Download as docx, pdf, or txt
Download as docx, pdf, or txt
You are on page 1of 41

Artur Rembo - Pijani brod

Dok nedavno silaah niz nehajne Reke,

Laari me, osetih, prestadoe vui;

Njih, gole, o arene pribie direke,

Za mete ih uzevi, Indijanci buni.

Nosa sukna engleskog i flamanskog ita,

Bezbrian, bez posade bejah, u slobodi!

Reke me, kad prestade mete da mahnita,

Pustie da zaplovim kud me elja vodi.

Gluvlji nego deji mozak, prole zime,

Dok me zapljuskivala plima rasrena, Ja krenuh!

I slavniji darmar zahvati me

Od onog to odnosi kopna odronjena.

Bura me prepustila svome blagoslovu.

Od epa laganiji, igrah usred val

Koje i kolevkama za mrtvace zovu,

Deset noi, s prezirom za glup mig ferala!

Slaa nego jabuka za grlo deaka,

Moju ljusku jelovu zelen-voda probi,

Od plaviastih vina i od izbljuvaka

Opra me, te kormilo i kotvu mi zdrobi.

I od tog se vremena kupam u Poemi

Mora, sjajem sazve obliven, i mlean,

Gutam azur zeleni, gde davljenik nemi

Zamiljeno ponekad kree na put vean;

Gde, naglo obojivi bunilo, modrenje

1
I prespore ritmove ispod danjih kola,

Gorku riost ljubavi obuzima vrenje

Od svih lira snanije, od svih alkohola!

Znam nebo to munjama cepa se; stub vode,

I udarce talasa, i struje; znam vee,

Zore, kao golubiji narod kad se rode,

I videh to videti van sna ovek nee.

Sunce videh sputeno, sa pegama strave,

Gde lije svetlucanje ljubiaste skrame

Na treptaje kapaka koje vali prave

Kroz dalj, slini glumcima neke drevne drame!

Ja snivah sneg zasenjen u zelenoj noi

I poljubac to raste ka oima mora,

Protok soka neznanog, i kako se toi

utoplavim titranjem pevanje fosfor.

Besna stada talasa kroz niz dugih dana

Ispraah u jurie na hridinu mnogu,

Nesvestan da sipljivu njuku Okeana

Svetle noge Marij savladati mogu!

O Floride udarah to se ni ne slute,

Gde oi ljudkoih pantera se jave

U cveu; i o dge, uzde namaknute

Silnim sinjim stadima kroz vidike plave!

I grdnih barutina video sam vrenja,

Trake u kojima levijatan trune!

2
I bonace prepune vodenih ruenja,

I dalj to se pokree da u ponor grune!

Sante, sunca srebrna, sedefaste vale,

eravice nebeske; drage kud me plima

Bacala, gde udave stenice su drale,

Pa bi s granja skliznuli s crnim mirisima!

O da deci pokaem kroz te plave vale

Te ribe to pevaju, te ribe od zlata!

I pene su od cvea moj beg ljuljukale,

Krila mi je davala bura nepoznata.

Klonulo od polova, zona nepojamnih,

More, kroz uljuljanku slatku koja jei,

Pruae mi sisaljke sa cvetova tamnih,

Te ostajah, podoban eni koja klei...

Skoro otok, njiuo bokovima svae

I izmete brbljivih ptica oka plava,

Hitah, a kroz uad je znao da mi zae

Utopljenik poneki, natrake, da spava!

I ja, brod zalutao u zatonskoj kosi,

Uraganom zavitlan u eter bez ptica,

Brod kom trup, to opi se vodom to ga nosi,

Ne mogu da uhvate hajke krstarica;

Slobodan, sa posadom izmaglica plavih,

Ja koji sam buio zid neba k'o bura,

Zid to nosi slastice svih pesnika pravih,

3
Liajeve sunane i sline azura;

Luda daska, s pratnjama hipokampa crnih,

Zasuta elektrinim zraenjem iskara

Kad juli obarahu toljagama grdnim

Nebo ultramarinsko u levak pun ara;

Ja to s jezom oseah kroz huku daljina

Behemote pohlepne i Malstrome pjane,

Veni tkalac spokojnih i plavih irina,

Ja jo alim evropske drevne lukobrane!

Zvezdana sam otoja video! gde neznan

Kraj nebeski, raskriljen, svog skitnika eka.

- Skriva li se, usnula, u toj noi bez dna,

Ptic zlatnih bezbroju, Snago novog veka?

No mnogo se naplakah! Jer bolne su Zore.

I mesec je okrutan, i sunevo oko.

Ljubavi me opojnim mrtvilima more.

O, nek trup mi prepukne! Nek tonem duboko!

Ako elim evropsku vodu neku, to je

Lokva crna, prohladna, gde, kad sutom sae,

Jedan deak, unuvi, bled od tuge svoje,

Kao majske leptire puta krhke lae.

Vie tragom lepova ne mogu da kreem,

Jer vaa malenkost, vali, mene moi,

Ni oganj ni barjake da gledam, da sreem

La-robijanica strahovite oi.

4
Artur Rembo - Samoglasnici

A crno, E belo, I rujno, O plavo,


U zeleno: tajna roena vam tu je:
A, crn kosmat pojas muh to blistavo
Nad svirepim smradom kupe se i zuje,

Zatoni sene; - E, koplja gordih santi,


Belina adora, cvee zanjihano;
I, krv ispljunuta, smeh to gnevno plamti
Na usnama lepim, u kajanju pjanom;

U, drhtanje kruno boanstvenih mora,


Spokoj panjak i stad, spokoj bora
Koje alhemijom stiu uenjaci;

O, vrhovna Truba, puna cike lude,


Mir kojim Aneli i svetovi blude,
- Omega, Oiju monih modri zraci!

Artur Rembo - Spava u dolu

To je zelen-rupa s raspevanom rekom


to srebrne prnje poludelo kai
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Bleti: to je dolac to penasto zrai.

Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.


Jastuk mu je plava potonica svea.
Bled je, pod oblakom pruen preko trava,
A svetlost mu dadi na zeleni leaj.

S nogama u cveu, on se u snu smeka,


Kao dete koje mui bolest teka.
Zagrej ga, prirodo, jer zima ga mori.

Miris mu drhtaje nozdrv ne budi.


Miran, mladi spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.

Artur Rembo - Ofelija

5
I

Na mirnom crnom valu gde zvezde sanjaju


Bela Ofelija poput velikog krina
Leluja velovima koji uranjaju...
Odjek hajke stie iz uma, iz daljina.

Ve vekovima Tuna Ofelija tako


Plovi, sablast bela, rekom to crna tee.
Ve vekovima krotka ludost njena lako
Romori svoju romansu u lahor, u vee.

Vetar velove vije, grudi joj celiva,


voda ljuljuka velove, spletene, bele;
Na ramenu joj drhte, plau rese iva,
Nad elom koje sanja trske se nadnele.

Uzdiu oko nje lokvanji koji venu;


Katkada u jovi zaspaloj budi gnezda
Iz kojih mali drhtaj prhne u trenu:
- Tajanstvena pesma sa zlatnih pada zvezda.

II

Bleda Ofelijo! Lepa poput snegova!


Da, Ti umre, dete, odnele su te vode.
- Vetrovi to se rue s norvekih bregova
aptali su ti rei opore slobode;

To dah jedan to ti guste svijao kose


udne nosae zvuke tvom dahu to sanja;
Sluao ti je srce pev prirode, to se
Javi uzdahom noi i tualjkom granja.

To ti glas lugih mora, grcaj nedogledan


Slomi detinju grud, a preblaga je bila;
To u aprilsko jutro lep bledi vitez jedan,
Jadni ludak, nemo sede do tvog krila.

Raj! Ljubav! Sloboda! Ludo, kakva snivanja!


Na toj si vatri bila ko sneg to se topi;

6
Re ti vizija stesni u svoja zbivanja
- Sa stravom se beskraj u plavom oku stopi.

III

A pesnik kae da preko zvezdane pruge


Dolazi nou, trai cvee to si brala,
I da vide na vodi velove tvoje duge;
Ofelija plovi, veliki krin vrh vala.

Artur Rembo - Uzbuenje

Modre letnje noi, krenuu put staza


da, itima bockan, gazim male vlati:
sanjar, oseau pod nogom stud mraza.
Moju golu glavu vetar e kupati.

Neu ni govorit, neu mislit nita:


al' beskrajna ljubav ispunie mene,
i biu sve dalji, dalji, bez kuita,
u Prirodi - srean kao pokraj ene.

Artur Rembo Bal obesenih

Kraj crnih veala, ljupkog bogalja,


Pleu, pleu paladini,
Mravi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vue
Crne te pajace to se nebu keze,
I dok ih po elu starom izmom tue,
Uz pesmu boinu s njima igru veze.
A pajaci na to spliu ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih upljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara runa ljubav budi.
Ura, o igrai lieni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loe natimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad koulje koe sa tijela otpire!
Nieg to im smeta i ega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio eire.
Pod gavranom kapom za naprsle glave
S mrave se upe pare mesa uti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zvidi bura ljuta!
Ura! ko orgulje gubilite vie.
7
Iz plavkastih uma vuji odjek luta,
Crven se pakao horizontom mie
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
to slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kime, svoje prljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvakog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skae,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je ue iju steglo jae,
Gri pest na kuku to krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj ator, gura
Natrag, sa cerenjem to je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih veala, ljupkog bogalja,
Pleu, pleu paladini,
Mravi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

Rembo Njoj

U ruiasti vagon sa plavim jastucima


Seemo, zimi, pa na put!
Bie nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivae svaki dremljiv kut.
Sklopie tada oi, da ne vidi kroz prozor
Sav udovini onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad e ti iznenada pecnuti obraz neto.
I siuni poljubac vratom e tvojim veto
Potrati, ko pauk lud
Rekavi: Trai, ti e prignuti glavu k meni;
I traiemo dugo tu bubu, zaneseni,
A ona e da skita svud

Malarme Morski povetarac

Plot je tuna, avaj! sve knjige mi znane.


Pobei! daleko! Slutim ptice pjane
to izmeu pene i neba ih ima.
Nita, ni vrt stari odblesnut oima,
Ne zadra srce to se moru spusti,
O noi! ni moje svetiljke sjaj pusti
Na hartiji praznoj koju belost brani,
Ni ta mlada ena koja dete hrani.
Poi u! Parabrod njiui katarke
Ve podie sidro za predele arke!
Rastuena bolnim nadanjima, ama
Veruje poslednjem pozdravu marama!
Moda su ta jedra to bure prizivlju
Ona koja vetar kroz lomljavu divlju,
Bez jedra, bez jedra, i otoja, baca.
Al sluaj, o srce, pesmu pomoraca!

8
Malarme Dar pesme

Donosim ti dete idumejske noi!


Sumorna, sa krilom krvavim, bez moi,
Korz stakla to pre zaini i zlato,
Kroz okna sleena, vaj! i mutna zato
Zora na svetiljku aneosku slete,
Palme! i kad ona otkri moti svete
Ocu koji srdit osmeh pokuava
Zadrhta samoa neplodna i plava.
O dojkinjo, s kerkom i sa nevinou
Vaih mrzlih stopa, primi stranu gou:
I dok voj glas klasven i violu budu,
Da li svelim prstom pritisnue grudi
Kuda tee ena u rajskoj belini
Usni koju edna plavet gladnom ini.

Stefan Malarme - Labud

Devicansko Danas, zivahno i krasno


zanesenim krilom da l' razbiti smede
jezero sledjeno, s injem, kud se dede
letova zastalih lednik blistav jasno.

Negdasnji se Labud seca, sli kasno:


divan je,no zalud slobodu on htede,
jer opevo nije kraj gde da provede
vek, kad mraz jalov sinu camom strasno.

Vratom stresce belu tu smrt sto je stece


prostorom kaznjena ptica kog porece,
al' na uzas tla sto perje joj sputava.

Sablast koja na tom mestu sjaji, prisno,


ukocen u hladnom snu prezira spava
zaodenut Labud,izgnan beskorisno....

Grob Edgara Poa

U njeg samog najzad vjenost ga okrenu


i sad eto pjesnik golim maem bije
svoj vijek pun uasa to spoznao nije
slavlje smrti u tom glasu neuvenu.

Skokom hidre, kad u da anel donese


nov i ii smiso pukoj rijei, cio
svijet razglasi da je sve te ari pio
u neasnu valu neke crne smjese.

Zemlje i oblaka dumanskih, o jadi!


Ako duh na od tog reljef ne izradi
da sjajni grob Poeov njim ukraen svane,

9
ta hrid mirna, pala iz tamna sudara
nek bar granit ovaj vjenu branu stvara
crnom letu kletvi u budue dane.

Malarme Grob Verlena

Crna gnevna stena koju vihor vue


Ni pod rukama pobonim ne bi stala,
to dodirom trae slinost ljudskih zala,
Blagoslovom crte kobne maske ue.

Ovde skoro uvek ako golub gue


Bestelesna alost na bore je pala
Zreloj zvezdi kojoj budunost je dala
Da blistanjem srebra gomilu prevue.

Ko trai, u sledu samotnike stope


Jo nedavne, naeg lutalicu opet -
Verlena? Verlena sada trava skriva,

Bezazleno samo da shvati u miru,


Suve usne, daha nepresuno iva,
Klevetniku smrt u njenom plitkom viru.

Aleksandar Blok Skiti

. .

, . , ,

, , .

, ,

, !

10
,

, ,

, . ,

, ,

, !

. , ,

, ,

, , ,

11
,

, ?

, , ,

. .

, . !

, ,

, !

, ,

, .

12
, ,

, ,

!..

, !

, ,

, , !

NEZNANKA

Kad je vee, nad restoranima


Vreo je vazduh gluh i plah.
I povicima, tim pijanima,
Vlada proletnji, truli dah.

Daleko, gde je prah uliarski,


Nad dosadama vila svih -
Jedva se zlati perec pekarski
I uje dece pla taj tih.

I svako vee, u osamama,


Zabacujui cilinder -
Po jendecima ee s damama
Ve isprobani kavaljer.

kripe jezerom tu onoliko


Ralji i bruji enski cik.
Disk se u nebu na sve naviko
I besmisleno krivi lik.

Jedinog druga - u no pijanstva -


Iz moje ae odraz sja.
I vlagom trpkom, punom tajanstva,

13
Oamuen je ko i ja.

Tu skuge pokraj blizih stolia


Sanjivo tre pored nas.
I pijanice, s okom kunia,
Viu: "In vino veritas!"

I svako vee u as naznaen


(Ili to samo sanjam sve?),
Stas devianski, svilom uhvaen,
Po maglovitom oknu gre.

Lako, proavi me opijenim,


Bez saputnika bilo kog -
Sa mirisima nekim maglenim
Kraj prozora bi sela svog.

I veju drevnim praznoverjima -


I gipka svila u nje sva
I taj njen eir s crnim perjem,
S prstenjem uska ruka ta.

I okovan tom udnom blizinom


Gledam za crnim velom tu.
I ko da vidim: s divnom daljinom
I zaaranu obalu.

Gluhe su tajne mi poverene,


Neije sunce - dato, gle.
I kutke due unezverene
Potapa trpko vino sve.

Nojeva perja to se savila -


Ljuljaju se u mozgu mom.
I oi bez dna, pune plavila,
Cvetaju onom obalom.

Dua za blago ima skrovite,


A klju taj imam tek ja sam.
Ti ima pravo, o udovite,
Istina je u vinu, znam!

RUSIJA

Neobina si i u snima.

Odedu ti ni tai nije.

Snen sam, iza sna tajna ima,

Ti, u tajni, Rusijo, spije.

14
Rusijo, ps te rijeka ovi,

Gutarama si okruena,

Pa jo movare i dralovi,

I arobnjaci mutnih zjena.

Tu narodi razni, od dola

Do dola, i sa kraja u kraj,

Nou narodna vode kola,

Uz zapaljenih sela odsjaj.

Po polju vrazi i arobnice

Tu zaaraju trave umah,

Smiju se vrazi i vjetice,

Iz stubova snjenih kraj druma,

Tu sve do krova kua uboga

Zametena je silovito,

I u snijegu, za dragog zloga,

Djeva sjeivo brusi vito.

Tu sve puteve, sva raspua,

Tuta tapova ivih ara,

I zvidei sred gola prua,

Predanja vihor pjeva stara.

15
Iz drijemea svog proitah

Rodne zemlje bijedu sinju,

I paradima njenih rita

Due sakrivam golotinju.

Nonu stazu ka seoskome

Groblju utabah, punu tuge,

I noivah na groblju tome,

Pojui glasno pjesme duge.

Ne izmjerih, ne pojmih toga:

Kome sam pjesme posvetio,

U kog strasno vjerovah boga,

Kakvu sam djevu zavolio.

iva je dua uljuljkana

Prostorima, Rusijo, tvojim,

I gle jo ti neokaljana

Prvobitna istota stoji.

Snen sam, iza sna tajna ima,

Rusija u toj tajni spije.

Neobina je i u snima.

Odede joj se tai nije.

16
<24. septembar 1906>

. ,

, .

...

! !

, !

, , !

, , ,

, .

. ,

, .

17

. . .

...

, ,

. . .

! ,

, , ,

! !

, , . . .

! ,

7. 06. 1908.

, , ,

, . . .

18
, ,

: ,

, !

8. 06. 1908.

, , ,

19
,

, ,

, ,

, ,

20
,

14. 06. 1908

, .

, , ,

, ,

21
!

, ,

. . .

. . .

, , !

. . .

31. 07. 1908

22
.

, ,

, ,

, !

, ,

: .

: !

23. 12. 1980.

Noc, ulica, fenjer, apoteka

23
No, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma ivio ti jo etvrt vijeka -
Bit e sve isto, izlaza nema.

Umrijet e - i sve, ko prije,


Ponovit e se ispoetka:
No, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.

OBLAK U PANTALONAMA (TETRAPTIH)

PROLOG

Tebi, Ljiljo
Misao vau,
to mata na omekalom mozgu,
ko lakej na masnoj sofi, od sala nadut,
draiu dronjcima srca okrvavljenim grozno,
sit narugavi se, bezoan i ljut.

Ja u dui nemam nijedne sede vlasi,


ni starake nenosti nema u njoj!
Svet sam zagluio snagom svog glasa,
dvadeset dvogodinjak idem,
lepotan, svoj.

Neni!
Vi ljubav stavljate na violinu.
Na talambase je meete grube.
A ne moete ko ja izvrnuti svoju kourinu,
tako da jo svuda sve samih usana bude.

Doite u kafanu da se nauite


u haljini od batista prava,
pristojna inovnica aneoske lige

I koja usne spokojno prelistava,


ko kuvarica stranice svoje knjige
Ako hoete,
od mesa besan u da reim
i ko nebo menjajui tonove
ako hoete,
biu besprekrno nean,
ne ovek, ve oblak u pantalonama!

Ne verujem da postoji cvetna Nica!


Opet se proslavljaju pomou mene

24
ljudi, uparloeni kao bolnica
i, ko poslovica otrcane ene.

1
Vi mislite, bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.

Dou u etri rekla je Marija


Osam.
Devet.
Deset.

Evo i vee
u nonu stravu bei,
vee decembarsko
s prozora
u magli
U staraka lea smeju se i ru
kandelabri.

Mene vie niko prepoznati ne moe.


ja sam zgrena
gomila
ila.
ta takva gomila poeleti moe?
A mnogo hoe takva gomila

Jer vie nije vano


ni to to sam od bronze,
ni to to srce moje
od gvoa hladnog
bije.
Nou i ovek svoj zvek
u neto ensko, meko,
zaeli da skrije.

I ja sam,
ogroman,
na prozoru savijen,
rastapan staklo elom od elika
Da li je to ljubav ili nije?
I kakva je
mala ili velika?

Odakle velika u takvom telu


mora da je to malena,
neka krotka ljubav, to se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca

25
Opet i opet
ekam,
zabivi lice u rohavo lice kie
I ve me je poprskala dreka
gradske plime, sve vie

Pono, sa noem kog prua


do avola sa njim!
dola je,
zaklala.

I kao sa panja glava sunja,


dvanaesat ura je pala.
U oknima sumorne kine kapi,
kreveljei se,
nakrcale,
ko urlanjem usta da su razjapile
himere sa pariske katedrale.

Prokleta da si!

I pocepa usta skoro krik


Zar ti je i to malo?
ujem:
nerv,
tiho, kao sa kreveta bolesnik,
podigao se
I, gle

u poetku je poao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrao.
Sada je sa druga dva
oajno igrati stao
Pao je plafon na spratu nie.

ivci
veliki,
mali,
mnogi
pomamno skau
i ve
gmiu.
ivci spali s nogu!
A no se po sobi glibi i oko,
otealo, odatle nikako da se ispravi.

26
Odjednom, vrata zacvilie, ko
da krma zub na zub
ne moe da sastavi.

Ula si
osorna, kao na!
guvajui rukavice kao luda
i rekla: Da,
znate, ja u da se udam.

Pa ta, udajte se.


Nita nije bilo.
Izdrau.
Gledajte ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.

Seate se?

Govorili ste:
Dek London,
novac,
ljubav,
strasti
a ja vidjeh jedno:
vi ste okonda,
koju treba ukrasti!

I ukrali su je.

Opet u ljubav u terevenkama utui


povije obrva ozarivi vatrom.
Pa ta!
Ponekad i u izgoreloj kui
skitnice nau dom!

Izazivate?

Manje no prosjak kopejaka


vi imate smaragda bezumlja.
Setite se!
Pala je Pompeja
od razdraenog Vezuva!

Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesveenja,
zloinstva,
pokolja,

27
da li ste najstranije
videli
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I oseam
ja
za mene je malo.
Neko se otima iz utrobe moje

Halo!
Ko je?
Mama?
Vaeg sina neto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je srce i vene
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se dene
Svaka re,
ak i ala tura,
koju izbljuju njegove usne gorue
izlee kao gola kurva
iz zapaljene javne kue.

Ljudi miriu
peenja ima!
Stigli su nekakve
Blistavi!
Pod lemovima
eno!
Ne moe se u izmama!
Recite vatrogascima
da se nenije veru po srcu zapaljenom.

Sam u, znajte!
Izbeiu suzne kao burad oi.
O rebra mi, da se oprem, dajte.
Iskoiu! Iskoiu! Iskoiu! Iskoiu!
Survava se i puca.
Iskoiti nee iz srca!
Iz pukotine usana
na spaljenom licu oguljenom
izraste pare poljupca izgorela.
Mama!
Da pevam ne mogu!
Gori srca mog kapela!

Pocrnele su figure rei i brojeva


iz lobanje,
ko deca iz zapaljenog zdanja.
Tako je strah, hvataju se
za nebo,

28
dizao
gorue ruke Lezitanije.

Prema gomili
to u tiini stanova drhti
stooki sa pristanita die se sjaj.
Krie poslednji
bar ti!
jecaj, da gorim, vekovima daj!

2
Mene slavite!
Ja nisam velik. Piem
nihil nad svim
u ovom asu.

Nikada
nita neu da itam vie.
Knjige,
ta su?

Ranije miljah,
knjige se prave ovako:
doe pesnik
i odmah zapeva koliko volite,
rasklopivi usta lako
izvolite!
A u stvari
u grudima mu se mrvi kljua
dok ne zapeva, i dok se koprca
glupava riba nadahnua,
tiho, u abokreini srca.

I dok se kuva uz kripu rima,


od ljubavi i slavuja papazjanija dok se stvara.
ulica se gri i uvija nema
jer nema im da vikne, razgovara
Vavilonske kule gradova
zidaemo opet nemilice
a bog,
meaju rei snova,
pretvarae ih
u oranice.

Ulica je utei muku na sebe vukla


Krik je strao iz due.
Kooperili su se u tesnoi grla,
zadrigli taksiji i koije mrave
Izgazili su grudi.
Od tuberkuloze gore.

29
Grad mrakom zakljua dver tu

I kad
najzad!
na trg ispljunu more
odgurnuvi navaljenu na grlo papertu,

mislio se:
u horovima aneoskih horala
bog, opljakan, ide da kanjava, da se dere!
A ulica je unula i zaurlala:
Hajde da se dere!

Krup i Krupi oko grada se ulja,


prete se mrti,
a u ustima jo
kraj raspadnutih umrlih rei
samo dve debljaju
hulja
i nekakva,
ini mi se bor

Pesnici,
raskvaeni od plaa to jei,
pobegli su sa ulica, s umrenom kosom
Kako opevati sa dve takve rei
i devojku,
i ljubav,
i cveti pod rosom?

A za pesnicima
ulina rulja:
studenti,
prostitutke,
preduzetnici.

Gospodo!
Zaustavite se!
Vi niste golje,
vi ne smete da prosite po ulici!

Mi, snani,
s korakom od hvata,
ne smemo da ih sluamo, ve ruimo
njih, koje,
kao besplatni dodatak,
upija svaki krevet za dvoje!

Njih skrueno zar moliti:


Pomozi mi!

30
Oko himne,
za oratorijum.
Mi samo smo tvorci plamenih himni
huke fabrike i labaratorija.

ta se mene tie Faust,


koji se u orgiji arobnoj
s Mefistom tocilja niz nebeske parkete!

Ja znam
svaki ekser u izmi mojoj
straniji je od mate Geteove!

Ja,
najzlatoustiji,
ija svaka re teka
duu vaskrsava,
telo rukotvori,
kaem: vie vredi
ivota najmanja komadeka
od svega to sam stvorio i to u da stvorim!
Sluajte!
Propoveda
jecajima i kricima
dananjih dana Zaratusta!

Mi!
mamurnoaravnim licima,
s usnama obeenim kao luster,
mi,
zatvorenici grada za gubave,
gde je zlato i ubre gubave stvorilo rane
istiji smo od neba venecijanske plaveti,
suncima i morima oprane!

Briga me to
kod Homera i Ovidija
nema ljudi, kao mi,
sraslih u ane boginje.
Znam
sunce bi se pomrailo da vidi
naih dua zlatno izobilje!

ile i miii od molitava su jai


Zar da traimo milost od ovog veka!

Mi
svaki
u svojoj aci
drimo transmisije sveta!

31
To je podiglo na Golgotu auditorije
u Petrogradu, Kijevu, Odesi i Moskvi,
i nije nijednog bilo
koji je
preutao da zaurla:
Raspni ga
raspni!

No i vi
ljudi
to ste me uvredili
od svega ste mi drai i blii

Da li ste videli
pas kako ruku to ga tue lie?!

Ja,
ismejan od dananjeg plemena
kao nepristojna anegdota
koje se svako stidi,
vidim onoga koji kroz planine vremena
koraa, a koga niko ne vidi.

Tamo gde ne see oko to kuso je,


na elu gladnih hordi,
pod trnovitim vencem revolucije
esnaesta godina hodi.

Me vama njen sam pretea;


i svuda gde je bol ja sam ceo;
na svakoj kapi suze sam ja
sebe na krstu razapeo.

Vie se nita prostiti ne moe.


Ja iscedih due s mnogo nenog bilja.
To je da znate tee
nego zauzeti milion Bastlja!

I kada
dolazak njen
bunom oglaen bude,
i odete spasitelju
ja u vam
duu svoju iupanu
izgaziti,
tako velika da bude!
i okrvavljenu, kao zastavu da dam.

32
O, zato,
zbog ega
po sjaju veselom
prljavim pesnicama!
Dola je,
i glavu povezala,
misao o ludnicama,

I
ko to se u brodolomu
bacaju, uz urlik,
ljudi kroz razjapljeno okno
skoio je izbezumljeni Burljuk
kroz svoje do krika
razderano oko

Skoro okrvavivi kapke suzne,


digao se,
izaao je,
i s nenou, neoekivanom od debelog oveka
uze
da kae
Dobro je

Dobro je kad je od raznih pogleda


(da se ne primeti nita)
dua u utu bluzu skrivena!
Dobro je
kad ovek baen u zube gubilita
vrisne: Pijte kakao Van Hutena!

A taj trenutak,
praskav,
to grunu,
ja ne bih zamenio ni za ta,
ja ni..

A iz duvanskog dima
ko aica ruma,
protegnu se alkoholiarsko lice Sjeverjanjin.

Vi, to kao prepelice cvrkuete s neba,


kako vas nije sramota proglasiti se za poetu!
Kad danas
toljagom
treba
krojiti lobanju svetu!

Vi
to samo mislite:
lepo li igram?,

33
i o tome se starate,
gledajte kako se ja zabavljam
makro
koji na kartama vara!

Od vas,
od ljubakanja mokrih,
ije stoleima
suze su lile tokom,
otii u,
a kao monokl
staviu sunce u raskreeno oko.

Navukavi najudnije odelo na sebe,


da se svidim i spalim,
poi u svetom,
a na lancu u ispred sebe
Napoleona voditi kao pseto.

Cela zemlja na enu pohotljivu lii,


koja se vrpolji eljna ljubakanja,
i ije usne
vrskajui
krie:
Cakani, cakani, cakani!

Odjednom,
oblaci
i paperje magleno celo
razmaha se do poslednjeg nebeskog okrajka,
ka da se razilaze radnici beli
posle nebesima objavljenog trajka.

Grom izbi iz nekog oblanog kutka,


mrui prkosno ogromnim nosom,
i lice neba se tog trenutka
iskrivilo u Bizmarkovu grimasu.

I neko,
zaplevi se u oblanim negvama,
protegao ruke u kafe.
Ko da je nean,
ko da je dama,
ko da je topovski lafet

Vi mislite
da to neno sunce
lupka u obraze bife?
To opet pobunjene i begunce
vodi na streljanje general Galife!

34
Vadite, etai, iz depova ruke
potegnite bombom, kamenom il kamom,
a ako neko nema ruke
nek doe da se tue glavom!

Doite, gladni,
pokorni,
tune prilike,
napustite valjive jazbine!
Doite!
Ponedeljnike i utornike
prefarbaemo krvlju u praznike!

Neka se zemlja pod noevima seti


koga je htela da upropasti!
Zemlja
Rotildova ljubavnica sita
i zadrigla od masti!

Da se u kuruma kii
zastave kao i praznikom viju
Bandere, diite vie
leeve branara sviju

Psujui
i preklinjui,
klao je i rezao,
i puzio, nekog
da ugrize, suton.

Na nebu, crven kao marseljeza


lipsavajui, drhtao je on
Ve ludilo

Nita nee da bude

No e da doe,
pojede,
pregrize.

Vidi li
nebo opet nudi
pregrt isprskanih zvezda od izdaje.

Dola je.
Kao Mamaj orgija,
obesno nad grad nasev.
Tu no probosti ne mogu ni ja
oima, crnu kao Azef.

35
Jeim se, zabaen u kafanskom uglu,
vinom polivam i arav i duu,
i vidim:
u uglu oi okrugle,
oima srce Bogorodica njui.

Zato darivate sjajem po nacrtanom ablonu


one to se po krmama bekelje!
Vidi
Varavu opet vole oni
vie no popljuvane spasitelje.

Namerno u ljudskoj mei


moda
ni od kog nisam noviji ja.
Ja sam
najlepi,
moda,
od svih tvojih sinova.

Daj im,
buavim u radosti,
skoru smrt vremena im donesi,
da postanu deca to treba da odrastu
deaci-oevi,
devojice da zanesu

I daj neka novoroen obraste


sedinom radoznalih vraeva,
i doi e oni
decu da krste
imenima mojih stihova.

Ja, kojisam mainu i Englesku opevao,


moda sam, naprosto,
najobinijeg jevanelja postao
trinaesti apostol.

I kad od mog bezobraznog glasa


dan i no
bubnje
moda njui
Isus Hristos ba toga asa
nezaboravke moje due.

Marija! Marija! Marija!


Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!

36
Nee?

eka
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu loem,
doem
i procedim bezubo
da sam ja danas
neobino poten

Marija
vidi
ja se, ve poguren, slamam.
Gomila to je
u etvorospratnim guama salo dubila,
isturajui oice,
izgubljene u dugom traganju
smeje se
to je ipak
meu mojim zubima
ostalo bajatih mrva bivih draganja.

Kia islaka trotoare,


barama stenjena mokra varalica,
le ulica,
zabijen u kaldrmu, lie,
a na sivim trepavicama
da!
oluka punih kie

Sve peake gubica kie je posisala,


a u karucama bleti za atletom atleta.
prskavahu ljudi
proerdavi sve,
i kroz pukotine se cedilo salo,
ko mutna reka sa koijama oticalo
skupa sa isisanim hlebom
i vakotinama
starih kotleta.

Marija!
Kako u debelo uho zabosti nenu re?
Ptica
ivi od pesme,
peva
gladna i zvonka,
a ja sam ovek, Marija,
Prost,
koga je sipljiva no iskaljala na prljavu ruku Presnje

37
Marija, hoe li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca

Marija!
Na ulicama su zveri.
Na vratu prsti davljenja to bode.
Boli!
Otvori svoje dveri!
Vidi
zabili su u oi iz eira iode.

Pusti me
Mala!
Ne boj se
to na mom volovskom vratu
sede kao planine vlane ene od znoja gubave
Ja kroz ivot vuem (i to je zato)
milion ogromnih, istih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.

Ne boj se
da u se opet prilepiti za hiljadu lica
devojke Majakovskog
u izdajniko vreme mraka
ta to je ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka

Marija, prii!

U bestidnosti nagote,
ili puna plaljivih drhtaja,
no daj tvojih usana lepotu to jo iscvala nije
srce i ja nijednom ne doivesmo maja,
a u prokletom ivotu
tek stoti april je.

Marija!

Pesnik sonete peva Tijani,


a ja
ceo ovek
sav od mesa,
telo svoje prosto molim,
kao to hriani:
hleb nam nasuni
dad nam dnes

38
Marija, daj!
Marija!
Ime tvoje bojim se da ne zaboravim,
kao to se pesnik boji da ne zaboravi
nekakvu tek roenu
u mukama noi
veliinom jednaku bogu.

Telo tvoje
uvau i voleti
kao to vojnik osakaen,
bez moi,
izlian,
niiji,
uva svoju jedinicu nogu

Marija
nee?

Nee?
Ha!

Znai opet,
dok mrano je sve to
uzeu srce,
isplakano grozno
da ga nosim
ko to
u tenaru pseto
nosi svoju apu preseenu vozom

Krvlju svoga srca ja radujem put


za odeu belu lepi se praine cvee
Oko zemlje-Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce e da se okree

I kada moja gomila godina


odigra svoje do konca
krvlju oznaie se put to vodi
ka domu moga oca.

Izai u
prljav (od jendeka, gde provodih noi),
primai u mu se blie,
sagnuu se
i na uho mu rei:
Sluajte gospodine Boe!

39
Kako vam ne dosadi
u ele oblaka mrekavih
zamakati oi odebljale, a?

Hajde da organizujemo
vrteku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Sveprisutni, bie u ormanu svakom,
a takva emo vina poreati po stolu
da e se ak prohteti zaigrati ki-ka-pu
i namrtenom Petru apostolu.
A u raju emo opet naseliti Evice:
naredi
i ja u jo noas
sa svih bulevara najlepe device
dovesti tebi.
Hoe?

Nee?
Vrti glavom ti, bradati?
Mrti sedinu vea?
Ti misli
zna ta je
ljubav taj krilati,
iza tvojih ledja?

I ja sam aneo, bejah to bar


gledah u oi jagnje od eera,
ali ni kobile dobijati na dar
vaze od sevrnog brana vie nee.

Svemogui, ti si izmislio
za svakog po dve ruke,
i svakome si po glavu dao ti
a zato nisi izmislio
da se bez muke
moe ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Miljah boanstvo si, svemogue, staro,


a ti si nedoueni, majuni bogi samo.
Vidi, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu

Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjaa od straha valja se!
A tebe, to si tamjanom opijen,
rasporiu odavde do Aljaske!

Pustite me!

40
Neete me zaustaviti,
laem li, u pravu li
sam ja,
ali vie ne mogu da budem spokojan.

Gledajte
zvezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!

Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
Ja dolazim!

Gluho

Vasiona spava,
poloivi apu
s krpeljima zvezda pod ogromno uho

***

41

You might also like