protiv drugih, onako budalasto. Tom gestu ljutite srdbe zijevnuo je. Ustao sam. Zatim sam
je postajom kolalo ozraje zavjera, ali nita se od toga primijetio malu skicu u ulju, na ploi, s likom ene,
nije ostvarilo, naravno. Bile su nestvarne kao i sve ostalo ogrnute, zavezanih oiju, koja nosi upaljenu baklju.
65535 kao i filantropska himba itavog pothvata, Pozadina je bila tmurna gotovo crna. enin pokret
kao i nji bio je dostojanstven, a uinak svjetlosti baklje na lice
hov govor, kao i njihova vlada, kao i njihovo pretvaranje zlokoban.
da rade. Jedini stvarni osjeaj bila je elja da ih postave Zanijela me, a on je uljudno stajao po strani, drei
na neku trgovaku ispostavu gdje bi se moglo doi do praznu ampanjsku bocu od etvrt litre (medicinske utje-
slonovae, tako da mogu zaraditi postotke. Kovali su he) sa zataknutom svijeom. Na moje pitanje je rekao
intrige i olajavali i mrzili jedni druge samo zbog toga da je to naslikao g. Kurtz ba u ovoj postaji pred vie
65535 ali da bi podigli mali prst zbog neeg od godinu danadok je traio nain da dopre do svoje
korisnogma,
ne. Nebesa mi! ima na posljetku neega u svijetu koji
38
trgovake ispostave. 'Recite mi, lijepo vas molim,' rekao se tako moe. Ovo e sprijeiti sve palee ubudue. Ba
sam, 'tko je taj g. Kurtz?' sam govorio upravitelju...' Zamijetio je s kim sam pa
'Sef Unutarnje postaje', odgovorio je odsjeno, se smjesta pokunjio. 'Nisam jo u krevetu', rekao je, s
odvrativi pogled. 'Puno hvala, rekao sam, smijui se. nekakvom servilnom srdanou; 'to je tako prirodno.
'A vi ste ciglar Sredinje postaje. Svi to znaju.' Neko Ha! Opasnost uzbuenje.' Iezao je. Otiao sam do
vrijeme je utio. 'On je jedinstven', napokon jetfekao. rijeke, a ovaj je poao za mnom. uo sam prezrivi apat
'On je poslanik milosra, i znanosti, i napretka, i vrag kraj svog uha: 'Gomila eprtlji idemo.' Dalo se vidjeti
zna ega jo. Mi elimo', odjednom je poeo deklami- hodoasnike kako u grupicama gestikuliraju, diskutira-
rati, 'imati vodstvo prema cilju koji nam je povjerila ju. Nekolicina je jo uvijek imala tapove u rukama. Do-
Europa, da tako kaem, viu inteligenciju, ira razumi- ista vjerujem da su te tapove nosili sa sobom u krevet.
jevanja, usredotoenost poriva.' 'Tko to kae?' upitao Iza ograde uma se utvarno koila na mjeseini, a kroz
sam ga. 'Puno njih', odvratio je. 'Neki to ak i piu; pa mrku vrevu, kroz slabe zvukove tog alosnog dvorita,
tako on doe ovamo, kao iznimno bie, to biste trebali tiina zemlje prodirala je ravno u sr ovjekova srca
znati.' 'Zato bih trebao znati?' prekinuo sam ga, zaista njezina tajna, njezina velebnost, udesna stvarnost
iznenaen. Nije se osvrtao. 'Da. Danas je ef najbolje njezina prikrivenog ivota. Ranjeni je crnjo slabano
postaje, naredne godine e biti pomoni upravitelj, jo stenjao negdje u blizini, i zatim ispustio duboki uzdah
dvije godine i... ali vi svakako znadete to e on biti za koji me natjerao da ubrzam korak u odlasku odande.
dvije godine. Vi ste iz nove klape klape vrline. Isti oni Osjetio sam kako mi se neija ruka zavlai pod lakat.
koji su njega posebno poslali, preporuili su i vas. Ma, 'Dragi moj gospodine,' rekao je momak, 'ne bih htio
nemojte nijekati. Vjerujem ja vlastitim oima.' Tad mi da me nitko pogreno shvati, a pogotovo ne vi, koji ete
je svanulo. Ugledni poznanici moje drage ujne imali su vidjeti g. Kurtza znatno prije no to u ja dobiti to za-
neoekivan uinak na tog mladia. Gotovo san prasnuo dovoljstvo. Ne bih htio da on stekne pogrean dojam o
u smijeh. 'Vi itate povjerljivu prepisku Kompanije?' mojoj naklonosti...'
upitao sam ga. Nije imao to za rei. Bilo je ba zabavno. Pustio sam ga da pria, tog Mefistofelesa od papir-
'Kad g. Kurtz', nastavio sam strogo, 'bude glavni upra- ne kae, i imao sam dojam da bih, kad bih pokuao,
vitelj, neete dobiti priliku za to.' mogao zariti prst kroz njega, te ne bih naiao ni na to
Naglo je puhnuo u svijeu, pa smo izali. Mjesec je do malo rasute praine, moda. On je, zar ne shvaate,
izaao. Crne prilike mlitavo su etale uokolo i vodom planirao da mic po mic postane pomoni upravitelj pod
polijevale ar, iz kog je dopirao zvuk pitanja; para se po- tadanjim ovjekom, pa sam mogao vidjeti da je dola-
dizala na mjeseini, prebijen crnjo je odnekud stenjao. zak tog Kurtza obojicu nemalo uzrujao. Bjesomuno
'Kakvu larmu die ta betija!' rekao je neumorni ovjek je priao, a ja ga nisam pokuavao zaustaviti. Ramena
s brkovima, koji se pojavio kraj nas. 'Tako mu i treba. sam oslonio na olupinu svog parobroda, izvuenu na
Prijestup kazna paf! Nemilice, nemilice. Samo kosinu poput trupla nekakve velike rijene ivotinje.
40
Smrad blata, praiskonskog blata, Jupitra mi! bio mi je u nego naprosto zato to mi je to odurno. Ima traka smr-
nosnicama, visoka nepominost praiskonske ume bila ti, okusa smrtnosti u laima to je upravo ono to
mi je pred oima; u crnom je rukavcu bilo sjajnih mrlja. mrzim i prezirem u svijetu to elim zaboraviti. Od
Mjesec je preko svega prostro tanak sloj srebrapreko toga mi je tuno i muno, kao to bi mi bilo da zagrizem
bujne trave, preko blata, preko zida isprepletena ras- neto trulo. Narav, valjda. Pa, dovoljno sam blizu do
linja izdignutijeg od zida nekog hrama, preko" Velike toga dopro kad sam dozvolio da ta mlada budala tamo
rijeke koju sam mogao vidjeti kroz tmurni procijep vjeruje u sve to mu je volja zamisliti to se mog utjecaja
kako svjetluca, svjetluca, dok iroka prolazi kraj nas bez u Europi tie. U trenu sam postao jednako himben ko-
i apta. Sve je to bilo veliko, iekujue, nijemo, dok je liko i ostatak zaaranih hodoasnika. A to naprosto zato
onaj blebetao o sebi. Pitao sam se je li mirnoa na licu to sam imao dojam da bi to nekako bilo od pomoi
neizmjernosti koja gleda nas dvojicu sroena kao poziv tome Kurtzu kojeg tada jo nisam vidio razumije-
ili kao prijetnja. Sto smo bili mi koji smo zabasali amo? te. Za mene je on bio samo rije. Nisam vidio ovjeka
Hoemo li moi izai na kraj s tim nijemim stvorom, ili u tom imenu nita vie nego vi. Vidite li ga? Vidite li
e on izai na kraj s nama? Osjeao sam koliko je velik, priu? Vidite li bilo to? ini mi se da vam pokuavam
koliko prokleto velik, bio taj stvor koji nije mogao go- ispriati san da se zaludu trudim, jer nikakvo pre-
voriti, a moda je takoer bio i gluh. Sto je bilo ondje? priavanje sna ne moe predoiti snovienje, ono
Mogao sam vidjeti da neto slonovae izlazi odatle, i mijeanje apsurda, iznenaenja i zauenosti u drhtaju
uo sam da je unutra g. Kurtz. Dovoljno sam bio uo napornog odbijanja, taj dojam zatoenosti onim nevje-
o tome, takoer Bog zna! No na neki nain mi to sa rojatnim koji je sama bit snova..."
sobom nije donijelo nikakvu predodbu nita vie Na neko vrijeme je uutio.
nego da su mi rekli da je tamo neki aneo ili zloduh. "... Ne, to je nemogue; nemogue je predoiti dojam
Vjerovao sam u to na isti nain na koji netko od vas ivljenja iz bilo kog razdoblja neijeg postojanja ono
moe vjerovati da postoje stanovnici na planetu Marsu. to tvori njegovu istinu, njegovo znaenje njegovu
Jednom sam poznavao kotskog jedraa koji je bio uvje- suptilnu i prodornu bit. Nemogue je. ivimo, kao to
ren, namrtvo uvjeren, da postoje ljudi na Marsu. Ako i sanjamo sami..."
biste ga zamolili da vam malo doara kako izgledaju i Opet je zastao kao da promilja, te dodao
kako se ponaaju, postao bi stidljiv i promrmljao neto "Naravno da vi u ovome, momci, vidite vie nego to
kako 'hodaju etveronoke'. Ako biste se i najmanje sam ja tada mogao. Vidite mene, za kog znate..."
nasmijeili, on bi vas makar je bio ovjek od ezdeset Bilo je postalo toliko mrklo mrano da smo se mi
godina izazvao na tuu. Ne bih otiao toliko daleko sluatelji jedva mogli vidjeti. Ve dugo vremena on, koji
da se potuem za Kurtza, ali otiao sam za njega dovo- je sjedio po strani, za nas nije bio nita vie od glasa.
ljno blizu laganju. Znate da mrzim, prezirem i ne mogu Nitko nije kazao ni rijei. Drugi su moda pozaspali,
podnijeti la, ne zato to sam ispravniji od nas ostalih, ali ja sam bio budan. Sluao sam, sluao sam straarski
42
da ujem reenicu, da ujem rije, koja bi mi dala vrijednim otprilike peni za litru, prokletim pamunim
pojanjenje slabe nelagode potaknute ovom rupiima s tokicama. A bez zakovica. Tri nosaa mogla
pripovijesti koja kao da se uobliavala bez ljudskih su donijeti sve to je trebalo da taj parobrod zaplovi.
usana u tekom nonom zraku rijeke. On je sad postajao povjerljiv, ali izgleda da gaje moje
"... Da pustio sam ga da pria", ponovno je ravnoduno dranje na koncu zacijelo iznurilo, jer je
zapoeo Marlow, "i da misli to mu je volja o Silama prosudio da me nuno mora izvijestiti kako se ne plai
koje su bile iza mene. Jesam! A niega nije bilo iza mene! ni Boga ni vraga, a kamoli nekog obinog ovjeka. Re-
Nije bilo nieg do tog bijednog, starog, izubijanog kao sam da to vrlo dobro mogu vidjeti, ali da je ono to
parobroda na koji sam bio oslonjen, dok je on rjeito ja elim izvjesna koliina zakovica a zakovice su bile
govorio o 'potrebi svakog ovjeka da nastavi'. 'A kad se ono to je zapravo g. Kurtz htio, daje samo to znao. Sad
doe ovamo, uoavate, to nije zato da bi se promatralo su pisma svakog tjedna odlazila na obalu... 'Dragi moj
mjesec' G. Kurtz je bio 'univerzalni genij', ali ak bi i gospodine, kumio je, 'piem to mi se diktira.' Zahtije-
geniju bilo lake da radi s 'prikladnim oruem in- vao sam zakovice. Postojao je nain za inteligentnog
teligentnim ljudima. On nije izraivao cigle eto, ovjeka. Promijenio je svoj nastup; postao vrlo hladan,
isprijeila se materijalna nemogunost kao to sam i odjednom poeo priati o jednom nilskom konju; za-
itekako bio svjestan; a ako i jest obavljao tajnike pos- nimalo ga je imam li smetnji dok spavam na parobrodu
love za upravitelja, to je bilo zato to 'nijedan razborit (drao sam se svoje olupine danju i nou). Postojao je
ovjek ne odbija olako povjerenje nadreenih'. Jesam li jedan nilski konj s runom navikom da izlazi na obalu i
shvaao? Shvaao sam. to sam jo htio? Ono to sam nou harai podrujem postaje. Hodoasnici su se znali
stvarno htio bile su zakovice, nebesa mi! Zakovice sam skupno pojaviti i u njega isprazniti svaku puku koje su
htio. Bilo ih je na sanduke dolje na obalisanduci nas- se mogli doepati. Neki su ak ostajali budni zbog njega.
lagani prepuni pucaju! Sutnuli biste zagubljenu Ipak, sva ta energija je baena uludo. 'Ta ivotinja ima
zakovicu svakim drugim korakom u onom postaj nom zaaran ivot', rekao je, 'ali to u ovoj zemlji moete rei
dvoritu na obronku. Zakovice su se nakupile u procje- samo za betije. Nijedan ovjekrazabirete me? ni-
pu smrti. Mogli ste si napuniti depove da vam se dalo jedan ovjek ovdje ne nosi zaaran ivot.' Stajao je ondje
sagnuti a nijedna se zakovica nije mogla nai tamo naas na mjeseini malo nakosivi svoj suptilni kukasti
gdje je bila potrebna. Imali smo ploe koje bi posluile, nos, dok su mu oi od tinjca bez treptaja svjetlucale, a
ali nieg ime bismo ih privrstili. A svakog je tjedna zatim je, uz odsjeno laku no, otkoraao. Mogao sam
glasnik, jedan jedini Crnac, s potanskom vreom na vidjeti daje uznemiren i prilino zbunjen, to mi je uni-
ramenu i tapom u ruci, odlazio iz nae postaje prema jelo vie nade nego to sam je danima imao. Bila je velika
obali. I nekoliko puta tjedno obalni karavan dolazi s utjeha okrenuti se od tog momka mome utjecajnom
dobrima za trgovanje stravinim sjajnim tekstilom prijatelju, toj slupanoj, izvijenoj, upropatenoj limenci
od kog biste se na prvi pogled stresli, staklenim perlama od parobroda. Uzverao sam se na brod. Odjekivao mi je
44
pod stopalima poput prazne limenke keksa Huntlev & brino ispire taj omota u rukavcu te ga zatim svean^
Palmers utnute niz jarak; izrada mu nije bila ni izbliza prostire na grm da se osui.
tako solidna, a oblik prilino manje lijep, ali dovoljno
sam tekog rada dotad uloio u njega da ga zavolim.
Nikakav utjecajan prijatelj ne bi mi bolje posluio. Pljesnuo sam ga po leima i viknuo: 'Imat emo
Dao mi je priliku da se malo protegnem da* otkri- zakovice!' On se osovio na noge i uskliknuo: 'Ne! Zako-
jem to mogu. Ne, rad mi nije drag. Radije ljenarim vice!' kao da ne moe vjerovati svojim uima. Zatim
i razmiljam o svim tim lijepim stvarima koje se mogu tiim glasom: 'Vi... a?' Ne znam zato smo se ponaali
napraviti. Rad mi nije drag nikome nije ali drago kao luaci. Prstom sam sa strane dodirnuo nos i tajans-
mi je ono to je u raduprilika da pronae sebe. Svoju tveno kimnuo. 'Ba mi je drago!' kliknuo je, pucnuo
vlastitu stvarnost za sebe, ne za druge ono to ni- prstima nad glavom, podigao jednu nogu. Pokuao sam
tko drugi nikad ne moe znati. Ostali mogu samo vidjeti zaplesati. Cupkali smo po elinoj palubi. Strahovito je
puku predstavu, i nikad ne znaju to ona zaista znai. tandrkanje dopiralo iz te trupine, a djevianska uma na
Nije me iznenadilo to vidim da netko sjedi pri krmi, drugoj obali rukavca vraala ga je gromkom tutnjavom
na palubi, ispruivi noge nad blato. Znate, pomalo k usnuloj postaji. Zacijelo je prenula neke hodoasnike
sam se zbliio s onih nekoliko strojara koji su bili u toj u njihovim kolibama. Jedna je tamna prilika zaklonila
postaji, koje su ostali hodoasnici, naravno, prezirali osvijetljena vrata upraviteljeve kolibe, nestala, zatim,
zbog njihovih nesavrenih manira, valjda. Ovo je bio koju sekundu kasnije, nestalo je i samih vrata, takoer.
poslovoakodar po zanatudobar radnik. Bio je ta- Zastali smo, a tiina koju je otjerao topot naih stopala
nak, koat ovjek, uta lica, s velikim izraajnim oima. opet je dotekla iz zakutaka zemlje. Veliki zid raslinja;
Izraz mu je bio zabrinut, a glava elava poput dlana moje raskona i isprepletena masa debala, mladica, listova,
ruke; ali kao da mu se kosa pri padu privrstila za eljust, grana, brljana, nepominih na mjeseini; bio je poput
i na tom novom stanitu uznapredovala jer mu je brada razularenog praska beumnog ivota, plimnog vala
visjela do struka. Bio je udovac sa estoro male djece biljaka, navaljenog, s krijestom, spremnog da se pre-
(ostavio ih je svojoj sestri na brizi kako bi doao ovamo), vali preko rukavca, da sve nas siune pomete iz naih
a ivotna strast mu je bila golubarenje. Bio je entuzijast i siunih ivota. A nije se pokrenuo. Umrtvljen prasak
znalac. Zaneseno bi priao o golubovima. Nakon rad- monog pljuskanja i frktanja dopro je izdaleka do nas,
nog vremena je ponekad svraao iz svoje kolibe na raz- kao da se neki ihtiosaur svjetlucavo kupao u velikoj rije-
govor o svojoj djeci i svojim golubovima; na poslu, kad ci. 'Napokon,' rekao je kotlar razboritim glasom, 'zato
bi se morao zavui po blatu pod parobrod, vezivao je tu ne bismo dobili zakovice?' Zato da ne, odista. Nisam
svoju bradu nekakvim bijelim ubrusom koji je ponio u znao nijedan razlog zato ne bismo. 'Doi e za tri tjed-
tu svrhu. Imao je ome koje su mu se kvaile oko uiju. na', rekao sam, pun pouzdanja.
Naveer ga se moglo vidjeti kako ui na obali i vrlo Ali nisu. Umjesto zakovica dola je invazija, posjet,
nedaa. Dola je u dijelovima tijekom naredna tri tje-
dna, a svakom je dijelu prethodio magarac s Bijelcem
46
u novoj odjei i smekastim cipelama, koji se s tog Vie mi se nije dalo zabrinjavati oko zakovica. ovjek moe
uzvienog mjesta nalijevo i nadesno klanjao zadivlje- podnositi takve gluposti u manjoj mjeri nego to biste
nim hodoasnicima. Svadljiva druba nadurenih crnja s pretpostavljali. Rekao sam K vragu!i pustio stvari da klize.
bolnim stopalima gazila je za petama magarcu; mnotvo Imao sam na pretek vremena za promiljanje, pa bih tu i tamo
atora, poljskih stolaca, kutija s limenkama, bijelih posvetio neto misli Kurtzu. Nisam se previe zaokupljao
kovega, smeih bala, odbacilo bi se u dvorite', pa bi njime. Ne. Ipak, zanimalo me hoe li taj ovjek, koji je imao
ozraje misterija postalo malo dublje ponad metea nekovrsne moralne pojmove kad je doao, na koncu dospjeti na
postaje. Stiglo je pet takvih rata, sa svojim apsurdnim vrh, i kako e se ponijeti prema svom poslu kad ondje bude."
dahom bjeanja naglavce s plijenom iz nebrojenih
trgovina s opremom i duana s provijantom, koji su,
ovjek bi pomislio, vukli, nakon pljake, u divljinu, da
ga pravino raspodijele. Radilo se o i nerazmrsivom ne-
redu stvari pristojnih po sebi kojima je ljudska ludost,
pak, dala izgled pokradene robe. P*
Ova predana druba nazivala je sebe Istraivakom
ekspedicijom Eldorado, i vjerujem da su se zavjetovali na
tajnost. Priali su, meutim, to to priaju podli bukani-
ri; obijesno bez prekaljenosti, pohlepno bez odvanosti, i
okrutno bez hrabrosti; nije bilo ni atoma promiljenosti
ili ozbiljne nakane u itavoj toj gomili, a nisu djelovali
svjesni da se te stvari trae kad radi na svijetu. Iupati
blago iz utrobe zemlje bila je njihova elja, bez ikakve
vee moralne tenje u svojoj podlozi od one koju imaju
provalnici koji obijaju trezor. Tko je plaao izdatke tog
plemenitog poduhvata ne znam; ali stric naeg upravi-
telja bio je predvodnik te bratije.
Vanjtinom je nalikovao nekom mesaru iz siromane
etvrti, a oi su mu imale pospano lukav pogled.
Kooperno je nosio trbuinu na kratkim nogama, a u
razdobljima kad mu je druba zaposjedala postaju nije
priao ni sa kim do svog neaka. Mogli ste vidjeti tu dvo-
jicu kako itavog dana lutaju unaokolo prignutih glava u J.t.i- * < !
65536 58
Bilo je dovoljno povrinske istine u tim stvarima da spasi se nije oekivalo. Izali smo na obalu, i na naslaganim
i mudrijeg od mene. A svako toliko morao sam provjeriti cjepanicama nali komad drvene ploe s nekakvim iz-
divljaka koji je bio loa. Radilo se o poboljanom blijedjelim tekstom napisanim olovkom. Kad smo ga
primjerku; znao je potpaliti okomiti kotao. Bio je ondje odgonetnuli glasio je: 'Drvo za vas. Pourite. Pridite
poda mnom, i, dajem vam rije, vidjeti njega bilo je oprezno.' Postojao je i potpis, ali bio je neitak ne
pouno kao i gledati psa u nakaradnim hlaoicama i Kurtz neka puno dulja rije. Pourite. Kamo? Uzvo-
eiru s perukom kako hoda na stranjim nogama. Ne- dno? 'Pridite oprezno.' Nismo to inili. Ali upozorenje
koliko mjeseci obuke dostajalo je tom zaista krasnom se nije moglo odnositi na mjesto gdje bismo ga mogli
deku. kiljio je prema mjerau pare i mjerau vode s nai tek nakon to pridemo. Gore neto nije bilo u redu.
oiglednim naporom da bude neustraiv a imao je Ali to i u kojoj mjeri? To je bilo pitanje. Ozlojeeno
zailjene zube, takoer, siroti avo, i vuna s tjemena bila smo komentirali imbecilnost takvog telegrafskog stila.
mu je izbrijana u udne uzorke, a na oba obraza su mu Grmlje oko nas nije nita kazalo, a nije nam dalo niti da
bila po tri ukrasna oiljka. Trebao je biti na obali i pljes- ba daleko vidimo. Razderana zavjesa od crvenog kepera
kati rukama i toptati nogama, a umjesto toga je naporno visjela je na vratima kolibe, i tuno nam klepetala u lice.
radio, kao suanj neznanih vradbina, pun sve boljeg Boravite je bilo naputeno; ali mogli smo vidjeti da je
znanja. Bio je koristan jer je bio pouen; a ono to je ondje nedugo ranije ivio neki Bijelac. Ostao je grub
znao bilo je ovo i ako vode u onome prozirnome nes- stol ploa na dva stupica; gomila otpada poivala je u
tane, zloduh u kodu e se razbjesniti od siline svoje ei, mranom zakutku, a kraj vrata sam podigao jednu knji-
i strahovito se osvetiti. Pa se tako preznojavao i loio i gu. Izgubila je korice, a stranice su joj od listanja dole u
ustraeno promatrao staklo (sa sklepanom hamajlijom, stanje iznimno prljave mekoe; ali hrbat je bio s ljubav-
izraenom od krpa, privezanom za ruku, i komadom lju svjee proiven bijelim pamunim koncem, koji je
ulatene kosti, velikim poput sata, plono umetnutim jo djelovao isto. Radilo se o iznimnom nalazu. Naslov
u donju usnu), dok su umovite obale polako klizile joj je bio Razmatranje odreenih pitanja pomorstva, od
kraj nas, kratka buka je ostala otraga, beskonane milje nekog ovjeka, Towera, Towsona tako se nekako
tiine i puzali smo dalje, prema Kurtzu. Ali trupaca zvao mornarikog majstora Njegovog Velianstva.
je bilo svuda, voda je bila varljiva i plitka, u kodu kao tivo je djelovalo posve suhoparno, s ilustracijama na-
da je doista obitavao nadureni demon, pa tako ni loa crta i odbojnim tablicama s brojkama, a primjerak je
ni ja nismo uope imali vremena zaviriti u svoje jezovite bio star ezdeset godina. Postupao sam s tim udesnim
misli. antikvitetom s najveom moguom njenou, da mi se
Pedesetak milja prije Unutarnje postaje naili smo ne raspadne u rukama. U njoj je Towson ili Towser pre-
na kolibu od prua, jedan nagnut i tugaljiv jarbol, s dano razmatrao silu kidanja brodskih lanaca i konopa,
kog su vijorili neprepoznadjivi dronjci neega to je te ostale sline stvari. Ne naroito oaravajua knjiga; ali
bio nekakav stijeg, te uredno poloenu hrpu drveta. To na prvi pogled se dalo u njoj vidjeti usredotoenost pris-
60
tupa, iskrenu obuzetost pravilnim nainom obavljanja zadnje treptaje ivota. Ali jo smo puzali. Ponekad bih
posla, zbog ega su te stranice, domiljene pred toliko odabrao neko drvo malo pred nama kako bih izmjerio
godina, sjale svjetlou koja nije bila samo struna. Taj nae napredovanje prema Kurtzu, ali bez iznimke bih ga
me prostoduni stari mornar svojim priama o lancima i zamijenio prije nego to bismo ga dosegli. Drati pogled
vitlima natjerao da zaboravim dunglu i hodoasnike uz tako dugo na jednoj stvari nadilazilo je ljudsko strplje-
slastan osjeaj da sam naiao na neto nedvojbeno stvar- nje. Upravitelj je iskazivao prekrasnu klonulost duha. Ja
no. To to je takva knjiga bila ondje samo je po sebi bilo sam se sekirao i trudio i poeo se prepirati sam sa sobom
udesno; ali jo su me vie zaprepastile olovkom unese- oko toga hou li otvoreno popriati s Kurtzom; ali prije
ne zabiljeke na margini, koje su se oigledno odnosile nego to sam mogao donijeti bilo kakav zakljuak palo
na tekst. Nisam mogao vjerovati svojim oima! Bile su mi je na pamet da bi i moje prianje i moja utnja, zapra-
ifrirane! Da, djelovale su ifrirano. Zamislite si ovjeka vo i bilo koji drugi moj postupak, bili naprosto jalovi.
koji sa sobom vue knjigu takve vrste u ovu zabit pa je Kakve je veze imalo to bilo tko znade ili zanemaruje?
prouavai unosi zabiljeke i to ifrirane! Radilo se Kakve je veze imalo tko je upravitelj? ovjek ponekad
o zaudnom misteriju. dobije takav bljesak spoznaje. Najhitnije u svemu ovo-
Ve sam neko vrijeme bio nejasno svjestan neke me lealo je duboko pod povrinom, izvan mog dosega,
zabrinjavajue buke, pa sam, kad sam otvorio oi vidio i izvan moje mogunosti uplitanja.
da je naslaganih drva nestalo, a da upravitelj, uz potpo- Podveer drugoga dana prosudili smo da smo na oko
ru svih hodoasnika, vie prema meni s obale. Spremio osam milja od Kurtzove postaje. Ja sam htio tjerati dalje;
sam knjigu u dep. Uvjeravam vas da mi je prekinuti ali upravitelj je djelovao ozbiljno, i kazao mi daje ondje
itanje bilo kao da bivam otrgnut iz pribjeita nekog gore plovidba tako opasna da bi bilo preporuljivo, s
starog i vrstog prijateljstva. obzirom da je sunce ve vrlo nisko, priekati tu gdje
Potjerao sam kljasti stroj unaprijed. 'To je zacijelo jesmo do narednog jutra. Nadalje, istaknuo je da ako
taj bijedni trgovac taj uljez', uskliknuo je upravitelj, emo slijediti upozorenje da pridemo oprezno, mo-
osvrui se zlehudo ka mjestu koje smo napustili. 'Zaci- ramo prii po danu ne u sumrak, niti po mraku.
jelo je Englez', rekao sam. 'To mu nee pomoi da izb- To je u potpunosti imalo smisla. Osam milja za nas je
jegne nevolje ako ne bude pazio', mrano je promrmljao predstavljalo gotovo tri sata vonje, a pritom sam jo
upravitelj. Zamijetio sam s prividnom nevinou da ni- uoio i sumnjivo mrekanje na gornjem kraju poteza
jedan ovjek nije siguran od nevolja na ovome svijetu. rijeke. Svejedno, neizrecivo sam se uzrujao zbog ove
Struja je sad bila snanija, inilo se da je parobrod na odgode, i to vrlo nerazumno, s obzirom da jedna no
izdisaju, lopatice na krmi mlohavo su bukale, a ja sam vie nije mogla biti naroito bitna nakon toliko mje-
se zatekao kako na iglama oslukujem svaki naredni takt seci. S obzirom da smo drva imali napretek, a oprez je
broda, jer sam trijezno bio svjestan da bi nesretnik svako- bio kljuan, usidrio sam brod na sredini toka. Potez je
ga asa mogao izdahnuti. Bilo mi je kao da promatram bio uzak, ravan, s visokim stranicama poput usjeka za
62
eljeznicu. Sumrak je uklizio u njega dugo prije no to tvrdoglavo sluamo gotovo u jednakoj mjeri stravinu i
je sunce zalo. Struja je tekla glatko i ustro, ali nijema pretjeranu tiinu. 'Boe dragi! to bi to trebalo ' pro-
je nepominost zasjela na obale. iva su stabla, svezana mucao je kraj mog lakta jedan od hodoasnika sitan
penjaicama i svakim ivim grmom u raslinju, mogla debeljko, s pepeljastom kosom i crvenim zaliscima, koji
ba biti i okamenjena, sve do najtanje granice, do je nosio izme s kopanjem sa strane i ruiastu pidamu
najlakeg listia. Nije se radilo o spavanju --"djelovalo zaguranu u arape. Druga dvojica ostala su razjapljenih
je neprirodno, poput stanja transa. Nije se moglo uti usta itavu minutu, zatim mugnula u kabinu, te neo-
ni najslabiji zvuk bilo koje vrste. Gledali biste u udu, buzdano istrala i poela sijevati ustraenim pogledima,
dok ne ponete sumnjati da ste gluhi zatim je odjed- drei Winchesterke u stavu 'spremno'. Ono to smo
nom pala no, pa vas takoer i oslijepila. Oko tri ujutro mogli vidjeti bio je samo parobrod na kom smo bili,
skoila je nekakva ribetina, a od glasnog pljuska sam obrisa zamuenih kao da se poinje rastapati, te magleni
poskoio kao na pucanj iz puke. Kad je sunce izalo, pojas vode, irok moda pola metra oko njega i to
okruivala nas je bijela magla, vrlo topla i ljepljiva, koja je bilo sve. Ostatka svijeta nije bilo nigdje, to se ticalo
je zasljepljivala i vie od noi. Nije se mijenjala ili kretala; naih oiju i uiju. Ba nigdje. Nestao je, iezao; pome-
naprosto je postojala i stajala svuda oko vas poput neeg ten je ne ostavivi za sobom ni apat ni sjenku.
vrstog. Oko osam ili devet, moda, podigla se kao to Otiao sam naprijed i naredio da se lanac prikrati,
se odie zasun. Ugledali smo mnotvo divovskih stabala, tako da budemo spremni podii sidro i smjesta
golemu isprepletenu dunglu, nad kojom je visjela arka pokrenuti parobrod, bude li nuno. 'Hoe li napasti?'
kuglica sunca sve savreno nepomino a zatim se proaptao je neki zadivljeni glas. 'Sve e nas poklati u
bijeli zasun opet spustio, glatko, kao da klie po pod- ovoj magli', promrmljao je drugi. Lica su se trzala od te
mazanim utorima. Naredio sam da se lanac, koji smo napetosti, ruke su blago podrhtavale, oi su zaboravljale
poeli uvlaiti, opet otpusti. Prije nego to se prestao trepnuti. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kontrast izraza
odmotavati uz priguen zveket, jedan je povik, vrlo gla- Bijelaca i crnih momaka u naoj posadi, koji su na tom
san povik, kao od beskonanog oaja, polako projezdio dijelu rijeke bili jednaki stranci kao i mi, premda su im
neprozirnim zrakom. Prestao je. amor negodovanja, domovi bili samo osamsto milja dalje. Bijelci, naravno
uoblien u divljake disonance, ispunio nam je ui. Od iznimno rastrojeni, k tome su imali i zanimljiv izgled
njegove iste neoekivanosti kosa mi se najeila pod ka- bolne okiranosti tako strahovitom vikom. Ovi drugi
pom. Ne znam kako se dojmio drugih: meni je djelovalo su imali pripravan, prirodno radoznao izraz; ali lica su
kao da je sama maglica vrisnula, tako se iznenadno, i im u biti bila mirna, ak i onom jednom ili dvojici koji
prividno odasvud u isti mah, nadigla ta estoka i alobna su se iscerili uvlaei lanac. Nekolicina je razmijenila
vreva. Vrhunac je dosegla uurbanim praskom gotovo kratke, grlene reenice, koje su izgleda rijeile stvar na
nepodnoljivo pretjeranih krikova, koji su uminuli i os- njihovo zadovoljstvo. Njihov predvodnik, mladi crnac
tavili nas ukoene u raznim smijenim poloajima, kako irokih prsa, strogo odjeven u tamnoplave tkanine s
64
resama, stao je kraj mene. 'Aha!' rekao sam, naprosto iz iz nekakvog vie-manje neshvatljivog razloga. Tako da,
drueljubivosti. 'Ulovi njega', presjekao me, dok su mu osim ako nisu gutali sami icu, ili od nje pravili ome za
se oi podliveno irile, a iljasti zubi bljesnuli 'ulovi hvatanje ribe, nije mi jasno kakve su koristi mogli imati
njega. Daj njega nama.' 'Vama, a?' upitao sam ga; 'to od svoje ekstravagantne plae. Moram rei da su isplate
biste vi uinili s njim?' 'Pojesti ga!' rekao je, britko, pa se stizale s pravodobnou kakva i dolikuje jednoj velikoj i
laktom oslonio na rukohvat i pogledao tf-fhaglu s asnoj trgovakoj kompaniji. Inae, jedino to sam vidio
dostojanstvenim i duboko zamiljenim dranjem. Bez * da imaju za jelo premda nije djelovalo ni najmanje
sumnje bih se bio dolino uasnuo, da mi nije palo na jestivo bilo je nekoliko gruda neke tvari nalik na na-
pamet da su on i njegovi deki zacijelo vrlo gladni: da su pola skuhano tijesto, boje prljave lavande, koje su im bile
zacijelo postajali sve gladniji barem u posljednjih mjesec zamotane u listove, pa su tu i tamo progutali komadi,
dana. Bili su angairani na est mjeseci (ne bih rekao da je ali tako malen da se inilo da to rade vie zbog dojma
ijedan od njih imao neki jasan pojam vremena, kao to nego iz neke ozbiljne nakane da se prehrane. Zato u ime
ga mi na isteku beskonanih era imamo. Jo uvijek su svih prodrljivih avola gladi nisu nasrnuli na nasbila
pripadali poecima vremena nisu imali naslijeenog su ih tridesetorica naspram nas petorice pa da se bar
iskustva da ih poui, oigledno), i razumije se, sve dok jednom nasite, udi me danas kad se toga sjetim. Bili su
je postojao komad papira s tekstom sukladnim ovom ili veliki i moni ljudi bez naroite sposobnosti da odvagnu
onom apsurdnom zakonu sroenom nizvodno, nikome posljedice, hrabri, snani, jo uvijek, premda im koa vie
nije na pamet padalo da se brine oko toga kako e oni nije bila sjajna, a ni miii vie vrsti. A vidio sam da je
ivjeti. Svakako su sa sobom ponijeli neto trulog mesa neka suzdranost, jedna od onih ljudskih tajni koje mrse
nilskog konja, koje nije moglo dugo potrajati, ionako, raune vjerojatnosti, ondje stupila na scenu. Gledao sam
ak i da hodoasnici nisu, usred jedne okantne hala- ih s naglo poveanim zanimanjem ne zato to mi je
buke, bacili prilinu koliinu toga preko palube. To je palo na pamet da bi me oni prilino skoro mogli pojesti,
djelovalo kao bahat postupak; ali zapravo se radilo o le- premda vam moram rei da sam ba tada uvidio u
gitimnoj samoobrani. Ne moete udisati mrtvu nilsku novom svjetlu, s obzirom na stanje koliko nejestivo
konjetinu dok ste budni, dok spavate i dok jedete, a da hodoasnici izgledaju, te sam se ponadao, da, izriito
istovremeno zadrite svoj skliski bitak u rukama. Pored sam se ponadao, da moj izgled nije toliko kako da to
toga, svakog tjedna su im davali tri komada mjedene kaem? toliko neukusan; to je trunka fantastine
ice, dugaka po oko etvrt metra; u teoriji su si trebali tatine koja se dobro uklapala u snatrenje koje mi je u to
tom valutom kupovati provijant u selima uz rijeku. Ja- vrijeme proimalo itave dane. Moda sam imao neku
sno vam je kako je to uspijevalo. Ili nije bilo sela, ili su malu groznicu, takoer. ovjek ne moe dovijeka ivjeti s
im itelji bili neprijateljski raspoloeni, ili upravitelj koji se prstom na svome bilu. esto sam imao 'neku malu
poput nas ostalih hranio iz limenki, s povremenim groznicu', ili neto malo drugih stvari zaigranih dodi-
dodatkom kakvog jarca, nije htio zaustaviti parobrod ra apama divljine, uvodnih triarija prije ozbiljnijeg na-
66
pada koji je stizao kad bi dolo vrijeme. Da; promatrao ga, i nisam imao ni najmanje dvojbe da je iskren. Bio
sam ih kao to biste svako ljudsko bie, s radoznalou je ba onakav ovjek koji bi elio zadrati formu. To je
prema njihovim nagonima, porivima, sposobnostima, bila njegova suzdranost. Ali kad je promrmljao neto
slabostima, kad se suoe s iskuenjem neke neumoljive o tome da smjesta nastavimo, nisam si dao truda ak
fizike nude. Suzdranost! Koja mogua suzdranost? Je ni da mu odgovorim. Znao sam, a i on je znao, da je
li to bilo praznovjerje, odvratnost, strpljivost, strah to nemogue. Da smo otpustili svoju sponu s koritom,
65535 ili nekakva primitivna poast? Nikakav ostali bismo potpuno u zraku u prostoru. Ne bismo
strah se ne bili u stanju znali kamo idemo uzvodno ili nizvo-
moe suprotstaviti gladi, nikakvo strpljenje je ne moe dno, ili poprijeko sve dok ne dosegnemo jednu ili
izmoriti, odvratnost naprosto ne postoji ondje gdje je drugu obalu a tad ne bismo isprva znali o kojoj se
glad; a to se tie praznovjerja, vjerovanja, te onoga to radi. Naravno da se nisam ni pomaknuo. Nije mi se
biste mogli nazvati naelima, ona vrijede manje od daha dalo sudarati. Ne biste mogli ni zamisliti smrtonosnije
na vjetru. Zar ne poznajete avole trajnoga gladovanja, mjesto za nasukavanje. Sve i da se smjesta ne podavi-
njihovo muenje do beznaa, njihove crne misli, njiho mo, svakako bismo brzo izginuli na ovaj ili onaj nain.
vu tmurnu i nadvijenu svirepost? Eto, ja ih poznajem. 'Dajem vam doputenje da se izloite svakom riziku',
ovjeku je potrebna sva uroena snaga da se poteno rekao je, nakon kratke utnje. 'Odbijam se izloiti bilo
odupre gladi. Stvarno je lake suoiti se sa smru vo kojem', rekao sam, kratko; to je bio upravo onaj od-
ljenih, gubitkom asti, te prokletstvom vlastite due govor koji je oekivao, premda ga je njegov ton moda
65535 nego s ovakvom produljenom gladi. Tuno, iznenadio. 'Pa, moram se ravnati prema vaoj prosudbi.
ali isti Vi ste kapetan', rekao je, izraeno uljudno. Okrenuo
nito. A ti deki, takoer, nisu imali nikakvog zemaljskog sam mu svoje rame u znak zahvalnosti, i pogledao u
razloga za bilo kakve skrupule. Suzdranost! Jednako bih maglu. Koliko e potrajati? Radilo se o najbeznadnijem
tako oekivao suzdranost od hijene koja se unja medu bdijenju. Prilazak tom Kurtzu koji kami slonovau iz
leevima na bojnom polju. Ali ta mi je injenica bila tog nesretnog grmlja bio je proet s toliko opasnosti kao
pred nosom zasljepljujua injenica, kad se ugleda da je on neka zaarana kraljevna koja spava u udesnom
poput pjene nad morskim dubinama, poput mrekanja dvorcu. 'Hoe li napasti, to kaete?' upitao je upra-
na nekoj nedokuivoj enigmi, misterij vei kad sam vitelj, povjerljivim tonom.
razmislio od onog zaudnog, neobjanjivog tona Nisam mislio da e napasti, iz nekoliko oiglednih
beznadne tuge u tom divljakom amoru koji je prohu razloga. Gusta magla je predstavljala jedan. Kad bi se
jao kraj nas s rijene obale, iza slijepe bjeline magle. otisnuli s obale u kanuima izgubili bi se u njoj, kao to
Dva hodoasnika su se prepirala ustrim aptom oko bismo se i mi da se pokuam pokrenuti. Ipak, jednako
tone obale. 'S lijeve.' 'Ne, ne; kako moe? S desne, sam tako prosudio da je dungla na obje obale posve ne-
desne, naravno.' 'Ovo je vrlo ozbiljno', rekao je upra- probojna paipakjeunjoj bilo oiju, oiju koje su nas
vitelj ev glas iza mene; 'satrlo bi me da se ita dogodi g.
Kurtzu prije no to dospijemo onamo.' Pogledao sam
vidjele. Meutim, za kratkog razvedravanja nisam vidio nijedan kanu nigdje na ovom potezu svakako ne ispred parobroda. Ali ono to
mi je uinilo pojam napada nepojmljivim bila je priroda buke povika koje smo uli. Nisu sadravali razjarenost koja bi slutila na to da
smjesta kane napasti. Koliko god da su bili neoekivani, divlji i siloviti, ostavili su na mene neodoljiv dojam alosti. Pogled na parobrod
je iz nekog razloga ispunio te divljake neobuzdanim tugovanjem. Opasnost, ako je i postojala, razjasnio sam si, nalazila se u tome to se
nalazimo blizu velike i nesputane ljudske strasti. ak i krajnja tuga moe si na koncu dati oduka u nasilju ali daleko ee
poprima oblik apatije...
Trebali ste vidjeti kako hodoasnici zure! Nisu imali srca da se iscere, ili ak da me psuju; ali vjerujem da su mislili kako sam poludio
od straha, moda. Odrao sam im pravu lekciju. Dragi moji djeaci, nema svrhe da se trudimo. Da bdijemo? Pa, valjda pretpostavljate
da sam pogledom u magli traio znakove odizanja kao to maka gleda mia; ali za bilo to drugo oi nam nisu bile od iole vee koristi
nego da smo bili zakopani u naslagu vate duboku nekoliko milja. Takav je to i bio osjeaj zaguljiv, topao, sparan. Uostalom, sve to
sam rekao, premda je zvualo ekstravagantno, apsolutno je odgovaralo injenicama. Ono to smo nakon toga nazvali napadom prije je bio
pokuaj odbijanja. Postupak je bio vrlo daleko od neke agresivnosti nije bio ak ni obramben, u uobiajenome smislu: bio je poduzet
pod stresom oajavanja, i u svojoj je biti bio posve zatitniki.
Do toga je dolo, trebao bih rei, dva sata nakon to se magla digla, a zapoelo je na mjestu, grubo govorei, oko milju i pol ispod
Kurtzove postaje. Upravo smo se prokoprcali i proklepetali oko jednog zavoja, kad sam
ugledao otoi, siuan jarkozelen travnat breuljak, posred toka. Nije bilo drugih nalik njemu; ali kad smo dalje zamakli, uoio
sam da se radi o poetku dugakoga spruda, ili prije lanca pliina protegnutih du sredine rijeke. Bile su bezbojne, sasvim isprane, a
sve su se dale vidjeti tik pod vodom, ba kao to se ovjekova kraljenica vidi gdje se protee sredinom leda tik pod koom. Sad sam,
koliko sam vidio, mogao proi slijeva ili zdesna tome. Nisam poznavao niti jedno korito, naravno. Obale su izgledale prilino
podjednako, dubina se inila ista; ali kako sam bio obavijeten da je postaja na zapadnoj strani, prirodno sam se uputio ka zapadnome
prolazu.
Tek to smo ozbiljno zali u njega postalo mi je jasno daje puno ui nego to sam pretpostavljao. Nama slijeva leala je dugaka
neprekinuta pliina, a zdesna visoka, strma obala posve obrasla grmljem. Stabla su u zbijenim redovima stajala nad grmljem. Granice su se
gusto nad-vijale nad struju, a svako toliko bi se velika grana nekog drveta kruto ispruila iznad toka. Tad je poslijepodne bilo ve prilino
odmaklo, lice ume se smrailo, a iroka pruga sjene ve je pala na vodu. U toj smo sjeni plovili uzvodno vrlo polako, kao to moete i
zamisliti. Drao sam brod prilino blizu obale ondje je voda bila najdublja, kao to sam doznao od mjerne motke.
Jedan od mojih gladnih i strpljivih prijatelja mjerio je dubinu na pramcu odmah poda mnom. Ovaj parobrod je bio prava natrpana
skela. Na palubi su stajale dvije kuice od tikova drveta, s vratima i prozorima. Kotao je bio sprijeda, a strojevi odmah do krme. Nad
svim tim se nalazio lagani krov, osovljen na stupice. Dimnjak se uzdizao kroz taj krov, a pred dimnjakom je kolibica od tankih dasaka
sluila kao pilotska kabina.
70
U njoj su bili kau, dva poljska stolca, napunjena puka Onaj budala od kormilara, s rukama na palcima kormila,
Martini-Henry naslonjena u jednom kutu, siuan podizao je visoko koljena, toptao stopalima, krgutao
stoli, te kormilo. Imala je iroka vrata sprijeda i iroke zubima, poput zauzdana konja. Proklet bio! A mi smo
grilje s obje strane. Sve je to uvijek bilo irom otvoreno, se zanijeli na tri metra do obale. Morao sam se sasvim
razumije se. Dane sam provodio ondje gore na samom ispruiti van da dohvatim teku grilju, pa sam ugledao
prednjem kraju toga krova, pred vratima. Nefu sam lice medu liem u ravnini s mojim kako me netremice
spavao, ili barem pokuavao, na kauu. Jedan pleati vrlo svirepo gleda, te sam odjednom, kao da mi je veo
crnac, pripadnik nekog priobalnog plemena, kojeg je smaknut s oiju, razabrao, duboko u isprepletenome
obuio moj nesretni prethodnik, bio je kormilar. Nosio mraku, naga prsa, ruke, noge, prodorne oi svud po
je par mjedenih naunica i plavu tkaninu omotanu od grmlju rojili su se ljudski udovi u pokretu, svjetlucavi,
struka do glenjeva, a sebe je smatrao najpametnijim bronane boje. Granice su se tresle, njihale i utale,
na svijetu. Bio je najnestabilnija budala koju sam ikad strelice su letjele iz njih, a zatim se grilja zatvorila. 'Usm-
vidio. Beskonano je gizdavo kormilario dok si bio uz jeri ga ravno', rekao sam kormilaru. Kruto je drao gla-
njega; ali ako bi mu se maknuo s vidika, istog asa bi ga vu, licem prema naprijed; ali oi su mu se kolutale, nije
obuzela najbjednija kukavnost, pa bi dozvolio da ga taj prestajao, blago je podizao i sputao noge, a usta su mu se
bogalj od parobroda za tili as nadvlada. malo pjenila. 'Smiri se!' rekao sam mu bijesno. Jednako
Gledao sam dolje u mjernu motku, i prilino se uzru- sam tako mogao narediti drvetu da se ne njie na vjetru.
javao to vidim da pri svakom pokuaju ona jo malo Skoio sam van. Poda mnom su mnoga stopala hitala po
vie stri iz te rijeke, kad sam uoio da moj mjera odje- elinoj palubi; zbunjeno se vikalo; neki je glas vrisnuo:
dnom odustaje od tog posla, te se prostire nauznak po 'Moete li okrenuti?' Primijetio sam mrekanje u obliku
palubi, ne potrudivi se ak ni uvui svoju modcu. Ipak slova V na vodi pred nama. to? Jo jedan trupac! Pod
ju je nastavio drati, pa se vukla po vodi. Istovremeno stopalima mi je odjeknuo prasak puaka. Hodoasnici
je loa, kojeg sam takoer mogao vidjeti poda mnom, su zapucali iz svojih Winchesterki, te su naprosto prskali
naglo sjeo pred svoju pe i prignuo glavu. Zaudio sam to grmlje olovom. Stvorilo se vraki puno dima koji je
se. Zatim sam morao itekako brzo pogledati u rijeku, polako odlebdio prema naprijed. Opsovao sam ga. Sad
jer nam se na putu preprijeio trupac. tapii, siuni nisam mogao vidjeti niti mrekanje niti trupac. Stao sam
tapii, letjeli su oko nas gusto: ibali su mi pred no- na vrata i upirao pogled, a strelice su dolijetale u rojevi-
som, padali pod mene, udarali iza mene u pilotsku ka- ma. Moda su bile otrovne, ali izgledale su kao da ne bi
binu. Cijelo su ovo vrijeme rijeka, obala, uma, bile vrlo mogle ubiti ni maku. Grmlje je poelo klokotati. Nai
tihe savreno tihe. Mogao sam samo uti teki pljus- cjepai nadigli su ratniki pokli; pucanj puke tik iza
kavi klopot krmenih lopatica i to bubnjanje. Nespretno mojih leda zagluio me. Brzo sam se osvrnuo, a pilotska
smo zaobili trupac. Strelice, Jupitra mi! Gaali su nas! je kabina jo bila puna buke i dima kad sam skoio pre-
Brzo sam uao unutra da zatvorim grilju s obalne strane. ma kormilu. Budala crnjo je sve pustio eda bi otvorio
72
tu grilju i opalio iz te Martini-Henrvjevke. Stajao je kraj krvi leala je vrlo mirno, svjetlucajui se tamnocrveno
irokog otvora i blistao, a ja sam mu doviknuo da se pod kormilom; oi su mu blistale zauujuim sjajem.
vrati, dok sam ispravljao nagli zaokret parobroda. Nije Pukaranje je opet provalilo. Gledao me tjeskobno,
bilo prostora da ga okrenem sve i da sam htio, trupac drei se koplja kao neega dragocjenog, kao da se boji
je bio negdje vrlo blizu pred nama u tom prokletom da u mu ga pokuati oduzeti. Morao sam uloiti napor
dimu, nije se smjelo asiti ni asa, tako da sam ga samo da odvojim svoje oi od njegovoga pogleda i posvetim
stjerao u obalu ravno u obalu, gdje sam znao da je se kormilarenju. Jednom sam rukom napipao nad gla-
voda duboka. vom ue parne zvidaljke, te urno potegnuo pisak za
Polako smo se probijali kroz nadvijeno grmlje u ko- piskom. Graja ljutitih i ratobornih povika istog je trena
vitlacu slomljenih granica i razletjelog lia. Pukaranje prestala, a zatim se iz dubine ume nadigao tako drhtav i
odozdo se prekinulo, kao to sam i predvidio da e biti rastegnut lelek alobnog straha i posvemanjeg beznaa
kad se prskalice isprazne. Zabacio sam glavu zbog nekog kakav se moe zamisliti da prati bijeg posljednje nade sa
bljeska koji je proutao itavom pilotskom kabinom, zemlje. Veliko je komeanje zavladalo grmljem; pljusak
uavi kroz jedno okno i izaavi na drugo. Pogledao sam strelica je prestao, nekoliko je naciljanih pucnjeva otro
iza ludog kormilara, koji je tresao praznu puku i urlao odjeknulo zatim tiina, u kojoj je lijeni ritam krme-
prema obali, te uoio nejasna oblija ljudi koji su prig- nih lopatica jasno dopro do mojih uiju. Okrenuo sam
nuto trali, skakali, klizili, daleki, nepotpuni, nestalni. kormilo snano udesno u trenutku kad se hodoasnik
Neto se veliko pojavilo u zraku pred griljom, puka je u ruiastoj pidami, vrlo zajapuren i uzbuen, pojavio
pala preko palube, a ovjek je brzo ustuknuo, pogledao na vratima. 'Upravitelj me alje ' poeo je slubenim
me preko ramena na izniman, dubok, prisan nain, te mi tonom, te se prekinuo. 'Boe mili!' rekao je, zabuljivi se
pao pod noge. Sljepoonicom je dvaput udario u kormi- u ranjenika.
lo, a vrh nekakvog velikog tapa zaklepetao je i prevalio Nas dva Bijelca stajali smo nad njim, a njegov nas je
mali poljski stolac. Izgledalo je kao daje oteo taj predmet blistavi i propitljivi pogled obojicu obuhvatio. Tvrdim
nekome s kopna te zbog toga izgubio ravnoteu. Rijetki da se inilo kao da e nam svakog asa postaviti pitanje
dim se rasprio, trupac smo zaobili, a kad sam pogledao na nekom razumljivom jeziku; ali umro je ne ispustivi
pred nas vidio sam da u za nekih stotinjak metara slo- ni glasa, ne pomaknuvi ni prsta, ne trznuvi ni miiem.
bodno moi odlijepiti brod od obale; ali stopala su mi Tek se u posljednjemu trenutku, kao da odgovara na
postala tako topla i vlana da sam morao spustiti pogled. neki znak koji nismo mogli vidjeti, na neki apat koji
ovjek se bio prevrnuo na leda i zurio je ravno u mene; nismo mogli uti, teko namrtio, i to je mrtenje dalo
objema rukama je grevito drao taj tap. Radilo se o njegovoj crnoj posmrtnoj maski nepojmljivo tmuran,
drci koplja koje gaje, ili baeno ili ubodeno kroz okno, sumoran i prijetei izraz. Blistavilo propitljivog pogleda
pogodilo u bok tik pod rebra; otrica se zarila i nestala, brzo je izblijedjelo u ispraznu zastakljenost. 'Moete li
ostavivi zastraujui rasjek; cipele su mi bile pune; lokva kormilariti?' upitao sam odsjeno agenta. Nije djelovao
74
on je iezao dar je iezao, putem nekog koplja, stre-
nimalo sigurno; ali ja sam mu epao ruku, pa je smjesta
lice ili toljage. Na koncu nikada neu uti tog momka
shvatio da ga kanim staviti za kormilo htio on to ili ne.
kako pria a moja je alost posjedovala zapanjujuu
Da vam kaem istinu, bilo mi je morbidno stalo da si
neumjerenost osjeaja, ak onoliku koliku sam zamije-
promijenim cipele i arape. 'Mrtav je', mrmljao je mo-
tio kad su oni divljaci u grmlju tuno zatulili. Nisam se,
mak, pod strahovitim dojmom. 'U to nema sumnje',
nekako, mogao osjetiti usamljenije i oajnije sve da mi
rekao sam ja, mahnito poteui svoje vezice. 'A* usput,
je oteto neko vjerovanje ili da sam propustio ono to mi
pretpostavljam da je i g. Kurtz dosad ve stradao.'
je u ivotu sueno... emu taj ruan uzdah, iji god da
Na trenutak je to bila glavna misao. Zavladao je
je? Besmislice? Dobro, besmislice. Boe mili! zar ovjek
osjeaj krajnjeg razoaranja, kao da sam otkrio da sam
nikada ne smije ujte, dajte mi duhana..."
teio neemu to je bilo posve nestvarno. Nije mi mo-
Nastupila je stanka puna duboke tiine, zatim je pla-
glo biti odvratnije sve i da sam itav ovaj put prevalio
nula ibica, te se pojavilo Marlowljevo suhonjavo lice, is-
s iskljuivim ciljem razgovaranja s g. Kurtzom. Raz-
pijeno, uplje, ovjeenih bora i sputenih kapaka, s izra-
govaranja s... Bacio sam jednu cipelu preko palube, i
zom usredotoene pozornosti; a dok je ustro puckao
postao svjestan da je upravo to ono emu sam se nadao
lulu, inilo se da se utapa i izvire iz noi u ravnomjernim
razgovor s Kurtzom. Doao sam do udnog otkria
proplamsajima plamika. ibica se ugasila.
da ga nikad nisam zamiljao kako djeluje, znate, ve
"Besmislice!" viknuo je. "To je najgore kad pokuava
kako pria. Nisam sebi rekao, 'Znai da ga nikad neu
priati.... Evo vas ovdje, svaki je privezan uz dvije dobre
vidjeti', ili 'Znai da se nikad neu rukovati s njime', ve,
adrese, poput brodine s dva sidra, s mesarom iza jednog
'znai da ga nikad neu uti'. ovjek se prikazivao kao
ugla, policajcem iza drugog, s izvrsnim apetitima, i nor-
glas. Jasna stvar, nije da ga nisam povezivao s nekakvim
malnom temperaturom ujete li normalnom od
djelovanjem. Zar mi nije bilo kazano u svim tonovima
kraja do kraja godine. A vi kaete, Besmislice! Besmis-
zavisti i udivljenja da je on sakupljanjem, razmjenom,
lice nek se gone! Besmislice! Dragi moji djeaci, to
prijevarom ili kradom doao do vie slonovae nego svi
moete oekivati od ovjeka koji je od iste uzrujanosti
ostali agenti zajedno? Nije bila stvar u tome. Stvar je
upravo bacio preko palube par novih cipela! Kad sad
bila u tome to je on bio nadareno stvorenje, a od svih
mislim o tome, pravo je udo da nisam proplakao. Ja se,
njegovih darova onaj koji se najvie isticao, koji je sa
u cjelini, ponosim svojom odvanou. Probolo me do
sobom nosio osjeaj stvarnog prisustva, bila je njegova
sri kad sam pomislio da sam izgubio neprocjenjivu ast
sposobnost govora, njegove rijei dar izraavanja, taj
uti nadarenoga Kurtza. Naravno da sam se prevario.
zbunjujui, taj prosvjetljujui, taj najuzvieniji i najo-
Ta me ast oekivala. O, da, uo sam i vie no dovoljno.
gavniji, ta nabujala struja svjedosti, ili prijetvorni tok iz
A imao sam pravo, takoer. Glas. Bio je tek vrlo malo
srca neke nepronine tame.
vie od glasa. A ja sam uo njega neto taj glas
Druga je cipela odletjela prema davlu-bogu rijeke.
druge glasove svi su bili toliko malo vie od glaso-
Pomislio sam, Jupitra mi! sve je gotovo. Zakasnili smo;
76
vaa uspomena na samo to vrijeme opstaje oko mene, brod njome, i puno jo morali naslagati na palubu.
neopipljiva, poput smrtne vibracije jednog golemog Tako je mogao gledati i uivati dokle je god mogao
blebetanja, glupog, okrutnog, podlog, zvjerskog, ili gledati, jer je uivanje u ovoj usluzi ostalo uz njega do
naprosto bijednog, bez ikakvog smisla. Glasovi, glasovi samog kraja. Trebali ste ga uti kako kae 'Moja
ak i sama djevojka sada " slonovaa'. O da, uo sam ga. 'Moja Namjeravana,
Dugo je utio. " " moja slonovaa, moja postaja, moja rijeka, moja -' sve
"Konano sam upokojio duha njegovih darova jed- je njemu pripadalo. To me natjeralo da zadrim dah u
nom lai", zapoeo je, iznenada. "Djevojka! Sto? Jesam oekivanju da u uti kako divljina praska u golem gro-
li spomenuo djevojku? Ma, ona je izvan togasasvim. hotan smijeh koji e zatresti zvijezde stajaice na svojim
One su ene, dakle izvan toga trebale bi biti mjestima. Sve je njemu pripadalo ali to je bila sitni-
izvan toga. Moramo im pomoi da ostanu u tom njiho- ca. Bitno je bilo saznati emu on pripada, kolike sile
vom prekrasnom svijetu, da na ne bi postao gori. Ma, tame polau pravo na njega. To je bila spoznaja od koje
ona je morala biti izvan toga. Trebali ste uti iskopano biste se itavi najeili. Bilo je nemogue a nije bilo ni
tijelo g. Kurtza kako kae 'Moja Namjeravana. Izravno zdravo da to pokuate zamisliti. On je zasjeo na vi-
biste tad bili uvidjeli do koje mjere je ona bila izvan soko mjesto medu davolima te zemlje mislim doslo-
toga. A uzviena eona kost g. Kurtza! Kau da neki put vno. Ne moete razumjeti. Kako biste i mogli? s
kosa nastavi rasti, ali ovaj ah primjerak, bio je vrstim kolnikom pod nogama, okrueni ljubaznim
dojmljivo elav. Divljina ga je potapala po glavi, i, susjedima spremnim da vas razvesele ili da vas spopad-
poujte, bila je poput kugle kugle od slonovae; nu, dok oprezno koraate izmeu mesara i policajca, u
pomilovala ga je, i ujte! sparuio se; ona ga je svetoj stravi od skandala i galgi i sanatorija za luake
uzela, voljela ga, grlila ga, zala mu u ile, prodrla 65535 kako biste vi mogli zamisliti u koje to tono
meso, i zapeatila mu duu uz vlastitu nespoznatljivim podruje
ceremonijama neke avolske inicijacije. On je bio prvih doba ovjeka mogu odvesti njegove nesputane
njezin iskvareni i razmaeni ljubimac. Slonovaa? Tako noge putem samoe potpune samoe bez policajca
mi se ini. Hrpe nje, redovi nje. Stara izba od blata pu- 65535 putem tiine potpune tiine, gdje se ne
cala je od nje. Pomislili biste da nijedna kljova nije moe uti
preostala ni na zemlji ni pod njom u itavoj pokrajini. glas upozorenja nekog ljubaznog susjeda kako ape o
'Uglavnom fosilna', bio je zamijetio upravitelj, miljenju javnosti? Ove sitnice tvore itavu tu veliku
omalovaavajui je. Nije bila nita fosilnija od mene; ali razliku. Kad njih nestane valja vam se osloniti na vlasti
zovu je fosilnom ako se iskopa. Izgleda da ti crnje zbilja tu uroenu snagu, na vlastitu sposobnost da ostanete
ponekad zakapaju kljove ali oigledno ovu koliinu vjerni. Naravno da ete moda biti prevelika budala da
nisu mogli zakopati dovoljno duboko da spase nadare- pogrijeite pretupi da uope spoznate kako na vas
noga g. Kurtza od njegove sudbine. Ispunili smo paro- nasru sile tame. Siguran sam, nijedna budala nikad
nije napravila pogodbu s avlom oko svoje due: buda
78
la je odvie budalasta, ili je davao odvie avolski ne
znam tono. Ili biste mogli biti jedno tako gromovito plesovima koji su zavravali neizrecivim obredima, koji
uzvieno stvorenje da ste u potpunosti gluhi i slijepi za su koliko sam nevoljko uspio razabrati od onog to
sve osim nebeskih prizora i zvukova. Tada vam je zemlja sam uo u razliitim prigodama bili slueni u njego-
tek mjesto na kom stojite a je li biti takvim gubitak vo ime razumijete li? g. Kurtzu osobno. Ali bio je
ili dobitak za vas neu se ni praviti da znam. Ali veina to prekrasno sroen tekst. Poetni mi se odlomak,
nas nije ni jedno ni drugo. Zemlja je za nas riij&to na meutim, u svjetlu kasnijih podataka, sada ini zloko-
kom ivimo, gdje se moramo nositi s prizorima, sa bnim. Zapoeo je tvrdnjom kako mi Bijelci, s toke
zvukovima, s mirisima, takoer, Jupitra mi! njuiti razvoja do koje smo doprli, 'nuno moramo njima (di-
mrtvu nilsku konjetinu, da tako kaem, a da se ne vljacima) djelovati kao nadnaravna bia po svojoj priro-
oneistimo. A ondje, zar ne vidite? postaje bitna vaa di mi im pristupamo uz mo koja kao daje boanska',
snaga, vjera u vau sposobnost kopanja nimalo razmet- i tako dalje, i tako dalje. Jednostavnim naporom svoje
ljivih rupa u koje ete sahraniti sve to u vau snagu volje moemo uporabiti praktiki neogranienu silu u
predanosti, ne sebi samima, ve nekom prikrivenom dobre svrhe', itd, itd. Od te toke je uzletio i ponio me
poslu koji vas satire. A to je dovoljno teko. Pazite, ja ne sa sobom. Izlaganje je bilo velianstveno, premda se
nastojim ispriati, a ak niti objasniti ja nastojim teko pamtilo, znate. Ostavilo mi je pojam jedne
odgovarati u svoje ime zbog zbog g. Kurtza egzotine Neizmjernosti kojom vlada uzviena Dobro-
zbog sjenke g. Kurtza. Ova inicirana utvara iz tog zabi- hotnost. Proelo me marcima oduevljenja. Ovo je
tog Nigdje poastila me svojim udesnim povjerenjem bila neograniena sila elokventnosti rijei
prije nego to je posve iezla. To je bilo zato to mi je plamteih plemenitih rijei. Nije bilo nikakvih
mogla govoriti na engleskom. Izvorni je Kurtz bio dije- praktinih naznaka koje bi prekinule arobnu struju
lom obrazovan u Engleskoj, akao to mi je ljubazno fraza, osim ako se svojevrsna biljeka pri dnu posljednje
sam rekao naklonost mu je leala na pravoj strani. stranice, oigledno navrljana puno kasnije, nesigur-
Majka mu je bila napola Engleskinja, otac napola Fran- nom rukom, ne bi mogla smatrati izlaganjem neke
cuz. itava je Europa pridonijela stvaranju Kurtza; i metode. Bila je vrlo jednostavna, a na zavretku tog
mic po mic saznao sam da mu je, posve prikladno, potresnog poziva na svaki ovjekoljubni pokuaj plamt-
Meunarodna udruga za potiskivanje divljakih obiaja jela je prema vama, blistava i zastraujua, poput bljeska
bila povjerila izradu izvjea, prema kojem e se munje na spokojnom nebu: 'Istrijebiti sve betije!' Za-
ubudue ravnati. A on ga je i napisao. Vidio sam ga. nimljivo je bilo to to je izgleda posve zaboravio taj
Proitao sam ga. Bio je rjeit, odzvanjao je rjeitou, ali vrijedni post scriptum, jer me, kasnije, kad je u neku
odvie napet, ini mi se. Sedamnaest stranica gustog ruku doao sebi, uzastopno preklinjao da se dobro po-
teksta za koje je naao vremena! Ali to je moralo biti brinem za 'moj pamflet' (kako gaje zvao), s obzirom da
prije nego to su mu se pokvarili recimo tako e on zacijelo u budunost imati dobar utjecaj na nje-
ivci, te ga nagnali da predsjedava izvjesnim pononim govu karijeru. Bio sam potpuno obavijeten o svim tim
80
stvarima, a, uostalom, kako se ispostavilo, na koncu drvo koje se njie na vjetru. im sam obuo par suhih
sam dobio skrb o uspomeni na njega. Za nju sam dovo- papua, izvukao sam ga, nakon to sam mu prvo iupao
ljno toga uinio da dobijem neporecivo pravo daje, ako koplje iz boka, a priznajem da sam taj postupak obavio
tako odluim, poloim na vjeni poinak u kantu za vrsto zatvorenih oiju. Pete su mu zajedniki preskoile
smee napretka, medu sve otpatke i, figurativno reeno, mali prag; ramena su mu bila pritisnuta o moja prsa;
sve mrtve make civilizacije. Ali s druge strane, shvaate, oajniki sam ga grlio straga. Ma! bio je teak, teak; tei
ja ne mogu odluiti. Njega se nee zaboraviti. to god od bilo kojeg ovjeka na Zemlji, sve mi se ini. Zatim
da je bio, nije bio obian. Imao je snagu oarati ili sam ga bez puno ustruavanja prevalio preko palube.
zastraiti nerazvijene due do te mjere da njemu u ast Struja gaje dohvatila kao daje sveanj trave, te sam vidio
zapleu ogoreni poganski ples; takoer je mogao ispu- kako se tijelo dvaput prevrnulo prije no to sam ga zauvi-
niti sitne due hodoasnika gorkim bojaznima; imao je jek izgubio iz vida. Svi hodoasnici i upravitelj tad su se
barem jednog odanog prijatelja, te je bio pokorio jednu bili okupili na palubi sa strijehom oko pilotske kabine,
duu na svijetu koja nije bila ni nerazvijena ni okaljana grakui jedni na druge poput jata uzbuenih svraka,
traenjem sebe. Ne; nisam ga u stanju zaboraviti, premda i bilo je zgroenog mrmorenja oko moje beutne
nisam pripravan potvrditi da je taj momak bio ba odrjeitosti. Zato su htjeli da im se taj le onuda mota
vrijedan svih ivota koje smo izgubili u dolasku do nje- ne mogu ni pretpostaviti. Moda da ga balzamiraju. Ali
ga. Grozno mi je nedostajao moj pokojni kormilar takoer sam uo jo jedan, i to vrlo zlokoban, mrmor
nedostajao mi je ak i dok mu je tijelo jo lealo u pi- s nie palube. Moji prijatelji drvosjee jednako su se
lotskoj kabini. Moda e vam se uiniti udnovatim to toliko zgraali, imajui pritom vie razloga premda
aljenje za jednim divljakom koji nije bio bitniji od priznajem da je sam razlog bio posve neprihvatljiv. Ma,
zrnca pijeska u crnoj Sahari. Pa, zar ne shvaate, on je posve! Bio sam odluio da, ako e mog pokojnog kor-
neto radio, on je kormilario; mjesecima mi je bio iza milara netko pojesti, to imaju biti iskljuivo ribe. Bio
leda kao pomo kao sredstvo. Radilo se o svoje- je prilino drugorazredan kormilar dok je ivio, ali sad
vrsnom partnerstvu. On je kormilario za mene ja kad je bio mrtav mogao je postati prvoklasno iskuenje,
sam morao skrbiti za njega, brinuo sam se za njegove a moda i izazvati nekakvu zapanjujuu nevolju. Uosta-
nedostatke, pa je tako stvorena istanana spona, koje lom, bilo mi je stalo da preuzmem kormilo, s obzirom
sam postao svjestan tek kad se naglo prekinula. A in- da se ovjek u ruiastoj pidami iskazao kao beznadna
timna dubina onog pogleda koji mi je uputio kad je eprtlja u tom poslu.
primio svoju ranu ostaje do dananjega dana u mom To sam uinio smjesta nakon to je proao jednostavni
pamenju poput poloenog prava na daleko srod- pogreb. Ili smo s pola brzine, drali se tono posred struje,
stvo, potvrenog u krajnjem trenutku. a ja sam sluao razgovor oko sebe. Digli su ruke od Kurtza,
Jadna budala! Da bar nije dirao onu grilju. Nimalo digli su ruke od postaje; Kurtz je bio mrtav, a postaja je
se nije suzdravao, nije se suzdravao ba kao i Kurtz bila spaljena i tako dalje i tako dalje. Crvenokosi
82
hodoasnik bio je izvan sebe od pomisli da je barem taj dao jednog Bijelca pod eirom poput kotaa kako nas
nesretni Kurtz bio osveen kako treba. 'Recite! Zacijelo ustrajno poziva irokim zamasima ruke. Pregledavajui
smo napravili velianstveni pokolj u grmlju. A? to mislite? rub ume iznad i ispod, bio sam gotovo siguran da mogu
Recite?' Doslovce je plesao, taj krvoedni mali kukuruzni uoiti pokrete klizanje ljudskih oblija tu i tamo.
bijednik. A bio se skoro onesvijestio kad je ugledao ranje- Razborito sam nas provezao pokraj njega, te iskljuio
nika! Nisam se mogao sprijeiti da ne kaem: 'Napravili strojeve i pustio da struja vrati brod. ovjek na obali je
ste velianstvenu koliinu dima, u svakom sluaju.' Bio poeo vikati, pourujui nas da pristanemo. 'Bili smo
sam vidio, prema nainu na koji vrhovi grmlja ukali i napadnuti', vrisnuo je upravitelj. 'Znam znam. U
praskali, da su gotovo i pucnji otili previsoko. Ne moete redu je', doviknuo je ovaj drugi, nevjerojatno veseo.
nita pogoditi ako ne naciljate i opalite s ramena; ali ovi 'Pridite. Sve je u redu. Drago mi je.'
momci su pucali s boka zatvorenih oiju. Povlaenje je, i Njegov me izgled podsjetio na neto to sam ve vi-
dalje sam tvrdio a imao sam pravo izazvalo pitanje dio neto smijeno to sam negdje vidio. Dok sam
parne zvidaljke. Na ovo su zaboravili Kurtza, i poeli ur- manevrirao da mu pridem, pitao sam se: 'Na to me taj
lati na mene puni ogorenih prosvjeda. momak podsjea?' Odjednom sam se sjetio. Izgledao
Upravitelj je stao pokraj kormila i povjerljivo pro- je poput harlekina. Odjea mu je bila napravljena od
mrmljao kako je nuno da prilino odmaknemo niz nekog materijala koji je vjerojatno bio neizbijeljeno
rijeku prije mraka kako god uzmognemo, kad sam u platno, ali je bila posvud prekrivena zakrpama, svi-
daljini ugledao istinu pokraj rijeke i obrise nekakve jetlim zakrpama, plavim, crvenim i utim zakrpe
graevine. 'to je to?' upitao sam . On je pljesnuo ruka- na leima, zakrpe sprijeda, zakrpe na laktovima, na
ma u udu. 'Postaja!' kliknuo je. Odmah sam skrenuo, i koljenima; areni povez oko bluze, skrletni porub na
dalje vozei s pola brzine. dnu nogavica; a na suncu je djelovao iznimno ivahno i
Kroz dalekozor sam vidio obronak brijega prekri- k tome udesno uredno, jer se dalo vidjeti kako su sve
venog rijetkim stablima i posve lienog raslinja. Jedna te zakrpe prekrasno uivene. Golobrado, djeako lice,
dugaka oronula graevina na vrhu bila je napola vrlo svijetlo, bez crta vrijednih spomena, zguljena nosa,
uronjena u visoku travu; velike rupe u iljatome krovu malih plavih oiju, a osmijesi i mrgoenja natjeravaju
crno su zjapile izdaleka; dungla i uma tvorile su po- se po tom otvorenom obrazu poput sunca i sjene na
zadinu. Nije bilo nikakvog odvojenog prostora ili bilo nekoj vjetrometini. 'Pazite, kapetane!' viknuo je. 'Tu
kakve ograde; ali nekad je izgleda toga bilo, jer je blizu se dolje sino uglavio jedan trupac' to! Jo jedan tru-
kue pola tuceta tankih stupova ostalo u redu, grubo pac? Priznajem da sam sramotno opsovao. Gotovo sam
okresanih, a gornji su im krajevi bili ukraeni okruglim dokrajio svog bogalja, za zavretak tog draesnog puto-
izrezbarenim kuglama. Preke, ili to god da se prualo vanja. Harlekin na obali podigao je svoj zatupasti nosi
izmeu njih, nestale su. Naravno da je uma okruivala prema meni. 'Vi ste Englez?' upitao me, sav nasmijan. 'A
sve to. Obala rijeke je bila ista, a kraj vode sam ugle- vi?' doviknuo sam od kormila. Osmijesi su nestali, te je
84 fti
odmahnuo glavom kao da mu je ao to me razoarao. Lula ga je smirila, pa sam postupno doznao da je
Zatim se razvedrio. 'Nema veze!' viknuo je, bodrei me. pobjegao iz kole, otiao na more s nekim ruskim bro-
'Stiemo li na vrijeme?' upitao sam ga. 'Gore je', odvra- dom; opet pobjegao; sluio neko vrijeme na engleskim
tio je, mahnuvi glavom ka vrhu brda, pa se iznenada brodovima; a sad je bio izmiren s arhiepiskopom. To
smraio. Lice mu je bilo poput jesenjeg neba, u jednom je istaknuo. Ali kad je ovjek mlad mora svata vidjeti,
trenutku oblano, a u narednom vedro. ' " prikupiti iskustvo, ideje; proiriti svoj um.' 'Ovdje!'
Kad je upravitelj u pratnji hodoasnika otiao do prekinuo sam ga. 'Nikad se ne zna! Ovdje sam upoznao
kue, a svi su zajedno bili naoruani do zuba, ovaj deko g. Kurtza', rekao je, mladenaki sveano i prijekorno.
je doao na brod. 'ujte, meni se ovo ne svia. U grmlju Nakon toga sam drao jezik za zubima. ini se da je bio
ima domorodaca, rekao sam. Svesrdno me uvjerio da nagovorio jednu nizozemsku trgovaku kuu na obali
je sve u redu. 'To su priprosti ljudi', dodao je, 'pa, meni da ga opremi zalihama i robom, te se zaputio laka srca k
je drago to ste doli. Cijelo sam vrijeme potroio da ih unutranjosti, ne razumijevajui ita bolje od djeteta to
zadravam.' 'Ali rekli ste da je sve u redu', viknuo sam. e ga zadesiti. Gotovo dvije godine lutao je sam oko te
'Ma, nisu oni bili nasilni', rekao je; a kad sam se zabuljio rijeke, odsjeen od svih i svega. 'Nisam tako mlad kako
u njega ispravio se: 'Ne ba'. Zatim ivahno, 'Vjere mi, izgledam. Imam dvadeset pet godina', rekao je. 'Isprva
vau pilotsku kabinu treba poistiti!' Odmah zatim me mi je stari Van Shuvten govorio da se nosim k vragu',
posavjetovao da zadrim dovoljno pare u kodu kako bih pripovijedao je s iskrenim uivanjem; 'ali prilijepio sam
mogao ukljuiti zvidaljku ako bude bilo ikakvih pro- se za njega, i priao i priao, sve dok se na koncu nije
blema. 'Jedan dobar pisak e vam koristiti vie od svih prepao da u prianjem otkinuti stranje noge njego-
vaih puaka. To su priprosti ljudi', ponovio je. Blebetao vom najdraem psu, tako da mi je dao neto jeftinih
je takvom brzinom da sam ostao posve bez rijei. inilo stvari i nekoliko puaka, te mi rekao kako se nada da mi
se da nastoji nadoknaditi puno utnje, a zapravo je i vie nikad nee vidjeti lice. Dobri stari Nizozemac, taj
dao do znanja, kroz smijeh, da se o tome i radi. 'Zar ne Van Shuvten. Poslao sam mu prije godinu dana malu
razgovarate s g. Kurtzom?' rekao sam. 'S tim ovjekom poiljku slonovae, tako da mi ne moe rei da sam sitan
se ne razgovara njega se slua', uskliknuo je krajnje lopov kad se vratim. Nadam se da ju je dobio. A to se
ushieno. 'Ali sada ' Mahnuo je rukom, te za tili ostalih tie, ba me briga. Ostavio sam vam neto nasla-
as pao u najmranije dubine beznaa. Zaas je opet ganih drva. Ono je bila moja stara kua. Jeste li vidjeli?'
poskoivi doao sebi, ovladao objema svojim rukama Dao sam mu Towsonovu knjigu. Krenuo je kao da
i neprekidno ih tresao dok je trtljao: 'Brate mornaru... e me poljubiti, ali se suzdrao. 'Jedina knjiga koja mi
ast... zadovoljstvo... oduevljenje... da se predstavim... je preostala, a mislio sam da sam je izgubio', rekao je,
Rus... sin arhiepiskopa... iz Tamjebovske uprave... Sto? gledajui je ushieno. 'Toliko nevolja zadesi ovjeka
Duhan! Engleski duhan; izvrsni engleski duhan! E pa to koji se sam kree, znate. Kanui se ponekad prevrnu a
je bratski. Puim li? Gdje je mornar koji ne pui?' ponekad se morate brzo pokupiti kad se ljudi naljute.'
86 R7
Listao je stranice. 'Zapisivali ste biljeke na ruskom?'
upitao sam ga. Kimnuo je. 'Mislio sam da su ifrirane',
rekao sam. On se nasmijao, a zatim uozbiljio. 'Imao sam
puno problema dok sam zadravao ove ovdje', rekao je.
'Jesu li vas htjeli ubiti?' upitao sam ga. 'Ma, ne!' viknuo
je, pa se obuzdao. 'Zato su napali nas?' tjerab'Iam ga. III
On je oklijevao, a zatim postideno rekao: 'Ne ele da on
ode.' 'Ne ele?' rekao sam, znatieljno. Kimnuo je gla-
vom, pun tajnovitosti i mudrosti. 'Kaem vam', viknuo
je, 'taj ovjek mi je proirio um.' Sirom je rastvorio ruke,
zurei u mene svojim malim plavim oima koje su bile
savreno okrugle." "Gledao sam ga, izgubljen u udu. Stajao je
ondje predamnom, sav aren, kao da je utekao iz
pantomimiarske trupe, oduevljen, udesan. Samo
njegovo postojanje bilo je nevjerojatno, neobjanjivo i
posve zbunjujue. Bio je nerjeivi problem. Nije se mo-
glo ni zamisliti kako je postojao, kako je uspio dospjeti
tako daleko, kako je mogao opstati zato nije smjesta
iezao. 'Otiao sam malo dalje', rekao je, 'pa onda jo
malo dalje sve dok nisam otiao toliko daleko da ne
znam kako u se ikad vratiti. Nema veze. Ima vremena.
Snai u se. Vi Kurtza odvedite brzo brzo kaem
vam.' Car mladosti obavijao je njegove raznobojne krpe,
njegovu neimatinu, njegovu usamljenost, temeljni oaj
njegovih uzaludnih lutanja. Mjesecima godinama
njegov ivot nije bio vrijedan ni cijene dnevnih na-
mirnica; a tu je stajao gizdavo, lakomisleno iv, po svoj
prilici neunitiv iskljuivo temeljem svojih malobrojnih
godina i svoje nepromiljene odvanosti. Zaveo me da
ga u neku ruku cijenim da mu u neku ruku zavidim.
Car ga je tjerala dalje, ar ga je spasila od svih povreda.
Svakako od divljine nije traio nita do prostora da die i
da prodire. Postojanje je bilo ono to je njemu trebalo, te
88
nastavljanje kretanja uz najvei mogui rizik, i uz mak- ljudskoj slabosti. 'I vi ste, sve otad, uz njega, naravno?'
simalna odricanja. Ako je apsolutno ist, neproraunat, rekao sam.
nepraktian pustolovni duh ikad vladao nekim ljudskim Naprotiv. ini se da je njihovo openje iz razliitih
biem, vladao je ovim iskrpanim mladiem. Gotovo da razloga bilo prilino isprekidano. Kao to mi je s pono-
sam mu zavidio to posjeduje taj skromni i jasni plamen. som dao do znanja, dvaput mu je uspjelo odnjegovati
inilo se da mu je on toliko temeljito prodrb svaku Kurtza kad se razbolio (o tome je govorio kao to biste
pomisao na samoga sebe, da biste, ak i kad je priao s vi o nekom opasnom pothvatu), ali u pravilu je Kurtz
vama, zaboravljali da je on ovjek pred vaim oima lutao sam, daleko u dubine ume. 'Vrlo esto sam ga
bio taj koji je proao sve to. Nisam mu zavidio na po dolasku u ovu postaju morao ekati danima i dani-
oduevljenju Kurtzom, ipak. On nije promislio o tome. ma da se pojavi', rekao je. 'Ah, bilo je vrijedno ekanja!
Ono mu je dolo, prihvatio gaje sa svojevrsnim harnim 65535 ponekad.' to je radio? istraivao ili to?'
fatalizmom. Moram rei da se meni to inilo otprilike upitao sam
u svakom pogledu najopasnijom stvari na koju je dosad ga. 'O, da, naravno'; otkrio je mnotvo sela, i jezero,
naiao. takoer on nije znao tono u kom pravcu; bilo je
Neizbjeno su se zbliili, poput dva broda koja su opasno previe se raspitivati ali ekspedicije su mu se
se zatekla blizu na bonaci, te napokon smirila struui uglavnom bavile slonovaom. Ali u to vrijeme vie nije
bokovima. Pretpostavljam da je Kurtz elio publiku, jer imao dobara za trgovanje', prigovorio sam mu. 'Jo i sad
su u odreenoj prigodi, dok su logorovali u umi, priali mu je preostalo podosta naboja', odgovorio je, odvrativi
itavu no, ili je vjerojatnije Kurtz priao. 'Priali smo pogled. 'Jednostavnije reeno, opljakao je ovaj kraj', re
o svemu', rekao je, posve zanesen uspomenom. 'Zabo- kao sam. Kimnuo je. 'Ne sam, svakako!' Promrmljao je
ravio sam da postoji nekakvo spavanje. No kao da nije neto o selima oko tog jezera. 'Kurtz je naveo pleme da
trajala ni sat vremena. O svemu! O svemu!... O ljuba- ga slijedi, je li?' pretpostavio sam. On se malo provrpo-
vi, takoer.' 'Ah, priao vam je o ljubavi!' rekao sam, ljio. 'Oboavali su ga', rekao je. Ton tih rijei bio je toliko
prilino se zabavljajui. 'Nije ono to vi mislite', povikao izniman da sam ga propitljivo pogledao. Bilo je udno
je, gotovo strastveno. 'Bilo je openito. Zbog njega sam vidjeti koliko se u njemu mijeaju revnost i nevoljkost
uvidio svata svata.' da govori o Kurtzu. Taj mu je ovjek ispunjavao ivot,
Izbacio je ruke uvis. Bili smo tada na palubi, pa je obuzimao misli, zanosio osjeaje. 'Sto moete oekivati?'
predvodnik mojih drvosjea, koji se odmarao u blizini, prasnuo je; 'doao im je s gromovima i munjama, znate
uperio svoje teke, svjeducave oi u njega. Obazro sam 65535 a nikad prije nisu nita takvo vidjeli i vrlo
se, i ne znam zato, ali uvjeravam vas da mi nikad, nikad uasan.
ranije nisu zemlja, ta rijeka, ta dungla, sami svod tog Znao je biti vrlo uasan. Ne moete suditi o g. Kurtzu kao
plamteeg neba, djelovali tako beznadno i tako tamno, o nekom obinom ovjeku. Ne, ne, ne! Eto samo da
tako nepronino ljudskoj misli, tako beutno prema steknete pojamne stidim vam se rei, htio je pucati i u
mene, jednog danaali ja o njemu ne sudim.' 'Pucati u
90
vas!' viknuo sam. 'Zbog ega?' 'Pa, imao sam neto malo
91
slonovae koju mi je dao poglavica onog sela kraj moje bila nepomina, poput maske teka, poput zatvo-
kue. Znate, ponekad sam za njih pukom lovio divlja. renih vrata tamnice promatrali su u svom ozraju
Pa, on ju je htio, i nije ga se dalo urazumiti. Izjavio je da skrivenoga znanja, strpljivog iekivanja, nepristupane
e pucati u mene ukoliko mu ne dam slonovau i zatim tiine. Rus mi je objanjavao kako se tek u zadnje vrijeme
se ne pokupim iz ovog kraja, jer je to mogao, i to mu se g. Kurtz spustio niz rijeku, dovevi sa sobom sve ratnike
svialo, i nije bilo niega na svijetu to bi ga sprijeilo iz onog jezerskog plemena. Izbivao je nekoliko mjeseci
da ubije koga god mu drago. A tako je i bilo. Dao sam jer je dao da ga se oboava, pretpostavljam te se
mu slonovau. Ba me bilo briga! Ali nisam se pokupio. neoekivano spustio, s namjerom da po svoj prilici krene
Ne, ne. Nisam ga mogao napustiti. Morao sam biti na u prepad ili preko rijeke ili nizvodno. Oigledno je ape-
oprezu, naravno, sve dok se nismo opet sprijateljili na tit za novom slonovaom nadvladao one kako da ih
neko vrijeme. Tada se drugi put razbolio. Kasnije sam ga nazovem? manje materijalne tenje. Meutim, naglo
se morao kloniti; ali nisam se bunio. Najveim dijelom mu je pozlilo. 'uo sam da bespomono lei, pa sam
je ivio u onim selima na jezeru. Kad bi se s pustio do se popeo izloio se riziku', rekao je Rus. 'O, loe mu
rijeke, ponekad bih mu bio po volji, a ponekad mi je bilo je, jako loe.' Usmjerio sam dalekozor prema kui. Nije
bolje da se pazim. Taj je ojek previe propatio. Mrzio je bilo znakova ivota, ali se vidio propali krov, dugaki zid
sve ovo, a nekako se nije mogao izvui. Kad bih dobio od blata kako viri iznad trave, s tri etvrtaste prozorske
priliku kumio sam ga da pokua otii dok jo ima vreme- rupice, svake razliite veliine; sve mi se ovo nalo na-
na; ponudio sam mu da se vratim s njim. I on bi pristao, dohvat ruke, naizgled. A zatim sam uinio nagli pokret,
a zatim bi ostao; otiao u jo jedan lov na slonovau; pa je jedan od preostalih stupova one iezle ograde
tjednima bi nestao; zaboravio bi se medu ovim ljudima skoio u vidokrug mog dalekozora. Sjeate se da sam
65535 zaboravio bi se znate.' 'Ba! lud je', vam rekao da su me se izdaleka dojmili izvjesni pokuaji
rekao sam. ukraavanja, prilino dojmljivi sred propalog izgleda tog
Ogoreno se usprotivio. G. Kurtz nije mogao biti lud. mjesta. Sad sam ih odjednom pogledao iz vee blizine,
Da sam ga, prije samo dva dana, uo kako pria, ne bih to je kao prvu posljedicu imalo to da sam zabacio glavu
se ni usudio spomenuti takvo to... Podigao sam dvogled kao da izbjegavam udarac. Zatim sam pomno preao
dok smo priali, te sam pregledavao obalu, prelazei ru dalekozorom od stupa do stupa, pa sam uvidio koliko
bom ume s obje strane i u pozadini kue. Od saznanja sam u krivu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasne ve
da ima ljudi u onom grmlju, tako tihih, tako mirnih simboline; bile su izraajne i zbunjujue, frapantne i
65535 tihih i mirnih poput propale kue na brijegu uznemirujue hrana za razmiljanje, a takoer i za
bilo leinare, da ih je ijedan promatrao s neba; ali u svakom
mi je nelagodno. Nije bilo nijednog znaka na licu pri sluaju za one mrave koji su bili dovoljno poduzetni da
rode ove udesne prie koji mi nije bio toliko isprian se uspnu uza stup. Ostavljale bi jo snaniji dojam, te
koliko dan do znanja u oajnikim usklicima, dopu glave na kolcima, da im lica nisu bila okrenuta prema
njenim slijeganjem ramenima, u prekinutim izrazima,
u naznakama dovrenim dubokim uzdasima. Suma je 93
92
kui. Samo je jedna, prva koju sam razabrao, gledala u Oboavatelj g. Kurtza bio je pomalo potiten.
mom smjeru. Nisam bio toliko okiran koliko moda urnim me, neodreenim glasom stao uvjeravati kako
mislite. Uzmak koji sam nainio nije zapravo bio nita se nije usudio skinuti te recimo, simbole sa stupo-
vie od izraza iznenaenja. Oekivao sam ondje vidjeti va. Nije se bojao domorodaca; oni se ne bi ni pomaknuli
drvenu kvrgu, znate. Oprezno sam se vratio na prvu sve dok g. Kurtz ne kae. Njegova je uzvienost bila iz-
koju sam uoio ondje je bila, crna, sparuenar; upala, nimna. Logori tih ljudi bili su svud unaokolo, a poglavi-
zatvorenih capakaglava koja kao da je spavala na vrhu ce su mu svakoga dana dolazili u posjet. Puzali bi... 'Ne
tog stupa, a kako su joj suhe skvrene usnice otkrivale elim nita znati o ceremonijama koje se primjenjuju
usku bijelu prugu zuba, smijeila se, takoer, smijeila u prilaenju g. Kurtzu', uzviknuo sam. udno, obuzeo
bez prestanka u nekom beskonanom i aljivom snu me osjeaj da bi takve pojedinosti bile nepodnoljivi)e
toga vjenog drijemea. od onih glava koje se sue na kolcima pod prozorima
Ne otkrivam nikakve trgovake tajne. Zapravo, upra- g. Kurtza. Napokon, to je bio tek divljaki prizor, dok
vitelj je kasnije rekao da su metode g. Kurtza upropa- ja kao da sam u jednom skoku bio prenesen u neko
stile to podruje. Nemam nikakvog stava prema tome, nesvijetlo podruje prikrivenih uasa, gdje je isto,
ali htio bih da jasno razumijete kako nije bilo nieg jednostavno divljatvo bilo pravo olakanje, kao neto
naroito profitabilnog u tome to su te glave ondje bile. to je imalo pravo postojati oigledno na suncu.
Pokazivale su samo da se g. Kurtz nije u stanju suzdrati Mladi me iznenaeno pogledao. Valjda mu nije palo na
pri zadovoljavanju svojih raznovrsnih pouda, da u nje- pamet da g. Kurtz meni nije bio idol. Zaboravio je da ja
mu neega nedostaje nekakve sitnice koje se, kad bi nisam uo nijedan od tih velianstvenih monologa o, o
dolo do prijeke potrebe, ne bi moglo nai pod njego- emu ono? o ljubavi, pravdi, voenju ivota ili emu
vom velianstvenom elokventnou. Je li on sam znao god. Ako je dolo do puzanja pred g. Kurtzom, on je
za taj nedostatak, ne mogu rei. Mislim daje to saznanje puzao koliko i najvei divljak medu svima njima. Rekao
doprlo do njega na koncu tek na samom koncu. Ali je da nemam pojma o okolnostima; te glave su bile glave
divljina ga je izrana otkrila, te mu se stravino osvetila pobunjenika. Priredio sam mu temeljit ok nasmijavi
za tu fantastinu invaziju. Mislim da mu je doapnula se. Pobunjenici! Kakva e biti naredna definicija koju u
neke stvari o njemu samome koje nije znao, stvari o uti? Postojali su neprijatelji, zloinci, radnici a ovo
kojima nije imao nikakve predodbe sve dok se nije po- su bili pobunjenici. One buntovne glave djelovale su mi
savjetovao s tom velikom osamljenou a taj se apat vrlo prigueno na svojim tapovima. 'Vi ne znate koliko
pokazao neodoljivo zanosnim. Odjeknuo je glasno u takav ivot iscrpljuje ovjeka poput Kurtza, viknuo je
njemu zato to je u svojoj sri on bio upalj... Spustio Kurtzov posljednji sljedbenik. 'Eto, a vi?' rekao sam. 'Ja!
sam dalekozor, a glava koja se priinila dovoljno bliskom Ja! Ja sam priprost ovjek. Ja nemam velikih misli. Ja
da joj se obratim kao da je smjesta odskoila od mene u nita ni od koga ne elim. Kako me moete usporediti s
nedostinu udaljenost. njim?...' Osjeaji su mu nadvladali govor, pa se odjed-
94
nai neki konkretan razlog da nas ovog puta potedi',
nom slomio. 'Nije mi jasno', prostenjao je. 'inim sve rekao sam. Gorko sam prezirao apsurdnu pogibelj nae
to mogu da ga odrim na ivotu, i to je dovoljno. Ni- situacije, kao da je biti na milosti toj odvratnoj utvari
sam imao nikakve veze sa svim ovim. Nemam nikakvih bila sramotna nunost. Nisam mogao uti nikakav
sposobnosti. Ovdje ve mjesecima nema ni kapi lijeka ni zvuk, ali kroz dalekozor sam vidio istanjenu ruku
zalogaja bolesnike hrane. Njega su sramotno napustili. kako isprueno nareuje, donju eljust kako se mie,
Ovakvog ovjeka, s takvim zamislima. Sramotnoi'Sra- oi te aveti gdje tamno sjaju daleko u njegovoj
motno! Ja ja nisam spavao zadnjih deset noi...' koatoj glavi koja je kimala grotesknim trzajima.
Glas mu se izgubio u spokoju veeri. Duge sjenke Kurtz Kurtz
ume spuznule su niz brijeg dok smo priali, otile 65535 to na njemakom znai kratak zar ne?
puno dalje od propale izbe, dalje od simbolinog reda Pa, ime je
kolaca. Sve to je bilo u mraku, dok smo mi ondje dolje bilo jednako istinito kao i sve ostalo u njegovom ivotu
jo bili na suncu, a potez rijeke pred istinom svjetlucao 65535 i smrti. Djelovao je dugaak bar dva metra
je u nepominom i zasljepljujuem blistanju, uz mrki i
I
i etvrt.
zasjenjeni zavoj iznad i ispod sebe. Ni ive due se nije Prekriva mu je spao, pa se njegovo jadno i odvratno
vidjelo na obali. Grmlje nije ukalo. tijelo ukazalo kao iz ovojnice. Mogao sam vidjeti
Odjednom se iza ugla kue pojavila skupina ljudi, kako
koji kao da su iznikli iz zemlje. Zagazili su u travu do mu se ko rebara sav komea, kosti ruke kako mau.
struka, drei se skupa, nosei u sredini improvizirana Bilo je kao da je neki oivljeni lik smrti izrezbaren od
nosila. Istog asa, u praznini tog krajolika, nadigao se stare slonovae ondje pun prijetnji mahao akom prema
povik i svojom reskou proparao nepomini zrak po- nepominoj gomili ljudi izraenih od tamne i svjetlu
put otre strelice uperene ravno u samo srce te zemlje; cave bronce. Vidio sam kako irom otvara usta to mu
i, kao arolijom, struje ljudskih bia nagih ljudskih je dalo udnovato halapljiv izgled, kao da eli progutati
bias kopljima u rukama, s lukovima, sa titovima, s sav zrak, svu zemlju, sve ljude pred sobom. Dubok je
mahnitim pogledima i divljakim kretnjama, pokuljale glas jedva ujno dopro do mene. Zacijelo je vikao.
su na istinu iz smrknute i zamiljene ume. Grmlje se Odjednom je naglo legao. Nosila su se zatresla kad su
zatreslo, trava se nakratko zanjihala, a zatim je sve mirno nosai opet zateturali naprijed, a gotovo istodobno
zastalo u pozornoj nepominosti. sam
'E sad, ako im ne kae pravu stvar, svi smo gotovi', zamijetio da gomila divljaka iezava bez ijedne
rekao je Rus kraj mene. vor ljudi s nosilima takoer zamjet
je zastao, na pola puta do parobroda, kao skamenjen. ne kretnje povlaenja, kao da uma koja je ta bia
Vidio sam kako se ovjek na nosilima uspravlja, tanak i onako
podignute ruke, nad ramena nosaa. 'Nadajmo se da e naglo izbacila sad njih iznova uvlai onako kao to
ovjek koji moe tako dobro priati o ljubavi openito, se
udie pri dubokom disanju.
Nekolicina hodoasnika iza nosila prenosila je nje-
govo oruje dvije samarice, jednu teku puku, te
lagani revolver-karabin munje tog jadnog Jupitra.
Upravitelj se nagnuo nad njega i mrmljao dok mu je
hodao kraj uzglavlja. Spustili su ga u jednu kabinu
s tek dovoljno mjesta za leaj i poljski stolac ili dva,
znate.
97
Sa sobom smo ponijeli njegovu zakanjelu potu, pa grimiznu toku na obrazu boje gline, nebrojene ogrlice
mu je mnotvo razderanih omotnica i otvorenih pisa- od staklenih perli oko vrata; bizarne stvarice, hamajlije,
ma prekrilo krevet. Ruka mu je slabano rovala po tim pokloni vraeva, koji su visjeli po njoj, svjetlucale su i
papirima. Zapanjile su me vatra njegovih oiju i sabra- podrhtavale pri svakom koraku. Na sebi je zacijelo imala
na leernost izraza. Nije se toliko radilo o iscrpljenosti vrijednost nekoliko slonovskih kljova. Bila je divlja i
bolesnika. Nije se inilo da ga neto boli. Ova jesenka izvanredna, pomamnog pogleda i velianstvena; bilo je
djelovala sito i smireno, kao da se zasad namirila svim neeg zlokobnog i otmjenog u njezinom odlunom pri-
osjeajima. micanju. A kako je odjednom utihnula ta itava pretuna
Zautao je jednim pismom, i pogledavi me ravno u zemlja, ta beskonana divljina, to divovsko tijelo plodnog
lice rekao: 'Zadovoljan sam.' Netko mu je pisao o meni. i tajanstvenog ivota, inilo se da gleda u nju, zamiljeno,
One posebne preporuke su opet iznicale. Zaprepastila kao da promatra prizor vlastite sjenovite i strasne due.
me punoa glasa koju je bez napora ispustio, gotovo se Dola je do razine parobroda, stala u mjestu, okrenuta
ni ne potrudivi pomaknuti usne. Taj glas! taj glas! Bio prema nama. Duga sjena pala joj je do ruba vode. Njezi-
je svean, dubok, rezak, dok se inilo da ovjek nije u no je lice imalo tragian i okrutan izraz divlje tuge i tupe
stanju ni aptati. Meutim, imao je dovoljno snage u boli pomijeanih sa strahom od neke neiskazane, napola
sebi bez sumnje patvorene da nas sasvim skoro uobliene odluke. Stajala je i gledala nas nepomino,
dokraji, kao to ete odmah uti. i poput same divljine, uz dojam promiljanja o nekoj
Upravitelj se utke pojavio na vratima; ja sam smje- nedokuivoj nakani. itava je minuta prola, a zatim je
sta izaao, a on je za mnom navukao zastor. Rus je, pod zakoraila prema naprijed. Zauo se tihi zveket, bljesnu-
radoznalim pogledima hodoasnika, zurio prema obali. la je uta kovina, zanjihale su se resaste tkanine, a ona je
Pogledao sam u tom smjeru. stala kao da ju je srce izdalo. Mladi momak kraj mene
U daljini se moglo razabrati tamna ljudska oblija je progundao. Hodoasnici su se saaptavali iza mojih
kako nejasno prolijeu pred mranom granicom ume, leda. Gledala je u sve nas kao da joj ivot ovisi o posto-
a kraj rijeke su dva bronana lika, oslonjena na visoka janoj netreminosti tog pogleda. Odjednom je rairila
koplja, stajala na suncu pod fantastinim pokrivalima za svoje obnaene ruke i kruto ih izbacila iznad glave, kao
glave od pjegavih koa, ratniki i nepomini, spokojni iz neke neukrotive elje da dotakne nebo, a u isti mah su
poput kipova. A zdesna nalijevo du obasjane obale kre- hitre sjenke mugnule sa zemlje, zamakle preko rijeke,
talo se divlje i predivno privienje jedne ene. i obavile parobrod sjenovitim zagrljajem. Silna se tiina
Hodala je odmjerenim koracima, odjevena u tkanine nadvila nad itav prizor.
s prugama i resicama, ponosno kroei zemljom, uz blagi Polako se okrenula, nastavila hodati, slijedei obalu,
tropot i zveket barbarskih ukrasa. Visoko je drala glavu; te zasla u grmlje slijeva. Tek su jednom njezine oi za-
kosa joj je bila oiana u obliku kacige; imala je mjedene sjale prema nama iz sumraka u gustiu prije nego to je
nazuvke do koljena, rukavice od mjedene ice do lakata, nestala.
98 99
'Da je ponudila da se popne na brod stvarno mislim slonovae uglavnom fosilne. Moramo je sauvati,
da bih pokuao pucati u nju', rekao je zakrpani ovjek, ako je ikako mogue ali pogledajte koliko je situacija
uzrujano. 'Svakoga dana u zadnja dva tjedna ja sam neizvjesnaa zato? Zato to je metoda neprimjerena.'
stavljao glavu na panj samo da ona ne bi ula u kuu. 'Zar vi to', rekao sam, gledajui prema obali, 'zovete
Jednom je ula i nadigla dreku oko ovih bijednih krpa "neprimjerenom metodom"? Bez sumnje', uskliknuo je,
koje sam uzeo iz skladita da si pokrpam odjeu. Isisam estoko. 'Zar vi ne?'...
bio pristojan. Barem se zacijelo radilo o tome, jer je 'Tu uope nema metode', promrmljao sam nakon
priala poput furije sat vremena s Kurtzom, tu i tamo nekog vremena. 'Upravo tako', oduevio se. 'Ovo sam
pokazujui u mene. Ne razumijem narjeje ovog ple- i predvidio. Dokazuje potpuni nedostatak prosudbe.
mena. Na sreu po mene, ini mi se da je Kurtz bio toga Moja je dunost da to istaknem na nadlenome mjestu.'
dana bio previe bolestan da bi ga bilo briga, ili bi bilo 'O', rekao sam, 'onaj momakkako se ono zove?
nevolje. Nije mi jasno... Ne to je previe za mene. A, onaj ciglar, on e vam sroiti itljivo izvjee.' Naas je
dobro, sad je sve to gotovo.' djelovao zbunjeno. inilo mi se da nikad nisam udi-sao
U tom trenutku sam zauo Kurtzov duboki glas iza neko toliko pogano ozraje, pa sam se u sebi obratio
zastora: 'Spasiti mene! spasiti slonovau, hoete rei. Kurtzu za olakanje ba za olakanje. 'Svejedno
Nemojte mi to govoriti. Spasiti mene! Ma, ja sam morao smatram da je g. Kurtz izniman ovjek', naglaeno sam
spasiti vas. Vi sad remetite moje planove. Bolestan! Bo- rekao. Zapanjio se, uperio u mene hladan i teak pogled,
lestan! Ne toliko bolestan koliko biste vi voljeli vjerovati. te vrlo tiho rekao: 'Bio je', te mi okrenuo leda. Trenutak
Nema veze. Jo u ja ostvariti svoje zamisli vratit u moje milosti je proao; zatekao sam se svrstan zajedno
se. Pokazat u vam to se dade napraviti. Vi sa svojim s Kurtzom medu pobornike metoda za koje vrijeme jo
malim sitniavim nazorima vi meni stajete na put. nije dozrelo: bio sam neprimjeren! Ah! ali bilo je neeg
Vratit u se. Ja u...' barem u tome da se smije odabrati svoju moru.
Upravitelj je izaao. Ukazao mi je ast da me primi Bio sam se zapravo obratio divljini, ne g. Kurtzu,
pod ruku i odvede u stranu. 'Vrlo mu je slabo, vrlo slabo', koji je, bio sam spreman priznati, vrijedio koliko i da je
rekao je. Smatrao je nunim da uzdahne, ali je propustio sahranjen. A naas mi se inilo kao da sam i ja sahranjen
biti dosljedno rastuen. 'Uinili smo za njega sve to smo u golemom grobu punom neizrecivih tajni. Osjeao sam
mogli nismo li? Ali ne da se zaobii injenicu da je g. kako mi grudi tite nepodnoljiva teina, vonj vlane
Kurtz Kompaniji donio vie tete nego koristi. Nije zemlje, prisutnost pobjedonosne iskvarenosti sakrivene
uvidio da jo nije dozrelo vrijeme za odlunu akciju. pogledu, tama nepronine noi... Rus me potapao po
Oprezno, oprezno to je moje naelo. Jo uvijek nam ramenu. uo sam ga kako mrmlja i muca neto kao 'brate
valja biti na oprezu. Ovo podruje je na neko vrijeme za pomorce nije se moglo prikriti saznanje o stvarima
nas zatvoreno. alosno! Ukupno uzevi, trgovina e biti koje bi utjecale na ugled g. Kurtza'. Priekao sam. Za nje-
na gubitku. Ne poriem da postoji znaajna koliina ga oigledno g. Kurtz nije bio u grobu; sve mi se ini da
100 101
je za njega g. Kurtz pripadao besmrtnicima. 'Dobro!' na potiho - a?' kumio me, zabrinuto. Bilo bi uasno za
posljetku sam rekao, priaj. Ja sam, sluajno, prijatelj g; njegov ugled da itko ovdje ' Vrlo sveano sam mu
Kurtza na neki nain.' obeao potpunu diskretnost. 'Nedaleko me eka kanu s
Izjavio je uz podosta formalnosti da kad ne bismo tri crna momka. Idem ja. Biste li mi mogli dati nekoliko
bili 'od iste profesije', on bi zadrao stvar za sebe bez naboja za Martini-Henrvjevku?' Mogao sam, i jesam,
obzira na posljedice. 'Sumnjao je da postoji izravna zla uz primjerenu tajnovitost. Posluio se, namignuvi
namjera prema njemu od strane ovih Bijelaca koji- ' mi, akom mog duhana. 'Medu mornarima znate
'Imate pravo', rekao sam, prisjetivi se izvjesnog razgo dobar engleski duhan.' Na vratima pilotske kabi
vora koji sam nauo. 'Upravitelj smatra da bi vas trebalo ne okrenuo se 'ujte, da nemate moda par cipela
objesiti.' Pokazao je zabrinutost ovom dojavom koja me vika?' Podigao je jednu nogu. 'Pogledajte.' Potplati su
isprva zabavila. 'Bolje da se potiho maknem', rekao je, mu bili povezani ispletenim uzicama poput sandala
iskreno. 'Vie nita ne mogu napraviti za Kurtza, a oni pod golim stopalima. Iskopao sam neki stari par, koji
e uskoro nai neki izgovor. Sto ih spreava? Ima jedna je s divljenjem pogledao prije nego to si gaje zataknuo
vojna ispostava na tristo milja odavde.' 'Pa, dajem vam; pod lijevu miku. Jedan dep (kriavocrven) bubrio mu
rije', rekao sam, 'moda bi vam bilo bolje da odete ako je od naboja, iz drugog (tamnomodrog) virilo je 'Tow-
imate ikakvih prijatelja medu oblinjim divljacima.' sonovo razmatranje', itd, itd. inilo se da smatra sebe
'Mnotvo', rekao je. 'To su jednostavni ljudi a meni izvanredno dobro opremljenim za ponovno suoenje s
nita ne treba, znate.' Stajao je i grizao si usnu, zatim? divljinom. 'Ah! Nikad, nikad vie neu susresti takvog
'Ne bih htio da se ita runo dogodi ovim ovdje Bijelci ovjeka. Trebali ste ga uti kako recitira poeziju bila
ma, ali naravno da sam mislio na ugled g. Kurtza ali! je to, k tome, njegova vlastita, rekao mi je. Poezija!'
vi ste brat pomorac i ' 'U redu', rekao sam, nakon* Zakolutao je oima prisjetivi se tih divota. 'O, proirio
nekog vremena. 'Ja neu nakoditi ugledu g. Kurtza.' mije um!' 'Do vienja, rekao sam. Rukovao se i iezao
Nisam ni znao koliku istinu sam rekao. u noi. Ponekad se pitam jesam li ga ikada zaista vidio
je li bilo mogue susresti jednu takvu pojavu!...
i Kad sam se probudio netom iza ponoi njegovo mi
Obavijestio me, spustivi glas, daje Kurtz bio raj koji je upozorenje palo na pamet uz onu naznaku opasnosti
je naredio da se povede napad na parobrod. 'Mrzio je koja se inila, u zvjezdanoj tami, dovoljno stvarnom da
katkad pomisao da bi ga mogli odvesti as druge stra- > me natjera ustati ne bih li pogledao kako stvari stoje. Na
ne... Ali ja ne shvaam takve stvari. Ja sam jednostavan brijegu je gorjela velika vatra, obasjavajui na mahove
ovjek. On je mislio da bi vas to moglo zastraiti da izoblien ugao doma postaje. Jedan od agenata je sa
ete odustati, pomislivi da je mrtav. Nisam ga mogao straom od nekolicine naih Crnaca, naoruanih za tu
sprijeiti. Ma, sve mi je to bilo grozno u posljednjih! potrebu, nadgledao slonovau; ali duboko unutar ume,
mjesec dana.' 'Pa dobro', rekao sam. 'Sad je na sigurni crveni odbljesci koji su lelujali, koji kao da su ponirali
nom.' 'Da-a -a, promrmljao je, ne djelujui naroito?
uvjereno. 'Hvala, rekao sam; 'bit u na oprezu.' Alj,
102 103
i uzdizali se s tla medu ispletenim stupastim oblijima hrkao je vrlo blago; ostavio sam ga da kunja i skoio na
izrazite crnine, odavali su toan poloaj logora u kom obalu. Nisam izdao g. Kurtza bilo je naloeno da ga
su oboavatelji g. Kurtza nelagodno bdjeli. Jednolian nikad ne smijem izdati bilo je zapisano da u biti
ritam velikih bubnjeva ispunjavao je zrak priguenim odan mori koju sam odabrao. Bilo mi je veoma stalo da
udarcima i zaostalim treperenjem. Jednolino brujanje se nasamo suoim s tom sjenkom a do dananjega
mnogih mukih glasova koji su svaki za sebe pojalineki dana ne znam zato toliko ljubomorno nisam htio ni s
udan napjev dopiralo je iz crnog, plonog zida ume kim podijeliti osebujno crnilo tog doivljaja.
kao to zujanje pela dopire iz konice, i imalo neobino im sam dospio na obalu ugledao sam trag iroki
opojan uinak na moja napola probuena osjetila. Vje- usjek u travi. Sjeam se ushita s kojim sam si rekao: 'Ne
rujem da sam zadrijemao oslonjen preko rukohvata, sve moe hodati pue etveronoke imam ga.' Trava je
dok me nagli prasak krikova, silna provala nagomilane bila mokra od rose. Hitro sam kroio stisnutih aka.
i tajanstvene mahnitosti, nije probudila u zatravljenom ini mi se da sam nejasno kanio zaskoiti ga i pre-
udu. Prekinula se sva u isti mah, pa se duboko brujanje mlatiti. Ne znam. Imao sam neke imbecilne pomisli.
nastavilo, ostavljajui dojam ujne i umirujue tiine. Stara pletilja s makom nametnula mi se u sjeanju kao
Nehajno sam bacio pogled u malu kabinu. Unutra je najnedolinija osoba koja bi mogla sjediti na suprotnom
gorjela svjetiljka, ali g. Kurtza nije bilo. kraju ovakve rabote. Vidio sam red hodoasnika kako
Mislim da bih bio nadigao viku da sam povjerovao prska zrak olovom iz Winchesterki koje su drali na
svojim oima. Ali nisam im isprva vjerovao to je dje- boku. Mislio sam da se nikada neu vratiti na parobrod,
lovalo toliko nemogue. injenica je da sam bio posve pa sam sebe zamislio kako ivim sam i nenaoruan u
izvan sebe od istog tupog straha, posve apstraktne umama do poodmakle dobi. Takve gluposti znate.
strave, nevezane uz bilo kakav odreeni oblik ili tjelesnu A sjeam se da sam potisnuo ritam bubnja udarcima
opasnost. Taj je osjeaj bio toliko nadmoan zbog svoga srca, te da mi je bilo drago zbog njegove spokojne
kako da to opiem? moralnog oka koji sam doivio, ravnomjernosti.
kao daje neto posve udovino, nepodnoljivo mislima Ipak, drao sam se staze i zatim stao da oslunem.
i odurno dui, neoekivano bilo baeno na mene. Ovo No je bila vrlo vedra; tamnomodri prostor, svjetlucav
je naravno potrajalo najkrai djeli sekunde, a potom od rose i zvijezda, u kome su crni stvorovi stajali posve
mi je uobiajeni osjeaj svakidanje, smrtne opasnosti, nepomino. Pomislio sam da razabirem nekakvo kreta-
mogunosti da doe do iznenadnog napada i pokolja, ili nje pred sobom. Bio sam neobino samouvjeren u svemu
neeg takvog, to sam vidio da se sprema, itekako dobro te noi. Dapae, skrenuo sam s traga i otrao u irokom
doao kao smirenje. Zapravo, umirio me do te mjere da polukrugu (doista mislim da sam se pritom kikotao
nisam dignuo uzbunu. sebi u bradu) kako bih dospio ispred toga gibanja, toga
Na metar od mene na palubi jedan je agent spavao u kretanja koje sam vidio ako sam zapravo ita vidio,
stolici, sav zakukuljen u kaput. Krici ga nisu probudili; Zaobilazio sam Kurtza kao da se radilo o djeakoj igri.
104 105
Naletio sam na njega, i, da me nije uo, bio bih se 'Imao sam goleme planove', promrmljao je ne -
ba spotaknuo o njega, ali ustao je na vrijeme. Podigao odluno. 'Da', rekao sam; 'ali ako pokuate viknuti
se, nesiguran, dugaak, blijedo nejasan, poput pare razbit u vam glavu ovim ' U blizini nije bilo ni tapa
koju je zemlja izdahnula, i blago njihao, magliast ni kamena. 'Zadavit u vas namrtvo', ispravio sam se.!
i utljiv preda mnom; dok su se iza mojih leda vatre Bio sam na pragu velikih stvari', preklinjao je, enjivim'
dizale medu stablima, a mrmorenje mnogih glasova glasom, zvuei tako sjetno da mi se krv sledila u ilama; >
istjecalo je iz ume. Pametno sam mu presjekao put; ali 'A sad zbog ovog glupog probisvijeta ' Va uspjeh u
kad sam se doista suoio s njim kao da sam doao sebi, Europi u svakom je sluaju zajamen', potvrdio sam*
uvidjevi opasnost u njezinim pravim razmjerima. Jo mu, polako. Nisam htio da ga moram daviti, razumijete i
nita nipoto nije bilo gotovo. Recimo daje poeo vika- a to bi ionako bilo od vrlo male koristi za ikakvu
ti? Premda je jedva stajao na nogama, jo uvijek je bilo konkretnu svrhu. Pokuao sam rastjerati ini teke, i
podosta snage u njegovom glasu. 'Odlazi sakrij se', nijeme ini divljine koje kao da su ga privijale uzf,
rekao je, onim dubokim tonom. Bilo je zastraujue. svoje beutne grudi buenjem zaboravljenih i okrutnih
Osvrnuo sam se. Doprli smo na tridesetak metara od nagona, uspomenama na ispunjene i udovine strasti;
najblie vatre. Jedan se crni lik uspravio, zakoraao na Samo gaje ovo, bio sam siguran, otjeralo do ruba ume; f
dugim crnim nogama, zamahao dugim crnim rukama, do grmlja, prema odbljesku vatri, udaranju bubnjeva,
naspram plamena. Imao je rogove rogove antilope, brujanju udnih napjeva; samo je ovo namamilo njego
mislim na glavi. Nekakav arobnjak, nekakav vra, vu odmetniku duu da prijee okvire doputenih tenji.
bez sumnje: dovoljno je demonski djelovao. 'Znate A, zar ne shvaate, strava ovog poloaja nije bila u tome
li to radite?' proaptao sam. 'Savreno', odvratio je, da u dobiti po glavi premda sam bio vrlo ivopisno
podigavi glas za tu jednu rije: zazvuala mi je uda- svjestan i te opasnosti, takoer ve u ovome, da sam
ljeno pa ipak glasno, poput poziva kroz trublju. Ako morao imati posla s biem kod kojeg se nisam mogao
se sad pone svaati propali smo, pomislio sam u sebi. pozvati ni na uzvieno ni na nisko. Morao sam ga, ba po
Ovo oigledno nije bila prigoda za ake, ak i po stra - put crnja, zazvati njega njegovu vlastitu uzvienu
ni od vrlo prirodne odbojnosti koju sam imao prema i nevjerojatnu pokvarenost. Niega nije bilo ni iznad
mlaenju te Sjenke tog zabludjelog i izmuenog ni ispod njega, i to sam znao. Samog je sebe odbio od
stvora. 'Izgubit ete se', rekao sam 'posve izgubiti. zemlje. Proklet bio! razbio je samu zemlju u komadie, i
ovjek ponekad dobije takav bljesak nadahnua, znate. Bio je sam, a ja pred njime nisam znao stojim li na ze-,
Uspio sam rei pravu stvar, premda on zaista nije mlji ili lebdim u zraku. Priao sam vam to smo rekli*,'
mogao biti nepovratnije izgubljen nego to je bio upra- ponavljao reenice koje smo izgovorili ali koja jes
vo u tom trenutku, kad su se postavljali temelji nae korist? To su bile obine svakodnevne rijei poznati, i
prisnosti koji e istrajati istrajati do samoga slabi zvui koji se razmjenjuju svakog ivog dana. Ali to;'
kraja pa i dalje. s time? Imale su iza sebe, u mom shvaanju, strahovitu!
106 W7i
izraajnost rijei koje se uju u snovima, reenica koje nemirno su koraala amo-tamo. Kad smo opet doli u
se izgovore u morama. Dua! Ako se itko ikada borio s razinu s njima, okrenuli su se k rijeci, stali toptati noga-
nekom duom, ja sam taj. A nisam niti raspravljao s ma, kimati rogatim glavama, njihati skrletnim tijelima;
luakom. Vjerujte mi ili ne, njegova je inteligencija bila zatresli su prema okrutnome rijenom demonu hrpu
savreno bistra okrenuta, istina je, stravinom estinom crnih cvjetova, neku otrcanu kou s objeenim repom
prema sebi, no bistra; a u tom je bila jedina prilikadcoju neto to je izgledalo poput osuene tikve; povremeno
sam imao izuzev, naravno, toga da ga na licu mjesta ubi- su zajedniki izvikivali nizove udesnih rijei koje nisu
jem, to ne bi bilo tako dobro, s obzirom na neizbjenu nalikovale nikakvom zvuku ljudskog jezika; a duboko
buku. Ali dua mu je bila luda. Dok je samovala u div- amorenje gomile, koje se na mahove prekidalo, bilo je
ljini, bila je pogledala u sebe, i, nebesa mi! kaem vam, poput odgovora u nekoj sotonistikoj litaniji.
poludjela je. Morao sam zbog svojih grijeha, valjda Bili smo prenijeli Kurtza u pilotsku kabinu: ondje je
proi kroz iskuenje gledanja u nju vlastitim oima. bilo vie zraka. Leao je na kauu i zurio kroz otvorenu
Nikakva rjeitost nije vam mogla do te mjere usahnuti grilju. U masi ljudskih tjelesa nastao je vrdog, te je ena s
vjeru u ovjeanstvo kao njegov konani izljev iskrenosti. kosom poput kacige i obrazima boje gline istrala do
Muio se i on sa sobom, takoer. To sam vidio, to sam samoga ruba toka. Ispruila je ruke, neto viknula, i
uo. Vidio sam nepojmljiv misterij due koja nije itava je ta divlja svjetina prihvatila taj povik, zagluno
poznavala ni ograde, ni vjere, a ni straha, a ipak se slijepo progovorii uglas, izraajno, brzo, bez daha.
muila sama sa sobom. Ostao sam prilino pribran; ali 'Razumijete li ovo?' upitao sam ga.
kad sam ga na koncu uspio prostrijeti po kauu, obrisao Nastavio je gledati pokraj mene estokim, eljnim
sam si elo, dok su mi se noge poda mnom tresle kao da oima, uz pomijean izraz sjete i mrnje. Nije dao
sam na leima prenio pola tone niz onaj brijeg. Pa ipak odgovora, ali uoio sam osmijeh, osmijeh neodrediva
sam ga samo bio pridravao, obavivi njegovu koatu znaenja, kako mu se javlja na bezbojnim usnama koje
ruku oko svoga vrata a nije bio puno tei od djeteta. su se trenutak potom grevito trgnule. 'Ne razumijem
Kad smo narednoga dana krenuli u podne, gomila, li?' rekao je polako, hvatajui dah, kao da su rijei ne -
ijeg sam prisustva iza zavjese od drvea cijelo vrijeme kom nadnaravnom silom istrgnute iz njega.
bio ivo svjestan, opet je istekla iz ume, ispunila istinu, Povukao sam uzicu zvidaljke, a to sam uinio zato
prekrila obronak masom nagih, diuih, drhtavih, to sam vidio kako hodoasnici na palubi vade svoje
bronanih tijela. Malo sam pojaao paru, te zamak- puke, ostavljajui dojam da oekuju veseli provod.
nuo nizvodno, a dvije tisue oiju pratile su obrtanja Na iznenadan pisak gibanje sutog straha prolo je
pljuteeg, tutnjeeg, okrutnog rijenog demona koji je tom klinastom masom tijela. 'Nemojte! nemojte ih
tukao vodu svojim stravinim repom i izdisao crni dim preplaiti da pobjegnu', viknuo je razoarano netko s
u zrak. Sprijeda u prvome redu, du rijeke, tri mukarca, palube. Povlaio sam uzicu opet i opet. Rasprili su se
premazana svijetlocrvenom zemljom od glave do pete, i otrali, skakali su, uali su, krivudali su, izmicali su
108 109
leteoj stravi tog zvuka. Ona tri crvena deka pala su ideje to su bili predmeti povremenog izricanja
niice, licem uz obalu, kao da su poginuli od pogotka. uzvienih uvstava. Sjenka izvornoga Kurtza obilazila
Samo se barbarska i izvanredna ena nije niti trgnula, je uzglavlje uplje patvorine, ija je sudbina bila skoro
tragino pruajui nage ruke za nama preko tmurne i ukapanje u plijesan pretpotopne zemlje. Ali i
svjetlucave rijeke. dijabolina ljubav i nezemaljska mrnja misterija u
A zatim je ona imbecilna gomila dolje na palubi
:
i i' koje je pronikla borile su se za vlast nad tom duom,
otpoela svoju malu zabavu, pa nita vie nisam mogao zasienom primitivnim osjeajima, poudnom za
vidjeti od dima. laljivom slavom, za patvorenim isticanjem, za svim
formama uspjeha i moi.
Ponekad je bio odbojno djetinjast. Zahtijevao je
Smea struja je hitro istjecala iz srca tame, sputajui da ga kraljevi doekuju na kolodvorima pri
nas prema moru dvostruko bre nego to smo bili napre- njegovom povratku iz nekog odurnog Nigdje, gdje
dovali uz nju; i Kurtzov ivot je brzo istjecao, takoer, je kanio postii velike stvari. 'Pokaete im da u sebi
povlaei se, povlaei iz njegova srca ka moru neumol- imate neto to je zaista unosno, i zatim nee biti
jivog vremena. Upravitelj je bio vrlo spokojan, vie nije granica priznavanju vae sposobnosti', govorio bi.
imao nikakvih ivotnih tjeskoba, obojicu nas je obujmio 'Naravno da uvijek morate paziti na pobude prave
sveobuhvatnim i zadovoljnim pogledom: ova 'rabota' pobude uvijek.' Dugi potezi koji kao da su bili
se rijeila onoliko dobro koliko se i dalo oekivati. jedan te isti potez, monotoni zavoji koji su bili
Vidio sam da se blii vrijeme kad u preostati jedini iz navlas jednaki, klizili su kraj parobroda dok su
skupine s 'neprimjerenim metodama'. Hodoasnici su svojim mnotvom svjetovnih stabala strpljivo uvali
me gledali s negodovanjem. Bio sam, da tako kaem, ovaj aavi fragment drugog svijeta, prethodnicu
ubrojen medu mrtve. udno je kako sam prihvatio ovo promjene, osvajanja, trgovine, masakra, blagoslova.
nepredvieno partnerstvo, ovaj odabir more koji mi je Gledao sam preda se pilotirao. 'Zatvorite grilju',
nametnula sjenovita zemlja, pod invazijom ovih ljudi i rekao je Kurtz iznenada jednog dana; 'ne mogu
pohlepnih aveti. podnijeti pogled na to.' Posluao sam ga. Nastupila je
Kurtz je govorio. Taj glas! taj glas! Gromko je jeao tiina. 'Ma, jo u ti ja itekako iscijediti srce!' viknuo
do samoga kraja. Nadivio je njegovu snagu kako bi je prema nevidljivoj divljini.
sakrio u velianstvenim naborima rjeitosti jalovu tamu Doivjeli smo kvar kao to sam i oekivao pa
njegovoga srca. O, muio se! muio se! Pustoi njegovog smo se zbog popravki morali izvui na elo jednog
umornog mozga sad su salijetali sjenoviti prizori pri- otoka. Ova odgoda bila je prva stvar koja je potresla
zori bogatstva i slave priljeno su se vrtjeli oko njegovog Kurtzovo samopouzdanje. Jednog jutra mi je dao
neiscrpnog dara za plemenito i uznosito izraavanje. paket s papirima i fotografiju sve skupa povezano
Moja Namjeravana, moja postaja, moja karijera, moje vezicom za cipele. 'uvajte mi ovo', rekao je. 'Ova
pogubna budala (mislio je na upravitelja) 'je u stanju
kopati po mojim kutijama kad ja ne gledam.'
110
Poslijepodne sam ga vidio. Leao je na
leima sklopljenih oiju, pa sam se potiho povukao, ali prizoru, k nekoj viziji viknuo je dvaput, povikttii
uo sam ga kako mrmlja: 'ivi pravino, umri, umri...' koji nije bio vie od daha
Oslukivao sam. Nije bilo nieg vie. Je li on to u snu
uvjebavao neki govor, ili se radilo o odlomku reenice ;}
iz nekog novinskog lanka? Nekad je pisao za novine i 'Uas! Uas!'
kanio je to iznova raditi, 'zbog promicanja mojih ideja.
i
To mi je dunost.'
Puhnuo sam u svijeu i izaao iz kabine. Hodoasnici
Njegova je tama bila nepronina. Gledao sam ga
su veerali u kantini, pa sam sjeo na svoje mjesto pre-
kao to se naviruje prema ovjeku koji lei na dnu neke
ko puta upravitelja, koji je podigao oi i uputio mi
klisure kamo sunce nikada ne sja. Ali nisam mu mogao
upitan pogled, koji sam uspjeno izbjegao. Zavalio se,
posvetiti puno vremena, jer sam pomagao strojaru da
spokojno, onim svojim osobitim smijekom zapeativi
rastavi uplje cilindre, da izravna izvitoperenu osovinu,
neiskazanu dubinu svoje opakosti. Neprekidan pljusak
i u drugim slinim stvarima. ivio sam u paklenskom
muica strujao je k svjetiljci, k tkanini, k naim rukama
neredu hrde, turpija, vijaka, matica, izvijaa, ekia, za-
i licima. Odjednom je upraviteljev deko pomolio svoju
pornih builica stvari kojih se gnuam, jer se s njima
bezobraznu crnu glavu kroz vrata, i rekao nemilosrdno
ne snalazim. Opsluivao sam malu kovanicu koju smo
prezrivim tonom
na svu sreu imali na brodu; iscrpljeno sam se patio u bi-
'Gospon Kurtz on mrtav.'
jednoj gomili otpada osim kad sam se previe tresao
Svi su hodoasnici pojurili da vide. Ja sam ostao, i
da bih mogao stajati.
nastavio veerati. Vjerujem da su me smatrali okrutno
Kad sam jedne veeri ulazio sa svijeom zapanjio sam
beutnim. Meutim, nisam puno pojeo. Ondje je bila
se uvi ga kako pomalo drhtavo kae: 'Leim ovdje u
svjetiljka svjetlost, zar ne znate a vani je bilo tako
tami i ekam smrt.' Svjedost mu je bila na koji pedalj od
vraki, vraki tamno. Nisam vie prilazio izuzetnome
oiju. Natjerao sam se da promrmljam: 'Ma, besmisli-
ovjeku koji je izrekao presudu pustolovinama svoje
ce!' i stao nad njim kao ukopan.
due na ovoj zemlji. Glasa je nestalo. ega je drugog
Bilo to iole slino mijeni koja je proela crte njego-
ondje bilo? Ali ja sam naravno svjestan da su narednoga
vog lica nikad ranije nisam vidio, a nadam se da nikada
dana hodoasnici sahranili neto u neku blatnu jamu.
vie ni neu. O, nisam bio dirnut. Bio sam opinjen.
A zatim su vrlo skoro sahranili i mene.
Bilo je kao da se neki veo razderao. Vidio sam na tom
Meutim, kao to vidite, nisam se otiao pridruiti
licu od slonovae izraz tmurnog ponosa, beutne sile,
Kurtzu tad i ondje. Nisam. Ostao sam odsanjati moru
kukavike strave napetog i beznadnog oaja. Je
sve do kraja, i jo jednom iskazati svoju odanost Kurtzu.
li iznova proivljavao svoj ivot u svakoj pojedinosti
Sudbina. Moja Sudbina! aljiva je stvar taj ivot taj
poude, iskuenja i predavanja tijekom tog krajnjeg
tajanstveni ustroj nemilosrdne logike s nekim jalovim
trenutka potpune spoznaje? Saptom je viknuo k nekom
ciljem. Najvie to se od njega moete nadati je neko
saznanje o samima sebi koje prekasno doe kao
112 etva neugasivih aljenja. Hrvao sam se sa smru. To je
najmanje uzbudljivo nadmetanje koje moete zamisliti.
113
Odvija se u neopipljivom sivilu, bez ieg pod nogama, puno bolji. On je bio potvrda, moralna pobjeda,'
bez ieg oko vas, bez gledatelja, bez amora, bez slave, plaena nebrojenim porazima, odvratnim stravama,
bez velike udnje za pobjedom, bez velikog straha od odvratnim zadovoljenjima. Ali bio je pobjeda! Zbog
poraza, u boleljivoj atmosferi mlake nevjerice, bez toga sam ostao odan Kurtzu do samoga kraja, pa ak i
naroite vjere u vlastitu pravinost, i jo manje u onu kasnije, kad sam nakon dugo vremena jo jednom uo,
vaeg suparnika. Ako je takvo oblije konane mudro- ne njegov vlastiti glas, ve jeku njegove velianstvene
sti, onda je ivot vea zagonetka nego to to neki od rjeitosti odbijenu prema meni od jedne due toliko
nas smatraju. Bio sam na treptaj do posljednje prilike prozirno iste kao da je kristalna litica.
za izricanje suda, i ponizno sam otkrio da vjerojatno ne Ne, nisu me sahranili, premda postoji jedno
bih imao to rei. To je razlog zbog kojeg potvrujem razdoblje kojeg se sjeam kroz maglu, kroz uzdrhtalo
da je Kurtz bio izuzetan ovjek. On je imao neto za uenje, poput prolaza kroz neki nepredoivi svijet
rei. On je to rekao. Otkako sam i sam zavirio preko koji nije u sebi imao ni nade ni udnje. Zatekao sam
ruba, bolje razumijem smisao njegovog pogleda, koji se opet u svetilinome gradu s mrskim pogledom na
nije mogao vidjeti plamen svijee, ali je bio dovoljno ljude koji ure ulicama kako bi jedni drugima ugrabili
opsean da obuhvati itav svemir, dovoljno prodoran neto novca, prodirali svoju zloglasnu kuhinju, ispijali
da zadre u sva srca koja kucaju u tami. On je zakljuio svoje pogubno pivo, sanjali svoje nebitne i aave snove.
on je presudio. 'Uas!' Bio je izniman ovjek. Na- Grijeili su se o moje misli. Bili su uljezi ije me znanje o
pokon, to je bio izraz nekakvog vjerovanja; posjedovao ivotu drailo svojom prijetvornou, jer sam bio toliko
je iskrenost, posjedovao je uvjerenje, posjedovao je tre- siguran da nikako ne mogu znati stvari koje ja znadem*
peravu notu otpora u svom aptu, posjedovao je odboj- Njihovo dranje, koje je naprosto bilo dranje obinih
no lice ugledane istine udnu isprepletenost poude osoba koje obavljaju svoje poslove u uvjerenju da sm
i mrnje. A nije moja vlastita krajnost ono to najbolje posve sigurni, bilo mi je uvredljivo poput razuzdanih f\
pamtim vizija bezoblinog sivila ispunjenog tjeles- razmetanja obijesti suoene s opasnou koju nije spo- \
nom boli, te nehajan prezir prema prolaznosti svega sobna shvatiti. Nisam imao naroite elje da ih prosvije- s
ak i ove same boli. Ne! Kao da sam proivio njegovu tlim, ali bilo mi je pomalo teko suzdravati se da im se
krajnost. Tono, on je napravio taj posljednji korak, on ne smijem u lica, tako puna glupe umiljenosti. Usudio
je zakoraio preko ruba, dok je meni bilo omogueno bih se rei da mi u to vrijeme nije ba bilo dobro. Tuma-;
da povuem svoju neodlunu nogu. A moda u ovome i rao sam ulicama trebalo je dovriti razliite poslove
jest itava razlika; moda su sva mudrost, i sva istina, i ogoreno se cerei savreno pristojnim ljudima. Priz
sva iskrenost, naprosto sabijene u taj neprocjenjivi najem daje moje ponaanje bilo neoprostivo, ali s druge
trenutak vremena u kojem prekoraimo prag nevidlji- strane moja temperatura je tih dana rijetko kad bila nor* i
voga. Moda! Volio bih vjerovati da moja zavrna rije malna. Nastojanja moje drage ujne da mi 'povrati snagu'
ne bi bila izraz nehajnog prezira. Bolji je njegov povik inila su se posve promaenima. Nije moja snaga bila ta
114 115
koju je valjalo povratiti, moja je mata bila ta koju je va- 'Bilo je ondje materijala za velik uspjeh', rekao je ovjek,
ljalo umiriti. uvao sam sveanj papira koji mi je Kurtz koji je bio orgulja, vjerujem, ravne sijede kose koja mu
dao, ne znajui tono to da s njim napravim. Njegova je padala preko masnog ovratnika kaputa. Nisam imao
je majka nedavno umrla, pod paskom, kako su mi rekli, razloga sumnjati u njegovu izjavu; i do dananjega dana
njegove Namjeravane. Jedan izbrijani ovjek, slubenog nisam u stanju rei to je bilo Kurtzovo zanimanje, ako
dranja, s naoalama zlatnih okvira, posjetio me jednog je ikada ijedno i imao koji je bio njegov najvei dar.
dana i raspitivao se, isprva izokola, kasnije s udvornom Smatrao sam ga slikarom koji je pisao za novine, ili pak
izravnou, o onome to je sa zadovoljstvom nazvao iz-' novinarem koji je znao slikati ali ak ni brati (koji
vjesnim 'dokumentima. Nisam se iznenadio, jer sam se je mrkao burmut tijekom razgovora) nije mi mogao
dvaput bio posvaao s upraviteljem o toj temi jo ondje. rei to je on bio tono. Bio je univerzalni genij u
Bio sam odbio predati i najmanji djeli tog paketa, pa tome sam se sloio sa starim, koji je nato buno ispu-
sam zauzeo jednaki stav i prema ovjeku s naoalama. hao nos u veliki pamuni rupi i povukao se u senilnu
Na posljetku se ispunio tamnim prijetnjama, i stao izra- uzbudenost, odnijevi neka beznaajna obiteljska pisma
zito uljivo tvrditi kako Kompanija ima pravo na svaki i spise. Konano se pojavio jedan novinar eljan poneto
djeli podataka o svojim 'teritorijima'. Te je rekao: 'G. doznati o sudbini svog 'dragog kolege'. Ovaj me posje-
Kurtz je zacijelo morao posjedovati iroka i podrobna titelj obavijestio kako je pravo podruje Kurtzovog dje-
saznanja o neistraenim podrujima s obzirom na lovanja trebala biti politika 'populistikog tipa'. Imao je
njegove velike sposobnosti i alosne okolnosti u koje je upave ravne obrve, kratko podianu ekinjastu kosu,
bio postavljen: stoga ' Uvjeravao sam ga da saznanja monokl na irokoj vrpci, te mi je, postavi rjeit, priz-
g. Kurtza, ma koliko iroka, nisu imala dodirnih toaka nao kako smatra da Kurtz zapravo uope nije znao pisati
s problemima gospodarstva ili uprave. Zatim je prizvao 65535 'ali nebesa mi! kako je taj ovjek mogao
ime znanosti. 'Bio bi nemjerljivi gubitak da', itd, itd. priati. Znao
Ponudio sam mu izvjee o 'Potiskivanju divljakih je naelektrizirati velike skupove. Imao je vjeru zar ne
obiaja', ali s otrgnutim post scriptumom. Gorljivo ga shvaate? imao je tu vjeru. Mogao je sebe natjerati
je uzeo, ali na koncu je prezrivo mrknuo na njega. 'Ovo da povjeruje u sve u sve. Bio bi velianstven voda
nije ono to smo s pravom oekivali', primijetio je. 'Ne neke ekstremistike stranke.' 'Koje stranke?' upitao sam
oekujte nita drugo', rekao sam. 'Ima jo samo privat- ga. 'Bilo koje', odgovorio je ovaj. Bio je jedan jedan
nih pisama.' Povukao se uz neku prijetnju sudskim pos- 65535 ekstremist.' Ne mislim li i ja tako? Sloio
tupcima, i vie ga nisam vidio; ali jedan drugi momak, sam se.
koji je sebe nazvao Kurtzovim bratiem, pojavio se dva Znam li ja, upitao me, uz nagli bljesak znatielje, 'to ga
dana kasnije, pun elje da sazna sve potankosti o pos- je to nagnalo da otie onamo?' 'Da', rekao sam, i smjes
ljednjim trenucima svog dragog srodnika. Usput mi je ta mu pruio slavno Izvjee da ga objavi, ako ga bude
dao do znanja kako je Kurtz u biti bio veliki glazbenik. smatrao prikladnim. urno gaje pregledao, mrmljajui
sve vrijeme, prosudio 'posluit e', te se udaljio s tim
116
plijenom. ,
117
Boji
1
'"
Tako mi je na koncu preostao tanak paketi s onoliko koliko je uvijek ivio kao sjenka koja se ne m
pismima i portretom te djevojke. Doimala mi se moe nasititi uzvienih izgleda, zastraujuih se,
prekrasnom hou rei da je imala prekrasan izraz stvarnosti; sjenka mranija od sjenke noi, a ipak,
lica. Znam da se i sunevu svjetlost dade natjerati da plemenito obavijena naborima predivne rjeitosti. Ta da
lae, takoer, no inilo se da nikakva manipulacija predodba kao daje ula u kuu sa mnom nosila, e je
svjetlosti i poze ne bi mogla doarati istananu aveti nosaa, divlja gomila poslunih oboavatelja, pok
nijansu istinitosti na tim crtama. Djelovala je mrak ume, svjetlucanje rijeke izmeu sumranih uati
spremnom sasluati bez mentalnih ograda, bez zavoja, udarci bubnja, ravnomjerni i prigueni poput
sumnjiavosti, bez i jedne pomisli na sebe. Odluio otkucaja srcasrca osvajake tame. To je bio trenutak
sam da u sam otii i vratiti joj njezin portret i ta trijumfa divljine, nasrtljivi i osvetniki nalet koji u,
pisma. Radoznalost? Da; a takoer moda i neki drugi inilo mi se, morati sam zadrati kako bih spasio
osjeaj. Sve ono to je bilo Kurtzovo izmaklo mi je drugu duu. A uspomena na ono to sam uo da on
iz ruku: njegova dua, njegovo tijelo, njegova postaja, kae ondje daleko, dok su se rogata oblija gibala iza prisv
njegovi planovi, njegova slonovaa, njegova karijera. mene, u odsjaju vatri, unutar strpljive ume, te su ojiti.
Preostala je samo uspomena na njega te njegova mi se rastrgane reenice vratile, opet su se zaule u Hm.
Namjeravam a htio sam i to, takoer, prepustiti svojoj zlokobnoj i stravinoj jednostavnosti. Prisjetio To je
prolosti, na neki nain osobno predati sve to mi sam se njegovog bijednog preklinjanja, bijednih slo
je preostalo od njega onom zaboravu koji je prijetnji, kolosalnih razmjera njegovih ogavnih ena
posljednja rije nae zajednike sudbine. Ne branim pouda, opakosti, muenja, olujne tjeskobe njegove stvar
sebe. Nisam imao nikakvu jasnu predodbu o tome due. A kasnije mi se inilo da vidim njegov sabran i . to
to zapravo hou. Moda se radilo o porivu
nesvjesne odanosti, ili o ispunjenju jedne od onih
ironinih nunosti koje vrebaju u injenicama
ljudskog postojanja. Ne znam. Ne mogu procijeniti.
Ali otiao sam.
Mislio sam da je uspomena na njega poput
ostalih uspomena na mrtve koje se skupe u ivotu
svakog ovjeka blagi otisak na mozgu sjenki
koje su na njega pale u svom hitrom i konanom
prolazu; ali pred visokim i tekim vratima, medu
visokim kuama ulice koja je bila nepomina i
dostojanstvena poput neke dobro odravane aleje na
groblju, ukazala mi se predodba njega na nosilima,
kako halapljivo otvara usta, kao da e prodrijeti
cijelu zemlju s itavim njezinim ovjeanstvom. ivio
je tada preda mnom; ivio je
leeran nastup, kad je jednog dana rekao: 'Ova koliina vi
slonovaa je sad zapravo moja. Kompanija je nije misli
118 platila. Ja sam je sam prikupio uz veliki osobni rizik. te da
bih trebao napraviti da se oduprem? A? Ne elim i-','
119
bili poput tri svijetlea i zastrta stupa. Izvijene pozlaene uzevi zraka: 'Preivjela sam', dok mi se inilo da mi
noge i poleine pokustva sjale su nejasnim krivuljama. napete ui razgovjetno uju, pomijeano s njezinim to-
Visoki mramorni kamin imao je hladnu i monumental- nom beznadnog aljenja, zakljuni apat njegove vjene
nu bjelinu. U jednom je uglu masivno stajao koncertni osude. Upitao sam se to ondje radim, uz osjeaj panike
glasovir; s tamnim odbij escima na ravnim povrinama u svom srcu kao da sam banuo na poprite okrutnih
poput tmurnog i ulatenog sarkofaga. Jedna su se-visoka i apsurdnih misterija kakve ljudsko bie nije u stanju
vrata otvorila zatvorila. Ustao sam. spoznati. Pokazala mi je stolicu. Sjeli smo. Njeno sam
Prila mi je, sva u crnini, blijede glave, lebdei pre- poloio paketi na maleni stol, a ona je stavila ruku na
ma meni u sumraku. Bila je u koroti. Prolo je vie od njega... 'Dobro ste ga poznavali', promrmljala je, nakon
godinu dana od njegove smrti, vie od godinu otkako trenutka alobne utnje.
su stigle vijesti; djelovala je kao da e se spominjati i 'Intima se ondje brzo razvije', rekao sam. 'Poznavao
alovati zauvijek. Primila je obje moje ruke svojima i sam ga onoliko koliko je mogue da jedan ovjek poz-
promrmljala: 'ula sam ve da stiete.' Zamijetio sam naje drugoga.'
da nije bila vrlo mlada mislim, nije djelovala kao 'I divili ste mu se', rekla je. 'Bilo je nemogue pozna-
djevojka. Imala je zrelu sposobnost da bude odana, da vati ga, a ne diviti mu se. Zar ne?
vjeruje, da pati. Soba kao da je potamnila, kao da je sva 'Bio je izniman ovjek', rekao sam, nesigurno. Zatim
tuna svjetlost oblane veeri pribjegla njezinom elu. sam, pred moleivom postojanou njezinog pogleda, .V '
Ta svijetla kosa, to bijelo lice, to isto elo, kao da su koji kao daje iekivao nove rijei s mojih usana, nasta-
bili okrueni pepeljastom aureolom iz koje su me pro- vio. 'Bilo je nemogue ne -'
matrale tamne oi. Njihov pogled nije imao nieg prije- 'Voljeti ga, gorljivo je dovrila, uutkavi me do
tvornog u sebi, dubok, pouzdan i pun povjerenja. Drala zgroene nijemosti. 'Kako tono! kako tono! Ali kad
je svoju tunu glavu kao da se ponosi tom tugom, kao pomislite da ga nitko nije poznavao tako dobro kao ja!
da e rei, ja jedino ja znam alovati za njime onako Meni je ukazao sve svoje plemenito povjerenje. Najbolje
kako on zasluuje. Ali jo dok smo se rukovali, izraz sam ga poznavala.'
tako groznog oaja proeo joj je lice da sam uvidio da je 'Najbolje ste ga poznavali', ponovio sam. A moda i
ona jedno od onih stvorenja koja nisu igrake Vreme- jest. Ali sa svakom izgovorenom rijei soba je postajala
na. Za nju je on umro tek juer. A, Jupitra mi! dojam sve tamnija, te je samo njezino elo, glatko i bijelo, osta-
je bio toliko moan da se i meni, takoer, uinilo da lo obasjano neugasivom svjetlou vjerovanja i ljubavi.
je on umro tek juer ne, ba ovog trena. Vidio sam 'Bili ste njegov prijatelj', nastavila je. 'Njegov prija-
nju i njega u istom odsjeku vremena njegovu smrt telj', ponovila je, malo glasnije. 'Zacijelo ste bili, ako
i njezinu tugu vidio sam njezinu tugu u samom vam je predao ovo, i poslao vas meni. Osjeam da s vama
trenutku njegove smrti. Razumijete li? Vidio sam ih mogu govoriti ah! moram govoriti. Htjela bih da vi
zajedno uo sam ih zajedno. Bila je rekla, duboko vi koji ste uli njegove posljednje rijeida znate da
120 121
sam ga bila vrijedna... Nije to ponos... Da! Ponosna sam 'Kakav gubitak za mene za nas!' ispravila se
to znadem da sam ga razumjela bolje od ikoga na zemlji s predivnom velikodunou; te promrmljavi dodala:
to mi je sam rekao. A otkako je umrla njegova majka 'Za svijet.' Pri posljednjim odsjajima sumraka mogao
nisam imala nikoga nikoga da-da ' sam vidjeti kako joj oi svjetlucaju, pune suza suza
Sluao sam. Tama se produbljivala. Nisam ak bio koje nee kapnuti.
ni siguran da mi je bio dao pravi sveanj. Pomalo 'Bila sam vrlo sretna vrlo radosna vrlo ponos-
sumnjam da je htio da se pobrinem za jednu drugu na', nastavila je. 'Previe radosna. Previe sretna nakra-
hrpu njegovih papira koju sam, nakon to je umro, vi- tko. A sad sam nesretna za za itav ivot.'
dio, kad ju je upravitelj pregledavao pod svjetiljkom. A Ustala je; njeziria svijeda kosa kao da je ulovila svu pre-
djevojka je priala, olakavajui svoju bol u sigurnosti ostalu svjedost u zlatnom odbljesku. Ustao sam i ja.
mog suosjeanja; priala je kao to edni piju. Bio sam A od svega toga', nastavila je, alobno, 'od svega
uo da njezini nisu odobravali njene zaruke s Kurt- to je obeavao, i od sve njegove veliine, od njegovog
zom. Nije bio dovoljno bogat ili tako neto. A odista velikodunog duha, od njegovog plemenitog srca, nije
ni ne znam nije li moda itavog ivota bio prosjak. preostalo nita nita do uspomene. Vi i ja '
Bio mi je dao nekih naznaka da zakljuim kako ga je 'Mi emo ga se uvijek sjeati', rekao sam, urno.
ba nestrpljenje prema razmjernom siromatvu nag- 'Ne!' viknula je. 'Nemogue je da bi se sve ovo moglo
nalo onamo. izgubiti da bi se takav ivot mogao rtvovati, a da
'...Tko mu nije bio prijatelj ako ga je jednom uo ne preostane nita do tuge. Znate koliko je goleme
kako govori?' kazivala je. 'Privlaio je ljude onime to je planove imao. I ja sam znala za njih moda ih nisam
u njima bilo najbolje.' Pogledala me intenzivno. 'To je mogla shvatiti ali drugi su znali za njih. Neto mora
dar velikih', nastavila je, a zvuk njezinog dubokog glasa preostati. Njegove rijei, barem, nisu umrle.'
kao daje imao pratnju svih drugih zvukova, punih taj- 'Njegove rijei e preostati', rekao sam.
ne, oaja i tuge, koje sam ikada uo mrekanja rije- 'I njegov primjer', proaptala je za sebe. 'Ljudi su se
ke, huanja stabala koja se njiu na vjetru, mrmorenja ugledali u njega njegova je dobrota sjala u svakom
mnotva, slabih odjeka nerazumljivih rijei doviknutih djelu. Njegov primjer -'
izdaleka, aptanja glasa koji govori s one strane praga 'Tono', rekao sam; 'njegov primjer, takoer. Da,
vjene tame. Ali vi ste ga uli! Vi znate!' viknula je. njegov primjer. To sam zaboravio.'
'Da, znadem', rekao sam s nekakvim oajanjem u Ali ja ne zaboravljam. Ne mogu ne mogu vjero-
srcu, ali klanjajui glavu pred vjerom koja je bila u njoj, vati ne jo. Ne mogu vjerovati da ga nikad vie neu
pred tom velikom i spasonosnom obmanom koja je sja- vidjeti, da ga nitko vie nikad nee vidjeti, nikad, nikad,
la nezemaljski blistavo u tami, u slavodobitnoj tami od nikad.'
koje je nisam mogao obraniti od koje nisam mogao Ispruila je ruke kao za nekim likom koji odlazi,
obraniti ak ni sebe. isteui ih crne, sklopljenih blijedih dlanova, preko sve
122 123
slabijeg i uskog sjaja prozora. Nikad ga vie vidjeti! Ja 'Njegovu posljednju rije da s njom ivim', zahti-
sam ga tad sasvim jasno vidio. Vidjet u tu rjeitu avet jevala je. 'Zar ne razumijete da sam ga voljela voljela
dok god budem ivio, a vidjet u i nju, takoer, kao sam ga volj ela sam ga!'
traginu i poznatu Sjenu, koja ovom gestom podsjea na Sabrao sam se i polako progovorio.
jednu drugu, takoer traginu, i nakienu nemonim 'Posljednja rije koju je izgovorio bilo je vae
amajlijama, dok prua nage smee ruke nad svjedupanje ime.
paklenskog toka, toka tame. Odjednom je vrlo duboko uo sam lagani uzdah i zatim mi se srce smrzlo, za-
rekla, 'Umro je kao to je i ivio.' mrlo od ushienog i stravinog uzvika, uzvika nepojmlji-
'Njegov je kraj', rekao sam, dok se u meni budio tupi vog trijumfa i neizrecive boli. 'Znala sam, bila sam si-
bijes, 'bio u svakom smislu dostojan njegovog ivota.' gurna!'... Znala je. Bila je sigurna. uo sam je kako jeca;
'A ja nisam bila uz njega', promrmljala je. Bijes mi se rukama je sakrila lice. inilo mi se da e se kua uruiti
povukao pred osjeajem bezgraninog suosjeanja. prije nego to stignem pobjei, da e mi se nebesa sruiti
'Sve to se dalo uiniti -' promucao sam. na glavu. Ali nita se nije zbilo. Nebesa se ne svaljuju
'Ah, ali ja sam u njega vjerovala vie od ikoga na ze- zbog takve trice. Bi li ona pala, pitam se, da sam pruio
mlji vie od njegove vlastite majke, vie od njega Kurtzu onu pravdu koja ga je slijedila? Nije li on rekao
samog. Bila sam mu potrebna! Ja! Bila bih sauvala svaki da eli samo pravdu? Ali nisam mogao. Nisam joj mogao
uzdah, svaku rije, svaki znak, svaki pogled.' rei. Bilo bi to pretamno sasvim pretamno..."
Osjetio sam kao da mi je studen epala prsa. 'Nemo- Marlow je prestao, i sjedio po strani, nejasan i utljiv,
jte', rekao sam, priguenim glasom. u pozi Buddhe koji meditira. Nitko se neko vrijeme
'Oprostite mi. Ja ja sam toliko dugo utke nije pomaknuo. "Izgubili smo poetak oseke", rekao
alovala utke... Vi ste bili s njim do kraja? je Direktor, odjednom. Podignuo sam glavu. Puinu je
Razmiljam o njegovoj usamljenosti. Nitko kraj njega pregradio crni zid oblaka, a spokojni vodeni put koji je
da ga razumije kako bih ga ja razumjela. Moda nitko vodio ka najudaljenijim krajevima zemlje tekao je tmur-
da uje...' no pod zastrtim nebom inilo se da vodi u srce neke
'Do samoga kraja', rekao sam, drhtavo. 'uo sam pregoleme tame.
njegove posljednje rijei...' Zastao sam u strahu.
'Ponovite ih', promrmljala je emernim tonom.
'elim elim neto neto da da s tim
ivim.
Doao sam dotle da viknem na nju: 'Zar ih ne ujete?'
Sumrak ih je ponavljao upornim aptom posvud oko
nas, aptom koji kao da se prijetei nadimao poput pr-
voga apta nadirueg vjetra. 'Uas! Uas!'
124 125
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 821.111-32=163.41
CONRAD, Joseph Srce tame / Joseph Conrad ; prijevod Vladimir Cvetkovi Sever. - Zagreb : Globus media,
2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljee ; knj. 8)
Prijevod djela: Heart of Darkness. -Prilog uz: Jutarnji list = ISSN 1331-5692, god. 7, br. 2138(2004).