NASLOV IZVORNIKA

Eagles in the Snow

Copyright 1983 by Charles Whiting

Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo
kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim, ukljuujui fotokopiranje i
snimanje, ili bilo kakvim informatikim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole
izdavaa.

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu

pod brojem 000907276.

ISBN 978-953-252-174-0
 LEO

KESSLER

SNJENI

ORLOVI

PREVEO

MARIO JOVI

Zagrebaka naklada

ZAGREB, kolovoz 2015

Ako to itko moe uiniti, bit ete to vi i va Runolist. Jer vi ste... moji snjeni orlovi!
Adolf Hitler pukovniku Strmeru, jurina postrojba Runolist, travnja 1940.
POZIV NA ORUJE
ovjek, u bitci naih dana, je ovjek koji jedva zna plivati, a iznenada je baen u more.
Ardant du Picq
 NEBESA, SRANJE, GROMOVI... IMAMO GA... IMAMO TOMMYJEVSKOG{1}
KURVINOG SINA... TONO U TRBUH... IMAMO GA!...
Odrpani, neobrijani vojnici alpinistike postrojbe okupili su se oko tektave strojnice koja
je u krivulji slala bijesne crvene svjetlee metke prema jednolinom, plavom sjevernom nebu,
uzbueno poskakivali i pljeskali jedan drugog po leima, lica ozarenih trijumfom.
Obustavite paljbu... Za ime tri vraga, obustavite paljbu! zareao je Leutnant Ferdi kroz
grmljavinu, jo uvijek drei pogoeni zrakoplov unutar blistavih kalibriranih staklenih krugova
dok je pratio njegov pad kroz svoj dvogled.
Njegovi topnici, smjeteni na krevitoj zaravni iznad luke, konano su pogodili
tommyjevski zrakoplov. U to nije bilo sumnje. Gusti, zlokobni crni dim kuljao je iz Ansonovog
lijevog motora, a drugi je motor isputao grleno kaljucanje, kao da e svakog trenutka otegnuti
papke. Mogao je jako dobro zamisliti tommyjevskog pilota, lica rumenog i oblivenog toplim
znojem, kako se oajniki bori, vriti od bijesa dok pokuava zrakoplov odrati u zraku.
Ali to se nee dogoditi. Kad je zamrlo tektanje strojnica, za sobom je ostavilo grobnu
tiinu prekinutu samo posljednjim kaljucanjima Ansonovog preostalog motora koji je takoer
crkavao.
Iznenadna tiina i nagla spoznaja kako se, tamo gore, ljudi bore za ivot, djelovala je na
ovrsnule bavarske alpiniste. Zurili su u pogoeni zrakoplov koji se sputao sve nie i nie, sve
blie svojoj neizbjenoj propasti, gusti crni dim koji je sada kuljao iz oba motora vijorio je poput
plata smrti.
Leutnant Ferdi je bio nervozan, zglobovi njegovih ruku kojima je stezao dvogled bili su
blistavo bijeli. Anson je letio ravno prema vrhu tono ispod njih. Svi ljudi oko njega prestali su
disati. Za koji trenutak Tommy e se zabiti u snijegom prekriveno stijenje i eksplodirati.
U posljednji trenutak nepoznati je pilot podigao nos zrakoplova i izgledalo je kao da je
promaio vrh za samo nekoliko metara. Oko privlanog mladog asnika ljudi su ispustili
kolektivni uzdah olakanja, a Feldwebel Muessli, ija je strojnica raznijela Ansonove motore
je uzdahnuo: Veliko sranje na boinoj jelki mislim da sam se upisao! Nitko se nije nasmijao,
situacija je bila odve napeta.
Nepoznati je pilot iznenada ispred sebe primijetio visoku zaravan koja je bila izboena
nad ledeno-zelenim vodama fjorda. Nekako je uspio skrenuti pogoenim zrakoplovom i dolebdio
na nju, podnoje je glasno zakripalo.
Leutnant Ferdi se sjetio svojih vojnikih dunosti. to je ovaj usamljeni zrakoplov
Tommyja radio ovako daleko na sjeveru drugog dana invazije na Norveku? Je li to bio samo
izviaki zrakoplov ili neto drugo? Ogromna koliina adrenalina ula je u njegov krvotok,
i zaboravio je kako nije spavao ve etrdeset osam sati, sve otkad je general Dietl poslao svoje
morskom boleu iscrpljene alpinistike postrojbe u veliko iskrcavanje kod Narvika. Budite
spremni spasiti tommyjevsku posadu! zareao je.
U redu, vi gomilo gutera, grmljavina glasa Feldwebela Muesslija odjekivala je
planinskom arenom posvuda oko njih, uli ste asnika. Pripremite se za spaavanje zubatog T...
Iznenada je zastao. Anson je naglo pao, kao da je pilot iznenada izgubio kontrolu. Svetog mi
stoga sijena, uzdahnuo je. Sad su gotovi!
Anson je pogodio stijene uz gromoglasan tresak. Donji se dio odmah polomio. Nos mu je
propao. Oba su propelera bila polomljena poput ibica. Zrakoplov je kliznuo povrinom zaravni
brzinom od sto kilometara na sat podiui ogroman oblak ljunka i praine, dok je pilot
pokuavao sprijeiti njegovo prevrtanje. Nekim je udom provukao zrakoplov izmeu dvije
stijene. Iza Ansona metal je padao u gustoj kii. Leutnant Ferdi je ak i na toj udaljenosti mogao
uti stravinu kripu i cviljenje dok je kamen parao utrobu britanskog stroja. Stisnuo je zube;
buka je bila gotovo nepodnoljiva. Ispred se nalazio rub zaravni. Ispod se nalazio petsto metara
dubok pad do Ijorda. Ferdlove ruke koje su zgrabile dvogled dok je pratio mahnito, konano,
skakutavo napredovanje sruenog zrakoplova, bile su oblivene znojem. Nevjerojatno. Za
nekoliko trenutaka e preletjeti preko ruba kako bi se razbio na komadie u dubokom ponoru. U
posljednjem moguem trenutku zrakoplov je, kliui po stijenama, skrenuo lijevo. Krilo mu je
otpalo poput velikog metalnog lista, dok se vrtio u mahnitom polukrugu. U iduem je trenutku
eksplodirao. Ogroman grimizni plamen poletio je prema nebu kad se Anson napokon zaustavio,
rotirajui se na samom rubu ponora. Nitko nije izaao...
Sada je vladala tiina, osim postojanog krckanja zapaljenog motora i urlikanja ledeno
hladnog vjetra koji je dolazio ravno s Arktika.
Leutnant Ferdi, teko diui od brzog uspona na zaravan, progutao je knedlu. Pilot je
zurio u njega kroz razbijeni pleksiglas, kontrolna palica bila mu je zabijena u prsa i zakucala ga je
za sjedalo, lice mu je izgledalo kao da je netko na njega bacio teglu dema od jagoda. Iza njega
netko je kaljao i povraao, obuzet naglom slabou.
Ali ekale su ih jo i gore stvari. Kad su se probili u deformiranu, polomljenu unutranjost
prepunu razorenog kaosa tog posljednjeg leta cilindara s kisikom, sjedala, zemljovida, djelia
odora naili su na radiooperatera, ili na ono to je ostalo od njega. Njegova glava, s konom
kacigom i slualicama i jo uvijek icama spojena za radio, ljuljala se naprijed-natrag poput
sablasne djeje igrake koju je dizajniralo neko sadistiko udovite. Odgumuvi u stranu
skamenjenog, zapanjenog Feldwebela Muesslija, Leutnant Ferdi je odteturao van, i naslonivi se
jednom rukom na trup zrakoplova dopustio je toploj rigotini da mu ispuni usta i natopi tlo pod
nogama.
Onda je ugledao otkinutu nogu, jo uvijek obuvenu u debelu, krznom presvuenu letaku
izmu i trag krvi koji je vodio od razbijenog zrakoplova, blistavi grimiz na bijelom snijegu
poput svjee iscijeenog soka prezrele smokve.
Na trenutak nije mogao shvatiti. Zurio je u trag, oiju punih suza od povraanja; zbunjen.
A onda je shvatio, nakon, inilo mu se, cijele vjenosti. Uspravio se i brisao rigotinu sa svoje
dlakave brade. Feldwebele, procijedio je, Feldwebele Muessli.
Gospodine! ak je i Muessli, bivi mesar iz Miinchena, ne osobito poznat po svojoj
osjeajnosti, bio blijed kad je vidio unutranjost zrakoplova. Uzeo je otkinutu nogu i onda
pogledao blijedog asnika s komadiima rigotine koji su visjeli s crnih dlaka njegove brade.
Ferdi je progutao gorku slinu. Narednice, netko je izaao... noga... i onaj trag krvi... vode
do onih stijena...
Muessli je utke kimnuo svojom velikom bavarskom glavom i poeo s ramena skidati
karabin. Pokazao je lijevo i desno. Vojnici su uinili isto. Skinuli su oruje s ramena, krenuli
naprijed, dolazei s obje strane, instinktivno pognuti, kao da su svakog trenutka oekivali nevolje.
Leutnant Ferdi je doao sebi. asnik bi uvijek trebao biti primjer svojim ljudima, iako je
ovo bila njegova prva akcija. Izvukao je pitolj i, prisilivi se uspravno hodati, krenuo izmeu
dva reda opreznih vojnika. Kad je bio nekih deset metara od stijena, trag krvi koji je vodio do
njih sada je bio jasno vidljiv, zastao je i proistio grlo, mahnito se pokuavajui sjetiti engleskog
koji je uio u koli kad je polagao svoj abitur{2} u, inilo mu se, nekom drugom dobu.
Englezu, rekao je s vie samopouzdanja nego stoje osjeao, nema anse. Molim te, predaj
se. Glas mu je gotovo pukao; ono to je u posljednjih nekoliko minuta vidio bilo je previe za
njega: Molim tel
Odgovor je bio slabano jecanje.
Leutnant Ferdi je pogledao Muesslija.
Ovaj je kimnuo, njegovo veliko, oblo mesarsko lice bilo je smrknuto. U tekoj tiini koja
je uslijedila iza uzdaha, zvuk povlaenja zatvaraa na Muesslijevoj puci natjerao je Ferdla da
poskoi. Progutao je knedlu i s rukom koja je snano podrhtavala, jer u cijeloj je ovoj stvari bilo
neto sablasno, neljudsko i stvarno, kratke dlaice na njegovom vratu su se nakostrijeile dao je
Muessliju pjeaki znak za napredovanje. Doasnik i asnik su zajedno krenuli naprijed,
dolazili su se obje strane stijene iza koje su uli jecaj.
Onda su ga ugledali, visokog privlanog mukarca u sivo-utoj odori britanske vojske.
Kosa mu je bila slijepljena krvlju i uljem, lice izoblieno u grimasu agonije apsolutno
nepodnoljive boli. Tamo gdje mu je trebala biti desna noga nalazila se ogromna crvena rupa,
kost je blistala bijelo i krv je ikljala u grimiznom vodoskoku sa svakim otkucajem srca.
Ferdi je progutao knedlu i zamalo ispustio svoj pitolj.
Bio je to kobni pokret. Umirui Englez je podigao revolver koji je skrivao ispod
okrvavljene aktovke, lisicama vezane za njegovu lijevu ruku.
Ferdi je prodorno vrisnuo kad ga je metak pogodio u trbuh. Na toj udaljenosti udarac je
bio toliko snaan da je odletio u zrak i udario u stijenu iza njega. Bio je mrtav, ruku rairenih kao
da je raspet na kriu.
Polako, nevjerojatno polako, tekih kapaka kao da e svakog trenutka zaspati, umirui
Englez drhtavom je rukom okrenuo pitolj prema zapanjenom Feldwebeln Muessliju.
Veliki bivi mesar samo je stajao tamo, inilo se cijelu vjenost, i gledao vojnika, kao da
sjedi u kinu, kao da ga se cijeli prizor nimalo ne tie. Onda je vidio kako su Englezovi zglobovi
pobijelili kad je poeo pritiskati okida. Opalit e za sekundu. arolija je prekinuta. Ma, ti
jebeni kurvin sine! vrisnuo je, glas mu je naglo postao piskutav i histerian kao u ene.
Skoio je naprijed, podignutog karabina. Djeli se sekunde nadnosio nad Engleza koji je
leao na stijenama. U iduem je trenutku, kao da se nalazi u minhenskoj klaonici i maljem udara
neku staru kravu u glavu, okovanim kundakom svog karabina okrutno udario Engleza u glavu.
Lubanja se razletjela poput trulog drveta. Blistavi djelii kosti letjeli su posvuda i urno je
odskoio unatrag kad je fontana blistave crvene krvi pokuljala prema gore. Dok je krv tekla iz
uiju i nosa razbijena Englezova glava spustila se na prsa. Taj strahoviti udarac na mjestu ga je
ubio.
Odjednom, bijes je iezao iz tijela krupnog vojnika, kao da je slavina naglo otvorena.
Pogledao je ovjeka kojeg je upravo ubio, pa Leutnanta Ferdla, ije su mrtve oi zurile u beskraj,
a onda ponovno Engleza. to da radi? Feldwebel Muessli nije bio ovjek za djela bez zapovijedi.
Ali sada vie nije bilo nikoga tko bi mu ih izdavao.
Upravo u tom trenutku prvo streljivo poelo je eksplodirati u sruenom zrakoplovu, bijeli
i crveni svijetlei metci luaki su arali nebom poput aavog vatrometa, a iza njega alpinisti su
poeli uzbueno vikati: Gubimo se odavde... Posvuda ima goriva... Cijela jebena stvar e
svakog trenutka eksplodirati...!
Feldwebel Muessli u trenu je postao svjestan opasnosti. Ali nije mogao samo otii. Kako
e generalu Dietlu predati izvjee ako ga upitaju to se dogodilo na ovoj visokoj, vjetrovitoj
zaravni? On nije bio kolovan ovjek; nije imao dara za prianje. Od sebe bi napravio budalu.
Pogled mu je pao na aktovku lisicama vezanu za Tommyjevu ruku. Naravno, to e sve
objasniti. Tommy je bio asnik, to je mogao vidjeti po zvjezdicama na njegovoj okrvavljenoj
tunici. Nosio je dokumente. To e Starome rei sve to je poelio; bit e poteen neugodnosti
objanjavanja na svoj uobiajeni mucavi turi nain.
Zgrabio je lanac, pokuavajui ne gledati mrtvaevu razbijenu lubanju, i povukao. Nita
se nije dogodilo. Iza stijena je mogao uti prvo utanje goriva koje je eksplodiralo. Lea mu je
iznenada pogodio val gotovo nepodnoljive vruine. Zrakoplov je planuo. Vie nije oklijevao,
ispustio je svoj okrvavljeni karabin i izvukao bajunetu otru poput britve. Snano je zamahnuo
prema ovjekovom zglobu, iznad lanca. uo je lomljenje kosti. Brutalno napetih miia ramena,
ponovio je udarac. Otrica je bez problema prola kroz ostatak kosti. Jo jedan udarac i presjekao
je preostalu kou. Ruka, s aktovkom vezanom za nju, pala je na kamenje. Muessli je progutao
knedlu i zgrabio ju.
U iduem je trenutku, lica blistavo crvenog od svjetlosti plamena gorueg zrakoplova,
zajedno s ostalima jurio niz brdo kao da ga progoni vrag osobno...
KNJIGA PRVA:

PRISILNO SLIJETANJE
 JEDAN

U redu, vi gomilo praznoglavaca, sluajte ovamo! odjekivao je i odjekivao strahoviti

glas stoernog narednika Meiera preko snijegom prekrivene doline. Iznad glava vojnika
Runolista planinski orlovi poletjeli su u kliktavom protestu na galamu.
Meier, pripadnicima njemake elitne alpinistike jurine postrojbe Runolist poznat kao
Vol Jo, rairio je noge i prezirno stavio svoje ogromne unke od aka na bokove. A sada, svatko
tko eli riskirati razbijene zube neka smjesta istupi, jer danas poslije podne neu glumiti dadilju
gomili mutavih Tarzana! Samo sam vam iz puke dobrote svoga srca ovoliko dugo pudrao guzice.
A sada je tome doao kraj! Iz stranjeg dijela Jap je stoernom naredniku zajapurena lica poslao
veliki, glasni poljubac i nacerio se piskutavim falsetom. Ali mi vas i dalje volimo, stoerni
narednie, bez obzira na sve.
ilavi alpinisti, svi do jednog roeni u planinama, nasmijali su se na alu.
Pukovnik Strmer, zapovjednik elitne postrojbe nasmijao se s njima, njegove plave oi
smjetene na privlanom preplanulom licu veselo su blistale. Vol Jo, aljivina, bio je u svojoj
uobiajenoj dobroj formi. Ali kad smo ve kod toga, svi su bili, njegovi su ljudi imali privilegiju
nositi vrijedni srebrnu znaku Runolista{3} na svojim skijakim kapama. Svi su bili na
vrhuncu forme, svi do jednog odrasli na skijama, gotovo prije no to su prohodali, a takoer ravni
vjetini brojnih profesionalnih alpinista.
Strmerov je osmijeh nestao kad se ponovno sjetio za to su njegovi bavarski i austrijski
mladii obueni jo jedan od Fiihrerovih ludih pothvata koji su Treem Reichu donosili jo
veu slavu, ali samo su stvarali jad za sirote vojnike koji su ih morali izvravati. Uzdahnuo je i,
govorei samome sebi kako je sve bilo mimo od njemake invazije na Poljsku prolog rujna,
koncentrirao se na novu tehniku koju e krupni stoerni narednik rumenog lica demonstrirati.
A sada, nastavio je Vol Jo, dok su ljudi koji e pucati iz novog ureaja poeli
pripremati svoja punjenja, vidite kako je ona padina tamo srednje teak uspon. Pokazao je
strminu koja se nadnosila nad njih, visoku dvije stotine metara, kaiprstom debelim poput manje
salame. Meni bi moda trebalo pola sata da se popnem gore koristei konvencionalne tehnike.
Vama, dodao je i nacerio se, najmanje sat vremena. Ne bi me iznenadilo kako je uzrok tome
previe depnog biljara nou u vaim krevetima! Desnom je rukom izveo opscenu i eksplicitnu
gestu.
Vodnik Jap Madad, Vol Joov prijatelj, smeuran, kosooki proizvod kratke romanse
izmeu keri bavarskog tehniara na njemako-amerikom istraivanju Nanga Parbata 1920. i
zaljubljivog Hunza vodia-nosaa, ponovno se nacerio i svojim piskutavim falsetom
rekao: Alija ne mogu nita ako sam zaljubljen u svoju desnicu, stoerni narednie.
Vol Jo ga je mrko pogledao. Sluaj, ti bavarski seronjo, ti vrtni patuljku klempavih uiju,
dobit e akom po svojoj runoj gubici ako ju ne bude drao zatvorenom! Ali u glasu Vol Joa
nije bilo ljutnje. Kao i uvijek Jap, njegov kompi, je pokuavao smanjiti napetost; jer ono to
slijedi bit e vrlo opasno. On je to znao, Jap takoer.
Ogromni stoerni narednik okrenuo se prema vojniku koji je uao kod istovarivaa. U
redu? pitao je.
U redu, stoerni narednie, odgovorio je ovjek.
Dobro, onda ispali stvar!
Vojnik je okrenuo kota sa strane istovarivaa i hitro sagnuo glavu.
Krak! Plameni jeziak. Mali oblak blistavog bijelog dima. elino sidro s etiri vrha koje
se nalazilo u cijevi iznenada je izletjelo van. Sunulo je uz strminu nevjerojatnom brzinom, gore,
gore, vukui za sobom vrsti alpinistiki konop. Ljudi su uzdahnuli, a Strmer je primijetio, sa
topericom u ruci spreman za poetak mjerenja, da su uistinu impresionirani. Ureaj je za njih
oito bio novost.
Tup! Kuka je pogodila kameni zid uz metalni odjek. Konop se napeo i umirio.
Samouvjereni osmijeh nestao je s Vol Joovog lica i Strmer je instinktivno znao to misli.
Je li se sidro dovoljno vrsto zabilo u stijenu? Ako nije, onda... ali Strmer nije elio misliti na tu
mogunost i njezin izrazito neugodan kraj.
Vol Jo je priao konopcu i, upotrijebivi svu svoju snagu, snano povukao. Sidro je
dralo. Zadovoljno je frknuo. Okrenuo se prema vojnicima i progunao: U redu, vi guzice s
uima, elim dobrovoljca koji e vam pokazati koliku teinu taj komad ebelezja moe izdrati.
Prije no to je itko mogao napraviti uobiajeni korak, Vol Jo je prstom pokazao prema Japu. Ti,
stalno otvara svoja velika usta i stvara propuh, ti si dobrovoljac.
Jap je u hinjenom strahu zakolutao svojim crnim oima. Ja, stoerni narednie, pobunio
se i prljavim prstom pokazao svoja mrava prsa, ma ne elite mene, zar ne? Znate da mi se na
visini zavrti u glavi. Uostalom meni je sada ono razdoblje u mjesecu.
Vol Jo je mahnuo prstom prema malom ovjeku. Jo jedna rije, drue, i otkinut u ti
ui. Komm!
Jap je doao, poput osuenika kojeg vode na vjeala.
Vol Jo se sagnuo, stavio svoju ogromnu ruku meu Japove noge i bez problema prebacio
vodnika preko svog ogromnog ramena. Desnom je rukom zgrabio konop. U redu, gospodine,
rekao je Strmern koji je ekao sa topericom, ja sam spreman.
Strmer je oklijevao. Ako sidro ne izdri, ili Vol Jo napravi bilo kakvu pogreku, izgubit
e svoja dva najiskusnija penjaa. A ipak je znao kako je jurina postrojba Runolist morala
nastaviti koristiti ove nove tehnike ako je eljela biti u prednosti nad bilo kakvim potencijalnim
neprijateljem. Koritenje sidra sa svim njegovim svojstvenim opasnostima moglo je znaiti kako
e njegovi ljudi pobijediti neprijatelja u utrci za zauzimanjem nekog kljunog prijevoja ili vrha.
Strmer se napeo, pogleda prikovanog na topericu. Dok je kazaljka sekundi jurila prema
ezdesetici otvorio je usta spreman izdati zapovijed koja e Vol Joa poslati na uspon uz konop do
vrha nekih dvjesto metara iznad njih. Ali to se nee dogoditi.
Tono u trenutku kad je kazaljka sekundi dola na minutu, bojnik Greul je dojurio iza
zavoja, mahnito razbacujui ljunak i smrznuti snijeg iza stranjeg kotaa svog motocikla, i iz
sveg glasa urlajui: Stanite, gospodine... stanite... Nemamo ni sekunde za gubljenje!
Oekuju nas u Fiihrerovom stoeru za tono dva sata u sveanim odorama!
Jap je veselo pljesnuo zapanjenog Vol Joa po ramenu i rekao: Bogu hvala na Fhrern, a
hoe li sada skinuti svoje pogane ape s mojih jaja? Ako ih bude jo malo stiskao pretvorit e
me u jebenog tenora...
Brzo, objasni mi! prasnuo je pukovnik Strmer dok je hitro prikopavao svoj ma, Vol
Jo zaustavljao Vollcswagenov dip ispred stoera, a Greul navlaio svoje sveane rukavice i
divio se samome sebi u ogledalu.
Nije mu se sviao njegov zamjenik. Gottfried Greul nije se penjao na planine, kao to se
on, profesionalac, penjao zato to su bile tamo!. On se penjao kako bi osvajao, iz patriotske
dunosti, kako bi dekadentnom zapadnom svijetu pokazao snagu, mo, nepobjedivost nove mlade
nacionalsocijalistike Njemake. Od onog dana 1931. kad je kao pripadnik Flitlerove mladei
osvojio Eiger-Nordwand i okirao vicarce postavljajui mrsku zastavu s kukastim kriem na
njegov snijegom prekriveni vrh, Greul je penjanje smatrao politikim inom: osvajanje svake
nove planine simbol je beskonane snage nove vjere.
Ali istovremeno, rekao je Strmer samome sebi dok je dovravao kopanje apsurdnog
sveanog maa za prijem kod Fhrern na staroj predratnoj granici s Austrijom iz 1938.,
Istonom granicom, kako je sada bila nazivana, bojnik Greul bio je jedan od najboljih svjetskih
alpinista, takoer i odvaan vojnik. Mogao je dobiti i goreg asnika za svog zamjenika, iako je
Greul bio fanatini nacist.
Zadovoljan s nainom na koji je navukao svoje sive rukavice od antilopa, Greul se
okrenuo od ogledala. Na nesreu, gospodine, rekao je, balon je opet odletio bez jurine
postrojbe Runolist.
Strmer ga je smrknuto pogledao. to bi to trebalo znaiti, bojnie? zareao je.
Norveka, gospodine! Na temelju signala koji sam prije sat vremena dobio iz Stoera
alpinistikih postrojba, na je Fhrer u svoj svojoj mudrosti odluio spasiti Norveku od invazije
podmuklog Albiona.
Spasiti Norveku? Za ime tri vraga, o emu ti, ovjee, pria?
O ovome, gospodine, odgovorio je smireno Greul, posegnuo prema svojoj sveanoj
kapi, dok je vani Vol Jo ustro trubio sirenom. Onaj stari Tommy s kiobranom i ona kronino
pijana dekadentna aba Churchill, zapovjednik admiraliteta, planirali su invaziju na Norveku
kako bi mogli sprijeiti dopremanje eljezne rude u Reich preko Narvika. Fhrer je, u svojoj
beskrajnoj mudrosti, saznao za to.
Gruel je uzdahnuo, pun potovanja prema svetom imenu, a Strmer je zareao: Do
vraga, ovjee, nastavi to se, pakla mi, dogodilo?
Kao to sam rekao, nastavio je Greul, Fhrer je odluio kako na velianstveni
Wehrmacht, koliko god to bilo skupo, treba biti poslan u Norveku kako bi zatitio nae norveke
roake od engleskih pirata. To je uinjeno juer i... iznenada se namrtio i zastao, elo mu se
naboralo, kao od frustracije.
Pa, nastavi. Seri ili silazi sa koljke! rekao je Strmer koristei sirove vojnike izraze.
Dio alpinistikih postrojba pod zapovjednitvom generala Dietla stigao je u Narvik prije
dvadeset i etiri sata i... i neto je polo po zlu, izlanuo je Greul.
Po zluT ponovio je Strmer, osjeajui ok. Hitler je to ponovno uinio. Instinktivno je
znao kako e on i njegovi ljudi uskoro biti ukljueni u jo jednu luaku misiju za njega,
Najveeg Kaplara Svih Vremena, kako su vojnici Runolista prezirno nazivali svog Fhrera.
Da, gospodine. Ne znam tono to. Samo znam, gospodine, da smo pod crvenom
uzbunom. Ponosno se zagledao u svog zapovjednika. I jurina postrojba Runolist ponovno ide
u akciju...
 DVA

Trebalo im je sat vremena da iz Kufsteina u Bavarskoj prijeu u Austriju, vozili su brzo

bez gotovo ikakvog prometa na krivudavoj planinskoj cesti kroz Ostertal prije no to su poeli s
dugim, polaganim usponom prema Orlovskom gnijezdu, Hitlerovom planinskom utoitu.
Nakon toga im je trebalo gotovo pola sata da prou bezbroj kontrolnih toaka koje su uvali
divovski, u crno odjeveni SS-ovci, svi do jednog smrknuti i ozbiljni.
Usrani paradni vojniii, progunao je Vol Jo za volanom. Volio bih ih povesti u
jebene planine. Tamo bih im brzo pokazao kakvi su pravi vojnici!
Greul i Strmer su sada ekali u jednoj od sporednih soba, promatrali su ih oprezni
SS-ovci, vii ak i od dvojice alpinista.
asnici s vanim fasciklima oznaenima Geheime Reichssache{4} jurili su naprijed
natrag. Iza vrata ureda telefoni su neprekidno zvonili. Generali i admirali, ozbiljnih, smrknutih
lica, izlazili su i ulazili, kao da su u velikoj urbi. Jednom je ak i Bormann, Hitlerov tajnik,
okrugle glave i debeo, nalik na olinjalog boksaa, gurnuo svoju obrijanu glavu kroz vrata kako bi
pogledao tko se nalazi u ekaonici. Ugledao je alpinistike asnike i kimnuo, kao da je injenica
to su bili tamo imala neku vanost.
Promaaj, proaptao je Strmer iz kuta usana, ne skidajui pogled s jednog od
plavokosih, divovskih SS-ovaca koji su ih promatrali, kao da su oekivali da e ukrasti jednu od
srebrnih pepeljara koje su se nalazile u sobi.
Greul se namrtio. Pretpostavljam da jest, gospodine. Ugrizao se za donju usnu, kao da
ne moe shvatiti kako je mogue da je njegov voljeni Fhrer pogrijeio.
Strmer se iznenada nacerio. Volio je gledati svog zamjenika u trenucima kad je njegova
vjera u Fhrera bila poljuljana.
Odjednom, visoka dvokrilna vrata s desne strane su se otvorila. SS satnik, za glavu vii od
ostalih SS-ovaca je, plavih oiju usmjerenih prema nekom dalekom obzoru, pozvao: Meine
Herren, der Fhrer lasst bittend Stao je u jednu stranu i pruio ruku, kao da ih poziva unutra,
lagano se naklonivi poput nekog batlera na pozornici treerazredne komedije.
Greul i Strmer su stavili svoje sveane kape pod ruku, jednom rukom uhvatili maeve i,
u korak, otmjeno preko predvorja umarirali u Hitlerovu ogromnu radnu sobu kojom je
dominirao proslavljeni prozor, uvijek prikazan u vijestima, koji je nudio spektakularan pogled na
planine koje su se protezale iz Austrije do Bavarske, udaljene trideset kilometara.
Adolf Hitler stajao je kod ogromnog stola sa zemljovidom, naoale s okvirima od nikla
nakrivljene na vrhu njegovog nosa, okruen uobiajenom klikom. Bormann, Keitel, njegov vojni
savjetnik, admiral Raeder, zapovjednik flote, staromodan i pompozan sa svojom utirkanom
visokom kragnom, i Jodl, Fhrerov ef stoera, njegovo inae blijedo, lukavo lice danas je bilo
neuobiajeno rumeno. Hitler je pogledao dvojicu novopridolica, praznog pogleda. Onda je
ugledao oznake alpinistikih postrojba i izraz nade preletio je preko njegovog blijedog lica.
Jurina postrojba RunolistT pitao je urno, otkrivajui svoje ute zube.
Strmer je lupio petama kako su pravila zahtijevala i onim pruskim paradnim glasom koji
je mrzio rekao: Oberstleutnant Strmer, Sturmabteiling Edelweisszur Stelle, mein Fhrer!
Hitler mu je jedva dopustio da dovri ritual. Skinuo je naoale, hitro obiao oko stola, i na
Strmerovo iznenaenje, svojim mlohavim, znojnim rukama uhvatio desnu ruku krupnog
pukovnika. Jako je dobro izuzetno dobro to ste doli, pukovnie Strmer, rekao je
ushieno, a u uzbuenju je njegov austrijski naglasak bio jo izraeniji.
Strmer je neto promrmljao i u iduem ga je trenutku sam Hitler vukao izmeu
okupljenih asnika, dok ih je Greul, oiju blistavih od ponosa, pratio.
Hitler je dramatino stao kod na stolu rairenog zemljovida sjeverne Europe i dodirnuo ga
desnom rukom, drugom jo uvijek drei Strmera. Norveka, procijedio je, je kljuna za
dostavu naih zaliha eljeza iz vedske i kao strateki poloaj za na konani udarac protiv
dekadentnih Britanaca koji e njihovo uzvieno Carstvo sruiti na koljena. Prije trideset i est sati
izvrili smo invaziju na Norveku kako bi zatitili tu zemlju od engleskog napada. Naa
iskrcavanja u Oslu, Trondheimeu, Bergenu, Narviku bila su u potpunosti uspjena. U stvari, va
general Dietl se s dvije tisue vaih kolega iskrcao u Narviku gdje ga je doekala slubena
dobrodolica lokalnog norvekog zapovjednika. Pogledao je Strmern kao da je oekivao neku
reakciju, ali na privlanom licu alpinista nije bilo nikakve emocije, samo hladna vojnika
suzdranost.
Ali iza te fasade Strmerov je mozak grozniavo radio. Znai, Hitler je to ponovno uinio,
kao to je uinio s Austrijom, ehoslovakom i Poljskom. Ali ovoga je puta neto polo po zlu i
nije mu trebala kristalna kugla koja bi mu rekla kako se mravi zapovjednik alpinistikih
postrojbi iskrcao i upao, kako bi Vol Jo rekao: U govna do grla!
Hitlerove idue rijei potvrdile su njegove slutnje. Na nesreu, loe vrijeme, snijeg i led i
slino, jo uvijek spreavaju glavninu naih snaga u dolasku na poluotok iz Osla i povezivanje s
generalom Dietlom. U ovom su trenutku moj hrabri Dietl i njegovih dvije tisue ljudi odsjeeni u
Narviku, bez ikakve znaajnije topnike podrke nae pretpostavke da e Norveani imati
obalne baterije koje bismo mogli upotrijebiti bile su netone osim topova s deset razaraa
Kriegsmarine{5} koji su ih dopremili tamo.
Hitler je zastao kako bi doao do daha, a Strmer je rekao: Shvaam, mein Fhrer, iako
uope nije shvaao. Kakve su veze Dietlovi problemi imali s njim i jurinom postrojbom
Runolist?
A sada ovo, podviknuo je Hitler ije su oi naglo zablistale. Pucnuo je prstima.
Keitel, debeo, pompozan, utogljen, poput ulizice to je i bio, podigao je otrcanu aktovku
za koju je okrvavljenim lisicama bilo privreno neto stoje sliilo sasuenoj ljudskoj ruci.
urno je izvukao papire koje je sadravala, gornji je bio oznaen crvenim NAJSTROA
TAJNA".
Hitler je bez rijei zahvale uzeo papire od feldmarala. Keitel se ponaao poput ulizice i
Hitler se oito prema njemu ponaao kao prema ulizici. Fhrer je pokazao papire: Tajne upute
pripremljene u Londonu, i uzete od mrtvog britanskog asnika juer poslijepodne. General Dietl
je smjesta uvidio njihovu vanost i odmah mi ih je poslao.
Ponovno, osjeajui se jo gluplje, Strmer je ponovio ono idiotsko: Shvaam, mein
Fhrer.
Bili su na putu prema stoeru kralja Haakona{6}, koji je napustio prijestolnicu i navodno
se nalazi negdje juno od Narvika. Sadre detaljne instrukcije za Norveane o njihovoj suradnji s
Englezima.
elite rei kako e se Englezi takoer iskrcati u Norvekoj, mein Fhrer? uzdahnuo je
Greul, odve uzbuen vijestima, koje su napokon obeavale akciju, da bi bio zadivljen
nazonou velikog ovjeka.
Hitler je sumorno kimnuo. Tono. Iza njega, ovjek koji je planirao napad pognuo je
pogled prema svojim izglancanim izmama kao da se srami; stoerni general Jodl, Hitlerov genij
planiranja, trenutno je oito bio u nemilosti.
Prema prijevodu dokumenata, nastavio je Fhrer, Englezi planiraju iskrcati svoje
postrojbe ovdje u luci Mamson, nekih dvjesto kilometara sjeveroistono od Trondheima, bijesno
je dodirnuo zemljovid, i ovdje u Andalsnesu sto pedeset kilometara jugozapadno. Oito,
njihova je namjera da zauzmu Trondheim i presijeku naim postrojbama dolazak s juga. Ve sam
poduzeo odreene korake kako bih se pobrinuo da ne ostvare taj plan. Pet tisua ljudi na putuje
prema Trondheimu.
Greul je ispustio uzdah divljenja za Hitlerov genij, ali Strmer je napeto ekao, njegov
strah rastao je iz sekunde u sekundu. Hitler im nije zapovjedio da dou u Orlovsko gnijezdo kako
bi im samo pokazao koliko je briljantan. Slijedilo je jo neto, znao je to.
Hitler je poeo govoriti tie. Drugi dio engleskog plana puno je ozbiljniji, nastavio je.
Iz dokumenata je jasno kako nas namjeravaju napasti s mora. Veliki broj njihovih brodova,
ukljuujui nosae i barem jedan veliki razara, ve je na putu, odredite, zastao je na
djeli sekunde, kao da mu je bilo bolno izgovoriti rije, Narvikl to planiraju? Hitler je sam
odgovorio na svoje pitanje. Unititi nae razarae njih deset koji su prebacili Dietlove ljude u
Narvik, potpuno ga izolirati tamo, pripremiti se za iskrcavanje kako bi ga unitili i zauzeli grad.
Dopustio je rijeima da se slegnu, a Strmer je po licima visokih asnika oko stola sa
zemljovidom mogao vidjeti kako su svi dijelili Hitlerove strahove; oito su razgovarali o cijeloj
stvari sve vrijeme dok su oni ekali pred radnom sobom. To ne smijemo dopustiti, gospodo,
nastavio je Hitler. Radije bih zapovjedio generalu Dietlu neka se preko granice povue u
vedsku i dopusti da njega i njegove ljude zatoe veani nego da ih zarobe Englezi.
asnici iza njega poeli su tiho mrmljati proteste, ali inilo se kako Hitler to nije
primijetio. Umjesto toga rekao je: Ipak, siguran sam, gospodo, kako do toga nee doi. Ve sam
zapovjedio generalu Studentu neka pripremi bojnu svojih padobranaca za iskakanje u blizini
Narvika kako bi mogli pomoi Dietlu i, pogledao je ravno u Strmera, koristei svoj stari trik s
kojim e se visoki alpinist dobro upoznati u nadolazeim godinama, pokuavajui dominirati
njime onim crnim magnetinim oima, takoer u poslati vae ljude, mein lieber Oberst.
Strmer je ljuti to odmahnuo glavom, kao da na tjelesni nain pokuava otresti taj
hipnotiki pogled. Molim, mein Fhrerl prasnuo je, dok je Greul u napetom iekivanju ekao
odgovor svog voljenog Voe.
Ovako...
Ali prije no to je Adolf Hitler mogao objasniti velika su se vrata otvorila bez ikakve
ceremonije i divovski plavokosi posilni koji je dopratio dvojicu alpinista stajao je tamo, blijedog
lica, oiju prestravljenih i razrogaenih od oka. Mein Fhrer, promucao je, zaboravivi ak i
lupiti petama i izgovoriti Njemaki pozdrav{7}, wem Fhrer, ispriavam se, ali neophodno je
da vam kaem...
Da mi kae to? bijesno je prasnuo Hitler.
Englezi, gospodine, oni su...
Govori, ovjee! frknuo je Hitler.
Gospodine, to je signal iz pomorskog zapovjednitva, Narvik, rijei su dole u
uzbuenoj bujici, Englezi su primijeeni u blizini obale. Napadaju!
 TRI

Pet sivih silueta postojano se kretalo crno-zelenim vodama fjorda, visoke, snijegom
prekrivene planine zablistale bi u povremenim stankama snane meave koja je ibala lica ljudi
na osmatranicama i napetih ljudi na otvorenim zapovjednim mostovima. Tronoci i
jarboli razaraa ve su bili bijeli od blistavog mraza, dok su zaljuljane palube bile prekrivene do
glenja dubokom bljuzgom koja se smrzavala. Ali ljudi skutreni kod topovskih kupola, odjeveni
u svoja azbestna nezapaljiva odijela, ili unuti kod torpednih cijevi, bili su itekako budni, njihovi
su ivci treperili od nervoze. Jer svi su znali kako danas uplovljavaju u njemaku luku i da su
brojano podreeni. Jedini nain na koji e im to uspjeti ovog travanjskog jutra bilo je iznenaditi
Nijemce, napasti ih estoko i brzo prije no to shvate to im se dogaa.
Na zapovjednom mostu Hardyja, zapovjednik flote kapetan Warburton-Lee, etvrtastog
lica s razdjeljkom u stilu dvadesetih, kimnuo je radistu koji je ekao. U redu, Sparkse, poalji
ovo zapovjedniku admiraliteta. Napadamo u zoru... za vrijeme plime.
Pored njega, na zaljuljanom nezatienom zapovjednom mostu, porunik Stanning,
njegov tajnik, inae blagajnik, lica zabundanog do oiju, se nacerio. To je bilo tipino za Starog
nikad nije uzalud troio rijei, ak ni kad je komunicirao sa zapovjednikom admiraliteta
Winstonom Churchillom osobno. est rijei kako bi objasnio sloeni taktiki manevar napada u
zoru kako bi iznenadio neprijatelja, i za vrijeme plime koja e sluiti kao zatita od mina
kabelima vezanih za dno uskog fjorda.
Spark je odjurio kako bi poruku poslao u London, i sada su se svi na zapovjednom mostu
usredotoili na primjeivanje prvog neprijateljskog plovila, dok se pet razaraa kroz mirnu zoru
poput sivih duhova pribliavalo luci Narvik.
Pet minuta kasnije napetost je napokon razbijena. Iznenada, meava je na trenutak
popustila. Manje od petsto metara prepoznatljivi oblik usidrenog razaraa klase Moewe pojavio
se u njihovom vidokrugu.
Warburton-Lee je smjesta reagirao. Eno ga, Stanning! viknuo je poput uzbuenog
kolarca. Boche razara! Okrenuo se prema kormilaru koji je toliko vrsto stezao kormilo da
su mu zglobovi pobijelili. Otro ulijevo! zareao je. Torpeda, pripremite se za
paljbu. Stanning je mogao vidjeti kako se s mukom suzdrava dok su torpedisti obavljali
neophodna podeavanja, a onda je prasnuo: Pali!
Jedan... dva... tri, metalne ribe, od kojih je svaka sadravala tonu eksploziva, kliznule su u
tamnozelenu vodu. Stanning je bacio brz pogled preko zapovjednog mosta. Ugledao je brazdu
mjehuria i uo siktanje komprimiranog zraka; a onda su nestala, kreui se ravno prema
uspavanom njemakom razarau.
Pored njega, Warburton-Lee je poeo odbrojavati sekunde. Jedan... dva... tri...'"
Odjednom se oglasio snaan, gromoglasni, potmuli tutanj. Neprijateljski razara iskoio
je iz vode, ili je barem tako izgledalo, poput ivog bia. Nekoliko sekundi kasnije opasno se
nagnuo, njegova paluba gotovo je dodimula vodu, gusti debeli dim kuljao je iz njegovih
razorenih kotlova. Istog trena zrak su ispunili povici, zapovijedi, oajniki pozivi u pomo, kad je
njemaki brod poeo tonuti, najprije krmom.
Pogodili smo gada! viknuo je ushieno Warburton-Lee.
Da, gospodine, rekao je Stanning, jednako uzbuen kao i njegov kapetan, i to iz prve!
Sada je ostatak male flote jurnuo naprijed traei ostale neprijatelje usidrene iza olupine,
mornari su jurili lijevo-desno traei pogodne ciljeve. Hunter je jurio za Hardyjem, njegov otri
pramac nalik na no rezao je svaki val i estoko se tresao kao da se radi o zidu. Debeli njemaki
teretnjak, teak od eljezne rude iz vedskih rudnika, pojavio se iz magle. Hunterovi torpedisti
nisu ga mogli promaiti. Njegov prvi torpedo pogodio je cilj. Uz zagluujui uplji tresak metala
u metal teretnjak se istog trena raspao. Poeo je tonuti uz promukle krikove ljudi koji su se
grevito drali na Hardyjevoj zaljuljanoj palubi.
Pazi dolje! viknuo je promatra iz osmatranice. Torpedo desno od pramca!
Otro u stranu?' mahnito je vrisnuo Warburton-Lee.
Hardy je skrenuo, luaki se naginjui. Njegovi propeleri zapjenili su vodu.
Warburton-Lee je zgrabio ogradu kako ne bi pao, a njemaki torpedo je prozujao samo nekoliko
metara pored broda. Minutu kasnije zabio se u obalu iza njih. Tona eksploziva eksplodirala je
uz gromoglasni tresak bacajui pijesak i ljunak u vrtlog visok tridesetak metara.
Sada su Hardy i preostala etiri razaraa pomahnitali, duboko u ijordu. Na britanskim je
brodovima sve bila kontrolirana zbrka dok su topnici smjeteni iza svojih ikakih pijana,
snanih povezanih baterija strojnica, zasipali obalu, stodvadesetpet milimetarski topovi
su grmjeli, a torpedisti su lijevo i desno slali svoje itave metalne ribe na njihov smrtonosni kurs.
Palube su podrhtavale dok su mali sivi brodovi jurili, zahvaljujui motorima od 30000 konjskih
snaga. Cijeli brod je podrhtavao poput nekog divljeg stvorenja. Grimizni plamen pojavio se u
sumornom sivilu. Na svim stranama blistali su naranasti oblaci eksplodiranih granata i iznenadni
poetak jo jednog kobnog poara.
Ali sada su iznenaeni Nijemci poeli reagirati. Na obali, bestrzajni dvadesetmilimetarski
topovi povezani u baterije od etiri, poeli su ispaljivati svoje granate na Britance brzinom od
1000 u minuti. Svijetlei metci, bijeli, crveni i zeleni, jurili su iznad uskog vodenog pojasa uz
smrtonosno zvidanje. Na zapaljenim njemakim razaraima, hrabri topnici borili su se do kraja,
jo su uvijek pucali dok je ledeno hladna voda prodirala u topovske kupole, sve dok
naposljetku nisu potonuli.
Kapetan Warburton-Lee bio je u sreditu svega, paluba njegovog broda zatrpana je
praznim utim ahurama, oi su ga pekle od kiselih barutnih isparenja, znao je kako je vrijeme za
odlazak uinio je ono to je doao uiniti. Smrknuto se drao dok su dva mahnito
rotirajua vodoskoka udarila u njegov brod i zaljuljala ga lijevo desno, kao da je udaren nekom
ogromnom akom. vabe dolaze sebi, Stanning! viknuo je glasnije od gromoglasne buke i
zastraujueg tektanja velikih strojnica. Mislim kako je najbolje da damo petama vjetra dok
jo imamo vremena!
Stanning je kimnuo glavom. Nije mogao govoriti. Obrisao je svoje okrvavljene oi, i pitao
samoga sebe kojeg je vraga naputao sigurnost blagajnike kabine i dragovoljno se javio da
pomogne ovdje na mostu. Trebao mu je pregled glave!
Sada su arene zastave jumule uz Hardyjev jarbol i ostatku njegovog drutva signalizirale
povlaenje. Okrenuli su se u otrim malim lukovima, krme su gotovo nestale u vodi koju su
njihovi propeleri zapjenili. Gotovo simultano, njihovi su kapetani zapovjedili: Punom brzinom
i, brzinom od trideset vorova na sat, ostavljajui iza sebe smrt i unitenje, i obalu koja je bijesno
gorjela, jurnuli su prema otvorenom moru.
Warburton-Lee je veselo zvidukao kroz zube, ne primjeujui ledeno hladan vjetar na
njegovom irokom licu. Uspjeli su! Potopili su Boche bez gubitka i jednog broda ili jednog
ovjeka; a ponovno je poinjalo snijeiti. To e ih sakriti od bilo kakvog vapskog
zranog napada; jer vabe su dominirale zrakom iznad Norveke, definitivno.
Pa, Stanning, poeo je u dobrom raspoloenju govoriti blagajniku. Mislim kako deki
zasluuju malo Nelsonove krvi{8}. Zastao je, oiju ispunjenih iznenadnim strahom.
Tri vitke sive siluete pojavile su se na lijevoj strani. I nije bilo teorije da ne prepoznate tu
cmo-crvenu zastavu sa simbolom kukastog kria.
 vabe! viknuo je Stanning.
Alarmna zvona ponovno su zatulila. Oznojeni, iscrpljeni topnici ponovno su se bacili na
svoje poloaje, do koljena u blistavim utim ahurama. Ali Nijemci su ovoga puta bili bri.
Njihove stodvadesetsedmice su eruptirale i runi uti i crveni plamen rastegao se
itavom duinom njihovih zaljuljanih paluba. S te razdaljine jednostavno nisu mogli promaiti.
Uz mahniti, stravini vrisak neprijateljske granate grmjele su preko fjorda. Stanning se pripremio
za neizbjeno.
Hardy se jako nagnuo u stranu kad ga je pogodio prvi plotun. Izgledalo je kao da se
zapovjedni most raspao i odjednom posvuda su bili ranjeni i mrtvi ljudi. Stanning je ustao. Pored
njega su leala tri mornara, svi mrtvi, ruku nasumino rairenih. Zbunjeno se zagledao u njih,
nesposoban prihvatiti injenicu da su njihovi mladi ivoti toliko naglo prekinuti. Njegove su se
nosnice iznenada ispunile smradom gorenja i kiselim parama iz razorenih elektrinih baterija.
Isuse, viknuo je glasno, i buka i vritanje odjednom su ga udarili svom svojom silinom,
pogoeni smo!
Mahnito je pogledao po razorenom zapovjednom mostu i zadimljenim ostacima koji su
posvuda leali u nasuminim kaotinim gomilama. Jo uvijek omamljen od oka, doteturao je do
mjesta na kojem je na leima leao navigacijski asnik Gordon Smith, krv mu je curila iz kutova
usana i slijevala se niz njegove blijedo-sive obraze. Jesi li dobro, Gordone? uzdahnuo je.
Navigacijski asnik na trenutak je otvorio oi. Otvorio je usta kako bi neto rekao i jo je
tamno crvene krvi poteklo izmeu njegovih snjeno bijelih zuba. Odjednom je zakolutao oima.
Glava mu je lagano kliznula u stranu. Bio je mrtav.
Stanning je polagano ustao, nesposoban prihvatiti stvari oko sebe. Gotovo zamiljeno,
obrisao je slinu s usana i okrenuo se prema kapetanu.
Kapetan Warburton-Lee je umirao. Njegova odora je bila posvuda poderana i aava.
Koulja mu je ve bila crvena, a lice obliveno krvlju. Krv je postojano liptala iz rane na
njegovom boku i odbrojavala svaki otkucaj srca s tamno crvenim mlazom. Stanning je
doao sebi. Sagnuo se. Podigao je kapetanovu glavu i oajniki viknuo: Kapetane... kapetane
Warburton-Lee...
Kapetan ga je pogledao, oiju suznih od boli, ali smireno. Gotov sam, Stanning,
proaptao je. Ako je brod gotov, daj zapovijed... za naputanje. Glas Warburtona-Leeja brzo je
jenjavao, daj dekima ansu...
Blagajnik porunik koji, kad se dobrovoljno javio za smjenu na zapovjednom mostu, nije
ni sanjao da e uskoro zapovijedati Hardyjem, kao njegov jedini preivjeli asnik, prestraeno je
pogledao oko sebe. Njihov brod blizanac Havoc oajniki je pokuavao podignuti zatitnu dimnu
zavjesu oko osakaenog Hardyja koji je ve tonuo i svakim trenutkom gubio na brzini. Devetsto
metara dalje Hunter, takoer gadno pogoen u iznenadnom napadu tri Nijemca, cijeli je gorio.
Od njega nije mogao oekivati nikakvu pomo. Morat e se sam pobrinuti za sve najbolje to
bude mogao. Sagnuo se kad je jo jedna velika granata rasparala zrak i eksplodirala sto metara
dalje i zalila osakaene brodove vodom, i odjurio do kormila.
Kormilar je bio mrtav, naslonjen na kormilo, krv je poput uporne kie kapala u lokvu pod
njegovim nogama. Stanning ga je snano odgurnuo u stranu. Upotrijebio je svu svoju snagu, na
elu su mu iskoile ile, kapi znoja stajale su na njegovim obrvama poput bisera. Kormilo je
popustilo. Hardy se prestao vrtjeti u krug. U iznenadnom napadu mahnitog straha, okrenuo je
brod prema obali; jer je instinktivno znao kako sada vie sigurno nee dospjeti do otvorenog
mora. Mora nasukati brod!
Brod se nagnuo u stranu. Odozdo je doao odjek grmljavine metala po metalu i prigueni
krici agonije kad je vrua para poela izlaziti iz svojih razorenih kotlova. Stanning se ugrizao za
usnu i pokuao ne misliti na stravinu sudbinu mornara zarobljenih u strojarnici.
Napustite brod, viknuo je iz sveg glasa, napustite brod... ujete li... NAPUSTITE
BROD...
Osakaeni Hardy polagano se poeo kretati prema obali, udaljenoj nekih tristotinjak
metara, cijelo vrijeme gutajui vodu, dok mu je brzina dramatino padala.
Stanning je stezao kormilo toliko da su ga ruke zaboljele, tjerao ga je naprijed snagom
volje i prilazio obali sve blie i blie. Jednostavno mora uspjeti. Prebacite kapetana, dobacio je
preko ramena, pogleda usmjerenog prema obali kao da se radi o Obeanoj zemlji. Jo je uvijek
iv.
Umirui kapetan urno je prebaen u mali amac dok se Hardy sve vie pribliavao obali,
s Nijemcima koji su predosjeali pobjedu i pogaali brod granatu za granatom.
Tresak, kripa. Stanning je smrknuto drao kormilo. Oglasilo se zastraujue prodorno
itanje pare. Plamen je sunuo visoko u zrak. U jednom zastraujuem trenutku stravian pokolj i
unitenje bili su osvijetljeni jasnoom magnezijske bljeskalice fotografa. Stanning, koji je krvario
iz brojnih rana, sruio se na palubu. Uspio je.
Huraa... huraa povikali su uzbueni Gebirgsjgeri{9} kad se neprijateljski razara
zaustavio na plai na drugoj strani fjorda, a pohlepni plamen treperio je cijelom duinom
njegovog razorenog trupa. Pokazali smo Tommyjima. Huraal
Mravi, visoki general Dietl, njihov zapovjednik, sa iljastom kapom postavljenom pod
udnim kutom na kratko oianoj glavi, polagano je spustio svoj dvogled. Nije dijelio sreu
svojih uzbuenih ljudi radi pobjede. Onaj posljednji prizor pomahnitalih engleskih mornara koji
jure palubom gonjeni onim estokim nemilosrdnim plamenom, u odorama koje su ve gorjele, jo
uvijek je ivio u njegovim mislima. A onda je, poput profesionalnog vojnika kakav je i bio,
zaboravio stravu i koncentrirao se na vlastite probleme. Pet razaraa koji su ga prebacili do
Narvika su potonuli ili su tonuli, plus tri teretnjaka. I zbog toga je njegova ukupna topnika mo
prepolovljena. Ako se Tommyji vrate, a bio je siguran da e se vratiti, i ponu se iskrcavati, sada
kada je imao samo trideset mornarikih topova za obranu od iskrcavanja s mora, bio je nemoan.
Trebao je pomo i do vraga, trebao ju je smjesta!
Iznenada uznemiren preko svake granice, njegova uobiajena profesionalna
hladnokrvnost u potpunosti je nestala, s trakom histerije u svom dubokom bavarskom glasu
viknuo je: Radist... poruka za OKW{10}... smjesta... urno, smjesta...
 ETIRI

Vol Jo je bio njihov glasnogovornik. Pogledao je krupnog padobranca slomljenog nosa i

rekao: Namjerava stajati tu poput mokrog prdea koji eka sudar s rubom kenjare i rei mi
kako vi stavljate te velike kiobrane na lea i iskaete van u zrak, na visini od tisuu metaral
Vol Joove oi razrogaile su se na njegovom rumenom licu u potpunoj, krajnjoj, nevjerici.
Padobranski doasnik koji je demonstrirao padobran veselo je kimnuo. Zato to nam
zbog toga dodatno plaaju, priznao je svojim izraenim berlinskim naglaskom.
Vol Jo je pogledao lica vojnika i rekao: Nema dovoljno novca u cijeloj Reichbank da
zgodni sin gospoe Meier upotrijebi jednu od tih stvari. Do vraga, kad bih to uinio bio bih zreo
za sobu gumenih zidova. Moete iskoiti i bez njega, stoerni narednie, predloio
je Berlinanin razdragano. Pria se kako vi Bavarci imate tvrde guzice i jo tvre glave.
Moda vam padobrani uope ni ne trebaju?
Vol Jo je prijetei stisnuo svoju zastraujuu aku. Pazi na jezik, drue, zareao je, jer
bi ti mogli zatrebati novi zubi!
Pukovnik Strmer urno je stupio naprijed, dok je iza njega na tornju jo jedan
padobranac na obuci skoio u prazno i padao zastraujuih stotinu metara prije no to mu se
padobran otvorio i usporio njegov munjeviti spust. Smiri se, ti veliki rogati vole! prasnuo je
urno. Svi znate hitnost nae misije i injenicu kako ne smijemo gubiti vrijeme ili riskirati
rtve vjebajui skokove. Skaemo prvi i jedini put. To je obuka koja je odluena za nas u
Fhrerovom stoeru i tako e i biti. Kimnuo je padobranskom naredniku slomljena
nosa, njegovo runo lice bilo je iskrivljeno u zlobni osmijeh pogledom na siva lica alpinista.
Nastavite s instrukcijama, narednie.
Hvala vam, gospodine. U redu, gospodo, naglasio je rije s neprikrivenim prezirom
prema Vol Jou, padobran funkcionira ovako. Ovo je statiki konop, tako ga mi zovemo.
Povezan je sa sajlom u samom Junkersu. Onda je tu konop dug od tri do etiri metra povezan
s kupolom padobrana. Kad padobranac skoi iz Junkersa baen je prema van do lijevog krila.
Potisak iz propelera ga onda odbacuje na kraj statikog konopa. Rezultirajui trzaj skida
poklopac s torbe padobrana izlaui kupolu. U tom trenutku konop, onaj o kojem sam vam
upravo priao, poinje izvlaiti padobran... Padobranski doasnik je veselo nastavio govoriti i
govoriti, oito je uivao u pogledima rastue nelagode na licima svojih sluatelja dok su oni
poinjali shvaati to e im se uskoro dogoditi, i neizgovoreno pitanje im se poelo formirati
u mislima.
Hej, odrjeito ga je prekinuo Vol Jo, nun ein bisschen langsam... Progutao je knedlu i
onda izgovorio neizgovoreno pitanje: Jebote, a to se dogodi ako sve ove stvarice ne budu
funkcionirale? Prijetei je pogledao padobranskog narednika: To mi reci, kompa. to da onda
radimo?
Narednik nije bio nimalo zbunjen. to da onda radi, kompa? ponovio je namrteno,
kao da uistinu razmilja o odgovoru na pitanje Vol Joa. Pa, rei u ti. Lijepo zatvori okice,
prekrii rukice na prsima i, glas mu se uzdigao radi poante, postane lijep lel Grohotom se
nasmijao, suze su tekle niz njegovo rumeno lice, opinjen svojim smislom za humor.
Strmer je u nevjerici odmahnuo glavom i onda se okrenuo i otiao, govorei samome
sebi kako je ovo najvjerojatnije savreno vrijeme da ode. Lice Vol Joa dobivalo je boju cikle. Za
nekoliko e trenutaka eksplodirati.
U podnoju kontrolnog tornja na uzletitu Hamburg-Fuhlsbttel, koje su pretvorili u
privremeni stoer za novu operaciju, telefoni su neumorno zvonili i bljedoliki inovnici u
odorama Luftwaffea jurili su lijevo desno ili lupali po tipkama pisaih strojeva, kao da im
ivoti ovise o tome. Uz jedan zid, njihovi domaini iz Luftwaffea su postavili veliki zemljovid
norveke bojinice koji je, primijetio je Strmer u prolazu, ve bio prekriven gomilom plavih i
crvenih oznaka koje su prikazivale, znao je, njihove i neprijateljske poloaje. Smrknuto
je uzdahnuo. Hitlerova nova pustolovina oito nije ila glatko kao stoje planirao. Ve je bilo puno
borbi, osobito na sjeveru iznad Osla, a bit e ih jo i vie prije dolaska proljea.
Otvorio je vrata svojeg malog ureda u kojem su Greul i bojnik Stiebel, samouvjereni,
krivonogi pilot koji je bio zaduen za transportere Junkers, stajali pognuti iznad velikog reljefnog
zemljovida Norveke kojeg su tog jutra iskopali u hamburkoj trgovini starinama u blizini obale.
Dva asnika su uljudno pozdravila ali, Strmer im samo nervozno odmahne rukom. Sada nije
bilo vremena za sve te pruske vojne nebuloze. ivoti njegovih ljudi bili su u opasnosti i imao je
jako malo vremena za igre.
Pa, gospodo, kakva je situacija? prasnuo je i bacio svoju iljastu kapu na otrcanu konu
fotelju u suprotnom kutu malog ureda.
Greul je progovorio prvi: General Dietl je prije trideset minuta javio kako je primijeena
nova britanska pomorska postrojba u blizini Westijorda, oito namjerava napasti njegove
preostale brodove.
Strmer je pogledao krivonogog bojnika koji je sliio na staromodne konjanike u svojim
vreastim jahakim hlaama i blistavim izmama. Iz nekog razloga zrakoplovni bojnik je nosio i
ma. Odgovorio je na Strmerovo neizgovoreno pitanje hrapavim isprekidanim glasom, kao da
su njegove rijei metci, a on strojnica. Zrakom nemogue, Herr Oberst... Magla, kia,
susnjeica. Vidljivost... gotovo nula... Nai zrakoplovi ih ne mogu napasti... General Dietl i
njegovi brodovi su... preputeni sami sebi. Njegova usta nalik na miolovku otvarala su se kao
uz pomo elinih opruga, pa se naglo zatvorila.
Strmer se namrtio. ovjek je priao poput neke karikature starog podreenog u carskoj
pruskoj vojsci; ali Greul je oito bio impresioniran. Po njegovom miljenju bojnik Stiebel je
priao poput pravog vojnika. Takoer je javljeno kako je mornarika B-sluba{11}
uhvatila radio signale koji govore o novoj velikoj skupini neprijateljskih brodova u spomenutom
podruju, najvjerojatnije transporteri, po rijeima ljudi u Kielu. Znai moemo zakljuiti...
...kako Tommyji namjeravaju iskrcati postrojbe nakon drugog pomorskog napada i kako
emo mi morati nastaviti s ovom ludom pustolovinom. Dovrio je Strmer umjesto njega, u
ovom trenutku bijesan na cijeli vraji svijet.
Da, gospodine, odgovorio je Greul pomalo izgubljeno, kao da je zbunjen ljutnjom svog
pretpostavljenog. Zastoje Strmer ljut kad su ponovno dobili velianstvenu prigodu za akciju?
Strmer, ini se, to nije primijetio. Umjesto toga zagledao se u reljefni zemljovid,
pokuavajui se staviti u poloaj njihovog nevidljivog engleskog neprijatelja. to namjeravaju
uiniti? Nakon svega, operirali su gotovo tisuu kilometara od njihove najblie baze na
Shetlandu, bez Dietlove lokalne zrane podrke, iako su mogli dopremiti nosa zrakoplova,
pretpostavio je, i riskirati napade njemakih tuka s kopna.
Bilo je oito to e im biti glavni cilj pruga iz vedske kojom se u Njemaku dopremala
i vie nego vana eljezna ruda. ak i ako Hitler uspije zauzeti ostatak norvekog poluotoka, ako
Tommyji uspiju zauzeti tu prugu, a i Narvik, jer e im trebati luka kako bi zadrali svoje
poloaje, doi e do jako vane pobjede.
Strmer je uzdahnuo i zamislio se o tome. Naravno, Dietl e napustiti luku ako pruga
bude u opasnosti. Sa svojih dvije tisue alpinista i mornara s potopljenih razaraa koje e uspjeti
naoruati, nee moi braniti oboje. Zato e Britanci takoer iskrcati postrojbe u luku. Znai
kljuno pitanje je gdje e se Tommyji prvo iskrcati? A to je potezalo drugo pitanje: gdje e
jurina postrojba Runolist biti od najvee koristi u cijeloj ovoj prokletoj guvi u koju je Hitler
uvalio Gebirgsjgere?
Koncentrirano se zagledao u reljefni zemljovid, dok su dva bojnika nervozno ekala. Vani
je povrijeeni glas govorio: Boe moj, Otto, neki od ovih pjeadinaca su uistinu papci! Tip je
samo elio jo jednu porciju juhe od graka, zajedno s ekstra kobasicom. Pitam te, Otto, ekstra
kobasica! to je sljedee?
Naravno, Englezi e koristiti konvencionalnu taktiku. Vojnici su to uvijek inili, shvatio
je sve od onog trenutka kad je bio otrgnut od svojih voljenih planina kako bi oformio i vodio
Runolist. Doi e s obje strane luke u manevru kara koje se zatvaraju. Dietl e
reagirati povlaenjem uz prugu. Englezi e pak reagirati produenjem svog karastog manevra u
pokuaju da dou iza pruge, napredujui kroz uski prolaz izmeu pruge i visoke zaravni u
njezinoj pozadini. Naglo je pucnuo prstima i bojnik Stiebel je vidno poskoio.
Bojnie Stiebel, prasnuo je Strmer, instinktivno znajui kako je pronaao pravo
rjeenje, moete li moju skupini spustiti ovdje, kaiprstom je pokazao sredinju zaravan istono
od pruge, ili otprilike u tom podruju, ali ne predaleko od pruge?
Stiebel ga je uasnuto pogledao. Dranje pruskog asnika na trenutak je napustilo
krivonogog zrakoplovca. Ali skok s padobranom u tom podruju sa sobom e donijeti tisue
opasnosti i nepoznanica. Termalne struje, injenica kako bi teren mogao vau postrojbu razbiti na
male skupine, meusobno odsjeene, problem postizanja odgovarajue visine za moju staru ujnu
Jus{12}, onda...
Moete li? brutalno ga je prekinuo Strmer, lica ozbiljnog i strogog. Stiebel je progutao
knedlu i onda se sabrao. Salutirao je i izlanuo, kao da se nalazi na paradnoj pisti, pogleda drveno
usmjerenog prema nekom udaljenom obzoru: Mogu, gospodine!
Strmer vie nije gubio vrijeme. Bojnie Greul... bojnie Stiebel... obavijestite svoje
ljude. Letimo noas. Nemamo vie vremena za gubljenje.
Vani je inovnik Luftwaffea povrijeenim glasom govorio: Naravno, to moe oekivati
od obinih ljakera poput njih. Oni i ne znaju drugaije, zar ne, Otto?
 PET

Narvik, zapucketao je metalno pilotov glas, bono lijevo. Promuklo se nasmijao i

brzo dodao: Za vas skakavce to znai s lijeve strane!
Pukovnik Strmer se nasmijao i, sagnuvi glavu, zavirio je kroz prozor Junkersa.
Daleko dolje ugledao je blijedo srebrno blistanje vode s, tu i tamo, sporim, velikim
stupovima crnog dima. Protrljao je oi i ugledao ogromnu sivu siluetu na rubu vode.
Najvjerojatnije jedan od Dietlovih unitenih razaraa, rekao je samome sebi, a onda zaboravio
Narvik jer su ponovno uli u oblak i nastavili svoje sporo napredovanje prema visoravni.
Ispred njega, narednik-dispeer u vreastom kombinezonu nastavio je svoje malo
predavanje ljudima Strmerovog stoera, sada svima odjevenima u sline kombinezone, nalik
grbavcima s padobranima na leima.
To zovemo rolanje uz motku, govorio je, nain odravanja skupine padobranaca nakon
skoka, jer bi se inae vrlo lako ratrkali kilometrima i, prijatelji, ne zavidim nikome tko e dolje
ostati sam samcat. Ako ga hladnoa i glad ne ubiju, vukovi hoe.
Nastavi, zareao je Jap s klupe pored Vol Joa, upiat u se od tvoje prie.
Dispeer je protrljao vrh svog nabubrenog crvenog nosa pijandure i nacerio se. Onda
nemojte rei kako vas nisam upozorio, zapiskutao je. Pa, ovako namotavate motku. Prvi
lanovi motke koji iskau skau u smjeru zrakoplovne struje, im iskoe, prate ju. Vojnici koji
iskau posljednji kreu se u suprotnom smjeru, dok srednji lanovi motke ostaju na mjestu i
ekaju da se dva kraja spoje. Jasno?
Jasno poput blata! frknuo je Jap.
Vol Jo je zareao: Sluaj, bezobraznie, jedina stvar za koju me boli kurac je da se
prekrasni sin gospoe Meier spusti dolje u jednom komadu. Isuse, to s ovim padobranom,
trideset kilograma osobne opreme, plus jo usranih trideset u onoj vrei koju u vezati za
desnu nogu. Kad se prizemljim siguran sam kako u propasti i izai u jebenoj Australiji!
Dispeer se ponovno nacerio, iako je Strmer primijetio kako desnom rukom kradomice
pipka po stranjem depu svojih vreastih hlaa, kao da se eli uvjeriti da je njegova pljoska, do
pola napunjena jeftinim konjakom, jo uvijek tamo. Oito je bio nervozan a on ak ni nee
skakati!
Strmer se namrtio kad se ponovno sjetio to e uskoro uiniti. S jedva dva sata
teoretskih instrukcija za njima, iskoit e u zrak i prizemljiti se na jedan od najnegostoljubivijih
krajolika na svijetu. Tamo na tom nesmiljenom, okrutnom terenu, hladnom i negostoljubivom
pod najboljim vremenskim uvjetima, jedini e im zaklon biti njihovi atori i vjerojatno nekoliko
zakrljalih breza, a postavit e obrambene poloaje s ciljem zaustavljanja bilo kakvog veeg
napada Britanaca koji bi htjeli na istoku prijei prugu i doi Dietlu iza lea. To je bila
nevjerojatna zapovijed, uistinu vrlo nevjerojatna.
Strmer je pucnuo jezikom i pogledao preplanula, ovrsnula lica svojih vojnika. Ako je
to itko mogao uiniti, to su bili oni, i bio je to zadatak za koji su ih cijelo njihovo odrastanje i
vojna obuka pripremili: pojedinana bitka, ne samo protiv njihovih neprijatelja, nego i protiv
same prirode, u svoj njezinoj prekrasnoj surovosti. Hitlerove posljednje rijei na trenutak su
proletjele kroz njegove misli. Dok se Hitler srdano rukovao s njima, nekoliko trenutaka prije no
to su on i Greul napustili njegov stoer: Strmern, rekao je svojim promuklim austrijskim
naglaskom, glasa prepunog priguenih emocija, ako to itko moe uiniti, to e biti ti i tvoj
Runolist, jer vi ste... moji snjeni orlovil
Pet minuta kasnije crveno signalno svjetlo poelo je treperiti. Strmer je znao to to znai.
Pribliavali su se zoni skoka. Bacio je posljednji pogled kroz mali prozor. Ostatak formacije jo
je uvijek bio tamo, letio je u velikom V kroz olujni oblak, prilazei sve blie snijegom
prekrivenim, negostoljubivim vrhovima.
Dispeer se okrenuo i na brzinu potegnuo iz svoje pljoske.
Vol Jo je gurnuo Japa. Pogledaj svojim staklenim okicama ono, majmune, moe?
zareao je zavidno. Ono sranje ispunjava mu trbuh dobrom starom juhom a mi jebeno
skaemo, bez ikakve cuge koja bi nam ubrzala sputanje!
Gadno sranje, rekao je Jap bezosjeajno, jer je znao kako je njegov kolega svoje obje
boce za vodu napunio ajem i rumom koje su ipak, na aljenje ogromnog doasnika, bile
zakopane duboko ispod ostataka njegove opreme tako da nije mogao do njih. Napii
Fhrern pritubu.
Vol Jo je ljutito podigao srednji prst velik poput male kobasice. Sjedni na ovo, ti mali
uti poluovjee!
Ne mogu, odgovorio je Jap bez ljutnje, tamo ve imam autobus na kat.
Ali unato njegovoj potrebi za piem, narednik-dispeer je izgledao dovoljno
profesionalno kad je otvorio vrata i u trup zrakoplova pustio ledeno hladni zrak i viknuo:
Pripremite se!
asnici i vojnici jurine postrojbe Runolist posluno su izvrili zapovijed, s mukom
ustajui na noge pod teinom njihovog oruja i opreme.
Dispeer je priekao dok se nisu poredali: Prikaite se, zapovjedio je.
Zveket privrivanja metalnih spojki i njihov klik kad su sjele na mjesto uo se cijelom
duinom zrakoplova, svaki je ovjek pogledao ivotno vanu spojku kako bi se uvjerio je li dobro
privrena za kabel.
Dispeer je ponovno priekao. Provjerite opremu, bila je njegova idua zapovijed.
Kao to su bili naueni u Fuhlsbttelu, vojnici su provjerili opremu ovjeka neposredno
ispred sebe da bi se uvjerili jesu li sve stvari dobro spremljene, kako bi i ostale u tom stanju kad
ih povue snani trzaj otvaranja padobrana.
Sada je malo crveno svjetlo furiozno treperilo poput zlokobnog crvenog oka i ljudi su
shvatili da se trenutak pribliava. Strmer, na poloaju broj jedan, mogao je osjetiti kako
zrakoplov ponire jo nie.
Potvrda provjere opreme, viknuo je dispeer.
Broj jedan u redu, uo je Strmer vlastiti povik, kao iz velike daljine, u uima mu je
pucnulo od brze promjene visine, eludac mu se spustio nie, inilo se, kao brzim dizalom.
Broj dva u redu!... Broj tri u redu... Broj etiri..." Odgovori su odjekivali zrakoplovom
sve dok nisu stigli do kraja niza: Broj esnaest u redu...
Dispeer je pogledao Strmern, oiju suznih od pia, s nekom emocijom koju krupni
alpinistiki pukovnik nije mogao definirati. Stanite na vrata! viknuo je, glasnije od vjetra koji
je hujao unutranjou zrakoplova, dok je uao i ekao zonu iskakanja.
Optereen svojom opremom Strmer je krenuo naprijed. Iza njega je ostatak, ija su
pepeljasta lica jasno odraavala njihov strah, uinio isto.
Strmer je stao i ekao zapovijed za skok. Kad zapovijed doe, znao je, cijeli e niz
iskoiti iz Junkersa za manje od deset sekundi. Bit e to jedini nain da ostanu zajedno u onoj
pustoj divljoj zemlji ispod njih.
Sekunde su prolazile nevjerojatno sporo poput zadnjih kapi koje se izvlae iz presuenog
bunara. Strmer je mogao osjetiti elektrino pulsiranje njegovih odve napetih ivaca i lupanje
srca koje je udaralo poput malja. Ispod njih, siluete tromotomih transportera ocrtavale su se na
snijegu poput ruku duha. Ugledao je komadi smeeg breze, srebrno blistanje smrznutog
jezera, podruje golih stijena okrueno kamenim gromadama. Eno je zona iskakanja, podruje
bijelog, nedirnutog snijega, okrueno vrhovima visoravni! Strmer ju je smjesta prepoznao, po
njezinom trokutastom obliku, iz zranih fotografija koje su mu pokazali u Reichu. To je to!
Dispeerova se ruka spustila na Strmerovo rame. Snano. Nije oklijevao. Znao je da ne
smije. Uinak na ostale bi bio katastrofalan. Bacio se u prazno, vritei poput luaka.
Strmer je poeo padati zastraujuom brzinom kad ga je zahvatio potisak iz motora.
Zavrtio se dok mu je zrak grmio u uima, zagluujui ga, okrutno mu deformirajui lice,
izbijajui mu zrak iz plua tako da se grevito borio udahnuti. Hoe li se padobran ikad otvoriti?
Iznenadan prasak. Neka vrsta pucketavog zvuka dok su se konopci padobrana podizali
gore. Jo je uvijek padao ogromnom brzinom. Strmer je instinktivno napeo miie ili za ok
otvaranja padobrana ili onaj kobni udar u zemlju brzinom od preko petsto kilometara na sat.
Boom! Padobran se otvorio uz paklenski, uplji prasak. Od oka otvaranja kupole padobrana
ugledao je crvena i srebrna svjetla. Vrea koja je sadravala granate rastrgala se od udara i
poletjela je prema tlu prosipajui svoj tovar smrtonosnih jaja.
Mahnito se borei za zrak, Strmer je pogledao gore. Iznad njega, padobran se otvorio
nairoko i nadugako, i odjednom se osjeao malo i beznaajno ispod ovog divovskog bijelog
kiobrana. Odjednom ga je obuzeo osjeaj iscrpljenosti, dok se poeo lagano sputati, padobran
se blago ljuljao lijevo-desno, kao da se nalazi na vrtnoj ljuljaki i ponovno je djeak u kratkim
hlaama, u uiva u dugom, toplom ljetnom poslijepodnevu.
Sputao se sve nie i nie. Kad je pogledao gore ugledao je crne sjene Junkersa i
padobrane koji su lebdjeli poput mjehuria iz djeje puhalice. Ipak, izgledali su stravino daleko,
kao da pripadaju drugom svijetu, pa ga prizor nije odve zanimao; sve to ga je zanimalo bio
je ovaj osjeaj prekrasne slobode i krajnjeg tjelesnog zadovoljstva.
Strmerova oputenost nakon napetosti i straha od zrakoplova i skoka nestala je gotovo
jednako brzo kao to je i dola. Jer se sada inilo kako, kad je pogledao dolje, snijegom
prekriveno tlo stravinom brzinom juri prema njemu. Ponovno se napeo, osjetivi kako se svaki
mii njegovog tijela ukrutio. Oajniki se trudio opustiti. Znao je kako je to kljuno, inae e
slomiti neku kost i to e mu biti kraj. Progutao je knedlu i uspio se malo opustiti. Podigao je
noge, priljubio koljena jedno uz drugo kao to su mu rekli da uini, lagano pognuo glavu kako ne
bi slomio vrat ako mu se glava od udara u tlo naglo trne unatrag.
Tlo je sada bilo udaljeno manje od petnaest metara. Bit e dolje za sekundu. Duboko je
udahnuo. Tlo je zamahnulo i snano ga udarilo u noge. Mogao je osjetiti kako se snaga udara
uspinje njegovim nogama, prolazi kroz koljena i snano ga udara u dno eluca. Instinktivno se
otkotrljao desno kao to su ga nauili i cijelom se duinom izvalio na smrznutom snijegu. U
iduem trenutku jarke srebrne i crvene zvijezde eksplodirale su mu pred oima. Ogromna crna
eksplozija odjeknula mu je u uima. Neto toplo i slano curilo mu je niz bradu. Onda se
onesvijestio.
 EST

General Dietl hitro je zalegao. Ogromna metalna svjetlost zlokobno je zatreperila poput
otvora usijanih visokih pei gledanih izdaleka. Doljel viknuo je uzbueno, dok je jutarnji zrak
bio rasparan sablasnim, zastraujuim urlanjem. Svi oko njega, njegovi stoerni asnici, koji su
stajali na molu i dalekozorima promatrali ulaz u luku Narvik, bacili su se na vlaan beton.
Ni trenutak prerano. Poput tutnjanja divovskog ekspresnog vlaka prva granata sa starog
sivog bojnog broda koji su upravo primijetili dojurila je prema luci. Gromoglasna buka.
Zastraujui udar. Ispod Dietla, samo se tlo treslo poput ivog stvorenja i podiglo se kako bi
ga pljusnulo. Kiseli dim ulazio mu je u nos i usta sve dok mu se nije poelo initi kako e mu
plua eksplodirati. Oajniki se borio za dah, dok je jo jedna udovina granata s engleskog
bojnog broda padala s neba i pogodila ravno ujedan od visokih blistavo srebrnih tankova za riblje
ulje. Ulje se smjesta zapalilo. Smrdljivo ulje bakalarove jetre u moru plavog plamena jumulo je
prema dokovima.
Hierl, generalov osobni posilni, krvarei iz gadne rane na sljepooici, zgrabio je Dietla za
ruku. Generale, procijedio je dok su usijani komadi rapnela, neki veliki poput ake, posvuda
zujali zrakom, bolje da se vratimo do zapovjednog poloaja, gospodine!
Dietl je progutao knedlu. Bezbroj je puta bio pod paljbom u Prvom svjetskom ratu, ali
onda je bio mlai ovjek boljih ivaca. Sada je mogao osjetiti kako poinje drhtati, a nee biti
dobro ako njegovi ljudi vide svog generala kako drhti. Kimnuo je u znak slaganja. Da, u pravu
si, Hierle, izgubimo se odavde! Mir nach, Manner!
asnicima njegovog stoera nije trebalo ponavljati. Sada je cijeli sivi obzor treperio
grimiznom crvenom, dok je britanska flota pojaala granatiranje. ekala ih je duga i smrtonosna
baraa, to su znali; jer danas, zbog niske naoblake, njihova zatitna eskadrila Messerschmitta nije
mogla letjeti. Drei svoje ljemove poput starica koje se suprotstavljaju snanom vjetru, cijela je
skupina jumula za svojim generalom prema Narviku.
Do tog trenutka grmljavina granatiranja britanskih brodova postala je zlokobni bijesni
urlik, elementaran ali ljudskog podrijetla i precizan. Posvuda po luci granate su eksplodirale u
monom zagluujuem tresku. Rastrgana tijela, njemaka i norveka, letjela su u
svim smjerovima, spaljene ruevine bile su runo poprskane krvlju. U jarcima su mukarci i ene
vritali u krajnjoj agoniji.
Dietl i njegovi stoerni asnici jurili su od ulice do ulice, izbjegavali padajue komade
graevina koji su posvuda pljutali u stravinoj zbrci razorenih drvenih greda i polomljenih
cigala. Par konja koji je vukao grede projurio je pored njih, mahnitog prestravljenog pogleda,
dugih griva u plamenu, ruei sve pred sobom. Usijani rapneli arali su ulicama, zvidali
odbijajui se od zidova i kosili jednako i vojnike i civile i pretvarali ih u krvavu zbrku, tako da su
rastrgane ruke i noge izgledale poput krvavih ostataka koje su mesari prije rata ostavljali pred
vratima mesnica za sirotinju. Dietl je, dok su mu se mrava prsa s naporom podizala i sputala,
sve ovo promatrao i njegov zbunjeni, prestravljeni mozak rekao mu je kako e Narvik
biti sravnjen sa zemljom. Nee izdrati jo puno ovakvog granatiranja. Mogao je to vidjeti, ne
samo u pogledima prestravljenih norvekih civila koji su se skrivali u polusruenim, nakrenutim
kuama, nego takoer i u oima i na licima svojih ljudi. Oi alpinista bile su prekrivene vlanom
maglicom, kao da bi svakog trenutka mogle pustiti suze, a usne su im bile modre, iskrivljene, i
nekontrolirano su podrhtavale.
Furiozno, pognutih glava, kao tijekom pljuska, ruku koje su radile poput klipova, stoerni
asnici jurili su prema podzemnim prostorijama ispod gradske vijenice koje su bile njihovo
zapovjedno mjesto; jer tu su imali luksuz civilne telefonske mree, koju norveka vojska jo
uvijek nije unitila. Hierl je vrisnuo prodorno poput ranjene ivotinje. Dietl je bacio pogled preko
ramena. inilo se kako se njegov posilni nehajno naslanja na zid iza sebe, prekrienih nogu. Ali
nedostajala mu je glava i krv je u grimiznoj fontani kuljala iz presjeenog vrata! Dietl je potisnuo
nagon za povraanjem koji je ispunio njegovo mravo grlo i slijepo zateturao u stoer. Na ovaj ili
onaj nain odbauljao je niz strme stube koje su vodile do podzemnog bunkera kako, nikad nije
saznao i sruio se u svoju stolicu. U iduem trenutku glava mu je pala na dlanove i poeo je
alosno jecati poput djeteta slomljena srca, dok su njegovi stoerni asnici bespomono zurili u
njega, i bunker se zatresao i zaljuljao poput broda na moru uhvaenog nekakvim stravinim
tornadom.
Prolo je dobrih petnaest minuta prije no to se general dovoljno oporavio kako bi se
suoio sa situacijom. U vrijeme kad je postao svjestan svog okolia, neugodna tiina uslijedila je
nakon poetnog britanskog granatiranja luke. Zapanjeni, pepeljastih lica od oka, tresui glavama
i briui lica od sive betonske praine, stoerni asnici su ekali njegove odluke. U prostorji
pored njihove, telefoni su ve poeli zvoniti i uzbueni glasovi poeli su ponavljati hitne poruke,
dok su ih inovnici zapisivali: Osam razaraapotopljeno ili nasukano... U-501 brzo tone u
pliaku... svi poloaji flakova uniteni... a onda jedna poruka koje su se svi grozili: B-sluba
izvjeuje... britanski admiral W. J. Whitworth predlae admiralitetu u Londonu... Narvik se moe
zauzeti izravnim napadom bez straha od veeg otpora tijekom iskrcavanja...
Jedan stoerni asnik duboko je uzdahnuo. Drugi je opsovao: Jebeno sranje, sada smo
stvarno pali iz tave u eravicu! Jedan je bijesno skinuo svoju iljastu kapu i snano ju zavitlao u
kut, lica izoblienog od bijesa.
Dietl je izgledao neobino nezainteresiran. Kad je progovorio glas mu je bio lien
emocija, vrlo smiren, gotovo previe smiren, kao da je u stanju oka. Pa, meine Herren, rekao
je tiho dok su u susjednoj prostoriji telefoni nastavili zvonjavu, eto ga. Ono to smo
oekivali tijekom posljednjih etrdeset osam sati e se i dogoditi. Tommyji dolaze uskoro.
Zastao je. Vani se granatama razoreni zid trgovine sruio u gomilu greda i cigala. Kad je ponovno
progovorio glas mu se uzdigao, narastao je u moi i snazi. Sada vam mogu rei, gospodo, kako
imam Fhrerovo doputenje za povlaenje alpinistike divizije u neutralnu vedsku kad god to
budem smatrao neophodnim.
Uslijedio je glasan uzdah oka okupljenih stoernih asnika, jer su i oni znali to bi takav
potez znaio; bili bi internirani u vedskoj do kraja rata. Njihove vojne karijere bile bi doslovno
unitene.
inilo se kako Dietl nije uo uzdah. Umjesto toga je nastavio, mirnog glasa, ali ipak
odrjeitog i snanog: Ne namjeravam iskoristiti tu zapovijed, gospodo za sada. Ostat emo
ovdje i boriti se koliko god budemo mogli. Znam da smo odsjeeni posvuda osim zrakom,
najblie njemake postrojbe su udaljene vie od petsto kilometara juno od Narvika. Takoer
znam kako imamo malo vie od strojnica za obranu od strahovitog brodskog topnitva. Ali,
gospodo, naoruat emo posade potopljenih brodova. Pretpostavljam kako na taj nain moemo
udvostruiti ljudstvo. Po prvi put nakon to se slomio tijekom neprijateljskog granatiranja, na
krnom, inteligentnom licu Eduarda Dietla pojavio se hladan osmijeh. Imamo jednog jedinog
asa u rukavu.
Stoerni asnici su se zagledali u njega, kao da je maioniar koji e iz eira izvui zeca.
Da, Strmerova jurina postrojba Runolist je tamo negdje vani. Mahnuo je rukom
prema istoku. Dobio sam obavijest o tome iz OKW-a neto prije poetka granatiranja.
Jurina postrojba Runolist, ime je s uzbuenjem prelazilo s usana do usana, i blijeda,
preplaena lica su se ozarila. Reputacija Runolista bila je poznata svima. Bila je to elita elite.
 titit e nam pozadinu i desno krilo, nastavio je Dietl, za sluaj da nas Tommyji,
umjesto izravnog napada na Narvik, pokuaju odsjei manevrom kara.
Stoerni asnici su kimnuli, a jedan je nestrpljivo pitao: Mogu li pitati, gospodine, gdje
su tono locirani?
Osmijeh generala Dietla u trenu je nestao. Namrtio se i u njegovim crvenim umornim
oima zabrinutost je bila vie nego oita. Meine Herren, objavio je, bojim se kako vam to ne
mogu rei. Piloti transportnog zapovjednitva Luftwa,ffe potvruju kako su izbacili Runolist na
tonoj ZI{13} ali nisu, zahvaljujui niskoj naoblaci i snijegu, mogli pratiti ostatak skoka.
Drugim rijeima, gospodine, asnik koji je postavio pitanje polagano je rekao, ne
znamo gdje je jurina postrojba Runolist?
Dietl je kimnuo glavom. Odavno poznajem pukovnika Stiirmera, gospodo. On je jedan
od najveih alpinista ikad roenih u Njemakoj. ivio je u kraju koji bi veinu nas ubio unutar
dvadeset i etiri sata. Siguran sam kako e se smjestiti na svoj poloaj bez obzira na bilo kakve
klimatske i zemljopisne probleme. Ali ipak, ovo moram naglasiti. Umornim se oima zagledao u
iscrpljena, blijeda lica. Od jutros u 11:00, 13. travnja 1940., Strmer i njegovi ljudi se
slubeno smatraju nestalima...
 SEDAM

Ping!... Ping!
Prodoran prasak puke razbio je zamornu pospanu tiinu kad se metak odbio od jedne od
velikih stijena. Komadii kamena zasuli su krupnog mukarca koji je leao u snijegu, tijela
omotanog tekim padobranskim platnom.
Uz uzdah, pukovnik Strmer se pomaknuo. Stoje to? promrmljao je, polagano je
otvorio oi i osjetio prvi otar val usijane boli koja mu je prostrujala lubanjom. S rukama na koje
kao da su bile navuene teke boksake rukavice, Strmer je pronaao kopu za otputanje
i otvorio ju. Ponovno je zastenjao, njegova izubijana glava poela je nemilosrdno boljeti, izvukao
se ispod padobranskog platna poput bube koja izlazi iz svoje ahure i kleknuo, pitajui se gdje je
i otkud je doao neobian zvuk koji ga je probudio.
Pogledao je oko sebe. Beskrajni snjeni krajolik, obojan ruiasto suncem koje se nalazilo
iznad vrhova, bio je prazan. Bio je sam. Ljudi koji su skoili s njim prije koliko, nije mogao
znati su nestali, kao da nikad nisu ni postojali.
Iznenadan prasak. Instinktivno je zalegao i ugledao traak blijedog sivog dima koji je
dolazio od skupine snijegom prekrivenih gromada nekih dvjesto metara s njegove desne strane.
Glava mu je prva dodimula snijeg, glavobolja je sada bila zaboravljena, dok je metak prozujao
iznad njegove glave i uz bijesno itanje se zabio u snijeg. Ipak nije bio sam! Tamo je bio jo
netko i, tko god to bio, oito nije bio njegov prijatelj. Ilije to moda bio jedan od njegovih
nestalih vojnika koji ga je smatrao neprijateljem?
Strmer je leao tamo, inilo se cijelu vjenost, i razmiljao to da uini, istovremeno
obuzet neugodnim sablasnim osjeajem od kojeg su mu se kratke dlaice na vratu najeile. Tko
bi to za ime tri vraga mogao biti?
Odjednom je izgubio strpljenje. Ve je mogao osjetiti hladnou kako mu puzi uz noge i
stvara smrznuti put prema njegovim unutarnjim organima. Ako uskoro neto ne uini zaradit e
lijepu porciju ozeblina.
Oprezno je ustao i, sakupivi ruke oko usta, viknuo: Hej, ti tamo... Ovdje pukovnik St...
Brzi rafal prekinuo je ostatak njegovog govora. Strmer se brzo bacio u snijeg, dok je
pet-est metaka podizalo snijeg posvuda oko njega.
Opsovao je i poeo prtljati po Schmeisseru koji je jo uvijek bio sigurno vezan na
njegovim prsima. Barem je znao kako je, tko god to tamo bio, neprijatelj. Brzo je procijenio
situaciju dok je skidao strojnicu, otkoio ju i automatski provjerio je li dugi spremnik
dobro smjeten.
Njegova jedina zatita dolazila je od toga to se spustio u malu udubinu, koja je oito bila
pod mrtvim kutom za onoga koji je pucao na njega. im je ustao postao je savrena meta.
Oajniki je pogledao oko sebe u potrazi za nekakvim izlazom iz klopke, nekakvim nainom za
nadmudrivanje svog nepoznatog neprijatelja. Ugrizao se za donju usnu dok mu je um grozniavo
radio. Onda mu je sinulo. Ispred njega se nalazila jo jedna gromada, moda nekih pedeset
metara od njegovog trenutnog poloaja. Hoe li njegov neprijatelj oekivati da pojuri prema njoj,
i ako nee, hoe li se dovoljno brzo snai da ga pokosi dok bude trao?
Strmer je progutao knedlu. Znao je kako drugog izlaza nema. Kako bi sredio neprijatelja
morao je pronai zaklon blie njemu; inae bi se isto tako mogao i smrznuti u ovoj nemilosrdnoj
pustoi. Duboko je udahnuo. Jedan... dva... tri..." odbrojio je sekunde, onda ustao i jurnuo kao
da ga svi vrazi gone, glave pognute meu ramenima, mahnito krivudajui kako bi zbunio
neprijatelja.
 Na trenutak se nita nije dogodilo. Onda je uo urlik bijesa. Tamno, bradato lice pojavilo
se iza stijena. Ugledao je metalno blistanje puane cijevi. Strmer se napeo, oajniki
krivudajui lijevo i desno kako bi onemoguio ovjeku dobro nianjenje.
Uzalud. Odjednom je osjetio stravian udar u prsa. Glasno je vrisnuo od nepodnoljive
agonije. U iduem trenutku njegove su noge popustile, cijeli prednji dio tijela gorio je od boli.
Naglo je sjeo u snijeg, tupo i omamljeno zurei u Schmeisser koji je nosio na prsima. Bio je u
potpunosti smrskan, mehanizam za paljbu i zatvara bili su groteskno izoblieni udarom metaka
iz blizine. Ali istovremeno, mala strojnica mu je spasila ivot. Ali na koliko dugoT zanimalo je
zlobni mali glas u pozadini njegovog uma.
Strmer je posegnuo za noem. Njegovo jedino preostalo oruje je nestalo! Ispao mu je iz
padobranske izme tijekom njegovog ludog trka po snijegu. okirano je uzdahnuo radi tog
saznanja. Bio je nenaoruan, na otvorenom. Je li njegova sudbina ipak bila da bezvrijedno umre
na ovom i od Boga zaboravljenom mjestu? Polagano, jako polagano, poeo je ustajati, podizao je
ruke u znak predaje.
Ne mii se, vabo! viknuo je smrknuti bas na slabom njemakom.
Strmer se skamenio.
Iza stijene iza koje je prvi puta vidio puani dim izaao je ovjek, div, odjeven u nekakvo
ogromno krzno zbog kojeg je izgledao skoro poput medvjeda, bradat, s crnom krznenom kapom.
Puka mu je bila uperena ravno u Strmerovo srce i trijumf i smrtonosna namjera ocrtani na
njegovom licu nisu se mogli pogreno protumaiti. Iza njega se pojavio drugi ovjek, takoer
naoruan, ali manji i odjeven u odoru, Strmer je pretpostavio, norveke kraljevske vojske.
Traak nade zablistao je u Strmerovom umu. Ako su ovo vojnici, postojala je
vjerojatnost kako e se prema njemu odnositi kao prema zarobljeniku po pravilima enevske
konvencije. Malo se opustio.
Krupni Norveanin nalik na medvjeda prstom je mahnuo prema zarobljeniku, drei teku
lovaku puku poput djeje igrake. Doi ovamo, vabo, rekao je, glas mu je odjednom postao
varljivo blag.
U Strmerovoj je glavi zazvonilo za uzbunu. Instinktivno je znao kako e ga Norveanin
hladnokrvno likvidirati; mogao je to vidjeti na posramljenom licu manjeg ovjeka. Osjetio je
nelagodu kad mu se ledeno hladni znoj poeo slijevati niz lea. Prisilio se krenuti naprijed
prema svojoj smrti. Polagano, jako polagano, kao da uiva u svakoj sekundi Norveanin je poeo
podizati puku. Drugi ovjek pored njega neto je otro rekao, a onda pokuao zgrabiti ruku onog
nalik na medvjeda. ak ni ne okrenuvi glavu, ovjek s pukom je lagano mahnuo rukom i manji
je ovjek na leima zavrio u snijegu.
Strmer je nastavio prilaziti, automatski je primijetio kako su Norveaninovi zglobovi
pobijelili kad je poeo pritiskati okida. Jo sekunda i on, Strmer, e biti mrtav.
Ali to se nee dogoditi.
Dvjesto metara dalje pojavila se prva silueta u poznatoj odori Runolista, jasno ocrtana na
bijelom snjenom tepihu. Iza njega su se pojavili i ostali. Zastali su, zbunjeni onime to se dogaa
dolje. Jedan od njih je naglo kleknuo na desno koljeno. Njegova se puka munjevito podignula.
Strmer je zadrao dah. Hoe li to uspjeti uiniti na ovoj nemoguoj udaljenosti?
Krupni Norveanin se nacerio, usta su mu bila puna utih zuba. Pa, vabo, zareao je.
Sada zna zato si doao u Norveku, ha?
Strmer se napeo. To je bilo to. ovjek koji e ga bez milosti ubiti nastavio je pritiskati
okida. Bit e mrtav za nekoliko trenutaka, ako...
Umrijeti, zareao je Norveanin kroz stisnute zube, oiju suenih u male zle crne
proreze. uje li? Um...
 Odjeknuo je jedan hitac. Suh i opor i jasan poput grane koja pukne pod nogom tijekom
toplog ljeta. Norveanin je vrisnuo. Na trenutak je teturao, lica mahnitog od nevjerice da se to
dogaa njemu. Polako, beskonano polako, ovjek je spustio puku i gotovo ju njeno odloio na
snijeg. Pao je na koljena, krv iz velike rane tekla mu je po leima, kaput mu je ve bio mokar i
natapao se njegovom ivotnom tekuinom. inilo se kako beskonano klei, poput ivotinje
odmahuje svojom upavom glavom, pokuava odagnati smrt, rei kroz stisnute zube, snijeg oko
njega prekriven je jarkim crvenim mrljama krvi. Naglo je zabacio glavu u posljednjem
nepodnoljivom naletu agonije i zaurlao prema nebu. U iduem je trenutku licem pao u snijeg,
mrtav...
Bogu hvala, gospodine... Bogu hvala! uzdahnuo je Greul, odbacio je puku i tapao
Strmerova prsa, kao da je napola oekivao pronai nekakvu stravinu ranu ispod smrskanog
Schmeissera.
Ne, hvala tebi i tvom orlovskom oku, rekao je Strmer s vie veselja no to je trenutno
osjeao, ili bi me ona ivotinja tamo moda veeras pojela za veeru.
Malo dalje, Vol Jo je prezirno vrhom izme okrenuo diva, dok je pored njega norveki
vojnik, ako je to bio, kleao, nerazumljivo laprdao samome sebi, ruku sklopljenih u klasinom
poloaju poniznosti.
Mrtav da mrtviji ne moe biti, izjavio je Vol Jo. Smjestili ste mu metak tono kroz
njegovu runu veliku glavurdu, bojnie. Pustio je Norveanina da ponovno padne na lice, i na
svu sreu od pogleda sakrije sivo izoblieno lice s velikom nepravilnom krvavom rupom tamo
gdje je bilo desno oko.
Kakva je situacija? sabrao se Strmer i, prebacivi smrskani Schmeisser preko glave,
primijetio kako je Greul sakupio oko polovice jurine postrojbe Runolist. Gdje su ostali? Ima li
puno stradalih? Greul je, kao i uvijek, bio olienje uinkovitosti. Stao je mimo i izvijestio kao da
se nalazi na paradnoj pisti u Kufsteinu. ezdeset ljudi nedostaje, gospodine... Jedan je ovjek
poginuo tijekom skoka, dva su ostavljena s raznim prijelomima udova.
Strmer je estoko pucnuo jezikom. Pedeset posto njegovih ljudi nedostaje, bez da je
ispaljen i jedan hitac. Shvaam, rekao je, pokuavajui zvuati smireno radi ljudi. Siguran sam
kako e se u dogledno vrijeme pojaviti. Skupine su se jednostavno ratrkale, to je sve. Najbolje e
biti da napravimo nekakav signal po kojem e se orijentirati. Vole, ti i onaj tvoj sramotni prijatelj,
Jap, ete se popeti na onaj vrh i izvijesiti zastavu Runolista.
Vol Jo se nacerio i gurnuo Japa koji je nezainteresirano vakao komad tvrde salame.
Doi, guzico s uima. Nemoj samo stajati s repom koji ti visi iz ralja. uo si zapovjednika.
Zapiimo!
Jap je posluno zapiio.
Strmer se ponovno okrenuo prema Greulu. Je li bilo kontakta s neprijateljem, bojnie?
pitao je.
Greulovo se lice smrknulo. Ne znam tono, gospodine, rekao je oklijevajui. Imam
osjeaj kako je netko ovdje, pokazao je mrtvaca i njihovog drhtavog zarobljenika. Oito.
Takoer smo primijetili puno tragova u snijegu, moda pola sata odavde, ali to se tie pravog
kontakta... nesigurno je slegnuo ramenima i ostavio reenicu nedovrenom.
Strmer je kimnuo u znak razumijevanja i protiv svoje volje nervozno bacio pogled preko
ramena, kao da je napola oekivao cijelu norveku vojsku koja napreduje prema njima. Ali
ledena pusto bila je prazna, osim vjetra koji je podizao rahli snijeg u lagano rasplesane snjene
vragove. Namrtio se i kimnuo ovjeku na koljenima. Greule, mislim kako bi bilo najbolje
ispitati onaj osobito nesretni primjerak norveke mukosti.
Greul je zalajao zapovijed ijedan od desetnika, krupni veseli planinski farmer iz bavarskih
Alpa koji se nikako nije mogao naviknuti na vojnu disciplinu, stavio je vrh svoje alpinistike
izme pod Norveaninovu stranjicu i svojim tekim naglaskom, kojeg je ak i Strmer teko
razumio, zareao: Ustaj, majmune! Gospodin pukovnik eli razgovarati s tobom. Los!
Drhtei poput lista dok su mu suze tekle niz smrznute obraze, Norveanin je zateturao
naprijed. Strmer je namjerno govorio tiho. Znao je kako tijekom ispitivanja zarobljenika nema
koristi od zastraivanja osim ako to ne bude potrebno. Slatko i kiselo, zvao je tehniku poput
kineske hrane. Najprije obeanja, a onda prijetnje. Uostalom, jadnik mu je pokuao spasiti ivot.
Govori li njemaki? pitao je tiho.
ovjek je kimnuo glavom, kao da nije imao povjerenja u svoj dar govora.
Koja je tvoja postrojba? nastavio je Strmer, korak po korak, iako ga je mali glas u
glavi pourivao; problemi, ozbiljni problemi, su u blizini.
Norveanin je s nelagodom liznuo suhe, ispucale usne. Napokon je progovorio. Prva
bojna, brigada iz Telemarka.
Strmer se na kratko zamislio pokuavajui vizualizirati situacijski zemljovid koji je
posljednji put vidio u Fuhlsbttelu. Uvijek je bilo dobro dominirati zarobljenikom dajui mu do
znanja koliko ste dobro upoznati s poloajem neprijateljskih postrojba. U Kristiansandu pod
zapovjednitvom general-bojnika Liljedala.
Zarobljenik je bio odgovarajue impresioniran. Da, Kristiansand na obali, sloio se
revno.
A to ti radi ovdje? Kristiansand je daleko.
Zarobljenik je oklijevao.
Strmer se namjerno namrtio. Pa, zareao je svojim najboljim pruskim glasom,
govori, ovjee!
Gospodine, ne mogu...
Nemoj se poigravati sa mnom, brutalno ga je prekinuo Strmer, sada u kiseloj ulozi.
Kimnuo je nacerenom bivem farmeru koji je smjesta shvatio, otkoio svoju puku i povukao
zatvara.
Norveanin je poblijedio. Cijelo mu je tijelo drhtalo od straha. Gospodine, preklinjao je,
ponovno je moleivo sklopio ruke, molim vas, nemojte me ustrijeliti... ja sam samo obian
ovjek. Radim kako mi zapovjede. Bitte, bitte, nicht scheissen..." Lice mu se zgrilo od agonije.
Nicht Scheissen!
Pod normalnim okolnostima Strmer bi se grohotom nasmijao. Siroti ovjek je zamijenio
njemake rijei sranje i pucanje{14}. Ali znao je kako mora nastaviti izgledati opako i
odluno kako bi od njega saznao ono to eli. Onda govori, zapovjedio je estoko,
blistavih oiju, inae...
To je uspjelo. ovjek je zamucao: Veina brigade je opkoljena, gospodine. Ali ljudi iz
prve bojne odluili su se nastaviti boriti... Juer smo se povukli ovamo i onda smo doli u kontakt
s uh, uh oito je se pokuavao sjetiti njemake rijei, a onda je i uspio, Divljacima.
Divljacima? ponovio je Strmer. to su za tri vraga oni, ovjee?
Divljaci, gospodine, oni su
Promuklo tektanje staromodne strojnice poput ljutitog kuckanja frustriranog djetlia
prekinulo je njegovo objanjenje. Strmer je vidio kako se pored zarobljenika desetnik hvata za
zrak kao da se uspinje nevidljivim ljestvama. Zarobljenik se zaueno zagledao u njega sve dok
se i njegovo lice takoer nije izobliilo od nepodnoljive agonije. Iznenada neto nalik na crvenu
dugmad pojavilo se du njegovih mravih prsa. Pao je bez ijedne rijei.
Dolaze... dolaze, gospodine... desetci kurvinih sinova!
Moni glas Vol Joa ga je upozorio na novu opasnost i ak dok je poinjao izvikivati
zapovijedi vojnicima Runolista koji su posvuda zalijegali u snijeg, pukovnik Strmer je uz
osjeaj nelagode znao da su problemi stigli. Ponovno su napadnuti...
KNJIGA DRUGA:

SMRT NA VISOKOJ ZARAVNI

 JEDAN

Lezi, ti volino rogata! prosiktao je Jap ustro dok se estoka pucnjava poela razlijegati
diljem doline ispod njih. Snano je gurnuo svog krupnog kolegu koji je zbunjeno stajao
razjapljenih usta, tako da se Vol Jo sruio u snijeg, a trenutak kasnije i njegov manji kolega. I za
ime Boje, spusti taj tvoj udovini top za prde, dodao je bez daha. Moe se vidjeti barem s
kilometra!
Vol Jo je brzo spustio stranjicu i pozorno se zagledao u ono to se dogaalo ispod njih.
Pukovnik Strmer i ostatak jurine postrojbe bili su u potpunosti iznenaeni. Sada su bili
priklijeteni u maloj udolini koja ih je titila sve dok su priljubljeni uz tlo, tijela su leala na
snijegu, kao u zagrljaju vruih, sonih fraulein; dok su oko njih male skupine ljudi, neki odjeveni
u otrcana crna krzna slina onom usamljenog ovjeka kojeg su ubili, neki u maskimim odorama
norveke vojske, zasipali njihove poloaje koncentriranom puanom paljbom.
Vrajeg mi sranja, opsovao je Jap nesretno dok su gledali iz svog skrovita, ovoga su
puta uistinu uhvatili zapovjednika na spavanju!
Vol Jo je smrknuto kimnuo dok je otputao konicu svoje strojnice, na njegovom
krupnom rumenom licu pojavio se izraz mrke odlunosti. Smrdljivi kurvini sinovi, progunao
je kroz stisnute zube, zato jebeno ne priznaju da smo doli i uinili im uslugu
okupirajui njihovu jebenu jadnu dravu i jebeno se ne predaju? A sad su nas jo i iznenadili. To
jebeno nije, vre je uhvatio svoj Schmeisser koji je u njegovim masivnim apama izgledao
poput djeje igrake, fer? Ali ja u im pokazati...
Jap ga je na vrijeme zgrabio. Lezi dolje, smrdljivi prdeu! viknuo je ustro. Koji kurac
tamo dolje misli napraviti sam samcat? Dolje sigurno ima, na brzinu je prebrojio, dobrih dvije
stotine jebenih kurvinih sinova!
Vol Jo se ugrizao za usnu i opustio. U pravu si, ti mala guzico plus ui, pretpostavljam,
priznao je gunajui i spustio svoj Schmeisser. Ali ne moemo im dopustiti da likvidiraju
zapovjednika i deke bez da ne uinimo jebeno neto, Jap. Svete mi slame, to ne
smijemo dopustiti!
Jap je mahnito traio izlaz iz problema, njegov lukavi mali azijatski mozak je grozniavo
radio. Znao je kako im se gotovo nita ne moe dogoditi sve dok pukovnik Strmer deke zadri
na njihovim poloajima, s glavama dobro priljubljenima na snijeg. Naravno, im se pone
smrkavati, Norveani e se poeti uvlaiti na poloaje jurine postrojbe. Ali sunce, krvavo crveno
i zlokobno, jo je uvijek bilo visoko na nebu. Jo je uvijek bilo vremena.
Sluaj, Vole, rekao je, govorio je brzo bez uobiajenih ala i poalica, zapovjednik nas
je poslao da signaliziramo ostatku jurine postrojbe. A sada umjesto da im signaliziramo, pa da
takoer ulete ravno u klopku, mi emo otii i pronai ih. Pukovnik Strmer pretpostavlja kako je
tamo vani negdje oko pedesetak ljudi. S tim bi brojem tim Norveanima mogli prirediti jako
gadno iznenaenje.
Vol Joovo veliko lice se ozarilo. Upravo tako, u obliku vrlo otrog bajuneta u njihovu
debelu nor... Odjednom je zastao, pogleda usmjerenog prema neemu iza Japove glave.
to je? prosiktao je Jap, instinktivno govorei tie.
Dvojica, proaptao je Vol Jo, drei usta blizu Japove glave, ali ne skidajui pogleda s
ljudi koje je upravo primijetio, obojica odjeveni u slina otrcana krzna kao na onome kojeg su
ubili. Nisu nas vidjeli. Smjetaju se tamo. Moda su neka vrsta odstupnice. Pogledaj.
Oprezno, jedva se usuujui disati, Jap je okrenuo glavu. Vol Jo je bio u pravu. Dva
krupna ovjeka, jo krupnija radi njihovih krznenih kaputa, uala su meu stijenama udaljeni
samo pedeset metara, oito su jeli, s pukama u naruju slobodnih ruku. Vrajeg mi sranja!
prosiktao je bijesno. To je zasralo stvari. Ne moemo preko zaravni, a da nas ne primijete,
Vole.
Ne treba mi crtati, rekao je s potisnutim bijesom. Nema nam druge, Jape. Moramo
srediti tu dvojicu. Polagano je spustio svoj Schmeisser na snijeg. A to emo napraviti ovako.
Podigao je jednu apu veliku poput lopate za snijeg. Ako upotrijebimo oruje ostali seronje
odozdo e nas uti.
Jap se ugrizao za usnu. Dva ovjeka koja su uala u snijegu i jela bili su krupni, jako
krupni. Vol Jo e bez problema srediti svog, ali ako on, Jap, ne uspije iznenaditi svoga i
Norveanin ga uspije zgrabiti Odluio je ne dovriti tu osobito neugodnu misao. Umjesto
toga, ustro je rekao: U redu, Vole, moe. Ti sredi onog s desne strane stijene, a ja u srediti
seronju s lijeve. Hitro je skinuo Schmeisser i odloio ga na snijeg, liznuo je svoje odjednom
suhe usne i otvorio usta kako bi provjerio vjetar. Vlaga na njegovim usnama smjesta se osuila
kad se okrenuo prema neprijatelju. Vjetar pue iz njihovog smjera, prosiktao je.
Unato svojoj napetosti, Vol Jo se s divljenjem nacerio. Njegov uti mravi kolega u sebi
je imao dosta od svojih predaka Hunza; znao je trikove o kojima on, Vol Jo nikad nije ni sanjao.
Njeno je potapao malog ovjeka po ramenu. U redu, majmunsko govno, kreni i pazi na
sebe.
Ti takoer, bavarska volino, odgovorio je Jap, emocije u njegovom glasu nisu bile u
potpunosti prikrivene.
Razdvojili su se, pognuti nisko nad snijegom napredovali su gotovo neprimjetno koristei
sve vjetine koje su nauili tijekom mjeseci obuke na visokim planinama, jedva proizvodei
zvuk. Na sreu, lagana toplina sunca otopila je povrinski sloj smrznutog snijega i omoguila
gotovo neujno napredovanje. Lagani vjetar uinio je ostalo.
Jap je sada mogao detaljnije promotriti svog protivnika. Uistinu je bio div, rekao je sebi
snudeno, dok se sve vie pribliavao, tamne orijentalne oi bile su gotovo hipnotiki usmjerene
u ovjekova lea, iznad kojih se nalazio debeli bikovski vrat na ijem se vrhu nalazila divovska
glava prepuna bujne raupane crne kose. Jap je sada mogao ak i nanjuiti ovjeka. Zaudarao je
nevjerojatno odvratno, ne samo po ivotinjama i ljudskom znoju, nego i po sirovom mesu divljih
ivotinja; i sudei po zadovoljstvu s kojim je Norveanin grizao meso koje je drao u desnoj ruci,
Jap je pretpostavio da je jeo popriline koliine sirovog mesa. To saznanje pojaalo je njegov
osjeaj nervoze. Njegov budui protivnik je ovjek iz divljine, moda lovac, koji e znati kako se
nositi ak i s najteim situacijama. Nee ga biti lako srediti. Morao je udariti prvi i sruiti ga,
uje li, sruili ga! hrapavi, tihi bijesni glas zahtijevao je u pozadini njegovog uma.
Jap je smrknuto kimnuo u znak slaganja i nastavio puzati.
Sada su on i Vol Jo, udaljeni nekih dvadesetak metara, gotovo stigli do dvojice Norveana
koji su razgovarali grlenim jednoslonim rijeima i glasno vakali svoje meso, proizvodei male
zvukove ugode kad su naili na osobito ukusan dio, zastajui samo kako bi nadlanicama obrisali
masnou i krv sa svojih upavih brada. Jap je bacio pogled prema Vol Jou.
Ovaj mu je kimnuo smrknutog i koncentriranog lica. Polagano, jako polagano, podigao je
desnu ruku i dva puta podigao i spustio prste.
Jap je znao to to znai. Napast e za deset sekundi. Poeo je puzati, sada se jedva
usuivao disati.
Vol Jo je samopouzdano ustao. Znao je kako na ovome svijetu postoji malo ljudi koji su
ga mogli pobijediti u potenoj borbi. Bio je dostojan protivnik veini ljudi. Ali brinuo je kako Jap
moda nee uspjeti srediti drugog diva, jer ovjek je bio po gruboj procjeni barem dvadeset
pet kilograma tei od mravog, malog mjeanca. On, Vol Jo, e morati brzo napasti, srediti svog
Norveanina, i onda biti spreman pomoi Japu ako se nae u nevolji. Duboko je udahnuo,
nosnice su mu se naborale od gaenja kad je nanjuio smrad svoje rtve. Isuse, rekao je
samome sebi, smrdi kao pazuho vrajeg gorile! Onda je vrsto zatvorio usta, bacio jedan
pogled prema Japu, koji je inilo se neto prtljao po snijegu, i jurnuo naprijed.
Pogodio je Norveanina sa svih svojih devedeset kilograma vrstih miia. ovjek je
okirano uzdahnuo. Komad napola sirovog mesa odletio je iz njegove dlakave ape. Pokuao se
okrenuti. Vol Jo mu nije dao ansu. Probaj malo ovoga, smrdljive! zagrmio je i omotao ruku
oko vrata bradatog mukarca. Vrisak koji je namjeravao ispustiti smjesta je zaustavljen kad je
Vol Jo napeo miie koji su prijetili kako e u svakom trenutku rasparati njegove rukave, i
stegnuo ruku.
Norveanin je uzaludno zgrabio Vol Joa za ruku. Tijelo mu se zgrilo i poeo je isputati
tihe piskutave, grevite zvukove, razrogaio je oi dok se pokuavao osloboditi iz smrtonosnog
zagrljaja. Vol Jo je uzdahnuo, lice mu je bilo rumeno od napora, znoj mu se cijedio niz elo
unato stravinoj hladnoi dok je pojaavao stisak. Norveanin se pokuao sagnuti i ugristi Vol
Joa za prste zgrene oko njegove Adamove jabuice. Vol Jo je reagirao instinktivno. Podigao je
palac. Lako je uao u Norveaninovu lijevu nosnicu i Vol Jo je gurnuo prema gore i van, jo
uvijek zadravajui svoj smrtonosni zagrljaj. Cijelo Norveaninovo tijelo zadrhtalo je od
nepodnoljive boli. Jedan dugi stravini trenutak, kad mu je topla krv potekla po rukama, Vol Jo
je pomislio kako e ga izgubiti. Ali nekako ga je uspio nastaviti drati. Sada je podigao desno
koljeno, polagano, koncentrirano. inilo se kao da mu treba jako puno da pronae odgovarajue
mjesto na Norveaninovim savinutim leima. Onda ga je pronaao. Pritisnuo je koljenom. Uz jo
jedan uzdah, dok se Norveanin mekoljio i mahnito otimao pokuavajui se osloboditi iz
smrtonosnog zagrljaja, zabio je koljeno jo snanije u njegova lea i, dok mu se znoj u potocima
slijevao niz rumeno lice od ega je izgledalo kao da je premazano vazelinom, poeo je jo
snanije pritiskati. Tek se onda usudio baciti pogled prema svom malom kolegi, Japu.
Japov je Norveanin leao na snijegu, iz usta mu se cijedila rigotina, veliki komadi napola
sirovog tamnocrvenog mesa, prstima je jo uvijek stezao meso, dok mu je Jap sustavno razbijao
potiljak kamenom kojeg je pronaao u posljednjem treniitku.
To nije bio privlaan prizor. Jap je hladnokrvno ubijao svog Norveanina na vrlo okrutan
nain. Ipak, srce mu je poskoilo od divljenja na lukavost njegovog kolege. Jap je pronaao svoju
prednost kamen i iskoristio ju na vraki lukav nain njegovih poludivljih Hunza predaka.
Onda se okrenuo, zgaen prizorom, dok je Jap jo jednom kamenom udario po ovjekovoj
smrskanoj lubanji poput radnika koji udara tekim elinim maljem, i krv je u blistavim
grimiznim kapljicama kuljala iz nosa i uiju umirueg Norveanina.
Smrknuto se koncentrirao na likvidiranje vlastite rtve. Umri, ti smrdljivi seronjo!
opsovao je kroz stisnute zube dok su ovjekovi prsti uzalud grebli po njegovim izranjavanim,
krvavim rukama, neobini, jecavi zvukovi dolazili su iz dubine njegovog dunika. Jebem li
ti mater UMRI!
inilo se kako Norveaninu treba prilino dugo da umre. Razrogaio je oi, mahnite i
ispunjene agonijom. Jezik mu je visio iz razjapljenih usta poput purpurne krpe, dok je desnom
rukom slabano udarao po snijegu, poput razmaenog derita koje se buni jer nije po njegovom.
Vol Jo je upotrijebio posljednje trunke snage u svom masivnom tijelu, miii su se
napinjali od napora, iroka lea su bila proeta bolom, gornji su zubi grizli donju usnu sve dok
mu se usta nisu napunila toplom slanom krvlju. To je bilo to. Norveanin se iznenada zgrio. Vol
Jo ga je zamalo izgubio. Neobino krkljanje dolazilo je iz njegovog smrskanog grla. Vol Jo je
uzdahnuo s velikim olakanjem. Uspio je! Jo je jednom stisnuo kako bi bio u potpunosti siguran
i bacio pogled na Norveaninovo lice u njegovim snanim rukama. Ali oi njegove rtve bile su
razrogaene, izbeene, zurile su u nita. Bio je mrtav. S naglim osjeajem odbojnosti, krajnjim i
potpunim gaenjem, bacio je ovjeka kojeg je ubio pao je na tlo poput polomljene
lutke. Trenutak kasnije Vol Jo ga je pratio, spustio se na koljena, pohlepno je gutao zrak, cijelo
tijelo mu je podrhtavalo, dok se borio protiv munine koja ga je pokuavala obuzeti...
Ja u donijeti oruje, rekao je Jap tiho, napokon razbivi munu tiinu, isprekidanu
samo povremenom pucnjavom odozdo.
Gut. Ja u skinuti, Vol Jo nije dovrio reenicu s tijela. Moemo upotrijebiti te
krznene kapute.
Jap je kimnuo i krenuo niz padinu prema mjestu na kojem su ostavili Schmeissere.
Nevoljko, namrten od gaenja, Vol Jo je poeo skidati teke krznene kapute s ljudi koje
su netom ubili na toliko okrutan nain. Krzno je bilo tamno i upavo i zaudaralo je na mrtvu
ivotinju kojoj je neko pripadalo, unutranjost je bila loe utavljena tako da je jo uvijek
bila masna, kao da je premazana ivotinjskim lojem. Vuk, rekao je Jap, vrativi se i odloivi
Vol Joov Schmeisser na tlo. Pretpostavljam kako su sigurno bili nekakvi lovci.
Njih su dvojica bili stvarno opaki stari kurvini sinovi, izjavio je Vol Jo kad je napokon
zavrio s neugodnim zadatkom. Moda sa sobom imaju i cuge, ali mislim kako ne elim piti
nikakvu cugu koju su ta dva smrdljiva kurvina sina pila.
U pravu si, Vole, sloio se Jap i obrisao posljednje ostatke sasuene krvi izmeu prstiju.
Znao sam namirisati bolju maju pialinu od smrada koji su ta dvojica irila. Isuse, kladim se da
se nisu okupali otkad su se rodili!
Moda, rekao je Vol Jo i navukao kaput uz jedva prikriveno drhtanje, i primijetio kako
je sunce sada gotovo nestalo i nebo je postalo olovno, zlokobno sivo. Kreemo. Istjee nam
vrijeme.
Jap je kimnuo u znak slaganja i bacio pogled dolje. Pucnjava je gotovo prestala.
Napadaima se nije urilo u izravan napad, a Jap je znao zato. Mirisalo je na snijeg i, u
meavama kakve su bjesnjele ovdje na visoravni, Norveani e ui na poloaje pukovnika
Strmera prije no to zapovjednik shvati to ih je snalo. Zgrabio je drugi kaput, gaenje zbog
smrada sada je bilo zaboravljeno. Da, zapiimo, Vole, prije no to bude kasno.
Pet minuta kasnije nestali su preko prijevoja grebena do snijegom prekrivenih breza iza
njega. Iza njih, prve alosne pahulje poele su polagano leprati...
 DVA

Uz sve duno potovanje, gospodine, visoki privlani bojnik u crvenoj i bijeloj

kariranoj kapi kotske garde zagrmio je u vjetar i grmljavinu etrdeset pet centimetarskih topova
Warspitea, hoemo li ili neemo? Bacio je hitar pogled prema obali, koja je brzo nestajala u
gustom utom dimu, dok su velike granate s Warspitea tamo razarale njemake poloaje.
General se s oklijevanjem namrtio. Ve dvadeset i etiri sata ministarstvo rata i
zapovjednik admiraliteta, Churchill, su ga poticali na akciju protiv Narvika. Vrijeme odluke je
dolo i bilo je vraki teko. Usuuje li se riskirati ivote nekih etiri tisue ljudi iz svoje brigade u
toliko riskantnom pothvatu, osobito to su veina neobueni rezervisti ili teritorijalna zatita
mobilizirani prolog rujna?
Bojnik, Gospodar sedam jezera, Rory Ferguson, neko svojim kolegama gardistima u
gardijskom klubu poznat kao Crveni Rory zbog njegove plameno crvene kose, ili malo zlobnije
zbog njegove titule i arogancije, ovjek koji hoda po vodi, shvaao je oklijevanje punanog
sredovjenog generala. Nije vidio akciju od 1918. Od tada se polagano uspinjao ljestvama
promaknua, jedine odluke koje je u mirnodopsko vrijeme u redovnoj vojsci trebao donositi bile
su u koju e boju ljudi izbijeliti opremu ili treba li nekom nesretnom vojniku dati sedam ili
etrnaest dana bukse jer nije imao pravilnikom propisanih trinaest epova na onu njegovih
borbenih izama. Ipak, Crveni Rory nije imao tolerancije za njegovo oklijevanje. Bio je u akciji
sve otkad ga je brigada ustupila kako bi sudjelovao u estokom i krvavom sukobu
na sjeverozapadnoj granici 1937., nakon kojeg je uslijedila ista vrsta neregularnog ratovanja u
Palestini 1939. Iz prolih je iskustava znao kako general koji oklijeva kad pravi trenutak doe ne
uspijeva. A sada je pravi trenutak stigao i zapovjednik brigade jo uvijek nije bio siguran.
Gospodine, pokuao je ponovno, znam da su izgledi zastraujui, sa vabama
ukopanima tamo i nekoliko stotina milja prilino gadnog terena koji trebamo prijei prije no to
se poveemo s Norveanima na visoravni, ali njihova obalna obrana je toliko rastegnuta
da sigurno tamo nemaju vie od voda kojim e nas pokuati zaustaviti, a ja imam pojaanja, dvije
stotine ljudi. 1 prilino sam siguran kako se moji deki mogu nositi s terenom.
General je pogledao gardijskog bojnika kao da ga vidi po prvi puta, primijetio je
preplanulo, odvano lice s uobiajenim urednim brkovima, iroka prsa ukraena purpurnom i
bijelom lentom Vojnog kria, a onda bacio pogled na njegove gardiste koji se ekali na palubi
ispod njih, svi odjeveni kao da idu na paradu u Buckinghamsku palau. Moda ste u pravu,
bojnie, rekao je, glas mu je bio vrlo umoran i napet, ali mogu li vai deki izdrati napore?
Hou rei, svi su oni rezervisti, pozvani su pod zastavu nakon Bog zna koliko godina u
civilu. Sada su najvjerojatnije prilino mekani, a teren i klima e tamo biti ubojiti, tako barem
kau obavjetajci.
Podnijet e napor, gospodine, u to moete biti sigurni, rekao je Crveni Rory tiho.
Uostalom svi oni jesu gardisti!
General je gricnuo kraj svog raupanog, staromodnog brka, koji je datirao iz dana kad je
on takoer bio privlani mladi bojnik na bojinici 1918., i ponosno nosio svoju novu purpurnu i
bijelu lentu. Hm, progunao je, to nije samo stvar slanja vaih ljudi, Fergusone. Tu je i ostatak
brigade, etiri tisue ljudi i svi do jednog teritorijalci! Vikend ratnici, s vie obuke u ispijanju
piva u kantini nego u rukovanju orujem.
Ali, gospodine, ustrajao je Crveni Rory, ako se uspijemo povezati s Norveanima,
dobro ih organizirati kako bismo mogli napasti vabe s boka, jednostavno e biti prisiljeni
napustiti Narvik ili biti u potpunosti odsjeeni. Onda bi to za brigadu bila etnja u parku,
gospodine. Vai teritorijalci mogu umarirati bez ispaljenog metka, s pukama prebaenima
preko ramena, kao da je nedjeljna parada i djeca im mau zastavicama. Zastao je kako bi doao
do daha, prsa su mu se nadimala od napora tolikog govora, njegove svijetloplave odvane oi su
blistale.
General je pogledao obalu, sada u potpunosti ogrnutu gustim utim barutnim dimom, a
onda prema uzbuenom mladom licu visokog gardijskog bojnika, i sjetio se dana 1918. kada je
on nagovorio svog brigadira na dranje poloaja na kanalu pod estokim njemakim napadom na
Goughovu petu armiju, i tako spasio brigadu da ne bude pregaena i rekao: Onda u redu, neka
vam bude. Krenite, bojnie Ferguson!
Crveni Rory se nasmijeio, salutirao, i ne dajui svom zapovjedniku prigodu za ponovnu
promjenu miljenja, okrenuo se i viknuo stoernom naredniku MacDonaldu, jednom od
profesionalnih vojnika u njegovoj postrojbi: U redu, stoerni narednie, spremite ih u
amce, kreemo!
MacDonald, visok gotovo dva metra i deset centimetara, a gotovo isto toliko i irok,
salutirao je svom zapovjedniku ogromnom rukom i zagrmio glasnije od topova: U redu, vi
srekovii, zapovjednik vam je sredio bitku. Ulazite u te amce, trkom! Unato prezimenu,
naglasak mu je bio isti cockney s East Enda. Njegovi navoteni brkovi su podrhtavali kad je
dodao: I jao si onom trudnom pingvinu meu vama koji se usudi ispustiti puku u cugu. Njegove
noge nee dodirnuti obalu sve dok ne izroni puku. A sada preko ograde!
Krupni gardisti, natovareni bojnom opremom i zatitnim maskama, pukama i tekim
strojnicama prebaenima preko ramena, poeli su prelaziti preko ograde, nervozno su se drali za
ljestve od konopa, i pokuavali procijeniti udaljenost izmeu trupa bojnog broda i amaca ispod
njih i izabrati pravi trenutak za skok. Iznad njih, teritorijalci su poeli klicati.
Netko je zapjevao: Objesit emo rublje na Siegfriedovu liniju... ima li prljavog rublja,
majko draga... Razara je krenuo prema obali, njegov je pramac rezao vodu, a sirena mu je tulila
kad je poeo isputati gustu crnu dimnu zavjesu kako bi zamaskirali iskrcavanje.
S neuobiajenom formalnou, general je stao mimo i salutirao.
Crveni Rory je zapanjeno progutao knedlu. Kao da se Stari zauvijek opratao od njih.
Smrknuto se nacerio i uzvratio pozdrav na polagani arogantni nain gardijske brigade i viknuo
glasnije od iznenadne buke: Uskoro se vidimo, gospodine u Narvikul Onda je svojim
krupnim, sposobnim mkama vre zgrabio svoju dragocjenu strojnicu, prebacio se preko ograde
i oprezno spustio nesigurnim ljestvama do zaljuljanih, nemirnih amaca.
General je uzdahnuo i gricnuo kraj svog upavog brka na onaj njegov neobini
adolescentni nain. Pitam se, poeo je, govorei samome sebi kao to usamljeni ljudi poput
njega znaju initi, a onda zastao. Instinktivno je znao kako vie nikada nee vidjeti
privlanog mladog gardijskog asnika. Ali sada je bilo prekasno za predomiljanje. Invazija na
Norveku je zapoela...
Uspon uz liticu pod okriljem dima bio je paklen. Natovareni s gotovo trideset kilograma
opreme, gardisti su se znojili i psovali tijekom uspona, bezbroj puta usporeni lukavo smjetenim
ianim izboinama koje su njemaki branitelji tamo postavili kako bi zaustavili uspon poput
njihovog. Trljajui svoje izrezane ruke, Skot je ministarstvu rata jo jednom zaelio vjeni pakao
jer su ih toliko loe pripremljene poslali u Norveku; u cijeloj brigadi nije bilo niti jednih jedinih
klijeta za icu! Ali sada su bili na vrhu litice, s naporom su udisali zrak u izmuena plua, lica
oblivenih znojem unato ledenom vjetru.
Crveni Rory je obrisao krv s ruku na bijeloj, smrznutoj travi i zagledao se kroz lelujavi
dim u ono to se nalazilo ispred njih. Negdje dolje desno nalazio se Narvik. Mogao je odrediti
njegov poloaj po grimiznim plamenim mrljama iz njemakog topnitva. S njegove lijeve strane
nalazila se kozja staza, tu i tamo zamrljana prljavim smrznutim snijegom, koja je iz luke vodila
do visoravni. Upravo tamo, gdje se odvajala od ceste koja je slijedila obalu, bio je siguran kako
e pronai vabe. Preciznije je usmjerio svoj dalekozor dok je, pored njega, krupni stoerni
narednik MacDonald napeto ekao njegovu odluku, prodorne, tamne oi arale su lijevo-desno
prema gardistima koji su leali u rijetkoj travi, tijela iskrivljenih pod pravilnih etrdeset i pet
stupnjeva kako su naueni od narednika na obuci u Pirbrightu. Deki su bili malo mekani nakon
civilnog ivota, potvrdio je injenicu samome sebi, ali nekoliko dana u planinama s njih e
skinuti hru, i pokazat e vabama, ba kako su im i njihovi oevi pokazali u Starom ratu. Deki,
instinktivno je znao, nee iznevjeriti ni njega ni zapovjednika. Jebiga, pa vie su se bojali Roryja
nego cijele proklete jebene vapske vojske.
Niska kua od neobraenog kamena s krovom od lijevanog eljeza, blistava od mraza,
pojavila se u kalibriranim staklenim krugovima dvogleda Crvenog Roryja. Nalazila se uz
raskrije, upravo onakvo mjesto kakvo bi lijeni ili neiskusni vojnici izabrali za boravite,
ne shvaajui kako predstavljaju idealan cilj za neprijateljsko topnitvo. Jesu li Nijemci bili
takvi? Temeljitije se zagledao u kuu. Iz dimnjaka je izlazio lijeni sivkasti dim, ali to nije nita
znailo. Moda su u kui seljaci. Srce mu je iznenada na trenutak zastalo. Bio je u pravu. Visoki
mravi tip u sivoj odori i nekom vrstom skijake kape koja mu je stajala nahero izaao je iz kue
i preko ramena je nosio puku. Crveni Rory je smjesta spustio dvogled. Samo bi Nijemci u
ovom dijelu Norveke nosili puke. Stoerni narednie, prasnuo je ustro.
MacDonald je zaboravio iritantnu injenicu kako je Duncanu, 175, nedostajao ep na
desnoj izmi i kako bi, stvarno, trebao plavokosog gardista spremiti u buksu jer je bio lijen i
lampav. Gospodine, zalajao je.
Daj ne urlaj toliko, utiao je Crveni Rory grmljavinu paradnog glasa njegovog
stoernog narednika, molim te... Nalaze se u onoj kolibi, ili oko nje. Prilino su rastegnuti, kao
to smo i pretpostavljali, pa jednostavno samo uvaju raskrija, lagao je s nadom.
Shvaam, gospodine. A plan?
Idemo s bokova. Ti uzmi pola satnije, ja u uzeti drugu polovicu. Bez junaenja, molim.
Ovo nije juri lake konjice. elim to je mogue manje rtava. Pribliite se to je mogue blie, a
onda neka im se ini kako cijela brigada gardista dolazi s bajunetama bez nepotrebne paljbe. Ne
elim da ponemo pucati jedni na druge. Kui?
Kuim! progunao je MacDonald i osjetio kako mu krv bre kola dok se u njegovom
tijelu poeo izluivati adrenalin. To je bio isti osjeaj koji je iskusio u starim danima kad je bio
obini gardist, bez odgovornosti, i subotom naveer, kad su cugeri izali van, ili su razbijati
civile.
Crveni Rory je hitro kleknuo i otro rekao: U redu, deki, sluajte me. Uinit emo ovo.
U nekoliko je reenica objasnio svojim ljudima kako e to uiniti, i dodao onu jednostavnu
zapovijed od koje se veina vrstih, krupnih ljudi najeila: Stavi bajunete! I, oh, da, zapovjedio
je, bacite one vraje zatitne maske. Nitko se ne moe boriti kad ga te jebene stvari gue!
Ljudi su posluno poeli skidati sivo-ute etvrtaste pakete privrene na njihova prsa,
dok je stoerni narednik MacDonald izgledao zabrinuto. Kakav to zapovjednik svojim ljudima
govori da bace vlasnitvo ministarstva rata koje je slubeno prebrojeno i zadueno? Ziher je
prolupao!
Stoj! zapovjedio je Crveni Rory.
to je, gospodine? pitao je narednik koji je puzao iza njega.
ica, odgovorio je kratko Crveni Rory. Sada su bili samo stotinjak metara od male
kolibe na raskriju.
Nemamo klijeta, dobacio je doasnik.
 Ne trebate mi to govoriti, narednie, odgovorio je Crveni Rory i pokuao obuzdati ud.
Svaka minuta koju su protraili znaila je opasnost; vabe koji su se u kolibu sklonili od hladnog
vjetra mogli bi jednostavno pogledati van i taj bi se tren nali na brzacima u amcu bez vesala.
Kua je imala vraki vrste zidove, otporne prema svemu to bi mogli na njih ispaliti. Cairn i
OBrian! viknuo je.
Gospodine.
Podignite sranje najbolje to moete kako bi se mi ostali mogli provui ispod.
Upotrijebite rupie kako biste zatitili ruke ako moete.
Dva gardista su krenula naprijed, okrenula lea i svom snagom povukla prema gore,
drhtali su od boli dok im se otra ica zabijala u ruke. Moete krenuti, gospodine, zastenjao je
Cairn.
Crveni Rory nije oklijevao. Za mnom, zapovjedio je i provukao se ispod ice. Jedan po
jedan njegovi su ga ljudi hitro slijedili. Ratrkajte se, promrmljao je tiho. Gardisti su ga
posluali, krupna tijela bila su napeta dok su se prikradali naprijed, puke su drali priljubljene uz
tijela, dah im je bio para na ledenom zraku.
Sada su bili samo pedesetak metara od kolibe. Crveni Rory, sa strojnicom u rukama, jasno
je mogao vidjeti svaki njezin detalj. Uspjet e im; iznenadit e Nijemce.
Ali to se nee dogoditi.
Vrata su se iznenada otvorila u hravu kripu. Bio je to zvuk nalik na zvuk koji su vrata
proizvodila u filmovima o duhovima u kojim je Crveni Rory toliko uivao u mladosti. Visoki,
mravi Nijemac stajao je tamo, jakna mu je ve bila raskopana, remenje slobodno visio, a u
rukama je imao novine. Bilo je odve jasno kamo je krenuo. Naglo se zaustavio, tupavo razjapio
usta dok je u nevjerici gledao stotinjak krupnih ljudi koji su stajali i zurili u njega. Polagano, jako
polagano, kao da gledaju loe snimljen film, gardisti su gledali kako je Nijemac poeo otvarati
usta.
Crveni Rory nije ekao njegov uzvik. Podigao je strojnicu i opalio bez nianjenja. Rafal je
razbio munu tiinu. Nijemac je vrisnuo i odletio unatrag gdje je udario u kameni zid, na prsima
je imao neto to je sliilo na red crvene dugmadi. U istom trenutku kad su gardisti jurnuli, on je
mrtav kliznuo na tlo.
Odjednom je posvuda zapoelo nasilje. Teka strojnica oglasila se s desne strane.
Svijetlei metak letio je prema ljudima u trku. Crveni Rory je opsovao. Previdio je strojnicu,
lukavo skrivenu u grmlju s desne strane kue. Pored njega, gardist se okrenuo od udara rafala
iz tolike blizine i pao na tlo, tijelo mu se dimilo od svjetleeg metka. Jo je jedan pao u snijeg,
drao se za smrskano koljeno, zurio u unitenu nogu i slomljeno jecao.
Lice Crvenog Roryja se smrknulo dok je jurio naprijed istovremeno pucajui s boka,
bijesne plave iskre pojavile su se na kamenim zidovima kolibe dok je rafal jurio prema jedinom
prozoru. Sada su njegovi gardisti saznali to je to pravi rat. To nije imalo nikakve veze
sa sranjima na izmama, izbjeljivanju opreme ili ienju medvjeih koa. Ovo je bilo ono pravo
gdje su ljudi vritali od boli i zurili u smrskana koljena, kao da nisu mogli vjerovati kako se to
dogaa njima.
Bre, vi ljenjivci sjebite ih! doao je gromoglasni povik stoernog narednika
MacDonalda s drugog boka. tektanje njemake strojnice odjednom je prestalo i Crveni Rory je
rekao samome sebi kako ih je MacDonald sredio.
Nijemac u iljastoj kapi izjurio je iza kue. Crveni Rory opalio je s boka i ovjek je stao,
mlatarajui rukama i nogama. Njegova puka zveknula je na tlo i pao je na koljena. Dok je trao
pored umirueg Nijemca Crveni Rory je zamahnuo svojom izmom elikom okovanog vrha.
ovjekova glava odletjela je unatrag, vrat mu je slomljen. Pao je naprijed na svoje uniteno lice,
komadii kosti blistali su jarko bijelo u crvenoj krvi.
Drugi Nijemac, mlad ali odluan, traak fanatizma jasno ocrtan na njegovom mladom
licu, jurnuo je prema Crvenom Roryju s podignutom bajunetom. Okrenuo se, sa spremnom
strojnicom i pritisnuo okida. Nita se nije dogodilo! Nijemac je pobjedonosno viknuo i
pripremio se za ubijanje. Crveni Rory se napeo. Gotovo je mogao osjetiti onu dugu, blistavu,
smrtonosno otru bajunetu kako ulazi u njegov trbuh.
U iduem trenutku stoerni narednik MacDonald izronio je iz magle rata. Ti zloesti
ovjee! zagrmio je kao da kori nekog nesretnog gardista u Pirbrightu radi otkopanog dugmeta
tunike. Njegova se bajuneta spustila. Nijemac je parirao, ali nije imao anse protiv ogromnog
doasnika koji je novake uio o borbi s bajunetom dok je jo nosio kratke hlaice. MacDonald je
pukom zamahnuo desno. Njihove otrice su zazvonile. MacDonald je zamahnuo. Crveni Rory
je mogao vidjeti kako se oni brutalni miii ramena napinju ispod debelog sera. U iduem
trenutku ogromni doasnik je podigao svoj mjedom okovani kundak i udario Nijemca u bradu.
Odletio je unatrag, pljujui krv i polomljene zube, puka mu je ispala iz ukoenih
prstiju. MacDonald se nadnosio na Nijemca koji je leao na tlu, podignute bajunete, ali onda ju je
polagano, gotovo nevoljko, spustio. Nijemac je mogao biti njegov vlastiti sin, koji je trenutno bio
na obuci u bazi u Caterhamu. Mogao je hladnokrvno ubiti mladia. U redu, ti, zareao je, reci
ostalima neka smjesta izau van schnell... schnelll, hajde pametnjakoviu, uje li? Nepoznate
rijei su mu se vratile kao iz nekog drugog vremena kad je on takoer bio esnaestogodinji
dragovoljac koji je lagao o svojim godinama kako bi od stravine neimatine Mile End Roada
mogao pobjei u rovove.
Mladi je razumio. Drei polomljenu vilicu s mukom je pozvao: Nicht schiessen,
Kameraden... Die Tommies wollen, das wir uns ergeben... Schluss machen..."
Crveni Rory se namrtio kad su se Nijemci, njih estorica, preplanulih lica naglo blijedih
od straha, pojavili na vratima kolibe, ruku podignutih u znak predaje, dok su oko njega krupni
nacereni gardisti spustili oruje, kao da su obje strane odigrale jedan jako dobar teniski me koji
je njihova strana dobila. Za nekoliko minuta, rekao je samome sebi, poet e vabama davati
cigarete i pokazivati im fotografije svojih klinaca i ena kod kue. Isuse, bijesno je promrmljao
u bradu, lice mu je bilo crveno poput kose, hoe li se Britanci ikada probuditi i shvatiti kako se
stvarno ratuje! Bori se za pobjedu, nemaj milosti i ubijaj. To je jedini nain na koji e vas va
neprijatelj potivati. Uspio je obuzdati svoj bijes tono na vrijeme. Ljudi nisu bili spremni za rat
ubij ili budi ubijen kakav je nauio u Indiji i Palestini. Ali s vremenom e nauiti, nauit e on
e se pobrinuti za to. Stoerni narednie, prasnuo je.
Gospodine! MacDonald je rutinski zabio svoju bajunetu u snijeg i oistio prljavu
otricu od mladieve krvi.
Vratite zarobljenike u kolibu... i pokrenite ljude. Pucnjava bi mogla privui neke od
njihovih suboraca iz Narvika.
Gospodine! MacDonald je urno izviknuo zapovijedi. Zapanjeni Nijemci otjerani su
natrag u kolibu i prve kolone gardista, po jedna sa svake strane ceste koja je vodila u planine,
poele su se kretati.
MacDonald je s odobravanjem kimnuo i onda se okrenuo prema Crvenom Roryju.
Doputenje da se obratim, gospodine? viknuo je, koristei standardnu formu gardijske brigade
prilikom obraanja asniku.
Da, stoerni narednie? odgovorio je Crveni Rory i skinuo pogled s planina. Tamo je
bilo jako sivo, nebo je bilo olovno i prijetee. Uskoro e vraki zasnijeiti; poznavao je
predznake.
Deki koji su najebali, gospodine. Gardisti Maxwell i Chapman, to emo s njima a
takoer i sa vapskim zarobljenicima, gospodine?
Crveni Rory je pogledao dvojicu ranjenih gardista. Maxwell je leao na tlu i stenjao,
njegovo smrskano koljeno bilo je zamotano debelim ukastim zavojima koji su se ve poeli
crveniti od krvi koja je tekla iz rane. Chapman je bio u boljem stanju. Jo je uvijek bio uspravan,
drao se za ranjeno rame, lice mu je bilo pepeljasto od oka, i smrknuto je pukao pljugu
Woodbine koju mu je dao jedan od suboraca. Bojnik se namrtio. Pa, stoerni narednie, oito
ne mogu s kolonom. Ali Chapman ne izgleda odve loe. Dat u mu svoju strojnicu. Moe uvati
vabe i pobrinuti se da Maxwellu prue najbolju moguu skrb. Podigao je glas i slatkorjeivo
lagao. Uostalom, ostatak brigade bit e ovdje unutar dvadeset i etiri sata. Onda e dobiti
propisnu skrb i medicinsku pomo.
Krupni doasnik prosijede kose se namrtio, kao da nije u potpunosti uvjeren, ali Crveni
Rory mu nije dao prigodu za prigovor. MacDonald je apsolutno bio prvoklasni doasnik, znao je,
ali previe se identificirao s podreenima; imao je odve mekano srce. U redu, stoerni
narednie, na posao. Vi preuzmite elo kolone. Ja u zaelje. Uobiajeni mar. Svakih sat
vremena pet minuta odmora za cigaretu. Pobrinite se za striktnu tednju vode kod ljudi. Ne elim
da tamo gore ostanu bez vode i ponu jesti snijeg. To je vraki problem za probavu. U redu,
pokret.
inilo se kako MacDonald oklijeva, ali dvadeset i dvije godine discipline su prevladale.
Uputio je bojniku jedan od svojih besprijekornih pozdrava i onda je krenuo, svojim se dugim
nogama bez imalo napora popeo uz padinu i prestigao gardiste upola mlae od njega.
Crveni Rory neko je vrijeme gledao za njim. Onda je kimnuo vabama. Odnesite
ranjenika unutra, zapovjedio je na engleskom.
Alpinisti nisu govorili engleski, ali dovoljno su dobro shvatili ton. Polagano su se sagnuli
i njeno podignuli Maxwella. Oprezno su ga unijeli unutra i poloili ranjenog gardista pored
njihovih povrijeenih suboraca.
Bojnik se okrenuo prema Chapmanu i iz depa kaputa izvukao kutiju Gold Flakea: Evo
ti. Kutija je puna. Trebale bi ti izdrati do iskrcavanja naih deki.
Chapman je s mukom salutirao i lica zgrenog od boli, procijedio: Hvala, gospodine.
Dobro u se brinuti za starog Boba.
Siguran sam u to, rekao je Crveni Rory, uinilo mu se kao da je njegov glas udaljen
kilometrima, a um mu je grozniavo radio i donio je odluku to e sljedee uiniti. Najbolje da i
ti takoer ode unutra. Uskoro e poeti snijeiti.
Doputenje da se obratim, gospodine?
Da.
Rekli ste neto o vaoj strojnici, gospodine, stoernom naredniku.
Jesam? rekao je hladno crveni Rory, njegove plave oi bile su pune one ledene
arogancije kojom je u prolosti iao na ivce brojnim nadreenima.
Chapman je progutao knedlu. Idem ja sada, gospodine, rekao je neuvjerljivo.
Da, idi i zatvori vrata. Zadri toplinu unutra. Stavi vabe na drugi kraj kue i dri ih na
oku.
Gospodine. Stara disciplina brigade jo je uvijek postojala, unato injenici to je
Chapman znao kako je naputen ovdje, Bogu iza nogu. Salutirao je i onda se bez ijedne rijei
okrenuo, uao u kolibu i za sobom zatvorio teka drvena vrata.
Crveni Rory je liznuo usne koje su se iznenada osuile. Pokuao je smiriti srce koje je
lupalo kao ludo. To se moralo uiniti, i to je bilo to, rekao je samome sebi. Nekoliko vaba i
dvojica njegovih ljudi morali su biti rtvovani kako bi spasili ivote njihovih dvije
stotine suboraca i, povrh svega, kako bi osigurali uspjeh misije. Tamo na sjeverozapadnoj granici
Patuni su radili iste stvari sa svojim ranjenicima kako ne bi mogli izdati nikakve tajne. Arapi su
isto takoer inili u Palestini, reui mrava preplanula grla svojih povrijeenih suboraca tamo
gdje su pali u pijesak. Zato bi Britanci bili drugaiji? Ako gonii deva to mogu initi, sigurno
mogu i oni?
Tako je visoki arogantni bojnik ledeno plavih oiju razmiljao dok je ekao da posljednja
kolona gardista nestane preko prijevoja. Prtljao je po depu, istom onom iz kojeg je izvadio
cigarete za Chapmana. Ovoga je puta izvadio mali metalni predmet, vrlo ruan i vrlo smrtonosan,
odmjerio vrste kamene zidove i dok je to inio rekao je samome sebi kako su savreni. Zadrat
e eksploziju, usmjeriti ju prema onima unutra. Bacio je pogled na mali dimnjak. Nije bilo mree
koja bi ljeti spreavala ulazak komaraca. Samo posao. Bojnik vie nije ekao. Tiho je uzdahnuo
kad je izvukao osigura. Poluga je odskoila uz tihi metalni ping. Pomicao je svoje suhe usne dok
je odbrojavao sekunde do smrti: ... jedan... dva... tri... Hitro ju je bacio gore. Poletjela je
zrakom, smrtonosno rotirajue jaje, i nestala je u dimnjaku kolibe.
U iduem trenutku ubojica je jurio za ostalima kao da ga sam Vrag goni.
Runa granata! mahnito je viknuo jedan od Nijemaca, dok se zlokobni mali predmet
dokotrljao iz vatre nosei za sobom iskre i eravicu.
Molim? pitao je iscrpljeno Maxwell koji je leao pored dimnjaka.
Isuse, jebena runa granata! viknuo je Chapman, odve iznenaen da bi se prestraio.
Koji k...
Nikad nije zavrio pitanje. Nastao je zagluujui urlik kad je jarka crveno-uta plamena
kugla eksplodirala u kolibi. Chapmanov prsni ko se razletio i komadii polomljene kosti
rastrgali su mu plua. Gomila tamnocrvene krvi pokuljala je iz rupe na njegovom licu gdje su mu
se nalazila usta nosei sa sobom bojnikov Gold Flake.
Na podu, eksplozija je podignula tijelo gardista Maxwella i bacila ga na zid. Udarilo je u
debeli kamen poput vree mokrog cementa. Umro je a da nikad nije saznao to ga je snalo, dok
su oko njega alpinisti rasporenih trbuha leali u krvavoj zbrci, zadimljeni unutarnji organi
polagano su se izlijevali na pod. Sada polagano, dok su posljednji od njih umirali na stravian
nain, udarni val je kruio po zidovima, podizao se sve vie i vie, unitavajui sve na svome
putu sve dok naposljetku nije raznio krov u zavrnom bijesnom vuuu. Veliki dimni prsten smrti
poput signalne vatre Indijanaca poeo se dizati prema olovnom nebu...
Kilometar i pol daleko, stoerni narednik MacDonald uo je prigueni bum odozdo.
Okrenuo se, pomalo zbunjen, i dopustio da elo kolone zapuhanih, umornih gardista proe pored
njega, lea pognutih pod teretom opreme. Nita se nije moglo vidjeti osim oblaka dima koji se
polagano podizao iznad posljednjeg prijevoja. udno, rekao je, pomaknuo svoj ljem i
zbunjeno poeao kratko oianu glavu, jebeno udno. Onda se okrenuo i pourio za elom
kolone, govorei samome sebi kako e uskoro naii na nevolje, i deki e, kao i uvijek, trebati
starog tatu MacDonalda, kako su ga potajno zvali.
A na zaelju, bojnik Crveni Rory Ferguson je preko ramena prebacio strojnicu koju je
obeao Chapmanu to je bilo odve vano oruje za blisku borbu da bi ga dao podreenom i
rekao samome sebi kako su se sada obvezali. Od ovoga trenutka pa nadalje, vojnikovanje na
paradnoj pisti je zavreno; sada poinje pravo ratovanje...
 TRI

Kad su se prvi grimizni odbljesci paljbe pojavili na bijeloj pozadini, pukovnik Strmer
instinktivno je znao kako je napad poeo. S potekoama se promekoljio u svojoj snjenoj rupi
iako je shvaao hitnost situacije, jer njegovi su udovi bili promrzli i ukoeni nakon gotovo etiri
sata leanja na smrznutoj zemlji. ekaj, Runolist! viknuo je glasnije od vjetra i buke
neprijateljske paljbe koja je dolazila sa svih strana. Greule, iza je sve u redu?
Sa svojom uobiajenom fanatinom odvanou Greul je podigao cijeli gornji dio tijela i
viknuo u vjetar koji je zajedno sa snijegom odnio njegov glas i osuio mu suze u oima. Iza je
sve u redu, gospodine! S prstima koji su bili poput nespretnih kobasica podigao je
svoj Schmeisser i ispalio kontrolni rafal s lijeva na desno. Posvuda oko njega, njegovi promrzli
vojnici pripremali su se za napad.
Za nekoliko sekundi vidljivost je pala na nekoliko metara. Branitelji su bili prekriveni
gotovo neprobojnom ahurom uzvitlanih bijelih ledenih pahulja. Strmer je opsovao. Bit e sretni
ako uspiju preivjeti izravan napad Norveana po ovom usranom vremenu. Neprijatelj e se moi
dovoljno pribliiti bez rtava kako bi iskoristio svoju brojanu nadmo u konanom ludom juriu
na poloaje Runolista; bili su brojano nadjaani barem etiri prema jedan, i bit e pregaeni. Ali
kad je progovorio, njegov glas nije odraavao nijedan od njegovih unutarnjih strahova.
Slobodna paljba, prijatelji! viknuo je u olujni vjetar. Za sada ne brinite za streljivo. Glavno je
zadrati upave kurvine sinove na udalje...
Tamna silueta iskoila je iz mraka. Bio je to jedan od Divljaka u crnom krznenom kaputu.
Strmer se instinktivno sagnuo kad je lovaka puka opalila i zrak se ispunio stotinama zrna
same. Smrtonosno su zazvidali od kamena na sve strane. U iduem se trenutku
ponovno uspravio i opalio bez nianjenja. Divljak je vrisnuo i odletio unatrag, njegovo bradato
lice bilo je smrskano rafalom iz strojnice krupnog pukovnika.
Norveani, vojnici i civili koje su nazivali Divljacima, bili su posvuda u uzvitlanom
snijegu, pokuavali su pronai slabe toke njemake obrane, spremni prebaciti glavninu svog
ljudstva kad pronau pogodno mjesto za konani napad.
Strmer i bojnik Greul su ih oajniki, zapovijedajui prednjim i stranjim dijelom
njihovog nemogueg poloaja, odbijali, luaki riskirali dok je neprijatelj dominirao uzvisinom,
znajui kako je snijeg njihova jedina zatita svaki put kad bi se podignuli i izloili svoja tijela
vatri Norveana.
Zrak je bio proet mahnitim tektanjem strojnica, grmljavinom i praskanjem manjeg
oruja, luakim zvidanjem rikoeta, jarkim bljescima iz cijevi oruja, dok su se obje strane
borile i traile prednost.
inilo se kako i sama priroda zauzima stranu. Vjetar je urlao sto kilometara na sat,
furiozno je pljuskao lica branitelja poput bijelih svjetleih metaka, na trenutke ih zasljepljivao
tako da su treptali bez prestanka u pokuaju da oiste oi prije no to ih neprijatelj pregazi.
Norveani su dva puta zamalo slomili prsten, pri tome su pretrpjeli teke gubitke jer su bili
odbijeni u posljednji trenutak ostavljajui svoje leeve ispred vojnika Runolista poput naputene
gomile balvana. Onda se tijekom zatija kad je umorni, deprimirani Strmer samome sebi rekao
kako nee preivjeti trei nalet koji e sigurno uskoro uslijediti prsten e ovoga puta sigurno
popustiti pod nepodnoljivom silom oglasilo prodorno itanje koje je bilo glasnije ak i od
urlikanja snijegom ispunjenog vjetra. Zapanjen, Strmer je podigao pogled. Prasak. Neka vrsta
metalnog zvuka i eno gorei crveno poput anela smrti jarki bljesak koji je obojio snijeg u
krvavo crvenu boju.
 Na trenutak je u udu razjapio usta. Stoje to znailo? Je li to znailo koordinirani napad
Norveana sprijeda i straga? Ili je to samo bio signal za posljednji napad?
Jurina postrojba Runolist, jurina postrojba Runolist... ujete li meT Dobro poznati
glas doao je na vjetru do iscrpljenih ljudi i srce pukovnika Stiirmera poskoilo je od veselja.
Velikog mi govna na boinoj jelki! uzdahnuo je s divljenjem desetnik iz snijega pored
njega. To je on!
Tako je! viknuo je Strmer. Zaboravio je na opasnost, ustao i sakupio ruke oko usta.
Vole... ujemo te... uje li ti mene?... UJEMO VAS! Okrenuo se prema braniteljima svog
perimetra. Prekini paljbu, zapovjedio je. ujete li... prekini paljbu... To je stoerni narednik!
Lako kao pasti s balvana, gospodine, rekao je ponosno Vol Jo i uredno u dep spremio
pljosku koju je Jap uzeo jednom od mrtvih Norveana dok je predavao izvjee. Nadao se kako
se radi o akvavitu. Ta je cuga stvarno udarala u glavu i upravo mu je to i trebalo
nakon poslijepodnevnog rada po cioj zimi. Uhvatili smo ih sputenih gaa i nogu podignutih u
zrak.
Uistinu ima zanimljiv nain predavanja vojnog izvjea, Vole, rekao je pukovnik
Strmer dok su zvukovi paljbe u daljini jenjavali, a njegovi su ljudi poeli sakupljati plijen s tijela
koja su leala posvuda, snijeg ih je ve prekrivao tankim, milosrdnim bijelim plastom.
Oduvijek sam tako mislio, gospodine, odgovorio je krupni stoerni narednik, jer nikad
nije shvaao ironiju, ili se tako barem samo inilo. U svakom sluaju, gospodine, dobra vijest
je, dodao je i sretno s pohlepnim iekivanjem potapao pljosku u svom stranjem depu.
Koja?
Samo kilometar odavde nalazi se usrano bijedno norveko selo prema jugu. Ove
smrdljive seljaine sigurno ive poput svinja, ali to e dekima ipak biti krov nad glavom preko
noi i dobra vatra e biti ugodna, ha. Iz nekog se razloga zacrvenio.
Stojei pored doasnika Jap je znao zato. On je takoer ugledao snanu Norveanku u
posljednjoj kolibi, dok su jurili pomoi svojim opkoljenim suborcima. Nije mu trebala kristalna
kugla kako bi znao o emu bavarski seronja razmilja u ovome trenutku i to se nije pakiralo u
konzerve.
Sigurno? pitao je Strmer.
Apsolutno, gospodine, odgovorio je Vol Jo s vie sigurnosti no to je osjeao ali ipak,
tamo je bila ena, a on nije evio jo od Hamburg-Fuhlsbttela, a i to je bila eva na brzaka za pet
maraka iza hamburkog Hauptbahnhofa.
Strmer se na trenutak zamislio, ali samo na trenutak. Ljudi su bili promrzli. Trebali su
toplinu i toplu hranu; morao je riskirati i nadati se kako Norveani nee nastaviti sa svojim
napadima. U redu, viknuo je glasnije od urlikanja vjetra, povedi nas, ti velika propalico...
bojnie Greul, vi ste na zaelju... i za ime Boje, izgubimo se, do vraga, odavde, smjesta!
Pet minuta kasnije pripadnici jurine postrojbe Runolist koji su preivjeli prvi sukob s
novim neprijateljem nestali su u snjenoj meavi, ledeno prostranstvo su ostavili mrtvima i
smrknutim crvenim oima Divljaka kojima je ovo pusto bespue bilo dom...
Vol Jo dovrio je gustu zelenu juhu od graka iz svoje posude, uredno se podrignuo,
podigao jedan guz kako bi zadovoljno prdnuo, i onda sve zavrio brisanjem svog crvenog nosa
prstima. Unutarnje prase je zadovoljno, objavio je, barem to se tie hrane, dodao
je znaajno, i pogledao krupnu Norveanku na drugom kraju prostorije, okruenu parom koja je
izlazila iz lonaca.
Jap je zastao sa svojim poslom ienja voska iz desnog uha vrhom bajunete i nacerio se:
Savreni bavarski gospodin, zar ne?
Pa naravno, odgovorio je Vol Jo bez ljutnje, kao da je to dovoljno objanjenje.
 Oko njih, u dugoj drvenoj kolibi niskog stropa umorni ali siti alpinisti sada su se umorno
poeli izleavati na slamom prekrivenom podu. Vani je jo uvijek bila meava i kapci su buno
zveketali pred estokim naletima vjetra.
Pretpostavljam kako umni napor aktivira tvoj top za prde? rekao je Jap sarkastino i
ubacio osobito velik komad voska s vrha svoje bajunete u Vol Joovu posudu.
Tako nekako. Ali ti samo nastavi buiti rupu u glavi. Ionako tu nema niega to bi
zaustavilo tvoju sablju prije no to izae na drugu stranu ute tikve. Odjednom je uzdahnuo, kao
zadivljen, kad se Norveanka okrenula, a znoj je blistao na njezinom rumenom licu na treperavoj
utoj svjetlosti fenjera. Samo pasi svoje staklene okice na tim pluima, u redu?
Jap je razjapio usta. Vol Jo je bio u pravu. Planinska ena blijedog lica, s plavom kosom
vezanom u punu, izgledala je kao da na sebi ima dvije vree krumpira vezane remenom koji je
onda nestao u mekom jastuku njezinog valovitog, masivnog trbuha.
Dao bih desnu ruku samo kad bi se u ovom trenutku sagnula, procijedio je Vol Jo.
Da se sagne iskopala bi ti tvoje usrane oi tim sisama, rekao je Jap bezosjeajno.
Istovremeno je bio impresioniran, vrlo impresioniran.
Ne bi mi smetalo, odgovorio je Vol Jo tihim piskutavim glasom kad se ena zaustavila i
uzela jo vode iz emajliranog korita kako bi oprala posude u kojima je skuhala vojniku super
juhu. Zamisli kako stavlja glavu meu ta plua, Jap, uzdahnuo je, Boe moj, nakon toga
danima ne bi mogao nita uti!
Jap je mrcnuo. Moda ju i ja ipak pokuam okrenuti, izjavio je samouvjereno, taman
je moj broj.
77? viknuo je Vol Jo u nevjerici i na trenutak sa ene skinuo svoj opinjeni pogled,
prvo glasno hrkanje razbijalo je ugodnu tiinu napuene prostorije i znailo su kako su ljudi
Runolista sada krenuli na spavanje.
Aha, ja, odgovorio je Jap, dovrio zadatak koji si je sam zadao i obrisao bajunetu o
rukav Vol Joove jakne koja je leala na drvenoj klupi izmeu njih.
Odjebi! frknuo je Vol Jo. To tamo je prava ena. Ona eli, ne, ona zahtijeva, pravi
komad nordijske kobasice na koji ima pravo. Ona zna to Fhrer eli za nas Arijevce. Ne mali
komadi osuenih azijskih fileka poput onog to tebi visi meu tvojim inferiornim nogama. Pa, to
bi skoro bilo... traio je rijei, toliko je bila veliko njegovo navodno ogorenje... in rasne
neistoe!
Jap se nije uvrijedio. Pazi se, upozorio je, nemoj se uzbuivati ili e ponovno dobiti
jedan od tvojih napada migrene. Zna kakav si u ovo doba mjeseca. Zato lijepo ne legne uz
alicu laganog biljnog aja i zbirkom Goetheovih pjesama?
Nabit u ti ja i Goethea i njegove pjesme u taj tvoj mali uti top za prde postrance!
zaprijetio je Vol Jo.
Jap je smireno odgovorio: Neka bude ovako, rekao je uvjerljivim milozvunim glasom.
Jasno je poput surle na vrhu tvog runog lica kako kroz ta biserna vrata ne moemo ui
istovremeno, zar ne?
Bacio je brz pogled prema eni koja je ponovno bila sagnuta kod pei i pokazivala
ogromnu stranjicu, Iako, ne znam ba, dodao je. Pa, ja u ju pojebati prvi i kad se oporavi od
mene, dat u ju tebi. Znam da vie nikada nee poeljeti drugog mukarca nakon to me
bude imala, dodao je, njegovo mravo malo lice bilo je prepuno samouvjerenog ponosa, ali
lijepo u te preporuiti. Rei u joj da si moj brat ili neto... I, kako ti to zvui, Vole?
Kako mi to... Vol Jo se zaustavio na vrijeme kako ne bi eksplodirao; nije elio
probuditi ljude koji su ve spavali, ... zvui? Zvui kao sranje. Perverzno! To je zloin protiv
prirode! To nije dolino... to je... Uostalom, ja sam ti pretpostavljeni, dovrio je neuvjerljivo.
 I tu je diskusija na neko vrijeme zavrila i dva su suborca sjedila za stolom, lica
naslonjenih na dlanove i gledali svaki pokret Norveanke, dok je vani urlao vjetar i izme
straara su buno krkale u dubokom snijegu dok su marirali u svojoj patroli.
Strmer i bojnik Greul takoer jo nisu spavali iako su oba asnika bila vrlo iscrpljena
nakon proteklih dogaaja; a budnima ih nije dralo hujanje vjetra. Smjeteni u maloj prostoriji
koja je ljeti oito bila spremite hrane za stoku, osvijetljeni treperavom svjetlou
svijee postavljene na tanjuri, oba su mukarca razmiljala o situaciji i njihovim planovima za
sutra.
Predlaem da sutra krenemo prema obali, gospodine, rekao je Greul neuobiajeno tiho.
Moda je takoer bio iznenaen istim osjeajem samoe i pustoi, koji je osjeao i Strmer.
Mrsko mi je bjeati od one norveke bagre koja je tamo negdje vani, ali to e nam omoguiti
kontaktiranje generala Dietla kako bi mu dojavili da mu uvamo lea protiv bilo kakvih
neprijateljskih pokuaja.
Strmer, zamotan u svoju vreu za spavanje, je kimnuo. Slaem se, Greule. Ali mislim
kako ne trebamo biti previe oiti u povlaenju. Neprijatelj bi mogao postati odve samouvjeren i
mogao bi nas opet napasti.
Greul je kimnuo u znak slaganja. to predlaete, gospodine?
Glavnina e krenuti ujutro, a ostavit emo zatitnicu koja e, kad doe vrijeme, krenuti
za glavninom. im svane e neprijatelj koji, moemo pretpostaviti, motri ovo mjesto, biti uvjeren
kako aljemo samo manju patrolu i ostavljamo ih na miru. Moemo se sastati na unaprijed
dogovorenom mjestu i brzo odmarirati do obale.
Ja se javljam za zapovijedanje zatitnicom, gospodine, prasnuo je Greul, pruski vojnik
do sri, ak i ovdje Bogu iza nogu.
Unato umoru, Strmer se nacerio. Ne, dragi moj Greule, ti si odve dragocjen da bih te
izgubio u zatitnici. Ti e preuzeti elo. Greul je sakrio svoje razoaranje, moda polaskan
Strmerovim komentarom. Pa, tko e zapovijedati onima koji ostanu, gospodine? Ja, rekao je
Strmer jednostavno i nasmijeio se. Nakon svega, kapetan treba potonuti zajedno sa svojim
brodom, zna, iako, dodao je brzo, nemam namjeru dopustiti da se to dogodi. A sada, Greule,
ugasimo svijeu i bacimo se na spavanje. Ne zaboravi kako treba ustati dosta prije zore i
pokrenuti ljude. Laku no.
Greul se posluno izvukao iz svoje vree i ugasio svijeu. Laku no, gospodine, rekao
je. Okrenuo se na bok i smjesta zaspao.
Strmer je, leei na leima, ruku prekrienih ispod glave, pokuao vidjeti kroz tamu
iznad sebe i nacerio se. Greul je bio toliko vraki dobro organiziran. Bio je savreni vojnik.
Mogao je zaspati na zapovijed.
Onda je zaboravio Greula koji je tiho hrkao pored njega. Odjednom je shvatio kako je
sretan na ovom udaljenom mjestu, unato opasnosti. Vratio se u svoje voljene planine, maknuo se
od kiene brutalnosti Treeg Reicha kojoj je bio prisiljen pripadati, iako je mrzio njezinu
utogljenu okrutnost i smrtonosnu pompoznost, jer je kao prvo bio Nijemac, a kao drugo planinar
i alpinist. Opet je bio meu visokim vrhovima, s njihovim istijim zrakom i jednostavnim
cmo-bijelim vrijednostima, gdje je ovjek mogao biti ovjek, a priroda vam je bez ikakvih
emocija doputala da preivite ili umrete, ostavljajui vama da se potrudite ili ne. Sto god sutra
donese, znao je kako e se tome moi samouvjereno suprotstaviti, gotovo sretno. Uzdahnuo je,
okrenuo se na bok i smjesta zaspao.
Sada je malo selo spavalo, nijedan zvuk nije ometao njegov san osim tihog krckanja
izama straara na snijegu, hrkanja iscrpljenih ljudi, ljutitog utanja karata na drvenom stolu dok
su Jap i Vol Jo kockali tko e imati prvi prigodu isprobati pozamane usluge ene koja je utke
sjedila pored vatre i ekala njihovu odluku, i hrapavog disanja Divljaka, zamotanih u njihove
vuje koe, dok su promatrali i ekali...
 ETIRI

Zgrabi ju! zareao je Larsen uzbueno kad su se vrata otvorila i uti no svjetlosti
kliznuo je na uzvrtloeni snijeg. Brzo!
Satnik Helge iz regimente Telemark koji je pored njega uao u snijegu na rubu sela se
namrtio. to e sa enom, Larsene? pitao je krupnog lovca iji je zadah bio toliko ivotinjski
i ustajao da je jedva mogao biti blizu njega.
Bila je sa vabama, zareao je Larsen, i dat e nam informacije. Eto zato, vojniiu.
elim da me prestane tako zvati, Larsene, prasnuo je Helge. Nakon svega, ja sam
regularni asnik norveke kraljevske vojske.
Larsen je progunao psovku i gledao kako se njegovi ljudi prikradaju eni koja je uala u
trokutu svjetlosti oito vrei nudu. Kretali su se neujno i brzo poput poludivljih ivotinja to
su i bili, osnaeni i otvrdnuli godinama samotnog ivota meu ovim visokim vrhovima u lovu na
ivotinje ija su krzna prodavali u priobalnim gradovima za patetinu aicu kronena koje su im
debeli idovi masnih ruku davali u nizinama.
Dok je satnik jo uvijek bespomono zurio u tamu jer nije mogao vidjeti nita osim debele
ene koja je uala i glasno urinirala na djeliu ute svjetlosti na snijegu, Larsen je, pored njega,
gledao kako se njegovi ljudi provlae izmeu vapskih straara i poinju se uz kolibu prikradati
kuki koja nije nita sumnjala, i iju su pohotu vabe do sada dobro zadovoljile, nije sumnjao u
to. A ako nisu, rekao je mrko samome sebi, njegovo zlo bradato lice naglo se razvuklo u vuji
osmijeh iekivanja, to e se uskoro dogoditi kad on spusti ape na nju.
ena je poela ustajati, poravnavala je svoju debelu odjeu, brisala se, pripremala za
ulazak u ugodnu toplinu kolibe. Ali to se nee dogoditi. Tamna se sjena iznenada odvojila od zida
kolibe. Mogao je vidjeti kako se ena skamenila. Moda je otvarala usta kako bi vrisnula jer je
ovjek iz sjene munjevito pruio ruku. Pala je kao pokoena. ovjek se sagnuo i bez problema
prebacio njezino krupno tijelo preko ramena. U iduem je trenutku nestao u sjenama iz kojih je i
doao.
Larsen se neujno podigao iz snijega. Doi, zapovjedio je.
Ali zato... to se dogodilo? promucao je satnik Helge, zbunjen, ponovno si govorei
kako je bio budala to se nije predao dolje na obali kad je imao ansu. Boe, to je on uope
traio s ovim divljacima?
Imamo ju, rekao je Larsen prezirno i s gaenjem pogledao satnika. ena... Naa je...
Izdajico! viknuo je Larsen i oamario enu. Ustuknula je, iz nosa joj je curila krv.
Larsen ju je uhvatio trenutak prije no to je pala u vatru.
Helge je progutao knedlu.
Njemaka kurvo!" Larsen je rastrgao prednji dio njezine seljake bluze i njezine
divovske grudi su iskoile i pale joj do struka poput dva udovina pudinga. ena je poela jecati,
ramena su joj podrhtavala, suze su tekle niz njezino okrvavljeno lice.
Uistinu moram protestirati, Larsene! poeo je Helge.
Zaepi svoju jebenu gubicu! grubo ga je prekinuo Larsen ne skidajui svoje zle oi sa
ene. Pa, hoe li mi rei to vabe namjeravaju ili ne, droljo? Ponovno ju je udario i ona je
vrisnula kad joj je svjea krv pokuljala iz nosa, poela curiti niz bradu, pomijeana s gustom
zelenom sluzi.
ena je naviknula na batine. Sve otkad ju je farmer izabrao u sirotitu dolje na obali kako
bi radila za njega, i uredno ju je, kad je navrila etrnaest godina, razdjeviio, uz pristanak
njegove punane supruge, mukarci su ju tukli i nakon toga ju jebali. Bila je to njezina sudbina i
iako je plakala i jecala kao sada, nikad uistinu nije bila jako povrijeena; bila je vrsta. U
planinama, s toliko malo ena i mukaraca koji su veinom bili nepismeni farmeri ili Divljaci,
poput ovih, ena je morala biti snana. vabe nisu bili loi poput ostalih mukaraca. Mali koji ju
je pojebao prvi dao joj je novac, koji se u ovom trenutku nalazio ispod gornjeg ruba njezine
debele vunene arape gdje ga je drala elastina podvezica, pa ga tipovi poput Larsena nee
pronai. Obrisala je sluz s nosa i prestala jecati. to elite znati, gospodine? rekla je promuklo i
okusila slanu krv koja je tekla iz njezine rasjeene usnice.
Nemoj me zvati gospodine, ti smrdljiva droljetino! Larsen ju je ponovno pljusnuo.
Satnik Helge se ugrizao za donju usnu. Larsen, samoproglaeni voa Divljaka, oito je
volio udarati ljude. Zato se, za ime Boje, nije predao vabama dok je jo uvijek bilo vremena?
Oprostite, rekla je ena promuklo, naslonila se na hrapavi stol od balvana, koji je
zajedno s klupama za spavanje i tekim smrdljivim krznima bio jedini namjetaj u kolibi. Ja...
Vidjela je pogled u Larsenovim oima i brzo rekla: Rei u vam sve to znam.
Odlino, progunao je Larsen, malo udobrovoljen, ali upozoravam te, droljo, jedna la
i zabit u ti onu cjepanicu u piku. Onda te ak ni vabe nee htjeti. Rutinski ju je zgrabio za
jednu veliku sisu i privukao do sebe, uivajui u bolnoj grimasi od koje se njezino blijedo
seljako lice zgrilo od boli. Koliko ih je tamo?
Rekla mu je uz uzdah.
Zabio je svoj dugi, otri vrh nokta malog prsta u njezinu bradavicu. Lovci su uvijek
putali nokte na malim prstima; to je za njih bio ritual tatine. Snano je pritisnuo i ona je
vrisnula kad je bradavica prokrvarila. Sigurna si da mi govori istinu? pitao je i poeo pritiskati
sve jae i jae dok nije pomislila kako e joj svinja otkinuti bradavicu.
Tak, tak..." uzdisala je gorljivo. Kunem se u Boje ime!
Izvukao je nokat. Krv je sada tekla niz tu divovsku sisu i kapala na ogromno bijelo brdo
njezinog trbuha. Odlino, a to planiraju?
Zbunjeno je pogledala Larsenovo divljako lice. Pla... niraju? zamucala je. Nije li
njezin muitelj shvaao kako joj mukarci nikad u ivotu nisu nita rekli; samo su ju uzimali,
inili s njom to im je volja i ostavljali ju.
Kravetino, opsovao je Larsen. Jo samo minutu i odrezat u ti sise i spaliti ti ih pred
oima, a onda u te natjerati da pojede pepeo. A sada govori!
Sve to znam je... Ali nikad nije dovrila. Izvana se ulo iznenadno itanje skija.
Larsen je u trenu s ramena skinuo svoju lovaku puku, a satnik Helge je izvukao pitolj, svaki je
ovjek u prostoriji bio napet i nervozan, djevojka je bila zaboravljena. Izvana je doao mukli zov,
popraen uzbuenim objanjenjem. Trenutak kasnije vrata su se irom otvorila i ispunila
prostoriju ledenim nonim zrakom. Tamo je stajao visok ovjek, odjeven u odoru norveke
kraljevske vojske. Ugledao je satnika i nespretno salutirao. Gospodine, rekao je, vana poruka
od generala Rugea{15}.
Larsenovo se lice izobliilo i rekao je: Za ime Boje, prestanite se igrati rata poput
nekakve djece. Ovo nije smjena strae pred kraljevskom palaom, zna. Pruio je veliku prljavu
apu kako bi uzeo poruku, ali Helge ga je preduhitrio.
Brzo je razmotao ukastu poruku i na glas je proitao, dok je djevojka na podu u svojim
okrvavljenim prnjama tiho jecala. Englezi se iskrcali u Narviku. Jedna postrojba marira prema
vama. Savjetujem to bri kontakt. Englezi u idua dvadeset i etiri sata u Narvik iskrcavaju
brigadu. Ruge.
Helge je trijumfalno podigao pogled, kao da je poruka opravdavala njegovu nazonost
ovdje. Vojska, govorilo je njegovo lice, ipak nije napustila civile. Pa, Larsene, rekao je s
novom energijom u glasu, to kae na ovo?
 Larsen se ponovno pokuao naceriti, ali neuspjeno. Takoer je znao kako e se njegova
vanost, kad se iskrcaju brojnije postrojbe, smanjiti. Svi ti otmjeni asnici s njihovim otmjenim
naglascima i otmjenim gradskim manirama nee imati vremena za njega i njegove Divljake. to
emo onda uiniti? pitao je pokunjeno.
Ovo. Za sada emo zaboraviti Nijemce u selu. Za njih e biti i vie nego dovoljno
vremena kasnije, a i ima ih toliko malo da ne mogu predstavljati nikakvu opasnost za cijelu
brigadu engleskih vojnika. To je tri tisue ljudi, zna, dodao je pokazujui svoje znanje
sada neraspoloenom Larsenu koji je shvatio koliko mu je mo brzo izmicala iz ruku. A ona
engleska postrojba koju je general spomenuo, to je prethodnica brigade, pretpostavljam.
Najvjerojatnije e traiti slabu toku u obrani Narvika, neku vrstu...
Daj ne seri, vojniiu! neuljudno ga je prekinuo Larsen. Nastavi. to emo mi raditi, ja
i moji deki?
Vi ete se pridruiti mojoj satniji i povezati se s Englezima, rekao je Helge s ponovno
zadobivenim autoritetom. Vi ovu visoravan poznajete poput dlana vaih nevjerojatno
prljavih, zlobno je pogledao Larsena, apa! Koristit ete nam kao izviai kako bi se mi
vojnici mogli nastaviti boriti. Onda, kad sredimo vabe i protjeramo ih iz Narvika, ti i tvoji deki
moete se vratiti svom lovu.
Larsen je zaustio neto, ali satnik mu nije dao vremena. Sada se vratio na svoj poloaj, i
okrenuo se prema glasniku. Odnesi ovu poruku generalu Rugeu, desetnie. Brzo je vojniku
izdiktirao poruku. Narednie, prasnuo je doasniku svoje satnije, neka ljudi budu spremni za
deset minuta. Puna borbena oprema, ukljuujui i skije. Trebat e nam. Obilno snijei.
Doasnik je krenuo za glasnikom kako bi izvrio zapovijed. Helge je ekao sve dok se za
njima nisu zatvorila vrata kako bi prestalo hujanje vjetra, a onda se okrenuo prema Larsenu i
rekao: Pa, hajde, ovjee, nemoj samo stajati... Neka i tvoji ljudi budu spremni. Vrijeme je
kljuno!
Larsen se namjeravao pobuniti, ali je promijenio miljenje. Zlobno je utnuo djevojku
koja je jecala na podu i na njoj iskalio svoj bijes. Vrisnula je od boli, ali nije podignula svoju
okrvavljenu, izubijanu glavu kako njezin muitelj ne bi mogao vidjeti pogled u njezinim
oima. U redu, Ohlsene... Svensone, zareao je, nemojte se izleavati s palcima u upcima!
Okupite ljude... Idemo odavde.
Helge se nacerio. Uistinu je i potpuno oduzeo vjetar iz Larsenovih jedara. Nasilnik je
imao svoj trenutak moi. Sada je ponovno bio samo priprosti i vrlo neugodni seljak. A djevojka
na podu je nastavila jecati, kao slomljena srca, tedjela je na vremenu i ekala da zvijeri odu. U
njezinom sirotom priprostom umu poinjala je shvaati kako posjeduje mo da ovim ljudima
naplati njihovu norveku okrutnost, naplati im svima za nain na koji su se ponaali prema njoj
sve od trenutka kad ju je farmer bacio u sijeno, strgnuo joj gaice i silovao ju u tiini, samo
stenjui. Da, platit e...
 PET

Vidljivost je bila nikakva.

Dok su se kotski gardisti uspinjali strminom s vremena na vrijeme su bili prekriveni
uzvitlanom, neprobojnom, ledenom ahurom opake bjeline. Pognuti pred vjetrom koji je urlao
poput sablasti i ibao njihova umorna, rumena lica snijegom, vie puta zaprijetio kako e ih baciti
s planine, krupni vojnici su teturali dalje, svaki ovjek zauzet svojim jadom.
Stoerni narednik MacDonald, natovaren s jo dvije dodatne puke koje je uzeo od
gardista koji su bili odve iscrpljeni, rekao je samome sebi kako je bojnik Ferguson olienje
snage. Posjedovao je svu aroganciju i hladnokrvnost starih prijeratnih asnika garde ali
istovremeno i izdrljivost i ustrajnost koja nije bila uobiajena kod tipova koje je poznavao u
starim danima. Poput MacDonalda, i on je takoer nosio dvije puke kao dodatak strojnici koju je
nekako zadrao, hodao je gore-dolje niz dugu kolonu, ohrabrivao, prijetio i alio se s
ljudima, tjerajui ih da idu pukom snagom volje. Jednom se stariji ovjek, Williamson iz Pertha,
gotovo sruio, ali Ferguson ga je natjerao dalje. Ispriavam se to predstavljam toliku gnjavau,
gospodine, prodahtao je Williamson, oiju staklenih od boli i umora, lica prekrivenog snijegom,
ali znate, moje noge nisu ono to su bile.
U redu je, Williamsone, umirio ga je bojnik, ak se i usiljeno nasmijeio, stavio ruku
pod pazuho velikog kota i uspio ga nagnati da hoda sve dok ponovno nije pronaao svoju snagu.
Da, MacDonald si je morao priznati kako, iako je imao sumnji u bojnika Fergusona, ako
postoji netko tko ih moe provesti preko ovog ubojitog okrutnog terena, onda je to krupni
crvenokosi kot.
Proao je jo jedan stravian sat. Gardisti su se sada uspinjali uz opasnu strminu, to je
novi snijeg dodatno oteao, vjetar je bijesno urlao prijetei da e ih sruiti na tlo, svaki je novi
korak bio pravo muenje, snijeg im se lijepio za izme u ogromnim komadima tako da su im
noge od napora koraanja gorjele u bolnoj agoniji. Tu i tamo, ljudi bi se poskliznuli, urlikanje
onog stravinog vjetra nadglasavalo bi njihove psovke i povike. MacDonald je teturao i padao s
njima, estoko se borio protiv gotovo neizdrivog poriva da samo ostane leati u mekom
zavodljivom zagrljaju snijega i dopusti da se dogodi ono to se mora dogoditi. Svaki se puta
odupro iskuenju, prizvao posljednje trunke snage, jedva svjestan otkuda su dole, i nastavio taj
brutalni, iscrpljujui uspon iz none more. Korak po korak po korak, kao da nikada nee
zavriti...
Dva sata nakon svitanja estina meave je poela poputati. Vjetar je oslabio i krupni
vojnici otkrili su kako ponovno mogu lake disati. Olujni vjetar im vie nije izbijao zrak iz usta.
Napokon, oko deset sati snijeg je u potpunosti prestao padati, i blijedo uto sunce srameljivo se
pojavilo iznad vrhova i obasjalo pusto blistavim kristalnim sjajem. Odjednom su morali kiljiti
pred blistanjem snijega.
Ferguson je svojom snijegom prekrivenom glavom kimnuo MacDonaldu i krupni
doasnik je ispustio tihi uzdah olakanja. Bio je to signal za stanku, koja je deima oigledno
trebala nakon onog kroz to su sino proli.
Podigao je glas i pokazao prema oblinjim borovima koji su blistali pod novim snijegom.
U redu, bando, ratrkajte se tamo! Okrenuo se prema bojniku Fergusonu dok su ljudi ili
prema drveu, lica ozarenih od pomisli na odmor nakon dugog mara. Doputate li paljenje
vatre, gospodine? pitao je formalno.
Doputam, odgovorio je Ferguson, i neka neto pojedu. Mogu zagrijati konzerve, ako
ele, i pojesti dva komada dvopeka.
 Hvala vam, gospodine. Unato umoru, MacDonald je savreno salutirao i krenuo
izvriti svoje zapovijedi.
Crveni Rory nije krenuo za njim. Znao je kako e MacDonald sve obaviti u potpunosti
savreno; nije mogao poeljeti boljeg doasnika. Umjesto toga, prstima koji su bili poput
nespretnih kobasica uzeo je svoj dvogled i zagledao se u blistave padine i vrhove pred njima.
inio je to temeljito, polagano, iako je ve mogao uti ljude kako pale vatre i pumpaju mala
kuhala kako bi dobili dobru vatru. Sustavno je pregledavao obzor s lijeva na desno, zastao bi kod
svake sjene i paljivo ju prouio u potrazi za bilo kakvim znakom kretanja ili neim sumnjivim,
traio je opasnost. Ali nije bilo nikakve opasnosti. Visoravan je bila pusta. S odobravanjem je
kimnuo, samome sebi, po navici usamljenih ljudi koji razgovaraju sami sa sobom, rekao: Sve je
u redu. Mogli bismo biti i posljednji ljudi na Zemlji.
Gospodine.
Okrenuo se, pomalo iznenaen.
Bio je to ponovno MacDonald. Va posilni je upalio kuhalo, gospodine. Od uba e
gorjeti kako treba, a takoer e vam i zagrijati jednu konzervu, gospodine. Nacerio se: A ak ni
Hawkinsu konzerva ne moe zagorjeti, gospodine, dodao je.
Ferguson je na kratko uzvratio osmijeh. Hawkins, njegov posilni, imao je reputaciju kako
mu i voda moe zagorjeti, bio je toliko lo kuhar. Hvala vam, stoerni narednie. Unaprijed se
veselim aju. Za trenutak u se vratiti ljudima i mislim, iako nismo slubeno u akciji, mogli bi
ovaj put otvoriti rum i dati svakom ovjeku porciju. to vi mislite?
Uh, to vas ja pitam, gospodine! veselo se sloio MacDonald. Znate deke, ii e do
Pakla i natrag za rum.
Pa, nadam se kako nee trebati ii toliko daleko, ali znam to eli rei. Prije no to se
vratimo dekima, daj da ti objasnim neke stvari.
MacDonaldov osmijeh smjetaje nestao. Sada je bio samo vojnik, pokoran i pristojan.
Stvari stoje ovako. Kao to zna, obili smo vapske poloaje u Narviku. Ako me moj
kompas dobro slui, potapao je instrument konim remenom vezan za lijevu ruku, a kompasi
znaju malo prolupati blizu Sjevernog pola, onda bismo trebali biti negdje iza Narvika, gotovo
juno od njega. Izmeu njega i same luke je eljeznika pruga koja vodi u vedsku. vabe izvoze
indirektno veinu vedske rude tom rutom i onda ju alju u Njemaku. E sada, uvanje te
pruge im je puno vanije od samog Narvika. to mogu s lukom ako kraljevska mornarica blokira
njezin izlaz? Shvaa?
Da, gospodine, odgovorio je MacDonald pristojno, ve svjestan kakav e biti bojnikov
plan. Ipak, u gardijskoj brigadi doasnici, ak ni oni stariji, nisu bili poticani da razmiljaju o
taktici ili strategiji; to je podruje bilo rezervirano samo za asnike i gospodu.
Znai ja namjeravam uiniti ovo. Bojnik Ferguson uputio je divovskom stoernom
naredniku jedan od svojih rijetkih ledenih osmijeha. Potpuno suprotno od onog to sam rekao
generalu, sluajno, ali onda, izmeu mene i vas, stoerni narednie, general se pomalo ponaa
poput curice. Negdje tamo dolje razbiti crtu. Zauzeti vaan kolosijek ili neto slino i privui
vabe. Zagrist e mamac poput debelog lososa i jurnuti na nas. Ako dovoljno dobro pripremimo
obranu, iz Narvika emo izvui cijelu gomilu i onda e general sa svojom dragocjenom brigadom
uistinu bezbrino moi umarirati u Narvik. I, to kaete na to, stoerni narednie?
Gadno e nas napasti, gospodine, rekao je MacDonald polagano, vabe, mislim.
Sjetio se carske gardijske rezervne divizije u rujnu 1918. Bili su to visoki mravi plavokosi
mladii i asnici su im rekli kako su okovani za svoje strojnice kako bi se mogli boriti
dok ostatak njemake vojske poinje sa svojim konanim povlaenjem. Ali to nije bila istina;
znao je to i svi ostali deki su to znali. Stari vabo, kako su ih onda zvali, ne bez divljenja u
tim danima, bio je vraki dobar borac sve do gorkog kraja. Napast e nas svime to imaju,
naglasio je.
Ferguson se namrtio, kao da je poelio da krupnom doasniku nije izloio svoj plan, a
onda slegnuo ramenima. Mi smo kotska garda, zar ne? rekao je, kao da je to samo po sebi
dovoljno objanjenje.
MacDonald je znao svoje mjesto. Da, gospodine, odgovorio je ponizno. Hoete li sada
biti toliko dobri i obii deke, gospodine?
Ferguson je kimnuo. Bit e toliko dobar.
Jesi li znao da su Tommyji izumili planinarenje? rekao je pukovnik Strmer u
namjernom pokuaju ivciranja Greula dok su njih dvojica iz svojih posuda licama grabili gustu
juhu od graka i uivali na slabanim ali toplim zrakama sunca koje se pojavilo nakon oluje.
Greul se namrtio i snano zagrizao crni kruh. Englezi su jalova i dekadentna nacija,
progunao je. Devetnaesto stoljee ih je iscrpilo. Dvadeseto pripada Reichu. To je njemako
stoljee.
Engleski bogatai poeli su se penjati jer im je bilo zlo od komercijalizma gradskog
ivota. eljeli su novi izazov nakon izazova bogaenja na pamuku, ugljenu i slino, ustrajao je
Strmer.
Greul je progutao posljednji komad svoje dnevne porcije kruha, jedna nita dnevno po
ovjeku, i pokuao ne primijetiti injenicu kako stoerni narednik Meier iz pljoske pije neto to
je oito bila cuga. Ponekad je elio da pukovnik Strmer bude stroi prema ljudima; ponaao se
prema njima gotovo kao prema jednakima, iako kad smo ve kod toga, rekao je samome sebi,
jednakost njemakog ovjeka s njemakim ovjekom bilo je ono to je Fhrer pokuavao
poticati, ja im se ne divim. Ja im ne vjerujem. Ja ih se ne bojim, pukovnie, rekao je dogmatski.
Englezi su imali svoj trenutak. Mi emo pobijediti u ovom ratu.
Strmer je slegnuo ramenima. Moda si u pravu, Greule, rekao je, iako je znao kako
ak ni u ovom zabaenom dijelu Zemlje ovjek ne bi trebao toliko otvoreno iznositi takve misli.
U Dietlovom stoeru u Narviku bit e nekoliko Gestapovih asnika; uvijek je bilo tako. Isto je
bilo i u eboslovakoj, Austriji i Poljskoj; isto e biti i u Norvekoj, u to nije sumnjao.
Englezi nisu eljeli ovaj rat, rekao je Greul. Na to su ih nagovorili idovski mediji i
onaj idov Roosevelt u Washingtonu. Nemaju srca za borbu. Moje je miljenje kako e pruiti
otpor reda radi, a onda zamoliti Fhrera za primirje. To je jedini nain na koji e spasiti Carstvo.
Ako ne... Zastao je.
Pukovnik Strmer vie ga nije sluao. Umjesto toga, njegov je pogled bio prikovan na
blistavu kristalnu sjenu pusto, kao i ostalih ljudi, koji su ak zaboravili i jesti, tolika je bila
njihova znatielja.
to je, gospodine?
Onda je i on takoer ugledao. Tamna se silueta kretala preko te blistave bijele pustoi,
teturala lijevo-desno kao da je pijana, povremeno padala, ponekad puzala, ali se na kraju
uspravila i nastavila svoj muni napredak prema njima. Strmer i on su brzo ispustili svoje
posude, izvukli dalekozore i zagledali se u crnu siluetu.
Imena mi trojice vragova, uzdahnuo je Strmer kad su se dvije ogromne sise jedva
prekrivene odrpanom bluzom pojavile u dalekozoru. To je ena!
Da, ona iz kolibe koja je sino nestala, potvrdio je Greul, ak i u ovoj situaciji
nesposoban prikriti neodobravanje na svom licu. Greul nije volio ene, ne zato to je bio
homoseksualac, nego zato to su misli mukarca skretale sa stvarne svrhe ivota: penjanja na
planine, pobjeivanja u ratovima i zadobivanja jo vie asti za Njemaku i Fhrera.
Strmer je spustio dalekozor na prsa. Stoerni narednie Meier, viknuo je prema
ljudima koji su uali i odmarali se, otiite do one ene i provjerite to se dogaa!
Gospodine, zagrmio je Vol Jo.
Jap je namignuo i lagano ga gurnuo. Jesam ti reko, Vole, kad ih ja sredim, ostaju
sreene. Najvjerojatnije nas je cijelog dana pratila kako bi dobila jo.
Ali Vol Jo nije sluao. Ti i ti... pozvao je dvojicu najbliih vojnika, idite do nje... i
drite svoje prljave ape podalje od njezinih plua, jasno? Ili ete obojica smjesta ostati bez
zuba!
ena je bila gotovo histerina. Zagrlila je naglo porumenjelog Japa, gotovo mu potopila
glavu u one divovske grudi, jecala i laprdala na vlastitom jeziku, suze su tekle niz njezino modro,
izubijano lice, privlaila je Japa blie, kao da ga vie nikad nee pustiti.
Strmer je njeno prebacio svoju deku preko njezinih promrzlih ramena i Vol Jou, koji je
zaueno promatrao mali prizor, rekao: Makni tog tvog minijaturnog kompia od nje, Vole, i daj
sirotici pie. Promrzla je.
Na ovaj ili onaj nain uspjeli su ju odvojiti od Japa i u grlo joj uliti dobar gutljaj estice od
ega je poela estoko kaljati, ali je prestala jecati. Strmer je malo priekao, a onda joj dao svoj
rupi i pokazao kako bi trebala obrisati lice. Bilo je oito kako je estoko pretuena. U
nosnicama je imala sasuene krvi, gornja usnica joj je bila rasjeena, a koa ispod desnog oka
bila je natekla, zelenkasta i plava.
to se dogodilo? pitao je njeno. Njezin je odgovor bila uzbuena bujica norvekog.
Odmahnuo je glavom kako bi pokazao daju ne razumije. ustro ga je zgrabila za ruku i
ponovno izgovorila gomilu rijei na svom grubom, naizgled monotonom jeziku. Naglo joj je
sinulo. Kleknula je i pokazala im da oni takoer kleknu. udno, ali ljudi su to uinili dok je ona
nestrpljivo ekala. Onda je brzo zabila jedan prst u snijeg, jedna od njezinih velikih sisa ispala je
ispod deke zbog urbe, i napisala NA. Narvik, rekla je i izgovarala rijei kao to ljudi ine
kad razgovaraju s nekim koga smatraju vrlo glupim.
Narvik, ponovio je Strmer i kimnuo u znak razumijevanja.
Nasmijeila se i onda u snijegu nacrtala brod blizu luke, brod kakvog crtaju
estogodinjaci, napisala E iznad njega i poela proizvoditi buum-buum zvukove i konstantno
okretala glavu prema njima kako bi provjerila razumiju li.
Engleski brodovi, rekao je Greul brzo i ona je revno kimnula, kao da je razumjela
njemaki.
Norveanka je nastavila s poslom, nacrtala je strijelu koja je od broda ila do Narvika, a
onda jo jednu strijelu koja je dolazila iz pozadine, ovoga puta oznaenu s N i E. naposljetku
je sklonila sisu poput mukarca koji u unutarnji dep kaputa sprema novanik i ekala, uputila im
je osmijeh ohrabrenja u elji da shvate i rekla: Norge... Norge, nekoliko puta.
Neko su vrijeme bili zbunjeni eninim grubim crteom i pitali se to bi kombinacija N i
E koja im je oito dolazila iza lea mogla znaiti.
Norge, ponovila je djevojka jo jednom. Norge
Norveani, rekao je Jap iznenada i pucnuo prstima. To znai Norge, barem mislim.
Djevojka je ustro kimnula, veliki osmijeh pojavio se na njezinom patetinom, blijedom
licu i Jap je urno ustuknuo kako ga ponovno ne bi zgrabila u svoj glupavi zagrljaj. Boe,
posljednji ga je put gotovo uguila!
To je to, rekao je Strmer. Tommyji su se iskrcali iza nas i povezali su se s
Norveanima, najvjerojatnije istom bagrom koja nas je zaskoila. Sada se kreu prema...
Naglo je zastao. Djevojka se oito sjetila jo neeg, jer se ponovno sagnula i kaiprstom u
snijegu iza NA poela crtati neto nalik na lokomotivu i proizvoditi huu-huu zvukove kakve
djeca proizvode kad glume vlak. Znai, to je to, smjetaje shvatio Strmer. Ova postrojba koja
se iskrcala kree prema pruzi, a ti zna to to znai, Greule?
Greul je smrknuto kimnuo: Znam, gospodine. Narvik je bez pruge bezvrijedan. vedska
ruda je kljuna za vojnu industriju Reicha. General Dietl e ju biti prisiljen braniti.
I ostaviti Narvik u potpunosti na raspolaganju Tommyjima, prasnuo je Strmer.
Upravo tako.
Strmer vie nije gubio vrijeme. Pet minuta kasnije ljudi Runolista krenuli su na zapad,
ostavili su djevojku jo uvijek zamotanu u pukovnikovu deku, na prsima je drala ostatak svih
preostalih krnen koje su vojnici posjedovali, zapanjeno zurila u njih, odve opinjena kako bi
shvatila kako u svojim uljevitim crvenim rukama dri vie novca no to ga je ikada do tada
vidjela...
 EST

Norveani su bili amateri. Strmer je, pognut u zasjedi s ostatkom svojih ljudi, to mogao
vidjeti. Bili su na gomili, i njihovi izviai, odjeveni u crno i savreno vidljivi na bijelom, bili su
preblizu glavnine. Ali, rekao je samome sebi, sve je to bilo dobro. Bilo ih je barem tri stotine, dva
puta vie od njegove male postrojbe. Javi ostalima, rekao je Vol Jou pored sebe, neka nitko ne
puca bez doputenja. Kreni im izdam zapovijed. Niz liticu. Sumnjam kako e nas moi pratiti
tamo dolje.
Vol Jo je izvrio zapovijed, dok se Strmer ukoio i ekao poetak bitke. Znao je kako
nema teorije da porazi Norveane; nije imao neophodno teko naoruanje. Ali bio je uvjeren kako
ih moe dovoljno usporiti da stigne do pruge negdje u dolini prije no to se oni uspiju povezati s
Tommyjima. Ovo e biti napadni i bjei.
Vol Jo je uao pored njega i dopustio prvim ljudima u crnim krznima ulazak u metalni
krug njegovog niana. Nije shvatio puno od onoga to im je Norveanka rekla prije no to su
otili, ali to je bilo dovoljno da zamrzi te Divljake; oni su ju muili. Sada e platiti zbog toga.
Smrknuto je pratio ovjeka kroz svoj nian dok je ekao zapovjednikov znak, vrsto je smjestio
kundak u udubinu koju su tvorili njegova brada i ogromno rame.
Strmer je ekao. Ulazili su u klopku poput lovaca koji bezbrino prate plijen, ali nisu
shvaali kako e ovaj plijen uzvratiti udarac. Sada su bili udaljeni nekih tristo metara. Na toj
udaljenosti ak ni najgori strijelac meu vojnicima Runolista nije mogao promaiti. Zadrao
je dah. Bio je to trenutak kojeg je oduvijek najvie mrzio: trenutak odluke kad je morao dati
zapovijed koja e rezultirati smru ljudi. To nikad nije bilo lako i sumnjao je da e ikad biti, ak i
ako rat potraje cijelo stoljee. Odbrojavao je sekunde. Jedan... dva... tri... Onda se malo uspravio i
viknuo: Pali!
Vol Jo je oklijevao samo djeli sekunde, a onda je njeno pritisnuo okida. Puka ga je
udarila u rame estoko. Dolje, Larsen je prodorno urliknuo i poeo padati, njegov zapanjeni
pogled nalazio se na okrvavljenom kaosu gdje su neko bile njegove genitalije; jer Vol Jo je
namjerno ciljao u mjesto ispod njegovog trbuha. U iduem je trenutku naglavce pao u snijeg i
njegovo dugo krkljavo vritanje se prekinulo.
Ali bilo je tu ostalih. Potpuno iznenaeni Norveani posvuda su padali. Naglo natjerani na
mahnitu aktivnost, padali su pod silinom metaka koji su ih pogaali i odbacivali na stijene,
luaki su se bacali prema zaklonima, dok su rafali stvarali kaos u elnoj skupini.
Grimizni plamenovi posvuda su parali danju svjetlost. Iza stijena, preivjeli od tog prvog
neoekivanog rafala poeli su sporadino uzvraati na njemaku vatru. Metci su se odbijali od
stijena ili podizali vrtloge snijega ispred Strmera. Teka strojnica gromoglasno se javila, bijesno,
poput nervoznog, starog djetlia. Linija metaka proarala je cijelom duinom poloaja jurine
postrojbe. Norveani su reagirali. Poinjali su se oporavljati od oka iznenadnog napada, iako se
nekih dvadesetak silueta koje su na snijegu leale u neobinim pozama nikad nee oporaviti. Bile
su mrtve.
Bojnie Greul! viknuo je Strmer glasnije od tektanja strojnica i zujanja rikoea.
Gospodine!
Sada prekidamo akciju! Mislim kako smo ih dobro prestraili. Ponite voditi glavninu
niz liticu. Ja u uvati odstupnicu.
Ali, gospodine...
Pokreni se! grubo ga je prekinuo Strmer. Nije imao vremena za Greulova junaenja.
KRENI!
 Mir nach! viknuo je Greul i ljudi pod njegovim zapovjednitvom prestali su pucati,
maknuli su se sa svojih poloaja i kad su osjetili da su na sigurnom, hitro su potrali kroz snijeg
prema rubu litice gdje je Greul ve ekao kako bi nadgledao problematian spust.
Norveani su nekako osjetili da se neto dogaa jer se odozdo oglasio promukli urlik, bilo
od bijesa ili ohrabrenja, Strmer nije znao niti je mario. Odjednom su norveki vojnici i Divljaci
ustali kao jedan i u liniji krenuli naprijed, u trku su pucali s boka i divljaki urlali.
Mimo, ljudi! viknuo je Strmer, ustao se i izloio novoj mahnitoj vatri. Morao je ljude
zadrati na poloajima. Povlaenje u ovom trenutku, s polovicom ljudi jurine postrojbe koja jo
uvijek nije zavrila sa sputanjem, bilo bi katastrofalno pravo samoubojstvo. Ignorirao je
svjetlee metke koji su zlokobno rezali zrak oko njega, iz svoje je strojnice lijevo i desno
ispaljivao paljivo kontrolirane rafale u pokuaju da zaustavi iznenadni napad prije no to budu
pregaeni.
Doite, jebeni junaci, iznenada je viknuo Vol Jo i ustao, inspiriran svojim
zapovjednikom, elite ivjeti vjeno? Pokaimo jebenim riboderima kakvi su pravi njemaki
vojnici! Skoio je na noge i poeo ispaljivati metak za metkom u njihove napadae.
Stari je trik upalio. Poneseni ludom eljom za krvlju u borbi, ostatak vojnika Runolista
iskoio je iz svojih zaklona i zasuo juree Norveane usijanim olovom. Padali su posvuda i,
gotovo u istom trenutku, njihov je napad poeo jenjavati. Ljudi su posvuda posrtali po snijegu,
neki su alosno jaukali od iznenadne agonije rana, dragi su se jednostavno sklanjali. Strmer je
ispalio dugi rafal i onda rekao samome sebi kako je vrijeme za izvlaenje odstupnice; taj ludi
rafal na neko e vrijeme zadrati Norveane ukopanima u mjestu. Zaustavi paljbu... zaustavi
paljbu! zagrmio je i ubacio novi okvir u svoj Schmeisser. Vole, poni ih povlaiti prema litici...
ja u te pokrivati, povremeno u ispaliti rafal kako bi pomislili da smo jo uvijek ovdje... U redu,
pokret smjesta!
Potpuno ste u pravu, gospodine, sloio se narednik MacDonald, to je sigurno bila
pucnjava... i to takoer nije bila vjeba gaanja, dodao je jo uvijek napreui ui, ve prava
borba. Smijeno, rekao je samome sebi, to su bili prvi pucnjevi ispaljeni u bijesu od 1918. A kad
smo ve kod toga, zapitao se, kako e reagirati kad se nae pod pravom paljbom dvadeset i dvije
godine kasnije i sa sinom koji je stariji nego to je on bio kad se nalazio u rovovima? Odbacio je
pomisao brzo kao to je i dola. Bio je doasnik gardijske brigade, zar ne? Postojao je samo jedan
nain ponaanja gardista. Odvano.
Rory je nestrpljivo pomaknuo svoj ljem i poeao jarku crvenu kosu. To mogu biti
samo vabe i Norveani, stoerni narednice, rekao je gotovo bijesno. Sukobili su se tamo
negdje gore. Hm. Takoer je oito kako nisu daleko od one proklete pruge. Bacio je pogled
na zemljovid privren za njegov remen u ukastoj kutiji. Pretpostavljam kako imamo jo
nekih desetak kilometara do najblieg dijela kolosijeka.
Gotovo dva sata mara, gospodine, MacDonald mu je usluno obavio proraun, to se i
oekivalo od iskusnog doasnika.
Da, to je vraki problem. Mogli bi biti tamo i ukopati se prije no to mi stignemo, i onda
nas oekuje prava borba, a mislim kako deki nisu sposobni za pravu borbu nakon posljednja
dvadeset etiri sata.
Ne, gospodine, sloio se MacDonald i bacio pogled na umorne gardiste koji su naslonili
svoje ruksake na stabla kako bi barem na nekoliko trenutaka smanjili teret. Prilino su
iscijeeni. Ali bit e bolje nakon malo tople hrane i kraeg odmora.
Bojnik Ferguson okrenuo se prema njemu s neoekivanim bijesom. Nee biti tople hrane
i odmora, stoerni narednie! zareao je grubo. Ovo nije Aldershot i mi nismo na vjebama, je
li vam to jasno?
 Da, gospodine, odgovorio je MacDonald zapanjenim iznenadnim izljevom bijesa.
Odlino, sada zapovjedite ljudima da odbace velike ruksake, kapute. Nastavljamo samo s
borbenom opremom. To e im smanjiti teret i na taj e se nain kretati bre.
Ali, gospodine, na ovoj hladnoi, bez kaputa... Glas ga je izdao. asnik nije sluao. Ve
je poeo prtljati po mjedenim kopama svog ruksaka. MacDonald se okrenuo i priao okupljenim
ljudima kako bi im prenio bojnikove zapovijedi.
Pet minuta kasnije ponovno su bili u pokretu, pokuavajui drati korak s bojnikom
Fergusonom koji je odredio estok tempo, za sobom su ostavili kapute i ruksake koji su
sadravali sve ono to ih je povezivalo sa kotskom da lee u snijegu poput leeva...
Poput muha koje puu blistavom srebrnom ovojnicom nekog divovskog cepelina,
zatitnica se hitro sputala niz liticu, svaki je ovjek radi sigurnosti bio konopom povezan s
vojnikom pored sebe. Norveani negdje daleko iznad njih su bili zaboravljeni. ak i ako su se
ve oporavili nakon onog posljednjeg napada, vojnicima Runolista nisu mogli nita; neprijatelj je
sada bila sama Priroda. Pogrean pokret mogao je vrlo lako ugroziti cijelu skupinu. Oprezno, na
elu, dok su njegove izme s kramponima proizvodile otru kripu koja je Strmern dala
do znanja kako se ispod novog snijega nalazi led, krupni pukovnik je napipavao put svojom
sklopivom lopatom koristei ju kao primitivni pijuk.
Greulova skupina ve se sigurno spustila jer je u snijegu mogao vidjeti tragove njihovih
izama. Bili su negdje ispod litice, izvan pogleda.
Strner i njegova mala skupina uporno su nastavili, pognutih glava pred ledenim vjetrom
od kojeg su im oi kontinuirano suzile. Strmer je bio siguran kako prelaze preko gleera kojeg je
nedavno prekrio novi snijeg; hladnoa je bila prevelika za obian snijeg. Poeo je ii cik-cak radi
dodatne sigurnosti, iako je stranji dio njegovih nogu istog trena poeo gorjeti od agonije napora
savijanja tijela pod tim neprirodnim kutom. Unato vjetru, tijela ljudi bila su oblivena znojem od
napora i napetosti. Nije im trebalo rei zato njihov pukovnik od njih trai ovaj dodatni napor
jer su svi bili iskusni alpinisti. Znali su da su na gleeru i opasnosti su im bile poznate. Glatka
povrina, iznenadna promjena smjera vjetra koja je brzinom od sto kilometara na sat mogla
prema njima poslati lavinu, tanki snijeg koji prekriva beskrajan ponor... Niti jedan alpinist zdrave
pameti nije se igrao s gleerima.
Sada su napredovali puevim korakom, sa Strmerom koji je svaki novi korak
provjeravao svojom lopaticom, na mukama u agoniji neizvjesnosti. to se nalazilo ispod
snijega...? Ponovno led? Ili nita!
Dva su puta naili na udubljenja u snijegu i nita ispod njih, i Strmer je uvijek bio prvi
koji e ih preskoiti dok su se ljudi smrknuto drali za konop znajui kako led na drugoj strani
moda ne izdri njegovu teinu i past e stotine metara do svoje smrti ili, jo gore, u ledenu
zatvorsku eliju u kojoj e polagano umrijeti od smrzavanja. Led je oba puta izdrao. Jednom je,
takoer, bio prisiljen ispruiti se preko osobito velike rupe u gleeru, pretvoriti se u ljudski most,
dok su njegovi ljudi puzali preko njegovog ispruenog tijela i imao je osjeaj kako mu izmueni
upaljeni udovi nee moi izdrati ni trenutak vie napora.
Upravo kad su primijetili skupinu bojnika Greula koja ih je ekala ispod litice i, u daljini,
obalnu cestu s, inilo se, velikom skupinom ljudi koja se kretala njome, neto se dogodilo. U
potpunosti bez upozorenja, tlo je nestalo ispod Stiirmerovih nogu. Lopatica mu je odletjela iz
ruke. Pokuao se uhvatiti za neto. Uzalud. Padao je zastraujuom brzinom. Nesvjesno, vrisak
straha pobjegao je s njegovih usana. Na vrijeme se zaustavio od mokrenja u hlae kad je pomislio
kako pada u svoju smrt.
Konop mu je odjednom snano zasjekao trbuh i uzdahnuo je od oka. Njegov munjeviti
pad naglo je zaustavljen i tijelo mu se zaljuljalo i snano sudarilo s kamenom. Strmer je na
trenutak izgubio svijest. Kad je doao sebi shvatio je kako pohlepno udie zrak poput nekog
starog astmatiara. Ako ne reagira, rekao je samome sebi, jo se uvijek pokuavao boriti protiv
tame koja je prijetila povratkom, ponovno e se onesvijestiti i to e biti kobno. Radio je
instinktivno, posegnuo je svojom okrvavljenom, izubijanom rukom i naao Prusikovu kopu koju
je nosio na remenu. Najbre to je mogao sa svojim smrznutim, izubijanim prstima, smjestio ju je
i stavio desnu nogu u alku. Ispustio je uzdah olakanja. Ubojiti pritisak na njegov trbuh
je oslabio. Duboko je udahnuo ledeni zrak komore koji je rezao njegova plua poput otrog noa.
Gospodine, glas Vol Joa slabano se uo odozgo. ujete li me... gospodine?
Strmer je iskrivio vrat u srebrnoj, ledenoj tmini. Jedva je mogao vidjeti svjetliji traak
izlaza iz pukotine, ali nije mogao vidjeti Vol Joa. Sigurno je pao punu duinu konopa. To je
znailo, na brzinu je izraunao, pet metara izmeu svakog ovjeka... barem dvadeset ljudi
u njegovoj skupini... barem stotinu metara dolje. U trenutku je shvatio kako e Vol Jo predloiti
da ga on i ostali povuku gore konopom, ali je takoer znao kako nije mogao riskirati da konop
bude prerezan otrim kamenjem u ponoru. Njegova ga srea nee posluiti dva puta zaredom.
Sluaj, viknuo je, glas mu je neobino odjekivao u uskoj komori od leda i stijena.
Nemojte me pokuavati izvui... sam u se popeti. Koristit u konop koliko god bude ilo... a
onda u se popeti do vrha... Jasno?
Odozgo je uslijedio trenutak oklijevanja. Jasno, gospodine, glas Vol Joa ponovno je
doao dolje i Strmer je mogao osjetiti nelagodu u njemu. Ali sada nije bilo vremena za
razmiljanje o osjeajima Vol Joa. Ledena hladnoa ve je ga je poela okrutno tipati za prste
i stopala. Uskoro se nee moi kretati, bit e odve paraliziran za penjanje koje e ionako biti
vraki teko. U redu, zapovjedio je samome sebi, kreni, ovjee! Posegnuo je rukom i
zgrabio konop iznad sebe.
vabe! uzdahnuo je bojnik Ferguson i dvogledom pogledao lijevo i desno i ugledao
sitne siluete ratrkane po snijegu, jasno vidljive na blistavoj bijeloj povrini.
Stoerni narednik MacDonald koji je uao pored njega uz rub obalne ceste zadrao je
dah i osjetio isto uzbuenje koje je osjetio onog dana u oujku 1918. kad su Nijemci glupavo
doli preko niije zemlje, u savrenoj formaciji s njihovim orkestrima limene glazbe koji su
svirali vojne mareve sve dok teke strojnice gardista nisu poele tektati. Svi, zapovjedio je
bez da je skinuo pogled s Nijemaca udaljenih gotovo kilometar i pol, ubacite jednog u cijev i
otkoite oruje!
Stari poznati zvuk povlaenja zatvaraa i ubacivanja metka u cijev ovog je poslijepodneva
imao novu dimenziju, rekao je samome sebi. Osjetio je kako mu ruke pomalo podrhtavaju.
Prekorio se jer se ponaao poput aavog mladia koji je prvi put namirisao piku.
Usne bojnika Fergusona su se pomicale dok je prebrojavao dvije skupine Nijemaca, jednu
nie na padini, drugu gore vie i okupljenu u izrazito nevojnoj formaciji. Bilo ih je oko stotinu;
bio je dvostruko brojniji. Ali gdje su Norveani? Ima li jo Nijemaca na vrhu, koji su jo uvijek
zauzeti borbom s Norveanima iju su pucnjavu uli maloprije? Ugrizao se za donju usnu. Na to
nije znao odgovor. Sto da uini? Napadne ovu skupinu ili nastavi prema pruzi koja sada ne
moe biti udaljenija od nekoliko kilometara? Odjednom, Nijemci su odluili umjesto njega.
Prema sivom nebu iznenada je poletjela signalna raketa, eksplodirala uz blagi prasak i zlokobno
ostala tamo, ljudi su okrenuli glave i zagledali se u njezinu runu zelenu svjetlost.
Koja je svrha ovoga, gospodine? pitao je zbunjeno MacDonald.
Signal prepoznavanja. Nisu sigurni tko smo mi, MacDonalde. Nakon svega, u samom
Narviku imaju jo postrojba. Doi, ostalo nam je nekoliko minuta prije no to nas prepoznaju.
Izvukao je vlastiti signalni pitolj oblika zvona, ubacio zelenu raketu i, drei ga iznad glave,
opalio, dok je MacDonald okupljao ljude ija je iscrpljenost sada u potpunosti ieznula. U redu,
ljudi, uzbueno je viknuo Ferguson, krv mu je prokljuala od mogunosti akcije, brzo i glave
dolje! Uskoro e zapucati na nas. Pokreti
Pognuti, s pukama u rukama, gardisti su trkom krenuli naprijed dok su prvi iznenadni
metci poeli letjeti prema njima.
Duboko dolje u pukotini pukovnik Strmer nije uo prve pucnjeve kad su ljudi bojnika
Greula otkrili neoekivanog neprijatelja, jedini zvuk koji je uo bilo je zloglasno krckanje
stoljeima starog leda posvuda oko njega i njegovo promuklo, muno disanje dok se usamljen
borio protiv prirode. Rukom iznad ruke, miii njegovih ruku i nogu gorjeli su od ubojite boli,
uporno se penjao gore, trudio se kontrolirati pokrete kako se konop o kojem mu je sada ovisio
ivot ne bi nepotrebno troio. Vie je puta osjetio kako snaga naputa njegovo visoko, vitko
tijelo. Bio je u iskuenju da se pusti, dopusti Prirodi pobjedu, zauvijek se preda toj nevjerojatnoj
boli. Ipak, nekako se uspio oduprijeti iskuenju i nastaviti.
Dok se uspinjao znao je kako e uskoro udariti u kamen. Ove su pukotine uvijek bile iste,
poput boce, iroke na dnu, uske na vrhu. Uz pomo sree stii e do uskog grla na vrhu prije no
to konop popusti, a onda e ga ostaviti i nastaviti se uspinjati uz kameni zid. Uz pomo sree,
rekao je mali cinini glas u njegovoj glavi. Zanemario ga je. Nije mogao nita uiniti. Nastavio je
svoj puevski uspon.
Iznenada, nakon to se penjao deset minuta, osjetio je lagano trzanje konopa. Osjetio je
kako se na trenutak olabavio, a onda ponovno napeo. Strah je prostrujao kroz cijelo njegovo
krupno tijelo. Znao je to to znai. Konop poinje poputati!
Zastao je i visio tamo. Oajniki je pogledao gore, ali u toj je polutami mogao vidjeti jako
malo. Treba li sada ostaviti konop? Trebat e mu svaki djeli snage za uspon po stijeni. Konop se
ponovno zatresao, snanije. Oprezno je nastavio jo malo, znao je kako e ubrzo morati napustiti
konop. Da, cerio se okrutni glas u njegovoj glavi, prije no to on napusti tebe, prijatelju! Otar
prasak upozorio je svako njegovo osjetilo. Zamahnuo je lijevom rukom. Dodimulaje kamen. Sada
ili nikada. U istom trenutku kad je konop popustio zamahnuo je nogama unatrag i udario kameni
zid i istovremeno pruio ruke naprijed i pronaao uporite. Boe na nebesima, rekao je mali glas,
ovoga puta s divljenjem, posjeduje sreu svetaca!
Dugu je minutu visio tamo, s olakanjem uzdisao nakon napora na konopu, nije osjeao
ledeni otri kamen koji mu je rezao prste. Ali znao je kako e ga uskoro osjetiti i trebat e krenuti.
Ipak, najprije se mora okrenuti i upotrijebiti svoje mone miie ramena kao glavno sredstvo
kretanja. Polagano je maknuo jednu ruku s kamenog zida i istog trena osjetio nalet estoke boli
koji mu je prostrujao tijelom jer je druga ruka preuzela cijeli teret. Smrknuto je ukopao izme i
maknuo drugu ruku. Jedan zastraujui trenutak imao je osjeaj kako lebdi u zraku bez ikakvog
uporita, kako e pasti u smrt na kameno dno ispod njega, a onda se, poput profesionalnog
akrobata, okrenuo u stranu i osjetio udarac olakanja kamenog zida u njegova ramena. Uspio
je! Bio je spreman za posljednji dio!
Deset minuta kasnije stigao je na vrh, ui su mu ve bile ispunjene histerinim utanjem
strojnica i suhim praskanjem puaka u odgovor. Snane ruke su mu pomogle pri izlasku i licem
se sruio na snijeg, drhtao je poput lista, srce mu je mahnito udaralo, kao da e mu svakog
trenutka iskoiti iz prsa, i ak i dok je leao tamo znao je kako mora poeti izdavati zapovijedi,
mora pokrenuti ljude kako bi nastavili spust prema onoj prokletoj pruzi prije no to bude
prekasno...
KNJIGA TREA:

POSLJEDNJA BITKA
 JEDAN

Snaan je vjetar sada prestao puhati, ali je jo uvijek uporno snijeilo. Ispod glavne
palube bojnog broda odzvanjala je kakofonija posuda, noeva i vilica dok su mornari, ija je
smjena zavrila, ekali svoj omiljeni doruak kobasice i kaubojski grah. Bit e dovoljno, vie
nego dovoljno, za posadu; prainari, kako su ih mornari nazivali, nisu imali apetita za veliki
doruak. Po prvi su puta ili u akciju i misli su im bile usredotoene na druge stvari, a ne na grah
i kobasice.
Sada su bili poredani, rumenih lica i promrzli, ispunjeni napetou koja ih je, inilo se,
usporavala, inila svaki njihov pokret sporim i nevoljkim. ak su i doasnici koji su hodali dobro
oribanom palubom, sada oienom od noanjeg povraanja, bili bez duha, njihove zapovijedi
tihe, liene uobiajene grube vojne preciznosti. A to se tie asnika, svi su oni bez iznimke,
inovnici i trgovci prije samo est mjeseci, stajali u malim skupinama, bezvoljno puili, jedva
razmjenjivali rijei jedan s drugim, svi su ekali ono to e uskoro doi.
Dolo je zapanjujue naglo. Kao da je neka nevidljiva ruka pritisnula divovski prekida,
ogroman jarko purpurni bljesak pojavio se na sivom, olovnom nebu. Ljudi koji su ekali prelazak
ograde instinktivno su zadrhtali. Onda je poelo, mornariko granatiranje koje e, obeali su
njihovi asnici, smekati vabe. Mornariki topovi su grmjeli i, ak i na toj udaljenosti od
Warspitea, mogli su na svojim ruiastim licima osjetiti topli, vlani amar
etiristomilimetarskog topa. ikaki pijano je klepetao. Svijetlei metci, crveni, zeleni,
bijeli, jurili su preko vode prema Narviku, brzina im je svakog trenutka rasla. Posvuda na obali
pod njemakom kontrolom signalne rakete itale su prema sivom nebu, kao da je Bog Rata
udahnuo i ispustio prvi vatreni dah.
Pripremi se! viknuli su asnici i puhnuli u zvidaljke.
Pripremi se za ulazak u amce! viknuli su doasnici.
Pokret! viknuli su zapovjednici vodova.
Brzo! zagrmjeli su skupnici.
ak i prije no to su shvatili to se dogaa, teko natovareni teritorij alci prebacivali su se
preko ograde, tu i tamo vrisnuh kad su izgubili ravnoteu i pali ili izgubili puke koje su im ispale
iz nervoznih prstiju, i spustili se prema amcima koji su se ljuljali. Na obali, Nijemci su ekali.
U redu, veseli moji deki! viknuli su mornariki doasnici kad su mornari uhvatili
vesla, uprite kako treba! Idemo se na brzinu rijeiti ovih smrdljivih prainara i vratiti doma!
Ana gornjoj palubi general je okrenuo lea kapetanu bojnog broda i na brzinu potegnuo
viski iz male srebrne, koom omotane pljoske. Bilo dobro ili loe, uinio je to. Poslao ih je na
obalu. Napad na Narvik je poinjao.
Achtung! zagrmjeli su njemaki doasnici, podigli desne ruke, kao da se u mirnodopsko
vrijeme nalaze na streljanama u Sennelageru i posade nose brojeve od bijelog platna na leima
koje su pokazivale njihovu dunost kod topa punja, broj dva, zapovjednik i tako dalje kako
bi suci koji su promatrali smjesta mogli vidjeti je li svaki ovjek tono ispunjavao svoj zadatak.
FEUER!
Male planinske haubice su zagrmjele, poskoile na svojim postoljima, zadimljene ute
ahure ispadale su iz njihovih iznenada otvorenih stranjih dijelova. Odjednom, stupovi
zapjenjene bijele vode zamrljali su mirnu zelenu vodu fjorda i, tu i tamo, amac je na trenutak
nestao s vidika.
Povie, general Dietl je brzo fokusirao svoj dalekozor. Cijeli uski pojas vode izgledao je
napunjen amcima na vesla. Tommyji su napokon reagirali. To je bilo to, invazija Narvika.
Instinktivno je unuo kad je salva etrdeset centimetarskih granata s Warspitea, negdje
tamo vani u magli rata, zagrmjela iznad njegove glave uz gromoglasan vuuu, poput ekspresnog
vlaka koji juri kroz seosku postaju.
asnik pored njega drhtavim je glasom rekao: Boe moj, gospodine, sve bacaju na nas
osim usranog sudopera!
Dietl je zaustio mladom asniku rei kako je on neko rekao istu stvar kod Piave u Italiji
1917. U iduem trenutku talijanski sudoper je doletio kroz zrak i pao samo nekoliko metara od
njegovog rova. Onda je odustao od toga; ovjek ne bi trebao izazivati sudbinu. Sada je stvarno,
meine Herren, objavio je umjesto toga i spustio dalekozor. Dolaze, estoko. Moja je
pretpostavka kako tamo imaju cijelu pjeadijsku brigadu.
Svete mi slame! netko je zareao na vijesti i onda uzdahnuo kad je salva granata s
Warspitea pala na poloaj koji su drali mornari s jednog od potopljenih razaraa. Nestali su u
vrtlogu crnog dima i grimiznog plamena kao da nikada nisu bili tamo. Nekoliko patetinih topova
koje su alpinisti imali nije imalo anse protiv ogromnih topova engleskih bojnih brodova. Sravnit
e haubice sa zemljom za manje od sat vremena. Sada je pitanje bilo hoe li Dietlovih dvije
tisue Jgern, plus nekih tisuu mornara koji nisu obueni za kopneno ratovanje, doivjeti istu
sudbinu. Bilo je to pitanje na koje je general Dietl pokuao odgovoriti dok je invazijska flota
prilazila sve blie.
Mislim, gospodo, rekao je i podigao glas iznad grmljavine topova, ne moemo
pokuati braniti sve. Kao i uvijek, stari pruski moto klotzen nicht kleckern{16} vrijedi ovdje. Onaj
koji pokua braniti sve, na kraju ne brani nita.
Njegovi su asnici zamrmljali s odobravanjem, ali nisu skidali poglede s gomile amaca
koji su prilazili sve blie i vrtloga vode koji su u pravilnim vremenskim razmacima izbijali
izmeu njih, iako je paljba malih haubica postala osjetno slabija kako su neprijateljski topovi
uspijevali nanianiti alpiniste.
Kad probiju vanjski perimetar nae obrane, gdje god to bilo, povui u ljude iz istonog
predgraa Narvika i grupirati se na zapadu drei se uz Robakfiord. Ne eim im dati ansu da nas
napadnu s boka i potpuno odsijeku ako se ostvari najgore.
Nije rekao to bi ta mogunost mogla biti, ali nije ni trebao. Njegovi su asnici to ve
znali. Povlaenje do pruge i, ako se neprijatelj probije tamo, krajnja sramota, povlaenje u
vedsku i zarobljenitvo.
Gospodine, netko je razbio tiinu u sobi koja je gledala fjord, sredili su jo jedan
75mm.
Dietl je kimnuo kao da je samo akademski zanimljivo to je uniten jo jedan njegov top
od nekolicine preostalih. Naravno, nastavio je, znamo da imaju postrojbu u naoj pozadini. Ali
ne znamo koliko je velika ta engleska skupina. Liznuo je zube i namrtio se, kao da je u jednom
od njih upravo otkrio rupu. Je li to samo izviaka skupina ili je to odluan potez presijecanja
nae odstupnice? A ne trebam vam ni rei to bi to znailo? Ali je to ipak uinio. Bili bismo se
prisiljeni evakuirati iz Narvika i grupirati oko pruge. Do vraga i bestraga, rekao je s naglim
otrovom u glasu. Poelim da nikad nisam uo za tu prokletu prugu! Remeti sve moje taktike
zamisli. Smirio se gotovo u trenu i vidio kako jo jedna haubica nestaje u snanoj
eksploziji crvenog plamena, njezina posada, male crne siluete u trenu su poletjele u zrak u gomili
rastrganih, otkinutih udova. Kad bih samo znao da je Stiirmerov Runolist iza mojih lea, rekao
je praktiki samome sebi. Onda mu je glas ponovno ojaao, posegnuo je prema svom ljemu koji
je visio na avlu u neko dnevnoj sobi norvekog trgovca ribom. Doite, gospodo, mislim kako
je vrijeme za odlazak u rat. Englezi e stii na nae obale i bit e neulj udno ako ih tamo ne
doekamo i pozdravimo.
 Nitko se nije nasmijao.
U redu, moji sretni deki, idemo. Neete smoiti ak ni svoje guzice! govorili su
mornari kad su prvi neprijateljski metci poeli pogaati vodu oko njih.
Sranje! viknuli su vojnici i: Mislim kako mi se ne svia doek koji su nam vabe
pripremile!
A to si oekivao, jebenu Snjeguljicu i sedam patuljaka! zadirkivali su mornari.
Onda su teko natovareni vojnici skakali preko ruba amca u ledenu vodu do koljena,
teturali su i padali, ponovno ustajali i trali najbolje to su mogli prema drvenim molovima,
njemake strojnice na njihovom lijevom boku arale su cijelom duinom napadake
linije. Pogoen je motorni amac. Smjetaje planuo. Mornari i vojnici, brzi i mrtvi, odletjeli su u
more u luakom promiskuitetu. Ranjeni su zvali u pomo, majke, Boga. Ljudi su grcali i
kaljali, crnih lica i uspanieni, dok im je dizel punio plua. Neki su se samo kotrljali
lijevo-desno na laganoj plimi, glava opsceno nakrenutih u jednu stranu.
Ali sada su prvi vojnici pognuto trali uz drveni mol, u skupinama, jadno obueni, ali s
dovoljno hrabrosti i odlunosti da alpiniste u njihovim iljatim kapama natjeraju na povlaenje.
Granata je poletjela zrakom i eksplodirala tono iznad poloaja teke strojnice koja je zadravala
veinu napada. Jedna od glava posade strojnice, zajedno s kapom, zakotrljala se molom poput
naputene nogometne lopte.
Teritorijalci su juriali, duge teke bajunete su blistale, sada ih je nosila ratna e za
krvlju, nisu davali niti su oekivali milost. Mornar s mlitavom kapom i dugim leprajuim crnim
trakama bacio je svoju puku i podigao ruke u znak predaje. Kamerad!. viknuo je
alosno, kamerad!
Znali su to to znai; uli su rije od svojih otaca u priama o Starom ratu. Ali to ih nije
zaustavilo. Pet bajuneta je zablistalo. Ljudi su zastenjali i izvukli svoje oruje u stravino
ljapkanje. Njemaki mornar se sruio pod noge onih koji su ih slijedili.
Pregaena je jo jedna skupina njemakih mornara. Doivjeli su istu sudbinu. Teritorijalci
su sada poludjeli. Udarali su svojim mjedom okovanim kundacima po licima umiruih mornara i
pretvarali ih u krvavu zbrku u kojoj su komadii kosti blistali zapanjujue bijelo.
Neprijatelj je pucajui pobjegao gore, u kamenu kuu u kojoj je bilo njemako uporite,
ali sada nita nije moglo zaustaviti teritorijalce. Jedan od njih popeo se uz vanjski zid, s vreom
granata oko vrata, ignorirao metke koji su skidali djelie kamena oko njega i zasipali mu lice
komadiima. Popeo se na ravni krov i podigao palac u znak trijumfa.
Tako treba, Geordie! zagrmjeli su njegovi suborci dok im je znoj oblijevao lica.
Vojnik je izvukao osigurae iz tri granate i bacio ih u dimnjak. Zidovi su eksplodirali
prema van i gusti je dim pokuljao iz svake pukotine. Iz dimnjaka je izlazila neka vrsta dimnog
signala. Onda, dok je Geordie padao mrtav uredno pogoen u elo iz snajpera, preivjeli
su, vritei i prestravljenih, aavih lica od dima u zadimljenim i poderanim odorama isteturali
van kako bi bili nemilosrdno pokoeni.
Ali sada se previe mornara, slabo obuenih i jako prestraenih, predavalo da bi ih
postrijeljali. Ludilo je iznenada napustilo teritorijalce. Zatreptali su oima i pokuali kontrolirati
svoje mahnito, hrapavo disanje, imali su osjeaj kao da su se probudili iz none more. e
za krvlju ih je napustila. Naglo su osjetili slabost i vrtoglavicu, bili su jedva dovoljno snani da
razoruaju Nijemce. Neki su bacili pogled iza sebe prema molu, oito iznenaeni leevima,
njemakim i njihovim, koji su ga prekrivali u nejednakim gomilama, kao da nisu mogli vjerovati
vlastitim oima. Nekoliko ih se naslonilo na drvene zidove kua i poelo povraati. Sve je bilo
gotovo. Po prvi su puta okusili bitku. Bili su okrvavljeni...
U asnikoj blagovaonici general je pomalo drhtavim rukama podigao svoju au brendija
u poast svom osoblju i nazonim mornarikim asnicima. Hvala vam, gospodo. Postrojbe su
nam osvjetlale obraz... znao sam da nas nee iznevjeriti. Ozareno je pogledao mornarike
asnike koji su pijuckali svoj ruiasti din i osjetio kako pomalo ne spada tu. Znam kako ste vi,
gospodo iz mornarice mislili kako mi prainari, upotrijebio je novu rije oprezno, moda
neemo uspjeti. Uostalom, veina su vikend ratnici. Ali uspjeli smo, zar ne? vabe su evakuirale
cijelo istono predgrae i kako moja brigada napreduje, ne mogu
Gospodine, uzbueni glas prekinuo je njegov mali govor.
Okrenuo se, ljutito. Znao je to su o njemu prije iskrcavanja mornariki tipovi priali iza
lea; uivao je u trenutku. Bio je to Jenkins, njegov glavni signalni asnik. to je, Jenkinse?
prasnuo je ljutito. Jenkins je nosio naoale i nikad se nije previe otresao na asnike koji su nosili
naoale iz nekog razloga koji nije mogao u potpunosti definirati.
Hitno, gospodine... Ispriavam se na smetnji, vi... Mislio sam kako je opravdano,
gospodine... Poruka je od Fergusona... Jenkins je uvijek govorio u nervoznim kratkim
reenicama, kao da je jedan od njegovih vlastitih signala. Pruio je generalu poruku na
ukastom papiru.
Zapovjednik brigade ju je nespretno prihvatio, s brendijem jo uvijek u desnoj ruci. Na
trenutak je pomislio dati Jenkinsu da mu pridri au, a onda promijenio miljenje. Iskapio ju je u
jednom gutljaju i proitao poruku, drao ju je malo dalje od sebe kako bi dobro vidio slova. Onda
ju je proitao ponovno radi ostalih i kako bi si dao vremena da odlui to je znaila i kakvo je
njezino znaenje za napad na Narvik. Izvjeujem... u kontaktu s neprijateljem od 20:00 sati
15. travnja... priblian poloaj... Signalna kutija 20... Ferguson, bojnik, kotska garda... Naglo je
zastao, kao da mu je napokon sinulo to je poruka znaila. Ferguson uope nije postupio po
originalnom planu. Signalna kutija dvadeset znaila je da je na pruzi koja je vodila u vedsku!
Arogantni kotski aristokrat, koji ga je smatrao smotanim, trapavim pukovnikom Blimpom koji
nikad nije trebao dobiti aktivno zapovjednitvo, je otiao i umijeao se u potpuno drugu
operaciju. Lice mu se poelo crveniti od bijesa i skoro da je eksplodirao prema gardistu kad je
ugledao lica asnika posvuda oko njega, ak i onih mornarikih tipova od kojih se nije oekivalo
nikakvo razumijevanje kopnenih taktika. Svi su se poinjali smijeiti i s odobravanjem
kimati glavama, kao da je poruka sadravala dobre vijesti.
Njegov ef stoera, koji je bio jedini nazoni redovni asnik kopnene vojske, podigao je
svoju au, kao u zdravici. Mislim kako to zahtijeva novo pie, gospodine, slaete se? rekao je
na svoj uobiajeni saeti nain. Stjuard jo jednu bocu.
Pomalo zapanjen, general je dopustio da mu ponovno napune au zajedno s ostalima, i
ekao je da ga njegov ef stoera prosvijetli.
Pa, Gospodaru sedam jezera, gdje god bio ove noi, ovo je za tebe i tvoje! rekao je ef
stoera oduevljeno. Sada e se vabe definitivno povui iz Narvika, iako se bojim kako si
zagrizao vie no to moe savakati. Na eks, gospodo!
Svi su ga posluali, kao da im je zapovjeeno, ukljuujui i generala koji je jo uvijek
pokuavao shvatiti na to je njegov ef stoera mislio...
 DVA

Zar veliki kurvini sinovi nikad nee odustati? zareao je Vol Jo, dok su krupni gardisti
ponovno krenuli u juri, sa spremnim bajunetama, i pojavili se iz snijega s obje strane eljeznike
pruge. Sranje, zar ne mogu shvatiti da im je dosta?
Obrezanog mi kurca velikog rabina! opsovao je Jap ljutito i opet se bacio na ahurama
posut pod male signalne kuice. Sranje, ne mogu normalno gledati, toliko sam umoran. Stavio
je kundak svog karabina na rame i ekao. Streljiva je bilo malo, rekao je zapovjednik; nisu si
mogli priutiti rasipnost. im krenu u konani juri i ponu urlati zapucat e... nikako prije.
Posvuda oko njega umorni branitelji su uinili isto, ak i lake ranjeni koji su zauzeli
poloaje mrtvih, jer svaki je ovjek bio potreban za obranu.
kotska zauvijek... juri, Ijudi! Neobini barbarski povici doletjeli su preko dvije
stotine metara tla koje je dijelilo dva protivnika.
Priekaj s paljbom, procijedio je Strmer. Kleao je na podu, njegov planinarski no
nalazio se u ustima umirueg mladia koji se uvijao od agonije meu ahurama, kako ne bi
pregrizao jezik. Mladi je poeo gristi otricu i griti se, kao da ima napadaj. Bit e mrtav
za nekoliko minuta, znao je Strmer. Nemojte protratiti nijedan metak, ujete li?
Pod njegovim nogama mladi je snano zagrizao no, iskrivio se u konanoj agoniji smrti
i gotovo iupao no iz Strmerove ruke u svom samrtnom gru, onda se opustio i Strmer se
pourio pridruiti Greulu na poloaju kad su koti zapoeli svoj luaki, odvani napad.
inilo se kako je crvenokosi asnik ispred vojnika u napadu roen pod sretnom
zvijezdom. Nije imao ljem, krv mu je tekla niz lice dok je vodio napad du lijeve strane
eljeznike pruge, strojnicu je vrsto drao na boku, hladnokrvno pucao lijevo i desno, kao da se
u mirnodopsko vrijeme nalazi na nekakvom poligonu za vjebu.
Greul je promatrao Engleza, s divljenjem primijetio kako je vjeto i odvano vodio svoje
postrojbe. Odjednom ga je obuzeo osjeaj poistovjeivanja. Visoki, crvenokosi Englez mogao je
biti i on sam, zove ljude u napad, mae slobodnom rukom, uzvikuje ohrabrenja, neprestano
okree lea ljudima u signalnoj kuici, kao da u potpunosti prezire njihovu paljbu. Onaj Englez
je trebao biti jedan od nas, gospodine, viknuo je, Nijemac!
to si rekao? pitao je Strmer, paljivo nanianio ovjeka i znao kako e ga, kad otvore
vatru, eliminirati. To bi vrlo lako moglo smanjiti silinu njihovog napada. Englezi su napadali
cijelog dana, sve otkad su ih pobijedili u utrci do eljeznike pruge i njihova brojana nadmo
poela se osjeati, osobito otkad su ih prije dva sata pojaali Norveani. Strmer je pretpostavio
kako je neprijatelj etiri puta brojniji od njegove male postrojbe, i trebat e mu sva mogua
pomo da preive no. Zbog toga je odluio kako e crvenokosi neprijateljski zapovjednik biti
njegova osobna meta. To je bilo neto to nije volio initi. Tijekom njihove duge prologodinje
kampanje u Poljskoj govorio je samome sebi kako su ljudi koje je bio prisiljen ubiti bili izabrani
nasumino; kako ih nije osobno izabrao za umiranje. Ovoga e puta biti drugaije. Nanianio je
ovjeka u trku, ekao pravi trenutak, trudio se pravilno disati, kad je zapoeo s onim posljednjim
kobnim pritiskom na okida.
Ali sudbina Gospodara sedam jezera nije bila da umre jo ne. U istom trenutku kad je
Strmer pritisnuo svoj okida Jap je vrisnuo s druge strane prostorije: Norveani dolaze iz
jarka sa zapaljivim bombama!
Strmerov je metak prozujao jako daleko. U iduem je trenutku jurnuo preko prostorije,
metci su posvuda pogaali zidove kad su Englezi pojaali svoj napad, oito kako bi pokrivali
norveki napad iz jarka s desne strane kuice. Bacio se na pod pored Japa i provirio
kroz nepravilnu rupu u zidu.
Pedeset Norveana jurilo je prema njihovom poloaju. Neki su nosili svoje puke,
spremne za akciju, ali veina ih je prebacila preko ramena i u objema su rukama nosili bombe.
Boe, u pravu si, viknuo je Strmer i zagrmio: pali... sredite bombae...
Ostatak njegove zapovijedi nije se uo kad je Japov poloaj eksplodirao. Norveanin je
pao i njegova bomba eksplodirala je ispod njegovog tijela. U iduem trenutku bio je vatrena
masa, snijeg je bijesno itao i povlaio se pred snanim plamenom. Drugi je odteturao, krv mu je
liptala iz raznesene ruke. Onaj seronja vie nee bacati bombe! rekao je Jap smrknuto i ubacio
novi okvir. Ali Norveani su nastavili dolaziti dok su vojnici Runolista mahnito pucali i
pokuavali ih sprijeiti da se priblie dovoljno za bacanje bombi. Ali to se nee dogoditi. Jo je
jedan Norveanin vritei pao na svoju bombu koja ga je nakon to je eksplodirala pretvorila u
buktinju, Strmer je znao kako ovoga puta nee uspjeti odbiti usklaeni napad. Neprijatelj e ih
ovoga puta sigurno istjerati vatrom. Morao je izvesti ljude van dok je jo bilo vremena. Greule,
viknuo je krupnom bojniku na drugoj strani prostorije, zadri ih jo pet minuta. Onda prekini
akciju i sii dolje. Ja u vas pokrivati!
Ali, gospodine...
Strmer nije sluao. Mahnuo je Japu da ga prati, i ve je jurio prema stubama. Trkom je
siao i trudio se ne gledati mrtva tijela alpinista koja su ispunjavala prizemlje. Ovdje, u prostoriji
koja je neko bila kuhinja efa postaje, bili su relativno zatieni od neprijateljskog napada, jer se
kua nalazila u udubljenju. Oajniki je zastao meu svojim mrtvim vojnicima u potrazi za
izlazom iz klopke, trudio se ne gledati njihove oi koje su ga, u tom mu se trenutku uinilo,
optuujue gledale.
Na kraju smo niza koliba, gospodine, rekao je Jap, kao da ita misli krupnog
pukovnika. U njima su sigurno ivjeli radnici i osoblje pruge. Na brzinu sam ih pogledao kad
smo stigli ovamo, gospodine iz vojnih razloga, naravno, dodao je urno i pogledao svoje ruke.
Strmer se usiljeno nacerio unato opasnoj situaciji u kojoj su se nalazili. Ti i vojni
razlozi! Prije bih rekao kako ste ti i onaj ogromni probisvijet traili cugu.
Opaki seronje, rekao je Jap smireno, ti Norveani. Nisu za sobom ostavili ak ni bocu
piva kad su...
Prvi panini uzvik doao je odozgo kad je vatrena bomba eksplodirala na krovu uz glasni
vuuu. Veina kuice efa postaje bila je od drveta. Znai, ubrzo e estoko planuti. To je dodalo
jo veu hitnost problemu bijega. Standardna tehnika uline borbe, ha, Jap? rekao je urno
Strmer. Mija rupa kroz taj zid do susjedne kue i onda dalje u iduu, nastaviti se boriti s njima
sve dok...
... ne izgube jebenu volju za borbom. Jap je dovrio reenicu umjesto njega. Uz Boju
pomo! Jap se prekriio na sloeni bavarski nain, iako je jedini put kad je uao u crkvu to bilo
zato to je elio ukrasti neto kako bi platio pie.
Tako je, Jap. Dovedi svoje ljude ovamo, do vraga, bacimo se na posao dok jo uvijek
imamo vremena. Ne ekajui da Jap poslua, izvukao je bajunetu iz futrole jednog od mrtvih
alpinista i poeo strugati po slabim daskama i betonu, u uima su mu ve odzvanjali prvi zlokobni
zvuci gorenja drveta odozgo...
Do vraga! viknuo je bojnik Ferguson, zateturao i gotovo ispustio svoju zadimljenu
strojnicu, gamad me ustrijelila!
MacDonald, savreni stariji doasnik, uvijek tu kad je potreban, uhvatio je poljuljanog
bojnika i pogledao asnikovu lijevu ruku. Na vanjskoj strani njegovog dlana nalazila se duboka
posjekotina iz koje je tekla gusta tamna krv, sliila je soku prezrele smrskane smokve. Nije
odve opasno, gospodine, rekao je, izvukao svoj uti zavoj, hitro ga otvorio i pritisnuo
kompresu na ranu prije no to je vrsto omotao zavoj oko ruke.
Sada kada je bojnik bio pogoen i zaustavljen, ljudi su zalijegali, bacali se u zaklon gdje
god su mogli i pucali na visoku kuu iji je krov ve poeo gorjeti tamo gdje su zapaljive bombe
progorjele kroz debeli snijeg. MacDonald je kimnuo s odobravanjem. Deki su uinili dovoljno.
Neka se Norgiji, kako su sada nazivali svoje nove saveznike, pobrinu za ostalo. Uostalom, ovo je
bila njihova jebena zemlja. Neka ih malo i pogine za nju.
Moramo nastaviti, rekao je u gru Ferguson, osjeao je laganu vrtoglavicu ali je rekao
sebi kako se radi o oku. Isto se tako osjeao 1937. kad ga je patunski metak, ispaljen iz jedne
od njihovih starinskih muketa, Bogu hvala, pogodio u prsa s nekih pedesetak metara.
Ne smijemo sada odustati... Jo jedan napor. Njegova strojnica ispala je iz odjednom
neosjetljivih prstiju i znao je kako mora sjesti.
Divovski doasnik ga je njeno spustio na snijeg. Sve je u redu, gospodine, uvjeravao je
blijedog asnika dok mu je krv odlazila iz lica, vabe su dobili svoje. Kua gori poput krijesa u
noi Guya Fawkesa. Ili e uskoro izai podignutih ruku ili e zavriti kao gomila
spaljenih govnara.
Na trenutak je skinuo pogled s asnika i zagledao se u kuu, gusti i crni dim od ulja u
bombama kuljao je s njezinog krova, dok su Norveani, poneseni trijumfom zaboravili na svoje
rtve i ponovno jurnuli prema njoj, bacali su bombe prije no to su padali, ili mrtvi ili kako bi se
sklonili u snijeg meu leeve koji su prekrivali cijelo podruje. Jadni govnari, proaptao sije u
bradu i osjetio kratku suut prema vabama. Vidio je to vatra moe uiniti ovjeku kad su
vabe napale s bacaima plamena onda kad je bio u rovovima. To nije bio ugodan prizor.
Ferguson je nesigurno ustao i zatresao glavom u borbi protiv vrtoglavice. U redu,
stoerni narednie, ponovno okrenite ljude. elimo ih poubijati, znate.
A takoer dobiti i jebeni orden, pretpostavljam, rekao sije MacDonald prezirno u bradu.
Fergusonu je na glas odgovorio: Da, gospodine. .. Kako vi kaete, gospodine! i, podiui
bajunetu, viknuo glasnije od pucketanja plamena: Idemo, vi ljenjivci, pokret, idemo...
Deki su umorno ustali i zateturali naprijed. kotska zauvijek! viknuli su promuklo i jo
jednom zateturali u dim.
Strmer je, gologlav, prljav, prekriven aom i ciglenom prainom, lagano sa zida skoio
u snijeg sa spremnim Schmeisserom. Iza njega, gore u nizu kua, kuica efa postaje estoko je
gorjela i stvarala velike oblake dima na kojima je bio zahvalan. Skrivali su njega i njegove ljude.
Ipak, neprijatelj e uskoro biti dovoljno odvaan da ue u zapaljenu kuu i otkrije zato vie nitko
ne puca iz nje; jer sada su ju uvali samo mrtvaci.
Iza njega, sve je vie i vie njegovih ljudi izlazilo kroz rupu koju su probili u zidu
posljednje kue i zauzimalo poloaje sa spremnim orujem. Strmer je liznuo svoje suhe usne i
poelio da moe progutati malo snijega, ali znao je kako to ne bi bilo mudro. U ovome
je trenutku ve imao dosta problema, bez gadnog sluaja sranja.
Jo je uvijek uao, srce mu je od uzbuenja i napetosti lupalo poput malja, i preao malu
snijegom prekrivenu ulicu koja je ila du eljeznike pruge, ui su mu samo napola ule
neobino brujanje koje je dolazilo s tranica, pogled mu je u potpunosti bio usmjeren
prema zapaljenoj kui.
Uskoro e pasti no. Pod okriljem noi moda bi se mogli, borei se, povui prema
Narviku; ali hoe li ljudi, iscrpljeni dogaajima posljednjih nekoliko dana i prilian je broj sada
bio i ranjen, uspjeti izdrati nono povlaenje na temperaturi ispod nule?
Bojnik Greul iza njega oito nije tako mislio, ve je organizirao obranu perimetra oko
posljednje kolibe, jer je znao kako e neprijatelj uskoro otkriti njihov bijeg iz kue efa postaje.
Strmer se namrtio. to da uini? Neobino zujanje postajalo je sve glasnije. Lagano ga
je ivciralo, iako nije znao zato.
Vol Jo se pojavio iz nadolazee tmine, na jednoj strani svog prljavog, znojnog lica imao je
gadnu posjekotinu. Bio sam naprijed, gospodine, rekao je i obrisao svoje prljave usne, kao da je
i on takoer jako edan. Zubati Tommyji pod onim crvenokosim asnikom opet juriaju. Iza
lea je izvadio etvrtastu konzervu i ponudio ju Strmern kao da je to kraljevski dar. Jedan od
njih ba i nije uspio, pa pretpostavljam kako mu ovo vie nee trebati.
Strmer ju je uzeo i u tami se zagledao u engleske rijei. Usoljena govedina, proizvedena
u Argentini, proitao je i nacerio se. Pretpostavljam kako si ga pretraio i za ostale stvari?
Mislio sam kako svi oni Englezi u suknjama za doruak piju viski, zareao je i ponovno
obrisao usne. Ali kod njega ni kapi. Jebeno sranje! dodao je, beutno, o Englezu kojeg je
probo noem kako buka pucnja ne bi odala njegovo skrovite.
Strmer je osjeao neku vrstu vrtoglavice kad je otvorio konzervu, uzeo aku mesa i onda
dao konzervu Vol Jou. Nekako nije uspijevao razbistriti misli, iako e ih Englezi uskoro napasti.
Umjesto toga mehaniki je jeo meso, ak mu nije osjetio niti okus, ali znao je kako ga mora
progutati; nije jeo cijeloga dana. Tutnjanje eljeznike pruge postajalo je sve glasnije i glasnije.
Ipak, nije uspijevao identificirati zvuk. inilo se kako mu um nije sposoban za funkcioniranje.
U vrstu, vi vraji kotski probisvijeti, gromoglasna zapovijed najavila je opasnost za
njihov poloaj. Ili elite jebenu pozivnicu samog kralja Georgea...
Vole, dolaze! uzdahnuo je Strmer i bacio ostatak mesa.
Achtung... sie kommen! viknuo je Greul iza njega, vojnik do kraja. Alles hrt auf mein
Kommando...
kotska zauvijek! Taj stari pokli koji su zamrzili i uasavali ga se doao je iz smjera
zapaljene kue efa postaje, a pratila ga je zapovijed na norvekom. Neprijatelj je otkrio kako su
tamo samo mrtvaci i dolazili su ih dokrajiti.
Ali to se nee dogoditi. Upravo kad se prvi od krupnih Engleza pojavio iz tmine i dima, s
pukom i bajunetom vrsto priljubljenom uz struk, pao je rukama grabei zrak, kao da se uspinje
nevidljivim ljestvama, pogoenim iznenadnim rafalom teke njemake strojnice, kripa stare
lokomotive zagrmjela je iza zavoja, tranice su gromoglasno odzvanjale od teine teko
natovarene kompozicije koju je vukla, ponosna zastava Nove Njemake s kukastim kriem
otmjeno je vijorila na njezinom prednjem dijelu...
 TRI

A koja konzerva, mogu li biti toliko drzak i pitati, stoerni narednie, sadri piku?
naalio se jedan od vojnika Runolista starom alom dok su se gladni ljudi okupili oko gomile
konzervi u snijegu koje je general Dietl osobno donio.
Pukovnik Strmer umorno se nacerio. Uvijek iste stare ale kod vojnika, zar ne,
generale. ovjek bi pomislio kako e izmisliti neto novo? rekao je dok je pratio mravog,
visokog generala u drvenu kolibu koja je sada postala njegov novi stoer.
Po mom miljenju, vojnici nemaju puno mate, rekao je Dietl umornim glasom, skinuo
svoju iljatu kapu i dao ju posilnom koji je ekao. Moda je i dobro to nemaju ako u obzir
uzmemo ivot koji moraju ivjeti.
Strmer je kimnuo u znak slaganja. inilo se kako je general ostario deset godina otkad
ga je posljednji put vidio u Kufsteinu. Pod oima je imao tamne krugove, a i same su oi izgubile
onu orlovsku prodornost starih dana.
Vani, ljudi su otvorili konzerve bajunetama i lopatali hladno meso u usta. Samo Jap i Vol
Jo nisu oito bili gladni. Nadgledali su podjelu konzervi, utke jedan drugome dodavali bocu
cuge koju je Vol nabavio tu ili tamo, svaki njihov pokret oito je bio napor. Strmer je zatvorio
vrata kue i rekao samome sebi kako su ljudi iscrpljeni. Uistinu, izgledalo je kako su oni to su
ostali od alpinistike divizije u potpunosti iscrpljeni, ljudi su bili neobrijani, apatini, pogled u
njihovim umornim oima govorio je kako bi se jednostavno mogli slomiti i poeti jecati ako im
netko uputi grubu rije.
U njima nije ostalo puno volje za borbu, rekao je Dietl, kao da potvruje Strmerovo
miljenje. Bili su predugo u borbi i imali su previe rtava. S mukom je sjeo za kuhinjski stol
koji je sada bio njegov radni stol. Bogu hvala na onom vlaku. Mislim kako mnogi ne bi bili
sposobni za mar ovamo.
Pokazao je kako Strmer treba sjesti na jednu od tvrdih kuhinjskih stolica. Ljudi su vani u
prepunom zaselku odlazili pronai nekakav zaklon gdje e provesti no. Iz daljine, gdje su
mornari sada drali eljeznike kolibe umjesto Runolista, dolazila je slabana
grmljavina topnitva. Strmer si je rekao kako su Englezi donijeli topove.
Zato ste evakuirali Narvik, gospodine? pitao je Strmer, iako mu je bilo pomalo
neugodno zbog generalove utnje. To uope nije bilo nalik na visokog austrijskog generala; u
starim je danima bio velika prialica za generala. Zbog ljudi?
Ne, odgovorio je Dietl. Morao sam izabrati luka ili eljeznika pruga. Izabrao sam
eljezniku prugu. Luka ionako nije dobra. Englezi su ju sada u potpunosti unitili.
Opet je nastupila jedna od generalovih neobinih utnji. U daljini su grmjeli engleski
topovi. Strmer se pitao koliko e dugo mornari izdrati; nisu bili obueni za takve stvari. to e
oni Englezi uiniti sljedee, gospodine? Napasti nas ovdje?
Da, naposljetku, Strmeru. Ali Englezi su spori, metodini ljudi. Ne vole srljati. To je
sve zbog onog aja koji piju. ini ih sporim. Dietl se nacerio i Strmer je uzvratio osmijeh.
General je, sjetio se, bio veliki vinopija; s prezirom bi gledao ljude koji piju aj. Ali ih ipak ne
podcjenjujem, Strmeru, nastavio je. U dogledno e vrijeme doi. Nacrtao je dvije linije u
praini na stolu. Trenutno drim ovaj dio pruge u dubini od pet kilometara, izmeu ovog prolaza
i koliba koje si ti branio. U stvari, ne dam ga Englezima. U dodatak tome, njegov prljavi nokat
kliznuo je uz drugu liniju, drim poloaj izmeu pruge i obale, i tako sam razdvojio engleske
postrojbe na dva dijela. Razumije li?
Razumijem, gospodine.
 Znai, pokuat e se probiti kroz liniju do obale. To e biti njihov prvi cilj. Onda e
napasti eljezniku prugu u punoj snazi. To bi bilo logino rjeenje za bilo kojeg zapovjednika.
Strmer se namrtio. To rjeenje se njemu nije inilo ispravnim. Da je on zapovjednik
engleskih postrojba, koje su takoer umorne, napao bi prugu s obje strane. Takoer bi mogli
koristiti i vlakove. Ali bio je odve iscrpljen za prigovor. Jedino stoje sada elio bilo je spavanje.
A moje zapovijedi, gospodine? pitao je u pokuaju da diskusiju privede kraju.
Dietl se ponovno usiljeno umorno osmjehnuo. Da ode na spavanje, dragi moj Strmeru,
i spava snom pravednika. Zadrat u te ovdje kao moju hm mobilnu rezervu. Neka se
mornari za promjenu malo bore, umjesto to se igraju sa svojim lijepim brodiima i lukim
kurvama. Tebi slijedi dobar odmor i, vjeruj mi, dobit e ga. Tommyji, koliko ja znam, jo dugo
nee stii ovamo...
Ali ta tvrdnja generala Dietla bila je pogrena.
Zovite me Kopa, rekao je postariji opskrbni asnik s tri lente iz Starog rata na prsima,
jer ja ih prvo iskopam, a onda ponovno posadim. Nacerio se i pokazao usta prepuna jeftinih,
umjetnih zuba.
Molim? rekao je MacDonald i podigao pogled sa svoje posude s janjeim gulaom,
nimalo zainteresiran. Posvuda oko njega u doasnikoj blagovaonici koju je brigada organizirala
u nedavno osvojenoj luci osoblje stoera je zduno jelo, prialo uobiajene ale, bezbrino i esto
se smijalo kao da je mir i nalaze se u Aldershotu. Bilo je ak i norvekog piva.
Ja sam grobar, zna, rekao je opskrbni i osmijeh je iezao s njegovih usana. Netko i to
mora raditi, zna. Vidio je kako veliki gardijski doasnik ne razumije i brzo dodao: Ja
iskopavam deke koji su bili pogoeni i dostojno ih sahranjujem. Kopa, kui?
MacDonald je odgurnuo svoj janjei gula. Prilino iznenaujue, ali nije imao previe
apetita. Kuim, odgovorio je i zapitao se treba li otii i provjeriti kako su se deki smjestili, ali
rekao sije kako su se mornari koji su ih evakuirali morem i vratili natrag u Narvik dobro pobrinuli
za njih; mornari su oduvijek bili prilino dobri u organiziranju klope i spavanja.
Kau mi kako ste mi vi ostavili puno posla tamo gore na onoj pruzi, nastavio je Kopa i
popio gutljaj norvekog piva. Problem s gardistima je to su toliko veliki, kui, potrebna su
etiri ovjeka kako bi izvukli jednog, osobito ako je krupan i teak. Ah, zatresao je svojom
upavom glavom poput ovjeka koji je uzalud pokuao, daju mi posla.
MacDonald je iznenada dobio viziju pedeset mrtvih deki koje su ostavili, kako ih
sahranjuje seronja nasuprot njega, ubacuje ih u rupe s vapnom poput beskorisnih drvenih trupaca;
sve je to ve vidio u rovovima. U njemu se pojavio bijes, netipian za toliko
discipliniranog ovjeka kakav je inae bio. Naglo je zamrzio brbljavog opskrbnog i sve ostale
tupane iz baze koji su se smijali i alili kao da tamo vani nitko nije pogibao. Ustao je, uspravio se
u cijeloj svojoj velianstvenoj visini, blistavih brkova: Zaepi svoja jebena smrdljiva usta,
zagrmio je, ili u ti ih ja zatvoriti!
Odgurnuo je stolicu i grobna je tiina ispunila prostoriju. Opskrbni za stolom je
porumenio, a onda pobijelio. Nisam mislio nita loe, zamucao je, znam da me ljudi ne
vole...
Zaepi! zagrmio je MacDonald onim uvenim glasom od kojeg su se brojni novaci
upiali na paradnoj pisti. Zgrabio je svoju iljatu kapu i odmarirao van, pogleda usmjerenog u
neku daleku toku, kao da nije pogledom elio udostojiti ove bijedne ljude koji su razjapljenih
usta zadivljeno gledali njegov izlazak.
Vani je bilo stravino hladno i zato to je bio mrak nitko nije mogao vidjeti da je doasnik
gardijske brigade, pa je MacDonald podigao ovratnik svog kaputa, ali nije stavio ruke u depove
iako nije imao rukavice to bi ipak bilo malo previe.
 Besposleno, ako se stoerni narednik gardista ikad moe nazvati besposlenim, hodao je
razorenim ulicama luke, tu i tamo je ugledao svjetlost iz podruma u koje se veina stanovnika, a
takoer i puno vojnika sudei po brzoj kripi kreveta tu i tamo zavukla. Naglo se nacerio,
njegovo loe raspoloenje je nestalo brzo kao to je i dolo. Niste mogli zaustaviti uobiajenog
britanskog Tommyja; uspio bi dobiti pike usred crvene Sahare. Pomislio je na svoje mrtve deke
u snijegu, bajunete nabijene na puke i nakon toga zabijene u tlo kako bi oznaavale njihove
plitke grobove u zemlji tvrdoj poput eljeza. Nikada vie nee dobiti pike. Njegov je osmijeh
naglo nestao i odjednom je poelio da je u blagovaonici zatraio sljedovanje cuge na koje je imao
pravo kao stariji doasnik. Uistinu bi u ovom trenutku jako elio u sebe uliti vie nego nekoliko
dobrih aica viskija i mrtav pijan se sruiti u svoj krevet. Ali to se nee dogoditi. Besciljno je
lutao.
Postojan korak straara na smrznutom snijegu i zatamnjena svjetla uto obojenih
automobila koji su dolazili i odlazili s parkiralita velike kue na obali razlog su zbog kojeg je
shvatio kako se pribliava brigadnom stoeru. Uurbano, s pokunjenim pogledom lijevo i
desno kako bi provjerio je li netko ve vidio njegov prekraj, spustio je ovratnik svog kaputa.
Nitko ga nije vidio.
Stoerni narednik MacDonald ispustio je uzdah olakanja. Posljednji put kad su ga
ribali bila je 1918., kad je bio na ljakerskoj dunosti, praznio je zahodske kante asnikih
toaleta koje su trebale svako jutro biti oiene spaljivanjem. Na ovaj ili onaj nain uspio
je zapaliti tekuinu koju su kante sadravale, zajedno s fekalijama. Cijeli se zahod zapalio i
izgorio do temelja. Mjesecima nakon toga, kad god bi se bojna okupila u blagovaonici, kad bi on
uao svi bi ustali kao jedan i viknuli: Evo tipa koji je spalio asniku kenjaruV Neko se vrijeme
bojao kako e ga cijeloga ivota zvati Kenjara MacDonald.
Zastao je na trenutak i u tami promatrao straare. Imali su podignute ovratnike kaputa to
je bilo nepropisno tijekom vrenja dunosti, primijetio je automatski, ali inae su se prilino
dobro nosili za ljude u aktivnoj slubi. Kimnuo je s odobravanjem i namjeravao krenuti i pronai
svoj krevet kad je baterijska svjetiljka jednog od straara osvijetlila poznato lice kad je zaustavio
automobil koji je ulazio na parkiralite kako bi provjerio identitet njegovih putnika. Bio je to
gospodar, bojnik Ferguson, kojeg je posljednji put vidio kad su mu u bolnici u luci sreivali ruku,
dok je lijenik zamiljeno uzdisao i pucketao jezikom mrmljajui kako: Ovakve rane nisu toliko
jednostavne koliko mislite, bojnie. Vrlo lako bih vas mogao poslati na detaljniju obradu u
bolnicu na brodu. inilo se kako se bojnik Ferguson izvukao iz toga.
MacDonald je gledao dok je straar osvijetlio drugog putnika i iznenadio se kad je
ugledao civila, sredovjenog tipa bahatog dranja koji je izgledao naviknut na izdavanje
zapovijedi i njihovo izvravanje. Namrtio se, straar se odmaknuo od automobila i podigao
puku kako bi salutirao. Automobil je uao unutra i rampa se ponovno spustila nakon ega se
doasnik zapitao o emu se tu radi...
Generale, ao mi je to vas smetam u ovo doba, rekao je bojnik Ferguson formalno i
general je instinktivno znao kako arogantnom gardistu uope nije ao. Nita mu nije znailo to
je upropastio jedini mirni sat u cijelom danu kad je ovjek, pa makar on bio i general, imao pravo
popiti brendi sa sodom i popuiti dobru cigaru. Ali njegov ef stoera, koji je znao za takve stvari,
lukavi klipan, mu je rekao kako Ferguson u Ministarstvu rata ima prijatelje na visokom poloaju,
pa je bio uljudan kad je Ferguson svog pratitelja predstavio kao: Profesor doktor Freund, to
god profesor doktor bio. ovjek mu je izgledao idovski, i nije li idov koji je bio glavni u
Ministarstvu rata bio dovoljan on i njegovi prokleti prugasti signalni stupovi! Ipak, rukovali su se
i Norveanin je, ili to je god ve bio, prihvatio generalovu ruku, kao da je neprestano provodio
vrijeme s britanskim generalima. General je zakljuio kako se radi o bahatom klipanu.
 Generale, rekao je civil jakim naglaskom, ali preciznim engleskim, znate li ovjeka na
onoj slici? Pokazao je veliku sliku u boji na zidu iza generala.
Pogledao ju je. Ogroman ovjek podbuhlih oiju i pritav, njegova tamnosmea tanka
kosa bila je poeljana preko ela, pomalo poput onog tipa Hitlera. Ne, ne znam! odgovorio je.
To je Vidkun Quisling, rekao je profesor doktor.
Oh, rekao je general zbunjeno. Shvaam. Ali nije. Namrtio se na Fergusona s
njegovom rukom u zavojima, ali vraji gardist mu nije pomogao.
Umjesto toga profesor doktor je rekao: Gospodin Quisling je na lokalni Hitler ovdje u
Norvekoj. Sada kada su Nijemci doli on eli preuzeti zemlju.
Bojim se da se nimalo ne razumijem u politiku, rekao je general urno. To ostavljam
pametnijim tipovima u Londonu.
Profesor doktor ga je pogledao, kao da je jedan od njegovih pacijenata koji je doao
objasniti kako je doivio malu neugodnu nezgodu i sada boluje od socijalne bolesti. Prije rata
i dolaska Nijemaca, gospodin Quisling, rekao je odrjeito, osnovao je u Norvekoj
svoju Nacional socijalistiku stranku. Sada lanovi te stranke aktivno pomau Nijemcima.
Ba i ne vidim, poeo je general, ali profesor doktor nije mu dao prigodu za nastavak.
Ve neko vrijeme stvaram kontakte unutar te stranke. U stvari, lan sam od 1938.
Jako zanimljivo, rekao je general jer nije imao to pametnije za rei i Ferguson je
shvatio kako je vrijeme da se umijea prije no to njegov novi prijatelj, kojeg je otkrio u bolnici
koju je brigada zauzela, zajebe stvar. Gospodine, profesor doktor Freund je gorljivi
protivnik vaba i Nacistike stranke iz oitih razloga.
Profesor doktor je skromno pogledao svoje ruke, kao da nije elio nikakve osobne
olakice na temelju svog idovstva.
Ubacio se u norveku nacistiku stranku kako bi svojim ljudima davao informacije o
njihovom radu. Uostalom, upozoravao ih je iako, na nesreu, nisu informaciji pridavali znaaj
kako je zapovjednik garnizona ovdje u Narviku kad su se Nijemci iskrcali pripadnik Quislingove
bagre. Nije ni udo to im je predao mjesto na srebrnom pladnju. Sada ima potpune detalje o
njihovim lanovima koji su se povukli u brda s Nijemcima kuda prolazi pruga prema vedskoj i,
gospodine, on osobno moe bez ikakvih potekoa ui ravno u stoer generala Dietla. Norveki
nacisti i vabe ga smatraju jednim od svojih.
General Dietl? pitao je general.
vapski zapovjednik.
Oh, shvaam... ali stvarno, kakve to veze ima s naim operacijama?
Bojnik Ferguson je duboko uzdahnuo i poeo priu...
 ETIRI

Doputenje da se obratim, gospodine? rekao je MacDonald bojaljivo, njegov ura jo

uvijek nije uistinu shvatio nevjerojatan plan kojeg mu je bojnik Ferguson upravo ispriao.
Da, stoerni narednice, pucajte, rekao je dobro raspoloeni Ferguson, sada kada je na to
nagovorio onog starog papka od zapovjednika brigade. Nasuprot njega, profesor doktor Freund
sjedio je na kutiji i zamiljeno puio cigaretu preko dugog cigarpica od slonovae.
Ako sam dobro shvatio, ovaj gospodin, pokazao je doktora, e nas provesti kroz
neprijateljske linije kako bi mogli udariti na vapski stoer?
Tako je, rekao je Ferguson, uistinu nimalo zainteresiran problemima krupnog
doasnika; razmiljao je o drugim stvarima. Polaze u zoru. Do tada se puno toga trebalo obaviti.
Ali strijeljat e nas ako nas uhvate u civilu, gospodine, pobunio se MacDonald.
Tretirat e nas kao pijune.
Kao prvo, nee nas uhvatiti, stoerni narednie, rekao je Ferguson polagano, kao da
neto objanjava osobito glupom djetetu. MacDonald je bio vrhunski doasnik, rekao je samome
sebi, ali bio je malo previe utogljen, predrven po njegovom miljenju, ne ba stvoren za
ovakvu operaciju. Kao drugo, neemo ii u civilu. Nosit emo odore kraljevske norveke vojske,
glumit emo dezertere i prijeratne sljedbenike onog izdajnikog tipa Quislinga.
S kutije, doktor je kimnuo, kao da izjavi da je vlastito odobravanje.
Ali mi ne govorimo norveki, gospodine, rekao je MacDonald pomalo oajniki.
Ne, ali profesor doktor Freund govori. On e nas provesti.
Ali kad se balon razleti, gospodine, znat e da smo Britanci i bit emo kilometrima
unutar njihovih linija. Neemo imati...
Stoerni narednice, odrjeito ga je prekinuo Ferguson, takve sam stvari radio desetak
ili vie puta u Palestini s Wingateom. esto smo ili na arapski teritorij kako bismo likvidirali
nekakvog terorista. Oi su mu zablistale od uzbuenja. Jednom kad skinete glavu, tijelo se srui
i umre. Palestina je to bezbroj puta dokazala.
Ali ovo nisu turbanai, gospodine, to su vabe. I njih neemo tako lako zavarati, ustro
je protestirao MacDonald, ali ak i dok je izgovarao te rijei znao je kako ga Ferguson ne slua.
Bolje da se pobrinete za deke, stoerni narednie, rekao je nehajno, oito u elji kako
bi nastavio planirati s profesorom-doktorom. Kamion s odorama trebao bi uskoro stii iz
brigade. Sredite ih tako da deki izgledaju prilino uredno stranom pogledu. To ete
dobro obaviti, siguran sam. Iznenada se nacerio.
MacDonald se ukoio i salutirao, drvenog lica, ali unutra je kljuao od bijesa. Jer stoerni
narednik je bio samo jo jedno tijelo, dobro disciplinirana igraka-vojnik koja je izvravala
zapovijedi i razmiljanje ostavljala asnicima, jer su za to bili plaeni.
Slijepo je odteturao na meavu vani, kljuajui od bijesa. Sranje, rekao je kralj, i tisue
guzica se naguzilo i sralo, promrmljao je samome sebi kroz vrsto stisnute zube dok se kroz
snijeg probijao prema vojnikim barakama. Jer u tim danima rije jebenog kralja bila je zakon,
ja ne razmiljam! Naravno, Ferguson je bio jebeno lud. Sigurno je bio lud kad je smislio plan
poput ovoga s onim rumenim idovskim mesarom.
U rovovima u Starom ratu MacDonald je vidio ljude koji su prolupali zbog ui, takora,
trule klope, neprekidnih baraa, stalnog straha od iznenadne nasilne smrti, ali to je oduvijek bilo
glasno s puno jecanja i vikanja i otimanja. Uz jednu iznimku. U bojni je bio stari narednik, stari
vojnik, koji se, rekli su, borio kod Spion Kopa u Burskom ratu. Bio je pravi samotnjak, uvijek se
drao po strani, ak i u rovovima. Na ovaj ili onaj nain uvijek je uspijevao pronai rupu samo
za sebe, gdje bi uao sam, puio svoju staru glinenu lulu i gledao u nita. Ali bio je hrabar, dobio
je vojnu medalju i lentu, uvijek se munjevito prijavljivao kad su eljeli nekoga tko e otii u
nonu patrolu na niiju zemlju, najneugodniji mogui zadatak u rovovima. Onda su otkrili zato.
Zapovjednik je sluajno krenuo u nenajavljenu inspekciju bojne i pronaao narednika u njegovoj
rupi kako se igra sa stvaricama, kako ih je nazvao kad su ga doli odvesti. Njegove stvarice
bile su djelii i komadi ljudi koje je odrezao s mrtvih vaba i kiselio u svojim dnevnim
sljedovanjima ruma. Rekao je zapanjenom zapovjedniku kako je pokuavao napraviti svog
vabu. Lice mu je bilo mimo poput jezerca, i kad su lijenici doli po njega u njegovim oima
nije bilo niega. Nije bilo otimanja, ni luake koulje nita. Lijenici su to zvali monomanija,
rekli su mu kasnije. Sada, kad je stoerni narednik MacDonald zastao pred vratima vojnikih
spavaonica, na trenutak je zaboravio ledeni, snijegom ispunjeni vjetar, sjetio se neobinog
pogleda na licu tog starog narednika prije dvadeset i dvije godine i rekao samome sebi kako nije
bio puno drugaiji od pogleda na Fergusonovom licu maloprije. On je takoer patio od
monomanije. Jedina je razlika bila to je ovaj kandidat za ludaru u svojim rukama drao sudbine
vie od sto mladih vojnika. to da uini!
Kamioni su ih ostavili iza britanskih linija na desnom krilu brigade gdje je cesta bila
obrubljena poetkom visoravni. Od tuda su tijekom posljednjeg sata noi odmarirali do
najisturenijeg britanskog poloaja koji je uvala gomila upavih, neobrijanih teritorijalaca u
konim kaputima koji im nisu pristajali i vunenim kapama, koji su zajedljivo komentirali njihov
izgled: Isuse, zato bi Hitler drhtao i koji ste vi vrag, kvadro i slino, sve dok nisu saznali
kako ovi neobino odjeveni gardisti idu iza neprijateljskih linija. Onda su zaepili i udaljili se od
gardista kao da su imali neku neobinu zaraznu bolest, dok su ovi pili i jeli sendvie od usoljene
govedine. Teritorijalci nisu ak ni podigli poglede iz svojih rovova kad su krenuli stazom, ali su
se zagledali u svoje ruke, kao da nisu eljeli vidjeti njihov odlazak; kao da su osueni ljudi koji bi
mogli baciti kobnu sjenu. Stoerni narednik MacDonald, na zaelju, postao je jo depresivniji.
Sada su se uspinjali sve od zore, uobiajeni banalni i raskalaeni komentari ubijeni
naporom i saznanjem kako su iza neprijateljskih linija, to jest svi osim bojnika i
profesora-doktora, odjeveni u bijela skijaka odijela, iljate kape plus alpinistike izme s
kramponima. Cijelo su vrijeme razgovarali, oito zadovoljno to su s tolikom lakoom probili
njemake linije.
Na zaelju, tjerajui Ijenine, tu i tamo pomaui ljudima, stoerni narednik MacDonald
se namrtio kad ih je pogledao. Za sada je sve bilo u redu, ali itko tko je znao neto o ratu, bio je
svjestan kako se isturene linije slabije uvaju prednje su linije bile samotna mjesta. Kad ste se
poeli pribliavati zaelju postrojbe su postajale brojnije a oni su ili, po bojnikovim rijeima,
ravno prema divizijskom stoeru. Isuse, rekao je samome sebi iznenada uznemiren, ako je
vapski divizijski stoer imalo nalik onom britanske vojske, tamo e sve biti prepuno
debeljukastih bojnika i pukovnika rumenih lica!
Dva sata nakon zore i dola je njihova prva uzbuna. Profesor doktor je iznenada stao,
okrenuo glavu u vjetar i na svom savrenom engleskom zalajao: Dolje!
Zapovijed je bila izgovorena s tolikim autoritetom da gardisti nisu ekali bojnika, nego su
instinktivno zalegli, otkoili oruje i pripremili se za probleme. Ferguson i profesor doktor u
iduem su trenutku uinili isto.
to je? pitao je Ferguson pomalo ljutito.
Skijake postrojbe, odgovorio je Norveanin. Pogledajte.
Ferguson je nakrivio glavu. etiri tamne siluete dolazile su prema njima, gotovo neujno
su klizale preko blistavog novog snijega, s karabinima prebaenima preko lea, oito nisu
oekivali nikakve probleme. Ferguson je sa svojom zdravom rukom posegnuo prema revolveru.
 Norveanin ga je ustro zaustavio. Ne, rekao je, elimo zarobljenike. Oni e nam odati
tonu lokaciju stoera uvenog generala Dietla.
Razumijem, rekao je Ferguson, ali ne elim da me zarobljenici poslije usporavaju.
Pa ni nee, odgovorio je profesor doktor koji je ve ustao i poeo mahati rukama, nee
biti poslije. U iduem je trenutku na tenom njemakom pozivao skijaku patrolu i iznenaeni
alpinisti su krenuli prema njemu.
Ferguson i norveki lijenik nisu od nijednog ovjeka traili da za njih obavi prljavi
posao. Od ljudi su samo eljeli revolver za Norveanina.
MacDonald je utke predao svoj, a Norveanin se nasmijeio i rekao: Mrzim Nijemce
zbog onog to rade mom narodu.
Onda su njih dvojica otjerali prestravljene, zapanjene Nijemce do ruba staze gdje je iz
snijega strila velika zailjena stijena. Profesor doktor im je neto rekao na njemakom i pokazao
kako mu trebaju okrenuti lea i kleknuti. Onda su poeli jecati i cmizdriti, izvijati
ruke, preklinjati Norveanina strogog lica na njegovom vlastitom jeziku. Ali bio je nepopustljiv i
naposljetku su se smirili, okrenuli i kleknuli poput glupih ivotinja koje su spremne doekati
svoju sudbinu.
Profesor doktor je kimnuo Fergusonu i trzajem svog revolvera pokazao dvojicu za koje e
se on pobrinuti.
MacDonald se ukoio. uo je za ovakve stvari, od deki koji su sluili na Istoku ili se
borili protiv Turaka u Starom ratu, ali nikad nije ni sanjao kako e biti sudionik neeg slinog.
Znao je kako treba otvoriti usta i protestirati, ba kako je trebao uiniti kad ih je
Ferguson natjerao da nakon iskrcavanja ostave Chapmana i Maxwella, ali nije.
Sigurne ruke, Ferguson je pritisnuo cijev svog revolvera na glavu prvog Nijemca, tik
ispod desnog uha. Zglobovi su mu pobijelili. Malo dalje, profesor doktor je uinio isto, lica
smirenog i bezizraajnog poput Fergusonovog. U istom su trenutku pritisnuli svoje okidae.
Netko je jauknuo. Nijemci su alosno vritali. Stranji dijelovi njihovih glava nestali su u
vodoskoku krvi, kao da je netko tekom licom udario mekano kuhano jaje. Pali su na tlo, krv i
meso posvuda su bojali snijeg u crveno. Onda je red doao na drugu dvojicu.
Ferguson je nakon toga ubacio svoj revolver natrag u njegovu platnenu futrolu i pomalo
veselim glasom rekao: Pa, profesore, pretpostavljam kako smo poinili ratni zloin, ha?
Profesor doktor se nasmijao.
Drugog su dana poeli prolaziti pored brojnih njemakih postrojbi, mnogi od njih bili su
mornari koji su izgledali izgubljeno u ovom pustom kraju sa svojim mornarskim kapama i
kratkim crnim kaputima koji su ih slabo titili od estokog vjetra. Nisu bili odve iznenaeni to
su ugledali skupinu naoruanih Norveana meu sobom, osobito kad im se profesor doktor
obratio na njihovom materinjem jeziku, s puno lupanja petama i brojnim Heil Hitlerima. Nakon
tih susreta profesor doktor bi se nacerio Fergusonu i rekao neto poput: Nijemci nisu jako
profinjeni ljudi unato njihovim kompozitorima i filozofima. Stvari jako esto uzimaju zdravo za
gotovo.
Blizu veeri profesor doktor ih je doveo do iroke, trone planinske farme. Niska kua
bila je izgraena od kamena s krovom prekrivenim busenjem. Rekao je gardistima kako je farmer
jedan od Quislingovih ljudi i kako je ovdje ljeti uzgajao stoku.
Prije bih rekao jebene haskije! rekao je MacDonald kiselo samome sebi dok su ekali
na ledenom vjetru, a profesor doktor se sam pribliavao kui.
Deset minuta kasnije pojavio se na vratima bijedne kue u drutvu visokog mravog
ovjeka runog lica odjevenog u, prilino iznenaujue za farmera, neku vrstu odore ukljuujui i
opasa s uprtaem i neto to je sliilo crnih kratkim jahaim hlaama.
 Isuse, opsovao je MacDonald, to je osobno stari Adolf! Profesor doktor je mahnuo
prema dugoj tali i zbog ovjeka pored njega na norvekom viknuo kako trebaju otii u talu.
Sretni to se mogu skloniti od vjetra, uli su unutra i umorno se sruili na staru slamu koja je bila
slijepljena starim ivotinjskim govnima i jako je zaudarala na urin. Ali ljudi su bili previe
umorni i promrzli da bi marili. Samo su leali u prljavtini, jako drhtali, kao da imaju neku vrstu
groznice. MacDonald je pogledao svoje deke i namrtio se. Znao je kako bi ih trebao poeti
organizirati, ali nije imao srca. A to se tie Fergusona, inilo se kako je u potpunosti zaboravio
asnike dunosti prema svojim ljudima nakon dugog cjelodnevnog mara inspekciju nogu i
uobiajenu rutinu jela i grijanja. Umjesto toga zagledao se u svoj zemljovid gotovo grozniavim
intenzitetom, usne su mu se pomicale, primijetio je MacDonald i jo se vie namrtio zbog toga,
jer to je bio lo znak.
Pola sata kasnije, profesor doktor se s osmijehom na njegovom blijedom licu pojavio na
vratima tale s dvije krupne ene u pregaama i do glenja dugim crnim suknjama i mukim
izmama. Izmeu sebe su nosile ogromnu posudu juhe od graka, a na irokim ramenima vree
koje su sadravale okrugli domai kruh. Srameljivo su se nacerile kad su gardisti poeli sjedati i
zagledati u njih, onda su spustile svoj teret, naklonile se i nestale u trenu kao da su napola
oekivale da e ih krupni vojnici silovati tamo na slami.
Profesor doktor Freund je razdragano rairio ruke poput Isusa koji namjerava nahraniti
mnotvo. Topla hrana, gospodo, objavio je. U potpunosti sam zavarao farmera. A sada jedite.
Nakon toga odluno se uputio prema nervoznom Fergusonu, dok se MacDonald budio iz svoje
letargije i poeo organizirati gardiste s posudama u rukama prije no to se juha ohladi.
Veselo su jeli posljednje komadie tvrdog smeeg kruha koji je takoer bio topao, kao da
je nedavno ispeen, iako je posvuda u sebi imao neto MacDonaldu nalik slami, povremeno se
podrigivali i tiho prdjeli zahvaljujui graku, kad je Ferguson rekao: Stoerni narednie, neka
ljudi obrate panju.
Da, gospodine, MacDonald je skoio na noge i rekao, u redu, nastavite sjediti, ali
sluajte asnika.
Ponovno se okrenuo prema Fergusonu i profesoru doktoru koji se smijeio, kao da je bio
siguran u njihovo iznenaenje na ono to e se dogoditi. Svi ljudi su nazoni i sluaju,
gospodine, rekao je vrlo formalno.
Hvala vam, stoerni narednie, rekao je Ferguson jednako formalno, kao da je ovo
vana prigoda. Proistio je grlo i poeo: Ljudi, u zoru idemo u...
 PET

Tamni oblaci su se na trenutak maknuli s mjeseevog puta i dvorite farme zablistalo je na

hladnoj svjetlosti. Vol Joov nos se s desne strane napunio kiselim amonijanim smradom
ivotinjske pialine. Mjesec je opet nestao i nastupila je tama, vladala je tiina osim slabog uma
vjetra. Ali i taj je trenutak bio dovoljan za Vol Joa. Uspio je primijetiti svinjac koji je i bio razlog
zbog kojeg su proveli pola noi ovdje u brdima, a ne u stoeru, na temperaturi koja bi, prema
Japovim rijeima smrznula jaja na snjegoviu da ih je imao. Doi, seronjo, ustro je
apnuo drei svoju dragocjenu bocu napsa. Idemo. Gladno je liznuo usne. Mogu okusiti
kako velik komad peene svinjetine ulazi u moj trbuh. Nebesa, upci i grmljavina, natrpat u se
svinjetinom sve dok ne ponem roktati poput jedne od tih ljupkih usranih ivotinja.
To uvijek radi, rekao je Jap neljubazno. Je li ti to itko ikad rekao? Idemo najprije
nabaviti prasca. Krenuli su naprijed.
Sve je poelo juer u podne kad se obrok opet sastojao od konzerviranog mesa i komada
crnog kruha, sve zaliveno mlakom zamjenom za kavu skuhanom od irova. Vol Jo je eksplodirao,
s gaenjem je od sebe odgurnuo limenu konzervu: Isuse, opet isto sranje! Sada im ak mogu
namirisati smrdljive noge. Nisu ih oprali prije no to su fairali vraje kravetine kako bi napravili
meso za veliki njemaki Wehrmacht." Sloio je pretjerano kiselu facu. ak ni kantica sapunice
to jest komareve pialine kako bi s njom oprali sranje. Samo ovaj jebeni znoj cmuge koji
nazivaju kavom. Koji usrani ivot!
Nakon eksplozije uslijedila je duga pokunjena tiina koja je trajala sve dok Jap, koji jc
sjedio pored njega za tronim stolom, poeo gunati. Vol Jo je kiselo pogledao svog prijatelja. A
to je s tobom, mali uti govnaru? Fale ti daske u glavi, pa proizvodi takve zvukove?
Jap ga je ozareno pogledao. Svinjetina, odgovorio je, kao da je to bilo dovoljno
objanjenje, prava svinjetina od svinje. nicle velike poput tvoje glavurde, tave pune griza,
svinjski eluci veliki poput baranih balona napunjeni ostacima..Zastao je kako bi doao do
daha, oi su mu pohlepno blistale, slina je curila niz njegovu neobrijanu utu bradu.
Vol Jo je iznenada shvatio. Kiseli izraz nestao je s njegovog lica i zamijenio ga je izraz
potisnutog uzbuenja. Misli popaliti prasca?
Jap je kimnuo glavom, nije vjerovao rijeima za sluaj da ta oaravajua vizija ogromne
sto pedeset kilogramske svinje na ranju, s masti koja polagano kapa u vatru, ne bi nepovratno
nestala. Eto, tako je poelo.
Sada e se, dok su puzali preko mranog tihog dvorita farme prema svinjcu, njihov san
ostvariti, ili je barem tako izgledalo. Polagano, jako polagano, skinuli su zasun s vrata svinjca i
poeli ih otvarati, a kad su arke neugodno glasno zakripale pogledali su prema kui. Nita se
nije dogodilo. Zavirili su unutra. Ogromna svinja stajala je tamo, uglavljena meu zidove kako se
ne bi mogla micati vie od nekoliko milimetara i tako izgubiti na dragocjenoj teini koju je
nepoznati farmer toliko uporno nabijao tijekom cijele zime.
Sranje, uzdahnuo je zadivljeno Jap, sranje je veliko gotovo poput tebe, Vole!
Daj se smiri, ustro je zapovjedio Vol Jo, skinuo ep s boce koju su na crnjaka kupili u
selu novcem koji su sakupili od svojih kolega doasnika. Svinjac se ispunio snanim isparenjima
jakog alkoholnog pia. Ogromna svinja je zaroktala i s naporom okrenula veliku glavu. Vol Jo se
nacerio, otpio jedan mali gutljaj dragocjene tekuine i pruio bocu prema svinji. U redu, prasac,
pocugaj ovo, ti sretna svinjo. Posluno, kako ju je farmer nauio, svinja je poela piti akvavit
poput majinog mlijeka.
Petnaest minuta kasnije velika ivotinja bila je mrtva pijana i nije pustila ni glasa dok su
ju tovarili u jedne od farmerovih taki. Na vrcima prstiju, poput likova predratnom filmu Thea
Lingena{17}, poeli su lagano gurati take pored usnule farmerske kue i na stazu koja je vodila
u zaselak gdje su njihovi kolege urotnici ve bili spremni poslati ivotinju u svinjski raj; jer cijela
je operacija bila crnjak i trebalo ju je zavriti prije no to se ostatak stoera probudi. Znate to
e se dogoditi ako oni saznaju, upozorio ih je Jap prije no to su otili, om e jesti nicle, a mi
jadni prainari bit emo sretni ako dobijemo koju kap masti daju namaemo na kruh.
Ali Jap nije znao kako ovog svibanjskog dana ni nicle ni kapi masti nee ui u njegov
mravi, gladni trbuh.
Bili su na pola puta, svinja je glasno hrkala u takama, njihov vlastiti dah dolazio je u
promuklim, tekim uzdasima zbog teine tog ogromnog, ali ukusnog tereta, kad su ugledali
uljeze.
Mjesec je na trenutak izaao iza oblaka i osvijetlio stijene s njihove desne strane koje su
sliile na stupove neke bizarne, modernistike katedrale. Ali razlog zaustavljanja dvojice ljudi i
zaboravljanje svinje nisu bile stijene neobinog izgleda. Bila je to duga kolona ljudi koja se
kretala prijevojem iznad njih, pognuti poput grbavaca pod teinom ruksaka, njihove su puke bile
vrlo jasno vidljive.
Istodobno i bez rijei, obojica su spustili drke taki i na tlo spustili svinju koja je hrkala.
to misli o tome, majmunsko govno? pitao je Vol Jo nevoljkim aptom. Noas nismo
slali nikakve patrole, zar ne?
Jap je odmahnuo glavom.
Vol Jo se namrtio dok je svinja sretno hrkala. Sva jo uvijek dostupna priuva u
divizijskom stoeru bila je nekoliko kilometara udaljena od zaselka. Sve to ga je ostalo tititi
bila je jurina postrojba Runolist, ali poto je stoer generala Dietla bio smjeten tono u sreditu
divizijske zone, emu potreba za patrolom? Moda je to patrola iz neke druge postrojbe? Ali
zato bi oni patrolirali ovuda, dalje od neprijatelja?
to ti misli, Jap pitao je nervozno.
Jap je u odgovor malo okrenuo svoje pametno lice i ponjuio zrak.
I? zahtijevao je Vol Jo nervozno i brojao ljude koji su hodali prijevojem i govorio
samome sebi kako ne mogu biti patrola, bilo ih je previe.
Jap se namrtio i ponjuio bolje. To ni u kojem sluaju nisu nai ljudi, izjavio je nakon
nekog vremena. Mi miriimo na kobasice i ono govno koje nazivaju duhanom... Ovi tipovi
miriu na dobar sapun, ne zamjenski poput onog poput eljeza tvrdog sranja koje mi
dobivamo... i cigarete Virginia... prave cigarete. Naglasio je rije i znaajno pogledao svog
kolegu.
Vol Jo je znao zato. Samo je jedna nacija na cijelom kontinentu mogla priutiti
opskrbljivanje vojnika Virginia cigaretama pravim cigaretama. Tommyji? uzdahnuo je.
Jap je smrknuto kimnuo glavom. Tommyji, ponovio je.
Ali koji kurac rade ovdje?
Jap je bezbrino slegnuo ramenima. Ja sam Isus?
Vol Jo je nervozno pogledao svinju koja je sretno hrkala u takama. Ali prasac, pobunio
se. to emo s prascem?
Jap je izgovorio nemogui prijedlog to bi Vol Jo mogao uiniti sa svinjom i brzo dodao:
Sada nemamo vremena za klopu, Vole. Oni su nevolja i elimo otii odavde prije... Naglo je
zastao kad se Vol Jo nagnuo prema svinji koja je spavala i hrkala. Hej, ti glupi rogati vole, to
radi?
JEBENO SE OPRATAM OD SVOG DORUKA, ETO TO RADIM! zagrmio je
Vol Jo od iznenadnog bijesa i glasno poljubio praevu vlanu, sretnu njuku. Onda su nestali,
neujno su iezli u tami kako bi javili to su netom vidjeli.
Posljednji odmor, objavio je Ferguson i ljudi su sretno sjeli u snijeg dok se blijedo
zimsko sunce smjestilo iznad planinskih vrhova, neko vrijeme tamo balansiralo kao da razmilja
hoe li ostati jo, a onda ponovno nestalo, kao da se napor ne isplati. Profesore... i vi, stoerni
narednie, doite sa mnom. Idemo pogledati to se dolje dogaa. MacDonald je posluno krenuo
za bojnikom, bijes mu je rastao iz minute u minutu. Idemo jebeno pogledati! Sve su njegove
rijei zvuale kao da se sve dogaa u mirnodopsko vrijeme u Aldershotu.
Ispod njih se otvarala velika dolina, u njezinom sreditu zaselak od uglavnom drvenih
kua, krovova prepunih snijega, tu i tamo tanki stup plaviastog dima izlazio je iz dimnjaka na
mirni, sivi, jutarnji zrak. Nije bilo znakova ivota, osim neeg to je sliilo takama na stazi
koja je vodila u zaselak. Stranice doline bile su istokane malim tronim farmama, ali ak ni tamo
nije bilo znakova ivota, osim uobiajenog jutarnjeg kokodakanja kokoi i kukurikanja pijetlova.
Svi jo spavaju, izjavio je Ferguson.
Toliko o njemakoj uinkovitosti, rekao je profesor doktor Freund i frknuo. Usred
takozvanog totalnog rata oni spavaju kao da je nedjelja i mir.
Dva se straara nalaze ispred one vee kue usred sela, rekao je MacDonald koji nije
ak traio doputenje za obraanje.
Da, ve sam ih vidio, stoerni narednie, rekao je bojnik Ferguson jednolinim glasom.
A znate li zato su tamo? Rei u vam, odgovorio je na vlastito pitanje prije no to je
MacDonald to mogao uiniti. Zato to uvaju stoer divizijskog generala. Oni su nam poput
putokaza...
Tri su mukarca neko vrijeme promatrali zaselak i MacDonald je sa sve veim bijesom i
nervozom ekao da asnik objavi plan. Sve mu je to izgledalo odve lagano. Jako je dobro
poznavao vabe. vabe su bili lukavi klipani. Nee im uspjeti, to god bojnik rekao; znao je to
u kostima.
Bojnik Ferguson je napokon objavio svoj plan. Stoerni narednie, ja idem unutra s
glavninom. Nastavit emo glumiti pristae onog tipa Quislinga i siguran sam kako nas profesor
doktor moe dovesti dovoljno blizu da vabama bude nemogue da nas zaustave, kad krenemo u
akciju. Jumut emo na kuu... uh, pobrinuti se za generala i njegovo osoblje, a onda se munjevito
povui. Naravno, nastat e pakao i tu nastupate vi, stoerni narednie.
Gospodine, rekao je MacDonald iz navike, i samome sebi rekao kako su obojica, i
asnik i norveki idov, ludi; imali su anse poput grude snijega u paklu. Pomislio je na svoje
deke i namrtio se.
Drat ete ovaj ovdje prijevoj. Moete uzeti obje teke strojnice. Kad ponemo
povlaenje vabe e pomisliti kako bjeimo, a onda ete vi sa svojim dekima u akciju sa svime
to imate. To e ih uzdrmati. Ozareno je pogledao krupnog doasnika.
Da, gospodine. Jasno, gospodine, odgovorio je MacDonald drveno, znao je kako sada
nita nee zaustaviti bojnika. Oi su mu bile pune slave, orden za zasluge, unaprjeenje, vlastite
bojne. Kada, gospodine?
Ferguson je pogledao na svoj sat. Za trideset minuta od sada.
Gospodine!
Profesor doktor se nasmijao. Smijao se bezbrino poput ovjeka iste savjesti apsolutno
siguran u sebe, kakav je oduvijek i bio. Dajte mi opet onaj revolver, bojnie, rekao je, i ja u
osobno ustrijeliti uvenog generala Dietla.
Bojnik Ferguson se nasmijao, takoer jednako bezbrino. Ne, to zadovoljstvo namijenio
sam sebi, profesore. Ja sam pravi vojnik. Trebam gong. To je dobro za unaprjeenje.
Stoerni narednik MacDonald u sebi je grmio. Bio je u drutvu luaka.
 EST

Britansko pjeatvo najbolje na svijetu, rekao je samome sebi stoerni narednik

MacDonald dok je kroz Fergusonov dalekozor koji je bojnik ostavio pratio napredovanje udarne
skupine. Koliko mu je esto kao opakom, bezosjeajnom klincu s East Enda srce poskoilo zbog
njih u Starom ratu kad ih je gledao kako prelaze bojinicu! Neki su utirali lopte ili pjevali stare
pjesme, sentimentalne, sirove, opscene, koje ak ni dvadesetak i neto sitno godina poslije nije
mogao sluati kako netko pjeva; i dok su strojnice poele tektati i oni su krenuli s bajunetama,
brojni su umrli pjevajui. Sada se molio da su Ferguson i ostali luaci u pravu, a on u krivu i
kako ovog sivog, prijeteeg jutra nee biti pokolja.
Prsti kojima je drao dvogled bili su vlani od znoja i drhtavi, ali promatrao je kako se
duga kolona ljudi u njihovim neobinim odorama, ali definitivno gardisti, pribliava zaselku.
Cijelo je vrijeme s njih nervozno prebacivao pogled na gomilu malih drvenih koliba. Sve
je naizgled bilo tiho i mimo, dim je tu i tamo lijeno izlazio iz dimnjaka, postao malo gui kao da
se netko probudio i ubacio drva u vatru ili pe kako bi malo zagrijao tijekom noi ohlaenu
prostoriju; a dva straara u sivim odorama nastavili su svoju dosadnu etnju uz stoer, kao da im
je sada jedina stvar na umu toplo pie, grijanje uz vatru ispred straarnice i krevet. inilo se kako
sve ide po planu bojnika Fergusona.
Bojnik Ferguson, udaljen gotovo kilometar, inio je isto to i nervozni stoerni narednik.
Njegove prodorne oi bile su posvuda, pregledavale su teren ispred njega, a onda kolibe u potrazi
za prvim sumnjivim pokretima, prvim iznenaenim blijedim licem na prozom, otvorenih usta
spremnih uzviknuti upozorenje. Jednom je pas zalajao negdje s desna i Ferguson je poskoio.
Profesor doktor Freund nasmijeio se na onaj svoj superiorni nain koji je Fergusonu
postao mrzak i smireno rekao: Samo pas, dragi moj bojnie.
Znam, zareao je Ferguson. Samo sam malo nervozan, to je sve.
Nastavili su, svaki ovjek usamljen sa svojim mislima, poput umornog farmera koji nakon
napornog dana na polju ide kui, namrten razmilja to e raditi sutra.
Ferguson je bacio pogled prema generalovoj kolibi. Straari su ih vidjeli i vii je skinuo
puku s ramena, ali koliko je s ove udaljenosti mogao vidjeti, na ovjekovom licu nije bilo
uznemirenosti. Upravo ih se pripremao zaustaviti na uobiajeni nain. Ferguson je ak i znao
to e viknuti, Freund mu je rekao. Bit e to: Wer daT' Onda e on zaustaviti kolonu. Profesor
doktor Freund e krenuti sam, cijelo vrijeme nasmijeen, ruku podignutih iza glave, s granatom u
njima. Za lijenika, rekao je Ferguson samome sebi, bio je prilino krvoloan. Petnaest metara od
straara dobri doktor e baciti granatu na njih i lei na tlo. To e biti signal. Jumut e prema kui.
Uz malo sree bit e unutra prije no to se vabe probude i shvate to se dogaa. Zajedno s
Freundom, koji je znao kako Dietl izgleda, e eliminirati generala i sve njegove starije asnike
koji nisu imali sree i bili su tamo. Uz malo sree sve e biti gotovo za pet minuta, onda e se
povui, a pokrivat e ih MacDonald i njegova skupina. vabama e u cijeloj zbrci trebati cijela
vjenost za organiziranje, a do tada e se ve vratiti na farmu iji je vlasnik bio Freundov
politiki prijatelj. Unato vlastitoj napetosti, Ferguson se smijeio. Naravno da e mu za ovo dati
dobar gong, a Winston, prijatelj njegovog oca, pobrinut e se da sve bude u novinama. Tu e
takoer biti i unaprjeenje. Ali to uistinu nije bilo sve zbog ega je ve sada osjeao ushienje; to
je bila pomisao kako e svim onim smotanim pukovnicima kod kue koji u svojim klubovima
griju noge uz vatru i vjeno ispijaju vraje viskije demonstrirati kako je ovo nain na koji bi
modema Engleska trebala ratovati: otro, odluno, brutalno, nepopustljivo.
Bojnie, Freundov je glas odjeknuo u njegovim uzbuenim mislima.
 Da?
Freund mu se nasmijeio, savreno miran, do vraga, za ovjeka koji nikad prije nije bio u
akciji. Moda je kao lijenik znao za nekakvu tabletu koja je smirivala ivce? Mislim kako je
psiholoki trenutak doao. Pokazao je vieg straara koji je sputao puku. Kaete kako trebam
brojati do tri nakon to izvuem osigura?
Da, u granatu sam stavio fitilj od etiri sekunde. Bacite ju poput lopte za kriket oh,
naravno, vi ne znate za kriket. Pa, bacite ju i smjesta zalegnite i nemojte podizati glavu kako biste
vidjeli to se dogodilo. Mi emo se pobrinuti za ostatak.
Ne bojte se. Ja u potpunosti vladam svojim ivcima, bojnie. Pogledajte. Otvorio je
ruku u kojoj je drao granatu i Ferguson je vidio kako je ve izvukao osigura. Sve to ju je
spreavalo da smjesta ne eksplodira bio je pritisak njegovih prstiju na polugu. Ferguson je
bio impresioniran. ak su se i uvjebani vojnici bojali takvog trika. Rune granate bile su
zloglasno nepouzdane stvari.
Vidim, rekao je Ferguson kad je vii straar stavio puku uz bok, bajuneta je blistala i
otvorio usta.
Sada idem, rekao je Freund i poeo podizati ruke. Sada e se oglasiti.
Freund nije bio u pravu. Zapanjujue iznenadno, strojnica je zatektala u ivot. Niz
metaka podigao je smrznuti snijeg i Freund je odskoio unatrag, strava je bila i vie nego oita na
njegovom blijedom licu. Viknuo je neto na norvekom, moda protest, moda
upozorenje. Ferguson nije nikad saznao jer to su bile posljednje doktorove rijei na ovoj Zemlji.
Idui rafal pogodio je njegove mrave, manikirane ruke. Granata je ispala iz odjednom krvavih i
beivotnih prstiju. Ferguson je mogao uti zing kad je poluga odletjela i eksplodirala gotovo
istog trenutka. Zemlja ispod doktora se podignula. Noge su mu otkinute od tijela. Iznenada je
postao patuljak koji je jedan stravini trenutak stajao uspravno, gledao kako tamnocrvena krv
kulja iz njegovih otkinutih nogu poput neke vrste bizarne fontane i onda se licem sruio na snijeg.
Gardisti su vikali i naglo se bacali u zaklon. Sve je odjednom grmjelo i blistalo. Puke su
praskale. Minobaca je zagrmio. Njegove granate su pale dolje. Zemlja i kamenje letjeli su
posvuda, zrak je bio ispunjen zagluujuim zvukom vuuu, kao da je netko mahao divovskom
metlom. Tlo se odjednom zatreslo i poelo vibrirati, kao da je i ono takoer poludjelo od straha.
Prestravljeno gledajui s vrha brda MacDonald je viknuo samome sebi: Jebi ga, nastalo
je sranje! Svojim mladim gardistima je glasom vrstim poput stijene rekao: U redu, deki,
pazite. Pripremite puke...
Ferguson se leao na zemlji i osjetio kako se podie i sputa ispod njega dok su Nijemci
granatirali njega i njegove ljude. Leao je priljubljen uz tlo, kao da grli enu koju voli, seksualno.
Svi instinkti su mu govorili neka ostane na mjestu, neka se ne mie. Svaki djeli njegovog
razuma borio se protiv elje da se podigne makar i za centimetar. Um mu je zapovjedio da
postane dio zemlje koju je toliko poudno grlio. Ali znao je kako to ne moe biti. On je bio
asnik asnik gardijske brigade i trebao je zapovijedati, preuzeti kontrolu, spasiti svoje ljude
iz nevolje u koju ih je uvalio; jer je instinktivno po estini paljbe shvatio kako su vabe bili jako
dobro pripremljeni za njih. Sada vie nee biti lagane, munjevite akcije. Sada je to jednostavno i
jedino bilo pitanje spaavanja njihovih ivota. Podigao je glavu.
Oko deset gardista je lealo neki deset do petnaest metara ispred njega. Zakljuio je da su
mrtvi po neobinim ili ekstravagantnim pozama u kojima su leali. Snijeg je bio poprskan
gomilom krvi koja se ve poela smrzavati na ledenom jutarnjem zraku. S lijeva i desna, drugi su
gardisti uali ili leali, u rukama su jo uvijek imali puke, uvlaili su glave meu ramena svaki
put kad bi jedna od onih prokletih granata iz minobacaa zvidei dojurila s neba uz ono
opsceno tump i pala na tlo. vabe su granatama orali tlo prema njima. Za nekoliko e minuta
padati ravno meu njegove ljude. Bacio je jo jedan brzi pogled lijevo i desno, pokuao ignorirati
zavijanje rapnela bombi koji su posvuda rezali zrak. S desnog je boka uo tektanje teke
strojnice i moda lake strojnice ili automatske puke ili revolvera s lijeve. Sagnuo se kad je
koncentrirani rafal doletio iza njega, ali ne od straha. Po tom dobro uvjebanom rafalu mogao je
rei kako su to pucali MacDonald i njegovi gardisti. Samo je brigada tako pucala. Unato loem
poloaju u kojem se naao, osjetio je kako ponos struji kroz njegovo tijelo. Bit e gardisti do
samoga kraja, pa to god bilo.
Podigao je glas kako bi ga svi mogli uti. Sada paljivo sluajte! Stoerni narednik
MacDonald u pozadini ima situaciju pod kontrolom. Pokriva nas. Povlait emo se u skupinama.
Ja u ovdje ostati na zaelju. Jeste li shvatili? Odgovorite!
Godine estoke obuke su se isplatile. Prestraeni ili ne, glasovi su odgovorili sa svih
strana. Jasno, gospodine... jasno, gospodine. Odlino. A sada ljudi meni s desna. ujete li me?
Odgovorite! Odgovorili su.
Odlino. Brojat u do tri. Onda elim da svi ustanete i pojurite. Odmah iza nas nalazi se
malo udubljenje. Krenite prema njemu. Kad stignete smjesta otvorite vatru. Jedan... dva... tri!
Ferguson je ustao i, stojei uspravno, kao da se nalazi u nekakvoj streljani u mirnodopsko
vrijeme, poeo pucati lijevo i desno, dok su se njegovi ljudi mahnito povlaili.
U ime tri vraga, uzdahnuo je Greul zadivljeno, onaj tip je ili potpuno lud ili vraki
hrabar! Onda je zaboravio usamljenog engleskog asnika koji je stajao tamo, nije se udostojio
primijetiti granate minobacaa koje su se polagano pribliavale mjestu na kojem je stajao.
Stoerni narednice Meier, viknuo je glasnije od grmljavine minobacaa i tektanja tekih
strojnica, kao da je netko vukao motku uz ine eljeznike pruge, Tommyji pokuavaju zbrisati
a to se generalu ne bi svidjelo... Povedite skupinu ljudi desno i pokuajte ih zaustaviti.
Smjesta!
Neka siroti zubati engleski seronje odu, reao je mali glas u njegovoj glavi, ionako
imaju ansi kao gruda snijega u paklu. Ali bojniku Greulu, koji je tamo ponosno stajao, pravo
olienje asnika nacionalsocijalista s plakata za novaenje, je odgovorio: Jawohl, Herr Majori...
Zubefehl Herr Majori
Dupelizac rekao je prezirno Jap, koji redovno lie asnike guzice prije doruka! A
onda je i on takoer ustao i jurnuo s ostatkom kako bi presjekao put jadnim na smrt osuenim
Tommyjima.
Deset sati... pali! viknuo je MacDonald kad je vidio kako skupina Nijemaca u njihovim
iljatim kapama ustaje i poinje trati u unju kako bi presjekla put prvoj skupini gardista u
povlaenju. Znojan poput svinje, ubacio je novi okvir i povlaio zatvara naprijed natrag i
ispaljivao metak za metkom na neprijateljske vojnike u trku. Pored njega je vojnik s tekom
strojnicom otkopao rasporak i ispustio gomilu utog urina na cijev svoje strojnice koja je blistala
tamnoljubiasto. Para se podigla u hladan zrak. Ne troei vrijeme ak ni na spremanje svog
spolnog organa, ponovno se bacio na snijeg i ispalio rafal na Nijemce.
Ali i oni su sada takoer primali vatru od Nijemaca, sve je vie i vie ljudi izlazilo iz
koliba, neki su se iznenada zaustavljali i padali kad su pogoeni, ali veina ih se bacila u snijeg i
zapucala je na ljude na brdu. MacDonaldov mozak grozniavo je radio. to da uini? Treba li
ostati ovdje i pomoi u pokrivanju neega to se ve pretvorilo u gadnu frku, ili bi trebao
pokuati staru taktiku gardijske brigade iznenadan estoki juri bajunetama u neprijateljev bok
kako bi ga izbacio iz ravnotee?
Dolje se Fergusonova lijeva skupina izvlaila, jurila prema pozadini, dok ih je desna
skupina sa svog poloaja pokrivala, metci su podizali snijeg u bijesnim bijelim vrtlozima posvuda
oko njihovih nogu, a bojnik nije trao, samo je hodao natrake, pucao lijevo i desno poput nekog
asnika iz devetnaestog stoljea s jedne od slika koje su objesili u gardijskom klubu, galantan i
potpuno hladnokrvan. A onda se dogodilo. Prestravljeni MacDonald je vidio kako je bojnik
posmuo kao da je naletio na nevidljivi zid. Revolver je ispao iz njegove ruke i visio mu uz bok,
tamo ga je drala uzica. Jedan stravini trenutak stoerni narednik je pomislio kako e bojnik
pasti. Ne! Na ovaj ili onaj nain, doao je sebi. Okrenuo se, u potpunosti ignorirao neprijateljsku
vatru, i odteturao do mjesta gdje su ostali ekali, krivudao je lijevo-desno poput pijanca.
Nekoliko trenutaka kasnije nestao je iz vidokruga, pomogli su mu da ue u udubljenje koje je
predstavljalo zaklon za preivjele iz njemake klopke; stoerni narednik MacDonald u tom
je trenutku s iznenadnom sigurnou shvatio kako je postrojba gotova. Bojnik Ferguson i njegovi
deki vie nee izai. Bilo je to ili predaja ili borba do smrti. Odloio je svoju puku na snijeg i
okrenuo se kako bi razmislio, iako je duboko u sebi znao kako i nema puno toga za razmiljanje;
postojala je samo jedna jedina odluka koju je on mogao donijeti...
 SEDAM

Jo jedna minobacaka granata udarila je u zemlju deset metara daleko. Gardist je pao na
lice, na mjestu mrtav. Drugi je odletio unatrag, lice mu je bilo mozaik krvavih posjekotina, kao
da ga je netko istrljao icom za ribanje posua. ao mi je, gospodine, rekao je Fergusonu koji
je sjedio u sreditu udubljenja i drao se za svoje ranjeno rame, ali mislim kako mi je ova
posljednja sredila oi. Naglo je sjeo i poeo krvariti do smrti.
Evo ih opet! viknuo je netko kad je baraa prestala i Nijemci su dojurili iz gustog dima,
spremnih bajuneta na strojnicama koje su mahnito tektale.
Sredite ih, deki! procijedio je Ferguson i gardisti su mu pomogli da doe do rupe,
pored mrtvog gardista. Ne zaboravite, mi smo gardisti!
Zapucali su kao jedan. Nijemci su padali posvuda. Visoki ovjek koji je vodio napad
dobio je metak u rame i posmuo je poput plesaa koji izvodi problematinu figuru. Mali Nijemac
ga je zgrabio prije no to je pao na zemlju. Ipak, drugi su nastavili nadirati, mahnito su urlali,
cijelo vrijeme trpjeli gubitke. Sada su bili udaljeni samo nekoliko metara. Zar nita nee
zaustaviti kurvine sinove, pitao je Ferguson bijesno samoga sebe. Stiskao je zube u gotovo
nepodnoljivoj agoniji i izvukao svoju posljednju granatu. Na ovaj ili onaj nain izvukao
je osigura i pustio polugu neka odleti. Jedan... dva... tri, brojao je sekunde dok su Nijemci
prilazili sve blie, mogao je vidjeti njihova prljava, neobrijana, znojem oblivena lica, a onda ju je
bacio.
Eksplodirala je u oblaku utog plamena. Vodei Nijemci su odbaeni unatrag ili u strane,
masa okrvavljenih udova, njihovi urlici agonije bili su glasniji ak i od same eksplozije.
Ogromna, zadimljena, smea rupa pojavila se iznenadno poput djela neke divovske krtice,
ispunjena mrtvim i umiruim Nijemcima; a onda je ostatak jurnuo tamo otkud su doli,
meusobno se borei i gurajui se u mahnitom pokuaju bijega od te smrtonosne vatre, visoki
ovjek koji je vodio napad teturao je za njima uz pomo manjeg ovjeka.
Obustavi paljbu, umorno je viknuo Ferguson i ukoio se kad je prvi opsceni tump
minobacaa najavio kako su njegove nove smrtonosne granate na putu. Spustio se na dno rupe i
zapitao se koliko e sada uspjeti izdrati?
Auuu! jauknuo je Vol Jo ljuti to kad mu je Jap noem rasparao koulju, ugledao
tamnocrvenu krv, zatresao glavom i poeo stavljati kompresu koja je gotovo smjesta pocrvenila.
To boli!
to si oekivao? Ima usrano veliku rupu u peraji. Ah, dobro, to e znaiti medalju i jo
jednu marku tjedno vie u mirovini.
Zna to moe napraviti sa svojom jebenom mirovinom, viknuo je Vol Jo glasnije od
grmljavine minobacaa. Kako se sada stvari razvijaju, mislim kako nas nee puno doivjeti
mirovinu... Zastao je.
Bojnik Greul je stajao tamo, izaao je iz dima poput nekog starog nordijskog boga, siao
je iz magle Valhalle kako bi ohrabrio vikinke ratnike ukljuene u teku, krvavu bitku. Samo
ogrebotina, Meieru, ha? rekao je uz jedan od svojih ledenih osmijeha.
Nije jako strano, gospodine, uo je Vol Jo svoj odgovor, iako je u njegovoj glavi mali
glas bijesno frknuo: Samo usrana ogrebotina Isuse, imam osjeaj kao da mi je cijela usrana
ruka otpala i to nije sve!
Greul je ohrabrujue kimnuo. Ovoga puta kad baraa stane, dovrit emo ih. I sam
general e sudjelovati. Organizirao je svoje osoblje stoera u udarnu skupinu. Napast emo s tri
strane. Ja s ovog krila, pukovnik Strmer sa suprotnog, general e uzeti sredinu. Uputio im je jo
jedan ledeni osmijeh i vratio se natrag u dim, najvjerojatnije kako bi prenio dobre vijesti ostatku
svoje skupine.
Koji glupi govnar! zareao je Jap i zavrio zamatanje zavoja oko Volove rane. Taj
ovjek, taj bojnik, neprekidno ima glavu u vlastitom upku!
To moe slobodno ponoviti, sloio se Vol Jo i zadrhtao. Ruka ga je paklenski boljela;
imao je osjeaj kao da neki sadistiki kurvin sin usijanom licom eprka oko rane. to bih dao
za dobar gutljaj cuge!
to bih ja dao za cijelu usranu bavu ovoga! rekao je neraspoloeno Jap. Norveka,
dola mi je dovde. Njegova mala uta ruka prerezala je zrak ispod njegovog spljotenog nosa.
Pun mi je nos, kaem ti. Neka ju vrate usranim pingvinima. Zgaeno je pljunuo na snijeg posut
okrutnim krvavim ostacima rata. Velike mi kurve Buxtehudea i svih njezinih runih, izjebanih
keri, koliko e ovo jo trajati!
To je bilo isto pitanje koje si je postavljao bojnik Crveni Rory Ferguson dok se
gromoglasna tutnjava nastavljala, topla krv tekla je iz njegove rane, jo uvijek neprimijeena.
Zurio je oko sebe u svoje deke koji su uali u udubljenju, veina sada ranjena poput njega. Svi
su upali u nekakvu neobinu letargiju. Sada vie nisu ni poskakivali ni drhtali kada je pala jo
jedna prokleta minobacaka granata i prekrila ih zemljom i kamenjem. Izgledali su u potpunosti
smireno, ali njihove oi, mahnite, razrogaene i prekrivene toplim blistanjem, kao da bi se svakog
trenutka mogli slomiti i zaplakati, odavale su stravian pritisak kojem su izloeni. Fergusonovo
srce iznenada se smekalo. Oni su bili njegovi ljudi, njegov vlastiti ljudi, krupni, poteni, ne
odve pametni ljudi, odani cuganju i kurvanju, ali najbolje to je kotska mogla dati. Ferguson je
odjednom shvatio kako tijekom svojih dugih godina slube u brigadi nikad nije imao previe
osjeaja za svoje vojnike. Uvijek su bili tamo, odani, posluni, ali s njima su se u stvari
bavili doasnici. A ipak, bili su u ovoj rupi Bogu iza nogu na kraju puta, odani do kraja, nisu se
alili, voljni, spremni umrijeti za uzaludan cilj. Oi Gospodara sedam jezera odjednom su se
ispunile suzama. Otjerao ih je i, podigavi glas iznad tump-tump minobacaa, rekao:
Mislim... kako smo... uskoro gotovi.
Polagano su ga pogledali, jako polagano, okrenuli su glave kao da se nalaze na starim
zahralim oprugama. Oi su im bile pune tupavog iekivanja.
Kad je baraa poela slabiti, govorei kako e uskoro uslijediti novi pjeadijski napad,
bojnik Ferguson je izgovorio ono preteko pitanje za koje je mislio kako ga on nikad nee morati
postaviti njima. Ljudi, moemo li se predati? To e znaiti kako emo do kraja rata biti u buksi,
ali ivjet emo..Glas mu je zamro. Ve je mogao vidjeti kako nisu spremni za to.
Doputenje da se obratim, gospodine? rekao je gardist Menzies svojim grlenim
naglaskom koji je Ferguson ponekad smatrao potpuno nerazumljivim.
Ferguson je kimnuo.
Ja kaem, jebe to! zareao je Menzies. Oni jebeni vabe nisu nam dorasli. Jebe
njih! Menzies je obrisao krv koja je tekla njegovim ovrslim, okrutnim licem.
Ferguson se nasmijeio. Dobro reeno, gardistu Menzies. U redu, ljudi. U Starom ratu,
moj otac koji je ovom bojnom zapovijedao u Francuskoj, mi je rekao kako su vabe kote
nazivali curicama iz pakla. Pokaimo im kako smo ak i bez kilta dostojni tradicije naih
predaka. Zastao je samo na djeli sekunde, znao je kako e preivjele, kad izda tu konanu
zapovijed, sve do jednog osuditi na smrt; a onda ju je izgovorio: Postavi bajunete!
Prstima koji su bili poput debelih kobasica, nevjerojatno sporo, izvrili su njegovu
zapovijed, stavili su duge, blistave bajunete na vrhove cijevi njihovih Lee Enfielda.
U jednom rastegnutom trenutku bojnik Ferguson se sjetio onog vrueg ljetnog dana toliko
davno kad je nosio zastavu, svirke orkestra, tutnjave velikog bubnja, klip-klop konjskih kopita,
pljeska osam stotina ruku koje su apsolutno precizno stavile puke na rame i poeli su polagano
marirati ispred starog bradatog kralja u savrenoj formaciji, najbolji vojnici britanske vojske,
cijeloga svijeta. Kakav je samo vrtoglavi ponos osjeao toga dana kao osamnaestogodinji novak!
Sada je ponovno osjetio isti usijani, neodoljivi ponos u ovoj aici odrpanih, okrvavljenih,
promrzlih ljudi. Oni su bili gardisti, kotski gardisti. Gardista Menzies, viknuo je svojim
gromkim glasom, pomognite mi da ustanem!
Gospodine! zagrmio je Menzies, kao da se nalazi u Caterhamu.
Pomogao je Fergusonu da ustane. Minobacai su zautjeli. Mogao je vidjeti kako Nijemci
sa iljatim kapama ponovno oprezno dolaze kroz dim, tijela pognutih poput ljudi koji hodaju po
jakom pljusku.
Dolazili su ih dovriti. Uspravio se. Odlunim i odvanim glasom, zaboravivi na svoju
ranu, viknuo je: Vod B, druga bojna kotske garde e krenuti... SADA!
Koristei polomljenu puku kao taku poeo je epati u susret neprijatelju, praen
preivjelima koji su teturali poput pijanaca.
Hrabra kotska... kotska zauvijek! procijedio je Menzies.
kotska zauvijek! odgovorili su ostali.
Gore na prijevoju MacDonald je uo taj posljednji promukli povik dok su zauvijek
nestajali u dimu, i znao je kako nijednoga od njih vie nikad nee vidjeti. Nesposoban govoriti,
palcem je pokazao preko ramena. Ustao je. Njegovi su ljudi bez rijei uinili isto. Ramena
pognutih u porazu, vukui puke po snijegu, nestali su meu borovima.
kotska zauvijek:! inilo se kako povik odjekuje i odjekuje...
Ne pucajte... za ime Boje, ne pucajte! grmio je pukovnik Strmer Greulovoj skupini
kad su Englezi izali iz dima poput mjeseara, lica ispunjenog potovanjem prema ovim prljavim
prikazama koje su bile mrtve na svojim nogama, jedva sposobne nositi svoje duge bajunete.
Oduzmite im oruje Zastao je, glas mu je zamro kad je neprijatelj potrao s, na njihovom
elu, epavim asnikom ija je crvena kosa blistala na prvim zrakama sunca koje su se probile
kroz dim.
Bojnik Greul je uo taj oajniki povik, ali ga je u potpunosti ignorirao. S osmijehom
okrutnog zadovoljstva na mravom licu podigao je svoju strojnicu. Stajao je tamo, lagano
rairenih nogu, sa strojnicom na boku, izgledao je svemono, pravi simbol nove Njemake,
osloboen dekadencije i slabosti starog kontinenta. Pritisnuo je okida i osjetio mono, gotovo
seksualno pulsiranje strojnice na njegovom boku. PALI! viknuo je.
NE! oajniki je viknuo pukovnik Strmer, ali njegov se glas ve utopio u tom
gromoglasnom posljednjem rafalu...
 POGOVOR

Wer mit dem Teufel isst braucht einen langen Loeffel.

Stara njemaka poslovica{18}
Dolje u Narviku se s pogrebnih lomaa prema sivom veernjem nebu dizao gusti crni dim.
Gorjele su posvuda. Na puini, transporteri su ekali, sve je vie i vie amaca plovilo prema
njima dok se voda pjenila ispred njihovih pramaca. Neugodna tiina tamo dolje razbijana je u
odreenim vremenskim razmacima kako su engleski mineri u zrak podigli jo jedno skladite
streljiva. Messerschmitt bi se povremeno obruio brzinom od esto kilometara na sat, strojnice su
tektale i slale bijele i crvene svjetlee metke prema dugim kolonama ljudi u ukastim odorama
koji su ekali ukrcavanje u amce. Flakovi su ispunjavali zrak oblaiima bijelog dima, ali ljudi
dolje nisu ak ni podizali poglede. Bili su odve umorni, odve iscrpljeni. Dva su se mjeseca
borili protiv Nijemaca i gotovo ih pobijedili. Nijemci su sada jurili kroz Francusku i sve se vie
pribliavali lukama na Kanalu, britanska vojska u Francuskoj se povlaila pred njima i Britanci iz
Norveke su pozvani kako bi pomogli najbolje to mogu. Britanija je trebala svakog ovjeka u
Francuskoj ovog stravinog lipnja 1940.
General Dietl, koji je stajao na rubu divizijskog perimetra visoko iznad luke spustio je
svoj dalekozor i s dozom zadovoljstva u glasu koja nije u potpunosti sakrila njegovu iscrpljenost,
je rekao: Pa, gospodo, napokon odlaze.
Da, gospodine, rekao je Greul, oiju blistavih od trijumfa, pobijedili smo ih. Narvik e
biti na prije zore!
Dietl je kimnuo, a od njegovih asnika se ulo mrmljanje odobravanja. Da, ve sam javio
Fhrern da emo danas u 00:00 ponovno okupirati Narvik. Namrtio se, a onda ponovno
nasmijeio. To je bila prilino amaterska operacija, gospodo. Englezi su trebali pobijediti, ali
zahvaljujui tebi, dragi moj Strmern, pogledao je pukovnika Strmern, jo uvijek blijedog i
slabog od vremena koje je proveo u primitivnoj divizijskoj bolnici nakon stoje po drugi puta bio
ranjen, uspjeli smo se izvui.
Hvala vam, gospodine, odgovorio je Strmer formalno, iako nije osjeao ponos, samo
umor. Pobjeda je uvijek znaila smrt i sramotu za drugu stranu; to je bila prevelika cijena za
plaanje.
Odlaze i posljednji, gospodine, izvijestio je Dietlov uzbueni mladi posilni.
Kao jedan, asnici su pogledali kroz dalekozore. Ljudi koji su ekali na plai su otili.
amci su plovili prema transporterima. Gusti se dim poeo podizati iz dimnjaka. Mogli su
potpuno jasno uti zveckanje lanaca pri podizanju sidara. Messerschmitt je dogrmio, ali ni jedan
flak nije odgovorio na prvi preliminarni rafal i pilot je odustao. Na plai vie nije bilo lakih meta.
Trijumfalno se zavrtio i odletio na istok.
Sunce je sada poelo zalaziti, nestajalo je u tamnozelenom moru i obojilo vrhove planina
tamnoljubiasto. Duge crne sjene klizale su fjordom i prema luci, kao da se ure sakriti cijenu
neuspjeha.
Obavijestite prethodnicu, porunie, zapovjedio je Dietl svom uzbuenom mladom
posilnom koji nije sudjelovao u borbi; doletio je kasnije i bio je svje i zelen, i vrlo inteligentan.
Da, gospodine! Posilni je trkom nestao, kao da mu je zapovjeeno da sam napadne
London.
Tiho alosno zavijanje gajda dolo je s jednog od transportera koji su polako poeli
izlaziti iz fjorda prema otvorenom moru i Engleskoj. Poslalo je drhtaj tuge i neuspjeha niz
Strmerovu kimu. Mogao je osjetiti kako mu se die kosa na vratu od neobinog sablasnog
zvuka.
Stoje, gospodine? pitao je Greul i skinuo svoj opinjeni pogled s prizora ispod njih.
Nita, odgovorio je Strmer. Stjenica mi je sigurno pretrala preko jetre ili tako neto.
Bacio je posljednji pogled prema Narviku i Englezima u odlasku, a onda prasnuo: Okupite ljude,
Greule. Jurina postrojba Runolist uskoro e ponovno marirati.
Zato, gospodine? pitao je Greul, pomalo iznenaeno.
Strmer nije odgovorio.
Kako je mogao visokom, arogantnom bojniku u njegovom trenutku trijumfa rei kakve
mu se misli roje u glavi: stopostotna uvjerenost kako e se vratiti. To je bilo sigurno jednog
dana Englezi e se vratiti...
 {1} Tommy - njemaki pogrdni naziv za engleske vojnike u Drugom svjetskom ratu
{2} Abitur njemaka srednjokolska matura (prim.prev.)
{3} Planinski cvijet koji raste samo na visokim planinama i kojeg bavarski i austrijski
mladii, riskirajui ivote, beru svojim djevojkama (prim. prev.)
{4} Geheime reichssache - stroga tajna (prirn. prev.)
{5} Kriegsmarine - njemaka mornarica (prim. prev.)
{6} Haakon VII. - norveki kralj od 1905.-1957. (prim. prev.)
{7} Njemaki pozdrav - pozdrav Hitleru (prim. prev.)
{8} Nelsonova krv - rum
{9} Alpinistike postrojbe (prim. prev.)
{10} Njemaki glavni stoer
{11} Sluba za presretanje radio poruka (prim. prev.)
{12} Nadimak za Junkers 52, transportne zrakoplove koji su koristili njemaki padobranci
tijekom Drugog svjetskog rata
{13} ZI - zona iskakanja (prim. prev.)
{14} Scheissen (njem.) - sranje; Schiessen (njem.) - pucati (prim. prev.)
{15} General Ruge - glavni zapovjednik norveke vojske (prim. prev.)
{16} Zbij se, ne iri se (prim. prev.)
{17} Theo Lingen (1903. - 1978.), njemaki glumac i redatelj
{18} Onaj koji jede s Vragom treba dugu licu.