Dom Prosper Guranger o liturgiji

Dom Prosper Guranger (1805.1875.), opat benediktinske opatije Solesmes, bio je veliki obnovitelj
rimske liturgije i gregorijanskoga pjevanja. Na podruju liturgije objavio je dva velebna djela: Lanne
liturgique u devet svezaka i Les institutions liturgiques u tri sveska, odakle prenosimo cjeloviti tekst
XIV. poglavlja I. dijela: De lhrsie antiliturgique et de la rforme protestante du XVIe sicle,
considre dans ses rapports avec la liturgie.

Protuliturgijsko krivovjerje i protestantska reformacija XVI. stoljea u odnosu na liturgiju.

Liturgija predstavlja toliko uzvienu stvarnost u Crkvi da nije mogla ostati poteena napada
krivovjerja. Meutim, kao to istone sljedbe (koje su na mnoge naine iskrivile vjerski nauk) nisu
pobijale crkveni autoritet na izravan nain, kao pojam, tako niti racionalizam nije na sustavan nain
protjeravao bogotovne forme u ovoj domovini svetih tajni. Istone sljedbe, meusobno razdijeljene
estokim razdorima, spojile su kranstvo ili s prikrivenim panteizmom, ili sa samim dualistikim
naelom. Ali nadasve im je potrebno vjerovati i biti krani; njihova je liturgija potpuni izraz njihovoga
stanja. Odreene su formule oskvrnute huljenjem o utjelovljenju Rijei; no taj nered nije sprijeio da
se i u tim formulama i u prateim obredima ouva tradicionalno poimanje liturgije. Osim toga, vjera
je (premda nagrena) bila plodna gotovo do naih dana meu tim ljudima koji krivo vjeruju, ali ele
vjerovati. A jakobiti i nestorijanci tek su nakon 1000. godine nainili vie liturgijskih formula,
primjerice anafora, negoli Grci melkiti, ije liturgijske knjige nisu dobile vie nita novo nakon njihova
odvajanja od Rimske crkve, izuzevi neke zbirke himana koje su sastavile raznorazne osobe, te su
dodane bogoslunim knjigama. No ova vrst molitava ne pripada temeljnoj sastavnici liturgije, poput
anafora, blagoslova itd. koje su sastavili suvremeni jakobiti i nestorijanci, iji tekst ili spomen moemo
pronai u Renaudotovu djelu o istonim liturgijama,[1] ili u Asemanijevoj Istonoj biblioteci.[2]
Meutim, itatelj bi pogrijeio kad bi pomislio da smatramo ovakvo izobilje znakom napretka.
Drevnost i nepromjenjivost formula koje se izgovaraju za oltarom predstavlja njihovu najvaniju
odliku. Pa ipak, plodnost o kojoj govorimo znak je ivota; a mora se priznati da je crkveni stil tih
anafora, ak i najnovijih, potpuno sukladan stilu koji je posveen stoljetnom uporabom. to se tie
tradicija obreda i ceremonija, njih su istone sljedbe izuzetno vjerno ouvale. Ako se pokadto meu
njima pronau primjese praznovjerja, ipak je mogue razaznati prvobitno vjersko utemeljenje.
Meutim, kod nas postupno smanjivanje izvanjskih ina odaje prisutnost pritajenoga racionalizma
koji oituje svoje rezultate.
Grka je Crkva openito ouvala s velikom briljivou, moda i genijem, barem liturgijske forme. Na
drugome smo mjestu rekli kako ju je Bog predodredio da nepromjenjivou svojih drevnih obiaja,
barem na odreeno vrijeme, dadne neophodno svjedoanstvo o istoi latinskih tradicija. Upravo se
zbog toga iril Lukaris[3] tako sramotno nasukao u svojoj namjeri da uvede nauk zapadnoga
racionalizma u Istonu crkvu. U svakome sluaju, svaalaki i prkosni duh Marka Efekoga[4] ostao je
u krilu Grke crkve, te e uroditi svojim prirodnim plodovima u trenutku kad ova Crkva bude pozvana
utopiti se u naa europska drutva. Grka crkva zasigurno mora proi kroz protestantizam prije nego
se vrati u crkveno jedinstvo, a s punim se pravom moe vjerovati da se revolucija ve dogodila u srcu
njezinih episkopa. Prema analognome redu stvari, liturgija kao slubena forma slubenoga vjerovanja
ostat e postojanom ili e se mijenjati ve prema volji onoga tko ima vlast. Prema tome, liturgijsko
krivovjerje nije mogue tamo gdje je vjerski nauk ve potkopan, gdje se nalazi jo samo truplo
kranstva koje se moe trzati jedino pomou impulsa ili galvanizma, sve dok se ne raspadne od
trulei te postane posve nesposobnim za primanje vanjskih podraaja, kao to ve dulje vrijeme nije
osjetilo dodir ivota.
Dakle, samo u okrilju prave Crkve moe uzavreti protuliturgijsko krivovjerje, odnosno krivovjerje koje
se postavlja neprijateljski prema bogotovnim formama. Razoriteljski e um pokuati unijeti takav
ubitani otrov samo ondje gdje postoji neto to se moe razoriti. Njegove udarce je Istok iskusio
samo jednom, vrlo silovito, i to u vrijeme crkvenoga jedinstva. U VIII. st. javila se gnjevna sljedba koja
je, pod izlikom oslobaanja duha od okova forme, satrla, razdrla, sagala simbole vjere i kranske
ljubavi. Krv se lijevala u obranu slike Bojega sina, kao to se lila i etiri stoljea ranije za trijumf
pravoga Boga nad kumirima. No upravo e zapadno kranstvo vidjeti kako se u njegovu krilu
organizira jo dulji, jo tvrdokorniji rat, koji traje i danas, protiv liturgijskih ina u cjelini. Crkve Zapada
ostaju u takvome stanju kunje zbog dviju stvari: ponajprije, kao to smo rekli, zbog ivotnosti
rimskoga kranstva, koje jedino zavrjeuje kransko ime, pa se radi toga na nj okomila sva silovitost
zablude. Drugi je razlog materijalni racionalni znaaj zapadnih naroda koji, lieni okretnosti grkoga
duha kao i istonoga misticizma, na podruju vjerovanja znaju jedino nijekati i odbacivati od sebe ono
to ih uznemiruje ili poniava, te zbog toga dvostrukog razloga nisu sposobni, poput semitskih
naroda, slijediti isto krivovjerje dugi niz stoljea. Upravo je zbog toga krivovjerje kod nas (izuzevi
pojedine osamljene sluajeve) napredovalo jedino na nain nijekanja i razaranja. U tome se smjeru
kreu svi napori goleme protuliturgijske sljedbe, kao to emo sada vidjeti.
Njezino je poznato ishodite Vigilancije, onaj Gal ovjekovjeen ustrim sarkazmima svetoga
Jeronima.[5] On izruguje sjaj ceremonija, grubo napada njihov simbolizam, pogruje relikvije svetaca,
u jednome se mahu obara na beenstvo svetih posluitelja i na istou djevica. A sve to zbog
ouvanja istoe kranstva. Kao to se vidi, taj loi nagovjetaj nije samo u jednome Galu etvrtoga
stoljea. Istok, koji je na tome podruju iznjedrio samo ikonoklastiko krivovjerje, ipak je potedio,
nautrb dosljednosti, liturgijske obrede i obiaje koji se nisu neposredno odnosili na svete slike.
Nakon Vigilancija Zapad je ostao miran nekoliko stoljea. No kad su se barbarska plemena, to ih je
Crkva civilizirala, pomalo sprijateljila s misaonim radom, pojavili su se najprije pojedinci a zatim i
sljedbe koje su na grubi nain nijekale ono to nisu shvaale, tvrdei da ono to osjetila ne mogu
izravno zamijetiti nije stvarno. Krivovjerje sakramentara, posve nezamislivo na Istoku, zapoelo je na
Zapadu u XI. stoljeu huljenjem arhiakona Berengarija.[6] Reakcija protiv tako strahovitoga
krivovjerja javila se u cijeloj Crkvi, no ve se moglo predvidjeti da racionalizam, koji se razbuktao
protiv najuzvienijega kranskog bogotovnog ina, vie ne e stati. Otajstvo stvarne prisutnosti
boanske Rijei pod euharistijskim simbolima dolo je na nian svih napada. Trebalo je udaljiti Boga
od ovjeka; a da se s veom sigurnou napadne ova prvorazredna dogma, trebalo je zakriti sve
putove liturgije koji, ako moemo tako rei, uvode u euharistijsko otajstvo.
Berengarije je samo dao signal: njegov e se nasrtaj pojaati ve u istome i u narednim stoljeima, te
e se pretvoriti u najdulji i najstraniji napad koji je katolika vjera doivjela. Sve je, dakle, zapoelo
nakon 1000. godine. Bilo je to moda, ree Bossuet, vrijeme strahovitoga osloboenja sotone
nakon tisuu godina, kao to je nagovijestila Knjiga Otkrivenja. To moe oznaavati krajnji mete,
tisuu godina nakon to je jaki i naoruani, to jest pobjedonosni avao, bio okovan dolaskom Isusa
Krista na svijet.[7]
Pakao je izrovao najotrovniji talog svoje kaljue; i dok se racionalizam malo-pomalo budio, avao je
pritekao u pomo rasijavi Zapadom neisto sjeme koje je Istok ve od poetka na uasan nain
posijao u svoje krilo sljedbu koju je sv. Pavao nazvao otajstvom bezakonja: manihejsku herezu.
Poznato je kako je ona pod lanim imenom spoznaje (gnoze) okaljala prva stoljea kranstva, s
kakvom se podmuklou u raznim vremenima uvukla u krilo Crkve, omoguujui svojim sljedbenicima
da mole, ak i da se prieuju s katolicima, te kako je prodrla i u sm Rim, gdje je bilo potrebno
prodorno oko jednoga svetog Leona i svetog Gelazija da bude raskrinkana. Ova je odvratna sljedba,
zarobljena svim tjelesnim gnusobama, pod izlikom duhovnjatva potajno obezvrjeivala najsvetije
obrede javnoga bogotovlja kao grube i odvie materijalne. Moe se vidjeti to nam o tome govori sv.
Augustin u knjizi protiv manihejca Fausta, koji je osuivao aenje svetaca i njihovih relikvija kao
idolopoklonstvo.
Carevi Istoka progonili su tu zloglasnu sljedbu najstroim mjerama, no ipak je nisu uspjeli utrnuti.
Ponovno se javlja u IX. st. u Armeniji pod vodstvom poglavara zvanog Pavao, po kojemu su ti
krivovjerci na Istoku dobili ime paulicijani. Oni su toliko ojaali da su vodili ratove protiv carigradskih
careva. Petar Sikul, kojega je Bazilije Makedonski odaslao meu njih zbog razmjene uhienika, imao
je priliku upoznati ih te je napisao knjigu o njihovim zabludama.
Tu on opisuje ove krivovjerce, kae Bossuet, s odlikama koje su za njih karakteristine: njihova
dva poela, prijezir prema Starome Zavjetu, udesna sposobnost prikrivanja kada zatreba, te druge
oznake koje smo vidjeli. Meutim, istie dvije-tri oznake koje se ne smiju zaboraviti: njihova osobita
odbojnost naspram prikaza raspea, to je prirodna posljedica njihove zablude, budui da su
odbacivali muku i smrt Bojega sina; njihovo preziranje Presvete Djevice koju nisu smatrali Majkom
Isusa Krista zbog toga to nisu vjerovali u njegovo ljudsko tijelo; a nadasve njihovo udaljavanje od
Euharistije.[8] Osim toga, smatrali su da katolici aste svetce kao boanstva i da zbog toga
zabranjuju svjetovnjacima itati Sveto pismo, bojei se da ne bi otkrili ovu i mnoge druge zablude.[9]
Kao to vidimo, postojalo je ve potpuno uoblieno protuliturgijsko krivovjerje. Jo mu je nedostajao
samo narod spreman da ga prihvati. Na putu za Europu ova je sljedba prola preko Bugarske te je
ondje pustila duboko korijenje; zbog toga su razloga na Zapadu njezini sljedbenici prozvani Bugarima.
Godine 1017. za vladavine kralja Roberta mnogo ih se nalo u Orlansu; malo kasnije bilo ih je i u
Languedocu, potom u Italiji, gdje su se prozvali katarima tj. istima, najzad ak u Njemakoj.
Njihova je zlokobna rije izrastala iznutra poput rak-rane,[10] a njihov je nauk bio uvijek jednak,
utemeljen na vjeri u dva poela i na mrnji prema bilo kakvome vanjskom vidiku bogotovlja, to je
bilo dodatno pojaano svim gnostikim gnusobama. Pored svega toga, bili su vrlo prijetvorni; u Crkvi
su se izmijeali s pravovjernima te, kad bi odluili nita ne govoriti, bili bi spremni na bilo kakvo
krivokletstvo, samo da ih se ne razotkrije. Ve su silno ojaali u XII. st. na jugu Francuske; stoga nema
sumnje da su Petar iz Bruysa[11] i Henrik[12], iji se nauk obruio na sv. Bernarda i Petra asnoga, bili
dvojica glavnih predvodnika. Godine 1160. prelaze u Englesku, gdje su prozvani poplikani ili publikani.
U Francuskoj ih se naziva albigenzima zbog njihove moi u jednoj od provincija, a oni koji su na dublji
nain uvedeni u mrske misterije ove sljedbe zovu se patarenima. Poznato je kakvom su se revnou
katoliki narodi srednjega vijeka okomili na ove sektae: Crkva je smatrala da protiv njih moe objaviti
kriarsku vojnu te je tako zapoeo rat do istrijebljenja u kojemu su na izravan ili neizravan nain
sudjelovali svi veliki likovi Crkve i drave. Albigenki je nauk bio uguen, barem to se tie njegove
izvanjske prevlasti. On je ipak ostao prigueno prisutan kao sjeme sviju zabluda koje e eksplodirati u
XVI. st. Uenja njegovoga udovinog misticizma odrat e se sve do naih dana unutar kvijetistikoga
krivovjerja, koje je moda opasnije za ispravan liturgijski nauk i od samoga istog racionalizma.
Novi ogranak ove sljedbe, manje mistian i zbog toga primjereniji zapadnome mentalitetu, niknuo je
u Lyonu na istome manihejskom deblu uvezenome sa Istoka u trenutku kad je prvoj grani prijetilo
nasilno razaranje. Godine 1160. trgovac Petar Valds[13] je u Lyonu utemeljio sljedbu neobuzdanih
fanatika poznatu pod imenom lyonskih siromaha, ali najvie pod nazivom valdeani, prema imenu
njihova utemeljitelja. Ve se tada moglo nagovijestiti duhovno saveznitvo ove sljedbe s onom iji je
rodonaelnik kod nas bio Berengarije. Oslobodivi se ubrzo manihejskih uenja, koja kod nas nisu bila
popularna, oni su propovijedali ponajprije crkvenu reformu, a da bi je ostvarili, drsko su potkopavali
cjelokupno njezino bogotovlje. Prije svega, za njih vie ne postoji sveenitvo; svaki laik je sveenik;
sveenik u smrtnome grijehu vie nema vlast posveivanja; dosljedno tome, vie nema sigurne
euharistije; klerici ne smiju posjedovati zemaljska dobra; treba se gnuati od crkava, svete krizme,
tovanja Blaene Djevice Marije i svetih, molitava za mrtve. Sve treba podrediti Svetome pismu, itd.
Valdeani smatraju crkveni moral sablanjivim zbog njegove rasputenosti te demonstriraju moralni
rigorizam, u suprotnosti prema albigenkoj razuzdanosti.
No Francuska nije bila jedino poprite ovakve silovite pobune protiv forme unutar katolianstva.
Koncem XIV. st. u Engleskoj se javio Wycliff[14] koji je ponovio gotovo sve valdeanske bogohule.
Meutim, svaki sustav vjerske zablude, kako bi postigao odreenu vrstou, mora se izbliza ili
izdaleka osloniti na panteizam; a budui da kod nas gnostiki misticizam, kao to smo vidjeli, nije
mogao zadobiti masovnu podrku, Wycliff je odluio utemeljiti svoje razorno uenje na fatalistikome
sustavu iji je izvor predstavljala Boja nepromjenjiva volja koja je upila u sebe sve volje pojedinanih
stvorenja.
Otprilike je u isto vrijeme Jan Hus[15] propovijedao u Njemakoj i spremao onaj silan prevrat koji e
stoljeima odvajati itave narode od zajednitva s Rimom. I on se uvelike pozivao na pretjerane
izvode dogme o predodreenju, a u praksi je poniavao sveenitvo pred laicizmom, propovijedao je
itanje Svetoga pisma nautrb Tradicije te je povrijedio vrhovnu crkvenu vlast na liturgijskome
podruju zahtijevajui da se laici prieuju iz kalea.
Najzad je doao Luther, koji nije rekao nita to njegovi prethodnici ve nisu rekli, ali je ustvrdio da e
osloboditi ovjeka i od robovanja miljenja s obzirom na uiteljsku vlast Crkve, i od robovanja tijela s
obzirom na liturgijsku vlast. Calvin i Zwingli su ga nasljedovali povodei se za Socinijem, iji je isti
naturalizam bio neposredna posljedica nauka koji se pripravljao ve stoljeima. No kod Socinija
prestaje bilo kakva liturgijska zabluda; liturgija, sve vie okrnjena, ne prispijeva vie do njega.
***
Da bismo mogli predoiti tete koje je prouzroila protuliturgijska sljedba, smatramo nunim na
ovome mjestu predstaviti hod samozvanih reformatora kranstva proteklih triju stoljea te prikazati
cjelinu njihovih djela i nauka s obzirom na istku bogotovlja. Nijedan drugi pregled (osim
liturgijskoga) ne moe tako jasno i prikladno razotkriti uzroke ovako brzoga irenja protestantstva. Tu
se moe razaznati djelovanje upravo avolske lukavtine koja udara na sigurno te e nepogrjeivo
postii dalekosene posljedice.
1. Mrnja prema tradiciji u bogoslunim formulama
Prva je znaajka protuliturgijskoga krivovjerja mrnja prema tradiciji sadranoj u bogoslunim
formulama. Ne moe se osporiti prisutnost ove osobite znaajke kod svih krivovjernika, od Vigilancija
sve do Calvina, a uzrok se lako objanjava. Svaki sekta koji eli uvesti novi nauk nuno se nalazi pred
liturgijom, a to je tradicija u najjaemu obliku, te zbog toga nema mira dok ne uutka taj glas, dok ne
istrgne te stranice koje uvaju vjeru minulih stoljea. Doista, na koji su se nain luteranstvo,
kalvinizam i anglikanizam ugnijezdili i odrali meu masama? Da bi se to postiglo, dovoljno je bilo
samo zamijeniti stare knjige i formule novima, i sve je bilo rijeeno. Vie nita nije smetalo novim
nauiteljima, mogli su posve udobno propovijedati: vjera puka sad je ostala bez zatite. Luther je to
shvatio otroumnou koja je dostojna naih jansenista, te je u prvome razdoblju svojih inovacija, dok
se jo smatrao dunim sauvati odreeni dio vanjskih formi latinskoga bogosluja, odredio sljedea
pravila za reformiranu Misu: Mi odobravamo i zadravamo Introite [ulazne pjesme] nedjelja i
blagdana Isusa Krista, to jest, Uskrsa, Duhova i Boia. Vie bismo voljeli cjelovite psalme iz kojih su
ovi Introiti preuzeti, kao to se inilo u starini; no ipak se namjeravamo prilagoditi trenutnoj praksi.
Ne korimo one koji ele sauvati Introite apostola, Blaene Djevice i drugih svetaca, ukoliko su
preuzeti iz psalama ili drugih biblijskih knjiga.[16] Luther se i odve bojao svetih pjesama koje je
sastavila Crkva za javnu vjeroispovijest. U njima je odvie osjeao snagu tradicije koju je htio
odstraniti. Kad bi Crkvi priznao pravo da u svetome zborovanju stavi svoj glas uz bok svetopisamskih
tekstova, Luther bi riskirao da iz milijuna usta zauje osudu svojih novih nauka. Dakle: mrnja prema
svemu to u bogosluju nije preuzeto iskljuivo iz Svetoga pisma.
2. Zamjena crkvenih formula itanjima Svetoga pisma
I zaista, drugo je naelo protuliturgijske sljedbe zamjenjivanje formula crkvenoga stila s itanjima
Svetoga pisma. Time ova sljedba ostvaruje dvostruku prednost: ponajprije uutkava glas tradicije koje
se uvijek plai; osim toga, na taj nain moe iriti i podravati svoje dogme bilo nijekanjem bilo
tvrdnjom. Nijekanjem, tako da vjetim izborom preuuje biblijske tekstove koji sadre nauk protivan
zabludama koje se ele nametnuti; tvrdnjom, tako da iznose okrnjene tekstove koji, osvjetljujui
samo jedan vidik istine, skrivaju druge vidike od oiju naroda. Ve je stoljeima dobro poznato da svi
mogui krivovjerci daju prednost Svetome pismu pred crkvenim definicijama jedino zato da bi Boja
rije govorila samo to to oni ele, tako to je prema potrebni pokazuju ili skrivaju. Uostalom, vidjet
emo to su na tome podruju nainili jansenisti, koje je njihov sustav obvezivao da ouvaju izvanjsku
povezanost s Crkvom; a to se protestanata tie, oni su liturgiju gotovo sasvim sveli na itanje Biblije,
popraeno govorima koji je razumski tumae. Odabir i odreivanje liturgijskih knjiga na kraju su
potpali pod reformatorovu samovolju, koji je u konanici odluivao ne samo o smislu Boje rijei,
nego i o samoj toj rijei. Tako Martin Luther smatra da u njegovome panteistikome sustavu treba
uspostaviti dogmu nekorisnosti dobrih djela i dostatnosti same vjere; stoga e izjaviti da je Jakovljeva
poslanica slamnata poslanica a ne kanonska poslanica, samo zbog toga to se u njoj nauava o
nunosti dobrih djela za spasenje. U svim vremenima i u svim oblicima pojavit e se ista stvar: nikakve
crkvene formule, samo Sveto pismo, ali interpretirano, ali probrano, ali predstavljeno od onih koji se
zanimaju za novotarije. Ova je stupica opasna za jednostavne ljude; tek mnogo kasnije uviaju da su
prevareni i da je Boja rije, taj dvosjekli ma (kako veli apostol), nanijela teke rane, budui da su
njome rukovali sinovi propasti.
3. Uvoenje neistinitih formula
Nakon to su krivovjernici uklonili crkvene formule i proglasili posvemanju nunost da se u
bogosluju upotrjebljavaju iskljuivo rijei Svetoga pisma, ipak primjeuju da se Sveto pismo ne
prigiba uvijek prema svim njihovim zahtjevima; stoga je njihovo tree naelo, to jasno kaemo,
izmisliti i uvesti razliite formule pune lukavtine, kojima se narod jo vre okiva u zabludu, a itava
se zgrada bezbone reforme uvruje za mnoga stoljea.
4. Uobiajeno proturjeje naelima
Ne treba se uditi proturjeju koje ova sljedba na taj nain oituje u svojemu djelovanju, ukoliko se
ima na umu da je etvrto naelo odnosno, moemo rei etvrta nunost koja se sektaima namee
zbog same injenice njihove buntovnosti uobiajeno proturjeje vlastitim naelima. Tako i mora
biti, da bi bili smeteni u velik dan koji e doi prije ili kasnije, kad e Bog otkriti njihovu golotinju
naoigled narodima koje su zaveli; ali takoer zbog toga to ovjek ne uspijeva biti dosljedan: samo
istina moe biti dosljedna. Tako svi sektai, bez iznimke, na poetku potrauju pravo starine: ele
osloboditi kranstvo od svega lanoga i nedostojnoga to su ljudske zablude i strasti unijele u nj. Ne
ele nita to ne bi bilo u skladu s prvotnim kranstvom te tvrde da obnavljaju kransku vjeru iz
njezinih poetaka. Da bi ostvarili taj uinak, oni ljute, uklanjaju, ukidaju; sve se rui pod njihovim
udarcima. A kad se radi na obnovi bogotovlja u njegovoj izvornoj istoi, odjednom sve vrvi novim
formulama koje potjeu tek od juer, koje su oito djelo ljudskih ruku, budui da njihovi sastavljai jo
ive. Svaka je sljedba podlona toj nunosti: vidjeli smo to kod monofizita, nestorijanaca, a isto
pronalazimo i u svim ograncima protestantizma. Njihova prijetvornost u propovijedanju starine
dovela ih je dotle da su smrvili u prah cjelokupnu prolost; a zatim su stupili pred zavedeni narod
zaklinjui se da je sve u redu, da su papistike natruhe nestale, da je bogotovlje vraeno u svoju
izvornu svetost. Naglaavamo jo jednu odliku krivovjeraca na podruju mijenjanja liturgije: u
svojemu mahnitom uvoenju novotarija oni se ne zadovoljavaju uklanjanjem formula crkvenoga stila,
koje igou kao ljudsku rije, nego proiruju svoju osudu i na itanja i molitve koje je Crkva preuzela iz
Svetoga pisma. Mijenjaju, zamjenjuju, ne ele moliti zajedno s Crkvom te tako izopuju sami sebe,
bojei se i najmanjega ostatka pravovjerja koje je odabralo spomenute biblijske odlomke.
5. Uklanjanje obreda i formula koje izriu otajstvo
Sektai su poduzeli liturgijsku reformu s jednakim ciljem kao i dogmatsku reformu, koja predstavlja
njezin uzrok. To znai da, kao to su se protestanti odvojili od crkvenoga jedinstva kako bi manje
vjerovali, tako su bili primorani ukloniti iz bogosluja sve obrede i sve formule koje izriu otajstvo.
Osudili su kao praznovjerje i idolopoklonstvo sve ono to im nije izgledalo potpuno racionalno,
ograniavajui tako vjerske izriaje, i zatvarajui sumnjom ili ak nijekanjem sve putove koji vode u
nadnaravni svijet. Na taj nain nema vie sakramenata, osim krtenja, u iekivanju socinijevstva koje
e svoje pristae od toga osloboditi; nema vie blagoslovina, blagoslova, svetih slika, svetakih
relikvija, procesija, hodoaa itd. Nema vie oltara, nego obian stol; nema vie rtve kakva postoji u
svakoj vjeri, nego obina veera; nema vie crkve, nego samo hram, kao kod Grka i Rimljana; nema
vie sakralne arhitekture budui da vie nema otajstva; nema vie kranskoga slikarstva i kiparstva,
budui da vie nema osjetima dostupne vjere; najzad, nema vie poezije u bogosluju koje nije
plodno niti ljubavlju niti vjerom.
6. Utrnue duha molitve
Ukidanje otajstva u protestantskoj liturgiji moralo je neizbjeno uroditi potpunim utrnuem onoga
molitvenog duha koji se u katolianstvu naziva pomazanjem. Srce koje se nalazi u buntovnosti vie
nema ljubavi; a srce bez ljubavi moe u najboljemu sluaju proizvesti kakve-takve izraze potovanja ili
straha uz farizejsku oholu hladnou: takva je protestantska liturgija. Osjea se da onaj tko je recitira
uiva to ne pripada meu one krane papiste koji sputaju Boga na vlastitu razinu svojim prisnim i
priprostim govorom.
7. Odbacivanje zagovora Blaene Djevice Marije i svetaca
Budui da se plemenito ophodi s Bogom, protestantskoj liturgiji nisu potrebni stvoreni posrednici.
Uvjerena je da nedovoljno potuje Vrhovno bie ako zaziva zagovor Blaene Djevice Marija i zatitu
svetaca. Ona iskljuuje cjelokupno papistiko idolopoklonstvo koje trai od stvorenja ono to bi
trebalo traiti jedino od Boga. Ona isti kalendar od svih ljudskih imena koja Rimska crkva s takvom
drzovitou upisuje uz bok Bojega imena; osobito se gnua imena monaha i ostalih svetakih likova
posljednjih vremena to se pojavljuju uz bok asnih apostola, koje je odabrao Isus Krist, i koji su
osnovali prvu Crkvu koja je jedina imala istu vjeru i bila slobodna od svakoga obrednog praznovjerja i
od svake udoredne rasputenosti.
8. Uporaba narodnoga jezika u bogosluju
Budui da meu glavne ciljeve liturgijske reforme spada ukidanje obreda i formula koje izraavaju
otajstvo, otuda nuno proizlazi da njezini tvorci moraju zahtijevati uporabu narodnoga jezika u
bogosluju. Ovo je za sektae jedna od najvanijih toaka. Oni tvrde kako bogosluje nije neka tajna
stvar; narod mora razumjeti ono to pjeva. Svim neprijateljima Rima priroena je u srcu mrnja na
latinski jezik: u njemu vide poveznicu katolika itavoga svijeta, oruje prave vjere protiv svih
dovitljivosti sektakoga duha, najmoniju obranu papinstva. Uostalom, pobunjeniki duh koji nuka
sektae da povjere sveopu molitvu govoru svakoga naroda, svakoga kraja, svakoga stoljea, urodio
je i svojim plodovima, tako da reformirani mogu svakoga dana zamijetiti kako katoliki narodi, unato
svojim molitvama na latinskom, obilnije crpe iz svojega bogosluja i s veim ga arom obavljaju negoli
protestantski narodi. U svako se doba dana u katolikim crkvama odrava sluba Boja; vjernik koji joj
prisustvuje ostavlja pred pragom svoj materinji jezik; osim u trenutku propovijedi, ne zamjeuje nita
drugo osim isticanje otajstava, to se utiava u najsveanijemu trenutku: u misnome kanonu. Pa ipak
ga ovo otajstvo toliko oduevljava da nimalo ne zavidi sudbini protestanta ije uho nikada ne uje
glasove koje ne bi mogao razumjeti. Dok reformirani hram tekom mukom jednom tjedno okuplja
krane-istunce, papinska Crkva neprestance gleda kako njezina vjerna djeca opsjedaju brojne
oltare; svakoga dana ostavljaju svoje poslove i dolaze sluati ove otajstvene rijei koje su zacijelo od
Boga, budui da jaaju vjeru i ublauju boli. Priznajmo: majstorski je udarac protestantizma to to je
objavio rat protiv sakralnoga jezika; da ga je uspio razoriti, njegov bi trijumf jo vie uznapredovao.
Izloena profanim pogledima poput obeaene djevice, liturgija je u tome trenutku izgubila svoj
sakralni znaaj; i domalo e narodu postati nepodnoljivo da ga se prekida u poslovima ili uivanju,
kako bi otiao sluati neki govor jednak govoru na trnici. Oduzmite glise franaise njezine radikalne
deklamacije i njezine une kritike protiv navodne potkupljivosti klera, pa ete vidjeti hoe li narod
jo dugo odlaziti sluati samozvanoga primasa Galije kako vie: Le Seigneur soit avec vous i kako
mu drugi odgovaraju: Et avec votre esprit. Na drugome emo se mjestu posebice baviti liturgijskim
jezikom.
9. Smanjivanje broja molitava
Uklonivi iz liturgije otajstvo koje ini um poniznim, protestantizam je dobro pazio da ne zaboravi
praktinu posljedicu, a to je oslobaanje od napora i neugodnosti koje papistika liturgija namee
tijelu. Ponajprije, nema vie posta niti odricanja, nema vie kleanja u molitvi, hramski slubenik vie
ne treba vriti dnevnu slubu niti moliti kanonske molitve u ime Crkve. Ovo je jedan od najvanijih
oblika velike protestantske emancipacije: smanjiti broj javnih i osobnih molitava. Ishod je ubrzo
pokazao kako su se vjera i ljubav, koje se hrane molitvom, utrnule u reformi; a kod katolika one
neprestano podravaju sva pobona djela prema Bogu i prema ovjeku, budui da se napajaju na
neizrecivim izvorima liturgijske molitve koju obavlja biskupijski i redovniki kler, i kojemu se
pridruuje zajednica vjernika.
10. Mrnja prema Rimu i njegovim zakonima
Kako je protestantizmu bilo potrebno odreeno pravilo da razabere koja bi od papistikih ustanova
bila najopasnija za njegova naela, trebalo je potkopati same temelje katolike graevine i pronai
kamen temeljac koji sve dri. Instinktivno se otkrilo koja je dogma ponajvie nepomirljiva s bilo
kakvim novotarijama: papinska vlast. Kad je Luther na svoj barjak napisao: mrnja prema Rimu i
njegovim zakonima, time je samo jo jednom ponovio veliko naelo sviju ogranaka protuliturgijske
sekte. Stoga je morao listom ukinuti bogotovlje i ceremonije kao rimsko idolopoklonstvo; latinski
jezik, slubu Boju, kalendar, brevijar sve gnusobe velike babilonske bludnice. Rimski prvosveenik
optereuje razum svojim dogmama, optereuje osjetila svojom bogotovnom praksom: stoga treba
proglasiti da su njegove dogme isto bogohuljenje i zabluda, te da su njegovi liturgijski propisi samo
sredstvo za jae uvrivanje njegove ugrabljene i tiranske vlasti. Upravo zbog toga luteranska crkva
nastavlja prostoduno pjevati u svojim emancipiranim litanijama: Od ubojite srdbe, od klevete, od
bijesa i okrutnosti Turaka i pape, oslobodi nas, Gospodine!.[17] Prisjetimo se na ovome mjestu
divnih promiljanja kojima Joseph de Maistre u svojoj knjizi Du Pape pokazuje s velikom
pronicljivou i dubinom da se, unato svim nesuglasicama koje razdvajaju razliite sekte, ipak sve
one slau u jednome, a to je: proturimski duh. Zamislite bilo kakvu novotariju, bilo na podruju
dogme ili discipline, pa promislite moe li se ona ostvariti a da se pritom, svjesno ili nesvjesno, ne
zapadne u proturimski duh, ili barem u manje rimski duh, ukoliko nedostaje odvanosti. Jo ostaje
pitanje kakav bi mir mogao uivati jedan katolik u prvoj, ali i u drugoj od navedenih situacija.
11. Razaranje sveenitva
Kako bi zauvijek uvrstilo svoju mo, protuliturgijsko je krivovjerje trebalo de facto i de jure razoriti
sveenitvo unutar kranstva, jer je osjealo da tamo gdje postoji sveenik, postoji i oltar; a gdje
postoji oltar, postoji i rtva, a prema tome i mistini ceremonijal. Dakle, nakon ukidanja svojstva
Prvosveenika, trebalo je unititi biskupski peat, od kojega proizlazi otajstveno polaganje ruku kojim
se odrava sveta hijerarhija. Otuda proizlazi prezbiterijanizam u irokome smislu, to je samo
neposredna posljedica ukidanja Prvosveenstva. Nakon toga vie ne postoje sveenici u pravome
smislu rijei: kako bi obian izbor, bez posvete, mogao nekoga posvetiti? Stoga Lutherova i Calvinova
reforma priznaje samo Boje slubenike, odnosno obine ljude, kao to emo vidjeti. No, nije mogue
stati na tome. Slubenik, kojega laici odabiru i postavljaju, u hramu nosi togu nezakonite uprave, te
nije nita drugo osim laika kojemu su povjerene usputne slube. Dakle, u protestantizmu postoje jo
samo laici. Tako i treba biti budui da vie nema liturgije. A vrijedi i obratno: nema vie liturgije, jer
su ostali jo samo laici.
12. Svjetovni vladar kao vjerski poglavar
Na posljetku dolazimo do zadnjega stadija ovoga divljeg rasta: budui da je hijerarhija zamrla te
sveenitvo vie ne postoji, svjetovni e se vladar, kao jedina mogua vlast meu laicima, proglasiti
vjerskim poglavarom; pa e doskora i najgordiji reformatori, koji su se netom otresli duhovnoga
jarma Rima, priznati svjetovnoga vladara kao prvosveenika, a meu njegove e ovlasti ubrojiti i vlast
nad liturgijom. Dogma, moral, sakramenti, bogotovlje i kranstvo ubudue e postojati samo u onoj
mjeri koliko to bude odgovaralo vladaru, budui da je njemu ustupljena posvemanja vlast nad
liturgijom, odakle sve ove navedene stvari dobivaju svoj izriaj i primjenu u vjernikoj zajednici. To je,
dakle, temeljni aksiom reforme i u praksi i u spisima protestantskih nauitelja. Ovaj e zadnji potez
dovriti sliku i omoguiti itatelju da prosudi o kakvome se lanom osloboenju radi: ono se najprije
tako silovito okomilo na papinstvo, da bi zatim, snagom nunosti, ustupilo mjesto jednoj drukijoj
vlasti koja e razoriti samu bt kranstva. Istina je da protuliturgijska sljedba u svojemu poetku nije
obiavala na takav nain laskati monicima. Albigenzi, valdeani, viklifovci, husiti svi su oni
nauavali da se treba oduprijeti, pa ak i suprotstaviti vladarima i upraviteljima koji se nalaze u stanju
grijeha, tvrdei da vladar gubi svoje ovlasti u trenutku kada vie nije u Bojoj milosti. Razlog je tome
bio to su ovi sektai, iz straha pred pravdom katolikih vladara biskupa za vanjsko podruje, mogli
imati samo korist naruavajui njihov autoritet. No, otkako su se vladari pridruili pobuni protiv Crkve
i odluili pretvoriti vjeru u nacionalnu stvar i u sredstvo za upravljanje, liturgija je, poput dogme,
svedena na okvire pojedine zemlje te je, dakako, potpala pod ovlast najvie vlasti dotine zemlje;
stoga reformatori nisu imali drugoga izbora osim iskazati srdano priznanje onima koji su na taj nain
pruili pomo svjetovne moi za uspostavljanje i odravanje njihovih teorija. Istina je da se ovdje radi
o pravome otpadnitvu, zbog toga to se na podruju vjere opredijelilo za vremenito a ne za
duhovno; no ovdje je rije o potrebi odranja. Nije samo potrebno biti dosljedan, treba i preivjeti.
Upravo zbog toga, Luther, koji se uz veliku buku odvojio od Rimskoga prvosveenika kao pokrovitelja
svih babilonskih gnusoba, nije se sramio proglasiti teoloku legitimnost dvostruke enidbe grofa od
Hessena; zbog toga je i otac Gregoire u svojim naelima pronaao opravdanje da postane smrtnim
neprijateljem Luja XVI. te da se istodobno pod vodstvom Luja XIV. i Josipa II. bori protiv rimskih
prvosveenika.
Ovo su glavna naela protuliturgijske sljedbe. Ni u emu nismo pretjerali: samo smo prikazali nauk
koji je ve stotinu puta iznesen u spisima Martina Luthera, Calvina, magdeburkih centurijatora,
Hospiniana,[18] Kemnitza i drugih. Njihove su knjige lako dostupne; ili, bolje reeno, djela koja su
odatle proizala nalaze se svima pred oima. Smatrali smo korisnim osvijetliti njihove najznaajnije
vidike. Od upoznavanja zablude moe se uvijek izvui korist; a izravno je nauavanje ponekad manje
uspjeno i tee izvedivo. Sada, dakle, spada na katoliku logiku da odavde izvue suprotne zakljuke.

Biljeke
[1] Eusbe Renaudot, orijentalist i liturgiar (1648.1720.), izmeu ostaloga autor je jo i danas
nezaobilaznoga djela Liturgiarum orientalium collectio, 2 sv. (1715.1716.), ponovno tiskanoga u
Frankfurtu 1847., koje sadrava Misu svih istonih obreda, osim grkih i armenskih, uz uene biljeke
i studije. [Biljeku dodao: Fabio Marino, talijanski prevoditelj]
[2] Josip imun ili Simonije Asemani (arapski: as-Simani), katoliki orijentalist (1687.1768.), bio je
vatikanski kanonik, proelnik Vatikanske biblioteke, a 1766. je godine postao naslovnim nadbiskupom
Tira. Izmeu ostaloga, autor je djela Bibliotheca orientalis, zamiljenoga u dvanaest svezaka, od kojih
su objavljena samo etiri (Rim 1719.1728.). Ovo je djelo od temeljnoga znaenja za sirijsku
literaturu. [Fabio Marino]
[3] iril Lukaris (1572.1638.), carigradski patrijarh, pokuao je u grku Crkvu uvesti kalvinistiki
nauk koji je usvojio u Vjeroispovijesti u osamnaest lanaka, objavljenoj u enevi 1629. [Fabio Marino]
[4] Marko Eugenik, efeki nadbiskup, bizantski izmatski polemiar (1391/2.1444.). Sudjelovao je
na saboru sjedinjenja pravoslavaca s Katolikom crkvom (1439.), gdje se tvrdokorno suprotstavljao
sjedinjenju, ponajvie svojim teolokim raspravljanjem. Za tu je borbu sastavio niz polemikih spisa
po kojima je ostao poznat. [Fabio Marino]
[5] Vigilancije, sveenik iz Galije (umro nakon 406.). Godine 404. sveenik Riparije ga je prokazao sv.
Jeronimu kao novoga akvitanskog heretika koji je u svome spisu napao tovanje svetaca i relikvija.
Primivi dvije godine nakon toga njegova djela, sv. Jeronim je pobio njegov nauk u djelu Contra
Vigilantium presbyterum Gallum. [Fabio Marino]
[6] Berengarije iz Toursa, krivovjerac (u. 1088.). Studirao je u Chartresu, vjerojatno je bio kancelar
tamonje kole, a zasigurno je bio tourski arhiakon. Oko 1047. godine zapoeo je iriti svoja
miljenja o Euharistiji. Najprije je namjeravao zanijekati pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isusa
Krista; no ini se da je kasnije osporio i stvarnu prisutnost. Prema njegovu nauku, euharistijski kruh i
vino bili bi samo simbol koji hrani due sjeanjem na utjelovljenje i na muku Bojega Sina. Berengarije
je bio izopen u Rimu godine 1050., osuda je ponovljena u Vercelliju iste godine, a sljedee godine u
Parizu. Dobio je odrjeenje na saboru u Toursu 1054. godine, gdje se od njega zatraila vrlo openita
vjeroispovijest. Na lateranskome saboru 1059. godine bio je primoran povui svoje tvrdnje; no
vrativi se u Francusku, poeo ih je opet nauavati. Ponovno pozvan u Rim, prihvatio je najzad
pravovjernu formulu pred lateranskom sinodom 1079. godine. Nakon toga povukao se u Tours te je
ivio u miru s Crkvom, premda zadravajui u sebi svoje miljenje. [Fabio Marino]
[7] Bossuet, Histoire des variations des glises protestantes, XI 17, Pariz 1688.
[8] Isto, XI 14.
[9] Isto.
[10] usp. 2 Tim 2, 17.
[11] Petar iz Bruysa, zaetnik krivovjerstva (u. do 1140.). Kao sveenik lien je upnike slube, te je
poeo hukati narod protiv sveenika koje je smatrao licemjerima. Izmeu 1112. i 1120. godine
zapoeo je iriti svoje krivovjerje francuskom pokrajinom Dauphin, a kasnije je preao u Gascogne,
Narbonne, Toulouse i Arles. Na Veliki petak u St.-Gillesu rasreni ga je narod stavio na lomau. [Fabio
Marino]
[12] Henrik iz Lausanne, krivovjerac (u. nakon 1145.), poznat pod razliitim imenima. Boravio je u
Lausanne prije javnoga djelovanja u Francuskoj. Svojim zavodljivim pukim govornitvom
predstavljao se svjetini kao Boji prorok te se okomio na svjetovni ivot i mane klera. No njegovo
dvosmisleno propovijedanje o strogome nainu ivota bilo je proeto krivovjernim naelima. Poto
mu je sabor u Pisi 1135. dokazao krivovjernost, odrekao se svojih zabluda, ali je nastavio svoju
protucrkvenu promidbu na jugu Francuske, djelujui zajedno s Petrom iz Bruysa (vidi prethodnu
biljeku), ijim se batinikom i nastavljaem smatrao. Nakon to ga je uhitio biskup Toulousa,
okonao je svoj ivot u tamnici. [Fabio Marino]
[13] Ime Valds izvedeno je vjerojatno iz naziva jednoga sela, Vaux-Milieu, u pokrajini Dauphin,
odakle je potjecao bogati lyonski trgovac, tek kasnije, od godine 1368., poznat pod imenom Petar:
Petrus de Valdo. Prvi podatci o njemu potjeu iz razdoblja izmeu 1170. i 1176. godine. Uslijed jakoga
uzbuenja, izazvanoga vjerojatno legendom o sv. Aleksiju i haranjem oskudice godine 1173., Valds
je odluio razdijeliti sav svoj imutak siromasima i postati siromaan iz ljubavi prema Bogu. Odmah
se oko njega okupila jezgra uenika prozvanih lyonski siromasi, koji su ubrzo upali u raskol i
krivovjerje. U XVI. st. valdeani e pristati uz protestante. [Fabio Marino]
[14] John Wycliff, engleski zaetnik krivovjerstva (1324/8.1384.), studirao je u Oxfordu, godine
1353. postao je uiteljem balliolskoga kolegija. Zareen je za sveenika, postigao je doktorat iz
teologije 1372. godine. Od 1370. je poeo predavati te je komentirao Sentencije Petra
Lombardskoga. Stao je na elo jednoga protupapinskog pokreta u Engleskoj, predstavljajui se
vjerskim reformatorom. Napisao je brojna teoloka djela. Njegov nauk, zgusnut u 45 teza, osuen je
na saboru u Konstanci (4. svibnja 1415. godine). [Fabio Marino]
[15] Jan Hus, vjerski agitator (oko 1370.1415.), propovjednik i profesor teologije na Prakome
sveuilitu. Usvojio je velik dio nauka engleskoga herezijarha Wycliffa (vidi prethodnu biljeku) i
otpoeo je pokret nazvan husitizam. Pozvan da pred crkvenim saborom u Konstanci obrani svoje
teze, optuen je za krivovjerje; a budui da ih nije htio povui, osuen je na lomau i pogubljen 6.
srpnja 1415. Njegove zablude, osuene na saboru, ponajprije se odnose na ekleziologiju. [Fabio
Marino]
[16] Lebrun, Explications de la messe, 4, 13.
[17] Lutherisches Gesangbuch, Leipzig, 667.
[18] Rudolf Hospinian (Wirth), povjesniar protestantske Crkve (1547.1626.), sin upnika i dekana
Adriana Wirtha. Njegova su djela uperena ponajvie protiv katolikoga nauka o sakramentima. [Fabio
Marino]

http://bogoslovija-ri.hr/2013/11/dom-prosper-gueranger-o-liturgiji/
 Ima li smisla trpljenje?

U vrijeme sve brojnijih zagovornika eutanazije, za agenciju Zenit o patnji govorila je Maria Grayia
Marciani, profesorica neurologije na fakultetu za medicinu sveuilita Tor Vergata. Na patnju u ivotu
posvema razliito gledaju vjernici i nevjernici. Vjera je besplatni Boji dar ovjeku. Tko ga prihvaa, u
ovome sluaju vjernik, ivi po vjeri i u njoj nastoji otkriti smisao i vrijednost patnje; oni koji pak
odbacuju vjeru, odnosno nevjernici, kako veli sveti Pavao u Prvoj poslanici Timoteju, doivjeli su
brodolom vjere, nikada nee shvatiti znaenje patnje i uvijek e ii putom oaja. Frankl tvrdi da
patnja ne unitava ovjeka nego da ga unitava besmislena patnja. Razumije se da je problem za
krhku osobu i za djelatnika, u traenju smisla trpljenja, u otkrivanju vrijednosti patnje primijetila
je profesorica.

Da bi se sve to shvatilo bitan je odgovor na upit: to je za ovjeka patnja? Ako je s jedne strane, kako
tvrdi Pascal, ovjek sila beskonanog poradi svoje inteligencije i volje, s druge pak strane svjestan je
svoje prolaznosti i granica: otkriva se konaan i ogranien. Ogranienost proizlazi iz spoznaje da
njegov ivot ne dolazi od njega, niti je njegov gospodar. Ne samo da su roenje i smrt vremensko
odreenje, nego su i obiljeje ovjeje stvarne prolaznosti. I ljudska je sloboda odreena vanjskim i
nutarnjim imbenicima ustvrdila je profesorica dodajui:

ovjek najvie doivljava svoje granice ponajprije u trpljenju, iji je vrhunac smrt. Upravo iskustva
konanosti i ogranienja potiu ovjeka da se izdigne iznad vlastitih granica, ta je elja duboko
ukorijenjena u dubini ljudskog bia. Od svih ovjekovih elja, najsnanija je i najdublja elja da svlada
smrt i da vjeno ivi. Doivljavanje konanosti trpljenje, bolest, smrt stvaran je vjerski problem
ljudskoga ivota. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Salvifici doloris tvrdi da se sve ono to
izraavamo rijeju trpljenje ini vrlo bitnim za ovjeka te izgleda da je trpljenje sastavnica ovjeje
transcendentnosti: izgleda da je ovjek osuen da u trpljenu nadvisi samog sebe i da je na tajanstven
nain pozvan da to uini ustvrdila je profesorica Marciani.

To to Papa pie proiruje poimanje trpljenja kao ljudske granice. Trpljenje prua tajanstvenu
mogunost ovjeku da se vine iznad ljudske granice, da u tome smislu nadmai svoju ljudskost jer
trpljenje stjee posebno znaenje i biva izvorom ovjejeg ostvarenja. Trpljenje ispunjeno smislom
nadilazi samo sebe i upuuje na neto zbog ega se trpi. Jednom rijeju, trpljenje s puninom smisla
nije beskorisno nego moe biti odluujui trenutak ljudskog i duhovnoga rasta ustvrdila je
profesorica.

Kada krhkost ljudskog stanja, koje ne moe otkloniti bolest, bol i smrt, ukljuuje trpljenje, onda nam
Gospodin pomae da osjetimo njegovu ivu prisutnost i ui nas da blagohotno prihvatimo trpljenje
kao prigodu za rast, oitujui nam svojim ivotom da je i On trpio. Bijednom ovjeku valja pomoi da
osjeti Gospodinovu prisutnost, odnosno ovjetvo Krista koje je podnijelo najljuu ljudsku patnju
poradi vjernosti Bojem planu da spasi ljude kazala je profesorica.

Blaeni papa Ivan Pavao II. pie: Krist je po svojem spasonosnom trpljenju u svakom ljudskom
trpljenju te iznutra moe djelovati snagom svojega Duha i Istine. Zadaa je patnika i njegova skrbnika
da prepozna i prihvati spasonosno djelovanje Krista koji trpi s nama a nae trpljenje doivljava u
svome mistinom tijelu. Euharistija je u svome dvojakom znaenju stvarne i milosrdne Kristove
prisutnosti lijek spasenja, kao prikazana rtva i kao ozdravljajui kruh istaknula je profesorica.

Lijenik e, kao ranjeni ali i izmireni iscjelitelj, osjetiti neodgodivu potrebu da se skrbi o trpeoj osobi
te da ne lijei samo bolest, svjestan da je vjerodostojan svjedok Kria, izvora ljudskog ozdravljenja.
Kri je dakle simbol nade. Lijenik e tako moi pratiti bolesnika na putu boli i trpljenja, svojom
strunou i profesionalnou pruati nadu u fiziko ozdravljenje, ali i Nadu koja nadilazi sam ivot.
Pacijent koji prihvaa i ivi tu Nadu moi e otkriti puni smisao svojega stanja ustvrdila je
profesorica.

Papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi (U nadi spaeni), ovako opisuje tu potrebu: Biva
razvidnim da je ovjeku potrebna nada koja nadilazi njegov ivot i njegovu ljudsku zbilju. Razvidno je
da ga moe zadovoljiti samo neto beskonano, neto to nadilazi njegove ljudske sile. () Ta velika
nada moe biti jedino Bog koji obuhvaa svemir i koji nam moe ponuditi ono to, svojim ljudskim
snagama, ne moemo ostvariti () zakljuila je Maria Grazia Marciani.

Radio Vatikan